Nošeni vjetrom

LEILA MEACHAM

NOŠENI VJETROM

Naslov izvornika Leila Meacham Tumbleweeds

2 Marta

Tebi, Ann Ferguson Zeigler, cijeneći zadovoljstvo koje mi je na putovanju pružilo tvoje društvo

3 Marta

Grijesima našim, k’o sjenama našim kad dan je u zenitu, rijetko traga ima - Ali večeri ususret, kako li se čine sve većima i čudovišnima. Sir John Suckling

4 Marta

Prolog

Lipanj 2008.

Poziv koji je iščekivao dvadeset dvije godine došao je u ponoć, dok je još radio za svojim stolom. Samo se načas trgnuo, onako kako bi se prvih godina znao prenuti kad bi telefon zazvonio u tako rani sat, ali vremenom su ga uredske obveze naviknule na njegovu zvonjavu usred noći. Na ekranu se pojavilo ime pozivatelja i njemu je srce poskočilo. Dograbio je slušalicu s njezina postolja prije nego drugo oglašavanje zvona uzbuni cijelu kuću. »Halo?« »John Caldwell?« »Trey?« Hihot, suh i podrugljiv. »Onaj isti. Jesi li na nogama?« »Sada jesam. Otkud zoveš?« »Začas ću doći do toga. Kako si, Tigre?« »Iznenađen. Prošlo je puno vremena.« »Ne toliko da mi ne bi prepoznao glas. To me na neki način tješi. Dolazim kući, Johne.« John se uspravio u stolici. »Zbilja? Nakon toliko vremena? A zašto?« »Moram srediti neke stvari.« »Ne misliš li da je za to malo prekasno?« Opet hihot, ali neveseo. »Još uvijek isti stari John – čuvar moje savjesti.« »Čini mi se da sam u tome jadno podbacio.« »Ah, ne bih baš tako rekao.« John je počekao, odbijajući zagristi mamac koji je nudio znakovit ton glasa njegova sugovornika. Nakon ispitujuće stanke, Trey je pridodao: »Tysonovi su zainteresirani za kupnju kuće moje tete. Rekao sam Dekeu da ću doći u Kersey,

5 Marta

pa da onda možemo o tome porazgovarati. Ionako moram nešto učiniti sa stvarima tete Mabel, urediti kamo ih smjestiti.« »Tysonovi? Mislio sam da su se preselili u Amarillo i da je Deke tamo kupio neku zaštitarsku tvrtku.« »I odselili su tamo, ali Deke sada odlazi u mirovinu i želi se vratiti živjeti u Kersey. Njegova je žena oduvijek imala oko na kući moje tete. Iznenađujući preokret, ne misliš li?« »Ne toliko iznenađujući kao neki drugi za koje znam. Gdje si sada?« »U Dallasu. Avionska veza bi me u Amarillo donijela prekasno za moju probavu. Odletjet ću tamo ujutro, uzeti automobil i susresti se s Tysonovima pred kućom tete Mabel oko jedanaest sati.« »Ostaješ li dugo?« »Onoliko koliko posao bude zahtijevao. Pretpostavljam, nekoliko dana.« Nakon oprezne šutnje, John je upitao: »Gdje ćeš odsjesti?« »Pa, nadao sam se da ćeš me ti primiti.« Zaprepašten, John je upitao: »Ovdje? Želiš odsjesti ovdje, u Domu Harbison?« Opet onaj suhi hihot. »Zašto ne? Ne smeta mi gomila musave djece. Jesu li Harbisonovi još s tobom?« John je odgovorio oprezno, osupnut pomišlju na Treya Don Halla kako spava pod krovom Harbisonovih. »Da... Lou i Betty su još ovdje. Pomažu mi voditi ovo mjesto.« »Sigurno ti je drago što je tako«, rekao je Trey. »Dovest ću se nakon susreta s Tysonovima. To bi trebalo biti negdje u vrijeme ručka. Prelomit ćemo zajedno hljeb kruha i možda nagovorim dobrog oca da posluša moju ispovijed.« »Nisam mislio da planiraš ostati toliko dugo.« Još jednom hihot, ovoga puta blizak. »Moj čovjek. Bit će mi drago opet te vidjeti, Johne.« »I meni tebe«, rekao je John, shvaćajući da su ga osjećaji zaskočili i da tako doista misli. »Nemoj se u to kladiti, Tigre.« Linija je utihnula, a Johnu se od Treyevih posljednjih riječi naježila koža na potiljku. Polako je vratio slušalicu na njezino mjesto i ustao od stola, svjestan da 6 Marta

ga je oblio znoj. Prešao je sobu i zastao pred uokvirenom slikom na zidu. Bila je to službena snimka u dresove odjevene nogometne ekipe kersejske srednje škole iz 1985. Pod njome se isticao potpis PRVACI OKRUGA. John je bio bočni hvatač i na slici je stajao do visokog, nacerenog dodavača i svojeg ondašnjeg prijatelja Treya Dona Halla. Treya su čak i tada zvali »TD« Hall, nadimkom koji su mu nadjenuli sportski najavljivači i koji ga je pratio kroz sve blještave igračke dane na koledžu i u kasnijoj karijeri dodavača u Nacionalnoj nogometnoj ligi. Do slike su bile poredane još tri skupne fotografije momčadi i svaka je od njih prikazivala pobjede kersejskih Risova u sljedećim igrama doigravanja, ali John se najjasnije sjećao utakmice protiv srednje škole iz Deltona. K toj je fotografiji najčešće svraćao pogled. Što bi to moglo Treya donositi kući nakon dvadeset dvije godine? John nije ni na trenutak povjerovao da to može imati nekakve veze s prodajom kuće njegove tete. Kuća je stajala zaključana i prazna već dvije godine, nakon što je Mabel Church umrla i svojem nećaku ostavila dom u kojem je odrastao, sa svim stvarima još unutra, osim kvarljive hrane i papiga kućnih ljubimica. Trey nije bio sentimentalno vezan za tetine stvari ili za lijepu kuću od opeke u kojoj su njih troje – on i Trey i Cathy – visjeli tijekom svih godina svoga djetinjstva. Imao je ljude koji su kuću mogli prodati umjesto njega, a selidbu stvari je mogao organizirati izdaleka. O čemu se onda radilo? Je Ii tražio pomirenje i oprost? Odrješenje od grijeha? Pokajanje? John bi te mogućnosti mogao uzeti u obzir da ih je ton Treyeva glasa nagovještavao, ali upravo suprotno, on je zvučao podrugljivo i tajanstveno. Dobro je poznavao svojeg bivšeg prijatelja i suigrača. TD Hall se vraćao kući iz nekog drugog razloga, nekog koji se najvjerojatnije nikome neće svidjeti. Mora upozoriti Cathy.

7 Marta

PRVI DIO

1979. – 1986.

8 Marta

Prvo poglavlje

U noći prvoga siječnja 1979., dva sata u novoj godini, Emma Benson je na Mjesecu ugledala križ. Umotana u svoj stari flanelski ogrtač, probuđena čudnom tjeskobom, izišla je iz svoje daskama obložene kuće u gradu u kojem je provela cijeli život, duboko u teksaškom Panhandleu, i zagledala se u izvanzemaljski prizor, uznemirena osjećajem da je križ neko znamenje namijenjeno osobno njoj. Sljedećeg su je dana obavijestili da su njezin posljednji živući sin i njegova žena smrtno stradali u prometnoj nesreći, na povratku kući s novogodišnje proslave. Osoba koja je nazvala predstavila se kao doktor Rhinelander, susjed i blizak prijatelj Sonnyja i njezine snahe. On i njegova žena će k sebi uzeti njihovu jedanaestogodišnju kćer Cathy sve dok, rekao je, sud ili tko je već nadležan za to ne odluči što s njome učiniti. »Kako to mislite – sud?« upitala je Emma. Začula je bolan uzdah. »Govorim o udomiteljskoj skrbi, gospođo Benson.« Udomiteljska skrb. Njezina unuka, njezina krv da raste pod krovom stranaca? Ali tko se drugi mogao o njoj brinuti? Gdje je drugdje mogla poći? Više nije imala nijednog rođaka. Emmina je snaha bila jedinica koju je usvojio bračni par koji više nije mogao imati djece. Oboje su već bili preminuli. Njezin drugi sin, Buddy, poginuo je u Vijetnamu. Ona je djetetu bila jedina krvna srodnica, ali bila je tek netko koga je djevojčica susrela samo jednom i vjerojatno je zaboravila jer Emma je sumnjala da su se njezino ime i obiteljski dom u kućanstvu njezina sina spominjali rijetko, ako ne i nimalo. Ali čula je sebe kako govori: »Doktore Rhinelanderu, ako dopustite da Catherine Ann ostane kod vas dok ja ne dođem, na povratku ću je povesti sobom kući.« Emma, koja nikad nije letjela avionom i vlakom se vozila samo dvaput u mladosti, rezervirala je kartu za let iz Amarilla do Santa Cruza u Kaliforniji i tijekom šest sati sputanosti na srednjem sjedištu u svojem redu – s pamukom uguranim u uši kako bi utišala neobuzdano cmizdrenje i razdražljive nepodopštine četverogodišnjeg dječaka iza sebe – brinula o tome do koje su mjere geni njezina mlađeg sina loše utjecali na njegovu kćer. Iskustvo joj je govorilo da u devet od deset slučajeva prve kćeri nasljeđuju osobine svojih očeva, ne samo po pitanju tjelesne građe i temperamenta, nego i karakterom, dok su 9 Marta

prvorođeni sinovi uglavnom sličili svojim majkama. I njezin se prvi sin Buddy pokazao potvrdom te teorije. Ali Sonny, koji je došao kasnije, nije u sebi imao niti kapi životnog soka svojega porodičnog stabla. Tašt i sebičan materijalist, sa sposobnošću suosjećanja s drugima ne većom od ušice igle, osjećao se stvorenim za više razine od one na kojoj je bio rođen. »Stvoren sam za nešto bolje od ovoga«, mogla se sjetiti Emma njegovih izjava koje su je duboko pogađale, i prvom je prilikom otišao, ne bi li time ispravio pogrešku koju je priroda učinila. Bio je rekao kako će joj doći predstaviti svoju ženu i kćer, ali došao je jedino posuditi novac od životnog osiguranja svoga brata, koji joj je bio isplaćen nakon njegove pogibije. Ona ga je odbila. Sonnyjeva odbojnost prema njoj se nastavila, dodatno poduprta od njegove profinjene žene koja je jedva uspijevala zatomiti prijezirno frktanje na sredinu u kojoj je njezin suprug odrastao. Emma je prozrela značenje njezina prijezira kao stav da će se prije pakao slediti nego što ona svoju kćer izloži mjestu rođenja njezina oca i krutoj, proračunatoj ženi koja ga je odgojila. I, kao što je to Emma ispravno protumačila, više se nikad nisu vratili, niti su je pozivali u svoj dom u Kaliforniji. Ali dobro se sjećala krhke, ženstve ne, začudno lijepe male četverogodišnjakinje koja se gotovo već od Emmina pozdrava zavukla u sigurnost naručja svoga tate i odbila s njome išta imati. Emma ju je smatrala žalosno razmaženom. Trebao si samo pogledati njezinu skupu odjeću i igračke, čuti njezino gukanje i djetinji govor, primijetiti kako njezini roditelji spremno čekaju da joj ispune sve što poželi, da bi znao kako će se kad odraste u biti pretvoriti u kocku šećera. Pa ipak, bila je očaravajuća mala curica, s očevom kovrčavom plavom kosom i velikim plavim očima što su zurile – sramežljivo ili tek naizgled plaho, Emma to nije mogla procijeniti – ispod dugih trepavica koje su u snu poput paperja počivale na slatkoj, blijedožućkastoj oblini njezinih obraza. Emma je njezinu uokvirenu sliku iz tih vremena držala na svojem noćnom stoliću. Catherine Ann je sada bilo jedanaest godina i možda je u naslijeđe nosila onu kemijsku formulu koja je sadržavala nasljedne osobine koje s roditelja prelaze na djecu i imala odgojem, običajima i načinom života u svojoj rodnoj državi već oblikovane životne stavove. Kako si takvo dijete mogao s drveća palma i oceana i popustljivog odgoja presaditi u preriju i šipražje i na skrb bake koja je još uvijek smatrala da bi djecu trebalo odgajati tako da shvaćaju da jesu dragocjeni, ali ne i središte svemira? Taj dječačić na sjedištu iza njezinog bio je dobar primjer novog načina odgoja djece. Unatoč skučenom prostoru, ne dao Bog da si pomislio kako bi on trebao poštivati bubnjiće onih oko sebe.

10 Marta

Moglo se naslutiti da će biti nekih temeljnih sukoba koji možda nikad neće biti nadvladani, ali Emma je znala što joj je obveza i u svojoj je šezdeset drugoj bila spremna svoje srce izložiti riziku gubitka još jednog djeteta.

11 Marta

Drugo poglavlje

Evo nas, Catherine Ann«, rekla je Emma Benson pri ulasku autom u garažu svoje kuće u teksaškom Kerseyu, trudeći se da joj glas zvuči bezbrižno. »Neće dugo potrajati dok se kuća ne zagrije, ali mi ćemo to ubrzati šalicom vruće čokolade. Bi li to voljela?« Kao što je to još od njihova susreta u Santa Cruzu bio slučaj, njezina je unuka odgovorila samo nedokučivim pogledom, ali Emma je mogla naslutiti što se zbiva iza tih plavih očiju sada kad je Catherine Ann prvi put bacila pogled na svoj novi dom. »Shvatit ću to kao potvrdu«, rekla je Emma i pohitala otključati kuhinjska vrata prije nego dijete bude previše izloženo mrazu, u kaputu previše tankom za zime Panhandlea. »Oh, dovraga!« rekla je Emma. Ključ se nije htio okrenuti – još jedan udarac prvom dojmu – i sada je, kako bi mogli ući, morala izići na vjetar i po susnježici poći do prednjih vrata. Njezina je unuka dršćući stajala iza nje, tiha, stoičkog stava, bezizražajnog lica, kakva je bila cijelog tjedna. Selektivna nijemost, stručno je njezino stanje nazvao doktor Rhinelander, izjavivši pritom da je on samo pedijatar, a ne dječji psihijatar, ali Catherine Ann je pokazivala baš sve simptome toga stanja. »To je obično privremeni poremećaj koji prati tjeskobu ili traumu i obilježen je nesposobnošću govora u određenim okolnostima«, pojasnio je. »Ovoga je trena Cathy nijema za sve osim za one koje poznaje i vjeruje im.« Podario je Emminu metar i osamdesetak centimetara visokom, neuglednom, koštunjavom liku jedan brz klinički pogled. »Ne želim vas vrijeđati, gospođo Benson, ali vi se činite zastrašujućom ženom i Cathy je zanijemjela u vašoj prisutnosti jer se s vama ne osjeća sigurnom. Vi ste joj stranac. Odlučuje ostati nijema jer, obzirom na ono što se dogodilo, sigurnost nalazi u tišini. Progovorit će kad vam počne vjerovati.« Emma je još jednom iskušala ključ. »Prokleti ključ ne želi otvoriti. Ne sjećam se kad sam posljednji put zaključala ova vrata. Pretpostavljam da to godinama nisam činila. U ovom gradu ne zaključavamo vrata.« Odustala je od daljnjih napora i okrenula se Cathy. »Znaš što. Ti se vrati u auto, da budeš na toplome dok ne uđem kroz prednji ulaz i ne otvorim vrata iznutra. Dobro?« Djevojčica je odlučno prišla polici na ulazu u garažu i podigla se na prste da dosegne limenku motornog ulja. Donijela ju je Emmi. Pokušaj s ovim, rekla joj je očima, svojim sredstvom komuniciranja u posljednjih sedam dana. Emma je

12 Marta

uzela limenku, razvedrena čak i tom malom razmjenom misli. »Baš si mudrica!« rekla je. »Kako se ja tome nisam dosjetila?« Mala kaplja na ključ i u sekundi su već bile u kuhinji. Emma se uzvrtjela da upali peć i zidnu grijalicu, dok je djevojčica stajala nepokretno, ukrućena od hladnoće, s oblinama svojih u šake stisnutih ruku vidljivima u džepovima kaputa. Vjerojatno misli da je bačena u zečju rupu, poput Alice u zemlji čudesa, pomislila je Emma, osjećajući kako dijete zbunjenim pogledom istražuje njezinu zastarjelu kuhinju. Kuhinja je u Santa Cruzu, poput ostatka kuće, bila velika i osunčana i uređena primjereno posljednjoj modi koju je propagirao časopis Bolji domovi i vrtovi. »Želiš li poći u dnevnu sobu i sjesti dok nam ja pripravim kakao?« upitala je. »Ondje će ti biti udobnije kad se prostorija zagrije.« Dijete je odgovorilo kratkim kimanjem glavom i Emma ju je odvela u udobnu, ali pohabanu sobu u kojoj je gledala televiziju, čitala i plela. Dijete se trgnulo na iznenadni vuuš i bljesak vatre iza rešetke kad je Emma uključila zidnu grijalicu. Naravno, Cathyn dom u Kaliforniji razmetao se centralnim grijanjem. »Želiš li gledati TV?« upitala je Emma. Kimanje glavom, opet jedva primjetno. Dijete je, još uvijek u kaputu, sjelo na stolicu do grijalice i počelo se osvrtati uokolo i istraživati Emminu zbirku knjiga koja je zauzimala cijeli jedan zid. Knjižničarka po zanimanju, knjige je radije organizirala po zanimanju, nego po autorima. Catherine Ann je s police s dječjim knjigama dohvatila Malog princa. Pogled joj se vratio na Emmu. Smijem li? »Naravno. Nikad prije nisi čitala tu knjigu?« Njezina je unuka podigla dva prsta. Dvaput. »Oh, pročitala si je dvaput? Mali princ zasigurno zavrjeđuje više čitanja. Uvijek je dobro vratiti se poznatim stvarima. One te mogu podsjetiti na sretna vremena.« Pogriješila je što je to rekla. Emma je duboko u plavim očima ugledala treptaj dok su sjećanja izlazila na površinu i veo tuge prekrivao djetetovo nježno lice. Vratila je knjigu na policu. »No, dakle«, rekla je Emma, brzo progutavši slinu, »idem ja skuhati taj kakao.« U kuhinji se teško oslonila na šank, popuštajući pred osjećajem potpune nemoći. Mislila je da je dorasla toj zadaći, ali, uzevši u obzir sve to što joj je unuka izgubila i ono malo što joj je Emma morala dati, kako je bilo moguće ispuniti prazninu koja je u djevojčičinu životu ostala? Kako joj ona ikad može biti zamjenom za roditelje? Kako će joj škole u Kerseyu, usmjerene prije svega na nogomet i ostale sportove, omogućiti kvalitetno obrazovanje i kulturne prednosti koje je već bila spoznala? Kako će se ta djevojčica svojom profinjenošću uklopiti 13 Marta

u provincijske običaje svojih školskih drugova? I kako uopće može biti sretna u Emminoj skromnoj kući kad je odrastala u luksuzno namještenoj kući s vlastitim televizorom i stereo gramofonom – i u kutu dnevne sobe blistavim glasovirom! – i stražnjim dvorištem opremljenim bazenom i kućicom za igru i svim mogućim spravama na kojima se moglo sklizati i skakati i penjati se? Kako je Emma mogla spasiti ono što joj je ostalo od djetinjstva? »Dajte joj vremena«, rekao je Emmi doktor Rhinelander. »Djeca su tako prilagodljiva, Cathy više od većine njih. Doći će ona sebi.« Je li taj čovjek bio lud? U samo tjedan dana Catherine Ann su poginuli roditelji, a dom joj otišao na prodaju. Razdvojili su je od njezinih najboljih prijatelja, njezina glasovira, napredne privatne škole koju je pohađala još od vrtića, od lijepog gradića u kojem je živjela cijelog svoga života – od svakoga i svega što joj je bilo dragocjeno i poznato – da bi pošla živjeti u teksaški Panhandle, s bakom koju nije poznavala. A danas je ovaj kraj izgledao bezizražajni nego ikad. Kad je Emma na izlasku iz Amarilla skrenula na autocestu broj 40 prema Kerseyu, djetetu su se oči raširile, izražavajući glasnije od riječi paniku koja ju je obuzela jer su je odvodili nekamo na kraj svijeta. Emma joj nije mogla zamjeriti na tom dojmu. Prerija zimi nije nudila ničega što bi je ispunilo radošću. Protezala se mrtva i smeđa u ogromno, beskrajno ništavilo, tu i tamo isprekidano jedino dalekim seoskim kućama ili malim stadima krava jadno natiskanih kako bi se zaštitile od vjetrom nošene susnježice. Gradići kroz koje su prolazile nakon silaska s autoceste izgledali su tog nedjeljnog poslijepodneva posebno zlokobno, sa svojim pustim glavnim ulicama i mračnim izlozima dućana i zaostalim božićnim uresima što su izudarani vjetrom još visjeli s uličnih svjetiljaka. Kako bi obodrila dijete i iščupala je iz tog malodušja, Emma joj je opisivala preriju u proljeće, kako je izgledala poput beskrajnog tepiha od cvijeća – »najljepši, posve izmijenjen prizor koji ćeš ikad poželjeti vidjeti«, izjavila je, kad je taj njezin polet odjednom prekinulo djetetovo zaprepašteno upiranje prstom. »Oh, moj Bože«, rekla je Emma. Gomila sivog grmlja solnjače kotrljala se prerijom njima ususret, deseci iz korijena otrgnutih lopta od suhog granja što su, tjerane vjetrom, izgledale poput gomile zlokobnih duhova odlučnih da im nasrnu na auto. Emma nije uspjela zakočiti prije nego je horda već stigla do njih, nagrnuvši baš na onu stranu Forda na kojoj je sjedila Catherine Ann. Njezina je unuka vrisnula, stisnuvši lakte čvršće uz tijelo i pokrivši glavu rukama.

14 Marta

»Sve je u redu, Catherine Ann«, rekla je Emma, zaustavivši auto kako bi obgrlila ukrućeno tijelo svoje unuke rukama. Grmovi su se raštrkali i otkotrljali dalje, oni koji se nisu skršili od udarca u Ford. »To su samo suhe biljke, korov«, nježno joj je pojasnila. »Naći ćeš ih posvuda na jugozapadu. Zimi, kada uvenu, nadzemni se dijelovi oslobađaju od korijena i kotrljaju se niz vjetar. Zato ih i zovu kotrljajući korov. Ponekad se cijela kolonija zajedno oslobodi i stvara fenomen koji smo upravo vidjele. Tako na gomili mogu izgledati zastrašujuće, ali uopće nisu opasni.« Kroz tkaninu svoga kaputa mogla je osjetiti užasnuto udaranje djetetova srca. Većina djece bi, ugledavši taj prizor, poletjela u sigurnost zagrljaja najbliže odrasle osobe, ali Catherine Ann to nije učinila. Za zaštitu se uzdala u sebe. Taj je prizor u Emmi pobudio dobro joj znan osjećaj odbojnosti. »Cathy je veoma samodostatna, unatoč podilaženju njezinih roditelja«, rekla je Emmi Beth, supruga doktora Rhinelandera. Samodostatna. Emma je otvorila kutiju Nestléova čokoladnog napitka. Je li to bio samo drugi naziv za djetetovu neosjedjivost na roditeljsku ljubav i pouke koje je trpjela od svojega oca? Pri ponovnom upoznavanju, hladan pogled plavih očiju Catherine Ann ju je toliko podsjetio na Sonnyjev da ju je dijete zateklo, i istoga je trena u sebi osjetila onaj isti sukob između ljubavi i gnušanja koji je opterećivao njezine osjećaje prema njemu. U iscrpljujućem tjednu organizacije pokopa, pripreme kuće za prodaju, pakiranja kutija koje će biti odvezene u Kersey i prtljage za zrakoplov – i sve to ne čuvši niti jedne riječi koja bi prešla preko djetetovih usana – Emma je tragala za genetskim pokazateljima koji su Catherine Ann obilježavali kao Sonnyjevu kćer. Osim finih crta lica i boje puti i kose njezina pristalog oca, Emma nije pronašla nijedan drugi, ali iza toga ih zida šutnje nije ni bilo lako primijetiti. Većina informacija koje je doznala o Catherine Ann došla je od Beth. »Ona je veoma bistra, znatiželjna i često je smatraju mlađom jer je sitna za svoju dob. Ali veoma brzo shvatite s kime imate posla. Bila je tako dobra s našom sramežljivom kćeri Laurom. Pružila joj je samopouzdanje koje inače ne bi imala.« Kad je Emma pošla pokupiti ocjene Catherine Ann na Akademiji Winchester, ustanovi osnovanoj isključivo za darovitu djecu, ravnatelj joj je potvrdio Bethin dojam o inteligenciji njezine unuke. »Znate li što Cathy želi postati kad odraste?« upitao je. Emma je morala reći da nema pojma.

15 Marta

»Liječnica. Većina djece to izjavljuje, a da iza toga nema čvršćeg uporišta od krep papira izloženog kiši, ali ne bih se usudio isto tvrditi i kad je Cathy u pitanju.« Emma je povirila u sobu s TV-om i otkrila kako joj unuka sjedi na istom mjestu gdje ju je ostavila, ukrućenog tijela i s izrazom napuštenog djeteta na licu, ali očeva je samodostatnost bila vidljiva u svakoj crti njezina stava. Emmu je prožeo val očaja. U životu je ona na ramenima iznijela mnogo tuge – muževu smrt u željezničkoj nesreći još u prvim godinama braka, koja ju je ostavila udovicom, a njezine sinove siročićima bez oca, pogibiju njezina prvorođenog u Vijetnamu, dugogodišnju otuđenost njegova brata od nje, a sada i njegov konačan gubitak, bez nade u njihovo pomirenje – ali kako je mogla podnijeti odbijanje Catherine Ann da prihvati ljubav koju joj je svim srcem željela ponuditi? Kako je mogla podnijeti produljenje sinovljeve ravnodušnosti u ovom malom automatu od njegove kćeri? Emma je unijela šalice kakaa. »Evo ga...«, krenula je reći, ali glas ju je izdao i nije mogla nastaviti. Tuga joj je stegnula grlo, tuga za njezinim dječacima koje više nikad neće vidjeti, za sinom kojega je izgubila u ratu i za drugim kojega je izgubila još od njegovog rođenja, onoga kojega je najviše voljela. Suze su joj se počele slijevati niz obraze, a zatim je, na njezino zaprepaštenje, mali automat ustao i ukrućeno stao pred nju, podignutih glatkih obrva – što ne valja? – i sa sažaljivim pogledom u očima. Ne budi tužna. U njoj je niknulo sitno sjeme nade jer sada je Emma shvatila što joj je Beth Rhinelander željela nagovijestiti dok su se opraštale. »Cathy je samostalna osoba«, došapnula joj je na uho. Emma je još u rukama držala vrele šalice i kad se njezina unuka provukla između njih sagnula se da je dijete obgrli rukama oko vrata i sitnom je rukom potapša po leđima.

16 Marta

Treće poglavlje

Kroz

prozor koji je gledao na njezino stražnje dvorište, Mabel Church je

promatrala svojeg jedanaestogodišnjeg nećaka, Treya Dona Halla, i Johna Caldwella, njegovog najboljeg prijatelja, kako pri posljednjem svjetlu zimskog poslijepodneva jedan drugome dobacuju loptu. Na Treyevu su se licu još uvijek vidjeli tragovi mrzovolje, za razliku od Johnova dobroćudnog izraza, i Mabel ga je čula kako govori: »Oh, daj, TD. Moramo na nju paziti još samo otprilike tjedan dana, a tada će naša ugovorna obveza prestati!« Ugovorna obveza. Jedna od fraza na popisu izraza dječaka iz šestog razreda osnovne. Trey je bio uporan u upotrebi dvostrukih negacija kako bi zvučao muževno, ali obojica su uživali u razgovoru se nabacivati novim riječima, što je bila praksa za koju se Mabel nadala da će impresionirati Catherine Ann Benson. Nažalost, Emmina unuka je za svoje dobro zvučala previše pametno – zasigurno kad je u pitanju bila kersejska osnovna škola, što i jest bio jedan od razloga zašto je Emma zatražila od Mabel da momke zamoli da paze na nju prvih nekoliko tjedana nakon što se upisala. Emmina je unuka bolovala od »selektivne nijemosti«, ali samo privremeno, pojasnila je Mabelina stara prijateljica, »dok se Catherine Ann ne bude mogla prilagoditi na novu sredinu.« Emma je bila zamislila da će prijelaz Catherine Ann u kersejsku osnovnu školu proći mnogo lakše ako Trey i John, neosporni predvodnici šestoga razreda, budu primjerom kako se prema njoj valja odnositi, pristojno i s poštovanjem. »Pozovi se na njihovu mušku taštinu«, predložila joj je. »Reci im da će, kako su oni glavne face u razredu, ostali od njih nešto naučiti i slijediti njihov primjer.« Emma je bila uvjerena da se nitko neće usuditi ismijavati Catherine Ann ako je dječaci uzmu pod svoju zaštitu. Mabel je temu načela tog popodneva, dok su dječaci za njezinim kuhinjskim stolom pisali domaću zadaću. Kao što je i očekivala, kad je pojasnila što briga o Catherine Ann za sobom povlači lice njezinog nećaka se iskrivilo kao da jede repu. »Zaboravi, teta Mabel. Nećemo bi glumiti dadilje nekakvoj nijemoj osobi, sjediti s njome za užinom, visjeti s njome na igralištu. Kako bismo John i ja pri tome izgledali? Mi za vrijeme užine sjedimo za stolom za sportaše, a za vrijeme odmora igramo nogomet.«

17 Marta

»Ona nije nijema«, pokušala je objasniti Mabel. «Jednostavno je samo na neko vrijeme izgubila želju za govorom. To je bolest koja se javila zbog šoka izazvanog iznenadnom smrću njezinih roditelja i time što joj se u samo nekoliko dana cijeli svijet okrenuo naopačke. Izvučena je iz svega i od sviju koje poznaje, na nepoznato mjesto prepuno neznanaca. Ostala je posve sama na svijetu. Nije ni čudo što je izgubila glas. Ti to možeš razumjeti, zar ne, Treye Done?« Oglasio se John. »Naravno da razumije. Obojica razumijemo.« Pogledao je Treya. »Promisli malo, TD. Djevojci su upravo umrli roditelji. Ona je siroče. Znamo kako je to. Gospođa Emma je u pravu. Druga će se djeca s njome izrugivati ukoliko je ne zaštitimo. Znaš kako Cissie Jane i njezine prijateljice mogu biti zle.« Mabel je osjetila kako joj srce obuzima topao osjećaj prema njemu. Voljela je to što ju je nazivao tetom. John Caldwell joj nije bio nećak, ali osjećala je prema njemu istu rodbinsku povezanost kao i prema djetetu svoje sestre. U takvim je prigodama Mabel jasno uviđala rezultate porodičnog nasljeđa, što je bila tema o kojoj su ona i Emma često raspravljale i oko koje su se slagale. Velikodušna krv Johnove majke, Bog joj dao pokoj, kolala je Johnom, dok je u venama Treya Dona tekla ona sebična njezine mlađe sestre. Ali Johnovo spominjanje siročeta ugrizlo je njezina nećaka za srce. Njegovi su roditelji bili živi. Samo se nije znalo gdje su. Treyov je otac nestao još prije njegova rođenja, a majka mu je otišla s tko zna kakvim smećem nakon što je svojeg četverogodišnjeg sina isporučila Mabel i njezinu mužu »na samo nekoliko dana«. Nikad je više nisu vidjeli. Trey je nevoljko upitao: »Kako ona izgleda?«, tamnih očiju prepunih nade da Catherine Ann ne sliči gospođi Emmi. »Pa, drago mi je što si to pitao«, rekla je Mabel, razvedrivši se. »Emma kaže da je veoma lijepa. Plavooka plavuša. Sitna je, ali neovisna i odvažna, ni o kome ovisna.« »Nije važno kako izgleda«, rekao je John. »Učinit ćemo to, teto Mabel. Računajte na nas. Kada ćemo je upoznati?« »Ne prije ponedjeljka. Predložila sam da se vi djeca upoznate i ranije, ali Emma misli da to nije dobra zamisao, zbog tog problema s govorom.« Trey je bjesnio i prigovarao, ali Johnovo spominjanje siročeta oduzelo je moć njegovim prigovorima. Bilo je lako vidjeti zašto su njih dvojica bili kraljevići šestoga razreda. Već u jedanaestoj propupali sportaši, bili su visoki i dobro građeni i pristali – lomitelji srca u stvaranju. Nijedan od njih nije bio neki mlitavac, ali što će Emmina profinjena unuka misliti o njima – i oni o njoj? To je 18 Marta

dijete znalo čitati i pisati francuski, studiralo umjetnost i od svoje šeste pohađalo satove baleta, a bila je i izvrsna na glasoviru – »a ja joj ovdje niti ne mogu omogućiti glasovir«, lamentirala je Emma. Mabel se dobro sjećala Sonnyja Bensona. Slomio je Emmi srce. Neka Bog pomogne njezinoj najstarijoj i najdražoj prijateljici ako kći bude sličila ocu, i neka Bog pomogne Catherine Ann ako se tako snobovski pokuša ponašati u kersejskoj osnovnoj školi.

ŠEST DANA KASNIJE, U pozno nedjeljno poslijepodne, Trey je napustio Johnovu kuću i krenuo zaobilaznicom. Obično bi po odlasku od Johna kretao ravno niz četvrt do kuće tete Mabel na uglu ulice, ali baš toga popodneva Trey je odlučio odšetati do susjedne ulice u kojoj je živjela gospođa Emma, unatoč tome što je mrzio hladnoću i vjetar i snijeg. Nikad ni od čega nije više zazirao nego od sutrašnje promjene u svojem životu, kad su on i John trebali preuzeti ulogu tjelohranitelja Catherine Ann. Natjerao je Johna da mu obeća kako će njihovo ropstvo potrajati samo tjedan dana. Tu su bila dnevna izvješća o napretku nove djevojke u svladavanju »kulturnog šoka« (izraz njegove tete), koja je telefonom dostavljala gospođa Emma, ali on još nije imao pojma što on i John trebaju očekivati. Djevojka je napokon počela malo govoriti i gospođa Emma ju je odvela do Penney’sa u Amarillu, da joj kupi topliji kaput i cipele i traperice i flanelske košulje, odjeću kakvu su u kersejskoj osnovnoj školi nosile učenice šestog razreda. Kako li bi bilo sramno kad bi se pojavila u onakvim stvarima koje je nosila u svojoj privatnoj školi, tamo u Kaliforniji – u školskoj odori i dokoljenicama, rekla je gospođa Emma teti Mabel. Zamisli, dokoljenice! Gospođa Emma je pokušavala Catherine Ann zaokupiti stvarima poput pečenja kolača koje su odnosile u dom za starije osobe, razgledavanjem fotoalbuma njezina oca kao dječaka i potragom za komadićem gole zemlje na snijegom prekrivenim cvjetnim lijehama, što bi bilo predznakom da će narcisi uskoro niknuti. Trey nije znao kako su takve aktivnosti ikoga mogle zaokupiti, ali slutio je da su to valjda stvari koje se djevojkama sviđaju. On i John su se pitali kako će unuka gospođe Emme reagirati na Sampsona, staru kornjaču koja je živjela u njezinu stražnjem dvorištu i izgledala poput pretpovijesnog čudovišta. Trey se okladio da će se na licu mjesta onesvijestiti kad Sampson na svojim moćnim gmazovskim nogama ispuže iz svoje rupe i poput tenka u napadu se 19 Marta

obruši ravno na iznenađenje skriveno u džepu gospođe Emme. Ali na Treyevo iznenađenje, njih su se dvoje iz prve zbližili i nova je djevojka preuzela posao njegova hranjenja. Dan prije, nakon što je preko noći napadalo mnogo snijega, gospođa Emma joj je pomogla načiniti snjegovića ili, prije, snježnu kraljicu. Gospođa Emma nije prestajala njegovoj teti govoriti kako je Catherine Ann bila kreativna odabravši probušenu košaru za voće za krunu, vilicu za roštilj umjesto žezla i komad crvene tkanine za lentu. To je bilo prvi put da je nova djevojka uopće vidjela snijeg. S njegove strane ulice, preko puta kuće gospođe Emme, stajao je uz nogostup parkiran veliki kombi s natpisom VRHUNSKI VODOINSTALATER na vratima. Zaustavio se iza njega, osjećajući kako mu noge u čizmama počinju probadati trnci od hladnoće. Snježna se kraljica nalazila u prednjem dvorištu. Imala je crne čepove za boce umjesto očiju, lijevak umjesto nosa i niz crvene dugmadi izvijen u nasmiješene usne. Zapravo je sve izgledalo prilično uredno. Prednja su se vrata otvorila i Catherine Ann je istrčala. Bez kape, bez rukavica, raskopčanog kaputa, pohrlila je do snježne kraljice, obraza gotovo istoga trena zajapurenih, kose razigrane na vjetru, malim rukama poput leptirova oblijećući po lenti, lijevku i krivo postavljenom dugmetu. Zatim je odletjela natrag uz stube i zatvorila vrata za sobom. Trey je stajao kao ukopan na nogostupu. Kako je bio skriven iza kombija, ona ga nije vidjela. Njime je ovladao osjećaj kakav nikad prije nije upoznao. Osjećao se nesposobnim pomaknuti, kao da ga je uhvatila kakva zraka sa svemirskog broda. Nije mogao osjetiti ni hladnoću ni vjetar. Ruke i noge mu nisu postojale. Osjećao je jedino zaprepaštenje jer je nakratko ugledao anđela koji je sišao na zemlju, a zatim nestao, najljepše stvorenje koje je ikad vidio. Polako, kad su ga noge napokon opet počele slušati, okrenuo se prema svojem domu, osjećajući snijeg pod čizmama poput čarobne prašine. Zadržat će ovaj kratak prizor Catherine Ann Benson za sebe, kao tajnu koju neće podijeliti čak niti s Johnom, sve do sutra ujutro kad će joj se predstaviti i postati joj doživotnim zaštitnikom.

20 Marta

Četvrto poglavlje

Pognuvši se pred ledenim vjetrom kojeg je osjećala poput triješća koje joj udara u lice, Cathy Benson je sa svojom bakom otrčala od Forda do ulaza u kersejsku osnovnu školu. Osjećala je kao da joj u trbuhu leptiri mahnito mašu krilima, stvarajući joj sve veću mučninu, i poželjela je viknuti: Ne ostavljaj me ovdje! Dozvoli da se vratim s tobom! Cathy je bila sigurna da bi se istom što bi to viknula okrenule i zaputile natrag prema autu, ali nevolja je bila u tome što to nije mogla izgovoriti. Trebalo joj je gotovo tjedan dana da razveže vlastiti jezik i počne razgovarati sa ženom koja je sebe zvala njezinom bakom, ali sad joj se on opet sledio, a ona se opet vratila na ono tiho mjesto u kojem su joj živjeli roditelji i gdje je sve bilo toplo i sigurno i poznato. »Dakle, Catherine Ann, znaš koji broj trebaš nazvati ako poželiš doći kući«, po deseti put joj je rekla baka kad su ušle kroz vrata. »Ne trebaš se sramiti nazvati me da dođem po tebe.« Ali to će biti sramotno. Žena nije željela da ona pati, ali Cathy je osjetila da Emma želi da ostane – da bude velika cura. Odjednom se prisjetila kako je njezin otac jednom bijesno rekao: »Ta prokleta žena i njezina čelična kralježnica!« Ta prokleta žena, shvatila je Cathy, bila je njegova majka, ova visoka žena koja joj je bila baka. Ona bi željela da i ona ima čeličnu kralježnicu. Stisnula je ženi ruku. Bit ću ja dobro, i njezina ju je baka nagradila ponosnim sjajem u očima. Ususret im je pohitao krupan čovjek u odijelu s kravatom. Koža na vratu prelijevala mu se preko pretijesnog ovratnika. Za njim se pružao oštar sjaj hladnog i negostoljubivog hodnika i Cathy je mogla čuti učenike kako čavrljaju iza zatvorenih vrata. Razredni sastanak – prvi sat toga dana, kako joj je rečeno – već je bio započeo. Svi će već sjediti kad ona uđe. Unatoč svim naporima da ostane hrabra, uši su joj je začepile kao u zrakoplovu pri slijetanju. »Weldone, ovo je moja unuka o kojoj sam ti pričala«, čula je kroz začepljene uši. »Catherine Ann, ovo je gospodin Favor, ravnatelj.« Ne, ne, meni je ime Cathy, poželjela ju je ispraviti Cathy. Bilo je u redu da je zove Catherine Ann kod kuće, ali u školi je željela da je zove Cathy. 21 Marta

»Zdravo, Catherine Ann«, rekao je ravnatelj, rukujući se s njome. Njegova srdačnost podsjetila je Cathy na ljude koji su radili za njezinog oca u predstavništvu Jaguara kojim je upravljao. »Dobrodošla u kersejsku osnovnu školu. Zaboga, kako si ti lijepa djevojka, a i prilično pametna, kako čujem.« Okrenuo se i uputio širok osmijeh njezinoj baki. »Dakle, nemojte nimalo brinuti, gospođo Emma. Dobro ćemo skrbiti o njoj.« »Potrudite se da tako bude«, rekla je njezina baka glasom hrskavim poput zelene salate – kako je i pristajalo predsjednici školskog odbora, pretpostavila je Cathy. Žena se okrenula njoj. »U torbi ti je užina, Catherine Ann. Dobro se zabavi, a ja ću te čekati točno ovdje pred vratima kad škola završi. Dobro?« Cathy je teško progutala slinu i kimnula glavom. Dobro. Žena se prignula i zagledala joj se u lice. »Jesi li to opet zanijemjela, draga?« Cathy je odlučno odmahnula glavom. Ne! »Oh, Bože.« Njezina je baka podigla zabrinuti pogled prema ravnatelju i podigla obrve. Gospodin Favor je podigao svoje velike dlanove. »Dakle, kao što rekoh, gospođo Emma. Nemate se zbog čega brinuti. Dječaci će paziti na nju. Pazit će da je nitko ne zadirkuje.« Uznemirena, Cathy je povukla ženu za rukav. Kakvi dječaci? Njezina je baka uzdahnula i pojasnila. »Mabel Church, moja najbolja prijateljica, ima nećaka koji živi s njome kao što ti živiš sa mnom. Ime mu je Trey Don Hall. Palo mi je na um da zamolim njega i njegovog najboljeg prijatelja Johna Caldwella da pripaze na tebe tijekom ovog prvog tjedna i pomognu ti da se snađeš. Gospodin Favor je mislio da je to dobra zamisao. Bit će ti drago imati ih uza se. Oni su vođe šestog razreda. Nije li tako, gospodine Favor?« Naglašeno zakolutavši očima, ravnatelj je rekao: »Bojim se da je tako.« Cathy nije željela nikakvog dječaka uza se. Svi dječaci koje je poznavala u Winchesteru nosili su naočale i bili ili suhonjavi ili debeli i trčali su uokolo u malim skupinama. Ona i njezine prijateljice su ih nazivale Štreberskim Stadom. Zašto njezina baka nije u tu svrhu mogla angažirati djevojke? »Dobro, mlada damo, pođimo pogledati tvoj ormarić«, rekao je ravnatelj i ponudio joj ruku, ali Cathy je objema svojima ščepala naramenicu svoje torbe – zašto se ljudi neprestanu prema njoj ponašati kao da je još u vrtiću! – i pošla uz njega ne osvrnuvši se prema svojoj baki, ali srce joj se stegnulo kad je začula guranje i zatim udarac vrata koja je vjetar za njom zalupio. 22 Marta

»Knjige su ti već u pretincu«, rekao je ravnatelj. »Tvoja ih je baka donijela, da ne moraš odmah na početku dana vući sa sobom veliki teret.« Posljednjih je dva dana Cathy pokušavala upamtiti svoj raspored sati i prelistavala udžbenike, razmišljajući kako je gradivo užasno jednostavno. Bila je posebno razočarana kad je shvatila da se u šestom razredu ne predaje znanost nego zemljopis i da će morati čekati sve do drugog razreda srednje da bi mogla učiti biologiju. U Winchesteru je njezin razred već učio anatomiju i probavni sustav. Sljedeće će godine učenici početi secirati žabe. Njezina joj je baka, znajući da Cathy želi postati liječnicom i primijetivši njezino razočaranje, rekla da ne brine. Ona će naručiti materijale iz tih predmeta za učenje kod kuće i Cathy će moći iz njih učiti. Ravnatelj Favor joj je pojasnio da je njezin prvi sat razredni sastanak na kojem se učenici upoznaju s dnevnim rasporedom, dobivaju različite obavijesti i pišu domaće zadaće. Cathy se ovo posljednje učinilo čudnim. U Winchesteru se domaću zadaću pisalo kod kuće. Zastao je na pola niza metalnih pretinaca postavljenih uza zid, posve drukčijih od ulaštenih drvenih ormarića u njezinoj bivšoj školi. »Gospođa Emma je tražila gornji pretinac između onih Treya Don Halla i Johna Caldwella«, rekao je, još se šire nasmiješivši. »Mnoge djevojčice iz tvoga razreda bi bile spremne ubiti, samo da bi ga dobile.« Opet ta imena. Zašto bi ijedna djevojka nekoga ubila da dobije pretinac između dva dječaka? Cathy je promatrala kako joj ravnatelj pokazuje kako otvoriti ormarić okretanjem brojčanika na lokotu koji se otvarao kombinacijom brojeva. Brojeve je naučila odmah, ali on je nekoliko puta ponovio postupak i uporno zahtijevao da ih zapiše na svoj raspored sati i sama pokuša otvoriti lokot. Zatim je pošla za njim do zatvorenih vrata razreda kroz koja se mogao čuti glasan smijeh i razgovor. Lice gospodina Favora postalo je eksplozivno ružičasto. »Gospođica Whitby treba uvesti reda u svoj razredni sat«, rekao je, kao da duguje Cathy objašnjenje. »Ne znam koliko sam joj to puta rekao.« Usiljeno se nasmiješio. »Pa, mlada damo, jesi li spremna?« Cathy je nijemo kimnula glavom i ravnatelj je otvorio vrata. Čavrljanje je istoga trena utihnulo. Pozornost sviju usmjerila se na njihov ulazak. Nekoliko učenika koji su bili poustajali sa svojih stolica polako su se na njih spustili, omamljeni znatiželjom. Učiteljica, morala je to biti gospođica Whitby, sledila se u pola pisanja na tabli, a u zatečenom pogledu joj se mogao nazrijeti bljesak panike.

23 Marta

Leptiri su nahrupili Cathy uz grlo i zapriječili joj dah. Nepomična lica zračila su prigušenim svjetlom, kao oblacima zastrte zvijezde. Samo se sjaj jednoga uspijevao probiti, sjajeći poput mjeseca. Lice je pripadalo pristalom dječaku u stražnjem redu, čija glava i ramena su se uzdizali iznad svih ostalih, s iznimkom nejasnog lika drugoga dječaka dvije stolice dalje. Gospođica Whitby se pribrala i prišla im, s napetim osmijehom na licu. Bila je veoma lijepa i izgledala premlado za učiteljicu. »Ti si sigurno Catherine Ann Benson. Nisam te očekivala prije sutra. Hvala vam, gospodine Favor, dalje ću ja preuzeti.« Zaklonivši usta rukom, gospodin Favor je prigušenim glasom odgovorio: »Kao što se nadam da ćete učiniti i s ostalim učenicima, gospođice Whitby, a i rekao sam vam da će danas stići.« Spustio je ruku i obratio se razredu. »Dječaci i djevojčice, ovo je Catherine Ann Benson, unuka gospođe Emme. Ona je iz Kalifornije. Ne želim čuti da je itko prema njoj bio nepristojan, razumijete li?« Strogim je pogledom prešao po razredu. »Znate što će se dogoditi ako tako ne bude.« A Cathy je rekao: »Nemoj oklijevati pozvati me ako me zatrebaš, Catherine Ann.« Cathy. Ime mi je Cathy! poželjela je viknuti, osjećajući kako joj se utroba rastapa od tog predstavljanja. Ravnatelj je zaprijetio učenicima i sada će je, povrh svega drugog u čemu se od njih razlikovala, još i mrziti već samo zbog toga. Spustila je pogled kako bi izbjegla njihovom zurenju i začula glas iz dna prostorije: »Pustite je da sjedne ovdje, gospođice Whitby.« Cathy je potajice bacila brzi pogled ispod trepavica i vidjela da je ta zapovijed došla od onog pristalog momka iz zadnjeg reda. Začulo se hihotanje i djevojke su pokrile usta rukama, ali govornik se nije smijao. Savršeno ozbiljan, pomaknuo je ustranu svoju torbu, kao da očekuje da ga poslušaju. »U redu, Treye Done«, nakon kratke stanke je rekla gospođica Whitby. »Pokušat ćemo neko vrijeme tako. Catherine Ann, možeš sjesti na svoje mjesto.« U potpunoj tišini, Cathy je otišla niz prolaz i spustila se na sjedalicu, svjesna da je sve oči prate, sa znatiželjom pomiješanom s iznenađenjem i uzbuđenjem. Ukočeno se usredotočila na otvaranje odjeljka svoje torbe i izvlačenje papira i olovke za prepisivanje onoga što je pisalo na ploči. Njezini pokreti zadržali su opčinjene poglede razreda, kao da svi očekuju da sada počne izvoditi nekakve trikove. Dječak imena Trey Don Hall – sada razotkriven kao nećak najbolje prijateljice njezine bake – nagnuo se prema njoj. »Zdravo. Ja sam Trey Hall. Trebao bih paziti na tebe. Ja i John. Ono tamo je John Caldwell.« 24 Marta

Okrenula se prema drugom dječaku i sramežljivo trepnula očima. Zdravo. »Zdravo«, rekao je on i nasmiješio joj se. Bili su drukčiji od svih drugih dječaka koje je poznavala. U njima nije bilo ničega štreberskog. Pomislila je da bi mogli zaostajati jednu školsku godinu jer bili su previsoki za šesti razred. Bilo bi teško reći koji je od njih dvojice bio zgodniji. Obojica su imali smeđe oči i tamnu kosu, premda je Johnova bila nešto više kovrčava. U usporedbi s njome bili su krupni i snažni i sjedeći među njima osjetila se još manjom nego je bila. Dječak imena John je rekao: »Možeš odložiti papir i olovku. Ovdje nemaš što zapisivati. Ovo je sat razbibrige.« Primijetio je kako ostali učenici zure i razdraženo zamahnuo dlanovima prema njima, kao da tjera kokoši. Odmah, u jednome trenu, sva su se ramena okrenula naprijed. Doista je sjedila između neospornih vođa šestog razreda. Trey Hall se opet nagnuo k njoj. »Možeš me zvati TD. Svi me tako zovu.« Brzo ga je pogledala, poželjevši nešto reći, ali zahvaljujući poznatoj nemoćnosti svojega jezika ipak je ostala šutjeti. Dječak s njezine druge strane došapnuo mu je preko klupe: »TD, ona je nijema. Sjećaš se?« Cathy se okrenula da ga zaprepašteno pogleda. Nijema? Ona nije bila nijema! »Oh, oprosti, zaboravio sam«, rekao je Trey. Nasmiješio joj se. »TD znači >zgoditak stupiti nogom na njegovo imanje< «, ispravila se Mabel. »Morat ćete razmisliti o nekom drugom poklonu za Catherine Ann.« Zadrhtala je na pomisao da dva jedanaestogodišnjaka imaju posla sa samotnjakom koji je živio u dnu zapuštene ulice, u najnepoželjnijem dijelu njihova susjedstva. Nadimak Čovjek Vuk, kako su ga svi zvali, potpuno je pristajao tom krajnje nemilostivom pripadniku ljudske vrste. Prljav i zapušten, crvene kose i brade zapetljane u nerazmrsivu zbrku, došao je niotkud prije najmanje deset godina i našao utočište u ruševnoj kući koja je stajala prazna otkad su je njezini vlasnici tijekom pedesetih napustili. Malo ljudi ga je uopće ikad vidjelo. Nitko nije znao ništa o njegovoj prošlosti, koliko je star ili kako je zarađivao za život. Govorilo se da noću luta uokolo s bičem u ruci i da u klimavim kokošinjcima u stražnjem dvorištu uzgaja pijetlove za borbu. Mabelina je politika bila nemati posla s ljudima o kojima ništa ne znaš. »Ne želim razmišljati o bilo čemu drugome«, uzviknuo je Trey. »Catherine Ann treba štenca, zar ne, Johne?« »Štenac bi joj vjerojatno bio dobra utjeha, teto Mabel«, rekao je John. »Ne vjerujem da će gospođa Emma odbiti takvu zamisao. Željet će da Cathy bude sretna.« Mabel je mogla osjetiti kako njezin otpor slabi. Johnovo promišljanje uvijek bi nešto u njoj otopilo. Iz usta dječjih. »Ne protivim se ja štencu, Johne«, pojasnila je. »Protivim se činjenici da ćete imati posla s Odellom Wolfeom. I zbog čega uopće mislite da će vam ga dati besplatno?« »Zašto ne bi?« rekao je Trey. »Ionako će ih poubijati. Vjerojatno će biti sretan što ćemo ga jednoga osloboditi.«

31 Marta

»Načinit ćemo kompromis«, rekla je Mabel. »Ovoga ću vas vikenda odvesti do štenare u Amarillu, pa tamo možete uzeti jednoga za djevojčicu. Ako želi, možemo je čak povesti sobom, da sama izabere. U međuvremenu ćemo o toj zamisli raspraviti s gospođom Emmom.« »Jao, teto, ovoga će vikenda biti prekasno. Ona štenca treba večeras, a i želimo je s tim štencem iznenaditi.« »A ako ga uzmemo od Čovjeka Vuka, tako ćemo spasiti barem jednoga iz okota«, ubacio je John. Kao i obično kod ovakvih rasprava, Mabel se počela osjećati bespomoćnom. Složila se s time da bi kućni ljubimac mogao biti baš prava stvar koja će djetetu pomoći da preboli traumu zbog svega što joj se dogodilo. Kad je Mabel nazvala da se raspita kako je protekao prvi dan Catherine Ann u školi, Emma joj je rekla: »Ne dobro. Sada je u svojoj spavaonici, sklupčana u fetalni položaj, i ne želi razgovarati sa mnom. U školi je danas moralo nešto poći užasno po zlu.« Da, pomislila je Mabel, topli štenac bi mogao biti baš ono što Catherine Ann sada treba, ali ne po cijenu života ili udova dječaka. »Žao mi je« rekla im je, »ali jednostavno ćete morati počekati do subote, kad ne budete išli u školu. A sada želim da mi obojica date riječ da nećete prilaziti gospodinu Wolfeu kako bi vam dao jednog od svojih štenaca. Zabranjen vam je bilo kakav kontakt s njime, je li to jasno?« Riječ njezina nećaka bila je od dvojbene vrijednosti, dotad je to već bila naučila. Posjedovao je onu osebujnu nečasnu čast – na svoju majku – ali ako njegova riječ bude osnažena Johnovom, tada je neće pogaziti. Njihovo je prijateljstvo bilo krajnje snažno. Izgledali su poput bicikla dvojca, uvijek zajedno ali na odvojenim sjedalima, jedan upravljajući, a drugi okrećući pedale, jedan naprijed, drugi straga, često izmjenjujući pozicije. Nije mogla pojmiti što ih je to toliko vezalo, ali sve otkad su ih ona i Johnova majka upoznale kad im je bilo četiri godine, bili su nerazdvojni – ako ne dušom (sam je Bog znao gdje će Trey na kraju skončati, dok je za Johna bilo sigurno da će završiti u raju), onda barem srcem, jer za srodna srca nije trebalo biti proračunat. Bilo je među njima povremenih trzavica, ali one nisu dugo trajale. Treyu nije mogao proći jedan dan, a da ne načini kakvu psinu. John je bio jedina osoba u njegovu životu bez koje, izgleda, nije mogao živjeti, jedina veza koju je pažljivo održavao. »Ja dajem svoju riječ«, rekao je John. »Trey?« »I ja.« Izgledao je kao da je napokon poražen, ili je iznenada izgubio zanimanje za cijelu stvar, što za njega nije bilo neuobičajeno. Jedne minute bi

32 Marta

nešto odlučno želio, a zatim bi naglo, poput ljetnog pljuska, taj entuzijazam odjednom splasnuo. Zadovoljna, Mabel je rekla: »Onda dobro. A sada, što vi momci morate obaviti prije večere i prije nego se uhvatite svoje domaće zadaće?« Trey se spremno oglasio. »Idemo kod Johna. U njegovoj sam kući ostavio bejzbolsku rukavicu.« »No, dobro«, rekla je Mabel, »ali vrati se do šest sati. Johne, znaš da i ti možeš doći. Za večeru imamo gulaš.« »To mi zvuči prilično dobro, teto Mabel«, rekao je John. Pohitali su van, ne gubeći vrijeme na kakvom brzom zalogaju, a Mabel je tek kasnije, kad je ušla u nećakovu sobu da pospremi njegovo svježe oprano rublje, na njegovu radnom stolu ugledala bejzbolsku rukavicu.

CATHY JE LEŽALA S KOLJENIMA privučenim do brade, dekom pokrivena preko glave, lica zakopanog u jastuk. Tek sada je postala posve svjesna da su joj roditelji otišli s ovoga svijeta i da ih više nikad neće vidjeti. Više nikada neće čuti njihove glasove, ili svoju majku kako je zove nadimkom, Medeni Zeko, ili oca kako svakog jutra govori: »Na noge lagane, sunce mojeg svijeta.« Više neće dolaziti da je odvedu kući, natrag u njezinu lijepu sobu, sa širokim prozorima okrenutim točno prema Laurinim, što im je osiguravalo tajni komunikacijski kanal. Cathy više nikad neće opet stupiti u svoj razred u Akademiji Winchester i sjesti do svojih školskih drugova, nikad je neće učiti njezini divni učitelji. Svi i sve što je voljela nestalo je u sekundi kad je čula onu groznu riječ siroče i sada je zauvijek morala živjeti sa staricom koja joj je bila baka, u trošnoj kući u smeđem, hladnom mjestu u kojem sunce nikad ne sja, a jedini su joj prijatelji bila dvojica dječaka koje nije poznavala i koji su nosili kaubojske čizme i od kojih je jedan govorio u dvostrukim negacijama. U njoj je sada preostao jedino prazan prostor koji su nekad nastavali njezini roditelji. Pred vratima je čula svoju baku i znala da to osluškuje ne bi li čula je li budna. Cathy je ostala tiha poput groba, sve dok joj nije čula korake kako odmiču niz hodnik prema toplijim dijelovima kuće, a zatim je još čvršće pritisnula pokrivače uza se i zakopala glavu još dublje u jastuk.

33 Marta

Sedmo poglavlje

Dobro, za slučaj da teta Mabel gleda, pođimo najprije do tvoje kuće, Johne«, rekao je Trey. John ga je oštro pogledao. »Pa, tamo i idemo.« »Ne, ne idemo. Načinit ćemo krug i otići do kuće Čovjeka Vuka.« John je zastao. »Što? Dao si svojoj teti riječ da nećeš ići onamo.« »Daj, Tigre, slušaj me«, rekao je Trey. »Sjeti se što je rekla i na što smo mi rekli da je u redu. Tražila je od nas da joj damo riječ kako nećemo prilaziti gospodinu Wolfeu u vezi jednog od njegovih štenaca. To su točno bile njezine riječi, Johne. Slušao sam.« »Pa?« rekao je John. »Pa, nećemo mu prilaziti. Ugrabit ćemo jednog od onih – od tih – štenaca, a da se s njime niti ne vidimo.« John je zatvorio usta kako bi spriječio da mu se zubi ne smrznu. U ovo doba popodneva, kad bi sunce nestalo, a vjetar zapuhao sa sjevera, bilo je užasno hladno. Žudio se skloniti se odatle, makar i u svoju kuću koja je mirisala poput kiselog graha. Nastavio je hodati. »Ti si lud, TD. Kako ćemo uzeti štenca, a da nas Čovjek Vuk ne uhvati?« Trey je pohitao za njim. »A kako će nas vidjeti? Poći ćemo bočnom uličicom i prići sa stražnje strane. Ta jadna stara kuja vjerojatno se smrzava pod jednom od tih – onih – vanjskih građevina. Čut ćemo joj štence i jednostavno jednoga zgrabiti i pobjeći.« Povukao je Johna za ruku i natjerao ga da stane. »Johne, ako to sada ne učinimo, sutra bi moglo biti prekasno. Uzet će sjekiru i odrubiti tim štencima glave, sigurno je kao dan.« »Oni se još nisu niti odbili od sise«, rekao je John. »Ako štenca prerano oduzmeš majci i ona bi mogla uginuti.« »Johne, moraš li baš biti tako glupo praktičan? Pa što? Taj štenac neće poživjeti dovoljno dugo da se odbije od sise ako ga ne spasimo. A mi mu možemo biti mama, hraniti ga mlijekom iz bočice. Catherine Ann će vjerojatno voljeti držati tu malu stvar, hraniti ga poput bebe. Pružit će joj nešto da se time zaokupi, bolje nego tugom.«

34 Marta

»To je istina«, rekao je John. Trey ga je često znao pokušavati obrlatiti riječima koje u većini prigoda nije niti slušao, ali ovoga puta je u tim riječima bilo smisla. I on je poželio imati nešto što je mogao držati i voljeti kad mu je majka umrla, ali nije mogao riskirati da mu otac zamahuje nogom na psa ili mačku u kući. Ovoga je puta Trey bio u pravu. Činilo se kao da je, kad je u pitanju bio Trey, uvijek bio rastrgnut između onoga što je bilo ispravno i onoga što je gotovo bilo ispravno. Više od svega na svijetu je želio da Cathy dobije štenca. S druge strane, zakleli su se teti Mabel da neće imati posla s Odellom Wolfeom i, bez obzira kako to Trey nazivao, oni će to svoje obećanje pogaziti. »Znaš kako Gil Baker znade pretjerivati«, rekao je. »Kako on zna da se kuja Čovjeka Vuka okotila?« »Jer se Gil uvijek šulja oko tog mjesta, ne bi li pronašao nešto da mu natovari zakon za vrat. Njegova mama želi da Čovjeka Vuka otjeraju, ali premda je on uljez u ovom gradu, šerif Tyson ne želi ništa poduzimati ukoliko nema dokaza da čini nešto protuzakonito.« »Zašto ne možemo počekati dok nas tvoja teta ne odvede do štenare?« upitao je John, škrgućući zubima kako bi spriječio njihovo cvokotanje. »Zato što se za ono što sam rekao Catherine Ann želim iskupiti odmah – večeras! Želim joj vidjeti lice kad joj budem davao štenca.« To je bilo još nešto svojstveno Treyu: kad bi jednom skovao plan, više nije mogao čekati da ga počne ostvarivati. Morao je to imati – ili učiniti – istoga trena. »Trebat ćemo nešto da ga time zamotamo«, rekao je John. Trey ga je potapšao po ramenu. »Ti si moj čovjek, Johne. Stavit ću ga pod svoju jaknu.« Gotovo su morali začepiti nosove kad su prišli žičanoj ogradi stražnjeg dvorišta Odella Wolfea. »Bože svemogući«, rekao je Trey. »Jesi li ikad osjetio takav smrad?« »Vratnice su zabravljene lokotom, TD«, primijetio je John. Na ogradi je bio pričvršćen i natpis ZABRANJEN ULAZ. »Preskočit ćemo je.« »To može samo jedan od nas. Drugi mora ostati vani i dati mu lupeške ljestve.« Dječacima su se pogledi susreli. Mogli su čuti prigušeno kokodakanje kokoši koje su se spremale na počinak. Sumrak je već bio pao, siv i hladan poput sleđenog čelika, a vjetar je utihnuo kao da ga je noć koja se brzo prikradala nekud

35 Marta

protjerala. U kokošinjcu je sjalo samo jedno svjetlo, a ruševna je kuća bila u mraku, premda se dim u spiralama uzdizao iz dimnjaka. »Idem ja«, rekao je Trey. »Ti ćeš me čekati, spreman da prihvatiš štenca kad ti ga spustim.« John je proučavao komad tla što se pružao od uličice do niza poluotvorenih zaklona s kosim krovovima od dasaka i granja. Bila je to ničija zemlja, prepuna otpada i smeća i hrđavih metalnih dijelova neodređenog porijekla. U polutami, hitajući prema kolibama, Trey neće moći vidjeti razbijenu bocu ili poklopac limenke što su ga samo pozivali da na njih ugazi. Trey se na takve opasnosti neće obazirati i vjerojatno će mu se zarinuti u čizmu, a što i ako se kuja ne bude htjela odreći svojeg štenca? »Imam jednu ideju«, rekao je John. »Zaigrajmo par-nepar. Onaj koji pobijedi, ide prijeko.« Bila je to igra koju je igrajući s Treyem gotovo uvijek dobivao. »Zašto onaj koji pobjedi ne ostane ovdje?« predložio je Trey. »Ja idem prijeko, TD. Ja sam tiši od tebe i psi me vole.« »Ni za živu glavu, Tigre. Ja idem po štenca, tako da Catherine Ann mogu reći da sam joj ga ja nabavio. Naravno, ti si mi pomogao, ali ja sam išao po njega.« »Ti ćeš nešto zabrljati, a ako se Čovjek Vuk okomi na tebe, gotov si.« »Ne brini za mene, Johne«, tiho je uzvratio Trey. »Uvijek brineš za mene.« »Trebaš biti zabrinut«, rekao je John i rukama načinio uporište da mu pomogne prijeći. »I, zaboga, pazi gdje staješ.« »Ti si moj čovjek, Johne.« Trey je u sekundi prešao ogradu i uz tihi udarac doskočio na zemlju. Pokazao je Johnu podignuti palac, prignuo se i zaputio prema nadstrešnici. John se prstima uhvatio za otvore na ogradi i dok je Trey nestajao u sjenama zadržao dah, nadajući se da je izabrao pravu nadstrešnicu. Kokoši su ga sigurno čule. John je užasnuto slušao kako počinju uznemireno kokodakati. Za manje od sekunde u kući se upalilo svjetlo čiji je prigušeni sjaj mogao vidjeti kroz prljavi kuhinjski prozor. Johnu je zatreptalo srce. 0, moj Bože. Glasnim šapatom je dozvao: » Treye!« Ali bilo je prekasno. Bradati se lik već pojavio na stražnjim vratima, tiho ih zatvorivši za sobom. Čovjek Vuk! Nešto je nosio u ruci. Puška? Tama je brzo padala, ali čovjek je primijetio Johna, zapovjedio mu: »Da se nisi maknuo odatle!« i podigao predmet koji je držao u ruci.

36 Marta

Snažan mlaz svjetlosti pogodio je Johna ravno u oči, zaslijepivši ga, gotovo ga srušivši s nogu. »Da se nisi maknuo odatle«, ponovio je glas. »D-d-da, gospodine«, rekao je John. Čuo je kako mu prilaze oprezni koraci. »Što činiš ovdje, dječače?« John je podigao ruke da zaštiti lice od svjeda. »Ja... ja...« »Spusti ruke da ti mogu vidjeti lice.« »Ne mogu gledati.« »Uopće me nije briga za to. Ja tebe mogu vidjeti. Zašto špijuniraš kroz moju ogradu?« »Nisam špijunirao, gospodine.« John je prstima zaklonio očima, nadajući se da će Trey vidjeti što se zbiva i pobjeći prema ulici. Čuo je zveket ključeva, ali je zaključio da će moći pobjeći niz uličicu prije nego čovjek dospije otključati vratnice i obrušiti se na njega. »Što si učinio da si uznemirio moje kokoši?« »Ništa«, rekao je John. »Pa, nešto si morao...« Brzo je odmaknuo baterijsku svjetiljku ustranu. Još zaslijepljen, John nije čuo ništa, ali čovjek je imao vučje uši. »Gle, gle, što to imamo ovdje?« rekao je i John je znao da je Trey uhvaćen na djelu. Kad se Johnu vid napokon povratio, užasnut je ugledao da Trey stoji kao ukopan na svjetlu, s izbočinom pod jaknom. I još nešto: čovjek je uz bok držao smotan bič. »Zašto si u mojem dvorištu, dječače?« upitao je Odell Wolfe Treya. »Kakvo si nedjelo došao ovamo počiniti?« John je poželio uzviknuti: Bježi, Treye!, ali posumnjao je da bi Čovjek Vuk mogao razmotati bič brže nego bi čegrtuša mogla napasti i odvojiti Treyu vrat od ramena prije nego učini i dva koraka. »Nikakvo«, odgovorio je Trey. »Nisam ovamo došao činiti nikakva nedjela.« »Zašto si onda ovdje?« »Došli smo ovamo uzeti jednog od vaših štenaca«, odgovorio je John kroz žičanu ogradu. »Čuli smo da se vaša kuja škotskog ovčara okotila i pomislili... da vam jedan neće nedostajati.« Svjetlo baterijske svjetiljke opet je odletjelo do Johna i on je zbog tog iznenadnog nasrtaja ponovo morao zakloniti oči. »A zašto to zaključujete?« upitao je Čovjek Vuk. 37 Marta

»Nije važno zašto«, rekao je Trey. »Bježi, Johne – odmah!« »Pa, sve dok jednoga od vas imam u šaci, nije me briga za drugoga«, otegnuto je rekao čovjek i John je, stišćući prstima žicu, osjetio kako mu se utroba pretvara u maslac. »Što želite učiniti s jednim od mojih štenaca?« upitao je Čovjek Vuk Treya, ponovo uperivši svjetlo u njegovo lice. »Želimo ga za unuku gospođe Emme – gospođe Benson. Oba su joj roditelja nedavno poginula i sada je siroče. Mislili smo da će je to razveseliti.« Trey je govorio niti ne pomičući vilice. Vidljivo je drhtao od hladnoće, a i John je mogao osjetiti njezin stisak kroz hlače. Čovjek Vuk je nosio tanku jaknu, skuti košulje su mu bili izvučeni iz hlača, a na nogama je imao mokasinke bez čarapa, kao da je i on dio noći i ledene temperature. »Morali bismo poći do štenare u Amarillu da uzmemo jednoga«, John se dragovoljno oglasio kroz žičanu ogradu, »ali tada bismo morali čekati do subote, a Cathy štenac treba odmah.« »Emma Benson«, zamišljeno je rekao čovjek, spustivši svjetlo. »Taj je štenac za njezinu unuku?« »Jest«, rekao je Trey. »Pa zašto onda niste jednostavno pitali za njega, umjesto da ga dođete ovamo ukrasti? Ne mislim da će se gospoji Benson to svidjeti.« »Zato jer mi je moja teta rekla da s vama nemam posla, eto zašto«, rekao je Trey. »Baš je tako rekla? A koja je tvoja teta?« »To nije vaša briga.« Johnu je srce brže zakucalo kad je Čovjek Vuk opet snažnom svjetiljkom obasjao Treya. Protrljao je bičem bok i John je mogao vidjeti kako rukom stišće dršku. »Hej, znam ja tebe«, rekao je čovjek. »Ti si onaj okretan mali dodavač u kojega svi u Kerseyu polažu nade da bi za nekoliko godina mogao biti dobar igrač, a ti« – svjetlo je u luku odletjelo do Johna – »ti si John Caldwell, njegov hvatač. No, dakle.« »Kako znate za nas?« upitao je Trey. »Gledao sam vas kako igrate.« Zahihotao se. »Mabel Church – ona je tvoja teta. Imala je prilično pravo upozoriti vas da se držite podalje od mojeg dvorišta.« 38 Marta

Izvukao je prsten s ključevima iz pojasa i dobacio snop preko ograde Johnu, koji je automatski ispružio ruku i uhvatio ga. »Dobro hvatanje«, izjavio je Čovjek Vuk. »A sada otključaj vratnice.« »Mislite... pustit ćete Treya van?« rekao je John. »Ozlijedit će štenca ako se bude uspinjao preko ograde.« Čovjek se tiho nasmijao i odmahnuo glavom. »Vi momci sigurno mnogo razmišljate o toj djevojci, kad ste riskirali zbog nje doći k meni. Je li lijepa?« »Jest. Veoma«, rekao je Trey. »Je li draga?« »Jest!« u zboru su rekla oba dječaka. »Ne čudi me, ako je unuka gospođe Emme, i sve to.« Čovjeku Vuku su se usne iskrivile u podmukao osmijeh. »Dva dječaka i lijepa djevojčica. Iz te jednadžbe nikad ništa dobroga nije ispalo. Dobaci mi natrag te ključeve, Johne Caldwelle, i vi momci pođite kući na večeru. Pazite, nahranite to stvorenje prije nego sjednete sami jesti. Namočite kraj ručnika u toplo mlijeko i dajte mu da siše. I kad drugi put budete od mene nešto htjeli, bolje pitajte.« John je napokon potpuno obamrlim rukama uspio otključati vratnice. »Hoćemo, gospodine«, rekao je i dobacio mu ključeve, živaca još napetih od strepnje da bi se Čovjek Vuk mogao predomisliti i omotati svoj bič oko Treya, da ga zadrži unutra u zatočeništvu. Ali Čovjek Vuk je dopustio Treyu da umakne i, kad su se jednom obojica našli s druge strane ograde, dječaci su otrčali do kraja uličice, Trey rukama zaštitnički ovijenim oko male grudve pod svojom jaknom. Ondje su zastali da povrate dah i okuse slast čuda svojeg uspjeha. Dašćući, John je rekao: »Taj Čovjek Vuk i nije bio tako loš. Zamisli ga kako nas gleda dok igramo, a i činilo se kao da poznaje gospođu Emmu.« »Da«, složio se Trey. »U daščaru je postavio električnu grijalicu za pse i ostavio im gomilu deka. Što misliš da je mislio s onom jednadžbom?« »Pojma nemam«, rekao je John.

39 Marta

Osmo poglavlje

Mabel Church ih je odmjerila sa strogim neodobravanjem kad su uletjeli kroz stražnja vrata, a toplina kuhinje ih pogodila poput vrelog štita. »Dakle, teto Mabel, nemoj reći ni riječi«, rekao je Trey, povlačeći patent na svojoj jakni. »Znam da sam u nevolji, ali najprije se moramo pobrinuti za ovo štene. Treba ga nahraniti i ugrijati.« John je s osjećajem krivnje rekao: »Moramo namočiti rub ručnika u mlijeko i dati mu da ga siše, teto Mabel.« »Ma, je li?« rekla je, iznenađujuće blagim glasom. Uzela je od Treya drhtavu malu lopticu krzna kojoj su oči još bile zatvorene i umotala je u debeo ručnik koji je bila pripremila. Iz mikrovalne pećnice izvadila je bocu s podgrijanim mlijekom, napunila njime kapaljku i gurnula je u sićušna usta. Dječaci su se pogledali, iznenađenim se pogledima pitajući: Kako li je znala? »Dakle, ipak ste imali posla s Odellom Wolfeom, što sam vam izričito zabranila. Johne, ti nisi pod mojom odgovornošću, ali ti, Treye Done, ti ćeš biti kažnjen.« »Da, gospoja«, rekao je Trey, kao da mu je zaprijetila nečim ništa strašnijim od uskrate deserta ako do kraja ne popije svoje mlijeko. Bezbrižno je Johnu dobacio objašnjenje. »Pronašla je moju bejzbolsku rukavicu i shvatila kamo smo namjerili poći.« »Dakle, ostat ćeš ovdje dok ja i John ne isporučimo ovog mališana«, rekla je Mabel, »i bit će ti drago čuti da gospođa Emma svim srcem pozdravlja zamisao darivanja štenca Cathy.« Treyu su se usta toliko široko otvorila da mu je John mogao vidjeti krajnike. Oči mu je ispunila užasnuta nevjerica. »Što?« uzviknuo je. »Teto Mabel, ne možeš uistinu to misliti! Riskirao sam život za tog štenca.« »Upravo tako. Hvala ti što to priznaješ. A sada pođi u svoju sobu bez večere i ne izlazi iz nje dok te ujutro ne probudim.« »Teto Mabel, molim te... Možeš me i nekako drukčije kazniti.« Tuga je ispunila Treyeve oči, uzdrhtala mu glas. »Molim te, teto Mabel. Ne možeš mi to učiniti.«

40 Marta

Kad je boca bila prazna, Mabel je polegla povijeno štene u kutiju sa steljom koju je bila pripremila. »Bojim se da moram, Treye. Moraš naučiti da se za pogaženo obećanje moraju snositi posljedice. Dat ću ti još jednu prigodu da dokažeš kako ga možeš održati. Želim da mi obećaš kako ni glavom nećeš proviriti, pa čak niti otvoriti ta vrata sve do doručka. Pretpostavljam da ćeš dotad već biti prilično gladan.« »Teto Mabel...« Treyove molbe pretvorile su se u žaloban uzvik. »Obećaj mi – ovoga časa!« »Oh, u redu. Obećavam.« »Izgovori svoje obećanje pred Bogom, Johnom i preda mnom.« Pognute glave, Trey je rekao: »Neću otvarati vrata svoje spavaonice i izlaziti iz nje dok me ujutro ne pozoveš.« Još uvijek iskrivljenog lica i nijem poput totema, John se nije usuđivao niti pogledati Treya. Njegov bi pogled razotkrio ono što su obojica znali. Trey će biti na prozoru svoje spavaonice i na putu do kuće gospođe Emme još prije nego njegova teta okrene ključ kako bi upalila svoj Cadillac – i sve će to učiniti, a da ne prekrši niti riječ iz svojeg obećanja. Ona je bila najdraža žena u gradu, ali kako je mogla biti tako... no, tupa? Teta Mabel je navukla kaput i prebacila remen svoje ručne torbice preko ramena. »Johne«, rekla je, »pretpostavljam da ćeš večerati s gospođom Emmom i njezinom unukom. I oni za večeru imaju gulaš.« John još nije pogledavao u Treya dok je dohvaćala kutiju i spuštala je u njegove nevoljne ruke. Okrenula se svojem nećaku. »Treye, pođi ravno u svoju sobu i napiši domaću zadaću.« »Da, gospoja«, rekao je Trey. »I da se nisi usudio lupati vratima.« »Neću, gospoja.« John je rekao: »Budi siguran da ću Cathy reći kako si joj ti nabavio štenca, Treye.« »Reci joj kako se nadam da joj se sviđa«, rekao je i sporim se korakom zaputio niz hodnik. Čuli su kako se vrata spavaonice tiho zatvaraju za njim. John je ukočenog lica rekao: »Mislim da je to prilično dobro podnio.« »Nije li?« rekla je Mabel. John je držao kutiju u krilu dok ih je Mabel vozila niz onih nekoliko blokova do kuće Emme Benson. Bilo je samo pitanje vremena kad će se Trey pojaviti i 41 Marta

upasti unutra – naravno, nakon što njegova teta napusti kuću gospođe Emme – ali on, John, će biti prvi koji će vidjeti Cathyno lice kad ugleda štene škotskog ovčara. Pored nje, to je štene bilo najljepša stvar koju je John ikad vidio. Štene je sada usnulo i čvrsto spavalo i John je mogao zamisliti njegovu malu ružičastu njušku pritisnutu uz Cathyn mekani obraz i njezine oči sklopljene od blaženstva zbog njegova baršunastog krzna, kako to djevojke inače čine. Osjetio se pomalo izdajnički jer mu je bilo drago što Trey neće imati prigodu prvi osjetiti Cathynu zahvalnost. Osjetio je i žal zbog razočaranja tete Mabel ako nakon povratka kući pođe provjeriti Treya i otkrije da ga nema. Možda to neće učiniti. Možda će je vjera u njega zaštititi. Emma je otvorila ulazna vrata još prije nego su dospjeli pokucati. »Rekla sam Cathy za štenca«, objavila je, odmaknuvši se da oni mogu pohitati unutra. »To ju je brzo podiglo na noge. Ne mogu ti dovoljno zahvaliti, Johne.« »Nabavka štenca bila je Treyeva zamisao, gospođo Emma.« »I on će dobiti primjerenu zahvalu kad za to dođe vrijeme. Kako je podnio svoju kaznu, Mabel?« »Zapravo, veoma dobro. Shvatio je da je ovoga puta prešao crtu. Kaznila sam ga kako si mi savjetovala – uskratila sam mu mogućnost da osobno uruči štene – i sad je u svojoj sobi, gdje će i ostati sve do jutra.« »Aha«, rekla je Emma. Potapšala je prijateljicu po ramenu. »Dakle, ponosim se tobom što si ostala čvrsta, Mabel. A sada pođimo da te upoznam s mojom unukom, a i Cathy sa svojim novim prijateljem. Ona je u kuhinji, miješa gulaš. Johne, ti ćeš, naravno, ostati na večeri.« Skinula mu je skijašku kapu s glave i objesila je na vješalicu u hodniku. Nijedno od njih dvoje nije primijetilo kako se Mabel usne krive u jedva primjetan, samozatajan osmijeh. John je bio siguran da mu je kosa sva podignuta. Zbog kutije je nije mogao prstima zagladiti natrag na mjesto i ponadao se da Cathy to nekim čudom neće primijetiti. I nije. Činilo se kao da uopće ne gleda u njega kad se okrenula od štednjaka, nježnog lica rumenog od vreline i iščekivanja da vidi što joj je to donio. Odmah je pošla poviriti u kutiju i John je taj trenutak iskoristio da provjeri svoj odraz na tamnom prozorskom oknu nad sudoperom, gotovo ostavši bez daha kad je ondje ugledao Treyevo lice kako zuri unutra. Nestalo je iz vida istoga trena kad se njegova teta okrenula da ga potapša po leđima. »Jesi li dobro, Johne?« »Dobro sam, baš dobro, teto Mabel. Načas mi se začepio dušnik.«

42 Marta

»Ohhh...«, zagukala je Cathy, podižući malu krznenu loptu s njezina ležaja i tetošeći je pod bradom. Svaka je pojedinost njezina ushita u cijelosti odgovarala slici koju je Johnova mašta bila naslikala. Emma je s odobravanjem pogledala Johna. »Dobar potez, gospodine. Prenesi moje komplimente svojem suradniku.« »Tako je mekan i topao«, prela je Cathy, ljubeći sitnu glavicu. »Je li on doista moj, bako? Smijem ga zadržati?« »Smiješ«, rekla je Emma. »Nikad prije nisam imala kućnog ljubimca. On je jednostavno... jednostavno je prekrasan.« »Je li u redu to što je muško?« upitao je John, zabrinuto je pogledavajući. »Nismo znali...« »To što je dječak je savršeno.« Pogled joj je znatiželjno prešao na Johna, i njega je ubolo u srcu zbog čvrstog dojma da ga je tek sada prvi put primijetila. »A gdje je tvoj suradnik?« »Piše domaću zadaću«, rekla je Mabel, »ali znam da će biti oduševljen kad dozna da ti se štenac sviđa. Usput, ja sam Mabel Church, Treyeva teta.« »Čula sam o vama toliko lijepih riječi«, rekla je Cathy, pružajući svoju sitnu ručicu ispod pokrivača i John je pomislio kako pristojno i odraslo izgleda dok se rukovala s tetom Mabel. »Baš je lijepo napokon vas upoznati. Zahvalite Treyu u moje ime, hoćete li? I Johne...« Okrenula se njemu i opet je imao problema s disanjem kad mu se zagledala u oči. »Hvala i tebi, puno ti hvala. Obožavam ga.« »Pa, s tim savršenim riječima, ja sada idem«, rekla je Mabel. Emma ju je otpratila do vrata i John je ostao nespretno stajati, prelazeći pogledom s Cathyne plave glave sagnute nad štencem ugniježđenim u njezinu naručju na kuhinjski prozor. John je još u rukama držao kutiju, ne znajući kamo je odložiti. Na stolu su za večeru bila servirana tri tanjura i žlice, uz dodatnu prostirku od rogožine nasuprot mjestu na kojem je pretpostavio da bi on trebao sjediti. Doznao je za koga je ta prostirka bila postavljena kad se Emma vratila u kuhinju i rekla: »Johne, proviri glavom van i reci Treyu Donu da uđe unutra. Ne želimo da se tamo vani nasmrt smrzne.«

43 Marta

Deveto poglavlje

Bila je sigurna da će, kad njezina pojava jednom prestane biti novost, dječaci zaboraviti na nju. Napokon, ona je bila djevojčica, a dječaci se nisu igrali s djevojčicama. »Koliko dugo bi Trey i John trebali paziti na mene?« upitala je svoju baku. Bio je konac veljače. Sunovrati su već počeli cvjetati. Krhkim su se zlatnim glavama probile kroz snijeg i Rufus je bio poučen da ih se kloni. Dječaci su joj većinu popodneva pomagali u njegovoj dresuri. »Ne, ne, Rufuse!« rekli bi kad bi ga vidjeli kako ide prema lijehama, plješćući blago rukama da ga ne prestraše. »Ovamo, dječače. Ovamo«, i potapšali bi stablo ili ga namamili na neko drugo mjesto. »Zašto? Zar su ti dosadili?« upila je njezina baka. »Oh, ne. Samo sam se pitala kada više neće morati biti uz mene.« »Ako se neki rok i spominjao, dušo, on je već prošao. Dječaci vole biti s tobom. Uživaju u tome što su ti prijatelji.« Učinilo joj se čudnim imati dva krupna dječaka za prijatelje, ali bilo je to i lijepo. Bez Treya i Johna još bi još više nedostajala Laura i njezin dom. Njezine školske prijateljice iz kersejske osnovne škole bile su dovoljno dobrohotno nastrojene, ali pred njom su bile sramežljive. Nije im trebalo dugo da shvate kako je ona pametna. Završavala je testove prije sviju ostalih i čitala knjige iz knjižnice kad nije imala drugog posla i učitelji su nju prozivali da odgovori na pitanja onda kad nitko drugi nije znao odgovore i čitala je svoje sastave pred razredom za primjer kako bi ih trebalo pisati. Učitelji su hvalili urednost njezinih radova i njezin rukopis, dok bi ona gorjela od stida pred postrance dobacivanim pogledima svojih drugova, ali ne toliko da bi se nemarnim obavljanjem zadaća poželjela s njima izravnati. Treyu i Johnu je s njome bilo savršeno ugodno i nije im smetalo što je ona »darovita i pametna« i što je željela postati liječnicom i što je znala govoriti francuski. Nisu smatrali čudnim što je u razredu sjedila uspravnih leđa i nogu prekriženih u gležnjevima. Dobar tjelesni stav, poučavali su je, može ti povećati stas. Još nije bilo vrijeme za početak bejzbolske sezone, kada će dječaci nakon nastave odlaziti na treninge, tako da su imali dovoljno vremena za druženje s njome. Odasvud su iskakali, sa šašavim osmijehom na licu, pokušavajući je 44 Marta

natjerati da pomisli kako su samo prolazili susjedstvom. Nije bilo neobično vidjeti ih kako ulaze u okružnu knjižnicu u kojoj je radila njezina baka ako bi je autobus ondje iskrcao, ili u parku gdje bi odvodila Rufusa, ili u baptističkoj crkvi gdje joj je baka dogovorila satove iz klavira. Činilo se da izmišljaju svakojake izgovore i koriste svaki poziv da bi bili s njome. »Treyu i meni treba pomoć iz matematike, Cathy. Je li u redu ako poslije škole dođemo do tebe?« »Naravno, Johne.« »Moja teta ima potkrovlje prepuno lovačkih trofeja. Želiš li ih vidjeti, Cathy?« »Baš bih voljela, Treye.« »Pođimo se danas nakon škole igrati frizbijem s Rufusom. Što kažeš na to?« »Što se mene tiče, ja sam za, momci.« »Teta Mabel ima punu vreću stare salate za Sampsona. Imaš li što protiv da mu je odnesemo?« »Kako izvrsna zamisao.« Očekivala je da će je napustiti do vremena kad sunovrati prestanu cvjetati, ali oni to nisu učinili. Jednoga su je popodneva zatekli mrzovoljnu. »Što ti je?« upitao je John, sjedeći do nje na klupi za ljuljanje postavljenoj na prednjem trijemu kuće njezine bake. Trey joj je sjedio s druge strane, odmah do Rufusa. »Tata mi nije ostavio nimalo novca za uzdržavanje i sada sam financijski na teretu svojoj baki«, rekla je. »Ah, kako to znaš?« upitao je Trey. Cathy im je prepričala razgovor njezine bake s gospođom Mabel, koji je bila načula. »Kao što sam i sumnjala, Sonny je bio potpuno švorc kad je umro«, povjerila joj se Emma, vjerujući da Cathy nije u kući. »Živjeli su potpuno iznad svojih mogućnosti, neprestano ovisni o kreditima. Prokockao je svoje životno osiguranje i sve je bilo do vrha u hipotekama. Novac od prodaje kuće i ostale imovine otići će na otplatu kredita. Ništa neće ostati.« Nastavila je ustvrdivši da će odsad uistinu morati paziti na svaki novčić kako bi Cathy osigurala sve što joj treba, ali nekako će uspjeti u tome. Zatražit će od ljudi u okrugu da joj produlje rok za odlazak u mirovinu, a i što ako ne pođe na onaj put u Englesku koji je planirala?

45 Marta

Cathy je dotad već bila shvatila da njezina baka nema mnogo novca. Uvijek je pažljivo provjeravala cijene stvari i servirala ostatke od ranijih obroka i gasila svjeda kad nije bilo potrebe da gore – stvari kojima se Cathyna obitelj nikad nije opterećivala. Strašno ju je boljelo što će se njezina baka zbog nje morati odreći nekih stvari. »Ona te voli, Catherine Ann«, rekao je John. »To će joj olakšati žrtvu.« »Da«, rekao je Trey. »Bolje da na tebe potroši novac, nego na blesavo putovanje u Englesku.« Prožela ju je toplina, olakšavajući joj boli. Ponekad se, sjedeći među dječacima, osjećala kao da sjedi u kakvoj mirnoj udolini. Oni su poput prijateljskih planina priječili vjetar i oluje. »Zbilja tako mislite?« »Da!« uglas su rekli dječaci. Međusobno su se razlikovali kao crno od bijeloga, ali su se dobro slagali. John je bio tih i pribran, strpljiv i uporan. Dobro se uklapao u svaku sredinu. Trey je bio onaj koji se uvijek isticao. Uvijek si znao si gdje je – u razredu, po hodnicima, u menzi, u školskom autobusu. Nisi ga mogao mimoići. »Buran«, slušala je njegovu tetu kako ga opisuje i Cathy se s njome slagala. Baka joj je pojasnila da je Treyevo drsko ponašanje zapravo zaštita od boli i poniženja jer ga njegovi roditelji nisu željeli. Da je njegov tetak poživio, Trey bi možda odrastao u drukčijeg dječaka. Harvey Church je bio muškarčina, lovac na krupnu divljač i ribolovac koji bi ga uzeo pod svoje, a Trey je po prirodi bio takav da bi ga obožavao jer to čini. Ali četiri mjeseca nakon što je Trey došao živjeti s njima, njegov čio i srčani tetak je neočekivano umro od srčanog udara i Trey je ostao na skrbi jedino teti umirovljenici koja nije imala dovoljno snage za obuzdavati svoga prerano sazrelog, svojeglavog nećaka. A jadna Johnova majka umrla je kad je njemu bilo sedam, ostavivši ga na milost i nemilost njegovu ocu pijancu. Zato se ona Treyeva izjava prvoga dana na satu gospođice Whitby pokazala ispravnom. Svi su oni na ovaj ili onaj način bili siročad i to je među njima stvorilo posebnu povezanost. Bez Treya i Johna ne bi mogla izdržati pohađanje kersejske osnovne škole. Zima se pretopila u proljeće i trio je navršio dvanaest godina. Trey je za dva tjedna ožujka bio stariji od Johna. Trey je na tu razliku od četrnaest dana gledao kao na razlog za slavlje, barem u vlastitoj glavi, jer mu je to pružalo izvjesnu prednost nad prijateljem. Dječaci su šikljali u visinu i – baš kao što je Cathy gubila obline djevojčice – tako je odrastanje polako uklanjalo dječačke crte s njihovih lica. Kako bi obilježila 46 Marta

njihovu posljednju godinu nevinosti, Mabel je odlučila Treyev i Johnov rođendan obilježiti organizacijom zabave u svojem stražnjem dvorištu. Tada je Cathy prvi put vidjela Johnova oca, Berta Caldwella. Znala je da radi na naftnim poljima i da je većinom odsutan. John nikad o njemu nije govorio i dane kad bi on bio kod kuće provodio je kod gospođe Mabel. Dok je boravio »među tornjevima za bušenje nafte«, žestoko je pio. Na zabavu je stigao trijezan, odjeven u uškrobljene traperice i besprijekorno čistu bijelu košulju dugih rukava, uređen za zabavu za kersejske »muške«, kako ih je zvala Cathyna baka. Bio je niži i nabijeniji od Johna, puniji u licu, i John je u njegovoj prisutnosti bio povučen, jednako kao što se gospodin Caldwell činio nemirnim u njegovoj. Cathy ih je obojicu žalila. Zar gospodin Caldwell nije shvaćao koliko je sretan što ima sina poput Johna i zar John nije mogao shvatiti koliko je sretan što ima oca? Kako bi proslavili njezin rođendan u travnju, njezina je baka pozvala Lauru da im dođe u posjet tijekom proljetnih blagdana, u vrijeme koje se poklapalo s obećanim nicanjem poljskog cvijeća. »Zaboga, što...?« uzviknula je njezina prijateljica, pomodno odjevena u odijelo i odgovarajuću kapu, istoga trena kad je ugledala Cathy u čekaonici zračne luke u Amarillu. Cathy je odustala od zagrljaja koji joj je namjeravala podariti i čvršće uza se privila svoju jaknu od džinsa. »Tako se ljudi ovdje odijevaju.« Jedino su Trey i John smekšali Laurin užasnuti dojam o njezinu novom domu i okruženju. »Oni su božanstveni«, rekla je. » Zbog njih bih mogla podnijeti kaktuse i čičke.« Laura je bila najljubaznija djevojka koju je Cathy poznavala. Nije imala namjeru svojim sažalijevanjem zbog ograničenih uvjeta života povrijediti Cathyne osjećaje ili u njoj probuditi žudnju za roditeljima ili Winchesterom i starim školskim drugovima i lijepom kućom i susjedstvom u kojem je odrasla. John je njezinu snuždenost osjetio istoga trena kad je Laura otišla. »Nedostaje ti, zar ne?« rekao je. Bilo je to prvi put da je svjedočila kako su se John i Trey zamalo potukli. »Da«, rekla je, »i život kakav sam nekad živjela.« »Slušaj me, Catherine Ann«, zapovjedio je Trey, istupivši pred nju kao da bi je njegova visina i čvrsta građa, poput prepreke pred suncem, mogla spriječiti da razmišlja o svojem ranijem životu. »Sada smo ti mi prijatelji. Ovdje ti se sviđa. Reci nam da se ne želiš vratiti tamo otkud si došla.« »Pusti je na miru, TD«, rekao je John, povukavši Treya za rukav.

47 Marta

»Ne!« Trey se otrgnuo od njegove ruke. Lice mu je bilo iskrivljeno od ljubomore i nemira, primijetila je Cathy. »Ti nas ne želiš napustiti, zar ne, Catherine Ann?« »Ja...« Suze su nahrupile i počele joj se kotrljati niz obraze. Grlo joj se stegnulo u agoniji prisjećanja – na odlaske na plažu s roditeljima, na klavirske recitale, na posjete muzejima i koncertima u danima ispunjenim suncem i svježim povjetarcem s mora – i nije mu mogla ponuditi odgovor koji je želio čuti. »Vidiš li sad što si učinio?« gnjevno se John obrecnuo na Treya. »Zbog tebe je izgubila glas. U redu je, Cathy. Možeš koliko želiš žaliti za Laurom i za nekadašnjim danima.« »Začepi, Johne!« odgurnuo je Trey svojeg prijatelja. »To definitivno nije u redu. Još ćeš je nagovoriti da nas napusti.« John mu je uzvratio istom mjerom, odmjerivši Treya tako gnjevnim, mračnim pogledom da je natjerao Cathy da stane među njih prije nego polete šake. Nikad prije nije vidjela Johna tako bijesnog. »Momci! Momci! Ja nikud ne idem«, rekla je, probuđena iz vlastite malodušnosti. »Kako mogu otići i ostaviti svoju baku i vas i Rufusa?« Trey je svoj gnjevan pogled s Johna skrenuo na nju. »Obećavaš?« rekao je i mogla je vidjeti kako mu oganj polako kopni u očima. »Obećavam.« »Ali ipak je u redu biti tužan, Cathy«, rekao je John, opet pogledavši Treya kao da ga izaziva da to porekne, ako se usuđuje. Jedva izbjegnuti okršaj natjerao je Cathy da shvati važnost koju je u njihovim životima imala i stoga je odlučila za sebe zadržati svoje i Laurine planove da nastave zajedničko druženje na Sveučilištu Južne Kalifornije, gdje će ostvariti svoje snove da postanu liječnice.

48 Marta

Deseto poglavlje

Djeca su ušla u pubertetske godine i Emma i Mabel su često raspravljale i držale oko na promjenama u odnosima unutar trija. Bilo je samo pitanje vremena kad će dječaci otkriti da se Cathy razvijaju grudi, a i kako je Cathy moglo promaknuti bujanje njihovih bicepsa? Zasad su još uvijek bili samo prijatelji. Kad Trey i John nisu bili zaokupljeni sportom, dolazili bi nakon škole s Cathy kući i s Rufusom haračili. Većinu večeri bi zajedno pisali domaće zadaće, a dječaci bi ponekad čak sjedili i na Cathynim privatnim lekcijama. Često bi ostajali na večeri, što je obojici bilo drago. John bi kod kuće bio prisiljen sam spravljati jela, a Treyu je mnogo draže bilo Emmino slasno kuhanje od Mabelnih čuvenih neukusnih obroka. Čak su se počeli pojavljivati i u baptističkoj crkvi i slušati Cathy kako svira glasovir. Činilo se kao da se nikad neće nje zasititi i ponosili su se time što je ona znala stvari koje ih je mogla poučiti, poput postavljanja udlaga ili razgovora na francuskome. Obje su ih žene voljele slušati kako vježbaju onih nekoliko rečenica koje su naučili za večerom i kojima su se, naravno, razmetali pred prijateljima u školskoj blagovaonici. »Passe-moi le sel, s’il te plait, Treye.« (Molim te, Treye, dodaj mi sol.) »Avec plaisir, mon amie. Et le poivre aussi?« (Sa zadovoljstvom, prijatelju. I papar?) »Oui, s’il te plait.« (Da, ako ti nije teško.) »Il me plait.« (Nije mi teško.) Hoće li se njihovo zajedništvo samo po sebi razvodniti kad se dječaci odazovu prirodnom zovu drugih djevojaka koje su ih počele opsjedati? Emma se pitala hoće li se to dogoditi. Što će tada biti s Cathy? Njezina unuka još uvijek nije uspostavila čvrste prijateljske veze s curama iz njezina razreda. Upoznavala je pripadnice svoga spola na vjeronauku i u školskom orkestru, ali nijedna od njih joj nije postala prisnom prijateljicom s kojom će se družiti nakon škole. Ili će njihovo prijateljstvo doživjeti predvidljiv zaokret pri kojem će John ostati na cjedilu jer svi su znali da je Treyu posebno stalo do Cathy, osim možda same Cathy. I, naravno, svi osim Treya su mogli vidjeti da je i Johnu Cathy bila mila. Hoće li taj mogući trokut proizvesti niz bolnih i zabrinjavajućih posljedica? Žene su promatrale i čekale dok su rođendani djece dolazili i prolazili, ali njih je troje ostalo nerazdvojno, a njihovo zajedništvo neoskvrnuto. 49 Marta

»Čime li je to Trey tako oduševio Cathy, posebno uzevši u obzir koliko je njoj stalo do nogometa?« pitala je Emma Mabel. »Za Johna mogu shvatiti, on u Cathy prepoznaje suputnicu na hodočašću... jednaku po uvjerenjima, jednaku po srcu, ali Trey Don? Misliš li da ih povezuje to što su sve troje siročad?« »Nedvojbeno, ali vjerujem da Trey u Cathy, kao i u Johnu, vidi ono što njemu samome nedostaje. Naravno, previše je mlad da bi to shvatio, ali on je poput mladoga stabla u šumi koje nagonski poseže za suncem kako bi preživjelo.« »O čemu to govoriš, Mabel Church?« »Govorim o integritetu«, odgovorila je Mabel. »O običnoj, staromodnoj ljubaznosti urođenoj Cathy i Johnu, ali ne i Treyu. Njemu treba netko tko će mu biti primjer. Trebalo mi je mnogo vremena da to shvatim, ali ponosim se time što Trey žudi za suncem premda bi za njega bilo prirodnije da traga za sjenom.« Emma je odvagnula Mabeline riječi i zaključila da je, unatoč kićenim riječima, pogodila u srž problema. Naravno, John i Trey su imali dovoljno toga zajedničkoga, onoga čime bi svaki punokrvni američki dječak očarao Cathy, ali Emma se slagala s Mabel da samo ti razlozi nisu bili jedino što je određivalo Treyevu posebnu potrebu za njima. Zapravo je ključ bio u njegovu divljenju njihovom pouzdanošću (premda je Emma još trebala razotkriti otkud je Cathy crpila svoju). Trey je prepoznavao da postupa bolje – i pouzdanije – pod njihovim utjecajem. Emma je vjerovala da Mabel ima puno pravo ponositi se svojim nećakom jer je zahvaljujući svojoj sve većoj pristalosti i smislu za sport, inteligenciji i šarmu, mogao činiti svakakve stvari, a da prođe bez ikakvih posljedica, gotovo u svemu i sa svima. Brinulo ju je jedino je li Treya njegovo nepokolebljivo povjerenje u Cathy i Johna učinilo ranjivim pred razočaranjem – a njezinu unuku i Johna podložnima njegovim posljedicama. Sva su ljudska bića bila podložna izigravanju očekivanja ostalih, a Trey je, kad ga jednom iznevjere, bio posebno sklon nepopravljivom raskidanju svih ranijih veza. Pa ipak, unatoč hormonima koji su se budili i tjelesnom razvoju, njihova je veza i dalje ostajala neokaljana i neslomljiva. A zatim je došlo proljeće njihova šesnaestog rođendana.

50 Marta

Jedanaesto poglavlje

Bio je bolestan. U to nije bilo nikakve sumnje. Imao je temperaturu, a vilice su mu bile natečene. Trey nije imao pojma što mu se događa, ali to nikako nije smio reći treneru Turneru. Trener bi ga poslao kući. A bio je prvi dan proljetnih treninga i mogao bi propustiti i utakmicu u petak navečer, kad je treneru mogao ponuditi nešto na što će morati misliti sljedećeg ljeta: prvog dodavača koji bi u paru s krilnim hvatačem u naredne dvije godine lako mogao predvoditi momčad do državnog prvenstva. Treneru je trebalo nešto da mu razvedri privatni život, uz bolesnu ženu i kćer koja mu stvara velike muke. Osim toga, na tribinama će u petak biti i promatrač sa Sveučilišta Miami na Floridi, kako bi vidio čime se on i John imaju pohvaliti, a bez dovoljno treninga mogao bi im uništiti izglede za stipendiju koju bi dobili ako budu igrali za Miami Hurricanese. Mogao je on ovo pobijediti; znao je da to može. Piti mnogo vode i ostalih tekućina, odmarati se. Nekakav mu se virus ili nešto slično nastanio na zubima. Desni su mu bile crvene i nadražene. Ili mu je nateklo mjesto na kojem mu izrasta umnjak, kao što je bilo lani, kad je izrastao Cathy. Uzet će aspirin i zube isprati vodicom da mu upala malo popusti, a koncem tjedna će otići do zubara. Bilo je to razdoblje u kalendaru koje nikad neće zaboraviti. Kao prvo, bila je to jedna od tek nekoliko prigoda u životu kada je bio bolestan. Većina dječjih bolesti ga je zaobišla i nije bio sklon prehladama ili groznicama ili trbušnim smetnjama, a u petak, posljednjeg dana škole prije proljetnih blagdana, pitao je Catherine Ann hoće li mu biti cura. Oduvijek je prema njoj osjećao nešto što se razlikovalo od običnog prijateljstva, čak i otkad ju je prvi put ugledao, onog ledenog siječanjskog dana kada je istrčala iz kuće provjeriti svoju snježnu kraljicu, ali nikad ništa slično onome trenutku kad je taj osebujni osjećaj prerastao u nešto drugo – kad je poželio da mu postane nešto više od posebne, najbolje prijateljice. Dogodilo se to jednoga dana početkom proljeća, kad je ušla na sat engleskoga. Nosila je novi džemper »azurno modre« boje, kako mu je bilo rečeno, boje koja joj je isticala kosu i kožu i šarenice njezinih očiju, i od koje je njemu srce zastalo u pola otkucaja. Osmijeh koji mu je dobacila zabrinuto je izblijedio i sjedajući na svoje mjesto upitala ga je: »Što ti je?« On nije imao daha da joj odgovori. Načina na koji je oduvijek o njoj razmišljao je nenadano i u cijelosti nestalo, poput dječačkog zamišljenog druga u igri iz pjesme »Nestani, čarobni zmaju«. Način na koji ju je dotad promatrao jednostavno se promijenio. Catherine Ann koju je poznavao je nestala. Zmaj živi vječno, ali ne i mali dječaci... ili djevojčice. 51 Marta

Nije znao što činiti s tim svojim novim razmišljanjima o njoj. Ona su ga iskreno rastuživala. Ako bilo što u vezi s time poduzme, vjerovao je da će se odreći nečega što više nikad neće dobiti. Poseban svijet koji su on i John i Cathy stvorili samo za njih troje više nikad neće biti isti. Razmišljao je neko vrijeme o tome, važući što će izgubiti, a što dobiti, ali ona je svakim danom postajala sve ljepša i dječaci iz viših razreda su počeli njuškati oko nje – momci s kojima se nije mogao nadmetati – i znao je da mora djelovati. »Želim Catherine Ann upitati da uspostavimo čvrstu vezu«, rekao je Johnu. »Već si u čvrstoj vezi s njome, TD.« »Ne, ne. Nisam tako mislio.« »Želiš reći da želiš Cathy samo za sebe – bez mene u toj jednadžbi.« Ta riječ jednadžba, izgovorena na Johnov tih, ozbiljan način, odjednom je u njemu probudila sjećanja. Riječ Čovjeka Vuka! Trey je na to bio zaboravio, ali John se sjećao. Sada je shvaćao što je čovjek želio reći. Ali... Bez Johna u jednadžbi? Dovraga, ne, uopće nije tako razmišljao! John mu je bio najbolji prijatelj. Bio je poput štapa za koji je njegova teta vezivala stabljike rajčice – nije to značilo sumnju u to da može i samostalno stajati, ali John mu je bio potpora, čak i onda kad bi pola vremena bili oko nečega narogušeni jedan na drugoga. »Krivo sam to rekao«, prosvjedovao je. »Želim reći da na drukčiji način želim s njome biti u čvršćoj vezi. Znaš ono, želim da nosi moju sportsku jaknu. Družit ćemo se kao što oduvijek jesmo – ti i ja i Catherine Ann – ali ona će biti moja djevojka i tvoja prijateljica. Ti nemaš ništa protiv, zar ne? Ti je voliš kao brat, ali ja je volim kao... djevojku. Ti je doista smatraš sestrom, zar ne?« »Naravno«, rekao je John. »Cathy je... sunce mojega dana.« Bratski ga je udario šakom u rame. »A ti si mračan oblak.« On mu je uzvratio širokim osmijehom. »Znao sam da nećeš imati ništa protiv, ali htio sam biti siguran. Catherine Ann voli i tebe, znaš – samo na drukčiji način.« »Znam, TD.« Nakon što su Johna ostavili pred njegovom kućom, pred kućom gospođe Emme ju je upitao želi li s njime izići u subotu navečer. Sjedili su u Treyevu novom Mustangu koji mu je teta Mabel bila kupila za rođendan. »Catherine Ann, želim te nešto pitati«, rekao je. Okrenula je svoje modre oči prema njemu. »Dobro.«

52 Marta

»Uh...« Morao je progutati slinu, nadajući se da ona to neće primijetiti. »Ne znam kako to točno reći.« »Reći što?« »Reći što osjećam prema tebi.« »Znam što osjećaš prema meni.« »Ne, ne, ne mislim tako – tako kako ti misliš.« Osjećajući kako ga obuzima nelagodna vrelina od njezina postojanog modrog pogleda, poželio je da nije ništa spominjao dok se ne uvjeri da i ona isto osjeća prema njemu. Nikad se nisu niti držali za ruke, a kamoli poljubili! On joj se sviđao, ali je li ga trebala onako kako je on trebao nju? Bila je tako... tako neovisna! »Želim reći«, kazao je, »da želim... da ti izlaziš sa mnom i... samo sa mnom, kao u... čvrstoj vezi, ali samo ako i ti to želiš, Catherine Ann. Ne želim... bilo što među nama uništiti.« Ona se nasmiješila i posve ga izbacila iz takta primaknuvši mu se i obgrlivši ga rukama oko vrata. Bile su mekane i mirisne poput cvjetnih latica, a lice joj je bilo kao u anđela, obrubljeno kosom tako plavom i svilenkastom da se zamalo mogao u njoj rastopiti. Gledala ga je ravno u oči. »Već sam s tobom u čvrstoj vezi«, nježno je rekla. »Zar to nisi primijetio?« Lice joj je poprimilo izraz kojim je ponekad ukazivala na rješenje matematičkog problema, gledajući njega i Johna u lice. Njemu je odgovor zapeo u grlu, ali uspio ju je obgrliti rukama i njezino tijelo, koliko god krhko bilo, ispunilo ih je kao da je za njih građeno. »Ja... bojim se da nisam«, rekao je promuklo, kao da ima tešku upalu grla. »Sada kada jesi, ne misliš li da bi me trebao poljubiti?« »Ja... zbilja bih to volio«, rekao je, a kad je pritisnuo usne na njezine, bilo je to poput rastapanja u slasnom čokoladnom kolaču. I to je bilo to. Jednako lagano kao što su jedra njegova broda hvatala vjetar, počeli su hodati i on više nije osjećao nikakve tuge. Navukao je kacigu iza leđa igrača okupljenih u svlačionici oko trenera Turnera. Obično bi s Johnom sjedio u prvom redu kako bi čuo trenerove posljednje upute prije nego pođu na teren i nikad ne bi stavljao kacigu prije nego bi otrčao do skupa igrača na početku akcije, ali nije mogao riskirati da mu netko od pomoćnih trenera primijeti natečenu vilicu. Jedino je Cathy znala da nije potpuno spreman, ali natjerao ju je da se zakune kako neće ništa reći njegovoj teti ili Johnu. Sam će se s time nositi dok proljetni treninzi ne završe. 53 Marta

S MJESTA NA KOJEM JE s Rufusom sjedila pri samom vrhu tribine, Cathy je zabrinuto gledala dolje na teren, gdje su Trey i John vježbali dodavanje i hvatanje lopte. »Na treningu nikad ne dobacuješ izravno dodavaču«, prosvijetlili su je momci u jednoj od mnogih rasprava u kojima su joj pokušavali pojasniti način igranja američkog nogometa. »Možeš ga ozlijediti ili mu slomiti palac. Dodaješ nekome pokraj njega, koji loptu onda prosljeđuje dodavaču.« »Oh.« To je objasnilo zašto se više nisu dodavali loptom u lađi baptističke crkve dok je ona vježbala na glasoviru. Ali danas ju je brinulo nešto više od Treyevog palca. Nije trebao biti ovdje. Trebao je biti na zubarskoj stolici. Bol u vilici sigurno ga ubija u toj tijesnoj, vrućoj kacigi, ali on nizašto na svijetu ne bi razočarao trenera Turnera, koji ovisi o Treyevu preuzimanju mjesta dodavača u sljedećoj sezoni. Da je bila s Treyem u subotu, kad mu se zub upalio, ustrajala bi na tome da pođe do svojeg zubara, ali nakon večernjeg sastanka u petak uz rijeku ona je sljedećeg jutra ustala rano i pošla za vikend do baptističkog utočišta za djevojke u Amarillu. »Ne zaboravi na mene dok si ondje«, rekao je, razočaran što je sljedećeg dana neće vidjeti. »Kao da bih to mogla«, rekla je ona. U nedjelju navečer ga je, po obećanju, nazvala nakon povratka kući i primijetila promjenu u njegovu glasu koja ju je zabrinula. Je li požalio što je od nje tražio da počnu hodati? Ali pojasnio joj je da ga muči zubobolja i da neće biti dobro društvo ako dođe do nje. Vidjet će je sljedeće večeri, rekao je, i natjerati je da obeća kako za njegov problem sa zubom neće reći nikome, uključujući njenu baku koja bi to onda spomenula njegovoj teti. »Obećaj mi, Catherine Ann.« »Obećat ću ako ti obećaš da ćeš poći zubaru ako se pogorša.« »Obećavam.« Ali očito nije otišao, a po vještom i savršeno preciznom dodavanju lopte Johnu u ruke nitko ne bi pomislio da ima kakvih problema. Od kaubojskih šešira i bejzbolskih kapa poredanih uz žičanu ogradu uz rub igrališta dolazilo je odobravajuće kimanje glavama, osnaženo oduševljenim mrmljanjem gomile na tribinama. Oni uz ogradu bili su očevi igrača i lokalni poslovni ljudi, rančeri i farmeri koji su toga dana izostali s posla kako bi stekli uvid u to što mogu očekivati od Risova sljedeće jeseni, a na tribinama su sjedili učenici i nastavnici i ljudi iz grada. Među njima je bio i otac Richard, pastor 54 Marta

katoličke crkve Svetog Mateja, koji se dovezao iz svoje župe u Deltonu, drugom gradu u okrugu i rivalu kersejske srednje škole – da vidi kako igra njegov bivši ministrant. Johnu će biti drago kad mu to kaže. John je nakon majčine smrti prestao redovito odlaziti na misu, ali o ocu Richardu je imao jednako visoko mišljenje kao što je Trey cijenio trenera Turnera. Uz rub igrališta su, odjevene u svoje šljokicama urešene odore i mašući kićankama, stajale i klupske navijačice, predvođene Cissie Jane Fielding, koja je prema Cathy uvijek pokazivala prijazno lice, premda je za leđima skrivala bodež. Iza njihova reda su, sjedeći na posebno za njih postavljenim klupama, sjedile mažoretkinje, mašući svojim bijelim i sivim vrpcama. Njezine dvije prijateljice, Bebe Baldwin, najbolja prijateljica Cissie Jane, i Melissa Tyson, kći okružnog šerifa, bile su njihove članice i Cathy im je domahnula natrag kad su je primijetile na tribinama. Bebe i Melissa su Cathy ohrabrivale da se okuša kao navijačica – »ti bi ih sve pomela« – ili da se barem pridruži mažoretkinjama, ali njoj se više sviđalo svirati flautu u školskom orkestru. Nije je zanimalo predvođenje navijača na sportskim događanjima, ili biti članicom organizacije koja je skrbila jedino o sportašima, čije su neke pripadnice bile toliko tupe da je bilo pravo čudo kako su uopće znale same vezati žnirance. Svaka je mažoretkinja bila »zadužena« za nekog sportaša i dužnost joj je bila tijekom natjecateljske sezone – posebno u američkom nogometu – pobrinuti se da njezinom igraču ništa ne nedostaje. Pekla mu je kolače, ukrašavala ormarić u svlačionici, izrađivala plakate koji su ga veličali, pomagala mu u pisanju domaćih zadaća – sve samo da bi se on dobro osjećao. Cathy je takvu servilnost smatrala odvratnom. »Kakva si ti feministkinja!« optuživale su je njezine prijateljice. »Što tu imaš prigovarati? Ti bi bila zadužena za Treya!« »Neću ja ni za koga biti zadužena!« izjavila je Cathy, osupnuta već samom tom zamišlju. Za Treya je bila zadužena kći trenera Turnera, Tara. Bila je dobro razvijena i uživala odgovarajući ugled lake djevojke. Trey je bio postiđen njezinom izdašnom pažnjom i činio je sve što je mogao da je obeshrabri. Bebe je brinula o Johnu. Svih tih godina koliko je živjela u Teksasu, Cathy nikad nije shvatila polet koji se u cijeloj državi osjećao prema srednjoškolskom nogometu ili važnost koja se pridavala državnom programu ostalih školskih aktivnosti ili postignuća. Nije to spominjala Treyu ili Johnu, ali oni su znali da ona nije dio cijele te igre. »Nema problema«, rekao je John jedne večeri kad je priznala da nikad uistinu nije mogla shvatiti sport čiji je nasilni cilj bio prenijeti loptu preko crte gola. 55 Marta

»Da, točno je da nema problema«, rekao je Trey, nacerivši se, i blago je šakom dotaknuo po bradi. »To znači da nas ti voliš onakve kakvi jesmo, a ne zato jer igramo nogomet.« Promatrala je par na terenu s osjećajem ponosa i posjedovanja, s Rufusom uza se uzdrhtalim od želje da im se pridruži, pažljivo promatrajući svaki njihov pokret. Baš kao što je Laura komentirala njihove fotografije koje joj je Cathy poslala u svojem posljednjem pismu, bili su »više nego izvrsni«. Obojica su se tijekom zime vinuli u visinu od preko stotinu osamdeset centimetara i težili gotovo osamdeset pet kilograma čvrstih, mlađahnih mišića. Zaobišli su akne i aparate za zube i dioptrijske naočale. Bili su pametni i dovitljivi i zabavni. Dobivali su izvrsne ocjene, gotovo se izjednačivši s njome kao najbolji đaci završnog razreda osnovne škole. Ali vještina koju su pokazivali na igralištu bila je ono što ih je činilo omiljenima u školi i junacima grada. Već od prethodne sezone, dok im je bilo svega petnaest, bili su na oku fakultetskih skauta, ljudi čiji je posao bio popuniti popis sudionika njihovih nogometnih programa, i za Treya i Johna se računalo da će im se krajem njihove završne godine u srednjoj školi ponuditi stipendija na sveučilištu koje sami izaberu. Obojica su se željeli upisati na koledž u mjestu gdje ljeto nikad ne prestaje i sanjali o odlasku na Sveučilište u Miamiju, koje je 1983. godine osvojilo svoj prvi nacionalni naslov. Trey je sve bio smislio još u osmom razredu, kad je doznao da ona svim srcem želi postati liječnicom i upisati se s Laurom na Sveučilište Južna Kalifornija. »Zaboravi Kaliforniju«, rekao je. »Ideš s Johnom i sa mnom u Miami. Miami ima izvrstan medicinski fakultet, a i kakva je razlika između pijeska i surfanja u Kaliforniji i plaža na Floridi?« Bio je opsjednut zamišlju da njih troje ostanu na okupu i, kako je vrijeme prolazilo, iznenadilo ju je što ga je i njezina baka u tome podržala. »Što to medicinski fakultet Sveučilišta Južna Kalifornija posjeduje, a nedostaje medicinskom fakultetu Miller u Miamiju?« upitala je. »Imat ćeš prijevoz do škole i kući za blagdane i meni će biti lakše kad budem znala da momci paze na tebe.« Cathy je već neko vrijeme znala da će noć poput one prošloga petka jednom doći i pitala se kako će ona promijeniti prirodu odnosa između njih troje jer John je uvijek bio s njome i s Treyem. Ostali klinci koje je poznavala već su eksperimentirali sa seksom, a Cissie Jane je, kako se govorilo, već izgubila nevinost s prošlogodišnjim kapetanom nogometne ekipe. Sve do posljednjeg petka, ona i Trey se nisu niti poljubili.

56 Marta

Pa ipak, još od prvoga dana u učionici gospođice Whitby osjećala se povezanom s Treyem. Ne sputanom, već spojenom. Bilo je to kao da je, bez obzira kamo išla, s kime, ili što činila, ona bila obala, a on ocean za oseke, ali uvijek na vidiku. Zašto Trey, a ne John, to nije znala. John je bio san i, ako bi je pritisnuli, morala bi priznati da mu se divi i više ga poštuje od Treya. I John ju je volio, na jednak način kao i Trey. John to nije pokazivao ni riječju ni gestama – ne bi to nikad učinio – ali ona je to znala. Zbog njega je osjećala bol u srcu, ali između nje i Treya je oduvijek postojala nekakva neporeciva kemija, tiha i prešutna, i u posljednje vrijeme, kad bi ga uhvatila kako je promatra ispod napola spuštenih kapaka, koža bi joj se naježila i osjećala bi se kao da joj je netko istisnuo zrak iz pluća. U tim bi trenucima sjetila kako se ocean komeša, kako se primiče bliže kopnu i od tog bi osjećaja također osjetila kako joj cijelo tijelo preplavljuje toplina. Jednoga dana, ta će plima nahrupiti i preplaviti cijelu obalu. Bilo je samo pitanje vremena kada će se to dogoditi. Rufusu su se uši uspravile. Na terenu je došlo do komešanja. Netko je pao na tlo. Igrači su se okupili oko svoga palog suigrača, a treneri i njihovi pomagači su pohrlili s aut linije da se laktima probiju kroz gomilu. S tribina i uz ogradu se začulo zabrinuto mrmljanje. Cathy je pogledom potražila Treya i Johna, ali nije mogla nijednoga vidjeti. Rufus je zacvilio i bio bi pojurio niz tribinu da ga nije čvrsto uhvatila za ovratnik. Odjednom je primijetila Johna kako stoji i gleda prema tribinama, kao da traži nju. Domahnula mu je rukom i on joj je pokazao prema parkiralištu na kojem su ostavili svoja vozila. Skinuo je kacigu i vidjela je da mu je lice blijedo. 0, moj Bože! Onaj ozlijeđeni je bio Trey. Pomogli su mu da se uspravi na noge. Više nije imao kacigu na glavi, a ona je čak s mjesta na kojem je stajala mogla vidjeti crvenu i izobličenu oteklinu na njegovu licu. Bebe i Melissa su se prestrašeno okrenule prema njoj dok je Rufusu vezivala povodac za ovratnik. To je samo zubobolja, rekla je Cathy sebi. Antibiotici i snažan protuupalni lijek će ga zaliječiti nakon što zub bude izvađen. Pa ipak, čekala je pokraj automobila svoje bake S zglobovima prstiju pritišćući usne dok se dječaci napokon nisu pojavili iz svlačionice – John još uvijek u svojem dresu, a Trey u školskoj odori, u pratnji glavnog trenera osobno. Očito je trebala odvesti Treya kući dok bi se John trebao vratiti treningu. Iz velike skupine zabrinutih odraslih i učenika koji su se okupili da iz prve ruke čuju što se dogodilo njihovu dodavaču odjeknuo je glasan pljesak. »Sve je u redu, narode!« doviknuo je skupini trener Turner. »Trey samo ima problem s pokvarenim zubom. Vratit će nam se za nekoliko dana. Pustimo da ga Cathy odvede kući, kako bi mogao poći zubaru.«

57 Marta

Trey joj se slabašno nasmiješio jer se činilo da je jedino za to sposoban, a Cathy je čvrsto uhvatila Rufusov povodac, kako ovaj ne bi skočio na njega. »Žao mi je što sam vas iznevjerio, treneru«, promrmljao je Trey. Trener Turner je položio ruku Treyu na potiljak i prisno ga stisnuo. »Nisi me iznevjerio, sinko. Ne brini. Ovo ne znači da si izgubio mjesto u ekipi. Vratit ćeš se ti, ali ne dok ti ne bude posve dobro, u redu?« »U redu«, rekao je Trey. Okrenuo se Johnu. »Tigre, ako se ne vratim do petka navečer, moraš pokazati onome skautu iz Miamija što znaš.« »Vratit ćeš se ti, TD.« Cathy je bila uposlena smještanjem Rufusa na stražnje sjedalo Forda, dok je John pomagao Treyu da uđe u auto. Sa srcem u grlu, pokrenula je motor. »Jesmo li svi na mjestu?« uspjela je upitati. Trey je zabacio glavu i sklopio oči. »Na mjestu i sigurni. Odvezi me kući, Catherine Ann.« Jedan od trenera je već bio nazvao Mabel i njezin je Cadillac bio izvan garaže, a ona ih promatrala s trijem dok su se uspinjali uz prilaz. »Nazvala sam doktora Wilsona da bude spreman«, izjavila je. »Odmah će se pobrinuti za taj zub. Dobri Bože, Treye, pazi na sebe! Kako mi je promaklo vidjeti koliko si bolestan?« »Jer ti ja nisam dopustio da to vidiš, teto Mabel. Mislio sam da će proći.« Očiju vlažnih od boli, dotaknuo je vrh Cathyna nosa. »Večeras ćemo pričati, Catherine Ann«, rekao je. Cathy je kimnula glavom, a Mabel rekla: »Bolje je da pođemo, dragi.« »Moram najprije popiti čašu vode, teto Mabel.« U kući, Mabel je rekla: »Sjedni, Treye, a ja ću ti donijeti vodu.« »Ne trebam vodu, teto Mabel.« »Što? Ali rekao si...« »I ne treba mi zubar. Treba mi liječnik.« »Što?« »Nije u pitanju zub. Nešto mi se događa...« – spustio je pogled na svoje prepone – »ondje dolje.«

58 Marta

»ZAUŠNJACI?« dijagnozu.

IZNENAĐENO JE

rekla Mabel kad joj je doktor Thomas iznio

»Tako je. Jadni je klinac sprva mislio da je oteklina posljedica problema sa zubom.« Mabel se pljusnula po obrazima. »Moja sestra se sigurno nije pobrinula da ga cijepe dok je bio dijete. Milostiva nebesa, tako se grozno osjećam jer nisam obraćala više pažnje, ali u posljednje vrijeme je Trey bio toliko zatvoren u sebe, čak nije niti objedovao sa mnom. A ja sam mislila da se samo ponaša kao tipičan tinejdžer. Da mi je samo nešto rekao...« »Nemojte sebe optuživati, Mabel. Koji će dječak koji se sprema za proljetne nogometne treninge svojoj teti reći da se ne osjeća dobro – posebno prvi dodavač ekipe? Moramo ga staviti u karantenu i obavijestiti školu, ali srećom, zaušnjaci su najmanje zarazni od svih dječjih bolesti, a za mladce Treyeve dobi je prava rijetkost da se njima zaraze.« Nešto je napisao na blok koji je držao u rukama. »Ovi će mu lijekovi ublažiti bol i sniziti temperaturu, a dat ću vam i list s uputama kako mu omogućiti da se što ugodnije osjeća. Tada ćemo, za otprilike godinu dana, morati obaviti neke pretrage.« »Pretrage? Kakve pretrage?« Doktor ju je ozbiljno pogledao. »Mislim da znate, Mabel.« Mabel je osjetila kako joj krv otječe iz glave. »Oh, doktore, ne mislite valjda...« »Obavimo to samo da budemo sigurni, hoćemo li?«

59 Marta

Dvanaesto poglavlje

Daj, sine, pusti mene da to učinim«, rekao je Johnu Bert Caldwell. John se nevoljko okrenuo od zrcala kako bi svojem ocu dopustio da mu poravna leptir-mašnu, držeći usta čvrsto zatvorena kako ne bi udahnuo Bertov zadah po viskiju. Na Johnovo iznenađenje, tog prepoznatljivog zadaha nije bilo, ali opet, povremeno bi njegov otac nekoliko dana tijekom promjene posla znao ostajati trijezan. Večeras je bio jedan od tih dana. Iz nekog je razloga mislio kako je maturalna noć njegovog sina dovoljan razlog da se odrekne boce, barem dok John ne napusti kuću. Bert se odmaknuo kako bi se mogao diviti svojem djelu. »Tako će biti dobro«, rekao je. »Treba li ti pomoć oko pojasa smokinga?« »Ne, hvala. Sam ću«, rekao je John, omatajući nabranu vrpcu od kestenjaste svile oko struka. Osjećajući se nelagodno pod očevim pogledom, želeći da ga ostavi nasamo, John je s vješalice skinuo jaknu sa satenskim reverima i navukao je na sebe, okrenuvši se kako bi pred zrcalom namjestio francuske manšete svoje košulje. »Nije ni loše za unajmljeno odijelo«, izjavio je Bert. »Ali ja bih ti kupio jedno. Smoking će ti u nekim prigodama u Miamiju zasigurno zatrebati.« »Dotad ima još više od godinu dana«, rekao je John i svoga oca podario blagim osmijehom. »Dotad bih mogao narasti još četiri-pet centimetara.« Bert je kimnuo glavom i zavukao ruke u džepove. »Valjda je tako. Izgledaš... izvrsno, sine. Volio bih da je tvoja majka ovdje, da te može vidjeti.« »I ja«, rekao je John. Uslijedila je nelagodna tišina. »Jesi li siguran da ne želiš uzeti moj auto? Previše si upicanjen da bi se vozio u kamionetu.« »Ne, hvala. Oprao sam Starog Crvenoga i ulaštio ga do visokog sjaja, usisao sjedala. Bit će to dovoljno dobro.« »Pa, onda...« Bert je izvadio nekoliko novčanica iz lisnice. »Uzmi ovo. Za ovakvu noć ćeš željeti imati dovoljno novca. To se događa samo jednom u životu.«

60 Marta

John je spremio vlastitu lisnicu u džep na jakni smokinga. »U redu je. Ne treba mi. Sve je već unaprijed plaćeno.« »Svejedno, uzmi.« Bert mu je gurnuo novčanice u ruku. »Osjećat ću se bolje kad budem znao da imaš dovoljno novca uza se.« John je prihvatio ponudu. »Hvala«, jednostavno je rekao. Pogledi dvojice muškaraca su se na djelić sekunde susreli, pri čemu se Bert morao uspraviti nekoliko centimetara. »Ta cura koju vodiš na maturalnu.... kako joj je ime?« upitao je. John mu nikad prije nije rekao njezino ime, ali kazao je: »Bebe Baldwin.« »Njezin otac ima benzinsku crpku na glavnoj ulici.« »Tako je.« »Ona je jedna od mažoretkinja.« »Opet točno.« »Pa, ona je sretna djevojka. Pretpostavljam da par takvih nogometnih pastuha poput tebe i Treya može birati koju hoće.« »Sretan sam ja. Bebe je dobra djevojka.« Bert je kimanjem glavom potvrdio da je ta tvrdnja vjerojatno točna. »Siguran sam«, rekao je. »No, djeco, dobro se zabavite. Pažljivo vozi.« Vojnički mu je salutirao s dva prsta i izišao iz sobe. John je primijetio kako vuče nogu i kako su mu povijena ramena i osjetio malo sažaljenja. Bilo je stvari koje se više nikad nisu mogle ispraviti, bez obzira koliko želio početi ispočetka. Onoga dana prije devet godina John bi mu možda oprostio da je njegov otac popravio svoje ponašanje, da trenuci kajanja nisu nastupali između izvanbračnih šaranja i pijančevanja koje ga je pretvaralo u čudovište sposobno išibati osmogodišnjeg dječaka dok mu sva koža ne bude u ranama. Bacio je novac na radni stol i ponovo provukao češalj kroz kosu, gnjevan na oca jer je u njemu probudio sjećanja na to popodne od prije devet godina. Johnove majke nije bilo već godinu dana kad je došao kući i zatekao nepoznatu ženu u krevetu sa svojim ocem. »Zašto nisi kucao, ti prokleti mali kučkin sine!« zaurlao je Bert i dohvatio remen sa hlača odbačenih na stolicu. Trey je čuo to komešanje. On i John su se uvijek kući vraćali zajedno i Trey je, hvala Bogu, na odlasku dospio tek do dvorišne kapije i naslutio što se zbiva. Odjurio je do kuće prvog susjeda da nazive šerifa Tysona, a zatim se trčeći vratio 61 Marta

natrag i uletio u kuću vrišteći: »Prestani! Prestani!« Bacio se tijelom između Johna i remena i sam zadobio nekoliko udaraca prije nego je ona drolja plave kose upozorila njegova oca da se pred kućom zaustavlja policijski automobil. John se nije niti snašao, a u kuću su nahrupili šerif i njegov zamjenik. Deke Tyson je njegovu ocu zapovjedio da spusti remen. »Vraga ću ga spustiti. Ovo je moja kuća, Deke. U njoj mogu činiti sve što mi se prokleto prohtije.« »Možda jest tako, ali ne prema svome sinu.« »Mome sinu! Dovraga, nije on moj sin. On je sin nekog kučkina sina koji mi je jebao ženu dok sam ja bio na naftnoj bušotini!« Sobom je zavladala samrtna tišina. Šerif Tyson i njegov zamjenik su znatiželjno pogledavali čas Berta, a čas Johna, i primijetili da je John odjednom shvatio značenje tih riječi. Uopće nije sličio svojem cmokosom i plavookom ocu. Trey je širom raširenih očiju ushićeno uskliknuo: »Hej, pa to je izvrsno, Johne! On ti nije stari. Ni ti nemaš roditelja.« John se nesigurno uspravio na sve četiri. Zagledao se gore u svoga oca koji je grizao usnu i izbjegavao njegov pogled. »Ti mi nisi tata?« Bert Caldwell je odbacio remen. »Zaboravi što sam rekao. Nosiš moje ime, zar ne?« »Ti mi nisi otac?« Bert je otpljunuo na pod. »Nisam to trebao reći.« »Ali jesi.« »Ne budi drzak prema meni! Nisam to rekao. Rekao sam da je ponekad teško povjerovati da si moj sin. To sam rekao.« »Lažljivee!« uzviknuo je Trey, nasrnuvši Bertu na koljena. Intervenirao je šerif Tyson, nježno uhvativši Treya za ramena i gurnuvši ga prema svojem zamjeniku. Deke Tyson je bio visok, snažno građen čovjek, bivši pripadnik Zelenih beretki, i John je vidio da Bert čak i u svojoj alkoholnoj otupjelosti shvaća kako se s njime ne bi trebao sukobljavati. »Večeras Johna vodimo sobom, Berte«, rekao je Deke. »Otrijezni se, pa ćemo ujutro razgovarati.« John nije imao pojma o čemu to oni govore. U teksaškom Panhandleu oblasni je šerif imao prilično slobodne ruke da čini ono što je morao činiti u zaštiti građana pod njegovom nadležnošću, ovlast koju Deke Tyson nije oklijevao primijeniti kako bi zaštitio dijete. Johnov otac više nikad na njega nije dignuo ruku. 62 Marta

Ali još uvijek je od toga nosio jedva zamjetne ožiljke... i na leđima i u srcu, i nikad više prema čovjeku koji ga je odgojio nije gajio prijašnje osjećaje. John je spremio češalj u džep i stavio pod ruku kutiju iz cvjećarne u kojoj se nalazio buket od karanfila. U noći poput ove ne bi se trebao prisjećati loših uspomena. Imao je dovoljno drugih neugodnih misli koje su mu zaokupljane um. Večeras je Trey planirao postati prisniji s Cathy. »Što ti misliš, Johne? Misliš li da je vrijeme?« upitao je Trey Johna ranije toga tjedna, nakon što mu je povjerio da je rezervirao sobu u motelu u Deltonu. John se bio sagnuo da veže vezicu na cipeli. Nalazili su se u klupskoj svlačionici, svježe istuširani i odjeveni nakon istrčanih krugova oko igrališta. Mišići čeljusti su mu se stegnuli kad je napokon izgovorio: »To možeš doznati na samo jedan način, TD, i to što prije, to bolje, obzirom da svi sljedeće godine planiramo poći u Miami. Ali zašto nakon maturalne večeri? Cathy će biti u najboljoj odjeći, sređene frizure. I ako se vas dvoje ujutro ne pojavite na doručku, svi će znati gdje ste bili, što ste činili. Počet će ogovarati. Moraš misliti na Cathyn ugled.« »O čemu se tu treba misliti? Svi znaju da je moja djevojka i da će to uvijek biti. Ja ću je oženiti jednom kad završimo fakultet.« »Dotad ima joj jako puno vremena, Treye. Mnogo toga se u međuvremenu može dogoditi.« »Nama se neće ništa dogoditi. Ništa niti ne može. Ja to neću dopustiti.« Frustracija mu je pomračila lice. »Ne mogu se još dugo pred njom obuzdavati, Johne. Morat ću je imati, ili ću prestati ići s njome, a radije bih umro nego se nje odrekao.« »Jesi li o tome razgovarao s Cathy?« »O kojem dijelu?« »Zaboga, TD, o oboje. Zna li ona da žudiš za njom i kakve su posljedice ako ne bude igrala kako ti želiš?« »Govoriš to tako da zvuči kao da joj prijetim!« »Pa, zar joj ne prijetiš?« »Prokletstvo, ne! Isuse, Johne, mislio sam da ćeš ti razumjeti. Kad bi ti bio toliko zaljubljen u nekoga kao što sam ja u Catherine Ann, znao bi što dovraga govorim.«

63 Marta

John nekoliko minuta nije rekao ništa. Otvorio je vrata svoga ormarića da iz njega izvuče svoju najnoviju školsku sportsku jaknu, rukava prekrivenih našivenim značkama sportova u kojima je nastupao i bio izvrstan. I Trey je imao jednu sličnu, ali ona je visjela u Cathynu ormaru, daleko prevelika za nju, pa je nosio prošlogodišnji model. John se nadao da mu obrazi nisu zažareni. Znao je točno kroz kakav pakao Trey prolazi. »Jesi li pomislio na gospođu Emmu?« upitao je John. »Ona će čekati na Cathyn povratak i istoga trena kad je ugleda znat će kakve su vam bile namjere.« »Zato i idemo u motel. Tamo se kasnije može srediti i njezina baka neće primijetiti nikakvu razliku.« Nemoj se u to kladiti, pomislio je John. »Zašto nisi Cathy rekao kako se osjećaš?« upitao je. »Zato jer je ne želim preplašiti.« »Cathy nije lako prestrašiti.« »Znam, i pretpostavljam da je to ono što plaši mene – pojašnjava zašto sam toliko čekao. Bliski jesmo, ali hoće li ona željeti postati... intimna? Što ako me... ne želi onako kako ja želim nju?« »Samo to što sada ne želi seks ne znači da te ne voli, ili da to kasnije neće htjeti. Tek nam je sedamnaest. Cathy je možda strah da ne zatrudni.« Trey je zavrtio brojčanik na svojem lokotu kako bi zaključao ormarić, dok su mu mišići vilice vidljivo poskakivali. »Neću dopustiti da se to dogodi.« »Kako to možeš spriječiti? Kondomi nisu tako pouzdani – ne uz naprezanje kojem ćeš ih ti vjerojatno izložiti.« Treya je u svijet seksa uvela popularna starija navijačica kad je još bio učenik drugog razreda srednje škole i ta je njihova tajna otišla sigurna s njome kad je ujesen napustila grad i pošla na Teksaško kršćansko sveučilište. John je znao za još dvije djevojke koje je Trey upoznao kroz seks – učenice srednje škole iz Deltona. Novosti o njegovu šaranju nikad nisu doprle do Cathy. John se pitao što bi se dogodilo da jesu. Bi li bila ljubomorna, povrijeđena, gnjevna? Bi li ostavila Treya i okrenula se njemu? Ili bi na te Treyeve izlete gledala kao na nešto što ne znači iznevjerivanje povjerenja ili nevjeru, već kao na njegov način da je pokuša zaštititi od sebe dok ona ne bude spremna? Bilo je to teško reći. Premda u nekim stvarima – poput osobnih stavova i načela i snažne samosvojnosti, na primjer – čitljiva poput otvorene knjige, Cathy općenito nije bilo lako pročitati ili predvidjeti njezine postupke. Od njih troje, ona je bila najzrelija. Možda je i izgledala sitna i bespomoćna, ali tjelesna građa nije bila bitna ako si imao snagu zdravog samopoštovanja i Trey je to u Cathy tek trebao iskušati. 64 Marta

»Te mi djevojke ne znače ništa, Johne«, uvjeravao ga je Trey. »Jedina djevojka koja mi nešto znači ili će mi ikad značiti je Catherine Ann. Ona je moj svijet, moj život, moje srce. Bez nje ne bih mogao disati. Pokušao sam to. Pomišljao sam kako bi izgledalo da... na neko vrijeme malo usporim s njome, okušam druge stvari, ali onda pomislim na to kako bi izgledalo izgubiti je...« Glas mu je utihnuo i zagledao se u prazno poput granatom ošamućenog ratnog veterana. John je prilično dobro shvaćao kako bi to bilo izgubiti Cathy, gore nego voljeti je s odstojanja, ali ona je od početka bila sklonija Treyu, zbog čega nikad ničim primjetnijim od trzaja obrve nije odavao što osječa prema njoj. Iskušao je svoj posljednji argument. »Ne misliš li da bi trebao Cathy unaprijed iznijeti svoje planove – pružiti joj prigodu da kaže: ‘Neki drugi put’?« Trey je čvrsto stisnuo šaku i udario njome u vrata ormarića. »To je baš slično tebi, Johne – pružati ljudima mogućnost da odbiju ono za što duboko osjećaš da je za njih najbolje.« Nije imalo smisla pokušavati uvjeriti Treya da je ono što je on smatrao najboljim za druge zapravo bilo najbolje za njega samoga, posebno kad je većinom ono što je osjećao bilo ispravno. Zato se John svim svojim srcem ponadao da će, štogod se između Treya i Cathy dogodilo nakon današnje maturalne večeri, njih oboje biti na to spremni.

65 Marta

Trinaesto poglavlje

Trey je posljednji put provjerio svoj odraz u velikom zrcalu u sobi svoje tete. Previše visok da bi se cijeli u njemu vidio, prignuo se kako bi se uvjerio da mu je leptir-mašna poravnata s odgovarajućim širokim pojasom. Nije baš uživao u odijevanju tog majmunskog odijela za maturalnu večer – previše odjeće da se iz nje izvučeš – ali izgledao je u njemu prilično dobro i cure će poludjeti za njim. Nadao se da će i Cathy biti jedna od njih. Izvadio je još jedan rupčić iz svoje ladice, ne iz kutije onih posve novih lanenih koje je njegova teta uporno htjela kupiti kad su pošli izabrati smoking – »Treye, dragi, jednostavno ne možeš u džepu smokinga nositi rupčić koji svaki dan koristiš« – nego s plika onih starih. Čelo mu je bilo vlažno, vanjski pokazatelj nervoze. Ljutila ga je napetost koju je osjećao u želucu jer mu je njegov izgled govorio da mu niti jedna živa djevojka večeras neće biti u stanju odoljeti. Ali njegov izgled možda neće djelovati na Cathy. Ona jednostavno nije padala na stvari pred kojima su znale pokleknuti ostale djevojke. Bila je različita od svih ostalih djevojaka koje je poznavao, i točka. Ostale djevojke bile su zgodne. Voljele su zabavu i bile velikodušne u uslugama koje su mu pružale. Poskakivale su i vrtjele se i zavodile ga i zamahivale kosom i treptale trepavicama i on im je uzvraćao osmijehom, ali nijedna nije imala katanac na srcu poput Cathy. Prvi put kad je čuo pjesmu »Moja vedra draga za Valentinovo«, sentimentalno ju je pjevušio Frank Sinatra s jedne od starih longplejki tete Mabel. Riječi su ga odmah natjerale da pomisli na Cathy. Ona je svirala flautu u orkestru i nosila odoru jedan broj preveliku za svoju sitnu građu i kapu zbog koje je morala zabacivati glavu unazad kako bi pod šiltom vidjela kuda maršira tijekom nastupa u poluvremenu utakmice. Ali poput svega ostaloga što je činila, uspješno je držala korak i nikad nije griješila u ritmu kretanja. Mrzila je što nije visoka i svoju ispodprosječnu visinu je smatrala tjelesnom nesavršenošću, ali njemu je ona bila baš po mjeri. Bila je njegova vedra draga, pratilja za Valentinovo, i ne bi je želio nimalo drukčiju nego što je bila. No sada je poželio da je bolje provjerio ima li kakvih znakova njezinoj spremnosti da večeras postupi sukladno njegovim nadama. Nije značilo da i dosad nisu bili bliski, ali to se događalo na... pa, duhovnoj razini – na posebnom stupnju rezerviranom samo za njih, a i to je bilo veoma zadovoljavajuće. Bio je zadovoljan u trenucima kad su zajedno učili ili gledali televiziju ili Rufusove ludorije, dodirivali se bokovima, grlili se, povremeno se ljubili, premda nikad nisu 66 Marta

pokušavali ništa ozbiljnije. Jednostavno nije postojalo ništa bolje od tih slasnih, uzbudljivih trenutaka kad bi im se pogledi susreli u gomili, ili kad bi se ona u prolazu očešala rukom o njegovo rame, potiljak, popravila mu ovratnik, bezbrižno, kao nekome tko je tvoj, i on se osjećao s njome intimnije povezan – duhovno ispunjen – nego kad bi se s nekom drugom djevojkom poigravao na stražnjem sjedištu svoga Mustanga. Bilo je nečega uzbudljivog u čekanju – poput kolača u koji želiš zagristi, ali mu ne želiš pokvariti glazuru. I zato nije navaljivao. Doći će i to vrijeme, mislio je. I sad je došlo. On ju je volio. Volio ju je do boli i došao do točke u njihovoj vezi kad mu je bilo potrebno iskazati tu ljubav i osjetiti njezinu prema njemu. Zar u tome nije bila bit seksa? Ali ako ona nije osjećala jednako prema njemu... Strah da bi moglo biti tako gotovo mu je stvarao mučninu, ali morao je znati i namjerio je to večeras otkriti. Obrisao je čelo i gurnuo rupčić u drugi džep. Ovoga će koristiti, a onog lanenog sačuvati za Cathy, ako joj zatreba. »Treye Done? Jesi li spreman za portret?« upitala ga je njegova teta, ušavši u sobu. »Kamera mi je spremna.« »Spremniji nego ikad«, rekao je, siguran da će njegovoj teti promaknuti ironičan ton njegova glasa. »Kako izgledam?« »Jednostavno presavršeno«, rekla je Mabel. »Kad li je to moj mali nećak izrastao u tako visokog, tamnoputog i nemoguće zgodnog muškarca?« Nije to bila njezina greška, ali to »moj mali nećak« dodatno je pridonijelo njegovoj živčanosti. Trebalo je to biti »moj mali sin«. U posljednje je vrijeme mnogo razmišljao o svojim roditeljima, pitajući se gdje su, hoće li ih ikad više opet vidjeti, bi li se ponosili spoznajom da pripada u sam vrh »dragocjenih« srednjoškolskih dodavača u državi i da je postigao gotovo čisti vrlo dobar uspjeh u školi. Teta Mabel je o njegovom rođenju odlučno šutjela, ali on je pretpostavljao da ga je otac začeo izvan braka i da nakon toga nije htio imati nikakvog posla ni s njegovom majkom niti s njezinim djetetom. Zaključio je da mu je majka bila neodgovorna žena, bez majčinske crte u sebi, zbog čega ga je ostavila na dar teti Mabel i njegovu tetku, koji nisu mogli imati djece. Ta se mogućnost Treyu činila boljom od vjerovanja da ga majka nije željela. Osjećao je krivnju jer snatri o svojim neodgovornim roditeljima dok je teta Mabel bila tako dobra prema njemu. Kao siroče, imao je bolje uvjete za uspjeh od Johna, čak i od Cathy, premda ju je gospođa Emma jako voljela. Johnov otac – ili kako god ga poželjeli nazvati – kao roditelj nije vrijedio ni grama mačje hrane, a 67 Marta

gospođa Emma se mučila s novčanim problemima kako bi poduprla Cathy. Teta Mabel je zahvaljujući Treyevu tetku koji je imao dobro razvijen posao opskrbe opremom za farme ostala dobro zbrinuta, zbog čega je Trey mogao kupiti smoking, dok je John, koji je Bertu Caldwellu dopuštao da plaća samo najosnovnije, svoje odijelo morao unajmiti novcem koji je zaradio kao ispomoć u trgovinskom lancu Affiliated Foods tijekom božićnih blagdana. Stipendija će svima njima doći kao Bogom dana, kao jedini način na koji će Cathy moći poći na medicinski fakultet, a John steći diplomu iz ekonomije. Njemu je ona značila oslobođenje od tetine velikodušne novčane potpore. I svih troje će to učiniti zajedno. Dobit će fakultetske diplome, on i Cathy će se vjenčati, on će se okušati u Nacionalnoj nogometnoj ligi i, ako to ne upali, uzdati se u svoju fakultetsku diplomu i svi će dugo i sretno živjeti. Ali najprije je trebalo proživjeti ovu večer. »Snimaj, teto Mabel«, rekao je. »Ovo će biti noć koju želim pamtiti.«

»NE IZLAZITE ZAJEDNO S Johnom i Bebe?« upitala je Emma Cathy. »Zašto ne?« Iza ručnika koji je koristila kao zaštitu od oblaka spreja za kosu koji je Emma nanosila na svečanu frizuru, Cathy je rekla: »Pretpostavljam stoga jer John želi biti nasamo s Bebe.« »Otkad to?« upitala je Emma. »Oduvijek ste zajedno izlazili.« »Pa, pretpostavljam otkad su oni počeli... zajedno izlaziti«, odgovorila je Cathy. »Vidjet ćemo se na plesu i poslije s njima poći na doručak.« »A nakon toga, dolaziš ravno kući, zar ne?« Cathy je uklonila ručnik s lica i Emmi je zastao dah. Njezina unuka bila je zanosna. Prvi put je nosila šminku, a gomila kovrčavih uvojaka bila joj je uklonjena s lica i obuzdana nizom ukosnica od umjetnih dijamanata jednake boje kao i do poda dugačka haljina od modrog sifona koju su izabrale u dućanu večernje odjeće Lillie Rubin u Amarillu. Ukosnice su bile prijedlog prodavačice i koštale čudo novca, ali vidjevši kako se savršeno slažu s bojom haljine i s Cathynom plavom kosom, Emmi je bilo drago što su ih pridodale ukupnom trošku. »Naravno da dolazim ravno kući«, rekla je Cathy. »Kamo drugamo bih išla?« »Ti i Trey... ne mislite...« Emma je bespomoćno zamahnula rukama. »No, znaš...« 68 Marta

»Da, mislim da znam«, rekla je Cathy, ironično se nasmiješivši, »i neeee, bako, Trey i ja to nećemo učiniti. Imamo uzajamni dogovor da počekamo dok ne budemo stariji i spremniji za takve stvari.« Spremniji? Emma je odložila sprej za kosu. Trey je već odavno bio spreman i nešto je oko toga i poduzeo, ali bila je sigurna da to nije učinio s Cathy. Kad izgube nevinost, dječaci poprime onaj specifičan izgled. Bila je iznenađena što to Cathy nije primjećivala, ali opet, možda i jest, ali je izabrala na to ne obraćati pažnju. U toj njezinoj mudroj glavi odvijalo se mnogo toga što Emma nije mogla dokučiti, ali njezina je unuka bila toliko usredotočena na upis na medicinski fakultet – njezin učitelj kemije već ju je nazivao doktoricom Benson – da se činila slijepom na sve što bi ostale djevojke njezine dobi odmah uočile. »Draga«, rekla je Emma, pročistivši grlo, »ako ti i Trey ikad odlučite da ste... spremni, znat ćeš što činiti, zar ne?« »Misliš, poput sprječavanja da ostanem trudna?« »Upravo to mislim.« »Naravno da znam. Jednostavno ću uzeti pilulu.« »Ah, dakle«, zatečeno je rekla Emma, »to je zrelo razmišljanje.« Cathy joj se nasmiješila. »Ne brini, bako. Već odavno znam sve o pticama i pčelama.« Oglasilo se zvono na vratima. »Eno Treya«, izjavila je, bljesnuvši širokim, oduševljenim osmijehom od kojeg su joj oči zaiskrile. »Jedva čekam vidjeti ga u smokingu!« »Ja ću mu otvoriti«, brzo je rekla Emma. »Ti još jednom sve provjeri pred zrcalom.« Emma je otvorila ulazna vrata. Gospode Bože! Momak je bio dovoljno zgodan da i nju natjera da spusti gaćice, bez obzira na bestidnost te pomisli. Ostavši načas bez glasa, stala je ustranu da propusti Treya u malu dnevnu sobu. »Dobra večer, Treye. Izgledaš... fino.« Trey se nacerio. »‘Fino’? Zar je to najbolje što mi možete reći, gospođo Emma.« »Glava ti je dovoljno velika«, rekla je i začula šuštanje šifona za leđima. Vidjela je kako se Treyu oči šire, a usta sporo otvaraju. Neka nam Bog pomogne, pomislila je Emma.

69 Marta

»Catherine Ann...« U tonu kojim je izgovorio njezino ime naslućivalo se koliko joj se divi. »Ti si... tako si lijepa...« »Da, jest, i takvu je treba i vratiti, ako shvaćaš što želim reći, Treye Done Halle«, britko je izgovorila Emma. »Daj, bako...« namrštila se Cathy uz istovremeni smijeh i pogledala Treya s hinjenom patnjom. »Shvaćam, gospođo Emma«, rekao je Trey, ne skidajući očiju s Cathy. »Vjerujte mi, vratit ću vam je ljepšu nego ikad.«

70 Marta

Četrnaesto poglavlje

Jesi li sigurna, Catherine Ann? Možemo

još čekati«, rekao je Trey, zabrinuto

spuštenih obrva i s dubokom dvojbom u svojim tamnim očima. »Možda sam te trebao upozoriti...« »Drago mi je što nisi«, rekla je. Otkucaji srca zvučali su joj poput tenisica što lupaju u sušilici za rublje. »Bi li rekla... ne?« upitao je, rastrgan između nade i očaja. Stajali su pred vratima sobe koju je bio rezervirao, ona šćućurena pred njegovim širokim ramenima, glavom mu jedva dosežući do leptir-mašne. On je u ruci držao ključ sobe, putovnicu do trenutka u njihovim životima od kojega će ona znati da više nema povratka na staro. Teško je progutala slinu i okrenula se kako bi tjeskobu zatomila milovanjem njegove brade. »Daješ li ti ikad ikome prigodu da kaže ne?« rekla je, blago se smiješeći. »Ali ne, ne bih te odbila. Samo bih sobom ponijela neke stvari.« On se činio rastresenim. »Oh, nisam na to mislio. Ja... ponio sam sobom novu četkicu za zube i pastu.« »Sigurna sam da je to sve što mi treba.« Rezervaciju sobe je sredio ranije i čak uzeo sobom ključ, kako ona ne bi morala pod hladnim svjetlima recepcije motela čekati u autu da ga on uzme od noćnog recepcionara. Na stoliću uz postelju je staja lo cvijeće, a na krevetu par ukrasnih jastuka njegove tete, onih kojima je Cathy podupirala udžbenike kad bi učila u njegovoj kući ili koje bi koristila kad bi joj Trey spustio glavu u krilo. »Neće li nedostajati tvojoj teti?« upitala je. »Smislit ću već nešto što bih joj mogao reći. Pomislio sam da ćeš se zbog njih osjećati... više kod kuće.« »To je bilo veoma slatko od tebe, Treye.« »Catherine Ann, ja...« Prišao joj je bliže i mogla je vidjeti napetost mišića na njegovu vratu dok je pokušavao oblikovati riječi. »Što, Treye?«

71 Marta

»Ja te volim. Volim te svim svojim srcem. Volio sam te od prve sekunde kad sam te ugledao kako istrčavaš iz kuće svoje bake da provjeriš svoju snježnu kraljicu. Jednostavno osjećam potrebu da ti pokažem koliko te volim.« »Pa onda«, rekla je ona, obgrlivši ga rukama oko vrata, »pretpostavljam da bi se trebao toga prihvatiti.«

»NE ŽELIM TE PUSTITI od sebe«, rekao je Trey, obuhvativši joj kasnije rukama lice pred ulaznim vratima Emmine kuće. Strastvena žestina posljednjih sati još mu se vidjela u dubokom rumenilu lica i u grozničavom pogledu. »Znam«, blago je rekla Cathy, »ali moram ući. Sigurna sam da moja baka ne spava.« »Misliš li da će me ubiti kad te vidi? Obećao sam joj da ću te vratiti kući ljepšu nego prije, ali mislio sam...« »Znam što si mislio, i ja se i osjećam ljepšom nego prije.« »I jesi, ako je to uopće moguće. Nije ti žao?« »Ne, Treye, nije mi žao.« »Hoće li ti ikad biti?« »Nikad. Laku noć, mon amour.« Nakon što ju je poljubio, odmaknula mu je ruke sa svoga lica. Izmijenili su čeznutljive poglede žaljenja zbog rastanka. Stupila je unutra prije nego ju je dospio još jednom poljubiti pod svjetiljkom na trijemu, kako to ne bi vidio netko tko bi mogao biti budan u tri sata ujutro. U vrata je bio ugrađen mali ukrasni prozorčić. Nakon što ih je zatvorila, pritisnuo je otvoreni dlan na staklo i ona mu je odgovorila položivši svoj na njegov. Nakon nekog vremena su se napokon razdvojili, ali Cathy je svjetlo na trijemu ostavila upaljeno sve dok nije čula kako se Mustang udaljava od kuće. Rufus ju je došao pozdraviti u dnevnoj sobi, mašući repom, krupnih očiju i upitnog pogleda, pitajući je, bila je u to sigurna: Je li sve proteklo dobro? Tiho se nasmijala i kleknula u gomilu šifona da ga obgrli oko vrata: »Da, da, prošlo je dobro«, rekla je šaptom koji je izvirao iz nje u plimi sreće. Kuća je bila tiha. U kuhinji je gorjelo svjetlo i ona je pošla onamo i u sudoperu zatekla čajnik, šalicu i žlicu, jasnu poruku njezine bake da ju je čekala sve dok nije napokon morala poći na počinak. Cathy je bilo drago što je tako. Frizura joj je bila zamršena, šminka 72 Marta

nestala. Bit će dovoljno toga za odgovarati ujutro, ali ostatak noći je željela biti sama i njegovati svoje uspomene. U svojoj se sobi polako razodjenula, dodirujući mjesta na kojima su počivale Treyeve ruke, još uvijek ga osjećajući toplog i živog u sebi. Imala je predosjećaj da će se ova noć prije ili kasnije dogoditi, ali ne nakon maturalne večeri i ne u sobi motela. Taj joj je potez došao kao potpuno iznenađenje. Čak ni kad joj je promuklo šapnuo na uho: »Preskočimo doručak. Rezervirao sam jedno mjesto samo za nas«, nije posumnjala što mu je na umu. Naivno je pomislila da je, kako bi bio nasamo s njome, planirao odvesti je do Dennysa u Deltonu, na palačinke i kobasice. Sve je bilo tako prirodno, kao što pčela nalazi cvijet. U njihovom zajedničkom razodijevanju nije bilo ničega nepriličnog ili neugodnog. Činilo se kao da su cijeloga života zajedno vješali svoju odjeću. Pogledi im se nisu razdvajali sve dok i posljednji komad odjeće nije skinut, a zatim ju je odvukao do kreveta, obožavajući je pogledom, ali na krajnje obziran i brižan način. »Catherine Ann...«, mrmljao je uvijek iznova, kao molitvu, dok ju je grlio i milovao, i tijelo mu se činilo tako ispravnim, tako savršenim do njezinoga, da je jedva primijetila kratku bol u trenutku kad je ocean preplavio obalu i pijesak i voda postali jedno. Sve je bilo tako čudesno da se zaprepastila – užasnula – kad je na svojem obrazu osjetila vlagu i u njegovu se zagrljaju okrenula da mu vidi suze na licu. »Treye!« uzviknula je, ustreptala srca. »Što ti je?« »Ništa«, rekao je, divlje je pritišćući uza se. »Ništa važno. Samo... više se ne osjećam poput siročeta.«

EMMA JE ČULA CATHY KAKO ULAZI i na prstima odlazi do svoje sobe, praćena Rufusom čije grebanje šapa po drvenom podu je šuljanje učinilo nemogućim. Emma je probdjela cijelu noć, otvorenih prozorskih kapaka kako bi mogla promatrati zvijezde. Iz nekog razloga, noćno nebo posuto zvijezdama oduvijek ju je smirivalo. Posebno je imala običaj promatrati zvijezde kad bi bila zabrinuta kao što je bila sada. Možda bi tužna bolje opisalo njezine osjećaje. Dogodilo se. Bila je u to sigurna. Njezina je unuka izgubila djevičanstvo. Bake su znale osjetiti takve stvari. Cathy i Trey nisu pošli na doručak koji je nakon maturalne večeri organizirao klub Kiwanis. Jedan od sponzora je nazvao, zabrinut jer se prvi par bala nije pojavio. Ako se dogodilo ono čega se Emma pribojavala, u ponedjeljak ujutro će, prije svega ostaloga, za Catherine Ann dogovoriti termin kod doktora Thomasa, kako bi joj prepisao pilule proziv začeća. 73 Marta

MABEL JE POGLEDALA NA SVOJU BUDILICU. Tri i četvrt ujutro. Trey je došao kući. Njezina je spavaonica bila odmah do garaže i čula ga je kako autom ulazi u nju. Osjećala se potišteno. Često bi, dok bi on bio odsutan, provjeravala njegovu sobu ne bi li pronašla štogod poročno – stvari poput droge, muških časopisa, alkohola, sablažnjivih dnevnika – sve iz odgovornog poriva da bude upućena u ono što se zbiva u životu njezina nećaka. Odavno je bila pronašla kutiju kondoma, gurnutu duboko u ladicu radnog stola, i s olakšanjem odahnula. Trey je uporno odbijao njezine molbe da pođe na testiranje koje je doktor Thomas preporučio i Mabel nikad nije snažnije osjećala nedostatak utjecaja na svoga nećaka nego u tim prigodama. »Kad budem spreman«, rekao joj je, ali barem je poduzimao zaštitne mjere ukoliko bi prognoze bile pozitivne. S vremena na vrijeme broj kondoma bi se smanjivao, ali nikad kad bi imao sastanak s Cathy. Večeras ih je nedostajalo nekoliko. Ponadala se da je Trey bio nježan prema Cathy i da će je nastaviti voljeti kao što ju je volio do sada, ali njezin je nećak imao tako živahnu narav. Ipak, Cathy ga je držala uza se kao što ga vjerojatno nijedna djevojka nikad neće držati. Cathy je bila jedinstvena, onakva kakvu je trebao da ga učini potpunim.

JOHN JE UŠAO U SVOJU KUĆU, zatečen mirisom masne hrane koji mu je uvijek pružao dobrodošlicu kad mu je otac bio kod kuće. Za njega je ostavio upaljeno svjetlo pod ventilacijskim otvorom nad štednjakom i ono je obasjavalo tavu sa slaninom i jajima, ostacima njegove večere. John je pogledom odmjerio štednjak, sudoper prepun prljavog posuđa, prljavu kuhinjsku krpu koja je visjela prebačena preko vrata pećnice, očeve probušene čarape i odbačene čizme pod stolom, na istom mjestu gdje ih je izuo, i osjetio kako ga prožima mučnina protiv koje se cijele noći borio. Razvezao je leptir-mašnu i prošao kroz kuhinju ne zastajući da bi popio vode i tako ublažio suhoću koju je osjećao u grlu. U svojoj je spavaonici legao potpuno odjeven, rukama podupirući glavu, i zagledao se u strop. Ujutro će poći na misu, odlučio je. Već odavno nije bio na njoj. Dok mu je majka bila živa, nikad nije propuštao nedjeljne mise u crkvi Sv. Mateja, ali sada je tamo odlazio jedino kad bi osjetio da mu nedostaje i kad mu je trebao mir koji je ona pružala. Sutra će onamo poći potražiti drukčiju vrstu mira.

74 Marta

Petnaesto poglavlje

Proljeće

je ustupilo mjesto ljetu. Ranijih bi godina tijekom tromjesečnog

raspusta Cathy, Trey i John koristili svaku mogućnost za zajednički boravak na suncu. Premazani uljem za sunčanje, »izležavali« su se u Mabelinu raskošnom stražnjem vrtu s bazenom, pješačili i kampirali u kanjonu Palo Duro, brodili vodama jezera Meridian u Treyevoj dragocjenoj jedrilici i unajmljivali konje za istraživanje draži parka prirode Caprock Canyons. Treyu i Johnu bi koža poprimila boju kestena, a Cathyna nijansu grive njezine omiljene palomino kobile. Ali ovaj posljednji most prema završnoj godini u srednjoj školi bio je drukčiji. Sve troje su sebi preko ljeta osigurali posao. Trey i John su radili kao pomoćnici u pakiranju kupljenih namirnica u Affiliated Food-su, jednom od najvećih trgovinskih lanaca u Panhandleu, s lakoćom nadmašivši konkurenciju u borbi za onih nekoliko poslova dostupnih tinejdžerima jer je upravitelj vjerovao kako će njihov status sportskih zvijezda biti dobar za posao. Nijedan od njih nije mu dao razloga da zbog tog izbora požali. Obojica su bili vrijedni i pouzdani radnici – Trey neočekivano jer John se već bio dokazao tijekom božićnih blagdana. Kupci bi čekali u redu pred njihovim štandovima samo da bi dobili prigodu da pročavrljaju s lokalnim superzvijezdama koje su, kao seniori sljedeće jeseni, trebale predvoditi kersejske Risove do prvog naslova državnog prvaka u američkom nogometu u posljednjih deset godina. Cathy je dobila posao na ispomoći kod doktora Gravesa, lokalnog veterinara. Doktor Thomas, gradski obiteljski liječnik, također joj je bio ponudio posao, ali Trey ju je od toga odgovorio. »Za doktora Thomasa ćeš samo popunjavati obrasce, ali od doktora Gravesa možeš mnogo naučiti o medicini, čak i ako to ima veze sa životinjama«, rekao joj je i bio je u pravu. Cathy je tek nekoliko tjedana radila za svojeg novog poslodavca, kad ju je doktor Graves, impresioniran njezinim brzim razmišljanjem i načinom na koji se odnosila prema pacijentima, promaknuo u asistenticu pri nekim lakšim medicinskim zahvatima. Za Johna i Cathy posao je bio od ključne važnosti za podmirivanje fakultetskih troškova koje nije pokrivala stipendija koju su se nadali dobiti. Za Treya, posao je bio važan kako bi izbjegao da mu prijatelji nedostaju u dugim satima koje bi morao sam provoditi na suncu.

75 Marta

I ljetne su večeri bile drukčije. Za ranijih raspusta okupljali su se kao trio kod Emme ili kod Mabel. Sada bi se, osim ako i John ne bi bio pozvan, Trey sam na kraju dana pojavljivao kod Cathy. »Osjećam krivnju jer ga isključujemo«, rekao je. »Sve smo oduvijek činili zajedno, ali Cathy, ne mogu završiti dan, a da te nemam samo za sebe.« »Imati za sebe« često je značilo jednostavno odvesti se do nekog mjesta na kojem su mogli pod zvijezdama razgovarati o svojim snovima i događajima od toga dana, dok je na radiju svirala glazba, a Cathyna glava se odmarala na Treyevu ramenu. U ostalim su se prigodama »rashlađivali« u Mabelinu dnevnom boravku ili Emminoj dnevnoj sobi, gledajući televiziju i ne obraćajući pozornost na bilo koju od svojih dviju čuvarica. Natrpavanje u autima i kamionetima s drugim parovima i odlasci na krstarenje autocestom ili do Amarilla, u kino ili na podizanje galame na nekoj od pivskih zabava, nije ih privlačilo. »Čovjek bi rekao da su par starih bračnih drugova«, rekla bi Emma Mabel, govoreći o trenucima kad se činilo da su se njihovi štićenici naizgled zadovoljavali već samom činjenicom da su zajedno. Ali obje su žene itekako dobro znale što su činili kad bi se kući vratili mnogo kasnije od uobičajenog vremena. Mabel bi pomislila na kondome koji su nestajali iz Treyeve ladice danima nakon maturalne večeri, a Emma o receptu za kutiju žutih pilula zbog kojega je od Cathy zahtijevala da pođe u Amarillo i preuzme ih, i obje bi bile zahvalne kad bi mozak njihove djece prevladao nad žlijezdama. Trey i John i Cathy bili su zvijezde grada. U završnom razredu srednje škole Cathy je bila najuspješnija na provjeri znanja u povijesti na razini cijele kersejske škole, čime se još više približila mogućnosti dobivanja državne stipendije, a bila je izabrana i za »Najljepšu učenicu« (pri čemu su momci ipak nadglasali djevojke koje su bile u većini i koje su navijale za Cissie Jane). Trey i John su podijelili titule »Najdražih učenika razreda« i »Najpopularnijih« i od trija se u budućnosti očekivalo da sve to ovjenčaju i titulom »Najizglednijih uspješnika« jer će nakon mature otići na Sveučilište Miami na Floridi, a otud u vječnu slavu – Cathy kao liječnica, a momci kao igrači Nacionalne nogometne lige. »Catherine Ann, znaš li zašto si ti meni jedina djevojka na svijetu?« upitao je jedne večeri Trey. Ležali su jedno do drugoga na pokrivaču koji je Trey uvijek nosio u svojem Mustangu. Čuo je on za »prostirače za svaki slučaj« i zasigurno znao da i John ima jednoga. Majka mu ga je bila izradila dok je još bio dojenče i Trey ga je jednom vidio složenog i gurnutog u kut visoke police u Johnovu ormaru. »Što ti je to?« upitao ga je Trey. »Što je što?« 76 Marta

»Taj plavi prostirač?« »Taj mi je prostirač majka isplela dok sam još bio beba.« »Jesi li ležao na njemu?« »Pa... jesam, ponekad.« »Kada?« »Kada bih bio prestrašen.« »Nosiš ga uokolo sa sobom?« »Da, TD. Zašto to pitaš? U čemu je štos?« »Jer ja takvo što nikad nisam imao.« Ali imao je. Nikad to nikome na svijetu ne bi priznao, ali ovo je bio njegov »prostirač za svaki slučaj«, ta prostirka na kojoj se svaki put kad bi on i Cathy na nju legli osjećao kao da je kralj svijeta. To mu je bila svetinja. Upila je u sebe njezin miris i njihove tjelesne izlučevine. Nijedna druga djevojka nije na nju legla. S vremena na vrijeme bi je oprao u lokalnoj praonici da teta Mabel nešto ne primijeti, ali to iz nje nije uklanjalo uspomene. »Zašto sam za tebe jedina djevojka?« upitala je Cathy. Znala je da je na meti svih djevojaka u školi i da u dućan u kojem je radio dolaze u svojim najkraćim hlačicama i pripijenim majicama i bezočno očijukaju s njime i s Johnom. Pitala se – čudeći se što ne osjeća ljubomoru – je li Trey ikad došao u iskušenje da prihvati njihove ponude. Trey joj je prstom prešao niz grlo do bradavice na dojki, koju je smatrao slatkom poput male šljivice. Uzeo ju je u naručje, ispunjen glazbom i olujom koju je ona u njemu uzburkavala. »Jer me voliš onako kako mi je potrebno da budem voljen.« Jednako tako drukčiji, ili snažnije doživljen nego prijašnjih ljeta, bio je osjećaj iščekivanja cijelog grada da suha, užarena vrućina popusti pred blažim danima i hladnijim noćima i osigura preduvjete za ludilo koje će obuzeti Kersey do prosinca, kada su svi očekivali pohod na završnicu državnog prvenstva. Nitko nije sumnjao da će pehar prvenstva u skupini 3A pripasti kersejskim Risovima. Predvodit će ih najbolji dodavač i krilni hvatač u njihovoj skupini, zapravo »u cijeloj prokletoj državi«, kako su tvrdili navijači – TD Hall i John Caldwell. Ipak, prijetnja njihovoj uvjerenosti u osvajanje naslova prvaka okruga bila je konkurencija iz drugog grada okruga i doma najvećih rivala Kerseya, deltonskih Ovnova. Kako bi se mogli natjecati za titulu državnih prvaka, Risovi su morali proći Ovnove, a izvješća promatrača su govorila da je Delton nakon mnogo 77 Marta

godina opet snažan takmac za okružni trofej i da je možda u stanju izbaciti Kersey iz doigravanja i prije nego mu i pristupi. Izgledi za takav neuspjeh dodavali su paru na zabrinute rasprave koje su se odvijale na svakom okupljalištu u gradu – u poštanskom uredu, ljekarni, salonu za biljar, na crkvenim skupovima, u masonskoj loži, u Benniejevoj pečenjarnici i u dvorištima kuća, gdje bi se susjedi nakon večere okupljali na vrtnim klupama kako bi uživali u večernjoj svježini. Pred građanima su se John i Trey pretvarali kao da ih sva ta naklapanja ne brinu, ali Cathy je, zgrožena pritiskom pod koji su stavljeni, u Treyu primijetila promjene kad se kolovoz primaknuo kraju i ostalo tek tjedan dana do prve utakmice sezone. »Što ti je?« upitala je jednog subotnjeg popodneva, vjerujući da već zna odgovor. »Danas si neobično tih.« Roštiljada koju su navijači pred utakmicu organizirali trebala se te večeri održati na prostoru za rodeo. Bio je to tradicionalni događaj na kojem će ekipa, u bejzbolskim kapama i službenim dresovima u sivobijelim bojama škole paradirati crvenim tepihom, dok im budu izvikivali imena. Početni sastav će biti posljednji predstavljen, a Trey i John – glavne atrakcije – na samom kraju. Iščekivanja grada osjećali su kao težak teret na ramenima. »Zabrinut sam«, rekao je Trey. »Zbog čega?« »Zbog onog uvjeta u pismu ponude iz Miamija.« Cathy su se podigle obrve. Bio joj je poznat sadržaj pisma sa Sveučilišta Miami koje je Treyu nudilo punu stipendiju ako bude igrao za Hurricanese. Ponuda je uključivala dva bitna uvjeta: Treyeve ocjene i prijemni ispit na fakultetu moraju biti u skladu s općim pravilima za upis na fakultet i razina na kojoj igra ne smije biti ispod očekivanja njegovog trenera. »Što je u njoj zabrinjavajuće?« »Što ako ne osvojimo okružno prvenstvo? Trener Mueller bi se mogao predomisliti i ne povesti me sobom na Dan potpisa.« Cathy je ime Sammyja Muellera bilo poznato jer je Treyu bilo često na ustima. Mueller je bio moćni glavni trener Miami Hurricanesa. Također je bila potpuno upoznata s važnošću Dana potpisa. Bio je to medijski snažno popraćen događaj koji se tradicionalno održavao prve srijede u veljači, kad su studenti potpisivali obvezne izjave odanosti fakultetima koji su im nudili stipendiju. Taj je datum Treyu bio neprestano na umu i bio je zaokružen crvenim na Mabelinu kalendaru. Trener Mueller je u pismu jasno naveo da će primati točno utvrđen broj igrača na svakoj poziciji i kad sve rupe budu popunjene više neće biti novih 78 Marta

ponuda stipendije. Takva formulacija očito je Miamiju pružala još jednu ogradu, kako trener Mueller i njegov stožer ne bi zapeli s igračem kojega više ne žele vidjeti na Danu potpisa. U Treyevu slučaju, on je bio jedini novi dodavač o kojem je Miami razmišljao. Gurnula je ruku u Treyevu preplanulu šaku. Na sebi je imao majicu vez rukava koju je odjenuo da bi Cathy pomogao u čišćenju životinjskih kaveza iza veterinarske klinike. Klinika je subotom zatvarala u podne i bili su sami. »Reći ću ti što bi John kazao. Igraj utakmicu po utakmicu i daj sve od sebe. To je sve što možeš učiniti.« »Pa, to je Johnu dovoljno«, ozlojeđeno je rekao Trey. »Ali ja ne mogu biti tako laissez-faire! Ja imam odgovornost.« Trey se volio nabacivati francuskim riječima i te su je dosjetke potajno zabavljale, ali sada se nije smiješila. Bio je iskreno zabrinut, a ona nije znala kako »popraviti stvari«, kako bi se znao izraziti kad bi od nje nježnim glasom tražio pomoć kad bi bio neraspoložen. »Odgovornost?« ponovila je. »Da, Catherine Ann.« Frustracija koja mu se u glasu dala naslutiti ukazivala je na to da joj je promaknulo nešto očigledno. » Zbog mene i ti i John uranjate svoja vesla u vode Miamija. Da ja nisam na vas utjecao, na onoj prijavi upućenoj Državnom odboru za stipendije ti bi kao svoj prvi izbor navela Sveučilište Kalifornija, a John bi igrao nogomet za Teksas. Brine me da će trener Mueller, ukoliko nas izbace s okružnog prvenstva, zaboraviti Johna i mene i da nas neće pozvati na Dan potpisa, a kamo ćemo onda poći? Mjesta u drugim ekipama će već biti popunjena, a velike akademske stipendije razgrabljene. John ne može sam platiti studiranje i morat će prihvatiti ono što je preostalo. Čak ni teta Mabel sebi ne može priuštiti plaćanja studiranja na Miamiju. To je jedno od najboljih sveučilišta u zemlji. Sve će nas razdvojiti i ti ćeš u Miami morati poći sama.« Očaj mu je bio tako opipljiv, kao da je već doživio katastrofu. I sad kad je to i izgovorio morala je priznati da Trey ne zamišlja nemoguće. To bi se moglo dogoditi. Nikad nije razmišljala o posljedicama, ukoliko bude prisiljen odreći se svoga sna. Brinulo ju je jedino da bi mogao biti povrijeđen. Na trenutak je osjetila kako joj se ledena hladnoća spušta kralježnicom. Obrisao je lice ručnikom, kao da time briše i prizore koji su mu se u umu ukazivali. »Ne bih to mogao podnijeti, Catherine Ann. Ne bih mogao podnijeti ako ostanem bez tebe i Johna.« Posegnula je rukom i spustila mu glavu do razine svojih očiju. »Slušaj ti mene, Treye Done Halle«, rekla je. »Jesi li znao da se devedeset posto ljudskih briga nikad ne ostvari? Upotrijebi svoju mentalnu energiju i omogući da se 79 Marta

dogodi ono što želiš da se dogodi. Moraš se na budućnost usredotočiti kao na planinu na koju se namjeravaš uspeti i nemoj ni pomišljati na fantomske zaobilaznice koje se možda nikad neće dogoditi. Ako se dogode, dogodit će se, ali planina će još uvijek biti ondje i mi ćemo se na nju uspeti – svi mi, zajedno.« Crte zabrinutosti na njegovom licu su omekšale. »Tako si dobra prema meni, Catherine Ann. Što bih ja činio bez tebe?« Potapšala ga je po obrazu. »To je briga koju možeš prekrižiti na svojem popisu. A sada prestani sa svim tim negativnim razmišljanjem i pođi se istuširati i pripremiti za veliku večer.« »Hoću, ali prije toga...« Omotao joj je ručnik oko struka i pritisnuo je uza se. »Dolazi ovamo«, rekao je i, nakon što ju je dugo i strasno poljubio, upitao ju je, kako je to uvijek činio, pogleda usplamtjelog od želje: »Nećeš me zaboraviti dok me ne bude?« Odgurnula ga je od sebe, uz smijeh i ono uobičajeno: »Kao da bih mogla.« »Parada započinje u pet i trideset. Nemoj kasniti. Želim ondje vidjeti svoju djevojku kako pršti od ponosa zbog mene.« Opet ju je brzo poljubio. »Nije te strah što ostaješ sama ovdje?« »Bit ću ja dobro. Nigdje uokolo nema žive duše. Svi se pripremaju za odlazak na prostor za rodeo.« Na izlazu je doviknuo natrag prema štenari gdje je ona jednog štenca vadila iz kaveza, posljednjeg kojeg je trebalo očistiti: »Ne zaboravi zaključati vrata, Catherine Ann!« »Dobro!« doviknula mu je natrag, tetošeći malog bigla u ruci dok mu je mijenjala papirnu pokrivku. Zadržala je uskoprcalog štenca i nakon što je zamijenila prostirku i napunila mu zdjele vodom i hranom, uživajući u lizanju malog jezika koje je osjećala na koži, ali nakon nekog vremena ga je morala vratiti natrag u kavez. »Oprosti, maleni, ali moram poći kući i odjenuti se za roštiljadu.« Bigl je istoga trena počeo zavijati, izazvavši i ostale susjede preko vikenda zatočene u štenari da mu se pridruže, tako da je buka gotovo posve prigušila zvonjavu zvona na ulaznim vratima. Osjetila je kako joj se koža na potiljku ježi. Netko je ušao unutra, unatoč natpisu ZATVORENO. Zabravila je kavez i tiho se u sveopćoj buci zaputila prema vratima koja su vodila u prijemnu sobu. Odškrinuvši ih, kratko je uzdahnula kad je vidjela tko stoji za pultom. Čovjek Vuk! Nikad ga prije nije vidjela, ali po zamršenoj crvenoj kosi i skitničkom izgledu to nije mogao biti nitko drugi do onaj zastrašujući

80 Marta

pustinjak koji je živio u daščari na samom kraju ulice u kojoj je živjela gospođa Mabel. U naručju je držao okrvavljenog crnobijelog škotskog ovčara sa sivom brnjicom. Rufusova majka? Trey joj je volio pričati kako su on i John one užasno hladne siječanjske noći spasili Rufusa iz dvorišta Čovjeka Vuka, kako bi iznenadili Catherine Ann. Trebalo je samo nekoliko sekunda da Cathy odluči što joj je činiti. Doktor Graves bi želio da ostane tiha i zaključa vrata dok Čovjek Vuk ne otiđe, ali jadnom je psu pomoć bila neophodno potrebna – i to istoga trena. Bila joj je dužnost spasiti tog psa, čak i ako je zbog toga otpuste. Čovjek je još jednom udario po zvonu na pultu, baš kad je ona otvarala vrata. »Mogu li vam kako pomoći?« rekla je Cathy, uspravivši se u svojoj punoj visini, ne bi li ostavila autoritativan dojam. Okrenuo se i zagledao u nju ispod obrva bujnih i crvenkastih kao što su mu bile i kosa i brada. »Da, gospođice, možete«, rekao je. »Moja je kuja povrijeđena. Ozlijedila se u bitci s kojotom.« Čovjek je očito bio duboko zabrinut za svoga psa i nije pokazivao nikakvog zanimanja za lijepu djevojku u kratkim hlačama i majici kratkih rukava, samu u uredu s novcem u blagajni. »Bojim se da doktor Graves trenutačno nije ovdje«, rekla je Cathy. »Ja mu samo pomažem preko ljeta, ali bit ću sretna ako nešto budem mogla učiniti.« »Koliko dugo ga neće biti?« »Do ponedjeljka ujutro. Ali mogu mu poslati hitan poziv, ako želite.« Doktor Graves sada ne bi došao niti da mu je pacijent čuveni trkaći konj Secretariat. Bio je predsjednik navijačkog kluba Risova i zadužen za večerašnje predstavljanje ekipe, na što je prepun ponosa čekao cijeli tjedan. Već se nalazio na prostoru za rodeo. »Odbit će me čim čuje moje ime«, rekao je čovjek, »a mome psu odmah treba pomoć.« »Sigurna sam da će pitati za ime«, rekla je Cathy. »Želite li da je ja pogledam?« »To bih uistinu cijenio, gospođice.« »Pođite sa mnom do operacijske dvorane«, rekla je Cathy. Zbog toga što je namjeravala poduzeti mogla je imati gadnih nevolja. »Položite psa na stol i ostanite s njome dok joj ne dam sredstvo za smirenje«, uputila ga je. 81 Marta

»Hvala vam, gospođice.« Čovjek se prignuo psu do uha i Cathy je osjetila zadah staje. »Samo miruj, Molly. Ova lijepa djevojka će te zakrpati.« Pa, nadala se da će to učiniti, ali što ako ne uspije zaliječiti Molly? Što onda? Čovjek je izgledao tako divlje i bio tako šutljiv zbog nedostatka društvenih kontakata da bi bio u stanju prestraviti i pit bula, ali nju nije bilo strah. Bila je u svome elementu. U operacijskoj dvorani je uvijek bila pribrana i odvojena od stvarnosti, bez obzira na ozbiljnost stanja životinja ili temperament njihovih vlasnika. Cathy je brzo napunila injekciju i nježno ugurala iglu u uzdrhtalo meso. »Eto. To će joj na neko vrijeme ublažiti bolove, dok joj ne očistim i ne zašijem rane.« »Koliko je loše, gospođice?« »Ima duboke razderotine. Preživjet će, ali više neće biti živahna kao prije.« Cathy je navukla gumene rukavice, stavila na lice kiruršku masku i prihvatila se posla. Sredstvo za smirenje je odmah djelovalo, ali čovjek je ostao nepokretno stajati uz stol, milujući psu glavu. Cathy nije ustrajala na pravilu klinike, po kojem je vlasnik pacijenta morao čekati u prijemnoj prostoriji. To bi bilo izazivanje sreće, a čovjekova ljubav prema psu je bila očita. »Koliko je Molly stara?« upitala je. Primijetila je da je ženka škotskog ovčara bila uškopljena. »Brzo će joj deset godina. Vi ste Cathy Benson, zar ne?« Cathy mu je preko maske dobacila iznenađen pogled. »Jesam.« »Unuka Emme Benson, djevojka zbog koje su oni momci riskirali život da joj nabave štenca.« Cathy je brijala dlaku oko dubokih rana. »Tako se priča.« »A to bi značilo od mene«, ponosno je rekao Čovjek Vuk i pažljivije je pogledao – da vidi je li je ta informacija uznemirila, pretpostavila je Cathy. »Tako mi je rečeno«, kazala je. »Tada znate tko sam ja?« Čisteći nazupčane tragove zuba, Cathy je rekla: »Da, znam.« »Po mojem opisu, pretpostavljam?« Cathy se našla rastrgnuta između ljubaznosti i istine. Nakon kratke stanke, brzo radeći prije nego sedativ prestane djelovati, rekla je: »Da, gospodine, po vašem opisu.« Čovjek Vuk se kratko s odobravanjem nasmijao. »Dakle, to je bilo bez uvijanja. Vidi se da ste unuka gospođe Emme.« Pomilovao je psu uši. »Vaš je 82 Marta

štenac sin ove ovdje. Vaši momci su ga ugrabili iz jedinog legla koje sam Molly ostavio jer nitko ne bi htio štenca od psa Čovjeka Vuka. Nisam ja baš tako neodgovoran kao što će vas neki ljudi pokušati uvjeriti.« »Mogu to vidjeti.« Čovjek Vuk nije rekao više ništa i Cathy je nastavila raditi na sedativima primirenom psu – čisteći, šivajući, viđajući. Kad je završila, skinula je masku i svukla rukavice. »To bi trebalo popraviti stvar, gospodine Wolfe. Šaljem vas kući s antibioticima i lijekovima protiv boli, i s nečim protiv mučnine, kad se Molly probudi. Lijekove joj dajte točno na vrijeme i samo onoliko koliko je propisano. Trebat ćete je držati na sigurnome i u udobnosti najmanje tri tjedna, kako bi joj rane imale vremena zarasti.« »Jednoga ćete dana biti dobra liječnica, gospođice.« Iznenađena, rekla je: »Kako znate da planiram postati liječnicom?« On se nacerio, razotkrivajući tamnu rupu u ustima čije su usne bile gotovo posve skrivene poput opeke crvenim dlakama. »Malo je toga u ovom gradu za što ja ne znam, gospođice. A sada, koliko vam dugujem?« Najvjerojatnije nije ni mogao platiti, čak i da je to od njega zatražila, ali nije mogla riskirati ispisivanje računa za uslugu. Obavila je samo manje operativne zahvate i bez ovlasti mu prepisala i izdala lijekove. »Ne trebate ništa platiti«, rekla je. »Zadržimo ovo kao našu tajnu, ako nemate ništa protiv, a ako Molly opet zatreba pomoć, najbolje je da me nazovete kod bake, pa ću vidjeti što mogu učiniti.« On je pogladio bradu, uz bljesak konspirativnog razumijevanja u oštroumnim očima. »Pa, to je jako ljubazno od vas. Dugujem vam, gospođice, i nemojte misliti da ću to zaboraviti. Nikad ne zaboravljam ljudsku ljubaznost, jednako kao što ne zaboravljam ni uvrede. Molly i ja vam zahvaljujemo.« Uzeo je svoga psa i Cathy mu je otvorila vrata. Na izlasku je zastao. »Još jedna stvar, gospođice, ako smijem biti tako smion.« »Što to, gospodine Wolfe?« »Dječak kojega ste izabrali... Bilo mi je žao što je on taj. Pazite s njime na svoje srce.« Cathy je još stajala na vratima, usana razmaknutih od iznenađenja, kad je zazvonio telefon. Bacila je pogled na sat na zidu. O, moj Bože! Bilo je već prošlo pet i trideset!

83 Marta

Šesnaesto poglavlje

John je onoga trenutka kad ga je Trey nazvao i rekao mu da dolazi do njega znao da nešto skriva u rukavu. Zašto bi tog hladnog, sumornog nedjeljnog popodneva želio gubiti vrijeme u Johnovoj kući, bez Cathy, kad je mogao ostati u toploj ugodnosti kuće tete Mabel ili gospođe Emme – i kad bi i on, John, također mogao biti tamo? Nije se mogao prisjetiti kad posljednji put nije nedjeljno popodne nije proveo na jednom od ta dva mjesta i ostao na dobroj večeri. Nikad Treya nije vidio tako zaokupljenog nekom utakmicom kao što je bila ona nadolazeća, protiv Deltona. Trey je bio uvjeren da njegova cijela budućnost – budućnost sviju njih, njegova, Cathyna i Johnova – ovisi o pobjedi nad Deltonom u petak navečer, o preskakanju te jedine prepreke na putu do osvajanje titule prvaka okruga, kako bi Kersey bez smetnje nastavio nadmetanja na razini države. Kako netko može na nogometnom terenu biti tako smiren i britak poput noža u ledenoj vodi, a izvan njega živčan poput crva na žeravici? Sve se odvija lo posve fino. Početkom listopada ih je osobno posjetio trener Sammy Mueller. Sličeći milijunu dolara, doletio je do Amarilla, unajmio auto, odvezao se do sat vremena udaljenog Kerseya i preko noći odsjeo u motelu, samo da bi se upoznao s Johnovim ocem i tetom Mabel i uvjerio ih koliko on i ostali treneri i cijeli Hurricanesi očekuju da Johna i Treya odjenu u svoje narančaste, zelene i bijele dresove. Dotad je skor Risova bio 9 naprama 0 i sve su svoje protivnike s lakoćom svladali. Treyeva velika i jedina briga bio je Delton, također neporažen, ali John je vjerovao da su Ovnovi precijenjeni. Imali su dobru obranu i odlučnog malog dodavača, ali klinac i nije bio neki vladar terena. Nije bio ni blizu Treyu po pitanju procjene protivničke obrane i promjene igre istoga trena kad vidi nešto što mu se ne sviđa. Svako je Treyevo dodavanje bilo točno, a on i John su obojica bili na putu da budu izabrani u najbolji sastav okruga na svojim mjestima i, ako ih sreća posluži, možda i u državni sastav. A sada je Trey upravo Johnu predočio nekakvu lakrdijašku shemu koja je sve to mogla spriječiti. »Zaboga, TD, što je s tobom? Jesi li poludio?« »Daleko od toga, Tigre. Čuj, ovaj šišač bi mogao bebi obrijati guzicu, a da je ne probudi iz sna.« Trey je to demonstrirao prešavši baterijom pogonjenom spravom niz svoju podlakticu. »Vidiš?« Podigao je šišač kako bi Johnu pokazao

84 Marta

dlake zaostale na oštrici koja je za sobom ostavila trag glatke kože. »Nisam ništa osjetio.« »Gdje si to nabavio? Jesi li to ukrao iz ureda doktora Gravesa?« »Nisam ništa ukrao. Posudio sam. Vratit ću ga natrag kad nam više ne bude trebao.« »Nama?« John se užasnuto zagledao u njega. »Ne, ovaj put ne, TD. Ne želim nimalo sudjelovati u tome što ti je na umu. Učini to sam, ili nemoj uopće učiniti. Zaboga, ti si naš dodavač. Dodavači se nikad ne prihvaćaju takvih stvari kakve predlažeš.« »Upravo zato nitko nikad neće znati da smo to mi učinili. Daj, Johne! Zar si ne možeš predočiti izgled lica tih luda kad vide svoju maskotu?« »Mogu vidjeti izraz lica trenera Turnera kad nas uhvate na djelu.« Trey je bio predložio da obriju na pruge ovna koji je bio maskota Deltona, kako bi to podsjećalo na tragove kandža risa, maskote kersejske momčadi. Otkrio je da o ovnu skrbi Donny Harbison, momak njihove dobi, kad ga je teta Mabel poslala po jaja i povrće kod Donnyjeve majke. Harbisonovi su živjeli u velikoj kući na farmi u predgrađu Deltona. John je obitelj, katolike, površno poznavao iz crkve Sv. Mateja. Trey je bio posve siguran da će te ošišane pruge demoralizirati Ovnove i želio je to učiniti sutra popodne. »Neće nas uhvatiti«, bio je uporan. »To ti i govorim. Gospođa Harbison je rekla teti Mabel da će biti odsutni iz grada do četvrtka. Njihov tupavi sin će u ponedjeljak poslije škole biti na probi orkestra. Možemo izostati s engleskoga i vratiti se puno prije treninga.« »Ne želim izostajati s engleskoga.« »Reći ćemo da nam je do zadnjeg sata tako pozlilo od onoga što smo pojeli kod Bennie sa da smo morali propustiti engleski. Pošli smo malo prileći u kabinetu domaćinstva. Dovraga, Johne, mi smo uzor i kapetani ekipe. Tko nam neće vjerovati?« »Postići ćemo samo to da će ovan izgledati ostrižen, a ne ogreben kandžama, i to će Ovnove učiniti samo još odlučnijima da pobijede, a ne ih preplašiti.« Trey je gnjevno ustao s kreveta. U Johnovoj sobi nije bilo previše prostora po kojem bi se mogao ushodati. Dvostruki krevet i ormar, radni stol i stolica zauzimali su većinu prostora, a dva su momka svojom krupnom građom gotovo

85 Marta

posve ispunili sve što je od njega preostalo. »Iziđimo«, predložio je John. »Treba ti zraka.« »Trebam tvoju pomoć u ovome, Tigre. To je ono što mi treba.« Treyev zajapuren izgled lica i ton glasa preobrazili su se u molećivost. »Zašto ne možeš shvatiti kakav je ulog u svemu ovome? Vjeruj mi, treneru Muelleru ćemo biti janjad za klanje ako ne ostvarimo još nekoliko pobjeda nakon prvenstva okruga. Zar želiš vidjeti kako idemo odvojenim putovima kad nam ne ponude stipendiju na Miamiju? Gledati kako Cathy odlazi sama – bez mene? Želiš li?« Na Treyevu licu se nazirao očaj. »TD, u Miami će te odvesti tvoje ocjene. Ne budi tako melodramatičan. Ti niti ne moraš dobiti stipendiju.« »Bez tebe?« Izrekao je to tako da se i sama pomisao učini nezamislivom i John je morao priznati da je to osjetio kao da ga je netko udario u trbuh. Ponekad je pomišljao da je bliskost koja je među njima troje postojala gotovo nezdrava, ali bilo je istina da svoj život nije mogao zamisliti bez Treya i Cathy. Oni su mu bili obitelj. Bili su jedini na svijetu koji su ga voljeli ili koje je on volio. Bili su jedan za sve i svi za jednoga, i iščekivali odlazak na Sveučilište u Miamiju tako dugo – i to zajednički – da su sve ostale fakultete izbacili iz svojih glava. »Osim toga«, rekao je Trey, »bez stipendije ne bih mogao od tete Mabel tražiti da plati skupo školovanje izvan države, kad jednako tako mogu nastaviti studirati i ovdje, u Teksasu. Jedini razlog zbog čega idemo u Miami je prestiž njihovog nogometnog programa, koji će nas pogurati sve do Nacionalne nogometne lige.« John je upro svu volju da mu izraz lica izgleda nedokučiv poput stijene, ali Trey je mogao prepoznati da ga pridobiva. Trey je sjeo do njega na postelju. »Tigre, u petak navečer će nam trebati sva pomoć koju možemo dobiti i vjerujem da možemo ozbiljno raspraviti o zamisli koja bi nam mogla dati prednost. Zar ne možeš jednostavno zamisliti što će njihovi igrači misliti kad u petak navečer uz rub igrališta vide svoju maskotu? Te će ih pruge na smrt isprepadati.« »Ah, Trey e...« »Ako mi ti ne pomogneš, nagovorit ću Gila Bakera da pođe sa mnom. Ne mogu to sam obaviti.« Gil Baker? Gil Baker, jedan od njihovih obrambenih igrača, nije mogao usta držati zatvorena niti da mu ih zašiju. Izbrbljat će tajnu o njihovu ispadu – razmetati se time – i vijesti o tome što su učinili preplavit će grad još prije početka škole u utorak ujutro. Trener Turner neće oklijevati da ih obojicu izbaci 86 Marta

iz ekipe – a kakve će tek to onda imati posljedice na Treyev uspjeh u očima Sammyja Muellera! Njihova nepodopština možda je i protuzakonita i uvalit će Treya u nevolje pred šerifom Tysonom. Ali John je poznavao Treya. Kad on jednom odluči nešto učiniti, nikakva ga logika na ovom svijetu neće moći uvjeriti da tu odluku promijeni. »Obećavam ti, Tigre, ako učiniš ovo za mene, više nikad od tebe neću tražiti da nešto činiš protiv svoje volje.« »Ne bih se u to kladio. Dobro, ali ovo je uistinu posljednja ludost na koju ću ikad više dozvoliti da me nagovoriš, TD, i jedini razlog zašto idem s tobom je to što se želim uvjeriti da nećeš povrijediti toga ovna.« Trey je ispružio ruku da se pljesnu dlanovima. »Ti si moj čovjek, Johne.« U ponedjeljak je Trey počeo ostvarivati svoj plan već od trenutka kad su on i Cathy, John i Bebe ulazili u Mustanga nakon što su doručkovali hamburgere u Benniesu – lokalnoj masnoj rupi, kako su je zvali – kako bi se vratili u školu na popodnevne sate. »Ne osjećam se baš dobro«, rekao je Trey. »Što ti je?« upitala je Cathy. Trey je klonuo preko upravljača, držeći se za trbuh. »Mislim... mislim da sam s hranom pokupio neki virus.« »O, Bože. Nadam se da nije trovanje.« »Moglo bi biti.« John je zakolutao očima i zagledao se kroz prozor. Već dok su došli do svojih ormarića Trey je uvjerio zabrinutu Cathy da mu je zbog nečega što je pojeo u Benniesu pozlilo. »Zar se i ti ne osjećaš loše, Tigre?« »Da, ali ne zbog nečega što sam pojeo kod Bennie sa.« Ostatak dana protekao je po Treyevim proračunima i on i John su stigli na farmu Harbisonovih otprilike u vrijeme kad je njihov razred na satu engleskoga raspravljao o trećem poglavlju Orkanskih visova. »Prava šala«, izjavio je Trey i doista je mjesto izgledalo kao prepušteno im na milost i nemilost. Još uvijek je trajalo jesenje popodne, modro i zlatno, i u zraku se osjećao tek dašak vjetra. Mogli su čuti samo šuštanje lišća pod svojim nogama, dok su zaobilaznim putem odlazili prema stražnjem dijelu kuće.

87 Marta

U isti tren su primijetili obor i malog ovna kako jede iz svoga korita. Pogledao ih je očima prepunim povjerenja i zameketao – baš sladak mališan, pomislio je John. »A sada budi nježan, TD«, rekao je. »Hoću.« Trey je dohvatio obruč koji je držao vratnice zatvorenima, s baterijskim šišačem u ruci. »Čvrsto ga drži, Johne.« Tada su se istodobno dogodile dvije stvari koje je John u sveopćoj zbrci koja je nastala jedva uspio razaznati. Najprije je Trey ispustio šišač i iz džepa jakne izvukao nekakvu veliku mačju šapu, a zatim se začulo lupanje mrežastih stražnjih vrata. Iznenađeno su se okrenuli i ugledali Donnyja Harbisona, suhonjavog dječaka za četvrtinu nižeg od njih, kako im trči ususret mašući valjkom za tijesto. »Miči se od tih vrata, Treye Halle!« viknuo je dječak. John je zaprepašteno pogledao Treya. Onu mačju šapu prepoznao je kao dio noge prepariranog risa koji je bio pohranjen u potkrovlju kuće tete Mabel. »Mislio sam da si rekao kako nikoga neće biti kod kuće.« »Pa, pogriješio sam.« Sve je bilo gotovo i prije nego su postali svjesni što se događa. Razbješnjen, Donny Harbison je valjkom snažno raspalio Treya po ramenu i ovaj je ispustio risovu šapu, koju je John dohvatio i odbacio dalje prije nego ju je Trey mogao upotrijebiti protiv Donnyja. Tada je sve poludjelo dok je Trey pokušavao odbiti udarce valjka. »Uhvati ga prije nego mi slomi ruku, Johne!« viknuo je Trey, napokon uhvativši Donnyja za vrat i čvrsto ga stegnuvši. Dječak se divlje borio da se oslobodi. Vrtjeli su se ukrug u ludom, mahnitom plesu. »Treye, pusti ga!« viknuo je John, povlačeći ga za ruke, zgrožen Donnyjevim hroptanjem. Napokon se zaletio ramenom u Treyevo koljeno. Trey je zaječao i ispustio Donnyja i svi troje su se našli na podu. Začuo se udarac kad je nečija glava udarila u stol za piknike. John je prvi ustao, a za njim Trey. John je zavrtio glavom kako bi razbistrio vid; Trey je protrljao rame. »Prokletstvo, mogao me je izbaciti iz stroja, Johne.« »Zaslužio si to, TD.« Posegnuo je rukom dolje prema Donnyju. »Evo, pomoći ću ti da ustaneš«, rekao je, a zatim ostao bez daha. »O, Bože...« »Što je, Johne?« »On se ne miče.«

88 Marta

Obojica su pali na koljena do nepokretnog tijela Donnyja Harbisona. »Hej, čovječe«, rekao je Trey, potapšavši dječaka po obrazu. »Prestani se zafrkavati. Žao nam je, ali daj sada, reci nešto!« Donny je zurio u nebo, savršeno nepomičnih očiju. U navali strave, John je dječaku opipao bilo na vratu i prislonio mu uho uz usta. Ništa. Užasnut, John se uspravio i zagledao u dječakove mrtve oči. Preplavila ga je hladna jeza, kao da je uronio u ledenu vodu. »On... on ne diše, TD.« Treyu je lice pobijelilo poput vapna. »Ali mora disati. Samo se onesvijestio. Molim te, molim te probudi se«, počeo je preklinjati, povlačeći dječaka za ovratnik košulje. John je zgrabio Treya za ruke, osjećajući kako mu se niz leđa sliva ledeni znoj. »Ne čini to, TD. To neće pomoći. Ja... mislim da je mrtav.« »Samo se onesvijestio. Ne vidim nimalo krvi. Ništa se ne čini slomljenim...« »Pa, jest. Unutra, gdje ne možeš vidjeti.« »Ali on ne može biti mrtav. Samo je... samo je u nokautu.« Trey je počeo plakati, poravnavajući dječakovu košulju kao da će ga to vratiti u život. »Kako može biti mrtav?« »Udario je glavom u ovaj stol.« Trey je optužujući pogledao u inkriminirani betonski stol. »O, Bože, Johne. Nisam htio da se ovo dogodi. On nije trebao biti kod kuće. Što ćemo sada učiniti?« John je kroz stisnute usne promrmljao: »Ne znam. Valjda pozvati hitnu pomoć.« Jeza mu je prožimala tijelo. Trey je zajaukao i pokrio lice rukama. »O, ne. O, ne...« »Ili možda šerifa Tysona.« Trey je maknuo ruke s lica. »On će me uhititi, zar ne, strpat će me u zatvor?« »Ne, ne. Ovo je bio nesretni slučaj.« »Kako ćemo objasniti zbog čega smo bili ovdje?« John na to nije mogao odgovoriti. Čvrsto je stisnuo vilicu. Trey je klonulo pogledao tijelo. »Pogledaj ga, Johne. Tragovi mojih prstiju mu se počinju vidjeti na vratu. Kako ćemo to objasniti? Pogledaj mu košulju.

89 Marta

Otrgnuto joj je dugme i cijelo je do izrovano nogama. Šerif Tyson će znati da je došlo do borbe. Optužit će me za... za ubojstvo.« »Ne, Treye, neće ako mu kažeš istinu. Samo si se branio. Ja ću to posvjedočiti.« »Što ako nam ne budu vjerovali? O Bože, Johne...« Trey optužen za ubojstvo? John je dlanovima snažno pritisnuo čelo. Nije mogao razmišljati. U glavi je osjećao kao da mu je u mozak zarinut komad drva, ali jedan njegov dio mu je rekao da bi Trey mogao biti u pravu. Policija im možda neće vjerovati, ali nisu mogli samo otići i tek tako ostaviti Donnyja Harbisona. Za njegovu smrt bi mogli optužiti nekoga drugoga. »Možemo li... možemo li urediti da izgleda kao da se dogodilo nešto drugo?« rekao je Trey. »Recimo... kao da se sam objesio?« Johnu se mozak odjednom razbistrio, kao da mu je iz ušiju ispran vosak. »Ne, TD. Nema šanse! Nema šanse! Donny je katolik. Katolici vjeruju da ideš ravno u pakao ako sebi oduzmeš život. Ne smijemo dopustiti da mu roditelji povjeruju da će Donny ondje provesti vječnost.« »Što drugo možemo učiniti, Johne?« Trey je zvučao kao da mu je smrvljen grkljan. »Možda to i neće nazvati ubojstvom, ali mogu ovo vidjeti kao oduzimanje života – zločin usmrćivanja ljudskog bića bez zle namjere’. Sjećaš li se te definicije sa satova građanskih prava? Upali smo na tuđi posjed. Došli smo počiniti zlodjelo. Tako će oni na to gledati, posebno gospođa Harbison. Ona me ne voli i poduzet će sve da se na mene okome. Ne na tebe. Ti s time nemaš veze. Ovo je bila moja zamisao, dakle za sve sam ja kriv, ali mogao bih otići u zatvor.« »Ne znaš to.« »Možeš li mi sa sigurnošću reći da se to neće dogoditi?« John to nije mogao. Treyeva panika je bila opravdana. Vjerojatno će biti optužen. Imao je sedamnaest godina. U Teksasu se sedamnaestogodišnjake smatralo ubrojivima za kriminalna djela. John nije mogao vidjeti svoga najboljeg prijatelja – koji mu je bio poput brata – bačenog u zatvor. Prizor Treya iza rešetaka, uništene budućnosti, uništenog života, u usta mu je donio okus nečega tako ogavnog da je morao otpljunuti prije nego je mogao progovoriti. To će ubiti Cathy. Osim toga, da on nije pokušao razvrgnuti kavgu, Donny možda ne bi pao i udario glavom. Trey ga na to nije podsjetio. On to nikad ne bi učinio. John je čvrsto stisnuo oči, prisjećajući se incidenta iz ljeta kad im je bilo devet godina. Dok su on i Trey prelazili preko polja, počeo ga je naganjati bik. Trey je vikao i vrištao i bacao kamenice kako bi 90 Marta

bika odvratio i ovaj je promijenio smjer i počeo naganjati njega. Trey je uspio preskočiti ogradu baš u trenutku kad su mu bikovi rogovi očešali stražnji dio traperica. S Treyem je uvijek bilo tako... Za Johna bi bio nasrnuo i na špilju prepunu medvjeda. Mali ovan je tužno zameketao. Iskoristio je gužvu u dvorištu da iziđe i istraži što se događa i sad je zurio u svoga čuvara koji je ležao na zemlji. Johnu se želudac preokrenuo. Donny je bio mrtav... Njega više ništa nije moglo oživjeti, ali Trey je bio živ. Neka mi Bog oprosti zbog ovoga što ću sada predložiti. Tupo se zagledao u Treya. »A što je... što je s onom... onom šašavom metodom masturbacije koju nam je Gil Baker pokazao u onom časopisu, ono kada svršiš tako da sam sebe počneš daviti?« »Auto... erotična... asfiksija?« Trey je mucajući izgovorio tu riječ. John je govorio o časopisu kojim je Gil mahao u svlačionici, demonstrirajući tu tehniku. Članak je sadržavao fotografije ljudi koji su sami sebe vješali kako bi prekinuli dotok kisika u mozak i time pojačali orgazam. John i Trey su i slike i cijelu tu zamisao smatrali opscenom i odvratnom. John nije ni dotaknuo taj časopis, ali u školi je bila provedena provjera sadržaja ormarića i Gil je taj časopis i još nekoliko drugih istog eksplicitnog seksualnog sadržaja gurnuo Treyu da ih pričuva u svojem autu dok Gil ne pronađe neko drugo skrovište gdje će ih moći skloniti pred svojom majkom. I sada su se nalazili u Mustangu, skriveni pod sjedalom. »To je to«, rekao je John, osjećajući odvratnost pri pomisli na dječakove roditelje koji će ga zateći u takvom stanju. »Tako će izgledati kao da njihov sin nije želio umrijeti. Samo je želio doživjeti seksualni vrhunac.« Trey je skočio na noge, brišući suzne oči. »To će pojasniti modrice... O, Bože, Johne, ti si genij.« Dostojanstveno ali u žurbi, boreći se da ne povrate užinu, odnije li su beživotno truplo u štagalj. Trey je dječakovu košulju odnio sobom kad je otrčao do Mustanga po neprimjerene časopise. Slijedeći upute, načinili su povez od produžnog kabela, skinuli Donnyju odjeću i podigli tijelo u položaj koji je simulirao smrt od autoerotične asfiksije. Trey je oko vezanih nogu dječaka rasprostro časopise, ostavivši jednoga otvorenog na stranici s uputama, dok je John dječakove čizme, donje rublje, traperice i remen slagao na stolicu. Kad su bili gotovi, John je rekao: »Treye, moramo mu posvetiti jednu minutu«, i pokazao na simbol svoje i dječakove vjere koji ih je promatrao odozgo, raspelo prikucano za rožnik krova.

91 Marta

Trey je kimnuo glavom i oni su sklopili hladne, vlažne ruke i pognuli glave. John je načinio znak križa. »U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, povjeravamo tijelo Donnyja Harbisona Tebi, Oče, i oprosti nam zbog ovoga što smo učinili.« »Amen«, rekao je Trey. John se brzo okrenuo da ode, dok je Trey još ostao stajati, sklopljenih ruku. »Još jedna stvar, Johne.« Trey ga je zaustavio da ne ode. Na prigušenom svjetlu štaglja Treyeve su oči sličile komadima razbijenog tamnog stakla. »Nikad ne smijemo nikome reći – pogotovo ne Cathy – što se danas ovdje dogodilo. Slažeš li se? Moramo to zauvijek zadržati kao našu tajnu – za sve vijeke – ili ćemo se naći u velikoj nevolji.« John je oklijevao. Zauvijek je značilo... zauvijek. Dječakovi roditelji će provesti ostatak života, a da nikad ne doznaju kako je njihov sin uistinu umro, ali obvezao se Treyu. On nikad neće reći. »Slažem se«, rekao je. Trey mu je čvrsto stisnuo ruku. »Ti si moj čovjek, Johne.« Sunčeva je svjetlost počela gasnuti i znali su da je nogometni trening već bio započeo. U zadnjem trenutku žurbe dosjetili su se da poravnaju zemlju, odlučivši da obruč ostave ondje gdje je pao i omogućio ovnu da iziđe i pase u dvorištu. Uzeli su šišač i otpalo dugme, a sobom su ponijeli i valjak za tijesto jer nisu imali pojma što drugo s njime učiniti. Tek kad su bili na pola puta prema kući, sjetili su se da su za sobom ostavili onu risovu nogu.

92 Marta

Sedamnaesto poglavlje

Četiri dana kasnije Deke Tyson, šerif okruga Kersey, upravo je sjeo večerati kad je zazvonio telefon. Javila se njegova žena, pokazujući mu rukom da nastavi jesti kad je čuo da je poziv namijenjen njemu. Njezin muž nije na dužnosti, uljudno je pojasnila i pozivatelju predložila da za pomoć nazove šerifov ured. Nakon nekoliko zalogaja Deke je po tonu glasa svoje žene naslutio da onaj koji je bio na drugoj strani linije nema namjeru odustati, pa je ispružio ruku da dohvati slušalicu. Ljuta, Paula mu ju je dodala. »Glas mi je poznat, ali ne želi reći tko je. Kakve li zamisli, gnjaviti te kod kuće nakon što si imao tako dug radni dan.« Izgovorila je to dovoljno glasno da to osoba s druge strane linije može čuti. »Nisi još stigao niti svući odoru.« Deke ju je smirujući potapšao po obrazu i izgovorio u slušalicu: »Šerif Tyson. Kako vam mogu pomoći?« Priroda poziva zasigurno mu se vidjela na licu jer, kad je spustio slušalicu, Pauli su ruke bile na bokovima. »Ne, nemoj mi reći. Moraš opet izići.« »Dušo, možeš li za mene odrezati komad tog pečenja i staviti ga među dvije kriške kruha? Bit će ovo duga noć.« »Deke...« »Molim te, samo učini tako, Paula.« Poziv je bio došao od Loua Harbisona. Zamolio je Dekea da sam dođe do njegove kuće, bez zamjenika, i da nikome ne govori o sadržaju njihova kratkog razgovora. Lou i njegova žena Betty su se nakon višednevnog posjeta Amarillu vratili kući i u štaglju zatekli tijelo svoga sedamnaestogodišnjeg sina. Objesio se. Lou nije nazvao ured šerifa jer je želio da samo Deke od predstavnika zakona prvi vidi tijelo. Lou i Betty su željeli nešto skriti od javnosti i od ostatka svoje porodice, ako je to ikako moguće. Deke će i sam vidjeti, kada dođe onamo. Nakon što je izišao na autocestu, šerifu je u ušima još zvučao Louov mučan glas i mogao je misliti jedino na svoju djecu – devetnaestogodišnjeg sina na teksaškom tehničkom fakultetu i na kćer, maturanticu, koja se sada nalazila na probi orkestra za nastup u poluvremenu velike utakmice koja će se održati u petak – i kako bi takva tragedija djelovala na njega i njegovu ženu. Paula je voljela svoju kćer, ali sunce je izlazilo i zalazilo s njezinim sinom. Paula nikad ne bi 93 Marta

preboljela gubitak kakav je doživjela Betty. Deke je dvojio hoće li to i Betty uspjeti. Jedući sendvič, prisjećao se onih malo stvari koje je znao o toj obitelji jer bili su iz drugog grada u okrugu. Znao je da žive u trošnoj kući na farmi, na prilično velikom imanju odmah izvan grada. Kuću i zemlju su naslijedili nakon što je Betty umro otac. Lou Harbison je radio kao inženjer u gradskoj upravi, a Betty je bila kućanica i uz to prodavala jaja i povrće. Oboje su cijeloga života živjeli u okrugu. Imali su dvoje djece, jednu kćer, Cindy, koja je sada živjela u Amarillu, udana za nekoga iz Oklahoma Cityja. Sina Donnyja su dobili pomalo neočekivano, šest ili sedam godina iza Cindy. Dekeova kći Melissa je spominjala kako ga je upoznala u kampu orkestara proteklog ljeta. Smatrala ga je slatkim, ali je vjerovala da se nikad neće zbližiti jer je on išao u školu koja je bila glavni rival kersejskoj srednjoj školi. Jedini put kad je okružni šerif imao prigodu poći u službeni posjet Harbisonovima dogodio se prije nekoliko zima, kad su ga zvali da sredi situaciju oko njihove omiljene kuje koja je bila pobješnjela. Lou je nije bio u stanju ustrijeliti. Deke je preuzeo tu obvezu, poslavši obitelj natrag u kuću, uz utješno obećanje da Dot neće baš ništa osjetiti. Prisjetio se ugodnog doma i gostoljubivih ljudi. Betty mu je kasnije poslala pismo zahvale, zajedno sa širokim izborom njezinih slasnih džemova. Ali Deke se više od svega sjećao da su Harbisonovi bili predani rimokatolici, uključujući Donnyja. U katoličkoj je crkvi samoubojstvo bilo izričito zabranjeno i kazna za to bio je gubitak besmrtne duše žrtve. Deke se pitao što je to, zaboga, opsjelo Donnyja da sebi oduzme život i svojim roditeljima prepusti da se nose s emocionalnim košmarom uvjerenja da će im sin ostatak vječnosti provesti u paklu. Do vremena kad se Deke dovezao pred kuću sunce je već posve zašlo, ostavivši jedino trag sivkastog crvenila na beskrajnom nebu Panhandlea, sličnog krvi koja izvire iz zagnojene rane. Lou bi vjerojatno više volio da se Deke ne pojavi u svojem službenom vozilu s natpisom ŠERIF na vratima, ali bio je ovdje službeno i prepustit će Louu da objašnjava što je taj auto činio parkiran pred njegovom kućom. Premda nije imao razloga za pretjeranu brigu što bi susjedi mogli pomisliti. Deke je procijenio da su najbliži živjeli milju daleko u bilo kojem smjeru. Prije nego je Deke otkopčao sigurnosni pojas, Lou je istupio na prednji trijem, lica klonulog od iscrpljenosti i užasa. Zatvorio je vrata za sobom i pošao do Dekea na prilaz kući. »Pođite sa mnom straga do štaglja, i zahvaljujem vam što ste došli sami.« 94 Marta

»Žao mi je što je to moralo biti iz ovog razloga, Lou. Moja sućut.« Bez daljnjih riječi, Lou ga je odveo do štaglja koji se nalazio podalje od kuće. Dijelom je bio preuređen u Bettyn zimski kokošinjac i oko njega se širio snažan zadah izmeta. Pred ulazom je Lou stao ustranu i mrzovoljno pokazao šerifu da uđe prvi. Deke je ušao i osjetio kao da ga je nešto ubolo među rebra. Klonulo viseći ovješen o vrat s niske grede koja je služila za sušenje cvijeća i ljekovitog bilja, ondje se nalazio dječak naizgled dobi njegove kćeri. Od vrata do nogu u bijelim sportskim čarapama bio je prekriven svijetloplavom dekom. Deke je primijetio da mu se noge nalaze tek par centimetara iznad tla, dovoljno da je mogao stati na vrške prstiju, ako bi to namjerio. Oko njega je bilo razbacano nekoliko časopisa s erotičnim fotografijama na ovitcima, jedan od njih otvoren na stranicu s fotografijama prizora sličnih onome iznad. Na obližnjoj stolici, odmah do uredno posloženih iznošenih čizama, nalazili su se par uredno složenih traperica i bijele donje gaće. »Dobri Bože, Lou«, rekao je Deke, namrštivši nos zbog vonja raspadanja koji se uokolo širio. »Što se to ovdje dogodilo?« »Mislili smo da ćete vi to znati«, rekao je Lou. »Betty i ja zasigurno ne znamo. Uklonite tu deku, šerife. Ne smeta.« Zazirući od onoga što će otkriti, Deke je oprezno stupio naprijed, odnoseći se prema okolnom prostoru kao prema mjestu zločina. Vrhovima prstiju je smaknuo deku. »Ah, Isuse, Lou...« Osim čarapa, dječak je bio posve gol, napuhanog trbuha na kojem se već počeo naslućivati zeleni ton raspadanja. Oko vrata mu je bio u čvor vezan debeo industrijski produžni kabel. »Majka ga je ovakvog zatekla«, rekao je Lou. »Kako biste vi nazvali ovakvu... seksualnu perverziju, šerife?« »Autoerotična asfiksija«, odgovorio je Deke, ponovo pokrivajući dječakovo golo tijelo dekom. »Ne znam puno o tome, osim da je to posljednji ludi seksualni hir.« Pokazao je na otvorene stranice jednog od časopisa. »Čini se da je to ovdje objašnjeno. U osnovi, to je čin vlastitog vješanja kako bi se prekinuo dotok kisika i krvi u mozak tijekom samozadovoljavanja. Očito nedostatak krvi i kisika pridonosi većem uzbuđenju.« Lou je izgledao kao da mu je dovoljno zlo da se onesvijesti. Deke ga je uhvatio za ruku i izveo iz štaglja u dvorište. Na kuhinjskom prozoru se pojavilo 95 Marta

pepeljasto lice Betty Harbison, nalik na leš koji pluta pod površinom vode. »Kako vaša žena ovo podnosi?« upitao je Deke, odmah sebe prekorivši zbog tog apsurdnog pitanja. »Otprilike kao što biste i očekivali. Neutješna je. Ništa od svega ovoga nema nikakvog smisla. Toliko toga mu uopće ne priliči.« »Što to točno?« »Betty je dobro odgojila tog dječaka. Na mnogo načina joj je bio sličan. Voli urednost i red. Kuhinjski stol je ostavio u neredu...« »Kako to mislite?« »Ja ne znam ništa o tom... tom autoerotičnom – kako god ga već zvali. Pretpostavljam da je osjetio poriv dok je jeo užinu za kuhinjskim stolom. Ustao je i ostavio napola pojeden sendvič i par biskvita premazanih maslacem od kikirikija. Posvuda je bilo mrvica, poklopac tegle s maslacem bio je skinut, a boca sa senfom odčepljena. Nikad prije to nije činio. Uvijek je čistio za sobom.« »Hoćete li mi pokazati o čemu govorite?« »Naravno.« Ušli su kroz stražnja vrata u kuhinju, veliku dovoljno da primi posjetitelje kakve kuće s pansionima za iznajmljivanje. Betty je sjedila za velikim okruglim stolom, nijema i zaprepašćujuće blijeda. Deke se natjerao susresti s rastrojenim pogledom koji je podigla prema njemu. »Dušo«, nježno je rekao Lou, primivši je za beživotnu ruku, »šerif je došao provesti istragu.« »Što se tu ima istraživati?« upitala je Betty, prazno zureći u njega. »Pa, rekao sam mu da Donny nikad ne bi izišao i za sobom ostavio ovakav stol.« Deke je vidio o čemu govori. Kore od naranče, napola pojeden sendvič, kutija biskvita otvorena, nož korišten za njihovo premazivanje maslacem od kikirikija ostavljen na stolu. Ali opet, dječakovi su roditelji bili odsutni iz grada na nekoliko dana. Obilje vremena da počisti za sobom prije njihova povratka. »Ovaj, Lou, kada ste uopće otišli u Amarillo?« »U ponedjeljak ujutro, nakon doručka. Cindy je tog popodneva trebala roditi. Došli smo danas zbog nogometne utakmice sutra navečer.«

96 Marta

»U ponedjeljak ujutro«, tiho je ponovio Deke. Danas je bio četvrtak. Izgledalo je da je dječak mrtav od ponedjeljka ili dana iza toga. »Čini li se još štogod neuobičajenim?« »Pa, da. Ramsey. Bio je napola izgladnio kad smo stigli.« »Ramsey?« »Ramsey, maskota naše nogometne ekipe, o kojoj je Donny skrbio. Kad smo došli kući, obruč koji zatvara vrata obora bio je uklonjen. Našli smo ga zakopanog u slamu. Donny nikad prije nije ostavljao obor otvoren. Mali ovan se toliko naviknuo na boravak u oboru da nije ni pomislio izići kroz vrata. Mogao je izići i napasti se trave u dvorištu. Ali ostao je u oboru i zamalo crkao od gladi. Jedino što mi pada na um...« – Lou se odmaknuo ustranu kako ga žena ne bi mogla čuti – »jest da je Donny mislio da se... kocka sa životom i da je uklonio obruč, pretpostavljajući da će Ramsey izići kad ostane bez hrane.« »Ostanite uz Betty dok ja razgledam uokolo«, naložio mu je Deke. »I, možete li upaliti neko svjetlo u stražnjem dvorištu?« »Naravno«, rekao je Lou i pošao do prekidača. Stražnje je dvorište preplavila svjetlost. Ipak, Deke je utrošio minutu da pođe do svoga vozila po baterijsku svjetiljku. Vratio se i snopom njezina svjeda pretražio do, tražeći... znakove borbe, možda? Nije vidio nikakvih naznaka tome, ali ugažena zemlja koju je oko obora prekrivala tek prorijeđena suha trava nedavno je bila poravnana grabljama. Pretražio je baterijom i unutrašnjost obora, obasjao njome i par sjajnih očiju koje su ga podozrivo promatrale i čuo nervozno dahtanje, ali ovan je ostao na svojoj prostirki i nije došao istražiti što se događa. Obruč je ponovo bio vraćen na svoje mjesto. U koritu se nalazila svježa hrana. Deke je mlaz svjetlosti usmjerio pod betonski stol za piknike i u sjenovitoj tami nešto primijetio. Spustio se na ruke i koljena da to izvuče, pomažući se svojim rupčićem. Sudeći po izostanku kostiju ili hrskavice, bila je to noga sive mačke otpiljena s preparirane životinje. Po veličini se činila prevelikom za kućnu mačku. Kandže su joj bile povijene i opako oštre i Deke je pomislio da mora pripadati nečemu poput pume ili risa. »Lou!« dozvao je. Lou, koji ga je promatrao s vrata kuhinje, odmah je dotrčao do njega. Deke je podigao otrgnutu nogu. »Jeste li ikad ovo vidjeli?« Lou je posegnuo da je uzme u ruku, ali Deke ju je odmaknuo od njega. »Bolje je da to ne dirate. Može biti dokaz.« »Dokaz?« slabašno je ponovio Lou. 97 Marta

»Za svaki slučaj, ako se ne radi o nezgodi. Dakle, pripada li ovo vama?« Lou je skrušeno pogledom istražio nogu. »Ne. Nikad to prije nisam vidio.« »Našao sam je pod stolom za piknike. Što je činila ondje?« »Ne znam. Prošlog tjedna smo ovdje imali uljeza, nekog skitalicu kojeg smo zatekli kako spava u štaglju. Zaključali smo štagalj, ali on se opet vratio sljedeće noći. Prenoćio je u ovnovu oboru. Možda je to pripadalo njemu. Moglo bi biti nešto što ljudi njegove vrste nose za sreću, ili kao oružje.« »Čini se da je zemlja ovdje svježe pograbljana. Zašto?« Lou je pogledom prešao po okolnom tlu i slegnuo ramenima. »Sigurno je to Donny pograbljao dok nas nije bilo. Bio je dobar u održavanju urednosti.« »To ste mi već rekli«, zamišljeno je rekao Deke. »Idem časak do auta da ovo spremim u vreću za dokaze; nakon toga ću se vratiti.« »Šerife...« Lou je gurnuo ruke u džepove i ukrutio noge. »Mi ne želimo istragu. Zato sam vas i zamolio da sami dođete ovamo. Bio je to nesretan slučaj, jasan i običan. No...« – usta su mu se iskrivila – »ne baš tako jasan i ne baš običan. Donny je ovo sam sebi učinio. Zašto, sam Bog zna. Nikad nisam ni pomislio da dječaka zanima pornografija, seksualna maštanja...« Pognuo se naprijed, vidljivo obuzet još jednim naletom tuge. Deke mu je položio ruku na rame. »Popričajmo malo o tim časopisima«, tiho ga je potaknuo. »Jeste li ih ikad prije vidjeli? Gdje ih je mogao skrivati?« »Najvjerojatnije u svojoj sobi, i ne, nikad ih prije nisam vidio.« »Zar ih Betty ne bi primijetila dok mu je mijenjala rublje? Majke imaju strahovito dobar nos da nanjuše takve nedopuštene stvari.« Deke se sjetio kad je Paula pri prozračivanju sobe naišla na pikantne časopise gurnute u vreću za spavanje njihovog sina. »Sinovi znaju načine kako takve stvari držati podalje od svojih majki«, rekao je Lou. Deke se u sebi nije s njime složio, ali rekao je: »A što je s vama? Niste slutili da se bavi takvim stvarima?« Lou je odmahnuo glavom. »Nimalo, i baš zbog toga je sve ovo tako zaprepašćujuće. Donny je volio djevojke, ali imao je zdrav pristup prema njima, a i prema seksu, ako ćemo o tome. Mislim, baš nikad ga nisam čuo kako govori ili čini išta nepoćudno...«

98 Marta

»Upravo zato ovo moramo istražiti, Lou. Moramo prepustiti mrtvozorniku da utvrdi točan uzrok smrti. Možda u ovome ima više od onoga što oko vidi.« »Ne!« Lou je protresao Dekeovu ruku. »Ne možete istraživati, dovesti ovamo svoje zamjenike, obaviti autopsiju, omogućiti da sve ovo dođe do novina. Neću to dopustiti. Stid zbog toga će ubiti Betty. Nikad više u ovom okrugu ne bismo mogli hodati uzdignute glave. Sada poželim da sam odjenuo dječaka, ali želio sam da vidite kako nije... počinio samoubojstvo. Tako bi to izgledalo da sam mu navukao košulju i hlače i riješio se onih časopisa.« »Gdje je uopće njegova košulja?« upitao je Deke. »Što?« rekao je Lou. »Njegova košulja. Gdje je? Pretpostavljam da ju je imao na sebi kad je izišao do štaglja. U studenome smo, Lou.« »Pa... ne znam«, rekao je Lou, mršteći se. »Nismo razmišljali o njegovoj košulji. Samo smo ostavili stvari onako kakve smo ih zatekli. U kuhinji je nije bilo.« »Čujte, dok ja pođem ovo pohraniti, hoćete li pokušati pronaći košulju koju je mogao nositi? Ne morate ništa govoriti Betty. Ne vjerujem da bi Donny pošao do svoje sobe i objesio je na vješalicu kad ga je spopao nagon – čak ne bi ustao ni od kuhinjskog stola kao što je učinio.« Lou se nevoljko vratio u kuću dok je Deke pošao do svoga službenog automobila i pohranio mačju nogu u papirnatu vrećicu. U glavi mu je lagano bubnjala sumnja. Bio je glavni zaštitnik zakona u okrugu. Koliko god želio poštovati osjećaje i privatnost Harbisonovih, nije bio uvjeren da je Donnyjeva smrt posljedica nesretnog slučaja. Bilo je nesklada u neredu koji je ostavio za kuhinjskim stolom i urednosti kojom je složio svoju odjeću. Ali kakvo bi drugo objašnjenje moglo postojati? Samoubojstvo? Ne, Deke je vjerovao da to može isključiti. Dječak ne bi dopustio da ga zateknu u takvom stanju, i ostavio bi nekakvu poruku. Također... sitnica, ali bi li učenik deltonske srednje škole želio u petak navečer propustiti najveću utakmicu sezone, protiv najvećih rivala? Delton i Kersey su bili u mrtvoj utrci za prvenstvo okruga. Tako je preostajalo jedino ubojstvo, ali tko bi poželio ubiti Donnyja Harbisona i iz kojeg razloga? Izvlačeći plastične rukavice koje će mu pomoći pri pohrani časopisa i produžnog kabela, Deke je u glavi načinio popis onoga što je valjalo istražiti. Morat će o svemu doznati još stvari, utvrditi je li Donny imao životno osiguranje, pretražiti Donnyjev kamionet i provjeriti ima li u njemu još pornografskih časopisa, ispitati susjede jesu li vidjeli onog skitnicu i obaviti razgovor s 99 Marta

Donnyjevim prijateljima i nastavnicima u deltonskoj srednjoj školi. Odnijet će časopise i kabel u kriminalistički laboratorij u Amarillu, da provjere ima li na njima otisaka prstiju. Kad se vratio, Lou ga je čekao u stražnjem dvorištu. »Košulje nema, šerife.« »Ne čini li vam se to pomalo čudnim, Lou?« »Možda, ali nema veze. Betty i ja smo o ovome raspravili i ne želimo petljanje po pojedinostima Donnyjeve smrti. Molim vas, šerife. Preklinjem vas. Zamislite da se radi o vašem sinu. Kako biste se vi i vaša žena osjećali?« Deke nije odgovorio. Paula bi ga sigurno preklinjala da sve zataška, ali on bi želio znati što se dogodilo njegovom sinu. »Ne mogu vam na to odgovoriti, Lou.« Betty Harbison je izišla na stražnja vrata, sa suzama koje su joj opet navirale na otečene oči. »Molim vas, šerife...« Pala je na koljena pred njim i molećivo ga ščepala za ruku. »Preklinjem vas. Molim vas, nemojte dopustiti da se za ovo dozna. Kad bi znao, naš bi mu svećenik odbio održati misu zadušnicu. Ne bi dopustio da ga ukopamo na posvećenom du. Nazvat će Donnyjevu smrt samoubojstvom jer je ono što je učinio bio voljno i opasno. Ne želimo da naša kći dozna kako joj je mali brat umro. Molim vas, šerife...« Ispustila mu je ruku i zakopala lice u dlanove. »Betty... Betty...«, tješio ju je Lou, spustivši se do nje kako bi je zagrlio oko uzdrhtalih ramena. Postiđen njihovom dubokom tugom, pogođen do dna vlastite očinske duše, Deke je zatekao sebe kako govori: »U redu, Betty, u redu. Nazvat ću istražnog suca da sam dođe ovamo. On će morati potpisati smrtovnicu, ali možete mu vjerovati. On neće ništa reći. Smrt će se proglasiti nesretnim slučajem i na tome će sve završiti. Nitko osim nas četvero ne treba znati kako se to dogodilo. Vi i Lou pođite u kuću i nazovite pogrebnu službu. Ja ću Waltera pričekati u štaglju. Spustit ćemo Donnyjevo tijelo i dobro se pobrinuti o njemu dok netko iz pogrebne službe ne dođe ovamo.« Jecajući, Betty je klonula u muževljevo naručje, a Deke je pošao do svojeg automobila da nazove istražnog suca, nesposoban dalje podnositi prizor Louovih suza kako kaplju na glavu njegove žene.

100 Marta

Osamnaesto poglavlje

Kersejski Risovi su utakmicu protiv deltonskih Ovnova dobili rezultatom 41 naprama 6, tako uvjerljivom razlikom da je trener Turner pri kraju posljednje četvrtine povukao Treya i Johna na klupu da ih sačuva za predstojeće doigravanje. Novine su širom države pobjedu Risova opisivale kao rezanje čelikom kroz papir. Članovi ekipe podigli su na kraju utakmice svoga dodavača i glavnog hvatača na ramena, ali nijedna kamera navijača ili izvjestiteljskih kuća nije zabilježila trijumfalan osmijeh na licima dvaju najvećih junaka na igralištu. U danima koji su prethodili toj povijesnoj večeri, Trey i John su iščekivali kad će se šerifov službeni automobil zaustaviti pred njihovim kućama, očekivali su čuti njegovo službeno kucanje na svojim vratima, ali ništa od toga se nije dogodilo. U okružnom tisku nije bilo ni riječi o Donnyjevoj smrti, osim osmrtnice i jednog kratkog članka u kojem se pojašnjavalo da su se dječakovi roditelji vratili s puta i svoga sina zatekli mrtvog nakon nesretnog slučaja koji se dogodio u njihovu štaglju. Zastave na obje škole u okrugu spuštene su na pola koplja. Sprovod i pokop su obavljeni u privatnosti, samo u prisutnosti porodice. »Zašto ste tako natmureni?« upitao je uzbuđen ali i zabrinut Ron Turner svoje zvijezde, dodavača i krilnog hvatača, u svlačionici nakon utakmice. Trey i John su u njoj ostali posljednji. Ostatak ekipe već je razuzdano otišao uživati u proslavi pobjede koju je na glavnoj ulici, za tu prigodu zatvorenoj za sav promet, organizirao klub navijača. Trener Turner je ostao kako bi primirio sve snažniju zabrinutost. »Momci, trebali biste iskakati iz svojih majica, a vi izgledate kao da ste izgubili prvenstvo okruga.« »Mi smo dobro«, rekao je Trey. »Nismo li, Johne?« John je bio usredotočen na zakopčavanje svoje sportske jakne. »Da, naravno.« Trener Turner je položio ruke na ramena svojih igrača. »O čemu se radi, momci? Vas ste se dvojica cijelog tjedna držali podalje jedan od drugoga. Niste se valjda posvađali, zar ne?« »Ne, gospodine«, rekao je Trey. Trener Turner je bio jedan od rijetkih ljudi kojem se Trey uopće obraćao s gospodine. »Ja i John – bliskiji smo nego ikad. Nismo li, Johne?« Molećivo je pogledao Johna, očekujući potvrdan odgovor. John je kimnuo glavom. »Tako je«, rekao je. 101 Marta

Ron Turner ih je pažljivije pogledao. »Više vas ne muči onaj trbušni virus koji ste zaradili kod Benniesa, zar ne?« »Tako nekako«, rekao je Trey, brzo pogledavši Johna. Trener Turner je sumnjičavo pogledao obojicu momaka. »Zašto vam ne vjerujem? Nešto se s vama događa, momci, ali neću pokušavati po tome večeras prekapati. Želim da o tome među sobom raspravite, ovdje i odmah. Zabava može počekati. Reći ću Cathy i Bebe gdje ste. Sljedećeg tjedna imamo odigrati međuokružnu utakmicu i želim da budete za nju spremni ali, još važnije, želim da popravite to, štogod to bilo, što vam utječe na prijateljstvo. Momci, vi dijelite rijetku i posebnu vezu koja se događa samo jednom u životu i samo je rijetki ikad dožive. Nemojte dopustiti da se između vas ispriječi nešto što se može razriješiti otvorenim razgovorom. Dobro?« Trener Turner je primijetio da ih se njegove riječi nisu previše dojmile, ali obojica momaka su kimnuli glavama i Trey je rekao: »Dobro, treneru.« Kad je on otišao dugovječni su prijatelji ostali sami, pogrbljeni u svojim sportskim jaknama, izbjegavajući pogledati jedan drugome u oči, osjećajući nelagodu zbog prisutnosti onoga drugoga. Nosili su unaprijed naručene kape navijačkog kluba s natpisom PRVACI OKRUGA 1985. izvezenim nad šiltom, podijeljene igračima u slavljeničkom ludilu nakon utakmice. Nakon ponedjeljka, osim što su se zajedno pojavljivali na školskim satovima i nogometnim treninzima, Trey i John su se nekakvom telepatijom usuglasili da jedan drugoga izbjegavaju, kako bi se na osami mogli suočiti s onim što se dogodilo. John je svakoga dana nakon treninga odlazio u crkvu Sv. Mateja; Trey je svaki slobodni sat provodio s Cathy. Posramljenog izraza lica, dobacujući nelagodne poglede Johnu, Trey je pročistio grlo. »Žao mi je, Tigre. Kunem se Bogom, žao mi je.« »I trebalo bi ti biti, TD.« »Mislio sam da će biti jači.« »Bio si u krivu. Zašto si sobom ponio onu risovu šapu?« Treyu je lice preplavilo duboko rumenilo. Sjeo je na jednu od klupa i skinuo kapu. Sklopio je oči i prstima pritisnuo kapke, kao da pokušava obuzdati migrenu. »Jer sam cijele sezone živio u strahu od... gubitka svega, Johne – svega za što smo se trudili. To me je izluđivalo. Pomislio sam... nekoliko ogrebotina pravim risovim kandžama bit će upečatljivije, osigurati nam veću prednost.« Trey je podigao pogled prepun grizodušja, a na jagodicama su mu se još vidjeli tragovi prstiju. »Kunem se da mi ta zamisao nije pala na um sve do 102 Marta

nedjeljne noći, kad sam ležao u postelji i sjetio se punjenog risa tetka Harveya u potkrovlju. Možeš pitati tetu Mabel. Čula me je kako u ponoć prekapam po njemu i uspela se stubama da me upita što to činim. Ja... jednostavno sam mislio da ću ponijeti tu šapu i vidjeti jesam li u stanju to učiniti.« »Pa, bi li bio u stanju?« »Ne. Kad sam vidio ovna, ustrašio sam se. Osim toga, znao sam što ćeš misliti o meni. Baš kad je Donny izjurio van, mislio sam te upitati što možemo učiniti s tom stvari kako bismo Ovnovima ostavili poruku...« John je ozlojeđeno upitao: »Zašto nikad ništa ne možeš odraditi kako valja, TD?« »To jednostavno nije u meni, Tigre. Zato trebam tebe. Zato si ti moj čovjek. Ti brineš da ne zastranim.« John je gurnuo ruke u džepove jakne i rezignirano spustio bradu do prsiju. Vjerovao je u tu priču o mačjoj šapi. Bio je to tipičan primjer načina na koji je Treyev um ponekad djelovao. Izabrao bi odigrati džokera i kad bi u ruci držao asa. »Ja to nikad neću preboljeti, TD, nikad.« »Znam da nećeš, Johne. To je razlika između tebe i mene. Čuj, ti... nećeš se valjda otuđiti od mene, zar ne?« Prizvuk nevjerice u Treyevu glasu davao je naslutiti da je razmišljao o toj mogućnosti i smatrao je nepodnošljivom. »Johne, ti i Cathy ste moja obitelj, jedini koje osim tete Mabel imam na svijetu, a ona je stara.« Suze su mu bljesnule u očima. »Trebam te, čovječe. Ovog sam tjedna bio obuzet jadom. Bilo je to kao da pokušavam sjesti na tronožac kojem jedna noga nedostaje. Reci mi da ovaj put nisam doista uprskao stvar, da smo još uvijek bliski kao što smo oduvijek bili. Vjerovat ću ti, štogod rekao.« John mu je dodao ručnik s umivaonika i pridružio mu se na klupi. »Neću se otuđiti od tebe, TD. Ne bih to nikad učinio. Jedino me hvata mučnina od onoga što se dogodilo... što smo onako ostavili tijelo da... da ga roditelji pronađu... a sve za ništa.« »Znam, znam.« Trey ga je obgrlio i protrljao mu rame. »Nemoj na to misliti. Zajedno ćemo to prebroditi. Jednoga će dana sve to izblijedjeti, postati samo nejasna uspomena. Vidjet ćeš. A kad zaradim mnogo novca igrom u Nacionalnoj ligi, otvorit ću zakladu za stipendiranje u znak sjećanja na Donnyja Harbisona. Samo čekaj. Učinit ću to.« »To ništa neće promijeniti – Harbisonovima ne. Bez sina, proživjet će život osjećajući se onako kako se mi osjećamo bez roditelja.« John je odgurnuo 103 Marta

njegovu ruku. »Zaboga, TD, netko bi mogao doći i pomisliti da smo par nekakvih čudaka. Je li Cathy išta posumnjala?« »Zna da sam bio... na rubu. Nikad ne bih uspio progurati ovaj tjedan da nije bilo nje. Ti si odlazio u Sv. Mateja, zar ne? Što tamo činiš? Moliš se?« »Ponekad, a ponekad samo sjedim u klupi. To mi pomaže.« Nije otišao na ispovijed. Otac Richard bi ga natjerao da učini jedinu moguću stvar kojom će sebi olakšati dušu – da pođe šerifu Tysonu – ali nije to mogao učiniti Treyu. Jednostavno nije. Morat će ostatak života proživjeti bez odrješenja grijeha. Trey ga je u šali udario šakom u rame. »Onda, ipak idemo u Miami i zajedno rasturamo, je li tako? Još uvijek smo najbolji prijatelji, čvrsto vezani, točno?« »Bojim se da je tako.« »Je li mi oprošteno?« »Ne izazivaj sreću, TD.« Trey je opet navukao kapu na glavu. »Ti si moj čovjek, Johne.« U sigurnom pohodu do odlučujuće utakmice za prvaka države, dvojac je na prepunim stadionima predvodio kersejske Risove od pobjede do pobjede. Johnov status zvijezde učinio je Berta Caldwella svojevrsnom slavnom osobom do te mjere da je prestao piti kako bi, kako je sam rekao, bio »u radnom stanju« na utakmicama. Jednaka je počast ukazivana i Mabel Church, koja je pucala od ponosa zbog veličanja njezina nećaka, unatoč svojim potajnim nadama da će Risovi izgubiti i tako je osloboditi vječne brige da bi se on mogao ozbiljno ozlijediti. Neprekidna rijeka telefonskih poziva, telegrama, zahtjeva glavnih trenera raznih fakulteta da se s njima osobno susretnu i brojna pisma »namjere« i pozivnice sportskih odjela prestižnih sveučilišta da posjete njihove kampuse, uz plaćene sve troškove, svrstali su Johna i Treya među najtraženije srednjoškolske igrače nogometa u državi. U prosincu su Mabel i Emma ostavile podignute slušalice svojih telefona, kako bi trio mogao neometano pisati kućne zadaće za svojim kuhinjskim stolovima. Ponude i telegrami su se gomilali u ladicama, neotvoreni. Bez obzira kako primamljive bile ponude drugih škola, Trey Don Hall i John Caldwell su jasno dali do znanja da ostaju pri svojoj odluci o upisu na Sveučilište Miami u Coral Gablesu na Floridi, i to je bilo to. Kad u veljači 1986. nastupi Dan potpisa, na točkastoj crti će se potpisom vlastitih imena obvezati da će igrati za trenera Muellera i njegove Miami Hurricanese.

104 Marta

Trey je jedino olakšanje od pritiska predvođenja ekipe u finalnoj utakmici nalazio dok bi on i Cathy bili sami zajedno, a John dok je posjećivao crkvu Sv. Mateja. On i otac Richard postali su filozofski prijatelji i svećenik ga je često pozivao na večeru kad ne bi bio kod gospođe Emme ili tete Mabel. Uglavnom su raspravljali o povijesti katoličke Crkve koju je John nalazio fascinantnom, posebno povijest Družbe Isusove iz koje je izrastao red jezuita. Otac Richard, veliki estet i ljubazan čovjek, bio je jezuit. Prigodom jednog od tih posjeta John se na putu prema uredu oca Richarda na nogostupu susreo oči u oči s Louom i Betty Harbison. Prije toga je John više puta posjetio grob njihova sina, ponekad donoseći cvijeće iz Emmina ili Mabelina cvijetnjaka, kako bi ga položio uz nadgrobni spomenik. »Ti si John Caldwell, zar ne?« rekla je Betty. Ona i njezin muž upravo su izlazili s groblja iza crkve. »Jesam, gospođo.« »Navijali smo za vas Risove sve otkad ste nas izbacili«, rekao je Lou uz kratak osmijeh, zasjenjen vidljivim sjećanjem na to da je ta utakmica odigrana u istom tjednu kad je umro njihov sin. »I nadamo se da ćete osvojiti i državno prvenstvo, na ponos ovog okruga«, rekla je Betty. »Hvala vam«, rekao je John. Zastao je, zauzevši nespretan tinejdžerski stav. Spustio je pogled na svoje noge i gurnuo ruke u džepove. »Dat ćemo sve od sebe«, pridodao je. »Ti si onaj koji ponekad ostavlja cvijeće na grobu našeg sina, zar ne?« rekla je Betty, primaknuvši se da mu pogleda u lice. John je osjetio kako ga steže u grudima. »Da, gospođo... ponekad.« »Zašto? Jesi li poznavao Donnyja?« »Samo površno – iz Sv. Mateja. Ja... bilo mi je žao što je umro.« »Da...«, zamišljeno je rekla Betty, sjetnog pogleda. »Mogu to vidjeti. Hvala ti na tome.« »Nema problema«, rekao je John i stao ustranu da ih pusti proći. Kratko nakon toga u poštanski sandučić Caldwellovih stigla je brošura o uvjetima prijema na fakultete Sveučilišta Loyola u New Orleansu, obnovljenog jezuitskog učilišta. 105 Marta

Devetnaesto poglavlje

Napokon

je bila pred njima, posljednja utakmica doigravanja te sezone.

Putovanje do stadiona Teksas u Irvingu na kojem se trebala odigrati utakmica za prvaka treće A državne lige bilo je dugo i naporno, ali protivnicima koje je Kersey pobijedio nije ostavljeno nimalo dvojbe oko toga koja je ekipa bila bolja. Ipak, protiv hjustonskih Bijelih tigrova kersejski će Risovi nastupiti kao autsajderi. Hjustonska je ekipa navodno bila sastavljena od skupine uličnih grubijana – razbojnika, kako su ih neki zvali, od kojih su neki doista za sobom imali sukoba sa zakonom – i bila je poznata po svojim okrutnim starovima i blokadama. Njihova je obrana u prosjeku po težini nadmašivala kersejsku za gotovo desetak kilograma i uživala je ugled sjekača protivničkih dodavača i izbacivača iz igre najboljih protivničkih hvatača. Svi su znali da će se Tigrovi posebno okomiti na Treya i Johna. Tijekom cijele sezone Trey je sve protivničke nasrtaje izbjegao praktički netaknut – barem po standardima igre – zbog naloga trenera Turnera napadu da im je prva i najvažnija zadaća zaštititi svoga dodavača. Igrači iz linije bili su spremni to obaviti. Urođena vještina koja je Treya činila izvanrednim vođom ekipe i pravim generalom na terenu bila je razlogom što su njegovi blokeri činili sve kako protivnička obrana ne bi ni ruku stavila na njihovog dodavača. Trey je uvijek bio spreman pohvaliti ih i bio je oprezan u davanju primjedbi, i nekako je ta Treyeva dobrota značila još i više i imala veći učinak nego da je dolazila od Johna. Johnu je milosrđe bilo urođeno, a Treyu i ne baš nužno. Zbog tog povjerenja momčadi da će ih njihov vođa uspješno voditi kroz oluju ostali su bili spremni za njega sve učiniti, bez obzira na to što su mediji njemu i njegovu krilnom hvataču pridavali više pozornosti nego ostalima. Ali hoće li to biti dovoljno? Svake je večeri u tom tjednu pred utakmicu Cathy odlazila u postelju srca stegnutog od straha. Što ako Trey i, naravno, John budu ozlijeđeni? Tada će se sve promijeniti. Zašto momci nisu mogli igrati tenis, ili golf? Kako je sezona doigravanja odmicala, u njoj je sve više rasla odbojnost prema nogometu i omraženost prema gradu koji je svojim igračima nametao takvu tjeskobu i pritisak. Ali, koliko god to mrzila priznati, sportu je dugovala to što su ona i Trey postali još bliskiji. Još od dana koji su prethodili okružnom finalu činilo se da nije

106 Marta

u stanju biti odvojen od nje i nakon treninga je što je brže mogao hitao do njezine kuće. »Trebam te«, govorio bi. »Uz tebe sve loše stvari nestaju.« Kakve loše stvari? Škola i cijeli grad su mu se bacali pred noge, diveći mu se još više jer se nije prsio i kočoperio i glumio poput nekih drugih igrača, nego je laskanje prihvaćao s Johnovom suzdržljivošću i odmakom, što se još više produbilo u tjednu u kojem se održalo okružno finale. »San svih trenera – prave vođe ekipe«, opisivao je trener Turner njega i Johna. Nudili su im besplatno jelo kod Bennies Burgersa i u Monicas Cafeu, karte za kino, nove jakne u dućanu sportske opreme, ali oni ništa od toga nisu prihvaćali. »Molim te, Bože«, molila se Cathy. »Ne tražim da Kersey dobije utakmicu, samo da poštediš Treya i Johna ozljeda, tako da svi možemo zajedno otići na Sveučilište Miami.« Sportski novinari su se sjatili oko malog grada u preriji i visjeli u Bennies Burgersu i Monicas Cafeu na drugoj strani središnjeg gradskog trga, kako bi izvještavali o uzbuđenju koje je zahvatilo cijeli grad u noći najveće nogometne utakmice u povijesti njegove srednje škole. Jedan je izvjestitelj atmosferu opisao kao tako naelektriziranu da je »upaljena žigica mogla cijelo to mjesto zbrisati s karte Teksasa«. Tražili su i u središte pozornosti stavljali svakoga povezanog s ekipom Risova tko bi im mogao pružiti kakvu zanimljivu ljudsku priču. Jedna od tih osoba bio je njihov glavni trener, kojem je bio posvećen članak u najvećim teksaškim novinama, čime je započela Treyeva doživotna odbojnost prema predstavnicima medija. »Morate živjeti u Kerseyu da biste razumjeli utjecaj tog čovjeka«, pisao je izvjestitelj, ustvrdivši da je cijeli grad plesao onako kako je trener Ron Turner svirao. Imao je stroga pravila koja su njegovi suradnici, igrači, pa čak i dječak zadužen za boce s vodom i učenički pomoćnik – dakle svi oni povezani s kersejskim Risovima – morali slijediti. A to je značilo i dva dana prije utakmice ne razgovarati s novinarima niti se zbližavati s građanima, uključujući pripadnike kluba navijača. Nakon treninga se svaki član ekipe trebao skloniti s ulice i biti kod kuće, gdje se od njih očekivalo da se u miru i tišini usredotoče na predstojeću zadaću. Trebali su na najmanju mjeru svesti gledanje televizije i razgovore telefonom i izbjegavati bilo kakva ometanja. Majkama je prepustio brigu da njihovi sinovi jedu ispravno, odlaze u postelju u pristojan sat i izbjegavaju stresne situacije. Tog »dvodnevnog zamračenja«, nastavljao je izvjestitelj, pridržavali su se svi u gradu i trebalo je to osobno iskusiti da bi čovjek uopće u to povjerovao. U pozno popodne srijede i četvrtka, kad bi se počeo spuštati mrak, mogao si čuti lišće kako 107 Marta

pada na ulice. Kako ne bi uznemirivali Risove u njihovu odmoru, trgovci i kupci stišavali su glasove, čavrljanje na mjestima poput Bennies Burgersa pretvaralo se u došaptavanje, dozivanje automobilskim sirenama konobarice do auta u drive-in zalogajnicama bilo je kratko i nijedan se tinejdžer s glasnim auspuhom nije usuđivao voziti glavnom ulicom. Ron Turner zasigurno nije bio čovjek kojega je trebalo proganjati. Vladao je željeznom rukom zasluženog ugleda nakon šest uspješnih sezona koje je kao glavni trener proveo u kersejskoj srednjoj školi (premda nijedna od njih nije uključivala i osvajanje državnog prvenstva). Nije prihvaćao nikakve savjete očeva, vođa momčadi iz fotelje ili članova navijačkog kluba koji su držali ključeve grada i povlačili za uši članove školskog odbora. Živio je po pravilima koja je postavio svojim igračima i izbjegavao alkohol, duhan i bilo kakve opscenosti. »Nepristojan govor«, upozorio je svoje igrače, »govor je neznalica i ljudi nesigurnih u sebe. Pušenje i pijenje su oslonac koji treba samo slabima.« U članku se tvrdilo da je načinjen upravo po mjeri drskog, izrazito inteligentnog dodavača bez oca i majke poput Treya Dona Halla. Lica zažarenog od poniženja i stida, Trey je čitao – pored toga što je bio opisan kao »jogunast« – o tome kako su ga roditelji napustili još dok je bio dijete i kako je trener Ron Turner popunio tu prazninu oca kojeg nije imao. Svjestan Treyeve osjetljivosti na svoj status siročeta, trener Turner se ispričao zbog propusta koji je načinio novinar kojem je dao intervju, riječima kako je Treya samo hvalio kao sina kojega bi i sam volio imati. Trey mu je vjerovao i bio uzbuđen spoznajom da trener Turner tako misli o njemu, ali ujedno je bio osupnut spoznajom da sada cijeli svijet zna kako ga roditelji nisu željeli. Te je noći stiskao Cathy uza se čvršće nego ikad prije. Osim stanovnika staračkog doma i par šerifovih zamjenika koji su izvukli kraću slamku u odlučivanju o tome tko će ostati na dužnosti, grad od deset tisuća stanovnika na dan utakmice je praktički opustio. Karavana različitih vozila sa sivobijelim zastavama na prozorima i išaranih porukama poput PODREŽITE KANDŽE HJUSTONSKIM BIJELIMA krenula je u zoru da navijače Risova preveze u Dallas. Te subote usred prosinca samo je jedan čovjek šetao tihim, kao za blagdan urešenim ulicama, praćen psom što je šepao do njega. Na uhu je držao prislonjen tranzistor, a u ruci smotan bič. Koliko li je vremena proteklo otkad je zvijezda te predstave stajala dršćući u njegovu dvorištu, prisjetio se slušajući uvodni program prije početka prijenosa utakmice. Je li procjena koju je te večeri donio o momku odgovarala čovjeku kakvim je trebao postati? Vrijeme će to napokon pokazati. Ali danas je klinac imao sve što je trebalo da grad učini ponositim. Sutra će možda već biti drukčije. 108 Marta

KAPETANI EKIPE, TREY I JOHN I GIL BAKER, suočili su se s kapetanima Tigrova na bacanju novčića na centru terena. Njihova pojava i stav tijekom tih napetih, dramatičnih trenutaka već je postala legendarnom. Ostale ekipe su se okupljale na svojem dijelu terena usred opće zbrke sportske obuće, sve dok ne bi izabrali onu koja najviše odgovara terenu. Kako nije postojao standard kojim se propisivalo kakve čarape moraju nositi srednjoškolski igrači, oni su mogli nastupiti u dugim ili kratkim čarapama, ili ih uopće ne navući na noge. Duljina i oblik frizure također su prepušteni na izbor igračima. Ali to nije bio slučaj s članovima momčadi trenera Turnera. Po njegovim uputama svaki dio opreme Risova bio je jednoobrazan. Igrači su morali nositi majice bez zavrnutih rukava, dokoljenice ugurane pod elastični rub hlača, cipele iste izrade i stila, a kosa im je morala biti kratka i uredno podšišana. Predstavljajući tako jedinstveno vodstvo, tri su kapetana stajali isprsivši se u poštovanja prepunoj tišini, izraza lica izvježbanih da se čine mirnima i pribranima. Čekali su da suci dođu na teren, što je bio znak vođama ekipa da im se pridruže u bacanju novčića. Bio je to baš pravi prizor kad su Trey i John sa svojih preko metar i devedeset i s nešto nižim i nabijenijim, ali ništa manje impresivnim Gilom Bakerom u sredini, u lijevoj ruci noseći svoje kacige, a desne ravno pružene uz bok, odmjerenim korakom i bez žurbe krenuli prema centru. Jedan će sportski novinar o tom natjecanju napisati: »Kapetani Risova prišli su svojim protivnicima s dostojanstvom vitezova poslanih da se suoče s bandom drumskih razbojnika.« Takav je opis dobro pristajao učenju trenera Turnera. »Nećete se rukovati s rukavicama na rukama«, pojasnio je on svojim kapetanima, »i nećete svoje protivnike pozdraviti s kacigama na glavama. Pokažite im susretljivost svoga lica. Ali kad bacanje novčića završi, stavite kacige pred njima i dajte im do znanja da mislite ozbiljno.« U publici na rasprodanom gledalištu Cathy je ta zbivanja promatrala stojeći između svoje bake i Mabel Church, pogleda prilijepljenog za Treya. Trijezan Bert Caldwell stajao je s druge strane Emmi, s dvogledom usmjerenim na teren. Cathy i Mabel su se držale za ruke, obje mučene istim strahovima koje su cijele sezone osjećale poput utega u želucu. Dirigent orkestra je, nakon što je pošla k njemu s neuobičajenim zahtjevom da je poštedi nastupa na ovoj završnoj utakmici, Cathy nagradio posebnim ustupkom da ostane sjediti na tribinama. Da to nije učinio, prvi put u životu je bila spremna sama odustati od svoje uloge, koliko god to bilo nedosljedno. Drugim riječima, napustila bi orkestar. Došla je do zaključka da 109 Marta

doprinos njezine flaute borbenoj pjesmi i njezino marširanje tijekom nastupa orkestra u poluvremenu neće nedostajati. U međuvremenu, ona će sjediti s Mabel i sa svojom bakom ondje gdje može držati na oku Treya i ne propustiti nijedan trenutak utakmice ili njegov potez na terenu. Jednako ovako će biti kad bude igrao nogomet u Miamiju i nakon što se vjenčamo, a on bude igrao u Nacionalnoj nogometnoj ligi, razmišljala je dok joj je stezanje u grudima jedva dopuštalo disati. Živjet će u omami brige za njegovu sigurnost – u limbu suzdržanog mira sve dok sezona ne završi. Mrzila je što je igrao nogomet ali, dobri Bože, on je taj sport volio i igrao ga svim srcem još otkad je dovoljno narastao da u ruke uzme loptu. Ljudi su se mijenjali kad bi izgubili ono što su oduvijek voljeli. Što joj je drugo preostalo nego podržati ga i njegovati mu rane do sljedećeg tjedna, ujedno se moleći da preživi i sljedeću utakmicu? Oko nje je započelo bučno navijanje. Kersejski Risovi osvojili su prvo bacanje. Vrativši kacige na glavu, Trey i John su, izgledajući poput dvostruke ekspozicije, zajedno s Gilom otrčali do ruba terena. Na jedan kratak trenutak Trey je pogledao prema dijelu tribine na kojem se nalazio orkestar i gdje je ona trebala sjediti. Ne zna gdje me potražiti pogledom, pomislila je, obuzeta glupim predosjećajem da će njezin nestanak možda utjecati na njegovu usredotočenost. Ne budi glupa. Ništa ga ne može omesti u potpunom posvećivanju poslu koji tamo mora obaviti. U blistavo osvijetljenoj svlačionici prije utakmice, kersejski su se Risovi okupili oko svoga trenera, neki klečeći, a svi oslanjajući se rukom na svoje kacige. Trener je smirenim glasom izgovorio posljednje upute najboljoj skupini momaka koje je ikad trenirao, kako je rekao novinarima. »Oni su krupniji od vas, to smo im već priznali«, rekao je, »ali vi ste pametniji, brži, bolje uvježbani i discipliniraniji. Posjedujete jedinstvo i odvažnost, i najveća srca u ovom poslu. Znate što možete očekivati. Budite na to spremni. Kako bi pobijedili, oni će se uzdati u to što jesu, u sve ono što znaju, ali pustite ih da oni čine prekršaje, a ne vi. I momci...«, glas mu je zadrhtao u grlu, »ako se vi pouzdate u to što jeste, u ono što vi znate, večeras ćete kući ponijeti pehar. Johne, kako bi bilo da za sve nas povedeš kratku molitvu?« Proročanstvo trenera Turnera ostvarilo se u završnim minutama utakmice koje su Risovi dočekali gubeći s 21 naprama 24. Okrvavljeni, iscrpljeni, linijski su napadači držali Tigrove podalje od Treya kako bi mu dali vremena da ispali jedan od svojih metaka u čaroban zagrljaj Johna Caldwella koji je, jedva stojeći na nogama, u cik-caku zaobišao očajničke startove obrane i istrčao posljednjih pet metara da postigne zgoditak. 110 Marta

Uz manje od minute do kraja, lopta je preletjela preko grede gola za još jedan dodatni poen i završni zvižduk suca nije se ni čuo u ekstatičnoj grmljavini koja je eksplodirala na kersejskoj strani Stadiona Teksas. Cathy i Mabel su ostale sjediti kao oduzete, isprepletenih ruku, sa suzama olakšanja što su im se kotrljale niz obraze, dok su ih sugrađani koji su ih okruživali u veseloj proslavi tapšali po leđima. »Gotovo je, gospođo Mabel, gotovo je«, neprestano je ponavljala Cathy. Nije mogla nikako znati koliko će se proročanskima te riječi pokazati.

111 Marta

Dvadeseto poglavlje

Početkom veljače 1986. Cathy je poštom kući dobila obavijest da je izabrana medu finaliste Nacionalnog fonda za stipendiranje posebno darovitih studenata, što joj je zajamčilo mjesto na prvoj godini Millerova fakulteta medicine na Sveučilištu Miami. Na školskoj joj je ceremoniji uručena potvrda o stipendiji, kao priznanje za izvanredan uspjeh, a nagrađena je i punom stipendijom koju je davala dobrotvorna zaklada pod okriljem Prve baptističke crkve u Kerseyu. Obje su bile uvjetovane njezinim upisom na četverogodišnji studij na izabranom sveučilištu, ujesen nakon završetka srednje škole. Lauri Rhinelander, s kojom je ostala u vezi i koju ta vijest nije iznenadila, napisala je da joj se u rujnu neće pridružiti na Sveučilištu Južna Kalifornija. Prve srijede u veljači, poznate kao Dan potpisa, praćeni bučnim odobravanjem novinara, televizijskih ekipa, navijača i školskih drugova, Trey i John su potpisali pisma namjere za momčad Sveučilišta Miami u Coral Gablesu, Florida. Sada je to postalo i službeno: Trey je dobio poziv da igra na mjestu dodavača, a John na mjestu krilnog hvatača za Miami Hurricanese. U telefonskom pozivu u kojem im je čestitao nakon finalne utakmice prvenstva države, Sammy Mueller im je već bio poželio dobrodošlicu povodom dolaska u ekipu. »Što je ovo?« upitao je Bert Caldwell Johna nekoliko dana nakon potpisivanja. Namršteno je, tražeći objašnjenje, ispružio prema njemu brošuru o upisima na Sveučilište Loyola. »Što ovo čini u našoj kući?« John mu ju je uzeo iz ruke. »Ne znam tko mi ju je poslao. Jednoga se dana jednostavno pojavila u poštanskom sandučiću.« »Čitao si je. Na nekim su stranicama vrhovi uvrnuti.« »Zanimalo me je. Otac Richard je diplomirao na Loyoli.« Bert Caldwell se još jače namrštio. Od okružnog finala nije taknuo ni kapi alkohola. Poslom je još uvijek morao povremeno odsustvovati, ali kući se više nije vraćao s poročnim ženama ili zlovoljan, niti bi mu dah zaudarao po alkoholu. Kuću je očistio od podruma do potkrovlja i po Mabelinim uputama kupio nove prekrivače za Johnove dvostruke krevete i zastore i pokrivke za pokućstvo u dnevnoj sobi i zamijenio ćilim.

112 Marta

»Sada vi mladi možete dolaziti ovamo i provoditi pokoju večer sa tvojim starim tatom«, rekao je Johnu, vedrim tonom ali s pogledom sličnim onome u psa koji se nada da će ga sa zime pustiti u toplu kuću. John, Trey i Cathy su podijelili s njime nekoliko prisilnih večeri za kojih su sjedili i gledali televiziju i iznova analizirali utakmice iz doigravanja, a Cathy je hvalila zakusku koji bi im Bert pripravio. John je otkrio kako mu se onaj stari Bert Caldwell, prije nego mu je status zvijezde vratio društveni ugled, više sviđao. »Tome bi popu bilo bolje da gleda svoja posla«, rekao je Bert. »Nećeš ti ići na tamo neki bezvezni katolički fakultet. Ići ćeš na Sveučilište Miami, i ti i Trey Don bit ćete zvijezde njihove momčadi kad njihov dodavač diplomira i ode u profesionalce. Učinit ćeš čovjeka od sebe.« Učinit ću čovjeka od tebe, pomislio je John, ali nije to izrekao. Trebao je biti zahvalan što je čovjek koji ga je nazivao svojim sinom promijenio ponašanje, bez obzira na to kakav prijevaran razlog iza toga stajao, ili na njegovo pogrešno uvjerenje da bi išta što on kaže moglo imalo utjecati na Johnove odluke o vlastitoj budućnosti. »Otac Richard kaže da on brošuru nije poslao«, rekao je John. Sljedećeg je dana brošura nestala. U svibnju, dan nakon završetka škole, Trey i John su prihvatili poziv trenera Muellera da posjete kampus Sveučilišta Miami, koji su u prosincu prethodne godine odgodili zbog utakmica doigravanja. Taj posjet nije bio potreban da bi ih uvjerio kako je Miami mjesto gdje žele otići. Cathy je morala ostati kod kuće. Treyu i Johnu su bili plaćeni svi troškovi, ali Cathy bi trebala sama snositi troškove puta i boravka, a Emma je odbila Mabelinu ponudu da joj u tome novčano pomogne. »Ja bih vam ionako sve pokvarila«, rekla je Cathy Treyu. »Ovo bi trebala biti isključivo muška avantura i ja bih se nasmrt dosađivala obilazeći sportske objekte. Čekat ću svoj red do jeseni, kad mi započnu predavanja.« Dva tjedna pred odlazak Trey se odazvao na testiranje koje mu je prethodne godine preporučio doktor Thomas, ali na koje je on tada odbio poći. Mnogo je čitao o komplikacijama koje mogu nastupiti nakon što momak u šesnaestoj godini dobije zaušnjake. »Spreman sam otkriti pravu istinu, doktore«, rekao mu je. »Ne želim više živjeti u neznanju.« »Postupak je prilično jednostavan«, rekao je doktor Thomas, dodajući mu malenu plastičnu čašu.

113 Marta

Doktor Thomas mu je rezultate nalaza iznio dan prije nego su momci trebali poći na put. Mabel nije bila prisutna. Doktor Thomas ju je mislio pozvati, ali Trey je imao osamnaest godina, već je bio dobro zagazio u punoljetnost, i momak je izrazio želju da dođe sam. Kasnije će, uz njegovu dozvolu, doktor Tomas s rezultatima nalaza upoznati i Treyevu tetu. »Treye, vijesti su i loše i dobre«, započeo je, pokazujući mu crtež muških genitalija. »Započnimo s onim prvima.« Olovkom je pokazao područja Treyevih testisa zbog zakašnjelog liječenja ozbiljno oštećenih upalom koju je izazvao virus zaušnjaka. »Došlo je do komplikacije poznate pod imenom orhitis«, rekao je. »Sa satova biologije znaš da stanice sperme izgledaju poput punoglavaca koji mašu repom. Nepomičnim stanicama sperme nedostaje bič i ne mogu plivati.« »Što mi to pokušavate reći, doktore?« »Analiza tvojeg sjemena pokazuje da su stanice tvoje sperme neprirodno oblikovane i da ne mogu plivati.« »A to znači?« »Znači da si trenutačno sterilan. Drugim riječima, stanice tvoje sperme ne mogu se nakon ejakulacije kretati iz vagine u maternicu, ali to tvoje stanje ne mora predstavljati doživotnu kaznu. Trideset šest posto odraslih mogu imati nenormalnu spremu i tri godine nakon što su preboljeli zaušnjake.« Doktor Thomas je odložio crteže i pljesnuo rukama, sa sažaljivim izrazom na licu. »Da si mi došao već s prvim simptomima zaušnjaka...« Trey je još pri dolasku očekivao najgore, ali on je bio Tre Don Hall, čarobno čudo od momka. Nije mu palo ni na um pomisliti da je sve posljedica njegovih postupaka. »Zvučite kao da ja upadam u onih šezdeset četiri posto«, rekao je. »Neću ti lagati, Treye. Tkivo tvojih testisa bilo je jako oštećeno. Od toga je prošlo već dvije godine i... promjene nabolje čine se prilično nerealnima.« »A kakve su te dobre vijesti?« »Nemaš atrofiju testisa, ali...« – raširio je ruke, kao da se ispričava – »čime ne želim reći da je to nekakvo jamstvo.« »Kakvi su izgledi da se to dogodi?« »U jedne trećine momaka koji dobiju orhitis izazvan zaušnjacima nakon puberteta se jedan, a možda i oba testisa smanje. Ti si jak i snažan. Živiš zdravim životom. Dobro su pazili na tebe. Moglo bi se dogoditi da makar to izbjegneš.« Jedan od tri. Svakog jutra do kraja života će provjeravati svoja jaja. Od spoznaje istine ga je preplavio hladan šok, potpuno ga omamivši. Nikad neće 114 Marta

imati sina... kćer. Nikad neće biti otac. Catherine Ann nikad neće biti majka. A ona je bila takva djevojka – siroče – koja bi željela imati djecu. Željela bi imati obitelj. »Koliko ljudi mora za ovo znati?« upitao je Trey. »Nitko, osim ako ti to ne dopustiš. To je pitanje povjerenja između liječnika i pacijenta.« »Dobro. Ne želim da itko drugi za ovo zna.« Trey je ustao na klonule noge, čitajući u sažaljivom pogledu doktora Thomasa pitanje uključuje li to i Cathy. Trey je za put dobio novu odjeću. Mabel je uporno zahtijevala da Treyu kupi laneno sportsko odijelo koje će nositi u zrakoplovu, a Bert je Johna iznenadio skupom Hickey-Freeman mornarski plavom sportskom jaknom i hlačama »da ljudi na Floridi vide da moj sin nije neka seljačina«. Promatrajući ih u zračnoj luci – tako visoke i snažne i pristale u njihovoj finoj novoj odjeći – Cathy se divila kako im je priroda bila naklonjena. Nijedan ih blagoslov nije zaobišao. Pa ipak, ispod površine tog uzbuđenja koje su u njoj budili skrivala se neka čudna strepnja. Treya je u posljednjih dvadeset četiri sata nešto obuzelo, nešto veće od lošeg raspoloženja koje ga je ponekad obuzimalo. Molio ju je da se posljednje večeri ne vide, rekavši da se mora spakirati. Pakiranje je za njega obično obavljala Mabel. Primjećujući poglede divljenja koje su im upućivali ostali putnici, uhvatila je sebe kako pomišlja – misao koju je u mozgu osjetila poput ledeno hladnog metka – Vrati mi se, Trey. Odmaknuli su se ustranu da se na osami oproste prije nego se on i John ukrcaju u zrakoplov. Puna iščekivanja je čekala da Trey izgovori njihov uobičajeni pozdrav, ali on to nije učinio. »Nedostajat ćeš mi«, rekao je umjesto toga i poljubio je između očiju – prvi put na oproštaju. Ona je bila ta koja je rekla: »Nemoj me zaboraviti dok budeš odsutan.« »Kako bih mogao?« rekao je i pridodao: »Ostavljam ti svoje srce.« Te je godine proljeće tek bilo započelo, a već je bilo dosegnulo najveće dotad zabilježene temperature. Poljsko cvijeće je uvenulo i prije nego je procvjetalo, a nježna zelena prerijska trava izblijedjela je na suhom, vrelom vjetru koji je brisao zemlju. Vrućina je, poput zimskih mrazova, potjerala sve odrasle u kuće. Bilo je to prijelazno razdoblje u kojem su mogli uživati samo mladi. »Osjećaš li ovoga proljeća nekakvu promjenu u atmosferi, Emma?« upitala je Mabel. »Da, Mabel. Temperature preko trideset stupnjeva.« »Ne, to je više od dosad nedoživljenih temperatura. Ima tu još nešto.« 115 Marta

»Tuga. Naša će nas djeca napustiti.« »Da, i to... ali postoji još nešto...« Mabel je proživljavala jedan od onih svojih trenutaka, ali Emma je s njome dijelila osjećaj da je nešto, još neviđeno, ulazilo u njihov prostor. Možda je to bila usamljenost koja je poput velike crne ptice čekala da se obruši na njih kad Cathy i Treya i Johna više ne bude ovdje. Čak je i Rufus to osjećao. Cvilio je bez razloga i neprestano bio za petama Cathy, kamo god ona pošla. Naslonio bi glavu na koljeno najprije Treyu, pa Johnu, kad bi svratili, izražajnih očiju tužnih kao da ga neki nagon upozorava na njihov konačan odlazak. Trey i John su bili odsutni pet dana. Mabel ih je iznenadila novcem kojim su mogli unajmiti auto i razgledati Miami nakon što njihovo dvodnevno upoznavanje s kampusom završi. Planirali su unajmiti sobu u motelu i izigravati turiste. Svoj su boravak ondje okončali kratkim razgledavanjem grada. U kampusu sveučilišta bilo je puno toga što se moglo vidjeti i učiniti. U zračnoj luci Miamija, čekajući najavu njihovog zrakoplova za povratak kući, Trey se pognuo naprijed i obuhvatio glavu rukama, poput čovjeka koji je upravo čuo najlošije vijesti u svojem životu. John je hladno sjedio do njega, ne osjećajući sućut s njegovom boli. Trey je progovorio između dlanova. »Znam što misliš, Tigre.« »Kako si to mogao učiniti, TD.« »Mislim da sam jednostavno obično govno.« Johnova je šutnja potvrdila njegovo mišljenje. »Ima stvari koje ne znaš«, rekao je Trey. John je prošao prstima kroz kosu. »Tada mi ih reci, Treye. Koji je vrag ušao u tebe? Otkažeš rezervaciju i onda počneš divljati. Jesi li makar jednom pomislio na Cathy, tamo kod kuće.« Trey je sklonio ruke s lica i okrenuo se njemu, očiju podbulih od tjeskobe. »Naravno da sam mislio! Inače se ne bih ovako jadno osjećao. Ja... stidim se sebe, ali ja... nisam znao što drugo učiniti...« »Kako to misliš, nisi znao što drugo učiniti?« »Johne, ovih nekoliko posljednjih dana natjeralo me je na razmišljanje...« »Ne pretjeruj.« »Da... da bismo ja i Cathy na neko vrijeme mogli malo ohladiti – dok se dovoljno ne uvjerim da joj mogu ostati vjeran. Razdvojenost jača srce... ne kaže li 116 Marta

se tako? Moram sebi dati vremena – prostora – da shvatim kako sam mogao... otkazati rezervaciju, kako ti kažeš, nakon samo pet dana što nisam bio s njome.« John je slušao, osjećajući mučninu. Ali nije ga trebalo iznenađivati to što je čuo. Od trenutka kad su stupili u kampus našli su se pod paskom nevjerojatno prekrasnih Hurricane Honeysa, službenih sveučilišnih domaćica zaduženih za upoznavanje brucoša s fakultetima i ostalim sadržajima, otprilike sličnih navijačicama Risova, ali neizmjerno glamuroznijih od njih. Primijetio je Treyev lutajući pogled, čuo njegovo divljenje djevojkama koje imaju noge »sve dovde«, slušao ga kako govori da je za promjenu lijepo biti okružen djevojkama koje zanima nogomet. Bilo je i drugih studentica koje bi mu se bacile pred noge – njima obojici – seksipilnih, otmjenih, sofisticiranih ljepotica, njih na desetine, poput ruža spremnih da ih ubereš, posve drukčijih od zgodnih ali, s iznimkom Cathy, priprostih cura kod kuće. Pred naletom sve te ljepote i slobodoumlja u kampusu Sveučilišta Miami, Trey je poskakivao uokolo poput pastuha puštenog u polje djeteline. »Moram doznati jesam li takav kreten kakav mislim da jesam, Johne – za dobro Catherine Ann. Ona zaslužuje najbolje, a što ako ja to nisam? Kako ću to spoznati bez... slobode da to učinim? Nisam takav kučkin sin da bih se ludirao uokolo dok sam još s Cathy.« Zapanjen, John je rekao: »Kako možeš mijenjati osjećaje prema djevojci koju voliš otkad ti je bilo jedanaest, djevojci za koju si govorio da je tvoje srce i duša – tvoj cijeli život – nakon što samo pet dana nisi s njome?« Treyu je lice postalo rumeno poput lujzijanskog batata. »To je i za mene bilo šokantno iskustvo, Tigre – vjeruj mi. Ali nisam ja promijenio osjećaje. Ja volim Cathy. O tome se i radi. Želim je oženiti, ali je li to ispravno prema njoj kad... No, ja nisam poput tebe, Johne. Popuštam pred iskušenjima.« Propao mu je pokušaj da se nasmiješi i lice mu se objesilo. »Reći ću joj da sam joj bio nevjeran.« John je osjetio kao da mu je betonski blok pritisnuo pleća. Treyeva ispovijed će ubiti Cathy. »Ja... reći ću joj kakav sam, što će se sa mnom događati dok ne postanem siguran da mogu biti osoba koju ona zaslužuje«, rekao je Trey. »Žestoko se nadam da će me shvatiti i dati mi slobodu. Oboje ćemo biti u Miamiju – razdvojeni, ali zajedno. Jedno drugome na oku, ali... dovoljno udaljeni da među nama ostane nešto prostora.« Johnu su se usne iskrivile. »Dakle, kad te zasvrbi potreba za njom, bit će ti nadohvat ruke. Je li to ono što misliš?«

117 Marta

»Ne, to nije ono što mislim. Ako misliš da će Cathy skinuti gaćice za mene jer sam, eto, svratio, tada je ne poznaješ. Kažem da će mi, kad budem znao da sebi mogu vjerovati, biti dostupna. Zaboga, Johne. Tek nam je osamnaest. Za vezu kakvu Cathy želi imamo pred sobom cijeli život. Pogledaj ljubavne parove iz srednje škole koje poznajemo, koji su se oženili i već razveli. Prerano su se obvezali na bračni život, prije nego su dobili prigodu osvrnuti se oko sebe i vidjeti čega na svijetu još ima.« »TD, nema ondje nikoga čudesnijeg od Cathy, i ti to znaš. Kada joj to planiraš reći?« »Čim se vratimo kući. Ne bi bilo pošteno odmah joj ne reći. Ti i ja ćemo otputovati na pripremne treninge već prvog kolovoza. Ljeto će joj pružiti još nekoliko mjeseci da se navikne na zamisao da se više nećemo viđati sve dok ne budemo... spremni.« Želiš reći, dok ti ne budeš spreman, revoltirano je pomislio John. Nije mogao vjerovati da s Treyem vodi ovaj razgovor. »To što ćeš joj odmah reći ne bi trebalo imati nikakve veze s onim telefonskim brojevima u tvojem džepu, zar ne?« upitao je. Trey je opet porumenio. »Možda.« »Što ako se tijekom tog praznog prostora koji predlažeš Cathy zaljubi u nekoga drugoga? Što ako shvati da može živjeti bez tebe?« Na trenutku je očaj – dopirući iz same duše – pomutio Treyu pogled. »Taj sam rizik spreman prihvatiti.« Ne preuzimaš ti nikakav rizik jer si siguran da će te Cathy čekati, ti arogantni kučkin sine, pomislio je John. »Slomit ćeš joj srce«, rekao je. Trey se opet zgrčio na stolici. »Znam. Neka mi Bog oprosti – znam.« »Nadam se da će ti On oprostiti jer ona možda neće. Mogla bi otići na Sveučilište Južna Kalifornija, znaš to.« »Znam.« Tijekom leta kući jedva su prozborili koju riječ.

CATHY JE NA TRENUTAK POMISLILA da je upala u kakav ružan san. Nije bilo moguće da joj Trey govori kako misli da bi bilo najbolje ako jedno drugome daju

118 Marta

nešto »prostora za disanje« kada pođu u Miami. Taj popis logičnih razloga koje je sačinio za njihovo »razdoblje zahlađenja« nije mogao dolaziti iz njegovih usta. »Nikad sebi nismo dali prigodu da upoznamo i druge ljude, Cathy, i... i ja vjerujem da bismo to trebali učiniti, kako bismo bili sigurni da nam je suđeno biti zajedno... I... i palo mi je na um: što ako... što ako se tvoji stavovi prema nogometu nađu na putu... našoj sreći? Što ako ne budemo mogli tvoju karijeru – liječnice! – spojiti s mojom, karijerom tupog starog igrača nogometa. To su stvari o kojima valja promisliti, Cathy. Ja... želio bih da sam se tome ranije dosjetio, ali bio sam toliko lud za tobom... Viđat ćemo se. Bit ćemo u istom kampusu... na doseg ruke. Ne uistinu razdvojeni...« Primijetila je nekoliko stvari: niti jednom je nije nazvao Catherine Ann i govorio je u prošlom vremenu. Ona nije mogla ni riječi izgovoriti. Nevjerica joj je zaledila jezik, a u grlu ju je peklo kao da je progutala cijelu košnicu pčela. »Reci nešto... molim te«, rekao je Trey. »Ili... ili si opet zanijemjela?« Ustala je. Sjedili su na ljuljački na prednjem trijemu kuće njezine bake, s Rufusom do nogu. I on se s oklijevanjem osovio na noge i pogledao je, nesigurno zamahnuvši repom. Na Treyevu se licu pojavio jednako ispitujući izraz. »Dođi, Rufuse«, rekla je ona, otvorila vrata i pridržala ih da pas uđe. Zatim je ušla za njim i tiho ih za sobom zatvorila.

119 Marta

Dvadeset prvo poglavlje

Maknula je ustranu kutiju žutih pilula. Posljednju je popila dvadeset prvog dana svoga ciklusa i nakon toga ih više nije uzimala prema uputi na receptu. Zašto bi? Ravnodušna, apatična, javila se na posao u klinici doktora Gravesa, toga ljeta na samo pola radnog vremena jer je ekonomija bila u kolapsu. Slobodna su joj popodneva pružala vremena za pripremanje garderobe za fakultet. Za nove je stvari bilo malo novca. Novac koji je planirala potrošiti na nekoliko novih stvari sada je bio rezerviran za njezin let avionom do Miamija jer se više neće moći do kampusa voziti s Treyem i Johnom. A taj je plan trebao biti idealan. Njezina nova cimerica živjela je u Miamiju i pozvala je Cathy da joj bude gošćom tjedan dana prije početka predavanja, baš kao što je i Treyu i Johnu bilo rečeno da se prijave. Mogla se voziti s Johnom u njegovom kamionetu, ali on i Trey su vozili jedan za drugim, i zajedničko zastajanje radi objeda i noćenja u motelu bilo bi neugodno. Ono malo novca koji je tako mogla uštedjeti osiguralo bi joj pristojan odabir odjeće za fakultet u jeftinom dućanu u Amarillu, a i veselila se vožnji pustom cestom kroz smeđu, praznu preriju. Trey je već cijeli tjedan izostajao iz njezina života kad je jednog popodneva napustila kliniku i bakinim autom krenula prema Johnovoj kući. LEŽEĆI NA POSTELJI U svojoj sobi, John je nemirno prelistavao brošuru Sveučilišta Loyola koju je spasio iz smeća, gdje ju je njegov otac bacio nakon Dana potpisa. Da ju je pročitao, John bi mogao razumjeti što ga je razbjesnilo. Fakultet je još 1972. obustavio svoj program američkog nogometa. Sada je bio izvrstan u individualnim sportovima. John je imao prilično dobru zamisao tko je organizirao da mu se brošura pošalje i svaki put kad bi je pogledao iznova bi osjetio javljanje u sebi duboko zakopane mučnine. Telefon je zvonio svakih trideset minuta, ali John se nije obazirao na njega, tjerajući pozivatelja da ostavlja nestrpljive poruke na automatskoj tajnici. »Johne, daj!« preklinjao je Trey. »Znam da si ondje. Podigni slušalicu, prokletstvo!« Njegova se soba nalazila u prednjem dijelu kuće i tako je čuo Ford gospođe Emme kako dolazi još prije nego ga je vidio. Motor mu je imao osebujan zvuk, lupao je tako da on i Trey nikad nisu uspjeli pronaći izvor te lupe, vjerojatno prosvjeda zbog dugih godina rada. Što će Cathy činiti bez auta u kampusu u Miamiju? Planirala se kad joj prijevoz zatreba koristiti Treyevim Mustangom, ali naravno, uvijek je mogla posuditi i Johnov kamionet. 120 Marta

Treya nije vidio od njihova povratka iz Miamija i razgovarao je s njime samo jednom nakon što je onako presjekao Cathy. Trey joj nije priznao svoju nevjeru. »Nisam mogao«, rekao je. »Jednostavno nisam. Bilo je dovoljno teško izbaciti iz sebe zamisao da bismo se na neko vrijeme trebali razdvojiti i upoznati druge ljude. Znam da ti mogu vjerovati da ćeš šutjeti o tim drugim djevojkama, Treye.« »Samo zato jer je ne želim još više povrijediti, TD.« »I to, ali znam da me ti ne bi nikad izdao, Tigre. Možeš me pretući, ali me nikad ne bi izdao.« Vijest o njihovu prekidu proširila se cijelim gradom, a već kratak pogled na stoički izraz Cathyna lica razotkrivao je tko je kome dao košaricu. Sada je bila predmetom podmuklog ogovaranja – većinom od strane Cissie Jane i njezinih sljedbenica kokošjeg mozga – pa se zato Johnu činilo da bi druženje s Treyem na neki način značilo suučesništvo u svemu tome. »Kako je ona to podnijela?« upitao je Treya. »Poput... Cathy. Jednostavno me je saslušala bez riječi, a kad sam završio ustala je, dozvala Rufusa i ušla u kuću. Nije se niti osvrnula. Zatvorila je za sobom vrata i to je bilo to.« »A što si očekivao da ti kaže?« »Pa, kako se osjeća, u najmanju ruku.« »Nisi znao kako se osjeća?« »Bože, jesam, znao sam, ali očekivao sam da će to i izreći – malo plakati, pokušati me odgovoriti od te odluke. A ona nije pustila ni suzu.« Trey je ponekad bio tako glup. Cathy sebe nikad ne bi ponizila pokušavanjem da Treya odgovori od namjere da je napusti. »Načas sam pomislio da sam je natjerao da opet zanijemi – da joj se opet vratila ona njezina stara boljka«, rekao je Trey i John je u njegovu glasu čuo prizvuk brige i žaljenja, »ali onda sam shvatio da je jednostavno ušutjela, kao što čini kada...« »... nema što reći«, kazao je John. »O, Bože, Johne.« »Da«, rekao je, i spustio slušalicu. On i Cathy su razgovarali svake večeri. Naglašavao joj je da će biti kod kuće, znajući da će ona nazvati. »Ti si moja šalica kakaa pred spavanje, Johne«, znala je reći. »Ne mogu poći na počinak, a da ti ne čujem glas.« 121 Marta

Premda ionako neće spavati, pomislio bi on, ili jesti. Dvaput je otišao do klinike da provjeri kako je i svaki put bi je zatekao malo mršaviju. Odložio je knjigu na postelju i pošao do vrata, osjećajući kako mu srce malo brže kuca. »Zdravo«, rekao je, zaprepašten njezinom blijedom puti. »Nadam se da ti ne smetam«, rekla je ona. »Ti mi nikad ne bi mogla smetati, Cathy. Lijepo je vidjeti te. Uđi.« Čim je zatvorio vrata, ona je pokrila lice rukama i počela plakati, glasno, jecajima koji su joj protresali cijelo tijelo, i John je osjetio neku vrstu olakšanja. Brana je pukla. Bez riječi, uzeo ju je u naručje i držao je tako sve dok joj nije minuo taj prvi histerični izljev tuge. »Kako je to mogao učiniti?« jecala je. »Što je to pronašao u Miamiju što nije mogao pronaći ovdje?« »Lažno zlato – eto što je pronašao, Cathy. Zaslijepilo ga je, greškom ga je zamijenio za pravo i kupio ga. Neće mu trebati mnogo vremena da shvati kako je bio nasamaren.« Ona se izvukla iz njegovog zagrljaja i odjednom su se oboje osjetili praznima, kao da je nešto na što je bio navikao bilo oduzeto. Nasmiješio se da prikrije ubod gotovo nepodnošljive boli i upitao: »Što ti mogu ponuditi? Mislim da u hladnjaku imamo nekoliko boca kole.« Ona je papirnatim rupčićem obrisala nos, ostavljajući ružičaste tragove na svojim delikatnim nosnicama. »Tvoj otac – drži li u kući još štogod alkohola?« »Uh, dakle, da, mislim da ima nešto viskija...« »Voljela bih malo toga.« Pogledi su im se susreli, njezin izobličen osjećajem gubitka. »Cathy... jesi li sigurna? Ti piješ toliko da se to uopće ne može nazvati pijenjem.« »Treba mi, Johne; doista mi treba.« To je bila jedna stvar za koju je čovjeku pod čijim je krovom živio morao odati priznanje: Bert je u kući još držao viski kako bi sebi dokazao da ga se može kloniti – ili, još izglednije, da mu bude pri ruci kad poklekne pred iskušenjem. Gotovo cijela boca nudila je iskušenje ili otkupljenje. John je ulio po čašicu Cathy i sebi. Bilo je tek jedan popodne. John se zapitao trebaju li se premjestiti negdje u drugi dio kuće, ali njegova je soba bila jedino povoljno mjesto za to. Uključio je svoj radio i izabrao postaju s glazbom, kako bi ispunio praznine u njihovu nepovezanom razgovoru. Sjeli su 122 Marta

svatko u svoj kut dvostrukog kreveta i John je promatrao kako viski odrađuje svoje uroke na djevojci koju je volio još otkad ju je prvi put ugledao na satu gospođice Whitby. Nije bilo baš nijedne stvari u Cathynoj osobi, osobnosti ili karakteru kojoj se nije divio. Alkohol je istoga trena počeo djelovati i u njegovu mozgu i krvotoku i već je razmišljao kako je intimno i ugodno imati Cathy samo za sebe, u vlastitoj spavaonici, kad se začula pjesma koja je taj trenutak uzdrmala i uništila sva njegova maštanja o njih dvoje. Bila je to izvedba Sarah Brightman i Cliffa Richarda pjesme »Sve što tražim od tebe«, za čije stihove o vjernosti i vječnoj ljubavi su Cathy i Trey vjerovali da su napisani upravo za njih. John je užurbano ustao s postelje. »Promijenit ću postaju«, rekao je. »Ne, ne!« nejasnim je glasom rekla ona, posežući mu za rukom. »U redu je. Moram naučiti... živjeti... s onim što me podsjeća...« Sjeo je natrag, a ona se glasom pridružila iznimno lijepom duetu Sarah Brightman i Cliffa Richardu, griješeći u notama i s jasnim prizvukom boli u srcu. Povijala je tijelo u ritmu glazbe, s čašom viskija u ruci, i John je ustao i uzeo joj je iz ruke. Ona je ustala. »Pleši sa mnom, Johne«, rekla je, obujmivši ga rukama oko vrata zagrljajem laganim poput pera, dodirom svoje puti jednako opojnim kao alkohol. Nosila je bijelu majicu kratkih rukava i kratke hlače i njezin se ženski miris probijao kroz alkoholna isparenja i ispunjavao ga agonijom tako snažnom da ono što će se sljedeće dogoditi više nije mogao izbjeći nimalo više nego je bio u stanju uskrsnuti svoju majku iz groba. Sklopivši oči, ona je tiho, omamljeno pjevušila uz besprijekorno čiste vokale, praćene veličanstvenim zvukom orkestra. Njegovi i njezini koraci i tijela kretali su se lagano u ritmu glazbe, njezino se tijelo otiralo o njegovo, glava joj je pala na njegove grudi. »Cathy... možda bi bilo bolje da sjedneš.« Ona je posegnula za čašom viskija i iskapila je do dna, još uvijek mu pjevušeći u naručju. »Trebali smo zajedno dijeliti cijeli život, Johne, baš kao u ovoj pjesmi. Namjeravali smo dijeliti svaki dan i svaku noć...« On joj je uzeo čašu iz ruke. »Možda ćete još uvijek«, rekao je, nadajući se da je u krivu. Ona ga je pomazila po bradi. »Želim se ujutro probuditi tako da više ne bude noći, Johne.« Posrnula je i on ju je uhvatio prije nego je pala i podigao je u naručje. O, Bože. Oči su joj bile sklopljene. Osjećao je kako mu prepone obuzima plamena vrelina. 123 Marta

Polegao ju je na postelju i tiho krenuo odmaknuti se od nje, ali ona ga je ščepala za ruku, očnih kapaka ustreptalih u naporu da otvori oči. »Nemoj ići.« »Jesi li sigurna, Cathy? Pijani smo, jako pijani.« »Reci mi da me voliš«, šapnula je. Jesu li to bile njezine riječi, ili samo tekst pjesme? Odgovorio joj je vlastitim riječima, iz samog srca, grla upaljenog od želje. »Znaš da te volim«, rekao je. Ona je nastavila pjevušiti, pomičući glavu na jastuku s jedne na drugu stranu, dok je on skidao svoje traperice i gaće i njezine kratke hlače i gaćice, dok mu je krv udarala u glavi, glazba odzvanjala, čineći ga slijepim za sve osim njezine ljepote i njegove želje za njome. »Cathy... Cathy, otvori oči i reci mi da uistinu ovo želiš«, rekao je dok se sa snažnom erekcijom uspinjao na nju. Ona je raširila noge i vrh njegovog penisa jedva je dotaknuo rascjep među njezinim stegnima kad je ona sneno promrmljala: »Trey...« John je skočio s kreveta brže nego da je netko sa stopa bacio čegrtušu na njezin jastuk. Cathy se širom otvorenih usta opustila u dubokom alkoholnom snu i nije se ni trznula dok joj je navlačio gaćice i hlače i pokrivao je plavim pokrivačem koji je držao u svojem ormaru. Ugasio je glazbu i pošao po hladan tuš u kupaonici, primjećujući usput da je boca viskija gotovo prazna. Pet sati kasnije ju je probudio. Još je uvijek bila omamljena. »O, moj Bože, Johne«, zastenjala je, držeći se za glavu. »Što se dogodilo?« »Malo si se napila – zapravo, jako si se napila.« Natjerao se na osmijeh. »Koliko je sati?« »Šest.« »O, moj Bože. Baka je još u knjižnici.« Poklopila je usta rukom. »Johne, mislim da će mi pozliti.« »Ravno ovuda. Oprosti na neredu.« »Ako ćeš ti meni oprostiti na mojem.« Poželio je da je počistio zahod. Poželio je da se ovo danas nikad nije dogodilo. Poželio je mnogo stvari. Ona se vratila, blijedog lica boje prljave bijele kupaoničke pločice. »Užasno se osjećam«, zajaukala je. »I ja.« On je stajao i ona ga je uz uzdah obujmila rukama oko struka i umorno mu naslonila glavu na grudi. Njemu su ruke ostale u džepovima. »Sigurno sam se 124 Marta

potpuno obeznanila«, mrmljala je. »Posljednjih par sati kao da su... nestali. Jesam li rekla ili učinila nešto glupo?« »Vježbala si pjevanje.« »Jao. Još nešto?« »Malo hrčeš kada spavaš.« »To su mi već rekli. Još nešto?« »Ne.« »Siguran si?« »Siguran sam. Vjeruj mi.« Podigla je glavu da mu se privrženo zagleda u oči. »Vjerujem, Johne, svim svojim srcem. To je ono što kod tebe volim. Mogu ti potpuno vjerovati.« »Zašto te ja ne bih odbacio do kuće i pošao po tvoju baku? Ti nisi u stanju voziti.« »Oh, hvala ti. Tako si dobar«, rekla je, odsutno posežući za svojom torbicom. On je jednako tako mogao biti i komad pokućstva, izdržljiv, pouzdan, uvijek ondje, zaboravljen. Izvadila je ključeve svoga auta i podarila mu slabašan osmijeh dok mu ih je pružala. »Prebrodit ću ja ovo, Johne. Kad to moje srce shvati, prihvatit će to i moj um. Ali sada još uvijek u svemu tome ne vidim smisla. Za sutra sam rezervirala svoga omiljenog konja i nakon posla idem na jahanje. Želite li ti i Bebe poći sa mnom?« »Da, naravno«, rekao je, dok mu je u dnu grla poput plamene lopte gorjela tuga. »Zvuči dobro. Nazvat ću je.« Ali sljedećeg su popodneva on i Bebe na unajmljenim konjima izjahali sami u preriju. Trey se vratio u Cathyn život.

125 Marta

Dvadeset drugo poglavlje

Prvi

put u životu se porječkao sa svojom tetom i ona nije bila raspoložena

oprostiti mu. Od gospođe Emme je čula što se dogodilo i sljedećeg je jutra odbijala i pogledati ga, premda bi i slijepac mogao vidjeti koliko je jadan. Trey nikad nije razgovarao o privatnim stvarima, uglavnom zato jer nije bio čovjek koji bi nekome otvarao srce. Ona je bila njegov skrbnik; on njezin štićenik. Razgovori su im se sastojali od: »Treye, jesi li napisao domaću zadaću?« i: »Teto Mabel, jesi li vidjela moj smeđi remen?« i takvih stvari, i te su razmjene riječi bile produljena ruka njihove intimne komunikacije. Ipak, sada je Trey poželio da su bliskiji, kako bi svojoj teti mogao povjeriti razlog zašto je prekinuo s Catherine Ann. Teto Mabel, nisam to učinio zato jer više ne volim Catherine Ann. Učinio sam to upravo zato jer je volim. Nisam želio da se još čvršće veže uz mene, tipa koji će možda do smrti pucati slijepe metke, kada znam da će ona jednoga dana željeti djecu. Ako joj kažem istinu, ona će svejedno ostati uza me. Nikad me neće napustiti, iz bilo kojeg razloga. Ona je takva. Upravo zato je volim. Reći će svojoj teti o sjaju koji je vidio na Cathynu licu prošlog studenoga u trgovini Affiliated Foods, kad je pridržala bebu dok je njezina majka praznila košaru s namirnicama. Teto Mabel, ja možda nikad neću donijeti taj sjaj na njezino lice. Na koncu bismo mogli usvojiti neko dijete, ali sam Bog zna što ćemo dobiti. Catherine Ann zaslužuje vlastitu djecu, plavokosu i plavooku – prekrasnu, poput nje. Zar ne misliš da je u ovom trenutku bolje povrijediti je – i sebe – ostavljanjem Cathy u uvjerenju da sam joj bio nevjeran (i bio je, ali ne u srcu), nego joj reći istinu ? Žudio je pojasniti sve to svojoj teti, doznati njezino žensko mišljenje. Njezino razumijevanje bi mu predstavljalo tako veliku utjehu. Vjerojatno bi se složila s njime i rekla kako je njemu i Cathy, napokon, tek osamnaest i da su užasno mladi da bi se vezali za jednu osobu i govorili o bebama i braku i vječnosti. Da još imaju budućnost i karijere – cijeli život! – pred sobom. Ali njegova je teta među njima postavila zid i zrak je bio tako gust od osude da ga se je moglo ulijevati u zdjelu. Teta Mabel je obožavala Cathy, a on je sada, po njezinu shvaćanju, bio najveća hulja svih vremena. Počeo je sam namještati svoju 126 Marta

postelju kako mu ona ne bi primijetila suze na jastuku, ali njegova je teta to protumačila kao još jedan način odbijanja njezinih dobronamjernih usluga. Čak ga je i John napustio i Treyu je nedostajao gotovo jednako koliko i Cathy. Gnušanje njegovog najboljeg prijatelja nad njegovim djelima dosegnulo je nikad dotad doživljenu razinu i nikad prije nije proteklo toliko vremena, a da nisu riječi prozborili. Poželio je da Johnu može reći zašto se »otrgnuo s lanca«, ali nije sebe mogao natjerati da čak i s njime podijeli svoju tajnu. Muškarčevi privatni dijelovi bili su upravo to – strogo izvan granica ikakve rasprave – i postojalo je nešto kad je u pitanju bio drugi muškarac, makar to bio i vaš najbolji prijatelj, kada ste znali da niste tako... muški kao on, što vas je činilo neravnopravnim igračem, da se niti ne spominje nelagoda i stid koje bi to saznanje unijelo u njihov odnos. Kad bi se samo mogao suzdržati od viđanja s Catherine Ann još ta dva mjeseca dok on i John ne pođu na pripreme za jesensku sezonu, bilo bi mu lakše. U međuvremenu mu je nedostajala toliko da je osjećao tako snažnu fizičku bol da ga je ona podsjećala na agoniju proživljenu sa zaušnjacima i tome nije bilo lijeka. Nije imao volje viđati se s drugim djevojkama zbog kojih nakon raskida s Cathy telefon nije prestajao zvoniti. Kći trenera Turnera Tara bila je jedna od njih. Isuse, kakva besramna drolja! Kako je tako velik čovjek poput trenera Turnera mogao izroditi kćer poput Tare? Trey se pitao koliko je trener znao o njezinim aktivnostima izvan dosega njegovih svevidećih očiju. Iz poštovanja prema njemu pripadnici nogometne ekipe nisu željeli imati ništa s njome. Jednom je navratila kod tete Mabel pod izlikom dobivanja potpisa u školskom godišnjaku, samo da bi pred njega izbacila svoje velike dojke i počela se trljati o njega. Potpisao joj je godišnjak i pokazao joj vrata. Nije čak nazvao ni telefonske brojeve koje je u džepu donio kući. Mogao je vidjeti jedino Cathy zatvorenu u svoju kuću, povrijeđenu i šutljivu od traume koju je on izazvao. Mogao je osjećati jedino stid i krivnju i bol. Srce i dušu mu je ispunjavao jedino osjećaj da se odriče nečega što više nikad neće ponovo imati. Nikad neće upoznati nekoga tako vjernog i postojanog kakva je bila Catherine Ann. S nijednom drugom se neće osjećati tako sigurno i bezbrižno. Tako osamljenim se nije osjećao još otkad ga je napustila majka. Nezadovoljstvo njegove tete bilo je razlogom što je pristao poći do Harbisonovih preuzeti njezinu narudžbu jaja i povrća. Proteklih godinu dana, još tamo od studenoga, odlučno je odbijao onamo ići, ali ta njegova tvrdoglavost nije bila neuobičajena jer je inače uvijek gunđao o dosadnoj vožnji donde i o tome što će morati imati posla s gospođom Harbison. Ta žena to nikad nije javno izjavila, ali ponašanje joj nije ostavljalo dvojbe oko toga što misli o sportski građenom 127 Marta

nećaku Mabel Church koji sebe smatra toliko vrednijim od njezina u svemu boljeg sina. Ali sada se Trey nije usudio odbiti. Dao bi sve kad bi John pošao s njime, ali nije želio ni pomisliti zvati ga na prizorište njihove najgore noćne more, one koju je Trey režirao. Bilo je vruće kao u paklu u odnosu na onaj hladni dan u studenome, ali inače je sve kod Harbisonovih ostalo isto. Trey je s nelagodom prišao velikoj kapiji, bez ikakva traga svoga inače razmetljivog ponašanja. Čuo je gospođu Harbison kako dolazi odazvati se na zvono na vratima, a kad je otvorila nije se mogao suzdržati da ne zatrepće od iznenađenja. Otkad ju je posljednji put vidio, kao da se postarala nekoliko godina. Pročistio je grlo. »Dobar dan, gospođo Harbison. Došao sam po narudžbu svoje tete.« Podigla je ruku ovijenu gipsom, čiji su dlan i prsti bili učvršćeni udlagom. »Pa, kako vidiš, malo sam hendikepirana. Nekidan sam pala. Morat ćeš mi pomoći prikupiti jaja.« »Jaja? Gdje?« »U štaglju. Morat ćeš poći sa mnom i pridržati mi košaru.« Trey je osjetio kako mu krv otječe iz lica. »Uh, možda bih se trebao vratiti drugi put kad... kad se budete bolje osjećali.« »Osjećam se ja dobro. Samo mi ruka i šaka nisu najbolje. Zaobiđi iza kuće. Naći ćemo se straga.« »Da, gospođo«, rekao je Trey. Popločani prilaz i vratnice i stražnje dvorište bili su točno onakvi kakve ih je pamtio. Betonski stol za piknike i obor za ovna, koji se sada činio praznim, još su bili ondje. Kad je Betty Harbison sišla niz stražnje stube i gurnula mu košaru za jaja u ruku, lupanje mrežom prekrivenih stražnjih vrata do ušiju mu je donijelo isti zvuk kao onog groznog dana. Sobom je nosila i nož. »Pođi za mnom. Vrata kokošinjca su ondje«, rekla je, pokazujući nožem na štagalj. Trey se prisilio da uđe unutra. »Izgradili smo kokošinjac odmah do štaglja i vrata ugradili unutra, tako da nam uljezi ne bi mogli izvana krasti jaja i kokoši«, pojasnila je Betty, primijetivši mučan izraz njegova lica. »Na ovoj žezi zadah je prilično oštar, ali morat ćeš se s time nositi.« Dodala mu je nož. »Morat ćeš mi pomoći i da odrežem nešto rajčica, a želim tvojoj teti poslati i nekoliko grana ružmarina koje sam stavila sušiti ondje gore.« Kimnula je glavom prema gredi o koju su on i John bili objesili njezina sina. Raspelo je još uvijek stajalo prikucano na suprotni zid. »Da, gospođo«, rekao je Trey, progutavši prijeteći osjećaj mučnine. 128 Marta

Kad je sve bilo prikupljeno, rekla je: »Morat ćeš doći u kuhinju da mi pomogneš sve to staviti u vrećice.« Trey je bio prestravljen. Očekivao je da će joj samo trebati dodati tetin ček na potreban iznos i počekati vani dok se gospođa Harbison ne vrati s vrećicom jaja i povrća. Zatekao je sebe kako se pod njezinim pogledom osjeća kao da je upao u stupicu. Bila je to stupica one vrste iz koje nisi mogao pobjeći, a ton njezina glasa bio je takav da nisi mogao odbiti. Vjerojatno je bila stroga prema Donnyju, poput mame sposobne da bez oklijevanja kazni svoje dijete, ali jednako tako spremne i da ga podrži i zaštiti. U njoj je nedostajalo nešto čega je prije onoga dana u studenome još bilo tu. »Da, gospođo«, rekao je. Noseći košaru, pošao je za njom preko trijema u kuhinju i tiho za sobom zatvorio mrežasta vrata, kao da bi bukom mogao probuditi Donnyjev duh. Prostorija je bila ogromna i prozračna i mirisala je dobro, ali njezina ga je atmosfera podsjetila na prazno gledalište nakon što je publika s njega otišla. Na velikom okruglom stolu stajala su dva kompleta srebrnog pribora za jelo, umotana u kuhinjske krpe. Fotografija iskrivljeno nasmiješenog Donnyja gledala je s police, gotovo potpuno skrivena knjigama s kuharskim receptima i vazom cvijeća. Trey je ostao stajati, osjećajući se kao da mu je jezik vezan. Nespretno je čekao dok mu gospođa Harbison nije uzela košaru iz ruku. »Morat ćeš oprati tu prljavštinu«, rekla je. »Možeš to učiniti nad sudoperom. Ja ću donijeti vrećicu za ove stvari.« Otrgnula je komad papirnatog ručnika sa stalka i dodala mu ga. »I...« Glas joj se postiđeno stišao i vidjelo se da ga izbjegava pogledati u oči. »Vjerujem da bi za svoj trud volio dobiti komad pite s orasima. Samo sjedni za stol, a ja ću ti otkinuti komad.« Jesti za njezinim stolom? Ondje gdje je Donny sjedio? »Oh, ne, gospođo, ne bih to mogao«, rekao je Trey, glasa povišenog od panike. Izvukao je ček iz džepa. »Samo ću vam platiti, pa idem.« Ona se ukrutila, a usne su joj se stisnule u tanku crtu. Došlo mu je da se ustrijeli. Jadna žena je samo željela još jednom nahraniti dječaka komadom pite, a njegovo odbijanje ju je pogodilo točno ondje gdje bol nikad nije bila zaliječena. Mogao je to vidjeti jasno kao dan, premda ona to nizašto na svijetu ne bi javno priznala. »Idem po tu vrećicu«, rekla je i pošla do smočnice. Treba li joj reći da mu je žao zbog njezina sina? Ako to učini, mogao bi se razotkriti. U posljednje se vrijeme bio u stanju u času posve odati. Kad se vratila, počeo je i protiv svoje volje naporno tragati za pravim riječima: »Gospođo Harbison, ja...« 129 Marta

»Evo«, rekla je ona, dodajući mu vrećicu. Istrgnula mu je ček iz ruke. »Zahvali svojoj teti u moje ime. Znaš kako ćeš izići.« »Da, gospođo«, rekao je. Odvezao se u svojem Mustangu s tog mjesta na kojem ga je parkirao onog sudbonosnog dana, a šuštanje šljunka poput jeke je proizvelo onaj isti zvuk koji nikad nije zaboravio. Užasna tuga mu je ispunjavala grudi, grlo, mozak i morao je, nakon što je malo odmaknuo od kuće, zaustaviti auto i širom otvoriti vrata, kako bi dobio prostora za disanje. Zujanje ljetnih kukaca ispunilo mu je uši – cijeli slap optužujućih zvukova. Prerija se pred njim ljuljala i maglila se. »Catherine Ann...«, zajecao je. »Catherine Ann... Catherine Ann...« Kad mu je otvorila vrata bakine kuće, oči su mu bile crvene i natečene i jedva je uspijevao protisnuti riječi koje je želio reći osobi koju je volio najviše na svijetu. »Catherine Ann, ja... žao mi je. Ja... ne znam što je bilo ušlo u mene. Ja sam najveća hulja na svijetu. Toliko te volim. Molim te, molim te, oprosti mi.« Njezina smjena u klinici je završila. Emma je bila u knjižnici. Cathy ga je uzela za ruku i uvukla u rashlađenu kuću. Nazvala je uzgajalište konja da otkaže rezervaciju za jahanje, a zatim uzbuđenom Rufusu dala uputu: »Momče, ti ostani ovdje«, i povela Treya u svoju spavaonicu. iso

130 Marta

Dvadeset treće poglavlje

Trey se nalazio u ljetnom kondicijskom kampu na Sveučilištu Miami kad je test na trudnoću koji je kupila u ljekarni potvrdio njezine sumnje. U glavi joj je eksplodirala bomba. 0, ne! 0 Bože, ne! A zatim se oblak koji je bomba podigla razišao i šteta koju je izazvala nije se činila tako razornom kao što je mislila. Bila je čak i oprezno oduševljena. Trudnoća nije značila smak svijeta. Ona i Trey će se jednostavno morati vjenčati ranije nego su planirali. Neće to biti lako, ali opet, nikad se nije bilo lako nositi s nečim vrijednim. Morat će se odreći svojih stipendija. One su bile namijenjene samo nevjenčanim studentima. Studij će joj biti otežan, ali bilo je i drugih fondova i stipendija za koje mogla se prijaviti i sljedeće će godine sve biti na svojem mjestu. U međuvremenu će im Treyeva stipendija pokrivati troškove života, a i teta Mabel će htjeti pomoći. Beba i brak tako rano nisu bili ono što su imali na umu, ali on će se vremenom zagrijati za tu ideju, možda se njome čak i oduševiti. Nikad nije spominjao djecu, ali ona je znala koliko cijeni obitelj – kako je pažljivo čuvao pripadnost ljudima koji su ga voljeli – a tko bi mu mogao pružiti više ljubavi od malog sina ili kćeri? Njezina baka i teta Mabel će biti izvan sebe od veselja. John će biti uzbuđen što će postati ujak! Svi će zajedno pogurati i ona i Trey će uspjeti. On se sljedećeg tjedna vratio iz Coral Gablesa i Cathy mu je u salonu tete Mabel dopustila da joj ispriča sve o tome – kako ga je veteran dodavač uzeo pod svoju zaštitu, koliko mu se jako sviđaju trener Mueller i njegovi pomoćnici i svi ostali članovi momčadi, kako su on i John kao novaci dobro odradili posao – a onda je ona rekla: »Treye, imam ti nešto reći...« »Prije nego to učiniš, ja moram tebi nešto reći«, kazao je on, uzevši je za ruku. »Nešto sam tajio od tebe, Catherine Ann – nešto zbog čega mi možda nećeš oprostiti.« Zaustavila ga je, prislonivši mu prst na usne. »Prekasno je za ispovijedi«, rekla je, smiješeći se. »One neće ništa promijeniti.« Zar Trey nije shvaćao da ona zna zašto je predložio da se privremeno razdvoje kad se posljednji put vratio iz Miamija? Međutim, ovaj put ju je zvao svake večeri, kako bi joj rekao koliko je voli i koliko mu nedostaje i kako mu je drago što će biti zajedno u Miamiju, tako da neće morati trpjeti jad jer nije s njome svakoga dana. »Ono što ti imam reći je strašno važno, Catherine Ann«, rekao je, izgledajući zabrinuto. 131 Marta

»I moje je.« »Dobro. Ti prva.« Naslonjena na njegove tjelovježbom očvrsnule grudi, rekla je: »Trudna sam, Trey«, i pojasnila mu da se to vjerojatno dogodilo – da se moralo dogoditi – onog popodneva kad joj se vratio nakon njihova prekida i zatekao je nezaštićenu. Mislila je da to nije važno, da je još uvijek u svojem sigurnom razdoblju. Osjetila je kako mu se tijelo ukrutilo, postalo potpuno nepokretno. Ispustio ju je iz svoga naručja. »Ti si što?« rekao je. Odmaknula se i pogledala ga. Oči su mu bile nepomične poput stakla. Čak mu je i glas bio bezizražajan, a usne blijede kao u mumije, jedva se pomičući. »Ja sam... trudna, Trey«, ponovila je, osjećajući kako je protresa drhtavica, a u potiljku joj udara ona bol koju je osjećala uvijek kad bi bila zabrinuta ili prestrašena. »Imat ćemo bebu.« »Jesi li sigurna?« Njoj je osmijeh zadrhtao. »Da. Nije li to... čudesno? Znam da ti to sada zvuči poput šoka...« »Ne možeš biti trudna. Pogriješila si.« »Nema pogreške, Treye. Posjetila sam ginekologa u Amarillu, da se uvjerim.« Odmaknuo se od nje kao da je odjednom postala zarazna. »Ne vjerujem u to.« Njoj su se usta osušila i osjećala je jezik kao da je od brusnog papira. Navlažila je usne. »U što ne vjeruješ? Da sam trudna? Da nam se to moglo dogoditi?« Natjerala se na slabašan osmijeh. »Pa, obzirom na to popodne kad si mi došao kući, ne bi trebao biti iznenađen...« »Vjerovao sam ti, Cathy. Čak i više nego Johnu, imao sam povjerenja u tebe.« Glas mu se slomio, a pogled mu se žario od nečega što je mogla protumačiti samo kao bol od izdaje. Ustao je s kauča. »Vjerovao si mi da sam uzela pilulu?« zaprepašteno je rekla. »Ali Trey, dragi, zašto sam ih trebala nastaviti uzimati? Raskinuo si sa mnom...« »Izlazi«, rekao je, tako tiho i promišljeno da ga je jedva čula kroz tutnjavu svoga užasa. »Odlazi. Istoga časa.« »Što?« 132 Marta

»Čula si me. Izlazi!« Divlje se osvrnuo oko sebe i ona je shvatila da traži njezinu torbicu. Pronašao ju je i dobacio joj je dok je ona zurila u njega, nesposobna izustiti riječ. «S nama je gotovo. Ustaj!« Ščepao ju je za ruku i povukao je na noge. »Trey... Što to govoriš?« »Govorim...« Glas mu se slomio u jecaj. »Kako si nam to mogla učiniti?« »Pa, nisam to sama učinila«, rekla je, osjećajući kako je obuzima bijes. »Imala sam u tome malu pomoć, znaš. Takve se stvari događaju. Beba nije kraj svijeta.« »Za mene jest. Izlazi!« »Ne misliš to valjda ozbiljno.« »Vraga ne mislim.« Povukao ju je za ruku do ulaznih vrata i grubo je izgurao na trijem. Osjećajući se posve oduzetom, nesposobna shvatiti što se to događa, ostala je stajati širom otvorenih usta kad joj je on zalupio vrata u lice i zaključao ih. Kad se Mabel sljedećeg jutra probudila, otkrila je da je otišao. Posteljina mu je bila uredno složena pri uzglavlju, a na jastuku se nalazila poruka: »Volim te, teto Mabel. Vraćam se u Miami. Hvala ti na svemu. Trey.« Cathy je odjurila do Johna. Trey se nije ni s njime pozdravio. »Pojasni mi to, Johne«, preklinjala ga je. »Zašto mu je to što će imati bebu tako užasno zastrašujuće?« John je bio jednako zapanjen kao i ona. Ovoga puta Trey u Miamiju nije toliko pogledavao druge cure. Bio je prepun ljubavi prema Cathy, koreći sebe pred Johnom zbog svoje izjave da može bez nje živjeti. John je pomislio da ih sada više ništa ne može razdvojiti. Trey je bio sačinjen od složene zbrke obrata koje je Johnu katkad bilo teško razumjeti, ali nikad ga ničim nije zaprepastio. Trey je imao običaj prasnuti poput oluje kad bi bio ljut na one koje je volio – na Johna, svoju tetu, trenera Turnera – ali kad bi mu bijes splasnuo vraćao bi se s razoružavajućim isprikama, a i sad se bio pomirio s Cathy nakon njihova jedinog dosadašnjeg prekida. Ali Johna je sada obuzimala užasna pomisao da je ovaj put drukčije. » Što ćeš učiniti?« upitao je. »Čekati. On će se predomisliti. Znam da hoće.« »Što ako se... ne predomisli?« »Hoće, Johne. Znam ja njega.« 133 Marta

John ju je uhvatio za ramena. »Ako se ne predomisli, hoćeš li razmisliti o tome da se udaš za mene, Cathy? Siguran sam da znaš što prema tebi osjećam. Volim te. Oduvijek sam te volio. I tvoju ću bebu voljeti kao da je moja. Zajedno možemo imati dobar život.« Zagledala mu se u pristalo lice, toliko slično Treyevom da su mogli biti braća, što su i bili, osim po krvi. »Znam da me voliš, a i ja tebe volim previše da bih ti dopustila da me oženiš kad i ja i ti znamo da moje srce pripada Treyu – čije dijete pripada njemu. On me voli, Johne. Možda će potrajati neko vrijeme, ali on će mi se vratiti. Sigurna sam u to. Moram mu biti dostupna kad to učini.« U sljedeća dva tjedna, sve dok Cathy nije trebala otputovati za Miami, od Treya nije bilo ni riječi. Nemajući pojma gdje je odsjeo, nitko od njih nije s njime mogao stupiti u kontakt. John je predložio da Mabel nazove Sammyja Muellera, koji ju je uvjerio da je Trey sigurno i zdrav došao u kampus i da je odsjeo u sportskom paviljonu. John i Cathy su mu napisali pisma, a Mabel je slala telegrame i ostavljala poruke telefonom, ali na sve to nije bilo odgovora. Cathy se svijet počeo rušiti. Ona i Trey su bili potpuno srasli, pokretao ih je isti otkucaj srca. Osjećala se kao da je otrgnuta od njegova mesa i ostala bez vlastitih organa, nužnih za život. Ona i Emma – lice njezine bake odražavalo je duboku zabrinutost i razočaranje – tužno su raspravile kakve su joj mogućnosti. Pobačaj niti u jednom trenutku nije dolazio u obzir i Cathy se pitala zašto Trey, ako ju je još želio i bio protiv djece, to nikad od nje nije zatražio. To bi mu posve sličilo, ali jednako je tako znao da ona nikad ne bi uništila njihovo dijete. Alternativa je bilo stavljanje bebe u program usvojenja i nastavak života, ali i to je bilo nezamislivo. Kako se mogla odreći djeteta koje je začeto iz Ijubavi prema njegovu ocu? John joj je ponovo ponudio da se uda za njega, ali Cathy je to opet odbila. »Cathy, znaš li s čime se suočavaš? Znam da su ovo osamdesete i da ljudi više ne gledaju na neudane trudne djevojke kao što su nekad znali, čak ni u sveučilišnom kampusu, ali... promatrat će te drukčije. Uvijek ćeš nositi tu stigmu. Misli na bebu...« »Mislim, Johne.« »Sigurna si da nema nikakvih izgleda da se udaš za mene?« upitao je. »Sigurna sam«, rekla je. »Ti zaslužuješ bolje, Johne.« »Nema boljega, Cathy.« Dan prije nego je John trebao svojim kamionetom otići na Floridu, nazvao je Sammyja Muellera. 134 Marta

»Dakle, nisi o svojoj odluci raspravio sa svojim prijateljem?« upitao ga je trener. »To ću prepustiti vama, treneru Muellera.« »Računali smo na to da ćete nam doći u paru.« »Trey će i sam posve dobro odraditi posao.« »Vidjet ćemo. Nedostajat ćeš nogometu, Johne.« Dao je Cathy svoju novu adresu. »Ovdje me možeš dobiti, ako me zatrebaš«, rekao je. »I, nemoj oklijevati to učiniti, Cathy. Obećaj mi.« Ona je s nevjericom pročitala adresu na komadiću papira. »Znači, nećeš... nećeš...« »Ne, Cathy. Predomislio sam se.« Već se bio prijavio i bio primljen na Sveučilište Loyola u New Orleansu. Obveza koju je potpisao za Sveučilište Miami bila mu je oproštena samo zato jer neće igrati nogomet za drugi fakultet. Planirao se na Loyoli prijaviti u jezuitski program, s nadom da će se nakon toga zarediti kao svećenik.

135 Marta

DRUGI DIO

1986. – 1999.

136 Marta

Dvadeset četvrto poglavlje

Za

svojim stolom u Sportskom centru Hecht, Frank Medford, koordinator

napada i trener dodavača Miami Hurricanesa, gnjevno je žvakao žvakaću gumu, osjećajući kako mu se razočaranje vrelo širi utrobom. Prije kratkog vremena bio je obaviješten da je John Caldwell odbio stipendiju i igranje za Miami, kako bi se upisao na Sveučilište Loyola u New Orleansu, nadajući se postati svećenikom. Frank zamalo nije dobio srčani udar. »Učinio je što?« zatulio je Frank, i sam katolik, donositelju loših vijesti. »Kučkin sin! Je Ii ti to mene zafrkavaš?« Kad ga je Sammy Mueller, jednako zaprepašten i razočaran kao i Frank, uvjerio da je uistinu tako, Frank je počeo čupati kosu i kleti i ushodao se po uredu glavnog trenera, pitajući zašto, dovraga, ranije nisu doznali za religiozne sklonosti Johna Caldwella. »Nismo se dosjetili to pitati, a on ništa nije spominjao«, rekao je Frankov šef, s pokunjenim izrazom na svome inače rumenom licu. »Moraš priznati da je razlog zbog kojeg se taj dječak povlači iz programa za knjige.« Tugaljivo je uzdahnuo. »Mogli smo potpisati s krilnim hvatačem iz Oklahome.« Frank se umorio od hodanja i pao natrag u uredsku stolicu. Doživljavao je on takva razočaranja i ranije, ali nikad ga nijedno nije tako potpuno potreslo. »To objašnjava zašto se Trey Hall ranije vratio u kampus«, rekao je. »Znao sam da ga nešto muči. Nije onaj isti dječak koji je odavde otišao nakon kondicijskih priprema. Ali zašto nam, za ime Boga, nije rekao da John planira odustati?« »Očito to nije znao, Frank. Morat ćeš mu ti to reći.« »Morao je barem nešto naslućivati o namjerama svoga najboljeg prijatelja. Što bi drugo pojašnjavalo činjenicu da je Hall u komi otkad se vratio?« Frank je osjetio kako mu se vrat žari, još uvijek do poplata svojih tenisica potresen viješću. John Caldwell je Treyu Donu Hallu bio isto što je gorivo bilo raketi. Bili su najbolji prijatelji još od najmlađih dana. Može li Trey poletjeti bez njega? »Kad su u pitanju osamnaestogodišnji dječaci, svakakve su stvari moguće«, rekao je trener Mueller. »Želim da popričaš s malim, otkriješ što se s njime događa i hoće li to po tvojem mišljenju utjecati na njegovu igru. Bez Johna, Trey bi nas mogao iznevjeriti.« Njegov je šef u riječi pretvorio strahove koji su sada uništili visoka očekivanja koja je Frank sebi bio dopustio još otkad je vidio snimke igre Treya Dona Halla i 137 Marta

Johna Caldwella i promatrao taj dinamičan dvojac tijekom ljetnih kondicijskih priprema. Frank se već dugo vremena bavio trenerskim poslom i naučio je biti rezerviran prema svim novim dodavačima i hvatačima dok se oni ne dokažu na djelu. Novaci iz teksaškog Panhandlea – posebno Trey Don Hall – dokazivali su da se pretvaraju u rijetke iznimke od pravila »najprije se dokaži«, koje je Franka pošteđivalo takve žalosti koju je sada osjećao. Kad su pristigli na svoje prvo razgledanje kampusa, Trey Don se činio tipičnim visokim, zgodnim, gizdavim dodavačem za kakve je Frank smatrao svojom dužnošću spustiti ih s njihovih srednjoškolskih visina. »Više volim da me zovu TD«, objavio je kad su ga predstavljali trenerima, širokim osmijehom naglašavajući što ti inicijali znače. Frank je tada otegnutim glasom rekao: »Ovdje ćeš taj nadimak morati zaslužiti, prije nego se njime budeš počeo koristiti. Zasad si samo Trey Don Hall.« Ali kod TD Halla samo nije postojalo. Postajalo je jasno da bi mogao živjeti sukladno blještavilu snimaka igara koje su ga predstavljale svega u zlatu – i po rukama, i po radu nogu, po učinku bokova i po mozgu. Treneri napada bili su impresionirani njegovom usredotočenošću i načinom kako je odrađivao ljetne kondicijske treninge kad je svatko bio spreman okladiti se da će noći provoditi u klubovima Coconut Grovea i poništavati sve rezultate svakodnevnih treninga, praćen Johnom koji će paziti da Trey ne upadne u nekakvu nevolju. Njegova predanost i ustezanje od lakoumnosti kojima se odavao tijekom svoga prvog posjeta kampusu ih je iznenadila, kao i njegov iznenađujući povratak u kampus samo nekoliko dana nakon što se bio vratio u teksaški Panhandle. Kad je dječak zatražio da sam plaća sobu u sportskom paviljonu tijekom tjedana koji su mu preostali do početka stipendije, Frank je odmah znao da je nešto kod kuće pošlo po zlu. Od povratka je živio redovničkim životom – bez djevojaka ili noćnog života – koji je bio u potpunoj suprotnosti s onim nekadašnjim društvenim dječakom kakvog je na početku bio upoznao. Samovao je u svojoj sobi, objedovao po strani za trenerskim stolom i rano se povlačio u osamu. Tijekom dana je proučavao snimke utakmica, obavljao tjelovježbu i vježbao dodavanje na pokretnim metama koje je gotovo redovito pogađao. Tih je dana privlačio pažnju gledatelja – ali nikad članova trenerskog tima jer je NCAA (Nacionalna studentska sportska udruga) trenerima prije početka sezone zabranjivala bilo kakav kontakt s njihovim igračima koji bi se mogao protumačiti kao »prethodne upute«. Ali promatrali su savršenost njegovih spirala dalekozorima s prozora svojih ureda i iz zadnjih redova tribina i zamišljali ga kako stoji visok iza svojih suigrača i bez ikakvog 138 Marta

napora šalje precizne lopte svome krilnom hvataču Johnu. Njihova dvočlana kombinacija bila je sve ono o čemu je svaki koordinator napada ikad sanjao. A sada je s jednom polovicom te maštarije bilo svršeno, a moglo bi biti gotovo i s drugom, ako su izvanredna vještina i vrhunska samouvjerenost Treya Dona Halla bili nerazmrsivo vezani s Johnom Caldwellom. Snimke utakmica jasno su pokazivale njihovo uzajamno povjerenje i gotovo telepatsku vezu koja je pogonila ekipu kersejske srednje škole sve do osvajanja državnog prvenstva. Hoće li Trey moći jednako uspješno funkcionirati i bez svoga timskog druga? »Željeli ste me vidjeti, treneru Medford?« upitao je Trey s otvorenih vrata. »Jesam. Uđi i sjedni.« Dječak je došao ravno s tjelovježbe i još je na sebi imao sportske hlačice i majicu. Još je jedno ugodno iznenađenje bilo to što je Trey Hall neprestano dobivao na težini. Većina dodavača nije voljela teretanu. Vjerovali su da je težina potrebna samo krupnim linijskim igračima i bekovima, ali ovaj je novak vjerovao da veliki dodavači moraju biti snažni i brzi. Sa svojih metar i devedeset i gotovo stotinu kilograma izvježbanih mišića, on je imao oboje. Frank je opet osjetio ujed tjeskobe. Što ako se taj momak pokaže promašajem? »Bojim se da imam loše vijesti, Treye.« Trey se naćuljenih ušiju spustio na ponuđenu sjedalicu. »Ne radi se valjda o mojoj teti, zar ne?« »Ne, nije u pitanju tvoja teta. Radi se o Johnu Caldwellu. On ne dolazi u Miami.« Frank mu je namjerno tu vijest priopćio bez ikakva uvoda. Način na koji će Trey reagirati razotkrit će zna li za Johnovu odluku i je li se možda već priviknuo na zamisao da će se morati sam snalaziti. Ali Frank je očito dječaku dobacio granatu u krilo. »Što?« rekao je. »Kako to mislite, ne dolazi u Miami?« »Mislim da se predomislio oko pridruživanju našoj momčadi ove jeseni. Odbio je stipendiju.« »Ali on to ne može učiniti, zar ne? Mislim, po zakonu.« »Može ako ove godine ne bude igrao nogomet za drugi fakultet ili sveučilište.« »Ne bude igrao nogomet...« Očito još jedan šok. »Je li ti poznat ikakav razlog zbog čega nas je tako iznevjerio?«

139 Marta

»Ne... Ja... mislio sam da će se vjerojatno oženiti, živjeti izvan kampusa, ali nikad da će odustati od dolaska u Miami, od igranja nogometa. Djevojka koju... koju će oženiti također ima stipendiju ovdje.« »Pa, vjenčati se zasigurno neće«, rekao je Frank, »barem ne sa ženom. On odlazi na Sveučilište Loyola u New Orleansu, kako bi postao svećenikom.« Trey je pogledao Franka poput nekoga tko je upravo pogođen metkom u grudi, prijateljskim metkom. Proteklo je nekoliko sekunda prije nego je Trey reagirao na njegov udar. Odgurnuo je sjedalicu i skočio na noge. »Ne, neće – ne može to! Bože, Johne...!« Okrenuo je leđa Frankovu stolu i pokrio lice rukama, pognut naprijed kao da ga je netko udario u trbuh. Ostao je nekoliko minuta u tom položaju, a onda se opet okrenuo, bijesno brišući suze. »Bit ću iskren prema tebi«, rekao je Frank. »I meni je do plača. John Caldwell je mogao postati najbolji krilni hvatač u studentskom nogometu. Jesi li imao ikakvih nagovještaja da bi to mogao učiniti?« Izvadio je iz ladice paket papirnatih rupčića koje je držao pri ruci zbog kihavice koja ga je mučila u sezoni alergija i ponudio mu ga preko stola. Trey je dohvatio jedan iz kutije i obrisao oči. »Ne... sada ne. Kao što sam rekao, ja... pretpostavljao sam da će se vjenčati.« Ah, pomislio je Frank, dakle to vjerojatno sve objašnjava. John Caldwell i njegova djevojka su uprskali stvar. Ali, moj Bože, u osamnaestoj se zbog djevojke odreći svega pred sobom i otići u svećenike i obvezati se na celibat? »Dakle, gledaj«, rekao je, nagnuvši se naprijed. »Još nije prekasno da ga vratimo. Pronaći ćemo ga, pa onda možeš popričati s njime, uvjeriti ga da dovuče svoju stražnjicu natrag ovdje...« »Ne.« Zatečen tim neposrednim odgovorom, Frank je rekao: »Zašto ne?« »Jer ga ja neću moći natjerati da se predomisli.« Frank je znao s momcima. Trey je tajio nešto što nije imao namjeru podijeliti s njime, skrivao je neku bolnu tajnu koju je smatrao previše osobnom da bi o njoj raspravljao. Ali nije postojalo ništa dovoljno osobno što Frank već nije bio čuo. Zauzeo je očinski stav. »TD, što se dogodilo kad ste se vratili kući? Znam da nešto jest jer si se odmah vratio nama, kao posve druga osoba, a sada je i John odlučio otići u svećenike. Shvaćam da je o tome teško govoriti, ali štogod to bilo, možda budem mogao pomoći. Rekao si nam da ste vas dvojica sanjali o dolasku u Miami nakon završetka srednje škole. Kad ste unovačeni, niste ni pomišljali na neki drugi fakultet. Dakle, što se to dogodilo, da je sve to primijenilo? Ako se ne radi samo o djevojci tada bismo, tako mi svega svetoga, morali razgovarati s 140 Marta

Johnom. On je previše mlad da bi sada donosio takve odluke. Može se i kasnije zarediti. Mnogi svećenici to čine.« Dječaku su oči sada bile suhe, premda se u njihovoj tmini skrivala tuga. Ustao je sa sjedalice. »Moram ići«, rekao je. Zatečen – Frank je bio taj koji je odlučivao kada će neki novak napustiti njegov ured – samo je rekao: »Dobro, ali možda još nije sve izgubljeno. John nam se možda vrati sljedeće godine, kad jednom osjeti što sve odluka o svećeničkom životu za sobom povlači. I sam sam nekoć mislio postati svećenikom, dok nisam neko vrijeme proveo u onome što nazivaju razdobljem kušnje. Nisam izdržao. Siromaštvo, krepost, poslušnost – to su svećenički zavjeti. Mogu vidjeti da će se John moći nositi s dvama od njih, ali krepost...?« Trzaj na dječakovu licu pokazao je Franku da je pogodio ravno u metu. »Razdoblje kušnje?« »Prethodno vrijeme koje kandidat za vjerski red mora proći kako bi se odlučilo je li rođen za svećenički život.« »On jest za to rođen«, rekao je Trey i okrenuo se prema vratima. »Halle, prije nego odeš, budi pošten prema meni.« Gnjevan zbog osjećaja da je taj momak preuzeo glavnu riječ, Frank je to izgovorio nepopustljivim tonom. »Hoće li Johnovo odustajanje utjecati na obavljanje onoga zbog čega smo te doveli ovamo?« Trey je zgužvao rupčić i odbacio ga u koš za smeće koji je stajao uz Frankov stol. Još prije samo nekoliko minuta izgledao je poput svakog drugog osamnaestogodišnjeg dječaka. Sada je zauzeo stav potpuno sazrjelog, ogorčenog čovjeka. »Neće, treneru. Nogomet je sve što mi je preostalo.«

VRATIVŠI SE U SVOJU SOBU, Trey se srušio na postelju i prošao prstima kroz kosu. John da odlazi u svećenike? Dobri Bože! Trebao je vidjeti da se takvo nešto sprema. Još od prošlog studenoga promatrao je kako John naginje katoličkim sklonostima, ali nije nikad mogao ni sanjati da će John ići dotle da se zaredi – zasigurno ne sada. Gdje će to dovesti Cathy? Trebao se vjenčati s njome kako nitko ne bi mudrovao oko njezine trudnoće. Kako je John mogao tek tako otići i ostaviti Cathy u takvu stanju, osim... osim... Trey je ustao i trzajem otvorio ladicu svoga radnog stola u kojoj su se nalazila Cathyna pisma, neotvorena, i jedno primljeno od Johna, također nepročitano. 141 Marta

Rastrgnuo je kovertu i urednim rukopisom i na jednoj stranici pisano pismo potvrdilo je njegove sumnje. Dragi TD, Pišem ti moleći te – preklinjući te – da dođeš kući i obaviš svoju dužnost prema Cathy i tvojoj bebi. Ona će je zadržati jer kaže da se ne može odreći djeteta koje je začeto u njezinoj Ijubavi prema tebi. Iz istog se razloga ne želi udati za mene. Preklinjao sam je da to prihvati, TD. I ja je volim. Oduvijek sam je volio, i to ne kao brat. Odbila je jer kaže da se ne može udati za nikoga drugoga, kad njezino srce pripada tebi. Uvjerena je da ti osjećaš isto i da ćeš joj se vratiti i oženiti se njome prije početka škole. Učinio si mnoge stvari koje nisam shvaćao, TD, ali ovo me je uistinu osupnulo. Što te je to opsjelo da si tako protiv toga da postaneš otac? Oženjen za djevojku kakva je Cathy, ja bih vjerovao da je zasnivanje obitelji s njome najčudesnija stvar na svijetu. Molim te, hoćeš li doći kući i oženiti je, tako da svi zajedno možemo poći u Miami, kako smo i planirali? Nedostaješ nam, prijatelju, John Trey je zgužvao pismo u ruci, očiju punih suza. On ne zna... nije čak ni posumnjao... Kao ni Cathy. Da jest, udala bi se za Johna, ne čekajući me. Opet je sjeo i uhvatio se rukama za glavu, proživljavajući kao mnogo puta dotad trenutak Cathyne objave, osjećajući opet navalu zaprepaštenja i gnjeva i nevjerice i... napuštenosti. Trebalo je samo nekoliko sekunda da ga ono što je bilo nedvojbeno pogodi u srce – poput munje koja pogađa električni kabel – da više nikad neće, da više nikad ne može prema njoj osjećati isto što i prije. Uništila je onaj bitan element koji ga je vezao uz nju. Još uvijek se sjećao njezine preplanule puti kad ju je uhvatio za ruku i izbacio je van na trijem i iz svojeg života. Naslonio se leđima na zatvorena vrata, užarenih pluća, i slušao kako njezine male ruke lupaju po drvu i kako bez prestanka izvikuje njegovo ime. »Treye... Treye!« vikala je, njegov mali pali anđeo, lupajući po vratima raja da joj se opet otvore, ali on je bio gluh na sve osim na glas doktora Thomasa koji mu je u svibnju u svojem uredu priopćio svoj nalaz. » Što to pokušavate reći, doktore?« »Analiza tvoga sjemena pokazuje da su ti stanice sperme nenormalno oblikovane i da ne mogu plivati.« »A to znači?« 142 Marta

»Znači da si trenutačno sterilan...« Svaki udarac po vratima zarivao mu je klin u srce, ali bila je kriva za grijeh koji joj on nikad ne bi mogao oprostiti. Prevarila ga je s njegovim najboljim prijateljem. Radije bi umro nego razmišljao o Cathy u Johnovom naručju – o njih dvoje u spolnom odnosu – i to samo tjedan dana nakon što su njih dvoje prekinuli vezu. Opravdano ili ne, vjerovao je da će mu ona i u najgorim okolnostima ostati vjerna. Trebala je znati da će to značiti potpuni kraj. Poznavala ga je bolje nego je on sam sebe poznavao. Kad je prekinuo s njome, trebala je pretpostaviti da se s njime nešto užasno pogrešno događa. Trebala je vjerovati u njegovu ljubav dovoljno da bi pomislila kako njegovi postupci možda imaju veze s onim što je dobro za nju. Njezino preklinjanje je napokon prestalo. Čuo ju je kako odlazi od vrata i s trijema, oklijevajućim i sporim koracima što su zvučali poput otpalog lišća koje se u padu, nošeno vjetrom, očešalo o kamen. Suze su mu ispunile oči. John će je oženiti, pomislio je, vidjevši ironiju u cijelom tom jadnom neredu. Volio ju je još od šestog razreda osnovne, jednako kao i Trey. Zavaravao je sebe vjerujući da je John smatra sestrom. On će je oženiti i odgojiti dijete za koje je ona trenutačno mislila da je dijete Treya Dona Halla. Planirao je njoj i Johnu kad stignu u kampus reći istinu o svome... stanju – istinu koju je, da mu nije prstom pritisnula usne, namjeravao povjeriti Cathy upravo prije nego je ona bacila svoju bombu. Prekasno je za ispovijedi, rekla je i on je pomislio da govori o njegovim ispadima u Miamiju u koje je, naravno, sumnjala. Kasnije, u zbrci koja mu je poput roja stršljena divljala u glavi, pitao se jesu li njegove ludorije bile razlogom što ga je prevarila, kao što bi većina djevojaka iz osvete učinila, ali to nije sličilo Cathy, tako da je morao povjerovati kako je kod Johna jednostavno potražila utjehu i jedna je stvar vodila drugoj i tako su na kraju završili zajedno u krevetu. Previše tužno, previše loše. Trebala je svoje gaćice ostaviti na sebi. Trebala je čekati. Svoju im tajnu nije mogao povjeriti prije nego što napusti Kersey. Bol je bila prevelika. Cathy i John su ga opet učinili siročetom. Uništili su obitelj koju su stvorili i zaslužili su osjetiti samoću i gubitak koje su oni u njemu izazvali. Očekivao je da će se njih dvoje vjenčati i prije nego dođu u kampus – ili barem kratko nakon što čuju njegove novosti. Znate što, ekipa? Ja nisam otac tvoga djeteta, Cathy. Ti si, Johne. Zato imajte lijep život – bez mene. A sada je John otišao studirati za poziv koji će njegov i Cathyn brak učiniti nemogućim. Isuse! Kako je sve moglo tako skrenuti s kursa? Kako su se svi

143 Marta

njihovi snovi i nade i planovi mogli tako brzo promijeniti, jednako brzo kao posrtanje na crti gola i promašivanje zgoditka? Ladica s Cathynim pismima još je bila otvorena, preklinjući ga da ih pročita, s njezinim rukopisom primjerenim njezinom pristalom, sitnom liku, ali sjećanje na nju donijelo mu je jedino gorko uskrsnuće osjećaja izdaje. Kako li je glup bio kad je vjerovao da je ona drukčija od svih ostalih djevojaka na svijetu. Žene! Nijednoj od njih nisi mogao vjerovati. Čak je i Johnova majka zastranila, i vidi kakvu je štetu njezin preljub izazvao. Nikad neće pročitati Cathyna pisma. Neće zbog sućuti ili osjećaja krivnje – ili zbog grižnje savjesti zbog svoje uloge u svemu tome – doći u iskušenje da je primi natrag jer sada više nije bilo načina da on i Cathy ikad opet budu zajedno. Ali što bi trebao učiniti? Treba li njoj i Johnu povjeriti ponižavajuću istinu o sebi prije nego što bude prekasno ili... čekati? Kakvo će dobro istina uopće donijeti? Koliko god je Johnovo odustajanje od nogometa bilo ravno tragediji, on je odlučio otići u svećenike. Kakvo je pravo Trey Don Hall imao miješati se u Johnove planove da se iskupi za onaj dan u studenome? A što se Cathy ticalo... bilo joj je tek osamnaest. Ona će ga preboljeti. Bila je lijepa i pametna i odlučna. Unatoč bebi, pred njom je stajala obećavajuća budućnost. I... koliko god joj bilo stalo do Johna, ona ga nije voljela. Ne bi li bilo pogrešno osuditi je na brak s njime za dobrobit djeteta kad bi se kasnije, nakon nekog vremena, mogla zaljubiti u nekoga koga će uistinu voljeti i željeti se za njega udati? Bio je svjestan koliko će njegova šutnja koštati – privremeno. Teta Mabel i gospođa Emma će se osjećati u određenoj mjeri osramoćenima. Pripadale su naraštaju u kojem djevojke nisu ostajale trudne prije braka, ali mlađi će ljudi samo slegnuti ramenima. Pa što? To se neprestano događa – samo ne pametnim djevojkama poput Cathy. Osjetio je posebnu navalu krivnje kad je pomislio na stigmu koju će to ostaviti na djetetu. Prijateljice njegove tete neće nikad zaboraviti da je rođeno izvan braka, a raspravljat će se i o njezinu nećaku jer je ostavio Cathy, ali s vremenom će mu grad oprostiti. Nogometnim zvijezdama se uvijek opraštalo. John vjerojatno nikad neće. Svećenik bi mu i mogao oprostiti jer je ostavio Cathy da se sama suoči sa svojom situacijom ali – premda na to nije imao pravo – ne i dječak koji ju je volio. John je trebao znati da će se njegov najbolji prijatelj probuditi i pomiriti s Cathy, ali kako je mogao ne odazvati se zovu svoje puti kad je ona bila tu i spremna mu udovoljiti? Trey je ustao s postelje i zatvorio ladicu. Pustit će da prođe godina. Ako John otkrije da ne može izdržati u Loyoli i ako Cathy još uvijek bude stalo do njega, tada će im reći istinu. Ostalo će ovisiti o njima. Ako se ništa od toga ne dogodi, zadržat će za sebe svoju tajnu i pustiti da se stvari odvijaju po svome. 144 Marta

Istoga se trena osjetio bolje. Suze su presušile. Još je uvijek u sebi osjećao prazninu, bolnu prazninu koja mu je vraćala osjećaje na dane koje je provodio pred prozorima salona tete Mabel, ali bit će i drugih prijatelja, i druge će se djevojke pojaviti da ispune tu prazninu. Samo će trebati vremena, a toga je imao napretek. U međuvremenu – dohvatio je loptu sa stola, osjećajući kako ga poznati dodir kože smiruje – imao je nogomet.

145 Marta

Dvadeset peto poglavlje

U svojoj sobi, John je čuo uključivanje televizora, prva zadaća njegovog oca po ulasku u kuću, pa pad čizama na pod do fotelje, što je bio drugi pokazatelj da je stigao kući. Zatim je čuo teške korake njegovih nogu u čarapama kako odlaze u kuhinju po pivo – na koje je bio prešao nakon što se tijekom nogometne sezone odlučio na trezvenost – i vraćaju se natrag do njegove ogromne La-Z-Boy fotelje. Sručio se u nju uz glasan uzdah zadovoljstva. »Johne! Jesi li u svojoj sobi?« glasno ga je dozvao. »Jesam!« jednako glasno mu je uzvratio John. »Jesi li se spakirao?« »Jesam!« »Dođi ovamo kad budeš gotov. Imam iznenađenje za tebe!« Bio je to način na koji su uvijek komunicirali – vičući kroz zidove, iz drugih prostorija. John je još morao svoga oca obavijestiti da, umjesto na Sveučilište Miami u Coral Gablesu, ujutro odlazi na Sveučilište Loyola u New Orleansu. Već je bio obavio oproštajne obilaske. Najprije je pošao vidjeti Bebe na benzinskoj crpki njezina oca, gdje je preko ljeta radila na blagajni, prije nego će ona i Cissie Jane Fielding ujesen otići na Sveučilište Teksas. Kad je ušao, Bebe je stajala za pultom. Podigla je glavu da pogleda svoga neočekivanog gosta. Inače je uvijek osjećao nelagodu jer joj nije mogao uzvratiti jednakim osjećajima kakve je ona gajila prema njemu. Sada je imao i izgovor za to. Lice joj se smračilo kad joj je rekao novosti. »Ne možeš to ozbiljno misliti«, rekla je. »Ali mislim, Bebe.« »Ali ti si previše muževan, seksi, previše divan da bi bio svećenik!« On se nacerio. »Čovjeka to što je svećenik ne čini manje čovjekom, Bebe.« »Ali to je takva šteta'. Nikad nećeš moći odbiti djevojke od sebe.« »Pretpostavljam da ću morati pronaći način za to.« Ona je uzdahnula. »Pa, hvala ti na uspomenama, Johne. Ako se predomisliš i poželiš ih još, nazovi me.« 146 Marta

Zatim se odvezao do kuće tete Mabel, bez Treya prazne i prepune jeke, pa na posljednji susret s gospođom Emmom u knjižnici i, napokon, da bi vidio Cathy u kući njezine bake. Kad je odlazio, Cathy je sa suzama u očima ostala stajati na ulaznim vratima, a Rufus ga je slijedio sve do njegovog kamioneta i skočio na njega prije nego je dospio ući, cviljenjem ga preklinjući da ne ide. Grlo mu se stegnulo dok je zarivao lice u pseće krzno. Brini o njima umjesto mene, Rufuse. »Jesi li se čuo s Treyem?« pitala ga je teta Mabel. »Ne, gospođo«, rekao je, primjećujući joj tamne kolobare pod očima, simptome brige i stida. »Vjerojatno nije imao vremena odgovoriti na moje pismo.« »Baš si sladak lažljivac«, rekla je i potapšala ga po obrazu. Jednako je odgovorio i na slično pitanje gospođe Emme, primjećujući da su joj se bore na licu produbile. »Jednostavno to ne razumijem«, bila je rekla. Cathy ga nije spominjala. Rekla je na francuskome: »Dieu etre avec vous, mon ami.« (Bog bio s vama, moj prijatelju.) A on joj je odgovorio: »Et avec vous aussi, mon cher amie.« (I s vama, draga moja prijateljice.) Telefonirao je treneru Turnera i obavijestio ga kamo odlazi. Ta promjena njegovih planova nije se imala vremena proširiti gradom. Trener je bio iznenađen i tužan, ali ne i zaprepašten tom viješću. Bio je svjestan Johnovih češćih posjeta Sv. Mateju tijekom protekle godine i mogao je pretpostaviti da je Treyevo napuštanje Cathy bilo prijelomnica koja je njegovog vrhunskog krilnog hvatača – »naš moralni kompas«, kako ga je trener opisao u Dallas Morning Newsu – natjerala da slijedi svoje srce i prestane biti potpora Treyu, osoba koja će ga izvlačiti iz nevolja. Ali John od trenera Turnera nije očekivao tako žestoku kritiku. »On je prava mustra, taj momak«, rekao je, iznenadivši Johna subjektivnom ogorčenošću koja mu se osjećala u glasu. »Bit će ti bolje bez tog Jude.« Sada je jedina osoba preostala na Johnovom oproštajnom popisu bio čovjek koji ga je, zaozbiljno ili tek onako, nazivao svojim sinom. John je već sebe zatekao u dvojbi može li u potpunosti razmišljati kao jezuit i prigrliti svetost svih ljudskih bića kao Božje djece, neovisno o tome koliko su sramotili svoga Stvaratelja, ali pokušat će to. Bebe ga je pitala: »Kada si pobjegao od nas, Johne, a da nitko od nas to nije primijetio?« Mogao joj je reći da je sve započelo one večeri u studenome, kad je otišao u Sv. Mateja moliti Boga za oprost zbog djela koje je počinio tog popodneva. 147 Marta

Upalio je svijeću i kleknuo pred oltar i molio. U mnogim popodnevima sljedećih tjedana bi se nakon treninga opet odvezao do Sv. Mateja, ne govoreći Treyu ništa o tome. U to je vrijeme njegov nekad stalni sudrug ostatak dana provodio s Cathy. Ipak, Trey je naslutio što se događa. »Izmoli u Sv. Mateju jednu molitvu i za mene, hoćeš li, Tigre?« Otac Richard je primijetio te njegove stalne dolaske i odlaske i jednog popodneva prije državnog finala sjeo do njega u klupu. »Moliš li to za pobjedu u utakmici?« Takvo nešto mu nije nikad palo na um, ali umjesto da mu ponudi drugo objašnjenje, radije je ostao šutjeti. Otac Richard mu se s razumijevanjem nasmiješio. »Nema ničega lošega u traženju smjernica za prijelaz preko prepreka koje nas žele spriječiti u postizanju naših ciljeva.« Otac Richard govorio je o Johnovim sportskim protivnicima, ali on je u tim riječima pronašao dublje značenje i počeo moliti za smjernice u svojem životu koje će mu omogućiti okajanje zbog onoga što je učinio i donijeti mu mir. Počeo je osjećati privlačnost prema svećeničkom životu i posebno prema Družbi Isusovoj – jezuitima – ali dovoljno je toga pročitao o uvjetima za stupanje u red da bi shvatio kako možda neće biti sposoban za bogoslužje. U Loyoli je planirao steći diplomu prvostupnika i proći program kandidature koji je kandidatu pomagao u donošenju odluke o tome želi li postati jezuitom. Pristupanje programu nije za sobom nosilo nikakve obveze i u svako je doba mogao iz njega istupiti. Nakon što je spakirao i posljednju torbu, John je pošao do vrata dnevne sobe i pred njima kratko zastao. Otac mu je sjedio u svojoj udobnoj fotelji, odjeven u zelene i narančaste boje i s bijelom bejzbolskom kapom s izvezenim natpisom MIAMI HURRICANES na glavi. »Imam jednu i za tebe«, rekao je. »Eno je u kutiji na stolu. Naručio sam dvije. Pretpostavio sam da bismo ih mogli nositi kada te večeras izvedem na malu slavljeničku večeru.« »Tata...« Nije tako nazvao Berta još od svoje osme godine. »Moram ti nešto reći. Možda bi bilo bolje da isključiš televizor.« »Pa, naravno, sine.« Bert je žurno dohvatio daljinski upravljač i isključio prijemnik, a John se trgnuo od stida zbog te žudnje njegova oca da s njime pročavrlja. Sklonio je noge u čarapama s otomana i gurnuo ga prema Johnu. »Sjedni i reci svome starom tati što ti je na umu. Ali najprije, jesi li napunio auto gorivom za sutrašnji odlazak u Coral Gables? Sve dok ne iziđeš iz Panhandlea između benzinskih crpki je veliki razmak.« 148 Marta

»Napunio sam gorivo, ali ne idem u Coral Gables, tata. Odlazim u New Orleans.« Bert je zatreptao očima. »U New Orleans? Ali zar ne trebaš zbog jesenskih priprema za dva dana biti u Miamiju?« »Trebao sam, ali ne idem u Miami. Upisujem se na Sveučilište Loyola u New Orleansu.« »Što?« Bert je iskolačio oči. Uspravio se u fotelji. »Vraga ćeš to učiniti! Ideš u Miami, gdje imaš stipendiju, igrati nogomet!« »Odustao sam od stipendije. Idem na Loyolu, gdje ću razmisliti o tome hoću li se posvetiti svećeničkom životu.« Bert ga je pogledao otvorenih usta, poput ribe na suhom. Gnjevno je skočio s fotelje i zagledao se u Johna. »Na to te je nagovorio onaj prokleti, jebeni otac Richard, zar ne?« »On s time nema ništa.« Bert je šakom zamahnuo kroz zrak. »On s time ima svašta. Johnny, slušaj me...« Bert je opet sjeo i nagnuo se prema Johnu. »Shvaćaš li ti čega se odričeš: šanse da budeš jedan od najvećih hvatača u povijesti sveučilišnog nogometa, odlaska u Nacionalnu nogometnu ligu, života o kojem većina nas može samo sanjati...« »Da, tata, znam to«, rekao je John, ustajući s otomana, »ali ja to više ne želim. Trebam nešto drugo. Odlazim na Loyolu.« Bert ga je promatrao, prijezirno iskrivljenih usta. »Živjeti ostatak života bez seksa? Što ti je?« »Mnogo toga. Zato i razmišljam o svećeničkom životu. Prvi korak za postanak jezuitom jest spoznaja da si grešnik.« »Oh, besmislice! Johnny...« Bertu se lice zgrčilo od napora da dopre do Johna. »Ti si dobar momak, najbolji koga znam. Ne trebaš nikakvo ‘osvježenje’. Ne trebaš se žrtvovati da bi postao bolji.« »Ne bih to učinio zbog toga. Učinio bih to da bih drugim ljudima uljepšao život.« Bert se namrštio na njega, s odvratnošću i razočaranjem, oblikujući tako izraz koji će mu se pojaviti na licu uvijek kad odsad pomisli na njega, pretpostavio je John. »Pretpostavljam da onda ne idemo na slavljeničku večeru«, rekao je. »Dovraga, ne!« Bert je hitnuo bejzbolsku kapu preko sobe. »Idem se opiti.« 149 Marta

John je ostatak večeri proveo s ocem Richardom u njegovoj radnoj sobi, razrađujući pojedinosti za svoj upis na Sveučilište Loyola.

150 Marta

Dvadeset šesto poglavlje

Prodat ću kuću«, izjavila je njezina baka. »Novac od Buddyjeve police životnog osiguranja bit će ti više nego dovoljan da izdržiš dok beba ne dođe, a dotad će kuća biti prodana i time ćeš steći još jedno jamstvo. Preselit ću u Miami da pazim na bebu dok si ti na nastavi. Ionako koncem godine moram poći u mirovinu...« Šćućurile su se za kuhinjskim stolom nekoliko dana prije nego je Cathy trebala poći prijaviti se na Sveučilište Miami i tjeskoba koju su dijelile visjela je u zraku poput smoga. »Cathy, dušo, drugo rješenje ne postoji...« Cathy je podigla ruke da prekine daljnju raspravu. »Ne«, rekla je. »Neću ti dopustiti da prodaš kuću i odseliš se od svojih prijatelja i iz grada u kojem si provela cijeli život, samo zbog moje glupe pogreške – bolje rečeno, moje dvije glupe pogreške.« Prva je bila to što je zatrudnjela. Druga je trebala imati veze s njenom odlukom donesenom početkom godine, da prihvati punu četverogodišnju stipendiju koju joj je ponudila Prva baptistička crkva. Nakon prihvaćanja ponude, korisnik stipendije morao se odreći svih ostalih stipendija osim državne koja će, premda prestižna, pokriti samo dio njezinih studentskih troškova. Kao rezultat toga, Cathy je morala odbiti nekoliko ponuda koje bi značile bitnu razliku u financijskog dilemi u kojoj se sada zatekla. Iz moralnih razloga, puna stipendija crkve kojoj je pripadala od svoje jedanaeste godine sada je bila povučena. Najteža odluka koju je ikad morala donijeti bilo je obavještavanje njezina pastora o stanju u kojem se zatekla. Odvagnula je prednosti čekanja da otkrije svoj nevjenčani status dok ne bude u Miamiju i njezina trudnoća postane očita (uvijek je postojala šansa da se Trey predomisli kada jednom budu zajedno u kampusu), ali ako se to ne dogodi, biti će u velikoj financijskoj nevolji i prisiljena vratiti se kući, ako joj crkva ukine stipendiju usred prvog semestra. Svećenik ju je na to upozorio nakon što ju je upitao je li njezina neugodna situacija već javno poznata. Kad mu je ona rekla da nije, rekao je: »Bojim se da će, kad jednom obavijestim vijeće đakona o promjeni tvoga... ovaj, statusa, o novostima o... tvoja situacija izići na vidjelo, Cathy. Ljudi pričaju, znaš to, bez obzira što bi im obveza bila šutjeti. Vijeće se sastaje sredinom rujna. Imat ćeš nekoliko tjedana prostora prije nego se to dogodi.« U panici koja joj je posve blokirala um, jednako kao i Cathyn, njezina je baka previdjela nekoliko prepreka koje su se ispriječile pred njezinim rješenjem krize – 151 Marta

o kojem je čak i sama Cathy razmišljala dok nije shvatila da prodaja kuće ne nudi spas čak i kad bi bila toliko sebična da se s time suglasi. Kući su trebali skupi, nedostupni popravci prije nego bi je mogle ponuditi na prodaju, a u postojećem stanju i obzirom na nedostatak kupaca kuća u Kerseyu, moglo bi potrajati i godinu dana, možda i dulje, prije nego se proda – ako se uopće proda. Stari Ford njezine bake bio je pred izdisajem i uskoro će ga morati zamijeniti novim autom. Trebat će platiti i liječničke račune. Financijski, za Cathy nije bilo drugog izbora nego ostati u Kerseyu i naći nekakav posao dok se ne bude mogla prijaviti za neku drugu stipendiju koja će joj sljedeće godine omogućiti upis na neki fakultet u državi – naravno, ako se Trey u međuvremenu ne predomisli. Njezina očekivanja da će se takvo što dogoditi na vrijeme, kako bi bila pošteđena otkivanja svoje trudnoće, svakog su dana sve više slabjela. Ali i kasnije je bilo bolje nego nikad. Što je više o tome razmišljala, to je više nade i utjehe nalazila u činjenici da Trey nije od nje zahtijevao pobačaj ili da dijete dade na usvajanje. To je zasigurno značilo da je sebi dao vremena i prostora da se eventualno predomisli po pitanju vjenčanja i očinstva. »Zamolit ću doktora Gravesa da me zaposli na puno radno vrijeme i ostat ću ovdje dok se beba ne rodi«, rekla je. »To će mi dati dovoljno vremena da smislim što učiniti i stvorim neke planove. U međuvremenu ću se truditi najbolje što mogu.« Cathy je uzela svoju baku za ruke, opet razdirana osjećajem krivnje zbog dodatnih bora koje su se zbog brige za nju pojavile na njezinu starom licu. »Žao mi je što sam te dovela u ovako neugodnu situaciju. Znam da si se baš toga oduvijek bojala...« »Da, jesam, ali sam vjerovala da, čak i ako se to dogodi, neće biti problema. Ti i Trey ćete se vjenčati, odgajati svoju bebu. Život će teći dalje, ne onako kako si planirala, ali možda čak i bolje.« Odmahnula je glavom. »Ne razumijem to. Obzirom kako je Trey oduvijek bio lud za tobom, nisam nikad ni sanjala da će se ovako ponašati. Prisjetim se načina na koji te je gledao one večeri prije maturalne zabave i – čak i unatoč tome koliko ste mladi bili...« Glas joj je utihnuo. »Mislila si da ćemo zauvijek ostati zajedno«, dovršila je Cathy umjesto nje. »I ja sam tako mislila.« Grlo joj je gorjelo. Od svih uspomena najljepša je bila baš ta s njihove maturalne večeri. Prije samo godinu dana, prošlog svibnja, Trey je bio obećao da će je vratiti kući ljepšu nego ikad, i to je učinio. Sada se činilo kao da je protekao cijeli život otkad je dječak u smokingu njezinoj baki obećao da će postupiti dobro prema djevojci u plavom šifonu. »Bebi će ovdje biti dobro dok nas ne uspijem staviti na vlastite noge«, rekla je Cathy. »Zatim ćemo se ja i ona odseliti, prije nego postane dovoljno stara da osjeća... stid.« 152 Marta

»Ona?« Cathy je sebi dopustila lagani smiješak. »Imam osjećaj da će biti curica.« Kad Cathy nije otišla na fakultet kako se očekivalo, počele su kolati glasine o raskidu i postavljati se pitanja. »Cathy, što zaboga još činiš ovdje?« pitao ju je doktor Graves kad se pojavila u njegovoj klinici onoga dana kad je trebala otputovati u Coral Gables. »Mislio sam da ćeš dosad već biti na putu za Sveučilište Miami.« »Ne idem na fakultet ove godine, doktore Graves. Zato sam i došla, da vas zamolim da me opet primite na posao – na puno radno vrijeme, ako je moguće.« »Ne ideš na fakultet? Zašto?« »To... radi se o osobnim razlozima«, rekla je, jedva smogavši snage da ga pogleda u oči. Primijetila je u njima prepoznatljiv bljesak shvaćanja, premda se vijeće đakona trebalo sastati tek sljedećeg tjedna. »Dođi u moj ured«, tiho joj je rekao. Zatvorio je vrata i rekao: »Čuo sam da ste se ti i Trey ozbiljno porječkali. Ima li to ikakve veze s tvojom odlukom da ne odeš na fakultet i ne iskoristiš svoju stipendiju?« »Oprostite mi, doktore Graves, ali to je moja stvar.« »Pitam te to, Cathy, jer... kada djevojka poput tebe – kojoj sve ide u korist i nema nikakvog razloga odbiti mogućnosti koje su joj dane – odjednom od njih odustane, pa... to može značiti samo jednu stvar, osim ako ti baka nije bolesna i moraš ostati kako bi skrbila o njoj.« »Ona nije bolesna.« »Shvaćam.« Zavladala je tišina. »Cathy, stavila si me u nezgodan položaj...« Doktor Graves je pokazao na stolicu i Cathy je sjela na njezin rub dok joj je on objašnjavao. Da je samo do njega, on bi je zaposlio bez trenutka razmišljanja, rekao je iskreno tužnim glasom. Bila mu je najbolja pomoćnica koju je ikad imao, ali mora misliti na svoju ženu... Ona neće dobro primiti činjenicu da nevjenčana trudna djevojka radi u klinici njezina muža. Vjerovat će da će Cathyna prisutnost poslati krivu poruku ostalim djevojkama i... no, u ovoj ekonomskoj klimi, on mora misliti na svoj posao, pretpostaviti da bi i ostali mogli na situaciju gledati u istom svjedu. Cathy to razumije, zar ne? Želio bi da je drukčije, ali... sa žaljenjem je podigao ramena.

153 Marta

Cathy je razumjela. Zahvalila mu je što ju je primio i otišla. Tek nakon što se Emminim autom odvezla iza ugla, zaustavila se i sebi dopustila da zaplače nad upravljačem. Na njezino iznenađenje, doktor Thomas je bio prvi koji je javno pokazao svoje razočaranje. Ljubazan čovjek, nije izgledao kao netko tko bi druge osuđivao, ali pregledao ju je bez one uobičajene srdačnosti. »Rekao bih da si trudna dva mjeseca. Ultrazvuk će nam to zasigurno potvrditi. Poslat ću ti svoju bolničarku da obavi sve potrebno i uputi te u prenatalnu skrb.« Skinuo je rukavice i s očitim ih neodobravanjem bacio u koš za smeće. »Pretpostavljam da čovjek nikad ne može dovoljno ostarjeti da ga nešto ne bi moglo iznenaditi«, rekao je i napustio prostoriju. Pismom je obavijestila upravitelja odbora za državne stipendije da ujesen neće pohađati fakultet kako je planirala i primila uljudan odgovor u kojem je uz žaljenje obavještavaju da će stipendija morati biti povučena. Zbunjena, zapanjena ponašanjem svoga nećaka, Mabel je rekla: »Gledaj, Emma, moraš mi dopustiti da pomognem. Cathy nosi dijete moga nećaka i imam puno pravo što se u to miješam. Barem mi dopusti da platim liječničke račune, a novac od Buddyjeva osiguranja možeš iskoristiti za kupnju novog auta. Trebat će vam dobro vozilo. Što ako dođe vrijeme Cathyna porođaja, a taj tvoj stari Ford se ne bude mogao pokrenuti?« Emma je to odbila. Teksaška naftna industrija bila je dosegnula samo dno i taj su udarac osjetile i naftne dionice njezine stare prijateljice. Emma ne bi dopustila Mabel da ih proda ispod cijene i izgubi dividendu koja je pokrivala njezino zdravstveno osiguranje. Nekako će to preživjeti, uvjerila ju je Emma. Neka od prijava za posao u gradu koje je Cathy poslala trebala bi uroditi plodom. Ali nije nijedna. Na oglašena radna mjesta za blagajnicu u banci, tajnicu u lokalnoj osiguravateljskoj agenciji i recepcionarku u uredu okružne uprave primljene su druge kandidatkinje, vjerojatno jer one neće postati društvenom sramotom svojih poslodavaca. Prolazili su tjedni i mogućnosti zapošljavanja u okrugu nestajale su ili venule zbog kraha naftne industrije. Cathyn sitan, krhak lik rano je počeo pokazivati znakove njezine trudnoće, još više joj smanjujući izglede za dobivanje kakvog uredskog posla i početkom četvrtog mjeseca trudnoće parkirala je rasklimani Emmin Ford pred natpisom POTREBNA POMOĆ koji je nekoliko tjedana ranije primijetila u izlogu zalogajnice Bennies Burgers. Zatvorila je oči i teško progutala slinu već na samu pomisao na rad u Bennie su. Vlasnik, nizak, debeo, vedar čovjek pedesetih godina joj se sviđao. Nosio je 154 Marta

bradu i rijetko ga se moglo vidjeti bez hranom zaprljane kuharske pregače koja mu je pokrivala veliki trbuh. Posao je bio naslijedio od svoga oca Benjamina koji je Bennies Burgers osnovao u pedesetima i s mnogo ponosa lokal nazivao jedinom »obiteljskom« pečenjarnicom hamburgera u gradu. Neoženjen, Bennie je živio sa svojom samotnjačkom majkom i njezinim mačkama iza dućana, ali je pravim domom smatrao poslovni prostor, a svoje mušterije članovima obitelji. Ali Bennies Burgers je bio, kako ga je nazivala njezina baka, prava jazbinom – mračna i zadimljena, ispunjena bučnom glazbom s džuboksa i s otrcanim menijem koji se uglavnom ograničavao na zasitne doručke, hamburgere i pomfrit. »Pravi raj za žohare«, znala je frktati Emma, negodujući jer je gomila maturanata (jedinih od učenika srednje škole kojima je bio dozvoljen izlazak na užinu izvan škole) Bennies voljela više od suvremenijeg i čišćeg Whataburgera na drugom kraju grada. Neke od Cathynih najdražih školskih uspomena što ih je dijelila s Treyem i Johnom i Bebe nastale su u išaranim separeima od borovine u Bennie’su. Ali tada je bila učenica, a ne zaposlenica. »Želiš posao ovdje, Cathy? Kao konobarica?« Bennie Parker je izgledao kao da ga je grom pogodio. »Znam da nemam iskustva, ali brzo učim i...« »Hej, stani!« Bennie je podigao od pranja posuđa ogrubjelu ruku. »Ne moraš mi to prodavati. Znam da brzo učiš. Ti si najpametnija cura u gradu. Upravo zato ću te odbiti. Ovaj posao nije za tebe.« »Bennie...« Glas joj se stišao kako je ne bi čulo onih nekoliko gostiju koji su za šankom ispijali kavu. »To je... jedini koji mogu dobiti.« Pogled mu se spustio do njezina trbuha, na kojem je oteklina pod Buddyjevom modrom dječačkom košuljom, koju je njezina baka bila sačuvala, govorila sama za sebe. Emma joj je bila odrezala rukave do lakata i obrubila je bijelom vrpcom kako bi od nje učinila trudničku bluzu. Savršeno se slagala s Cathynim pamučnim hlačama. »Znači tako?« rekao je Bennie, s primjetnom dozom gnušanja u glasu. »Pretpostavljam da tada nema svrhe govoriti ti da pokušaš u Prvoj baptističkoj crkvi. Čujem da se pastorova tajnica seli u Ohio.« Cathy je nastavila stišanim glasom: »To je radno mjesto već popunjeno.« Bennie se namrštio. »Na njihovu štetu. Dobro, dobila si posao. Želio bih da je to nešto primjerenije tvojim sposobnostima, ali bit ćemo dobri prema tebi. Kada možeš početi?«

155 Marta

Bio je rujan. Na sveučilištima u Miamiju i Loyoli i na Sveučilištu Južna Kalifornija, na koje se upisala Laura, počela su predavanja. Dosad su ona i Trey i John već kupili svoje knjige, upoznali profesore i pripremili se za budućnost pred sobom. A sutra će Cathy započeti svoju, kao konobarica u Bennies Burgersu.

156 Marta

Dvadeset sedmo poglavlje

Jesenske nogometne pripreme su započele. Sportski paviljon Sveučilišta Miami napunio se, nogometne zvijezde zauzele su jedno krilo; sudionici u ostalim sportovima drugo. Igrači iz ranijih sezona međusobno su dijelili sobe, jednako kao što su sobe među sobom dijelili novaci. Kad su se svi smjestili, Trey je bio iznenađen što nitko nije došao s njime dijeliti sobu. Šutio je o tome, za slučaj da domar o tom propustu ne obavijesti odjel za smještaj studenata. U njegovu uvijek prisutnom neraspoloženju bilo mu je mrsko dijeliti sobu sa strancem i imati obvezu prilagođavati se njegovim navikama i obrascima ponašanja (što ako bi slušao rap glazbu?). Trey je sebe zatekao kako žudi za privatnošću i osamom i mirom, kako bi mogao plakati i biti potišten i bacati stvari ne brinući pritom zbog nekoga drugog. Među novacima, pa čak i među standardnim igračima, uživao je poštovanje koje se drugim novacima nije ukazivalo. Miami Hurricanesi su unovačili samo jednog dodavača koji će biti prinova u momčadi i Trey je znao da će, ukoliko se ne dokaže, tog poštovanja nestati jednako brzo kao što tragovi koraka nestaju u pješčanoj oluji. Bilo je neobično izlaziti na teren bez Johna do sebe. U prvom tjednu priprema neprestano je bio prisutan osjećaj da mu nedostaje neki dio opreme, ali to nije utjecalo na njegovu igru, a zabrinutost time što ga treneri promatraju pospremio je na počinak na jednom od prvih jutarnjih treninga. Trey i veteranski centar su se s ekipom novih bekova i hvatača – »Sedam na Sedam« – suočili s početnom postavom krilnih bekova, linijskih igrača i »osigurača«. Trening je nakon ljetne stanke trebao veteranima pomoći da povrate samouvjerenost i pravodobne reakcije, sve na štetu novaka. »Dobro, Treye, pokaži im što znaš«, rekao je Frank i, pljesnuvši ga po stražnjici, poslao na teren. Trey mu je udovoljio pokazujući strahovitu sposobnost da se povuče, razgleda što se događa na terenu i zatim tek trzajem ručnog zgloba pošalje loptu točno na ono mjesto gdje je to igra zahtijevala. Novački su hvatači ponekad ispuštali loptu, ali ne Treyevom greškom. Najspektakularnija demonstracija njegove preciznosti dogodila se kad se povukao kako bi izbjegao ozbiljnu namjeru bekova da se okome na njega i u dugom luku bacio loptu šezdeset metara daleko, tako da je poput bebe pala u naručje hvatača pred samom crtom gola. 157 Marta

Svi pokušaji da se Treyu poremeti koncentracija su propali. Ne bi ni trepnuo kad je trebao povesti akciju. Odbijao je podleći pred najsofisticiranijim »skrivenim pokrivanjem« veteranske obrane – trikovima da ga varkom navedu da loptu baci na pogrešno mjesto. Pri okupljanju radi dogovora akcije raslo je povjerenje u njegovu sposobnost odigravanja akcija kako su bile planirane i u moć prepoznavanja koji je čovjek dobro pokriven, a tko je slobodan za prihvatiti dodavanje. Natjecateljska napetost je rasla kako je Treyeva skupina osvajala teren i češće nego jednom obrambeni bek je znao potajno razmijeniti iznenađeni pogled s ostalim veteranima. Iskusni centar se cerio s druge strane crte razdvajanja i podbadao ih: »Momci, uživate li u porciji?« Uz rub terena, Frank je zaboravio na svoju suzdržanost prema novim dodavačima i uz povike oduševljenja gestikulirao rukama. Do početka sezone novak iz teksaškog Panhandlea potpuno je primirio strahovanje koordinatora napada da se neće uspjeti snaći bez Johna Caldwella. Ipak, Frank je u sebi i s ponešto tuge osjećao da je Trey Don Hall naučio igrati na svojem mjestu s nedostajućim udom. Dječak se još nije povratio od onoga što je pošlo po zlu u teksaškom Kerseyu, štogod to bilo.

SUPROTNO ONIM PRVIM DOJMOVIMA stečenim u lipnju, Trey je otkrivao da se na Sveučilištu Miami i u njegovoj okolici zbiva malo onoga u čemu je očekivao uživati. Škola je bila privatno istraživačko sveučilište smješteno u tropskom vrtu jednog, kako mu se tepalo, od najljepših i najuzbudljivijih gradova u državi, ali tijesno nagurani neboderi, zapriječen obzor i buka i promet ubrzo su mu se počeli zavlačiti pod kožu. Vrijeme je bilo točno onakvo kakvom se nadao, ali unatoč otvorenim zelenim površinama u veličanstvenom kampusu i povremenom povjetarcu s Atlantika, vlažnost ljetnih dana izazivala je blagu, ali uvijek prisutnu svojevrsnu klaustrofobiju. Počeo je to osjećati još kad je na putu prema jugu, vozeći sam međudržavnom cestom broj 40, napustio gole ravnice. Dok je prolazio Louisianom, Alabamom, Mississippijem, obzori na koje je bio naviknuo napokon su se izgubili u gustoj borovoj šumi, a kudzuom prekrivena stabla što su se natiskivala uz cestu napokon su se pretvorila u tunele koji su ga prisiljavali da guta zrak dubokim udisajima i budili u njemu osjećaj kao da se utapa u močvari. Plaže Miamija bile su izvrsne, a djevojke u bikinijima veličanstvene, ali nikad se nije osjećao tako sam i napušten kako kad bi šetao pješčanim potezima uz beskrajnu vodenu masu, a otkrio je i da mu se ne sviđa osjećaj soli na koži.

158 Marta

Sveučilište Miami bilo je skupo, školarina na njemu jedna od najviših u državi i većina studenata je dolazila iz redova bogataša. Trey je tijekom njegovog i Johnovog prvog posjeta kampusu vjerovao da će biti uzbudljivo i zanimljivo sklapati prijateljstva s onima koji su ga mogli upoznati s materijalnim užicima svjetova za koje dotad nije znao. Sada je, iz njemu neobjašnjivih razloga, bio posve ravnodušan prema zamisli »iskušavanja bogatstva«, možda zato jer je još uvijek žudio za onim jednostavnim zadovoljstvima u kojima su on i Cathy i John uživali u svome relativnom siromaštvu. Čak je i klima na neočekivan način djelovala na Treya. Prvi znakovi jeseni su u Panhandleu već bili dobro vidljivi, ali u ovom dijelu Floride, zemlje palmi i hibiskusa, temperature su ostale umjerene i postojane, a zalasci sunca boje ružičaste šećerne vune i plave boje crvendaćevih jaja. U ovo doba su večernjim nebom njegovog Kerseya pred grimiznom i purpurnom bojom pozadine prelijetali »vjetroviti jahači«, formacije oblaka nalik moćnim konjanicima koji kao da jure nebesima nad beskrajnim prerijama Panhandlea dok oko njih lepršaju zlatni rupci. Barem takvi su bili prizori kakve su u oblacima pronalazili on i John i Cathy. »Vlada li ovdje ikad nogometno vrijeme?« upitao je Trey jednog od suigrača, brišući tijekom utakmice lice ručnikom uz bočnu liniju. Momak je bio iz Miamija. »Što si ti – nekakav ludi komičar?« upitao ga je ovaj. Trey je većinu ušteđevine stečene od rada u trgovačkom lancu Affiliated Foods bio potrošio za plaćanje smještaja u ljetnom kondicijskom kampu i sada se prvi put u životu zatekao u brigama oko toga gdje nabaviti novac za sljedeće punjenje spremnika gorivom ili za pizzu koju će u ponoć pojesti. Bio bi negdje pronašao usputni posao, ali pravila Nacionalne studentske sportske udruge branila su sportašima stipendistima rad tijekom jeseni i proljeća i, premda je njegova stipendija pokrivala sve troškove, to nije uključivalo džeparac. Nije se stidio zbog tog nedostatka novca. Njegova privlačnost i darovitost i pamet, potencijal da postane nogometna veličina, učinili su novac nepotrebnim da bi bio prihvaćen u bilo kojem društvenom krugu koji izabere. Smetalo mu je to jedino zato što je mrzio od tete tražiti još novca. Bio je svjestan da su joj se primanja bitno smanjila i njezine je čekove češće vraćao nego zadržavao – je li zbog krivnje, srama, tuge, iz osjećaja da ne zaslužuje njezinu velikodušnost, to je odbijao odrediti – i nastavljao živjeti bez dodatnih pogodnosti koje bi mu novac mogao priskrbiti. Ali ta je financijska situacija imala i dobrih strana. Pružala mu je izgovor da odbije pozive svojih novih drugova – novaka poput njega samog – na lokalna 159 Marta

druženja nedjeljom, utorkom i četvrtkom navečer, na velike noćne zabave na kojima su se svi opuštali prije stezanja remena pred subotnju utakmicu. Nije sebi mogao priuštiti večeri kupanja u pivu i stvaranje urnebesa, a te mu zabave ionako nimalo ne bi pomogle u popravljanju raspoloženja. Premda to nije shvaćao (očekivao je dotad već ući među slavne i postati drugi Jim Kelly i ludirati se s Johnom i Cathy), Trey je sebi označavao put prema za njega netipičnoj želji da bude sam, da sam uči, bez društva odlazi na predavanja, pravi se neukim pred signalima što su mu ih slale djevojke, kao u tunelu kroz koji prolazi dok ne dođe na njegov drugi kraj, u sunčevu svjetlost i modro nebo. Kao dodatak njegovoj potpunoj depresiji, sredinom listopada prestala su dolaziti pisma od Cathy. Sve dotad je jednom tjedno iz poštanskog sandučića izvlačio plavu kovertu – njegove omiljene boje. Ta su mu pisma pružala sitno paklensko zadovoljstvo. Nikad nije nijedno pročitao, ali sve dok ih je nastavljala pisati još joj je uvijek bilo stalo do njega, a on je to toliko želio, da ga želi – da pati – za kaznu zbog svoje izdaje. Ipak, osjetio je prazninu u sebi kad u preostalom dijelu listopada u svojem sandučiću nije pronašao plavu kovertu. Posebno bolan trenutak je doživio jednoga dana kad je među poštom ugledao plavu kovertu, a onda otkrio da se radi o nekakvoj reklamnoj poruci. Bacio ju je gnjevno u kontejner za smeće i zakleo se da se više nikad neće pretplatiti na Mladog sportaša današnjice. Njezina je pisma čuvao poredana kronološkim redom, nesposoban riješiti ih se. Povremeno bi gumenom vrpcom uvezan plik izvlačio iz ladice i prstima prelazio preko njihove plave površine, ali nakon samo nekoliko minuta srce bi mu se sledilo, a čeljust stisnula. Ona je bila povijest. Kampus je obilovao visokim, putenim ljepoticama koje su jedva čekale da on samo makne prstom. Problem je bio što on to još nije bio spreman učiniti, ali jednom će biti. »Vrijeme sve liječi« bila je omiljena uzrečica njegove tete i – kako je sebi neprestano ponavljao – pred sobom je imao još obilje toga i najuzbudljivije godine svoga života da preboli Catherine Ann Benson. Bio je zaprepašten kad mu je teta Mabel pisala kako je Cathy izgubila svoju stipendiju Prve baptističke crkve i da neće doći u Miami. Obuzela ga je duboka bojazan i nije znao predstavlja li mu olakšanje to što nje neće biti u kampusu ili ga duboku pogađa to što se morala odreći svoga sna. Tog je dana u igri načinio toliko grešaka da je trener Medford izišao na trkaću stazu i zapovjedio mu da prekine s igrom. Sprva su tetina pisma bila izvor obavijesti o Cathy, praćenih molbama da dođe kući i »obavi svoju dužnost« – opet taj izraz. Kad on na to nije reagirao, teta je promijenila strategiju i pisma oblikovala tako da mu uzburkaju savjest. 160 Marta

Cathy je počela raditi kao konobarica u Bennie's Burgersu. To je jedini posao koji je mogla naći. Milton Graves je nije htio primiti natrag u svoju kliniku jer ona njegova kreposna žena to ne bi odobrila. U gradu je bilo i drugih slobodnih mjesta, ali bile su to »izložene« pozicije i oblasna uprava i Douglas Freeman u banci i Anthony Whitmore u njegovoj osiguravateljskoj agenciji nisu bili u stanju pronaći način kako zaposliti neudatu djevojku u drugom stanju. Sigurna sam da znaš cijeniti očaj koji je Cathy doveo do prijave na posao kod Bennie’sa – toliko mnogo razina ispod njezinih sposobnosti, inteligencije i dostojanstva – ali ona je voljna prihvatiti bilo kakav posao kojim će moći uzdržavati sebe i bebu. Emma mi kaže da je Cathy morala otrpjeti nekoliko prijekora i sažaljivih primjedbi od nekih od najistaknutijih građana, kao i nekoliko nepriličnih ponuda od muških mušterija u Bennie’su. Gospodin Miller, tvoj učitelj biologije, koji ju je znao zvati doktorica Benson, sada joj se obraća s Cathy. Samo sam mislila da to želiš znati. Rufus je ostario. Ovoga će mu siječnja biti osam godina. Sjećaš li se kad ste ga ti i John ugrabili za Cathy od Ordella Wolfea? Čini se kao da je to jučer bilo. Nikad nisi doznao, zar ne, da sam te one večeri poslala u tvoju sobu jer sam bila sigurna da ćeš se iskrasti kroz prozor kako bi »bio na djelu« kad je John štenca predavao Cathy. Emma je rekla da te nikad nije vidjela tako uzbuđenoga – ili smrznutoga! Taj je slatki pas bio Cathy velika utjeha. Trey je zgužvao pismo u šaci, osjećajući je kao da mu je cijelo torzo spremno eksplodirati, ali opet nije ništa odgovorio i napokon je njegova teta počela shvaćati da joj je, ukoliko se želi s njime dopisivati, bolje ostaviti po strani te krivnja-i-sućut igre. Rijetko su razgovarali telefonom, a i tada s nelagodom jer, dok je teta Mabel pažljivo birala riječi da zaobiđe sve mine koje bi okončale razgovor i rijetku prigodu da čuje glas svoga jedinog rođaka, Trey se osjećao loše jer joj više ne može biti onaj ljubljeni nećak kojeg je zasluživala jer je njezino šutljivo, neopozivo razočaranje u njemu podiglo prepreku preko koje nije mogao prijeći. Bližio se Dan zahvalnosti, sljedećeg mjeseca. Teta Mabel je pretpostavljala da će doći kući – »bit ćemo samo nas dvoje, ove godine tihi blagdan« – ali Trey nije htio niti razmišljati o povratku u Kersey, unatoč želji da vidi svoju tetu i tuzi što je time povrjeđuje. Kako bi iSđ izbjegao produljenje tih njezinih očekivanja, 161 Marta

zarana joj je pisao da je prihvatio poziv svoga prijatelja da Dan zahvalnosti provede s njegovom obitelji u Mobileu, u Alabami. Trey je tu poruku sročio s boli u grlu, znajući da će biti prva od mnogih kojima će razočarati svoju tetu. Njegov bivši život sada je bio stvar prošlosti i najvjerojatnije nikad više neće provesti blagdane u svojem starom domu.

162 Marta

Dvadeset osmo poglavlje

Nadate

li se djevojčici ili dječaku?« upitala je tehničarka na ultrazvuku,

premazujući gelom Cathyn nabrekao trbuhu. Ležala je na stolu za pretrage u uredu njezina opstetričara u Amarillu, gaćica spuštenih do vrha butina, pripremajući se za trodimenzionalni ultrazvučni pregled kojim će se odrediti spol djeteta, kao i eventualne deformacije ploda. Nakon prvog prenatalnog pregleda kod doktora Thomasa radije se konzultirala s opstetričarom izvan okruga. Bila je sredina studenoga i nalazila se u dvadesetom tjednu trudnoće. Cathy se trgnula. Gel je bio hladan. »Nije bitno, ali po svim pokazateljima, radi se o curici«, rekla je. »Pokazateljima?« Cathy se nacerila unatoč nervozi i nelagodi koju joj je stvarao prepun mjehur jer ju je opstetričar uputio da će tako dobiti jasniju računalnu sliku fetusa. »Bajke starih žena«, rekla je. »Tijekom prvog tromjesečja sam osjećala uistinu veliku mučninu. To je znak da nosim curicu, kako mi je rečeno, a lice mi je bucmasto i rumeno, što je još jedan znak.« Nije htjela tom pripadniku medicinske struke povjeriti eksperiment čiju je provedbu uporno zahtijevala teta Mabel. Objesila je prsten na uzici preko Cathyna trbuha i izjavila da će, ako se bude ljuljao naprijednatrag, dobiti dječaka; ako se, pak, bude kretao kružno, djevojčicu. Prsten se vrtio kao lud. Tehničarku to kao da je posebno zabavljalo. »Nadam se da niste nasjeli na jednu od onih tvrdnji koje kažu da ćeš, ako visoko nosiš, dobiti curicu. A ako nosiš nisko, spremi se na dječaka. Čovjek nikako ne može upamtiti što se na što odnosi, ali reći ću vam ovo: ako su bajke tih žena točne, vaša će beba biti veoma krupna djevojčica – i jako lijepa, ukoliko bude sličila mami.« Okrenula je skener oblika štapa u ruci, instrument pomoću kojega će prenijeti sliku fetusa u računalo iza sebe. »Spremni?« upitala je. »Spremna«, odgovorila je Cathy, glave okrenute prema ekranu računala, iščekujući vidjeti prve slike svoga nerođenog djeteta. Tehničarka je skenerom počela polako kliziti preko Cathyna trbuha i napokon se na ekranu pojavila nejasna slika. Tehničarka je pokazala na pojedinosti slike tijela, na srčane komore, kolanje krvi krvotokom, te na spolne organe. »Oh, Bože...«, zaprepašteno je šapnula Cathy, čudeći se. 163 Marta

»Aha. Čini se da su znakovi bili pogrešni«, rekla je tehničarka. »Čestitam. Imat ćete dječaka.« Cathy se odjenula, još uvijek zureći u niz slika koje su joj dali, snimaka ultrazvuka krajnje malenog ljudskog bića koje je nosila u sebi. Očekivala je – nadala se – curici koja bi prve godine svoga odrastanja mogla provesti u Kerseyu, sprva ne znajući da je kći Treya Dona Halla. Nakon toga više neće biti ni važno. Ona i njezino dijete preselit će se u bilo koji drugi grad u Teksasu, sa sveučilištem na kojem postoji medicinski fakultet. Ali dječak... Je li se to na sićušnom profilu naslućivao TD-ev nos... njegova obrva? 0, Bože. Što ako joj se sin rodi i bude slika i prilika svoga oca? Sada je već bila uvjerena da se Trey neće vraćati po nju. Njihova beba – sin – neće služiti kao mamac. U studenome, dok je u trgovačkom centru Affiliated Foods prelistavala časopise o dječjoj skrbi, pogled joj je zapeo za naslov članka, istaknut na ovitku jednoga od njih: »Zašto neki ljudi odbijaju svoju djecu.« Odmah je okrenula na navedenu stranicu i pronašla članak u kojem je neki psihijatar pojašnjavao zbunjujuće razloge zbog čega ju je Trey ostavio. Studija je vodila do otkrića da neki muškarci koji su u djetinjstvu ostali siročad ne mogu podnijeti dijeljenje ljubavi svojih partnerica s potomstvom. Dolazak djeteta u kućanstvo u kojem je takvom čovjeku potrebna stalna pažnja i odanost partnerice najizglednije će rezultirati odbacivanjem one koja se, kako on to shvaća, ogriješila i iznevjerila povjerenje u njihovo zajedništvo. U članku se nadalje navodilo da su muškarci kod kojih je taj rijetki emocionalni poremećaj dijagnosticiran, a koje su u godinama odrastanja napustili roditelji i koji su kasnije pronašli partnerice koje ih vole na onaj način kako je to njima potrebno i kako su željeli biti voljeni, posebno skloni raskidanju veze. »Njihov osjećaj nepovratne napuštenosti od strane nekoga s kime su se osjećali trajno sigurnima i zaštićenima i posebnima ne razlikuje se od osjećaja doživljenog u vrijeme kad su postali svjesni da su ih roditelji napustili.« Cathy se prisjetila da je jedan jedini put vidjela Treya u prisutnosti malog djeteta, jednoga dana kad je svratila u Affiliated Foods dok je on tamo radio. Mlada majka s bebom u rukama dovela je svoja kolica do štanda za kojim je Trey kupljene namirnice spremao u vrećice i Cathy se ponudila da joj pridrži bebu dok je istovarivala kolica. Cathy je držala bebu – sićušnu, tek rođenu djevojčicu odjevenu u ružičasto – u svojim rukama prirodno kao da je njezina rođena i nasmiješila se Treyu. »Lijepa je«, rekla je. On kao da nije primjećivao njezin osmijeh i dublje značenje i primijetila je kako su mu se mišići vilice stegnuli i kako se svom žestinom usredotočio na posao. Osjetila je laganu odbojnost ali je pomislila da on misli kako pažnja koju je 164 Marta

ukazala bebi zadržava posao na štandu. Bio je mjesec studeni i dućan je bio krcat kupaca pred Dan zahvalnosti. Sada je shvatila da je ta stegnuta vilica zapravo bio prvi trag tome što će on misliti o djeci u njihovu životu. Kupila je časopis i bez odlaganja pošla članak pokazati Mabel. »Je li Trey znao da su ga roditelji napustili kad je došao živjeti s vama i vašim suprugom?« upitala je. »Oh, draga moja, jest«, rekla je Mabel. »Bilo mu je svega četiri godine, ali bio je dovoljno star da bi znao da nema oca i da se njegova majka neće vraćati po njega. Došao je k nama mršav poput tek rođenog janjeta i s jedva toliko odjeće da mu pokrije golo tijelo, čak i bez zimske jakne, i nije imao baš ničega s čime bi se igrao. Njegov tetak i ja smo ga udebljali, kupili mu vrhunsku odjeću i više igračaka nego je mogao poželjeti. Bio je zapušten i vjerojatno zlostavljan, ali je dan za danom stajao pred prozorom dnevne sobe, čekajući da mu mama dođe kući, a ja sam pokušavala ne razmišljati o noćima u kojima sam ga čula kako u snu plače za njom. Svake je godine za Božić očekivao njezin povratak i da mu se sjeti rođendana, ali ona to nikad nije učinila. Hvala Bogu, imao je Johna za prijatelja. U tom su razdoblju više nego ikada učvrstili svoje prijateljstvo.« Dublje istraživanje studije Treyevu je iracionalnu averziju kategoriziralo kao oblik narcisoidnosti. To joj je čak pomoglo da razumije njegovo potpuno odbacivanje Johna. Njih su dvojica živjeli poput braće. Unatoč razlikama u karakteru i temperamentu, činili su ravnopravan i nadopunjujući par, ali posljednji su događaji prelili čašu – barem u Treyevim očima. Nije bio u stanju nastaviti prijateljstvo u kojem se on sam sebi pokazao manje vrijednom osobom – muškarcem – od Johna. Cathy je posrtala pod preteškom tugom, ali ta su joj otkrića dala odgovore za kojima je tragala. Zamišljala je Treya samog i izgubljenog u kampusu u Miamiju, u potrazi za novim parom ruku čiji će zagrljaj biti tu samo za njega kao što je bio njezin, kako ide od djevojke do djevojke u potrazi za svjetlom u tami koje će sjati samo i jedino za njega. Ona više nije bila to svjetlo. Sada je bila slobodna činiti ono što mora učiniti. U čekaonici primaljske ordinacije, Emma je iskolačila oči kad je vidjela snimke ultrazvuka. »Pogledaj ti to!« rekla je, pokazujući na djetetove genitalije, a veselje koje joj se osjećalo u glasu odavalo je njezinu intimnu želju – koju je Cathy odavno naslućivala – da joj praunuk bude dječak. Cathyna ju je šutnja natjerala da podigne pogled sa snimaka. »Dušo, nisi valjda... razočarana, zar ne?« »Ne, naravno da nisam. Ja... bila sam iznenađena, i ništa više. Očekivala sam da ću roditi djevojčicu, a sada moram mijenjati planove. Jedino što želim jest da se moja beba rodi zdrava«, rekla je, i da na bilo koji način ne sliči svome ocu. 165 Marta

Odmah je pisala Johnu da mu dojavi novosti, a on joj je brzo poslao odgovor. »Dječak!« započeo je svoje pismo, uskličnikom pokazujući koliko mu je drago. »Jesi li razmišljala o imenu? Može li se mene zvati ujakom Johnom jer ga planiram voljeti kao da smo uistinu rod... kao što još uvijek volim i osjećam se u srodstvu s njegovim ocem, jednako kao što sam, Cathy, siguran da i ti u srcu osjećaš. Moramo oprostiti Treyu. On je sebi najgori neprijatelj. Neće biti svjestan da mu nešto nedostaje u životu sve dok to bude imao, a dotad će vjerojatno biti prekasno.« Cathy je složila pismo i gurnula ga u obiteljsku Bibliju, kao što je činila i s ostalim Johnovim pismima. Oprostiti Treyu? Nije znala je li to moguće. Bilo je dovoljno što ga nije mrzila, ali kako ga je i mogla mrziti sve dok je u njezinu srcu još plamtjela ljubav – sve dok su uspomene na njih dvoje prije onog popodneva u salonu tete Mabel bile poput plamenova koje nije mogla pogasiti? »Vrijeme sve liječi«, govorili su ljudi, ali Cathy je vjerovala da vrijeme nije u stanju ublažiti njezinu bol, ništa više nego je svakodnevni zamah orlovih krila mogao planinu učiniti manjom. Tog su dana lokalne novine prenijele Treyevu sliku – novaka u studentskom timu – koju je prvi objavio Miami Herald, kako dodaje loptu krilnom hvataču tijekom četvrte četvrtine igre koju su Hurricanesi već bili dobili, LOKALNA ZVIJEZDA SJA U ZVIJEŽĐU MIAMIJA pisalo je u naslovu iznad slike Treya u njegovoj besprijekornoj pozi, crta lica prepoznatljivih pod zaštitnom maskom. Cathy je fotografija upala u oko dok je listala novine u potrazi za kuponima za namirnice i zagledala se u nju, omamljena do vrtoglavice, zatečena navalom topline koju je osjetila među nogama. Bennie se namrštio kad mu je rekla za rezultate ultrazvuka, prešutno zabrinut jednako kao i ona. U Benniesu je jedan član navijačkog kluba Risova već bio izrekao nepromišljenu primjedbu da bi Kersey uskoro mogao dobiti još jednog budućeg dodavača. »I ja se tome nadam«, složio se s njime njegov drug u ispijanju kave. »Ako mu to nije suđeno, dječak će imati težak put do uspjeha.« Bennie je s prizvukom nade u glasu rekao: »Možda će dječak imati lijepu plavu kosu i plave oči svoje lijepe majke.« »Možda«, rekla je ona, ali sličnost njezina sina Treyu neće biti važna. Ni Trey neće biti važan jer kad John dođe kući za Dan zahvalnosti, ona će ga zamoliti da se oženi njome i bude otac njezinu djetetu.

166 Marta

Dvadeset deveto poglavlje

S

iznimkom povremenih pisama od njegove tete i raznovrsnih reklama, Treyev

je poštanski sandučić zjapio prazan. Bilo je dana kad se čak nije trudio niti provjeravati ga. Gil Baker s teksaškoga tehničkog fakulteta i Cissie Jane Fielding sa Sveučilišta Teksas voljeli bi s njime započeti prepisku (Bebe Baldwin – Cissieina cimerica – nikad!), ali oni bi samo dizali prašinu oko Cathy, a njega nimalo nisu zanimala Gilova hvalisanja ili Cissieino besmisleno brbljanje. Trey bi se okladio da je John primao mnogo pošte – od Cathy, Bebe, Gila, gospođe Emme, tete Mabel, oca Richarda, od nekih njihovih školskih drugova i cura iz njihovog razreda. Svi će oni biti više ludi za njim nego za Treyem jer John je bio blag u zadirkivanju dok su njegove šale znale biti zajedljive. Uz Johna su se svi osjećali sigurnima. Očito nitko iz njegovog grada nije tražio njegovu adresu. Zbog tog je prijekora Trey doživljavao vreli osjećaj nepravde. Kad bi oni samo znali! Žudio je čuti se s nekim iz Kerseya tko ga je još uvijek cijenio – barem kao nogometaša – pa je odlučio pisati treneru Turneru. Miami je svoju sezonu 1986. otvorio kao trećeplasirana ekipa u državi i nakon pobjeda u svoje tri prve utakmice uspeo se do drugog mjesta. Trey je želio svoga bivšeg srednjoškolskog trenera obavijestiti kako ga prvi dodavač njegove ekipe uči stvari koje je jedino veliki igrač mogao znati i podijeliti s drugima. »Učim ono za što mi je rekao da je sam naučio sjedeći na klupi i gledajući momke poput Jima Kellyja, Marka Richta i Berniea Kosara«, pisao je Trey. Učim čekati da na mene dođe red i promatram kako ostali igraju, a nema ničega boljeg nego gledati tog momka kako igra. To je ponižavajuće iskustvo, ali uči me poniznosti i kako biti strpljiv, najvažnijoj osobini koju jedan dodavač može u sebi njegovati, učim i to kako dalje naporno raditi, da bih bio spreman kad dođe moje vrijeme. A uvjeravaju me da će to moje vrijeme doći. Ovdje primjenjuju sustav kojem ste me vi učili, treneru, pa zato, kakav god uspjeh budem ostvario u budućnosti, za njegov početak dugujem vama. Sada sam u rukama drugih velikih trenera, ali nitko nije veći od vas i za svu vašu strpljivost i naporan rad sa mnom od srca vam zahvaljujem. Pozdravite u moje ime sve momke i javljajte mi novosti o vama i o ekipi. Odano vaš, 167 Marta

Trey Trey je još jednom pročitao pismo i, zadovoljan njegovim sadržajem, poslao ga. Čekao je četiri dana da pismo stigne, zamišljajući zadovoljstvo trenera Turnera kad otvori kovertu s povratnom adresom njegovog najboljeg dodavača. Pustio je da prođe još četiri dana prije nego je u potrazi za odgovorom počeo obilaziti svoj poštanski sandučić. Ali odgovor nije dolazio. Frustriran, zbunjen, pisao mu je opet, iz straha da se prvo pismo negdje zagubilo. Opet nije bilo nikakvog odgovora. Zabrinut da se treneru Turneru nije možda nešto dogodilo, telefonirao je svojoj teti da je upozna sa svojim brigama. »Oh, Treye, žao mi je što ti to nisam dojavila«, rekla je Mabel. »Kako nepromišljeno od mene.« »Što to?« »Prije mjesec dana je umrla Tara.« »Što?« »Od puknuća slijepog crijeva. Naravno, bilo je to potpuno neočekivano. Turnerovi su skrhani od boli. Zato ti Ron nije pisao.« »Ja... Poslat ću mu telegram sućuti, a kad ga ti vidiš, reci mu da... da mislim na njega.« »Sigurna sam da će mu to biti drago čuti, Treye, i znam da će cijeniti tvoj telegram.« Telegram i još jedno pismo prošli su bez odgovora. Trey je u sebi pokušao zatomiti osjećaj da je skinut s A-liste svoga trenera. Za preboljeti smrt kćeri trebalo je dugo vremena, ali obzirom na to koliko su on i trener bili bliski, gubitak Tare nije pojašnjavao zbog čega mu nije mogao napisati makar nekoliko riječi, kako ga je on bio zamolio. Trey je napokon prihvatio činjenicu da mu trener nije odgovorio zbog njegovog postupka prema Cathy. Trener ju je uistinu volio. Bila mu je najbolja učenica iz povijesti i bilo je lako uočiti koliko je priželjkivao da je i njegova kći sličnija njoj. Njegov očinski pristup je nadjačao privrženost prema njegovom najboljem dodavaču i više nije o njemu razmišljao kao o vlastitom sinu. Da je taj čovjek samo znao istinu. Prvoga studenoga Trey je bio zaprepašten kad je iz svoga poštanskog sandučića izvukao kovertu s povratnom adresom Sveučilišta Loyola, tek drugu koju je primio od Johna. Sa strepnjom je pokidao kovertu, nemajući namjeru na pismo odgovarati, ali ga je pročitao, gladan Johnova glasa koji će mu se obratiti s 168 Marta

tog lista papira jer on je uvijek pisao kako je govorio. Trey je očekivao da će John svojim suhoparnim stilom nastaviti s prijekorima i molbama da spasi Cathy iz njezine ponižavajuće situacije, ali on to nije učinio. Umjesto toga, pismo je u njemu probudilo drukčiju strepnju. Dragi Treye, pišem ti iz svoje sobe u Budding Hallu, studentskom pansionu koji je ujedno i najviša kuća u kampusu Loyole. Živim u dvosobnom apartmanu koji sam trebao dijeliti s još trojicom momaka, ali trenutačno nas je samo dvoje, ja i još jedan kandidat poput mene, i imamo svaki svoju sobu. Volim ovo mjesto. Hrana je izvrsna. Samo kupiš bonove i dobiješ visoko kvalitetna, hranjiva jela. Nema obveze kupnje namirnica, kuhanja ili pranja posuđa. Puno bolje od svakodnevnog pranja posuđa nakon tatinih čilija i gulaša. Do svega možemo doći pješice – do studentskog centra, restorana, knjižnice – i zato sam odlučio prodati svoj kamionet i dobiveni novac upotrijebiti da premostim razdoblje dok mi ne počne stizati stipendija. Boli me to što sam se morao odreći Starog Crvenoga, zbog svih uspomena s njime povezanih, i imam osjećaj da sam ga prepustio nekome – Kajunu koji vodi ribolovni kamp – tko se prema njemu neće ponašati s poštovanjem kako sam to ja činio, ali trebala mi je gotovina. Upisao sam se na Fakultet društvenih znanosti i planiram studirati filozofiju i španjolski jezik. Od jezuita se zahtjeva da tečno pišu i govore španjolski, pa sam pomislio: zašto ne? Odustajanje od karijere koju sam mislio ostvariti bilo je također teško, ali ne vjerujem da bih uspio u poslovnom svijetu. Da bih živio život kakav želim živjeti, trebam živjeti život svetog Ignacija, osnivača Jezuitskog reda, i utjeloviti ga u Americi, što će biti jednako teško kao od janjeta uzgojiti lava. Pomislio sam da bih ti trebao pisati i dati ti do znanja da, premda nikad nisam shvatio zašto si raskinuo s Cathy, ta tvoja odluka nema nikakve veze s mojim odlaskom u Loyolu, umjesto u Miami. Još od onoga dana u studenome, TD, osjećao sam da sam pozvan život posvetiti nečemu drugome, a ne Nacionalnoj nogometnoj ligi ili zarađivanju novca u poslovnom svijetu. U srcu sam znao da mi to, čak i ako budem uspješan u oba ta područja, neće donijeti duševni mir za kojim žudim. Ovdje u Loyoli, polazeći kandidacijski program, pronalazim put prema tome miru. Osim ako me odavde ne izbace, ovo je mjesto kojemu pripadam. Pratio sam dobre igre Hurricanesa i gledao svaki televizijski prijenos. Kamera te često zna uhvatiti uz granicu terena i lijepo je vidjeti moga prijatelja u narančastom i zelenom i bijelom. Po izrazu lica ti mogu vidjeti koliko si željan igre i mogu ti samo reći: »Miami, čekaj da vidiš što će biti dogodine!« Piši mi kad budeš mogao i dojavi mi kako ti ide. Nedostaješ mi, prijatelju, i nadam se da ću te vidjeti za vrijeme blagdana povodom Dana zahvalnosti.

169 Marta

Budi blagoslovljen, John U Treyu se počeo nakupljati strah sličan hladnoj, čvrsto stisnutoj šaci. Pismo ga je podsjetilo na to koliko mu je njegov stari prijatelj nedostajao. Čežnja za Johnovim društvom i prijateljstvom slijedila ga je uokolo poput sjene koje se nije mogao otresti. Ali taj novi mir za kojim je John žudio... Hoće li ga življenje »života svetog Ignacija« jednoga dana navesti da šerifu Tysonu ispovjedi što se dogodilo »onoga dana u studenome« i tako napokon donijeti mir u srca Harbisonovih? Hoće li on, TD Hall, morati prolaziti studij, Nacionalnu ligu, u iščekivanju još jednog teškog udarca?

170 Marta

Trideseto poglavlje

John se naslonio ramenom na ulazna vrata svoje kuće i pogurnuo ih. Uspio je otključati bravu, ali vrata su bila zapela od dugotrajnog nekorištenja. Očito ih njegov otac već dulje vrijeme nije imao prigodu otvarati. Drvo je zaškripalo i čim je stupio unutra zapahnuo ga je zadah dugo nekorištene kuće. Ostavio je vrata otvorena kako bi propuh unutra unio hladan zrak studenoga i dozvao: »Tata?« Nije bilo odgovora. John je odložio svoju vojničku torbu i kroz dnevnu sobu pošao do male blagovaonice koja nije korištena od smrti njegove majke, pa do kuhinje. Iznenadio se kad ju je zatekao u relativno urednom stanju. Posuđe je bilo ostavljeno da se suši u sudoperu, na stolu nije bilo novina i vrećica, ploča štednjaka bila je obrisana i čista. S prednje prečke je na njoj visjela kuhinjska krpa. U košu za smeće nije bilo otpadaka ili boca žestice. Nešto u pustom ozračju kuće, različito od ostalih dugih razdoblja očevog izostanka, odvuklo ga je u Bertovu spavaonicu, mjesto na koje John nije kročio još od onoga jutra kad je na majčinoj strani postelje zatekao nepoznatu ženu. Otvorio je ormar i ostao čudno neiznenađen zatekavši ga posve praznog, s iznimkom nekoliko vješalica koje su još ostale na prečki. I ladice komode su bile prazne. Postelja je bila složena, ali kad je uklonio prekrivač, pod njim nije bilo plahti. Potražio je nekakvu poruku, ali je nije našao. U svojoj je sobi na jastuku pronašao kovertu i poruku na kojoj je bilo naškrabano: Odlazim. Više nema potrebe da visim uokolo. Ti odluči što ćeš učiniti s pokućstvom. Pogledaj na mjesto na kojem je tvoja majka znala čuvati novac za crne dane. B. C. Bert Caldwell. Ne stari ili tata. Sada je znao. Vani je uklonio nekoliko opeka iz temelja sjenice, raja za čitanje njegove majke, jedine atrakcije u smeđem, korovom obraslom stražnjem dvorištu, i u njezinu skrovištu pronašao mali sef. Unutra se nalazila koverta s deset novčanica od stotinu dolara i dokumenti kuće koju se njegov otac potrudio prenijeti na Johnovo ime.

171 Marta

Stojeći tako pod nebom Panhandlea, dok mu je vjetar mrsio kosu tog prohladnog ali sunčanog Dana zahvalnosti, John na trenutak nije osjećao ništa. Čovjek koji je sebe nazivao njegovim ocem možda je zauvijek otišao iz njegovog života. U ruci je držao svu imovinu koju je Bert Caldwell posjedovao. Čudna mu se tuga zavukla u srce. Taj je čovjek nekoć volio njegovu majku. John se nejasno sjećao trenutaka kad bi je grlio svojim od naftnog polja ogrubjelim rukama, njegove grube privrženosti prema njemu. Njihova je obitelj bila prilično sretna. Ali sve se promijenilo kad je John napunio četvrtu godinu i sada je shvaćao da je priznanje nevjere njegove majke zauvijek Bertu Caldwellu oduzelo ulogu muža i oca koju je mogao obnašati. Kako bi drukčiji ispao život svima njima da je to povjerila jedino svećeniku. Budi mir s tobom, tata. John je vratio opeke na njihovo mjesto i snop novčanica i dokumente ponio u kuću. Novac će iskoristiti za plaćanje troškova, a dokumente ponijeti u Loyolu i dati da ih čuvaju u sefu dok ne dođe vrijeme da se razdvoji od svojih svjetovnih dobara. Dio blagdana će morati provesti u pospremanju kuće i u organiziranju odnošenja stvari iz nje po njegovu odlasku – ovaj put zauvijek, shvatio je, osjetivši kako ga je opet probolo u srcu. U kuhinji je shvatio koliko je umoran i pospan i koliko zaudara po znoju. Trebao je putovati dvadeset četiri sata kako bi stigao kući. Nakon jučerašnjeg posljednjeg predavanja, kolega kandidat ga je odvezao do Shreveporta u Louisiani. Posljednjim je novcem kupio autobusnu kartu i nakon četiri sata čekanja ukrcao se u Greyhoundov autobus za Amarillo, koji je na odredište stigao toga jutra u sedam sati. Telefonirao je svojem ocu, ali nije bilo odgovora, kao što nije bilo odgovora niti na njegovo pismo u kojem mu je javljao da za Dan zahvalnosti namjerava doći kući. Pomislio je nazvati Mabel Church da dođe po njega. Ali, kad je u pitanju bila vožnja, teta Mabel je i u Kerseyu imala problema sa snalaženjem u prometu. Nikad neće biti u stanju usred jutarnje prometne gužve pronaći autobusnu postaju u središtu Amarilla. Cathy će raditi u Bennies Burgersu, a njezina je baka vjerojatno zatvorila knjižnicu preko blagdana, ali ne bi mogao tražiti od gospođe Emme da svoj hrđavi stari Ford izloži dodatnim naporima vožnje duge pedeset milja, samo da bi njega pokupila. Nije imao drugog izbora nego prebaciti svoju vojničku torbu preko ramena i zaputiti se pješice, vjerujući da će ga Bog čuvati na cesti i osigurati mu nekakav prijevoz do kuće, kako bi na vrijeme stigao na blagdansku večeru kod tete Mabel. Nije mu to teško padalo. Rano ujutro je bilo mraza, ali on je izgubio svoj ujed kako se razdanjivalo, a svjež zrak i tišina prerije bili su pravo olakšanje nakon sati koje je skutren i bez sna proveo u pretrpanom i prevrućem autobusu, slušajući 172 Marta

zbor hrkanja i promuklog kašlja i dječjeg plača. Pozdravio je mogućnost divljenja u Božjem djelu na ovom ogromnom, tihom mjestu Njegova stvaranja. Jesen u Panhandleu bila mu je najdraže doba godine. Sunce koje je sjalo nad požutjelom travom pretvaralo je preriju u more zlata. Uvijek znatiželjna Cathy naučila je imena svega jesenjeg cvijeća i grmlja Panhandlea i njima poučavala njega i Treya. Čivitnjača, pješčani pelin, rajska casalpinija, kariopteris... John se pitao sjeća li se i Trey svega toga. Ona ih je učila tolikim stvarima koje nikad nisu naučili. Jednoga je dana hodajući kampusom prošao pored glazbene dvorane i začuo kako kroz otvoren prozor do njega dopiru tonovi Debussyeve Claire de Lune. Zastao je i poslušao. Zemlja je odjednom zastala i prisjetio se popodneva u kojima bi im Cathy u Prvoj baptističkoj crkvi na glasoviru svirala tu skladbu, dok bi se on i Trey u središnjoj loži dodavali loptom. Ponekad bi raspalila krešendo baš kad bi Trey ispustio loptu i ona bi poletjela visoko kroz zrak i sletjela ravno u Johnove ruke kao nošena akordima simfonije. Jesu li i Treyu, kad bi je se ponekad neočekivano prisjetio, na um padali takvi trenuci od kojih je zastajalo srce? Je li se ikad prisjećao te čarolije? Johnu je nedostajao njegov stari crveni kamionet i gnjavilo ga je što svugdje mora odlaziti pješice, ali ne u ovakvim danima. Spokoj jesenjih polja i osjećaj prisutnosti Boga na takvome mjestu ispunjavali su ga dubokim mirom i potvrđivali njegovu odluku da s koncem godine uđe u novicijat. Kad se upisao na Loyolu, planirao je najprije završiti fakultet, možda neko vrijeme čak i raditi u sekularnom svijetu prije nego položi zavjet, ali osjetio je poziv da prve korake svoje posvećenosti vjerskom životu poduzme još sada, tijekom studija. O tome je sa svojim duhovnim učiteljem vodio iscrpljujuće razgovore, dok ovaj napokon nije uzdahnuo i rekao mu: »Johne, inače bih te pokušao odgovoriti od namjere da za sobom spališ sve mostove kako bi sebe spriječio u povratku svojim prvotnim željama, ali u tvojem slučaju vidim da bi izbor drugoga životnog puta bila egzistencijska pogreška.« I tako se prijavio i bio primljen u novicijatski program koji je predstavljao prvu stepenicu za čovjeka koji život namjerava provesti kao jezuit. Time se nije ni na što obvezao. Cilj je prve dvije godine bio pomoći novaku – kroz opsežno promišljanje, procjenjivanje stavova i nova otkrića – u potvrdi želje da pristupi Družbi Isusovoj. Tek po isteku tog dvogodišnjeg razdoblja novaci će se zavjetovati na život u siromaštvu, kreposti i poslušnosti i poduzeti sljedeće korake prema zaređivanju. Cijeli taj proces potrajat će dvanaest do četrnaest godina. »Zaboga, Johne,« odgovorila mu je Cathy kad joj je pisao o kolikom se broju godina radi, »za to vrijeme bi mogao steći titulu liječnika specijalista.« 173 Marta

Prvi semestar njegove pripreme za redovništvo započet će u siječnju. Jedva je na to čekao. Prešao je priličan dio puta i već se počeo umarati kad je njegovim molitvama udovoljeno i pristigao prijevoz. Do njega se zaustavio policijski automobil i na vozačevoj se strani spustilo prozorsko staklo. »Treba li ti prijevoz, Johne?« upitao je šerif Tyson. Johnu je srce načas zastalo, ali je rekao: »Nemam ništa protiv«, i ušao u auto. »Dolaziš kući preko blagdana?« upitao ga je šerif. »Da, gospodine. Hvala što ste mi to omogućili. Već sam počeo razmišljati kako ću zakasniti na večeru kod tete Mabel. Prodao sam svoj kamionet kad sam otišao u Loyolu.« »Trebala ti je gotovina, je li?« »Da, gospodine.« »Pretpostavljam da ti tvoj tata nije oko toga puno pomogao?« John je porumenio. Šerif Tyson nije previše cijenio njegovog oca, što za čovjeka njegove vrste nije bilo čudno. »Ne, gospodine, ali snalazim se nekako.« »Jesi li se dobro uklopio u Loyoli?« »Jesam, gospodine. Posve mi je dobro ondje.« Deke Tyson ga je pogledao. »Vidim. Većina ljudi je bila prilično zaprepaštena kad si odlučio poći u katoličku školu. Prava šteta, govorili su, ali ja sam zaključio da vjerojatno znaš što činiš.« Osjetivši nelagodu zbog poštovanja koje je korijene imalo u činjenici da ga šerif nije poznavao, John se zagledao u krajolik. »Cijenim vaše povjerenje.« »Ali morat ću ti postaviti neizbježno pitanje. Nedostaje li ti nogomet?« »Lagao bih kad bih rekao da nije tako.« Usta Dekea Tysona su se iskrivila. »A sada zasigurno to ne možemo činiti, zar ne?« »Ne, gospodine.« »Pretpostavljam da nedostaješ TD Hallu.« »Čini se da mu i bez mene dobro ide.« »Što čuješ od njega?« »Ništa, žao mi je što to moram reći.« 174 Marta

»Ni ovdje nitko od njega ne čuje ni riječi. Pretpostavljam da je to baš slično Treyu. Daleko od očiju, daleko od srca. Ne vjerujem da sam usamljen u tvrdnjama da me je taj mladić razočarao. Njegova teta Mabel se posve izgubila u ovih nekoliko mjeseci otkad ga nema, jednako kao i gospođa Emma. Cathy Benson još uvijek hoda visoko uzdignute glave, dokazujući da je dobar borac kakvom sam je oduvijek smatrao, ali mora joj biti prokleto teško. Tim će ženama biti strašno drago što te vide, Johne. Barem će uživati u tvojem društvu tijekom ovih blagdana.« »Lijepo ih je imati uza se na povratku kući«, rekao je. Razmišljajući o onome što je pred njim stajalo, John je uzdahnuo zbog ironije u tim riječima. Bilo je tek nešto iza jedanaest sati. U praznom trbuhu mu je krulilo i žudio je za toplim tušem i snom, ali uznemirili su ga komentari šerifa Tysona o Cathy. Javit će teti Mabel da ga može očekivati na večeri, a zatim telefonirati gospođi Emmi da iz prve ruke dozna kako se snalazi njezina unuka. Cathy u svojim pismima nikad nije spominjala ozbiljnost situacije u kojoj se zatekla. Uglavnom je pisala zanimljive komentare o ljudima i događanjima kod kuće. Nedavno mu je pisala: »Prije dva tjedna netko je prepilio lokot na kapiji Huberta Mansona i iz stražnjeg dvorišta mu ukrao onog ludog irskog setera. Svi smo se čudili zašto bi ga bilo tko poželio ukrasti, kad je Sprinkle najnepopravljiviji mješanac koji je ikad postojao. Pa, jučer je Hubert došao kući i zatekao svoga psa opet u dvorištu, i novi lokot na kapiji.« Jedine negativne stvari u njezinim pismima bile su posvećene stanju lokalne ekonomije, gotovo nikakvim izgledima Risova za osvajanje prvenstva okruga i Rufusovom artritisu. »Ne, Trey ne dolazi kući za blagdane«, odgovorila je Mabel na Johnovo pitanje. »Prijatelj iz momčadi ga je pozvao da blagdane provede s njime i njegovom obitelji. Užasno sam ozlojeđena, ali valjda se to moglo i očekivati, ali zato se možemo radovati što si ti s nama.« Osjetio je kako ga preplavljuje razočaranje, s laganom primjesom još nečega. Još jedan drug iz momčadi... »Ja stižem, teto Mabel«, rekao je, »ali tata neće doći. Objasnit ću vam kasnije.« »Pa, dakle, onda ćete doći samo ti i Emma i Cathy, a na Emmin zahtjev imamo i gosta iznenađenja.« »Koga?« Po tonu njezina glasa John je mogao zamisliti izraz Mabelina lica dok je govorila: »Odella Wolfea.« 175 Marta

John je spustio slušalicu smiješeći se, osjećajući toplinu u svojem mladalačkom srcu kandidata za svećenika. Bravo, gospođo Emma! »Meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od moje najmanje braće« – kredo jezuita. Okrenuo je Emmin broj. »Da ti odgovorim na pitanje, Johne, Bennie je prema njoj bio čudesan, u svemu izlazeći ususret njezinoj trudnoći. Naravno, zbog te njegove ljubaznosti ona radi još napornije, pa se čini da niti ne koristi te pogodnosti. On je obožava i svi to znaju, tako da mušterije drže jezike za zubima. Reakcije nekih drugih naših sugrađana je teško podnositi, posebno nekih majki tvojih školskih drugova. Sažaljenje je jednako loše kao i osuda, ali ona hoda uspravne glave.« John se snažno ugrizao za usnu, zamišljajući te prijekore koje je Emma spominjala. Majka Cissie Jane je već odavno prezirala Cathy jer je ljepotom i pameću uzurpirala mjesto njezinoj kćeri i ona će, i njoj slične, čije su kćeri otišle na studije, prirodno uživati u neugodi u kojoj se Cathy zatekla. »Čujem da Odell Wolfe dolazi na večeru. Kako se to dogodilo?« »Pa, za to sam djelomično ja odgovorna. Godinama bi se Odell uređivao i ponedjeljkom dolazio u knjižnicu čitati za stolom u kutu. Jednoga sam ga jutra zatekla kako čeka pred stražnjim vratima i mogla vidjeti kako očekuje da ću ga potjerati odatle, ali ja sam ga upitala želi li ući. Otad sam ga ondje zaticala svakog ponedjeljka, čim bih otvorila, pa sam počela ostavljati vrata otključana – samo ponedjeljkom ujutro – i nešto hrane na njegovom posebnom stolu i ne bi prošlo puno vremena prije nego bih ga u njegovom kutu vidjela nadnesenog nad časopise ili novine ili priručnike. Dolazi i odlazi kroz stražnja vrata i napušta knjižnicu čim netko uđe unutra. Ne govori mnogo i o njemu nisam baš ništa doznala, ali uvijek na stolu zatičem poruku sa zahvalom.« »Rekli ste da ste samo djelomično odgovorni za to.« »Za ostalo je odgovorna Cathy. Otkrila je kako Bennie na stražnjim vratima svoga lokala daje Odellu hranu i preuzela taj posao, skrbeći za njegov tanjur i za ostatke hrane namijenjene njegovim psima. On je kuje u zvijezde i imam osjećaj da će svatko tko pokuša petljati oko Cathy osjetiti njegov bič.« »Kako se Cathy osjeća?« »Debelo, kako ona kaže, ali inače posve dobro. Bit će joj drago vidjeti te, Johne. Želi s tobom raspraviti o nečemu što ćeš, vjerujem, htjeti čuti.« John je naslutio prizvuk uzbuđenja u Emminu glasu. »Možete li mi dati neki nagovještaj o čemu se radi?« »Ne, već sam rekla previše, ali učinit će te to veoma sretnim.« 176 Marta

»Jedva čekam.« John je spustio slušalicu, osjećajući kako ga malodušnost napušta poput otjeranog duha. Kakvu je to čudesnu stvar Cathy željela s njime raspraviti i što će ga to učiniti veoma sretnim? Možda je netko bogat – supruga trenera Turnera? – ponudio poslati Cathy na medicinski fakultet. Možda je netko novi ušao u njezin život. Nije mogao ni zamisliti da bi se mogla tako brzo zaljubiti u nekoga drugoga, ali pretpostavio je da je i to moguće. Ili – hvala Bogu! – možda to ima neke veze s Treyem. Je li joj Trey ponudio da obnove svoju vezu? To posljednje možda zasjenilo je sve ostale mogućnosti i natjeralo ga da pjevušeći pođe pod tuš. Tek kad je pustio vodu, njegove su se nade razvodnile. Ako je točno naslutio to s Cathy i Treyem, zašto TD ne dolazi kući za blagdane?

177 Marta

Trideset prvo poglavlje

Cathy je na vratima Bennies Burgersa istaknula oznaku ZATVORENO i okrenula ključ u bravi. Sklopivši oči, obuhvatila je rukama svoj zaobljeni trbuh i umorno se leđima naslonila na vrata kako bi ublažila križobolju koja joj se spuštala sve do nogu. Mislila je da se lokal nikad neće isprazniti od gostiju, a ostalo joj je još oprati posuđe i pobrisati stolove, prije nego nazove baku da dođe po nju kako bi proslavile ostatak blagdana. »Čuo sam taj uzdah, djevojko Cathy«, rekao je Bennie. Cathy je naglo otvorila oči. Bennie je došao iz kuhinje, predvođen svojim pregačom pokrivenim trbuhom. »Samo vježbam disanje«, rekla je. »Želim da učiniš više od toga. Želim da otiđeš. Pođi kući i malo podigni te noge. Ja mogu ovdje dovršiti posao.« Dragi Bennie. Kuhinja je bila u potpunom neredu. Prije nekoliko dana je otpustio svoga sudoperu zbog krađe tjedne količine smjese za hamburgere, a Romero, drugi konobar, jutros se nije pojavio na poslu. Natpis POTREBNA ISPOMOĆ vratio se na izlog i, premda je Romerov nestanak bio od koristi za smanjenje Bennievih troškova, tijelo joj je klonulo pri pomisli na mogućnost da se njih dvoje sami nose s gužvom koja je trajala osam do devet sati. Izdržavala je upirući se rukom u leđa, ali Bože, bila je umorna – njezin je sin danas bio posebno razuzdan – a bolne noge kao da su joj gorjele. »Ako ti ne pomognem, propustit ćeš utakmicu teksaških Aggiesa na televiziji«, malodušno je rekla. »Ne trebam utakmicu gledati na televizoru. Pa imam radio, zar ne? Idi, nazovi svoju baku.« »Pobrisat ću stolove dok ona dođe ovamo«, rekla je Cathy, previše zahvalna da bi dalje o tome s njime raspravljala. Nedostajat će joj Bennie i brinula je kako će moći nastaviti s poslom bez njezine pomoći, kad jednom bude morala otići. Jedva je i sada spajao kraj s krajem i već je sada bio toliko duboko zaglibio u svakodnevne napore da svoj lokal održi u pogonu, da nije imao ni vremena niti energije za razmišljanje o poboljšanjima koja bi mu mogla uvećati prihode.

178 Marta

Ali Bennieve nevolje nije mogla stavljati ispred obveze osiguravanja boljeg života za svoje dijete. Dobrobit njezina sina trenutačno joj je bila najvažnija – i jedina – briga. Svoje će osobne želje morati ostaviti po strani. Djeci su u godinama odrastanja trebala oba roditelja. Trey je za to bio najbolji primjer. Sinovi su trebali oca da ih voli i odgaja i poučava ih samo onako kako je to muškarac mogao, a koja bi osoba to bolje činila od Johna Caldwella? John ju je volio, a ona nije ni najmanje dvojila da će vremenom i ona zavoljeti njega, onako kako je on to zasluživao. Bilo bi nemoguće ne voljeti ga. Brinulo ju je jedino hoće li biti u stanju biti ženom teologa jer, čak i ako brak Johna spriječi u zaređenju za svećenika, on će zasigurno željeti nastaviti karijeru teologa. Kad su ona i njezina baka o tome raspravljale, Emma joj je rekla: »Što ako John ne bude htio odustati od svojih planova da postane svećenikom, kako bi te mogao oženiti?« Cathy ju je sažaljivo pogledala, kao prosvijećena osoba potpunu neznalicu. »Bako, John je stvorio planove o zaređenju tek nakon što sam odbila udati se za njega.« Cathy s Johnom nije podijelila razloge Treyeva ponašanja, niti je to planirala učiniti. »Ne razumijem«, rekla je Emma kad joj je Cathy kazala kako će tu informaciju zadržati za sebe. »Što te priječi da Johnu pokažeš taj članak, sada kad si se odlučila udati za njega?« To je pitanje naglasila jednim od svojih značajnih pogleda. »Ne želim da pomisli kako je to razlog zbog kojega se želim udati za njega«, rekla je Cathy. »Zar nije?« »Ne znam. Znam jedino da je John dobar čovjek i da će biti dobar otac mojem djetetu.« Naravno, pred djetetom neće moći skrivati istinu o tome tko mu je pravi otac jednom kad bude dovoljno star da to može čuti. Napokon će izići na vidjelo istina da je njegov otac ostavio njegovu majku dok joj je on još bio u utrobi. Ali John će to riješiti svojom posebnom mudrošću i umijećem. Kako će Trey osmisliti svoju verziju priče kad ga se tisak dohvati, to nitko nije znao. Cathy je odlučila kako će biti najbolje da Johnu svoj prijedlog iznese večeras, nakon večere. Nije imala vremena vidjeti se nasamo s njime prije nego su ona i Emma trebale doći u Mabel. Sutra je morala raditi, a John će navečer biti na misi. Čekat će dok ne ostanu sami, kasnije u kući njezine bake, i izletjeti s tim pitanjem na ljuljački na prednjem trijemu.

179 Marta

Dok je brisala posljednji stol, stavljala na mjesto boce kečapa i posude za sol i papar i uklanjala s jelovnika uložak »posebne ponude za Dan zahvalnosti«, kroz veliki je izlog vidjela kako se pred zalogajnicom zaustavlja Ford. Trebala je biti prepuna olakšanja što će je John uskoro izvući iz svega ovoga, ali srce joj nikako nije uspijevalo poskakivati od veselja. Kako li joj se život odvijao u drukčijem smjeru od onoga što je planirala. Laura Rhinelander je sada već bila potpuno zaokupljena zbivanjima na Sveučilištu Južna Kalifornija i pisala joj o svojem studiranju obzirno, uvažavajući Cathynu nesreću, ali i s očitim zadovoljstvom jer se sve zbivalo baš kao što je sanjala. Još uvijek je postojala šansa da jednom u budućnosti pođe tim putem, ali Cathy je u to sumnjala. Johnov posao će biti važniji – sam Bog zna gdje – a novca i mogućnosti za studij medicine premalo.

EMMA JE REZALA PITU OD BUČE dok je Mabel ulijevala kavu u šalice. Dan zahvalnosti nikad joj nije bio jadniji, a do konca dana postat će još jadniji. Osjećala je to u kostima. »Misliš li da će svi htjeti tučenog vrhnja na piti?« upitala je Mabel ravnodušnim glasom, bez pravog zanimanja. »Zar je to važno?« »Uopće nije. Samo ga nabacaj.« Bile su tako dobre prijateljice da se u Mabelinoj kuhinji nisu trebale jedna pred drugom pretvarati. Maske su pale kad je, premorena, u svojoj sedamdeset trećoj, nakon dugog i napornog dana Mabel dosegnula granice svoje srčanosti. Ove je godine zbog besparice pripreme za blagdansku večeru obavila bez pomoći žene koju je obično unajmljivala kao ispomoć u posebnim prigodama. Bore na umornom licu nagovještavale su i emocionalnu bol koja ju je mučila. Emma je znala da je Mabel duboko razočarana što Trey nije došao kući za blagdane. Kako je taj momak mogao biti takav mazgov prema ženi koja je toliko učinila za njega? Naravno, one su jako dobro shvaćale razloge za to. Trey Don Hall nije imao hrabrosti suočiti se s Cathy i Johnom – ili Emmom Benson – pa zato dovraga i s njegovom tetom Mabel. »Ja ću ostati nakon što ostali odu i oprati posuđe i pospremiti ostatke hrane, Kolačiću«, rekla je Emma, upotrijebivši nadimak koji je svojoj prijateljici nadjenula još u djetinjstvu. »Ti si već učinila posve dovoljno da ovo blagdansko okupljanje učiniš grandioznim.«

180 Marta

»Prokleto dobro znaš da lažeš kao pas, Emma Benson. Ovo okupljanje je katastrofa.« Emma se morala s time složiti. S iznimkom hrane (Mabel je bila užasna kuharica) sve ostalo je bilo Emmina greška, najviše zbog liste gostiju. Jednostavno su trebale pripremiti tanjur i odnijeti ga Odellu Wolfeu. Učinile su sve da se osjeća dobrodošao, ali on se nikako nije mogao opustiti, nenaviknut na nošenje kravate i odijela neprimjerene veličine, kupljenog na rasprodaji. Još od dolaska, jadni je čovjek sjedio nepomičan, u strahu da bi mogao razbiti neku vrijednost svoje domaćice ako se pomakne ili – kako je to Mabel britko sročila – da slučajno ne »pusti plin«. Poziv ocu Richardu bio je još jedna greška. Žene su bile zaprepaštene kad su čule da je Bert Caldwell napustio Kersey, a da svojem sinu ili prijateljima nije rekao ni banalno »vidimo se«. Umjesto Berta, Emma je predložila da pozovu oca Richarda i on je, na njihovo iznenađenje, poziv spremno prihvatio. Emma je sumnjala da je već imao nekakve planove, ali je od njih odustao nakon što je obaviješten da će za Mabelinim stolom biti i njegov novozaređenik. Žene njegove župe nikad ne bi dopustile da njihov svećenik na Dan zahvalnosti večera sam. Požalila je zbog svoga prijedloga istoga trena kad je otac Richard ušao na vrata. Stigao je posljednji. Svi su se ostali već međusobno ispozdravljali, John drag kao i uvijek u pokušaju da Odella natjera da se osjeća kao jedan od njih i tako visok i sve zgodniji da je Mabel rekla: »Johne, javno izjavljujem da ću te, kad jednom postaneš svećenik, zvati otac Kakvašteta.« Ali srce joj se sledilo kad su se on i Cathy zagrlili. »Zdravo, Cathy«, rekao je nostalgičnim glasom nekoga tko se opet susreće sa svojom dugogodišnjom ljubavlju, ali čije srce sada pripada nekome drugome. Emma se ponadala da je sve to samo njezina uobrazilja, ali ne, u odnosu na vrijeme prije odlaska na Loyolu, četiri mjeseca ranije, bilo je različitosti u načinu na koji je sada promatrao njezinu unuku. Okupao se u krvi Božjeg jaganjca. Obujmljivala ga je vidljiva svećenička aura, još više naglašena kad je otac Richard pristigao u svojoj svećeničkoj odori i ovratniku i Johna monopolizirao tijekom cijele faze večeri uz sok od brusnica i umak od artičoka. Njih su se dvojica rukovali i potapšali po ramenima poput dvojice urotnika koji su izveli uspješan državni udar. Emma je uočila da je i Cathy primijetila tu promjenu u Johnu i, kad je poletno izjavio da u siječnju ulazi u novicijat, Emma je vidjela da nade u budućnost u očima njezine unuke blijede poput plavih vučika koncem proljeća. Cathy nakon toga jedva da je nešto prozborila. Povremeno bi mu tek, tijekom žustrih razmjena misli s ocem Richardom, na njegov pokajnički pogled zbog 181 Marta

»razgovora o poslu« uzvratila osmijehom razumijevanja. Dobri svećenik i John pristojno su pokušali i njih ostale uvući u razgovor, ali Emma je osjećala kao da su oni nekakvi autsajderi prema kojima članovi zatvorenog kluba tek izražavaju nužan obzir. Odnijela je pladanj s pitom u blagovaonicu. »Hoću li te uspjeti vidjeti kasnije?« čula je Johna kako pita Cathy. »Da, naravno. Čuvat ću ti mjesto na ljuljački na našem trijemu. Rufusu će biti tako drago da te vidi.« »I raspravit ćeš nešto sa mnom što će me učiniti veoma sretnim?« Njezina je unuka Emmi uputila optužujući pogled. »Bako, što si to pričala Johnu?« »Rekla sam mu samo ono što je on tebi upravo rekao«, priznala je Emma, uzvraćajući Cathy značajan pogled, kao da je podsjeća na njezine namjere, ali dok je stavljala komad pite pred nju, imala je osjećaj da John nikad neće čuti riječi koje mu je njezina unuka mislila povjeriti na ljuljački na trijemu. Bilo je već kasno navečer kad je Emma napokon počela turirati svoj stari Ford. Nakon što su i posljednja Baccaratova čaša i Lenoxov tanjur bili oprani i pobrisani i vraćeni u vitrinu s porculanom, ona i Mabel su podigle noge na stolice i dovršile bocu vina. Otac Richard je prebacio Cathy i Johna do Emmine kuće i njoj ostavio Forda. Emma nije žurila s povratkom kući. »Večeras se dogodila makar jedna dobra stvar«, rekla je Mabel. »Što to?« »Ponuda oca Richarda da ti proda župni automobil i Odellovo obećanje da će organizirati prodaju Forda za staro željezo. Dobit ćeš novi auto i još će ti ostati nešto novca.« »Rabljeni auto, Mabel.« »Ali to je pravi poklon, Emma.« »U pravu si. Jako je lijepo od supruge trenera Turnera što je župi darovala njezin sadašnji Lexus. Kako sam čula, svake godine kupuje novi.« »Pitam se hoće li Flora dočekati još jednu godinu. Smrt kćeri joj je jako teško pala. Mrsko mi je o mrtvima govoriti loše, ali Tara će i u smrti možda svojoj majci osigurati rani odlazak u grob, što joj je i za života zamalo uspjelo. Teško je zamisliti kako tako dobri i fini roditelji kakvi su Turnerovi mogu izroditi takvo dijete«, rekla je Mabel. »Ona je iznimka od naše genetske teorije.«

182 Marta

»Možda i nije«, rekla je Emma. »Za Tatin promiskuitet krivnju možda snose njezini bake i djedovi.« Bila je to jedina teorija koja je objašnjavala Cathy. Emma je napokon shvatila otkud je njezina unuka dobila svoju odvažnost, odlučnost i samosvojnost. Nije ona bila isklesana iz iste stijene kao njezin otac, nego iz one iz koje je isklesana njegova majka. Cathy je, hvala Bogu, izbjegla prokletstvo trpkog jezika svoje bake, ali Emma je vjerovala da bi mogla biti zaslužna za osebujnu unutarnju snagu svoje unuke. Emma se time nije imala namjeru razmetati, jednostavno je to prihvaćala kao istinu. I zato je sada znala što Cathy večeras neće reći Johnu Caldwellu.

»DAKLE, RASPRAVIMO O TOME ŠTO ĆE me učiniti sretnim, Cathy. Ne mogu više čekati.« Sjedili su na ljuljački na trijemu, s Rufusom ušuškanim među njima, na njegovom prostiraču. Bio je toliko sretan kad je vidio Johna da je još više pogoršao stanje svoga artritičnog kuka. Oči su mu bile sklopljene, u spokoju izazvanom Johnovim češkanjem iza uha. »Pitao si me kako planiram nazvati bebu«, rekla je Cathy. »Aha.« »Voljela bih ga nazvati John, ako nemaš ništa protiv.« John se okrenuo prema njoj, usta širom otvorenih od zaprepaštenja. »Dakle, Cathy... ne znam što bih rekao. ‘Počašćen sam’ mi se ne čini dovoljnim. Jesi li sigurna?« »Sigurna sam. Ne mogu se dosjetiti nikoga boljeg od tebe po kome bih nazvala svoje dijete, ali...« »Ali što?« »Nisam uzela u obzir da možda nećeš htjeti da se... Treyev sin zove po tebi.« Odmahivanjem rukom joj je odmah raspršio sve brige. »Zaboravi to. Ushićen sam. Osjećat ću da dijelom pripada i meni, najbliže osjećaju da imam sina nego ću ikad biti.« »I bit ćeš mu kum?« »Dvostruka čast. Bit će to najbliže osjećaju da sam otac nego ću ikad osjetiti.« Posegnuo je preko Rufusa kako bi joj otvoreni dlan položio na trbuh. »Smijem li?« 183 Marta

»Smiješ.« Raširivši prste, položio je dlan na njezin trbuh i primaknuo glavu bliže. »Čuješ li ti to, mali muškarčiću? Ja ću ti biti kum.« Zagledala se u njegovo kovrčavo smeđe tjeme, žudeći da mu privuče glavu na grudi i kaže: Ne idi, Johne, ne idi. Ostani i oženi se sa mnom i odgajaj moje dijete kao svoga sina. »Johne...«, rekla je, »jesi li siguran da se želiš odreći žene i djece kako bi... učinio to što namjeravaš?« On se uspravio. »Ovih nekoliko sljedećih godina će to pokazati, Cathy. To i jest svrha novicijata – spoznati što život i služba u Družbi Isusovoj predstavljaju, kakve žrtve moraš podnijeti. Ovoga časa siguran sam jedino da nikad u životu nisam bio uvjereniji da sam donio pravu odluku. Nikad nisam bio sretniji. Hoću li dosegnuti stupanj potreban da bih postao jezuitom ili ne...« Slegnuo je ramenima. »Morat ću čekati i to vidjeti.« »Oh, dosegnut ćeš ti taj stupanj«, rekla je ona. Cuo je neki prizvuk u njezinu glasu koji ga je nagnao da je zagrli oko ramena. Rufus ga je upitno pogledao, tražeći razloge zašto je češanje iza uha tako naglo prestalo. »Što je, Cathy? Osjećam da nešto nije u redu. Zar nisi sretna zbog mene?« Ona je u tami žestoko zatreptala kako bi zadržala suze. »Naravno da sam sretna zbog tebe, Johne. Samo... valjda sam zbog toga i tužna. Kad ćemo te ikad više vidjeti, sada kada nemaš ni oca, ni kuće u koju bi se mogao vratiti kao u svoj dom? Kažeš da ćeš se ovoga ljeta baviti misionarskim radom... i svih budućih ljeta dok se ne zarediš.« »Viđat ćeš me uvijek kad budem imao prigodu vratiti se, Cathy. Ovo je moj dom. Vi ste moja obitelj – ti i tvoja baka i teta Mabel i beba. Nemoj to nikad zaboraviti, bez obzira gdje me moj posao odveo ili na koliko vremena.« Okrenula se prema njemu. U tami je obrise njegova lica, stav njegovih ramena, bilo lako zamijeniti s Treyevim. »Beba se treba roditi u veljači, negdje oko Valentinova«, rekla je. »Hoćeš li nas tada ubaciti u svoje molitve?« Čvršće joj je stegnuo ramena. »Ti si uvijek u mojim molitvama.« Napokon je došlo vrijeme za njegov odlazak. Noć je postala hladnija, a ona je ujutro morala ustati rano da otvori prije gužve za doručak. Bit će u Benniesu sve do zatvaranja. John je sutra cijeli dan morao provesti u sređivanju kuće. Prisustvovat će večernjoj misi petkom u Sv. Mateju, a s oklijevanjem je prihvatio i poziv Loua i Betty Harbison da dođe na večeru k njima u Delton. Bili su to oni, a ne otac Richard, kazao joj je, koji su za njega naručili brošuru Sveučilišta Loyola. 184 Marta

Nju će vidjeti u subotu u Benniesu, prije nego ga otac Richard odveze u Amarillo, gdje će uhvatiti autobus za New Orelans. S Rufusom do nogu, stajala je na trijemu i mahala mu sve dok John nije zašao za ugao. Pas nije otrčao za njim. Činilo se kao da i on zna da ga ne može slijediti onamo kamo se John zaputio.

185 Marta

Trideset drugo poglavlje

Bennie, moramo razgovarati«, rekla je Cathy. Spustila je svoje teško tijelo na jednu od klimavih stolica i rukom potapšala stolicu do svoje. U osam sati tog ponedjeljka koji je uslijedio nakon Dana zahvalnosti, Bennies Burgers je bio prazan. Romero se pojavio u petak i objavio da je prihvatio posao kao radnik na naftnom polju i da će mu subota biti posljednji radni dan. Tu je njegov nećak Juan, ako ga Bennie bude htio zaposliti. Vlasnik Bennies Burgersa nije imao drugog izbora nego primiti Juana. On će s radom započeti u ponedjeljak. »Oh, ne«, rekao je Bennie. »Ovo mi ne sluti na dobro.« Cathy je odmah prešla na stvar. »Bennie, ne moram ti ja govoriti da ovo mjesto gubi tlo pod nogama. Moramo nešto učiniti da privučemo imućnije mušterije od tinejdžera i članova kluba kavopija i ljubitelja krafni.« »A kako ću to učiniti, gospođice, bez novca i bez ljudi koji će u tome sudjelovati?« »Upravo o tome želim s tobom razgovarati.« U njegovu je glasu izazvala jednu od rijetkih nota lagane razdražljivosti. Bennie je prema svojem lokalu osjećao isto što su majke osjećale prema svojoj djeci. On je mogao isticati njegove mane, ali svima je ostalima bilo bolje ne uzimati sebi tu slobodu. »Oprosti mi, Bennie, ali ako se nešto ne poduzme oko unapređenja tvoga posla, jednostavno ćeš propasti.« »Izvući ćemo se. Uvijek se izvučemo, ali... pretpostavljam da ne bi potezala ovaj problem ako ne bi imala neko rješenje.« Ona mu je podarila blagi osmijeh. Počeo ju je dobro poznavati. »Želim ti ponuditi nekoliko prijedloga.« »Cijeli sam se pretvorio u uho.« Svoju je viziju doživjela jučer, promatrajući svoju baku kako prži kukuruzne pogačice koji je namjeravala poslužiti uz lonac šunke i lišća repe što su se kuhali na štednjaku. Nedjelja je bila jedini dan kada su zajedno sjedale za ručak. Cathy se oduvijek čudila kako tako jednostavni sastojci i priprema mogu proizvesti nešto tako slasno kakve su bile bakine kukuruzne pogačice »iz vrele vode«. Pripravljale su se tako da bi se uzavrelom vodom u zdjeli prelila posoljena kukuruzna krupica i miješala se sve dok ne bi počela sličiti kaši, a zatim bi se tijesto žlicom spuštalo u 186 Marta

vrelu masnoću i pržilo. Rezultat su bile male pogače hrskave kore i mekane sredine, koje je bilo užitak jesti. »Tvoj je djed znao reći da bi propješačio i stotinu milja, samo da pojede moju kukuruznu pogačicu«, jednom joj je prigodom rekla baka. »Zapravo, tog čovjeka nije ljubav namamila da se sa mnom vjenča, nego moje kuhanje.« »Svi tvrde da si ti najbolja kuharica u okrugu«, spremno je rekla Cathy i prisjetila se Treyevih nada da će i ona naučiti kuhati poput njezine bake. Cathy ju je upravo promatrala kako vadi iz tave kukuruzne pogače, kad joj se u glavi rodio novi prizor Bennies Burgersa. »Bako, želim ti iznijeti jednu zamisao«, rekla je. »Kaži mi što ti misliš.« Emma ju je saslušala. Kad je Cathy završila, uzbuđeno je rekla: »To bi mogao biti odgovor na sve molitve, Cathy. Što možemo izgubiti? Učinimo to! Imam cijelih mjesec dana bolovanja nakupljenih u knjižnici i mogu odmah početi.« »Vidjet ću što će Bennie reći.« Ali prije toga, pomislila je, mora smisliti još kakvu zgodnu stvar. Završivši s jelom, rekla je: »Idem prošetati. Popodne je savršeno, okupano zlatom, a meni je potrebna vježba.« »Kao da nemaš dovoljno vježbe tijekom tjedna«, komentirala je njezina baka. »Neću daleko ići«, rekla je Cathy. Odredište joj je bilo dvije ulice dalje, niz dvije prazne parcele. Ako se Mabel zatekne u kuhinji, vidjet će Cathy kako prolazi i pitati se kamo to zaboga ona ide jer na samom kraju ulice nalazila se samo jedna kuća, koja nimalo nije privlačila posjetitelje. Kad se Odell Wolfe odazvao na njezino kucanje na vratima, čupave su mu obrve bile posve nestale pod pramenovima neošišane kose. »Gospođice Cathy! Što vi činite ovdje?« »Došla sam vas vidjeti, gospodine Wolfe. Smijem li ući?« »Ući? Želite ući u moju kuću?« »Da, molim vas. Imam za vas jedan prijedlog.« Odell Wolfe je ustuknuo, očito uznemiren riječju prijedlog. Cathy se nasmiješila. »Nije ono što mislite.« »Oh, ne, gospođice, nisam mislio ništa...« »Radi se po poslovnoj ponudi.« 187 Marta

»O poslovnoj ponudi? Tko bi želio mene zaposliti?« »Upravo o tome sam došla razgovarati s vama.« Cathy će sada vidjeti što Bennie ima reći o njezinu planu. Iznijela mu ga je bez uvijanja. »Što ako jelovnik proširimo i u njega uključimo domaći doručak i specijalitete za večeru, poput mesne štruce, pržene piletine, pečene junetine sa svim prilozima – takve stvari?« Bennie ju je pomalo razočarano pogledao. »Kad smo već kod toga, zašto ne bismo posluživali francuska vina i uvozno pivo?« Bucmastom je rukom pokazao po svojem neuglednom poslovnom prostoru. »A zašto ne i čokoladne kolačiće i princez krafne?« »Ozbiljno mislim, Bennie. Zar se nisi umorio od loše zarade i nepouzdanih radnika?« »Jedini način za rješenje tog problema je prodaja ovog mjesta.« »A tko će ga kupiti?« 3

Engl, proposal, u svakodnevnom govoru ima značenje prijedloga ili namjere, ali i ženidbene ponude. Prim. prev. Bennie je slegnuo ramenima i objesio usne. Cathy je uporno nastavila. »Što ako možemo pronaći kuhara koji zna pripremati ta domaća jela i tako se odmaknuti od posluživanja samo doručka i hamburgera?« »A tko bi to mogao biti?« »Moja baka.« Bennie je odgurnuo stolicu kako bi još jače pokazao svoje zaprepaštenje. »Emma Benson – da kuha ovdje?« »Ona kaže da bi to baš voljela. Ionako koncem prosinca mora poći u mirovinu i već se zabrinula čime će ispunjavati vrijeme dok beba ne dođe. Sve smo dobro razradile. Donosit ćemo bebu sa sobom na posao. Možemo je staviti u tvoj ured, do kuhinje. I imam još jedan prijedlog. Voljela bih zaposliti Odella Wolfea kao perača posuđa i pazikuću.« Bennieju su se usta širom otvorila. Izbuljio je oči. Napokon je promucao: »A... ka-ka-kako ću pla-pla-plaćati te ljude?« »Nećeš – barem ne na početku. Moja baka je spremna nekoliko mjeseci raditi bez plaće. Ako posao krene, plaćat ćeš joj varijabilnu plaću, s dodatkom na povećani promet. Ista je stvar i s Odellom Wolfeom. Dotad će on raditi za tri besplatna jela dnevno i za otpatke za njegova psa.« 188 Marta

»Razgovarala si s njime?« U Benniejevu pogledu se naziralo čuđenje. »Jesam. On se potpuno slaže – zapravo, oduševljen je. I nemoj brinuti da će se ovdje pojaviti poput nekakve skitnice. Osim toga, zna lijepo prati posuđe. Trebao si ga vidjeti prošlog četvrtka kod gospođe Mabel.« Bennie se počešao po bradi. »Pa, sve to zvuči prilično lijepo, Cathy, ali kako se možemo natjecati s Monicas Cafeom? Ona vlada tržištem domaćih jela. Ovaj grad nije dovoljno velik da bi u njemu dvije zalogajnice nudile iste stvari.« Bennie je govorio o zalogajnici koja se nalazila na glavnom trgu, nasuprot zgradi suda. Poslovanje joj se temeljilo na tvrdnji da jedina u gradu servira »domaća jela«, što je po Cathynu mišljenju bilo posve netočno. Osjetljiva ćutila okusa mogla su prepoznati da su od cafea hvaljena peciva, umaci i preljevi pripremljeni »iz kutije«, »ručno panirana« riba i pileći file vađeni iz ledenice, a »goveđi bubrežnjaci sa žara« istresani iz industrijskih pakiranja i pripremani u mikrovalnoj pećnici. »Jedina ‘domaća’ stvar kod njihovih jela«, rekla je Cathy, »jest to što pakete gotove hrane otvaraju u vlastitom prostoru. Naša će jela biti pripravljana od izvornih namirnica. Koristit ćemo svježe povrće, svježe meso. Vjeruj mi, ljudi će znati prepoznati razliku. I drugo, promijenit ćemo radno vrijeme. Pustimo da kod Monice poslužuju doručak. Mi ćemo otvarati za ručak i za večeru...« »Čekaj časak, slatkice.« Bennie je podigao ruku poput policajca koji zaustavlja promet. »A što je s mojim jutarnjim kavopijama?« Cathy je uzdahnula, svjesna da je stupila na osjetljivo tlo. Nakon one manje ranojutarnje gužve za doručak, ostatak jutra su lokal okupirali muškarci, uglavnom umirovljenici, koji bi pola dala visjeli za šankom i čavrljali sa svojim pajdašima i rijetko trošili više od cijene šalice kave i krafne. Bio je to ritual u kojem su godinama uživali i Bennie ih je smatrao prijateljima. »Bennie, za ovaj posao ujutro moramo ostati zatvoreni, kako bi mojoj baki dali vremena za pripremu hrane. To će nam ostaviti i više vremena za pripremu recepata, uređenje prostora, obavljanje nabave – za svakakve poslove koji su ovdje zapostavljeni jer sada tijekom dana nemamo za njih vremena.« »A što je sa srednjoškolcima? Njima ovo mjesto više neće biti kao što je bilo prije.« »Istina.« Cathy je shvaćala da se poigrava s tradicijom. Odlazak za vrijeme užine kod Bennieja na hamburgere i pomfrit bio je prastari, dugovječan običaj učenika kersejske srednje škole, koji nikakve primjedbe roditelja zbog loših sanitarnih uvjeta nisu mogle iskorijeniti. »Ali što ćeš ljeti činiti bez njihove potrošnje?« nastavila je. 189 Marta

Bennie je protrljao zapuštenu bradu i Cathy je mogla vidjeti da njezini prijedlozi počinju padati na plodno tlo. Nakon dugotrajne šutnje provedene u razmišljanju, rekao je: »A što ti od svega toga dobivaš, slatkice, osim napojnica i minimalne plaće?« »Ako se stvari poprave, veću plaću i pravo glasa u poslu, što znači da tražim jamstvo da ćeš pažljivo saslušati sve moje ostale prijedloge za preobrazbu ovog mjesta.« Činilo se da je Bennie u nedoumici. »Kakve ostale prijedloge?« Cathy je udarila dok je željezo još bilo vruće. »Ovom mjestu je potrebno temeljito čišćenje. Predlažem da zatvorimo na tjedan dana i dobro ga prozračimo i operemo od stropa nadolje – prozore, podove, zidove, kuhinju i nužnike. Ako nam pomogne Romerov nećak, bit će nas petero. Čak bi i Mabel Church mogla pomoći. Bennie...« Položila je ruku na njegovu i nježno rekla: »Želimo da ovo bude mjesto na koje će ljudi htjeti dovoditi svoje obitelji... gdje parovi mogu dolaziti na sastanke.« Njemu je prepustila da sam zaključi zašto se danas ovdje ne okupljaju i ne naručuju prethodno smrznute hamburgere s nečistih jelovnika, poslužene na masnim stolovima, iza prljavih prozora. »Taj će nam tjedan ujedno omogućiti stupanje u kontakt s dobavljačima i uzgajateljima povrća, a baki dati vremena da pripremi jelovnike«, nastavila je Cathy. »To će značiti žrtvovanje tjednog prihoda i može te dovesti gotovo do dna, ali na kraju ćeš, uvjerena sam, i sam uvidjeti kako je to vrijeme bilo ulog za koji će se naplatiti velike dividende. Ovom gradu treba zalogajnica o kakvoj govorim.« Bennie se zavalio u stolici da o svemu razmisli, prekriživši ruke na hranom uprljanoj pregači. »Pretpostavljam da sebi mogu priuštiti zatvaranje na nekoliko dana, ali...« Tužno ju je pogledao: »Kad otvorimo, izbacit ćete me iz kuhinje?« »Ti ćeš biti vlasnik!« rekla je Cathy. »Šetat ćeš uokolo, pozdravljati ljude, skrbiti da se osjećaju dobrodošlima.« »Valjda neću morati nositi kravatu, je li?« Ona se nasmijala. »Ne, ali ta pregača mora nestati. I još jedna stvar...« Cathy je zastala. Sljedeći prijedlog će biti najškakljiviji. »Hoćeš li razmisliti o promjeni imena lokala u jednostavno Bennie’s?« Očekivala je svađu, ali Bennie je na njezino iznenađenje rekao: »Mislim da bih mogao i to podnijeti.« Srce joj je nabujalo od uzbuđenja zbog pobjede. »Znači, sa svime se slažeš?« 190 Marta

Podigao je ramena. »Što drugo mogu učiniti? Nemam baš previše izbora, zar ne ? Ali samo da znaš, mala gospođice mudrice, uvjet za cijeli ovaj dogovor je poštivanje onog dijela o ostavljanju bebe u mojem uredu.«

191 Marta

Trideset treće poglavlje

Dan nakon Cathyna prijedloga, na ulazu u Bennies Burgers osvanuo je natpis: ZATVORENO ZBOG PREUREĐENJA, PONOVNO OTVARANJE I. PROSINCA.

Radna snaga se bacila na posao. Na glavnoj su ulici automobili usporavali, a vozači promatrali pokretni namještaj jedine kersejske obiteljske zalogajnice nagomilan na nogostupu i strku u akciji čišćenja koja se odvijala iza velikih izloga. Ispisani su novi jelovnici i ubačeni u čiste plastične ovitke. Separei, stolovi i stolice ostrugani su do golog drva. U lokalnim je novinama objavljen oglas kojim su se reklamirale novosti u ponudi Benniesa, popraćen urednikovim intervjuom s vlasnikom koji je izjavio sljedeće: »Bilo je vrijeme za promjene.« Bennie ju je iznenadio novim natpisom u izlogu – ZABRANJENO PUŠENJE. »Zbog bebe«, pojasnio je. Bilo je i onih koji su negodovali, među njima i Mabel Church. »Emma Benson, zar si izgubila razum? Znaš da ja nikad nisam bila od onih koji previše drže do toga što ljudi govore, ali ovoga će puta biti u pravu kada zaključe da su Bensonovi dosegnuli krajnje dno s Cathy koja radi kao konobarica i njezinom bakom koja miješa haše.« »Daj, Mabel, to nije istina«, rekla je Emma. »Još ćemo niže pasti kad počnemo prositi po ulicama.« »I reci mi, molim te«, nastavila je Mabel, »tko će uopće htjeti jesti hranu u zalogajnici u čijoj kuhinji radi Odell Wolfe?« »Oni koji žele jesti moje kukuruzne pogače.« Kad je lokal opet otvoren, znatiželjnu bujicu gostiju pozdravili su svježi mirisi tek očišćenog prostora i buketi pointsetija, božićnih zvijezda, u čast godišnjeg doba. Emmina predviđanja izrečena Mabel pokazala su se ispravnima. Košare njezina toplog, hrskavoga kukuruznog kruha – biblijske pogače – standardno su posluživane uz svako jelo i već su samo one privlačile goste koji nikad prije nisu zalazili u Benniesa. Do kraja siječnja poslovne su knjige pokazale da je nekadašnji Bennies Burgers ostvario mjesečnu zaradu kakvu godinama nije pamtio. Mabeline brige da će se na Emmu zbog njezina novog posla »gledati s visoka« nisu se ostvarile zbog općeg uvjerenja stanovnika Panhandlea da ljudi koji rade naporno i najbolje što mogu zaslužuju poštovanje. Obje Bensonove su otkrile da im se ugled u očima građana okruga Kersey polako vraća na nekadašnje 192 Marta

visine. Neugodna okolnost da je njezin nećak napustio majku svojega djeteta spriječio je Mabel u organizaciji svečanosti predstavljanja novorođenčeta, ali Paulu Tyson, šerifovu suprugu, takva sramota nije opterećivala. Organizirala je nedjeljnu popodnevnu zabavu kojoj su prisustvovale Cathyne bivše školske drugarice koje su ostale kod kuće, uključujući i ženu trenera Turnera te Bebe i Melissu, koje su se dovezle sa svojih fakulteta. Trey nije došao kući provesti božićne blagdane sa svojom tetom. Grad se mrštio na to njegovo zapostavljanje žene koja je toliko učinila za njega. Nije bilo važno što je pozvao Mabel da mu se pridruži u odlasku u Coral Gables, u posjet obitelji čiji je poziv prihvatio. Svi su osjećali da je Treyu za Božić mjesto uz kamin njegove voljene i usamljene tete. Javno se mišljenje polako okrenulo u Cathynu korist a, protiv Treya koji je prema lokalnim prosudbama »pokazivao da nije dovoljno muškarac da bi došao kući i suočio se sa situacijom«. Dok se veljača kotrljala ususret Valentinovu, Cathy je pisala Johnu: »Način na koji ljudi ovdje budno iščekuju dan moga poroda donekle mi pomaže shvatiti kako je cijeli svijet iščekivao rođenje Marijina djeteta – bez namjere da to dvoje uspoređujem.« Shvatila je da to iščekivanje grada uglavnom ima korijene u znatiželji, ali i u zabrinutosti. Hoće li njezin sin sličiti Treyu Donu Hallu? Cathy je vjerovala napisima koje je čitala i u kojima se tvrdilo da je žensko tijelo stvoreno za razvoj, rođenje i hranjenje djece, ali bila je spremna na težak porođaj. Dijagnosticirano je da joj je zdjelica mala, a ultrazvuk je pokazivao da bi beba mogla težiti gotovo pet kilograma. Protivno savjetu svoga opstetričara, Cathy je odlučila svoga sina roditi na prirodan način, a ne izazivanjem prijevremenog porođaja ili pomoću carskog reza. Potpuno se upoznala s komplikacijama oba ova zahvata i vjerovala da korist vaginalnog porođaja daleko nadilazi bol i rizike koji su prijetili. »Shvaćate da vam dijete tijekom porođaja može pretrpjeti ozljede«, upozorio ju je liječnik. »Primjerice, kod velikih beba može doći do loma ključne kosti. To je rijetkost, ali se ipak događa.« »Pokazuje li ultrazvuk uvijek točnu težinu bebe?« »Ne.« »I ne bih li radi točnog utvrđivanja veličine zdjelice trebala poći na magnetnu rezonanciju?« »Vidim da ste odradili svoju domaću zadaću.« Po proračunima njezina liječnika, Cathy je još tjedan dana dijelilo od prvih porođajnih bolova. Spakiran je njezin jedini komad prtljage, a Toyota koju je otac Richard bio prodao njezinoj baki bila je napunjena gorivom, a pregledane su joj i 193 Marta

gume, kako bi bila spremna za hitan odlazak do bolnice u Amarillu. Ako sve protekne u redu, Cathy u bolnici neće provesti više od dva dana, iz financijskih razloga, jer je izabrala prirodni porođaj. Glavna joj je briga bilo vrijeme. Ledeni i snažni vjetrovi i nakupljanje leda na cestama u Panhandleu tijekom veljače nisu bili rijetkost. Kao preventivu u slučaju najgoreg mogućeg scenarija, kovčeg su napunile dekama i hranom i hitnim zalihama medicinskih potrepština. Cathy je sada mogla osjetiti punu težinu svoje bebe, posebno kad bi se okretala u postelji. Dani zajedničke igre bili su prošlost. Mogla je osjetiti kako je njezinu sinu tijesno i da želi van. Od trenutka kad je prvi put osjetila njegovo ritanje (Zdravo, mama), to bi mjesto pritiskala palcem (Ovdje sam, sine), a kako je postajao veći, počeo je na to njezino pritiskanje odgovarati. Poškakljala bi mu nogu, a on bi se pomaknuo tako da bi pomislila kako se hihoće pod njezinim mišićima i živcima. Zvala bi ga Johne, pjevala mu, razgovarala s njime i nitko je nije mogao uvjeriti da je on ne sluša. Od Treyeva sina niti ne bi očekivala manje živosti, ali njegovo ritanje probudilo je u njoj bol za njegovim ocem koju je dotad uspijevala obuzdavati. Kako je Trey mogao okrenuti leđa djetetu koje su zajedno začeli? U trenucima potištenosti zamišljala je kako će Trey nakon porođaja uletjeti u bolnicu, zateći je s djetetom u naručju, početi plakati i govoriti ono što je rekao onoga dana u lipnju: Catherine Ann, žao mi je. Ne znam što je ušlo u mene. Ja sam najveća hulja na ovom svijetu. Toliko te volim. Molim te, oprosti mi. Kad je napustila bolnicu, nadala se vratiti na posao za nekoliko tjedana jer je bebu mogla nositi sa sobom. Bennie joj je zapovjedio da sebi uzme još više vremena. »Mi se snalazimo«, rekao je. »Ne smiješ dolaziti dok i ti i beba ne budete potpuno zdravi.« »Mi nismo bolesni, Bennie, samo se oporavljamo od porođaja. Žene su znale rađati djecu u polju, staviti ih na grudi i nastavljati raditi.« Neženja Bennie se na tu zamisao zarumenio. »Moj lokal nije polje pamuka, a ja nisam Simon Legree. Snalazimo se, kažem ti.« Ali kako? Pet članova osoblja spadalo je s nogu. Juan se pokazao boljom ispomoći nego se očekivalo, ali tri je večeri u tjednu odlazio na predavanja na fakultetu Canyon. Njezina je baka morala svako malo trčati do nje da joj pomogne, a uz odsutnu Cathy Bennie je morao istodobno posluživati za stolovima i biti za blagajnom, dok je Odell imao pune ruke posla u kuhinji sa stavljanjem naručenih jela na tanjure. O novom izgledu njihova lokala i o novom jelovniku proširio se glas i na večere su počeli dolaziti i ljudi iz Amarilla i Deltona i gradova iz susjednih okruga. Cathy je mrzila što ne sudjeluje u opsluživanju tog priljeva novih gostiju koji se možda neće opet vratiti ako stvari ne budu onakve 194 Marta

kako su ih oglašavali ili – neka im Bog bude na pomoći – ako se Bennie opet bude morao ograničiti na posluživanje svojih hamburgera i pomfrita. Baš onih dana kad je povjerovala da joj se beba okrenula u položaj za porođaj, kroz vrata je ušao Božji poslanik. Osoblje je upravo uzelo predah između ručka i večere. Bennie je bio za blagajnom i čavrljao s nekom gošćom. »Bebe Baldwin, što ti činiš ovdje usred semestra?« iznenađeno je rekla Cathy, vidjevši svoju drugaricu iz srednje škole kako sjeda za šank. Razmijenile su posjete tijekom božićnih blagdana i njezine svečanosti predstavljanja bebe i Cathy je poput dijabetičara koji žudi za slasticama slušala Bebeine jadikovke zbog nezadovoljstva profesorima i predavanjima i višim obrazovanjem općenito. »Odustala sam«, rekla je Bebe. »Pokušala sam, ali fakultet nije za mene. Nema smisla dalje trošiti tatin novac. Naravno, Cissie Jane je taj život svim srcem prigrlila. Glavni joj je nastavni predmet udruga studentica Kapa Kapa Gama.« Cathy se zahihotala. »Baš njoj slično.« Spustila je šalicu kave pred svoju prijateljicu. »Kakvi su ti sada planovi?« Bebe je slegnula ramenima. »Potražit ću nekakav posao. Željela bih nešto pronaći ovdje, ali s ovakvom ponudom posla...« »Bi li željela raditi u Benniesu?« Pitanje je izletjelo Cathy na usta i prije nego je o tome promislila. »Kao što vidiš, malo smo uglancali ovo mjesto, a ja očekujem bebu...« Među nogama je odjednom osjetila topao izljev tekućine. Uhvatila se za trbuh i osjetila miris sličan mošusu. »Otprilike... otprilike... ovoga trena.« Bebe je skočila sa stolice. »O, moj Bože, što da radim?« »Zovi moju baku. U kuhinji je.« Za blagajnom, Bennie je hitro okrenuo glavu prema njima i ustrašeno uzviknuo. »Bennie, upoznaj svoju novu konobaricu«, zastenjala je Cathy kad je dojurio do nje. »Nije li tako, Bebe?« »Tako je«, rekla je Bebe. Nevrijeme je prijetilo, ali još nije jačalo dok je Emma Toyotom izlazila iz Kerseya. Popodne je nestalo i ono malo sunca koje se uspijevalo probiti kroz niske oblake. Oko ponoći se očekivala prava zimska oluja. »Kako ti ide, dušo?« upitala je Emma, rukama stišćući upravljač, tijela nagnutog naprijed kao da će joj tako napet položaj pomoći u boljem svladavanju ceste. Cathy je pogled bio uprt u štopericu koju je držala u ruci i njome mjerila razmake između trudova. »Dosad dobro«, rekla je. Trudovi su joj bili ravnomjerni po trajanju i razmaku, ali nije nimalo dvojila da je porođaj već započeo. Protrljala 195 Marta

je trbuh, odlučna ostati pribranom i opuštenom. Sve je u redu, Johne. Mama će te učas pustiti van. Odmaknule su tek milju od Kerseya kad je iz Emminih usta eksplodiralo: »Oh, sranje!« Cathy je iznenađeno pogledala svoju baku, a zatim se osvrnula iza sebe da provjeri kakav je to prizor u njezinu retrovizoru izazvao taj izljev bez presedana. »Baš sranje«, zastenjala je. Policijski automobil, s uključenim rotacijskim svjetlima i sirenom, primaknuo se odmah iza njih. »Za kojeg me vraga zaustavlja?« gnjevno je rekla Emma. »Nisam prekoračila dozvoljenu brzinu.« Kroz maglicu koja se nakupljala na stražnjem staklu Cathy je mogla razabrati samo obris širokih ramena u kožnoj jakni predstavnika zakona i prigušen sjaj značke na njegovu kaubojskom šeširu. Gurnuo je ruku kroz prozor i pokazao im da ga slijede. Cathy je klonula od olakšanja. »U redu je, bako«, rekla je, osjećajući kako je presijeca još jedan grč. »To je šerif Tyson. Došao je da nam bude prethodnica do bolnice.«

196 Marta

Trideset četvrto poglavlje

Trey

je namršten sjeo do djevojke s kojom se pristao susresti na kavi u

sveučilišnom centru. Izlazili su zajedno od prosinca i on je proveo blagdane s njome i njezinom obitelji u Coral Gablesu, gdje je njezin otac posjedovao važnu marketinšku tvrtku. Sjaj koji je dodatno naglasio ljupkost djevojčina lica kad je Trey ušao izblijedio je kad je na njegovu licu primijetila izraz neraspoloženja. Do tanjurića s njezinim kolačem nalazila se mala, u darovni papir umotana kutija, vezana crvenobijelom vrpcom. »Što ti je?« upitala je. »Izgledaš tako... neraspoložen.« »Neraspoložen?« Trey se još više namrštio. »Zabrinut sam. Zar ne prepoznaješ razliku?« »Zabrinut zbog čega?« »Ništa važno. Imam... prijatelja koji bi danas trebao poći u bolnicu.« »Tko je on? Mislila sam da poznajem sve tvoje prijatelje.« »Pa, krivo si mislila. Nije odavde. Živi u mojem gradu.« Na djevojčinu licu se odmah ukazao oprez. »Radi li se o prijatelju ili prijateljici?« Trey je oklijevao. »O prijateljici. Nadam se da će mi netko dojaviti kako je.« »A što joj je?« »Treba roditi.« Primijetila je da nije svukao svoju jaknu i da ne namjerava poći do šanka. »Tvoje dijete?« upitala je. Oštro ju je pogledao svojim tamnim očima. »Zašto to govoriš?« Podigla je ramena, pokušavajući ublažiti svoju očito nesretnu primjedbu. Što je s njime danas? »Ne znam zašto sam to rekla, Treye. Vjerojatno zato jer je ljubav u zraku...« »Govoriš li to da bi bilo u redu ako sam napustio djevojku koja nosi moje dijete?« Ona je ustuknula pred njegovim hladnim pogledom, pred osudom u njegovu glasu. »Ne, naravno. Nisam to mislila.« 197 Marta

»Što si onda mislila?« »Treye...« Nagnula se naprijed i privukla njegovu ruku do crvenog srca na prednjici svojeg džempera. »Valentinovo je. Nisam namjeravala zapodijevati svađu.« »Danas mi se ne ide na ples«, rekao je on. Povukao je ruku s poznate obline njezine dojke i odgurnuo stolicu na kojoj je sjedio. »Žao mi je, Cynthia, ali treba mi malo predaha u ovoj našoj vezi.« Cynthia ga je bez previše žaljenja promatrala kako odlazi. U posljednje se vrijeme nije mogla nositi s njegovim raspoloženjima i sve joj je to počelo dosađivati. Pogledi ostalih studentica su ga pažljivo ispratili. Izabran je za prvog dodavača sljedeće sezone, a na Sveučilištu Miami to ga je učinilo glavnom facom u kampusu. Informacije koje je istražitelj njezina oca prikupio o Treyu Donu Hallu moraju biti točne, pomislila je. Njezin je otac dobro istraživao sve njezine momke. Napokon, kad napuni dvadeset jednu, naslijedit će veliko bogatstvo. U dosjeu je pisalo da je Trey Don Hall pri odlasku na fakultet ostavio svoju dugogodišnju djevojku trudnu i da otad s njome uopće nije kontaktirao. Trebala je svakoga časa roditi. Cynthia je tu očevu informaciju zanemarila. Što je to imalo s njezinom i Treyevom vezom? Ali trebala je biti pametnija i ne zaljubljivati se u TD Halla. Nakon prve zanesenosti seksom, u njemu se počela naslućivati izvjesna hladnoća i nezainteresiranost. Samo će je povrijediti, kao što je očito povrijedio i tu jadnu djevojku koju je ostavio na cjedilu. Pa ipak, Trey mora još nešto osjećati za nju, kad je tako zabrinut zbog njezina porođaja. »Ništa važno«, rekao je. Vraga nije važno. Ubacila je dar u svoju torbicu. On ga nije ni primijetio. Bila je to uokvirena fotografija nje i Treya kako poziraju pred njezinim ogromnim obiteljskim božićnim stablom. Čuvat će je skupa s ostalim uspomenama iz studentskih dana i odlučiti hoće li razglasiti njegovo neprimjereno ponašanje kod kuće. Premda to neće nimalo utjecati na njegov status u Miamiju.

U POŠTANSKOM UREDU do studentskog centra Trey je provjerio sadržaj svoga poštanskog sandučića. Nikakve pošte od tete Mabel. Još od studenoga mu je pisala samo dvaput, za kaznu jer nije došao kući na božićne blagdane, pretpostavljao je, i u tim pismima nije bilo nikakvih vijesti o Cathy ili o Johnu. Ni s Johnom se već odavno nije čuo. Što se više odmakne od svojih dvoje prijatelja, to će mu lakše biti uklopiti se u njegov novi život, koji je bio cijeli jedan svijet udaljen od vjetrom šibanog prerijskog gradića koji je napustio.

198 Marta

U svojem studentskom domu raspitao se kod domara ima li poruka za njega. Studentski asistent mu je dodao dvije koverte, ali one nisu bile od njegove tete. Danas je Cathy trebala roditi i bio bi telefonirao da se raspita o razvoju događaja, ali nije mogao riskirati da teta Mabel taj poziv krivo protumači. Ona bi to mogla shvatiti kao znak – i o tome obavijestiti Cathy – da mu je još uvijek stalo do nje, što nije bilo istina. Jednostavno je želio da beba i njegova... nekadašnja draga sve to prebrode kako valja. Pročitao je sadržaj kuverata i, uvjerivši se da se radi o nevažnim porukama, bacio ih je u obližnji koš za otpatke. Jedna je bila od studenta novinara u školskim novinama koji je tražio intervju s njime, a druga od dućana muške odjeće gdje su željeli znati je li Trey zainteresiran kao model nositi njihovu odjeću na svečanosti okupljana bivših studenata sveučilišta. Šest mjeseci prije takvu bi ponudu sa zadovoljstvom prihvatio, ali sada je takva događanja smatrao gubitkom vremena. Nalazio je oslobađajućim ne pridavati nimalo pažnje ičemu ili ikome osim svojeg studija i nogometa. Trebao je razmišljati o činjenici da je Cynthia nekako doznala da je kod kuće ostavio trudnu djevojku i brinuti da bi mu ogovaranja mogla ugroziti ugled, ali nije. Kakve je veze privatni dojam imao s načinom na koji jedan dodavač odigrava utakmicu.

»VANI JE I SAVRŠEN JE!« Riječi koje je s olakšanjem izgovorio liječnik Cathynim su se ušima učinile poput simfonije. Iscrpljena, klonula je na jastuk, slabašno se nasmiješila i podigla palce prema čudu koje je on držao u rukama. Uspio si, sine. Uspio si! U jedanaestom satu trudova, kad je već mislila da više neće moći podnositi mučne bolove koje su grčevi proizvodili, osjetila je u svojem sinu snažnu želju da se rodi. On joj neće dopustiti da odustane i počne razmišljati o carskom rezu. U svoj toj izmaglici od boli i mučnine, nasrtaju grubih, jarkih svjetala, zvukova strojeva, glasnog smijeha i razgovora, poniženja jer je tako izložena neznancima koji su ulazili i izlazili iz prostorije, on se borio protiv njezinog poriva da vikom potraži olakšanje od agonije u kojoj se nalazila. Možemo mi to, mama! »Will«, došapnula je u jednom trenutku svojoj baki koja joj je brisala znoj s lica. »Želim da mojoj bebi... srednje ime bude... Will. John Will Benson. Mi... zvat ćemo ga... Will.« »Pobrinut ću se da se to ime upiše u rodni list, draga.«

199 Marta

Nakon prvog pregleda, liječnik joj je položio njezino novorođenče u naručje, još uvijek sklisko od porođaja. »Četiri kilograma i petsto šezdeset grama i sve najbolje ocjene po Apgar skali«, objavio je. »Čestitam.« Emma, koja nijednog trenutka nije napuštala svoje mjesto uz njezin krevet, počela je tiho plakati. »I onda ljudi govore o naporima koje ljubav nosi«, rekla je. Cathy je usnama dotaknula mekano tjeme obraslo tamnosmeđom kosom. »Vrijedan je svake sekunde tih napora. Prekrasan je, zar nije?« Emma je obrisala suzne oči. »Kako ne bi mogao biti?« Da, kako ne bi mogao biti? pomislila je Cathy, prepoznavši Treyevo čelo, nos, bradu. »Bolje mi je nazvati Mabel, prije nego je obuzmu histerični napadaji«, rekla je Emma. »Ona će obavijestiti ostale.« Cathy je znala da pod tim ostalima Emma podrazumijeva Bennieja i Johna i možda šerifa Tysona, kome je dugovala vječnu zahvalnost jer ih je s upaljenim rotacijskim svjetlima predvodio kroz susnježicu i promet Amarilla, sve do vrata hitnoga bolničkog prijama. Uz brigu i obzir kakve bi pokazao prema rođenoj kćeri, pomogao je Cathy izići iz Toyote i sjesti u kolica i ostao u blizini sve dok se nije našla u rukama bolničkog osoblja. Ali hoće li teta Mabel telefonirati i Treyu? S njime je bila potpuno zahladila odnose. Njegovo odbijanje da dođe kući za Božić bila je posljednja kap preko ruba čaše. Trey je bio svjestan da Cathy treba uskoro roditi. Hoće li nervozno iščekivati vijesti da su majka i sin dobro? Hoće li sam nazvati ako se ne čuje sa svojom tetom? Hoće li željeti znati sliči li beba njemu? Kad dozna za rođenje svoga sina, hoće li Trey i dalje biti u stanju držati se po strani? Emma je otišla obaviti telefonski poziv i Cathy je odjednom osjetila prazninu kad su joj uzeli bebu da bi je okupali. Kad se opet našla u svojoj sobi, svježe okupana i u čistoj spavaćici, ušla je bolničarka s Cathynim sinom u naručju. Cathy je ispružila svoje žudeće ruke. »Kako je moguće da se jedva sjećam života bez njega?« upitala je dok je beba istom pronalazila njezinu dojku i kad je osjetila drago, žudno povlačenje njegovih sićušnih usta na svojoj bradavici. »Ne vjerujem da se na takvo pitanje može odgovoriti«, rekla je bolničarka. »Jeste li spremni kao mlada majka primiti svoga prvog posjetitelja? Jedan mladić čeka da vas vidi.« Cathy je osjetila kako joj se srce diže u grlo. »Tko je on?« »Ne znam mu ime, ali visok je, tamnoput i zgodan, ako vam to nešto znači.«

200 Marta

Cathy se uspravila u krevetu, poduprijevši djetetovu glavu rukom. 0, moj Bože! Trey! »Pošaljite ga unutra!« rekla je, ostavši bez daha od navale veselja i olakšanja. Spustila je pogled na usnulo lice svoga sina. »Sada ćeš upoznati svoga tatu, Johne Wille.« Ali kad su se vrata otvorila, u sobu je ušao John Caldwell.

201 Marta

Trideset peto poglavlje

Nakon dva tjedna Cathy se vratila posluživanju stolova u Bennie'su. Nadala se da će njezin povratak proteći tiho, ali neki je dobronamjernik poslao plavobijeli cvjetni aranžman s balonima na kojima je pisalo: »Dječak je!« i koji je danima stajao na šanku i pozivao na podnošenje zahtjeva za posjet bebi u Benniejevu uredu. Gosti su donosili darove i čestitke – što je bilo opravdanje da se osobno uvjere sliči li usnula beba u košari Treyu. Prešutno postignut konsenzus govorio je da sliči. U to uopće nije bilo dvojbe. Tamna kovrčava kosa, crte lica, sve to nije moglo dolaziti ni od koga drugoga osim Treya Dona Halla. Sljedećeg je tjedna Cathy pustila helijem ispunjene balone da polete u nebo i odvezla se do groblja da još uvijek svježe plave karanfile položi na grob novorođenčeta koje je poživjelo tek par minuta nakon rođenja. Ledeni dani koji su u veljači pritisnuli Panhandle napokon su počeli otopljavati i prelaziti u proljeće, i godina je prošla. Beba je rasla. Dječačić je bio tih i znatiželjan i pokazivao razinu inteligencije neuobičajenu u djeteta njegove dobi. Izmamio je prvi smijeh od Odella Wolfea za koji je itko tko ga je poznavao ikad čuo. I svim je ostalim djelatnicima iz svoje ogradice pružao toliko zadovoljstva da je Bennie – pomalo razmetan zbog zarade koja mu je omogućivala povišenje plaća – smijući se izjavio kako bi dječaka trebao staviti na platnu listu. Bennie je o Cathy Benson počeo razmišljati kao o najboljoj stvari koja mu se ikad dogodila. Spasila mu je posao i unijela mu veselje i ponos u život, da se niti ne spominju ljudi koje je zavolio. Nije mu bilo bitno što je postajalo sve više upitno tko od njih dvoje vodi posao. Njezine su zamisli bile dobre za posao. Njegovom su lokalu davale otmjeniji izgled. Konobari su sada nosili crne hlače i bijele košulje. Rebarca sa žara posluživana su sa zdjelama vode za pranje prstiju. Umjesto papirnatih, sada su se koristile platnene salvete. Jedina briga koja je zasjenjivala njegovu sreću bile su neizbježne realnosti s kojima se morao suočiti. Doći će dan kad će Emma postati prestara da bi mogla raditi. Bila je žena čudesne energije, ali vidio je on to u vlastite majke kad je ušla u dob u kojoj je sada bila Emma: jednoga dana vedra i zdrava, a već sljedećega krhka i suhonjava, sve dok napokon nije preminula. Kakav li će to crni dan biti! Kad je Emma bila u kuhinji, s cijelim je svijetom sve bilo u redu. Pod njezinim svjetlom i Odell je pronašao svoj put. I Bebe će 202 Marta

jednom otići – zašto ne bi? Bila je lijepa djevojka, mlada i puna života. Posao kod Bennieja joj je bio samo usputna postaja dok ne dobije poriv da pođe dalje. Najviše se pribojavao trenutka kad će neki zgodni stranac ušetati kroz vrata lokala, osvojiti Cathyno srce i odvesti nju i njezinog sina nekud dalje. I to će se jednoga dana dogoditi. Nadao se jedino da će dotad biti prestar da radi sam. Prodat će ovo mjesto prije nego kupac shvati da je primarni razlog njegova uspjeha – i Benniejeve sreće – već otišao. Na Novu godinu 1988. Trey je, kao student druge godine, Miami Hurricanese doveo neporažene do titule prvaka države. Tijekom sezone oči cijelog Kerseya bile su uprte u tog dodavača koji se nalazio u samom središtu pažnje i kojega je taj grad odgojio. Pojedinosti o njegovim pothvatima često su se pojavljivale na sportskim stranicama gradskih novina, u prijepisima članaka iz tiskanih izdanja kampusa Sveučilišta Miami. Svaka poslastica koja se odnosila na tu zvijezdu morala je biti spomenuta. Cathy je jedna takva sitnica skrivena u opisu predstojećih aktivnosti na sveučilištu privukla pažnju i slomila joj srce. Na sveučilištu je tradicija – jednaka paljenju krjesova na ostalim fakultetima – bilo paljenje drvenog broda nasred jezera Osceola, oko kojega je kampus bio izgrađen. Legenda je govorila da će, ako jarbol ostane uspravan dok brod ne izgori i potone, Hurricanesi sigurno dobiti utakmicu. Kao dio obreda, igrači početne postave trebali su baciti neki svoj osobni predmet u plamen. Pisalo je da je TD Hall bacio svoj stari pokrivač. Nakon finalne utakmice na Orange Bowlu, u kojoj je Miami porazio najbolje rangiranu momčad u državi i dobio »utakmicu stoljeća«, državni mediji su otkrili Cathy. Danima nakon te pobjede, u lokal je u stanci između ručka i večere ušao stranac i naručio kavu. Bio je mlad – negdje po sredini tridesetih, pretpostavio je Bennie – ugodna izgleda i dobro odjeven. Oko vrata je poput ozbiljnog fotografa nosio kameru koju je dok je pio kavu odložio na pult. Bennieju su se obrve skupile kad ga je vidio kako preko ruba šalice proučava Cathy. Pogled mu nije bio nasilan, nego istražujući. Unijela je bebu u prostor za jelo kako bi mu na nekoliko minuta podarila malo promjene okoline jer je čovjek za šankom bio jedini gost u to doba dana. Nakon nekog vremena čovjek je opet dohvatio kameru, usmjerio je u nju i rekao: »Gospođice?« Zaokupljena svojim sinom, Cathy se okrenula u smjeru odakle je glas došao i kamera je škljocnula. »Hej, što to činite?« upitao ga je Bennie, ustavši sa svoga mjesta. »Ona vam nije dopustila da snimite tu fotografiju.« 203 Marta

»Jeste li vi Catherine Benson?« rekao je fotograf, ne obazirući se na Bennieja. »Što vi imate s time?« rekao je Bennie. Ljuljajući bebu, Cathy je rekla: »Što ako jesam?« »Je li to dijete Treya Dona Halla i jeste li mu vi majka?« Cathy je problijedjela, a čovjek je opet podigao kameru. Bennie je viknuo prema kuhinji: »Odelle! Dođi ovamo i donesi svoj bič!« Prestravljena, zaklanjajući lice svoga sina rukom, Cathy je upitala: »Tko ste vi?« »Ja sam slobodni fotograf. Unajmili su me da snimim fotografije vas i vašeg djeteta. Platit ću vam za njih. Ja...« Odellov bič prasnuo je o pod do njega. Fotograf je poskočio, ali drski profesionalni refleks zadržao je kameru fokusiranu na Odella kako privlači bič da bi opet njime zamahnuo. Ovaj put bič je udario čovjeku iznad glave, podižući mu kosu. Bjesomučno okidajući, fotograf je ustuknuo i nestao kroz vrata prije nego je Cathy dospjela zatvoriti svoja od zaprepaštenja širom otvorena usta. Za samo nekoliko dana taj se prizor pojavio na naslovnici nekog tabloida, pod naslovom DIJETE LJUBAVI SUPERZVIJEZDE. Slike zaprepaštenog blijedog Cathyna lica nad tamnom kovrčavom kosom njezina sina i Odellova gnjevnog zamahivanja bičem nizale su se uz snimke slavljeničkog Treya Dona Halla nakon utakmice na Orange Bowlu. Zanimanje izdavača za indiskrecije povezane s devetnaestogodišnjom nogometnom zvijezdom i njegovom mladom djevojkom brzo je splasnulo, ali šteta je već bila učinjena. Mabel Church je zamalo zalegla u krevet zbog stida, a u Coral Gablesu je skandal donekle pomutio ponos koji su Hurricanesi osjećali prema svojem dodavaču. Frank Medford je pozvao Treya u svoj ured da nasamo s njime o tome popriča. »Jesi li vidio ovo?« upitao je trener, gurnuvši tabloid preko stola prema Treyu. Trey ga je zbunjeno podigao i srce mu je zastalo kad je vidio Cathynu sliku, njezinu prvu sliku otkad ju je izbacio iz kuće svoje tete godinu i po dana ranije. »Oh, sranje!« rekao je čitajući članak popraćen fotografijama njega i Cathy iz njihovih sretnijih srednjoškolskih dana. Fotografije su bile preslikane iz školskog godišnjaka. »Ima li istine u toj priči?« upitao je Frank. »Cathy Benson mi je bila djevojka, ali dijete nije moje.« 204 Marta

Frank ga je pogledao poput suca koji je od okrivljenika zatečenog s krvavim rukama čuo automatski izgovoreno nisam kriv. »Nisam te ovamo pozvao da guram nos u tvoje privatne stvari, Treye, ili da bih ti držao prodike. Pozvao sam te kako bih ti savjetovao da o ovome držiš usta začepljena. Ne govori ništa novinarima koji će iz tebe pokušati izvući nekakvu reakciju. Tvoj će odgovor biti ‘nemam komentara Radi svoj posao i ne obaziri se na njih. Jesi li shvatio?« »Shvatio sam, treneru.« Frank je pokucao prstom po tabloidu. »Ovakve stvari bacaju duge sjene, Treye, i mogu igrača pratiti tijekom cijele njegove karijere. Takve stvari novinari vole pohranjivati i ponovo ih izvlačiti na vidjelo kad im to odgovara, posebno ako je u sve umiješano i dijete. Budi spreman na to da će ti povremeno postavljati pitanja vezana uz to i da će ti djevojka stvarati nevolje kasnije, kad postaneš bogat i slavan.« »Ona neće stvarati nikakve nevolje.« »Neće ti nad glavom mahati testom kao dokazom očinstva radi djetetova uzdržavanja?« »Ne.« »Kako možeš biti tako siguran?« »Zato jer je poznajem.« Franku su se obrve podignule. Dvije je godine pokušavao dokučiti što je to pošlo po zlu tijekom onih nekoliko dana koje je Trey proveo kod kuće nakon ljetnih kondicijskih treninga, što mu je potpuno promijenilo onaj njegov otvoren, ako ne i podrugljiv karakter, a njegovog najboljeg prijatelja odaslalo u svećenike. Frank se sjećao da je Trey spomenuo kako je u to bila umiješana nekakva djevojka i sad je bio spreman okladiti se u šnaucera svoje punice da je ljepotica iz tabloida bila dijelom ljubavnog trokuta kojem su pripadali i on i John Caldwell. »Kada financijski budeš mogao, planiraš li... učiniti nešto za dijete?« upitao je Frank. Kao i obično kad bi Frank zalutao u područje privatnosti, Trey je šutio, bezizražajnim licem i izravnim pogledom dajući do znanja da njegovi planovi nisu posao njegovog trenera. Frank je uzdahnuo. »Novine će te prikazivati kao nitkova.« »Neka prikazuju. Ako ga budem uzdržavao, tada ću priznati da sam mu otac, a nisam to.«

205 Marta

Frank je bacio tabloid u koš za smeće do svoga stola. »Pa, u tom slučaju pretpostavljam da će ti moj završni savjet biti da prepustiš svojoj savjesti da te vodi. Sjeti se što sam rekao o dugim sjenama.« Trey je napustio trenerov ured dok su mu u ušima još odjekivale trenerove riječi. »Prepusti svojoj savjesti da te vodi.« Trener Medford mu nije povjerovao kad mu je rekao da dijete nije njegovo. Niti će itko drugi, ali što onda? Znao je da će se ova priča nastavljati i o svemu je dobro promislio, od početka do kraja, s jedne na drugu stranu, i napokon odlučio da bi mu, ako ga već označe kao »nitkova«, bilo draže da to bude zato što nije ispunio svoju dužnost prema izvanbračnom djetetu, nego zbog njegova pravog grijeha. Prošle je jeseni bio namjeravao Cathy i Johnu reći da je neplodan. Jedini je preduvjet za to bio da se John predomisli u vezi svoje odluke da postane svećenikom i da ga Cathy potajno još uvijek voli. Prvo se nije dogodilo. John je bio u drugoj godini svoga novicijata, prema riječima tete Mabel sretan poput svinje u blatnoj lokvi, a Cathy je... krenula dalje. Pretvorila je Bennies Burgers u nekakvo kulinarsko čudo i Trey je za nju vjerojatno bio mrtav. John je bio djetetov kum. Nije se činilo da će dijete u životu ostati uskraćeno za očinski lik – što je bila prava igra ironije. Svi su se činili dovoljno sretnima. Što bi se dogodilo kad bi Trey iznenada priznao istinu i svima pomrsio račune? John bi morao izići iz novicijata i oženiti Cathy, a – ako je Trey išta pamtio o Catherine Ann Benson – ona će se vječno osjećati krivom jer ga je odvukla od poziva koji je bio izabrao. Ako su mediji već posvetili TD Hallu takvu neželjenu pozornost, što bi tek učinili da doznaju za prijevaru koju je počinio prema svojem najboljem prijatelju i djevojci za koju je priznao da ju je volio? Javnost – i Heismannov odbor – bi mu mogli oprostiti jer nije preuzeo odgovornost za svoje dijete, posebno jer je tvrdio da nije njegovo, ali ne i za spoznaju koju je namjerno zadržao za sebe i za sve posljedice koje su iz toga uslijedile. Neće poduzimati ništa i pustit će da njegov prijatelj postane svećenikom, nesvjestan činjenice da je dijete njegovo, i spriječit će svoju djevojku – također nesvjesnu činjenice tko je djetetu pravi otac – da se uda za pravog oca svoga djeteta. Ali još je gore – daleko gore – bilo dopustiti da dijete odraste u vjeri da mu je Trey Don Hall otac. Kad se mediji toga dočepaju, a hoće, kakvo će tek onda govno od njega napraviti? Karijera će mu biti okončana, možda ne sama igra, ali svakako njezini dijelovi koje je najviše volio – poštovanje trenera i navijača, drugarstvo i odanost njegovih suigrača. Govoriti o dugim sjenama! Pratit će ga do posljednjih dana njegova života.

206 Marta

Na trenutak, promatrajući sliku Cathy, ono tako lijepo dijete, Trey je osjetio kratku grižnju savjesti. Pokušao je zaboraviti to lice i taj lik, ali fotografija mu je vratila u sjećanje svaku njihovu ljupku pojedinost. Činila se kao da ne pripada tom lokalu, s džuboksom u pozadini. Trebala je u nekom laboratoriju nositi bijelu kutu, studirati medicinu. Nikad nije prošao kampusom medicinskog fakulteta, s njegovom obnovljenom Jacksonovom memorijalnom bolnicom, a da ga ne bi obuzelo sjećanje koliko je priželjkivala ondje prisustvovati predavanjima. Ponekad bi osjetio ugriz gnjeva zbog karijere koju je sebi tako sjebala – doslovno. Još uvijek ga je čudilo što – zbog njegovog neubrojivog ponašanja – ona i John nisu shvatili da dijete nije njegovo i da može biti samo Johnovo. Pa otišli su zajedno u postelju, zar nisu? Upravo je taj okus žuči koji je Trey još uvijek osjećao njegovu savjest ponovo zaključao u tamnicu. Cathy i John su uništili sve što je volio. Nogomet je bio jedino što mu je u životu bilo stvarno i postojano. Bio je sve što mu je ostalo na brizi i on ga neće ni zbog čega i ni zbog koga žrtvovati. Za njim se već protezala jedna sjena, ona koje bi se lako bio riješio da novak John Caldwell nije poslušao svoju savjest.

207 Marta

Trideset šesto poglavlje

Pozivnica je stigla u svibnju, kad je posljednja hladna fronta nad Panhandleom ustuknula pred prvim blagim danom zrelog proljeća. Emma se iz poštanskog ureda odvezla ravno do Benniesa da je Cathy pročita i postavila neizbježno pitanje dok ju je njezina unuka izvlačila iz debele koverte: »Gdje je sve to vrijeme nestalo?« Da, doista, gdje? Cathy je proučavala bogato urešen reljefni znak jezuita na koverti pozivnice, ali pravo pitanje nije bilo gdje je to vrijeme nestalo, nego što je iza sebe ostavilo. Za Johna, to je bilo ispunjenje njegovih snova. S VELIKOM RADOŠĆU I UZ ZAHVALNOST BOGU JEZUITI NADBISKUPIJE NEW ORLEANSA POZIVAJU VAS DA NAM SE PRIDRUŽITE U MOLITVI I SLAVLJU POVODOM ZAREĐENJA U SVEĆENIKE KATOLIČKE CRKVE

JOHNA ROBERTA CALDWELLA ISUSOVE KATOLIČKE CRKVE

IZ

DRUŽBE ISUSOVE NAJSVETIJEG

IMENA

AVENIJA SV. KARLA BR. 6363 NEW ORELANS, LOUISIANA U DESET SATI UJUTRO, U SUBOTU, 5. LIPNJA 1999.

Cathy su tih trinaest svibanja otkad su ona i John i Trey maturirali donijeli blagoslove, ali ne one koje je planirala uživati devet proljeća prije nego će napuniti četrdesetu. Ali ova pozivnica nije imala veze s kratkim spojevima u njezinu životu, već s čovjekom koji je izdržao unatoč svojima. Stajala je pred prozorom svoga ureda, bujajući od ponosa zbog Johnova postignuća. Podigla je lice prema proljetnom suncu i svoje misli uputila nebu, kao da pušta pticu koja će njezine čestitke odnijeti njemu do ušiju. Tako se ponosim tobom, Johne. »Idem ja sada«, rekla je Emma, teško se oslanjajući na svoj štap dok je ustajala sa stolice u Cathynu uredu. »Znala sam da ćeš htjeti vidjeti pozivnicu čim je došla. Vjerujem da su i Mabel i Ron Turner i, naravno, otac Richard dobili svoje. Što kažeš na to da održimo malu zabavu i ovo proslavimo te raspravimo mogućnost da svi zajedno pođemo autima do Amarilla, a odatle avionom do New Orleansa? Za smještaj sve prtljage trebat će nam dva auta.« »Rekla bih da je to izvrsna zamisao.« 208 Marta

»Možemo svi odsjesti u hotelu Sveti Karlo. Ondje smo ja i tvoj djed proveli svoj medeni mjesec.« »Zvuči mi dobro.« »Kad dođem kući, nazvat ću sve i provjeriti što oni misle o toj zamisli.« »Izvrsno.« »Catherine Ann Benson, čitam ti misli kao otvorenu knjigu. Pitaš se je li pozivnica poslana i Treyu Donu Hallu.« Cathyn plahi osmijeh potvrdio je pretpostavku njezine bake. »I Bertu Caldwellu, također.« »Sigurna sam da John nema Bertovu adresu, ali znam da je od Mabel tražio Treyevu. Što ćeš učiniti ako se on pojavi?« Cathy je iskosa pogledala svoju baku. »Imaš li na umu nekakve prijedloge?« »Oh, da, ali ne bih željela da majka moga dvanaestogodišnjeg praunuka bude uhićena zbog napada.« »Mislim da se ne trebamo zabrinjavati. Trey se neće pojaviti.« Cathy je u to bila sigurna. Nakon odlaska njezine bake, Cathy je ostajala stajati do prozora koji je gledao na parkiralište za zaposlene, kako bi pogledom ispratila ulazak njezine bake u auto. Emma je, sada u osamdeset trećoj, bila razlogom što je Cathy zauvijek odustala od svoga sna da postane liječnica. Za to joj se otvorila mogućnost prije šest godina kada je Bennie, nakon svoje popodnevne doze kofeina i čavrljajući o receptima za jelovnik od toga dana, ispustio svoju šalicu da padne na pod i uhvatio se za grudi. Unatoč svim naporima nje i Odella i Bebe da ožive Bennieja, za samo nekoliko minuta je umro od zatajenja srca. Cathy je bila zaprepaštena spoznajom da je, s izuzetkom obiteljske kuće, Bennie nju imenovao kao jedinu nasljednicu njegovih svjetovnih dobara. Kuću je oporučno ostavio Odellu. Dotad je Emma već bila skinula svoju pregaču i na njezino je mjesto došla lokalna diplomantica kulinarstva s fakulteta Canyon. Cathyn je sin imao šest godina, što je bilo savršeno doba u njegovu mladom životu da mu omogući novi dom prije nego mu očeva slava pomuti školske godine. Prodat će Bennies i preseliti u Dallas, gdje će se upisati na studij medicine na Južnjačkom metodističkom sveučilištu. Postojala je mogućnost da diplomu liječnice stekne prije svoga četrdesetog rođendana. Ali i Emmi je dijagnosticirana srčana bolest, niti mjesec dana nakon Benniejeve smrti. Sva očajna, Cathy je promatrala kako joj se vrata prema 209 Marta

ostvarenju želja zatvaraju. Nije mogla tek tako otići i svoju baku povjeriti dvojbenim gradskim njegovateljima, a njezino preseljenje u mali stan u nepoznatom okruženju, u kojem će živjeti sa svojim šestogodišnjim praunukom dok Cathy bude obavljala obveze za stjecanje diplome, bilo bi još pogubnije za Emmino krhko zdravlje. Cathy je sa žalošću morala povući oglas PRODAJE SE iz oglasnika, uz perverznu utjehu da ionako nije dobila nijednu ponudu nekog zainteresiranog kupca. Znajući za Cathynu naviku da ostane stajati uz prozor dok ona ne ode, Emma joj je domahnula na odlasku s parkirališta. Cathy sada nikad nije propuštala prigodu da se s njome pozdravi. Vratila se do svoga stola, zgrožena ubrzanim radom srca koji bi se javljao uvijek kad bi iz bilo kojeg razloga pomislila na Treya. Ali većinu vremena on je bio tek blijedi lik u njezinim sjećanjima. Izvježbala je sebe da mu ne pridaje lice, glas, stas, obrasce ponašanja, čak ni kad bi promatrala svoga sina. Od trenutka kad se rodio ona je gledala dalje od očitih tjelesnih obilježja čovjeka s kojim je začela Willa, usredotočena na one jedinstvene u njezinog sina, a pronašla ih je obilje. Na njezino zadovoljstvo, spoznala je da se Will – na sve moguće načine – veoma razlikuje od svoga oca. Ali ponekad, kad bi Treyevo ime bilo spomenuto ili bi u novinama ili na televizijskom ekranu primijetila njegovu fotografiju, čula nekakve glasine o njemu, zastao bi joj dah i cijelo bi joj tijelo prožeo poznati osjećaj. Odjednom bi joj se opet našao u glavi, kao da je nikad nije napuštao – »pleši sa mnom, moja zabavna djevojko za Valentinovo.« Opet je pročitala pozivnicu. Što će učiniti ako se Trey pojavi na Johnovu zaređenju? Treya uživo nije vidjela već gotovo trinaest godina. On nikad nije vidio svoga sina, čak ni na fotografijama. Natjerala je Mabel Church da joj da riječ kako to neće omogućiti. »Srce mi se slama što mu ne mogu pokazati fotografiju svoga pranećaka, ali kažem ti, Cathy, strah me je, ako to i učinim, da Trey više nikad ne bi sa mnom progovorio riječ, toliko je odlučan u nezanimanju za to dijete.« Što nije za čuđenje, taj narcisoidni glupan. Pitanje je bilo što će njegov sin učiniti ili reći – kako će on reagirati – kad se suoči s Treyem. Will je prvi put doznao tko mu je slavni otac kad mu je bilo četiri godine. Cathy je oduvijek smatrala ironičnim i užasno tužnim to što je Will spoznao da je napušten od svoga roditelja u istoj dobi kad i Trey. Dotad je, premda su njegovi posjeti bili rijetki i u velikim vremenskim razmacima, John popunjavao ulogu muškarca u Willovu životu, podupiran od Bennieja i Odella Wolfea. »Gdje moj tata živi?« bio je upitao Will. 210 Marta

Cathy nikad neće zaboraviti to nedjeljno popodne u studenome, na vrhuncu nogometne sezone, kad joj je postavio to pitanje. Vratio se iz igre sa skupinom nekoliko godina starijih dječaka i njegovo je pitanje jasno označilo što je bila glavna tema njihova razgovora na pješčenjaku. Trenutak od kojeg je zazirala je došao. Tamna kosa njezinog sina bila je zamršena, obrazi mu ružičasti od hladnoće, i u svojoj vjetrovki i trapericama i tenisicama razvezanih vezica nikad nije sličio onom idealnom djetetu kakvim su u svojim snovima roditelji zamišljali savršenog dječačića. Bio je prevelik da ga uzme u naručje, pa se za to potapšala po koljenu i on joj se uspeo u krilo, zaudarajući po znoju. Ali bio je to rajski miris za nos njegove majke. Prihvatila ga je u sigurnost svojih ruku da mu isporuči bolnu istinu. »On živi u Kaliforniji«, rekla je. »Igra nogomet za San Diego Chargerse.« Will ju je upitno pogledao svojim bistrim tamnim očima, okruglim i nevinim pod gustim, povijenim trepavicama. »Zašto ne živi ovdje?« »Jer je izabrao živjeti ondje.« »Voli li nas on?« »Vjerujem da bi nas volio kad bi to mogao, ali nešto mu iznutra nedostaje da bi se to dogodilo.« Razigrano je uštipnula Willa za nos, boreći se s knedlom koju je osjećala u grlu. »Znaš onaj tvoj kamion igračku za koji smo morali kupiti posebne baterije da bi mogao raditi? Pa, upravo to nedostaje tvome ocu – posebna vrsta baterija.« »Možemo li mu ih mi kupiti?« »Ne, dušo. Takve se baterije ne prodaju.« Na njegovom se dječačkom licu pojavio zamišljeni izraz. »Hoće li ikad doći vidjeti me?« Zakašljala se kako joj se ne bi potpuno stegnulo grlo. »Možda, jednoga dana... kad on odraste.« Ali taj dan nikad nije došao. Treyev je zvjezdani status u Nacionalnoj nogometnoj ligi rastao, a Will je, rođeni sportaš, odrastao u sjeni slave svoga oca i pod budnim očima onih u gradu koji su se nadali jednom ga vidjeti na terenu, kao dodavača i pljunutu sliku Treya Dona Halla. Cathy je bila vječno zahvalna Ronu Turneru što je utjecao na Willa da se usredotoči na svoju istinsku ljubav – bejzbol. Od vremena kad je mogao podignuti bejzbolsku palicu, odlazio je na bejzbolsko igralište, prepuštajući svojim prijateljima da se odijevaju u dresove i stavljaju na glavu kacige za nastupe u ligi Popa Warnera. U svojoj je dvanaestoj

211 Marta

godini na lokalnoj razini već bio stekao prilično dobar ugled udarača i desnog igrača u polju. »Zašto ne zatražiš test utvrđivanja očinstva i ne tužiš tog kučkinog sina za uzdržavanje djeteta?« govorila je Bebe, a jednako žustre prijedloge je slušala i od Bennieja, pa čak i od svoje bake. Cathy je to odbila. Nije od Treya željela ništa na silu, a i u svojem je sinu počela _ otkrivati tragove ponosa njegove majke. Odell je to najbolje sročio u nekoliko riječi: »Bolje mu je sada biti bez toga, nego kasnije svome ocu nešto dugovati.« Novinari su povremeno njuškali uokolo, a jedan je Willa na igralištu zaskočio pitanjem kako se osjeća kao dijete koje njegov slavni otac ne priznaje. Bistar učitelj je telefonirao šerifu Tysonu koji se pojavio prije nego je novinar dospio uteći i podnio protiv njega prijavu radi remećenja mira. U to je vrijeme Cathy mrzila Treya Halla i poželjela bi da ga njezine oči nikad nisu vidjele, samo da oni koje je voljela nisu na neki način bili s njime povezani.

212 Marta

Trideset sedmo poglavlje

Trey

je odložio pozivnicu na svoj radni stol, osjećajući kako ga peku oči.

Prokletstvo, Tigre, uspio si! Johnu je trebalo – koliko? – dvanaest godina da na toj pozivnici bude ispisano njegovo ime. Nakon što su njegova pisma prestala dolaziti, teta Mabel ga je izvještavala o tome gdje je John i što čini. Posljednje Johnovo pismo bilo je poslano iz Gvatemale u ljeto 1990. i u njemu je opisivao prljavštinu ogromnog odlagališta otpada u predgrađu prijestolnice na kojem su živjele desetine tisuća djece i njihovih obitelji. »Ne bi mogao vjerovati kakvo je to siromaštvo«, pisao je. »Moja je misija ovdje procijeniti kako Crkva najbolje može pomoći tim ljudima – osigurati im hranu, lijekove, pitku vodu, i uz to brinuti o njihovim duhovnim potrebama.« Bilo je to doba kad je rubrika vijesti iz svijeta San Diego Union-Tribunea izvještavala o nesavjesnom teroru vladajućeg režima protiv gvatemalskih građana, posebno svećenika i časnih sestara. Samo te je godine pogubljeno dvije stotine tisuća građana Gvatemale, a dok je John ondje boravio veći je broj domaćih građana masakriran na gradskom trgu u Santiago Atitlanu, gdje je on privremeno obavljao dužnost župnika umjesto svećenika ubijenog zato jer se suprotstavio odredima smrti. »Činim sve u svojoj moći da glavu držim pognutom, a vjeru na vrhuncu«, pisalo je u Johnovu pismu. »To nije lako uravnotežiti i zna me mučiti tjeskoba, vjeruj mi. To je otprilike onakav osjećaj kakav sam znao imati kad bih trčao za loptom kojom ću postići zgoditak, svjestan da na mene juri branič od preko stotinu kilograma.« Trey je žudio odgovoriti mu na pismo i reći mu da odvuče svoju prokletu guzicu odatle ali, naravno, nije to učinio. Umjesto toga je ispisao ček i anonimno ga poslao Katoličkom fondu za pomoć Gvatemali. Nakon što je svaku isporuku pošte pretražio u potrazi za Johnovim pismom i kad ono nikako nije stizalo, lud od brige – teta Mabel bi mu sigurno dojavila da se Johnu nešto dogodilo? – nazvao ju je i upitao zna li za kakve novosti. John se uspio čitav izvući iz Gvatemale, rekla mu je, a sljedećeg bi ga ljeta trebali poslati u Indiju, gdje se nadao upoznati Majku Terezu. U međuvremenu poučava na Katoličkom fakultetu u New Orleansu i tamo trenira nogometnu momčad. Trey je osjetio duboki gubitak kad mu je John prestao pisati i mogao je naslutiti više razloga zbog čega je to učinio. Prvo, John je odustao od pokušaja da ga namami natrag u vezu, vjerojatno na Cathyn nagovor. Ona je još bila neudana, a njezinu je djetetu bilo gotovo četiri godine. Možda je John došao do spoznaje 213 Marta

da prijatelj za kojega je svojedobno žrtvovao toliko svoje duše više nije vrijedan njegovih napora. Od te je pomisli Trey bio na rubu živaca. Ako je to razlog zašto ga se John odrekao, što ga je priječilo da pođe vlastima – i Harbisonovima – i ispriča im istinu o onome što se dogodilo onog popodneva u studenome? Ili se John možda jednostavno umorio od neprimanja njegovih odgovora, ili je postao prezaposlen da bi pisao, ili je pomislio kako Treyu nije stalo do njegovih pisama. Nijedna od tih pretpostavki nije posve odgovarala prijatelju kakvog je Trey pamtio. Ako se jednom nađeš u Johnovu srcu, onda u njemu zauvijek ostaješ. Bio je tvrdoglav kad je u pitanju bilo držanje uz ljude koje je volio. U to je vrijeme Trey upravo bio potpisao za San Diego Chargerse i očekivao je početi živjeti životom bogatih i slavnih ili, bolje rečeno, daleko preplaćenih i ozloglašenih. Izgubio je svaki kontakt s domom, osim mrvica o lokalnim događanjima i ljudima kojima ga je hranila teta Mabel, uključujući Cathynu prijateljicu iz djetinjstva iz Kalifornije, Lauru Rhinelander. Upisala je završni stupanj medicinskog fakulteta. Mogao je zamisliti kako je ta informacija djelovala na Cathy. Suosjećao je s njezinim osjećajima i cijeli dan ga je obuzimala tuga, poput lošeg sna kojega se nije mogao otresti. Te je godine uginuo Rufus. Ta je vijest prelila branu. Bilo je to kao da je netko povukao ručicu i sva ona tuga koju je u sebi skrivao izlila se u žaljenju za tim psom. Oduvijek je smatrao da Rufus pripada njemu, a teta Mabel mu je rekla da bi pas, svaki put kad bi čuo njegov glas na televiziji, trčao iz sobe u sobu, tražeći ga. Ali ono što je Treya najviše mučilo nije imalo veze s oproštajem od Rufusa. Kako su godine prolazile, Laura Rhinelander je diplomirala na medicinskom fakultetu, Cissie Jane se udala i već razvela, Bebe Baldwin je ostala u Bennie su, ali je promaknuta u upraviteljicu. Gil Baker se vratio kući kako bi svome ocu pomogao u vođenju stočne farme, Ron Turner, koji nije osvojio prvenstvo nakon one 1985. godine, pod prinudom je otišao u mirovinu, a gospođica Whitby je u trideset sedmoj, još uvijek neudana i rastresena, smrtno stradala u prometnom udesu. Na vijest o njezinoj smrti Treyu se u glavi pokrenuo kovitlac sjećanja. »Halle, koji je vrag s tobom danas?« vikao je na njega trener dodavača onoga dana kad je za to doznao. »Što te to ždere, sinko?« Njegov ga je trener zatekao emocionalno i duševno odsutnoga u zadnjem redu učionice gospođice Whitby onoga siječanjskog dana 1979. godine, kad je u prostoriju ušla Cathy. »Imao sam smrtni slučaj u obitelji«, rekao je. Bila je 1995. godina i njemu je bilo dvadeset sedam. Nakon Cathy, ni jedna veza sa ženama nije bila uspješna. Kratko je bio u braku s manekenkom kojoj su dojadili zidovi preko kojih nije uspijevala prijeći, te u kratkim vezama sa ženama 214 Marta

koje bi ostavljao čim bi mu dojadile, a to se učestalo događalo. Stekao je ugled jednog od onih visoko profiliranih sportaša neženja koji nisu stupali u vezu ako djevojka nije bila voljna biti sažvakana poput slasne šljive, a zatim odbačena poput koštice. Oni koji su zarađivali na glasinama o čuvenim sportskim likovima nikad se nisu trudili istražiti uzroke njegove kolebljivosti. Shvaćale su je jedino ostale superzvijezde koje su slavom i novcem privlačile djevojke. Njega je jedino Cathy voljela zbog njega samoga. Teta Mabel nije njezino ime ili ime njezina sina spominjala još od njegove brucoške godine na fakultetu. Kad ga je posjetila u Kaliforniji, Bensoni nisu ni jednom riječju spomenuti, ali njihovo izuzimanje iz izvještaja o najnovijim zbivanjima u Kerseyu kojima ga je darivala bilo je jednako uočljivo kao i nedostajanje stranice u knjizi. Zaboravljao je lica i tijela i imena djevojaka koje su ulazile i izlazile iz njegova života, ali Cathy je ostala neizbrisiva, tako uporno uklesana u sjećanje kao stihovi pjesme koju je učio napamet u osnovnoj školi. Cathynu sinu će sada biti dvanaest godina. On i Cathy će sigurno prisustvovati službi zaređenja. »Smijem li ući?« Trey je odagnao suze iz očiju. Da, smetalo mu je što je ušla, ali bila je finija od uobičajenih djevojaka i dovoljno obzirna da skuha kavu. »Čitaš poštu?« upitala je, stavljajući šalicu pred njega. Na sebi je imala razvezan ogrtač odjeven samo preko bodija i on se ponadao da nije sama sebe pozvala da mu sjedne u krilo i poigra se njegovom kosom. »Aha. Nisam dospio sinoć.« Ona mu se nacerila. »Imao si drugih stvari na umu.« Nije reagirao na tu insinuaciju, a ona je na njegovu nepriliku dohvatila pozivnicu. »Kakva impresivna koverta. Što slova A.M.D.G. i ovaj križ znače?« »To je kratica latinske izreke Ad Majorem Dei Gloriam, što znači ‘Za veću slavu Boga’. To je moto jezuita.« Ona je iznenađeno podigla obrve. »Ti znaš takve stvari?« Bilo je jasno što je željela reći. Njegov hedonistički imidž nije se podudarao s nekim tko bi poznavao religiozne stvari. Kad je internet prvi put postao dostupan za kućnu upotrebu, Trey je istražio Red družbe Isusove i pročitao bezbroj svjedočenja pripadnika reda koja su pojašnjavala što ih je privuklo svećeništvu. Ono što Trey nije mogao shvatiti bio je celibat. Za čovjeka nije bilo normalno sebi uskraćivati Bogom dane porive. John je posjedovao jednako snažan libido kao i on, ako ne i jači, onako obuzdan. Bebe je sigurno morala pomisliti da je 215 Marta

John izgubio pamet kad joj je rekao da želi postati svećenikom. Ili možda... nakon Cathy nijedna druga žena nije bila dovoljno dobra. Pretraživanje interneta donijelo je željene odgovore. Katolički svećenici pozvani su da se »ožene« s Bogom i Crkvom, čitao je Trey, »jer to pojedincu daje slobodu da se usredotoči jedino na brige i potrebe šire Božje obitelji, bez smetnji povezanih s brakom. Taj duhovni koncept je razlog zašto se obiteljske riječi – otac, brat, sestra – koriste u tom religioznom pozivu.« Jedan je svećenik napisao: »Ljudi ne izabiru celibat zato jer se ne žele vjenčati. Posve suprotno. Izabiru živjeti životom u celibatu kako bi srce posve nepodijeljeno poklonili Bogu i čovjeku.« Trey se prisjećao kako je teta Mabel emocionalno pisala da će John pri polaganju zavjeta izjaviti kako je svjestan žrtvovanja svoje žene i djece za mnogo veću obitelj u Crkvi. Ali da je John znao istinu, bi li žrtvovao svoga sina i djevojku koju je volio i zaputio se na putovanje prema okajanju? To ga je godinama staro pitanje obično mučilo kasno noću, kad Trey ne bi mogao spavati, i bilo je dana kad bi ga za računalom i u proučavanju napisa o Johnovu redu zatekao izlazak sunca koje bi mu kroz prozor obasjalo ekran. Ona je otvorila kovertu. »Moj Bože«, rekla je zadivljeno kad je pročitala pozivnicu. »Tko je John Robert Caldwell?« Uzeo je pozivnicu od nje. »Stari prijatelj.« »Nikad mi ga nisi spomenuo.« »Valjda nisam.« »Nema u tome nikakvog valjda, Treye. Nisi ga nikad spomenuo.« Odgurao je stolicu od nje i ustao. Ovo je bila točka na kojoj bi ga njegove djevojke počele optuživati da ih isključuje iz svoga života. Bio je spreman okladiti se u to što će mu sljedeće reći. »Treye, zašto sa mnom nikad ništa ne dijeliš iz svoje prošlosti?« Dobio je okladu. »Čuj, Tangi, zašto se ne odjeneš? Nema svrhe da ostaješ ovdje. Ja idem na trčanje, a u ostatku dana moram obaviti neke druge poslove. Nisam siguran ni za večeras. Morat ću te nazvati.« Izraz koji joj se pojavio na licu ostavljao je za sobom na licima mnogih djevojaka kad bi shvatile da je gotovo. »Jesam li rekla nešto krivo?« upitala je tihim i povrijeđenim glasom, poput djeteta.

216 Marta

»Ne«, nježno je rekao, privlačeći je u zagrljaj. Poljubio ju je u čelo. Sviđala mu se i dobro su se zajedno provodili. »Ne radi se ni o čemu što si rekla, ili učinila, ili propustila učiniti. Samo... ja sam onakav... kakav sam.« »Veoma prazan čovjek«, rekla je, odmičući se od njega i privlačeći ogrtač uz tijelo. »Žalim te, Treye.« »I ja«, rekao je on.

217 Marta

Trideset osmo poglavlje

S

teškoćom okrenuvši vrat, Cathy je pogledala preko putničke kabine da se

nasmiješi Willu. Kotači aviona su se spustili, u pripremi za slijetanje u međunarodnu zračnu luku New Orleansa. Bio je to njegov prvi let avionom, a bio je godinu dana stariji od nje kad je 1979. u svojoj jedanaestoj godini posljednji put putovala avionom. Njezin joj je sin uzvratio osmijehom i nagnuo se prema njoj. Gotovo metar i osamdeset centimetara visok, zaklanjao je pogled Mabel koja je sjedila iza njega. »Kako vrat?« Cathy je protrljala područje lijeve vratne žile. Probudila se uz bolan škljocaj u vratu. »Boli, prokletstvo. Nadajmo se da će popustiti do vremena kad se bude održavao obred.« Nije željela propustiti nijedan trenutak službe zaređenja. John će ući sa stražnje strane crkve i nadala se pratiti svaki njegov korak u procesiji. Ona i Will su trebali sjediti u prvom redu i morat će prilično istegnuti vrat da bi sve vidjela. Do nje, Emma je rekla: »John će se iznenaditi kad vidi koliko je njegovo kumče izraslo otkad ga je posljednji put vidio.« Otad je prošla godina dana i u tim je mjesecima vrijeme počelo dorađivati Willove crte lica i tjelesnu građu. Cathy je vidjela Treyeve kromosome na djelu u tamnoj kosi svoga sina, tamnosmeđim očima i atletskoj eleganciji, ali nedostajala je ona prevrtljiva ćud i gizdavost koji su u toj dobi isticali njegova oca. Premda je već privlačio poglede djevojaka, bio izvrstan učenik, vođa razreda i izvrstan igrač bejzbola, u Willa nije bilo nimalo razmetanja. Posjedovao je ono što njegov otac nikad nije – rijetku kombinaciju poniznosti i samopouzdanja. Prethodnog lipnja, John je došao kući na nekoliko tjedana, u stanci između obrane magisterija iz teologije i ljetne prakse za stjecanje pastoralnog iskustva u župi u Chicagu. Will se nikako nije mogao zasititi njegovog društva. Kako je u tijeku bio ljetni raspust, on i John su vrijeme provodili igrajući košarku u školskoj dvorani i na bejzbolskom terenu, gdje je Will vježbao udaranje brzih lopti koje mu je John dobacivao. John je odsjeo kod oca Richarda, ali je dane provodio s Willom dok je Cathy upravljala Benniesom, i njih bi dvoje u podne svratili do lokala na hamburger, a zatim odlazili na neke aktivnosti na otvorenome – na

218 Marta

jahanje i pješačenje kanjonom Palo Duro, u ribolov, ili na jedrenje na jezeru Meridian – upravo onakve u kakvima su John i Trey uživali u Willovoj dobi. Obojica su potamnjeli poput kože na sedlu i bili potpuno zaokupljeni jelom dok bi poput obitelji sjedili oko stola gospođe Emme, a zatim zajedno gledali televiziju sve dok ne bi bilo vrijeme za Johnov odlazak ocu Richardu. Will se zatvorio u sebe kad je John otišao i Cathy je u njemu prepoznala onu vrstu osamljenosti kakvu mogu poznavati samo napuštena djeca i siročad – sutonska tuga, tako su je nazivali ona John i Trey jer su svoju napuštenost najdublje osjećali upravo u sumrak. Bio je to još jedan od onih trenutaka kada bi Treyu sa zadovoljstvom zakrenula vratom. Njegovo ime među sobom već neko vrijeme nisu spominjali, čak niti Mabel, i Cathy se pitala razmišlja li Will ikad o njemu ili mašta li kako bi bilo odrastati kao željeni sin TD Halla. »Will zna da ste ti i Trey zajedno odrasli«, rekla je Johnu. »Pita li tebe ikad o svome ocu.« »Ne. Nikad.« »Jeste li ikad razgovarali o njemu?« »Ne.« Drugi su Willu napominjali kako njegov otac iz sezone u sezonu uspješno predvodi San Diego Chargerse do završnice Nacionalne nogometne lige – neki samo da bi vidjeli njegovu reakciju – ali Will je to ravnodušno i bez komentara primao, a nakon što je napunio devetu Cathy više nikad pred njim nije spomenula Treyevo ime. »Počeo je sam sve shvaćati i prihvaćati«, primijetila je Emma. »Željela bih znati što mu se zbiva u glavi. Duboko skriva osjećaje i malo govori. Ne želim da mrzi svoga oca ili da prema njemu počne osjećati ogorčenost, ali što bih mogla reći u obranu istine da ga je Trey zanijekao?« »Možeš učiniti samo ono što već činiš – ne dodavati više ulja na vatru i učiti ga da shvati kako na duge staze čovjek postaje osobom kakvom sam želi biti, neovisno o tome kakve je roditelje imao.« »Nadam se da to djeluje.« »Djeluje.« Bilo je trenutaka kada Cathy u to nije bila sigurna. Kad je Willu bilo deset godina, pod njegovim je madracem pronašla skriven časopis Sports Illustrated. Na naslovnici je bila fotografija Treya Dona Halla u klasičnoj pozi dodavača, ruke zabačene da doda loptu, u sportskom dresu koji je jasno pokazivao okrutnost 219 Marta

žestoke igre. Trećina članka na četiri stranice bila je posvećena njegovoj fenomenalnoj moći i sreći što je sedam godina u Nacionalnoj nogometnoj ligi preživio bez ozljede. Uz to su kronološki bile navedene njegove izjave za medije kao i primjeri njegovih satiričnih rasprava s televizijskom novinarkom koja mu je u poluvremenu i nakon utakmice gurala mikrofon u lice. Trey je vjerovao kako »ženama nije mjesto na nogometnom terenu, osim ako ne vrte stražnjicama i ne mašu navijačkim kićankama.« »TD, možete li nam reći kako se osjećate?« »U vezi s čime?« »Uh, u vezi s rezultatom.« (Porazom ili pobjedom.) »Ne. Možete li vi?« »TD, što vam je prolazilo kroz glavu tijekom posljednje utakmice.« »Vrag me odnio ako znam. Što je prolazilo vašom?« Unatoč svemu, Cathy se zahihotala. Drugi je dio članka opisivao njegov slobodnjački život, ljubav prema jedrenju i sklonost prema tamnokosim manekenkama. Detaljno je opisivao njegovu pet milijuna dolara vrijednu kuću u Carlsbadu, smještenu trideset pet milja sjeverno od San Diega, na jednom od za život najskupljih mjesta u Sjedinjenim Državama. Njezin je sin čitao o Treyeve tri jedrilice i brojnim automobilima i vidio njegove fotografije u društvu raznih prekrasnih žena. Časopis je pronašla nakon što im je posao u lokalu već bio poboljšao životni standard, ali Will je sigurno morao uspoređivati blagostanje njegova oca s godinama financijske borbe njegove majke, kad bi se znao noću buditi i zaticati je kako za kuhinjskim stolom zabrinuta sjedi nad poslovnim knjigama. Izdaci za lijekove za njegovu prabaku, popravak automobila i novi krov na kući i obnova lijevog separea u Benniesu umjesto kupovine bicikla za Božić i izleta u Disneyland. I Cathy je bila sigurna da mu nije promakla Treyeva sklonost visokim ženama. U grudima je osjetila majčinski pritisak. Kako Will nije mogao osjećati prijezir prema ocu kojemu su bile draže takve ljepotice, toliko različite od njegove majke, i koji je zarađivao milijune dok je ona naporno radila kako bi spojila kraj s krajem? Pitala se je li Will uopće obratio previše pažnje ostatku članka koji je Treya opisivao kao podvojenog momka. Pribranost, potpuna samokontrola i ponašanje za primjer, opisivali su ga na sportskom terenu. »Ali izvan njega«, pisao je novinar, »mogao se uspoređivati s najjogunastijom domaćom životinjom.« Ipak, na osnovi dugog promatranja Treya Dona Halla, tvrdio je pisac, dobio je dojam 220 Marta

da se dodavač San Diega umorio od svoje slave, bogatstva i žena, ali nikad igre. »Na nogometnom terenu vidite čovjeka. Izvan njega personu. Kao da pozira za naslovnicu bogato uređenog, glamuroznog, pompoznog časopisa – ovako je biti ja, narode! – za portret sebe jednako tako stvaran kao što je stvarna šminka koju žena nosi. Čovjek se zapita koliko autentično Armanijeva odijela, Berlutijeve cipele i dijamantima optočen Rolex projiciraju sliku čovjeka koji uživa u ispunjenom i sretnom životu.« Cathy se sjetila Johnovih riječi: »On nikad neće shvatiti da mu nešto u životu nedostaje dok ne bude imao sve...« Gurnula je časopis natrag na mjesto i nikad ga nije spomenula. Kasnije je zažalila što to nije iskoristila da Willa natjera da otvori dušu o onome što je mislio o svojem ocu. Druga prigoda za probijanje tvrdoglave šutnje njezinog sina na temu Treya Dona Halla nije se ukazala. Stjuardesa je došla niz kabinu da u posljednjem prolasku pokupi preostale otpatke. Bila je mlada i lijepa i Willu je poklonila poseban osmijeh. Bolno se okrećući da provjeri je li mu sigurnosni pojas vezan, Cathy je primijetila kako se Ron Turner na sjedalu do nje zadovoljno smiješi. Za promjenu, bio je to ugodan prizor. Trener Turner se nije imao mnogo čemu smiješiti otkad je njegova momčad osvojila prvenstvo. Užasno loše je podnio smrt svoje kćeri sljedeće jeseni, a nakon samo nekoliko godina mu je umrla žena, od srčane bolesti s kojom se godinama borila. Počele su trpjeti njegove trenerske dužnosti i nakon većeg broja izgubljenih sezona bio je prisiljen sam poći u mirovinu, prije nego ga u nju potjeraju. Gubitak prihoda mu nije predstavljao problem, ali u njegovom kiselom ponašanju i klonulom stavu vidjeli su se osjećaj osobnog neuspjeha i razočarenje životom. Ovo putovanje u New Orleans, na proslavu zaređenja njegovog najdražeg igrača u svećenike, možda je bilo upravo ono što je treneru trebalo da ponovo pokrene svoje motore. Po dolasku John ih je dočekao u zračnoj luci. Njegov je visoki lik bilo lako uočiti u gomili koja je čekala pristigle putnike i Cathy je zastalo srce kad ga je prvi put vidjela u crnoj odori i košulji, s bijelim ovratnikom svoje profesije. »O, moj Bože,« zadivljeno je šapnula Mabel. Nakrcani torbama, svi su zastali nekoliko metara pred njim, ukopani u mjestu od te svećeničke ljepote. Cathy se podrugljivo nasmijala. »Ne znamo trebamo li kleknuti pred tebe ili te zagrliti«, rekla je. Johnu se osmijeh na licu proširio, obasjavši mu tamnosmeđe oči. »Zagrljaj će biti dovoljan. Dobrodošli u Orleans, svi vi.« On i Cathy su se zagrlili i ostali tako bez riječi stajati jedan poseban, osobni trenutak, prije nego je John zagrlio Emmu 221 Marta

i Mabel i rukovao se s Ronom i ocem Richardom, koga je zamolio da mu bude pratiocem na zaređenju. Will je šutljivo stajao iza skupine i čekao svoj red, sramežljivo i pomnjivo promatrajući Johna, kao da mu je on odjednom postao stranac. »Zdravo, Wille«, tišim je glasom rekao John. Will kao da nije primjećivao njegovu ispruženu ruku. »Kako ću te zvati?« upitao je, uputivši majci jedan nesiguran pogled. »Kako si me oduvijek zvao – Johne.« »Ne oče?« »Samo ako to želiš. I samo nakon moga zaređenja.« »Oče. Želim te tako zvati«, rekao je Will zagonetnim glasom i bez daljnjih se riječi bacio Johnu u zagrljaj.

NAJSVETIJE IME ISUSOVE katoličke crkve bila je impozantna neogotička građevina podignuta 1918. godine i nadahnuta kanterberijskom katedralom u engleskome Kentu. Cathy se činilo da je njezin oltar jedna od najimpresivnijih stvari koje je ikad vidjela – što nije značilo mnogo za nekoga tko je još od svoje jedanaeste godine jedva napuštao teksaški Kersey, ironično je priznala. Ipak, i najveći svjetski putnik bi znao cijeniti kićeni pričesni stol isklesan iz čisto bijelog mramora. John joj je bio rekao da je taj kamen izabrao najveći crkveni dobročinitelj kako bi predstavljao šećer, u čast njegove porodične tradicije proizvodnje šećera. Okružena takvom zlatnom i crvenom raskoši, Cathy je pomislila kako otac Richard mora uspoređivati ovu katedralu s njegovom skromnom crkvom kod kuće. U oči je upadala stola koja je visjela na vješalici do oltara i koju će kasnije prebaciti Johnu preko ramena. Za sobom je čula sve jači žamor glasova, potvrdu ugleda koji je John uživao. Pripadali su njegovim kolegama i profesorima s Loyole, skolasticima i novacima, pripadnicima svećenstva, župljanima, njegovim učenicima i njihovim roditeljima. Među njima će biti beskućnika koji će sjediti do onih udomljenih; neopranih koji će klupu dijeliti sa svježe okupanima. Svi će oni doći, rekao joj je prošle večeri njegov duhovni vođa, na malom okupljanju Johnu u čast. John je na svome putu mnoge dotaknuo. Bio je omiljen. »On je veoma darovit znanstvenik«, rekao je vođa, »ali nije postao poznat po svome akademskom radu, već po sposobnosti da se obraća ljudima, da se s njima povezuje, bez obzira radilo se o studentima ili profesorima, svećenicima ili laicima, onima iz niskih staleža ili visokim 222 Marta

dužnosnicima. On ima taj osjećaj.« S iznimkom oca Richarda koji će sudjelovati u obredu, cijela je skupina iz Panhandlea zauzela prvi red s desne strane crkvene lađe. Cathy bi voljela da može potajno baciti pogled na prepunu crkvu i potražiti jednu posebnu osobu, ali vrat ju je previše bolio da bi to pokušala. Otvorila su se vrata i vrhovni provincijal Provincije New Orleans, odjeven u raskošnu svećeničku odoru, zauzeo je svoje mjesto za oltarom. Zbor je također izišao i stao u svoj kut s desne strane oltara, impresivan skup u bijelim odorama i mantijama urešenim zlatnim križem. Njegovi su članovi otvorili svoje kestenaste fascikle kad je na svoje mjesto stao dirigent i na zamah njegove ruke zbor glasova je zapjevao drevnu himnu »Soli Dei Gloria« (Samo Bogu čast i slava) uz zvučne akorde velikih orgulja. Obred zaređenja je započeo. Cathy je bacila pogled na svoj sat. Za dva će sata John za nju biti zauvijek izgubljen, vjenčan s Bogom. Tijekom godina bi ponekad sebi dopuštala zamišljati kakav bi joj život bio da je prihvatila Johnovu ponudu dan prije nego što je otišao na Loyolu. Naravno, tada nije osjećala ovo što osjeća sada i u današnjem obredu neće biti trenutka kad će provincijal dati uputu: »Ako itko među prisutnima zna za kakav razlog zašto se ovaj čovjek ne bi sjedinio u svetom braku sa svojim Bogom, neka progovori sada ili neka zauvijek ušuti.« Ona će zauvijek šutjeti. Procesija je započela. Svi okupljeni su ustali. Cathy je vidjela kako se Willu oči šire. Prvi put je svjedočio takvom prizoru liturgijske pompe i blještavila. Praćen biskupom, John je išao predzadnji u redu, jednostavno odjeven u albu, dugu bijelu odoru koja je predstavljala pričesnu halju novog kršćanina koji »u sebe prima Krista«. Kako li je zgodan bio! Cathy je već u zračnoj luci primijetila kako u prolazu privlači duge, znatiželjne poglede žena koje kao da su se pitale zašto bi se takav čovjek svojevoljno odvojio od zadovoljstava puti koja su mu po prirodi bila nadohvat ruke. Došavši do njezine klupe, John je istupio iz reda i namignuo skupini, kao da traži mjesto do nje, na kojem će počekati dok ministrant ne dođe odvesti ga do biskupa na zaređenje. Cathy je u rukama držala program obreda i tijekom cijelog dugog obrednog čitanja Biblije i kazivanja Vjerovanja apostolskog žestoko se borila protiv poriva da ga ščepa za bijeli rukav odore i uzvikne isto što je željela viknuti na trijemu kuće njezine bake one večeri 1986. godine: Ne idi, Johne. Ostani i vjenčaj se sa mnom... Čvršće je stisnula program kad je ministrant, mladić u mantiji i bijeloj misnoj košulji, prišao Johnu da ga povede do provincijala koji će ga predstaviti biskupu. Ne okreći se i ne gledaj me u oći, Johne. Vidjet ćeš kako mi se srce slama. Nije se osvrnuo. Pošao je za ministrantom i ne pogledavši je niti joj nježno stisnuvši ruku. 223 Marta

Izgledalo je to kao da stupa u novo svjetlo i sve prošlo ostavlja za sobom, na klupi do nje. Pred biskupom je provincijal položio ruku na Johnovo desno rame i izgovorio: »Predstavljam vam za zaređenje i službu riječi i sakramenta Johna Roberta Caldwella, kojega smo pripremali, provjeravali i utvrdili da je spreman za službu i kojega je Crkva pozvala da svoju službu obavlja u Družbi Isusovoj.«

TREY JE OČEKIVAO da će se slomiti. Tijekom tih duboko emocionalnih trenutaka borio se sa suzama. Premda je u većini slučajeva uspijevao to obuzdati, njegova sklonost suzama posjedovala je vlastitu volju. Novinari su je nazivali anomalijom jer se činilo da je u potpunoj suprotnosti s njegovom ciničnom prirodom. Sjedio je na samom kraju srednjeg reda klupa u desnom dijelu crkve, odakle je imao jasan pogled na sjedala u prvom redu, ne napuštajući to mjesto da bi ga prepustio pridošlicama, pa čak niti ne ustajući kako bi ih propustio na slobodna mjesta. Morali su mu gaziti preko nogu i mračno ga pogledavati, pritom ga uopće ne prepoznajući. Za vrijeme stanke između sezona nosio je dulju kosu. Njezina duljina, mjesec dana stara brada i naočale za vid u okviru od kornjačevine bili su posve dovoljna maska koju je trebao da neprepoznat uhvati let za New Orleans, unajmi auto, rezervira sobu i sklizne na sjedalo u crkvi Najsvetijeg imena Isusovog. Oči su mu se ovlažile kad je u prvome redu primijetio društvo iz svojeg rodnog grada – Johnovu usvojeničku obitelj. Srce mu je bolno poskočilo kad je vidio fizičke promjene na srčanoj Emmi, sada pogrbljenoj i ovisnoj o štapu, i lik njegova junaka i oca, trenera Turnera, prijevremeno ostarjelog gotovo do neprepoznatljivosti. Čak se i njegova teta, koju je vidio na Božić, činila krhkijom, ali najveću je uznemirenost osjetio kad mu je pogled pao na plavokosu glavu Cathy Benson. Sjedila je do svoga sina, dok je mjesto s njezine druge strane vjerojatno bilo rezervirano za Johna. Godine su narušile njezinu ljepotu, ali Trey je sa zadovoljstvom primijetio da se onaj uspravni stav na kojem je ustrajala još prije negoli je njega upoznala još nije promijenio. Dosad su ta sitna ramena bila toliko istrenirana da se ne bi usudila pognuti. Promatrao ju je kroz svoje naočale, riskirajući da će osjetiti njegov zamućeni pogled i okrenuti glavu. Cathy njegov izgled ne bi zavarao. Nekoć je bila sposobna osjetiti njegov pogled na sebi. Je li se pitala nalazi li se i on negdje među okupljenim svijetom i promatra li je odnekud? Tijekom mnogih prigoda tijekom obreda, kad su okupljeni bili upućeni da ustanu, on je ostao iznenađen i razočaran da se ona nijednom nije osvrnula preko 224 Marta

ramena i pogledom potražila poznatu smeđu glavu. Cijela njezina pažnja bila je usredotočena na zvijezdu programa, kao što je bila i Treyeva, dok nije promatrao Cathy. Tog čovjeka u bijeloj odori nije bilo teško usporediti s dječakom iz dana njihove rane mladosti. Doslovno je ostao isti – naravno, stariji, sazrio, ali još uvijek onaj John, toranj tihe snage i svrhovitosti, usredotočen, samouvjeren, pomiren sa sobom i sa cijelim svijetom. Toliko različit od čovjeka koji ga je sada promatrao. Stigao je i onaj emocionalni trenutak o kojem je čitao i na koji je sebe pripremao. Dok je zbor započinjao s Litanijama svih svetih, prekrasnom stoljećima starom molitvom, John je ušao u središnju ložu. Treyu se pogled zamutio kad je lik u bijeloj odori legao licem prema podu i raširio ruke u oblik križa, simbola njegove predanosti Bogu. Samo je Trey znao što ga je dovelo dotle. Nadao se da će njegovom prijatelju napokon donijeti mir za kojim je žudio. Trey se primirio tijekom preostalog dijela obreda, ali je opet počeo brisati oči kad su biskup i ostali svećenici položili ruke Johnu na glavu, u obredu koji ga je sada proglašavao jednim od njih, onim koji je u sebe primio Duh Sveti, sa svetim pravom da obavlja svoj misionarski posao – i koji ga je sada zauvijek udaljavao od njegova starog života. Trey je pomislio da obredu nikad neće doći kraj, ali slijedio je još i potresan ritual odijevanja svećeničke misne halje u kojem je nekadašnji ministrant oca Richarda kleknuo pred njega poput viteza koji prima svoj borbeni oklop, da mu ovaj preko glave navuče stolu i misničko ruho. Iz potresene svjetine nije se čuo ni glas. Trey nije bio toliko dirnut. Krivio je oca Richarda što je Johna odvraćao od igre, što je igrao na njegovu ranjivost koja je nakon onog dana u studenome bila očita poput otvorene rane. Pitao se je li John dobrome ocu ikad ispovjedio svoj udio u tom događaju. Dok je promatrao Cathyno lice kako se okreće u profil prateći što se zbiva, baš dok je brisao oči obuzeo ga je osjećaj bolnoga gubitka. Njezina obrva i nos, odlučna mala vilica i duge, nagore povijene trepavice, sve je to bilo upravo onakvo kako je pamtio. Njezin sin – zgodan klinac – već ju je bio za glavu prerastao. Ramena je držao uzdignuta, glavu uspravnu. Pogled mu je bio prilijepljen za Johna. Trey je osjetio kako mu se pod prsnom kosti grče mišići. Što bi se dogodilo – gdje bi on danas bio u njegovom životu – da je završne minute posljednje četvrtine svojeg djetinjstva odigrao drukčije? Bi li bio u stanju voljeti tog dječaka kao svoga vlastitog, ili bi ga odbacio kao što je Bert Caldwell odbacio Johna? Nikad to neće znati. Bila je pogreška što je došao ovamo, ali nije to mogao propustiti. Morao se uvjeriti da je njegova i Johnova tajna još sigurna. Johnu je sada bilo udijeljeno 225 Marta

dopuštenje da djeluje in persona Christi – u ime Krista. Koliko god ga osobne boli stajalo to što je danas bio ovdje, Trey je bio uvjeren da u trenutku grižnje savjesti John Caldwell, zaređen za svećenika, član Reda družbe Isusove, branitelj vjere, nikad neće otkriti istinu o svome jednom i jedinom grijehu. Posljednji put pogledavši one koje vjerojatno nikad više neće vidjeti, Trey se iskrao van kad su svi ustali aklamacijom pozdraviti zaređenje i prije nego se John okrenuo da se okupljenom svijetu predstavi kao mladoženja na obredu svoga vjenčanja. Kad se vrati u Carlsbad, odlučio je, nabavit će sebi psa.

226 Marta

Trideset deveto poglavlje

Njegova

je služba započela. »Gdje želiš služiti, sinko?« upitao je Johna

provincijal. U Sv. Mateju, da budem blizu Cathy i svojem kumčetu, poželio je odgovoriti. Sljedeće će zime Will ući u tinejdžerske godine i trebat će mu očinski lik, a Emma i Mabel, obje krhke i boležljive, bile su na kraju života i uskoro će otići, ostavljajući Cathy samu samo nekoliko godina prije nego joj sin pođe na fakultet. Ali on se obvezao široj obitelji Božjoj i mandatu Ignacija Loyole koji je jezuitima zapovijedao da »putuju svijetom« i pomažu potrebitima. I zato je odgovorio: »Pošaljite me onamo gdje sam potreban.« A najprije su ga trebali u državnom zatvoru u Pelican Bayu, označenom kao »vrhunskom« kaznenom ustanovom, u blizini Crescent Cityja u kalifornijskom okrugu Del Notre. U njemu su boravili neki od najopasnijih kalifornijskih kriminalaca i nalazio se u pustom šumovitom predjelu blizu državne granice Kalifornije i Oregona, daleko od najvećih kalifornijskih metropola. Ljeti se ondje temperatura u prosjeku kretala između petnaest i dvadeset stupnjeva, što je bila dobrodošla promjena u odnosu na zagušljivu vrelinu i vlažnost New Orleansa. Njegove odaje u Crescent Cityju, smještene uz prekrasnu obalu sjeverne Kalifornije, bile su udobne, a cijeli je kraj, zahvaljujući blizini Tihog oceana i nacionalnim parkovima, nudio obilje aktivnosti na otvorenome koje je volio. Ali samo tjedan dana nakon što se javio na dužnost pomislio je da mu je dodijeljen pakao. Uniformirani čuvar kojega su zadužili da Johna povede u obilazak zatvora upitao ga je: »Jeste li ikad bili u KPD-u, oče?«, koristeći kraticu za kazneno popravni dom, suvremeni naziv za naseobinu samica. Stajali su u betonskoj ćeliji veličine dva i po puta tri metra, bez prozora. Jedino svjetlo, sivo poput betonskih zidova, dolazilo je iz rešetkom zaštićene stropne svjetiljke, a jedini su namještaj činili nepomična polica za spavanje, klupica i ploha za pisanje te kombinacija umivaonika i zahodske školjke bez poklopca, izrađena od nehrđajućeg čelika. Ništa nije probijalo duboku nametnutu tišinu ćelije osim par prigušenih glasova i povremenog šuma vode u toaletu. Zatvorenici smješteni u ove odaje moći će vanjski svijet vidjeti samo kroz široko razmještene otvore veličine novčića u debelim čeličnim vratima. U metal su bila na visini koljena ugrađena mala vratašca kroz koja će se na plastičnim pladnjevima servirati jelo – dvaput dnevno, kako su obavijestili Johna. 227 Marta

Prožela ga je drhtavica. Bio je dječak iz teksaškog Panhandlea. Bez obzira na to u kakav ga je prljav i napučen grad njegova dužnost tijekom godina kušnje odvela, u glavi je sa sobom uvijek nosio široko nebo i prerije svojeg rodnog kraja. Bio je to umni trik koji je osmislio kako bi sebe zaštitio od tjeskobe koju bi dobivao od neizbježne gužve i prljavštine i siromaštva. Nije mogao zamisliti gore kazne nego biti zatočen ovdje, na ovom kruto učinkovitom mjestu s elektronički upravljanim vratima i sterilnim betonom i čelikom, nesposoban pomaknuti se više od dva i po metra u jednom smjeru, godinama spriječen očima vidjeti travu i drveće i plavo nebo. Čuvarov podrugljivi osmijeh jasno je pokazivao da već po izrazu lica njegovog posjetitelja naslućuje njegov odgovor. John je upitao: »Ovaj... kontejner, kako sam shvatio da se zove, mjesto je gdje kažnjenik jede, spava i boravi dvadeset dva i po sata dnevno. Gdje provodi ostalih sat i po koji su, pretpostavljam, posvećeni opuštanju?« »Tamo vani.« Čuvara kao da nije vrijeđao sarkastični prizvuk Johnova pitanja. John je stekao dojam da je naviknuo na primjedbe koje su dobročinitelji poput njega davali o ovoj ustanovi, u kojoj kao ni u paklu nije bilo nikakvih izgleda za rehabilitaciju čovjeka prisiljenog živjeti u takvim uvjetima. Pošao je za likom u odori kroz daljinski upravljana vrata koja su se otvarala u dvorište od golog betona, veličine pseće šetnice. Zidovi su bili šest metara visoki i prekriveni metalnom rešetkom koja je zatvoreniku dozvoljavala pogled na komadić neba. Johnu je ono izgledalo nimalo više privlačnim od napuštenog rudarskog okna. »Ovo je vježbalište«, pojasnio je čuvar. »Nije dozvoljena nikakva sportska oprema i prijestupniku ovdje nije dopušten kontakt s ostalim zatvorenicima?« upitao je John, kako bi potvrdio je li točno razumio pravila koja je pročitao. »Tako je. Zahtijeva se stroga izoliranost. Većina njih samo sjedi ili hoda od zida do zida. Uglavnom, ovo je mjesto za protezanje nogu i udisanje malo svježeg zraka.« Primijetivši izraz gađenja na Johnovu licu, čuvar je dodao: »I, oče, ne bih ljude koji su poslani ovamo nazivao ‘prijestupnicima. Zapravo, onaj čiji će dom biti kontejner koji sam vam pokazao ubio je peteročlanu obitelj, uključujući dvomjesečnu bebu.« »Kako ću odgovarati na duhovne potrebe tih ljudi, slušati njihove ispovijedi, udjeljivati im sakramente, bez osobnog kontakta?« Čuvar se nacerio, s podrugljivim bljeskom u očima. »Ako uopće budete imali mušterija kroz otvor za hranu.«

228 Marta

Imao je mušterija. Nije to bilo motivirano duhovnim potrebama, bio je svjestan John, već činjenicom da je zatvorenicima KPD-a pružao jedini ljudski kontakt, mogućnost da gurnu mali prst kroz jednu od onih malih rupa na vratima ćelije kako bi se s njime »rukovali«. Iz tih je dana savjetovanja zatvorenika i slušanja njihovih izopačenih ispovijedi mnogo naučio o dubinama zla i pokvarenosti na koje se ljudsko biće može srozati, o kakvima u Johnovim udžbenicima nije ništa pisalo. Njegova svećenička povezanost s ubojicama i silovateljima i zlostavljačima djece stavljala je na kušnju i samo njegovo vjerovanje u Ignacijevo shvaćanje da se Boga može pronaći u svim stvarima. »Vjerujete li da je čovjek stvoren na Božju priliku, oče?« John je razmislio. Pred sobom je imao u lisičine vezanog serijskog ubojicu djevojčica, podrugljivo iskrivljenih usta kojemu se, dok je postavljao pitanje, u očima vidio izazivački bljesak. U tom čovjeku nije vidio ni tračka kajanja. Bio je čudovište. Iz nekog razloga, nepošteno, John je pomislio na Treya, koji je i sam bio sluga svoje naravi. »Tako je na početku«, rekao je John. Ako su mu kušnje kojima je svakodnevno bio izložen i podrivale vjerovanje da osnovna dobrota u čovjeku može nadvladati zlo, njegova vjera u to da Bog to može ostvariti nikad nije bila poljuljana. Sa svijetom zasigurno nije bilo sve kako bi trebalo biti, ali Bog je bio na Njegovim nebesima. Johnova je misija bila voditi ljude spoznaji da, uz Božju milost i ako to žele, imaju moć promijeniti ono loše u sebi, čak i u ovom okrutnom zatvoru prepunom zlikovaca, gdje je dobrota mogla niknuti jednako teško kao i suncokret na otrovnom otpadu. Obavljao je svoje svećeničke dužnosti kad mu je njegova domaćica najavila iznenađujućeg posjetitelja. »Liječnica«, rekla je. »Eno je u dnevnoj sobi. Jeste li bolesni, oče?« John je pročitao posjetnicu: LAURA RHINELANDER, NEURO-ONKOLOG. Ime mu je zazvučalo poznato. Ah, da: Cathyna prijateljica iz djetinjstva iz Santa Cruza. Znao je da se još dopisuju i bio ponosan na Cathy jer je ostala u vezi s prijateljicom koja je ostvarila snove kojih se sama odrekla. Sjetio se da je Laura specijalizirala dijagnosticiranje i liječenje tumora mozga – i bila na tom polju prilično poznata, kako mu je Cathy rekla. Predložila mu je da pokuša posjetiti Lauru jer je ona radila u San Diegu, ali već i samo ime grada u kojem je Trey igrao za Chargerse ostavljalo mu je loš okus u ustima. Sigurno joj je Cathy dala njegovu adresu. Bit će oduševljena kad dozna da je Laura preuzela inicijativu i prva potražila njega.

229 Marta

Pomislio je skinuti svoj rimski ovratnik i promijeniti košulju, ali jedva je želio vidjeti nekoga tko je poznavao Cathy i nije imao veze sa zatvorom. »Ne, nisam bolestan«, rekao je svojoj domaćici. »Ona je jednostavno prijateljica prijatelja.« Ušao je u dnevnu sobu, obuzet toplim iščekivanjem. »Laura?« rekao je. Okrenula se od prozora i on je u njoj prepoznao ženu izraslu iz male djevojčice kestenaste kose i bademastih očiju i sa smislom za modu koju je upoznao kad su bili dvanaest godina stari. Ona se nesigurno nasmiješila. »Nadam se da je u redu što sam ovako naglo upala. Sve do jučer ujutro nisam znala da ću imati slobodnog vremena.« Prepoznavao je istrošenost kad bi je ugledao. Pretpostavio je da je mogla iznenada odlučiti kako joj treba nekoliko dana predaha od bolesnika i pomislila na njega. »Drago mi je što te vidim«, rekao je, poduprijevši svoje zadovoljstvo širokim osmijehom. »Zapravo, potpuno sam oduševljen.« Nosila je praktične cipele, unatoč odjeći koja je tražila otmjeniju obuću. »Pođimo prošetati«, pozvao ju je, »pa mi možeš ispričati što ti se događalo proteklih devetnaest godina.« Rekla mu je da radi u centru za rak u San Diegu, gdje je na službi već četiri godine. »Cathy me je o tome obavijestila«, rekao je on. »Viđaš li ikad Treya Halla?« »Samo na televiziji kad igraju Chargersi, i jednom u restoranu. Bio je sa skupinom prijatelja. Nije me prepoznao, a ja mu se nisam predstavila. Bojala sam se da bih ga mogla probosti nožem iz pribora za jelo. A ti? Jesi li pokušao opet s njime stupiti u vezu otkad si u Kaliforniji?« Nasmiješila se, ispričavajući se. »Cathy mi je rekla za vaš razlaz.« John je odmahnuo glavom. »Pomišljao sam na to, ali ništa više od toga.« Kad je došlo vrijeme njegova premještaja, jedino je zbog Laure žalio što napušta sjevernu Kaliforniju. Postali su prijatelji. Od San Diega do Crescent Cityja bilo je dva dana vožnje, ali on joj je služio kao izgovor za bijeg od otupljujućeg očaja njezina posla, kako mu je pokušala pojasniti. Bila je jedna od najsenzibilnijih i najobzirnijih osoba koju je ikad upoznao. Jednoga se poslijepodneva u veljači dovezla iz San Diega ravno u Crescent City nakon što je dan prije u zatvorskom dvorištu izbila rasno motivirana pobuna i postala glavna vijest u cijeloj državi. Čuvari su bili prisiljeni upotrijebiti puške kako bi suzbili tridesetminutnu pomutnju u kojoj je jedan zatvorenik smrtno nastrijeljen, trideset je bilo ranjeno, a najmanje pedesetak izbodeno nožem. Među njima je bio i veći broj Johnovih »župljana«. U bespomoćnoj i zgroženoj rezignaciji, svjedočio je tom razornom prizoru kroz zatvorsku ogradu. 230 Marta

»Pomislila sam da bi ti dobro došao prijatelj«, rekla je, podižući košaru s njemu najdražim izletničkim jelima kad je ušao u dnevnu sobu svoje domaćice. Laura ga je upoznala sa surfanjem na valovima, školjkama s ražnja, s kiselim domaćim kruhom i kalifornijskim vinima. On se pokazao dobrim uhom za slušanje i širokim ramenom za plakanje u mračnom procjepu koji ostao nakon njezina razvoda od koncertnog pijanista kojega je još voljela. »Jednostavno nismo mogli zajedno«, rekla je. »Smetaju nam naše karijere.« Slijedila je relativno mirna služba na Jamajci, gdje je John živio u zajednici s ostalim jezuitima koji su tijekom godina na otoku izgradili brojne škole i crkve i gdje je s vladom surađivao na poboljšanju obrazovanja i uvjeta stanovanja siromašnih. Nakon toga je 2002. poslan natrag u Gvatemalu da se uključi u aktivnosti oko ostvarenja socijalne pravde, u istu službu koju je obnašao i prije zaređenja i koja je dovela do potpisivanja gvatemalskih mirovnih sporazuma koji su okončali trideset šest godina građanskog rata u državi. Unatoč izvjesnom napretku, zatekao je Gvatemalu jednako nasilnu kao i uvijek, a njegovo je lice i ranije zagovaranje rada na ljudskim pravima još uvijek bilo dobro upamćeno od ljudi koji su u vojsci još bili na zapovjednim funkcijama. Još uvijek je bilo mnoštvo ubojstava, otmica, krađa, trgovine drogom, zatvorskih pobuna, »s 426 smrtnih slučajeva zabilježenih samo u prosincu – 13 dnevno«, pisao je ocu Richardu, uz striktno upozorenje da informacije o tako opasnoj situaciji ne prenosi Cathy i ostalima. Cathy je John opisivao jedino krajnje siromaštvo »u toj tako lijepoj zemlji koju je svijet zaboravio«. Žudio je za ponovnom službom negdje u Sjedinjenim Državama, ali poslali su ga u lučku župu St. Peter Claver u maloj državici na granici s Belizeom, da pomogne jezuitima provincije Missouri u osiguranju humanitarnih potreba populacije Maja koje je uragan Iris bio još više opustošio. Poslovi su mu uključivali beskonačnu zadaću hranjenja i nalaženja smještaja za brojnu domorodačku sirotinju, osiguranje uvjeta za njihovo obrazovanje i rad na poboljšanju socijalnih i ekonomskih uvjeta njihova življenja. U kraju koji je na razglednicama opisivan kao miomirisni tropski raj, on je dosađivao i molio za pomoć medicinskih ustanova u borbi protiv bolesti koje su izazivali brojna populacija kukaca prenositelja opasnih bolesti, nedostatak čiste vode za piće i nehigijenski sanitarni uvjeti. Zabijao je čekićem čavle i pilio, sadio i orao, poučavao i propovijedao i opirao se tiraniji malobrojne privilegirane manjine nad obespravljenim mnoštvom. Do ljeta 2004. znao je tečno govoriti i pisati lokalnim kreolskim narječjem, loviti ribu kopljem poput Maja, graditi kanue i prepoznavati prisutnost otrovne zmije jamičarke koja živi na stablu i u zasjedi čeka prolaznika koji ništa ne sumnja. Boja kože mu je podsjećala na ulašteno drvo i bio je deset

231 Marta

kilograma lakši od svoje normalne težine. Kući nije bio pet godina. Bilo mu je trideset šest godina. A tada je jednoga dana primio dopis od provincijala provincije New Orleans. Otac Richard je odlazio u mirovinu. Želi li John preuzeti dužnost pastora u župi Sv. Mateja u teksaškom Kerseyu?

232 Marta

Četrdeseto poglavlje

Na

Silvestrovo 1999. Mabel je napunila kadu punu vode, po cijeloj kući

razmjestila baterijske svjetiljke sa zalihama pričuvnih baterija, dvaput zabravila sva vrata i prozore i jednu od pušaka svoga pokojnog muža, zapetu i spremnu za upotrebu, stavila sebi do postelje. Smočnicu je napunila nekvarljivom hranom, gajbama destilirane vode, vrećama briketa ugljena i kanticama benzina za upaljače. Sef joj je bio ispunjen novcem i nakitom, a spremnik njezinog Cadillaca do vrha pun – s mogućnošću nadolijevanja iz kanti benzina od 20 litara pohranjenih u garaži. »Ti i djeca morate noćas ostati kod mene«, rekla je Emmi, misleći na njezinu tridesetdvogodišnju unuku i praunuka na rubu puberteta. »Moja je kuća sigurnija.« »Tvoja je kuća bačva baruta«, rekla je Emma, »a mogla bi me i ustrijeliti kad ustanem i pođem na zahod« »Nikad ne škodi biti pripravan«, frknula je Mabel. »I bit će ti žao što nisi ostala kod mene ako se dogodi ono što se večeras očekuje.« Bila je to najmirnija novogodišnja noć u pisanoj povijesti Kerseya. Svijet nije skončao, a Y2K računalna prijetnja nije se ostvarila, ali u prvim jutarnjim satima te 2000-te Emma Benson je umrla u snu. Lokal je preko blagdana bio zatvoren i Cathy je bila kod kuće. Ustala je rano da za doručak pripravi musaku od prepečenca prije nego se Emma i Mabel smjeste za gledanje parade na Rose Bowlu koju je prenosila televizija. Will će s prijateljima poći do bejzbolskog igrališta. Nakon nekog vremena kad se Emma, uvijek ranoranilac, nije odazvala na miris tek skuhane kave, Cathy joj je pokucala na vrata. »Bako, kava je gotova«, dozvala ju je. Nije bilo odgovora. Cathy je zadržala dah. Shvatila je da nije čula ni vodu u zahodu. Tiho je otvorila vrata i zatekla prizor od kojega je odavno strepila. Emma je ležala u postelji, sklopljenih očiju i ruku mimo isprepletenih na pokrovu, zauvijek izvan dosega glasa njezine unuke. Ispod natpisa u Benniesu bio je obješen veliki crni vijenac. Zastava na zgradi suda spuštena je na pola koplja. Osjećajući u grudima poput kamena tešku tugu, Cathy je očuvala prisebnost zbog potpuno skrhanog sina i Mabel, kojoj kao da je 233 Marta

netko preko noći ukrao većinu godina koje su joj u životu još bile preostale. Cathy joj je predložila da nazove Treya i pozove ga da dođe kući, ali Mabel je odmahnula glavom. »Bilo bi svetogrđe prema uspomeni na Emmu ako bi se on sada ovdje pojavio«, rekla je. Ujutro na dan sprovoda Cathy je uz Emmin lijes zatekla čudesan aranžman od gladiola, njoj najdražeg cvijeća, te karticu s Treyevim imenom i jednostavnom porukom: Počivajte u miru, gospođo Emma. John je doletio iz Kalifornije, ali mogao je s njima ostati svega nekoliko dana. Bio je obećao zatvoreniku koji je iz Pelican Baya premješten na odjel za osuđene na smrt u San Quentinu da će biti uz njega sve do pogubljenja. Poučena ostavštinom Emminih pouka i mudrosti, Cathy se usredotočila na budućnost.

»MORAM TI PRIZNATI, Cathy, načinila si pravo čudo od ovog mjesta«, rekao je Daniel Spruill, predsjednik odbora Kersejske državne banke, hvaleći njezino hipotekarno preuređenje Benniesa. »Kakva suprotnost u odnosu na one dane kad je Gloria znala pljunuti u svoj rupčić kako bi obrisala stol prije nego bi uopće za njega sjela.« Govorio je o svojoj pokojnoj ženi. Daniel je odrastao u Kerseyu i maturirao sedam godina prije Cathy. On i Gloria su se vratili u njegov rodni grad nakon završenog fakulteta i stupanja u brak, Daniel da bi obavljao posao potpredsjednika očeve banke, a Gloria da zauzme visoko mjesto na društvenoj ljestvici, kako je to inače bivalo u teksaškom Kerseju. Nakon smrti Spruilla starijeg, Daniel je naslijedio očevu predsjedničku funkciju, postavši udovcem kad je prije tri godine Gloria umrla od raka. On i Cathy su se viđali od onog dana kad je sjela pred njegov radni stol i objasnila mu svoje planove za širenje Bennie’sa. Dogodilo se to prije šest mjeseci. Bilo je to u prosincu 2000. Cathy se pobojala da će usporeni rast gospodarstva zbog milenijske bube utjecati na njezine izglede za dobivanje kredita, ali predsjednik banke ju je uvjerio da joj je njegova institucija itekako zahvalna što može izići ususret njezinim financijskim potrebama. »Nisam to mogla učiniti bez tvoje vjere u mene«, uzvratila je Cathy na Danielov kompliment. »Da, mogla si. Tvoja vjera u sebe bila bi dovoljna. Meni je samo drago što sam bio dijelom svega ovoga.« Zamahnuo je rukom prema proširenoj sali za objedovanje, unaprijeđenoj opremi bifea i širem šanku, prije nego ju je obgrlio 234 Marta

oko struka. Bili su sami u restoranu. Bennies još nije bio otvoren nakon preuređenja. Otvaranje je bilo planirano za sutra. »Znaš li uopće koliko mi značiš?« tiho je upitao, primaknuvši usne njezinom uhu. Da, znala je. Za njezin je pojam bio malo prebrz, ali baš kao što ju je upitao kad joj je prvi put razotkrio svoje osjećaje: »Tko ima vremena za igru čekanja?« Nije ga voljela onako kako se nadala opet voljeti, ali bio je ljubazan i dobar i njezinog sina kovao u zvijezde. I sam je imao dva sina, sada studente i fine momke, i Daniel ih je zamišljao kako zajedno provode blagdane, odlaze na izlete i zajedničke izlaske – »zabavljajući se kao jedna obitelj!« Bio je na onaj profesionalni način zgodan (naočale su mu na nosu ostavljale stalne tragove), obožavao ju je i bio dobar ljubavnik. Cijenio je u njoj osobine koje su nedostajale njegovoj ženi. Gloriju je opisao kao emocionalno nestabilnu osobu koja je rasipala novac kako bi ublažila osjećaj uskraćenosti koji ju je progonio kao kćer nadničara, ljubomornu i sklonu kontroli situacije, kao ženu koja je osjećala potrebu za stjecanjem zavisti vrijednog bogatstva samo da se ne bi osjećala manje vrijednom pred prijateljima svojeg muža. Nije imala želju putovati, niti je bila imalo znatiželjna zbog onoga što se zbiva u svijetu izvan Kerseya. Posesivno se posvetila svojim sinovima, gurnuvši Daniela u drugi plan. »Ja sam jednostavno bio onaj koji je plaćao račune«, rekao je. S vrata kuhinje se začulo pristojno nakašljavanje. Cathy je pogledala preko Danielova koštunjavog ramena. »Da, Odelle?« »Stigao je kamion s dostavom, gospođice Cathy.« »Odmah dolazim.« Izvukla se iz Danielova zagrljaja, misli brzo vraćenih natrag na posao. »Nadam se samo da će, sad kad sam ovo uredila, ljudi doći.« I došli su. Panika zbog krize na Wall Streetu nije omela postojano povećanje broja domaćih gostiju, putnika koji su se vozili međudržavnom cestom broj 40 i koji su čitali o Benniesu, te stanovnika cijelog Panhandlea voljnih prijeći i dug put kako bi sjeli za stolove i u separee naširoko hvaljenog restorana u teksaškom Kerseyu. Na zidovima su se počele pojavljivati uokvirene kritike gurmanskih kritičara i jelovnici potpisani od slavnih osoba. Cathy je uživala u tom svom relativno prosperitetnom životu, ometana jedino pitanjem je li voljna odustati od tog teško zarađenog i sve većeg poslovnog uspjeha kako bi se udala. Daniel će očekivati da proda Bennies. Prema njegovim opisima života koji će voditi, u njemu nije bilo mjesta za svakodnevne obveze vođenja restorana. Njihova prva i jedina prepirka vodila se upravo oko lokala.

235 Marta

»New York, Cathy. Govorimo o New Yorku! Predstave, restorani, šetnje Central Parkom, umjetničke galerije, Waldorf-Astoria. Pomisli samo na to – jesen u New Yorku!« Mahao joj je pred nosom Fodorovim Vodičem kroz Veliku Jabuku. Cathy je uzdahnula. »Znam.« »Ne, ne znaš.« Daniel je tresnuo Fodorovim vodičem o stol. »Kako bi uopće mogla znati? Jedva da si igdje odlazila izvan kersejskog okruga otkad ti je bilo jedanaest godina.« Sjedili su u Danielovu uredu u banci i raspravljali – ili točnije, prepirali se – oko škakljive teme Danielova predstojećeg putovanja na bankovnu konferenciju u New Yorku. On je želio da i ona ide, ali ti su datumi bili u sukobu s rezervacijama za zbivanja koja su se trebala održati u dvorani za zabave u Bennie su. Bebe se s toliko toga nije mogla sama nositi, a rezervacije posebnih događanja su bile ono što je Bennies držalo u poslu. Cathy u takvim okolnostima jednostavno nije mogla odsustvovati. Mogla je osjetiti njegovu frustraciju i razočaranje koje je morao mnogo puta osjetiti kad bi ga njegova žena zbog djece odbijala pratiti na poslovnim putovanjima. »Želim reći«, pojasnila je Cathy, »da znam kako bi čudesno bilo ići u New York. Pa, što onda kažeš na ovu zamisao? Zašto tamo ne bismo pošli provesti svoj medeni mjesec?« »Što?« rekao je on, a obrve su mu se počele razdvajati poput olujnih oblaka kad se kroz njih počne probijati sunce. »Što si rekla?« Cathy se nasmiješila. »Prihvaćam tvoju ponudu. Udat ću se za tebe.« Sada je bila sigurna. Voljela je Daniela, ako ne cijelim srcem koje je poklonila Treyu, onda barem dovoljno da bi znala kako donosi za njih oboje ispravnu odluku. Bile su joj trideset tri godine. Baka joj je preminula, a Will će za tri godine otići na fakultet. John je bio u Jamajci, a Trey se više nikad neće vratiti kući. Pred njome su se protezale duge i prazne godine tijekom kojih će joj dane ispunjavati jedino restoran. Udaja za Daniela značila bi preseljenje u veliku kuću na brijegu, mogućnost dobivanja još jednog djeteta, olakšicu od brige za osiguranje sredstava za život za sebe i za njezina sina. Najvažnije od svega, značilo bi to dijeliti život i starjeti uz čovjeka kojeg je poštovala i voljela. Ustao je od stola, lica sjajnog od radosnog zaprepaštenja. »Nećeš se predomisliti dok me ne bude?« »Neću se predomisliti.« »Aleluja!« Dohvatio ju je u zagrljaj i zavrtio po sobi, odigavši je trideset centimetara od poda. Poljubio ju je. 236 Marta

»A sada«, rekla je, smijući se, nakon što ju je spustio natrag na pod, »hoćeš li, molim te, reći svojoj tajnici da kopira raspored konferencije, kako bih barem mogla u mislima biti s tobom, gdjegod bio?« Po njegovu je odlasku prvoga dana održavanja konferencije marljivo provjerila gdje će se njegov sastanak održati. Svjetski trgovački centar, na devedeset drugom katu sjevernog tornja, vidjela je. Datum je bio 11. rujna 2001.

237 Marta

Četrdeset prvo poglavlje

Potištenost se uvukla u njega i ondje ostala, prisjećao se Trey, kad je Emma umrla na samu Novu 2000. godinu. Bile su joj osamdeset tri godine i dugo je imala problema sa srcem, tako da njezina smrt nije bila neočekivana, ali nekako ga je spoznaja da ta čvrsta stara dama nije više među njima uvijek činila tužnim. Mogao je samo zamišljati koliko je nedostajala Cathy i njegovoj teti. Smrt gospođe Emme ga je podsjetila da su i dani tete Mabel također odbrojeni i to ga je činilo još tužnijim. »Zašto ne dovedeš svoju tetu da živi s nama?« predložila mu je njegova druga žena, zatekavši ga s tom ponudom. Mona se obično zaokupljala samo sobom. »Ti ne bi imala ništa protiv toga?« »Podnijet ću sve što će te opet učiniti vedrim, samo ako te ne budem morala vući.« I tako je napokon ipak bilo po Moninu, ali njegova ga je teta odbila. »Ne, dragi, moj je dom ovdje«, rekla je. Više ga nije molila da joj dođe u posjet, a na njegove pozive da za blagdane dođe kod njega odgovarala je da je prestara kako bi sama više letjela avionom, tako da je posljednji njezin posjet bio onaj za Božić prije Johnova zaređenja. Nakon toga je bilo trenutaka kada bi, osjećajući u grudima žudnju sličnu grumenu užarenog ugljena, dao sve što posjeduje samo da opet pođe kući, zagrli svoju tetu i gospođu Emmu, obgrli rukama Cathy i Johna i razbaca uokolo čarobnu prašinu koja bi izbrisala prošlost, kako bi oni mogli sve iznova započeti. Ali Emma je umrla, njegova ga se teta odrekla, John je u Središnjoj Americi obavljao svoju svećeničku dužnost, a Cathy se zaljubila u predsjednika banke. Sva vrata koja su mu nekoć bila otvorena sada su se zatvorila. Zašto nikad nije mogao ispravno vidjeti stvari sve dok nije bilo prekasno? »Treye, slušaš li me? Rekao sam ti da si zamalo bankrotirao.« »Čuo sam vas«, rekao je Trey. Sjedio je nasuprot radnom stolu svoga imovinskog savjetnika u karlsbadskom uredu brokerske kuće Merill Lynch. Bio je rujan 2007. Nije trebao gledati u izvještaj koji je njegov savjetnik pripremio da bi znao stanje svojih financija ili kako su pošle tim putem. U prvih pet godina provedenih u ligi upao je u zamku u koju je upadala većina novaka koji su 238 Marta

odjednom počeli dobivati plaće od dvjesto tisuća dolara mjesečno. Bilo je teško održati financijski konzervativan stil življenja, čak i ako je bio svjestan da prosječna karijera profesionalnog igrača nogometa traje tri godine i da mu ta plaća jamči tek kratko vrijeme preživljavanja ako ne bude mogao igrati. Prve četiri sezone je, nakon plaćanja poreza i šest posto udjela njegova agenta, novac trošio poput manijaka, kupujući skupe automobile, jedrilice, kuću u Carlsbadu i jednu u Santa Feu, da se niti ne spominju po mjeri šivana odjeća, raskošne zabave, nebeski visoki računi u restoranima, nakit i troškovi njegova prvog razvoda. Ali nakon toga je svoju zaradu počeo ulagati. Cilj mu je bio osigurati dovoljno novca da može, kad pođe u mirovinu, jedrilicom oploviti svijet, i da više nikad ne bude morao raditi. Proučavao je burze i tržište nekretninama i pažljivo analizirao ponude za ulaganje u svašta, od restorana, preko modnih linija, do trgovine naftom. Što se tiče njegove domaće zadaće, učinio je sve kako treba, pa ipak je uprskao. Protivno savjetu čovjeka koji je pred njim sjedio, prebacio je milijune iz pouzdanih dioničkih uloga u kupovinu dionica računalnog softvera, telekomunikacijskih tvrtki i interneta. Godine 1996. njegove dionice u tvrtki Yahoo! skočile su za 155 posto već prvog dana na burzi. Njegovo ulaganje od trideset tisuća dolara po dionici naraslo je u godinu dana na milijun dolara. Kako je mogao pogriješiti? Budućnost se nalazila u tehnologiji i internetu, pravim pokretačima bogatstva naspram ulaganja u pruge, opskrbu električnom energijom i automobilsku industriju. Nije predvidio opasnost od tvrtki koje su na tržište izišle jedino s izgledima za zaradom u budućnosti. Prije nego je mjehur od sapunice prsnuo i on svjedočio kako vrijednost dionica s prethodnih 244 dolara pada na samo 7, Mona je pokrenula brakorazvodnu parnicu i prodala polovicu njegovih dioničarskih uloga kada im je vrijednost bila na vrhuncu. Godine 2001., nakon jedanaest sezona provedenih u Chargersima, njegov ugovor nije obnovljen. Taj je udarac stigao prije događaja od 11. rujna i strašne vijesti da je Cathyn zaručnik stradao u sjevernom tornju Svjetskog trgovinskog centra. San Francisco 49ersi su ga uzeli za svoga drugog dodavača, ali u svojoj je prvoj utakmici izgubio koncentraciju i zadržao loptu predugo, sve dok nije primio udarac u glavu koji ga je gotovo oduzetog i s potresom mozga poslao izvan terena. Zbog problema s koljenom je doslovno odšepao ostatak sezone i San Francisco mu je po isteku njegovog jednogodišnjeg ugovora rekao zbogom. Bilo mu je trideset četiri. Za njega je igra bila završena. Odbio je nastaviti karijeru kao drugorazredni igrač, sjediti uz rub terena i natjecati se za nastup poput kakva gladnog novaka, pa je obrisao prašinu sa svoje diplome Sveučilišta u Miamiju. Samo zahvaljujući svojem imenu primljen je na razgovor kod nekoliko izvršnih direktora najvećih 239 Marta

korporacija na području San Diega, od kojih je većina stezala remene zbog kraha Silicijske doline i terorističkih napada koji su nakon toga ponovo srušili tržišta dionica. Nijedan od položaja na kojima se iskušao nije mu odgovarao, dok napokon tijekom prošle godine nije dobio posao skupljača sredstava za jednu neprofitnu organizaciju. Sviđao mu se dobrotvorni rad i ljudi, uglavnom marljivi volonteri, i po prvi put je bez stida uživao u korištenju svojeg statusa zvijezde i karizme kako bi ispumpao novac od dobro potkovanih i pomogao u ublažavanju patnji onih manje sretnih. Bilo je trenutaka kada bi nakon uspješne kampanje poželio da ga John može vidjeti kako prima ček koji je bio rezultat primjene njegovih čarobnih moći. Što kažeš na ovo, Tigre! »Barem nemate dugova«, govorio je njegov broker, »i ako prodate svoju kuću...« »Ne prodajem kuću«, prekinuo ga je Trey. »To nije opcija.« »Pa, ako nastavite raditi, sigurno ćete biti u mogućnosti živjeti u... reduciranim, ali zasigurno zadovoljavajućim uvjetima.« Ako nastavi raditi. Odmah nakon što ode odavde, imao je dogovoren pregled kod liječnika u San Diegu. Već su ga neko vrijeme mučile glavobolje i pomućenje vida, i izgledalo je da se stanje pogoršava. Nadao se da problem nije posljedica onog posljednjeg osebujnog potresa mozga koji je pretrpio. Ako i jest, nosit će se s time. Glavobolje, vrtoglavica, gubitak pamćenja, sve je to bila cijena prihvaćanja nedjeljnih nastupa u sportu koji je bio zasnovan na nasilju i njime pogonjen. Kiša mu je prskala o prozore automobila dok je skretao na parkiralište pred ordinacijom internista kojega je pronašao putem interneta. Izabrao je poći neznancu radije nego svom starom sportskom liječniku, gdje su pripadnici medija visjeli i čekali hoće li uspjeti snimiti kojeg od čuvenih sportaša pri dolasku na pregled. Izabrao je da njegov prođe bez novinskih izvještaja. Kad je ugasio motor, ostao je nekoliko minuta promatrati kišu kroz prozor svoga BMW-a, rukama čvrsto stežući upravljač. Zatim je duboko udahnuo i otvorio vrata. K vragu kišobran. Ako će to što će pokisnuti biti najgore što će mu se danas dogoditi, nije imao ništa protiv. Liječnikov asistent najprije je zabilježio povijest Treyevih simptoma i obavio neurološke pretrage kojima mu je provjeren vid, ravnoteža, koordinacija i mentalno stanje. Nakon toga je poslan na snimanje mozga CT-om i magnetskom rezonancijom. Kad mu je pojašnjeno da će radi osiguranja preciznih slika morati ležati posve mirno i vezan za pokretni stol koji će proći kroz tijesnu komoru za snimanje, opet ga je obuzeo njegov stari napad klaustrofobije. Bio bi se okrenuo i

240 Marta

otišao da nije bilo tehničara koji se prema čuvenom dodavaču San Diega – vi ste moj junak, gospodine Hall! – odnosio s toliko poštovanja i obožavanja. »Mislite na najljepše trenutke u svome životu i sve će biti učas gotovo«, rekao je Treyu dok mu je u venu uštrcavao injekciju posebne tinte. Trey je pomislio na noć koju je nakon maturalne zabave proveo s Cathy. Kad je sve bilo gotovo, počekao je jedan sat prije nego se tehničar vratio u čekaonicu. »Radiolog će pregledati snimke i poslati izvješće vašem liječniku opće prakse, gospodine Hall«, rekao je. »Za otprilike tri dana ćete dobiti neke vijesti.« Proteklo je manje od dvadeset četiri sata prije nego je opet pozvan u ordinaciju internista. Liječnik mu je pojasnio rezultate pretraga i nakon toga mu rekao: »Dat ću vam popis najboljih ovdašnjih liječnika koji su specijalisti u liječenju vaše bolesti, gospodine Hall.« Gurnuo mu je preko stola popis po abecedi poredanih imena. »Kao što možete vidjeti, ima ih deset i svi rade u centru za rak ovdje, u San Diegu. Osobno, da sam na vašem mjestu, ja bih izabrao drugog odozdo.« Trey je pogledao ime koje mu je liječnik vrhom olovke pokazao: dr. Laura Rhinelander, neuro-onkolog.

241 Marta

TREĆI DIO

2008.

242 Marta

Četrdeset drugo poglavlje

Otac John Caldwell se naglo probudio nakon loše prospavane noći. Nije mogao zaspati nakon kratkog, zagonetnog, posve neočekivanog ponoćnog telefonskog poziva njegovog nekoć najboljeg prijatelja, Treya Dona Halla. Pošao je u krevet, još uvijek u šoku nakon što je podigao slušalicu i začuo glas čovjeka kojega nije ni čuo ni osobno vidio dvadeset dvije godine. Štoviše, Trey će danas doći u Kersey. John se cijelu noć prevrtao po krevetu, pitajući se što to Treya dovodi u njegov rodni grad nakon tako dugog odsustvovanja. John još uvijek nije mogao povjerovati da to ima ikakve veze s prodajom kuće Mabel Church. Kad se već bilo primaknulo jutro napokon je usnuo, ali samo da bi utonuo u noćne more koje su ga trgnule iz sna suhih usta i ustreptala srca. Shvatio je da dio lupanja koje je čuo u ušima može zahvaliti svojoj domaćici, Betty Harbison, koja je kucala na vrata njegove spavaonice, donoseći mu njegovu jutarnju kavu. »Uđite, Betty!« doviknuo je, previše trom da bi ustao iz postelje. »Oče?« Betty je znatiželjno provirila glavom iza vrata. »Još niste ustali?« John je protrljao oči. »Nisam. Probdio sam besanu noć.« »Mislite, onaj njezin dio kad ste napokon pošli leći?« Betty je uz vidljivo gnušanje odložila pladanj na stol i nalila mu iz staklenke šalicu posve tamne mješavine pržene samo za njega. »Čula sam da oko ponoći zvoni telefon. Zar ljudi ne shvaćaju da se i vi morate naspavati?« »Bio sam budan«, rekao je John. »Žao mi je ako vas je zvonjava uznemirila.« »Nisam to spomenula jer brinem za sebe, oče.« »Znam«, rekao je John, pridižući se da bi dohvatio šalicu. »Previše brinete zbog mene, Betty.« »A tko će drugi?« Razmičući zastore, podarila mu je jedva primjetan osmijeh, najviše što je itko obično mogao iz nje izvući. John ju je rijetko čuo da se smije. Samo su on i njezin muž i oni koji su je godinama poznavali razumjeli zašto. »Imat ćemo gosta na nekoliko dana, moga staroga školskog druga«, rekao je John. »Stiže danas i kaže da će biti ovdje u vrijeme ručka. Nadam se da ovako kasna obavijest neće predstavljati problem. Za njegov sam dolazak doznao tek sinoć.«

243 Marta

»Ponoćni pozivač«, rekla je Betty. »Ne, to neće predstavljati problem. Ženska ispomoć mi šalje Eunice Wellburn i Bellu Gordon da mi jutros pomognu. Stari prijatelj, kažete?« »Stari školski drug«, ispravio ju je John. »Nisam ga vidio od mature. Barem se nećete morati gnjaviti s mojim doručkom. Imam rani sastanak u Kerseyu.« Betty je čekala da joj još toga kaže, barem ime posjetitelja, ali prepoznala je da otac strpljivo čeka njezin odlazak prije nego će u boksericama i majici kratkih rukava ustati iz postelje. »Ne bi mi to bila gnjavaža«, promrmljala je. Uzela je pladanj i tiho za sobom zatvorila vrata. Tkogod to bio, činilo se da otac nije previše oduševljen njegovim dolaskom. Neki muktaš, pretpostavila je. Otac je ljudima dozvoljavao da ga previše iskorištavaju. John je zbacio sa sebe pokrivače i gurnuo noge u papuče da iziđe na svoj balkon. Kava mu nije dobro sjela na bolni želudac, a balkon mu je pružao utješan pogled. Gledao je na veliki povrtnjak i obore za stoku iza njega, gdje su djeca Doma Harbison uzgajala stoku za svoj BFA (Budući farmeri Amerike) projekt. Felix, njegov pas ljubimac, siroče, jeo je svoj doručak na stubama stražnjeg trijema, a prerija se, sada u punom cvatu, pružala daleko prema tihom, pastelnom beskraju. Idiličan prizor, ali John je imao osjećaj da se negdje tamo u daljini nešto stvara, nepoznato i neviđeno, što bi uskoro moglo zaprijetiti ovom spokoju, poput oluje čiji se oblaci nakupljaju na obzoru. Prisjetio se svoga posljednjeg pokušaja stupanja u kontakt s TD Hallom. Bilo je to u ljeto 1990., u Gvatemali. John je radio za Jezuitski centar za izbjeglice, u posebno opasno vrijeme kad su vladine okrutne službe sigurnosti eskalirale u pokolju političkih disidenata i njihovih pretpostavljenih simpatizera, među njima i jezuita. Tisuće su morale izbjeći iz svojih domova i države, a njegova je zadaća bila pomoći izbjeglicama u prikupljanju dokumenata za politički azil i bilježiti slučajeve kršenja ljudskih prava. Nakon cijelog dana slušanja njihovih zaprepašćujućih priča o izbjegavanju odreda smrti, o blatu, zmijama i komarcima, navečer bi mu predstavljalo olakšanje pisati svojem starom drugu u Državama. John nije gubio nadu da će se on i Trey i Cathy opet okupiti. Otac Richard mu je bio rekao da je jednom godišnje od nepoznatog donatora stizao ček na prilično veliki iznos, kako bi se uplatio u korist zaklade osnovane u sjećanje na Donnyja Harbisona – pokazatelj da je njegov stari drug još mogao doći sebi. Trey nije zaboravio na obećanje koje je dao Johnu nakon njihova otvorenog razgovora po svršetku finalne utakmice za prvaka okruga. Ali jedne se noći John u svojoj kolibi trgnuo iz sna u koji je iscrpljen utonuo, uspravio se u postelji i otad više nikad nije napisao pismo Treyu.

244 Marta

Bio je to jedan od onih neočekivanih trenutaka kad podsvijest otkriva istinu koja je dotad bila zakopana pod gomilom poricanja. Trey se nikad neće vratiti kući. Bio je izgubljen za njega i Cathy jednako kao i korijeni civilizacije Maja. Možda će mu jedne noći njegova podsvijest razotkriti razloge zašto je Trey napustio njih i svoje dijete, ali kakav god bio uzrok – stvaran ili umišljen u toj njegovoj kapricioznoj glavi – bio je dovoljno jamstvo da Treya vjerojatno više nikad neće vidjeti. Bilo je to jednostavno nešto u što je John bio siguran, kao što blizanac nagonski zna da je nesreća spopala njegova druga iz majčine utrobe. Njegova pisma, pa čak i njegove molitve, poslane u nadi da će im se Trey vratiti, bile su uzaludne. Odmah je pisao Cathy da joj to dojavi. Ona mu je uzvratila: »U redu je, Johne. Odavno sam ja Treya pustila da ode.« Stoga, zbog čega je sada dolazio kući? »Nemoj se u to kladiti, Tigre«, rekao mu je kad mu je John kazao kako bi bilo dobro vidjeti ga. Što li je Trey pod tim mislio? Kakva se prijetnja pritajila iza tih zagonetnih riječi? Treba razriješiti neke repove, bio je rekao. Kad je TD Hallu uopće bilo stalo do zaostalih repova? Mabel Church je bila jedan od njih, teta koja ga je odgojila i učinila za njega sve najbolje, a Trey joj nije ni na sprovod došao. Nije brinuo o zaostalim repovima kad je 1986. napustio djevojku trudnu sa sinom kojega nikad nije priznao. Kad se Trey nalazio na pola puta svoje slavne karijere, neki se novinar dočepao njegove školske fotografije u dobi od osam godina, koja je ukazivala na izvanrednu sličnost s dječakom iste dobi za kojega su u njegovu rodnom gradu kolale glasine da mu je sin. Citirali su tada Treyeve riječi: »Teksaški Panhandle odgaja gomilu nas visokih momaka koji svi sličimo jedan drugome. Uobičajena smo pojava, baš poput grmova soljnjače.« Premda je držala glavu uspravno, John je znao da je ta implikacija shrvala Cathy, da se niti ne spominje što je učinila Willu, ali u okrugu se Treyu obila o glavu. Jedno je bilo kad čovjek odbije uzdržavati svoje nezakonito dijete, ali posve drugo kad ga zaniječe kao svoje, a svi po njegovu izgledu i vremenu rođenja znaju da može biti jedino sin TD Halla. Stoga nije čudilo što Trey dvadeset dvije godine nije pokazivao svoju njušku u Kerseyu. Stoga, zašto sad? Dolazi li napokon priznati Willa? Opet zaprositi Cathy? Od takve se mogućnosti Johnu prevrnulo u želucu. Cathy je »davna indiskrecija« bila oproštena, kako je sama sarkastično znala reći. Johnu se svidjelo kako je jednom opisala povratak u milost grada: »Ako dovoljno dugo držiš glavu uspravnu, poplava će se na kraju povući i možeš opet izići na suho tlo.« I ona je to doista učinila, kako će Trey uskoro otkriti. Cathy je vitalno pridonosila zajednici, obavljala je funkciju predsjednice školskog odbora, bila je 245 Marta

član gradskog vijeća i predsjednica odbora za građanska prava. Svi su je obožavali. Bila je omiljenija nego ikad i posjedovala je uspješan restoran koji su hvalili kao jedno od najvećih otkrića manjih gradova jugozapada. Grad se jednako ponosio njezinim sinom kao što se nekad ponosio njime i Treyem. John Will Benson je svoju bejzbolsku momčad odveo do državnog finala u kojem je utakmicu izgubila u posljednjem bacanju. »Bio bi kao rođen za nogometni teren«, jednom mu se povjerio trener Turner, uz žaljenje, ali ujedno i olakšanje jer Will neće poći stopama svoga oca. Will se preko sportske stipendije kao igrač bejzbola mogao upisati na gotovo svako sveučilište, ali njegova su mu akademska postignuća omogućila besplatan upis na Sveučilište Rice. Nedavno je diplomirao kao rudarski inženjer i prihvatio posao u Deltonu, u regionalnom uredu naftne kompanije u kojoj je stažirao. Premda su John i Cathy bili oduševljeni time što će im njezin sin ostati u blizini, ona se nadala da će joj sin biti primljen u neki od drugih ureda kompanije, raštrkanih po cijeloj zemlji i po svijetu. »On treba proširiti svoje horizonte, iskusiti život i izvan okruga Kersey«, bila je rekla, ali Will je volio Panhandle i planirao je jednoga dana u okrugu kupiti ranč i na njemu uzgajati konje. Dakle, je li Trey u svojoj četrdesetoj, razveden, s danima slave za sobom, dolazio kući da ponovo ugrije svoje mjesto u Cathynu srcu? Još jedan nalet nemira, sličan električnom šoku, natjerao je Johna da uđe unutra i tada je uhvatio svoj odraz na staklenim vratima. Vratio se korak nazad, prošao rukom kroz kosu i odmjerio svoj odraz prvi put nakon podosta godina. Povratio je prilično težine koju je u Središnjoj Americi bio izgubio. Kući je došao izgledajući kao da mu je vjetar prohujao tijelom i isušio mu kožu do kostiju, ali mišićni mu je tonus sada bio dobar i tijelo snažno. Unatoč godinama koje su mu se vidjele na licu, sjedinama na zaliscima, mogao je razaznati tragove izgleda kojim se znao natjecati s Treyem Donom Hallom. Sve u svemu, godine su bile relativno milostive prema njemu, ali strogost njegova poziva definitivno je ostavila traga. Pitao se je li isti slučaj i s TD Hallom. Odlazeći pod tuš, John se pitao kakav su trag godine ostavile na Treyu nakon dva propala braka, problematičnih razvoda, pravne bitke, novčanih problema, ozbiljnog potresa mozga koji ga je udaljio s terena i neprestanog života u brzom ritmu. Ne preveliki, bio se spreman okladiti John. Trey Hall je oduvijek živio život na koji posljedice nisu mogle utjecati i u četrdesetoj će mu i lice i tijelo to vjerojatno dokazivati. Kao što je uvijek činio kad je napuštao Dom Harbison, John je zastao pred kuhinjom da se pozdravi s Betty i kaže joj gdje ga se može pronaći. Znao je da je ona tu obzirnost očekivala i cijenila. Kad bi joj povjerio gdje će se tijekom dana 246 Marta

nalaziti i kad će doći kući, to bi donekle zadovoljilo njezine majčinske potrebe. »Nakon što napustim Kersey, poći ću do Sv. Mateja poslušati ispovijedi, ali ću se vratiti na vrijeme da se susretnem s našim gostom«, rekao je. »A gdje ćete biti u Kerseyu, oče?« »U Bennie su. Moram razgovarati s Cathy Benson.« Betty su se usne raširile u onaj njezin jedva primjetan osmijeh. »Dakle, to je razlog zašto nećete doručkovati ovdje.« »Kriv sam«, rekao je. Čuo je za doručak uobičajenu glasnu buku koja je dopirala iz velike blagovaonice u kojoj su stanovnici Doma Harbison – desetero djece u dobi od šest do dvanaest, svi napušteni od roditelja – jeli svoje obroke. Jedva je čekao vidjeti Cathy i odlučio je ne ući unutra i poželjeti im dobro jutro. Oni će odmah skočiti na njega, preklinjati ga da s njima igra lopte, pogleda njihove gredice s povrćem, životinje, postignuća za slikarskim stalkom, glasovirom, na streličarskom terenu. Felix, križanac kojeg su pronašli uz cestu i udomili, bio je pušten unutra. John ga je po jutarnjem običaju potapšao i krenuo van. Svojim se kamionetom zaputio niz put koji je u lipnju bio posut čipkom od bijelih cvjetova otpalih s dva prastara stabla pajasmina koja su se nadnosila nad vratnice ulaza. Padali su poput lijenih pahulja na poklopac motora njegova kamioneta dok bi ispod njih prolazio i njihov nježan let obično bi mu popravljao raspoloženje, ali ovoga jutra nisu imali nikakva učinka. Trey se godinama prije vjerojatno smijao kad mu je teta Mabel rekla da su Harbisonovi svoju kuću na farmi ponudili biskupiji za osnivanje doma za neželjenu djecu, uz uvjet da otac John Caldwell bude postavljen za njezina upravitelja. John je još mogao čuti sarkastičan prizvuk u Treyevu glasu kad je sinoć primijetio: »Sigurno ti je drago što je tako«, nakon što je spomenuo da mu Harbisonovi pomažu u vođenju ustanove. Bio je župnik u Sv. Mateju manje od godinu dana kad su Lou i Betty Harbison zatražili sastanak s njime. Bio je studeni, gotovo u isti dan kad su prije devetnaest godina prije pronašli svojeg sina u štaglju. John je otad sa zebnjom iščekivao dolazak tog mjeseca, pa mu je njihov prijem u župnom uredu na samu godišnjicu smrti njihova sina još više pojačao melankoliju. Nije se mogao dosjetiti razlogu zbog kojeg su ga željeli vidjeti. Živjeli su životom predanih vjernika. »Kako vam mogu pomoći?« upitao je. Oni su mu iznijeli svoj prijedlog, zatraživši jedino da im bude dozvoljeno ostati u njihovoj kući u ulozi domaćina i nadzornika imanja.

247 Marta

Johna je zatekla i osupnula bogohulna vizija samoga Boga na nebu kako se zadovoljno smijulji promatrajući prizor pod sobom. »Zašto?« upitao je. »Zbog čega biste se odrekli vlasništva nad svojim obiteljskim domom i ondje radili kao uposlenici?« »To je za Donnyja«, odgovorili su. »Za Donnyja?« »Našeg sina«, rekla je Betty. »Zar ga se ne sjećate, oče? Znali ste mu donositi cvijeće na grob. On... umro je kad mu je bilo sedamnaest. Njegova je smrt bila... nesretan slučaj. On... danas bi bio vaših godina.« Govorila je isprekidano, očito u boli i neprilici. »Ali bio je dobar dječak«, brzo je izjavio Lou, kao da pod svaku cijenu želi da John u to povjeruje. »Bio je poslušan sin.« »U to uopće ne sumnjam«, rekao je John, pročistivši grlo. Maknuo je neke papire ustranu i nagnuo se naprijed, odlučivši u djeliću sekunde da sve riskira – svoj ugled, poziv, svoju i Treyevu slobodu – kako bi Harbisonovima ponudio jamstvo koje je njihova tuga zahtijevala. »Vašem sinu ne treba odrješenja od ičega što je na ovom svijetu mogao učiniti«, rekao im je. »Neka vam srca više ne muče brige. Donny je umro u punoj Božjoj milosti. Ne trebate žrtvovati svoj dom kako biste se okajavali za njega.« Oni su se začuđeno zagledali u njega, zapanjeni njegovim prepoznavanjem korijena njihove boli i autoritetom s kojim je govorio o dječaku kojega je jedva poznavao. John je zadržao dah, iščekujući pitanje koje će ga navesti da sve prizna. Kako možete biti tako sigurni? Ali oni su njegove riječi primili kao nešto što bi svaki svećenik rekao i Betty je kazala: »Hvala vam na vašem povjerenju, oče, ali mi smo donijeli odluku. Ako se biskup slaže, želimo svoju imovinu darovati biskupiji, u spomen na našeg sina.« Biskup se složio i John se preselio na gornji kat prostrane kuće, dok su Harbisonovi zadržali svoju staru sobu, a ostatak prostora pretvorili u prostor za smještaj »djece oca Johna«, malih izopćenika koji su godišnje u skupinama ulazili u njihove živote i iz njih izlazili. Promjena životnog prostora i povećanje njegovih pastoralnih dužnosti dogodili su se prije gotovo četiri godine. John nikad nije bio sretniji ili smireniji u životu i radu. Sjena njegova starog grijeha još je uvijek vrebala negdje u pozadini, ali on jedva da je više osjećao jezu koju je u njemu budila. Bilo je dana kada bi 248 Marta

pomislio da je čak i previše sretan, previše smiren. Je li TD Hall došao kući da sve to promijeni?

249 Marta

Četrdeset treće poglavlje

S prozora svoje dnevne sobe Betty Harbison je promatrala kako Silverado oca Johna odlazi niz put. Taj gotovo novi kamionet pripadao je preminulom župljaninu koji ga je oporučno ostavio Domu. Godinama je vozilo župe bio Lexus koji je poklonila pokojna Flora Turner, ali bilo je to davno prije vremena oca Johna. Betty je promatrala kako kamionet prolazi ispod stabala pajasmina i izlazi kroz kapiju, osjećajući olakšanje jer je odmijenio očev stari, rasklimani karavan. Bog je odgovorio na barem jednu molitvu za njegovu sigurnost. Za ostale koje je molila za njegovu dobrobit nije bila sigurna. Bila je primijetila ožiljke koje je otac John donio kući iz dana provedenih u Središnjoj Americi. Izgubljena u nostalgiji i sjećanjima, Betty je ostala stajati na prozoru još dugo nakon što je kamionet nestao niz put koji je vodio do glavne ceste. Prije koliko lipanja je stajala na ovom mjestu i promatrala svoga maloljetnog sina kako se odvozi u očevu kamionetu i nestaje u oblaku bijele prašine, s molitvom u srcu za njegov siguran povratak? Tek je godinu dana imao vozačku dozvolu kad je umro. Imala je samo jedan lipanj da zuri u prazno, ondje gdje je njegov kamionet nestao. »Otac John je jutros nekamo otišao?« iza nje je upitao njezin muž. »U Kersey«, rekla je Betty, treptanjem tjerajući suze iz očiju i opet vraćajući na lice svoj stoički izraz. »Nekoliko dana imat ćemo društvo. Nije rekao koga. Bolje je da pođem prozračiti gostinjsku sobu.« Lou ju je nježno uhvatio za ruku. »Opet te muči onaj osjećaj, Betty?« Od Loua se nije moglo ništa sakriti. Mogao je osjetiti kad bi je obuzele misli koje su probijale oštro i nenadano, poput oštrice bacača noževa. »Čovjek bi pomislio da nakon svih tih godina...« rekla je. »Mila moja, vrijeme ne liječi tugu poput naše, ali barem imamo oca Johna, iste dobi u kojoj bi bio Donny. Bog je bio dobar što nam ga je dao.« Lou je u tome bio u pravu, rekla bi ona kad joj u grlu ne bi bio ukliješten onaj isti stari klin. Barem imaju oca Johna koji im je bio sin na sve načine, osim rođenjem. Došao je k njima kao župnik nakon što je proteklo devetnaest ljeta otkad je njihov dječak otišao. Ona i Lou su primijetili njegovu brigu za napuštenu i zlostavljanu djecu i nepostojanje ustanove koja bi ih mogla udomiti. Jednoga su dana došli kući s mise, u svoju ogromnu i praznu kuću koja je odzvanjala 250 Marta

osamom otkad se Cindy s mužem i djecom preselila u Kaliforniju. Betty je tada rekla mužu: »Kako bi bilo da ponudimo ovu kuću Crkvi, kao dom za neželjenu djecu, i zatražimo da otac John bude njezin upravitelj?« Lou je lice zasjalo kako to godinama nije vidjela. »Zašto ne?« rekao je. I tako je to obavljeno. Otac John se preselio k njima i sad su zajedno s djecom činili jednu obitelj. Postupno je bol koji je u sebi nosila slabio, a praznina se popunjavala. Nikad ne bi osvanuo dan da nije pomislila na Donnyja, ali nikad ni dan ne bi prošao, a da ne bi zahvalila Bogu što im je dao oca Johna. JOHN JE UNAPRIJED NAZVAO da se uvjeri hoće li Cathy moći nasamo s njime razgovarati. U ovo bi doba dana ona i Bebe obično vodile raspravu o poslu koji ih toga dana očekuje, prije nego krenu nadgledati posluživanje ručka okupljenim gostima. »Naravno, Johne, ali o čemu se radi? Zvučiš mi... tajanstveno.« »Reći ću ti kad se vidimo, Cathy. U tvojem uredu oko devet?« Ona je potvrdila i rekla mu da kaže Betty da ne žuri s njegovim doručkom, da će ona imati spremne rolade s cimetom i kavu. Nekoliko minuta prije punog sata dovezao se iza restorana i parkirao do Cathyna bijelog Lexusa. Bio se provezao ispred Benniesa i odmjerio ga Treyevim očima, pa poželio da može vidjeti TD-u lice kad vidi promjene koje je ovo mjesto doživjelo. Čak je i dijelom zagrađen stražnji ulaz jedva podsjećao na dane kad je Odell Wolfe znao na stražnjim vratima žicati jelo. Tih je dana parkiralište za osoblje bilo pretvoreno u skladište bezbrojnih kanti za smeća i stare opreme lokala i u smetlište za sve što bi vjetar nanio s ulice. »Smeće i zadah drže podalje ostale automobile«, branio je Bennie izgled njegovog osobnog parkirnog prostora, ali Cathy ga je raščistila, izgradila privlačnu nadstrešnicu za kante za smeće i izvjesila uglađen natpis na kojem je pisalo: MOLIMO VAS... SAMO ZA VOZILA OSOBLJA i DOSTAVE, i parkiralište je otad bilo poštivano kao prostor zabranjen za ostala vozila. Osim za njegovo. John se uspeo uz kratak niz stuba i pozvonio. Zijevalice šarenih cvjetova u velikim posudama s obje strane trijema povijale su se na blagom lipanjskom povjetarcu. Gurnuo je vrh kažiprsta u baršunasto grlo cvijeta, ali nije osjetio ono uobičajeno olakšanje od strepnji koje bi mu ta jednostavna Božja kreacija pružila. Osjetio je nakupljanje sjena – onih dugih spoznajnih sjena što su ih bacali stari grijesi koje vrijeme nije moglo rastjerati.

251 Marta

Cathy je otvorila vrata. Kao i uvijek, već pogled na nju je u njemu probudio nešto nježno. Nekoć je to bila želja, neuzvraćena i neotkrivena, tajna koju je dijelio sa svojim preponama, ali tu je žudnju izbrisao godinama prije. Sada je preostala jedino duboka i vjerna prijateljska ljubav. Na sebi je imala dnevnu odoru restorana: modru košulju od džinsa izvezenu žutim ivančicama, u zaštitnim bojama njezina ugostiteljskog objekta. »Stupite u ovu kuću, oče Johne«, rekla je, upotrijebivši stari način pozdravljanja njezine bake koji je u sebi sadržavao tek naznaku podrugljivosti kojoj se nije mogla othrvati kad ga je nazivala po tituli. »Jedva čekam čuti zašto ste učinili presedan pred propovijedi koju obično petkom ujutro pišete.« Nije uspio svoje raspoloženje popraviti toliko da bi kontrirao njezinu šaljivom tonu. »Što si učinila s Bebe?« rekao je, ulazeći u ured čiji su osunčani žuti zidovi, obilje kućnih biljaka i bijeli prozorski kapci ostavljali dojam ugodnog šarma dnevne sobe neke južnjačke vile. »Odnijela je depozit u banku. Rekla sam joj da ne žuri.« Cathy ga je odmjerila, naizgled zbunjeno. »Vidim da me namjeravaš držati u neizvjesnosti.« Nije sebe još mogao natjerati da joj kaže. Sjeo je pred njezin radni stol na kojem su gomile papira bile uredno uklonjene ustranu da načine mjesta termosici za kavu i tanjuru čuvenih rolada s cimetom koje su bile specijalitet kuće. »Po broju automobila koji stoje ispred rekao bih da krilo s kafićem uspješno radi«, rekao je, aludirajući na novi sadržaj, odvojen od restoranske sale, koji je Cathy dogradila kao mjesto za okupljanje na jutarnjoj kavi lokalnih umirovljenika, poslovnih ljudi, farmera i rančera. Cathy je to objasnila kao gestu pomirenja za vrijeme kad je Benniejeve prijatelje izbacila i poslala ih u konkurentski lokal i na klupe ispred zgrade suda. Seratori, tako ih je zvala Bebe. Sami su se posluživali i čistili za sobom i ona im je prepuštala slobodu da odluče hoće li svoju kavu i rolade s cimetom platiti ili ne. Jedini je uvjet bio da odu do jedanaest sati, kad se otvarao restoran i kad je zatrebao svaki dio prostora za prijem mnogobrojnih gostiju na ručku. »To je najmudrija poslovna odluka koju sam ikad donijela«, rekla je Cathy, sjedajući za svoj radni stol. »Nisam imala pojma da će ta prostorija tako naglo postati omiljeno okupljalište. Rasprodana je sve do prosinca i otkupit će uložene troškove već za godinu dana.« Stavila je njihove šalice na tanjuriće. »Morat ćeš poviriti unutra i pozdraviti se prije nego odeš. Ljudima će se to svidjeti.« »Ako budem imao vremena«, rekao je John. »Jutros sam u maloj stisci.« Cathy je odvinula vrh termosice za kavu da smanji pritisak u njoj i kroz grlić je posukljala para. »Kako to?« 252 Marta

»U deset imam ispovijedi, a za ručak imam susret s gostom u Domu Harbison.« »Oh. S kime?« Posegnuo je i uzeo joj termosicu iz ruke kako ne bi prolila kavu i opekla se. »S Treyem Donom Hallom.« Usne su joj se razdvojile. Lice joj se sledilo i on se zapitao kakve će se misli početi rojiti tom pametnom glavom kad se oporavi od šoka. Je li joj još bilo stalo do Treya? John to nije znao – nije želio znati. Pitao se je li se razočarala prije dvije godine, kad Trey nije došao na sprovod svoje tete. »Trey je nazvao kasno sinoć, inače bih te već bio upozorio«, rekao je. »Rekao mi je da dolazi kako bi sredio odvoz stvari tete Mabel i susreo se s Tysonovima zbog prodaje njezine kuće. Deke odlazi u mirovinu i vraća se u Kersey, pa je želi kupiti.« Cathy je uzela natrag termosicu iz njegovih ruku i nalila im dvije šalice. »I za to treba osobno dolaziti?« upitala je, dok se termosica jedva primjetno tresla. »Nije mogao poslati nekoga od svojih poslušnika?« John je slegnuo ramenima. »I ja sam ga to isto pitao.« »Je li ti imao još štogod reći?« John joj je prepričao kratak ponoćni razgovor. Cathy mu je pribrano dodala njegovu šalicu, ali... skriva li se pod tom spokojnom površinom kovitlac skrivenih brzica? pitao se John. »Zaostali repovi... Što misliš, što je pod tim mislio?« upitala je. »Znaš jednako koliko i ja.« John ju je promatrao kako ustaje, u četrdesetoj još uvijek vitka i poželjna. Uspravno držanje i odora od džinsa činili su je višom nego je uistinu bila. On i Trey su se nadnosili nad njom, svaki s jedne strane, poput preraslih držača za knjige s malom knjižicom stihova gurnutom između njih. Malo je raširila prozorske kapke da unutra propusti više svjetlosti, ali više da bi pribrala osjećaje, pomislio je. »Taj kučkin sin, Johne«, tiho je rekla, zagledana kroz prozor. »Nikakvih telefonskih poziva, nikakvih odgovora na moja pisma, nikakvih rođendanskih ili božićnih čestitaka, nikakvog novca za uzdržavanje, nikakvih spoznaja o postignućima svoga sina ili o njegovom završetku studija, nikakvih pitanja o tome kako nam je. Bilo je to kao da Will i ja nikad nismo postojali. Ako dolazi ovamo riješiti neke zaostale repove, tada kasni dvadeset dvije godine.« 253 Marta

»Jesi li sigurna, Cathy?« Okrenula se od prozora, a sunce joj je obasjalo kosu. Od tog ljupkog prizora mu je zastao dah i vidio je njezinu ljepotu onako kako bi ju Trey vidio – neodoljivu. »Misliš da sam još uvijek zaljubljena u njega, zar ne – da samo treba maknuti malim prstom i vraća mi se natrag u gaćice.« »Nešto takvoga mi je palo na um.« Njoj su oči bljesnule, dopustivši mu da joj kratko zaviri pod masku. »Povrijedio je moga sina. To mu nikad ne bih mogla oprostiti, Johne.« »Čak i ako je... želja još tu?« Opet se okrenula prozoru. »Pošteno pitanje. Ponovit ću ono što si ti rekao Bebe kad si joj povjerio da odlaziš u Loyolu postati svećenikom, a ona te upozorila da će ti biti teško otjerati djevojke od sebe.« On se namrštio, pokušavajući se prisjetiti svojih riječi. »Što sam joj ja odgovorio?« »Rekao si: ‘pretpostavljam da ću morati pronaći način za to’.« Nisu to bile one smirujuće riječi kojima se nadao. »Bebe ima dug jezik, a ti dobro pamćenje«, rekao je. Okrenula se prema stolu. »Točno tako. Zato ne moraš brinuti hoću li Treyu Donu Hallu dopustiti da ikad više povrijedi mene ili Willa.« »Pretpostavljam da ti i Will ne možete na nekoliko dana nekamo otići...« Pogledala ga je tako da je poželio da to nikad nije izgovorio. »Ne, naravno«, rekao je i uzdahnuo. »Loša zamisao. Uopće nije u tvojem stilu.« Bebe se vratila iz banke. Mogao ju je čuti kako se šali s kavopijama koji su odlazili da bi načinili mjesta gomili za ručak. Ustao je, shvaćajući da nije ni dotaknuo tanjur s poput oblaka laganim roladama s cimetom koje je inače neobuzdano proždirao. »Nazvat ću te kad doznam kakvi su Treyevi planovi.« »Možda uopće ne uključuju Willa i mene«, rekla je. Primijetio je tugaljiv prizvuk u njezinu glasu i srce mu se stegnulo. Cathy to može pokušavati poreći, ali Trey joj je još uvijek bio u krvi. »Budi blizu telefonu«, posavjetovao ju je.

254 Marta

Četrdeset četvrto poglavlje

Kad je John otišao, Cathy je ostala sjediti za stolom i nekoliko puta duboko, ritmički udahnula, za svaki slučaj ako joj se opet javi kakav blagi oblik njezine dječje nijemosti. Istražila je taj poremećaj i otkrila da su njegovi simptomi – ubrzan rad srca, napetost u mišićima, nelagoda u želucu – dio obrambene reakcije izazvane navalom adrenalina i drugih spojeva kroz živčani sustav koji tijelo pripremaju za brz uzmak pred opasnošću. Trik nošenja s time bio je u davanju svjesnom dijelu mozga dovoljno vremena da procijeni situaciju i utvrdi je li pretpostavljena prijetnja stvarna i, ako jest, kako se s njome nositi. Za to su postojale tehnike – kognitivne i tjelesne vježbe – ali njoj one nisu trebale. Trey Don Hall nije predstavljao prijetnju. Mora u to vjerovati. On nije mogao još jednom povrijediti nju ili njezina sina. Treyev šarm neće nad njima odnijeti pobjedu. Simptome svoje dječje bolesti nije iskusila još od prvoga dana nastave u kersejskoj osnovnoj školi i nije imala namjeru s time sada započinjati. Ono što je osjećala bilo je povezano jedino s ostvarenjem njezine uobrazilje da će Trey Don Hall jednoga dana ušetati u restoran koji su nekoć nazivali masnim vjedrom i otkriti da se pretvorio u današnji besprijekoran ugostiteljski objekt o kojem se, kao i o njegovoj visoko poštovanoj vlasnici, s oduševljenjem pisalo. Zamišljala je njegovo zaprepaštenje dok bude pokušavao usporediti svoja sjećanja na potresenu trudnu djevojku bez prebijene pare u džepu, kakvu je za sobom ostavio, s uspješnom poslovnom ženom kakva je bila danas, ali prošlo je već dosta vremena otkad je u sebi zamišljala njihov susret. Kad Trey nije došao na sprovod Mabel Church već je umjesto toga poslao cvijeće, zauvijek je taj prizor izbacila iz svoje glave. Gnjevna zbog njegove ravnodušnosti prema tetinoj smrti, njegovom potpunom nepoštivanju uspomene na nju, Cathy je promatrala svoga devetnaestogodišnjeg sina kako na pokopu stoji do nje i bila zahvalna što je bio pošteđen krajnje bešćutnosti svoga oca. Želja da taj kučkin sin vječno gori u paklu bilo je posljednje što je o TD Hallu pomislila. A sada joj je nenadano, već na sam spomen njegova imena, srce ubrzano kucalo, osjećala se kao da joj je utroba vezana u čvorove i pitala se što će imati na sebi kad on uđe na vrata restorana. Nije mudro, djevojko, nije nimalo mudro. Kakvo god svjetlo na putu za Damask Trey vidio tamo u San Diegu, to se dogodilo prekasno za nju i za Willa. Oni nisu željeli, niti im je trebao Treyev istrošeni život.

255 Marta

Pa ipak, voljela bi ga opet vidjeti. Voljela bi da vidi Willa. Ne da bi išta započinjao ili se iskupljivao za izgubljene godine. Željela je da Trey vidi što je propustio, što je mogao imati, što bi potrajalo i nakon što sve pobjede prođu, novac se potroši, a koljena popuste. Jer je i danas, unatoč njegovim narcisoidnim težnjama, vjerovala da su njih dvoje mogli uspjeti da nije tada ostala trudna. Volio ju je, možda sebično ali potpuno, i ona je još vjerovala da bi vremenom prihvatio djecu u njihovim životima. Ili možda ne bi. Teta Mabel je jednom primijetila: »Čini se da je tvoj Will jedini pranećak kojeg ću ikad imati.« Bilo je jasno što je željela reći: Treyeva su oba braka, s obje žene, završila bez djece. Pa ipak, Cathy se nije mogla osloboditi osjećaja da bi s njome i s Treyem bilo drukčije. Njihova veza nije bila tipična srednjoškolska romansa. Čak i oni koji nisu odobravali njihovu maloljetničku intimnost vidjeli su nešto posebno, gotovo duhovno, u načinu na koji su bili skupa i to od onoga dana kad je u šestom razredu ušla u učionicu gospođice Whitby i stala nijemo da je predstave ostalima. »Pustite je da sjedne ovdje, gospođice Whitby.« Cathy nikad nije bila u stanju zaboraviti tu dječačku zapovijed koja je presjekla napetu tišinu, onaj uporan pogled, dugu ruku u flanelskoj košulji kako pokazuje na sjedalo do njega. Je li Trey bio dovoljno arogantan da povjeruje kako se nikad nije udala jer joj srce još uvijek pripada njemu? Teta Mabel mu je vjerojatno rekla o njezinim zarukama s Danielom, ali je li Trey pomislio da se tako samo željela udomiti? Cathy se kratko ironično nasmijala. U tome je mogao i biti u pravu, ali bila je sigurna da bi za Treya Dona Halla bilo zaprepašćujuće spoznati da jedini čovjek koga sada voli i za koga bi se željela udati nosi svećeničku odoru. Na vratima se začulo tiho kucanje. »Cathy? Mogu li ući?« »Da, Bebe, uđi.« Kad je njezina upraviteljica ušla s praznim vrećicama za novac u rukama, Cathy je rekla: »Morat ćeš se otprilike sat vremena snaći bez mene, Bebe. Odvest ću se do Morgan Petroleuma, da vidim svoga sina.«

POGLEDAVŠI KROZ PROZOR ureda njegova šefa, Will Benson je zastao u svojem izvješću o testnim uzorcima koje je donio sa stjenovitih slojeva što su u sebi sadržavali naftu s jedne od tvrtkinih bušotina. Upravo je ugledao Lexus svoje majke kako ulazi na parkiralište Morgan Petroleuma. Njegov je šef pogledao kroz

256 Marta

prozor da vidi što je to Willu odvuklo pažnju. »Pa to je tvoja ljupka majka«, rekao je. »Što misliš da ju je dovelo ovamo? Nadam se da nije ništa loše.« »I ja«, rekao je Will, osjetivši kako mu je srce poskočilo. Majka mu je još uvijek na sebi imala restoransko radno odijelo. »Bolje je da pođem provjeriti.« »Nego što. O ovome možemo i kasnije.« Will je pohitao da se susretne s Cathy u prijemnoj sobi. Prva mu je misao bila da mu je majka došla reći za loše rezultate njezina godišnjeg liječničkog pregleda koji je obavila proteklog tjedna. Svake bi godine zadržavao dah dok ona ne bi nazvala da kaže kako su joj nalazi u redu. Nije mogao smisliti ništa drugo što bi je navelo da vozi trideset milja od Kerseya do mjesta gdje je radio, i to neposredno prije podnevne gužve u Benniesu. Razgovarala je s geologom koji joj je pridržao vrata da uđe i Will je na njezinu licu potražio prve znakove, kako bi se pripremio za suočavanje sa svojim najgorim strahovima. Nije vidio ništa. Njegova se majka kod čovjeka raspitivala za njegovu ženu i njihovu novu bebu. Na licu i u glasu joj nije bilo tragova napetosti, ali to je moglo zavarati. Njegova majka nije nikad ništa javno pokazivala. Prije nego je njegov suradnik dospio izvući lisnicu da joj pokaže fotografije, Will je prekrižio ruke na prsima i znakovito se zagledao u njega, tako da je čovjek primio poruku i krenuo dalje. »Mama, što radiš ovdje?« upitao je kad je čovjek otišao. Cathy se nasmiješila, podigavši se na prste da bi ga poljubila. »Johne Wille, je li to način na koji se treba ponašati prema novopečenom ocu, ili ton kojim se trebaš obraćati svojoj majci?« Zabrinuto se zagledao u lice koje je za njega značilo cijeli svijet. »Što ne valja?« »Možemo li poći u tvoj ured?« »Naravno«, rekao je. Nešto definitivno nije bilo u redu. Ako se radilo o raku, trebao bi biti na vrijeme otkriven. Njegova je majka brinula o sebi i inače je bila izvrsnog zdravlja, a danas je svijet medicine mogao činiti čuda. Koliko god koštalo, on će joj to omogućiti. Napetog glasa je rekao tajnici: »Linda, hoćeš li nazvati bušotinu broj šest i reći im da ću malo kasniti u dolasku onamo?« »Naravno, Johne Wille«, rekla je, s podrugljivim naglaskom na njegovo prvo ime. »Za vas sve.«

257 Marta

»Zgodna cura«, komentirala je Cathy, slijedeći svoga sina niz uzak hodnik prema njegovom spremištu za metle, kako je zvao svoj ured u stražnjem dijelu zgrade. Pridošlica u tvrtki, tek je trebao zaslužiti neki od većih ureda koji su se razmetali širokim prozorima. Voljela je gracioznost njegova dugonogog hoda i njegov način odijevanja – na poslu većinom kaki i džins košulje, ali uvijek besprijekorno uštirkane i ispeglane. »Je li udana?« »Da, mama, udana je«, odgovorio je Will stegnute vilice i otvorio joj vrata. »A sada mi reci što nije u redu.« Prepoznavši njegovu zabrinutost – tek sada shvaćajući što je morao pomišljati – Cathy mu je prislonila dlan na obraz. »Oh, sine, nije ono u što sumnjaš. Da sam imalo zdravija morali bi me sačuvati u formaldehidu. Tek sam jutros dobila nalaze i nisam te imala prigodu nazvati. Došla sam zbog druge stvari.« Will je odahnuo. »Dobro, o čemu se radi?« »Možda je bolje da sjedneš prije nego ovo čuješ, dragi. Došla sam s vijestima koje bi te mogle šokirati.« 0, Bože. Njegova se majka udaje – za onog dvaput razvedenog naftaša iz Dallasa koji je prošlog proljeća svratio u restoran i odmah poludio za njom. Willu se prilično sviđao, ali za njegovu majku na cijelom svijetu nije bilo dovoljno dobrog čovjeka, s iznimkom oca Johna. »Tvoj se otac vraća u grad«, rekla je. »Sinoć je nazvao Johna i rekao mu da će danas u podne biti u Kerseyu. Došao je srediti tetinu kuću. Deke i Paula Tyson, Melissini roditelji, žele je kupiti.« Sve je nakratko postalo nejasno, kad da je Willu blic bljesnuo u lice. U šestoj godini, kad je već jasno znao tko mu je otac, sanjao je o danu kad će se TD Hall odjednom pojaviti, pokupiti njega i njegovu majku i odvesti ih sobom u San Diego, da žive s njime. Poći će i njegova prabaka. Bila je to potajna nada s kojom je navečer odlazio u postelju i koju je držao uza se kao što su neki klinci držali bejzbolske rukavice i punjene životinje. Do svoje desete godine je već bio sve doznao o očevom životu na visokoj nozi i o ispadima, o seksualnim pothvatima, astronomskoj plaći dok je njegova majka odrađivala duge sate kako bi postigla da joj restoran proradi, zabrinuta da neće imati novca za lijekove njegove prabake. Dotad je već bio obaviješten i kako je njegov otac napustio njegovu majku kad je bila trudna s njime, kako je otišao na fakultet na Floridu i više se nikad nije vratio. Do trinaeste se već bi zavjetovao da će tom kučkinom sinu, ako se ikad pojavi, raznijeti mošnje starom puškom koju je njegova majka čuvala pod krevetom. 258 Marta

Imao je onu majčinu uvježbanu spretnost za skrivanje osjećaja kada bi to zatrebalo. Samo je jednom trepnuo i rekao: »Je li jedino zbog toga došao u grad?« »Da, koliko ja znam.« »Koliko dugo ostaje?« »Nekoliko dana, rekao je John.« »To mi ne zvuči kao da je došao da neko vrijeme ovdje predahne.« »Imaš pravo. Odsjest će u Domu Harbison dok ne obavi posao, ali to je sve što ovoga časa znamo.« »Je li se kod oca Johna raspitivao o nama?« »Ne, ali možda iskušava teren, i zato sam ovdje. Došla sam ovamo zamoliti te da se nađeš s njime ako on želi sastanak jer, ako ja poznajem svoga sina, on će uzeti svog psa i poći u šetnju sve dok mu se otac ne vrati onamo otkud je došao. Savjetujem ti da to ne činiš, Wille. Ako ti se ne bude svidjelo to što ti ima reći, tada ga izbaci iz kuće, pljuni mu u lice, zalupi mu vrata pred nosom. Sve ovisi o tebi, ali vjerujem da ćeš, ako se ne budeš vidio s njime, kasnije zažaliti.« »Što ako nije došao da mi išta kaže, mama? Što ako je jednostavno došao prodati tetinu kuću? Što ako mu mi nismo na dnevnom redu?« Cathy je odmahnula glavom. »Nije došao ovamo kako bi osobno počistio kuću svoje tete i pobrinuo se za njezinu prodaju. To se moglo učiniti i iz San Diega. Otac John i ja se slažemo po pitanju toga.« I Will se s time složio. Proučio je svoju majku u novom, zastrašujućem svjedu. Napola je sumnjao da je ona ovaj posjet pozdravljala, da je godinama na njega čekala. Promatrajući je sada, još uvijek mladoliku i lijepu, zapitao se što će učiniti ako se TD Hall – sređen, razveden, navodno bez novca – opet pojavi na njezinim vratima, preklinjući je da mu oprosti i pruži mu drugu šansu? Ona je bila ugledna, stup društva. Kako će to djelovati na njezin ugled, ako primi natrag kučkina sina koji je ostavio na suhom nju i njezina sina? »Reci mi«, upitao je. »Što ćeš učiniti ako taj tip ovoga časa ušeta, kaže da mu je žao i da te voli i da nam želi sve nadoknaditi? Kakva bi bila tvoja reakcija?« Podarila ga je osmijehom razumijevanja za njegov gnjev. »Tvoj kum mi je postavio u osnovi isto pitanje, pa ću tebi odgovoriti isto što sam i njemu rekla. Trebat će više od slatkih riječi i osuđivanja sebe da bi me se opet pridobilo, sine. Dvadeset dvije godine se nije obazirao na tvoje postojanje. Zaboravi mene. To što je zaboravio mene nije ništa prema tome da je odbacio tebe. Nikad mu ne mogu oprostiti zbog sjene koju je bacio na tvoje djetinjstvo, ali niti ga ne mrzim. 259 Marta

I to zato jer si, nekim čudom, izrastao u čovjeka kakvim nikad ne bi postao da je tvoj otac bio u blizini.« »Bilo bi mi dobro, mama«, rekao je Will. Ponos koji je prema njoj osjećao učinio mu je glas promuklim. »Imao bih tebe.« »Ali ne onakvu majku kakvu poznaješ. Da se TD Hall vjenčao sa mnom, ne bih bila ova žena kakva sam danas.« Pretpostavio je da je to vjerojatno istina. Njegova je majka postala drukčija, vjerojatno uzornija nego bi bila da se suočila s njegovim samodopadnim ocem ženskarom. Tigra možeš samo do određene mjere pripitomiti. »Od tebe tražim samo da mu pružiš prigodu da kaže ono što je došao reći«, kazala je. »I ja to planiram. Imam osjećaj da će me to uvjeriti da smo bili sretni što nas je ostavio.« »U redu«, rekao je Will. »Učinit ću to za tebe. Ali nemoj se razočarati ako je došao samo da bi prodao tetinu kuću.« Cathy je ustala i pribranim i odlučnim pokretima izvadila ključeve auta iz torbice. »Ne vjerujem da postoji mogućnost da me Trey Don Hall ikad više opet razočara.« Kad bih samo mogao u to povjerovati, pomislio je Will dok ju je ispraćao do parkirališta. Vilica mu je bila tako čvrsto stegnuta da je jedva osjetio majčine usne kad ga je na rastanku poljubila. Po običaju, ona mu je pročitala misli. »On će pokušati svojim šarmom istjerati mržnju iz tebe, Wille, i to će biti dobro«, rekla je. »Nemoj se bojati izbaciti je iz sebe. Oslobađanjem od mržnje nećeš zaboraviti ono što želiš zauvijek pamtiti. To ne znači pomirbu.« Will ju je promatrao kako se odvozi u autu, potresen spoznajom da je cijelo vrijeme znala za strah koji je pokušavao skriti još otkad je bio dovoljno velik da bi o njemu razmišljao. Koliko god mrzio svoga oca, Will se bojao da će, ako se ikad s njime susretne, postati žrtvom njegove karizme, njegova zvjezdanog sjaja, i prezirati sebe zbog svoje ranjivosti, svoje bijede, kad je od dana svoga rođenja imao Ijubav i pažnju najboljeg očinskog lika koji je ikad hodao svijetom – isusovačkog svećenika Johna Caldwella. Pa ipak, što je drugo osim potrebe za ocem pojašnjavalo to što je potajno proučio TD Halla? Nije bilo nijedne riječi o njemu koju Will nije pročitao, niti mnogo njegovih nogometnih utakmica koje na ovakav ili onakav način nije vidio. Will je sebi rekao da mu je misija otkriti koliko mu sliči, koje njegove težnje prepoznaje u sebi. Još zarana je zaključio da ne želi na bilo koji način biti poput Treya Dona Halla i, koliko je on mogao reći, takav nije ni bio. Naslijedio je 260 Marta

majčinu urođenu ljubaznost, smiren temperament i ustrajnost. Nije bio netko tko će trčati za suknjama ili prakticirati usputni seks. Ali njegov je pravi cilj bio upoznati svoga oca, dijeliti s njime vrijeme i družiti se s njime, makar samo preko ilustriranih intervjua i televizijskog ekrana. Will nikad neće dopustiti da njegova majka dozna da je, sve dok nije maturirao, još uvijek iščekivao paket za Božić, čestitku za rođendan, telefonski poziv iz vedra neba, neki znak da njegov otac zna za njegovo postojanje na ovom planetu. Ali to je bilo onda, a ovo je sada. Njegovi su dani žudnje prošli. Prezirao je Treya Dona Halla. Ako je došao načiniti im crvotočinu od života nakon što je svoj potpuno upropastio, njegov će se sin pobrinuti da taj čovjek to požali.

261 Marta

Četrdeset peto poglavlje

Triput je toga jutra otvorio vrata rešetke koja ga je dijelila od pokajnika. »Oprosti mi oče, jer sam griješio.« »Kako si sagriješio?« »Radi se o mojem ocu. Ne poštujem ga, niti mi se sviđa. On laže, kocka, vara moju majku, ne drži svoju riječ. Ne bih mu ništa povjerio. Debeo je, puši poput sotone i pije. Nije mu nimalo stalo do mene.« »Voliš li ga?« »Da, u tome i jest stvar. Stalo mi je do njega, a ne želim ga. Znam da je grijeh poželjeti nekoga zamrziti, posebno svoga oca, ali život bi bio puno lakši i nestalo bi boli kad bih ga mogao mrziti, i gnjevan sam na sebe jer to ne mogu.« »Ne srdi se na sebe. Pokazao si najveću ljubav koja postoji. Voliš nekoga tko tvoje Ijubavi nije vrijedan. Taj križ koji nosiš sada je teret, ali takvi križevi, ako se s vjerom nose, krila su na kojima letimo u nebesa.« »Mogu li se ljudi mijenjati, oče?« »Na koji način?« »Geni s kojima smo rođeni.« »Geni ne, ali ponašanje na koje utječu može. Dana nam je moć da nadziremo sve što činimo jer svaka je osoba rođena slobodne volje. S Božjom pomoći, mi ljudska bića možemo izabrati da ne slušamo diktate svoje elementarne naravi. Izvorno ja uvijek će biti uz nas, poput alkoholičareve urođene sklonosti piću. Borba protiv naše naravi nikad ne prestaje, ali može ju se nadvladati.« »Blagoslovi me oče, jer sam griješio.« »Prijatelju, svi mi griješimo.«

262 Marta

Četrdeset šesto poglavlje

Trey Hall je usporio svoj unajmljeni BMW nakon što je s međudržavne ceste broj 40 skrenuo na cestu za Kersey. Avion mu je na vrijeme sletio u Amarillo. Nije imao prtljage na koju je trebalo čekati, a u agenciji za iznajmljivanje automobila nije bilo reda, što mu je dalo dovoljno slobodnog vremena prije sastanka s Tysonovima u jedanaest sati. S iznimkom vjetroturbina – mamutskih postrojenja za proizvodnju električne energije sličnih skulpturama divovskih bijelih albatrosa nanizanih na obzoru – prerija je u proljeće izgledala isto kao što ju je pamtio. Neko se vrijeme vozio sa spuštenim prostorom, da u kabinu propusti svjež miris trave Panhandlea, ali je ubrzo otkrio da je vjetar još uvijek oštar, pa ga je opet podignuo. Bio je upozoren da se ne smije prehladiti. Milju prije dolaska na odredište primijetio je vodotoranj Kerseya i preplavile su ga uspomene na vremena kad su se on i John znali uspinjati na tu prokletu stvar. Bili su prepuni poštovanja prema njegovoj važnoj ulozi u krajobrazu i ponositom natpisu Grad Kersey na njegovu okruglom spremniku da bi ga na neki način nagrdili, ali zapravo su bili previše ustrašeni da će šerif Tyson otkriti da su oni ti prijestupnici. Ali definitivno im nije bilo teško ostaviti fizički trag, oguliti ljestve koje su vodile do stubišta što ga je okruživalo. Svoj obred odrastanja uspješno su dovršili u sedmom razredu, kad su napokon dosegnuli svoj cilj i ostavili Cathyn šal vezan za ogradu njegovog stubišta. Neko je vrijeme ondje lepršao na vjetru, dok ga jednoga dana nije nestalo. Poput mnoštva drugih stvari koje su nestale, pomislio je Trey. Ulazeći u gradsko predgrađe primijetio je neke nove natpise i nekoliko njemu nepoznatih dućana – frizerski salon, trgovinu antikvitetima, farmu za uzgoj divljači – ali stara automehaničarska radionica i trgovina stočnom hranom i otpad koji je hrđao iza žičane ograde još su bili na svojem mjestu. U tom prilazu njegovu rodnom gradu nije bilo ničega što bi ga bitno razlikovalo od ostalih naseobina raštrkanih po preriji, osim ostarjele, izblijedjele ploče koja je na rubu grada pozdravljala njegove posjetitelje: DOBRODOŠLI U KERSEY, DOM RISOVA, OSVAJAČA DRŽAVNOG PRVENSTVA SREDNJIH ŠKOLA U NOGOMETU 1985. GODINE. Znak je podsjećao na davno minula vremena slave, poput od dasaka izgrađenog hotela u kakvom gradu duhova. Pred njim su iskrsnula vrata koja su vodila na Groblje spokojnog raja i on je skrenuo pred njih i po sjećanju pronašao grob tetka Harveya. Kao što je Trey i 263 Marta

očekivao, teta Mabel bila je ukopana do njega. Nadgrobni spomenici su im bili identični i na svakom su bile uklesane ruke koje su se pružale jedna prema drugoj. Teta Mabel nikad nije preboljela smrt tetka Harveya, shvatio je Trey dugo nakon što je već bilo prekasno da joj on u tome bude ikakva utjeha. Svoga je tetka poznavao tek nekoliko mjeseci prije nego je umro, ali Trey ga se dobro sjećao i odrastao uvjeren da je njihov brak – tete Mabel, sitne poput osušene ljubice i tetka Harveya robusnog i namrgođenog – nekakva šala. Ali opet, kojeg je on vraga uopće znao? Kupio je buket proljetnog cvijeća na aerodromu i sada položio živahan aranžman od karanfila, ljubica i ivančica pred njihova imena. U grlu je osjećao onaj žareći osjećaj koji je mrzio. »Žao mi je, teto Mabel«, rekao je. »Želio sam doći, ali nisam imao hrabrosti. Sada kad si u raju i sve znaš, nadam se da ćeš mi oprostiti.« Prešao je pogledom po ostalim nadgrobnim spomenicima i primijetio poznata imena onih koji su umrli nakon njegovog odlaska. Primjerice, njihova starog vozača školskog autobusa za kojim je osjetio nezasluženo žaljenja, pa žene koja je radila u školskoj menzi i uvijek mu dodavala dodatnu žlicu pirea od krumpira na tanjur. Sada je poželio da joj je bolje pokazao koliko je cijeni. Pod ledinu je otišao i Cathyn baptistički svećenik, licemjerni magarac koji je Cathy zalupio vrata prema budućnosti kad se otkrilo da je trudna. Trey je potražio grobove gospođice Whitby i Emme Benson, ali izdaleka ih nije primjećivao, a bilo je vrijeme za polazak. Prije nego je otišao, nogom je šutnuo busen čička na grob baptističkog svećenika i krenuo prema svojem autu. U ovom dijelu grada nalazili su se srednja škola i nogometni stadion i on je popravljenom cestom pošao do ulaza na mjesto na kojem je proveo najsretnije godine svoga života. Staru drvenu ploču na kojoj su objavljivani važni školski događaji odmijenio je digitalni semafor. Učenicima i nastavnicima je upućivao želje za siguran ljetni raspust, a one nesretne obavještavao da ljetna škola započinje za tjedan dana. S iznimkom nekoliko automobila na prostranom parkiralištu, cijelo je mjesto pripadalo samo njemu. Izišao je, a profinjen zvuk zatvaranja vrata BMW-a raspršio se mirnim, gotovo nepomičnim prerijskim zrakom. Škola je do izvjesne mjere bila osuvremenjena, ali osjećaj je još uvijek bio isti. Sklopljenih očiju, mogao je zamisliti kako je opet školski klinac koji je u ranijim razredima ovamo dolazio školskim autobusom, a kasnije, kad su ušli u pubertet, svojim Mustangom ili Johnovim starim kamionetom, s Cathy stisnutom između njih. Neustrašivi trio kersejske srednje škole, tako su iz zvali.

264 Marta

Trey je pošao do ograde koja je okruživala atletsko trkalište i nogometni teren. Vratnice su vjerojatno bile zaključane, ali mogao je čuti mlade muške glasove kakav je i njegov nekoć bio i pretpostavio da neki učenici treniraju na stazi. Pretpostavka mu je bila ispravna, a lokot na vratima otključan. Gurnuo ih je i ugledao tri dječaka na suprotnom kraju staze kako trče u kratkim hlačama i majicama, istežu tetive u koljenu i izvode vježbe ruku. Trey je čuo kako se vrata svlačionice uz škripu otvaraju i, okrenuvši se, ugledao kako kroz njih izlazi čovjek s bejzbolskom kapom u bojama škole na glavi i sa zviždaljkom oko vrata. Očito trener. »Mogu li vam pomoći?« upitao je čovjek. »Ne, zapravo ne«, rekao je Trey. »Ovdje sam maturirao, pa sam odlučio svratiti da vidim kako ovo mjesto danas izgleda. Nemate ništa protiv da malo razgledam?« Čovjek je bio srednjih godina, ali još previše mladolikog izgleda da bi bio članom trenerskog osoblja u vrijeme dok je Trey trčao ovom stazom i igrao na ovom terenu. »Ne, samo izvolite. Drago mi je vidjeti vas.« Čovjek je malo bolje pogledao Treya i čelo mu se uzdiglo kad ga je napokon prepoznao. »Vi ste... TD Hall, zar ne?« »Jesam.« »Dakle, Isuse svemogući!« Pružio mu je ruku. »Tony Willis. Kondicijski trener. Čast mi je upoznati vas. Zbog svih onih trofeja koje ste osvojili za školu, trebali bi ovo mjesto nazvati po vama. Je li ovo prvi put da ste se vratili ovamo nakon mature?« Trey se rukovao s njime. »Bojim se da je tako. Ima li ovdje još koji trener iz vremena dok sam ja još bio ovdje?« »Bobby Tucker. On je sada vođa nogometne momčadi i sportski direktor.« »Ne mogu reći da ga se sjećam. Je li on zamijenio trenera Turnera?« »Bobby je došao nakon nekoliko zamjena koje su se u međuvremenu dogodile. Trener Turner je ostao još svega pet godina nakon što je vaša generacija maturirala. Kad mu je neočekivano umrla kći, nekako kao da je izgubio zanimanje za nogomet i za sve ostalo.« Zagonetno je pogledao Treya. »Vi... znate o čemu govorim?« Trey je kimnuo glavom. »Moja teta me je obavještavala. Nekakva infekcija, zar ne?« »Da. Tako tužno. Žena mu je preminula nekoliko godina kasnije. Ron je postao alkoholičar, sada živi poput pustinjaka, ali sigurno će mu biti drago vidjeti najboljeg igrača kojeg je ikad trenirao.« 265 Marta

»Ako ne računate Johna Caldwella.« »Pa, da, tu je i otac John. Izvrstan par ruku i nogu, sudeći po starim filmskim zapisima. Kako govore, nogomet je izgubio dobrog igrača kad je otišao u svećenike.« »Dobro govore.« Trey je iz džepa izvukao ključeve automobila. Trener Willis ga je zbunjeno pogledao. »Zar nećete razgledati uokolo?« »Bojim se da ipak nemam vremena. Bilo mi je drago što smo se upoznali.« »Pa, ovaj, čekajte...« Izgledajući smeteno, trener je stupio pred njega. »Gdje ste odsjeli? Možda se možemo naći na piću...« »U Domu Harbison, s Johnom, ali ostajem u gradu samo do sutra. Vidjet ćemo se sljedeći put.« Trey je ostavio čovjeka zbunjenog, ali nostalgija ga je napustila. Novosti o treneru Turneru su mu se smučile. U njemu je narastao iracionalni gnjev prema Tari, a zatim uminuo. Laura – doktorica Rhinelander – ga je upozorila i na opasnost od nemoćnog gnjeva. »Ne požurujmo stvari«, rekla je. Ali, dovraga, zašto je ta drolja umrla i napustila svoje roditelje kad ih je već za života učinila dovoljno jadnima? Što on sve ne bi dao da izgladi stvari s trenerom Turnerom, da mu pojasni zašto je ostavio Cathy, ali trener bi ga i dalje smatrao stajskim gnojem jer nije razotkrio istinu onda kada bi to nešto značilo. Sljedeća postaja će ga još više potištiti, ali barem će biti promjena nabolje. Neće ulaziti unutra. Samo će se provesti pored Benniesa da vidi hoće li primijetiti Cathynu plavokosu glavu iza izloga. John joj je sigurno rekao da će njezin Trey danas doći u grad i pitao se očekuje li ga da svakog časa uđe kroz vrata restorana. Srce mu je zakucalo brže, a usta mu se osušila već na samu tu pomisao. Kad mu je Laura rekla da umire, u bjesomučnoj potrebi za utjehom prvi mu je poriv bio da odleti kući, u Cathyn zagrljaj, da još ovih nekoliko mjeseci koliko mu je preostalo odsjedne u svojoj staroj sobi u kući tete Mabel i pronađe duhovnu utjehu u jedinom pravom prijatelju kojega je ikad imao. Ali nakon prvog šoka nakon što je čuo prognozu nasmijao se samome sebi zbog svoje nečuvene arogancije. Kad je došao sebi i razmislio o potpunom neredu koji je za sobom ostavio, pomislio je otkud mu zamisao da će ga Cathy i John opet prigrliti na svoje grudi? Zato je morao razmisliti o drugom načinu na koji će sebi olakšati napuštanje ovoga svijeta i odlučio potpuno priznati sve svoje podle trikove koji su uništili živote dvoje voljenih roditelja i prekinuli životni put njegovih najboljih prijatelja. Dosad je šutio zbog pogrešnog osjećaja povrijeđenosti i izdaje, zbog svojeg ega i 266 Marta

ponosa, samorazornih demona kojima je dopustio da mu unište dušu. Suočenje sa smrću unijelo je novo svjetlo u stvari koje je ranije odbijao vidjeti. Sada je došao reći istinu i možda popraviti nešto od štete koju je napravio. Napustit će ovaj svijet omrznut kod dvoje ljudi koje je volio i koji su njega voljeli, ali nije mogao umrijeti s teretom na duši. Skrenuo je niz glavnu ulicu, znatiželjan hoće li u vozaču nepoznatog BMW-a itko prepoznati njega. Trener Willis treba samo jednoj osobi reći da ga je danas susreo, kako bi se vijest proširila cijelim gradom. Veliki terenac je zakrčio promet čekajući da se neki kamionet makne s parkirnog mjesta pred Benniesom. Taj će mu zastoj pružiti prigodu da uoči obnovljenu fasadu lokala, njegove prugaste plave nadstrešnice, kutije cvijeća jarkih boja, ulazna vrata obojana u žuto. Upro se ne bi li vidio Cathy kako se kreće iza besprijekorno čistih izloga, ali umjesto nje je prepoznao crnokosi lik Bebe Baldwin kako poslužuje goste. Opet su ga preplavile uspomene iz mladosti i opet se zatekao u onom radosti punom trenutku kad je s Cathy, Johnom i Bebe jeo masne hamburgere i pomfrit i pio kolu koja mu se niz grlo slijevala poput gazirane vatre. Terenac se napokon pokrenuo, oslobodivši ulicu, i baš je tada ugledao Cathy u bijelom Lexusu zaustavljenom pred crvenim svjetlom semafora na raskrižju. Zurio je u nju, ne usuđujući se trepnuti iz straha da će izgubiti tu sekundu prizora njezinog lica koje se oblikovalo poput fotografije u razvijaču. Ona njega nije vidjela. Prepoznao je onu blagu namrštenost njezinih obrva kao znak da su joj misli očito negdje drugdje dok je čekala da se svjetlo promijeni. Što će učiniti ako se ona iznenada prene i okrene one velike plave oči prema njemu? Vozač iza njega ga je požurio kratkim trubljenjem i Trey je ubrzao, ali na semaforu je još uvijek gorjelo crveno svjetlo kad je došao do raskrižja, svega koji metar od bijelog Lexusa koji je čekao na promjenu signala. Svjetlo se promijenilo već sljedeće sekunde i Cathy je, još uvijek zamišljena, prošla pred njim, sa svjetlom u svojoj kratkoj plavoj kosi koje je osvjetljavalo upamćene crte njezina profila. Prikovan za sjedalo, promatrao je kako se odvozi kratko niz ulicu, dok nije skrenula iza lokala u dvorište u kojem su nekad psi lutalice običavali šapama prekapati po kantama za smeće i tražiti ostatke hrane. U onih nekoliko trenutaka prije nego je vozač iza njega opet zatrubio, bio je u iskušenju da pođe za njom. Možda je još postojala šansa da ga u vremenu koje mu je preostalo primi natrag i da njegova tajna umre s njime, ali on to Cathy nije mogao učiniti – uzrokovati da ga opet zavoli kad ju je još jednom morao napustiti. Pritisnuo je pedalu gasa i odustao od posljednje prigode da se suoči s jedinom ženom koju je ikad volio. 267 Marta

Četrdeset sedmo poglavlje

Deke

Tyson se polako punom težinom spustio na prastaru ljuljačku na

prednjem trijemu kuće Mabel Church. Učinila mu se dovoljno čvrstom, pa se opustio čekajući Treya Dona Halla, dok je njegova žena Paula posljednji put razgledavala kuću prije nego posao bude sklopljen. Na njezin nagovor, stigli su ranije kako bi još jednom pogledali imanje prije nego vlasnik dođe i počne paziti na svaki njihov korak. Deke nije mislio da trebaju brinuti zbog vlasnikova praćenja svakog njihovog koraka. Iz kazivanja odvjetnika Treya Dona Halla dobio je dojam da Treyu uopće nije bitno pod kojim će uvjetima prodati kuću. Njegov je odvjetnik odredio cijenu i on i Paula su se s njime sporazumjeli i dogovorili pojedinosti o pregledu, popravcima i sređivanju dokumentacije. Razlog zbog čega je Deke bio iznenađen i na neobičan način dirnut bilo je to što je Trey, nakon što još od završetka srednje škole nije dolazio kući, pisao i rekao da će doletjeti kako bi im osobno uručio ugovor, kako bi se nakon toga mogli useliti. Deke je položio ruke na svoj poveći trbuh, koji je predstavljao promjenu otkad ga je TD Hall posljednji put vidio. Godine 1986., kad su Trey i Melissa maturirali, Dekeu je trbuh bio čvrst i ravan i nije izgledao loše u svojoj odori kaubojskog stila koju je Paula uvijek održavala u besprijekornu stanju. Sada se nekoć tvrda masa njegovih prsnih mišića spustila niže da bi se smjestila na ošitu, a Paulina je nekoć raskošna, zaobljena stražnjica zamijenila oblik s trbuhom. Ako išta, starost je bila ponižavajuća. Pitao se koliko se TD Hall promijenio od posljednjeg put kad ga je vidio na televiziji. Prije otprilike jedanaest godina, nije li tako bilo? Melissa i njezine prijateljice su ga u srednjoj školi zvale Srcolomac, ali uglavnom zato jer su sve ženske nade doživjele razočaranje jer je on bio u postojanoj vezi s Cathy Benson. Tko bi mogao zamisliti da će otići i onako je napustiti? Nijedna druga veza kod njega očito nije bila uspješna i još uvijek nije imao djece. Je li Trey žalio zbog Cathy i čudesnog sina kojega su mogli zajedno odgajati? Deke je upravo bio ispružio noge i malo podigao svoj stetson da uhvati malo proljetnog sunca, kad je čuo automobil kako dolazi iza ugla. Tako mi svega! Mali je točan. Nekako je očekivao da će kasniti. Deke je odmah prepoznao čuveno, ali starije i mršavije lice i sišao niz stube, osjećajući uzbuđenje koje bi ga znalo obuzimati kad je promatrao Treya kako igra u srednjoj školi, a kasnije na 268 Marta

fakultetu i u profesionalnoj ligi. Trey Hall može biti na glasu kao nitkov, ali bio je prokleto veliki dodavač. »Zdravo tamo, TD«, rekao je Deke, susrevši se s njime na prilazu kući. »Dobrodošao natrag u svoj rodni grad.« »Čini se da i ja vama mogu isto poželjeti, šerife Tyson«, rekao je Trey rukujući se s Dekeom. »Amarillo vam ne odgovara?« »Ne za starost. Postao je prevelik i previše bučan. A i Melissa sada živi ovdje sa svojim mužem i našim unukom.« » Melissa?« »Naša kći. Ti i ona ste zajedno išli u razred. Maturirali ste iste godine.« »Ah, točno.« Trey je izgledao kao da će se svakoga časa lupiti po čelu. »I više nisam šerif«, rekao je Deke. »Sada sam samo obični stari Deke Tyson.« »Pa, samo obični stari Deke Tysone, pođimo unutra i pogledajmo što možemo smisliti.« Još uvijek pametnjaković, pomislio je Deke, sjećajući se onog iskrivljenog osmijeha, ali iz nekog mu razloga dječak mu je baš zbog te svojeglavosti bio drag. »Poslije tebe«, rekao je, kako bi propustio Treya da prvi uđe u svoj dječački dom. Deke je sa znatiželjom iščekivao vidjeti kakva će biti reakcija Treya Halla kad stupi u kuću koju nije posjetio dvadeset dvije godine. Zasigurno će stare stvari, uokvirene fotografije, jastučići izvezeni rukom njegove tete, stvari koje je voljela, imati nekog značenja za dječaka koji je ovdje odrastao. Deke je zastao na pragu da mu pruži vremena za uspomene, za duhove koji će pohrliti da pozdrave svoga davno izgubljenog dječaka, i na trenutak je pomislio da se to i dogodilo. Trey je stajao kao ukopan u pljesnivoj dnevnoj sobi, tijela napetog kao da osluškuje glasove iz davnine. »Manje je nego što pamtim«, rekao je. »Mjesta na koja se vraćamo nakon što odrastemo uglavnom su takva«, tiho je rekao Deke, čuvši kako je Paula uzviknula pronašavši nešto u drugom dijelu kuće. »Oprosti, idem po svoju ženu. Ona je tu negdje.« »Možete uzeti sve što od ovoga poželite«, iznenada je rekao Trey, prelazeći rukom po sobi. »Meni to neće koristiti.« »Oh?« pristojno je rekao Deke, a njegovo policijsko uho je uhvatilo ono neće koristiti umjesto ne koristi. »Znači li to da se tamo u San Diegu seliš na neko drugo mjesto?« 269 Marta

»Tako je. Neću uzeti puno toga sa sobom.« »Zvuči kao da se seliš u nešto manje.« »Možete to tako nazvati.« »Pa, to je jako velikodušno od tebe«, rekao je Deke. Osvrnuo se po sobi, rastužen jer dječak nije cijenio stvari koje su bile takvim dijelom njegovog života. »Ima ovdje nekih finih stvari, a još niti nisi prošao kroz cijelu kuću. Možda ćeš nešto i htjeti zadržati.« »Ne, neću ništa«, rekao je Trey, »i bio bih vam zahvalan ako me poštedite brige oko toga. Sve ono što ne želite možete prodati ili pokloniti.« Paula je stajala na vratima, s izrazom na licu koji je Deke dobro razumio. Nikad joj se nije sviđala gruba i prevrtljiva igra američkog nogometa i nije nimalo držala do profesionalnih sportaša lošeg ponašanja i još goreg morala, kojima je za njihovu darovitost plaćano pravo bogatstvo dok je njezina kći kao učiteljica u državnoj školi radila za jadnu plaću. Ionako nikad na popisu njoj dragih osoba, Trey se uspeo na sam vrh njoj mrskih osoba zbog svoga ponašanja prema Cathy. Sada je u njega gledala kao da je ugledala mrtvu bubu u svojoj juhi. »A što je s potkrovljem?« hladnim je tonom upitala. »Dječje stvari se obično pohranjuju u potkrovlje kad djeca odu od kuće. Vjerujem da je i Mabel isto učinila s tvojima. Možda ćeš gore pronaći nešto što ćeš poželjeti zadržati.« Trey joj je podario jedan od svojih vragolanskih osmijeha, očito zabavljen tim hladnim prijemom. »Dobar dan, gospođo Tyson. Lijepo vas je opet vidjeti. Ne, ne mogu se ničega sjetiti. Jedine stvari za koje se sjećam da su pohranjene u potkrovlju su punjeni lovački trofeji moga ujaka Harveya. Mislim da su oni dosad već u prilično lošem stanju i spremni za bacanje na otpad.« »Kako hoćeš«, rekla je Paula, zaključujući raspravu pomirbenim odmahivanjem rukom. »Ali upamti. Sve ono što ne želimo zadržati, bacit ćemo ili prodati. Nemoj se za godinu dana predomisliti i tražiti nešto čega više neće biti.« »Vjerujem da vas mogu uvjeriti kako to neću učiniti«, rekao je Trey. »A sada, šerife Tyson, zašto ne pođemo na trijem i dovršimo naš posao?« Sve je bilo gotovo u manje vremena nego je trebalo za ispijanje šalice kave. Deke je Treyu pružio ček, a Trey njemu ugovor. Treyu su se mišići vilice stegnuli i Dekeu je bilo drago primijetiti neki vidljiv znak da je dječaku žao što mu to mjesto više neće pripadati. »Hoćeš li se vraćati u San Diego ili ćeš još neko vrijeme ostati ovdje?« upitao je kad je Trey gurnuo ček u džep košulje.

270 Marta

»Planiram otići sutra ujutro, nakon što obavim još nekoliko stvari. Odsjest ću kod Johna Calwella u Domu Harbison.« »To je fino«, rekao je Deke, pitajući se jesu li i Cathy Benson i njezin sin među tih nekoliko stvari o kojima će se Trey pobrinuti. »Klinci će se oduševiti kad te vide. Nikad nisu vidjeli neku pravu, istinsku zvijezdu.« Trey ga je za šalu udario šakom u ruku. »Starite, šerife. Ti klinci su premladi da bi imali pojma tko sam ja.« Ispružio je ruku. »Vi i gospođa Tyson uživajte u kući. Drago mi je što je prepuštam na vašu skrb. I mojoj teti bi to bilo drago.« »Želio bih da još jednom promisliš i razgledaš kuću, sinko. Vjerujem da su tvoji školski trofeji još uvijek u tvojoj sobi.« »Povijest«, rekao je Trey. »Ionako ih ne bih mogao ponijeti sobom onamo gdje idem. Zbogom, šerife. Drago mi je što sam poznavao tako dobrog čovjeka.« S rukama u džepovima, stetsona zabačenog na potiljak, Deke je promatrao Treya kako silazi niz stube do svoga automobila, neobično potišten. Trey Don Hall mu je ostavio dojam veoma tužnog čovjeka. I nije bio u zavidnom položaju, nakon što mu je karijera završila, sav novac nestao, a kući ga nije čekala voljena žena niti dijete koje će mu podariti unuke, barem ne sin čije je odgajanje prepustio Cathy. Kako se u okrugu govorilo, Will Benson nije želio imati nikakvog posla s Treyem Donom Hallom i Deke je to smatrao posebno tragičnim jer dječak je izrastao u veoma finog mladića. Ali... kao i u slučaju tetinih stvari, činilo se da Trey ne mari što ostavlja vrijednosti koje su mogle biti njegove. Uzdahnuvši, Deke se vratio u kuću da se pridruži Pauli u obilasku potkrovlja. Bio je to dio kuće koji još nisu bili istražili jer su taj dio pregleda bili prepustili svome zetu, građevinaru. Paula je željela da muž bude uz nju za slučaj da su u Mabelinu odsustvu pauci i drugi neželjeni posjetitelji ondje našli utočište. Nekim je čudom jedna žarulja u stropnoj svjetiljci još radila i osigurala im dodatno svjetlo uz ono koje je bacala Dekeova baterijska svjetiljka. Zamalo mu je promaklo. Kako je Trey Hall rekao, njegova je teta u potkrovlju pohranila uglavnom punjene trofeje s lovačkih ekspedicija njezina pokojnog muža i one su bile nabacane na sasušenu gomilu koja je u kutu skupljala prašinu. Deke je snopom koji je bacala njegova svjetiljka brzo prešao po stvorenjima staklenih očiju i već je htio krenuti dalje, kad je opet svjetlo svjetiljke uperio natrag na gomilu. »Što je?« upitala ga je njegova žena kad je Deke nešto progunđao i napustio je da bi nešto istražio. 271 Marta

Ne odgovorivši joj, Deke je posegnuo u gomilu prepariranih primjeraka i iz nje izvukao velikog sivog risa u položaju za skok, divljih očiju, iskešenih zuba i izvučenih kandža. Samo je jedan problem ometao taj prijeteći položaj: nedostatak prednje noge.

272 Marta

Četrdeset osmo poglavlje

Stojeći pred prozorom svoje radne sobe na katu, John je promatrao sivi BMW kako sporo skreće kroz kapiju i polako prilazi kući. Očekivao je vidjeti nešto iz klase crvene Corvette, kako gumama dere uz prilaz prskajući uokolo šljunak i otresajući cvjetove sa stabala pajasmina, kasneći na ručak koji je Betty pripravila. Takva je bila vizija njegova davnašnjeg najboljeg prijatelja evocirana iz njegovih dječačkih sjećanja. Johnu se stegnuo želudac. Je li i Isus osjetio to stezanje mišića kad je vidio Judu kako ulazi u vrt onoga jutra njegove izdaje? zapitao se. Promatrao je kako se automobil zaustavlja na mjestu za posjetitelje, kako se vrata otvaraju i čovjek kojega je nekoć smatrao bratom izlazi van. Izgledao je kao onaj isti TD Hall, malo stariji, kose na tjemenu malo prorijeđene, odjeće nešto kvalitetnije od one koju mu je kupovala teta Mabel. Ali još uvijek je na isti način podizao hlače, ogledao se uokolo drsko vrteći glavom. Unatoč Johnovu osjećaju da je guja ušla u raj, nije mogao potisnuti veselje. Jer, tako mu svega što mu je bilo sveto, bilo je lijepo opet vidjeti Treya. John je istupio na trijem prije nego se Trey uspeo uz stube. Dvojica muškarca su zastali, zagledali se jedan u drugoga, a onda se nasmijali i zagrlili, pljeskajući jedan drugoga po leđima kao da proslavljaju teško ostvarenu pobjedu. »Zdravo, Tigre«, rekao je Trey, glasom promuklim od uzbuđenja. »Dovraga, kako si mi?« »Ne mogu se požaliti«, rekao je John, jednako tako promuklo. Razdvojili su se da odmjere jedan drugoga očima prepunim suza koje nijedan od njih nije pokušavao skriti. »Nikad se niti nisi žalio«, rekao je Trey. Podrugljivo je pogledom odmjerio kariranu košulju i traperice u koje se John bio preodjenuo. »Što? Nema halje i križa za grešnog povratnika?« »Od kakve bi to koristi bilo?« Trey se nasmijao. »Dobro izgledaš, Tigre. Malo zapušteno, možda, ali opet, svi vi revni svećenici tako izgledate. Dokaz tvoje iskrenosti, pretpostavljam.« »A ti izgledaš kao da bi još uvijek mogao cure obarati s nogu. Što kažeš na jedno pivo prije ručka?« 273 Marta

»Baš bih volio. Želiš da donesem svoju popudbinu?« »Ostavi to za kasnije. Moje su odaje na katu. Poći ćemo tamo. Ovdje dolje zna postati malo previše bučno. Klinci su sada u školi. Kasnije će u susjednoj sobi gledati televiziju, uz do kraja pojačan ton. Pođi gore, a ja ću iz kuhinje donijeti pivo.« Trey je učinio kako mu je rekao i John ga je, kad mu se pridružio, zatekao kako stoji pred skupinom fotografija nogometne momčadi iz 1985. »Baš smo bili prava momčad, zar ne?« snatrio je Trey. »Pa, imali smo dobrog dodavača.« »I izvrsnog krilnog hvatača. Bio si najbolji, Johne.« »Kao i ti.« Trey je slegnuo ramenima. »U nogometu, ali ne i u još mnogo toga.« John to nije komentirao dok mu je dodavao pivo. »Bio bih donio krigle, ali sam se sjetio da ti voliš piti ravno iz limenke, ili se to možda promijenilo?« »Ne, to je ostalo isto.« Sjeli su, John za svoj stol, sa svjetlom s prozora za leđima. Trey je izabrao jednu od fotelja. Zvuk otvaranja limenki odjeknuo je u iznenadnoj tišini njihova isprekidanog razgovora. John je primijetio Treyevo ironično zanimanje za knjiga prepune zidove, kamin, spavaonicu koja se nalazila straga i balkon koji se pružao naprijed. »Ovdje baš otmjeno živiš«, rekao je Trey. John je otpio gutljaj piva. »Kad sam tek došao, živio sam u rektoratu u Sv. Mateju, a ovamo sam preselio kad su Harbisonovi kuću ponudili biskupiji kao dom za napuštenu djecu i kad sam postao njegov upravitelj. Udomljujemo desetero djece koja bi inače bila na udomiteljskoj skrbi. Ta dodatna obveza me prilično rasteže, pa sam spoznao da mi je lakše raditi odavde.« »To nije ono na što sam mislio.« »Znam«, blago je rekao John. »Samo sam želio da znaš što ovdje činimo. Zašto si se vratio, Treye?« Trey je podigao limenku piva do usana. Nakon povećeg gutljaja, usana još sjajnih od piva, rekao je: »Kazao sam ti. Došao sam isprazniti kuću tete Mabel.« »Je li to sve?« »Treba li taj dugi svećenički pogled sugerirati da mi je još nešto na umu?« 274 Marta

»Nemoj igrati igre, TD. Ovo je John, sjećaš li se?« »Sjećam.« Trey je kratko sklopio oči. Kad je opet progovorio, glas mu je zvučao umorno. »Sjećam se da si me mogao čitati kao otvorenu knjigu, znao što mislim i prije nego bih to izgovorio. Nikad pred tobom nisam mogao ništa zatajiti i to mi je tijekom odrastanja na neki način bila najveća utjeha, spoznaja da me moj najbolji prijatelj u srž poznaje i svejedno brine za mene. I uvijek si znao kad se spremam odigrati kartu iz rukava, zar ne, Tigre?« Uputio je Johnu kratak smiješak koji se ubrzo izgubio u smrknutosti koja mu je prekrila lice. »Pa, evo zašto. Ja umirem, Johne. Znam to po riječima nikoga drugog nego Cathyne stare prijateljice – i tvoje, koliko shvaćam – doktorice Laure Rhinelander. Imam tumor na mozgu, u četvrtom stadiju. Kada sam je pitao za procjenu, Laura mi je dala otprilike jedanaest mjeseci. Već sam iskoristio pola od toga.« Nekoliko dugih otkucaja Johnova stolnog sata proteklo je prije nego se spoznaja probila kroz njegovo zaprepaštenje. Trey umire? To je bilo nemoguće. Pa on je bio TD Hall, superzvijezda, nepobjediv, neuništiv. Za Boga miloga, pa imao je tek četrdeset godina! Nije mogao umirati. Ali jest. Tamne sjene pod Treyevim očima govorile su mu to. Bol mu se proširila vilicom, pomiješana s gorkim okusom piva. »Jesi li zato došao kući – da to meni kažeš?« »Došao sam kući ispovjediti se.« »Meni kao svećeniku?« »Ne, padre. Tebi kao prijatelju. I drugima, također. Moram rasteretiti svoju savjest kako bih mogao u miru umrijeti. Siguran sam da znaš o čemu govorim.« John je znao. Značenje Treyevih riječi ukazivalo se poput dugo zakopanog duha iz groba. Prožeo ga je nemir, nadjačavajući njegovu sućut, uklanjajući žal koji je prije nekoliko minuta osjetio. Ona tjeskoba zbog Treyeva povratka nije bila neosnovana. Trey se vratio kupiti mir nauštrb njegovome. »Smiješno, uvijek sam mislio da ćeš ti biti onaj koji će doći meni cviliti«, rekao je Trey. »Na početku karijere živio sam u strahu da ćeš dobiti napad grižnje savjesti i sve razotkriti, ali sam prestao brinuti kad si odjenuo svoju odoru.« John ga je hladno pogledao. »Zašto?« Trey kao da je bio iznenađen time što on ne shvaća nešto što je očito. »Zašto... zbog svega ovoga.« Pokazao je rukom po sobi. »Da nisi šutio, imao bi jednako mnogo za izgubiti koliko i ja.« »Da, imao bih, ali je li ti ikad palo na um da sam šutio zato jer sam ti to obećao?«

275 Marta

Treyu su se obrazi zarumenjeli. »Naravno da jest, ali oprostit ćeš mi ako sam se osjećao bolje zaštićenim kad si se zaredio.« Nakon trenutka postiđene šutnje, rekao je: »Reci mi, Johne. Je li djelovalo?« »Je li djelovalo?« »Odlazak u svećenike. Je li ti pružio... mir za kojim si žudio?« John je oklijevao s odgovorom. U Treyevim očima nije bilo podrugljivosti, samo tugaljive nade. Morao ga je razočarati. »Bilo je trenutaka«, rekao je. »Ah, shvatit ću to kao ‘ponekad’«, rekao je Trey, posegnuvši za limenkom piva. »Pa, dopusti mi da ti uklonim taj izraz s lica, Tigre. Nisam ovamo došao pokvariti tvoj dobar posao. Nemam namjeru uvlačiti te u svoju ispovijed Harbisonovima. Otac John i ono što čini su na sigurnome. U pitanju sam ja i samo ja. Moja savjest, ne tvoja. Jedino što će Harbisonovi znati, bit će da sam toga dana bio sam. Ti si bio u Kerseyu, ležao bolestan u kabinetu domaćinstva.« Otpio je piva, kao da mu se grlo osušilo. Oporavljen, obrisao je usne nadlanicom i nastavio. »Nemoj se bojati da će Lou i Betty Harbison išta reći vlastima. Zašto bi to učinili i objavili svijetu u kakvom su stanju zatekli svoga sina? Dovoljna će im utjeha biti da im sin ne gori u paklu. Pretpostavljam da su dječaka skinuli s one grede i odjenuli ga i učinili sve da izgleda poput nesretnog slučaja. U protivnome bi se šerif Tyson itekako pozabavio tim slučajem.« John je trebao osjetiti ogromno olakšanje. Harbisonovi će napokon doznati istinu o smrti svoga sina. Jad će im biti uklonjen i moći će preostale godine proživjeti u miru, a da nikad ne doznaju za Johnovu ulogu u zločinu – i tako izgube svoga drugog sina – ali živio je dovoljno dugo da bi znao kako će, čim jedan dio istine bude rasvijetljen, uskoro biti rasvijetljen i drugi. »Što je s tobom, Johne? Mislio sam da ćeš biti sretan i da će ti laknuti jer si skinuo teret sa svoje duše.« »Tvoj dio, da. Ali moj me još uvijek teško pritišće.« »Rekao bih da si više nego sposoban to podnijeti.« Začulo se Bettyno kucanje na vratima i John ju je, osjećajući laganu mučninu u želucu, pozvao da uđe. »Oprostite mi što vas prekidam, oče, ali ručak je spreman. Hoću li ga donijeti gore?« Trey se osvrnuo, ispustio uzvik iznenađenja i ustao na noge. »Dobar dan, gospođo Harbison. Kako ste vi i gospodin Harbison?« Betty je gledala u njega kao da ima problema s pamćenjem. 276 Marta

»Trey Hall, sjećate li me se?« »Sjećam. Znali ste dolaziti po jaja i povrće koje je vaša teta kod nas naručivala.« Ton njezina glasa nije posjedovao srdačnost njegovoga. »Da, jesam«, rekao je Trey. »Samo se toga sjećate?« »Samo mi to pada na um«, rekla je ona. Okrenula se Johnu. »Oče, hoću li poslužiti ručak?« »To bi bilo fino, Betty.« Kad su se vrata zatvorila, John je pojasnio. »Ona i Cathy su prijateljice, a Betty je luda za Willom. Svake mu godine za rođendan ispeče svoje čuvene kolače s karamelom.« »I mrzi me iz dna duše zbog onoga što misli da sam učinio Cathy.« »Pa, zar nisi?« Trey se okrenuo da opet sjedne, malo sporije, tako da mu je svilena košulja pokazala mršava ramena, podsjećajući Johna na njegovu bolest. Kad se smjestio, rekao je: »Prije kratkog vremena sam vidio Cathy, samo na nekoliko minuta. Ona mene nije vidjela. Bila se zaustavila na semaforu kod Bennie’sa. Prokletstvo, Johne, izgleda dobro. Bolje nego ikad.« »Dobro je sve prebrodila. Kao i njezin sin.« »Will Benson? On je drugi razlog zašto sam došao u grad.« »Oh? Još jedna kriva stvar koju u svojim zadnjim danima moraš ispraviti?« »Ja bih rekao: ispraviti krivi dojam.« »Kako to misliš?« »Mislim tako da su sve ove godine svi, uključujući tebe i Cathy, vjerovali da je Will moj. Nije.« »Oh, za boga miloga, Treye!« John se u stolici okrenuo od lika u fotelji. Taj čovjek je baš jadnik. Na korak od groba, a nastavlja nijekati prekrasnog sina koji bi svakom ocu bio na ponos. »Nego čiji bi mogao biti?« »Tvoj«, rekao je Trey.

277 Marta

Četrdeset deveto poglavlje

John je munjevito okrenuo stolicu natrag. Jeza mu je prošla tijelom. »Što?« »Čuo si me.« Trey je otvorio bočicu s lijekovima i iz nje na dlan istresao dvije tablete. Ubacio ih je u usta i isprao ih pivom. Bolest mu je natjerala grč na mršavo, pristalo lice. »Poludio si od tog tumora, Treye. Nadam se da će to što si upravo rekao ostati u ovoj sobi – da tu ludu laž nećeš proširiti po gradu.« »To nije laž, Tigre, vjeruj mi.« »Zašto bi govorio takvo nešto? Dječak izgleda točno kao ti.« »Zar doista?« »Iste je građe, kose, očiju.« »Ne, padre, izgleda kao ti. Svi su očekivali da će sličiti meni jer su znali da sam spavao s Cathy. Tražili su ono što su željeli pronaći, pa su to i pronašli, ali bili su u krivu. Pogledaj pažljivo sebe i mene, ili još bolje, kakvi smo onda bili.« Trey je glavom pokazao prema uokvirenim slikama kersejskih Risova, s njime i Treyem kako sjede po sredini prednjeg reda. »Pogledaj, ne izgledamo li dovoljno slični da bismo mogli biti braća. Kad se sljedeći put ti i Will nađete zajedno, pogledaj mu lice bez stavljanja mojega preko njegovoga, i mislim da ćeš vidjeti svoje vlastito.« Trey je prinio limenku ustima. »I, naravno«, pridodao je, »tu je uvijek i moja DNK da dokaže kako govorim istinu.« John je kruto svrnuo pogled prema slici i dobro je proučio. Dok su zajedno odrastali, često su im govorili da bi ih se lako moglo smatrati braćom, ali Trey je, tvrdeći da nije Willov otac, podlegao zabludi uzrokovanoj rakom. Dječak nije mogao biti ničiji nego njegov. Je li Trey zaboravio kako se dovukao natrag do Cathy, preklinjući je da mu oprosti? Cijeli tjedan nisu izlazili na čist zrak. »Zašto misliš da dječak nije tvoj?« upitao je John. »Zato jer sam neplodan«, mirno je rekao Trey. »Bio sam to od svoje šesnaeste godine. Da sam ikad začeo dijete, tvoja Djevica Marija ne bi bila ništa naspram meni.«

278 Marta

Johnu su se usta polako razjapila. Prisjetio se Treyeva kolapsa tijekom proljetnog treninga pri kraju drugog razreda, njegove upaljene i natečene vilice, načina kako je teta Mabel iskolačila oči kad mu je izmjerila temperaturu i iznenađujućeg prestanka njegovog razmetljivog ponašanja kad se vratio u školu nakon dva tjedna bolovanja. »Tako je«, rekao je Trey. »Vidim da se sjećaš. Zaušnjaci su mi zahvatili oba testisa. Do vremena kad me teta Mabel odvela doktoru Thomasu već su bili natečeni kao dva limuna. Kad mi je bilo osamnaest, dao sam spermu na testiranje. U njoj nije bilo plivača, tada ili možda zauvijek. Zato, shvaćaš, nikako nisam mogao biti otac Willu Bensonu.« »Ali... kondomi, pilule koje je Cathy uzimala...« »Radi osiguranja dok ne smognem snage da pođem na testiranje. Namjeravao sam Cathy reći za rezultate testiranja dan nakon što smo se vratili s ljetnog kondicijskog treninga, ali prije nego sam to dospio, bacila je bombu na mene i rekla da je trudna. Pretpostavio sam da bi to mogao biti samo ti.« Za jedan obmanjujući trenutak preplavio ga je onaj osjećaj objektivnosti kojim se koristio kod ispovijedi. Rešetka koja se nalazila između njega i pokajnika i njegova grijeha otklanjala je njegovu osobnu umiješanost i davala mu slobodu pružanja mudrog savjeta. Slušao je Treya kao da se njegova izjava odnosi na nekoga drugoga. Bilo je nemoguće da je on načinio Cathy trudnom. Jedva da ju je dotaknuo... Dobra Majko Božja... »Znam kako te ovo mora pogađati, Johne – jednako žestoko kao što je mene kad je moj najbolji prijatelj, tip kojega sam volio kao brata, dovraga, čak više od sebe – smotao moju djevojku meni iza leđa. Oduvijek me je iznenađivalo to što ti i Cathy nikad niste posumnjali da bi dječak mogao biti tvoj. Pretpostavio sam da se to dogodilo u vrijeme kad sam bio prekinuo s njome, odmah nakon što smo se ti i ja vratili iz našeg prvog posjeta Miamiju. Poričeš li to?« Navala krvi u glavu koju je osjetio bila je gotovo zasljepljujuča. Nije mogao disati. »Priznajem da smo Cathy i ja... jednoga popodneva došli blizu onome za što me optužuješ«, rekao je John, a Treyevo je lice postalo maglovito. »Bila je posve uništena kad si je napustio, potpuno luda. Došla je k meni, očajnički tražeći utjehu. Počeli smo piti i veoma se napili, ali ništa se nije dogodilo. Cathy se u trenu onesvijestila. Ona se toga uopće ne sjeća...« »Čega se ne sjeća?« »Da sam je umalo iskoristio. Ali nisam, TD... odnosno, ja... pa, shvaćaš, ja... nikad nisam ušao u nju.« 279 Marta

»Jesi li nosio kondom?« »Ne, ja... sve se dogodilo tako brzo...« »Jesu li njoj gaćice bile skinute?« John je porumenio. »Jesu.« »Zašto onda nisi dovršio stvar?« »Jer...« Nikad nije zaboravio Cathyno sneno, zadovoljno mrmljanje. »Jer je rekla tvoje ime, TD. Mislila je da sam ja ti. Odmah sam ustuknuo, tako da ne vidim načina kako je Cathy mogla zatrudnjeti sa mnom.« Trey se čvrsto uhvatio za rukohvate fotelje i uspravio se u njoj, zureći u Johna kao da je upravo ugledao raj – ili pakao. »Što? Rekla je moje ime? Mislila je da si ti ja?« »Da. Posve jasno. Bila je izvan svega toga – posve nesvjesna. Voljela te je, TD, samo tebe. Cathy ne bi nikad svjesno ni s kim drugim spavala, osim s tobom. Kako si uopće mogao vjerovati da bi?« Trey se sručio na naslon fotelje, lica krutog od tjeskobe izazvane užasnom spoznajom pomiješanom s grčem izazvanim rakom. »Catherine Ann... Catherine Ann«, jaukao je, sklopljenih očiju. »O, Bože, Johne. Da sam samo znao...« »Znao bi, da nisi pobjegao od nje.« »Nisam mogao... ostati visjeti uokolo, Tigre. Tada ne.« Podigao je glavu, grozničavih očiju u bolnim dupljama. »Zar se nikad nisi zapitao zašto sam... bio ‘posve podivljao’, kako si ti to nazvao, tijekom našeg prvog posjeta Miamiju – kako sam to mogao učiniti Cathy?« »Znaš da jesam!« »Dan prije našeg odlaska sam doznao za rezultate testova. Nisam to mogao reći Cathy; jednostavno nisam mogao. Ona bi bez obzira na sve ostala sa mnom i mislio sam kako je to savršena prigoda da se raziđemo. Bolje je bilo ostaviti je u uvjerenju da joj nisam mogao biti vjeran, nego priznati da ne mogu biti ocem djeci... Mislio sam da će me tako lakše preboljeti...« John je odmahnuo glavom. »Dobri Bože, TD...« Treyev glas mu je do ušiju dolazio prigušen, kao da mu se obraća kroz staklo. On... Willov otac? Koliko bi želio da je to istina, ali nije to mogao biti... To je bilo nemoguće. »Znaš da ja nikad nisam mogao postupati po pravilima, Tigre – da nikad nisam mogao odigrati ravno dodavanje.«

280 Marta

»Pa, ovoga si puta uz to i promašio metu, TD. Ja nisam mogao biti Willov otac. Jedva da sam je dotaknuo.« »Ipak si je učinio trudnom, Tigre. Ti i Bebe ste možda nešto međusobno i petljali, ali još uvijek si u osamnaestoj praktički bio nevin. Nisi znao da ne moraš ući u nju da bi zatrudnjela. Cathy tada nije uzimala pilule i tvoje joj je sjeme samo trebalo dotaknuti kožu...« »Ali ja nisam ejakulirao« Treyu se glas pojačao. »Nisi ni morao. Tvoje tekućine bi same obavile posao. Većina momaka nema nad tim kontrolu i ne može osjetiti da dolazi. Upravo zato ona tehnika povlačenja koju vi katolici propovijedate kao sredstvo kontrole začeća ne djeluje uvijek. Zbog toga sam mislio da ćeš u nekom trenutku shvatiti da bi klinac mogao biti tvoj.« »Otkud ti znaš toliko o svemu tome?« upitao je John. Treyu su se usta iskrivila u tužan osmijeh. »Vjeruj mi, istražio sam sve što se ikad doznalo o spermi.« Zagledao se u prijateljeve zapanjene oči. »Ti si Willov otac, Johne.« Johnu se u glavi ukazala puna slika Willa Bensona i jedva primjetni tragovi očinstva koje on i Cathy nisu primjećivali odjednom su bili jasno vidljivi: nagnutost Willove desne obrve, lagano spušteno lijevo rame, specifično ljuljanje u hodu, osebujno zvonak smijeh... sva obilježja Johna Caldwella. Kako se moglo dogoditi da on i Cathy to nisu primijetili? Tražili su samo sličnosti s Treyem. John je čuo kako Treyu glas podrhtava od grižnje savjesti. »Žao mi je, Johne. Znam da to tebi i Cathy ništa ne znači i da mi nikad nećete oprostiti jer vam odmah nisam rekao istinu. To od vas niti ne očekujem, ali Bog mi je svjedok da sam očekivao da ćete se ti i Cathy vjenčati i doći na fakultet kako je i bilo planirano. Nisam imao pojma da ti razmišljaš o odlasku u svećenike.« Zapanjen, još uvijek pokušavajući probaviti čudo nemogućega, John je uzviknuo: »Ali kasnije, zašto si nam i dalje tajio istinu, Treye? Zašto si dopustio da dječak odrasta misleći da ga je otac napustio? Ti si znao kako je to. Cathy i Will – imaš li uopće pojma kakvoj si ih sramoti i teškom životu prepustio?« Pitanje je Treya pogodilo poput lopte prejako bačene ispod pojasa. Sklupčao se – kao da se kuća urušava na njega. »Jer sam mislio da ste me izdali!« rekao je, očiju odjednom usplamtjelih od bijesa i bolesti. »Vi ste mi bili obitelj – sve što sam imao na svijetu. Sve do čega mi je bilo stalo. Imaš li ti uopće ideju kako je bilo vjerovati da mi je prijatelj za koga bih umro jebao ljubav moga života – moje srce! – i s njome začeo sina, što ja nikad nisam bio u stanju! U to ste vrijeme svi vi mogli otići dovraga, što se mene ticalo. Želio sam vas povrijediti kao što ste vi 281 Marta

mene povrijedili, ali zatim, godine su prolazile...« Glas mu je oslabio, a u očima mu se pojavio tup pogled. »Bilo je prekasno. Dječak je imao majku i prabaku i... tebe. Ti i Will ste bili bliski kako samo otac i sin mogu biti. Ti si bio na putu prema pravičnosti, a Cathy je bila... zbrinuta. Izbio bi skandal koji bi sve vas uključio. Je li bilo bolje da dječak vjeruje kako mu je otac kučkin sin, ili da ga je majka začela s najboljim prijateljem, iza leđa njegova oca?« Još je uvijek dobar u tome, pomislio je John. Trey je znao pronaći bezvrijednu venu svjetlucavog kamenja i prodati je za zlatni rudnik – i John će ga kupiti. Još uvijek se držeći za trbuh kao da drži nogometnu loptu, Trey je podigao izmučeni pogled. »Učinio sam ono što sam smatrao najboljim nakon što je već bilo prekasno za promjene«, rekao je. »Bilo je to od mene pokvareno, ali ja... nisam znao što drugo učiniti.« »Ulazim!« dozvala je Betty, otvarajući vrata, i John je, zahvalan zbog tog prekida, ustao da od nje prihvati pladanj i stavi ga na stol već ranije postavljen za objed. Na miris hrane želudac mu se prevrnuo. Iznenađen pogled Bettynih širom otvorenih očiju rekao mu je da mora izgledati bijel poput stolnjaka koji je prekrivao stol. Dobacila je brz pogled Treyu, još uvijek sklupčanom u fotelji, i namrštila se dok je bez riječi prebacivala posuđe s pladnja na stol. »Hvala vam, Betty. Izgleda slasno«, rekao je John. »Sami ćemo se poslužiti, a ja ću donijeti dolje posuđe kad završimo.« »Dobro, oče«, rekla je, na odlasku presjekavši Treya upozoravajućim pogledom koji on nije primijetio. Kad su se vrata zatvorila, John je upitao: »Kada planiraš reći Betty i Louu?« Trey se uspravio. »Ti mi reci kad bi bilo dobro vrijeme. Sutra u podne imam rezerviran let iz Amarilla, tako da odlazim već rano ujutro. Ne želim da budeš uz mene kad im to budem govorio. Ti ćeš se uzvrpoljiti i izgledati poput grešnog krivca i trebat će samo pogledati ti u lice da ta oštroumna stara gospođa Harbison shvati da si i ti bio umiješan.« Slabost u nogama prisilila je Johna da sjedne na jednu od stolica za stolom. »Večeras, kad se Lou s djecom vrati s mise«, odgovorio je. »Betty ostaje paziti na one koji ne odlaze na misu. Ona i Lou oko osam odlaze u svoju sobu, gledati televiziju. Ja ću kući doći tek u kasnim satima. A sada dođi za stol i pokušaj nešto pojesti. Hrana će ti dati snagu.« Uz veliki napor, Trey se podigao iz fotelje i sjeo za stol. »Hoću li ići u pakao, Johne?« 282 Marta

Najteži trenuci njegovog posla bili su oni kad bi bio pozvan moralno iskvarenima pred smrt ponuditi jamstvo da će im grijesi biti oprošteni. Podsjetit će sebe da je govorio u ime Boga, a ne u ime Johna Caldwella. »U pakao ne ide onaj koji se iskreno kaje zbog svojih grijeha i traži oprost od onih koje je povrijedio, Treye. Tvoje srce zna istinu, zato ondje moraš potražiti svoje odgovore.« Bila je to najbolja utjeha koju je John mogao dati. Samo će Trey znati bi li danas bio ovdje da uskoro ne umire. John je dohvatio žlicu da se prihvati slasne povrtne juhe koju se Betty namučila pripraviti, uz salatu od tog jutra ubranog zelenja prelivenu njezinim pikantnim preljevom od jagoda. »Kada ćeš ti reći Cathy?« upitao je Trey. John je podigao pogled sa svoje juhe. »Kada ću joj ja reći?« »Ja se s njome ne mogu suočiti ništa više nego sam ikad mogao, Tigre. Ne želim umrijeti sjećajući se pogleda u njezinim očima. Jedini spasonosni oprost bit će njezino olakšanje kad dozna da je Will tvoj sin.« Will je bio njegov sini On je bio dječakov otac! Bilo je u to gotovo nemoguće povjerovati, ali dobro će paziti na to neugasivo svjetlo. »Morat ću o tome donijeti odluku«, rekao je. »Nema smisla cijelom svijetu objavljivati da je dječak tvoj. To treba ostati između tebe, Cathy i Willa. Pomisli što bi se dogodilo s tvojim ugledom ako bi se te vijesti proširile.« Trey se uz vidljiv napor prisilio na osmijeh. »Pusti me da umrem s najgorim uvjerenjima moje publike o meni. Ja to zaslužujem i volio bih da o vama, kad vas napustim, još uvijek misle samo najbolje.« »To će ovisiti o Willu i o Božjoj volji«, rekao je John.

283 Marta

Pedeseto poglavlje

Deke Tyson se vrpoljio, jedva uspijevajući gutati ručak koji je Melissa pripravila za proslavu kupovine kuće. Misli su mu bile miljama – godinama – daleko od razgovora koji se vodio za stolom za kojim su on i Paula sjedili s kćeri i njezinim mužem i sinom. »Što je, tata?« upitala je Melissa. »Ne jedeš. Zar ti se ne sviđa pečenje?« »Oh, sviđa mi se, sviđa«, uvjerio ju je Deke. »Samo sam razmišljao o nečemu drugome.« »Nadam se da ne žališ zbog kuće«, rekla je Paula. »Ne, ne, kuća mi se sviđa. Mislim da će nam u njoj biti dobro.« Deke je s hinjenom revnošću u usta stavio punu vilicu pilećeg pečenja, smišljajući kako objaviti vijest da će morati skratiti boravak za vikend. Morao se vratiti u Amarillo i dati da mu u kriminološkom laboratoriju provjere nešto iz vrećice s dokazima povezanim sa smrću sina Harbisonovih. »Da nije kako jest«, primijetila je njegova kći, »rekla bih da ti je na licu izraz kakav je znao biti kad si radio na nekom slučaju.« »Ima li to ikakve veze s punjenim risom kojeg si stavio u prtljažnik?« upitala je Paula. »Paula, šuti!« zapovjedio joj je Deke. »Ne moraš pričati baš sve što znaš.« Svi za stolom izgledali su zabezeknuti tim njemu nesvojstvenim ispadom. Prepoznavši da se s njezinim mužem nešto zbiva još otkad je izvukao onog risa iz gomile raspadajućih lovačkih trofeja, Paula je prva došla sebi. »Imaš pravo«, rekla je, ne vrijeđajući se. »Ponekad previše blebećem. Ovo pečenje je izvrsno, Melissa. Što tvoja majka mora učiniti da bi dobila recept?« Deke je iznenada upitao: »Melissa, sjećaš li se Donnyja Harbisona?« Melissa je upitno podigla obrve. »Donny Harbison? Nije li to onaj dječak koji je umro nesretnim slučajem dok sam još bila u srednjoj školi?« »To je on. Bili ste generacija. Znaš li je li ga Trey Hall poznavao?« Obrva još više podignutih od iznenađenja, Melissa je rekla: »Sumnjam u to. Pohađali su suparničke škole, a Trey je bio sportaš. On se družio s drugim

284 Marta

sportašima, poput Johna Caldwella. Donny je svirao u školskom orkestru. Čak i da je pohađao školu u Kerseyu, za Treya bi bio neprimjetan.« Paula je položila ruku na muževu. »Zašto postavljaš ta pitanja?« upitala je, znatiželjna zbog njegove zabrinutosti. Ali opet, smrt malog Harbisona ga je oduvijek uznemirivala. »Oh, bez razloga«, rekao je Deke. Njegov odgovor neće zadovoljiti Paulu, ali ona neće dalje ustrajati. U ovom trenutku nije želio razotkriti tijek svojih misli, posebno ne svojoj ženi i kćeri. U gradu poput Kerseya, gdje je ogovaranje bilo glavna tema ženskih razgovora, možda će im biti teško držati usta zatvorena. »Pa, sigurna sam da nije«, rekla je Melissa. »Risovi i Ovnovi se tih dana nisu međusobno družili.« Deke je odjednom uzviknuo i strgnuo salvetu s ovratnika. Risovi... Ovnovi... Tako mi Boga, to ih povezuje! Skočio je sa stolice. »Ljudi, žao mi je, ali morat ćemo se vratiti u Amarillo.« Dekeov zet se oglasio negodovanjem, a njegov unuk je razočarano zajecao. Djed ga je tog popodneva trebao povesti u ribolov. »Zar moramo?« rekla je Paula. »Oh, tata, zašto?« prosvjedovala je Melissa. »Pa tek ste stigli ovamo!« »Zato jer tvoj tata tako kaže, draga«, rekla je Paula, ustajući. Pogled koji je uputila svojoj kćeri prekinuo je daljnje prosvjede. Paula je uhvatila svoga unuka za bradu. »Dušo, vratit ćemo se tijekom tjedna. A sada pokloni svojoj baki jedan veliki poljubac, pa krećemo.« U autu, Paula je rekla: »Pa, zašto se moramo vraćati u Amarillo kao da nas progoni rulja koja nas želi linčovati?« »Moram doći do forenzičkog laboratorija prije nego zatvore«, rekao je Deke. Dok im je Melissa spremala komad čokoladne torte koju je načinila za desert, on je nazvao nekoliko važnih ljudi. Najprije je nazvao Charlesa Martina, sada šefa Kriminalističkog laboratorija pri Odjelu za javnu sigurnost u Amarillu. Tijekom obavljanja funkcije okružnog šerifa, Deke je upoznao Charlesa dok je još bio tehnolog početnik. Da, rekao je Dekeu, sjeća se slučaja od prije toliko godina, kad ga je Deke zamolio da obradi otiske prstiju na nekim izopačenim časopisima i produžnom kabelu i usporedi ih s onima uzetim od mlade žrtve samoubojstva. Charles nikad nije zaboravio izgled Dekeova lica kad mu je rekao da žrtva nije ni dotaknula ništa od toga. Deke je sada imao ideju zašto se Donnyjevi otisci nisu nalazili na časopisima ili produžnom kabelu. 285 Marta

Njegov sljedeći poziv bio je upućen Randyju Wallaceu, sadašnjem šerifu okruga Kersey. »Što to trebam potražiti?« upitao je šerif. »Da nije važno, ne bih to od tebe tražio, Randy.« »Da, znam. Dobro, ponovi mi ime na toj kutiji za dokaze, pa ću poći pogledati.« »Ti si dobar čovjek«, rekao je Deke. »Drago mi je da tako misliš. Zbog tog sam mišljenja i izabran na ovaj posao.« U Dekeu je titrao svaki živac, kao u psa koji se opet našao u lovu. Od samog početka nije bio uvjeren da je Donny Harbison bio sam onoga dana kad je umro, ili čak da se smrt dogodila onako kako je pronađen. Kasnije otkriće od kojeg se dizala kosa na glavi, to da se Donnyjevi otisci nisu nalazili niti na jednom predmetu uzetom s mjesta događaja, još je više pojačalo Dekeove sumnje. Njima je rukovao neki drugi par ruku. To mu je dokazalo da je osoba koja je razbacala časopise ujedno i vezala uže, bilo kao uzročnik Donnyjeve smrti, ili kao sudionik u eksperimentu. U svojoj diskretnoj istrazi, kasnije provedenoj u deltonskoj srednjoj školi, Deke nije mogao pronaći nikakvog vjerojatnog sumnjivca koji bi podržao njegovu teoriju. Donny nije imao poznatih neprijatelja i niti on niti bilo koji od njegovih prijatelja nisu se činili tipovima koji bi eksperimentirali s izopačenim seksom. Dječak je provjereno bio onakav kakvim su ga opisali njegovi roditelji, među ljudima omiljen, seksualno prilično naivan klinac koji se družio s ostalima istoga soja, pripadnicima orkestra čija su jedina strast bili njihovi tromboni i fetiš prema maslacu od kikirikija. Prema evidenciji prisustvovanja nastavi, Donny je u ponedjeljak, onoga dana kad su njegovi roditelji otišli u Amarillo, bio u školi. Zabilježeno je da je izostao sljedeća tri dana, a tijelo mu je pronađeno u četvrtak, kasno popodne. Po stupnju raspadanja tijela i po općem uvjerenju da Donny nizašto na svijetu ne bi nakon škole propustio složene probe orkestra, potrebne radi dokazivanja pred kersejskim orkestrom u petak navečer, Deke je pretpostavio da je dječak umro u ponedjeljak, kasnije tijekom dana. Deke je istražio kretanje nekoliko učenika deltonske škole koji su tih dana prijavljeni kao odsutni s nastave i nije pronašao nikoga sumnjivog, a nitko od Donnyjevih prijatelja nije priznao da ga je posjetio nakon probe orkestra. Nestala košulja je bila još jedan nerazjašnjen misterij. Nikad nije pronađena. Kad je Betty bila u stanju pretražiti stvari svoga sina, Lou je obavijestio Dekea da nije mogla pronaći plavu chambray košulju koju je nedavno dobio za rođendan. 286 Marta

Dekeovo istraživanje autoerotične asfiksije dalo mu je dodatne razloge da se upita je li smrt bila posljedica nesretnog slučaja. Otkrio je da se u njezinoj praktičnoj primjeni omča obično vezuje na složeniji način, kako bi se omogućilo jednostavno odvezivanje. Također, praktičari te tehnike su radi veće udobnosti i kako bi izbjegli izdajničke modrice ili ogrebotine obično oko vrata nosili podstavu. Nijedan od tih pokušaja nije se obavljao upotrebom grubog gumenog kabela. Naravno, to je dječaku moglo biti prvi put, rekao je Deke sebi i, unatoč uputama navedenim u časopisu, Donny možda nije znao suptilnije pojedinosti takvog postupka. Dekeovi snimljeni i zapisani intervjui nalazili su se u kutiji u sobi za dokaze ureda oblasnog šerifa Kerseya, uz opsežne zabilješke, mačji ud, časopise, kabel i forenzičke izvještaje. Upravo tu zapečaćenu kutiju je Randy Wallace pristao donijeti u forenzički laboratorij, kako bi spriječio kontaminaciju dokaza i tako osigurao da oni budu prihvaćeni na sudu. Još uvijek mučen profesionalnom krivnjom jer je zatajio nešto što je moglo biti ubojstvo, Deke se pobrinuo osigurati kutiju kad bude odustao od daljnjeg prijavljivanja za novo imenovanje za šerifa. Velikim crnim slovima je na prednjoj strani kutije napisao: NE UKLANJAJ! Kako je smrt proglašena nesretnim slučajem, šerifov ured je slučaj smatrao zatvorenim. Ali ne i Deke. Jedva je koji dan prošao tijekom njegova rada u uredu, a i dugo nakon toga, da nije požalio zbog odluke da odustane od autopsije koja bi utvrdila vrijeme i točan uzrok smrti. Napokon je taj osjećaj krivnje ustupio mjesto racionalnijem pristupu. Kakva bi uopće bila korist od autopsije? Ona nije mogla otkriti tko je možda objesio Donnyja i uredio da njegova smrt izgleda poput seksualnog čina koji je pošao po zlu ili – ako je umro od auto-erotične asfiksije – ime njegovog suučesnika. Nije bilo osumnjičenih niti motiva. Kako bi Deke pronašao odgovarajuće otiske prstiju, njih je trebalo uzeti od svakog žitelja Deltona. A u međuvremenu će na vidjelo doći mračne pojedinosti o Donnyjevoj smrti, Katolička crkva bi mu mogla uskratiti kršćanski pokop, a Harbisonovi bi bili izvrgnuti sramoti koju je Deke pristao zataškati. I tako nije učinio ništa, nije ništa rekao, samo se uzdao u slabu nadu da će se jednoga dana negdje nešto pojaviti i razotkriti tragove onoga što se uistinu dogodilo kod Harbisonovih onoga dana kad je Donny umro. I sada je, Bogom dano, Deke to pronašao. Jedva je mogao povjerovati u to čudo. Drhtao je, bio je tako uzbuđen, premda i zaprepašten jer je to, od svih ljudi, uključivalo baš Treya Dona Halla, dvosmislen ponos okruga Kersey, toliko različitoga od Donnyja Harbisona koliko se duševna hrana razlikovala od 287 Marta

goveđeg bifteka. Sve do danas Deke nikako nije uspijevao povezati mačju šapu s ostalim predmetima pronađenim na mjestu smrti. Čak i kad je pronašao risa u Mabelinu potkrovlju i gotovo bez dvojbe osjetio da će prednja noga u kutiji za dokaze odgovarati njezinu batrljku, nije mogao pronaći vezu. Ali kad je Melissa komentirala da se Risovi i Ovnovi nisu družili, upalila mu se lampica. Sjetio se Donnyjeve druge školske počasti koja se tada činila nevažnom: dječak je bio čuvar maskote deltonske nogometne momčadi, malog ovna zvanog Ramsey. Tada je bilo lako pretpostaviti što se dogodilo u dvorištu Harbisonovih u tjednu kad se održavala nogometna utakmica Kersey-Denton, koja je odlučivala o prvaku okruga. »Zašto se zaustavljamo ovdje?« upitala je Paula kad je Deke skrenuo za ugao pred kuću Mabel Church. »Potrajat će samo čas«, rekao je. »Ostavit ću motor upaljen.« Otrčao je na trijem, gurnuo ključ u bravu ulaznih vrata i u samo nekoliko minuta pronašao ono što je tražio. Podigao je to pomoću rupčića i pažljivo spustio u papirnatu vrećicu koju je pronašao u smočnici, a zatim požurio natrag do vozila. »Zaboga, Deke, što se događa?« Nagnuo se prema njoj i poljubio je u obraz. »Reći ću ti kad budem siguran, dušo.« Ali već je bio siguran. Sve se rodilo u bujnoj mašti Treya Dona Halla, dodavača i zvijezde kersejskih Risova. Trey je došao na zamisao da otpili nogu s tetkovog punjenog risa kako bi ogrebao krzno malog ovna i tako uputio svojevrsnu poruku svojim protivnicima. Trey je na neki način doznao da će Harbisonovi biti odsutni iz grada, možda preko Mabel koja je od Betty kupovala jaja i druge proizvode. Deke će morati otkriti vrijeme kad je Trey krenuo u izvršenje svoje misije, ali to je moralo biti onda kad je Donny već bio kod kuće, nakon probe orkestra. Dječak je za kuhinjskim stolom jeo užinu kad je ugledao Treya na vratima obora, s kojih je već bio uklonjen obruč koji ih je držao zatvorenima. Donny je istrčao istražiti što se događa i došlo je do natezanja. Trey je imao prednost nad manjim, slabijim dječakom i pokušao ili uspio u pokušaju da u navali bijesa, po čemu je bio poznat, zadavi Donnyja. Kako bi sakrio tragove prstiju na njegovu vratu, Trey je postavio tijelo kako bi oponašalo smrt od autoerotične asfiksije, poznate mu zbog prerano stečenog seksualnog iskustva. Razbacao je uokolo časopise, riješio se košulje i pograbljao zemlju da ukloni tragove borbe. U žurbi da što prije otiđe odatle, zaboravio je

288 Marta

vratiti obruč natrag na vrata obora. Uz to, ili nije imao vremena, ili nije mogao pronaći mačji ud skriven u sjeni pod stolom za piknike. Deke nije mogao zamisliti drukčiji scenarij. Kakav bi drugi razlog objašnjavao zašto se ta mačja šapa pojavila u stražnjem dvorištu Donnyja Harbisona. Naravno, sve je ovisilo o tome hoće li neidentificirani otisci prstiju, pronađeni na dva dokazna predmeta, odgovarati onima na sportskom trofeju koji je uzeo iz Treyeve stare sobe. Ako se to pokaže točnim, Deke je imao dovoljno osnova da od Randyja zatraži ponovno otvaranje slučaja. Deke je znao da će to otvoriti Pandorinu kutiju. Kao službenik koji je radio na istrazi, morat će mnogo toga objasniti. Ekshumacija će – ako se za nju osigura dozvola – Harbisonovima ponovo otvoriti rane koje nikad nisu do kraja zarasle. Par će biti još više ustrašen zbog svoje krivnje u prikrivanju činjenica o sinovljevoj smrti, ne samo u očima vlasti, nego i Katoličke crkve. Donacija njihove kuće biskupiji bit će promatrana više kao čin pokajanja, nego kao velikodušna gesta kojom se omogućuje dom neželjenoj djeci. I na kraju će, najvjerojatnije, neki pametan odvjetnik osloboditi Treya od krivnje. Ali sada ništa od toga nije bilo važno. Dekeova je namjera bila prikupiti što više dokaza o pravoj istini, prije nego odluči hoće li sa svojim otkrićima poći do Randyja Wallacea. Nogom žestoko pritišćući papučicu gasa, Deke se stisnute vilice prisjećao kako je Donnyjevo tijelo pronađeno, što je dječakova smrt učinila njegovim roditeljima. Nakon 1985. godine Katolička crkva je ublažila svoje stavove o samoubojstvu, ali vlastito katoličko uvjerenje Harbisonovima nikad ne bi ublažilo strahove da će im sin gorjeti u paklu jer je umro od vlastite ruke u nekakvom izopačenom seksualnom činu. Deke se nadao da će dobiti šansu za dokazivanje pravog uzroka njegove smrti i da je umro pokušavajući zaštititi bezazlenu životinju od okrutne srednjoškolske nepodopštine. Kako glup, nesavjestan čin od nekoga neupitnih sposobnosti i inteligencije kakav je bio Trey Don Hall, pokušati počiniti zločin tjedan dana prije velike utakmice – utakmice koju su Risovi s lakoćom dobili razlikom od trideset pet bodova. Zaboga, ako je taj dječak bio kriv za smrt Donnyja Harbisona, Deke će se pobrinuti da ga privede pravdi, makar mu to bila posljednja stvar koju je ikad učinio. Za ubojstva nije bilo zakonskih ograničenja i u Teksasu se sedamnaestogodišnjacima za takve stvari sudilo kao odraslima. Nemoj previše planirati to novo preseljenje, TD. Tvoj novi stan bi mogla biti zatvorska ćelija.

289 Marta

Pedeset prvo poglavlje

Trey Don Hall je prilegao malo odspavati. John je to zahtijevao nakon što je Trey povratio svoj ručak. Kad ga je John pošao pogledati, Trey je ležao u dubokom snu, poplavjelih očnih kapaka, blijedih i mršavih ruku sklopljenih na grudima u položaju koji je sličio generalnoj probi onoga što će se stvarno dogoditi. John je pritvorio prozorske kapke da sunčevo svjetlo ne ulazi unutra i tiho napustio sobu, daha još okraćalog zbog šoka od Treyevih otkrića. Vratio se u svoju radnu sobu i zavalio se u stolicu za radnim stolom. U njemu su se za premoć borili osjećaji veselja i straha – veselja jer je dječak kojeg je volio kao svoga sina doista bio njegova krv i meso, te straha da će sutra sve čemu je posvetio svoj život biti okončano. Trey je bio uvjeren da će Harbisonovi kad doznaju pravu istinu o smrti svoga sina doživjeti takvo olakšanje da će zauvijek zakopati svoju tugu i ostatak života živjeti u spokoju sunčeva svjetla svoje nove spoznaje. Ali John u to nije bio previše siguran. Da, Harbisonovi bi mogli biti zadovoljeni svojim novopronađenim mirom i spremni ne dirati usnule pse i, da, vjerojatno neće željeti sramotu povezanu s pokretanjem tužbe za zločin. Željet će svoju tajnu sačuvati i zbog dosadašnjeg prikrivanja pred Katoličkom crkvom, kako ne bi ugrozili Donnyjevo počivanje na svetoj zemlji. Ali John je dobro poznavao Betty i ona možda i neće doživjeti toliko olakšanje da bi drage volje i bez odmazde zakopala svoju dvadeset tri godine staru tugu. Lou će željeti da se sve zaboravi, ali Betty možda neće biti toliko sklona praštanju. Kad je John došao živjeti kod Harbisonovih, molio se za oslobađanje od svoga bremena, a da pritom ne povrijedi njih ili ne umiješa Treya, ali kako su godine prolazile, racionalno je zaključio kako mu je Bog poklonio dar. Bilo mu je neugodno zbog njihove ljubavi i vjere, ali naučio je razumijevati njihovu potrebu da ga vole kao sina kojega su izgubili. Ljubav nikad nije trošena uludo, bez obzira koliko osoba kojoj je upućena to ne zasluživala. Ali do današnjeg je dana Donnyjeva slika – njihovo malo svetište – ostala djelomično skrivena među cvijećem na polici u kuhinji i John bi znao uhvatiti Betty kako stoji pred njom, glave spuštene u molitvi, ne prestajući preklinjati Boga da ima milosti prema njezinu besmrtnom sinu. U mnogim je popodnevima odlazila zapaliti svijeću u crkvi. Bile su to prigode kad bi se John našao u

290 Marta

iskušenju da joj padne pred noge, prepusti se njezinoj milosti i sve prizna ali to, naravno, nikad nije učinio. Njezina benigna nesklonost prema Treyu mogla se rasplamsati u mržnju i mogla bi ga poželjeti odati i kazniti za to što je učinio, za muke koje im je nametnuo, i o svemu obavijestiti vlasti. Ako se to dogodi, istraga će razotkriti i udio oca Johna Caldwella u zločinu. John je ustao od stola, osjećajući kako mu se nemir stvara u želucu. Izišao je van na balkon. Razmišljao je o tome da Treyu izloži šire posljedice njegove ispovijesti, ali kao svećenik to nije mogao učiniti. Neće Treyu zanijekati posljednju mogućnost da se iskupi i rastereti svoju dušu. Nešto ranije, dok ga je prekrivao pokrivačem, Trey ga je ščepao za ruke i zaplakao, suze su mu natapale sive zaliske i ispunjale mu bore od bolesti oko očiju. »Molim te, Johne, oprosti mi zbog onoga što sam učinio tebi i Catherine Ann i dječaku. I ja sam bio kažnjen. Nakon što sam otišao iz Miamija, nikako nisam uspijevao da mi se opet dogodi nešto poput tebe i Cathy – nešto tako dobro i lijepo i sigurno. Nitko drugi nije naišao da me spasi od mene samoga.« John je znao da je to istina. »Razumijem«, rekao je. »Ovdje sam ostavio svoje srce. Zato nitko nikad nije bio u stanju pronaći ga, čak ni ja.« »Znam, TD.« »Hoćeš li to reći Cathy?« »Hoću.« »I hoćeš li joj reći da na sprovod tete Mabel nisam došao zato jer nisam želio postidjeti nju i Willa. Nisam baš toliki seronja.« »Reći ću joj, TD.« »Odlaziš sada k njoj, zar ne?« »Da.« Treyu su ruke klonule. Prekrižio ih je na grudima i sklopio oči. Kroz blijede usne iskrao mu se tihi uzdah. John se okrenuo poći. »Tigre?« »Da, Treye?« »Volim te, čovječe... tebe i Catherine Ann. Uvijek sam vas volio, bez obzira kako se činilo.« »Znam«, rekao je John, tapšajući ga po sklopljenim rukama. »Spavaj sada. Odmori se.« 291 Marta

»I opraštaš li mi?« »Opraštam.« »Ti si moj čovjek, Johne.« John je pogledao na krajolik u kojem je često nalazio mudrost i mir. Hoće li ovo biti posljednji sati u kojima će obavljati svoju dužnost kao otac John kakvoga su znali svi oni koji su ga voljeli i u njega vjerovali? Nije ga brinulo kako će njegovo stado podnijeti iznenađujuću spoznaju o pravom Willovom ocu, niti kako će Will primiti te vijesti. Njegov ga je sin volio i bit će oduševljen da se zauvijek riješi TD Halla. Nemira u želucu mogao se osloboditi da ga Bog nije upozorio kako se bliži drugi skandal, daleko strašniji od spoznaje da je on otac Willa Bensona. Od toga neće biti oporavka, ne za župnika Sv. Mateja i upravitelja Doma Harbison. Pa, neka bude što mora biti. Oduvijek je znao da će jednom morati svesti račune, ali pred Bogom, nakon svoje smrti. Kako je naivno shvaćao putove Božje kad je mislio da ovaj život može napustiti neokaljan svojim nerazotkrivenim grijehom i svoje djelo okončati bez sramote. Sjene su se napokon okupile. Osjećao je njihovu prisutnost poput pasa što kruže, spremajući se na ubilački napad. Prekrižio se. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, budi volja Tvoja. Bacio je posljednji pogled na nepreglednu preriju i pošao unutra obaviti nekoliko telefonskih poziva. Najprije je nazvao Cathy u restoran. »Moramo se naći«, rekao je. »Oh, oh, ne sviđa mi se kako to zvuči.« »Najbolje je da se nađemo kod tebe kući.« »Dat ću ti pola sata prednosti i biti ondje kada stigneš.« Sljedeći poziv bio je namijenjen pomoćnom župniku Sv. Mateja, u kojem ga je upozorio da će on možda morati održati mise za vikend. »Ideš iz grada?« s notom iznenađenja je upitao otac Philip. »Iskrsnulo je nešto nepredviđeno, Philipe. Možda ćeš me neko vrijeme morati zamjenjivati.« »Nemoguće«, rekao je otac Philip. Sljedeći je na redu bio biskup dijeceze Amarillo. »Da«, rekao je biskup, »mogu vas primiti u tri popodne. O čemu se radi, Johne?« »Reći ću vam kad se vidimo, Vaša preuzvišenosti.« 292 Marta

John je bacio pogled u spavaonicu, da vidi spava li Trey mirnim snom, a zatim je s pladnjem u rukama sišao niz stube, postiđen zbog nepojedenog jela. Bogati mirisi su najavljivali da će za večeru biti piletina s graškom. Betty je stajala za stolom i odvajala meso od kostiju. Felix joj je do nogu budno iščekivao otpatke. Izvana je dopirala cika djece koja su se prskala oko spreme za vodu. Od iznenadne navale osjećaja Johnu su se oči napunile suzama i pladanj je zadrhtao. Zatečena, Betty mu ga je uzela iz ruku. »Oče, što vam je?« »Oh, nekoliko stvari koje je, bojim se, trebalo odavno ispraviti.« »Radi se o njemu, zar ne?« Kimnula je glavom prema stropu. »On vas je uznemirio. Mogla sam to vidjeti kad sam pošla gore.« »Ne krivite ga. Bolestan je, Betty, a njegov je posjet došao veoma kasno. Ostavio sam ga da spava. Kad se probudi, hoćete li se pobri nuti da popije šalicu te juhe koju njušim? Nije mogao zadržati ručak, koliko god dobar bio.« Prolijevajući ostake iz zdjela, Betty je rekla: »Vidim da ni vi niste puno jeli, koliko god dobro bilo. Spremate se izići?« Primijetila je da se opet preodjenuo u svećeničku odoru, ali nitko nije zvao i tražio njegovu službu. »Da«, rekao je, »i neću se vraćati do kasno navečer.« Njezin zabrinut pogled mu je istražio lice. »O čemu se radi, oče?« »Betty...« započeo je, ali pustio je da riječi koje joj je želio reći ostanu neizgovorene One joj ionako ništa neće značiti ako se dogodi ono čega se pribojavao. Gurnuo joj je naočale više na nos, zamagljene od rada nad usparenim loncima. »Da, oče?« »Samo sam mislio reći da će nas Trey napustiti sutra ujutro. U podne mora uhvatiti avion.«

BETTY JE OSTALA stajati za stolom kad je John otišao. Sada je već bila sigurna. Nešto se spremalo, nešto što je u ovu kuću donio Trey Don Hall. Kad bi bila žena koja se bavi klađenjem, okladila bi se da se ne radi ni o čemu dobrome. Možda je to imalo neke veze s njegovom bolešću, ali kad je gore odnijela ručak njoj je izgledao posve dobro, ne previše drukčiji nego kad je onako drsko i pristalog lica stupio na njezina ulazna vrata, cijeli napuhan jer ga je teta poslala po

293 Marta

svoje povrće i jaja – kao da teti koja ga je odgojila ništa ne duguje. A i kasnije ju je, kad je postao bogat i slavan, odbacio poput usahle salate. Ipak, Betty je iznenadilo to što se raspitivao za nju i za Loua. Trey je zapravo pitao kako se snalaze bez Donnyja, ali zbog tog joj se suosjećanja nije ništa više sviđao. U nekoliko prigoda kad su se susreli u ovoj kući, ponašao se tako superiorno prema Donnyju. Njezini su je predosjećaji rijetko varali, a sada su joj govorili da nešto ozbiljno muči oca. I Lou je to osjetio. »Rezerviran i rastresen«, tako je opisao oca kad je jutros pošao u garažu po njegov auto. Ona je pomislila da će prije biti zabrinut i mahnit od boli, kao što bi izgledao farmer kada mu prijeti da izgubi zemlju. Lomeći kosti koje će iskoristiti za pripravu želatine, Betty je uputila pogled u pravcu spavaonice na katu. Bolestan ili ne, Treyu Donu Hallu je bolje dvaput promisliti, ako je došao ovamo stvarati nevolje ocu Johnu. Ni ona ni Lou to neće dopustiti.

CATHY JE STAJALA na prednjem prozoru svoje kuće, pogledom tražeći Johnov Silverado. Razdvojila je nervozno sklopljene ruke i spustila ih niz radnu odoru. Što joj to John dolazi reći, a da to nije mogao učiniti putem telefona? Nije sličilo Johnu da je drži u neizvjesnosti, ništa više kao što nije bilo tipično za nju da ga bombardira pitanjima kad je ton njegova glasa jasno dao do znanja da s njome mora osobno razgovarati. Pa ipak, poželjela je da ga je barem pitala dolazi li i Trey s njime. Ipak, za svaki je slučaj, zgrožena nad samom sobom, uredila je kosu i obnovila šminku. Silverado je uletio na njezin prilaz i vidjela je da se u njemu nalazi samo John. Onih pola sekunde razočaranja je bilo izbrisano kad ga je vidjela kako izlazi, s još ponešto gracioznosti krilnog hvatača. Crna svećenička košulja kratkih rukava i bijeli ovratnik neobjašnjivo su ga činili puteno privlačnijim – mamac nedostižnoga, pretpostavila je. Kako još može u sebi nositi i mrvicu osjećaja prema Treyu Donu Hallu, kad je njezina ljubav prema Johnu Caldwellu iz godine u godinu sve više rasla? Kad je otvorila vrata, obuzeo ju je iznenadni nalet déja vua. Ovaj isti nezaboravan trenutak je već doživjela. Bilo je to onog popodneva kad je otvorila vrata i na svojem pragu zatekla snuždenog Treya Dona Halla, s jednakim izrazom na licu kakav je John sada imao, s pogledom koji je preklinje da mu oprosti i primi ga u naručje. Bilo je to onog popodneva kad je Will začet. Tijelo joj je 294 Marta

prožela tako moćna žudnja, okusa na barut, ali uspjela se pribrati prije nego je ponovila pogrešku koju je onda učinila. »Zdravo, oče Johne«, rekla je uobičajeno spokojno. »Znam da je rano, ali izgledaš kao da bi ti dobro došla čaša viskija.« »Vjerujem da bi«, rekao je on. Nakon što im je smiješala piće, sjela je do njega na kauč. To joj se učinilo pravim mjestom gdje bi se trebala skrasiti. John je zurio dolje, u svoju čašu. »Sjećam se kako smo već jednom pili zajedno viski u ovo doba dana«, rekao je. »Zar jesmo?« »Aha. Nekoć davno, kad su nam srca bila mlada i tužna.« »Ah, da«, rekla je. »Kad me je Trey nogirao. Maglovito se sjećam da sam se napila kao smuk i zaspala na tvome krevetu.« »Prije dvadeset dvije godine i, zapravo, baš u ovom mjesecu.« Ona je imala drugih razloga da se sjeća tog lipnja prije dvadeset dvije godine. »Stvari kojih se prisjećamo nakon toliko puno vremena«, rekla je. John je srknuo svoje piće. »Trey mi kaže da Will nije njegovo dijete, Cathy. To je jedna od ispovijedi koje je došao kući ispovjediti.« Njoj se u glavi zavrtjelo od gnjeva koji ju je ispunio. »Kučkin sin bez trunke savjesti! Želiš reći da još uvijek negira da je Willov otac?« »Sjećaš li se onda kad je Trey u šesnaestoj imao zaušnjake?« upitao je John. Nešto zloslutno – zbunjujuće – joj se počelo oblikovati u umu. »Da...« rekla je. »Sjećam se. Bio je... veoma bolestan.« »Zbog zaušnjaka je ostao neplodan. Trey nikad ne bi mogao začeti dijete.« Ona je naglo odložila svoje piće, ne obazirući se hoće li na njezinu finom stoliću od čvornatog drva ostati trag tekućine. »To je nemoguće, Johne. On laže. Will mora biti Treyevo dijete. Nikad nisam bila s nijednim drugim.« John je pribrano dohvatio dva podmetača sa stolića sa strane i stavio ih pod njihovo piće, a zatim je uzeo za ruke. »Da, jesi, Cathy. Bila si sa mnom.«

295 Marta

Pedeset drugo poglavlje

U forenzičkom laboratoriju Ureda za jasnu sigurnost u Amarillu, pred očima Dekea i Charlesa Martina, šerif Randy Wallace je slomio pečat i na stol istresao sadržaj zatražene kutije s dokaznim materijalom. »Pretpostavljam da mi nećeš reći zbog čega sva ova strka, Deke?« rekao je Randy. »Ne još, Randy.« Deke je dohvatio otkinutu nogu i dodao je propetom risu kojega je donio. Savršeno je pristajala. »Aha!« rekao je, bez iznenađenja. Zatim je odvojio dvije male plastične vrećice neidentificiranih otisaka prstiju od onih uzetih prije uklanjanja tijela i za koje je utvrđeno da su pripadale Donnyju, te od otisaka Loua Harbisona i ostalih. Jedna vrećica, označena s x, sadržavala je dvije kartice s otiscima na časopisima i kabelu. Druga vrećica, označena s y, sadržavala je neidentificirane otiske uzete s poveza, ali kojih nije bilo na pornografskom materijalu. Deke je dodao vrećice Charlesu. »Provjerimo odgovaraju li ovi otisci onima na trofeju.« Rukom u gumenoj rukavici izvukao je mjedenu nogometnu loptu iz papirnate vrećice. Charles i Randy zagledali su se u natpis koji je slavio Treya Dona (TD) Halla kao najboljeg školskog igrača u nogometnoj sezoni 1985. po izboru teksaških sportskih novinara. Randy je zviznuo. »Svetog mi Toleda! Šališ se?« »Bojim se da ne«, rekao je Deke. Trofej je bio uzeo iz staklene vitrine, u nadi da ga krpa za brisanje prašine Mabel Church nikad nije dotaknula. »Pa, pođimo vidjeti«, rekao je Charles i poveo ih u sobu s računalima, rendgenskim aparatima i drugom analitičkom opremom. Nakon dovršetka postupka prijenosa otisaka s trofeja, provukao ih je kroz uređaj za skeniranje, kako bi ih usporedio s onima na tri kartice. Za samo nekoliko sekunda, sustav je zasvirao: PODUDARANJE. »Čini se da su ti slutnje bile ispravne, barem što se tiče X-ovih otisaka«, rekao je Charles. »Nema dvojbe da je osoba koja je držala časopise i kabel u rukama imala i ovaj trofej.« »Tako mi sveca!« podviknuo je Deke. »Ali jednako tako«, Charles je pokazao na karticu na kojoj su se nalazili jedino otisci s kabela, »na trofeju se nalaze i otisci osobe Y.« »Što?« uzviknuo je Deke.

296 Marta

»Pogledaj sam.« Stupio je ustranu da omogući Dekeu i Randyju pogled na slike projicirane na ekranu računala. Obilježja brazda otisaka prstiju Y-na podudarala su se s onima s trofeja. »Dobri Bože!« uzviknuo je Deke. Dakle, Trey je imao suučesnika – vjerojatno školskog druga! Nije do Harbisonovih otišao sam! »Daj, Deke, o čemu se ovdje radi?« preklinjao ga je Randy. »Oprosti, Randy. Ne mogu ti reći dok ne budem siguran u još nekoliko pojedinosti.« Charles je također izgledao zbunjen. »Dvadeset dvije godine je puno vremena«, rekao je. »Ako je TD Hall bio umiješan u nešto što se ondje dogodilo, moralo mu je biti... koliko? Sedamnaest godina?« »Tako je«, rekao je Deke. »Dakle, zaboga, Deke!« uzviknuo je Randy. »Osim ubojstva, što je to drugo Hall uopće mogao učiniti u svojoj sedamnaestoj da bi me ti u petak popodne zvao u Amarillo, baš kad sam se namjeravao s momcima naći na piću?« Dok je spremao dokaze, Dekeu je lice prekrila ona njegova poznata nekomunikativna maska, a ostala dvojica su razmijenili zaprepaštene poglede. »Moj Bože«, rekao je Randy. Vrativši se u auto, Deke je oblikovao plan akcije, koji sada mora uključiti pretpostavku da Trey kod smrti Donnyja Harbisona nije djelovao sam. Deke je bio iznenađen što mu nije na um palo da su bila umiješana dva dječaka, jedan koji će držati životinju i drugi, koji će na njoj ostaviti trag. To niti nije bila smicalica kakvu bi jedan školarac izvršavao sam. Želio bi da s njime bude neki drug s kojim će podijeliti rizik i opasnost, netko tko će moći posvjedočiti njegovu odvažnost kad se kasnije bude s time razmetao. I tako je Deke sada morao otkriti tko je bio taj drugi, kako bi ga mogao slijediti i pribaviti njegove otiske prstiju. Randy je pristao dati mu vikend da poradi na svojim pretpostavkama prije nego se i sam umiješa. Suradnik je vjerojatno bio u nogometnoj momčadi iz 1985. godine, Treyev suigrač kojega je ovaj mogao voditi za nos, a to je značilo cijelu ekipu, osim Johna Caldwella. Trey nikad ne bi mogao Johna nagovoriti da sudjeluje u psini u kojoj će biti povrijeđena neka životinja. Deke će razgovarati s Ronom Turnerom i doći do imena igrača spremnih da učine sve za svojeg dodavača. Većina momčadi iz 1985. odavno je napustila Kersey, ali on će doći do adresa s popisa koji je Melissa sačinila za ponovno okupljanje učenika i nastavnika povodom dvadesetogodišnjice mature. 297 Marta

Bacio je pogled na sat na upravljačkoj ploči. Gotovo tri sata. Vozeći najbrže što može, mogao bi do Kerseya stići za nešto više od sata i uhvatiti Rona dok još bude trijezan.

DEKE SE U REKORDNOM roku dovezao pred Turnerovu kuću od crvene opeke s lijepim korintskim stupovima i s tugom primijetio promjene koje su se ondje dogodile. Svojedobno je velika jednokatnica stajala ovdje poput arhitektonskog dragulja na lijepo uređenoj okućnici i bila je jedno od najljepših obilježja Kerseya. Ronova je žena u brak donijela novac, nakon toga naslijedila još više, i njezina su sredstva omogućavala Ronu da živi u kući daleko boljoj od one koju si je mogao priuštiti od trenerske plaće. Danas, sudeći po izgledu zapuštenog travnjaka i cvjetnih gredica, neorezanoj živici i ispucanom prilazu, ovo je mjesto propadalo. Kakva šteta, pomislio je Deke. Ron Turner je bio jedan od najboljih školskih trenera, ali svijet mu se urušio kad mu je kći umrla tek nešto prije devetnaestog rođendana, od puknuća slijepog crijeva. Ostao je u trenerskom poslu još oko pet godina, čineći što je mogao s prosječnim momčadima, ali tada mu je umrla žena i on se predao. Po posljednjem što je Deke o njemu čuo, žestoko je pio i živio poput pustinjaka u kući u kojoj je nekoć vladao poput kralja. Deke je Ronov telefonski broj pronašao u imeniku Kerseya koji je držao u autu i unaprijed ga nazvao da provjeri je li kod kuće. »Naravno, dođi, ali nemoj očekivati poslugu«, zahihotao se Ron i otvorio mu vrata gotovo iste sekunde kad je pozvonio. Vidio je malo sličnosti s onim krupnim nogometnim trenerom kojega je njegova momčad državnih prvaka jednom nosila na ramenima. »Gle, gle, šerif Tyson. Ne mogu zamisliti zašto si ovdje, ali baš mi je drago vidjeti te.« »I meni tebe«, rekao je Deke. »Ma, daj.« Ron je zamahnuo rukom. »Ja izgledam poput probušene polovne gume i ti to znaš. Pođimo do kuhinje. Stavio sam nam hladiti pivo.« Deke je slijedio gegajući lik kroz mračne sobe s platnenim presvlakama prebačenim preko namještaja, do prenatrpane kuhinje povezane s malom blagovaonicom i udobnim prostorom za sjedenje kojim je dominirao lijepi kamin. Prostor je posjedovao onaj miris osebujan za čovjeka koji živi sam i zaboravlja iznijeti smeće. »Sjedni, sjedni!« pozvao ga je Ron, brišući novinama kuhinjski stolac. »Što te dovodi ovamo?« 298 Marta

»Trey Don Hall«, rekao je Deke. Ron se polako uspravio. Na jedan trenutak su mu vodenaste, od alkohola crvene oči postale ledene poput brušenog kristala. »Trey?« »Želim ti o njemu postaviti nekoliko pitanja, vezano za onaj tjedan kad ste osvojili prvenstvo okruga 1985. godine, treneru.« »Zašto? To je prastara povijest, šerife.« »Udovolji mi. Kladim se da se sjećaš svake minute tog tjedna.« »Tu ne bi pogriješio.« Ron je odšetao do hladnjaka i izvadio dvije boce piva. »Ali ne mogu zamisliti zašto te to zanima nakon svih ovih godina.« »Bojim se da ti to ne mogu reći i cijenit ću ako ovaj posjet i naš razgovor zadržiš za sebe.« »Ne brini«, rekao je Ron. »Više ni s kim ne razgovaram. Ti si tada bio šerif. Je li TD u kakvoj nevolji povezanoj s tim vremenom?« Deke je prihvatio pivo. »Mogao bi biti. Nadam se da ćeš mi upravo ti pomoći da o tome donesem odluku. Tvoja bi informacija mogla pomoći u ispravljanju nepravde, što će ublažiti bol nekim dobrim ljudima koji su dugo patili.« »Sigurno su roditelji«, rekao je Ron, ispivši gutljaj piva. »Obično su dobri ljudi koji dugo pate roditelji. Što želiš znati?« Deke je odložio bocu piva i otvorio notes. »Prisjeti se onog tjedna u koji pada 4. studenoga 1985. To je bio ponedjeljak. Dakle, možeš li se sjetiti je li se u tim danima prije četvrtka s Treyem Donom događalo išta neobično?« »Naravno da mogu«, rekao je Ron. »On i John Caldwell su u ponedjeljak bili bolesni. Tog su popodneva došli na trening bolesni kao psi.« » Što ?« zinuo je Deke prema Ronu. »I John Caldwell?« »Obojica. Nasmrt su me prestrašili, mogu ti to reći.« »Što im je bilo?« »Nešto što su pojeli za ručak. Učenici viših razreda su tijekom stanke za objed mogli izlaziti iz kampusa, a ponedjeljak je bio jedini dan kad sam svoje momke puštao s ostatkom čopora. Ostalih su dana morali trenirati i za pauze za objed smo se nalazili na vježbama obrambenih startova u gimnastičkoj dvorani. Uvijek sam žalio što ih nisam cijeli tjedan držao pod ključem. Trey i John su pokupili nekakav trbušni virus jedući hamburgere u onoj masnoj rupi koju je kupila Cathy Benson.« »Siguran si da se radilo o trbušnom virusu?« 299 Marta

Ron je slegnuo ramenima. »Oni su mislili da je to u pitanju.« Marljivo pišući, Deke je upitao: »Trening je započinjao odmah nakon završetka škole?« »Ni minutu kasnije.« »I Trey i John su se pojavili na vrijeme?« »Ne, u tome i jest bio problem. Kasnili su. Nitko nije znao gdje se nalaze. Neki od momaka su rekli da su propustili posljednji sat. Ispostavilo se da su ležali u kabinetu za domaćinstvo. U njemu se nalazila postelja na kojoj su djevojke vježbale stavljanje posteljine. Možeš li zamisliti da bi se to danas poučavalo?« Deke se osjećao kao da ga je netko polio ledenom vodom po leđima. John Caldwell? Otac John Caldwell, župnik župe Sv. Mateja i upravitelj Doma Harbison? »Je li itko drugi iz momčadi bio bolestan?« upitao je. Ron je odmahnuo glavom. »Ne, hvala Bogu.« »Je li još netko jeo u Bennies Burgersu toga dana?« »Deke, kako bih se, dovraga, mogao toga sjećati nakon dvadeset tri godine? Daj. Reci mi zbog čega sve ovo.« »Sjećaš li se imena nastavnice domaćinstva?« »Telma i još nešto. Stara udavača. Preselila se na Floridu kad je otišla u mirovinu.« Deke je upisao ime u svoj notes. Melissa će se sjetiti ostaloga. Možda se ženina adresa nalazi na onom popisu za dvadesetogodišnjicu mature. Pronaći će je, kako bi potvrdio jesu li se momci toga popodneva sklupčali u njezinoj učionici. »Sjećaš li se koliko je vremena od početka treninga proteklo dok se momci nisu pojavili?« »Dobar sat, rekao bih. Već smo bili daleko odmakli s treningom kad su se pojavili na terenu, blijedi kao srebrni dolari. Poslao sam ih ranije kući.« Deke je duboko udahnuo. Kladio bi se u svoj posljednji dolar da se Trey Hall i John Caldwell nisu ni približili kabinetu za domaćinstvo. Napustili su školu prije posljednjeg sata i planirali se vratiti na vrijeme na nogometni trening. Nisu računali na ubojstvo ili nesretan slučaj koji će ih zadržati, poremetiti im raspored, srediti im probavni sustav. Ali cijelu je teoriju u škripac dovodio jedan problem. Vremena se nisu poklapala. Treyu i Johnu ne bi trebalo više od sat vremena da dođu do kuće Harbisonovih. Čak i ako su imali pola sata vremena za okršaj, 300 Marta

postavljanje tijela i grabljanje tla, plus nekoliko minuta za povraćanje u korov, momci bi otišli puno prije nego je Donny došao kući s probe orkestra i pripremio sebi užinu. Imali bi i vremena da se presvuku u sportsku odjeću. »Mrzim što iskušavam tvoje pamćenje, Rone«, rekao je Deke, »ali možeš li mi dati ime bilo koga iz trenerskog osoblja tko bi mogao potvrditi to čega se sjećaš?« »Bobby Tucker, sada glavni trener«, rekao je Ron. »On je bio tada linijski trener, novak. Pitaj njega, ako meni ne vjeruješ.« »Žao mi je, ali hoću.« Ron je ustao. »Ovo pivo je bez veze. Idem si pripraviti nešto žešće. Hoćeš li i ti?« »Meni pivo odgovara«, rekao je Deke, slušajući kako Ronova prazna boca uz zveket pada među ostale u papirnatoj vreći na podu. »Jesi li ikad provjeravao njihovu priču kod nastavnice domaćinstva?« Nalivši sebi čašu Jack Danielsa iz boce koja se nalazila među ostalim cijenjenim markama poredanima na pultu, Ron je rekao: »Nisam za to vidio potrebe. Tim momcima nije bila navika bježati sa satova. Školu su shvaćali ozbiljno, posebno John. A i trebalo ih je samo pogledati da bi se čovjek uvjerio kako im je uistinu zlo.« Naravno da im je bilo zlo, pomislio je Deke, ali ne od nečega što su pojeli. Morao je pronaći grešku u vremenskom slijedu da bi to i dokazao. Ustao je, primijetivši sliku Ronovih žene i kćeri nad kaminom. »Hvala ti na pomoći, Rone.« »Volio bih da si mi rekao što se događa«, rekao je trener. »S Treyem bi se moglo raditi o svačemu.« »Jesi li ga volio?« »Da, jesam. Pokušao sam mu biti otac. Vidio sam u njemu još neke dobre osobine, osim sposobnosti za igranje nogometa, ali dječak te je mogao iznevjeriti u tren oka. Pogledaj što je učinio svojoj teti i Cathy Benson i Johnu Caldwellu.« Deke je potvrdno kimnuo glavom. »Da«, složio se, primjećujući gorčinu u načinu na koji je Ron stisnuo usta i bljesak dugo zatomljivanog bijesa u očima. Bolje će biti da ne spominje kako je Trey odsjeo u Domu Harbison. U pijanom stanju, Ron bi ga mogao nazvati i izvikati se na njega, a Deke nije želio da uz to nešto izlane o tome da mu je bivši šerif postavljao nekakva pitanja. Pozdravio se s njime i sam izišao, ostavljajući Rona da se narolja pred hladnim kaminom i pod pogledima svoje žene i kćeri.

301 Marta

Pedeset treće poglavlje

Cathy nije izustila ni riječi dok je John dovršavao s razotkrivanjem okolnosti u kojima je John Will Benson bio začet. Nije joj ispuštao ruke. »Ostani uz mene, Cathy«, rekao je i ona je shvatila da je pomislio da prepoznaje znakove njezine stare bolesti. »Znam kakav je ovo šok.« Ispustio joj je jednu ruku i ona se odjednom osjetila napuštenom, ali namjera mu je bila jedino dohvatiti njezinu čašu. Ipak nije se radilo o prijetnji njezinog starog prokletstva. Nevjerica ju je obuzela do te mjere da nije bila u stanju progovoriti. »Popij ovo«, rekao je, stavljajući joj čašu na usne, i ona je ispila cijeli njezin sadržaj, osjećajući kako je žestoka tekućina grize za grlo. Odložila je čašu i opet prihvatila njegovu ruku, suhu i toplu poput savršeno pristajuće rukavice, snažnih i prepoznatljivo oblikovanih prstiju – kao u njezinog sina. »Ti i ja... Ali ja se ne sjećam...« rekla je. «Kako nisam uspjela upamtiti nešto takvo?« »Bila si potpuno pijana i odmah si utonula u dubok san«, rekao je, neuspješno se pokušavajući nasmiješiti. »Mislim – kao klada.« »Čak i da jest tako, kako to da nisam nikad posumnjala...« »A zašto bi? Sljedećeg si dana bila s Treyem. Da sam bio malo... upućeniji, možda bih prepoznao korijene njegova ponašanja. Prisjetio bih se njegovog napadaja zaušnjaka i posumnjao u njegov problem. Pokazatelji su bili tu, jasni kao neonski natpisi koji izvikuju da je nešto što je davalo smisao njegovom životu bilo uništeno, nešto nezamjenjivo.« Cathy je počekala da osjeti nešto od Treyevih osamnaestogodišnjih osjećaja, kakvu je pustoš morao osjećati kad mu je rekla da je trudna, ali ništa se nije događalo, baš ništa. Njezina vizija, njezino srce, bili su prepuni jedino ovoga čovjeka i mješavine divljenja i straha zbog spoznaje da je on pravi otac njezinog sina. Nikad više neće morati brinuti da će jednoga dana, nakon niza godina, Treyevi geni proraditi, okužiti čestitost koja je označavala razliku između oca i sina otkad je Will rođen. »Johne...« Prešla je pogledom po crtama njegovog lica, obliku ušiju, prisjećajući se načina na koji mu se kosa – baš kao i Willu – kovrčala za vlažnog vremena. Kako nije vidjela Johna u svome sinu? Začuđeno je upitala: »Ti si Willov otac?« 302 Marta

»U to nema sumnje, Cathy.« »Trebala sam znati... Trebala sam naslutiti...« Njemu su se prsti stegnuli. »Kao što je Trey rekao, vidjeli smo samo ono što smo očekivali pronaći.« »Ne mogu ni početi zamišljati kako će se Will osjećati kad dozna istinu.« »Osjećat će ono što i ja osjećam.« Zurili su jedno u drugo, čitajući u očima onoga drugoga sve ono što je moglo biti. »Dobri Bože, Johne...« Ogromnost Treyevih laži, kamuflaža njegovih prijevara, narasla joj je u zaprepaštenom umu poput stijena koje zaklanjaju sunce. »Kako smo ovo mogli učiniti sebi... Willu...?« »On je vjerovao da smo mi izdali njega«, rekao je John. »Uništili smo sve ono za što je znao da je vjerno i istinito, i želio nas je kazniti.« Počeo ju je protresati majčinski gnjev. Ustala je da pobjegne od prijekora liturgijske košulje i bijelog ovratnika u profani gnjev koji je osjećala. Stisnula je šake. »Ali kako je mogao Willa pustiti da vjeruje kako ga je njegov otac napustio? Kako je mogao dopustiti da mali dječak pati od istog osjećaja odbačenosti koji je on dobro poznavao? Negdje usput, ne bi li ga ono malo časti što je u njemu ostalo natjeralo da iziđe van s istinom?« »Mislio je da je prekasno«, rekao je John. »Ja sam već bio u svećeništvu, a on je znao da ti nikad nećeš od mene tražiti da napustim svoje zvanje kako bih te oženio.« »Prezirem ga«, jednostavno je rekla. »Nemaš razloga za to.« »Trebao bi ga i ti prezirati.« »Prezirao bih ga da ne osjećam ogromno žaljenje prema njemu. Nikad nas nije prestao voljeti, Cathy, i to mu je bila najveća pokora. Vjerujem da bi, kad bi ga vidjela, i sama uvidjela da je zbog posljedica svojih postupaka patio više od nas. Ti i ja, koliko god nam toga bilo uskraćeno, imali smo svoje prijateljstvo, i imamo Willa.« Ona se naglo okrenula. »Da sam ga vidjela bila bih ga ustrijelila. Neka mi Bog pomogne, ali doista bih. Kunem se, da ovoga časa uđe unutra, izvukla bih staru pušku moje bake i raznijela ga u pakao.« »On će se dovoljno brzo susresti sa svojom smrću«, rekao je 303 Marta

John. »Kako to misliš?« »On umire, Cathy. Neoperabilan tumor mozga – astrocitom. Zato je sada ovdje.« Iz prošlosti joj se u kovitlacu pojavio prizor Treya na teniskom terenu u završnom razredu njihove srednje škole – visokog, snažnog, preplanulog, obasjanog sunčevim svjetlom. Godinama je nosila tu njegovu sliku poput tajne fotografije gurnute u lisnicu, na koju bi povremeno bacala pogled. Činjenica da Trey može biti na umoru – jedar uzor muškog zdravlja, čovjek kojega je voljela gotovo cijelog svog života – na trenutak ju je osupnuo, ali nikakva tuga ili sažaljenja, nikakvo razumijevanje nije moglo ugrijati hladnu mržnju koju je prema njemu osjećala. »Shvaćam«, rekla je, glasom tihim od prezira. »I tako je u pet do dvanaest došao kupiti pomirenje s Bogom, je li tako? Pokušavajući izmoliti Zdravo Mariju. Kako tipično za TD Halla.« »Sjedni, Cathy«, rekao je John, pokazujući na mjesto do sebe. »Došao sam ti reći još toga.« Podigao je svoju čašu i do dna je iskapio. Cathy su se sve nade srozale. Reći će joj da Willovo očinstvo ne mogu javno objaviti. Trebalo je u obzir uzeti Johnov posao, njegov ugled, jednako kao i njezin i Willov. Ali što je bilo gore – ispravljati stari skandal zasnovan na laži, ili izazvati novi, zasnovan na istini? Nije imala vremena o tome detaljno razmisliti. Sjela je. »Što je, Johne? Osjećaš li da ne možemo obznaniti kako si ti Willov otac?« »Uopće se ne radi o tome, Cathy. Bit ću ponosan svijetu obznaniti da je Will moj sin, ako je to ono što ti i Will želite. On je bio začet prije nego sam položio zavjet i Crkva bi htjela da učinim ono što je ispravno za moje dijete. U svakom slučaju, kad čuješ ono što ti moram reći, Will me možda neće htjeti priznati za oca. Ti možda nećeš biti toliko željna potvrditi da je on moj.« Ona se naježila. »Zašto ne?« »Trey je došao kući ispovjediti dva grijeha.« Ona je rukama poklopila uši. »Mislim da ne želim ovo čuti.« »Sjećaš li se kad smo se Trey i ja razboljeli tjedan dana prije utakmice za prvenstvo okruga protiv Deltona?« Spustila je ruke. »Veoma živo. Bio je ponedjeljak. Ti i Trey ste od onih hamburgera koje ste pojeli kod Benniesa izgledali zeleni kao kuhane kornjače.«

304 Marta

»Nismo bili bolesni od Benniejevih hamburgera. Bili smo bolesni jer smo bili odgovorni za smrt Donnyja Harbisona.« Cathy je ostala sjediti nepomična poput stijene, usta širom otvorenih. »Da, dobro si čula«, rekao je John. »Donny je umro nesretnim slučajem, ali Trey i ja smo ga izazvali. To je drugi grijeh koji je došao kući ispovjediti – Harbisonovima.« Cathy ga je čula kao da joj je netko u uši ugurao čepove od tkanine. Svi su zvukovi u kući izblijedjeli. Pomislila je na Donnyjevu školsku sliku izloženu na polici u kuhinji Harbisonovih. Nikad je nije vidjela bez vaze Bettyna cvijeća do nje. Fotografija je bila sve što je ona znala o sinu kojeg su izgubili. U godinama tijekom kojih je kupovala proizvode dječjeg vrta u Domu Harbisonovih njegovo ime nikad nije bilo spomenuto. John je okrenuo glavu prema prozoru i Cathy je mogla vidjeti kako mu pogled ispunjavaju sjećanja, poput plime koja na obalu izbacuje odavno izgubljenu podrtinu broda. »Trey je bio uvjeren da nam je stipendija u Miamiju ugrožena ako ne osvojimo prvenstvo okruga i zabio je sebi u glavu da moramo učiniti nešto što bi nam osiguralo prednost...« Potrajalo je više od pet minuta dok joj nije prepričao događaje od tog neopozivog popodneva u studenome. Slušajući ga u zgroženoj tišini, Cathy se prisjetila da je iz klinike doktora Gravesa tada bio nestao šišač. Mogla se sjetiti i Treyeve modrice na ramenu i kako se stiskao uz nju tog popodneva, kao da mu je ona čamac za spašavanje na olujnom moru. Mogla se prisjetiti kako je tada razmišljala da će njih dvoje zauvijek ostati skupa i da ih ništa neće moći razdvojiti. »Trey planira Harbisonovima reći istinu večeras, dok ja budem na misi«, završio je John. »Kaže da će moje ime držati izvan svega toga – da će preuzeti potpunu odgovornost za Donnyjevu smrt.« Još uvijek je bila previše prestravljena da bi smislila nekakav odgovor. Mogla je zamisliti dubinu boli Harbisonovih i njihovu tugu samo kroz ono što bi ona propatila da je u tom štaglju bio obješen Will. Otići i ostaviti njihova sina da ga roditelji takvoga pronađu... Taj je čin bio previše besprizoran da bi ga se moglo pojmiti, a sve je to bila Johnova zamisao. Ali bilo mu je tek sedamnaest i u panici je bio spreman učiniti i nezamislivo kako bi dječaka koji mu je bio bliži nego brat spasio zatvora – i sačuvao mu budućnost za djevojku koju su obojica voljeli. Johna je njegova katolička savjest prinudila da izabere manje od dva užasna zla. I taj ga je čin odveo u svećeništvo. »Vjeruješ li mu?« upitala je. 305 Marta

Pažnju je skrenuo na prozor, promatrajući na nebu sokola kako ponire i opet se naglo uzdiže u nebo. Zbog sjete koju mu je vidjela u pogledu zapitala se zavidi li toj ptici na sposobnosti da raširi svoja krila i odleti daleko. »Vjerujem u njegovu namjeru«, rekao je. »U namjeru?« »Trey je čovjek na umoru koji se ispovijeda. Emocionalan je, očajan u potrazi za odrješenjem, i na lijekovima. Samo jedna krivo izgovorena riječ natjerat će Harbisonove da počnu postavljati pitanja, provjeravati...« Osjetila je trnce na potiljku. »Što to govoriš? Zar misliš da će nekako doznati za tvoju umiješanost?« »Harbisonovi su inteligentni ljudi. Zasigurno će se zapitati kako je Trey mogao sam djelovati. Trebala su dvojica da podignu Donnyjevo tijelo u štaglju. Trey me nikad ne bi namjerno odao, ali Harbisonovi – posebno Betty – mogu odlučiti pokrenuti istragu oko smrti njihova sina. Ona nije žena koja bi praštala, a Trey u stanju u kakvom je nikad ne bi mogao podnijeti policijsko ispitivanje. Napokon će moje ime izići na vidjelo. Bio sam Treyev najbolji prijatelj u srednjoj školi. Bili smo nerazdvojni...« Nju je prožela hladna panika. »O, moj Bože, Johne. Jesi li ga upozorio da riskira tvoje razotkrivanje?« »Nisam. Moram Treya pustiti da čini ono što misli da mora.« »Oh, Johne!« Osjetila je ludi poriv da mu strgne bijeli ovratnik s vrata. »Kako možeš biti tako prokleto svećenički nastrojen? Moraš ga zaustaviti. Trey bi te mogao uništiti – tvoj život, tvoj rad, tvoj ugled. Zamisli kako će biti Harbisonovima kad doznaju za tvoju umiješanost. To će ih uništiti.« »Vjeruj mi, imam to na umu, ali nemam izbora nego pustiti da stvari idu svojim tijekom.« Ustao je, gurnuo ruke u džepove i zagledao se van kroz prozor. »Možda se brinem bez razloga...« »Ne vjeruješ u to.« »Ne. Vjerujem da mi je Bog dao pošteno upozorenje.« Okrenuo joj se licem, dok mu je svjetlo iza leđa pretvaralo tamni lik širokih ramena u reljef. »Cathy, draga, bilo mi je... veoma teško živjeti sa spoznajom o laži zbog koje sam dopustio da Harbisonovi sve ove godine pate. To je grijeh koji sebi nikad nisam oprostio, a nije mi ga oprostio ni Bog.« Nije joj se sviđalo kamo ga njegova svećenička savjest odvodi. Skočila je na noge. »Zajebi Boga!« uzviknula je. »Iskupio si se za svoj grijeh tisuću puta, ako to 306 Marta

želiš tako nazivati. Ti si svoju pokoru obavio. Betty ti nikad, baš nikad neće oprostiti. Vjeruj mi, ja to kao majka znam. Moraš zaustaviti Treya!« »Pst«, rekao je tiho i uhvatio je za ramena. »Moram ovo prepustiti Bogu i vjerovati u Njegovu volju. Ako se dogodi najgore, moram biti spreman to prihvatiti. Barem ću se osloboditi sjena koje su se za mnom vukle otkad se to dogodilo. Toliko sam umoran od pokušavanja da im pobjegnem.« »Ali to je tako nepošteno!« uzviknula je. »Za to je popodne Trey potpuni krivac. On treba preuzeti odgovornost za sve to – i pred Bogom i pred Harbisonovima. On ti to duguje. Imao si samo sedamnaest godina – bio si još dječak!« Njegove su je ruke obgrlile i ona je prislonila obraz uz crnu košulju kao one prigode koje se maglovito prisjećala, prije tako dugo vremena, kad je položila glavu na njegove grudi nakon što se vratila iz kupaonice zbog napada mučnine. »Ali kao čovjek sam sve mogao ispraviti«, rekao je, govoreći joj nježno nad glavom. »Sada nisam više siguran nisam li odanost prema Treyu zloupotrijebio kao razlog da ne priznam policiji i Harbisonovima što se toga dana dogodilo. A kao svećenik sam sebe uvjerio da se Božje djelo može ostvariti samo kroz vjeru ljudi u Njegove svećenike i zagovornike i da nemam pravo olakšati svoju savjest uništavanjem onoga što sam u Njegovo ime postigao. Ali bio sam u krivu. Božje djelo će prevladati unatoč slabostima njegovih svećenika. I svi moji napori da se iskupim za ono što sam učinio nisu mi donijeli mir. Svaki put kad pogledam Horbisonovima u lice, osjećam svoju krivnju.« Podigla je glavu da ga pogleda. »Oni nikad ne smiju doznati za tvoju umiješanost.« »Molim se Bogu da ne doznaju.« »Da Trey nije došao, ti bi nastavio živjeti sa svojom krivnjom? Ne bi došao u iskušenje, zbog vlastite savjesti, da prekineš svoju šutnju?« »Neka mi Bog oprosti, ne bih.« Odmaknuo se od nje i pogledao na sat. »U tri imam dogovor s biskupom. On će me posavjetovati što mi je činiti.« Nasmiješio joj se. »Porazgovarajmo o tome kako ćemo Willu reći naše čudesne vijesti. Želio bih da kao i dosad budemo zajedno, kao jedna obitelj... štogod se dogodilo. Mogu Ii se vratiti nakon mise?« Ona je tupo kimnula glavom. »Bit ćemo ovdje.« »Sve će biti dobro, Cathy. Na ovaj ili onaj način, bit će dobro.« »Mogli bi te izbaciti iz svećeništva«, šapnula je dok je on vadio ključeve iz džepa. »Mogao bi se suočiti s tužbama zbog zločina. Mogao bi sve izgubiti...« 307 Marta

Prišao joj je da joj palcem nježno pogladi obraz. »Ne sve«, rekao je. »Još ću uvijek imati naše prijateljstvo, i imat ću svoga sina. A sada moram poći.« Poljubio ju je u čelo i ostavio je pred kaučom da tupo zuri za njim.

308 Marta

Pedeset četvrto poglavlje

Deke se odvezao od Turnerove kuće osjećajući kao da se nad njega nadnio crni oblak. Dobri Bože! John Caldwell suučesnik u smrti Donnyja Harbisona! Prokleto se nadao da griješi i da je Trey nekoga drugog nagovorio da s njime pođe u misiju toga dana, ali Deke je imao mučan predosjećaj da je drugi komplet otisaka na produžnom kabelu pripadao Johnu. Deke to neće znati dok ne pribavi otiske s kojima će ih moći usporediti, ali prije nego na tome poradi, morao je biti posve siguran u koje su se vrijeme dječaci pojavili na treningu. Postojala je mogućnost da je Donny ubijen tijekom noći i da mu je hrana na stolu bila večera, a ne popodnevna užina, kako se pretpostavljalo. Trey i John su se mogli dovesti nakon što se smračilo, počinili zlodjelo, zatim se vratili kući, a da to nitko nije svjedočio. Ali mučilo ga je nekoliko stvari. Prvo, bi li dječak sam u kući jeo večeru za stolom u kuhinji, a ne pred televizorom, kao svi ostali klinci u državi? I, ako su Trey i John bili bolesni, kako je bilo opisano, bi li imali volje izvršiti takvu ekshibiciju? On bi rekao da bi im to bilo posljednje na umu. Također, dječaci bi očekivali da će Donny i njegova obitelj navečer biti kući, osim ako nisu imali razloga vjerovati da su Harbisonovi odsutni iz grada. Još je jednu stvar trebalo raščistiti: kako su dječaci znali da će biti sami i imati slobodan pristup ovnu. Prvo je započeo s Bobbyjem Tuckerom, trenerom obrambenih igrača iz tih dana. Sjećanja trenera Tuckera o onom kašnjenju od jednog sata u dolasku dječaka na teren mogla bi se razlikovati od Ronovih. Deke ga je zatekao kao radi u svojem dvorištu tog prvog tjedna školskog raspusta. Bobby mu je bio zahvalan jer mu je omogućio predah od posla i on i Deke su sjeli na stube trijema. Deke je odmah prešao na stvar, ne pojašnjavajući razloge zbog kojih pitanja postavlja, niti spominjući da je već posjetio trenera Turnera. Bobbyju nije trebalo dugo da se prisjeti. »Da, sjećam se tog incidenta kao da se dogodio jučer«, rekao je. »Trener Turner samo što nije doživio moždani udar prije nego su se pojavili sat vremena nakon početka treninga. To nas je sve užasno prestrašilo, naš dodavač i njegov najbolji hvatač izlaze na teren bolesni poput bijesnih pasa.« »Sigurni ste da su kasnili sat vremena, a ne dva?«

309 Marta

Bobby se nasmijao. »Šalite se? Kažem vam da bi trener Turner sada grizao travu odozdo da su zakasnili još samo jednu minutu.« »Ali ipak, kako možete biti toliko sigurni po pitanju vremena?« Bobby se nacerio. »Dali smo im jedan sat. Da se nisu pojavili, nazvali bismo šerifov ured da ih pođu potražiti. Došli su točno pred istek tog sata.« »Shvaćam«, rekao je Deke, ali zapravo nije shvaćao. Donny se upravo vraćao kući s probe orkestra kad su se Trey i John pojavili na terenu. »Još jedno pitanje, prije nego vas opet prepustim košnji«, rekao je. »Zvučat će čudno, ali odgovorite mi najbolje što možete. Jeste li na TD-u i Johnu primijetili nekakve emocionalne promjene tijekom i nakon tog tjedna. Možda su bili rastreseni, živčani...« Bobby se namrštio. »Nisam onaj koga to trebate pitati. Bila mi je to prva godina na poslu i nisam imao puno posla s Treyem i Johnom. Oni su bili u osobnoj nadležnosti trenera Turnera. On je čovjek s kojim trebate razgovarati – naravno, ako vam odgovori na telefonski poziv.« Tužno je odmahnuo glavom. »Znate za njegovu... ovisnost?« »Melissa nas je obavještavala o tome.« »Tragedija je to što trener Turner sada čini upravo ono protiv čega je uvijek zagovarao. Ima sve – novac, prekrasnu kuću, garažu punu finih auta.« »Osim stvari koje mu moraju puno značiti«, rekao je Deke. Pogledao je na svoj sat. Četvrt do pet. Zastat će kod Benniesa i porazgovarati s Cathy Benson. Ako mu je itko mogao nešto reći o Treyevu i Johnovu ponašanju u tjednu u kojem se održavalo finale okruga, to će biti Cathy. Nakon toga, poći će Melissi i potražiti prezime nastavnice domaćinstva. »Je li istina da kupujete kuću Mabel Church?« upitao je Bobby kad je Deke ustao. »Trey i ja smo se sporazumjeli danas u podne. Vijesti brzo putuju.« »Za to zahvalite Melissi, šerife. Ona nije tajila da vi i gospođa Tyson kupujete kuću i susrećete se s Treyem. Mislim da sam TD-a vidio danas, negdje u vrijeme ručka. On mene nije vidio. Je li nešto što je on rekao potaknulo vaše zanimanje za tjedan u kojem se odigrala ta utakmica doigravanja okruga?« Deke se dočepao mogućnosti da utaži trenerovu znatiželju. »Otprilike tako«, slagao je. »Melissa je zadužena za pisanje dnevnika o njezinoj završnoj godini u srednjoj školi za nove naraštaje.« Bobby se s razumijevanjem nasmiješio. »Poput vremenske kapsule«, rekao je, ispraćajući Dekea do njegovog automobila. »TD Hall i John Caldwell. Oni su 310 Marta

bili prava ekipa. John je imao prigodu poći u profesionalce, ako mene pitate. Jeste li ga ikad zamišljali kao svećenika?« »Ne odmah nakon srednje škole«, rekao je Deke, pretpostavljajući zašto se John tako rano odlučio za zaređenje. »Možda kasnije, ali ne u osamnaestoj.« Dotaknuo je rukom svoj stetson. »Mnogo vam hvala, treneru.« Deke se zaputio prema gradu, još uvijek teška srca. Ako razotkrije Treya Dona Halla, uništit će i Johna Caldwella, čovjeka koji je proveo život pokušavajući se iskupiti za grešku koju je učinio kao maloljetnik. Trey je otišao među bogataše i slavne i vjerojatno se nikad nije osvrtao na ono što je učinio, ali John je sobom nosio svoje breme na putu siromaštva i čednosti i pokornosti Bogu. Deke nije sumnjao da će, kad dođe do samog dna svega ovoga, otkriti kako je John tog sudbonosnog popodneva u studenome pošao s Treyem da na najmanju mjeru smanji okrutnost, možda čak i da je spriječi. Okladio bi se i u svoj posljednji dolar da se Trey dosjetio te autoerotične asfiksije kao uzroka smrti kad je John, katolik, odbio kao pokriće onoga što se dogodilo prihvatiti samoubojstvo. Je li vraćanje Donnyjeva dobrog imena njegovim roditeljima bilo vrijedno uništenja Johna Caldwella? U okrugu su ga doslovno smatrali svecem, i to s pravom. Razotkrivanje oca Johna i njegovo moguće uhićenje zbog ometanja pravde imali bi dalekosežne i razorne učinke na Crkvu, da se niti ne spominje Harbisonove. Bilo mu je mrsko i pomisliti kako će se oni osjećati kad doznaju da je čovjek kojega su voljeli kao sina sudjelovao u smrti njihova dječaka i u prikrivanja načina na koji je umro. Skandal će najčasnijeg čovjeka kojega je Deke ikad poznavao protjerati iz župe, možda čak i iz svećeništva, i život kojim je živio, dobra koja je činio, sve će to biti viđeno kao obična laž. Je li on, nakon ovoliko vremena, nakon što su se životi sviju skrasili, a prošlost bila gotovo zaboravljena, imao pravo iskapati i izlagati javnosti istinu, po cijenu svega razaranja koje će to izazvati? Ali nije na njemu bilo da postavlja takva pitanja. Vjerovao je da je istina uvijek bolja od laži, bez obzira koliko boljela, kakvu štetu proizvodila. Istina nije razarala; ona je gradila. A on je najprije i najviše od svega bio policajac. Provođenje pravde mu je bilo u krvi, pokretalo mu srce, čak i ako više nije nosio značku. A bio je i otac. I on bi želio da mu sin počiva u miru, oslobođen srama. Njegova bi čast bila vrijedna cijene istine. Otac John će morati prihvatiti svoju sudbinu. Ipak, prije nego svoja otkrića podijeli sa sadašnjim šerifom koji sjedi u stolici koju je on nekad zauzimao, bolje mu je prokleto se dobro uvjeriti da za to ima sve potrebne dokaze. Uništavanje cijele rijeke kako bi se u stupicu uhvatilo par 311 Marta

jazavaca bio bi jadan posao. U gradu se zaustavio pred Bennie’som da porazgovara s Cathy, ali rečeno mu je da je otišla ranije s posla i da se toga dana vjerojatno više neće vraćati. Prema riječima Bebe, stekao je dojam da su kod kuće iskrsnuli nekakvi problemi. Deke nije imao pojma o kakvim se problemima radi. Razočaran, vratio se do auta i mobitelom nazvao Paulu, zahvalan što je nije zatekao kući i što je na automatskoj tajnici mogao ostaviti poruku da se vratio u Kersey i da će noć provesti kod njihove kćeri. Planirao je prisustvovati misi u Sv. Mateju, koja je započinjala u šest sati. Dobio je ideju kako se dočepati otisaka prstiju oca Johna.

312 Marta

Pedeset peto poglavlje

Trey je otvorio oči i brzo zatreptao, pokušavajući dokučiti gdje se nalazi. Prošlo je podosta vremena otkad se budio u nepoznatim spavaonicama, a nikad mu se to nije dogodilo u ovakvoj, gdje je prvo što je ugledao bilo raspelo na zidu. Johnova soha. Preplavio ga je crni očaj. Prisjetio se da je John pošao u posjet Cathy i sada ga je ona mrzila jednako strastveno kao što ga je nekoć voljela. Spustio je noge na pod, riskirajući vrtoglavicu i mučninu od naglog pokreta, izazvanu bolešću. Bilo je pet sati. Spavao je preko tri sata. Dobro. Neće morati još dugo čekati do svoga razgovora s Harbisonovima. U kupaonici je silom iz sebe ispustio malo urina, polio lice vodom i isprao kiseli okus iz usta. Izbjegavao je pogledati u zrcalo, uvjeren da zna što će u njemu ugledati. »Budi siguran da će te tvoji grijesi sustići«, mnogo ga je puta upozoravala njegova teta i znao je da će sve njih vidjeti u oronulom, bolesnom odrazu svoga lica. Izišao je u hodnik da pođe do auta po svoju torbu i lijekovima nagrižen želudac mu je sa štovanjem reagirao na ugodan miris koji je uz stube dopirao iz kuhinje. Mala je djevojčica protrčala pokraj njega, očito se odazivajući na poziv za večeru. Na putu do ulaznih vrata bacio je pogled u blagovaonicu i vidio skupinu djece okupljene oko stola. Nešto starija djevojčica je razdjeljivala tople pite s komode koja je stajala uza zid, očito i ona jedna od stanarki doma. BMW je bio parkirao pred jednim od stupova za vezivanje konja koji su se još uvijek nalazili pred kućom. Pod jedan od brisača upao je bijeli svijet otpao sa stabla uz kapiju i on ga je pažljivo oslobodio i proučio. Malo čudo prirode tu, na njegovom dlanu, pomislio je, pahuljasto i ugodnog mirisa, savršeno oblikovano, baš poput Cathy. U njega se uvukao neočekivani mir. Zašto nikad nije primjećivao ovakve stvari, kad je to moglo značiti promjenu? Gurnuo je cvijet u džep košulje u kojem se nalazio Dekeov ček i poslušao poriv da opekom popločanom stazom pođe straga, što je bio napredak otkad je posljednji put bio ovdje. Netko se dobro pobrinuo oko žbukanja i uređenja, prvoklasan posao, vjerojatno dobrotvoran doprinos nekog iskusnog stručnjaka za uređenje prostora. John je bio dobar u nagovaranju ljudi da čine prave stvari. Ipak, štagalj u kojem su objesili sina ove kuće izgledao je jednako, a spokoj koji je maločas osjetio zahladnio je kao da je iznenada došlo do promjene vremena. Odložio je prtljagu uz kuću i prošao pored štaglja i dalje, niz još jednu stazu koja je prolazila uz mali voćnjak i ogroman povrtnjak koji je u sebe upijao popodnevno sunce – i to dobro održavan – te zašao u slijepu ulicu uz red obora i 313 Marta

građevina koje su služile za smještaj životinja i opreme. U jednoj od daščara čuo je zvuk pile. Kad je ugledao Treya na vratima, Lou Harbison je podigao pogled sa svoga posla nad jarcem za piljenje drva i isključio prastaru Black & Decker pilu. »Kako ste«, rekao je, podigavši zaštitne naočale i uspravljajući se. »Mogu li vam kako pomoći?« »Ne, samo uokolo razgledavam sve što ste ovdje uspjeli napraviti – vrt i voćnjak, stoku. Držite li još uvijek kokoši?« »Kokošinjac se nalazi s druge strane štaglja. Sjećate se toga?« Lou je lice porumenjelo – od zadovoljstva izazvanog iznenađenjem, protumačio je to Trey, jer se nakon svega života na visokoj nozi još uvijek sjeća jednostavnih stvari poput kokoši njegove žene. Lou Harbison se činio nježnijim od svoje žene, manje pogođenim, ali i u njemu se naslućivao osjećaj nekakvog nedostatka, kao i u Betty Harbison. »Sigurno«, rekao je Trey. »Najbolja jaja koja sam ikad jeo. Moja teta je znala od njih pripravljati palačinke. Bile su žute poput kukuruza.« »To je zato jer su naše kokoši jele kukuruz – bez ikakvih aditiva ili hormona.« »To stvara razliku – jaja ne valja kvariti tim dodacima.« »Nego što.« Lou je ustao, s Black & Deckerom još u rukama. Na licu mu je bio izraz kao da se uljudno pita ima li Trey još štogod za reći. Ovaj je pomislio kako je vrijeme da pođe dalje. »Pa«, rekao je, »učinili ste ovdje dobru stvar, gospodine Harbison.« »Za to trebamo zahvaliti ocu Johnu.« »Zar je tako?« »Ovo mjesto ne bi tko zna kako izgledalo bez njega. A Betty i ja... ne bismo ni mi.« Govorio je blago, bez traga prijetnje, ali iza riječi mu se skrivalo izmiješano upozorenje i molba. Nemoj petljati s Johnom... molim te. Trey se kimanjem glavom s time složio i izišao iz daščare. Dok se primicao kući, Betty Harbison je izišla na stražnji trijem, oštrog i sumnjičavog pogleda. Sigurno ga je vidjela kroz kuhinjski prozor, onaj isti kroz koji ih je onog sudbonosnog dana primijetio njezin sin. »Vidim da ste ustali«, rekla je.

314 Marta

Ne zadugo, ali hvala na pretpostavci, bio je u napasti odgovoriti joj, ali ona se nije činila raspoloženom za šale. »Pomislio sam da bi bilo dobro malo prošetati po ovom lijepom mjestu koje ovdje imate«, rekao je. »Popodne je tako lijepo.« I posljednje koje ću gledati u Panhandleu. Kao i inače kad bi pomišljao na takve stvari, kroz mirnu površinu njegovog prihvaćanja skorašnje smrti probio se užas. Njezin se ukočeni izraz malo smekšao. »I mi tako mislimo. Otac je rekao da ste povratili ručak i da vas moram naliti s nešto kokošje juhe. Dođite unutra, pa ću se za to pobrinuti.« Pridržala mu je mrežasta vrata da uđe, a njezin odlučan stav i namrgođena usta nisu dopustili nikakvog prigovora. S oklijevanjem je ušao u njezinu jazbinu, primijetivši Donnyjevu uokvirenu fotografiju uz vazu prepunu cvijeća s drveća uz kapiju. »Hoće li vam želudac moći podnijeti i malo mesne pite od piletine?« upitala je Betty. »Izgledate kao da bi vam dobro došlo i nešto konkretnije od juhe. A ima i želea, načinjenog od bresaka iz našeg voćnjaka.« »Uništite me«, rekao je Trey. To je na njezine usne namamilo jedva primjetan osmijeh. »Morat ćete počekati nekoliko minuta dok ne ispratim djecu koja odlaze na misu.« »Sa zadovoljstvom«, rekao je Trey. Ostavši sam, vratio se do mrežom prekrivenih vrata. Odavde je Donny vikao na njih, poput raskalašenog bantamskog pijetla. Bio je odvažan mali nitkov. Sve ove godine Trey to nije zaboravio. Vidio je Loua kako prolazi pored kuće da sjedne za upravljač starog kamioneta kojim su prevozili djecu Doma Harbison. U hodniku i na stubištu se začula buka koraka i glasova koji su nestajali prema ulaznim vratima. Kad se Betty vratila u kuhinju, upitao ju je: »Jeste li ikad nabavili novi valjak za tijesto?« Njoj su se podigle obrve. »Pa, da. Odavno. Odmah nakon što sam staroga zagubila. Kako ste znali da je nestao?« »Valjda mi je teta spomenula nešto o tome.« Zabljesnuo ju je razoružavajućim osmijehom. »Spominjanje pite me je na to podsjetilo.« Izabrao je sjesti leđima okrenut fotografiji i pojeo onoliko koliko mu je stisnuti želudac dopuštao, potajice dobacivši nekoliko zalogaja psu koji mu je u iščekivanju stajao do stolice. U kući se zbivalo još mnoštvo aktivnosti i na Treya se općenito nitko nije obazirao dok je Betty sa svojeg zapovjednog mjesta u kuhinji nadgledala obavljanje dužnosti i ostalih aktivnosti nakon večere. Bila je u svojem elementu, zapovijedajući uokolo djeci u majčinskoj maniri, ali on je u njihovom ponašanju i stavu prepoznavao Johnov utjecaj. »Što bi rekao otac 315 Marta

John?« više je puta prosvjedovala Betty kad bi brisanje posuđa izmaklo kontroli i izbila svađa oko toga koji će se televizijski program gledati. Složio je salvetu i pokupio svoje tanjure da ih odnese u sudoper. Na ovoj je etaži bilo toplo i ugodno. Do vremena ispovijesti ostalo je još nekoliko sati i sada bi radije ležao na odjelu intenzivne njege nego na katu, u Johnovoj sobi, čekao da oni prođu. »Pita i žele su bili izvrsni, gospođo Harbison. Nikad nisam jeo nešto bolje. Imate li što protiv da malo obiđem kuću?« »Samo izvolite.« Odmah pred kuhinjom nalazio se dugački hodnik čiji su zidovi bili prepuni slika Johna i djece Doma Harbison uhvaćenih u trenucima zabave i igre, uspješnih pothvata i postignuća. Betty se, brišući ruke o pregaču, šuljala za njim i proučavala ih. »Ovo su samo neke od onih snimljenih tijekom godina«, pojasnila je. »Nećete ovdje pronaći nijednu od onih širokogrudnih diploma poput nagrada kluba Rotary za izvrstan dobrotvorni rad ili fotografije oca Johna kako pozira s velikim facama. Tijekom godina ih je primio na desetine, ali one su pohranjene u potkrovlju.« »Da, takav je John«, rekao je Trey, iskrivivši usta u nakošen osmijeh. Njegova radna soba u Kaliforniji bila je doslovno egoistična jazbina, puna spomenica o njegovim uspjesima. »On je divan čovjek. Ne znam što bi ovdašnji ljudi bez njega činili.« U očima joj se pojavio upozoravajući sjaj, izražajniji od onoga kod njezina supruga. »Djeca ga obožavaju, a mojem mužu i meni je poput sina. Sjećate se da smo mi izgubili sina...« »Sjećam se«, rekao je Trey. Njezin pogled iza naočala bio je čvrst poput stijene. Prokletstvo! Što su to Harbisonovi sumnjali da je došao učiniti – raspopiti oca Johna? Prikucan uza zid tim poput bodeža oštrim pogledom, naglo je uzdahnuo. Oh, Isuse... Upravo mu je na um pala užasavajuća mogućnost. U bolesnim šupljinama njegova mozga odjekivale su Johnove riječi. Tvoj dio, da. Moj još uvijek predstavlja teško breme. Vjerojatno mu je nestalo boje iz lica. Pomislio je da je možda i posrnuo jer ga je Betty čvrsto uhvatila za ruku. »Što je? Hoće li vam opet pozliti?« »Moram sjesti«, rekao je, »... ondje.« Pokazao je na prilično tih dio dnevne sobe. »Trebam li vam donijeti vode?« 316 Marta

Trey je dlanovima pritisnuo sljepoočnice. »Ne, samo mi treba mjesto za razmišljanje.« Ostavila ga je da sjedi u tvrdoj klasičnoj stolici pred ugašenim kaminom i čuo ju je kako svoje pomoćnike u kuhinji upućuje da budu tiši. Trey se osjećao kao da mu je netko na glavu izlio puno vjedro ledeno hladne vode. Hoće li John pomisliti da će, nakon što njegov drug ogoli svoju dušu pred Harbisonovima, i on dobiti slobodu da ogoli svoju? Jednom kad više ne bude morao šutjeti, hoće li John poslušati svoju prokletu savjest i odreći se svega kako bi se opravdao pred Bogom? O moj Bože. Mogao bi to učiniti. To bi upravo sličilo Johnu. I... što ako nenamjerno inkriminira Johna dok bude prepričavao što se dogodilo? Mozak mu više nije bio sposoban brzo razmišljati. Jezik mu nije bio rječit. Što ako kaže mi umjesto ja? Što ako oštroumna gospođa Harbison počne postavljati pitanja, a on uprska s odgovorima, ili – još jedna mogućnost o kojoj nije razmišljao – što ako oni odluče sve prijaviti policiji? Pretpostavljao je da će Harbisonovi htjeti za sebe zadržati sramotne pojedinosti o smrti svoga sina, obzirom da ih dvadeset tri godine nisu davali u javnost, ali što ako griješi? Što ako požele dobiti naknadu za ono što je počinio? Nije planirao otkriti da umire. Njegov poriv da razotkrije istinu nije trebao biti dio njegove ispovijedi. Ali... kako može biti siguran, čak i ako im kaže za svoju smrtonosnu bolest, da Betty i Lou Harbison ipak neće poželjeti pravdu za Donnyja? Što ako ga budu htjeli optužiti za ubojstvo iz nehaja! Uslijedit će istraga. U nju bi mogao biti uvučen i John... Kriste svemogući! O čemu je uopće razmišljao? Ustao je i izišao iz sobe. Uzeo je svoje stvari i krenuo uza stube. Betty ga je čula i izišla u dno stuba. »Je li vam sada dobro?« »Nikad bolje, gospođo Harbison!« doviknuo joj je odozgo.

317 Marta

Pedeset šesto poglavlje

Kod Melisse, Deke je odbio večeru i preuzeo radnu sobu svoga zeta da odande obavi svoje telefonske pozive. Imao je petnaest minuta prije nego bude morao otići na misu, a ostalo što je imao na popisu zadaća dovršit će večeras, kad se vrati. Zahvaljujući još jednoj sretnoj okolnosti, Thelma Goodson, kako se punim imenom zvala nastavnica domaćinstva, nalazila se među ostalima obuhvaćenim popisom uzvanika za ponovno okupljanje. Izbirao je njezin broj na Floridi, ali nije bilo odgovora. Radije nego da ostavlja poruke, nazvat će je opet kasnije. Zatim je nazvao Dom Harbison, nadajući se da je Lou već s djecom otišao na misu. Majka će prije znati odgovore koje je Deke tražio i mogao se uzdati u to da Betty u ovom trenutku neće nikome ništa reći, čak ni Louu. Počeo je lakše disati kad se javila ona, ali otkrio je da pomalo oklijeva kad joj se predstavio. Bila je takva prema njemu još od vremena kad je tijelo njezina sina otkriveno. Upitao ju je mogu li razgovarati bez da drugi za to znaju, znajući da zvuči tajanstveno. »Jedna od djevojaka je sa mnom u kuhinji«, rekla je. »Želite li da je pošaljem van?« »Ne, to je u redu«, rekao je Deke, »Ali bih volio da ovaj razgovor ostane među nama. Samo između vas i mene – dobro?« »Toliko vam dugujem«, jednostavno je rekla Betty. »Neću ništa reći Lou. Što vam je na umu?« Prvo pitanje je kod nje izazvalo zbunjenost koju je očekivao. »Je li Trey Hall poznavao Donnyja?« ponovila je Betty. »Pa, poznavao ga je, na neki način. Zašto to pitate?« »Volio bih da vam to mogu reći, Betty. Kako to mislite, >na neki način