Noah Gordon - Iscjelitelj

Naslov izvornika The Ph ysician C OPYRIGHT © NOAH G ORDON , 1986 Urednik Zo ran Maljković

Nakladnik Mozaik knjiga Za nakladnika Marijan Grošelj Grafič ki urednik Srećko Jolić Oblikovanje naslovnice Fadil Vejzović Ko rektor Jakov Lovrić Tisak Tiskarna Ljubljana d.d., Ljubljana, 2003.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb UDK 821.111(73)-31 = 163.42 GORDON, Noah Iscjelitelj / Noah Gordon ; s engleskoga prevela Nada Kralj Šercar. - Zagreb : Mozaik knjiga, 2003. Prijevod djela: The physician. ISBN 953-196-178-6 430724044

NOAH GORDON

ISCJELITELJ S ENGLESKOGA PREVELA NADA KRALJ ŠERCAR

® Mozaik knjiga

S ljubavlju Nini, koja mi je dala Lorraine

Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi jer – to je sav čovjek. Prop 12:13 Hvala Ti što sam stvoren tako čudesno... Psalam 139:14 Mrtve će Bog oživjeti. Kur’an, S. 6:36 Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Mt. 9:12

KNJIGA PRVA BARBIROV DJEČAK

GLAVA 1

SOTONA U LONDONU ili su to posljednji sretni i sigurni trenuci blaženog neznanja u životu Roba J.-a, ali u svojoj neupućenosti on je mislio da je najveća životna nesreća to što je bio prisiljen da se ne udaljava od roditeljske kuće i pazi na braću i sestricu. Tog dana, rano u proljeće, sunčeva je putanja još bila dovoljno nisko da se tople zrake uvuku ispod strehe slamnatog krova, a on se protezao, uživajući u njihovoj blagoj toplini, na taracu od grubog kamena ispred kuće. Jedna žena približavala se kući, zaobilazeći pažljivo lokve, po razlokanom kolniku Tesarske ulice. I put i kuće u Tesarskoj ulici, sagrađene rukama istih onih vještih zanatlija koji su bogatijima i onima bolje sreće gradili masivna zdanja, podjednako su vapili za popravkom. Trijebio je košaricu ranog graška i držao na oku mlađu djecu, za koju je bio odgovoran kad bi mama otišla od kuće. Šestogodišnji William Stewart i četverogodišnja Anne Mary kopali su po blatu kraj kuće, zabavljeni svojim hihotavim tajnim igrama, a osamnaestomjesečni Jonathan Carter ležao je na janjećoj koži, nahranjen kašicom, propisno podrignut, i zadovoljno gukao. Sedmogodišnji Samuel Edward umakao mu je nekud. Lukavi Samuel znao je dati petama vjetra uvijek kad je bratu trebalo pomoći, i Rob je neprestano bijesno pogledavao ne bi li ga spazio. Otvarao je zelene komuške jednu za drugom i palcem odvajao zrno za zrnom iz voštane posteljice kako je vidio da radi mama, ne zastajući ni kad je opazio da se žena koja je dolazila uputila ravno k njemu. Vrpce na šarenom gornjem dijelu haljine bile su toliko zategnute da su joj se grudi sasvim izdigle iz izreza i pri pokretima bi se ispod ruba nazirale zarumenjele bradavice, a njezino tusto lice bilo je napadno naličeno. Rob J. je imao samo devet godina, ali je kao dijete odraslo u Londonu odmah prepoznao uličarku. – Ej ti, je 1’ ovo kuća Nathanaela Colea? On ju je promatrao s odbojnošću, jer ovo nije bio prvi put da drolje dolaze tražiti njegovog oca. – A tko to hoće znati ? – upita otresito, sretan što je otac otišao tražiti posao, pa se neće sresti s njim, i što je majka pošla isporučiti svoje ručne radove, pa će biti pošteđena uzrujavanja. – Žena ga treba. Poslala me po njega. – Kako to mislite treba ga? – Vješte mlade ruke prestale su ljuštiti grašak. Prostitutka ga hladno pogleda shvativši iz njegova tona i ponašanja što misli o njoj. – To je tvoja mater? – On kimne. – Ufatili je grdni trudovi. Eno je u Egglestanovoj staji, kraj Puddle doka. Bit će ti najbolje da potražiš oca i javiš mu – reče žena i udalji se. Dječak se očajnički ogleda oko sebe. – Samuel! – vikne, ali nesretni je Samuel nestao,

B

sam vrag će znati kamo, i zato Rob pozove Williama i Anne Mary. – Pripazi na mališane, William – reče. Zatim sve ostavi i dade se u trk. Oni kojima je naklapanje glavna životna razonoda govorili su da je ljeto Gospodnje 1021., godina osme trudnoće Agnese Cole, pod vladavinom Sotone. Bilo je obilježeno svim mogućim nesrećama koje su snašle ljude i prirodnim strahotama. Prošle je jeseni ljetinu uništila žestoka studen od koje su se zamrzle rijeke. Pljuštalo je kao nikad prije, a Temza je od naglog otapanja snijega tako nabujala da je razrušila mostove i mnoge domove. Padale su zvijezde, rasipajući svjetlost vjetrovitim zimskim nebom, a viđen je i komet. U veljači se osjetilo nedvojbeno podrhtavanje tla. Grom je pogodio sam vrh raspela, i u narodu se govorkalo da su Krist i njegovi sveci zaboravili ljude. Pronosile su se glasine o nekom izvoru iz kojeg je tri dana uzastopce tekla krv, a putnici su izvještavali o pojavi đavola u šumama i na skrovitim mjestima. Agnes je rekla svom najstarijem sinu da se ne osvrće na te priče. Ipak je pomalo tjeskobno dodala da mu se, vidi li ili čuje išta neobično, valja smjesta prekrižiti. Te se godine uvelike zazivalo ime Gospodnje, jer uništena je ljetina donijela teške dane. Nathanael puna četiri mjeseca nije uspio zaraditi ni pare pa su se prehranjivali zahvaljujući vještini njegove žene da izrađuje lijepe vezove. Kad su se vjenčali, ona i Nathanael bili su do ušiju zaljubljeni jedno u drugo, puni vjere u zajedničku budućnost; on je planirao postati bogati građevinski poduzetnik. Međutim, u tesarskom se cehu sporo napredovalo, jer ispitni je odbor svaki ogledni rad pregledavao s takvom strogošću kao da je izdjeljan za samog kralja. Šest je godina proveo kao tesarski naučnik i dvostruko toliko kao pomoćni tesar – kalfa. Sada je već trebao steći naslov majstora – kvalifikaciju bez koje nije mogao postati poduzetnik. Međutim, da bi se postalo majstorom, trebalo je imati energije i vremena za sabran rad, a on je bio previše malodušan da bi uopće pokušao. Zbog svega toga, život im je bio neraskidivo vezan za Londonsku tesarsku bratovštinu, ali sad ih je i ona iznevjerila, jer Nathanael se svakog jutra javljao u njeno sjedište samo zato da bi čuo kako nema nikakva posla. Nije trebalo mnogo pa da s ostalim očajnicima počne tražiti utjehu u nekoj vrsti svarenog pića koje su nazivali pigmentom: netko bi donio meda, netko pokoju mirođiju, a u sjedištu bratovštine uvijek bi se našao i kakav vrč vina. Žene ostalih tesara pričale su Agnes da se često znalo dogoditi da netko od muškaraca ode po kakvu žensku na kojoj bi se onda njihovi nezaposleni muževi, onako pijani, redali. Usprkos svim njegovim manama, nije mogla odbiti Nathanaela; bila je previše sklona putenim užicima. On ju je neprekidno činio nosećom, napumpavši joj trbuh čim bi se ispraznio, a kad god bi se bližio čas poroda – držao se što dalje od kuće. Njihov se život odvijao gotovo posve u skladu sa zlogukim predviđanjima njezina oca izrečenim kad se, već noseća s Robom J.-om, udala za mladog tesara koji je došao u Watford kao pomoćni radnik pri izgradnji štaglja njihova susjeda. Otac je za sve krivio njezino školovanje, govoreći da obrazovanje čini žene razbludnim lakoumnicama. Njezin je otac posjedovao malu farmu dobivenu od Aethelreda od Wessexa umjesto plaće za vojnu službu. Bio je prvi iz obitelji Kemp koji je postao seoski gazda. Waller Kemp poslao je svoju kćer u školu u nadi da će joj to omogućiti udaju za kakvog zemljoposjednika, jer vlasnici velikih imanja rado su imali uza se povjerljivu osobu koja

zna čitati i računati, a zašto to usput ne bi bila i žena? Ogorčio ga je ovaj prost, sirotinjski brak. Nije je uspio čak ni razbaštiniti, siroti čovjek. Njegov je mali posjed, pošto je umro, pripao Kruni zbog nekih zaostalih poreza. Ipak, ambicije koje je za nju gajio, oblikovale su njezin život. Pet godina provedenih u ženskom samostanu ostalo joj je u sjećanju kao najsretnije razdoblje života. Opatice su nosile grimizne cipele, bijelo-ljubičaste tunike i koprene meke poput oblaka. Naučile su je čitati i pisati, dale joj nešto malo znanja latinskog, tek toliko koliko se koristilo u katekizmu, naučile su je krojiti tkaninu i spajati je nevidljivim šavovima, i izrađivati sitan vez orphrey, koji su naručivali čak iz Francuske, gdje je bio poznat pod nazivom »engleski rad«. »Lakoumne ludosti« koje je naučila od opatica sada su prehranjivale njezinu obitelj. Toga je jutra zdvojno premišljala da li da pođe isporučiti svoje ručne radove. Njeno se vrijeme bližilo i osjećala se golemom i slabo pokretljivom, ali ostava je već bila gotovo sasvim prazna. Valjalo je poći na tržnicu Billingsgate i kupiti brašna, a za to joj je trebao novac što će ga dobiti od izvoznika ručnih radova koji je živio u Southwarku, s druge strane rijeke. I tako se, noseći mali zavežljaj, uputila Temzinom ulicom prema London Bridgeu. Temzina ulica je, kao i obično, vrvjela od tovarne stoke, lučkih radnika koji su prenosili robu između golemih skladišta i šume brodskih jarbola u pristaništu. Ta je buka godila njenim ušima. Usprkos svoj nevolji u koju su zapali, bila je zahvalna Nathanaelu što ju je odveo iz Watforda i s farme. Uistinu je voljela ovaj grad! – Kučkin sine! Vraćaj se ovamo i daj mi moj novac natrag. Istresi ga natrag! – neka je razjarena žena urlala na čovjeka kojega Agnes nije vidjela. Smijeh se miješao s riječima na raznim jezicima. Kletve su bile dobacivane kao najdobrohotnije želje. Prošla je mimo odrpanih robova koji su prema brodovima teglili čelične blokove. Psi su lajali na te bijednike, koji su posrtali pod nesmiljenim teretom dok su im po izbrijanim glavama izbijale graške znoja. Ona oćuti zadah češnjaka iz njihovih neopranih tijela i metalni vonj čeličnih blokova, a zatim primamljivi miris što je dopirao s kolica za kojima je neki čovjek prodavao pogačice s mesom. Slina joj navre na usta, ali u džepu je imala jedan jedini novčić i mnogo gladne djece kod kuće. – Pogačice, slatke kao slatki grijeh – izvikivao je čovjek. – Tople i slasne. S dokova se isparavao miris suncem zagrijane smole i zakatranjene užadi. Ona u hodu položi ruku na trbuh i osjeti micanje bebe koja je plutala u moru između njezinih bedara. Na uglu je gromko pjevala gomila mornara, s kapama zakićenim cvijećem, dok su tri muzikanta svirala frulu, bubanj i harfu. Prolazeći pokraj njih, primijeti nekog čovjeka naslonjenog na neobična kola ukrašena znakovima zodijaka. Bilo mu je kojih četrdesetak godina. Vidjelo se da je počeo gubiti kosu koja mu je, kao i brada, bila izrazito smeđe boje. Imao je pristale crte lica; moglo bi ga se proglasiti čak zgodnijim od Nathanaela da nije bio debeo. Obrazi su mu bili rumeni, a trbuh mu se rascvao isto tako bujno kao njezin. Njegova gojaznost nije bila odbojna, naprotiv, razoružavala je i očaravala, govoreći svakom tko bi ga pogledao da je ovo dobrohotna i druželjubiva duša koja ne može odoljeti životnim užicima. U plavim se očima caklila iskra koju je nadopunjavao osmijeh na usnama. – Lijepa gospo, hoćete li biti moja dragana? – reče. Zatečena, ona se ogleda uokolo da vidi kome se on to obraća, ali nije bilo nikoga osim nje.

– Ha! – U drugim bi okolnostima odbila takvog nametljivca ledenim pogledom i smjesta zaboravila na nj, ali imala je smisao za dobru šalu i bila sklona duhovitim ljudima, a ovaj je to uistinu bio. – Stvoreni smo jedno za drugo. Umro bih za vas, moja damo – vatreno je dobacio za njom. – Nema potrebe. To je već Krist učinio, gospodine – uzvrati ona. Na to podiže glavu, uspravi ramena, te se udalji izazovno vrcnuvši, slijedeći gotovo nevjerojatnu glomaznost svog bremenitog trbuha i smijući se zajedno s njim. Već odavno nije dobila kompliment ni od kojeg muškarca, pa makar i u šali, i ova joj šaljiva razmjena dosjetki popravi raspoloženje dok je brodila Temzinom ulicom. Još uvijek smješkajući se, približavala se Puddle doku kad je presiječe bol. – Majko Božja – prošapće. Udar se ponovi, prolamajući se iz trbuha, ali paralizirajući um i cijelo tijelo tako da nije mogla stajati. Kad se skljokala na oblim kamenjem popločenu ulicu, prsne vodenjak. Svjetina se smjesta nagurala oko nje, željna nesvakidašnjeg prizora, i u tili je čas opkoli mnoštvo nogu. Obnevidjela od bola razabirala je krug lica pognutih prema njoj. Agnes zastenje. – Mičite se, budale – prasne neki kočijaš. – Dajte joj zraka, a nas pustite da radimo svoj posao. Maknite je odavde da možemo prolaziti kolima. Prenesu je na neko mjesto koje je bilo tamno i prohladno i žestoko zaudaralo na đubar. U svoj toj pometnji netko umakne s njenim zavežljajem ručnih radova. Duboko u tami pomicale su se krupne prilike. Začuje se jak udarac kopita o dasku i šibanje repova. – Što je ovo? Ma ne možete je ostaviti tu – oglasi se naprasit glas. Pripadao je mrkom trbušastom čovječuljku kome su nedostajali mnogi zubi, a kad vidje njegove konjušarske čizme i kapu, ona shvati da je to Geoff Egglestan i da se nalazi u njegovoj staji. Prije nešto više od godinu dana Nathanael mu je bio nešto popravljao, i ona se smjesta uhvati te činjenice. – Gospod’ne Egglestan – reče slabim glasom – ja sam Agnes Cole, žena tesara kojega dobro poznajete. Učini joj se da je na njegovu licu primijetila nevoljko prepoznavanje i mrzovoljnu spoznaju da je sada ne može izbaciti. Iza njega su se gurali ljudi pogleda zažarenih od radoznalosti. Agnes jedva izusti: – Molim vas, hoče li netko biti tako dobar da ode po moga muža? – Ja ne mogu ostaviti posao – promrmlja Egglestan. – Morat će poći netko drugi. Nitko se ne pomakne niti prozbori riječ. Ona posegne rukom u džep i napipa novčić. – Molim vas – ponovi, podignuvši ga. – Ja ću učiniti svoju kršćansku dužnost – istog časa reče neka žena, očito uličarka. Prsti joj se poput kandži oviju oko novčića. Bol je bila nepodnošljiva; nova, dugačka bol. Bila je navikla na niz kratkih grčeva; nakon prve dvije trudnoće imala je manje-više teške trudove, ali s vremenom se raširila. Prije i nakon rođenja Anne Mary bilo je nekoliko spontanih pobačaja, ali i Jonathan i djevojčica izišli su iz nje bez teškoća, odmah po prsnuću vodenjaka, poput skliskih, malih

sjemenki što naprosto štrcnu između prstiju. Za svih pet poroda nije iskusila ništa slično ovome. – Premilostiva Agnezo – reče ukočenim, bezglasnim usnama. – Milostiva Agnezo, koja u nuždi pomažeš janjadi, pomozi sada meni. Tijekom trudova uvijek se molila svetici čije je ime nosila, a sveta Agneza je uvijek pomagala, no ovaj se put cijeli svijet zakovitlao od nejenjavajuće boli i dijete kao da je zapelo u njoj. Na posljetku su njezini nesusprezani jauci privukli pažnju neke primalje koja je tuda prolazila, poprilično pijane krezube starice, koja kletvama otjera znatiželjnike iz staje. Vrativši se, s gnušanjem promotri Agnes. – Prokleti muškarci, smjestili su te međ’ govna – promrmlja. Međutim, nije je imala kamo pomaknuti. Zadigne joj suknje iznad struka i razreže donje rublje; zatim rukama razgrne gomilu slame i izmeta s poda pred razjapljenom rodnicom i otre ih o prljavu pregaču. Iz džepa izvadi bočicu sa svinjskom masti, svu zamrljanu krvlju i izlučinama drugih žena. Zagrabivši malo te užežene masti protrlja njome ruku pa gurne prvo dva, zatim tri prsta, a potom cijelu ruku u rašireni otvor žene koja se napinjala od bolova i sada već zavijala poput životinje. – Bit će još i gore, gospojo – ubrzo reče primalja, podmazujući ruke sve do laktova. – Taj bi si mali vrag mogao gurnuti nožne prste u usta, samo da umije. Izlazi na guzicu.

GLAVA 2

CEHOVSKA OBITELJ ob J. je prvo potrčao prema Puddle doku. Onda shvati da mora pronaći oca i pojuri prema Domu tesara, što je znalo svako dijete člana ceha da mu je činiti u slučaju kakve nevolje. Sjedište londonskog Udruženja tesara bilo je smješteno na kraju Tesarske ulice u staroj čatmari, zgradi od drvenih trupaca povezanih vrbovim prućem i prepletenih granjem, s debelim naslagama žbuke koju je svakih nekoliko godina trebalo obnavljati. U prostranoj sobi Doma tesara sjedila je po grubo izdjeljanim stolicama i klupama što su ih sami izradili članovi cehovskog odbora oveća skupina muškaraca u kožnatim zobunima i s pojasima za tesarski alat; prepoznao je neke susjede i članove očeve desetine, ali Nathanaela nije bilo među njima. Londonskim tesarima bratovština je bila sve – ured za zapošljavanje, kasa uzajamne pomoći za slučaj bolesti, pogrebno društvo, društveni centar, organizacija za pripomoć u periodima nezaposlenosti, sudište, ured za posredovanje pri radu, izvorište političkog utjecaja i moralne snage. Bilo je to čvrsto organizirano udruženje, sastavljeno od četiri odjeljenja tesara zvanih stotine. Svaka stotina bila je sastavljena od deset desetina, koje su se družile zasebno i mnogo prisnije i nitko nije mogao biti primljen u desetinu dok je netko od članova ne bi napustio, bilo zbog smrti, neizlječive bolesti ili preseljenja u drugi grad; tada bi na mjesto šegrta tesara obično dolazio sin nekoga od članova s liste čekanja. Riječ predvodnika desetine, nadtesara, poštovala se poput kraljevske, i Rob se sada užurbano uputio čovjeku na toj funkciji, Richardu Bukerelu. Bukerel je imao povijena ramena, kao da su se pognula pod bremenom odgovornosti. Sve je na njemu djelovalo tamno. Kosa mu je bila crna; oči tamne poput otopine hrastove kore za štavljenje kože; uske hlače, tunika i prsluk bili su od grubog vunenog sukna obojenog iskuhavanjem sa zelenim orahovim ljuskama; koža mu je od sunca koje je peklo po njoj dok je podizao stotine kuća poprimila boju kao da je bila sušena na dimu. Kretao se, mislio i govorio sporo i razborito, i pažljivo je saslušao Roba. – Nathanael nije ovdje, moj dječače. – Znate li gdje bih ga mogao naći, majstore Bukerel? Bukerel je oklijevao. – Ispričaj me, molim te – reče napokon i priđe nekolicini ljudi koji su sjedili u blizini. Rob je mogao čuti samo pokoju riječ ili prošaptanu rečenicu. – On je s onom kurvom? – promrmlja Bukerel. Nadtesar se začas vrati. – Znamo gdje ćemo naći tvog oca – reče. – A ti požuri k majci, moj dječače. Mi ćemo otići po Nathanaela i doći odmah za tobom. Rob je izmrmljao riječi zahvale i otrčao svojim putem. Nije zastao ni da predahne. Uklanjajući se teretnim kolima, zaobilazeći pijance, probijajući se kroz gužvu, hrlio je prema Puddle doku. Na pola puta ugleda svog neprijatelja

R

Anthonyja Titea, s kojim je u zadnjih godinu dana imao tri žestoka okršaja. S dvojicom prijatelja, lučkih štakora, Anthony je kinjio nekoliko lučkih robova. Ne zadržavaj me sad, ti mali bakalaru, hladno pomisli Rob. Pokušaj samo, Tony Popišanko, i dobit ćeš svoje. Kao što će jednog dana od njega dobiti svoje i njegov pokvareni otac! Vidio je kako jedan lučki štakor pokazuje Anthonyju prema njemu, ali on je već prošao mimo njih i dobrano odmaknuo. Bio je bez daha i probadalo ga je u slabinama kad je stigao do Egglestanovih konjušnica, upravo u času kada je nepoznata starica umatala novorođeno dijete. U staji je zaudaralo po konjskom đubru i po majčinoj krvi. Mama je ležala na podu. Oči su joj bile zatvorene, a lice blijedo. Iznenadio se kako se smanjila. – Mama? – Ti s’ joj sin? Kimnuo je, dok su mu se sitne grudi nadimale. Starica je hraknula i pljunula na pod. – Pusti je da s’ odmara – rekla mu je. Kad je tata stigao, jedva da je pogledao Roba J.-a. Na kolima u kojima je bila prostrta slama i koja je Bukerel posudio od zidara odveli su mamu kući, zajedno s novorođenčetom, dječačićem koji će biti kršten Roger Kemp Cole. Nakon rođenja svake nove bebe mama bi dojenče pokazivala ostaloj djeci ponosno ih zadirkujući. Sada je samo ležala i zurila u tavanicu. Najzad je Nathanael pozvao udovicu Hargreaves, susjedu iz prve kuće. – Ne može čak ni dijete podojiti – rekao joj je. – Možda će to proći – reče Delia Hargreaves. Znala je za jednu dojilju i, na veliko olakšanje Roba J.-a, odnijela je bebu. On je učinio sve što je mogao da se pobrine za ostalo četvoro djece. Jonathan Carter je već bio naučio da ide na kahlicu, ali je lišen majčinske brižnosti sasvim zaboravio na tu činjenicu. Tata je ostao kod kuće. Rob J. je malo govorio s njim i sklanjao mu se s puta. Nedostajali su mu sati učenja koje su imali svakog jutra, jer mama ih je znala učiniti veselom igrom. Nije poznavao nikoga tko bi bio tako pun topline i srdačnih vragolija, tako strpljiv prema njemu kad bi slabo pamtio. Rob je zadužio Samuela da pazi na Willuma i Anne Mary izvan kuće. Te večeri Anne Mary se rasplakala zbog uspavanke. Rob ju je čvrsto zagrlio i nazvao je svojom djevojkom Anom Marijom, kako je najviše voljela da joj se obraća. Na kraju joj otpjeva dječju pjesmicu o slatkim malim zečićima i paperjastim ptičicama u gnijezdu, zahvalan što ga Anthony Tite ne može vidjeti ni čuti. Sestra je bila punašnija u licu i po građi od majke, iako je mama uvijek govorila da Anne Mary i po crtama lica i po naravi nalikuje na Kempove, čak i po izrazu opuštenosti oko usta u snu. Drugi je dan majka izgledala bolje, ali je otac rekao da joj je lice rumeno od vrućice. Drhtala je, i stavili su na nju još pokrivača. Trećeg jutra, dok joj je Rob davao gutljaj vode, bio je zaprepašten kad je osjetio kako joj

je lice vruće. Pomilovala mu je ruku. – Moj Rob J. – prošaptala je. – Tako muževan. – Dah joj je zaudarao i disala je ubrzano. Kad ju je uhvatio za ruku nešto je iz njezina tijela prostrujalo u njegovu svijest. Bila je to spoznaja: posve sigurno je znao što će se s njom dogoditi. Nije mogao plakati. Nije mogao zavikati. Kosa mu se nakostriješila na zatiljku. Osjeti užasan strah. S tim se ne bi mogao nositi ni da je bio odrastao, a bio je dijete. U svom užasu zgrabi maminu ruku i zada joj bol. Otac je to primijetio i odalami ga po glavi. Sljedećeg jutra kad je ustao iz kreveta, njegova je majka bila već mrtva. Nathanael Cole je sjedio i plakao, što je plašilo djecu, koja nisu mogla pojmiti stvarnost i shvatiti da je mama zauvijek otišla. Nikada ranije nisu vidjela da otac plače i šćućurila su se jedno uz drugo blijedih i prestrašenih lica. Ceh se za sve pobrinuo. Došle su žene tesara. Nijedna nije bila Agnezina prijateljica, jer su je gledale s podozrivošću zbog njezine obrazovanosti. Ali sad su joj te iste žene oprostile bivšu pismenost i spremile je za ukop. Rob je zauvijek zamrzio miris ruzmarina. Da su vremena bila bolja, muškarci bi došli tek uvečer, nakon posla, ali su mnogi bili nezaposleni i ljudi su počeli dolaziti rano. Hugh Tite, koji je bio Anthonyjev otac i izgledao isto kao on, došao je kao predstavnik pogrebnog odbora i majstor za izradu lijesova za članove bratovštine. On potapše Nathanaela po ramenu. – Imam na zalihi dovoljno tvrde borovine, preostale od posla na Bardwellovoj krčmi prošle godine, sjećaš se tog kvalitetnog drva? Napravit ćemo točno po njenoj mjeri. Hugh je bio polukvalificiran nadničar i Rob je čuo oca kako s prezirom govori o njemu jer se nije znao brinuti ni za održavanje alata, ali sada je Nathanael samo odsutno kimnuo i vratio se piću. Ceh je nabavio mnogo pića, jer sahrane su bile jedina prilika u kojoj su pijančenje i oblapornost bili dopušteni. Osim jabukovače i piva od ječma bilo je i slatkog piva i mješavine zvane »glina«, napravljene miješanjem meda i vode koji bi fermentirali šest tjedana. Bilo je tu i tesarskog prijatelja i tješitelja – pigmenta; vina od meda s okusom duda zvanog morat kao i mirođijama začinjene medovine zvane metheglin. Došli su natovareni pečenim prepelicama i jarebicama, brojnim pečenim i prženim jelima od zečetine i srnetine, dimljenim haringama, svježe ulovljenim pastrvama i ivercima i hljebovima ječmenog kruha. Ceh je izglasao prilog od dva penija kao milodar za spomen na Agnes Cole i pobrinuo se za nosače lijesa, koji su predvodili povorku do crkve i za kopače koji su iskopali grob. U crkvi sv. Botolpha svećenik po imenu Kempton je odsutno odslužio misu i predao mamu u ruke Isusove, a pripadnici ceha su izgovorili dva psalma za njezinu dušu. Pokopana je na groblju kraj crkve ispod malog stabla tise. Kad su se vratili kući, žene su već priredile sve za karmine; jela su bila podgrijana i ljudi su satima jeli i pili, smrću susjede oslobođeni svog tegobnog siromaštva. Udovica Hargreaves sjedila je s djecom i hranila ih poslasticama, nametljivo ih gnječeći. Privijala ih je na svoja bujna, namirisana prsa, gdje su se ona koprcala i mučila. Ali kad je Williamu pozlilo, Rob je bio taj koji ga je izveo iz kuće i pridržavao mu glavu dok se napinjao da povrati. Kad su se vratili Della Hargreaves je pogladila Williama po glavi i rekla da je to od

tuge; ali Rob je znao da je dijete preobilno nahranila svojim jelima i vodio je brigu da se do kraja gozbe ne približe njezinoj mariniranoj jegulji. Rob je razumio što je smrt, ali se ipak zatekao kako čeka da mama dođe kući. Nešto u njemu ne bi ga jako iznenadilo da je otvorila vrata i ušla u kuću noseći namirnice s tržnice ili novac od izvoznika vezova iz Southwarka. Sat povijesti, Robe. Koja su tri germanska plemena osvojila Britaniju između 400. i 500. godine? Angli, Juti i Sasi mama. Odakle su oni došli mili moj? Iz Germanije i Danske. Pokorili su Brite duž istočne obale i osnovali kraljevstva Northumbria, Mercia i Istočna Anglia. – Na koga je moj sin tako pametan? – Na pametnu majku? – Ah! Evo ti poljubac od tvoje pametne majke. I još jedan, jer imaš i pametnog oca. Ne smiješ nikada zaboraviti pametnog oca... Na njegovo veliko iznenađenje njegov je otac ostajao kod kuće. Činilo se kao da Nathanael želi djeci nešto reći, ali nije mogao. Većinu vremena provodio je popravljajući slamu na krovu. Nekoliko tjedana nakon pogreba, dok je tupost još uvijek trajala, a Rob upravo počeo shvaćati koliko će mu život biti drugačiji, otac je napokon dobio posao. Londonska obala Temze je glinovita i njezino smeđe, duboko, meko i smolasto blato je stanište posebne vrste crva koji rastaču brodsko drvo. Rujući po drvu stoljećima, ostavili su pravu pustoš za sobom i neka su brodska rebra morala biti zamijenjena. Bio je to grub posao, sasvim različit od građenja kuća, ali je Nathanaelu dobro došao u nevolji. Na Roba J.-a je pala sva odgovornost za kuću premda je bio slab kuhar. Della Hargreaves je često dolazila i donosila kuhanu hranu, ili bi je, obično kad je i Nathanael bio kod kuće, skuhala kod njih i nastojala biti mirišljiva, raspoložena i pažljiva prema djeci. Bila je krupna, ali ne i neprivlačna, crvenih obraza i malih punašnih ruku, koje je za posao koristila što je manje mogla. Rob se oduvijek brinuo za braću i sestru, ali im je sada bio jedini staratelj, što nije bilo po volji ni njemu ni njima. Jonathan Carter i Anne Mary su neprestano plakali. William Stewart je izgubio apetit i dobio usiljene obraze i ogromne oči, a Samuel Edward, drskiji no ikad, dolazio bi kući s kletvama, kojima je zasipao Roba J.-a s takvim veseljem da stariji dječak nije nalazio drugog rješenja no da ga odalami. Trudio se da radi sve što je mislio da bi ona činila. Svakog jutra, nakon što bi beba dobila kašicu, a ostali ječmeni kruh i napitak, on bi očistio ognjište ispod široke rupe za dim kroz koju su šišteći padale kapljice kiše. Pepeo je nosio iza kuće i bacao ga, a zatim bi meo podove. Brisao je prašinu s oskudnog pokućstva u sve tri sobe. Triput tjedno obilazio je dućane u Billings gateu kako bi kupio stvari koje je mama uspijevala donijeti kući odlazeći tamo samo jednom tjedno. Mnogi su ga vlasnici tezgi poznavali; neki su, kad je prvi put došao, nadarili obitelj Cole malim poklonima u znak

sućuti, nekoliko jabuka, komad sira, polovica malog usoljenog bakalara... Ali za nekoliko tjedana toliko su navikli jedni na druge da se cjenkao gorljivije no što je to činila mama, da ne bi slučajno mislili da su nadmudrili dijete. Odugovlačio bi povratak s tržnice, jer je nerado preuzimao od Willuma odgovornost za djecu. Mama je željela da Samuel te godine krene u školu. Suprotstavila se Nathanaelu i nagovorila ga da Robu dopusti da uči kod redovnika u crkvi sv. Botolpha, i dvije godine je svakog dana odlazio u crkvenu školu, sve dok nije postalo neophodno da ostane kod kuće kako bi ona mogla vesti. Sada nitko od njih neće ići u školu, jer im otac nije znao ni čitati ni pisati i školovanje je smatrao rasipanjem. Nedostajala mu je škola. Šetao bi po smrdljivom susjedstvu jedva se prisjećajući kako su mu nekada glavna briga bile dječje igre i prikaza Tonyja Popišanka Titea. Anthony i njegove kohorte promatrali bi ga dok je prolazio, ali ga više nisu proganjali, kao da mu je gubitak majke bio zaštita. Jedne večeri otac mu je rekao da se dobro ponaša. – Uvijek si bio zreliji od svojih godina – reče Nathanael gotovo s predbacivanjem. Pogledavali su jedan u drugog s nelagodom jer nije se imalo bogzna što više za reći. Ako je Nathanael i provodio svoje slobodno vrijeme s kurvama, Rob J. to nije znao. Još je uvijek mrzio oca kad bi pomislio kako je mama mukotrpno živjela, ali je znao da se Nathanael tako borio ne bi li mu se ona divila. Braću i sestru mogao je mirno prepustiti udovici i na dolaske i odlaske Delle Hargreaves motrio je pun iščekivanja, jer su ga podrugljivi i zajedljivi susjedi obavijestili da mu ona namjerava postati maćehom. Ona nije imala djece; njezin muž, Lanning Hargreaves, bio je također tesar i prije petnaest mjeseci usmrtila ga je greda. Bilo je uobičajeno kad bi umrla žena koja je za sobom ostavila malu djecu da se udovac brzo ponovo oženi i kad je Nathanael počeo provoditi vrijeme s Dellom nasamo, u njenoj kući, to nije izazvalo nikakvo čuđenje. Ali takvi susreti bili su rijetki, jer je Nathanael obično bio previše umoran. Veliki drveni stupovi i branici za konstrukciju pristaništa morali su se četvrtasto tesati iz hrastovih trupaca i za vrijeme oseke postavljati duboko u riječno dno. Nathanael je radio u vodi i na hladnoći. Zajedno s ostatkom družine i on je dobio isprekidani, mukli kašalj i uvijek bi dolazio kući krajnje iscrpljen. Iz dubina ljepljivog mulja Temze pojavljivali su se djelići povijesti: rimska kožna sandala s dugačkim trakama koje su se omotavale oko gležnjeva, slomljeno koplje, krhotine grnčarije. Donio je kući kremenu krhotinu za Roba J.-a; vršak strelice, oštar kao nož, nađen je dvadeset stopa dublje. – Je li to rimsko? – gorljivo upita Rob. Otac slegne ramenima. – Možda saksonsko. Ali o porijeklu novčića nađenog nekoliko dana kasnije nije trebalo pitati. Rob je navlažio pepeo iz ognjišta i trljao novčić tako dugo dok se na jednoj strani pocrnjelog metala nisu pojavila slova Prima Cohors Britanniae Londonii. Njegovo znanje latinskog koji je naučio u crkvi nije bilo doraslo tome. – Možda to označava prvu kohortu koja je došla u London – reče. Na drugoj strani bio je Rimljanin na konju i tri slova IOX. – Što znači IOX? – zapita otac. Nije znao. Mama bi to znala, ali on nije imao koga pitati pa pospremi novčić. Toliko su se privikli na Nathanaelov kašalj da ga više nisu ni čuli. Ali jednog jutra, dok je Rob čistio ognjište, čuo je nekakvo komešanje, a kad je otvorio vrata ugledao je Harmona Whitelocka, člana očeve družine, i dvojicu robova kako nose Nathanaela kući.

Robovi su prestravili Roba J.-a. Ljudi su gubili slobodu na različite načine. Ratni zarobljenik postao bi servus ratnika koji ga je imao pravo ubiti, ali ga je poštedio. Ropstva je mogao dopasti i slobodan čovjek, osuđen zbog kakvog težeg zločina, dužnik zbog nevraćanja duga, ili neplaćanja kakve veće globe ili kazne. Uz oca obitelji u ropstvo su zapadali žena i djeca, a onda se ono nastavljalo i na daljnja pokoljenja. Ti robovi bili su golemi, mišićavi ljudi, obrijanih glava, što je označavalo njihov ropski položaj, u odrpanoj odjeći koja je odvratno zaudarala. Rob J. nije mogao odrediti jesu li to zarobljeni stranci ili Englezi, jer nisu ništa govorili, samo su tupo piljili u njega. Nathanael nije bio lagan, ali su ga oni nosili kao da je perce. Roba J.-a je više uplašio pogled na robove nego na nezdravu, beskrvnu boju očeva lica ili na glavu koja se beživotno klatila dok su ga spustali. – Što se dogodilo? Whitelock slegnu ramenima. – Bijeda ti je to. Već nas je pola upropašteno, cijelo vrijeme kašljemo i pljujemo. Danas je bio tako slab da je klonuo čim smo se primili težeg posla. Vjerujem da će se nakon nekoliko dana odmora oporaviti i vratiti u pristanište. Sutradan ujutro Nathanael nije mogao ustati iz kreveta; glas mu je bio hrapav. Gazdarica Hargreaves je donijela vreli čaj zaslađen medom i vrzmala se po kući. Razgovarali su tiho, prisnim tonom i jedanput ili dvaput žena se nasmijala. Ali kad je došla sljedećeg jutra Nathanael je imao vrućicu i nije bio raspoložen za šalu ni za prisnost, pa je ona brzo otišla. Jezik i grlo bili su mu jarko crveni i stalno je tražio vode. Tijekom noći je sanjao; jednom je zavikao da smrdljivi Danci dolaze Temzom na brodovima visokih pramaca. U grudima mu je krkljalo od ljepljive sluzi koju nije mogao iskašljati i disao je sve teže. Kad je došlo jutro, Rob je požurio do susjedne kuće da dovede udovicu, ali je Della Hargreaves odbila doći. – Meni se čini da je to gnojna bolest i da se on toga neće riješiti – reče ona i zatvori vrata. Nemajući se kome drugom obratiti, Rob ponovo ode u bratovštinu. Richard Bukerel ga je ozbiljno saslušao, a zatim ga otpratio do kuće i neko je vrijeme sjedio kraj podnožja Nathanaelovog kreveta promatrajući njegovo zažareno lice i osluškujući hripanje. Najlakše rješenje je bilo pozvati svećenika; pop ne bi učinio drugo do upalio voštanice i molio, a Bukerel bi mogao otići bez straha od prigovora. Nekoliko godina bio je uspješan graditelj, ali je kao glavar Londonskog udruženja tesara izgubio tlo pod nogama, pokušavajući iskoristiti oskudno znanje da učini mnogo više no što se moglo postići. Ali znao je što će se dogoditi s ovom obitelji ako barem jedan roditelj ne ostane na životu, i on je pohitao da za novac iz cehovske kase pozove Thomasa Ferratona, liječnika. Bukerelu je te noći žena očitala oštru bukvicu. – Liječnik? Da nije Nathanael Cole iznenada postao gospodin ili plemić? Ako je običan ranarnik dovoljno dobar za ostale siromašne ljude u Londonu, zašto Nathanaelu Coleu treba liječnik koji će nas skupo koštati? Bukerel je samo progunđao nekakvu ispriku, jer je žena bila u pravu. Samo su plemići ili imućni trgovci plaćali skupe usluge liječnika. Običan puk pozivao je ranarnike, a poneki put radnik bi platio pola penija barbiru-ranarniku za puštanje krvi ili za sumnjivo liječenje. Što se Bukerela ticalo, svi su iscjelitelji bili proklete pijavice i činili više zla no dobra. Ali želio je da se Coleu pruži svaka šansa, i u trenutku slabosti pozvao je liječnika potrošivši tako teško zarađene pristojbe čestitih tesara.

Kad je Ferraton stigao u Coleovu kuću, živahan i samosvjestan, pružao je pravu sliku blagostanja. Uske hlače bile su dobro skrojene, a manšete košulje ukrašene vezom, što kod Roba izazva jaku tjeskobu, jer ga je podsjelilo na mamu. Ferratonov vatirani zobun od najbolje vune bio je skoren od osušene krvi i bljuvotina, a on je ponosno vjerovao da je to časna reklama njegove profesije. Rođen u bogatstvu – otac mu je bio John Ferraton, trgovac vunom – Ferraton je naukovao kod liječnika Paula Willibalda, čija je bogata obitelj izrađivala i prodavala fine bodeže. Willibald je liječio imućne ljude i Ferraton je nakon naukovanja i sam razvijao takvu vrstu prakse. Pacijenti plemenita roda bili su izvan domašaja trgovčeva sina, ali se zato dobro snalazio s bogatašima: kao prosti pučani imali su iste interese i gledišta. Svjesno ne bi nikada otišao pacijentu iz radničke klase, ali ovaj put mu se učinilo da je Bukerel glasnik nekome mnogo važnijem. U Nathanaelu Coleu je međutim odmah prepoznao bezvrijedna pacijenta, pa se, ne želeći praviti gužvu, odluči mrski zadatak okončati što je brže moguće. Ovlaš dodirne Nathanaelovo čelo, pogleda mu oči i pomiriše dah. – No! – reče. – To će proći. – Što mu je? – upita Bukerel, ali mu Ferraton ne odgovori. Rob instinktivno osjeti da doktor ne zna. – To je upala grla – najzad izmrmlja Ferraton, pokazujući na bijele rane u očevom jarko crvenom grlu. – Gnojna upala prolazne naravi. Ništa više. – Povezao je čvrst povoj oko Nathanaelove ruke, vješto zarezao i pustio obilnu količinu krvi. – A ako mu se stanje ne popravi? – upita Bukerel. Liječnik se namrštio. Ne bi ponovno posjetio ovakvu kuću niže klase. – Najbolje da mu pustim još krvi da bih bio siguran. – reče i učini isto s drugom rukom. Ostavi malu bočicu živinog klorida pomiješanog s pougljenjenim šašom i Bukerelu naplati posebno za posjet, za puštanje krvi i za lijek. – Krvoločna pijavica! Živinarski mesar! Naprćeni gospodski gad! – promrmlja Bukerel prateći ga mrkim pogledom. Nadtesar obeća Robu da će poslati neku ženu da se brine za oca. Blijed i iscrpljen, Nathanael je ležao sasvim nepomično. Nekoliko puta je pružio ruku prema dječaku misleći da je Agnes. Ali se Rob sjećao sto se zbilo za majčine bolesti i povuče se od njega. Kasnije se posramljen vrati do očeve postelje. Uhvati Nathanaelovu od rada ogrubjelu ruku, zamjećujući rožnate polomljene nokte, okorjelu nečistoću i kovrčave crne dlake. Zbilo se isto što i prvi put. Posta svjestan očevog nestajanja, kao kad se gasi plamen svijeće. Na neki je način spoznavao da mu otac umire i da će se to dogoditi vrlo brzo, i obuze ga nijemi užas, posve isti kao onaj koji ga je spopao kad je mama ležala na samrti. Kraj kreveta stajali su braća i sestra. Bio je vrlo mlad, ali i vrlo inteligentan dječak i spoznaja neumitne stvarnosti nadvlada njegovu tugu i paralizirajući strah. Stade drmusati svog oca za ruku i vikati na sav glas: – A što će sada biti s nama? – Ali nitko ne odgovori.

GLAVA 3

RAZDIOBA vaj put, budući da je umro član ceha a ne član obitelji, Udruženje tesara platilo je pjevanje pedeset psalama. Dva dana nakon pogreba Della Hargreaves otišla je u Ramsey živjeti sa svojim bratom. Richard Bukerel je Roba J.-a poveo na stranu da porazgovara s njim. – Kad nema rođaka, djeca i imovina se moraju rasparcelirati – izgovori brzorječicom nadtesar. – Udruženje će se za sve pobrinuti. Rob samo što se nije srušio. Te večeri pokušao je objasniti braći i sestri što ih čeka. Samo je Samuel znao o čemu zapravo govori. – Znači, razdvojit će nas? – Da. – Svako od nas živjet će s drugom obitelji? – Da. Te noći netko se uvukao k njemu u krevet. On bi to očekivao od Willuma ili Anne Mary, ali bio je to Samuel koji ga je čvrsto obgrlio, kao da se boji da će inače pasti. – Ja hoću da se oni vrate, Rob J. – I ja. – Potapšao je mršavo rame koje je često znao mlatnuti. Neko vrijeme su zajedno plakali. – Znači da više nikada nećemo vidjeti jedan drugoga? Roba zazebe oko srca. – Oh, Samuele. Ne budi glup. Zasigurno ćemo obojica živjeti u susjedstvu i stalno se viđati. Mi ćemo zauvijek ostati braća. To je utješilo Samuela i malo je zaspao, ali se pred jutro popiškio u krevet, kao da je mlađi od Jonathana. Ujutro je bio posramljen i nije mogao pogledati Roba u oči. Samuelova strahovanja nisu bila bezrazložna, jer on je bio prvi od njih koji će otići. Većina članova očeve desetine još uvijek je bila bez posla. Od devet preostalih drvodjelja samo je jedan bio u mogućnosti i voljan uzeti jedno dijete u svoju obitelj. Turner Horne, koji je živio samo šest kuća dalje, uz Samuela je uzeo i Nathanaelove čekiće i pile. Dva dana kasnije svećenik po imenu Ranald Lovell došao je s ocem Kemptonom, čovjekom koji je za mamu i tatu odslužio mise. Otac Lovell reče da je premješten na sjever Engleske i da želi jedno dijete. Razgledao je jedno po jedno, i najviše mu se svidio Willum. Bio je to krupan, srdačan čovjek svijetložute kose i sivih očiju za koje je Rob pokušavao samog sebe uvjeriti da su ljubazne. Blijed i uzdrhtao, brat je jedva mogao kimnuti glavom dok je za dvojicom svećenika izlazio iz kuće. – Pa, zbogom, Williame – reče Rob.

O

Grozničavo je razmišljao ne bi li možda mogao zadržati dvoje malešnih. Ali, već su bili na posljednjim ostacima hrane preostale od očeve sahrane, a on je bio realan dječak. Jonathan, očev kožni haljetak i pojas za alat dopali su stolarskom pomoćniku po imenu Aylwyn, koji je pripadao Nathanaelovoj stotini. Kad je stigla majstorica Aylwyn, Rob joj objasni da je Jonathan znao ići sam na kahlicu, ali da su mu trebale pelene kad je bio prestrašen i ona uzme pelene stanjene od pranja i dijete smijuljeći se i potvrđujući kimanjem glave. Dojilja je zadržala novorođenče Rogera i dobila mamin pribor i platno za vezenje. O tome je Roba, koji tu ženu nije nikada ni vidio, obavijestio Richard Bukerel. Anne Mary je trebalo oprati kosu. On je to učinio pažljivo, kako ga je mama učila, ali joj je svejedno nešto sapuna ušlo u oči, i to ju je smetalo i peklo. Istrljao joj je kosu dosuha i držao je uplakanu u naručju, mirišući njezinu čistu crvenosmeđu kosu koja je mirisom podsjećala na maminu. Sutradan su očuvanije komade namještaja uzeli pekar Haverhill i njegova žena i Anne Mary ode živjeti iznad dućana u kojem su se prodavali kolači. Rob ju je vodio k njima, čvrsto je držeći za ručicu i govorio u sebi: Zbogom i tebi, mala curice. – Volim te, moja djevojko Anne Mary – prošapta čvrsto je grleći. Ali činilo se da ona njega okrivljuje za sve što im se dogodilo, i nije htjela prozboriti ni riječ za zbogom. Preostao je samo još Rob, i ništa od imovine. Te večeri došao je k njemu Bukerel da ga obiđe. Nadtesar je poprilično popio, ali um mu je bio bistar. – Moglo bi dugo potrajati dok se nađe mjesto i za tebe. Takva su vremena, nitko nema hrane za apetit odrasla dječaka koji još ne može obavljati posao muškarca. – Nakon mučne tišine on ponovno progovori. – Kad sam ja bio mlađi svi su govorili da bi sve bilo bolje samo da najzad nastupi mir i da se možemo riješiti kralja Aethelreda, najgoreg kralja koji je ikada vladao. Imali smo invaziju za invazijom, Saksonce, Dance, sve moguće proklete gusare. Sad konačno u kralju Knutu imamo čvrstog monarha koji čuva mir, ali zato kao da se priroda urotila da nas uništi. Velike ljetne i zimske oluje nas upropaštavaju. Tri godine zaredom propala je ljetina. Mlinari ne melju žito, mornari ostaju u luci. Nitko ne gradi, i zanatlije dangube. Teška su vremena, moj dječače. Ali pronaći ću ti neko mjesto, obećajem. – Hvala vam, majstore. Bukerelove tamne oči bile su zabrinute. – Promatrao sam ja tebe, Roberte Cole. I vidio sam kako se dječak brine za svoju obitelj kao pravi muškarac. Uzeo bih te u vlastitu kuću da je moja žena drukčija. – On zatrepće od nelagode jer je shvatio da mu je piće razvezalo jezik više no što bi želio i da mu je udarilo u noge. – Laka ti bila noć, Robe J. – Laku noć, majstore. Postao je pustinjak. Gotovo prazne sobe bile su njegova špilja. Nitko ga nije pozivao za stol. Susjedi se nisu mogli praviti kao da on ne postoji, ali su mu pomagali gunđajući i nenavideći ga: majstorica Haverhill bi navratila ujutro i ostavljala neprodani hljepčić kruha iz pekare od jučer, a majstorica Bukerel je znala svratiti navečer i ostaviti nekoliko tankih kriški sira, a kad je primijetila njegove crvene oči održala mu je propovijed da je plakanje ženska privilegija. Nosio je vodu iz uličnog bunara kao i prije i redio kuću, ali sada nije bilo nikoga tko bi to tiho i pusto stanište uneredio, pa i nije imao što raditi, osim brinuti i pretvarati se u različite likove, glumeći sam sebi.

Ponekad bi se pretvarao u rimskog izvidnika, ležeći kraj otvorenog prozora iza maminih zavjesa i osluškujući tajne neprijateljskog svijeta. Čuo je kako vani prolaze taljige, laju psi, djeca se igraju, ptice pjevaju. Jednom je čuo glasove skupine ljudi iz bratovštine. – Rob Cole je pravi zgoditak. Netko bi ga trebao prigrabiti – rekao je Bukerel. Ležao je tamo skriven, s osjećajem krivnje i slušao druge kako govore o njemu kao o nekom drugom. – Bogami, jest. Pogledaj samo kolik je! Bit će pravi teretni konj kad sasvim odraste – reče zavidno Hugh Tite. Što ako ga uzme Tite? Rob je potišteno razmatrao mogućnost mijenja s Anthonyjem Titeom. Nije mu uopće bilo krivo kad je Hugh s gađenjem zafrktao. – Neće biti dovoljno star za tesarskog šegrta još sljedeće tri godine, a već sada, kad je London pun jakih leđa i praznih trbuha, jede kao veliki konj. – Ljudi su krenuli dalje. Dva jutra kasnije, iza iste prozorske zavjese, skupo je platio grijeh prisluškivanja kad je čuo razgovor majstorice Bukerel s majstoricom Haverhill o cehovskim zaduženjima njezina muža. – Svi govore da je čast biti predvodnik desetine. Ali od toga meni ne dolazi kruh na stol. Upravo obrnuto, to samo iziskuje naporne obaveze. Teško mi pada što moram dijeliti ono malo što imam živežnih namirnica s takvima kao što je ovaj golemi lijeni dječak tu unutra. – Što li će postati od njega? – uzdišući reče majstorica Haverhill. – Savjetovala sam majstoru Bukerelu da bi trebao biti prodan kao siroče. Čak i u lošim vremenima mladi bi rob postigao cijenu kojom bi se nadoknadilo cehu i svima nama sve što je potrošeno na obitelj Cole. Njemu se zaustavi dah. Majstorica Bukerel frkne nosom. – Moj gospodin nadtesar neće ni čuti o tome – reče ogorčeno. – Vjerujem da ću ga na kraju uvjeriti. Ali dok on pristane, više nećemo moći pokriti troškove. Kad su dvije žene odmakle Rob je ostao ležati iza ispod zavjese kao u groznici, naizmjenično se znojeći i zebući. Čitavog svog života gledao je robove, uzimajući zdravo za gotovo da ga se njihov položaj nimalo ne tiče, jer je on bio rođen kao slobodan Englez. On je bio premlad za utovarivača na dokovima, ali znao je da dječake robove koriste u rudnicima, gdje kopaju u jamama preuskim za tijela odraslih muškaraca. Isto tako je znao da su robovi bijedno obučeni i slabo hranjeni i da ih često surovo bičuju zbog malih prijestupa. I da ostaju robovi cijelog života ako dopadnu ropstva. Ležao je i plakao. Najzad je nekako skupio svu svoju hrabrost i rekao sam sebi da ga Dick Bukerel nikada ne bi prodao u roblje. Ali strepio je da bi majstorica Bukerel mogla poslati druge da to učine a da o tome ne obavijesti muža. Bila je posve sposobna za takav čin, reče sebi. Iščekujući u tihoj i pustoj kući, zadrhtao bi na svaki zvuk. Nakon pet dana strepnje, koliko je prošlo od očeva pogreba, na vrata mu dođe stranac. – Ti si mladi Cole? On kimne s mukom, a srce mu zamre.

– Zovem se Croft. K tebi me poslao čovjek koji se zove Richard Bukerel, kojega sam sreo dok sam pio u Bradwellovoj krčmi. Rob je gledao čovjeka, ni mladog, ni starog, ogromna debela tijela, s licem na kojem su bili očiti tragovi života pod suncem, vjetrom i kišom, uokvirenog dugom kosom slobodnjaka i kovrčavom bradom iste đumbiraste boje. – Kako ti je puno ime? – Robert Jeremy Cole, gospodine. – Koliko godina imaš? – Devet. – Ja sam barbir-ranarnik i tražim naučnika. Znaš li ti, mladi Cole, što radi barbirranarnik? – Jeste li vi neka vrsta liječnika? Debeli čovjek se nasmijao. – Zasada je to dovoljno. Bukerel mi je pričao o tvojim prilikama. Sviđa li ti se moj zanat? Nije mu se sviđao; nije želio postati netko poput onog mrskog »pijavice«. Ali još manje je želio biti prodan kao rob, i bez oklijevanja odgovori potvrdno. – Ne bojiš se posla? – O ne, gospodine. – To je dobro, jer bih ti ja dobro isprašio stražnjicu. Bukerel mi je rekao da čitaš i pišeš i da znaš latinski? Oklijevao je. – Vrlo malo latinskog, zapravo. Čovjek se nasmije. – Isprobat ću te neko vrijeme, momče. Imaš li stvari za ponijeti? Njegov mali zavežljaj bio je spremljen već danima. Jesam li spašen? – pitao se. Pred kućom su se popeli na najčudnija kola koja je ikada vidio. Sa svake strane prednjeg sjedišta bio je bijeli štap omotan debelom zmijolikom grimiznom vrpcom. Bila su to zatvorena teretna kola, obojena svijetlocrveno, ukrašena jarkožutim slikama ovna, lava, vage, jarca, ribe, strijelca, raka... Vukao ih je pjegavi sivi konj i ona su se sad kotrljala niz Tesarsku ulicu i mimo cehovskog doma. Rob je sjedio nepomično dok su se probijali kroz vrevu Temzine ulice, ali je uspio kriomice tu i tamo pogledati čovjeka i sad je dospio zapaziti da mu je lice unatoč debljini lijepo, istaknut i zacrvenjen nos, malu izraslinu na lijevom kapku i mrežu finih bora koje su se zrakasto širile iz kutova pronicljivih plavih očiju. Kola su prešla mali most preko potoka Walbrook i prošla pokraj Egglestanovih konjušnica i mjesta gdje je mama pala. Zatim skrenuše desno, tandrčući preko London Bridgea, prema južnoj strani Temze. Londonska skela bila je usidrena pored London Bridgea, a odmah s druge strane nalazila se velika tržnica u Southwarku preko koje je uvozna roba ulazila u Englesku. Prošli su pored skladišta što su ih bili popalili i opustošili Danci i koja su nedavno ponovno bila izgrađena. Duž nasipa bio je samo jedan red koliba od pletera i blata, bijednih domova ribara, radnika na teretnim brodovima i dokovima. Bile su tu i dvije bijedne gostionice za trgovce koji su dolazili na tržnicu. A zatim su se s obje strane širokog puta po nasipu gordile velike kuće i golema zdanja domova bogatih londonskih trgovaca; sve su imale lijepe vrtove, a neke od njih su bile izgrađene na

stupovima zabijenim u močvarno tlo. Prepoznao je kuću uvoznika vezova s kojim je mama poslovala. Nikada nije putovao dalje od tog mjesta. – Majstore Croft? Čovjek se namršti. – Ne, ne. Nikad me ne smiješ zvati Croft. Mene zbog moje profesije uvijek zovu Barbir1. – Da, Barbiru – reče dječak. Za nekoliko časaka, kad je cijeli Southwark ostao za njima, Rob J. u sve većoj panici shvati da se nalazi u stranom i njemu posve nepoznatom svijetu izvan grada. – Barbiru, kamo to idemo? – nije se mogao suzdržati da ne usklikne. Čovjek se nasmijao i pljesnuo vođicama, što je pjegavog konja potaklo na kas. – Na sve četiri strane svijeta – odgovori mu.

1

Barbir - Berberin, brijač (barber eng.)

GLAVA 4

BARBIR-RANARNIK rije mraka ulogorili su se na brežuljku blizu potoka. Čovjek reče da se sivi konjtrudbenik zove Tatus. Skraćenica od Incitatus, po bojnom atu, pastuhu, kojega je car Kaligula toliko volio da je životinju proglasio svećenikom i konzulom. – Naš je Incitatus, s obzirom na to da su mu izvađena jaja i da nije nikakav pastuh, ipak prilično upotrebljiva životinja za siromašnu skitnicu – reče Barbir i pokaže mu kako treba istimariti konja, trljajući ga rukovetima meke suhe trave. Zatim mu dopusti da pije i pusti ga da pase i tek tada dođu oni na red sa svojim potrebama. Bili su na otvorenom, podalje od šume, ali Barbir ga pošalje da prikupi suharaka za vatru i morao je ići nekoliko puta da bi hrpa bila dovoljno velika. Uskoro je vatra pucketala, a ono što se kuhalo počelo je širiti mirise od kojih je osjetio slabost u nogama. Barbir je stavio u željezni lonac obilnu količinu debelih komada dimljene slanine. Onda odlije većinu otopljene masti, a u preostalu cvrčavu mast izreže golemu bijelu repu i nekoliko strukova poriluka, doda punu šaku sasušenih dudova i prstohvat začinskih trava. Dok se aromatična mješavina kuhala, Robu se činilo da nikada nije udisao bolji miris. Barbir je jeo smireno i promatrao ga kako se poput vuka naklopio na obilnu porciju i bez riječi mu napunio još jednu. Komadima ječmenog kruha počistili su drvene zdjelice. Iako mu Barbir ništa nije rekao, Rob odnese kotlić i zdjelice do potoka i istrlja ih pijeskom. Kad je vratio posuđe ode do obližnjeg grma da se pomokri. – Sveti Bože i Blažena Gospo, to je zaista komad pimpeka – reče Barbir naišavši iznenada iza njega. Rob ne dovrši svoju potrebu i sakri ud. – Kad sam bio mali – reče ukočeno – imao sam otrovanje na tom mjestu. Rekli su mi da mi je ranarnik tada odstranio kapicu živog mesa s vrha. Barbir je zapanjeno zurio u njega. – Skinuo prepucij. Ti si obrezan, kao kakav prokleti poganin. Dječak se udalji vrlo uznemiren. Bio je napet i u stanju iščekivanja. Iz šume je k njima nadirala vlaga i on odveže svoj mali zavežljaj pa iz njega izvadi drugu košulju i obuče je povrh one koju je imao na sebi. Barbir je izvadio iz kola dvije kože s krznom i bacio ih prema njemu. – Spavamo vani, jer su kola puna svih mogućih stvari. U otvorenom zavežljaju Barbir spazi odsjaj novčića i uze ga u ruku. Nije pitao odakle mu, niti mu je Rob rekao. – Tu je neki natpis – reče Rob. – Moj otac i ja... Mi smo mislili da označava prvu kohortu Rimljana koji su došli u London. Barbir je razgledao novčić. – Da. Očigledno je dosta znao o Rimljanima i cijenio ih, barem sudeći po imenu koje je dao konju. Robu postane mučno od straha da će čovjek sigurno zadržati njegovo blago. – S

P

druge strane su neka slova – izusti muklo. Barbir prinese novčić vatri da bi mogao pročitati, jer se već spustila noć. – IOX. IO znači »klikni«, uzvikni. X je deset. To je rimski pozdrav za pobjedu, kao »Deset puta hura!«. Rob s olakšanjem uzme vraćeni novčić i prostre si ležaj blizu vatre. Jedno krzno je bilo ovčje i položio ga je na zemlju runom prema gore, a drugo je bilo medvjeđe, i njega je koristio kao pokrivač. Oba krzna su bila stara i poprilično zaudarala, ali barem će ga grijati. Barbir prostre sebi ležaj s druge strane vatre, mač i nož stavi na dohvat ruke, da bi se mogao braniti od napadača, ili, pomisli sa strahom Rob, da bi zaklao dječaka u bijegu. Barbir skine saksonski rog koji je nosio obješen o remenu oko vrata. Dno mu zatvori koštanim čepom, napuni ga tamnom tekućinom iz čuture i pruži Robu. – Moje vlastito žestoko piće. Pošteno potegni! Nije želio piti, ali se bojao odbiti. Dijete londonske radničke klase bilo je zaplašeno nimalo ugodnom ni lakom pomisli da bi Barbir mogao biti pederast, jer je već rano naučio da ima mornara i lučkih radnika koji mame dječake iza napuštenih skladišta. Znao je i za djecu koja su primala slatkiše i novčiće od takvih ljudi i znao je što su zauzvrat morala raditi. Bio je svjestan da je pijanstvo uobičajeni uvod za takve stvari. Pokušao je odbiti više pića, ali Barbir se narogušio. – Pij – naredi mu. – To će te smiriti. Sve dok nije otpio još dva velika gutljaja i snažno zakašljao Barbir nije bio zadovoljan.Uzeo je natrag rog na svoju stranu vatre, ispio je čuturu, zatim još jednu, i najzad se, pustivši pritom gromki vjetar, smjestio na ležaj. Još jednom pogleda Roba. – Počivaj mirno, momče – reče. – Dobro spavaj. Nemaš se čega bojati od mene. Rob je bio uvjeren da je to trik. Ležao je pod smrdljivom medvjeđom kožom i čekao stisnutih bedara. U desnoj ruci je stezao novčić. U lijevoj je stiskao težak kamen, iako je znao da čak i da ima Barbirovo oružje ne bi mu bio ravan i bio mu je prepušten na milost i nemilost. No najzad je dobio neosporan dokaz da Barbir spava. Čovjek je, naime, bio strašan hrkač. Ljekoviti okus žestokog pića ispunio je Robova usta. Alkohol je strujao njegovim tijelom dok se duboko gnijezdio u krznima i pustio da mu se kamen otkotrlja iz ruke. Stezao je novčić i zamišljao Rimljane, red za redom, kako deset puta izvikuju herojima koji ne bi pustili da ih svijet pobijedi. Iznad njegove glave zvijezde su bile krupne i bijele i okretale se po čitavom nebu, tako nisko da ih je želio dosegnuti i napraviti ogrlicu za mamu. Razmišljao je o svakom članu obitelji ponaosob. Od živućih najviše mu je nedostajao Samuel, što je bilo začudno, jer je Samuel bio kivan na njega što je najstariji i prkosio mu ružnim riječima i drskošću. Brinuo je piški li Jonathan u pelene i molio da majstorica Aylwyn ima strpljenja za malog dječaka. Nadao se da će se Barbir vrlo brzo vratiti u London, jer je čeznuo da što prije vidi djecu. Barbir je znao što njegov novi dječak osjeća. Bio je točno njegovih godina kad je ostao sam, nakon što su divlji nordijski ratnici razorili Clacton, ribarsko selo u kojem je bio rođen. Taj prizor urezao mu se u pamćenje za cijeli život. Aethelred bijaše kralj njegova djetinjstva. Dokle mu je sezalo pamćenje sjećao se da je

otac proklinjao Aethelreda i govorio da ljudi nikada, ni pod kojim drugim kraljem, nisu bili tako siromašni. Aethelred je stiskao i oporezivao i tako osiguravao rasipan život Emmi, lijepoj ženi jake volje koju je doveo iz Normandije da mu bude kraljica. Nametima je osnovao i vojsku, ali ju je više koristio da zaštiti sebe nego narod i bio je tako okrutan i žedan krvi da su neki ljudi pljuvali kad bi čuli njegovo ime. U proljeće ljeta Gospodnjeg 991., Aethelred je ponizio svoje podanike potplativši danske napadače zlatom da bi otišli. U proljeće sljedeće godine danska flota se vratila u London, kao što je činila stoljećima. Taj put Aethelred nije imao izbora, skupio je svoje borce i ratnike i u velikom pokolju na Temzi porazio Dance. Ali nakon dvije godine dođe do ozbiljnije invazije, kad je Olaf, kralj Norvežana, Šveđana i Danaca, doplovio Temzom s devedeset četiri broda. Aethelred ponovo okupi svoju vojsku oko Londona i uspije zadržati Norvežane, ali ovaj put su osvajači uvidjeli da kukavički kralj štiti sebe, a zemlju je ostavio nebranjenu. Razdijelivši flotu, Norvežani su nasukali brodove duž engleske obale i opustošili male obalne gradove. Upravo tih dana otac je poveo Henryja Crofta na njegov prvi duži lov na haringe. Onog jutra kad su se vratili, potrčao je naprijed, žudeći da bude prvi u majčinom zagrljaju i čuje njezine riječi pohvale. Šest norveških barkasa bilo je skriveno od pogleda u obližnjoj uvali. Kad je stigao do kolibe vidio je nepoznata čovjeka, obučena u životinjsku kožu, kako pilji u njega kroz otvorene kapke prozorskog otvora. Nije imao pojma tko je taj čovjek, ali ga instinkt upozori da se okrene i pobjegne pravo ocu. Majka je ležala na podu, već silovana i mrtva, ali otac to nije znao. Idući prema kući, Luke Croft izvuče nož, ali su trojica vojnika koji su ga presreli pred ulaznim vratima imali mačeve. Izdaleka je Henry Croft vidio da je otac svladan i da ga vode. Jedan od ljudi mu je držao ruke za leđima. Drugi ga je objema rukama vukao za kosu, prisiljavajući ga da klekne i istegne vrat. Treći mu mačem odsiječe glavu. U svojoj devetnaestoj godini Barbir je bio očevidac pogubljenja ubojice u Wolverhamptonu; šerifov krvnik je odsjekao glavu zločinca kao da kolje pijetla. Nasuprot tome, očevu su glavu odsjekli traljavo, jer je Vikingu trebalo nekoliko udaraca, kao da cijepa kladu za loženje. Izbezumljen od žalosti i straha, Henry Croft otrči u šumu i sakrije se kao progonjena životinja. Kad je istumarao iz šume, omamljen i umirući od gladi, Norvežani su već bili otišli, ali su za sobom ostavili smrt i pepeo. Henryja, zajedno s ostalim siročićima, pošalju u opatiju Crowland u Lincolnshireu. Nakon desetljeća sličnih prepada barbarskih Norvežana u samostanima je bilo premalo redovnika, a previše siročadi, tako da su benediktinci zaređivanjem dječaka bez roditelja riješili dva problema. U dobi od devet godina Henry se, pokoravajući se pravilima koja je utemeljio sv. Benedikt iz Nursije, zavjetovao i obećao Bogu da će zauvijek živjeti u siromaštvu i kreposti. Tako je stekao obrazovanje. Četiri sata dnevno je učio, šest sati obavljao vlažne, prljave poslove. Crowland je posjedovao prostranu površinu zemlje, uglavnom močvarne, i Henry i ostali redovnici su svakog dana prekopavali blatnu zemlju i vukli plugove poput teturavih zvijeri da bi baruštinu pretvorili u polja. Očekivalo se da ostatak vremena provodi u razmišljanju ili molitvi. Imali su jutarnju službu, popodnevnu službu, večernju službu, neprekidnu službu. Svaka molitva smatrala se jednom stepenicom beskonačnog stepeništa koje će njegovu dušu odvesti do neba. Nije bilo nikakvih tjelesnih vježbi ni atletike, ali mu

je bilo dopušteno da koracima premjerava samostanski trijem, natkrivenu stazu četverokutnog oblika. Na sjevernoj strani trijema bila je sakristija, zgrada u kojoj su držali posvećene obredne predmete. Na istočnoj strani bila je crkva; na zapadnoj zgrada kaptolskog osoblja, a na južnoj strani neveseli refektorij koji se sastojao od blagovaonice, kuhinje i ostave u prizemlju i spavaonica na katu. Grobovi unutar četverokuta bili su konačan dokaz da je život u opatiji Crowland predvidljiv: sutra će biti isto kao i jučer i na posljetku će svaki redovnik zauvijek ležati unutar samostana. Crowland je privukao neke velikaše koji su odstupili od politike dvora i Aethelredove okrutnosti i spasili živote zaredivši se, jer su ovo mjesto pogrešno smatrali mirnim. Ta utjecajna elita živjela je u pojedinačnim ćelijama, kao i pravi mistici, koji su, kroz agoniju duha i bol tijela u košuljama od kostrijeti, fanatično štipanje i samobičevanje, stremili Bogu. Jedina prostrana odaja sa šezdeset sedam slamarica bila je dom za šezdeset sedam ostalih muškaraca s tonzurama, koje su nosili iako nisu bili ni zaređeni ni posvećeni. Da se probudio u bilo kojem času bilo koje noći, Henry Croft bi čuo kašljanje, kihanje, raznovrsno hrkanje, zvukove masturbiranja, krikove sanjača, ispuštanje vjetrova, a pravilo tišine narušavalo se neduhovnim psovanjem i potajnim razgovorima koji su se gotovo uvijek vodili o hrani. Obroci u Crowlandu bili su vrlo oskudni. Grad Peterborouhg bio je udaljen samo osam milja, ali ga on nikada nije vidio. Jednog dana, kad mu je bilo četrnaest godina, molio je svog ispovjednika, oca Dunstana da mu dopusti da na obali pjeva crkvene pjesme i izgovara molitve između večernje i noćne molitve. Bilo mu je dopušteno. Dok je hodao livadom uz rijeku otac Dunstan ga je pratio na odmjerenoj udaljenosti. Henry je koračao polagano i oprezno, s rukama na leđima i pognute glave kao da je biskup. Bila je lijepa i topla ljetna večer sa svježim vjetrićem koji je dolazio s vode. Brat Matthew, geograf, podučavao ga je o rijeci. Bila je to rijeka Welland. Izvirala je u srednjoj Engleskoj, blizu Corbyja i polako klizila i krivudala kao zmija do Crowlanda, a odatle je tekla sjeveroistočno, između valovitih brežuljaka i plodnih dolina, prije nego što će se sjuriti kroz obalne baruštine da se isprazni u veliki zaljev Wash uz rub Sjevernog mora. Rijeka je bila okružena šumama i poljima. Cvrčci su gudili. Ptice su cvrkutale na drveću, a krave koje su tu pasle, blejale su u njega s nijemim poštovanjem. Ugleda malen čamac koji je bio izvučen na obalu. Sljedeći tjedan tražio je dopuštenje da izmoli samotničku molitvu nakon jutarnje mise. Opet je dobio dopuštenje, ali taj put otac Dunstan nije pošao za njim. Kad je Henry stigao do rijeke odgurnuo je mali čamac u vodu, uspentrao se u njega i otisnuo od obale u maticu. Vesla je upotrijebio samo koliko je trebalo da dođe do struje, a zatim je sjedio posve mirno u sredini krhka čuna i promatrao smeđu vodu, puštajući da ga rijeka nosi kao otpali list. Nakon nekog vremena, kad je znao da je dovoljno daleko, počeo se smijati. Vrištao je na sav glas i izvikivao dječačke prostote. – To vama! – vikao je, ni sam ne znajući da li prkosi šezdeset šestorici redovnika koji će odsada spavati bez njega, ili ocu Dunstanu ili Bogu koji mu se u Crowlandu činio tako okrutnim bićem. Ostao je na rijeci čitav dan, sve dok voda koja je tekla prema moru nije postala za njegov pojam preduboka i preopasna. Tada je izvukao čamac na obalu i započelo je razdoblje kada je spoznao cijenu slobode. Lutao je obalnim selima, spavao bi bilo gdje, živio od onog što bi isprosio ili ukrao. Nemati što jesti bilo je ipak gore nego imati malo za jesti. U zamjenu za benediktinsku

halju od koje će sinovima napraviti vunene košulje, farmerova žena mu je dala vreću hrane, staru tuniku i odrpane hlače. U luci Grimsby ga je najzad neki ribar uzeo za pomoćnika i okrutno ga izrabljivao duže od dvije godine u zamjenu za golu koru kruha i bijedni krov nad glavom. Kad je ribar umro, njegova žena prodala je čamac ljudima koji nisu trebali dječaka. Henry je mjesecima gladovao dok nije naišao na družinu zabavljača i počeo putovati s njima, vukući prtljagu i pomažući oko potrepština za njihov zanat, a zauzvrat je dobivao ostatke hrane i zaštitu. Čak i u njegovim očima njihovo umijeće bilo je traljavo, ali su znali kako treba lupati u bubanj i kako privući gomilu, i iznenađujući broj ljudi bi spuštao novčiće u kapu s kojom je dječak hodao uokolo. On ih je žudno gledao. Bio je prestar za pelivana, jer akrobatima se moraju zglobovi razlabaviti dok su još djeca. Ali su ga žongleri naučili svom zanatu. Oponašao je i mađioničara i naučio jednostavnije trikove privida: mađioničar ga je podučio da nikada ne smije dopustiti da ono što čini izgleda kao nekromantija ili bilo kakav oblik vračanja, jer su Kruna i Crkva po cijeloj Engleskoj vješali vještice. Pažljivo je slušao pripovjedača čija je mlada sestra bila prva ženska koja mu se podala. Osjetio je srodnost sa zabavljačima, ali se družina nakon godinu dana raspala u Derbyshireu i svatko je krenuo svojim putem bez njega. Nekoliko tjedana kasnije u gradu Matlocku, sreća mu se ponovo osmjehnula kad ga je barbir-ranarnik James Farrow uzeo u naukovanje na šest godina. Kasnije je saznao da nitko od mjesnih dječaka nije želio ići Farrowu za naučnika jer su kolale priče koje su ga povezivale s vradžbinama. Kad su te glasine doprle do Henryja već je dvije godine bio sa Farrowom i znao je da čovjek nije vještac. Iako je barbir-ranarnik bio hladan čovjek i krvnički strog, za Henryja Crofta on je bio jedina prava prilika. Područje grada Matlocka bilo je zemljoradničko i slabo nastanjeno, i tu nije bilo pacijenata iz višeg staleža ni bogatih trgovaca koji bi držali liječnika. U okrugu rijetko razbacanih farmi oko Matlocka, James Farrow, seoski barbir-ranarnik, bio je jedini ljekar koga su imali. Davao je klistire za čišćenje, šišao, brijao, viđao rane i propisivao lijekove. Henry je duže od pet godina izvršavao sve njegove naredbe. Farrow je bio pravi nalogodavac; tukao bi Henryja kad bi pogriješio, ali ga je naučio svemu što je sam znao, i to vrlo temeljito. Za vrijeme Henryjeve četvrte godine u Matlocku – a to je bila godina 1002. – kralj Aethelred izvrši čin koji će imati dalekosežne i užasne posljedice. U teškoćama u kojima se našao, kralj dopusti nekim Dancima da se nastane u južnoj Engleskoj i podijeli im zemlju, pod uvjetom da se za njega bore protiv neprijatelja. Tako je kupio usluge danskog plemića Palliga, muža Gunhilde, sestre danskog kralja Swegena. Te godine Vikinzi su opet upali u Englesku sa svojom uobičajenom taktikom, praćenom ubijanjem i paljenjem. Kad su prodrli do Southamptona, kralj odluči da ponovo plati danak i dade napadačima dvadeset četiri tisuće funti da odu. Kad su brodovi s Nordijcima otplovili, poniženi Aethelred zapadne u kajanje i silno se razjedi. Naredi da se na Dan sv. Bricea, 13. studenog, pogube svi Danci koji su bili u Engleskoj. Podmuklo masovno ubojstvo izvršeno po kraljevom naređenju kao da je oslobodilo sve zlo koje je gnjililo u engleskom narodu. Svijet je uvijek bio surov, ali nakon ubojstava Danaca život je postao još okrutniji. Po čitavoj Engleskoj događali su se krvoločni zločini, proganjali su vještice, uhvaćene vješali ili spaljivali, a zemlju kao da je obuzela žudnja za krvlju i ubijanjem. Naukovanje Henryja Crofta bilo je gotovo završeno kad je umro jedan postariji čovjek,

Bailey Aelerton, pacijent o kojem se starao James Farrow. Nije bilo ničeg osobitog oko te smrti, ali se ubrzo pronio glas da je čovjek umro jer ga je Farrow probadao iglama i time ga povještičio. Prethodne nedjelje župnik je u maloj crkvi u Matlocku obznanio da su se u ponoć čuli zli dusi kako orgijaju oko grobova i bludniče sa Sotonom. – Našem Spasitelju je odvratno što se mrtvi oskvrnjuju đavoljim vještinama. Oni koji imaju tu moć su Božji neprijatelji – grmio je. Đavo je među njima, upozoravao je svećenik, a opslužuje ga vojska vještica, prezrenih ljudskih bića koja se bave crnom magijom i tajnim ubijanjem. Ustrašene vjernike, prepune strahopoštovanja, naoružao je protuvradžbinom koju valja upotrijebiti protiv svakog tko je sumnjiv. »Arhivještice, koja napadaš moju dušu, tvoja vračka okrenut će se protiv tebe, tvoja kletva bit će ti vraćena tisuću puta. U ime Svetog Trojstva vrati mi ponovo zdravlje i snagu. U ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Amen.« Podsjetio ih je zatim na biblijsku zapovijed: Ne smiješ dopustiti da vještica živi. – Morate pronaći vještice i iskorijeniti ih, ako svaki od vas ne želi gorjeti u strašnom ognju čistilišta – opomenuo ih je. Bailey Aelerton umro je u utorak, srce mu je stalo dok je kopao u polju. Njegova kćerka je izjavila da je na očevoj koži vidjela ubode igala. Nitko drugi ih nije zasigurno vidio, ali je u četvrtak ujutro svjetina ušla u Farrowovo dvorište, upravo u času kad je barbir-ranarnik uzjahao konja, spremajući se da obiđe bolesnike. Gledao je u Henryja i davao mu upute za taj dan, kad su ga istrgli iz sedla. Vodio ih je Simon Beck, čija je zemlja graničila sa Farrowovom. – Svucite ga – reče Beck. Farrow je drhtao dok su trgali odjeću s njega. – Ti si guzica, Beck! – vikao je. – Guzica! – Bez odjeće izgledao je stariji, koža na trbuhu bila mu je mlohava i naborana, okrugla ramena uska, mišići mekani i uveli, a penis mu se sav uvukao u se iznad povelikih plavkastocrvenih mošnji. – Evo ga, tu je! – vrisne Beck. – Sotonin znak! S desne strane Farrowovih prepona bile su jasno vidljive dvije male tamne pjege, kao od ugriza zmije. Beck je vrhom noža zarezao jednu. – Madeži! – zavrišti Farrow. Krv je potekla, što se ne bi trebalo dogoditi ako je netko vještac. – Oni su silno lukavi – reče Beck – mogu krvariti po želji. – Ja sam barbir, a ne vještac – odgovori im Farrow s prezirom, ali kad su ga privezali na drveni križ i odnijeli nad njegov vlastiti ribnjak, počne vikati tražeći milost. Križ su zaronili u ribnjak uz snažan pljusak vode i držali ga pod vodom. Gomila se umirila i promatrala mjehuriće. Malo kasnije izvukli su ga van i dali mu priliku da prizna. Još je disao i bio jedva kadar da ispljune vodu. – Priznaješ li, susjede Farrow, da si radio s đavlom? – dobrostivo ga upita Beck. Privezani čovjek samo je slabo pokašljavao i hvatao zrak.

Ponovo su ga zaronili. Ovaj put križ su držali pod vodom sve dok mjehurići nisu prestali izlaziti. Pa ni tada ga nisu podigli. Henry je samo gledao i plakao, kao da ponovo gleda kako mu ubijaju oca. Izrastao je u čovjeka, više nije bio dječak, no ipak je bio bespomoćan naspram lovaca na vještice, užasnut pri pomisli da bi mogli doći na ideju da je naučnik barbira-ranarnika također vještac. Konačno su izvukli potopljeni križ, izgovorili protuvradžbinu i otišli, ostavivši ga da pluta po ribnjaku. Kad su svi otišli, Henry je zagazio u mulj da izvuče križ na suho. Među gazdinim usnama ugleda ružičastu pjenu. Sklopio mu je oči koje su slijepo optuživale i sklonio vodenu leću s njegova ramena prije no što ga je skinuo s križa. Stari ranarnik je bio udovac bez rodbine, tako da je sva odgovornost pala na leđa njegova pomoćnika. Pokopao je Farrowa što je brže mogao. Kad je pregledao kuću otkrio je da su oni već bili tamo prije njega. Nije bilo sumnje da su tražili dokaze Sotoninog djela, jer su odnijeli Farrowov novac i piće. Premda su pokrali sve što su dospjeli, ipak je našao odjeću bolju od one na njemu i nešto hrane koju je stavio u vreću. Uzeo je i torbu s ljekarskim instrumentima i prisvojio Farrowovog konja, na kojem je odjahao iz Matlocka prije nego što se dospiju sjetiti na njega i vrate se. Još jednom je postao skitnica, ali sada je imao svoj zanat, što je bila bitna razlika. Svugdje je bilo bolešljivih ljudi koji će platiti peni ili dva za liječenje. Najzad je shvatio da se može dobro zaraditi i prodajom ljekarija, a da bi privukao gomilu koristio je sve ono što je naučio dok je putovao sa zabavljačima. Vjerujući da ga možda traže, nikad nije dugo ostajao u jednom mjestu i izbjegavao je da se služi svojim pravim imenom, pa je postao Barbir. Nije prošlo mnogo vremena i sve se to utkalo u osnovu života kakav mu je odgovarao; oblačio se toplo i dobro, imao mnogo različitih žena, pio kad mu se htjelo i obilno jeo za svaki obrok, zaklinjući se da više nikada neće biti gladan. Težina mu se brzo povećala. Do vremena kad je sreo ženu kojom se oženio imao je više od stotinu i petnaest kilograma. Lucinda Eames bila je udovica s lijepim posjedom u Canterburyju i pola godine se brinuo za njenu stoku i polja, izigravajući gazdu. Uživao je u njenoj maloj bijeloj stražnjici. Kad su vodili ljubav gurnula bi ružičasti vršak jezika kroz lijevi kut usana, kao dijete kad uči tešku lekciju. Okrivljavala ga je što nemaju djece. Možda je imala pravo, ali nije nikad začela ni s prvim mužem. Glas joj je postao kreštav, ton gorak, a kuhanje nemarno, i prije nego što je istekla godina dana uz nju počeo se sjećati umilnih žena i ukusnog jela i čeznuti da se odmori bez klepetanja njezinog poganog jezika. To je bilo 1012. godine, kada je danski kralj Swegen stekao nadzor nad Engleskom. Deset godina je Swegen mučio Aethelreda, žudeći da posrami čovjeka koji je poubijao njegove sunarodnjake. Konačno je Aethelred svojim brodovima pobjegao na otok Wight, a kraljica Emma sa sinovima Edwardom i Alfredom nađe utočište u Normandiji. Ubrzo nakon toga Swegen umre prirodnom smrću. Za sobom ostavi dva sina, Harolda koji ga je naslijedio u danskom kraljevstvu i Knuta, mladića od devetnaest godina kojeg su danske vojne snage proglasile kraljem Engleske. Aethelred je smogao snage za još jedan napad i istjerao Dance, ali se Knut gotovo

odmah vrati i taj put zauzme sve osim Londona. Baš kad je bio na putu da osvoji London sazna da je Aethelred umro. Smiono sazove skup u Witanu, vijeće mudrih ljudi Engleske, i biskupi, opati, grofovi i baruni odu u Southampton i izaberu Knuta za zakonitog kralja. Knut pokaže svoju nadarenost za ozdravljenje naroda tako što pošalje izaslanike u Normandiju da kraljicu Emmu uvjere da se uda za nasljednika prijestolja pokojnog muža i ona se gotovo odmah složi s tim. Bila je znatno starija od njega, ali još uvijek vrlo poželjna i putena žena, pa su se često čule cinične šale na račun toga koliko vremena ona i Knut provode u ložnici. Koliko se novi kralj žurio u brak, toliko je Barbir bježao iz njega. Jednog je dana jednostavno otišao od Lucinde Eames, od njene jezičavosti i lošeg kuhanja i ponovo počeo putovati. Prva kola kupio je u Bathu, a u Northumberlandu uzeo je prvog dječaka za pomoćnika. Prednosti su odmah postale očite. Od tada, tijekom godina, bilo je kod njega u nauku mnogo dječaka. Oni sposobniji zaradili bi mu novac, a od ostalih je on naučio što mu treba od jednog naučnika. Znao je što se događalo s dječacima koji nisu završili i koje je otpuštao. Mnogi su propali: oni sretniji postali su seksualne igračke ili robovi, a oni nesretniji ili su umirali od gladi ili su bili ubijeni. Mučilo ga je to više nego što je želio priznati, ali nije si mogao dopustiti da zadrži neprikladnog dječaka; on sam preživio je borbu za opstanak, i bio je kadar da očeliči svoje srce kad se radilo o njegovom blagostanju. Ovaj zadnji, dječak kojega je pronašao u Londonu, pokazivao je želju da mu udovolji, ali Barbir je znao da ne treba zaključke o naučnicima donositi na brzinu. Jedino vrijeme može to pokazati, i on će vrlo brzo znati da li je mlađi Cole sposoban za preživljavanje.

GLAVA 5

ZVIJER U CHELMSFORDU ob se probudio s prvom mliječnom svjetlošću i utvrdio da je njegov novi gazda već na nogama i nestrpljiv. Odmah je shvatio da Barbir započinje novi dan loše volje. U tom trijeznom jutarnjem raspoloženju, čovjek uze iz kola koplje i pokaza mu kako ga valja koristiti. – Nije preteško za tebe ako ga držiš objema rukama. Ne zahtijeva neku vještinu. Gurni što jače možeš. Ako ciljaš u sredinu napadačeva tijela, sigurno ćeš ga negdje pogoditi. Ako ga raniš, imam dobru šansu da ga ubijem. Shvaćaš? On klimnu glavom, nelagodno se osjećajući uz stranca. – Dobro, momče, moramo biti oprezni i imati oružje pri ruci, jer se samo tako ostaje živ. Ovi rimski putevi su najbolji u Engleskoj, ali nisu sigurni. Kruna je odgovorna za to da bude čistina s obje strane, kako bi se drumskim razbojnicima otežalo postavljanje zasjeda putnicima, ali uz većinu naših cesta grmlje se nikada ne podrezuje. Pokazao je Robu kako se upreže konj. Kad su krenuli dalje na put, Rob je sjedio kraj njega na vozačevu sjedištu pod toplim proljetnim suncem, ali još su ga uvijek mučili svi mogući strahovi. Uskoro Barbir skrene Incitatusa s rimske ceste na jedva upotrebljiv kolnik kroz duboku, djevičansku šumu. O mišićavim ramenima visio mu je saksonski rog koji je nekada resio velikog ovna predvodnika. Prisloni ga na usta i istisnu iz njega glasan i snažan zvuk, napola zvuk trube, napola jauk. – Tako svima koji mogu čuti ovaj zvuk javljamo da se ne šuljamo naokolo da bismo klali i krali. U nekim zabitnijim krajevima sresti stranca znači pokušati ga ubiti. Zvuk roga znači da smo čestiti i pouzdani i sposobni da se zaštitimo. Na Barbirov nagovor Rob pokuša sam davati signale, ali, premda je napuhao obraze i snažno puhao, nije proizveo nikakav zvuk. – Za to su potrebna jača pluća i vještina. Naučit ćeš to, ne boj se. Čak i teže stvari od puhanja u rog. Kolnik je bio blatnjav, a grmlje poleglo po putu na najgorim mjestima, što je iziskivalo vrlo spretnu vožnju. Na zaokretu puta kola upadnu ravno u blato i kotači utonu sve do osovina. Barbir uzdahne. Sišli su s kola, lopatom razgrnuli blato ispod kotača i zatim u šumi sakupili otpalo granje. Barbir pažljivo postavi deblje drvlje ispred svakog kotača i popne se natrag na kola da prihvati vođice. – Moraš gurati drvo pod kotače čim se kola počnu micati – reče, a Rob potvrdno kimne. – Điha, TATUS! – poticao je konja. Osovine i kožna oplata zaškripaše. – Sad! – poviče. Rob je spretno postavljao grane, jureći od jednog kotača do drugog, dok se konj ustrajno upinjao. Kotači su se opirali i klizali, ali su ipak pronašli uporište. Kola zateturaju naprijed. Kad su došla na suh put, Barbir pritegne vođice i pričeka da Rob stigne i popne se na

R

sjedište. Bili su poprskani blatom. Brijač zaustavi Tatusa pokraj potoka. – Hajde da nešto ulovimo za doručak – reče kad su oprali prljavštinu s lica i tijela. Odreže dva vrbova štapa i uze iz kola udice i povraz. Iz natkrivenog mjesta iza sjedišta izvuče kutiju. – Ovo je naša kutija za skakavce – reče. – Jedna od tvojih dužnosti je da ju stalno puniš. – Podigne poklopac tek toliko da Rob može uvući ruku. Životinjice su šušketale između Robovih prstiju, izbezumljene i bodljikave i Rob nježno privuče jednoga na dlan. Izvuče ruku držeći krilca između palca i kažiprsta, dok su se insektove noge pomamno koprcale. Četiri prednje noge bile su tanke poput vlasi, a dvije stražnje snažne i krupnih bedara, što mu je omogućavalo da bude skakač. Barbir mu pokaza kako će udjenuti vršak udice iza glave, upravo ispod kratka dijela čvrste i krupne opne. – Ne duboko, jer će izgubiti sav sok i uginuti. Gdje si lovio? – Na Temzi. – Ponosio se svojom ribičkom sposobnošću, jer su on i otac često lovili crve u širokoj rijeci, a za vrijeme nezaposlenosti prehranjivanje obitelji ovisilo je o ulovljenoj ribi. Barbir zagunđa. – Ovo je drukčija vrsta ribolova – reče. On ostavi na trenutak štapove i spusti se na koljena i laktove. Oprezno su puzali do mjesta s kojeg su imali pogled na najbliži rukavac i ležali tu potrbuške. Rob pomisli da je debeli čovjek lud. Četiri ribe bile su tik pod površinom. – Male – prošapće Rob. – Ta veličina je najbolja za jelo – reče Barbir dok su puzali od obale. – Tvoje velike riječne pastrve su žilave i masne. Jesi li primijetio kako su ove ribe sasvim blizu ruba rukavca? Okrenute su uzvodno i hrane se tako što čekaju da im padne sočan zalogaj i dopluta do njih. One su divlje i oprezne. Ako stojiš uz potok, vide te. Ako čvrsto gaziš po obali, osjete korake i rasprše se. Zato se koristi dugačak štap. Stojiš dobrano udaljen, lagano spustiš skakavca točno iznad rukavca i pustiš da ga struja odnese do ribe. Kritički je promatrao kako Rob zamahuje udicom u pravcu koji mu je pokazao. Uz trzaj, koji se kroz štap prenio do Robove ruke, nevidljiva riba trgne poput zmaja. Nakon toga bilo je kao pecanje na Temzi. Strpljivo je čekao, dajući pastrvi vremena da zagrize, zatim bi podizao vrh štapa i namještao udicu kako ga je otac naučio. Kad je izvukao prvi batrgajući zgoditak obojica su se divili njenoj ljepoti, koži koja je svjetlucala kao da je nauljeno orahovo drvo, sa strana posutoj raspršenim crvenilom boje duge i crnim perajama išaranim jarko narančastim pjegama. – Ulovi još pet – reče Barbir i nestane u šumi. Rob ulovi dvije, zatim mu jedna pobjegne, a zatim se oprezno pomakne na drugo mjesto. Pastrve su bile pohlepne na skakavce. Čistio je posljednju od pola tuceta riba kad se Barbir vrati s kapom punom gljiva i divljeg luka. – Jedemo dvaput dnevno – reče Barbir. – Rano prije podne i predvečer, kao i svi civilizirani ljudi. Dizati se u šest, jesti u deset, Večerati u pet, leći u deset. I čovjek živi deset puta deset.

Uzeo je slaninu i krupno je narezao. Kad se popržila na pocrnjeloj tavi, pospe pastrve brašnom i hrskavo ih poprži u masti, a zatim doda luk i na kraju gljive. Dok su uživali u ribi i mesu, Barbir poprži ječmeni kruh na preostaloj, ukusnoj masti i prekrije ga hrapavim kriškama sira koji se mjehurasto topio u tavi. Za kraj, napili su se ugodno hladne vode iz potoka koji im je darovao ribu. Barbir je bio bolje volje. Debeljko mora biti sit da bi bio dobro raspoložen, shvatio je Rob. Isto tako je uvidio da je Barbir izvanredan kuhar i počeo se radovati svakom obroku kao događaju dana. Uzdahnuo je, jer je znao da u rudniku ne bi bio ovako hranjen. A posao, samozadovoljno je priznao, uopće nije bio izvan njegovih mogućnosti, jer je bio savršeno sposoban da puni kutiju skakavcima i lovi pastrve, da podmeće drvlje pod kotače svaki put kad bi se kola zaglavila u blatu. Selo se zvalo Farnham. U njemu su bila seoska imanja, mala, bijedna krčma, točionica, iz koje je zaudaralo na proliveno pivo dok su prolazili pokraj nje; kovačnica s naslaganim hrpama drva tik uz kovačko ognjište; kožarska radnja iz koje je izbijao smrad; pilana s dvorištem punim ispiljenog drva; mjesna uprava okrenuta trgu, koji zapravo i nije bio trg, nego proširenje središnjeg dijela ulice, nalik zmiji koja je progutala jaje. Barbir se zaustavi postrance. Iz kola uzme mali bubanj i palicu, doda ih Robu i reče mu: – Bubnjaj! Incitatus je znao što će se događati: podigao je glavu, zarzao i, propevši se, podigao kopita. Rob je ponosno lupao u bubanj i sam zaražen uzbuđenjem koje su izazvali s obje strane ulice. – Predstava danas popodne – pozivao je Barbir. Nakon toga pregled bolesnih ljudi i ljekarska pomoć za sve slučajeve, teže i lakše. Kovač, kvrgavih mišića, prekrivenih prljavštinom, zapilji se u njih i prestane razvlačiti mijeh. Dvojica dječaka u dvorištu pilane ostavila su trupce koje su slagali na hrpu i potrčala za zvukom bubnja. Jedan od njih se okrene i odjuri. – Kamo si se uputio, Giles? – vikne za njim drugi. – Kući, da doveden Stephena i druge. – Dovedi i mog brata i ostalu družinu. Barbir klimne s odobravanjem. – Pronesite glas – poviče. Žene su se pojavile iz kuća i dovikivale se međusobno, dok su se djeca skupljala na ulici, žagoreći i pridružujući se lavežu pasa koji su slijedili crvena kola. Barbir je sporo vozio niz ulicu, do kraja, zatim se okrenuo i vratio nazad. Starac koji je sjedio na suncu blizu krčme otvori oči i krezubo se nasmiješi na to komešanje. Neki pijanci izađu iz točionice, noseći svoje čaše, a za njima izađe i pipničarka užagrenih očiju, brišući mokre ruke o pregaču. Barbir se zaustavi na malom trgu. Iz kola izvadi četiri sklopive klupe i postavi ih tako da se spajaju. – Ovo je postolje za predstavu – reče Robu s male pozornice koja je tako nastala. – Podizat ćeš ga odmah čim stignemo u novo mjesto. Na postolje su stavili dvije košare pune malih začepljenih pljoski za koje je Barbir rekao da sadrže lijek. Zatim je nestao u kolima i navukao zastor.

Rob je sjedio na klupi i promatrao ljude kako žure u glavnu ulicu. Došao je mlinar, odjeća mu je bila bijela od brašna, a Rob je prepoznao i dva tesara po dobro mu znanoj drvenoj prašini i iverju na tunikama i u kosi. Cijele obitelji su posjedale po tlu, spremne čekati samo da bi bile bliže pozornici. Dok su čekale, žene su plele i izrađivale čipke, a djeca su ćeretala i prepirala se. Grupa seoskih dječaka piljila je u Roba. Svjestan strahopoštovanja i zavisti u njihovim očima, prenemagao se i kočoperio. Ali vrlo brzo su mu ludorije isparile iz glave, jer je kao i oni postao dio publike. Barbir je s fanfarom izišao na klupu. – Dobar vam današnji i sutrašnji dan – reče. – Drago mi je da sam u Farnhamu. – I počne žonglirati. Žonglirao je s dvije kugle, crvenom i žutom. Ruke jedva da su mu se pokretale. Bilo je to divno gledati. Njegovi debeli prsti hitali su kugle u neprekinutom krugu, prvo polagano, a zatim ludom brzinom. Kad su mu zapljeskali, on iz tunike izvadi i zelenu kuglu. A zatim i plavu. I, oh, smeđu! Rob je razmišljao kako je divno biti sposoban za takvo što. Zadržao je dah, očekujući da Barbir ispusti koju kuglu, ali je on svih pet s lakoćom kontrolirao i pri tome neprestano pričao. Nasmijavao je ljude. Pričao priče i pjevao pjesmice. Nakon toga žonglirao je s obručima od užeta i s drvenim tanjurima, a nakon žongliranja izvodio je mađioničarske trikove. Jaje nestaje, vadi novčić iz dječje kose, promijeni boju rupčića. – Bi li vas očaralo da vidite nestajanje vrča piva? Izazvao je opći pljesak. Pipničar ka požuri u točionicu i pojavi se s pjenušavim vrčem. Položivši ga na usne, Brijač čitav njegov sadržaj samo jednim dugim gutljajem saspe u sebe. Pokloni se dobrohotnom smijehu i pljesku, a zatim upita žene u publici da li neka želi vrpcu. – I te kako! – uzviknu pipničarka. Bila je mlada i jedra, a njen odgovor tako spontan i prirodan da je izazvao hihotanje u gomili. Barbirove oči se sretnu s njezinima, i on se nasmije. – Kako se zoveš? – Oh, gospod’ne! Zovem se Amelia Simpson. – Gospoja Simpson? – Nisam udata. Brijač sklopi oči. – Šteta – reče galantno. – Kakvu boju vrpce biste željeli, gospođice Amelia? – Crvenu. – A dužina? – Dva jarda2 bi mi bila sasvim dosta. – Čovjek bi se tome i nadao – promrmlja on, značajno podigavši obrve. 2

Yard, eng. mjera za dužinu: 0,914 m; stara engl. riječ za penis. (Nap. prev.)

Publika se raskalašeno smijala, a on se pretvarao da je zaboravio na nju. Razrezao je komad užeta na četiri dijela, a zatim ih ponovo spojio u cjelinu. Prebacio je rubac preko koluta i pretvorio ga u orah. A zatim, kao da je iznenađen, prinese prste ustima i počne nešto izvlačiti između usana, zastavši da publici pokaže da je to početak crvene vrpce. Dok je pred njihovim očima malo-pomalo izvlačio vrpcu između usnica tijelo mu je bilo opušteno, a oči su gledale razroko u vrpcu koja se odmatala. Kraj vrpce bio je zategnut i on se sagne da dohvati nož; oštricu položi sasvim blizu usana i prereže je. Vrpcu preda pipničarki uz naklon. Kraj nje je stajao seoski pilar i on rastegne vrpcu uz svoj štap za mjerenje. – Točno dva jarda! – izjavi on, na što se prolomi pljesak. Barbir pričeka da se buka stiša, a zatim dohvati začepljenu bočicu s lijekom. – Gospodo, gospođe i djevojke! Samo moj jedinstveni lijek: UNIVERZALNI SPECIFIK! Produžava životni vijek, obnavlja istrošeno tjelesno tkivo. Krute zglobove smekšava, labave ukrućuje. Vraća vragolast sjaj iscrpljenim očima. Bolest pretvara u zdravlje, zaustavlja opadanje kose, bistri mozak. Izoštrava zamućen vid i oslabljen um. – Najodličnije sredstvo za jačanje srca, stimulativniji od najboljeg tonika, purgativ blaži od klistira. Univerzalni specifik sprečava otekline, krvarenja, pospješuje oporavak u babinju i olakšava muke ženskog prokletstva, liječi skorbutne tegobe s kojima se moreplovci vraćaju s plovidbe. Dobar je i za životinje i za ljude, krvni neprijatelj gluhoće, upale očiju, kašlja, sušice, bolova u stomaku, žutice, vrućice i malarične groznice. Liječi svaku bolest! Otklanja svaku brigu! Barbir je prodao poprilično od zalihe na pozornici. Zatim on i Rob podignu paravan iza kojega je barbir-ranarnik primao pacijente. Bolesni i ugroženi čekali su u dugom redu da za liječenje plate peni ili dva. Te večeri su u gostionici jeli pečenu gusku, i to je bilo prvi put da Rob jede kupljenu hranu. Njemu se činila izuzetno ukusnom, premda je Brijač meso proglasio prepečenim i prigovarao grudicama u pireu od bijele repe. Nakon jela Barbir donese na stol kartu britanskog otoka. To je bila prva mapa koju je Rob ikad vidio i očarano je pratio kako Barbirov prst slijedi načrčkanu liniju, put kojim će se kretati narednih mjeseci. Oči su mu se već sklapale, pospano je posrtao natrag prema logorištu obasjanom sjajnom mjesečinom i najzad si prostro ležaj. Ali, toliko toga se dogodilo proteklih nekoliko dana da se njegov zbunjeni um opirao snu. Bio je još napola budan i tražio zvijezde po nebu kad se Barbir vratio, a netko je dolazio s njim. – Lijepa Amelijo – reče Brijač. – Lijepa lutkice. Samo jedan pogled na ta poželjna usta bio mi je dovoljan da shvatim da bih umro za tebe. – Pazi kud staješ, da ne pa’neš – odgovori ona. Rob je ležao i osluškivao zvukove vlažnih poljubaca, svlačenja odjeće, smijeh i dahtanje. Zatim je čuo da prostiru krzna. – Bolje da sam ja odozdo, zbog trbuha – čuo je da govori Barbir. – Golem li je taj trbuh – reče djevojka tihim, zlobnim glasom. – Bit će to kao da se ljuljam na perini. – A ne, curice, ljuljat ćeš se ti na nečem drugom, golemom... Rob poželi da je vidi golu,

ali kad se usudio pomaknuti glavu ona više nije stajala i vidio je samo blijedi sjaj butina. Disao je glasno, ali mogao je čak i vikati, a da oni ne bi marili za to. Uskoro ugleda Barbirove ogromne ruke kako posežu za bijelim guzovima koji su se kružno kretali. – Ah, lutkice! Djevojka je glasno stenjala. Zaspali su prije Roba. Uskoro zaspi i on, a sanjao je kako Barbir žonglira. Kad ga je svježina jutra probudila, žena je već bila otišla. Raspremili su logor i otišli iz Farnhama dok je većina ljudi još bila u posteljama. Ubrzo nakon izlaska sunca prolazili su kraj kupinjaka i zaustavili se da naberu košaricu. Na obližnjoj je farmi Barbir pribavio hranu. Kad su stali zbog doručka, dok je Rob ložio vatru i pekao slaninu i prepečenac sa sirom, Barbir razbije devet jaja u zdjelu i doda pozamašnu količinu skorupa. Mutio je smjesu dok se nije zapjenila, a zatim ju kuhao bez miješanja, dok se nije pretvorila u mekan kolač koji je prekrio zrelim kupinama. Očigledno je bio zadovoljan gledajući s kakvim je užitkom Rob smlatio svoj dio. Tog poslijepodneva prošli su blizu velike tvrđave okružene seoskim imanjima. Rob je mogao vidjeti ljude u podnožju i na zemljanim bedemima. Barbir potjera konja kasom, u želji da što prije odmakne otuda. Ali tri jahača su pojurila za njima i dovikivali im da stanu. Mrki i strašni naoružani ljudi radoznalo su razgledavali ukrašena kola. – Što si po zanimanju? – zapita onaj u laganom oklopu, očito višeg ranga. – Barbir-ranarnik, gospodine – odgovori Barbir. Čovjek zadovoljno kimne, okrene svog konja i reče: – Slijedi me. Okruženi stražarima zakloparaju kroz tešku kapiju postavljenu u zemljanom nasipu, zatim kroz još jednu, načinjenu od zašiljenih trupaca, a onda preko pomičnog mosta preko jarka. Rob nikad nije bio ni blizu takve veličanstvene utvrde. Golema tvrđava imala je temelje i donje zidove od kamena, a gornji katovi bili su od tesana drva s raskošnim rezbarijama na trijemovima i zabatima te pozlaćenim zabatnim gredama koje su blještale na suncu. – Kola ostavi u dvorištu. Ponesi svoje ranarske rekvizite. – O čemu se radi, gospodine? – Kuja je povrijedila šapu. Ponijevši sa sobom instrumente i bočice s lijekovima, slijedili su ga u prostrano predvorje. Pod je bio popločen kamenom i prekriven dotrajalom rogožinom. Namještaj se doimao dovoljno velikim za male divove. Tri zida krasili su mačevi, štitovi i koplja, a ispred sjevernog zida, na kojem su visile fino izrađene ali izblijedjele tapiserije, stajao je prijesto od izrezbarenog tamnog drva. Ognjište, smješteno posred prostorije, bilo je ugašeno, ali je mjesto odisalo mirisom dima od protekle zime i nešto manje privlačnim smradom koji je postao najjači kad je pratnja stala ispred psa ispruženog pokraj ognjišta. – Izgubila je dva prsta u stupici, prije četrnaest dana. Prvo su lijepo zacijelili, a onda se

zagnojili. Barbir kimne. Istrese meso iz srebrne zdjele kraj pseće glave i u nju ulije sadržaj dviju svojih bočica. Pas ga pogleda vlažnim očima i zareži kad je Barbir spustio zdjelu, ali u trenu počne lizati lijek. Barbir nije riskirao; kad je pas omlitavio, zavezao mu je brnjicu i privezao noge, tako da nije mogao koristiti šape. Pas je drhtao i cvilio dok je Brijač rezao. Odvratno je zaudaralo, a meso je bilo puno crva. – Izgubit će još jedan prst. – Ne smije ostati sakata. Uradi to kako treba – hladno će čovjek. Kad je sve bilo gotovo Barbir s ostatkom ljekovite tekućine ispere krv sa šape i poveže je krpom. – A plaćanje, gospodine? – pažljivo nabaci. – Moraš čekati da se grof vrati iz lova i tražiti od njega – odgovori vitez i ode. Oprezno su odvezali kuju, pokupili instrumente i vratili se kolima. Barbir ih polagano poveze, kao netko kome je dopušteno da ode. Ali, kad su bili izvan vidokruga tvrđave iskašlje se i pljune. – Možda se grof danima ne vrati. Onda, ako psu bude dobro, možda bi i platio, taj sveti grof. A ako pas ugine, ili grof bude mrzovoljan zbog loše probave, može nas dati oderati. Klonim se gospode i sreću iskušavam u malim selima – reče i potjera konja. Sljedećeg jutra, kad su stigli u Chelmsford, bio je bolje volje. Tamo je već bio trgovac melemima, spreman za predstavu, uglađen čovjek odjeven u jarko narančastu tuniku i s grivom sijede kose. – Drago mi je što te vidim, Barbiru – neusiljeno reče čovjek. – Zdravo, Wat. Još uvijek imaš beštiju? – Ne. Obolio je i postao slab. Poslužio je za huckanje pasa. – Šteta što mu nisi dao moj Specifik. Dobro bi mu činio. Obojica se nasmiju. – Imam novu životinju. Hoćeš li je vidjeti na djelu? – Zašto ne? – odgovori mu Barbir. Zaustavi kola pod drvetom i dopusti konju da pase dok se gomila skupljala. Chelmsford je bio veliko selo, a publika je bila dobra. – Jesi li se već rvao? – upita Barbir Roba. Ovaj potvrdno kimne. Volio se rvati; rvanje je bilo svakodnevni sport dječaka iz londonske radničke klase. Wat je započinjao predstavu na isti način kao i Barbir: žongliranjem. U tome je vrlo izvježban, pomisli Rob. U pripovijedanju priča nije se mogao mjeriti s Barbirom i njemu su se ljudi rjeđe smijali. Ali su se divili medvjedu. Kavez je bio u sjeni, prekriven krpom. Gomila je zažamorila kad je Wat skinuo pokrov s kaveza. Rob je već ranije viđao medvjede zabavljače. Kad mu je bilo šest godina otac ga je poveo pred Swannovu krčmu da vidi kako takvo stvorenje izvodi predstavu. Medvjed mu se činio ogromnim. Kad je Wat poveo svog medvjeda na dugom lancu, s brnjicom na njušci, prema pozornici, ovaj mu se učinio manjim. Jedva da je bio veći od psa, ali je bio vrlo oštrouman.

– Medvjed Bartram! – najavi ga Wat. Medvjed je na zapovijed legao i pretvarao se da je mrtav, kotrljao je loptu i lovio je, penjao se uz ljestve i silazio, a dok je Wat svirao flautu plesao je popularni ples u klompama, zvan »carol«. Doduše, nije se okretao brzo, već nespretno, ali je toliko oduševio gledaoce da su pljeskali svakom pokretu životinje. – A sad – reče Wat – Bartram će se rvati sa svakim izazivačem. Svatko tko ga obori dobit će besplatno posudicu Watovog melema, najčudesnijeg sredstva za liječenje svih ljudskih bolesti. Nastalo je zainteresirano komešanje, ali nitko nije istupio. – Dođite, rvači – izazivao ih je Wat. Barbirove oči zasvjetlucaju. – Evo momka koji se ne boji – reče glasno. Rob je bio zapanjen i zabrinut kad ga je Barbir gurnuo naprijed. Pripravne ruke pomogle su mu da se uspne na pozornicu. – Moj dječak protiv tvoje zvijeri, prijatelju Wat – uzvikne Barbir. Wat kimne i obojica se nasmiju. O, majko, obamrlo pomisli Rob. To je uistinu bio medvjed. Njihao se na stražnjim šapama i nakrivio veliku dlakavu glavu prema njemu. To nije bio pas, a nije bio ni drug u igri iz Tesarske ulice. Ugledao je masivna ramena i debele udove i instinkt mu je govorio da skoči s pozornice i utekne. Ali to bi značilo izazvati Barbira i staviti na kocku sve ono što je barbir-ranarnik predstavljao za njegovu sudbinu. Stoga je učinio manje hrabar izbor i suočio se sa životinjom. Srce mu je snažno lupalo dok je zamahujući rukama s ispruženim dlanovima kružio oko životinje, kako je često viđao da čine stariji rvači. Možda nije postupao baš ispravno; netko se nacerio i medvjed pogleda u pravcu iz kojega je zvuk dolazio. Nastojeći zaboraviti da protivnik nije ljudsko biće, Rob se ponašao onako kako bi se ponašao prema drugom dječaku: jurnuo je i pokušao Bartrama izbaciti iz ravnoteže, ali bilo je to kao da pokušava iščupati veliko drvo zajedno s korijenjem. Bartram podiže šapu i tromo ga lupne. Medvjed nije imao pandže, ali pljuska obori Roba i on odleti preko pola pozornice. Sad je bio više nego prestrašen; znao je da ništa ne može učiniti i najradije bi bio utekao, ali se Bartram gegao s prividnom žustrinom i čekao. Rob se pridigne na noge i oko njega se sklope medvjeđe prednje šape. Lice i nos utonuli su mu u krzno. Gušio se u crnom krznu koje je mirisalo točno onako kao i krzno na kojem je noću spavao. Medvjed nije bio sasvim odrastao, kao ni on. Boreći se, on se suočio s malim, zdvojnim, crvenim očima. Medvjed je bio jednako prestrašen kao i on, shvatio je Rob, ali je životinja bila pribrana i imala u šapama nešto što je mogla smožditi. Bartram nije mogao gristi, ali je bilo očigledno da bi ga rado ugrizao; utisnuo je kožnu brnjicu u Robovo rame, a njegov dah je bio snažan i smrdljiv. Wat ispruži ruku prema metalnoj alci na životinjinoj ogrlici. Nije ju ni dotakao, a medvjed zacvili i ukoči se; ispusti Roba i padne na leđa. – Probodi ga, ti glupane! – prošapće Wat. Baci se na tlo i dotakne crno krzno blizu plećke. Nitko nije nasjeo triku i nekoliko ljudi se rugalo, ali se gomila zabavila i bila dobro raspoložena. Wat zatvori Bartrama u kavez i

vrati se da Roba nagradi malenim glinenim lončićem melema, kao što je obećao. Uskoro je zabavljač besjedio gomili o sastojcima i uporabi melema. Rob na drhtavim nogama otiđe do kola. – Krasno si to izveo! – reče Barbir. – Zagnjuriti se ravno u njega! Je l’ ti to nos malo krvari? Smrknuo je, svjestan da je dobro prošao. – Zvijer me je mogla osakatiti – mrzovoljno reče. Barbir se naceri i strese glavom. – Jesi li primijetio malu alku na njegovoj ogrlici? To je ogrlica koja guši. Alka omogućuje da se ogrlica stegne i sprečava mu disanje ako je neposlušan. Tako se dresiraju medvjedi. – Pomogne Robu da se uspne na sjedište kola, a zatim uzme malo melema iz lončića i razmaže ga između palca i kažiprsta. – Loj, mast i nešto malo mirisa. O, da, prodaje on puno toga – mozgao je promatrajući kupce kako čekaju da Watu daju penije. – Životinja jamči uspjeh. Ima zabavljača sa sviscima, kozama, kravama, jazavcima i psima. Čak s gušterima, i oni općenito zarađuju više novca nego ja kad radim sam. Konj odgovori na znak vođicama i krene niz put u prohladnost šume, ostavljajući za sobom Chelmsford i medvjeda rvača. Rob se još uvijek tresao. Nepokretno je sjedio i razmišljao. – Zašto onda ti ne zabavljaš s nekom životinjom? – odmjereno reče. Barbir se napola okrene na sjedištu. Prijateljske plave oči pronađu Robove i činilo se da govore više od nasmijanih usana. – Ja imam tebe – reče.

GLAVA 6

ŠARENE KUGLE

P

očeli su sa žongliranjem, ali je Rob odmah znao da nikada neće moći izvoditi takvo čudo. – Stani uspravno, ali opušteno, ruke uz tijelo. Podigni podlaktice dok ne budu u ravnini sa zemljom. Dlanove okreni prema gore. – Barbir ga je kritički promatrao, a zatim kimnuo. – Moraš zamisliti da sam ti na dlanove stavio pladanj s jajima. Ne smiješ dopustiti da se pladanj ni na tren nagne, jer će jaja skliznuti s njega. Isto je sa žongliranjem. Ako ti ruke ne ostanu vodoravne, kugle će se rasuti po zemlji. Je l’ to jasno? – Da, Barbiru. – Osjećao je mučninu u želucu. – Sklopi dlanove kao da ćeš iz njih piti vodu. – Uzme dvije drvene kugle. Stavi crvenu kuglu u Robov desni skupljeni dlan, plavu u lijevi. – Sad ih bacaj uvis kako to radi žongler, ali istodobno. Kugle odlete iznad glave i padnu na zemlju. – Promatraj. Crvena kugla se digla više, jer u desnoj ruci imaš više snage nego u lijevoj. Zato moraš naučiti kompenzirati, upotrijebiti manje snage iz desne ruke, a više iz lijeve, jer bacanje mora biti jednolično. Kugle su otišle i previsoko. Žongler ima dovoljno posla i bez naginjanja glave nazad i gledanja gore prema suncu da bi vidio gdje su kugle. Kugle ne smiju otići više od ovoga. – Potapša Robovo čelo. – Tako ćeš ih vidjeti bez pomicanja glave. Namrštio se. – Još nešto. Žongleri nikad ne bacaju kuglu. Kugle se izbacuju. Sredinu dlana trebaš načas izbaciti, tako da udubljenje nestane i dlan bude ravan. Središtem dlana odbaciš kuglu ravno prema gore, dok zglob istodobno da je mali brzi zamah, a podlaktica učini najmanji pokret prema gore. Od lakta do ramena ruka se ne smije micati. Potražio je kugle i dao ih Robu. Kad su stigli u Hertford, Rob postavi pozornicu i iznese bočice Barbirovog eliksira, a zatim uzme dvije drvene kugle da bi vježbao izbacivanje. Barbirovo objašnjenje nije zvučalo teško, ali je ustanovio da kod otprilike polovice izbačaja izazove skretanje kugle. Kad bi predugo zadržao kuglu, padala bi natrag ili prema licu, ili preko ramena. Kad je ruka bila prelabava, kugla bi poletjela od njega. Ali, ustrajao je i uskoro shvati vještinu izbacivanja. Barbir se doimao zadovoljnim kad mu je te večeri prije objeda pokazao novostečenu vještinu. Sljedećeg dana Barbir zaustavi kola izvan sela Lutona i pokaže Robu kako se izbacuju dvije kugle kojima se putanje križaju. – Sudaranje u zraku ćeš izbjeći ako jednu kuglu baciš prije ili više od druge – reče. Čim je predstava u Lutonu počela, Rob se iskrade s dvije kugle i ode vježbati na maloj čistini u šumi. Često se događalo da se plava kugla sudarala s crvenom uz neznatan zveket

koji kao da mu se rugao. Kugle su padale, kotrljale se i morao ih je tražiti, zbog čega se osjećao glupo i mrzovoljno. Ali, nitko ga nije gledao osim šumskog miša i slučajne ptice, pa je nastavio sa svojim pokušajima. Najzad je uvidio da može uspješno izbacivati obje kugle, ako prva krene više iz lijevog dlana, a druga niže i prelazi kraću udaljenost. Dva dana je pokušavao i griješio i stalno ponavljao prije nego što je bio do te mjere zadovoljan da to predoči Barbiru. Barbir mu je pokazao kako da obje kugle pokreće u krugu. – Čini se težim nego što jest. Izbaciš prvu kuglu. Dok je još u zraku, prebaciš drugu kuglu u desnu ruku. Lijevom rukom hvataš prvu kuglu, desnom rukom izbacuješ drugu kuglu i tako dalje, hop, hop, hop! Kugle šalješ u zrak brzim izbacivanjem, ali one padaju mnogo sporije. To je tajna žonglera, to spašava žonglere. Imaš mnogo vremena. Do konca tjedna Barbir ga je podučavao kako će istom rukom žonglirati s crvenom i plavom kuglom. Jednu je kuglu morao držati na dlanu, a drugu ispred, na prstima. Bio je sretan što ima velike ruke. Često je ispuštao kugle, ali je napokon naučio: prvo je izbacivao crvenu i prije nego što bi pala natrag na dlan bacao bi plavu. Plesale su gore-dolje, izbačene iz iste ruke, hop, hop, hop! Vježbao je svaki slobodan trenutak; dvije kugle u krug, dvije kugle se križaju, dvije kugle samo desnom rukom, dvije kugle lijevom rukom. Shvatio je da može povećati brzinu ako žonglira niskim izbacivanjem. Zaustavili su se izvan grada Bletchlyja, jer je Barbir od seljaka kupio labuda. Bio je jedva nešto veći od mladunčeta, ali ipak veći od bilo koje peradi koju je Rob ikad vidio pripremljenu za jelo. Seljak je pticu prodao neočerupanu, ali ju je Barbir očistio od perja, pomno ju je oprao u potoku, mlatarao njome iznad vatre, držeći je za noge da joj oprlji perje. Napunio ju je kestenom, lukom i začinskim travama, kako i dolikuje ptici koja ga je skupo koštala. – Labuđe meso je žilavije od guščjeg, ali manje masno od pačjeg, pa ga treba obložiti – zadovoljno je podučavao Roba. Pticu su sasvim obložili tankim listićima usoljene svinjetine, oblikovali i Barbir ju je povezao debelim lanenim koncem i nataknuo na ražanj iznad vatre. Dok je uvježbavao žongliranje, Rob je bio dovoljno blizu vatre da su mu miomirisi bili slatko mučenje. Vrućina ognja cijedila je mast iz slanine i natapala mršavo meso, a masnoća iz nadjeva polagano se otapala i mastila pticu iznutra. Dok je Barbir okretao zelenu granu koja je poslužila kao ražanj, tanka kora od slanine se pržila i postepeno sušila; kad je ptica najzad bila pečena i skinuta s ražnja, slanina se raspucala i pootpadala. Ispod nje, labud je bio sočan i mekan, pomalo žilav, ali dobro začinjen i pripremljen. Pojeli su nešto mesa s vrelim nadjevom od kestena i skuhali svježu kašu. Rob je pojeo velik, ružičasti batak. Sljedećeg jutra su rano ustali i požurili, obodreni danom odmora. Zbog doručka su se zaustavili uz cestu i uživali u hladnim labuđim prsima i poprženom kruhu sa sirom. Kad su završili s jelom, Barbir podrigne i pruži Robu treću drvenu kuglu, obojenu zeleno. Kroz nizinu su se kretali poput mrava. Brežuljci Cotswolda su bili blagi i krivudavi, prekrasni u ljetnoj blagosti. U dolinama su se gnijezdila sela s mnogo više kamenih kuća nego što je Rob običavao viđati po Londonu. Tri dana nakon Sv. Swithina napunio je deset godina. Barbiru to nije ni spomenuo. Rastao je; rukavi košulje koje je mama namjerno sašila predugima sada su dopirali

dobrano iznad kvrgavih zglobova. Barbir ga je tjerao da mnogo radi. Radio je većinu svakodnevnih poslova, tovario i rastovarivao kola u svakom novom gradu, teglio drva za vatru, donosio vodu. Tijelo mu se pretvaralo u kosti i mišiće od one iste dobre hrane od koje je Barbirovo tijelo postajalo sve okruglije. Brzo se priviknuo na odličnu hranu. Rob i Barbir su se navikavali jedan na drugog. Sad kad bi debeljko dovodio u logor ženu, to nije bila nikakva novina; ponekad bi Rob osluškivao zvukove tucanja i pokušavao štogod vidjeti, ali bi se najčešće okrenuo i zaspao. Ako su to okolnosti dopuštale, Barbir bi proveo noć u ženinoj kući, ali je uvijek bio u kolima kad bi svanulo i kad bi došlo vrijeme da napuste mjesto. Postupno je Rob shvatio da Barbir pokušava zavesti svaku ženu koju vidi, a to isto radi i s ljudima koji gledaju njegove predstave. Barbir bi im govorio da je Univerzalni specifik istočnjački lijek načinjen namakanjem samljevenog osušenog cvijeta biljke zvane vitalia koje ima samo u dalekim pustinjama Asirije. Ipak, kad bi im ponestalo Specifika, Rob bi pomagao Barbiru smiješati novu količinu i shvatio je da je lijek pretežno obična tekućina. Nisu se morali mnogo raspitivati da nađu seljaka koji bi im rado prodao bačvicu metheglina. Dobro bi poslužilo i nešto slično, ali je Barbir govorio da uvijek nastoji pronaći metheglin, mješavinu fermentiranog meda i vode. – To je velški izum, momče, jedna od nekoliko dobrih stvari što su nam ih dali. Ime dolazi od meddyg, njihove riječi za liječnika i llyn, što znači jak alkohol. To je njihov način uzimanja lijeka i to dobar, jer metheglin otupljuje jezik i zagrijava dušu. Ispostavilo se da je vitalia, trava života iz daleke Asirije, zapravo prstohvat šalitre, koju bi Rob dobro mućkajući umiješao u svaki galon metheglina. To je jakom alkoholu davalo medicinski okus, ublažen slatkoćom fermentiranog meda koji mu je bio osnova. Boce su bile malene. – Kupi jeftino bačvu, prodaj skupo bočicu – govorio je Barbir. – Naše mjesto je među nižom klasom i siromasima. Iznad nas su školovani ranarnici koji masno naplaćuju i ponekad ovakvima kao što smo mi nabace kakav prljav posao, kao što se psu baca pokvareno meso, jer ne žele zaprljati vlastite ruke. Iznad sve te ništavne bratije su prokleti liječnici, koji su sami sebi strahovito važni jer liječe otmjenu gospodu i to naplaćuju više od svih ostalih. Jesi li se ikad pitao zašto ovaj Barbir nije i brijač, ne podrezuje ljudima brade i ne šiša kosu? To je zato što si ja mogu priuštiti da biram što ću raditi. Evo ti lekcije, naučnice, i dobro je nauči: miješanjem vlastitog lijeka i marljivom prodajom barbir može zaraditi isto koliko i liječnik. Ako sve drugo propadne, to je jedino što trebaš znati. Kad su završili s miješanjem lijeka za prodaju, Barbir izvuče manji lonac i napravi još tekućine. Zatim je nešto prtljao oko odjeće. Rob je zapanjen stajao i gledao kako se šištavi mlaz mokraće ulijeva u Univerzalni specifik. – Moj posebni dodatak – umiljato reče Barbir i otrese se. – Prekosutra ćemo biti u Oxfordu. Tamošnjem oblasniku Johnu Fittsu skupo plaćam da me ne istjera iz grofovije. Za četrnaest dana bit ćemo u Bristolu, gdje gostioničar Potter uvijek izgovara glasne uvrede za vrijeme mojih predstava. Za ljude kakvi su oni nastojim spremiti male darove. Kad su stigli u Oxford, Rob nije nestao da bi vježbao sa šarenim kuglama. Čekao je i gledao dok nije stigao oblasnik u zapuštenoj satenskoj tunici, visok, mršav čovjek, upalih obraza, s trajno prisutnim ledenim smiješkom koji kao da je bio potaknut nekom samo njemu poznatom ironijom. Rob je gledao kako mu Barbir plaća mito, a zatim, nudi bocu

metheglina, na što se njemu okrenuo želudac. Oblasnik otvori bocu i ispije njezin sadržaj. Rob je očekivao da će zatvoriti usta, ispljunuti i viknuti da ih odmah uhapse, ali je gospodin Fitts ispio i posljednju kapljicu i obliznuo usne. – Pravo piće. – Hvala, gospodine Johne. – Daj mi nekoliko boca da ih ponesem kući. Barbir uzdahne, kao da je nasamaren. – Naravno, moj gospodine. Da bi se razlikovale od boca nerazrijeđenog metheglina, boce s pišalinom bile su zagrebene i držali su ih odvojene u kutu kola; ali se Rob nije usudio piti nijednu od tekućina pravljenih od medovine iz straha da ne pogriješi. Postojanje posebnog dodatka ogadilo mu je sav metheglin, možda ga sprečavajući da u mladim godinama postane pijanac. Žongliranje s tri kugle bilo je strašno teško. Na tome je radio tjednima, ali bez većeg uspjeha. Počeo je držeći dvije kugle u desnoj ruci i jednu u lijevoj. Barbir mu reče da počne sa žongliranjem dviju kugli jednom rukom, kako je već bio naučio. Kad se činilo da je pravi trenutak, izbaci istim ritmom i treću kuglu. Dvije kugle polete uvis, zatim jedna, pa dvije, pa jedna... Usamljena kugla koja skakuće između druge dvije predstavlja lijepu sliku, ali to nije bilo pravo žongliranje. Svaki pokušaj križanja sve tri kugle završavao bi naopako. Vježbao je svaki mogući trenutak. Noću, u snu, vidio je šarene kugle kako plešu kroz zrak, lagane poput ptica. Kad je bio budan, pokušavao ih je tako bacati, ali nije išlo. Bili su u Stratfordu kad je shvatio trik. Ni izbacivanje kugli ni hvatanje nije bilo ništa drugačije; naprosto je uhvatio pravi ritam; izgledalo je da se tri kugle prirodno izdižu iz ruke i vraćaju, kao da su dio njega. Barbir je bio zadovoljan. – Rođendan mi je i poklonio si mi krasan dar – reče. Da bi proslavili oba događaja, otišli su na tržnicu i kupili mladi srneći but, koji je Barbir prokuhao, začinio i posuo metvicom i kiselicom, a zatim ispekao u pivu, s malim mrkvama i slatkim kruškama. – Kad je tvoj rođendan? – upita dok su jeli. – Tri dana nakon Sv. Swithina. – Ali to je prošlo! A ti nisi ni spomenuo. Rob ne odgovori. Barbir ga pogleda i kimne. Zatim odreže još mesa i stavi ga na Robov tanjur. Te večeri Barbir ga povede u krčmu u Stratfordu. Rob je pio slatki jabučnjak, dok je Barbir ispijao novo pivo i pjevao pjesme slaveći ga. Nije imao osobit glas, ali je imao sluha. Kad je završio, zapljeskali su mu i lupali vrčevima po stolovima. U kutu su same sjedile dvije žene, jedine žene u krčmi. Jedna je bila mlada, krupna i plava. Druga je bila mršava, starija i sa sjedinama u smeđoj kosi. – Još! – odvažno uzviknu starija žena. – Gospojo, vi ste nezasitni – odvrati joj Barbir. Zabaci glavu i zapjeva: Evo vesele nove pjesmice o snubljenju zrele udovice, Povalilaje u krevet bitangu na svojti tešku nesreću. Čovjek ju je sludio, valjao se s njome i dobro je tucao, Najzad je za tucanje s drugima sve njeno zlato ukrao.

Žene su cičale i vrištale smijući se i pokrivajući oči rukama. Barbir im pošalje pivo i zapjeva: Tvoj me pogled nekoć milovao, Sad me grle ruke tvoje... Valjat ćemo se bez kraja, Mani prazna obećanja! Iznenađujuće okretan za tako krupnog čovjeka, Barbir zapleše mahniti ples u klompama sa svakom ženom naizmjence, dok su ostali muškarci u krčmi pljeskali rukama i podvikivali. S lakoćom je dizao i okretao oduševljene žene, jer je pod salom imao mišiće kao u teškog teretnog konja. Ubrzo nakon što ih je Barbir doveo za njihov stol Rob je zaspao. Jedva je bio svjestan da su ga probudili i da su žene pomagale Barbiru da ga održi na nogama i dovede natrag u logor. Kad se ujutro probudio, svo troje su ležali pod kolima, isprepleteni poput velikih, mrtvih zmija. Jako su ga zanimale grudi, pa je stao blizu i proučavao žene. Mlada je imala obješene grudi s povelikim bradavicama, smještenim u veliki smeđi oreol u kojemu je bilo i dlačica. Starija žena je bila gotovo ravna, s malim plavičastim sisama, kao u kuje ili prasice. Barbir otvori jedno oko i promatrao je kako Rob nastoji upamtiti žene. Ubrzo se izvuče i potapša isprepletene, zaspale žene, budeći ih, kako bi mogao osloboditi ležaj i pospremiti ga u kola dok je Rob uprezao životinju. Svakoj ženi je dao na dar novčić i bocu Univerzalnog specifika. On i Rob odvezli su se iz Stratforda upravo kad je sunce obasjalo rijeku.

GLAVA 7

KUĆA U ZALJEVU LYME ednog jutra, kad je pokušao puhati u saksonski rog, umjesto praznog šištanja zraka pojavi se puni zvuk. Uskoro je samotnim, zvonkim signalom ponosno označavao njihov svakodnevni put. Ljeto je bilo na izmaku, dani su postajali sve kraći, i oni okrenu na jugozapad. – Imam kućicu u Exmouthu – reče mu Barbir. – Nastojim svaku zimu provesti na toploj obali, jer ne volim hladnoću. Dao je Robu smeđu kuglu. Nije trebao strahovati od žongliranja s četiri kugle, jer je već znao žonglirati s dvije kugle u jednoj ruci, a sad je žonglirao sa po dvije kugle u svakoj. Neprestano je vježbao, ali mu je bilo zabranjeno žongliranje na sjedištu kola za vrijeme putovanja, jer je često griješio, a Barbir je već bio umoran od stalnog zauzdavanja konja i čekanja da Rob siđe s kola i pokupi kugle. Ponekad bi dolazili u mjesto gdje su se dječaci njegovih godina praćakali u rijeci, ili se smijali i zbijali šale, i on je osjećao čežnju za djetinjstvom. Ali, već je bio drugačiji od njih. Jesu li se oni rvali s medvjedom? Jesu li mogli žonglirati s četiri kugle? Jesu li mogli puhati u saksonski rog? U Glastonburyju je napravio od sebe ludu žonglirajući na seoskom groblju pred zastrašenim čoporom dječaka, dok je Barbir održavao svoju predstavu na obližnjem trgu s kojeg je dopirao smijeh i pljesak. Barbir ga je oštro prekorio. – Nećeš nastupati dok ne postaneš pravi žongler, što se može ali i ne mora dogoditi. Je l’ to jasno? – Da, majstore – odgovori mu Rob. Konačno su jedne večeri, koncem listopada, stigli u Exmouth. Kuća je bila zapuštena i samotna, nekoliko minuta hoda udaljena od mora. – To je bila seoska kuća sa zemljom, ali ja sam je kupio bez zemlje i zato jeftino – objasni mu Barbir. – Konj ide u nekadašnji štagalj za sijeno, a kola u onu šupu koja je služila za spremanje kukuruza. – Dogradnja koja je nekada bila utočište seljakovoj kravi sada je štitila drva za ogrjev od kiše. Samo obitavalište bilo je jedva nešto prostranije od kuće u Tesarskoj ulici u Londonu i imalo je također krov prekriveni slamom, ali umjesto otvora za dim tu je bio veliki kameni dimnjak. U kaminu je Barbir bio uglavio željeznu kuku za kotlić, tu je bilo i tronožno postolje, lopatica, veliki žarač, kotao i kuka za meso. Odmah do ognjišta bila je peka, a vrlo blizu i golemo postolje za ležaj. Tijekom proteklih zima Barbir je stvari učinio udobnima. Bilo je tu krušno korito, stol, klupa, ormar za sir, nekoliko krčaga i košara. Kad je vatra bila zapaljena, podgrijali su ostatke šunke kojom su se čitav tjedan hranili. Staro meso imalo je žestok okus, a kruh je bio pljesniv. To baš i nije bio obrok za gazdu. – Sutra moramo nakupovati zalihu – zlovoljno će Barbir. Rob uzme kugle i u treperavoj svjetlosti vježbao je ukršteno izbacivanje. Išlo mu je

J

dobro, ali su najzad kugle ipak završile na podu. Barbir iz torbe izvadi žutu kuglu i baci je na pod po kojem se otkotrljala i ugnijezdila se s ostalima. Crvena, plava, smeđa i zelena. A sada još i žuta. Rob je razmišljao o svim duginim bojama i osjetio da tone u najdublji očaj. Stajao je i gledao Barbira. Bio je svjestan da čovjek u njegovim očima vidi otpor kojeg nikad prije nije bilo, ali nije si mogao pomoći. – Koliko ih je još? Brijač shvati pitanje i očaj. – Nijedna. To je bila posljednja – mirno mu odgovori. Pripremali su se za zimu. Bilo je dovoljno drva, ali je neka trebalo iscijepati; trebalo je sakupiti suharke za potpalu, izlomiti ih i složiti blizu ognjišta. Kuća je imala dvije prostorije, jednu za boravak, drugu za spremište hrane. Barbir je točno znao kamo treba ići da bi nabavio najbolje namirnice. Kupili su bijelu repu, luk i košaru bundeva. U jednom voćnjaku u Exeteru pokupili su bačvu jabuka zlatne kore i bijela mesa i u kolima je dovezli kući. Spremili su i bačvicu svinjetine u rasolu. Susjedno gazdinstvo imalo je sušnicu, pa su kupili šunke i skuše, platili za njihovo sušenje i objesili zajedno sa četvrtinom tu kupljene suhe bravetine na suho i zračno mjesto do vremena kad će im zatrebati. Farmer, naučen na ljude koji kradu ili sami proizvode ono što jedu, zadivljeno im reče da nikada nije čuo da običan čovjek kupuje toliko mesa. Rob je mrzio žutu kuglu. Žuta je kugla bila njegova propast. Žongliranje s pet kugli se od početka pokazalo lošim. U desnoj ruci je morao držati tri kugle. U lijevoj, donja kugla je prstenjakom i malim prstom bila pritisnuta o dlan, dok su gornju držali palac, kažiprst i srednjak. U desnoj ruci je donju kuglu držao na isti način, ali je najgornja bila zarobljena između palca i kažiprsta, a srednja ukliještena između kažiprsta i srednjaka. Jedva da ih je mogao držati, a još manje je mogao žonglirati. Barbir mu pokuša pomoći. – Kad žongliraš s njih pet, mnoga od pravila koja si naučio više ne vrijede – reče mu. – Sad kugle više ne možeš izbacivati, sad ih moraš bacati vrhovima prstiju. A da bi imao dovoljno vremena da žongliraš sa svih pet moraš ih bacati vrlo visoko. Prvo baciš kuglu iz desne ruke. Odmah nakon toga mora izletjeti kugla iz lijeve, a onda opet iz desne. Zatim opet iz lijeve, pa opet iz desne, IZBACI-IZBACIIZBACI-IZBACI-IZBACI! Moraš bacati vrlo brzo! Kad je to pokušao, Rob se našao pod tučom padajućih kugli, koje doduše jesu otišle u zrak, ali nije dospio uhvatiti nijednu. Popadale su oko njega i otkotrljale se u kutove sobe. Barbir se nasmijao. – Eto ti zimskog posla – reče mu. Voda je imala gorak okus jer je izvor iza kuće bio začepljen debelom naslagom trulog hrastova lišća. Rob je u štali pronašao drvene grablje i odstranio velike hrpe crnog gnjecavog lišća. Na obližnjoj obali nakopa pijeska i raširi debeli sloj po izvoru. Kad se uzmućena voda slegla, bila je ugodna za piće. Zima je brzo nastupila, ali bila je to za njega čudna zima. Rob je volio pravu zimu, da je zemlja pokrivena snijegom, a te godine u Exmouthu pola vremena je padala kiša, a kad bi i padao snijeg pahuljice bi se odmah otapale na vlažnoj zemiji. Leda nije bilo, osim pokoja

tanka iglica u vodi koju je uzimao s izvora. Od mora je uvijek puhao studen i vlažan vjetar, a mala kuća bila je dio te sveprisutne vlage. Noću je s Barbirom spavao u velikom krevetu. Barbir je ležao bliže vatri, ali je njegovo krupno tijelo isijavalo znatnu toplinu. Zamrzio je žongliranje. Očajnički je pokušavao baratati s pet kugli, ali bi uhvatio samo dvije ili tri. Kad bi držao dvije kugle i pokušavao uhvatiti treću, obično bi ona lupila u jednu od onih u ruci i odskočila. Laćao bi se bilo kakve aktivnosti samo da ne mora vježbati žongliranje. Iznosio bi noćnu posudu, iako mu nije rečeno da to čini i svaki put bi izribao kameni lonac. Iscijepao je više drva nego što je trebalo i stalno je iznova punio krčag s vodom. Četkao bi Incitatusa sve dok mu siva dlaka ne bi zasjala, pleo mu grivu u pletenice. Prebirao bi jednu po jednu jabuku iz bačve i izbacivao trule. Kuću je održavao čišćom nego njegova majka u Londonu. Na rubu zaljeva Lyme promatrao bi kako bijeli valovi udaraju o žalo. S uzburkanog sivog mora puhao je tako oštar vjetar da bi mu od njega suzile oči. Barbir je primijetio da dršće i platio švelji Edithi Lipton da prekroji njegov stari ogrtač u topli kaputić i uske hlače za Roba. Edithin muž i dva sina utopili su se u moru za vrijeme oluje koja ih je zahvatila dok su ribarili. Bila je to krupna udovica ljubazna lica i tužnih očiju. Brzo je postala Barbirova ženska. Kad bi ostao s njom u gradu, Rob bi sam ležao u prostranom krevetu kraj vatre i uobražavao da je to njegova vlastita kuća. Jednom, za vrijeme snježne oluje, kad je studen vjetar prolazio kroz sve pukotine, Editha ostane preko noći, a Rob se premjestio na pod, gdje se skupio kraj toplog kamena, a noge su mu bile umotane u komade šveljine žutice. Čuo je njezin tih, blagi glas. – Zar dječak ne bi trebao biti tu, s nama, gdje bi mu bilo toplo? – Ne – stenjući će Barbir. Nešto kasnije, dok se čovjek naprezao na njoj, njezina se ruka spustila na Robovu glavu i zadržala se tu, blago poput blagoslova. On je ležao nepomičan. Prije nego je Barbir počeo svršavati, njezina se ruka povukla. Nakon toga, uvijek kad bi spavala u Barbirovoj kući, Rob je u mraku na podu kraj kreveta čekao budan, ali ona ga više nikad nije dotaknula. Ništa ne napreduješ – reče mu Barbir. – Pazi se! Vrijednost mog naučnika je u tome da zabavlja gomilu. Moj dečko mora biti žongler. – Mogu li žonglirati s četiri kugle? – Izvanredan žongler može žonglirati sa sedam kugli. Znam ih nekoliko koji mogu baratati sa šest. Ja trebam samo običnog žonglera. Ali ako ne možeš rukovati ni s pet kugli, uskoro ću raskrstiti s tobom – uzdahne Barbir. – Imao sam mnogo naučnika, ali od svih njih samo su trojica zaslužila da ih zadržim. Prvi je bio Evan Carey koji je dobro naučio žonglirati s pet kugli, ali je bio sklon piću. Nakon naukovanja bio je sa mnom četiri uspješne godine dok ga u jednoj pijanoj tučnjavi u Leicesteru nisu izboli na smrt. Glup kraj. – Drugi je bio Jason Earle. Bio je sposoban, najbolji žongler od svih. Naučio je moj barbirski zanat, ali se onda oženio kćerkom oblasnika u Portsmouthu i dopustio tastu da od njega učini pravog lopova i skupljača mita. – Predzadnji dečko bio je izvanredan. Zvao se Gibby Nelson. Bio je pravo blago, dok u Yorku nije dobio groznicu i umro. – Namršti se. – Prokleti zadnji dječak bio je bandoglav.

Mogao je isto što i ti, znao je žonglirati s četiri kugle, ali nije imao strpljenja da savlada i petu, i otarasio sam ga se u Londonu prije nego što sam našao tebe. Nesretno su promatrali jedan drugog. – Sad, ti nisi bandoglavac. Ti si drag momak i s tobom je ugodno živjeti, brz si u obavljanju svog posla. Ali ja nisam stekao konja i opremu, ovu kuću, ni meso koje visi s grede podučavajući svom zanatu dečke koji meni nisu korisni. Do proljeća imaš postati žongler, ili te moram negdje ostaviti. Je l’ to jasno? – Da, majstore. Neke mu je stvari Barbir mogao pokazati. Dao mu je tri jabuke da žonglira s njima i oštrim peteljkama si je ozlijedio ruke. Meko ih je hvatao, olabavljajući pomalo ruku pri svakom hvatanju. – Vidiš? – reče Barbir. – Zbog te male razlike, jabuka koju već držiš u ruci ne odbacuje više drugu jabuku koju hvataš izvan tvog dohvata. – Otkrio je da to može primijeniti i na kugle – išlo je kao i s jabukama. – Napreduješ – reče mu Barbir pun nade. Božični blagdani su ih zatekli dok im je pažnju zaokupljalo nešto posve drugo. Editha ih je pozvala da je prate u crkvu, ali je Barbir prezirno otpuhnuo. – Zar smo mi neka prokleta obitelj? – Ali se nije bunio kad je pitala može li dječaka povesti sa sobom. Mala crkva, građena od pletera i blata, bila je krcata i stoga mnogo toplija od bilo kojeg mjesta u vjetrovitom Exmouthu. Rob nije bio u crkvi od odlaska iz Londona, pa je čeznutljivo udisao izmiješani vonj tamjana i ljudi i sav se prepustio misi – znanom utočištu. Nakon mise je svećenik, kojega je zbog dartmurskog naglaska bilo teško razumjeti, propovijedao o rođenju Spasitelja i o njegovom presvetom ljudskom životu, koji je završio kad su ga Židovi pogubili, pa nadugačko i naširoko o palom anđelu Luciferu, protiv kojega se Isus vječno borio braneći svijet. Rob je pokušao odabrati sveca kojemu će uputiti posebnu molitvu, ali završilo je tako da ju je uputio najčišćoj duši koju je njegov um mogao zamisliti. Pazi na druge, molim te, mama. Ja sam dobro, ali pomozi svojoj mlađoj djeci. Ipak se nije mogao suzdržati da ne uputi i osobnu molbu. Molim te, mama, pomozi mi da žongliram s pet kugli. Iz crkve su otišli ravno na pečenu gusku, nadjevenu šljivama i lukom, koja se okretala na Barbirovu ražnju. – Ako čovjek za Božić ima gusku, cijele godine će dobivati novac – reče Barbir. Editha se nasmije. – A ja sam uvijek slušala da gusku treba jesti o Miholju da bi ti donijela novac – reče, ali se nije prepirala kad je Barbir i dalje uporno tvrdio da je to za Božić. On je obilno točio i ručak je protekao u veselom raspoloženju. Editha nije htjela ostali preko noći, možda su zbog Kristova rođenja njezine misli bile posvećene mrtvom mužu i sinovima, kao što su i Robove bile negdje drugdje. Kad je ona otišla kući, Barbir ga je promatrao kako rasprema stol nakon objeda. – Ne bih smio previše zavoljeti Edithu – konačno izreče Barbir. – Ona je ipak samo žena i uskoro ćemo je ostaviti. Sunce nikako da zasja. U tri tjedna nove godine monotono sivilo neba uvuklo im se u duše. Sad ga je Barbir počeo tjerati. Uporno je tvrdio da mora nastaviti vježbati, bez obzira na to koliko ima neuspjelih pokušaja. – Zar se ne sjećaš kako je bilo kad si pokušao žonglirati s tri kugle? Jedno vrijeme nisi mogao, a onda ti je uspjelo. A ista stvar se dogodila s

puhanjem u saksonski rog. Moraš pokušati sve da žongliraš s pet kugli. Ali bez obzira na to koliko je sati radio, rezultat je bio isti. Počeo se bezvoljno odnositi prema zadatku, vjerujući već unaprijed da neće uspjeti. Znao je da će proljeće doći, a on još neće biti pravi žongler. Jedne noći sanjao je da mu je Editha ponovo dotakla glavu, raširila krupna bedra i pokazala mu onu stvar. Kad se probudio, nije se mogao sjetiti kako je izgledala, ali mu se za vrijeme sna dogodila čudna i strašna stvar. Dok je Barbir bio izvan kuće, očistio je uprljani krzneni pokrivač i izribao ga vlažnim pepelom. Nije bio toliko glup da pomišlja na to kako bi Editha mogla čekati da on odraste, pa da se uda za njega, ali je mislio da bi joj bilo bolje kad bi imala sina. – Barbir će otići – reče joj jednog jutra dok mu je pomagala unositi drva. – Zar ja ne bih mogao ostati u Exmouthu i živjeti s tobom? U njezinim blagim očima pojavio se krut izraz, ali nije skrenula pogled. – Ne mogu te izdržavati. Da sebe održim na životu, moram biti napola švelja, napola drolja. Da imam još i tebe, morala bih spavati s bilo kim. – Komad drva pao je s hrpe na njezinim rukama. Pričekala je da ga on podigne, a onda se okrenula i ušla u kuću. Nakon toga je manje dolazila i jedva da bi mu upućivala koju riječ. Konačno je sasvim prestala dolaziti. Možda je Barbir manje mario za svoje užitke, jer je postajao sve osorniji. – Glupane! – vikne kad su Robu opet jednom popadale kugle. – Ovaj put uzmi samo tri kugle, ali ih baci visoko, kao da žongliraš s pet. Kad treća kugla bude u zraku, pljesni rukama. Rob to učini i nakon pljeska rukama imao je dovoljno vremena da uhvati sve tri kugle. – Vidiš? – zadovoljno mu reče Barbir. – Vrijeme potrošeno na pljesak dostajat će ti da izbaciš preostale dvije kugle. Ali, kad je Rob to pokušao, svih se pet kugli sudari u zraku i još jednom nasta kaos; čovjek je kleo, a kugle su se posvuda kotrljale. Proljeće je bilo pred vratima. Jedne noći, kad je mislio da Rob već spava, Barbir je prišao krevetu i brižno ga do brade zašuškao u medvjeđu kožu, popravljajući nabore da mu bude toplije i udobnije. Zatim je uzdahnuo i udaljio se. Ujutro je uzeo bič iz kola. – Ne misliš na ono što radiš – rekao je. Rob nikad nije vidio da bi bičem udario konja, ali kad je ispustio kugle, zazviždi i ošine ga po nogama. Užasno je zaboljelo; on vrisne i počne jecati. – Pokupi kugle. On ih pokupi, ponovo ih pokuša bacati, ali uz isti žalosni rezultat i koža biča ga nemilosrdno ošine po nogama. Otac ga je dosta puta tukao, ali nikada bičem. Nanovo i nanovo skupljao je kugle i pokušavao žonglirati, ali nije mogao. Svaki put kad bi pogriješio, bič bi ga ošinuo po nogama što bi izazivalo njegov vrisak. – Pokupi kugle.

– Molim vas, majstore! Čovjekovo lice bilo je smrknuto. – To je za tvoje dobro! Misli svojom glavom! Misli na to! – Premda je dan bio hladan, Barbir se znojio. Bol ga je prisilila da misli na ono što čini, ali se sav tresao od pomamnog jecanja, a mišići kao da su pripadali nekom drugom. Bilo je gore nego ikad. Dok ga je Barbir bičevao, on je stajao i drhtao, suze su mu natapale lice, a bale iz nosa cijedile mu se u usta. Ja sam Rimljanin, govorio je u sebi. Kad odrastem, naći ću ovog čovjeka i ubit ću ga. Barbir ga je udarao sve dok se na nogavicama novih hlača koje je sašila Editha nije ukazala krv. Zatim baci bič i ode iz kuće. Barbir se vratio kasno noću i pijano pao u krevet. Ujutro kad se probudio oči su mu bile mirne, ali usne su mu se stisnule kad ugleda Robove noge. Zagrije vodu i uzme krpu da izbriše sasušenu krv, a zatim dohvati lonac medvjeđe masti. – Dobro je utrljaj – reče mu. Više od ožiljaka i modrica Roba je boljela spoznaja da je prokockao svoju priliku. Barbir je proučavao svoje karte. – Krećem na Veliki četvrtak i povest ću te do Bristola. To je luka u procvatu i možda ćeš tamo naći posla. – Da, Barbiru – reče tihim glasom. Barbir je duže nego obično pripremao doručak, a kad je sve bilo gotovo rasipno podijeli kašu, prženi sir, jaja i slaninu. – Jedi, jedi – reče osorno. Sjeo je i promatrao kako se Rob sili da proguta jelo. – Žao mi je – reče. – I ja sam bio dječak otpadnik pa znam da život može biti težak. Cijelo dopodne Barbir je progovorio s njim još samo jedanput: – Možeš zadržati odjeću koju sam ti dao sašiti – bilo je sve što je rekao. Kugle su bile sklonjene i Rob više nije vježbao. Ali do Velikog četvrtka je bilo još četrnaest dana i Barbir ga je neprestano tjerao na najteže poslove, odredio mu da u obje sobe oriba drveni pod. Svakog proljeća mama je u kući prala zidove, i sad je to radio on. U ovoj je kući bilo manje dima nego u maminoj, ali ovi zidovi kao da nikad nisu bili oprani, i nakon što ih je oprao razlika je bila vidljiva. Rano poslije podne iznenada ponovo, kao čarolijom, zasja sunce, more je postalo opet plavo i svjetlucavo, a slan zrak blago topao. Rob je prvi put mogao shvatiti zašto su neki ljudi odabrali da žive u Exmouthu. U šumi iza kuće male zelene mladice počele su se pomaljati kroz pljesnivo vlažno lišće; nabrao je pun lončić mladica paprati, pa su skuhali prvo zelenje sa slaninom. Ribari su se odvažili ući u mirno more, i Barbir ja naišao na brod koji se vraćao s ribarenja te kupio krasan bakalar i pola tuceta ribljih glava. Robu je dao da na kockice nareže usoljenu svinjetinu i polagano je u tavi otapao masno meso dok nije postalo hrustavo. Zatim je zakuhao juhu ubacivši u nju meso i ribu, narezanu bijelu repu, istopljenu mast, obilno mlijeka i malo majčine dušice. Uz hrustav topli kruh, bez riječi su uživali u jelu, obojica svjesni da vrlo uskoro Rob više neće jesti tako dobro kao sada. Jedan komad obješene ovčetine pozelenio je i Barbir odreže pokvareni dio i odnese ga u

šumu. Iz bačve s jabukama u kojoj je preostalo još samo malo zdravog voća, dolazio je žestok smrad. Rob okrene bačvu i isprazni je, provjeravajući svaku jabuku i izdvajajući zdrave. Bile su tvrde i okrugle pod njegovim rukama. Sjećajući se kako mu je Barbir pomogao da nauči meko hvatati kugle tako što mu je dao da žonglira s jabukama, on hitne tri jabuke, hop-hop-hop. Uhvati ih. Zatim ih ponovo visoko hitne i pljesne rukama prije nego što su se vratile. Uze još dvije jabuke i hitne, jednu za drugom, svih pet, ali – avaj! – one se sudariše i popadaše na tlo dobrano natučene. Sledio se, ne znajući gdje je Barbir; bio je siguran da će ga opet pretući ako otkrije da rasipa hranu. Ali, iz druge sobe ne dopre nikakav prigovor. Poče vraćati zdrave jabuke u bačvu. To i nije bio tako slab pokušaj, reče sam sebi. Činilo mu se da sad bolje procjenjuje izbacivanja. Odabere još pet jabuka prikladne veličine i hitne ih. Ovaj put je gotovo uspio, ali je napetost bila prevelika i voće je s praskom popadalo, kao da ga je nalet jesenjeg vjetra stresao sa stabla. Pokupi jabuke i pokuša ponovo. Jurio je svuda po sobi, i bilo je to zbrda-zdola umjesto da ide glatko i dopadljivo, ali je ovaj put svih pet jabuka otišlo uvis, vraćalo mu se u ruke, a on ih je ponovo izbacivao kao da su samo tri. Gore-dolje, gore-dolje, gore-dolje. Opet i opet; ponovo, ponovo... – O, mama – rekao je uzdrhtalo, premda je godinama nakon toga znao raspravljati sam sa sobom je li ona mogla imati udjela u tome. Hop-hop-hop-bop-bop! – Majstore – izgovori glasno, bojeći se viknuti. Vrata se otvore. Trenutak kasnije sve je pokvario i jabuke su jedna za drugom popadale posvuda. Kad je podigao pogled sav se skupio od straha, jer se Barbir ispruženih ruku stuštio prema njemu. – Vidio sam! – zaurla Barbir, i Rob se nađe u radosnom zagrljaju mnogo čvršćem u usporedbi sa zagrljajem medvjeda Bartrama.

GLAVA 8

ZABAVLJAČ eliki četvrtak dođe i prođe, a oni su ostali u Exmouthu, jer je Roba trebalo podučiti u svim zabavljačkim vještinama. Radili su na zajedničkom žongliranju, u kojemu je od početka uživao i vrlo brzo ga izvodio izuzetno dobro. Zatim su prešli na kartaške trikove, čaroliju jednako tešku kao i žongliranje s četiri kugle. – Vrag ne izdaje diplome mađioničarima – reče Barbir. – Mađioničarstvo je ljudsko umijeće koje treba usvojiti, isto kao što si svladao žongliranje. Ali je ovo mnogo lakše – hitro doda kad vidje izraz Robovog lica. Barbir mu je odavao jednostavne tajne bijele magije. – Moraš imati odvažan i drzak duh i ma što izvodio moraš pri tome imati samosvjestan izraz lica. Prsti moraju biti okretni, a izvedba vjerodostojna. Potrebne su manire kojima ćeš zaodjenuti i uresiti trik: vlastiti žargon i bombastične riječi. Glavno pravilo je ujedno i najhitnije. Publiku moraš izmanipulirati. Moraš smisliti pomagala: svladati govor tijela, gestikulaciju i manevarske trikove, kojima ćeš odvratiti pažnju gledatelja od sebe i svrnuti je na bilo što osim na ono što ti stvarno radiš. Najbolji manevarski trik i manipulacija je to što imamo jedan drugog, tumačio je Barbir, potkrepljujući to objašnjavanjem trika s vrpcom. – Za to su mi potrebne plava, crvena, crna, žuta, zelena i smeđa vrpca. Nakon svakog metra vrpce napravim preklopnu petlju, a onda vrpcu s petljama čvrsto smotam i napravim smotuljke koje rasporedim po odjeći. Istu boju uvijek držim u istom džepu. Treba li netko vrpcu? pitam ja. Oh, ja, gospod’ne. Plavu vrpcu dugu dva metra. Rijetko traže dužu. Ionako ne koriste vrpcu za vezivanje krava. Ja se pretvaram da sam zaboravio na želju i radim druge stvari. Zatim se pojaviš ti, sa žongliranjem. Dok su zabavljeni gledanjem u tebe, ja uzmem plavu vrpcu iz lijevog džepa ogrtača gdje ju uvijek držim. Pretvaram se da zbog kašlja rukom pokrivam usta i smotak vrpce mi je već u ustima. U trenutku kad privučem pažnju na sebe, otkrivam kraj vrpce između usnica i malo-pomalo je izvlačim. Kad prva petlja stigne do zuba, rastvori se. Kad dođem do druge, znam da su to već dva metra, prerežem i uručim vrpcu. Robu je bilo drago što je naučio trik, pa ipak je bio razočaran zbog ružnog manipuliranja koje mu je otkrilo prevaru pod krinkom magije. Barbir je nastavio s daljnjim razočaranjima. Uskoro, ako i nije još mogao proći kao vješt mađioničar, radio je pomoćne poslove kao mađioničarov pomoćnik. Naučio je plesati, pjevati crkvene laude i svjetovne pjesmice, prostačke pjesme i kuplete, pripovijedati šale i priče koje nije razumio. Najzad je govorio reklamne govore koji su išli uz prodaju Univerzalnog specifika. Barbir ga je proglasio brzim učenikom. Mnogo prije nego što se učenik smatrao sposobnim Barbir objavi da je spreman za nastup. Krenuli su jednog maglovitog travanjskog dana i trebalo im je dva dana da se probiju kroz bregovite krajeve Blackdowna, praćeni sitnom proljetnom kišom. Trećeg poslijepodneva, kad se nebo već razvedrilo, stigli su u selo Bridgeton. Barbir zaustavi konja

V

pokraj mosta po kojem je mjesto dobilo ime i stane procjenjivati Roba. – Onda, jesi li posve spreman? Rob baš nije bio siguran, ali kimne. – To je dobra rupa. Nije bogzna što od grada. Kurvari i bludnice, prometna gostionica s brojnim mušterijama koje stižu sa svih strana, i zbog jednog i zbog drugog. Tu je sve dopušteno. Rob nije imao pojma što to znači, ali je ipak kimnuo. Incitatus odgovori na znak uzdama i promenadnim korakom ih povuče preko mosta. Isprva je bilo kao što je bivalo i prije. Dok su paradirali glavnom ulicom, konj je poigravao, a Rob je lupao u bubanj. Na seoskom trgu postavi pozornicu i iznese na nju tri košare od hrastovog pruća pune Specifika. Ali ovaj put, kad je predstava počela, i on se popeo na pozornicu zajedno s Barbirom. – Dobar vam današnji i sutrašnji dan – počne Barbir. Obojica stanu žonglirati sa po dvije kugle. – Drago nam je što smo u Bridgetonu. Istodobno, obojica uzmu i treću kuglu iz džepa, zatim četvrtu i najzad petu. Robove su bile crvene, Barbirove plave; iz njihovih ruku šikljale su u sredinu, a zatim valovito padale dolje, s vanjske strane, kao voda iz dviju fontana. Ruke su im se neznatno micale i izvodile ples drvenih kugli. Nakon nekog vremena su žonglirajući otišli svaki na suprotnu stranu pozornice i okrenuli se licem jedan naspram drugog. Ne promašivši nijedan udarac, Rob dobaci svoju kuglu k Barbiru i uhvati plavu kuglu koja mu je bila bačena. Prvo je slao k Barbiru svaku treću kuglu i zauzvrat primao svaku treću. Zatim svaku drugu, pravilan dvosmjerni tok crvenih i plavih projektila. Nakon Barbirovog gotovo nezamjetnog miga glavom, svaki put kad bi kugla stigla u Robovu desnu ruku poslao bi je jako i brzo, primajući kugle jednako vješto kao što ih je i bacao. Pljesak je bio najglasniji i najdivniji zvuk koji je ikada čuo. Kad je pljesak jenjao, Rob spremi deset od dvanaest kugli i siđe s pozornice, potraživši zaklon iza zavjese na kolima. Hvatao je zrak, srce mu je snažno lupalo. Čuo je Barbira, koji uopće nije bio zadihan, kako bacajući dvije kugle govori o radostima žongliranja. – Znate li što dobivate kad dva predmeta nalik ovima držite u svojoj ruci, gospojo? – A što to, gospod’ne? – pitala je drolja. – Njegovu potpunu i savršenu uslugu – odgovorio je Barbir. Oduševljena gomila je zviždala i cičala. Rob je u kolima pripremio bogato ukrašene rekvizite za nekoliko mađioničarskih točaka, a zatim se pridružio Barbiru, koji je izveo trik u kojem prazna košara procvjeta papirnatim cvjetovima, pretvorio sivi rubac u ukras od šarenih zastava, grabio novčiće iz zraka, a zatim učinio da prvo nestane vrč piva, a zatim i kokošje jaje. Rob za oduševljene zviždače zapjeva »Zavođenje bogate udovice«, a Barbir zatim hitno rasproda svoj Univerzalni specifik i, ispraznivši sve tri košare, pošalje Roba u kola po još. Nakon toga, dugi je red pacijenata čekao na pregled zbog mnogobrojnih tegoba, jer iako je raspojasana gomila bila spremna na šalu i smijeh, Rob je primijetio da su krajnje ozbiljni kad traže lijeka za bolesti tijela. Čim je vidarski dio posla bio gotov, oni krenu iz Bridgetona, jer je Barbir rekao da je to

rupa gdje kad padne mrak vole rezati grkljane. Gospodar je očigledno bio zadovoljan utrškom, a Robuje te noći uspavanka pred san bila spoznaja da si je osigurao mjesto pod suncem. Sljedećeg dana, u Veovilleu, na svoj užas za vrijeme predstave ispusti tri kugle, ali ga Barbir utješi. – U početku se to ponekad događa – reče mu. – Događat će se to sve rjeđe i rjeđe i konačno će prestati. Kasnije tog tjedna, u Tauntonu, gradu zanatlija, i u Bridgwateru, gdje su bili konzervativni seljaci, svoje su predstave izvodili bez prostota. Sljedeća postaja bio im je Glastonbury, mjesto pobožnog puka koji je svoje domove sagradio oko prostrane i lijepe crkve sv. Michaela. – Moramo biti oprezni – reče Barbir. – Glastonbury je pod svećeničkom kontrolom, a oni se gnušaju svake liječničke prakse, jer vjeruju da im je Bog dao sveti nadzor nad ljudskim tijelom i dušom. Došli su baš u jutro nakon Duhova, blagdana kojim se obilježava završetak radosnog uskršnjeg razdoblja i slavi silazak Duha Svetoga među apostole, da ih osnaži nakon njihove devetodnevne molitve kojom su popratili Isusovo uzašašće u nebo. Rob je među gledaocima, nabrojio najmanje pet smrknutih svećenika. On i Barbir žonglirali su s crvenim kuglama koje je Barbir svečanim tonom uspoređivao s plamenim jezicima koji po Bibliji predstavljaju Duha Svetog. Gledaoci su bili oduševljeni žongliranjem i pomamno su pljeskali, ali su umukli kad je Rob zapjevao »Tebe, Bože, hvalimo«. Oduvijek je volio pjevati; glas mu je pukao kad je došao do mjesta u pjesmi, gdje se spominju djeca koja slave Boga i podrhtavao na visokim tonovima, ali kad su mu se noge prestale tresti dovršio je pjesmu normalnim glasom. Barbir je iznio posvećene relikvije u otrcanoj škrinji od jasenova drva. – Obratite pažnju, dragi prijatelji – govorio je, kako je kasnije objasnio Robu, redovničkim glasom. Pokazao im je zemlju i pijesak donesene u Englesku sa Sinajske i Maslinske gore; podigao komadić Svetog raspela i iver od grede koja je podupirala svete jasle; pokazivao vodu iz rijeke Jordan i grumen zemlje iz Getsemanskog vrta; komadiće kostiju koje su pripadale bezbrojnim svecima. Zatim ga je na klupi zamijenio Rob i stajao je na njoj sam. Podigavši oči prema nebu, kako ga je Barbir naučio, otpjeva i drugi hvalospjev. Stvoritelju zvijezda što sjaju, I vječnu svjetlost nama daju, Isuse, Spasitelju, spasi sve nas, Ne zanemari svojih slugu glas. U tvojoj boli zbog našeg prokletstva, Koje nas čeka u smaku svijeta, Lijeka si našo u zlu svom, Da spasiš dušu narodu tvom. Gledaoci su bili dirnuti. Dok su oni još uzdisali, Barbir ponudi bočice Univerzalnog

specifika. – Prijatelji – govorio im je. – Kao što je Gospodin našao lijeka za vaše duše, tako sam ja pronašao lijek za vaša tijela. Ispričao im je zatim priču o vitaliji, travi života, koja je očigledno imala isti učinak na pobožne ljude, kao i na grešnike, jer su lakomo kupovali Specifik, a zatim se svrstali u redove ispred paravana, da bi od barbira-ranarnika potražili savjet i lijek. Prisutni svećenici su mrko gledali, ali su ih darovi smekšali, a religiozno prikazanje umirilo i samo je jedan stari pop prigovorio. – Ne smiješ puštati krv – strogo mu je zapovjedio. – Jer, nadbiskup Teodor je zapisao da je opasno puštati krv dok se mjesec puni i plima raste – snašao se Barbir u sekundi. Tog popodneva imali su i oni svoje slavlje kad su postavili logor. Barbir je u vinu kuhao male komadiće govedine, dok nisu sasvim omekšali, dodao luk i staru bijelu repu koja je bila smežurana ali zdrava, mladi grašak i mahune, začinivši sve to majčinom dušicom i s malo metvice. Imali su još i jedan komad izvrsnog zrelog sira, kupljenog u Bridgewateru, a nakon toga Barbir je sjeo uz vatru i s očiglednim zadovoljstvom prebrojio sadržaj kese. Možda je upravo to bio pravi trenutak da načne razgovor o onome što je Robu stalno i teško ležalo na duši. – Barbiru? – reče Rob. – Hmmmm? – Barbiru, kad ćemo ići u London? Zabavljen slaganjem kupčića, Barbir samo odmahne rukom, ne hoteći da se zabuni u računu. – Uskoro – promrmlja. – Uskoro.

GLAVA 9

DAR Kingswoodu je Rob ispustio četiri kugle. Onda još jednu u Mangotsfieldu, ali to je bilo posljednji put, a nakon što su sredinom lipnja prodali svoje trikove i lijekove mještanima Redditcha, Rob više nije trebao svakodnevno vježbati satima, jer su česte predstave pomogle da mu se učvrste i sigurnost i osjećaj za ritam i gipkost prstiju. Ubrzo je postao samopouzdan žongler. Nabacio je da bi napokon mogao naučiti baratati i sa šest kugli, ali Barbir o tome nije htio ni čuti, želio je da svoje vrijeme koristi za pomaganje u barbirskom zanatu. Putovali su na sjever, poput ptica selica, ali umjesto da lete, oni su išli polagano kroz planine između Engleske i Wallesa. Bili su u gradu Abergavennyju, koji se sastojao od trošnih kuća koje su se stisnule uz stjenoviti obronak sumornog gorskog predjela od škriljevca, kad je prvi put pomogao Barbiru pregledavati i liječiti. Rob je bio uplašen. Sada je osjećao veći strah od onoga pred drvenim kuglama. Razlozi zbog kojih ljudi obolijevaju bili su velika tajna. Činilo mu se nemogućim da to običan čovjek razumije i da ponudi korisno čudo. Znao je da Barbir mora da je pametniji od bilo kojeg čovjeka kojega je on ikad poznavao kad to može raditi. Ljudi su se nizali pred paravanom i jednog po jednog ih je dovodio u djelomičnu skrovitost koju je pružala tanka pregrada, čim bi Barbir završio s prethodnim. Prvi čovjek kojega je Rob doveo svom gazdi bio je krupan i pognut, s tragovima nečistoće skorene u pregibima na vratu, i zagrižene pod noktima.

U

– Mogao si se baš oprati – dobaci mu Barbir, nimalo neljubazno. – To je ugljen, znaš – reče čovjek. – Prašina se upije dok kopaš. – Ti kopaš ugljen? – upita ga Barbir. – Čuo sam da je to otrov kad gori. Sam sam se uvjerio da proizvodi smradan i težak dim koji se teško diže kroz dimnjak kuće. Može li se tako zaraditi za život? – Može, gospodine, ali smo jadni. Ali me u posljednje vrijeme bole i otiču mi zglobovi, a boli me i dok kopam. Barbir je opipavao čađave zglobove i prste i gurnuo zdepasti vrh prsta u nateklinu na čovjekovu laktu. – To dolazi od udisanja plinova iz zemlje. Moraš sjediti na suncu kad god možeš. Često se kupaj u toploj, ali ne vreloj vodi, jer vrela kupka izaziva slabost srca i udova. Natečene i bolne zglobove mazi mojim Univerzalnim specifikom koji možeš uvijek koristiti. Naplatio je čovjeku šest penija za tri bočice i još dva za savjet, ali Roba nije ni pogledao. Debela žena čvrsto stisnutih usana došla je s trinaestogodišnjom kćerkom koja je bila

zaručena. – Njezino mjesečno krvarenje se zaustavilo u tijelu i nikako da poteče – reče majka. Barbir zapita je li već imala mjesečnicu. – Više od godinu dana imala ju je svaki mjesec – odgovori mu majka. – Ali sada već pet mjeseci više nema. – Jesi li lijegala s muškarcem? – blago je upita Barbir. – Ne – odgovorila je majka. Barbir pogleda djevojku. Bila je mršava i ljupka, duge plave kose i opreznih očiju. – Povraćaš li? – Ne – prošapće ona. Proučavao ju je, a zatim ispruži ruku i pritisne joj haljinu. Uzme majčin dlan i pritisne ga o mali, okrugli trbuh. – Ne – ponovo reče djevojka. Odmahivala je glavom. Obrazi joj buknu rumenilom i ona počne plakati. Majka podiže ruku s trbuha i pljusne je po obrazu. Žena odvede kćer ne plativši, ali ih Barbir pusti da odu. U brzom nizanju pregledao je čovjeka kojemu su prije osam godina loše namjestili nogu i koju je sada vukao u hodu; ženu mučenu glavoboljama; čovjeka s krastama po tjemenu; suludu djevojku s groznom ranom na dojci, koja se neprestano smijuljila i rekla im da je molila Boga da barbir dođe u njihov grad. Univerzalni specifik prodao je svima, osim čovjeku s krastama, koji ga nije htio kupiti iako mu je bio toplo preporučen; možda nije imao dva penija. Krenuli su u niža brda zapadne srednje Engleske. Izvan sela Hereforda Incitatus je morao pričekati kraj rijeke Wye da se preko plićaka prebace ovce, naoko beskrajna struja meketavog runa koja je temeljito uplašila Roba. Bio bi volio da se ugodnije osjeća uz životinje, ali premda je njegova majka bila farmerska kći, on je ipak bio gradski dječak. Tatus je bio jedini konj s kojim je bio u doticaju. Jedan od daljih susjeda u Tesarskoj ulici držao je kravu muzaru, ali nitko od Coleovih nije proveo mnogo vremena uz ovce. Hereford je bio napredan kraj. Svako imanje kraj kojega su prolazili imalo je svinjac i valovite zelene livade posute ovcama i drugom stokom. Kamene kuće bile su prostrane i čvrste, a ljudi općenito veseliji od siromaštvom opterećenih velških brđana, koji su bili odavde udaljeni samo nekoliko dana putovanja. Njihova predstava na seoskom travnjaku privukla je popriličnu gomilu, a prodaja je išla sjajno. Barbirov prvi pacijent iza paravana bio je Robovih godina, ali znatno sitnije građe. – Prije kakvih šest dana pade s krova, i vid’ sada to – reče dječakov otac, bačvar. Na zemlji su stajale duge daske za pravljenje bačvi i jedna mu se zabila u dlan lijeve ruke, na kojem je sad meso bilo upaljeno i grdno natečeno. Barbir pokaže Robu kako da čvrsto drži dječakove ruke, a ocu kako da mu stisne noge, a on iz torbe uze kratak, oštar nož. – Čvrsto ga drži – reče. Rob osjeti drhtanje dječakovih ruku. Dječak zavrišti kad se meso rastvorilo pod oštricom noža. Sikne zelenožuti gnoj, nakon čega se osjeti smrad i pojavi crvena sukrvica. Barbir očisti ranu od truleži i nastavi je spretno pretraživati, koristeći se čeličnom

pincetom pri izvlačenju sićušnih komada. – To su iveri od dužice koja mu se zabila u ruku, vidite? – reče roditelju pokazujući mu što je izvadio. Dječak zastenje. Robu je bilo mučno, ali je i dalje držao dječaka, dok je Barbir polako radio. – Moramo ih sve povaditi – reče – jer sadrže gnjile sokove od kojih će se ruka ponovo zagnojiti. Bio je zadovoljan tek kad je rana bila sasvim oslobođena od iverja, nalio je u nju malo Specifika i povio je platnom, a zatim sam ispio ostatak tekućine. Dok je otac plaćao, jecavi bolesnik je šmugnuo, sretan što smije otići. Sljedeći je na redu bio iskrivljeni starac sa suhim kašljem. Rob ga uvede iza paravana. – Koliko iskašljem ujutro? Oh, puno, puno, gospod’ne! – soptao je dok je govorio. Barbir zamišljeno prijeđe rukom preko mršavih grudi. – Dobro. Pustit ću vam krv. – Pogleda Roba. – Pomozi mu da se djelomično svuče, tako da mu mogu pustiti krv na grudnom košu. Rob oprezno skine starcu košulju, jer mu se učinio krhkim. Da bi bolesnika okrenuo prema Barbiru, morao je čovjeka uhvatiti za obje ruke. Bilo je to kao da drži par ustreptalih ptica. Prsti, tanki poput štapića, mirovali su u Robovim prstima i Rob primi iz njih poruku. Pogledavši prema njima, Barbir primijeti da se dječak sav ukočio. – Hajde – nestrpljivo reče. – Nemamo vremena cijeli dan. – Rob kao da ga nije ni čuo. Taj čudan i nelagodan osjećaj spoznaje koji bi potekao iz nečijeg tijela u samu srž njegovog bića Rob je već dva puta bio iskusio. I sada je, kao i u oba prijašnja slučaja, ostao izbezumljen od straha i, ispustivši starčeve ruke, pobjegao. Barbir ga je tražio i kleo, sve dok nije našao svog pomoćnika skrivenog iza jednog stabla. – Hoću znati što to znači. I to odmah! – On... starac će umrijeti. Barbir je zurio u njega. – Kakvo je to glupo sranje? Pomoćnik zaplače. – Prestani s tim – reče Barbir. – Kako znaš? Rob je pokušao govoriti, ali nije mogao. Barbir ga pljusne po obrazu i on dođe do daha. Kad je počeo govoriti, riječi su navirale kao bujica, jer su mu se rojile po glavi još prije nego što je otišao iz Londona. Osjetio je majčinu predstojeću smrt, i to se dogodilo, objasni on. A zatim je znao da otac odlazi i otac je umro. – O, Kriste Bože – reče Barbir s gađenjem. Ali je pažljivo slušao i promatrao Roba. – I kažeš mi da si zaista osjetio da će taj starac umrijeti? – Da. – Nije očekivao da će mu Barbir povjerovati. – Kada? Slegne ramenima.

– Uskoro? Rob kimne. U očaju, sad je mogao reći samo istinu. U Barbirovim očima je vidio da je čovjek to shvatio. Barbir je oklijevao, a zatim odluči. – Dok se ja oslobodim ljudi, ti pripremi kola za put – reče mu. Selo su napustili polako, ali tek što su nestali s vidika, vozili su toliko brzo koliko su se po neravnom putu usudili. Incitatus je kroz riječni plićak jurio bučno prskajući, i to baš pored raštrkanih ovaca, čije je preplašeno blejanje gotovo zaglušilo viku uvrijeđenog pastira. Rob je prvi put vidio da Barbir koristi bič za konja. – Zašto bježimo? – uzvikne, pridržavajući se. – Znaš li što rade s vješticama? – Zbog topota kopita i kloparanja stvari u kolima, Barbir je morao vikati. Rob strese glavom. – Vješaju ih o drvo ili na križ. Ponekad osumnjičenog zagnjure u tvoju jebenu Temzu, i ako ispliva proglase ga nedužnim. Ako starac umre, reći će da je to zato što smo vješci – derao se, udarajući nemilice ustrašenog konja po sapima. Nisu zastali ni da jedu, ni da se olakšaju. Kad su Tatusu dopustili da uspori, Hereford je bi daleko za njima, ali su jadnu životinju gonili sve dok se nije smračilo. Iscrpljeni, napravili su logor i u tišini pojeli mršav obrok. – Ispričaj mi ponovo – reče najzad Barbir. – I ništa nemoj ispustiti. Pozorno je slušao Roba, prekinuvši ga samo jedanput da bi ga zamolio da govori glasnije. Kad je čuo dječakovu priču, kimnuo je. – Za vrijeme svog naukovanja bio sam očevidac kad su mog gazdu barbira-ranarnika krivo optužili i ubili kao vješca. Rob se zapilji u njega, previše prestrašen da bi postavljao pitanja. – Nekoliko su puta u mom životu bolesnici umrli dok sam ih liječio. Jednom u Durhamu umrla je jedna starica i bio sam siguran da će svećenički sud narediti iskušavanje s uranjanjem pod vodu ili držanjem užarene željezne šipke. Nakon vrlo podrobnog ispitivanja, posta i milodara, dopustili su mi da odem. Drugi put, u Eddisburyju, umre mi čovjek dok je bio iza paravana. Bio je mlad i naizgled dobra zdravlja. Harangeri su tada imali sjajnu priliku, ali ja sam imao sreće i nitko mi nije stao na put kad sam odlazio. Robu se vrati glas. – Misliš li da je mene... opsjeo đavo? – Bilo je to pitanje koje ga je cijeli dan mučilo. Barbir otpuhne kroz nos. – Ako vjeruješ u to, glup si i pravi bandoglavac. A ja znam da nisi nijedno ni drugo. – Ode do kola, napuni rog metheglinom i ispije sve prije nego što opet progovori. – Majke i očevi umiru. Umiru i stari ljudi. To je prirodno. Siguran si da si nešto osjetio? – Da, Barbiru. – Zar mlad momak kao ti nije mogao pogriješiti ili uobraziti? Rob nepopustljivo zatrese glavom. – A ja kažem da je sve to samo tvoja mašta – reče Barbir. – Bilo je dosta bježanja i brbljanja i sada se moramo odmoriti.

Napravili su ležaje s obje strane vatre. Satima su ležali budni. Barbir se vrpoljio i okretao i najzad je ustao i otvorio još jednu bocu pića. Donio ju na Robovu stranu vatre i čučnuo na pete. – Pretpostavimo – reče i otpije – samo pretpostavimo da su svi ljudi na svijetu rođeni bez očiju. A ti si rođen s očima? – Onda bih ja vidio ono što drugi ne mogu vidjeti. Barbir otpije i kimne. – Da. Ili, zamisli da mi nemamo uši, a ti ih imaš. Ili, pretpostavi da mi nemamo neki drugi osjet? I nekako, od Boga, ili od prirode ili čega god hoćeš, tebi je podaren poseban dar. Dakle, pretpostavimo da ti možeš reći kad će netko umrijeti? Rob je šutio, ponovno strašno preplašen. – Sve je to sranje, to obojica shvaćamo – govorio je Barbir. – Sve je to samo tvoja fantazija, slažemo se. Ali, samo pretpostavimo... – Zamišljeno povuče iz boce, Adamova jabučica mu se pomicala gore-dolje, vatra se polako gasila, toplo bljeskajući u njegovim očima punim nade, dok je promatrao Roba. – Bio bi grijeh ne koristiti taj dar – reče. U Chipping Nortonu kupili su metheglin i smiješali novu količinu Speciflka, popunivši unosnu zalihu. – Kad umrem i budem čekao u redu pred rajskim vratima – govorio je Barbir – Sveti Petar će me pitati: »Kako si zarađivao svoj kruh?« Neki čovjek će reći: »Bio sam stočar«, ili »Izrađivao sam kožne čizme«. A ja ću odgovoriti »Fumum vendidi« – veselo će bivši redovnik, a Robovo znanje latinskog bilo je doraslo zadatku: Prodavao sam maglu. Ali debeljko je ipak bio mnogo više od pokućarca koji trži sumnjivu ljekariju. Dok je liječio iza paravana bio je zaista vješt i često vrlo obziran. Ono što je Barbir znao raditi, radio je savršeno, i Roba je naučio da mu dodir bude siguran, a ruka blaga. U Buckinghamu mu je Barbir pokazao kako će izvaditi zub, jer je imao sreće da naleti na govedara s trulim zubima. Pacijent je bio debeo poput Barbira: bandoglavac izbuljenih očiju, koji se derao kao kakva baba. Usred vađenja, predomislio se. – Stani, stani, stani! Pusti me! – zamuckivao je okrvavljen, ali zub je trebalo izvaditi, i oni ustraju; bila je to odlična lekcija. U Claveringu je Barbir na jedan dan iznajmio kovačnicu i Rob nauči izrađivati željezna koplja i oštrice. Bio je to zadatak koji će morati ponavljati u mnogim kovačnicama širom Engleske tijekom sljedećih nekoliko godina, sve dok gazda ne bude zadovoljan što i to dobro radi. Većina onoga što je napravio u Claveringu bila je odbačena, ali mu je Barbir svejedno nerado i gunđajući dopustio da zadrži malu dvosjeklu lancetu, kao prvi instrument u vlastitoj torbi ranarskih instrumenata, značajan početak. Dok su putovali iz srednje Engleske u Fens, Barbir ga poduči koje se žile otvaraju zbog puštanja krvi i tako mu vrati neugodno sjećanje na očeve posljednje dane. Ponekad mu se otac uvlačio u misli, jer mu je vlastiti glas počeo zvučati kao očev; glas mu je postao dublji i po tijelu su mu počele rasti malje. Znao je da će slabe dlačice s vremenom ojačati, jer je zahvaljujući Barbirovoj pomoći dobro poznavao tijelo odrasla muškarca. Žene su mu bile veća tajna, jer se Barbir za preglede žena koristio lutkom razbludnih oblina i zagonetna smiješka koju su zvali Thelma, na čijem su golom gipsanom obliku žene čedno pokazivale područje vlastite bolesti tako da pregled nije bio potreban.

Robu je i dalje bilo neugodno kopkati po intimi stranaca, ali se navikao na usputna propitivanja o tjelesnim funkcijama: – Kad ste zadnji put vršili nuždu, gazda? – Gospojo, kada ćete dobiti mjesečnicu? Na Barbirov nagovor, Rob je svakog bolesnika kojega je vodio iza paravana hvatao za ruke. – Što osjećaš kad ih uhvatiš za prste? – pitao ga je Barbir jednog dana u Tisburyju, dok su raspremali pozornicu. – Nekad ne osjećam ništa. Barbir kimne. Uzme od Roba jedan dio postolja i odnese ga u kola, a onda se vrati namršten. – Ali ponekad... ima nešto? Rob kimne. – Dobro, ali što? – ispitljivo će Barbir. – Što je to što osjećaš, momče? Ali, on to nije mogao odrediti, niti riječima opisati. Bila je to intuicija o životnoj snazi neke osobe, kao poniranje u mračne duboke izvore i osjetilna spoznaja koliko života koji sadrži. Barbir shvati Robovu šutnju kao potvrdu da je osjećaj izmišljen. – Mislim da ćemo se vratiti u Hereford da vidimo nije li starac i dalje živ i zdrav – reče prepredeno. Uznemirilo ga je što se Rob s time složio. – Ne možemo se vratiti, glupane jedan! – ljutio se. – Jer, ako je stvarno umro, na vlastite ćemo glave nataknuti omču. Nastavio se izrugivati »posebnom daru«, često i glasno. Ipak, kad je Rob počeo zanemarivati primanje bolesnika za ruke, naredio mu je da to opet čini. – Zašto ne? Nisam li ja oprezan poslovni čovjek? I da li nas prepuštanje ovoj uobrazilji nešto košta? U Peterboroughu, samo nekoliko milja i čitav jedan život udaljenom od opatije iz koje je kao dječak utekao, Barbir je čitavu dugu i kišnu kolovosku večer sjedio u krčmi sam, pijući sporo i uporno. Oko ponoći njegov ga pomoćnik pođe tražiti. Rob ga je presreo na putu i pomogao mu da se oslonjen na njega dovuče do vatre. – Molim te – šaptao je Barbir uplašeno. Rob je bio iznenađen kad je vidio da je pijani čovjek ispružio obje ruke i sklopio ih. – Oh, za ime Krista, molim te – ponovo zavapi Barbir. Rob najzad shvati. Uze Barbirove ruke i pogleda ga u oči. Rob mu začas dade znak kimanjem glave da je sve u redu. Barbir se ispružio na svoj ležaj. Podrignuo je i okrenuo se na stranu, a zatim duboko i mirno zaspao.

GLAVA 10

SJEVER e godine Barbir nije ni planirao stići do Exmoutha prije zime, jer su prekasno krenuli, i jesenje opadanje lišća zateklo ih je u selu Gate Fulford u York Woldsu. Pustopoljine su bile prepune mirisnog bilja koje je zrak zasićivalo svojim aromama. Rob i Barbir su slijedili Sjevernjaču, zaustavljajući se u selima duž puta samo zbog vrlo unosnog posla, vozeći se po beskrajnom sagu grimiznog vrijeska sve dok nisu stigli do grada Carlislea.

T

– Nikad nisam putovao tako daleko na sjever – reče mu Barbir. – Nekoliko sati puta odavde završava Northumbria i počinje granica. Iza toga je Škotska, za koju svatko zna da je zemlja ovcokradica i opasna za poštene Engleze. U Carlisleu su logorovali tjedan dana i svako veče odlazili u krčmu, gdje su proračunato plaćana pića Barbiru uskoro priskrbila informaciju o prikladnom smještaju. U pustopoljini je unajmio kuću s tri male sobe. Nije se mnogo razlikovala od male kuće koju je posjedovao na južnoj obali, ali su joj, na njegovo nezadovoljstvo, nedostajali kamin i kameni dimnjak. Ležajeve su prostrli s obje strane ognjišta, kao da je logorska vatra, a u obližnjoj staji našli su smještaj za Incitatusa. Još jednom je Barbir rasipnički nakupovao zimsku zalihu, ne škrtareći s novcem, što je kod Roba uvijek izazivalo začudan osjećaj bogatstva. Barbir je nakupovao govedine i svinjetine. Mislio je kupiti srneći but, ali su tijekom ljeta u Carlisleu bila obješena tri lovca koji su ubili jelene kapitalce rezervirane za plemenitaški sport. Umjesto toga su kupili petnaest debelih kokoši i vreću hrane. – Koke su tvoja briga – reče mu Barbir. – Trebaš ih hraniti, zaklati kad ti ja kažem, očerupati i prirediti za moj lonac. Robu su kokoši bile vrlo zanimljiva stvorenja, krupne i žućkaste boje, s nogama bez perja, s crvenom krestom, smiješnim podbradnicima i naušcima. Nisu se bunile kad bi svakog jutra krao četiri ili pet bijelih jaja iz njihovih gnijezda. – Misle da si veliki, prokleti pijetao – reče mu Barbir. – Zašto im ne kupimo pijevca? Barbir, koji je za zimskih jutara volio dokasna spavati i zbog toga mrzio kukurijekanje, gotovo da je zaroktao. Robu su porasle smeđe dlačice po licu, ali nije to baš bila brada. Barbir mu reče da samo Danci briju brade, ali je Rob znao da to nije istina, jer je očevo lice uvijek bilo obrijano. U Barbirovoj ranarskoj torbi bila je i britva i debeli čovjek zlovoljno kimne kad je Rob tražio da je uzme. Zarezao je lice, ali se zbog brijanja osjećao starijim. Prvi put kad mu je Barbir naredio da ubije kokoš osjećao se jako mladim. Svaka ptica piljila je u njega malim crnim biserima koji su mu govorili da bi mogli postati prijatelji. Napokon prisili svoje jake prste da se sklope oko najbližeg toplog vrata i drhteći zatvori oči. Jak, grčevit pokret i sve je bilo učinjeno. Ali ga je mrtva ptica kaznila, jer je teško očerupao

njezino perje. Čerupanje je trajalo satima i s prezirom je gledao sivkasto tijelo dok ga je pružao Barbiru. Sljedeći put kad je trebala kokoš, Barbir mu pokaza pravu čaroliju. Držao je otvorenim kokošji kljun i gurnuo tanak nož kroz usta ravno u mozak. Kokoš se odmah opustila, oslobađajući perje; na najmanji dodir se skidalo u velikim krpama. – Eto ti lekcije – reče mu Barbir. – Isto je tako lako usmrtiti i čovjeka, i to sam već učinio. Teže je ostati živ, a još je teže održati zdravlje. To su zadaci koje moramo imati na pameti. Doba kasne jeseni bilo je idealno vrijeme za skupljanje trava i oni su krstarili šumama i pustopoljinama. Barbir je posebno želio tušanj; namočen u Specifik postajao je sredstvo za suzbijanje vrućice. Na njegovo razočaranje nisu ga pronašli. Neke su se trave lakše skupljale, kao crvene ružine latice za obloge, majčina dušica i žir, koji su se usitnjavali u prah i miješali s mašću pa stavljali na prišteve na vratu. Za druge je bio potreban težak rad, kao što je iskopavanje korijena tise koji je trudnim ženama pomagao da zadrže fetus. Skupljali su kiselicu i kopar za mokraćne tegobe, močvarni vodeni ljiljan koji je zbog vlažnih, hladnih sokova sprečavao gubljenje pamćenja, bobice borovica koje se kuhaju za otvaranje nosnih kanala, vučiku za vruće obloge za izvlačenje čireva te mirtu i sljez za ublažavanje svrbljivog osipa. – Ti rasteš brže od ovih trava – primijeti Barbir, i to je bila istina; gotovo da je bio visok kao Barbir i već odavno je prerastao odjeću koju mu je napravila Editha Lipton u Exmouthu. Ali kad ga Babir povede krojaču u Carlisleu i naruči »novu zimsku odjeću koja će mu neko vrijeme odgovarati« krojač odmahne glavom. – Dječak još raste, zar ne? Petnaest, šesnaest godina? Takav momak brzo preraste odjeću. – Šesnaest! Pa nema još ni jedanaest! Čovjek pogleda Roba s poštovanjem i pomalo s čuđenjem. – On će rasti i u širinu. I sigurno će na njemu moje odijelo izgledati kao da se stislo. Smijem li predložiti da prekrojim staro odijelo? Tako je i drugo Barbirovo odijelo, od uglavnom dobre sive tkanine, bilo prekrojeno i sašiveno za Roba. Na njihovu opću radost, bilo mu je dobrano preširoko kad ga je Rob prvi put obukao, ali zato znatno prekratkih rukava i nogavica. Krojač je uzeo malo tkanine preostale od širine i produžio hlače i rukave, sakrivši spojne šavove upadljivim trakama od modre čohe. Rob je gotovo cijelo ljeto hodao bez cipela, ali uskoro su trebali pasti snjegovi i bio je zahvalan kad mu je Barbir kupio čizme napravljene od kravlje kože. Šetao je u njima preko trga u Carlisleu do crkve sv. Marka i lupnuo zvekirom na crkvenim vratima koja je otvorio postariji kapelan vlažnih očiju. – Ako dopuštate, oče, tražim svećenika imenom Ranald Lovell. Kapelan zatrepće. – Znao sam svećenika koji se tako zvao, bio je paroh u vrijeme kad je Lyfing bio biskup od Wellsa. Na godinu o Uskrsu bit će deset godina kako je umro. Rob odmahne glavom. – To nije isti svećenik. Vidio sam oca Ranalda Lovella vlastitim očima prije samo nekoliko godina. – Možda je čovjek kojega sam ja znao bio Hugh Lovell, a ne Ranald. – Ranald Lovell je premješten iz Londona u neku parohiju na sjeveru. Kod njega je moj

brat. William Stewart Cole. Tri godine mlađi od mene. – Tvoj brat do sada već možda ima neko drugo ime u Kristu, sinko moj. Svećenici ponekad dovode svoje dječake u opatiju da postanu bogoslovi. Moraš druge pitati, i to posvuda, jer je Sveta majka crkva veliko i beskrajno more, a ja sam samo jedna sitna riba. – Stari svećenik ljubazno kimne i Rob mu pomogne zatvoriti vrata. Kora od kristalića prekrila je površinu male bare iza mjesne krčme. Barbir mu pokaza par klizaljki vezanih za zabatnu gredu njihove male kuće. – Šteta što nisu veće. Neće odgovarati, jer imaš neuobičajeno velike noge. Led je svakim danom postajao sve deblji, pa je Rob jednog jutra, kad je led bio dovoljno čvrst, otišao do sredine i lupajući nogom provjerio. Zatim je skinuo premale klizaljke. Bile su izrađene iz jelenjih parožaka i gotovo iste kao i par koji mu je napravio otac kada je imao šest godina. Brzo ih je prerastao, ali ih je svejedno upotrebljavao još tri godine, a sad je uzeo ove, ponio ih na umjetno jezerce i privezao na noge. Isprva je bio zadovoljan što ih koristi, ali su im bridovi bili oštećeni i tupi, a kako su mu bile premale, prvi pokušaj da zaokrene završio je padom. Mlatarajući rukama, pao je svom težinom i dobrano se otklizao. U sljedećem trenu postane svjestan da to nekoga zabavlja. Djevojka je možda imala petnaest godina. Smijala se s velikim užitkom. – Možeš li ti bolje? – reče oštro, istodobno priznajući sam sebi da je lijepa lutka premršava i neskladno građena, ali imala je crnu kosu sličnu Edithinoj. – Ja? – pitala je. – Pa ja uopće ne mogu i ne bih nikada imala hrabrosti. Odjednom nestane sav njegov gnjev. – Prije su za tvoju nogu, nego za moju – reče on. Skine klizaljke i odnese ih na obalu tamo gdje je ona stajala. – Uopće nije teško. Daj da ti pokažem – reče joj. Brzo je prešao preko njezine primjedbe i uskoro joj je pričvrstio klizaljke na noge. Nije mogla stajati na glatkom ledu na koji nije bila navikla i uhvatila se za njega, od straha su joj se oči širom otvorile, a tanke nozdrve podrhtavale. – Ne boj se, držim te – govorio joj je. Podupirao ju je i otpozadi gurao po ledu, svjestan topline njezinih bokova. Sad se već smijala i vrištala dok ju je gurao okolo-naokolo po ribnjaku. Rekla je da se zove Garwine Talbott. Njezin otac, Aelfric Talbott, imao je gazdinstvo izvan grada. – Kako se ti zoveš? – Rob J. Brbljala je, otkrivajući obilje informacija o njemu, jer je to bio mali grad; već je znala kada su on i Barbir stigli u Carlisle, čime se bave, zalihe koje su nakupovali i čiju su kuću uzeli u najam. Uskoro joj se počelo sviđati na ledu. Oči su joj svjetlucale zadovoljstvom, a hladnoća joj je zarumenjela obraze. Kosa joj je lepršala, otkrivajući malu ružičastu ušku. Gornja usna bila joj je tanka, ali je zato donja bila tako zrela da se doimala gotovo natečenom. Visoko na obrazu imala je izblijedjelu modricu. Kad se nasmijala, vidio je da joj je jedan od donjih zuba kriv. – Onda, ti proučavaš ljude? – Da, naravno. – I žene? – Imamo lutku. Žene na njoj pokazuju što ih boli.

– Kakva šteta – rekla je – koristiti lutku. – Bio je zbunjen njezinim pogledom ispod oka. – Izgleda li lijepo? Ne tako kao ti, poželio je reći, ali mu je ponestalo hrabrosti. Samo je slegnuo ramenima. – Zove se Thelma. – Thelma! – Nasmijala se vrištavo i bez daha, zbog čega se on nacerio. – Oh – uzviknula je, pogledavši gore prema suncu da vidi koje je doba dana. – Moram natrag zbog kasne muže – i svom svojom mekom punoćom oslonila mu se na ruku. Na obali je kleknuo ispred nje i skinuo joj klizaljke. – Nisu moje. Bile su u kući – reče. – Ali, možeš ih zadržati neko vrijeme i koristiti ih. Ona brzo odmahne glavom. – Ako ih odnesem kući, mogao bi me ubiti želeći saznati što sam uradila da ih dobijem. Robu navre krv u lice. Da izbjegne zbunjenost, pokupi tri borova češera i poče žonglirati za nju. Smijala se i pljeskala rukama, a zatim mu u navali riječi bez predaha rekla kako će stići do očeva gazdinstva. Odlazeći, oklijevala je i načas se vratila natrag. – Petkom ujutro – reče mu. – Nije oduševljen posjetiteljima, ali četvrtkom ujutro nosi sir na tržnicu. Petak je došao, ali Rob ne potraži gazdinstvo Aelfrica Talbotta. Umjesto toga, neodlučno je besposličario u krevetu, bojeći se ne Ganvine ili njezina oca, nego stvari koje su se zbivale u njemu, a nije ih mogao shvatiti, zagonetke s kojima se nije imao hrabrosti ni mudrosti suočiti. Sanjao je Ganvine Talbott. U snu su ležali na sjeniku, možda u očevoj staji. Već je nekoliko puta imao takve snove s Edithom i nastojao je počistiti krevetninu a da ne privuče Barbirovu pažnju. Počelo je sniježiti. Padale su velike pahulje i Barbir je iznad otvora prozora privezao krzna. Od vlage je zrak postao neproziran, pa je i po danu bilo nemoguće bilo što vidjeti u kući, osim u neposrednoj blizini vatre. Snijeg je padao četiri dana, sa samo kratkim prekidima. Tražeći što će raditi, Rob bi sjedio uz ognjište i od različitih trava slagao slike. Komadima uglja iz vatre bi na kori odcijepljenoj od drva za loženje crtao kovrčastu metvicu, obješene cvjetove koji su se sušili, žiličasto lišće divljeg tisinog trolista. Poslije podne bi iznad vatre otapao snijeg i pojio i hranio kokoši, pazio je da hitro otvara i zatvara vrata kokošinjca, jer je smrad, unatoč njegovom čišćenju, postajao sve primjetljiviji. Barbir se uglavnom držao kreveta, srčući metheglin. Druge večeri snježne oluje utabao je stazu do krčme i u povratku doveo šutljivu plavokosu bludnicu Helen. Rob ih je pokušao promatrati iz svog kreveta s druge strane ognjišta, jer iako je već mnogo puta vidio taj čin, bio je zbunjen nekim pojedinostima koje su mu se odnedavna uvukle u misli i snove. Ali, pogledom nije mogao prodrijeti kroz debeli mrak, tako da je proučavao njihove glave osvijetljene odsjajem vatre. Barbir je bio uzbuđen i usredotočen, ali se žena doimala izmučeno i potišteno, kao netko zaposlen neveselim poslom. Kad je ona otišla, Rob je uzeo komad kore i drvenog uglja. Umjesto da crta biljke, pokuša uobličiti lik žene.

Uputivši se po lonac, Barbir zastane da prouči crtež i namršti se. – Čini mi se da znam to lice – reče. Malo kasnije, ponovo u krevetu, podigne glavu. – Naravno, pa to je Helen! Rob je bio vrlo zadovoljan. Htio je nacrtati trgovca mastima Wata, ali ga je Barbir prepoznao tek kad je dodao mali lik medvjeda Bartrama. – Moraš i dalje pokušavati nacrtati lica, jer vjerujem da nam to može biti od koristi – reče mu Barbir. Ali uskoro se umorio od gledanja, pa je nastavio piti sve dok nije zaspao. U utorak je snijeg najzad prestao padati. Rob je ruke i glavu omotao krpama i pronašao drvenu lopatu. Očistio je stazu pred njihovim vratima i otišao do staja da malo vježba Incitatusa koji se zbog nerada debljao, jer je dobivao dnevni obrok sijena i zobi. U srijedu je nekim dječacima iz grada pomogao počistiti snijeg s površine ribnjaka. Barbir je sklonio krzna koja su pokrivala prozorske otvore i pustio u kuću hladan svjež zrak. To su proslavili uz pečeni janjeći but koji je Barbir poslužio s dršćem od metvice i kolačem od jabuka. U četvrtak ujutro Rob skine klizaljke sa zida i na kožnim vezicama ih objesi oko vrata. Ode do konjušnice i stavi na Incitatusa samo uzde i povodac, zatim uzjaše konja i odjaše izvan grada. Zrak je bridio, sunce sjalo, a snijeg se bjelasao čistoćom. Pretvorio se u Rimljanina. Nije bilo dobro pretvarati se da je Kaligula na pravom Incitatusu, jer je znao da je Kaligula bio lud i nesretno završio. Odlučio je da bude Cezar Augustus i vodio je pretorijansku stražu duž Via Appije sve do Brindisija. Nije mu bilo teško pronaći Talbottovo gazdinstvo. Bilo je točno tamo gdje mu je rekla da se nalazi. Kuća je bila nakrivljena, izgledala je jadno s uleknutim krovom, ali je staja bila velika i solidno građena. Vrata su bila otvorena i Rob je čuo da se unutra, među životinjama, netko kreće. Nesigurno je sjedio na konju, ali je Incitatus zarzao i nije mu preostalo ništa drugo nego da se oglasi. – Ganvine! – zazvao je. Na ulazu u staju pojavi se muškarac i polako priđe k njemu. Držao je drvene vile nakrcane stajskim đubrom koji se na hladnom zraku isparavao. Hodao je vrlo oprezno i Rob shvati da je pijan. Bio je blijedožut, zguren čovjek, neuredne crne brade, boje iste kao Ganvinina kosa, i to je mogao biti samo Aelfric Talbott. – Tko si ti? – pitao je. Rob mu reče. Čovjek se zaljulja. – E, pa, Robe J. Cole, nemaš sreće. Ona nije ovdje. Pobjegla je, prljava mala djevojčura. Lopata s đubrom malo se pomakla i Rob je bio siguran da će i on i konj biti zasuti još svježom kravljom balegom. – Odlazi s mog posjeda – rekao mu je Talbott, izderavši se. Rob je polako jahao Incitatusa natrag prema Carlisleu. Pitao se kamo je otišla i hoće li preživjeti. Više nije bio Cezar Augustus koji vodi pretorijansku gardu. Bio je samo dječak uhvaćen u vlastite sumnje i strahove. Kad je stigao kući, objesio je klizaljke na zabatnu gredu i više ih nije skidao.

GLAVA 11

ŽIDOV IZ TETTENHALLA reostalo im je jedino da čekaju proljeće. Nove količine Univerzalnog specifika bile su pripravljene i spremljene u boce. Sve trave koje je Barbir tražio, osim tušnja koji se koristi protiv vrućice, bile su već osušene i usitnjene ili namočene u lijek. Umorili su se od vježbanja žongliranja, zasitili se od ponavljanja mađioničarskih trikova i Barbiru je bilo dosta sjevera, bio je iznuren od pića i spavanja. – Previše sam nestrpljiv da bih odugovlačio i čekao da prođe zima – reče jednog jutra u ožujku i oni prerano napuste Carlisle, polako napredujući prema jugu, jer su putovi bili još jako loši. S proljećem su se sreli u Beverleyu. Zrak se zagrijao, sunce se pojavilo, zajedno s gomilom hodočasnika koji su posjećivali veliku gradsku kamenu crkvu posvećenu sv. Ivanu evanđelistu. On i Barbir zdušno su se bacili na zabavljanje i njihova prva velika publika u novoj sezoni odgovorila je s oduševljenjem. Za vrijeme liječenja sve je išlo izrazito dobro, sve dok uvodeći šestog pacijenta iza Barbirovog paravana Rob nije uhvatio meke ruke zgodne žene. Bilo mu je snažno tuklo. – Dođite, gospojo – reče klonulo. Na mjestu gdje su im ruke bile spojene Robu je od groze bridjela koža. Okrenuo se i sreo Barbirov pogled. Barbir problijedi. Gotovo divljački odvuče Roba dalje od ušiju koje bi ih mogle čuti. – Jesi li siguran? Moraš biti siguran. – Umrijet će vrlo brzo – reče Rob. Barbir se vrati ženi koja uopće nije bila stara i činilo se da je dobra zdravlja. Nije se žalila u vezi zdravlja, nego je iza paravana došla kupiti ljubavni napitak. – Moj muž je čovjek u poodmaklim godinama. Strast mu slabi, iako me obožava. – Govorila je smireno i ta uglađenost i pomanjkanje lažne stidljivosti davali su joj dostojanstvo. Nosila je putno odijelo sašiveno od dobre tkanine. Očigledno je bila imućna žena.

P

– Ja ne prodajem ljubavni napitak. To je čarolija, a ne medicina, plemenita gospođo. Sa žaljenjem je nešto promrmljala. Barbir je bio užasnut kad ga nije ispravila u oslovljavanju; zbog smrti plemkinje biti optužen za čarolije, bila je sigurna propast. – Gutljaj alkohola uvijek daje željeni učinak. Jak i vruć, prije počinka. – Barbir nije htio primiti novac. Čim je ona otišla, ispričao se pacijentima koje još nije pregledao. Rob je već pakirao kola. I tako su ponovo pobjegli. Ovaj put, jedva da su nešto govorili za vrijeme bijega. Barbir je prekinuo šutnju tek kad su bili dovoljno daleko i sigurno ulogoreni. – Kad netko umre iznenada, oči izgledaju prazno – mirno reče. – Lice gubi izraz, nekad postane grimizno. Kut usana se svine, očni kapci se opuste, udovi se ukoče. – Uzdahnuo je. – To nije nemilosrdno.

Rob nije ništa odgovorio. Napravili su krevete i pokušali zaspati. Barbir se digao i neko vrijeme pio, ali taj put nije pružio ruke naučniku da ih drži. U svom srcu, Rob je znao da nije vještac. Ipak, moglo je postojati samo jedno drugo objašnjenje, a on ga nije razumio. Ležao je i molio se. Molim te. Hoćeš li mi oduzeti ovaj nečisti dar i vratiti ga tamo odakle je i došao? Bijesan i malodušan, nije se mogao obuzdati da ne psuje, jer mu blagost nije mnogo koristila. To je takva stvar koja može biti djelo Sotone i ja ne želim ubuduće ni djelić toga, govorio je Bogu. Učinilo se da mu je molba uslišana. Tog proljeća više nije bilo nezgoda. Vrijeme je bilo uobičajeno, zatim se popravilo, sa sunčanim danima, toplijim i manje kišnim nego obično, i dobrim za posao. – Dobro vrijeme na Dan sv. Swithina – likujući reče jednog jutra Barbir. – Svatko ti može reći da to znači da će vrijeme biti lijepo još četrdeset dana. – Postupno su im strahovanja splašnjavala, a raspoloženje se popravljalo. Gazda se sjetio njegovog rođendana! Treće jutro nakon Dana sv. Swithina Barbir mu dade zgodan poklon: tri guščja pera, crnilo u prahu i kamen plavac. – Sad možeš črčkati likove i nečim drugim osim ugljenim štapićima. Rob nije imao novaca da zauzvrat kupi Barbiru rođendanski poklon. Ali, kasno jednog popodneva, dok su prolazili poljem, oči mu prepoznaše biljku. Sljedećeg jutra iskrao se iz logora i pješice otišao do pola sata udaljenog polja gdje je nabrao pozamašnu količinu zelenih izdanaka. Na Barbirov rođendan, Rob mu podari tušanj, travu protiv vrućice, koju ovaj primi s očiglednim zadovoljstvom. U njihovim predstavama bilo je vidljivo da su se uigrali. Naslućivali su jedan drugog i njihovo izvođenje poprimilo je sjaj i oštroumnost, donoseći im divan pljesak. Rob je maštao da među gledateljima vidi braću i sestru; zamišljao je kako se Anne Mary i Samuel Edward ponose i zabavljaju dok gledaju starijeg brata kako izvodi mađioničarske trikove i baca pet kugli. Mora da su porasli, govorio si je. Bi li ga se Anne Mary sjetila? Je li Samuel Edward još onako divlji? Do sada Jonathan Carter mora da već hoda i govori, pravi mali čovjek. Bilo je nemoguće da naučnik savjetuje svom gazdi kamo da usmjeri konja, ali kad su bili u Nottinghamu pružila mu se prilika da pogleda Barbirovu mapu i vidio je da su blizu samog srca engleskog otoka. Da bi stigli do Londona morali bi nastaviti južno, ali skrenuti i prema istoku. Upamtio je imena gradova, tako da je mogao znati putuju li tamo kamo je tako očajnički želio ići. U Leicesteru je neki seljak iskapajući kamen na svom polju, iskopao sarkofag. Kopao je oko njega, ali bio je pretežak da bi ga podigao i dno mu je kao uraštena gromada ostalo obuhvaćeno zemljom. – Vojvoda šalje ljude i životinje da ga oslobode i odnijet će ga u dvorac – ponosno im je rekao slobodnjak. U grubom, bijelom zrnatom mramoru bio je urezan natpis: DIIS MANIBUS. VIVIO MARCIANO MILITI LEGIONIS SECUNDAE AUGUSTAE. IANUARIA MARINA CONIUNX PIENTISSIMA POSUIT MEMORIAM.

– Bogovima podzemlja – preveo je Barbir. – Viviusu Marcianusu, vojniku druge Augustove legije. Mjeseca siječnja njegova odana žena Marina podigla je ovaj grob. Pogledali su se. – Pitam se što se dogodilo s lutkicom, Marinom, nakon što ga je pokopala, jer bila je daleko od svog doma – hladnokrvno reče Barbir. Kao i svi mi, pomislio je Rob. Leicester je bio napučen grad. Njihova priredba bila je dobro posjećena, a kad je prodaja lijeka bila gotova, imali su mnogo posla. U brzom slijedu pomogao je Barbiru razrezati čir, staviti udlagu na mladićev grdno slomljeni prst, dozirati tušanj za matronu u vrućici i kamilicu za dijete s kolikama. Zatim je iza paravana doveo zdepastog, ćelavog čovjeka mutnih očiju. – Koliko ste dugo slijepi? – zapita Barbir. – Ima tome dvije godine. Počelo je kao zamućenje i postupno se pojačavalo, a sad već jedva razaznajem svjetlo. Ja sam pisar, ali ne mogu raditi. Barbir odmahne glavom, zaboravljajući da je taj pokret čovjeku nevidljiv. – Ne mogu vam vratiti vid, kao što ne mogu vratiti ni mladost. Pisar je dopustio da ga odvede. – Teško je čuti takvo što – reče Robu. – Nikada više progledati! Mršav čovjek, lica nalik jastrebovom i rimskog nosa, stajao je u blizini, piljio u njih i slušao razgovor. Kosa i brada bili su mu sijedi, ali je još bio mlad, možda dvostruko stariji od Roba. Istupio je naprijed i spustio ruku na pacijentovu. – Kako se zovete? – Govorio je s francuskim akcentom; Rob ga je mnogo puta čuo kod mornara u londonskoj luci. – Ja sam Edgar Thorpe – odgovorio je pisar. – Ja sam Benjamin Merlin, liječnik iz obližnjeg Tettenhalla. Smijem li pogledati vaše oči, Edgare Thorpe? Pisar je potvrdno kimnuo i stajao trepćući. Čovjek mu je prstima podigao očne kapke i proučavao bijelu mrenu. – Mogu izliječiti vaše oči i odstraniti zamagljenu leću – najzad je rekao. – Radio sam to i prije, ali morate biti dovoljno jaki da izdržite bol. – Ne marim ja za bol – prošapće čovjek. – Onda vas netko mora dopratiti do moje kuće u Tettenhallu sljedećeg utorka rano ujutro – reče čovjek i okrene se. Rob je stajao kao pogođen gromom, još mu se nikada nije dogodilo da netko pokuša nešto što je bilo iznad Barbirovih mogućnosti. – Gospodine liječniče! – potrči za čovjekom. – Gdje ste to naučili raditi... liječiti oči? – Na jednoj akademiji. To je škola za liječnike. – A gdje je ta škola za liječnike? Merlin je pred sobom gledao visoka mladića u loše skrojenoj odjeći koja mu je bila premala. Pogled mu je zatim obuhvatio napadna kola i pozornicu na kojoj su ležale kugle za žongliranje i bočice s lijekom čiju je kvalitetu lako mogao pogoditi.

– Na drugoj strani svijeta – odgovori mu blago. Ode do zavezane crne mazge, uzjaše je i bez osvrtanja odjaše od barbira-ranarnika. Kasnije toga dana, dok je Incitatus polako vukao kola iz Leicestera, Rob je ispričao Barbiru za Benjamina Merlina. Barbir je kimnuo. – Čuo sam za njega. Liječnik iz Tettenhalla. – Da. Govorio je kao Francuz. – On je Židov iz Normandije. – Što je to Židov? – To je drugo ime za Hebreje, biblijski narod koji je ubio Isusa i koji su Rimljani istjerali iz Svete zemlje. – Govorio je o školi za liječnike. – Ponekad drže takve tečajeve u koledžu u Westminsteru. Općenito se govori da je to pišljivi tečaj koji daje pišljive liječnike. Mnogi od njih rade za liječnike i usput izuče liječnje, kao što ti učiš barbirski zanat. – Mislim da nije mislio na Westminster. Rekao je da je škola daleko. Barbir slegne ramenima. – Možda je bio u Normandiji ili Bretanji. U Francuskoj su Židovi tijesno povezani i neki su došli ovamo, uključujući i liječnike. – Čitao sam o Hebrejima u Bibliji, ali nikad nisam nijednog vidio. – Ima još jedan židovski liječnik u Malmesburyju, Isaac Adolescentoli. Čuveni doktor. Možda ćeš ga vidjeti kad budemo išli u Salisbury – reče Barbir. Malmesbury i Salisbury su bili na zapadu Engleske. – Znači, ne idemo u London? – Ne! – Barbir zamijeti nešto u naučnikovu glasu, a već je odavno znao da dečko čezne za svojim rođacima. – Idemo ravno u Salisbury – reče ozbiljno – da požanjemo blagodati od gomile na godišnjem sajmu. Od tamo ćemo ići u Exmouth, jer će do onda već biti jesen. Shvaćaš? Rob kimne. – Ali u proljeće, kad ponovo krenemo, putovat ćemo na istok, prema Londonu. – Hvala, Barbiru – reče tiho, radujući se. Duh mu je uzletio. Što je značila odgoda, kad je znao da će napokon ići u London! Maštao je o djeci. Najzad su mu se misli vratile drugim stvarima. – Mislite li da će pisaru vratiti vid? Barbir slegne ramenima. – Čuo sam za tu operaciju. Samo nekoliko ih je sposobno izvesti je, a ja sumnjam da to Židov može. Ali ljudi koji su ubili Krista neće oklijevati da slažu slijepom čovjeku – reče Barbir i potjera konja da malo požuri, jer se približavalo vrijeme večere.

GLAVA 12

OSPOSOBLJAVANJE ad su stigli u Exmouth, to nije bilo kao dolazak kući, ali se Rob osjećao mnogo manje osamljenim nego prije dvije godine kad je prvi put vidio mjesto. Mala kuća uz more bila je bliska i nudila je dobrodošlicu. Barbir se sa svojim kuharskim spravama užurbao oko kamina i uzdisao. Isplanirali su obilnu zimsku zalihu, kao i obično, ali ovaj put neće u kuću unositi žive kokoši zbog žestokog smrada kojim su odisale. Rob je još jedanput prerastao odjeću. – Tvoje sve veće kosti vode pravo u neimaštinu – žalio se Barbir, ali je ipak dao Robu komad smeđe obojene vunene tkanine koju je kupio na sajmu u Salisburyju. – Ja ću uzeti kola i Tatusa i otići odabrati sireve i šunke u Athelny i preko noći ostati u tamošnjem svratištu. Dok me nema, ti moraš počistiti izvor od lišća i početi prikupljati ogrjevno drvo. Ali, ostavi si vremena da odneseš tkaninu Edithi Lipton i zamoliš je da ti sašije odijelo. Sjećaš se puta do njezine kuće? Rob uzme materijal i zahvali mu. – Pronaći ću je.

K

– Nova odjeća mora biti široko krojena – reće gunđajući. – Reci joj neka ostavi obilne šavove koji se mogu otpuštati. Nosio je tkaninu umotanu u ovčju kožu da je zaštiti od kiše, koja je u Exmouthu bila sastavni dio klime. Znao je put. Prije dvije godine pokoji put bi prolazio pokraj njezine kuće, nadajući se da će je vidjeti. Odmah je odgovorila na kucanje na vratima. Gotovo je ispustio zavežljaj kad ga je uhvatila za ruke, sklanjajući ga s kiše. – Rob J.! Daj da te vidim. Nikad nisam vidjela takve promjene kakve su ove dvije godine učinile na tebi! Želio joj je reći da se ona uopće nije promijenila, ali je zanijemio. No ona je primijetila njegov pogled i oči su joj toplo zasjale. – Dok sam ja postala stara i sijeda – rekla je blago. Odmahnuo je glavom. Kosa joj je još uvijek bila crna i u svakom pogledu je bila upravo onakva kakvom ju je pamtio, posebno njezine lijepe i sjajne oči. Priredila je čaj od metvice, a njemu se vratio glas, dok joj je gorljivo i nadugačko pripovijedao gdje su sve bili i što su sve vidjeli. – A što se mene tiče – kaza mu – imućnija sam nego što sam bila. Vremena su postala lakša i sad ljudi opet mogu naručivati odjeću. To ga je podsjetilo na razlog njegova dolaska. Odmotao je ovčju kožu i pokazao materijal, koji je ona proglasila pravim vunenim štofom. – Nadam se da ga je dovoljno – reče zabrinuto – jer si prerastao Barbira. – Uzela je vrpcu za mjerenje i odmjerila širinu ramena, opseg struka, dužinu ruku i nogu. – Sašit ću priljubljene hlače, komotan kratki

kaput i vanjski ogrtač i bit ćeš sjajno obučen. Kimnuo je i ustao, neodlučan da li da ode. – Žuriš jer te Barbir čeka? On joj objasni kamo je sve Barbir pošao i ona ga pozove natrag. – Vrijeme je za jelo. Ne mogu ti ponuditi što i on, jer sam upravo ostala bez odležane kraljevske govedine i ševinih jezika, kobasica. Ali ćeš mi se pridružiti pri seljačkoj, ženskoj večeri. Iz ormara je uzela kruh i po kiši poslala Roba do male ostave podalje od kuće po komad sira i krčag svježe jabukovače. Usput je u mraku odlomio dvije vrbove grane, a kad se vratio u kuću narezao je sir i ječmeni kruh na kriške i nataknuo ih na pruće da ih iznad vatre prepeče. Nasmiješila mu se. – Oh, taj čovjek je za sva vremena ostavio traga na tebi. I Rob se njoj nasmiješio. – Po ovakvoj noći razborito je zagrijati hranu. Jeli su i pili, a zatim sjedili i prijateljski pričali. Dodao je drva na vatru koja je počela pucketati i isparavati se zbog kiše koja je upadala kroz rupu dimnjaka. – Vani postaje sve gore. – Da. – Glupo je ići kući po noći i po takvoj oluji. Hodao bi on po još crnjoj noći i po tisuću puta jačoj kiši. – Osjeća se snijeg u zraku – reče joj. – Znači imat ću društvo? – Zahvaljujem na pozivu. Nosio je sir i jabukovaču natrag u ostavu gotovo obeznanjen, ne usuđujući se misliti. Kad se vratio u kuću, ona je upravo svlačila haljinu. – Najbolje da skineš sa sebe promočenu robu – reče mirno i uvuče se u krevet u noćnoj košulji. On skine vlažne hlače i tuniku i rasprostre ih s jedne strane okruglog ognjišta. Nag, požuri do kreveta i drhtureći legne kraj nje, između krznenih koža. – Hladno! Nasmijala se. – Bilo ti je već i hladnije. Kad sam ti oduzela mjesto u Barbirovom krevetu. – A mene ste poslali spavati na podu, u olujnoj noći. Da, bilo je hladno. Okrenula se prema njemu. – Jadno siroče bez majke, stalno sam mislila. Toliko sam te željela pustiti u krevet. – Spustila si ruku i dotaknula mi glavu. Dotaknula mu je glavu i sada, gladeći ga po kosi i pritiščući mu lice u svoju mekoću. – I svoje rođene sinove sam grlila u ovom krevetu. – Sklopila je oči. Malo kasnije, odvezala je i spustila gornji dio noćne košulje i pružila mu obješene grudi. Živo meso u ustima kao da ga je podsjetilo na odavno zaboravljenu djetinju toplinu. Osjetio je bockanje iza očnih kapaka. Njezina ruka povela je njegovu u istraživanje. – To moraš raditi. – I dalje je imala sklopljene oči. U ognjištu je zapucketalo drvo ali to nitko nije zamijetio. Vlažna vatra se jako pušila. – Blago i strpljivo. Kružno, kao što radiš – sanjivo je rekla.

Unatoč hladnoći, zbacio je pokrivač i njenu noćnu košulju. Iznenađeno je uočio da ima debele noge. Sad su oči proučavale ono što su prsti već naučili; njezina ženskost je bila kao u onom snu, ali mu je sada svjetlost vatre omogućavala da vidi pojedinosti. – Brže. – Možda bi rekla i više, ali joj on pronađe usnice. To nisu bila majčina usta i primijetio je da svojim požudnim jezikom čini nešto vrlo zanimljivo. Šapćući ga je upućivala kako treba poleći po njoj i ući među njezina bedra. Nije mu trebala daljnja poduka. Sve ostalo odvijalo se po instinktu. Bog je bio dobar tesar, pomislio je, jer ona je bila topli, kliski, pokretni utor, a on prikladan klin. Oči su joj se širom rastvorile i gledala je pravo u njega. Usne joj se odvoje od zuba i čudno se naceri, a iz dubine grla dopre hrapavo krkljanje i da već ranije nije čuo takve zvukove, pomislio bi da umire. Godinama je gledao i slušao dok su drugi ljudi vodili ljubav – njegovi otac i majka u maloj, pretrpanoj kući i Barbir s dugom povorkom ljubavnica. Bio je uvjeren da među ženskim nogama mora da postoji nekakva čarolija kad muškarci tu stvar toliko žele. U mračnoj tajnovitosti njezina kreveta, ržući poput konja obuzetog žarom, osjetio je da sva muka i težina izlaze iz njega. Ponesen zastrašujućom vrstom radosti, otkrio je golemu razliku između promatranja i sudjelovanja. Sljedećeg jutra, probuđena kucanjem, Editha je bosa pošla otvoriti vrata. – Je l’ otišao? – prošapta Barbir. – Odavno – odgovori ona pustivši ga unutra. – Pošao je spavati kao muškarac, a probudio se kao dječak. Promrmljao je nešto o tome kako treba počistiti izvor i žurno otišao. Barbir se nasmije. – Je l’ sve bilo u redu? Kimnula je iznenađujuće plaho, zijevajući. – Dobro, jer je bio više nego spreman. Za njega je mnogo bolje da je naišao na ljubaznost s tobom, nego na grub uvod s nekom pogrešnom ženskom. Promatrala ga je dok je vadio novčanice iz kese i stavljao ih na stol. – Samo za ovaj put – upozorio ju je praktično. – Ako bi te opet došao posjetiti... Stresla je glavom. – Ovih dana sam mnogo u društvu s kolarom. Dobar čovjek, ima kuću u Exeteru i tri sina. Vjerujem da će me oženiti. Barbir kimne. – I jesi li upozorila Roba da ne slijedi moj primjer? – Rekla sam mu da kad piješ vrlo često postaneš okrutan i nečovječan. – Ne sjećam se da sam ti rekao da mu to kažeš. – To je iz mog vlastitog zapažanja – reče ona. Nepokolebljivo izdrži njegov pogled. – Ali sam upotrijebila i tvoje riječi, kako si me poučio. Rekla sam mu da mu se gazda potrošio od pića i bezvrijednih žena. Savjetovala sam mu da bude oprezan i ne slijedi tvoj primjer. Slušao je ozbiljno. – On ne bi ni dopustio da te kudim – rekla je suho. – Rekao je da si dobar čovjek kad si trijezan i odličan gazda, ljubazan prema njemu. – Stvarno je to rekao? – upita Barbir. Izrazi njegova lica bili su joj poznati i vidjela je da ono sada zrači zadovoljstvom.

Namjestio je šešir i izišao kroz vrata. Kad je sklonila novac i vratila se u krevet čula je kako Barbir zviždi. Muškarci su ponekad tješitelji, vrlo često grubijani, ali su uvijek zagonetke, govorila si je Editha dok se meškoljila u krevetu i ponovo tonula u san.

GLAVA 13

LONDON harles Bostock više je sličio na kicoša negoli na trgovca: duga plava kosa bila mu je vezana na zatiljku i ukrašena vrpcama, sva odjeća bila mu je od crvenog baršuna, očigledno vrlo skupe tkanine, premda je na njoj bio sloj prašine od puta, a izuzetno šiljate cipele od meke kože činilo se da su više namijenjene pokazivanju nego grubom radu. U očima mu je sjala hladna svjetlost trgovca i sjedio je na velikom bijelom konju, okružen čoporom slugu, koji su svi bili teško oboružani za obranu od lopova. Zabavljao se čavrljajući s Barbirom čijim je kolima dopustio da putuju s njegovom karavanom konja, natovarenih solju iz solane u Arundelu. – Posjedujem tri skladišta uz rijeku i još unajmljujem druga. Mi trgovci stvaramo novi London i zato smo korisni kralju i čitavom engleskom narodu. Barbir je pristojno kimnuo, izgnjavljen od tog razmetljivca, ali sretan zbog prilike da putuje do Londona pod zaštitom njegovog oružja, jer je na putu bilo sve više razbojstava što se više približavalo gradu. – Čime vi trgujete? – pitao je.

C

– Što se tiče domaće otočke trgovine, uglavnom kupujem i prodajem željeznu robu i sol. Ali, isto tako kupujem dragocjenosti koje se ne proizvode u ovoj zemlji i dovozim ih iz prekomorja: kožu, svilu, dragulje i zlato, neobičnu odjeću, bojila, vino, ulje, slonovaču i mjed, bakar i kositar, srebro, staklo i takve stvari. – Znači, mnogo ste putovali po stranim zemljama? Trgovac se nasmije. – Nisam, iako sam imao u planu. Jednom sam putovao u Genovu i donio tapiserije za koje sam mislio da će ih kupovati moji bogatiji drugovi trgovci. Ali, prije nego što su ih trgovci mogli kupiti za svoje bogataške kuće, prodao sam ih za dvorove nekolicine grofova koji našem kralju Knutu pomažu upravljati zemljom. Još ću barem dva puta putovati, jer kralj Knut obećava da će svakog trgovca koji tri puta plovi u strane zemlje u interesu engleske trgovine proglasiti barunom. Za sada plaćam druge da putuju okolo, dok se ja bavim poslom u Londonu. – Molim vas, recite nam novosti iz grada – reče Barbir, a Bostock naduto pristane. – Kralj Knut je sagradio ogromnu vladarsku kuću na istočnoj strani opatije u Westminsteru – obznanio je. – Kralj, po rođenju Danac, uživao je veliku popularnost jer je proglasio novi zakon koji svakom slobodnom Englezu daje pravo lova na vlastitom posjedu, pravo koje je ranije bilo pridržavano za kralja i njegove plemiće. Sada svaki zemljoposjednik može ubiti srndaća, kao da je vladar na vlastitoj zemlji. Knut je naslijedio svog brata Harolda kao kralj Danske i vladao tom zemljom jednako dobro kao i Engleskom, izjavio je Bostock. To mu daje prevlast nad Sjevernim morem, a izgradio je mornaricu crnih brodova koja je očistila ocean od gusara i Engleskoj dala sigurnost i njezin prvi pravi mir u sto godina. Rob jedva da je slušao razgovor. Dok su, zbog večernjeg obroka, stajali u Altonu s

Barbirom je izveo predstavu, plaćajući tako najamninu za svoje mjesto u trgovčevoj pratnji. Bostock se bučno smijao i pljeskao njihovom žongliranju. Robu je dao dva penija. – Dobro će ti doći u glavnom gradu, gdje su fifice vrlo skupe – reče namignuvši. Rob mu zahvali, ali su mu misli bile negdje drugdje. Što su dolazili bliže Londonu, to su više rasli napetost i osjećaj iščekivanja. Logorovali su u Readingu, jedva dan putovanja udaljenom od grada gdje je rođen. Te noći nije spavao, pokušavajući odlučiti koje bi dijete prvo potražio. Sljedećeg dana počeo je uočavati poznata mjesta u krajoliku – mjesto s posebno visokim hrastovima, veliku stijenu, raskrižje u blizini brežuljka u podnožju kojeg su on i Barbir prvi put logorovali – i svako od njih učinilo je da mu srce poskoči i krv brže poteče. Poslijepodne su s karavanom krenuli u Southwark, gdje je trgovac imao nekog posla. Southwark se znatno razvio otkad ga je zadnji put vidio. S ceste koja je vodila po nasipu vidjelo se da su na močvarnoj obali podignuta nova skladišta, blizu prostranog navoza za brodove, a u rijeci su se na sidrištima nagomilali strani brodovi. Barbir je vodio Incitatusa preko London Bridgea u smjeru prometa. S druge strane mosta bila je gomila ljudi i životinja, toliko zbijena da nije mogao skrenuti kolima u Temzinu ulicu, nego je bio prisiljen produžiti ravno i voziti lijevo u ulicu Fenchurch, prijeći Walbrook i zatim se truckati po kaldrmi sve do Cheapsidea. Rob je jedva mogao ostati mirno sjediti: poznati dijelovi grada s malim drvenim, od vremena posivjelim kućicama ostali su za njega nepromijenjeni. Barbir skrene kola ravno u Aldersgate, a zatim ulijevo u Ulicu Newgate, tako da je Robov problem koje će od djece prvo vidjeti bio riješen, jer je pekara bila u ulici Newgate, pa će prvo posjetiti Anne Mary. Pamtio je usku kuću s prodavaonicom kolača u prizemlju i uznemireno zvjerao dok je nije opazio. – Stanite ovdje! – viknuo je Barbiru i kliznuo sa sjedišta prije nego što se Incitatus uspio zaustaviti. Ali, kad je pretrčao ulicu, vidio je da je to dućan trgovca brodskim potrepštinama. Zbunjen, otvorio je vrata i ušao. Crvenokosi čovjek iza pulta je na zvuk malog zvonca na vratima podigao pogled i klimnuo. – Što se dogodilo s pekarom? Vlasnik slegne ramenima iza hrpe smotane užadi. – Žive li još Haverhillovi gore? – Ne, tamo ja živim. Čuo sam da su tu prije bili pekari. Kuća je bila prazna – reče on – kad sam je prije dvije godine kupio od Durmana Monka, koji živi niže u ulici. Rob je pustio da ga Barbir čeka u kolima i potražio je Durmana Monka, za kojega se ispostavilo da je samotan starac u kući punoj mačaka, oduševljen što ima priliku porazgovoriti. – I tako si ti brat male Anne Mary. Sjećam je se, slatka i pristojna mala curica. Dobro sam znao Haverhillove i smatrao ih odličnim susjedima. Odselili su u Salisbury – reče starac, gladeći šarenu mačku divljih očiju. Stomak mu se zgrčio kad je ušao u cehovsku kuću koja je bila ista kao u njegovu sjećanju, do najmanje pojedinosti, čak je još komad žbuke nedostajao na zidu iznad ulaznih vrata. Nekoliko tesara sjedilo je okolo i pilo, ali nije bilo nijednog lica koje bi Rob poznavao.

– Je li Bukerel tu? Jedan tesar spusti svoj vrč. – Tko? Richard Bukerel? – Da, Richard Bukerel. – Umro je. Prije dvije godine. Roba to pogodi više no što bi se očekivalo, jer Bukerel je uvijek bio dobar prema njemu. – Tko je sada nadtesar? – Luard – kratko odgovori čovjek. – Ej, ti! – vikne jednom naučniku. – Dovedi Luarda, tu je jedan mladić. Luard dođe iz pregrađenog dijela prostorije. Bio je to zdepast čovjek, izbrazdana lica, premlad za nadtesara. On kimne ne iznenadivši se kad ga je Rob zamolio da mu kaže gdje bi mogao naći člana bratovštine kojeg traži. Trebalo je nekoliko minuta okretati stranice knjige pergamenta ispisanog rukom. – Ovdje je – konačno reče i zatrese glavom. – Imam podatak kad je kalfa Aylwyn trebao završiti naukovanje, ali nema uopće nikakvih podataka o njemu za posljednjih nekoliko godina. Nitko od prisutnih u kući nije poznavao Aylwyna niti je znao zašto ga više nema na popisu. – Ljudi se sele, najčešće zato da bi se pridružili cehu negdje drugdje – reče Luard. – A Turner Horne? – tiho zapita Rob. – Majstor tesar? Još je tamo, u kući u kojoj je uvijek živio. Rob uzdahne s olakšanjem; u svakom slučaju vidjet će Samuela. Jedan od ljudi koji su to slušali, podiže se i povuče Luarda na stranu i njih dvoje su nešto šaptali. Luard pročisti grlo. – Mladi gospodine Cole – reče. – Turner Horne je glavni tesar na gradilištu kuće u Edred’s Hitheu. Ako smijem predložiti, najbolje da odete pravo tamo i govorite s njim. Rob je gledao od jednog do drugog lica. – Ne znam gdje je Edred’s Hithe. – Novo naselje. Znate li gdje je Queen’s Hithe, stara rimska luka na gatu. Rob kimne. – Idite do Queen’s Hithea. Od tamo će vas svatko uputiti do Edred’s Hithea – reče Luard. Duž riječnog pristaništa prostirala su se neizbježna skladišta, a iza njih ulice kuća u kojima je živio običan lučki puk, zanatlije koji su izrađivali jedra, brodske zupčanike i užad; veslači, lučki radnici, mornari i brodograđevni radnici. Queen’s Hithe je bio gusto nastanjen i imao odgovarajući broj krčmi. U jednoj smrdljivoj gostionici Rob je dobio upute kako će stići do Edred’s Hithea. Bilo je to novo naselje, koje je počinjalo upravo na rubu starog, i lako je pronašao Turnera Hornea, koji je na dijelu močvarne livade podizao kuću. – Ja sam Samuelov brat, majstore Horne – reče. – Rob J. Cole. – Tako je. Ali, kako si samo narastao!

Rob vidje da bol preplavljuje poštene oči. – Bio je s nama manje od godinu dana – jednostavno reče Horne. – Bio je zgodan dječak. Majstorica Horne je bila oduševljena njime. Stalno smo im govorili: »Ne igrajte se na gatovima!« Odrastao čovjek može smrtno stradati ako ga prignječe teretna kola s četiri konja kad voze natraške, a ne devetogodišnjak. – Osmogodišnjak. Horne ga upitno pogleda. – Ako se dogodilo godinu dana nakon što ste ga vi uzeli, imao je osam – objasni Rob. Usnice su mu bile stisnute i činilo se da se neće pomaknuti da bi olakšao razgovor. – Dvije godine mlađi od mene, znate? – Ti ćeš to najbolje znati – blago reče Horne. – Sahranjen je kod sv. Botolpha, na desnoj strani groblja u zadnjem redu. Rečeno nam je da je to dio gdje je i tvoj otac pokopan. – On zastane. – A što se tiče očeva alata – reče nevoljko – jedna od pila se slomila, ali su čekići sasvim u redu. Možeš ih dobiti natrag. Rob odmahnu glavom. – Molim vas da ih zadržite. Za uspomenu na Samuela – reče. Ulogorili su se na jednoj livadi nedaleko od Bishopsgatea, u blizini pašnjaka u sjeveroistočnom kutu grada. Sutradan je rano u jutro, ostavivši Barbira samog s njegovom sućuti i ovcama koje su okolo pasle, otišao u njihovu staru ulicu. Stajao je tu i prisjećao se djece sve dok iz mamine kuće nije izišla nepoznata žena i prolila vodu od pranja rublja ispred vrata. Lutao je cijelo jutro i dospio do Westminstera, gdje su kuće duž rijeke polako prestajale, a polja i livade velikog samostana prelazile u novi posjed koji je mogao biti samo kraljev. Glavna zgrada je bila okružena barakama za kraljevske trupe i pomoćnim zgradama, u kojima su se po Robovu mišljenju obavljali svi mogući državni poslovi. Vidio je opasne gardiste o kojima se u svakoj krčmi govorilo sa strahopoštovanjem. To su bili golemi danski vojnici, svi odreda birani po stasu i izuzetnoj borbenosti koji su služili kao zaštita kralju Knutu. Rob pomisli kako ima previše naoružanih stražara za monarha kojeg svi ljudi vole. Krenuo je natrag prema gradu i zatekao se blizu crkve sv. Pavla, ne znajući kako je tamo dospio, kad mu netko položi ruku na rame. – Ja te poznam. Ti si Cole. Rob se zapilji u mladića i na trenutak ponovo postane devetogodišnjak koji se nije mogao odlučiti da li da se bori ili da podbrusi pete, jer je to nepogrešivo bio Anthony Tite. Ali na Titeovom licu je bio osmijeh, a nije imao ni pratnju. Osim toga, Rob uoči da je sada za tri glave viši i znatno teži od svog nekadašnjeg dušmanina, pa lupi Tonyja-Popišanka po ramenu, nenadano sretan što ga vidi, kao da su kao mali dječaci bili najbolji prijatelji. – Dođi u krčmu i pričaj mi o sebi – reče Anthony, ali je Rob oklijevao, jer je imao samo dva penija, što ih je dobio za žongliranje od trgovca Bostocka. Anthony Tite je razumio. – Ja plaćam piće. Ja zarađujem već godinu dana. Bio je tesarski naučnik, rekao je Robu kad su se smjestili u kutu obližnje krčme i pijuckali pivo. – Radim u pilarskoj jami – rekao je, a Rob primijeti da mu je glas hrapav a put pepeljasta.

Robu je bio poznat taj posao. Naučnik bi stajao u dubokom jarku iznad kojega je bio položen trupac. Vukao je jedan kraj dugačke pile i čitav dan udisao piljevinu koja ga je zasipala, dok je drugi tesar stajao na ivici jarka i vukao drugi kraj. – Čini se da dolazi kraj teškim vremenima za tesare – kaza Rob. – Bio sam u cehovskoj kući i vidio samo nekoliko ljudi koji se motaju naokolo. Tite kimne. – London raste. Grad već ima sto tisuća duša, osminu od svih Engleza. Posvud se gradi. Sad je dobro vrijeme za prijavljivanje za šegrta u cehu, jer se razglasilo da će se uskoro osnovati još jedna stotina. A budući da si ti bio tesarski sin... Rob odmahne glavom. – Ja već jesam šegrt. – Pričao je o svojim putovanjima s Barbirom i bio zadovoljan zavišću u Anthonyjevim očima. Tite je govorio o Samuelovoj smrti. – Meni su ovih godina umrli majka i dva brata, svi od boginja, a otac od groznice. Rob natmureno kimne. – Ja moram pronaći one koji su još živi. U bilo kojoj londonskoj kući pokraj koje prolazim može biti najmlađe dijete koje je moja majka rodila prije nego što je umrla i koje je udomio Richard Bukerel. – Možda bi Bukerelova žena mogla nešto znati. Rob se uspravi. – Preudala se za piljara koji se zove Buffington. Njezin novi dom nije daleko odavde. Samo prođi Ludgate – reče mu Anthony. Kuća Buffingtonovih bila je podalje od nastanjenih dijelova grada, kao i kraljeva novosagrađena palača, ali ta je osama bila tik uz vlažne baruštine rijeke Fleet i umjesto palače bilo je to na brzinu sklepano sklonište. Iza bijedne kuće bila su uredna polja kupusa i loćike, okružena neisušenim tresetištem. Na trenutak je zastao i promatrao četvoro nevesele djece; nosili su vreće kamenja i obilazili livade prepune komaraca, vrebajući u tihoj, smrtonosnoj patroli šumske zečeve. U kući pronađe majstoricu Buffington i ona ga uvede u kuću. Sortirala je povrće u košare i gunđajući mu pričala da im životinje pojedu sve što uzgoje. – Sjećam se i tebe i tvoje obitelji – rekla je, ispitljivo ga promatrajući, kao da je i on povrće za sortiranje. Ali kad ju je pitao, nije se mogla sjetiti da je njezin prvi muž ikada spominjao ime ili bilo što u vezi s dojiljom koja je uzela djetešce kršteno Roger Cole. – Zar nitko nije zapisao ime? Ona uvrijeđeno zabaci glavu. – Ne znam pisati. Zašto ti nisi upamtio ime i zapisao ga, gospod’ne? Zar on nije bio tvoj brat? Zapitao se kako se tolika odgovornost mogla očekivati od malog dječaka u onim okolnostima, ali je znao da je ona više u pravu nego u krivu. Uputi mu smiješak. – Nemojmo biti neuljudni jedno prema drugom, jer smo kao susjedi dijelili dobro i zlo. Na njegovo iznenađenje, promatrala ga je onako kako žena gleda muškarca, s podatnim sjajem u očima. Tijelo joj je bilo omršavjelo od rada, ali se vidjelo da je nekoć bila lijepa. Nije bila starija od Edithe. Ali je on u svojoj tuzi mislio na Bukerela i dobro pamtio nemilosrdnu pravičnost njezine oskudne dobrote, sjećajući se da bi ga ova žena bila prodala

za roba. Hladno ju je pogledao, promrmljao da se zahvaljuje i otišao. U crkvi sv. Botolpha na njegovo kucanje je odgovorio crkvenjak, starac kozičava lica i nepodrezane, prljavosive kose. Rob je pitao za svećenika koji je pokopao njegove roditelje. – Otac Kempton je premješten u Škotsku još prije devet mjeseci. Starac ga povede do crkvenog groblja. – Oh, postali smo jako natrpani – reče. – Niste bili ovdje prije dvije godine, za pošasti boginja? Rob odmahne glavom. – Sreća za vas! Toliko ih je pomrlo da smo svaki dan imali ukop. Sad smo već jako skučeni. Ljudi odasvud hrle u London, a čovjek, začas dođe do četrdesete, i to ako se dobro moli Bogu. – Ipak, vi imate više od četrdeset – primijeti Rob. – Ja? Ja sam zaštićen crkvenom prirodom svog posla i uvijek sam vodio neporočan i neškodljiv život. – Iznenada se nasmijao i Rob u njegovu dahu osjeti miris pića. Čekao je ispred mrtvačnice, dok je crkvenjak pregledavao Knjigu pokopanih; najbolje što je pripiti starac mogao učiniti bilo je da ga povede kroz labirint nakrivljenih spomenika do masovnog ukapališta na istočnom kraju groblja, blizu stražnjeg zida obraslog mahovinom, i izjavi da su njegov otac i brat pokopani »tu negdje blizu«. Pokušao se prisjetiti očeva pogreba i tako se sjetiti mjesta groba, ali nije mogao. Majčin grob je bilo lakše pronaći; tisa iznad njezina groba je u tri godine porasla, ali mu je još bila poznata. Odjednom se sabere i požuri natrag u logor. Barbir je pošao s njim do stjenovitog dijela obale uz Temzu, gdje su odabrali glatki kamen, spljošten i uglačan od dugogodišnjih izmjena plime i oseke. Incitatus im je pomogao da ga izvuku iz rijeke. Bio je namjeravao sam uklesati natpis, ali ga je Barbir odgovorio od toga. – Predugo smo ovdje – reče Barbir. – Nek’ to brzo i dobro učini kamenorezac. Ja ću mu platiti, a kad ti završiš naukovanje i budeš radio za plaću, vratit ćeš mi. Ostali su u Londonu samo toliko dugo da vide u kamenu urezana sva tri imena i datume i da se uvjere da je kamen postavljen na grobu ispod tise. Barbir ga svojom medvjeđom rukom pljesne po ramenu i pogleda kao sebi ravnog. – Mi smo putnici. U stanju smo za neko vrijeme obići sva mjesta u kojima se moraš raspitati za ostalo troje djece. Raširio je mapu Engleske i pokazao Robu da iz Londona vodi šest glavnih prometnica: sjeveroistočno do Colchestera; sjeverno do Lincolna i Yorka; sjeverozapadno do Shrewsburyja i Walesa; zapadno do Silchestera, Winchestera i Salisburyja; jugoistočno do Richborougha, Dovera i Lymea; i južno do Chichestera. – Ovdje, u Ramseyu – reče, zabivši prst u središnju Englesku – je tvoja susjeda, udovica Della Hargreaves, koja je prešla živjeti k svome bratu. Ona će ti znati reći ime dojilje kojoj je dala dojenče Rogera, i ti ćeš ga potražiti kad se sljedeći put budemo vraćali u London. A ovdje dolje je Salisbury, gdje je, kako su ti rekli, tvoju sestru Anne Mary povela njena obitelj Haverhill. – Namrštio se. – Šteta što to nismo znali kad smo nedavno bili u Salisburyju za vrijeme sajma – reče, a Roba prođe jeza kad je shvatio da su on i sestrica

mogli u gomili proći jedno pokraj drugoga. – Ništa zato – reče Barbir.– Svratit ćemo mi opet u Salisbury kad ujesen budemo išli natrag u Exmouth. Rob se osokolio. – A svuda kud ćemo prolaziti na putu za sjever – reče – pitat ću svećenike i redovnike znaju li oca Lovella i njegovog mladog štićenika Williama Colea. Rano sljedećeg jutra napustili su London i krenuli širokom Lincoln cestom koja vodi na sjever Engleske. Kad su za sobom ostavili sve kuće i smrad mnoštva ljudi i zaustavili se zbog posebno obilnog doručka, skuhanog pokraj bučne rijeke, obojica su se složili da grad baš i nije najbolje mjesto za udisanje zraka Božjeg i uživanje u sunčevoj toplini.

GLAVA 14

PODUKA ednog dana, rano u lipnju, njih dvojica su ležali na leđima kraj potoka blizu Chipping Nortona, kroz lisnate grane promatrali oblake i čekali da pastrve zagrizu. Poduprti dvjema granama u obliku slova Y, zabodenim u zemlju, vrbovi štapovi su bili nepomični. – Prekasno je da pastrve grizu na umjetne muhe – zadovoljno promrmlja Barbir. – Za četrnaest dana, kad polja budu puna skakavaca, riba će se brže hvatati.

J

– Kako muški crvi znaju razliku? – čudio se Rob. Gotovo kroz san, Barbir se nasmije. – Nesumnjivo su umjetne muhe u mraku iste, kao i žene. – Žene nisu iste, ni danju ni noću – pobunio se Rob. – Doimaju se sličnima, pa ipak je svaka posebna, po mirisu, po okusu, dodiru i osjećaju. Barbir zijevne. – To je pravo čudo koje mami muškarce. Rob se digne i pođe do kola. Kad se vratio, u ruci je držao četvrtastu daščicu od glatke borovine na kojoj je tintom nacrtao lice djevojke. Čučnuo je pokraj Barbira i ispružio ruku s daščicom. – Prepoznaješ li je? Barbir se zagleda u crtež. – To je djevojka od prošlog tjedna, mala lutka iz St. Ivesa. Rob je uzeo natrag crtež i zadovoljan ga proučavao. – Zašto si joj stavio taj ružni znak na obraz? – Znak je bio tamo. Barbir kimne. – Sjećam ga se. Ali, s perom i tintom možeš je nacrtati ljepšom nego što je u stvarnosti. Zašto joj ne dopustiti da sama sebe vidi ljepšom nego što je vidi svijet? Rob se namršti, uznemiren, a da ni sam nije razumio zašto. Proučavao je sličnost. – U svakom slučaju, ona ovo nije ni vidjela, jer je nacrtano nakon što sam je ostavio. – Ali, mogao si je nacrtati i u njezinoj prisutnosti. Rob slegne ramenima i nasmije se. Barbir sjedne, sad već sasvim budan. – Došlo je vrijeme da tvoju sposobnost i praktično iskoristimo – reče. Sljedećeg jutra, zaustavili su se kod drvodjelje i zatražili od njega da ispili tanke diskove od borovog trupca. Takvi komadi drva bili su pravo razočaranje, jer su bili previše zrnati da bi se na njima moglo lako crtati perom i tintom. Ali su se krugovi od mladog bukovog drva pokazali glatkima i čvrstima i drvodjelja je, u zamjenu za novčić, rado izrezao bukvu

srednje debljine. Tog popodneva, nakon predstave, Barbir najavi da će njegov pomoćnik nacrtati šestoricu stanovnika Chipping Nortona. Nastala je prava navala i pomutnja. Oko Roba se okupila gomila koja je radoznalo promatrala kako miješa tintu. Ali on je već odavno bio iškolovan za zabavljača i rutinski je prihvaćao promatrače. Na svaku od šest drvenih ploča nacrtao je po jedno lice: jednu staricu, dvoje mladih, dvije mljekarice koje su smrdile po kravama i čovjeka s bradavicom na nosu. Žena je imala duboko usađene oči i krezuba usta naboranih usana. Jedan od mladića bio je bucmast i zaobljena lica, tako da mu se činilo da crte lica riše na tikvi. Drugi dječak bio je mršav i taman, sa zlim očima. Djevojke su bile sestre i toliko su nalikovale jedna drugoj da mu je bio pravi izazov pokušati uhvatiti tu jedva zamjetnu razliku; nije uspio, jer su mogle zamijeniti svoje crteže, a da to i ne primijete. Bio je zadovoljan samo posljednjim od tih šest crteža. Čovjek je bio postariji i njegove oči i svaka crta lica odražavali su tugu. I ne znajući kako, Rob je uspio nacrtati tu tugu. Bez oklijevanja nacrtao je i bradavicu na nosu. Barbir se nije žalio, jer su svi modeli bili vidljivo zadovoljni, a promatrači su stalno pljeskali. – Kupite šest boca i dobit ćete besplatan portret, prijatelji moji! – derao se Barbir, držeći Univerzalni specifik visoko u zraku i ispaljujući svoj poznati govor. Uskoro je ispred Roba, koji je usredotočeno crtao, bio red, a još duži red bio je ispred pozornice na kojoj je stajao Barbir i prodavao lijek. Otkad je kralj Knut liberalizirao zakone o lovu, divljač se počela pojavljivati na mesarskim tezgama. Na tržnici u Aldrethu, Barbir kupi veliki komad mesa. Natrlja ga divljim češnjakom, načini na njemu duboke rezove koje ispuni kockicama svinjske masti i luka, zatim ga izvana bogato namaže slatkim maslacem, a dok se pekao, neprestano ga je zalijevao mješavinom meda, slačice i smeđeg piva. Rob je zdušno jeo, ali je Barbir pojeo najveći dio, zajedno s golemom količinom pirea od bijele repe i hljebom svježeg kruha. – Možda još samo malo. Da mi održi snagu – reče, cereći se. Od vremena od kad ga je Rob upoznao znatno se udebljao – možda, razmišljao je Rob, čak četrdesetak kilograma. Debljina mu je naborala vrat, podlaktice su postale kao šunke, a trbuh je plovio ispred njega kao opušteno jedro na jakom vjetru. Žeđ mu je bila jednako neutaživa, kao i apetit. Dva dana nakon što su napustili Aldreth stigli su u selo Ramsey. Tu je Barbir u krčmi, progutavši dva vrča piva i podrignuvši kao da oponaša grmljavinu, odmah privukao pažnju vlasnika, a zatim je prešao na posao. – Tražimo ženu koja se zove Della Hargreaves. Vlasnik krčme slegne ramenima i niječno odmahne glavom. – Hargreaves je prezime njezina muža. Ona je udovica. Došla je prije četiri godine živjeti k bratu. Njegovo ime ne znam, ali vas molim da razmislite, jer ovo je malo mjesto. – Da ga ohrabri, Barbir naruči još piva. Vlasnik ga je gledao zabezeknuto.

– Oswald Sweeter – prošapće njegova žena, poslužujući piće. – Ah. Pa, naravno, Sweeterova sestra – reče čovjek, uzimajući Barbirov novac. Oswald Sweeter bio je kovač, golem poput Barbira, ali sav sazdan od mišića. Saslušao ih je malo namršten, a onda progovorio kao da to nerado čini. – Delia? Primio sam je – reče. – Moja vlastita krv. – Kliještima gurne usijanu šipku dublje u užareni ugalj. – Moja žena je bila ljubazna prema njoj, ali Delia ima dara za nerad. Dvije žene se nisu dobro slagale. Za pola godine, Delia je otišla od nas. – A kamo je otišla? – U Bath. – Što radi u Bathu? – Isto što je radila i ovdje, prije nego što smo je izbacili – mirno reče Sweeter. – Otišla je s jednim muškarcem nalik štakoru. – Godinama nam je bila susjeda u Londonu, gdje su je smatrali uglednom. – Rob je to morao reći, iako mu se nikada nije sviđala. – Dobro, mladi gospodine, danas je moja sestra kurva koja bi se radije tucala nego radila za kruh. Možete je naći tamo gdje su kurve. – Sweeter je smatrao razgovor okončanim, izvukao je iz uglja šipku bijelu od usijanja, i tako lupio čekićem da ih je razbjesnjeli tuš iskri slijedio sve do vrata. Dok su putovali uz obalu, cijeli tjedan je padala kiša. A onda su jednog jutra ispuzali sa svojih vlažnih ležajeva ispod kola i ustanovili da je dan tako blag i blistav da su zaboravili na sve, osim na činjenicu da su silno bogati već time što su slobodni poput ptica na grani i prepuni radosti. – Pođimo dakle na šetnju kroz ovaj nedužni svijet! – uzvikne Barbir, a Rob je točno znao što misli, jer je unatoč silnoj potrebi i nestrpljenju da pronađe djecu, bio mlad, živ i zdrav, a dan prekrasan. Između oglašavanja saksonskog roga, zdušno su pjevali hvalospjeve i prostakluke, što je bio glasniji signal njihove prisutnosti od bilo kojeg drugog. Polagano su vozili kroz šumovite predjele, koji su im naizmjenično nudili toplu sunčevu svjetlost ili pak svježu sjenu zelenila. – Što još možeš tražiti – reče Barbir. – Oružje – odgovori iznenada Rob. Barbirov smiješak nestane. – Neću ti kupiti oružje – kratko reče. – Ne treba mi mač. Ali, bilo bi pametno imati bodež, jer bismo mogli biti napadnuti. – Svaki razbojnik će o tome dvaput promisliti – suho će Barbir – jer smo dvojica krupnih ljudi. – To je zbog moje visine. Ja ušetam u krčmu i niži muškarci me pogledaju i pomisle »On je velik, ali ga jedan udarac može zaustaviti« i ruke im krenu prema balčacima. – A onda spaze da ne nosiš oružje i shvate da si unatoč svoj tvojoj veličini još štene, a ne doga. Osjećaju se kao budale i ostavljaju te na miru. S nožem za pojasom bio bi mrtav za desetak dana. Vozili su se šuteći.

Stoljeća žestokih najezda učinila su da svaki Englez misli kao vojnik. Robovima je zakonom bilo zabranjeno da nose oružje, a šegrti si ga nisu mogli priuštiti; ali svi odrasli muškaraci koji su nosili dugu kosu nosili su i oružje na vidnom mjestu što je značilo da su slobodni građani. Sasvim je točno da bi sitan čovjek s nožem lako mogao ubiti i ovako golemog mladića ako je bez noža, razmišljao je Barbir obeshrabreno. – Moraš znati rukovati oružjem kad dođe vrijeme da ga posjeduješ – odluči on. – To je dio tvog naukovanja koji je dosad bio zanemaren, i zato ću te početi podučavati rukovanju mačem i bodežom. Rob zasja. – Hvala, Barbiru – reče. Na čistini stanu sučelice jedan drugome i Barbir iz pojasa izvuče svoj bodež. – Ne smiješ ga držati kao dijete koje bode mrave. Uravnoteži nož na svom dlanu, okrenutom prema gore, kao da s njim namjeravaš žonglirati. Četiri prsta zatvori oko drške. Palac može ostati duž drške, ili prekriti prste, ovisno o zahvatu. Najteži udarac, kojeg se moraš paziti, je onaj odozdo prema gore. Borac nožem savija koljena i mora biti lak na nogama, spreman da jurne naprijed ili nazad. Spreman da se izmakne, kako bi izbjegao napadačev udarac. Spreman da ubije, jer je ovo sredstvo za blisku i prljavu borbu. Nož se izrađuje od istog dobrog metala, kao i skalpel. Jednom kad se predaš bilo kojem od njih, moraš rezati kao da ti život ovisi o tome, jer često i ovisi. Vratio je bodež u korice i izvukao mač. Rob ga odvagne, držeći ga ispred sebe. – Romanus sum – izgovori tiho. Barbir se nasmije. – Ne, ti nisi nikakav prokleti Rimljanin. Barem ne s ovim engleskim mačem. Rimski mač je bio kratak i šiljat, s dva oštra čelična brida. Oni su se rado borili prsa o prsa i ponekad su ga koristili kao bodež. Ovo je engleski mač, Robe Jeremy, duži i teži. Vrhunsko oružje, koje neprijatelja drži na odstojanju. Taj kala kao sjekira cjepanicu. Samo umjesto drva on raskoli čovjeka. Uzme natrag mač i odstupi od Roba. Držeći ga s obje ruke, on je mahao mačem, koji je blještao i iskrio, režući u širokim i ubojitim krugovima sunčevu svjetlost. Najzad se zaustavi i nasloni na mač ostavši bez daha. – Pokušaj ti – reče Robu i dade mu oružje. Barbiru je bila slaba utjeha što je vidio kako njegov naučnik lako drži teški mač samo jednom rukom. To je oružje za snažne ljude, pomisli zavidno, još djelotvornije ako ga koristi spretan mladac. Oponašajući Barbirovo rukovanje mačem, Rob je mahao njime po maloj poljani. Oštrica mača zviždala je zrakom, a iz grla mu se i nehotice ote mukli krik. Barbir je promatrao nemalo uznemiren kako je Rob kosio nevidljivog neprijatelja stravičnim otkosima. Sljedeću lekciju imao je nekoliko noći kasnije u pretrpanoj i bučnoj krčmi u Fulfordu. Engleski goniči stoke iz konjske karavane koja se kretala na sjever bili su tu zajedno s danskim goničima iz karavane koja je putovala na jug, obje grupe su noćile u gradu, obilno pijući i promatrajući jedni druge kao dva čopora krvoločnih pasa. Rob je sjedio s Barbirom i pio jabukovaču i bilo im je ugodno. Bila je to situacija u

kakvoj su se već i ranije znali naći i bili su dovoljno mudri da se ne daju uvući u nadmetanje. Jedan od Danaca iziđe olakšati mjehur. Kad se vratio, pod rukom je nosio skičavo prase i komad užeta. Jedan kraj užeta zaveže za prasetov vrat, a drugi za stup u sredini krčme. Zatim svojim vrčem piva lupi po stolu. – Tko je dovoljno muškarac da se sa mnom ogleda u klanju svinje? – vikne u smjeru engleskih trgovaca. – Oh, Vitus! – oduševljeno uzvikne jedan od njegovih drugara i počne lupati po stolu, a uskoro mu se pridruže svi prijatelji. Engleski goniči mrko su slušali to lupanje i izazivanje, a onda jedan od njih priđe stupu i kimne. Nekolicina redovitih gostiju ispije svoje piće i nestane. Rob se poče dizati, u skladu s Barbirovim običajem da odu prije nego što započne neka neprilika, ali na njegovo iznenađenje gazda ga uhvati za ruku i da mu znak da ostaju. – Dva penija na Dustina! – izvikne engleski trgovac. Uskoro su se obje grupe žustro kladile. Muškarci nisu bili neravnopravni. Obojica su izgledali kao dvadesetogodišnjaci; Danac je bio teži i nešto niži, dok je Englez imao duže ruke. Preko očiju su im vezali komad tkanine, a zatim je svakome od njih bio privezan oko gležnja konopac od kojih tri metra kojega je drugi kraj privezan uz stup, a oni postavljeni na dvije nasuprotne strane prostorije. – Čekajte! – vikne Dustin. – Još jedno piće! Zviždeći, prijatelji svakom od njih donesu po kupicu metheglina, koju ovi brzo iskape. Muškarci zavezanih očiju izvuku svoje bodeže. Svinja, koju su držali u desnom kutu, sad je puštena na pod. Odmah je pokušala pobjeći, ali kako je i ona bila vezana, mogla je trčati samo u krug. – Mali vrag dolazi, Dustine! – netko viknu. Englez se postavio i čekao, ali je zvuk životinjinog trčkaranja bio sasvim zaglušen povicima muškaraca i svinja prođe pokraj njega, a da to nije ni znao. – Sad, Vituse! – Vikne Danac. U strahu, svinjče potrči ravno na danskog trgovca. On ga triput ubode, ali izdaleka i svinjče skvičeći odjuri istim putem kojim je i došlo. Dustin po zvuku shvati gdje se svinjče nalazi i krene prema njemu, a Vitus ga zatvori s druge strane. Danac zamahne prema svinji, a Dustin zaječi od bola, jer mu se oštro sječivo zabilo u ruku. – Ti jebena sjevernjačka budalo! – On zamahne nožem u bjesomučnom luku koji nije dohvatio ni skvičeću svinju ni drugog čovjeka. Sad prase jurne preko Vitusovih nogu. Danac ga dograbi za konopac i privuče prema nožu koji je bio spreman. Prvi ubod zahvati ga po prednjem desnom papku i prase zacvili. – Sad ga imaš, Vituse! – Dovrši ga, sutra ćemo ga pojesti.

Prase koje cvili postalo je odlična meta i Dustin zamahne prema zvuku. Ruka koja je bila u zamahu sklizne niz prasetova glatka leđa i oštrica noža se do balčaka zarije u Vitusov trbuh. Danac samo tiho jekne, ali odskoči natrag i sam sebi raspori trbuh na nož. Jedini zvuk koji se u krčmi čuo bilo je cviljenje svinjčeta. – Spusti nož, Dustine, sredio si ga – naredi jedan od Engleza i svi stanu oko njega u krug, strgnu mu povez s očiju i prerežu konopac. Bez riječi, danski trgovci žurno otpreme svog prijatelja, prije nego što bi Saksonci mogli reagirati ili pozvati oblasnikove stražare. Barbir uzdahne. – Hajdemo do njega, jer smo mi ranarnici i možemo mu pomoći – reče. Ali, bilo je jasno da malo toga mogu učiniti za njega. Vitus je kao slomljen ležao na leđima, očiju širom rastvorenih i siva lica. U otvorenoj razjapljenoj rani na trbuhu vidjeli su da mu je crijevo gotovo napola prerezano. Barbir uze Robovu ruku i povuče ga dolje, da čučne. – Pogledaj to – odlučno mu reče. Bilo je tu različitih slojeva: preplanula koža, blijedo meso, prilično mršavo svijetlo potkožno tkivo. Crijeva su bila ružičasta, kao obojeno uskršnje jaje, krv je bila jarko crvena. – Čudno kako rasporen čovjek smrdi mnogo gore od rasporene životinje – reče Barbir. Krv je izbijala iz trbušne stijenke, a prerezano crijevo se u mlazu isprazni od fekalnih tvari. Čovjek je slabašno govorio na danskom, možda se molio. Robu se smuči, ali ga Barbir povuče još bliže rasparanom čovjeku, kao kad čovjek gura njušku mladom psu u njegov vlastiti izmet. Rob uze trgovčevu ruku. Čovjek je bio kao vreća pijeska s rupom na dnu; mogao je osjetiti kako život istječe iz njega. Čučnuo je do trgovca i čvrsto mu držao ruku sve dok u vreći više nije bilo pijeska i sve dok Vitusova duša nije ispustila suh, šuštav zvuk, poput suhog lista i naprosto odlebdjela. Nastavili su vježbati s oružjem, ali je sada Rob bio mnogo promišljeniji i ne baš toliko gorljiv. Provodio je više vremena razmišljajući o daru koji ima i promatrao Barbira, slušao ga i učio sve što je ovaj znao. Kad je upoznao bolesti i njihove simptome, počeo je igrati tajnu igru, nastojeći da po vanjskim znacima odredi što muči svakog pacijenta. U nortambrijskom selu Richmondu vidjeli su da u redu čeka blijed čovjek vlažnih očiju s bolnim kašljem. – Što muči ovoga? – pitao je Barbir. – Najvjerojatnije sušica. Barbir se s odobravanjem nasmije. Kad je došao red na čovjeka s kašljem za pregled kod ranarnika, Rob ga uhvati za ruke da ga povede iza paravana. To nije bio stisak umiruće osobe; Robovo čulo mu je govorilo da je ovaj čovjek previše jak da bi imao sušicu. Osjetio je da se čovjek samo prehladio i da ćfe se uskoro riješiti nečega što je bilo samo prolazna nelagoda. Nije vidio razloga da proturječi Barbiru; ali postupno je postao svjestan činjenice da njegov dar osim za predviđanje smrti može biti koristan i u razmatranju bolesti i, možda, u

pomaganju živima. Incitatus je polagano vukao kola kroz Englesku, selo za selom, neka su čak bila premala da bi imala ime. Kad god bi došli do nekog samostana ili crkve, Barbir bi strpljivo čekao u kolima dok se Rob raspitivao za oca Ranalda Lovella i dječaka Williama Colea, ali nitko nikada nije čuo za njih. Negdje između Carlislea i Newcastlea-upon-Tyne, Rob se pope na kameni zid, koji su prije devet stotina godina sagradile Hadrijanove kohorte da Englesku zaštite od škotskih pljačkaša. Sjedeći u Engleskoj i gledajući u Škotsku, govorio je samom sebi da je najvjerojatnija mogućnost da vidi nekoga od vlastite obitelji Salisbury, kuda su Haverhillovi odveli njegovu sestru Anne Mary. Kad su najzad stigli u Salisbury, dobio je u Udruženju pekara kratku odgodu. Glavar ceha bio je čovjek koji se zvao Cummings. Bio je zdepast i nalik žabi, ne toliko težak kao Barbir, ali dovoljno mesnat da posluži kao reklama za svoj zanat. – Ne poznam Haverhill ove. – Zar ih nećete potražiti po svojim spisima? – Gledajte, mladiću. Vrijeme je sajma! Mnogi od mojih članova su uključeni u solzberški sajam, i mi smo u velikoj žurbi i izvan sebe od posla. Morate doći nakon sajma. Cijelo vrijeme dok je trajao sajam samo je ponekad žonglirao, crtao i pomagao liječiti pacijente, dok mu je pogled neprestano tražio poznato lice, letimično uočenu pojavu djevojke kakvom ju je zamišljao kao odraslu. Nije ju vidio. Dan nakon završetka sajma vratio se u zgradu solzberškog Udruženja pekara. Bila je to uredna i lijepo uređena kuća i Rob se unatoč svojoj nervozi čudio zašto su druge cehovske kuće uvijek bile građene mnogo solidnije nego one tesarskih cehova. – Oh, mladi ranarnik – Cummings je sada bio ljubazniji pri pozdravljanju i staloženiji. Temeljito je pretražio dvije velike knjige, a zatim odmahnuo glavom. – Nikada nismo imali pekara po imenu Haverhill. – Bračni par – reče Rob. – Prodali su svoj kolačarski dućan u Londonu i izjavili da odlaze ovamo. Imaju malu djevojčicu, moju sestru. Ime joj je Anne Mary. – Očigledno je što se dogodilo, mladi čovječe. Nakon prodaje dućana i prije dolaska ovamo našli su bolju priliku negdje drugdje, čuli za mjesto u kojem je pekar potrebniji. – Da. Vjerojatno je tako. – Zahvali čovjeku i vrati se kolima. Barbir je bio i sam zabrinut, ali mu je savjetovao da bude hrabar. – Ne smiješ se prestati nadati. Jednog dana sigurno ćeš ih pronaći, vidjet ćeš. Ali, činilo se kao da se zemlja otvorila i progutala i one žive, isto kao i mrtve. Mala nada koju je još gajio da će ih pronaći činila se sada gotovo bezizglednom. Osjetio je da su dani njegove obitelji doista prošli i uz drhtaj se prisili da samome sebi prizna da ma što ga u životu čekalo, u svemu će najvjerojatnije biti sam.

GLAVA 15

KALFA ekoliko mjeseci prije kraja Robovog naukovanja sjedili su u točionici svratišta u Exmouthu s vrčevima smeđeg piva i u beskonačnost raspravljali o uvjetima upošljavanja. Barbir je šutio i pio, kao da je izgubljen u mislima, i najzad mu je ponudio mizernu plaću. – Uz to ide i nova odjeća. Sve što jedan muškarac treba odjenuti. – To je bilo dodano kao da ga je svladao nastup velikodušnosti. Rob nije uzalud proveo s njim šest godina. Nesigurno slegne ramenima. – Privlači me povratak u London – reče i ponovo napuni vrčeve. Barbir kimne. – Komplet odjeće svake dvije godine, bez obzira na to je li ti potrebna ili ne – doda nakon proučavanja Robovog izraza lica. Za večeru su naručili pitu od divljeg zeca, koju je Rob jeo s gurmanskim užitkom, a Barbir umjesto da se naklopi na hranu, oborio se na gostioničara. – Ukoliko tu uopće nađem mesa, ono je užasno žilavo i idiotski začinjeno – gunđao je. – Možemo se dogovoriti za veću plaću. Ali ne puno veću! – reče.

N

– Zaista je slabo začinjeno – reče Rob. – To je nešto što ti nikada ne bi učinio. Uvijek sam se divio kako ti pripremaš divljač. – Koliku plaću bi ti smatrao poštenom? Za šesnaestogodišnjeg momka? – Ne bih želio plaću. – Ne želiš imati plaću? – Barbir se sumnjičavo zapilji u njega. – Ne. Prihod pritječe od prodaje Specifika i od liječenja pacijenata. Dakle, ja želim prihod od svake dvanaeste prodane bočice i od svakog dvanaestog pregledanog pacijenta. – Svake dvadesete bočice i svakog dvadesetog pacijenta! Oklijevao je samo trenutak prije nego što je potvrdno kimnuo. – Ovi uvjeti vrijede jednu godinu, nakon čega po obostranom pristanku mogu biti obnovljeni. – Dogovoreno! – Dogovoreno – mirno reče Rob. Svaki podigne svoj vrč i naceri se. – Ha! – reče Barbir. – Ha! – reče Rob. Barbir je ozbiljno shvatio nove troškove. Jednog dana, kad su bili u Northamptonu, koji je bio pun vještih zanatlija, unajmio je tesara da napravi drugi paravan i kad su stigli u sljedeće mjesto, u Huntington, postavio ga je blizu svog vlastitog paravana. – Vrijeme je da staneš na vlastite noge – reče.

Nakon predstave i portretiranja, Rob je sjeo iza paravana i čekao. Hoće li ga čudno gledati i smijati mu se? Ili će se, razmišljao je, okrenuti i otići čekati u Barbirov red? Njegov prvi pacijent se trgnuo kad ga je Rob uhvatio za ruke, jer mu je njegova stara krava zdrobila ručni zglob. – Prevrnula je vjedro, prokletnica. Zatim je, kad sam se sagnuo da ga podignem, prokleta životinja stala na moju ruku, razumijete? Nježno je držao zglob i odjedanput zaboravio sve ostalo. Bila je na njemu bolna masnica. I slomljena kost, ona koja ide od palca. Važna kost. Trebalo mu je vremena da pravilno omota zglob i učvrsti povez. Sljedeći pacijent bio je utjelovljenje njegovih strahova, mršava i uglata žena zlih očiju. – Izgubila sam sluh – izjavila je. Pregledavši je, ustanovio je da joj uši nisu začepljene ušnom smolom. Nije znao ništa što bi za nju mogao učiniti. – Ne mogu vam pomoći – sa žaljenjem reče. Odmahnula je glavom da ga ne čuje. – NE MOGU VAM POMOĆI! – vikao je. – ONDA PITAJTE DRUGOG BARBIRA. – NI ON VAM NE MOŽE POMOĆI. Ženino lice se zajapurilo od bijesa. – NEK’ VAS ĐAVO NOSI U PAKAO. PITAT ĆU GA SAMA. Dok je toptala odlazeći, bio je svjestan da se Barbir smije, a ostali pacijenti zabavljaju. Čekao je iza paravana, crven u licu, kad mu priđe mlad čovjek, možda godinu-dvije stariji od njega. Rob suspregne poriv da uzdahne kad je pogledao lijevi kažiprst koji je bio u uznapredovalom stadiju otrovanja. – Ne izgleda baš lijepo. Mladom čovjeku su kutovi usana pobijelili, ali se ipak uspio nasmiješiti. – Zdrobio sam ga cijepajući drva za vatru, prije četrnaest dana. Bolio je, naravno, ali je izgledalo da lijepo zarasta. A onda... Prvi zglavak je već bio pocrnio i otrovanje je već prodiralo u okolno tkivo koje je pobijeljelo i osulo se mjehurima iz kojih je izlazio krvavi iscjedak i smrdljiv zadah truleži. – Što ste stavljali na prst? – Susjed mi je rekao da ga omotam vlažnim pepelom pomiješanim s guščjim izmetom, da izvuče bol. Rob kimne, jer je to bio uobičajeni lijek. – To je dobro. Ali, to je sada već razorno otrovanje koje će, ako mu se dopusti, zahvatiti šaku, a zatim i čitavu ruku. Mnogo prije nego što se raširi po čitavom tijelu, vi ćete umrijeti. Prst se mora odrezati. Mladi čovjek odvažno kimne glavom. Rob dopusti da mu se omakne uzdah. Morao je biti dvostruko siguran; odrezati nekome cijeli prst ozbiljan je korak, jer će mu ostatak života, dok bude nastojao zarađivati za život, taj prst nedostajati. Ode do Barbirovog paravana. – Nešto zanimljivo? – Barbir mu veselo namigne.

– Nešto što vam moram pokazati – reče Rob i ode natrag svom pacijentu, dok ga je debeli čovjek slijedio mnogo polaganijeg koraka. – Rekao sam mu da ga treba odrezati. – Da – reče Barbir i pogled mu se smrkne. – To je točno. Želiš li da ti asistiram, momče? Rob odmahne glavom. Dao je pacijentu da popije tri bočice Specifika, zatim je pažljivo posložio sve što će mu trebati, tako da usred operacije ne mora tražiti niti zvati u pomoć Barbira. Uzeo je dva oštra noža, iglu i navošteni konac, kratak komad daske, trake platna za povijanje i malu, fino nazubljenu pilu. Mladićeva podlaktica je bila privezana uz dasku dlanom nagore. – Stisni šaku bez bolesnog prsta – reče mu Rob, omota zavojem šaku i poveže je, da mu zdravi prsti ne smetaju. Pozvao je tri snažna čovjeka koji su u blizini besposličarili, dvojicu da drže mladića, a jednoga da čvrsto drži dasku. Nekoliko puta je prisustvovao kad je Barbir to radio, a dvaput je radio sam, pod Barbirovim nadzorom, ali nikada prije to nije ni pokušao učiniti na svoju odgovornost. Zahvat je iziskivao da se odreže dovoljno daleko od istrulog tkiva da bi se proces raspadanja zaustavio, a da se istodobno ostavi što je moguće veći batrljak. Uzme nož i zareže u zdravo meso. Pacijent vrisne i odigne se sa stolice. – Držite ga. Zarezao je krug oko prsta i načas zastao, da krpom upije krvarenje prije no što će s obje strane razrezati kožu na zdravom dijelu prsta. Zatim je pažljivo odvajao kožu prema zapešću, napravivši tako dva kožna režnja. Čovjek koji je držao dasku ispusti je i počne povraćati. – Prihvati dasku – reče Rob onome koji je držao mladićeva ramena. To mu nije zadalo nikakve muke, jer se mladić već bio onesvijestio. Kost je bilo lako rezati i pila je ohrabrujuće turpijala dok je rezao prst. Pažljivo je namjestio kožne režnjeve, obradivši propisno batrljak, kako je naučio da se to radi, ni previše čvrst da izaziva bol, ni previše labavo da smeta kad zaraste, zatim uzme iglu i konac, i malim, dovoljno razmaknutim šavovima završi dobro obavljen posao. Krvavi iscjedak opere polijevajući batrljak Univerzalnim specifikom. Rob pomogne odnijeti mladića koji je ječao u sjenu pod drvetom, da se tamo oporavi. Nakon toga, bez zastoja, poveže uganuti zglob, previje duboku posjekotinu od srpa na dječjoj ruci, udovici osuđenoj na glavobolju proda tri bočice lijeka, i još šest bočica čovjeku s ulozima. Od svega toga počeo se osjećati vrlo samosvjesno, kad mu iza paravana dođe žena sa smrtonosnom bolešću. Nije bilo pogreške; bila je izmoždena, koža joj je bila boje voska, a obrazi se presijavali od znoja. – ...nemam volje za jelo – govorila je – a i ne ostane u meni ono što pojedem, što ne povratim začas iziđe iz mene u krvavom proljevu. Stavi ruku na njezin mršavi trbuh i osjeti kvrgavo otvrdnuće na koje je položio njezin dlan.

– Guka. – Što je to guka, mladiću? – Izraslina koja raste hraneći se zdravim tkivom. Možete ih osjetiti i više kad pipate trbuh vlastitom rukom. – Osjećam groznu bol. Zar tome nema lijeka? – mirno upita. Bio je zadivljen njenom hrabrošću i nije došao u napast da joj laže iz samilosti. Odrečno je odmahnuo glavom, jer mu je Barbir rekao da mnogo ljudi boluje od takvih zloćudnih izraslina u trbuhu i da od te bolesti svi umru. Kad je žena otišla, on osta sjediti žaleći što nije postao tesar. Pogled mu padne na odrezani prst. Uzme ga, zamota u krpu i odnese do mladića koji se oporavljao pod stablom i stavi na dlan zdrave ruke. Zbunjen, mladić pogleda Roba. – Što da radim s njim? – Svećenici kažu da izgubljene dijelove treba pokopati da te čekaju na grobiju, kako bi na Sudnji dan čitav uskrsnuo. Mladi čovjek razmisli o tome i složi se. – Hvala ti, ranarniče – reče. Kad su stigli u Rockingham, prvo što su vidjeli bila je sijeda kosa trgovca pomadama Wata. Sjedeći uz Roba na sjedištu kola Barbir je razočarano gunđao, pretpostavljajući da ih je drugi nadriliječnik pretekao i prisvojio njihovo pravo da u mjestu izvedu predstavu. Ali, nakon što su izmijenili pozdrave, Wat ih umiri. – Ovdje ne izvodim predstavu. Umjesto toga, pozivam vas obojicu na večeru. Povede ih da vide medvjeda, ogromnu preplašenu životinju sa željeznom alkom provučenom kroz crnu gubicu. – Bolešljiv je i uskoro će umrijeti prirodnom smrću, tako da će mi medo noćas donijeti posljednju zaradu. – Je li to Bartram s kojim sam se rvao? – upita Rob glasom koji mu je čudno zazvučao u ušima. – Ne. Bartram je davno umro, prije četiri godine su ga raskomadali psi. Ovo je mrcina imenom Godiva – reče Wat i ponovo stavi krpu preko kaveza. Tog poslijepodneva Wat je promatrao njihovu predstavu i zatim prodaju lijekova; uz Barbirovo dopuštenje, pokućarac se popeo na njihovu pozornicu i najavio borbu pasa sa zavezanim medvjedom, koja će se održati te večeri u rvalištu iza kožare, ulaznica pola penija. Do vremena kad su on i Barbir stigli već je pao mrak i livada koja je okruživala borilište bila je osvijetljena skakutavim plamenovima katranskih baklji. Poljana je bila bučna od bogohuljenja i muškog smijeha. Trojica dresera obuzdavali su svaki po jednog psa s brnjicom koji su im se otimali s kratkih uzica: koščatog prugastog mastifa, crvenog psa koji je izgledao kao mastifov manji rođak i veliku dansku dogu. Godivu su uveli Wat i dvojica pomagača. Gegava medvjedica bila je prekrivena krpom, ali je namirisala pse i instinktivno se okrenula prema njima. Poveli su je do debelog stupa u sredini borilišta, na kojem su bile čvrste kožne spone, pri

vrhu i pri dnu. Čuvar borilišta pričvrsti donju sponu na medvjedičinu stražnju desnu šapu. Odmah su se čuli uzvici prosvjedovanja. – Gornja omča, gornja omča! – Priveži je za alku u gubici, prokleta budalo. Čuvara ti uzvici i uvrede nisu uznemirivali, jer je bio iskusan. – Medvjedica nema kandže. Predstava bi bila sasvim dosadna da joj sapnem i glavu. Dopuštam joj da se koristi očnjacima – reče čuvar. Wat skine krpu s Godivine glave i odskoči od nje. Medvjedica je gledala oko sebe u treperavu svjetlost, buljeći malim, zbunjenim očima u ljude i pse. Bila je to očigledno ostarjela zvijer, daleko od napona snage, i ljudi koji su izvikivali uloge za klađenje primili su malo oklada prije nego što su ponudili tri prema jedan za pse, koji su kad su dovedeni na rub borilišta izgledali divlji i pripravni. Dreseri su im češkali glave i masirali vratove, zatim skinuli brnjice i uzice i pustili ih. Najednom se mastif i manji crveni pas spuste nisko, na trbuhe, očiju uprtih u Godivu. Zaskakivali su se na nju režeći, ali su zubi škljocali u prazno, i oni su se povukli jer još nisu bili svjesni da medvjedica nema kandži kojih su se bojali i imali poštovanja prema njima. Doga je dugim koracima optrčavala oko borilišta, a medvjedica joj je preko ramena upućivala uznemirene poglede. – Promatraj malog crvenog psa – vikne Wat Robu u uho. – On mi se čini najmanje strašan. – To je izvanredna pasmina, uzgojena od mastifa koji se u borilištima bore s bikovima, zato ih i zovu bull-dog. Neprestano trepćući, medvjedica je uspravno stajala na stražnjim šapama, leđima okrenuta stupu. Godiva se doimala zbunjenom; shvatila je stvarnu opasnost od pasa, ali je bila životinja za predstave i vična sponama i povicima ljudskih bića, a nije bila dovoljno razdražena, što nije odgovaralo čuvaru borilišta. Zato on uze dugačko koplje i zabode ga u jednu od njezinih naboranih sisa, odrezavši tamnu bradavicu. Medvjedica zaurla od bola. Ohrabren, mastif se zaleti na nju. Bacio se da joj rastrga mekani donji trbuh, ali se medvjedica okrenula i strašni pseći zubi rasparaju lijevi but. Godiva rikne i snažno zamahne. Da joj kandže nisu bile okrutno iščupane dok je još bila mladunče, mastif bi bio taj kojemu bi se prosula utroba, ovako ga je šapa samo bezazleno okrznula. Pas shvati da nema opasnosti koju je očekivao, ispljune otrgnutu kožu i meso i još više nasrne, sad već razjaren okusom krvi. Mali crveni pas se kroz zrak baci na Godivin vrat. Zubi su mu bili grozni, kao i mastifovi, duga donja čeljust zarine se u gornju, i pas je visio s medvjedičine brnjice poput velikog zrelog ploda na stablu. Doga, uvidjevši da je došao čas i za nju, zaskoči Godivu slijeva, da bi je se dočepala penjući se preko mastifa. Razdere Godivi lijevo uho i oko jednim parajućim ugrizom i grimizni komadi su obješeno lamparali kako je zvijer mahala svojom iznakaženom glavom. Crveni buldog joj se zarije u pregib između debelog krzna i mlohave kože na vratu, grabežljivim čeljustima bezdušno stišćući medvjedičin dušnik, i ona je već počela gubiti zrak. Sada se mastif bacio na njezin trbuh trgajući ga i parajući.

– Jadna borba – vikne Wat razočarano. – Već su svladali medvjedicu. Godiva zamahne velikom prednjom desnom šapom i dohvati mastifa po hrptu. Zvuk lomljenja pseće kralješnice nije se ni čuo u metežu drugih zvukova, ali se mastif odvojio od nje i koprcao u samrtnom grču na pijesku, a medvjedica se obori očnjacima na dogu. Ljudi su urlali od oduševljenja. Doga je bila odbačena gotovo izvan borilišta i ostala ležati tamo gdje je pala, rastrgnutog grkljana. Onda Godiva udari šapom najmanjeg psa, koji je bio crveniji nego ikad jer je bio poprskan i krvlju medvjedice i krvlju mastifa, ali su nepopustljive čeljusti ostale u njezinom vratu. Tad medvjedica ovije prednje šape oko njega i onako stojeći i njišući se stisne tako čvrsto da se čulo krckanje kostiju. Čeljusti se ipak nisu opustile sve dok mali crveni pas nije beživotno klonuo. Tada je najzad mogla buldoga prignječiti o stup, trljajući mrtvim tijelom po njemu još i još, sve dok na kraju nije otpao od nje poput ispalog vijka u izgaženi pijesak. Godiva se spusti na sve četiri kraj mrtvih pasa koji je uopće nisu zanimali. Rastrzana bolovima i drhteći cijelim tijelom, poče lizati vlastito ranjavo i krvavo meso. Dok su gledatelji isplaćivali ili ubirali svoje oklade, čuo se žamor razgovora. – Prerano, prerano – prigovarao je čovjek do Roba. – Prokleta zvijer je još živa i možemo se još zabaviti – reče drugi. Pijani mladac uzme koplje od čuvara borilišta i počne mučiti Godivu bockajući je straga u čmar. Čovjek se razveseli kad se medvjedica ričući okrene, ali ju kratka spona na nozi povuče natrag. – Drugo oko! – vikne netko iz pozadine gomile. – Iskopaj joj i drugo oko! Medvjedica se ponovo podigne i klecavo je stajala na dvije noge. Zdravo oko je gledalo u njih izazovno, ali je odražavalo pomirenost s onim što je čeka i Roba je to podsjetilo na ženu s neizlječivom bolešću koju je pregledao u Northamptonu. Pijanac je ciljao oštricu koplja prema velikoj glavi, kad mu priđe Rob i istrgne mu koplje iz ruku. – Vrati se, jebena budalo! – oštro vikne Barbir Robu i krene za njim. – Dobra Godiva – reče Rob. Podigne koplje i zarine ga duboko u raskomadane grudi i gotovo odmah krv šikne iz kuta izmrcvarene gubice. Glasanje koje je dolazilo od ljudi koji su im se približavali bilo je nalik režanju pasa. – On je slabouman i mi ćemo se pobrinuti za njega – doviknuo im je isti čas Barbir. Rob dopusti da ga Barbir i Wat izguraju izvan borilišta i izvan kruga svjetla. – Kakva je to glupa vreća govana, taj tvoj blesavi pomoćnik? – pitao je razljućeni Wat. – Priznajem da ne znam. – Barbirovo disanje zvučalo je kao napuhavanje mijeha. Ovih dana teško diše, uoči Rob. U krugu osvijetljenom bakljama čuvar borilišta je umirujuće najavljivao da je preostao još jaki jazavac koji čeka na borbu i prigovori se pretvore u radosno urlanje i klicanje. Dok se Barbir ispričavao Watu, Rob ode. Sjedio je pokraj vatre, blizu kola, kad se Barbir bučno vratio. Otvorio je bocu pića i otpio polovicu. Zatim se teško spustio na svoj ležaj s druge strane vatre i zagledao u njega. – Ti si dupe-glava – najzad će on. Rob se nasmije. – Da oklade već nisu bile zaključene, oni bi prosuli tvoju krv, i ja ih zbog toga ne bih mogao kriviti. Rob spusti ruku na medvjeđe krzno na kojem je spavao. Dlaka se bila već sasvim prorijedila i uskoro će se morati rastati od njega, mislio je gladeći ga. – Onda, laku noć, Barbiru – reče.

GLA VA 16

ORUŽJE arbiru nije bilo ni nakraj pameti da bi između njega i Roba moglo doći do neslaganja. Sa sedamnaest godina, bivši naučnik je bio isti onakav kakav je bio kao posvojeno mladunče, marljiv u poslu i srdačan u ophođenju. Osim što se znao pogađati kao kakva prodavačica na tržnici. Nakon prve godine rada tražio je udio od jedne dvanaestine umjesto jedne dvadesetine. Barbir je gunđao, ali se na koncu složio, jer je Rob očito zavređivao veći postotak. Barbir je primijetio da se teško odvaja od zarađenog novca i znao je da štedi novac da bi kupio oružje. Jedne zimske večeri, u pivnici u Exmouthu, neki je vrtlar pokušao prodati Robu bodež. – Što mislite? – upita Rob, pružajući ga Barbiru. Bio je to vrtlarski nož. – Oštrica je od bronze i slomit će se. Držak je možda i kvalitetan, ali ovako šareno obojen može skrivati nedostatke. Rob J. vrati jeftini nož. Kad su u proljeće krenuli, putovali su obalom i Rob je obilazio lučke dokove u potrazi za Španjolcima, jer je najbolje čelično oružje dolazilo iz Španjolske. Ali do vremena kad su se morali vratiti u unutrašnjost nije kupio ništa. Srpanj ih je zatekao u gornjoj Merciji. U okolici grada Blytha sreća im je okrenula leđa; jednog jutra kad su se probudili ugledali su Incitatusa kako leži nedaleko od njih, nepomičan i već hladan. Rob je stajao i tužno promatrao mrtvog konja, dok je Barbir svoje osjećaje iskazivao psovanjem.

B

– Misliš li da ga je dokrajčila bolest? Barbir slegne ramenima. – Jučer nije bilo nikakvog znaka bolesti, ali on je bio star. Nije bio mlad ni onda kad sam ga ja uzeo, a koliko je vremena prošlo otada. Rob je potrošio pola dana na kopanje groba, jer nisu željeli da Incitatusa prožderu psi i vrane. Dok je on kopao veliku jamu, Barbir je pošao potražiti zamjenu. Na to je potrošio cijeli dan i mnogo novaca, ali konj je za njih bio od životne važnosti. Odlučio se za smeđu kobilu, bez dlake po glavi, ali inače samo tri godine staru, dakle još ne sasvim odraslu. – Hoćemo li i nju zvati Incitatus? – upitao je, ali je Rob odmahnuo glavom i nikad je nisu zvali drugačije nego – Kobila. Bila je laka koraka, ali već prvo jutro što su je imali izgubila je jednu potkovu, pa su se vratili u Blyth po novu. Kovač se zvao Durman Moulton i našli su ga kako završava mač od kojega su im se zacaklile oči. – Koliko? – pitao je Rob, s previše žara za Barbirov smisao za pogađanje.

– Ovaj je kupljen – reče majstor, ali im je dao da ga opipaju i isprobaju u ruci. Bio je to engleski mač, bez ikakva ukrasa, oštar i pravi, lijepo iskovan. Da je Barbir bio mlađi i ne toliko mudar, došao bi u napast da licitira za njega. – Koliko tražite za isti takav i za odgovarajući bodež? Ukupna suma bila je veća od Robovog jednogodišnjeg prihoda. – Polovinu morate platiti sada, ukoliko ga naručite – reče Moulton. Rob ode do kola i vrati se s kesom iz koje spremno isplati novac. – Vraćamo se za godinu dana da podignemo oružje i platimo ostatak – reče Rob i kovač kimne i reče da će oružje biti spremno. Unatoč gubitku zbog smrti Incitatusa, imali su vrlo uspješnu sezonu, ali kad je bila pri kraju Rob zatraži jednu šestinu. – Šestinu mog prihoda! Za balavca koji nema ni osamnaest godina? – Barbirov ispad je bio doista uvredljiv, ali ga je Rob primio mirno i nije više ništa rekao. Kako se datum njihovog godišnjeg dogovora približavao Barbir se sve više uzrujavao, jer je bio svjestan da mu se, zahvaljujući pomoćniku, bogatstvo znatno povećalo. U selu Sempringhamu čuo je kako jedna žena šapće svojoj prijateljici: – Stani u red za mladog barbira, jer se priča da on polaže ruke na ljude iza paravana. Govore da ima iscjeljujuće ruke. Govore da prodaje govnariju od Specifika, reče Barbir sam sebi nacerivši se. Nije ga ljutilo što je pred paravanom mlađeg čovjeka obično bio duži red. Uistinu, za poslodavca Rob J. je bio čisto zlato u džepu. – Jedna osmina – konačno je ponudio. Pristao bi bio i na jednu šestinu, iako bi patio zbog toga, ali je na njegovo olakšanje Rob potvrdno kimnuo glavom. – Jedna osmina je pravedna – reče Rob. Ideja o Starcu rodila se u Barbirovoj glavi. Stalno nastojeći da poboljša predstavu, izmislio je starog pohotnika koji pije univerzalni lijek Specifik i ide za svakom ženom koja se pojavi. – A ti ga moraš glumiti – reče on Robu. – Ja sam prekrupan i premlad. – Ne, ti ćeš ga glumiti – tvrdoglavo će Barbir. – Jer sam ja toliko debeo, da bi se odmah otkrilo tko sam. Obojica su dugo vremena promatrali starce, proučavajući kako bolno hodaju i kakvu odjeću nose i slušali kako govore. – Zamisli kako mora izgledati kad osjećaš da ti život polako izmiče – reče Barbir. – Ti misliš da će ti se uvijek moći dići kad si sa ženom. Misli o starenju i nemogućnosti da to činiš. Napravili su sijedu periku i lažne brkove. Nisu mu mogli napraviti bore, ali mu je Barbir šminkom prekrio lice, oponašajući staru kožu, osušenu i hrapavu od godina provedenih na suncu i vjetru. Rob je savio svoje dugačko tijelo i naučio šepavo hodati, vukući desnu nogu.

Kad bi govorio, glas mu je bio viši i nesiguran, kao da je naučio da bude pomalo prestrašen. Starac, odjeven u otrcani kaput, prvi put se pojavio u Tadcasteru, dok je Barbir pričao o značajnoj obnavljajućoj snazi Univerzalnog specifika. Prišao je vukući noge i kupio bocu. – Nesumnjivo sam stara budala, jer tratim svoj novac – reče suhi starački glas. Otvorivši s teškoćom bočicu, popije odmah lijek i polagano krenu prema pipničarki koju su već podučili i platili. – Oh, ti si ljepotica – uzdahne, a djevojka hitro pogleda okolo, kao da je osramoćena. – Bi li mi učinila jednu uslugu, draga moja? – Ako mogu. – Samo mi stavi ruku na lice. Samo meki topli dlan na obraz starca. Aaaah – uzdisao je, dok mu je ona udovoljavala. Kad je sklopio oči i poljubio joj prste, čuo se hihot. U trenu su mu se širom otvorile oči. – Blagoslovljeni sveti Ante – tiho izusti. – Oh, pa to je pravo čudo. Odšepesao je natrag do pozornice, što je brže mogao. – Dajte mi drugu – reče Barbiru i isprazni je na dušak. Ovaj put, kad se vratio pipničarki, ona je krenula da mu umakne, a on ju je slijedio. – Ja sam vaš sluga – reče gorljivo. – Gospojo... – Nagnuvši se naprijed, šaptao joj je u uho. – Oh, čovječe, ne smijete tako govoriti! – Ona se ponovo odmaknula, a gomila se svijala od smijeha kad je on pošao za njom. Kad je nekoliko minuta kasnije starac oteturao s pipničarkom na rukama, oni su urlali od oduševljenja, i još uvijek se smijući, požurili da Barbiru daju novčiće. U skoro nisu morali plaćati ženske da glume sa Starcem jer je Rob brzo naučio postupati sa ženama u gomili. Znao je ocijeniti kad se poštena žena uvrijedila i kad je treba ostaviti na miru, ili kad se odvažnija žena ne bi osjetila osramoćena sočnim komplimentom, poneka bi čak dopustila da je na brzinu uštipne. Jedne večeri u gradu Lichfieldu bio je prerušen u Starca u krčmi i gotovo je do suza nasmijao pijance svojim ljubavnim sjećanjima. – Jednom sam bio pravi jarac. Dobro se sjećam kako sam opalio punašnu ljepoticu... kosa poput crnog runa, sise da ih dojiš. Slatka šumica kao crno labuđe paperje. A s druge strane zida njezin strogi otac, upola mlađi, spavao je blaženo ništa ne sluteći. – Koliko si onda godina imao, starče? On polako ispravi svoja zgrbljena leđa. – Bio sam tri dana mlađi nego sada – reče suhim staračkim glasom. Cijelu večer budale su se nadmetale za pravo da ga počaste pićem. Te je noći Barbir prvi put pomagao svom pomoćniku da se vrati u logor, umjesto da pomoćnik pomaže njemu. Barbir se sav predao nabavljanju hrane. Pohlepan na perad, kupio je kopune i debele patke. U Worcesteru je naletio na dva upravo zaklana vola i kupio jezike. Kakvo je to bilo jelo! Nakratko ih je prokuhao, prije nego što ih je očistio i ogulio s njih kožu, zatim ih je

ispekao s lukom, divljim češnjakom i bijelom repom, polijevajući ih medom od majčine dušice i istopljenim lojem, dok izvana nisu postali staklasti i hrustavi, a iznutra tako mekani i podatni da jedva da ih je trebalo žvakati. Rob je jedva dospio okusiti izvrsno jelo, jer je žurio da pronađe novu pivnicu u kojoj će glumiti staru budalu. U svakom novom mjestu, pijanci su ga neprestano čašćavali pićem. Barbiru je bilo poznato da on najviše voli pivo, bilo bijelo ili crno, ali je ubrzo zabrinuto uočio da Rob prihvaća i metheglin, pigment ili morat – što god bilo. Barbir je pažljivo tražio znak da opijanje nanosi štetu njegovim džepovima. Ali, bez obzira na to koliko je Rob bio izbljuvan ili nabuhao od pića prethodne noći, činilo se da sve radi kao i prije, osim jedne pojedinosti. – Primijetio sam da ih više ne uzimaš za ruke iza paravana – reče Barbir. – Ni ti. – Pa ja nemam taj dar. – Dar! Uvijek si smatrao da u tome nema nikakvog dara. – Sad mislim da ima – reče Barbir. – Vjerujem da ti je otupljen pićem i da polako nestaje zbog stalnog opijanja. – Sve je to bila samo naša uobrazilja, kao što si rekao. – Slušaj me dobro. Nestalo te nadarenosti ili ne, ti ćeš uzeti ruke svakog pacijenta koji dođe iza paravana, jer je očito da im se to sviđa. Jasno? Rob J. zlovoljno kimne. Sljedećeg su jutra na šumovitom putu sreli lovca na divlje ptice. Nosio je dugi, rascijepljen štap na koji je kao mamac stavio kuglice od tijesta koje su bile nabodene sjemenjem. Kad bi ptice došle jesti te mamce, povlačenjem konopca zatvorio bi rascjep i ulovio bi ih i bio je tako spretan s tom napravom da mu je po cijeloj širini pojasa visio pozamašan broj malih bijelih zviždovki. Barbir kupi čitavo jato. Zviždovke su smatrali takvom poslasticom da su ih obično pekli bez vađenja utrobe, ali je Barbir bio previše gadljiv, pa je očistio i priredio svaku malu pticu. Pripremio je nezaboravan doručak, tako da se čak i Robovo natmureno lice rasvijetlilo. U Great Berkhamsteadu izveli su svoju predstavu pred velikom publikom i prodali mnogo lijeka. Te večeri su Barbir i Rob zajedno pošli u krčmu da se izmire. Jedan dio večeri sve je bilo dobro, ali su popili previše morata, koji je imao pomalo okus na gorke dudove i Barbir je promatrao kako Robove oči postaju sjajne i pitao se pocrveni li tako i njegovo lice od pića. Rob je, mimo svog običaja, počeo arogantno izazivati velikog i snažnog drvosječu i vrijeđati ga. Začas je došlo i do fizičkog obračuna. Bili su istog stasa, a njihova je kavga bila divlja poput ludila. Omamljeni moratom, stajali su jedan naspram drugoga i udarali neprestance i isponova svom snagom, šakama, koljenima i nogama, a udarci i buboci zvučali su kao udarci čekićem po hrastovim. Konačno ih je sasvim iscrpljene rasturila mala vojska izmiritelja i odvukla svakog na svoju stranu, a Barbir je izveo Roba iz krčme.

– Pijana budalo! – I tko mi to govori! – reče Rob. Tresući se od bijesa, Barbir je sjeo i promatrao svog pomoćnika. – Istina je da i ja mogu biti pijana budala – reče – ali sam oduvijek znao izbjeći neprilike. Nikada nisam prodavao otrove. Nemam nikakve veze s magijom koja opčinjuje ili oživljava zle duhove. Ja samo kupujem velike količne alkohola i izvodim predstavu koja mi omogućava da prodajem male bočice uz veliku zaradu. Čitava mudrost našeg življenja je u tome da ne privlačimo pažnju na sebe. Zbog toga tvoje gluparanje mora prestati, i neću te više vidjeti stisnutih šaka. Piljili su bijesno jedan u drugoga, ali je Rob kimnuo. Od toga dana, dok su se kretali prema jugu, dostižući ptice selice, Rob kao da je ispunjavao Barbirovu zapovijed, ali nekako protiv volje. Barbir odluči zaobići solzberški sajam, shvaćajući da bi odlazak na sajam za Roba značio diranje starih rana. Njegov napor nije bio ni od kakve koristi, jer te noći, kad su logorovali u Winchesteru umjesto u Salisburyju, Rob se u logor vratio teturajući. Lice mu je bilo puno modrica i bilo je očito da se tukao. – Jutros, dok si ti vozio kola, prošli smo pokraj opatije, a ti ipak nisi stao da pitaš za oca Ranalda Lovella i svog brata. – Nikakva korist od toga što pitam. Kad god pitam, nitko ne zna za njih. Rob više nije govorio ni o pronalaženju sestre Anne Mary, ili Jonathana ili Rogera, brata kojeg je posljednji put vidio dok je još bio beba. Odustao je od traženja i sad ih nastoji zaboraviti, govorio si je Barbir, boreći se da to shvati. Izgledalo je kao da se Rob pretvorio u medvjeda i u svakoj krčmi se ponovo nudio da ga rastrgaju. Naprasitost je u njemu rasla poput korova; bol koju su mu donosili piće i tučnjava dočekivao je s dobrodošlicom, da bi istjerao bol koja ga je kinjila kad bi mislio na braću i sestru. Barbir se nije mogao odlučiti je li Robovo prihvaćanje gubitka djece bilo zdravo ili ne. Bila je to najneugodnija zima koju su proveli u maloj kući u Exmouthu. U početku su on i Rob zajedno odlazili u krčmu. Obično bi pili i razgovarali s mještanima, zatim bi našli žene i odveli ih kući. Ali, nije se mogao mjeriti s mladićevim nezajažljivim apetitom u tom pogledu, niti je, na svoje iznenađenje, to želio. Sad je Barbir bio taj koji je mnoge noći preležao budan, promatrao sjene i slušao, želeći da, za ime dragog Boga, već jednom svrše s tim, ušute i najzad zaspu. Te godine uopće nije bilo snijega, ali je neprekidno padala kiša i to šuštanje i škropljenje je već vrijeđalo i uho i duh. Trećeg dana po Božiću Rob dođe kući sav razjaren. – Prokleti gostioničar! Izbacio me iz naše gostionice. – Bez ikakvog razloga, vjerujem? – Zbog tuče – progunđa Rob, mrgodeći se. Rob je u kući provodio više vremena, ali je bio zlovoljniji nego ikad, a i Barbir. Razgovori nisu bili ni dugi ni ugodni. Barbir je uglavnom pio, što je bio njegov uobičajeni način borbe s hladnim danima. Kad god je to mogao, oponašao je zimski san životinja. Kad je bio budan, ležao je u uleknutom krevetu kao velika stijena, osjećao da ga vlastito meso

ponižava i osluškivao svoje disanje: probijajući se do usta, dah mu je zviždao i strugao. Prisjećao se mnogih pacijenata čije je disanje zvučalo mnogo bolje od njegovog vlastitog. Uznemiren takvim mislima, jedanput dnevno bi se dizao iz kreveta da skuha obilan obrok, tražeći u masnom mesu zaštitu od drhtavice i zlih slutnji. Obično je uz krevet držao otvorenu pljosku i pliticu pečene janjetine zalivene u masti. Rob je još čistio kuću kad je imao volje da to čini, ali je do veljače kuća zaudarala kao lisičja jazbina. Jedva su dočekali proljeće i u ožujku su spremili kola i odvezli se iz Exmoutha, putujući preko solzberške visoravni i preko niskog škrapastog terena gdje su prljavi robovi kopali u vapnencu i krečnjaku da bi oteli zemlji željezo i kositar. Nisu se zaustavljali u robijaškim logorima, jer tamo nisu mogli zaraditi ni pola novčića. Barbirova misao je bila da duž granice s Walesom putuju do Shrewsburyja i tako stignu do rijeke Trent, a zatim nastave sjeveroistočno. Zaustavljali su se u svim dosad već poznatim selima i gradićima. Kobila nije kasala paradnim korakom i s onakvim žarom kakav je pokazivao Incitatus, ali je životinja bila lijepa i grivu su joj ukrasili raznobojnim vrpcama. Posao im je u cijelosti cvao. U Hope-under-Dinmoreu našli su majstora kožara vještih ruku i Rob kupi par korica od meke kože za nošenje oružja koje je naručio. Čim su stigli u Blyth, odmah odoše u kovačnicu gdje ih Durman Moulton zadovoljno pozdravi. Zanatlija ode do police u mračnom udubljenju dućana i vrati se noseći dva zavežljaja omotana u meku životinjsku kožu. Rob ih žudno odmota i zastade mu dah. Ako je to uopće bilo moguće, mač je bio još bolji od onoga kojem su se prošle godine toliko divili. Bodež je bio isto tako kvalitetan. Dok se Rob radovao maču, Barbir je odmjeravao nož i osjećao njegov izvanredni sklad. – To je pravi posao – reče Moultonu koji je i sam bio toga svjestan. Rob stavi oružje u korice o pojasu, odvagujući mu težinu koja je za njega bila novost. Položi ruke na oba balčaka, a Barbir nije mogao odoljeti porivu da ga proučava. Imao je sjajno držanje. S osamnaest godina već je sasvim izrastao i bio dva pedlja viši od Barbira. Bio je širok u ramenima i vitak; imao je grivu kovrčave smeđe kose, široko usađene plave oči, koje su mijenjale raspoloženje brže nego more, široko lice i četvrtastu vilicu koju je pomno izbrijavao. Iz korica napola izvuče mač kojim je objavljivao da je rođen slobodan i ponovo ga vrati u korice. Promatrajući ga, Barbir osjeti drhtaj ponosa i neku čudnu strepnju kojoj nije znao dati imena. Možda ne bi bilo pogrešno nazvati to strahom.

GLA VA 17

NOVA POGODBA rvi put kad je ušao u krčmu s oružjem – bilo je to u Beverleyu – Rob osjeti razliku. Nije da su mu ljudi ukazivali više poštovanja, ali su s njim bili oprezniji. Barbir mu je stalno ponavljao da i on mora biti oprezniji, jer je žestok bijes jedan od osam smrtnih grijeha Svete matere Crkve. Robu je već dosadilo slušanje iste priče o tome što bi se dogodilo da ga oblasnikovi ljudi predaju crkvenom sudu, ali je Barbir ponovo opisivao procese u kojima su optuženi morali dokazivati nevinost držeći užareni kamen ili usijani metal ili ispijajući kipuću vodu. – Kazna za ubojstvo je vješanje ili odrubljivanje glave – okrutno je govorio Barbir. – Često onome tko nekoga ubije provuku remenje kroz tetive iznad peta, i zavežu ga za rep razjarenog bika, a onda psi gone životinju do smrti. Milostivi Kriste, mislio je Rob, Barbir je postao ostarjela baba. Pa zar on misli da ću ja izići iz kuće i početi ubijati svjetinu? U Fulfordu je otkrio da je-izgubio rimski novčić koji je nosio sa sobom otkako ga je očeva grupa radnika izvadila iz Temze. U najcrnjem raspoloženju, pio je tako dugo dok nije lako upao u zamku i dao se izazvati kozičavom Škotu koji ga je gurnuo u lakat. Umjesto isprike, Škot je promrmljao neku ružnu psovku na gelskom. – Govori engleski, ti prokleti patuljče – zareži Rob, jer je Škot, premda snažne građe, bio za dvije glave niži od njega. Barbirova upozorenja možda ipak nisu bila uzaludna, jer je instinktivno otkopčao pojas s oružjem. I Škot smjesta učini isto i oni krenu jedan prema drugom. Unatoč tome što je čovjek bio niži, Rob je bio grdno iznenađen kad je otkrio nevjerojatnu vještinu njegovih ruku i nogu. Prvim udarcem čovjek mu slomi rebro, a onda mu šakom tvrdom poput kamena smrska nos, što je još neugodnije krenulo i još strašnije zaboljelo. Rob zaurla. – Kurvin sine – dahtao je koncentrirajući se na bol i bijes da mu daju dovoljno snage, ali jedva je bio u stanju da se održi u toj borbi dok Škot nije postao dovoljno iscrpljen da obostrano povlačenje bude moguće. Oteturao je natrag do logora, a osjećao se i izgledao je kao da ga je napala i nemilosrdno isprebijala čitava četa gorostasa. Barbir nije bio baš previše obziran dok mu je uz krckanje hrskavice namještao slomljeni nos. Na ogrebotine i modrice utrljao je alkohol, ali su njegove riječi pekle više od alkohola.

P

– Ti si na prekretnici – reče. – Izučio si zanat. Bistrog si uma i nema nijednog razloga da ne uspiješ, osim tvoje vlastite plahovite ćudi. Jer, ako nastaviš ovim putem, uskoro ćeš postati beznadni pijanac. – I to mi proriče netko tko će i sam umrijeti od pića – bahato će Rob. Zagunđao je kad je dotakao natečene usnice koje su krvarile.

– Sumnjam da ćeš ti živjeti dovoljno dugo da umreš od pića – odgovori mu Barbir. Bez obzira na to koliko se Rob trudio da ga pronađe, rimski novčić nije nađen. Jedina preostala svojina koja ga je vezivala uz djetinjstvo bio je vršak strelice koji mu je dao otac. Dao je izbušiti rupu u kremenu i Rob ga je nosio oko vrata, na kratkoj vezici od jelenje kože. Ljudi su mu se sada nastojali skloniti s puta, jer ga je osim visine i profesionalnog izgleda oružja koje je nosio o pasu resio i iskrivljen nos, koji je kako su se boje od podliva na njemu smjenjivale izgledao kao da se miče po licu. Možda je Barbir bio previše bijesan na njega da bi mu nos namjestio najbolje što je znao, ali je bilo sigurno da on više nikada neće biti ravan. Rebro ga je boljelo tjednima kad god bi udahnuo. Rob je bio pokoran dok su putovali iz Northumbrije do Westmorelanda i zatim natrag u Northumbriju. Nije odlazio u gostionice i krčme gdje se bilo lako potući, nego bi ostajao kraj kola uz večernju vatru. Kad god su logorovali daleko od grada ispijao bi zalihe lijeka i tako postajao gotovo ovisan o medovini. Jedne noći kad je već bio teško pijan došao je u napast da otvori i bocu na čijem je grliću u bilo ugrebeno slovo B. To je bila tekućina s dodatkom pišaline, spravljena za osvetu onima koji su bili Barbirovi neprijatelji. Zgrozivši se, Rob baci bocu; od tada je kupovao piće svaki put kad bi stali u gradu i brižno ga spremao u jednom kutu kola. U Newcastleu je glumio starca, skrivajući modrice pod lažnom bradom. Predstava je bila dobro posjećena i prodali su mnogo ljekarije. Nakon predstave Rob je došao iza kola da skine masku, kako bi mogao postaviti paravan i početi s pregledima; Barbir je već bio tamo i raspravljao s visokim, mršavim čovjekom. – Slijedim vas još od Durhama gdje sam vas zapazio – govorio je čovjek. – Gdje god dođete, privučete gomilu. Gomila je ono što ja trebam, pa predlažem da zajedno putujemo i dijelimo svu zaradu. – Ti nemaš zarade – reče Barbir. Čovjek se nasmije. – O, imam, samo što je moj posao naporan rad. – Ti si džepar i sjecikesa. Jednog dana će te uhvatiti s rukom u tuđem džepu i to će biti tvoj kraj. Ja ne surađujem s lopovima. – Možda nije na tebi da odlučuješ. – On odlučuje – umiješa se Rob. Čovjek ga jedva udostoji pogleda. – Ti nemaš što govoriti, starče, da ne privučeš pažnju onih koji bi ti mogli naškoditi. Rob korakne prema njemu. Džeparove oči se raširiše od iznenađenja i on izvuče dug, uski nož ispod kaputa i polako krene prema obojici. Robov skupocjeni bodež kao da je sam od sebe iskočio iz korica i zario se čovjeku u ruku. Nije uopće bio svjestan napora, ali udarac mora da je bio snažan, jer je osjetio da je vršak noža zagrebao po kosti. Kako je izvukao nož iz mesa, briznuo je ispod njega potok krvi. Roba začudi da se iz osobe mršave poput ždrala tako brzo slilo toliko krvi. Džepar se povuče hodajući natraške i uhvativši se za ranjenu ruku. – Vrati se – reče Barbir. – Daj da ti previjemo tu ranu. Nećemo ti stvarati daljnje

neprilike. Ali čovjek je već zamakao iza kola i u trenu otrčao. – Toliko krvarenja će se primijetiti. Ako u gradu ima oblasnikovih ljudi, uhvatit će ga, a on bi ih mogao dovesti do nas. Moramo brzo otići odavde – reče Barbir. Odmaglili su kao i onda kad su se bojali smrti pacijenta, ne zaustavljajući se sve dok nisu bili sigurni da ih ne prate. Rob naloži vatru i sjedne pokraj nje, još uvijek obučen u starca, preumoran da se presvuče i pojede hladnu bijelu repu od jučerašnjeg obroka. – Nas smo bili dvojica – prezirno reče Barbir. – Mogli smo ga se otarasiti i bez toga. – Trebalo ga je naučiti pameti. Barbir ga pogleda u oči. – Slušaj me – reče. – Ti nas izlažeš riziku. Robu navali krv u lice zbog nepravde, jer je tako postupio da zaštiti Barbira. Osjeti kako u njemu kipti novi bijes, pomiješan sa starim otporom. – Ti nikada nisi ništa riskirao radi mene. Ti više ne zarađuješ naš novac, ja ga zarađujem. Ja zarađujem za tebe više nego što bi taj lopov mogao skupiti svojim kradljivim prstima. – I odgovornost je rizik – umorno će Barbir i okrene mu leđa. Stigli su do najsjevernije točke svog puta i zaustavljali se u pograničnim zaseocima gdje stanovnici nisu znali jesu li Englezi ili Škoti. Kad bi on i Barbir izvodili predstavu pred publikom, šalili bi se i radili prividno složno, ali kad ne bi bili na pozornici zapadali bi u ledenu šutnju. Ako bi pokušavali razgovarati, brzo bi se počeli prepirati. Prošlo je vrijeme kad se Barbir usuđivao podići ruku na njega, ali kad je bio pijan još je imao pogan i pogrdan jezik koji nije znao za oprez. Jedne noći u Lancasteru, dok su bili ulogoreni pokraj ribnjaka iz kojeg se dizala mjesečinom obojena magla poput blijedog dima, napala ih je čitava vojska insekata nalik muhama i spas potražiše u piću. – Oduvijek si bio golem nezgrapan klipan. Gospodičić je postao stog govna. Rob uzdahne. – Pobrao sam gologuzo siroče... oblikovao ga... bez mene bi bio manje od nule. Nije daleko dan kad će početi s vlastitom praksom barbira-ranarnika, odlučio je Rob; odavno je u njemu sazrijevala odluka da se njegov put mora odvojiti od Barbirovog. Pronašao je trgovca sa zalihom ukiseljena vina i otkupio ga; sad je u pijanstvu pokušavao utišati hrapavi glas. Ali se on i dalje čuo. – ...debelih ruku i spore pameti. Koliko sam se samo trudio da ga naučim žonglirati! Uskoro Rob otpuže u kola da ponovo napuni pehar, ali ga je grozni glas i tamo slijedio. – Donesi i meni prokleto piće. Donesi ga sam za svoju bijednu malenkost, htio mu je odgovoriti. Umjesto toga, tjeran neodoljivom željom, otpuže do kuta kola gdje su stajale boce posebnog Specifika s dodatkom. Uzme jednu bocu i prinese je očima, dok nije ugledao zagrebenu oznaku koja je označavala što je u boci; zatim ispuza iz kola, odčepi glinenu

bocu i pruži je debeljku. Kako pogano, pomisli u strahu. Ipak, ništa poganije od Barbirovog davanja tih istih boca tolikim ljudima tijekom mnogih godina. Opčinjeno je gledao kako Barbir uzima bocu, naginje natrag glavu, otvara usta i prinosi piće ustima. Bilo je još dovoljno vremena da se pokaje. Gotovo da je čuo svoj glas kako viče Barbiru da stane. Rekao bi mu da boca ima slomljen grlić i lako bi je zamijenio neoznačenom bocom metheglina. Ali je šutio. Grlić boce uđe u Barbirova usta. Gutaj, gutaj, okrutno ga je nukao Rob. Mesnati vrat se naprezao dok je Barbir pio. Zatim, odbacivši praznu bocu, pade natraške i zaspi. Zašto nije osjećao radost? Tijekom duge i besane noći razmišljao je o tome. Kad je Barbir bio trijezan, bio je kao dva čovjeka u jednom; jedan od njih dobrodušan i vesela srca, a drugi nečasnija osoba koja ne oklijeva da dijeli posebni Specifik. Kad je bio pijan, tu nema dvojbe, pojavljivao se podliji čovjek. Iznenada, kao svjetlo munje koje para mračno nebo, Rob uvidi da se i sam pretvara u podlijeg Barbira. Zadrhtao je i prikučio se vatri obuzet očajem. Sutradan ujutro ustao je čim je svanulo, pronašao odbačenu označenu bocu i sakrio je u šumi. Zatim je raspirio vatru i kad je Barbir ustao već ga je čekao obilan doručak. – Nisam bio doličan čovjek – reče Rob kad je Barbir pojeo. Oklijevao je, a onda se prisilio da nastavi. – Ispričavam se i molim te za oproštenje. Barbir kimne glavom, iznenađen. Upregnuli su Kobilu i pola prijepodneva se vozili bez razgovora, a Rob je ponekad bio svjestan pogleda zamišljenih očiju na sebi. – Mnogo sam premišljao o tome – najzad reče Barbir. – Sljedeće sezone moraš raditi kao samostalan barbir-ranarnik. Osjetivši krivnju što je samo dan ranije sam došao do istog zaključka, Rob se pobuni. – To je od prokletog pića. Ono nas obojicu surovo izobličava. Moramo ga se odreći i slagat ćemo se kao i prije. Činilo se da je Barbir ganut, ali je odmahnuo glavom. – To je samo djelomično od pića, a djelomično je to što si ti mladi jelen koji treba iskušati svoje rogove, a ja sam već stari jelen. Osim toga, ja sam za jelena predebeo i sipljiv – suho reče. – Za mene je silan napor već samo penjanje na pozornicu, svakim danom sve mi je teže izvoditi predstavu. Bio bih sretan da zauvijek ostanem u Exmouthu, da uživam u toplom ljetu i uzgajam povrtnjak, da i ne spominjem zadovoljstva od moje kuhinje. Dok si ti odsutan, mogu spremiti bogatu zalihu lijeka. Osim toga, plaćat ću održavanje kola i Kobile, kao i do sada. Ti ćeš za sebe zadržavati zaradu od svakog pacijenta kojega liječiš i od svake pete bočice lijeka prodane prvu godinu, a od svake četvrte boce prodane svake naredne godine. – Od svake treće boce prve godine – mehanički reče Rob.

– A nadalje, od svake druge boce. – To je pretjerano za mladića od devetnaest godina – strogo će Barbir. – Hajde da zajedno razmislimo – doda – jer smo mi razumni ljudi. Na koncu su se složili da će Rob tijekom prve godine dobivati prihod od svake četvrte boce, a svih narednih godina od svake treće. Sporazum će biti na snazi tijekom pet godina, a nakon toga će napraviti bilancu. Barbir je bio svečano raspoložen, a Rob nije mogao vjerovati svojoj dobroj sreći, jer to je bila znatna zarada za mladića njegove dobi. Putovali su kroz Northumbriju prema jugu u najboljem raspoloženju i s obnovljenom srdačnošću i osjećajem prijateljstva. Nakon obavljenog posla, u Leedsu su nekoliko sati spavali na tržnici; Barbir je obilato kupovao i izjavio da mora prirediti raskošnu večeru da proslave novu pogodbu. Iz Leedsa su krenuli putem koji vodi pokraj rijeke Aire, kroz dugačke drvorede starih stabala koja se dižu visoko iznad zelenih guštika, razvučenih lugova i proplanaka obraslih vrijeskom. Rano su se ulogorili uz rijeku, među johama i vrbama, i Rob je satima pomagao Barbiru u priređivanju goleme pite s mesom. Barbir je u nju stavio iskosano i izmiješano meso od srnećeg i telećeg buta, ugojenog kopuna i par golubova, šest kuhanih jaja, mnogo masti i sve to pokrio debelom korom tijesta i premazao uljem. Dugo su je jeli i kad je Barbir ožednio od pite ništa mu od pića nije moglo zamijeniti metheglin. Sjetivši se svog nedavno datog zavjeta, Rob je pio vodu i promatrao kako Barbirovo lice postaje crveno, a oči mrzovoljne. Sada je Barbir tražio da mu Rob iz kola donese dva sandučića bočica i stavi mu ih na dohvat, da se po volji može sam služiti. Rob je to učinio i tjeskobno promatrao Barbira dok je ovaj pio. Uskoro je Barbir počeo jogunasto mrmljati protiv uvjeta pogodbe, ali je prije nego što je dospio sve pokvariti utonuo u pijani san. U jutro, koje je bilo vedro, sunčano i ispunjeno pjevom ptica, Barbir je bio blijed i mrzovoljan. Činilo se da se ne sjeća svog ružnog ponašanja prethodne večeri. – Hajdemo na pastrve – reče. – Baš si želim doručak od hrustavo pečene ribe, a čini mi se da je rijeka Aire pravo mjesto za pecanje. – Ali, kad se pridigao s ležaja, potuži se na bol u lijevom ramenu. – Ja ću natovariti kola – odluči on – jer fizičkim radom se podmazuju bolni zglobovi. On odnese jedan sandučić metheglina do kola, a onda se vrati po drugi. Bio je na pola puta do kola kad ga je uz tresak ispustio i zanjihao se. Na licu mu se pojavi zbunjen izraz. Ruku položi na grudi, a lice mu se izobliči u grimasu. Rob vidje da mu je bol iskrivila ramena. – Roberte – reče ljubazno. Bio je to prvi put da Barbir izgovara njegovo pravo ime. Zakorači prema Robu, pružajući naprijed obje ruke. Ali prije nego što ih je Rob uspio prihvatiti, Barbir presta disati. Poput velikog stabla – ne, poput lavine, poput smrti planine – Barbir se prevrne i tresnuvši padne na zemlju.

GLAVA 18

POČIVAO U MIRU isam ga poznavao. – Bio je moj prijatelj. – Ni tebe nisam nikad vidio – reče nepopustljivo svećenik. – Sad me vidite. – Rob je iskrcao njihove stvari iz kola i sakrio ih iza vrbovog grmlja, kako bi napravio mjesta za Barbirovo tijelo. Vozio je šest sati do malog sela Aire’s Crossa u kojem je bila stara crkva. Sad je ovaj svećenik ledenih očiju postavljao sumnjičava i osorna pitanja, kao da se Barbir pretvarao da je umro samo da bi mu stvarao neprilike. Otvoreno negodujući, svećenik zafrkće kroz nos kad je otkrio što je Barbir bio za života. – Liječnici, ranarnici ili barbiri... svi se oni rugaju očiglednoj istini da samo Sveto Trojstvo i sveci imaju pravu moć ozdravljivanja. Rob je bio obuzet snažnim osjećajima i neraspoložen da sluša takve riječi. Dosta je, bezglasno zareži. Bio je svjestan oružja o pojasu, ali kao da mu je Barbir savjetovao da ga se kani. Svećeniku je govorio blago i ljubazno dao poveći prilog za crkvu. Najzad svećenik šmrkne. – Nadbiskup Wulfstan je svećenicima zabranio da posežu za desetinom i pristojbama od župljana drugih svećenika.

N

– On nije bio župljanin drugog svećenika – kaza Rob. Najzad je ukop na posvećenoj zemlji dogovoren. Bila je prava sreća što je sa sobom ponio punu kesu novca. Stvar se nije mogla odlagati, jer se već osjećao zadah mrtvaca. Tesar u selu se sablazni kad shvati koliki sanduk mora napraviti. I raka je morala biti odgovarajuće velika; nju je Rob sam iskopao u kutu groblja. Rob je mislio da je Aire’s Cross dobio ime po prijelazu na rijeci Aire, ali mu svećenik objasni da je selo nazvano po velikom raspelu od uglačane hrastovine koje se nalazi u crkvi. Ispred oltara, podno tog golemog križa, postavljen je Barbirov kovčeg posut ruzmarinom. Slučajno je tog dana bio Dan sv. Kalista i Crkva od Križa je bila krcata ljudima. Kad je izgovarana molitva Kyrie Eleison, malo svetište bilo je gotovo sasvim ispunjeno. – Gospodine budi milostiv, Kriste budi milostiv – pjevali su. Na crkvi su bila samo dva mala prozora. Tamjan se borio sa smradom, ali je nešto zraka stizalo kroz zidove od balvana i slamnati krov, tako da su kandila treperila. U krugu oko lijesa šest dugačkih voštanica borilo se s tamom. Bijeli mrtvački pokrov pokrivao je sve osim Barbirovog lica. Rob mu je zaklopio oči i Barbir se doimao usnulim ili, možda, vrlo pijanim. – Bio vam je otac? – prošaptala je jedna starica. Rob je malo oklijevao, a zatim mu se činilo lakšim da potvrdno kimne. Starica uzdahne i dotakne mu ruku. Platio je misu zadušnicu u kojoj su ljudi sudjelovali s dirljivom ozbiljnošću i Rob sa zadovoljstvom shvati da Barbir ne bi bio bolje ispraćen ni da je pripadao cehu, niti bi se za

njega molilo s više poštovanja da je bi prekriven purpurnim carskim pokrovom. Kad je misa završila i ljudi otišli, Rob se približi oltaru. Klekne četiri puta i prekriži se kako ga je prije toliko mnogo vremena mama naučila, pokloni se posebno Bogu, Sinu i Gospi i konačno apostolima i svim svetim dušama. Svećenik je prolazio crkvom i brižljivo gasio kandila, a zatim ga je ostavio da oplakuje mrtvaca. Rob nije otišao ni jesti ni piti, već je ostao klečati, naizgled lebdeći između treperava svjetla svijeće i teške tame. Vrijeme je protjecalo a da to nije primjećivao. Zapanjio se kad su zvona objavila jutrenje, podigao se i ukočenim nogama oteturao kroz lađu. – Pokloni se kako dolikuje – hladno mu dobaci svećenik i on to učini. Pođe nekoliko koračaj a podalje od crkve i pomokri se kraj stabla, zatim se vrati i u koritu do crkvenih vrata opere ruke i lice, dok je u crkvi svećenik završavao zornicu. Nakon što je svećenik drugi put otišao, voštanice su dogorjele i Rob osta u tami sam s Barbirom. Sad si je dopustio da razmišlja o tome kako ga je taj čovjek spasio dok je bio mali dječak u Londonu. Sjećao se Barbira kad je bio blag i kad to nije bio; njegovog blagog zadovoljstva prilikom priređivanja i dijeljenja hrane i njegove sebičnosti; strpljenja u podučavanju i okrutnosti; putenosti i razboritih savjeta; njegova smijeha i bijesa; njegova otvorena duha i pijančevanja. Rob je znao da ono što je bilo među njima nije bila ljubav. Pa ipak je to bilo nešto što je dostatno zamjenjivalo ljubav, pa kad je prvo svjetlo zasivilo voštano lice, Rob J. je gorko plakao, i ne samo zbog Henryja Crofta. Barbir je sahranjen nakon rane mise. Svećenik se nije dugo zadržao uz grob. – Možete ga zatrpati – rekao je Robu. Dok su kamenje i šljunak štropotali po poklopcu, Rob je slušao kako mrmlja nešto na latinskom, nešto o sigurnoj nadi u uskrsnuće. Rob je učinio sve što bi učinio za nekog iz obitelji. Sjetivši se svojih izgubljenih grobova plati svećeniku da naruči nadgrobni kamen i odredi što na njemu mora pisati. Henry Croft Barbir-ranamik Umro 11. srpnja ljeta Gospodnjeg 1030. – Možda Requiescat in Pace – Počivao u miru, ili tako nešto? – reče svećenik. Jedini prikladan epitaf koji mu je padao na pamet za Barbira bio je Carpe Diem – »Uživaj dan«. Ipak, nekako... A zatim se nasmije. Svećenik se naljutio kad je čuo što je odabrao. Ali je naočit mladi stranac plaćao kamen i bio uporan u zahtjevu, tako da je svećenik pažljivo zapisao. »Fumum vendidi«. »Prodavao sam maglu«. Promatrajući tog svećenika ledenih očiju kako sa zadovoljnim izrazom lica sprema zaradu, Rob spozna da ne bi bilo neobično da ne podigne kamen mrtvom Barbiru. Jer, u Aire’s Crossu nije bilo nikoga tko bi brinuo o tome.

– Uskoro ću se vratiti da provjerim je li sve onako kako sam tražio. Svećenikove oči se smračiše. – Idi s Bogom – kratko reče i vrati se u crkvu. Sasvim iscrpljcn i gladan Rob potjera Kobilu prema vrbovom šipražju u kojem je bio ostavio njihove stvari. Ništa nije bilo dirnuto. Kad je sve natovario natrag u kola, sjeo je na travu i jeo. Ostatak mesne pite se pokvario, ali je žvakao i gutao suhi kruh koji je Barbir ispekao prije četiri dana. Padne mu na pamet da je postao nasljednik. Bili su to njegov konj i njegova kola. Naslijedio je instrumente i pribor, otrcane krznene pokrivače, žonglerske kugle i mađioničarske trikove, blještavilo i maglu, odlučivanje o tome kamo će ići sutra, a kamo prekosutra. Prva stvar koju je učinio bilo je da ukloni sve boce posebnog Univerzalnog specifika i jednu po jednu ih razbije o stijenu. Barbirovo oružje će prodati; njegovo vlastito je bilo bolje. Ali saksonski rog je objesio sebi oko vrata. Uspne se na kola i sjede na sjedište, ozbiljan i uspravan, kao da sjedi na prijestolju. Možda će, pomisli on, pogledati okolo i naći si dječaka.

GLA VA 19

ŽENA NA CESTI astavio je putovati, kao što su to uvijek »šećući kroz nedužni svijet«, kako je Barbir običavao govoriti. Prvih se dana nije mogao prisiliti da raspremi kola i održi predstavu. U krčmi u Lincolnu kupi topli obrok, jer nije uopće kuhao i hranio se uglavnom kruhom i sirom što su ih pravili drugi. Uopće nije pio. Večerima bi sjedio uz logorsku vatru i spopadala bi ga strašna osamljenost. Čekao je da se nešto dogodi. Ali ništa se nije događalo i nakon nekog vremena najzad shvati da će morati početi živjeti svoj vlastiti život. U Staffordu odluči da se vrati poslu. Kobila je podigla uši i propinjala se dok je Rob lupao u bubanj i objavljivao njihovo prisustvo na gradskom trgu. Bilo je kao da je oduvijek radio sam. Ljudi koji su se okupili nisu ni znali da bi tu trebao biti i jedan stariji čovjek koji je davao znak kad treba početi i prestati žongliranje i koji je pričao najljepše priče. Skupljali su se, slušali i smijali se, očarano gledali dok je crtao, kupovali patvoreni alkohol i čekali u redu da iza paravana potraže lijeka svojoj tegobi. Kad ih je počeo primati za ruke, Rob otkrije da se vratio njegov dar. Krupan kovač, koji je izgledao kao da bi mogao podići svijet, imao je u sebi nešto što mu je izjedalo život i zbog čega neće još dugo živjeti. Mršava djevojka, čije je bljedilo moglo nagoviještati neku bolest, imala je u sebi vrelo snage i vitalnosti, što je Roba kad je to osjetio ispunilo radošću. Možda je, kao što je Barbir rekao, dar stvarno bio prigušen alkoholom, a sada oslobođen apstinencijom. Bez obzira na to koji je bio razlog da se dar vratio, Rob je bio radosno uzbuđen i željan da što prije osjeti vezu sa sljedećim rukama. Odlazeći tog popodneva iz Stafforda, zaustavio se na jednom gazdinstvu da kupi slanine i vidio domaću mačku koja se upravo okotila. – Odaberite si jednoga – reče mu seljak. – Većinu ću ih morati utopiti, jer ih sve treba hraniti. Rob se igrao s mačićima njišući komad konopca pred njihovim njuškicama i svi su bili ljupki, osim jedne ohole majušne bijele mačkice koja je i dalje bila nabusita i prezriva. – Zar ti ne bi željela poći sa mnom, ha? – Mačkica je bila mirna i činila se bezazlenom, ali kad ju je pokušao uzeti u ruku, ogrebla ga je. Čudno, ali upravo zbog toga je postao još odlučniji da uzme upravo nju. On joj je umiljato tepao, postigao pun uspjeh, i dopustila mu je da je digne i prstima joj gladi dlaku.

N

– Ova će biti dobra – reče i zahvali seljaku. Sljedećeg jutra skuhao je doručak i mačku nahranio kruhom umočenim u mlijeko. Dok je zagledao u njezine zelenkaste oči, razabra u njima žensku prepredenost i nasmiješi joj se. – Dobit ćeš ime po majstorici Buffington – reče joj. Vjerojatno je upravo hranjenje bilo potrebna čarolija, jer kad je sjeo na sjedište kola, ona

mu se sklupčala u krilo i satima tu mirno prela. Maknuo ju je iz krila tek kad je na zavoju prema Tettenhallu na cesti naišao na čovjeka nadvijenog nad ženom koja je ležala nasred ceste. – Što je muči? – dovikne on i naglo zaustavi Kobilu. Vidio je da teško diše, lice joj je bilo sjajno od znoja, a trbuh ogroman. – Porađa se – odgovori čovjek. U voćnjaku uz cestu bilo je kojih desetak košara punih obranih jabuka. Čovjek je bio u bijednoj odjeći i nije baš izgledalo da bi mogao biti bolje stojeći gazda. Rob je zaključio da mora da je najamnik koji obavlja teške poslove za posjednika od kojega u zamjenu dobiva krpicu zemlje od koje žive on i njegova obitelj. – Tek što smo počeli brati jabuke uhvatili su je trudovi. Krenula je kući, ali nije stigla dalje. Ovdje nema babice, umrla je ovog proljeća. Kad sam vidio da leži tu na opasnom mjestu, poslao sam jednog dječaka da trkom dovede liječnika. – Onda dobro – reče Rob i maši se za vođice. Spremao se otići, jer je to bila upravo onakva situacija kakvu je, po Barbirovim uputama, trebalo izbjegavati; ako bi i mogao pomoći ženi, bila bi to nikakva zarada, a ako joj ne bi mogao pomoći, mogao bi biti okrivljen on za ono što bi se s njom dogodilo. – Sad je već prošlo više od jednog sata – gorko će čovjek – a liječnik još nije došao. Liječnik je Židov. Dok je čovjek govorio, Rob vidje da su se ženi izokrenule oči, jer su je opet uhvatili trudovi. Po onome što mu je Barbir pričao o Židovima liječnicima, moglo je biti moguće da liječnik uopće ne dođe. Ali bio je uvučen u stupicu tupom ravnodušnošću prema svojoj bijedi koju je prepoznao u seljakovim očima i sjećanjima koja bi volio zaboraviti. Uzdahnuvši, siđe s kola. Kleknuo je nad prljavu i izmučenu ženu i uzeo je za ruke. – Kad je posljednji put osjetila da se dijete miče? – Prije nekoliko tjedana. Već se četrnaest dana osjeća jako loše, kao da je otrovana. – Ovo joj je bio peti porod, rekao je. Kod kuće imaju dva dječaka, ali posljednje dvoje djece bila su mrtvorođenčad. Rob osjeti da je i ovo dijete mrtvo. Lagano položi ruku na napuhnuti trbuh i od sveg srca poželi da ode, ali mu je pred oči dolazilo mamino blijedo lice i slika kako leži na zagađenoj stelji u staji i mučna spoznaja da će i ova žena uskoro umrijeti ako ništa ne poduzme. U Barbirovoj opremi pronađe spekulum od uglačanog metala, ali ga nije upotrijebio kao zrcalo. Kad su trudovi prestali, namjesti joj noge i instrumentom raširi grlić, kako mu je Barbir opisao da ga treba koristiti. Iz nje polako klizne masa, koja je više bila trulež nego novorođenče. Jedva da je bio svjestan prisutnosti njezinog muža, uzdaha s kojim je popratio prizor i udaljio se. Ruke su govorile glavi što da radi, umjesto obrnuto. Izvukao je posteljicu do kraja, očistio i oprao rodilju. Kad je podigao pogled, iznenađen vidje da je stigao liječnik Židov. – Vi svakako želite preuzeti dalju brigu – reče mu. Osjeti veliko olakšanje jer je žena jednolično krvarila.

– Nema žurbe – reče liječnik. Ali je neprestano osluškivao njezino disanje i pregledavao je tako polagano i temeljito da je pomanjkanje povjerenja u Roba bilo očito. Najzad se činilo da je Židov zadovoljan. – Stavite joj dlan na trbuh i čvrsto trljajte, ovako. Rob je masirao prazan trbuh čudeći se. Napokon kroz stijenku abdomena napipa veliku spužvastu maternicu i osjeti kako se pod njegovom rukom skuplja u malu čvrstu loptu. Krvarenje je prestalo. – Čarolija vrijedna Merlina i trik koji ću zapamtiti – reče. – Nema nikakve čarolije u onome što mi radimo – mirno reče židovski liječnik. – Vi znate kako se zovem? – Sreli smo se prije nekoliko godina. U Leicesteru. Benjamin Merlin pogleda upadljiva kola, a onda se nasmiješi. – Ah, da. Vi ste bili dečko, naučnik. Barbir je bio debeo čovjek koji je znao rigati šarene vrpce. – Da. Rob mu nije rekao da je Barbir umro, niti je Merlin pitao za njega. Proučavali su jedan drugoga. Židovljevo jastrebovsko lice još uvijek je bilo uokvireno bujnom sijedom kosom i bijelom bradom, ali više nije bio tako mršav. – Onaj pisar s kojim ste razgovarali taj dan u Leicesteru. Jeste li mu izliječili vid? – Pisar? – Merlin je djelovao zbunjeno, ali mu se onda pogled razvedri. – Ah! To je Edgar Thorpe iz sela Lucteburnea, u Leicestershireu. Da je Rob i čuo ime Edgara Thorpea, već bi ga bio zaboravio. U tome je bila razlika među njima, shvati on; on najčešće nije znao imena svojih pacijenata. – Operirao sam ga i odstranio mu mrene. – A danas? Je li on zdrav? Merlin se dobrohotno nasmije. – Za gospodina Thorpea se baš ne bi moglo tvrditi da je zdrav, jer stari i ima drugih tegoba i jadanja. Ali vidi na oba oka. Rob je bio sakrio istrunuli fetus u krpu. Merlin ga je odmotao i razgledao, a zatim ga poškropio iz pljoske. – Krstim te u ime Oca i Sina i Duha Svetoga – žustro reče Židov, ponovo zamota mali zavežljaj i odnese ga seljaku. – Dijete je propisno kršteno – reče – i sigurno će mu biti dopušteno da uđe u kraljevstvo nebesko. To moraš reći ocu Stigandu ili onom drugom svećeniku u crkvi. Muž izvuče prljavu kesu, s izrazom pomirenosti sa svojim jadom i pun strepnje. – Koliko trebam platiti, gospod’ne lječniče? – Koliko možeš – reče Merlin, a čovjek uzme jedan peni iz kese pruži mu ga. – Je l’ bilo muško? – Ne bi se moglo reći – ljubazno odgovori liječnik. Spustio je novčić u duboki džep svog haljetka i premetao po njemu dok nije izvadio pola penija i dao Robu. Morali su pomoći seljaku da ženu odnese kući, što je bio napor vrijedan barem pola penija. Kad su najzad ostali sami, otišli su do obližnjeg potoka, da speru krv sa sebe. – Jeste li gledali slične porode?

– Ne. – Kako ste onda znali što trebate raditi? Rob slegne ramenima. – Opisali su mi. – Kažu da su neki rođeni iscjelitelji. Izabrani. – Židov mu se osmjehne. – Naravno, ostali naprosto imaju sreće – reče. Čovjekovo pomno ispitivanje izazivalo je nelagodu u njemu. – Da je majka umrla, a dijete bilo živo... – progovori Rob, natjeravši se da pita. – Carski rez. Rob se zapiljio u njega. – Ne znate o čemu govorim? – Ne. – Mora se razrezati trbuh i stijenka maternice i izvaditi dijete. – Otvoriti majku? – Da. – Jeste li vi to uradili? – Nekoliko puta. Dok sam bio liječnički pripravnik vidio sam jednog od svojih učitelja kako otvara živu ženu da bi izvadio dijete. Lažljivac! mislio je Rob, stideći se što tako gorljivo sluša. Sjetio se što mu je Barbir govorio o tom čovjeku i njemu sličnima. – I što se dogodilo? – Ona je umrla, ali umrla bi u svakom slučaju. Ja ne odobravam otvaranje utrobe žive žene, ali pričali su mi o ljudima koji su to učinili tako da su i majka i dijete preživjeli. Rob se okrenuo da pođe prije nego što će ga ovaj čovjek koji je govorio kao Francuz ismijati kao budalu. Ali, učinio je samo dva koraka prije nego što ga je nešto povuklo natrag. – Gdje treba zarezati? U prašini na putu Židov nacrta štapom torzo i ucrta dva reza, jednu dugu ravnu crtu na lijevoj strani, drugu po sredini trbuha. – I jedan i drugi – reče i daleko odbaci štap. Rob kimne i otiđe, nesposoban da mu se zahvali..

GLAVA 20

KAPE ZA STOLOM z Tettenhalla je otišao odmah, ali se nešto već događalo s njim. Počelo mu je ponestajati Univerzalnog specifika i sljedeći danje od seljaka kupio bačvicu alkohola, zaustavio se da smiješa novu zalihu, a već tog poslijepodneva u Ludlowu otišla je prva količina. Specifik se, kao i uvijek, dobro prodavao, ali on je bio zamišljen i pomalo uplašen. Držati ljudsku dušu na svom dlanu poput oblutka! Osjećati da iz nekoga istječe život, a ipak ga moći svojim zahvatima vratiti! Čak ni kralj nema takvu moć! Izabrani. Bi li mogao naučiti više? Koliko bi mogao naučiti? Kako to mora da izgleda, pitao se, znati sve što se može naučiti? Prvi put je u sebi spoznao želju da postane liječnik. Biti stvarno sposoban pobijediti smrt! Padale su mu na pamet nove i uznemirujuće misli, koje su izazivale čas ushićenje, čas duševnu tjeskobu. Sljedećeg jutra se uputio u Worcester, sljedeći grad prema jugu, uz rijeku Severn. Nije se sjećao ni rijeke, ni puta, ni Kobile koja ga je vukla, bilo čega s tog putovanja. Kad je stigao u Worcester, gradski ljudi su blenuli kad su ugledali crvena kola; dokotrljala su se do trga, učinila krug bez zaustavljanja, a zatim napustila grad i on je krenuo natrag u smjeru iz kojeg je došao.

I

Selo Lucteburne u Leicestershireu nije bilo dovoljno veliko da bi imalo gostionicu, ali je upravo bilo u tijeku košenje sijena i kad se Rob zaustavio na livadi na kojoj su četiri čovjeka baratala kosama, kosač na otkosu najbližem putu prestao je jednolično zamahivati kosom i objasnio mu je kako će stići do kuće Edgara Thorpea. Rob nađe starog čovjeka kako u malom vrtu, oslonjen na ruke i koljena, ubire poriluk. S čudnim osjećajem uzbuđenja odmah opazi da Thorpe vidi. Ali je bolno patio od kostobolje, pa iako mu je Rob pomogao da se, uz jecanje i bolne uzvike, osovi na noge, prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što su mogli u miru razgovarati. Rob donese iz kola nekoliko boca Specifika i otvori jednu, što jako razveseli njegovog domaćina. – Došao sam da se raspitam o operaciji koja vam je povratila vid, gospodine Thorpe. – Stvarno? A zašto vas to zanima? Rob je oklijevao. – Imam rođaka kojemu treba takvo liječenje i pitam u njegovo ime. Thorpe otpi gutljaj napitka, a zatim uzdahne. – Nadam se da je čovjek snažan i hrabar – reče. – Ruke i noge bile su mi svezane za stolicu. Nemilosrdne spone zasijecale su mi se u

glavu, da bi je učvrstile uz visoki naslon. Od pića sam bio gotovo u besvjesnom stanju, a onda su mi ispod očnih kapaka stavili male kopče i pomoćnik ih je podigao, tako da nisam mogao treptati. Sklopio je oči i zadrhtao. Priča je očigledno bila ispričana već mnogo puta, jer su pojedinosti bile čvrsto usađene u pamćenju i bez oklijevanja je pričao o njima, ali ih Rob zbog toga nije smatrao nimalo manje očaravajućim. – Moja bolest je bila toliko uznapredovala da sam mogao vidjeti, i to nejasno, samo ono što mi je bilo točno ispred očiju. Tada je u moje vidno polje uplovila ruka doktora Merlina. U ruci je držao oštricu koja je što se više približavala postajala sve veća, dok konačno nije zarezala u oko. – Oh, ta bol me je u sekundi otrijeznila! Bio sam uvjeren da mi je izrezao oko, umjesto da samo odstrani mrenu, vrištao sam i preklinjao ga da više ništa ne radi. Kad je nastavio, sasuo sam kišu psovki na njega i rekao mu da sam konačno shvatio kako je njegov prezreni narod mogao ubiti našeg uzvišenog Gospodina. – Kad je zarezao i u drugo oko, bol je bila tako strašna da sam izgubio svijest. Probudio sam se u mraku zbog poveza na očima i gotovo četrnaest dana užasno patio. Ali konačno sam mogao vidjeti, što već predugo nisam mogao. Poboljšanje vida bilo je toliko da sam još pune dvije godine bio pisar, sve dok zbog kostobolje nisam morao smanjiti poslove. Dakle, bila je istina, pomisli Rob. Onda su možda i ostale stvari o kojima mu je govorio Benjamin Merlin jednako realne. – Gospodin Merlin je najbolji doktor kojega sam ikad vidio – reče Edgar Thorpe. – Osim što se – mrgodno će Edgar Thorpe – za tako vrsnog liječnika nikako ne može nositi s mojom kostoboljom i zglobovima i nikako da me oslobodi te muke. Rob ponovo ode u Tettenhall, ulogori se u maloj dolini i ostane tri dana u blizini grada, kao zaljubljeni labud kojemu nedostaje hrabrosti da posjeti ženku, a ne može se prisiliti da je ostavi na miru. Prvi seljak od kojega je kupio hranu rekao mu je gdje živi Benjamin Merlin, i on se nekoliko puta polako provezao pored tog mjesta, niske seljačke kuće s dobro održavanom stajom i gospodarskim zgradama, poljem, voćnjakom i vinogradom. Nije bilo nikakvih vanjskih znakova da tu živi liječnik. Trećeg dana poslije podne, milju daleko od Merlinove kuće, Rob na putu sretne liječnika. – Kako ste mi, mladi barbiru? Rob odgovori da je dobro i upita za liječnikovo zdravlje. Neko vrijeme su pričali o vremenu, a zatim mu Merlin kimne u znak pozdrava. – Ne smijem se zadržavati, jer moram obići još tri bolesnika prije nego što moj posao za danas bude završen. – Smijem li vas pratiti i promatrati? – prisili se Rob da izgovori. Liječnik je oklijevao. Činilo se da nije nimalo zadovoljan tim pitanjem. Ali je kimnuo, premda nevoljko. – Budite ljubazni i nemojte me ometati – reče. Prvi pacijent je stanovao u maloj kolibi kraj guščjeg ribnjaka, nedaleko od mjesta gdje su se sreli. Bio je to Edwin Griffith, starac kojega je mučio promukli kašalj i Rob je odmah shvatio da čovjek pati od uznapredovale plućne bolesti i da će uskoro biti u grobu. – Pa kako ste mi danas, gospodine Griffithe? – upita Merlin.

Starac se zacrveni od napadaja kašlja, a zatim zasopće i uzdahne. – Isto, i ne žalim se, osim što danas nisam bio u stanju nahraniti ni svoje guske. Merlin se nasmiješi. – Možda bi se ovaj moj mladi prijatelj mogao pobrinuti za to – reče, i Rob nije mogao učiniti ništa drugo do složiti se s tim. Stari Griffith mu je rekao gdje je hrana, i Rob je uskoro s vrećom hrane žurio prema rubu ribnjaka. Bio je povrijeđen, jer je ovaj posjet bio za njega čisti gubitak vremena. Merlin zasigurno neće posvetiti previše vremena umirućem čovjeku. Oprezno se približio guskama, jer je znao kako pakosne mogu biti; ali, bile su gladne i usredotočene samo na hranu, pa su mu uz glasno prepiranje dopustile da brzo ode. Na njegovo iznenađenje, kad je ponovo ušao u trošni kućerak, Merlin je još uvijek razgovarao s Edwinom Griffithom. Rob još nikad nije vidio da se liječnik bavi nekim tako temeljito. Merlin je postavljao beskonačna pitanja o čovjekovim navikama i prehrani, o djetinjstvu i roditeljima, o njihovim roditeljima i od čega su umrli. Opipavao mu je bilo na zapešću, a onda opet na vratu, zatim je prislonio uho na grudi i osluškivao. Rob se povukao i sve to pažljivo promatrao. Kad su odlazili, starac mu zahvali što je nahranio perad. Pokazalo se da je taj dan posvećen onima zle kobi, jer ga je Merlin poveo dvije milje dalje, do kuće uz gradski trg u kojoj je ležala oblasnikova žena, iscijeđena od bolova. – Kako ste mi, Mary Sweyn? Nije odgovorila, samo ga je ozbiljno pogledala. Bio je to dovoljan odgovor i Merlin kimne. Sjeo je, uzeo njenu ruku i mirno joj govorio, isto kao što je uradio i sa starcem i tako je proveo iznenađujuće mnogo vremena. – Možete mi pomoći da okrenem gospođu Sweyn – reče Robu. – Polako, polako, sad. Kad je Merlin podigao spavaćicu da okupa skeletno tijelo, primijetili su na njenom ubogom lijevom boku upaljen čir. Liječnik ga odmah zareže da joj olakša, a Rob na svoje najveće zadovoljstvo vidje da je to obavljeno točno onako kako bi to i sam učinio. Merlin joj ostavi bočicu s tekućinom za ublažavanje boli. – Moramo pogledati još jednog – reče Merlin, kad su zatvorili vrata kuće Mary Sweyn. – To je Tancred Osbern, čiji me je sin jutros obavijestio da se povrijedio. Merlin priveže uzde svog konja za kola i zbog društva sjedne na prednje sjedište do Roba. – Kako je s očima vašeg rođaka? – dobrohotno upita liječnik. Mogao si je misliti da će Edgar Thorpe spomenuti njegovo propitivanje, pomisli Rob, i osjeti da mu krv navire u obraze. – Nisam ga htio obmanuti. Ja sam samo želio vidjeti rezultate vašeg liječenja – reče. – I činilo mi se da je to najjednostavniji način da se objasni moje zanimanje. Merlin se nasmije i kimne. Dok su se vozili, objasni mu kiruršku metodu koju je upotrijebio za odstranjivanje Thorpeove katarakte. – To nije operacija koju bih se bilo kome usudio savjetovati da je učini na svoju ruku – završi on značajno, i Rob kimne s odobravanjem, jer nije imao ni najmanju namjeru da se ikad upusti u operaciju bilo čijih očiju! Kad god bi došli do nekog križanja, Merlin bi pokazivao put, dok se konačno nisu dovezli blizu bogatog posjeda. Zahvaljujući stalnoj pažnji, izgledao je uredno, ali su u kući našli krupnog i mišićavog seljaka kako stenje na slamarici koja mu je bila krevet.

– Ah, Tancrede, što ste si učinili ovaj put? – zapita Merlin. – Povrijedio sam ovu prokletu nogu. Merlin odbaci pokrivač i namršti se, jer je lijeva noga bila u bedru iskrenuta i sva natečena. – Mora da vas strašno boli. Pa ipak ste dječaku rekli da kaže »kad god stignem«. Sljedeći put nemojte biti glupavo hrabri, i ja ću odmah doći – reče oštro. Čovjek sklopi oči i kimne. – Kako vam se to dogodilo i kada? – Jučer u podne. Pao sam s krova, dok sam popravljao prokleto krovište. – Neko vrijeme nećete moći popravljati krovište – reče Merlin. Pogleda Roba. – Trebat ću pomoć. Nađite nekakvu letvu, nešto dužu od njegove noge. Rob pođe vidjeti što može naći. U staji je bilo više bukovih i hrastovih klada, kao i komad borovine, rukom obrađen u dasku. Bila je preširoka, ali je drvo bilo mekano, pa Rob uze seljakov alat da ju raspolovi. Osbern mrko pogleda kad je prepoznao udlagu, ali ne reče ništa. Merlin pogleda i uzdahne. – Bedra su mu kao u bika. Pred nama je posao, mladi Cole – reče. Zgrabivši ozlijeđenu nogu za gležanj i list, liječnik pokuša jednakomjernim pritiskom istovremeno okrenuti i namjestiti iskrenutu nogu. Čulo se slabo pucketanje, kao zvuk gužvanja suhog lišća, i Osbern ispusti strašan urlik. – Nikakva korist od toga – začas će Merlin. – Ima jake mišiće i oni su se zgrčili da zaštite nogu, a ja nemam dovoljno snage da ih svladam i namjestim lom. – Dajte da ja pokušam – reče Rob. Merlin kimne, ali prvo pruži farmeru koji se sav tresao i ječao od muke izazvane neuspješnim naporom vrč pun alkohola. – Dajte mi još – soptao je Osbern. Kad je istrusio drugi vrč, Rob ga uhvati za nogu kao što je vidio da Merlin čini. Pazeći da ne vuče nogu, primijeni ravnomjeran pritisak, a Osbernov dubok glas pretvori se u oštar dugačak urlik. Merlin pograbi krupnog čovjeka ispod pazuha i povuče ga u suprotnom smjeru; lice mu se iskrivilo a oči izbuljile od napora. – Mislim da smo ju dobili – doviknuo je Rob, kako bi ga Merlin mogao čuti unatoč očajnom urlanju i stenjanju povrijeđenog. – Ide! –još dok je to govorio, krajevi slomljene kosti zaškripali su jedan o drugi i uglavili se. Nastupila je iznenadna tišina. Rob pogleda da vidi nije li se čovjek onesvijestio, ali je Osbern samo mlitavo ležao, a lice mu je bilo mokro od suza. – Držite je istegnutu – užurbano mu dobaci Merlin. Napravio je od traka platna omču i pričvrstio je oko Osbernovog stopala i gležnja. Zatim je jedan kraj konopca zavezao za omču, a drugi kraj zategnuo na kvaku na vratima, i na tako nategnutu nogu stavio udlagu. – E, sad možete pustiti – reče Robu. Da bi dužina bila ista, zdravu nogu su povezali uz onu s udlagom. Kratko vrijeme zadržali su se tješeći svezanog i iscrpljenog pacijenta, dajući

upute blijedoj ženi i opraštajući se od brata koji će upravljati imanjem. Kad su se našli u dvorištu i pogledali jedan drugoga, obojici su košulje bile vlažne od znoja, a lica ništa manje mokra nego Osbernovo obliveno suzama. Liječnik se nasmiješi i pljesne ga po ramenu. – Sad morate poći sa mnom kući i pridružiti nam se za večeru – reče. Moja Deborah – reče Benjamin Merlin. Doktorova žena bila je sva okrugla, poput goluba, s malim šiljatim nosom i izrazito rumenim obrazima. Kad ga je ugledala, problijedila je i vrlo hladno pozdravila kad joj je bio predstavljen. Da bi se Rob mogao osvježiti, Merlin mu iznese na dvorište posudu s ledenom izvorskom vodom. Dok se Rob prao, čuo je kako u kući žena grdi muža na jeziku koji nikad dotad nije čuo. Kad je izišao da se i on opere, liječnik mu reče uz grimasu: – Morate joj oprostiti. Ona se boji. Naš Zakon kaže da za vrijeme posvećene gozbe Židovi ne smiju u kući imati kršćanina. No, jedva da će to biti posvećena gozba. To je obična večera. – Dok se brisao, pogleda Roba. – U svakom slučaju, jelo vam mogu iznijeti i van, ako odlučite da nam se ne pridružite za stolom. – Zahvalan sam što mi je dopušteno da vam se pridružim, gospodine liječniče. Merlin kimne s odobravanjem. Bila je to čudna večera. Za stolom su bili roditelji i četvoro male djece, tri dječaka i djevojčica. Ona se zvala Lea, a braća – Jonatan, Ruel i Zaharija. Dječaci i otac su za stolom imali glave pokrivene kapicama. Kad je žena unijela vrući hljeb, Merlin kimne Zahariji, koji odlomi komad i poče govoriti grlenim jezikom koji je Rob maločas čuo. Otac ga prekine. – Večeras će b’rabot biti na engleskom, iz učtivosti prema našem gostu. – Blagoslovljen budi Ti, Gospodine Bože naš, Kralju svemira – milozvučno reče dječak – koji nam daješ kruh iz zemlje. – Pružio je kruh Robu, koji ga je proslijedio drugima. Zatim Merlin iz boce nalije crveno vino. Rob je slijedio njegov primjer i podigao pehar dok je otac dao znak Ruelu. – Blagoslovljen budi Ti, Gospodine Bože naš, Kralju svemira, koji stvaraš plodove od kojih nastaje vino. Za večeru je bila riblja juha s mlijekom, ne onakva kakvu je kuhao Barbir, ali vruća i ukusno začinjena. Nakon toga su jeli jabuke iz domaćinovog voćnjaka. Najmlađi dječak, Jonatan, ogorčeno je pričao ocu kako im kunići jedu kupus. – Onda vi morate pojesti kuniće – reče Rob. – Morate ih loviti na zamku, a majka će vam od njih priremiti ukusan gulaš. Nakratko nastupi čudna tišina, a onda se Merlin nasmije. – Mi ne jedemo ni zečeve ni kuniće, jer nisu košer. Rob primijeti uznemirenost na licu domaćice, kao da se plaši da on neće shvatiti ili imati razumijevanja za njihove običaje. – To su prastari zakoni koji se tiču hrane – objasni Merlin i doda da Židovima nije dopušteno jesti životinje koje nisu preživači ni one koje imaju papke. Isto tako ne smije se

jesti meso u kojem ima mlijeka, jer Biblija zabranjuje da se janje jede prije nego je odbijeno od sise. Ne smije se piti krv, odnosno jesti krvavo meso. Meso mora biti bez krvi i usoljeno. Robu se sledila krv, i reče sam sebi da je gospođa Merlin bila u pravu: on nije mogao shvatiti Židove. Židovi su zaista bili pogani. Stomak mu se okretao dok je liječnik zahvaljivao Bogu za obrok beskrvne i bezmesne hrane. Unatoč tome, pitao je da li bi mogao tu noć logorovati u njihovom voćnjaku. Benjamin Merlin je inzistirao da spava pod krovom, u sjeniku koji je imao zajednički zid s kućom, i Rob se pružio po mirisnoj slami, slušajući kroz tanki zid oštro povisivanje i spuštanje ženinog glasa. Turobno se smješkao u svojoj samotnosti, jer je znao bit poruke, iako mu je jezik bio sasvim nerazumljiv. Ti uopće ne poznaješ tog golemog, mladog grubijana, pa ipak si ga doveo ovamo. Zar ne vidiš njegov razbijeni nos i unakaženo lice i skupo oružje razbojnika? Poubijat će nas u našim vlastitim krevetima! Ali Merlin je upravo ušao u sjenik, noseći veliku bocu i dva drvena krčaga. Pruži Robu jedan i uzdahne. – Inače je najdivnija žena – reče i natoči. – Ovdje joj je teško, jer se osjeća zakinuta za mnogo toga što smatra dragocjenim. Bilo je to dobro i jako piće, otkrije Rob. – Iz kojeg ste dijela Francuske? – Kao i ovo vino što ga pijemo, moja žena i ja smo rođeni u selu Falaiseu, gdje su naše obitelji živjele pod blagonaklonom zaštitom Roberta od Normandije. Moj otac i dva brata su trgovci vinom i dobavljači za englesku trgovinu. Prije sedam godina, – doda Merlin, – vratio sam se u Falaise, nakon studiranja u Perziji, na jednoj visokoj školi za liječnike. – Perzija! – Rob nije imao nikakvu predodžbu gdje je Perzija, ali je znao da je vrlo daleko. – U kom pravcu je Perzija? Merlin se nasmije. – To je na Istoku. Daleko na Istoku. – Kako ste došli u Englesku? Kad se vratio u Normandiju, kao školovani liječnik, reče Merlin, otkrio je da se pod protektoratom vojvode Roberta tamo namnožio pozamašan broj mladih ljekara. Izvan granica Normandije prijetili su stalni sukobi i nesigurna opasnost od rata i politike; vojvoda protiv grofa, plemići protiv kralja. – U mladosti sam bio dva puta u Londonu sa svojim ocem, trgovcem vinom. Upamtio sam ljepotu engleske prirode, a u cijeloj Europi je bila čuvena sigurna vladavina kralja Knuta. Tako sam odlučio doći u ovo zeleno i mirno mjesto. – I da li se Tettenhall pokazao valjanim izborom? Merlin kimne. – Ali, ima teškoća. Bez onih koji dijele našu vjeru, ne možemo se dolično moliti Bogu i teško je održavati zakone prehrane. Našoj djeci govorimo njihovim jezikom, ali ona misle jezikom Engleske, i unatoč našim naporima ne znaju mnoge običaje svog naroda. Nastojim ovamo privući druge Židove iz Francuske. Pomakne se da natoči još vina, ali Rob rukom prekrije svoj pehar. – Izgubljen sam čim popijem malo više, a potrebna mi je bistra glava. – Zašto ste me potražili, mladi barbiru? – Pričajte mi o školi u Perziji.

– To je u gradu Isfahanu, u zapadnom dijelu zemlje. – Zašto ste išli tako daleko? – Kamo sam drugdje mogao ići? Moja obitelj nije imala želje da me da u naukovanje za liječnika, jer, iako me takav pristup jako žalosti, u najvećem dijelu Europe moja profesija je sastavljena od jadne gomile ranarnika i varalica. Ima jedna velika bolnica u Parizu, Hotel Dieu, što je samo bolnica za kužne bolesti i za jadnike koji urlaju i tu ih dovlače da umru. Ima medicinska škola u Salernu, žalosno mjesto. Iz poslovnih veza s drugim židovskim trgovcima moj otac je znao da su u zemljama Istoka Arapi napravili pravu umjetnost od medicinske znanosti. U Perziji muslimani imaju bolnicu u Isfahanu, koja je pravo lječilišno središte. U toj bolnici i na maloj akademiji Avicena obrazuje svoje doktore. – Tko? – Najpoznatiji liječnik na svijetu. Avicena, čije je arapsko ime Abu Ali al-Husain Ibn Abdullah Ibn Sina. Rob je tražio da Merlin ponavlja blagozvučno ime sve dok ga nije upamtio. – Da li je teško stići do Perzije? – Nekoliko godina opasnog putovanja. Putovanja morem, zatim kopnom preko opasnih planina i prostranih pustinja. – Merlin prodorno pogleda svog gosta. – Morate istjerati iz glave perzijske visoke škole. Koliko znate o svojoj vlastitoj vjeri, mladi barbiru? Jesu li vam uopće poznati problemi pomazanika – pape? Rob slegne ramenima. – Ivana XIX? – Uistinu, osim papinog imena i činjenice da vodi Svetu Crkvu Rob nije znao ništa. – Ivan XIX. On je Papa koji stoji u raskoraku između dvije moćne crkve, umjesto jedne, kao čovjek koji nastoji jahati dva konja. Zapadna Crkva mu je uvijek odana, ali u Istočnoj Crkvi neprestano gunđaju od nezadovoljstva. Prije dvije stotine godina Fotije je postao nepokorni patrijarh Istočne Crkve u Carigradu i od onda je pokret prema raskolu Crkve sve snažniji. – Morali ste već primijetiti u vlastitom saobraćanju sa svećenicima da ne vjeruju liječnicima i da ne vole ni liječnike, ni ranarnike, ni barbire, vjerujući da su kroz svoje molitve oni sami zakoniti zagovornici čovjekovog tijela kao i njegove duše. Rob zagunđa. – Nesklonost tih engleskih svećenika prema medicinarima nije ništa u usporedbi s mržnjom koju istočnokatolički svećenici osjećaju prema arapskim liječničkim školama i drugim muslimanskim akademijama. S obzirom na to da živi u tijesnoj zajednici s muslimanima, Istočna Crkva je zauzeta stalnom i revnom borbom da zadobije ljude za samo jednu istinsku vjeru. Istočna Crkvena hijerarhija vidi u arapskim središtima učenja poticanje poganstva i neugodnu opasnost. Prije petnaest godina Sergije II., koji je onda bio patrijarh Istočne Crkve, proglasio je svakog kršćanina koji pohađa muslimansku školu istočno od njegovog patrijarhata bogohulnikom, vjerolomnikom i krivim za pogansku praksu. Izvršio je pritisak na svetog oca u Rimu da mu se pridruži u njegovom proglasu. Benedikt VIII. je nedavno prije toga bio uzdignut na Petrovu stolicu, u očekivanju da će postati papa koji će nadzirati rasulo Crkve. Da umiri nezadovoljni istočni element, spremno je odobrio Sergijev zahtjev. Kazna za poganstvo je izopćenje. Rob naškubi usne. – To je stroga kazna.

Liječnik kimne. – Još i stroža, jer sa sobom nosi strašnu kaznu svjetovnog zakona. Pravni kodeksi usvojeni i za kralja Aethelreda i za kralja Knuta osuđuju poganstvo kao najteži zločin. Oni koji su zbog toga osuđeni, strašno su kažnjavani. Neki su okovani teškim lancima i poslani da godinama lutaju kao hodočasnici, sve dok se verige ne raspadnu od rđe i same spadnu s njihovih tijela. Neki su spaljeni. Neki su obješeni, a neki osuđeni na tamnice u kojima su ostali do danas. – Sa svoje strane, muslimani ne žude za tim da podučavaju pripadnike neprijateljske vjere koja ih ugrožava i kršćanske studente već godinama ne primaju na akademije u Istočnom Kalifatu. – Razumijem – bezbojno će Rob. – Vama bi bila dostupna Španjolska. To je u Europi, krajnji zapadni rub Zapadnog Kalifata. Za obje vjere je tamo lakše. Ima nekoliko kršćanskih studenata iz Francuske. Muslimani su osnovali velike fakultete u gradovima kao što su Cordoba, Toledo i Sevilla. Ako diplomirate na jednome od njih, bit ćete priznati kao znanstvenik. Pa iako ni do Španjolske nije lako doći, nije ni približno tako teško kao putovati do Perzije. – Zašto vi niste išli u Španjolsku? – Zato što je Židovima dopušteno da studiraju u Perziji – naceri se Merlin. – A i želio sam dotaknuti rub Ibn Sinine odjeće. Rob se namršti. – Ja ne želim putovati po svijetu da postanem znanstvenik. Ja želim postati samo dobar liječnik. Merlin si natoči još vina. – To me zbunjuje – vi ste još sasvim mlad srndać, ipak nosite odijelo od dobre tkanine i oružje kakvim se ja ne mogu podičiti. Život barbira ima svoje prednosti. Zašto biste, dakle, vi željeli postati liječnik, koji treba naporno raditi i ima nepouzdanu zaradu? – Naučili su me da liječim nekoliko bolesti. Znam odrezati zdrobljeni prst i obraditi dobro batrljak. Ali, toliko mi ljudi dolazi i daje svoje novčiće, a ja uopće ne znam kako da im pomognem. Neznalica sam. Kažem sam sebi da bi neki mogli biti spašeni da znam više. – I ako čitavog života studirate medicinu, doći će vam ljudi čija će bolest biti nepoznanica, a ta muka o kojoj govorite je bitan dio profesije liječenja i s tim se mora živjeti. Pa ipak, istina je da što je čovjek bolje podučen može biti bolji liječnik. Imate najbolji mogući razlog za svoju ambiciju. – Merlin je zamišljeno ispijao svoju čašu. – Ako arapske škole nisu za vas, morate pažljivo ispitati liječnike u Engleskoj dok ne nađete najboljega među siromašnima kojega možda možete uvjeriti da vas uzme za pomoćnika. – Znate li za nekog takvog liječnika? Ako je Merlin i shvatio nagovještaj, nije to ničim pokazao. Stresao je glavom i ustao. – Obojica smo zaslužili odmor, a sutra ćemo se osvježeni suočiti s pitanjem. Laku noć vam želim, mladi barbiru. – Laku noć, gospodine liječniče. Ujutro ga je u kuhinji dočekala posuda vrele zobene kaše s graškom i još molitava na hebrejskom. Obitelj je sjedila na okupu prekinuvši svoj noćni post. Oni su potajno promatrali njega, a on njih. Gospođa Merlin se doimala vječno mrzovoljnom, a na nemilosrdnoj svjetlosti novog dana iznad gornje usnice uočavala se mnogo jasnije linija

tamnih dlačica. Primijetio je da se ispod kratkih kaputa Benjamina Merlina i dječaka Ruela naziru rese. Kaša je bila ukusna. Merlin se ljubazno raspitivao je li dobro spavao. – Razmišljao sam o našem razgovoru. Nažalost, ne mogu se sjetiti nijednog liječnika kojega bih mogao preporučiti kao učitelja i uzor. – Žena je na stol iznijela košaricu krupnih malina i Merlinove oči zasjaju. – Ah, ovime se morate poslužiti uz kašu, tako su mirisne. – Ja bih želio da me vi uzmete za naučnika – reče Rob. Na njegovo veliko razočaranje, Merlin odmahne glavom. Rob brzo doda da ga je Barbir naučio mnogočemu. – Jučer sam vam bio od koristi. Uskoro bih mogao sam ići posjećivati vaše pacijente, kad je loše vrijeme i olakšati vam posao. – Ne. – Bili ste rekli da imam dara za liječnika – rekao je ne odustajući. – Jak sam, i mogao bih obavljati i druge teške poslove, što god je potrebno. Sedmogodišnje naukovanje. Ili duže. Koliko god želite. – U svom uzbuđenju on je ustao od stola i gurnuvši ga prosuo kašu. – To je nemoguće – kaza Merlin. Rob se osjeti prevarenim; bio je siguran da se dopao Merlinu. – Nedostaju li mi potrebne kvalitete? – Imate odlične kvalitete. Iz onoga što sam vidio, bili biste odličan liječnik. – Zašto onda? – U ovom najkršćanskijem od svih naroda, ne bi trpjeli da vam ja budem učitelj. – Koga bi se to ticalo? – Ovdašnjih svećenika bi. Već me dovoljno mrze kao Židova ubačenog iz Francuske, prekaljenog na jednoj islamskoj akademiji, u čemu vide spregu opasnih poganskih elemenata. Njihove oči su uprte u mene. Živim u strahu od dana kad će se moje riječi protumačiti kao vračanje ili kad ću zaboraviti krstiti novorođenče. – Ako me vi ne želite – reč Rob – barem mi predložite liječnika kojem bih se obratio. – Rekao sam vam već, ne preporučujem ni jednog. Ali, Engleska je prostrana i ima mnogo doktora koje ja ne poznajem. Robove usne se stisnu, a ruka mu poleti na držak mača. – Prošle ste mi noći rekli da potražim najboljeg od siromašnih. Tko je najbolji liječnik kojega poznajete? Merlin uzdahne i složi se da nekog izdvoji. – Arthur Giles u St. Ivesu – hladno reče i ponovo poče jesti kašu. Rob se nije namjeravao povući, ali su ženine oči počivale na njegovom maču i nije mogla prigušiti drhtav jauk, uvjerena da se njeno proročanstvo počelo ispunjavati. Ruel i Jonatan su ga sumorno gledali, a Zaharija je zaplakao. Bilo mu je mučno od srama kako je vratio njihovo gostoprimstvo. Pokušao je izgovoriti riječi isprike, ali nije mogao i konačno se okrenuo od francuskog Hebrejca koji je žlicom grabio svoju kašu i napustio njihovu kuću.

GLA VA 21

STARI VITEZ oš prije nekoliko tjedana bio bi potražio utjehu i nastojao se osloboditi stida i bijesa zavirivanjem u dno vrča, ali naučio je biti oprezan s pićem. Činilo se očitim: što je duže bio bez pića, to je jače bilo strujanje poruka koje je primao od ljudi kad bi ih uhvatio za ruke, a on je sve više cijenio svoj dar. Tako je umjesto u alkoholu dan proveo s mladom ženom, na proplanku uz obalu Severna, nekoliko milja daleko od Worcestera. Trava je od sunca bila gotovo tako vruća kao njihova uzavrela krv. Ona je bila pomoćnica švelje, jadnih, iglom izbodenih prstiju i malog, čvrstog tijela, koje mu je dok su plivali u vodi klizilo iz ruku. – Myra, ti si poput jegulje – doviknu joj, osjećajući se najzad bolje. Kad su zaronili u zelenu vodu zajedno, ona je bila brza poput pastrve, a on se osjećao poput golemog trapavog morskog čudovišta. Njezine su ruke rastavile njegove noge i dok je ona plivala između njih pogladio je njene čvrste blijede bokove. Voda je bila hladna, ali su dvaput vodili ljubav na toploj obali i svu svoju jarost je ostavio u njoj. Nekoliko koraka dalje Kobila je pasla travu, a Majstorica Buffington sjedila i mirno ih promatrala. Myra je imala majušne šiljate grudi i grm svilenkastih smeđih dlačica. Više travica nego grm, pomisli on ćudljivo; bila je više djevojčica nego žena, iako je bilo sigurno da je i prije njega bivala s muškarcima.

J

– Koliko imaš godina, lutkice? – dokono je pitao. – Petnaest, kako su mi rekli. Bila je točno iste dobi kao i njegova sestra Anne Mary, zaključio je, i ražalosti ga pomisao da je ona negdje već sasvim odrasla, a njemu nepoznata djevojka. Iznenada ga potrese monstruozna pomisao od koje osjeti slabost kao da je zasjenila sunčevu svjetlost. – Je li tebi oduvijek ime Myra? Pitanje je izazvalo zbunjen osmijeh. – Zašto? Pa naravno, kad se tako zovem, Myra Felker. Koje drugo ime bih mogla imati? – A jesi li ovdje negdje rođena, lutkice? – Majka me rodila u Worcesteru, i odonda tu živim – veselo će ona. Rob kimne i pomiluje joj ruku. Ipak, pomislio je s turobnim olakšanjem, s obzirom na okolnosti ne bi bilo nemoguće da jednog dana, ne imajući to ni nakraj pameti, obljubi vlastitu sestru. Odluči da ubuduće nema posla s mladim ženama koje bi mogle biti iste dobi kao Anne Mary. Sumorne misli dokrajčile su njegovo prazničko raspoloženje, i on poče skupljati odjeću. – Ah, znači da moramo ići – sa žaljenjem će ona. – Da – reče – jer preda mnom je dug put do St. Ivesa.

Ispostavilo se da je Arthur Giles iz St. Ivesa veliko razočaranje, iako Rob nije imao prava na velika očekivanja, jer je bilo jasno da ga je Benjamin Merlin preporučio pod prisilom. Liječnik je bio debeo i prljav starac, koji se doimao pomalo ludim. Imao je koze i mora da ih je povremeno držao u kući, jer je sve odvratno zaudaralo. – Puštanje krvi je to što liječi, mladi stranče. Moraš to upamtiti. Kad sve ostalo zakaže, dobro pročišćavajuća drenaža krvi, zatim još jedna i još jedna. To je ono što liječi ljudsku gamad – vikao je Giles. Rado je odgovarao na pitanja, ali kad bi razgovarali o bilo kojem načinu liječenja, osim o puštanju krvi, postajalo bi jasno da bi Rob mogao i te kako korisno podučiti starca. Giles nije imao nikakve medicinske naobrazbe ni zalihu znanja koju bi učenik mogao iskoristiti. Liječnik mu je ponudio naukovanje i doimao se bijesnim kad je bio uljudno odbijen. Rob je bio sretan da što prije otiđe iz St. Ivesa, jer je bilo bolje da ostane barbir nego da postane liječnička kreatura poput ovoga. Nekoliko tjedana je vjerovao da se odrekao neostvarivog sna da postane liječnik. Naporno je radio na svojim predstavama, prodao mnogo Univerzalnog specifika i kesa mu se blagotvorno punila. Majstorica Buffington je bujala od njegovog blagostanja, kao što je on bujao od Barbirovog; jela je ostatke finog jela i naočigled postajala veća, izrastavši u veliku bijelu mačku drskih zelenih očiju. Mislila je da je lavica i upuštala se u borbe. Kad su bili u Rochesteru nestala je za vrijeme predstave i u suton se vratila u Robov logor, desna prednja šapa bila joj je izujedana, lijevo uho gotovo otpalo, a bijelo krzno umrljano krvlju. Oprao joj je rane i njegovao je kao ljubavnicu. – Ah, Majstorice. Moraš naučiti izbjegavati tučnjave, kao i ja, jer ničemu ne koriste. Dao joj je mlijeka i sjedeći pokraj vatre, tetošio je u krilu. Jezikom mu je lizala ruku. Možda mu je na prstima ostala kapljica mlijeka ili miris večere, ali on je odlučio da to shvati kao njezino milovanje. Zauzvrat joj je gladio meko krzno, zahvalan na njezinom društvu. – Kad bi mi put do muslimanske škole bi otvoren – reče on mački – poveo bih te u kolima i usmjerio Kobilu prema Perziji i ništa ne bi moglo spriječiti naš konačan dolazak u to pogansko mjesto. Abu Ali al-Husain Ibn Abdullah Ibn Sina, čeznutljivo je mislio. – Dovraga s tobom, ti Arapine – glasno reče i pođe na spavanje. Slogovi su mu prolazili glavom, litanija koja opija i podruguje se. Abu Ali al-Husain Ibn Abdullah Ibn Sina, Abu Ali al-Husain Ibn Abdullah Ibn Sina... sve dok tajanstveno ponavljanje nije nadjačalo nemir u njegovoj krvi i on je utonuo u san. Te noći je sanjao da je uvučen u borbu s odvratnim starim vitezom i da se noževima bore prsa o prsa. Stari vitez je prdnuo i rugao mu se. Vidio je rđu i lišajeve na crnom oklopu. Glave su im bile tako blizu da je vidio da s koščatog nosa vise šmrklji i trulež, onda je pogledao u grozne oči i namirisao odvratan smrad vitezovog daha. Očajnički su se borili. Unatoč Robovoj mladosti i snazi, znao je da je nož mračne sablasti nemilosrdan, a oklop pouzdan. Iza njih vidjele su se vitezove žrtve: mama, tata, mali Samuel, Barbir, čak Incitatus i medvjed Bartram, i Robu je bijes davao snagu, iako je već osjećao da mu nemilosrdna oštrica ulazi u tijelo. Probudio se i ustanovio da mu je odjeća izvana mokra od vlage, a iznutra vlažna od

znoja, izazvanog snom. Ležeći na jutarnjem suncu, kraj crvendaća koji je kakvih pet koraka dalje od njega radosno pjevao, znao je da premda je san završio – on nije. Naprosto nije mogao odustati od borbe. Oni koji su otišli nisu se vraćali, i to je tako. Ali, ima li boljeg načina da se proživi život od borbe protiv Crnog viteza? Studij medicine, na neki svoj način, bio je nešto što se može voljeti umjesto nestale obitelji. Kad je mačka došla i uhom se očešala o njega, odlučio je da će učiniti sve da se to i ostvari. Problem je bio obeshrabrujuć. Predstave je izvodio redom: u Northamptonu, Bedfordu i Hertfordu i u svakom mjestu je tražio liječnike, razgovarao s njima i ustanovljavao da je njihovo zajedničko znanje o liječenju manje nego što je bilo Barbirovo. U gradu Maldonu liječnik je imao takvu reputaciju mesara da su ljudi od kojih je Rob tražio upute kako da stigne do ranarnikove kuće problijedili i križali se. Ne bi vrijedilo naukovati kod jednoga od takvih. Palo mu je na pamet da bi drugi židovski liječnik mogao biti pripravniji da ga primi nego što je bio Merlin. Na glavnom trgu u Maldonu zastao je kraj mjesta gdje su radnici podizali zid od opeke. – Znate li za neke Židove u ovom mjestu? – pitao je nadzornika zidara. Čovjek se zapiljio u njega, pljunuo i okrenuo se. Pitao je i nekoliko drugih ljudi na trgu, ali s istim rezultatom. Konačno je naišao na jednog koji ga je znatiželjno promatrao. – Zašto tražite Židove? – Tražim židovskog liječnika. Čovjek je kimnuo sa sućutnim razumijevanjem. – Neka Krist bude milostiv prema vama. Židova ima .u Malmesburyju i tamo imaju liječnika koji se zove Adolescentoli – reče. Od Maldona do Malmesburyja je putovao pet dana i zaustavio se u Oxfordu i Alvestonu, gdje je održao predstavu i prodavao lijek. Robu se činilo da se sjeća da mu je Barbir pričao o Adolescentoliju kao čuvenom liječniku i išao je u Malmesbury pun nade dok su se večernje sjene spuštale na malo i bezoblično selo. U gostionici je dobio jednostavnu ali krepku večeru. Barbir bi za gulaš od ovčetine rekao da je nezačinjen, ali je mesa bilo više nego obilno, a nakon toga si je priuštio plaćeni ležaj na svježe prostrtoj slami u kutu spavaonice. Sljedećeg jutra za doručkom zamolio je gostioničara da mu kaže nešto o Židovima koji žive u mjestu. Čovjek je slegnuo ramenima, kao da kaže: Što se tu ima za reći? – Znatiželjan sam, jer donedavno nisam poznavao nijednog Židova. – To je zato što su rijetki u našoj zemlji – reče gostioničar. – Muž moje sestre, koji je kapetan broda i putovao je u mnoga mjesta kaže da ih ima mnogo u Francuskoj. Kaže da ih ima u svakoj zemlji, i što se putuje dalje na istok, to ih je više. – Živi li među njima ovdje Jichak Adolescentoli? Liječnik? Gostioničar se naceri. – Ne, zapravo. Oni žive oko Jichaka Adolescentolija i uživaju u njegovoj slavi.

– Znači da je on glasovit? – On je veliki liječnik. Ljudi iz daleka dolaze tražiti od njega savjet, a odsjedaju u ovoj gostionici – ponosno će gostioničar. – Svećenici govore protiv njega, naravno, ali – on stavi prst preko usta i nagne se naprijed – znam za najmanje dvije prigode kad su ga usred noći naglo odveli u Canterbury da liječi nadbiskupa Aethelnotha, za kojega se prošle godine mislilo da umire. Uputio ga je do židovskog naselja i Rob se začas vozio kraj sivih kamenih zidova obližnje opatije, kroz šume i polja i strme vinograde u kojima su redovnici brali grožđe. Zemlju opatije je od židovskih domova, kojih tucet nagomilanih kuća, odvajao omanji šumarak. To mora da su Židovi: muškarci nalik vranama, u širokim crnim kaftanima i kožnatim šeširima zvonolikog oblika, pilili su i lupali čekićima, podižući hangar. Rob se odvezao do kuće veće od svih ostalih, gdje je dvorište bilo ispunjeno zavezanim konjima i kolima. – Jichak Adolescentoli? – upita Rob jednog od nekoliko dječaka koji su se brinuli o životinjama. – On je u ambulanti – odgovori mu dječak i spretno uhvati novčić koji mu Rob dobaci da bi bio siguran da će dobro zbrinuti Kobilu. Ulazna vrata vodila su u prostranu čekaonicu krcatu ljudima što su posjedali po gusto raspoređenim klupama čekajući na pregled. Slično kao u redovima koji su čekali na pregled ispred njegovog paravana, ali bilo je tu mnogo više ljudi. Praznih mjesta za sjesti nije bilo, ali si je pronašao mjesto uza zid. S vremena na vrijeme ulazio bi neki čovjek kroz mala vrata koja su vodila u ostatak kuće i poveo pacijenta koji je sjedio s kraja prve klupe. Svi bi se onda pomakli za jedno mjesto naprijed. Ispostavilo se da radi pet liječnika. Četiri su bila mlada, a peti je bio čovjek srednje dobi, žustrih kretnji, i Rob je zaključio da je to Adolescentoli. Čekao je vrlo dugo. Soba je i dalje bila krcata, jer svaki put kad bi liječnik odveo nekoga, kroz vrata čekaonice ulazili su izvana novi pacijenti. Rob je provodio vrijeme nastojeći postaviti dijagnoze pacijentima. Do časa kad je on zauzeo prvo mjesto na prednjoj klupi već je prošla polovica poslijepodneva. Kroz vrata je ušao jedan od mlađih ljudi i pozvao ga da uđe. Imao je francuski naglasak. – Želim vidjeti Jichaka Adolescentolija. – Ja sam Moše ben Abraham, naučnik gospodina Adolescentolija. U stanju sam da se pobrinem za vas. – Siguran sam da biste me stručno liječili da sam bolestan. Ali ja moram vidjeti vašeg učitelja zbog jedne druge stvari. Naučnik je kimnuo i okrenuo se sljedećoj osobi na klupi. Adolescentoli je uskoro izašao i poveo Roba iz čekaonice niz kratki hodnik; kroz lijeva odškrinuta vrata načas je ugledao operacijsku dvoranu sa stolom, cijevima i instrumentima. Doveo ga je u omanju prostoriju, koja je osim stola i dvije stolice, bila bez namještaja. – Što vas muči? – zapita Adolescentoli. Slušao je, pomalo iznenađen, kad je Rob, umjesto da opisuje simptome, nervozno progovorio o svojoj želji da studira medicinu. Liječnik je imao tamno, zgodno lice koje se nije nasmiješilo. Bez sumnje, razgovor ne bi

završio drugačije ni da je Rob bio mudriji, ali nije mogao odoljeti pitanju – Živite li dugo u Engleskoj, gospodine liječniče? – Zašto pitate? – Jer tako dobro govorite naš jezik. – Rođen sam u ovoj kući – mirno reče Adolescentoli. – Ljeta Gospodnjeg 70., nakon uništenja jeruzalemskog Hrama, Tit Flavije je iz Jeruzalema doveo u Rim pet mladih židovskih ratnih zarobljenika. Zvali su ih Adolescentoli, što na latinskom znači »mladići«. Ja potječem od jednoga od njih, Josefa Adolescentolija. Dobio je slobodu kad se upisao u Drugu rimsku legiju, s kojom je došao na ovaj otok dok su njegovi stanovnici još bili mali tamnoputi ljudi koji su živjeli u malim čamcima od šiblja presvučenog kožom, crni Siluri, koji su se prvi prozvali Britima. Je li vaša obitelj toliko dugo engleska? – Ne znam. – I vi pravilno govorite engleski – reče s blagom ironijom Adolescentoli. Rob mu je ispričao o susretu s Merlinom, spominjući samo da su razgovarali o medicinskoj naobrazbi. – Da li ste i vi studirali s velikim perzijskim liječnicima u Isfahanu? Adolescentoli odmahnu glavom. – Ja sam pohađao sveučilište u Bagdadu, veću medicinsku školu s većom knjižnicom i fakultetom. Osim što, naravno, nismo imali Avicenu, kojega zovu Ibn Sina. Ćaskali su o njegovim učenicima. Trojica su bili Židovi iz Francuske, a četvrti Židov iz Salerna. – Moji učenici su odabrali mene umjesto Avicene ili nekog drugog Arapina – ponosno kaza Adolescentoli. – Naravno, nemaju knjižnicu kakvu imaju studenti u Bagdadu, ali ja imam u svom vlasništvu Knjiga liječenja iz Balda, koja nabraja liječenje po metodama Aleksandra iz Trallesa i govori o tome kako se prave ljekovite masti, oblozi i melemi. Od njih se traži da je vrlo pažljivo prouče, kao i neke latinske rukopise Pavla Eginskog i neke Plinijeve radove. I prije nego što završe naukovanje kod mene, svaki će znati izvršiti flebotomiju, spaljivati rane, operirati vene ili mrenu na oku. Rob je osjetio neodoljivu čežnju, sasvim sličnu osjećaju čovjeka koji pilji u ženu za kojom žudi. – Ja sam došao da vas pitam biste li mene uzeli za naučnika. Adolescentoli sagne glavu. – Pretpostavljao sam da je to razlog zašto ste ovdje. Ali vas neću uzeti. – I ne mogu vas uvjeriti da me uzmete? – Ne. Morate si naći kršćanskog liječnika da vam bude učitelj, ili ostati barbir – reče Adolescentoli, nimalo okrutno, ali vrlo odlučno. Možda su mu razlozi bili isti kao i Merlinovi, ali ih Rob nije mogao doznati, jer liječnik nije htio reći ništa više. Ustao je i poveo ga do vrata i nezainteresirano kimnuo kad je Rob napuštao njegovu ambulantu. Dva grada dalje, u Devizesu, izveo je predstavu i ispustio kuglu za žongliranje, prvi put od vremena kad je svladao vještinu. Ljudi su se smijali njegovim šalama i kupovali lijek, ali iza njegovog paravana je došao mladi ribar iz Bristola, otprilike njegove dobi, koji je mokrio krv i dosta izgubio na težini. Rekao je Robu da zna da umire.

– Ima li išta što možete učiniti za mene? – Kako se zovete? – mirno ga je pitao Rob. – Hamer. – Mislim da možda u sebi imate guku, Hamere. Ali, nisam sasvim siguran. Ne znam kako da vas liječim, ili kako da vam olakšam bol. – Barbir bi mu bio prodao puno bočica. – Ova stvar je uglavnom alkohol, kupljen jeftinije negdje drugdje – rekao je, ni sam ne znajući zašto. Nikad ranije to nije rekao pacijentu. Ribar mu zahvali i ode. Adolescentoli ili Merlin bi znali kako da učine više za njega, gorko si je govorio Rob. Kukavička kopilad, mislio je, koja odbija da ga nauči, a prokleti Crni vitez se samo cereka. Te večeri iznenadila ga je žestoka oluja praćena jakim vjetrom i pljuskom. Bio je drugi dan rujna i još rano za jesenske kiše, ali zato nije bilo ništa manje vlažno i hladno. Otišao je do jedinog zaklona, gostionice u Devizesu, i vezao ular Kobile u dvorištu za granu velikog hrasta. Kad se probio unutra, otkrio je da je već previše ljudi došlo prije njega. Svaki komadić poda već je bio zauzet. U mračnom kutu šćućurio se neki iznuren čovjek, koji je sjedio ruku obavijenih oko promočenog zavežljaja u kakvima su trgovci nosili svoju robu. Da Rob nije išao u Malmesbury, ne bi drugi put ni pogledao momka, ali je sada, po crnom kaftanu i kupastoj kožnatoj kapi vidio da je Židov. – Po ovakvoj noći ubijen je naš Gospodin – glasno reče Rob. Razgovor u gostionici je naglo zamro kad je nastavio s pričom o mukama Kristovim, jer svi putnici vole priče i upadice. Netko mu je donio vrč. Kad je govorio kako je narod porekao da je Isus kralj Židova, slabašni čovjek u kutu kao da se još više zgrčio. Kad je Rob stigao do dijela o razapinjanju na križ, Židov je uzeo svoj zavežljaj i iskrao se iz svog kuta u noć i oluju. Rob je prekinuo priču i zauzeo njegovo mjesto u toplom kutu. Ali to što je otjerao trgovca nije mu pružilo nikakvo zadovoljstvo, kao ni onda kad je Barbiru podvalio zapišani Specifik. Skupna soba u gostionici bila je puna smrada od vlažne vunene odjeće i neopranih tjelesa i uskoro mu je postalo mučno. Napustio je gostionicu prije no što je kiša prestala i otišao svojim kolima i životinjama. Kobila ga je odvezla do obližnje čistine i on je ispregne. U kolima je bilo suhih drva za potpalu i uspio je zapaliti vatru. Majstorica Buffington je bila premlada da bi se okotila, ali je možda već lučila miris ženke, jer je iz sjene koju je bacala vatra tulio mačak. Rob baci štap da ga otjera, a bijela mačka se protrlja o njega. – Baš smo lijep samotni par – reče on. Ako mu to oduzme i čitav život, tražit će sve dok ne nađe dobrog liječnika kod kojeg bi mogao naukovati, odlučio je. A što se tiče Židova, razgovarao je samo s dvojicom njihovih liječnika. Bez sumnje je bilo i drugih. – Možda bi me neki i podučavao ako bih se pretvarao da sam Židov – reče mački. I tako je to počelo kao san – kao tlapnja u dokonom brbljanju; znao je da ne bi mogao biti dovoljno uvjerljiv Židov da je podvrgnut svakodnevnom pomnom ispitivanju židovskog učitelja.

Ali kako je sjedio pokraj vatre i zurio u plamen, to je poprimilo svoj oblik. Mačka mu je ponudila svilenkasti trbuh da ga gladi. – Ne bih li ja mogao biti dovoljno dobar Židov da zadovoljim muslimane? – pitao je Rob nju, sebe i Boga. Dovoljno dobar da mogu studirati kod najvećeg liječnika na svijetu? Zapanjen grandioznošću te misli, ispusti mačku i ona jurne u kola. U času se vrati, vukući, kako se činilo, krznenu životinju. Pokazalo se da je to lažna brada koju je nosio za vrijeme one budalaste uloge Starca. Rob ju je pokupio. Ako je Barbiru mogao biti Starac, pitao se, a zašto onda ne bi mogao biti Hebrejac? Mogao bi oponašati trgovca iz gostionice u Devizesu i druge... – Postat ću lažni Židov! – uzviknuo je. Sreća da nitko nije prolazio i čuo ga kako glasno i opširno govori s mačkom, jer bi ga proglasili vračem koji se obraća demonu. Crkve se nije bojao. – Popišam se ja na svećenike koji kradu djecu – reče mački. Mogao bi pustiti dugu židovsku bradu, a obrezan je ionako bio. Ljudima bi rekao da je, kao i Merlinovi sinovi, odrastao izoliran od svog naroda i da ne zna njihov jezik i običaje. Stići će on do Perzije! On će dotaknuti rub Ibn Sinine halje! Bio je uzbuđen i prestrašen, posramljen što je odrastao čovjek, a tako drhti. Bilo je to kao u trenutku kad je znao da će prvi put proći kroz Southwark. Rekli su mu da su oni posvud, proklete im bile duše. Na putovanju on bi se zbližio s njima i proučavao njihove navike. Dok bi stigao do Isfahana bio bi spreman odigrati Židova i Ibn Sina bi ga morao uzeti i podijeliti s njim dragocjene tajne arapske škole.

KNJIGA DRUGA DUGO PUTOVANJE

GLA VA 22

PRVA ETAPA z Londona je za Francusku isplovljavalo više brodova nego iz bilo koje druge luke u Engleskoj, pa je tako krenuo u svoj rodni grad. Cijelim putem se zaustavljao zbog posla, jer je u takvu avanturu želio krenuti sa što je moguće više zlata. Kad je stigao u London, sezona plovidbe već je bila završena. Temza je bila načičkana jarbolima usidrenih brodova. Kralj Knut nije zaboravio svoje dansko porijeklo i izgradio je veliku flotu vikinških brodova, koji su se po vodi valjali poput privezanih nemani. Zastrašujući ratni brodovi bili su okruženi biranim društvom: širokim barkasama preuređenim u ribarske brodove za otvoreno more; raskošnim galijama bogataša s po tri reda vesala; zdepastim, sporo plovećim brodovima za prijevoz žita; dvojarbolnim trgovačkim poštanskim brodovima s trokutastim latinskim jedrima; dvojarbolnim karakama iz Italije i najzad, dugačkim jednojarbolnim brodovima, pokretačkom snagom trgovačke flote sjevernih zemalja. Nijedan od tih brodova nije imao ni tereta, ni putnika, jer su već počele ledene vjetrovite oluje. Tijekom sljedećih šest groznih mjeseci bit će mnogo jutara kad će se u kanalu mrznuti slana morska prašina, a mornari su znali da se po takvu vremenu ne treba odvažiti na pučinu gdje se Sjeverno more spaja s Atlantskim oceanom, jer bi to značilo sigurno potapanje u uzburkanim vodama. Rob je stajao u mornarskoj lučkoj rupi u Herringu i lupnuo po stolu svojim vrčem vrućeg jabučnjaka. – Tražim toplo i čisto prebivalište do proljetne plovidbe – reče. – Znade li tko ovdje za takvo mjesto? Nizak, plećat čovjek, građen poput buldoga, proučavao ga je mirno ispijajući svoje piće, a onda je kimnuo. – Aha – reče. – Moj brat Tom umro je na posljednjem putovanju. Njegova udovica, Binnie Ross, ostala je sama s dvoje djece koju treba prehraniti. Ako si voljan pošteno platiti, znam da će te srdačno primiti. Rob mu plati piće, a zatim ga je slijedio kratkim putem do male kuće u blizini tržnice u East Chepeu. Ispostavilo se da je Binnie Ross ženica sitna poput mišića, vrlo zabrinutih plavih očiju na mršavom, malom, blijedom licu. Kućica je bila mala, ali čista. – Imam mačku i konja – reče Rob. – Oh, ja bih mogla primiti mačku – uznemireno će žena. Bilo je očito da je bila potrebita novca. – Znam gdje se može smjestiti konja preko zime. U Egglestanovoj konjušnici, u Temzinoj ulici – reče muškarac. Rob kimne. – Znam gdje je to – reče. Ona je skotna – reče Binnie Ross, uzevši mačku i gladeći je. Rob nije primjećivao da se glatki trbuh imalo zaoblio. – Kako znate? – pitao je, misleći

I

da je pogriješila. – Ona je još mlada, tek se prošlog ljeta okotila. Mlada žena slegne ramenima. Bila je u pravu, jer se kroz nekoliko tjedana Majstorica Buffington razbujala. Hranio ju je mačjim poslasticama i priskrbio dobru hranu za Binnie i njezinog sina. Mala kćerka je bila dojenče i još je uvijek sisala mlijeko iz majčinih grudi. Rob je uživao odlaziti na tržnicu i kupovati za njih, jer je dobro pamtio kakvo je čudo dobro se najesti nakon što ti je dugo vremena zavijalo u praznom želucu. Djevojčica se zvala Aldyth, a dječačić, mlađi od dvije godine, bio je Edwin. Rob je svaku noć slušao kako Binnie plače. U kući je bio manje od četrnaest dana kad mu se u tami zavukla u krevet. Nije rekla ni riječi, samo je legla, mršave ruke obavila oko njega i šutjela cijelo vrijeme snošaja. Radoznao, okusio je njezino mlijeko i ustanovio da je slatko. Nakon snošaja odmah je šmugnula natrag u krevet, a sljedećeg dana nije ni spomenula što se dogodilo. – Kako je umro tvoj muž? – pitao je dok je posluživala jutarnju kašu za doručak. – Oluja. Wulf, to je njegov brat koji te doveo ovamo, kaže da je mog Paula naprosto odnio val. Nije znao plivati – reče. Došla mu je još jednu noć, očajnički mu se podajući. A onda je jednog poslijepodneva u kuću došao brat njezinog muža, koji je bez sumnje skupio hrabrosti da govori s njom. Nakon toga Wulf je svaki dan dolazio s malim poklonima; igrao se s nećakom i nećakinjom, ali je postalo jasno da udvara njihovoj majci i jednog dana Binnie je rekla Robu da će se ona i Wulf vjenčati. Za Roba je time čekanje u toj kući postalo mnogo lagodnije. Za vrijeme jedne snježne mećave pomogao je Majstorici Buffington da okoti svoju mladunčad: bijelu žensku minijaturu nje same i bijelog mužjaka te par crno-bijelih muških mačića, koji su po svoj prilici naličili mužjaku. Binnie se ponudila da mu iz usluge utopi četiri mačića, ali čim su bili odbijeni od sise Rob je krpama obložio košaru i odnio mačiće u krčmu. Platio je nekoliko pića i tako se riješio svih mačića. U ožujku, robovi koji su radili grube lučke poslove ponovo su dovedeni u luku i dugi redovi teretnih kola i ljudi počeli su se nagomilavati u Temzinoj ulici i utovarivati skladišta i brodove izvoznom robom. Rob je postavljao bezbrojna pitanja ljudima koji su putovali i odlučio je da je najbolje da njegovo putovanje započne u Calaisu. – Upravo tamo ide moj brod – reče mu Wulf i povede ga do navoza da vidi Queen Emmu. Brod nije bio tako veličajan kao njegovo ime. Bio je to veliki stari drveni nezgrapni brod s golemim jarbolom koji je stršao. Lučki radnici ukrcavali su na nj ploče kositra iskopanog u Cornwallu. Wulf je Roba odveo gazdi, ozbiljnom Velšaninu, koji je kimnuo kad su ga pitali bi li uzeo putnika i rekao im cijenu za to koja se činila poštenom. – Imam konja i kola – reče Rob. Kapetan se namršti. – Skupo će vas koštati da ih prevozite morem. Neki putnici prodaju svoje životinje i kola s ove strane Kanala i kupe nove na drugoj strani. Rob je malo razmišljao, ali je ubrzo odlučio da plati troškove vozarine, ma koliko visoki bili. Za vrijeme svojih putovanja namjeravao je raditi kao barbir-ranarnik. Kobila i crvena kola bili su dobra oprema i nije se uzdao u to da će naći druge koji će mu se isto toliko

sviđati. Travanj je donio blaže vrijeme, i prvi brodovi su najzad počeli isplovljavati. Jedanaestog dana mjeseca travnja Queen Emma je digla sidro iz Temzinog mulja, ispratila ju je Binnie uz mnogo suza. Puhao je svjež ali slab vjetar. Rob je promatrao Wulfa i ostalih sedam mornara kako potežu konope i podižu ogromno četvrtasto jedro, koje je već napola podignuto počelo škripati i polako su uplovili u izlaznu struju. Natovaren metalnim teretom, veliki brod je duboko uronjen u vodu isplovio iz Temze, jedva se provukao kroz tjesnace između otoka Thaneta i kopna, milio duž obale Kenta, a zatim se tromo uputio poprijeko Kanala nošen vjetrom. Zelena obala postajala je sve tamnija što se više udaljavala, dok Engleska nije postala modrikasta sumaglica, a zatim purpurna mrlja koju je uskoro progutalo more. Rob nije imao vremena za uzvišene misli jer je povraćao. Prolazeći kraj njega na palubi, Wulf je zastao i prezirno otpljunuo preko ograde. – Tako ti krvi Kristove! Preduboko smo u vodi da bi se brod ljuljao ili se valjao, ovo je najpovoljnije moguće vrijeme, a more je sasvim mirno. Dakle, što te muči? Ali, Rob nije mogao ni odgovoriti, jer se naginjao preko ograde da ne zaprlja palubu. Dio njegove muke bio je strah, jer nikad dosad nije bio na moru, a sad su ga salijetale priče o utopljenim ljudima, od muža i sinova Edithe Lipton do nesretnog Toma Rossa za kojim je Binnie ostala udovicom. Uljasta voda od koje mu je bilo zlo doimala se nedokučivom i neizmjernom, prikladnim domom za sve zle nemani i prokleo je nepromišljenost s kojom se odvažio u tu čudnu avanturu. Da bi sve bilo još gore, vjetar se pojačao, i na moru su se pojavili visoki valovi. Uskoro je smireno očekivao da umre i takvo olakšanje bi mu bilo dobro došlo. Wulf ga je potražio i ponudio mu za večeru kruh i hladnu usoljenu svinjetinu. Rob je mislio da mora da je Binnie priznala svoje noćne posjete Robovu krevetu i ovo mora da je osveta njezinog budućeg muža, kojem nije imao snage ni odgovoriti. Putovanje je trajalo sedam beskonačnih sati kad se druga sumaglica izdigla iznad uzbibanog horizonta i polako postajala Calais. Wulf ga pozdravi užurbano, jer je bio zaposlen oko jedra. Rob povede kola i Kobilu niz mostić, na čvrsto tlo, koje se doimalo kao da se diže i spušta poput mora. Razmišljao je o tome da se zemlja u Francuskoj ne može dizati i spuštati, jer bi za tu neobičnost sigurno bio čuo; doista, nakon što je nekoliko minuta hodao, zemlja se doimala čvršćom. Ali kamo se uputio? Nije imao pojma o odredištu, niti o tome što bi sljedeće trebao učiniti. Svakako da je jezik bio nevolja. Ljudi oko njega govorili su klepetavim zvukovima kojima nije mogao razabrati smisla. Konačno je stao, popeo se na kola i pljesnuo rukama. – Unajmit ću nekoga tko govori moj jezik – viknuo je. Istupio je stari čovjek stiješnjena lica. Imao je mršave listove i skeletnu građu tijela, što je upozoravalo na to da neće biti od mnogo koristi za dizanje ili nošenje. Ali on je primijetio Robovo bljedilo i namignuo mu. – Možemo li razgovarati uz čašu utjehe? Jabučna rakija čini čuda za smirivanje želuca – reče on, a riječi izgovorene na engleskom bile su pravi blagoslov za Robove uši. Zaustavili su se u prvoj krčmi i sjeli za grub borov stol ispred ulaznih vrata. – Ja sam Charbonneau – reče Francuz glasnije od lučke buke. – Louis Charbonneau.

– Rob Jeremy Cole. Kad je stigla jabučna rakija, nazdravili su jedan drugome i ispostavilo se da je Charbonneau bio u pravu, jer je alkohol zagrijao Robov stomak i ponovo ga vratio među žive. – Vjerujem da bih mogao jesti – reče zadivljeno. Zadovoljan, Charbonneau naruči i djevojka isti čas donese na stol hrustav kruh, zdjelicu malih zelenih maslina i kozji sir koji bi čak i Barbir pohvalio. – Vidite i sami zašto mi treba nečija pomoć – reče skrušeno Rob – jer sam ne mogu čak ni hranu naručiti. Charbonneau se nasmije. – Čitav život sam bio mornar. Bio sam još dječak kad je moj prvi brod uplovio u London i dobro se sjećam svoje čežnje da čujem rođeni jezik. – Polovicu svog vremena na kopnu proveo je na drugoj strani Kanala, reče, gdje se govorilo engleski. – Ja sam barbir-ranarnik i putujem za Perziju da kupujem rijetke lijekove i ljekovite trave koje će biti poslane u Englesku. – To je bila priča koju je odlučio pričati ljudima da izbjegne razgovore o činjenici da je stvarni razlog odlaska u Isfahan Crkva smatrala zločinom. Charbonneau podigne obrve. – Dug put. Rob kimne. – Trebam vodiča, nekoga tko će za mene i prevoditi, tako da mogu izvoditi predstave i prodavati lijek i dok putujemo liječiti bolesne. Velikodušno ću platiti. Charbonneau uzme iz zdjelice jednu maslinu i položi je na suncem zagrijani stol. – Francuska – reče. Zatim uze drugu maslinu. – Pet njemačkih vojvodina pod upravom Sasa. – Zatim sljedeću i još jednu, sve dok u redu nije bilo sedam maslina. – Slavenska zemlja – reče, pokazujući treću maslinu – gdje žive Česi. Sljedeće je područje Mađara, kršćanske zemlje pune divljih, barbarskih konjanika. Zatim dolazi Balkan, mjesto visokih, surih planina i divljih, visokih ljudi. Zatim Trakija o kojoj malo znam, osim da predstavlja krajnju granicu Europe i u njoj se nalazi Carigrad. I konačno Perzija, kud želite stići. Zamišljeno je promatrao Roba. – Moj rodni grad je na granici između Francuske i zemlje Germana, čije sam teutonske jezike govorio još od djetinjstva. Dakle, ako me unajmite, ja ću vas provesti tuda. – Pokupi prve dvije masline i ubaci ih u usta. – Morat ću vas napustiti na vrijeme, tako da se do sljedeće zime vratim u Metz. – Dogovoreno – s olakšanjem reče Rob. Nakon toga, dok mu se Charbonneau cerekao i naručio drugu rakiju, Rob svečano pojede preostale masline u nizu: jedući jednu po jednu, pojeo je svoj put kroz pet preostalih zemalja.

GLA VA 23

STRANAC U STRANOJ ZEMLJI rancuska nije bila tako izrazito zelena kao Engleska, ali je u njoj bilo više sunca. Nebo se doimalo višim, boja Francuske bila je intenzivno plava. Velik dio zemlje bio je obrastao šumama, kao kod kuće. To je bila zemlja strogo urednih gospodarstava, tu i tamo bio je pokoji sumorni kameni dvorac, sličan onima kakve je Rob viđao po Engleskoj, ali neki plemići živjeli su u velikim, drvenim, vlastelinskim zdanjima, kakva nisu bila uobičajena u njegovoj zemlji. Po pašnjacima je bila stoka, a seljaci su sijali pšenicu. Rob je već uočio neke čudne stvari. – Mnoge od vaših gospodarskih zgrada su bez krova – primijetio je. – Ovdje ima manje kiše nego u Engleskoj – reče Charbonneau. – Neki od naših seljaka mlate žito u otvorenim hambarima. Charbonneau je jahao velikog, mirnog konja, svijetlosive, gotovo bijele dlake. Ruke su mu izgledale izrađene, ali su bile dobro njegovane. Svake večeri je brižno timario konje, čistio i laštio mač i bodež. Bio je dobro društvo uz vatru i na putu. Svako gazdinstvo imalo je voćnjak, veličanstven u punom cvatu. Rob se zaustavio na nekoliko gospodarstava, želeći kupiti alkohol; nije mogao pronaći metheglin, ali je kupio bačvu jabukove rakije, slične piću u kojem je uživao u Calaisu i otkrio da se od nje pravi još bolji Univerzalni specifik. Najbolje puteve su i ovdje, kao i posvuda, davno sagradili Rimljani za svoje pješačke legije, široke drumove koji su svi bili povezane prometnice, pravocrtne poput drška koplja. Charbonneau je o njima govorio s oduševljenjem. – Posvud ih ima, to je mreža koja pokriva cio svijet. Da to želiš, mogao bi upravo ovakvim putovima putovati sve do Rima. Pa ipak, na putokazu za selo Caudry, Rob skrene Kobilu s rimskog puta. Charbonneau se s tim nije slagao. – Ovi šumski putovi su opasni. – Moram njima putovati zbog obavljanja svog posla. To su jedini putovi do manjih sela. Pušem u rog. To sam oduvijek radio. Charbonneau samo slegne ramenima.

F

Kuće u Caudryju su imale čunjaste krovove pokrivene šibljem ili slamom. Žene su kuhale vani i najveći broj kuća je blizu ognjišta imao drvene stolove i klupe, smještene ispod zaklona od sunca koji je bio položen na četiri debela drvena stupa izrezana od mladog drveća. Francusko selo je bilo toliko različito da ga se ne bi moglo zamijeniti s engleskim, ali se Rob ponašao rutinski, kao da je kod kuće. Charbonneauu je dao bubanj i rekao mu da udara po njemu. Činilo se da to zabavlja

Francuza, a kad se Kobila uz zvuk bubnja počela paradno propinjati, postao je i sam zainteresiran. – Predstava danas! Predstava! – pozivao je Rob. Charbonneau je odmah shvatio što mu je činiti, pa je kako bi Rob što izgovorio odmah prevodio. Predstave su u Francuskoj bile čudno iskustvo. Gledaoci su se smijali istim pričama, ali na različitim mjestima, možda zato što su morali čekati prijevod. Dok bi Rob žonglirao, Charbonneau bi stajao po strani, zapanjen, i njegovi nerazgovijetno izgovoreni komentari oduševljenja kao da su zarazili gomilu, koja je zdušno pljeskala. Prodali su mnogo Univerzalnog specifika. Te je noći u logoru Charbonneau navaljivao na njega da žonglira, ali je Rob to odbio. – Nagledat ćeš me se, ne boj se. – To je izvanredno. I kažeš da to radiš otkako si bio dječak? – Da. – Ispričao je kako ga je Barbir uzeo k sebi nakon što su mu umrli roditelji. Charbonneau kimne. – Imao si sreće. U mojoj dvanaestoj godini umro mi je otac, i moj brat Etienne i ja predani smo piratskoj posadi kao brodski dječaci. – Uzdahne. – Prijatelju moj, bio je to težak život. – Mislio sam da si rekao da te je prvo putovanje odvelo u London. – To je bilo moje prvo putovanje na trgovačkom brodu, kad mi je bilo sedamnaest godina. Pet godina prije toga, plovio sam s gusarima. – Moj otac je pomagao braniti Englesku od tri invazije. Dva puta kad su Danci napali London. I jedanput kad su gusari napali Rochester – polako reče Rob. – Moji gusari nisu napali London. Jednom smo pristali u Romneyju, zapalili dvije kuće i uzeli kravu koju smo ubili radi mesa. Piljili su jedan u drugoga. – Bili su zli ljudi. To sam morao učiniti da bih ostao živ. Rob kimne. – A Etienne? Što se dogodilo s Etienneom? – Kad je bio dovoljno star pobjegao je od njih, natrag u naš grad, gdje je bio šegrt kod pekara. Danas je i on star čovjek i pravi izuzetan kruh. Rob mu se srdačno osmjehne i zaželi mu laku noć. Svakih nekoliko dana dovezli su se do nekog novog seoskog trga, gdje se ponavljalo uobičajeno: – proste pjesmice, laskavi portreti, prodaja ljekovitog alkohola. Spočetka je Charbonneau prevodio svaku riječ Robovih reklamiranja barbirsko-ranarničkih usluga, ali se Francuz uskoro toliko izvještio u tome da je sam mogao okupiti gomilu. Rob je mnogo radio, potaknut potrebom da što više napuni svoju kasu, jer je znao da je u stranim zemljama novac zaštita i sigurnost. Lipanj je bio topao i suh. Odgrizli su majušne komadiće masline koja je označavala Francusku, proputovavši njezin sjeverni rub i do ranog ljeta bili su gotovo na germanskoj granici. – Približavamo se Strasbourgu – reče mu jednog jutra Charbonneau.

– Hajdemo tamo, tako možeš vidjeti svoju obitelj. – Ako odemo, izgubit ćemo dva dana – obzirno reče Charbonneau, ali se Rob nasmije i samo slegne ramenima, jer je zavolio vremešnog Francuza. Uspostavilo se da je grad prekrasan, prepun majstora koji su gradili veliku katedralu, koja je već sada obećavala da će nadmašiti opću ljupkost štrazburških širokih ulica i zgodnih kuća. Odvezli su se ravno do pekare, gdje je blagoglagoljivi Etienne Charbonneau privio brata u brašnav zagrljaj. Glas o njihovu dolasku brzo se pronio obiteljskim obavještajnim kanalima i te večeri Etienneova dva zgodna sina i tri tamnooke kćeri, svi s djecom i supružnicima, došli su proslaviti; najmlađa djevojka, Charlotte, živjela je u kući s ocem. Charlotte je priredila raskošnu večeru, tri guske pirjane s mrkvama i suhim šljivama. Imali su i dvije vrste svježeg kruha. Okrugli hljeb, koji je Etienne zvao »psećim« kruhom i koji je unatoč nazivu bio vrlo ukusan, jer je bio napravljen od naizmjeničnih slojeva pšenice i raži. – To je jeftin, siromaški kruh – reče Etienne nukajući Roba da proba skuplji, izdužen hljeb od miješanog, fino mljevenog brašna raznih žitarica. Robu se više sviđao »pseći« kruh. Bilo je to veselo veče, a oba brata su na opće veselje bili Robu prevodioci. Djeca su plesala, žene pjevale, Rob je žonglirao da zaradi večeru, a Etienne je svirao gajde, jednako dobro kao što je pekao kruh. Kad se obitelj stala razilaziti, svi su za rastanak izljubili oba putnika. Charlotte je uvukla trbuh i isturila tek sazrele grudi, a njezine velike tople oči su otvoreno pozivale Roba. Te noći, dok je ležao u svom krevetu, razmišljao je o tome kakav bi mu bio život da se skrasi u krilu takve obitelji i u tako ugodnom okolišu. Usred noći je ustao. – Trebaš nešto?– tiho upita Etienne. Pekar je sjedio u mraku, nedaleko od mjesta gdje je ležala kćer. – Moram pišati. – Idem i ja s tobom – reče Etienne i njih dvojica iziđu zajedno i udruženo su zapljuskivali ambarski zid. Kad se Rob vratio na svoj ležaj od slame, Etienne se smjestio u stolicu i sjedio tako, pazeći na Charlottu. Ujutro je pekar Robu pokazao velike, okrugle peći i dao im vreću punu »psećeg« kruha, dvaput pečenog, tako da je bio tvrd i nepokvarljiv, poput brodskog dvopeka. Štrazburžani su morali čekati na svoj kruh tog dana; Etienne je zatvorio pekaru i kraći dio puta jahao s njima. Kratka vožnja od Etienneove kuće vodila ih je rimskim putem do rijeke Rajne, a zatim je put skretao nekoliko milja nizvodno, do gaza. Braća su se nagnula u sedlima i poljubila se. – Pođi s Bogom – reče Etienne Robu i okrene svog konja prema kući, dok su njih dvojica gacali preko rijeke. Virovita voda je bila hladna, još svijetlosmeđa od zemlje koju su nanijele proljetne bujice daleko uzvodno. Uspon na suprotnoj obali bio je strm i Kobila je morala uprijeti svu snagu da izvuče kola na put kroz zemlju Teutonaca. Ubrzo su zašli u planine, vozeći se između visokih šuma smreka i jela. Charbonneau je postajao sve tiši, što je Rob isprva pripisivao činjenici da nije želio napustiti obitelj i kuću, ali je konačno Francuz ispljunuo iz sebe to što ga muči. – Ne volim Germane, niti volim biti u njihovoj zemlji. – Ipak, rođen si tako blizu njih kako to samo Francuz može biti.

Charbonneau se namršti. – Čovjek može živjeti uz samo more pa da ipak ne voli morske pse – reče. Robu se činilo da je zemlja sasvim ugodna. Zrak je bio hladan i čist. Silazili su niz dug hrbat brijega i u dolini vidjeli kako muškarci i žene kose i okreću sijeno i pospremaju stočnu hranu, isto kao što su to radili seljaci u Engleskoj. Uspinjali su se na drugu planinu, do malih visinskih pašnjaka, gdje su djeca čuvala krave i koze, koje su s gospodarstava u podnožju dovedene na ljetnu ispašu. Put je bio utrta planinska staza i odjednom u dolini ugledaše veliki zamak od tamnosiva kamena. Na trkalištu se upravo odvijao turnir oklopljenih konjanika naoružanih kopljima kojima su vršci bili prekriveni štitnicima. Charbonneau opet pljune. – To je dvorac groznog čovjeka, vlasnika ovog kraja, grofa Sigdorffa, Jednakorukog. – Jednakoruki? To mi ne zvuči kao ime nekog strašnog čovjeka. – On je sada star – reče Charbonneau. – Ime je dobio dok je bio mlad, kad je išao na Bamberg i otud doveo dvije stotine zarobljenika. Naredio je da prvoj stotini odrežu desnu ruku, a drugoj stotini lijevu. Konje su potjerali u kratkom galopu, sve dok tvrđava nije nestala s vidika. Prije podneva stigli su do putokaza koji je pokazivao odvojak s rimskog puta prema selu Entburgu, i oni odluče poći tamo da izvedu predstavu. Vozeći se tek nekoliko minuta, naiđu iza zavoja na čovjeka koji je zastao nasred puta, sjedeći na mršavom smeđem konju žmirkavih očiju. Čovjek je bio ćelav, kratka vrata naboranog od sala. Odjeća mu je bila od domaće tkanine, tijelo debelo ali čvrsto, upravo kao Barbirovo kad ga je Rob upoznao. Nije bilo mjesta da se kola provezu mimo njega, ali mu je oružje bilo u koricama i dok su jedan drugog promatrali, Rob zaustavi Kobilu. Ćelavi čovjek nešto reče. – Želi znati imaš li alkohola – reče Charbonneau. – Reci mu da nemam. – Kurvin sin nije sam – reče Charbonneau, ne mijenjajući ton i Rob vidje da još dva čovjeka na konjima vire iza drveća. Jedan je bio mladić na mazgi. Kad je dojahao do debeljka, Rob vidje sličnost crta lica i zaključi da su otac i sin. Treći čovjek je jahao krupnu, trapavu životinju koja je nalikovala teglećem konju. Zauzeo je poziciju tik iza kola i tako im onemogućio bijeg natrag. Mogao je imati tridesetak godina. Bio je nizak, zla pogleda i bez lijevog uha kao i Majstorica Buffington. Obojica novopridošlica isukaše mačeve. Ćelavi čovjek je glasno govorio Charbonneauu. – Kaže da trebaš sići s kola i skinuti odjeću. Znaj da će te, kad to učiniš, ubiti – reče Charbonneau. – Odjeća je skupa i ne žele je uništiti krvlju. Rob nije primijetio odakle je Charbonneau izvukao nož. Starac ga baci zastenjavši od napora, ali izvježbanim pokretom, i nož se strelovito i duboko zario u grudi mladog čovjeka s mačem. U debeljkovim očima pojavi se zaprepaštenje, ali smiješak na njegovim usnama još nije sasvim izblijedio kad je Rob ustao sa sjedišta. On učini samo jedan dug korak da bi opkoračio svoju kobilu i bacio se na čovjeka, povukavši ga iz sedla.

Pali su na zemlju, kotrljajući se i grebući, svaki od njih očajnički nastojeći izvesti neki zahvat kojim će onesposobiti onog drugog. Rob najzad uspije straga ukliještiti svojom lijevom rukom strančevu bradu. Mesnata pesnica stane udarati po njegovim preponama, ali se Rob iskrene, tako da su snažni udarci završavali na njegovim bedrima. Bili su to grozni buboci od kojih su mu se kočile noge. Uvijek prije borio se pijan i napola lud od bijesa. Sad je bio trijezan i usredotočen na jednu jedinu ledenu i jasnu misao. Ubij ga. Stenjući, ščepao je slobodnom rukom njegov lijevi zglavak i vukao ga natrag, pokušavajući zadaviti čovjeka ili mu zgnječiti dušnik. Zatim posegne rukom prema čelu i pokuša mu zabaciti glavu dovoljno unatrag da mu ošteti kralježnicu. Slomi se! molio je. Ali, bio je to kratak vrat, obložen salom i učvršćen mišićima. Ruka s dugim crnim noktima krene prema njegovu licu. Upinjao se da izmakne glavu, ali je ruka zagrebla njegov obraz, raskrvarivši ga. Stenjali su i natezali se, udarajući tijelom jedan po drugome poput bestidnih ljubavnika. Ruka se vrati. Ovaj put je čovjek mogao dohvatiti više, nastojeći se dočepati njegovih očiju. Oštri nokti zaparaju i Rob vrisne. Tada iznad njih stane Charbonneau. Oštricu mača upravi promišljeno, pronašavši pravo mjesto između rebara. Mač zarine duboko. Ćelavi čovjek uzdahne, kao od zadovoljstva. Prestao je roktati i micati se, nepomično je ležao. Rob tek sada osjeti njegov zadah. U sljedećem trenutku mogao se izvući ispod njegova tijela. On sjede pipajući svoje iznakaženo lice. Mladić je visio preko mazginih leđa s prljavim bosim nogama u okrutnoj klopci. Charbonneau pokupi nož i obrisa ga. Otpusti mrtve noge iz stremena i spusti tijelo na zemlju. – A treći kurac? – prošapće Rob. Nije mogao suzbiti podrhtavanje glasa. Charbonneau pljune. – Pobjegao je čim je shvatio da ne želimo pristojno umrijeti. – Možda Jednakorukom, po pojačanje? Charbonneau odmahne glavom. – Ovo su ušljivi razbojnici, a ne grofovi ljudi. – Pretraživao je mrtva tijela kao da je to već ranije činio. Oko čovjekovog vrata visila je kesica s novcem. Mladić nije nosio novac, ali je oko vrata imao zarđalo raspelo. Oružje im je bilo loše, ali ga Charbonneau ipak ubaci u kola. Ostavili su drumske razbojnike da leže u prašini, tijelo ćelavca bilo je licem u vlastitoj krvi. Charbonneau zaveže mazgu za stražnji dio kola i povede koščatog zarobljenog konja, a onda se vrate na rimsku cestu.

GLA VA 24

STRANI JEZICI ad je Rob upitao Charbonneaua gdje je naučio bacati nož, Francuz reče da su ga tome naučili gusari u njegovoj mladosti. – Bila je to prikladna vještina za borbu s prokletim Dancima i za otimanje njihovih brodova. – Oklijevao je. – I za borbu s prokletim Englezima i otimanje njihovih brodova – prefrigano reče. Do tada je već u njihovom odnosu postalo izlišno staro nacionalno suparništvo, a ni jedan ni drugi nisu imali sumnji u pogledu vrijednosti svog druga. Naceriše se jedan drugome. – Hoćeš li mi pokazati? – Ako me naučiš žonglirati – reče Charbonneau i Rob se rado složi. Pogodba je bila jednostrana, jer je za Charbonneaua bilo prekasno da nauči novu i tešku vještinu i za kratko vrijeme koliko su živjeli zajedno naučio je bacati samo dvije kugle, mada je od bacanja i hvatanja kugli imao mnogo zadovoljstva. Rob je bio u prednosti zbog svoje mladosti, a godine žongliranja su mu ostavile jake i žilave zglobove, kao i oštro oko i osjećaj za ravnotežu i odabiranje pravog trenutka. – Za to treba poseban nož. Tvoj ima prefinu oštricu, koja bi se, da ga počneš bacati, uskoro slomila ili bi se oštetio balčak, jer je balčak središte težine i ravnoteže običnog bodeža. Nož za bacanje je opterećen na oštrici, tako da ga brzi trzaj zgloba lako pošalje tamo gdje treba, i to vrhom prema naprijed. Rob je brzo naučio bacati Charbonneauov nož tako da prvo ide naoštren vršak. Teže je bilo postati vješt u pogađanju mete u koju cilja, ali bio je naviknut na disciplinu vježbanja i bacao je nož na oznaku na drvetu kad god je za to imao priliku. Držali su se rimskih putova, punih višejezične mješavine ljudi. Društvo francuskog kardinala ih je jednom prisililo da siđu s puta. Prelat je projahao, okružen konjicom od dvije stotine jahača i stotinu i pedeset slugu, nosio je grimizno crvene cipele, šešir i sivu svećeničku halju preko nekoć bijelog misničkog ruha, koje je od prašine s puta postalo tamnije od halje. Hodočasnici su putovali u pravcu Jeruzalema pojedinačno, u malim ili velikim grupama; nekad bi ih vodili ili im propovijedali hodočasnici koji su svoje poklonstvo Svetoj zemlji već bili obavili, dokazujući to nošenjem dva prekrižena palmina lista, ubrana u Svetoj zemlji. Skupine naoružanih vitezova galopirale su uz viku i ratne poklike; često su bili pijani i obično ratoborni, gladni slave, pljačke i zađevica. Neki od vjerskih zanesenjaka nosili su košulje od kostrijeti i puzali prema Palestini na krvavim rukama i koljenima da ispune zavjete date Bogu ili svecima. Iscrpljeni i bespomoćni bili su lak plijen. Glavni putovi obilovali su razbojnicima, a čuvari zakona su ih u najboljem slučaju nemarno zakonski gonili; kad bi lupež ili drumski razbojnik bio uhvaćen na djelu, sami putnici bi ga bez suđenja na mjestu smaknuli. Rob je svoje oružje držao pripravno, napola očekujući čovjeka bez uha da zbog osvete povede na njih grupu konjanika. Njegov stas, slomljeni nos, lice isprugano ranama, sve

K

zajedno djelovalo je zastrašujuće, ali je s humorom spoznao da je njegova najbolja zaštita krhki starčić kojega je unajmio zbog znanja engleskog. Namirnice su kupili u Augsburgu, živom trgovačkom centru koji je osnovao rimski imperator August 12. godine prije naše ere. Augsburg je bio središte transakcija između Njemačke i Italije, prepuno ljudi zaokupljenih onim što je u ovom gradu bilo najvažnije – trgovinom. Charbonneau je pokazao talijanske trgovce, uočljive po cipelama od skupog materijala, koje su se podizale u uvijene vrhove iznad palca. Već neko vrijeme Rob je viđao sve veći broj Židova, ali na augsburškoj tržnici uočio ih je više nego igdje, odmah prepoznatljive po crnim kaftanima i kožnatim zvonolikim šeširima uska oboda. U Augsburgu je Rob održao predstavu, ali nije prodao toliko Specifika kao prije, možda zato što je Charbonneau prevodio s manje žara kad je bio prisiljen upotrebljavati grleni jezik Franaka. Nije mu bilo ni važno, jer mu je kesa bila podebela; u svakom slučaju, deset dana kasnije, kad su stigli do Salzburga, Charbonneau mu je rekao da će predstava u tom gradu biti njihova posljednja zajednička predstava. – Za tri dana dolazimo do rijeke Dunav i tamo te napuštam i vraćam se u Francusku. Rob kimne. – Ne bih ti više bio od koristi. Preko Dunava je Češka, gdje ljudi govore meni stranim jezikom. – Dobrodošao si da pođeš sa mnom, prevodio ili ne. Ali se Charbonneau nasmije i odmahne glavom. – Vrijeme je da idem kući i ovaj put tamo i ostanem. Te su noći u jednoj boljoj gostionici imali oproštajnu večeru, koja se sastojala od lokalnog specijaliteta: gulaša od dimljenog mesa pirjanog na svinjskoj masti, s brašnom i kiselim kupusom. Jelo im se nije dopalo, a gusto crveno vino ih je brzo omamilo. Rob je starca obilato nagradio. Charbonneau mu je još dao posljednji mudar savjet. – Pred tobom su opasni krajevi. Govori se da u Češkoj ne možeš razlikovati divlje bandite od najamnika mjesnih plemića. Da bi kroz takvu zemlju prošao nenapadnut, moraš biti u društvu s drugim ljudima. Rob obeća da će se nastojati pridružili nekoj brojnijoj skupini putnika. Kad su ugledali Dunav, bila je to mnogo veća rijeka nego što je očekivao, brzog toka i prijeteće uljaste površine, za koju je znao da znači duboku i opasnu vodu. Charbonneau je ostao dan duže nego što je obećao, navaljujući da s njim jaše nizvodno, do divljeg i djelomično nastanjenog sela Linza, gdje je prostrana skela od trupaca prevozila putnike i teret preko mirnog suženja na širokom vodenom putu. – E, pa, tako – reče Francuz. – Možda ćemo se jednog dana opet vidjeti. – Ne bih rekao – odgovori Charbonneau. Zagrlili su se. – Živ mi bio, Robe J. Cole. – Živ mi bio, prijatelju Charbonneau. On siđe s kola da plati za svoj prelazak, a starac je dotad odjahao, vodeći koščatog smeđeg konja za sobom. Skelar je bio zlovoljan nespretnjaković s jakom prehladom, koji je

stalno jezikom oblizivao bale s gornje usnice. Teško se dogovorio oko vozarine, jer Rob nije znao jezik, i na kraju je spoznao da je prevaren. Kad se nakon mučnog cjenkanja znakovima i rukama vratio do kola, Charbonneau je već nestao s vidika. Trećeg dana putovanja po Češkoj susreo je pet debelih i rumenih Germana i nastojao izraziti želju da putuje s njima. Izgledali su pristojno; ponudio im je zlato i pokazao da im je voljan kuhati i raditi druge poslove u logoru, ali nijedan od njih nije se osmjehnuo: ruke su svoj petorici počivale na balčacima mača. – Jebite se – konačno reče i okrene se od njih. Ali, nije ih mogao kriviti, jer je njihova družba več imala neku snagu, a on je bio nepoznat, opasnost. Kobila ga je s planina dovezla na veliku zaravan oblika tanjura, okruženu zelenim brežuljcima. Tu su bila obrađena polja sive zemlje, na kojima su se muškarci i žene grbili nad pšenicom, ječmom, raži i repom, ali je pretežno kraj bio pokriven miješanom šumom. Noću, ne baš daleko, čuo je zavijanje vukova. Ostavio je vatru da gori, iako nije bilo hladno, a Majstorica Buffington je mijaukala na glasanja divljih životinja i spavala leđima čvrsto priljubljenim uz njegova. O Charbonneauu je ovisio u pogledu mnogočega, ali je tek sad uvidio koliko mu je njegovo društvo bilo dragocjeno. Sada je, vozeći se rimskom cestom, naučio značenje riječi sam, jer nije mogao razgovarati ni s kim od ljudi koje je sretao. Tjedan dana nakon što su se on i Charbonneau rastali, jednog jutra naišao je na izgrebeno i osakaćeno tijelo čovjeka koji je visio na drvetu kraj puta. Obješeni čovjek bio je krhke građe, mrska lica i – nije imao lijevo uho. Rob je žalio što nije mogao obavijestiti Charbonneaua da su drugi uhvatili njihovog trećeg razbojnika.

GLAVA 25

PRIDRUŽENJE ob prijeđe prostranu zaravan i ponovo zađe u planine. Nisu bile tako visoke kao one kroz koje je već prošao, ali su bile dovoljno brdovite da uspore njegovo napredovanje. Još se dva puta približavao grupama putnika na putu i pokušavao im se pridružiti, ali svaki put mu je bilo uskraćeno dopuštenje da to učini. Jednog jutra projaše pokraj njega grupa konjanika obučenih u rite, nešto mu doviknu na svom, njemu tuđem jeziku, ali on klimne u znak pozdrava i skrene pogled, jer je vidio da su divlji i zdvojni. Osjećao je da bi da je morao putovati s njima, uskoro bio mrtav. . Stigavši u veliki grad, ode u gostionicu, presretan kad je otkrio da gostioničar zna nekoliko riječi engleskog. Od tog čovjeka sazna da se grad zove Brno. Ljudi kroz čije je područje putovao su uglavnom pripadnici plemena zvanog Česi. Nije mogao saznati ništa više, čak ni gdje je čovjek stekao znanje tih nekoliko engleskih riječi, jer su najjednostavnija pitanja bila iznad gostioničarevih jezičnih mogućnosti. Kad je Rob izišao iz krčme, zatekao je straga u kolima čovjeka kako pretražuje njegove stvari. – Gubi se – reče mu tiho. Izvuče mač, ali momak skoči s kola i nestade prije nego što ga je mogao zaustaviti. Robov novčanik je još uvijek bio sigurno zakucan ispod poda kola i jedina stvar koja je nedostajala bila je platnena vreća puna pribora korištenog za mađioničarske trikove. Rob se utješio zamišljajući izraz lupežovog lica kad otvori vreću. Nakon toga, svakodnevno je laštio svoje oružje, ostavljao tanak sloj masti na oštricama, tako da bi i na najlakši dodir skliznulo iz korica. Noću je spavao lagano, ili uopće nije, osluškujući svaki zvuk koji bi mogao ukazivati na to da mu se netko prikrada. Znao je da bi za njega bilo malo nade da ga napadne banda, poput onih jahača u odrpanoj odjeći. Još devet dugih dana ostao je sam i ranjiv, dok jednog jutra put nije izišao iz šume, i na svoje čuđenje, oduševljenje i povećanu nadu ugledao pred sobom mali grad, koji je gotovo progutala velika karavana.

R

Sedamnaest kuća sela bilo je okruženo s nekoliko stotina životinja. Rob je vidio konje i mazge najrazličitijih veličina i izgleda, osedlanih ili upregnutih u kola, taljige i furgone. Kobilu je privezao za drvo. Ljudi je bilo posvuda, i dok se gurao među njima, žamor nerazumljivih jezika parao mu je uši. – Molim vas – obrati se čovjeku zabavljenom mučnim zadatkom mijenjanja kotača – tko vodi karavanu? – Pomogne čovjeku da podigne kotač do osovine, ali zauzvrat dobi samo zahvalan smiješak i bezglasno odmahivanje glavom. – Tko vodi karavanu? – pitao je sljedećeg putnika, koji je upravo hranio dva ogromna vola s drvenim kuglama pričvršćenim na vrhove dugačkih rogova koji su predstavljali njegovu zapregu.

– Aha... Kerl Fritta! – izgovori čovjek i pokaže niz red. Nakon toga bilo je lako, jer ime Kerla Fritte kao da su svi znali. Kad god bi ga Rob izgovorio, kimnuli bi mu i upirali prstom, dok konačno nije stigao do mjesta gdje je na polju bio postavljen stol do velikih kola u koja je bilo upregnuto šest najvećih riđih teglećih konja koje je ikada vidio. Na stolu je bio mač bez korica, a za njim je sjedio čovjek koji je svoju dugu smeđu kosu spleo u dvije debele pletenice i bio zaokupljen razgovorom s prvim iz dugog reda putnika koji su čekali na razgovor s njim. Rob stane na kraj reda. – Ono je Kerl Fritta? – pitao je. – Da, to je on – odgovori jedan od ljudi. Oduševljeno su piljili jedan u drugoga. – Vi ste Englez! – Škot – reče čovjek, samo malo razočaran. – Dobro došli! Dobro došli! – promrmlja, ščepavši obje Robove ruke. Bio je visok i suhonjav, duge sijede kose i sasvim izbrijan, na britanski način. Bio je odjeven u putnu odjeću od grubog crnog sukna, ali odlične kvalitete i kroja. – James Geikie Cullen – reče. – Uzgajivač ovaca i trgovac vunom, putujem s kćerkom u Anatoliju u potragu za što raznovrsnijim ovnovima i ovcama. – Rob Jeremy Cole, barbir-ranarnik. Na putu za Perziju da kupim dragocjene lijekove. Cullen je zurio u njega gotovo sa simpatijom. Red se pomakao, ali su imali dovoljno vremena da izmijene informacije i engleske riječi nikad nisu zvučale tako blagozvučno. Cullen je bio u društvu s čovjekom obučenim u umrljane smeđe hlače i otrcani sivi haljetak; rekao je da je to Seredy, koga je unajmio za slugu i prevodioca. Rob se iznenadio kad je saznao da više nije u Češkoj, nego da je, i ne znajući, prije dva dana prešao u zemlju Hungariju. Selo koje je karavana tako izmijenila zvalo se Vac. Iako su se kruh i sir mogli nabaviti kod stanovnika, ostala hrana i druge nabavke bili su skupi. Karavana se oformila u gradu Ulmu, u vojvodstvu Schwaben. – Fritta je German – povjerljivo mu je pričao Cullen. – Ne bi se moglo reći da se trudi da bude ljubazan, ali je preporučljivo biti s njim u dobrim odnosima, jer ima pouzdanih izvještaja da mađarski banditi pljačkaju usamljene putnike i manje družine, a u blizini nema druge velike karavane. Vijesti o razbojnicima kao da su bile općepoznate, i dok su se oni primicali stolu i drugi molitelji su se pridruživali redu. Odmah iza Roba bila su tri Židova, što izazva njegovo zanimanje. – U ovakvoj karavani čovjek mora putovati i s gospodom i s bagrom – glasno reče Cullen. Rob je promatrao trojicu ljudi u crnim kaftanima i s kožnatim šeširima. Međusobno su razgovarali na opet jednom od stranih jezika, ali se, dok je Cullen govorio, u očima njemu najbližeg čovjeka pojavio bljesak, kao da je razumio što je ovaj rekao. Rob skrene pogled. Kad su stigli do Frittinog stola, Cullen je sredio svoj posao s njim, a onda je bio toliko ljubazan da Seredyja ponudi Robu za prevodioca. Vođa karavane, iskusan i brz u vođenju takvih razgovora, bez muke je saznao njegovo ime, zanimanje i odredište.

– Želi da znate da karavana ne ide u Perziju – reče Seredy. – Nakon Carigrada morat ćete se dogovoriti s nekim drugim. Rob kimne, a zatim je German nadugačko govorio. – Cijena koju morate platiti gospodinu Fritti je jednaka protuvrijednosti dvadeset dva srebrna engleska penija, ali ne želi više tog novca, jer če mu gazda Cullen platiti u engleskim penijima, i gazda Fritta kaže da mu ih više ne treba. Možete li platiti u filirima, pita on? – Mogu. – To če vas koštati dvadeset sedam filira – reče Seredy nekako usrdno. Rob je oklijevao. Imao je filira, jer je prodavao Specifik u Francuskoj i Njemačkoj, ali nije znao pošten omjer pri zamjeni. – Dvadeset tri – reče glas točno iza njega, toliko tiho da je pomislio da mu se samo pričinilo. – Dvadeset tri filira – odlučno reče. Vođa karavane ledeno prihvati ponudu gledajući ga izravno u oči. – Hranu i ostalo morate si sami osigurati. Zaostanete li, ili budete prisiljeni odustati, ostavit ćemo vas – reče prevodilac. – Kaže da će odavde krenuti karavana sastavljena od nekih devedeset zasebnih grupa, što je ukupno više od stotinu i dvadeset ljudi. Zahtijeva stražara na svakih deset grupa, tako da ćete svaki dvanaesti dan morati cijelu noć stražariti. – Dogovoreno. – Novopridošli moraju zauzimati mjesta na kraju kolone, gdje je putnik najizloženiji prašini i najmanje zaštićen. Vi ćete slijediti gospodina Cullena i njegovu kćer. Svaki put kad netko ispred vas ispadne, vi se pomičete zajedno mjesto naprijed. Svaka grupa koja se pridruži karavani nakon ovog mjesta putovat će iza vas. – Dogovoreno. – A budete li radili kao barbir-ranarnik za članove karavane, morate s gazdom Frittom dijeliti svu zaradu popola. – Ne – reče odjednom, jer je bilo nepravedno što je polovicu svojih prihoda trebao davati Germanu. Cullen se nakašlja. Pogledavši ispod oka Škota, Rob vidje upozorenje na njegovu licu i sjeti se što mu je govorio o mađarskim razbojnicima. – Ponudi deset, prihvati trideset – reče mu tihi glas iza njega. – Slažem se da dajem deset posto od zarade – reče Rob. Fritta izgovori samo jednu kratku riječ za koju Rob pretpostavi da je teutonski ekvivalent za »jedi govna«; zatim ispusti drugi kratki zvuk. – Četrdeset, kaže on. – Ponudi mu dvadeset. Složiše se za trideset posto. Dok je Cullenu zahvaljivao za korištenje prevodioca, Rob se udaljio i brzim pogledom obuhvatio trojicu Židova. Bili su to ljudi srednje visine, lica opaljenih suncem. Čovjek koji je stajao odmah iza njega imao je mesnat nos i debelu usnicu iznad guste smeđe brade prošarane sjedinama. Nije pogledao Roba, nego je pristupio stolu s

usredotočenošću nekoga tko je već procijenio protivnika. Novopridošlicama je naređeno da tijekom poslijepodneva zauzmu mjesta u koloni i na tom mjestu naprave logore za noć, jer će karavana krenuti odmah nakon svanuća. Rob je pronašao mjesto između Cullena i Židova, ispregnuo Kobilu i odveo je nekoliko metara dalje da pase. Stanovnici Vaca su koristili posljednju priliku da prije jakih vjetrova prodajom hrane zarade i naišao je neki seljak s jajima i žutim sirom, za koje je tražio četiri filira, zapanjujuću cijenu. Umjesto da plati, Rob je trampio s njim tri boce Specifika i tako si priskrbio večeru. Dok je jeo, promatrao je susjede i vidio da i oni njega promatraju. U logoru ispred njegovog Seredy je donio vodu, ali kuhala je Cullenova kćerka. Bila je vrlo visoka i imala je riđu kosu. Na logorištu iza njegovog bilo je sada pet muškaraca. Kad je završio s večerom i s posuđem, prošetao je do mjesta gdje su Židovi četkali svoje životinje. Imali su dobre konje, kao i dvije teretne mazge, jedna od njih je vjerojatno nosila šator koji su podigli. Tiho su promatrali kako Rob ide prema čovjeku koji je stajao iza njega za vrijeme pregovaranja s Frittom. – Ja sam Rob Jeremy Cole. Želim vam zahvaliti. – Nema na čemu, nema na čemu – čovjek podigne četku s konjskih leđa. – Ja sam Meir ben Ašer. – Predstavio je svoje suputnike. S njim su bila dvojica kad ih je Rob prvi put vidio u redu: Geršom ben Šmuel, koji je imao bradavicu na nosu i bio nizak i izgledao grub kao klada drva i Juda ha-Kohen, s kukastim nosom, malih usta, brade i kose sjajno crne i oštre poput medvjeđe dlake. Druga dvojica su bili mlađi. Šimon ben ha-Levi bio je mršav i ozbiljan, gotovo muškarac, dugonja čupave brade. I najzad Tuve ben Meir, dječak od dvanaest godina, krupan za svoju dob, kakav je bio i Rob. – Moj sin – reče Meir. Nitko drugi nije govorio. Promatrali su ga vrlo pomno. – Vi ste trgovci? Meir kimne. – Nekoć je naša obitelj živjela u gradu Hamelnu u Njemačkoj. Prije deset godina smo svi mi preselili u Angoru, u Bizantiji, odakle putujemo i na istok i na zapad, kupujemo i prodajemo. – Što kupujete i prodajete? Meir slegne ramenima. – Pomalo od svačega. Rob je bio oduševljen odgovorom. Potrošio je sate razmišljajući o lažnim pojedinostima koje će reći o sebi, a sad je vidio da je to nepotrebno; trgovci nisu otkrivali previše o sebi. – Kamo vi putujete? – upita čovjek imenom Šimon, iznenadivši Roba, koji je mislio da samo Meir zna engleski. – Perzija. – Perzija. Odlično! Imate li tamo obitelj? – Ne. Tamo idem kupovati. Poneku ljekovitu biljku, možda neke lijekove. – Ah, tako – reče Meir. Židovi pogledaju jedan drugog, prihvativši smjesta odgovor. Bilo je vrijeme da ode, i on im poželi laku noć.

Dok je on razgovarao sa Židovima, Cullen je piljio u njih i kad se Rob približio njegovom logoru činilo se da je Škot izgubio veći dio prvotne srdačnosti. Predstavio mu je svoju kćer Margaret vrlo suzdržano, premda je kći Roba pozdravila sasvim ljubazno. Njezina na tjemenu skupljena crvena kosa bila je nešto što bi bilo ugodno dodirivati. Oči su joj bile hladne i tužne. Visoke, izbočene jagodice činile su se velikima poput muške šake, a nos i čeljust bili su ljupki, mada ne i profinjeni. Ni pjegavo lice i ruke nisu djelovali otmjeno, a on nije bio naviknut na tako visoke žene. Dok je on pokušavao odlučiti je li lijepa ili ne, naišao je Fritta i kratko razgovarao sa Seredyjem. – On želi da gospodin Cole noćas bude stražar – reče prevodilac. Tako je kad je pao mrak Rob počeo obilaziti svoje stražarsko mjesto, koje je počinjalo s logorom Cullenovih i protezalo se još osam logora od njegovog. Dok je tako šetao, promatrao je kakvu je čudnu mješavinu ljudi okupila karavana. Kraj pokrivenih teretnih kola neka žena maslinaste puti i žute kose dojila je bebu, dok je njezin muž čučao pokraj vatre i podmazivao ratnu opremu. Dva muškarca su sjedila i čistila oružje. Dječak je zrnjem hranio tri debele kokoši u nepočišćenom drvenom kavezu. Mrtvački blijed čovjek i njegova debela žena sijevali su pogledima jedno na drugo i svađali se na jeziku za koji je Rob vjerovao da je francuski. Pri trećem obilasku, dok je prolazio pokraj židovskog logora, vidio je da stoje svi zajedno i njišu se, pjevajući, kako je shvatio, svoju večernju molitvu. Golem bijeli mjesec počeo je izlaziti nad šumom iza sela i on se osjećao sigurnim i nimalo umornim, jer je iznenada postao dio jedne vojske koja je brojila više od stotinu i dvadeset ljudi, a to nije bilo isto kao samotno putovanje kroz tuđu, neprijateljsku zemlju. Tijekom noći je četiri puta provjeravao nekoga, ali je svaki put ustanovio da je to neki od muškaraca koji su pošli izvan logora udovoljiti zovu prirode. Pred jutro, kad je već postao neizdržljivo pospan, Cullenova kćerka je izišla iz očeva šatora. Prošla je tik uz njega a da ga nije primijetila. Jasno ju je vidio u blijedoj svjetlosti mjeseca. Njezina mu se haljina činila vrlo crnom, a duga stopala, koja mora da su joj bila mokra od rose, vrlo blijedim. Pravio je najveću moguću buku dok se kretao pravcem suprotnim od onog u kojem je ona krenula, ali je njezinu priliku pratio izdaleka sve dok nije vidio da se sigurno vratila, a zatim je nastavio obilazak. Pri prvom svjetlu napustio je svoje mjesto i na brzinu napravio doručak od kruha i sira. Dok je jeo, Židovi su se okupili izvan šatora na bogoslužje pri izlasku sunca. Možda će biti neprilika, jer su se doimali kao pretjerano pobožni ljudi. Na čela su kožnatim povezom pričvrstili male crne kutijice, a oko ruku omatali tanke kožnate remenčiće, dok im udovi nisu nalikovali na stupove sa spiralnim prugama na Robovim kolima, zatim su se zabrinjavajuće prepustili snatrenju, pokrivši glave molitvenim šalovima. Laknulo mu je kad su završili. Kobilu je upregao prerano i morao je čekati. Iako su oni na čelu kolone krenuli odmah nakon svitanja, sunce se dobrano diglo dok je na njega došao red. Cullen je predvodio njihovu dionicu, jašući koštunjavog bijelog konja, slijedio ga je Seredy na naboranoj sivoj

kobili, vodeći za sobom tri teretna konja. Zašto su dva čovjeka trebala tri tegleće životinje? Kćerka je jahala ponosnog vranca. Rob je mislio da su bedra i konja i žene krasna i s radošću ih je slijedio.

GLA VA 26

FARSI vi su se odmah uklopili u rutinski tok putovanja. Prva tri dana i Škoti i Židovi su ga ljubazno gledali i nisu mu se obraćali, možda zbunjeni zbog njegova izudaranog lica i neobičnih oznaka na kolima. Povučenost mu nikada nije smetala, i bio je zadovoljan što ga ostavljaju njegovim mislima. Djevojka je stalno jahala ispred njega, i bilo je neizbježno da je promatra, kao i za vrijeme logorovanja. Činilo se da ima dvije crne haljine, jednu od njih je prala kad god je bila prilika. Očigledno je bila dovoljno navikla na putovanja da bi se jadala zbog neudobnosti, ali i ona i Cullen odavali su neke jedva prikrivane znakove sjete; po njihovoj odjeći je zaključio da su u žalosti. Ponekad bi ona tiho pjevala. Četvrtog jutra, dok se karavana polako kretala, sjahala je i vodila konja, protežući noge. Pogledao ju je dok je hodala uz njegova kola i nasmiješio joj se. Oči su joj bile ogromne, modre kako samo irisi mogu biti. Lice visokih jagodica imalo je izdužene čuvstvene obraze. Usta su joj bila velika i zrela, kao i sve na njoj, a ipak je bila iznenađujuće živahna i naočita. – Na kojem su jeziku vaše pjesme? – Na gelskom. Mi to zovemo i irski. – Tako sam i mislio. – Kako to da vi kao Sas prepoznajete naš jezik? – Što je to Sas? – To je naš naziv za sve koji žive južno od Škotske. – Osjećam da riječ baš nije kompliment. – Ne, nije – priznala je i ovaj put se nasmiješila. – Mary Margaret! – oštro ju pozove otac. Odmah je krenula k njemu, kći naviknuta na poslušnost. Mary Margaret ? Mora da je otprilike stara koliko bi sada bila Anne Mary, nevoljko je spoznao. Sestrina kosa je bila smeđa kad je bila mala djevojčica, ali bilo je i crvenkastih nijansi... Djevojka nije bila Anne Mary, odlučno se podsjeti. Znao je da mora prestati s tim da u svakoj mladoj ženi vidi svoju sestru, jer je to bila vrsta razglabanja koja bi mogla poprimiti oblik ludila. Nije bilo potrebe da razmišlja o tome, jer doista nije bio zainteresiran za kćerku Jamesa Cullena. Bilo je više nego dovoljno podatnih stvorenja na svijetu, i on odluči da će ostati podalje od ove.

S

Njezin je otac očigledno odlučio da mu pruži drugu priliku za razgovor, možda zato što ga nije vidio ponovo razgovarati sa Židovima. Pete noći putovanja James Cullen ga je došao posjetiti, noseći vrč ječmene rakije i Rob izreče riječi dobrodošlice i prihvati prijateljski gutljaj iz boce. – Razumijete li se u ovce, majstore Cole? Cullen zasja kad je Rob zanijekao i bio je spreman da ga pouči. – Ima ovaca i ovaca. U Kilmarnocku, kraju u kojem su posjedi Cullenovih, ovce obično narastu najviše do težine kakvih šezdesetak kilograma. Rečeno mi je da ću na Istoku naći dvostruko veće ovce, s dugom dlakom umjesto kratke, gušćeg runa nego što ga imaju životinje u Škotskoj, tako bogatog da kad se vuna isprede i od nje napravi tkanina, ona ne propušta kišu. Cullen reče da planira, kad naiđe na najbolje, kupiti stoku za rasplod i odvesti je sa sobom u Kilmarnock. Za to mu treba gotov kapital, pozamašne bisage novaca za trgovinu, pomisli Rob i shvati zašto su Cullenu trebali tovarni konji. Bilo bi bolje da Škot ima i čuvare, razmišljao je. – Ovo je dalek put. Dugo ćete biti odsutni sa svog uzgajališta ovaca. – Ostavio sam ga na pouzdanoj brizi rođaka od povjerenja. Bila je to teška odluka, ali... Šest mjeseci prije nego što sam krenuo iz Škotske, sahranio sam ženu koja je živjela sa mnom dvadeset dvije godine. – Cullen se snuždi i prisloni vrč usnama, te otpije dug gutljaj. To bi objašnjavalo njihovu crninu, mislio je Rob. Liječnik u njemu potakne ga da upita od čega je umrla. Cullen zakašlje. – Imala je izrasline na obje dojke, tvrde izbočine. Postala je blijeda i slaba, izgubila apetit i raspoloženje. Konačno se pojavila i strašna bol. Sve je trajalo duže vremena, ali je umrla prije nego što sam povjerovao da bi se to moglo dogoditi. Zvala se Jura. No, tako... Šest tjedana se nisam trijeznio, ali od toga nisam mogao pobjeći. Godinama sam se zaokupljao dokonim razgovorima o kupovanju dobrog blaga u Anatoliji i nikad nisam mislio da će se to ostvariti. I naprosto sam odlučio krenuti. Ponudio mu je vrč i nije se doimao uvrijeđenim kad je Rob odmahnuo glavom. – Vrijeme je za pišanje – reče on i blago se nasmiješi. Već je potegnuo poprilično iz vrča, a kad je pokušao stati na noge i otići, Rob mu je morao pomoći. – Laku noć, gospodine Cullen. Molim vas, dođite opet. – Laku noć, gospodine Cole. Dok ga je promatrao kako nesigurno odlazi, Rob je razmišljao kako ni jedanput nije spomenuo kćerku. Sutradan poslije podne neki francuski trgovac Felix Roux, trideset osmi po redu u koloni, pao je s konja koji se preplašio jazavca. Pad je bio nezgodan, čitavom težinom tijela na lijevu podlakticu, slomivši kost tako da je visjela postrance. Kerl Fritta poslao je po barbiraranarnika koji je namjestio kost i imobilizirao ruku, što je bio bolan zahvat. Rob se upinjao da Rouxa obavijesti da će, unatoč tome što će mu ruka zadavati paklene bolove dok jaše, svejedno moći i dalje putovati karavanom. Najzad je morao poslati po Seredyja da pacijentu kaže kako treba držati povez.

Dok se vraćao svojim kolima, bio je zamišljen. Složio se da liječi bolesne putnike nekoliko puta tjedno. Iako je obilato nagradio Seredyja, znao je da ne može dalje koristiti slugu Jamesa Cullena kao prevodioca. Kad je stigao do kola, vidio je da u blizini Šimon ben ha-Levi sjedi na zemlji i krpa kolan, pa je pošao do mršavog mladog Židova. – Znaš li francuski i njemački? Mladić kimne potvrdno, držeći sedlenu pasicu čvrsto zubima i odgrizajući voštani konac. Rob je govorio, a ha-Levi ga slušao. Najzad, s obzirom na to da su uvjeti bili velikodušni, a potrebno vrijeme kratko, složio se da prevodi za barbira-ranarnika. Rob je bio zadovoljan. – Kako to da znaš toliko mnogo jezika? – Mi smo trgovci, trgujemo među narodima mnogih zemalja. Stalno putujemo i imamo obiteljskih veza na raznim tržištima. Jezici su dio našeg posla. Na primjer, mladi Tuve uči jezik Mandarina, jer će za tri godine putovati Putem svile i otići raditi u ujakovoj firmi. Njegov ujak, Isahar ben Nahum, reče, vodio je veliki ogranak njihove obitelji u Kai Feng Fuu, iz kojeg je svake tri godine slao karavanu svile, papra i ostalih orijentalnih egzotičnih biljaka u Mešed, u Perziji. I svake tri godine, još dok je bio maleni dječak, Šimon i ostali muškarci iz obitelji putovali su iz svoje kuće u Angori u Mešed, iz kojeg su pratili karavanu s bogatom robom do Istočnog Franačkog Kraljevstva. Rob J. osjeti razbuđivanje u sebi. – Ti onda znaš perzijski jezik? – Naravno. Farsi. Rob ga tupo pogleda. – Tako se zove. Farsi. – Hoćeš li me njemu naučiti? Šimon ben ha-Levi je oklijevao, jer je to bila drukčija stvar. To bi mu moglo oduzeti mnogo vremena. – Dobro ću platiti. – Zašto želiš znati farsi? – Trebat će mi jezik kad dođem u Perziju. – Želiš raditi posao na pravi način? Vraćati se ponovo i ponovo u Perziju, kupovati trave i medikamente, isto kao što mi radimo sa svilom i začinima? – Možda. – Rob J. slegne ramenima, gestom dostojnom Meir ben Ašera. – Malo ovog, malo onog. Šimon se naceri. Štapom je počeo crtati prvu lekciju u prašini, ali to nije bilo zadovoljavajuće, pa Rob ode u kola i uzme svoj pribor za crtanje i čistu okruglu ploču bukovine. Šimon ga je upućivao u farsi jezik točno onako kako ga je mama prije mnogo godina učila čitati engleski, učeći ga prvo abecedu. Farsi slova bila su sastavljena od točkica i črčkavih crta. Za ime Krista! Pisani jezik naličio je golubinjem izmetu, ptičjim tragovima, svinutim drvenim strugotinama i glistama koje pokušavaju pojebati jedna drugu. – Nikad neću ovo naučiti – reče, a srce mu klone. – Hoćeš – mirno reče Šimon. Rob J. uze komad drva u kola. Polako je jeo večeru, da bi dobio vremena za kontroliranje uzbuđenja, zatim je sjeo na sjedište kola i odjednom se počeo posvećivati učenju.

GLA VA 27

MRTVA STRAŽA z planina su izašli na ravno zemljište, koje je rimska cesta dokle je pogled dopirao dijelila savršeno ravno. S obje strane puta prostirala su se polja sa zemljom crnicom. Ljudi su počeli žeti žito i sabirati kasno povrće; ljeto je bilo pri kraju. Stigli su do ogromnog jezera, i tri ga dana obilazili, zaustavivši se da bi prenoćili u obalnom gradiću Siofoku i kupili namirnice. Nije to bio baš neki grad, naherene kuće i podmukli seljaci koji varaju, ali je jezero – a zvalo se Balaton – bilo poput neopisivog sna. Dok je rano u jutro čekao da Židovi izgovore svoje molitve, isparavalo je blijedu izmaglicu, a tamna voda činila mu se tvrdom poput dragulja. Bilo je smiješno promatrati Židove. Čudna stvorenja, klatili su se dok su molili i činilo se kao da Bog žonglira njihovim glavama, koje su u različito vrijeme išle gore-dolje, ali su to činili u nekom tajanstvenom ritmu. Kad su završili i on im predložio da plivaju s njim, pravili su grimase zbog studeni, ali su iznenada počeli brbljati međusobno na svom jeziku. Meir je nešto rekao, Šimon je kimnuo i okrenuo se; bio je čuvar logora. Ostali i Rob otrčali su do obale, odbacili odjeću, bućnuvši se u plićak poput vrišteće djece. Tuve nije bio dobar plivač i samo se valjao u vodi. Juda ha-Kohen je imao slab zamah, a Geršom ben Šmuel, koji je unatoč suncem opaljenom licu imao zapanjujuće bijeli, okrugao trbuh, plutao je na leđima i urlao nerazumljive pjesme. Meir je zato bio iznenađenje. – Ovo je bolje nego mikve! – vikne on dašćući. – Što je to mikve?– upita Rob, ali je zdepasti čovjek zaronio ispod površine i snažnim, ujednačenim zamasima počeo plivati od obale. Rob je plivao za njim, misleći kako bi radije bio s nekom ženskom. Pokušavao se sjetiti žena s kojima je plivao. Bilo ih je možda pola tuceta, i sa svakom je vodio ljubav, prije ili nakon plivanja. Nekoliko puta je to bilo u vodi, dok ih je zapljuskivala posvuda... Pet mjeseci nije dotaknuo ženu, njegov najduži period apstinencije od kada ga je Editha Lipton uvela u svijet seksa. Baci se i pljusne u vodu koja je bila vrlo hladna, nastojeći se osloboditi muke i bola zbog želje za jebanjem. Kad je dostigao Meira zapljusne ga vodom po licu. Meir se zagrcne i zakašlja. – Kršćanine! – vikne opominjući. Rob ga opet zapljusne, ali ga Meir dohvati. Rob je bio viši, ali Meir je bio vrlo jak! Zagnjurio je Roba, ali ga je Rob prstima ščepao za bradu i povukao sa sobom i Židova pod vodu, sve dublje i dublje. Kako su tonuli, činilo mu se da su male mrlje inja napustile smeđu vodu i priljubile se uz njega, hladno na hladno, dok se nije osjećao kao pokrivenim kožom od ledenog srebra. Sve dublje. Sve dok se u istom trenu nisu uspaničili i shvatili da bi se zbog nestašluka mogli utopiti. Odgurnuli su se da isplivaju, i isplivavši da udahnu zrak uzburkali su mirnu površinu. Ni pobjednici, ni poraženi, zajedno su plivali natrag prema obali. Kad su izišli na obalu, i s

I

mukom navlačili odjeću na mokra tijela, drhtureći od predosjećanja jesenske hladnoće, Meir primijeti njegov obrezani ud i upitno ga pogleda. – Konj mu je odgrizao vrh – reče Rob. – Kobila, bez sumnje – svečano će Meir; promrmljao je nešto drugima na njihovom jeziku, potaknuvši ih da se cere Robu. Židovi su na golom tijelu nosili neobično donje rublje s resama. Goli, bili su poput drugih ljudi, odjeveni, ponovo su poprimali neku otuđenost i postajali egzotična stvorenja. Primijetili su da ih Rob proučava, ali ih on nije pitao da objasne čudno rublje, a nitko to nije dobrovoljno učinio. Nakon što je jezero ostalo za njima, krajolik se izmijenio. Putovanje ravnim i beskonačnim putem, milja za miljom nepromjenljive šume ili polja koja su izgledala kao i sva ostala polja. Uskoro je putovanje postalo nepodnošljiva monotonija. Rob J. je pribjegao svojoj uobrazilji, predočavajući si put kakav je bio odmah nakon što je sagrađen, jedna via u prostranoj mreži sačinjenoj od tisuća njih koje su Rimljanima omogućavale da osvoje svijet. Prvo bi stizala izvidnica, čelna konjica. Zatim general na bojnim kolima koja su vukli robovi, okružen trubačima i zbog dostojanstva i zbog signaliziranja. Zatim na konjima stižu tribuni i legati, stožerni časnici. Slijedila bi ih legija, prava šuma stršećih kopalja – deset kohorta najefikasnijih borbenih ubojica u povijesti, po šest stotina ljudi u jednoj kohorti, a svaka stotina legionara predvođena centurionom. I napokon tisuće robova, koji rade sve ono što druge tegleće životinje ne mogu – tegle tormenta, gigantsku ratnu mašineriju, koja je bila stvarni razlog za gradnju putova; ogromne ovnove za rušenje bedema i utvrda, klete katapulte koji na neprijatelja obaraju s neba kišu strelica, divovske naprave zvane ballista, praćke bogova, koje kroz zrak šalju stijenje ili lansiraju velike balvane kao da su strelice. I najzad, kola koja prevoze impedimenta, prtljagu koju sa sobom vuku žene i djeca, kurve, trgovci, skoroteče i vladini službenici, mravi povijesti koji su živjeli od otpadaka rimskih gozbi. Sad kad je vojska bila samo legenda i san, kad su ti pratioci zajedno s onima koje su pratili po tim cestama postali prašina, ostali su samo putevi, neuništive ceste, ponekad tako ravne da su uspavljivale um. Cullenova djevojka je opet hodala uz njegova kola, konj joj je bio privezan uz teglećeg konja. – Hoćete li mi se pridružiti, gospođice? Kola će vam biti promjena. Oklijevala je, ali kad joj je pružio ruku prihvatila ju je i dopustila mu da je povuče gore. – Obraz vam je lijepo zacijelio – primijetila je. Porumenjela je, ali se nije mogla suzdržati od razgovora. – Ostala je samo najtanja srebrna crta od posljednje ogrebotine. Uz malo sreće, izblijedjet će tako da neće ostati ožiljak. Osjetio je da mu se lice zažarilo i poželi da ona ne ispituje njegove crte lica. – Kako ste zaradili ozljede? – Okršaj s drumskim razbojnicima. Mary Cullen duboko uzdahnu. – Stalno molim Boga da nas zaštiti od njih. – Zamišljeno ga pogleda. – Neki govore da je sam Kerl Fritta pronio glasine o mađarskim banditima, kako bi prestrašio putnike i prisilio ih da nagrnu i pridruže se karavani. Rob slegne ramenima. – Ne bi me čudilo da je Kerl Fritta to učinio, mislim. Mađari mi

ne izgledaju opasno. – S obje strane puta muškarci i žene su rezali i sabirali kupus. Zašutjeli su. Od svakog ispupčenja na putu sudarali bi se, tako da je neprestano bio svjestan mogućnosti dodira mekog boka i čvrstog bedra, a miris djevojčinog tijela bio je kao kad sunce iz grma jagoda izmami blag, topao miomiris. On koji je zaluđivao ženske uzduž i poprijeko Engleske, čuo je da mu je glas promukao kad je počeo govoriti. – Je li vam oduvijek srednje ime bilo Margaret, gospođice Cullen? Iznenađeno ga je pogledala. – Oduvijek. – I ne sjećate se nekog drugog imena? – Kad sam bila dijete otac me zvao Kornjača, jer sam ponekad radila ovo – polako je trepnula s oba oka. Bio je uznemiren od želje da joj dotakne kosu. Na lijevoj strani lica, ispod široke jagodice imala je tanak ožiljak, vidljiv samo ako se pažljivo proučavalo, ali to nije kvarilo njezin izgled. On brzo skrene pogled. Sprijeda se njezin otac osvrnuo u sedlu i vidio da se kćerka vozi na kolima. Cullen je još nekoliko puta vidio Roba u društvu Židova i njegovo nezadovoljstvo očitovalo se u glasu kad je zazvao Mary Margaret po imenu. Pripremila se da siđe. – A koje je vaše srednje ime, gospodine Cole? – Jeremy. Ozbiljno je kimnula, ali njezine su se oči podrugljivo smiješile. – Pa, je li vaše ime uvijek bilo Jeremy? Ne možete se sjetiti ni jednog drugog? Jednom rukom je skupila suknje i skočila na zemlju, lako poput životinje. Nakratko je vidio bijele noge i uzdama pljesnuo po Kobilinim leđima, bijesan zbog spoznaje da se zabavlja na njegov račun. Te večeri, nakon jela, potražio je Šimona zbog druge lekcije i otkrio da Židovi posjeduju knjige. Samostanska škola sv. Botolpha, koju je kao dječak pohađao, imala je svega tri knjige, Stari zavjet i Novi testament, obje na latinskom, a na engleskom, menologiju – popis crkvenih blagdana koje je kralj Engleske propisao za opće svetkovanje. Svaka stranica je bila od pergamenta, napravljenog od janjeće, teleće ili jareće kože. Svako je slovo bilo napisano rukom, što je bio golem zadatak i zbog čega su knjige bile tako skupe i rijetke. Činilo se da Židovi imaju više knjiga – kasnije je otkrio da ih je sedam – u maloj škrinji od izrađene kože. Šimon je odabrao jednu koja je bila pisana na farsiju i lekcija je prošla u proučavanju knjige. Kad je Šimon to zahtijevao, Rob bi tražio pojedina slova u tekstu. Farsi abecedu je naučio brzo i dobro, Šimon ga je pohvalio i pročitao mu ulomak iz knjige da bi Rob čuo melodičnost jezika. Zaustavljao se nakon svake riječi i tražio da je Rob ponovi. – Kako se zove ova knjiga? – To je Kur’an, njihova Biblija – reče Šimon i prevede: Slava Bogu Najvišem, punom Dobrote i Milosti; On je stvorio Sve, uključujući Čovjeka. Čovjeku je dao posebno mjesto u Svom Stvaranju. Uzdigao je Čovjeka da bude Njegov Poslanik, I u tu svrhu prožeo ga je razumijevanjem, Pročistio njegova osjećanja i podario mu pronicavost uma.

– Svakog dana ću ti dati popis, deset riječi i izraza na farsiju – reče Šimon. – Moraš ih zapamtiti za lekciju koju imamo sljedećeg dana. – Daj mi dvadeset pet riječi svaki dan – reče Rob, jer je znao da će učitelja imati samo do Carigrada. Šimon se nasmije. – Dobro, onda dvadeset pet. Sljedećeg dana Rob je lako naučio riječi, jer je put bio ravan a cesta glatka, pa je Kobila mogla klipsati opuštenih vođica, dok je gazda sjedio na vozačkom sjedištu i učio. Ali Rob je uočio protraćenu mogućnost, i taj dan nakon lekcije tražio je od Meira ben Ašera dopuštenje da nosi perzijsku knjigu u kola, kako bi mogao učiti za vrijeme čitavog besposlenog dana putovanja. Meir odlučno odbije. – Knjiga ne smije biti izvan dosega naših očiju. Smiješ je čitati samo u našem najužem društvu. – Zar Šimon ne bi mogao putovati sa mnom na kolima? Bio je uvjeren da Meir opet namjerava reći ne, ali Šimon progovori. – Mogao bih iskoristiti to vrijeme za kontroliranje knjige tekućih računa – reče. Meir je razmišljao. – Ovaj će postati gorljivi znanstvenik – reče Šimon. – U njemu se već razbudio proždrljiv apetit za učenjem. Židovi pogledaju Roba na način koji se po nečemu razlikovao od dotadašnjeg. Najzad Meir kimne. – Možeš uzeti knjigu u svoja kola – reče. Te noći zaspao je želeći da je već sljedeći dan, a ujutro se probudio rano, pun nestrpljenja i s predosjećajem koji je bio gotovo bolan. Čekanje je bilo to teže, jer je bio svjedokom svake pojedine spore pripreme Židova za dan: Šimon je išao u šumu isprazniti mjehur i crijeva, Meir i Tuve su zijevajući polagano išli prema potoku da se operu, svi su se klatili gore-dolje mrmljajući jutarnju molitvu, Geršom i Juda su posluživali kruh i kašu. Nijedan ljubavnik nije nikad s većim i čeznutljivijim nestrpljenjem očekivao svoju voljenu. – Dođi, dođi, ti sporonogi, ti hebrejska dangubo – promrmljao je, posljednji put prelazeći dnevnu lekciju perzijskog rječnika. Kad je Šimon napokon došao, bio je natovaren perzijskom knjigom, teškom glavnom knjigom računa i neobičnim drvenim okvirom u kojem su na uskim, drvenim štapićima bile obješene kuglice. – Što je to? – Abak. Sprava za računanje, korisna kad zbrajaš – reče Šimon. Kad je karavana krenula, bilo je očigledno da je novi dogovor izvediv. Unatoč relativno ravnom glatkom putu, kotači kola su se kotrljali preko kamenja i pisanje je bilo nepraktično, ali je bilo lako čitati, i svaki od njih se posvetio svom poslu dok su se milju za miljom kretali kroz pokrajinu. Perzijska knjiga za njega nije imala nikakva smisla, ali mu je Šimon rekao da čita farsi slova i riječi dok se ne sprijatelji s izgovorom. Kad je naišao na rečenicu koju mu je Šimon dao na popisu, Koš amadi, »Dolaziš s dobrom namjerom«, osjećao se slavodobitno, kao da je izvojevao malu pobjedu.

Ponekad bi dizao pogled i vidio leđa Mary Margaret Cullen. Sad je jahala uz oca, bez sumnje na njegovo navaljivanje, jer je Rob primijetio da Cullen negodujući pogledava Šimona kad bi se ovaj penjao na kola. Jahala je uspravnih leđa i uzdignute glave, kao da je čitav život bila u sedlu. Do podneva je naučio napamet popis riječi i rečenica. – Dvadeset pet nije dosta. Moraš mi zadati više. Šimon se nasmije i dade mu još petnaest riječi da ih nauči. Židov je malo govorio i Rob se privikao na klik-klik-klik, zvuk kuglica na abaku koje su letjele pod Šimonovim prstima. Sredinom poslijepodneva Šimon zagunđa i Rob je znao da je otkrio pogrešku u nekom od računa. Knjiga je očigledno sadržavala zapise o mnogim transakcijama; Robu sine da ti ljudi nose kući, svojim obiteljima, zaradu trgovačke karavane koju su iz Perzije vodili u Njemačku, što je objašnjavalo činjenicu da logorište nikad nisu ostavljali bez nadzora. U koloni ispred njega bio je Cullen koji je nosio znatnu sumu gotovine u Anatoliju kako bi kupio ovce. Iza njega su bili ti Židovi, koji su gotovo sigurno nosili još veću sumu. Da su banditi znali za toliko bogatstvo, pomisli tjeskobno, sakupili bi čitavu vojsku odmetnika i čak i tako velika karavana ne bi bila sigurna od napada. Ali nije došao u napast da napusti karavanu, jer putovati sam značilo bi tražiti smrt. Tako je iz svojih misli izbacio sva takva strahovanja i dan za danom sjedio na sjedištu kola, labavo spustivši uzde očiju uprtih u Svetu knjigu islama. Bilo je to za njega izuzetno razdoblje. Vrijeme je bilo neuobičajeno lijepo, nebo je bilo tako jesenje čisto da ga je njegova plava dubina podsjećala na oči Mary Cullen, koje je malo viđao jer se držala na distanci. Bez sumnje joj je tako naredio otac. Šimon je završio provjeravanje knjige tekućih računa i više nije imao isprike za svakodnevno dolaženje u kola, ali je takav postupak postao uobičajen, pa je Meir što se tiče udaljavanja perzijske knjige bio sasvim opušten. Šimon ga je ustrajno podučavao da postane knez trgovaca. – Koja je osnovna perzijska jedinica za težinu? – To je man, Šimone. Nešto više od tri kilograma. – Nabroji mi druge mjere. – Postoji ratl, šesti dio jednog mana. Dirham je peti dio jednog ratla. Meskal, polovina dirhama. Dang, šesti dio jednog meskala. I ječmeno zrno, četvrtina jednog danga. – Vrlo dobro. Doista dobro! I kad ga Šimon nije ispitivao Rob se nije mogao suzdržati od neprestanih pitanja. – Šimone, molim te, koja je riječ za novac? – Ras. – Šimone, hoćeš li biti tako ljubazan... što znači ovaj izraz u knjizi, Savabe ahiret? – Zasluga za drugi život, to jest, u raju. – Šimone... Šimon bi zaječao i Rob bi shvatio da je postao napastan, zbog čega bi se suzdržavao od pitanja sve dok u njegovu glavu ne bi nahrupila potreba da postavi sljedeće pitanje.

Dvaput tjedno pregledavao je bolesnike, a Šimon bi mu prevodio, gledao bi i slušao. Kad je Rob pregledavao i liječio on je bio stručnjak, a Šimon bi postajao onaj koji postavlja pitanja. Franački trgovac stokom, koji se glupavo smijuljio, došao je posjetiti barbira i žalio se na osjetljivost i bol ispod koljena, gdje je imao tvrde otekline. Rob mu je dao melem spravljen od ljekovitih trava u ovčjoj masti i rekao mu da se vrati za četrnaest dana, ali već za tjedan dana čovjek je opet bio u redu. Ovaj put izvijestio je Roba da su se iste otekline pojavile i ispod pazuha. Rob mu je dao dvije boce Univerzalnog specifika i otpustio ga. Kad su svi drugi otišli, Šimon se okrene prema njemu. – Što je onom velikom Franku? – Možda otekline prođu, ali mislim da neće, mislim da će dobiti još oteklina, jer ima takvu bolest. Ako je tome tako, uskoro će umrijeti. Šimon trepne. – Zar ništa ne možeš učiniti? Rob odmahne glavom. – Ja sam samo neuki barbir-ranarnik. Možda tamo negdje postoji veliki liječnik koji bi mu mogao pomoći. – Ja ne bih radio to što ti radiš – polako reče Šimon – osim kad bih mogao naučiti sve što se o tome može znati. Rob ga pogleda i ne reče ništa. Zaprepastilo ga je što je Židov odmah tako jasno uvidio ono za što je njemu trebalo tako mnogo vremena da shvati. Te noći grubo ga probudi Cullen. – Požurite, čovječe, u ime Krista – reče Škot. – Jedna žena je vrištala. – Mary? – Ne, ne. Pođite sa mnom. Noć je bila tamna, bez mjeseca. Odmah iza židovskog logora netko je zapalio katranske baklje i u treperavom osvjetljenju Rob je vidio da jedan čovjek leži umirući. Bio je to Raybeau, mršavi Francuz, koji je u karavani bio tri mjesta iza Roba. U grlu je imao zjapeću rupu, a na zemlji odmah do njega bila je tamna i svjetlucava kaljuža, njegov istekli život. – On nam je noćas bio čuvar – reče Šimon. Mary Cullen je bila uz ženu koja je vrištala, Raybeauovu nezgrapnu ženu s kojom se neprestano svađao. Muževljevo rasporeno grlo bilo je klizavo pod Robovim vlažnim prstima. Tekućina je izlazila šišteći i Raybeau se još samo dospio napregnuti da se okrene prema zvuku ženinog bolnog dozivanja, prije nego što će se zgrčiti i umrijeti. U jednom trenutku trgnuli su se na odjek galopa. – To su samo ljudi iz Frittine predstraže – reče Meir mirno, stojeći podalje. Čitava se karavana podigla i naoružala, ali su se Frittini jahači uskoro vratili i obavijestili da nema veće grupe pljačkaša. Možda je ubojica bio usamljeni lupež ili izviđač razbojnika; u svakom slučaju, ubojica je nestao. Ostatak noći malo su spavali. Ujutro je Gaspar Raybeau pokopan uz sam rub rimske ceste. Kerl Fritta je na užurbanom njemačkom jeziku otpjevao obrednu pjesmu, a zatim su ljudi napustili grob i nervozno se pripremali da ponovno krenu na put. Židovi su tovarili svoje tegleće mazge vrlo pomno, da im se teret u slučaju da moraju galopirati ne bi rasuo.

Rob je primijetio da je među drugim stvarima na svakoj mazgi bila i uska kožnata torba koja se doimala teškom; mislio je da bi mogao pogoditi njihov sadržaj. Šimon nije došao na kola nego je jahao na konju, odmah do Meira, spreman na borbu ili bijeg, ako to bude potrebno. Sljedećeg dana došli su u Petrovaradin, živahan grad na rijeci Dunav, gdje su saznali da su prije tri dana grupu od sedam franačkih svećenika na putu u Svetu zemlju napali razbojnici, opljačkali ih, izvršili sodomiju i poubijali. Sljedeća tri dana putovali su kao da im predstoji napad, ali su bez ikakvih nezgoda slijedili široku, blistavu rijeku sve do Beograda, gdje su na stočnom sajmu nakupovali namirnice, uključujući male, trpke, crvene šljive izvanredna okusa i male zelene masline, koje je Rob s uživanjem jeo. Večerao je u krčmi, ali mu se jelo nije dopalo, jer je to bila mješavina raznih vrsta sjeckanog masnog mesa s okusom užežene masti. U Petrovaradinu je popriličan broj putnika napustio karavanu, u Beogradu još veći, ali su se pridružili drugi, tako da su se Cullenovi, Rob i grupa Židova pomakli naprijed u koloni i više nisu bili dio ranjive pozadine. Vrlo brzo nakon što su napustili Beograd ušli su u pobrđa, koja su uskoro postala planine podmuklije od svih kojima su do tada prošli, strmi obronci bili su posuti stijenama nalik ogoljelim zubima. Oštriji zrak na usponima iznenada im je u misli prizvao zimu. Ove planine pokrivene snijegom bile bi pravi pakao. Rob više nije mogao voziti s opuštenim uzdama. Uspinjući se uz strme kosine morao je poticati Kobilu blagim, kratkim trzajima vođica, a silazeći nizbrdo čvrsto upravljati i obuzdavati je zatezanjem vođica. Kad bi ga ruke boljele i kad bi klonuo duhom, podsjećao bi se da su tim istim planinskim putem Rimljani prevozili svoja tormenta, ali Rimljani su imali horde besplatnih robova, a Rob J. je imao samo jednu izmorenu kobilu za koju su bile potrebne čvrste ruke i vješta vožnja. Noću, već sasvim tup od premorenosti, odvukao bi se do židovskog logora i ponekad su imali lekciju. Ali, Šimon se više nije vozio na kolima, a bilo je dana kad Rob nije dospio naučiti ni deset perzijskih riječi.

GLA VA 28

BALKANSKO GORJE ad je Kerl Fritta došao na svoje i prvi put ga je Rob gledao s divljenjem, jer se činilo da se vođa karavane nalazi posvuda, pomagao je kod kvarova kola, požurivao i opominjao ljude na način na koji bi dobar gonič poticao neumnu stoku. I to nepopustljivo. Prvog listopada izgubili su pola dana da bi ljudi iz karavane uklonili stijene koje su pale na cestu. Sad su se nezgode događale češće, i Rob je u samo jednom tjednu namjestio dvije slomljene ruke. Konj normanskog trgovca se prestrašio i kola su se prevrnula na njega i smrskala mu nogu. Morali su ga nositi na nosilima, obješenim između dva konja, dok nisu došli do jedne seljačke kuće u kojoj su ukućani pristali da ga njeguju i tu ga ostavili. Rob se usrdno nadao da seljak nije ranjenog čovjeka ubio zbog imovine čim je karavana nestala s vidika. – Prošli smo zemlju Mađara i sad smo u Bugarskoj – reče mu jednog jutra Meir. To mu je bilo malo važno, jer je neprijateljska stjenovita priroda ostala i dalje ista, a na uzvisinama ih je vjetar i dalje šibao. Kako je vrijeme postajalo sve surovije, tako su i ljudi iz karavane oblačili ili se zaodijevali onim što im je bilo pri ruci; većina je više brinula da budu utopljeni nego dolično ili po modi odjeveni, dok najzad čitava karavana nije postala čudna družina odrpanaca, tapeciranih i vatiranih kreatura. Jednog sivog jutra tovarna mazga koju je Geršom ben Šmuel vodio iza konja posrnula je i pala pod znatnom težinom tereta na leđima; prednje noge životinje su se podvile i čulo se kako je u lijevoj pukla kost. Na smrt osuđena mazga tulila je od boli kao da je ljudsko biće. – Pomozite joj! – vikne Rob i Meir ben Ašer izvuče dug nož i pomogne joj na jedini mogući način – prerezavši joj drhtavi vrat. Odmah su počeli raspremati tovar koji je bio na mrtvoj mazgi. Kad su stigli do uske kožnate torbe, Geršom i Juda su je morali zajedno podići i uslijedila je prepirka na njihovom jeziku. Preostala tovarna mazga već je bila natovarena istom takvom teškom torbom, i Rob shvati da se Geršom s razlogom buni, jer bi druga torba ubrzo preopteretila životinju. U pozadini zaustavljene karavane čuli su se ljutiti povici onih koji nisu trpjeli zaostajanje iza glavnine karavane. Rob otrči natrag do Židova. – Torbu ubacite u moja kola. Meir je oklijevao, zatim je odmahnuo glavom. – Ne. – Onda idite do vraga – grubo reče Rob, razljućen zbog pomanjkanja povjerenja, što je bilo očigledno. Meir nije ništa rekao, a Šimon je potrčao za njim. – Teret će pričvrstiti na mog konja. Smijem li se ja voziti na kolima? Samo dok ne kupimo novu mazgu. Rob mu dade znak da se popne na sjedište do njega. Dugo je vremena vozio u tišini, jer

S

nije bio raspoložen za perzijske lekcije. – Ti ne razumiješ – reče Šimon. – Meir mora držati torbe uz sebe. To nije njegov novac. Nešto pripada obitelji, ali većina novca pripada ulagačima. Novac je njegova odgovornost. Od tih riječi Rob se osjeti bolje. Ali, i dalje je to bio loš dan. Put je bio težak i težina druge osobe na kolima povećavala je napor Kobile, tako da je životinja bila vidljivo umorna kad ih je mrak zatekao na vrhu planine gdje je odlučeno da će zanoćiti. Prije nego što su on ili Šimon mogli pojesti večeru trebalo je pogledati bolesnike? Vjetar je bio tako jak da su se zaklonili iza kola Kerla Fritte. Čekalo ga je samo nekoliko ljudi, i na njegovo i Šimonovo iznenađenje među njima je bio i Geršom ben Šmuel. Snažan i zdepasti Židov podigao je kaftan, spustio hlače i Rob ugleda na desnoj strani stražnjice ružan, crvenoplavi čir. – Reci mu da se sagne. Geršom zagunđa kad ga vršak Robovog skalpela ubode, izazvavši izlijevanje žutog gnoja, a stenjao je i kleo na svom jeziku dok je Rob gnječio čir sve dok iz njega nije izašla sva gnjilež i pojavila se samo svijetla krv. – Neće moći sjediti u sedlu. Barem nekoliko dana. – Mora – reče Šimon. – Ne možemo ostaviti Geršoma. Rob uzdahne. Židovi su dokazivali da su prava nevolja tog dana. – Ti možeš uzeti njegovog konja, a on će se voziti otraga na mojim kolima. Šimon kimne. Sljedeći je bio franački trgovac stokom koji se neprestano cerekao. Sada su mu nove majušne guke prekrile prepone. Izrasline ispod koljena i ispod pazuha bile su veće i mekše nego prošli put, i na Robovo pitanje, veliki Franak potvrdi da su ga počele boljeti. Uzeo je trgovčevu ruku u svoju. – Reci mu da će umrijeti. Šimon je planuo. – Proklet bio – reče. – Reci mu da kažem da će umrijeti. Šimon proguta slinu i blago poče govoriti na njemačkom. Rob je gledao kako smijeh iščezava s velikog, glupavog lica, onda je Franak izvukao ruku iz Robovih, podigao desnu ruku i stisnuo je u pesnicu veličine male šunke. Govorio je režeći. – Kaže da si jebeni lažac – prevede Šimon. Rob je stajao i čekao, oči su mu se srele s trgovčevim i čovjek mu konačno pljune na stopala i odgega se. Rob je prodao alkohol dvojici muškaraca s muklim kašljem, a zatim pregledao cmizdravog Mađara s iščašenim palcem – zaradio ga je na kolanu sedla kad mu se izmaknuo konj. Ostavio je Šimona, želeći izbjeći to mjesto i te ljude. Karavana se raširila; svatko je potražio prostranu stijenu, kao zaštitu od vjetra, da se iza nje ulogori. Prošetao je iza posljednjih kola i vidio da Mary Cullen stoji na stijeni iznad puta. Bila je nezemaljska. Stajala je držeći objema rukama teški kaput od ovčjeg krzna široko rastvorenim, zabačene glave i sklopljenih očiju, kao da je naleti vjetra koji je šibao svom jačinom pročišćavaju. Kaput se nadimao i vijorio. Crna haljina joj se pripila uz dugačko

tijelo, ocrtavajući teške dojke i krupne bradavice, meku zuobljenost trbuha, udubinu pupka i slatku pukotinu koja spaja čvrsta bedra. Osjetio je čudnu toplu nježnost, koja je zasigurno bila dio te opčinjenosti, jer je izgledala kao vještica. Duga kosa je vijorila iza nje, poigravajući kao plamsajuća crvena vatra. Nije mogao podnijeti pomisao da će otvoriti oči i ugledati ga kako je promatra, pa se okrenuo i otišao. U vlastitim kolima zlovoljno je razmatrao činjenicu da im je unutrašnjost pretovarena da bi mogla primiti i Geršoma koji je mogao ležati potrbuške. Jedini način da stvori potreban prostor bio je da se odrekne postolja za pozornicu. Iznio je van sva tri dijela i buljio u njih sjećajući se koliko su puta on i Barbir stajali na maloj pozornici i zabavljali svoju publiku. Zatim je slegnuo ramenima, dovukao veliki kamen i smrskao pozornicu u drvo za loženje. U žari je još bilo ugljevlja i on u zavjetrini kola potpali vatru. Sjedio je u sve gušćoj tami i održavao vatru triješćem od klupa. Ipak je bilo nevjerojatno da bi ime Anne Mary bilo promijenjeno u Mary Margaret. A i djetetova smeđa kosa, premda je imala crvenkaste nijanse, ne bi bila izrasla u takvu crvenkastosmeđu divotu, govorio je sam sebi kad je Majstorica Buffington došla i zamijaukala, a onda legla do njega, blizu vatre i izvan domašaja vjetra. Sredinom prijepodneva dvadeset drugog listopada oštra bijela zrna ispunila su zrak, leteći ispred vjetra i bodući golu kožu. – Prerano za ovo sranje – reče Rob mrzovoljno Šimonu, koji je opet bio na sjedištu kola, jer je Geršomu zarastao čir i vratio se na konja. – Ne za Balkansko gorje – odgovori Šimon. Bili su na višim i bregovitijim strminama, uglavnom pošumljenima bukvom, hrastom i borom, ali je bilo i sasvim golih i stjenovitih obronaka, kao da je neko ljutito božanstvo obrisalo dio planine. Bilo je i majušnih jezera koja su nastajala od visokih slapova koji su se obrušavali u duboke klance. Jašući ispred njega, otac i kćerka Cullen izgledali su kao dva lika blizanaca koje je, u teškim kaputima od ovčjeg krzna i šeširima, bilo teško razlikovati, osim što je on imao prilike promatrati masivno obličje na crnom konju i znao da je to Mary. Snijeg nije bio dubok i putnici su se borili protiv njega i napredovali, ali nedovoljno brzo za Kerla Frittu, koji je bjesnio duž kolone, tjerajući ih da idu brže. – Fritti je nešto utjeralo strah Božji u kosti – reče Rob. Šimon mu je uputio brz i brižan pogled, kakav je Rob primjećivao između Židova svaki put kad bi on spomenuo Isusa. – Mora nas dovesti do grada Gabrova prije velikog snijega. Put kroz ove planine je veliki prolaz koji se zove Balkanski prolaz, ali je već zatvoren. Karavana će prezimiti u Gabrovu, blizu prolaza kroz gorje. U tom gradu ima gostionica i kuća koje primaju putnike. Nijedan drugi grad blizu prolaza nije dovoljno velik da pruži utočište ovako velikoj karavani kao što je naša. Rob klimne shvativši prednost – Mogu učiti perzijski cijelu zimu. – Nećeš imati knjigu – reče Šimon. – Mi nećemo ostati s karavanom u Gabrovu. Mi idemo u grad Trjavnu, malo dalje odavde, gdje su Židovi.

– Ali, ja moram imati knjigu! I trebam tvoje lekcije! Šimon slegne ramenima. Te večeri, nakon što se pobrinuo za Kobilu, Rob je otišao u židovski logor i zatekao ih kako ispituju neke posebne, klinovima učvršćene, potkove. Meir pruži jednu Robu. – Trebao bi ih dati napraviti za svoju kobilu. Sprečavaju da životinja pada po ledu i snijegu. – Zar ja ne mogu ići u Trjavnu? Meir i Šimon izmijene poglede; očigledno su već razgovarali o njemu. – Nije u mojoj moći da ti odobrim gostoprimstvo u Trjavni. – A tko ima tu moć? – Židove tamo predvodi veliki mudrac, rabenu Šlomo ben Elijahu. – Što je rabenu? – Učenjak. Na našem jeziku rabenu znači »naš učitelj« i to je izraz najveće počasti. – Taj Šlomo, taj mudrac. Je li on ohol čovjek, hladan prema tuđincima? Krut i nepristupačan? Meir se nasmije i odmahne glavom. – Onda, zar ja ne mogu poći k njemu i zamoliti ga da mi dopusti da ostanem blizu vaše knjige i Šimonovih lekcija? Meir je pogledao Roba i nije se pretvarao da je sretan zbog pitanja. Trenutak šutnje se otegnuo, ali kad je postalo jasno da je Rob pripravan tvrdoglavo čekati na odgovor, uzdahnuo je i kimnuo glavom. – Odvest ćemo te našem učitelju – reče.

GLA VA 29

TRJAVNA abrovo je bilo jadan gradić s jadnim kućama građenim od pletera. Rob je mjesecima žudio za jelom koje nije sam pripremio, za dobrim obrokom posluženim za gostioničkim stolom. Židovi su se zaustavili u Gabrovu da posjete tamošnjeg trgovca, što je Robu ostavilo upravo dovoljno vremena da on posjeti jedno od tri svratišta. Obrok je bio teško razočaranje: meso jako presoljeno, što nikako nije moglo prikriti da je bilo pokvareno, a kruh tvrd i pljesniv, pun rupica iz kojih su bez sumnje bili izvađeni žišci. Prostorije za smještaj putnika nisu obećavale ništa bolje od hrane. Ako ni preostale dvije gostionice nisu bile bolje, članove karavane čekala je naporna zima, jer je svaka prostorija koju je vidio bila krcata slamaricama i ljudi će biti nagruvani jedan na drugog kao klade. Meirovoj družini je trebalo manje od jednog sata da stignu do Trjavne, za koju se ispostavilo da je mnogo manja od Gabrova. Židovsko naselje – skupina slamom pokrivenih kuća, s oplatom od srebrnkastosivih daščica izjedenih vremenom, koje kao da su se zbog uzajamne udobnosti nagomilale zajedno – bilo je od ostalih kuća odvojeno vinogradima u zimskom snu i smeđim poljima, po kojima su krave popasle kusotke hladnoćom sparušene trave. Ušli su u blatnjavo dvorište, gdje su dječaci preuzeli brigu oko njihovih životinja. – Najbolje je da ovdje pričekaš – reče Meir Robu. Čekanje nije bilo dugo. Uskoro je po njega došao Šimon i poveo ga u jednu od kuća, niz mračan hodnik koji je mirisao na jabuke, u sobu namještenu samo stolicom i stolom pretrpanim knjigama i rukopisima. Na stolici je sjedio star čovjek, snježno bijele kose i brade. Bio je krupan, zdepastih ramena, s ovješenim podbracima i krupnim smeđim očima, koje su od godina postale vodenkaste, ali im to nije smetalo da prozru Roba do srži. Nije bilo predstavljanja; bilo je to kao dolazak pred vladara. – Rabenu sam rekao da putuješ u Perziju i da zbog posla trebaš naučiti jezik te zemlje – reče Šimon. – On pita, zar radost od učenosti nije dovoljan razlog za učenje? – Ponekad učenje jest radost – reče Rob, obraćajući se izravno starom čovjeku. – Za mene je to, uglavnom, težak rad. Učim jezik Perzijanaca jer se nadam da će mi to pribaviti ono što želim. Šimon i rabenu su žagorili. – Pitao je da li si općenito tako iskren. Rekao sam mu da imaš dovoljno smjelosti da umirućem čovjeku kažeš da umire, a on kaže: »To je za mene dovoljno.« – Reci mu da imam novaca i da ću platiti za hranu i krov nad glavom. Mudrac odmahne glavom. – Ovo nije gostionica. Oni koji ovdje žive moraju raditi – kaza Šlomo ben Elijahu preko Šimona. – Ako Neizrecivi bude milostiv, ove zime nećemo trebati barbira.

G

– Ne moram raditi kao barbir. Voljan sam raditi bilo što korisno. Rabenuovi dugi prsti su se ukopali u bradu i mrsili je dok je razmišljao. Konačno je objavio svoju odluku. – Svaki put kad se utvrdi da zaklano goveče nije kašer – reče Šimon – uzet ćeš meso i prodati ga kršćanskom mesaru u Gabrovu. Za vrijeme sabata, kad Židovi ne smiju raditi, brinut ćeš se za ognjišta po kućama. Rob je oklijevao. Stari Židov ga je sa zanimanjem promatrao, privučen sjajem u njegovim očima. – Nešto si htio reći? – promrmlja Šimon. – Ako Židovi ne smiju raditi na svoj šabat, zar to ne znači da on, tražeći od mene da ja to radim navlači prokletstvo na moju dušu? Rabenu se nasmijao kad je čuo prijevod. – Rabenu kaže da ne vjeruje da ti čezneš za time da postaneš Židov. Rob odmahne glavom. – Onda je siguran da bez straha možeš raditi na židovski šabat i želi ti dobrodošlicu u Trjavnu. Rabenu ih je poveo do mjesta gdje će biti Robov ležaj, u stražnjem dijelu prostrane staje za stoku. – U kući učenja ima svijeća. Ali se zbog suhe slame ovdje u staji ne smiju paliti svijeće da bi se čitalo – strogo će rabenu preko Šimona i odmah Roba zaposli čišćenjem gnoja iz pregradaka u staji. Te noći dok je ležao na slami do njegovih je nogu stražarila mačka poput lava. Majstorica Buffington bi ga povremeno napuštala da zaplaši miša, ali se uvijek vraćala. Staja je bila mračno, vlažno mjesto, do ugode zagrijana velikim goveđim tijelima, i čim se privikao na stalno glasanje stoke mukanjem i na slatkasti smrad kravlje balege, zadovoljno je zaspao. Zima je u Trjavnu stigla tri dana nakon Roba. Tijekom noći počeo je padati snijeg i sljedeća dva dana izmjenjivali su se vjetrom nošena oštra solika i teške pahulje, tako goleme da su nalikovale nekim lebdećim slatkišima. Kad je prestalo padati, dali su mu veliku drvenu lopatu i pomogli odgrnuti zapuhe ispred vrata. Na glavi je imao židovski kožnati šešir koji je našao na kuki u staji. Pogled na planinske vrhunce koji su se bjelasali na suncu i rad na svježem zraku ispunili su ga optimizmom. Nakon završenog čišćenja nije imao drugog posla i bio je slobodan da ode u kuću učenja, drvenjaru u koju je probijala studen, protiv koje se jadno borila simbolična vatrica, tako slaba da nije bilo nikakvo čudo što su je ljudi zaboravljali poticati. Židovi su sjedili za grubim stolovima i sat za satom učili, prepirući se glasno, a ponekad i oštro. Jezik na kojem su govorili nije bio čisti hebrejski. Šimon mu je rekao da je to mješavina hebrejskog i latinskog, uz još nekoliko idioma iz zemalja po kojima su putovali ili u njima živjeli. Bio je to jezični amalgam za obrazovane Židove, koji su oni zvali naprosto – jezik; dok su zajedno »učili«, to jest raspravljali, nabacivali su se riječima između sebe kao da se radi o kakvoj igri. – Oko čega se to prepiru? – začuđen je zapitao Meira.

– Oko točaka Zakona. – A gdje su im knjige? – Ne koriste knjige. Oni koji znaju zakone zapamtili su ih slušajući ih iz usta svojih učitelja. Oni koji ih još nisu zapamtili, uče ih slušanjem. Oduvijek je bilo tako. Postoji, naravno, i Pisani zakon, ali on služi samo kao podsjetnik. Svaki čovjek koji zna Usmeni zakon je učitelj tumačenja zakona na način kako je njega podučio njegov učitelj i postoji mnoštvo tumačenja, jer ima mnogo različitih učitelja. Zato se oni prepiru. Svaki put kad raspravljaju nauče malo više o Zakonu. Od samog početka u Trjavni su ga zvali mar Reuven, hebrejski naziv za majstor Robert. Mar Reuven – majstor barbir-ranarnik. Ono mar ga je odvajalo od njih isto toliko koliko i sve drugo, jer oni su jedan drugog zvali reb, što je bila riječ poštovanja koja označava hvale vrijednog učenika, ali ga svrstava niže od nekoga tko je imenovan rabenuom. U Trjavni je bio samo jedan rabenu. Bili su to čudni ljudi, različiti od njega i po izgledu i po običajima. – Što je s njegovom kosom? – pitao je Meira reb Joel Levski Pastir. Rob je u učionici bio jedini bez peota, ceremonijalnih zulufa koji su se njima u kovrči spuštali s obje strane lica uz uši. – On ne zna bolje. On je goj, nežidov – objasnio je Meir. – Ali mi je Šimon rekao da je taj nežidov obrezan. Kako to može biti? – reče reb Pinhas Mljekar. Meir slegne ramenima. – Nezgoda – kaza on. – Razgovarao sam s njim o tome. Nema nikakve veze sa zavjetom Abrahamu. Nekoliko dana su piljili u mar Reuvena. I on je zauzvrat piljio u njih, jer su mu izgledali više nego nadasve čudni, s njihovim pokrivalima za glavu i uvojcima kraj ušiju, s gustim bradama i tamnom odjećom i poganskim manirama. Bio je očaran njihovim običajima tijekom molitve. U njima je bilo mnogo osobnog. Meir se pokrivao svojim molitvenim šalom skromno i nenametljivo. Reb Pinhas je pak svoj talit, nakon što ga je razmotao energično s obje ruke istresao i zabacio dramatičnom gestom preko glave, a onda ga pustio da padne na ramena blago poput blagoslova. Kad bi se reb Pinhas molio, njihao bi se naprijed-natrag u svojoj uvjerljivoj želji da pošalje smjernu molitvu Svemogućem. Meir bi se blago ljuljao dok bi izgovarao molitve. Šimon se zibao u ritmu, završavajući svaki pokret naprijed malim drhtajem i blagim tresenjem glave. Rob je čitao i proučavao svoju knjigu, a ostali Židovi su se ponašali previše slično da bi mu bili novost. Šest sati svakog dana – tri nakon jutarnje službe koju su zvali šaharit i tri nakon večernje, ma’ariv – kuća učenja bi bila zakrčena, jer je većina ljudi učila i prije i nakon završetka dnevnog rada kojim su zarađivali za život. Ipak, između ta dva razdoblja bilo bi relativno mirno, jer su samo jedan ili dva stola zauzimali učenici s punim radnim vremenom. Uskoro je među njima sjedio neometan i nezapažen, nesvjestan židovskog žagorenja dok je radio na perzijskom Kur’anu i najzad je počeo stvarno napredovati. Kad je došao njihov šabat, brinuo se za ognjišta. To mu je bio najteži radni dan još od čišćenja snijega, ali mu je ipak ostalo dovoljno vremena da je dio poslijepodneva mogao učiti. Dva dana kasnije pomogao je rebu Eliji Tesaru, stavljati nove prečke na drvene stolice. Osim toga nije bilo drugih napora osim učenja perzijskog, sve dok ga, pri kraju drugog tjedna u Trjavni, rabenuova unuka Rahel nije počela podučavati kako se muzu

krave. Imala je bijelu kožu i dugu crnu kosu koju je nosila spletenu oko srcolikog lica, mala usta sa ženstveno ispupčenom donjom usnicom, mali madež na vratu i krupne smeđe oči, koje kao da su ga neprestano pratile pogledom. Dok su bili u staji, jedna od krava, glupavo stvorenje koje je vjerovalo da je bik, popela se na drugu kravu i počela se pokretati kao da ima penis i da je prodrla u drugu životinju. Rahelino je lice pocrvenjelo, ali se nasmijala i tiho zahihotala. Nagnula se naprijed na tronošcu, naslonila glavu na topli bok krave muzare i sklopila oči. Raširila je suknju i između raširenih koljena uhvatila debele kravlje bradavice ispod nabreklog vimena. Prsti su joj se uzmiješali, naizmjenično hitro pritišćući. Kad je mlijeko zabubnjalo po vjedru, Rahel je počela ponovo disati i uzdahnula. Ružičasti jezik je ispuzao da navlaži usnice, ona otvori oči i pogleda Roba. Rob je stajao sam u sjenovitoj tami staje, držeći u rukama komad konjskog pokrivača. Jako je mirisao po konju i bio samo malo veći od molitvenog šala. Brzim pokretom prebacio je pokrivač preko glave, da se lijepo smjesti na ramenima kao da je reb Pinhasov talit. Ponavljanjem je kretnja stavljanja molitvenog šala postala sigurna. Dok je on, staložen i odlučan, stajao i uvježbavao pobožno njihanje, stoka oko njega je mukala. U molitvi je više volio oponašati Meira nego energičnije vjernike poput reba Pinhasa. Bio je to lakši dio posla. Njihov čudno artikuliran i kompliciran jezik oduzet će mu mnogo vremena dok ga svlada, osobito zbog napora koji je ulagao da nauči perzijski. Židovi su bili skloni amajlijama. Na svim vratima, na gornjoj trećini desnog dovratka, bila je zabijena mala drvena futrola koja se zvala mezuza. Šimon mu je rekao da svaka futrola sadrži majušni smotani pergament; na prednjoj su strani, četvrtastim asirskim slovima, bila ispisana dvadeset dva retka iz Ponovljenog zakona 6:4-9 i 11:13-21, a na poleđini je bila riječ Šadai, » Svemogući«. Kako je Rob uočio još za vrijeme putovanja, svako jutro, osim na šabat, svaki bi odrasli muškarac vezivao oko ruke i oko čela po jednu malu kožnatu kutijicu, koja se nazivala tefilin. Kutijice su sadržavale dijelove njihove Svete knjige, Tore, ona privezana na čelo bila je blizu uma, a druga, pričvršćena za remen oko ruke, blizu srca. – Mi to radimo poštujući upute iz Ponovljenog zakona – reče Šimon. – I ove riječi koje ti ja danas zapovijedam bit će na tvom srcu... i ti ćeš ih kao znak privezati na svoju ruku i one će biti između tvojih očiju kao uska traka platna preko oltarnog pokrova. Nevolja je bila u tome što Rob jednostavnim promatranjem sa strane nije mogao ustanoviti kako Židovi namještaju tefilin. Niti je mogao pitati Šimona da mu to pokaže, jer bi bilo čudno da jedan kršćanin želi naučiti obred židovskog vjernika. Rob je mogao pri omatanju kožnate vrpce oko podlaktice i nadlaktice nabrojiti deset petlji, ali ono što su radili sa samom rukom bilo je komplicirano, jer je remenčić bio provučen između prstiju na osobit način koji nije mogao utvrditi. Stojeći u hladnoj, smrdljivoj staji, omotao je lijevu ruku komadom starog konopca umjesto kožnom tefilin vrpcom, ali ma što pokušavao s konopcem i kako god ga uvlačio između prstiju nije imalo nikakvog smisla. Unatoč tome, Židovi su bili rođeni učitelji i svakog bi dana naučio nešto novo. U školi u crkvi sv. Botolpha svećenici su ga naučili da je Bog iz Starog zavjeta Jehova. Ali kad je spomenuo ime Jehova, Meir je odmahnuo glavom.

– Znaj da za nas Gospodin naš Bog, blagoslovljen bio, ima sedam imena. Ovo je najsvetije. – Komadom uglja iz ognjišta risao je na drvenom podu, pišući riječ i na perzijskom i na jeziku: Jahve. – Nikada se ne izgovara, jer osobnost Najvišeg se ne može iskazati. Kršćani je pogrešno izgovaraju, kao što si ti učinio. Ali, ime nije Jehova, razumiješ? Rob kimne. Noću je na svom ležaju od slame ponavljao nove riječi i običaje, i prije nego što bi ga svladao san pamtio rečenice, dijelove molitve, pokrete, izgovor i izraz zanosa na licu za vrijeme molitve, pohranjujući sve to u pretince pamćenja do dana kad će mu trebati. Moraš se kloniti rabenuove unuke – reče mu Meir namršteno. – Ona me ne zanima. – Prošlo je mnogo dana otkako su razgovarali u staji za mužu i od onda nije bio u njezinoj blizini. Zapravo je prethodnu noć sanjao Mary Cullen i probudio se u zoru i ležao omamljen i užarenog pogleda, pokušavajući se prisjetiti pojedinosti sna. Meir kimne i lice mu se razvedri. – Dobro. Jedna od žena primijetila je da te ona gleda s previše zanimanja i rekla je to rabenuu. Zamolio me da porazgovaram s tobom. – Meir upre kažiprstom u nos. – Jedna riječ pametnome vrijedi više nego godinu dana dokazivanja budali. Rob je bio uzrujan i zabrinut jer je morao ostati u Trjavni promatrati ponašanje Židova i učiti perzijski. – Ne želim neprilika zbog bilo kakve žene. – Naravno da ne želiš. – Meir uzdahne. – Problem je u djevojci, koja je već trebala biti udata. Od djetinjstva je bila zaručena za reba Mešulama ben Mošea, unuka reba Baruha ben Davida. Ti znaš reba Baruha? Visokog, mršavog čovjeka s dugim licem? Tankog, šiljatog nosa? U kući učenja sjedi točno iza ognjišta? – Ah, taj. Starac plamtećih očiju. – Plamtećih očiju zato što u njemu plamti duh učenjaka. Da rabenu nije rabenu, reb Baruh bi bio rabenu. Uvijek su bili učenjaci – suparnici i najbliži prijatelji. Dok su njihovi unuci bili još mala djeca, s velikom radošću su dogovorili ženidbu da združe obitelji. Zatim su se užasno posvađali i ta svađa je okončala njihovo prijateljstvo. – Zašto su se posvađali? – upita Rob, koji se u Trjavni već počeo osjećati dovoljno domaćim da bi mogao uživati u malim ogovaranjima. – Zajedno su klali mladog bika. Sad, moraš shvatiti da su naši kašrut zakoni prastari i zamršeni, s pravilima i tumačenjima kakve stvari moraju biti i kakve ne smiju biti. Na životinjinim plućima je otkrivena sitna mrlja. Rabenu je naveo slične slučajeve koji su govorili o tome da je nedostatak beznačajan i ni na koji način ne kvari meso. Reb Baruh je navodio druge primjere, koji su meso s takvim nedostatkom smatrali štetnim i nije ga se smjelo jesti. Ustrajao je na tome da je u pravu i zamjerio rabenuu zbog sumnje u njegovu učenost. Prepirali su se dok rabenu najzad nije izgubio strpljenje. »Razrežite životinju na pola« rekao je. »Ja ću svoj dio uzeti, a Baruh nek’ sa svojim radi što mu drago.« Kad je svoju polovicu bika odnio kući, namjeravao ju je pojesti. Ali, nakon razmišljanja, progunđao je: »Kako mogu jesti meso ove životinje? Jedna polovica leži na Baruhovom

smetlištu, a ja bih trebao jesti drugu polovicu?« Tako je i on bacio svoju polovicu goveda. Nakon toga, kao da su se stalno suprotstavljali jedan drugomu. Ako bi reb Baruh rekao bijelo, rabenu bi rekao crno, ako bi rabenu rekao meso, reb Baruh bi rekao mlijeko. Kad je Rahel imala dvanaest i pol godina, dob kada su njezini roditelji trebali početi ozbiljno razgovarati o vjenčanju, obitelji nisu učinile ništa, jer su znale da bi svaki susret završio prepiranjem između dvojice staraca. Zatim je mladi reb Mešulam, budući mladoženja, otišao na svoje prvo poslovno putovanje u inozemstvo, s ocem i ostalim muškarcima iz obitelji. Sa zalihom bakarnih kotlova putovali su do Marseillesa i ostali gotovo godinu dana, trgujući i ostvarujući dobru zaradu. Računajući vrijeme putovanja bili su odsutni dvije godine prije nego što su se, proteklog ljeta, vratili, donijevši s karavanom cijeli tovar prvorazredne francuske odjeće za vjenčanje. I još uvijek dvije obitelji, koje su djedovi razdvojili, nisu dogovorile vjenčanje! – Do sada – reče Meir – već svi znaju da nesretnu Rahel mogu nazivati aguna, što znači napuštena žena. Ima grudi, ali ne doji djecu, odrasla je žena, ali nema muža, i to je postala najveća sramota. Složili su se da bi za Roba bilo najbolje da za vrijeme mužnje izbjegava staju. Bilo je dobro što mu je Meir to kazao, jer tko zna što se sve moglo dogoditi da mu nije objasnio da njihovo zimsko gostoprimstvo ne uključuje i uporabu njihovih žena. Noću su ga mučile pohotne maštarije, duga, puna bedra, crvena kosa i blijede mlade grudi s bradavicama poput jagoda. Bio je siguran da Židovi mora da imaju molitvu za oprost grijeha zbog prosutog sjemena – imali su molitve za sve na svijetu – ali on nije znao nijednu, pa je dokaze svojih snova skrivao pod svježom slamom, a sebe je nastojao smiriti radom. Bilo je teško. Svugdje oko njega bila je prisutna jaka seksualnost koju je poticala njihova vjera – na primjer, vjerovali su da je vođenje ljubavi uoči šabata osobit blagoslov, što možda objašnjava zašto su tako nježno voljeli konac tjedna! Mladi muškarci su otvoreno razgovarali o takvim stvarima, uzdišući jedan drugomu ako je žena bila nedodirljiva; židovskim oženjenim parovima bilo je zabranjeno imati odnose dvanaest dana nakon početka menstrualnog krvarenja ili sedam dana nakon prestanka, već prema tome što je duže trajalo. Suzdržavanje bi prestajalo tek kad bi žena objavila kraj tog razdoblja ritualnim uranjanjem u svrhu »očišćenja« u obrednu kupku zvanu mikve. Bila je to ciglom ograđena čatrnja u kući za kupanje, sagrađenoj nad izvorom. Šimon je rekao Robu da je to po obrednim propisima, jer voda u mikve mora biti iz prirodnog izvora ili iz rijeke. Mikve je služila za simbolično pročišćavanje, a ne za pranje. Židovi su se kupali kod kuće, ali svaki tjedan neposredno prije šabata Rob bi se pridruživao muškarcima u kupatilu, koje se sastojalo samo od bazena i velike sjajne vatre u okrugloj peći, na kojoj su bili obješeni kotlovi kipuće vode. Kupajući se sasvim goli u toj vrelini punoj pare, nadmetali su se za povlasticu tko će vodom polijevati rabenua, pritom ga nadugačko i naširoko ispitujući. – Š’ela, rabenu, š’ela! Jedno pitanje, samo jedno pitanje! Šlomo ben Elijahuov odgovor na svako pitanje bio je promišljen i ozbiljan, pun učenih primjera i navoda, a ponekad bi ih Šimon ili Meir pretjerano podrobno prevodili Robu. – Rabenu, je li stvarno u Knjizi zapisano da svaki čovjek mora svom najstarijem sinu

pružiti sedam godina visokog obrazovanja? Goli rabenu je zamišljeno proučavao svoj pupak, čupkao jedno uho i češljao dugim blijedim prstima svoju gustu bijelu bradu. – Nije tako zapisano, djeco moja. S jedne strane – podigao je desni kažiprst-reb Hananel ben Aši iz Leipziga jest bio tog mišljenja. S druge strane – i on podigne lijevi kažiprst – prema rabenuu Josefu ben Elijakimu iz Jaffe, to se odnosilo samo na prvorođene sinove svećenika i potomke plemena Levijeva. Ali – on ispruži prema njima oba dlana – oba ova mudraca živjela su prije više stotina godina. Danas smo mi suvremeni ljudi. Shvaćamo da učenje nije samo za prvorođene sinove, a da se ostali tretiraju kao da su žene. Danas smo naučeni na to da svaki mladić provede četrnaestu, petnaestu i šesnaestu godinu u studijskom proučavanju Talmuda, dvanaest do petnaest sati dnevno. Nakon toga, nekoliko odabranih koji osjećaju unutarnji poriv mogu svoje živote posvetiti učenju, dok drugi moraju krenuti u svjetovne poslove i nakon toga učiti samo šest sati dnevno. Većina pitanja koja su prevodili gostujućem nežidovu nisu bila takva da mu od njih počne lupati srce, ili da mu, ruku na srce, zaokupe pažnju. Unatoč tomu, Rob je petkom poslije podne uživao u kući za kupanje; nikad se u Engleskoj u društvu golih muškaraca nije osjećao tako dobro. Možda je to imalo neke veze s njegovim obrezanim penisom. Da je bio među istima, do sada bi njegov organ već bio predmetom prostačkog zurenja, smijuljenja, ispitivanja, besramnih nagađanja. Egzotičan cvijet koji raste sam je poseban, ali kad raste okružen čitavim poljem drugih cvjetova sličnih njemu, to je nešto sasvim drugo. U kući za kupanje Židovi su bili velikodušni u stavljanju drva na vatru i Rob je volio kombinaciju dima od drva i vrele pare koja se puši, bockanje oštrog žutog sapuna, koji se izrađivao pod nadzorom rabenuove kćerke, pažljivo miješanje kipuće vode s hladnom izvorskom vodom, da se stvori toplina ugodna za kupanje. Nikada nije ušao u mikve, shvaćajući da je to zabranjeno. Uživao je dremuckajući u kupatilu punom pare, i promatrajući Židove kako se iskradaju da bi ušli u čatrnju. Silazili bi niz šest vlažnih, kamenih stepenica u duboku vodu, a taj čin bi popratili mrmljanjem molitava ili glasnim pjevanjem, već prema svojoj osobnosti. Kad bi im voda prekrila lice, žestoko bi puhali ili zadržavali dah, jer je čin očišćenja zahtijevao uranjanje cijelog tijela, da nijedna dlačica na tijelu ne ostane suha. Čak i da je bio pozvan, Roba nitko ne bi mogao nagovoriti da uđe u ledenu, mračnu tajanstvenost vode koja je pripadala njihovoj vjeri. Ako je Bog zvan Jahve doista postojao, onda je On možda bio svjestan da se Rob Cole namjerava prikazivati kao jedno od Njegove djece. Osjećao je da bi ga ako bi ušao u te nedokučive vode nešto moglo povući u neki onostrani svijet, gdje bi svi grijesi njegovog sramotnog plana bili spoznati i hebrejske bi zmije oglodale njegovo meso i možda bi ga Isus osobno kaznio.

GLA VA 30

ZIMA U KUĆI UČENJA o je bio najčudniji Božić za njegovih dvadeset jednu godinu. Barbir ga nije podstrekavao da bude pravi vjernik, ali su guska i engleski puding, trijebljenje svinjske glave iz hladetine, pjevanje, nazdravljanje, blagdansko pljeskanje po leđima bili dio njega, i ove je godine osjećao osamljenost. Židovi ga nisu na taj dan zanemarili iz zlobe; Isus naprosto nije bio dio njihovog svijeta. Rob je nedvojbeno mogao pronaći put do crkve, ali nije to učinio. Čudno, ali činjenica da mu nitko nije zaželio sretan Božić uzrokovala je da se u sebi osjećao većim kršćaninom nego što je ikad bio.

T

Tjedan dana kasnije, u svitanje Nove Gospodnje 1032. godine, ležao je na svom slamnatom ležaju i razmišljao o tome što je postao i kamo će ga to odvesti. Dok je lunjao po britanskom otoku, smatrao je sebe vraškim putnikom, ali je već dosad proputovao mnogo veću udaljenost od ukupnih putovanja po svom rođenom otoku, a pred njim je još ležao beskrajan nepoznati svijet. Židovi su taj dan slavili, ali zato što je bio mjesec mlad, a ne zato što je bila Nova godina! Zbunilo ga je saznanje da je po njihovom poganskom kalendaru sredina godine 4792. Bila je to zemlja snijega. On je svaki snijeg dočekivao s dobrodošlicom; ubrzo je postalo općeprihvaćenom činjenicom da će nakon svake oluje veliki kršćanin s velikom drvenom lopatom obaviti posao koji bi obavilo nekoliko običnih lopatara. To mu je bila jedina fizička aktivnost; kad nije čistio snijeg, učio je farsi. Dovoljno je uznapredovao da je sada već mogao polako misliti na perzijskom jeziku. Nekoliko Židova iz Trjavne je bilo u Perziji, i on je sa svakim kojega je mogao namamiti govorio na perzijskom. – Naglasak, Šimone. Kakav mi je naglasak? – pitao bi, ljuteći svog učitelja. – Svaki Perzijanac koji se želi izrugivati, to će i učiniti – planuo je Šimon – jer ćeš ti za Perzijance biti stranac. Zar očekuješ čuda? – Židovi u kući učenja smješkali su se gluposti divovskog mladog goja. Neka se oni samo smiju, mislio je; otkrio je da su oni mnogo zanimljiviji za proučavanje nego što je on bio njima. Na primjer, brzo je shvatio da Meir i njegova družina nisu jedini stranci u Trjavni. Mnogi drugi muškarci u kući učenja bili su putnici koji su čekali da prođe surova balkanska zima. Na Robovo iznenađenje, Meir mu je kazao da nijedan od njih nije platio ni jedan jedini novčić za hranu i sklonište duže od tri mjeseca. Meir mu je to objasnio. – To je sustav koji mojem narodu omogućava trgovanje s drugim narodima. Vidio si kako je teško i opasno putovati svijetom, pa ipak svaka židovska zajednica šalje trgovce u inozemstvo. I u svakom židovskom selu, u bilo kojoj zemlji, kršćanskoj ili muslimanskoj, Židovi primaju židovskog putnika i daju mu hranu i vino, mjesto u sinagogi i staju za konja. Svaka zajednica u stranim zemljama ima ljudi koje netko uzdržava. A sljedeće godine domaćin će biti nečiji gost.

Stranci se brzo uklope u život zajednice, čak uživaju u mjesnim ogovaranjima. Tako je jednog poslijepodneva u kući učenja dok je Rob razgovarao na perzijskom sa Židovom iz Anatolije koji se zvao Ezra Potkivač – trač na farsiju! – saznao je da će se sutra odigrati dramatično suprotstavljanje. Rabenu je po dužnosti bio šohet – čovjek koji po židovskom zakonu smije zaklati životinju za jelo, i trebalo je da sutradan ujutro zakolje dvije vlastite životinje, dva mlada govečeta. Nekoliko najuglednijih mudraca iz zajednice bili su zaduženi da budu mašgiasi, nadglednici pri obredu klanja koji vode računa o tome da se za vrijeme klanja do najsitnijih pojedinosti poštuje složeni židovski zakon. Reb Baruh ben David, negdašnji prijatelj i kasnije ljuti neprijatelj, bio je predviđen za mašgiaha, nadzornika, dok rabenu bude klao. Te večeri Meir je Robu dao poduku o Knjizi levitskog zakona, dijelu koji se odnosi na životinje koje Židovi smiju jesti: sve životinje koje su preživači i imaju rascijepljene papke, kao što su ovce, goveda, koze i jeleni. Zatim o životinjama koje su t'refa – za razliku od kašera – što uključuje konje, magarce, deve i svinje. Od ptica Židovima je bilo dopušteno jesti golubove, kokoši, pitome golubove, patke i guske. Krilata stvorenja koja su prezrena uključuju: orlove, nojeve, strvinare, crvenkaste lunje, kukavice, labudove, rode, sove, pelikane, vivce i šišmiše. – Nikad u svom životu nisam okusio tako fino meso kao što je bilo meso mladog labuda predivno začinjeno, omotano usoljenom svinjetinom, a zatim polagano pečeno nad vatrom. Meir je gledao blago poražen. – To ovdje nećeš dobiti. Sljedeće jutro osvanulo je vedro i hladno. Kuća učenja bila je gotovo prazna nakon šaharita, rane molitve, jer su mnogi odšetali do rabenuovog dvorišta da promatraju šehihi, obredno klanje. Njihov dah stvarao je male oblačiće koji su lebdjeli u mirnom studenom zraku. Rob je stajao sa Šimonom. Nastalo je malo komešanje kad je stigao reb Baruh ben David, zajedno s drugim mašgiahom, starim, zgrbljenim rebom Šimšonom ben Zanvilom, čije je lice bilo odlučno i ozbiljno. – Stariji je i od reba Baruha i od rabenua, ali nije toliko učen – prošapće mu Šimon. – I sad se boji da će biti stiješnjen između njih dvojice, ako bi došlo do raspre. Rabenuova četiri sina izvela su iz staje prvu životinju, crnog bika, jakih leđa i teškog stražnjeg dijela. Bik je mukao, tresao glavom i kopao zemlju, pa su morali potražiti pomoć od promatrača, da bi konopcima svladali bika dok su nadzornici pretraživali svaki centimetar njegovog tijela. – Najmanja ranica ili pukotina na koži životinje bit će dovoljna da se meso ne koristi za jelo – kaza Šimon. – Zašto? Šimon pogleda Roba poprijeko. – Zato što je takav zakon – reče. Napokon zadovoljni, poveli su bika do valova punog mirisnog sijena. Rabenu uzme dugačak nož. – Pogledaj tupi, četvrtasti vršak noža – reče Šimon. – Napravljen je bez vrška, tako da je manja mogućnost da će ogrepsti kožu životinje. Ali je nož oštar poput britve. Svi su tako stajali na hladnoći, a ništa se nije događalo. – Što čekaju? – prošapće Rob.

– Pravi trenutak – odgovori Šimon – jer u trenutku smrtonosnog uboda životinja mora biti nepomična, inače nije kašer. Još dok je on govorio, nož bljesne. Jedan jedini dobro odmjeren zamah prereže jednjak, dušnik i žile u vratu. Crvena bujica jurne i bik izgubi svijest, jer je dotok krvi u mozak bio iznenada prekinut. Bikove oči se zamute, on se spusti na koljena i u trenu je bio mrtav. Promatrači su zadovoljno promrmljali, i isto tako brzo se umirili, jer je reb Baruh uzeo nož i pomno ga ispitivao. Promatrajući ga, Rob je po napregnutim, finim crtama starčevog lica uočio borbu koja se u njemu odvija. Zatim se Baruh okrene svom starom takmacu. – Nešto nije u redu? – hladno će rabenu. – Bojim se – reče reb Baruh. Krene naprijed da pokaže malu nesavršenost, jedva vidljiv zarez u oštro nabrušenom čeliku, usred oštrice noža. Star i kvrgav, zastrašena lica, reb Simšon ben Zanvil je oklijevao, siguran da će kao drugi mašgiah biti prozvan da da svoj sud koji nije želio dati. Reb Daniel, Rahelin otac i rabenuov najstariji sin započeo je burnu svađu. – Kakva je to glupost? Svatko zna s kakvom se brižljivošću oštre rabenuovi obredni noževi – kaza, ali je njegov otac podigao ruku da ga ušutka. Rabenu je držao nož prema svjetlu i izvježbanim prstom prelazio upravo ispod kao britva oštre ivice. Uzdahne, jer je na njoj bio zarez, ljudska pogreška zbog koje je meso bilo nepodobno za obred. – Pravi je blagoslov što su tvoje oči oštrije od ove oštrice i što nas i dalje štite, moj stari prijatelju – mirno reče i tada nastupi opće opuštanje, kao oslobađanje suzdržanog disanja. Reb Baruh se nasmije. Ispruži ruku i potapše rabenuovu, a oči dvojice muškaraca sretoše se u dugom pogledu. A onda se rabenu okrene i pozove mar Reuvena, barbira-ranarnika. Rob i Šimon istupe naprijed i pažljivo saslušaju.– Rabenu traži da ovu t’refa bikovsku strvinu predaš kršćanskom mesaru u Gabrovu – prevede Šimon. Rob uze Kobilu, kojoj je silno trebalo vježbanje i povuče je prema plosnatim saonicama na koje je nekoliko dobrovoljnih ruku već bilo natovarilo bika. Rabenu je upotrijebio odobreni nož za drugu životinju, koja je ocijenjena kao kašer i Židovi su je već komadali kad je Rob skočio na saonice i s Kobilom se uputio iz Trjavne. U Gabrovo je vozio polako i s velikim užitkom. Potvrdilo se da je mesnica točno tamo gdje su mu opisali, tri kuće dalje od najveće kuće u mjestu – jedne od gostionica. Mesar je bio krupan i debeo, prava reklama za zanat kojim se bavio. Pokazalo se da jezik nije prepreka. – Trjavna – reče Rob, pokazujući na mrtvog bika. Bezbrojni osmijesi razlili su se debelim crvenim licem. – Ah! Rabenu! – reče mesar živahno klimatajući glavom. Istovarivanje životinje bilo je teško, ali mesar ode u gostionicu i vrati se s nekoliko pomagača i s konopom, i uz njihovu pomoć bik je konačno bio istovaren. Šimon mu je rekao da je cijena utvrđena i da neće biti nikakvog cjenkanja. Kad mu je mesar dao nekoliko bezvrijednih novčića, postalo mu je jasno zašto se čovjek tako radosno

smijao, jer je praktički ukrao cijelo prvorazredno goveče, i to samo zato što je na oštrici obrednog noža bio zarez! Rob nikada ne bi mogao razumjeti ljude koji bez valjanog razloga dobro goveđe meso smatraju smećem. Razljutila ga je glupost svega toga i on se na neki način osjećao postiđen; želio je mesaru objasniti da je on kršćanin, a ne jedan od onih koji se ponašaju tako glupavo. Ali jedino što je mogao učiniti bilo je da uzme te novčiće za Židove i stavi ih u svoj džep gdje će biti na sigurnom. Kad je obavio posao, prvo je otišao u točionicu obližnjeg svratišta. Mračna gostionica bila je duga i uska prostorija, više nalik tunelu nego sobi, niski strop zacrnjen od vatre koja se dimila i oko koje je devet ili deset muškaraca dangubilo pijući. Za malim stolom sjedile su tri žene u pozi iščekivanja. Dok je ispijao piće – smećkast neodležan viski koji mu se uopće nije svidio – Rob ih je pogledavao. Očigledno su bile gostioničke kurve. Dvije su dobrano prešle svoje najbolje godine, ali je treća bila mlada plavuša, grešno-nedužnog lica. Shvatila je smisao njegovog pogleda i nasmiješila mu se. Rob ispije piće i ode do njihovog stola. – Pretpostavljam da ne znate engleski – promrmljao je, što se pokazalo točnom pretpostavkom. Jedna od starijih žena nešto reče, a druge dvije se nasmijaše. Ali on izvadi novčić i dade ga najmlađoj. To je bilo svo sporazumijevanje koje im je trebalo. Tutnula je novčić u džep, i bez ijedne riječi svojim drugaricama digla se od stola i krenula da uzme ogrtač koji je visio o klinu. Kad je izišao za njom, na ulici punoj snijega sreo je Mary Cullen. – Dobar dan! Provodite li vi i vaš otac dobro zimu? – Provodimo je bijedno – odgovori ona, i on primijeti da tako i izgleda. Nos joj je bio crven, a na blago ispupčenoj gornjoj usnici imala je krastu od groznice. – Svratište je stalno ledeno, a hrana je vrlo loša. Zar vi doista živite sa Židovima? – Da. – Kako možete? – suho reče. Zaboravio je boju njezinih očiju, i njihov učinak na njega bio je razoružavajuć, kao da je iznenada ugledao dvije plave ptičice u snijegu. – Spavam u toploj staji. Hrana je odlična – izjavi on s velikim zadovoljstvom. – Moj otac kaže da Židovi imaju poseban miris koji nazivaju foetor judaicus. Zato što su Kristovo tijelo nakon što je umro natrljali češnjakom. – Ponekad svi mi zaudaramo. A oni imaju običaj da se svakog petka od glave do pete uranjaju u vodu. Vjerujem da se kupaju češče od većine ljudi. Ona pocrvenje, a on je znao da u svratištu kakvo je bilo ovo u Gabrovu mora da je teško, gotovo nemoguće dobiti vodu za kupanje. Pogledala je ženu koja ga je malo dalje strpljivo čekala. – Moj otac kaže da netko tko pristaje živjeti sa Židovima nikada ne može biti pravi čovjek. – Činilo mi se da je vaš otac ugodan čovjek. Ali je on vjerojatno – reče zamišljeno – obična guzica. – Istog trenutka su krenuli svako na svoju stranu. Otišao je s plavom ženom u sobu nedaleko od gostionice. Prostorija je bila neuredna, prljava ženska odjeća razbacana na sve strane i posumnjao je da dijeli sobu s druge dvije žene. Promatrao ju je dok se razodijevala. – Okrutno je gledati tebe nakon što sam vidio onu

drugu – reče, znajući da ona ne razumije ni riječi od onoga što govori. – Ona možda nema uvijek ugodan jezik, ali... Nije neka ljepotica, istina, pa ipak se po izgledu malo žena može usporediti s Mary Cullen. Žena mu se osmjehnula. – Ti jesi mlada kurva, ali već izgledaš staro – reče joj. Zrak je bio hladan, svukla je odjeću i brzo kliznula među prljave krznene pokrivače da izbjegne hladnoću, ali je on imao dovoljno vremena da vidi više nego što mu se svidjelo. Bio je muškarac koji cijeni mošusni čar kod žena, ali ono što je dolazilo od nje bio je kiseli zadah, a dlakavi dijelovi tijela izgledali su slijepljeno i kruto, kao da su se na njima sokovi sušili i opet sušili bezbroj puta, a da nisu osjetili jednostavnu, čestitu mokrinu vode. Apstinencija je u njemu stvorila takvu požudu da bi se bio bacio na nju, ali kratak pogled na njezino plavičasto tijelo pokazao mu je previše upotrebljavano meso koje nije želio ni dotaknuti. – Prokleta bila ona crvenokosa vještica – reče mrzovoljno. Žena ga je mrzovoljno gledala. – Nije to tvoja greška, lutko – reče joj, posegnuvši u džep. Dao joj je više nego što bi vrijedila čak i da je iskušao njezinu vrijednost davanja, a ona je povukla novčiće pod krzna i stisla ih uz tijelo. On se nije bio ni počeo svlačiti, poravnao je svoju odjeću i izišao na svjež zrak. Kako je veljača više izmicala, to je on više vremena provodio u kući učenja, pohlepno čitajući perzijski Kur’an. Trajno ga je zapanjivalo neumorno neprijateljstvo Kur’ana prema kršćanima i ogorčeno gnušanje prema Židovima. Šimon je to objasnio. – Muhamedovi rani učitelji bili su Židovi i sirijski kršćanski svećenici. Kad je prvi put objavio da ga je posjetio arkanđeo Gabrijel i da ga je Bog nazvao Prorokom i savjetovao ga da osnuje novu i savršenu vjeru, očekivao je da se oko njega, uz vesele povike, sjate stari prijatelji. Ali se kršćanima više sviđala njihova vlastita vjera, a Židovi su se, preplašeni i ugroženi, zdušno pridružili onima koji su se odrekli Muhamedovog propovijedanja. Do kraja svog života nikada nije oprostio ni jednima ni drugima, nego je o njima govorio i pisao s najvećim pogrdama. Šimonova oštroumna opažanja pomogla su Robu da Kur’an poveže sa životom. Proučio je gotovo polovicu knjige i radio nad njom, svjestan da će uskoro opet putovati. Kad stignu u Carigrad, on i Meirova družina krenut će različitim putovima, pa će se morati odvojiti od svog učitelja Šimona i, što je još važnije, lišiti se knjige. Kur’an mu je dao uvid u kulturu vrlo različitu od njegove vlastite, a od Židova u Trjavni usvojio je spoznaje i o trećem načinu življenja. Kao dječak mislio je da je Engleska čitav svijet, ali je sada vidio da ima i drugih ljudi; po nekim značajkama bili su slični, ali su se po važnim stvarima razlikovali jedan od drugoga. Susret prilikom obrednog klanja izmirio je rabenua. i reba Baruha ben Davida i njihove su obitelji odmah počele planirati vjenčanje Rahele za mladog reba Mešuluma ben Natana. Židovsko naselje je brujalo uzbuđenom aktivnošću. Dva stara čovjeka su često zajedno šetkala uokolo u najboljem raspoloženju. Rabenu je Robu darovao stari kožnati šešir i posudio mu za učenje jedan kratki odjeljak Talmuda preveden na farsi. Premda je Roba obradovalo što može vidjeti perzijski jezik u

nekom drugom spisu, značenje mu je bilo nedostupno. Taj dio knjige bavio se zakonom koji se zove šaatnez: iako je Židovima bilo dopušteno da nose i lan i vunu odvojeno, nije im bilo dopušteno da nose mješavinu lana i vune, a Rob nije mogao shvatiti zašto. Svatko koga bi pitao ili nije znao ili bi slijegao ramenima i govorio da je takav zakon. Tog petka, dok je bio u kupatilu punom pare i dok su se ljudi okupljali oko svog mudraca, Rob je smogao hrabrosti da pita. – Š’ela, rabenu, š’ela! – viknuo je. – Jedno pitanje, jedno pitanje! Rabenu prestane sapunati svoj pogolemi trbuh i srdačno se nasmiješi mladom strancu, a onda nešto izgovori. – On kaže »Samo pitaj, sine moj« – prevede mu Šimon. – Zabranjeno vam je jesti meso životinja na sisi. Zabranjeno vam je nositi lan s vunom. Zabranjeno vam je doticati žene pola mjeseca. Zašto je toliko toga zabranjeno? – Da bismo udovoljili vjeri – reče rabenu. – Zašto Bog Židovima postavlja tako čudne zahtjeve? – Da nas drži odvojenima od vas – odgovori rabenu, ali mu pritom prisno namigne i bilo je očito da u njegovim riječima nije bilo zlobe; Rob duboko uzdahne, a Šimon mu izlije vjedro vode na glavu. Kada se drugog petka mjeseca adara rabenuova unuka Rahel vjenčavala za unuka reba Baruha svi su u tome sudjelovali. Rano tog jutra okupili su se ispred kuće Daniela ben Šlomona, nevjestinog oca. U kući je Mešulum za mladu platio darežljivu cijenu od petnaest zlatnika. K’tuba ili ženidbeni ugovor bio je potpisan, i reb Daniel je dao velikodušan miraz vrativši paru otkup za mladu i dodavši još petnaest zlatnika sa svoje strane te kola i konjsku zapregu. Natan, mladoženjin otac, dao je sretnom paru par krava muzara. Kad su odlazili iz kuće Rahel je, sva blistava od sreće, prošla pokraj Roba kao da je nevidljiv. Čitava zajednica ispratila je par do sinagoge, gdje su pod baldahinom izgovarali sedam molitava. Mešulum je zgazio čašu od finog stakla kao dokaz da je sreća prolazna i da Židovi ne smiju zaboraviti uništenje Hrama. A onda su postali muž i žena i počelo je veselje koje će trajati cijeli dan. Za glazbu su bili zaduženi po jedan flautist, svirač na fruli i bubnjar, a Židovi su sa zanosom pjevali. Moj je dragi otišo u svoj vrt, do gredica mirođija, da zalije i ubere ljiljane, za koju mu je Šimon rekao da je iz Biblije. Dva djeda su od radosti zaplesala, ispruženih ruku, zabačene glave i zatvorenih očiju, dajući si ritam pucketanjem prstiju. Svadbeno veselje trajalo je do ranih jutarnjih sati, i Rob se prejeo mesa i raskošnih delikatesa i morao previše piti. Te noći dok je ležao na slamarici u toploj tami staje sa svojom mačkom do nogu mučile su ga svakojake misli. Sa sve manjim i manjim gađenjem sjećao se plave žene iz Gabrova i želio da ne misli na Mary Cullen. S odbojnošću je mislio o mršavom mladom Mešulumu, koji u tom času leži s Rahelom i nadao se da će mladac u svojoj silnoj učenosti znati cijeniti blago koje ga je zapalo. Probudio se dobrano prije svitanja i više osjetio nego čuo promjene u svijetu oko sebe. Do vremena kad se, ponovo zaspavši, probudio i ustao iz kreveta, zvukovi su već bili čujni: kapanje, valjanje, tutanj sve jače snage što se više snijega i leda povlačilo i pridruživalo vodama razotkrivene zemlje, odnoseći gorske strane i označavajući dolazak proljeća.

GLA VA 31

POLJE ŽITA ad je Mary Cullen umrla majka, otac joj je rekao da će ostatak života nositi crninu za Jurom Cullen. Mary mu se dobrovoljno pridružila u nošenju crnine i izbjegavanju društvenih razonoda, ali kad je osamnaestog ožujka prva godina žalovanja prošla rekla je ocu da je vrijeme da se vrate uobičajenom načinu života. – Ja ću i dalje nositi crno – reče James Cullen. – Ja neću – reče ona, i on to primi na znanje kimnuvši glavom. Čitavim putem od kuće nosila je balu svijetle vunene tkanine satkane od runa njihovih ovaca i u Gabrovu se pažljivo raspitivala za dobru švelju. Kad je Mary objasnila što je željela, žena je kimnula, ali je dala do znanja da bi materijal neodređene prirodne boje bilo bolje prije krojenja obojiti. Korijenje biljke broća moglo bi dati crvenu nijansu, ali s njezinom kosom to bi je isticalo poput svjetionika. Srčika hrasta dala bi sivu boju, ali nakon dugotrajne crnine siva boja je bila presumorna za nju. Javor ili rujna hrastova kora dali bi žutu ili narančastu, što su neukusne boje. Boja bi, prema tome, mogla biti smeđa.

K

– A jedino što sam u životu dosad nosila bila je smeđa boja dobivena od zelene orahove ljuske – gunđala je ocu. Sutradan joj je donio malu posudicu žućkaste paste, boje užeglog maslaca. – Tu ti je boja, i to strašno skupa. – To nije boja koju volim – oprezno će ona. James Cullen se nasmiješio. – Zove se indijsko plava. Otapa se u vodi i moraš paziti da ti ne dođe na ruke. Kad se mokra tkanina izvadi iz žute vode na zraku mijenja boju i brzo postaje modra. Dobila je prekrasnu, tamnomodru tkaninu, kakvu nikad nigdje nije vidjela, a švelja je skrojila i sašila haljinu i ogrtač. Bila je zadovoljna odjećom, ali ju je presavila i pospremila do jutra desetog travnja, kad su lovci donijeli u Gabrovo vijest da je put kroz planinu napokon otvoren. Do ranog poslijepodneva ljudi koji su svuda po pokrajini očekivali kopnjenje snijega sjatili su se u Gabrovo, grad iz kojega se polazilo prema prolazu kroz balkansko gorje. Trgovci su izložili svoju raznovrsnu robu, a uskomešana svjetina počela se gurati i galamiti tko će biti prije na redu. Mary je bila prisiljena da gostioničarovoj ženi plati da bi joj u svom tom uzbuđenju zagrijala vodu i donijela na kat, gdje su bile ženske spavaonice. Prvo je kleknula iznad drvene kace da opere kosu, naraslu i grubu poput zimskog krzna. Zatim je čučnula u kacu i trljala se dok joj cijelo tijelo nije bridilo. Odjenula se u novosašivenu odjeću, sišla i sjedila na zraku. Provlačeći drvenim češljem kroz kosu, koja se lijepo sušila na suncu, promatrala je što se zbiva na glavnoj ulici

Gabrova, zatrpanoj konjima i kolima. Oveća družba divljački pijanih muškaraca upravo je u galopu protutnjala kroz grad, ne mareći za pustoš koja je ostala za kopitima njihovih konja. Jedna kola su se prevrnula jer su se konji prestrašili i propeli, kolutajući očima od straha. Dok su ljudi psovali i borili se da zauzdaju konje, a konji njištali i rzali, Mary potrča unutra prije nego što joj je kosa bila sasvim suha. Do časa kad se njezin otac pojavio sa svojim slugom Seredyjem već je bila spakirala i pripremila stvari. – Tko su ti ljudi što su protutnjali kroz grad? – pitala je. – Oni sami sebe nazivaju vitezovima križarima – reče otac suho. – Ima ih oko osamdesetak, Francuzi iz Normandije na hodočašću do Palestine. – Vrlo su opasni, gospojo – reče Seredy. – Nose žičane oklope, a kola koja vuku za sobom krcata su ratnom opremom. Neprestano su pijani, i... – odvratio je pogled. – Ružno postupaju prema ženama ma tko one bile. Ne smijete se odvajati od nas, gospojo. Namršteno mu je zahvalila, ali pomisao da ovisi o Seredyju i ocu da bi je zaštitili od osamdeset pijanaca i brutalnih vitezova bila bi zabavna da nije bila sumorna. Najbolji razlog za putovanje u karavani bila je uzajamna zaštita, i nisu gubili vrijeme dok su tovarili tegleće životinje i vodili ih do prostranog polja na istočnom dijelu grada gdje se karavana okupljala. Kad su prolazili kraj Kerl Frittinih kola, Mary je vidjela da je on već postavio stol i da obavlja živahan posao popunjavanja karavane. Bilo je to nešto kao povratak kući, jer ih je pozdravio određen broj ljudi koje su upoznali na prijašnjem dijelu puta. Cullenovi su imali sada mjesto oko sredine kolone, jer se mnogo novih putnika naredalo iza njih. Neprestano je pažljivo gledala, ali se već gotovo smrklo prije nego što je ugledala skupinu koju je očekivala. Istih pet Židova s kojima je napustio karavanu vraćali su se jašući na konjima. Iza njih ugledala je malu smeđu kobilu; Rob J. Cole tjerao je upadljiva kola prema njoj i iznenada je osjetila da joj srce jače lupa u grudima. Izgledao je bolje no ikad i činilo se da mu je drago što se vratio, a Cullenove je pozdravio tako veselo kao da se on i ona nisu ljutito okrenuli jedno od drugog kad su se posljednji put sreli. Kad se pobrinuo za svog konja i došao u njihov logor, ona mu je samo prijateljski spomenula da je lokalnim trgovcima preostalo još malo toga za prodati, kako mu ne bi ponestalo zaliha. Ljubazno joj je zahvalio i rekao da je namirnice bez ikakvih poteškoća kupio u Trjavni. – Imate li vi svega dovoljno? – upita on. – Da, jer je moj otac na vrijeme sve kupio. – Ljutilo ju je što nije ni spomenuo novu haljinu i ogrtač, premda ju je dugo i pomno promatrao. – Posve ista nijansa kao vaše oči – najzad je rekao. Nije bila sasvim sigurna, ali je to prihvatila kao kompliment. – Hvala vam – dostojanstveno reče i dok se njezin otac približavao prisilila se da se okrene i proučava kako Seredy postavlja šator. Prošao je još jedan dan, a karavana nije krenula i duž čitave kolone stalno se nešto gunđalo. Otac je otišao posjetiti Frittu i vratio se kazati joj da gazda karavane čeka da

normanski vitezovi odu. – Prouzročili su veliku štetu i Fritta radije mudro čeka da odu i budu ispred nas nego da nas požuruju iz pozadine – reče. Ali, ni sljedećeg jutra vitezovi nisu krenuli i Fritta odluči da je već dovoljno dugo čekao. Dao je znak kojim je pokrenuo karavanu na posljednju dugu dionicu prema Carigradu i najzad je komešanje kretanja dospjelo i do Cullenovih. Prethodne jeseni slijedili su mladog Franka, njegovu ženu i dvoje male djece. Franačka obitelj je prezimila izvan grada Gabrova; imali su izričitu namjeru da nastave putovati s karavanom, ali se nisu pojavili. Mary je znala da im se moralo dogoditi nešto strašno i molila je Krista da ih očuva. Sad je jahala iza dvojice debele braće Francuza, koji su rekli njezinom ocu da se nadaju da će se obogatiti kupovanjem turskih vunenih pokrivača i ostalih dragocjenosti. Zbog zdravlja su žvakali češnjak i često se okretali u sedlima da glupavo bulje u njezino tijelo. Palo joj je na pamet da bi je mladi barbir-ranarnik, koji vozi svoja kola iza nje, također mogao promatrati, pa bi povremeno postajala vragolasta i micala kukovima više nego što su to zahtijevali pokreti konja. Velika zmija putnika uskoro je krivudala prema prolazu koji je vodio kroz visoke planine. Okomiti obronci planine postupno su prešli u vijugavi put niz svjetlucavu rijeku, prepunu vode od otopljenog snijega koji ih je čitavu zimu držao zarobljenima. S druge strane velike klisure bila su pobrđa koja su se postupno pretvarala u valovitu zemlju. Te su noći spavali na prostranoj ravnici punoj grmovitog raslinja. Sljedećeg dana putovali su ravno prema jugu i postalo je jasno da prolaz kroz balkansko gorje odvaja dvije posve različite klime, jer je s druge strane prolaza zrak bio blaži i sa svakim satom putovanja postajalo je sve toplije. Te noći su se zaustavili izvan sela Gornja, ulogorivši se u šljivicima seljaka koji im je to dopustio i koji je nekolicini muškaraca prodao žestoku šljivovicu, zeleni luk i tako gusto ukiseljeno mlijeko da ga je trebalo jesti žlicom. Rano sljedećeg jutra, dok su još bili ulogoreni, Mary je začula tutnjavu kao od udaljene grmljavine. Tutnjava je postajala sve glasnija i uskoro su divlji krici i povici muškaraca postali dio te buke. Kad je izišla iz šatora vidjela je da je bijela mačka sišla s kola barbira-ranarnika i kao paralizirana stajala na putu. Francuski vitezovi galopirali su kao demoni u noćnoj mori, i u oblaku prašine više nije vidjela mačku, ali je Mary dospjela vidjeti što su joj učinila prva kopita. Nije bila svjesna da vrišti, ali je znala da trči prema putu još prije nego što se slegla prašina. Majstorica Buffington više nije bila bijela. Mačka je bila zgnječena u prašini i Mary podigne jadno, malo, slomljeno tijelo i tek tada postade svjesna da je on izišao iz kola i da stoji iznad nje. – Uništit ćete svoju novu haljinu krvlju – izgovorio je osorno, ali mu se na blijedom licu vidjelo da je potresen. Uzeo je mačku i lopatu i pošao izvan logora. Nije mu pristupila kad se vratio, ali je izdaleka vidjela da su mu oči crvene. Iako pokapanje mrtve životinje nije isto što i pokapanje čovjeka, nije joj bilo nimalo čudno što je on bio u stanju zaplakati nad mačkom. Unatoč njegovoj veličini i snazi, upravo je njegova ranjiva blagost bila osobina koja ju je privlačila. Nekoliko sljedećih dana nije mu se približavala. Karavana se više nije kretala ravno prema jugu, ponovo je krenula istočno, ali je sunce i dalje svakog dana sjalo sve toplije.

Mary je već postalo jasno da je nova odjeća koju je dala sašiti u Gabrovu uglavnom bila promašaj, jer je vrijeme bilo pretopio za vunu. Pretražila je po ljetnoj odjeći koju je imala u prtljagu i pronašla neke lakše odjevne predmete, ali svega je bilo šteta za putovanje jer bi se brzo uništilo. Odlučila se za pamučno donje rublje i grubu vrećastu radnu haljinu, kojoj je kakav-takav oblik dala skupivši je u struku pamučnim gajtanom. Na glavu je stavila kožnat šešir široka oboda, premda su joj obrazi već bili prošarani pjegicama. Kad je tog jutra sjahala s konja i počela hodati da se razgiba, kao što je to običavala činiti, nasmiješio joj se. – Dođite se voziti sa mnom na kolima. Došla je bez nagovaranja. Ovaj put nije bilo njezine uštogljenosti, samo iskreno zadovoljstvo što sjedi na sjedalu do njega. Kopao je iza sjedala i izvadio svoj kožnati šešir, ali takvo pokrivalo za glavu su nosili Židovi. – Gdje ste ga dobili? – Dobio sam ga u Trjavni, od njihovog svećenika. Uskoro su vidjeli da mu njezin otac upućuje tako zlovoljne poglede da su se oboje počeli smijati. – Iznenađen sam da vam dopušta da me posjetite – reče Rob. – Uvjerila sam ga da ste bezazleni. S povjerenjem su gledali jedno drugo. Lice mu je bilo zgodno unatoč činjenici da je imao slomljen nos. Shvatila je da koliko god da mu crte lica ostaju mirne, ključ njegovih osjećaja bile su oči, duboke i staložene i nekako starije od njegovih godina. U njima je osjetila veliku osamljenost, sličnu svojoj. Koliko mu je godina? Dvadeset jedna? Dvadeset dvije? Trgnula se iz misli kad je shvatila da joj govori o obrađenoj zaravni preko koje su se upravo vozili. – Uglavnom voće i pšenica. Mora da su zime ovdje kratke i blage, jer su usjevi napredni – reče on, ali se ona nije željela odreći bliskosti koju su postigli posljednjih nekoliko trenutaka. – Mrzila sam vas onog dana u Gabrovu. Drugi muškarac bi se usprotivio ili nasmijao, a on nije odgovorio. – Zbog one slavenske žene. Kako ste mogli otići s njom? I nju sam mrzila. – Ne traćite uzalud svoju mržnju na ni jedno od nas, jer je ona vrijedna sažaljenja i nisam legao s njom. To što sam vidio vas, pokvarilo je sve – reče on bez uvijanja. Nikada nije posumnjala da bi on izgovorio neistinu i nešto toplo i pobjedničko poče rasti u njoj poput cvijeta. Sad su mogli razgovarati o tričarijama – o njihovom putu, načinu kako treba tjerati životinje da bi izdržale, poteškoćama pri nalaženju drva za kuhanje. Čitavo poslijepodne prosjedili su zajedno i tiho razgovarali o svemu osim o bijeloj mački i njima, a njegove su joj oči bez riječi govorile o drugim stvarima. Znala je to. Bila je preplašena zbog nekoliko razloga, ali nije bilo mjesta na zemlji kamo bi pošla radije nego sjedila s njim na neudobnim, klimavim kolima, pod žarkim suncem i kad joj je otac odlučnim pozivom naložio da dođe, otišla je poslušno, iako nevoljko.

Tu i tamo prolazili bi pored omanjih stada ovaca, koje su uglavnom bile zapuštene, iako je njezin otac uvijek jednako zastajao da ih razgleda i sa Seredyjem odlazio da se raspita kod vlasnika. Pastiri su mu uvijek savjetovali da za doista izvanredne ovce mora ići sve do Anatolije. Do početka svibnja bili su još samo tjedan dana putovanja udaljeni od Turske i James Cullen nije ni pokušavao prikriti svoje uzbuđenje. Kćerka je bila obuzeta svojim vlastitim uzbuđenjem, ali se trudila svim silama da to sakrije od njega. Iako je uvijek bilo prilike da uputi osmijeh ili pogled u smjeru barbira-ranarnika, ponekad se prisiljavala da ga dva dana zaredom izbjegava, jer se bojala da bi joj otac, ako nasluti njezine osjećaje, mogao narediti da se drži podalje od Roba Colea. Jedne večeri, dok je ona raspremala nakon večere, Rob se pojavio u njihovom logoru. Ljubazno joj se naklonio i pošao ravno njezinom ocu, noseći pljosku rakije kao zalog pomirenja. – Sjedite – nevoljko reče otac. Ali, nakon što je svaki od njih popio po piće, postao je prisniji, bez sumnje zato što je bilo ugodno prijateljski sjediti i ćaskati na engleskom, a i zato što je bilo teško ne oduševiti se Robom J. Coleom. Uskoro se James Cullen raspričao pred njihovim posjetiocem što je sve pred njima. – Govorili su mi o pasmini orijentalnih ovaca, mršavih i s uskim leđima, ali s tako debelim repovima i stražnjim nogama da kad je hrana oskudna životinja može živjeti na vlastitim pohranjenim zalihama. Jaganjci im imaju svilenkasto runo, rijetkog i neuobičajenog sjaja. Čekaj čas, čovječe, da ti pokažem! – Nestao je u šatoru i izišao sa šeširom napravljenim od janjećeg krzna. Runo je bilo sivo i sitno kovrčavo. – Najbolja kvaliteta – reče gorljivo. – Runo ostaje tako kovrčavo sve do petog dana janjetova života, a dlaka i dalje ostaje valovita sve dok životinja nije stara dva mjeseca. Rob je razgledao šešir i uvjeravao njezinog oca da je to zaista fino krzno. – I te kako – reče Cullen i stavi šešir na glavu, što ih je nasmijalo, jer je noć bila topla, a krzneni šešir je bio napravljen za snijeg. Vratio ga je natrag u šator, a zatim je njih troje sjedilo uz vatru i otac joj ponudi gutljaj-dva iz svoje čaše. Rakija je bila oštra, ali joj se nakon gutljaja svijet učinio sigurnijim. Grom zatutnji i potrese purpurno nebo, a munja ih osvijetli na nekoliko dugih sekundi, u kojima je mogla vidjeti oštre crte Robova lica, ali ranjive oči koje su ga činile lijepim bile su skrivene od njezina pogleda. – Čudna neka zemlja u kojoj redovito grmi i sijeva, a nikada nema ni kapi kiše – reče otac. – Dobro pamtim jutro kad si se rodila, Mary Margaret. I onda je grmjelo i sijevalo, ali onda je padala i obilna škotska kiša, kao da se nebo otvorilo i kao da se više nikada neće zatvoriti. Rob se nagne naprijed. – To je bilo u Kilmarnocku, gdje imate svoj obiteljski posjed? – Ne, nije bilo, to je bilo u Saltcoatsu. Njezina majka se preživala Tedder i bila je od tamo. Odveo sam Juru u njezinu roditeljsku kuću, jer je u kasnoj trudnoći silno čeznula za majkom, i tjednima smo tamo slavili i odugovlačili i tako smo se predugo zadržali kod njih. Uhvatili su je trudovi i umjesto da se Mary rodila u Kilmarnocku, kao svi Cullenovi, Mary Margaret se rodila u bakinoj kući Tedderovih koja gleda na ušće rijeke Elyde. – Oče, gospodina Colea možda ne zanima dan mog rođenja.

– Naprotiv – reče Rob, i poče njezinom ocu postavljati pitanje za pitanjem slušajući unedogled njegove odgovore. Sjedila je tako i molila da ne počne opet sijevati, jer nije željela da otac vidi da ruka barbira-ranarnika počiva na njenoj goloj nadlaktici. Njegov dodir bio je lagan poput pahuljice maslačka, ali su nju potresali uzburkani osjećaji i podilazili drhtavi žmarci, kao da ju je očešala budućnost ili da se ježi od svježine noći. Jedanaestog svibnja karavana je stigla do zapadne obale rijeke Arde i Kerl Fritta odluči da tu logoruju još jedan dan duže, kako bi se sva kola mogla popraviti i od obližnjih seljaka nakupovati namirnice. Otac uze Seredyja i plati vodiča da s njima prijeđe rijekom u Tursku, poput dječaka nestrpljiv da započne traganje za debelorepim ovcama. Sat kasnije, ona i Rob su zajedno uzjahali neosedlanog crnog konja i odjahali izvan domašaja buke i meteža. Dok su prolazili pokraj židovskog logora, ona spazi mršavog mladića koji ju je vragolasto gledao. Bio je to Šimon, mladić koji je Robu bio učitelj; nacerio se i laktom gurnuo u rebra svog susjeda da ih pogleda kako jašu. Jedva da je marila za to. Osjećala je vrtoglavicu, možda zbog vrućine, jer je jutarnje sunce već bilo užarena lopta. Da ne padne s konja, rukama mu je obavila grudi i sklopila oči, a glavu prislonila na njegova široka leđa. Daleko od logora prošli su pokraj dva mrka seljaka, koji su vodili magarca natovarena drvima za loženje. Ljudi su zurili u njih, ali nisu uzvratili pozdrave. Možda su dolazili izdaleka, jer na tom mjestu nije bilo drveća, samo prostrana polja bez radnika, jer je sjetva već odavno bila gotova, a usjevi još nisu bili dovoljno zreli za žetvu. Kad su stigli do potoka, Rob zaveže konja za grm, oni ostave cipele i zagaze u blistavu bistrinu. S obje strane bljeskajuće vode raslo je žitno polje, i on joj pokaza kako visoke stabljike bacaju sjenu na zemlju i čine je primamljivo tamnom i svježom. – Dođi – pozva je on – ovdje je kao u špilji – govorio je pužući na sve četiri poput golemog djeteta. Slijedila ga je mnogo sporije. U visokom žitu koje je u blizini dozrijevalo šušnuo je neki mali, živi stvor i ona se lecnula. – To je samo maleni miš, i to već preplašen – reče on. Kad je pružio ruke prema njoj, u svježem sjenama prošaranom zaklonu, jedno su vrijeme promatrali jedno drugo. – Ne želim to, Robe. – Pa dobro, onda nemoj, Mary – reče on, iako mu je u očima mogla vidjeti da se osjeća izigranim. – Bi li me mogao samo poljubiti, molim te? – ponizno je pitala. Tako se zbog njezinog straha njihova prva očitovana prisnost svela na nespretan, ćudljiv poljubac. – Ostalo ne volim. Učinila sam to već, shvaćaš – izgovorila je u jednom dahu, i trenutak od kojeg je toliko strepila bio je već za njom. – Znači, imaš iskustva? – Samo jednom, s mojim rođakom u Kilmarnocku. Strašno me je boljelo.

Poljubio joj je jedno oko, pa drugo, nos i sasvim nježno usta, dok se ona borila sa svojim sumnjama. Uostalom, tko je uopće taj? Stephen Tedder bio je netko koga je poznavala cijelog svog života, rođak i prijatelj, i prouzočio joj je takvu bol. Nakon toga se grohotom smijao njezinoj nelagodi, kao da je to s njene strane nespretno i smiješno što mu je dopustila da joj učini takvu stvar, kao da mu je dopustila da je na stražnjicu gurne u baru punu blata. I dok je ona tako prebirala po svojim neugodnim mislima, taj Englez je promijenio narav svojih poljubaca, njegov jezik je milovao unutarnju stranu njezinih usnica. To uopće nije bilo neugodno, a kad ga je ona pokušala oponašati, usisao joj je jezik! Ali, kad joj poče otkopčavati steznik, ponovo je počela drhtati. – Samo ih želim poljubiti – žudno reče on, a nju je obuzelo čudno čuvstvo dok ga je gledala odozgo kako se primiče njezinim grudima, kojima je s predbacivanjem što su se već zalile rumenilom morala priznati da su teške, ali čvrste i lijepo oblikovane. Njegov jezik je blago dražio ružičasti rub koji je sav nabrekao. Kretao se u sve manjim krugovima, dok nije počeo palucati jezikom po stvrdnutoj ružičastoj bradavici, koju je usnicama navlačio kao da je beba, a cijelo vrijeme ju je rukama milovao ispod koljena i između nogu. Ali, kad mu je ruka krenula prema brežuljku, ona se sva ukočila. Osjetila je da joj se mišići u bedrima i trbuhu stežu i ostala tako napeta i prestrašena sve dok nije maknuo ruku. Pipkao je po svojoj odjeći, a onda uzeo njezinu ruku i stavio joj dar u nju. I prije je vidjela muškarce, sasvim slučajno, kad je naletjela na oca ili nekog od slugu dok bi mokrili iza grma. U tim slučajnim prilikama je znala vidjeti više nego onda kada je bila sa Stephenom Tedderom; ali zapravo vidjela nije nikada, i sad se nije mogla suzdržati da ne razgleda to kod njega. Nije očekivala da će biti tako... debeo, optužujući je mislila, kao da je to njegova greška. Ohrabrivši se, pomilovala mu je mošnje i tiho se nasmijala kad se od toga trznuo. Njoj je to bilo najslađe od svega! Tako je ona bila umirena dok su dragali jedno drugo, dok nije sama od sebe obuhvatila ustima njegove usnice, kao da će ih pojesti. Uskoro su im tijela bila kao sazrelo voće i nije bilo tako strašno kad je njegova ruka prestala milovati njezine butine, koje su postale čvrste i zaobljene, i vratila se među noge da se obilno navlaži. Bila je u nedoumici što da radi sa svojim rukama. Stavila mu je prst između usana i osjetila njegovu slinu, zube i jezik, ali je on premjestio usta i ponovo joj sisao grudi, ljubio trbuh i bedra. Put u nju pronašao je prvo jednim prstom, zatim s dva, udvarajući se maloj dražici sve bržim kružnim pokretima. – Aah – ispusti ona uzdah u vrtoglavici, podižući koljena. Ali, umjesto mučeništva na koje joj je duh bio pripravan, bila je zadivljena kad je na sebi osjetila toplinu njegovog daha. A njegov jezik je poput ribice praćakao po njenoj vlažnosti, između dlakavih nabora, koje se ona sama sramila dodirivati! Kako ću se ikad ponovo suočiti s ovim čovjekom? pitala se, ali je pitanje brzo nestalo, čudno i predivno nestalo, jer je već podrhtavala i poročno se propinjala, sklopljenih očiju i napola otvorenih zanijemjelih usta. Prije nego što se i pribrala, on se uvukao u nju. Bili su istinski povezani, on je bio produljenje ugode, svilena toplina u samoj njezinoj jezgri. Nije bilo boli, samo izvjestan osjećaj napetosti koja je čim se lagano pomaknula popustila.

U jednom trenu on stane. – Sve u redu? – Da – reče ona, a on je nastavio započeto. Pomicala je tijelo da se sastane s njegovim. Uskoro mu je postalo nemogućim suzdržavati se i pomicao se sve brže i sve dublje, neskladno. Željela ga je utješiti, ali dok ga je kroz poluotvorene oči proučavala, vidjela je da podiže glavu i svija se iznad nje u luk. Kako je to jedinstveno, osjetiti njegov veliki drhtaj, čuti njegov rzaj od nečega što se činilo silnim olakšanjem za njega kad je svršio u njoj! Dugo vremena nakon toga jedva da su se pomakli u sjeni visokog žita. Zajedno su šutjeli, jedna od njezinih dugih nogu visila je preko njega, dok su se znoj i sokovi polako sušili. – Moglo bi ti se još i dopasti – napokon reče on. – Kao pivo od slada. Uštipnula ga je za ruku, što je jače mogla. Ali, bila je zamišljena. – Zašto nam se to sviđa? – pitala je. – Promatrala sam konje. Zašto se to životinjama sviđa? Izgledao je zaprepašten. Mnogo godina kasnije ona će shvatiti da ju je upravo to pitanje izdvojilo od svih žena koje je on poznavao, ali jedino što je sada znala je bilo da je on proučava. Nije se mogla odlučiti da to i kaže, ali on je u njezinim mislima već bio izdvojen od svih drugih muškaraca. Osjećala je da je bio izvanredno pažljiv prema njoj, na način koji nije posve razumjela; kao usporedbu imala je samo nekadašnju grubost rođaka. – Više si mislio na mene, nego na sebe – reče ona. – Nisam bio prikraćen. Pomilovala mu je lice i zadržala na njemu ruku, dok joj je on ljubio dlan. – Većina muškaraca... većina ljudi nije takva. Znam to. – Moraš zaboraviti prokletog rođaka iz Kilmarnocka – reče joj on.

GLA VA 32

ŽENIDBENA PONUDA ob je među pridošlicama u karavanu stekao nekoliko pacijenata i bilo mu je milo kad su mu rekli da ih je Kerl Fritta privukao u karavanu, hvaleći se da njegova karavana ima sposobnog barbira-ranarnika. Posebno zadovoljstvo bilo mu je sresti one koje je liječio za vrijeme prvog dijela putovanja, jer se nikada prije nije ni o čijem zdravlju brinuo tako dugo vremena. Ljudi su mu rekli da je golemi franački stočar koji se stalno smijuljio i kod kojega je ustanovio guku umro od te bolesti sredinom zime u Gabrovu. Znao je da će se to dogoditi i rekao čovjeku za nadolazeću mu sudbinu, pa ga je ta vijest ipak ražalostila. – Ono što me raduje, to je kad viđam ranu koju znam iscijeliti – reče on Mary. – Slomljena kost, rana koja zjapi kad se čovjek ozlijedi, a ja sam siguran u ono što treba učiniti da mu pomognem. Ono što mrzim su tajne. Bolesti o kojima uopće ništa ne znam, možda čak manje nego sam bolesnik. Bolesti koje se pojavljuju u zraku i suprotstavljaju se svakom razumnom objašnjenju ili planu liječenja. O, Mary, tako malo znam. Uopće ništa ne znam, pa ipak sam im sve što imaju. Ona ga je tješila, premda nije razumjela sve o čemu je govorio. Sa svoje strane, u njemu je nalazila nemalu utjehu. Jura Cullen je jednog lijepog ljetnjeg dana dobila mjesečno krvarenje, koje se pretvorilo u izljev, a zatim u iskrvarenje. Kad je umrla, Mary je bila previše razdirana velikom tugom da bi mogla plakati, ali je sada svaki mjesec kad bi dobila mjesečnicu iščekivala da je to ubije. – Smiri se! To nije bilo obično mjesečno krvarenje; moralo je biti nešto drugo. I ti znaš da je to istina – reče, držeći topli i umirujući dlan na njezinom trbuhu i tješeči je poljupcima. Nekoliko dana kasnije, vozeći se s njom na kolima, uhvatio se kako joj priča o stvarima koje nikad nikome nije rekao; o smrti roditelja, o odvajanju od djece i njihovom gubitku. Plakala je kao da se nikada neće zaustaviti, vrpoljeći se na sjedištu da je otac ne bi vidio.

R

– Kako te volim! – prošapće ona. – I ja volim tebe – reče on polagano i na svoje vlastito iznenađenje. Te riječi nije nikada nikome rekao. – Nikada te neću htjeti napustiti – reče ona. Nakon toga, kad su bili na kušnji, ona se često okretala u sedlu na svom crnom konju i gledala ga. Tajni znak im je bio doticanje usana prstima desne ruke, kao da otiru kakvog kukca ili zrno prašine. James Cullen je još uvijek tražio zaborav u boci i ponekad bi došla k Robu nakon što bi otac pio i glasno zahrkao. Pokušavao ju je odgovoriti od toga, jer su stražari obično bili nervozni i bilo je opasno noću se kretati po logoru. Ali je ona bila tvrdoglava žena i dolazila

bi bez obzira na to, a njemu je to uvijek bilo drago. Brzo je učila. Vrlo skoro su, poput starih prijatelja, jedno kod drugoga upoznali sve osobine i nedostatke. Veličina njihovih tijela bila je dio čarolije i ponekad dok bi se zajedno micali, on bi mislio na mamutske životinje kako se bučno pare. I njemu je to bilo na neki način jednako novo kao i njoj; imao je mnogo žena, ali nikada prije nije vodio ljubav. Sada je samo želio da joj pruži zadovoljstvo. Bio je sav uzburkan i zabezeknut i nije mogao shvatiti što ga je to snašlo za tako kratko vrijeme. Zalazili su sve dublje u europski dio Turske, poznat kao Trakija. Žitna polja zamijenile su valovite ravnice bogatih travnjaka i počeli su nailaziti na stada ovaca. – Moj otac je sve življi – reče mu Mary. Kad god bi naišli na ovce, Rob bi vidio Jamesa Cullena i nezamjenjivog Seredyja kako galopiraju da bi razgovarali s pastirima. Muškarci tamne kože imali su duge pastirske štapove i nosili košulje dugih rukava i široke hlače stegnute na koljenima. Jedne večeri Cullen je sam došao posjetiti Roba. Smjestio se uz vatru i uznemirujuće pročistio grlo. – Ne bih želio da me smatrate slijepim. – Nisam ni mislio da jeste – reče Rob, ali s poštovanjem. – Da vam kažem o svojoj kćeri. Ima neku naobrazbu. Zna latinski. – I moja majka je znala latinski. Naučila me malo. – Mary zna dosta latinskog. To je odlična stvar kad si u stranim zemljama, jer se tako može razgovarati sa svjetovnim i crkvenim predstavnicima vlasti. Radi učenja sam je poslao časnim sestrama u Walkirk. Uzele su je, jer su mislile da će je namamiti u svoj red, ali sam ja znao da im to neće uspjeti. Nije baš sklona jezicima, ali nakon što sam joj rekao da mora naučiti latinski potrudila se. Već onda sam sanjao o putovanju na Istok radi dobrih ovaca. – Možete li dovesti natrag kući žive ovce? – sumnjičavo će Rob. – Mogu. Znam ja s ovcama – ponosno reče Cullen. – To je uvijek bio samo san, ali kad mi je umrla žena odlučio sam krenuti. Moji su rođaci rekli da bježim, jer sam poludio od tuge, ali bilo je to više od toga. Sjedili su tako u dubokoj tišini. – Jesi li bio u Škotskoj, mladiću? – najzad upita Cullen. Rob odmahne glavom. – Najdalje što sam bio je sjever Engleske i pobrđe Cheviot. Cullen zagunđa. – Možda blizu granice, ali ni blizu pravoj Škotskoj. Škotska je brdovitija, znaš, a stijene su strmije. U planinama ima dobrih rijeka, punih ribe, i još dovoljno vode za travnjake. Naš je posjed na surovim uzvisinama, vrlo velik posjed. Neizmjerna stada. Zastade, kao da pažljivo odabire riječi. – Čovjek koji oženi Mary preuzet će ih, bude li pravi – konačno reče. Sagne se prema Robu. – Za četiri dana ćemo stići u grad Babaeski. Tamo ćemo moja kći

i ja napustiti karavanu. Skrenut ćemo na jug, prema gradu Malkari, gdje je velika stočna tržnica na kojoj očekujem da ću kupiti ovce. Zatim ćemo otputovati na anatolsku visoravan, od koje najviše očekujem. Bio bih zadovoljan da nas pratiš. – Uzdahne i pogleda Roba. – Ti si jak i dobra zdravlja. Hrabar si, inače se ne bi odvažio putovati tako daleko zbog posla i boljeg položaja u svijetu. Nisi ono što bih ja odabrao za nju, ali ona hoće tebe. Volim je i želim joj sreću. Ona je sve što imam. – Gospodine Cullen – reče, ali ga uzgajivač ovaca prekine. – To nije nešto što se lako nudi ili odlučuje. I ti želiš o tome razmisliti, čovječe, kao što sam i ja trebao. Rob mu pristojno zahvali, kao da mu je ponudio jabuku ili slasticu i Cullen se vrati u svoj logor. Proveo je besanu noć, zureći u nebo. Nije bio tolika budala da ne bi shvatio da je ona izvanredna. I što je čudesno, volio ju je. Nikad neće ponovo sresti takvu ženu. I zemlja. Dobri Bože, zemlja. Ponuđen mu je život kakav njegov otac ni nitko od njegovih predaka nije mogao ni sanjati. Bili bi mu osigurani posao i prihod, ugled i odgovornost. Vlasništvo koje bi naslijedili sinovi. Drugačiji život od onoga kakav je ikad mislio da bi mu bio namijenjen – voljena žena kojom je opčinjen i sigurna budućnost kao jednom od rijetkih sretnika na svijetu koji posjeduju zemlju. Bacao se po ležaju i prevrtao. Sljedećeg dana ona dođe s očevom britvom i podreže mu kosu. – Ne blizu ušiju. – Upravo tu ti je osobito neukrotiva. I zašto se ne briješ? Zbog tih čekinja izgledaš divlje. – Podrezat ću je kad bude duža. – On izvuče tkaninu koju mu je stavila oko vrata. – Znaš da je otac razgovarao sa mnom? – Prvo je govorio sa mnom, naravno. – Ne idem s tobom u Malkaru, Mary. Samo su njezina usta pokazala što osjeća, i njezine ruke. Ruke su izgledale kao da se odmaraju na suknji, ali su tako čvrsto stisnule britvu da su se kroz prozirnu kožu ukazali bijeli zglobovi. – Hoćeš li nam se pridružiti negdje drugdje? – Ne – reče on. Bilo je teško. Nije bio naviknut na pošten razgovor sa ženama. – Idem u Perziju, Mary. – Ti me ne želiš. Po mukloj bezbojnosti njezinog glasa shvatio je koliko je bila nepripravna na takvu mogućnost. – Želim te, ali sam premišljao i premišljao u svojoj glavi i to nije moguće. – Zašto je to nemoguće? Imaš li već ženu?

– Ne, ne. Idem u Isfahan, u Perziju. Ne da tražim priliku u trgovini, kao što sam ti bio rekao, nego da studiram medicinu. Zbunjenost joj se vidjela na licu, jer se pitala što je medicina u usporedbi s Cullenovim posjedom. – Moram postati liječnik. – To je zvučalo kao neistinit izgovor. Osjetio je čudnu vrstu stida, kao da priznaje neki porok ili kakvu slabost. Nije pokušavao objasniti, jer je bilo komplicirano i nije razumio ni on sam. – Tvoj posao te čini nesretnim. I ti znaš da je to istina, jer si mi to sam rekao, žaleći se da te to muči. – Ono što me muči je moje vlastito neznanje i nesposobnost. U Isfahanu mogu naučiti pomagati onima za koje sada ništa ne činim. – Zar ja ne mogu biti s tobom? Moj otac bi mogao poći s nama i tamo kupiti ovce. – Molba u glasu i nada u očima natjerali su ga da stisne srce da je ne bi počeo tješiti. Objasnio joj je crkvenu zabranu pohađanja islamskih akademija i rekao joj što namjerava učiniti. Kad je shvatila, problijedila je. – Riskiraš vječno prokletstvo. – Ne mogu vjerovati da će moja duša biti izgubljena. – Židov! – Rastresenim pokretima je brisala britvu o haljinu i vratila je u mali kožnati tobolac. – Da. Sad vidiš da je to nešto što moram učiniti sam. – Ono što ja vidim je lud čovjek. Zatvorila sam oči pred činjenicom da o tebi ništa ne znam. Mislim da si mnogim ženama rekao zbogom. To je istina, zar ne? – To nije isto. – Želio joj je objasniti razliku, ali ne bi mu dopustila. Dobro je slušala i sad je vidio dubinu rane koju joj je nanio. – Zar se ne bojiš da ću reći ocu da si me iskoristio, tako da može platiti da te ubiju? Ili da ću požuriti prvom svećeniku kojega sretnem i šapnuti mu odredište kršćanina koji se izruguje Svetoj materi crkvi? – Rekao sam ti istinu. Ne bih mogao prouzročiti tvoju smrt, niti te izdati i siguran sam da i ti prema meni moraš postupiti na isti način. – Neću čekati na bilo kakvog liječnika – reče ona. Kimnuo je, mrzeći sam sebe zbog vela gorčine koji joj je prekrio oči kad se okrenula od njega. Čitav dan gledao je njezino vrlo usporeno jahanje u sedlu. Nije se okrenula da ga pogleda. Te večeri primijetio je da Mary i Cullen ozbiljno i nadugačko pričaju. Očigledno je ocu rekla da je sama odlučila da se ne udaje, jer se malo kasnije Cullen nacerio Robu, s olakšanjem i pobjedonosno. Cullen se posavjetovao sa Seredyjem i neposredno prije mraka sluga dovede u logor dvojicu ljudi, za koje je Rob po odjeći i pojavi zaključio da su Turci. Kasnije je odgonetnuo da su vodiči, jer kad se sljedećeg jutra probudio, Cullenovi su već bili otišli. Kako je to već bilo uobičajeno u karavani, svi koji su putovali iza njih pomakli su se za jedno mjesto naprijed. Toga dana umjesto da slijedi njezina crnog konja vozio se iza dva debela brata Francuza.

Osjećao je krivnju i tugu, ali i olakšanje, jer nikad nije razmišljao o braku i bio je nepripravan za njega. Razmišljao je da li je tu odluku donio zbog istinske posvećenosti medicini, ili je u blagoj panici samo izmakao braku, kako bi to Barbir učinio. Možda je bilo oboje, zaključi. Jadni, glupavi sanjaru, reče prezrivo sam sebi. Jednog dana postat ćeš umoran, stariji i željniji ljubavi i bez sumnje ćeš se skrasiti s nekom prljavom prasicom pogana jezika. Svjestan velike osamljenosti, čeznuo je za tim da Majstorica Buffington opet bude živa. Pokušavao je ne razmišljati o tome što je uništio, zgrbivši se nad vođicama i zureći s gađenjem u odvratne stražnjice braće Francuza. Tjedan dana osjećao se kao onda kad se dogodila smrt. Kad je karavana stigla u Babaeski, propatio je produbljivanje jada zbog osjećaja krivnje, sjećajući se da bi se ovdje bili odvojili od drugih da prate njezinog oca i započnu novi život. Ali, kad je mislio na Jamessa Cullena, bolje se osjećao sam, jer je znao da bi Škot bio zamoran tast. Ali ipak nije prestajao misliti na Mary. Dva dana kasnije, počela ga je napuštati zlovolja. Putujući krajobrazom punim travnatih brežuljaka, čuo je kako izdaleka prema karavani dolazi neka osobita buka. Bio je to zvuk kakav bi mogli stvarati anđeli i konačno je zvuk došao sasvim blizu i on je prvi put vidio povorku deva. Svaka deva je na sebi imala obješene zvončiće koji su od svakog čudnog, teturavog koraka koji je životinja učinila skladno zazvonili. Deve su bile veće nego što je on očekivao, više od čovjeka i duže od konja. Njihova smiješna lica, velikih, otvorenih nozdrva, mlitavih usana i bistrih očiju, napola skrivenih dugim trepavicama s pritvorenim očnim kapcima, što im je davalo neobično ženski izgled, izgledala su istodobno i vedra i mračna. Bile su vezane jedna za drugu i natovarene ogromnim svežnjevima ječmene slame, naslaganim između njihovih dviju grba blizankinja. Na svakoj sedmoj ili osmoj devi navrh svežnja slame bio je posađen mršav, tamnoputi gonič, koji je na sebi imao samo turban i odrpane hlače. Povremeno bi jedan od tih ljudi požurivao životinje uzvicima – Hat! Hat! Hat! – na koje se trupkava pastva očigledno nije obazirala. Deve su zaposjele valoviti krajolik. Rob je nabrojio gotovo tri stotine životinja prije nego što se posljednja toliko smanjila da je postala točkica u daljini, a predivan zveckavi šapat njihovih zvonaca zamro. Neosporan znak Istoka potaknuo je putnike da požure prema njihovom cilju kad su zašli u prevlaku. Iako Rob nije mogao vidjeti vodu, Šimon mu je rekao da je južno od njih Mramorno more, a sjeverno od njih veliko Crno more, a zrak je poprimio okrepljujuć slani okus, koji ga je podsjećao na dom i ispunjavao ga novim osjećajem žurnosti. Sljedećeg poslijepodneva karavana se uspela na brežuljak i pred njim se, kao grad iz snova, ukazao Carigrad.

GLAVA 33

POSLJEDNJI KRŠĆANSKI GRAD arak je bio širok, i dok su štropotali preko pokretnog mosta Rob je u zelenim dubinama mogao vidjeti šarane velike poput svinja. Na unutarnjoj strani bio je zemljani grudobran, a dvadeset pet metara dalje glomazan zid od mrkog kamena, visok možda i tridesetak metara. Po kruništima grudobrana hodale su straže. Petnaestak metara dalje bio je drugi zid, posve isti kao i prvi! Taj Carigrad bio je grad utvrđen s četiri obrambene crte. Prošli su kroz dvostruku veliku kapiju. Golema vrata u unutarnjem zidu bila su trostruko nadsvođena i ukrašena uzvišenim kipom čovjeka, nedvojbeno nekog ranijeg vladara i nekim čudnim životinjama od bronce. Životinje su bile glomazne i nezgrapne, s velikim, u ljutnji podignutim, mlitavim ušima, kratkih repova na stražnjem dijelu tijela i nečim što je izgledalo kao duži rep koji je rastao uspravno iz njihovih lica. Rob je zaustavio Kobilu da bi ih mogao bolje vidjeti, dok je iza njega Geršom negodovao, a Tuve uzdisao. – Moraš pokrenuti svoju guzicu, Ingilišu – viknu mu Meir. – Tko su ovi?

J

– Slonovi. Nikad nisi vidio slonove, ti jadni stranče? Odmahnuo je glavom i dok je vozio dalje okretao se na sjedištu kola kako bi mogao proučavati stvorenja. Tako se dogodilo da su prvi slonovi koje je vidio bili veličine psa i zaleđeni u metalu koji je na sebi imao petostoljetnu patinu. Kerl Fritta povede ih do karavan-saraja, ogromnog transportnog dvorišta kroz koje su putnici i teret ulazili i izlazili iz grada. Bio je to prostran, ravan prostor sa skladištima za pohranu različitih roba, torovima za životinje i kućama za odmor ljudskih bića. Fritta je bio prokušan vodič i zaobilazeći bučne čopore u dvorištu karavan-saraja, uputio je svoje štićenike u niz hanova, špilja koje su ljudi iskopali u obroncima susjednih brežuljaka da osiguraju svježinu i sklonište za karavane. Većina putnika će u karavan-saraju provesti samo dan ili dva, oporavljajući se, popravljajući kola, trampeći konje za deve, a zatim će krenuti rimskim putem na jug, do Jeruzalema. – Za nekoliko sati mi ćemo otići odavde – reče Meir Robu – jer smo deset dana putovanja udaljeni od našeg doma u Angori i nestrpljivi da se oslobodimo naše odgovornosti. – Mislim da ću ja malo ostati. – Kad odlučiš ići, potraži karvan-bašija, ovdašnjeg nadglednika karavana. Ime mu je Zevi. Kad je bio mlad bio je gonič, a onda predvodnik karavana koji je povorke deva vodio po svim rutama. Zna putnike i – ponosno će Šimon – on je Židov i dobar čovjek. Pobrinut će se da sigurno putuješ. Rob se sa svakim od njih pozdravio stiskom ruke.

Zbogom, zdepasti Geršome, čije sam žilavo dupe rezao. Zbogom, oštronosi i crnobradi Juda. Doviđenja, prijateljski mladi Tuve. Hivala, Meire. Hvala, hvala, Šimone! Sa žaljenjem se oprostio od njih, jer su bili ljubazni prema njemu. Rastanak je bio to teži jer ga je odvajao od knjige koja ga je uvela u perzijski jezik. Sada se vozio sam kroz Carigrad, ogroman grad, možda veći od Londona. Kad ga je vidio iz daleka činilo se da pluta u toplom, čistom zraku, uokviren između tamnomodrog kamena zidina i različitih tonova plavetnila neba iznad njega i plavetnila Mramornog mora na jugu. Viđen iznutra, Carigrad je bio grad pun kamenih crkava koje su se izdizale iznad uskih ulica napučenih ljudima koji su jahali na magarcima, konjima i devama, kao i nosiljkama i svakovrsnim kolima i taljigama. Kršni nosači, obučeni u nemarne odore od grubog smeđeg sukna nosili su nevjerojatne terete na svojim leđima ili na pločama koje su poput šešira nosili na glavama. Na otvorenom trgu Rob je zastao da prouči samotni kip koji je stajao na vrhu visokog stupa od porfira i odozgor gledao na grad. Iz latinskog natpisa shvatio je da je to Konstantin Veliki. Braća učitelji i svećenici u školi sv. Botolpha u Londonu dali su mu temeljitu osnovnu poduku o tom kipu; svećenici su bili naveliko obuzeti Konstantinom, jer je on bio prvi rimski car koji je postao kršćanin. Zapravo je njegovo obraćenje značilo stvaranje Kršćanske crkve i kad je snagom oružja od Grka preuzeo nadbiskupiju Bizant i proglasio je vlastitom nadbiskupijom – Konstantinopolisom, Konstantinovim gradom – postala je dragulj kršćanstva na Istoku, mjesto katedrala. Rob je napustio područje trgovina i crkava i zašao među uske, drvene kućice, sagrađene sasvim blizu jedna drugoj, a gornji, stršeći katovi mogli su biti preneseni iz bilo kojeg engleskog grada. Bio je to grad pun svih nacionalnosti, kako i dolikuje mjestu koje označava svršetak jednog kontinenta i početak drugog. Vozio se kroz grčku četvrt, armensku tržnicu i židovski dio grada i iznenada, umjesto da sluša jedno nedokučivo brbljanje za drugim, čuo je riječi na farsiju. Smjesta je pitao i našao staju, koju je vodio čovjek po imenu Giz. Bila je to dobra staja i Rob se pobrinuo da Kobila dobije sve što treba prije nego što će je ostaviti, jer ga je dobro služila i zaslužila dokoni odmor i mnogo zobi. Giz uputi Roba do svoje vlastite kuće, na vrhu Puta tri stotine dvadeset devet stepenica, gdje je bila jedna soba za iznajmljivanje. Soba je bila vrijedna tog penjanja, jer je bila svijetla i čista i kroz prozor je puhao slan povjetarac. S prozora je gledao dolje na Bosfor, boje zumbula, na kojemu su jedra naličila pokretnim cvjetovima. Na udaljenoj obali, možda pola milje daleko, ugledao je kako se u daljini ocrtavaju kupole i minareti, oštri kao koplja, i shvatio da su upravo oni razlog zemljanim, obrambenim nasipima, dubokom šancu i dvostrukim zidinama koje okružuju Carigrad. Nekoliko metara od njegovog prozora prestajao je utjecaj križa i duboki šanci bili su namijenjeni obrani kršćanstva od najezde islama. Onkraj tjesnaca počinjalo je područje premoći polumjeseca. Stajao je tako na prozoru i zurio preko, u Aziju, u kojoj će se on uskoro i duboko ušančiti.

Te noći Rob je sanjao Mary. Probudio se potišten i žurno izišao iz sobe. Blizu trga zvanog Augustov forum pronašao je javno kupalište, gdje se nakratko rashladio ledenom vodom, a onda sjedio u vreloj vodi tepidarija, baškareći se poput Cezara, sapunajući se i udišući paru. Kad je izišao, sasvim suh i zažaren od posljednjeg uranjanja u hladnu vodu, bio je strašno gladan i pun optimizma. Na židovskoj tržnici kupio je male, dobro pržene ribe i grozd crnog grožđa koje je jeo dok je tražio ono što mu je trebalo. Donje, laneno rublje kakvo su nosili svi Židovi u Trjavni vidio je pod mnogim šatrama. Kratke potkošulje bile su opšivene resama koje su nazivali cicit, i koje su, kako mu je Šimon objasnio, Židovima omogućavale da provedu biblijsku odredbu i pokoru, po kojoj čitav svoj život na rubovima odjeće moraju nositi cicite. Pronašao je židovskog trgovca koji je govorio perzijski. Bio je to oronuo čovjek opuštenih usta, s mrljama od jela po kaftanu, ali je u Robovim očima on bio prva opasnost da bude razotkriven. – To je poklon za prijatelja koji je mog stasa – promrmlja Rob. Usredotočen na prodaju, starac mu je obraćao malo pažnje. Najzad je pronašao ukrašenu potkošulju koja je bila Robu dovoljno velika. Rob se nije usudio kupiti sve najedanput. Umjesto toga, otišao je u staju i uvjerio se da je Kobila dobro. – Imate zgodna kola – reče mu Giz. – Da. – Možda bih bio voljan kupiti ih. – Nisu na prodaju. Giz slegne ramenima. – Kola nisu loša, premda bi ih trebao obojiti. Ali životinja je nizašto, nažalost. Bez volje. Bez ponosnog pogleda u očima. Za vas bi bila sreća da se oslobodite te životinje. Rob je odmah shvatio da je Gizovo zanimanje za kola zapravo samo odvraćanje pažnje od činjenice da mu se dopala Kobila. – Ni ona nije na prodaju. Ipak, pri pomisli da je tako nespretno htio izmanipulirati nekoga kome je upravo manipuliranje bilo izvorom zarade, morao se suzdržati da se ne nasmije. Kola su mu bila blizu i dok je konjušar bio zaposlen nečim u pregratku staje, Roba je zabavljalo da izvrši neke neprimjetne pripreme. Začas je iz Gizovog lijevog oka izvukao srebrni novčić. – O, Alah! Zatim je drvena kugla uvjerljivo nestala kad ju je pokrio maramom, marama promijenila boju iz zelene u plavu i ponovo promijenila boju, ovaj put u smeđu. – Za ime Proroka... Rob je između zubi izvlačio crvenu vrpcu i darovao mu je, kao da je konjušar sramežljiva djevojka. Zahvaćen nečim između čuđenja i straha prema tom nevjerniku, zlom duhu, Giz se prepustio zabavi. I tako je dio dana proveden ugodno, u mađioničarskim vještinama i žongliranju, a nakon kratkog vremena bio bi mogao Gizu prodati bilo što.

Uz večeru mu je bila poslužena i pljoska žestokog smeđeg pića, pregustog i prezasićenog i u prevelikoj količini. Za susjednim stolom sjedio je svećenik i Rob ga ponudi pićem. Svećenici su ovdje nosili duge, nabrane, crne talare i visoke, valjkaste, suknene šešire, krutih, malih oboda. Talar ovog svećenika bio je prilično čist, ali je zato šešir nosio masnu povijest svog dugog života. Bio je crven u licu, buljook čovjek srednjih godina, željan razgovora s Europljaninom da bi poboljšao znanje zapadnih jezika. Engleski nije znao, ali je iskušavao Roba u normanskom i franačkom jeziku i konačno se odlučio progovoriti perzijski, doduše malo mrzovoljno. Ime mu je bilo otac Tamas i bio je grčki svećenik. Od pića koje je ispijao u velikim gutljajima, zlovolja mu se ublažila. – Kanite li se zadržati duže u Carigradu, gospodine Cole? – Ne, za nekoliko dana otputovat ću na Istok, u nadi da ću tamo kupiti ljekovite trave koje ću nositi u Englesku. Svećenik kimne. Bilo bi najbolje da se bez odlaganja odvaži krenuti na Istok, reče, jer je Gospodin naredio da jednog dana dođe do pravednog rata između Jedine prave crkve i islamskog divljaštva. – Jeste li posjetili našu Katedralu sv. Sofije? – pitao je i bio užasnut kad se Rob nasmijao i odmahnuo glavom. – Ali, moj novi prijatelju, morate to učiniti prije nego što odete! Morate! Jer je to crkvena divota svijeta. Podignuta je po naređenju samog Konstantina i kad je taj ugledni car prvi put ušao u katedralu pao je na koljena i uzviknuo: »Sagradio sam bolje od Solomuna.« – Nije bez razloga glavar Crkve napravio svoje sjedište unutar veličanstvene katedrale sv. Sofije – reče otac Tamas. Rob ga iznenađeno pogleda. – Zar se papa Ivan, znači, preselio iz Rima u Carigrad? Otac Tamas ga je pažljivo promatrao. Kako mu se činilo da Rob ne zbija šalu na njegov račun, grčki svećenik će s namještenim smiješkom: – Ivan XIX. je i dalje patrijarh Kršćanske crkve u Rimu. Ali, Aleksije IV. je patrijarh Kršćanske crkve u Carigradu, i ovdje je on naš jedini pastir – reče. Mješavina pića i morskog zraka utjecala je da je spavao duboko i bez snova. Sljedećeg jutra si je dopustio da ponovi užitak u Augustinovom kupalištu i dok je šetao prema židovskom bazaru na ulici je kupio za doručak kruh i svježe šljive. Na tržnici je pažljivo odabirao, jer je o svakom predmetu premišljao. U Trjavni je razgledao nekoliko lanenih molitvenih šalova, ali čovjek kojega je tamo najviše cijenio nosio je vuneni, i sad je za sebe kupio vuneni, četvrtasti šal, ukrašen porubima sličnima onima na potkošulji koju je pronašao dan ranije. Osjećajući se pritom čudno, kupio je komplet filakterija, kožnate vrpce koje su Židovi namještali na čelo i omotavali oko ruke za vrijeme jutarnje molitve. Svaku kupovinu obavio je kod drugog trgovca. Jedan od njih, neki bolešljivi mladi čovjek, upalih obraza zbog poispadalih zubi, imao je posebno velik izbor kaftana. Čovjek nije znao farsi, ali su se sporazumijevali gestikuliranjem. Nijedan kaftan nije bio dovoljno velik, ali je trgovac pokazao da Rob mora pričekati i požurio je do šatre starog čovjeka koji je Robu prodao cicit. Tu je bilo većih kaftana i za nekoliko trenutaka Rob je kupio dva. Odlazeći s bazara sa svojom kupovinom u platnenoj vreći, krenuo je ulicom kojom još

nije prolazio i uskoro je ugledao crkvu, tako veličanstvenu da je to mogla biti samo katedrala sv. Sofije. Ušao je kroz golema mjedena vrata i našao se u ogromnom prostoru skladnih proporcija, gdje stupovi dosežu lukove, lukovi kupolu, a kupola svod, tako visok da se Rob osjećao manjim od života. Golem prostor crkvene lađe bio je osvijetljen tisućama žižaka, čiji su blagi, čisti plamičci u posudicama s uljem sjali većim sjajem nego što je bio naučen viđati po crkvama; ikone uokvirene zlatom, zidovi od dragocjenog mramora, previše pozlate i sjaja za engleski ukus. Nije bilo znaka prisutnosti patrijarha, ali gledajući niz lađu vidio je pred oltarom svećenike u misnom ruhu bogato ukrašenom brokatom. Jedan od likova njihao je kandilo i pjevali su misu, ali su bili toliko udaljeni da Rob nije mogao osjetiti miris tamjana niti razabrati latinski. Veći dio lađe bio je pust i on je sjeo straga, okružen praznim, izrezbarenim klupama, ispod iskrivljenog lika raspetog na križu, koji se ocrtavao u polumraku osvijetljen svjetlom uljanica. Osjetio je kako nepomične oči prodiru u dubinu njegovog bića i znaju što sadrži njegova platnena torba. Nije bio bogobojazno odgajan, pa ipak ga je ovo proračunato otpadništvo natjeralo na religiozni osjećaj. Znao je da je u katedralu ušao upravo zbog ovog trenutka; ustao je, neko je vrijeme stajao u tišini i prihvatio izazov tih nepomičnih očiju. Konačno je progovorio na glas. – To treba biti učinjeno. Ali, ja se tebe ne odričem – reče. Ali kad se malo kasnije, popevši se kamenim stepenicama, našao u svojoj sobi – više nije bio tako siguran. Na stol je postavio mali četverokut čelika, u čijoj se uglačanoj površini ogledao pri brijanju, i svojim nožem počeo rezati kosu, koja mu je već bila preko ušiju, šišajući sve dotle dok nisu ostali samo zulufi kraj ušiju, koje su oni nazivali peot. Svukao se i bojažljivo navukao cicit, napola očekujući da ga udari munja. Činilo mu se da mu resice gmižu po tijelu. Dugačak crni kaftan bio je manje zastrašujuć. Bilo je to samo vanjsko ruho, koje nije bilo u izravnoj vezi s njihovim Bogom. Brada mu je još uvijek bila neosporno prekratka. Zulufi koje je ostavio visili su opušteno ispod zvonolikog židovskog šešira. Kožnato pokrivalo za glavu bilo je uvjerljiv detalj: bilo je očigledno da je šešir star i upotrebljavan. Ipak, kad se ponovo iz svoje sobe zaputio u grad, bio je svjestan da je to ludost i da neće uspjeti; očekivao je da će se svatko tko ga pogleda grohotom nasmijati. Trebat će mi ime, pomislio je. Ne može proći s imenom Reuven-Barbir-Ranarnik, kako su ga zvali u Trjavni; da bi preobrazba sasvim uspjela, trebalo je nešto više od pišljive hebrejske verzije za identitet goja. Jišaj... Ime kojega se sjećao iz maminih čitanja Biblije naglas. Zvučno ime s kojim bi se mogao saživjeti, ime oca kralja Davida. Za svoje obiteljsko ime odabrao je ime Benjamin, u čast Benjamina Merlina, koji mu je, mada nerado, pokazao što bi liječnik mogao biti. Reći će da dolazi iz Leedsa, odlučio je, jer se sjećao izgleda kuća koje su tamo posjedovali Židovi i – ako bi se ukazala potreba – to bi mjesto mogao podrobno opisati. Jedva se odupro porivu da se okrene i pobjegne, jer su prema njemu dolazila tri

svećenika i na rubu panike u jednome od njih prepozna svog sinoćnjeg znanca, oca Tamasa. Zadubljeni u razgovor, trojica svećenika zastajkujući su koračali prema njemu, podsjećajući u svojim crnim haljama na vrane. On prisili samog sebe da korača njima u susret. – Mir s vama – rekao je kad su bili uporedo. Grčki svećenik prezirno odmjeri postrance Židova i nastavi razgovor s onom dvojicom, ne uzvrativši pozdrav. Kad su oni prošli, Jišaj Benjamin iz Leedsa nagradi se osmijehom. Sad je mirno i s više samopouzdanja nastavio svojim putem, grabeći dugim koracima, s dlanom pritisnutim o desni obraz, kako je rabenu u Trjavni običavao hodati kad je bio duboko zamišljen.

KNJIGA TREĆA ISFAHAN

GLA VA 34

POSLJEDNJA ETAPA natoč izmijenjenom vanjskom izgledu, on se i dalje osjećao kao Rob J. Cole kad je u podne stigao u karavan-saraj. U toku su bili poslovi oko pripremanja velike karavane za Jeruzalem i golem nenatkriven prostor pretvorio se u zbrkan vrtlog goniča koji su vodili natovarene deve i magarce, ljudi koji su pokušavali poređati kola, jahača na konjima koji su se vrzmali opasno blizu; životinje su se glasale u svom protestiranju na svoj način, a izmučeni ljudi vikali, proklinjući stoku i jedni druge. Grupa normanskih vitezova zaposjela je jedino mjesto u hladu, na sjevernoj strani skladišta, gdje su se izvalili na zemlju i prolaznicima dobacivali pijane uvrede. Rob nije znao jesu li to ljudi koji su ubili Majstoricu Buffington, ali kako su to zaista mogli biti upravo oni, on ih s gnušanjem zaobiđe. Sjedne na balu molitvenih ćilima i uze promatrati nadglednika karavana. Karvan-baši je bio krupan turski Židov, koji je na sijedoj kosi, još uvijek prošaranoj tragovima nekadašnje riđe, nosio crni turban. Šimon mu je kazao da taj čovjek, po imenu Zevi, može uvelike pomoći da njegovo putovanje protekne bez nevolja. Uistinu, pred njim su svi drhtali.

U

– Proklet bio! – urlao je Zevi na nekog nesretnog goniča. – Gubi se s tog mjesta, tupoglavče! Vodi svoje životinje na drugu stranu! Nisam li ti rekao da ti je mjesto iza stoke trgovaca s Crnog mora. Nisam li ti to dvaput rekao? Kad ćeš zapamtiti gdje ti je mjesto u karavani? Je li, kopile? Robu se činilo da se Zevi nalazi posvuda. Smirivao je kavge između trgovaca i prijevoznika, raspravljao s gazdom kojim će putem karavana ići, provjeravao tovarne popiske. Dok je Rob tako sjedio i promatrao, plaho mu priđe neki Perzijanac, omalen čovjek, tako mršav da su mu obrazi bili posve upali. Po bradi, za koju su se bile zalijepile mrvice hrane, dalo se zaključiti da je tog jutra doručkovao zobenu kašu, a nosio je prljav narančasti turban, premalen za njegovu glavu. – Kamo putuješ, Izraelićanine? – Nadam se da ću uskoro za Isfahan. – Aha, u Perziju! Trebaš li vodiča, efendi? Ja sam rođen u Kumu, lovištu na jelene kraj Isfahana; poznat mi je svaki grm na tom putu. Rob je oklijevao. – Svatko drugi povest će te dugim, napornim putem, duž obale. Zatim kroz Perzijsko gorje, jer svi izbjegavaju kraći put kroz Veliku slanu pustinju, zato što se boje. Ja te međutim mogu odvesti ravno kroz pustinju do vode a da pri tom ne naletimo ni na jednog razbojnika. Osjetio je snažan poriv da pristane i smjesta krene, prisjetivši se kako mu je

Charbonneau odano služio. Ali u tom je čovjeku bilo nečeg podmuklog i on ipak zavrti glavom. Perzijanac slegnu ramenima. – Promijeniš li mišljenje, nećeš naći boljeg vodiča od mene za malu paru. Časak kasnije, jedan od francuskih hodočasnika plemića, prolazeći pored obale na kojoj je Rob sjedio, zatetura i padne na njega. – Ti, izmetu – prosikta i pljunu. – Ti, Židove. Rob ustane i krv mu navre u lice. Vidio je da se Norman već mašio za mač. Odjednom se kraj njih stvori Zevi. – Tisuće isprika, milostivi gospodine, tisuće, tisuće isprika! Ja ću se pobrinuti za ovoga ovdje – reče i povede zapanjenog Roba podalje od Francuza. Kad su ostali nasamo Zevi zasu Roba bujicom nerazumljivih riječi, na što ovaj zavrti glavom. – Ne govorim dobro hebrejski, a što se tiče tog Francuza vaša mi pomoć nije bila potrebna – reče, tražeći riječi na perzijskom. – Ma nemojte? Mogli ste izgubiti glavu, mladi vole! – To bi bila moja osobna stvar i to se vas ne tiče. – A, ne. To se mene itekako tiče! Na ovakvom mjestu prepunom muslimana i pijanih kršćana ubiti jednog Židova bilo bi kao pojesti samo jednu datulu. Poubijali bi oni i nas druge, i zato me se to tiče. – Zevi se ljutito zagleda u njega. – Kakav ste vi to Jahud koji perzijski govori poput deve, svoj vlastiti jezik ne govori i traži kavgu? Kako se zovete i odakle ste? – Ja sam Jišaj, sin Benjamina, Židov iz Leedsa. – Gdje je, dođavola, Leeds? – U Engleskoj. – Aha, vi ste Ingilis! – kaza Zevi. Nikad još nisam sreo Židova Ingilisa. – Malo nas je i raštrkani smo. Tamo nema naše zajednice. Nema rabina, ni šoheta, ni mašgiaha. Nema kuće učenja ili sinagoge, tako da rijetko čujemo naš jezik. Zato mi je tako slabo poznat. – Loše je to podizati svoju djecu tamo gdje ne osjećaju svog vlastitog Boga i ne čuju svoj jezik – uzdahnu Zevi. – Često je teško biti Židov. Kad ga je Rob upitao zna li za kakvu veliku, zaštićenu karavanu koja ide u Isfahan, on zavrti glavom. – Nudio mi se jedan vodič – kaza Rob. – Ona perzijska ništarija s malim turbanom i prljavom bradom? – prezirno otpuhne Zevi. – Taj bi vas odveo ravno u ruke razbojnicima. Završili biste u pustinji prerezana grkljana, a sve što imate začas bi bilo razgrabljeno. Ne, ne – nastavi Zevi – bit će bolje da se priključite nekoj karavani naših ljudi. – Nekoliko časaka je razmišljao. – Reb Lonzano – na posljetku reče. – Reb Lonzano?

Zevi kimnu. – Da, reb Lonzano bi mogao biti upravo ono što vam treba. – Nedaleko od njih goniči su opet zavrgli kavgu i netko zazva njegovo ime. On učini grimasu. – Ti devini sinovi, ti slaboumni šakali! Sada nemam vremena, morate se vratiti kad otpravim ovu karavanu. Dođite u moj ured kasno popodne, u onu daščaru iza glavnog svratišta. Možda nešto smislimo. Kad se nakon nekoliko sati vratio, našao je Zevija u daščari koja je bila njegovo utočište u karavan-saraju. Uz njega su se nalazila tri Židova. – Ovo je Lonzano ben Ezra – kaza on Robu. Reb Lonzano, sredovječan čovjek i očito najstariji od njih, bio je po svemu sudeći vođa puta. Imao je smeđu kosu i bradu koju još nisu prošarale sjedine, ali njegovo izborano lice i ozbiljne oči odagnali su svaku pomisao o mladolikosti. Loeb ben Kohen i Arij Askari bili su kojih desetak godina mlađi od Lonzana. Loeb je bio visok i štrkljav, a Arie zdepast, četvrtastih ramena. Obojica su imali jako preplanula, vjetrom i suncem šibana lica putujućih trgovaca, namješteno neutralna izraza, dok su čekali Lonzanovu odluku. – Ovi se Trgovci spremaju kući u Maskat, s druge strane Perzijskog zaljeva – reče Zevi, a potom se okrenu Lonzanu. – Evo u čemu je stvar – kaza ozbiljno. – Ovaj je jadnik odgojen kao goj, u dalekoj kršćanskoj zemlji gdje nije naučio ništa o našoj tradiciji, i valja mu pokazati da Židovi umiju biti dobrohotni prema Židovima. – Kojim poslom idete u Isfahan, Jišaju ben Benjamine? – upita reb Lonzano. – Idem da bih studirao, da postanem liječnik. Lonzano kimnu. – Madrasa u Isfahanu. Tamo uči medicinu rođak reba Arija, reb Mirdin Askari. Rob se zainteresirano nagnu naprijed i bio bi najradije postavio neko pitanje, ali reb Lonzano nije dopuštao nikakve upadice. – Imate li novaca i možete li platiti doličan dio za svoje putne troškove? – Mogu. – Spremni ste podijeliti poslove i odgovornosti tijekom puta? – Nadasve spreman. Čime trgujete, reb Lonzano? Lonzano se namršti; bilo je očito da drži kako je njegovo da pita, a ne da odgovara na pitanja. – Biseri – odgovori preko volje. – Kolika je karavana kojom putujete? Lonzano dopusti da mu na krajevima usana zatitra jedva primjetan smiješak. – Mi smo karavana kojom putujemo. Rob je bio zbunjen. Okrene se Zeviju. – Kako su mi tri čovjeka u stanju pružiti zaštitu od razbojnika i ostalih opasnosti? – Slušajte mene – kaza Zevi. – Ovo su putujući Židovi. Oni znaju u što se valja upustiti, a u što ne. Kad se treba prikriti i kako. Gdje potražiti zaštitu ili pomoć, znano im je svako mjesto duž puta. – On se okrenu Lonzanu. – Što kažeš, prijatelju? Hoćeš li ga povesti sa sobom ili nećeš?

Reb Lonzano pogleda svoja dva pratioca. Šutjeli su i njihova bezizražajna lica nisu se promijenila, ali bit će da su ipak nešto odavala, jer kad je ponovo svrnuo pogled na Roba on potvrdno kimne glavom. – U redu je, dobrodošao među nas. Krećemo sutra u osvit dana, sa pristaništa na Bosporu. – Bit ću tamo s konjem i kolima. Arije negodujući otpuhne, a Loeb uzdahnu. – Nikakvog konja ni kola – reče Lonzano. – Mi plovimo Crnim morem u malim čamcima, da bismo izbjegli dugo i opasno putovanje kopnom. Zevi mu položi svoj krupni dlan na koljeno. – Kad su vas već spremni povesti, to vam je izvrsna prilika. Prodajte konja i kola. Rob se smjesta odluči i kimnu. – Mazali – kaza Zevi, prešutno izražavajući zadovoljstvo i nasu crnog turskog vina da zapečati njihovu pogodbu. Iz karavan-saraja uputio se ravno u staju; kada ga je ugledao, Giz je zinuo od straha. – Vi ste Jahud?. – Ja sam Jahud. Giz je prestravljeno kimao glavom kao da je uvjeren da je on čarobnjak, ili kakav džin, koji ga može u času pretvoriti u nekog drugog. – Promijenio sam mišljenje, prodat ću ti kola. Perzijanac mu mrko ponudi svoju cijenu, koja je bila tek dio stvarne vrijednosti kola. – Ne, platit ćeš mi pošteno, – Možete zadržati svoja klimava kola. Što se pak konja tiče... – Njega ću ti pokloniti. Giz stisnu oči pokušavajući otkriti zamku. – Za kola mi moraš pošteno platiti, ali konja ti dajem na dar. On priđe konju i posljednji put mu protrlja gubicu, bezglasno mu zahvaljujući na odanosti kojom ga je služio. – Zapamti ovo: ova će ti životinja pokorno raditi, ali moraš je hraniti dobro i redovito i držati je čistom, tako da joj se nikad ne pojave rane. Bude li zdrava kad se vratim, sve će ti ići po dobru. Međutim, budeš li s njom postupao naopako... On se oštro zagleda u Gizove oči, na što konjušar problijedi i odvrati pogled. – Dobro ću postupati s njom, Izraelićanine, vrlo dobro ću postupati s njom. Kola su bila njegov jedini dom sve te godine. Oprostiti se od njih bilo je isto što i reći zbogom posljednjem što mu je ostalo od Barbira. Većinu stvari koje je držao u njima sada je morao ostaviti – otkupio ih je Giz za male pare. Uzeo je svoje kirurške instrumente i najpotrebnije ljekovite trave. Malu borovu kutiju za skakavce s perforiranim poklopcem. Svoje oružje. Vrlo malo drugih stvari. Smatrao je da se disciplinirano lišio svega osim najnužnijeg, ali sljedećeg jutra, dok je

još mračnim ulicama teglio veliku platnenu vreću, više nije bio tako uvjeren u to. Stigao je do pristaništa na Bosporu kad je tama počela prelaziti u sivu svjetlost, i reb Lonzano se zlovoljno zagleda u zavežljaj na njegovu ramenu. Bosporski tjesnac prešli su u tejmitu, plitkom čamčiću, zapravo tek grubo izdubljenom komadu debla, nauljenom i opremljenom jednim jedinim parom vesala kojima je rukovao neki pospani mladić. Pristali su na drugoj strani, u Uskudaru, naselju brvnara načičkanih duž obale, s pogledom na pristanište čija su sidrišta bila krcata brodovima svih oblika i veličina. Rob nije bio nimalo ushićen kad je saznao da je pred njima sat hoda do uvalice u kojoj je usidren brod koji će ih provesti kroz Bospor, a zatim duž obale Crnog mora. On prebaci svoj pozamašan zavežljaj preko ramena i krene za trojicom muškaraca. Ubrzo je uhvatio korak s Lonzanom. – Zevi mi je rekao što se zbilo između vas i jednog Normana u Karavan-saraju. Morat ćete malo obuzdati svoju ćud, jer ćete nas inače sve uvaliti u neprilike. – Hoću, reb Lonzano. On duboko uzdahnu premještajući vreću na drugo rame. – Nešto ne valja, Ingilise? Rob zavrti glavom. Od teškog zavežljaja boljelo ga je rame, a slani znoj slijevao mu se u oči. Pomisli na Zevija i kiselo se osmjehnu. – Teško je biti Židov – reče. Napokon su stigli do puste dražice i Rob ugleda nezgrapan teretnjak s jarbolom i tri jedra, jednim velikim i dva mala, kako se ljulja na valovima. – Kakav je to brod? – upita on reba Arija. – Ribarski. Dobra brodica. – Ovamo – doviknu im kapetan. Bio je to Ilias, prostodušan, svjetlokosi Grk, s čijeg se lica, preplanula od sunca, širio srdačan, krezub osmijeh. Rob pomisli kako taj zaista ne pozna diskriminaciju kad je u pitanju zarada, jer u brodici je već čekalo devet strašila izbrijanih glava, bez obrva i trepavica. Lonzano promrmlja: – Derviši, muslimanski redovnici-prosjaci. Njihove mantije bile su smrdljive prnje. Svaki je bio opasan užetom na kojem je visjela šalica i praćka i posred čela imao okruglu, tamnu mrlju, poput kakvog krastavog žulja. Kasnije je reb Lonzano objasnio Robu da je to zabiba, uobičajena kod ortodoksnih muslimana koji se klanjaju pet puta dnevno udarajući glavom o tlo. Jedan od njih, po svoj prilici vođa, položi ruke na grudi i pokloni se Židovima: – Salam. Lonzano uzvrati poklon: – Salam alehem. – Idemo, idemo! – dozivao je Grk, i oni krenuše kroz plićak, pri čemu su ih stalni naleti valova ugodno hladili, do broda gdje ih je posada – dva mladića odjevena samo u komad platna oko bokova – čekala da im pomogne uspeti se ljestvama od užadi u plitku brodicu. Nije tu bilo palube ni ti ikakvih dodataka, već gola brodska konstrukcija, zakrčena teretom koji se sastojao od građevnog drva, smole i soli. Budući da je Ilias tražio da se središnji dio ostavi slobodnim kako bi posada mogla rukovati jedrima, preostalo je vrlo malo mjesta za putnike; pošto su odložili svoje zavežljaje, Židovi i muslimani bili su stiješnjeni jedni uz

druge poput usoljenih haringa. Čim su uzdigli oba sidra, derviši stadoše tuliti. Njihov vođa, po imenu Dede, imao je staro lice i osim zabibe još tri tamne mrlje na čelu koje su izgledale kao zacijeljene opekotine. Zabaci glavu i zaleleče put neba: – Allah ekbeeer! – Otegnuti zvuk kao da je lebdio nad morem. – La ilah illallah – odazove se zbor njegovih sljedbenika. – Allah ekbeeer! Brodica se otisne od obale, uz glasno lamatanje jedrima dok nije pronašla povoljan vjetar, a onda nastavi mirno prema istoku. Bio je stiješnjen između reba Lonzana i mršavog mladog derviša s jednim jedinim tragom opekline na čelu. Mladi musliman mu se upravo smješkao i, zaronivši rukom u svoju vreću, izvukao četiri sasušena komada kruha koje je dijelio Židovima. – Zahvalite mu u moje ime – kaza Rob. – Ja neću. – Moramo jesti – uzvrati Lonzano. – Oni bi naše odbijanje shvatili kao tešku uvredu. – Načinjen je od plemenita brašna – kaza derviš na dobrom perzijskom. – Uistinu izvrstan kruh. Lonzano je prijekorno gledao Roba, očito ozlojeđen što ovaj ne govori jezik. Mladi je derviš promatrao kako jedu kruh koji je imao okus skrutnutog znoja. – Ja sam Melek abu Ishak – kaza derviš. – Ja sam Jišaj ben Benjamin. Derviš kimnu i zatvori oči. Ubrzo je zahrkao, što mu Rob pripisa u mudrost jer putovanje je bilo krajnje dosadno. I more i obližnje kopno bili su monotono isti. Ipak, imalo se o čemu razmišljati. Kad je upitao Iliasa zašto se drže tako blizu obale, Grk se osmjehne. – U ovakvom plićaku ne mogu nas se dočepati – objasni on. Rob pogleda u smjeru njegova prsta i vidje, daleko na pučini, jedva razaznatljive obrise velikih jedara nekog broda. – Gusari – reče Grk. – Nadaju se da će nas vjetar otpuhati na otvoreno. Začas bi nas pobili i uzeli moj tovar i vaš novac. Kako se sunce približavalo zenitu, sve se više osjećao vonj neopranih tijela. Uglavnom ga je razgonio povjetarac s mora, ali kad bi on jenjao, zadah je bio izrazito neugodan. Rob zaključi da on dolazi od derviša i pokuša se odmaknuti od Melek abu Ishaka, ali nije imao kamo. Međutim bilo je i nekih prednosti u tome što su putovali s muslimanima, jer Ilias je pet puta u toku dana prilazio obali da bi oni mogli leći ničice na zemlju u pravcu Meke. Prilikom tih prekida putovanja, Židovi su mogli na brzinu prezalogajiti na čvrstom tlu ili trknuti za grmlje i dine da isprazne mjehure i crijeva. Njegova engleska put već je odavno bila preplanula, ali sada je osjećao kako je sunce i sol pretvaraju u isušenu koru. Noć im je donijela poštedu od pripeke, ali san je ubrzo prevalio ljude iz sjedećeg položaja, i tako se našao ukliješten težinom tijela bučno usnulog Meleka s desne i u zaborav utonulog Lonzana s lijeve strane. Kad to više nije mogao podnositi, on se posluži laktovima na što mu bi uzvraćeno žestokim proklinjanjima s obje strane. Židovi su molili na brodu. Rob je svakog jutra stavljao svoj tefilin kao i ostali, omatajući

kožnatu vrpcu oko lijeve nadlaktice do pravog mjesta, kako je vježbao s konopcem u staji u Trjavni. Provlačio je kožu između svakog drugog prsta, saginjući glavu nad krilo i nadajući se da nitko neće primijetiti da on zapravo ne zna što radi. Između dva pristajanja Dede je svoje derviše predvodio u molitvi na moru: – Bog je najveći! Bog je najveći! Bog je najveći! Bog je najveći! – Priznajem da nema drugog boga do Boga! Priznajem da nema drugog boga do Boga! – Priznajem da je Muhamed Prorok Božji! Priznajem da je Muhamed Prorok Božji! Oni su bili derviši iz reda Selmana, Prorokova brijača, koji su prisegli na život u siromaštvu i pobožnosti, objasnio je Melek Robu. Ove prnje što ih nose znak su njihova odricanja od svih svjetovnih lagodnosti. Oprati ih značilo bi poreći vjeru, što je objašnjavalo smrad. Brijanje svih dlaka s tijela bio je simbol otklanjanja koprene između Boga i njegovih slugu. Šalice što su ih nosili na pojasevima bile su simbol dubokog vrela meditacije, njihove praćke imale su odagnati đavole. Opekotine na čelu pridonosile su skrušenosti, a komadiće kruha davali su neznancima zato što je Gabrijel Ademu donio kruha u džennetu. Bili su na zijaretu, hodočašću do svetih grobova u Meki. – Zašto vi ujutro ovijate kožu oko ruku? – upita ga Melek. – Tako je Gospod odredio – kaza on i doda da je ta zapovijed dana u Ponovljenom zakonu. – Zašto ponekad, ali ne uvijek, pri molitvi pleća pokrivate šalovima? Nije znao na sve odgovoriti; promatrajući Židove u Trjavni stekao je tek površno znanje. Uprezao se da prikrije na kakvu ga muku stavljaju ta pitanja. – Zato što nas je Neiskazivi, blagoslovljen bio, poučio da činimo tako – uzvrati ozbiljno, na što Melek kimnu i osmjehnu se. Kad se okrenuo od derviša vidje da ga reb Lonzano proučava pogledom ispod gotovo spuštenih kapaka.

GLAVA 35

SOL rva dva dana bila su mirna i protekla su bez teškoća, ali je trećeg dana vjetar ojačao i uzburkao more. Ilas je vješto održavao brodicu između gusara i valova što su se razbijali o obalu. Kad je sunce stalo zalaziti, iz krvavo zarumenjene vode pomolili su se glatki tamni oblici i počeli se uvijati i bacakati oko njihove brodice i ispod nje. Rob se strese i spopade ga strah, ali se Ilias nasmije na to i kaza da su to pliskavice, bezopasna i razigrana stvorenja. Pred zoru su se digli još žešći valovi koji su se obrušavali, i Robu se vrati morska bolest, poput starog prijatelja. Njegovo je povraćanje bilo zarazno čak i za otvrdnule pomorce, i čamac je začas bio ispunjen bolesnim muškarcima koji su povraćali i na nekoliko jezika molili Boga da učini kraj njihovoj bijedi. Kad je mučenje već prevršilo mjeru, Rob zamoli da ga ostave na obali, ali reb Lonzano zavrtje glavom.

P

– Ilias se više neće zaustavljati da bi muslimani molili na kopnu jer ono što vidite tamo prijeko to su turkmenska plemena – reče. – Ako stranca ne ubiju, učine ga robom. U svakom od njihovih šatora nalazi se po jedan ili dva nesretnika koji će do kraja života ostati u lancima. Lonzano mu ispriča o svom bratiću koji je zajedno sa svoja dva kršna sina pokušao prevesti karavanu pšenice u Perziju. – Uhvatili su ih, vezali, i do vrata zakopali u njihovu vlastitu pšenicu te ostavili da tako skapavaju, što baš nije lijep način umiranja. Najzad su Turkmeni njihova izmrcvarena tijela prodali našoj obitelji da možemo obaviti židovsku sahranu. Tako je Rob ostao na brodu, i tako su – poput niza teških godina – prošla i ta četiri duga dana. Sedam dana pošto su napustili Carigrad Ilias je vješto uveo brodicu u malu luku oko koje je bilo nanizano kojih četrdesetak kuća, među kojima je bilo nekoliko trošnih drvenjara, ali većina je bila građena od glinenih blokova sušenih na suncu. Bila je to naizgled negostoljubiva luka, ali ne za Roba, koji se do kraja života sa zahvalnošću sjećao grada Rize. – Inšallah! Inšallah! – usklinuše derviši kada je brodica dotakla dok. Reb Lonzano izgovori blagoslov. Znatno tamnije kože, mršavijeg tijela i ulubljena trbuha, Rob skoči s broda i oprezno zakorači po tlu koje kao da mu se ljuljalo pod nogama – što dalje od omraženog mora. Dede se nakloni Lonzanu, Melek trepne u smjeru Roba i osmjehne se, i derviši su otišli. – Pođimo – kaza Lonzano. Židovi krenu teškim koracima, kao da im je dobro poznato

kamo idu. Rize je bilo bijedno mjesto. Odnekuda su istrčavali žuti psi i lajali na njih. Prošli su kraj hihotave djece zagnojenih kapaka, kraj zapuštene žene koja je kuhala nešto na otvorenom ognjištu i dvojice muškaraca usnulih u hladu, priljubljenih kao da su ljubavnici. Neki starac pijunu za njima. – Glavni im je posao prodaja stoke namjernicima koji stižu brodom i nastavljaju kroz planine – reče Lonzano. – Loeb je izvrstan poznavalac marve i kupovat će za sve nas. Rob da novac Loebu i oni stignu do kolibice pokraj koje se nalazio poveći tor s magarcima i mazgama. Trgovac je bio škiljav čovjek. Nedostajao mu je treći i četvrti prst lijeve ruke, što je netko izveo prilično nespretno, ali je batrljcima vješto povlačio ulare, razdvajajući životinje da bi ih Loeb mogao procijeniti. Loeb se nije cjenkao ni dizao buku. Često se činilo da je jedva uopće pogledao životinju. Ponekad bi zastao da joj pogleda oči, zube, leđa i zglobove stražnjih nogu. Reče da će kupiti samo jednu mazgu na što trgovac srdito procijedi. – Nije dosta! – Međutim, kad je Loeb slegnuo ramenima i stao se udaljavati, mrzovoljni ga čovjek zaustavi i prihvati njegov novac. Kod drugog su prodavača kupili tri životinje. Treći kojem su došli dobrano odmjeri one koje su vodili za sobom i bez riječi kimne. Sam je za njih izabrao životinje iz svog krda. – Poznaju stada svojih susjeda i ovaj je odmah vidio da Loeb uzima samo najbolje – reče Arie. Ubrzo je svaki član židovske družine imao čvrstog, izdržljivog magarca za jahanje i snažnu mazgu da mu nosi teret. Lonzano reče da su od Isfahana udaljeni samo mjesec dana putovanja, ukoliko sve bude dobro, i to saznanje ulije Robu novu snagu. Jedan su dan proveli prelazeći obalnu ravnicu, a tri u podnožju planine. Put ih je postupno vodio sve više. Rob je volio planine, ali ovo su bile suhe, krševite vrleti s tek gdje-gdje ponešto zelenila. – To je zato što većim dijelom godine nema vode – kaza Lonzano. – U proljeće se slijevaju divlje, žestoke bujice, a nakon toga ni kapi. Pokoje jezero uglavnom je slano, ali mi znamo gdje ćemo naći pitku vodu. Ujutro su molili, nakon čega Arije pljune i prezirno pogleda Roba. – Tvoje je znanje obično govno. Ti si glupavi goj. – Ti si taj koji je glup i govoriš kao svinja – odbrusi mu Lonzano. – On čak ne zna kako treba staviti tefilin – nastavi Arije. – Odgojen je među strancima, i ako ne zna, na nama je da ga poučimo. Ja, reb Lonzano ben Ezra ha-Levi iz Maskata, naučit ću ga nečem od onoga što čini njegov narod. Lonzano pokaže Robu kako treba postupati s obrednim remenjem. Trebalo je triput oviti kožu oko nadlaktice izvodeći hebrejsko slovo šin, zatim je sedam puta oviti oko podlaktice, preko dlana i između prstiju, tako da se izvedu još dva slova, dalet i jod, na koji se način dobiva riječ Šadaj, jedno od sedam imena Neizrecivog. Tijekom obreda izgovarale su se molitve, među njima odlomak iz Hošeje 2:21. I obećajem se Tebi zanavijek... u pravičnosti i poštenju, u ljubavlju nadahnutoj dobrohotnosti i sućuti. Obećajem se tebi u vjemosti, i tako ćeš spoznati Gospoda. Ponavljajući te riječi, Rob zadrhti, jer bio je obećao Isusu da će mu, usprkos tome što izvana poprima izgled Židova, ostati vjeran. Onda se sjeti da je Krist bio Židov i da je za

života jamačno tisuće puta obdržavao taj obred izgovarajući te iste molitve. Na tu ga pomisao minu tjeskoba oko srca, a s njom i strah, i ponavaljao je za Lonzanom dok mu ruka nije poplavila od remenja, što je bilo vrlo zanimljivo jer je pokazivalo da čvrst povez zadržava krv u prstima i on se zateče kako razmišlja o tome odakle kola krv i kamo će otići iz ruke kad skine remenje. – Još nešto – govorio mu je Lonzano dok su odmatali obredno remenje. – Ne smijete zanemariti da se utječete Božjem vođstvu usprkos tome što ne znate jezik. Zapisano je da onom koji ne zna izreći molitvu valja, ako ništa drugo, barem misliti na Svevišnjeg. To je također molitva. Njegov magarac i on nisu bili baš oličenje skladnosti, jer ako čovjek nije nizak, a jaše na magarcu – to je poprilično disproporcionalan prizor. Stopala samo što mu se nisu vukla po zemlji, ali je magarac bez po muke mogao nositi njegovu težinu za duga puta i bio žustra živina, savršeno pogodna za penjanje i spuštanje po planinskim putevima. Nije mu se sviđao tempo koji je Lonzano određivao, jer njihov je vođa imao trnovu šibu kojom je lupkao magarca po slabinama, požurujući ga. – Čemu tako brzo? – na posljetku progunđa, ali se Lonzano ni ne okrene. Odgovorio mu je Loeb. – U ovim krajevima žive zli ljudi. Ubit će svakog putnika, a posebno mrze Židove. Put su poznavali savršeno. Rob nije imao pojma ni gdje su ni kuda treba ići, i da se kakvo zlo dogodilo onoj trojici, teško da bi preživio u tom sumornom i zloćudnom okolišu. Staza se dizala i strmo spuštala zavijajući među mrklim, samotnim vrhuncima istočne Turske. Kasno poslije podne petoga dana stigli su do potočića što je hirovito vrludao između stjenovitih obala. – Rijeka Coruh – kaza Arij. U Robovoj čuturici bilo je još jedva preostalo nešto vode, ali kad je krenuo prema rječici, Arij zavrti glavom. – Slana je – reče zajedljivo, kao da je Rob to trebao znati, te nastave put. Kad su u suton zašli iza jedne okuke naiđu na nekog dječaka koji je čuvao koze. Kako ih je ugledao dječak pojuri i nestane. – Hoćemo li za njim? – upita Rob. – Po svoj prilici će obavijestiti razbojnike da smo ovdje. Sada ga Lonzano pogleda sa smiješkom i Rob primijeti da je s njegova lica nestalo napetosti. – Bio je to židovski dječak. Stižemo u Bayburt. U selu je bilo manje od stotinu ljudi, trećina od njih Židovi. Živjeli su iza debelog visokog zida ugrađenog u podnožje brijega. Kad su stigli do kapije u zidu, već je bila otvorena. Smjesta su je zatvorili i zaključali za njima, a kad su sišli s konja unutar zidova židovskog naselja naišli su na sigurnost i dobrodošlicu. – Šalom – pozdravi ih rabenu, nimalo iznenađen. Bio je to malešan muškarac koji na leđima magarca ne bi djelovao nimalo nezgrapno. Imao je gustu bradu i neki sjetan izraz oko usta. – Šalom alehem – uzvrati Lonzano.

Rob je još u Trjavni čuo o židovskom načinu putovanja, ali sada ga je imao priliku upoznati kao sudionik. Dječaci su odveli njihove životinje da ih istimare, drugi su im dječaci pokupili čuture da ih operu i napune pitkom vodom iz mjesnog zdenca. Žene su donijele navlažene krpe da se operu i ponudile ih svježim hljebom, juhom i vinom, prije nego što su se s ostalim muškarcima iz mjesta okupili u sinagogi za ma’ariv. Nakon molitve posjedali su s rabenuom i nekolicinom mjesnih uglednika. – Vaše mi je lice poznato, zar ne? – reče rabenu Lonzanu. – Već sam jednom uživao vaše gostoprimstvo. Bio sam ovdje prije šest godina s mojim bratom Abrahamom i našim ocem, pokoj mu duši, Jeremijom ben Labelom. Naš otac nas je ostavio prije četiri godine kad se mala ogrebotina na ruci zagnojila i zatrovala ga. Volja Svevišnjeg. Rabenu kimnu i uzdahnu. – Počivao u miru. Jedan se sijedi Židov počeša po bradi i živahno upita – Sjećate li se možda mene? Ja sam Josel ben Š’muel iz Bayburta. Boravio sam kod vaše obitelji u Maskatu, bilo je tome deset godina ovog proljeća. Bio sam doveo karavanu od četrdeset tri deve natovarenu bakrenim piritom i vaš mi je ujak... Isahar?... pomogao prodati pirit nekom ljevaču i nabaviti tovar morskih spužvi koje sam prevezao natrag i na tome lijepo zaradio. Lonzano se osmjehnu. – Moj ujak Jehiel. Jehiel ben Isahar. – Jehiel, tako je! Točno, zvao se Jehiel. Je li u dobrom zdravlju? – Kad sam otišao iz Maskata zdravlje ga je odlično služilo – kaza Lonzano. – No, dakle – reče rabenu – cestu za Erzurum drži pod paskom banda turskih pljačkaša, stigla ih kuga i sve nesreće zatrle im trag. Ubijaju, otimaju i traže otkupninu, rade što ih je volja. Morate ih zaobići, zato će biti najbolje da se probijete stazom kroz najviše planine. Dat ćemo vam jednog od naših momaka, da vam pokaže put. I tako su sutradan ubrzo nakon izlaska iz Bayburta njihove životinje skrenule s utabanog puta i pošle kamenitim puteljkom koji je mjestimice bio samo kojih metar-dva širok i prolazio pored dubokih provalija. Vodič je ostao uz njih sve dok nisu ponovno skrenuli na glavni put. Sljedeće noći stigli su u Karakočan, gdje je živjelo svega desetak-dvanaestak židovskih obitelji, sve sami imućni trgovci, koji su bili pod zaštitom moćnog vojskovođe Alija ul Hamida. Hamidova je utvrda bila izgrađena u obliku sedmerokuta na visokom brdu s pogledom na grad. Naličila je kakvoj ratnoj galiji bez opreme, oružja i jarbola. Voda se u tvrđavu donosila iz grada, na magarcima, onu iz cisterni nisu trošili – za slučaj opsade. U zamjenu za Hamidovu zaštitu Židovi Karakočana obavezali su se njegova skladišta održavati punima prosa i riže. Rob i njegova tri suputnika nisu vidjeli Hamida, i jedva su čekali da napuste Karakočan, ne želeći ostati u mjestu gdje je sigurnost ovisila o hiru jednog jedinog moćnog čovjeka. Prolazili su krajnje napornim i opasnim krajem, ali je mreža pružanja pomoći putnicima bila vrlo djelotvorna. Svake su noći dobivali novu zalihu pitke vode, dobru hranu i zaklon te upute o tome što ih čeka duž sljedeće etape. S Lonzanova su lica gotovo sasvim iščezle bore zabrinutosti. U petak poslije podne prispjeli su u malo planinsko selo Igdir i u kamenim kućama tamošnjih Židova proveli jedan dan više, da ne bi putovali na šabat. U Igdiru se uzgajalo

voće, i oni su se sa zahvalnošću oblaporno bacili na trešnje i slatko od dunja. Sada se čak i Arije opustio, a Loeb, koji je bio blagonaklon prema Robu, pokazivao mu je tajni jezik znakova kojim se židovski trgovci na Istoku sporazumijevaju bez riječi prilikom sklapanja poslova. – To se izvodi rukama – kaza Loeb. – Ispravljen prst označava deset, savijen pet. Šakom druge ruke uhvaćen prst, tako da mu se vidi samo vršak, znači jedan, otvorena šaka je stotina, stisnuta šaka tisuća. Ujutro kad su napustili Igdir, on i Loeb jahali su jedan pokraj drugog, pogađajući se bezglasno rukama oko nepostojećih brodskih tereta, kupujući i prodajući mirođije, zlato i kraljevstva da bi utukli vrijeme. Staza je bila stjenovita i naporna. – Nismo daleko od planine Ararat – kaza Arij. Rob promotri visoke, negostoljubive vrhunce i sparušen krajolik. – Što li je Noa pomislio napuštajući arku? – reče on, a Arije slegne ramenima. U Naziku, sljedećem gradiću, zadržali su se duže no što je bilo predviđeno. To je naselje bilo sagrađeno duž dugog, vrletnog klanca; brojilo je osamdeset četiri Židova i po svoj prilici trideset puta više Anatolaca. – U gradu će se održati tursko vjenčanje – kaza im rabenu, mršav starac pogurenih ramena i prodorna pogleda. – Već su počeli slaviti i zloćudno su uzbuđeni. Ne usuđujemo se izići iz naše četvrti. Njihovi su ih domaćini četiri dana držali zatvorenima unutar židovskog dijela grada. Židovska je četvrt bila dobro snabdjevena hranom i imala pun zdenac. Židovi Nazika bijahu dobrohotni i srdačni, i premda je sunce ovdje žestoko pržilo, putnici su spavali u svježoj suši, na čistoj slami. Iz grada su dopirali zvuci tučnjave, i pijanog nadglasavanja i lomljenja pokućstva, a u jednom se trenutku s druge strane zida na Židove sručila tuča kamenja, no nitko nije ozlijeđen. U smiraj četvrtog dana sve se stišalo i jedan od rabenuovih sinova usudio se izići te otkrio da su Turci iznureni i pitomi nakon burnog slavlja, i sutradan ujutro Rob i njegova tri suputnika sa zadovoljstvom su napustili grad. Uslijedilo je putovanje kroz kraj u kojem nije bilo židovskih naselja ni zaštite. Treće jutro po odlasku iz Nazika stigli su do visoravni na kojoj se nalazilo jezero obrubljeno širokim obručem bijelog, ispucanog mulja. Sjahali su s magaraca. – Ovo je Urmia – reče Lonzano Robu – plitko slano jezero. U proljeće bujice naplavljuju u nj minerale s okolnih planina. Međutim, kako nema potoka koji bi ga praznio, ljetno sunce ispije svu vodu i ostavija sol po rubovima. Uzmite prstohvat soli i stavite je na jezik. On to učini, skanjujući se, i lice mu se razvuče u grimasu. Lonzano se naceri. – Upravo ste okusili Perziju. Trebalo mu je časak da shvati. – U Perziji smo? – Da. Ovo je granica. Bio je razočaran. Put mu se činio predug za... ovo. Lonzano to primijeti. – Ne brinite, zaljubit ćete se u Isfahan, uvjeravam vas u to. Najbolje će biti da ponovno uzjašemo, čeka nas još dug put. Ali Rob se prvo popišao u jezero Urmia, dodajući svoju specifičnu englesku primjesu slanoći Perzije.

GLA VA 36

LOVAC rije je sad već otvoreno pokazivao svoj prezir. Pred Lonzanom i Loebom pazio je što govori, ali kad se oni ne bi nalazili u blizini dobacivao je Robu zajedljive primjedbe. Čak je i obraćajući se drugoj dvojici Židova često bio više nego samo neprijazan. Rob je bio viši i snažniji. Ponekad mu je trebalo prilično samosvladavanja da ne udari Arija. Lonzanu to nije promaklo. – Nemojte se obazirati na njega – reče Robu.

A

– Arije je... – Nije znao perzijsku riječ za »gnjida«. – Arije čak ni kod kuće ne spada među ugodnije ljude, ali on očito nije stvoren za putovanje. Kad smo otišli iz Maskata bio je u braku nepunu godinu i rodio mu se sin kojega nije želio ostaviti. Od prvog dana je namrgođen. – On uzdahne. – No, svi mi imamo obitelji i često je čovjeku teško biti na putu, daleko od doma, osobito na šabat ili kakav blagdan. – Koliko dugo već izbivate iz Maskata? – upita Rob. – Ovaj put, dvadeset sedam mjeseci. – Ako je život trgovca tako težak i samotan, zašto ga ne promijenite? Lonzano ga pogleda. – To je način kako da Židov opstane – reče on. Zaobišli su sjeveroistočni kut jezera Urmia i ubrzo se ponovno našli u visokim, goletnim planinama. Prenoćili su sa Židovima u Tabrizu i u Takestanu. Rob nije uočavao osobitu razliku između ovih mjesta i sela u Turskoj. Bila su to sumorna planinska naselja sagrađena na izlokanom kamenu, gdje su u hladovini spavali ljudi, a koze bazale oko zajedničkog bunara. Kašan je bio isto takav, ali Kašan je imao lava na ulaznoj kapiji. Pravog lava, golemog. – Ovo je čuvena zvijer, ima joj četrdeset pet pedalja od njuške do repa – ponosno reče Lonzano, kao da je to njegov lav. – Ubio ga je prije dvadeset godina Abdullah šah, otac današnjeg vladara. Tamanio je stoku u ovom kraju punih sedam godina i na posljetku mu je Abdullah ušao u trag i ubio ga. U Kašanu svake godine slave godišnjicu tog lova. Sada je lav umjesto očiju imao suhe marelice i komad crvenog pusta za jezik, a Arij prezirno dobaci da je punjen prnjama i suhim korovom. Generacije moljaca izjele su od sunca otvrdlo krzno, tako da je bio prošaran mrljama ogoljele kože, ali njegove su noge nalikovale stupovima, a i zubi su još uvijek bili njegovi vlastiti, veliki i oštri poput vršaka koplja i Rob, dodirnuvši ih, protrnu. – Ne bih se rado susreo s njim. Arije se posprdno nasmije. – Većina ljudi proživi život a da nikad ne vidi lava. Rabenu Kašana bio je zdepast čovjek, brade i kose boje pijeska. Zvao se David ben

Šauli – Učitelj, i Lonzano reče da već ima ugled učenjaka premda je još mlad. Bio je prvi rabenu kojega je Rob vidio nositi turban umjesto kožnatog židovskog klobuka. Dok je on govorio s njima, na Lonzanovu licu su se ponovno pojavile bore zabrinutosti. – Opasno je krenuti južnim putem kroz planine – reče im rabenu. – Taj put ugrožavaju jake horde Seldžuka. – Tko su Seldžuci? – upita Rob. – Pastirski narod koji živi u šatorima umjesto u naseljima – reče Lonzano. – Ubojice i nesmiljeni borci. Haraju teritorijem s obje strane granice između Perzije i Turske. – Ne možete kroz planine – zabrinuto ponovi rabenu. – Seldžuci su ratnici, ali su mahnitiji od pljačkaških bandi. Lonzano pogleda Roba, pa Loeba i Arija. – U tom nam slučaju preostaju samo dvije stvari. Ostati ovdje u Kašanu i čekati da prođe to sa Seldžucima, što može potrajati mnogo mjeseci, možda čak i godinu. Ili pak zaobići planine i Seldžuke te stići do Isfahana kroz pustinju, a zatim kroz šumu. Kroz tu pustinju, Dašt-i-Kavir, nisam putovao ali prošao sam neke druge i znam da su strašne. – On se obrati rabenuu. – Je li uopće moguće prijeći pustinju? – Ne morate prijeći cijelu Dašt-i-Kavir. Sačuvaj Bože – polako reče rabenu. – Valja presjeći samo jedan njen kut, to je putovanje od tri dana, prvo prema istoku, zatim na jug. I naši ljudi ponekad idu tim putem. Mi ćemo vam reći sve što znamo. Njih se četvorica pogledaše. Napokon Loeb, inače škrt na riječima, prekine muklu tišinu. – Ne želim ostati ovdje čitavu godinu – reče, izražavajući misli sve četvorice. Svaki je kupio veliku mješinu od kozje kože i napunio je prije odlaska iz Kašana. Tako pune bile su vrlo teške. – Zar nam je potrebno toliko vode za tri dana? – upita Rob. – Može se dogoditi nešto nepredviđeno što će nas zadržati u pustinji duže no što mislimo – reče Lonzano. – Osim toga, moramo imati vode i za životinje, jer vodimo magarce i mazge, a ne deve. Vodič iz Kašana jahao je s njima na starom bijelom konju do mjesta s kojeg se od ceste odvajala jedva primjetna uska staza. Dašt-i-Kavir, Slana pustinja, počela je kao neravan, ilovast teren kojim je bilo lakše putovati nego planinama. Isprva su dobro napredovali, što im popravi raspoloženje. Tlo se tako postupno mijenjalo da im se to činilo bezopasnim, ali već do podneva, kad ih je sunce nemilosrdno pržilo, probijali su se kroz tako sitan, dubok pijesak da su kopita životinja naprosto propadala u nj. Svi su sjahali, i dalje su ljudi i životinje nastavili posrtati u ravnopravnoj muci. Robu se sve to činilo kao u snu: ocean pijeska što se prostirao na sve strane dokud oko dopire. Ponegdje bi se oblikovali brežuljci nalik visokim morskim valovima kojih se grozio, na drugim pak mjestima bio je nalik ravnoj glatkoj površini mirnog jezera i tek bi ga malčice mreškao vjetar sa zapada. Nije zamjećivao ni traga života, nikakvih ptica u zraku, kukaca ili crva na tlu, ali popodne naiđu na izbijeljele kosti, naslagane nemarno poput drva za ogrjev iza seoskih kuća u Engleskoj, i Lonzano objasni Robu da to nomadska plemena skupljaju kosti životinja i ljudi i prave ovakve gomile kao neku vrstu putokaza. Već sama pomisao na to da postoje ljudi kojima je ovakvo mjesto dom bila je uznemirujuća, i zato su se trudili držati životinje što tišima, znajući kako daleko dopire revanje magarca kroz taj

nepokretan zrak. Bila je to slana pustinja. Mjestimice je pijesak kojim su gazili vijugao između naslaga slanog mulja poput onoga na obalama jezera Urmia. Šest sati takvog marša posve ih je iscrpilo, i kad su stigli do malog pješčanog brežuljka koji je bacao sjenu pod niskim suncem, ljudi i životinje željno su se nagurali u kakvu-takvu svježinu. Provevši sat vremena u hladu, ponovno su smogli snage da nastave hodati do zalaska sunca. – Možda bi bilo najbolje putovati noću, a za dnevne žege spavati – predloži Rob. – Ne – hitro uzvrati Lonzano. – Jednom sam kao mladić prešao Dašt-i-Lut s ocem, dva ujaka i četiri bratića. Mrtvima pokoj duši. Dašt-i-Lut je također slana pustinja. Odlučili smo putovati noću, i to nam se brzo osvetilo. Slana jezera i močvare što nastaju za vrijeme vlažnog razdoblja brzo se isuše kad nastupi suša i na površini nastaje debela kora, koja se lomi pod težinom ljudi i životinja. Ponekad se pod tom korom nalazi slana voda ili živi pijesak. Zato je opasno putovati noću. Nije želio odgovarati na pitanja o tom svom mladenačkom iskustvu putovanja kroz Dašt-i-Lut, a Rob nije htio navaljivati, sluteći da je to tema koje se bolje ne doticati. Kad se spuštala tama, posjedali bi ili se izvalili na slani pijesak. Ogrjeva nije bilo, niti bi se usudili paliti vatru da je ne uoče kakve neprijateljske oči. Rob je bio tako umoran da je usprkos neudobnosti zapadao u dubok san i budio se tek s prvim sunčevim zracima. Zapanjilo ga je saznanje da ono što mu se u Kašanu činilo obilnom količinom vode u ovoj sušnoj divljini brzo nestaje. Ograničio se na male gutljaje uz kruh koji je jeo za doručak, ostavljajući više za svoje dvije životinje. Njihov bi dio nalio u kožnati židovski šešir i držao ga dok se ne napiju, a potom uživao u vlažnom dodiru šešira na vreloj glavi. Taj dan su klipsali bez zastoja. Kad je sunce bilo u zenitu, Lonzano poče pjevati riječi iz Biblije: Ustaj, zasjaj, jer stiže tvoja svjetlost i nad tobom se nadvija slava Gospodnja. Jedan po jedan i ostali prihvate refren i neko su vrijeme suhim grlima hvalili Gospoda. U jednom trenutku nasta muk. – Konjanici na pomolu! – poviče Loeb. U daljini, prema jugu, ugledaše oblak kakav bi podigla velika vojska i Rob se uplaši da su to pustinjski ljudi koji su obilježili put gomilama kostiju. Međutim, približivši se, vidješe da se radi samo o oblaku. Kad je vreli pustinjski vjetar dospio do njih, magarci i mazge su se instinktivnom mudrošću okrenuli leđima prema njemu. Rob se skutri iza životinja što je bolje umio, dok je vjetar hujao nad njima. Taj je udar bio nalik bunilu. Vjetar je vitlao pijesak i sol koji su Robu palili kožu poput sitnih čestica vrelog pepela. Zrak je postao još sparniji i teži nego prije, i ljudi i životinje bili su izloženi mučnom iščekivanju dok ih je oluja pretvarala u nerazaznatljiv dio okoliša, prekrivši ih dva prsta debelom pokoricom pijeska i soli. Te noći je usnio Mary Cullen. Sjedio je kraj nje i ćutio posvemašnji mir. Na njezinu licu zrcalila se sreća i on je znao da njezin osjećaj ispunjenosti potječe od njega – to ga je radovalo. Ona je počela vesti i najednom se, nije znao ni kako ni zašto, pretvorila u njegovu majku, i njega preplavi takav osjećaj topline i zaštićenosti kakav nije spoznao od devete godine. Probudio se kašljući i pljujući bez sline. Usta i uši bili su mu puni pijeska i soli, a kad je ustao i počeo hodati pri svakom je koraku osjećao oštro trenje između bedara i u stražnjici.

Bilo je to treće jutro. Rabenu David ben Sauli rekao je Lonzanu da dva dana ide put istoka, a zatim jedan prema jugu. Prešli su dio puta za koji je Lonzano vjerovao da vodi u smjeru istoka, a sada su skrenuli u pravcu za koji je držao da vodi prema jugu. Rob nikada nije znao razlikovati istočno od južnog, sjeverno od zapadnog. Pitao se što li će biti s njima ako Lonzano zapravo ne zna odrediti gdje je jug, a gdje istok, ili ako upute rabenua, nisu bile točne. Dio Dašt-i-Kavira kojim su se oni uputili bio je poput dražice u golemu oceanu. Sama pustinja bila je ogromna, ne bi je mogli prijeći. A što ako umjesto da prelaze malenu dragu zapravo idu ravno u središte Dašt-i-Kavira? U tom su slučaju propali. Pitao se nema li možda židovski Bog obračun s njim zbog ove maskerade. Ali Arij, premda ne osobito simpatičan, nije nipošto bio zao, a Lonzano i Loeb su obojica bili vrijedni ljudi; nije bilo logično da bi njihov Bog uništio njih samo zato da kazni jednog goja grešnika. Ali nije se samo on prepuštao sumornim mislima. Osjetivši opće neraspoloženje, Lonzano ih je pokušao ponovno navesti na pjesmu, ali izvio se samo njegov glas, te napokon i on umuke. Rob nali životinjama posljednji, škrti obrok vode i pusti ih piti iz svog šešira. U mješini je preostalo još kojih šest gutljaja. Ukoliko se bliži konac njihovu putovanju kroz Dašh-i-Kavir, to je posve nevažno, a ako se pak kreću u krivom smjeru, ta mu beznačajna količina vode ne može spasiti život, zaključi on. Zato je ispije. Prisilio se da otpija sitnim gutljajima, ali tekućina je ipak učas nestala. Čim se mješina ispraznila spopadne ga jača žeđ no ikad. Ona ispijena voda kao da mu je zakipjela u utrobi i za njom uslijedi mučna glavobolja. Usredotočio se na hodanje, ali shvati da tetura. Ne mogu, pomisli s užasom. Lonzano počne žestoko udarati dlanom o dlan. Aj, di-di-di-di-di, aj, di-di di, di! – zapjeva i uhvati ritam plesa, vrteći glavom, uvijajući tijelo, podižući ruke i koljena u ritmu pjesme. Loebove su se oči zacaklile suzama srdžbe. – Prestani s tim, glupane! – zaurla. Ali već za tren oka i on se iskrevelji te zapjeva i zapljeska poskakujući za Lonzanom. Rob prihvati. Za njim čak i natmureni Arije. Aj, di-di-di-di-di, aj, di-di di, di! Pjevali su isušenim usnama i plesali stopalima koja više nisu ništa ćutjela. Na posljetku su umukli i okončali to sumanuto poskakivanje te nastavili klipsati vukući jednu utrnulu nogu za drugom, ne usuđujući se suočiti s mišlju da su možda uistinu izgubljeni. Rano poslije podne do njih su doprli odjeci grmljavine. Dugo je hučalo u daljini prije nego što se poput vjesnika spustilo nekoliko kapi kiše i nedugo potom su ugledali gazelu, a zatim par divljih magaraca. Njihove životinje su odjednom živnule. Noge su im počele raditi žustrije, a zatim su se od vlastite volje upustile u kas osjećajući miris onoga što je pred njima, a ljudi se popeše na magarce, i sada su opet jahali, znajući da su prešli rubnu granicu pijeska s kojim su se tri dana borili.

Krajolik se rastvorio u ravnicu, isprva obraslu kržljavim raslinjem, a zatim sve zeleniju. Prije sumraka stigli su do lokve oko koje je rasla trska i kružile lastavice ponirući u letu. Arije okusi vodu i kimne. – Dobra je. – Moramo paziti da se životinje ne prenapiju, jer će se skljokati – upozori Loeb. Pažljivo napoje živine i privežu ih za stabla, a zatim se oni napiju, poskidaju sa sebe odjeću i polegnu u vodu utonuvši između trski. – Kad ste prelazili Dašt-i-Lut je li tko stradao? – upita Rob. – Moj bratić Kalman – reče Lonzano. – Imao je dvadeset dvije godine. – Je li propao kroz slanu koru? – Ne. Potpuno mu je popustila samodisciplina i popio je svu svoju vodu. Zatim je umro od žedi. – Počivao u miru – primetnu Loeb. – Kakvi su simptomi umiranja od žedi? Ovo je vidljivo uvrijedilo Lonzana. – Ne želim govoriti o tome. – Pitam vas to kao budući liječnik, ne iz puke znatiželje – kaza Rob i primijeti da ga Arije motri s odbojnošću. Lonzano je nekoliko časaka oklijevao, a zatim kimne. – Moga je bratića Kalmana smutila vrućina i pio je sve dok nije iskapio mješinu. Bili smo se izgubili i svatko je pazio na svoju zalihu. Nije nam bilo dopušteno dijeliti je. Nakon nekog vremena počeo je malaksalo povraćati. Ali nije imao što, u njemu nije bilo tekućine. Jezik mu je pocrnio, a nepce postalo sivkastobijelo. Pomutio mu se razum, zamišljao je da se nalazi u roditeljskom domu. Usne su mu se smežurale, zubi iskezili, a usta zjapila otvorena kao u vuka kad reži. Naizmjence je dahtao i kroz nos ispuštao zvuke nalik hrkanju. Te sam noći, kad nitko nije vidio, prekršio naređenje, navlažio krpu i iscijedio mu malo vode u usta, ali bilo je prekasno. Nakon dva dana bez vode umro je. Šutke su ležali u smeđoj vodi.– Aj, di-di-di-di-di-di, aj, di-di-di-di! – zapjeva odjednom Rob. Zagleda se u Lonzanove oči i oni se osmjehnuše jedan drugom. Na Loebov se otvrdnuo obraz spusti komarac i on ga udari. – Mislim da bi životinje sada mogle dobiti još vode – reče on i svi iziđu iz jezerceta da bi se pobrinuli za svoje životinje. Sutradan su već u zoru zajahali magarce i na Robovo golemo zadovoljstvo uskoro su prolazili pored niza malih jezera okruženih livadama. Pogled na jezera izazvao je u njemu razdraganost. Trava je bila visoka do koljena i svježe mirisala; bila je puna skakavaca i zrikavaca, ali i sitnih komaraca čiji je ugriz pekao i smjesta ostavljao svrbljivu bubuljicu. Još prije nekoliko dana obradovao bi ga pogled na bilo kakvog kukca, ali sada se nije ni obazirao na velike, raskošne livadske leptire, braneći se od ujeda komaraca i mušica i proklinjući ih svim mogućim kletvama. – Oh, Bože, što je to? – poviče Arije. Rob pogleda u smjeru njegova ispružena prsta i vidje kako se iz pravca istoka diže golem oblak. Promatrao je njegovo približavanje s rastućom panikom, jer nalikovao je onom oblaku prašine koji je nosio vrući vjetar pustinjske oluje.

Međutim, iz ovog je oblaka dopirao nedvojbeno zvuk kopita, kao da se na njih sručuje neka golema vojska. – Seldžuci? – prošapta, ali nitko ne odgovori. Blijedi i ispunjeni zebnjom zastali su i promatrali dok se oblak sve više približavao, a zvuk postajao zaglušujuć. Na udaljenosti od pedesetak koraka začuo se topot kao da je tisuću uvježbanih konjanika poteglo uzde na nečiju zapovijed. Isprva nisu ništa razabirali. Potom se prašina donekle slegla i on ugleda krdo divljih magaraca, bezbroj krasnih, zdravih primjeraka poređanih u urednom nizu. Životinje su ljubopitljivo zurile u ljude, a ovi u njih. – Aj! – viknu Lonzano i krdo zaokrene kao po komandi i ponovno se dade u trk, krećući put sjevera i ostavljajući za sobom poruku o mnogostrukosti života. Prolazili su pored manjih krda magaraca i brojnih stada gazela, ponekad su životinje pasle zajedno i očito bile rijetko lovljene jer jedva da su se uopće obazirale na ljude. Ne tako bezazlene bile su divlje svinje, kojih je očito bilo u izobilju. Povremeno bi Rob ugledao kosmatu krmaču ili vepra opakih kljova, a sa svih strana se čulo roktanje životinja što su rovale i šuškale u visokoj travi. Sada su na Lonzanov prijedlog svi zapjevali da bi upozorili divlje svinje na svoje približavanje i tako izbjegli da ih naglo poplašene napadnu. Rob je imao osjećaj da mu po cijelom tijelu nešto gmiže, a duge noge što su visile s malog magarca i vukle se po dubokoj travi kao da su bile osobito izložene i ranjive, ali svinje su se sklanjale pred bučnom ljudskom pjesmom i nisu im stvarale neprilika. Naišli su na brz potok, koji je tekao dubokim jarkom, gotovo okomitih strana, bujno obraslih komoračem, i premda su išli nizvodno i uzvodno, nijedno mjesto im se ne učini prikladnim za prijelaz, pa su na posljetku naprosto povukli životinje u vodu. Bilo je to dosta teško izvesti – magarci i mazge pokušavali su se uspeti zaraslom kosinom na drugu stranu, ali su stalno klizili natrag. U zraku su se miješale kletve s oporim mirisom zgnječenog komorača i prilično je potrajalo dok nisu pregazili zapreku. Prešavši rječicu, zašli su u šumu, stazom nalik onima u Robovom kraju, mada engleske šume nisu bile tako divlje. Ovdje su se guste krošnje stabala isprepletale i priječile pristup suncu, ali je nisko raslinje pod njima ipak zeleno bujalo i vrvjelo od divljači. Prepoznao je jelena, zečeve i jednog dikobraza, a na stablima su bile grlice i nešto što mu se učinilo poput jarebice. Ovakav bi se okoliš svidio Barbiru, pomisli i upita se kako bi Židovi reagirali da zatrubi u saksonski rog. Bili su upravo na jednoj okuci puta, gdje je na Roba došao red da preuzme vodstvo, kad se njegov magarac poplašio. Iznad njih, na velikoj grani, čučala je divlja mačka. Magarac se propne, a mazga iza njih nanjuši miris opasnosti i zanjaka. Pantera mora da je osjetila silan paralizirajući strah. Dok je Rob posezao za oružjem, zvijer, koja se njemu učinila golemom, skoči. Strijela, duga i teška, ispaljena silnom snagom, zabi se u desno oko zvijeri. Oštre kandže zaderale su kožu ubogom magarcu kad se mačka obrušila na Roba i zbacila ga iz sedla. U hipu je ležao pljoštimice na zemlji, prignječen njezinom težinom i gušen njenim mošusnim vonjem. Životinja je ležala na njemu uzduž, tako da mu je glava

bila ispod njezinog stražnjeg dijela, a oči uprte u blistavo crno krzno stražnjice i zagasit krug analnog otvora; desna stražnja šapa, sa zastrašujuće velikim, kao natečenim jastučićima, bila mu je samo nekoliko centimetara od lica. S drugog prsta na šapi bila je sasvim svježe zderana kandža, od čega je ostala krvava, nezacijeljena rana, i Robu je bilo jasno da se s druge strane ove mačke nalaze oči koje nisu sušene marelice i jezik koji nije od crvena pusta. Iz šume se pojave ljudi. Sasvim blizu stajao je njihov gospodar još uvijek držeći luk u ruci. Čovjek je imao na sebi jednostavnu crvenu halju od vatiranog kalika, proste pamučne hlače i cipele od najfinijeg safijana, a na glavi nemarno smotan turban. Imao je kojih četrdesetak godina, bio snažne građe i uspravna držanja, kratke tamne brade, orlovski kukasta nosa. Dok je promatrao kako njegovi goniči vuku mrtvu panteru s krupnog mladog čovjeka, u očima mu je još bio ubojiti sjaj lovca. Rob se nespretno osovi na noge, drhteći i jedva susprežući crijeva da ne prorade. – Uhvatite tog jebenog magarca – reče nikom određenom. Nisu ga razumjeli ni Židovi ni Perzijanci jer je to izgovorio na engleskom. Magarac se međutim vratio sam od sebe, odbijen nepoznatom šumom u kojoj su vjerojatno vrebale druge opasnosti, i sada je stajao tu, drhteći poput svog vlasnika. Lonzano dođe do njega i nešto progunđa prepoznavši čovjeka. Zatim se baciše na koljena u znak poniznog poklona koji su kasnije protumačili Robu kao ruje zamiri, »licem k tlu«, a Lonzano ga oštro povuče k zemlji držeći mu ruku na potiljku, kako bi mu glava bila dovoljno sagnuta. Ova gesta privukla je lovčevu pažnju; Rob začuje zvuk njegovih koraka, a zatim zahvati pogledom cipele od safijana koje su se zaustavile samo nekoliko centimetara od njegove pognute glave. – Jedna golema mrtva pantera i jedan golemi neotesani zimmi – izgovori glas podsmješljivo i cipele se udalje. Lovac i sluge koje su vukle njegov plijen odu ne prozborivši više ni riječi, a oni nakon nekog vremena poustajaše iz klečećeg položaja. – Jeste li čitavi – upita Lonzano. – Da, da. – Kaftan mu je bio razderan, ali on je prošao bez ozljede. – Tko je to? – To je Ala-al-Davla, Šahanšah. Kralj nad kraljevima. Rob je buljio za njima niz cestu kojom su otišli. – Što znači zimmi? – To znači »inovjerac«. Tako ovdje zovu Židove – uzvrati Lonzano.

GLA VA 37

GRAD REBA JIŠAJA n i tri Židova razišli su se dva dana kasnije u Kupayeu, selu na raskrižju puteva, koje se sastojalo od kojih desetak trošnih kuća od opeke. Zaobilaznica preko Dašt-i-Kavira odvela ih je malo previše istočno, ali njemu je preostalo manje od jednog dana puta na zapad do Isfahana, dok su njih čekala još tri puna dana napornog puta prema jugu, a zatim prijelaz preko tjesnaca Hormuz dok ne prispiju kući. Znao je da bez ta tri čovjeka i židovskih sela koja su mu pružila utočište ne bi nikada stigao u Perziju. Rob i Loeb se zagrle. – Pođi s Bogom, rebe Jišaju ben Benjamine!

O

– Pođi s Bogom, prijatelju. Čak je i mrgodni Arij razvukao lice u iskrivljeni osmijeh kad su jedan drugom poželjeli sretan put, nedvojbeno isto tako zadovoljan što se rastaju kao i Rob. – Kad se upišeš u školu za iscjelitelje, moraš izručiti naše pozdrave Arijeovom rođaku, rebu Mirdinu Askariju – reče Lonzano. – Hoću. – On uhvati Lonzanove ruke. – Hvala vam, rebe Lonzano ben Ezra. Lonzano se osmjehnu. – Za nekoga tko je gotovo nežidov bili ste izvrstan suputnik i čestit čovjek. Pođite u miru, Ingilise. – I vi pođite u miru. Tako se uz izmjenu dobrih želja otputiše u različitim pravcima. Rob je jahao na mazgi, jer je nakon napada pantere premjestio zavežljaj na leđa ubogog prestrašenog magarca i sada vodio njega za sobom. Ovako je išlo sporije, ali njega je sve više obuzimalo uzbuđenje i ovaj posljednji dio puta želio je biti opušten da bi mogao uživati. Bilo je dobro da mu se nije nikamo žurilo, jer je cesta bila prilično zakrčena. Začuo je zvuk koji ga je silno razveselio i ubrzo je sustigao kolonu deva sa zvoncima, natovarenih košarama riže. Jahao je iza posljednje deve, uživajući u melodičnom klepetu zvonaca. Šuma se penjala do otvorene visoravni: gdje god je bilo dovoljno vode prostirala su se naizmjence polja na kojima je dozrijevala riža i zelenile se glavice opijumskog maka i površine suhog krševitog tla. Nakon visoravni put je vodio između bijelih vapnenastih brežuljaka; boje su im se mijenjale ovisno o igri sunca i sjene. Na pojedinim mjestima gdje je vađen vapnenac bili su duboki usjeci kamenoloma. Kasno poslije podne mazga se popela na vrh jednog brda i Robu puče pogled na malu rječnu dolinu i – dvadeset mjeseci pošto je napustio London! – on ugleda Isfahan. Njegov prvi, najupečatljiviji dojam bio je zasljepljujuća bjelina, mjestimično prošarana tamnomodrim. Svojim polukružnim i zavojitim oblicima, s velikim svodovitim zgradama

čije su kupole blistale na suncu, s minaretima džamija, nalik prozračnim kopljima, zelenilom vrtova, golemih čempresa i platana, grad je djelovao razbludno. Južna četvrt odsijavala je toplim ružičastim tonovima, tu su se sunčeve zrake odbijale od pješčanih brežuljaka, a ne od vapnenca. Sada više nije bilo odlaganja. – Ej! – podviknu i petama podbode mazgu u slabine. Dok je magarac toptao za njima, oni se izdvojiše iz reda i brzim kasom prestignu deve. Četvrt milje od grada put prijeđe u slikovitu aleju s kaldrmom od oblutaka, prvu popločanu cestu koju je vidio nakon što je otišao iz Carigrada. Bila je vrlo prostrana, s četiri poširoka toka, međusobno odijeljena drvoredima podjednako visokih platana. Aleja je prelazila preko rijeke mostom koji je zapravo bio u lukovima izgrađena brana što je stvarala jezero za navodnjavanje. Pokraj natpisa koji je kazivao da je to Zajande, Rijeka života, bućkali su se i plivali goli, tamnoputi mladići. Aleja ga dovede do visokog kamenog zida i lukom nadsvođenih gradskih vrata. Unutar zidina uzdizali su se raskošni domovi bogataša, s terasama, voćnjacima i vinogradima. Posvuda su se vidjeli prema vrhu zaobljeni lukovi – nad ulazima, prozorima, vrtnim vratima. Iza bogataške četvrti bile su džamije i još veća zdanja visoko ispupčenih kupola, bijelih i zaobljenih, s malenim šiljcima na vrhu, kao da su se graditelji ovog grada beskrajno zaljubili u ženske grudi. Sada je bilo jasno kuda je odlazio kamen iz kamenoloma – sve je bilo od bijela kamena, urešena tamnoplavim pločicama postavljenim tako da tvore geometrijske oblike ili citate iz Kur’ana: »Nema Boga do Njega, najmilostivijega.« »Borite se za Božji nauk.«. »Jao onima koji zanemaruju molitvu.« Ulice su bile pune muškaraca s turbanima, ali nigdje nijedne žene. Prošao je preko golemog otvorenog trga, a zatim, kojih pola milje dalje, preko još jednog. Opijao se zvucima i mirisima. Bio je to nedvojbeno municipij, golemo rasadište ljudskog roda, kakvo je kao dječak upoznao u Londonu i iz nekog je razloga držao pravilnim i doličnim polako jahati kroz taj grad na sjevernoj obali Rijeke života. S minareta su muški glasovi, neki daleki i piskavi, drugi blizu i razgovijetni, počeli pozivati vjernike na molitvu. Sav se promet zaustavio, a ljudi se okrenuli u smjeru koji je jamačno bio jugozapad, u pravcu Meke. Svi muškarci spustili su se na koljena, dlanovima gladeći tlo i prignuvši se naprijed tako da su im čela bila priljubljena uz obli kamen. Rob zaustavi mazgu i iz poštovanja sjaše. Kad je molitva bila okončana, Rob priđe sredovječnom čovjeku, koji je žustro savijao mali molitveni ćilim što ga je bio skinuo sa svojih u volovsku zapregu upregnutih kola i upita ga kako bi došao do židovske četvrti. – Ah, to se zove Jahudija. Morate nastaviti Alejom Jazdgerd sve do židovske tržnice. S njene druge strane nalaze se nadsvođena vrata i iza njih ćete naći svoju četvrt. Ne možete zalutati, zimmi. Svuda naokolo bile su tezge na kojima je bilo izloženo na prodaju pokućstvo, svjetiljke, ulje, kruh, kolači iz kojih se dizao miris meda i začina, odjeća, svi mogući alati, povrće i voće, meso, riba, živad već očerupana ili živa i kreštava – sve ono što je potrebno za

svakodnevni život. Vidio je i mnogo molitvenih šalova, obredne odjeće i filakterija. Za pisarskom tezgom sjedio je izboran starac, pogrbljen nad mastilom i perima, a neka je žena u otvorenom šatoru proricala budućnost. Rob je znao da se nalazi u židovskoj četvrti jer žene su prodavale za tezgama i s košarama preko ruke kupovale po pretrpanoj tržnici. Bile su odjevene u široke crne haljine, a kosa im je bila povezana maramom. Pokoja je na licu imala veo, poput muslimanki, ali većina nije. Muškarci su bili odjeveni poput Roba, s gustim, čupavim bradama. Hodao je polako uživajući u prizoru i zvucima. Prošao je pored dva čovjeka koji su se pogađali oko cijene cipela, tako žučljivo kao da su najljući neprijatelji. Drugi su zbijali šale i dovikivali se na sav glas. Ovdje je trebalo govoriti glasno ako je čovjek htio da ga čuju. Na drugom kraju tržnice prošao je kroz vrata nadsvođena lukom i krenuo zbijenim, uskim uličicama što su se spuštale krivudavom, grbavom strminom do stambene četvrti s klimavim, nejednako sagrađenim kućercima. Većina kuća bila je priljubljena jedna uz drugu, ali tu i tamo izdvajala se poneka kuća na osami, s vrtom, i premda su takva zdanja za engleske pojmove bila skromna, isticala su se među ostalima poput dvoraca. Isfahan je bio star, ali se Jahudija doimala još starijom. Ulice su se zamršeno isprepletale i tek ponegdje otvarale u šire prolaze. Kuće i sinagoge bile su od kamena ili prastare opeke, koja je izblijedjela do svijetloružičastih nijansi. Neka djeca provela su kraj njega kozu. Ljudi su stajali u skupinama, smijali se i razgovarali. Bližilo se vrijeme večere i mirisi iz kuhinja nagnaše mu slinu na usta. Bazao je po četvrti dok nije pronašao staju u kojoj će se pobrinuti za njegove životinje. Prije nego što ih je ostavio iščistio je ožiljke od pandži na magarčevim slabinama koji su lijepo zacjeljivali. Nedaleko od staje otkri krčmu koju je vodio visok starac prijazna osmijeha, s grbom na leđima, zvan Salman Manji. – Zašto Manji? – Rob se nije mogao suzdržati da ne upita. – U mom rodnom selu Razanu živio je moj ujak Salman Veliki, glasovit učenjak – objasni starac. Rob uze ležaj u kutu velike spavaonice. – Hoćete li jesti? Hrana ga je mamila – mali ražnjići od mesa pečenog na žaru, krupna kuhana riža koju je Salman nazvao pilav, male glavice pečenog luka, zagorjelog od žara. – Je li kašer? – mudro upita. – Naravno da je kašer, samo jedite bez straha! Nakon obroka Salman posluži medenjake i ukusno piće koje je nazvao šerbetom. – Dolazite iz daleka?– upita. – Iz Europe. – Europa! Pa da! – Kako ste otkrili? Starac se osmjehnu. – Po tome kako govorite jezik. – Primijeti izraz Robova lica. – Naučit ćete ga bolje, uvjeren sam. Kako je to biti Židov u Europi? Rob nije znao što da odovori, a onda se sjeti Zevijevih riječi. – Teško je biti Židov.

Salman kimnu s razumijevanjem. – Kako je biti Židov u Isfahanu? – Eh, ovdje nije loše. Kur’an poučava ovdašnje ljude da se prema nama odnose s prezirom i zato nam nadijevaju svakojaka imena. Ali oni su navikli na nas, a i mi na njih. U Isfahanu je oduvijek bilo Židova – reče Salman. – Ovaj je grad osnovao Nabukodonosor koji je, prema legendi, ovamo naselio porobljene Židove pošto je osvojio Judeju i razorio Jeruzalem. Potom, devet stotina godina kasnije, šah Jazdgerd zaljubio se u ovdašnju Židovku, po imenu Sušan-Duht, i oženio se njome. Ona je uvelike olakšala uvjete života svom narodu i ovamo se naselilo više Židova. Rob pomisli kako nije morao odabrati bolju masku. Lako će se stopiti s njima, poput mrava u mravinjaku, čim nauči nešto više o njihovu načinu života. Nakon večere pošao je s vlasnikom krčme u Kuću mira, jednu od mnogih sinagoga. Bila je to četvrtasta građevina od prastarog kamena, čije su raspukline bile obrasle mekom smeđom mahovinom, ali se unutra ipak nije osjećala vlaga. Umjesto prozora imala je samo male otvore, a vrata tako niska da se Rob morao prignuti. Mračan prolaz vodio je u unutrašnjost, gdje su se obasjani svjetiljkama ocrtavali stupovi što su podupirali krov, tako visok i zastrt tamom da ga njegove oči nisu razabirale. U središnjem prostoru sjedili su muškarci dok su žene obavljale bogoštovlje iza zida, u malom udubljenju postrance. Rob je mnogo lakše izmolio ma’ariv u sinagogi nego u društvu tek nekolicine Židova na putu. Ovdje je postojao hazan koji je predvodio molitvu i velika skupina vjernika koji su mumljali ili pjevali, svaki prema vlastitom nahođenju, te se pridružio uzbibanom mnoštvu mnogo manje svjestan manjkavosti svog hebrejskog i činjenice da često nije znao pratiti molitvu. Na povratku u krčmu Salman mu se prepredeno osmjehnu. – Možda bi ovako mladom čovjeku godilo malo uzbuđenja, ha? Noću mejdani, trgovi u muslimanskom dijelu grada, ožive. Bude tu žena i vina, svirke i zabave kakvu ne možete ni zamisliti, reb Jišaju. Ali Rob zavrti glavom. – Rado bih to vidio, ali drugi put – uzvrati. – Moram sačuvati bistru glavu za sutrašnji dan jer valja mi obaviti nešto vrlo važno. Te noći nije spavao, već se prevrtao i meškoljio, razmišljajući spada li Ibn Sina u ljude s kojima je lako razgovarati. Ujutro je pronašao javno kupalište, zdanje od opeke sagrađeno nad izvorom tople vode. Trljao se jakim sapunom i čistim platnom dok nije sprao sa sebe naslage prljavštine od puta, a kad se osušio uzme svoj kirurški nož i počne oblikovati bradu, buljeći u svoj odraz u četvrtastom komadu uglačana čelika. Brada mu se bila popunila i on pomisli kako izgleda kao pravi Židov. Odjenuo je bolji od svoja dva kaftana. Nataknuvši kožnati židovski šešir, iziđe na ulicu i upita nekog čovjeka skvrčenih udova kako da dođe do škole za liječnike. – Mislite na madrasu, ono mjesto gdje se uči? Ona je tik do bolnice – kaza prosjak – u Alijevoj ulici, pokraj Džamije petka, u središtu grada. – Za pruženi novčić taj bogalj blagoslovi njegovo potomstvo deset generacija unaprijed. Bila je to duga šetnja. Sada je imao priliku uočiti da je Isfahan grad marljivih ljudi, jer

vidio ih je zaokupljene raznim zanatima – postolare i kovače, lončare i kolare, puhače stakla i krojače. Prošao je pored nekoliko bazara u kojima se prodavala svakovrsna roba. Na posljetku stiže do Džamije petka, masivnog četvrtastog zdanja s veličanstvenim minaretom na koji su slijetale ptice. Iza nje nalazio se trg uglavnom ispunjen tezgama s knjigama i malim zalogajnicama, a onda najzad ugleda madrasu. Oko škole, smještene među još većim brojem knjižara namijenjenih potrebama učenika, bile su duge, niske zgrade sa spavaonicama. Uokolo su trčkarala i igrala se djeca. Posvuda je bilo mladih ljudi, većina sa zelenim turbanima. Zgrade madrase bile su izgrađene od blokova bijelog vapnenca, po uzoru na većinu džamija. Bile su prostrane, a između njih nalazili su se vrtovi. Pod kestenom, bremenitim bodljikavim plodovima, šest mladih ljudi sjedilo je podvijenih nogu i predano slušalo sjedobradog čovjeka s turbanom boje neba. Rob im priđe – ...Sokratovi silogizmi – govorio je predavač. – Da je zaključak logično izveden i točan znamo ako on proizlazi iz druga dva zaključka koji su točni. Na primjer, iz činjenice du su, prvo, svi ljudi smrtni, i, drugo, da je Sokrat čovjek, logički zaključujemo treće – da je Sokrat smrtan. Rob nakrivi usta i pođe dalje, pecnut sumnjom; ima toliko toga što ne zna, previše toga što ne razumije. Zaustavio se pred vrlo starom zgradom uz koju je bila dograđena džamija s ljupkim minaretom da bi upitao studenta sa zelenim turbanom u kojoj od zgrada se predaje medicina. – U trećoj odavde. Ovdje se uči teologija. U zgradi do ove islamsko pravo, a tamo podučavaju medicinu – reče, pokazujući kupolom nadsvođenu zgradu od bijela kamena. Bila je tako slična ostaloj arhitekturi Isfahana da ju je Rob ubuduće, uvijek kad bi pomislio na nju, nazivao Velikom sisom. Do nje se nalazila golema jednokatna građevina čiji je natpis davao na znanje da je to marestan, »mjesto za oboljele«. Znatiželjan, on ne uđe u madrasu, već se popne uz tri mramorne stepenice marestana i uđe kroz kapiju od kovana željeza. Ušao je u zatvoreno dvorište s klupama smještenim pod voćkama i ribnjakom u kojem su plivale šarene ribice. Iz dvorišta su se zrakasto pružali hodnici do prostranih soba. Većina ih je bila puna. Nikada nije najednom mjestu vidio toliko bolesnih i ozlijeđenih ljudi i zapanjeno krene od jedne do druge prostorije. Pacijenti su bili smješteni zavisno o onomu što ih je mučilo: ovdje, duga soba, puna ljudi koji su imali različite prijelome, tamo, oboljeli od groznice: u sljedećoj sobi – on se namršti – očito su bili pacijenti koji su patili od proljeva i drugih poremećaja probavnih organa. Ipak, čak ni u toj prostoriji zrak nije bio onako težak kao što se moglo očekivati, jer imala je velike prozore kroz koje je strujao zrak, zadržavan jedino prozračnom tkaninom protiv insekata. Rob na gornjem i donjem dijelu prozora primijeti utore u koje su zacijelo za zimskog razdoblja uglavljivali kapke. Židovi su bili obijeljeni, a podovi kameni, što je omogućavalo lako čišćenje i unatoč vanjskoj toplini unutrašnjost zgrade održavalo prohladnom. U svakoj prostoriji prštao je mali vodoskok! Rob zastane pred zatvorenim vratima, zatečen natpisom na njima: dar-ul-maraftan – »kloni se onih koji moraju biti vezani«. Otvorivši ih, ugleda tri gola muškarca obrijanih glava i vezanih ruku, s metalnim obručima oko vrata, lancem pričvršćenima za visok

prozor. Dvojica su visjela, usnula ili bez svijesti, ali se treći zapilji u nj i poče zavijati poput zvijeri, dok su mu suze tekle niz mlohave obraze. Stigao je u odaju s operiranim pacijentima i jedva svladao poriv da zastane kod svakog ležaja i zaviri ispod zavoja da bi proučio batrljke amputiranih i rane ozlijeđenih. Biti svakog dana među toliko zanimljivih pacijenata i primati znanje od učenih ljudi! Bilo bi to kao provesti ranu mladost u Dašt-i-Kaviru, a zatim otkriti da si vlasnik oaze, pomisli on. Natpis na vratima sljedeće prostorije bio je pretežak za njegovo znanje perzijskog, ali ušavši smjesta zaključi da su u toj sobi ljudi s bolestima ili ozljedama očiju. Nedaleko od njega stajao je zdepast bolničar, pokunjeno se braneći od bujice pogrdnih riječi. – To je bila greška, gospod’ne Karime Harune – govorio je bolničar. – Ja sam mislio da ste mi rekli da skinem zavoj Esvedu Omaru. – Glup si ko magareća batina – govorio je drugi s krajnjim prezirom. Bio je mlad i atletski građen i Rob se zapanji kad vidje da nosi zeleni turban studenta, jer njegov je nastup bio tako samouvjeren kao da je glavni liječnik odjela. Njegova vitkost nije bila ni u kom slučaju ženskasta, bila je to muška aristokratska ljepota – najljepši muškarac kojega je Rob ikad vidio, sjajno crne kose i duboko usađenih smeđih očiju koje su gnjevno plamtjele. – To je tvoja greška, Rumi. Rekao sam ti da promijeniš zavoj Kuru Jezidiju, a ne Esvedu Omaru. Ostad Džuzdžani je osobno odstranio mrenu s očiju Esveda Omara i naredio mi da pripazim da se njegov zavoj ne dira pet dana. Prenio sam ti tu zabranu, a ti si je prekršio, ti govno. Ne bude li Esved Omar posve bistro vidio i al-Džuzdžani na mene upravi svoj bijes, pobrinut ću se da ti tu tvoju debelu guzicu ispraše dok se ne zažari ko pečeno janje. On primijeti Roba koji je stajao kao ukopan i mrko ga pogleda. – A što ti hoćeš? – Razgovarati s Ibn Sinom o upisu u školu za liječnike. – Svakako. Ali Knezu liječnika nisi najavljen, zar ne? – Ne. – Onda moraš poći na drugi kat zgrade do nas i potražiti hadži Davuta Hoseina, zamjenika upravitelja škole. Upravitelj je Rotun Ibn Nasr, daleki šahov rođak i general u vojsci, koji nosi titulu, ali se nikada ne pojavljuje u školi. Hadži Davut Hosein je izvršni upravitelj, i njemu se moraš javiti. – Student po imenu Karim Harun nakon toga se, i dalje namršten, okrenu natrag bolničaru. – A što ti misliš, bi li sad mogao promijeniti zavoj Kurunu Jezidiju, ti govno s devina kopita. U Velikoj su sisi očito živjeli barem neki od studenata medicine, jer polumračan hodnik na prvom katu bio je načičkan malim izbama. Kroz otvorena vrata u blizini stubišnog odmorišta Rob ugleda dva čovjeka zaokupljena rezanjem žutog psa što je ležao na stolu, po svoj prilici uginuo. Na drugom katu, on zamoli čovjeka sa zelenim turbanom da ga odvede do hadžija te ga napokon uvedu u prijemnu odaju Davuta Hoseina. Zamjenik upravitelja bio je nizak, mršav čovjek, svjestan svoje važnosti, odjeven u tuniku od finog sivog sukna, s bijelim turbanom vjernika koji je obavio hodočašće u Meku.

Imao je sitne tamne oči, a izrazita zabiba na njegovu čelu svjedočila je o gorljivoj pobožnosti. Pošto su izmijenili salame, on sasluša Robovu molbu pažljivo ga promatrajući. – Kažete da dolazite iz Engleske? U Europi? Hmm... koji je to dio Europe? – Sjeverni. – Sjever Europe. Koliko vam je trebalo da stignete ovamo? – Nepune dvije godine, hadži. – Dvije godine! Nevjerojatno. Vaš otac je liječnik, diplomirao na našoj školi? – Moj otac? Ne, hadži. – Hmm. Možda stric. – Ne. Ja ću biti prvi liječnik u obitelji. Hosein se namršti. – Mi ovdje imamo učenike koji potječu iz obitelji s dugom liječničkom tradicijom. Donosite li pismene preporuke zimmi? – Ne, gospodine. – On osjeti kako ga obuzima panika. – Ja sam barbir-ranarnik, već imam nešto prakse... – Nemate nikakvih preporuka od kojega od istaknutih ljudi koji su diplomirali kod nas? – preneraženo upita Hosein. – Ne. – Mi ne primamo na školovanje svakoga tko naiđe. – To nije prolazni hir. Proputovao sam golem put zbog moje odluke da steknem nauk iz medicine. Naučio sam vaš jezik. – Slabo, mogu reći. – Hadži prezirno otpuhnu. – To što mi pružamo nije puki nauk medicine. Mi ne stvaramo zanatlije, već obrazovane ljude. Naši studenti uče teologiju, filozofiju, matematiku, fiziku, astrologiju i pravo, isto toliko koliko i medicinu, te pošto diplomiraju kao svestrani znanstvenici i umnici, mogu odabrati zvanje u onom području u kojem žele: u podučavanju, medicini ili pravu. Rob je čekao s osjećajem da se sve u njemu slama. – Vjerujem da sad shvaćate. To je nemoguće. On je pokušavao shvatiti svoje gotovo dvije godine. Svoj postupak prema Mary Cullen. Znoj koji ga je oblijevao pod užarenim suncem, studen u kojoj je zebao na snijegu i ledu, kiše i oluje kojima je bio izložen. Put kroz slanu pustinju i opasne šume, mučne uspone u kojima je poput mrava svladavao planinu za planinom. – Neću otići dok ne razgovaram s Ibn Sinom – reče odlučno. Hadži Davut Hosein otvori usta, ali u Robovim očima ugleda nešto što ga navede da ih ponovno zatvori. Problijedio je i hitro kimnuo. – Molim, pričekajte ovdje – reče i iziđe iz sobe. Rob ostane sjediti sam. Nakon nekog vremena pojavila su se četiri vojnika. Nijedan nije bio njegova stasa, ali su bili mišićavi. Nosili su kratke, teške drvene palice. Jedan je imao kozičavo lice i uporno

udarao palicom o mesnat dlan lijeve ruke. – Kako se zoveš, Židove? – upita čovjek kozičava lica, nimalo neprijazno. – Jišaj ben Benjamin. – Stranac, Europljanin, kaže hadži? – Da, iz Engleske, zemlje koja je jako daleko odavde. Vojnik kimne. – Jesi li odbio da iziđeš kad te hadži zamolio? – Istina je, ali... – E, sad ćeš izići, Židove. S nama. – Neću izići dok ne razgovaram s Ibn Sinom. Onaj koji je razgovarao s njim zamahne palicom. Ne po nosu, pomisli Rob s užasom. Ali krv smjesta šiknu i sva su četvorica pokazala da znaju kuda i kako valja udarati da budu što djelotvorniji. Tako su ga opkolili da nije mogao zamahnuti rukama. – Do vraga! – promrsi on na engleskom. Nisu ga mogli razumjeti, ali ton je bio dovoljno rječit i oni stanu udarati još jače. Jedan od udaraca pogodi ga iznad sljepoočnice i on iznenada osjeti vrtoglavicu i mučninu. Htio se barem suspregnuti da mu ne pozli u hadžijevom uredu, ali bol je bila prežestoka. Dobro su znali svoj posao. Kad više nije bio opasan, odlože palice i stanu ga vješto tući pesnicama. Povedu ga iz škole, pridržavajući ga ispod ruke. Vani su privezana čekala četiri velika smeđa konja na koje vojnici uzjašu, dok je on posrtao između dviju životinja. Kad god bi pao, što se triput dogodilo, jedan od njih bi sjahao i snažno ga udarao nogom u rebra dok ne bi ustao. Činilo mu se da dugo idu, ali zapravo su odmakli tek nedaleko od zgrada madrase i stigli do male kuće od opeke, oronule i neugledne, ispostave najnižeg ogranka islamskog sudstva, kako je kasnije shvatio. Unutra se nalazio samo drveni stol za kojim je sjedio čovjek narogušena izgleda, razbarušene kose i guste brade, koji je na sebi imao crnu pisarsku odoru, ne mnogo različitu od Robova kaftana. Upravo je otvarao dinju. Četiri vojnika privedu Roba stolu i ostanu stajati s poštovanjem dok je sudac prljavim noktom strugao sjemenke iz dinje u zemljanu zdjelicu. Potom razreže dinju na kriške i stane je polako jesti. Kad ju je zgotovio, on prvo obriše ruke a zatim nož o svoju odjeću, zatim se okrene u smjeru Meke i zahvali Alahu na hrani. Završivši molitvu, uzdahne i pogleda vojnike. – Ludi europski Židov koji je narušio javni mir, mufti – kaza vojnik kozičava lica. – Priveli smo ga na zahtjev hadži Davuta Hoseina kome je opasno prijetio. Mufti kimnu i noktom iščeprka komadić dinje zaostao između zuba. Pogleda Roba. – Nisi musliman, a optužuje te musliman. Riječ nevjernika teško će pobiti riječi vjernika. Imaš li kojeg muslimana koji bi mogao govoriti u tvoju obranu? Rob se upne da nešto izgovori, ali ne uspije proizvesti ni glasa premda su mu od napora klecala koljena. Vojnici ga silom postave u uspravan položaj. – Zašto se ponašaš kao pas? No, dobro. Ti si samo nevjernik koji ne zna naša pravila ponašanja. To zahtijeva milostivost. Vodite ga, neka ga stave u karkan, pod nadležnost

kalantara – kaza mufti vojnicima. Time se Robovo znanje perzijskog povećalo za dvije riječi o kojima je razmišljao dok su ga vojnici odvlačili iz suda i ponovno potjerali između svojih konja. Značenje jedne riječi odmah je naslutio: kalantar, za kojega je mislio da je neka vrsta tamničara, bio je zapravo vojni starješina – komandant gradske straže. Kad su stigli u veliku, sumornu zatvorsku zgradu Rob pomisli da karkan svakako znači – tamnica. Tu ga kozičavi vojnik preda dvama stražarima koji su ga gurali mimo zabravljenih zatvorskih ćelija iz kojih je dopirao smrad trule vlage, ali su nakon prolaza kroz mračni zatvor bez prozora izišli na blistavu svjetlost unutrašnjeg dvorišta gdje su dva duga reda klada bila puna stenjućih ili onesviještenih bijednika. Stražari ga provedu pored njih dok nisu stigli do jedne prazne naprave, koju jedan od njih otključa. – Gurni glavu i desnu ruku u karkan – naredi taj. Rob se instinktivno i od straha trgne unazad, ali oni to protumače kao otpor, u čemu su tehnički gledano, bili u pravu. Stanu ga udarati dok nije pao, a zatim nastave nogama, isto kao vojnici. Rob nije mogao ništa, osim da se sklupča da bi sakrio prepone i digne ruke da zaštiti glavu. Pošto su završili s iživljavanjem, stanu ga vući i namještati poput vreće brašna, dok mu nisu vrat i desnu ruku uvukli u spravu, a onda su zalupili gornju polovicu karkana i čvrsto ga zatvorili zabijajući klin u utor, nakon čega su ga ostavili, više onesviještenog nego pri svijesti, beznadno i bespomoćno visjeti pod nesmiljenim suncem.

GLAVA 38

KAL’AT ile su to uistinu neobične klade, načinjene od jednog pravokutnog i dva četvrtasta komada drva sastavljena u trokut čiji je središnji dio zahvatio Robovu glavu na takav način da je njegovo čučeće tijelo napola visjelo. Desna mu je ruka, ona kojom se jede, bila smještena na kraju dužeg dijela drva i oko zapešća zatvorena u otvor, kao u velikim drvenim lisičinama, jer dok se nalazio u karkanu zatvorenik nije dobivao hranu. Lijeva ruka, ona kojom čovjek otire čelo, nije bila okovana, jer kalantar je bio civiliziran. Povremeno bi mu se vraćala svijest i zurio je u dug dvostruki red klada od kojih je svaka zarobljavala po jednog nesretnika. U njegovu vidokrugu, na drugom kraju dvorišta, nalazio se velik panj. U jednom je trenu usnuo ljude i demone u crnim odorama. Neki je čovjek kleknuo i desnu ruku položio na panj, jedan od demona zamahnu sabljom koja je bila veća i teža od engleskog mača i odsiječe ruku u zapešću, dok su ostali likovi u crnim haljama molili. Stalno iznova taj isti san pod užarenim suncem. A onda drukčiji. Čovjek je kleknuo tako da je položio glavu na panj, očiju izbuljenih put neba. Rob se uplaši da će mu odsjeći glavu, ali oni mu odrežu samo jezik. Kad se ponovno probudio nije vidio ni ljude ni demone, ali su na panju i na tlu oko njega bile svježe mrlje kakve ne ostaju od snova. Pri disanju je osjećao bol. Pretukli su ga kao nikad u životu, i nije bio siguran da mu nije slomljena koja kost. Visio je u karkanu i tiho plakao, trudeći se da ne stvara nikakav zvuk i nadajući se da ga nitko ne gleda. Na posljetku je pokušao olakšati to mučenje razgovorom s onima oko sebe koje je okrećući glavu nekako uspijevao vidjeti. Bio je to napor koji se morao pažljivo izvesti, jer se koža na vratu pri neopreznoj kretnji smjesta zaderala o drvo koje ga je sapinjalo. Njemu slijeva nalazio se čovjek kojega su pretukli do besvijesti i taj se nije micao; mladić s desne strane pomno ga je promatrao, ali bio je ili gluhonijem, ili sasvim tup, ili nije mogao razumjeti njegov manjkavi perzijski. Nakon nekoliko sati stražar je primijetio da je čovjek s njegove lijeve strane mrtav. Odvukli su ga i na njegovo mjesto stavili drugog. Do podneva Robov je jezik bio već posve hrapav i imao je osjećaj da su mu ga usta puna. Nije imao potrebu za mokrenjem ili pražnjenjem jer sunce je iz njega ispilo sve što je tijelo imalo za odbaciti. Povremeno bi mu se činilo da je ponovno u pustinji, a za lucidnih trenutaka jasno bi se prisjećao Lonzanova opisa kako čovjek umire od žeđi, natečena jezika, pocrnjelih desni, u uvjerenju da se nalazi negdje drugdje. Rob okrenu glavu i sretne se s pogledom drugog zatvorenika. Proučavali su jedan drugog i on uoči kako mu je lice natečeno, a usne rasječene.

B

– Zar ne postoji nitko koga bismo mogli moliti za milost? – prošapta. Drugi isprva ništa ne odgovori, možda zatečen Robovim naglaskom. – Samo Alah – na posljetku procijedi. Ni njega nije bilo lako razumjeti zbog rasječene usne. – A ovdje, nitko? – Ti si stranac, zimmi? – Da. Čovjek iskali svoju mržnju na Roba. – Vidio si mulu, stranče. Sveti čovjek ti je presudio. – Činilo se da je izgubio zanimanje i odvratio je lice. Jenjavanje pripeke bilo je pravi blagoslov. Večer je donijela takvu svježinu da je to gotovo bio razlog za radost. Tijelo mu se ukočilo, više nije osjećao bol u mišićima, možda je umirao. Tijekom noći čovjek do njega ponovno prozbori. – Postoji šah, strani Židove – reče. Rob je čekao šutke. – Jučer, na dan naše kazne, bio je četvrtak. Danas je petak. A svakog tjedna na taj dan, radi potpunog očišćenja duše prije sabata,, Ala-al-Daula šah ima primanje za puk i svatko može pristupiti k njegovu prijestolju u Dvorani stupova da se požali na nepravdu. Rob nije mogao zatomiti tračak nade koji se i protiv njegove volje probudio. – Svatko? – Svatko. Čak i zatvorenik može tražiti da svoj slučaj iznese pred šaha. – Ne, to ne smijete! – zatuli neki glas iz tame. Rob nije uspio razabrati iz kojeg karkana dopire. – Izbijte si to iz glave – nastavi nepoznat glas. – Šah gotovo nikad ne mijenja muftijinu presudu ili kaznu. A mule jedva čekaju da se vrate oni koji su tratili šahovo vrijeme svojim poganim jezikom. A onda se jezici sijeku i paraju trbusi, što je sigurno dobro poznato ovom đavolu, tom podlom pasjem sinu koji vam daje zlonamjeran savjet. Uzdajte se u Alaha, ne u Ala šaha. Čovjek njemu zdesna prepredeno se cerio. Cerio kao da je uhvaćen u kakvoj bezazlenoj psini. – Nema nade – primetnu glas iz tame. Zluradost njegova susjeda prijeđe u grčevit napad kašlja i hripanja. Kad je došao do daha reče pakosno: – Da, možemo potražiti nadu u raju. – Više nitko ne progovori. Dvadeset četiri sata pošto je bio smješten u karkan, Rob je oslobođen. Pokušao je stati uspravno, ali se skljokao i ostao tako ležati probadan bolovima dok mu se krv vraćala u mišiće. – Miči se – napokon reče stražar i gurne ga u rebra. On se jedva osovi na noge i odšepa iz zatvora, žureći da se što brže udalji s tog mjesta. Otišao je do velikog trga s platanama i fontanom iz koje je pio i pio, prepuštajući se žeđi kojoj kao da nije bilo kraja. Zatim je zaronio glavu u vodu sve dok mu nije počelo bubnjati u ušima i tek tad je imao osjećaj da je sa sebe sprao bar dio zatvorskog smrada. Ulice Isfahana bile su pune svijeta i ljudi su ga zagledali u prolazu.

Neki mali debeli prodavač hrane u dronjavoj tunici tjerao je muhe od kotla u kojem je vrila hrana iznad posude sa žeravicom, na dvokolici u koju je bio upregnut magarac. Miris iz kotla izazva u Robu takvu slabost da se uplašio. Kad je gurnuo ruku u džep, umjesto novca od kojeg je mogao živjeti još mjesecima, pronađe samo sitnu brončanu kovanicu. Opljačkali su ga dok je bio u nesvijesti. On turobno prokune, ne znajući je li ga okrao onaj vojnik kozičava lica ili zatvorski stražar. Brončani novčić bio je sprdnja, gorka šala lopova, ili ga je možda ostavio iz kakvog iskrivljenog osjećaja vjerskog milosrđa. On ga pruži trgovcu koji mu nagrabi malu porciju masnog pilava. Bio je jako začinjen, pomiješan s grahom. Ili ga je prebrzo progutao, ili mu je tijelo bilo previše iscrpljeno od gladi i sunca što ih je podnio u karkanu, jer gotovo smjesta je sve povratio na prašnjavu ulicu. Na mjestu gdje mu je vrat bio ukliješten u klade tekla je krv, a u očima mu je nabijalo. On se povuče u sjenu platane i osta tako stajati razmišljajući o zelenoj Engleskoj, vlastitom konju i kolima, te novcu skrivenom pod daskama poda i Majstorici Buffington koja je običavala sjediti s njim praveći mu društvo. Gomila je sada postala gušća, rijeka ljudi tekla je ulicom, svi su se kretali u istom smjeru. – Kamo idu? – upita on trgovca hranom. – Na primanje kod šaha – uzvrati čovjek, poprijeko gledajući izubijanog Židova sve dok se Rob nije udaljio. Zašto ne? reče on za sebe. Ima li drugog izbora? Pridružio se plimi koja je nadirala Avenijom Alija i Fatime, prešla četverotračnu Aveniju tisuću vrtova te zakrenula u besprijekorno uređenu aleju na kojoj je bila oznaka: Vrata raja. Bilo je tu mladih i starih, i ljudi neodredive dobi, hadžia s bijelim turbanima i studenata sa zelenim, mula, prosjaka zdravih i osakaćenih, u prnjama i s otrcanim turbanima svih boja, mladih očeva koji su nosili malu djecu i nosača koji su teglili nosiljke, ljudi na konjima i magarcima. Rob ustanovi da žamor skupine iza koje se našao dolazi od jata Židova u crnim kaftanima i nastavi izmučeno gegati za njima poput zalutalog guščeta. Prolazili su kroz hladovinu stabala umjetno uzgojene šume, jer Isfahan nije obilovao drvećem, a zatim, premda su još bili unutar gradskih zidina, pokraj brojnih polja na kojima su pasle ovce i koze, a koja su šahov posjed odvajala od grada kojim je vladao. Sada su se približavali velikom zelenom travnjaku s čije su se svake strane, nalik portalu, nalazila dva kamena stupa. Kad se ukazala prva zgrada vladarevih dvora Rob pomisli da upravo u njoj obitava šah, jer bila je veća od kraljevske palače u Londonu. Ali iza jedne zgrade bila je druga, iza ove opet nova, sve iste veličine, uglavnom od opeke i kamena, mnoge s tornjevima i trijemovima, a svaka s terasama i prostranim vrtovima. Prošli su pored vinograda, staja i dvije trkaće staze, voćnjaka i paviljona punih raslinja, tako milovidnih da Roba obuze želja da se odvoji od gomile i prošeta tom miomirisnom raskoši, ali je znao da je to nedvojbeno zabranjeno. A onda ugleda zdanje tako veličajno i istodobno takve očaravajuće ljupkosti da je jedva mogao vjerovati svojim očima – grudolike kupole opasane bedemima po kojima su koračali stražari pod šljemovima i štitovima što su se prelijevali na suncu, a ponad njih su na povjetarcu vijorile raznobojne zastavice. On povuče za rukav čovjeka ispred sebe, zdepastog Židova kojemu su ispod košulje provirivale rese cicita. – Kakva je to tvrđava?

– Pa, to je Kuća raja, šahovo prebivalište. – Čovjek se zabrinuto zagleda u nj. – Vi krvarite, prijatelju. – Ah, nije to ništa, mala nezgoda. Kolona se slijevala duž glavnog prilaznog puta, a kad su prišli bliže on vidje da je središnji dio palače opasan širokim opkopom. Pokretni je most bio dignut, ali se s ove strane opkopa, tik do širokog ulaza kroz glavnu kapiju, nalazio prolaz kroz koji je ulazila gomila. Unutra je bio prostor velik kao pola katedrale sv. Sofije u Carigradu. Pod je bio od mramora, zidovi i visoki svodovi kameni, sa znalački izvedenim otvorima kroz koje je danje svjetlo ugodno obasjavalo cijelu prostoriju. Bila je to Dvorana stupova, nazvana tako jer su se uz sva četiri zida nalazili kameni stupovi, s vješto izdjeljanim ukrasima i žljebovima. Podnožje svakog stupa bilo je isklesano u oblika šapa različitih životinja. Kad je Rob ušao, dvorana je već bila napola puna, a odmah za njim ušla je nova gomila ljudi sabivši ga među onu grupicu Židova. Niz dvoranu su vodili prolazi odvojeni užetom. Rob je stajao i promatrao, zamjećujući sve s novim intenzitetom, jer vrijeme provedeno u karkanu utisnulo je u njega svijest o tome da je stranac; postupke koji bi se njemu činili prirodnim, Perzijanci bi mogli smatrati barbarskim i buntovnim, i postane mu jasno da mu možda čak i život ovisi o tome da valjano procijeni kako se oni ponašaju i kako razmišljaju. Uočio je da ljudi više klase, odjeveni u izvezene hlače i tunike, u svilenim turbanima i brokatnoj obući, ujahuju u dvoranu na konjima kroz poseban ulaz. Kojih sto pedesetak koraka od prijestolja svakoga od njih bi zaustavljali sluge koji bi im pridržali konja i za uslugu dobivali novčić, i od te povlaštene distance oni su nastavljali pješice sa sirotinjom. Kroz gomilu su se stali probijati niži činovnici s turbanima na glavi, odjeveni u sivo, zahtijevajući da upišu imena molitelja, na što se Rob progura do jednoga od njih kojemu je s dosta muke objasnio kako se piše njegovo ime i koje je ovaj upisao na čudno tanak i nekako previše proziran list pergamenta. Na uzdignuti podij u prednjem dijelu dvorane, na kojem se nalazilo veliko prijestolje, stupi visok čovjek. Rob je bio predaleko da bi mogao uočiti detalje, ali taj čovjek nije bio šah, jer je sjeo u manju stolicu, koja je bila niže i udesno od vladareva prijestola. – Tko je to? – upita Rob Židova kojemu se već prije bio obratio. – To je veliki vezir, sveti imam Mirza-abul-Kandrase. Židov zabrinuto pogleda Roba, jer nije mu promaklo da je i on jedan od molitelja. Šah Ala-al-Davla stupi na podij, otpaše sablju i odloži je na pod prije nego će sjesti na prijestolje. Sav puk u Dvorani stupova baci se na tlo izvodeći nije zamin, dok je imam Kandrase prizivao milost Alaha nad onima koji su došli da potraže pravdu kod Lava od Perzije. Saslušavanje je odmah počelo, ali unatoč muku koji je iznenada zavladao, Rob nije mogao jasno razabrati ni riječi molitelja ni odgovore. Međutim, kad god bi poglavar progovorio, njegove su riječi razgovijetno ponavljali glasovi strateški raspoređeni unutar dvorane, tako da su svi mogli pratiti točno prenošene riječi obiju strana. Prvi se slučaj ticao dvojice vjetrom i suncem opaljenih pastira iz sela Ardistana, koji su pješačili dva dana da stignu u Isfahan i svoju razmiricu iznesu pred šaha. Bili su u oštroj raspri oko toga tko je vlasnik mladog jareta. Jedan od njih bio je vlasnik ženke, koze, koja

je dugo bila jalova i neprijemljiva. Drugi je tvrdio da je on pripremio kozu za uspješno parenje s jarcem i zato polaže pravo na pola jareta. – Jeste li se poslužili magijom? – upita imam. – Vaše blagorodstvo, nisam učinio ništa doli joj ugurao unutra pero i tako je uspalio – uzvrati čovjek na što gomila zaurla od smijeha i stade toptati nogama. Imam u hipu izjavi da je šah naklonjen onom koji tako vješto barata perom. Za većinu prisutnih bila je to zabava. Šah nije prozborio ni riječi. Možda je svoje odluke saopćavao Kandraseu nekim znakom, ali činilo se da sva pitanja i odluke potječu od imama, koji nije trpio glupane. Naprasit učitelj, nauljene kose, s malom bradicom koja je bila savršeno šiljato potkresana, u bogato izvezenoj tunici koja je na njemu izgledala kao da je odbačena iz garderobe kakvog bogataša, iznio je molbu za osnivanje nove škole u gradu Nainu. – Ne postoje li tamo već dvije škole? – oštro upita Kandrase. – To su bijedne škole u kojima podučavaju bezvrijedni ljudi, Vaše blagorodstvo – bez krzmanja uzvrati učitelj. Iz svjetine se izvi mrmor neodobravanja. Učitelj nastavi čitati molbu u kojoj se preporučalo postavljanje upravitelja u novopredloženoj školi, a svi zahtjevi koje bi takva osoba imala ispuniti bili su razrađeni tako pomno, do u najbeznačajniju pojedinost, da se dvoranom pronijelo podrugljivo smijuljenje, jer bilo je očito da ih može zadovoljiti samo dotični predlagač. – Dosta – upade Kandrase. – Ova je molba ljigava i samodopadna, i stoga vrijeđa šaha. Neka ovaj čovjek bude išiban s dvadeset udaraca, pod nadzorom kalantara i neka to umilostivi Alaha. Pojaviše se vojnici, mašući palicama, od čega Rob smjesta osjeti kako mu bride masnice, i odvedoše učitelja koji je pritom brzorječicom protestirao. Sljedeći slučaj nije bio osobito zabavan – radilo se o dva postarija plemića u skupoj svilenoj odjeći koji su imali različito mišljenje u pogledu prava na ispašu. To je potaklo beskonačnu, poluglasnu raspravu o nekim prastarim ugovorima između davno pokojnih predaka, pri čemu je slušateljstvo zijevalo, mrmljalo zbog premalo zraka u krcatoj dvorani i tužilo se na bolove u umornim nogama. Izricanje presude nikoga nije zanimalo. – Neka pristupi Jišaj ben Benjamin, Židov iz Engleske – pozva netko. Njegovo ime osta načas visjeti u zraku, a zatim poput jeke stane odzvanjati dvoranom dok su ga za to zaduženi ljudi ponavljali. On pođe hramajući duž prolaza prekrivenog sagom, svjestan svog uprljanog, razderanog kaftana i zgnječenog kožnatog židovskog šešira koji je odgovarao njegovom izmasakriranom licu. Najzad je stigao do prijestolja i triput ponovio ruje zamin kako je uočio da ostali čine. Kad se uspravio vidje imama u crnim haljama mule, šiljasta nosa smještenog na krutom licu uokvirenom čelično sivom bradom. Šah je nosio bijeli turban vjernika koji je posjetio Meku, ali je u njegove nabore bio umetnut tanak zlatni dijadem. Njegova duga bijela tunika bila je od glatke prozračne tkanine, izvezene bijelim i plavim svilenim koncem. Noge su mu do koljena bile omotane tamnoplavim suknom, a plave zašiljene cipele izvezene krvavo crvenim. Pogled mu se

doimao tupim, kao da ništa ne vidi, slika i prilika čovjeka koji ni za što ne mari i koji se dosađuje. – Dakle, Ingilis – primijeti imam. – Trenutačno ste naš jedini Ingilis, jedini Europljanin. Što vas je dovelo k nama u Perziju? – Potraga za istinom. – Želite li prihvatiti istinsku vjeru? – upita Kandrase, gotovo ljubazno. – Ne, jer svi se slažemo da nema Alaha do Njega, On je najmilostiviji – reče Rob, blagosiljajući u sebi duge sate provedene uz Šimona Ben ha-Levija, učenog trgovca. – U Kur’anu piše: »Neću se moliti onom kojem se ti moliš, niti ćeš se ti moliti onom kojem se ja molim... Ti imaš svoju vjeru, a ja imam svoju«. Mora biti kratak, podsjeti se. Bez emocija i govoreći sažeto, on ispriča kako se našao u prašumi zapadne Perzije kad se na njega bacila zvijer. Činilo se da je i šah počeo slušati. – Tamo gdje sam ja rođen nema pantera. Nisam imao oružje, niti sam znao kako se boriti protiv takve životinje. Ispričao je kako mu je život spasio Ala-al-Davla šah, lovac na divlje mačke kao što je bio i njegov otac Abdullah šah koji je ubio kašanskog lava. Oni koji su se nalazili bliže prijestolju počnu žustrim uzvicima odobravanja hvaliti svog vladara. Kako su ponavljači prenosili priču onima koji su bili predaleko da bi je odmah čuli, dvoranom se stane prenositi zadivljeni mrmor. Kandrase je sjedio nepomičan, ali Robu se iz njegova pogleda učini da nije zadovoljan pričom ni reakcijama koje je izazvala kod svjetine. – Skrati priču, Ingilise – reče hladno – i kaži kakvu molbu polažeš pred noge jedinog pravog šaha. Rob duboko udahne da bi se sabrao. – Budući da je također zapisano kako je onaj koji spasi život odgovoran za nj, molim šahovu pomoć u pokušaju da učinim svoj život vrijednim postojanja. – Ispričao je o svom uzaludnom pokušaju da bude primljen za studenta u Ibn Sininu školu za liječnike. Priča o panteri bila se sada pronijela u najudaljenije dijelove dvorane i golemo se slušateljstvo uzbibalo od postojanog toptanja nogama. Nema sumnje da je Ala šah bio navikao na strah i pokornost, ali možda je proteklo mnogo vremena otkad mu je svjetina spontano klicala. Po izrazu njegova lica dalo se zaključiti da mu taj zvuk godi kao najumilnija glazba. – A-ha! – Jedini pravi šah nagne se naprijed i oči mu zasjaju, po čemu Rob zaključi da se sjeća i njega i epizode iz lova u kojoj je bila ubijena pantera. Njegove se oči na tren sretnu s Robovim, a zatim se okrene imamu i progovori, prvi put otkad je počela audijencija. – Daj Hebreju kal’at – reče. Iz nekog razloga iz gomile se začuje razdragan smijeh.

Poći ćete sa mnom – pozva ga prosijedi vojnik. Za nekoliko će godina biti starac, ali za sada je još bio moćan i snažan. Na glavi je imao plitku kacigu od uglačana metala, a na smeđoj vojničkoj tunici kožnati prsluk i sandale s kožnatim remenjem na nogama. Zacijeljene rane govorile su o njegovoj prošlosti: na objema mišićavim, preplanulim rukama isticali su se bijeli ožiljci od uboda sabljom, lijevo mu je uho bilo spljošteno, a usta iskrivljena od stare duboke rane pod desnom jagodicom. – Ja sam Kaf – reče. – Zapovjednik garde. Zadužen sam za ovakve kao što ste vi. – Pogled mu skrenu k Robovom vratu i on se osmjehnu. – Karkan? – Da. – Karkan je kurvinska stvar – kaza Kaf s uvažavanjem. Izišli su iz Dvorane stupova i krenuli prema stajama. Po velikoj zelenoj livadi galopirali su konjanici vitlajući dugim motkama nalik izokrenutim pastirskim štapovima, ali nitko nije padao s konja. – Nastoje udariti jedni druge? – Nastoje udariti loptu. To je štapomet, konjička igra. – Kaf ga promotri. – Vi mnogo toga ne znate. Znate li što je kal’at? Rob odmahne glavom. – U drevna vremena, kad bi netko stekao naklonost perzijskog kralja, vladar bi skinuo kal’at, plašt koji je bio dio kraljeve odjeće, i podario ga tome u znak svoje blagonaklonosti. Taj se običaj zadržao kroz stoljeća kao znak kraljevske milosti. Sada se »kraljevski plašt« sastoji od novca za život, odjeće, kuće i konja. Robu se zavrti u glavi. – Znači da sam bogat? Kaf mu se naceri kao da hoće reći da je budala. – Svaki je kal’at jednaka čast, ali način na koji se iskazuje vrlo je različit. Ambasador naroda koji je saveznik Perzije dobit će najskupocjeniju odjeću, palaču čiji sjaj tek malo zaostaje za Kućom raja i rasnog konja s ormom ukrašenom dragim kamenjem. Vi, međutim, niste ambasador. Iza staja nalazio se golem obor u kojem se komešalo silno mnoštvo konja. Barbir mu je uvijek govorio da kod odabira konja valja tražiti životinju koja ima glavu princeze, a stražnjicu kao debela kurva. Rob ugleda sivca koji je savršeno odgovarao tom opisu, a uz to imao i nešto kraljevsko u pogledu. – Mogu li dobiti ovu kobilu? – upita uprijevši u nju prstom. Kaf se nije potrudio da mu odgovori kako je to konj dostojan kakvog princa, ali kiseo, podrugljiv osmijeh na njegovim usnama bio je dovoljno rječit. Zapovjednik garde odveže osedlanog konja i zajaše. Ujahao je u masu uzvrpoljenih tjelesa i vješto odvojio prikladnog, ali nekako beživotnog, smeđeg konja kratkih, snažnih nogu i čvrstih leđa. Pokaza Robu velik žig u obliku tulipana, koji se nalazio na lijevom bedru konja. – Ala šah jedini je uzgajivač konja u Perziji i ovo je njegov znak. Ovog konja možete zamijeniti za drugog s istim znakom, ali ga ne smijete prodati. Ugine li, izrežite komad kože na kojem je žig, i dat ću vam drugog. Kaf mu pruži novčanik u kojem je bilo manje novca no što bi ga Rob mogao zaraditi prodajući Univerzalni specifik u jednom jedinom selu. Odjeća koju mu je dao bila je solidno načinjena, ali obična. Sastojala se od širokih hlača što su se oko pasa vezivale konopom, lanenih nazuvaka koji su se omatali iznad hlača, poput zavoja od gležnja do koljena, široke košulje koja je dosezala do koljena, a zvala se hamisa, tunike koju su

nazivali durra, dva kaputa za različita godišnja doba – jedan kratak i lagan, a drugi dug i obrubljen ovčjim krznom, držača za turban u obliku čunja, zvanog kalansove, i smeđeg turbana. – Imate li zeleni? – Ovaj je bolji. Zeleni turbani su bijedni, načinjeni od teškog sukna i nose ih samo studenti i najsiromašniji među siromašnima. – Ipak bih zeleni – bio je uporan Rob, te mu Kaf dade jeftin zeleni turban, poprativši to posprdnim pogledom. Na zapovjednikov povik da mu dovedu njegova konja skočile su uvijek spremne ulizice i pokazalo se da je to arapski pastuh, vrlo sličan sivoj kobili koja se bila dopala Robu. Tako je na svom krotkom smeđem konju i noseći vreću s upravo dobivenom odjećom jahao za Kafom poput njegova paža, sve do Jahudije. Dugo su vrludali uskim uličicama Židovske četvrti dok Kaf nije najzad zaustavio konja, pred malom kućicom od stare tamnocrvene cigle. Kraj kuće je bila i mala staja, tek krov na četiri motke, i malešan vrt, u kojem gušter hitro pogleda Roba, a zatim šmugne u pukotinu u kamenu zidu. Četiri zarasla stabla marelice bacala su sjenu na trnovito grmlje koje će svakako morati iskopati. U kući su bile tri prostorije, jedna zemljanog poda, a druge dvije s podom od istih onakvih crvenih cigli od kakvih su bili zidovi, mjestimice duboko izdubenih nogama mnogih generacija. U kutu jedne sobe na prljavom podu ležao je sasušen miš, poput mumije, i u zraku se osjećao slab, ali oduran smrad od njegova raspadanja. – To je vaše – reče mu Kaf. Nato kimne i ode. Čak i prije nego što su posve utihnuli zvuci kopita njegova konja, Roba su izdale noge. On se sruči na prljav pod i ostane tako ležati, svjestan samo mrtvog miša u kutu. Spavao je osamnaest sati. Kad se probudio bio je sav ukočen i bolan, poput kakva starca umrtvljenih zglobova. Sjedio je u tihoj kući i zurio u zrnca prašine u sunčanim zracima što su prodirali kroz pukotinu za dim na krovu. Kuća je bila prilično oronula – žbuka po zidovima od ilovače ispucala, a jedna od prozorskih dasaka istrunula – ali bilo je to prvo uistinu njegovo prebivalište otkad su mu roditelji umrli. U staji je na svoj užas zatekao svog novog konja nenapojenog, nenahranjenog i još uvijek osedlanog. Pošto mu je skinuo sedlo i u šeširu donio vode s obližnjeg javnog bunara, pohitao je do one staje u kojoj je ostavio mazgu i magarca. Kupio je drvena vjedra, slame i košaru zobi te ih na magarcu prenio kući. Pobrinuvši se tako za životinje, navuče novu odjeću te krene u javno kupalište svrativši prije do Salmana Manjeg. – Došao sam po svoje stvari – reče starom krčmaru. – Tu su, premda sam vas već bio oplakivao jer su prošle dvije noći a da se niste vratili. – Salman je sa strahom zurio u nj. – Priča se da je neki strani zimmi, europski Židov, išao u audijenciju i od šaha Perzije zadobio kal’at. Rob kimnu. – To ste uistinu bili vi? – prošapta Salman. Rob se sruči na klupu. – Posljednji put sam jeo onda kad ste me vi nahranili. Salman mu smjesta donese hranu. Isprva je oprezno kušao malo kruha i kozjeg mlijeka,

ali zatim, budući da želudac nije uzvraćao ničim do gladi, prijeđe na četiri kuhana jaja, još kruha, malen tvrd sir i zdjelu pilava. Udovima mu ponovno počne kolati snaga. Dugo je ostao u kupalištu, tažeći svoje bubotke. Kad je navukao novu odjeću osjetio se poput stranca, mada ne u onoj mjeri u kojoj se osjetio strancem kad je prvi put odjenuo kaftan. S mukom je namotao poveze oko nogu, ali shvati da će mu za ovijanje turbana trebati nečija poduka te zasada ostane u kožnatom židovskom šeširu. Vrativši se kući izbacio je uginulog miša i procijenio svoj položaj. Zadobio je neke skromne blagodati, ali to nije bilo ono što je tražio od šaha i obuzme ga neodređena strepnja. U tom ga raspoloženju zateče dolazak Kafa, još uvijek jednako neprijaznog, koji odvije tanak list pergamenta i stane glasno čitati: ALAH Proglas Kralja svijeta, Uzvišenog i Veličanstvenog Gospodara, neusporedivo Najvišeg i Najmoćnijeg, Veličajnog po titulama, nepovredivog Temelja Kraljevstva, Odličnog, Plemenitog i Velikodušnog, Lava od Perzije i Najmoćnijeg gospodara univerzuma. Upućuje se guverneru, upravitelju, i ostalim Kraljevim službenicima grada Isfahana, sjedišta Monarhije i domaje znanosti i medicine. Ovime se daje na znanje da je Jišaj ben Benjamin, Židov i barbir-ranarnik iz grada Leedsa u Engleskoj, došao u naše Kraljevstvo, najmudrije vođeno na cijelom svijetu i glasovito utočište potlačenih, te pokazao sposobnost i dostojanstvo da se pojavi pred Očima Najuzvišenijeg, ponizno tražeći pomoć pravog Namjesnika pravog Proroka koji je u Raju, to jest, našeg Najplemenitijeg Veličanstva. Ovime se svima daje na znanje da je Jišaj, sin Benjamina iz Leedsa, stekao Kraljevu milost i blagonaklonost te mu je shodno tome uručen Kraljevski kal’at sa svim počastima i blagodatima, i svi se imaju prema njemu odnositi u skladu s time. Također primite na znanje da kršenje ovog Proglasa povlači za sobom teške kazne i nemoguće ga je pogaziti a da se ne izložite Najtežoj presudi. Zapisano trećeg pandžšanbea mjeseca radžaba, u ime našeg Najuzvišenijeg Veličanstva, od strane Njegovog Poslanika na Plemenitim i Svetim mjestima, Čuvara Palače žena Najuzvišenijeg, Imama Mirze-abul Kandrasea, Vezira. Pri obavljanju svih svjetovnih poslova, valja se uzdati u pomoć Svevišnjeg Boga. – Ali, ništa se ne kaže o školi! – Rob nije mogao suspregnuti pitanje. – Nisam zadužen za školu – uzvrati zapovjednik garde i ode isto tako naglo kao što je došao. Malo kasnije dva su krupna nosača donijela do Robovih vrata nosiljku s hadži Davutom Hoseinom i pozamašnom količinom smokava u znak dobrih želja da novi dom ispuni sladak okus sreće. Sjeli su na zemlju, usred mrava i pčela, u zapuštenom malom voćnjaku i jeli smokve. – Ova stabla marelica još uvijek su u izvrsnom stanju – reče hadži, znalački ih motreći. Stane nadugo i naširoko objašnjavati kako se četiri drveta mogu posve oporaviti bude li ih

marljivo potkresavao i zalijevao te hranio konjskim gnojem. Napokon Hosein ušuti. – Molim?... – promrmlja Rob. – Čast mi je prenijeti vam pozdrave i čestitke plemenitog Abu Ali al-Husaina Ibn Abdullaha Ibn Sine. – Hadži se znojio i tako problijedio da se zabiba na njegovu čelu još više isticala. Rob se sažali nad njim, ali ne toliko da bi to umanjilo golemo zadovoljstvo trenutka – slađe i slasnije od omamljujućeg mirisa sitnih marelica što su padale sa stabala – kad je Hosein Jišaju, sinu Benjaminovu, pružio poziv da se upiše na madrasu i studira medicinu pri marestanu, gdje uz Božju pomoć i znanje možda dostigne zvanje liječnika.

KNJIGA ČETVRTA MARESTAN

GLAVA 39

IBN SINA rvo studentsko jutro Roba J.-a osvanulo je najavljujući vruć, težak dan. Pomno je odjenuo novu odjeću i zaključio da je prevruće za poveze oko nogu. Bezuspješno je pokušavao proniknuti u tajnu zavijanja zelenog turbana i na posljetku dao novčić nekom momku s ulice koji mu je pokazao kako treba čvrsto omotati presavijenu tkaninu oko kalansove, a zatim uredno zataknuti zadnji kraj. Kaf je međutim imao pravo kad je rekao da je zeleno sukno vrlo teško; zeleni je turban zacijelo težio nekoliko kilograma i on najzad odluči da skine taj neugodan teret s glave i stavi kožnati židovski šešir – kakvo olakšanje! On ga je učinio smjesta prepoznatljivim kad se približio Velikoj sisi, gdje je stajala grupica mladića sa zelenim turbanima i razgovarala. – Evo tvoga Židova, Karime – uzviknu jedan od njih. Sa stepenica ustane mlad čovjek i krene prema njemu i on odmah prepozna naočitog, vitkog studenta koji je kudio bolničara prilikom njegovog prvog posjeta bolnici.

P

– Ja sam Karim Harun. A vi Jišaj ben Benjamin. – Tako je. – Hadži me odredio da vam pokažem školu i bolnicu i objasnim ono što vas bude zanimalo. – Zažalit ćeš što nisi ostao u karkanu, Hebreju! – dobaci netko i studenti se nasmijaše. Rob se osmjehnu. – Sumnjam – reče. Bilo je očito da je cijela škola čula priču o europskom Židovu koji je završio u zatvoru, a zatim na šahovu intervenciju stekao pravo da pristupi sveučilištu. Krenuli su od marestana, ali je Karim hodao prebrzo – svojeglav i nemaran vodič koji nije skrivao želju da što prije obavi mrski zadatak. Rob je ipak uspio zaključili da je bolnica podijeljena na muški i ženski odjel. Muškarci su imali bolničare, a žene bolničarke i ženske nosače. Jedini muškarci kojima je bilo dopušteno pristupiti ženama bili su liječnici i njihovi muževi. Dvije prostorije služile su za kirurške zahvate, a nalazila se tu i duga odaja niska stropa, ispunjena policama s uredno označenim posudicama i bocama. – Ovo je hazanat-uš-šaraf, riznica lijekova – kaza Karim. – Ponedjeljkom i četvrtkom liječnici imaju kliniku na školi. Pošto pregledaju i obrade pacijente, ljekarnici spravljaju lijekove koje liječnici odrede. Ljekarnici marestana precizni su do najmanje sitnice i, osim toga, pošteni. Većina ljekarnika u gradu pasji su sinovi koji će vam prodati bočicu pišaline i zaklinjati se da je ružina vodica. U susjednoj školskoj zgradi Karim mu je pokazao sobe za preglede, predavaonice i

laboratorije, kuhinju i zajedničku blagovaonicu te veliko kupalište za predavače i studente. – Ima četrdeset osam liječnika i kirurga, ali nisu svi predavači. Uključujući vas, studenata medicine ima dvadeset sedam. Svaki je student dodijeljen nekolicini liječnika. Trajanje naukovanja i cijelog studija varira od studenta do studenta. Usmenom ispitu pristupate kad god prokleto vijeće predavača zaključi da ste spremni. Prođete li, dobivate titulu hakima. Padnete li, ostajete student i morate nastaviti učiti do naredne prilike. – Koliko dugo ste vi ovdje? Karim ga srdito prostrijeli pogledom i Rob shvati da je postavio neprilično pitanje. – Sedam godina. Dvaput sam pristupio ispitima. Prošle sam godine pao iz filozofije. Drugi put sam pokušao prije tri tjedna i slabo odgovorio na pitanja iz pravne znanosti. Ama, što se mene tiču povijest logike i presedani u pravu? Ionako sam već dobar liječnik. – On gorko uzdahne. – Osim predavanja iz medicine, morate pohađati predavanja iz prava, teologije i filozofije. Sami možete birati koja. Najbolje je uvijek ići kod istih predavača – otkrije on preko volje – jer neki su milostivi prilikom usmenog ispita ako vas već bolje poznaju. – Svi studenti madrase moraju pohađati jutarnja predavanja iz svake discipline. Poslije podne, studenti prava sastavljaju prikaze parnica ili odlaze na sudove, budući teolozi hitaju u džamije, filozofi čitaju ili pišu, a medicinari naukuju u bolnici. Poslije podne liječnici idu u bolničku vizitu, a pripravnici s njima, te im dopuštaju da pregledaju pacijente i predlažu način liječenja. Liječnici postavljaju bezbroj poučnih pitanja. To je sjajna prilika da naučite ili... – on se kiselo osmjehne – ...da postanete običan šupak. Rob se zagleda u lijepo, nesretno lice. Sedam godina, pomisli zdvojno, i nikakve perspektive osim nesigurnih izgleda. A taj je čovjek zacijelo pristupio studiju medicine s daleko boljom pripremom od njegova površnog znanja! Ali strahova i kolebanja nestalo je čim su ušli u knjižnicu, koju su nazivali Kućom znanja. Rob nije mogao ni zamisliti da bi na jednom mjestu moglo biti toliko knjiga. Neke su bile napisane na pergamentu od životinjske kože, ali ih je većina bila na nekom tanjem materijalu na kakvom je bio ispisan i njegov kal’at. – Perzijski pergament je prilično slab – primijeti on. Karim prezirno otpuhne: – Nije to pergament, to se zove papir, izum onih kosookih s Istoka koji su vrlo pametni nevjernici. Vi u Europi nemate papir? – Nikad ga nisam vidio. – Papir nije ništa drugo do stare krpe koje se štuku, istutkaju sa životinjskim ljepilom, a zatim tiješte. Vrlo je jeftin, mogu si ga priuštiti čak i studenti. Kuća znanja zanijela je Roba kao ništa dotad. Polako je koračao prostorijom dodirujući knjige i čitajući imena autora od kojih su mu samo neka bila poznata. Hipokrat, Dioskorid, Ardigen, Rufo iz Efeza, besmrtni Galen... Oribazije, Filagrije, Aleksandar iz Trallesa, Pavao Eginski... – Koliko ovdje ima knjiga? – Madrasa posjeduje gotovo sto tisuća knjiga – ponosno uzvrati Karim. Osmjehne se nevjerici u Robovim očima. – Većina ih je prevedena na perzijski u Bagdadu. Pri sveučilištu u Bagdadu postoji škola za prevodioce gdje se knjige prepisuju na papir, na svim jezicima Istočnog Kalifata. Bagdad ima veliko sveučilište s knjižnicom od šest stotina

tisuća knjiga, te više od šest tisuća studenata i čuvenih učitelja. Ipak, naša mala madrasa ima nešto što oni nemaju. – Što to? – upita Rob i stariji ga pripravnik odvede do jednog zida Kuće znanja koji je bio sav posvećen radovima jednog jedinog autora. – Njega – reče Karim. Tog popodneva Rob je u marestanu vidio čovjeka kojega su Perzijanci nazivali knezom nad knezovima. Na prvi pogled, Ibn Sina bio je razočaranje. Njegov crveni liječnički turban bio je izblijedio i nemarno zavijen, a durra iznesena i priprosta. Nizak i proćelav, imao je krumpirast, kapilarama prošaran nos i nagovještaje podbratka pod sijedom bradom. Djelovao je poput bilo kojeg postarijeg Arapina sve dok Rob nije zamijetio njegove mudre smeđe oči, tužne i prodorne, ozbiljne i začudno pune života, te smjesta osjetio da Ibn Sina vidi stvari koje su običnim ljudima nezamjetljive. Rob je bio jedan od sedmorice studenata koji su, zajedno s četiri liječnika, pratili Ibn Sinu kroz bolnicu. Toga se dana vrhovni liječnik zaustavio nedaleko od slamarice smežuranog čovjeka mršavih udova. – Tko je student-pripravnik na ovom odjelu? – Ja, učitelju. Mirdin Askari. To je dakle Arijev rođak, pomisli Rob. Sa zanimanjem pogleda crnomanjastog mladog Židova, kome su isturena čeljust i četvrtasti, bijeli zubi davali priprost, simpatičan izraz, kao u inteligentnog konja. Ibn Sina pokaza glavom na pacijenta. – Recite nam nešto o njemu, Askari. – To je Amal Rahin, gonič deva, koji je prije tri tjedna došao u bolnicu s jakim bolovima u donjem dijelu leđa. Isprva smo mislili da si je negdje za pijančevanja povrijedio kralježnicu, ali bolovi su se ubrzo proširili na desni testis i desno bedro. – Kako je bilo s urinom? – upita Ibn Sina. – Do trećeg dana urin je bio čist. Svijetložut. Trećeg dana ujutro u urinu se pojavila krv, a istog popodneva ispustio je šest mokraćnih kamenaca, četiri veličine sitnih zrnaca, a dva poput manjeg graška. Otada više ne osjeća bolova, a i urin mu je čist, ali odbija hranu. Ibn Sina se namršti. – Što ste mu davali? Student se doimao zbunjenim. – Uobičajenu hranu. Različite vrste pilava. Kokošja jaja. Ovčetinu, luk, kruh... Ništa nije ni okusio. Crijeva su mu prestala raditi, puls mu je sve slabiji i iz dana u dan sve više malaksava. Ibn Sina kimne i pogleda ih. – Što ga dakle muči? Drugi student-pripravnik skupi hrabrost. – Ja mislim, učitelju, da su mu se zaplela crijeva pa hrani priječe prolaz kroz tijelo. Budući da to osjeća, on je ne želi ni primati. – Hvala vam, Fadile Ibn Parvize – uljudno reče Ibn Sina. – Ali kod takvih poremećaja pacijenti imaju želju za jelom, samo što odmah sve povrate. – Čekao je. Kako više nitko nije ponudio objašnjenje, on priđe čovjeku na slamarici. – Amale – reče – ja sam Husain, liječnik, sin Abd-Ullaha koji je bio sin al-Hasana, koji je pak bio sin Alija, a ovaj sin Sine. Ovo su moji prijatelji, a žele biti i tvoji. Odakle si?

– Iz sela Šaini, gospodaru – prošapta čovjek. – Ah, iz pokrajine Fars! U Farsu sam proveo sretne dane! Datule u oazi Šaini velike su i slatke, nije li tako? U Amalovim se očima pojave suze i on bezglasno kimne. – Askari, pođite i našem prijatelju donesite datula i zdjelu topla mlijeka. Ubrzo je hrana donesena i liječnici i studenti imali su priliku vidjeti kako čovjek žudno jede voće. – Polako, Amale. Polako, prijatelju – upozori ga Ibn Sina. – Askari, vi ćete se pobrinuti za promjenu jelovnika našeg prijatelja. – Da, učitelju – uzvrati Židov dok su se udaljavali. – Ovo valja zapamtiti kao sastavni dio liječenja ljudi koji dolaze k nama. Oni dolaze k nama, ali ne postaju isti kao mi, često ne jedu ono što mi jedemo. Lavovi ne uživaju u sijenu zato što su došli u posjet kravi. Stanovnici pustinje uglavnom se hrane skutom i sličnim prerađevinama mlijeka. Oni koji nastanjuju Dar-ul-Maraz jedu rižu i sušenu hranu. Kurdi pak vole samo juhu zgusnutu dodavanjem brašna. Indijci jedu grašak, sočivice, ulje i ljute začine. Ljudi iz Transoksanije uživaju u vinu i mesu, osobito konjskom. Oni iz Farsa i Arabistana uglavnom se hrane datulama. Beduini su navikli na meso, mlijeko deve i skakavce. Stanovnici Gurgana, Gruzijci, Armenci i Europljani rado uz jelo uzimaju alkohol i jedu meso krava i svinja. – Ibn Sina ozbiljno pogleda skupinu oko sebe. Oni se nas boje, mlada gospodo. Često ih ne možemo spasiti, a ponekad ih naš način liječenja ubija. Nemojmo ih usto još i moriti glađu. Najveći među liječnicima udalji se od njih sastavivši ruke za leđima. Idućeg jutra, u malom amfiteatru s kamenim sjedištima što su se stepenasto dizala, Rob je prisustvovao svom prvom predavanju u madrasi. Kako je bio uzbuđen, stigao je rano i sjedio sam u četvrtom redu kad uđe grupica studenata. Isprva nisu obraćali pažnju na nj. Iz njihova se razgovora dalo zaključiti da je jedan od njih, Fadil Ibn Parviz, obaviješten da može pristupiti ispitu za provjeru sposobnosti da postane liječnik, te su ga ostali zavidno zadirkivali. – Još samo tjedan dana do tvog ispita, Fadile! – reče nizak, zdepast momak. – Propišat ćeš krv od straha. – Zaveži tu debelu gubicu, Abbas Sefi, ti židovska njuško s kršćanskim kurcem! Ti se ne trebaš bojati ispita, ostat ćeš pripravnik čak i duže od Karima Haruna – odbrusi Fadil i svi se nasmijaše. – Salam, a što mi to imamo ovdje? – upita Fadil tek sada primijetivši Roba. – Kako se zoveš, zimmi? – Jišaj ben Benjamin. – Ah, slavni zatvorenik! Židovski barbir-ranarnik sa šahovim kal’atom. Otkrit ćeš da treba mnogo više od kraljevskog ukaza da bi postao liječnik. Dvorana se punila. Mirdin Askari penjao se kamenim stubama do praznog mjesta kad mu Fadil doviknu:

– Askari! Evo još jednog Hebreja koji želi da od njega načine pijavicu! Kako je krenulo, još malo pa ćete biti u većini! Askari hladno pogleda prema njima, ignorirajući Fadila kao da je to kakva dosadna buba. Daljnje primjedbe onemogućio je dolazak predavača, učitelja filozofije zabrinuta lica, po imenu Sajid Sa’di. Rob je smjesta dobio nagovještaj što to znači boriti se da budeš uspješan student medicine, jer Sajid se ogledao dvoranom i zamijetio nepoznato lice. – Vi, zimmi, kako vam je ime? – Ja sam Jišaj ben Benjamin, učitelju. – Jišaju ben Benjamine, recite mi kako je Aristotel opisao odnos tijela i duše. Rob zavrti glavom. – To se nalazi u njegovom djelu O duši – nestrpljivo kaza predavač. – Nepoznato mi je djelo O duši. Nisam čitao Aristotela. Sajid Sa’di ga zabrinuto pogleda. – Onda morate smjesta početi – reče. Od onoga o čemu je Sajid Sa’di govorio u svom predavanju Rob jedva da je išta razumio. Kad je sat završio i amfiteatar se stao prazniti, on priđe Mirdinu Askariju. – Donosim vam pozdrave trojice ljudi iz Maskata, reba Lonzana ben Ezre, reba Loeba Kohena i vašeg rođaka Arija Askarija. – Ah. Je li im putovanje bilo uspješno? – Vjerujem da jest. Mirdin kimne. – Dobro. Vi ste Židov iz Europe, kako čujem. Pa, Isfahan će vam se činiti čudnim, ali većina nas je iz drugih krajeva. Ostali kolege, studenti medicine, su četrnaestorica muslimana iz zemalja Istočnog Kalifata, sedam muslimana iz Zapadnog Kalifata i pet Židova s Istoka. – Znači, ja sam tek šesti židovski pripravnik? Po onome što je rekao Fadil Ibn Parviz mislio sam da nas je više. – Ah, Fadil! Za njega bi čak i jedan jedini Židov student bio previše. On je rođen u Isfahanu. Ovdašnji ljudi smatraju Perziju jedinom civiliziranom zemljom, a islam jedinom religijom. Kad se muslimani uzajamno vrijeđaju nazivaju jedni druge »Židovima« ili »kršćanima«. Kad su dobro raspoloženi smatraju odličnom šalom nazvati drugog muhamedanca »zimmijem«. Rob kimnu, sjetivši se kako se gomila nasmijala kad ga je šah oslovio s »Hebreju«. – To vas ljuti? – To me tjera da dobro uposlim pamet i zagrijem stražnjicu. Tako se mogu smješkati kad muslimanske studente ostavim daleko za sobom na madrasi. – On ljubopitljivo pogleda Roba. – Kažu da ste vi barbir-ranarnik. Je li to točno? – Da. – Da sam na vašem mjestu ne bih to spominjao – oprezno reče Mirdin. – Perzijski liječnici na barbire-ranarnike gledaju...

– S visine? Ne cijene ih baš, to ste htjeli reći? – U svakom slučaju nisu omiljeni. – Briga me tko je omiljen. Ne kanim se ispričavati zbog onoga što jesam. Učini mu se da je u Mirdinovim očima primijetio bljesak odobravanja, ali ako ga je i bilo, isti čas je nestao. – I ne morate – uzvrati Mirdin. Nato suzdržano kimne i krene iz amfiteatra. Predavanje iz islamske teologije koje je držao debeli mula Abul Bakr prošlo je tek nešto bolje od sata filozofije. Kur’an je bio podijeljen na sto četrnaest poglavlja ili sura. Sure su bile različite dužine, sastavljene od samo nekoliko redaka do nekoliko stotina redaka ili rečenica – ajeta, i Rob je na svoje zaprepaštenje saznao da ne može diplomirati na madrasi dok ne nauči glavne sure. U toku sljedećeg predavanja, koje je držao liječnik, profesor Abu Ubaid al-Džuzdžani, dobio je nalog da pročita Deset rasprava o oku od Hunajina. Hitro nagomilavanje domaćih zadataka potištilo je Roba, ali ga je vrlo zainteresiralo al-Džuzdžanijevo predavanje o mreni koja prekriva oči mnogih ljudi i lišava ih vida. – Vjeruje se da do takvog sljepila dolazi zbog slijevanja zloćudnih tjelesnih sokova u oko – rekao je al-Džuzdžani. – Iz tog su razloga prvi perzijski liječnici tu bolest nazivali nozule-ab, provala vode, što je dovelo do vulgariziranog naziva vodopadna bolest ili katarakta. Liječnik je još rekao da katarakta najčešće počinje kao mala mrlja na očnim lećama koja jedva da ometa vid, ali se postupno širi na cijele leće dok ne postanu mliječno bijele te tada nastupa sljepilo. Rob je gledao kako al-Džuzdžani odstranjuje mrenu s očiju uginule mačke. Ubrzo potom njegovi su asistenti krenuli među pripravnike i razdijelili životinjske leševe tako da i oni pokušaju izvesti isto na psima, mačkama, čak i na kokošima. Rob je dobio šarenog psa mješanca ukočena pogleda, iskešenog i bez prednjih šapa. Ruke su mu bile nesigurne i nije pravo znao što valja činiti. Međutim skupio je hrabrost, prisjetivši se kako je Merlin oslobodio Edgara Thorpea njegova sljepila jer je to naučio prilikom operacije u ovoj školi, možda čak u ovoj istoj dvorani. Iznenada primijeti da se al-Džuzdžani nagnuo nada nj i da zuri u oči uginulog psa. – Stavite iglu na mjesto na kojem namjeravate izvesti odstranjivanje i označite ga – reče on oštro. – Onda vršak igle pomaknite prema vanjskom kutu oka, malo iznad zjenice. Tim će zahvatom katarakta potonuti ispod nje. Operirate li na desnom oku, iglu ćete držati u lijevoj ruci i obrnuto. Rob posluša upute, misleći na sve one muškarce i žene koji su tijekom godina došli potražiti njegovu pomoć barbira-ranarnika jer im je oko prekrila mrena, a kojima nije znao pomoći. Dođavola Aristotel i Kur’an! Eto zbog čega je došao u Perziju, razdragano klikne u sebi. Toga se popodneva našao u grupi pripravnika koji su se za al-Džuzdžanijem kretali kroz marestan, poput ministranata u sviti. Al-Džuzdžani je obilazio pacijente, podučavao je, komentirao i postavljao pitanja studentima, pritom mijenjajući zavoje i vadeći konce. Rob vidje da je to vješt liječnik raznovrsna znanja; među njegovim pacijentima bilo je onih koji su se oporavljali od odstranjene katarakte, zdrobljene i amputirane ruke, odstranjivanja

upaljenih limfnih žlijezda, obrezivanja, a bio je tu i jedan dječak kome su zašili ranu na obrazu nastalu od uboda šiljastim štapom. Kad je al-Džuzdžani završio, Rob je još jednom obišao bolnicu, ovaj put prateći hakima Džalal-ul-Dina, stručnjaka za namještanje kostiju, čiji su pacijenti bili opremljeni složenim sistemom udlaga, konopa i kolotura, koje je Rob promatrao sa strahopoštovanjem. Sa zebnjom je iščekivao da će ga prozvati i nešto pitati, ali nijedan od dvojice liječnika nije ničim pokazao da je svjestan njegove prisutnosti. Kada je i Džalal obavio obilazak pacijenata, Rob ostane pomagati poslužiteljima da nahrane pacijente i počiste ono što je proliveno i zaprljano. Završivši s bolnicom, krene u potragu za knjigama. U knjižnici madrase nalazili su se brojni primjerci Kur’ana, a pronašao je i djelo O duši. Ali doznao je da je jedan jedini primjerak Hunajinovih Deset rasprava o oku kod nekog drugog i da je tek sedmi na listi iza šest studenata koji su već podnijeli molbu da tu knjigu dobiju na proučavanje. Voditelj Kuće znanja bio je ljubazan čovjek po imenu Jusuful-Gamal, kaligraf koji je slobodno vrijeme provodio s perom i mastilom, prepisujući knjige donesene iz Bagdada i tako stvarajući dodatne primjerke. – Predugo ste čekali. Sada će proći mnogo tjedana prije nego što uspijete doći do Deset rasprava o oku – rekao je. – Kad predavač preporuči neku knjigu morate smjesta doći k meni jer vas inače preteknu. Rob umorno kimne. Ponio je kući dvije knjige, usput se zaustavivši na židovskoj tržnici gdje je od mršave žene snažnih čeljusti i sivih očiju kupio svjetiljku i ulje. – Vi ste Europljanin? – Da. Ona se ozari. – Mi smo susjedi. Ja sam Hinda, žena Isaka Dugog, tri kuće sjeverno od vaše. Morate nam doći u posjet. On joj zahvali i nasmiješi se, oćutjevši toplinu oko srca. – Za vas, najniža moguća cijena. Moja najbolja cijena za Židova koji je od kralja izmamio kal’at. Zaustavio se u krčmi Salmana Manjeg da pojede zdjelu pilava, i bio je nemalo iznenađen kad Salman dovede još dva susjeda koji su željeli upoznati Židova koji je dobio kal’at. Bili su to kršni, mladi ljudi, kamenoresci – Čofni i Šmuel, sinovi udovice Nilke Primalje koja je živjela na kraju njegove ulice. Braća ga stanu tapšati po leđima, zaželjevši mu dobrodošlicu, i naruče još vina. – Ispričajte nam o kal’atu, pričajte o Europi! – uzviknu Čofni. Sklopiti prijateljstvo s njima bilo je primamljivo, ali on se ipak povuče u samotnost svog doma. Pošto se pobrinuo za životinje, uze čitati Aristotela u vrtu, no otkrije da je to vrlo teško jer značenje mu je izmicalo, a vlastito ga je neznanje poražavalo. Kad se spustila večer uđe u kuću i upali svjetiljku te prijeđe na Kur’an. Otkrije da su sure složene po dužini, najduža poglavlja bila su prva. Ali koje li su one važne koje treba zapamtiti? Nije imao pojma. A bilo je i toliko uvodnih stranica; jesu li one važne? Bio je očajan i svjestan da odnekud mora početi. Slava Bogu Svevišnjem, punom blagosti i milosti; On je stvorio Sve, uključujući čovjeka... Nekoliko je puta pročitao te retke ali prije nego što ih je uspio zapamtiti njegove su se otežale vjeđe zaklopile. Posve odjeven, utonuo je u san na podu osvijetljenom uljanicom, poput čovjeka koji želi umaći mučnoj i brigama bremenitoj budnosti.

GLA VA 40

POZIV oba je svakog jutra kroz uzak prozorčić njegove sobe budio bljesak izlazećeg sunca, što se zlatasto odbijalo od krovova prekrivenih emajliranim pločicama, smiješno nakrivljenih kuća Jahudije. Ljudi su se pojavljivali na ulicama već u sam osvit dana, muškarci su hitali na jutarnju molitvu u sinagogu, a žene za svoje tezge na tržnici ili u ranu kupovinu da uhvate ono najbolje što se nudi toga dana. U susjednoj kući živio je postolar po imenu Jaakov ben Raši, njegova žena Naoma i kći Lea. U kući s južne strane obitavao je pekar Mika Halevi, žena mu Judit i troje male ženske djece. Rob je živio u Jahudiji tek nekoliko dana kad je Mika poslao Juditu u njegovu kuću s okruglim, plosnatim hljebom kruha za doručak, još toplim i hrustavim, netom iz pećnice. Kamo god bi pošao, ljudi Jahudije imali su po koju riječ dobrodošlice za stranog Židova koji je zadobio kal’at. U madrasi je bio manje popularan, tamo ga muslimanski studenti nikad nisu oslovljavali imenom, već su otvoreno uživali u tome da ga nazivaju zimmi, a čak su ga i židovski studenti nazivali tek »Europljaninom«. Iako njegovo iskustvo barbira-ranarnika nije bilo cijenjeno, u marestanu se ono ipak pokazalo korisnim, jer već je za tri dana svima bilo jasno da on umije povijati, puštati krv i namještati jednostavnije prijelome isto tako vješto kao diplomirani liječnici. Oslobođen je dužnosti čišćenja za bolesnicima i dobio je zadatke izravnije vezane za liječenje oboljelih, što je njegov život učinilo nešto podnošljivijim. Kad je Abula Bakra upitao koje od sto četrnaest sura Kur’ana smatra važnima, nije dobio odgovora. – Sve su važne – uzvratio je debeli mula. – Neki proučavatelji smatraju značajnijima jedne, drugi pak druge. – Ali ja ne mogu diplomirati na ovoj školi dok ne budem znao napamet važne sure? Ne kažete li mi vi koje su to, kako ću znati? – Ah – uzvrati predavač teologije. – Morate proučavati Kur’an i Alah (slava mu!) će vam odgovoriti.

R

Osjećao je na plećima težinu Muhamedova nauka i stalno prisutna Alahova pogleda. Kamo god bi se okrenuo u školi, nigdje nije bilo uzmaka od islama. Na svakom predavanju sjedio je po jedan mula budno pazeći da netko ne uvrijedi Alaha (velik i silan je On!). Robov prvi sat kod Ibn Sine bila je vježba iz anatomije u sklopu koje su secirali golemu svinju, muslimanima zabranjenu za jelo, ali dopuštenu za proučavanje. – Svinja je osobito pogodna za izučavanje anatomije, jer su u nje unutarnji organi isti kao u čovjeka – rekao je Ibn Sina spretno skidajući kožu. Ova je bila puna tumora.

– Ove izrasline glatke površine često ne izazivaju nikakve poremećaje, ali neke tako brzo rastu... vidite, ove ovdje na primjer – reče Ibn Sina dodirujući tešku trupinu na određenim mjestima kako bi bolje uočili – ...da se grumenje mesa gomila jedno uz drugo kao u glavica cvjetače. Ovi tumori nalik cvjetači smrtonosni su. – Pojavljuju li se i kod ljudi? – upita Rob. – Ne znamo. – Zar ih ne možemo potražiti? U dvorani nastupi muk – ostali studenti puni prezira prema strancu, nevjerničkom đavolu, asistenti na oprezu. Mula, koji je zaklao svinju, podiže glavu s knjige molitvi. – Zapisano je – polako reče Ibn Sina – da će mrtvi ustati i da će ih pozdraviti Prorok (blagoslovio ga Bog) i vratiti u život. Do toga dana njihova se tijela ne smiju oskvrnjivati. Razmislivši časak Rob kimne. Mula se vrati svojim molitvama a Ibn Sina nastavi sat anatomije. Toga poslijepodneva pojavio se u marestanu hakim Fadil Ibn Parviz sa crvenim liječničkim turbanom na glavi i primao čestitke studenata jer je položio ispite. Rob nije imao razloga da bude sklon Fadilu, ali je ipak osjetio uzbuđenje i radost jer je uspjeh bilo kojeg od studenata budio u njemu vjeru u budući, vlastiti uspjeh. Toga su dana Fadil i al-Džuzdžani obilazili pacijente i Rob ih je pratio s još četvoricom studenata: Abasom Sefijem, Omarom Nivahendom, Sulejmanom-al-Gamalom i Sabilom bin Kurom. U posljednjem trenutku al-Džuzdžaniju i Fadilu pridružio se Ibn Sina, i Rob osjeti opći rast napetosti, ono tiho uzbuđenje koje se uvijek javljalo u prisutnosti vrhovnog liječnika. Ubrzo su stigli do odjela s pacijentima oboljelim od tumora. Na ležaju sasvim blizu ulazu ležao je nepomičan lik bezizražajna pogleda i oni se zaustave nadomak njega. – Jišaju ben Benjamine – reče al-Džuzdžani, – recite nam nešto o ovom pacijentu. – To je Ismail Gazali. Ne zna koliko je star, ali kaže da je rođen u Muru za velike proljetne poplave. Rekli su mi da je to bilo prije trideset četiri godine. Al-Džuzdžani kimne s odobravanjem. – Ima tumore u grlu, pod pazuhom i u preponama, što mu stvara velike bolove. Otac mu je umro od slične bolesti kad je Ismail Gazali još bio malen dječak. Mokrenje mu pričinjava veliku muku. Mokraća mu je tamnožuta i u njoj izbacuje nešto nalik sitnim crvenim vlaknima. Ne može pojesti više od koje žlice zobene kaše a da ne povrati, stoga dobiva samo laganu hranu, i to samo onda kad zaželi. – Jeste li mu danas pustili krv? – upita al-Džuzdžani. – Ne, hakime. – Zbog čega niste? – Nepotrebno je zadavati mu dodatnu bol. – Možda se, da nije razmišljao o svinji i o tome satiru li tijelo Ismaila Gazalija izrasline nalik nakupinama cvjetače, Rob ne bi uhvatio u stupicu. – Dok padne noć bit će mrtav. Al-Džuzdžani se zapilji u njega.

– Zašto to mislite? – upita Ibn Sina. Svi su pogledi bili uprti u Roba, ali on je znao da nema smisla objašnjavati. – Naprosto znam – napokon reče i Fadil zaboravi svoje novopečeno dostojanstveno držanje te se grohotom nasmija. Al-Džuzdžani se zajapuri od srdžbe, ali Ibn Sina samo podiže ruku prema njemu i pokaza da želi nastaviti obilazak. Od tog je neugodnog događaja ishlapilo Robovo optimistično uzbuđenje. Te večeri nije mogao učiti. Sve to sa školom puka je greška, govorio je samom sebi. Ništa ga ne može učiniti onim što nije i možda je sada pravi trenutak da samom sebi prizna kako mu nije suđeno da postane liječnik. Ipak je narednog jutra otišao u školu i odslušao tri predavanja, a poslije podne prisilio sama sebe da prati al-Džuzdžanija pri obilasku pacijenata. Kad su krenuli, pridružio im se Ibn Sina kao i dan ranije, što samo pojača Robovu tjeskobu. Stigavši na odjel tumora vidjeli su da na ležaju do ulaza leži mlad momak. – Gdje je Ismail Gazali? – upita al-Džuzdžani bolničara. – Umro je noćas, hakime. Al-Džuzdžani ne reče ništa. Pošto su nastavili obilazak odnosio se prema Robu s ledenim prezirom kakav je zaslužio jedan strani zimmi koji je pukim slučajem točno prognozirao razvoj bolesti. Međutim kad su završili vizitu i dobili slobodno, Rob na svojoj ruci osjeti nečiji dlan i okrenuvši se sretne se sa starčevim živahnim očima. – Pozivam vas k sebi na večeru – reče Ibn Sina. Rob je bio napet i pun iščekivanja kad je te večeri, jašući svog smeđeg konja, krenuo putem koji mu je vrhovni liječnik opisao – duž Avenije tisuću vrtova do uličice koja je vodila prema kući Ibn Sine. Pokazalo se da je to golemo kameno zdanje s dva tornja, smješteno među terasastim voćnjacima i vinovom lozom. Ibn Sina je također od šaha dobio »kraljevski plašt«, ali njegov je kal’at stigao kad je već bio slavan i cijenjen, i bio je kneževski. Roba je na zidom okruženo imanje pustio vratar koji ga je očekivao i prihvatio njegova konja. Puteljak do kuće bio je od tako fino drobljena kamena da su mu se koraci jedva čuli. Kad je prišao kući otvore se pokrajna vrata i na njima se pojavi žena. Bila je mlada i ljupka, odjevena u crven baršunasti ogrtač, nabran u struku i opšiven svjetlucavom vrpcom povrh široke pamučne haljine sa žutim cvjetovima. Premda sitna, koračala je poput kraljice. Grimizne hlače bile su joj čvrsto nabrane oko gležnjeva, završavajući vunenim resama nad dražesnim, bosim petama. Na ruci dvije metalne narukvice optočene kamenjem. Kći Ibn Sine – ako je to bila ona – proučavala ga je krupnim, tamnim očima isto tako ljubopitljivo kao i on nju, a zatim svoje velom pokriveno lice odvratila od muškarca, kako to propisuje islam. Iza nje pomolio se neki lik s turbanom, golem kao prikaza u ružnom snu. Ruka eunuha počivala je na draguljima optočenoj dršci bodeža zadjevenog za pas i nije odvratio zlokoban pogled od Roba sve dok nije svoju gospodaricu proveo kroz vrata u vrtnom zidu.

Rob je još uvijek gledao za njima kad se tiho na dobro podmazanim šarkama otvore ulazna vrata – zapravo, velika kamena ploča – i sluga ga uvede u prostranu prohladnu unutrašnjost. – Ah, mladi prijatelju. Dobro došli u moju kuću. Ibn Sina ga provede kroz niz golemih soba čiji su emajliranim pločicama prekriveni zidovi bili ukrašeni bogatim izatkanim draperijama boje zemlje i neba. Sagovi na kamenim podovima bili su meki poput tratine. U zatvorenom vrtu, u samom središtu kuće, nalazio se postavljen stol, tik do prštave fontane. Rob se osjeti nelagodno jer mu nikada prije nije sluga pomagao da sjedne. Drugi donese zemljani poslužavnik s plosnatim kruhom i Ibn Sina zapjeva svoju islamsku molitvu, bez sluha, ali spontano. – Želite li i vi izreći svoj blagoslov? – upita prijazno. Rob otkinu komad hljeba i otpoče s lakoćom, jer bio se navikao na hebrejsku zahvalnicu: – Blagoslovljen da si, o gospode, Bože naš, vladaru svijeta, koji nam priskrbljuješ kruh iz zemlje. – Amen – primetnu Ibn Sina. Jelo je bilo jednostavno i izvrsno, krastavci izrezani na kriške, začinjeni metvicom i kiselim mlijekom, lagan pilav s komadićima nemasne janjetine i piletine, kompot od trešanja i marelica te osvježavajući šerbet od voćnih sokova. Kad su pojeli, muškarac s prstenom u nosu, što je označavalo da je rob, donese vlažne ubruse za njihove ruke i lica, dok su drugi robovi raščistili stol i zapalili dimne luči da rastjeraju insekte. Iznijeli su pred njih zdjelu krupnih pistacija te su tako sjedili drobeći ih zubima i druželjubivo žvačući. – No, dakle. – Ibn Sina se nagne naprijed i njegove osebujne oči koje su bile u stanju izraziti toliko toga, zasjaše blistave i pozorne pod svjetlošću luči. – Rado bih popričao s vama o tome kako ste znali da će Ismail Gazali umrijeti. Rob mu ispriča kako je, kad mu je bilo devet godina, uzevši ruku svoje majke odjednom shvatio da će uskoro umrijeti. I kako je, na isti način, otkrio očevu predstojeću smrt. Opisao je i druge slučajeve, kako bi ponekad, uhvativši za ruku nekog neznanca, osjetio duboku jezu te grozne spoznaje. Ibn Sina mu je strpljivo postavljao pitanja dok je prepričavao svaki pojedini slučaj, zadirući duboko u njegova sjećanja i pazeći da nijedna pojedinost ne bude zanemarena. Polako, sa starčeva lica nestane suzdržanosti. – Pokažite mi što činite. Rob uzme ruke Ibn Sine, pogleda ga u oči i nakon nekoliko časaka se nasmije. – Za sada se ne morate plašiti smrti. – Ni vi – reče liječnik tihim glasom. Prošao je časak, a onda Rob pomisli: Dobri Bože ? – Je li moguće da i vi to osjećate, vrhovni liječniče? Ibn Sina zavrti glavom. – Ne na isti način. Kod mene se to očituje kao neminovnost, duboko unutra, snažan instinkt da će pacijent umrijeti ili preživjeti. Tijekom mnogih godina razgovarao sam s drugim liječnicima koji posjeduju takvu intuiciju i moram vam reći da nas ima više nego što biste mogli zamisliti. Ali nikada nisam sreo nijednog kod kojega bi taj dar

bio tako snažno izražen kao kod vas. To je velika odgovornost i da biste joj bili dorasli, morate postati izvrstan liječnik. Ovo prizove neugodnu stvarnost i Rob potišteno uzdahne. – Možda i ne postanem liječnik, jer ne pripadam učenjačkoj vrsti. Vaši studenti muslimani cijelog su života podvrgnuti klasičnom obrazovanju, a... drugi, židovski pripravnici, odrasli su u njihovim strogim »kućama učenja«. Ovdje na sveučilištu svi oni nadograđuju znanje na te temelje, a ja mogu nadograđivati samo na dvije godine traljavog školovanja i golemo područje neznanja. – Onda morate nadograđivati marljivije i brže od drugih – reče Ibn Sina bez suosjećanja. Očajanje učini Roba smionim. – U školi se previše zahtijeva. Ponešto od toga niti želim niti trebam. Filozofija, Kur’an... Starac ga prezirno prekinu. – Činite uobičajenu grešku. Ako niste nikad proučavali filozofiju, kako je možete odbacivati? Znanost i medicina podučavaju nas o tijelu, dok filozofija uči o umu i duši, a liječniku je potrebno i jedno i drugo, baš kao hrana i zrak. Što se teologije tiče, već do desete godine znao sam Kur’an napamet. To je moja vjera, znam, nije vaša, ali ne može vam nauditi, a zapamtiti čak i deset Kur’ana mala je cijena za to da steknete medicinsko znanje. – Pametni ste, primijetili smo kako brzo učite novi jezik, a koliko obećavate zaključili smo i na mnoge druge načine. Ali ne smijete se bojati učenja, morate mu dopustiti da postane dio vas, da vam postane prirodnim poput disanja. Morate otvoriti svoj um da postane dovoljno širok da može upiti sve ono što vam možemo dati. Rob je šutio i napeto slušao. – I ja imam prirodni dar, isto tako snažan kao vaš, Jisaju ben Benjamine. U stanju sam osjetiti od kojeg čovjeka može postali liječnik, a u vama osjećam potrebu da liječite, tako snažnu da naprosto plamti. Međutim, nije dovoljno imati takvu potrebu. Liječnik se ne proglašava kal’atom i sva sreća da je tako jer već ionako imamo previše liječnika neznalica. Zbog toga imamo školu, da razaberemo žito od kukolja. Kad otkrijemo studenta koji vrijedi, podvrgavamo ga osobilo teškim ispitima. Ukoliko su naša iskušavanja preteška za vas, morate nas zaboraviti i vratiti se svom poslu barbira-ranarnika i prodavanju svojih sumnjivih pomada... – Lijekova – reče Rob, plamteći. – Onda svojih sumnjivih lijekova. Jer titula hakima mora se zaslužiti. Želite li to, morate kažnjavati sebe u svrhu učenja, tražiti svaku priliku da se održite na razini ostalih studenata i čak ih nadmašite. Morate učiti sa žarom blagoslovljenog ili prokletog. Rob duboko udahne, očiju još uvijek plamtećih i ukliještenih Ibn Sininim pogledom, i reče sebi da se nije nosio sa svim nedaćama prešavši pola svijeta da bi odustao. Ustane da se pozdravi i tada mu nešto padne na um. – Imate li Hunajinovih Deset rasprava o oku, vrhovni liječniče? Na to se Ibn Sina široko nasmiješi. – Imam – reče i požuri po knjigu za svog studenta.

GLAVA 41

MEJDAN ano jednog užurbanog jutra na njegovu se pragu pojave tri vojnika. U želucu mu se nešto stisne i bio je spreman na sve, ali ovaj su put bili puni poštovanja i ljubaznosti, a palice su im ostale u tokovima. Vođa, čiji je dah otkrivao da je za doručak jeo mladog luka, duboko se pokloni. – Poslani smo, gospodaru, da vas obavijestimo da će sutra u Dvorani stupova biti svečano zasjedanje dvora, nakon druge molitve. Pozvani su svi primaoci kal’ata. Tako se idućeg jutra Rob ponovno našao pod lukovima i pozlaćenim svodovima Dvorane stupova. Ovaj put nije bilo onoliko svijeta, i Rob pomisli kako je to prava šteta jer je Sahanšah zračio dobrim raspoloženjem. Ala je na sebi imao turban, lepršavu tuniku i ljubičaste zašiljene cipele, grimizne hlače i nožne poveze, te tešku krunu od cizelirana zlata. Vezir, imam Mirza-abul Kandrase, sjedio je na manjem prijestolju do njegovog, odjeven kao i uvijek u crnu odoru mule. Dobitnici kal’ata stajali su malo podalje od prijestolja kao promatrači. Rob nije vidio Ibn Sinu i nije prepoznao nikog osim Kafa, zapovjednika straže. Pod oko šaha bio je prekriven sagovima blistavo protkanim svilom i zlatom. Na jastucima, s obje strane prijestolja, licima okrenuti njemu sjedili su mnogobrojni odličnici. Rob priđe Kafu i dodirne mu ruku. – Tko su ti ljudi? – prošapće. Kaf prezirno odmjeri stranog Židova, ali ipak strpljivo odgovori, po dužnosti. – Carstvo je podijeljeno na četrnaest provincija u kojima ima petsto četrdeset četiri uporišta vlasti – gradova, utvrđenih gradova i zamaka. Ovo su mirze, kanovi, sultani i beglerbezi koji upravljaju kao namjesnici pod vlašću Ala-al-Davla šaha. Rob zaključi da će svečanost po svoj prilici uskoro početi, jer je Kaf požurio da se postavi na svoje mjesto kraj ulaznih vrata. Prvi poslanik koji je ujahao bio je ambasador Armenije. Bio je to još mlad čovjek, crne kose i brade, ali inače očito siva eminencija, na sivoj kobili i s repom srebrne lisice na sivoj svilenoj tunici. Sto pedeset koraka od prijestolja Kaf ga zaustavi i povede da poljubi šahova stopala. Izvršivši to, ambasador obasu šaha bogatim darovima svoga vladara. Između ostalog, bio je tu i golem kristalni fenjer, devet malih kristalnih zrcala u zlatnim okvirima, sto dvadeset metara grimizne tkanine, dvadeset boca miomirisa i pedeset krzna zerdava. Jedva zainteresiran, Ala izrazi Armencu dobrodošlicu na svoj dvor i zahvalnost njegovom milostivom gospodaru. Zatim je ujahao ambasador Hazara, kojega je opet dočekao Kaf, te se cijela procedura ponovila, s tom razlikom što je hazarski kralj poslao tri krasna arapska konja i malog lavića

R

na lancu, koji nije bio pripitomljen, pa se u svom strahu usrao na zlatom i svilom protkan sag. U dvorani nasta tajac. Svi su čekali šahovu reakciju. Ala se nije ni namrštio ni nasmijao već čekao da robovi i sluge otklone uvredljivu hrpicu, poklone i Hazara. Dvorani do šahovih nogu sjedili su na jastucima poput kipova, očiju upravljenih u Kralja nad kraljevima. Bili su tek sjenke, spremne pomaći se za šahovim tijelom. Na posljetku je dao nezamjetljiv znak i nastane opće olakšanje kad je sljedeći izaslanik, kojega je poslao emir karmatski, bio najavljen i na riđe-smeđem konju ujahao u dvoranu. Rob je i dalje stajao i pun poštovanja promatrao, ali u sebi se udaljio od dvora i stao bezglasno ponavljati svoje zadaće. Četiri elementa: zemlja, voda, vatra, zrak; osobine koje se prepoznaju dodirom: hladno, toplo, suho i vlažno; temperamenti: sangviničan, flegmatičan, koleričan i melankoličan; znanosti: prirodne, zoološke i biološke. Vizualizirao je dijelove oka onako kako ih navodi Hunajin, nabrojao sedam trava i lijekova koji se preporučuju protiv prehlade i sedamnaest protiv groznice, čak nekoliko puta izrecitirao prvih devet ajeta treće sure Kur’ana, pod naslovom Ali Imran. Upravo je počeo uživati u tome, kad ga prekine komešanje te vidje da Kaf žučljivo raspravlja s bahatim sjedokosim starcem na nervoznom kestenjastom pastuhu. – Predstavljen sam posljednji zato što dolazim od Turaka Seldžuka. To je namjerno omalovažavanje mog naroda. – Netko mora biti posljednji, Hadad-kane, a danas ste to bili Vi, Vaša Visosti – pribrano kaza zapovjednik garde. Razjaren, Seldžuk pokuša konjem zaobići Kafa i odjahati do prijestolja. Stari se vojnik međutim učini kao da to pripisuje neobuzdanosti konja a ne jahača. – Hooo! – uzviknu Kaf. Pograbio je uzde i nekoliko puta oštro udario konja po gubici, dok nije zanjištao i uzmaknuo. Vojnici prihvate konja, a Kaf, ne pretjerano uslužnim pokretima, pomogne Hadad-kanu da sjaše i povede ga do prijestolja. Seldžuk preko volje izvede ruje zamin i šupljim glasom isporuči pozdrave svog vođe, Togrul-bega, ne predočujući nikakvih darova. Ala šah mu se ne obrati nijednom riječju, već ga hladno otpravi jednim pokretom ruke i primanje je bilo okončano. S izuzetkom ovog seldžučkog ambasadora i lava koji se usrao, pomisli Rob, dvor je strahovito dosadan. Bio bi rado uredio kućicu u Jahudiji da izgleda bolje od onoga što mu je šah podario. Za radove mu ne bi trebalo više od nekoliko dana, ali za njega je i sat postao dragocjen, te su zato prozorske daske ostale nepopravljene, napukli zidovi neožbukani, stabla marelica nepotkresana, a vrt zarastao u korov. Od Hinde, prodavačice na židovskoj tržnici, kupio je tri male drvene tube u kojima se nalazio savijen pergament s ispisanom Biblijom. Bio je to dio njegove krinke; pričvrstio ih je na desni dovratak svakih vratiju, pedalj od vrha – ne manje, kako je vidio da to čine u židovskim kućama u Trjavni. Stolaru Indijcu objasnio je što želi, na tlu mu iscrtao obrise, te mu čovjek bez mnogo

poteškoća napravi grubo tesan stol od maslinova drva i stolicu od borovine u europskom stilu. Od kotlara je kupio nekoliko posuda za kuhanje. Inače je tako malo mario za kuću, da bi bio mogao živjeti i u pećini. Približavala se zima. Popodneva su još uvijek bila vruća, ali večernji zrak što je strujao kroz prozore posta hladan, najavljujući promjenu godišnjeg doba. Na armenskoj je tržnici pronašao nekoliko jeftinih ovčjih koža i pri spavanju se zamatao u njih blagosiljajući ih. Jednog petka poslije podne njegov susjed Jaakov ben Raši, postolar, uspio je nagovoriti Roba da dođe njegovoj kući na obrok za iabat. Bila je to skromna, ali udobna kuća i isprva je Rob uživao u njegovom gostoprimstvu. Jaakovljeva žena pokrila je lice i uz svijeće izgovorila molitvu. Punašna kći, Lea, poslužila je dobar obrok koji se sastojao od riječne ribe, pirjane peradi, pilava i vina. Lea je najveći dio večeri provela čedno oborenih očiju, ali se nekoliko puta ipak osmjehnula Robu. Bila je u dobi za udaju i dva puta tijekom večere njezin je otac obazrivo natuknuo ponešto o znatnom mirazu. Svo troje se doimalo razočaranima kad im se Rob zahvalio i rano povukao natrag svojim knjigama. Njegov je život poprimio sasvim određen ritam. Za studente madrase bilo je obvezno svakodnevno vršenje religioznih obreda, ali je Židovima bilo dopušteno da odlaze na svoju službu Božju tako da je svakog jutra odlazio u sinagogu Kuća mira. Hebrejski kojim se molio šaharit postao mu je blizak, ali mnoge su mu riječi još uvijek bile nerazumljive poput besmislenih slogova; kako god bilo, ritmičko njihanje i pjevanje bilo je umirujući način da se započne dan. Jutra su prolazila u predavanjima iz filozofije i religije, kojima je prisustvovao s mrkom odlučnošću, i vježbama i predavanjima iz medicine. Njegovo znanje perzijskog bivalo je sve bolje, premda je ponekad tijekom predavanja morao pitati značenje pokoje riječi ili izraza. Ostali studenti su mu samo pokatkad nešto objasnili, no uglavnom nisu. Jednog jutra Sajid Sa’di, učitelj filozofije, spomenuo je gaštag-daftaran. Rob se nagnu k Abasu Sefiju koji je sjedio do njega. – Što je to gaštag-daftaran? Ali zdepasti mu medicinar samo dobaci iznerviran pogled i zavrti glavom. Rob osjeti da ga je netko gurnuo u leđa. Okrenuvši se ugleda na kamenoj klupi iza sebe Karima Haruna. – Red drevnih pisara – prošapće ovaj. – Oni su zabilježili povijest astrologije i ranoperzijsku znanost. – Sjedalo do njega bilo je prazno i on pokaže na nj. Rob se premjesti. Otada je kad god bi došao na neko predavanje pogledao po dvorani, ukoliko bi vidio Karima sjedao je kraj njega. Najdraži dio dana bilo mu je popodne kad je radio u marestanu. To mu je postala još veća radost nakon tri mjeseca provedena u školi kad je na njega došao red da pregledava pacijente. Al-Džuzdžani mu je objasnio kako se to obavlja. – Slušajte me dobro, jer to je važan zadatak. – Da, hakime. – Naučio je uvijek slušati ono što govori al-Džuzdžani jer nije mu trebalo mnogo da shvati kako je, uz Ibn Sinu, al-Džuzdžani najbolji liječnik u marestanu. Nekolicina ljudi mu je rekla da je al-Džuzdžani pomoćnik i zamjenik Ibn Sine, ali iz alDžuzdžanijevih je rečenica zborio njegov vlastiti autoritet. – Morate podrobno zabilježiti pacijentovu povijest bolesti koju ćete prvom prilikom u tančine ponoviti i razraditi sa starijim liječnikom.

Svakog bolesnika su ispitali o njegovu zanimanju, navikama, izloženosti zaraznim bolestima, o grudima, želucu i možebitnim poteškoćama kod mokrenja. Sva se odjeća morala skinuti i vršio se opći pregled, uključujući kontrolu pljuvačke, izbljuvka, mokraće i fekalija te ocjenu pulsa; provjeravanje ima li bolesnik vrućicu obavljalo se i zaključivalo na osnovi topline kože. Al-Džuzdžani mu je pokazao kako dlanovima prelaziti duž obje pacijentove ruke istodobno, zatim duž obje noge, po svakoj strani tijela u isti mah, da bi se otkrio svaki nedostatak, oteklina ili kakva druga nenormalnost, jer bolestan ud ili strana drugačiji su na dodir od zdravih. Poučio ga je i kako se pacijentovo tijelo lupka kratkim, oštrim udarcima vršaka prstiju, na koji je način moguće otkriti bolest osluškivanjem nenormalnog zvuka. Mnogo od toga bilo je novo ili neobično Robu, ali se vrlo brzo uključio u tu rutinu i obavljao je bez po muke jer je godinama radio s pacijentima. Teškoće su počinjale rano navečer, pošto bi se vratio kući u Jahudiju, jer tada bi počinjala borba između potrebe za učenjem i nužde za snom. Aristotel se pokazao mudrim starim Grkom, od njega je Rob naučio da ukoliko je predmet izučavanja zanimljiv učenje od mukotrpnog zadatka prerasta u zadovoljstvo. Bilo je to značajno otkriće i ono je možda bilo jedini poticaj koji mu je omogućio da izdrži i uči onako nepopustljivo kako su to od njega zahtijevali, jer Sajid Sa’di mu je vrlo brzo dao zadatak da pročita Platona i Heraklita, a al-Džuzdžani je, tek usputno kao da traži da doda još jednu kladu na vatru, zamolio da pročita dvanaest knjiga o medicini iz Plinijevog djela Historia naturalis – »kao pripremu za čitanje cijelog Galena iduće godine«! Bio je tu i Kur’an koji je neprestano trebalo učiti napamet. Što je više učio, to mu se manje milio. Kur’an je bio kompilacija Prorokovih propovijedi, a Muhamedovo je objavljivanje uvijek i zanavijek u biti bilo isto. Cijela je knjiga bila jedno veliko ponavljanje ponavljanja i puna kleveta protiv Židova i kršćana. Ipak, ustrajao je. Prodao je magarca i mazgu, da ne mora gubiti vrijeme na brigu o njima. Jeo je brzo i bez zadovoljstva, a u njegovom životu nije bilo mjesta za isprazne stvari. Svake je noći čitao dok ne bi obnevidio od umora, a u svjetiljke je naučio stavljati minimalnu količinu ulja, tako da bi se same gasile pošto bi njemu glava klonula na ruke i on zaspao nad knjigama na stolu. Sada je znao zašto mu je Bog dao veliko, snažno tijelo i dobre oči, jer u svojoj težnji da postane znanstvenik iscrpljivao se do krajnjih granica izdržljivosti. Jedne večeri, svjestan samo toga da više ne može učiti i da mora nekamo pobjeći, izjurio je iz svoje kućice u Jahudiji i prepustio se noćnom životu mejdana. Bio je navikao na velike gradske trgove onakve kakvi su danju – suncem prženi otvoreni prostori po kojima tek tu i tamo netko prošeta ili odspava sklupčan u hladovini koja je bila rijetkost. Međutim je otkrio da ti isti trgovi noću ožive, prepuni svakojakih zabava u kojima uživa muški rod perzijskog pučanstva. Činilo se da svi govore i smiju se istodobno, stvarajući veću graju nego nekoliko poznatih engleskih sajmova zajedno. Grupa pjevajućih žonglera vješto je baratala s pet lopti i bili su tako šaljivi i spretni te on poželi da im se pridruži. Mišićavi pelivani, tijela blistavih od loja da bi protivniku bilo što teže zahvaliti, borili su se, a promatrači su urlali navijajući, savjetujući i sklapajući oklade. Lutkari su izvodili razuzdane predstave, akrobati skakali i

prebacivali se preko glave, sitni trgovci s raznoraznim jelima i robom nadmetali su se u mimohodu sa svojom ponudom. Rob se zaustavi kod lučima osvijetljene tezge s knjigama, a prva koju je uzeo u ruke bila je zbirka crteža. Svaki od njih prikazivao je istog muškarca i ženu vješto nacrtane u raznim ljubavnim položajima, kakve nikad nije mogao zamisliti ni u najrazigranijoj mašti. – Svih šezdeset četiri, u slikama, gospodine – reče trgovac knjigama. Rob nije imao pojma o kakvih se to šezdeset četiri radi. Znao je da se protivi islamskom zakonu prodavati ili posjedovati slike ljudskog lika, jer je Kur’an govorio da je Alah (slavljen budi!) jedini stvoritelj života. Knjiga ga je međutim osvojila i on je kupi. Zatim je pošao u gostionicu u kojoj je zrak bio zgusnut od žamora i naručio vino. – Nema vina. Ovo je čaj hane, točionica čaja – reče ženskast konobar. – Možete dobiti čaj, ili šerbet, ili ružinu vodu kuhanu s kardamonom. – Što je to čaj? – Izvrsno piće. Dolazi iz Indije, mislim. Ili možda stiže k nama Putem svile. Rob naruči čaj i tanjurić slatkiša. – Imamo intimna mjesta. Želite li dječaka? – Ne. Kad je osvježavajuće piće stiglo, Rob otkrije da je to vrela tekućina boje jantara, pomalo trpka okusa. Nije mogao odlučiti sviđa li mu se ili ne, ali slatkiši su bili vrlo dobri. S gornjih galerija iznad arkada s druge strane mejdana dopirala je zvonka melodija, i kad je pogledao preko trga vidje da je sviraju na trubama od uglačana bakra, dugim barem dva metra. Sjedio je u prigušeno osvijetljenoj čajani, gledajući van u svjetinu i pijući čaj za čajem sve dok pripovjedač nije počeo zabavljati goste pričom o Jamšidu, četvrtom među kraljevima junacima. Mitologija je zanimala Roba isto tako malo kao i pederastija, te on plati konobaru i stane se probijati kroz gomilu dok nije stigao do ruba mejdana. Neko je vrijeme tu stajao promatrajući kočije što su ih vukle mazge i koje su se polako i neprekidno kretale u krug oko trga, i o kojima je slušao od drugih studenata. Napokon zaustavi jednu dobro održavanu, na čijim je vratima bio naslikan ljiljan. Unutra je bilo tamno. Žena je čekala dok mazge nisu ponovno povukle kočiju i tek tada se pomakla. Ubrzo ju je vidio dovoljno dobro da može zaključiti kako je to pozamašno tijelo dovoljno staro da mu bude majkom. Tijekom samog čina svidjela mu se, jer bila je to poštena kurva; nije glumila strast niti hinila da uživa, već se blago i vješto pobrinula za njega. Nakon toga žena povuče uže, dajući znak da je gotovo i svodnik koji je sjedio sprijeda zaustavi mazge. – Odvezite me u Jahudiju – doviknu Rob. – Platit ću za njezino vrijeme. Prijateljski su ležali u klimavoj kočiji. – Kako se zoveš? – upita on. – Lorna. – Iskusna u poslu, nije pitala za njegovo ime. – Ja sam Jišaj ben Benjamin. – Drago mi je, zimmi – reče ona stidljivo i dodirne napete mišiće njegova ramena. –

Zbog čega su poput čvorova na konopcu? Čega se to ovakav snažan i mlad čovjek može bojati? – Bojim se da sam svizac, tamo gdje bih trebao biti lisac – reče on smješkajući se u tami. – Nisi ti nikakav svizac, to sam upravo iskusila – reče ona. Čime se baviš? – Učim u marestanu da postanem liječnik. – Ah, kao Knez nad knezovima. Moja je rođakinja kuharica njegove prve žene sve otkad Ibn Sina živi u Isfahanu. – Znaš li kako mu se zove kći? – upita on nakon malo vremena. – On nema kćeri, Ibn Sina nema djece. Ima dvije žene, Rezu Pobožnu, koja je stara i boležljiva, i Despinu Ružnu koja je mlada i lijepa, ali Alah (slavljen budi On!) nije nijednu blagoslovio potomstvom. – A, tako – kaza Rob. Uzeo ju je još jednom, ovaj put opuštenije, prije nego što je kočija stigla u Jahudiju. Uputio je vozača kud treba voziti da bi stigli do njegovih vrata i tu ih je oboje dobro nagradio što su mu osvijetlili dok nije ušao i zapalio svoje svjetiljke da bi se suočio sa svojim najboljim prijateljima i najljućim neprijateljima – knjigama.

GLA VA 42

ŠAHOVA ZABAVA gradu je živio, okružen ljudima, ali bilo je to samotnjačko bivstvovanje. Svakog je jutra dolazio u dodir s drugim studentima i svake ih večeri napuštao. Znao je da Karim i Abbas i još neki drugi žive u izbicama madrase, a pretpostavljao da Mirdin i ostali židovski studenti stanuju negdje u Jahudiji, ali nije imao pojma kakvi su njihovi životi izvan škole i bolnice. U mnogome nalik njegovom, nagađao je, ispunjeni čitanjem i učenjem. Imao je previše posla da bi se osjećao usamljenim. Proveo je samo dvanaest tjedana na prijemu novih pacijenata u bolnicu, kad je dobio drugi zadatak, nešto što je mrzio. Liječnički pripravnici smjenjivali su se naime u pružanju medicinskih usluga islamskom sudu u dane kad su se izvršavale kalantarove presude. Želudac mu se okretao kad se prvi put vratio u zatvor i prolazio kraj karkana. Stražar ga povede u tamnicu gdje je bacakajući se i stenjući ležao neki čovjek. Na mjestu gdje je imala biti zatvorenikova desna šaka nalazila se gruba plava prnja konopljinim užetom vezana za batrljak, a iznad nje grozno natečena podlaktica.

U

– Možeš li me čuti? Zovem se Jišaj. – Da, gospodaru – promumlja čovjek. – Kako se ti zoveš? – Džahel. – Džahele, koliko je prošlo otkad su ti odrezali šaku? – Dva tjedna – reče stražar. Skinuvši prnju Rob otkrije oblog od konjskog izmeta. Kao barbir-ranarnik često je viđao da se izmet koristi u tu svrhu, ali je rijetko bio djelotvoran, po svoj prilici prije štetan. On ga strese. Donji dio podlaktice, tik uz amputirano mjesto, bio je također povezan konopcem da se zaustavi krvarenje. Zbog natekline konopac se urezao u tkivo i ruka je počela crnjeti. Rob presiječe uže i pomno i polako ispere batrljak. Namazao ga je mješavinom sandalovine i ružine vode i umjesto izmeta stavio oblog od kamfora, ostavljajući Džahela stenjućeg ali ublaženih muka To je bio bolji dio dana jer iz tamnice ga odvedoše u zatvorsko dvorište gdje je počinjalo izvršavanje kazni. Ovo se nije mnogo razlikovalo od onoga puta kad mu je prisustvovao kao zatvorenik, osim što je dok se nalazio u karkanu imao mogućnost bijega u nesvjesticu. Sada je skamenjen stajao među mulama koji su pjevali molitve, dok je mišićavi stražar podizao golemu zakrvavljenu sablju. Zatvorenik, čovjek posivjela lica osuđen za raspirivanje izdajničkih ideja i pobune, bio je natjeran da klekne i položi obraz na panj. – Volim šaha! Ljubim njegova sveta stopala! – zavrišta klečeći čovjek u uzaludnom

pokušaju da izmijeni presudu, ali mu nitko ne odgovori, a sablja je već fijuknula. Bio je to čist udarac i glava se otkotrljala i zaustavila pored jednog karkana, očiju još izbečenih u agoniji strave. Ostaci su uklonjeni i doveden je mlad čovjek koji je uhvaćen u preljubu s tuđom ženom i zbog toga osuđen na paranje utrobe. Ovaj je put isti krvnik zamahnuo dugim, uskim bodežom – rez slijeva nadesno koji je efikasno prosuo preljubnikova crijeva. Srećom, nije bilo ubojica koje bi bili rastegli i raščetvorili, a zatim ostavili psima i lešinarima. Robova se pomoć pokaza potrebnom kad su otpočela izvršenja manjih kazni. Lopov koji još nije bio ni stasao u čovjeka previjao se od straha i boli kad su mu odrezali šaku. Rob je imao na raspolaganju vrč vrele smole, ali mu ona nije bila potrebna, jer udarac je bio tako snažan i precizan da se krvarenje samo zaustavilo i on je imao samo oprati i poviti batrljak. Mnogo teže bilo je s debelom uplakanom ženom koja je bila drugi put optužena zbog ismijavanja Kur’ana i zato joj je odrezan jezik. Uz njezino krkljavo vrištanje bez riječi šikljala je krv, sve dok nije uspio zatvoriti krvnu žilu. U njemu je bujala mržnja prema muslimanskoj pravdi i Kandraseovom sudu. Ovo je jedno od vaših najznačajnijih oruđa – svečano izjavi Ibn Sina pripravnicima. Podigao je staklenu posudu za urin koja se, kako im je kazao, nazivala malula. Imala je oblik zvona sa širokim svinutim obodom smišljenim tako da hvata urin. Ibn Sina je podučio puhača stakla kako valja pravili matule za njegove liječnike i pripravnike. Rob je znao da ukoliko urin sadrži krv ili gnoj, nešto nije u redu. Ibn Sina je već puna dva tjedna držao predavanja samo o urinu! Je li rijedak ili židak? Sve pojedinosti vonja razmatrane su i o njima se raspravljalo. Ima li slatkastih nagovještaja šećera? Kredast miris koji upozorava na prisutnost kamenaca? Kiselkaste isparine što ukazuju na tešku bolest? Ili se možda radi samo o reskom zadahu osobe koja je jela šparoge? Teče li obilno, što znači da tijelo izbacuje bolest, ili pak škrto, što bi moglo ukazivati na to da unutrašnje vrućice isušuju tjelesnu tekućinu? Što se boje tiče, Ibn Sina ih je poučio da urin gledaju na način na koji umjetnik vidi paletu, dvadeset jedna nijansa boje, od prozirne preko žute, tamnooker, crvene i smeđe do crne, što pokazuje različite kombinacije sadržaja ili neotopljenih sastojaka. Čemu toliko razbijati glavu mokraćom? – umorno se pitao Rob. – Zbog čega je urin tako važan? – upitao je. Ibn Sina se osmjehne. – Zato što dolazi iznutra, od tamo gdje se zbivaju važne stvari. – Vrhovni im je liječnik pročitao ulomak iz Galena koji je ukazivao na to da su bubrezi organi koji izdvajaju urin: To zna svaki mesar, jer svakoga dana vidi položaj bubrega i kanala (zvanog ureter) koji od svakog bubrega vodi u mjehur te proučavajući tu anatomiju on zaključuje kakva je svrha i priroda njihova rada.

Ovo je predavanje rasrdilo Roba. Zar liječnici treba da od mesara, na uginulim ovcama i svinjama uče kako je građeno ljudsko tijelo? Do đavola, kad je već toliko važno znati što se zbiva unutar muškaraca i žena, zašto onda ne pogledati u te muškarce i žene ? Ako se već iza leđa Kandraseovih mula veselo kurva i pijančuje, zašto se onda liječnici ne usude ignorirati svete ljude u svrhu stjecanja znanja? Kad vjerski sud odsijeca zatvorenicima glave, ruke i jezike, ili im para utrobe – nitko ne govori o vječnoj sakatosti i ustajanju iz mrtvih. Rano idućeg jutra dva Kafova gardista na kolima krcatim hranom, u koja su bile upregnute mazge, zaustave se u Jahudiji da povedu Roba. – Njegovo Veličanstvo danas ide u goste, gospodaru, i želi vaše društvo – reče jedan od vojnika. Što sad? upita se Rob. – Zapovjednik garde poručuje vam da se požurite.– Vojnik diskrelno pročisti grlo. – Možda bi bilo najbolje kad bi se gospodar odjenuo u svoju najbolju odjeću. – Ovo jest moja najbolja odjeća – reče Rob i oni mu pokažu da sjedne straga u kola, na vreće riže, te žurno krenu. Vozili su se prilično daleko izvan grada cestom kojom se kretala kolona dvorana na konjima i u nosiljkama između najraznovrsnijih kola koja su prevozila najrazličitiju opremu i hranu. Unatoč priprostu mjestu na kojem je sjedio, Rob se osjećao kraljevski jer se nikad prije nije vozio svježe nasipanom i vodom polivenom cestom. Jedna strana ceste, koja je kako rekoše vojnici predviđena samo za šaha, bila je posuta cvijećem. Putovanje se okončalo u kući Rotuna bin Nasra, generala vojske, daljeg šahovog rođaka i počasnog upravitelja madrase. – To je on – reče jedan od vojnika pokazujući Robu dobro raspoloženog debelog čovjeka, blagoglagoljivog i razmetljivog. Lijepo se imanje prostiralo na golemoj površini. Zabava je imala početi u prostranom, uređenom vrtu, u središtu kojeg je rominjala velika mramorna fontana. Svuda oko nje bile su prostrte svilom i zlatom protkane tapiserije s bogato vezenim jastucima. Sluge su hitale u svim smjerovima noseći poslužavnike sa slatkišima, kolačićima, mirisnim vinima i mirišljavom vodom. Ispred vrata u zidu u dnu vrta stajao je eunuh sa sabljom izvučenom iz korica i čuvao treću kapiju koja je vodila u harem. Prema muslimanskom zakonu samo gospodaru kuće bilo je dopušteno ući u ženske odaje i svaki drugi muškarac koji bi to pokušao mogao je očekivati da mu raspore trbuh, i Rob požuri što dalje od tog mjesta. Vojnici su mu jasno dali na znanje da se od njega ne očekuje da istovaruje kola ili bilo što slično, te on odlunja izvan vrta, u dodatni neograđen prostor, krcat životinjama, plemićima, robovima, slugama i cijelom vojskom zabavljača koji su svi u isti mah izvodili svoje točke. Od životinjskog svijeta bilo je tu najplemenitijih mogućih primjeraka. Kojih dvadesetak koračaja od njega bilo je privezano tucet najljepših bijelih arapskih pastuha koje je ikada vidio – bili su nervozni i oholi, smionih tamnih očiju. Njihovu je ormu valjalo razgledati izbliza jer su četiri uzde bile urešene smaragdima, dvije rubinima, tri dijamantima, a tri kombinacijom raznobojnog kamenja koje nije poznavao. Konji su bili pod raskošnim pokrovima od zlatnog brokata, urešenog našivenim biserjem, koji su bili opšiveni svilenim rojtama i gajtanima pletenim od srme i svile i vezani za alke što su se nalazile na vrhovima debelih zlatnih klinova zabijenih u tlo.

Tridesetak koraka od konja nalazile su se divlje zvijeri: dva lava, tigar i leopard, sve veličanstveni primjerci, svaki na vlastitom golemom komadu grimizne tapiserije, vezani na isti način kao konji te sa zlatnom posudom za vodu pred sobom. U oboru iza njih stajalo je pola tuceta bijelih antilopa dugih rogova ravnih poput strelica – takvih srna nema u Engleskoj! – pripijenih jedna uz drugu i uznemirenih pogleda uprtih u divlje mačke koje su pospano žmirkale na njih. Rob je međutim kratko ostao uz te životinje i nije se obazirao na gladijatore, rvače, strijelce i sličnu bratiju, već si je probijao put između njih prema golemoj spodobi koja mu je smjesta privukla pažnju dok se nije našao u neposrednoj blizini prvog živog slona u svom životu. Bio je još masivniji no što je očekivao, daleko veći od brončanih statua slonova koje je vidio u Carigradu. Životinja je bila dvostruko viša od povisoka čovjeka. Sve četiri noge bijahu debeli stupovi što su završavali savršeno okruglim stopalom. Navorane kože kao da je bilo previše na tijelu, a bila je sive boje s krupnim ružičastim mrljama nalik lišaju na stijeni. Isturena stražnjica bila je viša od ramena i leđa, a s nje je visio rep nalik podebljem užetu s resastim krajem. Veličina glave činila je oči sitnima, premda nisu bile manje od konjskih očiju. Na kosom čelu nalazile su se dvije izbočine, kao da rogovi uzaludno pokušavaju probiti kožu. Sa svake strane lelujalo je po jedno golemo uho, gotovo tako veliko kao ratnički štit, ali najčudesniji dio tog neobičnog stvorenja bio je nos, neusporedivo veći i deblji od repa. O slonu se starao malen, koščat Indijac u sivoj tunici, s bijelim turbanom i širokom vrpcom oko pasa hlača, koji na Robovo pitanje odgovori da se zove Harša i da je mahut, timaritelj slonova. Tog je slona jahao Ala šah kad god je išao u boj, a zvao se Zi, što je bila skraćenica od Zi-ul-Karnajin ili »Dvorogi«, u čast opasnih bjelokosnih izraslina, zakrivljenih i dugih koliko je Rob bio visok, što su stršale iz gornje čeljusti tog čudovišta. – Kad idemo u boj – ponosno kaza Indijac – Zi nosi svoj vlastiti oklop, a na kljove mu pričvrstimo duge, oštre sablje. Treniran je za žestok juriš i kad neprijatelj vidi i čuje Njegovo Veličanstvo na slonu koji trubi i juriša, ledi mu se krv u žilama. Mahut je požurivao sluge koji su donosili vjedra vode. Lijevali su ih u veliku zlatnu posudu iz koje je životinja usisavala vodu u nos, a zatim je prskala sebi u usta! Rob osta pokraj slona dok bubnjevi i cimbala nisu najavili dolazak šaha, a zatim se vrati u vrt s ostalim uzvanicima. Ala šah je na sebi imao jednostavnu bijelu odjeću, u opreci s gostima koji kao da su bili kostimirani za kakav visokodržavnički skup. Na ruje zamin odgovorio je nemarnim kimanjem glave i sjeo u raskošnu stolicu, postavljenu na perine kraj fontane. Zabava je počela turnirom mačevalaca koji su takvom snagom i vještinom baratali sabljama krivošijama da je okupljeno mnoštvo utihnulo i stalo promatrati zveckanje čelika o čelik, stilizirane kružne pokrete vježbe za boj, ritualizirane poput plesa. Rob zamijeti da je kriva sablja lakša od engleskog mača, a teža od francuskog; zahtijevala je kako vještinu pri izravnom nasrtaju tako i snagu zglobova i ruku za niz odsječnih, munjevitih pokreta pri napadu. Bi mu žao kad je ta igra završila. Akrobati-mađioničari izveli su podužu kompliciranu predstavu sađenja sjemena u zemlju, zalijevanja, a zatim pokrivanja tkaninom. Zaklonjen tijelima što su se prevrtala, upravo u času kad je akrobatski dio nastupa bio na vrhuncu, jedan od izvođača odmakne

tkaninu da bi zabio u zemlju olistalu grančicu i opet je pokrio. Roba, kojemu su takvo odvlačenje pažnje i manipuliranje publikom bili dobro poznati i koji ih je promatrao kao znalac, zabavljalo je kako su ljudi oduševljeno pljeskali »magično izraslom drvetu« kad je tkanina napokon maknuta. Kad je počelo rvanje, Ala šah je postao vidljivo nemiran. – Moj luk – naredi on. Kad su mu ga donijeli on ga je napinjao i opuštao, pokazajući svojim dvorjanima kako lako barata tim teškim oružjem. Oni koji su mu sjedili najbliže stali su mrmljati usklik divljenja njegovoj snazi, dok su drugi, podalje od njega, iskoristili opušteno raspoloženje za čavrljanje, i Rob otkrije razlog zbog kojeg je pozvan – kao Europljanin spadao je u izložbu čuda isto toliko koliko i životinje i zabavljači, i Perzijanci ga stadoše obasipati pitanjima. – Imate li vi u vašoj zemlji šaha, tamo...? – U Engleskoj. Imamo kralja. Zove se Knut. – Jesu li ljudi u vašoj zemlji ratnici i konjanici? – radoznalo upita neki starac pametna pogleda. – Da, da, veliki ratnici i vrsni konjanici. – Kakvo je vrijeme i klima? Hladnije i vlažnije, kaza im. – A hrana? – Različita od vaše, nema toliko začina. Mi nemamo pilav. To ih je šokiralo. – Nemaju pilav – prezirno reče starac. Okružili su ga, no bilo je to iz znatiželje, a ne iz prijateljstva, i on se sred tolikog mnoštva osjeti usamljenim. Ala šah ustane sa stolice. – Pođimo konjima! – poviče nestrpljivo, i gomila pokulja za njim na obližnju poljanu, ostavljajući rvače da i dalje stenju i navlače jedni druge. – Štapomet, štapomet! – poviče netko i smjesta se prolomi pljesak. – Pa, onda zaigrajmo – složi se šah i izabere trojicu za svoj tim, a četvoricu za protivnički. Konjušari su doveli čvrste male ponije, otprilike pedalj niže od oholih bijelih pastuha. Kad su svi uzjahali svaki je igrač dobio dug savitljiv štap kojemu je donji dio bio zakrivljen. Na svakom kraju duge poljane nalazila su se po dva kamena stupa, udaljeni jedan od drugog otprilike osam koraka. Svaki je tim potjerao svoje konje do tih ciljeva, i tu su se poređali ispred njih, sučelice jedni drugima, poput dviju protivničkih vojski. Časnik izabran za suca stane sa strane i zakotrlja drvenu loptu, veličine poveće jabuke, na sredinu polja. Ljudi odmah počnu vikati. Konji jurnuše jedni prema drugima u žestokom galopu, pri čemu su jahači urlali i vitlali štapovima. Bože, pomisli Rob u strahu. Pazite! Pazite! Tri konja su se sudarila u galopu uz zvuk od kojega se Robu stisne želudac; jedan od njih padne i prevrne se preko leđa, odbacivši jahača kroz zrak. Šah zamahne štapom i vješto pogodi drvenu loptu, a konji jurnu za njom uz topot kopita ispod kojih je frcalo busenje trave. Pali konj je prodorno rzao pokušpavajući stati na slomljeni skočni zglob. Odmah stiže nekoliko konjušara, prerežu mu grlo i odvuku ga s poljane prije no što se njegov jahač uspio osoviti na noge. Držao se za lijevu ruku i stenjao kroz stisnute zube.

Rob pomisli da bi ruka mogla biti slomljena i priđe ozlijeđenome. – Da vam pomognem? – Vi ste liječnik? – Barbir-ranarnik i student u marestanu. Plemić ga odmjeri s prezirnom grimasom, izražavajući svoju zapanjenost njegovom gestom. – Ne, ne. Treba pozvati al-Džuzdžanija – reče, i sluge ga odvedu. U igru smjesta stupe drugi konj i igrač. Osam jahača je, po svemu sudeći, bilo zaboravilo da igraju igru, a ne sudjeluju u boju. Nagonili su konje na protivničke i u želji da loptu ubace među stupove udarali opasno blizu svojim protivnicima i njihovim konjima. Od njihovih štapova nisu bili sigurni čak ni vlastiti konji, jer u jednom je času šah udario loptu tako da je mogao ozlijediti kopita ili trbuh svog konja. Ni za šaha nije bilo milosti. Ljudi koji bi zacijelo bili ubijeni da krivo pogledaju svog vladara, sada su činili sve da ga osakate, a po mumljanju i šaputanjima promatrača Rob J. zaključi da im ne bi bilo krivo da je šah bio udaren ili zbačen. Ali to se nije dogodilo. Kao i drugi, šah je jahao vratolomno, ali s vještinom od koje je čovjeku zastajao dah, upravljajući ponijem bez ruku, koje su držale štap, jedva uočljivim stiskom nogu. Ala je čvrsto i sigurno sjedio u sedlu i jahao kao da je produžetak svog konja. Bio je to način jahanja kakav Rob nikada nije vidio i bilo ga je stid kad se sjetio starčevog pitanja o engleskim jahačima i svog uvjeravanja kako su izvrsni. Konji su bili pravo čudo, jer bili su u stanju jurnuti za loptom i u hipu zaokrenuti i odgalopirati u suprotnom smjeru, i više nego jednom takva savršena kontrola spasila je konje i njihove jahače od sraza s kamenim stupovima. Zrak je bio zasićen prašinom, a promatrači su urlali do promuklosti. Svaki put kad bi netko postigao pogodak ekstatično zabubnjaše bubnjevi i odjeknuše cimbala, a kad je šahov tim peti put zatjerao loptu među stupove, naspram protivnička tri pogotka, igra je bila okončana. Dok je silazio s konja, šahove su oči blistale od zadovoljstva jer on je sam postigao dva pogotka. U proslavu toga, dok su odvodili ponije, na sredinu polja dovedu dva mlada bika i puste na njih dva lava. Okršaj je bio zaprepašćujuće nepošten, jer čim su lavovi pušteni, timaritelji su povukli bikove k tlu i sjekirom im razmrskali glavu prepuštajući zvjerima da razderu još drhtavo tijelo. Rob shvati da to čine zato što je šah Lav od Perzije. Bio bi to nepriličan i krajnje koban znak da kojim slučajem, za vrijeme šahove vlastite zabave običan bik pobijedi simbol neoborive moći Kralja nad kraljevima. U vrtu su se četiri žene prekrivene velovima uvijale i plesale uz glazbu frulaša, dok je pjesnik pjevao o jedrim i čulnim hurijama, rajskim ženama-djevicama. Imam Kandrase ne bi mogao ništa prigovoriti, premda se povremeno kroz podatnu tkaninu njihovih širokih crnih haljina nazirala oblina stražnjice ili ispupčenje grudi, samo su nepokrivene šake u pokretu i stopala nacrvenjena kanom, u koja su žudno zurili plemići, prizivala u misli ona druga kanom premazana mjesta što ih je crna tkanina prekrivala. Ala šah ustane iz stolice, zaobiđe one oko fontane, prođe kraj eunuha s isukanom sabljom i uđe u harem. Činilo se da Rob jedini gleda za kraljem u času kad je Kaf, zapovjednik garde, prišao

eunuhu i postavio se kraj njega na straži pred »trećim ulazom«. Razdragani razgovori postali su glasniji; nedaleko od Roba general Rotun bin Nasr, domaćin kraljeve zabave i gospodar kuće, preglasno se smijao svojoj vlastitoj šali, kao da Ala nije pred očima polovice dvora upravo otišao k njegovim ženama. Znači da se to može očekivati od Najmoćnijeg Gospodara Univerzuma? upita se Rob. Za sat vremena šah se vratio, činilo se dobro raspoložen. Kaf se pomakne od trećeg ulaza i načini nezamjetljiv znak da gozba otpočne. Najfinije bijelo suđe postavljeno je na prostirače od brokata iz Kuma. Iznijeli su četiri vrste kruha, jedanaest vrsta pilava u srebrnim zdjelama tako velikim da bi i jedna jedina bila dovoljna za cio skup. Riža u svakoj posudi bila je drugačije boje i okusa, ovisno o tome je li bila pripremljena sa šafranom, šećerom, paprikama, cimetom, klinčićima, rabarbarom, sokom od nara ili limunovim sokom. Četiri golema pladnja svijala su se pod dvanaestak vrsta peradi, dva su bila natrpana pirjanim butovima antilope, jedan krcat do vrha na žaru pečenom ovčetinom, a na četiri golema pladnja donesena je mlada janjad pečena na motki i poslužena nerazrezana kako bi bila sočna i hrustava. E moj Barbiru, kakva šteta što nisi ovdje! Za čovjeka koji je od takvog znalca naučio cijeniti ukusnu hranu, ovih posljednjih nekoliko mjeseci tijekom kojih je kusao na brzinu spremljene spartanske obroke, da bi se posvetio učenom životu, bila je to zaista teška kušnja. Zato sada duboko udahne i s užitkom prione, uzevši od svega ponuđenog. Kad su izdužene sjenke prešle u rani sumrak, sluge pričvrste velike svijeće za oklope živih kornjača i zapale ih. Na motkama su iznijeli četiri golema kotla; jedan je bio pun kreme od tučenih kokošjih jaja, u drugom se nalazila bistra juha od mirišljavih trava, u trećem mljeveno meso začinjeno mirođijama, a u posljednjem komadi pržene ribe nepoznate Robu, mesa bijela i kalavog kao u lista, ali s okusom pastrve. Sumrak se pretvorio u tamu. Zabrujale su noćne ptice; osim njih, jedini zvuci bili su prigušeno mrmljanje, podrigivanje, komadanje i drobljenje hrane. Povremeno bi neka kornjača uzdahnula i pomakla se, na što bi svjetlo njene svijeće zatreptalo, poput mjesečeva odsjaja na uzdrhtaloj vodi. Još uvijek su jeli. Bila je tu velika plitica sa zimskom salatom – korijenjem bilja ukiseljenog u rasolu; do nje zdjela ljetne salate, u kojoj je bila pomiješana rimska loćika i neko gorkasto, ljuto zelenje koje nikad nije probao. Pred svakim je uzvanikom bio dubok pehar napunjen kiseloslatkim šerbetom. Zatim su sluge donosile mješine vina, čaše, pladnjeve s kolačićima, medenim oraščićima i soljenim sjemenkama. Rob je sjedio sam i pijuckao dobro vino, ne obraćajući se nikom i ni od koga ometan, gledajući i slušajući sve oko sebe s istim zanimanjem s kojim je kušao hranu. Mješine s vinom ispražnjene su i donesene nove iz nepresušnih zaliha šahova vlastitog podruma. Ljudi su ustajali i odlazili olakšati se ili povraćati. Mnogi su bili podbuhli i nepokretni od pića. Kornjače su krenule sve u istom smjeru, možda uznemirene, odvlačeći sa sobom

svjetlost u kut i ostatak vrta ostavljajući u tami. Prateći se na liri, dječak eunuh, visoka, umilna glasa, pjevao je o ratnicima i ljubavi, posve zanemarujući činjenicu da se pored njega dva čovjeka tuku. – Kurvinska rupo – zareža jedan pijano. – Židovska gubico! – ispljunu drugi. Pograbili su se i valjali po zemlji dok ih nisu razdvojili i odvukli. Na posljetku šahu bude mučno, zatim se onesvijesti te ga odnesu u njegovu kočiju. Nakon toga Rob se iskrao sa zabave. Nije bilo mjesečine i bilo je teško naći put od imanja Rotuna bin Nasra. Zbog hitne i neodložne potrebe, on se zaustavi na šahovoj strani ceste i tu je dugo, kao za zadovoljštinu, pišao po prosutom cvijeću. Kraj njega su prolazili konjanici i vozila, ali nitko mu ne ponudi da ga poveze i trebalo mu je nekoliko sati da se vrati u Isfahan. Gradski stražar je bio navikao na zaostale uzvanike sa šahove zabave i samo mu umorno mahne da prođe. Na pola puta kroz Isfahan Rob se zaustavi i sjedne na nizak zidić te stade razmišljati o čudesnosti ovoga grada, gdje Kur’an sve zabranjuje, a ljudi sve to čine. Čovjeku je bilo dopušteno imati četiri žene, ali ih je većina bila spremna staviti život na kocku da bi spavali s drugima, a istodobno je Ala šah otvoreno tucao koju god bi poželio. Prorok je uzimanje vina zabranjivao kao grijeh, a ipak je sav narod ludovao za vinom i velik postotak stanovništva pretjerano je pio, a sam Šah posjedovao je golem podrum s probranim vinima. Mozgajući o zagoneci koja se zvala Perzija, on krene kući na klimavim nogama pod nebom što je poprimalo bisernu boju, praćen ugodnim zvukom mujezinova glasa s minareta Džamije petka.

GLAVA 43

LIJEČNIČKA EKIPA bn Sina je bio navikao na pobožna, zloguka navještanja Sudnjeg dana imama Kandrasea koji nije mogao obuzdati šaha, ali je zato uporno i sve oštrije upozoravao njegove savjetnike na to da će pijančevanje i raskalašenost navući odmazdu snaga moćnijih od kraljevske. U tu je svrhu vezir prikupljao obavještenja iz inozemstva i podnosio dokaze da je Alah (svemoćan je On!) gnjevan na grešnike širom svijeta. Putnici s Puta svile donijeli su vijesti o strahovitim potresima i otrovnim maglama u predjelima Kine, naplavljivanim rijekama Kiang i Hoai. U Indiji je nakon godine suše uslijedila godina obilnih kiša, ali je nedozrele usjeve proždrla najezda skakavaca. Obalu Arapskog mora šibale su oluje, uzrokujući potope u kojima su mnogi izgubili živote, dok je u Egiptu vladala glad jer se Nil nije digao na potrebnu razinu. U Beludžistanu otvorila se dimna planina i stala rigati rijeku rastaljena kamena. Dvojica mula iz Naina izvijestili su da im se Sotona ukazao u snu. Točno mjesec dana prije ramazanskog posta nastupila je djelomična pomrčina sunca, a zatim se činilo da nebesa gore – primijećene su čudne nebeske vatre. Najzlokobnija navještenja Alahova nezadovoljstva dolazila su od kraljevskih astrologa, koji su sa strepnjom izvijestili da će za dva mjeseca doći do stjecanja triju najvažnijih planeta – Saturna, Jupitera i Marsa – u polju Vodenjaka. Nisu se mogli složiti u pogledu točnog datuma kada će to nastupiti, ali su se svi slagali u pogledu težine posljedica što će ih to izazvati. Čak je Ibn Sina te vijesti primio s mrkom ozbiljnošću, jer znao je da je Aristotel pisao o zlu koje prijeti od stjecanja Marsa i Jupitera. Zato se činilo da je to predodređeno kad je jednog sunčanog strašnog jutra Kandrase pozvao Ibn Sinu i rekao mu da je u Širazu, najvećem gradu pokrajine Anšan, izbila zaraza.

I

– Kakva zaraza? – Crna smrt – kaza imam. Ibn Sina problijedi i ponada se da je imam pogriješio, jer u Perziji tri stotine godina nije bilo crne smrti. Međutim, smjesta se usredotočio na problem. – Treba smjesta narediti vojnicima da krenu Putem mirođija i vrate sve karavane i putnike koji dolaze s juga. Osim toga, moramo poslati medicinsku ekipu u Anšan. – Daće koje ubiremo iz Anšana nisu baš neki veliki prihod – reče imam, ali Ibn Sina zavrtje glavom. – U našem je interesu da zaustavimo bolest, jer crna smrt se brzo širi od mjesta do mjesta. Dok je stigao do svoje kuće, Ibn Sina je već bio zaključio da ne može poslati grupu svojih kolega, jer stigne li kuga u Isfahan, liječnici će biti potrebni na svom vlastitom teritoriju. Umjesto toga, poslat će jednog liječnika i grupu pripravnika.

Ovo izvanredno stanje valja iskoristiti da se kale najbolji i najsnažniji, odluči. Nakon kraćeg premišljanja Ibn Sina uze pero, mastilo i papir te zapisa: Hakim Fadil Ibn Parviz, voditelj ekipe; Sulejman-al-Gamal, student treće godine; Jišaj ben Benjamin, student prve godine; Mirdin Askari, student druge godine; Ekipi se treba pridružiti i nekoliko najslabijih kandidata, kako bi im se pružila jedinstvena, od Alaha poslana mogućnost da poprave slabe ocjene i jednoga dana postanu dobri liječnici. S tom namjerom on popisu doda imena: Omar Nivahen, student treće godine; Abbas Sefi, student treće godine; Ali Rašid, student prve godine; Karim Harun, student sedme godine; Kad se osmero mladih ljudi okupilo i vrhovni im liječnik rekao da ih šalje u Anšan da se bore protiv crne smrti, nisu se usudili pogledati ni njemu ni jedan drugom u oči; bila je to neka vrsta iznenađenja. – Svaki od vas mora ponijeti oružje – reče Ibn Sina – jer teško je pretpostaviti kako će se ponašati ljudi tamo gdje vlada kuga. Ali Rašid ispusti dug, drhtav uzdah. Imao je šesnaest godina i bio je dječak zaobljenih obraza i blaga pogleda, a toliko je čeznuo za svojima u Hamadanu da je plakao dan i noć i posve zanemarivao studij. Rob se prisili da pomno sasluša ono što je govorio Ibn Sina. – Ne možemo vam reći kako se boriti protiv nje jer za naših života se nije pojavljivala. Međutim, imamo knjigu koju su prije tri stoljeća sastavili liječnici koji su na različitim mjestima preživjeli kugu. Tu knjigu ćemo vam dati. Ona bez sumnje sadrži mnoge teorije i lijekove od kojih je slaba vajda, ali među njima možda pronađete i koji koristan podatak. – Ibn Sina se pogladi po bradi. – Budući da postoji mogućnost da crnu smrt izaziva zagađenje zraka smradnim isparinama gnjileži, mislim da morate paliti velike krijesove od aromatična drveta u blizini kako bolesnih tako i zdravih. Zdravi neka se peru vinom ili octom i kuće prskaju octom i neka udišu kamfor i druge hlapljive tvari. Vi, koji se budete brinuli za oboljele, treba da to isto činite. Bilo bi dobro da i vi udišete kroz spužve natopljene octom kad se budete približavali zaraženima, da svu vodu prokuhavate prije pijenja da biste je pročistili. Osim toga, valja svakodnevno uređivati nokte jer Kur’an kaže da se đavo krije pod noktima. Ibn Sina pročisti grlo. – Oni koji prežive kugu neka se ne vraćaju odmah u Isfahan, jer će je prenijeti ovamo. Otići će u kuću na Abrahamovoj stijeni, dan hoda prema istoku od grada Naina, a tri dana odavle. Tamo se odmarajte mjesec dana prije povratka kući. Je li to jasno?

Oni kimnu. – Da, gospodine – drhtavim glasom izgovori hakim Fadil Ibn Parviz govoreći u ime svih, budući da je upravo bio zadužen za to. Mladi je Ali tiho plakao. Lijepo lice Karima Haruna potamnjelo je od zlih slutnji. Na posljetku progovori Mirdin Askari. – Moja žena i djeca... Moram srediti neke stvari za slučaj da... Ibn Sina kimnu. – Onima od vas koji imate obveze preostaje samo nekoliko kratkih sati da sredite ono što morate. Rob nije znao da je Mirdin oženjen i da ima djecu. Taj židovski student bio je povučen i sam sebi dovoljan, samopouzdan kako u razredu tako i u marestanu. Sada su mu se međutim blijede usne pomicale u bezglasnoj molitvi. Rob se, kao i ostali, plašio zadatka s kojega možda neće biti povratka, ali se borio da smogne hrabrosti. Barem više neće morati služiti kao ranarnik u zatvoru, kaza sam sebi. – Još nešto – primetnu Ibn Sina gledajući ih očinskim pogledom. – Morate sve pažljivo bilježiti za one koji će se boriti protiv naredne kuge. Te bilješke morate ostaviti negdje gdje će sigurno biti pronađene u slučaju da se vama nešto dogodi. Sutradan ujutro kad je sunce zarumenjelo vrhove stabala prešli su uz štropot Rijeku života, svaki na dobrom konju, vodeći sa sobom drugog konja ili mazgu za tovar. Nakon nekog vremena Rob predloži Fadilu da jednog čovjeka pošalju naprijed kao izvidnicu, a drugog postave otraga za čuvanje začelja. Mladi je hakim hinio da razmatra taj prijedlog, a zatim je izdao naredbe. Te je noći Fadil smjesta pristao kad je Rob predložio isti sistem razmjene straža kakav se koristio u Frittinoj karavani. Sjedeći pokraj vatre od granja bodljikavog grmlja naizmjence su bili dobro raspoloženi ili sumorni. – Mislim da nijedno Galenovo zapažanje nije tako mudro kao ono kad razmatra što je za liječnika najbolje da učini za vrijeme kuge – mrko reče Sulejman-al-Gamal. – Galen je rekao da liječniku valja bježati od kuge, kako bi ostao živ i sutradan mogao liječiti druge, a upravo tako je i postupio. – Mislim da je veliki liječnik Razi to bolje izrazio: »Tri male riječi kuga sadrži: Brzo, daleko, kasno, ma gdje da jesi, Brzo kreni, daleko pođi, i to što prije, A kad se vraćaš, nek je to kasno, i toga se drži.« Na to se svi preglasno nasmijaše. Sulejman je bio prvi određen za stražara. Nije se trebalo mnogo čuditi kad su se sutradan probudili i otkrili da je tijekom noći pobjegao odvevši sa sobom svoje konje. Ipak, to ih je potreslo i učinilo potištenima. Kad su se te večeri ulogorili, Fadil odredi Mirdina Askarija da bude stražar – što je bio dobar izbor. Askari ih je valjano čuvao. Ali treće noći na straži je bio Omar Nivahen, koji se poveo za Sulejmanom i nestao sa svojim

konjima tijekom noći. Čim je otkriven i drugi bijeg, Fadil sazva sastanak. – Nije grijeh bojati se smrti jer u protivnom bismo bili vječno prokleti – reče – niti je, ukoliko se slažete s Galenom i Razijem, grijeh pobjeći – premda se ja slažem s Ibn Sinom, da se liječnik treba boriti protiv kuge, a ne dati petama vjetra. – Međutim, ostaviti svoje drugove nezaštićene, bez straže, to jest grijeh. A još je teži grijeh umaći s teretnom životinjom koja nosi zalihe za bolesne i umiruće. – Zagledao se u svakog od njih ponaosob. – Zato, ukoliko nas još netko želi napustiti, neka pođe sada. Svojom čašću mu obećajem da će mu to bez sramote i predrasuda biti dopušteno. Čuli su jedni druge kako dišu. Nitko ne istupi. Progovori Rob. – Da, svakom treba biti dopušteno da pođe. Ali ako nas pritom ostavi bez straže, nezaštićene, i ako sa sobom ponese stvari koje su potrebne pacijentima radi kojih smo krenuli na put, ja kažem da takvog bjegunca treba stići na konju i ubiti ga. Ponovno nastupi muk. Mirdin navlaži usne. – Slažem se – reče. – Da – primetne Fadil. – Ja se također slažem – reče Abbas Sefi. – I ja – prošapće Ali. – I ja! – doda Karim. Svaki od njih je znao da to nisu prazna obećanja već svečana zakletva. Dvije noći kasnije na Robu je bio red da stražari. Ulogorili su se u klancu na čijim je zlokobnim stijenama mjesečina stvarala čudovišne oblike. Bila je to duga i samotna noć koja mu je ostavila dovoljno vremena da razmišlja o stvarima što ih je inače uspijevao potisnuti iz glave, i on se sjeti svoje braće i sestre kao i svih onih koji su bili mrtvi. Dugo je razmišljao o ženi koje se odrekao i pustio da ode iz njegova života. Pred jutro je stajao u sjenci velike stijene, nedaleko od usnulih drugova, kad primijeti da je jedan od njih budan i da se sprema za odlazak. Karim Harun iskradao se iz logora, pomno pazeći da nikog ne probudi. Kad je izišao na put stade trčati i brzo nesta s vida. Harun niti je uzeo zalihe, niti ostavio ekipu bez straže, i Rob ga nije ni pokušao zaustaviti. Ali je osjetio gorko razočaranje, jer bio je zavolio lijepog i ciničnog studenta koji je već toliko godina pohađao školu. Nakon kojih sat vremena, on potegne sablju uznemiren zvukom koraka što su se kroz jutarnje sivilo približavali logoru. Stajao je oči u oči s Karimom koji zastane pred njim i zabulji se u spremnu oštricu, zadihan, lica i tunike vlažnih od znoja. – Vidio sam te kad si otišao. Mislio sam da si pobjegao. – Ja jesam otrčao iz logora – Karim se borio da dođe do daha. – I trkom sam... se vratio natrag. Ja sam trkač, ne bjegunac – nasmiješi se on dok je Rob vraćao sablju u korice. Karim je svakog jutra trčao, vraćajući se natopljen znojem. Abbas Sefi pričao je šaljive priče, pjevao prostačke pjesme i bio sarkastičan imitator. Hakim Fadil bio je rvač i s večeri bi se hvatao u koštac sa svima u logoru, u čemu su mu muke zadavali samo Rob i Karim.

Mirdin je najbolje kuhao od svih njih i vedro prihvatio zadatak da priprema večernje obroke. Mladi Ali, koji je u sebi imao beduinske krvi, bio je sjajan jahač i uživao u tome da bude izvidnica i juri daleko ispred ostalih; ubrzo su mu oči blistale ushitom umjesto suzama, a isijavao je mladenačku energiju koja ih je sve osvojila. Sve veće drugarstvo koje ih je povezivalo bilo je ugodno, i možda bi uživali u tom dugom putu da im za vrijeme odmora i kad bi se ulogorili hakim Fadil nije čitao iz Ibn Sinine Knjige o kugi. Knjiga je sadržavala na stotine savjeta iz raznoraznih izvora, od kojih su svi tvrdili kako znaju pravi način borbe protiv kuge. Neki čovjek po imenu Lamna iz Kaira proglašavao je nepogrešivom metodom davati oboljelima njihov vlastiti urin za piće i pritom recitirati posebne molitve-kletve Alahu (hvaljen budi On)! Al-Hladžar iz Bagdada preporučao je za vrijeme epidemije sisati šipak ili šljive od one vrste koja zatvara, a Ibn Mutilla iz Jeruzalema silno se zalagao za jelovnik sastavljen od leće, indijskog graška, bučina sjemena i zemlje crljenice. Bilo je toliko različitih mišljenja, da je svako zapravo izgledalo beskorisno grupici isprepadanih medicinara. Ibn Sina je napisao dodatak knjizi, u kojem je naveo postupke koji su se njemu činili korisnom praksom: paljenje vatri da se stvori opori dim, krečenje zidova vapnom, prskanje octom, davanje voćnih sokova za piće oboljelima. Na posljetku su se složili da valja slijediti režim koji propisuje njihov učitelj, a zanemariti sve ostale savjete. Za vrijeme pauze u podne osmoga dana Fadil pročita iz knjige da su na svakih pet liječnika koji su pružali pomoć za vrijeme kuge u Kairu, četvorica njih oboljela i umrla. Kad su ponovno uzjahali obuze iz tiha melankolija, kao da su upravo saznali kako im je sudbina zapečaćena. Idućeg jutra ušli su u malo selo i tu saznali da se ono zove Nardiz te da su ušli u pokrajinu Anšan. Seljani im ukazaše poštovanje kad je hakim Fadil objavio da oni liječnici iz Isfahana koje šalje Ala šah da pomognu oboljelima od kuge. – Kod nas nema zaraze, hakime – zahvalno reče poglavar sela. – Ali čuli smo da u Širazu hara smrt i užas. Sada su putovali uznemireni od iščekivanja, ali prolazili su selo za selom i nailazili samo na zdrave ljude. Na planinskom zaravanku Nakš-i-Rustam naiđu na grobove četiriju generacija perzijskih kraljeva usječene u stijenu. Tu su, s pogledom na vjetrom šibanu udolinu, Darije Veliki, Artakserkso, Kserkso i Darije II. ležali tisuću i petsto godina, dok su ratovi, kuge i osvajači nailazili i nestajali u zaboravu. Dok su se četiri muslimana zaustavila za drugu molitvu, Rob i Mirdin zaustaviše se pred jednim od grobova i u čudu stanu čitati natpis: JA SAM KSERKSO, VELIKI KRALJ, KRALJ NAD KRALJEVIMA, KRALJ ZEMALJA MNOGIH RASA, KRALJ VELIKOG UNIVERZUMA, SIN DARIJA KRALJA, POTOMAK AHEMENA Projahaše kraj velike ruševine s mnoštvom polomljenih stupova s urezanim žljebastim

prugama i razbacanog kamenja. Karim reče Robu da je to Perzepolis koji je uništio Aleksandar Veliki, devet stotina godina prije rođenja Prorokova (neka ga Bog blagoslovi i k sebi primi). Nedaleko od ostataka drevnog grada naiđu na seosko imanje. Tišinu je remetio jedino meket malobrojnih ovaca koje su pasle iza kuće – bio je to ugodan zvuk koji se jasno pronosio po sunčanom zraku. Činilo se da ih pastir koji je sjedio pod drvetom promatra, ali kad mu se približiše vidješe da je mrtav. Hakim je ostao sjediti na svom konju i s ostalima zurio u leš. Kako se Fadil nije micao, Rob sjaše i pregleda čovjeka čije je tijelo bilo plavo i već ukočeno. Bio je predugo mrtav da bi mu se mogle zaklopiti oči, a neka mu je životinja izgrizla stopala i već odgrizla desnu ruku. Prednji dio tunike bio mu je crn od zgrušane krvi. Kad je Rob uzeo njegov nož i rasporio odjeću, na tijelu nije našao ni traga od kuge već ranu od uboda u blizini srca dovoljno veliku da je mogla biti zadana sabljom. – Pođimo pretražiti okolicu – reče Rob. U kući nije bilo nikoga. U polju iza nje otkriše nekoliko stotina poklanih ovaca, od kojih su većinu vukovi već oglodali do kosti. Svud naokolo livada je bila izgažena i bilo je očito da se tu zaustavila neka vojska, ubila pastira i snabdjela se mesom. Fadil, ukočena pogleda, ne izda nikakvu uputu ni naređenje. Rob okrene tijelo na bok, i oni ga zatrpaju kamenjem i komadima stijenja da ga ne raznesu zvijeri, a onda se, jedva čekajući, udalje s tog mjesta. Na posljetku su stigli do lijepog posjeda, raskošne kuće okružene obrađenim poljima. Ona se također doimala napuštenom, ali su svejedno sjahali. Pošto je Karim dugo i glasno kucao, otvori se rupica u sredini vrata i jedno se oko zapilji u njih. – Gubite se! – Mi smo liječnička ekipa iz Isfahana, na putu za Širaz – reče Karim. – Ja sam Išmael Trgovac. Mogu vam samo reći da je jako malo živih u Širazu. Prije sedam tjedana u Anšan je došla vojska Turkmena Seldžuka. Većina nas se sa ženama, djecom i živinom sklonila unutar zidina Širaza. Seldžuci su započeli opsadu. Među njima je već bila izbila kuga, pa su za nekoliko dana odustali od opsade. Ali prije povlačenja katapultom su prebacili tijela dvojice svojih od kuge umrlih vojnika u pretrpan grad. Čim su otišli, iznijeli smo leševe izvan zidina i spalili ih, ali bilo je prekasno; kuga je buknula i kod nas. Hakimu Fadilu se najzad povrati dar govora. – Je li to strašna bolest. – Nema gore – kaza glas iza vratiju. Izgleda da su neki imuni na nju, kao ja, hvala budi Alahu (čija je milost neizmjerna). Ali većina onih koji su se nalazili unutar zidina sada su mrtvi ili umiru. – Šta je bilo s liječnicima iz Širaza? – upita Rob. – U gradu su ostala samo dva barbira-ranarnika i četiri liječnika, svi drugi liječnici pobjegli su čim su Seldžuci otišli. Oba barbira i dva liječnika pomagali su ljudima dok sami nisu umrli, vrlo brzo. Jednog je liječnika bolest oborila i preostao je još jedan jedini liječnik koji se starao o zaraženima kad sam ja napustio grad, nema tome ni dva dana. Ja imam

veliku, čistu kuću – reče čovjek – dobro snabdjevenu hranom, vinom, octom i vapnom, te priličnom količinom konoplje koja tjera svako zlo. Spreman sam vas pustiti unutra jer i meni je u interesu da uza se imam liječnike. Uskoro, kad pošast mine, možemo se vratiti u Širaz na obostranu korist. Tko želi stupiti u sigurnost moga doma? Nastupi tajac. – Ja – promuklo kaza Fadil. – Ne čini to, hakime – reče Rob. – Ti si vođa i naš jedini završeni liječnik – primetne Karim. Činilo se da ih Fadil ne čuje. – Ja ću ući, trgovče. – Ja također – reče Abbas Sefi. Obojica spuznu s konja. Začuje se odmicanje teške grede. Kad su se vrata odškrinula, taman toliko da propuste dva čovjeka, ugledaju blijedog, zabrađenog starca, a zatim se vrata ponovno zalupiše i začu se štropot navlačenja grede. Ostala je grupica nalik brodolomcima na otvorenom moru. Karim pogleda Roba. – Možda imaju pravo – promrmlja. Mirdin ne reče ništa, lica uznemirena i zdvojna. Mlađahni Ali samo što nije ponovno proplakao. – Knjiga o kugi – poviče Rob, sjetivši se da ju je Fadil nosio u torbi na remenu prebačenom preko ramena. Priđe vratima i zalupa po njima. – Odlazite – dovikne Fadil. Zvučao je prestravljeno; zacijelo se bojao otvoriti vrata da ga ne napadnu. – Slušaj me, ti žderaču govana – viknu Rob obuzet bijesom. – Ne daš li nam Ibn Sininu Knjigu o kugi, nanosit ćemo oko kuće granje i čkalj, a ja ću s užitkom potpaliti vatru, ti lažni liječniče. U hipu se ponovno začuje izvlačenje grede. Vrata se odškrinu i knjiga poleti u prašinu, pred njihove noge. Rob je podigne i uzjaše. Kad je krenuo srdžbe nesta, jer dio njega je čeznuo da bude s Fadilom i Abbasom Sefijem u sigurnosti trgovčeva doma. Dugo su putovali prije no što je smogao snage da se okrene u sedlu. Mirdin Askari i Karim Harun daleko su zaostajali, ali dolazili su za njim. Dječak Ali Rašid jahao je posljednji vodeći Fadilovog tovarnog konja i Sefijevu mazgu.

GLA VA 44

CRNA SMRT ut je gotovo pravocrtno prelazio močvarnu nizinu, a zatim postao krivudav, probijajući se kroz ogoljeli planinski lanac kojim su putovali dva dana. Kad su se napokon, trećeg jutra, stali spuštati prema Širazu ugledaše u daljini dim. Približivši se naiđu na ljude koji su pred gradskim zidinama spaljivali leševe. Iza Širaza nazirali su se obronci poznatog kanjona Tange-Allahu Ak-bar ili Klanca Najvećeg Boga. Rob vidje da nad klancem kruži mnoštvo crnih ptica i shvati da su napokon pronašli kugu. Kad su ulazili u grad na vratima nije bilo straže.

P

– Ovamo kao da su ipak prodrli Seldžuci – reče Karim, jer Širaz je djelovao opustošeno. Bio je to lijep grad od ružičasta kamena, s mnogobrojnim vrtovima, ali posvuda su na mjestu nekad visokih, sjenovitih, bujnih stabala stajali svježi panjevi; čak su iz vrtova bili iščupani grmovi ruža za potpalu pogrebnih lomača. Jahali su pustim ulicama kao u ružnom snu. Na posljetku otkriju nekog posrćućeg čovjeka, ali kad su mu doviknuli da stane i krenuli prema njemu pobjegao im je među kuće. Uskoro su naišli na još jednoga i okružili ga konjima prije no što je uspio pobjeći, a Rob izvuče sablju. Čovjek je umirao od straha. Pred ustima i nosom držao je neki zamotuljak, vjerojatno aromatične trave. – Kod kalantara – promuca, pokazujući niz ulicu. Jašući tamo, prođoše kraj pogrebnih kola. Dva snažna grobara, lica zastrtih velom neprozirnijim od onakvog kakav su nosile žene, zaustave se da pokupe sićušno tijelo uz cestu ostavljenog djeteta. U kolima su ležala tri odrasla leša, jedan muški i dva ženska. U zgradi gradske uprave predstavili su se kao medicinska ekipa iz Isfahana, na što su ih dočekali zaprepašteni pogledi jednog čvrstog čovjeka vojničkog izgleda i slabašnog starca; obojica su imali podbuhla lica i tup pogled od neprospavanih noći. – Ja sam Debid Hafiz, kalantar Širaza – reče mladi čovjek. – A ovo je hakim Isfari Sandžar, naš posljednji liječnik. – Zašto su ulice tako puste? – upita Karim. – Bilo nas je četrnaest tisuća duša – reče Hafiz. – Kad su došli Seldžuci iza zidina se sakrilo još četiri tisuće. Kad je izbila kuga jedna trećina stanovnika pobjegla je iz grada, uključujući – gorko reče – sve bogataše i cjelokupnu upravu. Ostavili su svog kalantara i njegove vojnike da im čuvaju imanja. Gotovo šest tisuća je pomrlo. Oni koje bolest još nije pogodila kriju se u svojim domovima i mole Alaha (milostiv je On!) da tako i ostane. – Kako ih liječite, hakime? – upita Karim.

– Protiv crne smrti nema lijeka – reče stari liječnik. – Liječnik se može nadati samo tome da će bar malo ublažiti muke umirućima. – Mi još nismo liječnici – reče Rob – već liječnički pripravnici koje vam šalje naš učitelj Ibn Sina, i postupit ćemo po vašim uputama. – Ja nemam uputa, činite što hoćete – odsječno reče hakim Isfari Sandžar. Pritom odmahne rukom. – Dat ću vam samo jedan savjet. Želite li ostati živi kao ja, svakog jutra uz doručak morate pojesti komad prepečenca namočenog u ocat ili vino, i svaki put kad s nekim razgovarate morate popiti gutljaj vina – reče ovaj i Rob shvati da ono što je smatrao staračkom nemoći bilo u stvari uznapredovalo pijanstvo. Zapisi liječničke ekipe iz Isfahana: Onaj tko ove bilješke pronađe nakon naše smrti bit će bogato nagrađen odnese li ih Abu Ali-al-Husainu Ibn Abdullahu Ibn Sini, Vrhovnom liječniku u marestanu, Isfahan. Napisano 19. dana mjeseca rabi’a I, 413. godine po hedžri. U Širazu smo već četiri dana, za to vrijeme su preminula 243 čovjeka. Kuga počinje kao blaga vrućica, praćena pokatkad jakom glavoboljom. Vrućica postaje žestoka neposredno prije pojave oteklina u preponama, pod pazuhom, iza uha. Te otekline nazivaju se guke. U Knjizi o kugi spominju se takve guke, a hakim Ibn al-Hatib iz Andaluzije kaže da ih izaziva đavo i da su uvijek u obliku zmije. Ovi koje smo mi vidjeli nemaju oblik zmije, već su okrugli, ispupčeni, nalik bolesnim promjenama kod pojave tumora. Znaju biti veliki poput šljive, ali ih je većina veličine zrna leće. Često je povraćanje krvi, što uvijek znači neizbježnu smrt. Većina žrtava umire dva dana po izbijanju guka. Neki bolesnici imaju sreću da im se guka zagnoji. Kad se to dogodi kao da iz bolesnika isteče zloćudna tvar i tada ima nade za ozdravljenje. (potpisao) Jišaj ben Benjamin student-pripravnik U zatvoru, iz kojega su bili pušteni zatvorenici, našli su bolnicu. Bila je pretrpana tjelesima mrtvih, umirućih i tek oboljelih do te mjere da je bilo nemoguće ikome pružiti pomoć. Zrak je bio ispunjen stenjanjem i vapajima, težak od zadaha krvavih izbljuvaka, neopranih tijela i ljudskog izmeta. Posavjetovavši se s ostala tri pripravnika, Rob pođe kalantaru i zatraži na korištenje utvrdu u kojoj su bili smješteni vojnici. Dobivši dozvolu, vrati se u zatvor, gdje se prihvati pregleda oboljelih i procjenjivanja hvatanjem samrtnika za ruke.

Poruke što su ih primale njegove ruke bile su uglavnom jezive: vrelo života presušivalo je svud oko njega. Oni kojima je smrt bila blizu prenošeni su u tvrđavu. Kako je njih bilo najviše, liječnici su preostale bolesnike mogli njegovati u čišćem, manje zakrčenom prostoru. Nastupila je perzijska zima – hladne noći, topla popodneva. Vrhovi planina blistali su pod snijegom, a ujutro su pripravnici osjećali potrebu za svojim kaputima od ovčjeg krzna. Nad kanjonom je kružio sve veći broj crnih lešinara. – Vaši ljudi bacaju leševe u klanac umjesto da ih spaljuju – reče Rob kalantaru. Hafiz kimne. – Zabranio sam to, ali bojim se da ste u pravu. Nema dovoljno drva. – Svako tijelo mora biti spaljeno. Bez izuzetka – tvrdo reče Rob, jer bilo je to nešto u pogledu čega je Ibn Sina dao najstrože upute. – Morate poduzeti mjere da to izvršavaju. Toga popodneva trojici su bile odrubljene glave zato što su leševe bacali u kanjon – pogubljenje, uz toliko smrti svuda naokolo! To nije bila Robova namjera, ali Hafiz je bio opravdano kivan. – Gdje da moji ljudi pronađu drvo? Sva stabla su posječena. – Pošaljite ih u planine po drvo – reče Rob. – Ne bi se vratili. Zato Rob odredi mladog Alija da povede vojnike u napuštene kuće. Većina ih je bila od kamena, ali imale su drvena vrata, kapke na prozorima i debele drvene grede. Ali je vodio ljude da pile i trgaju, i pred gradskim zidinama buknule su lomače. Pokušali su slijediti upute Ibn Sine o disanju kroz spužve natopljene octom, ali spužve su im otežavale rad i ubrzo su bile odbačene. Držeći se savjeta Isfarija Sandžara svakog su dana pojeli po prepečenac namočen u ocat i pili poprilične količine vina. Ponekad bi u smiraj dana bili isto tako pijani kao i stari liječnik. Pripit, Mirdin mu je pričao o svojoj ženi Tari i malim sinovima Davidu i Isaharu koji su čekali njegov sretan povratak u Isfahan. S nostalgijom je pričao o kući svoga oca kraj Arapskog mora, gdje je njegova obitelj putovala duž obale otkupljujući bisere. – Ti mi se sviđaš – rekao je Robu. – Kako možeš biti prijatelj s mojim groznim rođakom Arijem? Sada je Rob shvatio razlog Mirdinovoj prvotnoj hladnoći. – Arijev prijatelj? Ja nisam Arijev prijatelj. Ari je je govno od čovjeka! – Jest, zaista je govno! – uzvikne Mirdin i oni se stanu valjati od smijeha. Lijepi Karim ispredao je priče o seksualnim iskustvima i obećao mladom Aliju najbolji par sisa u Istočnom Kalifatu čim se vrate u Isfahan. Karim je svaki dan trčao kroz grad smrti. Ponekad bi ih zadirkivao tako dugo dok mu se ne bi pridružili u zahuktalom trku kroz puste ulice, kraj napuštenih kuća, kraj kuća u kojima su se nervozno šćućurili još neoboljeli, kraj kuća ispred kojih su bili poslagani leševi da ih pokupe pogrebna kola – trčeći od jezivog prizora stvarnosti. Jer nije na njih djelovalo samo vino. Okruženi smrću, bili su mladi i puni života te pokušavali potisnuti strah praveći se da su besmrtni i nepovredivi.

Zapisi liječničke ekipe iz Isfahana. Zabilježeno 28. dana mjeseca rabi’a I, 413. godine po hedžri. Puštanje krvi stavljanje čaša i čišćenje crijeva čini se da nema svrhe. Zanimljiva je veza između guke i smrtnosti kod ove zaraze, jer se opetovano potvrđuje da kada guka prsne ili iz nje postupno isteče zeleni smrdljivi sekret, bolesnik ima šanse da preživi. Moguće je da velik broj oboljelih umire od strahovito visoke vrućice koja proždire masnoću iz njihova tijela. Međutim kad se guke zagnoje, temperatura brzo pada i tijelo se počinje oporavljati. Primijetivši to, nastojali smo ubrzati dozrijevanje guke da bi se mogla otvoriti stavljanjem vrićih obloga od gorušice i lukovice ljiljana, obloga od smokava i kuhana luka, samljevenih i pomiješanih s maslacem kao i drugih vrsta melema za izvlačenje gnoja. U nekim smo slučajevima guke otvarali rezanjem i postupali kao kod čireva, ali gotovo bez uspjeha. Natekline su najčešće, djelomice zbog tijeka same bolesti, a djelomice zbog prenaglog istiskivanja, postajale tako tvrde da ih nikakvim instrumentom nismo mogli prerezati. Takve smo pokušavali spaliti žestokim sredstvima, ali ni to nije dalo nikakvih rezultata. Mnogi su umrli pomahnitavši od tog mučenja, neki tijekom samog operativnog zahvata, tako da bi se moglo reći da smo još i mi izmrcvarili te jadnike na smrt. Ipak, neki su preživjeli. Oni bi možda preživjeli i bez naše pomoći, ali nas tješi uvjerenje da smo barem nekolicini pomogli. (potpisao) Jišaj ben Benjamin student-pripravnik – Vi lešinari! – vikao je neki čovjek kojega su njegove sluge bezobzirno strovalili na pod bolnice i pobjegli, bez sumnje da pokupe sve što je ostalo za njim; krađa uobičajena za vrijeme kuge koja je uništavala ne samo tijelo već i dušu. Strahom izluđeni roditelji bez premišljanja su napuštali djecu po čijem bi se tijelu pojavile guke. Toga su jutra tri čovjeka i jedna žena izgubili glavu prilikom pljačkaškog upada, a jednog su vojnika živog oderali jer je uhvaćen pri iživljavanju na tijelu umiruće žene. Karim, koji je predvodio vojnike naoružane vjedrima vapna da se raskuže zaražene kuće, rekao je da se svekoliko zlo razmahalo na sve strane i izjavio da je vidio toliko parenja da se to može pripisati samo težnji da se iživljavanjem puti utaži pohlepa za životom. Oko podneva im je kalantar, koji nije nikada ulazio u bolnicu, poslao blijedog i uzdrhtalog vojnika da ih pozove na ulicu, gdje su Hanza zatekli s jabukom nabodenom aromatičnim biljem koje je udisao da se obrani od bolesti. – Primite na znanje da je broj umrlih jučer spao na trideset sedam. – Bio je to izuzetno značajan podatak o jenjavanju zaraze, jer je u trećem tjednu nakon izbijanja kuga samo u jednom jedinom danu odnijela 268 života. Hafiz doda da je prema njegovim procjenama Širaz izgubio 801 muškarca, 502 žene, 3192 djece, 566 muških robova, 1417 ženskih robova, 2 Sirijca kršćana i 32 Židova.

Rob i Mirdin se značajno pogledaše; nijednome nije promaklo kojim je redom kalantar nabrojio žrtve. Ulicom se približavao mladi Ali. U njegovu je ponašanju bilo nečeg čudnog – bio bi prošao mimo njih ne javivši se da ga Rob nije zazvao. Rob mu priđe i primijeti neuobičajen izraz njegovih očiju. Kad mu je dodirnuo čelo, od dobro poznate vreline stisnu mu se u grudima. Oh, Bože! – Ali – reče blago – sada moraš ući sa mnom unutra. Već su vidjeli mnoge umirati, ali sada kad je bolest pred njihovim očima nevjerojatnom brzinom svladavala Alija Rašida, Robu, Karimu i Mirdinu činilo se da proživljavaju njegovu agoniju. S vremena na vrijeme Ali bi se izvinuo u iznenadnom grču kao da ga je nešto pogodilo u želudac. Sav drhteći savijao se od bolova i propinjao u čudne, izobličene položaje. Okupali su ga u octu i rano poslije podne u njima se probudi nada jer pri dodiru je bio gotovo normalne temperature. Međutim, groznica kao da je prikupljala snagu, i kad je uslijedio nov napadaj postao je još vreliji nego prije, usne su mu ispucale, oči kolutale. Njegovi jauci gotovo su se gubili u općem košmaru stenjanja i zapomaganja, ali su ostala tri pripravnika jasno razabirali jezive zvukove jer su ih okolnosti učinile njegovom obitelji. Kad je pala noć, oni su na smjenu dežurali uz njegov ležaj. Pred zoru kad je Rob došao smijeniti Mirdina dječak je ležao izmrcvaren na otrcanoj uleknutoj slamarici. Pogled mu je bio tup i neprepoznavajuč, a groznica je ispila tijelo i preobrazila oblo dječačko lice na kojem su se sada isticale visoke jagodice i pomalo kukast nos, dajući mu izraz zrelog beduina kakav je mogao postati. Rob uze Alijeve ruke i oćuti njegovo nestajanje. Stalno iznova, htijući umaći onoj bespomoćnosti koja obuzima čovjeka kad se više nema što učiniti, primicao bi prste Alijevom zapešću i osjećao otkucaje bila – slabašne i zamiruće, poput lepeta krila uhvaćene ptice. Kad je Karim došao smijeniti Roba, Ali se već bio ugasio. Više se nisu mogli obmanjivati da su besmrtni. Bilo je očito da bi jedan od njih mogao biti sljedeći na redu i počeli su spoznavati stvarno značenje pojma strah. Ispratili su Alijevo tijelo na lomaču i dok je gorjelo molili se – svaki na svoj način. Toga jutra počeli su uočavati preokret; u bolnicu je stizao manji broj oboljelih. Tri dana kasnije kalantar je, jedva susprežući nadu u glasu, izvijestio da je dan ranije umrlo samo jedanaestero ljudi. Prolazeći kraj bolnice Rob ugleda gomilu crknutih i crkavajućih štakora, i kad ih je razgledao kod svih je zapazio isto: glodavci su bili očito oboljeli od kuge, jer je gotovo na svakom uočio, premda malenu, nedvojbenu guku. Spazivši jednoga koji mora da je netom uginuo, jer su po njegovom još toplom krznu gmizale buhe, položi ga na plosnat kamen i raspori nožem, tako precizno kao da mu alDžuzdžani ili koji drugi učitelj anatomije pilji preko ramena.

Zapisi medicinske ekipe iz Isfahana. Zapisano 5. dana mjeseca rabi’a II, 413. godine po hedžri. Osim ljudi, zaraza je odnijela i različite životinje; do nas su doprli glasi da su u Anšanu ugibali konji, krave, ovce, deve, psi, mačke i ptice. Seciranje šest od kuge uginulih štakora otkrilo je zanimljive pojedinosti. Vanjski znakovi bili su slični onima kod ljudskih žrtava – izbuljene oči, izobličeni mišići, razjapljena usta, jezik isplažen i crn, guke u preponama ili iza uha. Seciranjem štakora postalo je jasno zašto su pokušaji odstranjivanja guke kirurškim putem u najvećem broju slučajeva bili bezuspješni. Oteklina najčešće ima dubok korijen, nalik onom u mrkve, koji i nakon odstranjivanja guke ostaje u tijelu žrtve i uzrokuje novu, žešću provalu bolesti. Pri otvaranju trbuha štakora otkrio sam da su kod svih šest donji trbušni otvori i gornja crijeva posve potamnili od žuči. Donji dio crijeva bio je posut mrljama. Jetra svih šest glodavaca smežurala su se, a u četvero od njih srce je bilo zgrčeno. Kod jednog štakora želudac je bio, da se tako izrazim, unutar tijela – oljušten. Zbivaju li se iste stvari i s unutrašnjim organima ljudi napadnutih kugom? Student Karim Harun kaže da je Galen pisao kako je unutrašnja anatomija čovjeka identična onoj u svinje i majmuna, ali različita od unutrašnje građe štakora. Stoga, premda ne znamo što uzrokuje smrt prilikom napada kuge na ljude, možemo gotovo sa sigurnošću ustvrditi da su ti uzroci unutrašnji i kao takvi nedostupni našem uvidu. (potpisao) Jišaj ben Benjamin student-pripravnik Radeći u bolnici dva dana kasnije, Rob osjeti neku nevoljkost, nepokretnost, slabost u koljenima, težinu pri disanju, unutrašnje žeženje, kao da je jeo jako začinjenu hranu, što zapravo nije. Te pojave nisu prolazile i pojačavale su se tijekom rada u popodnevnim satima. Nastojao je ne obraćati pažnju na njih sve dok ga u času kad se zagledao u lice jednog oboljelog – zažareno i zgrčeno, izbuljenih staklastih očiju – nije spopao osjećaj da gleda samog sebe. Pošao je Mirdinu i Karimu. Prije nego im je dopustio da ga odvedu do slamarice tražio je da donesu Knjigu o kugi i njegove bilješke i predao ih Mirdinu. – U slučaju da nijedan od vas ne preživi, ovo treba predati nekome kod koga će biti sigurno pronađeno i dostavljeno Ibn Sini.

– Dobro, Jišaju – reče Karim. Rob se osjećao smireno. Sada kad se zbilo ono najgore, s pleća mu je pao golem teret, bio je oslobođen grozomorne tamnice straha. – Jedan od nas ostat će uz tebe – rekao je dobri, potreseni Mirdin. – Ne, ovdje ih ima mnogo kojima ste potrebni. Ali do svijesti su mu dopirali njihovi brižni pogledi puni strepnje i česti obilasci. Odlučio je da će pratiti svaku pojedinu fazu bolesti, usjeći je u pamćenje, ali to mu je uspjelo samo do napada jake vrućice i tako žestoke glavobolje da mu je koža cijelog tijela postala osjetnim organom. Pokrivači su mu postali preteški i nepodnošljivi i on ih zbaci. Svlada ga san. Usnio je da sjedi i razgovara s visokim, koštunjavim Dickom Bukerelom, davno umrlim nadtesarom iz očeva ceha. Probudivši se, osjeti da je vrućica uzela još više maha, a um mu zahvatio još žešći kovitlac. Tijekom bunovne noći mučili su ga teški sni; borio se s medvjedom koji je postajao sve mršaviji i sve viši, dok se najzad nije pretvorio u crnog viteza, a oko njih su se natiskivali svi koji su bili zaraženi kugom i promatrali traljavu borbu u kojoj nijedan nije uspio ubosti drugog. Ujutro su ga probudili vojnici koji su vukli svoj ubogi tovar iz bolnice u pogrebna kola. Kao medicinskom pripravniku, taj mu je prizor bio običan, ali je sada kad je i sam bio jedan od oboljelih izazvao drukčija čuvstva. Srce mu stade tući, u ušima mu je zujalo. Udovi su mu još više otežali, utrobu je razdirala vrelina. – Vode! Mirdin pohita da mu donese čašu vode, ali kako se Rob pomaknuo da ispije gutljaj, presiječe ga takva bol da mu zaustavi dah. Trenutak je oklijevao prije no što će pogledati mjesto na kojem je osjetio bol. Najzad uspije razgolititi svoju lijevu ruku i izmijeni užasnut pogled s Mirdinom. Pod lijevim pazuhom izbila je odvratna plavkastogrimizna guka. On ščepa Mirdina za ruku. – Nećete ga rezati! I ne smijete ga paliti. Obećaješ mi? Mirdin istrgne ruku iz Robove i gurne ga na slamaricu. – Obećajem ti, Jišaju – reče blago i požuri po Karima. Mirdin i Karim istegnuli su mu ruku iza glave i zavezali je za gredu, tako da je guka bila dostupna. Zagrijali su ružinu vodu i u njoj namakali krpe za obloge, predano ih mijenjajući čim bi se ohladili. Obuzela ga je vrućica kakvu nije imao čak ni u djetinjstvu i sva bol tijela skupila se u guku sve dok mu se misli nisu odvratile od zasljepljujuće boli i odlutale. Potražio je osvježenje u hladovini žitnog polja i ljubio je, dodirivao njene usne, cjelivao joj lice, dok se crvena kosa prosipala po njemu poput neprobojne magle. Čuo je kako Karim moli na perzijskom, a Mirdin na hebrejskom. Kad je Mirdin stigao do iš’ma, Rob nastavi s njim. Čuj, O Izraele, Gospodin Bog naš, Gospod je jedan, i voljet ćeš Gospoda Boga svog svim srcem svojim... Spopade ga strah da će umrijeti sa židovskom molitvom na usnama i u mislima potraži

kršćansku. Na um mu padne pojanje svećenika iz njegova djetinjstva na latinskom: Isus Krist je rođen. Isus Krist je raspet. Isus Krist je pokopan. Amen. Na podu pokraj slamarice sjedio je njegov brat Samuel, zacijelo je vodič koji je došao po njega. Samuel se nije nimalo promijenio, čak ni onaj zajedljiv, podrugljiv izraz njegova lica. Nije mu imao što reći; Rob je postao odrastao muškarac, a Samuel je ostao dječarac kakav je bio kad je umro. Bol je postala žešća. Bila je nesnosna. – Dođi, Samuele! – zavapi. – Pođimo! Ali Samuel je samo sjedio i zurio u nj. Iznenada osjeti tako slatko i nenadano popuštanje boli u ruci da ga je olakšanje pogodilo s jednakim intenzitetom kao početni udar kad je guka izbila. Nije si mogao dopustiti lažnu nadu, i prisili se da strpljivo pričeka dok netko dođe. Nakon, kako mu se činilo, strahovito dugog čekanja posta svjestan da se nada nj nadvio Karim. – Mirdine! Mirdine! Hvaljen budi Alah, guka se otvorila. Nad njim su se nadvila dva radosno nacerena lica, jedno tamnoputno i lijepo, drugo prostodušno, ozareno svetačkom dobrotom. – Stavit ču gazu da upija – reče Mirdin i neko su vrijeme bili prezaposleni da bi imali vremena za molitve zahvalnice. Bilo mu je kao da je s olujnog mora uplovio u mirne, tihe vode. Oporavak je bio brz i bez komplikacija, kao što je vidio i kod ostalih preživjelih. Još uvijek je bio slab i drhtav, sasvim razumljivo nakon visoke vrućice, ali misli su mu ponovno bile bistre, a prošlost i sadašnjost nisu se miješale. Pridigao se, htijući biti od kakve koristi, ali njegovi mu njegovatelji to nisu dopustili i vratili su ga da leži na slamarici. – Tebi je najvažnije u životu učenje medicine: u praksi – ozbiljno progovori Karim jednog jutra. – Znam da je tako, i zato se nisam protivio kad si se postavio na čelo naše male ekipe. Rob zausti da se usprotivi, ali smjesta opet zatvori usta jer je to bila istina. – Pozlijedilo me je kad je za voditelja bio postavljen Fadil Ibn Parviz – nastavi Karim. – On dobro polaže ispite i profesori imaju visoko mišljenje o njemu, ali kao liječnik praktičar on je šaka jada. Osim toga, počeo je nauke dvije godine nakon mene i već je hakim, dok sam ja još pripravnik. – Pa kako si onda mogao prihvatiti za voditelja mene koji još nema ni godinu dana učenja. – Ti si nešto drugo; kod tebe je strast za liječenjem jača od svega ostalog i zbog toga te je nemoguće i s kim usporediti. Rob se osmjehne. – Promatrao sam i ja tebe ovih teških tjedana. Ne robuješ li i ti istoj strasti?

– Ne – smireno reče Karim. – Nemoj me krivo shvatiti, ja želim postati najbolji među liječnicima, ali isto tako jaka je i moja potreba da postanem bogat. Bogatstvo nije tvoja najveća ambicija, zar ne, Jišaju? Rob zavrti glavom. – Kad sam bio dijete u selu Karš, u pokrajini Hamadan, Abdullah šah, otac Ala šaha, poveo je preko našeg područja veliku vojsku da se suprotstavi provalama Turaka Seldžuka. Gdje god bi se zaustavila Abdullahova vojska zavladala je bijeda – prava vojnička kuga. Otimali su ljetinu i stoku, hranu svom vlastitom narodu. Kad se vojska povukla, mi smo umirali od gladi. Bilo mi je pet godina. Sjećam se kako je majka uhvatila svoju tek rođenu djevojčicu za noge i razmrskala joj glavu o stijenu. Kasnije se pričalo da su mnogi pribjegli ljudožderstvu, i ja nimalo ne sumnjam u to. Prvo mi je umro otac, a zatim majka. Godinu dana živio sam na ulici s prosjacima i sam prosjačio. Na posljetku me je primio Zaki-Omar, prijatelj moga oca. Bio je poznati atlet. Obrazovao me i izvježbao u trčanju. A usto me je devet godina jebao u dupe. Karim načas umukne, tišinu je prekidalo samo tiho stenjanje pacijenata na drugom kraju prostorije. – Kad je umro bilo mi je petnaest godina. Njegova me obitelj izbacila, ali je on bio uredio da me prime u madrasu i tako sam došao u Isfahan, prvi put u životu slobodan. Zabio sam si u glavu da kad ja budem imao sinove oni će biti zaštićeni, a tu vrstu zaštite pruža samo bogatstvo. Kao djeca preživjeli smo slične katastrofe, svaki na svom kraju svijeta, pomisli Rob. Je li Karim bio naprosto malo slabije sreće, ili je Barbir ipak bio druga vrsta čovjeka. Njihov razgovor prekine Mirdin koji sjedne na pod s druge strane slamarice, sučelice Karimu. – Jučer u Širazu nitko nije umro. – Alah – uskliknu Karim. – Nitko nije umro ? – Rob pruži ruku jednom pa drugom. Karim i Mirdin također si pružiše ruke. Nisu imali potrebe ni za smijehom ni za suzama, poput staraca koji su zajedno preživjeli život. Povezani tako, sjedili su i gledali jedan drugog upijajući u se spoznaju da su preživjeli. Prošlo je još deset dana prije nego što su zaključili da je Rob dovoljno snažan za put. Pronio se glas da je kuga minula. Imalo je proći još mnogo godina prije no što će u Širazu ponovno narasti stabla, ali ljudi su se počeli vračati, a neki su donosili i građevno drvo sa sobom. Prošli su kraj kuće na kojoj su tesari postavljali drvene kapke na prozore i kraj nekih na kojima su ljudi stavljali vrata. Bio je ugodan osjećaj napustiti ovaj grad i krenuti put sjevera. Putovali su bez žurbe. Stigavši do kuće Išmaela Trgovca sjahali su i pokucali, ali ne dobiše odgovora. Mirdin se namršti. – Ovdje ima mrtvih – tiho reče. Ušavši u kuću naiđu na raspadajuća tijela trgovca i hakima Fadila. Ni traga od Abbasa Sefije, koji je nedvojbeno pobjegao iz »sigurnog skloništa« kad je vidio da su druga dvojica oboljela.

I tako ih je prije nego što su napustili zemlju kuge zapala još jedna, posljednja dužnost – izmolili su molitve i spalili dva tijela, načinivši velik oganj od trgovčeva skupocjenog pokućstva. Od osmorice njih, koliko ih je otišlo iz Isfahana u sklopu medicinske ekipe, iz Širaza su se vraćala trojica.

GLAVA 45

KOSTI UBIJENOG ČOVEKA ad se vratio, Isfahan mu se činio nestvarnim, tako pun nasmijanih, brbljavih ljudi. Neko mu je vrijeme bilo čudno kretati se među njima, kao da je u nekom iskrivljenom svijetu. Ibn Sinu su vijesti o bjeguncima i umrlima rastužile, ali nimalo iznenadile. Željno je prihvatio od Roba dnevnik ekipe. Za mjesec dana provedenih u kući na Abrahamovoj stijeni, koliko je trebalo čekati da bude sigurno da nisu donijeli sa sobom zarazu, Rob je naširoko i nadugačko sastavljao podroban izvještaj o njihovom djelovanju u Širazu. U svojim bilješkama jasno je dao do znanja da su mu druga dva pripravnika spasila život i uvelike hvalio njihove osobine. – Karim također? – bez okolišanja ga upita Ibn Sina kad su se našli nasamo. Rob je oklijevao načas, jer mu se činilo nepriličnim da ocjenjuje svog kolegu studenta. Ali on duboko udahne i odgovori na pitanje. – On možda ima problema s ispitima, ali on je već izvrstan liječnik, smiren i odlučan u najtežim situacijama, blag s onima koji pate. Činilo se da je Ibn Sina zadovoljan. – Sada morate poći u Kuću raja i javiti se Ala šahu, jer kralj jedva čeka da čuje vijesti o pohodu Seldžuka na Širaz – reče.

K

Zima je bila na izmaku, ali se još vukla, i u palači je bilo studeno. Rob je slijedio Hufa mračnim hodnicima kojima su odzvanjale njegove teške čizme. Ala šah je sjedio sam za velikim stolom. – Jišaj ben Benjamin, Veličanstvo. Zapovjednik garde se povuče dok je Rob izvodio ruje zamin. – Smiješ sjesti sa mnom, zimmi. Povuci stolnjak na krilo – uputi ga kralj. Učinivši to, Rob doživi ugodno iznenađenje. Stol je bio postavljen nad rešetkama u podu kroz koje je ugodno strujala toplina jer su ispod njih bile smještene peći. Znao je da vladara ne smije promatrati predugo ili preotvoreno, ali je brzo primijetio znakove koji su potvrđivali gradska naklapanja o šahovom raskalašenom životu. Aline su oči plamtjele poput vučjih, a mesnati dijelovi njegovog mršavog, sokolskog lica doimali su se mlohavo, što je nedvojbeno bilo posljedica prečestog ispijanja prevelikih količina vina. Pred šahom se nalazila ploča podijeljena naizmjenično na svijetla i tamna polja, a po njima vješto izdjeljane koštane figure. Kraj nje kupe i vrč vina. Ala im obojici natoči i hitro iskapi svoju čašu. – Pij slobodno, samo pij. Ja ću od tebe učiniti veselog Židova. – Zakrvavljene oči gledale su zapovjedno. – Molim vaše milostivo dopuštenje da ga se ne taknem. Mene vino ne čini veselim, Veličanstvo. Naprotiv, čini me mrgodnim i divljim i ne mogu uživati u njemu kao što je to dano sretnijim ljudima.

Ovim je zadobio šahovu pažnju. – A mene svakog jutra budi sa stanovitom boli iza očiju i drhtavim rukama. Ti si liječnik. Kaži mi što da činim? Rob se osmjehnu. – Manje vina, Visočanstvo, a više jahanja na čistom perzijskom zraku. Oštar pogled potraži na njegovu licu znake drskosti, ali ih ne nađe. – U tom slučaju moraš poći sa mnom na jahanje, zimmi. – U vašoj sam službi, Veličanstvo. Ala mahnu rukom dajući na znanje da se to samo po sebi razumije. – A sada, da čujemo o Seldžucima u Širazu. Moraš mi sve ispričati. Pažljivo je slušao dok je Rob opširno pričao sve što je znao o vojsci koja je okupirala Anšan. Na posljetku šah kimne. – Naš neprijatelj nas je okružio sa sjeverozapada, želeći prodrijeti na jugoistok. Da su osvojili cijeli Anšan, Isfahan bi bio tek sitan zalogaj za proždrljive ralje Seldžuka. – On udari pesnicom po stolu. – Hvala budi Alahu što je na njih natjerao kugu. Kad ponovno dođu, bit ćemo spremni. On povuče veliku tablu s dvobojnim poljima između njih dvojice. – Poznaješ li ovu igru? – Ne, Gospodaru. – Naša drevna razbibriga. Kad izgubiš to se naziva šahtreng, šahov, kraljev poraz. Pretežno je poznata pod nazivom šahova igra, jer to je igra rata. – On se osmjehne, zabavljen. – Naučit ću te šahovoj igri, zimmi. On pruži jednog slona Robu da opipa njegovu žućkastobijelu glatkoću. – Izrađeno od slonove kljove. Vidiš, obojica imamo jednako raspoređenu vojsku. Kralj stoji u sredini; njegov vjerni pratilac, general, njemu s boka. Sa svake strane njima je po jedan slon, oni bacaju oko prijestolja zaštitnu umirujuću sjenu, tamnu poput indiga. Do slonova su po dvije deve sa žestokim borcima na leđima. Zatim slijede po dva konja s jahačima spremnim za boj. Na oba kraja borbene crte nalazi se po jedan roh, ili ratnik, koji pred usnama drži dlanove savijene u kupicu, iz kojih pije krv neprijatelja. Sprijeda su vojnici pješaci, čija je dužnost da pomažu ostalima za vrijeme bitke. Uspije li se pješak probiti na drugu stranu bojnog polja, tom junaku pripada mjesto uz kralja, kao generalu. – Hrabri general nikada se za vrijeme bitke ne odmiče više od jednog polja od svog kralja. Moćni slonovi probijaju se kroz tri polja i imaju pregled nad cijelim prostranim bojnim poljem. Deva dašćući i topćući trči preko tri polja, gore i dolje. Konji se također kreću preko tri polja, i u preskakivanju jedno se polje uopće ne dotiče. Zlokobni rohi haraju na sve strane, prelazeći cijelo bojno polje. – Svaka se figura pomiče u svom vlastitom polju, i to točno određenim potezom. Svatko tko se za vrijeme bitke uspije približiti kralju glasno uzvikuje »Miči se, o Šahu!« na što se kralj mora povući sa svog polja. Ukoliko protivnički kralj, konj, roh, general, slon i vojska zatvore put pred njim, on se mora namrštena lica ogledati oko sebe, na sve četiri strane. Vidi li da mu je vojska potučena, put zapriječen vodom i opkopom, a neprijatelj mu je slijeva i zdesna, ispred i izar umrijet će od iscrpljenosti i žeđi – sudbina kakvu promjenljiva sreća određuje onom tko je pobijeđen u ratu. – On si natoči još vina, ispije i mrko pogleda Roba. – Jesi li shvatio?

– Mislim da jesam, Veličanstvo – oprezno uzvrati Rob. – Onda počnimo. Rob je činio greške, pomičući pogrešno pojedine figure i svaki put bi ga Ala šah ispravljao gunđajući. Igra nije dugo potrajala jer njegova je vojska ubrzo bila potučena, a kralj zarobljen. – Još jednu – reče Ala zadovoljno. Druga bitka bila je završena gotovo isto tako brzo kao i prva, ali Rob je počeo uočavati da je šah predviđao njegove poteze, jer ga je čekao u zasjedi i mamio u stupice, baš kao da vode pravi rat. Kad je druga igra završila, Ala mahne rukom u znak da ga otpušta. – Vješt igrač može se danima braniti od konačnog poraza – reče. – Onaj tko umije pobijediti u šahovoj igri sposoban je da vlada svijetom. Ali nije bilo loše za prvi put. Za tebe nije nikakva sramota doživjeti šahtreng jer, napokon, ti si ipak samo Židov. Kakvo zadovoljstvo bili opet u kućici u Jahudiji i ubaciti se ponovno u čvrste kolotečine marestana i predavaoničkih prostora. Na Robovo veliko zadovoljstvo, više nije morao natrag u zatvor obavljati poslove ranarnika, već je zajedno s Mirdinom bio određen za pripravnika na odjelu fraktura pod nadzorom Džalala-ul-Dina. Mršav i mrk, Džalal je bio tipičan predstavnik liječničke elite u Isfahanu, poštovan i uvažavan u društvu. Međutim, u nekoliko bitnih stvari razlikovao se od većine isfahanskih istaknutih liječnika. – Vi ste dakle Jišaj, barbir-ranarnik, o kojem sam čuo? – reče on kad mu se Rob prijavio. – Da, učitelju. – Ja se ne slažem s uvriježenim potcjenjivanjem barbira-ranarnika. Istina je da su mnogi obični lopovi i glupani, ali i među njima ima ljudi koji su čestiti i bistri. Prije nego što sam postao liječnik i sam sam se bavio profesijom koju također preziru perzijski liječnici, bio sam putujući namještač kostiju, i nakon što sam postao liječnik ostao sam isti čovjek koji sam bio i prije. Premda vas ne prezirem kao bivšeg barbira, svejedno ćete morati i te kako raditi da biste stekli moju naklonost. Ako je ne zaslužite, opalit ću vas nogom u stražnjicu i izletjet ćete s mog odjela, Europljanine. I Rob i Mirdin su s radošću prihvatili naporan rad. Džalal-ul-Din bio je poznati specijalist za kosti i razvio je niz raznovrsnih podstavljenih udlaga i naprava za istezanje. Učio ih je kako da se služe jagodicama prstiju kao očima koje mogu zaviriti pod natečeno i izubijano tkivo, predočavajući si ozljedu sve dok se ne ukaže jasna slika i odredi najbolji tijek liječenja. Džalal je bio osobito vješt u sastavljanju krhotina i dijelova kostiju dok ne bi sjele na svoje pravo mjesto, gdje ih je priroda mogla zacijeliti i ponovno spojiti u cjelinu. – Čini mi se da ga neobično zanima zločin – progunđa Mirdin pošto su proveli nekoliko dana kao Džalalovi studenti. Bila je to istina, Rob je također primijetio da je liječnik neumjereno dugo pričao o nekom ubojici koji je tog tjedna u gradskom sudu ispovijedao svoj zločin.

Neki Fahre Aju, pastir, priznao je da je prije dvije godine silovao, a zatim ubio drugog pastira po imenu Kifti-al-Ullah, te ga zakopao u plitak grob iznad gradskih zidina. Sud je osudio ubojicu i bez oklijevanja ga pogubio i raščetvorio. Nekoliko dana kasnije, kad su se Rob i Mirdin javili Džalalu, ovaj im reče da će tijelo ubijenog iz neposvećenog groba biti preneseno na muslimansko groblje uz prikladnu islamsku molitvu za pristup njegove duše u raj. – Idemo – reče Džalal. – To je rijetka prilika. Danas ćemo biti kopači groba. Nije im otkrio koga je podmitio, ali uskoro su dva pripravnika i liječnik zajedno s mulom i kalantarovim vojnikom krenuli put samotnog obronka koji je pokojni Fahre Aju pokazao vlastima kao mjesto sramnog ukopa. – Budite pažljivi – kaza Džalal kad su se mašili lopata. Zamalo su ugledali kosti ruke, a nedugo potom izvadili i cijeli kostur te položili kosti Kiftija-al-Ullaha na plahtu. – Vrijeme je da se nešto pojede – objavi Džalal i povede magarce u hladovinu stabla, podalje od groba. Otvorili su zavežljaj i izvadili pečenu živad, obilje pilava, velike pustinjske datule, medene kolače i vrč šerbeta.Vojnik i mula pohlepno se baciše na jelo, a Džalal i njegova dva pripravnika ubrzo ih prepustiše obilnom blagovanju i drijemežu koji je bez sumnje imao uslijediti. Njih trojica požure natrag kosturu. Zemlja je učinila svoje i kosti su bile posve čiste, s izuzetkom rđave mrlje na mjestu gdje se Fahreov bodež zario u prsnu kost. Kleknuli su nad kosti, mrmljajući, jedva svjesni da su ti ostaci jednom bili čovjek po imenu Kifti. – Obratite pažnju na femur – upozori ih Džalal – najveću i najsnažniju kost u cijelom tijelu. Nije li očito zašto je tako teško namjestiti bedreni prijelom? – Vidite, dvanaest pari rebara. Jeste li primijetili kako rebra tvore nešto poput krletke. Ta krletka štiti srce i pluća, nije li to izvanredno? Uistinu je velika razlika proučavati ljudske kosti umjesto ovčjih, pomisli Rob; ali bio je to samo djelić potrebnog znanja. – Jeste li vidjeli ljudsko srce i pluća? – upita on Džalala. – Ne. Ali Galen kaže da su uvelike nalik svinjskima. Svi smo ih vidjeli u svinje. – Što ako nisu isti? – Jesu – tvrdoglavo reče Džalal. – Nemojmo sada propuštati ovu divnu priliku za proučavanje, jer ona će se dvojica vrlo brzo vratiti. Vidite li kako je sedam gornjih pari rebara povezano s prsnim oklopom nekim elastičnim vezivnim tkivom? Naredna tri povezana su običnim tkivom, a posljednja dva para nisu uopće povezana s prednjim dijelom. Nije li Alah (velik i moćan je On!) najmudriji graditelj, zimmi? Nije li začudan okvir kostur na kojem je sazdao svoje ljude? Oni su čučali pod vrelim suncem gosteći se svojom znanstveničkom gozbom, održavši sat vježbe iz anatomije nad ubijenim čovjekom. Nakon toga Rob i Mirdin su se zadržali u sveučilišnom kupalištu, gdje su spirali sa sebe zadah smrti i oporavljali mišiće nenavikle na kopanje. Tu ih je pronašao Karim, i Rob smjesta s prijateljeva lica pročita da nešto nije u redu. – Pozvan sam da ponovno pristupim ispitu. – Ali to je upravo ono što želiš!

Karim baci pogled na dva predavača koja su razgovarala u drugom kraju prostorije i spusti glas. – Bojim se. Gotovo sam već bio izgubio nadu da ću biti pozvan još jednom na ispit. Bit će mi to treći put – ako sada padnem, za mene je svršeno. – Sumorno ih pogleda. – Na kraju krajeva, sad sam bar osposobljeni pripravnik. – Projurit ćeš u kasu kroz ispit kao pravi trkač – reče Mirdin. Karim odmahne rukom na bilo kakav pokušaj bodrenja. – Ne brine mene medicinski dio ispita, već filozofija i pravo. – Kada? – upita Rob. – Za šest tjedana. – Znači da imamo dovoljno vremena. – Tako je, ja ću s tobom raditi filozofiju – smireno reče Mirdin – a Jišaj će ti pomoći učiti pravo. Rob u sebi zastenje, jedva je mogao sebe zamisliti kao znalca prava. Ali zajedno su prošli strahote kuge i bili vezani sličnom nesrećom u djetinjstvu, stoga je znao da moraju pokušati. – Noćas počinjemo – reče, posegnuvši za otiračem da obriše tijelo. – Nikad nisam čuo da je netko tko je naukovao sedam godina postao liječnik – reče Karim, ne trudeći se da pred njima prikrije svoj strah, što je bila nova razina prisnosti. – Proći ćeš – reče Mirdin i Rob kimne. – Moram – uzvrati Karim.

GLAVA 46

ZAGONETKA va tjedna zaredom Ibn Sina je pozivao Roba da večera s njim. – Oho, veliki liječnik ima pripravnika miljenika – zadirkivao ga je Mirdin, ali u njegovu je smijehu odzvanjalo divljenje prema prijatelju, a ne zavist.

D

– Dobro je da se zainteresirao za tebe – ozbiljno dometne Karim. – AlDžuzdžani je uživao Ibn Sinino pokroviteljstvo još otkad su bili mladi, a al-Džuzdžani je postao velik liječnik. Rob se namršti, ne želeći čak ni s njima podijeliti to iskustvo. Ne bi im mogao objasniti što znači cijelu večer uživati Ibn Sinina znanja. Jedne su večeri razgovarali o nebeskim tijelima – ili, bolje rečeno, Ibn Sina je govorio, a Rob slušao. Naredne večeri Ibn Sina je satima raspredao o teorijama grčkih filozofa. Toliko je toga znao i tako lako prenosio znanje. Nasuprot tome, Rob je, da bi mogao podučavati Karima, prvo morao sam prionuti učenju. Odlučio je da u tijeku šest tjedana neće pohađati nijedno predavanje osim nekoliko odabranih iz prava te je iz Kuće znanja uzeo knjige o pravu i sudstvu. Podučavanje Karima u pravu nije imao biti tek nesebičan prijateljski čin, jer bilo je to područje koje je i Rob nedopustivo zapustio. Pomažući Karimu pripremat će i samoga sebe za onaj dan kušnje kad otpočnu njegovi ispiti. U islamu su postojale dvije grane prava: fikh ili pravna znanost, i šar’ija (»pravi put«), šerijatsko pravo, tj. božanski zakon koji je objavio Alah. Kad se tome doda sunnet istina i pravda, koje je svojim uzornim življenjem i izrekama objavio Muhamed, rezultat je složen i kompliciran korpus za izučavanje, koji zaista može zastrašiti pripravnika. Karim se trudio, no bilo je očito da se grdno muči. – To je previše za mene – reče. Bio je vidljivo napet. Prvi put u sedam godina, s izuzetkom onog razdoblja kad su se u Širazu borili protiv kuge, zanemario je svoje svakodnevne odlaske u marestan i povjerio Robu da se osjeća čudno i nekako izbačeno iz vlastite kolotečine bez redovne brige o bolesnima na koju je navikao. Svakog jutra prije nego što bi se našao s Robom da uči pravo, a zatim s Mirdinom da proučava filozofe i njihov nauk, Karim je s prvim sivim danjim svjetlom odlazio trčati. Jednom je prilikom i Rob pokušao trčati s njim, ali je ubrzo zaostao, Karim je trčao kao da pokušava pobjeći od svojih strahova. Nekoliko je puta Rob zajahao svog smeđeg konja i održavao korak s trkačem. Karim je jurio kroz grad koji se budio, kroz glavna gradska vrata, pokraj nacerenih stražara, preko Rijeke života u polja. Robu se činilo da niti zna ni ti mari kamo trči. Stopala su mu se dizala i spuštala, a noge kretale postojanim samozaboravnim ritmom, koji ga je po svemu sudeći smirivao i tješio, kao da je pod utjecajem jakog ekstrakta konopljina sjemena što su ga davali neizlječivim pacijentima za olakšanje bolova. Taj svakodnevni gubitak energije zabrinjavao je Roba.

– To trčanje Karimu oduzima snagu – potužio se on Mirdinu. – Bilo bi bolje da svu energiju sačuva za učenje. Ali mudri se Mirdin počeše po nosu, protrlja svoju izduženu konjsku vilicu i zavrti glavom. – Ne, ja mislim da bez trčanja ne bi mogao podnijeti ove teške dane – reče, a Rob je bio dovoljno pametan da to prihvati, jer imao je golemo povjerenje u Mirdinov zdrav razum, isto koliko i u njegovo izvanredno znanje. Jednog su ga jutra pozvali i on zajaše svog smeđeg konja te krene Alejom tisuću vrtova do prašnjave uličice koja je vodila do lijepe kuće Ibn Sine. Vratar mu preuzme konja, a kad je stigao do kamenog ulaza Ibn Sina je već stajao tamo da ga pozdravi. – Radi se o mojoj ženi. Bit ću vam zahvalan ako je pregledate. Rob se pokloni, posve zbunjen; Ibn Sina je imao mnogo dičnih kolega koji bi bili polaskani i počašćeni da pregledaju njegovu ženu. Ali krenuo je za njim do vrata iza kojih su kamene stube nalik unutrašnjosti puževe kućice vodile u sjeverni toranj kuće. Starica je ležala na strunjači i zurila u jednu točku praznim, odsutnim pogledom. Ibn Sina kleknu do nje. – Reza. Njezine suhe usnice bile su ispucane. On namoči tkaninu u ružinu vodu i blago joj otare usne i lice. Ibn Sina je posjedovao dugogodišnje iskustvo kako bolesničku sobu učiniti ugodnom, ali čak ni čistoća prostorije, netom promijenjeno rublje i mirišljavi pramičci dima što su se dizali iz posuda s tamjanom i mirisnim travama nisu mogli prikriti zadah njezine bolesti. Činilo se da kosti samo što nisu probile njezinu prozirnu kožu. Lice joj je bilo voštano, kosa prorijeđena i sijeda. Premda je njezin muž bio možda najbolji liječnik na svijetu, ona je bila samo stara žena u zadnjem stadiju bolesti kostiju. Po mršavim rukama i donjem dijelu nogu vidjele su se krupne guke. Zglobovi i stopala bili su otečeni od nakupljene tekućine. Desni bok bio je grdno izobličen, i Rob je znao da bi da odigne pokrivač ugledao još mnogo uznapredovalih izraslina po vanjskim dijelovima tijela, a iz zadaha je mogao zaključiti da su se one proširile i po cijeloj utrobi. Ibn Sina ga nije pozvao zato da potvrdi strašnu i očitu dijagnozu. Sada mu postane jasno što se od njega očekuje i on uzme obje njezine krhke ruke u svoje, tiho joj se obraćajući. Uzeo si je više vremena no što bi inače bilo potrebno, gledajući je u oči koje na tren kao da su se razbistrile. – Da’ud? – prošapće ona stisnuvši mu ruke. Rob upitno pogleda Ibn Sinu. – Njezin brat, davno preminuo. Pogled joj ponovno posta prazan, stisak njezinih prstiju omlitavi. Rob joj položi ruke natrag na slamaricu i oni siđu iz tornja. – Koliko još? – Ne dugo, hakim-baši. Vjerujem da je to pitanje dana. – Rob se osjećao smeteno; starac mu je bio previše nadređen da bi mu uputio uobičajene izraze sućuti. – Zar zaista ne postoji ništa što bi se moglo učiniti za nju? Ibn Sinina usta su se iskrivila. – Preostaje mi jedino da joj izrazim ljubav sve jačim i

jačim dozama opijata. – On otprati svog učenika do izlaza i zahvali mu, a zatim se vrati svojoj bolesnoj ženi. – Gospodaru – zazva neki glas Roba. Okrenuvši se, ugleda krupnog eunuha koji je čuvao drugu ženu. – Hoćete li poći sa mnom, molim. Pošli su kroz vratašca u vrtnom zidu, tako uzana da su se obojica morala prignuti, i izišli u drugi vrt ispred južnog tornja. – O čemu je riječ? – kratko upita Rob. Eunuh ne odgovori. Nešto privuče Robov pogled i on diže oči k prozorčiću na kojem ugleda velom prekriveno lice očiju upravljenih prema njemu. Oči im se sretoše, a onda njezine uzmaknu u lelujavoj igri velova i prozor osta prazan. Rob se okrene eunuhu koji se ovlaš osmjehne i slegne ramenima. – Naložila mi je da vas dovedem ovamo. Željela vas je pogledati, gospodaru – reče. Možda bi je Rob te noći sanjao, ali nije imao vremena za to. Učio je zakone o pravu vlasništva nad imanjem i ulje u njegovoj svjetiljci već je gorjelo niskim plamenom, kad začuje toptav zvuk kopita gdje se približava ulicom i zastaje pred njegovim vratima. Oglasi se kucanje. On se maši sablje misleći da su lopovi. Bilo je prekasno za posjete. – Tko je? – Vasif, gospodaru. Rob nije poznavao nikakvog Vasifa, ali mu se učini da prepoznaje glas. Spremno držeći oružje, otvori vrata i vidje da je imao pravo. Bio je to eunuh koji je u rukama držao uzde magarca. – Šalje li te hakim? – Ne, gospodaru. Poslala me ona koja želi da dođete. Na to nije imao odgovora. Eunuh je bio dovoljno pametan da se ne nasmije, ali u kutku ozbiljnih očiju blistao je jedan plamičak kojem nije promaklo zimmijevo zaprepaštenje. – Čekaj – otresito reče Rob i zatvori vrata. Izašao je pošto se brže-bolje oprao i uzjahavši smeđeg konja bez sedla krenuo tamnim ulicama za golemim robom, čije su noge, preduge za ubogog magarca, ostavljale tragove u prašini, premda ih je iskrivio u stranu. Polako su jahali duž utihnulih kuća u kojima su ljudi spavali, zaokrenuli u uličicu čija je duboka prašina prigušila topot životinjskih kopita, a potom zašli u polje što se steralo iza zidova Ibn Sinina imanja. Prolaz u zidu dovede ih u neposrednu blizinu vratiju južnog tornja. Eunuh otvori vrata tornja i, naklonivši se, pokaže Robu da proslijedi sam. Bilo je to nalik maštanjima za onih bezbrojnih noći u kojima je ležao sam i uzbuđen. Ove mračne kamene stube bile su identične onima u sjevernom tornju, dizale su se spiralno poput navoja morske školjke, a kad je izbio na vrh nađe se u udobnom haremu. Pod odsjajem svjetiljke vidje da ga čeka na širokom, jastucima obloženom ležaju, u pozi Perzijanke spremne za vođenje ljubavi – dlanova, stopala i spolovila nacrvenjenih kanom i natrljanih uljima. Njezine su grudi bile razočaranje, jedva nešto veće od dječačkih.

Rob joj odmakne veo. Imala je crnu kosu, također namazanu uljem, sasvim priljubljenu uz lijepo oblikovanu okruglu glavu. Bio je zamišljao zabranjen lik Kraljice od Sabe ili Kleopatre i ostane zatečen kad umjesto toga ugleda uznemirenu mladu djevojku, uzdrhtalih usana koje je nervozno oblizivala palucajući ružičastim jezikom. Kosa je uokvirivala srcoliko, ljupko lice, na kojem se isticala malo isturena brada i mali, pravilan nos. Kroz tanjušnu desnu nosnicu bio je provučen metalni kolutić, ne veći od prstena za njegov mali prst. Bio je već predugo u ovoj zemlji: njezino otkriveno lice uzbuđivalo ga je više od njenog izbrijanog tijela. – Zašto te zovu Despina Ružna? – Tako je odredio Ibn Sina. To je protiv uroka – reče ona dok je Rob lijegao na ležaj do nje. Sutradan ujutro on i Karim opet su proučavali fikh: zakone o braku i rastavi. – Tko sastavlja bračni ugovor? – Muž, i već gotovog ga predočava ženi, u taj sporazum on upisuje i mahr, iznos miraza. – Koliko svjedoka je potrebno? – Ne znam. Dva? – Da, dva. Tko ima veća prava u haremu, druga žena ili četvrta? – Sve žene imaju jednako pravo. Prešli su na zakone o rastavi i razloge za nju: neplodnost, svadljiva narav i preljub. Prema šar’iji preljub se kažnjavao kamenovanjem, ali taj se običaj izgubio još prije dva stoljeća. Ako je preljubnica bila žena bogatog i moćnog čovjeka, još uvijek joj se moglo dogoditi da je stigne kazna odsijecanja glave u kalantarovoj tamnici, ali nevjerne žene siromašnih najčešće su bivale žestoko izbatinane štapom, a zatim se muž mogao razvesti od nevjernice, ili je zadržati, već prema vlastitoj želji. Karimu šar’ija nije predstavljala problem, jer je bio odgojen u pravovjernoj obitelji i božanske su mu odredbe bile dobro poznate. Ono što mu je zadavalo grdnih muka bio je fikh. Sadržavao je svu silu zakona o tolikom broju slučajeva da nije znao kako da ih sve popamti. Rob je razmišljao kako da riješe taj problem. – Ako se ne možeš sjetiti doslovno citata iz fikha, prijeđi na šar’iju ili sunnet. Svi zakoni su zasnovani na Muhamedovim propovijedima i zapisima. Stoga, ne mogneš li se prisjetiti nekog određenog propisa, daj im odgovor iz religije ili iz Prorokova života i možda će time biti zadovoljni. – On uzdahne. – Valja pokušati. A u međuvremenu ćemo se moliti i nastojati zapamtiti što veći broj zakona fikha. Idućeg popodneva pratio je al-Džuzdžanija kroz bolničke sobe i zajedno s ostalima zaustavio se kod ležaja suhonjavog dječaka, Bilala. Pokraj njega sjedio je seljak smetena, krotka pogleda. – Poremećenost – reče al-Džuzdžani. – Zoran primjer kako crijevni poremećaj može

isisasti dušu. Koliko mu je godina? Usplahiren ali polaskan što mu se obraćaju, otac pogne glavu. – U devetom je ljetu, gospodine. – Kako dugo to traje? – Dva tjedna. To je pasja bolest, od nje su umrla dva njegova strica i moj otac. Strašni bolovi. Dođu pa prođu, dođu, pa prođu. Ali otprije tri dana kako su počeli, ne prestaju. Bolničar, koji se ulagivački obratio al-Džuzdžaniju i zacijelo želio da završe s tim djetetom i krenu dalje, reče da ga hrane samo šerbetom od zaslađenih sokova. Sve što proguta iziđe iz njega na jednu ili na drugu stranu. Al-Džuzdžani kimne. – Pregledaj ga, Jišaju. Rob odgurne pokrivač. Dječak je pod bradom imao ožiljak, no bio je posve zacijelio i nije imao veze s bolešću. On položi dlan na mršav obraz, i Bilal se pokuša pomaknuti, ali nije imao snage. Rob ga potapše po ramenu. – Vruć je. Polako je vršcima prstiju prelazio po dječakovu tijelu. Kad je stigao do trbuha dječak vrisne. – Trbuh je mekan s lijeve strane i tvrd s desne. – Alah je pokušao zaštititi oboljelo mjesto – reče al- Džuzdžani. Što je mogao blaže, Rob pokuša vršcima prstiju odrediti bolno područje, od pupka preko desne polovice abdomena, žaleći zbog muke koju je prouzročio djetetu svaki put kad bi mu pritisnuo trbuh. On okrene Bilala i oni uoče da mu je rektum crven i osjetljiv. Rob je navukao pokrivač na dijete i dok je opipavao malene ruke, začuje ponovno podrugljiv smijeh svog starog znanca crnog viteza. – Hoće li umrijeti, gospodine? – upita otac izravno. – Da – odgovori Rob, i čovjek kimne. Nitko se nije rugao njegovu mišljenju. Otkako su se vratili iz Širaza, Mirdin i Karim ispričali su neke događaje i to se pročulo. Rob je bio primijetio da više nitko ne dobacuje podrugljive primjedbe i zvižduke kad se on usudi reći da će netko umrijeti. – Tu bolest opisao je Aulo Kornelije Celzo u svojim zapisima i to treba pročitati – reče hakim al-Džuzdžani i pođe do sljedećeg ležaja. Kad je pregledan i posljednji pacijent, Rob pođe u Kuću znanja i zamoli Jusufa-ulGamala, knjižničara, da mu pomogne naći što je Rimljanin napisao o takozvanoj pasjoj bolesti. Ushićeno je otkrio da je Celzo otvarao tijela umrlih da bi unaprijedio svoje znanje. Međutim, o bolesti koja ga je posebno zanimala nije bilo mnogo podataka. Celzo ju je opisao kao jednostrano oboljenje debelog crijeva u blizini rektuma, praćeno žestokom upalom i bolovima na desnoj strani trbuha. Završivši s čitanjem vratio se do dječakova ležaja. Otac je bio otišao. Nad dječakom se poput gavrana natkrilio mrki mula i pjevajućim glasom čitao iz Kur’ana dok je dijete ukočenim pogledom zurilo u njegove crne halje. Rob pomakne ležaj tako da mališan više nije gledao u mulu. Bolničar je na niskom stoliću ostavio za večeru tri nara, okrugla poput lopti, i on ih počne jednog po jednog bacati

u zrak, sve dok mu nisu sva tri letjela iznad glave, a on ih hvatao, čas jednom čas drugom rukom. Baš kao u stara vremena, Bilale! Sada više nije bio tako vješt žongler, ali kako se radilo samo o tri predmeta nije imao problema i uspio je izvoditi trikove s voćem. Dječakove oči postale su krupne i okrugle poput letećih narova. – Ono što nam još treba je pjesma! Nije znao nijednu perzijsku melodiju, a želio je nešto živahno. Tad mu se iz grla izvi Barbirova gruba, stara pjesma curi. Tvoj me pogled nekoć milovao, Sad me grle ruke tvoje. Valjat ćemo se sred granja, Mani prazna obećanja! Nije to bila prikladna pjesma da dijete uz nju umre, ali je mula, srdito i s nevjericom gledajući njegove lakrdije, ispunio taj trenutak dostojanstvom i molitvom, a Rob djelićem životne radosti. U svakom slučaju, riječi nisu razumjeli, pa nije moglo biti govora o bogohuljenju. Otpjevao je Bilalu nekoliko kitica, i onda vidio kako se dijete trza u konačnom grču koji je savio njegovo malo tijelo poput luka. Još uvijek pjevajući, Rob pojmi da je iz dječakova grla odlepršao posljednji izdisaj u ništavilo. Zaklopio mu je oči, očistio bale s nosa, ispravio i okupao tijelo, očešljao mu kosu i komadom tkanine povezao otvorena usta. Mula je za sve to vrijeme sjedio prekriženih nogu, zapijevajući citate iz Kur’ana. Iz očiju mu je sukljao bijes: bio je u stanju istodobno moliti i mrziti. Bez sumnje će podnijeti prigovor da je zimmi počinio oskrvnuće, ali Rob kaza samom sebi da u tom izvještaju neće stajati da se netom prije smrti Bilal osmjehnuo. Tri noći u tjednu eunuh Vasif dolazio je po njega i on je ostajao u tornju do ranih jutarnjih sati. Podučavali su jedno drugo jeziku. – Kurac. Prick? Ona se nasmije. – Ne, tvoj lingam. A ta moja joni. Rekla je da pristaju jedno uz drugo. – Muškarac je ili zec, ili bik, ili konj. Ti si bik. Žena je ili srna, ili kobila, ili slonica, a ja sam srna. To je dobro. Bilo bi teško da zec pruži radost slonici – reče ona ozbiljno. Ona je bila učiteljica, a on učenik, kao da je ponovno dječak i kao da nikad nije vodio ljubav. Činila je stvari koje je prepoznavao prema slikama iz knjige koju je kupio na mejdanu i još mnoge druge koje nisu bile prikazane u knjizi. Pokazala mu je kširaniraku, zagrljaj mlijeka i vode. Položaj Indrine žene. Auparištaku, obljubu ustima. U početku je bio zainteresiran i ushićen dok su uvježbavali obrnuti položaj, kucanje na vrata i kovačev snošaj. Međutim posta mušičav kad ga je pokušala poučiti kakve zvukove treba ispuštati prilikom orgazma, da li izabrati sut ili plat umjesto stenjanja. – Zar se vi nikada naprosto ne opustite i ne jebete. Ta ovo je gore nego zapamtiti fikh.

– Pošto se nauči, užitak je veći – reče ona povrijeđena. Predbacivanje u njezinu glasu nije ga pogodilo. Osim toga, zaključio je da mu se više sviđaju žene koje se ne briju. – Zar ti starac nije dovoljan? – Bio je više nego dovoljan, nekoć! Njegova je potencija bila glasovita. Volio je piće i žene, a kad bi bio posebno raspoložen izvodio je zmiju. Žensku zmiju – reče ona, a u očima joj zablistaše suze dok se smješkala.– Ali već dvije godine nije legao sa mnom. Kad se ona jako razboljela, prestao je. Despina mu je rekla da cijelog svog života pripada Ibn Sini. Bila je dijete dvoje njegovih robova, Indijke i Perzijanca, njegovog povjerljivog roba. Majka joj je umrla kad je imala šest godina. Starac ju je oženio kad joj je otac umro – bilo joj je tada dvanaest godina – i nikad je nije oslobodio ropstva! Rob dotakne prsten u njezinoj nosnici, simbol ropstva. – Zašto? – Kao njegovo vlasništvo i kao njegova druga žena, dvostruko sam zaštićena. – Što bi se dogodilo da on sada dođe ovamo? – Pritom pomisli na jedne jedine stube. – Vasif stoji dolje i odvratio bi mu pažnju. Osim toga, moj muž sjedi kraj Rezine postelje i ne ispušta njezinu ruku. Rob pogleda Despinu i kimne, osjećajući krivnju koja je nabujala, a da on toga nije bio svjestan. Sviđala mu se mala, lijepa djevojka maslinaste puti, sa sitnim grudima, bucmastim trbuščićem i vrelim usnama. Bilo mu je žao zbog života koji je vodila – zatvorenica u tom udobnom zatvoru. Znao je da prema islamskoj tradiciji najveći dio vremena provodi zatvorena u toj kući i vrtovima i nije joj ništa zamjerao, ali bio je zavolio jedinstvenog starca izvanredna uma i velikog nosa. Ustane i stane se oblačiti. – Radije bih ti bio prijatelj. Nije bila glupa. Promatrala ga je sa zanimanjem. – Gotovo svake noći si ovdje i zasitio si me se. Ako pošaljem Vasifa za dva tjedna, doći ćeš. On je poljubi u nos, tik iznad prstena. Polako jašući smeđeg konja put svoga doma po mjesečini, pitao se nije li ipak velika budala. Jedanaest noći kasnije Vasif zakuca na njegova vrata. Despina je bila gotovo u pravu, osjetio je snažnu žudnju i poželio kimnuti u znak pristanka. Nekadašnji Rob J. pohitao bi da potkrijepi priču koju bi do kraja svog života mogao izvlačiti kad god bi se muškarci prilikom pijanki hvalisali – o tome kako je učestalo odlazio k mladoj ženi, dok je njen stari muž sjedio u drugom dijelu kuće. Rob zavrti glavom. – Reci joj da joj više ne mogu dolaziti. Vasifove oči su se zacaklile pod krupnim, crno obojenim kapcima i on se prezirno osmjehne plašljivom Židovu i odjaše na svome magarcu. Reza Pobožna umrla je tri dana potom, u rano jutro kad su gradski mujezini pjevali prvu molitvu – pravo vrijeme za okončanje jednog pobožnog života. U madrasi i marestanu pričalo se kako je Ibn Sina vlastitim rukama priredio ženino tijelo i o jednostavnom pogrebu na koji je dopustio pristup samo nekolicini mula.

Ibn Sina nije došao ni u školu ni u bolnicu. Nitko nije znao gdje je. Jedne večeri, tjedan dana nakon Rezine smrti, Rob ugleda al-Džuzdžanija kako sjedi na glavnom mejdanu uz piće. – Sjedni, zimmi – reče al-Džuzdžani i dade znak da se donese još vina. – Hakime, kako je vrhovni liječnik? Pitanje osta neodgovoreno, kao da nije bilo ni postavljeno. – On misli da ste vi nešto posebno. Izuzetan pripravnik – kivno reče al-Džuzdžani. Da nije bio pripravnik medicine i da al-Džuzdžani nije bio veliki al-Džuzdžani, Rob bi pomislio da je ljubomoran na njega. – Ako nisi izuzetan pripravnik, zimmi, morat ćeš se obračunati sa mnom. – AlDžuzdžani ga je fiksirao zacakljena pogleda i Rob shvati da je liječnik prilično pijan. Dok su im služili vino među njima zavlada muk. – Bilo mi je sedamnaest godina kad smo se upoznali u Džurdžanu. Ibn Sina je bio samo nekoliko godina stariji, ali, tako mi Alaha, bilo je to kao pogledati ravno u sunce! Moj se otac pogodio s njim. Ibn Sina me imao izučiti medicini, a ja postati njegov povjerljivi zamjenik. Al-Džuzdžani je zamišljeno pio. – Pratio sam ga. Naučio me matematici, koristeći Almagest kao udžbenik. Diktirao mi je nekoliko knjiga, uključujući i prvi dio Medicinskog kanona, pedesetak stranica svakog blagoslovljenog dana. Kad je otišao iz Džurdžana pošao sam s njim i tako smo prošli mnogo mjesta. U Hamadanu ga je emir postavio za vezira, ali došlo je do vojne pobune i Ibn Sinu su bacili u tamnicu. Isprva su govorili da će ga pogubiti, ali je oslobođen; imao je sreće taj kobilji sin. Uskoro je emir dobio napadaj i Ibn Sina ga je izliječio, pa ga je po drugi put proglasio vezirom. Bio sam uz njega bilo da je bio liječnik, zatvorenik ili vezir. Postao mi je isto toliko prijatelj koliko i učitelj. Svake večeri u njegovoj su se kući okupljali učenici, pa bismo naizmjence čitali, ja iz njegove knjige Liječenje, netko drugi iz Kanona. Reza se starala da uvijek dobro blagujemo. Kad bismo završili, popili bismo mnogo vina, zatim odlazili u grad i provodili se sa ženama. S njim u društvu uvijek je bilo veselo, zabavljao se isto tako zdušno kao što je radio. Imao je mnoge lijepe žene – vjerojatno je bio nenadjebiv ljubavnik, kao što je u svemu bio iznad većine muškaraca. Reza je znala za to, ali ga je ipak voljela. On odvrati pogled. – A sada je ona pokopana, a on satrven. Tako da odbija čak i stare prijatelje i svakog dana sam kunja gradom dijeleći poklone sirotinji. – Hakime – blago reče Rob. Al-Džuzdžani se zapilji u njega. – Hakime, da vas otpratim kući? – Stranče, volio bih da me sada ostaviš. Rob se pokloni i zahvali mu na vinu, a zatim se udalji. Rob je čekao još tjedan dana, a onda usred bijela dana odjaha do Ibn Sinine kuće i ostavi konja kod vratara. Ibn Sina je bio sam. Pogled mu bijaše smiren. On i Rob sjedoše jedan kraj drugog, povremeno pričajući, povremeno šuteći. – Jeste li već bili liječnik kad ste se oženili njome, učitelju?

– Postao sam hakim kad mi je bilo šesnaest godina. Vjenčali smo se kad mi je bilo deset, one godine kad sam napamet naučio Kur’an i kad sam započeo proučavati ljekovite trave. Rob osjeti strahopoštovanje. – U toj dobi ja sam se borio da postanem prevarant i barbirranarnik. – On ispriča Ibn Sini kako ga je Barbir kao siroče uzeo za svog naučnika. – Kakvo je zanimanje imao vaš otac? – Bio je tesar. – Znam za europske cehove. Čuo sam – polako reče Ibn Sina – da u Europi ima vrlo malo Židova i da im nije dopušteno stupiti u cehove. On zna, očajno pomisli Rob. – Malobrojnima je dopušteno – promrmlja. Činilo mu se da Ibn Sina prodire kroz njega svojim blagim pogledom. Rob se nije mogao oteti dojmu da je svršeno s njim. – Vi zaista tako žarko želite izučiti vještinu i znanost liječenja? – Da, Učitelju. Ibn Sina uzdahne, kimne i odvrati pogled. Očito je da je njegov strah bio bez osnove, s olakšanjem pomisli Rob, jer razgovor je ubrzo skrenuo u drugom pravcu. Ibn Sina se prisjećao trenutka kad je kao dječak prvi put vidio Rezu. – Bila je iz Buhare, djevojčica četiri godine starija od mene. Naši su očevi obojica bili skupljači poreza, i brak je dogovoren prijateljski, nije bilo nikakve zapreke osim oštrog prigovora sa strane njezinog djeda da je moj otac ismailit i da ušmrkuje hašiš za vrijeme molitve. Ali ubrzo smo se vjenčali. Ona mi je bila vjerna cijelog života. Starac svrne pogled na Roba. – U vama gori još neka vatra. Što želite? – Postati dobar liječnik. – Onakav kakvog možete samo vi iškolovati, doda za sebe. Ali bio je uvjeren da ga je Ibn Sina shvatio. – Vi već jeste iscjelitelj. A što se toga tiče... – Ibn Sina slegne. – Da biste bili dobar liječnik morate biti u stanju riješiti nerješivu zagonetku. – Kako glasi? – upita Rob zainteresirano. Ali starac se u svojoj tuzi samo osmjehnu. – Možda ćete je jednog dana otkriti. I to je dio zagonetke – reče.

GLAVA 47

ISPIT oslije podne na dan Karimovog ispita Rob se s posebnom predanošću i usredotočenošću posvetio svojim uobičajenim aktivnostima, pokušavajući odvratiti misli od događaja što se uskoro imao zbiti u dvorani za sastanke tik do Kuće znanja. On i Mirdin privolili su Jusufa-ul-Gamala, susretljivog knjižničara, da im bude saveznik i doušnik. Obavljajući svoje dužnosti u knjižnici, Jusuf je mogao vidjeti tko su ispitivači. Mirdin je čekao vani na obavijesti i hitro ih prenosio Robu.

P

– Iz filozofije je Sajid Sa’di – rekao je Mirdin, a zatim požurio natrag da vidi tko su ostali. Prva vijest nije bila loša, filozof je bio strog, ali nije spadao u one koji bi se zaintačili da sruše kandidata. Ali zato su svi ostali bili pravi strah i trepet. Nadir Bak, autokratski legalist s kozjom bradicom, koji je Karima srušio na prvom ispitu, ispitivat će zakone! Mula Abul Baler postavljat će pitanja iz teologije, a iz medicine će ga ispitivati, knez liječnika osobno. Rob se nadao da će Džalal biti član komisije iz kirurgije, ali ga je vidio obavljati njegove svakodnevne dužnosti u obilasku pacijenata. U tom času dojuri Mirdin i došapne mu da je stigao posljednji član i da je to Ibn-al-Nateli, njima uglavnom slabo poznat. Rob se usredotočio na svoj posao i pomagao Džalalu staviti uteg na iščašeno rame, koristeći se spretnom napravom izrađenom od užadi koja je bila Džalalov izum. Pacijent, čuvar palače koji je pao s konja za vrijeme igre štapometa, napokon se smirio poput divlje zvijeri sputane užadima, izbuljivši oči od čuda što je bol naglo prestala. – Sada ćete nekoliko tjedana ležati u dokolici, dok će drugi dirinčiti na svojim vojničkim dužnostima – reče mu Džalal bodreći ga. Uputio je Roba da mu dade sredstvo za stezanje tkiva i da naruči kiselu dijetu, koju će uzimati sve dok ne budu sigurni da se kod stražara nije razvila upala ili hematomi. Povez preko ramena, ne prečvrst ali dovoljan da se ograniče kretnje, bio je posljednji Robov zadatak. Obavivši to, pošao je u Kuću znanja, gdje je sjeo i čitao Celza, pokušavajući načuti što se zbiva u ispitnoj dvorani, ali uspio je razabrati samo nerazgovijetno mrmljanje. Na posljetku je odustao od toga i pošao čekati na stepenice medicinske škole, gdje mu se uskoro pridružio Mirdin. – Još su unutra. – Nadam se da se neće previše otegnuti – reče Mirdin. – Karim nije od onih koji mogu podnijeti preduga ispitivanja. – Nisam siguran da on može podnijeti bilo kakvo ispitivanje. Jutros je čitav sat povraćao.

Mirdin sjedne na stepenice uz Roba. Razgovarali su o nekolicini pacijenata, a onda utonuli u šutnju; Rob namršten, Mirdin uzdišući. Nakon što je prošlo više vremena nego što su mislili da je uopće moguće, Rob ustane. – Evo ga – reče. Karim se probijao prema njima između grupice pripravnika. – Možeš li mu što pročitati s lica? – upita Mirdin. Rob nije mogao, ali mnogo prije nego što je stigao do njih Karim poviče: – Odsad sam za vas hakim, pripravnici. Sjuriše se niz stepenice. Njih su se trojica grlila, plesala, vikala, bubetala šakama i dizala takvu buku da im je hadži Davut Hosein, prolazeći mimo njih, licem problijedjelim od zgražanja dao na znanje da se pripravnici njegovog sveučilišta ne mogu tako ponašati. Ostatak dana i večer proveli su tako da to cijelog svog života neće zaboraviti. – Morate doći k meni na domjenak – kaza Mirdin. Bilo je to prvi put da ih je pozvao svojoj kući, prvi put da su jedni drugima otvorili svoje privatne svjetove. Mirdinovo boravište bile su dvije unajmljene sobe u skupnoj kući odmah do sinagoge Kuća Siona na drugoj strani Jahudije. Njegova je obitelj bila ugodno iznenađenje. Plaha žena Fara, niska, tamnoputna, spuštene stražnjice i staložena pogleda i dva bucmasta sina, David i Isahar, koji su se čvrsto držali majčinih skuta. Fara ih posluži slatkim kolačićima i vinom, očito već pripremljena za proslavu, i nakon brojnih zdravica tri prijatelja iziđoše zajedno i svratiše do krojača koji je novopečenom hakimu uzeo mjeru za crnu liječničku odoru. – Ovo je noć za mejdane! – objavi Rob, i oni za večeru odaberu gostionicu s pogledom na središnji gradski trg, gdje su jeli birana perzijska jela i zalijevali ih obilno vinom, koje jedva da je trebalo Karimu, pijanom od sreće što je postao liječnik. Zadržali su se na svakom pitanju s ispita i na svakom odgovoru. – Ibn Sina mi je neumorno postavljao pitanja iz medicine. Nabrojite mi bolesti kojih znakove možemo prepoznati iz znoja, kandidatu? Vrlo dobro, gospodine Karime, vrlo iscrpno... A na temelju kojih općih znakova prognoziramo razvoj bolesti? Hoćete li mi sada izložiti higijenske propise za putnike na moru i na kopnu. Gotovo kao da je bio svjestan da mi je medicina jača strana, a ostala područja slaba. Sajid Sa’di je tražio da obrazložim Platonovu postavku da svi ljudi teže sreći i zahvalan sam ti, Mirdine, što smo to tako potanko proučili. Dugo sam se zadržao na tom odgovoru, uz mnoštvo osvrta na Prorokovo shvaćanje sreće kao Alahove nagrade za poslušnost i redovnu molitvu. Tako sam i tu opasnost prebrodio. – A što je bilo s Nadirom Bakom? – upita Rob. – Ah, s pravnikom – slegne Karim ramenima. – On je tražio da se osvrnem na one zakone iz fikha koji se odnose na kažnjavanje zločinaca. Nisam se mogao sjetiti. Zato sam rekao da se sve kazne zasnivaju na Muhamedovim zapisima (blažen bio!) u kojima stoji da na ovom svijetu svi ovisimo jedni o drugima, mada smo u biti uvijek ovisni o Alahu, sada i zauvijek. Vrijeme razdvaja dobre i čiste od zlih i neposlušnih. Svaki onaj tko skrene, bit će

kažnjen, a svaki tko se pokori bit će u posvemašnjem suglasju s Božjom voljom, na kojoj se fikh zasniva. Naredbe duše stoga u cijelosli zavise o Alahu, koji kažnjava sve grešnike. Rob je zurio u njega – Što to znači? – Ne znam više. Nisam znao ni tada. Vidio sam kako Nadir Bak premeće po glavi moj odgovor da vidi ima li u njemu nešto njemu nepoznato. Činilo se da upravo hoće otvoriti usta da zatraži pojašnjenje ili postavi daljnja pitanja, u kojem slučaju bih propao, kad me je Ibn Sina zamolio da izložim tjelesne sokove u krvi, na što sam mu iznio njegove vlastite riječi iz dviju knjiga koje je o tome napisao i ispit je bio gotov. Smijali su se dok im ne potekoše suze, i pili, i opet pili. Kad više nisu mogli piti, oteturali su do ulice iza mejdana i pozvali kočiju s magarećom zapregom i s ljiljanom nacrtanim na vratima. Rob je sjeo do kočijaša u društvu sa svodnikom. Mirdin je zaspao položivši glavu u široko krilo prostitutke Lorne, a Karim joj je naslonio glavu na grudi i pjevao nježne pjesmice. Farine mirne oči zasjeniše se brigom kad su njezinog muža napola unijeli u sobu. – Je li bolestan? – Pijan je. Kao i mi – objasni Rob i oni se vratiše u kočiju. Odvezla ih je do kućice u Jahudiji, gdje su se on i Karim čim su ušli srušili na pod i zaspali odjeveni. Tijekom noći probudi ga tih jecav zvuk, i shvati da to Karim plače. U osvit zore njegov ga gost ponovno probudi – već je bio ustao. Rob proštenje. Uopće ne bi smio piti, pomisli sumorno. – Oprosti što sam te probudio. Moram ići trčati. – Trčati? I to baš danas ujutro? Nakon ovakve noći? – Da se pripremim za šater. – Što je šater? – Atletska disciplina trčanja. Karim se iskrade iz kuće. Začu se tap-tap-tap kad je počeo trčati, a onda se zvuk stade udaljavati i domalo nesta. Rob je ležao na podu i osluškivao lavež uličnih pasa koji je obilježavao pravac kretanja najnovijeg liječnika kojega je svijet dobio, dok je grabio poput džina uskim uličicama Jahudije.

GLAVA 48

JAHANJE U OKOLICU ater je naša nacionalna trka, stara gotovo isto toliko koliko Perzija, a trči se svake godine – tumačio je Karim Robu. – Održava se u znak proslave završetka ramazana, mjeseca vjerskog posta. U početku – tako davno da više ni ne znamo za kojeg se kralja održala prva trka – bilo je to natjecanje za izbor šahova šatera, tekliča, ali tijekom stoljeća počela je u Isfahan privlačiti najbolje trkače Perzije i okolnih zemalja i prerasla u veliku pučku zabavu. Staza je započinjala na ulaznoj kapiji Kuće raja i zavijala ulicama Isfahana duž deset i pol rimskih milja i završavala kod niza stupova u vrtu palače. Na stupovima je u omčama visilo po dvanaest strelica za svakog pojedinog trkača. Svaki put kad bi trkač stigao do svog stupa vadio bi po jednu strelicu iz svoje omče i stavljao je u tobolac na leđima, a zatim ponovno trčao isti krug. Po tradiciji, trka je počinjala s pozivom na prvu molitvu. To je oduvijek bio naporan ispit izdržljivosti. Ako je dan bio vruć i sparan, pobjednikom se proglašavao onaj tko je najduže izdržao u trci. Za svježeg vremena učesnici bi ponekad završili svih dvanaest krugova, 126 rimskih milja oko pete molitve i pokupili svih dvanaest strelica. Premda se priča da su u drevna vremena trkači postizali bolje vrijeme većina ih je svladavala stazu za otprilike četrnaest sati. – Nitko danas živ ne pamti trkača koji bi završio za manje od trinaest sati – reče Karim. – Ala šah je proglasio da će onom tko završi za dvanaest sati ili manje biti dodijeljen veličanstven kal’at. Uz to će dobiti nagradu od pet stotina zlatnika i počasni naslov kneza šatera, što donosi lijep godišnji prihod. – Dakle zato se ti toliko mučiš, trčiš ko lud svakog dana? Misliš li da bi mogao pobijediti? Karim se naceri i slegne ramenima. – Svaki trkač sanja o tome da pobijedi u šateru. Dakako da bih rado pobijedio i dobio kal’at. Samo jedna stvar može biti bolja od biti liječnik – biti bogat liječnik u Isfahanu!

S

Vrijeme se promijenilo, zrak je postao tako savršeno vlažan i blag da se Robu činilo da ga miluje kad bi izlazio iz kuće. Činilo se da je cijeli svijet u naponu mladosti, a Rijeka života je dan i noć grgoljila od otopljenih snjegova. U Londonu je bio maglovit travanj, ali u Isfahanu mjesec šaban, blaži i umilniji od engleskog svibnja. Zapuštena stabla marelica u malom vrtu prsnula su bjelinom očaravajuće ljepote, a jednog jutra je Kaf dojahao do Robovih vrata i poveo ga sa sobom, rekavši mu da Ala šah želi da ga on prati tog prijepodneva pri jahanju. Rob se pribojavao provođenja vremena s merkurovski ćudljivim vladarom i istodobno bio iznenađen šio se šah uopće sjetio obećanja da će jahati zajedno. Kod konjušnica Kuće raja rekoše mu da pričeka. Čekao je prilično dugo; najzad se Ala

pojavio u pratnji takve svite da je Rob jedva mogao vjerovati svojim očima. – Dakle, zimmi! – Veličanstvo, pozdravljam Vas. Ala šah nestrpljivom gestom odbi njegov ruje zamin i oni se ubrzo nađu u sedlu. Jahali su daleko u brda, šah na bijelom arapskom pastuhu koji je naprosto letio s lakoćom ptice, a Rob iza njega. Najzad šah prijeđe u lagan kas i domahne Robu da mu se pridruži s boka. – Ti si izvrstan liječnik kad si mi propisao jahanje, Jišaju. Skoro sam se ugušio u dvorskim govnima. Zar nije čisto zadovoljstvo maknuti se od svih ljudi? – Jest, Veličanstvo. Koji časak kasnije Rob se osvrne. Daleko iza njih slijedio ih je cijeli svijet: Kaf i njegovi stražari budnim pogledom prateći vladara, kraljevski pratioci na mršavim konjima i s teglećom marvom, kola što su se kotrljala i kloparala po neravnu tlu. – Bi li želio jahati plemenitijeg konja? Rob se osmjehne. – Bilo bi to rasipanje velikodušnosti Vašeg Veličanstva. Ovaj konj sasvim odgovara mojoj jahačkoj vještini, Visočanstvo. – Bio je zapravo zavolio svog smeđeg konja, premda nije bio pastuh. Ala prezirno otpuhne. – Vidi se da nisi Perzijanac, jer nijedan Perzijanac ne bi propustio priliku da dobije boljeg konja. U Perziji je jahanje iznad svega; muška djeca ovdje se rađaju s malim sedlom između nogu. – On obijesno podbode u slabine svog arapskog pastuha. Konj u galopu preskoči srušeno stablo, a šah se okrene u sedlu i preko lijevog ramena odapne strijelu iz svoga golemog luka, zaurlavši od smijeha kad je promašila cilj. – Znaš li priču o ovoj vrsti gađanja? – Ne, gospodaru. Vidio sam konjanike kako se u tome nadmeću na vašoj zabavi. – Da, mi to često izvodimo, a neki su vrlo vješti u tome. To se zove partski hitac. Prije osam stotina godina Parti su bili jedan od naroda koji su nastanjivali našu zemlju. Živjeli su na području koje se pretežno sastoji od strašnih planina i još strašnije pustinje Dašt-i-Kavir. – Dašt-i-Kavir mi je poznata. Prešao sam jedan njen dio da bih stigao ovamo. – Onda ti je jasno kakvi su morali biti ljudi koji su mogli živjeti u njoj – reče Ala, zategnuvši čvrsto uzde svom pastuhu da bi se izravnao sa smeđim kastratom. – U to se vrijeme vodila borba za prevlast u Rimu. Jedan od takmaca je bio već vremešni Marko Licinije Kras, guverner Sirije. Bio mu je potreban uspješan osvajački pohod da bi se izjednačio sa svojim suparnicima, Cezarom i Pompejom, ili ih čak nadmašio, te je odlučio izazvati Parte. Partsku vojsku, koja je brojila tek četvrtinu Krasovih zastrašujućih rimskih legija, vodio je general po imenu Suren. Ona se sastojala pretežno od strijelaca na malim, hitrim perzijskim konjima i nekoliko odreda katafrakta, konjanika naoružanih dugim, ubojitim kopljima. Krasove su legije napale Surena, koji se povukao u Dašt-i-Kavir. Umjesto da ih zaobiđe sa sjevera preko Armenije, Kras je pošao za njima i uletio u pustinju. Tada se zbilo nešto izvanredno. Katafrakti su napali Rimljane prije no što su ovi dospjeli zatvoriti svoj klasični obrambeni četverokut. Nakon prvog napada kopljanici su se povukli i u bitku su stupili sirijelci. Koristili su masivne perzijske lukove, poput ovog mog, daleko moćnije od rimskih. Njihove su strijele probijale teške štitove, oklope na

prsima i nogama, a na zaprepaštenje legionara Parti su ih nastavili precizno gađati preko ramena i kad su se stali povlačiti. – Partski hitac – reče Rob. – Partski hitac. Isprva su Rimljani uspijevali održati borbeni moral, očekujući da će se zaliha strelica ubrzo iscrpsti. Ali Suren je stalno dopremao nove zalihe strijela na tovarnim devama i Rimljani nisu mogli voditi svoju uobičajenu bitku prsa o prsa. Kras je poslao svog sina u napad s leđa, ali mu je mladićeva glava bila vraćena nabijena na perzijsko koplje. Rimljani su pobjegli pod okriljem noći – najmoćnija vojska na svijetu! Deset tisuća ih je uspjelo umaći pod vođstvom Kasija, budućeg Cezarovog ubojice. Desetak tisuća je bilo zarobljeno. A dvadeset tisuća, uključujući i Krasa, bilo je pobijeno. Gubici u redovima Parta bili su neznatni, i od toga dana svaki perzijski dječak vježba partski hitac. Ala pusti uzde i ponovno pokuša, ovaj put oduševljeno kliknuvši kad se strelica čvrsto zabila u deblo. Zatim podiže luk visoko iznad glave, što je bio znak ostalima da mogu prići. Prvo su pred njima prostrli debeo ćilim, iznad kojega su vojnici u tren oka podigli kraljev šator. Ubrzo, dok su tri glazbenika tiho svirala na cimbalima, bila je donesena hrana. Ala sjedne i domahne Robu da mu se pridruži. Bila su poslužena prsa različite divlje peradi, pečene s biranim začinima, usto ljut pilav i kruh, dinje koje mora da su preko zime bile čuvane u špilji i tri vrste vina. Rob je jeo s užitkom, dok je Ala malo što kušao, ali je zato bez prestanka pio sva tri vina. Kad je Ala zatražio šahovu igru, u tren oka su izvukli ploču i postavili figure. Ovaj je put Rob pamtio poteze, ali ga je šah bez po muke pobijedio triput zaredom unatoč tome što je tražio još vina i brzo ga slistio. – Vrhovni imam želi nametnuti ukaz o zabrani pijenja vina – reče Ala. Rob nije znao što bi bilo mudro odgovoriti. – Reći ću ti nešto o vrhovnom imamu, zimmi. On smatra, krivo, sasvim krivo, da prijestolje postoji prvenstveno zato da bi kažnjavalo one koji krše Kur’an. Prijestolje postoji zato da proširi državu i učini je svemoćnom, a ne da razbija glavu tričavim grijesima seljaka. Imam međutim vjeruje da je on Alahova strašna desna ruka. Nije mu dovoljno što se od poglavara male provincijske džamije uzdigao do vezira perzijskog šaha. On je daljnji izdanak obitelji Abarida i žilama mu teče krv bagdadskih kalifa. Želio bi jednog dana vladati Isfahanom i s mog prijestolja žariti i paliti u ime vjere. Na ovo Rob ne bi bio mogao odgovoriti čak i da je imao prikladnih riječi jer ga je obuzeo silan strah. To što se šahu od vina razvezao jezik dovelo ga je u krajnje opasan položaj, jer ako Ala otrijeznivši se zažali zbog svojih riječi, neće mu biti teško da se bez teškoća učas riješi neželjenog svjedoka. Međutim Ala nije ničim pokazivao da se zaletio. Kad je bila donesena zapečaćena posuda s vinom, on je dobaci Robu i povede ga do njihovih konja. Nisu ni pokušali loviti, već su naprosto jahali ostatak dana u dokolici, dobro se ugrijali i ugodno umorili. Brda su procvala cvijećem – crvenim žutim i bijelim, nalik kupama – na visokim stapkama. Takve biljke nije nikada vidio u Engleskoj. Ala mu nije znao reći njihova imena, ali mu reče da ne niču iz sjemena, nego iz lukovica nalik običnom luku. – Vodim te na mjesto koje ne smiješ otkriti ni jednom živom stvoru – reče Ala i povede ga kroz šikaru do ulaza u pećinu zaraslog u paprat. Unutra je zrak bio to pao i vonjao po

napola pokvarenim jajima. Usred špilje bilo je jezerce smećkaste vode, oivičeno sivim stijenama prošaranim ljubičastim lišajevima. Ala se smjesta stane svlačiti. – Hajde, što oklijevaš? Skidaj tu odjeću, ludi zimmi. Rob ga nevoljko posluša, pitajući se nije li šah jedan od onih koji vole muškarce. Međutim, Ala se već nalazio u vodi, odakle ga je procjenjivao bez srama ali i bez požude. – Donesi vina. Nisi baš osobito obdaren, Europljanine. On shvati da ne bi bilo diplomatski isticati kako je njegov spolni organ veći od šahovog. Šah je međutim bio tankoćutniji no što je Rob sudio o njemu, jer mu se naceri priznajući: – Meni nije potrebno da imam građu konja, jer mogu imati svaku ženu. Nikad ni s jednom nisam dvaput, znaš li to? Zato me nitko ne zove dvaput da me ugosti, osim ako u međuvremenu ne nabavi novu ženu. Rob se oklijevajući spusti u vruću vodu zasićenu mineralnim isparavanjima, a Ala otvori posudu s vinom i otpije, a zatim se nasloni na stijenu i zatvori oči. Po licu mu stane izbijati znoj, sve dok onaj dio koji je; virio iz vode nije bio isto tako mokar kao i onaj u njoj. Rob ga je promatrao razmišljajući kako se mora osjećati čovjek koji je svima nadređen. – Kad si izgubio nevinost? – upita Ala još uvijek zatvorenih očiju. Rob mu ispriča o udovici, Engleskinji, koja ga je odvela u svoju postelju. – I meni je bilo dvanaest godina. Moj je otac naredio svojoj sestri da počne dolaziti u moj krevet, što je ovdašnji običaj s mladim prinčevima, i što je vrlo razborito. Moja je tetka bila nježna i puna pouke, gotovo kao majka. Godinama sam mislio da nakon jebačine slijedi zdjelica topla mlijeka i slatkiš. Namakali su se zadovoljno šuteći. – Bit ću kralj nad kraljevima, Europljanine – na posljetku izjavi Ala. – Vi već jeste kralj nad kraljevima. – Tako me zovu. Sada je otvorio oči i pogledao izravno u Roba, ne trepćući. – Kserkso, Aleksandar, Kir, Darije. Svi veliki, a ako svaki i nije bio Perzijanac po rođenju, bio je to kad je umro. Veliki vladari velikih carstava. Sad nema carstva. U Isfahanu ja sam kralj. Na zapadu, Togrul-beg vlada nad golemim mnoštvom plemena nomadskih Seldžuka. Na istoku, Mahmud je sultan nad planinskim zabitima Gaznija. Iza Gaznija, gomila slabih radža vlada Indijom, ali oni ne predstavljaju opasnost ni za koga osim jedni za druge. Jedini vladari dovoljno snažni da se mogu smatrati značajnima smo Mahmud, Togrul-beg i ja. Kad ja dojašem, kanovi i beglerbegovi malih i velikih gradova hitaju pred zidine da me dočekaju darovima, jelom i pilom. Ali ja znam da bi ti isti kanovi i beglerbegovi iskazali jednaku počast Mahmudu ili Togrul-begu da oni tuda projašu sa svojom vojskom. Nekoć, davno bila su slična vremena: mnogo malih kraljevstava čiji su se kraljevi borili da steknu moć golemog carstva. Na posljetku ona bi podijeljena između dvojice koji su preostali. Ardašir i Ardavan sastaše se u međusobnom okršaju dok su ih njihove vojske promatrale. Dva krupna, oklopljena lika kružila su jedan oko drugog u pustinji. Završilo se tako da je Ardašir toljagom usmrtio Ardavana i postao prvi čovjek s titulom šahanšaha. Ne bi li volio biti takav kralj nad kraljevima? Rob zavrti glavom. – Jedino što ja želim je da postanem liječnik. Primijeti zbunjenost na šahovu licu. – To je nešto novo! Do sada još nitko nije propustio

priliku da mi laska. Ti se međutim ne bi mijenjao s kraljem, očito je. – Raspitao sam se. Kažu da si vrstan liječnički naučnik. Da se od tebe očekuju velike stvari kad postaneš hakim. Bit će mi potrebni ljudi sposobni za velika djela koji mi ne ližu guzicu. Upotrijebit ću lukavštinu i moć prijestolja da se riješim Kandrasea. Šah se oduvijek morao boriti da zadrži Perziju. Upotrijebit ću svoju vojsku i svoju sablju protiv drugih kraljeva. Kad okončam što sam naumio, Perzija će ponovno biti carstvo, a ja pravi šahanšah. Njegova se ruka spusti na Robovo zapešće. – Hoćeš li biti moj prijatelj, Jišaju ben Benjamine? Robu posta jasno da ga je navabio i uhvatio u stupicu vješt lovac. Ala šah je iz njega izmamljivao buduću lojalnost za svoje vlastite svrhe. Izveo je to hladno i s predumišljajem; očito je da je monarh imao i drugih kvaliteta i nije ga se moglo smatrati samo raskalašenim pijancem. Nije mu bila namjera petljati se u politiku, i on zažali zbog jutrošnjeg jahanja po okolici. Ali što je, tu je; Rob je bio posve svjestan svoje obaveze. On stisne zapešće šahove ruke. – Kunem se da ću Vam vjerno služiti. Veličanstvo. Ala kimne. Ponovno uroni u toplinu jezera i počeše se po prsima. – Tako. A kako ti se sviđa moje skrovito mjesto? – Sumporasto je kao prdež, gospodaru. Ala nije bio od onih koje se moglo lako nasmijati. On samo otvori oči i ovlaš se osmjehne. Nakon nekoliko časaka ponovno je progovorio. – Možeš ovamo dovesti neku ženu, ako želiš, zimmi – reče lijeno. Ne sviđa mi se to – rekao je Mirdin kad je čuo da je Rob jahao s Alom. – On je nepredvidiv i opasan. – To je velika prilika za tebe – reče Karim. – Prilika koju ja ne želim. Na njegovo olakšanje, dani su prolazili a šah ga nije ponovno pozvao. Imao je potrebu za prijateljima koji nisu kraljevi i mnogo je vremena provodio s Mirdinom i Karimom. Karim se navikavao na život mladog liječnika radeći u marestanu kao i prije, s tom razlikom što mu je sada al-Džuzdžani davao malu plaću za svakodnevne preglede i brigu o njegovim pacijentima. Imajući više vremena za sebe i nešto više novca za trošenje, često je odlazio na mejdane i u javne kuće. Pođi sa mnom – nukao je Roba – odvest ću te kurvi kose crne kao u gavrana i meke ko svila. Rob se osmjehne i zavrti glavom. – Kakvu ženu ti želiš? – Jednu s kosom crvenom poput vatre. Karim mu se naceri. – Ovdje nema takvih. – Vama bi trebale supruge – blago im reče Mirdin, ali se nijedan od njih nije obazirao na to. Rob usmjeri svu svoju energiju na učenje. Karim je nastavio svoje samotno trčanje za ženama i njegovi seksualni apetiti ubrzo su postali predmet šala bolničkog osoblja. Poznavajući njegovu priču. Rob je shvaćao da se ispod tog lijepog lica i atletskog tijela krije

malen dječak, lišen prijateljstva, koji traži ljubav žene da bi izbrisao grozna sjećanja. Karim je sada trčao više no ikad, svakog dana izjutra i svečeri. Trenirao je naporno i neprekidno, i to ne samo trčanje. Naučio je Roba i Mirdina rukovati zakrivljenom perzijskom sabljom, skimitarom, oružjem koje je zahtijevalo snažne, gipke zglobove. Karim ih je uputio da vježbaju s teškim kamenom u svakoj ruci, zamahujući rukama gore-dolje, naprijed-natrag, da bi im zglobovi postali okretni i snažni. Mirdin nije bio osobit atlet i nije mogao postati vješt u baratanju sabljom. Međutim, vedro je prihvaćao svoju nespretnost, a kako je bio obilno obdaren intelektualnim sposobnostima, jedva da je bilo važno što ne umije s oružjem. Odjednom su Karima počeli sve rjeđe viđati navečer – prestao je nagovarati Roba da ide s njim u javne kuće i povjerio im da se upustio s udatom ženom i da je zaljubljen. Mirdin je, naprotiv, sve češće Roba pozivao k sebi na večeru u kuću kraj sinagoge Kuća Siona. Nemalo se začudio kad je na škrinji u Mirdinovu domu uočio ploču s tamno-svijetlim poljima kakvu je dotad samo dvaput vidio. – Je li to igra šaha? – Da. Poznata ti je? U mojoj obitelji igra se odvajkada. Mirdinove su figure bile drvene, ali je igra inače bila istovjetna onoj koju je igrao sa šahom, s tom razlikom što je Mirdin bio izvrstan učitelj, a ne suigrač usredotočen na hitru i bespoštednu pobjedu. Ne prođe mnogo i Rob pod njegovim strpljivim vođstvom poče shvaćati istančanost poteza. Prostodušni Mirdin davao mu je priliku da nazre što je to mir. Jedne tople večeri, pošto su pojeli Farin jednostavan obrok – pilav od povrća, on pođe s Mirdinom da šestogodišnjem Isaharu požele laku noć. – Aba, bdije li naš nebeski otac nada mnom? – Da, Isahare. On te uvijek vidi. – Zašto ja ne mogu vidjeti Njega? – On je nevidljiv. Dječak je imao debeljuškasto, zagasitosmećkasto lice i ozbiljan pogled. Zubi i čeljust već su mu bili preveliki kao u oca, a bilo je očito da će posjedovati očev intelekt i njegovu dobru ćud. – Ako je nevidljiv, kako On zna kako izgleda? Rob se osmjehne. Eh, mudra dječja pitanja, pomisli. Hajde, daj na to odgovori Mirdine, poznavaoče običajnog i pisanog prava, vješt igraču šahove igre, filozofe i iscjelitelju... Ali Mirdin je bio dorastao i tome. – Tora nas uči da je On učinio čovjeka na svoju vlastitu sliku i priliku, i zato Mu je dovoljno samo pogledati tebe, sine, da bi vidio sebe. – Mirdin poljubi dijete. – Laka ti noć, Isahare. – Laku noć, Aba. Laku noć, Jišaju. – Dobro spavaj, Isahare – kaza Rob, poljubi dječaka i iziđe s prijateljem iz spavaće sobe.

GLAVA 49

PET DANA PUT ZAPADA z Anatolije je stigla velika karavana i jedan gonič došao je u marestan s košarom smokava za Židova po imenu Jišaj. Mladić se zvao Sadi i bio najstariji sin Debida Hafiza, kalantara Širaza, a smokve su bile poklon njegova oca u znak zahvalnosti isfahanskim borcima protiv kuge. Sadi i Rob su sjeli zajedno, pili i jeli slasne smokve, krupne i mesnate, pune kristala šećera. Sadi ih je kupio u Midvatu od goniča deva koji ih je na devama dopremio iz Izmira, s drugog kraja Turske. Mladić se imao vratiti istočno, u Širaz, i bio je zanesen avanturom tako velikog putovanja i ponosan kad ga je iscjelitelj zimmi zamolio da svom poštovanom ocu, Debidu Hafizu, odnese na dar vina iz Isfahana. Karavane su bile jedini izvor vijesti i Rob je stao pomno ispitivati mladića. Kad je karavana odlazila iz Širaza nije bilo daljnjih znakova kuge. Jednom su u planinama istočnog dijela Medije primijetili Turke Seldžuke, ali bila je to omanja grupa koja nije napala karavanu (hvala budi Alahu!). U Gazniju su stanovnici bili zaraženi nekim čudnim svrabljivim osipom i vođa karavane nije se htio tamo zaustaviti da ljudi ne bi pošli u krevet s domaćim ženama i pokupili nepoznatu bolest. U Hamadanu nije bilo kuge, ali je neki stranac, kršćanin, muslimanima donio europsku groznicu, pa su mule zabranili narodu svaki kontakt s nevjerničkim đavolima. – Koji su znaci te bolesti? Sadi Ibn Debid se zbuni, jer on nije bio liječnik i nije razbijao glavu takvim stvarima. Znao je samo to da kršćaninu nije prilazio nitko osim njegove kćeri. – Taj kršćanin ima kćer? Sadi nije znao opisati ni oboljelog čovjeka ni njegovu kćer, ali reče da ih je Budi, trgovac devama koji je putovao s njegovom karavanom, vidio oboje. Zajedno su potražili trgovca devama, smežuranog čovjeka prepredena pogleda koji je izbacivao crvenu pljuvačku kroz zube pocrnjele od žvakanja betelovih oraha. Budi jedva da se sjećao tih dvoje kršćana, tako je rekao, ali kad mu Rob tutnu novčić, pamćenje mu se popravi te se na posljetku uzmogne sjetiti da ih je vidio pet dana puta u smjeru zapada, pola dana dalje od grada Dature. Otac je bio čovjek srednjih godina, duge sijede kose, bez brade. Na sebi je imao odjeću stranca, crnu poput odore mula. Žena je bila mlada i visoka, a imala je čudnu kosu, tek nešto svjetliju od kane. Rob ga pogleda s očajanjem. – Je li ti se Europljanin činio jako bolesnim? Budi se uljudno osmjehne. – Ne znam, gospod’ne. Bolestan. – Jesu li imali sluge?

I

– Nisam vidio da ih itko dvori. Najamnici su bez sumnje pobjegli, pomisli Rob. – Što ti se činilo, je li ona imala dovoljno hrane? – Ja sam joj dao košaru sočivica i tri hljeba kruha, gospod’ne. Rob se sada zapilji u nj pogledom koji prepade Budija. – Zašto si joj dao hranu? Trgovac devama slegne ramenima. Okrene se i stane prekapati po vreći te izvuče nož i Rob prepozna držak. Na svakoj perzijskoj tržnici bilo je ljepših noževa, ali bio je to dokaz – jer kad ga je Rob posljednji put vidio taj je bodež visio za pasom Jamesa Geikiea Cullena. Znao je da će Karim i Mirdin ako im se povjeri htjeti poći s njim, a on je želio ići sam. Ostavio im je poruku kod Jusufa-ul-Gamala. – Recite im da su me pozvali zbog nekih privatnih stvari i da ću im sve objasniti kad se vratim – rekao je knjižničaru. Osim njemu, još je samo Džalalu rekao da odlazi. – Odlazite na neko vrijeme? Ali, zašto? – Stvar je važna. Radi se o jednoj ženi... – Dakako, dakako – promrmljao je Džalal. Namještač kostiju dvojio je hoće li ga pustiti, dok nije ustanovio da ima dovoljan broj naučnika da opslužuju bolnicu i tek je onda pristao. Rob krene narednog jutra. Čekao ga je dug put i nije valjalo pretjerano žuriti, ali je ipak držao svog smeđeg konja u stalnom pokretu neprekidno imajući pred očima sliku žene, same u tuđoj divljini, bez ikoga osim bolesnog oca. Bilo je ljeto i proljetne su se bujice već bile isušile pod bakreno užarenim suncem, tako da je bio sav pokriven slanom perzijskom prašinom koja mu se zavlačila i u vreću s hranom. Žvakao ju je sa svakim obrokom i ispijao u vodi. Posvuda je vidio sparušeno divlje cvijeće, ali i prolazio pokraj ljudi koji su orali krševito tlo i natapali ga s ono malo vode što su imali da zaliju lozu i stabla datula, kao što su činili već tisućama godina. U njegovu je držanju bilo mrke riješenosti i nitko mu nije prišao ili ga zaustavio, te u suton četvrtog dana projaše kraj grada Datura. Noću se ništa nije moglo učiniti, ali je sutradan izjahao u samo praskozorje. U podne, u malom seocetu Gusne dade nekom trgovcu novčić, ovaj ga zagrize, i onda mu reče da svi znaju za dvoje kršćana. Nalazili su se u kući na rubu Ahmedovog vadija, nedaleko od sela put zapada. Nije uspio pronaći vadi, ali je naišao na dva pastira s kozama, starca i dječaka. Na pitanja zna li gdje se nalaze kršćani, starac pljunu. Rob izvuče oružje. Bilo je u njemu već gotovo zaboravljene zloće. Starac to osjeti i pogleda prikovana za mač podiže ruku i pokaza. Rob krene u tom smjeru. Kad su mu već bili izvan domašaja, mladi pastir stavi kamen u praćku i odapne ga. Rob je čuo kako se kamen kotrlja po stijenju iza njega. Iznenada izbije na vadi. Korito je bilo uglavnom suho, ali je u proljeće moralo biti puno vode, jer se na sjenovitim mjestima još zadržalo zeleno raslinje. Dugo je išao njime dok ne ugleda kućicu izgrađenu od blata i kamena. Stajala je pred njom iskuhavajući rublje, a kad ga ugleda skoči kao divlja i jurne u kuću. Dok je sišao s konja već je bila navukla nešto teško na vrata. – Mary.

– Jesi li to ti? – Jesam. Zavlada muk, a onda se začuje zvuk struganja dok je odmicala težak kamen s vrata. Ona se odškrinuše malčice, a zatim šire. On shvati da ga nikad nije vidjela s bradom ni u perzijskoj odjeći, premda joj je kožnati židovski šešir bio poznat. U ruci je držala očev mač. Na njenom su se licu očitovale sve patnje, bila je tako mršava da su joj se oči, široke jagodice i dugi, tanak nos činili još istaknutijima. Nad usnom joj je izbila groznica, što joj se, kako se sjećao, događalo samo kad je bila iscrpljena. Obrazi su joj bili začađeni, osim dvije pruge što su ih za sobom ostavile suze od dima vatre. U tren oka je ponovno postala onako razborita kakvu ju je pamtio. – Molim te, hoćeš li mi pomoći? – reče i hitro povede Roba u kuću. Srce mu se stislo kad je ugledao Jamesa Cullena. Nije trebao ni provjeravati dodirom ruku da bi znao da umire. Bit će da je i ona bila toga svjesna, ali ga pogleda kao da od njega očekuje da dodirom izliječi njezinog oca. Prostorija je bila prožeta teškim smradom izlučina Cullenove utrobe. – Imao je proljev? Ona umorno kimne i bezizražajnim glasom izrecitira pojedinosti. Vrućica je počela prije nekoliko tjedana, s povraćanjem i strašnom boli u desnoj strani trbuha. Mary ga je brižno njegovala. Nakon nekog vremena temperatura je pala i na njezino olakšanje počeo se oporavljati. Tijekom nekoliko tjedana osjećao se sve bolje, a zatim su se simptomi ponovno pojavili, ovaj put znatno žešći. Cullenovo je lice bilo blijedo i upalo, a oči mutne, Bilo jedva da se još osjećalo. Na smjenu ga je spopadala visoka vrućica ili pak treskavica, uz stalan proljev i povraćanje. – Sluge su mislile da je kuga. Pobjegli su – reče ona. – Ne, nije to kuga. – Bljuvotina nije bila crna, a nije bilo ni guka. Slaba utjeha. Trbuh mu se na desnoj strani tako stvrdnuo da je bio tvrd poput daske. Kad ga je Rob pritisnuo, Cullen – premda se činilo da je duboko utonuo u komu – zaviče. Robu je bilo jasno o čemu se radi. Kad je posljednji put vidio tu bolest žonglirao je i pjevao da bi dječak mogao umrijeti bez straha. – Oboljenje debelog crijeva. Bolest nema pravog naziva i malo se o njoj zna. Radi se o otrovu koji mu se od crijeva raširio po cijelom tijelu. – Što ga je prouzročilo? On zavrti glavom. – Možda su se crijeva zaplela ili ih je nešto začepilo. – Oboje shvatiše svu beznadnost njegova neznanja. Trudio se svim silama oko Jamesa Cullena, pokušavajući sve što bi mu možda moglo pomoći. Davao mu je klistir od gustog čaja kamilice, a kad on nije pomogao primijenio je rabarbaru i soli. Na trbuh je stavljao tople obloge, premda je tada već znao da od njih nema nikakve koristi. Bdio je uz Škotovu postelju. Bio bi rado poslao Mary u susjednu sobu na počinak kojega se lišavala, ali znao je da se bliži kraj i govorio si je da će imati dovoljno vremena za odmor

kad sve prođe. Oko ponoći Cullen se tek neznatno zgrči, u slabom trzaju. – Sve je u redu, tata – prošapće Mary gladeći mu ruke. On izdahne tako tiho i jednostavno da neko vrijeme ni ona ni Rob nisu primijetili da njezin otac više nije živ. Bila je odustala od brijanja nekoliko dana prije nego što je umro i sada mu je valjalo s lica skinuti sijedu bradu. Rob mu očešlja kosu i držao ga je na rukama dok ga je ona prala suhih neuplakanih očiju. – Drago mi je što mogu ovo činiti. Nisu mi dopustili da pomažem oko majke – reče. Cullen je na desnom bedru imao dug ožiljak. – Zaradio ga je ganjajući vepra u šikari, kad mi je bilo jedanaest godina. Morao je cijelu zimu provesti u kući. Zajedno smo napravili jaslice za Božić i tad sam se zbližila s njim. Pošto su pripremili njezina oca za ukop, Rob iz potoka donese još vode i stavi je na vatru da se grije. Dok se ona kupala, on je kopao grob, što se pokazalo vraški teškim jer zemlja je bila puna kamenja, a nije bilo prikladnog oruđa. Na posljetku je upotrijebio Cullenov mač i debeli zašiljeni štap te svoje gole ruke. Iskopavši grob, starčevim pojasom spoji dvije grane u križ. Ona je odjenula crnu haljinu, u kojoj ju je prvi put ugledao. Iznio je Cullena umotanog u vuneni gunj koji su bili ponijeli od kuće, tako lijep i topao da mu je bilo žao položiti ga u grob. Valjalo je izmoliti svetu misu zadušnicu, ali on nije znao izgovoriti čak ni propisnu pogrebnu molitvu, sumnjajući u svoj latinski. Međutim mu na um pade jedan od majčinih psalama. Zatrpao je grob i stavio križ. Kad se udaljio, ona je ostala klečati, zatvorenih očiju i bezglasno mičući usnama riječi što ih je mogao čuti samo njen um. Dao joj je vremena da bude sama u kući. Bila mu je ispričala kako je pustila njihova dva konja da si sami pronađu hranu od oskudnog raslinja u vadiju i on je odjahao u potragu za njima. Vidje da su izgradili obor s ogradom od bodljikava granja. Unutra pronađe kosti četiriju ovaca koje su po svoj prilici zvijeri zaklale i proždrle. Cullen je zacijelo bio kupio mnogo više ovaca koje su ljudi pokrali. Ludi Škot! Ta nikad mu ne bi pošlo za rukom odvesti to stado sve do Škotske. A sada neće ni sebe odvesti kući, a kći mu je ostala sama u neprijateljskoj zemlji. Na jednom kraju male stjenovite doline Rob naiđe na ostatke Cullenova bijelog konja. Možda je slomio nogu i tako postao lak plijen, a strvina je bila već gotovo sasvim prožderana. On razabere da je to djelo šakala pa se vrati netom zatrpanom grobu i navali na nj teško, plosnato kamenje kako zvijeri ne bi mogle iskopati tijelo. Njezinog crnog konja našao je s druge strane vadija onoliko daleko od šakalske gozbe koliko je uspio umaći. Nije mu bilo teško staviti ular, jer životinja je očito bila željna mira i sigurnosti služenja čovjeku. Vrativši se u kuću zateče je pribranu, ali blijedu. – Što bih učinila da se ti nisi pojavio? On joj se osmjehne, prisjećajući se zabarikadiranih vrata i bodeža u njenoj ruci. – Ono

što bi bilo potrebno. Bila je vrlo suzdržana. – Rado bih se vratila s tobom u Isfahan. – To i želim. – Srce mu poskoči, ali njezine sljedeće riječi su ga prizemljile. – Postoji li tamo karavansaraj? – Da. I te kako prometan. – Onda ću se pridružiti nekoj zaštićenoj karavani koja ide put zapada da se probijem do kakve luke odakle ću moći kući. On joj priđe i uhvati je za ruke, prvi put da ju je dodirnuo. Prsti su joj bili ogrubjeli od rada, nimalo nalik rukama žene iz harema, ali ih on ne ispusti. – Mary, strašno sam pogriješio. Ne mogu te ponovno pustiti da odeš. Njezine su ga smirene oči promatrale. – Pođi sa mnom u Isfahan, ali zato da bi živjela uz mene. Bilo bi lakše da se nije osjećao dužnim spomenuti krivnju Jišaja ben Benjamina i neophodnost pretvaranja. Među njihovim prstima kao da je tekla struja, ali u njenim očima ugleda ljutnju, neku vrstu zgražanja. – Toliko laži – izgovori ona tiho. Odmakne se od njega i iziđe. Prišao je vratima i gledao kako se udaljava od kuće po ispucalom koritu rijeke. Nije je bilo tako dugo da se već počeo brinuti, ali se napokon vratila. – Reci mi zbog čega je to vrijedno te prevare. Silio se da to izrazi riječima i premda mu je to bilo mučno, znao je da joj duguje istinu i objašnjenje. – Tako je bilo određeno. Kao da je Bog rekao: »Pri stvaranju ljudskih bića počinio sam greške i određujem vam da činite stvari kojima će se neke od njih ispraviti.« To nisam ja tražio. To je tražilo mene. Njegove su je riječi uplašile. – Nije li to bogohulno smatrati sebe izabranim da ispravljaš Božje pogreške? – Ne, ne – uzvrati on blago – dobar liječnik je tek oruđe u Božjim rukama. Ona kimnu i njemu se učini da sada u njenim očima vidi bljesak razumijevanja, možda čak zavisti. – Uvijek ću te morati dijeliti s ljubavnicom. Nekako je nanjušila Despinu, pomisli glupavo. – Ja želim samo tebe – reče joj. – Ne, ti želiš svoj posao, i on će uvijek biti prvi, ispred obitelji, ispred svega. Ali toliko sam te zavoljela Robe, i želim biti tvoja žena. On je zagrli. – Cullenovi se vjenčavaju u crkvi – prošapće ona tiho – Čak da u Perziji i možemo naći svećenika, on nikad ne bi vjenčao kršćanku i Židova. Reći ćemo ljudima da smo se vjenčali u Carigradu. Kad završim svoje liječničko naukovanje vratit ćemo se u Englesku i propisno vjenčati. – A u međuvremenu? – upita ona. – Vjenčanje držanjem za ruke. – On uze njezine ruke u svoje. Ozbiljno su promatrali

jedno drugo. – Moraju se izgovoriti riječi čak i kod vjenčanja držanjem za ruke – reče ona. – Mary Cullen, uzimam te za svoju ženu – reče on muklim glasom. – Obećavam da ću te voljeti i štititi i da ćeš imati svu moju ljubav. – Bilo mu je žao što to nije umio bolje izraziti, ali bio je duboko ganut i jedva je mogao išla izgovoriti. – Roberte Jeremy Cole, uzimam te za muža – reče ona zvonkim glasom. – Obećavam da ću te slijediti kamo god pođeš i uvijek težiti tvome dobru. Imao si svu moju ljubav od časa kad sam te prvi put ugledala. Tako čvrsto mu je stegnula ruke da su ga zaboljele, i on osjeti njenu životnu snagu, jako kucanje bila. Bio je svjestan toga da onaj netom iskopani grob čini radost nepriličnom, ali se u njemu kovitlala žestoka mješavina čuvstava i kaza sebi da su njihove zakletve bile bolje od mnogih koje je čuo u crkvi. Smjestio je njene stvari na smeđeg konja, a ona pojaha crnog. Ravnomjerno je raspoređivao tovar na obje životinje, svakog jutra ga premještajući na drugu. Za rijetkih dionica na kojima je put bio bez kamenja i ravan sjeli bi zajedno na jednog konja, no inače je većinu vremena ona jahala a on predvodio pješice. Zbog toga su polako napredovali, ali nikamo mu se nije žurilo. Bila je mnogo šutljivija nego što ju je on pamtio, a on je nije ni pokušavao taknuti iz obzira prema njezinoj boli. Pošto su se druge noći putovanja za Isfahan ulogorili na čistini posred šikare, nedaleko od ceste, ležao je budan i čuo kako se najzad prepustila plaču. – Ako si ti Božji pomagač, ispravljač njegovih grešaka, zašto ga nisi mogao spasiti. – Ne znam dovoljno. Suze su dugo nadolazile, i sada ih nije mogla zaustaviti. On je uze u zagrljaj. Dok su tako ležali jedno uz drugo, njezina glava na njegovu ramenu, on joj poče ljubiti vlažno lice i na posljetku usne, koje su bile meke i prijemljive i imale okus kakvog se sjećao. Gladio joj je leđa i ljupku udubinu u dnu hrptenjače, a zatim, kad im je poljubac postao žešći i kad je oćutio njen jezik, on se počne probijati kroz njeno donje rublje. Ponovno je plakala, ali se podavala njegovim prstima i rastvarala da ga primi. Više nego strast osjećao je prema njoj duboku nježnost i zahvalnost. Njihovo je spajanje bilo meko blago zibanje, pri kojem su se jedva pomicali. Trajalo je i trajalo, dok ne završi divnim utonućem za nj; želeći pružiti zaborav, primio ga je, želeći utješiti, bio je utješen, a da bi njoj donekle donio smirenje morao je to dovršiti rukom. Nakon toga ju je grlio i tiho joj pričao o Isfahanu i Jahudiji, o madrasi, o bolnici i o Ibn Sini. O svojim prijateljima muslimanu i Židovu, Karimu i Mirdinu. – Jesu li oženjeni? – Mirdin jest. Karim ima mnogo žena. Usnuli su omotani jedno oko drugog. U hladno, sivo jutro probudi ga škripa kože na sedlu, polako toptanje kopita po prašnjavoj cesti, nečije hripavo kašljanje, razgovor ljudi na konjima. Pogledavši preko njezina ramena kroz bodljikavo šipražje koje je njihovo skrovište

odvajalo od ceste, on vidje kako prolazi četa vojnika na konjima. Bili su opaka izgleda, naoružani istim sabljama kao i Alini ljudi, ali s lukovima kraćim od perzijskih. Bili su odjeveni u otrcanu odjeću i nekoć bijele turbane, umrljane znojem i prljavštinom, a od njih je dopirao zadah koji je dopirao sve do mjesta na kojem je ležao Rob, uspaničeno čekajući kad će ga odati koji od njegovih konja ili neki jahač pogledati kroz grmlje i zamijetiti njega i usnulu ženu. Ugleda poznato lice i prepozna Hadad-kana, naprasitog seldžučkog ambasadora kojega je upamtio s primanja kod šaha. Znači, bili su to Seldžuci. A pored sjedokosog Hadad-kana jahao je još netko njemu poznat – mula po imenu Musa Ibn Abbas, desna ruka imama Mirze-abul Kandrasea, velikog vezira Perzije. Rob vidje ukupno šest mula i izbroji devedeset šest konjanika. Nije mogao znati koliko ih je projahalo dok je spavao. Ni njegov ni Maryn konj nisu zarzali ni ispustili ikakva zvuka koji bi ih odao, i Seldžuci najzad projahaše, pa se Rob usudio disati, osluškujući kako se topot gubi u daljini. Poljubio je svoju ženu da je probudi, a potom ne časeći časa raspravi njihov oskudni logor i oni krenuše. Jer sada je imao razloga za žurbu.

GLAVA 50

ŠATER ženjen? – reče Karim. Pogledao je Roba i nacerio se. – Žena! Nisam vjerovao da ćeš poslušati moj savjet – reče Mirdin sav ozaren. – Tko vas je sjedinio? – Nitko. To jest – zabrza Rob – vjenčanje je obavljeno prije godinu dana, ali se nije moglo ništa poduzeti do sada. – Kako se zove! – upita Karim. – Mary Cullen. Škotlanđanka. Sreo sam nju i njezina oca u karavani s kojom sam krenuo put Istoka. – Ispriča im ponešto o Jamesu Cullenu, o njegovoj bolesti i smrti. Činilo se da ga Mirdin jedva uopće sluša. – Škotlanđani. Znači, Europljani?

O

– Da. Ona potječe iz kraja sjeverno od moje zemlje. – Kršćanka je? Rob kimne. – Moram vidjeti tu Europljanku – reče Karim. – Je li lijepa? – Prekrasna! – bubnu Rob i Karim se od srca nasmije. – Ali volio bih da sam prosudiš. – Rob se okrene da i Mirdina uključi u taj poziv, ali vidje da se on udaljio. Robu nije bilo lako pri pomisli da mu valja izvijestiti šaha o onom što je vidio, ali znao je da se obvezao na odanost i da nema izbora. Kad se pojavio u palači i zatražio da vidi kralja, Kaf se osmjehne svojim oporim osmijehom. Kad je Rob samo šutke zavrtio glavom u znak odbijanja da ode, Kaf mu dobaci pogled težak poput kamena. Ipak mu reče da pričeka i ode obavijestiti Alu da strani zimmi želi govoriti s njim te na posljetku uvede Roba pred šaha. Ala je vonjao na piće, ali je ipak sasvim trijezno saslušao Robov izvještaj o tome kako je njegov vezir poslao svoje najpobožnije sljedbenike da se sastanu i pregovaraju s grupom šahovih neprijatelja. – Nisu stigli izvještaji o bilo kakvom napadu na Hamadan – polako otpoče Ala – znači da Seldžuci nisu bili u pljačkaškom pohodu, već su se, nema dvojbe, sastali da pregovaraju o izdaji. – Proučavao je Roba zamućena pogleda. – Kome ste pričali o ovome? – Nikome, Veličanstvo. – Neka tako i ostane. Umjesto daljnjeg razgovora Ala postavi pred njih ploču šahove igre. Bio je očito zadovoljan kad je u Robu otkrio žilavijeg protivnika od dotadašnjeg. – Oho, zimmi, postajete vješti i lukavi poput Perzijanca! Rob je neko vrijeme uspijevao odbijati njegove napade. Na kraju ga Ala ipak nadjača, i bio je to, kao i uvijek, šahtreng za Roba. Ali obojica su bili svjesni da je njihova igra zadobila drukčiji tijek. Sad je više nalikovala pravoj borbi, i Rob se možda mogao održati čak i duže da nije toliko želio poći

natrag k svojoj nevjesti. Isfahan je bio najljepši grad koji je Mary ikada vidjela, ili je to možda bilo zato što je tu bila s Robom. Sviđala joj se kućica u Jahudiji premda je židovska četvrt bila neugledna. Kuća nije bila tako velika kao ona u kojoj je živjela s ocem pokraj vadija u Hamadanu, ali bila je čvršće građena. Na njezino navaljivanje Rob kupi žbuku i nešto jednostavna alata, jer se htjela baciti na njezino obnavljanje odmah prvog dana kad bude ostala sama. Nad grad se nadvilo perzijsko ljeto u svoj svojoj vrelini i njezina crna žalobna haljina dugih rukava domalo je bila natopljena znojem. Usred jutra na vrata zakuca najljepši muškarac kojega je ikad vidjela. Nosio je košaru tamnih šljiva koju je odložio tako da joj može dodirnuti kosu, preplašivši je. Smijuljio se i doimao zadivljenim, zbunjujući je svojim savršenim bijelim zubima i preplanulim licem. Dugo je nešto govorio; zvučalo je to tečno i ljupko i vrlo čuvstveno, ali bilo je na perzijskom. – Žao mi je – kaza ona. – Ah. – Smjesta je shvatio i stavi ruku na prsa. – Karim. Strah je mine i ustupi mjesto ushitu. – Ah, tako, ta vi ste prijatelj mog muža. Pričao mi je o vama. Sav ozaren, on je povede, pri čemu je negodovala riječima koje nije razumio, do stolice, gdje ju je posjeo i dao joj da jede slatkih šljiva, dok je sam izmiješao malter do potrebne gustoće i razmazao ga po tri pukotine na unutrašnjim zidovima, a zatim promijenio prozorsku dasku. Ona mu je bez ustezanja dopustila da joj pomogne posjeći veliko, ružno bodljikavo grmlje u vrtu. Karim je još uvijek bio tamo kad se Rob vratio kući i ona je uporno tražila da ostane s njima na večeri, koju su morali odložiti do mraka jer je bio ramazan, deveti mjesec – mjesec posta. – Sviđa mi se Karim – reče Robu kad je ovaj otišao. – Kad ću vidjeti drugog, Mirdina? On je poljubi i sagne glavu. – Ne znam – rekao je. Mary je doživjela ramazan kao vrlo neobičan praznik. Robu je to bio drugi ramazan u Isfahanu, i on joj ispriča da je to »trezven« mjesec, koji bi trebao biti posvećen molitvi i ispovijedanju, ali se čini da je svima na pameti jedino hrana, jer muslimanima je od svitanja do sutona zabranjeno jesti i piti. S ulica i tržnica nestaju prodavači hrane, a mejdani se zamrače i zamuknu na mjesec dana, premda se prijatelji i obitelji navečer okupljaju da se najedu i okrijepe za naredni dan posta. – Mi smo prošle godine u vrijeme ramazana bili u Anatoliji – čeznutljivo reče Mary. – Tata je od nekog ovčara kupio ovce i priredio večernju gozbu za našu muslimansku služinčad. – I mi bismo mogli dati ramazansku večeru. – Bilo bi to lijepo, ali ja sam u koroti – podsjeti ga ona. Ona je zaista bila razapinjana sasvim oprečnim osjećajima, povremeno bi je obuzimala

takva bol da se ćutjela paraliziranom zbog svoga gubitka, a onda bi opet bila sva kao u oblacima, svjesna da je najsretnija od svih žena. Za onih rijetkih prilika kad bi pošla iz kuće činilo joj se da ljudi neprijateljski zure u nju. Njezina crna žalobna haljina nije se razlikovala od odjeće ostalih žena Jahudije, ali ju je zacijelo nepokrivena crvena kosa odavala kao Europljanku. Pokušala je nositi svoj kožnati putni šešir, široka oboda, ali je vidjela da žene jednako upiru u nju prstom na ulici i njihova odbojnost prema njoj nije nimalo splasnula. U drugim bi se okolnostima možda osjećala osamljenom, jer usred prepunog grada mogla je komunicirati samo s jednom jedinom osobom; ali umjesto izoliranosti, osjećala je savršenu zaštićenost svog privatnog života, kao da su ona i njen novostečeni muž nastanili cio svijet. Za ramazana, koji je polako otjecao, posjećivao ih je samo Karim Harun, a nekoliko ga je puta vidjela trčati, trčati, ulicama – prizor od kojeg joj je zastajao dah jer bilo je to kao gledati srnu u trku. Rob joj ispriča o šateru, trci koja se imala održati prvog dana trodnevnog praznika bajrama, kojim se slavi konac dugog posta. – Obećao sam da ću se brinuti za Karima za vrijeme trke. – Hoćeš li mu ti biti jedini pomoćnik? – Mirdin će također biti tamo, ali vjerujem da ćemo mu obojica biti potrebni. – Njegov je glas imao prizvuk pitanja i njoj bi jasno da ga brine neće li ona takav postupak smatrati nepoštivanjem prema mrtvom ocu. – Onda mu moraš pomoći – odlučno uzvrati. – Sama trka nije slavlje. Ne može se smatrati grijehom ako je netko tko je u koroti naprosto promatra. Razmišljala je o tome dok se bajram približavao i na posljetku zaključila da njen muž ima pravo i da će poći gledati šater. Još sivo jutro prvog dana mjeseca šavala osvanulo je u gustoj sumaglici, što je Karimu davalo nade da će to biti dobar, pravi dan za trčanje. Spavao je samo na mahove, ali se tješio da ni ostali trkači zacijelo nisu proveli bolju noć, pokušavajući otjerati misli od sutrašnje trke. Ustao je i skuhao si veliku posudu graška s rižom, posuvši prost pilav sjemenom celera koje je pomno odmjerio. Pojeo je više nego što mu se zapravo jelo, gurajući u sebe hranu kao drvlje u vatru, a zatim se vratio na ležaj i odmarao čekajući da celerovo sjeme učini svoje, održavajući um praznim i smirenim molitvom: O, Alahu, učini me hitrim i sigurnim na nogama ovog dana. Nek mi grudi budu jake poput mijeha napuhana, Nek mi noge budu gipke, kao stabla vita mlada, Um i čula nek izoštri vjera u Te – moja nada. Nije molio za pobjedu. Dok je bio dječak često je čuo Zahi-Omara govoriti: »Svaki žuti pas koji se natječe moli za pobjedu. To je zbrka za Alaha! Bolje ga je moliti za brzinu i za izdržljivost i koristiti se njima, preuzimajući na sebe odgovornost za pobjedu ili poraz.«

Kad je osjetio potrebu, priđe vjedru i čučao je dovoljno dugo vremena da mu se pokrenu crijeva. Odredio je pravu količinu celerova sjemena; obavivši to ispraznio se, ali ne i oslabio, te je bio siguran da ga tog dana neće u pola trke omesti grč u želucu. Zagrijao je vode i oprao se iz korita pod svjetlošću svijeće, hitro se obrisavši jer svanuće je ipak zadržavalo prohladnost noći. Zatim se namazao maslinovim uljem protiv sunca, čak dva puta tamo gdje bi trenje moglo prouzrokovati bol – po bradavicama, pod pazuhom, po slabinama i penisu, između bedara i polutki stražnjice i na posljetku po stopalima, pazeći da ne zaboravi vrške nožnih prstiju. Oko bokova je povezao lanenu tkaninu i navukao lanenu košulju, obuo lagane kožnate cipele kakve su odvajkada nosili šahovi tekliči, a na glavu nataknuo blještavu kapu okićenu perjem, koja je također spadala u tradicionalnu opremu. Oko vrata je objesio streljački tobolac i amajliju u platnenoj vrećici, a preko ramena prebacio ogrtač protiv hladnoće. Zatim je izišao iz kuće. Isprva je hodao polako, a zatim sve brže, osjećajući kako mu toplina razgibava mišiće i zglobove. Ulice su još uglavnom bile puste. Nitko nije primijetio kad je zašao za grmlje da se još jednom pomokri od nervoze. Ali kad je stigao do starta, pokraj pokretnog mosta Rajske kuće, vidje da se već okupila gomila svijeta, na stotine ljudi. Polako se probio kroz nju te na samom začelju, prema dogovoru, nađe Mirdina, a tu im se, malo kasnije, pridružio i Jišaj ben Benjamin. Njegova se dva prijatelja hladno pozdraviše. Neka nesuglasica između njih, uočio je Karim. Ali odmah je to odbacio iz svojih misli. Sad je bio čas da se misli samo na trku. Jišaj mu se osmjehnu i upitno dotakne vrećicu što mu je visila oko vrata. – To mi je za sreću – reče Karim. – Od moje dragane. – Ali nije smio govoriti, nije mogao. Nasmiješi se Jišaju i Mirdinu u znak isprike, zatvori oči i prestane razmišljati o bilo čemu, isključujući žamor, glasna dovikivanja i razmetljiv smijeh posvuda oko sebe. Bilo je mnogo teže ograditi se i isključiti od vonja ulja i životinjskih masti, tjelesnih isparina i znojne odjeće. Govorio je svoju molitvu. Kad je otvorio oči sumaglica je postala bakrenasta. Gledajući kroz nju vidje savršeno okrugao rumeni disk – sunce. Zrak se promijenio i već postajao sparan. On s grozom shvati da će dan biti strahovito vruć. A sad što bude. Inšallah. Skinuo je ogrtač i dodao ga Jišaju. Mirdin je bio blijed. – Neka Alah bude uz tebe. – Bog ti dao snage, Karime – reče Jišaj. Nije odgovorio. Sad je zavladao muk. Trkači i gledaoci zurili su u najbliži minaret, Džamiju petka, dok je u toranj ulazila sitna, u crno odjevena prilika. U hipu do njihovih ušiju dopre prodoran poziv na prvu molitvu i Karim se prostre put jugozapada, u pravcu Meke. Kad se molitva okončala, svi su – i trkači i promatrači – urlali iz petnih žila. Bilo je to zastrašujuće i Karim zadrhta. Neki su izvikivali riječi bodrenja, drugi prizivali Alaha; mnogi su tek tako zavijali, pokličem od kojeg se ledila krv, kakav se mogao očekivati od horde što kani navaliti na neprijateljske zidine.

Straga gdje je on stajao startanje prednjih trkača moglo se samo naslutiti, ali je on iz iskustva znao kako su neki koji su jurnuli naprijed da bi bili u prvim redovima, boreći se i gurajući, ne mareći ako je tko pregažen, znali biti ozlijeđeni. Čak su se i oni koji nisu bili spori pri ustajanju od molitve našli u opasnosti u tom uzburkanom vrtlogu, u kojem su se ruke, noge, tijela nekontrolirano sudarili, pa je bilo i lakših ozljeda i uganutih zglobova. Upravo zbog toga je s prezrivim strpljenjem čekao na začelju dok se jedan val trkača za drugim otiskivao ispred njega, uzrujavajući ga svojom larmom. Napokon je i on potrčao. Šater je počeo i on je bio pri samom repu duge zmije ljudi. Trčao je vrlo polako. Trebat će mu mnogo da prijeđe prvih pet milja i četvrt, ali to je bio dio njegova plana. Druga je mogućnost bila da zauzme mjesto na čelu gomile te da odatle, pod pretpostavkom da u onoj meljavi ostane neozlijeđen, grune naprijed dovoljno hitro i odmakne na sigurnu udaljenost od rulje. Ali to bi mu već na početku odnijelo previše energije. Izabrao je sigurniji put. Trčali su niz široka Vrata raja i zaokrenuli ulijevo te duže od milje ostali na Aveniji tisuću vrtova, koja se prvo spuštala pa zatim penjala, imajući u prvoj polovici kruga jedan dug uspon, a nešto kraći, ali strmiji u povratku. Staza je vodila desno u Ulicu apostola koja je bila duga samo četvrt milje, ali se u svojem donjem dijelu spuštala vrlo strmo i u povratku predstavljala naporan komad puta. Ponovno su zašli lijevo u Aveniju Alija i Fatime, te cijelom njenom dužinom do madrase. U gomili je bilo svih vrsta ljudi. Među mladim plemićima bilo je u modi otrčati pola kruga, pa su muškarci u svilenoj ljetnoj odjeći trčali rame uz rame s odrpancima. Karim se držao pozadine jer za sada to i nije bila toliko utrka koliko trčeća svjetina razularena od radosti zbog završetka ramazana. Nije to bio loš ritam za početak, jer taj je usporeni tempo omogućavao tjelesnim sokovima da postupno počnu kolati. Bilo je promatrača, ali još je bilo prerano za guste redove duž ulica, jer većina će tek kasnije doći gledati. Kod madrase on hitro podiže pogled prema dugom krovu jednokatnog marestana, gdje je žena koja mu je dala amulet – uvojak svoje kose u vrećici – rekla da će stajati jer joj je muž omogućio da odatle promatra šater. Nije je bilo, ali su ispred bolnice stajala dva bolničara i vikala »Hakime! Hakime!« Karim im mahnu u prolazu, znajući da će biti razočarani što ga vide na začelju. Nakon dijela uz madrasu, staza je skretala na središnji mejdan, gdje su bila podignuta dva velika otvorena šatora. Jedan je bio za dvorsku svitu, tla prekrivena ćilimima i urešen brokatom, i tu su bili prostrti stolovi sa svim mogućim vrstama raskošnih jela i vina. Drugi šator, za trkače niska roda, nudio je besplatan kruh, pilav i šerbet, a nije se doimao ništa manje primamljivim, i već tu trka izgubi polovicu natjecatelja koji s radosnim usklicima jurnuše da se ovježe. Karim je bio jedan od onih koji su protrčali mimo šatora. Zaobišli su kamene stupove na igralištu za loptomet i okrenuli natrag, put Rajske kuće. Sada ih je bilo manje, a razmak između njih veći i Karim je imao dovoljno mjesta da podesi svoj korak. Bilo je više mogućnosti izbora. Neki su se opredijelili za to da prve krugove pretrče žešćim tempom, koristeći jutarnju svježinu. Ali njega je Zaki-Omar poučio da je tajna uspješnog okončanja dugoprugašnih trka u tome da trkač zna izabrati tempo koji će mu

omogućiti da zadnje kapi energije iscijedi za kraj trke i zadrži ravnomjeran korak i brzinu. To je mogao postići samo savršenim ritmom i ujednačenošću konjskog kasa. Rimska je milja sadržavala tisuću i pet ljudskih koraka, ali ih je Karim u svakoj milji trčao tisuću dvjesto, što je bio dobar proračun za uštedu vremena. Kralježnicu je držao posve uspravno, glavu visoko. Odjek tap-tap-tap vlastitih stopala po tlu, u odabranom ritmu, bio mu je poput glasa starog prijatelja. Sada je počeo prestizati neke trkače, mada je znao da mu većina od njih nisu pravi takmaci, i kad se vratio do ulaza palače trčao je polako te pokupio prvu strelicu za svoj tobolac. Mirdin ponudi da mu u kožu utrlja balzam protiv sunca, što je odbio, i pruži mu vode, koju je prihvatio zahvalno ali štedljivo. – Četrdeset drugi si – reče mu Jišaj, na što on kimne i krene u novi krug. Sada je trčao pri punoj dnevnoj svjetlosti, ali sunce je, premda još nisko, već bilo jako, nedvojbeno najavljujući vruć dan. Daleko od toga da to nije bilo za očekivati. Ponekad je Alah bio milostiv prema trkačima, ali većina šatera bila je mučno iskušenje po perzijskoj pripeci. Vrhunci atletske karijere Zakija-Omara u šateru bili su dva puta drugo mjesto, jednom kada je Karimu bilo dvanaest i drugi put u njegovoj četrnaestoj godini. Sjećao se svoje prepasti kad je na Zakijevom crvenom licu s izbuljenim očima vidio posvemašnju iscrpljenost. Zaki je trčao onoliko dugo i onoliko daleko koliko je najviše mogao, ali u obje trke našao se trkač koji je mogao duže i dalje od njega. Karim oštro odagna tu misao od sebe. Usponi mu se nisu činili ništa težim nego u prvom krugu, i on ih je svladavao gotovo bez razmišljanja. Gomila je posvuda postajala gušća, jer bilo je lijepo sunčano jutro i Isfahan se radovao prazniku. Većina nije radila i ljudi su u grupicama stajali ili sjedili duž staze – Armenci zajedno, Indijci zajedno, Židovi zajedno, skupine obrazovanih ili vjerski povezanih zajedno. Stigavši ponovno do bolnice, gdje još uvijek nije bilo žene koja je obećala da će doći, Karim osjeti žalac razočaranja. Možda joj je muž ipak zabranio da dođe. Pred madrasom se okupila poprilična gomila svijeta koja ga stade bodriti i mahati mu. Približivši se mejdanu vidje da je tu već sve razulareno kao da je četvrtak navečer. Svirači, žongleri, pelivani, akrobuti, plesači i mađioničari predstavljali su za svoju publiku, dok su se trkači gotovo nezapaženi probijali vanjskim krugom trgu. Karim poče prolaziti mimo iscrpljenih natjecatelja koji su ležali ili sjedili uz cestu. Kad je pokupio drugu strelicu Mirdin ga ponovno htjede namazati uljem protiv opeklina, ali on odbi, iako se u sebi stidio što odbija samo zato jer masnoća ne djeluje lijepo i on je želio da ga ona vidi nenamazanog. Nakon toga ga je mogao utrljati kad god zaželi, jer od ovog ga je kruga, prema dogovoru, Jišaj počeo pratiti na svom smeđem konju. Karim je poznavao sebe; prva kušnja za njegovu dušu tek počinje, jer nakon 25 rimskih milja redovito ga je hvatala malodušnost. Nezgode su nailazile gotovo kao po programu. Na pola puta uzbrdo u Aveniji tisuću vrtova posta svjestan da mu je peta desne noge nažuljana. Bilo je nemoguće trčati tako dugu trku bez ozljede stopala i znao je da se ne smije obazirati nu tu nelagodu, ali ubrzo joj se

pridružila probadajuću bol u desnoj slabini, koja je rasla sve dok mu se nije počeo oduzimati dah svaki put kad bi desnim stopalom dotaknuo tlo. On dade znak Jišaju, koji je za sedlom imao obješenu mješinu s vodom, ali je toplo piće s okusom kozje kože jedva moglo ublažiti njegovu muku. Ali kad se približio madrasi odjednom spazi na krovu bolnice ženu koju je očekivao i istog trena kao da nesta svega što ga je mučilo. Rob je, jašući iza Karima poput viteškog pratioca, čim su se približili madrasi ugledao Mary i oni se osmjehnuše jedno drugom. Odjevena u svoju crninu, bila bi neupadljiva da joj lice nije bilo otkriveno dok su sve druge žene u blizini na sebi imale težak crni veo za ulicu. Ostali na krovu stajali su malo podalje od njegove žene, kao da se boje da bi se mogli zaraziti od njezinog europskog izgleda. Bilo je tu i slugu sa ženama i on prepozna eunuha Vasifa iza malog lika zakrinkanog bezobličnom crnom haljinom. Lice joj je bilo zakriveno velom od konjske dlake, ali je zamjećivao Despinine oči, kao i to kamo su upravljene. Prateći njezin pogled prema Karimu, shvati nešto od čega mu zastane dah. Karim je također otkrio Despinu i upirao pogled u nju. Trčeći mimo nje, podiže ruku i dodirne vrećicu obješenu oko vrata. Robu se učinilo da je to neskriveno priznanje i svima prisutnima, ali glasovi bodrenja se ne promijeniše. Premda je među svjetinom pokušavao otkrili Ibn Sinu, Rob ga ne vidje dok su prolazili kraj promatrača iz madrase. Karim je bježao od boli na desnoj strani dok nije sama od sebe jenjala, a na bol zapetnjaka nije se obazirao. Nastupilo je vrijeme iscrpljenja i duž cijele staze ljudi s kolima upregnutim u magarce bili su zaposleni skupljajući trkače koji se više nisu mogli pomaći. Pokupivši svoju treću strelicu, on dopusti Mirdinu da ga namaže balzamom, načinjenim od ružina ulja, ulja muškatnog i cimeta. To je njegovu svijetlosmeđu kožu učinilo žutom, ali ju je dobro štitilo od sunca. Jišaj mu je masirao noge dok je Mirdin utrljavao melem, a zatim mu prinio posudu ispucanim usnama, dajući mu više vode no što je želio. Karim pokuša protestirati. – Ne želim pišati! – Previše se znojiš da bi pišao. Znao je da je to točno i zato ispi. U hipu je opet krenuo i trčao, trčao. Ovaj je put trčeći pokraj škole bio svjestan da je ona ugledala čudnu prikazu, rastopljenu žutu mast ispruganu potocima znoja i blatne prašine. Sunce je sad bilo visoko i užareno pržilo zemlju, tako da mu je vrelina ceste probijala kroz kožu cipela i palila tabane. Duž staze su stajali ljudi nudeći posude s vodom i povremeno bi se zaustavljao da je prospe po glavi, a zatim pojurio dalje bez zahvale ili blagoslova. Pošto je pokupio četvrtu strelicu, Jišaj se udalji od njega i ubrzo vrati na ženinom crnom konju, zacijelo ostavivši smeđeg da se napoji i odmori u hladu. Mirdin je čekao kraj mjesta sa strelicama proučavajaući ostale trkače, kao što su se bili dogovorili. Karim je stalno trčao pokraj ljudi koji su popadali od napora. Netko je stajao nasred ceste, povijen u struku, nemoćno povraćajući praznu slinu. Jedan Indijac je mrmljao u trku,

prestao šepesati i šutnuo cipele s nogu. Pretrčao je još kojih šest koraka, ostavljajući za sobom krvave tragove stopala, a onda bez riječi stao i ostao čekati kola. Kad je Karim u petom krugu prošao pored marestana Despine više nije bilo na krovu. Možda ju je prestrašio njegov izgled. Nije bilo važno, glavno da ju je vidio, i sada je svako malo dodirivao vrećicu s debelim uvojkom crne kose, koji je odrezao vlastitom rukom. Mjestimice su kola, stopala trkača i kopita životinja na kojima su jahali pratioci dizala groznu prašinu što mu je punila nosnice i grlo, nagoneći ga na kašalj. On počne sužavati svoju svijest, dok je nije ograničio na nešto malo i daleko, negdje duboko unutra, zaustavljeno ni na čem određenom, omogućavajući tijelu da nastavi činiti ono što je činilo već toliko puta. Poziv na drugu molitvu bio je šok. Duž cijele staze, trkači i promatrači, bez razlike, prostriješe se u smjeru Meke. Ležao je i drhtao, a tijelo nije moglo vjerovali da su zahtjevi na nj prestali, makar i na kratko. Poželi izuti cipele, ali je znao da ih ne bi uspio ponovno navući na otečena stopala. Kad je molitva okončana neko se vrijeme ne pomače. – Koliko? – Osamnaest. Sad je to utrka – reče mu Jišaj. Karim ponovno krene, prisiljavajući se da trči kroz treperavu vrelinu. On je znao da to još nije utrka. Bilo mu je teže svladavati uspone nego ujutro, ali držao se ujednačenog ritma svog trka. Bilo je to najteže, sa suncem točno iznad glave i prvom kušnjom ispred sebe koja tek predstoji. Pomisli na Zakija i bi mu jasno da ga jedino smrt može spriječiti da nastavi dok ne osvoji barem drugo mjesto. Do sada nije imao iskustva, a za godinu dana njegovo će tijelo možda bili prestaro za takvo kažnjavanje. Danas ili nikad. Ta mu misao omogući da posegne u sebe i iscrpi snagu tamo gdje su i drugi tragali ne nalazeći ništa, te kad je u tobolac ubacio šestu strelicu okrenuo se k Mirdinu. – Koliko? – Preostalo je šest trkača – uzvrati Mirdin zadivljen, a Karim kimne te naslavi trčati. Sada je to bila utrka. Vidio je trkače pred sobom i dvojicu prepoznao. Prestizao je malog, lijepo građenog Indijca. Kojih osamdesetak koraka ispred Indijca trčao je mladić kojemu Karim nije znao ime, ali ga je prepoznao kao jednog od vojnika kraljevske garde. Daleko ispred njih, no ipak dovoljno blizu da ga je mogao prepoznati, odmakao je vrstan trkač, čovjek iz Hamadana po imenu al-Harat. Indijac je usporavao, ali je skupio novu snagu kad se Karim izjednačio s njim, i sad su trčali uporedo istim tempom. Koža mu je bila vrlo tamna, gotovo poput ebanovine, a dok se kretao glatki su mu mišići blistali na suncu. Zakijeva je koža također bila tamna, znatna prednost pod vrelim udarom sunca. Karimova je koža zahtijevala žutu mast; bila je svijetla, posljedica – kako je često govorio Zaki – toga što je neku od žena iz njegove loze povalio jedan od Aleksandrovih svijetloputih Grka. Karim je to smatrao sasvim mogućim. U prošlosti je bilo nekoliko Grčkih osvajanja i poznavao je neke Perzijance svijetle puti kao i žene snježnobijelih grudi.

Malen, pjegav pas iskrsnuo je niotkud i počeo trčati uz njih lajući. Dok su prolazili mimo imanja na Aveniji tisuću vrtova, ljudi su im pružali kriške dinje i zdjelice šerbeta, ali Karim nije uzeo ništa od toga bojeći se grčeva u želucu. Prihvatio je vodu koju je ulio u kapu i zatim je stavio na glavu, uživajući u trenutnom olakšanju sve dok se, nevjerojatno brzo, nije osušila na suncu. Indijac je zgrabio zelenu dinju i u trku je sisao meso, odbacivši najzad koru preko ramena. Zajedno su prestigli mladog vojnika. Njega nisu mogli smatrati takmacem jer je zaostao jedan puni krug i u tobolcu imao samo pet strelica. Košulja mu je sprijeda bila umrljana dvjema tamnocrvenim prugama ispod raskrvarenih bradavica. Pri svakom koraku noge bi mu se jedva primjetno iskrivile u koljenima i bilo je očito da neće više dugo izdržati. Indijac pogleda Karima i naceri se pokazujući bijele zube. Karima uhvati malodušnost kad vidje da Indijac trči s lakoćom i da trku podnosi bez većih znakova napora. Trkačka intuicija mu je govorila da je taj čovjek snažniji od njega i manje umoran. Možda i brži, također, bude li na koncu i to odlučivalo. Pjegavi pas koji je miljama trčao uz njih, iznenada skrene presijecajući im put. Karim odskoči da bi ga izbjegao i osjeti samo dodir toplog krzna, ali je pas zato punom težinom naletio među noge drugog trkača i Indijac tresne na zemlju. Kad se Karim osvrnuo vidio je da ustaje, ali se zatim ponovno spustio na tlo. Desni gležanj bio mu je strahovito iščašen i on je s nevjericom zurio u nj, ne mogavši shvatiti da je za njega ova trka okončana. – Hajde! – dovikne Jišaj Karimu. – Ja ću se pobrinuti za njega. Ti nastavi! – Karim se okrene i nastavi trčati kao da se Indijčeva snaga prelila u njegove udove, kao da je sam Alah progovorio zimmijevim glasom, jer sada je počeo stvarno vjerovati da bi to mogla biti njegova utrka. Veći dio kruga trčao je za al-Haratom. U jednom trenutku mu se u Ulici apostola približio i ovaj okrene glavu. Poznavali su se iz Hamadana i vidio je da ga je al-Harat prepoznao po izrazu očitog, Karimu dobro poznatog prezira u pogledu: Ah, onaj mali kojega je guzio Zaki-Omar. Al-Harat ubrza i uskoro je bio ponovno za kojih dvjestotinjak koraka ispred njega. Karim pokupi sedmu strelicu i Mirdin mu podnese izvještaj o ostalim trkačima dok mu je davao vode i mazao ga žutim melemom. – Ti si četvrti. Na prvom je mjestu neki Afganac za kojega ne znam kako se zove. Drugi je trkač iz al-Rayya po imenu Mahdavi. Zatim al-Harat i ti. Pun krug i pol trčao je za al-Haratom, povremeno se pitajući kakva su ona dvojica koji su bili toliko ispred njih da ih nisu ni vidjeli. U Gazniju, gdje se planine dižu nebu pod oblake, Afganci trče po stazama na takvoj visini da je na njima zrak prorijeđen i pričalo se da kad trče na nižim visinama ne osjećaju umor. Za Mahdavija iz al-Rayya čuo je da je dobar trkač. Međutim dok su se spuštali kratkom, strmom nizbrdicom Avenije tisuću vrtova ugleda nekog ošamućenog trkača kako sjedi uz rub ceste, držeći se za desnu slabinu i plače. Prošli su mimo njega, a Jišaj mu uskoro donese vijest da je to bio Mahdavi.

Karim također počne osjećali bol u slabinama i stopalima. Poziv na treću molitvu zateče ga na samom početku devetog kruga. Upravo ga je vrijeme treće molitve brinulo, jer sunce se tada polako spuštalo i on se bojao da mu se mišići ne ukrute. Vrućina međutim nije jenjavala, već ga je dok je ležao i molio pritiskala poput teškog gunja, pa je još uvijek bio sav obliven znojem kad je ustao i nastavio trčati. Ovaj put, premda nije promijenio tempo, činilo se da će prestići al-Harata. Hamadanac kao da je hodao. Kad su se izjednačili al- Harat je pokušao pojačati tempo, ali ubrzo mu se disanje pretvorilo u hripanje i on zatetura. Dotukla ga je vrućina; kao liječnik, Karim je znao da čovjek može umrijeti od takvog toplotnog udara ako su simptomi zajapureno lice i suha koža, ali al-Haratovo je lice bilo blijedo i vlažno. Ipak je zastao kad je vidio da Hamadanac odustaje. U al-Haratovom pogledu je još uvijek bio isti prezir i gnušanje, ali želio je da pobijedi Perzijanac. – Trči kopile! Karim ga rado napusti. S vrha obronka po kojem se spuštao, prateći očima ravnu prugu bijele ceste, vidio je kako se po dugoj kosini sljedećeg uspona u daljini penje sićušan lik. Dok ga je promatrao, Afganac padne, a zatim ustane i nastavi trčati dok nije skrenuo u Ulicu apostola. Udaljenost između njih se smanjivala. Afganac ponovno padne, ustane i nastavi nesigurno trčati; ako je i bio navikao trčati u težim uvjetima prorijeđenog zraka, planine Gaznija bile su prohladne i isfahanska vrućina išla je na ruku Karimu koji se sve više približavao. Kad su trčali pokraj marestana nije vidio ni čuo one koje je poznavao jer se usredotočio na drugog trkača. Nakon četvrtog, konačnog pada, Karim ga sustigne, Afgancu su donijeli vodu i stavljali mokre obloge dok je ležao dašćući poput nasukane ribe. Bio je zdepast čovjek širokih pleća i tamne kože. Imao je malo iskošene, smeđe oči, koje su smireno promatrale kako Karim promiče kraj njega. Pobjeda mu je donijela prije tjeskobu nego osjećaj trijumfa, jer je sada valjalo odlučiti. U trci je pobijedio, ali ima li on u sebi dovoljno snage da pokuša osvojiti šahov kalat? »Kraljevski plašt«, pet stotina zlatnika i počasni, ali dobro plaćen naslov kneza šatera pripadaju onome tko cijelu stazu od 126 milja prijeđe za manje od 12 sati. Zaokruživši oko mejdana, Karim se procjenjujući zagleda u sunce. Trči već skoro čitav dan, gotovo 95 milja. I to je više nego dovoljno i rado bi predao svojih devet strelica te pokupio novčanu nagradu, a zatim se pridružio ostalim trkačima koji se sada praćakaju u Rijeci života. Rado bi utonuo u njihovu zavist i divljenje, u zelene vode rijeke, što je i te kako zaslužio. Sunce je lebdjelo nad horizontom. Ima li vremena? Ima li u njegovu tijelu još snage? Je li to Alahova želja? Vremena nema mnogo, možda neće uspjeti prijeći još 31 milju prije nego što poziv na četvrtu molitvu najavi zalazak sunca. Ipak, znao je da bi potpuna pobjeda mogla zauvijek istjerati Zakija-Omara iz njegovih noćnih mora, mnogo sigurnije nego da ode u krevet sa svim ženama svijeta. I tako je, pokupivši narednu strelicu, umjesto da zaokrene prema šatoru mudraca, krenuo

istom stazom deseti put. Bijela prašnjava cesta pred njim bila je prazna; i sada se utrkivao s mračnim džinom čovjeka kojemu je žarko želio biti sinom, a koji ga je umjesto toga učinio svojom muškom kurvom. Kad se utrka svela na jednog čovjeka i kad se napokon znao pobjednik šatera, gledaoci su se počeli osipati, ali sada su se, vidjevši da Karim nastavlja utrku, ljudi ponovno počeli skupljati, shvativši da on pokušava osvojiti šahov kal’at. Masa se razumjela u sve što se ticalo šatera i znala kako je teško cijeli dan trčati po nesnosnoj žegi, i sada je dizala takvu galamu s povicima bodrenja da mu se činilo kako ga taj zvuk vuče za sobom i gotovo je uživao duž cijelog tog kruga. Kod bolnice je prepoznao lica ozarena ponosom, al-Džuzdžanijeva bolničara Rumija, Jusufa knjižničara, hadži Davuta Hoseina, čak i Ibn Sine. Kad je ugledao starca, on podiže pogled prema krovu bolnice i vidje da se vratila te pomisli kako će mu, kad opet budu nasamo, ona biti prava nagrada. Ali u drugoj polovici kruga poče ga tištiti dotad najveća muka. Često je putem prihvaćao vodu i lijevao je preko glave, ali ga je iscrpljenost učinila neopreznim i nešto vode zalilo mu je lijevu cipelu, a navlažena koža isti je čas počela ranjavati izmučeno stopalo. Vjerojatno mu je to neznatno poremetilo tempo, jer uskoro je osjetio grč u tetivi ispod desnog koljena. Da stvar bude još gora, kad se približavao Rajskim vratima vidje da je sunce niže no što je mislio. Nalazilo se točno iznad udaljenih brda, i dok je kretao u, kako se nadao, predzadnji krug, osjećajući sve veću slabost i strah da nema dovoljno vremena, spopade ga duboka melankolija. Sve je postalo teško. Održavao je ritam, ali stopala su mu se prometnula u kamenje, tobolac pun strelica pri svakom mu je koraku zadavao mučan udarac u leđa, pa čak i vrećica s uvojkom njezine kose kao da ga je svojim lupkanjem ometala u trku. Sve češće se polijevao vodom i imao osjećaj kao da nestaje. Međutim je sada promatrače obuzela čudna pomama. Svaki od njih pretvorio se u Karima Haruna. Žene su vrištale dok je prolazio. Muškarci su se zavjetovali, dovikivali pohvale, prizivali Alaha, zaklinjali Proroka i dvanaest imama mučenika. Dočekivali su ga poklicima ohrabrenja, polijevali ulice prije nego što bi naišao, posipali cvijeće duž staze, trčali pored njega i hladili ga lepezama ili mu mirisnom vodom prskali lice, bedra, ruke, noge. Imao je osjećaj da su proželi njegovu krv i kosti i da ga je obuzeo njihov žar. Korak mu je očvrsnuo i postao stabilniji. Njegova su se stopala dizala i spuštala, dizala i spuštala. Održavao je ritam, ali sada se više nije pokušavao sakriti pred boli, umjesto toga pokušavao je svladati sveprožimajuću malaksalost usredotočenjem na probadanje u slabinama, na bol u stopalima, na bolove u nogama. Kad je uzeo jedanaestu strelicu sunce je počelo tonuti za brda, nalikujući polovici zlatnika. Trčao je kroz svjetlost koja se zgušnjavala u polumrak, trčao, u svom posljednjem plesu, uz prvi kratki uspon, niz strminu do Avenije tisuću vrtova, ravnim dijelom staze, dugom uzbrdicom, a srce mu je tuklo, tuklo.

Kad se dokopao Avenije Alija i Fatime izlio si je vodu na glavu, ali ništa nije osjetio. Bol je jenjala jer su sve reakcije organizma posve otupjele, ali on je trčao dalje. Kad je stigao do škole nije se osvrtao na prijatelje, jer ga je brinula činjenica da više uopće ne osjeća svoje noge. Pa ipak su noge koje nije osjećao nastavljale u istom ritmu: gore, dolje, gore, dolje, noseći ga naprijed – flap-flap-flap. Ovaj put na mejdanu nitko nije promatrao zabavljače, ali Karim niti je čuo tutnjavu oduševljenja, niti je čuo svjetinu, trčeći u svom utihnulom svijetu prema svršetku dana koji se gasio. Kad je ponovno ušao u Aleju tisuću vrtova ugledao je umiruću bezobličnu crvenu svjetlost iznad bregova. Činilo mu se da se kreće sporo, posve usporeno, kroz zadnji ravan dio staze, zatim uzbrdo – posljednjom uzbrdicom koju je trebalo svladati! Sjurio se niz brdo posljednji, najopasniji put, jer ako ga sada izdaju njegove obamrle noge, i ako se spotakne i padne, znao je da više neće ustati. Kad je zaokrenuo prema Rajskim vratima, sunca više nije bilo. Vidio je rasplinute ljude koji kao da su lebdjeli u zraku ponad zemlje bezglasno ga požurujući, ali u njegovoj svijesti je bila kristalno jasna samo slika mule koji je ušao u zavojito stubište minareta i popeo se u visoki toranj, čekajući na vrhu da se ugasi zadnja zraka sunca. Znao je da mu preostaju još samo sekunde. Pokušao je privoljeti svoje noge na duže korake, nastojeći ubrzati uvježbani ritam. Ispred njega neki se mali dječak otrgnuo od skuta svog oca i istrčao nasred ceste; dijete se ukočilo i zapanjeno zurilo u diva koji se stuštio pravo na njega. Karim je u trku pobrao dijete i posadio ga sebi na rame, a urnebesne ovacije potresale su zemlju. Kad je stigao do stupa s dječakom na ramenu, Ala je čekao, i kad je Karim dohvatio dvanaestu strelicu šah skine svoj kraljevski turban i umjesto njega stavi trkačevu kapu ukrašenu perjem. Prolom oduševljenja prekinuo je poziv mujezina sa svih minareta u gradu. Ljudi su se okrenuli prema Meki i bacili ničice na molitvu. Dijete koje je još uvijek držao rasplakalo se, i Karim ga spusti na zemlju. A onda je molitva završila i kralj i dvorani okupili su se oko njega poput blebetave gomile lutaka. Na udaljenosti običan puk je počeo ponovo klicali pobjedniku i nadirao prema njemu da ga pozdravi i Karimu Harunu se odjednom učinilo da posjeduje cijelu Perziju.

KNJIGA PETA RATNI LIJEČNIK

GLA VA 51

POVJERENJE bog čega me oni toliko ne trpe? – pitala je Mary Roba. – Ne znam. – On to nije pokušao zanijekati; ona nije bila glupa. Kad je najmanja kći Halevijevih gegajući pošla prema njihovoj kući, iz susjedne kuće je istrčala njezina majka Judit, koja više nije stranom Židovu donosila na poklon topao kruh, zgrabila dijete u ruke i bez riječi pobjegla od njih kao da su okuženi. Rob je vodio Mary na židovsku tržnicu i utvrdio da mu se više ne osmjehuju kao Židovu koji je uspio zadobiti kal’at, da više nije omiljena mušterija trgovkinje Ilinde, a kad su prošli kraj druge susjede, Naomi, i njezine zdepaste kćeri Lee, dvije su žene hladno odvratile pogled kao da Jaakov ben Raši nije prilikom one večere na sabat dao Robu do znanja da bi mogao postati djelom njegove obitelji. Kud god bi Rob kročio po Jahudiji mogao je vidjeti Židove koji bi usred razgovora zastajali i buljili u njega. Primjećivao je rječito gurkanje, žestoku odbojnost u svakom pogledu, čak promrmljanu kletvu na usnama starog reba Ašera Jakobija Obrezivača – ogorčenje prema jednome od svojih koji se pomamio za zabranjenim voćem. Govorio je sam sebi da ne mari za to: što su njemu stanovnici židovske četvrti? Ipak. Mirdin Askari bio je nešto drugo; bilo je očito da ga on izbjegava. Nedostajali su mu Mirdinov osmijeh i njegovo srdačno drugarstvo, jer Mirdin je svih ovih dana s ukočenim izrazom lica najkraće odzdravljao na njegov pozdrav i uklanjao mu se. Najzad ga je potražio i našao kako leži u hladu pod kestenom u vrtu madrase čitajući dvadeseti tom Razijevva Al-Havija. – Razi je svrstan. Al-Havi obuhvaća sva područja medicine – rekao je Mirdin s nelagodom u glasu, j – Pročitao sam dvanaest tomova. Uskoro ću i ostale. – Rob ga je gledao u oči. – Zar je tako loše što sam našao ženu koju volim? Mirdin izdrža pogled. – Kako si mogao oženiti inovjerku?

Z

– Mirdine, ona je pravi dragulj. – »Jer usne tuđinske žene privlače poput meda, i njezina su usta glatkija od ulja.« Ona je nežidovka, Jišaje! Ludo, mi smo raspršen i progonjen narod koji se bori za opstanak. Svaki put kad netko od nas oženi inovjerku to za nas znači gubitak budućih generacija. Ako ti to ne uviđaš, ti nisi čovjek kojim sam te smatrao i ne želim biti tvoj prijatelj. Zavaravao se; on je i te kako mario za ljude iz židovske četvrti, jer oni su ga prihvatili bez ograda. A za ovog je čovjeka mario najviše od svih, jer on ga je prihvatio kao prijatelja, a Rob nije imao toliko prijatelja da bi se mogao samo tako olako odreći Mirdina. – Ja i nisam čovjek kojim si me smatrao. – Osjetio je nezadrživu potrebu da mu sve kaže, imajući u Mirdina neograničeno povjerenje. – Ja se nisam oženio inovjerkom. – Ona je kršćanka!

– Da. Mirdin problijedi. – Je li ovo neka glupa šala? Kad Rob ništa ne odgovori, on uze svoju knjigu i ustane. – Krivokletniče! Ako je to istina, ako nisi poludio, ne samo da dovodiš u opasnost svoju glavu, ugrožavaš i moju. Ako samo zaviriš u fikh bit će ti jasno da si me rekavši mi ovo inkriminirao i učinio suučesnikom u svojoj obmani ukoliko te ne prijavim. – On pljune. – Nosioče zla, doveo si moju djecu u opasnost, proklet bio dan kad sam te sreo. Mirdin se žurno udalji od njega. Dani su prolazili, a kalantarovi ljudi nisu došli po njega. Mirdin ga nije prijavio. U bolnici Robov brak nije predstavljao problem. Među osobljem marestana šaputalo se da je oženio kršćanku, ali njega su već ionako smatrali ekscentrikom – strancem, Židovom koji je prešao put od zatvora do kal’ata – i ta je neskladna veza prihvaćena kao dodatak u nizu neobičnosti. S druge strane, među muslimanima, kojima je bilo dopušteno da imaju četiri žene, jedna žena nije bila razlogom za uzbuđivanje. Svejedno, gubitak Mirdina duboko ga je pogodio. Tih je dana i Karima rijetko viđao; mladog su hakima potpuno prisvojili plemenitaši i danonoćno pozivali na zabave. Od šatera Karim je bio glavna tema razgovora. Tako su Rob i njegova mlada žena bili upućeni isključivo jedno na drugo, i on i Mary su lagodno uplovljavali u zajednički život. Ona predstavljala upravo ono što je kući bilo potrebno, to je mjesto sada postalo znatno toplije i udobnije. Odbačen, svaki je slobodni trenutak provodio s njom, a kad nisu bili zajedno znao bi se zateći kako razrišlja o njezinoj ružičastoj gipkoj puti, o njezinom izražajnom profilu, i živahnoj inteligenciji njezinih očiju. Jahali su u brda i vodili ljubav u toploj, sumporastoj vodi Alitajnog jezera. Onu staru indijsku knjigu sa slikama ostavio je na mjestu gdje će je Mary sigurno naći, i kad je jednom pokušao s njom neke varijacije prikazane u knjizi, otkrio je da ju je Mary proučavala. Poneke su im donijele zadovoljstvo, a neke su ih natjerale u smijeh, češto su se i razigrano smijali u postelji, igrajući vlastite čudesne čulne igre. On je u svakom trenutku bio znanstvenik. – Od čega se tako ovlažiš? Ti si bunar koji me usisava u se. Ona ga gurne laktom u rebra. Ali nije se stidjela vlastite radoznalosti. – Tako mi se sviđa kad je malen, klonuo i slabašan, mek poput satena. Od čega se mijenja? Imala sam dadilju koja mi je rekla da postaje dugačak, težak i nabijen jer se napuni zrakom. Misliš li da je to istina? On odmahne glavom. – Ne zrakom. Napuni se arterijskom krvlju. Vidio sam obješena čovjeka čiji je ukrućeni penis bio tako pun krvi da se crvenio poput lososa. – Ali ja tebe nisam objesila, Roberte Jeremy Cole! – To dolazi od mirisa i pogleda. Jednom, pri kraju napornog puta, jahao sam na konju koji se jedva kretao, tako je bio iscrpljen. Međutim vjetar je donio miris kobile i još prije nego što smo je ugledali njegov organ i mišići postali su tvrdi poput kamena i tako je žudno otrčao prema njoj da sam ga morao obuzdati. Toliko ju je volio, bila je vrijedna svakog gubitka. Ipak mu srce poskoči kad se jedne večeri na njihovim vratima pomolio poznat lik i kimnuo u znak pozdrava.

– Uđi, Mirdine. Kad ih je upoznavao, Mary se sa zanimanjem zagledala u Mirdina; donijela je vino i kolačiće i brzo ih ostavila nasamu, pošavši nahraniti životinje – s nepogrešivim instinktom koji je on tako cijenio. – Uistinu si kršćanin? Rob kimne. – Mogao bih te odvesti u daleki grad Fars gdje je rabenu moj rođak. Kad bi tamo od naših učenih ljudi zatražio da te preobrate, možda bi pristali. Onda više ne bi bilo razloga lažima i obmanama. Rob ga pogleda i polako zavrti glavom. Mirdin uzdahne. – Da si podlac, smjesta bi pristao. Ali ti si pošten i vjeri odan čovjek, isto kao što si izuzetan liječnik. Eto zbog čega ti ne mogu okrenuti leđa. – Hvala ti, Mirdine. – I ne zoveš se Jišaj ben Benjamin. – Ne. Moje pravo ime je... Ali Mirdin odlučno zavrti glavom i zaustavi ga pokretom ruke. – To ime ne smije nikad biti izgovoreno među nama. Moraš ostati Jišaj ben Benjamin. Gledao je u Roba kao da procjenjuje. – Dobro si se uklopio u Jahudiju, no u nekim si stvarima bio neuvjerljiv. Govorio sam si da je to zato što ti je otac bio europski Židov, otpadnik koji se odmetnuo od naših običaja i zanemario odgoj svoga sina po našim zakonima. Ne zaboravi da moraš biti stalno na oprezu da ne počiniš fatalnu grešku. Da se otkrije tvoja prevara kazna perzijskog suda mula, bila bi strašna. Vjerojatno smrtna. Kad bi bio otkriven, to bi moglo ugroziti sve ovdašnje Židove. Premda oni nisu krivi za tvoju obmanu, u Perziji nedužni lako stradaju. – Jesi li siguran da se želiš upetljavati u tolike opasnosti? – tiho upita Rob. – Razmislio sam o tome. Ja ti moram biti prijatelj. – Drago mi je što si tako odlučio. Mirdin kimne. – Ali i ja imam svoju cijenu. Rob je čekao. – Ti moraš poimati ono za što se izdaješ. Da bi bio Židov, nije dovoljno navući kaftan i podrezivati bradu na određen način. – Kako da steknem to poimanje? – Moraš proučiti Božje zapovijedi. – Znam Deset zapovijedi. – Agnes Cole ih je usadila svoj svojoj djeci. Mirdin zavrti glavom. – Tih deset samo su djelić zakona koji sačinjavaju našu Toru. Tora sadrži 613 zapovijedi. Njih moraš proučiti zajedno s Talmudom – komentarima svakog zakona. Tek tada ćeš shvatiti dušu mog naroda. – Mirdine, to je gore od fikha. Ionako sam već satrven od učenja – reče on sav očajan. Mirdinove su oči blistale. – To je moja cijena – uzvrati. Rob shvati da on to najozbiljnije misli. On uzdahne. – Idi do đavola. Pristajem.

Sada se Mirdin prvi put nasmiješio. Natočio si je vina i ne obazirući se na europljanski stol i stolice sjeo na pod podvijenih nogu. – No, onda počnimo. Prva zapovijed glasi: »Moraš biti plodonosan i množiti se.« Rob pomisli kako je zaista divno gledati Mirdinovo toplo, prostodušno lice u svom domu. – Trudim se, Mirdine – reče, cerekajući se prijatelju. – Činim sve što je u mojoj moći.

GLA VA 52

IZGRAĐIVANJE me joj je Marija, kao Ješuinoj majci – rekao je Mirdin svojoj ženi na hebrejskom. – Ime joj je Fara – rekao je Rob Mary na engleskom. Dvije su žene proučavale jedna drugu. Mirdin je doveo Faru u posjet, zajedno s njihova dva smeđoputa dječačića, Davidom i Isaharom. Žene nisu mogle razgovarati jer nisu znale zajednički jezik. Ipak su ubrzo sred hihota, znakova rukama, prevrtanja očima i usklika zbog povremenih nesporazuma, prenosile jedna drugoj izvjesne misli. Možda je Fara postala Marynom prijateljicom na zapovijed svoga muža, ali od prvog časa dvije je žene, tako različite u svakom pogledu, vezivala spona uzajamnog poštivanja. Fara je pokazala Mary kako će podići svoju dugu crvenu kosu i prekriti je šalom prije nego iziđe iz kuće. Neke su židovske žene nosile veo u muslimanskom stilu, ali većina ih je naprosto pokrivala kosu i već je taj jednostavan zahvat učinio Mary neupadljivom. Fara ju je povela do onih tezgi na tržnici na kojima se nalazila svježa roba i dobro meso i pokazala joj koje trgovce valja izbjegavati. Poučila ju je kako se iz mesa soljenjem i namakanjem odstranjuje krv da bude kašer. Kako se meso, stučene paprike, češnjak, lovorov list i sol stavljaju u pokrivenu zemljanu posudu koja se zagrne vrućim ugljevljem, te se tako ostavi polako peći tijekom cijelog dugog sabata, da bi postalo ukusno začinjeno i meko, izvrsno jelo koje se naziva šalent, što je postalo Robovo najmilije jelo. – Oh, tako bih rado razgovarala s njom, postavljala joj pitanja, ispričala joj toliko toga! – kaza Mary Robu. – Učit ću te hebrejski. Ali nije htjela učiti ni židovski ni perzijski jezik. – Ja ne pamtim tako dobro strane riječi kao ti – rekla je. – Trebale su mi godine i godine da naučim engleski, a da bih svladala osnove iz latinskog morala sam robovski raditi na njemu. Zar nećemo uskoro poći tamo gdje ću moći čuti moj materinski gelski. – Kad dođe čas za to – uzvratio je, ali joj nije dao nikakvo obećanje kad će to biti. Mirdin je preuzeo brigu oko toga da Jišaj ben Benjamin bude ponovo prihvaćen u Jahudiji.

I

– Još od kralja Solomuna – ne, čak i prije Solomuna – Židovi su se ženili inovjerkama i opstali ostajući u krilu židovske zajednice. I oduvijek je bilo muževa koji su svojim svakodnevnim načinom života jasno davali do znanja da su ostali vjerni svom narodu. Na Mirdinov prijedlog uvriježila se navika da se dvaput dnevno sastaju na molitvi, ujutro za šaherit, u maloj sinagogi zvanoj Kuća mira gdje se Rob vrlo ugodno osjećao, i s večeri za ma’ariv u sinagogi Kuća Siona pokraj Mirdinove kuće. Robu to nije teško padalo. Uranjanje u samog sebe pri ritmičkom ljuljanju pjevane molitve donosilo mu je smirenje. Kako mu je hebrejski postajao sve prirodnijim, zaboravljao je da su dolasci u sinagogu dio himbe i povremeno imao osjećaj da se njegove misli možda ipak uspijevaju vinuti do Boga. Pri svojoj molitvi nije bio ni Jišaj Židov ni Rob kršćanin, već čovjek koji traži

razumijevanje i utjehu. Ponekad mu se to događalo dok bi izgovarao židovsku molitvu, ali je trenutke sjedinjavanja s boštvom doživljavao i po sjećanju na djetinjstvo; ponekad kad su muškarci oko njega šaptali molitve, tako drevne da ih je možda nekad davno izgovarao i sin judejskog drvodjelje, on bi se obraćao kojem od maminih svetaca i molio se Isusu i svojoj majci. Postupno, sretao je sve manje kivnih pogleda, a onda ih je kako su mjeseci prolazili posve nestalo; za stanovnike Jahudije postao je uobičajen prizor prisutnost krupnog engleskog Židova koji drži mirišljavi četrun u ruci, maše palmovim grančicama, a u sinagogi Kuća mira o blagdanu žetve Suha, posti zajedno s ostalima tijekom jom kipura, pleše u procesiji slaveći Gospoda koji je dao Toru svom narodu. Jaakov ben Raši je rekao Mirdinu da Jišaj ben Benjamin očito želi okajati svoj brak sa ženom inovjerkom. Mirdin je bio inteligentan i dobro je znao razliku između mimikrije u svrhu zaštite i potpunog predavanja čovjekove duše. – Želim da mi obećaš jednu stvar – rekao je. – Nikada ne smiješ pristati da budeš deseti. Rob je shvatio na što misli. Ako su religiozni ljudi čekali da se ispuni minjan, kvorum od deset punoljetnih Židova potrebnih da se može održati zajednička molitva izvan sinagoge, bila bi užasna stvar obmanuti ih samo da u njihovim očima podrži iluziju. Bez okolišanja mu je to obećao i uvijek vodio računa da obećanje i održi. On i Mirdin su gotovo svakog dana nalazili vremena za proučavanje Božjih zapovijedi. Pritom se nisu koristili knjigom. Mirdin je sve propise znao napamet jer ih je primio usmenom predajom. – Svi se slažu da se 613 zapovijedi mogu saznati iz Tore – rekao je – ali svi ne prihvaćaju iste formulacije. Jedan proučavalac može neki propis smatrati zasebnom zapovijedi, a drugi tek nadopunom prethodne odredbe. Iznosim ti verziju 613 zapovijedi onakvu kakva se tijekom mnogih pokoljenja moje obitelji prenosila s generacije na generaciju i kako sam je ja primio od mog oca, reba Mulke Askara iz Maskata. Mirdin je rekao da su 248 micvota izričite zapovijedi, kao na primjer da se Židov mora pobrinuti za udovicu ili za siroče, drugih 365 zapovijedi su zabrane i napuci, primjerice naputak da Židov ne smije prihvatiti mito. Učiti micvot s Mirdinom Robu je bila veća radost nego učenje drugih predmeta njegovog studija, jer je znao da tu neće biti ispita. Rado je sjedio uz kupicu vina slušajući o židovskim zakonima i uskoro je otkrio da mu taj njihov zajednički rad pomaže pri učenju fikha. Radio je više nego ikada, ali je uživao u svakom danu. Znao je da je za njega život u Isfahanu znatno lakši nego za Mary. Premda joj se na kraju svakog dana žudno vraćao, svakog ju je jutra ostavljao odlazeći u marestan ili madrasu s drugom vrstom žudnje. Bila je to godina proučavanja Galena i bio je posve utonuo u opise anatomskih fenomena kakve nije mogao vidjeti uživo, na pacijentima – razlike između arterija i vena, bilo, rad srca nalik šaci koja se neprestano stišće tjerajući krv iz sebe za vrijeme sistole, a zatim opušta i puni krvlju za vrijeme dijastole. Okončano je njegovo naukovanje kod Džalala i naprave za istezanje, namještanje i spajanje kostiju zamijenili su kirurški instrumenti na odjelu al-Džuzdžanija. – On me ne trpi. Jedino što mi dopušta jest da čistim i oštrim njegove instrumente – požalio se Karimu koji je duže od godinu dana naukovao kod al-Džuzdžanija.

– On na taj način počinje sa svakim pripravnikom – uzvrati Karim. – Ne smiješ dopustiti da te to obeshrabri. Karimu je sada bilo lako govoriti o strpljenju. Dio njegova kal’ata bila je prostrana, otmjena kuća u kojoj je sada primao pacijente koji su uglavnom pripadali krugu dvorana. Među plemenitašima je zavladala moda da onako usput pripomenu kako se liječe kod najvećeg perzijskog atleta, Karima od šatera, te je tako brzo stjecao novu klijentelu da bi se bio obogatio čak i bez novca koji mu je dodijelio šah. Uživao je u skupocjenoj odjeći, a u njihovu je kuću dolazio uvijek punih ruku donoseći najfinije delikatese i birana pića, a jednom je prilikom donio čak i debeo hamadanski ćilim za njihovu sobu kao vjenčani poklon. Pogledima je očijukao s Mary i govorio joj neobuzdane komplimente na perzijskom, na što je ona uzvraćala da je sretna da ga ne razumije, ali joj je ubrzo prirastao srcu i odnosila se prema njemu kao prema nestašnom bratu. U bolnici, gdje je Rob očekivao da će Karimova popularnost biti ipak nešto umjerenije izražena, bilo je isto. Kud god bi se Karim maknuo, studenti su se sjatili oko njega, slijedili ga prilikom vizita, kao da je on najpametniji i najsposobniji od svih liječnika, i Rob nije mogao da se ne složi s Mirdinom Askarijem koji se tome cerio i govorio da je najsigurniji način da čovjek postane uspješan liječnik da pobijedi na šateru. Povremeno bi al-Džuzdžani prekidao Roba u poslu ispitujući ga nazive instrumenata što ih je čistio ili njihovu primjenu. Bilo je tu neusporedivo vise instrumenata nego što ih je Rob imao radeći kao barbir-ranarnik. Čistio je i oštrio zaobljene bisturije, zakrivljene bisturije, skalpele, pile za kosti, kirate za uši, sonde, nožiće za otvaranje cisti, bušilice za otklanjanje stranih tijela koja bi se nataložila i zapela u kostima... Al-Džuzdžanijeva metoda pokazala se svrsishodnom, jer kad mu je Rob nakon dva tjedna počeo asistirati u operacionoj dvorani marestana bilo je dovoljno da kirurg samo promrmlja zahtjev pa da Rob bude u stanju izabrati odgovarajući instrument i smjesta mu ga pružiti. Bila su tu još dvojica kirurških pripravnika koji su već nekoliko mjeseci naukovali kod al-Džuzdžanija. Bilo im je dopušteno operirati jednostavnije slučajeve pod liječnikovim nadzorom i uz popratne zagrižljive komentare i sadržajnu kritiku. Nakon deset tjedana asistiranja i promatranja al-Džuzdžanijevih zahvata, dopustio je Robu prvu operaciju, dakako pod njegovim nadzorom. Dobio je zadatak da amputira kažiprst nosaču kojemu je deva kopitom prignječila ruku. Učio je promatrajući. Al-Džuzdžani je uvijek primjenjivao podvez protiv krvarenja, koristeći se kožnatim remenom sličnim onima kakve su rabili barbiri da bi izazvali bubrenje vene prije nego što će pustiti krv. Rob vješto stegne podvez i bez krzmanja obavi amputaciju kakvu je izveo mnogo puta radeći kao barbir-ranarnik. Ali pri tom ga je zahvatu uvijek ometalo krvarenje, i on je bio oduševljen al-Džuzdžanijevom metodom koja mu je omogućila da zareže preklop i zatvori batrljak bez brisanja oko sebe, uz neznatno krvarenje. Al-Džuzdžani je pomno motrio, namršten kao i uvijek. Kad je Rob završio, kirurg se okrene od njega bez riječi pohvale, ali i bez gunđanja i opaski kako se to moglo i bolje uraditi; ipak, Rob je čisteći za sobom stol nakon operacije osjećao radost, svjestan priznanja i prve male pobjede.

GLA VA 53

ČETIRI PRIJATELJA ko je kralj nad kraljevima poduzeo išta da smanji ovlasti i moć svog vezira nakon onoga što mu je otkrio Rob, to se ni po čemu nije dalo zaključiti. Naprotiv, činilo se da su Kandraseovi mule još stroži i energičniji u svojoj gorljivoj želji da Isfahan bude odraz imamovih kuranskih pogleda na ponašanje muslimana, prisutni u svemu i na svakom mjestu. Prošlo je sedam mjeseci a da ga šah nije pozvao k sebi. Rob je bio zadovoljan time, jer razdijeljenom između žene i učenja njegovi su dani bili ionako prekratki. Ali jednog jutra po njega dođoše vojnici, kao i prilikom prijašnjih poziva, što usplahiri Mary. – Šah želi da danas jašete s njim.

A

– Sve je u redu – uvjeravao je svoju ženu i pošao s njima. Kod velikih staja iza Kuće raja zatekao je blijedog Mirdina Askarija. Porazgovorivši, složili su se da iza ovog poziva stoji Karim koji je stekavši sportsku slavu postao Alinim omiljenim pratiocem. Bili su u pravu. Dok se Ala približavao stajama ugledali su odmah iza njega Karima, lica ozarena širokim osmijehom dok je slijedio šaha koji se uputio prema njegovim prijateljima. Taj je osmijeh izgubio nešto od samopouzdanja kad se šah sagnuo prema Mirdinu Askariju da bi bolje čuo riječi koje je on glasno mrmljao na jeziku prostrijevši se u ruje zamin. – No, no! Morate govoriti na perzijskom i reći nam što ste to govorili – prasnu Ala. – To je blagoslov, gospodaru. Molitva koju Židovi izgovaraju u prisutnosti kralja – uspije izgovoriti Mirdin. – »Blagoslovljen bio, o Gospodine naš Bože, Kralju svemira, koji si svoju slavu podario svom otjelovljenju u ljudskom biću.« – Zimmiji izriču molitvu zahvalnicu kad vide svog šaha? – upita Ala, začuđen i zadovoljan. Rob je znao da je to b’raha, blagoslov koji izriču pobožni kad vide bilo kojeg kralja, ali ni on ni Mirdin nisu vidjeli razloga da to ističu, a Ala je bio sjajno raspoložen, i uzjahavši svog bijelog konja povede ih za sobom u mir okolne prirode. – Čujem da ste uzeli ženu Europljanku – obrati se Robu, okrenuvši se u sedlu. – Istina je, Veličanstvo. – Čujem da ima kosu boje kane. – Da, Veličanstvo. – Žene moraju imati crnu kosu.

Rob se nije mogao prepirati s kraljem, a nije vidio ni potrebe; bio je sretan što ima ženu koja se ne bi svidjela šahu. Taj je dan bio uvelike sličan onom što ga je Rob proveo jašući u šahovu društvu, s tom razlikom što su se sada uz njih nalazila još dvojica da podijele teret monarhove pažnje, pa je ovom prilikom bio manje napet i više uživao nego tada. Ala je bio ushićen Mirdinovim svestranim poznavanjem povijesti Perzije, i dok su polako jahali u brda njih su dvojica razgovarali o tome kako je Aleksandar Veliki razorio Perzepolis, što je Perzijanac u Ali osuđivao, a vojnik u njemu odobravao. Sredinom prijepodneva na hladovitu mjestu Ala i Karim su se ogledali u mačevanju sabljama krivošijama, a Mirdin i Rob su tiho razgovarali o kirurškim šavovima, raspravljajući o tome je li bolja svila, lanene niti (za koje su se obojica složili da prebrzo istrunu), konjska struna ili omiljeno Ibn Sinino sredstvo – ljudska kosa. U podne su im u hladu kraljeva šatora poslužili bogato jelo i pilo, i tri su prijatelja na smjenu igrala i gubila u šahovoj igri, premda se Mirdin srčano borio i u jednoj partiji zamalo nadjačao snažnog protivnika, što je Ali učinilo pobjedu još slađom. U Alinoj tajnoj pećini sva četvorica su ugodno utonuli u jezero, opuštajući tijela u toploj vodi i duh u nepresušnim količinama dobrog pića. Karim je znalački promućkao vino u ustima i pohvalio Alin izbor, poprativši to smijehom i riječima: – Kao dijete ja sam bio prosjak. Jesam li vam to rekao. Veličanstvo. Ala uzvrati osmijeh i zavrti glavom. – A sada prosjak pije vino kralja nad kraljevima! – Da. Izabrao sam za prijatelje jednog bivšeg prosjaka i dva Židova. – Alin je smijeh bio glasniji i duži od njihovog. – Za mog kneza šatera imam velike i uzvišene planove, a ovaj mi je zimmi već odavno simpatičan – govorio je prijateljski i pomalo supijano gurkajući Roba. – A sada se pojavio još jedan zimmi, izvrstan čovjek, vrijedan pažnje. Morate ostati u Isfahanu kad završite madrasu, Mirdine Askariju, i biti jedan od mojih dvorskih liječnika. Mirdin porumenje od nelagode. – Činite mi veliku čast, Veličanstvo. Molim vas da to ne shvatite kao uvredu, ali želio bih da mi dobrostivo dozvolite da se kad postanem hakim vratim kući u zemlju uz veliki zaljev. Moj otac je star i bolešljiv. Bit ću prvi liječnik u našoj obitelji i želim da me prije no što umre vidi sređena u okrilju naše obitelji. Ala nemarno kimne. – Čime se bavi ta obitelj koja živi uz veliki zaljev? – Naši muškarci putuju uz obalu već pokoljenjima i kupuju bisere od ronilaca, Veličanstvo. – Bisere! To je dobro, jer ja kupujem bisere kad god naiđem na zaista dobre. Ti ćeš donijeti zaradu svojima, zimmi, ja želim da im poručiš neka traže najveći savršen biser i donesu mi ga. Ja ću ga kupiti i učiniti tvoju obitelj bogatom. Do vremena kad su krenuli kući popilo se toliko da su se jedva održavali u sedlima. Ala se upinjao da sjedi uspravno i obraćao im se naklonošću za koju se nije moglo znali hoće li ili ne preživjeti bolno triježnjenje narednog dana. Kad su stigli do kraljevskih staja i njegovi se sluge i ulizice natiskali oko njih, vrzmajući se bez prestanka, šah napadno pokaže na njih. – Mi smo četiri prijatelja! – poviče tako da ga je čulo pola dvora. – Naprosto četiri dobra čovjeka koji su prijatelji! To se brzo pronijelo od uha do uha i priča je krenula gradom, kao i sva naklapanja koja su se ticala šaha. – S nekim prijateljima valja biti na oprezu – upozorio je Ibn Sina Roba jednog jutra

kojih tjedan dana kasnije. Bili su na zabavi koju je za šaha priredio Fat Ali, bogati trgovac koji je bio dobavljač vina za Kuću raja i većinu dvorskih plemenitaša. Roba je obradovalo što vidi Ibn Sinu. Otkad se oženio vrhovni je liječnik s njemu svojstvenom obzirnošću rijetko pozivao Roba na večeru. Sada su prolazili pokraj Karima, okruženog ljudima s dvora punim divljenja prema njemu, i Rob pomisli kako je njegov prijatelj postao istodobno rob i objekt ulagivanja. Bili su pozvani s obzirom na to da su obojica bili dobitnici kal’ata, ali Roba su ti dvorski prijemi zamarali; premda su se razlikovali u nekim pojedinostima, svi su bili više-manje isti. Osim toga, nije imao vremena za rasipanje. – Mnogo bih više volio raditi u marestanu, kamo spadam – rekao je. Ibn Sina se oprezno ogleda oko sebe. Šetali su sami po trgovčevu imanju, imajući otprilike sat slobodnog vremena za razgovor, budući da je Ala trenutak prije ušao u harem Tata Alija. – Ni jednog časa ne smijete smetnuti s uma da je družiti se s monarhom nešto sasvim drugo nego družiti se s kakvim običnim čovjekom – reče mu Ibn Sina. – Kralj nije poput vas ili mene. On mahne rukom i nekom od nas ode glava. Ili pucne prstom i čovjeku je dopušteno da živi. To je apsolutna moć, i nijedan čovjek kojega je rodila žena ne može joj odoljeti. To čak i najboljeg među vladarima čini pomalo ludim. Rob slegne ramenima. – Nikada nisam tražio šahovo društvo niti sam se želio petljati u politiku. Ibn Sina kimne s odobravanjem. – Kod svih monarha Istoka postoji jedna osobina: rado biraju liječnike za svoje vezire, vjerujući da su oni već samim tim što su iscjelitelji na neki način Alahovi odabranici. Dobro mi je poznato kako se čovjek lako uhvati na mamac takve titule, jer i sam sam se opijao omamljujućim vinom moći. U mladosti sam dvaput prihvatio naslov vezira Hamadana. To je daleko opasnije nego baviti se medicinom. Nakon prvog imenovanja jedva sam izbjegao pogubljenju. Bacili su me u dvorsku tamnicu, zvanu Fardadžan, gdje sam ležao mjesecima. Nakon izlaska iz Fardadžana, bio sam svjestan da, bio ja vezir ili ne, u Hamadanu više nisam siguran. S al-Džuzdžanijem i obitelji krenuo sam u Isfahan i otada sam pod Alinom zaštitom. Vratili su se natrag prema vrtovima gdje se održavao prijem. – Sreća je za Perziju da Ala dozvoljava velikim liječnicima da neometano rade – reče Rob. Ibn Sina se osmjehne. – To se uklapa u njegov plan da bude čuven kao veliki vladar koji je poticao razvoj umjetnosti i znanosti – suho reče. – Još dok je bio mlad hlepio je za stvaranjem moćnog carstva. Sada ga želi proširiti, žderući svoje neprijatelje prije no što oni proždru njega. – Seldžuke. – Eh, da, da sam ja vezir Isfahana najviše bih se bojao Seldžuka – uzvrati Ibn Sina. – Ali Ala se usredotočio na Mahmuda od Gaznija, jer njih su dvojica na isto brdo tkani. Ala je izveo četiri pohoda u Indiju zadobivši dvadeset osam ratnih slonova. Mahmud je međutim bliži tom izvoru, češće je upadao u Indiju i ima više od pedeset ratnih slonova. Ala mu zavidi i boji ga se. Upravo je Mahmud taj kojega on mora ukloniti ako želi nastaviti

ostvarenje svog sna. Ibn Sina zastane i stisne rukom Robovu nadlakticu. – Morate biti vrlo oprezni. Ljudi koji znaju misliti kažu da su Kandraseu dani odbrojani kao veziru i da će na njegovo mjesto doći jedan mladi liječnik. Rob ne reče ništa, ali se odjednom sjeti da je Ala spominjao »velike i uzvišene planove« za Karima. – Ako je to točno, Kandrase će bez milosti udariti po bilo kome koga bude smatrao prijateljem ili pristalicom svog suparnika. To što nemate nikakvih političkih ambicija nije dovoljno. Kad liječnik ima posla s onima koji su na vlasti, on mora naučiti prigibati se i povijati da bi preživio. Rob nije bio baš siguran da je u stanju prigibati se i povijati. – Nemojte se previše brinuti – rekao je Ibn Sina. – Ala često i brzo mijenja mišljenje i čovjek ne može računati s tim što će on učiniti u budućnosti. Vratili su se sa šetnje i stigli do vrtova malo prije nego što se predmet njihova razgovora vratio iz harema Fata Alija, očigledno opušten i dobro raspoložen. Negdje polovicom poslijepodneva Rob se počne pitati nije li Ibn Sina ikada dao primanje u čast svog šaha i zaštitnika. Pođe do Kafa i tek onako usput mu postavi to pitanje. Prosijedi zapovjednik garde malo zažmiri razmišljajući, a onda potvrdi. – Prije nekoliko godina – reče. Jasno da se nije zanimao za prvu ženu, staru Rezu Pobožnu, te praktički nije bilo dvojbe o tome da je svoja vladarska prava ostvario s Despinom. Rob u mislima vidje kako se šah penje zavojitim stubištem u kamenu tornju dok Kaf čuva stražu. Kako se penje na djevojčino malo, puteno tijelo. Pojmivši u jednom trenutku začudnost svega toga, Rob je promatrao tu trojicu muškaraca, od kojih je svaki bio okružen plemenitašima punim divljenja i poštovanja. Oko šaha je stajala uobičajena svita dupelizaca. Ibn Sina, ozbiljan i smiren, tiho je odgovarao na pitanja ljudi učena izgleda. Karima se, što je u posljednje vrijeme bila redovita pojava, praktički nije vidjelo od obožavalaca koji su čeznuli za tim da prozbore s njim, dodirnu mu odjeću, na čas se utope u uzbuđenju i sjaju njegove željene prisutnosti. Perzija je, kako se činilo, od svakog muškarca zahtijevala da bude rogonja. Kad je u ruci držao kirurške instrumente osjećao se prirodno i u svom elementu, kao da su oni sastavni dio njegova tijela. Al-Džuzdžani mu je posvećivao sve više i više svog dragocjenog vremena, ne žaleći strpljenja da mu podrobno objasni svaki određeni zahvat. Perzijanci su znali na koji način imobilizirati i anestezirati pacijenta. Ako se konoplja nekoliko dana moči u ječmenoj sluzi i ta otopina popije, pacijent ostaje pri svijesti, ali neosjetljiv na bol. Rob je dva tjedna proveo s učiteljem farmacistom iz hazanat-uš-šarafa učeći spravljati mješavine koje uspavljuju pacijente. Djelovanje tih tvari bilo je prilično nepredvidivo i bilo ga je teško držati pod kontrolom, ali ponekad su ipak omogućavale kirurzima da rade neometani grčevima i drhtanjem organizma, stenjanjem ili vikanjem od bola. Ti su mu recepti više nalikovali kakvim magijskim formulama nego medicini.

Uzmi ovčje meso. Očisti ga od masnoće i nareži na kockice. Komadiće mesa poslaži oko i preko pirjanih sjemenki bunike. Sve zajedno stavi u zemljanu posudu i pokrij konjskim izmetom dok se ne zametnu crvi. Crve stavi u staklenu posudu i ostavi dok se ne smežuraju. Kad ustreba, uzmi dva dijela toga i jedan dio opijuma u prahu te ulij u nos pacijenta. Opijum se dobivao iz soka istočnjačkog cvijeta maka. Uzgajali su ga na poljima Isfahana, ali zbog velike potražnje – liječnika, koristili su ga pri vjerskim obredima i muslimani i smailiti – uvozio se iz Turske i Gaznija. On je bio baza svih formula za otupljivanje boli. Uzmi čisti opijum i muškatni oraščić. Samelji ih i skuhaj zajedno pa ostavi da se četrdeset dana kvase u starom vinu. Bocu drži na suncu. Tekućina će se ubrzo pretvoriti u gustu masu. Načini li se od toga kuglica i dade bilo kome, taj će smjesta ostati bez svijesti i bez osjeta. Ipak su se najčešće koristili receptom koji je Ibn Sina svrstavao među najbolje: Uzmi u jednakim dijelovima bunike, opijuma, euphorbije i sjemena gospina bilja. Samelji svako zasebno i stucaj sve zajedno u mužaru. Staviš li nešto te mješavine u bilo koju hranu, tko god je pojede smjesta će zaspati. Unatoč Robovim sumnjama da mu al-Džuzdžani nije sklon zbog prijateljstva s Ibn Sinom, brzo je imao pune ruke posla služeći se svim kirurškim instrumentima. Drugi alDžuzdžanijevi pripravnici smatrali su pak da glavni kirurg favorizira Roba i postali su neprijateljski raspoloženi, iskaljujući svoju ljubomoru prema njemu gunđanjem i podlim uvredama. Rob nije mario za to jer je stjecao više znanja no što se uopće usudio nadati. Jednog poslijepodneva, pošto je prvi put izveo operaciju koja mu se činila najtežom od svih kirurških zahvata – odstranjivanje mrene s oka – pokušao je zahvaliti al-Džuzdžaniju, ali ga je kirurg otresito prekinuo. – Vi imate poseban talent za rezanje mesa. Malo studenata posjeduje taj dar i sve posebne upute koje ja vama dajem zapravo su sebičnost, jer od vas očekujem da preuzmete dio mog posla. Bila je to istina. Dan za danom vršio je operacije, obrađivao sve moguće rane, činio rezove na trbuhu da omogući istjecanje nagomilanih tjelesnih sokova iz trbušne šupljine, odstranjivao šuljeve, obavljao zahvate kod proširenih vena... – Čini mi se da ti se rezanje počelo previše sviđati – pronicljivo mu reče Mirdin, jedne večeri dok su sjedili kod njega igrajući šahovu igru. U susjednoj sobi Fara je slušala kako Mary uspavljuje njihove sinove uspavankom na svom materinskom jeziku.

– Posve me zaokupilo – prizna Rob. U posljednje je vrijeme počeo razmišljati o tome da bi, pošto stekne titulu hakima, mogao postati kirurgom. U Engleskoj su kirurzi imali niži status od liječnika, ali u Perziji su ih oslovljavali posebnom titulom ostad i uživali su jednako poštovanje i ugled. Ipak, stanovite su ga stvari odbijale. – Kirurgija je sputana uskim okvirima; unutar njih sasvim je zadovoljavajuća. Ali mi smo zapravo ograničeni na površinske zahvate. Unutrašnjosi tijela je misterij koji otkrivamo iz knjiga starih više od tisuću godina. O unutrašnjosti tijela ne znamo gotovo ništa. – Tako mora biti – spokojno uzvrati Mirdin i pješakom mu pojede kulu. – Kršćani, Židovi i muslimani, svi bez razlike, slažu se da je grijeh oskvrnuti ljudsko obličje. – Ne govorim o oskvrnuću. Ja govorim o kirurgiji, o seciranju. Drevni narodi nisu sakatili svoju znanost propisima o grijehu, i zato ono malo što danas znamo potječe od starih Grka koji su bili dovoljno slobodni da otvaraju tijelo i proučavaju ga. Secirali su umrle i vidjeli kako je čovjek iznutra građen. Tijekom tog kratkog, davnog razdoblja oni su svojim otkrićima unijeli svjetlost u cijelu medicinu, a zatim se svijet prepustio tami. – Dok se on prepuštao takvim sumornim mislima i loše igrao, Mirdin mu je pojeo i drugu kulu i još jednu devu. Ovo odvrati Mirdinovu pažnju od šahovske ploče. – Bili su to ljudi koji su imali dovoljno snage da krišom seciraju umrle. Oglušavali su se o odredbe svećenika da bi ispunili od Boga im povjeren zadatak liječnika. Mirdin se zapilji u njega. – Za ime Božje! Pa takvog bi smatrali đavolovim učenikom. – Svoje znanje nisu mogli nikom prenijeti, ali su ga barem stjecali za sebe. Sada je već Mirdin izgledao uspaničen. Rob mu se nasmije. – Ne, ne. Ne bih ja to – reče blago. – Imam već dovoljno muka s tim što se izdajem za Židova. Ja ionako nemam tu vrstu hrabrosti. – Moramo biti zahvalni za mrvice blagoslova – suho uzvrati Mirdin. Ovaj ga je razgovor uznemirio i odvratio mu pažnju, pa je počeo i on loše igrati i jedno za drugim izgubio slona i dva konja, ali Rob još nije bio dovoljno vješt igrač da bi to iskoristio za svoju pobjedu. Mirdin je međutim brzo i hladnokrvno sabrao svoje snage, i Rob je u nekoliko poteza bio prisiljen po tko zna koji put podnijeti šahtreng, poraz u šahovoj igri.

GLA VA 54

MARYNA TRUDNOĆA ary nije imala druge prijateljice osim Židovke Fare, ali joj je to bilo sasvim dovoljno. Dvije su žene navikle satima sjediti zajedno i razgovarati jedna s drugom, komunicirajući bez pitanja i odgovora, što se inače smatra glavnim obilježjem razgovora u društvu. Ponekad bi Mary govorila, a Fara slušala bujicu na gelskom koji nije razumjela, a drugom bi pak prilikom Fara bila ta koja se na hebrejskom obraćala Mary koja nije razumjela ni riječi. Riječi su za njih bile začudno nevažne. Njima su bili važni izrazi lica, pokreti ruku, boja glasa, tajne što su ih odavale oči. Tako su jedna drugoj povjeravale svoja osjećanja, a za Mary je nerazumijevanje bilo prednost. Mogla je govoriti o stvarima koje inače ne bi spominjala nekome koga tako kratko poznaje. Otkrila je svoju tugu zbog gubitka oca; usamljenost zbog nemogućnosti prisustvovanja kršćanskoj misi; golemu čežnju koja bi je obuzimala kad bi se probudila nakon sna u kojem je usnula majku, mladu i lijepu ženu kakva je nekoć bila Jura Cullen, te kako bi zatim ležala u kućici u Jahudiji dok bi u nju, poput kakvog ledenog i gnusnog bića, gmizala spoznaja da joj je majka već odavno mrtva. Govorila je o stvarima koje ne bi spominjala čak da joj je Fara bila dugogodišnja prijateljica: o tome kako ga toliko voli da joj to povremeno izaziva drhtanje koje ne može kontrolirati; o trenucima kad je zahvaća takva žestoka žudnja da je počela razumijevati uspaljenost kobila; o tome kako nikad više neće moći gledati ovna kako se uspinje na ovcu a da pritom ne pomisli na svoje udove ovijene oko Roba, na njegov okus u njezinim ustima, na miris njegove čvrste, tople puti u svojim nozdrvama, na vreo, čudesan produžetak svoga muža kojim se stapaju u jedno dok prodire u srž njezina tijela. Nije znala govori li i Tara o sličnim stvarima, ali oči i uši govorile su joj da je ono što joj povjerava Mirdinova žena isto tako intimno i važno te su ove dvije različite žene postale vezane ljubavlju i uzajamnim uvažavanjem kao sponom prijateljstva. Jednog jutra Mirdin pozdravi Roba nasmijan i pljesne ga po ramenu. – Pokorio si se zapovijedi da se množimo. Ona očekuje dijete, eh, ti biku evropski! – Nije moguće!

M

– Moguće je – nepokolebljivo uzvrati Mirdin. – Vidjet ćeš. U tim se stvarima Fara nikad ne vara. Dva dana kasnije Mary problijedi nakon doručka i povrati sve što je pojela i popila, zamolivši Roba da počisti i sastruže pod od nabijene zemlje te ga pospe svježim pijeskom. Taj tjedan stalno je imala napadaje povraćanja, a kad je izostala i mjesečnica, više nije bilo dvojbe. Nikakvo čudo, jer su u vođenju ljubavi bili neumorni, iako je ona već neko vrijeme strahovala da njihova veza možda nije Bogu po volji. Mjesečnice su joj redovito bile mučne i bolne, i bilo joj je drago što ih se riješila, ali ova

stalna mučnina jedva da je bila bolja zamjena za njih. Kad bi joj pozlilo, Rob joj je držao glavu i čistio za njom, razmišljajući o djetetu koje se ima roditi, istodobno s ushićenjem i sa strahom, uznemireno se pitajući kakvo li će biće izrasti iz njegova sjemena. Sada ju je razodijevao s više žara no ikad, jer znanstvenik u njemu uživao je u prilici da promatra promjene do u najsitnije pojedinosti – širenje i zarumenjivanje njezinih bradavica, novu punoću dojki, prva blaga zaobljenja trbuha, promjene izraza izazvane jedva nametljivim bubrenjem usana i nosa. Tražio je da legne na trbuh tako da može procijeniti u kojoj su joj mjeri odebljala bedra i guzovi, okrupnjale noge. Isprva je Mary uživala u takvom zanimanju, ali s vremenom je izgubila strpljenje. – Nožni prsti – progunđala je jednom prilikom – što je s nožnim prstima? On ih stane ozbiljno proučavati i izvijesti je da se prsti na nogama nisu promijenili. Radost operiranja Robu su uvelike kvarile brojne kastracije. Kastriranje muškaraca da bi postali eunusi bila je ovdje rutinska operacija, pri kojoj su se primjenjivale dvije vrste zahvata. Lijepe muškarce, odabrane da stražare pred ulazom u harem gdje su imali malo prilike da dođu u dodir sa ženama unutar njega, lišavali su samo testisa. Za sluge koji su obavljali sve poslove u haremu traženi su ružni muškarci, čak se plaćao poseban dodatak za nagnječen ili prirodno ružan nos, iskrivljena usta, debele usne, crne ili nepravilne zube; da bi takve ljude učinili potpuno seksualno neuporabivim, u cijelosti su im odstranjivali genitalije, pa su morali nositi cjevčicu za mokrenje. Često su kastrirali sasvim male dječake. Neke bi slali u školu za obuku eunuha u Bagdad, gdje su ih poučavali u pjevanju i sviranju ili su dobivali temeljito obrazovanje za bavljenje trgovinom, vođenje imanja, postajući na taj način visoko cijenjenim slugama, vrijednim sastavnim dijelom svake bolje kuće, kao što je primjerice bio Ibn Sinin rob-eunuh Vasif. Postupak kastriranja bio je vrlo jednostavan. Kirurg bi lijevom rukom obuhvatio organ koji je trebalo amputirati. U desnu bi uzeo oštru britvu i odstranio dijelove jednim zamahom, jer brzina je bila vrlo bitna. Na krvareću se ranu smjesta stavljao melem od toplog pepela i muškarac je zauvijek prestao biti muškarcem. Al-Džuzdžani mu je rekao da se prilikom kastriranja kao oblika kažnjavanja ponekad izostavljao melem od pepela i puštalo da kastrirani iskrvari. Jedne je večeri Rob, došavši kući i pogledavši svoju ženu, pokušao odagnati pomisao kako nijedan od muškaraca i mladića koje je on kastrirao nikada neće ni jednu ženu nabujati životom. On položi dlan na njezin topao trbuh koji još nije bio jako narastao. – Uskoro će biti poput dinje – reče ona. – Jedva čekam da ga vidim kad bude poput lubenice. Otišao je u Kuću znanja i proučio sve o fetusu. Ibn Sina je napisao da se po zatvaranju maternice nad sjemenom život oblikuje u tri faze. Prema Učitelju, u prvoj se fazi grudica života oblikuje u malo srce, u drugoj fazi izrasta nova grudica i razvija se u jetru; u trećoj fazi razvijaju se svi glavni organi. – Pronašla sam crkvu – reče Mary. – Kršćansku crkvu? – upita on zapanjen njenim potvrdnim kimanjem.

Nije imao pojma da u Isfahanu postoji crkva. Tjedan dana ranije ona i Fara pošle su na armensku tržnicu kupiti pšenice. Zabunom su zašle u neku usku uličicu što je zaudarala na mokraću i naišle na Crkvu Arhanđela Mihovila. – Istočnokatolička? Ona ponovno kimne. – To je majušna, jadna crkvica, u koju zalazi nekolicina najsiromašnijih armenskih radnika. Nedvojbeno je toleriraju zato što je preslaba da bi predstavljala opasnost. – Još dvaput je bila svratila tamo sama, stajala i zavidjela otrcanim Armencima koji su ulazili i izlazili iz crkve. – Misa se zacijelo obavlja na njihovom jeziku. Ne bismo zna li čak ni odgovarati. – Ali oni poštuju svetu pričest. Na oltaru je Krist. – Da prisustvujemo njihovoj misi, doveli bismo moj život u opasnost. Pođi s Farom u sinagogu i tiho se moli svojim molitvama. Ja se u sinagogi molim Isusu i našim svecima. Ona zabaci glavu i on prvi put u njezinim očima ugleda prigušenu ljutnju. – Meni ne trebaju nikakvi Židovi da bih se molila. Mirdin je podržao njegovu odluku da ipak ne izabere kirurgiju za svoj budući poziv. – Ne radi se samo o kastriranju, premda je to užasno u mjestima gdje nema studenata medicine da ispomažu pri izvršenju kazni suda mula, pa često pozivaju kirurge da zatvore rane kažnjenima. Bolje je naše znanje i vještinu iskoristiti u borbi protiv bolesti i ozljeda nego obrađivati batrljke koji su mogli biti zdravi udovi i organi. Sjedeći na kamenim stubama madrase pod jutarnjim suncem, Mirdin uzdahne kad mu je Rob ispričao koliko Mary čezne za crkvom. – Moraš zajedno s njom moliti vaše molitve kad ste sami. I moraš je povesti natrag k vašem narodu čim budeš mogao. Rob kimne, zamišljeno promatrajući prijatelja. Mirdin je bio gorak i pun mržnje kad je Roba smatrao Židovom koji je odbacio svoju vjeru. Međutim, otkad je saznao da je Rob po rođenju drugi, iskazivao mu je najčišće prijateljstvo. – Jesi li razmišljao o tome – polako otpočne Rob – kako svaka vjera svojata Božju ljubav i naklonost isključivo za sebe? Mi, vi, islam... svaka se vjera zaklinje da je ona jedina istinska. Nismo li možda svi utroje u zabludi? – Možda smo svi utroje u pravu – reče Mirdin. Rob osjeti kako ga preplavljuje ljubav za tog čovjeka. Uskoro će Mirdin postati liječnik i vratiti se svojoj obitelji u Maskat. A kad Rob stekne naslov hakima, on će također otići kući. Zacijelo se nikad više neće vidjeti. Susrevši Mirdinov pogled, bio je siguran da i njegovog prijatelja salijeću iste misli. – Hoćemo li se sresti u raju? Mirdin se ozbiljno zagleda u nj. – Ja ću se s tobom sresti u raju. Hoćemo li se zakleti? Kunem se. Rob se nasmiješi. – Kunem se. Čvrsto jedan drugome stisnuše ruke. – Ja ono što život dijeli od raja zamišljam kao rijeku – reče Mirdin. – Ako na rijeci ima mnogo mostova, je li Bogu jako važno koji od njih putnik odabere? – Vjerujem da nije – reče Rob.

Dva su se prijatelja toplo pozdravila i pohitali svaki za svojim poslom. Rob je sjedio u operacijskoj dvorani s još dva studenta slušajući upozorenje alDžuzdžanija kako je u vezi s predstojećom operacijom potrebna stroga diskrecija. Nije želio otkriti o kome se radi, da bi zaštitio ugled pacijentice, ali im je jasno dao na znanje da je to bliska rođakinja moćnog i poznatog čovjeka, koja ima rak dojke. Zbog opakog oboljenja kod pacijentice, da bi mogla biti operirana, morala je biti prekršena teološka zabrana orat, koja je zabranjivala pogled na žensko tijelo od vrata do koljena svakom muškom oku osim zakonitom suprugu. Ženu su omamili opijatima i vinom i bila je unesena u sobu u nesvjesnom stanju. Bila je bujnih oblika i krupna, a ispod tkanine kojom su joj omotali glavu provirivali su pramenovi prosijede kose. Lice joj je bilo pod velom, tijelo umotano i pokriveno osim dojki, koje su bile obilne, meke i opuštene, otkrivajući da pacijentica nije više mlada. Al-Džuzdžani je naredio studentima da jedan za drugim lagano opipaju obje dojke, kako bi naučili opipom ustanoviti i prepoznati rak dojke. Moglo ga se uočiti i bez pipanja, jer je to bila vidljiva izraslina sa strane na lijevoj dojci, duga kao Robov palac i tri put deblja. Sa zanimanjem je promatrao operaciju; nikada prije nije prisustvovao otvaranju ženske dojke. Krv šikne kad je al-Džuzdžani zario nož u meko tkivo, zarezujući dobrano ispod zloćudne grude, želeći je cijelu obuhvatiti. Žena zastenje i kirurg je požurio da završi prije no što se ona probudi. Rob je vidio da se unutrašnjost dojke sastoji od mišićnog tkiva, od sivog žljezdanog tkiva i nakupina žućkaste masnoće, slične onoj kod pileta kad ga se nadijeva. Jasno je razabirao nekoliko ružičastih mlječnih kanala koji su se spajali u bradavici, poput pritoka rijeke koji se svi slijevaju prema ušću. Možda je al-Džuzdžani zarezao jedan od kanalića, jer je iz bradavice navrla crvenkasta tekućina nalik kaplji rumena mlijeka. Al-Džuzdžani je izvadio tumor i hitro zašivao ranu. Ukoliko je tako nešto uopće bilo moguće, Rob bi rekao da je kirurg bio nervozan. Ta je žena bez dvojbe šahova rođakinja, pomisli. Možda neka tetka, čak možda ona žena o kojoj mu je pričao u špilji, tetka koja je uvela Alu u seksualni život. Ženu koja je ječala i bila već gotovo sasvim budna, iznesoše čim je dojka bila zatvorena. Al-Džuzdžani uzdahne. – Tu nema lijeka. Rak će je na kraju ubiti, ali mi možemo pokušati usporiti njegovo napredovanje. – Ugledao je Ibn Sinu i pošao prema njemu da ga izvijesti o operaciji, dok su studenti pospremali operacijsku dvoranu. Ubrzo zatim Ibn Sina uđe i nešto ukratko izloži Robu, potapšavši ga po ramenu prije odlaska. Bio je posve smućen onim što mu je rekao vrhovni liječnik. Iz operacijske dvorane pošao je prema hazanat-uš-šarafu, gdje je Mirdin učio o lijekovima. Sretoše se u hodniku ispred ljekarnice. Rob po Mirdinovu licu shvati da ga muči isto ono što je lako uznemirilo i njega. – Ti također? Mirdin kimne. – Za dva tjedna? – Da. – Osjeti kako ga obuzima panika. – Ja nisam spreman za ispit, Mirdine. Ti si ovdje četiri godine, a meni je tek treća i ja još nisam spreman. Mirdin zaboravi vlastitu uznemirenost i nasmiješi se. – Ti jesi spreman. Ti si barbirranarnik, i svi kod kojih si učio znaju koliko znaš. Preostaju nam dva tjedna da učimo zajedno, a onda ćemo izići na ispit.

GLA VA 55

SLIKA bn Sina je bio rođen u malom zaseoku Afšanah, nedaleko od sela Harmajtana, a ubrzo po njegovu rođenju obitelj se preselila u obližnju Buharu. Dok je još bio sasvim mali dječak, njegov je otac ubirač poreza, našao učitelja koji će ga učiti Kur’anu i učitelja književnosti, tako da je do desete godine već znao napamet cijeli Kur’an i usvojio mnogo od muslimanske kulture. Otac je upoznao učenog prekupca povrća, zvanog Mahmud Matematičar, koji je dječaka poučio indijskom načinu računanja i algebri. Prije nego što je nadarenom mladiću izrasla brada, stekao je naobrazbu iz prava, izučavao Euklida i geometriju, pa su učitelji molili njegova oca da mu dopusti da posveti život znanosti. S jedanaest godina počeo je studirati medicinu, a kad mu je bilo šesnaest već je držao predavanja liječnicima starijim od sebe i mnogo vremena provodio sudjelujući u praktičnoj primjeni prava. Tijekom cijelog svog života on će ostati pravnikom i filozofom, ali je rano shvatio da premda su u Perziji na visokoj cijeni oba ova učena poziva, čovjeku u životu ništa nije važnije od vlastita zdravlja i blagostanja i toga hoće li biti živ ili će umrijeti. Već u ranoj mladosti sudbina je Ibn Sini dosudila da bude slugom nekolicini vladara koji su koristili njegov genij za očuvanje vlastita zdravlja. Premda je napisao mnoge rasprave o pravu i filozofiji – što mu je donijelo laskav i dobrohotan nadimak Drugi Učitelj (Prvi Učitelj je naziv za Muhameda), tek mu je naziv kneza liječnika pribavio slavu i laskanje koji su ga pratili na svakom koraku. U Isfahanu, gdje je preko noći od političkog izbjeglice postao hakim-baši – vrhovni liječnik, gradu u kojem je bilo mnogo pravih liječnika, otkrio je da se neprestano povećava broj liječnika samozvanaca, koji su se naprosto sami proglasili liječnicima. Među tim nazovi liječnicima bio je tek mali broj onih koji su se bavili medicinskom znanošću s onom predanošću ili intelektualnim genijem s kakvim je on pristupio medicini i shvatio je da mora postojati neki kriterij po kojem bi se moglo odrediti tko jest, a tko nije kvalificiran da se bavi liječenjem. Tijekom više od jednog stoljeća ispiti za potencijalne liječnike održavali su se u Bagdadu, a sad je Ibn Sina uvjerio zbor liječnika da valja ustanoviti kvalifikacijski ispit pri madrasi kojim će se nekoga učiniti liječnikom ili odbaciti, te je on osobno bio postavljen za glavnog ispitivača. Ibn Sina je bio najbolji liječnik u Istočnom i Zapadnom Kalifatu, ali obrazovna ustanova kojoj je bio na čelu niti je bila dovoljno priznata niti je imala ugled drugih ustanova u svijetu. Akademija u Toledu imala je Kuću znanosti, sveučilište u Bagdadu svoju slavnu školu prevodilaca, Kairo se dičio bogatom i čvrsto utemeljenom medicinskom tradicijom koja se razvijala stoljećima. Svako od tih obrazovnih središta posjedovalo je slavnu i velebnu biblioteku. U Isfahanu je, naprotiv, postojala samo mala madrasa i knjižnica koja je zavisila od milosti i dobrotvornih priloga veće i bogatije institucije u Bagdadu. Marestan

I

je bio tek manja i neuglednija verzija velike bolnice Azudi u Bagdadu. Ugled Ibn Sine i njegovo učenje u isfahanskom marestanu trebali su nadoknaditi nedostatak veličine i glasovitost institucije. Ibn Sina nije krio da je podložan grijehu taštine. I dok je njegova vlastita reputacija bila tako velika da je bila gotovo nedostižna, nije mu bilo svejedno kakav ugled imaju liječnici koje on obučava. Osmog dana mjeseca šavala karavanom iz Bagdada stiglo mu je pismo od Ibn Sabura Jakuta, vrhovnog ispitivača medicine iz Bagdada. Ibn Sabur je najavljivao svoj dolazak u Isfahan u posjet marestanu u prvoj polovici mjeseca zulkade. Ibn Sina je već imao priliku da se sretne s Ibn Saburom i unaprijed se prisiljavao da dostojanstveno podnese milostiv nastup i neprekidne samozadovoljne primjedbe svog bagdadskog rivala. Unatoč dragocjenim prednostima što ih je medicina uživala u Bagdadu, njemu je bilo poznato da su tamošnji ispiti često bili traljavo vođeni, a on je u marestanu imao dva tako dobra studenta medicine da ih se samo moglo poželjeti. I odjednom mu posta jasno na koji će način bagdadskim medicinskim krugovima odaslati glas o tome kakve liječnike obučava Ibn Sina u Isfahanu. Tako su, upravo zato što je u marestan dolazio Ibn Sabur Jakut, Jišaj ben Benjamin i Mirdin Askari pozvani da pristupe ispitu na osnovi kojega će im biti dodijeljeno ili odbijeno pravo stjecanja titule hakima. Ibn Sabur Jakut bio je upravo onakav kakvog ga se Ibn Sina sjećao. Uspjeh je njegove oči pod nadulim kapcima učinio pomalo bahatima. U njegovoj je kosi bilo više sijedih vlasi nego onda kad su se njih dvojica prije dvanaest godina upoznali u Hamadanu i sada je nosio razmetljivu skupocjenu odjeću od šarenih tkanina, koja je nedvojbeno govorila o njegovu položaju i uspjehu, ali usprkos majstorskoj izradi nije mogla prikriti činjenicu da je u međuvremenu obilno povećao obujam. Obilazio je madrasu i marestan s namještenim smiješkom i hinjenom blagonaklonošću, uzdišući pritom i komentirajući kako mora da je pravi užitak rješavanje problema u ustanovi tako malog opsega. Istaknuti posjetilac doimao se zadovoljnim molbom da se pridruži komisiji koja će ispitivati dva pripravnika kandidata. Iako isfahanski znanstveni krug nije bio s drugima ravnopravan takmac po broju čuvenih odličnika, u svakom je području bilo nekoliko vrhunskih stručnjaka, pa Ibn Sini nije bilo teško sastaviti komisiju kakva bi naišla na poštovanje i u Kairu ili Toledu. AlDžuzdžani je imao ispitivati iz područja kirurgije. Imam Jusef Gamali iz Džamije petka postavljat će pitanja iz teologije. Musa Ibn Abbas, mula koji je pripadao osoblju imama Mirze-abu-la Kandrasea, vezira Perzije, ispitivat će zakone i pravnu znanost. Ibn Sina osobno pozabavit će se filozofijom, a što se medicine tiče, posjetiocu iz Bagdada bilo je neizravno sugerirano da sam postavi neka pitanja koja smatra najtežima. Ibn Sinu nije nimalo uznemirivala činjenica da su oba njegova kandidata Židovi. Neki Židovi, dakako, bili su tupoglavci od kojih su postajali traljavi liječnici, ali iskustvo ga je naučilo da su najinteligentniji među zimmijima koji dođu studirati medicinu već prešli pola puta, jer intelektualna radoznalost, sklonost k intelektualnim rasprama i traganje za istinom i dokazima bili su sastavni dio njihove religije i usađeni u njih u židovskim kućama učenja mnogo prije nego što su postali studenti medicine.

Prvo je pozvan Mirdin Askari. Prostodušno lice izbočenih čeljusti bilo je usredotočeno, ali smireno i kad mu je Musa Ibn Abbas postavio pitanje o zakonima koji se tiču vlasništva, odgovorio je nerazmetljivo ali cjelovito i podrobno, citirajući primjere i presedane iz fikha i šar’ije. Ostali su se ispitivači malo lecnuli kad su pitanja Jusefa Gamalija dotakla vezu između zakona i prava, ali svaka sumnja da je to kandidatova slaba strana zato što nije pravovjeran brzo se istopila pred Mirdinovom dubokoumnošću. Svoju je raspravu potkrepljivao primjerima iz Muhamedova života i zapisanih misli, navodeći zakonske i društvene razlike između islama i vlastite religije tamo gdje su one bile bitne, a tamo gdje nisu, utkivajući u svoje odgovore Toru kao potkrepu Kur’anu ili Kur’an kao potporu Tori. Koristi se umom kao sabljom, pomisli Ibn Sina, okretan, spreman odvratiti udarac, povremeno ciljajući točno u srž, kao da je od hladna čelika. Njegovo je znanje bilo tako višeslojno da su članovi komisije, premda je svaki od njih posjedovao više-manje erudiciju ravnu njegovoj, bili zapanjeni i zadivljeni dubinom njegova poimanja. Kad je na njega došao red, Ibn Sabur sipao je pitanje za pitanjem poput strelica. Odgovor bi uvijek uslijedio bez oklijevanja, ali ni jedan se nije sveo na mišljenje Mirdina Askarija. Bili su to citati iz Ibn Sine, Razija, Galena ili Hipokrita. Jednom je Mirdin čak naveo ulomak iz djela O slabijim vrućicama, autora Ibn Sabura Jakuta, a liječnik iz Bagdada trudio se da mu lice ne poprimi nikakav određen izraz dok je sjedio i slušao svoje vlastite riječi. Ispit je trajao znatno duže od uobičajenog, dok napokon kandidat nije ušutio i pogledao u njih s očekivanjem, ali više nije bilo postavljeno ni jedno pitanje. Ibn Sina s blagošću otpusti Mirdina i posla po Jišaja ben Benjamina. Jasno je osjetio tananu promjenu atmosfere kad je ušao novi kandidat, dovoljno visok i krupan da bude vizualni izazov starijim muškarcima pretežno asketskog izgleda, kože otvrdnule na suncu Zapada i Istoka, tamnosmeđih očiju koje su izražavale nedužnost, s grdno slomljenim nosom što mu je više davalo izgled kopljonoše nego liječnika. Njegove snažne, četvrtaste ruke doimale su se stvorenima za svijanje željeza, ali Ibn Sina ga je vidio kako njima s beskrajnom blagošću gladi lica pacijenata u vrućici i zarezuje živo meso s posvemašnjom kontrolom nad nožem. Njegov način razmišljanja već je odavno bio način razmišljanja liječnika. Ibn Sina je namjerno prvo pozvao Mirdina na ispit radi doimljivog početka, a i zato što je Jišaj ben Benjamin bio različit od studenata na koje su ovi autoriteti bili navikli, s kvalitetama koje se ne mogu otkriti tijekom pukog akademskog ispitivanja. U protekle tri godine svladao je začudno mnogo teorijskog znanja, ali u tome nije bilo Mirdinove dubine. Bio je osebujan i sabran, čak i ovako nervozan. Zapiljio se u Musu Ibn Abbasa problijedivši oko usana, mnogo nervozniji od Askarija. Pomoćnik imama Kandrasea primijetio je njegov pogled, koji je bio gotovo drzak i mula mu prvi naprasno postavi političko pitanje, opasnost kojega nije ni pokušavao prikriti. – Kome pripada kraljevstvo, džamiji ili dvoru? Rob nije odgovarao onako hitro i bez oklijevanja, sa sigurnošću kojom ih je dojmio Mirdin. – To je točno određeno Kur’anom – otpočne na svom perzijskom sa stranim naglaskom. – Alah u Drugoj suri kaže: »Ja postavljam svoga potkralja na zemlji«. U Tridesetosmoj suri šahov se zadatak određuje ovim riječima: »Davide, slušaj, postavili smo te za potkralja na zemlji, stoga pravedno presuđuj ljudima, ne povinuj se hirovima, da te to ne skrene s puta Gospodnjeg.« Prema

tome, kraljevstvo pripada Bogu. Dajući kraljevstvo Bogu, u odgovoru je izbjegao odabir između Kandrasea i Ale, a pritom je on bio točan i mudar. Mula mu se nije usprotivio. Ibn Sabur je tražio da kaže razliku između velikih i malih boginja. Rob je citirao Razijevu raspravu pod naslovom Podjela bolesti, ističući da su nagovještaj ni simptomi velikih boginja vrućica i bol u leđima, dok je kod malih boginja vrućica viša i pacijent često bunca. Citirao je Ibn Sinu kao da on nije nazočan, navodeći kako četvrta knjiga Kanona govori da kod malih boginja osip izbija sav odjednom, dok se kod velikih boginja mrlje pojavljuju postupno, jedna za drugom. Odgovarao je sigurno i točno i nije ni pokušavao u svoj odgovor unijeti iskustvo koje je imao s kugom, što bi vjerojatno iskoristila kakva manje snažna ličnost. Ibn Sina je bio posve svjestan njegove vrijednosti, a od svih ispitivača, jedino su on i al-Džuzdžani znali koliko je truda ovaj čovjek uložio u posljednje tri godine. – Što biste učinili za pacijenta sa slomljenim koljenom? – upita al-Džuzdžani. – Ako je noga ispružena, treba biti imobilizirana povezivanjem dviju čvrstih udlaga. Ako je savijena, hakim Džalal-ul-Din je iznašao način stavljanja udlaga koji podjednako dobro služi za koljeno i za slomljeni ili iščašeni lakat. – Ispred posjetioca iz Bagdada bio je papir, do njega mastilo i pero, i kandidat pođe prema komisiji. – Mogu nacrtati ud, tako da vidite kako bih povezao udlage – reče on. Ibn Sina osta užasnut. Premda je zimmi bio Europljanin, zacijelo je morao znati da će onaj tko nacrta sliku ljudskog obličja, bilo u cijelosti ili samo jedan njegov dio, gorjeti u dnu pakla. Za pravovjernog muslimana baciti makar i letimičan pogled na takvu sliku značilo je grijeh i prijestup. Još k tome u prisustvu mule i imama, autor crteža koji se na taj način drznuo oponašati Boga i povrijediti njihova moralna načela rekreiranjem čovjeka, završio bi na islamskom sudu i nikada ne bi stekao naziv hakima. Lica ispitivača izražavala su različita čuvstva. Al-Džuzdžanijevo je odavalo golemo žaljenje, na usnama Ibn Sabura zatreperi lagan smiješak, imam je bio uzrujan, mula već gnjevan. Pero je krenulo od tintarnice put papira. Začulo se hitro škripanje i u hipu je već bilo prekasno – crtež je bio gotov. Rob ga pruži Ibn Saburu i čovjek iz Bagdada ga stade proučavati s očitom nevjericom. Kad ga je proslijedio al-Džuzdžaniju, kirurg nije mogao suspregnuti smiješak. Ibn Sini se činilo da je prošla vječnost dok je papir stigao do njega, ali kad je napokon došao u njegove ruke, on vidje da je na njemu nacrtana... grana! Savijena grana marelice, nedvojbeno, jer bilo je iscrtano i lišće. Kvrgava izraslina mudro je zamjenjivala povrijeđen koljeni zglob, a krajevi i udlaga prikazani su dobro povezani iznad i ispod kvrge. Nitko nije tražio daljnja objašnjenja. Ibn Sina pogleda Jišaja vješto prikrivajući svoje olakšanje i naklonost. Uživao je u izrazu lica bagdadskog posjetioca. Opustivši se u svojoj stolici, počeo je svom studentu postavljati najzamršenija filozofska pitanja kojih se sjetio, siguran da si isfahanski marestan može dopustiti još malo razmetanja.

Rob je bio potresen kad je u Musi Ibn Abbasu prepoznao vezirovog pomoćnika kojega je vidio prilikom tajnog sastanka s ambasadorom Seldžuka. Međutim, odmah se prisjetio da njega tada nitko nije vidio i da mulina prisutnost u ispitnoj komisiji ne predstavlja nikakvu posebnu opasnost. Po okončanom ispitu, otišao je u krilo marestana u kojem su ležali operirani pacijenti, jer su se on i Mirdin bili složili da bi bilo preteško naprosto sjediti i zajedno čekati sudbonosni ishod. Bilo je najbolje da to vrijeme provede u radu, stoga se zaokupio najrazličitijim zadacima, pregledom pacijenata, mijenjanjem zavoja, vađenjem konaca – najobičnijim poslovima na koje je bio posve navikao. Vrijeme je prolazilo, glasa niotkuda. Najzad je na odjel došao Džalal-ul-Din, što je nedvojbeno značilo da se komisija razišla. Rob osjeti poriv da ga upita zna li odluku, ali se nekako nije mogao odvažiti na to. Džalal ga pozdravi uobičajenim tonom, ničim ne pokazujući da je svjestan njegove mučne neizvjesnosti. Dan prije toga zajedno su operirali pastira na kojega je nasrnuo bik. Podlaktica mu je pukla na dva mjesta što ih je zgnječila životinja, a zatim je bik još i rogovima probo žrtvu prije nego što su mu drugi pastiri uspjeli odvratiti pažnju. Rob je povezao i zašio raskidane mišiće i meso ramena i nadlaktice, a Džalal se pozabavio lomovima i postavio udlage. Sad je, pošto su pregledali pacijenta, Džalal primijetio da su zavoji u predebelom sloju prekrili udlage. – Ne bi li trebalo stanjiti zavoj? Rob je bio zbunjen, jer Džalal je sam to najbolje znao. – Prerano je. Džalal slegnu ramenima. Toplo pogleda Roba i nasmiješi mu se. – Bit će da je tako kako vi kažete, hakime – reče i iziđe iz sobe. Tako je Rob bio obaviješten. Ta ga je vijest ošamutila, i neko je vrijeme ostao nepomičan. Na posljetku su ga ipak prizvali rutinski poslovi. Trebalo je pregledati još četiri bolesnika i Rob nastavi, prisiljavajući se da im posveti svu pažnju dobrog liječnika koji je svojom prisutnošću malo žarište u kojem se stječu blagotvorne zrake sunca koje iscjeljuju. Ali kad je obišao i posljednjeg pacijenta, dopustio si je da se prepusti čuvstvima, najčišćem zadovoljstvu koje je ikad okusio. Hodajući gotovo pijano, krene kući da novost priopći Mary.

GLA VA 56

NAREDBA ob je postao hakim šest dana prije svog dvadeset četvrtog rođendana i ushićenje zbog toga držalo ga je tjednima. Bilo mu je drago što Mirdin nije predložio odlazak na mejdan da bi proslavili njihov novostečeni status liječnika; smatrao je da je ta promjena u njihovu životu preznačajna da bi se obilježila pijančevanjem. Umjesto toga, dvije su se obitelji našle u domu Askarijevih i podijelile zajedničku radost uz obiteljsku večeru.

R

Rob i Mirdin su pošli zajedno da im uzmu mjeru za crne halje i pelerine kakve nose hakimi. – Hoćeš li se sada vratiti u Maskat? – upita Rob prijatelja. – Ostat ću još nekoliko mjeseci, jer ima stvari koje bih još htio naučiti iz farmakologije. A ti? Kad se vraćaš u Europu? – Bilo bi opasno da Mary putuje u trudnoći. Mislim da je najbolje pričekati da se dijete rodi i dovoljno ojača da može podnijeti putovanje – reče sa smiješkom Mirdinu. – Tvoja obitelj u Maskatu zacijelo će proslaviti povratak svog liječnika. Jesi li im javio da šah želi od njih kupiti veliki biser? Mirdin zavrti glavom. – Moji obilaze naselja lovaca na bisere i kupuju male primjerke. Zatim ih naveliko prodaju prekupcima koji ih prodaju za ušivanje u odjeću. Bilo bi im vrlo teško sakupiti svotu potrebnu za otkup velikih bisera. Osim toga, ne bi bili nimalo oduševljeni da trguju sa šahom, jer kraljevi rijetko pošteno plaćaju za veliko biserje koje toliko vole. Što se mene tiče, nadam se da je Ala zaboravio »veliko bogatstvo« kojim će obdariti moju rodbinu. Moji su dvorani sinoć pitali za tebe. Nedostajalo im je tvoje društvo – reče Ala šah. – Morao sam se pobrinuti za jednu jako bolesnu ženu – uzvrati Karim. Zapravo je bio kod Despine. Oboje su bili očajni. Bila je to prva u proteklih pet noći da je uspio umaći ulagivanju razmažene dvorske svite, i bio mu je dragocjen svaki trenutak proveden s njom. – Na mom dvoru također ima bolesnih ljudi kojima je potrebno tvoje znanje – razdražljivo odvrati Ala. – Znam, Veličanstvo. Ala mu je jasno davao na znanje da uživa njegovu naklonost, ali je Karim već bio umoran od članova plemenitaških obitelji koji su mu dolazili s umišljenim bolestima i nedostajali su mu vreva i pravi rad u marestanu, gdje je bio koristan kao liječnik, a ne kao ukras.

Ipak, isprva mu je godilo salutiranje stražara svaki put kad bi dojahao u Kuću raja. Često je razmišljao o tome kako bi Zaki-Omar bio zapanjen da vidi svog dječaka kako jaše s kraljem Perzije. – Stvaram planove, Karime – nastavi šah. – Pripremam velike događaje. – Neka im Alah bude blagonaklon. – Pozovi svoje prijatelje, ona dva Židova. Želim da se svi nađemo na okupu. Hoću razgovarati sa svom trojicom. – Razumijem, Veličanstvo. Dan kasnije Rob i Mirdin bili su pozvani da izjašu sa šahom. To im je pružilo priliku da se vide s Karimom koji je u posljednje vrijeme bio posve zauzet Alinim društvom. U dvorištu, pred stajama Kuće raja, tri mlada liječnika razmijenila su dojmove sa svojih ispita, što je Karima silno razveselilo, a kad je šah stigao pojahali su konje i krenuli za njim u prirodu. Slijed takvog izleta sada im je već bio dobro poznat, osim što su tog dana uvelike uvježbavali partski hitac, koji su samo Karim i Ala uspijevali izvesti koliko-toliko uspješno. Dobro su objedovali, čavrljali ni o čemu posebno, sve dok sva četvorica nisu uronili u toplu vodu špiljskog jezerceta, ispijajući vino. Tada im je Ala posve mirno priopćio da za pet dana kani iz Isfahana povesti golemu vojsku u pljačkaški pohod. – Pohod kamo, Veličanstvo? – upita Rob. – Na područja jugozapadne Indije bogata slonovima. – Gospodaru, mogu li ja poći s vama? – smjesta upita Karim zažarena pogleda. – Nadam se da ćete poći sva trojica – uzvrati Ala. Pričao im je nadugo i naširoko, laskajući im time što ih uvodi u svoje tajne planove. Seldžuci su se na zapadu očito pripremali za rat. U Gazniju je sultan Mahmud postao goropadniji nego ikad i nazirala se neminovnost sukoba s njim. Došao je čas da Ala ojača svoje snage. Njegovi su uhode izvještavali da u Mansuri slab indijski garnizon čuva brojne slonove. Pljačkaški će pohod biti dobra vježba za vojsku i, što je još važnije, pribaviti Ali dragocjene životinje koje, oklopljene, predstavljaju zastrašujuće oružje, kadro da odluči ishod bitke. – Postoji još jedan cilj – reče Ala. On posegne za svojim tokom koji je ležao na dohvat ruke i izvuče bodež s oštricom iskovanom od neobična plavkasta čelika s kružnim uzorkom poput namreškane vode. – Metal od kojega je izrađen ovaj mač može se naći samo u Indiji. Potpuno je različit od svih vrsta metala kojima mi raspolažemo. Oštri se bolje od našeg čelika i duže zadržava oštrinu. Tako je tvrd da može sasjeći svako obično oružje. Namjera mi je osvojiti što više sablji načinjenih od tog plavog čelika, jer s dovoljnim brojem takva oružja vojsci je zajamčena pobjeda. – On im pruži bodež, kako bi svaki od njih mogao proučiti njegovu britku oštrinu. – Hoćeš li mi se pridružiti? – upita Roba. Obojica su znali da je to naređenje, a ne molba; stari je račun prispio na naplatu, došao je čas da Rob vrati dug. – Hoću, Veličanstvo – uzvrati on, nastojeći da pri tom zvuči radosno. Osjeti vrtoglavicu, ne samo od vina, i ubrzano udaranje bila.

– A ti, zimmi? – obrati se Ala Mirdinu. Mirdin je problijedio. – Vaše mi je Veličanstvo dalo dopuštenje da se vratim svojoj obitelji u Maskat. – Dopuštenje! Naravno da sam ti dao dopuštenje. Sada je na tebi da odlučiš hoćeš li nam se pridružiti ili ne – otresito će Ala. Karim hitro zgrabi mješinu i naspe još vina u njihove pehare. – Pođi s nama u Indiju, Mirdine. – Ja nisam vojnik – polako uzvrati on. Pogledao je Roba. – Pridruži nam se, Mirdine – Rob začuje nukanje u svom glasu. – Proradili smo tek trećinu Božjih zapovijedi. Putem bismo mogli nastaviti. – Bit će nam potrebni liječnici – doda Karim. – Osim toga, zar je Jišaj jedini Židov kojega sam dosad upoznao koji je spreman boriti se? Bilo je to dobroćudno zadirkivanje, ali u Mirdinovu se pogledu nešto skrutilo. – To nije istina Karime, smućen si od vina – brzo će Rob. – Poći ću – reče Mirdin, i oni kliknuše od radosti. – Zamislite samo – zadovoljno objavi Ala. – Četiri prijatelja zajedno u pohodu na Indiju. Rob je toga popodneva otišao do Nitke Primalje. Bila je to mršava, osorna žena, ni stara ni mlada, usiljena nosa na žutom licu i sitnih očiju prodorna pogleda. Nevoljko mu je ponudila da nešto popije, a zatim, nimalo iznenađena, saslušala što joj ima za reći. Objasnio joj je samo da mora otići. Izraz njezina lica priopćio mu je da je taj problem sastavni dio njezine svakodnevnice: muž putuje, žena ostaje kod kuće da sama pati kako zna i umije. – Vidjela sam vašu ženu. Crvenokosa inovjerka. – Ona je europska kršćanka. Da. Nitka se zamišljeno zapiljila preda se, a onda je, po svemu sudeći, donijela odluku. – U redu. Pobrinut ću se za nju kad joj dođe vrijeme. Bude li kakvih teškoća, živjet ću u vašoj kući pred kraj njezine trudnoće. – Hvala vam. – On joj pruži pet kovanica, od toga četiri zlatne. – Je li dovoljno? – Dovoljno. Umjesto da pođe kući, krenuo je iz Jahudije, nepozvan, do Ibn Sinine kuće. Vrhovni ga je liječnik srdačno dočekao i vrlo pažljivo saslušao, pri čemu mu je lice poprimalo sve ozbiljniji izraz. – Što ako poginete u Indiji. Moj rođeni brat, Ali izgubio je život prilikom jednog takvog pljačkaškog pohoda. Možda vam to nije palo na um, jer ste mladi i snažni i pred sobom vidite samo život, ali što ako vas zadesi smrt. – Moja žena ima stanovitu sumu novca. Nešto od toga je moje, a veći je dio od njezina oca – reče žustro. – Poginem li, hoćete li vi pomoći da se ona i dijete vrate u domovinu? Ibn Sina kimne. – Morate se čuvati da mi uštedite taj trud. – Ibn Sina se osmjehne. – Jeste li razmišljali o zagoneci koju sam vam postavio?

Rob zastane, začuđen što se takav um još uvijek zabavlja djetinjastim igrama. – Nisam, učitelju. – Nije važno. Ako Alah želi, imat ćete dovoljno vremena da je odgonetnete. A sada, sjedite bliže, hakime – reče tonom koji je odražavao žustrinu. – Mislim da neće biti zgorega da malo raspravimo pitanje obrađivanja rana. Rob je novost priopćio Mary dok su ležali jedno pored drugog. Objasnio joj je da nije imao izbora, da je morao održati riječ datu Ali i da je, osim toga, šahov poziv da mu se pridruži zapravo bilo naređenje. – Mislim da ti ne moram tumačiti da ni Mirdin ni ja ne bismo od vlastite volje srljali u ludu avanturu, da smo to ikako mogli izbjeći – reče. O svemu onom što bi moglo poći naopako, nije želio razglabati, ali joj je rekao da je s Nitkom ugovorio pomoć pri porodu, te da će joj, bude li ikakvih nepredviđenih okolnosti, pomoći Ibn Sina. Ta ju je vijest očito užasnula, ali to nije ničim pokazala. Učini mu se da u njezinu glasu, dok mu je postavljala pitanja, nazire prizvuk srdžbe, no možda je to bio samo odjek njegove vlastite nečiste savjesti, jer duboko u sebi otkrio je dio bića uzbuđen zbog tog odlaska u vojevanje, sretan što će moći iživjeti dječački san. Jedne je noći blago položio ruku na njen trbuh i oćutio toplu put; trbuh je sve više bujao i otkrivao se pogledu. – Eto, sad ga možda nećeš vidjeti kad bude poput lubenice, kao što si želio – začu se njezin glas iz tame. – Do tada ću se sigurno vratiti – uzvrati on. Što se više približavao dan odlaska, Mary se sve više povlačila u sebe, ponovno postajući ona pomalo opora žena kakvu je zatekao kad je sama jarosno štitila svoga umirućeg oca u kući kraj Ahmedovog vadija. Kad je došao čas njegova odlaska, bila je izvan kuće, četkajući svog crnog konja. U njenim očima nije bilo suza, poljubila ga je i gledala za njim dok se udaljavao; visoka nabujala žena, koja je sada nosila svoje krupno tijelo kao da je stalno umorno.

GLAVA 57

JAHAČ NA DEVI a vojsku bi to bile male snage, ali za pljačkaški pohod bile su znatne – šest stotina ratnika na konjima i devama i dvadeset četiri slona. Kad je Rob dojahao do zbornog mjesta na mejdanu, Kaf zatraži da mu preda svog smeđeg konja. – Bit će vam vraćen kad se vratimo u Isfahan. Jahat ćemo životinje koje su dresirane da se ne uznemire na miris slonova. Smeđi je konj bio priključen drugima, koji će biti privremeno smješteni u kraljevskim stajama, a Rob je na vlastito zaprepaštenje i Mirdinov smijeh dobio navoranu sivu devu, ženku koja ga je ravnodušno pogledala preživajući, pri čemu su joj se spužvaste usne krivile, a čeljusti mljele svaka u svom smjeru. Mirdinu je bio dodijeljen smeđi mužjak; on je jahao na devama otkad je znao za sebe i poučio je Roba kako treba zategnuti uzde i što uzviknuti da bi jednogrba grdosija povila prednje noge i spustila se na koljena, a zatim se bacila na stražnje i strovalila na zemlju. Jahač je postavio sedlo, cimnuo uzde i doviknuo druge riječi komande, na koje je životinja ustala na noge i izvela cijeli postupak u obrnutom smjeru da bi se uspravila. Bilo je dvjesto pedeset pješaka, dvjesto vojnika na konjima i sto pedeset na devama. Najzad je stigao Ala. Bio je to veličanstven prizor. Njegov je slon barem za metar nadvisivao ostale. Zlatni prstenovi krasili su mu opasne kljove. Na glavi čudovišta ponosno je sjedio mahut i podbadajući slona iza ušiju određivao pravac njegova kretanja. Šah je uspravno sjedio u jastucima obloženom sjedalu na golemim izbočenim leđima – dostojanstvena spodoba u tamnomodroj svili, s crvenim turbanom na glavi. Gomila je klicala. Vjerojatno su neki od njih pozdravljali junaka šatera, Karima, koji je sjedio na plahovitom sivom arapskom pastuhu, divljeg pogleda, jašući odmah iza kraljevskog slona. Kaf ispusti promuklu, gromoglasnu naredbu i njegov konj kasom krene iza kraljevog slona i Karima, a zatim se ostali slonovi svrstaju u red i krenu s trga. Iza njih krenuli su konji, zatim deve i stotine tovarnih magaraca kojima su nozdrve bile tako vješto zašivene da su mogli udahnuti više zraka samo pri napornom kretanju. Najzadnji su stupali pješadijski vojnici. Rob se još jednom obreo u začelju kolone; to kao da je postalo pravilo svakog njegovog putovanja u velikoj skupini. Zbog toga su on i Mirdin morali trpjeti neprestane nalete oblaka prašine. Predviđajući takvo mjesto obojica su umjesto turbana stavili na glavu kožnate židovske šešire, koji su ih bolje štitili od prašine i sunca. Roba je deva užasavala. Kad je kleknula i on se sa svom svojom popriličnom težinom smjestio na nju, ona ispusti glasan jauk, a zatim je, uspinjući se u uspravan položaj, ispuštala neke rokćuće i stenjuće zvukove. Položaj je bio naprosto nevjerojatan: nalazio se znatno više nego na konju, poskakivao i ljuljao se, a bilo je i manje čvrstog mišićja i tkiva da ublaži treskanje sedla. Dok su prelazili most preko Rijeke života Mirdin se osvrnuo prema njemu i nasmijao mu se. – Još ćeš je ti zavoljeti – doviknuo je prijatelju.

Z

Rob nikada nije zavolio svoju devu. Kad god bi joj se pružila prilika, životinja je pljuvala prema njemu gvale zemlje i trave i škljocala zubima poput kakva psa, tako da joj je morao zavezati gubicu, a usto ga je pokušavala pogoditi pakosnim ritanjem stražnjih nogu, i Rob kao da je imao posla s mrzovoljnom mazgom, a ne s devom. Cijelo je vrijeme morao biti na oprezu od nje. Zato je uživao u putovanju s vojnicima ispred i iza sebe: kao da su bili kakva drevna rimska kohorta; rado je zamišljao sebe kao pripadnika legije koja prenosi svoju prosvijećenost kuda god prođe. Međutim, ta se iluzija rasplinjavala svakog predvečerja, jer nisu postavljali uredan rimski logor. Ala je imao svoj šator, meke ćilime i glazbenike, kuhare i sluge da udovolje svakoj njegovoj želji. Ostali bi naprosto odabrali neko mjesto na tlu i sklupčali se u svojoj odjeći. Prostor oko njih bio je zagađen smradom ljudskog i životinjskog izmeta, a kad bi stigli do kakvog potoka i njega bi ostavljali zagađenog. Noću, ležeći u mraku na tvrdoj zemlji, Mirdin ga je nastavio poučavati zakonima židovskog Boga. Ta tako dobro poznata razmjena pružanja i usvajanja znanja pomogla im je da zaborave na neudobnost i strahovanja. Proučili su brojne zapovijedi, po nekoliko na noć, a Rob je u šali primijetio kako odlazak u rat može biti idealna prilika za učenje. Mirdinov blagi glas učitelja djelovao je umirujuće, kao da ga uvjerava da će doći i bolji dani. Cijeli tjedan su se prehranjivali iz vlastitih zaliha, a tada su se one iscrpile kao što je bilo planirano. Vod od sto pješaka bio je zadužen za pribavljanje hrane i oni su se sada kretali ispred glavnine vojske. Bili su vješti otimači, i svakodnevno se ponavljao prizor s vojnicima koji vode koze ili tjeraju stada ovaca, nose raskokodakanu živad ili dolaze natovareni raznom drugom hranom. Najbolje je odabirano za šaha, a ostalo je bilo razdijeljeno vojsci; svake noći palili su na stotine vatri za kuhanje i pljačkaši su dobro jeli. Mirdin i Rob su svakodnevno pregledavali vojnike čim bi se ulogorili; preglede su obavljali na mjestu koje se dobro vidjelo iz šahova šatora, kako bi se obeshrabrili simulanti, ali je red ipak bio dugačak. Jedne večeri priđe im Karim. – Želiš li raditi? Trebalo bi nam pomoći! – reče Rob. – To mi je zabranjeno. Ja moram biti uz šaha. – Ah, da – promrsi Mirdin. Karim se značajno isceri. – Treba li vam više hrane? – Ono što dobivamo sasvim nam je dovoljno – uzvrati Mirdin. – Mogu vam pribaviti što god želite. Trebat će nam nekoliko mjeseci da stignemo do slonova u Mansuri. Za to bi vam bilo najbolje da si tijekom ovog marša učinite život što udobnijim. Rob pomisli na priču koju mu je Karim ispričao za vrijeme kuge u Širazu. O tome kako je pohod vojske kroz hamadansku pokrajinu u kojoj je živio donio propast njegovoj obitelji. Pitao se koliko će djece biti ubijeno smrskavanjem glava o stijenu da bi bilo pošteđeno polaganog umiranja od gladi zbog prolaska ove vojske. Istog trena osjeti stid zbog neprijateljstva prema prijatelju, jer pljačkaški pohod na Indiju nije bila Karimova zamisao. – Nešto bih te ipak zamolio. Sa sve četiri strane svakog novog logora valjalo bi iskopati jarke za obavljanje nužde. Karim kimne.

Prijedlog je smjesta obznanjen kao zapovijed, pri čemu je objavljeno da je to nalog liječnika. To ih nije učinilo omiljenima, jer odsada su umorni vojnici morali svake večeri kopati jarke, a onaj tko bi se po noći probudio s grčevima u crijevima morao je bauljati po mraku do rova. Svaki prekršilac nove odredbe bio je išiban. Međutim, to je donekle smanjilo grozan smrad, a bilo je i ugodno ne morati svakog jutra prilikom rasklapanja logora paziti da se ne ugazi u ljudski izmet. Većina vojnika gledala ih je s nijemim prezirom. Nije ostalo nezamijećeno da se Mirdin na zbornom mjestu pri polasku trupa pojavio bez oružja, zbog čega mu je Kaf morao izdati stražarsku sablju koju je uglavnom zaboravljao pripasati. Kožnati šeširi također su ih izdvajali od većine, a ništa manje i navada da ustaju rano i izlaze iz logora da bi prebacili molitvene šalove, recitirali molitve i ovijali kožno remenje oko ruku. Mirdin je bio zbunjen. – Ovdje nema drugih Židova koji bi te sumnjičavo motrili, zašto dakle moliš sa mnom? – Kad je Rob slegnuo ramenima, on se osmjehnuo. – Čini mi se da si jednim svojim djelićem uistinu postao Židov. – Ne. – Ispričao je Mirdinu kako je onog dana kad se prerušio u Židova otišao u katedralu sv. Sofije u Carigradu i obećao Isusu da ga nikada neće napustiti. Mirdin kimne, a s usana mu nestane osmijeha. Obojica su bili dovoljno razboriti da se ne upuštaju u raspravu oko toga. Znali su da postoje stvari oko kojih se nikada ne bi mogli složiti, jer su odgojeni na različitim uvjerenjima u pogledu Boga i ljudske duše. Izbjegavajući stupicu takvih rasprava, uživali su u svom prijateljstvu kao ljudi koji se razumiju, kao liječnici i, sada, kao šeprtljavi vojnici. Kad su stigli blizu Širaza, presreo ih je na putu kalantar s brojnim kolima krcatim hranom – žrtva koja je širasku oblast poštedila posvemašnjeg pustošenja od šahovih dobavljača hrane. Pošto je odao počast šahu, kalantar zagrli Roba, Mirdina i Karima i oni su sjedili s njim pijući vino i sjećajući se dana kad je harala kuga. Rob i Mirdin ispratili su ga sve do gradskih vrata. Kad su se vraćali, vino i ravan trak glatke ceste potakli su ih na utrku devama. Bilo je to pravo otkriće za Roba, jer glomazan stvor koji se nespretno gegao u hodu u trku je postao nešto sasvim drugo. Svaki devin korak produžio se u dugačak skok, koji je nju i njenog jahača vinuo kroz zrak u ujednačenom, brzom trku. Rob se s lakoćom održavao na njoj, pri čemu su ga prožimala raznorodna čuvstva: lebdio je, jedrio, postao je vjetar. Sada mu je postalo jasno zašto su perzijski Židovi uz druge nazive iznašli i hebrejsko ime za tu životinju koje je prihvatilo i ostalo stanovništvo – leteća deva. Njegova siva deva uprla je iz sve snage i Rob prvi put osjeti naklonost prema moj. – Hajde, lutko moja! Naprijed, curo! – vikao je dok su jurili prema logoru. Pobijedio je Mirdinov smeđi mužjak, ali je natjecanje ipak razvedrilo Roba. Od timaritelja slonova zamolio je malo sijena i dao joj ga, na što ga je ona ugrizla za ruku. Ugriz nije probio kožu, ali je ostavio gadnu, ljubičastu modricu, koja ga je još dugo boljela i od toga ju je dana prozvao Kučkom.

GLA VA 58

INDIJA spod Širaza spustili su se na Put mirođija i neko su vrijeme išli njime, a zatim su, da bi izbjegli visoke planine u unutrašnjosti, skrenuli na obalu nedaleko od Hormuza. Bila je zima, ali u zaljevu je zrak bio topao i mirisan. Ponekad u predvečerje, pošto bi podigli logor, vojnici i životinje praćakali su se u toploj slanoj vodi duž vrelih pjeskovitih plaža, dok su straže nervozno pazile da se ne pojave morski psi. Među ljudima koje su sada sretali bilo je takvih koji su posve nalikovali crncima, Beludžistanaca i Perzijanaca. Bili su to uglavnom ribari ili pak poljodjelci koji su uzgajali datule i narove u obalnom pijesku u oazama oko izvora. Živjeli su u šatorima ili u blatom obljepljenim kamenim kućama ravnih krovova. Tu i tamo prolazili bi kroz vadije u kojima su ljudi živjeli u špiljama. Robu se cijeli taj kraj činio siromašnim, ali Mirdin kao da je bio raznježen i vlažnih je očiju gledao oko sebe. Kad su stigli do ribarskog sela Tiza, Mirdin uze Roba za ruku i povede ga do obale. – Tamo, s druge strane – reče, pokazujući modar zaljev – tamo je Maskat. Odavde bismo čamcem za samo nekoliko sati stigli do kuće moga oca. Njegov je dom bio bolno blizu, ali već sljedećeg jutra raspremili su logor i svakim korakom bili sve dalje od obitelji Askari. Tek nakon gotovo mjesec dana od polaska iz Isfahana napustili su tlo Perzije. To je donijelo stanovite promjene. Ala je naredio da se svake noći oko logora postavi nekoliko krugova straža, a svakog je jutra svima priopćavana nova lozinka; svatko tko bi pokušao kročiti u logor a ne bi znao trenutačno važeću lozinku, bio je ubijen. Od trenutka kad su stupili na tlo tuđe zemlje vojnici su se prepustili svojim pljačkaškim instinktima i jednog su dana dotadašnji dobavljači hrane u logor dovukli žene, na isti način na koji su dovodili stoku. Ala je rekao da će im dopustiti da samo tu jednu noć imaju žene u logoru, ali više ni jednu. Već samo to da se šest stotina ljudi neopazice približi Mansuri bio je teško izvediv pothvat, a on nije želio da se širenjem glasina o otimanju žena najavi njihov dolazak. Bit će to noć za divljanje. Vidjeli su Karima kako pažljivo izabire četiri žene.

I

– Zašto su mu potrebne četiri? – upita Rob. – Ne bira ih za sebe – odgovori Mirdin. Imao je pravo. Vidjeli su da ih Karim vodi u kraljev šator. – Jesmo li se zato trudili da mu pomognemo da prođe na ispitima i postane liječnik? – gorko upita Mirdin. Rob ne reče ništa. Ostale su žene prelazile iz ruke u ruku, a na mnogima su se naprosto vršile redaljke. Pritom su mnogi stajali u grupicama promatrajući masovno parenje i kliktanjem bodrili svoje drugove, a čak su i straže oslobođene dužnosti da bi mogle sudjelovati u prvoj razdiobi plijena.

Rob i Mirdin sjedili su postrance s mješinom trpkog vina. Isprva su se pokušali udubiti u učenje, ali ovo nije bila prigoda za razrađivanje Božjih zakona. – Naučio si me više od četiristo zapovijedi – zamišljeno reče Rob. – Još malo, pa ćemo ih sve obraditi. – Ja sam ih naprosto nabrojio. Ima mudraca koji cijeli život posvete proučavanju komentara na jednu jedinu zapovijed. Kroz noć su se prolamali vrisci i pijani glasovi. Rob se godinama uspješno suzdržavao od opijanja, ali sada je bio usamljen i uznemiren seksualnom žudnjom, koju čak ni sva nakaznost onoga što se zbivalo oko njega nije uspijevala ugušiti, i zato je s pretjeranom požudom navalio na vino. Nakon nekog vremena postao je goropadan. Mirdin, zaprepašten da je to onaj njegov blag i razuman prijatelj, nije ga mogao opravdati. Međutim, neki se vojnik u prolazu spotaknuo na njega i da ga Mirdin nije smirio, Robova srdžba bi se stuštila na nedužnog vojnika. Mirdin ga je blago tapšao, kao razmaženo dijete, i poveo na spavanje. Kad se ujutro probudio, žene su već bile otišle, a svoju je sinoćnju ludost okajao time što je morao jahati na devi mamuran i sa žestokom glavoboljom. Da bi stvar bila još gora, Mirdin, koji nikada nije propuštao priliku da proširi svoje znanje iz medicine, postavljao mu je nadugo i naširoko pitanja o njegovu stanju, da bi na posljetku zaključio kako se neki ljudi prema vinu moraju odnositi kao da je otrov i vještičji napitak. Mirdin se nije sjetio da bi u pohod valjalo ponijeti oružje, ali je zato ponio šahovu igru, što se pokazalo sjajnim potezom, jer su tako svake večeri mogli igrati sve dok se ne bi spustila tama. Sada su njihovi okršaji postali žestoki i napeti i povremeno bi, kad bi ga poslužila sreća, Rob pobjeđivao. Povijen nad šahovom pločom, povjerio je prijatelju svoju zabrinutost za Mary. – Ne boj se, sigurno je dobro. Fara kaže da su žene već iskonski vične rađanju – vedro uzvrati Mirdin. Rob se pitao hoće li dijete biti dječak ili djevojčica. – Kad ste imali odnos? Koliko je bilo prošlo od njene posljednje mjesečnice? Rob slegne ramenima. – Al-Habib piše da će, obavi li se snošaj između prvog i petog dana od prestanka krvarenja, dijete biti muško. Od petog do osmog dana nakon krvarenja bit će žensko. – Izrekavši to, Mirdin je časak oklijevao i Robu je bilo jasno zašto. Al-Habib je također napisao da postoji mogućnost da dijete začeto nakon petnaestog dana od prestanka krvarenja bude hermafrodit. – Al-Habib osim toga piše da smeđooki očevi prave sinove, a plavooki kćeri. Ja međutim dolazim iz zemlje u kojoj većina muškaraca ima plave oči, a ipak su oduvijek imali mnogobrojne sinove – srdito primetnu Rob. – Al-Habib je zacijelo pisao o ljudima koji žive na Istoku – uzvrati Mirdin. Ponekad su umjesto da igraju šahovu igru ponavljali Ibn Sinine upute o načinu obrade rana zadobivenih u boju, ili pregledavali svoje medicinske zalihe, da bi se uvjerili da su doista spremni za liječničke zadatke koji ih očekuju. Sva sreća da su to činili, jer jedne su večeri pozvani u Alin šator na večeru i morali odgovarati na pitanja o njihovim

pripremama. Bio je tu i Karim koji ih je dočekao sa stanovitom usiljenošću. Ubrzo se pokazalo da je dobio naređenje da ih ispita i procijeni njihove sposobnosti. Sluge im donesu vodu i ubruse da operu ruke prije jela. Ala je uronio svoje ruke u prekrasno cizeliranu zlatnu posudu i otro ih s nekoliko svijetloplavih lanenih ručnika ukrašenih citatima iz Kur’ana koji su bili izvezeni zlatnim nitima. – Recite nam kako biste postupili kod rana zadanih sabljom ili bodežom – pitao je Karim. Rob ponovi Ibn Sinine riječi: valja dobro zagrijati ulje i zalijati njime ranu da se spriječi gnojenje i nezdravo lučenje. Karim kimne. Ala je slušao blijeda lica. Kad su završili, on glasom koji nije trpio pogovora naredi da ga, bude li smrtno ranjen, čim mula nad njim obavi posljednju molitvu, omame uspavljujućim sredstvima kako bi mu ublažili bol. S obzirom na ono što se inače služilo kod šaha, ovaj je obrok bio jednostavan, perad na ražnju i usput pokupljeno ljetno povrće, ali bilo je to mnogo bolje pripremljeno od onog na što su oni navikli, a osim toga bilo je posluženo na tanjurima. Nakon toga, dok su tri glazbenika svirala na cimbalima, Mirdin se okušao s Alom u šahovoj igri i bez po muke bio nadjačan. Bila je to ugodna promjena u inače jednoličnoj svakodnevici, ali Robu nije bilo nimalo krivo kad su napokon napustili kraljevo društvo. Uopće nije zavidio Karimu koji je u posljednje vrijeme jahao na slonu zvanom Zi, u sjedištu pokraj šaha. Robova očaranost slonovima nije ga prošla i on ih je zagledao izbliza kad god bi mu se ukazala prilika. Neki su bili oklopljeni, u punoj ratnoj spremi. Na pet slonova jahalo je dvadeset dodatnih mahuta koje je Ala poveo u nadi da će na povratku za Isfahan biti neophodni da bi se brinuli o novim, u Mansuri otetim slonovima. Mahuti su bili mahom Indijci zarobljeni prilikom prijašnjih pljačkaških pohoda, ali s njima se dobro postupalo i bili su izvrsno plaćeni; šah je znao koliko mu oni vrijede i bio je siguran u njihovu odanost. Slonovi su se sami brinuli za svoju ishranu. Svakog dana pred večer njihovi mali, tamnoputi čuvari vodili su ih do mjesta gdje su se mogli najesti trave, lišća, grančica i kore, često si pribavljajući zelenilo rušeći stabla sa zapanjujućom lakoćom. Jedne su večeri slonovi hraneći se poplašili ćeretavu gomilu malih, čovjekolikih i krznom pokrivenih dugorepih stvorenja, za koja je Rob iz knjiga znao da su majmuni. Nakon toga svakodnevno su viđali majmune i neke ptice jarko obojena perja, te tu i tamo na zemlji ili po drveću pokoju zmiju. Harša, šahov mahut, kaza Robu da su neke zmije smrtonosno otrovne. – Ugrize li koga zmija, mjesto ugriza treba zarezati nožem, i sav otrov isisati te ispljunuti. Nakon toga treba ubiti neku malu životinju i na ranu privezati njezinu jetru da bi rana zarasla. – Indijac je upozorio da čovjek koji će isisati otrov ne smije na ustima imati nikakvu ranicu ili ozljedu. – Inače otrov uđe kroz to mjesto u njegovo tijelo i on će umrijeti za nekoliko sati. Prolazili su pokraj golemih sjedećih kipova Bude kojima su se nesigurno izrugivali, ali ih se nitko nije usudio oskvrnuti, jer premda su među sobom ponavljali da je Alah jedini pravi Bog, iz tih bezvremenih likova izbijala je neka tajanstvena prijetnja koja ih je

podsjećala na to da su vrlo daleko od svojih domova. Podigavši pogled prema kamenim bogovima, Rob se branio od njih. Suprotstavio im se tiho izmolivši Očenaš iz majčine Biblije. Te im se večeri možda i Mirdin suprotstavljao jer je, dok su ležali na tlu okruženi vojskom Perzijanaca, posebno nadahnuto tumačio Robu Zakon. Te su noći došli do petsto dvadeset četvrte zapovijedi, na prvi pogled vrlo zbunjujuće: »Počini li čovjek grijeh za koji zaslužuje smrt, i bude li kažnjen smrću, i ti ga objesiš na drvo, njegovo tijelo neće cijelu noć ostati na drvetu, već ćeš ga svakako pokopati istoga dana.« Mirdin ga upozori da dobro zapamti te riječi. – Zbog njih mi ne proučavamo ljudske leševe, kao što su činili poganski Grci. Roba podiđu žmarci i on sjedne. – Iz ove su zapovijedi mudraci i učenjaci izveli tri dodatna ukaza – reže Mirdin. – Prvo, ako se prema tijelu osuđenog kriminalca valja odnositi s takvim poštovanjem, onda nema dvojbe da se i tijelo poštovanja dostojnog građanina također mora brzo pokopati, kako ne bi bilo izloženo sramoti ili oskvrnuću. Drugo, tko god ostavi mrtvaca nepokopana preko noći, krši ovu zapovijed. I treće, tijelo se mora pokopati cijelo i netaknuto, jer ostavi li se izvan groba makar samo djelić tkiva, pokop kao da i nije obavljen. – Eto odakle je proizašlo zlo – zamišljeno reče Rob. – Zato što ovaj zakon zabranjuje da se ubojičino tijelo ostavi nepokopano, kršćani, muslimani i Židovi priječe liječnicima da prouče ono što nastoje izliječiti! – To je Božja zapovijed – reče oštro Mirdin. Rob ponovno legne i zagleda se u tamu. U blizini je neki vojnik glasno hrkao, a netko drugi je hračkao i pljuvao. Po tko zna koji put on se upita što radi među tom gomilom. – Mislim da je takav vaš postupak zapravo nepoštovanje mrtvih. Brže-bolje ih baciti u zemlju, kao da jedva čekate da ih se riješite. – Istina je da s lešom ne pravimo predstave. Nakon pogreba odajemo počast uspomeni na preminulog sedmodnevnim žalovanjem. To je šiva: ožalošćeni ostaju u svojoj kući prepuštajući se tugovanju i molitvi. U Robu je bujalo nezadovoljstvo i posta razdražljiv kao da se napio jakog vina. – Zvuči besmisleno. To je glupa zapovijed! – Nećeš valjda reći da je Božja riječ glupa! – Ja ne govorim o Božjoj riječi. Govorim o ljudskom tumačenju Božje riječi. Ona već tisuću godina drži svijet u neznanju i mraku. Mirdin je časak šutio. – Tvoje slaganje ili neslaganje posve je izlišno – reče na posljetku. – Naš dogovor je bio da ćeš ti naprosto učiti Božje zakone. – Da, složio sam se da ću ih učiti, ali nisam rekao da ću pritom prestati misliti svojom glavom niti da ću se suzdržavati od izricanja vlastitog mišljenja. Ovaj put Mirdin ne odgovori.

Dva dana kasnije napokon su stigli do obala velike rijeke Inda. Nekoliko milja sjevernije nalazio se plitak gaz, ali su ih mahuti upozorili da oko njega ponekad stražare vojnici, pa su se spustili južnije, do drugog prijelaza, dubljeg, ali još uvijek savladivog. Kaf naredi jednoj grupi da sačini splavi. Oni koji su znali plivati prebacivali su se na drugu obalu plivajući zajedno sa životinjama. Neplivači su prešli na splavima. Neki od slonova hodali su po dnu rijeke, posve utonuli osim surli koje su digli iznad vode i kroz njih disali. Kad je rijeka postala čak i za njih preduboka, zaplivali su isto tako dobro kao konji. Kad su svi prešli na drugu stranu vojska se okupila i ponovno krenula na sjever, put Mansure, u širokom luku zaobilazeći onaj čuvani prijelaz. Karim pozove Mirdina i Roba k šahu i neko su vrijeme jahali s Alom na Ziovim leđima. Rob je morao pažljivo pratiti kraljeve riječi jer mu je svijet sa slonovih leđa izgledao sasvim drugačiji. Alu su u Isfahanu njegove uhode obavijestile da je Mansura slabo štićena. Stari radža tog područja, veliki zapovjednik, bio je nedavno umro, a za njegove se sinove pričalo da nisu osobiti vojnici i da su garnizone snabdjeli nedovoljnim brojem vojnika. – Sada moram poslati izvidnicu da to potvrdi – reče Ala. – Poći ćete vas dvojica, jer mislim da se dva zimmija trgovca mogu približiti Mansuri a da ne izazovu osobitu pažnju. Rob se odupre porivu da pogleda Mirdina. – Morate pažljivo gledati da uočite zamke za slonove u blizini sela. Ti ljudi ponekad kopaju rupe oko naselja i stavljaju u njih drvene okvire s oštrim željeznim šiljcima koje onda zagrnu zemljom. Takve su zamke smrtonosne za slonove i moramo biti sigurni da ih ovdje nema prije nego što naše životinje pošaljemo u napad. Rob kimne. Kad čovjek jaše na slonu sve mu se čini mogućim. – Da, Veličanstvo – uzvrati šahu. Vojnici su podigli logor u kojem su namjeravali čekati povratak izvidnice. Rob i Mirdin ostavili su svoje deve koje su sasvim očito bile životinje trenirane za brzinu u vojnom pohodu, a ne za nošenje tereta. Pošli su s dva magarca. Bilo je svježe, sunčano jutro. U bujnoj šumi kreštale su divlje ptice, a majmuni su urlali na njih s drveća. – Rado bih secirao majmuna – reče Rob. Mirdin je još uvijek bio srdit na njega, a dužnost izvidnika još ga je manje veselila od dotadašnje vojničke. – Zašto? – upita. – Pa zato da otkrijem ono što se da otkriti – uzvrati Rob. – I Galen je secirao gorile da bi nešto naučio. – Mislio sam da si želio biti liječnik. – Upravo to znači biti liječnik. – Ne, to znači biti mesar. Ja ću biti liječnik, provodit ću sve svoje vrijeme brinući se za stanovnike Maskata kad budu bolesni; u tome se sastoji poziv liječnika. Ti ne možeš odlučiti želiš li biti kirurg, prekapač po mrtvim tijelima, liječnik ili... muška babica! Ti bi najradije radio sve to! Rob se osmjehne prijatelju, ali ne reče ništa više. Nije se mogao braniti jer velik dio

onog što je Mirdin govorio bila je istina. Neko su vrijeme putovali šutke. Dvaput su naišli na Indijce – prvo na jednog seljaka do gležnja utonulog u blato jarka za navodnjavanje, iskopanog kraj ceste, zatim na dva muškarca koji su nosili motku i košaru punu žutih šljiva. Ta su ih dvojica pozdravili jezikom koji ni Rob ni Mirdin nisu razumjeli pa su im mogli odgovoriti samo osmijehom. Rob se ponadao da ne idu u smjeru njihovih logora, jer sada je svatko tko bi mu se približio smjesta postajao rob ili leš. Nedugo zatim iza zavoja na cesti pojavilo se šestoro ljudi vozeći magarce i Mirdin se prvi put nakon podužeg vremena osmjehnuo Robu, jer ti su putnici na glavama imali kožnate šešire nalik njihovima i bili odjeveni u crne kaftane s vidljivim tragovima dugog putovanja. – Šalom! – dovikne Rob kad su im se dovoljno približili. – Šalom aleham! Mir vama. Njihov vođa reče da se zove Hilel Naftali i da je trgovac mirođijama iz Ahvaza. Bio je to razgovorljiv i nasmijan čovjek s ovećim potkožnim madežom boje jagode ispod lijevog oka, i činilo se da bi najradije proveo cijeli dan u upoznavanju i opširnom tumačenju rodoslovlja svojih suputnika – rođaka. Jedan iz družine bio je njegov brat Ari, drugi njegov sin, a ostala trojica bili su muževi njegovih kćeri. Nije poznavao Mirdinova oca, ali je čuo za obitelj Askari iz Maskata, poznale trgovce biserima, i tako su se nizala imena zajedničkih znanaca sve dok nisu stigli do nekog daljnjeg Naftalijevog rođaka kojega je Mirdin poznavao, što je objema stranama dalo ugodan osjećaj da nisu stranci. – Dolazite sa sjevera? – upita Mirdin. – Bili smo u Multanu. Mali posao – reče Naftali sa zadovoljstvom u glasu koje je jasno govorilo da je riječ o pozamašnoj transakciji. – Kamo ste vi krenuli? – U Mansuru. Poslovi. Ponešto od ovog, ponešto od onog – odgovori Rob i ostali kimnu s poštovanjem. – Poznajete li dobro Mansuru? – Vrlo dobro. Zapravo, prošlu noć smo tamo noćili kod Ezre ben Husika, nakupca papra u zrnu. Krasan čovjek, silno gostoljubiv. – Znači da ste vidjeli tamošnje vojne garnizone? – reče Rob. – Garnizone? – Naftali se zabulji u njih zbunjen. – Koliko vojnika ima u Mansuri? – tiho primetnu Mirdin. Kad mu je sinulo o čemu je riječ, Naftali se povuče, zgranut. – Mi se ne miješamo u takve stvari – reče jedva čujnim glasom, skoro šapćući. Uskomešali su se, spremni za odlazak, još samo trenutak i bili bi pošli. Robu je bilo jasno da je sad pravi trenutak da pridobije njihovo povjerenje. – Ne smijete ići predaleko ovom cestom jer ćete se naći u životnoj opasnosti. A isto tako nije nimalo preporučljivo da se vratite u Mansuru. Oni se tupo zablenu u njega. – Pa kamo onda da pođemo? – upita Naftali. – Maknite životinje s ceste i sakrijte ih u šumi. Ostanite tako prikriveni koliko bude potrebno, sve dok ne čujete da je prošla velika vojska. Čim prođe vratite se na cestu i pođite u Ahvaz što brže možete.

– Hvala vam – reče Naftali osupnut. – Što mislite, možemo li se bez bojazni uputiti u Mansuru? – upita Mirdin. Trgovac mirođijama kimne. – Tamo su Židovi trgovci svakodnevna pojava. Rob nije bio zadovoljan. Sjetivši se znakovnog jezika kojem ga je Loeb poučio dok su putovali za Isfahan, onog tajnog znakovlja kojim židovski trgovci Istoka obavljaju poslove bez riječi, on ispruži ruku i okrene je, postavljajući pitanje - Koliko? Naftali se zapilji u nj. Na posljetku položi desni dlan na lijevi lakat, znak za na stotine. Potom raširi svih pet prstiju. Sakrivši palac lijeve ruke, raširi preostale prste i položi ih na desni lakat. Rob je morao provjeriti da li je dobro shvatio. – Devet stotina vojnika? Naftali kimne. – Šalom! – reče s blagom ironijom u glasu. – Mir vama – uzvrati Rob. Stigli su do ruba šume i ugledali Mansuru. Selo je ležalo u maloj udolini, u podnožju sjenovitog obronka. S uzvisine na kojoj su se nalazili jasno se pružao pogled na raspored garnizona: daščane nastambe, terene za vježbu, obore za konje i zabrane za slonove. Rob i Mirdin pomno osmotre gdje se što nalazi i urežu to u pamćenje. Selo i garnizon bili su okruženi čvrstom ogradom od debelih klada zabijenih u zemlju, zašiljenih vrhova da bi se onemogućilo penjanje preko barikade. Kad su se približili ogradi Rob štapom podbode jednog od magaraca, a zatim praćen cičanjem i smijehom djece potrči za životinjom duž vanjske strane zida, dok je Mirdin krenuo u suprotnom smjeru, da bi tobože odbjegloj životinji zapriječio put. Nigdje nije bilo ni traga zamkama za slonove. Nisu se dugo zadržavali, već smjesta ponovo krenu put zapada. Nije im trebalo dugo da se vrate u logor. Toga je dana lozinka bila mahdi, što znači spasitelj; nakon što su je tri puta izgovorili prošavši kroz tri obruča straža bilo im je dopušteno da s Kafom krenu do šaha. Čuvši za devet stotina vojnika, Ala se namršti jer je na osnovi izvještaja svojih doušnika očekivao da ih u Mansuri ima mnogo manje. To ga ipak nimalo ne obeshrabri. – Pođe li nam za rukom da ih iznenadimo, prednost će svakako biti na našoj strani. Rob i Mirdin su crtajući po zemlji štapovima iznijeli svaku pojedinost unutar utvrde i položaj zabrana sa slonovima, pri čemu ih je šah pozorno slušao kujući u glavi svoje planove. Ljudi su proveli jutro sređujući opremu, mažući uljem ormu, bruseći oštrice do savršene britkosti. Slonovima su u vjedra nasuli vino. – Ne mnogo. Tek toliko da ih razjari i potakne na borbu – objasni Harša Robu koji začuđeno kimne. – Vino im dajemo samo pred bitku. Činilo se da životinje razumiju što se sprema. Nemirno su bazale uokolo i mahuti su morali biti stalno na oprezu dok su im raspremali oklope, prekrivali uresima i zatezali ih. Na kljove su im pričvrstili posebne duge, teške sablje koje su na mjestu balčaka imale rupe,

čime je cjelokupnom dojmu njihove surove snage bila pridodana nova, opaka ubojitost. Kad je Ala naredio pokret, gomilom ljudstva prolomi se napeta uskomešanost. Krenuli su Putem mirođija, polako, vrlo polako, jer bilo je veoma važno stići u pravom trenutku, a Ala je želio da prispiju u Mansuru u smiraj dana. Vladao je muk. Putem su sreli tek nekolicinu nesretnika koji su smjesta zarobljeni, svezani i držani pod stalnom paskom kako ne bi mogli dići uzbunu. Kad su prispjeli do onog mjesta na cesti gdje je Rob posljednji put vidio Židove iz Ahvaza, on pomisli kako se oni skrivaju tu negdje u blizini i osluškuju topot životinjskih kopita, stupanje mnoštva nogu i tiho zveckanje slonovskih oklopa. Iziđoše iz šume upravo kad se krajolikom stao ovijati suton i Ala pod okriljem mraka rasporedi svoje trupe ispod vrha brda. Iza svakog od slonova na kojima su leđa uz leđa sjedila po četiri strijelca, nalazili su se vješti borci sabljama na devama i konjima, a iza konjice slijedila je pješadija s kopljima i zakrivljenim kratkim sabljama. Na dogovoreni znak pokrenu se dva slona, neoklopljena, samo s mahutima na leđima. Ostali su ih s vrha brda promatrali kako se polako kreću kroz meku, sivu svjetlost. Ispod njih, u selu su se krijesile vatre; to su žene pripremale večeru. Kad su dva slona stigla do drvene ograde, pognu glave i naslone ih na grede. Šah podigne ruku. Slonovi krenu dalje. Začuje se lom i nekoliko muklih udaraca dok se ograda rušila. Šahova se ruka spusti i Perzijanci krenu u napad. Slonovi su se željno stuštili nizbrdo. Za njima deve i konji zagrabe dugim koracima, a zatim prijeđu u galop. Iz sela su se začuli prvi slabašni vrisci. Rob je izvukao sablju i pljeskao njome Kučku po slabinama, ali bodrenje joj uistinu nije bilo potrebno. Isprva se čuo samo zahuktali tutanj kopita i kloparanje oklopa, a onda šest stotina glasova stane urlati bojni poklič, našto se oglasiše i životinje: deve zavijajući, a slonovi divlje i prodorno trubeći. Robu se na zatiljku naježila kosa, i kad se Alina horda sručila na Mansuru, i on je urlao poput životinje.

GLAVA 59

INDIJSKI KOVAČ ojmovi su se hitro izmjenjivali, Robu se činilo kao da mu pred očima promiče niz crteža. Deva je u hipu projurila preko polomljenih ostataka ograde. Dok je jahao kroz selo strah na licima mahnito uskomešane svjetine probudi u njemu čudan osjećaj vlastite neranjivosti; bila je to sladostrasna spoznaja, mješavina nadmoćnosti i stida, nalik osjećaju što ga je iskusio davno u Engleskoj kad je zastrašivao starog Židova. Kad je dostigao garnizon, bitka je već bila u punom jeku. Indijci su se borili sa zemlje, ali su dobro poznavali slonove i kako ih valja napasti. Pješaci naoružani dugim kopljima pokušavali su ih zariti slonovima u oči i Rob je vidio da je jedan od nenaoružanih slonova između onih što su srušili ogradu već bio tako pogođen. Mahuta nije nigdje vidio, zacijelo je bio ubijen, a životinja je ostavši bez oba oka, slijepa i uzdrhtala, žalobno urlikala. Rob odjednom vidje pred sobom iskeženo tamnoputo lice, ugleda isukanu sablju, oštricu koja samo što se nije zabila u njega. Nije bilo vremena za svjesnu odluku da svoju široku sablju upotrijebi poput tankog francuskog mača. Trzaj je bio munjevit, instinktivan, i britka se oštrica zari u Indijčevo grlo. Čovjek padne, a Rob se suoči s još jednim napadačem s druge strane deve te počne sjeći oko sebe. Neki su Indijci imali bojne sjekire i zakrivljene sablje kojima su pokušavali onesposobiti slonove zasijecajući im surle i stupaste noge, ali bila je to neravnopravna borba. Slonovi su napadali, u svojoj jarosti raskrilivši uši poput jedara. Povijajući surle pod ubojite, bodežima naoružane kljove, navaljivali su golemi poput brodova i obrušavali se na Indijce ostavljajući ih pokošene na tlu. Gorostasne životinje visoko su dizale moćna stopala, kao u kakvom divljem plesu, i spuštale ih težinom od koje se tresla zemlja. Oni koje bi dohvatila stupa njihovih kopita bili bi raspljeskani poput zgnječenog grožđa. Bio je opkoljen u paklu ubijanja, jezivih zvukova, stenjanja, trubljenja, vrištanja, kletvi, zapomaganja i krkljanja umirućih. S obzirom na to da je bio najveći slon i kraljevski opremljen, Zi je privlačio veći broj napadača od ostalih i Rob ugleda Kafa kako stoji i bori se pokraj svog šaha. Kaf je ostao bez konja. Vitlao je teškom sabljom, fijukao njome štiteći glavu, urlajući kletve i uvrede, a Ala je sjedio na slonu odapinjujući strelice iz svog golemog luka. Bitka se mahnito zahuktala, ljudi su nasrtali kao pobjesnjeli, svi zahvaćeni ludilom međusobnog klanja. Nagnavši devu u trk za kopljanikom koji je odbio udarac i pobjegao, Rob naiđe na Mirdina koji je bio bez deve, sa sabljom o pasu, očito neupotrebljavanom. Obuhvatio je ispod pazuha nekog ranjenog čovjeka i vukao ga s poprišta, nesvjestan svega ostalog. Taj je prizor djelovao na Roba kao da ga je netko zalio ledenom vodom. On trepne očima, trzne uzdama i spuzne s deve prije nego što je pravo kleknula. Prišao je k Mirdinu i pomogao mu prenijeti ranjenog čovjeka, koji je već bio posivio od rane na vratu. Od tog trenutka Rob je zaboravio na ubijanje i predao se svom zadatku liječnika.

D

Dvojica su liječnika smještala ranjene u seosku kuću, neprestano donoseći nove, dok se vani nastavljao pokolj. Jedino što su mogli učiniti bilo je to da sklone nastradale, jer njihova se pomno pripremana oprema nalazila na leđima nekolicine magaraca koji su se raštrkali sam Bog će znati kamo, i sada nisu imali ni opijata, ni ulja ni golemih zaliha zavoja, čak ni čiste tkanine. Kad bi im zatrebao zavoj da zaustave krvarenje, rezali su krpe s odjeće poginulih. Bitka se uskoro pretvorila u masakr. Indijci su bili zatečeni, i dok je jedan dio uspio pronaći oružje i koristio se njime, drugi su se branili štapovima i gromadama kamenja. Nije ih bilo teško poubijati, ali se većina ipak očajnički borila, znajući da ih, ako se predaju, čeka sramotno smaknuće ili život robova i eunuha u Perziji. Krvoproliće se nastavilo duboko u noć. Rob uze sablju i luč te krene u obližnju kuću. Unutra se nalazio malen, mršav čovjek, njegova žena i dvoje male djece. Četiri tamnoputa lica okrenula su se prema njemu, pogleda uprtih u njegovu sablju. – Morate izići pod okriljem mraka – kaza Rob čovjeku dok još nije kasno. Ali oni nisu razumjeli perzijski i čovjek odvrati nešto na njihovom čudnom jeziku. Rob priđe vratima i pokaže im rukom kroz noć prema udaljenoj šumi, a onda se vrati i užurbano gestikulirajući rukama objasni što im je činiti. Čovjek kimne glavom. Djelovao je prestravljeno; u šumi možda ima zvijeri. Ipak, pokupi svoju obitelj i brzo se iskradu u noć. U toj je kući Rob našao svjetiljke, a u drugima ulja i kojekakvih krpa te sve to ponio k ranjenima. Kasno u noći, kad je otpor posve jenjao, Perzijanci su pobili sve neprijateljske ranjenike i otpočeli su pljačka i silovanja. On, Mirdin i nekolicina vojnika s bakljama u ruci krenuli su u obilazak bojnog polja. Nisu prenosili mrtve ni one za koje je bilo očito da su na umoru, već su tragali za Perzijancima koje se još možda može spasiti. Ubrzo Mirdin otkrije dva magarca s dragocjenim medicinskim tovarom, i oni su, radeći sada uz svjetlost svjetiljki, počeli obrađivati rane vrućim uljem, zašivati ih i povijati. U tom im je poslu prošla cijela ta gromovita noć. Imali su trideset jednog pacijenta, a kad je zora osvijetlila sablasno selo, pronašli su još sedmoricu koji su bili ranjeni, ali živi. Po završetku prve molitve, Kaf im prenese naređenje da se liječnici moraju pobrinuti za rane petero slonova prije nego što nastave obrađivati vojnike. Tri su slona imala duboke posjekotine na nogama, jednom je strijela probila uho, a jednom je bila odrubljena surla; po Robovoj preporuci, toga i onog oslijepljenog kopljanici su usmrtili. Nakon jutarnjeg obroka pilava, mahuti su ušli u obore sa slonovima i počeli ih razvrstavati, govoreći im tiho i određujući njihovo kretanje laganim povlačenjem za uho kukastim palicama zvanim ankuše. – Hajdemo, tatice. – Hajd’mo, kćeri moja. Mi-i-i-r sinko! Da vidimo što znate, djeco. – Klekni, majko i pusti me da zajašem na tu tvoju krasnu glavu. Takvim nježnim usklicima mahuti su razdvajali trenirane slonove od poludivljih. Mogli su povesti samo pitome životinje, koje će im se pokoravati na dugom putu za Isfahan. Oni još neukroćeni bit će pušteni natrag u šumu.

Glasovima mahuta pridružio se novi zvuk: zujanje, jer zunzare su već pronašle leševe. Ubrzo, s rastućom vrelinom dana, smrad će postajati sve nesnosniji. Poginula su sedamdeset tri Perzijanca. Samo sto tri Indijca su se predala i ostala na životu, a kad im je Ala ponudio da postanu vojni nosači, prihvatili su to s gorljivim olakšanjem; kroz nekoliko godina možda zasluže povjerenje te im bude dopušteno da se bore za Perziju, a svakako su više voljeli postati vojnici nego eunusi. Sada su kopali zajednički grob za izginule Perzijance. Mirdin pogleda Roba. Mnogo gore nego što sam se bojao, govorile su njegove oči. Rob se složio s tim, ali ga je tješio da je sve završeno i da se vraćaju kući. U taj čas dođe Karim. Kaf je ubio jednoga od indijskih vojnih zapovjednika, ispričao im je Karim, ali tek pošto je Indijčeva sablja duboko zarezala u Kafovu široku oštricu iskovanu od mekšeg čelika. Karim je donio Kafovu sablju da im pokaže dubinu zasjekline. Mač ubijenog Indijca bio je izrađen od skupocjenog čelika koji je imao kružne uzorke kao da je namreškan i sada ga je opasao Ala. Šah je osobno prisustvovao ispitivanju zarobljenika sve dok nisu saznali da je sablju izradio zanatlija po imenu Dan Vangalil iz Kausambija, sela sjeverno od Mansure, udaljenog tri dana puta. – Ala se odlučio za pohod na Kausambi – reče Karim. Namjeravali su zarobiti indijskog kovača i povesti ga u Isfahan gdje će praviti oružje od namreškanog čelika i tako pomoći šahu da pobijedi svoje susjede i ponovno učini Perziju silnom i golemom kakva je bila u davna vremena. Bilo je to lakše odlučiti nego izvesti. Kausambi je bilo malo selo na zapadnoj obali rijeke Ind. Sastojalo se od nevelikog broja klimavih drvenih kućeraka, poredanih duž četiri prašnjave ulice, od kojih je svaka vodila prema jednom vojnom garnizonu. Ponovo im je uspjelo izvesti iznenadan prepad, došuljati se kroz šumu sa stražnje strane sela. Kad su indijski vojnici shvatili da su napadnuti, poskakali su odasvuda poput gomile preplašenih majmuna i nagrnuli put šume. Ala je likovao, smatrajući da mu je kukavičluk neprijatelja omogućio jednu od najlakših pobjeda. Nije časio časa da sabljom prislonjenom uz vrat nekog prestravljenog seljaka natjera ovoga da ga odvede do Dana Vangalila. Pokazalo se da je i sam kovač tvrd čovjek, izravna pogleda, prosijede kose i guste sijede brade koja je sakrivala lice neodređene životne dobi. Vangalil je bez prisile pristao da pođe u Isfahan služiti šahu, ali je rekao da će radije izabrati smrt ako mu ne dopuste da sa sobom povede ženu, dva sina i kćer, kao i tovar različite robe potrebne za izradu namreškana čelika, koji je uključivao golemu hrpu naslaganih kvadratnih ploča tvrdog indijskog čelika. Šah je smjesta pristao. Međutim, prije nego što su dospjeli krenuti vratile su se izvidnice s uznemirujućim vijestima. Indijske trupe nisu se razbježale, već su se, naprotiv, utvrdile u šumi i duž ceste, čekajući u zasjedi svakoga tko bi se pokušao probiti iz Kausambija. Ala je znao da ih Indijci neće moći unedogled zadržati. Kao i u Mansuri, sakriveni vojnici bili su slabo naoružani, a osim toga jedina hrana bili su im divlji plodovi. Šaha su njegovi zapovjednici upozorili da su Indijci bez sumnje poslali glasnike po pojačanje, ali najbliža vojna utvrda s koliko-toliko brojnim trupama bila je u Sehvanu, udaljenom šest dana puta. – Morate se probiti u šumu i istjerati ih otuda – naredi Ala. Pet stotina Perzijanaca podijeljeno je u deset jedinica od po pedeset vojnika, sve

pješaka. Izišli su iz sela i dali se u hajku kroz šikaru, goneći neprijatelja kao da se radi o divljim svinjama. Kad su naišli na Indijce, borba je bila žestoka, krvava i neokončana. Ala je naredio da se svi pali ili ranjeni iznesu iz šume kako ih neprijatelj ne bi mogao izbrojiti i steći uvid u rasap snaga. Tako su mrtvi Perzijanci redani po sivoj, prašnjavoj ulici Kausambija i zakapani u skupne grobove što su ih kopali zarobljenici iz Mansure. Prvo tijelo koje je doneseno, u samom početku okršaja, bio je leš šahova zapovjednika garde. Kaf je bio ubijen strijelom odapetom u leđa. Bio je strog, nikad nasmijan čovjek, ali oličenje odanosti i legenda. Ožiljci po njegovu tijelu svjedočili su o teškim pohodima za dva šaha. Cijelog tog dana perzijski vojnici dolazili su mu odavati posmrtnu počast. Njegova je smrt razbudila u njima ledeni bijes i ovaj put nije bilo zarobljenika, ubijali su čak i Indijce koji su se željeli predati. Zauzvrat, na njih su se okomili luđački uplašeni, progonjeni ljudi, svjesni da za njih neće bili nikakve milosti. Obračun je bio stravičan: ili su ih stizale nazupčane strelice ili masakr čeličnim oštricama koje su parale i klale iz potaje, ispunjavajući šumu urlicima. Dvaput dnevno iznosili su ranjenike na čistinu i jedan od liječnika odlazio je pod teškom stražom i pružao prvu pomoć, nakon čega su ih prenosili natrag u selo. Bitka je trajala tri dana. Od trideset osam ranjenika iz Mansure, jedanaest ih je umrlo prije nego što su Perzijanci napustili to selo, a daljnjih šesnaestorica tijekom trodnevnog marša za Kausambi. Jedanaestorici ranjenika koji su preživjeli uz Mirdinovu i Robovu njegu, tijekom trodnevnih šumskih borbi pridružilo se još trideset šest na ovaj ili onaj način osakaćenih. Ubijeno je bilo još četrdeset sedam Perzijanaca. Mirdin je izveo još jednu amputaciju, a Rob tri, od kojih se jedna sastojala samo u prišivanju komada kože preko batrljka ruke savršeno odsječene u laktu oštrom indijskom sabljom. Isprva su rane obrađivali na način kojem ih je poučio Ibn Sina: zagrijavali su ulje i lijevali ga što je vrelije moguće na ranu kako bi spriječili gnojenje. Međutim, ujutro posljednjeg dana Robu je ponestalo ulja; sjetivši se kako je Barbir obrađivao rane medovinom, uzeo je mješavinu vina i stao svaku ranu ispirati vinom prije no što će je poviti. Toga jutra su se zadnje borbe vodile od samog svanuća. Nešto prije podneva donesena je nova grupa ranjenika. S njima su nosači unijeli nekoga od glave do gležnjeva umotanog u oteti indijski pokrivač. – Ovamo samo ranjenici – odrješito reče Rob. Ali oni položiše tijelo na tlo i ostanu stajati u nesigurnom iščekivanju, i Rob odjednom ugleda na mrtvacu Mirdinove cipele. – Da je običan vojnik, ostavili bismo ga na ulici – reče jedan od nosača. – Ali on je hakim, zato smo ga donijeli hakimu. Ispričali su da su se vraćali kad je iz šikare iskočio čovjek sa sjekirom. Uspio je udariti samo Mirdina, jer je sljedećeg trena pao na mjestu sasječen. Rob im zahvali i oni se udaljiše. Kad je maknuo pokrov s lica, vidio je da je to doista Mirdin. Lice mu je bilo izobličeno i izgledalo pomalo začuđeno i zbunjeno. Rob zatvori mile oči i poveže dugu, dragu čeljust. Nije uopće razmišljao, kretao se kao da je pijan. S vremena na vrijeme odlazio bi smiriti umiruće ili se postarati oko ranjenih, ali

stalno se iznova vraćao i sjedao uza nj. U jednom trenutku poljubi ledena usta, ali nije mogao vjerovati da Mirdin to zna. Isti osjećaj imao je kad je uhvatio ruku da bi je zadržao u svojoj. Mirdina više nije bilo. Nadao se da je prešao preko nekog od svojih mostova. Najzad, Rob ode od njega nastojeći da se više ne vraća, radeći posve automatski. Unijeli su čovjeka i on izvede posljednju amputaciju, odrezavši mu ruku tik ispod zgloba zapešća. Kad se u podne vratio k Mirdinu, oko njega su se već bile skupile muhe. On odmakne pokrivač i vidje da je sjekira raskolila Mirdinu grudi. Nagnuvši se nad užasnu ranu shvati da je može još više proširiti rukama. Nije bio svjestan ni zadaha smrti u šatoru, ni mirisa tople izgažene trave pod sobom. Stenjanje ranjenih, zujanje muha i udaljeni zvuci bitke nisu dopirali do njega. Nesta spoznaje da mu je prijatelj mrtav i on zaboravi teret bola koji ga je slamao. Prvi put u životu posegnuo je u unutrašnjost ljudskog tijela i dodirnuo srce čovjeka.

GLAVA 60

ČETIRI PRIJATELJA ob je oprao Mirdina, odrezao mu nokte, počešljao ga i omotao u njegov molitveni šal, s kojeg je, prema običaju, odrezao polovicu jedne rese. Potražio je Karima koji, čuvši vijest, zatrepće kao da ga je netko ošamario. – Ne želim da bude pokopan u zajedničkom grobu – reče Rob. – Njegova će obitelj jamačno doći ovamo da ga prenesu kući u Maskat gdje će biti sahranjen među svojima u posvećenom tlu. Izabrali su mjesto za grob točno nasuprot goleme kamene gromade, koju čak ni slonovi ne bi uspjeli pomaći, precizno izmjerivši koliko je koraka stijena udaljena od ceste. Karim je iskoristio svoj povlašteni položaj da dobije pergamenta, pero i mastilo te je Rob, pošto su iskopali grob, pažljivo nacrtao plan mjesta na kojem se nalazi. Namjeravao ga je detaljno precrtati i poslati u Maskat. U nedostatku nepobitnog dokaza da je Mirdin mrtav Faru bi smatrali za agunu, napuštenu suprugu, i nikada se više ne bi smjela udati. Takav je bio zakon; Mirdin ga je poučio tome. – Ala će zacijelo htjeti prisustvovati – reče. Promatrao je kako Karim prilazi šahu. Ala je pio sa svojim vojnim zapovjednicima, preplavljen slašću pobjede. Rob vidje kako časak sluša Karima, a onda mu nestrpljivim odmahivanjem ruke daje znak da se udalji. Rob osjeti navalu mržnje, sjećajući se kraljeva glasa u špilji kojim je govorio Mirdinu: Mi smo četiri prijatelja. Karim se vrati i posramljeno reče da trebaju nastaviti sami. Dok su zatrpavali grob mrmljao je fragmente islamske molitve. Rob nije ni pokušavao moliti. Mirdin je zasluživao žalobne glasove koji se izvijaju pjevajući haškavu, pogrebni napjev, i kadiš. Ali kadiš je moralo moliti deset Židova, a on je bio kršćanin koji se samo izdavao za Židova, i zato je stajao ukočen i nijem dok se nad njegovim prijateljem zatvarala zemlja.

R

Tog popodneva Perzijanci nisu više pronašli ni jednog Indijca u šumi. Izlazak iz Kausambija bio je otvoren. Ala je za svog novog zapovjednika garde postavio veterana kruta pogleda, po imenu Ferhad, i zapovjednik je smjesta počeo urlati naređenja želeći natjerati vojnike na žustre pripreme za odlazak. Sred općeg slavljeničkog raspoloženja, Ala stane svoditi račune. Dobio je indijskog kovača mačeva. U Mansuri je izgubio dva slona ali ih je zarobio dvadeset osam. Osim toga, mahuti su u Kausamoiju otkrili još četiri mlada, zdrava slona; bile su to tegleće životinje neuvježbane za boj, ali ipak vrijedne. Indijski su konji bili kržljavi i posve nezanimljivi za Perzijance, ali su zato u Mansuri otkrili omanje krdo izvrsnih brzih deva i znatan broj tovarnih deva u Kausambiju. Ala je bio oduševljen uspjehom svog pljačkaškog pohoda. Od šest stotina vojnika koji su krenuli sa šahom iz Isfahana, sto dvadeset ih je poginulo, a Rob se starao o četrdeset sedmorici ranjenih. Mnogi od njih imali su teške ozljede i moglo

se sa sigurnošću očekivati da će putem umrijeti, ali ipak nije dolazilo u obzir da ih ostave u poharanom selu. Svaki Perzijanac koji bi se zatekao tamo bio je ubijen kad bi dospio u ruke novim vojnim snagama. Rob odasla vojnike od kuće do kuće da pokupe svu tkaninu i pokrivače, od kojih su, vezane za motke, izrađene nosiljke. Kad su u osvit sljedećeg jutra krenuli, Indijci su teglili ranjenike. Trebalo im je tri i pol dana napornog puta da stignu do mjesta na kojem je bilo moguće bez prevelikih teškoća pregaziti rijeku. U samom početku prijelaza dvojicu je ljudi povukla struja i oni su se utopili. Na sredini je Ind bio plitak, ali silno brz, pa mahuti poređaju slonove uzvodno da bi zapriječili tok brzaca poput živog zida, što je još jednom dokazalo silnu vrijednost tih životinja. Oni s najtežim ranama izdahnuli su prvi, bili su to ljudi s rasparanim grudima ili trbusima i jedan pogođen u vrat. Za samo pola dana podleglo je šest ranjenika. Nakon petnaest dana putovanja stigli su u Beludžistan, gdje su se ulogorili na jednom polju, a Rob je ranjenike smjestio u natkriven štagalj, otvoren sa svih sirana. Zamolio je Ferhada da ga najavi šahu, ali ovaj je to razmetljivo i naduveno odgađao. Na sreću, Karim je to čuo i odmah ga odveo u šahov šator. – Preostao mi je dvadeset jedan ranjenik. Ali svi bi oni neko vrijeme morali ležati nepokretni, inače će poumirati, Veličanstvo. – Ne mogu gubiti vrijeme zbog ranjenika – reče Ala, ne mogavši dočekati čas svoga trijumfalnog povratka u Isfahan. – Molio bih za vaše dopuštenje da ostanem ovdje s njima. Šah se zagledao u njega. – Ne mogu pustiti Karima da ostane s vama kao hakim. On se mora vratiti sa mnom. Rob kimnu. Ostavili su mu petnaest Indijaca i dvadeset sedam naoružanih vojnika za sve potrebe, kao i dva mahuta i onih pet ranjenih slonova, da se oporavljaju pod njegovim nadzorom. Karim je organizirao da se ostavi nekoliko vreća riže. Narednog je jutra u logoru zavladalo uobičajeno užurbano komešanje. Kad je vojska krenula i Rob napokon ostao sam sa svojim pacijentima i dodijeljenim mu vojnicima, iznenadna tišina koja je nastupila bila je istodobno dobrodošla i poražavajuća. Odmor je godio njegovim pacijentima; bili su pošteđeni sunca, prašine i neprekidnog truckanja na putu. Ipak je jedan od ranjenika umro već prvog dana, a drugi četvrtog; ali oni koji su uprli snage da prežive bili su žilavi ljudi i Robova odluka da se zaustave u Beludžistanu pružila im je priliku za to. Vojnici su se isprva opirali svojim dužnostima. Njihovi su drugovi uskoro imali biti u Isfahanu, okruženi sigurnošću i trijumfalnim klicanjem gomile, dok su oni i dalje bili u opasnosti i morali obavljati prljave poslove. Već druge noći dva su člana naoružane garde umakla i više se nisu pojavila. Nenaoružani Indijci nisu ni pokušavali pobjeći, a ni ostali pripadnici straže. Kao profesionalni vojnici, ubrzo su postali svjesni da već idući put bilo koji od njih može biti ranjen i bili su zahvalni hakimu koji je izložio svoj život da bi pomogao njihovim drugovima.

Rob je svakog jutra slao nekolicinu njih u lov i oni bi se redovito vraćali sa sitnom divljači, koja je bila spremana punjena ili pirjana s rižom dobivenom od Karima, i njegovi su se pacijenti oporavljali naočigled. Slonove je njegovao isto kao i ljude, redovito im mijenjao zavoje i ispirao rane vinom. Goleme su životinje mirno stajale dopuštajući mu da im nanosi bol, kao da su shvaćale da im time zapravo pomaže. Ranjenici su pokazivali istu strpljivost kao i životinje, čak i onda kad bi se rane tako zagnojile da je morao rezati šavove i rastvarati već donekle sraslo tkivo da bi iščistio gnoj i isprao ih vinom prije ponovnog zatvaranja. Primijetio je začuđujuću činjenicu: praktički svaka rana koju je obradio lijevanjem vrelog ulja upalila bi se, natekla i strašno zagnojila. Mnogi od tih pacijenata su umrli, dok su oni čije su rane bile obrađene nakon nestanka ulja bili pošteđeni gnojenja i preživjeli. Počeo je zapisivati svaki pojedini slučaj, zaključujući da već samo to zapažanje da je njegovom boravku u Indiji stanovit smisao. Ostao je gotovo bez vina, ali je iz iskustva s proizvodnjom Univerzalnog specifika znao da tamo gdje ima seljaka može doći i do zaliha pića i da će ih zasigurno moći nabaviti kad nastave put. Kada su najzad potkraj trećeg tjedna napustili štagalj, četiri njegova pacijenta bila su već dovoljno oporavljena da su mogli jahati. Dvanaest vojnika nije imalo nikakva tereta, pa su se mogli izmjenjivati s onima zaduženim za nosiljke, što je omogućavalo da se svi ljudi s vremena na vrijeme odmore. Čim mu se ukazala prilika, Rob skrene s Puta mirođija i povede ih sporednim putem. Na taj su način produžili putovanje za punih tjedan dana, zbog čega su vojnici gunđali, ali je time njegova mala karavana izbjegla put kojim je prolazila glavnina šahove vojske, posut mržnjom i glađu što su ih za sobom ostavljali nemilosrdni perzijski pljačkaši. Tri slona su još uvijek šepala, i oni nisu bili natovareni, a Rob je jahao na jednome čija je surla pretrpjela manje ozljede. Bio je sretan da se riješio Kučke i činilo mu se da više nikad neće poželjeti uzjahati devu. Za razliku od nje, široka slonova leđa pružala su udobnost i stabilnost, a usto i kraljevski pogled na svijet. Međutim, lagodnost putovanja ostavljala mu je vremena za razmišljanje i sjećanja na Mirdina bila su prisutna na svakom koraku, tako da su ga uobičajene zanimljivosti putovanja – iznenadan lepet krila bezbroj ptica koje su prhnule zrakom, zalazak sunca od kojega je usplamtjelo cijelo nebo, jedan od slonova koji je zagazivši na rub dubokog jarka koji se urušio poput djeteta sjeo na rub i odsklizao se na stražnjici, koje je doduše zamjećivao, ostavljale posve ravnodušnim. Isuse, razmišljao je. Ili Neizrecivi, ili Alahu, ma tko da si. Kako možeš dopustiti takav gubitak? Kraljevi vode u bitku obične ljude i od onih koji prežive većina su bezlični, neki čak nedvojbeno zli, razmišljao je s gorčinom. A Bog je ipak dopustio da bude rasječen onaj koji je imao osobine sveca i um kojem su se divili znanstvenici i zavidjeli mu. Mirdin bi bio proveo život isključivo služeći ljudima, liječeći ih i iscjeljujući njihove duše. Rob nije bio tako kosnut i potresen smrću sve od Barbirova pogreba, i u takvom je zamišljenom, malodušnom raspoloženju bio kad su stigli u Isfahan. Stigli su kasno popodne, tako da je grad bio isti kao onda kao ga je prvi put ugledao – bijele zgrade, plave sjenke, krovovi na kojima se zrcalio ružičasti odsjaj pješčanih brda. Odjahali su ravno u marestan, gdje je osamnaestoro ranjenika predano drugima na brigu.

Zatim su pošli do staja Kuće raja gdje se riješio odgovornosti za životinje, vojnike i robove. Obavivši to, zatraži svog smeđeg konja. Ferhad, novi zapovjednik garde, nalazio se u blizini i čuo njegov zahtjev te je naredio slugi da ne gubi vrijeme tražeći tog određenog konja u uskomešanom krdu. – Daj hakimu kakvo drugo grlo. – Kaf je rekao da će mi biti vraćen isti konj. – Ne mora se baš sve promijeniti, reče u sebi. – Kaf je mrtav. – To nema veze s tim. – Rob se nemalo začudi odlučnosti u vlastitom glasu i pogledu. Došao je iz pokolja od kojega mu se smučilo i sada je i sam čeznuo za sukobom, za nasiljem kao oduškom. – Želim istog konja. Ferhad je poznavao ljude i prepoznao izazov u hakimovu glasu. Sukobljavajući se s ovim zimmijem ne bi ništa dobio, a što-šta bi mogao izgubiti. On slegne ramenima i udalji se. Rob je jahao kraj konjušara, uzduž i poprijeko krda. Do trenutka kad je ugledao svog konja, već se bio postidio zbog ovakva ponašanja. Odvojili su ga od ostalih i osedlali ga dok se Ferhad nije motao uokolo, ne krijući prezir zbog toga što je zimmi bio spreman boriti se za ovako šugavu životinju. Ali smeđi konj se radosnim kasom zaputio kroz suton u Jahudiju. Načuvši da su se životinje uznemirile, Mary uze očev bodež i svjetiljku te otvori vrata između kuće i staje. Došao je kući. Bio je već skinuo sedlo s konja i upravo ga je smještao u staju. Okrene se i ona već pod slabom svjetlošću vidje da je znatno omršavio; bio je gotovo nalik onom suhonjavom, poludivljem dječaku kojega je upoznala u karavani Kerla Fritte. On joj priđe u tri koraka i zagrli je bez riječi, a onda mu ruka takne njezin ravan trbuh. – Je li sve dobro prošlo? Ona se uzdrhtalo osmjehne, jer je još bila iscrpljena. Da se vratio samo pet dana ranije bio bi čuo njene očajničke vriske. – Tvom je sinu trebalo dva dana da dođe na svijet. – Sin. On položi svoj golemi dlan na njezin obraz. Od njegova dodira preplavi je takvo olakšanje da je zadrhtala i umalo prosula ulje iz svjetiljke te i plamičak zadrhti. Dok ga nije bilo, prisilila se biti čvrsta i jaka. Ali bio je silan užitak ponovno se prepustiti nekome tko će je štititi, biti spreman da brine o njoj. Ona odloži bodež, uhvati ga za ruku i povede u kuću, gdje je spavalo dijete u košari obloženoj gunjem. Odjednom tog novodošlog čovjeka ugleda Robovim očima: sićušno crveno lice još natečeno od porođajnih napora s paperjem tamne kose po tjemenu. Osjeti odbojnost prema

tom biću koje se ispriječilo između njih, jer nije bila sigurna je li razočaran ili sretan. Kad je podigao pogled, njegovo je lice odražavalo mješavinu blaženstva i duboke patnje. – Kako je Fara? – Karim joj je došao reći. Bila sam uz nju sedam dana koliko traje šiv’a. Nakon toga se zajedno s djecom pridružila karavani za Maskat. Vjerujem da su, uz Božju pomoć, sada već među svojima. – Bit će ti teško bez nje. – Njoj će biti teže – izusti ona gorko. Dijete se oglasi tanjušnim iskričavim plačem. Rob ga podigne iz košare i pruži mu svoj mali prst koji mališan pohlepno prihvati. Mary je na sebi imala široku, sprijeda prorezanu haljinu, koju joj je sašila Fara. Ona je rastvori da bi oslobodila svoje nabrekle grudi i uzme dijete od Roba. Kad ga je počela dojiti Rob legne pored njih. Prislonio je glavu uz njezinu slobodnu dojku i ona osjeti da su mu se obrazi zalili suzama. Nikad nije vidjela da njezin otac ili bilo koji drugi muškarac plače. Njegovi grčeviti jecaji su je uplašili. – Mili moj, mužu moj – prošapće ona. Instinktivno pruži slobodnu ruku i nježno privuče njegovu glavu čvršće na svoju dojku sve dok i on nije obuhvatio ustima drugu bradavicu. Prihvatio ju je nježnije od svog sina, a kad je povukao iz nje i progutao, zahvati je duboko ganuće i silna nježnost i s humorom pomisli da je prvi put dio njezinog tijela ulazio u njega. Pri pomisli na Faru osjeti se krivom pred njom i zahvali Blaženoj Djevici što je njezinog muža sačuvala. Dva para usana na njenom tijelu, jedna majušne a druga velika i tako dobro znana, ispune je srsima topline. Je li to bila čarolija Blažene Djevice ili svetaca, ali njih su troje na trenutak postali jedno. Najzad se Rob uspravi i sjedne, a kad se nagnuo nad nju i poljubio je, ona osjeti okus vlastitog toplog obilja. – Nisam ja Rimljanin – polako izgovori.

KNJIGA ŠESTA HAKIM

GLAVA 61

SASTANAK utradan ujutro Rob je na danjem svjetlu stao proučavati svoje muško dijete i vidje da je lijepo, da ima zagasitoplave engleske oči, snažne ručice i stopala. Nježno je savijao i brojio prstić po prstić na ručicama i svinutim nožicama uživajući pri pogledu na malo tijelo. Bilo je to snažno dijete. Dijete je mirisalo poput tijeska za masline, jer ga je majka premazala maslinovim uljem. Uskoro je taj miris bivao sve manje ugodan i Rob presvuče dijete, prvi put nakon što je to činio za svoju braću i sestricu. Duboko u sebi još uvijek je čeznuo da jednog dana pronađe Williama Stewarta, Anne Mary i Jonathana Cartera. Zar ne bi bila prava radost da davno izgubljenim Coleovima pokaže njihova nećaka? On i Mary prepirali su se oko obrezivanja djeteta.

S

– Neće mu to nauditi. Ovdje je svaki muškarac obrezan, bio on musliman ili Židov. Za dijete je to jedan od najlakših načina da bude prihvaćeno. – Mene ne zanima da on bude lakše prihvaćen u Perziji – reče ona izmučeno. – Želim da ga prihvate kod kuće, u Engleskoj, tamo gdje muškarce ne prekrajaju, već ih puštaju da budu onakvi kakvima ih je stvorila priroda. On se na to nasmije, a ona zaplače. Stade je tješiti, ali čim mu se pružila prilika pohita na razgovor s Ibn Sinom. Knez liječnika toplo ga pozdravi, zahvaljujući Alahu što je preživio i iskreno žaleći za Mirdinom. Ibn Sina je vrlo pažljivo pratio Robovo izlaganje o liječenju i amputacijama što su ih izvodili u vrijeme dviju bitaka, a posebno ga je zanimalo Robovo zapažanje o efikasnosti dezinficiranja otvorenih rana vrućim uljem u odnosu na ispiranje vinom, oslanjajući se pri ispitivanju na znanstvene dokaze korisne za medicinu, a ne na Robovu rječitost. Iako su Robova zapažanja bila u posvemašnjoj suprotnosti s onim što je Ibn Sina preporučao i pisao, on nagovori Roba da opiše svoja zapažanja. – Tvoje bi nastupno predavanje u svojstvu liječnika trebalo biti upravo o liječenju rana vinom – reče na kraju, i Rob se složi sa svojim mentorom. Starac ga ozbiljno pogleda: – Želio bih da radiš sa mnom, Jišaju ben Benjamine. Kao moj asistent. O tome nikad nije ni sanjao. Želio je izjaviti knezu liječnika da je on došao u Isfahan iz tako udaljenih krajeva, prolazio kroz različite zemlje, kroz tako mnogo nevolja i teškoća – samo zato da bi dotaknuo rub Ibn Sinine halje. Umjesto svega toga samo se duboko pokloni: – Hakimbaši, silno bih to volio.

Mary se nije bunila kad joj je Rob priopćio novost. Dovoljno je dugo bila u Isfahanu da shvati kako njezin muž nikada ne bi odbio takvu čast, koja mu je osim bolje plaće donosila silan ugled među liječnicima kao suradniku čovjeka koji je bio poštovan poput poluboga, cijenjen više i od samog kralja. Kada Rob vidje da se zbog njega iskreno razveselila, uze je u naručje: – Doista ću te odvesti kući, Mary, obećajem ti. Ali ne još za neko vrijeme. Molim te da mi vjeruješ. Vjerovala mu je. Ali je i shvatila da se ona mora promijeniti ako ovdje ostanu živjeti duže vrijeme. Odlučila je učiniti ustupak običajima zemlje u kojoj živi. Preko volje, dala je svoj pristanak da se obavi obrezivanje djeteta. Rob se uputi po savjet primalji Nitki. – Dođite sa mnom – reče mu ona i povede ga dvije ulice dalje do reba Ašera Jakobia, mohela. – Dakle, imamo obrezivanje – reče mohel. – Majka... – Zamišljeno pogleda Nitku stisnutih očiju i počeše se po bradi. – Inovjerka. – Ne mora to biti pravi brit, sa svim molitvama – nestrpljivo će Nitka. Budući da je na sebe već bila preuzela ozbiljnu odgovornost pri rođenju dječačića inovjerca, nije joj bilo teško preuzeti i ulogu zagovornice. – Ako otac traži da mu dijete dobije Abrahamov pečat, obrezivanje je tada blagoslovljen čin, zar ne? – Da – složi se reb Ašer. – A vaš otac? Hoće li on držati dijete? – upita Roba. – Moj otac je umro. Reb Ašer uzdahne. – Hoće li biti prisutni ostali članovi obitelji? – Samo moja žena. Ovdje nemam nikog drugog od rodbine. Ja ću sam držati dijete. – Što se tiče male proslave – pažljivo će Nitka – to vas vjerojatno neće smetati. Biste li pristali da dođu moji sinovi Šmuel i Cofni. nekoliko susjeda... Rob kimne u znak pristanka. – Ja ću se za sve pobrinuti – reče Nitka. Sutradan ujutro ona i njezina dva kršna sina kamenoresca prvi su stigli u Robovu kuću. Hinda, prijeka prodavačica sa židovske tržnice, došla je sa svojim mužem Jichakom, židovskim učiteljem sijede brade i zanesenih očiju. Hinda se još uvijek mrštila, ali je ipak donijela pelene na poklon. Obućar Jakobi i njegova žena Naoma poklonili su vrč vina. Došao je i pekar Halevi, a njegova žena Judita podarila ih je dvjema velikim gibanicama. Dok je držao dječačića kojemu su razvezali pelene, Robu je gotovo promakao trenutak u kojem je reb Ašer odrezao kožicu na majušnom penisu. – Neka momčić raste u snazi duha i tijela i neka u životu čini dobra djela – izgovarao je mohel dok je dijete vrištalo. Susjedi podigoše kupice vina i nazdraviše. Rob je dječaka krstio židovskim imenom Mirdin ben Jišaj. Mary je sve to bilo mrsko. Sat kasnije, kada su svi pošli kućama i ona i Rob ostali sami s djetetom, Mary umoči prste u ječmenu sluz i dotakne čelo djeteta koje nije prestajalo plakati, zatim njegovu bradu, pa jednu i drugu ušku. – U ime Oca, Sina i Duha Svetoga, ja te krstim imenom Robert James Cole – izgovori ona razgovijetno, dajući mu ime po ocu i djedu. Nakon toga, kada su bili sami, svog je muža zvala samo Rob, a dijete je postalo Rob J.

Pozdrav velepoštovanom rebu Mulki Askariju, trgovcu bisera Maskota. Vaš pokojni sin Mirdin bio je moj prijatelj. Počivao u miru. Zajedno smo radili kao liječnici u Indiji, odakle sam donio ovih nekoliko stvari, koje Vam sada šaljem posredstvom ljubaznog reba Mošea ben Zavile, trgovca iz Kuma, čija će karavana danas krenuti s karavanom maslinova ulja put vašeg grada. Reb Moše će vam predali pergament na kojem je označena točna lokacija Mirdinova groba u selu Kausambi, kako biste jednog dana mogli prenijeti njegove kosti ako je to Vaša želja. Također Vam šaljem tefilin koji je svakodnevno omotao oko ruke, a za koji mi je rekao da ga je dobio od Vas kad je napunivši četrnaest godina pristupio minjanu. Usto još šaljem šahovsku ploču i figure uz koje smo Mirdin i ja proveli mnoge sretne sate. U Indiji nije imao drugih osobnih predmeta. Sahranjen je, naravno, u svom talitu. Molim se Gospodinu da nam pomogne da nekako podnesemo bol koja je njegovim gubitkom i Vama i nama pričinjena. Njegovim je odlaskom iz mog života iščezla svjetlost. Bio je najdivniji čovjek kojega sam sreo u životu. Znam da je Mirdin sa Svevišnjim i nadam se da ću jednog dana zavrijediti da ponovno budem s njim. Molim Vas da prenesete izraze moje odanosti i poštovanja njegovoj udovici i čvrstim mu sinovima i kažete im da je moja žena donijela na svijet zdravog sina, Mirdina ben Jišaja, te da im i ona šalje svoje najbolje želje. Neka vas Bog čuva i blagoslovi, Jišaj ben Benjamin, hakim. *** Al-Džuzdžani je godinama bio Ibn Sinin asistent. On je zasluženo stekao ugled vrsnog kirurga i postao najčuveniji od svih prijašnjih asistenata, premda su i oni bili sposobni, Hakim-baši je svoje asistente tjerao na naporan rad i za njih je to bilo poput produženja naukovanja, mogućnost za nastavak učenja. Rob je od samog početka radio znatno više od pukog praćenja Ibn Sine i dodavanja instrumenata, kao što često biva zadatak onih koji asistiraju velikim stručnjacima medicine. Ibn Sina je očekivao da se asistenti savjetuju s njim kada iskrsne neki problem ili kad je potrebno njegovo mišljenje, no u mladog je hakima imao dovoljno pouzdanja i od njega je očekivao samostalan rad. Za Roba je to bilo sretno razdoblje. Održao je predavanje u madrasi o postupku ispiranja otvorenih rana vinom. Bila je prisutna samo nekolicina slušača jer je tog jutra sa svojim predavanjem gostovao jedan liječnik iz al-Rayyia s predavanjem o fizičkoj ljubavi.

Perzijski liječnici uvijek hrle na predavanja na kojima se izlaže bilo koja tema iz seksualnosti. Za Roba je to bilo privlačno jer u Europi takva tema nije zadirala u liječničko područje. Uostalom, sam je pohađao mnoga takva predavanja pa ili stoga što je na tim predavanjima prilično naučio ili unatoč tome – njegov je bračni život bio vrlo uspješan. Mary se brzo oporavila nakon poroda. Pridržavali su se Ibn Sinine preporuke i upozorenja da se muž i žena moraju suzdržavati od spolnih odnosa šest tjedana po rođenju djeteta. Odredio je da rodilja maže genitalije maslinovim uljem i mješavinom meda i ječmene sluzi. Učinak je bio izuzetno dobar. Rok od šest tjedana čekanja činio im se beskonačnim, i kad je prošao Mary ga je primila s isto toliko žudnje s koliko ju je on obgrlio. Nekoliko tjedana kasnije počelo joj je nestajati mlijeko. To ju je silno uzbunilo, jer je do tada imala nepresušne količine mlijeka; znala mu je govoriti da kroz nju protječe velika rijeka, dovoljno velika da nahrani sve bebe svijeta. Ali bi sad kad bi djetetu pružala dojku osjećala oštar bolan pritisak u grudima. Bol bi ubrzo minula, no uslijedila je nova bol pri slušanju Rob J.-ova gladnog zavijanja. Uvidješe da im je potrebna dojilja. Rob se raspitivao kod primalja i uz njihovu pomoć pronašao snažnu, zdravu Armenku po imenu Priska, u koje je bilo više dovoljno mlijeka da nahrani svoju novorođenu djevojčicu i hakimova sina. Četiri puta dnevno Mary je odnosila dijete u kožarsku radnju Priskina muža Diknara i čekala da se Rob J. nasiše. Noću je Priska dolazila u kuću u Jahudiji i spavala u jednoj od soba s oba djeteta, dok su Rob i Mary nastojali što tiše voditi ljubav, a zatim se prepuštali užitku neometana sna. Mary je bila ispunjena radošću i sjala je od sreće. Procvala je nekim novim samopouzdanjem. Robu se ponekad činilo da se potpuno posvetila malom, kreštavom biću koje su zajedno stvorili, ali on ju je volio još više. U prvom tjednu mjeseca šabana, reb Moše ben Zavilina karavana ponovo je prolazila kroz Isfahan na putu za Kum i trgovac je Robu predao poklone reba Mulke Askarija i njegove snahe Fare. Fara je malom Mirdinu ben Jišaju poslala šest lanenih haljica koje je sašila s pažnjom i ljubavi. Mirdinov otac vratio je Robu šahovsku ploču i figure koji su pripadali njegovom pokojnom sinu. Bio je to posljednji put da je Mary oplakivala Faru. Kad je obrisala suze, Rob posloži Mirdinove figure na šahovsku ploču i stane je učiti igri. Od tada su često igrali šah. Nije mnogo očekivao od nje kao svog partnera u igri, jer bila je to ratnička igra, a ona je bila samo žena. Ipak, učila je vrlo brzo i kada god bi osvojila neku njegovu figuru popratila bi to klicanjem i pobjedničkim urlikom koji bi se mogli prije pripisati kakvom Seldžučkom pljačkašu. Vještina kojom je pokretala kraljevsku vojsku, iako neprimjerena ženi, nije ga posebno iznenadila, jer je već odavno spoznao da je Mary Cullen izuzetno stvorenje. Dolazak ramazana zatekao je Karima nepripremljenog. Bio je tako zagrezao u grijeh da su mu se bezuvjetna duhovna čistoća i ispovijedanje u vrijeme posta činili nedostižnim i prebolnim pri samoj pomisli na njih. Ni molitve ni post nisu mogli odagnati misli vezane uz Despinu i njegovu neiscrpnu čežnju za njom. Kako je Ibn Sina provodio gotovo svaku večer u nekoj od džamija, a post uvečer prekidao u društvu s mulama i učiteljima Kur’ana, ramazan je pružao potpunu sigurnost za susrete ljubavnika. Karim ju je posjećivao više no ikada.

U vrijeme ramazana Ala-šah je bio zaokupljen molitvama i obavljao razne dužnosti koje se od njega očekuju u tom razdoblju, pa je Karim napokon imao mogućnost da se vrati u marestan prvi put nakon niza mjeseci. Srećom po njega, upravo taj dan Ibn Sina nije bio u bolnici jer je obišao nekog bolesnika od dvorske svite koji je ležao u vrućici. Karim je bio spoznao okus krivnje; Ibn Sina je uvijek prema njemu bio pravedan i blagonaklon, ali on nije imao želje da vrijeme provodi s Despininim mužem. Posjet bolnici predstavljao je bolno razočaranje. Medicinsko ga je osoblje, kao i obično, slijedilo kroz prostorije bolnice – možda čak u većem broju nego prije, jer je legenda o njemu rasla. Međutim, Karim nije poznao ni jednog jedinog pacijenta; oni koje je on liječio prije, dok je radio u bolnici, već su bili umrli ili ozdravili. Iako je nekoć prolazio ovim prostorijama s osjećajem sigurnosti i samopouzdanja u svoje znanje, sad je primjećivao nervozu i nesigurnost pri postavljanju uobičajenih pitanja, nesiguran u ono što bi zapazio kod pacijenata koji su u nadležnosti drugih liječnika. Uspio se nekako izvući da sam od sebe ne učini budalu, ali prožimala ga je mučna spoznaja da će uskoro propasti sve njegove sposobnosti koje je mukotrpno stjecao cijeli niz godina – ako ne počne provoditi više vremena u stvarnoj liječničkoj praksi. Te godine Karim se nije natjecao u šateru. Nije trenirao i bio je teži no što trkač smije biti. Pratio je trku u Ala-šahovu društvu. Prvi dan bajrama osvanuo je još topliji od onoga kada je on bio pobjednikom pa je i trka bila znatno sporija. Kralj je objavio da će i ove godine osvojiti kal’at onaj koji ponovi Karimov pothvat i pretrči tih dvanaest krugova oko grada prije posljednje molitve, iako je bilo očito da nema nikoga tko bi pretrčao 126 rimskih milja po tako vrućem danu. Već u petom krugu vidjelo se da će se borba odvijati između dvojice trkača, al-Harata iz Hamadana i mladog vojnika po imenu Nafis Jurjis. Prošle su godine obojica prebrzo startala pa su iznemogli prije kraja trke. Da bi to ovog puta izbjegli, trčali su presporo. Karim je klicao bodreći Nafisa. Šahu je objasnio da to čini jer je Nafis zajedno s njim preživio napade Indijaca. Istini za volju, osim što mu je mladi vojnik bio drag, postojao je još jedan razlog zašto mu je bio sklon: nije želio da pobijedi al-Harat. Poznavao je al-Harata još dok je bio dječak u Hamadamu i Karim je i sada pri susretu s njim osjećao Hamadančev prezir prema dječaku kojega je tucao Zaki-Omar. Ali, pri kraju osmog kruga vidjelo se da Nafis posustaje i postalo je izvjesno da će trka pripasti al-Haratu. Bilo je kasno poslijepodne i vrućina je bila nesnosna; po al-Haratovoj izdržljivosti dalo se naslutiti da će izdržati do kraja trke i pobijediti. Karim i šah jahali su posljednji krug poprilično ispred trkača kako bi ga mogli sačekati na cilju i čestitati mu; Ala na svom bijelom, bijesnom pastuhu, a Karim na ponosnom arapskom sivcu koji je tresao izdignutom glavom. Duž staze kojom su jahali u Karimu stane rasti ponos, jer su gledaoci znali da će proći još mnogo vremena, ako ikada, dok se nađe trkač koji će u njegovom stilu pobijediti na šateru. Pozdravljali su ga radosnim klicanjem. Ala je sjao od zadovoljstva i Karim je znao da će al-Harata primiti s podcjenjivanjem, jer ovogodišnji je pobjednik trke samo običan seljak sitnoposjednik, a Karim će uskoro postati vezirom Perzije. Prolazeći kraj madrase, ugleda eunuha Vasifa na krovu bolnice, a kraj njega Despinu s velom na licu. Pri pogledu na nju Karimovo srce snažnije zakuca i on se osmjehnu. Bolje je da kraj nje prolazi ovako, na neprocjenjivo vrijednom konju, odjeven u svilu i lan, nego da

posrće pred njenim očima u smradu znoja i slijep od iscrpljenosti. Nedaleko od Despine stajala je žena bez vela na licu, nemirna zbog vrućine, koja je upravo skinula crni povez s kose i zatresla glavom kao da oponaša Karimova konja. Kosa joj se rasula po ramenima, duga i valovita. Predivno je sjala na suncu, prelijevajući se u boje zlata i rumenila. Karim začu šaha: – Je li to zimmijeva žena? Europljanka? – Da, Veličanstvo. Žena našeg prijatelja Jišaja ben Benjamina. – Mislio sam da to mora biti ona – reče Ala. Kralj je promatrao gologlavu ženu sve dok nisu projahali mimo nje. Više nije ništa pitao pa se Karim mogao upustiti u razgovor o indijskom kovaču Danu Vangalilu i o mačevima koje je izrađivao šahu u svojoj novoj kovačnici s visokom peći koja se nalazila iza staja Kuće raja.

GLAVA 62

PONUĐENA NAGRADA ob je dan redovito počinjao odlaskom u Kuću mira, djelomice zbog toga što je čudna mješavina židovske pjevane molitve i tihe kršćanske molitve za njega bila i ugoda i nadahnuće. Glavni je razlog, ipak, bio taj što je na neki čudan način njerova prisutnost u sinagogi bilo ispunjenje obveze koju je dugovao Mirdinu. Ipak nije mogao stupiti u Kuću Siona – Mirdinovu sinagogu. I premda su u Kući mira mudraci svakodnevno tumačili zakon i mada bi to bio pravi trenutak da zamoli nekog od njih da mu pomogne oko preostalih osamdeset devet zapovijedi koje nije proučio, nije imao srca da taj zadatak obavi bez Mirdina. Reče sebi da bi čak i pravom religioznom Židovu 524 zapovijedi, koliko ih je on do tada naučio, bilo posve dovoljno kao da zna i svih 613. Stoga skrene misli na druge stvari. Učitelj je pisao o svim temama. Dok je bio pripravnik, Rob je imao prilike čitati mnoge njegove radove iz medicine, ali sada je izučavao i druge Ibn Sinine radove i osjećao još više strahopoštovanja. Pisao je o glazbi, poeziji i astronomiji, metafizici i istočnjačkoj filozofiji. o filologiji i djelotvornom umu, komentare o svim Aristotelovim knjigama. Dok je bio zatvorenik u dvorcu Fardadžana, napisao je knjigu pod nazivom Vodič, sažimajući sve grane filozofije. Bio je tu čak i detaljni priručnik Rukovođenje i postupak s vojnicima, robovskim trupama i armijom, koji bi Robu bio dobro došao da ga je pročitao prije odlaska u Indiju gdje je radio kao ratni liječnik. Pisao je o matematici, i ljudskoj duši i o suštini ljudske tuge. I po tko zna koji put, pisao je o islamu, religiji koju mu je podario otac i koju je, unatoč znanosti koja je prožimala njegovo biće, mogao zdušno prihvatiti. Zbog svega toga bio je omiljen među ljudima. Vidjeli su da unatoč raskošnu imanju i svim blagodatima koje donosi kraljevski ka’lat, unatoč činjenici da su učeni i slavni ljudi iz cijelog svijeta dolazili dokučiti njegov um, unatoč činjenici da su se kraljevi natjecali u tome da ih knez liječnika prizna za svoje pokrovitelje – unatoč svemu tomu, gotovo poput najponiznijeg bijednika među svima njima, Ibn Sina je usmjerio pogled u nebo i uskliknuo:

R

La ilaha illa’llahu; Muhammadun rasulu-llahi. Nema boga do Boga; Muhamed je Poslanik Božji. Svakog jutra prije prve molitve gomila od nekoliko stotina ljudi okupljala se pred njegovom kućom. Knez liječnika iznosio je svoj molitveni ćilim i molio se sa svojim obožavateljima, a potom, kada je jahao prema marestanu, hodali su uz njegova konja i pjevali o Proroku i stihove iz Kur’ana.

Nekoliko večeri u tjednu u njegovoj su se kući okupljali učenici. Po običaju bi čitali tekstove iz medicine. Svakog tjedna, i to već četvrt stoljeća, al-Džuzdžani je naglas čitao dijelove Ibn Sininih knjiga, najčešće iz čuvene knjige Kanon. Potom bi uslijedila živahna rasprava, kombinacija zabave uz piće i razgovora o medicini, često gorljiva, ponekad vesela, ali uvijek s nekim novim svijetlim spoznajama. – Kako krv stiže u prste? – zdvojno bi zavapio al-Džuzdžani ponavljajući nečije pitanje. – Zar ste zaboravili da je Galen rekao da je srce pumpa koja pokreće krv? – Oho! – upao bi u riječ Ibn Sina. – Pa onda isto tako i vjetar pokreće jedrenjak. Ali, kako jedrenjak pronalazi put za Bahrain? Kada bi odlazio sa skupa, Rob bi često krajičkom oka opazio eunuha Vasifa kako prikriven stoji u sjeni blizu ulaza u južnu kulu. Jedne se večeri Rob neopazice udalji i pođe na livadu iza zidina Ibn Sinina imanja. Nije se iznenadio ugledavši privezanog Karimovog sivog arapskog pastuha, kako nestrpljivo trza glavom. Vraćajući se mjestu gdje je ostavio svoga konja, Rob je promatrao odaje na vrhu južne kule. Kroz rešetke prozora na kružnom kamenom zidu treperila je žuta svjetlost, i on se bez zavisti i žaljenja, prisjeti da je Despina voljela voditi ljubav uz šest upaljenih svijeća. Ibn Sina je uvodio Roba u tajne svojih spoznaja: – U nama se nalazi neko čudno biće: netko to naziva sviješću, netko dušom, i ona snažno utječe na naše tijelo i na naše zdravlje. Prvi put sam se o tome osvjedočio još kao mladić u Buhari kada sam se počeo zanimati za temu koja me je dovela do pisanja knjige Puls. Imao sam pacijenta, mladića moje dobi po imenu Ahmed; izgubio je apetit i mršavio. Njegov otac, bogati trgovac u gradu, bio je utučen i zaklinjao me da mu pomognem. – Pri prvom pregledu nisam uspio ništa pronaći. Međutim, kad sam se jednom duže zadržao kod Ahmeda, dogodila se čudna stvar. Dok smo prijateljski čavrljali o raznim gradovima u okolici Buhare, održao sam prste položene na arteriju njegova ručnog zgloba. Puls je bio umjeren i gotovo nizak dok nisam spomenuo selo Efsene, mjesto rdje sam rođen. U tom mu se trenu puls naglo ubrzao i uplašio sam se od silna drhtanja njegova zgloba. – Dobro sam poznavao selo, pa sam počeo nabrajati nazive ulica. Puls mu se na neko vrijeme smirivao, ali kada sam u nabrajanju spomenuo ulicu Jedanaestog imama, ponovilo se isto ono podrhtavanje kao čas prije. Nisam više pamtio imena obitelji koje su živjele u toj ulici ali sam kroz daljnja ispitivanja i poticanja došao do podatka da u toj ulici živi Ibn Raži, kotlar, da ima tri kćeri od kojih je najstarija, Ripka, vila ljepotica. Kad je Ahmed govorio o toj ženi, podrhtavanje njegova zgloba podsjetilo me na pticu. Razgovarao sam s njegovim ocem i rekao mu da Ahmedovo ozdravljenje vidim u braku s Ripkom. Obavljeno je vjenčanje i počeli su živjeti zajedno. Ubrzo nakon toga Ahmedu se vratio apetit. Kad sam ga posljenji puta sreo, bilo je to prije nekoliko rodina, vidio sam pred sobom krupna, zadovoljna čovjeka. Galen nam kaže da srce i arterije otkucavaju istim ritmom tako da se praćenjem jednog mjesta na tijelu može pratiti i sve ostalo. Činjenica je da spor i odmjeren puls znači dobro zdravlje. Ali nakon iskustva s Ahmedom otkrio sam da puls može poslužiti u određivanju pacijentova stanja uzbuđenosti ili smirenosti duha. Ispitivao sam to nebrojeno mnogo puta i dokazalo se da je puls glasnik koji nikad ne vara. I tako je Rob naučio da osim korištenja prirodnog dara kojim je u stanju ocijeniti nečiju vitalnost može nadzirati i puls kako bi prikupio podatke o zdravlju i raspoloženju pacijenta.

Postojalo je obilje mogućnosti za praksu. Bespomoćni ljudi hrpimice su opsjedali kneza liječnika, tražeći čudotvorni lijek. U bolnici su ih prihvaćali s jednakom pažnjom, bili bogati ili siromašni, iako je samo nekolicina njih imala tu sreću da budu Ibn Sinini i Robovi pacijenti. Većinu su uputili drugim liječnicima. Ibn Sina je obavljao liječničku praksu u šahovoj palači, brinući se o zdravlju najviših pripadnika dvora. Jednog je jutra Učitelj uputio Roba u Kuću raja, rekavši mu da Sidu, ženu indijskog kovača mačeva Dana Vangalila, muče grčevi u želucu. Rob je za prevodioca odabrao osobnog šahovog mahuta, Indijca po imenu Harša. Sida je bila pristala žena, okrugla lica, prosijede kose. Vangalilova obitelj bila je budističke vjere, tako da za njih nije važila zabrana orata, pa je Rob smio opipati njen trbuh bez bojazni da će ga prijaviti mulama. Nakon podrobnog ispitivanja, Rob je zaključio da glavni uzrok bolova leži u ishrani. Harša mu je rekao da ni kovačeva obitelj ni bilo tko od mahuta ne dobivaju dovoljnu količinu kima, curryja i papra – začina na koje su navikli cijeli svoj život i o kojem je ovisila njihova probava. Rob je sredio problem tako što je osobno nadzirao dostavu začina. Već je i ranije stekao uvažavanje nekih mahuta jer je njihovim slonovima liječio rane zadobivene u bitkama. Sad je pak stekao i zahvalnost Vangalilove obitelji. Jednom je prilikom poveo Mary i Roba Juniora u posjet kovačevoj ženi u nadi da će ih zbližiti zajednički problemi stranaca u Perziji. Ali nije se ponovio isti žar koji se stvorio pri prvom susretu Mary i Fare. Dvije su se žene nelagodno promatrale s usiljenom ljubaznošću. Mary se trudila da ne zuri napadno u crni kružić kum-kum koji je bio nacrtan posred Sidina čela. Rob više nije odvodio svoju obitelj u posjet Vangalilovima. Navraćao je k njima sam, jer je bio očaran onim što je Dan Vangalil izrađivao od čelika. Sablje koje je Ala naručivao od Dana nisu bile iste kao one za kraljeve. Bile su to sablje bez pečata, namijenjene vojnicima, koje su pohranjivali za predstojeće ratove u kojima bi nadmoćne zakrivljene, sablje mogle Perziji izboriti željenu prednost. – Za nekoliko će mu tjedana ponestati indijskog čelika– primijeti Harša. Dan je unatoč tome ponudio Robu bodež u znak zahvalnosti za ono što je učinio za njegovu obitelj i za mahute. Rob je sa žaljenjem odbio poklon; oružje je bilo predivno iskovano, ali nije želio više doći ni u kakvu vezu s ubijanjem ljudi. Ipak nije izdržao da ne otvori svoju torbu i pokaže Danu svoj skalpel, kirurške škare i dva noža što ih je koristio pri amputiranju. Jedan je nož imao savijenu oštricu i bio je tanak, a drugi velik i nazupčen, za rezanje kostiju. Dan se široko nasmije, pokazujući rupe u ustima gdje mu je nedostajalo mnogo zubi, i kimne u znak potvrde. Tjedan dana kasnije Dan mu je predao instrumente od čelika koje je ukrasio raznim ornamentima. Rob nikad nije vidio oštrije bridove nekog noža. Znao je da će mu poslužiti do kraja života. Bio je to doista kraljevski poklon i Rob je osjećao potrebu da se oduži, ali u tom je trenutku bio pretrpan poslom i obvezama pa nije dospio nešto smisliti na brzinu. Dan je uživao vidjevši Robovo oduševljenje. U nemogućnosti da kominiciraju riječima, dva se muškarca zagrle. Zajedno su podmzali predmete od čelika i svaki zasebno zamotali u meku krpu te ih Rob ponese u kožnatoj torbi. S osjećajem zadovoljstva odjaše iz Kuće raja, naiđe na grupu jahača koja se vraćala iz lova, s kraljem na čelu. U odeći za lov od grube tkanine, Ala je izgledao posve isto kao i onda kad ga je Rob prvi puta vidio, prije mnogo godina.

Rob pritegne uzde, zaustavi konja i malo se sagne u nadi da će proći kraj njega ne opazivši ga, ali samo trenutak kasnije približi mu se Ferhad. – On želi da nam pristupiš. – Zapovjednik kraljeve garde naglo okrene kljuse i Rob krene za njim jašući prema kralju. – Hej, zimmi. Jaši malo sa mnom. – Ala dade znak vojnicima koji su ga slijedili da odstupe. On i Rob nastave jahati prema palači. – Nisam nagradio tvoju odanost Perziji. Roba ta izjava iznenadi, jer mu se činilo da su sva priznanja i ograde za zasluge u borbi s Indijcima već daleka prošlost. Nekoliko je čelnika unaprijeđeno zbog hrabrosti u boju, a vojnici su dobili novčane ograde. Karim je bio javno obasipan šahovim pohvalama tako da su u uličnim prepričavanjima koristili njegovo ime za sve ono što je trebalo biti veličano i slavljeno. Rob je bio zadovoljan što su ga u tome preskočili, sretan što su bitke sad već bile povijest. – Namislio sam da te nadarim novim kal’atom. Želim ti dati veću kuću na prostranom terenu, posjed koji bi bio pogodan za kraljevsku razonodu. – Nije mi potreban kal’at, Veličanstvo. – Suhim je glasom zahvalio šahu na velikodušnosti. – Moje prisustvo u borbi bilo je samo skroman način da se odužim vašoj velikoj blagonaklonosti. – Bilo bi mnogo pametnije da se Rob svom monarhu obratio s više ljubavi i poniznosti, ali nije to mogao. U svakom slučaju, bilo je očito da Ala ne mari za njegovo objašnjenje. – Ništa zato, ti zaslužuješ nagradu. – Onda ću zamoliti svog šaha da me nagradi tako što će mi dopustiti da ostanem u maloj kući u Jahudiji, gdje udobno i sretno živim. Šah ga oštro pogleda. Na kraju samo izusti: – Napusti me, zimmi. – Podbode konja i pastuh poleti. Pratnja koja ga je slijedila na odstojanju pohita za njim. U trenutku kad su vojnici na konjima protutnjali kraj Roba u ušima su mu odzvanjali njihovi divlji krici. Rob zamišljeno okrenu konja i uputi se prema kući u želji da što prije pokaže Mary nove kirurške instrumente.

GLAVA 63

KLINIKA U IDADŽU e godine u Perziju je stigla rana i oštra zima. Jednog su jutra svi planinski vrhovi osvanuli zabijeljeni, a drugi je dan Isfahanom zapuhao žestok, ledeni vjetar vitlajući zrakom mješavinu soli i snijega. Na tržnicama su trgovci pokrivali robu krpama i uzdisali za proljećem. Omotani do gležnja u ovčju kožu kadabi, nahrupili su oko kotlara, grijali se uz žeravu i ogovarali kralja. Iako su se uglavnom zajedljivo podsmjehivali Alinu junaštvu, posljednji skandal ih je uozbiljio. Zbog danonoćnog šahovog opijanja i raskalašenosti, imam Mirza-abul Kandrase poslao je svog prijatelja i glavnog pouzdanika, mulu Musu Ibn Abbasa, da razgovara s kraljem i podsjeti ga da je žestoko piće i pijančevanje mrsko Alahu i zabranjeno Kur’anom. Do vremena kad je primio vezirova predstavnika, Ala je već satima pio. Smrknuto je slušao Musu. U trenutku kad je Musa, prenijevši prvo uobičajene poruke vladaru, počeo govoriti o piću opreznim, upozoravajućim tonom, šah siđe s prijestolja i uputi se prema muli. Mulu to zbuni, ali budući da nije znao kako se ponašati, nastavi pričati. Tada, nimalo ne promijenivši izraz lica, kralj poče polako slijevati vino na starčevu glavu, na opće zaprepaštenje svih prisutnih dvorjana, slugu i robova. Sve vrijeme dok je Musa govorio, on ga je posvuda zalijevao pićem: smočio mu bradu i odjeću, da bi ga, na kraju, mokrog i poniženog, otpravio Kandraseu. Za pobožne ljude Isfahana bio je to znak krajnje drskosti i naširoko se prepričavalo kao dokaz da se Kandraseovo vrijeme u službi vezira bliži kraju. Mule su se navikli za utjecaj i privilegije koje im je pružao Kandrase, pa su se sutradan u svim džamijama u gradu čula mračna i uznemirujuća proročanstva o budućnosti Perzije. Karim Harum pošao se posavjetovati s Ibn Sinom i Robom što da čini s Alom.

T

– Nije on takav. U stanju je biti najnesebičniji drug veseo i dopadljiv. Vidio si ga u Indiji, zimmi. Najhrabriji je od svih boraca, i iako ima ambicija da postane veliki šah nad šahovima to je stoga što želi što više postići za Perziju. Slušali su ga ne prozborivši riječi. – Nastojim ga odvratiti od pića – reče Karim. Činio se bespomoćnim u očima svog bivšeg učitelja i prijatelja. Ibn Sina uzdahne: – Za druge je najopasniji ujutro, kad se probudi bolestan od jučerašnjeg vina u sebi. Tada mu daj čaj od sene da pročisti otrove i odstrani glavobolju, a zatim mu uspi prah armenskog kamena u hranu, da mu otjera potištenost. Ali ništa ga neće zaštititi od njega samog. Dok pije, moraš biti podalje od njega, ako možeš. – Zabrinuto pogleda Karima. – Također pazi dok prolaziš gradom, jer svi te znaju kao šahova ljubimca, i općenito te drže za Kandraseova suparnika. Sada imaš moćne neprijatelje, kojima je u interesu da spriječe tvoj uspon.

Rob uhvati Karimov pogled. – Pripazi na to da vodiš besprijekoran život – reče mu značajno, jer će neprijatelji zaskočiti svaku tvoju slabu točku. Rob se na trenutak prisjeti samoprezira koji je osjećao kad je Učitelja učinio rogonjom. Poznavao je Karima, i znao da je unatoč njegovim ambicijama i ljubavi prema toj ženi Karim u osnovi dobar i Rob je mogao pretpostaviti koju sada nelagodu osjeća što vara Ibn Sinu. Karim kimne. Na odlasku potapše Roba po ruci i nasmiješi mu se. Rob mu uzvrati osmijehom: on nije mogao da mu ga ne uzvrati. Karim je još uvijek imao svoj neodoljivi šarm, mada više nije bio bezbrižan. Rob je na Karim ovu licu vidio veliku napetost i nemir i sažalio se nad prijateljem. *** Oči malog Roba promatrale su svijet bez straha. Počeo je lamatati ručicama i roditelji su se radovali trenutku kada je naučio piti iz šalice. Po savjetu Ibn Sine, Rob ga je nastojao hraniti kamiljim mlijekom jer je to, po Učiteljevim riječima, bila najzdravija hrana za dijete. Mlijeko je imalo jak miris i žućkaste mjehuriće od masnoće, no dječačić ga je lakomo pio. Priska ga više nije trebala dojiti. Rob je svakog jutra odlazio na armensku tržnicu po kamilje mlijeko koje su trgovci držali u kamenom vrću. Bivša dojilja, uvijek držeći u naručju jedno od svoje djece, svakog je jutra provirivala iz muževa dućana s kožom i gledala Roba kako kupuje mlijeko. – Gos’n zimmil Gos’n zimmil Kako je moj mali dečko? – dovikivala bi mu Priska i radosno se smiješila kad god bi je uvjeravao da je dijete dobro. Zbog oštra zraka mnogobrojni su se bolesnici obraćali liječnicima i žalili se na katar, bolove u kostima i upale zglobova. Plinije mlađi pisao je da se prehlada liječi tako da bolesnik mora poljubiti dlakavu mišju njušku, ali Ibn Sina je Plinija mlađeg proglasio neprikladnim za čitanje. Imao je svoj omiljeni lijek za bolesti dišnih organa i reumatske tegobe. Pažljivo je poučio Roba da pomiješa dva dirhama koja se moraju sastojati od dabrovice, isfahanske smole, smrdljive gume, čička, sjemena harmela, mediteranske smole, gume rutvice i bundevine koštice. Suhi sastojci se melju u prah, gume se preko noći namaču u nju, samelju i preliju toplim medom. Zatim se to pomiješa sa sastojcima u prahu i dobiva se pasta koja se pohranjuje u emajliranu posudu. – Doza je jedan miskal – reče Ibn Sina. – Sredstvo je djelotvorno, ako Bog tako želi. Rob se uputi do obora slonova gdje su mahuti kihali i kašljali, više nego neoprezno odjeveni za godišnje doba koje je u Indiji bilo tek blaga zima. Obilazio ih je tri dana zaredom i davao im fumariju, kadulju i Ibn Sininu pastu. Rezultati su bili tako neizvjesni da im je Rob u jednom času poželio dati Barbirov Univerzalni specifik. Slonovi nisu izgledali tako sjajno kao u bitkama; bili su navorani poput trošnih šatora, pokriveni gunjevima ne bi li ih ugrijali. Rob je stajao kraj Harše i promatrao Zia, šahova slona mužjaka koji se stiskao postrance. – Sirota moja djeca – blago će Harša. – Jednom davno, prije Bude ili Brahme ili Višna ili Šive, slonovi su bili silno moćni i moj narod im se klanjao. Sada su mnogo manji od

bogova, pa su stoga zarobljeni i prisiljeni izvršavati naše želje. Dok su ga gledali, Zi se tresao poput pruta i Rob odredi da se životinjama daju vjedra zagrijane pitke vode zbog održavanja unutrašnje topline. Harša je bio zdvojan. – Gonili smo ih na rad, i dobro su radili usprkos zimi. Međutim, Rob je u Kući znanja proučavao mnogo toga o slonovima. – Znaš li tko je bio Hanibal? – Ne – odgovori mahut. – Vojnik, veliki vojskovođa. – Velik kao Ala-šah? – U najmanju ruku isto tako velik, ali davno prije njega. Vodio je vojsku s trideset sedam slonova preko Alpa, visokih, surovih, strmih i snijegom pokrivenih planina a da nije izgubio ni jednu jedinu životinju. Ipak, oslabili su ih hladnoća i izloženost nevremenu. Kasnije, prelazeći manje planine, svi osim jednog slona su uginuli. Zašto? Nije odmarao životinje i nije ih držao u toplom. Harša kimnu s uvažavanjem. – Znaš li da te slijede, Hakime? Rob je bio zatečen. – Onaj tamo, koji se sunča. Opazi čovjeka koji je na sebe nabacio runo svog kadabijcu sjedeći leđima okrenut zidu kako bi se zaštitio od hladna vjetra. – Je si li siguran? – Da, hakime. I jučer sam ga vidio kako te slijedi. Čak i sada te drži na oku. – Kada budem odlazio, možeš li ga pratiti, ali razborito. Možda otkrijemo tko je on. Haršine oči zasjaše. – Da, hakime. Još istog dana, kasno poslijepodne, Harša dođe u Jahudiju i pokuca na Robova vrata. – Slijedio te je do kuće, hakime. Kada te tu napustio, slijedio sam ga do Džamije petka, oprezno, o častivi, bio sam nevidljiv. Ulazeći u mulinu kuću, na sebi je imao tkani kadabi, a nakon kratkog vremena izmilio je van u crnoj odjeći i uputio se u džamiju u vrijeme završne molitve. On je mula, hakime. Rob mu zamišljeno zahvali i Harša ode. Mulu su poslali Kandraseovi ljudi, bio je uvjeren u to. Nesumnjivo su slijedili Karima dok je išao na sastanak s Ibn Sinom i Robom, a potom motrili ne bi li utvrdili do koje mjere je Rob povezan s budućim vezirom. Možda su zaključili da je bezopasan, jer je sutradan pažljivo promatrao oko sebe i nije primijetio da ga itko slijedi. Tako je bilo i narednih dana. I dalje je bilo hladno, ali proljeće je nedvojbeno stizalo. Samo su još vrhovi purpurno sivih planina bili prekriveni snijegom, u vrtu su gole grane stabala marelice bile posute malim, tamnim pupovima, i uskoro će se izmamiti prvi listovi. Jednog su dana došla dva vojnika i odveli Roba u Kuću raja. U hladnoj dvorani gdje je

bilo prijestolje, stajala je grupica dvorjana, na čijim se pomodrjelim usnicama vidjelo da zebu. I Karim je bio među njima. Šah sjedne za stol smješten na podnim rešetkama iz kojih je strujio topli zrak. Nakon što je izveo ruje zamin i udaljio se od njega, šah mahne Robu u znak da mu se pridruži. Toplina koju je zadržavao teški stolujak na stolu pokazala se vrlo ugodnom za noge. Šahovska ploča već je bila postavljena i šah, ne prozborivši ni riječi, povuče prvi potez. – Oho, zimmi, postao si gladni mačak – primijeti šah nakon kratka vremena. Bila je to istina; Rob je naučio napadati. Dok je igrao, šah se mrštio i usredotočio se na ploču. Rob iskoristi dva slona da mu pokvari račune i začas se dočepa deve, konja i konjanika i triju pješaka. Promatrači su u potpunoj tišini, bez daha, slijedili igru. Nedvojbeno su neki od njih bili prestravljeni, a neki oduševljeni činjenicom da se jedan europski nevjernik zasad pokazao boljim od šaha. U trenutku kad je Rob sebe zamišljao gospodarom situacije i sjajnim igračem, Ala odluči žrtvovati neke svoje figure i uvući neprijatelja u stupicu. Koristio je dva slona spretnije no Hanibal svojih trideset sedam, sve dok nisu nestali svi Robovi slonovi i jahači. Rob je i dalje igrao nepopustljivo, prizivajući se na umješnost koju mu je Mirdin podario. Do konačnog poraza prošlo je prilično mnogo vremena, a to je svakako bilo pohvalno za Roba. Kada je igra okončana, dvorjani su pljeskali kraljevoj pobjedi i Ala ne prikrije izraz zadovoljstva. Šah s prsta skine teški prsten od masivna zlata i položi ga na dlan Robove desne ruke. – A sada o kal’atu koji ti upravo dodjeljujem. Imat ćeš dovoljno veliku kuću za kraljevske razonode. Uključujući harem. I Mary u haremu. Plemići su bez riječi gledali i slušali. – Nosit ću ovaj prsten s ponosom i zahvalnošću. A što se tiče kal’ata, posve sam zadovoljan onim što mi je Vaše visočanstvo velikodušno darovalo i ostat ću u svojoj kući. Glas mu je odavao poštovanje, ali bio je preodlučan. Rob nije dovoljno brzo spustio pogled prema zemlji u znak poniznosti. Svi prisutni čuli su riječi koje je zimmi izgovorio. Već sljedećeg jutra glasine o tome stigle su do Ibn Sine. Nije knez liječnika uzalud dvaput bio vezir. Na dvoru je imao ljude koji su ga o svemu obavještavali. Čak i posluga iz Kuće raja. Iz nekoliko je različitih izvora saznao kakvu je glupost učinio njegov asistent zimmi. Kao i uvijek kad bi iskrsla neka kriza, Ibn Sina je sjeo i razmišljao. Znao je da je njegov položaj u Alinom glavnom gradu rezultat kraljevskog ponosa. Za šaha je to bila mogućnost da se pokaže preč bagdadskim kalifima kao monarh kulture i pokrovitelj znanosti. Ali Ibn Sina je također bio svjestan da je njegov utjecaj ograničen i da izravna molba ne bi spasila Jišaja ben Benjamina. Cijelog svog života Ala je sanjao o tome da bude jedan od najvećih šahova, kralj besmrtna imena. Sada se priprema za rat koji će mu donijeti ili vječni spomen ili zaborav. Zato je bilo nemoguće u ovom trenutku dopustiti bilo kome da se usprotivi njegovoj volji.

Ibn Sina je znao da će kralj dati ubiti Jišaja ben Benjamina. Možda je već nepoznatim napadačima izdao naređenje da slijede mladog hakima, a možda će narediti vojnicima da ga uhite, muče iosude pred islamskim sudom. Ala je bio politički vrlo spretan i mogao bi pogubiti zimmija na način koji mu najviše odgovara. Ibn Sina je godinama proučavao šaha i poznavao mu je ćud. Ibn Sina je znao što mu je činiti. Toga je jutra sazvao u marestanu svoje osoblje. – Do nas su doprli glasovi da u gradu Idadžu ima priličan broj vrlo bolesnih ljudi koji nisu sposobni putovati k nama u bolnicu – reče on, a bilo je to istina. – Stoga – obrati se Jišaju ben Benjaminu – moraš odjahati do Idadža i osnovati privremenu kliniku za liječenje tih ljudi. – Kasnije su se dogovorili koje trave i lijekove valja ponijeti na tovarnom magarcu, o lijekovima koji se mogu naći u Idadžu i porazgovarali o povijesti bolesti izvjesnih bolesnika o čijim su bolestima imali podatke. Jišaj se pozdravi i uputi bez okolišanja u Idadž. Sljedećeg se popodneva Učitelj sam uputi u Jahudiju i dojaše tik do kuće svog asistenta. Žena otvori vrata držeći dijete u naručju. Ugledavši kneza liječnika gdje stoji na pragu kuće, iznenadi se i zbuni. No začas se pribere i uvede ga u kuću s odmjerenom ljubaznošću. Stan je bio jednostavan, ali uredan, a sagovi na zemljanom podu i razne stvarčice po zidovima činili su ga vrlo ugodnim prostorom. Brzinom vrijednom hvale, stavi preda nj zemljani tanjur pun kolačića od slatkih sjemenki i šerbet od ružine vodice s okusom kardamona. Nije imao na umu njeno nepoznavanje jezika. Pokuša s njom razgovarati, no u trenu mu posta jasno da ona zna samo nekoliko perzijskih riječi. Htio je govoriti opširno i uvjerljivo; želio joj je reći da kada je u početku priznao umne vrijednosti njezina muža i njegove izvanredne instinkte, žudio je da mladi, snažan stranac bude uz njega, isto kao kad siromah žudi za blagom ili kad muškarac silno želi ženu. Htio je Europljanina uvesti u medicinu jer mu je bilo jasno da je Bog Jišaju ben Benjaminu odredio da bude iscjelitelj. – On će zablistati u punom sjaju. Približava se čas kad će to postići, ali, još je prerano, nije još dovoljno daleko stigao. Svi kraljevi su ludi. Nekome tko ima apsolutnu moć podjednako je lako oduzeti nečiji život kao darovati mu kal’at. Ali, da sada odmaglite, bila bi to hirovitost koja se ne bi iskupila do kraja života, jer, on je stigao tako daleko, usudio se tako mnogo toga učiniti. Znam da nije Židov. Žena je sjedila i držala dijete, gledajući Ibn Sinu u sve većoj napetosti. Bezuspješno je pokušao govoriti hebrejski, potom turski i arapski, sve to naizmjence. Iako je bio filolog i jezičar, znao je samo nekoliko europskih jezika, a učio ih je isključivo za potrebe znanosti. Obrati joj se na grčkom, ali mu ne uzvrati. A onda pokuša s latinskim i opazi kako polako miče glavom. Oči joj zasjale. – Rez te venire ad se vult. Si non, maritus necabitur. Ponovio je: Kralj želi da pođeš k njemu. Ako to ne učiniš, pogubit će ti muža. – Quid dicas ? Što kažeš? – upita ona. On vrlo polako ponovi iste riječi.

Dijete joj se otimalo u rukama, ali žena ne obrati pažnju na njega. Buljila je u Ibn Sinu, a rumenilo joj iščezne s lica. Bilo je to lice kao od kamena, ali Ibn Sina vidje da sadrži u sebi izraz koji ranije nije primijetio. Starac je razumijevao ljude, i tog dana prvi put osjeti da njegova tjeskoba popušta. U ovoj je ženi vidio snagu. On će sve dogovoriti, a ona će učiniti ono što bude potrebno. Sluge su po nju došle sa zatvorenom nosiljkom. Nije znala što da učini s Robom J.-om pa ga povede sa sobom: bilo je to sretno rješenje jer je u haremu Kuće raja nekoliko žena prihvatilo dijete. Odveli su je do kupatila, koje li sramote! Rob joj je pričao da je muslimankama bila religiozna dužnost svakih deset dana odstraniti stidne dlačice mješavinom ljepka i arsena. Slično tomu, brijale su i čupale dlake ispod pazuha: udate žene jednom tjedno, udovice svaka dva tjedna, djevice jednom mjesečno. Žene koje su je vidjele u kupatilu, onako maljavu, buljile su u nju s gnušanjem. Nakon što su je oprale, donijele su tri poslužavnika s raznim mirisima i bojama za šminkanje, no ona uze samo malo mirisa. Odveli su je u jednu sobu i naložili da čeka. U sobi je bio samo ležaj, jastuci, vuneni pokrivači i zatvoren ormarić na kojem je stajao umivaonik s vodom. Negdje u blizini čula se svirka. Bilo joj je hladno. Čekanje se oteglo, i ona dohvati pokrivač i omota se. Konačno se pojavi Ala. Bila je prestravljena, a on se nasmije vidjevši je kako stoji umotana u pokrivač. Prstom joj dade znak da zbaci pokrivač, a onda joj nestrpljivim pokretom ruke naredi da skine odjeću. Znala je da je mršava u usporedbi s većinom istočnjačkih žena, a Perzijanke su se potrudile da joj kažu kako su njene pjege Alahova kazna jer ne nosi veo. On joj dotakne gustu riđu kosu i privuče pramen pod nos. Nije namirisala kosu i to ga ozlovolji. Mary u jednom trenu odluta u mislima do svog djeteta. Kada Rob J. naraste, hoće li se sjećati da ga je dovela ovamo? Hoće li se sjetiti usklika radosti i nježnog dodira žena koje ga sada čuvaju? Njihovih lica koja se nadvijaju nad njim? Njihovih ruku koje ga miluju? Kraljeva je ruka još uvijek bila na njezinoj glavi. Govorio je perzijski, da li samome sebi ili njoj, nije bila sigurna. Nije se usudila čak ni zatresti glavom u znak da ga ne razumije, a još manje pokazati gestom svoje negodovanje. Proučavao je dijelove njena tijela. Najviše ga je privlačila kosa. – K’na? Razumjela je tu jednu jedinu riječ i stane ga uvjeravati da boja njezine kose nije od kane, na jeziku koji on, naravno, nije razumio. Blago joj izvuče nekoliko vlasi i namoči ih u vodi da se uvjeri puštaju li boju. Tren kasnije, skine pamučnu halju, jedini komad odjeće koji je imao na sebi. Ramena su mu bila mišićava, a struk zaobljen, s isturenim, dlakavim trbuhom. Cijelo mu je tijelo bilo obraslo dlakama. Penis mu je bio tamniji i manji od Robovog. U zatvorenoj nosiljci na putu do palače u glavi su joj se vrtjele dvije priče. U jednoj, ona je plakala i objašnjavala da je Isus zabranio kršćankama da tjelesno zgriješe izvan braka, i on se, kao u vjerskoj bajci, sažali nad njom i velikodušno je pošalje kući. U drugoj priči,

budući da je na to bila primorana kako bi spasila muža, imala je punu slobodu da uživa u najrazbludnijim strastima u životu, u obljubi nadnaravnog ljubavnika koji je, iako može pribaviti najljepše žene Perzije, odabrao baš nju. Stvarnost je bila drugačija od zamišljenih priča. Proučavao joj je grudi, dodirivao bradavice koje su vjerojatno bile drugačije od onih na koje je navikao. Grudi su joj se ukrutile od hladnoće, ali nisu dugo zadržale njegovu pažnju. Gurne je na ležaj i ona tiho prizva svoju imenjakinju, Majku Božju, u pomoć. Za njega je ona bila nepristupačna spremnica, a zbog straha i srdžbe prema čovjeku koji samo što nije naložio smrt njezinog muža, bila je stisnuta i suha. Ni traga od dragog milovanja kojim ju je Rob uzbuđivao i znao usplamtiti. Umjesto okomita pruta, Alin organ mlitavo je i s teškoćom stao prodirati u nju, pri čemu ju je on razdraženo zalijevao maslinovim uljem. Na posljetku klizne u nju. Ležala je zatvorenih očiju. Nju su okupali, no primijeti da njega nisu. Nije bio krepak, činilo se da se gotovo dosađuje, gunđajući dok se pomicao u njoj. Na koncu je ipak posve malo zadrhtao, vrlo neprimjereno jednom kralju, moćnom čovjeku, i odvratno zastenjao. Tada se kralj nad kraljevima izvuče iz nje, s ostacima ulja na penisu, i odšeće iz sobe bez riječi i bez pogleda. Ležala je s osjećajem teška poniženja ne znajući što da čini. Neće si dopustiti da plače. Napokon su žene došle po nju i odvele je do sina. Na brzinu se obukla i zgrabila Roba J.-a. Na odlasku su joj žene dale pletenu mrežu punu dinja i smjestile je u zatvorenu nosiljku. Kad su stigli do kuće, pomisli kako će ostaviti dinje na cesti. Trenutak kasnije učini joj se jednostavnijim da ih ponese u kuću i pusti sluge da odu s nosiljkom. Dinje su na tržnici bile loše jer su ih po zimi pohranjivali u špilje, pa je većina bila meka i pokvarena. Ove su bile u odličnom stanju i savršeno zrele. Dočekat će Roba kad se vrati iz misije u Idadžu jer se pokazalo da su neobično dobra okusa.

GLAVA 64

BEDUINKA eobično je ući u marestan, to hladno, sveto mjesto koje vonja po bolesti i oporim mirisima lijekova, u kojem se čuju zapomaganja, krikovi, stenjanje, zborna bolnička pjesma. Robu je još uvijek ostajao dah, srce mu je još uvijek ubrzano kucalo kad bi ulazio, a za njim bi se učas stvorio rep pripravnika koji su ga pratili u stopu kao što guščići prate mamu gusku. Oni prate njega, koji je još nedavno tapkao za drugima. Posla je bilo preko glave. Prvo je trebao zastati i dopustiti pripravniku da pročita povijest bolesti; potom prilaziti ležajima i razgovarati s bolesnicima, pregledavati ih, ispitivati, opipavati, njušiti bolest kao što lisica njuši dok traži jaja. Pokušati nadmudriti đavoljeg crnog viteza. Opširno raspravljati s grupom studenata o bolesnima i ozlijeđenima, slušati često beskorisna i smiješna mišljenja, no ponekad čak začudno pametna. Za pripravnike je to bilo učenje, za Roba način da prikupi različita mišljenja i stavi ih na kritičko razmatranje analizirajući predložene postupke i način liječenja; zatim slijedi odbacivanje nekih rješenja, novi prijedlozi i nove analize, tako da je ponekad dolazio do konačnih zaključaka onim putem kojim možda ne bi sam krenuo. Ibn Sina ga je poticao da drži predavanja. To je i činio i predavaonica je uvijek bila puna. Ipak, pred slušačima se nikad nije osjećao opušteno i preznojavao se dok je izlagao temu koju je prethodno temeljito obradio iz knjiga. Bio je svjestan da je njegov izgled ostavljao drugačiji dojam od ostalih predavača; bio je krupniji od svih, iskrivljena nosa, pa čak i sad kad je već tečno govorio jezik, bio je svjestan mnogih krivih naglasaka svojstvenih strancu. Ibn Sina je od njega zahtijevao i da piše, pa se okušao u kratkom tekstu o liječenju rana vinom. Kasnije je na tu temu napisao složeniji prikaz, ali se nije radovao trenutku kad ga je okončao, prepisao i predao u biblioteku marestana. Znao je da mora proći kroz razdoblje učenja i stjecanja vještina, i sve ono što je činio bilo je upravo takvo iskustvo. Međutim, Mirdin je bio u zabludi: Rob nije želio biti toliko svestran. Nije se htio povoditi za Ibn Sinom. Nije imao ambicija postati filozof ni učitelj ni teolog, nije želio pisati i održavati molitve. Pravi je izazov za njega bio svaki put kad bi prihvatio bolesnikovu ruku, osjetio strujanje i istu onu čaroliju koju je osjetio kad je imao devet godina.

N

Jednog jutra je neki beduin izdaleka doveo svoju kćer koja se zvala Sitara. Bila je vrlo bolesna; imala je mučnine i povraćanja i žalila se na nesnosnu bol u donjem desnom dijelu otvrdnula trbuha. Rob je znao o čemu se radi, ali nije imao pojma kako da liječi tu bolest na desnoj strani trbuha. Djevojka je ječala i jedva uspijevala odgovoriti na njegova opširna pitanja. Morao je nekako doći do pokazatelja koji će ga uputiti kako da pravilno postupi.

Dao joj je sredstva za čišćenje, stavljao tople i hladne obloge i još iste večeri ispričao svojoj ženi slučaj mlade beduinke. Zamolio je Mary da se moli za nju. Mary se rastuži pri pomisli da jedna mlada djevojka boluje isto kao i James Geikie Cullen. U misli joj se vrati spoznaja da njen otac leži u grobu koji ne posjećuju, na Ahmedovom vadiju kraj Hamadana. Sutradan ujutro Rob je beduinki pustio krv i dao lijekove i trave, no sve to nije donosilo nikakvo poboljšanje. Promatrao je kako je iscrpljuje vrućica, kako joj oči postaju staklaste i kako vene poput lista poslije mraza. Treći je dan umrla. S osjećajem bespomoćne boli, potanko si je razlagao podatke o njezinu kratkom životu. Uvijek je bila zdrava, dok nisu počeli uzastopni napadaji bolova od kojih je umrla. Dvanaestogodišnja djevica koja je već postala žena dobivši mjesečno pranje, a sada... Što bi to moglo biti zajedničko u bolesti malog dječaka, mlade djevojke i njegovog sredovječnog tasta? Rob to nije mogao dovesti u vezu. Jedno je bilo očito i svo troje umrli su od iste bolesti. Jaz između Ale i njegova vezira imama Kandrasea postao je očitiji u javnosti prilikom kraljevog uobičajenog primanja puka. Imam je sjedio na manjoj kraljevskoj stolici s Aline desne strane, kao što je bio običaj, ali obraćao se šahu s takvom ledenom učtivošću da je svima prisutnima to bila jasna poruka. Te je večeri Rob sjedio u Ibn Sininom domu i igrali su šahovu igru. Nalikovalo je to više na poduku nego na nadmetanje, kao kada odrastao čovjek igra s djetetom. Doimalo se kao da je Ibn Sina dokraja smislio tijek cijele igre. Pomicao je figure bez oklijevanja. Rob ga nije uspijevao zarobiti pa mu je preostalo da isplanira prodor na drugu stranu ploče, i ta je dalekovidnost ubrzo postala njegova vlastita strategija. – Grupice ljudi okupljaju se po ulicama i na trgovima i šapuću – reče Rob. – Zabrinuti su i uznemireni jer su Alahovi svećenici došli u sukob s vladarom iz Kuće raja. Boje se da će ta svađa uništiti svijet. – Ibn Sina pokupi kulu s jahačem. – Proći će to. Uvijek prođe, i oni koji su blagoslovljeni, ti će preživjeti. Neko su vrijeme igrali bez riječi, a onda Rob ispriča Ibn Sini o smrti beduinke, nabrajajući simptome i opisujući druga dva slučaja trbušne bolesti koja su ga progonila. – I moja se majka zvala Sitara – uzdahne Ibn Sina. Nije znao objasniti djevojčinu smrt. – Ima mnogo odgovora koji nam nisu dati. – I neće nam ih nitko dati ako ih sami ne potražimo – polako će Rob. Ibn Sina slegne ramenima i odluči promijeniti temu razgovora. Ispriča mu što zna o pohodu kraljevih ljudi u Indiju. Ovaj put to nisu ratničke nakane, već šahov trgovački potez. U želji da ojača opremljenost vojske, šah želi kupiti indijski čelik ili rudu koja bi se topila u Isfahanu, jer je Danu Vangalilu ponestalo čelika za plave namreškano lijevane sablje koje je šah tako visoko cijenio. – Naredio im je da se ne vraćaju bez pune karavane rudače ili tvrdog čelika, pa makar morali po to do kraja Puta svile. – Gje je kraj Putu svile? – To je Chung-Kuo. Ogromna zemlja.

– A iza toga? Ibn Sina samo slegnu: – Voda. – Putujući su mi trgovci rekli da je svijet ravan i da je okružen vatrom. Čovjek može putovati samo tako daleko dok ne stigne do mjesta gdje se upada u vatru, to jest pakao. – Putnici govore gluposti – prijekorno će Ibn Sina. – To nije istina. Čitao sam da postoji nenaseljeni svijet, sav u soli i pijesku, poput Dašti-Kavira. Također piše da veliki dio svijeta sačinjava led. – Radoznalo pogleda u Roba. – Što se nalazi iza tvoje zemlje? – Britanija je otok. Iza nje je more, a onda Danska, zemlja vikinga odakle je naš kralj. Iza toga, kažu da je ledena zemlja. – A kad bi se išlo sjeverno od Perzije, još iza Gaznija, tamo je zemlja Rusa, a iza nje je ledena zemlja. Da, mislim kako je istina da je velik dio svijeta pokriven ledom – reče Ibn Sina. – Ali na rubovima zemlje nema nikakvog pakla, jer pametni ljudi znaju da je zemlja okrugla poput šljive. Putovao si morem, zar ne? Kada bi u daljini ugledao brod koji ti se približava, prvo što bi vidio je vrh jarbola, pa sve više i više od broda, jer on se kreće i približava po zaobljenoj površini zemlje, kao da izranja iz mora. U igri je potukao Roba tako što mu je konja uhvatio u stupicu, sve vrijeme posve odsutan u mislima, a potom je pozvao poslugu da ih posluže vinom, šerbetom i zdjelom pistacija. – Zar se ne sjećaš astronoma Ptolemeja? Rob se nasmiješi; pročitao je o astronomiji samo onoliko koliko je bilo potrebno da zadovolji zahtjevima madrase. – Stari Grk koji je pisao u Egiptu – reče. – Baš tako. Pisao je da je zemlja okrugla. Ona je centar svemira. Oko nje kruže sunce i mjesec, oni čine dan i noć. – Ta lopta svijeta s površinama mora i kopna, planinama i rijekama, šumama i pustinjama, ledenim površinama... je li šuplja ili ispunjena? Ako je ispunjena, što je u njezinoj unutrašnjosti? Starac se nasmiješi i slegne ramenima, vidljivo uživajući u temi. – Ne možemo to znati. Zemlja je, kao što znaš, ogromna za svakoga tko je jahao ili pješačio njenim prostranstvima. A mi smo samo mali ljudi koji ne mogu proniknuti dovoljno duboko da bi odgovorili na takvo pitanje. – A da možete zaviriti u središte zemlje biste li to učinili? – Svakako. – A unutar ljudskog tijela, tamo možete zaviriti, pa ipak to ne činite. S Ibn Sinina lica začas iščezne osmijeh. – Čovječanstvo je u uskoj vezi s divljaštvom, i mora se živjeli po nekim pravilima. Kad ne bi bilo tako, popustili bismo vlastitoj životinjskoj ćudi i izumrli. Jedno od naših pravila zabranjuje nam da unakazimo mrtve koje će jednog dana Prorok osloboditi iz njihovih grobova. – Zašto ljudi pate od trbušnih bolesti? Ibn Sina slegne. – Otvori trbuh svinje i proučavaj zavrzlamu. Organi svinje isti su kao i

ljudski organi. – Sigurni ste u to, Učitelju? – Da. Tako je napisano još od vremena Galena. I njegovi grčki zemljaci nisu mu dopustili da reže ljudsko tijelo. Židovi i kršćani imaju slične zabrane. Svi ljudi podjednako ne žele seciranje čovjeka. – Ibn Sina ga blago pogleda. – Mnogo si toga prebrodio da bi postao liječnik. No, liječničku praksu moraš stjecati po pravilima religije i općoj volji ljudi. Ako ne budeš tako činio, njihova će te moć uništiti. Rob je jahao prema kući zureći u nebo dok mu zvijezde ne počeše titrati pred očima. Shvatio je da Ibn Sina nije polubog. Knez liječnika naprosto je bio stari učenjak, zarobljen između medicine i vjere u kojoj je bio pobožno odgojen. Rob je još više volio starca zbog njegovih ljudskih ograničenja, ali osjećao se nekako prevarenim, poput malog dečka koji je uvidio slabosti svog oca. Kad je stigao do Jahudije, Mary i dijete su spavali pa se pažljivo i tiho svuče i legne, razmišljajući što bi moglo biti uzrokom trbušnih bolesti. Usred noći Mary se naglo probudi i potrči van; pozlilo joj je i počne povraćati. Pođe za njom; opsjednut bolešću njezina oca, znao je da je povraćanje njen prvi znak. Nakon što se vratila u kuću, pregledao ju je unatoč njenu protivljenju, ali trbuh je bio mekan i nije imala vrućicu. Vratili su se u krevet. – Robe! – bolno ga zazva nakon dužeg vremena. Onda još jednom: – Robe moj! – potresan krik dolazio je iz dubine duše, kao u noćnoj mori. – Tiho, inače ćeš ga probuditi – prošapta on. Iznenadio se jer nije bio navikao da je muče ružni snovi. Pomiluje je po glavi i stane tješiti, a ona ga povuče k sebi snagom očajnika. – Ovdje sam, Mary. Ovdje sam. O, ljubavi moja. – Govorio joj je mile, tihe riječi, izraze nježnosti na engleskom, perzijskom i hebrejskom jeziku, sve dok se nije smirila. Još jednom, nakon kraćeg vremena, opet se trgnula, no onda mu dotakne lice, uzdahne i obgrli mu glavu rukama. Rob nasloni obraze na ženine pune grudi i ostane tako dok blago, polagano kucanje njezina srca ne povuče i njega u san.

GLAVA 65

KARIM ako je proljeće stizalo u Isfahan, sve toplije sunce izmamilo je blijedo zelene mladice iz zemlje. Ptice su munjevito prolijetale zrakom, noseći u kljunu slamke i grančice za gnijezda, a potoci su bujali od snijega što se otapao i bučno se slijevali u Rijeku života koja je hučala i rasla. Bilo je to kao da je Rob u svoje ruke uzeo ruke zemlje i osjetio bezgraničnu vitalnost prirode. Jedan od dokaza sveopće plodnosti bilo je i Maryno bujanje. Mučnina se nastavila i pogoršavala pa ovaj put nisu trebali Faru da im kaže da je Mary trudna. On je bio oduševljen, ali Mary je bila mrzovoljna. Mnogo je lakše zapadala u razdražljivost nego prije. On je više nego ikad provodio vrijeme sa sinom. Malo lice je zablistalo kad bi ga ugledalo; dijete je gukalo i koprcalo se kao zvrk. Rob ga je s radošću učio da navlači svog tatu. – Povuci tatu za bradu – govorio bi mu i s ponosom osjećao kako ga dijete snažno navlači.

K

– Povuci tatu za uši! – Povuci tatin nos! Istog tjedna kad je mališan načinio prve oprezne i nesigurne korake, počeo je i govoriti. Nije bilo dvojbe da će prva izgovorena riječ biti »tata«. Glas malog stvorenja koje mu se obraća ispunio je Roba takvom neslućenom dragosti da nije mogao vjerovati da se takva sreća baš njemu mogla dogoditi. Jednog toplog popodneva, nagovorio je Mary da odšeće s njim do armenske tržnice. Nosio je Roba J.-a u naručju. Na tržnici opusti dijete tik do kožarske radnje tako da je Rob J. mogao načiniti nekoliko nesigurnih koraka prema Priski. Bivša dojilja zavrišti od sreće i zgrabi dijete u ruke. Na putu do kuće, prolazeći po Jahudiji izmjenjivali su osmijehe i pozdrave sa susjedima, jer iako nijedna žena iz susjedstva nije prigrlila Mary otkako je Fara otišla, isto tako nijedna više nije kudila Europljanku – Židovi iz te četvrti navikli su se na njezino prisustvo. Kasnije, dok je Mary pripremala pilav, a Rob obrezivao jedno od stabala marelice, dvije malene kćeri pekara Halevija dotrčale su iz susjedne kuće i igrale se u vrtu s njihovim sinom. Roba obuze radost dok je slušao radosno dječje vrištanje i budalaštine. Jednog dana kad je čuo da al-Džuzdžani sprema predavanje o seciranju svinje, Rob se prijavi za dobrovoljno asistiranje. Nerast kojega su priredili za tu priliku bio je krupna životinja s kljovama kao u malog slona, imao je podle, stisnute oči, dugo tijelo prekriveno kovrčavim sivim čekinjama i snažan dlakavi ud. Svinju su ubili prije dan-dva, pa je već zaudarala. Kada su joj rasporili trbuh, zavladao je kiselkasti smrad pivskog fermenta jer su

je hranili ječmom. Rob je naučio da takvi mirisi nisu ni ugodni ni neugodni; svaki je miris bio zanimljiv ako je imao svoju priču. Dok je istraživao utrobu svinje, ni njegov nos ni oči ni ruke koje su opipavale organe nisu upućivali na moguće uzroke trbušnih bolesti. Al-Džuzdžanija je više zanimalo predavanje nego Robovo čeprkanje po utrobi svinje, i vidjelo se da mu smeta što Rob tako dugo istražuje po njoj. Nakon predavanja, od kojeg nije postao ništa pametniji, Rob je pošao potražiti Ibn Sinu u marestan. Čim je ugledao vrhovnog liječnika naslutio je da se dogodilo nešto loše. – Moja Despina i Karim Harun. Uhićeni su. – Sjedite, Učitelju. Smirite se – reče blago, jer se Ibn Sina tresao. Bio je potpuno smeten i doimao se još starijim. Ispunila su se Robova najgora strahovanja. Prisilio se da postavlja samo oprezna pitanja i nije se iznenadio saznavši da su optuženi za preljub i blud. Kandraseovi žbiri slijedili su tog jutra Karima do Ibn Sinine kuće. Mule i vojnici upali su u kamenu kulu i pronašli ljubavnike. – Što je bilo s eunuhom? Ibn Sina ga pogleda samo na pola sekunde i Rob shvati mrzeći samog sebe što je sve otkrio tim pitanjem. Ibn Sina samo zatrese glavom. – Vasif je mrtav. Da ga nisu ubili iz zasjede, ne bi uspjeli doći do vrata kule. – Kako možemo pomoći Karimu i Despini? – Samo im Ala-šah može pomoći – reče Ibn Sina. – Moramo utjecati na njega. Dok su Rob i Ibn Sina jahali ulicama Isfahana, ljudi su odvraćali glave, ne želeći posramiti Ibn Sinu svojim sažalijevanjem. U Kući raja dočekao ih je zapovjednik garde i pozdravio uobičajenom ljubaznošću koju je iskazivao knezu liječnika. Ali nije ih odveo pravo k šahu, nego u predvorje. Ferhad ih tu ostavi i ubrzo se vrati da bi im priopćio kako kralj žali što im danas ne može posvetiti svoje vrijeme. – Čekat ćemo – reče Ibn Sina. – Možda će se tijekom dana ukazati mogućnost za susret. Ferhadu je bilo drago vidjeti moćnike koji padaju; nasmiješi se Robu, okrene se i ode. Čekali su cijelo poslijepodne i na koncu je Rob otpratio Ibn Sinu do kuće. Ujutro su opet došli. Ferhad je ponovno bio ljubazan, ali oprezan. Opet su bili ostavljeni u istom predvorju i pušteni da beskonačno dugo čekaju, pa je postalo jasno da ih kralj neće primiti. Unatoč tome, čekali su. Ibn Sina je rijetko progovorio koju riječ. U jednom času reče: – Ona mi je oduvijek bila poput kćeri. – Nakon duže stanke, opet će: – Šahu je lakše Kandraseov drski napad smatrati malim porazom nego mu se suprotstaviti. To je bio drugi dan koji su prosjedili u Kući raja. Postupno su shvatili da kralj, unatoč ugledu kneza liječnika i činjenici da mu je Karim bio ljubimac, neće ništa poduzeti. – On želi Karima prepustiti Kandraseu – očajno reče Rob. – Kao da igraju šahovu igru i kao da je Karim figura koja mu neće bitno nedostajati.

– Saslušanje će biti za dva dana – reče Ibn Sina. – Moramo privoliti šaha da im pomogne. To će potaći javni zahtjev za kraljevim pomilovanjem. Ja sam muž osuđene žene, a Karim je ljubimac ljudi. Na sav glas će podržati moj zahtjev da se spasi njihov heroj šatera. Šah će dopustiti da ispadne kao da daruje pomilovanje jer je to želja njegovih podanika. Ako se to dogodi – nastavio je Ibn Sina – Karim bi mogao dobiti dvadeset udaraca bičem, a Despina kaznu na doživotni kućni pritvor. Kada su napustili Kuću raja, u Ibn Sininom su domu zatekli al-Džuzdžanija koji ih je čekao. Glavni kirurg volio je Ibn Sinu više no i jednog drugog čovjeka. Osim dokaza svoje odanosti, donio je loše vijesti. Karima i Despinu odveli su pred islamski sud. Svjedočila su tri svjedoka, sva trojica islamski redovnici – mule. Da bi izbjegli mučenje, ni Despina ni Karim nisu ništa ni pokušali reći u svoju obranu. Predsjedavajući mufti ih je oboje osudio na smrt sljedećeg jutra. – Despini će odrubiti glavu, a Karimu rasporiti trbuh. Buljili su očajno jedan u drugoga. Rob je čekao da Ibn Sina kaže al-Džuzdžaniju na koji bi način Karim i Despina mogli biti spašeni, no starac samo zavrti glavom. – Ne možemo promijeniti kaznu – s mukom izusti. – Možda jedino možemo moliti da im kraj bude milostiv. – Trebamo poduzeti još neke stvari – tiho prozbori al-Džuzdžani. – Treba dati mito. Umjesto studenata medicine u kalantarovu zatvoru, moramo postaviti liječnika kojemu vjerujemo. Unatoč toplini proljetnog zraka, Rob je zebao. – Pustite da to budem ja – reče. Te noći nije mogao oka sklopiti. Ustao je prije zore i uzjahao svog smeđeg konja. Grad je još bio u tami. Kad je došao do Ibn Sinine kuće napola je očekivao da će ugledati eunuha Vasifa u tami. U sobama kule nije bilo ni svjetla ni života. Ibn Sina mu je dao staklenku soka od grožđa. – Stavio sam mnogo opojnih droga i praha od konopljinog sjemena zvanog buing – reče. – U tome leži opasnost. Moraju popiti mnogo tekućine, ali ako bilo iko od njih dvoje popije previše i ne bude mogao hodati kad dođu po njega, i ti ćeš umrijeti s njima. Rob samo kimne u znak razumijevanja. – Bože pomozi. – Bože pomozi – reče Ibn Sina. Otpjevao je nekoliko ajeta iz Kur’ana prije no što je Rob napustio sobu. U zatvoru je rekao čuvaru da je liječnik i dali su mu pratnju. Prvo su otišli do ženskih ćelija; iz jedne od njih čuo se glas koji je naizmjence pjevao i jecao. Bojao se da taj zastrašujući glas potječe od Despine, ali nije; čekala je u tijesnoj ćeliji. Nije bila oprana ni namirisana, a kosa joj je visila u raspuštenim uvojcima. Odjenuli su njezino malo, lijepo građeno tijelo u prljavu crnu halju. Spusti na pod staklenku buinga, uputi se k njoj i podigne joj veo. – Donio sam ti nešto da popiješ. U sjećanju ona će za njega ostati femina – žena u kojoj je vidio i svoju sestru Anne Mary, i svoju ženu Mary, i kurvu koja ga je optužila u kočiji na mejdanu i svako žensko

biće izigrano od života. Oči joj se napune suzama, ali svejedno je odbila buing. – Moraš to popiti! Pomoći će ti. Ona odmahne glavom. Uskoro ću biti u raju, govorile su prestrašene oči i molile ga da im vjeruje. – Daj to njemu – prošapta. Rob se oprosti s njom. Koraci su gluho odzvanjali dok je slijedio vojnika kamenim hodnikom, popeo se za njim nekoliko stepenica do drugog kamenog tunela, do druge tijesne ćelije. Njegov je prijatelj bio blijed. – Ej, Europljanine! – Ej, Karime! Zagrlili su se, čvrsto stisnuvši jedan drugoga. – Je li ona... – Bio sam kod nje. Dobro je. Karim uzdahne. – Nisam s njom već tjednima razgovarao, samo sam joj htio čuti glas, razumiješ? Bio sam siguran da me tog dana nitko ne slijedi. Rob kimne. Karimu su drhtala usta. Kad mu je ponudio staklenku, on je zgrabi i dobro potegne, otpivši dvije trećine tekućine prije no što će mu se opet vratiti. – Djelovat će. Ibn Sina je to sam smiješao. – Starac kojega ti obožavaš. Često sam sanjao kako ga trujem samo da bih nju mogao imati. – Svaki čovjek ima zlih misli. Ti to ne bi proveo u djelo. – Iz nekog mu se razloga činilo važnim da to Karim mora znati prije no što narkotik počne djelovati. – Razumiješ? Karim kimne. Rob ga je pažljivo promatrao plašeći se da je popio previše buinga. Ako sredstvo počne prebrzo djelovati, muftijin sud odlučit će da pogube i drugog liječnika. Karimove oči se zamagliše. Ostao je pribran, ali je ušutio. Rob je oslao s njim u tišini dok im se napokon nisu približili teški koraci. – Karime. On zatrepće očima. – Sada? – Misli na to kako pobjeđuješ na šateru – blago će Rob. Koraci se zaustaviše i vrata se otvore; pred njima su stajala dva vojnika i trojica mula. – Misli na najsretniji dan u svom životu. – Zaki-Omar bi se mogao nazvati ugodnim čovjekom – reče Karim i nasmiješi se Robu odsutnim, jedva vidljivim osmijehom. Dva vojnika ga uzmu za ruke. Rob ih je slijedio u stopu, na izlasku iz ćelije, duž kamena hodnika, uz dvije stepenice, do dvorišta gdje su se pomaljale bakrenaste zrake sunca. Jutro je bilo blago i lijepo – krajnje okrutno. Primijetio je kako Karimu klecaju koljena dok hoda, ali svaki bi promatrač to protumačio posljedicom straha. Prolazili su kraj dva reda osuđenika ukliještenih kladama karkana – Robove noćne more. Nešto strašno ležalo je već na zemlji, otkotrljano u prašini kraj beživotne prilike u crnoj halji. Ali buing je nadigrao mule: Karim je nije vidio.

Krvnik je bio nizak, zbijen čovjek, golemih ruku i ravnodušnih očiju, jedva malo stariji od Roba. Njegova snaga, vještina i poput britve nabrušena oštrica bili su jedino što se moglo kupiti Ibn Sininim novcem. Kad su vojnici poveli Karima naprijed, oči su mu se caklile. Nije bilo vremena za zadnji pogled; krvnikov potez bio je brz i siguran. Vrh noža zario se u srce i uzrokovao trenutačnu smrt, upravo onako kako je s podmićenim krvnikom bilo dogovoreno, i Rob je čuo samo kako je njegov prijatelj ispustio kratak uzdah nalik glasnom negodovanju. Rob je uzeo na sebe da isprati Despinu i Karima iz zatvorskog dvorišta do groblja izvan gradskih zidina. Dobro je platio da se otpjevaju molitve nad oba svježa humka. Kakve li gorke ironije: isti oni mule koji su bili svjedoci pri izvršenju smrtne kazne, sada su im otpjevali opijelo. Kad je sahrana završila, Rob ispije ostatak tekućine iz staklenke i pusti da ga konj sam povede u grad. Ali kad je došao do Kuće raja, on zaustavi konja i zagleda se u nju. Velebna građevina toga je dana bila posebno lijepa; njene raznobojne zastavice lepršale su na proljetnom povjetarcu, a sunčeve zrake odsijavale su na prozorima. Odjekivao mu je Alin glas: »Mi smo četiri prijatelja... Mi smo četiri prijatelja...« On stisne šaku: »NI-TKO-VEEE!« Odjek krika odbijao se od zida i dopro do straže. Komandant straže priđe stražaru na ulaznoj kapiji. – Tko je to? Možeš li ga prepoznati? – Da. Mislim da je to hakim Jišaj, onaj zimmi. Promatrali su čovjeka na konju i vidjeli kako uzastopce stišće pesnicu jedne ruke, a u drugoj drži staklenku vina, dok uzde labavo vise, a konj ide sam. Časnik je prepoznao u Židovu liječnika koji je ostao iza vojske kad su se vraćali iz Indije i liječio ranjene vojnike. – Lice mu se nadulo od pića – promrmlja. – Ali taj nije izmet, to ne. Nek’ mu bude – reče. Ostali su tako gledati za konjem koji je nosio liječnika prema gradskim vratima.

GLA VA 66

SIVI GRAD tako je on ostao posljednji preživjeli član isfahanske medicinske ekipe. Pomisao na Mirdina i Karima koji su pod zemljom bila je za njega kao da s njom siše opojnu otopinu gnjeva, žaljenja i tuge; pa ipak, na neki nastran način, njihove smrti učinile su da mu se vlastiti život činio slatkim poput ljubavnog poljupca. On je mogao okusiti najobičnije radosti svakodnevnog života: duboko udahnuti, dugo sa zadovoljstvom pišati i pustiti glasan vjetar. Žvakati stari kruh ako je gladan, spavati ako je umoran. Dodirnuti ženino glomazno tijelo, slušati je kako hrče. Lupkati sina po trbuščiću dok mu radosno gukanje i dječji smijeh ne izmame suze na oči. Sve to, unatoč činjenici da je Isfahan postao turoban grad. Ako su Alah i imam Kandrase uspjeli oboriti isfahanskog atletskog heroja, kako bi se onda običan čovjek usudio prekršiti islamska pravila koja je postavio Prorok? Drolje su se povukle i mejdani više nisu bili zloglasna noćna sastajališta. Mule su u parovima nadzirali ulice, okomili se na žene čiji veo prekriva premali dio lica, na muškarce koji presporo molitvom odgovaraju na mujezinov poziv, na vlasnika trgovine osvježavajućih pića koji je dovoljno glup da prodaje vino. Čak i u Jahudiji, gdje su žene oduvijek pazile da hodaju s rupcem na glavi, mnoge su Židovke počele nositi teška muslimanska vela. Neki su potajno uzdisali, sjećajući se glazbe, veselja i prolumpanih noći, drugi su pak izražavali zadovoljstvo; u marestanu je hadži Davut Hosein zahvaljivao Alahu u vrijeme jutarnje molitve: – Džamija i država rođene su iz jedne utrobe, i tako su povezane da se nikad ne mogu razdvojiti – govorio je. Svakog jutra pred Ibn Sininu kuću dolazilo je više poštovalaca nego ranije, da mu se pridruže u molitvi. Ali kada je molitva završila, knez liječnika se vraćao u kuću i nisu ga vidjeli sve do naredne molitve. Potpuno se prepustio tugovanju i filozofskim mislima, nije dolazio u marestan ni držati predavanja ni liječiti bolesnike. Al-Džuzdžani je preuzeo većinu njegovih bolesnika, a i Rob je imao pune ruke posla. Iako su se neki bunili što dolaze u ruke jednom zimmiju, nije ih bilo mnogo, a Rob se brinuo o Ibn Sininim bolesnicima jednako kao i o svojima. Jednog dana u bolnicu je naišao mršav starac, ružna zadaha i prljavih nogu. Noge Kasima Ibn Šadija bile su poput nogu kvrgava Mrala, a čuperke bijele brade kao da su nagrizli moljci. Nije znao koliko mu je godina i nije imao doma, jer je najveći dio života proveo služeći od karavane do karavane kao prosti radnik. – Putovao sam svuda, gospodine.

I

– I u Europu, odakle sam ja? – Gotovo svuda. – I još reče da nema obitelji, ali da se Alah brine o njemu. – Stigao sam jučer iz Kuma s karavanom vune i datula. Na putu me presjekla bol poput zlog džina.

– Gdje boli? Kasim se, stenjući, uhvati za desnu stranu trbuha. – Diže li ti se želudac? – Gospode, povraćam do iznemoglosti i strašno sam oslabio. Sinoć mi se u snu obratio Alah i rekao da u blizini postoji netko tko će me izliječiti. Kad sam se probudio, raspitao sam se postoji li u blizini mjesto gdje liječe ljude i uputiše me u marestan. Dali su mu ležaj, okupali ga i nahranili laganom hranom. Bio je to prvi bolesnik s trbušnim tegobama kojega je Rob mogao ispitivati u ranoj fazi bolesti. Možda je Alah znao kako pomoći Kasimu, ali Rob nije. Provodio je sate u biblioteci. Najzad ga knjižničar Gamal u Kući znanja upita što to tako pomno proučava. – Tajnu takozvane pasje bolesti. Pokušavam pronaći zapise drevnih iscjelitelja koji su rasporili ljudski trbuh prije no što je to postalo zabranjeno. Blagonakloni knjižničar žmirne i potvrdno kimne glavom. – Pokušat ću vam pomoći. Da vidimo bih li mogao nešto pronaći – reče. Budući da Ibn Sina nije bio dostupan ni Robu, on se uputi al-Džuzdžaniju ali ovaj nije imao Ibn Sinino strpljenje. – Mnogo ljudi umire od te bolesti – reče al-Džuzdžani – a neki dođu i u marestan i žale se na bol i žarenje u donjem dijelu trbuha. Čim bol popusti, šaljemo ih kućama. – Zašto? Al-Džuzdžani slegne ramenima, a po izrazu njegova lica Rot shvati da je bolje prestati razgovarati o toj temi. Kasimu je nakon nekoliko dana popustila bol, ali ga Rob nije htio otpustiti. – A kamo ćeš poći? Starac slegne ramenima: – Naći ću neku karavanu, hakime: jer one su moj dom. – Neki bolesnici koji dođu ovamo ne mogu otići kući. Umru kod nas, razumiješ li? Kasim se uozbilji i kimne: – Svi ljudi na kraju moraju umrijeti. – Pranje i priprema mrtvaca za sahranu je dio služenja Alahu. Bi li mogao raditi takav posao? – Da, hakime. Zato jer je to posao Božji, kao što rekoste – reče starac svečanim glasom. – Alah me je ovamo doveo, pa možda On želi da tu i ostanem. Kraj dviju prostorija koje su služile kao bolnička mrtvačnica bila je jedna mala, zapuštena prostorija. Posve su je ispraznili i očistili i to postane životni prostor Kasima Ibn Sadija. – Jest ćeš nakon što nahrane sve bolesnike, a kupati se možeš u bolničkoj kupaonici. – Da, hakime. Rob mu dade rogožinu i glinenu svjetiljku. Starac je odmotao svoj otrcani molitveni ćilim i izjavio da je ovo najbolji dom koji je ikada imao. Rob je bio pretrpan dnevnim obvezama i prošla su gotovo dva tjedna dok se uspio sastati s Jusufom-al-Gamalom u Kući znanja. U znak pažnje knjižničaru koji mu pomaže,

donio mu je uobičajeni dar iz poštovanja. Kako su trgovci imali samo velike, tvrde pistacije, a Jusuf je imao premalo zubi da grize tvrdu ljusku, Rob mu je kupio košaricu slatkih datula. I tako su te noći u Kući znanja Jusuf i on jeli datule. Knjižnica je bila prazna. – Pretražio sam povijesne knjige – reče Jusuf. Išao sam daleko u prošlost koliko god je to bilo moguće. Čak su i stari Egipćani čije vam je čuveno balzamiranje poznato, mislili da je otvaranje ljudskog tijela zlo i skrnavljenje. – Ali, kad su pravili mumije...? – Bili su licemjerni. Plaćali su omraženim ljudima zvanim parušisti da se ogriješe u paranju ljudskog tijela. Samo im je bilo važno da oni započnu. Kada su to učinili, morali su nestati netragom, jer bi ih u protivnom kamenovali do smrti. Tek kada bi se na taj način oslobodili osjećaja vlastite krivnje, pozvali bi uvažene stručnjake za mumificiranje i naložili im da isprazne utrobu i počnu s balzamiranjem. – Jesu li proučavali odstranjene organe? Jesu li za sobom ostavili pismena zapažanja? – Balzamirali su pet tisuća godina. Broj balzamiranih ljudskih bića je upravo zastrašujuć. Umirali su od raznih bolesti, a utrobe su im pohranjivali u glinene posude, posude od gipsa ili ih naprosto bacali. Međutim, nema svjedočanstva o tomu da su proučavali organe. E, sad, Grci... to je nešto drugo. Događalo se to u istom području rijeke Nila. – Jusuf posegne za svojim bilješkama. – Aleksandar Veliki prolazio je kroz ovu našu Perziju poput divnog, mladog boga rata, devetsto godina prije Muhamedova rođenja. Osvojio je Stari svijet i sjeverorapadni rub delte Nila. Na dijelu zemlje koja leži između Mediteranskog mora i jezera Mareotis, sagradio je krasan grad kojem je dao svoje ime. Deset godina kasnije, umro je od malarije, no do tada je već Aleksandrija bila centar grčke kulture. Nakon sloma Aleksandrijskog carstva, Egipat i novosagrađeni grad pali su pod vlast Ptolemeja Makedonskog, jednog od najučenijih Aleksandrovih saveznika. Ptolomej je sagradio Aleksandrijski muzej, prvi univerzitet na svijetu i veliku Aleksandrijsku biblioteku. Počele su cvjetati sve grane znanosti, a studij medicine privukao je najbolje studente iz cijelog svijeta. Prvi i posljednji put u dugoj ljudskoj povijesti anatomija je postala okosnica medicine i seciranje ljudskog tijela izvodilo se na zavidno visokoj razini sljedećih tri stotine godina. Rob s nestrpljenjem upita: – Znači da je moguće pročitati njihove opise bolesti koje su napadale unutarnje organe tijela? Jusuf zakima glavom. – Knjige iz njihove veličanstvene knjižnice nestale su kad su legije Julija Cezara opustošile Aleksandriju, trideset godina prije početka kršćanske ere. Rimljani su uništili većinu zapisa aleksandrijskih liječnika. Celzo je sakupio ono malo što je ostalo i nastojao to sačuvati tako što je objavio u svom djelu pod naslovom De re medicina. U toj se knjizi samo na jednom mjestu kratko spominje bolest koja zahvaća cijeli trbuh, ali počinje i posebno ugrožava onaj dio za koji sam rekao da se zove cekum, praćena jakim upalama i silnim bolovima, osobito na desnoj strani. Rob razočarano uzdahne. – Citat mi je poznat, Ibn Sina ga koristi na predavanjima. Jusuf slegne ramenima. – Znači da je moje traženje po prošlosti bilo uzaludno. Nalazite se na istoj spoznajnoj točki gdje ste bili i prije toga. Opisi koje tražite ne postoje. Rob tmurno prozbori: – Zašto mislite da su u tom kratkom dijelu povijesti upravo Grci bili oni koji su otvorili ljudsko tijelo?

– Nedostajala im je ta prednost da imaju jednog jedinog snažnog Boga koji bi im zabranio da unakazuju djelo koje je On stvorio. Umjesto toga, imali su sve one razbludnike, one slabe i svadljive bogove i božice. – Knjižničar ispljune koštice datula na dlan i slatko se nasmije. – Uostalom, mogli su secirati jer su bili barbari, hakime – reče.

GLAVA 67

DVA DOLASKA ary je bila u visokoj trudnoći i nije mogla jahati pa se stoga uputila pješice u nabavku hrane za obitelj. Povela je magarca da joj posluži za nošenje tereta, a na leđa mu uprtila Roba J.-a, kojega je dobro privezala za sedlo. Umarala ju je težina nerođena djeteta i boljela su je leđa pa se vrlo sporo kretala od jedne tržnice do druge. Kao i obično kad bi išla na armensku tržnicu, zaustavila se kod Kožarske radnje da s Priskom popije šerbet i da pojedu po krišku tople perzijske pogače. Priska se uvijek radovala susretu sa svojom bivšom poslodavkom i s djetetom koje je dojila, no danas je bila posebno pričljiva. Mary je svim silama nastojala naučiti perzijski, no mogla je razabrati samo nekoliko riječi. Stranac. Iz daleka. Isti kao hakim. Kao vi. Dvije se žene rastanu bez mogućnosti daljnjeg sporazumijevanja i s obostranim osjećajem zakinutosti zbog toga. Navečer je sve to ispričala mužu, jadajući se. Bilo mu je jasno što joj je Priska pokušavala reći jer su glasine hitro stizale do marestana. – U Isfahan je stigao jedan Europljanin. – Iz koje zemlje?

M

– Engleske. Trgovac je. – Englez? – zapanji se ona. Obrazi su joj se zarumenjeli i on primijeti uzbuđenje u njenim očima. – Zašto ga smjesta nisi potražio? – Mary... – Ti to moraš! Znaš li gdje je odsjeo? – U armenskoj četvrti, zato Priska i zna za njega. Priča se da isprva nije htio ni čuti da se smjesti drugdje nego s kršćanima. Ali, kada je vidio straćare u kojima živi ta nekolicina kršćana, smjesta je od jednog muslimana unajmio bolju kuću. – Možeš mu napisati poruku. Pozovi ga k nama na večeru. – Ne znam čak ni kako se zove. – Što onda? Unajmi tekliča. U armenskoj četvrti svatko će ga uputiti na pravo mjesto – reče. – Robe! On bi morao imati neke vijesti iz Europe. Opasnost od susreta s engleskim kršćaninom bilo je ono što je najmanje želio. Ali znao je da joj ne može uskratiti mogućnost da čuje nešto o krajevima koji su joj prirasli srcu više od Perzije, pa stoga sjedne i napiše pismo. Zovem se Bostock. Charles Bostock. Rob ga je otprve prepoznao. Na svom prvom povratku u London, nakon što je postao Barbirov naučnik, Barbir i on putovali su dva dana pod zaštitom Bostockove duge kolone tovarnih konja s tovarom morske soli iz solane u Arundelu. Za logorovanja su žonglirali i

trgovac je Robu dao dva penija da ih potroši kad stignu u London. – Jišaj ben Benjamin. Liječnik u ovom gradu. – Vaš poziv je napisan na engleskom. A i vi govorite engleski. Jedini odgovor mogao je biti onaj kojim se Rob već uvriježeno služio u Isfahanu. – Odrastao sam u gradu Leedsu. – Rob je bio oprezan ali i ganut. Prošlo je četrnaest godina. Nekadašnje psetance izraslo je sada u odraslu psinu čudne pasmine, reče sam sebi, i postojala je mala vjerojatnost da Bostock dovede u vezu dječaka žonglera s ovim pretjerano visokim židovskim liječnikom u čijem se perzijskom domu zatekao. – A ovo je moja žena Mary, Škotkinja sa sjevera zemlje. – Drago mi je, gospođo. Mary se željela lijepo obući, ali joj njezin pozamašni trbuh nije dopustio da odjene svoju najljepšu plavu haljinu, pa je zato bila u širokoj, crnoj haljini koja je nalikovala šatorskom krilu. Ali zato je raskošno sjala njezina gusta riđa kosa. Oko čela je stavila ukrasnu vrpcu izvezenu sjajnim biserima, svoj jedini komad nakita. Bostock je kao i nekad imao dugu kosu, vrpcom vezanu na potiljku, samo što je sada bila više sijeda no plava. Crveno plišano odijelo urešeno domaćim vezom bilo je pretoplo za ovu klimu i preraskošno za ovu priliku. Rob pomisli kako ih nikada ničije oči nisu tako pomno odmjeravale, očito procjenjujući vrijednost svega živog; kuće, unutrašnjeg prostora, svakog komada namještaja. Odmjeravao je tamnoputog, bradatog Židova, njegovu riđokosu ženu Keltkinju, savršeno sazrelu trudnicu, usnulo dijete koje je samo još jedan dokaz ove sramne zajednice mješovitog bračnog para; i sve to s izrazom radoznalosti i nenaklonosti. Usprkos neprikrivenoj neugodi, gost je isto kao i oni silno želio čuti nešto na engleskom, pa su se uskoro raspričali. Mary i Rob se nisu mogli zaustaviti i pitanja su pljuštala. – Imate li kakvih novosti o zemlji Škota? – Vlada li tamo mir? – Je li Knut još uvijek kralj? Bostock je pošteno odradio svoju večeru odgovarajući na bujicu pitanja iako su mu posljednje vijesti bile stare dvije godine. Ništa mu nije bilo poznato ni o zemlji Škotskoj ni o sjeveru Engleske. I dalje su vladala vremena procvata i London je naglo rastao, nastambe su se svake godine širile, a brodovi su zakrčili obalu Temze. Dva mjeseca prije no što je otišao iz Engleske, ispričao je Bostock, kralj Knut umro je prirodnom smrću, a na dan kada je uplovio u Calais, saznao je za smrt Roberta I., vojvode od Normandije. – Sada kopilad vladaju s obje strane Kanala. U Normandiji je Robertov nezakoniti sin William, uz pomoć očevih prijatelja, postao vojvoda od Normandije, iako je još dječak. U Engleskoj, nasljedstvo je po zakonu pripalo Harthacnutu, sinu Knuta i kraljice Emme, ali Harthacnut već godinama živi u Danskoj i prijestolje je pripalo njegovom mlađem polubratu, Haroldu Hartefootu, kojega je Knut priznao kao vanbračnog sina s nepoznatom ženom iz Northamptona po imenu Aelgifu, i on je sada kralj Engleske. – A gdje su Edward i Alfred, dva princa koje je Emma izrodila s Aethelredom prije udaje za kralja Knuta? – Oni su u Normandiji pod zaštitom dvora vojvode Williama i za očekivati je da s velikim zanimanjem motre što se događa s druge strane Kanala – reče Bostock. Isprva ih je obuzela glad za novostima od kuće, ali kasnije, za ovo troje se miris jela

koje je Mary pripremila pretvorio u istinsku glad. U trgovčevim se očima pojavi neka toplina pri pogledu na jelo što ga je spremila u njegovu čast. Bila su tu dva fazana, dobro zamašćena i podlijevana sokom, punjena na perzijski način rižom i grožđem, pripravljena u glinenom loncu na laganoj vatri. Ljetna salata. Slatke dinje. Kolač od marelica i meda. Kruna svemu tome bila je mješina sortnog rosea koju su, nemalo se izlažući opasnosti, skupo platili. Mary je s Robom bila na židovskoj tržnici, gdje je Hinda isprva poricala da ima vina, i u strahu se osvrtala da vidi je li netko čuo što od nje traže. Nakon moljakanja i trostrukog povišenja od uobičajene cijene, mješina s vinom bila je iskopana iz vreće žita, a Mary ju je smjestila u kolica kraj usnula djeteta skrivajući je tako od budnih pogleda. Bostock se zdušno latio večere i nakon što se moćno podrignuo izjavi da se za nekoliko dana vraća u Europu. – Kad sam po crkvenom poslu već bio stigao do Carigrada, nisam mogao odoljeti da ne nastavim dalje na Istok. Znate li da kralj Engleske daruje posjed i plemićku titulu svakom pustolovu ili trgovcu koji se usudi poći na tri putovanja da bi proširio trgovačke veze sa stranim zemljama. To je zaista tako. Sjajan način da se slobodnjak dokopa plemićkog položaja, a u isto vrijeme i visoke zarade. Svila, pomislih ja. Ako uspijem proći Putem svile, mogao bih se vratiti s tovarom koji bi mi omogućio da kupim čitav London. A onda sam bio sretan što sam uspio stići do Perzije gdje sam, umjesto svile, kupio sagove i fine tkanine. No, ipak se više neću ovamo vraćati jer mi je to premala zarada: moram plaćati omanju vojsku ljudi da mi se sve to prebaci do Engleske. Dok je Rob pokušavao dokučiti je li im putovanje na istok teklo sličnim rutama, Bostock im otkrije da je iz Engleske prvo otišao za Rim. – Kombinacija posla i nošenja poruke Aethelnothu, kanterberijskom nadbiskupu. U Lateranu mi je papa Benedikt IX. obećao veliku nagradu za expeditiones in terra et mari i zapovjedio mi u ime Isusa Krista da putujem uobičajenim trgovačkim putem do Carigrada i da patrijarhu Aleksiju predam papinska pisma. – Papin poslanik! – usklikne Mary. Prije kurir nego poslanik, suho zaključi Rob, iako je bilo jasno da Bostock uživa u Marynom čuđenju. – Šest je stotina godina Istočna Crkva osporavala Zapadnu Crkvu – važno izjavi trgovac. – U Carigradu je Aleksije njima iste što je i papa za nas, a to je ono zbog čega sveti Rim osjeća odbojnost. Prokleti, bradati patrijarhovi svećenici se žene, oni se žene! I ne mole se Isusu i Mariji niti se prema Svetom Trojstvu odnose sa strahopoštovanjem. Zato se u oba smjera prenose i razmjenjuju pisma s prigovorima. Vrč je bio prazan pa ga Rob ponese u drugu sobu da ga napuni vinom iz mješine. – Jeste li vi kršćanka? – Jesam – odgovori Mary. – Pa kako ste se onda zakačili s ovim Židovom? Jesu li vas dovukli gusari ili su vas muslimani predali njemu? – Ja sam mu žena – odgovori mu razgovijetno. Rob je u drugoj sobi natakao vrč vinom i dok je slušao njihov razgovor usne mu se razvukoše u osmijeh. Bostockov je prezir bio tako silan da se nije kontrolirao i govorio

malo tiše. – U svoju bih karavanu mogao smjestiti vas i dijete. Dok se ne porodite imali biste nosiljku i nosača, a kasnije biste mogli sjediti na konju. – To ne dolazi u obzir, gospodine Bostock. Ja pripadam svom mužu, dragovoljno i sporazumno – reče Mary i hladno mu zahvali. Bostock ishitrenom ljubaznošću odgovori da je to njegova kršćanska dužnost i da bi i vlastitoj kćeri poželio da nađe nekog tko bi joj ponudio takvu mogućnost ako bi se, ne daj Bože, zatekla u sličnim okolnostima. Rob Cole se vratio u sobu sa željom da odalami Bostocka, ali Jišaj ben Benjamin se ponašao istočnjački gostoljubivo i umjesto da ga udari, natoči mu vina. Razgovor se nastavio vrlo nategnuto i s osjećajem obostrane nelagode. Engleski je trgovac otišao gotovo odmah nakon večere, a Rob i Mary su ostali prepušteni jedno drugome. Dok su pospremali ostatke večere, oboje su bili zaokupljeni vlastitim mislima. Na posljetku ona progovori: – Hoćemo li ikada poći kući? Bio je zapanjen. – Naravno da hoćemo. – Bostock nije bio moja jedina prilika? – Kunem se. Njezine se oči zacakle: – U pravu je što unajmljuje ljude za zaštitu. Putovanje je tako opasno... kako li će samo dvoje djece preživjeti tako daleko putovanje? – Kada stignemo do Carigrada, ponovo ćemo biti kršćani; pridružit ćemo se nekoj sigurnoj karavani. – A odavde do Carigrada? – Otkrio sam tajnu dok sam putovao za Perziju. On joj pomogne da se spusti na madrac. Sada joj je to pričinjavalo teškoće jer, bez obzira na to kako je ležala ubrzo bi je zabolio neki dio tijela. Držao ju je u naručju, milovao po glavi i govorio joj kao da priča čudnu priču kakvom djetetu. – Od Isfahana do Carigrada ostat ću Jišaj ben Benjamin. Prihvaćat će nas od jednog do drugog židovskog sela, hraniti, štititi i voditi kao čovjeka koji prelazi opasni brzac koračajući od jedne do druge sigurne stijene. – Dotakne joj lice. Spuštajući dlan na njezin veliki topli trbuh osjeti kako se nerođeno dijete pokreće i to ga ispuni osjećajem zahvalnosti i sažaljenja. Sve će biti kako je rekao, uvjeravao je sebe. Ali njoj nije mogao reći kada. Navikao je spavati tijelom priljubljenim uz njezin veliki, napeti trbuh, no jedne se noći probudi osjetivši nešto mokro i toplo; čim se malo pribrao, hitro skoči iz kreveta, navuče na sebe odjeću i pohita po primalju Nitku. Iako je navikla da joj ljudi banu na vrata u doba kada čitav svijet spava, ovaj put se pojavila teturajući i naredi Robu da se smiri i strpi. – Iscurila joj je voda. – U redu, u redu – promrmlja ona. Uskoro su krenuli tamnom ulicom. Rob je bakljom osvjetljavao put dok su ga Nitka i njena dva kovrčava sina slijedili i stenjali noseći tešku torbu punu čistih krpa i stolicu za rađanje. Čofni i Semuel smjestiše do ognjišta stolicu nalik na prijestolje, a Nitka naredi Robu da

naloži vatru jer je u sobi u ovo doba noći bilo hladno. Mary se popne na stolicu poput nage kraljice. Nitkini sinovi se tada upute svojoj kući i ponesu Roba J.-a da ga čuvaju na sigurnom dok mu se majka porađa. U Jahudiji su susjedi takve stvari činili jedni za druge, čak i onda kada je porodilja bila inovjerka. Čim ju je spopao prvi nalet trudova, Mary izgubi kraljevsko držanje. Njeno stenjanje, zapomaganje i prigušeni krici koje je ispuštala ispune Roba očajem. Stolica je bila stabilna i mogla je podnijeti svako vrpoljenje i poskakivanje; Nitka se zaokupila slaganjem krpa i očigledno se nije dala smesti dok je Mary očajnički stezala ručke stolice i jecala. Noge su joj sve vrijeme podrhtavale, a u trenucima grčenja su se tresle i trzale. Nakon trećeg naleta trudova, Rob stane iza nje i povuče joj ramena prema naslonu stolice. Mary iskesi zube i počne zavijati poput vuka; ne bi se bio iznenadio da ga je ugrizla za ruku ili zarežala. Iako je kao liječnik postao imun na svaku opaku bolest, sad je osjećao kako mu krv nadire u glavu. Primalja ga strogo pogleda i svom ga snagom uštine za ruku. Bolan stisak ga začas osvijesti. – Van – reče Nitka. – Van, van! Iziđe u vrt i osta u mraku slušajući zvukove koji su ga pratili pri izlasku iz kuće. Bilo je hladno i posvuda je vladala tišina; na tren pomisli na zmije koje izlaze iz kamenih zidova, no odluči da o tome ne misli. Izgubio je pojam o vremenu, ali se najzad pribere i sjeti na vatru koju bi trebao održavati te se vrati u kuću. Pogleda prema Mary; koljena su joj bila široko razmaknuta. – Sad ga moraš stisnuti – govorila je zapovjedničkim glasom. – Upri, prijateljice moja. Upri! Stojeći skamenjeno, Rob opazi kako se između ženinih bedara pojavilo bebino tjeme nalik na glavu redovnika s vlažnom crvenom tonzurom. Opet pobježe u vrt. Osta tamo tako dugo dok ne začu plač, a onda se vrati i ugleda dijete. – Još jedan dečko – živahno će Nitka, brišući sluz s djetetovih ustašca vrhom svog malog prsta. – Ovaj je put bilo mnogo lakše nego prvi put – reče mu Mary. Nitka ju je prala i bodrila. Robu je dala krpu s posteljicom i naložila mu da je zakopa u vrtu. Kad je sve bilo uređeno, primalja sa zadovoljstvom primi bogatu novčanu naknadu i pođe kući. Kada su u spavaćoj sobi ostali sami snažno se zagrle. Mary ga zamoli vode a onda poškropi dijete i krsti ga imenom Thomas Scott Cole. Rob zastane i počne ga proučavati: bio je nešto manji od starijeg brata, ali ne i slabašan. Živahan, rumen muškarčić, smeđih, okruglih očiju s pramenom tamne kose koji je već imao odsjaj riđeg kao u njegove majke. Ocijenio je da novorođeno dijete po očima, obliku glave, širokim usnama i dugim, uskim prstićima veoma nalikuje njegovoj braći Williamu Stewartu i Jonathanu Čarteru u času njihova rođenja. Rekao je Mary da nije teško prepoznati jednog od Coleovih.

GLAVA 68

DIJAGNOZA asim se dva mjeseca brinuo o mrtvima, a onda mu se povratila bol u predjelu trbuha. – Kakva je ta bol? – upita ga Rob. – Gadna, hakime. Ali, bilo je očito da bol nije tako jaka kao što je bila prije.

K

– Je li bol tupa ili oštra?

– Nalik je na džina koji kao da živi u meni, grebe po mojoj utrobi, prevrće je i navlači. – Bivši gonič karavana uspio je samog sebe zastrašiti; pogledom je zaklinjao Roba da ga razuvjeri da to ipak neće bili točno. Nije imao visoku temperaturu kao onda kad su ga bili uputili u marestan, niti mu je trbuh bio tako tvrd. Rob odredi da mu stalno daju infuziju od meda i vina, a Kasim to s radošću prihvati jer je nekad bio pijanac i s mukom se odrekao pića zbog prisilnog religioznog suzdržavanja. Kasim je proveo nekoliko ugodnih tjedana; lagano se opijao, ljenčario, hodao po bolnici, pričao s ljudima o svemu i svačemu. Bilo je dosta toga za ogovaranje. Posljednje vijesti govorile su da je imam Kandrase napustio grad unatoč očitoj političkoj i taktičkoj pobjedi nad šahom. Širile su se glasine da je Kandrase odmaglio k Turcima Seldžucima i da će mu povratak biti obilježen napadom vojske Seldžuka s namjerom da svrgne Alu i postavi strogog islamskog vjernika – možda sebe – na perzijsko prijestolje. U međuvremenu, život se odvijao uobičajenim tijekom i mule su i dalje u parovima nadzirali ulice jer je stari, mudri imam ostavio svog pouzdanika Musu Ibn Abbasa da bude čuvar vjere u Isfahanu. Šah je neprestano boravio u Kući raja kao da se krije. Nije održavao primanja. Rob nije znao ništa o Ali otkad je Karima poslao u smrt. Nije bilo okupljanja na zabavama, ni lova, ni igara, ni poziva na dvor. Kad su iz Kuće raja tražili nekog liječnika da dođe na dvor umjefto utučenog Ibn Sine, uvijek je bio pozvan al-Džuzdžani ili netko drugi, ali nikad Rob. Ipak, od šaha je stigao poklon za novorođenog sina. Stigao je u vrijeme židovskog krštenja djeteta. Ovaj put Rob je znao što sve treba činiti i sam je pozvao susjede. Mohel reb Ašer Jakobi molio se da dijete raste u snazi i da u životu čini dobra djela i odrezao mu kožicu. Da bi ga manje boljelo, djetetu su dali da siše komadić kruha namočen u vinu i na hebrejskom ga krstili imenom Tam ben Jišaj. Kad je bio rođen Rob J. Ala nije darovao poklon, no sada je poslao lijep, mali sag satkan od svijetlomodre vune, prošaran sjajnim svilenim nitima u istom tonu, a grb kraljevske obitelji Samanida bio je izvezen u tamnijoj modroj boji. Robu se sag svidio i htjede ga prostrti na pod uz kolijevku, ali Mary, koja je bila razdražljiva poslije poroda, reče da ga ne želi tu vidjeti. Kupila je škrinju od sandalovine u kojoj će se sačuvati od moljaca i stavila ga u nju.

Rob je sudjelovao u ispitnom odboru. Znao je da se tu nalazi zbog izostanka Ibn Sine i bio je posramljen što je netko mogao i pomisliti da je on dovoljno prikladna osoba da zauzme mjesto kneza liječnika. Ali nije bilo izbora i odluči dati sve od sebe. Pripremao se kao da on ide na ispit, a ne da je ispitivač. Postavljao je osmišljena pitanja sročena tako da ne sruše studenta, već da povuku iz njega znanje. S velikom je pažnjom slušao odgovore. Odbor je ispitivao četiri kandidata, od kojih su trojica postali liječnici. Četvrti je kandidat izazvao opću nelagodu. Gabri Beidavi bio je student pet godina. Do tada je već dva puta pao na ispitu, no otac, bogat i moćan čovjek, oblijetao je i obmanjivao hadži Davuta Hoseina, tajnika madrase, pa je ovaj tražio da Beidava ponovo ispituju. Rob je studirao s Beidavijem i pamtio ga kao lijenog dangubu, površnog u liječenju bolesnika. Tijekom trećeg ispita pokazalo se da se opet slabo pripremio. Rob je znao što bi učinio Ibn Sina. – Kandidatu ne dajem prolaznu ocjenu – reče odlučno iako sa žaljenjem. Ostali su se ispitivači hitro suglasili, a zatim raspustili ispitni odbor. Nekoliko dana nakon ispita u marestanu se pojavio Ibn Sina. – Dobro nam se vratili, Učitelju – pozdravi ga Rob srdačno. Ibn Sina zatrese glavom. – Nisam se vratio. – Izgledao je umorno i iscrpljeno. Reče da je došao zato jer se želi s al-Džuzdžanijem i Jišajom ben Benjaminom posavjetovati o svojoj bolesti. Sjeli su s njim u sobu za ispite i razgovarali, analizirajući simptome i sklapajući sliku povijesti bolesti kako ih je on učio. Rekao im je da se povukao u kuću u nadi da će se uskoro vratiti svojim dužnostima. Nikako se nije mogao oporaviti od dvostrukog udarca zbog gubitka prvo Reze, a zatim Despine; počeo se osjećati loše, a tako je i izgledao. Osjećao je malaksalost i slabost; nije mogao skupiti snage da obavlja ni najjednostavnije poslove. Isprva je te simptome pripisivao akutnoj melankoliji. »Jer svi dobro znamo kako duševno stanje može uzrokovati teške i nerazriješive tjelesne tegobe«, napomenuo je. U posljednje vrijeme nadimala su mu se crijeva, a u stolici primjećuje sluz, gnoj i krv; stoga je zaključio da je neodložno potrebno ovo stručno savjetovanje. Oni su se posvetili pretragama tako temeljito kao da im se više nikad u životu neće pružiti prilika da pregledaju neko ljudsko biće. Nisu propustili ni previdjeli ni najmanju sitnicu. Ibn Sina je sjedio s blagom strpljivošću i pustio ih da ga temeljito pregledaju: pritiskom, gnječenjem, kuckanjem, osluškivanjem i usputnim postavljanjem pitanja. Kad su završili, al-Džuzdžani je bio blijed, ali je navukao optimističnu masku. – To je dizenterija, Učitelju, izazvana vašim teškim duševnim stresom. Ali Robu je intuicija govorila nešto posve drugo. – Ja mislim da je to čir, u ranom stadiju. Ibn Sina trepne. – Rak crijeva? – upita mirno kao da se obraća bolesniku kojeg nikad do sada nije vidio. Rob potvrdno kimne, nastojeći ne misliti na sporo ali pogubno napredovanje bolesti.

Al-Džuzdžani pocrveni od bijesa što nije prihvaćeno njegovo mišljenje, ali ga Ibn Sina umiri. Rob shvati da je to razlog što ih je pozvao obojicu – znao je da će al-Džuzdžani biti zaslijepljen ljubavlju prema njemu i da stoga neće moći otkriti pravu istinu. Rob osjeti slabost u nogama. Uze Ibn Sinine ruke u svoje; oči im se sretoše i nijedan ne obori pogled. – Još uvijek ste snažni, Učitelju. Morate stalno čistiti crijeva kako bi se sakupljalo što manje crne sluzi koja potpomaže širenju raka. Knez liječnika kimne. – Molim Boga da sam postavio pogrešnu dijagnozu – reče Rob. Ibn Sina mu zahvali blagim smiješkom. – Molitva ne može štetiti. Rob reče Ibn Sini da bi ga uskoro želio posjetiti i provesti s njim jednu večer uz šahovu igru, na što starac uzvrati da će Jišaj ben Benjamin uvijek biti dobrodošao u njegovoj kući.

GLAVA 69

ZELENE DINJE ednog sušnog, prašnjavog dana potkraj ljeta, iz sumaglice sa sjeveroistoka izroni uz zvonjavu zvončića karavana od stotinu šesnaest deva. Životinje su u dugom krivudavom nizu, iscrpljene od teška tereta željezne rudače i balave od guste sline što im se cijedila, stigle u Isfahan kasno poslije podne. Ala se nadao da će Dan Vangalil od plemenite kovine iskovati mnogo kvalitetnog oružja. Uskoro će se – avaj – kad kovač mačeva ispita kvalitetu, pokazati da je željezo iz golemog tovara rude premeko za tu svrhu, ali je već do mraka novost koja je stigla s karavanom uzrokovala vrtlog uzbuđenja na nekim mjestima u gradu. Čovjek po imenu Kendi, vođa goniča u karavani, bio je pozvan u palaču da ponovi pojedinosti o onome što je doprlo do šaha putem doušnika, jer je sve htio čuti vlastitim ušima, a nakon toga odveli su ga u marestan da svoju priču ispriča liječnicima. Već nekoliko mjeseci Mahmud, sultan Gaznija, bio je teško bolestan, imao visoku vrućicu i gnoj u plućima, uslijed čega mu se pojavila izraslina na leđima i njegovi su liječnici rekli da mu nema spasa ukoliko se iz izrasline gnoj ne izvuče drenažom. Kendi je također saznao da su sultanu premazivali leđa tankim slojem ilovače.

J

– Čemu to? – upita jedan od liječnika. Kendi slegne ramenima, ali je al-Džuzdžani, koji je u odsutnosti Ibn Sine bio glavni liječnik, znao odgovor. – Ilovaču treba vrlo pažljivo promatrati, jer na mjestu na kojem se ona najbrže suši koža je najtoplija i to je najbolje mjesto za rez. Kad su sultanovi liječnici otvorili izraslinu, iz nje je briznuo gnoj, reče Kendi, i da bi Mahmudu odstranili preostali gnoj, stavili su mu fitilje za drenažu. – Je li skalpel imao zaobljenu ili šiljatu oštricu? – Jesu li ga uspavali zbog boli? – Jesu li fitilji bili kositreni ili laneni? – Je li gnoj bio taman ili svijetao? – Je li u njemu bilo tragova krvi? – Gospodo! Blagorodna gospodo, ja sam vođa goniča, a ne hakim – očajno usklikne Kendi. – Ne znam odgovoriti ni na jedno od ovih pitanja. Ja znam samo još jednu stvar, učena gospodo. – A koja je to? – upita al-Džuzdžani. – Tri dana nakon operacije, sultan Gaznija je umro. Ala i Mahmud bili su dva mlada lava. Obojica su rano sjeli na prijestolje naslijedivši moćne

očeve i obojica su držali jedan drugog na oku, dok su njihova kraljevstva bila u iščekivanju, svjesna da će se jednog dana sukobiti, da će Gazni progutati Perziju ili Perzija Gazni. To se nikada nije dogodilo. Opkoljavali su jedan drugog, spremni za rat, i povremeno bi dolazilo do vojnih okršaja, ali i jedan i drugi su čekali svjesni da još nije došao trenutak za totalni rat. Ipak, Ala nije nikada prestajao misliti na Mahmuda. Šah ga je često i sanjao. Uvijek je to bio isti san: okupljene vojske bi nestrpljivo čekale suprotstavljene dok bi Ala izjahao sam prema Mahmudovom jarosnom plemenu Afganaca, isukanom sabljom izazivajući sultana na dvoboj između njih dvojice, onako kao što je Ardašir urlikom izazvao Ardevana, u kojem će pobjedniku sudbina dosuditi da bude istinski i dokazani Kralj nad kraljevima. Sada se umiješao Alah i Ala nikada neće izazvati na dvoboj Mahmuda. Tijekom četiri dana nakon dolaska karavane, stigla su trojica iskusnih i povjerljivih uhoda jedan za drugim u Isfahan i boravili u Kući raja; iz njihovih izvještaja šah je počeo dobivati pravu sliku o onome što se zbilo u glavnom gradu Afganaca. Čim je Mahmud izdahnuo, njegov sin Muhamed htio je preuzeti prijestolje, ali ga je izigrao njegov brat Abu Said Masud, mladi ratnik koji je imao podršku vojske. Bacio ga je u tamnicu okovanog u lance i sebe proglasio sultanom. Mahmudova sahrana bila je burna; jednim dijelom to je bio turoban oproštaj, a drugim dijelom mahnito slavlje. Kada su to obavili, Masud je sazvao vojskovođe i objavio im da kani poduzeti ono što njegov otac nikada nije učinio: vojska je stavljena u stanje pripravnosti da bi za nekoliko dana krenula u pohod na Isfahan. Tako su najzad obavijesti što su ih donijeli uhode pokrenule Alu iz Kuće raja. Ala je najavljeni napad smatrao dobrodošlim iz dva razloga. Masud je bio nagao i neiskusan i Ali je bilo drago što mu se pružala prilika da pothvatu tog momčića suprotstavi svoju stratešku vještinu. S druge strane, Perzijanci su dušom bili ratnici i bio je dovoljno pronicljiv da shvati da će njegov narod objeručke prihvatiti sukob kao poraz vjerskih ograničenja u kojima su živjeli pod pritiskom mula. Počeo je održavati vojne skupove poslije kojih se pijančevalo i bludničilo kao u stara vremena. Ala i njegovi vojskovođe proučavali su zemljopisne karte i utvrdili da od Gaznija postoji samo jedna moguća ruta za brojnu vojsku. Prije no što stignu duboko u Hamadan. Masud i njegova vojska moraju prijeći naporan put kroz brdovite predjele ilovače i krševite obronke planina koje sa sjevera oivičuju Dašt-i-Kavir da bi zaobišli veliku pustinju i zašli duboko u hamadansko područje. Tek tada mogu skrenuti ravno prema jugu. Međutim, Ala je odlučio da perzijska vojska krene u smjeru Hamadana i presretne ih prije nego što će napasti Isfahan. Pripremanje Aline vojske bila je glavna tema svih razgovora i nije zaobišla ni marestan, unatoč Robovim pokušajima da je izbjegne. Nije razmišljao o predstojećem ratu jer ga ni najmanje nije priželjkivao. Njegov dug prema Ali, iako znatan, bio je otplaćen. Vojnim se pohodom u Indiju uvjerio da više nikada neće poželjeti sudjelovati u ratu. U međuvremenu je naporno radio. Kasimu su prestali bolovi u predjelu abdomena na radost bivšega goniča karavana. Rob mu je i dalje odredio svakodnevni vinski obrok i vratio ga na dužnost u mrtvačnicu. Rob je nadzirao više no ikad bolesnike, jer je al-Džuzdžani preuzeo većinu obveza kneza liječnika i velik broj svojih bolesnika prebacio drugim

liječnicima, među kojima je bio i Rob. Zapanjio se kada je čuo da je Ibn Sina dobrovoljno preuzeo vođstvo liječničkog tima koji će se priključiti Alinoj vojsci u smjeru sjevera. Rekao mu je to al-Džuzdžani koji je ili svladao bijes ili ga je prikrivao. – Kakav gubitak poslati takav um u rat. Al-Džuzdžani slegne ramenima. – Učitelj si želi još jednu, posljednju vojnu. – Star je i neće preživjeti. – Oduvijek je izgledao star premda mu još nije ni šezdeset godina – gorko uzdahne alDžuzdžani. – Mislim da se nada da će neka strijela ili koplje pronaći baš njega. Bila bi manja tragedija da ga sadesi brza smrt nego da je iščekuje, a ona nikako ne dolazi. Knez liječnika je ubrzo obznanio da je izabrao grupu od jedanaest liječnika koji će se s njim pridružiti perzijskoj vojsci. Četvorica od njih bili su pripravnici, trojica posve mladi liječnici, a četvorica veterani. I tako je sada al-Džuzdžani i po tituli i stvarno postao vrhovni lječnik. To je bilo sumorno unapređenje jer je za sve osoblje značilo da se Ibn Sina više neće vratiti kao njihov voditelj. Rob je bio iznenađen i zbunjen kad je bio određen da ispunjala neke al-Džuzdžanijeve dužnosti koje je on obavljao za Ibn Sinu, iako je bilo mnogo iskusnijih liječnika koje je alDžuzdžani mogao izabrati. Kako su u grupi od dvanaest liječnika određenih da odu s Ibn Sinom njih petorica bili predavači, rečeno mu je da se od njega očekuje da mnogo češće drži predavanja i da podučava pripravnike kod svakog obilaska svojih pacijenata u marestanu. Uz sve to, postavili su ga za stalnog člana ispitnog odbora i tražili da sudjeluje u radu odbora koji nadzire suradnju između škole i bolnice. Sastanak odbora, kojemu je prvi put prisustvovao, održan je u raskošnoj kući Rotura bin Nasra, upravitelja škole. Budući da je on bio samo počasni upravitelj, nije se potrudio prisustvovati sastanku, no stavio im je kuću na raspolaganje i odredio posluzi da okupljene liječnike posluže vrsnim jelima. Za predjelo su poslužili kriške velikih dinja jedinstvena okusa i slada koje su se topile u ustima. Rob je samo jednom okusio tu vrstu dinje i upravo je zaustio da to ispriča kad mu se njegov bivši učitelj Džalal-ul-Din obrati široko se nacerivši: – Ovo izvrsno voće možemo zahvaliti upraviteljevoj najnovijoj ženi. Rob nije shvaćao. Stari liječnik značajno namigne. – Rotur bin Nasr je general i šahov rođak, kao što vjerojatno znate. Ala mu je prošli tjedan dolazio u posjet zbog ratnih planova i nema sumnje da je sreo njegovu najmlađu ženu. Nakon što se posadi kraljevsko sjeme, uvijek stiže Alin poklon u obliku izuzetnih zelenih dinja. A ako iz sjemena nastane muški plod, tada stiže prinčevski poklon, ćilim s grbom Samanida. Nije izdržao do kraja objeda, već se ispriča i napusti skup. S košmarom u glavi odjahao je kući u Jahudiju. Rob J. se igrao u vrtu uz majku, dok je mala beba bila u kolijevci. Rob uze Tama u ruke i počne ga proučavati. Bila je to samo mala, novorođena beba. Isto ono dijete koje je volio kad je jutros odlazio iz kuće.

Vrati dječačića u kolijevku, pođe do škrinje od sandalovine i izvadi ćilim što ga je poklonio šah. Prostre ga po podu tik do kolijevke. Kada je podigao pogled, Mary je stajala na pragu. Gledali su se bez riječi. Ono što su sad oboje znali razdiralo mu je srce i on osjeti silnu sućut prema njoj. Zakoraknuo je prema njoj s namjerom da je zagrli, ali umjesto zagrljaja njegove su je ruke zgrabile svom snagom. Htio je nešto reći, ali riječi nisu dolazile. Ona mu se istrgne i stane rukama trljati nadlaktice koje su je boljele od njegova stiska. – Ti si nas zadržao ovdje. Ja sam nas održala na životu – reče ona s prezirom. Tuga u njenim očima pretvorila se u nešto hladno, u nešto suprotno od ljubavi. Tog poslijepodneva iselila se iz spavaće sobe. Kupila je uzak madrac i položila ga na pod između dječjih ležajeva, pokraj ćilima samanidskih prinčeva.

GLAVA 70

KASIMOVA SOBA ije mogao spavati cijelu noć i osjećao se opsjednutim, kao da mu je nestalo tla pod nogama i da mora dugo hodati po zraku. Za nekog tko se nađe u takvoj situaciji ne bi bilo neobično da ubije majku ili dijete, pomisli on, ali znao je da su u drugoj sobi Tam i Mary na sigurnom. Spopadale su ga luđačke misli, ali nije bio lud. Ujutro ustane i pođe u marestan, gdje je zatekao posvemašnju zbrku. Četiri bolničara poveli su s Ibn Sinom u vojni pohod da pomažu oko zbrinjavanja ranjenika, a al-Džuzdžani još nije uspio pronaći četvoricu novih koji bi udovoljili njegovim kriterijima. Bolničari koji su ostali u marestanu bili su iscrpljeni od posla i mrzovoljni, tako da je Rob obilazio pacijente i obavljao svoj liječnički posao bez asistiranja pomoćnog osoblja, zastajući da dovede u red ono što bolničari nisu dospjeli, da navlaži ili umije koje lice izmučeno vrućicom, donese svježe vode da okrijepi suha i žedna usta. Naiđe na Kasima Ibn Šadija koji je ležao lica blijeda poput vapna i stenjao, a na podu do njega bili su tragovi povraćanja. Tako bolestan, Kasim je napustio svoju sobu koja se nalazila do mrtvačnice i legao na bolesnički ležaj, svjestan da će ga Rob tu zateći pri svom obilasku marestana. Kasim mu reče da je tijekom proteklog tjedna imao nekoliko napadaja.

N

– Ali zašto mi to nisi rekao? – Imao sam vina, gospodaru. Pio sam vino i bol je nestajala. No sada mi ni vino više ne pomaže, hakime. Temperatura mu je bila povišena, ali ne i previsoka, a trbuh osjetljiv na dodir, ali mekan. Ponekad je od boli dahtao poput psa; jezik mu je pobijelio i teško je disao. – Dat ću ti napitak protiv bolova. – Alah vas blagoslovio, gospodaru. Rob se uputi u ljekarnu. U crno vino koje je Kasim volio ulije mješavinu opijuma i buinga i žurno se vrati k svom bolesniku. Dok je ispijao dozu vina, oči starog čuvara mrtvačnice bile su ispunjene zastrašujućom slutnjom. Kroz platnene zavjese na otvorenim prozorima u marestan je nadirala sve glasnija buka, i kad je Rob izišao na ulicu vidje da se cijeli grad okupio ispratiti vojsku. Rob je krenuo s drugima sve do mejdana. Vojska je bila toliko brojna da nije mogla marširati u pravilnim formacijama. Ne stotine, koliko ih je bilo u pohodu na Indiju, već tisuće vojnika. Nepregledne čete teško naoružane pješadije i još brojnije kolone naoružanih vojnika: kopljanici na konjima i sabljonoše na ponijima i devama. Pratila ih je silna svjetina koja je stvarala zaglušujuću buku: uzvici oproštaja, plač, vrisak žena, šaljiva zadirkivanja, zapovijedi, usklici bodrenja – sve se ispremiješalo. Probijao se naprijed poput čovjeka koji pliva kroz ljudsku plimu, dok oko njega izviru

izmiješani mirisi ljudi, smrad znoja deva i konjskog izmeta. Sunce se odsijavalo na ulaštenom oružju. Rob prebroji trideset četiri slona koji su bili na čelu kolone. Ala je za rat opremio sve slonove koje je posjedovao. Rob nije vidio Ibn Sinu. S liječnicima koji su odlazili bio se pozdravio u marestanu, ali Ibn Sina se nije došao pozdraviti niti je pozvao Roba k sebi, pa je bilo očito da je na taj način svjesno izbjegao opraštanje. Trupe su slijedili kraljevski glazbenici. Jedni su trubili u duge, zlatne trublje, drugi su zvonili srebrnim zvoncima oslobađajući prolaz za kraljevskog slona Zia. Mahut Harša bio je obučen u bijelo, a šahova odjeća bila je sva od plave svile, turban od crvene – što je bila njegova ratnička odora. Ljudi su urlali od zanosa ugledavši svog kralja ratnika. Dok je podizao ruku u znak pozdrava, znali su da im obećava Gazni. Rob je promatrao šahova uspravna leđa; u tom času Ala nije bio Ala – postao je Kserkso, Darije, Kir Veliki. Bio je oličenje svih osvajača u povijesti ratova. Mi smo četiri prijatelja. Mi smo četiri prijatelja. Robu se zamuti u glavi pri pomisli na to kako bi ga sada bilo jednostavno ubiti. Nalazio se daleko straga u gomili. Čak i da se našao sprijeda, sasjekli bi ga u trenu kad bi se bacio na kralja. Okrene se i ode. Nije pričekao da s ostalima do kraja gleda paradu onih kojima je dosuđena slava ili smrt. Izvuče se s mukom iz gomile i ni od koga viđen uputi do obale Zajendea, Rijeke života. Skine s prsta masivan, zlatni prsten koji mu je Ala poklonio za zasluge u Indiji i baci ga u mutnu rijeku, a onda se praćen udaljenim, sve daljim povicima svjetine, uputi natrag u marestan. Kasim je dobivao jaku dozu opijata, ali činilo se da je teško bolestan. Pogled mu je bio prazan, a obrazi blijedi i upali, iako je dan bio topao, on je cvokotao i Rob ga pokrije vunenim pokrivačem. Uskoro je pokrivač bio mokar, a kad je dodirnuo Kasimovo lice, ono je gorjelo od vrućice. Do kasnog poslijepodneva bol je postala tako žestoka da je starac vrisnuo kad mu je Rob dotaknuo trbuh. Rob nije otišao kući. Ostao je u marestanu i svako malo navraćao do Kasimovog ležaja. Te je noći, usred Kasimove agonije, odjednom nastupilo potpuno olakšanje. Neko je vrijeme njegovo disanje bilo tiho i ujednačeno, a onda je zaspao. Rob se usudio ponadati dobru, ali u sljedećih nekoliko sati Kasima je ponovno obuzela vrućica, tijelo mu je još više gorjelo, a puls postao silno ubrzan, na trenutke jedva opipljiv. Bacao se i poskakivao u deliriju. – Nuvas – zvao je. – Ah, Nuvas. – Jednom je razgovarao s ocem ili sa stricem Nilijem, a onda opet i opet s nepoznatim Nuvasom. Rob ga uzme za ruke i njegova nada potone; nije se mogao odlučiti da ih ispusti, jer jedino što mu je još mogao pružiti bila je prisutnost i slaba utjeha u obliku ljudskog dodira. Nakon nekog vremena ubrzano disanje pretvorilo se u sporo, a onda sasvim prestalo. Još je držao žuljevite ruke u svojima kad je Kasim izdahnuo. Jednu ruku podvukao je pod kvrgava koljena, a drugu ispod golih koščatih ramena i ponio tijelo u mrtvačnicu. Zatim se uputio u susjednu sobu. Zaudarala je i morat će se pobrinuti da je dobro očiste. Sjeo je među stvari koje su pripadale Kasimu, a bilo ih je malo:

jedna iznošena halja, nekoliko listova papira i štavljena koža na kojoj je bilo ispisano nekoliko molitava iz Kur’ana za koje je Kasim platio nekom pismenom čovjeku da mu ih ispiše. Dvije boce zabranjenog vina. Jedna pljesniva armenska pogača i zdjelica užeglih zelenih maslina. Jeftin bodež s kositrenom oštricom. Prošla je ponoć i gotovo cijela bolnica je spavala. Tu i tamo poneki bi bolesnik zavikao ili zaplakao. Nitko nije primijetio kad je uklonio Kasimove malobrojne stvari iz sobice. Dok je nosio drveni stol sreo je bolničara, koji je zbog općeg nedostatka pomoćnog osoblja smogao hrabrosti da gleda u stranu i hitro prođe kraj hakima kako mu ovaj ne bi natovario neki dodatan posao povrh onih kojih je ionako imao previše. Ušavši u sobu, podloži s jedne strane stola ispod obiju nogu dasku, kako bi stol bio nagnut, a s donje strane stavi korito. Trebalo mu je jako svjetlo i on oprezno obiđe bolnicu i iskrade se s četiri svjetiljke i nekoliko svijeća, koje poslaže uokrug po stolu kao po oltaru. Zatim donese Kasima i položi ga na stol. Još dok je Kasim umirao, Rob je znao da će prekršiti Božju zapovijed. Međutim, sada, kad je taj trenutak nastupio, Robu zastane dah. On nije bio stručnjak za balzamiranje u drevnom Egiptu da bi mogao pozvati prezrene parašiste koji će za njega otvoriti utrobu mrtvaca i grijeh preuzeti na sebe. I čin i grijeh, ako je to bio, moraju biti njegovi vlastiti. Dohvati zakrivljen kirurški nož s oštrim vrhom i učini rez u jednom potezu od prepona do grudne kosti. Meso se uz krckanje razdvojilo i potekla je krv. Nije znao kako da nastavi i naprosto zguli kožu s prsnog koša, a onda klone. U čitavom svom životu imao je samo dva prijatelja ravna sebi i obojica su umrli okrutno rasparana tijela. Da ga sada uhvate, umro bi istom smrću i još bi mu u samrtnom času oderali kožu. On iziđe iz sobice i nervozno obiđe bolnicu, ali oni koji su bili budni nisu se osvrtali na njega. Još se osjećao kao da se zemlja prolomila pod njim i da hoda po zraku, ali sada je znao da je zavirio duboko u ambis. Donio je sitno nazubljenu pilu izrađenu od kosti u svoj improvizirani laboratorij i raspilio prsnu kost, oponašajući ranu od kakve je umro Mirdin. Na trbuhu je učinio poprečan rez prema boku, dobivši mlohav preklop koji je mogao vratiti na mjesto. Ispod ružičastih crijeva ugledao je stomačne stijenke: crveno meso prošarano bjelkastim mišićnim vlaknima i, unatoč Kasimovoj mršavosti, žutim grudicama sala. Tanka stijenka potrbušnice u abdominalnom dijelu bila je upaljena i prekrivena zgrušanom tvari. Koliko je vidio svojim zapanjenim očima, Kasimovi su probavni organi na prvi pogled izgledali zdravi, osim jednog dijela tankog crijeva, koje je bilo na više mjesta crveno i upaljeno. Čak i najmanji krvni sudovi bili su prokrvljeni i izgledali su kao da je u njih bio injiciran crveni vosak. Mali tobolčasti privjesak na debelom crijevu bio je čudno crn i slijepljen s potrbušnicom i kad ga je pokušao pažljivo odvojiti, membrane su prsnule i iscurilo je za dvije do tri žlice gnoja; tu je bila locirana infekcija koja je Kasimu uzrokovala toliko bolova. On je pretpostavljao da su Kasimove patnje prestale u trenutku kad je došlo do perforacije oboljelog tkiva. Rijetka, tamna, smrdljiva tekućina cijedila se iz upalnog dijela u trbušnu šupljinu. Umočio je prst u tu masu i sa zanimanjem ga onjušio, jer upravo taj iscjedak mogao je biti otrov koji je izazvao vrućicu i smrt. Želio je razgledati i druge organe, ali se plašio. Sašio je pažljivo otvor, tako da Kasim Ibn Sadi, ukoliko kao pravi vjernik uskrsne, bude

cjelovit. Tad mu je prekrižio ruke u zapešću i prevezao ih, a zatim je starca velikim komadom tkanine čvrsto povezao preko slabina. Pažljivo je umotao tijelo u mrtvački pokrov i vratio ga u mrtvačnicu do ukopa sutradan u jutro. – Hvala ti, Kasime – rekao je turobno. – Počivaj u miru. Uzevši samo jednu svijeću u bolničku kupaonicu, temeljito se oprao i promijenio odjeću. Ali još uvijek mu se činilo da mu tijelo odiše zadahom smrti i stoga utrlja mirisnu vodicu po rukama do ramena. Vani, u mraku, još uvijek je bio u strahu. Nije mogao vjerovati u ono što je učinio. Kad je legao, već je gotovo svitalo. Ujutro kad je Mary ustala spavao je tvrdim snom; njezino se lice skamenilo kad je udahnula cvjetni miris parfema druge žene kojim je, činilo se, zagađen njihov dom.

GLAVA 71

IBN SININA ZABLUDA usuf-ul-Gamal migom dozove Roba u tamni kut knjižnice. – Želim vam pokazati nešto dragocjeno. Bila je to debela knjiga, očigledno novi primjerak Ibn Sinina remek-djela Kanon medicine. – Ovaj primjerak Kanona ne pripada Kući znanja. Prijepis je učinio pisar jednog mog znanca i on ga želi prodati. Ah! Rob dohvati knjigu. Bio je to vrlo lijep prijepis: crna, reljefna slova isticala su se na svakoj stranici boje slonovače. Bila je to knjiga u rukopisu složena od mnogo tabaka pergamenta, presavijenih i razrezanih, tako da se svaka stranica mogla slobodno listati. Stranice su bile prošivene i uvezane u korice od meke, Stavljene ovčje kože.

J

– Je li skupa? Jusuf kimne. – Koliko stoji? – Dat će je za osamdeset srebrnjaka. Zato što mu treba novae. Rob nakrivi usta, svjestan da nema toliko. Mary je imala veliku sumu novca od svog oca, ali on i Mary nisu više... Rob zaniječe glavom. Jusuf uzdahne. – A ja sam imao osjećaj da bi ona trebala doći upravo u vaše ruke! – Do kada mora biti prodana? Jusuf slegne ramenima. – Mogu vam je sačuvati dva tjedna. – Onda u redu. Zadržite je. Knjižničar ga sumnjičavo pogleda. – Hoćete li do tada imati novac, hakime? – Ako je to volja Božja. Jusuf se nasmiješi. – Tako je. Inšallah Na vrata bivše Kasimove sobice kraj mrtvačnice postavio je težak zasun i čvrst lokot. Unio je još jedan stol, donio bodež, rašlje, nož, nekoliko oštrih skalpela i jedno dlijeto kakvo rabe kamenoresci, ploču za crtanje, papir, drveni ugljen, olovne ploče, remenje, glinu i vosak, guščja pera i tintarnicu. Neki dan bio je poveo nekolicinu snažnijih studenata na tržnicu i vratili su se sa svježe zaklanim krmkom, a to nije bilo nimalo lako. Činilo mu se da nikome nije bilo čudno kad je izjavio da će secirati u sobici. Te noći je sam bez ičije pomoći donio tijelo mlade žene koja je umrla prije nekoliko sati i smjestio ga na prazan stol. Zvala se Melia. Ovaj je put njegova radoznalost bila veća, a strah manji. Više se nije plašio da ga na ono

što čini potiče zao duh ili kakve mračne sile. Vjerovao je da mu je bilo dopušteno postati liječnik kako bi mogao štititi najsavršeniju Božju tvorevinu i da mu Svemogući neće zamjeriti što želi još više naučiti o tako složenoj i zanimljivoj tvorevini. Rasporivši i tijelo žene i svinju, spremao se pažljivo usporediti te dvije anatomije. Budući da je počeo dvostruko istraživanje u predjelu gdje je locirana abdominalna bol, lecnuo se nemalo iznenađen. Svinjski cekum, tobolčasti prijelaz iz tankog u debelo crijevo bio je gladak i žilav, dug kakvih tridesetak – četrdesetak centimetara. Međutim, cekum u žene bio je minijaturan u usporedbi sa svinjskim, ne duži od pet do sedam centimetara i ne širi od Robovog prsta. I na njegovo nemalo iznenađenje na tom je tanjušnom cekumu bio – privjesak. Izgledao je poput ružičastog crva iskopanog u vrtu, upravo pokupljenog s tla i stavljenog u ženinu utrobu. Svinja na dugom stolu nije imala crvoliki privjesak, a Rob se nije mogao sjetiti da je ikad nešto slično primijetio na crijevu svinje. Nije donosio zaključke na brzinu. U početku je pomišljao da je ženin mali cekum možda neka vrsta anomalije, a crvolika stvar možda rijetka vrsta tumora ili kakva druga izraslina. Pripremio je Melijino tijelo za pogreb jednako pažljivo kao i Kasimovo i vratio ga u mrtvačnicu. Ali u noćima koje su slijedile secirao je zaredom i tijelo jednog mladog momka, sredovječne žene i muškog novorođenčeta starog šest tjedana. Kod svakog od njih, sa sve većim uzbuđenjem ustanovio je da imaju isti mali privjesak. »Crvak« je bio sastavni dio svakog ljudskog tijela i mali dokaz da ljudski organi nisu isti kao organi svinje. »Oh, đavo te odnio, Ibn Sina«, pomisli on. – Nesretni starče – prošapta. – Ti si u zabludi. Usprkos onom što je pisao Celzo, usprkos onom što proučavaju već tisuću godina, muškarci i žene su jedinstveni. I, ako je tomu tako, tko zna koliko bi se mnogo veličanstvenih tajni moglo otkriti ili protumačiti kad bi ih samo potražili u ljudskim tijelima. Cijelog svog života Rob je bio sam i usamljen, sve dok nije sreo nju, a sada je ponovno bio usamljen i nije to mogao podnijeti. Jedne noći kad je došao kući legne kraj nje između dvoje usnule djece. Nije ju ni dotaknuo, ali ona se usplahirila poput divlje zvijeri. Rukom je zamahnula i pronašla njegovo lice na koje se spusti žestok šamar. Bila je snažna i dovoljno jaka žena da zada bol. On je uhvati za ruke i čvrsto ih ukliješti svojima kao da ih je prikovao uz njene bokove. – Luda ženo. – Ne prilazi k meni nakon perzijskih kurvetina! Bilo je to zbog mirisa, shvati on. – Upotrebljavam miris jer seciram životinje u marestami. Neko je vrijeme šutjela, a onda se pokušala izmaknuti i osloboditi. Dok se borila s njim, on osjeti do sebe blisko tijelo i miris njene riđe kose ispuni mu nosnice. – Mary.

Malo se smirila, možda zbog molbe u njegovu glasu. Ipak, kad se pomaknuo da je poljubi, ne bi se bio iznenadio da ga je ugrizla za usne ili u vrat, ali nije to učinila, i trenutak kasnije on shvati da mu uzvraća poljubac. Pusti joj ruke i osjeti beskrajnu ugodu pri dodiru njenih grudi koje su bile ukrućene, ali ne od samrtnog grča... Nije bio siguran dolazi li njeno stenjanje i mrmljanje od plača ili od spolne uzbuđenosti. Okusi bradavice slatke od mlijeka i poče joj gladiti pupak. Ispod tog toplog trbuha prepletala su se živa, ružičasta i siva crijeva u živahnom vrtlogu. Udovi su bili vreli i napeti, a ne ledeni i ukočeni, a kad se spustio pod brežuljak, prvo jednim pa onda s dva prsta, znao je da dodiruje toplo, klizavo vrelo života. Kad je ušao u nju, sjedinili su se s podjednakom žudnjom, grčevito se upijajući jedno u drugo, kao da mahnitim sudaranjima i lamatanjima tijela spojenih u grčevitom zagrljaju pokušavaju razoriti nešto s čime se ne mogu suočiti; istjerivanje zlog duha. Nokti su joj se zarili duboko u njegova leđa dok je uzvraćala svom snagom pokretima odozdo. Čulo se samo tiho mrmljanje i tup-tup-tup njihovog parenja, dok najzad nije ona kriknula, za njom je kriknuo on, onda je zatulio Tam, a Rob J. se probudio s vriskom i svih četvoro se odjednom ispremiješalo u plaču i smijehu, njih dvoje i plačući i smijući se. Najzad se sve smirilo. Rob J. je ponovno zaspao, a malenog sisavca privinula je na dojku i dok ga je hranila mirnim je glasom ispričala Robu kako je Ibn Sina došao k njoj i uputio je što joj je činiti. I tako je saznao kako su mu žena i starac spasili život. Što se ostalog tiče, ono što mu je ispričala o svojoj sramoti bilo je otprilike onako kao što je on pretpostavljao, i nakon što je Tam zaspao, on je privine u zagrljaj i reče joj da je ona zauvijek njegova odabrana žena i gladio joj je riđu kosu i poljubio bijeli potiljak na kojem nije bilo pjegica. Kad je najzad zaspala, on osta ležati zagledan u tamni strop. Sljedećih se dana često smijala, ali njega je rastuživalo i ljutilo što je u njenom smijehu opažao tragove straha, premda joj je svojim ponašanjem nastojao pokazati svoju ljubav i zahvalnost. Jednog jutra dok je pregledao bolesno dijete u kući nekog velikodostojnika, ugleda kraj dječakova ležaja plavi ćilim s oznakama dinastije Samanida. Promatrajući dječaka, uoči tamnoputno lice, nos koji je već bio savinut, nešto poznato u očima. Lik mu je bio blizak; još bliskiji kad bi pogledao svog mlađeg sina... Prekine posao koji je planirao za taj dan, uputi se kući, dohvati malog Tama i prinese ga svjetlu. To lice bilo je kao bratovo nalik licu bolesnog dječaka. Pa ipak, Tam je ponekad bio izrazito sličan Robovom izgubljenom bratu Willumu. I prije i nakon vremena što ga je proveo u Idadžu po Ibn Sininom nalogu Mary i on vodili su ljubav. Tko može reći da dijete nije plod njegova vlastita sjemena? Promijeni djetetu mokru pelenu, dotakne ručicu i poljubi nježno, meko lice, a zatim ga vrati u kolijevku. Te su noći Mary i on vodili ljubav nježno i obazrivo i to im je donijelo olakšanje, ali to nije bilo isto kao nekada. Kasnije je izišao iz kuće i sjeo u vrt koji se kupao u mjesečini, tik do ostataka sasušenog jesenjeg cvijeća na koje je ona bila prenijela svoju nježnost. Ništa ne ostaje zauvijek isto, shvati on. Ona nije bila mlada žena koja ga je s toliko povjerenja slijedila u polje žita, a ni on nije bio mladić koji ju je tamo poveo. Ali to ni izdaleka nije bio jedini dug koji je žudio da naplati od Ala-šaha.

GLAVA 72

PROVIDAN ČOVEK d istoka se dizao tako velik oblak prašine da su na osmatračnici pouzdano očekivali da će se pojaviti ogromna karavana ili čak nekoliko velikih karavana koje su se stopile u jedan niz. Umjesto toga, gradu se približavala velika vojska. Kad je stigla do gradskih vrata, vojnike je bilo lako prepoznati kao Afgance iz Gaznija. Zaustavili su se izvan zidina, a njihov komandant, mladić u tamnomodroj odjeći i bijelom turbanu, ujaše u Isfahan u pratnji četvorice časnika. Nije bilo nikog da ih zaustavi. Budući da je Alu njegova vojska pratila u Hamadan, gradska je vrata čuvala šačica vremešnih stražara, staraca koji su se razbježali vidjevši da se približava strana vojska pa je tako sultan Masud – jer bio je to on – nesmetano ujahao u grad. Kod Džamije petka Afganci su sišli s konja i ušli u džamiju gdje su se pridružili bogoslužju treće molitve, a onda se na nekoliko sati povukli s imamom Musom Ibn Abbasom u pratnji njegovih mula.

O

Većina stanovnika Isfahana nije vidjela Masuda, ali čim se obznanilo njegovo prisustvo, Rob i al-Džuzdžani se nađoše među onima koji su se popeli na vrh zidina i s prezirom gledali vojsku iz Gaznija. Bili su to grubi muškarci u otrcanim hlačama i dugim širokim košuljama. Neki su imali krajeve turbana omotane oko usta i nosa da se zaštite od prašine i pijeska na putu, a svaki je iza malog sedla na kudravom poniju imao smotanu prošivenu valiranu prostirku za spavanje. Vedro raspoloženi, opipavali su strijele i premještali lukove dok su promatrali bogati grad pun nezaštićenih žena na način kako bi vukovi gledali kavez sa zečevima, ali bili su disciplinirani i nisu pokazivali znakove nasiija dok su čekali na svog vođu koji je bio u džamiji. Rob se pitao nije li među njima Afganac koji je tako dobro trčao s Karimom u šateru. – Što bi Masud mogao tražiti od mula? – upita al-Džuzdžanija. – Nesumnjivo su mu njegovi doušnici pričali o Alinim nevoljama s njima. Mislim da on namjerava jednog dana ovdje zavladati i sad se pogađa s predstavnicima vjere oko blagoslova i poslušnosti. Moglo je to biti točno, jer su se Masud i njegovi pratioci uskoro vratili svojim trupama i nisu krenuli u pljačku grada. Sultan je bio mlad, jedva nešto stariji od dječaka, ali u izgledu su Ala i on imali nešto po čemu su mogli biti krvni rod: obojica su imali isto ponosno, okrutno lice ptice grabljivice. Promatrali su kako odmotava bijeli turban, koji je zatim pažljivo pohranio, i stavlja prljavi crni turban prije no što će dati znak za pokret. Afganci odjahaše prema sjeveru, slijedeći rutu kojom je krenula Alina vojska. Šah je pogriješio misleći da će oni doći putem koji vodi kroz Hamadan. – Mislim da se glavne vojne snage iz Gaznija sada već nalaze u Hamadanu – polako će al-Džuzdžani. Rob zaključi da je u pravu. Afganaca koji su upravo odlazili bilo je znatno manje od perzijske vojske i nisu imali slonove, dakle – mora postojati još jedna vojska. – Znači da je Masud postavio zamku?

Al-Džuzdžani kimnu. – Mogli bismo odjahati k Perzijancima i upozoriti ih. – Prekasno je, a i Masud nas ne bi poštedio. U svakom slučaju – ironično kaza alDžuzdžani – tako je malo važno hoće li Ala poraziti Masuda ili Masud Alu. Ako je imam Kandrase isto otišao da bi vodio Seldžuke na Isfahan, ni Masud ni Ala neće u završnici prevladati. Seldžuci su užasni, a ima ih u tolikom broju koliko je pijeska u moru. – Ako dođu Seldžuci ili ako se Masud vrati i preuzme ovaj grad, što će biti s marestanom? Al-Džuzdžani slegne. – Bolnica će se na neko vrijeme zatvoriti i svi ćemo se razbježati da se sakrijemo pred propašću. A onda ćemo izići iz svojih rupa i život će teći isto kao i prije. S našim sam Učiteljem služio nekolicini kraljeva. Monarsi dođu i prođu, a svijet i dalje treba liječnike – reče on. Rob zatraži od Mary novac za knjigu i Kanon posta njegov. Dok ju je držao u ruci, bio je ispunjen osjećajem strahopoštovanja. Nikad nije posjedovao knjigu, a zadovoljstvo što je sada ima bilo je tako veliko da je očekivao kako bi ostali morali to isto osjećati. Ipak, nije provodio mnogo vremena u čitanju knjige jer ga je privlačila Kasimova soba. Secirao je nekoliko noći u tjednu i počeo koristiti svoj pribor za crtanje, nezasitan u želji da učini što više, ali imao je malo vremena; trebalo je redovito bar malo odspavati kako bi mogao preko dana obavijati sve dužnosti u marestanu. Dok je proučavao tijelo nekog mladića ubijenog nožem u svađi u vinskom podrumu, otkrio je da je mali privjesak na cekumu u njega povećan, upaljen i hrapav. Rob zaključi da upravo promatra početni stadij »pasje bolesti«, koji se kod oboljelog manifestira poremećenom probavom i žestokim napadajima probadanja. Sada je imao sliku napredovanja bolesti od začetka do konca, i on zabilježi u svoju knjigu opažanja: »Perforaciju oboljelog mjesta u abdomenu zapazio sam kod šestoro bolesnika, i svi su oni umrli. Prvi prepoznatljiv simptom bolesti je iznenadna bol u abdomenu. Bol je uglavnom jaka, rijetko kada slaba. Ponekad je praćena napadajem groznice, a češće mučninom i povraćanjem. Abdominalnu bol prati vrućica kao drugi stalan simptom. Opisane smetnje osjećaju se pri opipu na donjoj desnoj strani trbuha, u području koje je pod pritiskom vrlo bolno, a abdominalni mišići su napeti i ukrućeni. Sve to se javlja na privjesku cekuma koji izgledom podsjeća na debljeg vrtnog crva uobičajene vrste. Ako se taj organ upali ili inficira, prvo pocrveni, a zatim pocrni u njemu se skuplja gnoj i na kraju prsne, a njegov se sadržaj razlijeva po trbušnoj šupljini. Kada do toga dođe, smrt nastupa vrlo brzo, u pravilu nakon pola sata do trideset šest sati, što najavljuje znatno povišenje temperature.«

Rezao je i proučavao samo one dijelove tijela za koje je znao da će kasnije biti prekriveni mrtvačkim pokrovom. U to nisu spadali glava i stopala, zbog čega je žalio jer više nije bio zadovoljan ispitivanjem mozga svinje. Njegovo poštovanje prema Ibn Sini i dalje je bilo bezgranično, ali je postao svjestan da je i sam njegov mentor u izvjesnim područjima bio krivo poučavan, osobito u vezi čovječjeg kostura i mišićnog sustava: te zablude on je prenosio drugima. Rob je radio strpljivo, otkrivao i crtao mišiće nalik raspletenim krajevima žičanog ili konopljina užeta: neki su i počinjali i završavali u užetu, drugi su se proširivali u plosnate ili oble nastavke; bilo je tu i dvoglavih svežnjeva niti, jednih pored drugih, u čemu je vidio prednost ako u slučaju ozljede jednog mišića drugi preuzima na sebe njegovu funkciju. Počeo je to raditi posve neupućen, ali je malo-pomalo, u stalnom porastu uzbuđenja koje je bilo mješavina groznice i sna, učio. Načinio je crteže oblika kostiju i sastava zglobova, njihovih vjernih oblika i položaja, svjestan da će takvi crteži biti od neprocjenjive vrijednosti u poučavanju mladih liječnika koji trebaju znati kako postupati s iščašenjima i prijelomima. Uvijek je po završetku rada povijao i prekrivao tijela te ih vraćao u mrtvačnicu, a crteže je odnosio sa sobom. Nije ga više progonio osjećaj da zaviruje u bezdan vlastita prokletstva, ali ga nikad nije napuštala ni svijest o strašnom kraju koji ga čeka ako bi bio otkriven. Secirajući pri neujednačenom, treperavom svjetlu u sobi bez zraka, strepio je od svakog zvuka koji bi dopro do njega i sav se kočio od užasa kad bi u rijetkim slučajevima netko prolazio pokraj vrata. Imao je valjan razlog za svoj strah. Jednom, rano izjutra, uze iz mrtvačnice tijelo starije žene koja je umrla nedugo prije toga. Na hodniku ugleda bolničara koji mu je dolazio ususret noseći tijelo muškarca. Glava žene koju je nosio Rob klimatala je, a ispod pokrova sklizne jedna ruka. Rob kao skamenjen zasta, bez riječi buljeći u bolničara koji mu se duboko pokloni. – Da vam pomognem, hakime. – Nije teška. On krene ispred bolničara natrag u mrtvačnicu i obojica položiše svoje mrtvace jednog pokraj drugog te iziđoše zajedno iz mrtvačnice. Svinja koju je secirao mogla mu je služiti samo četiri dana, jer se brzo raspadala i trebalo ju je baciti. Ali pri otvaranju ljudskog tijela širio se mnogo teži smrad nego pri mučno-slatkastom smradu truljenja svinjskog mesa. Unatoč sapunu i vodi, smrad je prožimao prostoriju. Jednog jutra kupi novu svinju. Taj dan poslije podne prolazeći kraj Kasimove sobe ugleda hadži Davout Hoseina kako trese zakračunatim vratima. – Zašto je zaključano? Što je unutra? – To je soba u kojoj seciram svinju – odgovori mirno Rob. Zamjenik upravitelja škole buljio je u njega s gađenjem. Tih je dana Davout Hosein sve promatrao s pojačanom sumnjičavošću jer su ga mule zadužili da špijunira u marestanu i madrasi ima li kršenja islamskog zakona.

Taj dan ga je Rob sreo nekoliko puta dok je njuškao i budno motrio da mu ništa ne promakne. Kad je uvečer završio posao, otišao je rano kući. Sutradan ujutro kad je došao u bolnicu primijetio je da su vrata na sobici nasilno probijena i otvorena. Unutra su stvari bile kako ih je i ostavio – ali ne sasvim. Svinja na stolu bila je pokrivena. Prevrtali su po njegovim instrumentima, ali ništa nije nedostajalo. Nisu pronašli ništa za što bi ga mogli optužiti i zasad je još bio pošteđen. Ali, taj je pretres značio zastrašujuće upozorenje. Znao je da će ga prije ili poslije otkriti, ali on je sabirao dragocjene podatke, sagledavao izuzetno značenje stvari i nije bio spreman prestati. Čekao je dva dana tijekom kojih ga je hadži ostavio na miru. Jedan je starac umro u bolnici u času dok je Rob tiho s njim razgovarao. Još iste noći otvorio je tijelo da vidi što je uzrokovalo tako mirnu smrt i otkrije da se arterija koja je napajala srce i donje udove osušila i stisnula, poput uvela lista. U tijelu jednog djeteta vidio je zašto je rak dobio baš to ime i opazio kako je izraslina, nalik gladnoj rakovici, raširila svoje krake u svim pravcima. U tijelu nekog drugog čovjeka otkrio je da je jetra, koja je inače meka i izrazito crvenkastosmeđa, postala žućkasta i tvrda poput drva. Sljedećeg je tjedna secirao ženu trudnu nekoliko mjeseci i nacrtao maternicu u nabreklom trbuhu, nalik preokrenutoj čaši u kojoj pluta život koji se u njoj stvara. Na crtežu je ženi dodao lik Despine koja nikada neće djetetu podariti život. Crtež je nazvao Trudna žena. Jedne je noći sjedio kraj stola za seciranje i nacrtao mladića kojemu je dao Karimove crte lica; sličnost nije bila savršena, ali lik je bio prepoznatljiv svakome tko ga je volio. Tijelo je Rob nacrtao kao da je imalo staklenu kožu. Ono što sam nije mogao vidjeti iz tijela koje je bilo na stolu, nacrtao je onako kako je Galen tvrdio da izgleda. Znao je da će poneki nebitan detalj biti pogrešan, ali crtež je čak i za njegove zahtjeve bio izuzetan i na njemu su se vidjeli organi i krvni sudovi kao da oko Božje gleda kroz čovjekovo tijelo stvoreno od krvi i mesa. Kad je dovršio crtež, napiše svoje ime i datum, a crtežu dade naslov – Providan čovjek.

GLAVA 73

KUĆA U HAMIDANU a sve to vrijeme nije bilo nikakvih novosti o ratu. Po unaprijed dogovorenom planu, četiri karavane natovarene zalihama uputile su se u potragu za vojskom, ali više ih nitko nikad nije vidio, pa se pretpostavljalo da su pronašle Alu i da su svi zaokupljeni borbom. A onda jednog poslijepodneva, uoči Četvrte molitve, stigne jahač i donese najgore moguće vijesti. Kao što su bili pretpostavljali, za vrijeme dok je Masud boravio u Isfahanu, njegova je glavna vojska već bila pronašla Perzijance i opkolila ih. Masud je poslao dvojicu svojih starijih generala, Abu Šal al-Hamdunija i Taš Faraša da vode vojsku po očekivanoj ruti. Isplanirali su i savršeno izveli frontalni napad. Razdvojivši svoju vojsku u dva dijela, sakrili su se iza sela al-Karadž i poslali naprijed svoje izvidnice. Kad su se Perzijanci dovoljno približili, Abu Šal al-Hamdunijeva vojska napala ih je u luku s jedne strane al-Karadža, a Taš Farašovi Afganci u istoj formaciji s druge strane. Nagrnuli su na šahovu vojsku s dvije bočne strane i velikom se brzinom približavali sve dok se dva luka gaznijske armije nisu sastavila oko Perzijanaca u borbenoj polukružnoj crti koja ih je zatvorila poput mreže. Nakon prvotnog iznenađenja, Perzijanci su se hrabro borili, ali je protivnik bio i brojčano i manevarski nadmoćniji i iz dana u dan su sve više gubili tlo pod nogama. Tada su otkrili da im s leđa dolazi još jedna gaznijska vojska, koju vodi sultan Masud. Od tada je borba postajala sve više divlja i očajna i za Perzijance je poraz bio neizbježan. Pred njima se nalazila nadmoćna vojska dvojice gaznijskih generala. Straga, sultanova konjica, premda ni brojna ni disciplinirana, preuzela je napad sličan povijesnoj bici između Rimljana i starih Perzijanaca, samo što je ovaj put perzijski neprijatelj bila netrenirana silovita vojska. Afganci su stalno nasrtali i raspršivali se, da bi ponovno napali pozadinu s neke druge točke. Najzad kada su ranjeni Perzijanci bili već dovoljno oslabljeni i izbezumljeni, Masud se pod zaštitom pješčane oluje sruči na njih svom snagom svih triju vojski u konačni napad. Sljedećeg jutra kad je izišlo, sunce je obasjalo bojište prepuno leševa ljudi i životinja nad kojima je vjetar nosio vrtloge pijeska; tu je ležala glavnina perzijske vojske. Neki su pobjegli, a po riječima glasnika – i Ala je bio među njima, ali to nije bilo pouzdano.

Z

– Što je zadesilo Ibn Sinu? – upita al-Džuzdžani glasnika. – Ibn Sina je napustio vojsku još prije dolaska u al-Karadž, gospodaru. Imao je jake grčeve koji su ga učinili bespomoćnim, pa ga je tako, uz šahovo dopuštenje, najmlađi među liječnicima, neki Bibi al-Guri, poveo u grad Hamadan, gdje Ibn Sina još uvijek posjeduje kuću koja je pripadala njegovu ocu. – Znam gdje je to – reče al-Džuzdžani. Rob je znao da će al-Džuzdžani poći tamo. – Dopustite da i ja idem – reče. Načas se u očima starijeg liječnika pojavi odbljesak ljubomorne netrpeljivosti, ali odmah prevlada razum i on potvrdno kimnu.

– Poći ćemo smjesta – reče. Bio je to sumoran i naporan put. Oštro su podbadali konje, ne znajući hoće li ga zateći živa kad stignu. Nije bilo čudno što je al-Džuzdžani otupio od očaja; Rob je volio Ibn Sinu tek nekoliko godina, a al-Džuzdžani je knezu liječnika bio odan cijelog svog života. Bilo je nužno da zaobiđu ratno područje i putuju obilaznim lukom prema istoku. Sve što su znali bilo je da se na području Hamadana rat i dalje vodi. Ali kada su stigli u glavni grad istoimene pokrajine, Hamadan je bio miran i usnuo bez znakova velikog pokolja koji se odvijao samo nekoliko milja dalje. Kada je Rob ugledao kuću, učini mu se da je ona za Ibn Sinu prikladnija od velikog posjeda u Isfahanu. Ta kuća od blata i kamena bila je poput odjeće kakvu je Ibn Sina uvijek nosio: nenametljiva, iznošena i udobna. Ali u kući se osjećao zadah bolesti. Al-Džuzdžani ljubomorno zamoli Roba da pričeka ispred sobe u kojoj je ležao Ibn Sina. Trenutak kasnije Rob je začuo tihe, nerazgovijetne glasove a onda, na svoje zaprepaštenje, nedvojbeni tresak udarca po licu. Mladi liječnik po imenu Bibi al-Guri izleti iz sobe, blijeda lica i plačući. Izjurio je iz kuće pokraj Roba ni ne pogledavši ga. Ubrzo zatim iziđe al-Džuzdžani, a za njim postariji mula. – Mladi šarlatan došao je Ibn Sini glave. Kada su stigli ovamo, al-Guri je Učitelju dao sjeme celera da spriječi nadimanje crijeva. Ali umjesto dva danka dao mu je pet direma sjemena, i od toga je Ibn Sina izgubio mnogo krvi. Jedan diram sadrži šest danaka; to je značilo da mu je dao dozu purgativa petnaest puta veću od one koja se preporuča. Al-Džuzdžani ga pogleda. – Osobno sam bio u ispitnom odboru koji je dopustio da alGuri prođe – gorko će on. – Vi niste mogli predvidjeti ni budućnost ni tu fatalnu pogrešku – reče Rob blago. Ali al-Džuzdžani se nije mogao utješiti. – Kakva okrutna ironija – reče – da jednog od najvećih liječnika dokrajči nesposoban hakim. – Je li Učitelj pri svijesti? Mula kimne. – Oslobodio je svoje robove i razdijelio imetak siromasima. – Mogu li ući? Al-Džuzdžani mahne rukom u znak odobrenja. Kad je ušao u sobu Rob se skameni. Za četiri mjeseca otkako ga je posljednji put vidio, Ibn Sina se istopio. Sklopljene oči utonule su mu u očne duplje, oronulo, upalo lice bilo je pokriveno voštanom kožom. Al-Guri mu je nanio zlo, ali pogrešan postupak samo je ubrzao neizbježan ishod raka želuca. Rob ga dohvati za ruke i osjeti u njima tako malo života da mu je bilo teško i riječ izgovoriti. Ibn Sinine oči se otvoriše. Zagledale su se u njegove; osjećao je da mu on čita misli i nije bilo svrhe da se pretvara. – Učitelju, zašto je liječnik, unatoč svemu šio može učiniti, – upita on gorko – nalik

samo listu na vjetru, a stvarnu moć ima jedino Alah? Jedva vjerujući svojim očima Rob vidje kako iscrpljene crte lica poprimaju unutarnji sjaj. Odjednom spozna zašto se Ibn Sina pokušava nasmiješiti. – Je li to zagonetka? – upila Rob skršen bolom. – To je zagonetka... moj Europljanine. Ostatak života morat ćeš provesti... tražeći... odgovor na to. – Učitelju? Ibn Sina ponovno sklopi oči i ne odgovori. Neko vrijeme Rob osta sjediti uz njega u tišini. – Mogao sam otići bilo kamo drugdje bez pretvaranja – reče Rob na engleskom. – U Zapadni Kalifat, u Toledo, Kordobu. Ali čuo sam za čovjeka Avicenu, čije me je arapsko ime obuzelo kao čarolija i treslo poput groznice. Abu Ali al-Husain Ibn Abdullah Ibn Sina. Nije mogao razumjeti ništa osim svog imena, no ipak ponovno otvori oči i rukom slabašno stisne Robovu. – Dotaknuti rub vaše halje. Najveći liječniče na svijetu – prošapta Rob. Jedva da se ikad sjećao životom iznurenog tesara koji mu je bio biološki otac. Barbir je s njim dobro postupao, ali je bio škrt u izražavanju naklonosti. Ovo je bio jedini otac kojega je poznavala njegova duša. Zaboravio je ono što mu je predbacivao i bio svjestan samo silne potrebe za njim. – Molim da mi date svoj blagoslov. Riječi koje je Ibn Sina sporo izgovarao, bile su na čistom arapskom, ali nije bilo potrebno razumjeti ih. Znao je da ga je Ibn Sina već davno prije blagoslovio. Poljubi starca za rastanak. Kad je otišao, mula se opet smjestio do kreveta i nastavio glasno čitati iz Kur’ana.

GLAVA 74

KRALJ NAD KRALJEVIMA djahao je sam za Isfahan. Al-Džuzdžani je ostao u Hamadanu jer je želio sam provesti posljednje dane uz svoga umirućeg Učitelja. – Više nikada nećemo vidjeti Ibn Sinu – reče Rob Mary nježno kad se vratio kući, a ona odvrati glavu od njega i zaplače poput djeteta. Čim se malo odmorio, pohitao je u marestan. Bez Ibn Sine i al-Džuzdžanija u bolnici nije bilo autoriteta ni reda i poštivanja dužnosti, pa je stoga Rob proveo cijeli dan u pregledanju i liječenju bolesnika, poučavanju o liječenju rana, a kao najmrži od svih napora, još ga je čekao i sastanak s hadži Davutom Hoseinom na kojem su raspravljali o tekućim poslovima škole. Zbog nesigurnih vremena, mnogi su studenti napustili svoje naukovanje i vratili se kućama izvan grada. – I tako je ostalo samo nekoliko pripravnika za rad u bolnici – gunđao je hadži. Na sreću, i broj pacijenata bio je manji nego inače, jer su ljudi instinktivno bili zaokupljeni nadolazećim vojnim nasiljem više nego boleštinama. Te su noći Maryne oči bile crvene i otekle i ona i Rob priljubiše se jedno uz drugo s nježnošću koju su gotovo bili zaboravili. Ujutro kad je odlazio iz male kuće u Jahudiji osjetio je neku promjenu u zraku, poput tlaka uoči oluje u Engleskoj. Na židovskoj je tržnici većina dućana bila zatvorena, što je bilo neuobičajeno, a Hinda je grozničavom brzinom pospremala robu s polica.

O

– Što se zbiva? – Afganci. Odjaše do zidina. Kad se stubama uspeo do vrha, zatekao je tu redove ljudi neuobičajeno tihih i isti čas ugledao i povod njihovu strahu: brojna neprijateljska vojska sultana Masuda zaposjela je polovicu male udoline zapadno od gradskih zidina. Konjica i vojnici s devama ulogorili su se duž podnožja brežuljka, a ratni slonovi stajali su na višim obroncima u neposrednoj blizini logora plemića i komandanata. U središtu logora, visoko iznad svih, vijorila se poput dugačke zmije zastava Gaznavida s amblemom crne leopardove glave u narančastom polju. – Zašto nisu ušli u grad? – upita jednog od kalantarovih vojnika. – Progonili su Alu sve dovdje, ali im je umaknuo i sad je unutar gradskih zidina. – Zbog čega bi ih to zaustavilo izvan zidina? – Masud kaže da Ala treba biti izdan od vlastitog naroda. Poručuje da će poštedjeti naše živote ako izručimo šaha. Ako to ne učinimo, obećao je brdo od naših tjelesa na glavnom mejdanu. – Hoće li Ala biti izručen?

Čovjek ga pogleda plamtećih očiju i pljune. – Mi smo Perzijanci. A on je naš šah. Rob kimne. Ali, nije bio u to uvjeren. Siđe sa zidina i uzjaše konja pa se uputi prema kući u Jahudiji. Engleski je mač bio dobro pohranjen, omotan u nauljenu krpu. Pričvrsti ga o pojas i naloži Mary da izvuče očev mač i zasune vrata kada on iziđe. Uzjaše ponovo na konja i uputi se prema Kući raja. U Aveniji Alija i Fatime ljudi su zabrinuti stajali u skupinama. U Aveniji Tisuću vrtova, koja se sastojala od četiri niza drvoreda, bilo je manje ljudi, a kod Rajskih vrata nije bilo nikoga. Taj po običaju besprijekorno uređen kraljevski drvored pokazivao je znakove zapuštenosti i ljudi koji su ga održavali nisu ga u posljednje vrijeme ni meli ni čistili. Na kraju drvoreda stajala je uobičajena straža. Stražar istupi pred Roba dok mu se približavao. – Ja sam Jišaj, hakim u marestanu. Pozvan od šaha. Čuvar je bio tek malo stariji od dječaka i djelovao je nesigurno, čak prestrašeno. Najzad kimne i odstupi, da konj može proći. Rob je jahao kroz patvorenu šumu, izmišljenu i zasađenu za kraljeve, a onda je prošao kraj polja za štapomet, igru s loptom i palicom, pa pokraj dviju staza za trku i kraj paviljona. Zaustavio se iza staja, u dijelu koji je Danu Vangalilu bio dodijeljen za stanovanje. Indijskog majstora za izradu oružja i njegovog najstarijeg sina poveli su s vojskom u Hamadan. Rob nije znao jesu li oni preživjeli, ali njihova obitelj bila je otišla. Kućica je bila napuštena a netko je razbio glinene zidove peći za taljenje koju je Dan s toliko mnogo truda sam gradio. Jahao je po dugoj, lijepoj aleji do Kuće raja. Na zidovima tvrđave nije bilo vojnika. Kopita konja šuplje su odzvanjala dok je prelazio pokretni most; Rob priveže konja ispred glavnog ulaza. U Kući raja njegovi su koraci odzvanjali kroz prazne hodnike. Na kraju uđe u sobu za primanja u koju je uvijek bio uvođen kad bi dolazio kralju. Ugleda Alu kako sjedi sam na podu u kutu sobe, prekriženih nogu. Pred njim je bio dopola prazan vrč s vinom i šahovska ploča s figurama raspoređenim u igri. Bio je sav obrastao i neuređen, poput onih vrtova vani. Brada mu nije bila potkresana. Imao je tamne kolobare ispod očiju i bio znatno mršaviji, što je njegov nos činilo još sličnijim oštrom kljunu. Buljio je u Roba koji je stajao pred njim ruke položene na dršci mača. – Pa, zimmi, jesi li došao da izravnamo račune? Robu je trebalo malo vremena da bi shvatio da Ala govori o šahovoj igri i da već vraća figure u početni položaj. Slegne ramenima i skloni ruku s mača, položivši ga tako da može udobno sjesti na pod nasuprot kralju. – Nove vojske – izjavi Ala bez humora. Započne igru pomaknuvši pješaka od slonovače.

Rob pomakne crnog vojnika. – Gdje je Ferhad? Je li poginuo u borbi? – Nije očekivao da će Alu zateći samog. Mislio je da će prvo morati ubiti zapovjednika garde. – Ferhad nije poginuo. On je pobjegao. – Ala pokupi crnog vojnika s bijelim konjanikom, a odmah zatim Rob iskoristi jednog od konjanika od ebanovine kako bi zarobio bijelog pješaka. – Kaf vas ne bi napustio. – Ne, Kaf ne bi pobjegao – složi se Ala odsutno. Proučavao je ploču. Napokon na kraju borbene crte podigne i premjesti ruha, ratnika izrezbarenog u slonovači, s likom ubojice koji rukama prinosi usnama krv ubijenog neprijatelja. Rob postavi zamku i privuče Alu žrtvujući konjanika od ebanovine u zamjenu za bijelog ruha. Ala se zabulji. Nakon toga su svi kraljevi potezi bili odmjereniji i duže je razmišljao. Oči su mu zasjale kad je prisvojio još jednog konjanika, ali su se zatim sledile kada je izgubio slona. – Što je sa slonom Ziom? – Aa, to je bio dobar slon. I njega sam izgubio ispred al-Karadža. – A gonič Harša? – Ubijen prije no što je slon uginuo. Proboden kopljem kroz grudi. – Pio je vino iz samog vrča, uopće ne ponudivši Roba, prolijevajući ga po već uprljanoj tunici; usta i bradu otirao je nadlanicom. – Dosta priče – reče i usredotoči se na igru uočivši malu prednost u figurama od ebanovine. Ala se pretvori u oštrog napadača i pokuša upotrijebiti sve lukavstvo koje je nekad imalo tako uspješan ishod, no Rob je posljednjih nekoliko godina proveo u nadmetanju sa sjajnim znalcima igre. Mirdin mu je pokazao kada da bude odvažan, a kada oprezan, a i Ibn Sina ga je učio da predvidi protivnikove poteze, da proračuna mnogo unaprijed, i sad mu se činilo da Alu vodi vješto pripremljenim potezima do poraza. Vrijeme je teklo, a na Alinu licu zasjale su kapljice znoja iako je unutar kamenih zidina dvorane bilo hladno. Robu se činilo kao da jednim dijelom njegova uma upravljaju Mirdin i Ibn Sina. Od figura iz slonovače na ploči su preostali još samo kralj, general i deva; ubrzo je Rob, gledajući šaha u oči, svojim generalom pobrao devu. Ala smjesti svog generala ispred figure kralja i tako zapriječi crtu napada. Ali Robu je bilo preostalo još pet figura i on brzo pomakne neustrašivog pješaka na suprotnu stranu ploče gdje su mu pravila dopuštala da ga zamijeni za svog drugog ruha kojega je vratio u igru. U sljedeća tri poteza žrtvovao je novopostavljenog ruha da bi zarobio generala od slonovače. A zatim je u dva poteza njegov crni general od ebanovine ugrozio generala od slonovače. – Povuci se, o kralju – procijedi kroz zube. Ponavljao je još tri puta iste riječi dok je pomicao figure, kako bi Alinom opsjednutom kralju onemogućio da se makne s mjesta.

– Sahtreng – izjavi najzad. – Da. Agonija kralja. Poraz. – Ala zamahom ruke počisti preostale figure s ploče. Sada su se uzajamno proučavali i Robova se ruka vrati na dršku mača. – Masud je rekao da ako vas narod ne izruči, Afganci će poubijati i popljačkati sve živo u gradu. – Afganci će harati i ubijati bez obzira hoće li me narod izručiti ili ne. Za Isfahan postoji samo jedna nada. – On s mukom ustane na noge, a za njim i Rob jer ne bi bilo dolično da podanik sjedi dok vladar stoji. – Izazvat ću Masuda na borbu, kralj protiv kralja. Rob ga je želio ubiti, a ne diviti mu se ili ga poštovati, i sad se namršti. Ala napne teški luk koji je malo tko mogao saviti i odapne strijelu. Naciljao je u mač od namreškana čelika na udaljenom zidu koji mu je iskovao Dan Vangalil. – Donesi moj mač, zimmi. Rob mu donese mač motreći kako ga pripasuje. – Sad krećete da izazovete Masuda? – Čini se da je sada pravo vrijeme. – Želite li da vas pratim? – Ne. Rob vidje u njegovu pogledu ledeni prezir pri pomisli da kralja Perzije kao vitez prati jedan Židov. Umjesto da ga to razjedi, on osjeti olakšanje; bio je to nepromišljen poriv i požalio je isti čas kad je izustio jer on nije vidio nikakvog smisla ni veličine u smrti koju bi dijelio s Alom. Ipak, lice jastreba se smekša i Ala zasta prije no što će izići. – Bila je to muževna ponuda – reče. – Razmisli što hoćeš za nagradu. Kad se vratim, dodijelit ću ti kal’at. Rob se uspne uskim kamenim stubištem na najviši zid tvrđave oko Kuće raja, s kojeg je mogao vidjeti kuće u najbogatijem dijelu Isfahana, Perzijance koji su stajali po gradskim zidinama, ravnicu s onu stranu zidina i logor Gaznijaca raspoređen po brežuljcima. Dugo je tako stajao dok mu je vjetar mrsio kosu i bradu, no Ala se nije pojavljivao. Kako je vrijeme prolazilo, počeo je sebe optuživati što nije ubio šaha, jer Ala je sigurno napravio budalu od njega i lijepo pobjegao. U tom ga času ugleda. S mjesta na kojem je stajao nije mogao vidjeti zapadna gradska vrata kroz koja je šah izišao iz grada, jašući uzbrdo na svom predivnom bijelom pastuhu koji je trzao glavom u otmjenom kasu. Rob je promatrao Alu kako jaše ravno u neprijateljski logor. Kad je bio dovoljno blizu, pritegne uzde, uspravi se u stremenu i dovikne svoj izazov na dvoboj. Rob nije mogao čuti riječi, već samo dalek, nerazumljiv odjek glasa. Ali neki od kraljevih podanika mogli su ga dobro čuti. Oni su odrasli s legendom o Ardevanu i Ardaširu i prvom dvoboju koji je odlučio tko će biti šahanšah, i sa zidina se prolomiše poklici oduševljenja. Omanja grupa konjanika izjaše spuštajući se od logora gaznijskih vojskovođa. Čovjek na čelu grupe imao

je bijeli turban, ali Rob nije bio siguran je li to Masud. Ma gdje bio Masud, ako je i čuo priču o Ardevanu i Ardaširu i drevnom dvoboju za pravo na naziv kralja nad kraljevima, nije nimalo mario za legende. Četa strijelaca na brzim konjima izleti na čistinu iz redova Afganaca. Bijeli je pastuh bio najbrži konj kojega je Rob ikad vidio, no Ala nije ni pokušao prestići ih. Ponovno je stajao u stremenu. Taj je put, Rob je u to bio siguran, izvikivao riječi poruge i uvrede na račun mladog sultana koji nije htio prihvatiti borbu. Kada su ga Afganci bili već gotovo opkolili, Ala napne svoj luk i poleti na bijelom konju, ali nije bilo mjesta za bijeg. Jašući u punom trku, okrenu se u sedlu i odapne strijelu koja obori predvodnika Afganaca; bio je to savršen partski hitac, koji izazva burne poklike ohrabrenja sa zidina. Ali bio je uzvraćen kišom strijela koje su ga zasule. Četiri strijele zarile su se i u konja. Crveni mlaz šiknu na pastuhova usta. Bijela životinja uspori korak, zastane i osta na nogama njišući se, dok se ne sruši na tlo zajedno sa svojim mrtvim jahačem. Roba nehotice preplavi tuga. Gledao je kako stežu uže oko Alinih gležnjeva, a onda ga stanu odvlačiti prema gaznijskom logoru dok se za njim dizao trak sive prašine. Rob nije znao zašto, ali ga je posebno pogodilo što su kralja vukli po tlu lica okrenuta k zemlji. Povede smeđeg konja do obora iza kraljevskih staja i skine sedlo s njega. Bilo je vrlo teško da jedan čovjek sam otvori masivna ulazna vrata, ali ni tu nije bilo čuvara, kao ni igdje drugdje oko Kuće raja, pa on nekako obavi to bez ičije pomoći. – Zbogom, prijatelju – reče. Pljesne konja po sapima i kada se priključio stadu, Rob pažljivo zatvori kapiju. Samo Bog je znao tko će mu još prije jutra postati novi vlasnik. U oboru za deve uze opremu za dvije životinje s kuke u hangaru i odabere dvije mlade, snažne ženke, baš kakve je želio. Klečale su u prašini i preživale, gledajući ga kako im se približava. Kad se približio prvoj devi s uzdama ova ga pokuša ugristi za ruku, ali se Rob sjeti da mu je Mirdin, najnježniji među ljudima, pokazao kako treba urazumiti devu, i on tako snažno udari životinju u rebra da joj između uglatih žutih zubi zazviždi dah. Nakon toga je bila poslušna pa se ni druga deva nije opirala, poučena onim što je maločas vidjela. Zajahao je veću devu, a drugu je vodio na ularu. Na Vratima raja nije bilo mladog stražara, i dok je prolazio gradom, činilo se da je sve u Isfahanu pomahnitalo. Ljudi su posvuda jurili, nosili svežnjeve i vodili životinje natovarene svim onim što su posjedovali. Na Aveniji Alija i Fatime bio je metež; neki konj u bijegu projuri kraj Roba i uznemiri deve. Na tržnicama su trgovci ostavljali svoju robu. Primijeti požudne poglede usmjerene prema devama pa izvadi mač iz korica, položi ga u krilo i nastavi jahati. Morao je u velikom luku zaobići istočnu stranu grada da bi mogao stići do Jahudije; ljudi i životinje pokušavali su pobjeći iz Isfahana kroz istočna vrata grada da bi izbjegli neprijatelja čiji su logori bili iza zapadnih vrata. Kada je stigao kući, pozove Mary i ona mu otvori vrata; lice joj je bilo blijedo, a u ruci je držala očev mač.

– Odlazimo kući. Bila je prestravljena, ali vidje da joj se usnice miču izgovarajući riječi zahvalnosti. On skine turban i perzijsku odjeću pa obuče crni kaftan i kožnati židovski šešir. Prvo su složili primjerak Ibn Sinine knjige Kanon medicine, zatim crteže iz anatomije koje su tanko smotali i uvukli u šupljinu bambusova štapa, zatim njegovu knjigu bilježaka, torbu s medicinskim priborom, Mirdinov šah, pa hranu i nešto malo lijekova, mač njezina oca i kutijicu u kojoj je bio njezin novac. Sve to natovarili su na manju devu. Na jednu stranu veće deve objesi pletenu košaru, a na drugu prozračnu, rijetko tkanu vreću. Imao je još posve malo buinga u bočici, upravo toliko da smoči mali prst i pruži Robu J.-u da ga posiše, a onda ponovi isto s Tamom. Kad su zaspali, većeg dječaka smjesti u košaru, a bebu u vreću; njihova majka zajaše devu tako da se smjestila između djece. Još nije bio posve mrak kada su po posljednji put izišli iz kućice u Jahudiji, no nisu se usudili odlagati jer Afganci su svaki čas mogli provaliti u grad. Do trenutka kad je vodeći deve izlazio iz grada kroz napuštena zapadna gradska vrata pao je potpun mrak. Slijedili su lovačku stazu preko brežuljaka i bili tako blizu ulogorenih Gaznijaca da su mogli čuti pjevanje, dovikivanje i potcikivanje Afganaca koji su mahnitali bodreći se za pljačku. U jednom trenutku učinilo se da će neki konjanik u galopu naletjeti pravo na njih, podcikujući u trku, ali se topot kopita udaljio. Buing je počeo popuštati, i Rob J. prvo počne cmizdriti, a onda plakati. Rob se uznemiri zbog glasnog plača, ali ga Mary uze iz košare i umiri privinuvši ga na grudi i davši mu da siše. Nitko ih nije progonio. Uskoro su za sobom ostavili vojničke logore, a kada se Rob osvrnuo u smjeru odakle su došli, ugleda oblake dima i shvati da je Isfahan u plamenu. Putovali su cijelu noć i kad se pojaviše prve zrake jutarnje svjetlosti vidje da ih je doveo iza brežuljaka i da nema vojnika na vidiku. Tijelo mu je bilo umrtvljeno, a noge... znao je da će u času kad prestane hodati bol biti njegov drugi neprijatelj. Sad su već oba djeteta plakala, a njegova blijeda žena jahala je sklopljenih očiju, ali Rob se nije zaustavljao. Tjerao je svoje umorne noge da nastave mukotrpan hod, vodeći deve prema zapadu, prema prvom židovskom selu.

KNJIGA SEDMA POVRATNICI

GLAVA 75

LONDON rešli su veliki kanal 24. travnja ljeta Gospodnjeg 1043. i dotakli kopno kasno poslije podne u Queen’s Hyithu. Da su u grad London stigli nekog toplog ljetnog dana, možda bi im ostatak života bio drugačiji, ali iskrcali su se po proljetnoj kiši i Mary je nosila mlađeg sina koji je, poput oca, patio od mučnine i povraćao od francuske obale pa sve do kraja putovanja brodom, a vlaga i hladnoća samo su pridonijeli da od prvog časa nije mogla podnijeti London niti poželjeti da tu žive. Jedva da je bilo mjesta za iskrcavanje; samo crnih zastrašujućih ratnih brodova, koji su se ljuljali na sidrištu, Rob je izbrojio više od dvadesetak, a trgovačke se nije moglo ni izbrojiti. Sve četvoro bili su iscrpljeni od putovanja. Uputili su se do jedne od gostionica blizu tržnice u Southwarku koje se Rob prisjećao, ali se pokazalo da je to bijedno sklonište, puno gamadi, što je pridonijelo da se još bjednije osjećaju. Tek što se sljedećeg jutra počelo daniti, uputio se sam u potragu za boljim smještajem hodajući duž lukobrana pa preko London Bridgea, koji je, premda solidno obnovljen, bio jedino mjesto sjećanja koje nije pretrpjelo znatnije promjene. London se silno proširio: tamo gdje su bile livade i voćnjaci vidio je nepoznate građevine i ulice koje su nepravilno vijugale, poput onih u Jahudiji. Sjeverni dio grada bio mu je potpuno stran, jer kad je bio dječak tu su bile plemićke kuće koje su izranjale iz polja i vrtova, a pripadale su starim obiteljima. Sada su neke od njih bile prodane, a zapuštena zemljišta poslužila su razvoju trgovine i zanatstva. Bilo je tu kovačnica i zanatskih radionica za preradu željeza, zlatari su živjeli u svom naselju radionica i dućana, kovnice i livnice srebra i bakra zauzimale su još veći prostor. To nikako nije bilo mjesto koje bi odabrao za život jer je sve bilo ispunjeno gustim dimom iz talionica, stalnim odzvanjanjem čekića o nakovanj, hukom topioničkih peći, lupanjem i nabijanjem po najrazličitijim zanatskim radionicama. U njegovim je očima svakom naselju nešto nedostajalo. Cripplegate je bio teško prohodan zbog neisušenog močvarnog tla, Halborn i ulica Fleet udaljeni od centra Londona, Cheapside krcat trgovinama na malo. Donji dio grada bio je još napučeniji, ali je predstavljao znatan dio njegova djetinjstva i, zatečen, shvati da ga nešto vuče prema obali. Temzina ulica bila je najvažnija ulica u Londonu. U prljavštini uskih uličica koje se protežu između Puddle doka na jednom kraju i Tower Hilla na drugom živjeli su nosači, lučki radnici, sluge i ostali nepovlašteni soj, ali dugi pojas same Temzine ulice i njena pristaništa bili su bogat centar izvoza, uvoza i trgovine na veliko. Južna, pristanišna strana ulice bila je donekle ujednačena, ali sjeverna strana bila je bez ikakva izgleda, mjestimično uska, a onda opet preširoka. Na nekim su mjestima s velikih kuća stršali zabati poput bremenitih ispupčenja. Tu i tamo su izvirivali mali ograđeni vrtovi, a skladišta bila uvučena; najveći dio dana ulica je bila puna svjetine i životinja – tog zadaha i buke još se dobro sjećao.

P

U gostionici se raspitao za prazan stan i uputili su ga u kuću nedaleko od Walbrooka. Pokazalo se da se nalazi tik do crkve sv. Asapha i reče sam sebi da će se to sigurno dopasti Mary. U prizemlju kuće živio je vlasnik, Peter Lound. Za iznajmljivanje je bio drugi kat, na kojem je bila jedna mala i jedna velika soba za dnevni boravak iz koje se moglo strmim stepenicama sići na prometnu ulicu. Nije bilo tragova stjenica, a i cijena mu se učinila pristupačnom. Ujedno je to bila dobra lokacija, jer su u pobočnim ulicama prema sjevernom dijelu grada živjeli bogati trgovci i tu imali svoje dućane. Rob se smjesta uputi u Southwark da dovede obitelj. – To još nije pravi dom, ali poslužit će, zar ne? – upitno pogleda Mary. Maryne su oči plaho gledale oko sebe, a njezin odgovor nadglasala su zvona Sv. Asapha koja su veoma glasno odzvanjala. Čim su se smjestili, on požuri do majstora koji je izrađivao natpise i naruči da mu izrezbari hrastovu dasku i ispiše na njoj crna slova. Kad je natpis bio gotov, Rob ga prikuca kraj ulaznih vrata kuće u Temzinoj ulici, da svi mogu vidjeti da tu stanuje Robert Jeremy Cole, liječnik. Mary se isprva osjećala ugodno što je među Britancima i što govori engleski, iako se svojim sinovima i dalje obraćala na gelskom jer je željela da djeca znaju jezik Škota. London je bio mjesto gdje se moglo uživati u izboru pri kupovini. Mary je pronašla švelju i naručila haljinu od neupadljivog, finog smeđeg sukna. Najradije bi bila odabrala haljinu plave boje, poput one koju joj je jednom otac darovao, plave poput boje ljetnog neba, ali to je, naravno, bilo nemoguće. Unatoč tome, i ova smeđa haljina bila je dopadljiva – duga, nabrana u struku s visokim okruglim ovratnikom i vrlo širokih rukava koji su se prema zapešću spuštali u raskošnim naborima. Za Roba su naručili fine sive hlače i kratki kaput. Premda se bunio da je to pretjerano, Mary mu je kupila dvije crne liječničke odore, jednu od lagane, nepodstavljene tkanine za ljeto, drugu topliju, s kapuljačom ukrašenom lisičjim krznom. Nova mu je odjeća stigla sa zakašnjenjem, pa je još uvijek nosio onu koju je kupio u Carigradu nakon što su okončali putovanje od jednog do drugog židovskog zaštićenog mjesta, koja su prevaljivali lančano – kariku po kariku. Tamo je potkresao obraslu bradu u šiljatu, kozju bradicu, kupio zapadnjačku odjeću i do časa kad su se pridružili karavani, Jišaj ben Benjamin je iščezao. Na njegovo je mjesto došao Robert Jeremy Cole, Englez koji svoju obitelj vodi kući. Štedljiva kao i uvijek, Mary je sačuvala kaftan i materijal upotrijebila za odjeću svojim dječacima. Odjeću Roba J.-a je sačuvala za Tama, iako nije bila posve prikladna, jer je Rob J. bio velik za svoju dob, a Tam, i inače malo sitniji od većine svojih vršnjaka, teško je obolio na njihovom putu na Zapad. U franačkom gradu Freisingu oba su djeteta dobila upalu grla i očni katar, a potom ih je iscrpila visoka vrućica, koja je do te mjere uplašila Mary da je mislila da će izgubiti sinove. Vrućica danima nije popuštala. Rob J. se izvukao bez vidljivih posljedica, međutim bolest je zahvatila Tamovu lijevu nogu koja je vrlo oslabila i činilo se da je obamrla. Obitelj Cole je stigla u Freising s karavanom koja je po planu ubrzo trebala nastaviti put i vođa karavane rekao je da neće čekati zbog bolesti. – Idite samo, prokleti bili – rekao mu je Rob, jer dijete je trebalo liječiti i Rob je to i

učinio. Tamovu bolesnu nogu umatao je vrućim vlažnim zavojima i ne mareći za san neprestano ih mijenjao, trljao slabašnu nožicu svojim velikim rukama, savijao koljeno i neprestano masirao mišiće, štipkao i gnječio dok ih je mazao medvjeđom masti. Tam se oporavljao, ali vrlo sporo. Prije bolesti hodao je tek nepunih godinu dana; opet je morao učiti puzati i cupkati, a kad je ponovo učinio prve korake gubio je ravnotežu jer mu je lijeva noga bila malčice kraća od desne. U Freisingu su proveli nepunih dvanaest mjeseci čekajući na Tamovo ozdravljenje, a onda na odgovarajuću karavanu. Iako nikada nije imao prilike zavoljeti Franke, Rob je malo ublažio svoj stav u odnosu na njih. Ljudi su mu dolazili na liječenje iako nije znao njihov jezik, jer su vidjeli s koliko pažnje i nježnosti postupa s vlastitim sinom. Ni časa nije prestao raditi na Tamovoj nozi, pa iako je dječak ponekad malo zavlačio lijevu nogu dok je hodao, bio je među najživahnijom djecom u Londonu. I uistinu, oba su se djeteta u Londonu osjećala mnogo bolje od svoje majke koja se nije mogla pomiriti s ovdašnjim životom. Za nju je tu vrijeme bilo isuviše maglovito, a Englezi hladni. Kad bi odlazila na tržnicu morala se svladavati da se ne upusti u temperamentno istočnjačko cjenkanje koje je za nju bio poseban užitak. Ljudi su tu općenito bili manje pristupačni nego što je očekivala. Čak je i Rob rekao da mu nedostaje srdačna bujica perzijskog načina komuniciranja. – Iako je laskanje rijetko kada bilo više od ispraznog čavrljanja, bilo je ugodno – rekao je čeznutljivo. Bila je uznemirena zbog njega. U njihov se bračni krevet uvuklo nešto što ona nije mogla objasniti – odnos bez radosti. Kupila je zrcalo i promatrala u njemu svoj odraz. Primijetila je da joj je koža izgubila glatkoću zbog neumoljiva sunca na putovanju. Lice joj je bilo mršavije nego prije, a obrazi usiljeni. Znala je da su joj grudi opuštene zbog dojenja. U svim dijelovima grada požudne su zavodnice hodale ulicama i neke su bile vrlo lijepe. Hoće li on prije ili poslije popustiti? Zamišljala je kako nekoj drolji pripovijeda što je u Perziji naučio o ljubavi i patila zamišljajući kako se pritom valjaju od smijeha, isto kao nekad ona i Rob. Za nju je London bio tamna močvara u koju su duboko zagazili. Usporedba nije bila slučajna, jer gradom se širio smrad sličan onom iz baruština kroz koje su putem prolazili. Otvoreni odvodni kanali i prljavština nisu bili gori od onih u Isfahanu, ali tu je bilo nekoliko puta više ljudi, a u nekim dijelovima grada živjeli su tako nagruvano da je golema količina izmeta i smeća izazivala gađenje. Kad su bili stigli do Carigrada i kada su se ponovno zatekli među kršćanima, Mary je gorljivo počela odlazili u crkve, no sada je taj nagon popustio jer su joj se londonske crkve činile previše nametljivima. U Londonu je bilo znatno više crkava nego džamija u Isfahanu; bilo ih je više od stotinu. Tornjevi su im se izdizali gotovo iza svakog manjeg niza kuća – bio je to grad sagrađen između crkava – a u njima se govorilo tako bučnim glasom da se od toga tresla. Ponekad joj se činilo da će svakog u blizini crkve odnijeti snažan vjetar koji stvaraju zvona. Iako je crkva sv. Asapha bila mala, zvona su joj bila golema i njihova je zvonjava potresala kuću u Temzinoj ulici, a kad bi se u zaglušujućem koncertu pridružila ostalim crkvenim zvonima u gradu njihova je poruka bila djelotvornija nego da je upućuje armija mujezina. Zvona su zvala vjernike na molitvu; zvona su oglašavala posvećenje mise, poziv na večernju molitvu podsjećao je lijenčine i nepoduzetne duše da je još jedan dan na izmaku; radosno potresala zvonike najavljujući krštenja i vjenčanja, turobno i svečano ispraćala svaku dušu koja je napustila svijet; zvona su zvala na uzbunu zbog požara ili

pobune, pozdravljala ugledne goste; brujanjem objavljivala crkvene blagdane, a muklom, prigušenom zvonjavom obznanjivala teške nesreće. Za Mary su zvona bila grad. A ona je mrzila ta prokleta zvona. Prva osoba koja im je došla na vrata vidjevši natpis nije bila pacijent. Bio je to sitan, poguren čovjek koji je piljio i žmirkao stisnutim malim očima. – Nicholas Hunne, liječnik – reče i nakrivi ćelavu glavu poput vrapca očekujući reakciju. – Iz Temzine ulice – doda značajno. – Vidio sam vaš natpis – odgovori Rob. – Vi ste na jednom kraju Temzine ulice, gospodine Hunne, a ja sada tek počinjem s praksom na drugom. Između nas ima dovoljno bolesnih Londončana da zatrpaju poslom više liječnika. Hunne šmrcne. – Nema tako mnogo bolesnog naroda kao što vi mislite. Ni tako mnogo posla za liječnike. London je već krcat ljekarima i po mom mišljenju za liječnika koji tek počinje s praksom bilo bi uputnije izabrati neki grad u provinciji. Kad je upitao gdje je gospodin Cole izučio za liječnika, Rob slaže poput trgovca ćilimima i reče da je šest godina naukovao u Istočnom Franačkom Kraljevstvu. – I koliko ćete naplaćivati? – Naplaćivati? – Da, kakve će biti vaše cijene, čovječe, vaše tarife? – Nisam o tome još previše razmišljao. – Onda to odmah učinite. Reći ću vam kakav je tu običaj, jer ne bi se smjelo dogoditi da novajlija obara cijene ostalima. Cijene ovise o pacijentovu imovnom stanju, ali ipak moraju ostati u granicama bogobojaznosti. Međutim, ne smijete ići ispod 40 penija za puštanje krvi, jer to nam donosi glavninu prihoda, ni ispod 36 penija za ispitivanje mokraće. Rob je zamišljeno buljio u čovjeka, jer navedene su cijene bile okrutno visoke. – Ne smijete se obazirati na rulju koja se nagomilala na udaljenim krajevima Temzine ulice. Oni imaju svoje barbire. Isto tako ne bi bilo razborito čeznuti za aristokratskom klijentelom, jer o njima se brine samo nekolicina odabranih liječnika: Dryfield, Hudson, Simpson i njima slični... Ali Temzina ulica dovoljno je velik rasadnik bogatih trgovaca, makar sam naučio tražiti da mi plate unaprijed, dok je bolesnikova tjeskoba najveća. – Dobaci Robu lukav pogled. – Mi bismo mogli našu konkurenciju pretvorili u prednost, jer sam iskusio kako kod imućnijih pacijenata uvjerenje da je potrebna konzultacija lako prolazi, i mi ćemo moći jedan drugome namaknuti popriličnu zaradu. Rob krene prema vratima stavljajući mu na znanje da je razgovor završen. – Ja uglavnom radije radim sam – reče hladno. Posjetilac se zajapuri i porumenje, jer nije bilo dvojbe da Rob odbija njegov prijedlog. – Onda ćete biti zadovoljni, gospodine Cole, jer ja ću razglasiti kakvi ste i ni jedan jedini liječnik neće vas uznemiriti čak ni svojim pozdravom. – Kratko se nakloni i ode. Pacijenti su dolazili, ali ne često. To se moglo i očekivati, reče Rob sebi; bio je nova riba u stranom moru i trebat će još dosta vremena da ga prihvate. Bolje sjediti i čekati nego igrati

prljave, unosne igre s takvima kao što je Hunne. U međuvremenu se smještao u stanu. Poveo je ženu i djecu u posjet obiteljskim grobovima na groblju kod Sv. Botolpha. Sada je već znao, duboko, u najskrovitijim dijelovima duše, da nikada neće pronaći svoju sestru i braću, ali utjehu i ponos pronašao je u novoj obitelji koju je sam stvorio i nadao se da bi na neki način njegov brat Samuel, mama i tata mogli znati da oni postoje. Na Cornhillu je pronašao gostionicu u koju je volio zalaziti. Zvala se »Kod lisice« i bila je od one vrste javnih sastajališta u kakvima je njegov otac tražio utočište dok je Rob bio dječak. I tu je izbjegavao metheglin, radije je pio tamno pivo, a tu je sreo i građevinskog poduzetnika, Georgea Markhama, krupnog rumenog čovjeka crne kose, prošarane sjedinama na zaliscima i po bradi. On nije bio iz stotine Nathanaela Colea, ali se sjećao Robovog oca i ispostavilo se da je on nećak Richarda Bukerela, koji je bio predradnik u očevoj desetini. Bio je prijatelj Turnera Hornea, majstora tesara, s kojim je Samuel živio prije nego je nastradao na doku. – Turnera i njegovu ženu prije pet godina pokosila je malarija, isto kao i njihovu djecu. Bila je to grozna zima – reče Markham. Rob ispriča ljudima »Kod lisice« da je godinama izbivao iz zemlje i da je u Istočnom Franačkom Kraljevstvu učio za liječnika. – Znate li nešto o tesarskom naučniku po imenu Anthony Tite? – upita Markhama. – Bio je tesarski kalfa kad je prošle godine umro od plućne bolesti. Rob kimne i neko su vrijeme pili šuteći. Iz razgovora s Markhamom i drugima u »Lisici« Rob je sklopio sliku o zbivanjima koja su se ticala engleske krune. Nešto je već bio čuo od Bostocka u Isfahanu. Sada je doznao da se nakon Knuta Harold Harefoot pokazao slabim kraljem, ali je on u Godwinu, vojvodi zapadne Saksonije, imao jakog zaštitnika. Njegov polubrat Alfred, koji je sebe naziva,o Athelingom ili nasljednim princom, došao je iz Normandije, a Haroldova vojska sasjekla je njegove ljude, Alfredu iskopala oči i strpala ga u ćeliju dok nije umro u strašnim mukama zbog gnojenja i krvarenja iz očnih duplji. Harold je brzo sahranio sam sebe zbog neumjerenosti u jelu i piću, a Harthacnut, njegov drugi polubrat, vratio se iz rata s Danskom i naslijedio njegovo prijestolje. – Harthacnut je naredio da se iskopa Haroldovo tijelo iz Westminstera i baci u močvaru blizu otočića Thorneya – ispriča George Markham kad mu se jezik rezvezao od previše pića. – Svog vlastitog polubrata. Kao da je to vreća govana ili crknut pas. Markham ispriča kako je leš kralja Engleske trunuo u šašu dok su se plime i oseke izmjenjivale nad njim. – Najzad se nekolicina nas odšulja tamo potajice. Te je noći bilo hladno i spustila se gusta magla koja je gotovo potpuno sakrivala mjesec. Smjestili smo tijelo u brodić i odvezli ga niz Temzu. Sahranili smo ga dostojno na malom crkvenom groblju sv. Elementa. To je najmanje što su kršćanske duše mogle učiniti. – Prekriži se i potegne poveći gutljaj iz kupice. Harthacnut je bio kralj samo dvije godine; jednog dana se na nekoj svadbenoj gozbi naprosto srušio i umro, i tako je napokon došao red na Edwarda. Edward se do tada već bio oženio Godwinovom kćerkom, i premda je i on bio pod utjecajem saksonskog vojvode, narod ga je volio. – Edward je dobar kralj – reče Markham Robu. – Sagradio je solidnu flotu crnih brodova.

Rob kimne. – Zapazio sam ih. Jesu li brzi? – Dovoljno brzi da čuvaju morske prolaze od gusara. Sva ta kraljevska povijest, potkrijepljena pripitim dosjetkama, osušila je grla i zahtijevala de se ona ponovno ovlaže mnogim zdravicama za pokojnu kraljevsku braću i, posebno, za živućeg Edwarda. I tako je nekoliko večeri za redom Rob zaboravljao svoju neotpornost na piće i teturao od »Lisice« do kuće u Temzinoj ulici. Mary je imala dužnost osornog pijanca razodjenuti i strpati u postelju. Tuga na njezinom licu se produbila. – Voljeni moj, otiđimo odavle – reče mu jednog dana. – A kamo da odemo? – Mogli bismo živjeli u Kilmarnocku. Tamo je moje imanje i krug rođaka koji bi se oduševili da vide mog muža i sinove. – Morali bismo Londonu pružiti više šanse. Prekratko smo ovdje – reče on nježno. On nije bio glup i zakleo se da će biti oprezniji kad odlazi u »Lisicu« i da će tamo rjeđe odlaziti. Ono što joj nije rekao bilo je to da je London za njega postao vizija, mnogo više od pukog preživljavanja puštanjem krvi. U Perziji je usvojio ono što je sada postalo dio njega, ono što ovdje nije bilo uobičajeno. Čeznuo je za otvorenom razmjenom znanja i medicinskih dostignuća koja je postojala u Isfahanu. Za to je bila potrebna bolnica, a London bi bio odlično mjesto za ustanovu poput marestana. Te se godine dugo, vjetrovito proljeće pretvorilo u vlažno ljeto. Svakog je jutra gusta magla prekrivala obalu. Oko podneva, u dane kad nije padala kiša, sunce bi se probilo kroz sumorno sivilo i grad bi smjesta živnuo. Ti trenuci oživljavanja Robu su bili najdraže doba za šetnju i jednog izrazito lijepog i sunčanog dana, nakon što su se raspršili ostaci magle, Rob je šetao duž obale, kraj pristaništa u kojem je oveća skupina robova pripremala željezne šipke za utovar na brodove. Na sve strane bile su visoko naslagane hrpe dugih željeznih šipki. Rob je upravo uživao pri pogledu na odsjaj sunca od vlažna metala, kad je neki vozač teretnih kola prekinuo idilu glasnim povicima na konja i udarcima bičem. Kako je previše zategnuo uzde, prljavi bijeli konj prenaglo je trgnuo kola nazad i stražnji dio teških kola uz mukli udarac snažno je udario u stog željeza. Rob se odavno bio zakleo da se njegovi dječaci neće igrati na doku. Nikad ih tu nije zatekao, ali pomisli na svog brata Samuela kojega su usmrtili kotači teretnih kola. Sada je sav prestravljen promatrao drugu nesreću. Željezna šipka s vrha stoga poletjela je naprijed i zanjihala se na rubu, a onda počela kliziti nadolje, za njom još druga, pa treća. Netko je kriknuo u znak upozorenja i ljudi se razbježaše kud koji, ali dva roba od četvorice koji su zajedno prenosili teret nisu se dospjeli na vrijeme ukloniti. Pali su dok su se sagibali da se oslobode tereta i jednoga od njih je svom težinom poklopila teška željezna šipka i na mjestu ga usmrtila. Jedan kraj sunovraćene šipke zario se u desnu potkoljenicu drugog čovjeka i njegov vrisak potakne Roba da priskoči u pomoć.

– Hajde, sklonite to s njih! Brzo i pažljivo – reče on i nekolicina robova prihvati se da maknu željezne šipke koje su pale na onu dvojicu. Naredio je da nastradale što više udalje od stoga željeza. Bio je dovoljan jedan kratak pogled kako bi se uvjerio da je čovjek na kojega se obrušila šipka u punoj težini izdahnuo. Grudni koš mu je bio smrskan i ugušio se zbog zgnječena dušnika, a lice mu je već bilo pomodrjelo. Drugi rob više nije urlao od boli, jer se bio onesvijestio dok su ga prenosili. I s njim je bilo slično; stopalo i gležanj bili su tako smrskani da Rob nije mogao namještati kosti. Poslao je jednog roba svojoj kući da mu Mary da torbu s liječničkim instrumentima. Prije nego što se unesrećeni čovjek osvijestio, Rob odvoji zdravu kožu iznad ozlijeđenog mjesta i povuče je nagore preko mesa i mišića. Iz čovjeka je izbijao poseban smrad koji je razdraživao i plašio Roba, zadah ljudske životinje koja se neprestano preznojavala od napora, a njegovi prljavi dronjci upili su smrad nalik truleži i smrad je postao sastavni dio njegova robovskog bića, poput obrijane glave, poput bosih stopala od kojih se jedno Rob upravo spremao odrezati. To ga podsjeti na onu dvojicu robova koji su slično zaudarali kada su s doka donijeli tatu kući da tu umre. – Što to dođavola radite? Digne pogled i s mukom svlada izraz zaprepaštenosti, jer kraj njega je stajala osoba koju je posljednji put vidio u kući Jišaja ben Benjamina u Perziji. – Pomažem ozlijeđenom čovjeku. – Ali kažu da ste vi liječnik. – U pravu su. – Ja sam Charles Bostock, trgovac i izvoznik, vlasnik ovog skladišta i ovog doka. I nisam tako lud, Boga mu usranog, da bih za roba platio liječnika. Rob slegne ramenima. Stigla je torba s priborom i on je bio spreman za zahvat; uzme pilu, od kosti odreže smrskano stopalo i počne zašivati zdravu kožu preko batrljka iz kojeg je tekla krv, tako stručno kao što bi zahtijevao al-Džuzdžani. Bostock je još uvijek stajao na istom mjestu. – Zaista sam mislio ono što sam rekao. Neću vam platiti ni pola penija. Rob kimnu. S dva prsta blago pljesnu roba po licu i čovjek zaječi. – Tko ste vi? – Robert Cole, liječnik iz Temzine ulice. – Jesmo se već sreli, gospodine? – Ne, koliko je meni poznato, gospodine trgovče. Skupi svoj pribor, nakloni se u znak pozdrava i ode. Prije nego što će zakrenuti s doka ohrabri se i baci pogled natrag i vidje da Bostock stoji u pozi čovjeka koji je ugledao sablast ili zastao u krajnjoj zbunjenosti i bulji za njim te požuri što dalje otuda. Govorio je sam sebi da je Bostock u Isfahanu vidio Židova s turbanom i gustom bradom, u perzijskoj odjeći, egzotičnog Hebrejca Jišaja ben Benjamina. A na doku je trgovac razgovarao s Robertom Jeremyjem Coleom, slobodnim Londončaninom, odjevenim u

jednostavno englesko odijelo, s drugim licem... izmijenjenim... i posve kratko potkresanom bradom. Bilo je moguće da ga se Bostock uopće neće sjetiti. I podjednako moguće da hoće. Rob je razglabao pitanje sa svih strana kao pas kost. Ne zato što se bojao za sebe (iako se jest bojao), već zato jer je brinuo što bi se dogodilo njegovoj ženi i djeci u slučaju da on zapadne u nevolju. I tako, kad je te iste večeri Mary slučajno povela razgovor o Kilmarnocku, dok ju je slušao sinulo mu je što treba učiniti. – Kad bi samo znao koliko silno želim da odemo tamo – reče ona. – Čeznem hodati po tlu koje je moje vlastito i da ponovno budem među svojom rodbinom i među Škotima. – Ja ovdje moram obaviti neke poslove – polako će on. Uze je za ruke. – Ali, mislim da biste ti i mališani trebali otići u Kilmarnock bez mene. – Bez tebe? – Da. Sjedila je savršeno mirno. Činilo se da joj bljedilo još više ističe lične kosti, stvarajući nova, zanimljiva osjenčenja na mršavom licu, zbog čega se činilo da su joj oči postale veće dok ga je ispitivački promatrala. Kutovi njezinih usnica, ti osjetljivi uglovi koji su oduvijek odavali njene osjećaje, govorili su mu koliko je neprihvatljiv njegov prijedlog. – Ako je to ono što ti želiš, otići ćemo – izgovori tiho. Sljedećih nekoliko dana nekoliko je puta mijenjao odluku. Nije bilo razloga za paniku i uzbunu. Nikakvi oružani ljudi nisu ga došli uhititi. Iako se Bostocku učinio poznatim, bilo je očito da ga trgovac nije poistovjetio s Jišajem ben Benjaminom. Nemoj otići, htio joj je reći. Nekoliko je puta to gotovo i rekao, ali ga je uvijek nešto sprječavalo da izgovori te riječi: u sebi je nosio težak teret straha i neće biti naodmet da su ona i dječaci za neko vrijeme negdje drugdje, na sigurnom. I tako su opet razgovarali o tome. – Kad bi nas barem mogao prebaciti do luke Dunbar? – Zašto do Dunbara? – Tamo su MacPheejevi, rođaci Cullenovih. Oni će se pobrinuti da sigurno stignemo u Kilmarnock. Pokazalo se da nije bio nikakav problem stići do Dunbara. Ljeto je već bilo pri kraju i mnogo je brodova isplovljavalo jer su brodovlasnici nastojali zgrnuti što više od vozarine s posljednjim kraćim putovanjima, prije nego što oluje za cijelu zimu onemoguće plovidbu i zatvore put prema Sjevernom moru. U »Lisici« je Rob čuo za poštanski brod koji staje u Dunbaru. Zvao se »Aelfgifu«, po majci Harolda Harefoota, a kapetan mu je bio sjedokosi Danac koji je bio sretan što će zaraditi na troje putnika koji neće mnogo jesti. »Aelfgifu« je trebao isplovili za manje od dva tjedna i zbog toga se valjalo što brže pripremiti, prepraviti odjeću, odlučiti što ponijeti sa sobom, a što ne. Vrijeme do odlaska brzo je protjecalo. Preostalo je još samo nekoliko dana.

– Doći ću po tebe u Kilmarnock čim budem mogao. – Hoćeš li? – reče ona. – Naravno. – Ali... ako ne dođeš. Ako nas život na neki način razdvoji, znaj da će moji rođaci podizati dječake dok ne postanu odrasli muškarci. To ga je više povrijedilo nego umirilo i samo potkrijepilo njegova strahovanja, tako da je požalio što je uopće predložio da se razdvoje. S posebnom pažnjom su dodirivali jedno drugo, doticali sva bliska mjesta na tijelu, poput dvoje slijepaca koji u rukama žele pohraniti sjećanja. Ljubav koju su vodili bila je tužna, kao da su osjećali da im je to možda zadnji put. Nakon odnosa ona je nečujno plakala, a on ju je bez riječi držao u zagrljaju. Htio joj je reći neke stvari, ali nije mogao. Sutradan ujutro ukrcao ih je u ranu zoru na »Aelfgifu«. Brodić je bio sagrađen po uzoru na čvrste vikinške brodove i imao nenatkrivenu palubu. Bio je dugačak samo dvadesetak metara. Imao je jedan jarbol visok devet metara, s velikim četvrtastim jedrom, a bio je građen od debele hrastovine. Kraljevi crni brodovi štitit će obalu od gusara, a »Aelfgifu« će ploviti uz obalu iskrcavajući i ukrcavajući teret i usidrit će se pri prvim znakovima oluje. Bila je to najsigurnija vrsta broda. Rob je stajao na doku. Izraz Marynog lica bio je nedokučiv; pokazivao je onu vrstu zaštitnog oklopa koji je stavljala da bi se zaklonila od svijeta koji ju je plašio. Iako se brodić samo lagano ljuljao na malim valovima, jadni je Tam već pozelenio i izgledao ustrašen. – Moraš nastaviti s razgibavanjem noge – poviče Rob i pokretima ruku pokaže ono što joj poručuje. Ona kimne glavom u znak da ga je razumjela. Čovjek iz posade podigne sidro i oslobodi brod vezova. Dvadeset veslača istodobno zamahnu veslima, i brodić ponese jaka uzvodna plima. Kao dobra majka, Mary je ugnijezdila dječake između tovara u samom središtu brodića, odakle nisu mogli pasti preko ograde. Nagnula se i govorila nešto Robu J.-u dok se dizalo jedro. – Ostaj nam dobro, tata – glasno uzvikne dječji poslušan glasić. – Neka vas Bog čuva – poviče Rob. Prebrzo su mu nestali iz vida, iako je Rob ostao stajati na istom mjestu, prateći pogledom pravac u kojem se gubio trag broda. Nije želio otići iz pristaništa jer ga je obuzeo osjećaj da se ponovno nalazi u istom položaju kao onda kada mu je bilo devet godina, bez obitelji ili prijatelja, u velikom gradu Londonu.

GLAVA 76

LONDONSKI LICEJ e godine, devetog dana mjeseca studenog, žena po imenu Julija Swane postala je glavnim predmetom razgovora u gradu od časa kada su je uhitili kao vješticu. Optužba ju je teretila da je svoju šesnaestogodišnju kćerku Glynnu preobrazila u letećeg konja, a zatim tako okrutno jahala na njoj da je djevojka ostala trajno osakaćena. – Ako je to istina, užasno je pokvareno tako što učiniti jednom djetetu – reče kućevlasnik Robu. Silno su mu nedostajala vlastita djeca, a i njihova majka. Prva oceanska oluja zahvatila je otok nepunih četiri tjedna nakon što su otišli. Do tada su se već morali iskrcati u Dunbaru i on se molio da ma gdje bili pričekaju na sigurnom mjestu da oluja prođe. Nakon što je postao samotnjak posjećivao je stara mjesta koja je poznavao u Londonu i upoznavao nova, znamenita mjesta koja su u gradu iznikla od njegova djetinjstva naovamo. Dok je stajao ispred kraljevske palače koja mu se nekad činila savršenom slikom kraljevskog sjaja, čudio se razlici između engleske jednostavnosti i uzvišenog bogatstva Kuće raja. Kralj Edward je većinu vremena provodio u svom dvorcu u Winchesteru, ali jednog jutra Rob ga je vidio u blizini kraljevske palače kako u tišini šeće između svojih dvorjana i paževa, zamišljen i sjetan. Edward je izgledao stariji od svojih četrdesetak godina. Govorilo se da je posijedio još dok je bio vrlo mlad, kad je čuo što je Harold Harefoot učinio s njihovim bratom Alfredom. Za Roba Edward nije bio ni približno tako kraljevska pojava kao Ala, ali reče sam sebi da Ala-šaha više nema, a kralj Edward je živ. Od Miholja nadalje te je jeseni bilo hladno i šibao je vjetar, ali sama zima bila je topla i kišovita. Često je mislio na njih i želio saznati kako su točno stigli u Kilmarnock. Pritisnut samoćom, mnoge je večeri provodio u »Lisici«, no pokušavao je svoju žeđ držati na uzdi, ne želeći da zapadne u kavge kao u mladosti. Ipak, piće mu je donijelo više sjete no olakšanja, jer je osjećao da postaje nalik svom ocu – čovjek sklon krčmi. Obuzetost pićem je pomogla da odoli djevojčurama i lakim ženama koje su mu se činile to privlačnijima jer su mu nedostajali tjelesni užici; reče sam sebi da se, unatoč piću ne smije dokraja pretvoriti u Nathanalea Colea, oženjenog kurviša. Najteže mu je bilo na Badnjak jer to je bio blagdan koji je vapio da ga se provede s obitelji. Na sam Božić jeo je sam, objed kupljen u »Lisici«: hladetinu od svinjske glave zvanu tlačenica i pitu od ovčetine, što je zalijevao obilnom količinom medovine. Na putu prema kući nabasa na dvojicu mornara koji su mlatili nekog čovjeka čiji je kožnati šešir ležao u blatu. Rob zapazi da je čovjek odjeven u crni kaftan. Jedan od mornara držao je Židovu ruku savijenu na leđima dok ga je drugi udarao šakom; pri svakom se udarcu čovjek bolno svijao. – Prestanite, prokletnici! Čovjek koji je udarao zastane. – Gubi se, gospodine, dok ti nije kasno.

T

– Što je učinio? – Zločin od prije tisuću godina, i sada ćemo poslati smrdljivog Hebreja natrag mrtvog u Normandiju. – Ostavite ga na miru. – Kad ti je tako drag, da te vidimo kako mu sišeš kurac. Alkohol je uvijek u njemu budio agresivnost i bijes i bio je spreman na borbu. Njegova šaka tresne okrutno, ružno lice napadača, na što onaj drugi pusti Židova i pobježe. U međuvremenu se prvi mornar kojega je Rob oborio na tlo uspravio na noge. – Kopile! Napit ćeš se ti krvi Spasiteljeve iz čaše ovog jebenog Židova! Rob nije potrčao za njima kad su odmaglili. Židov, visok čovjek srednjih godina, stajao je duboko hvatajući zrak. Iz nosa mu je tekla krv, usnice su mu bile unakažene od udaraca, ali činilo se da jeca više zbog poniženja nego zbog ozljeda. – Ehej, što se tu zbiva? – upita pridošlica, čovjek kovrčave riđe kose i brade i velika nosa išarana kapilarama. – Ništa strašno. Čovjeka su napali iz zasjede. – Hmm. Sigurni ste da on nije izazvao kavgu? – Da. Židov se uspio sabrati i smogao snage da progovori. Iako je govorio brzorječicom na francuskom, bilo je jasno da izražava zahvalnost. – Razumijete li vi taj jezik? – upita Rob riđokosog čovjeka, no ovaj zaniječe glavom. Rob je sa Židovom želio porazgovarati na hebrejskom i poželjeti mu mirniji Blagdan svjetlosti, no ne usudi se to učiniti zbog prisutnosti svjedoka. Ali u tom je trenutku već Židov pokupio svoj šešir i udaljio se, a za njim ode i prolaznik. Na obali rijeke Rob pronađe malu krčmu i nagradi se crnim vinom. Mjesto je bilo mračno i zagušljivo i on uzme bocu vina sa sobom da ga popije na doku, sjedeći na stupu koji je možda svojim rukama istesao njegov otac; po njemu je rominjala kiša, vjetar mu je šibao lice, a sivi, prijeteći valovi ključali su i razbijali se o obalu. Bio je zadovoljan. Ima li prikladnijeg dana da čovjek spriječi nečije raspeće? Vino nije baš bilo iz kraljevskih podruma i žarilo je dok ga je gutao, ali mu je unatoč tome godilo. Bio je sin svoga oca i znao je uživati u piću ako bi si to dopustio. Ne, preobražaj je već bio nastupio, on je već postao Nathanael Cole. On je bio tata. A na neki čudan način znao je da je također i Mirdin i Karim. I Ala i Dan Vangalil. I Abu Ali alHusain Ibn Abdullah Ibn Sina (o, da, naročito je bio Ibn Sina!)... Ali je isto tako bio debeli drumski razbojnik kojega je ubio prije mnogo godina i ona pobožna stara ništarija hadži Davut Hosein... S tom jasnom spoznajom koja ga je omamila više od vina, znao je da je on bio sve to i da su svi ti ljudi bili dio njega i da gdje god se borio protiv jebenog crnog viteza, on se naprosto borio za svoj vlastiti opstanak. Sam i pijan, spoznao je to prvi put u životu. Kad je popio vino, uputio se s doka, noseći praznu bocu, u kojoj će se uskoro naći neki lijek ili bolesnikova mokraća koju valja ispitati po »umjerenoj« cijeni. On i ostali u njemu koračali su oprezno teturajući od pristaništa prema sigurnosti kuće u Temzinoj ulici.

Nije tu ostao sam bez žene i djece da bi se pretvorio u pijanca, ukori se strogo sutradan kad mu se razbistrilo u glavi. Odlučivši da se pobrine oko nabavke lijekova koji su mu bili potrebni, uputi se u trgovinu ljekovitim biljem u donjem dijelu Temzine ulice. U Londonu je bilo lakše kupiti potrebno sušeno ljekovito bilje nego ga pokušati pronaći u prirodi. Bio se već upoznao s vlasnikom, sitnim, žustrim čovjekom po imenu Rolf Pollard, za kojega je Rob ustanovio da je sposoban ljekarnik. – Gdje bih mogao sresti druge liječnike, postoji li neko mjesto? – upita ga Rob. – Pa, mislim da bi to mogao biti Licej, gospodine Cole. To je zbor londonskih liječnika koji održava svoje redovite sastanke jednom mjesečno. Ja ne bih znao detalje, ali o tome sigurno više zna gospodin Rufus – reče on, pokazujući na čovjeka koji je u dnu prostorije njuhom ispitivao grančicu osušenog tušca, provjeravajući njegovu eteričnost. Pollard povede Roba kroz dućan i upozna ga s Aubrejem Rufusom, liječnikom iz ulice Fenchurch. – Pričao sam gospodinu Coleu o našem liceju liječnika – reče – ali se ne mogu sjetiti pojedinosti. Rufus, staložen čovjek, kojih desetak godina stariji od Roba, provuče prste kroz prorijeđenu žućkastu kosu i prilično srdačno kimne. – Naš zbor se održava svakog prvog ponedjeljka u mjesecu u vrijeme večere, u prostoriji iznad Illingsworthove pivnice na Cornhillu. Većinom je to izgovor da damo oduška našoj proždrljivosti. Svaki član plaća za sebe hranu i piće. – Treba li onaj tko dođe biti pozvan? – Ni govora. Licej je otvorena institucija i pristup je slobodan svim londonskim liječnicima, ali, ako vam je ugodnije da dođete pozvani, eto, ja vas rado pozivam – reče Rufus prijazno, na što se Rob nasmiješi, zahvali i ode. I tako se dogodilo da je prvog ponedjeljka u vlažnoj i raskvašenoj novoj godini otišao do Illingsworthove pivnice i obreo se u društvu dvadesetak medicinara. Sjedili su za stolovima, razgovarajući i smijući se uz piće, i kad je Rob ušao promatrali su ga s potajnom radoznalošću, uobičajenom za neku zatvorenu skupinu kojoj pristupa novajlija. Prvi čovjek kojega je prepoznao bio je Hunne, koji se trgnuo kad je ugledao Roba i promrmljao nešto svojim kolegama. Za drugim je stolom sjedio Rufus i dao Robu znak da mu se pridruži. Upoznao ga je s ostalom četvoricom za stolom, spominjući kako je Rob nedavno stigao u grad i otvorio ordinaciju u Temzinoj ulici. U njihovim je očima vidio istu ispitljivost i sumnjičavost s kojom ga je promatrao Hunne. – Kod koga ste naukovali? – upita ga čovjek po imenu Brace. – Bio sam pripravnik kod liječnika po imenu Heppmann, u istočnofranačkom gradu Freisingu. – Za vrijeme njihovog boravka u Freisingu dok je Tam bio bolestan, stanovali su kod kućevlasnika koji se zvao Heppmann. – Hmm – promrmlja Brace, nesumnjivo tako pokazujući što misli o liječniku koji se školovao u inozemstvu. – Koliko dugo je trajalo školovanje?

– Šest godina. Ispitivanje je bilo prekinuto serviranjem jela, prepaljene peradi na žaru s pečenom repom i pivom, koje je Rob pio umjereno, ne želeći napraviti budalu od sebe. Nakon večere se ispostavilo da je Brace predavač na večerašnjem skupu. Govorio je o puštanju krvi, upozoravajući svoje kolege da moraju dovoljno zagrijati staklenu kupicu za puštanje krvi jer visoka temperatura posudice izvlači bolesnu krv na površinu kože, gdje se onda daljnjim postupkom odstranjuje iz organizma. – Morate bolesnika uvjeriti da je opetovano puštanje krvi ono što donosi izlječenje, kako bi mogao povjerovati u djelotvornost liječenja i dijeliti vaš optimizam. Izlaganje je bilo loše pripremljeno i Rob shvati iz razgovora kako je njega prije njegove jedanaeste godine Barbir naučio više o puštanju krvi kupicom i kada ga valja primijeniti, a kada ne, nego što je znala većina ovih liječnika. I tako je Licej postao razočaranje. Činilo se da su svi opsjednuti samo cijenama i zaradom. Rufus je čak sa zavišću zadirkivao predsjednika Zbora, kraljevskog liječnika Dryfielda koji je primao godišnju plaću u novcu i odjeći. – Moguće je liječiti za redovitu plaću a da se pri tom ne služi kralju – reče Rob. Sada je privukao njihovu pažnju. – Kako je to moguće? – upita Dryfield. – Liječnik može raditi za bolnicu, liječnički centar namijenjen bolesnicima i proučavanju bolesti. Neki su ga tupo gledali, no Dryfield kimne potvrdno. – To je istočnjačka zamisao koja se širi po svijetu. Priča se da postoji takva novoosnovana bolnica u Salernu, a Hotel Dieu već dugo postoji u Parizu. No moram vas upozoriti da u Hotel Dieu šalju proste pučane da bi tamo umrli, a onda zaborave na njih, i to je gore od samog pakla. – Bolnice ne moraju nužno biti takve kao Hotel Dieu – reče Rob, nesretan što im ne može ispričati sve o marestanu, Hunne se uplete u razgovor. – Možda takav sustav dobro funkcionira kod miješanih rasa, ali engleski liječnici su znatno nezavisniji duhom i moraju biti slobodni u vođenju svog vlastitog posla. – Ali medicina je ipak nešto više od unosnog posla – prigovori Rob blago. – Ona je sve samo ne unosan posao, ako pogledamo kakve su nam cijene i kakvi nam odrpanci i uljezi neprestano pristižu u London. Po čemu sudite da je liječenje nešto više od unosnog posla. – To je poziv, gospodine Hunne – reče – isto kao što neki ljudi smatraju da je božanski poziv služenje Crkvi. Brace to poprati podrugljivim zviždukom. Ali predsjednik se nakašlje, dajući znak da prekida daljnju prepirku. – Tko se javlja za predavanje idućeg mjeseca – upita on. Nastao je muk. – No, hajde. Svatko mora jednom sudjelovati – nestrpljivo kaza Dryfield. Rob je znao da će pogriješti ako se ponudi već na svom prvom sastanku. No kako nitko ne izusti ni riječi, on se najzad oglasi: – Ako želite, ja ću održati predavanje.

Dryfieldove se obrve podigoše. – A o kojoj temi, gospodine? – Govorio bih o upalnom procesu abdomena. – O upali... hm, abdomena? Gospodine... ovaj, Crowe, jel’ tako? – Cole. – Gospodine Cole. Pa, predavanje o upali abdomena bilo bi sjajna tema – reče predsjednik i zasja od zadovoljstva. Julia Swane, optužena vještica, priznala je svoj grijeh. Pronašli su joj vještičji znak na mekoj, bijeloj koži s unutarnje strane nadlaktice, tik ispod lijevog ramena. Njena kćerka Glynna posvjedočila je da ju je Julija držala na tlu i smijala se dok se nad njom seksualno iživljavao netko za koga je držala da je Sotona. Nekoliko njezinih žrtava optužilo ju je da ih je začarala. Vještica je odlučila da sve prizna u trenutku kad su je zavezali u tešku stolicu i namjeravali baciti u ledenu Temzu. Sad je bila pod istragom crkvenih otaca, istrebljivača mračnih sila, kojima je opširno pričala o svim podrobnostima svoje vještičje rabote. Rob je nastojao da ne razmišlja o njoj. Kupio je podebelu sivu kobilu i smjestio ju u bivše Egglestanove staje koje su sad imale novog vlasnika, nekog Thornea. Bila je stara i neugledna, ali je zaključio da je za njega dobra jer nije namjeravao sudjelovati s njom na perzijskom turniru, nego odlaziti u posjet bolesnicima koji su ga pozivali k sebi, dok su ostali dolazili u njegovu kuću. Bilo je to godišnje doba gušobolja i on bi se bio rado koristio perzijskim lijekovima od mediteranskog bilja i tucanog voća, ali je umjesto toga pripravljao napitke od onog što mu je bilo dostupno: naljevom od tušca u ružinoj vodici za ispiranje upaljenog grla, ekstraktom sušene ljubice za liječenje glavobolje i groznice kao i borovom smolom otopljenom u medu, mješavinom protiv malaksalosti i kašlja. Jednom ga posjeti čovjek koji reče da se zove Thomas Hood. Kosa i brada boje mrkve i nos pijanca podsjećali su Roba na nekog i nije mu trebalo dugo da prepozna čovjeka koji je naišao na njega i Židova kojeg su pretukla dvojica mornara. Hood se žalio na grlobolju, ali u ustima nije bilo nikakva traga bolesti, ni traga vrućice ili upale grla, a bio je previše živahan da bi bio bolestan. U stvari, neprestano je Robu postavljao osobna pitanja. Čiji je Rob bio naučnik tijekom naukovanja? Je li stanovao sam? Pa kako to bez žene i djece? Koliko je već dugo u Londonu? Kada je stigao? I slijepac bi vidio da to nije bolesnik nego njuškalo. Rob mu ništa nije rekao već mu je pripisao jako sredstvo za čišćenje, premda je znao da ga Hood neće popiti. Zatim ga isprati do izlaza dok je ovaj i dalje postavljao pitanja za koja Rob nije mario. Ali taj ga je posjet nemalo uznemirio. Tko je poslao Hooda? U čije se ime raspitivao o njemu? Je li baš pukim slučajem naišao kad se Rob obračunavao s dvojicom mornara? Sljedećeg je dana došao do nekih odgovora na pitanja koja su ga mučila. Kada je otišao u trgovinu ljekovitim biljem kupiti potrebne sastojke za lijekove, ponovno je naišao na Aubreya Rufusa. – Hunne govori protiv vas kad god mu se pruži prilika za to – reče mu Rufus. – Kaže da previše odskačete od ostalih, da imate izgled lupeža i nitkova i sumnja da ste liječnik. Traži načina da Zbor liječnika ospori pravo na članstvo svakome tko nije naukovao kod engleskog liječnika.

– Što mi savjetujete? – Ah, ništa ne poduzimajte – reče Rufus. – Očito je da se on ne može pomiriti s činjenicom da dijeli Temzinu ulicu s vama. Svi znamo da bi vlastitom djedu iščupao jaja za dva-tri penija. Na njega se nitko neće obazirati. Utješen, Rob se vrati kući u Temzinu ulicu. Svojim će znanjem prevladati njihove sumnje, odluči on i baci se na posao pa počne pripremati predavanje o upali abdomena na način kako bi to činio u marestanu. Prvobitni Lykeion nedaleko od stare Atene bila je škola na kojoj je predavao Aristotel; on nije bio Aristotel, ali podučavao ga je Ibn Sina i pokazat će on ovim londonskim liječnicima kako može izgledati pravo predavanje iz medicine. Predavanje je, naravno, bilo dočekano s općim zanimanjem, jer u Liceju nije bilo liječnika koji nije imao barem jedan smrtni slučaj pacijenta oboljelog u donjem desnom dijelu trbuha. No, istodobno se osjećalo opće podcjenjivanje. – Mali crv? – ironično razvlačeći upita liječnik s mrenom na oku po imenu Sargent. – Mali ružičasti crv u trbuhu? – Priraslica u obliku crva, gospodine – reče Rob hladno. – Sraštena uz crijevo. I gnojna. – Na Galenovim crtežima ne vidi se nikakva crvolika priraslica na cekumu – reče Dryfield. – Celzo, Aristotel, Razi, Dijaskorid... tko je od njih pisao o toj priraslici? – Nijedan. Što ne znači da to ne postoji. – Jeste li secirali svinju, gospodine Cole? – upita Hunne. – Da. – No, pa onda znate da je utroba svinje ista kao u čovjeka. Jeste li ikada zapazili malu ružičastu priraslicu na cekumu svinje? – Bila je to mala svinjska kobasica, gospodine – začu se nečija dosjetka i zaviori opći smijeh. – Što se tiče unutrašnjih organa, čini nam se da su u svinje isti kao u čovjeka – strpljivo nastavi Rob – ali postoje neke male razlike. Jedna od njih je ta mala priraslica na čovječjem cekumu. – Odmota crtež Providnog čovjeka i metalnim ga pribadačama pričvrsti o zid. – O ovome ja govorim. Ovdje je priraslica prikazana u ranoj fazi upale. – Pretpostavimo da to oboljenje u abdomenu nastaje upravo tako kako ste ga vi opisali – reče liječnik s tvrdim danskim naglaskom. – Možete li onda predložiti liječenje? – Ne znam kako liječiti. Nasta žamor. – Po čemu bi onda bio važan taj vaš crvak, bez obzira na to je li on ili nije uzrokom bolesti? – U reakcijama ostalih prisutnih čulo se odobravanje ovako postavljenog pitanja. U svom nastojanju da se suprotstave novajliji, zaboravili su koliko su im mrski Danci. – Medicina je nalik sporoj gradnji bedema – reče Rob. – Trebali bismo biti sretni ako u svom životnom vijeku uspijemo položiti jednu jedinu ciglu. Ako možemo objasniti bolest, netko tko se još nije ni rodio mogao bi iznaći lijek za nju. Još veći žamor.

Nahrupili su oko crteža i proučavali Providnog čovjeka. – To ste vi crtali, gospodine Cole? – upita Dryfield nakon što je opazio potpis. – Da. – To je sjajan rad – reče predsjednik. – Što vam je poslužilo kao model? – Čovjek kojemu su rasparali trbuh. – Znači da ste vidjeli samo jednu takvu priraslicu – reče Hunne. – Nesumnjivo vam je glas Svemogućega koji vas je uputio da se bavite našim pozivom rekao i to da je mali ružičasti crv na crijevu sveopća pojava u čovječjem organizmu. To izazva novi smijeh i Rob se dade izazvati uvredama. – Uvjeren sam da priraslica na cekumu jest sveopća pojava i da se nalazi u svakom ljudskom organizmu. Vidio sam je kod više osoba. – Kod više od, recimo... četiri? – Barem kod pola tuceta. – Pola tuceta, gospodine Cole? Kako vam je uspjelo doći do unutrašnjih organa šestorice ljudi? – upita Dryfleld. – Nekima je trbuh bio rasporen nesretnim slučajem. Drugi su, opet, nastradali u borbi. Nisu to sve bili moji pacijenti, a nesretni slučajevi su se zbili tijekom dužeg vremenskog razdoblja. – Zvučalo je neuvjerljivo čak i njegovim vlastitim ušima. – Je li tu bilo i žena? – Bilo je i nekoliko žena – reče nevoljko. – Hmm – promrmlja predsjednik dajući time jasno do znanja da Roba smatra lašcem. – Jesu li i žene bile žrtve dvoboja – slatkim glasom upita Hunne, a taj se put čak i Rufus nasmijao. – Zaista bih to nazvao pukim slučajem, to što ste uspjeli zaviriti u utrobu tolikog broja ljudi, i to baš takvim stjecajem okolnosti – reče Hunne. Vidjevši opako zadovoljan sjaj u njegovim očima, Rob posta svjestan da je dobrovoljno javljanje za predavanje pred Zborom bila teška pogreška već kao zamisao. Julija Swane nije izbjegla Temzu. Posljednjeg dana u veljači u osvit zore, više od dvije tisuće ljudi okupilo se gledati i uživati dok su je zašivali u vreću, zajedno s pijetlom, zmijom i velikim kamenom, zatim bacili u duboki jaz rijeke s gata kraj crkve sv. Gilesa. Rob nije prisustvovao utapanju. Umjesto toga uputio se do Bostockova pristaništa potražiti roba kojemu je amputirao stopalo. Nije ga pronašao, a osorni nadglednik mu samo reče da su roba odveli iz Londona u neko drugo mjesto. Roba to nije umirilo, jer je znao da mu opstanak ovisi o tome koliko je sposoban za rad. U pristaništu ugleda jednog roba čija su leđa bila išarana ranama od bičevanja i činilo se kao da mu razjedaju tijelo. Rob otiđe kući i smiješa melem od kozje i svinjske masti, ulja, modre galice i još nekih dodataka, a onda se vrati u pristanište i namaže upaljene robove rane. – Ehej! Koji se prokleti vrag ovdje zbiva? Nadglednik se sagne nad njih i premda Rob još nije bio posve završio mazanje, rob pobježe. – Ovo je pristanište gospodina Bostocka. Zna li da ste vi ovdje?

– To nije važno. Nadzornik je buljio u Roba dok je ovaj odlazio, ali ga nije slijedio. Rob je bio sretan što je napustio Bostockovo pristanište bez daljnjih nevolja. Dolazili su bolesnici koji su mu plaćali za usluge. Liječio je neku blijedu, plačljivu ženu koja je imala izljeve krvi i odredio joj da pije kipuće kravlje mlijeko. Dobrostojeći brodograditelj došao je u kaputu natopljenom krvlju koja je tekla iz tako duboko zarezane šake da se činilo kao da mu je odvojena od ostatka ruke. Čovjek je otvoreno priznao da je to učinio vlastitim nožem htijuči okončati život razoren pićem. Zarezao je veoma duboko, gotovo do kosti i mjesta opasnog po život. Rob je znao iz seciranja što ih je vršio u mrtvačnici marestana da je arterija u predjelu šake uz samu kost i da se čovjek zarezao samo za vlas dublje, ostvario bi svoju pijanu želju za smrću. Ovako je samo presjekao tetive koje upravljaju pokretima palca i kažiprsta. Kada je Rob zašio ranu i povio šaku, prsti su bili ukočeni i neosjetljivi na dodir. – Hoću li moći ponovno njima micati i osjećati ih? – To je u Božjim rukama. Svojski ste se udesili. Ako pokušate još jednom, vjerujem da ćete uspjeti dokrajčiti sami sebe. Zato, ako želite živjeti, klonite se oštrog pića. – Rob se ipak plašio da će čovjek to opet učiniti. U to doba godine mnogima su bila potrebna sredstva za čišćenje jer cijelu zimu nije bilo zelenog povrća. Rob načini tinkturu od rabarbare i za tjedan dana je svu potroši na pacijente. Liječio je čovjeka kojega je magarac ugrizao za vrat, razrezao jednom čireve, izravnao iščašenu šaku, namjestio i povio slomljeni prst. Jednom u ponoć neka uplašena žena pozvala ga je da dođe u posjet njezinom mužu. Stanovali su u Temzinoj ulici, ali prilično daleko od Robove kuće, na području između njegove i Hunneove ordinacije, na ničijem području. Bio bi sretniji da je pozvala Hunnea, jer joj je muž bio teško bolestan. Radio je kao konjušar u Thorneovim stajama; prije tri dana bio si je zasjekao palac i iste večeri legao u krevet s bolovima u slabinama. Čeljusti su mu bile ukočene i pljuvačka mu se pretvorila u gustu pjenu koja je jedva prolazila kroz stisnute zube, a tijelo mu je bilo nalik zategnutom luku, dok se u grču, isturena trbuha odupirao petama i vrhom glave u svojoj nemoći. Rob nikada nije svojim očima vidio tu bolest, ali ju je prepoznao iz Ibn Sinina opisa. Bio je to epistotonos – »grč u kralježnici«. Nije joj bilo lijeka i čovjek je prije jutra umro. Iskustvo s Licejem ostavilo je Robu gorak okus u ustima. Tog se ponedjeljka jedva prisilio prisustvovati ožujskom sastanku kao promatrač, držeći jezik za zubima, ali je vidio da si je nepovratno naškodio i da ga drže za priglupog hvalisavca koji je dopustio da ga ponese mašta. Jedni su mu se podrugljivo smijuljili, a drugi su bili hladni prema njemu. Aubrey Rufus ga nije pozvao u društvo, već je skrenuo pogled u stranu kad su im se oči srele, pa je sjeo za stol s nepoznatim članovima Liceja koji ga nisu ni oslovili. Predavanje je bilo o frakturi ruke, nadlaktice i rebara i o iščašenju zgloba, ramena i lakta. Predavanje je držao nizak, punašan čovjek po imenu Tyler; bilo je to jedno od lošijih predavanja, s mnogo metodičkih pogrešaka i činjenica je da bi Džalal, namještač kostiju, na sve ovo pukao od bijesa. Rob je sjedio i šutio. Čim je govornik završio, skrenuli su razgovor na potapljanje vještice. – I drugi će biti uhvaćeni, zapamtite što vam kažem – reče Sargent – jer vještice izvode svoje bogumrske radnje u grupama. Kod pregleda tijela bolesnika moramo biti budni, uočiti

i prijaviti đavolji pečat. – Moramo paziti da nam se ni zbog čega ne prigovori – reče Dryfield zamišljeno – jer mnogi misle da su liječnici povezani s vještičjom đavolskom moći. Čuo sam da se govori da liječnik-vještac može uzrokovati da bolesnicima izlazi pjena na usta i da ih može ukočiti kao da su mrtvi. Rob je osjećao nelagodu zbog konjušara koji je umro od epistolonosa, ali nitko ga nije imenovao ni optuživao. – Kako se može prepoznati vještac, muškarac? – upita Hunne. – Uglavnom izgleda poput ostalih ljudi – reče Dryfield. – Premda neki govore da imaju obrezan penis kao da su pogani. Robu se mošnje stisnuše od straha. Čim mu se ukazala prva prilika, napusti skup, znajući da se tamo više nikada neće vratiti, jer bilo bi opasno odlaziti na mjesto gdje može izgubiti život samo ako ga, na primjer, netko od kolega vidi prilikom mokrenja. Ako mu iskustvo u liceju i jest donijelo samo razočaranje i okrnjeni ugled, on se ipak uzdao u svoj rad i dobro zdravlje, tješio je sam sebe. Ali sljedećeg jutra Thomas Hood, riđokoso njuškalo, pojavio se u kući u Temzinoj ulici s dvojicom naoružanih pratilaca. – Što mogu učinili za vas? – upita Rob hladno. Hood mu se nasmiješi u brk. – Nas trojica smo glasnici biskupskog suda. – I što hoćete? – upitno će Rob, ali mu je već sve bilo jasno. Hood je sa zadovoljstvom pljunuo na liječnikov ulašteni pod. – Dolazimo da vas uhitimo, Roberte Jeremy Cole, da vas privedemo pred lice Božje pravde – odgovori Hood.

GLAVA 77

SIVI REDOVNIK amo me vodite – upita dok su odlazili.

K

– Suđenje će se održati u južnom krilu crkve sv. Pavla.

– Za što sam optužen? Hood slegne i zavrti glavom. Kad su stigli do Sv. Pavla uvedoše ga u malu prostoriju punu ljudi koji su čekali. Na vratima su bili stražari. Imao je osjećaj da je sve ovo već jednom doživio. Cijelo jutro u zatvoru vjerskog čistilišta na tvrdoj klupi, ćeretanje jata ljudi u redovničkim haljama, sve ga je vratilo u carstvo imama Kandrasea, ali ovaj put ne u svojstvu sudskog liječnika. Osjećao se ispravnijim nego što je ikad bio, iako je znao da je po crkvenim procjenama on isto tako kriv kao i bilo tko drugi koga su pozvali taj dan na suđenje. Ali on nije bio vještac. Zahvaljivao je Bogu što Mary i njihovi sinovi nisu s njim. Htio je zamoliti za dopuštenje da se pomoli u kapelici, ali je znao da mu to ne bi dopustili pa je stoga tiho molio tu gdje se nalazio. Molio je Boga da ga sačuva od kazne bacanja u duboku rijeku u vreći s pijetlom, zmijom i kamenom. Brinuli su ga svjedoci koje su možda pozvali: mogli su to biti liječnici koji su čuli njegovu priču o čeprkanju po unutrašnjim organima ljudi; možda ga je prijavila žena koja je gledala kako liječi njenog zgrčenog muža kojemu je izlazila pjena na usta prije no što je umro. Ili Hunne, prokleti gad, koji je u stanju izmisliti bilo koju vrstu laži i optužiti ga da je vještac samo da ga se oslobodi. Isto tako je znao da ako su već odlučili što će učiniti s njim, tada ni svjedoci nisu važni. Svući će ga i otkriti da je obrezan i to će im biti dovoljan dokaz, a onda će mu pregledavati tijelo dok neku znamenku ne proglase đavoljim pečatom. Nesumnjivo su imali isto toliko metoda koliko i imam da izvuku priznanje. Dragi Bože... Imao je više no dovoljno vremena da strah u njemu naraste. Bilo je rano poslijepodne kad su ga pozvali pred duhovnike. Na hrastovu prestolju sjedio je postariji škiljavi biskup u izblijedjeloj smeđoj vunenoj albi, stoli i misničkom ruhu; po onome što je vani čuo od drugih, Rob je saznao da je to Aelfsige, redoviti sudac u crkvi sv. Pavla čije su kazne veoma stroge. S biskupove desne strane bila su dva svećenika odjevena u crno, a s lijeve mladi benediktinac u izrazito tamnosivoj halji. Jedan redovnik prinese Sveto pismo koje je Rob morao poljubiti, a zatim izreći zakletvu da će njegov iskaz biti istinit. Aelfsige ga radoznalo pogleda. – Kako se zoveš? – Robert Jeremy Cole, Vaša visosti. – Prebivalište i zanimanje?

– Liječnik u Temzinoj ulici. Biskup kimne svećeniku s njegove desne strane. – Jesi li ti, dvadeset petog prosinca prošle godine, sudjelovao u napadu bez ikakva povoda s jednim stranim Židovom na gospodina Edgara Burstana i gospodina Williama Symessona, slobodne londonske kršćane iz župe sv. Olava? Rob je na trenutak bio zbunjen, a onda osjeti silno olakšanje kad shvati da ga ne terete za vračanje. Mornari su ga prijavili. – Normanski Židov po imenu David ben Aharon – reče biskup neprestano trepćući. Vid mu je očito bio vrlo slab. – Nikad ranije nisam čuo za ime tog Židova, a ni za imena onih koji me optužuju. Mornari su izjavili neistinu. Oni su ti koji su bez povoda napali Židova. Zbog toga sam se umiješao. – Jesi li ti kršćanin? – Ja sam kršten. – Ideš li redovno na misu? – Ne, Vaša visosti. Biskup šmrcne i namrgođeno da znak glavom. – Dovedite svjedoka – reče sivom redovniku. Robov osjećaj olakšanja nesta u času kada ugleda svjedoka. Charles Bostock bio je raskošno odjeven, oko vrata mu je visio masivan zlatni lanac, na ruci se isticao golem zlatni pečatnjak. Predstavljajući se sudu izjavio je da mu je kralj Harthaenul dodijelio plemićku titulu kao nagradu za tri trgovačko-poduzetnička putovanja i da je počasni kanonik crkve sv. Petra u Rimu. Duhovnici su se prema njemu odnosili s poštovanjem. – U redu, gospodine Bostock. Poznajete li ovog čovjeka? – On je Jišaj ben Benjamin, Židov i liječnik – ispali bez oklijevanja Bostock. Kratkovidne oči uprle su pogled u trgovca. – Vi ste sigurni u njegovo židovsko porijeklo? – Vaša visosti, prije četiri ili pet godina putovao sam po zemljama Bizantskog patrijarhata, kupovao robu i bio poslanik našeg Presvetog Oca u Rimu. U gradu Isfahanu čuo sam za jednu kršćanku koja je ostala sama i nezaštićena u Perziji nakon smrti njezinog oca Skota i udala se za jednog Židova. Nakon što mi je uputila poziv, nisam mogao odoljeti a da ne odem njezinoj kući i ispitam ono što se šaputalo. A kad tamo, na moj užas i gađenje, uvjerio sam se u istinitost priča. Ona je bila žena ovog čovjeka. Redovnik progovori prvi put. – Sigurni ste da je ovo, dobri plemiću, taj isti čovjek? – Siguran sam, sveti brate. Prije nekoliko tjedana pojavio se u mom pristaništu i pokušao mi skupo naplatiti za mesarenje po jednom od mojih robova, za kojega, naravno, ne bih platio. Kada sam mu ugledao lice, shvatio sam da ga odnekud poznajem i razmišljao sam o tome dok se nisam prisjetio. On je liječnik Židov iz Isfahana, i žena kršćanka je već tada imala s ovim Židovom jedno dijete, a oplodio ju je i po drugi put. Biskup se nagne naprijed. – Reci nam pod zakletvom, koje je tvoje pravo ime,

gospodine? – Robert Jeremy Cole. – Židov laže – reče Bostock. – Gospodine trgovče – reče redovnik. – Jeste li ga u Perziji vidjeli samo taj jedan jedini put? – Da, tom jednom prigodom – reče Bostock s gađenjem. – I više ga niste vidjeli gotovo pet godina? – Prije će biti četiri no pet godina. Ali to je istina. – Sigurni ste? – Da, kažem vam. Nemam dvojbe. Biskup kimne. – U redu, plemiću Bostock. Mi vam zahvaljujemo – reče. Dok su trgovca ispraćali, članovi suda promatrali su Roba i on se trudio da ostane miran. – Ako si ti slobodni kršćanin – reče biskup – nije li čudno da si doveden pred ovaj sud zbog dvije odvojene tužbe; u jednoj se tvrdi da si pomogao Židovu, a u drugoj da si i ti Židov. – Ja sam Robert Jeremy Cole. Kršten sam pola milje odavde, u crkvi sv. Botolpha. Upisan sam u župnu knjigu. Otac mi se zvao Nathanael, bio je član Udruženja tesara. Pokopan je na groblju sv. Botolpha, kao i moja majka Agnes, koja je za života bila švelja i vezilja. Redovnik mu se hladno obrati: – Jesi li pohađao crkvenu školu sv. Botolpha? – Samo dvije godine. – Tko je tamo poučavao Bibliju? Rob sklopi oči i podigne obrve. – To je bio otac... Philibert. Da, otac Philibert. Redovnik ispitivački pogleda biskupa, a ovaj slegne ramenima i odmahne glavom. – Ime Philibert mi nije poznato. – A latinski? Tko je poučavao latinski? – Brat Hugolin. – Da – reče biskup. – Brat Hugolin poučavao je latinski u školi sv. Botolpha. Dobro ga se sjećam. Umro je prije mnogo godina. – Trljao je zamišljeno svoj nos i kratkovidno žmirkao na Roba. Na koncu uzdahne. – Provjerit ćemo župne knjige, naravno. – Tamo ćete pronaći sve ono što sam rekao, Vaša visosti – reče mu Rob. – Pa dobro, dopustit ću ti da se zakuneš da si osoba za koju tvrdiš da jesi. Moraš se opet pojaviti pred ovim sudom za tri tjedna. S tobom mora doći dvanaest slobodnih ljudi u svojstvu svjedoka, i svaki mora prisegnuti da si ti Robert Jeremy Cole, kršćanin i slobodnjak. Razumiješ li? On kimne potvrdno i oni ga otpuste. Nekoliko minuta kasnije stajao je ispred crkve sv. Pavla jedva vjerujući da više nije izložen oštrim i optužujućim riječima. – Gospodine Cole – pozove ga netko, okrene se i ugleda benediktinca koji je žurio za

njim. – Hoćete li poći sam mnom u gostionicu, gospodine. Želio bih razgovarati s vama. Što je sad? pomisli on. Ipak je slijedio čovjeka preko blatnjave ulice do pivnice gdje su se smjestili u miran kut. Redovnik reče da se zove brat Paulinus, a onda obojica naruče pivo – Mislim da je sve u svemu ispitivanje završilo dobro po vas. Rob ne odgovori ništa, a njegova šutnja ponuka redovnika da ga upita s nevjericom: – No, hajde, pošten čovjek uvijek može pronaći drugih dvanaest poštenih ljudi. – Ja jesam rođen u župi sv. Botolpha. I otamo sam otišao još kao dječak – reče Rob nevoljko – i lutao po Engleskoj kao barbirov pomoćnik. Trebat će mi vraški mnogo vremena da pronađem dvanaestoro ljudi, poštenih ili ne, koji me se sjećaju i spremni su doputovati u London da to potvrde. Brat Paulinus ispije pivo. – Ako ne pronađete svih dvanaest, slučaj će ostati pod sumnjom. Tada će vam dati mogućnost da dokažete svoju nevinost putem kušnje. Pivo je imalo okus očaja. – Koji su postupci kušnje? – Crkva se služi s četiri postupka provjere: hladnom vodom, vrelom vodom, užarenim željezom i posvećenim kruhom. Mogu vam reći da je biskupu Aelfigeu najmilije užareno željezo. Dat će vam svete vode da je popijete i njome će vam politi ruku koju odaberete po vlastitoj volji. Uhvatit ćete usijano željezo iz vatre i s njim u ruci morate u tri koraka prijeći devet stopa, a onda ga ispustiti i pohitati do oltara, gdje će vam ruku zamotati i zapečatiti. Za tri dana skinut će vam zavoj. Ako vam je ruka bijela i glatka, proglasit će vas nevinim. Ako nije, onda će vas izopćiti iz crkve i predati u nadležnost svjetovnom sudu. Rob pokuša prikriti svoje osjećaje, ali je bio svjestan da mu je lice problijedilo. – Ukoliko vam savjest nije čišća nego većini smrtnika koje je rodila žena, mislim da morate napustiti London – suho će Paulinus. – Zašto mi sve to govorite? I zašto mi nudite savjet. Proučavali su jedan drugog. Čovjek je imao svijetlosmeđu, sitno kovrčavu bradu, kosu boje zrele slame, a oči boje škriljevca; iz njih je izbijala tvrdoća i tajnovitost, odajući čovjeka koji živi zatvoren u sebe. Rob je bio siguran da do svog ulaska u crkvu sv. Pavla nikada prije nije vidio tog čovjeka. – Ja znam da ste vi Robert Jeremy Cole. – Kako to znate? – Prije no što sam postao Paulinus u benediktinskom redu, ja sam se prezivao Cole. Ja sam gotovo sigurno vaš brat. Rob smjesta prihvati tu činjenicu. Bio je spreman prihvatiti svih ovih dvadeset dvije godine, i sada osjeti silnu radost kako buja, ali ga poput ledenog bljeska presiječe osjećaj spoznaje da nešto nije kako treba. On je upravo ustajao, ali drugi je čovjek i dalje sjedio promatrajući ga oprezno i proračunato, našto Rob ponovno sjedne. Čuo je vlastito glasno disanje. – Ti si stariji nego što bi mogao sada biti Roger koji je bio beba – reče. – Samuel je mrtav. Jesi li to doznao? – Da.

– Znači, ti si... Jonathan ili... – Ne, ja sam bio William. – William. Redovnik ga je i dalje promatrao. – Nakon očeve smrti tebe je uzeo k sebi svećenik po imenu Lovell. – Otac Ranald Lovell. Odveo me u samostan sv. Benedikta u Jarrowu. Živio je još samo četiri godine, a onda je odlučeno da trebam postati redovnik. Paulinus mu šturo ispriča svoju priču: – U Jarrowu je nadstojnik samostana bio opat Edmund, koji mi je bio nježni zaštitnik u mladosti. Poticao me je i oblikovao, a rezultat je bio da sam vrlo mlad prošao kroz novicijat, postao redovnik i poglavar samostana. Bio sam njegova čvrsta desna ruka. I više od toga. Vodio sam samostanske poslove i bio strog nadglednik. On se bio posve posvetio molitvama, proučavanju knjiga, propovijedanju vjere i pisanju. Kao njegov zamjenik nisam bio omiljen. – Zategnuto se nasmiješi. – Kad je prije dvije godine umro nisam bio izabran za njegovog nasljednika, ali nadbiskup je pratio što se zbiva u Jarowu i zatražio od mene da napustim zajednicu koja je bila moja obitelj. Moram se pokoriti naređenju i prihvatiti dužnost pomoćnog biskupa u Worcesteru. Čudan i bezosjećajan razgovor pri susretu dva rođena brata nakon toliko vremena, pomisli Rob. To je suho deklamiranje podataka o karijeri, uključujući i neizrečeno hvastanje ambicijama i očekivanjem daljnjeg napredovanja. – Bit će da te čekaju velike odgovornosti – reče Rob bezbojnim glasom. Paulinus slegne ramenima. – To je Božja volja – Sad bih morao pronaći još samo jedanaest svjedoka za prisegu – reče Rob. – Možda bi biskup priznao da svjedočenje mog brata vrijedi za nekolicinu drugih svjedoka. Paulinus ne uzvrati osmijehom. – Kad sam vidio tvoje ime u tužbi, raspitao sam se o svemu. Da smo ga podržali, trgovac Bostock je mogao posvjedočili o jednom zanimljivom detalju. A što ako te upitaju jesi li se izdavao za Židova da bi mogao pohađati pogansku akademiju, unatoč zabrani naše vjere? Priđe im gostioničarka, ali joj Rob rukom dade znak da se udalji. – Onda bih odgovorio da mi je u Njegovoj mudrosti Bog dopustio da postanem iscjelitelj jer On nije stvorio muškarce i žene samo zato da pate i umiru. – Bog ima svoju vojsku pomazanika koji tumače Njegove namjere u pogledu čovjekovog tijela i njegove duše. Ni barbiri-vidari ni liječnici izučeni na poganskim učilištima nisu pomazani, i mi smo propisali crkvene zakone da spriječimo djelovanje takvih kao što si ti. – Otežali ste nam rad. U nekim ste nas razdobljima usporili. Ali, Willume, mislim da nas niste zaustavili. – Ti ćeš napustiti London. – Je li ti do toga stalo iz bratske ljubavi ili iz straha da bi budući pomoćnik biskupa od Worcestera mogao biti ugrožen zbog izopćenog brata smaknutog zbog poganstva? Trenutak zavlada šutnja koja se činila beskonačnom. – Tražio sam te cijelog života. Uvijek sam sanjao o tome da pronađem djecu – reče gorko.

– Mi više nismo djeca i snovi nisu stvarnost – reče Paulinus. Rob kimne. Odgurne stolicu ustajući. – Znaš li išta o bilo kome od njih? – Samo o djevojčici. – Gdje je ona? – Umrla je prije šest godina. – Oh. – Stajao je klonulo. – Gdje mogu naći njezin grob? – Nema groba. Stradala je u velikom požaru. Rob kimne, a onda izađe iz gostionice i ne osvrnuvši se na sivog redovnika. Sada se manje bojao zatvora nego ubojica koje bi mogao unajmiti utjecajan čovjek da se oslobodi sramote. Požuri do Thorneovih staja, plati račun i uze konja. U kući u Temzinoj ulici zadržao se samo toliko da pokupi stvari koje su postale sastavni dio njegova života. Bio je iznuren od napuštanja boravišta u očajničkoj žurbi i prevaljivanja golemih udaljenosti, ali je u tome već stekao rutinu i potrebnu brzinu. Dok je brat Paulinus sjedio za svojom večerom u blagovaonici crkve sv. Pavla, njegov je rođeni brat napuštao London. Rob je jahao na konju koji se mučno probijao po blatnoj Lincolnovoj cesti prema sjeveru, gonjen demonima kojih se nikad nije mogao osloboditi, jer je neke od njih i sam nosio u sebi.

GLAVA 78

POZNATO PUTOVANJE rvu je noć spavao u nekom plastu sijena pokraj ceste. Bilo je to lanjsko sijeno, prezrelo i natrulo odozgo tako da se nije uvukao u njega, ali ga je ipak malo grijalo jer zrak nije bio prehladan. Kad se u zoru probudio prva mu je misao bila spoznaja da je u kući u Temzinoj ulici zaboravio Mirdinovu šahovu igru. Bila mu je tako dragocjena da ju je nosio od Perzije preko pola svijeta, i spoznaja da ju je zauvijek izgubio zaboli ga poput udarca nožem. Bio je gladan, ali nije želio potražiti hranu na nekoj farmi, gdje bi ga se mogli sjetiti i izvijestiti o njemu bilo koga tko bi se raspitivao o njemu. Umjesto toga jahao je prazna želuca cijelo prijepodne dok nije stigao u neko selo gdje je na trgu kupio kruha i sira da utoli glad i ponese ih sa sobom. Jašući, mučio se teškim mislima. Pronaći takvog brata bilo je gore nego da ga nikad nije pronašao i osjećao se prevarenim i odbačenim. Ali reče sam sebi da je Willuma oplakao nakon što su se rastali kao dječaci i da će biti sretan ako mu oči više nikad ne vide Paulinusa ledenih očiju. – Idi do đavola, biskupski pomoćniče – zaviče na sav glas. Od usklika se razletješe ptice s obližnjih stabala, a konj naćuli uši uplašivši se. Da ne bi nekog naveo na pomisao da je to napad na selo, zatrubi u saksonski rog, a poznati zvuk vrati ga u djetinjstvo i mladost, i on osjeti izvjesno olakšanje.

P

Ako su poslali potjeru za njim, tražit će ga po glavnim cestama, stoga skrene s Lincolnove ceste i uputi se obalnim putovima koji su povezivali priobalna sela. Bili su to putovi kojima je tako često prolazio s Barbirom. Ovaj put nije udarao o bubanj i nije priređivao zabave, niti je tražio pacijente jer se bojao da je potjera krenula tragom liječnika u bijegu. Ni u jednom selu nitko nije prepoznao mladog barbira od prije mnogo godina; bilo bi nemoguće pronaći svjedoke u ovim mjestima. Bio bi osuđen, znao je da je blagoslov Božji što je uopće uspio pobjeći i pomisao da život još uvijek pruža mnogo beskrajnih mogućnosti odagna tjeskobu. Napola je prepoznavao neka mjesta primjećujući da je u nekima do temelja izgorjela crkva ili kakva upadljiva kuća, ili da je iskrčena šuma na mjestu gdje je niklo novo naselje. Probijao se vrlo sporo i s velikim naporom, jer u tim su krajevima putovi bili u dubokom blatu i uskoro je konj sasvim malaksao. Ovaj konj mu je savršeno dobro služio za posjete bolesnicima koji su ga zvali u kuće po utabanim cestama, ali nije bio vičan putovanju po blatnim putovima – bio je star, istrošen i bezvoljan. Rob je učinio sve što je mogao za životinju, često se zaustavljao da bi se ispružio uz obalu dok je konj pasao mladu proljetnu travu i odmarao. Ali ništa nije moglo pomladiti konja niti ga ojačati za jahanje. Rob je štedio novac. Gdje god bi mu se pružila prilika da spava besplatno ili za malu

naknadu u toplim stajama na sijenu, on bi je iskoristio, ali kad je bilo neizbježno prenoćio bi u gostionici. Jednog dana u gostionici u lučkom gradu Middlesbroughu promatrao je dvojicu ribara kako tamane zastrašujuću količinu piva. Jedan od njih, krupan i zdepast, crne kose napola skrivene ispod pletene ribarske kape, lupio je šakom o stol: – Trebamo jednog člana posade. Nekog tko bi plovio s nama duž obale do luke Eyemouth u Škotskoj. Cijelim putem lovimo haringe. Ima li takvog ovdje? U gostionici je bilo dosta ljudi, ali je zavladala tišina, tu i tamo poneki hihot, ali se nitko ne pomakne. Bih li se ja to usudio? pitao se Rob. Putovanje u Škotsku bi na taj način bilo neizmjerno brže. Čak je i ocean bio bolje rješenje od mučenja konja kroz blato, zaključi on, ustane i pođe prema njima. – Je li to vaš brod? – Da, ja sam zapovjednik. Zovem se Nee. On je Aldus. – Ja sam Jonsson – reče Rob. Ime je bilo jednako dobro kao bilo koje drugo. Nee se zapilji u njega. – Veliki jebač! – Uze Robovu ruku i opipa prezirno grubom rukom njegovani dlan. – Sposoban sam za svaki posao. – Vidjet ćemo – reče Nee. Te večeri Rob pokloni konja nekom neznancu u gostionici, jer ujutro neće imati vremena da ga proda, a ionako bi za životinju dobio malo novaca. Kad je ugledao oronuli ribarski brod pomisli da je podjednako star i jadan kao i njegov konj, ali Nee i Aldus su s njim izdržali zimu. Pokazalo se da je hrastova oplata čvrsta i brodić je lako sjekao valove. Nevolja za Roba nastupila je ubrzo nakon što su isplovili. Bio se nagnuo preko ograde i povraćao, dok su ga obojica ribara psovali i prijetili mu da će ga baciti u more. Unatoč mučnini, prisilio se raditi. Bacili su mrežu i vukli je jedan sat za sobom dok je brod plovio, a onda su je sva trojica počeli izvlačiti. Kad su je izvukli na brod bila je prazna i iz nje se cijedila voda. Bacali su mrežu još nekoliko puta, no uhvatili su samo nekoliko riba i Nee postane nestrpljiv i grub. Rob je bio siguran da s njim ne postupaju grublje samo zato što je tako snažan i krupan. Večernji obrok sastojao se od tvrdog kruha, dimljene ribe pune kostiju i vode s okusom haringe. Rob pokuša pojesti koji zalogaj, ali sve ispljune. Da stvari budu još gore, Aldus je imao osjetljiv stomak i uskoro povraćajući napuni vjedro, što je bilo gadno i za gledanje i za udisanje. Za nekoga tko je radio u bolnici u tome nije bilo ničeg gadljivog i Rob isprazni vjedro, i temeljito ga ispere u moru. Vjerojatno je taj prošli posao kojeg se latio iznenadio onu dvojicu jer nakon toga više nisu psovali. Te noći, ležeći u hladnoći i očajanju dok se brod ljuljao kroz tamu, Rob je neprestano odlazio do ograde broda, dok na koncu više nije imao što povraćati. Ujutro je nekoliko puta bila bačena mreža i izvučena prazna, ali pri šestom izvlačenju osjetiše promjenu: činilo im se kao da izvlače sidro. Povlačili su je polako manevrirajući i uspjeli izvući na brod. U njoj se ljeskala i uvijala živa srebrnasta rijeka. – O, sad lovimo haringu – uzbuđeno će Nee.

Još tri puta izvlačili su punu mrežu, a onda manje količine, a kad više nije bilo mjesta za ulov na brodu, uhvatili su vjetar i krenuli prema obali. Sljedećeg su jutra trgovci otkupili ulov, da bi nešto od tog prodali svježe, a ostatak će sušili na suncu ili dimu. Čim su iskrcali ulov, Neeov brod se opet otisnuo na pučinu. Robove su se ruke rascvjetale od žuljeva, zacijelile i ogrubjele. Mreža se mjestimično poderala i on je naučio vezati čvorove kojima su se krpale rupe. Četvrti dan, a da to nije ni primijetio, morska je bolest nestala i više se nije vraćala. Moram to ispričati Tamu, pomisli s olakšanjem kad je postao svjestan toga. Svakog su dana napredovali duž obale zaustavljajući se u narednoj luci da bi prodali svjež ulov prije no što se riba pokvari. Ponekad bi u noćima obasjanim mjesečinom Nee opazio bljesak u moru, trag ribica malen poput kišnih kapi u bijegu da ne postanu hranom drugima. Tada bi bacali mrežu i vukli je po mjesečevu tragu izvlačeći darove mora. Nee se počeo sve češće smijati i Rob je čuo kad je rekao Aldusu da im je Jonsson donio sreću. Kad bi se smjestili u luci da prenoće, Nee je svojoj posadi donosio pivo i toplo jelo i sva bi trojica dugo bdjeli i pjevali. Ono što je Rob uz ostalo naučio kao ribar bio je velik broj prostačkih pjesama. – Bit će od tebe dobar ribar – reče Nee. – U Eyemouthu ćemo ostati pet-šest dana dok popravimo mreže. A onda se vraćamo prema Middlesbroughu, jer upravo je to ono što radimo: tragamo za haringama na području Middlesbrougha i Eyemoutha, gore-dolje. Hoćeš li ostati? Rob mu zahvali, polaskan ponudom, no reče da će ih napustiti u Eyemouthu. Stigli su nakon nekoliko dana i uplovili u lijepu luku punu brodova. Nee ga isplati s nekoliko novčića i pljesne po leđima. Kada mu Rob reče da mu treba konj, Nee ga je poveo kroz grad do jednog poštenog trgovca konjima koji mu je preporučio dvije dobre životinje – konja ili kobilu. Iako je kobila bila ljepša, Rob odabere konja. – Jednom sam imao sreće s konjem – reče. Ovo nije bio arapski konj, već domaći engleski, zakržljala izgleda, kratkih čupavih nogu i zamršene grive. Bio je star dvije godine, snažan i živahan. Rob smjesti svoj zavežljaj iza sedla, uzjaše životinju i pozdravi se s Neeom. – Želim vam i nadalje dobar ulov. – Zbogom ostaj, Jonssone – reče Nee. Živahan konj ispuni ga zadovoljstvom. Bio je bolji no što mu je izgled odavao i Rob odluči da ga nazove al Borak, kao što se zvao konj za kojega su muslimani vjerovali da je nosio Muhameda od zemlje do sedmog neba. U najtoplije doba poslijepodneva svakog se dana nastojao odmoriti uz jezero ili neki potok, da bi al Boraka mogao oprati. Prstima mu je raščešljavao grivu i poželio da ima kakav čvrst drveni češalj. Činilo se da je konj neumoran, a kako su se ceste prosušile, Rob ubrza put. Ribarski ga je brod odveo daleko od poznatih krajeva i sada mu je opet sve bilo zanimljivije jer je bilo novo. Pet dana slijedio je obalu rijeke Tweed, sve dok rijeka nije skrenula prema jugu, a on prema sjeveru, zalazeći u više predjele i jašući između brežuljaka koji su bili preniski da bi ih nazvao planinama. Močvarne su predjele mjestimice presijecale stjenovite litice. U ovo doba godine još su se niz brežuljke slijevale vode od snijega koji se otapao i trebalo je vještine pri prijelazu preko nabujalih potoka.

Seoska su imanja bila rijetka i vrlo udaljena jedna od drugog. Neka su bila golema, a neka skromni mali posjedi; primijeti da je većina dobro održavana i da posjeduju ljepotu one vrste koja se mogla postići samo napornim radom. Često je puhao u saksonski rog. Zemljoposjednici su bili sumnjičavi i imali naoružane stražare, ali nitko mu nije pokušao učiniti nešto nažao. Promatrajući ovaj kraj i njegove ljude, prvi put shvati neke stvari u vezi s Mary. Nije je vidio nekoliko dugih mjeseci. Je li učinio budalu od sebe? Možda je dosada našla drugog muškarca, možda onog prokletog rođaka. Zemlja kroz koju je prolazio bila je ugodna za čovječje oko, ali stvorena za ovce i krave. Vrhovi bregova uglavnom su bili ogoljeli, ali većina nižih obronaka imala je bogate pašnjake. Svi su pastiri imali pse i Rob spozna da ih se boji. Pola dana jahanja od Cumnocka, on se zaustavi na jednoj farmi, pitajući za dopuštenje da tu noć prespava na sjeniku i dozna da je jednu ženu iz sela dan ranije napao pas i odgrizao joj dojku. – Hvala Isusu – prošapće njen muž kad mu Rob reče da je liječnik. Bila je to snažna žena, majka odrasle djece, ali sad je već bila izludjela od boli. Rana je zaista bila velika kao da ju je napao kakav lav. – Gdje je pas? – Nema ga više – smrknuto će čovjek. Natjerali su je da popije rakiju od žita. Od toga se sva stresla, ali joj je pomoglo dok je Rob čistio rastrgano meso i sašio ranu. Mislio je da bi ona u svakom slučaju preživjela, ali nije bilo sumnje da joj je on znatno olakšao i ubrzao oporavak. Trebao je radi nje ostati dandva, ali on se zadržao cijeli tjedan, sve dok jednog jutra nije shvatio da je još uvijek tu zato jer je blizu Kilmarnocka i jer se bojao okončati putovanje. Objasnio je njenom mužu kamo namjerava krenuti i čovjek mu pokaže najbolji put. Još mu je bila pred očima njezina rana kad ga je dva dana kasnije presreo i režanjem pozdravio ogroman pas koji je konju prepriječio put. Već je bio napola izvukao mač, kad netko pozva životinju. Pastir se obratio Robu s nekoliko šuštavih riječi na gelskom. – Ne znam tvoj jezik. – Ovo je Cullenov posjed. – Upravo to je mjesto kuda sam pošao. – Je’ 1? A zbog čega? – Kazat ću to Mary Cullen. – Rob ga je odmjerio i vidio da je čovjek još mlad, ali prosijed i ogrubjelih crta lica od života na otvorenom, oprezan poput psa. – Tko si ti? Škot ga je pronicljivo promatrao i činilo se da ne može odlučiti da li da mu odgovori ili ne. – Craig Cullen – reče najzad. – Ja se zovem Cole. Robert Cole. Pastir kimne ne izražavajući ni iznenađenje ni dobrodošlicu. – Bit će najbolje da me slijediš – reče i krene pješke. Rob nije opazio da je dao znak psu, ali životinja je čekala dok je on projahao i krenula odmah iza konja, tako da je u dvorište ušao između čovjeka i psa, kao da vode zalutalo živinče nađeno u brdima.

Kuća i staja bile su od kamena, davno i čvrsto građene. Djeca su buljila i nešto šaputala kada je ujahao u dvorište i trebalo mu je nekoliko časaka da shvati da su među njima i njegova djeca. Tam je nešto tiho govorio bratu na gelskom. – Što je rekao? – Pitao je »Je li to naš tata?«. Rekao sam mu da jesi. Rob se nasmije i poželi da ih privine k sebi, ali oni vrišteći pobjegoše s ostalom djecom kad je on skočio s konja. Tam je još malo šepao, ali je s lakoćom trčao, zadovoljno primijeti Rob. – Oni se samo stide. Vratit će se – reče ona s vrata. Okrenula je glavu, ne gledajući ga u oči, i on pomisli da joj nije drago što ga vidi. A onda mu se nađe u zagrljaju, u kojem se tako radosno osjećala! Ako je i imala drugog čovjeka, odmah tu u dvorištu dali su mu priliku da se zamisli. Dok ju je ljubio primijeti da joj nedostaje zub s desne strane u gornjoj čeljusti. – Borila sam se s kravom da je uvučem u obor i pala joj među rogove. – Plakala je. – Stara sam i ružna. – Ja nisam nikakav prokleti zub uzeo za ženu – glas mu je bio oštar, ali prstom nježno dotakne udubljenje gdje je nedostajao zub i osjeti vlažnu, toplu podatljivost njezinih usta dok mu je sisala prst. – Niti sam taj prokleti zub poveo u krevet – reče on. Iako su joj oči još bile suzne, ona se nasmiješi. – U tvoje polje žita – reče ona. – Pravo na golu zemlju, među miševe i živine koje gmižu. Kao kad to ovan čini s ovcom. – Ona obriše suze. – Bit će da si iscrpljen i gladan – reče i uze ga za ruku, vodeći ga prema blagovaonici. Bilo mu je neobično što je ovdje vidi tako odomaćenu. Dala mu je zobene kolače i mlijeko, a on joj je ispričao sve o bratu kojeg je pronašao i izgubio i o tome kako je pobjegao iz Londona. – Kako je to čudno i tužno za tebe... Da se to nije dogodilo, bi li došao k meni? – Prije ili kasnije. – Smiješili su se jedno drugom. – Ovo je prekrasna zemlja – reče. – Ali i teška za obrađivanje. – Lakše je kad dođe toplije vrijeme. Dok se okreneš oko sebe, doći će doba oranja. Nije više mogao gutati zobene kolače. – Došlo je doba oranja! Sada. Još uvijek se lako zacrvenjela. To se kod nje nikad neće promijeniti, primijeti on sa zadovoljstvom. Dok ga je vodila prema spavaćim prostorijama pokušali su hodati zagrljeni, ali su im se noge zapletale i sudarali su se kukovima, zbog čega su se počeli tako neobuzdano glasno smijati da se on uplašio da će to odložiti ljubavni zagrljaj, ali se pokazalo da ih uopće nije moglo omesti.

GLAVA 79

JAGNJENJE ljedećeg su jutra, svatko s jednim djetetom ispred sebe, izjahali da mu pokaže golemo, brežuljkasto imanje. Na sve strane su bile ovce, i dok su prolazili kraj njih podizale su crne, bijele i smeđe glave s mlade trave. Povela ga je daleko od kuće pokazujući mu sve, prepuna ponosa. Veliko imanje sastojalo se od dvadeset sedam malih posjeda. – Svi ljudi na posjedima su moji rođaci. – Koliko ih ima?

S

– Četrdeset jedan. – Tu je cijela tvoja obitelj? – Ovdje su Cullenovi. Tedderovi i MacPheejevi su također naši rođaci. MacPheejevi žive pola dana jahanja od nas, između niskih bregova prema istoku. Tedderovi žive udaljeni jedan dan jahanja prema sjeveru, između gudura preko velike rijeke. – Koliko ima ljudi u te tri obitelji? – Možda stotinu pedeset. Pucne usnicama. – Tvoja vlastita vojska. – Da. To daje osjećaj sigurnosti. Ovce su mu se činile poput kakve beskonačne rijeke. – Tako veliko stado držimo zbog vune i kože. Meso se brzo kvari pa ga svi jedemo. Dojadit će ti ovčetina. Već istog jutra uputili su ga u obiteljske poslove. – Proljetno jagnjenje je već počelo – reče Mary – i svatko mora noću i danju pomagati kod ovaca. Neku janjad moramo ubiti od trećeg do desetog dana života kada im je koža s krznom najmekša. – Predala ga je Craigu i ostavila. Do podneva su ga ovčari prihvatili, primijetivši da je hladnokrvan kod otežanih jagnjenja i da zna brusiti noževe i baratati njima. Bio je zgranut njihovim postupkom štrojenja novorođene muške janjadi. Odgrizli bi im nježne žlijezde i ispljunuli ih u vjedro. – Zašto to činite? – upita ih. Craig mu se isceri, krvavih usta. – Moraju im se izvaditi jaja. Ne možeš imati previše ovnova, ne? – Zašto to ne radite nožem? – Tako se oduvijek radilo. Najbrži način i najmanje boli janje. Rob pođe do svog zavežljaja i izvadi skalpel od ukrašenog čelika pa uskoro Craig i ostali nevoljko spoznaju da je i takav način djelotvoran. Nije im rekao da je naučio kako biti brz i vješt kad bi muškarce koji su trebali postati eunusi pokušao poštedjeti boli.

Uvidio je da su ovčari samostalni i nenadmašivo vješti ljudi. – Nije čudo što si željela da dođem ovamo – reče joj kasnije. – Svatko je u ovoj vražjoj zemlji svakome rođak. Ona mu uputi umoran osmijeh jer je cijeli dan sa ženama derala kože s janjaca. Soba je zaudarala na ovce, ali i na krv i meso, i taj ga smrad podsjeti na marestan i bolničke šatore u Indiji. – Sada kada sam ovdje trebat ćeš jednog ovčara manje – reče joj, a njoj nesta osmijeh s lica. – Pssst – oštro će ona. – Jesi li lud? Uze ga za ruku i povede iz sobe u kojoj se obrađivala koža u drugu kamenu zgradu. U njoj su bile tri bijelo oličene sobe. Jedna je bila radna soba, a druga je očito bila namijenjena za preglede sa stolovima i ormarima dva puta većim od onih koje je koristio u Isfahanu. U trećoj sobi bile su drvene klupe na kojima će sjediti pacijenti i čekati na red da ih liječnik primi. Počeo je upoznavati ljude kao pojedince. Čovjek po imenu Ostric bio je glazbenik. Nož za deranje kože izmaknuo mu se i prerezao arteriju podlaktice. – Hoću li moći svirati? – zabrinuto upita Ostric. – Ova ruka nosi svu težinu gajdi. – Za nekoliko dana sve će to biti drugačije – uvjeri ga Rob. Nekoliko dana kasnije, dok je prolazio kraj drvenjare za štavljenje gdje su obrađivali kožu, ugleda Malcolma, starog oca Craiga Cullena, Marynog bratića. Zastane i počne proučavati njegove čvornovate i natečene vrhove prstiju i opazi da mu nokti rastu u zakrivljenom luku. – Vas je dugo godina mučio opaki kašalj. I imali ste često vrućicu – mirno reče starcu. – Tko vam je to rekao? – upita Malcolm Cullen. Bili su to simptomi što ih je Ibn Sina nazivao »hipkratovski prsti« i uvijek su označavali plućne bolesti. – Vidim to po vašim rukama, i prsti na nogama vam tako izgledaju, zar ne? Starac kimne. – Možete li mi nekako pomoći? – Ne znam. – Nasloni uho na starčeve grudi i začuje pucketavi zvuk kao kada vrije ocat. – Puna su vam pluća vode. Dođite jedno jutro u ambulantu. Izdubit ću rupicu između dvaju rebara i izvući ćemo tu tekućinu, svaki put pomalo. U međuvremenu ću proučiti vašu mokraću i pratiti tijek bolesti. Malo ćemo vas okaditi i prepisati dijetu kojom ćete isušiti tijelo. Te mu se noći Mary nasmiješila. – Kako si uspio začarati starog Malcolma? Svima priča da posjeduješ magičnu moć liječenja. – Još nisam ništa učinio za njega. Sljedećeg prijepodneva Rob je proveo sam samcat u ambulanti: nije došao ni Malcolm ni bilo koja živa duša. Ni dan kasnije. Kad joj se požalio, Mary zatrese glavom. – Neće ti oni doći dok ne završi jagnjenje. Takvi su. Bila je to istina. Nitko mu nije došao punih deset dana. A onda je nastupilo mirnije

razdoblje između posla jagnjenja i klanja, i jedno jutro kad je otvorio vrata ambulante klupe su bile pune ljudi, a stari Malcolm mu zaželi uspješan dan. Od tada su redovito dolazili svakog jutra jer se u okolici proširio glas da je muž Mary Cullen pravi liječnik. U Kilmarnocku nije nikad bilo liječnika i Rob shvati da će proći godine u nastojanju da suzbije nadriliječništvo. Dovodili su mu i bolesne životinje, a ako to nisu mogli, tada bi dolazili po njega i odvodili ga k sebi u staje. Dobro je upoznao upale papaka od kojih su ovce šepale i upale usnih šupljina. Kad mu se ukazala prilika, secirao bi kravu ili neku ovcu i tako je znao kakva im je građa. Nisu bili slični ni svinji ni čovjeku. U tami njihove spavaće sobe gdje su se tih noći zdušno trudili da začnu još jedno dijete, pokušao joj je zahvaliti za ambulantu. Ispričali su mu da je to bilo prvo čega se latila kad se vralila u Kilmarnock. Ona se privine uz njega. – Kako bi dugo ostao sa mnom bez svog posla, hakime? U njenim riječima nije bilo žaoke i odmah za njima slijedio je nježan poljubac.

GLAVA 80

ISPUNJENO OBEĆANJE ob je poveo svoje dječake u šumu i u brda tražeći biljke i ljekovite trave koje su mu trebale pa su ih sve troje skupljali i odnosili ih kući; neke su sušili, a neke samljeli u prah. Sjedio je sa sinovima i pažljivo ih poučavao, pokazujući im svaki list i svaki cvijet. Rekao im je sve o ljekovitom bilju – koje se koristi za liječenje glavobolje, a koje za grčeve, koje za vrućicu, a koje za katar. Pokazao im je bilje za liječenje ozeblina, bilje za upalu grla i ono za kostobolju. Craig Cullen je nekoć izrađivao drveni pribor za jelo, a sad je svoj zanat pretvorio u izradu ukrasnih drvenih kutija u kojima se ljekovite trave mogu držati suhe i zaštićene. Te kutije, poput Craigovih žlica, bile su ukrašene izrezbarenim nimfama, duhovima i bićima svake vrste. Roba je to potaklo da nacrta neke od figura iz šahove igre. – Bi li mogao izvesti nešto takvo? Craig ga obješenjački pogleda. – Zašto ne? Rob nacrta svaku figuru onako kako bi otprilike trebala izgledati i polja na ploči. Uz vrlo malo pomoći, Craig je sve izdjeljao pa su napokon Rob i Mary ponovno provodili sate u sjećanjima na prošlost i mrtvog kralja. Rob je odlučio naučiti gelski. Mary nije imala knjiga i odluči da ga sama poučava, počevši s abecedom od osamnaest slova. Do sad je već iskusio što se mora učiniti da bi se naučio strani jezik i radio je na tome tijekom cijelog ljeta i jeseni. Do početka rane zime pisao je već kratke rečenice na gelskom i pokušao pomalo govoriti na opće veselje ovčara i sinova. Kao što je pretpostavljao, zima je ovdje bila oštra. Najžešća hladnoća stegla je oko Svijećnice. Nakon toga nastupila je sezona za lovce, jer im je snijegom pokrivena zemlja omogućavala da slijede tragove divljači i ptica i pođu u hajku na divlje mačke i vukove koji su napadali stada. Navečer bi se redovito nekoliko ljudi okupilo oko velikog ognjišta u predvorju. Craig bi tamo rezbario, drugi bi sjedili i opravljali ormu ili što drugo, ili obavljali bilo koji posao koji se mogao uraditi na toplom i u društvu. Ponekad bi Ostric svirao gajde. U Kilmarnocku su izrađivali čuvene vunene tkanine i bojali najbolju striženu vunu u boje vrijeska tako što su ih namakali u lišaj koji raste po stijenama. Tkali su u svojim kućama, ali su se sastajali u predvorju da bi tu tkaninu namakali u sapunastoj vodi, a vlažna tkanina kružila je oko stola pri čemu bi je svaka od žena provjeravala tuckanjem prstima i trljanjem. Cijelo vrijeme pjevali su otegnute pjesme i Rob pomisli kako njihovi glasovi i Ostricove gajde tvore jedinstveni zvuk.

R

Najbliža crkva bila je udaljena tri sata jahanja i Rob se nadao da neće biti teško izbjeći svećenike, ali jednog dana, kad je već drugo proljeće bio u Kilmarnocku, pojavio se nizak,

punašan čovjek umorna osmijeha. – Otac Domhnall! To je otac Domhnall – poviče Mary i potrči mu u susret da mu poželi dobrodošlicu. Okupili su se oko njega i srdačno ga pozdravljali. Sa svakim se zadržao na čas, sa smiješkom postavljao pitanja, tapšao po ruci, upućivao riječi ohrabrenja – kao dobri vlastelin koji šeće među svojim podanicima, pomisli Rob kiselo. Priđe Robu i odmjeri ga pogledom. – Dakle, vi ste čovjek Mary Cullen. – Da. – Pecate? Pitanje ga zbuni. – Pecam pastrve. – Tako sam i procijenio. Poveo bih vas sutra ujutro na losose – reče, a Rob pristane. Sljedećeg dana krenuli su u praskozorje prema maloj, brzoj rijeci. Domhnall je ponio dva masivna ribička štapa koji su zasigurno bili preteški, čvrst povraz i duguljaste meke od perja s oštrim udicama podmuklo skrivenim usred lijepog mamca. – Nalikuje mi na neke ljude koje poznajem – primijeti Rob, a Domhnall kimne, radoznalo ga promatrajući. Domhnall mu pokaže kako treba baciti meku i povlačiti je natrag iz vode u malim trzajima koji moraju biti nalik kretanju male ribe. Ponavljali su to bezbroj puta bez rezultata, ali Rob nije mario jer je bio zanesen šumom vode. Sada je sunce već odskočilo. Visoko iznad glave gledao je orla koji je letio u prazno, a negdje u daljini čuo je krik prepelice. Velika riba odnese njegov mamac s površine vode i odskoči tako da je od njenog pljuska voda kliznula u mlazu zrakom. Isti čas osjeti da je zaplivala nizvodno. – Morate ići za njom, inače će prekinuti povraz ili iščupati udicu – doviknu mu Domhnall. Rob je već bio zagazio u rijeku teturajući za lososom. Riba ga je svom snagom povukla i gotovo ga oborila te je nekoliko puta pao u ledenu vodu dok je išao za njom ne ispuštajući štap, gazeći po klizavom oblom kamenju i preskačući od jednog plićaka do drugog. Riba je vukla čas uzvodno, čas nizvodno. Domhnall mu je doviknuo kako da je svlada, dok u jednom trenutku Rob ne začuje pljesak po vodi iza sebe i vidje da se sad i on bori sa svojom. Rob se trudio da ribu drži u sredini toka i najzad mu se činilo da je ima pod kontrolom, premda je po povrazu osjećao da je na njegovom drugom kraju opasno težak losos. Uskoro je mogao ribu koja je gubila snagu za borbu – golemu! – privući u plićak. Kad je već držao u ruci sam kraj povraza i gotovo dotaknuo meku, riba se zadnji put grčevitim skokom baci u zrak i oslobodi udice koja joj je iščupavši se istrgla komad raskrvarenog mesa iz usne šupljine. Časak je losos ležao nepokretan, a Rob stajao zagledan u ribu oko koje se u plićaku širila gusta lokva tamne krvi što joj je izlazila na škrge, kad ona klizne u duboku vodu i nesta mu s očiju. Stajao je uzdrhtao i ogorčen, jer je po oblaku krvi što je ostao za njom znao da ju je usmrtio, a sad je bila izgubljena. Krenuvši više po instinku, nego nadajući se nizvodno, nije prošao ni desetak koraka kad ugleda srebrnkastu mrlju u vodi i zagazi prema njoj. Dvaput je

izgubi s vida dok je dublje zaplivala ili ju je voda zanijela. Onda je ugleda na samoj površini. Losos je bio na izdisaju, ali još ne sasvim mrtav, pritjeran jakom strujom u rukavac između stijena. Morao je zaći do ramena u ledenu vodu da bi ga uhvatio objema rukama i izvukao na obalu, gdje mu je muke dokrajčio udarcem kamenom. Bio je težak najmanje trinaest kilograma. Domhnall je upravo bio izvukao svoju ribu koja nije bila ni upola tako velika. – U vašoj ima dovoljno mesa za sve nas, zar ne? – reče Robu. Kad je Rob kimnuo on ponese svoju ribu natrag u rijeku. Pažljivo ju je držao dok se nije povratila od dodira hladne vode; peraje su joj blago zatreperile, a škrge se stale ravnomjerno nadimati u smirenom ritmu kao da se nije još čas prije borila za život. Vidio je kako je drhtaj života prostrujao njenim tijelom i dok je stajao tako zagledan u vodu u kojoj je zaplivala i nestala u matici znao je da će ovaj svećenik biti njegov prijatelj. Skinuli su svoju promočenu odjeću i rasprostrli je da se suši, a onda legli nedaleko od nje na veliku stijenu zagrijanu suncem. Domhnall uzdahne. – Ovo baš nije nalik na pecanje pastrva – reče. – Razlika kao kad bereš cvijet ili obaraš stablo. – Robu su na nekoliko mjesta noge bile do krvi rasječene od padanja u rijeku i imao je bezbroj modrica. Cerili su se jedan drugome. Domhnall se počeše po malom oblom trbuhu, bijelom kao u ribe, i utone u šutnju. Rob je očekivao pitanja, ali shvati da je u naravi ovog svećenika da pažljivo sluša i čeka, što je dragocjena osobina, s kojom bi mu mogao postati opasan protivnik kad bi ga Rob naučio šahovoj igri. – Mary i ja nismo vjenčani u crkvi. Znate li to? – Nešto sam načuo. – Ipak, mi smo bili istinski oženjeni sve ove godine. Ali to je bilo sjedinjenje potvrđeno stiskom ruke. Domhnall nešto progunđa. On ispriča duhovniku njihovu priču. Nije preskočio ni prikazao u boljem svjetlu ni opasnost u koju je zapao u Londonu. – Volio bih da nas vjenčate, ali moram vas upozoriti da sam možda izopćen iz crkve. Dokono su leškarili na suncu i razmatrali problem. – Da je onaj pomoćni biskup od Worcestera to mogao učiniti, stvar bi se bila zataškala – reče Domhnall. – Tako ambiciozan čovjek bi radije imao izgubljenog ili zaboravljenog brata nego da mu tako blizak rod bude izopćen iz Crkve. Rob kimne. – Što ako nije uspio sačuvati tajnu? Svećenik se namršti. – Ali vi nemate sigurnih dokaza o izopćenju. Rob zaniječe. – Ali to je ipak moguće. – Moguće? Ne mogu se ja ravnati u svojim svećeničkim dužnostima po vašem strahovanju. Čovječe, čovječe, kakve veze imaju vaša strahovanja s Kristom? Rođen sam u Prestwicku. Otkako sam se zaredio, nikad nisam napuštao ovu planinsku župu i nadam se

da ću ovdje biti župnik do smrti. Osim vas, dosad nikad u životu nisam upoznao nikoga iz Londona ili Worcestera. Nikad nisam primio nikakvu poruku od nekog nadbiskupa ili Svetog Oca pape, već samo od Isusa. Možete li vjerovati da bi to bila Božja volja da ja od vas četvoro ne učinim kršćansku obitelj? Rob mu se nasmiješi i kimne. Njihova dva sina će za cijeli život zapamtiti vjenčanje svojih roditelja i opisivati ga svojim vlastitim unucima. Vjenčana misa u predvorju Cullenove kuće bila je tiha i s malo ljudi. Mary je odjenula svijetlosivu haljinu i stavila srebrni broš i pojas od srneće kože optočen srebrom. Bila je smirena nevjesta, ali oči joj zasjaše kad je otac Dumhnall izrekao da su ona i njena djeca, svetim sakramentom zauvijek i neraskidivo vezani s Robertom Jeremyjem Coleom. Nedugo nakon toga, Mary je pozvala sve svoje rođake da upoznaju njenog muža. U zakazani dan MacPheejevi su došli s bregovitog sjevera, a Tedderovi su prešli veliku rijeku i preko klanaca došli do Kilmarnocka. Donijeli su vjenčane poklone, voćne kolače i pitu od divljači, bačve jakog pića i ogroman puding od mesa i zobenih pahuljica koji je tu bio omiljen. Na imanju su na otvorenoj vatri polagano okretali jednog vola, jednog bika, osam ovaca, tucet janjaca i mnogobrojnu perad. Sviralo se na harfi, gajdama, violi i trublji, a Mary se pridružila ženama kad su zapjevale. Cijelo poslijepodne tijekom sportskih natjecanja Rob je upoznavao Cullenove, Tedderove i MacPheejeve. Neki su mu se otprve dopali, a neki ne. Nastojao je da ne proučava muške rođake koji su bili u mnoštvu. Posvuda su se muškarci počeli opijati, a neki su pokušali privoliti mladoženju da im se pridruži. Ali on je samo nazdravio svojoj nevjesti, sinovima i njihovim najbližima, a ostale je odbio ljubaznim riječima i osmijehom. Te večeri dok je bučna proslava još bila u punom jeku, on je izišao iz dvorišta kuće, prošao kraj obora i krenuo dalje. Noć je bila lijepa, zvjezdana, ali još ne topla. Ćutio je miris borovice i dok se buka proslave sve više stišavala kako se udaljavao, čuo je ovce i rzanje konja i vjetar u planinama i huk potoka, i činilo mu se da osjeća kako korijenje izbija iz njegovih tabana i duboko prodire u sipku, kremenu zemlju.

GLAVA 81

KRUG SE ZATVORIO ašto se pod ženinim srcem jednom začne novi život, a drugi put ne, ostaje nedokučiva tajna. Nakon što je rodila dva sina, a zatim pet godina nije zanijela, Mary je nakon njihovog vjenčanja opet zatrudnjela. Bila je oprezna pri radu i sad bi češće zamolila muškarce da joj pomognu. Dva su je sina pratila u stopu i obavljala lakše poslove. Lako se moglo zaključiti koje će dijete postati ovčar; ponekad se činilo da i Rob J. uživa u poslu, ali Tam je uvijek sa žarom nahranio janjad i volio sudjelovati pri striženju. Još nešto je bilo očito kod njega, što je Rob prvo primijetio vidjevši obrise crteža što ih je dječak crtao štapom po zemlji, a onda mu je otac dao ugljen i borovu daščicu i pokazao mu kako se mogu nacrtati ljudi i predmeti. Rob nije trebao upozoriti dječaka da ne smije izostaviti nedostatke ili izrasline. Na zidu iznad Tamova kreveta visio je kraljevski ćilim dinastije Samanida i svi su znali da pripada njemu, da je to poklon prijatelja obitelji iz Perzije. Samo su se jednom Mary i Rob suočili s činjenicom koju su potisnuli u posljednji krajičak svijesti. Dok ga je gledao kako trči za odlutalom ovcom, Rob je znao da dječaka ne bi usrećilo saznanje da ima cijelu vojsku braće stranaca koje nikad neće vidjeti. – Nikad mu to nećemo reći.

Z

– On jest tvoj – reče ona. Okrenula se k njemu i obgrlila ga rukama, a između njih bilo je ispupčenje koje je bubrilo i iz kojeg će izići Jura Agnes, jedina kćerka. Rob je učio novi jezik jer su ga svi oko njega govorili i on se uključio. Otac Domhnall mu je posudio Bibliju koju su redovnici napisali na gelskom u Irskoj, i kao što je perzijski svladao iz Kur’ana, gelski je učio iz Svetog pisma. U svojoj radnoj sobi objesio je na zid Providnog čovjeka i Trudnu ženu i počeo sinove učiti anatomiju kroz crteže odgovarajući na njihova pitanja. Često kad bi došli po njega da obiđe nekog bolesnog čovjeka ili životinju jedno ili oba djeteta pošli bi s njim. Tako je jednog dana Rob J. jahao iza svog oca na al Borakovim leđima do malog imanja na brežuljku gdje je bila Ostricova kuća ispunjena zadahom smrti njegove umiruće žene Ardis. Dječak je promatrao dok je Rob slagao i davao joj lijek protiv bolova. Umočio je krpu u vodu i pružio je sinu. – Možeš joj oprati lice. Rob J. je to činio nježno, pazeći da joj ne povrijedi ispucale usnice. Kad je bio gotov, Ardis je pipanjem potražila dječakove ruke i uzela ih u svoje. Rob primijeti da se njegov nježan osmijeh pretvorio u nešto drugo. Uočio je dječakovu zbunjenost i bljedilo pred spoznajom. Ukočio se i odbacio njene ruke. – Sve je u redu – reče. Obuhvati rukama mala dječja ramena i čvrsto stisne Roba J-a. –

Sve je u redu. – Tek sedam godina! Dvije godine manje nego je imao on kad je to doživio. On spozna, zadivljeno, da je njegov život zatvorio veliki krug. Pobrinuo se za Ardis i olakšao joj koliko je mogao. Kad su bili izvan kuće, uze sinove ruke tako da je Rob J. mogao osjetiti očevu životnu snagu i ponovo se smiriti. Gledao je Roba J.-a u oči. – Ono što si osjetio kod Ardis, i životna snaga koju sada osjećaš kako struji iz mene... imati taj osjećaj to je dar od Svevišnjeg. Dobar dar. U tome nema zla, ne boj se. Ne pokušavaj to sad shvatiti. Bit će vremena da to shvatiš. Nemoj se bojati. U dječakovo lice se počela vraćati boja. – Da, tata. On zajaše konja i povuče dječaka na sedlo iza sebe i povede ga kući. Ardis je umrla nakon osam dana. Od tada su prošli mjeseci a da Rob J. nije dolazio u ambulantu niti je molio oca da mu se pridruži kad bi odlazio u posjete bolesnicima. Rob ga nije nagovarao. Osjećao je da je prisutnost u svijetu patnji i bola čak i za dijete nešto na što ono mora dobrovoljno pristati. Rob J. se pokušao zaokupiti čuvanjem ovaca s Tamom. Kada mu je to dojadilo, sam bi odlazio i duge sate provodio u branju ljekovitog bilja. Bio je neobičan dječak. Ali imao je puno povjerenje u svog oca i jednog dana Rob J. potrči za Robom kad je izjahao iz dvorišta. – Tata! Mogu li poći s tobom? Da pazim na konja i tako? Rob kimne i podigne ga na sedlo iza sebe. Uskoro je Rob J. povremeno dolazio u dispanzer i ponovno je počeo učiti; kad je navršio devet godina, na svoj vlastiti zahtjev počeo je asistirati ocu svaki dan kao naučnik. Godinu dana nakon što se rodila Jura Agnes, Mary je donijela na svijet treće muško dijete, Nathanaela Robertssona. Naredne godine rodila je mrtvog dječačića, kojega su prije sahrane krstili imenom Carrik Lyon Cole, a zatim su uslijedila dva teška spontana pobačaja. Iako je još bila u dobroj dobi za rađanje, Mary više nikad nije zatrudnjela. To ju je žalostilo, on je to znao, jer mu je željela podariti mnogo djece, ali Rob je bio zadovoljan kad je postupno počela prikupljati snagu i zdrav duh. Jednog dana kad je najmlađe dijete bilo u petoj godini, u Kilmanrock dojaše neki čovjek u prašnjavom crnom kaftanu i kožnom šeširu zvonasta oblika, vodeći natovarenog magarca. – Mir vama – reče Rob na jeziku, a Židov zine od iznenađenja i odgovori – I vama mir. Bio je mišićav čovjek, smeđe potkresane brade, kože preplanule od puta i iscrpljenosti koja se ocrtavala na borama oko usta. Zvao se Dan ben Gamliel i bio je iz Ruena, daleko od svog doma. Rob smjesti njegove životinje, a njemu dade vode da se opere i ponudi ga dopuštenim jelom. Otkrije da mu jezik više ne ide tečno jer je zaboravio nevjerojatnu količinu riječi, ali ipak blagoslovi kruh i vino. – Vi ste dakle ipak Židovi? – Ne, mi smo kršćani.

– Zašto sve to činite? – Mi smo veliki dužnici – reče Rob. Djeca su posjedala za stol i buljila u čovjeka kakvog nikad dotad nisu vidjela, slušajući zapanjeno svog oca kako s njim izgovara neki čudan blagoslov prije no što će početi jesti. – Nakon objeda možda bi vam prijalo da malo razmijenimo mišljenje. – Rob osjeti kako u njemu raste gotovo zaboravljeno uzbuđenje. – Možda bismo mogli posjediti i prostudirati zapovijedi – reče. Stranac je buljio u njega. – Žalim... Ne, ja to ne mogu. – Lice Dana ben Gamliela problijedi. – Ja nisam učen čovjek – promrmlja. Skrivajući razočaranje, Rob odvede putnika na udobno mjesto gdje će prenoćiti, kako bi to za njega učinili u židovskom selu. Sljedećeg je dana ustao rano. Među stvarima koje je ponio iz Perzije pronađe židovsku kapu, molitveni šal i filakterij i pođe k Danu ben Gamlielu da mu se pridruži u jutarnjoj molitvi. Dan ben Gamliel je zapanjeno gledao dok je Rob stavljao na čelo malu kutijicu i omatao remenje oko ruke oblikujući tako slova imena Neizrecivog. Židov ga je promatrao kako se klanja i slušao njegovu molitvu. – Znam što ste vi – reče čovjek muklo. – Vi ste bili Židov i postali ste otpadnik. Čovjek koji je okrenuo leđa našem narodu i našem Bogu i prodao dušu drugom narodu. – Ne, nije tako – reče Rob i shvati sa žaljenjem da je omeo čovjeka u molitvi. – Objasnit ću vam kad završite – reče i povuče se. Ali kad se vratio da pozove čovjeka na doručak, Dana ben Gamliela više nije bilo tamo. Nije bilo ni konja. Ni magarca. Pobrao je i teški tovar i nestao skupa s njim radije nego da se izloži strašnoj zarazi otpadništva. Bio je to posljednji Židov u Robovu životu; više nikad nije sreo ni jednog Židova i nije govorio na jeziku. Osjetio je da polako zaboravlja i perzijski i jednog dana odluči da prije no što ga posve zaboravi mora prevesti Kur’an na engleski, kako bi se i dalje mogao konzultirati s velikim Učiteljem i koristiti njegovo znanje. Za to mu je trebalo silno mnogo vremena. Često je govorio sam sebi da je Ibn Sini trebalo manje vremena da napiše Kanon medicine nego Robertu Coleu da ga prevede! Ponekad je tiho žalio što nije bar jednom prošao sve zapovijedi. Često bi se sjećao Jišaja ben Benjamina, ali se postupno pomirio s činjenicom da i to postaje prošlost – teško je bilo biti Židov – i gotovo nikad nije pričao o prošlim vremenima i mjestima gdje je bio. Jednom kad su se Tam i Rob J. natjecali u utrci koja se svake godine upriličuje na blagdan Sv. Kolumba u brdima, ispričao im je priču o trkaču po imenu Karim koji je pobijedio u dugoj i zadivljujućoj utrci zvanoj šater. I rijetko kad – obično kad bi bio zaokupljen jednim od uobičajenih svakodnevnih poslova koji su označavali jednoličan ritam dana u životu jednog Škota, čišćenjem gnoja u oborima, odmetavanjem zapuha snijega ili cijepanjem drva za

vatru – ponovno bi osjetio miris pustinje noću kad popušta žega, ili bi se prisjetio lika Fare Askari dok pali svijeće na sabat, zvuka trube koja poziva slonove u boj, ili predivnog osjećaja da leti poput ptice sjedeći na dugonogoj trapavici devi u utrci s Mirdinom. Ali sve mu se više činilo da je Kilmarnock oduvijek bio njegov život i da je sve ono što se dogodilo prije bila samo bajka koju je netko pričao kraj ognjišta dok je vani zavijao vjetar. Djeca su rasla i mijenjala se, žena mu je s godinama postajala još draža. U godišnjim dobima koja su se izmjenjivala samo je jedna stvar ostala postojana. Posebno čulo, iscjeliteljska moć, nikad ga nije napustila. Bilo da je u gluho doba noći bio pozvan k nečijoj bolesničkoj postelji ili da je jutrom žurio k svojim pacijentima u prepunu ambulantu, uvijek je mogao oćutjeti njihovu patnju. Predajući se svim srcem borbi protiv nje, nikad nije zaboravljao zadivljujući osjećaj zahvalnosti – koji je upoznao prvi dan u marestanu – da je on izabranik, da se Božja ruka pružila prema njemu i dotakla upravo njega i da je mogućnost da obnaša svoju dužnost i služi ljudima bila dana njemu – Barbirovom šegrtu.

Kraj

MMXIV

RJEČNIK PERZIJSKIH, ARAPSKIH I HEBREJSKIH IZRAZA ajet – riječ, rečenica, odjeljak sure u Kur’anu aba – (hebr.) otac adar –12. mjesec po židovskom kalendaru Adaušem – (hebr.) naziv za Boga, da se ne bi izgovaranjem Božjeg imena Adonaj ono profaniralo Allah ekber – (arap.) Bog je najveći Almagest – prema naslovu arapskog prijevoda djela Ptolomeja (2. st.) »Veliki sustav astronomije« aguna – (hebr.) napuštena žena bajram – najveći vjerski blagdan u muslimana b’raha (sg), b’rahot (pl) – (hebr.) blagoslov b’rtl mila – (hebr.) obredno obrezivanje čaj-hane – (perz.) čajana džennet – (perz.-arap.) rajski vrt po kojem je u Kur’anu (isto kao u Bibliji) bio zaveden i kažnjen Adam (Adem) džin – (arap.) demon, zao duh fikh – (arap.) islamsko pravo goj – (hebr.) nežidov hakim-baši – (perz.) glavni liječnik hadži – (arap.-perz.) hadžija, musliman koji je izvršio hodočašće u Meku hakim – (arap.-perz.) ovdje: liječnik; mudrac, učenjak, znalac haškava (sg) – (hebr.) žalobna molitva, rekvijem hazan – (hebr.) kantor, predvodnik u molitvi hazanat-uš-šaraf – (arap.) apoteka hoš amadi – (perz.) dobro došao huri – (arap.-perz.) hurija, rajska djevica inša’llah – (arap.) ako Bog da Ingilis – (arap.) naziv za Engleza Jahud – (hebr.) Židov joma – (aramejsko-hebr.) dan

jom kipur – (hebr.) dan pomirenja kal’at – (perz.) 1. darovana počasna odjeća 2. nagrada u obliku kuće, odjeće i konja kadiš – (hebr.) molitva, osobito za spomen na umrle kalansove – (arap. perz.) kapa u obliku stošca oko koje se vezuje turban kalantar – komandant gradske straže karkan – orijentalna sprava za mučenje; (ovdje) zatvor kašer – (hebr.) čisto, dozvoljeno jelo, prikladno za upotrebu prema vjerskim propisima kašrut – (hebr.) obredna prikladnost, prvenstveno hrane karvan-baši – (perz-tur.) vođa, nadglednik karavane k’tuba – (hebr.) ženidbeni ugovor ma’ariv – (hebr.) večernja molitva madrasa – (arap.) muslimanska vjerska škola mahr – (arap.) miraz mahut – timaritelj slonova man – perzijska mjera za težinu, oko 3 kg marestan – (perz.) bolnica mašgiah – (hebr.) nadglednik pri obrednom klanju životinja mazel – (hebr.) sretno! mejdan – (perz.) trg meskal – perzijska mjera za težinu, oko 4,64 gr mikve – (hebr.) ritualna kupelj; obvezno sagrađena na izvorskoj ili riječnoj vodi mirza – (perz.) 1. princ; 2. pismen, obrazovan čovjek micvot (pl), micva (sg) – (hebr.) zapovijest mohel – (hebr.) vršilac ritualnog obrezanja muezin – (arap.) mujezin, pozivatelj na molitvu s minareta mufti – (arap.) muftija, donositelj pravnih mišljenja, tumač islamskog prava ostad – (perz.) učitelj, nastavnik pe’ot (pl), pe’a (sg) – (hebr.) kovrča kose nad sljepoočicom rabenu – (hebr.) naš učitelj rabi’ I – 3. mjesec islamske godine radžab – (arap.) 7. mjesec islamskog kalendara ramazan – (arap.) 9. mjesec islamskog kalendara

ratl – perzijska mjera za težinu, 1/6 mana reb – (jidiš) titula vođa hasidskih zajednica u istočnoj Europi; u romanu je riječ anahronizam roh – (perz.) kula (u šahovoj igri) ruje zamin – (perz.) klanjanje ničice pred šahom: »licem tlu« salam – (arap.) mir (pozdrav) salam alehem – (arap. hebr.) mir vama (pozdrav) sukot (pl.) suka (sg) – hebrejski naziv za praznik sjenica suna, sunet – (arap.) predanje, sveukupnost hadiša, izreka, tj. usmena tradicija o djelima Muhamedovim sura – (arap.) poglavlje Kur’ana šaban – 8. mjesec islamskog kalendara šabat – (hebr.) subota Šadaj – (hebr.) Svemogući, jedno od imena Božjih Šahanšah – (perz.) Kralj nad kraljevima šaharit – (hebr.) 1. jutro; 2. jutarnja molitva šahtreng – (perz.) pobjeda u šahovoj igri šalent – (hebr.) jelo od povrća i mesa, pripremljeno uoči subote – sabata šalom alejkum – (hebr. arap.) mir vama (pozdrav) šalom – (hebr.) mir (pozdrav) šarijat – (arap.) vjersko pravo šater – (perz.) 1. skoroteča, teklič; 2. pobjednik u trci zvanoj »šater« šatnez – (hebr.) mješavina vune i lana u tkanini šaval – (arap.) 10. mjesec islamske godine š’ela – (hebr.) pitanje š’ma – (hebr.) »čuj!« – prve riječi fragmenta Tore, početak glavne židovske molitve »Čuj, Izraele...« šohet – (hebr.) osoba koja vrši propisani način klanja životinja i peradi dozvoljenih za jelo ortodoksnim Židovima talit – (hebr.) molitveni ogrtač tefilin – (hebr.) filakteriji, molitveno remenje t’refa – (hebr.) po religioznim propisima – nečisto meso životinje Tora – 1. nauk; 2. pet knjiga Mojsijevih iz Starog zavjeta vadi – (arap.) suho korito rijeke zimmi – (arap.) nemuslimanski pripadnik islamske države Transkripcija ovih riječi prilagođena je, koliko je najviše moguće, glasovima hrvatskog fonetskog sustava. Preciznija znanstvena transkripcija bila bi praktički nerazumljiva većini čitatelja.