Nikola Djurek

 

Svaki potez rukom ima značenje  autor: Sven Sorić 

Nikola Đurek naš je najpoznatiji i najvažniji tipograf. Obrazovanje je stekao u Italiji, potom  je u Nizozemskoj Nizozemskoj pohađao pos postdiplomski tdiplomski program Type and Media na Kraljevskoj akademiji za umjetnost u Haagu, a doktorirao je na Sveučilištu u Zagrebu. Predaje na odsjeku Dizajn vizualnih komunikacija na Umjetničkoj akademiji sveučilišta u Splitu i na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Osnivač je prve hrvatske digitalne slovolivnice Typonine, s Johannom i Peterom Bil’ak vodi slovolivnicu i studio Typotheque , bazirane u Haagu. Živi i radi na potezu Zabok– Split Split  –  – Haag, Haag, a u slobodno vrijeme proizvodi vino i pivo, dok je sviranje bubnjeva i trube pomalo zanemario.

S Nikolom sam popričao o temama edukacije mlađih generacija tipografa, tipografskim specifičnostima vezanim uz hrvatski jezik, ali i o vlastitom tipografskom radu i projektima koji su svojedobno digli buru reakcija javnosti.

 

* Nikola Đurek (foto: Monika Džakić)  Džakić) 

► Tipografija je u kontekstu hrvatskog dizajna, koji je i sam prolazio kroz radikalne transformacije, jako mlada disciplina kojom se bavi veoma mali broj ljudi. U svom tekstu Grafič   ki dizajn i vizualne komunikacije komunikacije 195 1950. 0.  –  – 1975. 1975., Dejan Kršić bilježi početke ozbiljnog poslijeratnog institucionaliziranog dizajna, ali i konstatira gotovo

katastrofičan rez u produkciji i znanju koji se dogodio prije otprilike 25 godina, nakon kojeg je nanovo trebalo pisati povijest domaćeg dizajna. Vodeći si edukator na ovom području u Hrvatskoj, stoga bi za početak valjalo saznati na čijim si iskustvima stekao svoja znanja tj. zna li se što o tipografiji naše neposredne prošlosti. Plakati Arsovskog

 

bliži su polju ilustracije i postmodernog eksperimenta, a knjige Franje Mesaroša ukorijenjene su u sasvim drugačiji edukacijski kontekst…  Nikola Đurek: Kada govorimo o dizajniranju i bavljenju tipografijom, a spomenuo si Arsovskog, uz kojeg su i Picelj i ostali, treba reći da su se oni koristili gotovim tipografijama. Ovo čime se ja bavim i čime se moji studenti i mladi type dizajneri bave, to je oblikovanje  pisma. Razlikujemo oblikovanje s pismom i oblikovanje oblikovanje pisma. Arsovski se bavio oblikovanjem s pismom, ali je uvodio svoje intervencije. Najčešće ih je uvodio kod hrvatskih

dijakritika, kojih u to vrijeme nije bilo unutar seta postojećih pisama, pa je stavljao one

 poznate ravne linije umjesto njih, jednako tako radio je i Picelj. Imali smo dobre dobre majstore dizajna koji su baratali pismom, ali baš kako je Kršić rekao, mi nismo imali starih dizajnera

koji su oblikovali pismo. To se pogotovo vidjelo početkom devedesetih kada počinje zamah digitalne tehnologije. Postalo je jednostavno napraviti svoje pismo, odnosno font. Tu se vidi

nedostatak edukacije, jer se to kod nas prije nikada nije izučavalo. Početkom i tijekom t ijekom devedesetih imali smo jako loša rješenja naših pisama, pogotovo hrvatskih dijakritika, jer nije  bilo institucije gdje bi se na ozbiljan način način proučavalo o blikovanje pisma s pravilnim didaktičkim metodama. Moja fascinacija samim tipografima i u konačnici pismom, tako i dizajnom, počinje negdje u srednjoj školi kada sam počeo raditi flyere za lokalne klubove. U to vrijeme nije bilo puno fontova koje sam imao na raspolaganju, pa sam ih sam rukom iscrtavao. Kako kod nas nije

 bilo fakulteta bihtipografijom. proučavao,Tada krenuo krenuo na građevinu, samdobar i završio, no cijelo vrijeme sam segdje bavio titopografijom. samsam načuo da u Firencikoju postoji fakultet za tipografiju, pa sam odlučio tamo t amo nastaviti školovanje. Nakon diplome sam bio u potrazi za  postdiplomskim i odlučio odlučio sam probati na K Kraljevsku raljevsku akademiju, akademiju, odjel Type and and Media u Haagu. Prijava je bila napeta, jer primaju samo deset ljudi na godinu, ali uspio sam se upisati.

Vratio sam se i počeo predavati na Studiju dizajna. To je bilo prije dvanaest godina i tada su na Studiju dizajna već bile prve generacije dizajnera koji su zavoljeli pismo. Baš su u mojoj  prvoj generaciji bili Hrvoje Živčić i Dario Dević. Hrvoje se danas bavi baš oblikovanjem  pisma. Završio je istu istu školu u Haa Haagu gu kao i ja. Tamo je išao i Marko Hrastovac koji mi je sada asistent na Studiju dizajna.

 

 

► Često si izjavljivao da na tvoj rad velik utjecaj ima nizozemska škola tipografije. Kako si nizozemsko iskustvo i uzore uspio primijeniti na lokalni kontekst? Pritom imam

na umu prvenstveno tvoje iskustvo pedagoga, ali i iskustvo primjene stečenih znanja na rad u Hrvatskoj. Krećeš se između Hrvatske i Nizozemske te si radio za velik broj inozemnih naručioca, stoga pretpostavljam da si dobro upoznat s razlikama u kontekstu. 

Nikola Đurek: Što se nizozemske škole tiče, to je profesor i dizajner koji se zove Gerrit Noordzij čije se didaktičke metode ne uče samo u Nizozemskoj, već i na većini dobrih fakulteta na kojima se proučava oblikovanje pisma. Ja sam prije prij e dvadesetak godina nabasao na njegove knjige i uvidio da mi njegov didaktički način odgovara. On tvrdi da sve počinje iz

ruke, no da je i digitalna tehnologija jako bitna, tako da jedno ne anulira drugo. Postoje jedni  profesori koji forsiraju samo kaligrafiju, a drugi digitalni pristup, a on radi upravo upravo spoj toga.

 Njegov način učenja učenja oblikovanja pisma sadrži i ppovijesni ovijesni i suvreme suvremeni ni presjek pisama, ali i  pretpostavlja da se na pismu vidi osobni pečat svakog dizajnera, što naširoko elaborira. Preuzeo sam njegove metode te ih uz neke vlastite modifikacije predajem na Studiju dizajna u

Zagrebu i na Dizajnu vizualnih komunikacija u Splitu. Mislim da je taj njegov početak, gdje se objašnjava svaki oblik, svaki potez, i to ne samo u oblikovanju pisma već i općenito u grafičkom dizajnu, najpravilniji put u edukaciji. Dizajn se gradi od temelja, a ne kada se  primjerice na kompjuteru kompjuteru samo počne crtati nekakav log logotip, otip, koji je lijepog izgleda izgleda i lijepo je obojan i to je to, a nema nikakve pozadinske priče. Studente uvijek tražim da se ne počne crtati radi crtanja, nego da pismo ima i namjenu, da se zna za što će se koristiti, kako će se koristiti, tko će ga koristiti, da ako se koristi u lokalnom kontek stu stu da su dijakritici pravilno -

oblikovani. Primjerice, da ima malo visinu kako dijakritici bi stršaliPostoji i da slovo j treba biti posebno oblikovano. Svakinižu jezikx ima posebnos posebnosti, ti, pa takone i hrvatski. i priča

 

da bilo koje pismo nije dobro za zapisivanje bilo kojeg jezika. Tu treba raditi distinkcije, pa se

vjeruje da Talijani vole najviše pisati u visoko kontrastnim pismima jer je to dio njihove  povijesti. Francuzi povijesno povijesno vole vvisoke isoke dijakritike, dok Nijemci vole te neke neke “mašinske” tipografije, no to nije pravilo. Mi imamo problem da nemamo povijesnu podlogu, odnosno

imamo različita rješenja za zapisivanje naših specifičnih zvukova, koja su se relativno kasno standardizirala, osim glagoljice koja se snažno razvijala, no u latinici smo naše specifične znakove preuzimali ili od Poljaka ili od Čeha ili nekih drugih europskih zemalja. Likovna forma se nije približavala pisanoj formi hrvatskog jezika, tek smo s OpenType tehnologijom  počeli dobivati pisma pisma koja su stvarno dobra za zap zapisivanje isivanje našeg jezika.

► Literatura o tipografiji na hrvatskom zastarjela je i štura, a o specifičnostima vezanim uz hrvatski pravopis i uporabu analfabetskih simbola, poput navodnika, ne postoji konsenzus. Robert Bringhurst u svojoj utjecajnoj knjizi The Elements of Typographic Style osvrće se upravo na pitanje korištenje različitih različ itih simbola navodnih

znakova u različitim jezicima, pozivajući se na različite tradicije tiska u pojedinim zemljama. Pojedini komentatori se pozivaju upravo na tradiciju tiska i pisanja drugih sredina, diskreditirajući pojedina pravila koja on bilježi. Dolazi li vrijeme da se u kontekstu južnoslavenskih jezika ispiše standard oblikovanja teksta?  

Nikola Đurek: Tu je dosta velik korak već i napravljen. Kod nas možda i ne toliko, ali jest j est u ostalim slavenskim narodima koji koriste nama srodne jezike. Oko dasheva u principu nema toliko problema, jer se kao standard koriste i kratke, srednje crtice. Problem je u tomea što se na fakultetima crtice ne uče kao pravilo, nego se koristii duge ono što postoji n a tipkovnici,

 

to je pogrešno. Dejan Kršić, Hrvoje Živčić i ja uređujemo prijevod Bringhursta kojeg će izdati Hrvatsko izdati  Hrvatsko dizajnersko društvo, i sve to pokušavamo implementirati. Mislim da većinu stvari i jesmo pokrili. Problem kod navodnika je što Bringhurst opisuje engleski i/ili američki standard, gdje se navodnici koriste poviše teksta. Kod nas, po pravopisu, se stavljaju prva dva dolje, a druga dva gore. To se zove “99-99”, što moji kolege dizajneri ne vole koristiti, jer  postoje razlozi zašto zašto to ne izgleda to toliko liko lijepo u tekstu. Onaj Onaj pragmatičan razlog razlog jest taj da kada se piše zarez, pa navodnici, nastaju tri “zareza”, tri jednaka oblika koji znaju zbuniti. No, to je i naša krivica kao dizajnera, ne samo type designera, nego dizajnera i društva što nismo na pravi način reagirali kada je najnoviji pravopis izašao. U njemu su definirane sve duljine crtica, navodnici i tako dalje, ali nismo dali nikakav svoj prijedlog kako bi se ti problemi

najbolje riješili. Oni nisu toliko veliki, ali bilo bi dobro da mi i jezikoslovci na neki način surađujemo. No, do takve suradnje još nije došlo. Vizualno su navodnici vjerojatno najveći  problem, uz slovo j i dijakritike. Hrvatski jezik ima pet dijakritika i tri dijagrafa koji se trebaju

 prilagođavati našem pismu i u konačnici, jeziku. Onda do dolazi lazi i pitanje “oprem “opreme” e” pod koju svrstavamo točke, zareze, navodnike etc., koji su ipak većinom standardizirani jer točka je točka i ne može biti nešto treće.  Trenutno radim na dvije knjige koje se bave edukacijom u dizajnu, prva je o osnovama oblikovanja pisma i abecedarij kojeg radim skupa s  Markom Hrastovcem. Cilj nam je usustaviti sve pojmove koji se koriste, kao što su primjerice x-height, kerning, spacing, font,  pismo, tipografija etc ., koje čak i dizajneri miješaju iako je svaki  pojam  pojam različit. Druga je   koju radim s nizozemcem Frankom E. Bloklandom. U njoj “Osnova opisujemooblikovanja Noordzijevepisma” didaktičke metode, ali i pravila o dijakriticima, spacioniranju, pisanju različitim perima i, u konačnici, dobivanje digitalnog pisma iz kaligrafskog pisanja.

 

 

► U zadnjih nekoliko godina javljaju se nova imena na tipografskoj sceni, a nižu se i međunarodna priznanja. Za tako malu grupicu ljudi proisteklih iz iste i ste edukacijske sredine, izričaji su doista heterogeni bilo da se radi o dizajnu za renomirane institucije   ili letteringe za brendove (Hrastovec) ili pak o nekim radikalnijim eksperimentima

kojima je tipografija u fokusu (Živćić & Dević, Giunio). Znači li to da si kao edukator otvoren različitim senzibilitetima, ili je to jednostavno stvar širine dizajnerskog poziva?  Nikola Đurek: I jedno i drugo. Bilo bi mi najgore da studenti kopiraju moj rukopis, jer bi to onda bio i moj neuspjeh. Doduše, studenti to nekada nesvjesno čine jer dugo gledaju moja slova i kataloge slova. Zato mi je drago da Hrvoje, Marko i ostali studenti imaju neki svoj rukopis –  od Marka koji voli lettering i serifna i humanistička i suvremena pisma, pisma, do Hrvoja

koji može raditi sve od humanističkih do skroz eksperimentalnih pisama. To me veseli, nema smisla da stvorimo pet sličnih tipografa jer onda nema napretka. Marko i Hrvoje rade često i za inozemstvo, što je veliki uspjeh za tako mlade dizajnere. U njihovim nji hovim sam godinama po  Nizozemskoj učio kao lud jer nisam imao to zaleđe, a oni su imali priliku na napredovati predovati puno mlađi. Imamo, među ostalima i  Daria Devića i Lanu Grahek i Niku Mihaljevića te Andru Giunia kojeg si spomenuo. Svi su oni dizajneri koji znaju oblikovati pismo, ali i jako vješto  barataju tipografijom. Nije nužno nužno da ju sam samoo oblikuju, već je koriste na jedan jedan jako inteligentan način. 

► Međunarodno si poznat i priznat, surađuješ u Our Type i Dutch Type Library , osnovao si Typeoninea  i suosnivač Typoteque. Bi li neki vrsni tipograf mogao identificirati “rukopis” Nikole Đureka? Koliko se razlikuju pisma koja si radio u kolaboracijama od onih koja si samostalno radio? Koliko se samoinicirani projekti razlikuju od narudžbi? 

Nikola Đurek: Znam da Dean Dragosavac Ruta moja pisma prepoznaje iz aviona, pogotovo kurzive. On često koristi moja pisma, skoro na svim projektima. Prepoznaje moj osjećaj za spacing, širine, debljine, sve moje afinitete. I Kršić isto tako, a da ne govorim o kolegi Peteru Bil’aku s kojim imam studio u Haagu. Isto tako ja prepoznajem Markov, Hrvojev i Bil’akov ruk opis, iako pisma koje svi

radimo variraju od nekih klasičnih serifa do potpunog

 

eksperimenta i nekakvih tehničkih dosjetki. Mislim da je u redu da nekakav rukopis postoji, ali da ne prelazi u repeticiju. Ako radim pismo za sebe, jako puno vremena posvetim istraživanju pisama iz povijesti

sličnog stila, ali i što su drugi dizajneri radili, pa pokušam napraviti nešto svoje. To dugo traje  jer imam slobodu da mogu raditi primjerice tri, ččetiri etiri godine. Ti su m mii projekti najdraži. Njih  puštam na tržište, prodajem prodajem i dobivam tantijeme. Na taj način u pravilu nastaju “samoinicirani” projekti.  Druge projekte radimo po narudžbi. No, kolega Bil’ak i ja ne uzimamo ih često. Oni se mogu više naplatiti, no tu vodimo računa da je “naša zadnja” što se oblikovanja slova tiče. Klijenti  bi trebali, ako nas već zovu, imati imati povjerenje u nas nas,, no uvijek pos postoje toje razne želje. U principu se tu više koncentriramo za što će se to pismo koristiti, koja će mu biti namjena. Npr. na kojem će se papiru tiskati, da li je za novine ili je za prikaz na ekranu… Tada se uz dizajn rade i nekakve tehničke finese koje kod samoiniciranih projekata radim tek t ek na kraju, a ovdje ipak u prvom trenutku moramo voditi računa i o tome. Ako radimo pismo za ekranski prikaz onda nećemo raditi renesansni serif i tomu slično. 

► Tipografiji često pristupaš na svojevrsno eksperimentalan način. Ne mislim pritom prit om na radikalne eksperimente dekonstrukcije ili  glitchanja koje vidimo kod mlađe generacije dizajnera, već na način da unutar samog čitkog i funkcionalnog sistema Vjerojatno najfascinantniji primjer toga je parametarski interveniraš dosjetkama.  koji korisniku omogućuje variranje velikog broja različitih serifa, ali i izborfont  Audree

 

konstrukcije, kontrasta i stila. Tremolo, inspiriran pop-kulturom jednog minulog vremena, dolazi u dodatnim gradient i shadow stilovima s mogućnošću koloriranja, dok  je Tesla Caps C  rađen u prenaglašenom kontra kontrastu i kao takav je najekstremniji u svojoj porodici. Suptilnije igre kombiniranja različitih serifa primijenio si na  Amaliju. Koliko takvi postupci pridonose uporabljivosti pisma, tj. nose li ona pritom neki tvoj snažni autorski pečat? 

Nikola Đurek: Sigurno nose autorski pečat, a to su meni najdraži projekti jer iz i z klasične forme pokušavam dobiti nešto potpuno drugačije. Primjerice kod Audree i slično kod Tremola, dajem korisniku da on sam “izdizajnira” svoju verziju pisma po mojim pravilima, koja su predefinirana. Samo Audree ima 512 stilova i među njima se sigurno može naći nešto što će biti specifično. On se često koristi za logotipe, jer se lako l ako mogu dobiti različite varijante. To je bio vrlo velik posao, jedan od prvih projekata na kojem smo Marko Hrastovac

i ja radili zajedno. Za svaki stil napravili smo petnaest serifa, različite kontraste, stenc stencil, il, inline verzije itd. Još uvijek je to jako popularan font koji se puno koristi kod nas, ali naročito vani i to za časopise gdje treba brzim reakcijama dobiti potpuno različita rješenja, a da se pritom opet vidi da je uvijek korišteno isto pismo. Jednako je i s Tremolom. Kada bi se inače ht io dobiti takav efekt, slova bi se morala rezati u

Illustratoru, pa zatim bojati. Kod njega je taj efekt integriran u dizajn. Spoj se događa na mjestima gdje je logičan, a ne gdje bi se dogodio kada bi se samo odrezao nožićem u aplikaciji. Rez prati samu strukturu slova, što je i teško dobiti u radom r adom Prva u bazičnoj aplikaciji, osim ako nije tako nacrtan. Taj prijelaz je proistekao iz poteza kistom. inspiracija za

Tremolo bile su proporcije slova iz Gutenbergove Biblije, zatim pop kulturni utjecaji prošlog stoljeća, ali i moderne tehnologije, tako da je to sve skupljeno u jednu priču. Tremolo je također moj samoinicirani projekt koji se dosta često koristi.  Aplikacije za izradu fontova su otišle zaista daleko, ali ja pokušavam da se u pismu i završno u fontu ne ‘vidi’ aplikacija u kojem je napravljen, već i da ima neki smisao. Sada postoje  pisma u bojama, bojama, pisma koja se m mogu ogu mijenjati po različitih parametrima, parametrima, a kada kada vidim pismo koje je napravljeno alatom kojeg prepoznajem, to je uvijek minus.

 

 

► Tvoji specimeni su nerijetko jednako zabavni i razigrani, često ih povjeravaš mlađim kolegama. Ne ograničavaš se ni na medij, od videa do offseta i sitotiska… je li i to vrsta eksperimenta ili način odmaka i sagledavanja vlastitog rada? 

Nikola Đurek: I jedno i drugo. Nekada specimene volim dizajnirati sam, poput onoga za Teslu. Delvard  je  je radio Marko Hrastovec, Themu je radio Dario Dević, Surogat  Tessa Bachrach Kristofić, Tremolo sam opet radio ja… Postoji taj moment da kada je pismo gotovo da ga volim dati nekome drugome, a posebno mi je drago da su to bili sve moji studenti. Ne dajem im nikakve inpute osim formata, specimena kako bi svi bili iste veličine,

da se mogu slati poštom, a sve drugo je na njima, od papira do načina tiska i koncepta. To je super jer koriste ta pisma na način na koji ja nikad ne bih očekivao, što mi je najveće veselje. Sada već imam trinaest specimena, a ove godine vjerojatno ću opet tiskati nešto.  

► Balkan tiposistem nastao je u suradnji s Marijom Juzom kao nastavak teme koju je započela još prilikom studija. Od svog je izlaska višestruko međunarodno nagrađivan, posljednje osvojivši Grand prix na Zgrafu i veliku nagradu HDD-a na izložbi 1516. Ideja fonta je jednako bazična koliko je font fascinantan –  on postaje, kako tvrdite, “hibrid koji dekodira oba pisma, depolitizira ih i demistificira u svrhu edukacije, tolerancije i najvažnije njihove prvotne funkcije –  komunikacije.” Kako gledaš na njegovu

dosadašnju primjenu obziromtjednika da se nerijetko koristi u politiziranom kontekstu, bilo kao dios dizjana “Novosti”, biloupravo poput prosvjeda ili kampanje

 

protiv bivšeg ministra Hasanbegovića “Tko je Zlatan?” i sličnih akcija. Kakva je recepcija i uporaba tiposistema u našoj regiji?  Nikola Đurek:: Marija je za diplomski rad radila vizuale iz povijesti regije koji nazivamo Balkanom, a istodobno je kod mene počela raditi pisanu ćirilicu te kombinaciju ćirilice i latinice u istom rezu koju smo skupa radili, ali nikada nismo dovršili. Kada je diplomirala i imala više vremena nas smo dvoje sjeli i završili Balkan u svim varijantama koje danas  postoje –  ćirilica gore i dolje, stencil itd. Oboje smo shvaćali da je to snažan projekt kojeg trebamo objaviti, pogotovo jer je to bio period u kojem su se počele postavljati ćirilične table u Vukovaru. On je jako brzo postao dosta popularan i kroz „Novosti“ koje je tada dizajnirao Parabureau i uređivao Ivica Đikić. Balkan im je dao dosta jak pečat, što je kod desnice  potaklo da me zovu kojekakvim čudnim imenima nnaa svojim forumima. Čak smo u jednom trenutku predlagali Balkan kao rješenje za dvojezične ploče u Vukovaru, naravno kao eksperiment. Počeo se intenzivno koristiti koristiti po Hrvatskoj, ali još i više po Srbiji i Makedoniji. Koristio se u filmu “Atomski s desna”, desna”, prilikom poplava u BiH se koristio za  Balkan Flood ,  potom za Young Balkan Designers. Najviše ga kao pismo koriste udruge koje svoj rad vežu uz tu regiju. Trenutno je njegovo korištenje malo splasnulo, jer je u jednom trenutku postao

 prekorišten, kao što što to uvijek biva ko kodd takvih specifičnih pisama. Čes Često to nas netko traži orak Balkan, udrugama ga uvijek dajemo, tj. ne prodajemo im to pismo. Sljedeći je k orak  proširenje na rusku i bugarsku ćirilicu. O Oni ni nemaju takav specifikum specifikum da imaju imaju isti jezik i dva  pisma, ali opet može može biti zanimljivo. Dobili smo smo poziv iz Rusije ddaa pokušam pokušamoo napisati aspekt kojeg imamo u nekoliko riječi nemaju taj jaki politički Hrvatskoj gdje ssetransliteracijom, stalno vraćamo ali na oni ćirilicu, četnike i ustaše. On je sustav koji bi to sve trebao pomiriti, što je naravno utopija, no tipografija je naše sredstvo rada i način na koji se  borimo.

 

  u sjeni Balkana nalazi se sustav pisama  Identitet koji u sebi objedinjava ► Pomalo povijest pismenosti ovog prostora tj. sastoji se od šest pisama, latinice, ćirilice,

 

bosančice, oble i uglate glagoljice i arebice. Za razliku od Balkana koji u svojoj osnovi sadrži koncept dekodiranja, Identitet je nešto klasičniji, ali ništa manje zanimljiv projekt u kojem se povijesna pisma osuvremenjuju i objedinjuju u unificirano

oblikovani sistem. Na koji način si pristupio objedinjavanju pisama koja su se koristila ne samo u različitim vremenima, već i zapisivala na različite načine (klesanje nasuprot kaligrafiji)?  

Nikola Đurek: Identitet  Identitet  je bio nastavak projekta Balkan, koji ga je i inspirirao, ali je i  potpuno drugačiji drugačiji pošto je on povijesni povijesni pregled pisam pisamaa koja su se ko koristila ristila na ovom pod području ručju od kojih se neka koriste i danas . Primjerice, postoje različite varijante digitalne glagoljice, ali nijedna nije rađena na način da funkcionira s latinicom, oblom glagoljicom, ćirilicom,  bosančicom itd. Ideja Ideja je bila digitalizirati sva pisma koja su ovdje postojala. Našao sam jak jakoo  puno povijesnih predložaka, od prve hrvatske tiskane knjige, do nekih zaboravljenih glagoljičkih zapisa i do pisma koje nikada nije postojalo u digitalnom obliku. Pisati jedan  jezik sa šest pisama, pisama, plus Balka Balkann kao sedmo, sedmo, je jako specifično specifično.. Mi isti zvuk možemo možemo napisati na šest različitih pisama koja su se koristila kroz povijest, što je zaista fascinantno f ascinantno za ovako malen prostor, iako znamo da je ovdje bila granica Istočnog i Zapadnog Rimskog Carstva, da imamo tri religije i da smo imali sve te ratove kroz povijest.

Svi poznajemo latinicu i ćirilicu, glagoljicu također, oblu glagoljicu nešto manje. Zatim  postoji hrvatska ćirilica ćirilica koju zovemo bosančicom bosančicom koja koja se više nigdje ne koristi. Glagoljica se koristi primjerice u Vrbniku se u crkvici još uvijek i z glagoljičkog iz misala. nam poznate tetovaže i ukrasigdje na glagoljici među kojimačita se nerijetko nađu greške u Svima pisanju.su Priča oko arebice posebno je zanimljiva. Osmanlije su u Bosni dopustili lokalnom narodu da govori svojim jezikom, ali nametnuli da piše na arapskom pismu. Hrvatski jezik je zapisivan arapskim pismom, što je potpuni hibrid. Zapisivalo se s desna na lijevo, tr transliteracija ansliteracija u arapsko pismo je bila potpuna, no kada bi se taj zapis pokazao nekome tko razumije arapsko  pismo, njemu bi on bio pot pot puno  puno stran pošto pošto se radi o totalno hibridnom sustavu u kojem svaki

glas ima svoj znak, dok oni zapisuju slogove. Čak je i početkom dvadesetog dvadesetog stoljeća arebica nekoliko godina bila službeno pismo, tako da još i danas u Sarajevu na nekim zgradama  postoje natpisi na latinici i arebici. Ona mi je bila puno manje poznata od ostalih pisama, no no u Sarajevu sam prilikom putovanja nalazio puno materijala, pa su mi kolegice sa Akademije u Sarajevu predložile još dosta zanimljivih izvora o arebici. Nije bilo moguće samo digitalizirati

arabicu i pisati je na hrvatskoj tipkovnici jer se ona piše s desna u lijevo, li jevo, stoga se tu moralo dosta i programirati.

► Teme dizajna, a poglavito tipografije, rijetko privlače pažnju šire javnosti, no silom prilike dva tvoja projekta postali su teme te me žustrih javnih rasprava. Prvi je opširan, složen i zahtjevan projekt zagrebačke gradske signalistike koji je naišao na jako podijeljene reakcije javnosti. Koji su bili kriteriji za stvaranje tipografije za tu namjenu i što je utjecalo na finalni izgled rješenja?  

Nikola Đurek: Oko pisma i nije bilo velikih problema. Mogli smo se pozvati na činjenicu da nismo imali tradiciju oblikovanja pisama i potom odabrati bilo koje pismo za rješenje, no to nije bioimale slučaj.ime Promatrali natpise s donjogradskih jer osurazličitim često te t e stare secesijske zgrade arhitektasmo utisnuto na fasadi. Uglavnomzgrada, se radilo zanimljivim

 

secesijskim pismima. Dosta primjera jako lijepih iscrtavanj a slova pronašli smo i u Arhivu

grada Zagreba. Secesija nije najbitnija u toj povijesnoj priči, no ona je imala vrlo izražajan vizualni kod koji se u Zagrebu crtao rukom, stoga smo ga mogli uzeti pod svoje. Kasnije, s  pojavom modernizma, smo ponovno ponovno pisma uvozili izvana, stoga smo uzeli secesijsko

iscrtavanje slova kao nešto što bi moglo biti zagrebačko. Ja sam to pismo potpuno osuvremenio tako da, iako u osnovi ima korijene u secesiji, je to pismo koje zadovoljava sve uvjete signalistike. Investitor je odr edio edio da ploče moraju biti istih dimenzija kao i stare i da se

koristi ta “zagrebačka” plava, koju smo modificirali zato jer postoji desetak “zagrebačkih”  plavih. Tražili smo poveznicu poveznicu sa sstarim tarim rješenjima u kojima je postojao i bijeli kva kvadrat drat uz rub  ploče kojeg smo reducirali na bijelu crtu.  Nažalost, kod implementacije implementacije projekta se dogodilo krivih sstvari. tvari. Trudili smo se usuglasiti rješenje s različitim imenima ulica (najkraće je Gaj, a najdulje Ulica hrvatskog pisca Ksavera Šandora Gjalskog) kako bi ona uvijek bila istih veličina. Postoje neke stvari na koje nemamo utjecaj, poput imena ulica ili gdje u nazivu stoji neka informacija ili neke pravopisne  problematike. Ta pitanja pitanja rješava Grads Gradski ki ured za imenovanje imenovanje ulica. 

 

 

► Drugi projekt našao se u  žiži  političke rasprave, a to je prvonagrađeno natječajno rješenje za nesuđene nove registarske tablice. One se u svojoj formi nisu bitno mijenja le  još od vremena raspada Jugoslavije, kada je p petokraka etokraka zamijenjena novim grbo grbom. m. Koliko su registarske pločice bitne kao dio identiteta, a koliko kao funkcionalni element označavanja, komunikacije pa i kontrole? 

Nikola Đurek: To je apsurdno, registarske pločice imaju pragmatičnu informaciju koja mora svrstati auto i što prije pomoći prepoznati tko ga vozi, od kuda dolazi i slično. Trpati identitet na tablicu, što se tiče grba, je po meni potpuno nepotrebno. Sama iskustva iz Europske Unije  pokazuju da jedino mi i Slovačka imamo heraldički grb na tablici. Slovenci i Austrijanci imaju grbove regija, no to je ipak drugačije. Taj projekt je krenuo nakon što smo primljeni u EU i trebala se dodati plava površina s lijeve strane. Damir Bralić, Andrija Mudnić, Luka Reicher, Boris Ljubičić i ja kao voditelj projekta smo predali natječajnu dokumentaciju od

 

stotinjak stranica u kojoj je postojalo i rješenje s grbom koji je bio modificiran i simplificiran, također su postojala rješenja bez grba i s Ljubičićevom verzijom dva kvadrata, koji je u konačnici i osvojio prvu nagradu na spomenutom natječaju. Bio je to jedan ozbiljan dokument s testiranjima čitljivosti pločica na različitim brzinama. Dobili smo spomenutu nagradu i sve  je dobro krenulo do trenutka kada kada je javnost shvatila da više nema grba. Pošto je to rješenje nagrađeno, njega smo se i držali. Premijer je dan prije predstavljanja rekao da tablice ne mogu ići bez grba, naravno bez razumijevanja r azumijevanja problematike namje namjene ne registarskih pločica i identiteta uopće. Sve skupa je trajalo nekoliko mjeseci. Izašli smo iz projekta kada su iz i z Vlade počeli sami redizajnirati naš projekt. Kasnije su nas zvali da možemo ipak nešto predložiti, no stvar  je otišla toliko daleko da nije imalo sm smisla isla vraćati se. Da je ppostojala ostojala neka vlast k oja oja je bolje  prepoznavala problematiku identiteta ddržave ržave i pojavnosti pojavnosti naših obilježja, bbilo ilo bi to puno bolje.  No čini se da će sve ostati kako je, jer ta tema je toliko vvruća ruća da bi ikakve ikakve promjene ope opett bile  predmet napada.

 

► Koje nove projekte možemo očekivati u bližoj budućnosti? Primijetio sam da je typonine.com privremeno offline, sprema li se nešto novo ili? 

Nikola Đurek: Ranije spomenute knjige su trenutno najaktualnije, no uvijek se crtaju neka nova pisma. Sada smo kolega Bil’ak i ja dobili veliki projekt redizajna svih pisama za Mozilla Firefox, a radili smo tipografiju za, mislim, dvanaest novih metro stanica u Parizu . Imamo i softverski paket  Font Stand na kojem se mogu iznajmljivati fontovi. To su neke aktualne stvari, neki projekti su u zamahu, a drugi tek u početku. Imamo fontove koji su već gotovi, a neki izlaze već u svibnju. 

 Na  typonine.com se više neće moći kupiti fontovi, već će to biti moj portfolio  Na

website na kojeg ću stavljati svoje plakate, specimene, fontove, fontove, vino i pivo koje radim, a sve što je za  prodaju se već nalazi na na  typotheque.com 

 

 

 

* Nikola Đurek  

Fotografije: Monika Džakić 

linku))  Autor teksta: Sven Sorić (sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr potražite  potražite na linku

Više o radovima Nikole Đureka potražite na  na typonine.com i typotheque.com