Niklas Luhmann - Legitimacija kroz proceduru.pdf

BIBLIOTEKA »NAPRIJED«

Izdaje IK »NAPRIJED«

Direktor RADOVAN RADOVINOVIĆ

Glavni urednik MILAN MIRIĆ

Urednik SRĐAN DVORNIK

Urednici biblioteke RADE KALANJ, VJERAN KATUNARIĆ, IVAN KUVAČIĆ, ŽARKO PUHOVSKI

NIKLAS LUHMANN

LEGITIMACIJA KROZ PROCEDURU s njemačkoga preveo IVAN GLASER

OPEN SOCIETY FUND B H FOND OTVORENO DRUŠTVO Bosna i Hercegovina Ise Jovanovića 2 — SARAJEVO

naprijed

ZAGREB 1992

Naslov originala Niklas Luhmann LEGITIMATION DURCH VARFAHREN Suhrkamp Verlag Frankfurt/Main 1975.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb 316.334.4 LUHMANN, Niklas Legitimacija kroz proceduru / Niklas Luhmann ; s njemačkoga preveo Ivan Glaser. — Zagreb : Naprijed, 1992. — 217 str. ; 22cm. — (Biblioteka Naprijed) Prijevod djela: Legitimation durch Varfahren. — Str. 7-18: Teorija sistema i sistematizirano iskustvo prava / Eugen Pusić. — Bibliografija i bilješke uz tekst. — Kazalo.

ISBN 86-349-0294-3

SADRŽAJ

Predgovor Eugen Pusić:Teorija sistema i sistematizirano iskustvo prava

7

LEGITIMACIJA KROZ PROCEDURU Predgovor.................................................................................................21 Predgovor novom izdanju (1975)............................................................23 I. OSNOVE............................................................................................ 29 1. Klasična koncepcija procedure......................................................31 2. Legitimnost....................................................................................43 3. Procedura kao socijalni sistem...................................................... 51 II. SUDSKI POSTUPAK........................................................................63 1. Izdvajanje (Ausdifferenzierung)................................................... 67 2. Autonomija.................................................................................... 74 3. Sistemi kontakata...........................................................................78 4. Preuzimanje uloge......................................................................... 83 5. Prikazi i rasterećenja..................................................................... 90 6. Dopušteni sukobi...........................................................................97 7. Granice sposobnosti učenja .......................................................... 102 8. Prikaz za neučesnike..................................................................... 113 9. Programska struktura i odgovornost............................................. 119 III. POLITIČKI IZBORI I ZAKONODAVSTVO.................................125 1. Pozitiviranje prava ........................................................................129 2. Demokratizacija politike .............................................................. 136 3. Politički izbori............................................................................... 139 4. Zakonodavstvo.............................................................................. 153 IV. PROCESI ODLUČIVANJA U UPRAVI.......................................... 173 V. ZAKLJUČCI I PROŠIRENJA........................................................... 187 1. Instrumentalna i ekspresivna varijabla..........................................191 2. Strukture i razočaranja.................................................................. 198 5

3. Funkcionalna diferencijacija............................... 4. Razdvajanje socijalnih i personalnih sistema Predmetni indeks

.204 . 209 213

Eugen Pusić

Teorija sistema i sistematizirano iskustvo prava

Njemački pravnik i sociolog Niklas Luhmann (rođen 1927.) znači svojim djelom — to se danas već može kazati — zajedno sa svojim velikim debatnim protivnikom, Jürgenom Habermasom, povratak njemačkih društvenih znanosti na svjetsku scenu. Oni se obojica nadovezuju na klasičnu tradiciju. Nakon znanstveno praznog i mračnog razdoblja nacionalsocijalizma, produžuju liniju koju sim­ boliziraju imena kao što su Max Weber, Georg Simmel, Werner Sombart; — i obojica su predmet žestokih kontroverzi. Luhmann je izazvao na razmišljanje pripadnike raznih disciplina, mnoge od njih upravo fascinirao, druge pobudio na odlučno protiv­ ljenje. Dok se koncentrični krugovi reagiranja na njegove spise šire razmjerno mirnom površinom današnjih društvenih znanosti, pita­ mo se gdje je izvor tog djelovanja. Čini mi se da odgovor valja traži­ ti na dvije razine: u stanju u kojem se danas nalaze društvene zna­ nosti i u svojstvenom položaju i putu Luhmannovom kroz discipli­ narna područja. I Društvene su znanosti još uvijek ispod praga paradigmatske pouz­ danosti, u Kuhnovu smislu.1 Između sistematiziranog iskustva u nji­ ma, kao danas ipak još uvijek jedinog izvora korisnih uputa za praktičko djelovanje u društvu, i metafunkcionalnih špekulacija o prirodi društvenih pojava, s vremenom sve brojnijih i sve složeni­ jih, za sada još nema određene veze koju bi se dalo pratiti odnosno rekonstruirati u svakom pojedinom slučaju.2 Ali u razvoju koji druš­ tvene znanosti prolaze dolazi do promjena kako na području siste­ matiziranog iskustva, tako i u dimenziji metafunkcionalne špekula1. Thomas Kuhn je svojom Strukturom znanstvenih revolucija (1962) izazvao pravu buru oduševljenja i osporavanja. Dok su jedni njegovu knjigu smatrali početkom znan­ stvenog razmišljanja o znanosti,«zaboravljajući pri tome doprinose drugih (na pr. K. Levin 1930—1931.), negiranja su Kuhnovoj teoriji predbacivala neodređenost (na pr. P. Feyerabend 1989) ili, naprosto, neosnovanost. Kad se bura stišala — kao što to često bi­ va u sličnim slučajevima — otpale su neke Kuhnove ambiciozne generalizacije (»mije­ njaju li se znanstvene paradigme uvijek i nužno na način koji Kuhn pretpostavlja«?), ali je ostala spoznaja o pragovima pouzdanosti teorija u znanostima. I ova je spoznaja, možda baš zbog prašine koju je u prvi mah uzvitlala, ostala vezana uz Kuhnovo ime. 2. Ljudi su oduvijek nastojali svoje iskustvo u rješavanju problema s kojima ih suo­ čava njihova okolina zapamtiti odnosno zabilježiti kako bi ga mogli upotrijebiti u bu-

7

cije. Čini se da ne treba slijediti Kuhna u njegovoj pretpostavci o nužno revolucionarnom karakteru tih promjena. Nije isključeno da kumulacija detaljnih inovacija, novih pristupa u pojedinostima, me­ todoloških izuma, posudba iz drugih domena može u zbroju dati is­ ti rezultat: novu pouzdanost uspostavljanjem izravne veze između generalizacija iz sistematiziranog iskustva i kvaziteorija proizašlih iz metafunkcionalne špekulacije, koje bi samim time stekle status pravih znanstvenih teorija. U pogledu sistematizacije našeg znanja glavne promjene idu lini­ jom poboljšanja tehnike prikupljanja podataka i produbljivanju njihove analize metodama statističke matematike. Logika ove linije vodi sama po sebi prema širenju opsega generalizacija koje se iz takvih analiza mogu izvesti i time, barem po općenitosti, približava­ njem razini spekulativnih teorija. Složenost društvenih situacija i problema ipak je još uvijek ispred kapaciteta ovakvog analiziranja, u tom smislu da intervenirajuće varijable koje nismo uzeli u obzir, interferirajući uzroci koji djeluju na ishod i kontributivni faktori koje uopće nismo opazili čine da prognostička vrijednost naših ge­ neralizacija ne dosiže nivo praktične iskoristivosti. Nestrpljivi s tak­ vih promašaja, istraživači nastoje ili sniziti razinu apstrakcije svog zaključivanja, ili smanjiti rigoroznost implikacija koje slijede iz nji­ hovih rezultata. Prvi postupak znači da se od početka ograničava opseg istraživa­ nog problema i domet rezultata koji se od njega očekuju. Na pri­ mjer, kako na motivaciju radnika za rad u 20 organizacija industrij­ ske grane X, u zemlji Y, u vrijeme t, djeluje činjenica da su oni vlas­ nici dionica poduzeća u kojem rade? Bez obzira na moguću diskusi­ ju o uspoređivosti istraživanih organizacija, ovakav postupak pati od nedostataka upravo svojih prednosti. Ograničavanjem područja postizava se veća relevantnost i praktična iskoristivost rezultata. Ali za koga? Za koje vrijeme? U krajnjem slučaju za tako mali krug i tako kratko vrijeme, obzirom na mijenjanje popratnih okolnosti, da takvi rezultati zaostaju po korisnosti iza intuitivnog iskustva praktičara koji se snalaze na dotičnom području bez ikakva formal­ nog istraživačkog aparata. Drugi postupak znači odstupanje od rigoroznog kriterija opovrgnutosti polaznih pretpostavaka. Iako se u istraživanje polazi od određenih hipoteza, već se unaprijed zna da bilo kakav rezultat ne­ ćemo tumačiti niti kao potvrđivanje hipoteze niti kao razlog za nje­ zino definitivno odbacivanje, već kao polazište za njezino daljnje razvijanje, transformiranje, preciziranje. To je i posve prirodno kad hipoteze nisu dio jedne prihvaćene paradigmatske strukture, već dućem svom djelovanju. Sposobnost učenja iz iskustva jedno je od temeljnih obilježja ljudskosti. U isti mah, ljude je njihova osnovna intelektualna znatiželja tjerala da raz­ mišljaju o svojoj okolini metafunkcionalno tj. ne u funkciji svog praktičnog djelovanja već radi boljeg razumijevanja svijeta kao takvog. O sadržaju i razvoju tih dviju temelj­ nih dimenzija u odnosu ljudske svijesti prema realnosti v. detaljnije Pusić (1989, 15-22).

proizvod špekulacije. Drugi postupak, dakle, također približava sis­ tematizaciju iskustva špekulaciji, pa i metafunkcionalnim pred-paradigmatskim kvaziteorijama. Stvar je talenta i domišljatosti znan­ stvenika što će nastati iz takvog kontakta. Nije, ipak, nerazumno očekivati da je to jedan od mogućih putova prevladavanja razmaka između razine sistematiziranog iskustva i razine metafunkcionalne špekulacije, razmaka koji danas još postoji. Konačno, iskustvo se sistematizira da bi se upotrijebilo u budu­ ćim analognim situacijama radi ostvarivanja naših ciljeva, potreba, interesa, vrijednosti. Stoga, u sistematizaciju iskustva spada i raz­ matranje ljudskih svrha, njihovog međusobnog odnosa, implikacije i isključivanja rangiranja i prioriteta. Discipline koje se time bave, od matematskih teorija tranzitivnosti (na pr. K. Arrow) do filozof­ skih disciplina akseologije i etike, mogu poslužiti kao smisleni okvir za sistematizaciju iskustva, raščišćavanje pitanja što? i zašto? prije nego pređemo na pitanja kako? i pod kojim uvjetima? U pogledu metafunkcionalne špekulacije u društvenim znanostima treba najprije razlikovati nedisciplinirana kvaziliterarna mašta­ nja od razmišljanja stegnuta u neki unaprijed odabrani okvir. Na današnjem stupnju razvoja tog područja ne možemo ništa unapri­ jed isključiti i proglasiti slijepom ulicom, pa ni razglabanja na rubu znanstvene fantastike. Reklo bi se da je glavni razlog što se veći dio metafunkcionalne špekulacije u društvenim znanostima danas ipak nastoji držati podalje od književnosti taj što ljudi tako razmišljaju u okviru svojih uloga u sistemu znanosti i unutar pojedinih znan­ stvenih organizacija, što im je to posao, i što oni sami osjećaju po­ trebu da se podvrgnu stezi koja razlikuje posao od igre. Takva se stega može stvoriti na razne načine. Čini mi se korisnim razlikovati i ovdje tri glavne mogućnosti. Jedna je upravo spomenuta mogućnost vezivanja špekulacije uz empirijsko istraživanje. Bez obzira na to je li tvorac Spekulativnih kvazi-teorija do njih došao na temelju vlastitog istraživanja ili je is­ koristio rezultate drugih utemeljene na sistematski prikupljenim či­ njenicama i na njihovoj više-manje egzaktnoj analizi, empirijsko is­ traživanje veže teoretičara, vraća ga na zemlju i usmjerava njegovo razmišljanje. Na primjer, podaci demografske i poljoprivredne sta­ tistike mogu biti polazište maltuzijanskih teorija katastrofalnog raskoraka između rasta stanovništva i mogućnosti njegova prehranjivanja, a mogu biti i povod kritike takvih teorija i formuliranja protuteorija o više-manje automatskom prilagođavanju populacija njihovim okolinama. Ali i teorije i protuteorije moraju uzeti u obzir same podatke ukoliko su ovi vjerodostojno zasvjedočeni, i ne mogu podatke naprosto izostaviti iz svoje argumentacije ako žele da ih se shvati ozbiljno. Druga je mogućnost špekuliranja u okviru postavki filozofske me­ tafizike i ontologije. Nekada je to bilo vrlo rašireno, kad su se sa9

držajne konstrukcije ovih filozofskih disciplina smatrale utvrđenim znanjem. Na primjer, kad Lorenz von Stein u okviru Hegelove trija­ de teze, antiteze i sinteze špekulira o razvoju sistema državne upra­ ve. S vremenom, međutim, filozofska se metafizika i sama prepoz­ naje kao špekulacija na visokoj razini apstrakcije. Tako da špekuliranje u okviru takve špekulacije više ne daje slobodnom razmišlja­ nju onaj element čvrstine i discipliniranosti koje ono traži, već, obratno, povećava njegovu nevjerojatnost u smislu matematskog pravila da se vjerojatnosti, kao razlomci, množenjem smanjuju. Treća je mogućnost osloniti se u špekulaciji na tzv. transdiscipline, kao što je kibernetika, teorija sistema, logika, pa i uopće mate­ matika, naime formalne konstrukcije, deduktivne i zatvorene svo­ jom specifičnom aksiomatikom, koje se načelno mogu primijeniti na svakom području bez obzira na njegov supstantivni sadržaj. Lis­ ta ovih disciplina načelno je otvorena, nema razloga da se ne bi mogle pojaviti nove. Veliki uspjeh matematike na području fizičkih znanosti, gdje se ona pokazala paralelnom s pojavama stvarnog svi­ jeta u onoj mjeri u kojoj su nam te pojave3 dostupne u promatranju i eksperimentu, povećao je prestiž svih formalnih transdisciplina. Stoga je stimulirao njihovu upotrebu i kao okvira za metafunkcionalne špekulacije u društvenim znanostima. I Luhmann svoje špe­ kulacije u pravu i društvu nastoji disciplinirati okvirima kibernetike i teorije sistema. 11

Luhmann je počeo kao pravnik i kroz analizu državne uprave poste­ peno širio svoj znanstveni djelokrug na organizacije kao takve, pa preko njih na institucije i njihovu društvenu uvjetovanost, na nor­ me uopće i na njihovu društvenu ulogu, dok nije obuhvatio čitavo društvo kao sistem komunikacija4 i odatle krenuo deduktivno u promišljanje pojedinih podsistema u društvu: privrede, znanosti, politike, obrazovanja, prava, religije, obitelji, — svaki sa svojim svojstvenim načinom komuniciranja. U prvoj, »induktivnoj«, etapi svojeg znanstvenog puta Luhmann polazi od niza konkretnih društvenih problema u stvaranju i pri­ mjeni prava, u organizaciji uprave u funkcioniranju političkog siste­ ma — problema u koje spada i predmet ove rasprave o legitimira­ nju postupkom — pa onda postepeno sve šire zahvaća javno mnije­ nje, ideologije, društvene institucije, znanost, svrhu u društvenim sistemima. Takvom progresijom nastoji premostiti jaz (ili bar poče­ ti konstrukcijom mosta preko njega) koji tradicionalno razdvaja pravnu znanost i sociologiju. Pravna je znanost davno počela kao 3. »Tako ne možemo izbjeći činjenicu da je svijet koji poznajemo konstruiran tako (i odatle na takav način da je u stanju) da sam sebe vidi. To zaista zapanjuje.« (G. Spen­ cer Brown 1972, 105) 4. Luhmann 1984.

10

disciplina par excellence sistematiziranog iskustva nataloženog u pozitivnom pravu kao rezultatu specifičnog pravno-povijesnog raz­ voja. Obzirom na društvenu korist, upravo neophodnost pozitivnog prava u društvenoj regulaciji, u svakodnevnom životu društva, kao i obzirom na geometrijsku progresiju složenosti pravnog sistema u industrijskim i post-industrijskim urbanim društvima, bavljenje pravom kao sistematiziranim iskustvom, de lege lata ili de lege ferenda, okupira pažnju i intelektualni kapacitet pravnika u toj mjeri da malo preostaje za metafunkcionalnu špekulaciju o pravu. Na nju se u pravnoj struci i gleda donekle prijekim okom kao posao koji baš i ne spada, striktno gledano, u pravnu znanost. Stoga subdisciplina teorije prava, koja je najbliža napasti metafunkcionalne špeku­ lacije, nastoji svoje napore prvenstveno usmjeriti na neku vrst pravne epistemologije, na pitanja tumačenja, sistematizacije, raz­ graničenja i si. A ako se teoretičari prava ipak upuste u metafunkci­ onalnu špekulaciju, čine to na tako apstraktnoj razini da se rezultat uklapa u filozofiju — akseologiju, etiku — više nego u pravo. Naprotiv, sociologija se u tom pogledu sve više diferencira. S jed­ ne strane, usmjerena je na empirijska istraživanja, na prikupljanje podataka i njihovu statističku analizu. Ali, s druge, metafunkcionalna špekulacija ima u sociologiji tradicijom učvršćeno mjesto još od mnogo ranije nego što je sociologija dobila svoje ime. Od Platona do Hegela razmišljanja o nastanku i prirodi ljudskih društava sas­ tavni su dio filozofskih sistema i nastavljaju se kao priznato i pre­ stižno usmjerenje — drugačije nego u pravu — u sociologiji od Comtea do suvremenosti. Odnos između prava i sociologije nosi do danas na sebi pečat ove razlike, s jedne strane autoritet iskustva sistematiziranog u pozitiv­ nom pravu, s druge prestiž metafunkcionalne špekulacije u druš­ tvu. Klasici sociologije, od Durkheima preko Webera do Parsonsa, ne mogu mimoići pravo. Ono što su napisali o pravu i njegovoj ulozi u društvu pravnici čitaju s dužnim poštovanjem, ali više kao knji­ ževnost nego kao tekst koji bi za njih mogao biti stručno relevan­ tan. A sociologe koji se bave pravom na razini prakse pravnici cije­ ne kao pomoćnike koji bacaju dobrodošlo svijetlo na stvarno fun­ kcioniranje pravnih institucija, na ulogu pravnika kao profesije, na mišljenje ljudi o pojedinom pravnom propisu. Ali ne smatraju ih partnerima u razgovoru o samom pravu, o pravnim normama i pravnom sistemu. Luhmann jasno vidi ovaj odnos sociologije i prava, i da je stariji autoritet pravne znanosti uspio da iz sociologije prava »eliminira upravo... samo pravo u cjelini, u njegovoj složenosti i društvenoj funkciji, u njegovoj sveprisutnosti u pozadini kao mogućnosti za ko­ jom možemo uvijek posegnuti. Pravo nestaje iz sociologije prava« (Luhmann 1972, 2). Osnovni je razlog privlačnosti Luhmannovih tekstova iz ovog prvog razdoblja njegova razvoja da je uspio pove­ zati pravo i sociologiju teorijom koja se potpuno uklapa u tradiciju 11

sociološkog teoretiziranja, ali koja je u isti mah neposredno rele­ vantna za pravnu znanost i njezinu pozitivističku problematiku. U tom podvigu Luhmann ne polazi od nekog posve određenog te­ oretskog polazišta. Eklektički uzima ideje gdje ih nađe i razrađuje ih svojim posebnim talentom da početnu zamisao produbi i izvuče iz nje više nego drugi, pa i više nego što bi drugi u njoj uopće uočili kao mogućnost, čak i oni koji su sam izvorni pojam prije Luhmanna okrstili i upotrijebili. U tome mu pomaže njegova temeljita obra­ zovanost i upravo fenomenalni kapacitet čitanja. Uzmimo nekoliko primjera: pojam redukcije kompleksiteta, pojam kontingencije, po­ jam norme kao očekivanja. W. Ross Ashby u svom Uvodu u kibernetiku (1956) formulira zakon neophodne različitosti. Sistem u inte­ rakciji s okolinom, po naravi stvari uvijek složenijom od njega, na­ stoji povećati vlastitu složenost, kako bi mogao što adekvatnije rea­ girati na raznovrsnost okoline. Ashby tek usput spominje da je al­ ternativna strategija sistema da nastoji pojednostaviti okolinu, re­ ducirati njezinu složenost, ili bar onaj dio okoline koji je u tom momentu za nj posebno aktuelan, i tako smanjiti razliku između broja vlastitih kanala komunikacije i mogućih smetnji odn. izazova iz okoline. Luhmann se koncentrira na pojam redukcije složenosti, razrađuje ga i postepeno pretvara u univerzalni eksplanans ponaša­ nja živih, svjesnih, društvenih sistema, pa zatim sistema ideja, poj­ mova, komunikacija, pokazujući da je prethodna simplifikacija ne­ ophodni preduvjet da bi se odatle krenulo u novu i veću složenost, u smislu Ashbyjeva zahtjeva (na pr. Luhmann 1972, 7, 16 i sl. 172, 203 — pozitivizacija prava!, 224 i sl. 352). Ili, pojam kontingencije upotrebljava se u američkoj teoriji orga­ nizacije da bi se reklo, u biti, da postavke i preporuke organizacione teorije stoje ili ne stoje ovisno o okolnostima konkretnog slučaja. Nesumnjivo istinita, ali ne osobito senzacionalna misao (v. na pr. Lawrence i Lorsch 1927) Luhmann uzima taj pojam, nalazi njegove korijene u skolastičkoj klasici (Toma Akvinski: homo contingens, Deus necessarius) i razvija teoriju o dva niza akcija dvaju aktora u interakciji gdje je svaki niz kontingentan, u smislu moguć i na drugi način, ali se oba međusobno ograničavaju i usmjeravaju do te mje­ re da je konačni ishod predvidiv i za aktore neizbježan. To isto vrije­ di za međusobni odnos kontingentnog ponašanja članova organiza­ cije i pravila u organizaciji koja su također kontingentna, tj.: uvijek moguća i s drugačijim sadržajem (Luhmann 1977, 96 i sl.). Tvrdnja koja je diskutabilna, ali nikako nije trivijalna. Ili, razumijevanje norme kao očekivanja ponašanja, shvaćanje koje je staro kao sama norma i koje je osobito razrađeno u pojmu društvene uloge. U Luhmannovoj obradi, koja suprotstavlja kogni­ tivna očekivanja normativnima — kod prvih smo spremni učiti, na drugima inzistiramo i u slučaju razočaranja — pojam norme kao očekivanja dobiva toliko novih dimenzija da postaje upravo ono 12

mjesto na kojem sistem prava dodiruje svijet realnosti (Luhmann 1972, 82 i sl. et passim). Isto vrijedi za pojam sistema, koji je Luhmann od početka preu­ zeo u svoj pojmovni instrumentarij — što je i razumljivo kad je jed­ no od njegovih polazišta bio upravni sistem — i s vremenom ga pro­ širuje, produbljuje i razvija prateći u stopu razvoj razmišljanja u svijetu o općoj teoriji sistema, kibernetici, logici i drugim oblicima formalnih transdisciplina. Razlikovanje sistema i okoline postaje sve više osnovnim konstrukcionim elementom Luhmannove teori­ je. On prelazi od tradicionalne definicije sistema kao cjeline sastav­ ljene od elemenata na pojam sistema kao strukture različite od svo­ je okoline, pa na sistem kao entitet koji upućuje sam na sebe, koji je samoreferentan. Da bi zatim našao mjesta za svako od ovih po­ jmovnih određenja, koja naprosto naglašavaju različite značajke sve složenijeg pojmovnog konstrukta nazvanog »sistem«. Da bi, ko­ načno, izjavio: »Zainteresiran sam na tome da otkrića i pojmovne izume koji su ostvareni na ovoj golemoj domeni sistemske teorije pronađem i prenesem na područje sociologije« (1988, 292). Luh­ mann izrazito naginje metafunkcionalnoj špekulaciji5. Ali u tome nipošto ne fantazira, već nastoji slijediti formalne transdiscipline. III Rasprava koja je pred nama. Legitimacija kroz proceduru jedan je od najboljih primjera prve etape Luhmannova razvoja, pionir­ skog razdoblja eksperimentiranja i izgradnje, povezivanja pravne znanosti i sociologije, ali tako da obje budu u tom amalgamu pri­ sutne puninom svojih dostignuća. Polazna je definicija procedure orijentirana podjednako na pravni pojam i na sociološka obilježja: »Postupak bi, prema tom shvaćanju, bio razmjerno autonomno po­ stavljena struktura uloga, odvojena od drugih društvenih uloga, u kojoj se odvija komunikacija u cilju ispravnog (orijentiranog na is­ tinu, pravednog, zakonitog) odlučivanja« (Luhmann 1988, 20). Tak­ vom tradicionalnom shvaćanju postupka odgovara i definicija legi­ timiteta kao »proširenosti uvjerenja o važenju ili o ispravnosti državnih odluka« (ibid. 251). Jer, odgovarajuća uvjerenja se mogu proširiti ako se pretpostavlja da državne odluke i jesu u pretežnoj većini slučajeva ispravne. Upravo s tog stanovišta prigovorila je kri­ tika Luhmannovoj tezi da sama formalna proceduralna korektnost. bez obzira na istinitost ili pravednost donijete odluke, može osigu­ rati njezinu legitimnost. (Vidi »Predgovor novom izdanju (1975)« ibid., 1 i si.). Prirodno je da se takva kritika javila baš u Njemačkoj gdje ljudi, još pod utiskom strahota nacističkog režima koji je po5. »Vidite da ne mislim na teoriju orijentiranu na primjenu; više me fascinira ideja da teorija, kao i praksa, postaje složenija ako joj pružimo mogućnost da poboljša svoje postavke prema svojim vlastitim kriterijima« (Luhmann, 1985, 72).

13

čeo — ne zaboravimo! — proceduralno korektnim dolaskom na vlast Adolfa Hitlera, nisu mogli prihvatiti misao da bi sama proce­ dura bila u stanju legitimirati državne odluke koje su po svom sadr­ žaju nepravedne i nečovječne, kao što su, primjerice, odluke o for­ miranju koncentracionih logora. Na takve je kritike Luhmann, u nekom smislu, odgovorio unaprijed još u svojoj raspravi — više ne­ go u navedenom »Predgovoru« gdje se njima izričito bavi. Ovaj od­ govor sadrži bitne elemente Luhmannovog mišljenja o suvreme­ nom društvu, pa stoga zahtijeva pažljivu analizu. Specifično je obi­ lježje suvremenog društva — kaže Luhmann — visoki stupanj fun­ kcionalne diferencijacije. Iz cjeline društvenog sustava izdiferencirali su se po svojoj funkciji dalekosežno autonomni i razmjerno u sebi zatvoreni podsistemi. U svakome od njih odvijaju se karakte­ ristične operacije po svojevrsnim pravilima koja vrijede samo u tom podsistemu, dok u njemu ne vrijede pravila drugih podsistema. Jedan je od tih podsistema pravo. Pravnom sustavu svojstvena su pravila orijentirana suprotnošću (»binarnim kodom« — zove je Luhmann) zakonito-nezakonito. Normativni sistem morala — u ko­ jem su operacije orijentirane drugim suprotnostima, kao što je pravedno-nepravedno, dobro-zlo — drugi je i paralelni funkcionalno izdiferencirani podsistem. Veze između podsistema odnosno između pojedinog podsistema i njegove okoline, svijeta, postoje — Luh­ mann ih naziva »strukturnim sponama« — ali one ne dovode u pita­ nje operativnu autonomiju svakog podsistema. Tako, primjerice, podsistem prava u svojim postupcima uzima u obzir rezultate do kojih se došlo u moralnom podsistemu, ali samo u skladu sa svojim vlastitim pravilima orijentiranima na zakonitost. I pravednost se na ovaj način preuzima iz moralnog podsistema — kad je to zakoni­ to, tj. kad pravni sistem sam na to upućuje, to propisuje ili prešut­ no, prema pravilima tumačenja, to zahtijeva. U takvom slučaju on­ da pravednost legitimira sama po sebi i kraj nje »ne može postojati posebni problem legitimiteta« (ibid., 22). U pravilu, ipak, pravni podsistem izlazi na kraj sa svojim problemima primjenom svog specifičnog koda zakonito-nezakonito. A upravo ta primjena nije drugo nego procedura. Kako da se ocijeni ovo stanovište? Ostavimo po strani pitanje ko­ je se nameće i onda kad usvojimo Luhmannovo razumijevanje pravnog podsistema, a to je pitanje političkog podsistema. Promat­ ra li Luhmann političke izbore ili zakonodavni postupak u parla­ mentu isključivo kao pravne procedure, dakle dijelove podsistema prava na koje primjenjuje karakterističnu suprotnost pravnog sus­ tava zakonito-nezakonito? Ili smatra da je korektna procedura u stanju legitimirati operacije odnosno odluke ne samo u pravnom nego i u političkom podsistemu? U prilog takvog tumačenja govori i zaključak ove Luhmannove rasprave, osobito slijedeća tvrdnja: »Po­ litički sistem, ukoliko je sam dovoljno složen u svojoj organizaciji, pa je u stanju svojim postupcima u svako doba proizvesti dovoljno 14

alternativa, kao i smanjiti njihov broj, može se pobrinuti da njego­ ve odluke budu redovito prihvaćene kao obvezatne. On može time efektivno prestrukturirati očekivanja u društvu i u tom smislu sam sebe legitimirati.« Mora da su baš ovakvu interpretaciju imali pred očima Luhmannovi kritičari. Možda Luhmann ima pravo u tome da je i politički podsistem u toku funkcionalne diferencijacije postao autonoman i da moralne vrijednosti nisu za njega izravno relevant­ ne, već da ulaze samo preko »strukturnih spona«, naime po tome u kojoj mjeri doprinose pobjedi na izborima odnosno osvajanju par­ lamentarne većine. Samo mi se onda čini da je takav utjecaj u poli­ tičkom podsistemu znatno problematičniji, manje vjerojatan nego u pravnom podsistemu, gdje je vrijednost pravednosti oduvijek pri­ sutna, ma i »vansistemski«, kao pozadina prava i kao kriterij u nje­ govoj primjeni. U pogledu političkog sustava, stoga, ne može se ola­ ko prijeći preko kritika koje su upućene Luhmannu. Međutim, za ocjenu Luhmannovog teoretskog usmjerenja u cjeli­ ni bitno je nešto drugo. Luhmann je svoju izvanredno maštovitu špekulaciju s područja društvenih znanosti disciplinirao pomoću te­ orije sistema. I u toj je kombinaciji postigao rezultate koje nikakva kritika nije u stanju obezvrijediti. Ali, u isti mah se izložio opasnos­ ti koju stvara oslonac na formalni deduktivni sistem, a da se rezul­ tati ne mogu, u promatranju ili eksperimentu, usporediti ni s kak­ vim objektivnim stanjem stvari. Misaona konstrukcija po kojoj je, recimo, pravo funkcionalno izdiferencirani podsistem u društvu ko­ ji upravlja svojim vlastitim operacijama po kriteriju binarnog koda zakonito-nezakonito, teoretski je izazovna. Otvara niz mogućnosti nadovezivanja daljnjih teoretskih špekulacija, — što Luhmann i isti­ če kao njezinu glavnu prednost. Ali ona uopće ne može ni u kom smislu biti istinita ili neistinita. Svaki je realni pravni sistem po­ tvrđuje — ako prihvatimo određene pretpostavke — odnosno opov­ rgava je, ako se držimo drugačijih pretpostavki. To znači da formal­ ni deduktivni sistem — kao što je, za Luhmanna, teorija sistema — može, u pomanjkanju mogućnosti provjere, odvesti teoretsku metafunkcionalnu špekulaciju u smjeru iz kojeg je sve teže vratiti se u stvarnost, u svijet, na čvrsto tlo. Ovu opasnost nije ni Luhmann uvi­ jek uspio izbjeći, osobito u drugom dijelu svojeg znanstvenog raz­ vojnog puta. IV Teorija sistema, ipak u Luhmannovoj raspravi nije samo konstrukcioni potporanj metafunkcionalne špekulacije. Ona je, tamo gdje pristaje na promatrane pojave, također prirodni način sistematiza­ cije iskustva prikupljenog u praktičnom djelovanju radi upotrebe u budućim akcijama. A pravo baš jest takvo područje gdje konstrukt sistema pristaje na promatrane pojave. 15

Pravo je sustav, koju god varijantu slojevite definicije sistema odabrali. Ono je cjelina sastavljena od elemenata, pravnih propisa, povezanih u cjelinu zahtjevom međusobne neprotivurječnosti. Ono je cjelina odvojena od svoje okoline, jasno obilježena sistemskim granicama, s razmjerno visokim stupnjem autonomije6. Ono je, ta­ kođer, samoreferentno; pravni sustav upućuje sam na sebe osobno na svoje jedinstvo postulatom razmjerne stalnosti, tj. pravne sigur­ nosti, uvjetom ekonomičnosti, idealom pravednosti. Upravo iz ovog trećeg određenja prirode sistema, iz samoreferentnosti, proizlazi ona značajka sistemskih procesa koja je prvenstve­ no relevantna za pravnu proceduru, naime protuslovnost diferenci­ jacije i integracije. Pravni se sustav neprestano diferencira kako bi svojom povećanom raznolikošću mogao bolje odgovoriti sve većoj raznovrsnosti društvenih odnosa koje treba regulirati u industrij­ skom i post-industrijskom, urbanom, globalnom društvu. Ali potre­ ba samoreferentnog upućivanja na vlastito jedinstvo zahtijeva da pravni sustav razvije adekvatne metode pomoću kojih će integrirati svoju vlastitu sve veću raznolikost, a da time ne ograniči ni ne omete njezin rast. Samo diferencijacija koja je, po nekoj dimenziji, in­ tegrirana u jedinstvu sistema u stanju je održati sistem; samo ona čini složenost, kompleksnost sistema. Pravni sustav u suvremenom društvu diferencira se neprestano po svom sadržaju — sve je više pravnih područja, specijalnosti i subspecijalnosti —, po donosiocima normi — pored države, to su sve više autonomne organizacije, poduzeća, ustanove, udruženja građana, lokalna samoupravna tijela, transdržavne asocijacije —, po mehanizmima sankcije — pored prijetnje državnom silom, to su sve više isključivanje od davanja i usluga državnih ili autonomnih organizacija — i po drugim dimenzijama. Prvenstvena operativna metoda integracije ove sve veće neophodne raznovrsnosti jesu baš postupci, pravne procedure. U postupcima se provjerava neproturječnost sustava materijalnog prava. Postupci postaju glavni temelj pravne sigurnosti izgradnjom proceduralnih načela koja se smatra­ ju tekovinom razvoja pravne države uopće, i stoga su razmjerno sta­ bilna u vremenu i načelno neovisna o državnim granicama. Baš su u okviru procedure nastala pravila kojima je cilj osigurati maksi­ malnu ekonomičnost u primjeni prava, kao što je načelna zabrana ponovnog razmatranja predmeta okončanih pravnosnažnom odlu6. Ova autonomija počiva na temeljima pravne države, naime na uvjetu da svaki pravni propis izvodi svoju zakonitost iz drugog pravnog propisa, sve do »temeljne nor­ me« važećeg ustava. Autonomija pravnog sustava izražena je radikalno u Kelsenovoj Čistoj pravnoj nauci (1960), kao i u novijoj, baš u Luhmannovoj, teoriji »autopoieze« prava, koje unutar sebe kao sustava stvara svoje elemente, pravne propise, pomoću svojih elemenata i u toku tog procesa reproducira i sebe kao sustav (»Autopoietska or­ ganizacija definirana je jedinstvom mreže koja proizvodi sastavne dijelove koji, prvo, sudjeluju rekurzivno u istoj mreži proizvodnje sastavnih dijelova koja proizvodi i ove sastavne dijelove i, drugo, koji ostvaruju i mrežu proizvodnje kao jedinstvo u prostoru u kojem se nalaze sastavni dijelovi.« — Maturana 1982, 158).

16

kom (ne bis in idem) ili pravilo prejudicijelnog karaktera krivične presude u građanskom procesu. Konačno, pravednost u svakodnev­ nom životu prava znači u prvom redu odgovarajući nepristrani, po­ šteni, uviđavni postupak; ono što se u anglosaskim pravnim sustavi­ ma zove »due process of law«. Kroz pojam sistema moguće je ostvariti vezu između pojedinog praktičnog pravnog slučaja i iskustva prikupljenog uspoređivanjem sličnih pravnih slučajeva, izraženog u pojedinom pravnom propisu, s jedne strane, i apstraktne teoretske špekulacije o svrsi prava, o prirodi legitimiteta, o odnosu pravnog i političkog sistema prema stupnju razvoja društva, s druge. Osnovna je zasluga Luhmannova da je tu mogućnost uočio, a osnovna je tekovina ove njegove raspra­ ve da predstavlja značajni korak prema njezinu ostvarenju.

LITERATURA

ASHBY, William Ross: An Introduction to Cybernetics (New York, Willey, 956) FEYERABEND, Paul: »Kako zaštititi društvo od nauke«, u Filozofija nauke (Beograd, Nolit, 1989) str. 350—363 KELSEN, Hans: Reine Rechtslehre (Wien, Deutiske, 1960) KUHN, Thomas S.: The Structure od Scientific Revolutions (Chicago, The University of Chicago Press, 1962) LAWRENCE, P. R. i J. W. Lorsch: Organization and Environment (Boston, Harvard Buiseness School, 1967) LEWIN, Kurt: »Der Übergang von der aristotelischen zur galileischen Den­ kweise in Biologie und Psychologie« (Erkenntnis, 1. Band, 1930—1931) LUHMANN, Niklas: Rechtssoziologie, 1 i 2 (Reinbeck bei Hamburg, Rowolt, 1972) LUHMANN, Niklas: »A General Theory of Organized Social Systems«, u Eu­ ropean contributions to organization theory (G. Hofstede i M. S. Kassem eds) (Assem/Amsterdam, Van Gorcum, 1976) LUHMANN, Niklas: Soziale Systeme, Grundriss einer allgemeinen Theorie (Frankfurt am Main, Suhrkamp, 1984) LUHMANN, Niklas: »La boite a fiches me prends plus de temps que l’écritu­ re des livres«, Entretien du sociologue Niklas Luhmann avec Rainer Erd et Andrea Maihofer, u Droit et Société. Revue internationale de Theorie du droit et de sociologie juridique (Paris, O. 11/12, 1989, pp 69—77) LUHMANN, Niklas: Legitimation durch Verfahren Suhrkamp, 1983, prvo izdanje Luchterhand 1969)

(Frankfurt

am

Main,

MATURANA, Humberto R.: Erkennen: »Die Organisation und Verkörperung von Wirklichkeit«, u Ausgewählte Arbeiten zur biologischen Epistemologie (Braunschweig, 1982) 17

PUSIĆ, Eugen: Društvena regulacija (Zagreb, Globus, 1989) SPENCER BROWN, George: Laws of Form (New York, The Julian Press, 1972)

Niklas Luhmann

LEGITIMACIJA KROZ PROCEDURU

PREDGOVOR

Stav da pravno regulirane procedure doprinose legitimaciji pravno obaveznih odluka — ili da ove čak i utemeljuju — pripada liberal­ nom razmišljanju o pravu, državi i društvu koje je stupilo na mjes­ to staroevropske tradicije. Ova je teza koncipirana, svjesno ili ne­ svjesno, kako bi se potisnuo staroevropski model hijerarhijskog po­ retka izvora i materija prava. Teza naizgled obećava veću otvore­ nost za nove normativne tvorevine, veću elastičnost i prilagodlji­ vost prava i veći potencijal za strukturne promjene u društvu. Po­ put kategorije ugovora na području »društva«, kategorija procedu­ re naizgled na području »države« nudi čarobnu formulu kombinaci­ je sigurnosti i slobode u najvećoj mogućoj mjeri, koju je moguće svakodnevno konkretno prakticirati a koja — kao institucija — ipak sva određenja prepušta budućnosti. Ugovor i procedura — to su na­ izgled evolucionarno nevjerojatna dostignuća koja omogućuju sa­ dašnjici da se sama obaveže na ono što se dade izmijeniti i da pod­ nese svaku moguću budućnost. Moglo bi se reći da je to bila ideologija revolucionara i kapitalis­ ta. Moglo bi se također pokušati ispitati uvjete i stupanj u kojem je moguće realizirati ovo dostignuće. U tome bi nam kao uzor moglo poslužiti Durkheimovo pitanje, koji su vanugovorni temelji ugovo­ ra. Ono bi nas odvelo na trnovit put problema opće teorije društva. Istraživanja koja ovdje iznosimo kreću drugim pravcem. Okorišćuju se okolnošću da je odnosom prema fakticitetu mišljenja pojam legitimacije već odavno empirički definiran, i pokušavaju u socio­ loškoj teoriji procedure pronaći novu osnovu za provjeru liberalne teze. Proceduru shvaćamo ovdje kao socijalni sistem posebne vrsti, dakle kao faktičku djelatnost povezanu smislom, a legitimaciju kao uključivanje obaveznih odluka u vlastitu strukturu odlučivanja. Odatle niču mogućnosti da na osnovama sistemske teorije i teorije učenja približimo liberalnu tezu empiričkoj provjeri. Pojmovna artikulacija pitanja, da li procedure mogu legitimirati, izaziva u prvi mah naravno samo kaskadu daljnjih pitanja, s malo izgleda da bi se usredotočenjem na mali broj kritičkih iskustava či­ tav problem mogao znanstveno prirediti tako da padne odluka. Zbog toga je glavni cilj ove knjige privremen: približiti čitaocu pred­ odžbu o međusobnoj ovisnosti brojnih problemskih krugova, u ko21

je se zapliće društvo koje svoje pravo ne legitimira više invarijantno danim istinama, već samo još, ili bar primarno, učešćem u procedu­ rama. Ovaj rezultat u neku ruku razočarava. Ali po njemu se vidi da se legitimaciju kroz proceduru ne može shvatiti kao djelovanje jed­ nog ili nekih utvrdivih uzroka, već samo kao dostignuće sistema, koje ovisi o strukturama s mnogo pretpostavki i zbog toga je vrlo kompleksno i nije bezalternativno determinirano. Upravo je to is­ kazano pojmom evolucionarno nevjerojatnog dostignuća. Rad na ovim istraživanjima omogućila mi je Sozialforschungsstelle min­ sterskog univerziteta u Dortmundu. Kolegijalnu pomoć pružili su mi u prvom redu dr Klaus König, dr Werner Krawietz i dr Rüdiger Lautmann koji su kritički pregledali izvorni rukopis i dali mi neke sugestije za konačnu verziju. Bielefeld, maja 1969.

Niklas Luhmann

PREDGOVOR NOVOM IZDANJU (1975.) Ova knjiga pokušava socijalnoznanstvenim i posebno sistemsko-teoretskim sredstvima rekonstruirati za moderne političke sisteme centralnu pravnu ideju procedure. Taj je pokušaj bio najavljen kao izazov pravnicima1 i zacijelo nije tako djelovao samo na pravnike. Diskusija koja je slijedila pokazala je da moja interpretacija očig­ ledno ne zadovoljava sva očekivanja koja su se nakalamila na drev­ ne pojmove kao što su legitimnost i procedura. To je vjerojatno zbog toga što se sistemsko-teorijski pojmovi moraju u odnosu na uvriježena značenja upotrijebiti u isti mah i specijalnije i apstrak­ tnije. Samo je tako moguće požnjeti iskustvene i interdisciplinarne plodove, koje ti pojmovi donose. Posebno to važi u ovom slučaju. Zbog toga bih u ovom drugom izdanju svakako htio — odgovarajući na kritičke primjedbe — objasniti neke pojmovne opcije knjige. Pri­ tom ću se koristiti i novijim razmišljanjima mada sam tekst knjige neću revidirati u smjeru pojmovnog jezika koji bi bio još više ap­ strahiran.

I. Jedan niz prigovora tiče se pojma legitimiteta. Protuargumenti se ograničuju na to da se vraćaju konvencionalnom pojmu. U njego­ vom je središtu bilo uvjerenje o ispravnosti (istinitosti, pravednos­ ti) sadržaju odluka2. Snaga i plauzibilnost ovog prigovora može se povećati ukazivanjem na koncentracione logore. Naravno, ne bi va­ ljalo zauzeti stanovište koje bi, mada samo i omaškom, legitimiralo i ovakove ustanove. Ali ne smatram da bi bilo nužno modificirati shvaćanje legitimiteta zbog ovog problema. Sadržaji odluka posje­ duju svoju vlastitu opravdanost i svoje vlastite pojmove, koje je, po­ vezujući ih s osnovnim vrijednostima i normama pravnog poretka, moguće precizirati. Naprosto je suvišno stavljati na raspolaganje za 1. Tako Wolf Lepenies u Frankfurter Allgemeine Zeitung, 5. juna 1970. 2. Tako npr. Peter Graf Kielmansegg, »Legitimität als analytische Kategorie«, Poli­ tische Vierteljahresschrift, sv. 12. (1971.), str. 367-401: Reinhard Zippelius, »Legitimati­ on durch Verfahren?, Festschrift Karl Larenz, München 1973., str. 293-304. Slično ali s formalnijim pojmom legitimiteta Hans Ryffel, Rechtssoziologie: Eine systematische Orientierung, Neuwied-Berlin 1974., str. 112 sl., 289.

23

ovo još jedan daljnji pojam, pojam legitimiteta, samo zato da bi se zatim moglo pravedne odluke nazvati legitimnima a nepravedne ne­ legitimnima. Kao prvo, trebalo bi i u pravno-znanstvenoj diskusiji zabilježiti da za pojedinca ne može biti racionalno zapostaviti vlastite interese ili čak pristati na faktičke gubitke zbog kolektivnih dobitaka po mjeri opće priznatih vrijednosti3. Ako i drugi izvlače profit iz nače­ la, upravo je racionalno u pojedinačnom slučaju kompenzirati vlas­ titi gubitak i suprotstavljati se dok god to ne uspije. Konvencional­ ni pojam legitimiteta računa dakle s ponašanjem koje je, gledano s individualnog stanovništa, iracionalno; njega se uopće ne može po­ vezati s teorijom racionalne argumentacije. Zatim, faktički, aktualno svjesni konsenzus o relevantnim sadrža­ jima odluka ne može se empirički utvrditi, a u visoko kompleksnim društvima, s reglementacijama koje se brzo mijenjaju, čak ni zamis­ liti. Tako se tu mora poseći za mistifikacijama poput one o »kolek­ tivnoj pozadinskoj svijesti«4 ili za predodžbom o potencijalu stvara­ nja konsenzusa koji nikad ne može biti aktualiziran. Za ove proble­ me moramo pronaći rješenje — ukoliko ne u okviru konvencional­ nog shvaćanja legitimnosti, onda pomoću nekog drugog. Moj je pri­ jedlog: temporalizirati pojam legitimnosti pomoću teorije učenja, a o sadržajima ovisnu sigurnost, koje smo se time odrekli, nadokna­ diti diferencijacijom i ponovnim povezivanjem većeg broja proce­ dura. Upravo u ovome vidim političko dostignuće građanske revolu­ cije. Bilo mi je važno da čitaocu predočim to dostignuće u njegovoj formalnosti, vremenskoj strukturi i institucionalnoj kompleksnosti — u vremenu koje ponovno počinje biti naivno u političkim pitanji­ ma i zamjenjivati strukturalna dostignuća dobrim namjerama. U međuvremenu sam, radeći na teoriji simbolički generaliziranih medija komunkacije5, shvatio da je potrebno razlikovati način funk­ cioniranja takvih medija komunikacije — među kojima se nalaze moć i istina — od načina funkcioniranja kriterija selekcije. Način funkcioniranja onih prvih nikad se ne podudara potpuno s kriteriji­ ma selekcije — čak ni u slučaju istine6. Ovo razlikovanje je neophod­ no, ako ne iz logičkih a ono iz razloga koji se odnose na vrijeme: ne može se uspjehe u komunikaciji i prenošenju selekcije ustaviti ne­ određenima tako dugo dok ne razvijemo i primijenimo kriterije. Ovime naravno ne isključujemo da postoje kriteriji i odluke koje ih 3. Up. Mancur Olson, Jr., The Logic of Collective Action: Public Goods and the Theoty of Groups, Cambridge Mass. 1965. 4. Kielmansegg, cit. djelo, str. 397. 5. Up. zasada Niklas Luhmann, »Einführende Bemerkungen zu einer Theorie sym­ bolisch generalisierter Kommunikationsmedien«, Zeitschrift für Soziologie, sv. 3 (1974.), str. 236-255; nadalje isti, Macht, Stuttgart (u tisku). 6. O ovome Karl R. Popper, Objective Knowledge: An Evolutionaiy Approach, Ox­ ford 1972., str. 317 sl., 321, koji osnovnom misli pozitivizma smatra identifikaciju istino i kriterija selekcije.

24

slijede. Ali ne može se posebnim simbolima za ovu funkciju povjeri­ ti čitava funkcija nekog medija komunikacije. U krajnjoj je liniji sa­ mo gradnjom sistema moguće integrirati jedno i drugo. II. Tko pridaje važnost samo kriterijima selekcije i ne smatra moguć­ nost da oni zakažu strukturalnim problemom, taj će biti sklon tome da ovu knjigu čita — i da je odbaci — kao teoriju procesa odlučiva­ nja koji se odvija kroz proceduru. Tako posebno čini Josef Esser 7. Međutim, nije bila namjera knjige da skicira proces odlučivanja su­ ca, zakonodavca ili birača; to bi bilo zahtijevalo sasvim drugačija (i Esseru daleko bliža) razmatranja. Ovdje sam naprotiv htio uvesti jednu dodatnu perspektivu. Na proceduru gledamo kao na socijal­ ne sisteme, koji su sinhronizirani s procesima odlučivanja ali nisu s njima identični. U tim sistemima interakcije fiksirane su neke, ali nipošto ne i sve premise, a osim toga, na primjer, i premise za dalj­ nje ponašanje odlukom pogođenih, koje također ispunjuju neku funkciju. Gledano sociološki, procedura ne završava samo jednom jedinom, pravno obaveznom odlukom. Zbog toga se nju ni ne može racionalizirati u odnosu na samo jedan cilj: da se poluče bolje odlu­ ke8. Esserove vlastite analize naglašavaju transmisiju društvenih vrednovanja i promjena vrednovanja u sučevom procesu odlučiva­ nja; one pokazuju da sudac pomoću pojmovnih figura i načina argu­ mentacije resorbira društvena vrednovanja, i utoliko su bliske soci­ ološkom načinu motrenja. Ali kao koncepcija odnosa između druš­ tvenog i pravnog sistema one ostaju nepotpune. Društvena primje­ renost nekog pravnog poretka ne može se ocjenjivati isključivo na temelju onih stanovišta koja se uzimaju u obzir u procesu odlučiva­ nja. Ona nije isključivo hermeneutski problem. I kontekst uloga i način interakcije moraju se prilagoditi društvenoj okolini pravnog sistema. Diferencijacija u ovim aspektima ne oslobađa proces odlu7. U: Vorverständnis und Methodenwahl in der Rechtsfindung: Rationalitätsgaranti­ en der richterlichen Entscheidungspraxis, Frankfurt 1970. Srodno u naglašavanju ko­ munikativnog sporazumijevanja i i sadržajnog legitimiteta Hubert R. Rottleuthner, »Zur Sociologie richterlichen Handelns«, Kritische Justiz 1970., 282-306, 1971., str. 60-88; isti, Rechtswissenschaft als Sozialwissenschaft, Frankfurt 1973., str. 141-167; An­ drés Ollero, »’Systemtheorie’: Filosofía del derecho o sociología jurídica?«. Anales de la Catedra Francisco Suarez, sv. 13 (1973.), str. 147-177. Neodrživa je u prvom redu Rottleuthnerova argumentacija. Esseru, koji inzistira na razumno-komunikativnoj spoznaji, on predbacuje što nije shvatio da nju suci u postupku ne mogu postići. Meni, koji sam upravo to ustvrdio, on predbacuje da se ne osvrćem na problem sadržajnog legitimite­ ta i njegovog komunikativnog saopćavanja. To jc frankfurtski stil: mikstura pogrešnih političkih ocjena i moralnog iluzionizma koja samu sebe lišava veze s relevantnim raz­ vojem teorije. 8. Up. Othmar Jauernig, »Materielles Recht und Prozessrecht«, Juristische Schu­ lung, sv. 11 (1971.), str. 329-334.

25

čivanja samo od mnogih obzira; tek ona omogućuje dogmatski kon­ troliranu recepciju društvenih vrednovanja u pravnom sistemu koji mora zadovoljiti više mjerila konzistencije. Interakcioni oblik pro­ cedure nema stoga samo funkciju da isfiltrira upotrebljiva stanoviš­ ta odluke; ona služi i sasvim neposredno ublažavanju konflikta, sla­ bi i iscrpljuje učesnike, preobličava i neutralizira njihove motive u toku jedne povijesti, u kojoj se pri eliminaciji alternativa mijenjaju prikazi i angažmani u prikazima. Društvo se može odreći drugih, daleko drastičnijih sredstava za potiskivanje konflikata samo ako je ova mogućnost institucionalno osigurana9. III. U čemu je zapravo izazov za pravnike i, kako se pokazalo, za pred­ stavnike moralom vođene prakse? Jedan je od kamena smutnje vje­ rojatno to da se strukture koje analiziramo ne mogu kondenzirati u »razloge« ispravnog odlučivanja ili ispravnog ponašanja10. Nije mo­ guće reducirati funkciju simbolički generaliziranih komunikativnih medija na »intrinsic persuaders«11 ma kako važni bili takvi argu­ menti kadri da uvjere, kad netko svoju stvar želi situativno ojačati i momentalno isključiti prigovore. U svojoj općedruštvenoj funkciji i efektnosti moraju međutim komunikativni mediji kao što su moć i istina (Parsons ovu misao razvija na primjeru »utjecaja«) apstrahi­ rati od toga i raspolagati prema tome institucionalnim osloncima koji premošćuju deficite uvjerljivosti. Komunikativni se mediji dife­ renciraju samo u odnosu na situacije povećane kontingencije — si­ tuacije u kojima nema jasnog konsensa i u kojima su vjerojatni de­ ficiti u sporazumijevanju. Ovo naravno ne znači da argumenti faktički ne utječu na odluku i da ih se izvodi poput kakovog interakcionalnog ceremonijala samo da bi i oni bili prisutni. Oni vrše utjecaj u pojedinačnom slučaju, a katkada i kroz agregaciju pojedinačnih slučajeva. Zajedničko djelo­ vanje generaliziranih simboličkih struktura i interaktivne argumen­ tacije zahtijeva posebno istraživanje. Naslućujem da — budući da je i jedno i drugo socijalno nužno — vezu ne omogućuju toliko valjani razlozi koliko katastrofalne informacije; jer su efekti negacija snaž­ nije generalizirani. Služeći se nazivom falsifikacije Popper je, kao što je poznato, razradio ovu misao na području istine. I pravne kon9. Dobar materijal za upoređivanje pruža sada Volkmar Gessner, Recht und Konflik­ te: Eine soziologische Untersuchung privatrechtlicher Konflikte in Mexico, Habilitati­ onsschrift Bielefeld 1974. (rukopis). Ovo i slična (napose japanska) istraživanja pravno zasnovane spremnosti na konflikte bude u nama sumnju da li je efektivna instituciona­ lizacija pravno reguliranih procedura nužni korelat industrijskog razvoja. 10. Up. Zippelius, cit. djelo, str. 297, koji uporno pita gdje zapravo leže razlozi zbog kojih se na odluku pristaje. 11. O tome Talcott Parsons, »On the Concept of Influence«, Public Opinion Quarter ly, sv. 27. (1963.), str. 37-62 (napose 48).

26

strukcije testiraju se više na nepodnošljivim posljedicama nego na valjanim razlozima. Jedna očigledna slabost ruši moć, jedan pre­ ljub ljubav. No to pretpostavlja da je neovisno o ovome osigurana normalnost komunikativnih učina prijenosa. Skup važećih pravnih pravila i tipika vjerojatnosti, koju poznajemo iz životnog iskustva, također osigurava ovu normalnost u visoko generaliziranom obli­ ku. I ovu je komunikativnu strukturu moguće integrirati u proceduralne sisteme, koji moraju biti kadri da i neovisno o stvarnoj is­ pravnosti argumenata garantiraju prihvaćanje odluke.

IV. Iz razloga o kojima se mnogo raspravljalo u metodološkoj diskusiji funkcionalne analize ne mogu »opravdati« svoj predmet. To katkad ne vide kritičari koji s tom diskusijom nisu upoznati. Jürgen Rödig12 na primjer, koji točno vidi da se ova knjiga ne bavi procesom odlučivanja u njegovim sadržajima, smatra da se upravo zato ona bavi nekim sporednim aspektom, koji ne može opravdati sudski po­ stupak. Očigledno na njega i na druge prikaz neke funkcije djeluje poput prikrivene preporuke, poput kriptičnog normiranja. Mogu je­ dino naglasiti: nije tako mišljeno i tko je stekao taj utisak, taj neka ga pripiše odveć sugestivnim formulacijama i neka ga diskontira. Funkcionalna analiza jest tehnika otkrivanja problema koji su već riješeni. Pomoću sistemsko-teoretskih pretpostavki ona naroči­ to rado rekonstruira one probleme koji to u društvenoj stvarnosti više nisu, koji dakle nekako već zaostaju za ciljevima, razlozima i opravdanjima. Ona na taj način stiče relacionalno stanovište, relacionalizaciju kvaliteta, iskustava i nizova situacija koje u svakodnev­ nom životu doživljujemo kompaktno. Tako postaje moguće da se ono što je tu shvati kao rješenje problema i da se variraju bilo strukturni uvjeti problematike, bilo rješenja problematike — is­ prva, zbog toga što je to lakše, u mislima, a zatim možda i na djelu. Tek na tom koraku, pri nizanju mogućih rješenja problema, upoz­ najemo daljnje kontekste uvjetovanosti, koji se nalaze s onu stranu specifične funkcije. Njih se ne može na zadovoljavajući način anali­ zirati situativno — i to niti u situaciji istraživača niti u situaciji praktičara. Ove kontekste, koji suuvjetuju moguće, uvodi se zatim skraćeno kao vrednovanja: naprimjer, pretpostavlja se da će za in­ dustrijalizaciju ekonomije, demokratizaciju političkog procesa, od­ gojni proces itd. i ubuduće biti nužno da se u visokoj mjeri konflik­ tima dade pravni oblik, mada se to ne zna, i stoga se pravnoj državi pridaje značaj vrijednosti. No ako netko u to posumnja, pomoći će samo proširenje funkcionalne analize; i tu tada treba otkriti i speci12. Theorie des gerichtlichen Erkenntnisverfahrens: Grundlinien des zivil-, strafund verwaltungsgerichtlichen Prozesses, Berlin-Heidelberg-New York 1973., str. 41 sl.

27

ficirati probleme koji izviru i z uvjeta kompatibilnosti pravnog, eko­ nomskog, političkog, odgojnog i drugih sistema. Pojmovi, teorije i vrijednosti koriste se u takovom postupku is­ ključivo sa zadrškom13. Samo se tako mogu spojiti univerzalizam pretenzije i sposobnost da se nešto kaže o situaciji. Samo se tako može unijeti budućnost u aktualnu sadašnjicu, dok će budućnost možda, pa čak i vjerojatno, tvoriti sasvim drugačije sadašnjice. Na taj način stičemo dovoljnu sigurnost u kontroli onih problemskih perspektiva po kojima će se riješiti pitanje prelaska na druge obli­ ke. U ovoj se knjizi nije dakle radilo o tome da se prikazom neke fun­ kcije »opravda« institucija procedure. Radilo se o tom da se otkrije problem koji ona rješava i koji je vrlo lako previdjeti, budući da ni­ je identičan s onim problemima koji se pokušavaju riješiti odluka­ ma u procedurama.

13. »avec des reserves« formulira za pojmovne opcije jedne odista priznate znanosti — kemije — Gaston Bachelard, Le matérialisme rationnel, Paris 1953., 3. izd. 1972., str. 126.

28

I. OSNOVE

1.

Klasična koncepcija procedure

Procedure za donošenje odluka regulirane pravom jedno su od naj­ istaknutijih obilježja političkih sistema modernih društava. U naj­ manju ruku krase fasadu tih sistema; ali nisu bez značaja za sadržaj odluka čak ni tada kada njega određuju materijalni kriteriji. Teško je ocijeniti taj značaj koji je obavijen nekim čudnim polumrakom. Za liberalne teoretičare države mogla su pravila procedure sačinja­ vati gotovo samu bit države i prava a da se ipak nisu odvažili da u pogledu ispravnosti odlučivanja dosljedno zabace materijalne krite­ rije, pa je tako ostala nerazjašnjena relativna težina proceduralnih i materijalnih premisa ponašanja. Možda u tom nerazjašnjenom problemu leži unutarnji uzrok zbog kojeg nije stvorena jedinstvena teorija svih pravno reguliranih procedura koje u tako raznolikim oblicima, primjenjujući pravo, planirajući, birajući, dodjeljujući itd., prakticiraju nadleštva, sudo­ vi ili parlamenti. Ni liberalni ni neki drugi smjer teorije države i prava nije razvio adekvatnu teoriju procedure uopće 2. Nje nema ni u užoj pravnoj literaturi. Utoliko je pretjerano ako govorimo o »kla­ sičnoj koncepciji procedure«. Pa ipak, kad čitamo rasprave o pravu glasa, poslovnicima parlamenata, kabineta, ministarstava i odbora, ili o zakonima koji reguliraju postupak sudova ili uprave, pokazuje se naposljetku jedinstveni način promatranja, izvjesna homogenost predrasuda. Na primjer, tipičan je stav da sam postupak nije krite­ rij istine, ali da pozitivno utječe na ispravnost odluka; da omoguću­ je i kanalizira komunikaciju; da garantira donošenje odluka neovis­ no o tome da li funkcionira logika i da li ona otvara put do rješenja koja su jedina ispravna; da pri utvrđenju istine služi otklanjanju predvidljivih prepreka. Na temelju ovih očekivanja možemo naslu­ titi nešto poput klasične koncepcije procedure, no ta se sastoji više od neformuliranih premisa i prikaza ciljeva koji su vezani za odre­ đene vrijednosti, nego od razrađenih teoretskih stavova koji bi se 1. Up. na pr. Ernst Barker: Reflections on Government, London 1942, str. 206 si. u odnosu na postupak zakonodavstva. 2. U nastojanju da svo pravo reducira na procesno pravo išla je najdalje i bila je naj­ dosljednija tzv. »čista pravna teorija«. Rad Fritza Sandera: »Die transzendentale Met­ hode der Rechtsphilosophie und der Begriff des Rechtsverfahrens«, Zeitschrift für öf­ fentliches Recht 1 (1919-20), str. 468-507 predstavlja pokušaj da se pravo transcenden­ talno zasnuje u proceduralno normiranim postupcima svijesti.

31

mogli podvrći kritici. Zadovoljava se neodređenim, empirijski ne­ provjerenim nagađanjima o prikladnosti sredstava (na primjer kad pretpostavlja da javnost postupka pozitivno utječe na utvrđenje is­ tine). Socijalni uvjeti ponašanja i ovisnost procedure o opsežnijim, strukturiranim društvenim sistemima ostaju tu neosvjetljeni. Dosadanja nastojanja da se izgradi opća teorija procedure pod utjecajem Kelsena svjesno su se odvojila od sociologije prava i smatrala su sebe izrazito pravno-imanentnima. U strogo metodič­ kom smislu uopće se nisu mogla baviti procedurom već samo proceduralnim pravom. Danas su međutim očigledne poteškoće u koje kao teorija zapada pravni pozitivizam zasnovan u sebi samome. Ta­ ko postaje sve privlačnijim suprotni put: obratiti se sociologiji i po­ tražiti sociološku teoriju procedure (ne procesnog prava!) 3. Pritom nam ne može biti jedini cilj da empirijski utvrdimo kako se faktički ponašaju učesnici postupaka i da to dovedemo u kontrast s nor­ mom. Dragocjena su sociološka istraživanja o tome kako suci odis­ ta odlučuju, koji ih osjećaji pokreću i koji interesi determiniraju, o tome koji faktori utječu na političke izbore ili o tome koji vidljivi ili nevidljivi utjecaji upravljaju tokom parlamentarnih vijećanja. No iz svih tih istraživanja dosad također nisu proizašla polazišta za opću teoriju pravno regulirane procedure. Ni čiste pravne ni čiste stvar­ ne teorije ne mogu biti adekvatne ovoj temi budući da ona u danim strukturama smisla i u stvarnom ponašanju ima svoja dva pola, čiji međusobni odnos treba da shvaćamo kao promjenljiv. Pa ipak je u zadnjim decenijama sociološka teorija u uskoj vezi s empirijskim istraživanjima učinila nekoliko krupnih koraka napri­ jed. Sociologija prava mora pokušati uhvatiti kontakt s tim razvo­ jem. To će joj otvoriti mogućnost da sredstvima sociološkog raz­ mišljanja ispita ona očekivanja koja se odnose na smisao pravnih pravila, u našem slučaju na smisao pravno reguliranih procedura. Tog ćemo se zadatka prihvatiti u prve dvije glave ove studije. Tu će­ mo pomoću inkongruentne sociološke perspektive osvijetliti misao­ ne pretpostavke onog što bi se moglo nazvati klasičnom teorijom procedure. Postat ćemo svjesni tih pretpostavki i izvrći ćemo ih kri­ tici. Ta će kritika postati zatim povodom da problem legitimacije (a ne problem istine ili ispravnosti odluke) smjestimo u središte teori­ je procedure i da shodno tome usmjerimo naša daljnja razmatra­ nja. Budući da nema jedinstvene nauke o proceduri, koja bi nam mogla biti obrascem istraživanja, moramo započeti određenim vrstama procedure. Izabrat ćemo procedure koje su u današnjem 3. Ne ulazimo u pitanje da li takva teorija procedure sadrži pravno-političke potica­ je, ni u daljnje pitanje da li pravna nauka svojom pojmovnom strukturom može obuh­ vatiti i prikazati društvene strukture. 0 ovom posljednjem vidjeti. Friedrich Müller: Normstruktur und Normativität. Zum Verhältnis von Recht und Wirklichkeit in der ju­ ristischen Hermeneutik, entwickelt an Fragen der Verfassungsinterpretation, Berlin 1966.

32

političkom sistemu zadobile naročito, za strukture odsudno znače­ nje: proceduru političkih izbora, proceduru parlamentarnog zako­ nodavstva i sudski postupak. Deklarirani cilj političkih izbora jest, dodijeliti uloge u instanca­ ma koje donose političke odluke onima koji su naročito sposobni, koji će odlučivati ispravno, tj. onako kako to hoće volja naroda, koji će dakle u tom smislu moći uistinu predstavljati. Ovom cilju služe, u skladu s mišlju-vodiljom institucija, načela po kojima se organizi­ raju izbori, u prvom redu konkurencija za službeni položaj, slobod­ no, opće i jednako pravo glasa, tajnost glasanja i — rjeđe spominja­ na ali isto toliko važna — specifikacija i strukturalna predodređenost komunikacije glasanja: glasač ne može učiniti ništa više od upisivanja križića u svoj glasački listić. U prvi je mah nejasno kako se na taj način može postići onaj cilj. Iskustvo je opovrglo neke pretpostavke kao na primjer onu da konkurencija dovodi najspo­ sobnije na službene položaje4. Da bi se rekonstruirali kauzalni od­ nosi neophodne su dodatne ideološke premise — kao na primjer ona po kojoj latentno postoji volonté générale i treba je samo izra­ ziti, ili ona po kojoj je pojedinačni birač potpuno informiran i odlu­ čuje isključivo racionalno. Ali te dodatne premise nisu samo empi­ rijski neodržive, njih se čak ni ne može ugraditi u proceduru a da se ovu ne upropasti — u prvom slučaju (volonté générale) preobraža­ jem u čisto ekspresivnu aklamaciju, u drugom slučaju (racionalni birač) isključivanjem svih birača koji ne ispunjavaju uvjet pune in­ formacije i sposobnosti racionalnog odlučivanja. Uz ovolike proturječnosti u samoj ideji institucije mora odveć jasna svijest djelovati iskvarujući. Na osnovu onih klasičnih pret­ postavki nije uopće bilo moguće razviti teoriju procedure. Sociološ­ koj je analizi naprotiv moguće istražiti u čemu se sastoje latentne funkcije iznesenih načela političkih izbora, uključujući tu i njihovu proturječnost, i pronaći zatim eventualno u tim funkcijama njihov smisao i uvjete njihove stabilnosti. Takvu ćemo analizu pokušati da­ ti u glavi III 3; tu ćemo doći do rezultata da proceduralna načela po­ litičkih izbora tvore sistem komunikacije, koji je podjelom uloga stekao relativnu društvenu autonomiju i u tom svojstvu može pri­ donijeti stvaranju legitimne moći političkog odlučivanja. Ništa ma­ nje problematičan nije ni deklarirani cilj procedure parlamentar­ nog zakonodavstva i njegovih pomoćnih institucija. Isto tako kao i u slučaju procedure političkih izbora bila bi kobna pogreška kad bismo tu naslućivali sam »duh« parlamentarizma i kad bismo smat­ rali da se u tom »duhu« gubi »supstancija«5. Oficijelni smisao kojim 4. I u samim Sjedinjenim Državama došlo se u međuvremenu do spoznaje da je clearly wrong to suppose that political compétition is either virtually universal or universally virtuous — tako kaže James D. Barber: The Lawmakers, Recruitment and Adapta­ tion to Legislative Life. New Haven-London 1965, str. 1 sl. (4), s daljnjim podacima o li­ teraturi o ovom problemu. 5. kako je to, kao što je poznato, učinio Carl Schmitt: Die geistesgeschichtliche Lage des heutigen Parlamentarismus, 3. izd., Berlin 1961.

33

se opravdava parlamentarna procedura usmjeren je prema cilju da se u otvorenim, još neprogramiranim situacijama pronađu istinite osnove za odlučivanje i donesu ispravne odluke. Zbog toga se u cen­ tru institucije nalazi javna diskusija među ravnopravnim građani­ ma, koji su za taj zadatak odabrani. Zbog toga je suspektno ili štaviše zabranjeno da se učesnici vežu uputstvima ili odlukama partij­ skih frakcija, da razmjenjuju konkretne prednosti ili da im se ulo­ ge, koje su preuzeli, isprepliću. Zbog toga parlament nije po svojoj pravnoj konstrukciji birokratsko nadleštvo, već serija zasjedanja koja se održavaju po potrebi. Zbog toga se iznad općenito uobičaje­ ne mjere imunitetom štiti sloboda govora, štaviše sloboda ponaša­ nja uopće. Zbog toga treba da poslanik odgovara samo pred svojom savješću. I zbog toga je parlamentarna procedura usmjerena prema višestrukoj diskusiji i sveobuhvatnoj uporedbi stanovišta i isključu­ je impulzivna uzbuđenja i nagle, nepripremljene odluke. Sve te mje­ re čini se da su usmjerene prema istini — a ne prema moći, novcu, ljubavi, časti, vjeri ili sličnom. Pa ipak se mora i ovdje postaviti pitanje: kako ovaj cilj harmonira s onim sredstvima? Može li se istina dostići tako da se svim učes­ nicima dopusti da bez svake prinude govore ono što im nalaže savjest? I prije svega: može li to biti tako u visoko kompleksnoj, neprogramiranoj situaciji zakonodavstva, u kojoj je sve izmjenljivo? I ovdje ćemo naići na pomoćne misaone konstrukcije koje ublažuju napon između cilja i institucionalne opreme i čine ovu vjerodostoj­ nijom, tako napose stari pojam zakona — vjerovalo se da se općom formom zakona može općem važenju dati smisao istinitosti6 — ili ideju da konkurencija mišljenja garantira istinu. No i te dodatne pretpostavke razaraju službeno deklarirani smisao procedure, ako ih dokraja konzekventno razmotrimo, budući da po njima napos­ ljetku bilo što može biti istinito ukoliko je samo poprimilo oblik op­ ćeg zakona ili proizašlo iz konkurencije — ali kao »bilo što« ne za­ vređuje više napore procedure. Nakon svega ovoga možemo pretpostaviti da će sociološka anali­ za i u slučaju procedure parlamentarnog zakonodavstva pronaći la­ tentne funkcije, jer teško je prihvatiti da bi se neka toliko raspros­ tranjena i vitalna institucija održala iz muzealnih razloga. 6. Bitni element ovog pojma zakona bio je rekurs na prirodu u smislu imanentno is­ tinitog bića, koje se ne zasniva ni na kakvoj specifičnoj kauzalnosti i koje bi važilo čak i tada »kad ne bi bilo boga ili kad se ovaj ne bi brinuo o ljudskim poslovima« (Hugo Grotius: De jure belli ac pacis libri tres. Prolegomena 11 (cit. prema izd. Amsterdam 1720, str. X). Nakon sloma prirodnog prava u smislu unaprijed datog istinitog prava preosta­ lo je od ovog samo formalno jezgro ideje prirode (up. niže dio III, glava I, nap. 11): za­ bacuje se eksterna prouzročenost, što sada znači da se zabacuje determinacija zakon­ skih sadržaja specifičnim društvenim interesima i što sada više nema veze s istinom. U pogledu detalja državnopravne diskusije up. Ernst-Wolfgang Böckenförde: Gesetz und gesetzgebende Gewalt. Von den Anfängen der deutschen Staatsrechtslehre bis zur Hö­ he des staatsrechtlichen Positivismus, Berlin 1958.

34

Raskorak je manje očigledan između oficijelne svrhe, institucio­ nalne opreme i latentnih funkcija u slučaju sudskog postupka pri­ mjene prava. Prikaz koji o samom sebi daje pravosuđe u većoj je mjeri prihvaćen u pravno — i državno-teoretskoj literaturi nego pri­ kaz političkih izbora i parlamentarnog zakonodavstva — ili bar nije raskrinkan istom oštrinom i uvjerljivošću, vjerojatno zbog toga što su situacije u kojima odlučuje pravosuđe u većoj mjeri strukturira­ ne i što se njihov cilj može u većoj mjeri operacionalizirati. Pa ipak stanje ni tu nije bitno drugačije. Smisao pravno reguliranog sudskog postupka dovode vladajuće procesne teorije također u vezu s istinom, ispravnom spoznajom onog što važi kao pravo i što je u pojedinom slučaju po pravu. Pri­ tom je, baš kao i u slučaju političkih izbora i zakonodavstva, predvi­ đeno da se ispravno ostvaruje putem odluke. U skladu s tim progla­ šava se glavnom svrhom sudskog postupka zaštita prava i ta se ver­ zija koristi da bi se opravdali pojedini instituti procesualnog prava7. Ovo shvaćanje zapada međutim u poteškoće kad se radi o problemu neispravne ali pravosnažne odluke. Poput teleoloških teorija radnje u skolastici mora ovo shvaćanje definirati »bit« postupka obiljež­ jem koje nipošto nije nužno s njom povezano8 ili mora posegnuti za protivurječnim formulama i udvostručenjima (kao na primjer zašti­ ta prava i pravni mir), koja obuhvaćaju i ispravna i neispravna rje­ šenja9. Time se međutim instituciji pridružuje-onaj isti element pro­ izvoljnosti koji smo već zapazili u vezi s načelima parlamentarnog zakonodavstva i koji ukida smisao procedure: onom koji odlučuje nedostaje dovoljno određeno uputstvo, dok god je postupak uređen kako bi se bilo radi istine, bilo radi mira donijele bilo ispravne, bilo neispravne odluke. Baš kao što se ne može poreći da ima smisla i da je vrijedno potruditi se u sudskom postupku da se utvrdi istina, tako se ne mogu iz poželjnog cilja te vrste izvesti zaključci o biti sa­ me stvari, o dopustivosti i ispravnosti sredstava10 ili čak i samo o 7. vidjeti na pr.: Friedrich Stein/Martin Jonas/Adolf Schönke /Rudolf Pohle: Kom­ mentar zur Zivilprozessordnung, 18. izd., Tübingen 1953, sv. 1 Uvod, koji spominju uporedo zaštitu prava i pravni mir. Slično Leo Rosenberg: Lehrbuch des deutschen Zivil­ prozessrechts, 9. Aufl., München-Berlin 1961, S. 2f. Franz Becker .Das allgemeine Ver­ waltungsverfahren in Theorie und Gesetzgebung. Eine rechtvergleichende Untersuc­ hung, Stuttgart-Brüssel 1960, S. 18; Carl Hermann Ule: Verwaltungsprozessrecht, 4. Aufl., München-Berlin 1966, S. 1 ff.; Klaus König: »Der Begriff des Rechtssschutzes und die öffentliche Verwaltung.« In: Studien über Recht und Verwaltung. Köln-Berlin-Bonn-München 1967, S. 59-80. 8. Up. i uvjerljivu kritiku Jamesa Goldschmidta: Der Prozess als Rechtslage. Eine Kritik des prozessualen Denkens, Berlin 1925. 9. Da je proces usmjeren prema jednom cilju i da ga u tome ne ometa to što ima više deklariranih ciljeva, koji protivurječe jedan drugom, naglašava u općoj procesnoj teori­ ji na pr. Eduardo J. Couture: »El proceso como institución«. U: Studi in onore di Enri­ co Redenti, Milano 1951. 10. Postoje na pr. sredstva utvrđenja istine koja nisu dopuštena jer učesnicima treba ostaviti mogućnost da časno kažu neistinu. Up. niže str. 95. si. Ako po ovim ciljevima zaključujemo da su neka sredstva podobna, doći ćemo opće­ nito samo do vrlo neodređenih pravila, koja u konkretnom slučaju ne zamjenjuju odlu-

35

faktičnim funkcijama postupka. Obaveze učesnika nisu već i dostat­ na teorija njihovog ponašanja11. Ova prva razmatranja triju vrlo raznolikih oblika pravno reguli­ ranih procedura omogućuju nam već toliku spoznaju zajedničkog da nam dopuštaju da formuliramo osnove klasične koncepcije pro­ cedure. Jezgro svih klasičnih teorija procedure u vezi je s istinom ili sa ciljem istinske pravde. »Toutes les combinaisons de la machine politique doivent donc tendre, d'une part, à extraire de la société to­ ut ce qu’elle possède de raison, de justice, de vérité, pour les appli­ quer à son gouvernement; de l’autre, à provoquer les progrès de la société dans la raison, la vérité, et à faire incessament passer ces progrès de la société dans son gouvernement.« — Tako završava Gu­ izot šesto poglavlje svoje povijesti reprezentativnog sistema12. Po­ stavljanje ovakovih ciljeva podupire i jača izrazito antibirokratski afekt teorija procedure i njihovih institucionalnih postulata. One su uperene protiv administratora moći. To važi za predodžbe o proce­ durama »pravne države« u njemačkoj tradiciji13 koja nema povjere­ nja u birokraciju zbog njene političke zavisnosti i stoga reguliranje procedura na osebujan način povezuje sa subjektivnim pravima u odnosu na državu14. Međutim, i problem klauzule o »due process« u američkom ustavu odnosi se na moć birokracije i na opasnost nje­ ne zloupotrebe; i ona stoji u tako uskoj vezi s materijalnim pravnim slobodama da se njenim tumačima isprva činilo da ne sadrži samo proceduralne već i supstancijalne pravne garancije, pa su u povijes­ ti interpretacije ustava tek kasno odvojena dva aspekta15. Sudski ku. Up. Erich Döhring: Die Erforschung des Sachverhalts im Prozess. Beweiserhebung und Beweiswürdigung Ein Lehrbuch, Berlin 1964, str. 4 sl. 11. Daljnji prigovori shvaćanju po kojem je cilj postupka istina proizlaze iz točnije analize sudskog postupka. Vidjeti o ovom u obliku suprotstavljanja naučnih i pravo­ sudnih dokaza Henri Lévy-Bruhl: La preuve judiciaire. Etude de sociologie juridique, Paris 1964, str. 21 sl. Cilj izvođenja dokaza pod sudom po Lévy-Bruhlu nije da se nađe istina, već da se u ograničenom vremenskom okviru stvore relevantna uvjerenja. Kriti­ čar vladajućeg shvaćanja bio je i Ludwig Bendix. Vidjeti: »Der alte Geist in den neuen Regierungsentwürfen zum Gerichtsverfassungsgesetz und zum Rechtsgange in Straf­ sachen«. Juristische Wochenschrift 49 (1920), str. 267-269 (268) s daljnjim podacima. Nedavno se Vilhelm Aubert u više navrata pozabavio kontrastom pravničkog mentali­ teta i naučne potrage za istinom. Up. »Legal Justice and Mental Health«, Psychiatry21 (1958), str. 101-113; isti/Sheldon L. Messinger: »The Criminal and the Sick«. Inquiry 1 (1958), str. 137-160; i jedno i drugo ponovo objavljeno u isti: The Hidden Society, Totowa (N. J. 1965; isti: »The-Structure of Legal Thinking«. U: Legal Essays. Festskrift til Frede Castberg, Kopenhagen 1963, str. 41-63. 12. M. Guizot: Histoire des origines du gouvernement repräsentativ en Europe, sv. 1, Bruxelles 1851, str. 78. 13. O njenoj ranoj povijesti vidjeti Wolfgang Rüfner: Verwaltungsschutz in Preussen von 1749-1842, Bonn 1962. 14. I to neko vrijeme čak i na području civilnog postupka, koji je toliko udaljen od birokracije. To pokazuje figura »prava na pravnu zaštitu«. 15. O ovome dobar prikaz sadrži Paul G. Kaupers: The Frontiers of Constitutional Liberty, An Arbor 1956. Tu se nalazi i dobra formulacija koja pokazuje da se razlikova­ nje supstancijalnih i proceduralnih garancija odnosi na različite procedure, da naime odgovara diobi procedura na one u kojima se stvara pravo i one u kojima se primjenju-

36

postupci kontroliraju odluke birokracije u pojedinačnom slučaju, odnosno smatra ih se birokratskim procedurama koje su podvrgnu­ te vlasti prava. Parlamentarne procedure programiraju birokraciju i odobravaju joj financijska sredstva. Izbor predstavnika naroda podvrgava birokraciju manje ili više opsežnoj kontroli odozgo. U svim se tim procedurama učvršćuje ideja nezavisne, moćnicima suprotstavljene istine16. U ovim uvjetima i u ovoj na moć uperenoj polemičkoj perspektivi nije bilo moguće potražiti smisao regulira­ nih procedura u legitimaciji moći. Nesumnjivo su već odavno vrijednost istine i spoznajne funkcije, koje se po njoj orijentiraju, zauzele centralni položaj u teorijama procedure. Pa ipak, one su se tu mogle održati ovako dugo zacijelo samo zato što su pružale zaklon i mogućnost artikulacije onoj pole­ mici protiv birokracije. Otada je međutim novovjeko mišljenje u okviru razvoja znanosti preciziralo pojam istine i vezalo ga uz stro­ go metodske pretpostavke, čime je rastrojilo ideju prirodnog prava i pozitiviralo pravo — što znači: prebacilo ga na kolosijek procedura za donošenje odluka. Poslije svega ovoga teško je uvidjeti kako se drugačije nego na osnovu predrasude moglo održati shvaćanje da su cilj i bit pravno reguliranih procedura prava spoznaja i istinska pravda. A ako i jesu, kako da ih se postigne? Po tom shvaćanju pro­ cedura bi bila relativno autonomno zasnovana struktura uloga, ne­ ovisna o ostalim društvenim ulogama, u kojoj se komunikacija od­ vija sa ciljem da se donese ispravno rješenje (rješenje koje se ori­ jentira na istini, koje je pravedno i u skladu s pravom). Čak ako se i koristimo ovom već donekle sociološki obojenom formulacijom, ne postaje sasvim razumljivo, štaviše postaje sasvim zagonetno kako u takvom sistemu uloga može biti zagarantirana istina u smislu is­ ključivo ispravnog, opće uvjerljivog rješenja problema o kojem se odlučuje. je: »The substantive liberties assume their central significance as limitations on the le­ gislative power in molding and reshaping the basic policy of state. The procedural safe­ guards assume their principal significance historically as restraints on executive and judical power in insuring personal security when pitted against the administration of criminal justice« (str. 146). Ova razmatranja pokazuju istovremeno da za Amerikanca opasnosti koje sa sobom donosi moć ne vrebaju samo u egzekutivi već u svim držav­ nim organima, i da zato ne razmišlja o nekoj eksternoj kontroli koju bi vršili drugi or­ gani, bliži pravu i istini, već na interno vezivanje svake državne aktivnosti pravnim og­ radama i proceduralnim pravilima. To ne isključuje ni parlamentarnu demokraciju ni pravosudnu državu. — O klauzuli »due process« vidjeti još i Rolf Deppeler: »Due Pro­ cess of Law«. Ein Kapitel amerikanischer Verfassungsgeschichte. Beitrag zur Erhellung des Problems der Verfassungsinterpretation, teza, Bern 1957. 16. Povijesne razloge ovoga ne možemo ovdje adekvatno razotkriti. Jednim se dije­ lom nalaze u srednjevjekovnom utemeljenju ideje prava koje je bilo transcedentno i nadilazilo je razinu političkog društva. A drugim dijelom u tome što se u političkom sistemu novovjeke »države« prvo na birokratskoj egzekutivi pokazalo da je nova auto­ nomija moći opasna i da je treba kontrolirati. Usput rečeno: Parsons smatra da je ovo razdvajanje prava i političkog sistema trajni doprinos razvojnom napretku i ne razmiš­ lja dovoljno o pozitiviranju novovjekog prava (vidjeti napose Talcott Parsons: Evolutio­ nary and Comparative Perspectives, Engelwood Cliffs, N. J. 1966., str. 25, 27, 88 si.).

37

Možda je tu nužni preduslov diferencijacija proceduralnih uloga specifičnih za naročitu funkciju utvrđenja istine, baš kao što se i na­ učno traganje za istinom odvija u specifičnim ulogama ili u najma­ nju ruku po mjeri specifičnih normi (metoda) i vrijednosti — i ono se jednom riječju društveno izdiferenciralo. Diferencijacijom se mobiliziraju mogućnosti komunikacije koje ne bi postojale kad bi veza s drugim, vanproceduralnim ulogama bila čvrsta. Oslobađanje komunikacije je drugi momenat, a treći je u konkurentskom ili čak kontradiktornom usmjerenju komunikacije. Sve to međutim ne može garantirati da će se uvijek pronaći istina i donijeti ispravno rješenje. Njemu se suprotstavlja imperativ po kojem rješenje mora u svakom slučaju biti doneseno. Sistem koji mora garantirati da će svi nastali problemi biti riješeni ne može u isti mah garantirati is pravnost rješenja. Funkcionalna specifikacija u jednom smjeru is­ ključuje onu u drugom smjeru17. Naravno, ova dilema nije ostala nezapažena i pokušalo joj se izbjeći mnogobrojnim manevrima. Dokaz tome su već spomenute dodatne ideološke pretpostavke u odnosu na pojedine vrste procedura. Nji­ ma treba pribrojiti i razne pokušaje kojima se nastojalo ograničiti ili obrazložiti načelo većine 18. Drugi pokušaji neposredno umanju­ ju značaj cilja utvrđenja istine — na primjer tako što iz područja o kojem se odlučuje po mogućnosti izbacuju one teme koje implicira­ ju »apsolutne« istine (na primjer one religiozne naravi) i tako ogra­ ničuju mogućnost tematske politizacije; nadalje tako što se zadovo­ ljavaju relativnim i privremenim istinama — ovo je odricanje bilo temelj romantičke ideje »vječnog razgovora« 19; a nije tu nevažna ni pravnička čarolija kojom se zadovoljavao kasni liberalizam: proce­ durom se doduše rješenje ne može opravdati, ali se na njoj zasniva presumpcija da je rješenje materijalno ispravno 20. Sve to, među­ tim, samo odvraća pažnju od problema koji ne rješava (pa čak ni ne precizira uvjete u kojima bi mogao biti riješen). Na neki je način trebalo platiti cijenu za ovoliko preopterećenje mogućnosti istine, pa je i postulat reduciran na neki relativistički ili fiktivni oblik; ili su pak uvedeni tautološki krugovi i protivurječne premise koje omogućuju svaku proizvoljnost. Ne možemo izbjeći radikalnije pi-

17. Općenito se tipično obilježje funkcionalne specifikacije nalazi u tome da postaje vidljivo koje su druge funkcije,.na čiji će račun biti moguće postići je. Formule klasične teorije ne sadrže takve podatke, pa zato ni ne mogu imati ozbiljnih pretenzija da opisu­ ju funkcije. 18. Dobru diskusiju, koja se kritički bavi misaonim pretpostavkama, sadrži Robert A. Dahl: A Preface to Democratic Theory, Chicago 1956. Usporediti također Elias Berg: Democracy and the Majority Principle. A Study in Twelve Contemporary Political The­ ories, Kopenhagen 1965. 19. Na značenje koje ona ima za parlamentarizam, upozorio je Schmitt, Zur geistes­ geschichtlichen Lage des heutigen Parlamentarismus, str. 41 sl. 20. Tako na pr. Dietrich Schindler: Über die Bildung des Staatswillens in der De­ mokratie, Zürich 1921, str. 40 sl.

38

tanje, da li se osnovna funkcija pravno reguliranih procedura uopće sastoji u tome da se dođe do istine. No ovo pitanje udara o jedan od korijena predsociološkog raz­ mišljanja o državi. Misaona nastojanja kako demokratske tako i li­ beralne teorije države bila su usmjerena na to da pokažu kako sug­ lasnost daju i oni koji nisu suglasni, kako je ispravno i ono što po­ vremeno završava na neispravan način i kako ni napor oko onog što je proizvoljno nije besmislen. No ako se u procedurama primarno ne radi o spoznaji unaprijed određenih istina, onda su ta misaona nastojanja pokrenule naprosto pogrešne premise. Gledano iz sup­ rotnog kuta, dominacija cilja otkrivanja istine sakriva pravu proble­ matiku socijalnih sistema koji kroz proceduru donose odluke. Isti­ na je evidentna po sebi. Samo je po sebi razumljivo da se širi i da nailazi na priznanje. Možemo posumnjati u zdrav razum onog tko je ne priznaje. Ne može dakle pored istine postojati i posebni pro­ blem njenog priznavanja, baš kao što ne može ni pored pravde po­ stojati posebni problem legitimiteta. U ovim se uvjetima razmišlja­ nja nije moglo sumnjati u to da će se usporedno s proizvodnjom is­ pravnih odluka širiti i uvjerenje da su ispravne 2 1 . Zabacimo li na­ protiv pretpostavku da procedure služe otkrivanju istine, postaje nam moguće da nepristrano na nov, sociološki način istražimo koju funkciju ima procedura u legitimaciji odlučivanja. Pa ipak, očigledno bi bilo pogrešno odreći pitanju istine svako prak­ tično značenje za pravne procedure, ili štaviše zanijekati svaku vrijednost istine. Potrebna nam je teorija koja je kadra ispitati onaj problem istine koji se postavlja u proceduri, a da ne prihvaća apri­ orni stav po kojem postupci služe istini. Takvu teoriju može izgradi­ ti sociologija tako što istinu više ne smatra vrijednošću, već, točni­ je, socijalnim mehanizmom koji ima određene učinke, ispunjava naznačivu funkciju i koji se sa stanovišta te funkcije može uporediti s drugim mehanizmima. Istina ima u socijalnom saobraćaju učinak da prenosi reduciranu kompleksnost22. Svijet je za sve ljude odviše kompleksan, pun ne­ predvidljivih mogućnosti i zato nepojmljiv. Kako bi usmjerio svoj život prema nekom smislu, mora zato svaki pojedinac preuzeti se­ lekcijska dostignuća drugih, a to znači: odnositi se ovako i nikako drugačije prema smislu koji su odabrali drugi. Takvo prenošenje može se postići raznim socijalnim mehanizmima koji u jednostav­ nim društvima leže nediferencirano jedan uz drugi, koji tu djeluju 21. To pokazuje sigurni i patetični način kojim je prosvjetiteljski liberalizam izjedna­ čavao istinu i pravdu sa svjetlošću, otvorenošću i općom pristupačnošću — jednom ri­ ječju s javnošću. Impresivno svjedočanstvo o tome sadrži Anselm Ritter von Feuer­ bach: Betrachtungen über die Öffentlickeit und Mündlichkeit der Gerechtigkeitspflege, sv. 1, Giessen 1821, naročito str. 68 si. 22. Za značenje ove misli u funkcionalnoj sociološkoj sistemskoj teoriji up. i Niklas Luhmann: »Soziologie als Theorie sozialer Systeme«. Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie 19 (1967.), str. 615-644 (633 sl.).

39

zajednički i tako podupiru »konstrukciju zbilje«23, čija je kompleks­ nost relativno mala. Ovi se mehanizmi diferenciraju i specificiraju tek u toku civilizacijskog razvoja prema višoj kompleksnosti društa­ va i njihovog viđenja svijeta. A tek na početku Novog vijeka postaje ta diferencijacija i predmetom oštrije teoretske refleksije. Istina je sada još samo prenošenje predodžbi na temelju intersubjektivno obavezne izvjesnosti i u tom se obliku strogo luči od prenošenja predodžbi koje se temelji na ličnoj simpatiji, članstvu ili podređe­ nosti. Ovime mnoge predodžbe, napose one o svrhama i vrijednostima, gube sposobnost da budu istinite i tako se u isti mah zaoštrava problematika drugih mehanizama. Na dotada nepoznat način radi­ kaliziraju se pitanja personalnosti i legitimiteta moći. Istina angažira čovjeka kao čovjeka i to najprije u difuznom, još neraščlanjenom smislu. Na novovjeku specifikaciju mehanizma isti­ ne trebalo je odgovoriti točnijom specifikacijom ovog angažmana. On se više ne odnosi na konkretnu čovjekovu individualnost (kao što to čini ljubav), niti na njegov društveni položaj ili njegove uloge (kao što to čini članstvo), niti na njegovu prodornost (kao što to či­ ni moć), već na njegovu subjektivnost. U pitanjima istine čovjek je angažiran kao subjekt, to znači kao netko tko se uzima u obzir kao nosilac smisla svijeta (odnosno tko se više ne uzima u obzir, ako ni­ ječe sve istine)24. Nema postupka koji bi se mogao odreći istine u ovoj specifičnoj funkciji; u suprotnom, izgubio bi se u beskraju uvijek novih moguć­ nosti. Neka opažanja, neki zaključci moraju biti osigurani kao oba­ vezni. Uvijek postoji neki smisao koji nitko ne može zanijekati a da njegovo mišljenje ne izgubi svako socijalno značenje, a on sam šan­ su da se javlja za riječ. A bitni učin komunikativnog ponašanja u. mnogim se procedurama sastoji u tome da se smisao grupira tako da se suze okviri za odlučivanje. No isto je tako nesumnjivo da su istine u ovom specifičnom smislu danas manje nego ikada ranije kadre riješiti sve probleme intersubjektivno obavezne izvjesnosti. Zbog toga je teoriji procedure potrebno apstraktnije funkcionalno gledište, koje obuhvaća mehanizam istine, ali se u njemu ne is­ crpljuje. Nameće nam se put da posegnemo za funkcijom istine i da 23. Sto se tiče ovog izraza, a i same stvari, up. Peter L. Berger/Thomas Luckmann: The Social Construction of Reality. A Treatise in the Sociology of Knowledge, Garden City N. Y. 1966. (usp. prevod, Socijalna konstrukcija zbilje, Naprijed, Zagreb 1992. — prim. ur.). 24. Čini se da Friedrich Jonas: Sozialphilosophie der industriellen Arbeitswelt, Stut­ tgart I960., str. 69 si. pridaje manje značenje opisanoj diferencijaciji mehanizama pre­ nošenja. On smatra, naime, da je radikalnost kojom Novi vijek postavlja pitanje legi­ timnosti moći izravna posljedica novog usmjerenja metafizike prema subjektivnosti samosvijesti. Slično nedavno i Bernard Willms: Revolution und Protest oder Glanz und Elend des bürgerlichen Subjekts. Stuttgart-Berlin-Köln-Mainz 1969. Ova veza po­ stoji, ali nju uvjetuje nova nesposobnost prakse u odnosu na istinu, njena oskudica kod donošenja odluka.

40

odatle pođemo u potragu za drugim, funkcionalno jednako vrijed­ nim mehanizmima, kojima se prenosi reducirana kompleksnost. Tako nailazimo na mehanizam moći i problem njenog legitimiteta. I moć je naime mehanizam kojim se prenose učini selekcije, i to one selekcije koja je postignuta odlukama. Tko raspolaže moći, taj može motivirati druge, da uvrste njegove odluke u premise svojeg ponašanja, dakle da kao obaveznu prihvate selekciju u jednom pod­ ručju mogućih alternativa ponašanja25. Intersubjektivno prenoše­ nje ne počiva međutim ovdje na istim temeljima kao u slučaju isti­ ne. To se prenošenje ne može prikazati kao posljedica određene kakvoće svijeta protiv koje se ne bi imalo smisla buniti. Ono je na­ protiv zahtjev da se poštuje neka odluka. Potrebni su posebni razlozi da bi se preuzimali selekcijski učini koji se temelje samo na nekoj odluci26. Istinitost premisa odlučiva­ nja za to nije dostatna. Možemo stoga pretpostaviti da kroz proce­ duru nastaju dodatni razlozi zbog kojih se odluke prihvaćaju i da se na taj način stvara i legitimira moć odlučivanja — to znači: odvaja od konkretno izvršene prisile. Gledano ovako cilj je pravno reguli­ ranih procedura da se redukciji kompleksnosti dade svojstvo intersubjektivne prenosivosti — bilo pomoću istine, bilo stvaranjem legi­ timne moći odlučivanja. Neodređena naslućivanja ovog sadržaja možemo razabrati već u klasičnoj koncepciji procedure. Njena je centralna ideja bila da u suprotnosti s društvenim utjecajima, prednostima, koje proizlaze iz statusa i ispreplitanja uloga, stvori u obliku pravno regulirane pro­ cedure područje nezavisne, slobodne komunikacije. To je bila is­ pravna misao i njeno je značenje trajno. No bila je iluzija kad se to izdvajanje tumačilo kao sredstvo koje služi istini, čime je na tipično prosvjetiteljski način potcijenjen problem kompleksnosti. Osloba­ đanjem komunikacije ne može se postići nikakav cilj. Pa ipak je, ka­ ko ćemo vidjeti, diferencijacija i relativna autonomija pravnih pro­ cedura neophodni predvjet da one djeluju legitimacijski; samo što to djelovanje nastaje na mnogo kompliciraniji način nego što to može izraziti klasična teorija svojom shemom svrha/sredstvo. To se djelovanje ne postiže jedino, pa čak ni primarno, istinom. 25. Ovom je sličan pojam ovlaštenja (Weisungsbefugnis, engl.: authority) kod Her­ berta A. Simona: Das Verwaltungshandeln. Eine Untersuchung der Entscheidungsvorgänge in Behörden und privaten Unternehmen. Njem. prevod, Stuttgart 1955., str. 80 sl.

26. I po ovome razlikuje se mehanizam moći od istine. Istinu slijedimo bez posebnih motiva; čak nije ni moguće imenovati motive zbog kojih radije poštujemo (umjesto da ne poštujemo) spoznate istine. Međutim, moramo pred sobom i pred drugima obrazlo­ žiti to što uvrštavamo tuđe odluke u premise svog ponašanja i moramo za to mobilizi­ rati motive. U onoj mjeri u kojoj su strukture istinskog smisla, na pr. prirodno pravo, zamijenjene pozitivnim pravom, porasla je potreba za motivima i racionalizacijom po­ našanja.

41

Otkriće i kritika premisa klasičnih teorija procedure prvi je korak kojim ćemo pripremiti naše istraživanje. No on još nije dostatan. Moramo preispitati i pojam i polazište teorije legitimiteta, jer i oni zaostaju za onim što bi danas mogla postići sociološka teorija. Za tu će zadaću biti potrebna nova glava.

2.

Legitimnost

Srednji vijek upotrebljavao je pojam legitimnosti kao pravni pojam u obrani od uzurpacije i tiranije. U tom ga je značenju zadržala i propagirala poslije — napoleonska restauracija, pa je tako izgubio svoje unutrašnje uporište kad je u 19. vijeku u potpunosti izvršena pozitivizacija prava1. Sad ga se isprva izjednačava s posjedom fak­ tičke moći, a zatim ga se pak koristi da bi se svladala problematika sasvim pozitivističkog načela legalnosti. Formuliran s tom namje­ rom taj je pojam, izuzmemo li pokušaje da se obnovi prirodno pra­ vo, potisnut u čisto faktičko područje. Danas on označava čisto fak­ tički rasprostranjeno uvjerenje o važenju prava, o obaveznoj snazi određenih normi ili odluka, ili o vrijednosti načela kojima se one obrazlažu2. No time nije dobiveno mnogo više od pitanja: Kako je moguće tamo gdje odluke donosi tek nekolicina rasprostraniti uvje­ renje o ispravnosti ili obaveznoj snazi tih odluka? Odgovor obično glasi: da bi omogućio trajnu vladavinu, nikakav se politički sistem ne može oslanjati isključivo na fizičku prisilu; njoj se naprotiv mora pridružiti konsensus. Isto je tako sigurno da aktu­ alni konsensus, koji počiva na »slučajnoj« kongruenciji interesa, ni­ je dovoljan oslonac vlasti; po potrebi mora biti moguće primijeniti silu prema onima koji se opiru. Jedno i drugo — sila i konsensus — 1. Središte diskusije bio je problem nasilno svrgnutog vladara. Pritom se pokazalo da je nemoguće pronaći neku vremensku točku u kojoj je legitimnost prešla na novog vladara, ni racionalne kriterije koji bi omogućili da se taj prelaz juristički konstruira. O ovoj diskusiji, koja je dokrajčila sudbinu pojma legitimnosti kao pravnog pojma, vidje­ ti Friedrich Brockhaus: Das Legitimitätsprincip. Eine staatsrechtliche Abhandlung. Le­ ipzig 1868. 2. Vidjeti pregled jurističke diskusije kod Hansa Welzela: An den Grenzen des Rec­ hts. Die Frage nach der Rechtsgeltung, Köln-Opladen 1966. Radi usporedbe sa sociološ­ kim i politološkim razmatranjima vidjeti na pr. Gaetano Mosca: Die herrschende Klas­ se. Grundlagen der politischen Wissenschaft, München 1950; Max Weber: Wirtschaft und Gesellschaft. Studicnausgabc, Köln-Berlin 1964, S 22ff., 157ff. (usp. prcvod Privre­ da i društvo, Prosveta, Beograd — prim. ur.)\ i uz to Johannes Winckclman; Legi­ timität und Legalität in Max Webers Herrschaltssoziologie, Tübingen 1952; Gugliclmo Ferrero: Macht, Neuwied-Berlin 1962, S. 70 ff.; Carl J. Friedrich: »Die Legitimität in po­ litischer Perspektive«. Politische Vierteljahresschrift I (1960), S. 119-132; isti: Man and His Government, New York-San Francisco-Toronto-London 1963, s. 232 ff.; Seymour Martin Lipset: Soziologie der Demokratie, Neuwied-Berlin 1962, s. 70 ff.; David Easton: A Systems Analysis of Political Life, New York-London-Sydney 1965, osobito s. 278 ff.

43

moraju, dakle, biti prisutni3, pomiješani u određenom odnosu. Sve je to zacijelo točno, ali nam kaže malo o tome koji faktički procesi proizvode i garantiraju čudesni fenomen neprekidnog priznavanja državnih odluka. Konsensus i prisila »oskudni« su resursi politič­ kog sistema. Njihovo puko zbrajanje vjerojatno ne bi bilo dovoljno, niti može objasniti institucionalizaciju legitimnosti. Stvarna moti­ vacija onoga tko priznaje neku odluku i točni odnosi »smjese« — da li je poštuje iz straha ili je prihvaća — mogu uglavnom ostati neod­ ređeni; a upravo ta neodređenost, ta generalizacija legitimnosti sve do nekog gotovo nemotiviranog priznanja, slično kao u slučaju isti­ na, i jest sociološki problem. Legitimnost možemo smatrati genera­ liziranom spremnošću da se unutar određenih granica tolerancije prihvate još neodređene odluke. Tako ostaje otvoreno da li se ta spremnost temelji na nekom relativno jednostavnom psihološkom motivu — naprimjer na unutarnjem zadovoljstvu zbog toga što je u zamjenu za poslušnost dobiveno »demokratsko« sudjelovanje — ili je posljedica mnogobrojnih socijalnih mehanizama u kojima se iz­ jednačuju vrlo različite motivske konstelacije. U raspravama o problemu legitimnosti nema dostatnih uporišta da bismo mogli razmotriti ovo pitanje i dati odgovor na njega. Na­ primjer, onaj pojam koji se vjerojatno najviše približava našem pi­ tanju legitimacije kroz proceduru — Max Weberov pojam racional­ ne legitimnosti na osnovi vjere u legalnost uspostavljenih poreda­ ka4 — ne dopušta nam da potpuno shvatimo kako je sociološki mo­ guća legitimnost legalnosti5. Ni novija istraživanja nisu uznapredo­ vala na tom mjestu6. U prvi čas izgleda da mora biti vrlo nestabilan 3. E. V. Walter; »Power and Violence«. The American Political Science Review 58 (1964.), str. 350-360 pruža nam pregled brojnih varijanti u kojima se zastupa taj stav. Obradu koja zaslužuje pažnju sadrži i Stéphane Bernard: »Esquisse d'une théorie structurelle — fonctionelle du système politique«. Revue de l'Institute de Sociologie 36 (1963.), str. 594-614. 4. Vidjeti prikaz kod Maxa Webera: Wirtschaft und Gesellschaft, str. 22 sl. i 157 sl. 5. Mada taj pojam stoji u središtu Wcberovog životnog djela, on je sociološki najsla­ biji i još nam manje od pojmova tradicionalne i karizmatičke legitimnosti dozvoljava da spoznamo kako može nastati takva vjera. Sasvim općenito treba primijetiti da We­ ber nije dovoljno izradio svoj pojam legitimnosti ni u odnosu na socijalne procese koji stvaraju legitimnost, ni u odnosu na društvcno-strukturalne uvjete koji to stvaranje omogućuju. Up. naročito Talcott Parsons: Introduction. U: Max Weber: The Theory of Social and Economic Organization, reprint New York-London 1966, str. 68 si. Vidjeti i kritiku Petera M. Blaua: »Critical Remarks on Weber's Theory of Authority«. The Ame­ rican Political Science Review 57 (1963), str. 305-316 (311 si.) ili Eastona: A Systems Analysis of Political Life, str. 301 si. Time naravno ne predbacujemo pojedinom istraži­ vaču da je nešto propustio; naprotiv, to su oni isti, neriješeni problemi klasične teorije političke moći (Machiavelli, Hobbes) koje je zacijelo moguće tematizirati samo ako se radikalno izmijeni polazište teorije moći. Takav pokušaj sadrži Talcott Parsons: »On the Concept of Political Power«, Proceedings of the American Philosophical Society 107 (1963.), str. 232-262. 6. Up. Daniel Katz/Robert L. Kahn: The Social Psychology of Organization, New York-London-Sydney 1966, stzr. 341 si. Ovaj noviji socijalno-psihološki udžbenik orga­ nizacijske teorije obrađuje doduše »legal compliance« kao socijalno-psihološki pro­ blem ali, kako o tome nema dovoljno istraživanja, taj je prikaz oskudan. Nabrojena su

44

onaj društveni poredak koji samo procedurom učvršćuje važenje proizvoljnih pravnih sadržaja i samo ih tako institucionalizira; ili da su takvom poretku u svim područjima života potrebni vrlo kom­ pleksna osiguranja i komplementarne institucije, koje bi trebalo is­ tražiti7. Uprkos problematičnosti racionalno-legalne legitimacije, tipična je oznaka modernog političkog sistema da neka vrst osnovnog konzensa, koja se može postići i bez suglasnosti o materijalnoj isprav­ nosti odluke i koja stabilizira sistem, uklanja svaku sumnju u legi­ timno važenje obaveznih odluka8. Krupne racionalne birokracije ne bi mogle djelovati kad ne bi bilo sigurno da će odluke obavezne na­ ravi biti prihvaćene. U onoj mjeri u kojoj u toku civilizacijskog raz­ voja raste kompleksnost društava i u kojoj se umnožavaju problemi koje valja riješiti, potrebno je nadvladati starije oblike neposred­ nog usuglašavanja i određivanja ispravnoga. Njih zamjenjuju opće­ nitiji, zaobilazni mehanizmi stvaranja smisla i stabilizacije. To se može djelomično odigrati kroz unutarnju kategorijalnu apstrakciju normativnog sistema, kroz rad na pojmovima; ali to pomoćno sred­ stvo nailazi na granicu jer napokon treba konkretno obrazložiti sva­ ku pojedinu odluku. Zato treba na određenom stupnju razvoja po­ tražiti kvalitativno drugačije oblike legitimacije odluka. Kad soci­ jalni sistem društva dostigne visoku kompleksnost i varijabilnost, tada se legitimacija političke moći ne može više prepustiti moralu koji sebe predstavlja kao nešto prirodno, nego je treba postići u sa­ mom političkom sistemu. Legitimna je sada, kako Bourricaud toč­ no formulira, »un povoir qui accepte ou même qui institue son pro­ pre procès de légitimation«9. Osim toga treba osigurati da obavezne odluke budu prihvaćene kao premise ponašanja, mada ne može biti unaprijed specificirano koje će konkretne odluke biti donesene. Le­ gitimacija kroz proceduru i jednakost šansi da se postignu povoljne odluke stupa na mjesto starijih prirodnopravnih obrazloženja ili metoda stvaranja konsensusa razmjenskog oblika10. Procedure naičetiri uvjeta za »legal compliance«: »(1) the use of recognized sources of authority, (2) the clarity of legal norms, (3) the use of spécifié sanctions and penalties, and (4) threat to the individual's staying in the system« (str. 348). Svi ovi uvjeti ne pokazuju koji soci­ jalni i psihički mehanizmi dolaze u obzir. O ovome niže, napomena 33. 7. O tome i Niklas Luhmann: »Gesellschaftliche und politische Bedingungen des Rechtsstaates«. U: Studien über Recht und Verwaltung, Kôln-Berlin-Bonn-München 1967., str. 81-102. 8. O tome točno Reinhard Bendix: Nation-Building and Citizenship. Studies of our Changing Social Order, New York—London—Sydney 1964., str. 21 si., 137 si. 9. Up. François Bourricaud: Esquisse d'une théorie de l'autorité, Paris 1961., str. 7. Onim pravnicima i filozofima prava koji taj problem ne ekspliciraju pojmovima rada i organizacije, već pokušavaju da ga shvate kao odnos ovisnosti o vrijednostima i norma­ ma, takvo je »samoopravdanje« sumnjivo i zbog toga je za njih aktuelan problem pri­ rodnog prava. Vidjeti reprezentativni prikaz Luis Legaz y Lacambra: »Legalidad y Legi­ timidad«. Revista de Estudios Políticos 101 (1958.), str. 5—21. 10. I Talcott Parsons: Societies. Evolutionary and Comparative Perspectives, Englewood Cliffs N. J. 1966., str. 27 smatra na isti način koncepciju procedure evolucijskim dostignućem: »Only on the basis of procédural primacy can the system cope with a wi-

45

laze na neku vrst općeg priznanja koje je neovisno o tome koliko za­ dovoljava pojedina odluka, i posljedica je tog priznanja da se oba­ vezne odluke prihvaćaju i poštuju. Max Weber nije odgovorio na pitanje koji socijalni mehanizmi mogu, tvoreći pozitivnost, stabilizirati proizvoljnosti; on doduše ukazuje na formalizaciju prava, ali u njegovoj sociologiji prava" ne­ ćemo naći analize koje bi razjasnile kako procedure stvaranja i pri­ mjene prava djeluju kao legitimacy ski mehanizam. U njegovo vrije­ me nisu ni sociologija ni socijalna psihologija pružale dovoljne os­ nove za takvo istraživanje. Danas je moguće popuniti tu prazninu. U pojmu legitimnosti treba u prvom redu jasno razlikovati pri­ hvaćanje premisa odluke od prihvaćanja same odluke. Ovo je razli­ kovanje naročito važno zbog toga što je legitimacijski proces odlu­ čivanja uvjetovan jednim »da/ne«. Velika je razlika da li se taj uvjet odnosi samo na premise odluke ili i na samu odluku. Moguće je odobriti načela i norme iz kojih je »izvedena« odluka, a da se ona sama ipak zabaci jer je logički pogrešna ili jer je nastala na osnovi pogrešnih tumačenja ili pogrešnih činjeničnih pretpostavki. A i sup­ rotno je moguće: prihvatiti odluke ne brinući se o vrijednostima na koje ukazuju, u potpunoj ravnodušnosti, pa čak možda i odbojnosti prema općim pravilima odlučivanja na kojima se temelje12. S pozitivizacijom prava, tj. s tezom da se svo pravo stvara odlukama, slaže se kad se pojam legitimnosti određuje kao priznavanje obaveznosti odluka13. To je širi pojam. On obuhvaća i priznavanje premisa odlu­ čivanja ukoliko je o njima također donesena odluka (u drugo vrije­ me, na drugom mjestu). Zakoni, upravni akti, presude legitimni su, prema tome, kao odluke ako i ukoliko se priznaje da obavezno važe i da na njima treba da temeljimo vlastito ponašanje. Ovom se definicijom poteškoće prenose na pojam priznavanja i' prihvaćanja. Dominantno shvaćanje ovog pojma odveć je usko, jer mu je mjerilo »uvjerenje« o tome da su ispravne bile vrijednosti sadržane u odluci bilo njena načela obrazloženja, bilo njeni sadrža­ ji14. Ovo usko shvaćanje nalazi se u skladu s klasičnom koncepcijom procedure, po kojoj je procedura traganje za istinom; i tom traga­ nju umjesto apsolutnoga pripisuje relativni pojam istine, koji počide variety of changing circumstances and types of cases without prior commitment to specific solutions.« (usp. prcvod Društva, A. Cesarec, Zagreb — prim, ur.) 11. Vidjeti Max Weber: Rechtssoziologie 1960 12. Up. glavu »Decision under Protest« u Geoffrey Vickers: The Art of Judgment. A Study of Policy Making, London 1965., str. 216 si. 13. Tendencija dominantnog shvaćanja naprotiv je da se odlučnim faktorom smatra priznanje načela odlučivanja; ali samo izuzetno postoji jasna svijest o ovoj razlici. Mož­ da je to povezano s time da mnogi precjenjuju logiku juridičkog odlučivanja. 14. I sociologija tek započinje rušenjem ideala pune socijalizacije i komformiteta u doživljavanju i djelovanju. Vidjeti o tome Dennis Wrong: »The Oversocialized Concepti­ on of Man in Modern Sociology«. American Sociological Review 26 (1961.), str. 183—183 i napose Irving Rosow: »Forms and Functions of Adult Socialization«. Social Forces 44 (1965.), str. 35—45. O tome pobliže u dijelu V, glava 4.

46

va na mnijenjima. Uvjerenje da je odlučivanje ispravno treba da se proširi tako što će se postići faktička vjera u istinu i pravicu. Među­ tim, nikakav politički sistem ne može dopustiti da njegova stabil­ nost ovisi o tome da se postignu tako visoki ciljevi; i nijedan čovjek ne bi bio kadar stvoriti uvjerenja u odnosu na sve aktualne teme odlučivanja. To shvaćanje ne uvažava visoku kompleksnost, varijabilnost i protivurječnost premisa odlučivanja i tema kojima se mo­ raju baviti političko-administrativni sistemi modernih društava. Toj kompleksnosti modernih društava može se udovoljiti samo ge­ neralizacijom priznanja odluka. Zbog toga nisu toliko važna motivi­ rana uvjerenja, već je važno prihvaćanje koje je neovisno od osebuj­ nosti individualnih ličnosti (utoliko je ono slično istini!) i koje je moguće predvidjeti uz malo konkretnih informacija15. Pojam prihvaćanja treba na adekvatni način formalizirati. On znači da, svejedno iz kojih razloga, odluka postaje premisom pona­ šanja onih kojih se ona tiče i da oni svoja očekivanja iznova strukturiraju u skladu s odlukom16. Ovakova ugradnja novih struktura oče­ kivanja u staru ličnost, koja ostaje identična, može se odigrati na vrlo različite načine i zahvatiti više ili manje centralne strukture lič­ nosti17: promjenom uvjerenja, apstrakcijom od pravila obrade do­ življaja, novim tumačenjem prošlosti, izdvajanjem i izolacijom pro­ blematičnih tema, bagatelizacijom, rezignacijom onoga tko je upoz­ nao svijet, oslanjanjem na novu okolinu itd. Kako pronaći formulu usklađivanja koja omogućuje ugradnju u ličnost i istovremeno od­ ržanje njenog identiteta, to je prepušteno fantaziji i kreativnosti po­ jedinca i njegovim izgledima da nađe društvenu podršku. U svakom slučaju priznanje se temelji na procesu učenja mijenjanja premisa, pomoću kojih će pojedinac ubuduće obraditi svoje doživljaje, odab­ rati radnje i prikazati sama sebe. Toga nema ondje gdje adresat na­ stoji nastaviti život protestirajući protiv odluke, opirući joj se, izno­ seći na javu uvijek iznova svoje povrijeđeno pravo, čeprkajući uvi15. Ovo je vjerojatno razlog zbog kojeg se nije uspjela razviti psihološka teorija le­ galne legitimnosti. U odnosu na psihičke mehanizme legalna legitimnost ostaje nespecificirana. 16. Slične je predodžbe razvila novija sociološka teorija organizacionih promjena. Organizacija se ne mijenja već formalnom odlukom, nego tek promjenom očekivanja. Ali tu nije potrebno da se mijenjaju ličnosti učesnika (kao što su smatrali odveć revni pristalice pokreta human relations), već očekivanja u odnosu na uloge koja su efektiv­ na u grupi. Vidjeti na pr. Cyril Sofer: The Organization from Within: A Comparative Study of Social Institutions Based on a Sociotherapeutic Approach, Chicago 1962, s 102 ff.; Eliot D. Chappie/Leonard R. Sayles: The Measure of Management, New York 1961, s. 191 ff.; Robert L. Kahn/Donald M. Wolle/Robert P. Quinn/Diedrick J. Snock: Orga­ nizational Stress. Studies in Role Conflict and Ambiguity, New York—London—Sydney 1964, s. 396; Daniel Katz/Robert L. Kahn: The Social Psychology of Organizations, New York—London—Sydney 1966, s. 390 ff. 17. Mogućnost psihološke razrade ove misli sadrži na pr. O. J. Harvey/David E. Hunt/Harold M. Schroder: Conceptual Systems and Personality Organization, New York—London 1961., koji naročito značenje pridaju dimenziji centrality-peripherality (o tome naročito str. 78. sl).

47

jek iznova po svojim ranama i pokušavajući organizirati odobrava­ nje drugih; jednom riječju: ne uči već ustrajava u svojim starim razočaranim očekivanjima. Uči li uspješno, poštovat će gotovo auto­ matski, iz unutarnjeg poriva, očekivanja koja je odluka izmijenila, bez obzira na to da li ih smatra dobrodošlom činjenicom ili ne. Nije li ništa naučio, bit će u svakoj situaciji potrebni novi, specifični podstreci izvana da bi mu se nametnulo ponašanje koje je u skladu s odlukom. Sam pojedinac ne može uspjeti u ovom učenju ukoliko nema društvene podrške. Promjena očekivanja, koja pojedincu služe kao premise ponašanja i katkada strukturiraju čitavo područje neke uloge, ugrožava lični identitet pojedinca i toliko je problematična da se ne može odigrati a da se ne obaziremo na mišljenje drugih. Zbog nje pojedinac ne smije biti okrivljen da protivurječi sam sebi, da raskida sa svojom prošlošću ili da je nepouzdan. Ona ne smije učiniti neuvjerljivim pojedinčev prikaz sama sebe, već je oni koji je sudoživljavaju moraju smatrati sasvim razumljivom, potaknutom izvana. Prema tome se legitimnost upravo ne oslanja na »dobrovolj­ no« priznanje, na uvjerenje za koje bi se lično odgovaralo, već na­ protiv na socijalnu klimu, koja institucionalizira priznanje obavez­ nih odluka kao nešto što je sasvim razumljivo i koja to priznanje ne smatra posljedicom lične odluke već naprotiv važenja službene od­ luke. Samo tako, oslobađajući se lične motivacije i odgovornosti, mogu vrlo kompleksni društveni poreci — a to su poreci koji mora­ ju snažno diferencirati i individualizirati ličnosti — osigurati nužnu ravnomjernost u poštivanju normi i smiren tok prakse odlučivanja. Da bismo istražili kako društvene uvjete u kojima se institucionali­ zira legitimnost, tako i sposobnost učenja u društvenim sistemima, moramo raskinuti sponu koja povezuje pojam legitimnosti s ličnom vjerom u ispravnost. Uostalom, činjenica da nova struktura mora zahvatiti ne samo indi­ vidualnu ličnost, već i društveni kontekst očekivanja, uvjetuje dje­ lotvornu promjenu ponašanja. Prihvaćanje novog tumačenja prava koje nam preporuča službena odluka samo po sebi ne bi još mnogo značilo. Konformnost koju se time može postići često precjenjuju sociolozi, a još više one predsociološke teorije koje smatraju da se svi problemi mogu riješiti širenjem ispravnih uvjerenja. Problem na koji način promjene stavova utječu na radnje u psihologiji je faktički još potpuno neriješen i sigurno je samo to da iz pukih no­ vih stavova još ne proističe adekvatno ponašanje18. Pa i internalizacija nove perspektive tek uvjetuje da nas muči savjest ako odstupi­ mo od te perspektive, ako se vratimo nadvladanim formama pona­ šanja — a nimalo ne isključuje da se ovo neće desiti. Mada se potre18. Up. Milton Rokeach: »Attitude Change and Behavioral Change«. Public Opinion Quarterly 28 (1966.-1967.) str. 529-550.

48

ba za tim stalno ponavlja, psihičkim se mehanizmima ne može osi­ gurati da će biti prihvaćene nenadane odluke. Prema tome, legitimacija odluka u svojoj je biti efektivno, po mo­ gućnosti neometano učenje u socijalnom sistemu19. Radi se o isječ­ ku općeg problema: »kako se mijenjaju očekivanja«; o pitanju kako može političko-administrativni podsistem društva svojim odluka­ ma iznova strukturirati očekivanja u društvu mada je samo njegov podsistem. Djelovanje ove aktivnosti jednog dijela na cjelinu u veli­ koj će mjeri ovisiti o tome da li će mu uspjeti ugraditi nova očekiva­ nja u druge postojeće sisteme — bilo ličnosti, bilo socijalne sisteme — a da tamo ne izazove veće smetnje u funkcioniranju. Ako sebi realistično predočimo koliko se u modernim, diferenci­ ranim socijalnim porecima razlikuju ličnosti i socijalni sistemi, ko­ liko su ličnosti individualizirane a socijalni sistemi funkcionalno specificirani, čudit ćemo se isprva da je uopće moguće učenje kojim se upravlja centralno. A još više nas mora začuditi u kojoj je mjeri postalo faktički sasvim razumljivo i predmetom neosporne rutine da se obavezne odluke prihvaćaju. To ima naravno mnogo uzroka, daleko više nego što bismo mogli uzeti u obzir i obuhvatiti u okviru ovog istraživanja. Ipak je sigurno ovo: da se taj učin u visoko kom­ pleksnim socijalnim porecima ne može prepustiti slučaju, već mora biti ako ne isključivo postignut, a ono suodređen procesima odluči­ vanja političko-administrativnih sistema. Zbog toga nas u prvom re­ du zanima udio koji u legitimaciji odluka imaju sami sistemi odluči­ vanja. Unutarnja konzistencija pravnog poretka što ga stvaraju odluke pritom je važan faktor legitimacije — pa ipak, to je samo jedan od mnogih faktora. Momenti procesa legitimacije jesu: pravno-politički rad, pažnja u usklađivanju pojedinačnih programa odlučivanja, a isto tako i pravnička retorika i umijeće prikaza kojim raspolažu su­ dac i upravni činovnik koji primjenjuje pravo. Promatran kao pro­ ces ovaj simboličko-ceremonijalni rad na pravu prenosi legitimnost od jedne odluke na drugu i tako olakšava učenje. Unutarnje granice tog umijeća jasno su se međutim ispoljile u pravnoteoretskoj sa­ mokritici posljednjih decenija; a vanjske granice leže u tome da vla­ danje ovim umijećem zahtijeva posebnu izobrazbu i da se mora spe­ cijalizirati na posebne uloge. Njihova naročita profesionalna logika izaziva kao cjelina nepovjerenje koje se ne može izraziti. Upravo se zbog toga treba upitati da li uz ovu legitimaciju, koja se vrši simbo­ ličkim implikacijama i plauzibilnom povezanošću odluka po princi­ pu »ako/onda«, postoje i drugi oblici legitimacije — na primjer legi­ timacija procedurom. 19. Stariji pokušaj, koji doduše stoji na slabim nogama klasične biheviorističke teorije učenja, sadržan je u djelu Underhill Moore/Charles C. Callahan: »Law and Lear­ ning Theory. A Study in Legal Control«. The Yale Law Journal 53 (1943.)str.1-136. 49

Legitimaciju odluka pojmili smo kao institucionalizirani proces učenja, neprekidno mijenjanje struktura očekivanja koja prate pro­ ces odlučivanja. Zbog toga, kada se pitamo kako se vrši legitimacija kroz proceduru, nemamo u vidu pravnički odnos prema procesnom pravu, pa ni njegovu pravno-političku ocjenu. Da li izbori odgovara­ ju izbornom pravu, plenarna glasanja poslovniku parlamenta i izvo­ đenje dokaza procesnim zakonskim odredbama; da li bi trebalo iz­ mijeniti važeća pravila procesnog prava — sve su to druga pitanja. Mada su pravna pravila pretpostavka procedure, legitimacija kroz proceduru nije obrazloženje na osnovi procesnog prava. Naprotiv, ovdje se radi o promjeni struktura očekivanja u faktičkom procesu komunikacije, koji se odvija prema mjerilima pravnih regulacija — dakle o stvarnom događaju, a ne o odnosu prema nekom normativ­ nom smislu. Još ne postoji sociološki pojam procedure koji bi izra­ zio tu empiričku činjenicu. Zbog toga moramo, prije nego što pređe­ mo na pojedinačna istraživanja, izraditi taj pojam.

3.

Procedura kao socijalni sistem

Juristička dogmatika pruža nam u biti tri osnovna pojma za teoret­ sko razumijevanje procedure. Njena procesna teorija konstruira proces iz osnovnog pojma radnje ili iz osnovnog pojma situacije (pravnog stanja Rechtslage) ili iz osnovnog pojma odnosa. Ove tri koncepcije doimlju se u prvi čas kao da su bliske sociologiji, kao da su gotovo slobodne od normi i kao da se odnose na empiriju. No nauci o postupku izvedeni iz ovih pojmova nalaze se u nepomirlji­ vom sukobu jedan s drugim i pokazuju na taj način svoju manjka­ vost1. Nijedan od ovih osnovnih pojmova ne bi bio dovoljan prav­ no—sociološkoj teoriji procedure. U novijem razvoju sociološke teo­ rije, na koji bi se trebala nadovezati sociologija prava, čini se da se pojmovi radnje, situacije i odnosa rastvaraju u pojmu socijalnog sistema i da se na taj način teorijski integriraju2.I proceduru je mo­ guće shvatiti kao posebnu vrstu socijalnog sistema radnji. Pritom se treba obraniti od prve zablude u koju bi se lako moglo zapasti: Proceduru ne smijemo smatrati utvrđenim redoslijedom određenih radnji. To bi značilo proceduru smatrati ritualom u ko­ jem je samo jedna radnja ispravna; i u kojem su radnje spojene u niz tako da jedna slijedi iz druge bez mogućnosti izbora. Takove ritualizacije imaju svoju specifičnu funkciju. One fiksiraju djelatnost na stereotipan način i stvaraju time sigurnost neovisno o faktičkim konzekvencijama koje se zato ne pripisuju više djelovanju, već dru­ gim silama3. Takvi oblici redukcije kompleksnosti koriste se i u vrlo civilizira­ nim i diferenciranim zajednicama, pa čak i u relativno racionalnim 1. Gaetano Foschini: »Natura giuridica del processo«. Rivista di diritto processuale3 (1948.), str. 110—115 postavio je već u svoj oštrini ovo pitanje ujednačenja jurističkih te­ orija procesa. Međutim, njemu je uspjelo samo povezati osnovne pojmove s »aspekti­ ma« jedinstvene stvarnosti, ali ne i pojmovno razjasniti samo jedinstvo te realnosti. 2. Tu se radi o razvoju koji nipošto nije neosporavan, o tendenciji koju su mnogi od­ lučno odbacili. Pa ipak je trenutačno sistemska teorija jedina koncepcija koja donekle s pravom može pretendirati na to da bude naprosto teorija sociologije. Vidjeti Niklas Luhmann: »Soziologie als Theorie sozialer Systeme«. Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie 19 (1967.), str. 615—644. 3. O tome kako se relativno jednostavni sistemi rasterećuju ovom tehnikom pripisi­ vanja izvanjskome vidjeti Harvey (Hunt) Schroder: Conceptual Systems and Personali­ ty Organization, New York—London 1961., str. 38 si.

51

organizacijama profesionalne prirode, u prvom redu ondje gdje po­ stoji posebna potreba za sigurnošću4. Čak i u organizacijama odlu­ čivanja koje općenito ne žive baš naročito nesigurno naići ćemo na ritualni ceremonijal5, tako na primjer u tipično nelagodnim situaci­ jama kao što je početak usmene rasprave gdje ritual olakšava zapo­ činjanje sve dok scena ne počne nositi samu sebe. Ovdje ritualizacija sprečava da se izraze osjećaji straha i nesigurnosti, i da se na taj način pojačaju. Na isti način može ritualizacija poslužiti potiskiva­ nju drugih osjećaja, naprimjer agresivnosti6 ili sućuti. I za to ima prostora u proceduri odlučivanja — tako, kada se konfliktima opte­ rećena atmosfera unutar strogog ceremonijala sudskog postupka mora otisnuti u oblicima govora i prigovora (Rede und Gegenrede), i sva agresivnost ukalupiti u oblik zahtjeva (prijedloga, Antrag). Ne­ sumnjivo je da su javne procedure prožete ritualističkim elementi­ ma. Pa ipak, bilo bi sve u svemu pogrešno smatrati današnje organi­ zacije odlučivanja ritualima. Historijski gledano organizacije odlu­ čivanja nastaju tako što se arhaičke procedure poravnanja, čije od­ luke ne obavezuju, i rituali, kojima se postižu nadnaravne odluke, spajaju u proceduri koja započinje otvorenim mogućnostima ali ipak samom procedurom vodi k odlukama koje obavezuju — evolu­ cijsko dostignuće koje u isti mah markira prelaz od arhaičkog pra­ va na prednovovjekovne visoke kulture7. Postupke, za razliku od ri­ tuala koji teče bez alternativa, karakterizira upravo to da u sklop radnji i u strukturu motivacije ulaze i moraju ondje biti obrađeni kako neizvjesnost rezultata i njegovih posljedica, tako i otvorenost za alternative ponašanja. Proceduru ne unapređuju unapred iskova­ na konkretna forma, gesta, prava riječ, već selektivne odluke učes­ nika koje eliminiraju alternative, reduciraju kompleksnost, apsor­ biraju neizvjesnost ili pretvaraju neodređenu kompleksnost sveu­ kupnih mogućnosti u određenu opipljivu problematiku. U nju se uračunava selektivnost određene komunikacije. Ona je njen smisao 4. To je naprimjer slučaj tamo gdje se uspjeh može postići samo uz velike rizike i gdje ne ovisi samo o onima koji se trude da ga postignu, vidjeti u pogledu vojnih orga­ nizacija Morris Janowitz: The Professional Soldier. Glencoe 111. 1960, S. 196 ff., o zani­ manju bolničara Isabel E. P. Menzies: »A Case Study in the Functioning of Social Sys­ tems as a Defense against Anxiety. A Report on a Study of the Nursing Service of a Ge­ neral Hospital«. Human Relations 13 (1960), s. 95—121. Usp. nadalje Everett C. Hughes: Men and Their Work. Glencoe 111. 1958, S. 96 f. 5. Vidjeti doduše jednostranu, i zbog toga iskrivljenu razradu takovih rituala i mito­ va uprave, Henri Déroché: Les mythes administratifs. Essai de sociologie phénoméno­ logique, Paris 1966. Usp. i Peter M. Blau: The Dynamics of Bureaucracy, Chicago 1955, s. 184 ff.; isti Bureaucracy in Modem Society, New York 1956, s. 86 ff.; Michel Crozier: Le phénomène bureaucratique, Paris 1963, passim. Ova literatura ostavlja utisak da u upravi ritualizacije u prvom redu uvjetuje pojačana osjetljivost u odnosu na pogreške. 6. To je centralno u Yehudi A. Cohen: Some Aspects of Ritualized Behavior in Interpersonal Relationships. Human Relations 11 (1958.), str. 195 i 215. 7. Tako na pr. Louis Gernet: »Droit et prédroit en Grèce ancienne«. L'année sociolo­ gique, série 3 (1948./49.), str. 21—119.

52

(a ne naprimjer vjerno kopiranje danog uzora) i učesnici ne reagira­ ju izborom svojeg ponašanja na unaprijed fiksirane izazove, već na informacije o selekcionim učinima drugih, što znači: ne samo na odabrane već i na odbačene mogućnosti koje ostaju očuvane na ho­ rizontu procedure kao negirane mogućnosti. Tako se procedura od­ vija kao povijest odluke u kojoj svaka djelomična odluka nekog od učesnika postaje činjenicom i time određuje premise odlučivanja drugih učesnika i strukturira zajedničku situaciju, ali ne određuje mehanički što će se desiti kao slijedeće. Na taj način otvoren sklop radnji, koji dijelom upravlja sam so­ bom i reducira kompleksnost, možemo smatrati socijalnim siste­ mom. Procedure su doista socijalni sistemi koji vrše određenu funk­ ciju, naime izraditi jedinstvenu obaveznu odluku, i koji su zbog to­ ga unaprijed ograničeni u svojem trajanju. Ova primjena sistemske teorije znači za nas doduše da moramo zabaciti ili u bitnim dijelovi­ ma modificirati uobičajena oštra suprotstavljanja kako sistema i procesa, tako i strukture i procesa. Procesi su sistemi i imaju struk­ turu; inače ne bi bilo procesa, niti bi inače bilo sistema i strukture. No prije nego što iskoristimo tu misao nužna su još neka razjašnje­ nja. Najvažnije obilježje sistema jest odnos sistema prema komplek­ snosti svijeta. Kompleksnost je ukupnost mogućnosti koje se pruža­ ju faktičnom doživljaju — bilo u svijetu (kompleksnost svijeta) bilo u nekom sistemu (kompleksnost sistema). Karakteristično je za po­ stanak sistema da obuhvaća samo isječak svijeta, dopušta i ostvaru­ je ograničen broj mogućnosti. Sistemi konstruiraju razliku između unutarnjeg i vanjskog u smislu diferencije u kompleksnosti i poret­ ku. Okolina sistema uvijek je odviše kompleksna, nesaglediva i ne­ savladiva, a njihov vlastiti poredak nalazi se naprotiv utoliko na vi­ šem stupnju što reducira kompleksnost i tek relativno malom broju mogućnosti dopušta da budu radnje samog sistema. Dio poretka sistema uvijek je i selektivna slika okoline, »subjektivno« gledanje na svijet, koje među mogućnostima svijeta odabire i smatra značaj­ nim samo malobrojne relevantne činjenice, događaje, očekivanja. Takvom redukcijom omogućuju sistemi smislenu orijentaciju djelo­ vanja8. 8. Skicirana teorija sistema (up. osim članka citiranog u nap. (2) i Niklas Luhmann: »Funktionale Methode und Systemtheorie«, Soziale Welt 15 (1964.), str. 1-25 i isti: »So­ ziologische Aufklärung«, Soziale Welt 18 (1967.), str. 97-123) započinje dakle jednom funkcijom i dovodi sistemske strukture u vezu s tom funkcijom. Dominantna sociološ­ ka teorija sistema nije naprotiv koncipirana funkcionalno-strukturalno, već strukturalno-funkcionalno. Ona analizira sisteme samo u odnosu na uvjete održanja njihove strukture i zbog toga ne može istražiti strukturalne promjene. Odnosno, može ih istražiiti samo na subsistemima u odnosu na veće sisteme. O takvom shvaćanju up. Talcott Parsons: The Social System, Glencoe 111. 1951. i, iz sve veće distance, isti: »Die jüngsten Entwicklungen in der strukturell-funktionalen Theorie«, Kölner Zeitschrift für Soziolo­ gie und Sozialpsychologie 16 (1964.), str. 30-49. Strukturalno-funkcionalna teorija, koja smatra krajnjim problemom funkcionalnih odnosa održanje strukturiranih sistema,

53

Ta se funkcija redukcije kompleksnosti u bitnome ispunjava kroz stvaranje struktura, to znači kroz generalizaciju očekivanja koja »važe« temporalno u duljim vremenskim razmacima, stvarno u raz­ ličitim situacijama a socijalno u odnosu na veći broj osoba. Stvara­ njem struktura stiče sistem »otvoren« identitet koji ne isključuje ali ograničava mogućnosti varijacije i na taj način raspolaže ograni­ čenom sposobnošću adaptacije9. Struktura, koja je i sama selekcija u odnosu na kompleksnost okoline, upravlja selektivnim ponaša­ njem sistema, omogućuje dakle dvostruku selektivnost pa tako i značajno povećanje učina10. Strukturu nekog proceduralnog sistema na prvom mjestu predodređuju opće pravne norme koje važe za mnoge procedure. Te nor­ me nisu još sama procedura i opravdanje koje one daju nije još legi­ timacija kroz proceduru. Međutim, one reduciraju beskrajnu mno­ žinu mogućih načina ponašanja u toj mjeri da postaje moguće po­ krenuti, u njihovom svojstvu sistema, pojedine procedure, definira­ ti njihovu tematiku i granice, stvoriti o tome svijest kod učesnika, a da nisu potrebni dugotrajni prethodni pregovori o smislu i svrsi sastanka. Kao konkretni sistemi radnji zauzimaju zatim takve pro­ cedure svoje jedinstveno mjesto u vremenu i prostoru. Tako stiču u odnosu na okolinu svoju specifičnu perspektivu i svoj vlastiti smi­ sao, koji se manifestira u posebnoj konstelaciji događaja, simbola i prikaza i koji se u pravilu može lako prepoznati11. Čistačice koje su odveć rano ušle u sudsku dvoranu, gosti koji su u lokalu umjesto prostrtih stolova ugledali izborne plakate, kabine, liste i službene izraze lica odmah primjećuju da su zalutali u neki drugi sistem koji isključuje neke mogućnosti ponašanja, a otvara druge. Oni ometane bi bila u stanju da i procese analizira kao sisteme budući da njihov smisao nije odr« žanje nekog stanja već red neke promjene. Ipak, zbog važnog pokušaja u ovom smjeru vidjeti Neil J. Smelser: Theory of Collective Behavior, New York 1963. 9. Pojam strukturalnog ograničenja varijacija ima dugu povijest. U odnosu na naše formulacije vidjeti na pr. Robert K. Merton: Social Theory and Social Structure, 2. izd. Glencoe 111. 1957., str. 52 ili Harry M. Johnson: Sociology, New York I960., str. 69 10. Jedan od najpoznatijih primjera ovoga jest jezik sa svojom fundamentalnom raz­ likom između opće fiksiranih simbola i pravila upotrebe na jednoj, i konkretnog govo­ ra na drugoj strani. 11. Prepoznatljivost sistemskih granica poseban je problem socijalnih sistema zbog toga što njih — različito od fizičkih i bioloških sistema — veže i ograničava samo smi­ sao (a ne materija). U društvenom poretku koji se sastoji od većeg broja sistema sređe­ no ponašanje ne bi bilo moguće kad ne bi bilo moguće prepoznati granice sistema. To ističu i Daniel Katz/Robert L. Kahn: The Social Psychology of Organizations, New York-London-Sydney 1966., str. 51,61, dok većina teoretičara sistema rukuje čisto »ana­ litičkim« pojmom sistema i sebi pridržava pravo da sama, po potrebama ciljeva svoje spoznaje, definira granice sistema. Umjesto ostalih vidjeti:; David Easton: A Frame­ work for Political Analysis, Englewood Cliffs N. J. 1965., naročito str. 37 si. No time se pretjeralo sa slobodom naučnog istraživanja: ona se može odnositi na izbor objekta, na izbor sistema koji će analizirati, ali ne i na granice tog sistema, jer njih određuje sam društveni život. Up. o ovome i primjedbe u Jürgen Habermas: »Zur Logik der Sozial­ wissenschaften«, Philosophische Rundschau Beiheft 5, Tübingen 1967., str. 88 sl., 193 sl.

54

ju, definiraju situaciju kao ometanje i podvrgavaju se tako pravili­ ma sistema. No nemaju mogućnosti da se ponašaju u skladu sa sis­ temom. Ne mogu niti prisustvovati niti ne prisustvovati. Samo pro­ dužuju ometanje ako pokušaju komunicirati kako bi se izvinili. Ne­ rijetko je nesistemski bijeg jedina mogućnost da se iskaže poštova­ nje ometanom sistemu. Nije niti jedini niti za naš problem najvažniji način redukcije da se naznači struktura, da se definira konkretno vidljive granice siste­ ma. Procedure uvijek pretpostavljaju uređene okvirne strukture, moguće su dakle samo kao subsistemi većeg sistema koji ih prema­ šuje u trajanju, koji ih upriličuje i koji određuje neka njihova pravi­ la ponašanja. Unutar tog okvira autonomno izgrađuju vlastitu povijest i tom poviješću procedure nastavljaju reducirati kompleksnost koja im je prepuštena. Sistematski karakter procedure i njenu relativnu autonomiju obi­ lježava da svaka procedura ima svoju povijest, koja se razlikuje od »opće povijesti«. Učesnici tako dobivaju mogućnost da dadu sebi u proceduri novu prošlost i nerijetko to i nastoje. No dok su se trudili oko toga, neočekivano su se zapleli u nešto što će postati povijest procedure i što će sve više ograničiti mogućnosti njihovih operacija u samoj proceduri. Tko želi postati majstor u umijeću procedure, taj mora naučiti da istovremeno kontrolira dvije prošlosti. Da bi se stvorila povijest neke procedure treba da učesnici imaju u proceduri mogućnost da odaberu svoje ponašanje i treba postoja­ ti mogućnost da se ponašanje pripiše učesnicima. Procedure su po svojoj strukturi organizirane tako da doduše ne određuju pojedine radnje, ali ih uklapaju u određenu funkcionalnu perspektivu. Svaka komunikacija — čak i nenamjeravani prikaz — koja predstavlja do­ prinos proceduri, prihvaća se kao informacija koja otvara, zgušnjuje ili eliminira mogućnosti, definira lica koja djeluju i prošlost koja je za njih relevantna te sužava prostor u kojem mogu biti donesene odluke. Svaki doprinos ulazi u povijest procedure i možda se njeno tumačenje može još u uskim granicama izmijeniti, ali je se više ne može izbrisati. Na taj način izgrađuje se korak po korak konstelaci­ ja činjenica i smisaonih odnosa (Sinnbeziehungen), koja je obilježe­ na neuklonjivim pečatima prošlosti i sve više apsorbira neizvjes­ nost. Ono što još jest otvoreno interpretira se u svjetlu onog što je ustanovljeno i sve se više umanjuje. Povijest procedure služi pritom kao ekvivalent strukture12, ona naime izolira tokom nekog vremena ovu jednu proceduru kao posebni sistem u kojem nije više moguće sve ono što bi inače bilo moguće u svijetu. 12. Na sličan se način katkada sociologija organizacije obazire na povijest ili starost sistema kao faktor institucionalizacije. Vidjeti na pr. Philip Selznick: TVA and the Grass Roots, Berkeley-Los Angeles 1949; isti: Leadership in Administration. A Sociolo­ gical Interpretation. Evanston 111. — White Pains N. Y. 1957.; Samuel Huntington: »Po­ litical Development and Political Decay«, World Politics 17 (1965.), str. 386-430.

55

Na taj način postaje individualna procedura matricom mogućih događaja koji se u svom specifičnom značenju mogu odigrati samo u ovoj proceduri. Pomoću pravila o tome što je irelevantno, pravila o tome koje će osobe i koje će teme biti pripuštene, pravila prevođe­ nja i pravila definicije onog što ometa ili čak razara sistem i onog što se može onom prvom suprotstaviti, određuje se okvir procedure i daje joj se izvjesna autonomija na određen rok, do časa kad će pasti odluka13. U onoj mjeri u kojoj se razvija postupak sužuju se mogućnosti agiranja učesnika. Svatko mora uzeti u obzir ono što je već rekao ili propustio reći. Izjave vežu. Propuštene se prilike ne vraćaju. Zakašnjeli protesti nisu uvjerljivi. Samo se posebnim za­ hvatima može ponovo otvoriti kompleksnost, koja je već reducira­ na, stvoriti nova nesigurnost, izbrisati ono što se zbilo; a ovakvo agiranje koje se suprotstavlja tendenciji da se donese odluka opće­ nito izaziva nezadovoljstvo drugih učesnika, napose ako je započeto odveć kasno. Učesnici surađuju u stvaranju povijesti procedure. Zbog toga mo­ raju naći zajednički tempo. Nitko ne može istrčati naprijed. Sudac ne može obrazložiti presudu već u onom času u kojem tužilac još obrazlaže tužbu. Ova je prinuda naročito zamjetljiva u interakcija­ ma licem u lice, u koje ne mogu biti ugrađeni vremenski prekidi (na primjer zahtjevom da se dadu pismena saopćenja) — dakle kad se raspravlja usmeno. Budući da je sinhronizacija prinudna, tu posta­ je interakcija jednima odveć spora, a drugima odveć brza. Na vidje­ lo izlaze nestrpljenje, forsirano strpljenje i nesposobnost praćenja. Dok se advokat toliko dosađuje da ne može sasvim prikrivati da ga predmet ne zaokuplja i gubi zato bodove, mora njegov klijent agirati prije nego što je mogao razmisliti o slijedećem potezu. U takvim je situacijama u bitnoj prednosti onaj tko je brži, a tipično je da je brži izobražen i iskusan učesnik, ali i onaj tko mora uložiti samo mali broj vlastitih radnji. Taj ima vremena da predvidi posljedice svog djelovanja i da se orijentira po vjerojatnim učinima. Taj ima veće šanse da će postupiti racionalno i da će utjecati na tok stvari. Onaj tko je sporiji naći će se uvijek iznova u oskudici vremena. On se mora orijentirati po trenutačnim zahtjevima, dakle po sadaš­ njosti, a ne po budućnosti; on nalazi svoju mjeru samo u aktualnim opasnostima ili u svom vlastitom stanju, naprimjer u svojoj zatucanosti, i zbog toga je u taktičkom pogledu slabiji. On mora agirati — a tek će kasnije moći definirati što je uradio ukoliko i to umjesto njega ne obave njegovi partneri koji su brži od njega. Posljedica je te slabosti i to da očekivanja koja određuju situacije u većoj mjeri vladaju onim tko je sporiji. Njime upravlja situacija 13. Skice za opću teoriju tematski koncentriranih skupova (encounters), šavaju sistemski karakter takvih radnji, nalaze se kod Ervinga Goffmana: Two Studies in the Sociology of Interaction, Indianapolis Ind. 1961. Vidjeti klas Luhmann: Funktionen und Folgen formater Organisation, Berlin 1964., o »situacijskim sistemima«.

56

koje nagla­ Encounters. također Nistr. 295 si.

ili ga bar sili na stalne kompromise između njegovih krajnjih cilje­ va i onog što situacija od njega zahtijeva. Stalno se mijenja ono što izgleda da je neophodno. Čak se i norme socijalne interakcije mije­ njaju kao posljedica povijesti procedure i u ovisnosti o onome što se ranije zbilo. To važi u prvom redu za sudske procedure. Naravno, pretpostavlja se da će pravne norme biti i ostati konstantne. Ali us­ to postoje i normativna socijalna očekivanja, pravila igre u interak­ ciji, i o tome da li ih se poštuje ovisi hoće li ostali učesnici reagirati podrškom ili sankcijom i kojim će smjerom na toj osnovi krenuti povijest procedure. Slično kao i na nekoj zabavi ili u flertu, nije sve dopušteno baš na samom početku. Učesnici se moraju prvo zagrija­ ti u svom odnosu i izlazeći jedan drugom ususret u tonu, stilu pa čak i u samoj stvari zaslužiti uzajamno povjerenje prije nego što će se moći poslužiti slobodnijim tonom i izvesti otvoreniji napad. Su­ dac ne smije biti nestrpljiv već u početku, nego tek kad se u toku postupka stvori osnova da se pređe na drugačiji stav. Učesnici mo­ gu steći povjerenje ili ga proigrati i ustoličiti tako jednu ili drugu garnituru pravila interakcije. Ako neki učesnik zaplače, može njego­ vo stanje postati načas predmetom razmatranja i opravdati sporiji tempo ili čovječniji ton. Ukratko: kao što je to tipično za sve siste­ me elementarne interakcije, konkretno važeće predodžbe o norma­ ma neprekidno se revidiraju; i zbog toga što je sistem malen i pre­ gledan može se o tome brzo uspostaviti konsensus pod jedinim uslovom: da učesnici ostanu intaktni kao partneri, da se drže predme­ ta i da se ne umanjuje njihova sposobnost da sudjeluju u raspravi. Primijenimo li sistemsko-teoretsku koncepciju na proceduru, možemo proučiti njen posebni razvoj u vremenskom, realnom i so­ cijalnom pogledu i spoznati njen vlastiti učin koji ne počiva na pravnim normama. Pritom valja izbjeći ne samo ritualističko tuma­ čenje već i povijesni način promatranja koji proceduru smatra lan­ cem objektivnih radnji, koje kao da su se već zbile, i pritom zabo­ ravlja da je većina radnji, ili u najmanju ruku da su bitne radnje, koje pojedinoj proceduri daju njenu posebnu notu, rezultat izbora izvršenog pred neizvjesnim obzorom između nekoliko manje ili više izrazitih mogućnosti. Upravo to što se selektivnim koracima vrši ap­ sorpcija neizvjesnosti čini smisao postupka, stvara potrebu da se povuče granica prema okolnim informacijama, koje nisu dio proce­ dure, i uvjetuje izvjesnu autonomnost procesa odlučivanja. Predodžba relativno autonomnog sistema radnji omogućava nam da shvatimo daljnja obilježja, a time i funkcije pravno reguliranih procedura. Samo zbog toga što struktura proceduralnog sistema ostavlja otvorene mogućnosti ponašanja, dakle obuhvaća još otvo­ renu kompleksnost, može se ponašanje učesnika smatrati ulogom, koju oni moraju ispuniti i koja zbog toga uvlači u proceduru i vezu­ je ličnosti, njihove samoprikaze i odnose u koje su ušli u svojim drugim ulogama. 57

Oblikovanje specifično proceduralnih uloga, koje se konkretiziraju tek u sistemsko-specifičnim procesima komunikacije, proizvodi razdvajanje uloga u postupku od uloga u okolini postupka, to znači izdvajanje procedure iz društva diferencijacijom na razini uloga. Bi­ rač ne agira u političkom svijetu primarno kao frizer, bračni drug, sakupljač maraka ili metodist — on naprimjer ne može ponuditi, kao svoj doprinos, da šiša kandidate ili da moli za njih — već ostaje vezan za ulogu birača i u toj ulozi može u najboljem slučaju »uzeti u obzir« neke motive iz drugih sklopova uloga. Poslanici ne mogu za­ stupati u skupštini interese industrije prodajom ili reklamiranjem konzervi, već samo sudjelujući u glasanju ili vršeći utjecaj na druge poslanike. Čak i u postupku razvoda braka ne agira tužilac primar­ no kao bračni drug, već u prvom redu kao tužilac i mora sebe na adekvatni način disciplinirati. Ovakvo razdvajanje uloga, koje ovis­ no o okolnostima može biti pojačano ili ublaženo posebnim propisi­ ma, djeluje poput filtra. Učesnici mogu crpiti svoje motive iz drugih svojih uloga samo po mjeri proceduralnog sistema — u tipičnim slu­ čajevima ne iz svih svojih uloga niti prema svim potrebama drugih uloga, ukoliko u proceduri ne žele agirati besmisleno ili bezuspješ­ no. Obrnuto, procedura ih štiti od odgovornosti za posljedice u osta­ lim ulogama14. Poslodavac ne može zahtijevati da njegovi radnici doprinose na izborima pobjedi neke određene stranke. Supruga ne može zahtijevati da njen muž pobijedi u postupku zbog otkaza sta­ na. Ona mu doduše može dati savjete prije nego što on nastupi pred sudom, ali ne može upravljati tim nastupom po pravilima harmo­ ničnog obiteljskog života, već samo po pravilima sudskih postupa­ ka. »Sive eminencije« iz drugih sklopova uloga moraju dakle res­ pektirati vlastitu zakonitost procedure i moraju prema tome pri­ hvatiti rezultat, a da ne mogu svom partneru, koji je sudjelovao u proceduri, predbaciti išta drugo do li da se, po mjerilima procedu­ re, nespretno ponio. Relativna autonomija procedure na razini po­ našanja i uloga pridonosi prema tome socijalnoj generalizaciji re­ zultata. I indirektni učesnici moraju prihvatiti obavezne odluke, ako ne javno a ono naspram svojih posrednika, i takva je socijalna generalizacija, kao što smo vidjeli u glavi o legitimnosti15, bitni uslov legitimacije odluke, budući da pojedinac ovu može prihvatiti sa­ mo ako uživa socijalnu podršku. Autonomija procedure i vidljiva selektivnost komunikacije koja vodi odluci, osim toga, uvjetuju da se uloge u proceduri mogu kon­ kurentski, pa čak i kontradiktorno, suprotstaviti jedna drugoj. To­ me je naime preduvjet ona specifična orijentacija po reduciranoj a ipak održanoj kompleksnosti, po negiranim mogućnostima koje 14. U sociološkoj teoriji uloga sagledava se još relativno rijetko da uloge imaju uvi­ jek i ovaj aspekt rasterećenja. On je međutim nužni korelat svakoj specifikaciji odgo­ vornosti. 15. up. gore str. 48 (našeg prijevoda).

58

ipak još uvijek određuju smisao i ponašanje, orijentacija koju smo ranije razmotrili. Komunikacije učesnika moraju doduše postići se­ lekcijske učine, one moraju naprimjer saopćiti da se dogodilo ili treba da se dogodi ovo (i ništa drugo), ali ostaju u svojoj selektiv­ nosti (a ne samo po smislu koji su odabrale) predmet daljnje komu­ nikacije. Tretira ih se kao čistu komunikaciju, a ne kao djelomičnu odluku; a tek činjenica da su se drugi učesnici u nju upustili reduci­ ra, u granicama njenog domašaja, kompleksnost za sistem. U tak­ vom su sistemu dakle dopuštene informacije koje povećavaju kom­ pleksnost, a time i nesigurnost i poteškoće u donošenju odluke16. Suprotni slučaj bio bi sistem u kojem svaki korak u donošenju od­ luke bez kritike prihvaća kao premisu smisao koji su odabrali dru­ gi, u kojem se dakle jedan korak nadovezuje na drugi i u kojem se stoga brzo reducira kompleksnost početne situacije. Tempo donoše­ nja odluke sistema, koji se ne oslanja definitivno na svaku komuni­ kaciju, naprotiv je sporiji: njemu mora okolina odobriti više vreme­ na, ali je zato veća i otvorenost, kompleksnost i protivurječnost mo­ guće komunikacije. Na osnovu te veće kompleksnosti u sistemu sa­ mom može struktura procedure stvoriti i neko vrijeme održati na životu kritiku i alternative 17. Procedure mogu stoga preuzeti fun­ kcije do kojih nemaju pristupa jednostavniji sistemi, napose funkci­ je kooperativnog traganja za istinom iz ishodišta pozicija koje di­ vergiraju i funkcije prikazivanja i rješavanja konflikata18. Pritom struktura sistema ne određuje unaprijed hoće li se raditi o kooperaciji ili konfliktu. Ona je prikladna i za jedno i za drugo. Zbog toga nije potrebno raščistiti koja funkcija dominira u pojedi­ načnoj komunikaciji ili u pojedinoj fazi procedure. Zato je tipično 16. To je jedan od razloga zbog kojih bi bilo vjerojatno teško raditi na ovom područ­ ju uz pomoć matematske teorije informacija. Vidjeti u ovom kontekstu i pokušaj da se tema obradi sa stanovišta teorije igre — Thornton B. Roby: »Commitment«, Behavioral Science 5 (I960.), str. 253-264. 17. Ovdje možemo samo u obliku napomene upozoriti na to da bi struktura ove kon­ tradiktorne alternativnosti zavrijedila posebnu pažnju i brižljivo izučavanje. Ovdje se ne radi o instrumentalnim ili funkcionalnim alternativama u smislu nekih drugih pri­ kladnih sredstava ili ekvivalentnih rješenja problema. Alternative koje procedura omo­ gućava počivaju naprotiv na tome da informacije mogu poprimiti drugačiji smisao sa suprotnih subjektivnih gledišta i u okviru njihovih interpretacijskih horizonata. Re­ dukcija ove subjektivne kompleksnosti, eliminacija tih kontradiktornih alternativa ne vrši se, dakle, ni logičkom kontrolom konzistencije, ni postupkom odabiranja i optimacije koji se orijentira po vrijednostima, već primarno stvaranjem svijesti o njihovoj perspektivnoj vezi, njihovoj subjektivnosti. Ova tehnika dopušta da se pronađu i gene­ raliziraju slabe točke, da se čitave perspektive diskreditiraju pronalaženjem jednog po­ grešnog argumenta ili jedne laži, ili suprotno, da se uvjerljiva komunikacija smatra za­ slugom perspektive iz koje je potekla, i da se tako dođe do odluke. 18. Veoma srodne predodžbe o razlici jednostavnijih i kompleksnijih sistema naziru se u psihološkoj sistemskoj teoriji Schrodera, Harveya, Hunta i drugih. Vidjeti sada Harold M. Schroder/Michael J. Driver/Siegfried Streufert: Human Information Pro­ cessing. Individuals and Groups Functioning in Complex Situations, New York 1967; nadalje napose O. J. Harvey/David E. Hunt/Harold M. Schroder: Conceptual Systems and Personality Organization, New York-London 1961.

59

da procedure objedinjuju obje funkcije. To omogućava da se kon­ flikti razrješuju pod plaštem ideologije o zajedničkom traženju isti­ ne. Klasična koncepcija procedure nekritički je nasjela toj pre­ dodžbi. Na ovaj je način moguće »regulirati«19, to znači otupjeti konflikte pomoću nekih sporednih uvjeta za prikaz ponašanja. Ovoj strukturi i ovim funkcijama pravno reguliranih procedura odgovara stanje motiva (Motivlage). Kako to odgovara komplek­ snosti sistema, mora neizvjesnost odluke postati dio motivacije po­ našanja i nju se odista i koristi kao jedan od motiva. Na jednoj stra­ ni postoje oni tipični učesnici kojima je učešće profesija ili počasna služba, koji sudjeluju u mnogim procedurama i koje treba na adek­ vatno nespecifični način motivirati, na primjer plaćom. Za njih po­ staje neizvjesnost odluke zadatkom koji u radu treba ispuniti. Sve druge učesnike treba samim sistemom pojedinačne procedure pota­ ći da na primjeren način sudjeluju u njoj. U ovom su bitne slijedeće komponente: vlastiti interes za temu; izvjesnost o tome da će odlu­ ka biti donesena; i neizvjesnost o tome koja će to odluka biti. U pro­ ceduri je napose bitna ta neizvjesnost završetka. Ona potiče učesni­ ke da vlastitim pokušajima redukcije doprinesu napretku procedu­ re, ona održava budnim njihovu nadu i mami ih u isti mah na put koji prema proceduralnim pravilima vodi odluci. Drugim riječima, neizvjesnost je motiv da se prihvati uloga, a time i kontekst uloge koji postepeno apsorbira neizvjesnost20. Nedostaje li te neizvjesnos­ ti, kao na primjer u slučaju političkih izbora s utvrđenom jedinstve­ nom listom ili u slučaju insceniranih procesa, tada nema samostal­ ne procedure već samo ritualističkog prikazivanja vrijednosti ne­ kog drugog sistema, čiji se motivi tada moraju eksterno stvoriti. Toliko možemo reći o proceduri uopće. Kao središnja točka za razumijevanje strukture, funkcija i pokretnih sila i za shvaćanje nji-, hove unutarnje veze služi nam predodžba sistemske, dakle ograni­ čene kompleksnosti procedure. Njome možemo zamijeniti klasično određenje procedure po kojem je njena svrha istina. Istovremeno nalazimo u ovoj osnovnoj misli uporište kako bismo raščlanili slije­ deća istraživanja. Vlastita kompleksnost koja je potrebna određe­ nom proceduralnom sistemu bitno ovisi o kompleksnosti zadatka da se donese određena odluka. A ova pak ovisi o tome u kojoj su mjeri premise odlučivanja pretpostavljene proceduri odučivanja, odnosno u kojoj ih mjeri treba tek stvoriti. Tako postoje situacije i 19. O tome pobliže niže str. 97. sl. 20. Ovu neizvjesnost odluke u samoj stvari treba razlikovati od starijih oblika pro­ cesnog rizika, koji su poticali iz ritualističke regulacije procesa formaliziranih u smjeru jedino ispravnih radnji. One su funkcionirale kao institucionalizirane zamke koje su proces dovodile do odluke, a da se nije ispitalo samu stvar. Njihova je funkcija dakle bila da, zbog sitnog kapaciteta sudaca da odluče o stvari, prebace veći dio rizika na stranke — u svemu simptom niskog stupnja diferencijacije, autonomije i kompleksnos­ ti procesnog sistema. O tome sa mnogo materijala Heinrich Siegel: »Die Gefahr vor Ge­ richt und im Rechtsgang«, Sitzungsberichte der Philosophisch-Historischen Classe der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaften 51 (1865), str. 120-172.

60

procedure odlučivanja određene odnosno neodređene komplek­ snosti21. U političkom je sistemu određena kompleksnost tipična za odlučivanje u područjima primjene prava i izvođenja ciljeva, a ne­ određena kompleksnost za političke izbore i zakonodavstvo22. Ove potonje procedure služe redukciji političkih situacija, i to do onog stupnja na kojem mogu započeti one prve. To se postiže odlukama regrutacije i programiranja — upravo izborima i zakonodavstvom koji u grubim crtama određuju tko će odlučiti i o čemu će se odluči­ ti. U slijedećem dijelu našeg istraživanja obratit ćemo se izdašno programiranom odlučivanju, a napose sudskim procedurama pri­ mjene prava. Ovdje se problem legitimacije kroz proceduru postav­ lja na relativno konkretan i empirički način. Odavle se dakle širi djelovanje jednog modela. I historijski gledano predstavljaju ove procedure stariji i elementarniji red vladanja. Dio su osnovnog sadr­ žaja zapadnjačke pravne kulture, a njihova institucionalizacija po­ stavlja daleko skromnije zahtjeve na društvo i njegov politički sis­ tem nego što to čine procedure političkih izbora i zakonodavstva. Tek nakon toga moći ćemo obraditi ove daleko problematičnije pro­ cedure redukcije neodređene kompleksnosti.

21. U literaturi nauke o organizaciji naći ćemo često podjele ove vrste, ali one obično ne dosižu stepen apstrakcije koji je potreban za naše ciljeve. Up. često citirane primje­ re suprotstavljanja rutinskih i kritičnih odluka (odluka vodstva ili vođenja) u Philipa Selznicka: Leadership in Administration. A Sociological Interpretation, Evanston, Ill.-White Plains N. Y. 1957. ili razlikovanje programiranog i neprogramiranog odluči­ vanja koje je Simon u mnogo navrata formulirao i doveo u vezu s drugim organizacio­ nim varijablama — vidjeti napose Herbert A. Simon: »Recent Advances in Organization Theory«. In: Research Frontiers in Politics and Government, Brookings Lecture 1955, Washington 1955., str. 23-44 (38 sl.); isti: The New Science of Management Decision, New York I960., str. 5 sl. (njemački prevod u isti: Perspektiven der Automation fur Entscheider, Quickborn 1966.); i opširnije razrađeno u: James G. March/Herberg A. Si­ mon: Organizations, New York-London 1958., str. 26 sl., 141 sl., 172 sl. i na drugim mjestima. Pritom nisu ili nisu adekvatno uzete u obzir odluke programirane prema ci­ lju i regrutacijske odluke. Paralelno s ovim u sistemskoj je teoriji razlikovanje organi­ zirane i neorganizirane kompleksnosti u Ludwiga von Bertalanffya: »General System Theory. A Critical Review«. General Systems 7 (1962.), str. 1-20 (2). 22. Budući da je ova razlika izvedena funkcionalno ima ona zasada samo analitičku vrijednost i ostavlja otvoreno koliko se procesi odlučivanja u stvarnosti na ovaj način diferenciraju. Tako ima napose programirano odlučivanje i djelovanje prejudicija, dak­ le sporedne efekte programskog karaktera koje također treba uzeti u obzir; a neprogramirana aktivnost mora se također — budući da se smisao ne može pronaći u potpuno neodređenoj kompleksnosti — osloniti na date strukture smisla, koje se tretiraju kao premise a ne kao problem, na primjer na ograničeni broj za izbore imenovanih kandi­ data ili na masu postojećih pravnih normi, među koje treba uvrstiti novi zakon.

61

II. SUDSKI POSTUPAK

Ovaj se dio bavi procedurama primjene prava i usredotočuje se pri­ tom na sudove. Pritom uglavnom apstrahiramo od uostalom krup­ nih razlika između pojedinih vrsta sudova, jer bi nas to odvelo u zbunjujuće detalje i jer bismo u tom slučaju morali uzeti u obzir razlike između različitih pravnih sistema u mjeri koja bi razbila ok­ vire ovog rada. Time naravno ne osporavamo da su nužna i korisna detaljna pravno-sociološka istraživanja. Izvjesno je da prihvaćanje krivičnih presuda počiva na psihičkim i socijalnim pretpostavkama različitim od onih koje možemo motriti u građanskim ili upravnim sporovima. Stranačka dispozicija nad civilnim procesom zacijelo u većoj mjeri daje postupku karakter vlastitog, riskantnog pothvata, napose za tužioca. Uopće se pozicije tužitelja i tuženih drugačije di­ ferenciraju u civilnom procesu nego u krivičnom i opet drugačije nego u upravnim sporovima. To može biti od značenja za uloge učesnika i njihovu spremnost da prihvate presude. Diferencija iz­ među unaprijed fiksiranog vlastitog gledišta i presude — varijabla koja je zasigurno vrlo važna za efekt legitimacije — može biti vrlo različita u pojedinim vrstama postupka. U određenim slučajevima može netko biti uvjeren u vlastitu krivicu, pa da se ipak nađe pred sudom kao prijestupnik koji je priznao ili kao insolventni dužnik; u upravnim sporovima gotovo da i nema takvih konstelacija. Variraju i proceduralne norme koje su na tipičan način značajne za odluku. Napose one zbog kojih se »isključivo iz proceduralnih razloga« mo­ že izgubiti ili dobiti spor. Pravila o teretu dokaza imaju drugo zna­ čenje u civilnom nego u krivičnom procesu, gdje krivnja mora biti dokazana prijestupniku. A njihova manje ili više apokrifna i raznoli­ kim distinkcijama raskomadana egzistencija u upravnim sporovi­ ma simptomatična je za poteškoću kako da se u odnosu između gra­ đana i države utemelje pravne pretpostavke. Dodatna perspektiva mogla bi sporove pred upravnim, financijskim i socijalnim sudovi­ ma razgraničiti od klasičnih oblika građanskog i krivičnog sudstva: prvi su usko povezani s aktualnom političkom praksom odlučivanja u modernoj zakonodavnoj državi i moraju takoreći usput legitimi­ rati i zakonodavstvo koje brzo fluktuira; dotle se država u građan­ skom i krivičnom pravosuđu ne prikazuje agresivno, varijabilno i adaptivno kao oblikovatelj društvene zbilje, već ističe svoju zainte65

resiranost za poredak, koja se može osloniti na relativno konstan­ tna uvjerenja u društvu. Sve bi to moglo na raznoliko posredan način biti relevantno za problem legitimacije kroz proceduru. Međutim, naš cilj nije da is­ kapamo, tumačimo i preispitujemo te razlike. Za to možemo ovdje dati samo prvu orijentaciju i razraditi pitanja. Isprva treba sagleda­ ti ono što je zajedničko svim sudskim postupcima i shvatiti te po­ stupke kao sređene, empirički obuhvatljive sisteme radnji koje od­ ređuju pravni propisi, ali i društveno institucionalizirana praksa, i konačno očekivanja koja se formiraju od slučaja do slučaja. Već ovo omogućuje da dođemo do općeg suda o funkcijama koje ispu­ njavaju takvi postupci, o problemima koje pritom treba riješiti i o socijalnim mehanizmima koji se pritom koriste.

1.

Izdvajanje (Ausdifferenzierung)

Kao svi sistemi konstituira se sudski postupak izdvajajući se, uč­ vršćujući svoje granice prema nekoj okolini. Ne radi se tu o tome da se raskine veza sa strukturama i događajima van sistema. Izdva­ janje ne znači kauzalnu ili komunikativnu izolaciju. Sudovi nisu za­ tvori. Naprotiv, radi se samo o tome da se za sebe konstituira jedna sfera smisla tako da njena vlastita pravila i rješenja mogu upravlja­ ti selektivnim procesima obrade informacija iz okoline; da dakle strukture i rješenja okoline ne važe automatski i u sistemu, već da ih se priznaje tek pošto se filtriraju informacije. Izdvajanje se stoga može vršiti samo tako da postupak postiže autonomiju, i ona seže donle dokle se pružaju mogućnosti sistema da odlučuje. U više aspekata može se ovo zbivanje usporediti s oplodnjom i ra­ đanjem. Poznato je da organizmi ne nastaju novim razvojem uvijek iznova iz čistog slučaja — to bi stajalo daleko odviše vremena i us­ pjeh bi bio ekstremno malo vjerojatan — nego se tvore pokreta­ njem unaprijed konstituiranog selektivnog programa koji u najkra­ ćem roku gradi organizam po naslijeđenim pravilima. Tako se ni postupci ne izumljuju niti ugovaraju od slučaja do slučaja. I to bi naime bilo dugotrajno čekanje na slučaj i stajalo bi toliko vremena da bi se dotle društveni poredak ili raspao ili vratio na razinu kraj­ nje primitivnih prilika. Zato se u svim društvima određene kom­ pleksnosti postupci moraju »povesti« na brz način izborom jednog unaprijed konstituiranog tipa. Taj tip u kulturi već postoji kao pro­ gram za relativno izdvojeno ponašanje. Osamostaljenje koje je nji­ me predviđeno može se prostirati bliže ili dalje. Mjera mogućeg iz­ dvajanja povezana je s drugim strukturama društva i kao prvo mo­ ramo osvijetliti tu vezu. Ideal jednog jedinog ispravnog rješenja otežava uvid u značaj ovog pitanja. U onoj mjeri u kojoj takva rješenja postoje i u kojoj ih je moguće naći, postupak postaje irelevantan. Ispravnost rješenja ne ovisi o tome kako se do njega došlo. Postupak se može razviti kao socijalni sistem samo zato jer u pitanjima prava i istine postoji neizvjesnost; i on se razvija samo u onoj mjeri u kojoj ta neizvjes­ nost postoji. Izdvajanje postupka odnosi se na proces apsorpcije te neizvjesnosti i znači da tim procesom upravljaju ne vanjska nego interna mjerila postupka. 67

Institucionalni razvoj izdvojenih postupaka može se najbolje motriti u dokaznom pravu1. U sasvim gruboj shematizaciji i ne tvrdeći da se radi o nužnom povijesno-razvojnom slijedu mogu se razlikovati tri oblika veze između izvođenja dokaza i društvenih struktura koje leže van postupka: božji sud, dokaz koji ovisi o ulo­ zi* i slobodni dokaz. U prvom obliku dokaz ne služi tome da se osvjetljavanjem jednog djelomičnog pitanja pripremi sudsko rješenje, već provocira odluku viših sila koja u obliku božjeg suda otklanja neizvjesnost. Sam po­ stupak nije autonoman, čak se ni društvo kao cjelina ne usuđuje od­ lučiti. Donošenje odluke dio je magično-religiozno zasnovanog ži­ votnog poretka. O njegovoj bezalternativnoj vjerskoj izvjesnosti ovisi uvjerljivost i legitimnost rješenja2. Izvođenje dokaza ovisno o ulozi* može se primijeniti u daleko ve­ ćem opsegu. Jednostavnija društva nisu, ili su samo u vrlo nesavrše­ noj mjeri, kadra da izdvajaju uloge. I ona naravno aktiviraju u raz­ nim situacijama razne uloge — nitko ne nastupa u obitelji kao rat­ nik — ali način na koji se prosuđuje, kritizira i kontrolira ponašanje u nekoj ulozi vezan je konkretno za osobu i nije neovisan o ponaša­ nju te osobe u drugim ulogama. Upravo u pravnim postupcima, koji započinju povodom konflikata i razočaranja, postaju vidljive mno­ gobrojne uloge učesnika i njihovo se ponašanje ocjenjuje moralno-cjelovito3. Ako je u pitanju povreda bračnih dužnosti, ne može se ignorirati da li se muškarac istakao kao proizvođač, ratnik, sudio­ nik u kultu predaka ili član rodovskog vijeća ili je u tim ulogama za­ kazao. I isto je tako od značaja za ocjenu iskaza nekog svjedoka ukupnost uloga socijalne ličnosti i njenog odjeka u životu pregledne zajednice. Tako se uloge u postupku mogu odvojiti od ostalih uloga samo situaciono, ali ne i unutar mjerila za ocjenu ponašanja._ Ne smijemo, međutim, prenaglasiti razliku između postupaka jednostavnih društava i današnjih sudskih procesa. Ocjena ponaša1. Dobar pregled, mada sistematski neobrađeno, pruža, Henry Lévy-Bruhl: La preu­ ve judiciaire. Etude de sociologie juridique, Paris 1964. Više ulazi u pojedinosti Richard Thurnwald: Die menschliche Gesellschaft in ihren ethnosoziologischen Grundlagen, sv. V., Berlin-Leipzig 1934., str. 145 si., napose str. 161 si. 2. Naravno da možemo pretpostaviti da je bilo latentnih mehanizama koji su reduci­ rali slučajnost rezultata takvih božjih sudova, na primjer neformalno ispitivanje glasi­ na van samog postupka tako da su se samo vjerojatni krivci morali izvrći božjem sudu. Na taj su se način mogli uvažiti pojedinčev status, njegove uloge i socijalni odnosi, tako da su, u cijelosti gledano, božji sudovi potvrđivali već uhodani poredak. * učesnika postupka — prim. prev. 3. Razdvajanje prava i morala pretpostavlja prema tome snažnu, uhodanu diferenci­ jaciju uloga i adekvatno specificirane kriterije releventnosti: socijalno-strukturalnu te­ kovinu koja se već vrlo rano javlja u normalnom vladanju, ali se naprotiv teško i tek re­ lativno kasno može institucionalizirati za slučajeve sukoba. Sto se tiče jednostavnijih društava up. Max Gluckman: The Judicial Process Among the Barotse of Northern Rhodesia, Manchester 1955., naročito str. 18 si.; i o istom Siegfried F. Nadel: »Reason and Unreason in African Law«, Africa 26 (1956.), str. 160-173 (170 si.), koji je u bitnom istog mišljenja, ali upozorava da i u pravnim postupcima jednostavnijih društava ima početaka selekcije relevantnih izvadaka iz uloga.

nja i izvođenje dokaza koji ovise o ulozi mogu biti izraženi u većoj ili manjoj mjeri, a i racionalizirani u skladu s postupku svojstvenim mjerilima. Ovo je pitanje bilo takoreći putanja na kojoj se izdvojio sudski postupak. To pitanje seže od institucije podržavalaca zaklet­ ve (Eideshelfer), koji su — a da njihova vjerodostojnost nije posta­ jala problemom — kao rodbina bili dužni da pomognu svom srodni­ ku pred sudom, pa sve do činjenice koju i danas možemo motriti — da svjedoci svojim izjavama daju boju koja ovisi o njihovoj vanprocesualnoj ulozi4. Treba također pretpostaviti da se i sami suci pre­ puštaju utisku koji proizlazi iz drugih, zapravo nerelevantnih uloga učesnika postupka, da na primjer pripadnici viših društvenih sloje­ va uživaju pred sudom veću vjerodostojnost5 i da im je lakše zbuniti ostale učesnike, napose svjedoke6. U ovim slučajevima orijentacija po drugim ulogama učesnika postupka usmjerava tok odlučivanja u određenom pravcu, što — ovisno o okolnostima — može značiti po­ većanje ili smanjenje neizvjesnosti. Značaj vanprocesnih uloga veličina je koju se može varirati i zato je prikladna za razvoj. Može ga se pretpostaviti s velikom prirodnošću i tad se neće razlikovati od same teme o kojoj se odlučuje. Međutim, može ga se sve jačim racionalizacijama uključiti u inter­ nu kontrolu postupka. Tako se na primjer može smatrati da politi­ čari na visokim položajima, svećenici, nastavnici ne mogu sebi do­ pustiti da pred sudom kažu neistinu i da zbog toga zaslužuju povje­ renje. U onoj mjeri u kojoj olabavljuje ovisnost postupka od ostalih uloga učesnika, može se povjerenje vezano za određene uloge pre­ tvoriti u isto takvu skepsu. Primjer za ovo mogla bi biti promjena koja je u posljednjih stotinu godina nastupila u pogledu sudske oc­ jene izjava koje kao svjedoci daju policijski činovnici. Racionalizirano obaziranje na uloge prelazi već u »slobodnu ocje­ nu dokaza«. Prelaz se odvija po tome što se obaziranje na uloge stavlja na diskusiju i što se u obrazloženjima rješenja pojavljuje 4. Mnogobrojne slučajeve u kojima se to može vidjeti sakupio je Hans von Hentig: Entlastungszeuge und Entlastungstechnik, Stuttgart 1964. 5. O klasno-ovisnoj slici društva u njemačkog suca vidjeti i doduše ne pobliže doka­ zane spekulacije Ralfa Dahrendorfa: »Bemerkungen zur sozialen Herkunft und Stel­ lung der Richter an Oberlandesgerichten. Ein Beitrag zur Soziologie der deutschen Oberschicht«, Hamburger Jahrbuch für Wirtschafts- und Gesellschafts-politik 5 (I960.), str. 260-275 (napose str. 273 si.). Ponovo štampano u: isti: Gesellschaft und Freiheit. Zur soziologischen Analyse der Gegenwart, München 1961., str. 176-196. Up. i Klaus Zwin­ gmann: Zur Soziologie des Richters in der Bundesrepublik Deutschland, Berlin 1966., napose str. 25. 6. O ovom vidjeti Enrico Altavilla: Forensische Psychologie, sv. II., njem. prijevod, Graz-Wien-Köln bez oznake godine (1959.), str. 254 si. Zanimljivo je uostalom da čak i ovaj renomirani udžbenik sudske psihologije prilično kategorički tvrdi da policajci naginju iskazivanju istine, a prostitutke lažima; drugim riječima, da sucu preporuča kao grubo pravilo da se orijentira po vanprocesnim ulogama (up. str. 231 sl.i 234.) Taj isti udžbenik pripisuje nivou obrazovanja veliko značenje za vjedostojnost svjedoka i citira Butrigariusovu formulaciju: »Testes in summa paupertate non crederem; si duo sunt pauperes pro una perte et duo divites pro alia, praefero divites!«, a da se od nje jasno ne distancira.

69

kao jedno od više mogućih tumačenja, koje je izrađeno u samom postupku. To je smisao pravnog načela slobodne ocjene dokaza (član 286 njemačkog Zakona o građanskom postupku). Ovo načelo nije mišljeno kao sloboda da se cilj pogodi ili promaši, kao što se pobojavao jedan poznati stručnjak za procesno pravo7, već kao slo­ boda neobaziranja na uloge koje su procesu strane. Zacijelo, prav­ no načelo osigurava samo da će obrazloženja biti u skladu s njim, ali ne uvijek i ponašanje8. Ono samo ne može spriječiti utjecaj dru­ gih uloga učesnika na donošenje rješenja. Ipak moraju u načelu čak i predsjednici država, nadbiskupi, sekretari partija ili privredni magnati računati s time da će se na ispravnost njihovih iskaza pred sudom gledati kao na pitanje koje dopušta dva različita odgovora. Društvo koje to želi tolerirati mora biti uređeno tako da sudska is­ traživanja ne potresaju općenito sustav uloga9. Distanciranje u odnosu na društvenu pozadinu iskaza služi izdva­ janju postupka, ali ga samo još ne može garantirati. Nije dovoljno jedino to da se one koji daju iskaze — stranke i svjedoke — odvoji od njihovih uloga van postupka. Najmanje se moraju pridružiti kao pomoć još dvije daljnje institucije. Na jednoj se strani mora dati neki ventil društvenom utjecaju na postupak, jer izdvajanje ne može naravno značiti bezobzirnost ili neupravljivost postupka. Utjecaj se sada vrši putem rješenja koja tvore pravo i koja su naposljetku izričito zakonodavna. Na taj se na­ čin utjecaj koncentrira i specificira. Kanaliziranje i kontrola druš­ tvenog utjecaja putem zakonodavstva — pozitivnost prava dakle — bitni je uvjet društvene autonomije donošenja sudskih odluka. Su­ dac zasniva svoj sud na pisanom zakonu, kojim je definirano koje su činjenice u kojem smislu relevantne za odluku, a ne više nepos­ redno na predodžbama o istinitom i ispravnome, koje su zavladale u nekom za njega preglednom poretku društvenog života. On tako može djelovati iz veće distance i ne mora u veoma razgranatim pod­ ručjima, u kojima odlučuje, intuitivno pronaći opće i moralne osno­ ve za svoju odluku. On može i mora odlučivati poput stranca. Na drugoj se strani mora izdvojiti sama uloga suca. Drugim rije­ čima njega treba rasteretiti od obzira prema njegovim drugim ulo­ gama, koje bi ga kao pripadnika određene obitelji ili društvenog sloja, crkve ili sekte, partije, kluba, stambene četvrti itd. mogle mo7. Friedrich Stein: Die Kunst der Rechtsprechung, bez oznake mjesta i godine (Dres­ den 1900.), str. 13. 8. K psihologijskoj strani up. Gotthold Bohne: Zur Psychologie der richterlichen Überzeugungsbildung, Köln 1948., koji doduše ne uzima u obzir noviji razvoj teorije lič­ nosti. 9. Može se za sva društva pretpostaviti da je ograničena ta neosjetljivost u odnosu na istraživanja koja ugrožavaju status. Tako postoje indiciji da mehanizmi za rješava­ nje konflikata u prvom redu posežu za talentima koji su rasprostranjeni u višim krugo­ vima; i da prikazi pred sudom ne zapadaju u odveć oštro protivurječje u odnosu na statuski poredak. Up. o ovom Johan Galtung: »Institutionalized Conflict Resolution«, Jo­ urnal of Peace Research 1965., str. 348-397 (napose str. 375 sl.).

70

tivirati da odlučuje na određen način. Ukoliko je to rasterećenje in­ stitucionalizirano u obavezi da sudi objektivno i nepartijski i da jednako tretira ono što je jednako, tad su neutralizirani partikularni odnosi prema osobi onog koji odlučuje. U najmanju ruku ne slu­ že više formiranju legitimnih zahtjeva i očekivanja. Na onog tko od­ lučuje ne može se vršiti utjecaj u njegovom svojstvu člana student­ skog udruženja, veterana, susjeda, niti putem razmjene, već samo tako da se preuzme neku ulogu u postupku. Svako drugo utjecanje diskreditira se kao korupcija10. Ova je, čini se, u bitnom istrijeblje­ na, bar u onoj mjeri u kojoj je obuhvaćena krivičnim pravom11. Ta­ kođer se ni kritika sučevog ponašanja i njegovih odluka ne može vi­ še zasnivati na obavezama koje proizlaze iz uloge van postupka. Imunizacija prema kritici dio je smisla nekih propisa, kao naprim­ jer onog o slobodnoj ocjeni dokaza, i van toga je, kako ćemo još po­ kazati12, rekvizit uloge suca u izdvojenom postupku par excellence. Izdvajanje povećava teškoće odlučivanja. Oduzima postupku mnoge mogućnosti pojednostavljenja. Umjetno se anuliraju čak i lično životno iskustvo i lično znanje suca — svojstva koja su u neizdvojenom postupku upravo na osobit način kvalificirala za sudsku službu13. Svaki postupak mora započeti pod pretpostavkom da bi — 10. Korupcija u smislu krivnje može se pojaviti tek kad su se politički sistem i njego­ ve procedure već relativno snažno izdiferencirale. Doduše, već odavno se krivično goni direktno podmićivanje (dakle ad hoc razmjena koja nije povezana s društvenom struk­ turom). Tako naprimjer već zakoni sa Dvanaest ploča prijete podmićenom sucu smrtnom kaznom. No neovisno o tome krivična djela koja se u kompleksnim, snažno diferenciranim društvima smatraju korupcijom u širem smislu riječi korespondiraju u jednostavnim društvima naprotiv moralnim očekivanjima, i zato ih se tamo upravo sti­ mulira: svatko mora pomoći svom bližnjemu! To su pokazala upravo novija istraživa­ nja iz zemalja u razvoju koje se u tom pogledu nalaze u fazi prelaska i opterećene su in­ stitucionalnim konfliktom. Iz bogate literature vidjeti naprimjer: Jacob van Kleveren: »Die historische Erscheinung der Korruption, in ihrem Zusammenhang mit der Staat­ sund Gesellschaftsstruktur betrachtet«, Vierteljahresschrift für Sozial- und Wirtschaft­ sgeschichte 44 (1957), s. 289-323; Fred W. Riggs: The Ecology of Public Administration, London 1961, s. 98 ff., i isti: Thailand, The Modernization of a Bureaucratic Polity, Ho­ nolulu 1966; Ralph Braibanti: »Reflections on Bureaucratic Corruption«. Public Admi­ nistration 40 (1962), S. 357-372; Myron Weiner: The Politics of Scarcity. Public Pressure and Political Response in India, Chicago 1962, s. 120 ff., 235 ff.; Ronald E. Wraith/Edgar Simpkins: Corruption in Developing Countries, London 1963; H. A. Brasz: »Some Notes on the Sociology of Corruption«, Sociología Meerlandica I (1963), s. 111-128; W. F. Wertheim: »Sociological Aspects of Corruption in Southeast Asia«, Sociología Neerlandica I (1963), s. 129—154. Vezu sa problemom društvenog izdvajanja političkog siste­ ma i njegovih procedura uspostavlja Samuel P. Huntington: »Political Development and Political Decay«, World Politics sv. 17. (1965.), str. 386-430 točnom formulacijom: »Political organizations and procedures which lack autonomy are, in common parlance, said to be corrupt« (402). 11. Hans von Hentig: Das Verbrechen, Bd. III, Berlin-Göttingen-Heidelberg 1963, str. 456 kaže da u Njemačkoj od 1900. naovamo nijedan sudac nije osuđen po članu 334., stav 1. Krivičnog zakonika, a da je bilo 30 osuđenih po stavu 2. iste zakonske od­ redbe; da je bilo relativno mnogo oslobađajućih presuda i obustava postupka, a da je i broj neotkrivenih delikata vjerojatno visok. 12. up. niže glavu II. 9. 13. Up. o ovom Freidricha Steina: Das private Wissen des Richters. Untersuchungen zum Beweisrecht beider Prozesse, Leipzig 1893. Zanimljivo je koliko se naprotiv u za-

71

u širokom okviru opće poznatih i sudu poznatih činjenica (ovo po­ sljednje znači: onih činjenica koje su sucu poznate iz njegove vlasti­ te sudske djelatnosti) — sve moglo biti i drugačije14. Presuda ne mo­ že biti više baš tako lako izvedena iz predrasuda. Na mjesto predra­ suda moraju stupiti pred-presude u smislu prejudicija ili zakonskih rješenja koja ne rješavaju više pojedini slučaj, i napose ostavljaju otvorenim pitanje istinitosti činjeničnih tvrdnji. U sistemu koji se izdvajanjem tako daleko otvorio za alternative treba da se razviju tehnike selekcije odgovarajućeg djelovanja — u protivnom će doći do latentno korištenih, formalno ilegalnih pojed­ nostavljenja, na primjer u tom smislu da se sudac prepušta utisku koji proističe iz različitog društvenog ranga pojedinih učesnika, ili da koristi svoja tipizirana iskustva, ali da te osnove svojeg suda ne stavlja na diskusiju niti ne dopušta da se one pojave u obrazloženji­ ma njegovih odluka. Racionalnije radne tehnike razvija praksa u prvom redu pomoću shematskih pravila za formulaciju davanja votuma i odluka15. Takva pravila vežu prezentaciju rezultata rada i ta­ koreći odostraga usmjeravaju ono što mora biti učinjeno da bi se proizveo prikaz. Ostali učesnici moraju isti problem riješiti drugim tehnikama ukoliko su zainteresirani da se postupak privede kraju. I za njih re­ dukcija kompleksnosti, izbacivanje drugih mogućnosti interpretaci­ je, postaje problem prikaza, i to problem kako će prikazati same se­ be. Ukoliko žele utjecati na ishod procesa, moraju na sud ostaviti uvjerljiv utisak. Moraju se učiniti vjerodostojnima, a to praktički znači: prikazati se i ponašati kao netko tko je vjerodostojan. To je toliko teško upravo zato jer je toliko očigledno nužno i poziva svijest da stupi u igru. Stranke u procesu postaju svjesne u kojoj mjeri ishod postupka ovisi o tome hoće li ostaviti vjerodostojan utisak. Moraju proizvesti taj utisak, ali u isto vrijeme moraju sakriti proiz­ vodnju utiska, jer kad bi u isti mah prikazali i proizvodnju prikazi­ vanja, tada bi postale vidljive i druge mogućnosti prikaza i diskredikonodavnom postupku, a napose u skupštinskim odborima, posiže za individualnim is­ kustvima pojedinih poslanika. 14. Pa čak je i u pogledu ovih očiglednih (notornih ili sudu poznatih) činjenica u pravnoj znanosti ipak sporno da li i koliko mogu na zahtjev postati predmetom dokaza ili protudokaza. Potvrdni stav o tome zauzima Leo Rosenberg: Lehrbuch des deut­ schen Zivilprozessrechts, 9. izd., München 1961., str. 553. 15. Karakteristično je da su ova pravila dio profesionalnog, suspektnog i neiskazivog znanja, koje se uvježbava i tradira bez visokih zahtjeva, na sasvim zanatski način i van uže univerzitetske učenosti. Iz literature o tome vidjeti naprimjer: Das amtsgerichtlic­ he Dezernat. Osnovao Eugen Ebert, 15. izd. pripremio Hans Meiss, Frankfurt 1954; Pa­ ul Sattelmacher: Bericht, Gutachten und Urteil. Eine Anleitung für den Vorbereitun­ gsdienst der Referendare. Bearbeitet von Paul Lüttig und Gerhard Beyer, 24. izd., Ber­ lin-Frankfurt 1963. Kako sam broj izdanja tako i smjena izdavača ukazuju na to da se tu ne radi o knjigama u uobičajenom smislu riječi, već o institucijama. Up. što se osta­ log tiče J. Gillis Wetter: The Styles of Appellate Judicial Opinions, A Case Study in Com­ parative Law, Leyden 1960.

72

tirale bi utisak. Tako se može dogoditi da učesnici sebe smatraju prinuđenim na gubitak svoje nevinosti kako bi došli do svog prava. U svakom slučaju rastu paralelno s izdvajanjem postupka zahtje­ vi na taktičku vještinu stranaka u procesu. One više ne mogu, kao što su mogle u jednostavnijim društvima, nastupati kao lično po­ znate i ne mogu sa sobom donijeti povjerenje16, već moraju kao ne­ poznate tek zaslužiti povjerenje u postupku. Opći socijalni status i druge uloge ne predstavljaju čvrst temelj. Stranke mogu kao svoju prednost unijeti u postupak sigurnost u nastupu ili naučenu vješti­ nu vladanja i u tom indirektnom smislu vjerojatno su i nadalje pri­ padnici viših društvenih slojeva privilegirani pred sudom. Među­ tim, ni njihov status ni lični kontekst njihovih uloga ne mogu se ne­ posredno presaditi u postupak i malo im koristi ako uzgred spome­ nu poziv na čaj kod kneginje X ili zetov važan položaj u kancelariji ministra Y — u najpovoljnijem slučaju im veće šanse daje njihovo ponašanje, ali te šanse treba tek realizirati učincima u postupku po­ stignutim po pravilima postupka.

16. I u sudovanju jednostavnijih društava mogu se zapaziti samoprika/i koji rezoni­ raju moralno; nisu suvišni samo zbog toga što jedni poznaju druge. Up. A. L. Epstein: Judicial Techniques and the Judicial Process. A Study in African Customary Law, Man Chester 1954.

73

2.

Autonomija

Izdvajanje je neophodni preduvjet da bi se postigla samostalna, u granicama autonomna obrada informacija u postupku, ali ono još ne osigurava tu autonomiju. Ostaje dakle otvoreno pitanje da li sis­ tem nekog sudskog postupka može postići autonomiju i o kojim po­ sebnim uvjetima to ovisi. Da bismo raspravljali o autonomiji moramo prvo precizirati taj često upotrebljavan pojam. Potrebno je razlikovati autonomiju od autarkije. Pojam autarkije odnosi se neposredno na procese raz­ mjene između sistema i okoline. Neki je sistem autarkičan u onoj mjeri u kojoj može smanjiti opseg takvih odnosa, postići neovisnost o okolini i opstojati iz sebe samog. Pojam autonomije odnosi se na­ protiv na upravljanje odnosima razmjene pomoću struktura i pro­ cesa koji pripadaju samom sistemu. Pretpostavlja dakle upravo da sistem nije autarkičan. Čak ni jaka ovisnost sistema o učincima nje­ gove okoline ne isključuje autonomiju. Sudski postupak ovisi o to­ me da je uređena neka zgrada, uzet u službu i plaćen sudac, da su određene i provedene granice nadležnosti, izdani i objavljeni zako­ ni, poznate i saopćene činjenice. No sve to ne isključuje mogućnost da će se ponašanje unutar sistema ravnati po vlastitim selektivnim kriterijima. Autonomiji sudskog postupka dane su naravno njene jasne grani­ ce, ali ona je daleko veća nego što se općenito pretpostavlja1. Posto­ ji tada i utoliko ukoliko se u samom postupku tvore aspekti koji od­ ređuju daljnje ponašanje i napose ishod postupka. Može se odnositi na to koje će informacije iz okoline o normama i činjenicama ući u igru, a isto tako i na to koje će ponašanje sistem odabrati u odnosu na te informacije. U svakoj selekciji ostvaruje se autonomija, pa ta­ ko i u izboru zakona koji će biti primijenjen na konstelaciju činjeni­ ca izrađenu unutar postupka. Svi učesnici mogu — ovisno o šansa­ ma koje im daju njihove uloge — sudjelovati u toj autonomiji, na primjer čak i optuženi koji je odlučio ne imenovati određene svje­ doke, ili tužitelj koji je odlučio zasnovati svoju tužbu na obveznom odnosu a ne na mjenici koja je iz njeg proizašla. Treba dakle pripa1. K ovom uvijek se iznova isplati čitati Benjamina Cordozoa: The Nature of the Ju­ dicial Process, New Haven 1921.

74

ziti da se ne poistovjete autonomija postupka kao socijalnog siste­ ma i (nužno ograničenija) autonomija suca. Da li će se, i u kojoj mjeri, postići autonomija, ovisi u sistemima općenito i u postupku napose o raznim okolnostima u vremenskom, sadržajnom i socijalnom pogledu, koje moraju u isti mah nastupiti. U vremenskoj dimenziji postupku mora biti dato vrijeme potreb­ no da bi se uključili vlastiti procesi obrade informacija. Postupak mora dakle vremenski odijeliti input od outputa. Autonomija siste­ ma ne bi bila moguća kad bi na svaki uzrok u okolini moralo istog časa slijediti neko djelovanje u sistemu. Društvena okolina koncedira sudskom postupku u ograničenoj mjeri vrijeme za obradu. Pri­ znato je da unutar manje ili više elastičnih granica suci određuju termine i da se pritom mogu ravnati po nužnostima koje su ima­ nentne postupku. Međutim, u isti je mah »sporost« postupka stara i vječna tema kritike pravosuđa, jer nije moguće koordinirati vre­ mensko planiranje sudova i njihove okoline2. U dimenziji razlika sadržajnog smisla čini se da autonomija ovisi u prvom redu o tome da se odnosi smisla između sistema i okoline stabiliziraju na (najmanje) dva različita nivoa, od kojih se jedan od­ nosi na sistem kao takav, a drugi na konkretne procese interakcije između sistema i okoline. Na jednoj su strani postupci opće priznati kao institucija, i omogućuju se u pravnom obliku. Time je njihovo postojanje osigurano i ne ovisi o rezultatima pojedinog proceduralnog sistema. Pogreške učinjene u postupku ne vode neposredno promjeni propisa o postupku, a još manje općem ukidanju postup­ ka. Na drugoj strani, taj predujam smisla i sigurnosti je toliko opće­ nit da ne određuje konkretno ponašanje, već ostavlja otvoren pro­ stor za odlučivanje. U tom se prostoru može razviti relativno sa­ mostalna obrada informacija. Opće-pravna regulacija postupka jest prema tome jedan od preduvjeta njegove autonomije. Ona sama, doduše, jedva bi dostajala kad bi sistem postupka imao posla sa samo jednom okolinom koja bi mu dostavljala prvo opće, a zatim i posebne informacije, i koja bi naposljetku prihvaća­ la njegov rezultat. U društvenoj dimenziji autonomija ovisi o dife­ rencijaciji okoline. Karakteristično je za postupke civiliziranih (za razliku od arhaičnih) društava da su se socijalno odvojila područja iz kojih potiču pravne i faktične premise rješenja. Instance koje do­ nose pravne propise ne određuju ujedno koje su činjenice istinite, i isto tako u suprotnom smjeru. Obje su okoline odvojene i ne mogu vladati jedna drugom. Do njihove konfrontacije dolazi u postupku i samo putem postupka3. Tako se postupak oslobađa socijalnog pri2. Kao empirijsko istraživanje ovog problema up. Hans Zeisel/Harry Kalven Jr./Bernard Buchholz: Delay in Court, Boston-Toronto 1959. 3. U sličnom smislu ovisi i autonomija privrednog pogona o tome da pogon posredu je u konfrontaciji raznih tržišta — tržišta roba, tržišta radne snage, financijskog tržišta — i da nijedno tržište ne može samo odrediti što će se u pogonu zbivati.

75

tiska i nastaju unutarnje mogućnosti promjene u odnosu na osnove orijentacije: norme mogu i moraju biti odabrane i tumačene po mjeri činjenica konkretnog slučaja, a isto tako i činjenice po mjeri normi4. Nijedna okolina nema monopol određenja svih premisa rje­ šenja. Time je uklonjena opasnost da bi postupak mogao postati produženom rukom određenog sektora okoline. U terminologiji po­ stupka ta se činjenica izražava u obliku stroge podjele na pravna i činjenična pitanja, čija se korelacija prepušta konkretnom slučaju5. Raščlanjenje uvjeta relativno autonomnog donošenja odluka u postupku pokazuje da se postupci kao sistemi tvore na kompliciran način pun pretpostavki, i u isti mah pokazuju što ih sve može ugro­ ziti. Jednostavna društva ne mogu proizvesti ni izdvajanje ni auto­ nomiju. Ali čak i vrlo kompleksna društva mogu — namjerno ili ne­ namjerno — ometati ili razoriti dostiživu autonomiju sudskih po­ stupaka. Jedna od mogućnosti je detaljno materijalno programira­ nje odlučivanja, koje može ići sve do automatizacije. Druga je mo­ gućnost vremenski pritisak. Najopširnija pravna regulacija postup­ ka sa svim pravno-državnim garancijama ne vodi autonomiji, ako te postupke ne podupire socijalna diferencijacija okoline, već se iz jed­ nog jedinog mjesta, na primjer iz neke političke centrale, kontroli­ raju pravne i faktične informacije koje se iznose pred sudom6. Teško je reći da li se autonomija postupka povećala ili smanjila izgradnjom moderne industrijske države. Vjerojatno je došlo do pomaka područja autonomije: od prava k činjenicama. S jedne je strane zakonska regulacija područja odlučivanja uvećala svoj opseg i svoju preciznost. Djelotvorno je upotpunjuju razvijena tehnika na­ čelnih rješenja, časopisa i komentara. To tendira ograničenju auto4. U pravnoj je znanosti diskusija metoda naišla na tu pojavu — da događanjem naiz­ mjence upravljaju normativne i faktičke premise odlučivanja, ali ta je diskusija smatra osobitošću jurističke metode i ne poklanja pažnju socijalnoj diferencijaciji koja je nje­ na pozadina. Vidjeti naprimjer Wilhelm A. Scheuerle: Rechtsanwendung, Nürnberg-Düsseldorf 1952, s. 23 f.; François Gorphe: Les décisions de justice. Etude psychologi­ que et judiciaire, Paris 1952, s. 82 ff.; Dietrich Jesch: »Unbestimmter Rechtsbegriff und Ermessen in rechtstheoretischer und verfassungsrechtlicher Sicht«, Archiv des o f f e n tlichen Rechts 82 (1957), s. 163-249 (188 ff.), Karl Engisch: Logische Studien zur Gesetzesanwendug, 3. Aufl., Heidelberg 1963, s. 82. Empirijska istraživanja tog problema po­ znata su mi samo na području uprave. Usp. Roy G. Francis/Robert C. Stone: Service and Procedure in Bureaucracy, Minneapolis 1956, posebno s. 39 ff., i Günter Hartfiel/Lutz Sedatis/Dieter Claessens: Beamte und Angestellte in der Verwaltungspyramide. Organisationssoziologische und verwaltungsrechtliche Untersuchungen über das En­ tscheidungshandeln in der Kommunalverwaltung, Berlin 1964, posebno s. 88 ff. 5. Budući da ovo odvajanje pravnih i činjeničnih pitanja ispunja značajnu funkciju u terminologiji odlučivanja, nametnulo se i teoriji pravne znanosti. Ondje je ono uzdig­ nuto na radikalnu diferencijaciju norme i realnosti, onog što treba da bude i onog što jest. Da li je to nužna konzekvenca, to će i pravna znanost morati ispitati sama za sebe. Vidjeti o ovom kritiku i protuprijedloge kod Friedrich Müller: Normstruktur und Nor­ mativität. Zum Verhältnis von Recht und Wirklichkeit in der juristischen Hermeneu­ tik, entwickelt an Fragen der Verfassungsinterpretation, Berlin 1966. 6. Ukoliko u pojedinom slučaju treba da se to dogodi u suprotnosti s deklariranim smislom institucije, potrebni su sklopovi primjerene kompliciranosti. O tome s mnogo materijala Otto Kirchheimer: Politische Justiz, njem. prevod, Neuwied-Berlin 1965.

76

nomije pojedinog postupka. Na drugoj je strani ocjena činjeničnog stanja postala mnogo kompleksnija. Značaj zakletve kao dokaznog sredstva umanjio se. Čini se da se umanjio i utjecaj drugih uloga* na ocjenu dokaza. Moguće je i nalaže se da se psihološka pozadina nekog iskaza jače osvijetli7. To pak znači da mora biti veća selektiv­ nost, a time i autonomija postupka u odnosu na kompleksno zahva­ ćenu okolinu8. Treba dakle razmisliti i o tematskoj razdiobi autono­ mije i vezanosti. Čuvajmo se, naravno, toga da relativnu autonomiju sudskih po­ stupaka smatramo vrijednošću po sebi, koju bismo morali prizna­ vati i po mogućnosti uvećavati. Nijedan sistem nije nezamjenjiv. Međutim, ukoliko nije garantirana, njihovu će funkciju morati pre­ uzeti drugi sistemi; tada će na odgovarajući način biti na drugim mjestima opterećen političko-administrativni sistem društva. Ovo važi u prvom redu u pogledu funkcije postupka da legitimira. Za legitimaciju postupkom od temeljnog su naime značenja iz­ dvajanje i autonomija koji otvaraju prostor za ponašanje učesnika koje je bogato alternativama i koje reducira kompleksnost. Samo je tako moguće motivirati učesnike da u svoje ponašanje preuzmu ri­ zike, da pod nadzorom surađuju u apsorpciji neizvjesnosti putem isključivanja drugih mogućnosti i da tako korak po korak vežu sami sebe. Kolika je nosivost tog mehanizma i koliko može dovesti do to­ ga da se drugačije strukturiraju očekivanja i da se tako legitimira rješenje — to je pitanje kojim se moramo pozabaviti u slijedećim is­ traživanjima.

* učesnika u postupku — prim. prev. 7. Up. o tome Erich Döhring: Die Erforschung des Sachverhalts im Prozeß, Bewei serhebung und Beweiswürdigung. Ein Lehrbuch, Berlin 1964, s 6 ff.; Henri Levy-Bruhl: La preuve judiciaire, Etude de sociologie juridique, Paris 1964, s. 110 ff. 8. Ovdje možemo samo napomenuti da bi u izobrazbi sudaca trebalo povući konzek vence iz ovog premještanja truda odlučivanja iz jednog područja u drugo.

77

3.

Sistemi kontakata

Najprije ćemo razmotriti jednu posebnu konstelaciju. Nije tipična za postupak i odista se može realizirati samo u posebnim uvjetima, ali tada s velikim izgledima da će ispuniti integrativne funkcije koje se pripisuju sudjelovanju u postupku. Ako shvatimo socijalne me­ hanizme koji obilježavaju ovaj posebni slučaj kontaktnog sistema, moći ćemo u isti mah zaključkom na suprotno (Umkehrschluss) spoznati zašto su daleko manje šanse normalnog, a napose sudskog postupka da motivira učesnike da prihvate neugodna rješenja. Kontaktni sistemi nastaju kad se učesnici susreću češće u različi­ tim prilikama i pritom zapadaju u međusobnu ovisnost promjenlji­ ve naravi, tako da je jednom jedna a jednom druga strana jača, jed­ nom jedna a jednom druga ovisna o suradnji one druge strane. Najtipičnije takve konstelacije naći ćemo u odnosu uprave i interesnih udruženja, ali i odnos sudaca i advokata, naročito u manjim mjesti­ ma, nosi obilježja ove vrsti. U uvjetima takve promjenljive među­ sobne ovisnosti bilo bi neracionalno kad bi učesnici svoje vladanje taktički planirali samo u odnosu na pojedini postupak, ne obazirući se na to da bi moć mogla u slijedećem postupku biti drugačije ras­ poređena1. Stoje pod zakonom ponovnog viđenja i taj zakon ih sili da uopćavaju perspektivu. Onaj tko je ovog časa slabiji mogao bi se, kad bi ga se »nefair« tretiralo, ogledati za mogućnošću da se osveti u drugom postupku; u najmanju ruku pokazat će se odsad krutim, svjesnim svog prava i nepristupačnim. Onaj tko je ovog časa jači mora razmisliti o toj mogućnosti uopćavanja konflikta, i to bi ga moglo dovesti na pomisao, da se mora obuzdati u korištenju svojih trenutnih šansi2. Uopćavanje perspektiva koje se nameće u ovakvim situacijama ima svoj vremenski, sadržajni i socijalni aspekt. Vremenski hori­ zont događanja na koji se učesnici osvrću pomiče se u budućnost; 1. O ovom up. načelno Thomas C. Schelling: The Strategy of Conflict, Cambridge Mass. 1960.1 Harold J. Leavitt: Managerial Psychology, Chicago—London 1962., str. 113 i 131 razlikuje u tom smislu odnos snaga kod pojedinačnih susreta i kod stalnih odno­ sa. 2. Vidjeti što su o zajedničkom životu unutar organizacija utvrdili Robert L. Kahn /Donald M. Wolfe/Robert P. Quinn/Diedrick Snoek: Organizational Stress. Studies in Role Conflict and Ambiguity, New York—London—Sydney 1964, s 91 ff.

78

uvećava se vremenski rok za njih relevantan. Sadržajno se tako sag­ ledava više tema. Radnje, koje »po sebi« ne stoje ni u kakovoj vezi, dovode se u umjetni odnos motivima razmjene, osvete ili zahvalnosti. Gledano socijalno, ujednačava se stil susreta na osnovu tipič­ nog vjerojatnog nazivnika, koji ne treba svaki put iznova naći, kao na primjer kooperacija ili konflikt. Ovo uopćavanje znači, gledano i vremenski i sadržajno, da se kompleksnost, broj mogućih događaja koji su od značaja i koje treba uzeti u račun, povećava. Tako se ubr­ zo preopterećuju mogućnosti orijentacije pojedinih učesnika i igru se može sagledati samo još u slijedećim koracima, ali ne više u cjeli­ ni. Zbog toga se nameće pojednostavljenje, ali ono nije moguće ni u vremenskoj ni u sadržajnoj, već samo u socijalnoj dimenziji: orijen­ tacija se od pojedinih poteza, njihovih šansi i posljedica, prebacuje na socijalni sistem svih kontakata koji se mogu uspostaviti među učesnicima. Sveopći »dobri odnosi« pojavljuju se kao takvi u vido­ krugu učesnika i važe kao nešto što je korisno i što treba održati. Motiviraju akcije koje služe njihovom jačanju i produbljivanju, ob­ zire, pa čak i žrtve i odricanja. Sveukupnost kontakata, a ne samo pojedina epizoda, zadobiva tako karakter socijalnog sistema, koji vlastitim normativnim poretkom upravlja ponašanjem koje mu pri­ pada. Takova sistemska orijentacija apstrahira od nivoa općenja na ko­ jem se učesnici susreću i omogućuje im da se stalno bar paušalno obaziru na visoku kompleksnost svojih odnosa, anticipirajući mo­ gućnosti koje ostaju neodređene i pouzdajući se u to da će biti ho­ norirane popustljivost i spremnost na kooperaciju. U obavljanju te­ kućih poslova učesnici paze uvijek na svoje povjerenje i svoju vjerodostojnost3. Po mogućnosti pročišćuju svoje vladanje od svega što bi moglo pomutiti atmosferu, pobuditi sumnju ili čak dovesti do za­ okreta u neprijateljstvo4. Tako se u velikoj mjeri može postići pro­ točnost i zgušnjavanje kontakata, i na toj osnovi često svi učesnici mogu povećati svoj utjecaj na druge i okoristiti se međusobnim po­ vjerenjem5. U okviru takvog kontaktnog sistema pojedino rješenje postaje momentom pored drugih momenata. Onaj tko je u pojedinom slu­ čaju ostao kratkih rukava može se utješiti nadom da će slijedeći put bolje proći. Bar će, dok postoje takvi izgledi, iz obzira prema do3. Što se tiče pokušaja da se empirički istraže prisni povjerljivi odnosi, vidjeti ekspe­ rimente kod Morton Deutsch: »Trust and Suspicion«, The Journal of Conflict Resoluti­ on 2 (1958), s. 265-279, i isti.: »The Effect of Motivational Orientation upon Trust and Suspicion«, Human Relations 13 (1960), s. 123-139. 4. Čitalac će naći sjajne analize takovog kontaktnog sistema koji se prigodom pripre­ manja godišnjeg budžeta stvara od poslanika-članova odbora za budžet i službenika ministarstava kod Aaron Wildavsky: The Politics of the Budgetary Process, Boston-Toronto 1964. 5. Up. o tome E. J. Foley: »Officials and the Public«, Public Administration 9 (1931), s. 15-22, Joseph Bensman/Arthur Vidich: »Power Cliques in Bureaucratic Society«, So­ cial Research 19 (1962), s. 467-474.

79

brom odnosu prigušiti svoje protivljenje rješenju i principijelno po­ kazati razumijevanje da se predmet moglo i na taj način riješiti. Bit će korisno bude li rješenje pripisao »okolnostima«, možda čak i ne­ povoljnoj pravnoj situaciji umjesto da onog tko ga je donio krivi lič­ no zbog zlobe ili predrasude. U najmanju će ruku ta verzija morati biti njegov službeni i objavljeni stav, ukoliko želi održati svoj od­ nos. Unutar određenih granica mogućeg opterećenja motivira kon­ taktni sistem zapostavljanje vlastitih interesa i ekspresivnu kontro­ lu djelovanja. Sama granica opterećenja postaje granicom kontak­ tnog sistema i u isti mah kamenom ugaonikom racionalne taktike učesnika: moraju ispitati koje zahtjeve drugi učesnici baš još mogu podnijeti, i gdje se nalazi prag iza kojeg pojedinac gubi vlast nad so­ bom, a time i svoju budućnost u sistemu6. Sve ovo ukazuje na to — a neki promatrači7 vjeruju da su to i usta­ novili — da kontaktni sistemi ove vrste olakšavaju legitimaciju rje­ šenja. Pa ipak su pravnici na taj mehanizam legitimacije odgovorili s malo povlađivanja, ili su ga čak nepovjerljivo odbacili8. Boje se, ne bez razloga, da podriva čitav pravni poredak i razara osnove za postupkom osiguranu pravnu zaštitu. Obaziranje na kontaktni sis­ tem može naime potaći učesnike da se odreknu svog prava. Postaje čak problemom da li će se stvari uopće odvijati na razini prava ili je uputnije udesiti ih van njega. Naravno da tu vanpravnost kontak­ tnih sistema ne treba nužno shvatiti kao sklonost da se krši pravo. Odnos prema službenoj zaštiti prava je višeslojevit, kompleksan i mijenja akcente. Učesnici mogu dati prednost brzom kompromisu već zbog same dugotrajnosti sudskih postupaka, ali oni mogu tome 6. Razmatranja slične vrste stoje u središtu snažnije formalizirane organizacione te­ orije, tzv. »koalicijske teorije«. Up. naročito Chester I. Barnard: The Functions of the Executive, Cambridge Mass. 1938, posebno s. 139 ff.; James G. March/Herbert A. Si­ mon: Organizations, New York—London 1958, posebno s. 83 ff.; Richard M. Cyert/James G. March: »A Behavioral Theory of Organizational Objectives«. In: Mason Haire (Hrsg.): Modern Organization Theory, New York—London 1959, s. 76-90. 7. Up. literaturu na koju ukazujem u napomenama 12-17 u glavi II. 4, koju bi lako bi­ lo proširiti. Temeljito rađene, metodski kontrolirane empiričke studije ove teme nisu mi poznate. 8. Pravnicima su kontaktni sistemi upali u oči naročito u privredno-upravnom pra­ vu, gdje privatni interesi očekuju dobročinstva koja ne bi mogli utužiti, i stoga se u dru­ gim slučajevima ne usuđuju u odnosu na upravu iscrpsti do kraja sve prednosti svoje pravne pozicije. Vidjeti naprimjer ukazivanja i stavove kod Ernst Rudolf Huber: Wi­ rtschaftsverwaltungsrecht, 2. Aufl., Tübingen 1954, Bd. II, s. 200 f.; Herbert Krüger: Dis­ kussionsbeitrag, Veröffentlichungen der Vereinigung der Deutschen Staatsrechtslehrer 11 (1954), s. 138 f.; Erich Becker: »Verwaltung und Verwaltungsrechtsprechung«, Veröffentlichungen der Vereinigung der Deutschen Staatsrechtslehrer 14 (1956), s. 96-135 (129); Hans Peter Ipsen: Öffentliche Subventionierung Privater, Berlin-—Köln 1956, s. 14 nap. 23, i s. 16; Claus-Dieter Ehlermann: Wirtschaftslenkung und Entschädi­ gung, Heidelberg 1957, s. 38 f., 50 f., 146 ff.; Ernst Forsthoff: Lehrbuch des Verwaltun­ gsrechts, Bd. I, 9. Aufl., München—Berlin 1966, s. 71 f. O srodnim problemima formal­ nog povezivanja raznorodnih upravnih poslova up. nadalje Harald Dombrowski: Miß­ brauch der Verwaltungsmacht. Zum Problem der Koppelung verschiedener Verwaltun­ gszwecke, Mainz 1967.

80

nasuprot isto tako koristiti njihov mehanizam kako bi odgodili od­ luku i dobili na vremenu. Ili mogu ugovoriti da će rješenje prepusti­ ti igri slučaja u obliku »uzornog« procesa čiji se rezultat ne može predvidjeti. U svakom slučaju, kontaktni sistemi medijatiziraju službenu zaštitu prava, pretvarajući ga u predmet prethodnog soci­ jalnog usklađivanja. Tako provođenje prava postaje ovisnim o strukturama moći i motiva koje se u samom pravnom postupku vi­ še ne može kontrolirati. U svakodnevnom životu su takva prethodna razmišljanja normal­ na i ne vrijeđaju pravničku savjest ukoliko se odvijaju pod nadzo­ rom i na nagovor suca, i ulaze u zapisnik kao poravnanje. Ali javnu upravu se sumnjiči zbog nepoštenih motiva, i njene se kontaktne sisteme smatra odveć premoćnima u odnosu na građanina. Napose u onim slučajevima u kojima nadleštva otkrivaju i koriste moguć­ nosti da izmaknu sudskoj kontroli ta se sumnja smatra gotovo već i dokazanom. To je, dok god nedostaju empirička istraživanja, manje ili više opravdana predrasuda. Međutim, diskusija iznosi na vidjelo ne samo tu predrasudu, već u isti mah i izvjesne stvarne probleme: U načelu svako legitimiranje koje se ne oslanja neposredno na uvjerljivost pravnih normi i njihovu snagu da motiviraju mora biti zasnovano u vanpravnim mehanizmima. To važi i za legitimaciju postupkom. Kako da se na drugi način izvede skok od činjenice da je netko saslušan, do činjenice da priznaje nepovoljno rješenje? U iščekivanju da će nešto biti legitimirano postupkom u načelu se uvi­ jek ruši pravnički kosmos. Bitna funkcija čak i samog pravnog po­ stupka sastoji se u tome da se mobiliziraju juristički neprogramirani motivi i načmu novi izvori motiva koji će poduprijeti obavezna rješenja. Kontaktni sistemi su samo jedan oblik te misli: oblik koji seže veoma daleko, koji je naročito efektivan i naročito opasan. Nji­ hov stil uopćavanja protivurječi stilu prava više negoli stil pojedi­ nih postupaka. Kontaktni sistemi mogu izbaciti iz kolosijeka cen­ traliziranu volju zakonodavca. Krše načelo jednakosti. Mali sistemi koji se stvaraju na kontaktnim plohama velikih organizacija poput nametnika prijete da će tim organizacijama oduzeti snagu ili ih blo­ kirati9. Isplatilo bi se ozbiljno ispitati da li su takve posljedice od­ već skupa cijena za učinke smirivanja i legitimacije koje kontaktni sistemi postižu. Kako god mi ovdje odvagnuli korist i štetu, stoji da je vrlo malen broj onih tekućih postupaka koji su obuhvaćeni i zaštićeni nekim kontaktnim sistemom. Upravo je za velike birokratske uprave, u ko­ jima je dioba rađa veoma diferencirana, i za sudove tipično da su kontakti između određenih građana i određenih službenika spora­ dični, da se ne ponavljaju u sagledivom vremenskom i interesnom 9. O osamostaljenju podređenih putem vlastitih vanjskih kontakata i o problemima koji iz tog proizlaze za hijerarhični poredak up. i Niklas Luhmann: Funktionen unci Folgen formater Organisation, Berlin 1964., str. 237 si. s daljnjom literaturom.

81

horizontu i da se prema tome ne zgušnjavaju u nekom sistemu koji bi obuhvatio razne postupke. Ni vremenski ni sadržajno ni socijal­ no ne mogu se povezati postupak izdavanja prometne dozvole za neko vozilo, razvod braka, dostava pošte ili kontrolne posjete pri­ vrednih inspektora. Kontakti su na tipičan način toliko specificira­ ni, da čak ni ondje gdje se redovito susreće istog službenika, na pri­ mjer poštara ili privrednog inspektora, ne nastaju konstelacije mo­ ći ili ovisnosti koje bi se na nepredviđen način mogle izmijeniti. Ukoliko su kontakti na taj način usitnjeni, kontaktni sistemi ne nastaju više po sebi, nego ih treba tražiti i učvrstiti manje ili više umjetnom personalnom unijom između raznih postupaka. To je slučaj kad tražimo advokata koji »je dobar sa sucem«, u neodređe­ noj nadi da sami nećemo postati žrtvom tog dobrog poznanstva; ili kad se u savez udruži više interesenata i u blizini vladinog sjedišta osnuje kontaktni ured s istim ciljem i istim opasnostima dobrih od­ nosa. Time se postavlja pitanje da li se motivi i učinci legitimacije kontaktnog sistema što ga tvore zastupnici mogu prenijeti na zastu­ pane, napose ondje gdje se klijentela mijenja od jednog postupka do drugog. Uostalom, umjetni karakter takvih tvorevina pokazuje da se radi o izuzecima. Izuzeci međutim osvjetljavaju pravilo. Anali­ za kontaktnih sistema baca u isti mah svjetlo na funkciju koju ima činjenica da odnosi prema nadleštvima i sudovima nastaju sporadički. Usitnjenje kontakata priječi stvaranje kontaktnih sistema, i time osigurava da će se upravne radnje moći centralno programira­ ti. Jer se, kako to uvjerljivo dokazuje duga povijest refeudalizacije i raspada velikih birokratskih carstava, relativno autonomno samousmjeravanje političkih sistema može garantirati samo ondje gdje se birokracija na svojim rubovima ne zapliće u mreže određenih partikularnih odnosa bilo na rodbinskoj, bilo na privrednoj ili reli­ gioznoj osnovi10. Na drugoj se strani problem legitimiteta postavlja naročito akutno baš kao posljedica društvene autonomije i samousmjeravanja velikih političkih birokracija. Društveno izdvajanje re­ lativno autonomne »države« u novovjekoj Evropi, koja sama pro­ gramira svoje djelovanje, uvjetuje oštrinu kojom se sada postavlja problem legitimnosti. Problem ne mogu više riješiti kontaktni siste­ mi, koji su sada postali moralno suspektni i koje se više ne može društveno institucionalizirati. Tako se otvara pitanje mogu li pro­ blem riješiti pojedini postupci.

10. Up. o ovom Shmuel N. Eisenstadt: The Political System of Empires, New York —London 1963. O jednom karakterističnom pojedinačnom slučaju vidjeti i Lloyd A. Fallers: Bantu Bureaucracy. A Century of Political Evolution among the Basoga of Uganda, 2. izd., Chicago 1965.

82

4.

Preuzimanje uloge

Sada se možemo preciznije zapitati da li, u kojem smislu i pomoću kojih psihičkih i socijalnih mehanizama sudjelovanje u postupku koji se odvija kao sistem jača spremnost građanina da — neovisno o njihovu sadržaju i obrazloženju — prihvati odluke kao obavezne, ne nužno i kao ispravne. Ne može se pretpostaviti da bi bilo dovoljno narodu i onima koji su po svojim interesima učesnici dopustiti da kao pasivni gledaoci prisustvuju iskrenim naporima upravnih služ­ benika i sudaca da nađu pravo. Stavovi ove vrste, ukoliko ih još uopće itko zastupa, vjerojatno su staleška iluzija. Pitanje koje zaslu­ žuje ozbiljnije istraživanje glasi: što se može postići aktivnim uplitanjem u postupak rješavanja onih koji imaju prihvatiti rješenje1? Tu će biti od koristi poslužiti se sociološkim pojmom uloge i shvatiti birokratski sistem uprave javne moći (skupštine, upravna nadleštva uključujući i sudove) u smislu sistema ponašanja u ulogama2. U tom je slučaju moguće pomoću pojma »preuzimanja implicitnih uloga« objasniti socijalni mehanizam o kojem razmišljamo kad oče­ kujemo da će postupak imati legitimirajući učinak. Budući da ovaj pojam u osnovnim crtama zahvaljujemo američkom socijalnom psihologu i filozofu Georgeu Herbertu Meadu, ovdje ćemo ukratko skicirati njegovu teoriju3. 1. Thomas Ellwein: Einführung in die Regierungs- und Verwaltungslehre, Stut­ tgart—Berlin—Köln—Mainz 1966, s. 126, u odnosu na njemačku tradiciju pravne države kritički primjećuje da se njoj zaštita građanina činila samom po sebi razumljivom, dok je sudjelovanje smatrala suvišnim, pa čak i nepoželjnim. Snažno naglašavanje ideje po­ stupka ne bi međutim trebalo garantirati samo zaštitu, već i sudjelovanje — dakako, i to je karakteristično: nepolitičko sudjelovanje. 2. Ovu primjenu pojma uloge na svakovrsne birokratske organizacije ne treba više preporučati, budući da je postala samo po sebi razumljivom — mada s time, naravno, nije povezano potpuno razjašnjenje onog što je u svojoj biti »uloga«. Up. Shmuel N. Eisenstadt: »Bureaucracy and Bureaucratization«, Current Sociology (1958), s. 99-164 (121 ff.); Neal Gross/Ward S. Mason/Alexander W. McEachern: Explorations in Role Analysis. Studies of the School Superintendency Role, New York 1958; Daniel J. Levinson: »Role, Personality and Social Structure in the Organizational Setting«, The Jour­ nal of Abnormal and Social Psyehology 58 (1959), s 170-180; Renate Mayntz: Soziologie der Organisation, Reinbek 1963, s 81 ff.; Daniel Katz/Robert L. Kahn: The Social Psychology of Organizations, New York—London—Sydney 1966, s. 171 ff. 3. Up. naročito George H. Mead: Mind, Self and Society From the Standpoint of a Social Behaviorist, Chicago 111. 1934, passim, posebno s. 254 f.; isti: The Philosoph)' of the Act, Chicago 111. 1938, passim, posebno s. 544 ff., 610 f. Dalje vidi Ralph H. Turner:

83

Mead govori o role-taking. Time misli da čovjek ne doživljava druge ljude jednostavno kao stvari, nego kao nosioce vlastitih sub­ jektivnih perspektiva, u koje se može prenijeti. Može se uživjeti u ulogu drugoga i u njoj naći stajalište s kojeg može motriti sama se­ be. Preuzimanjem tuđe uloge može sebi dodijeliti neku vlastitu ulo­ gu, može sam sebi postati objektom, »I« [»ja«] pretvoriti u »me« [»mene«] i u isti mah iznaći one aspekte svijeta koji u objema per­ spektivama imaju isti smisao. Preuzimanje uloge u ovom širokom smislu proces je samoidentifikacije i konstitucije objektivnog svije­ ta kao sinteze subjektivnih perspektiva koja je dostupna svim ljudi­ ma. Zapravo se ovdje radi o analizi procesa u kojem se intersubjektivno konstituira smisao, kako ju je dublje ali u isti mah i problematičnije pokiišao izvesti Edmund Husserl u transcendentalnoj fenome­ nologiji4. Mead posvećuje samo perifernu pažnju pojmu uloge. On ga ne izrađuje točnije i tako taj pojam role-takinga dominantna so­ ciološka teorija uloga rijetko upotrebljava5. Mead odviše širi pojam uloge time što uloge stavlja na početak kao nešto što se može »uze­ ti« još prije nego što su se konstituirali objektivni smisao i socijalni identiteti, a među njima i ličnosti. Tako proširen, taj pojam postaje neupotrebljiv za daljnje analize. Ta mana može se međutim lako ispraviti ako se obrne prioritet pojmova uloga i identitet i ako se konstituciju identiteta tuđeg i vlastitog »ja« smatra fundamentalnijim od identifikacije vladanja drugih po aspektu određenih društvenih uloga. Onaj drugi je osoba, »Role-Taking. Process Versus Conformity« In: Arnold M. Rose (Hrsg.): Human Behavi­ or and Social Processes. An Interactionist Approach, Boston 1962, s. 20-40, te, kao do­ bar pregled svih tema te škole, George J. McCall/J. L. Simmons: Identities and Interac­ tions, New York—London 1966. , 4. Vidjeti naročito Edmund Husserl: Cartesianische Meditationen und Pariser Vor­ träge, Husserliana Bd. 1, Den Haag 1950, a za kritiku možda Alfred Schutz: »Das Pro­ blem der transzendentalen Intersubjektivität bei Husserl«, Philosophische Rundschau 5 (1957), s. 81-107, ili Michael Theunissen: Der Andere. Studien zur Sozialontologie der Gegenwart, Berlin 1965, s. 13 ff. Povezanost između kretanja fenomenologijske škole i midovske socijalne psihologije nastoje uspostaviti Peter L. Berger/Thomas Luckmann: The Social Construction of Reality. A Treatise in the Sociology of Knowledge, Garden City N. Y. 1966. (prevod, Socijalna konstrukcija zbilje. Naprijed, Zagreb 1992. — ur.) 5. Ondje gdje se to dogodilo, naime u čikaškoj školi »simboličkog interakcionizma«, pokazuje se jasno i unutarnja problematika Meadovog prikaza, koji pojmu uloge daje prvenstvo u odnosu na pojam identiteta: njegova vodeća pozicija diskreditira pojam identiteta. Vidjeti naprimjer Anselm Strauss: Mirrors and Masks. The Search for Iden­ tity, Glencoe III. 1959; Barney B. Glaser/Anselm L. Strauss: »Awareness Contexts and Social Interaction«, American Sociological Review 29 (1964), s. 669-679; Edward Gross/Gregory P. Stone: »Embarassment and the Analysis of Role Requirements«, The Ame­ rican Journal of Sociology 70 (1964), s. 1-55; a za našu temu posebno zanimljivo: Euge­ ne A. Weinstein/Paul Deutschberger: »Some Dimensions of Altercasting«, Sociometry 26 (1963), s. 454466, i isti: »Tasks, Bargains, and Identities«, Social Forces 42 (1964), s. 451-456. Sasvim konzekventno dolazi se na ovoj osnovi do teze da nema dubinskih obi­ lježja ličnosti koje bi bile neovisne o ulogama i koje bi skroz određivale sve situacije i sve uloge — tako Orville G. Brim, Jr.: »Personality as Role-Learning«. In: Ira Iscoe/Harold W. Stevenson (ur.): Personality Development in Children, Austin 1960, s. 127-159.

84

a ne uloga, i pomoću njega kao osobe, a ne kao uloge, dodjeljuje se i meni kao osobi vlastiti identitet. Socijalne su uloge — naime odnos između majke i djeteta i ekvivalentni odnosi —, doduše, nužne da bismo naučili biti osobe. Ali za taj proces učenja upravo je odlučno da je u tom odnosu zasjenjeno da se radi o ulogama, i da onaj tko uči doživljava partnera ne kao ulogu već kao »tebe« i zatim kao dru­ go »ja«6. Ovom više pojmovnom nego sadržajnom korekturom nećemo Meadovu teoriju pogoditi baš usred mete, ali ćemo ju moći tako formulirati da osvijetlimo svu kompleksnost teme: veza između ig­ re uloga i samopostanka. Čovjek stiče svoj vlastiti identitet u druš­ tveno pretkonstituiranim ulogama i njihovom pomoću, i može za­ tim, pošto je stekao izvjesnost o svojem vlastitom identitetu i prenosivosti perspektiva alter egoa, naučiti i uloge kao takve i napokon »razviti«, kvalificirati, potvrditi i varirati svoju vlastitu ličnost po­ moću zajedničke društvene igre uloga. Koju će ulogu preuzeti, koje uvjete mora pritom ispuniti da bi njegovo ponašanje u ulozi izazva­ lo adekvatne socijalne reakcije i da bi tako mogao faktički nastaviti da se ponaša u ulozi, koje će se aspekte njegovog ponašanja u ulozi pripisati njemu samom a koje normama, prilikama i okolnostima — sve to strukturira njegove šanse da stekne određeni karakter, indi­ vidualno strukturiranu ličnost. U okviru ove opće koncepcije, koju je Mead pokušao obuhvatiti pojmom role-taking, možemo, polazeći od uobičajenog užeg pojma društvene uloge, povući granice uže činjenice preuzimanja implicit­ nih uloga7. Svaka je uloga ovisna o komplementarnom ponašanju u ulozi drugih i implicira stoga zahtjev da se drugi ponašaju na odgo­ varajući način8. Svatko tko se upušta u neku ulogu zapliće se tako u radnje koje lično vežu, koje su »dio njega samog« i iza kojih mora stajati ukoliko kontekst uloga ne predviđa »nepersonalno« ponaša­ nje, niti omogućuje da se izražajnim stilom svojih radnji lično od6. Up. o tome Dieter Claessens: Familie und Wertsystem. Eine Studie zur »zweiten sozio-kulturellen Geburt« des Menschen, Berlin 1962. 7. Turner, op. eit. str. 23 govori o »imputed other-role«. Up. i McCall/Simmons, loc. cit., s 121 ff., 130 ff. Sličan pojam implicitno doznačene uloge pojavljuje se u američkoj literaturi, ali on ima drugi smisao. On znači samo latentna, nesvjesna doznačivanja ili doznačivanja koja se ne mogu priznati. Usp. npr. John P. Spiegel: »The Resolution of Role Conflict Within the Family«, Psychiatry 20 (1957), s. 1-16, ili Florence R. Kluckholn/Fred L. Strodtbeck: Variations in Value Orientations, Evanston Ill.-Elmsford N. Y. 1961, s. 40f. Mi pojam »implicira« nećemo ograničiti na taj uzak smisao, već ćemo s njime samo izraziti da je u ponašanju- u- ulozi drugih sadržana komplementarna vlasti­ ta uloga — tako kao što uloga onog koji zapovijeda pretpostavlja ulogu onog koji sluša i obrnuto. U našem istraživanju važno je razlikovati da li se tu pretpostavku može podići na razinu svijesti i pretvoriti je u predmet socijalne komunikacije ili ne — ulogu optuže­ nog, na pr. koji se brani, implicira se otvoreno i svjesno, a ulogu zločinca, koji je izbje­ gao krivično gonjenje, naprotiv samo latentno. Ipak, ovo je razlikovanje sekundarne prirode i može ga se izraziti pojmovima »otvorene« i »latentne« implikacije. 8. Up. o ovom na pr. Frederick L. Bates: »Position, Role and Status. A Reformulati­ on of Concepts«. Social Forces 34 (1956), s. 313-321, ili Siegfried F. Nadel: The Theory of Social Structure, Glencoe 111. 1957, s. 85 ff.

85

vojimo od svog ponašanja, dakle da načinom ponašanja izrazimo da ne želimo da nas se s njim identificira. Ponašanje u ulozi vodi dakle među ostalim uživljavanju u ulogu drugoga, razmjeni per­ spektiva, stabilizaciji komplementarnog očekivanja ponašanja i za­ jedničkih premisa za smisleno ponašanje9 — ili ga moramo prekinu­ ti jer se ne možemo sporazumjeti. Sasvim općenito, preuzimanje uloge je pretpostavka kontinuira­ ne interakcije. Svi učesnici postupka neprestano pridaju uloge jed­ ni drugima, međusobno ih potvrđuju i podupiru ponašanje tako da svatko može ući u svoju ulogu i u granicama snošljivih opterećenja u njoj i ostati. Naročito je dužnost suca pobrinuti se da svim učesni­ cima dâ siguran okvir ponašanja čak i za teške, riskantne, neugod­ ne ili potresne iskaze, da se ne odvraća njihova pažnja, da ih se ne iritira, već da u miru postignu dobre (dobre prema mjerilima po­ stupka!) rezultate10. Čak ako njihov iskaz vodi njih same ili nekog drugog u katastrofu, ne bi bilo dobro kad bi katastrofa nastupila odmah i zahvatila postupak kao sistem. Dio raspoloživih snaga mo­ ra se zato neprestano odvajati kako bi se održali kontakti i sposob­ nost funkcioniranja u ulogama. To je preduvjet da bi se postupak uopće odvijao relativno neometano, i važi za međusobni odnos svih učesnika11. Međutim, naše je daljnje pitanje što se na ovaj način može učiniti kako bi bila prihvaćena neugodna rješenja. Vjerojatno je ovo potajna teorija postupka: da se uplitanjem u ig­ ru uloga može uhvatiti i izmijeniti ličnost i motivirati je da se poko­ ri rješenjima. Karakterističan je za ovo jedan primjer iz daleke pro­ šlosti: blizina, pa čak i veza između savjeta i pomoći u mišljenju srednjeg vijeka12. Savjet je bio povezan s obavezom da se sudjeluje 9. Ove spoznaje imaju središnje značenje za teoriju akcionih sistema Talcotta, Parsonsa. Up. naročito uvodni »General Statement« u Talcott Parsons/Edward A. Shils (ur): Toward a General Theory of Action, Cambridge Mass. 1951, s. 3-27 (14 ff.). Slično Ragnar Rommetveit: Social Norms and Roles. Explorations in the Psychology of Endu­ ring Social Pressures, Oslo—Minneapolis 1955, s. 44 ff. 10. U krajnjim slučajevima, sud koji ne poštuje ovo pravilo krši čak i načelo da se stranke moraju saslušati (»Grundsatz des rechtlichen Gehörs«). Vidjeti slučaj o kojem je Savezni upravni sud odlučio svojom presudom od 22. nov. 1963. (Neue Juristische Wochenschrift sv. 17 (1964.), str. 787 sl.). Tu je sudac tužitelja toliko uznemirio svojim pitanjem da li je on pio alkohol, da tužitelj navodno više nije mogao slijediti raspravu. Iz tog je razloga bila ukinuta presuda nižeg suda. Na drugoj strani ne bi bilo prihvatlji­ vo kad bi sud bio dužan održati optimalno psihičko ustrojstvo učesnika. Tu jasno po­ stoje granice unutar kojih je moguće juridificirati sistemski-imanentne norme postup­ ka; up. o ovom i Hans Dahs: Das rechtliche Gehör im Strafprozess, München—Berlin 1965., str. 20 sl. 11. Erich Döhring: Die Erforschung des Sachverhalts im Prozeß. Beweiserhebung und Beweiswürdigung. Ein Lehrbuch, Berlin 1964, s. 28 ff., pokazuje to vrlo lijepo na odnosu suca i osobe koja iznosi dokaze. Doduše, u skladu s klasičnom koncepcijom po­ stupka Döhring njegu kontakata smatra sredstvom iznalaženja istine i ni ne pomišlja na to da sigurnost u ulozi dobrog kontakta može poslužiti i tome da se kaže neistina. 12. Up. o tom Otto Brunner: Land und Herrschaft. Grundfragen der territorialen Verfassungsgeschichte Südostdeutschlands im Mittelalter, 3. Aufl., Brünn—München —Wien 1943, s. 308 ff. s daljnjom literaturom.

86

u provođenju prihvaćenih prijedloga — koncepcija koja zacijelo praktički nije bila sasvim neprovediva. Imenovati nekog savjetni­ kom moglo je tako biti instrument političkog obvezivanja (kao ko­ rak u smjeru stvaranja »kontaktnog sistema«), a savjetodavno tije­ lo moglo je služiti kao mjesto pregovora o uvjetima osobitih mjera pomoći. Postavljena na središnje mjesto političko-društvenog us­ trojstva, ova institucija »consilium-a et auxilium-a« zahtijevala je, naravno, minimum lojalnosti i u visokoj mjeri homogenost intere­ sa. Pretpostavka je bio dakle relativno jednostavan, pregledan druš­ tveni sistem13. Oživljavanje ove misli u današnje doba djeluje na­ protiv kao blijeda, nerealistična spekulacija. Na ovaj se način raz­ mišljalo naprimjer u takozvanom pokretu profesionalnih staleža. Te su misli osnova mnogobrojnih pokušaja da se ekonomski intere­ si »integriraju u državi« pomoću prethodnog saslušanja i savjeto­ davnog sudjelovanja u procesu odlučivanja14. Ali čak i ondje gdje ni­ tko mnogo ne očekuje od takvih državnih ustrojstava — a to je da­ nas opći stav — naići ćemo uvijek iznova na tezu da savjetodavno sudjelovanje zainteresiranih u donošenju odluke služi kao ventil za resantimane i kritiku, da apsorbira prigovore i tako bar podupire provođenje konačnog rješenja15. »Sudjelovanje učesnika, koje je 13. Tadašnjoj se literaturi činilo da problem naravno ne leži u ovom, već u vrlini do­ brog savjetnika, tako da se probleme ponašanja poredalo oko tog problema. Napose li­ teratura 16. i 17. vijeka, koja već ima u vidu dvorskog savjetnika, upozorava, opominje i instruira kako vladara tako i savjetnika na opasnosti takovog odnosa. Vidjeti kao pri­ mjer Martinus Garatus Laudensis: »Tractatus de consiliariis principum«. In: Tractatus illustrium jurisconsultorum tom XVI fol. 212, Venecija 1584; John Fortescue: The Governance of England, ed. Plummer, Oxford 1885, ch. XV—XVII (naročito zanimljivo zbog nove pojave dvorskog savjetnika); Hippolytus a Collibus: Princeps, consiliarius, palatinus, sive aulicus et nobilis, ed. nova, Helmstedt 1667; Francesco Guiccardini/Giovanni Francesco Lottini/Francesco Sansovini: Propositioni overo considerationi in materia di cose di stato, sotto titolo di avvertimenti, avvedimenti civili e concetti politici, Venecija 1598; Joannes Mariana: De rege et regis institutioni libri tres, Mainz 1605; Jo­ hann-Andreas Ockell: Commentatio de consiliis eorumque iure, Diss. Tübingen 1654 (često navođen pod imenom Präses Wolfgang—Amadeusa Lauterbacha); Laelius Zechius: Politicorum sive de principe et principatum administratione libri tres, Verona 1625; Gabriele Zinano: II Consigliere, Venecija 1625. 14. Vidjeti na pr. Heinrich Herrfahrdt: Das Problem der berufständischen Vertre­ tung von der Französischen Revolution bis zur Gegenwart, Stuttgart 1921; Edgar Tarlarin-Tannhevden: Die Berufstände, ihre Stellung im Staatsrecht und in der deutschen Wirtschaftsverfassung, Berlin 1922. Kao primjer uzdržljivijeg novog stajališta, koje uzi­ ma u obzir u međuvremenu nastala iskustva, vidi Hans Ryffel: »Staat und Wirtschaf­ tsverbände im nationalen und übernationalen Bereich«. In: Staat und Wirtschaft im nationalen und übernationalen Recht. Schriftenreihe der Hochschule Speyer, Bd. 22, Berlin 1964, s. 159-188. 15. Up. na pr. B. E. Pendleton Herring: Public Administration and the Public Inte­ rest, New York—London 1936, s. 37, 213 i dr.; R. V. Vernon/N. Mansergh: Advisory Bodies. A Study of Their Uses Relation to Central Government 1919-1939, London 1940, s. 25; Reinhard Bendix: Higher Civil Servants in American Society. A Study of Social Origins, the Careers and the Power-position of Higher Federal Administrators, Boulder Col. 1949, s. 96; Herbert A. Simon/Donald W. Smithburg/Victor A. Thompson: Public Administration, New York 1950, s. 122 ff., 464 ff.; Eduard Naegeli: »Die Mitwirkung der Verbände bei der Rechtsetzung unter besonderer Berücksichtigung der qualifizierten

87

nužno već iz samih pravno-državnih razloga« — tako smatra Ule — »služi stoga i užoj vezi pojedinaca s upravom, čije će odluke, čak ako su i nepovoljne za učesnika, ovaj radije prihvatiti ukoliko je na mjerodavan način sudjelovao u njihovom donošenju«16. U opsež­ nim empiričkim istraživanjima uspjelo je osim toga sociologiji po­ duzeća da u izvjesnoj mjeri potvrdi hipotezu po kojoj se spremnost da se prihvate odluke može povećati sudjelovanjem u njihovom do­ nošenju17. Ali u isti tren dolaze nam na um i protivdokazi, jer ne može se poreći da mnogi napuštaju sudsku dvoranu nezadovoljni ili čak ozlojeđeni. Mi smo ušli u trag teoriji po kojoj je legitimiranje zasnovano postupkom; ali bilo bi očigledno pogrešno kad bismo pretpostavili jednostavnu kauzalnu vezu, ili čak samo određenu staRechtsverordnung«. In: Festgabe Hans Nawiasky, Zürich-Köln 1950, s. 205-227 (212); Udo Krauthausen: »Tatsachenerhébung und Beratung in der deutschen öffentlichen Verwaltung«. Deutsches Verwaltungsblatt 73 (1958), s. 729-733; August Krebsbach- »»Le­ bendige Demokratie durch Ausschüsse und Beiräte«, Staats- und Kommunalverwal­ tung1959, Str. 2-4. Drugim je promatračima međutim upalo u oči da savjetnička tijela primjenjuju iz opreza strategiju: »avoidance of final commitment« kako bi izbjegli ovom vezivanju — tako PEP: Advisory Committees on British Government. London I960., str. 91 si. 16. Carl H. Ule: »Verwaltungsreform als Verfassungsvollzug«. In: Recht im Wandel. Beiträge zu Strömungen und Fragen im heutigen Recht. Festschrift hundertfünfzig Jahre Carl Heymanns Verlag KG., Köln—Berlin—Bonn—München 1965, s. 53-89 (napo­ se str. 55). S druge strane ima i glasova koji ne smatraju baš demokratskim da se na za­ jedničkim sjednicama »čupaju zubi« mogućim kritičarima neke odluke, zainteresirani­ ma ili ekspertima — tako Kenneth C. Wheare: Government by Committee. An Essay on the British Constitution, Oxford 1955, s. 65 ff. 17. Up. pozitivnu ocjenu kod: Lester Coch/John R. P. French: »Overcoming Resistan­ ce to Change«, Human Relations 1 (1948), s. 512-532; William F. Whyte u. a.: Lohn und Leistung, njem. prevod, Köln—Opladen 1958, s. 188 ff., 247, 255 ff.; John R. P. French /Joachim Israel/Dagfin As: »An Experiment on Participation in a Norwegian Factory«, Human Relations 13 (1960), s. 3-19; Floyd C. Mann/Lawrence K. Williams: »Observati­ ons on the Dynamics of a Change to Electronic-Data-Processing Equipment«, Adminis­ trative Science Quarterly 5 (1960), s. 217-256 (225 ff.); Victor H. Vroom: Some Personali­ ty Determinants of the Effects of Participation, Englewood Cliffs N. J. 1960; Rensis Likert: New Patterns of Management, New York—Toronto—London 1961, s. 26 ff., poseb­ no str. 39 ff.; Bernard M. Bass/Harold J. Leavitt: »Some Experiments in Planning and Operating«, Management Science 9 (1963), s- 574-585. Međutim, u bar istom broju mo­ guće je naći i kritičke izjave, koje ukazuju na preuranjeno poopćavanje zaključaka, na premisu interesne harmonije, malu razliku u rezultatu proizvodnje i velik broj drugih varijabla koje su tu upletene. Vidjeti nekoliko priloga zborniku Conrad M. Arensberg i dr. Research in Industrial Human Relations, New York 1957 npr. str. 33 f., Ill); Leo­ nard Sayles: Behavior of Industrial Work Groups, New York 1958, napose s. 168 ff.; Chris Argyris: Understanding Organizational Behavior, Homewood 111. 1960, s. 114 f.; Michel Crozier: Le phénomène bureaucratique, Paris 1963, s. 269 ff.; George Strauss: »Some Notes on Power Equalization«. In: Harold J. Leavitt (ur.): The Social Science of Organizations. Four Perspectives, Englewood Cliffs N. J. 1963, s. 39-84 (60 ff.). Novi pre­ gled čitave diskusije i prijevod u pojmovni jezik sistemske teorije sadrži Daniel Katz /Robert L. Kahn: The Social Psychology of Organizations, New York—London —Sydney 1966, s. 390 ff. i Frieder Naschold: Organisation und Demokratie. Untersuc­ hungen zum Demokratisierungspotential in komplexen Organisationen, Stuttgart —Berlin—Köln—Mainz 1969. Najupadniji nedostatak čitave ove diskusije njena je pri­ mitivna psihologija. Nema povezanosti s novijim razvojem na području teorije ličnosti, što općenito karakterizira sadašnju znanost organizacije.

tistički dokazivu korelaciju između postupka i prihvaćanja rješenja u ovoj općenitosti. Moramo dobrano profiniti ovu teoriju preuzima­ nja implicitnih uloga u ličnost kako bismo došli do upotrebljivih re­ zultata.

5.

Prikazi i rasterećenja

Uznapredovat ćemo korak više ako spoznamo da je svako preuzima­ nje uloga — kao i svaka socijalna interakcija uopće — povezano s prikazom smisla, uključujući u to i samoprikaz aktera. Čim je netko zapažen, on — htio on to ili ne htio — svojim ponašanjem kaže nešto o tome kako shvaća situaciju i time nešto i o samom sebi1. Općenito ne može nitko — a da za to ne plati — dopustiti sebi da ignorira da li je zapažen ili nije. Mora naprotiv kontrolirati svoje ponašanje čim je postalo prikazom. Kontrola je potrebna, jer se od svih učesnika kao osnovica za ori­ jentaciju očekuje da će njihov prikaz biti u izvjesnoj mjeri konzistentan2: tko se predstavio kao nepušač taj ne smije tek onako zapo­ četi pušiti. Mora dati bar neko dobro obrazloženje koje pruža sigur­ nost da se u ostalim stvarima neće promijeniti, da će dakle i nada­ lje ostati predmet samonegirane slobode, koji dozvoljava drugima da pouzdano formiraju svoja očekivanja. Gledano u cijelosti, sa­ moprikaz fiksira aktera kao određenu ličnost. I uloge koje smo jed­ nom preuzeli obvezuju nas u tom smislu na kontinuitet i svode mo­ gućnost varijacija na granice onog što se može učiniti plauzibilnim bez gubitka identiteta. Kad ne bi bilo takvih uzajamnih vezivanja prikaza, ne bi bila uopće moguća trajna interakcija, pa ni nešto po­ put »postupka«. Već samim početkom prikaza postupka mora biti 1. Mada nije izuzetak, ipak potvrđuje pravilo to što postoje situacije u kojima se sa prisutnima postupa kao s odsutnima ili silom konvencije, ili kako bi se izbjegli neugod­ ni konflikti (primjer: posluga kod prijema). Jer prisutni »odsutni« nipošto nisu oslobo­ đeni od obaveze da dadu prikaz samih sebe; naprotiv, oni moraju osobitom pažnjom igrati ulogu odsutnih i na adekvatni način prikazivati sebe kao beznačajne, jer je i jed­ no i drugo neprirodno i jer je perfekcija u prikazu odsutnosti jedini dopušteni način kojim mogu ukazati na svoju prisutnost i usput prikazati svoj značaj. — Ovo napomi­ njem i kao primjer koji ukazuje na kompleksne i komplicirane činjenice s kojima ćemo se odsad morati pozabaviti. 2. Problemima konzistencije prikaza bave se mnogobrojne publikacije Ervinga Goffmana. Vidjeti prije svega: The Presentation of Self in Everyday Life, 2. izd. Garden City N. Y. 1959; nadalje i: »On Face Work«, Psychiatry 18 (1955), s. 213-231; »Alienation From Interaction«, Human Relations 10 (1957), s. 47-59; Encounters. Two Studies in the Sociology of Interaction, Indianapolis Ind. 1961; Stigma. Notes on the Manage­ ment of Spoiled Identity, Englewood Cliffs N. J. 1963; Behavior in Public Places. Notes on the Social Organization of Gatherings, New York—London 1963.

90

djelotvorno isključeno da će se sudac odjednom stati ponašati kao zubar, a onaj tko se odazvao sudskom pozivu kao prodavač srećaka. Nadalje treba razmisliti o posebnoj prirodi situacija u kojima su u pitanju normativne osnove ponašanja i u kojima se može biti po­ zvan na odgovornost. Takve situacije nastaju — mada samo u po­ sebnim uvjetima — i u svakodnevnom životu3. Uzajamno razočara­ nje već je nastupilo i treba raščistiti stvar. Učesnici se moraju vrati­ ti temeljima svog ponašanja, da bi — to je uvjet daljnjeg zajednič­ kog života — raščistili uzajamna očekivanja; a to znači: da bi se sami moralno ispitali i pokazali da će kao moralne osobe, kao raz­ umni ljudi biti konzistentni. U odnosu na normalna očekivanja svakodnevnog života u sud­ skom je postupku znatno pooštrena dužnost da u našim prikazima budemo konzistentni4. Postupak mora završiti nekim rješenjem i zato mora biti u mogućnosti da se pouzdano osloni na informacije koje su učesnici, namjerno ili nenamjerno, pružili. Smisao i cere­ monija postupka potiču sve učesnike da svoje ponašanje shvate oz­ biljno i da ga smatraju tako obaveznim kao da je niz obećanja. Učesnici će pravilno postupiti ako to očekivanje ispune tako da unaprijed promisle o svojem ponašanju. Zahtjev za konzistencijom bit će tu i tamo verbaliziran, tako na primjer kad se netko o njega ogriješi i to postane predmetom prigovora. Ali osim toga je taj za­ htjev toliko prisutan u atmosferi, da od toga mogu zanijemiti jed­ nostavniji duhovi, oni koji nisu kadri izračunati koje bi posljedice njihovo ponašanje moglo imati — to je njihov posljednji pokušaj da se uprkos svojoj fizičkoj prisutnosti oslobode njenih simboličkih implikacija5. Scena i ceremonija postupka postaju tako normom — ukoliko ne čak i zamkom — za one učesnike koji se uopće nisu htjeli toliko an­ gažirati. Osim toga, njihovo vlastito ponašanje ulazi u povijest po­ stupka i postaje tako okovima. Često će iskazi ući u zapisnik izreče­ ni jezikom koji nije jezik govornika već policije, suda i zakona, ili će se oblikovati u sjećanjima koja se razlikuju od učesnikovih, i ona će mu se u daljnjem toku postupka suprotstaviti kao nešto sa čime bi 3. O tome još gotovo ni nema istraživanja, ali stimulativni pregled problema i strate­ gija sadrži Marvin B. Scott/Stanford M. Lyman: »Accounts«, American Sociological Review sv. 33 (1968.), str. 46-62. 4. Isti ćemo fenomen naći iz istog razloga i u zakonodavnom postupku. Vidjeti niže glava III. 4 (str. 162. si.). 5. Autor je u nekoliko navrata doživio da u takovim slučajevima, u kojima prijeti opasnost da bi prikaz mogao izostati zbog nelagodnosti ili zbunjenosti (ili točnije: da bi prikaz mogao postati ne-prikazom), suci prvo pokušavaju ublažiti strogost ceremonije, na ljudski se način obratiti učesnicima ili im čak olakšati uvid u posljedice njihovog po­ našanja; da se međutim i ostali učesnici — neovisno o svojim konkretnim ciljevima i interesima — osjećaju dužnima da taktom ili na neki drugi način pripomognu kako bi sis­ tem ostao u toku i kako bi došlo bar do nekog prikaza. Advokati koji koriste ili poveća­ vaju zbunjenost svjedoka ili stranaka djeluju u svom prividnom interesu protiv proceduralnog sistema, u kojem bi se njihov interes imao ostvariti, i mogu sve u svemu sebi više naškoditi nego koristiti.

se imao identificirati6. Protokolirane izjave dokumentiraju da su se učesnici sporazumjeli — ako ne baš o sadržaju, a ono bar o činjenici da je dan određeni iskaz — i postaju tako normom, koju možemo pobijati samo još s posebnim razlozima, na primjer ukoliko se i na drugim mjestima u postupku pojave nesuglasice koje omogućuju drugačije nijansiranje iskaza. Ako nemamo takvog oslonca, bit će najbolje ili bar najlakše ako u zapisnik kažemo da ukazujemo na već postojeće zapisnike. Takva ograničenja ne treba pomiješati s vanjskim ograničenjima postupka. Ona su rezultat vlastite povijesti sistema. Svatko može doduše na početku uz dosta slobode odabrati svoju liniju, svoj pri­ kaz smisla i ekspresivni stil ponašanja: može odrediti opseg intere­ sa koji iskazuje, može sebe stilizirati u šutljivca ili brbljavca, popus­ tljivog ili nepopustljivog, sitničavog ili širokogrudnog, objektivnog ili egocentričnog čovjeka, onog tko ustraje u svojim pravima ili tko je spreman na poravnanje itd. Osim toga, svatko je donekle slobo­ dan da odredi što će iznijeti kao svoje poznavanje činjenica ili svoj pravni stav. Ukoliko je vješt, moći će u ograničenom opsegu odgodi­ ti trenutak u kojem će vezati sama sebe, pa čak i taktički razmisliti 0 tome kojim će vremenskim redom dati razne prikaze sama sebe — pobrinuti se na primjer za efektna iznenađenja (na štetu drugih), dati istini mogućnost da zasja tek pošto su drugi već kazali neisti­ nu, ili zadržati svoje argumente u rezervi sve dok nije došlo njihovo vrijeme7. Međutim, za sve ovo postupak općenito pruža malo prilike 1 treba ih takoreći osvojiti u igri protiv institucije. Jer u ulogama je — to je smisao institucije — ugrađena tendencija vezivanja; i posta­ ne li njegova taktika odugovlačenja vidljiva, to će se igraču lako os­ vetiti, napose ako na pogrešan trag nije zaveo samo protivnika, već i suca8. Nijedan učesnik ne može dakle praktički izbjeći donošenje odlu­ ka o svom prikazu, koje će ga vezati. Svatko mora unaprijed donije­ ti odluke, a da time još ne može odgovoriti na ishod postupka, jer ovaj još nije predodređen — u neizvjesnosti dakle i samo u odnosu na sam postupak kao sistem prikaza. Izabrat će liniju koja mu obe­ ćava uspjeh u okvirima trajanja kooperativnog djelovanja. Kad se tako upustio u stvar, ne može više promijeniti prikaz, osim ukoliko mu sam postupak pruži razloge koje je moguće prikazati. Kao plan za budućnost postupak apsorbira neizvjesnost, kao povijest on po6. Stabilizirajuće djelovanje završenih iskaza opće je mjesto forenzičke psihologije. Up. umjesto drugih Enrico Altavilla: Forensische Psychologie, sv. II., njem. prijevod. Graz—Wien—Köln bez oznake godine, str. 205 si. 7. Jedno od rijetkih istraživanja taktičkog aspekta sudskih postupaka, Wilhelm A. Scheuerle: »Studien zur Prozesstaktik«, Archiv für die civilistische Praxis sv. 152 (1952./53.), str. 351-372, bavi se među ostalim i pitanjima ove vrste. 8. U ekstremnim slučajevima nailaze suci pritom čak na potporu zakonodavca, koji na primjer u građanskom postupku (članovi 279. i 529. njem. Zakona o građanskom po­ stupku) dopušta da se odbiju sredstva napada i obrane ako kašnjenje treba pripisati namjeri odugovlačenja ili grubom nehatu.

staje obaveza. U oba aspekta i u njihovom zajedničkom djelovanju razvija postupak jaku samosvojnu zakonitost, koja doduše ne deter­ minira ponašanje, ali ga okružuje značajnim granicama. Ovaj uči­ nak obvezivanja nastupio bi i neovisno o zakonima o postupku, pa čak i tada kada bi svi učesnici bili potpuno slobodni u tome hoće li ili neće pokrenuti postupak. Taj se učinak ne može dakle izvesti iz zakona, već on nastaje tek u postupku i samim postupkom. Ali, na­ ravno, on ne obavezuje bez daljnjega na priznavanje rezultata i osim toga postoje — kako ćemo odmah vidjeti — izvjesne moguć­ nosti da mu se izmakne. Obaveza na konzistenciju nabujala bi, naime, do nepodnosivih opterećenja u prikazu i komplikacija u ponašanju, kad ne bi bila u više aspekata ublažena, ograničena, pa čak i ukinuta. Samo je u vrlo jednostavnim socijalnim porecima zamislivo da osobe nastupaju — i da se od njih očekuje da nastupaju — u svim životnim situacijama kao lično poznate, konzistentne u svom prikazu i stalno identične same sa sobom. U takvim uslovima moguć je samo relativno mali broj različitih vrsta radnji. Svi socijalni poreci višeg kompleksiteta moraju od pojedinca zahtijevati veći broj radnji nego što bi on to mogao svesti na ličnu formulu svojeg života i integrirati kao izraz svojeg karaktera. Kompleksni socijalni poreci sile prema tome na jednoj strani na simboličku apstrakciju i »pounutrivanje« (»Verin­ nerlichung«) kontrole konzistencije9, ali su na drugoj ovisni o mno­ gim uređajima koji rasterećuju i priječe da se svaka radnja pripiše samoj ličnosti. Dvije vrste rasterećenja osobito su česte: dužnost ili pravo da se ponašamo »anonimno« i vrsta ekspresivne distance prema ulozi. Oba rasterećenja cilj su onih strategija u kojima učesnici u postup­ ku mogu postići pravo majstorstvo, ne povrijediti ceremoniju, ne ometati slobodni tok situacije, usmjeriti taj tok prema vlastitim ci­ ljevima i u isti mah ne vezati svoje ja obveznim angažmanima. Anonimno je ponašanje ono koje prikazuje vlastitu osobu kao ne­ važnu i time pokušava spriječiti da se izvode bio kakvi zaključci iz ponašanja o njoj i njenim drugim ulogama. Nije sasvim jednostav­ no postići tu distancu; njoj je potrebno institucionalno zaleđe, bu­ dući da u »prirodnim« situacijama obično dominira interes za oso­ bu, ona garantira da će očekivanja koja upravljamo na ponašanje drugih biti ispunjena. Međutim, u kompleksnim socijalnim poreci­ ma veoma je rasprostranjen anonimni stil ponašanja, koji služi izo­ laciji funkcionalno specifičnih subsistema. U nekim područjima taj stil je čak i obavezan. Prije svega se profesija i familija, poslovi i kultura, religija i politika odjeljuju na takav način da se očekivanja koja upravljamo na ponašanje drugih ne mogu tek onako prenositi iz jednog područja u drugo, niti nam identitet osobe koja učestvuje 9. Interpretaciju savjesti i slobode savjesti iz ove perspektive sadrži Niklas Luli mann: »Die Gewissensfreiheit und das Gewissen«, Archiv des öffentlichen Rechts sv. 90 (1965.), str. 257-286.

93

u svim područjima dopušta da izvodimo sigurne zaključke o nje­ nom ponašanju. Ono se regulira sistemski-specifično. U interesu održanja kompleksnog društvenog poretka i relativno autonomnog sistema postupka u njemu obaveza je svih onih koji u postupku su­ djeluju profesionalno — predsjedavajući ili sudac prisjednik, advo­ kat ili zastupnik (interesa), sekretar ili sudski dostavljač — da svoje vladanje prikažu kao bezlično. To im naravno ne dozvoljava da se u svojem ostalom životu pot­ puno odreknu svojeg ponašanja u postupku. Bezličnost je instituci­ onalno udešena kao jednosmjerni filtar, a ne kao potpuna razdioba. Sudac ne smije uplitati u postupak lične osjećaje i odnose; on je du­ žan očuvati postupku karakter socijalnog sistema kojim vlada samo zakon. Na drugoj bi strani izazvalo čuđenje, pa čak i sankcije, kad bi se u privatnom životu izrugivao svojoj službenoj ulozi, o smrtnoj osudi govorio kao o šali, oglašavao svoje pravo mišljenje, koje je os­ talo u manjini, ili tvrdio da može obrazložiti bilo kakvu odluku, sa­ mo ako to želi. U tom je smjeru dužan da se prikaže konzistentnim i da se bez prekida identificira sa svojim radnjama i njihovim premi­ sama. Ali za naš su problem legitimacije važniji oni učesnici postupka koji u njemu ne djeluju profesionalno: onaj tko je podnio molbu, žalbu, optuženi itd., jer njega pogađa odluka. Taj ne uživa zaštitu le­ gitimne bezličnosti. Naprotiv: postupak je uređen tako da treba da uhvati i veže njegovu ličnost10. Time ne mislimo samo na to da se — ovisno o konstelaciji prav­ nih pitanja — dobavljaju i s njim raspravljaju informacije o njego­ vim ličnim prilikama, čak sve do u samu intimnu sferu. Bar isto to­ liko koliko i tema važni su i oblik i stil prikaza, a napose je važno da ovi učesnici slobodno, bez svake prisile, dadu one iskaze kojima bi mogli sebe same opteretiti11. Čak je i sasvim naučno traženje istine ograničeno načelom slobodnog prikaza12. Ova sloboda je zamislh u 10. Nasuprot tome, Vilhelm Aubert: The Hidden Society, Totowa N. J. 1965., str. 67 sl. naglašava sklonost modernih sudskih postupaka da se samo još marginalno bave ličnostima. Takvu sklonost uvjetuju apstrakcija, specifikacija i varijabilnost prava s jedne, i masovnost procedura s druge strane. Međutim, upravo u postupku se uspješno radi protiv toga. 11. Staro »nemo tenetur edere contra se« doduše je u građanskom postupku u veli­ koj mjeri dokinuto, ali u krivičnom postupku i nadalje važi bez ikakvih ograničenja. Ta­ ko je naprimjer po anglo-saksonskom poimanju »privilege against self-incrimination« elementarni uvjet »due process-a«. U njemačkom krivičnom postupku sloboda iskaza zakonom je zagarantirana (članovi 136., 136a. i 243. stav 3. njem. Zakona o krivičnom postupku). Osim toga su procesne radnje sasvim općenito pravno konstruirane kao slo­ bodni voljni činovi, koji se mogu opozvati ako je bilo nedostataka u tvorenju volje (pri­ sila, obmana). O ovom u monografskoj širini Karl Siegert: Die Prozesshandlungen, ihr Widerruf und ihre Nachholung, Berlin 1929. 12. Up. o ovom literaturu koja se brzo povećava, na pr. Jean Graven: »Les procédés nouveaux d'investigation scientifique et la protection des droits de la défense«, Schwei­ zerische Beiträge. V. Internationaler Kongress für Rechtsvergleichung, Zürich 1958., str. 203-231; Altavilla, cit. djelo, str. 342 sl. s daljnjom literaturom; Jerome S.Skolnicki

94

samo u vezi s mogućnošću da se kaže neistinu. Učesnicima se suge­ rira da je ta mogućnost njihov privilegij. Sucima se čini da je slobo­ da iskaza neophodni uvjet vjerodostojnosti, a time i iznalaženja isti­ ne. Međutim, to ih ne priječi da šutnju protumače kao samoprikaz13. No uz ovo valja uvažiti da sloboda prikaza, odsustvo vanjske prinude, imaju latentnu funkciju da angažiraju ličnost. Onaj tko se pojavljuje u lancima i iskazuje pod udarcima bičeva, taj ukazuje u isti mah na to da uzrok njegova iskaza ne leži u njemu samom. On može od iskaza odvojiti i rasteretiti sebe sama14. U sasvim je dru­ gom položaju onaj koga se može navesti da slobodno iskazuje. Nje­ mu će se njegovo ponašanje pripisati kao samoprikaz. Pravo da šutimo daje nam u isti mah privilegij da u sudskoj dvorani počinimo zločin nad sobom samima. Ova prinuda na slobodu, na lični prikaz otežava učesnicima pona­ šanje i nužno ga čini ambivalentnim. Jer postupak je toliko osebu­ jan sistem da učesnik uopće ne može nastupati onako kako se osje­ ća ni kakav je inače. Može se stoga smatrati tipičnom ona vidljiva posebna zabrinutost i nesigurnost onih kojima postupak nije stvar rutine. Zatim, onemogućeno im je da nađu izlaz u ekspresivnoj dis­ tanci u odnosu na uloge. Ne mogu načinom na koji stiliziraju svoje ponašanje izraziti da im se u postupku ne radi o njima samima15. Mada možemo često opaziti da se stranke pred nadleštvima i u sud­ skom postupku, a napose optuženi u krivičnom postupku nastoje distancirati od svoje uloge, ceremonijal, izrazita strogost scene i službena ozbiljnost događanja lišava ih najvažnijih izražajnih sred»Scientific Theory and Scientific Evidence. An Analysis of Lie Detection«, Yale Law Jo­ urnal sv. 70 (1961.) str. 694-728. 13. Pregled različitih stavova u odnosu na šutnju okrivljenog u različitim pravnim porecima i vrstama postupka daje Erich Döhring: Die Erforschung des Sachverhalts im Prozess. Beweiserhebung und Beweiswürdigung. Ein Lehrbuch, Berlin 1964., str. 178 sl. 14. Postoje naravno različite mogućnosti da se vrši prisila, ali da se spriječi uzgredni prikaz činjenice da je prisile bilo. Tako naprimjer vremenskim i prostornim odvaja­ njem situacije u kojoj se prisila vrši i situacije u kojoj dolazi do iskaza; drogama; biofizičkim kontrolama iskaza itd. Opet nešto drugo jesu metode kojima se postiže da ne­ tko prije svojeg iskaza postane drugom ličnošću. To znači da se prestrukturiranje oče­ kivanja, dakle učenje, u postupku zamjenjuje učenjem prije postupka. 15. Up. o ovoj temi esej »Role Distance«. U: Erving Goffman: Encounters, cit. djelo, str. 83 sl. i osim toga Rose Laub Coser: »Role Distance. Sociological Ambivalence and Transitional Status Systems«, The American Journal of Sociology sv. 72 (1966.), str. 173-187. Goffmann ilustrira potrebu da se rasteretimo od pune težine svoje uloge na primjeru momka koji se vozi na vrtuljku ali je zapravo već prekoračio dob u kojoj se to čini; zatim na ponašanju i žargonu liječnika i sestara u najodgovornijim situacijama. Treba uostalom razlikovati distancu koju netko u izvođenju uloge sam izražava ekspre­ sivno inkongruentnim ponašanjem od rasterećenja koje netko traži kasnije, u drugači­ jim situacijama u kojima se šaljivo ili sarkastično, kolegijalno ili stručno može izraziti o svojoj ulozi a da pritom ne podliježe njenoj disciplini. O ovom up. Peter M. Blau: The Dynamics of Bureaucracy, Chicago 1955., str. 88 sl. i isti: »Orientation Toward Clients in a Public Welfare Agency«, Administrative Science Quarterly sv. 5 (I960.), str. 341-361.

95

stava, na primjer šale, pretjeravanja, ležernosti16. Ne smiju bagate­ lizirati ni svoje vlastite poslove. Tipično je da organizatori postupka čak oštro reagiraju na svaki pokušaj ekspresivnog distanciranja od uloge jer protivurječi ekspresivnom stilu situacije i njihove uloge u njoj, i jer im se stoga čini nedoličnim. Ovaj problematični odnos između prikaza i rasterećenja ukazuje na imanentna protivurječja, i treba razjasniti njegov smisao. Dosad smo se sasvim općenito bavili problematikom prikaza i rastereće­ nja prikaza i pokušali je zorno prikazati na primjeru postupka. Sa­ da moramo točnije razmotriti kako postupak postaje povod prikazi­ ma.

16. Up. o ovom Deutsche Richterzeitung sv. 44 (1955.), str. 403 — priznanje nekog su­ ca da je, razmjenjujući bonmote s optuženim, napustio svoju ulogu i pritom dobio »lek­ ciju za život«.

96

6.

Dopušteni sukobi

Jedna je od najočiglednijih crta sudskih postupaka da se u njima postupa kontradiktorno, da je dakle dopušteno da jedan radi protiv drugog. Da je »institucionalizacija sukoba« moguća i da ima svojih prednosti, dobro je poznato1. Manje je jasno u čemu se ti uspjesi u pojedinom zasnivaju2. Ovo pitanje moći ćemo naročito plodno ras­ praviti na primjeru sudskog postupka, jer ovdje se sukobi moraju prikazati u elementarnom ponašanju lice u lice. I sam povijesni razvoj od neposredno motivirane samoobrane do borbe za pravo putem suda pokazuju o čemu se radi. Danas znamo da mogu biti sasvim stabilni i socijalni poreci bez centralnih uloga odlučivanja. Nikad se ne izrode u rat sviju protiv sviju, koji je Hob­ bes smatrao prirodnim stanjem3, budući da je odveć teško voditi 1. O »institucionalizaciji konflikata« govori na primjer Ralf Dahrendorf na raznim mjestima; up. na pr. Soziale Klassen und Klassenkonflikt in der Industriegesel­ lschaft, Stuttgart 1957, s. 70 ff., ili: Sozialstruktur des Betriebs — Betriebssoziologie, Wiesbaden 1959, s. 64 ff. (nadovezujući se na Theodor Geiger: Klassengesellschaft im Schmelztiegel, Köln—Hagen 1949, s. 182 ff., koji je smatrao da zapaža »institucionaliza­ ciju klasne suprotnosti«) i Bernhard Külp: Theorie der Drohung, Köln 1965, s. 100 ff. Is­ ta misao kod Talcott Parsons: The Social System, Glencoe 111. 1951, s. 282. 2. Zanimljivi prilozi o tome jesu: E. Paul Torrance: »Function of Expressed Disagree­ ment in Small Group Processes«, Social Forces 35 (1957). Ponovo štampano u: Albert H. Rubenstein/Chadwich J. Haberstroh (ur.): Some Theories of Organization, Home­ wood 111. 1960, s. 250-258, i George A. Theodorson: »The Function of Hostility in Small Groups.« The Journal of Social Psychology 56 (1962), s. 57-66. Usp. dalje (nadovezujući se na Simmela) Lewis A. Coser: The Functions of Social Conflict, Glencoe 111. 1956, na­ pose s. 121 ff.; Robert C. »North/Howard E. Koch, Jr./Dina A. Zinnes: »The Integrative Functions of Conflict«, The Journal of Conflict Resolution 4 (1960), s. 355-374; Ralf Dah­ rendorf: Gesellschaft und Freiheit. Zur soziologischen Analyse der Gegenwart, Mün­ chen 1961, napose s. 197 ff.; J. M. G. Thurlings: »The Dynamic Function of Conflict.« So­ ciología Neerlandica 2 (1965), s. 142-160; Johan Galtung: »Institutionalized Conflict Re­ solution. A Theoretical Paradigm,« Journal of Peace Research 1965, s. 348-397; a o etnologijskom materijalu pregled kod Robert LeVine (ur.): »The Anthropology of Conflict,« The Journal of Conflict Resolution 5 (1961), s. 3-108. Osim toga postoje u anglosakson­ skoj literaturi angažirani zastupnici pogleda da konflikti »po sebi nisu ništa loše«, što­ više da su u određenim granicama čak i konstruktivni i dobri. Vidjeti umjesto ostalih Henry C. Metcalf/Lyndall Urwick (ur.): Dynamic Administration. The Collected Papers of Mary Parker Follett, London—Southampton 1941, s. 30 ff.; Carl J. Friedrich: The New Image of the Common Man, 2. izd., Boston 1950, s. 151 ff. 3. Vidjeti Thomas Hobbes: Leviathan, glava 13, citirano prema izd. Everyman's Lib­ rary, London—New York 1953, s. 63 ff.

97

rat sviju protiv sviju. U svim se borbama moraju stvoriti fronte, pa bilo to samo preglednosti radi; treba dakle doprinijeti stvaranju so­ cijalnih poredaka, i to ne tek u metežu nego već ranije. Sukob pret­ postavlja postojanje društvene strukture. Nužno i sama po sebi na­ meće se korelacija društvene strukture i oblika sukoba; pitanje je samo: na kojem nivou kompleksnosti? Društva u kojima vlada načelo samoobrane ne mogu prekoračiti prag vrlo male kompleksnosti4. Viši stupnjevi razvoja mogu se po­ stići samo sve većom centralizacijom odluka o primjeni fizičke pri­ sile. Društva koja streme prema tom cilju prisiljena su istovremeno da drugačije strukturiraju svoje sukobe i da ih pretvore u sukobe či­ ji su predmet odluke koje treba donijeti. Nerješive sukobe treba za­ mijeniti rješivima. To treba učiniti u prvom redu zbog toga što sukobi po sebi naginju generalizaciji, proširenju na sva svojstva, položaje, odnose i sredstva protivnika5. U istoj mjeri u kojoj se rađa svijest o neslaga­ nju i uzajamnom ometanju, proširuju se i sukobi na sve veći broj te­ ma, u isti mah protivnici uvlače u konflikt sve veći broj onih druš­ tvenih odnosa koji bi se po sebi mogli nalaziti u uzajamnom skladu. Sve što protivnik jest, ima ili radi, čini se u svakom slučaju nevri­ jedno; onaj tko je njegov prijatelj ne može biti i moj prijatelj. Ova tendencija poopćenja stvara nepotrebne sukobe i postaje sve nesnosnijom što se društvo više funkcionalno diferencira, jer u tak­ vom društvu istovremeno rastu lakoća rađanja sukoba i osjetljivost prema sukobima. Zato tu tendenciju treba zaustaviti i pomoću pri­ kladnih institucija, u onoj mjeri u kojoj je to moguće, uputiti sup­ rotnim smjerom specificiranja sukoba. Upravo se to i dešava kad se sukobi kanaliziraju u smjeru odluka. Kao svako lomljenje prirodnih tendencija, i ovo je težak poth\?at, koji može uspjeti samo u donekle kompleksnim socijalnim sistemi­ ma. Treba naime povezati inkompatibilne mehanizme. Na jednoj strani treba protivnicima oduzeti neke vrste oružja i prenijeti njiho­ vu prepirku na verbalnu razinu. Pritom treba u isti mah apstrakci­ jom izvesti pravila koja će oboma protivnicima služiti kao orijenta­ cija. Uvjetom koordinacije ponašanja postaju sve više i više ne sa­ mo komplementarno tvorena očekivanja (kao na primjer: ako ti po­ vučeš svoj mač i ja ću povući svoj) već i zajednički priznata pravila. No ni to samo još ne dostaje. Na drugoj strani mora ipak biti oču­ vana ozbiljnost sukoba. Oblik se ne smije skameniti u toj mjeri da postane ceremonija koju se izvodi poput kakvog turnira dok se 4. O mehanizmima upravljanja konfliktima u tim društvima up. napose: Max Gluckman: Custom and Conflict in Africa, Oxford 1955, ili isti Politics, Law, and Ritual in Tribal Society, Oxford 1965, s. 81 ff. 5. Up. o ovom Theodore M. Newcomb: »An Approach to the Study of Communicative Acts«, Psychological Review 60 (1953), s. 393-404; dalje također i Thurlings, loc. cit., s. 154 f.; Galtung, loc. cit. s. 349.

98

stvarni sukobi rješavaju ili ne rješavaju na drugi način6. Ovaj dvos­ truki uvjet — sukobi moraju biti obuhvaćeni i ograničeni — ispunja onaj oblik sukoba koji reguliraju uloge. Moguće je sukobe institucionalizirati samo ukoliko se privreme­ no uspije suspendirati i održati moć. Moć će se moći razviti s izvjes­ nim zakašnjenjem (pretpostavka tome je da sistem »ima vreme­ na«). Prvo treba stvoriti, i zatim sve do kraja ostaviti otvorenom si­ tuaciju koja je dovoljno ambivalentna da spriječi neposrednu kon­ frontaciju protivnika u njihovoj ulozi protivnika; i da napose sprije­ či da pojedini čini učesnika toliko drastično umanje uzajamnu kom­ pleksnost da jedino još ostaje prostora za očajničke poteze. To se može postići na razne načine, naprimjer (1) unakrsnim lojalnosti­ ma, koje čine nejasnim tko bi mogao postati uzajamnim protivni­ kom a tko saveznikom; (2) pravilima igre, u smislu uvjeta ponaša­ nja, koja isključuju ili propisuju određene mjere; (3) institucionali­ zacijom pravila odlučivanja, naprimjer institucionalizacijom načela da većina odlučuje; ili (4) institucionalizacijom odlučivanja koja us­ mjerava dio aktivnosti na druge osobe (a ne na protivnika) i tako stvara potrebu za obzirom na raznolike uloge. Dok se jednostavna društva oslanjaju u prvom redu na princip (1), dotle za postupke dolaze u obzir strategije od (2) do (4), a za sudske postupke (2) i (4). Tu je bitna prednost da je garantirano da će biti doneseno neko rje­ šenje. Svi sudski postupci zasnivaju se prema tome na diferencijaciji uloga, koja osigurava da ne odlučuju sami protivnici. Tako nastaju u isti mah neobično povoljni uvjeti uzajamne kontrole, naime: mali pregledni sistemi, zajednička, ograničena tematika i funkcionalna diferencijacija položaja učesnika u odnosu na tu tematiku7. U slije­ dećem poglavlju bavit ćemo se pojedinostima ove diferencijacije uloga. Prije toga moramo nešto točnije razmotriti oblike ponašanja koje ta diferencijacija omogućuje. Podjela nadležnosti još ne kaže mnogo o tome kako funkcionira regulacija sukoba. To nam postaje jasno tek kad pripazimo na to koje se ponašanje odsada preporuča učesnicima. Protivnici priznaju jedan drugog u ulozi stranke time što se — ka­ ko bi postigli uspjeh — pokoravaju određenim pravilima ponašanja i uključuju u sistem postupka koji se razvija. To je moguće jer time još ništa nije odlučeno. Svaka stranka priznaje onoj drugoj moguć­ nost da se prema njoj odnosi kao protivnik, a da to nema nikakvog utjecaja na ishod sukoba. U tom je smislu načelo jednakosti strana­ ka bitno načelo postupka. Na sudu se ova promjena strukture odvi­ ja tako da se sukob interesa sistira i da se o njemu nadalje rasprav­ lja kao da je samo nesuglasnost u odnosu na činjenice i pravna pita6. Up. Galtung, op. cit., str. 356, 363 sl. o izomorfiji i relevanciji u odnosu između in­ stitucionaliziranog konflikta i realnog konflikta koji mu je osnova. 7. Daljnji preduslov, približno jednaka kvalifikacija, može biti ispunjen samo ukoli­ ko učestvuju advokati.

99

nja8. Jer pred istinom svi su jednaki. U takvoj atmosferi odricanja od prakse u kojoj jedna izjava ne može pomaći samu stvar niti izmi­ jeniti samu istinu, ali može naravno utjecati na šansu da se pobije­ di, mogu stranke koncedirati jedna drugoj uloge koje su neutralne u odnosu na šanse i u kojima se mogu prikazati i ponašati kao pro­ tivnici. Svako ponašanje implicira tako protivnika koji je priznat kao protivnik i koji ima pravo da bude protivnik. Svi čini prepirke lijevaju se u kalupe, koji tvore onakvu predodžbu o protivniku kak­ va odgovara slici koju on ima sam o sebi i koju potvrđuje svojim činima9. Tako se postupak integrira u sistem i tako se održava njegov tok10. Naravno, prepirka o pravu, isto tako kao i prepirka o istini istov­ remeno je prepirka o prepirci. To znači: protivniku se osporava pra­ vo da se prepire. U tim uvjetima prepiranje u isti mah diskreditira samoprikaze, ima onaj problematični učinak poopćenja i u kraj­ njem slučaju postiže ne samo fizičko već i moralno ubojstvo. Ug­ rožavanje psihičkog i socijalnog identiteta radikalizira prepirku i oslobađa nas naposljetku od toga da uvažavamo pravila. U instituci­ onaliziranom sukobu nema naprotiv prepirke o pravu na prepirku i zato nema ni prepirke o umjesnosti kontroverznih samoprikaza. Na taj se način neutraliziraju oni najkobniji učinci koje prepirka vrši u odnosu na samoprikaze; sprečava se da iz ugroženih ili uništenih maski izbijaju stalno novi i sve emocionalniji plamenovi prepirke; i postiže se kontrola nad socijalnom situacijom. Učesnici ne mogu vi­ še prikazati svoje pravo čistom tvrdnjom i snagom kojom su ustra­ jali u svojim očekivanjima; moraju to pravo moralizirati, a to znači: povezati s projekcijom mogućnosti daljnjeg društvenog života. 8. Up. o ovom Vilhelm Aubert: The Hidden Society, Totowa N. J., 1965., str. 86 si. na­ ročito str. 98 si. , 9. Stariji procesni zakoni sadrže više izričitih propisa čiji je cilj da ne štite samo do­ stojanstvo suda već i dostojanstvo protivnika, po kojima su zabranjena sramoćenja, uvrede itd. i po kojima »niemands weder mündlich noch schriftlich zu stumpfieren (sei)« (Reichskammergerichtsordnung iz 1555 I 23 par. 2, citirano prema L. Levinu: Ric­ hterliche Prozessleitung und Sitzungspolizei in Theorie und Praxis, Berlin 1913., str. 247). (»nikoga se ni usmeno ni pisanim putem ne smije vrijeđati/praviti budalom« — ur.) 10. Slično postiže uostalom i društveni takt. Takt je spremnost da se kooperira u samoprikazima, i to tako da se ta kooperacija razlikuje od konkretnih tema socijalnog sa­ obraćaja. I takt omogućuje kontroverznu konverzaciju tako što učesnici zajedno s pri­ kazom svojih mnijenja prikazuju i poštivanje drugih mišljenja, izražavaju dakle da dru­ gog ne diskreditira činjenica što prihvaća drugačije mnijenje. Klasičnoliberalni pojam »javnog mnijenja« pretpostavlja institucionalizaciju takta u ovom smislu i sigurno nije slučaj da se taj pojam oblikovao u vremenu u kojem se vjerovalo da je u određenim društvenim krugovima moguće osloniti se na takt. Teorija »javnog mnijenja« zbog toga je uvijek imala problematičan (pa čak i ideološki) odnos prema istini. Ova razmišljanja osvjetljuju istovremeno unutarnju dosljednost i granice staro-liberalne teorije države. Oba stupa — javno mnijenje i pravno regulirani postupci — počiva­ la su na paralelno građenim premisama u odnosu na institucionalizaciju konflikata i is­ tovremeno na neizravnom odnosu prema istini. To dolazi do izražaja i u prenošenju po­ stulata takta na pravnu proceduru — u onome što Anglo-Saksonci nazivaju fair trial i u onome što mi izvodimo iz ljudskog prava na zaštitu dostojanstva čovjeka.

100

Cijena ovog uspjeha jest iskrivljen odnos prema istini i pravu. Up­ ravo je to »posredovanje« istine i prava centralna točka postupka11. U svakom se slučaju po mogućnosti sprečava egzistencijalni angaž­ man. Treba imati u vidu i »druge mogućnosti« i treba i njih obuhva­ titi prikazom. Može se tvrditi i iskazivati nešto određeno, ali treba u isti mah ekspresivnim stilom ponašanja izraziti da ni prikaz druga­ čijih stavova neće biti sramotan. U postupku se ne može adekvatno izraziti da netko sebe shvaća bezuvjetno u svojoj istini i u svojem pravu, jer takav prikaz ne bi bio u skladu s dopuštenim sukobom i jer se o njemu ne može raspravljati. Dopušteni su samo samoprikazi u granicama uloga. Može se to smatrati nezadovoljavajućim. Ve­ zujući ovako učesnike za uloge i za ceremonijal koji ih simbolizira, postupak na drugoj strani štiti čovjeka od nesreće odveć uske lične identifikacije s istinom i pravom. S njegovim »ja« postupa se dakle oprezno i oprezno ga se pripre­ ma na rezultat koji je još neizvjestan. Ostavlja mu se mogućnost da se distancira od istine i prava i da preživi. To naravno ne znači da se na taj način može postići suglasnost s nepovoljnim odlukama. U li­ teraturi se povremeno postulira da efektivne grupe povezuju rela­ tivno velike neusklađenosti na početku procesa odlučivanja s rela­ tivno velikom spremnošću da se prihvati rezultat, dakle da se obra­ di sukob, a da se ne ugrozi legitimitet odlučivanja12. Ali time nije re­ čeno da se prihvaćanje može postići time što se dopuštaju moguć­ nosti da se izrazi disens. Osnova za ovakovo prihvaćanje skriva se poput zagonetke iza pojma efektivne grupe. Nije namjera ove studije da razriješi ovu šifru za očito vrlo kom­ pleksne skupove. Ova studija bavi se samo jednim aspektom pro­ blema, uspostavljanjem reguliranih postupaka. Moramo dakle baci­ ti pogled natrag, na funkcioniranje samog postupka, i pritom više nego dosad pripaziti na dinamiku sistema.

11. Razmišljati o ovom posredovanju kao o »sredstvu« za postizanje nekog cilja, ka ko to čini klasična teorija postupka, znači promašiti problem. 12. Tako na pr. Torrance, cit. djelo. Pravnička verzija ove hipoteze iz društvenih zna nosti sadržana je u tvrdnji da je kontradiktorna rasprava još uvijek najbolje sredstvo kako bi se pronašla istina. Zbog kritike up. Jerome Frank: Courts on Trial. Myth and Reality in American Justice, Princeton N. J. 1949., str. 80 sl. ili u njemačkom pravu rnz mišljanja koja su bila povodom da se u Zakon o građanskom postupku umctne član 138. stav I. (Wahrheitspflicht—dužnost istine).

101

7.

Granice sposobnosti učenja

Smisao službenog sudskog postupka, kojem se moraju podrediti re­ žija i ponašanje učesnika, sastoji se u prikazu razvoja pronalaženja rješenja na osnovama pravnih normi. Pritom je za sve postupke ko­ ji su namijenjeni primjeni državne moći odlučivanja bitna jasna podjela na one koji odlučuju i na one kojima je odluka namijenje­ na. Jedni donose odluku, drugi je moraju uvažiti kao premisu svo­ jeg ponašanja. Obje glavne uloge — kojima mogu biti pridodane sporedne uloge zapisničara, tajnika, policajaca, advokata, savjetni­ ka — moraju u skladu sa svojim različitim položajima u postupku postići različite učinke u prikazivanju i snose prema tome na razli­ čit način odgovornost za nesmetani tok postupka. Da bi postupak tekao uspješno, moraju se učinci jednih i drugih komplementarno upotpunjavati, dakle mora doći do uzajamnog prihvaćanja »implici­ ranih« uloga. To pretpostavlja, a i pospješuje, da se zajedničke per­ spektive smisla, zajedničke pozadine, informacije koje se ne dovode u sumnju, učvršćuju u sistem pretpostavki i simbola koje nije mo­ guće dovesti u pitanje a da ne dođe do teških poremećenja postup­ ka, što je za učesnike povezano s rizicima1. Pa ipak se tako oni koji­ ma su odluke namijenjene angažiraju samo u odnosu na neizvjesni ishod postupka i u nadi da će na njega moći utjecati. Ne bismo tre­ bali pretpostaviti da bi stoga za njih svaki rezultat mogao postati uvjerljivim. Prikaz i sprovođenje takvog postupka mora se naime platiti veli­ kim opterećenjima, koja zbog toga što se njih ne može obuhvatiti prikazom ne postaju manjima nego naprotiv većima. Ova optereće­ nja ne proizlaze toliko iz nejednake podjele utjecaja koliko iz činje­ nice da se u slučaju postupka ta asimetrija ne može dostatno psiho­ loški kompenzirati2. 1. Za ovo su instruktivni eksperimenti o kojima izvještava Harold Garfinkel: »Studi­ es of the Routine Grounds of Everyday Activities«, Social Problems sv. 11 (1964.), str. 225-250. One osvjetljuju ovakve premise konsensusa u svakodnevnom ponašanju i time također objašnjavaju koje je pretpostavke potrebno ispuniti prije nego što će se ne­ znanci moći sjediniti u nekom postupku. 2. Hijerarhičko-nejednake razdiobe utjecaja današnja sociologija smatra socijalnim strukturama koje su načelno nestabilne ali se mogu stabilizirati. Naročito zanimljivu diskusiju ovog problema predstavljaju Chester I. Barnard: »Functions and Pathology of Status Systems in Formal Organizations.« In: William F. Whyte (ur.): Industry and

102

Jedan od izvora napetosti leži u različitom stupnju personalizaci­ je prikaza na jednoj odnosno na drugoj strani. Ličnost onog tko od­ lučuje mora biti izuzeta iz prikaza, jer odluka mora imati izgled za­ ključka, koji se izvodi iz normi i činjenica. S druge strane, ličnost onog kome je odluka namijenjena mora biti uključena u prikaz po­ stupka, jer odluka treba da postane premisom njegovog ponašanja i da postigne svoj cilj baš time što će kao takva biti prihvaćena. Ova nejednakost otežava komunikaciju i često postaje problemom učes­ nika: naići ćemo na suce i činovnike u upravi koji se baš zbog ovog osjećaju prisiljeni da povremeno napuste svoju ulogu i, ako je to po­ trebno, kažu koju riječ na razini: čovjek čovjeku. I naići ćemo na drugoj strani na učesnike koji izbjegavaju opterećenje i šalju pred­ stavnika. Koji, dakle, ulogu angažiranog nazočnog cijepaju u dvos­ truku ulogu neangažiranog nazočnog i angažiranog odsutnog. S ovim je u vezi da su nestabilne i one situacije prema kojima se jedni odnose rutinski, a za druge znače izuzetni doživljaj3. Onom tko želi iznijeti neku važnu stvar daju osjećaj da ga drugi nisu zapa­ zili, nisu saslušali, a zatim ga ipak neočekivano prikovali. Rutinsko, bezlično ophođenje sa »slučajem« bitni je sastavni dio postupka i njegovog prikaza, jer se odluka ima prikazati kao zaključak izveden iz fakata i normi. To određuje način na koji je treba pripremiti i na koji na nju treba pripremiti učesnike4. Zbog toga mogu biti relevan­ tne samo one informacije koje su predviđene u programu odlučiva­ nja. S odlukom se mora postupati kao s nečim što je već fiksirano, ali još nije poznato. Ne može se stoga onima kojima je odluka na­ mijenjena dati ulogu onih koji treba da legitimiraju odluku. Prema njima se postupa kao prema pukim nosiocima informacija ili čak iz­ vorima grešaka, a ne kao prema osobama, drugim »ja«, originarnim izvorima smisla i prava. Jasno je da se to može odvijati u skladu s poštovanjem ljudskog dostojanstva i da se tako obično i odvija. No tako su isključene samo najgrublje uvrede, ali nisu i finiji oblici mu­ čenja i napose nije isključeno ono realno promašivanje ličnosti, ko­ je je predviđeno stilom situacije i koje pogađa toliko duboko da ni­ je moguće na njega odgovoriti, pa čak ga ni uvijek svjesno registri­ rati. Society, New York—London 1946, s. 46-83; Peter M. Blau: Exchange and Power in Soci­ al Life, New York—London—Sydney 1964; Gerhard E. Lenski: Power and Privilege. A Theory of Social Stratification, New York 1966. Prednost je ovako postavljenog pitanja što se ukazuje na problem kompenzacije i omogućuje da se iz ove perspektive uporedc raznolike institucije. 3. Tako npr. Edward E. Jones/John W. Thibaut: »Interaction Goals as Bases of Infe­ rence in Interpersonal Perception«. In: Renato Tagiuri/Luigi Petrullo (ur.): Person Per ception and Interpersonal Behavior, Stanford Cal. 1958, s. 151-178 (157). Up. i Niklas Luhmann: »Lob der Routine«, Verwaltungsarchiv 55 (1964), s. 1-33 (30). 4. Napose u krivičnom postupku može »ljudski«, prijazni stil, koji potiče povjerljivu komunikaciju, donijeti gorka razočaranja ukoliko zatim isti sudac kruto, tvrdo i nepris­ tupačno proglasi i obrazloži presudu i pritom upotrebi dobivene informacije u sklopu koji je emocionalno sasvim drugačije obojen.

103

Institucije u ovakvim uslovima ne sadrže osnova za očekivanje da bi se uključivanjem u postupak moglo postići da oni kojima je odlu­ ka namijenjena nju prihvate ili se s njom iz uviđavnosti pomire5. Psihološka istraživanja također ne mogu poduprijeti takvo očekiva­ nje6. Moguće je doduše da učesnik u toliko zamršenoj situaciji oda­ bere psihički moguće rješenje, da se identificira s ishodom i u služ­ benom rješenju potraži takoreći svoj alibi. To se može učiniti naro­ čito tada kada je moguće naći prikladni prikaz događaja i kada učesnika njegove druge socijalne uloge — u odnosu na suprugu, pri­ jatelje, kolege, susjede — podupiru u tom držanju i ne predbacuju mu kao neshvatljivu izdaju da je odluku prihvatio7. No najčešće bližnji odviše vole ono staro »ja« poraženoga, a da bi ovaj mogao odjednom pred njih izaći s novim shvaćanjima o pravu i nepravu; pa tako postoji opasnost da ne izgubi samo svoj proces već i svoje prijatelje. Prihvaćanje nije nipošto jedino moguće rješenje psihičkog pro­ blema. Njegov funkcionalni ekvivalent vjerojatno je unutrašnje ukrućivanje i poopćenje sukoba u odnosu na sve učesnike i sve slične situacije. Prema tome, nećemo poricati da postupak može donijeti spoznaju onima koji su u zabludi i učiniti pomirljivima one koji in5. Drugačiji pokušaj obrazloženja: treba dati učesnicima povoljnu šansu da dobro prođu kršeći pravo, kako bi ih se potaklo da priznaju pravila igre i njene rezultate (tako Murray Edelman: The Symbolic Uses of Politics, Urbana 111. 1964., str. 44 si.) oslanja se odviše na anglo-saksonski smisao za sport, konkurenciju i razmjenu dobara i ne može se zbog toga uopćavati. Cak ni u fiskalnom i saobraćajnom pravu nema stavova koje pretpostavlja ova koncepcija. 6. Gordon W. Allport: »The Psychology of Participation«, The Psychological Review sv. 53 (1945.), str. 117-132, razlikovanjem između »activity« i »ego-involved participati­ on« ublažava precjenjivanje socijalne aktivnosti na koje se može povremeno naići u Americi. Međutim time je postignuto jedva više od skeptičke formulacije našeg proble­ ma. 7. O značenju međuljudskog kontakta i relevantnosti drugih za sposobnost ličnosti da uči i da se mijenja vidjeti i Paul F. Secord/Carl W. Backman: »Personality Theory and the Problem of Stability and Change in Individual Behavior. An Interpersonal Ap­ proach«, Psychological Review 68 (1961), s. 21-32; Social Psychology', New York-San Francisco-Toronto-London 1964, s. 583 ff., i Carl W. Backman/Paul F. Secord/Jerry R. Peirce: »Resistance to Change in the Self-concept as a Function of Consensus Among Significant Others«, Sociometry 26 (1963), S. 102-111. Za naš cilj neplodan je međutim čitav niz empirijskih istraživanja o tome kako se kao posljedica ponašanja u ulozi mije­ njaju mišljenja, budući da ta istraživanja imaju na umu sasvim drugačiju situaciju. Vi­ djeti na pr. Irving L. Janis/Bert T. King: »The Influence of Role Playing on Opinion Change«, The Journal of Abnormal and Social Psychology 49 (1954), s. 211-218; Bert T. King/Irving L. Janis: »Comparison of the Effectiveness of Improvised Versus Nonim­ provised Role-Playing in Producing Opinion Change«, Human Relations 9 (1956), s. 177-186; Seymour Lieberman: »The Effects of Changes in Roles on the Attitudes of Role Occupants«, Human Relations 9 (1956), s. 385-402; Frances M. Culbertson: »Modificati­ on of an Emotionally Held Attitude Through Role Playing, The Journal of Abnormal and Social Psychology SA (1957), s. 230-233; Chadwick F. Alger: »United Nations Partici­ pation as a Learning Experience«, Public Opinion Quarterly 21 (1963), s. 411-426; Theo­ dore R. Sarbin/Vernon L. Allen: »Role Enactment, Audience Feedback, and Attitude Change«, Sociometry 27 (1964), s. 183-193 (veoma je zanimljiv rezultat posljednje studi­ je, da nosioci uloga koji su naišli na protivljenje više naginju tome da promijene mišlje-

104

zistiraju na svojim pravima. No ni popuštanje ni spoznaja nisu odista ideja vodilja, pa čak ni latentna funkcija sistema postupka8. Naravno, do novog strukturiranja očekivanja, do efekta učenja dolazi ovako ili onako. Nakon postupka ne mogu se gajiti ista očeki­ vanja koja se gajilo prije njega. Jedino je pitanje da li postupak us­ mjerava taj efekt i da li on — u skladu s pravom — postaje dio samoshvaćanja učesnika ili nastaje iz doživljaja razočaranja tek pošto je pala odluka. U ovom zadnjem slučaju proces učenja postaje nepredvidiv. Razočarani učesnik svoja će iskustva, svoje stavove i ci­ ljeve iznova organizirati i ukrutiti se u »disidentskoj« ulozi9. Poku­ šat će da odsada konzekventno nastupa kao uvrijeđen, porobljen, neshvaćen, prevaren ili čak kao bolesnik. Svoja će očekivanja strukturirati iznova tako da ona mogu »objasniti« njegovo razočaranje i u isti mah ostati u skladu s onim očekivanjima koja su razočarana, koja pravo nije potvrdilo. Na primjer: potražit će i pronaći krivca — suca, vlastitog advokata, svjedoka koji je dao lažni iskaz10. Njegova ranija očekivanja činit će mu se i sada ispravna, ali neprovediva. A njegova će budućnost biti opterećena hipotekom stalne frustracije, koja se može samo postepeno umanjiti. Ne treba nas dakle čuditi da je u javnosti proširena negativna ste­ reotipna slika pravnika i suca11. Ona predstavlja relativno neškodnje u pravcu svoje uloge nego oni koji su naišli na odobravanje). Ova istraživanja pola­ ze od pretpostavke da se uloga nalazi u suprotnosti s ranijim vlastitim mišljenjem i da ovom ne dopušta da se izrazi. Ona bi dakle bila zanimljiva kad bismo se na pr. zapitali da li mišljenje porotnika o pravosuđu postaje bolje kad sudjeluju u njegovom radu. U slučajevima koji nas ovdje zanimaju radi se naprotiv o ulogama koje pružaju moguć­ nosti da se dade izraza vlastitom mišljenju. 8. Katkad se tvrdi da u pravnim postupcima jednostavnih rodovskih društava pre­ vladava ideja poravnanja. Čini se da njima nije cilj sam po sebi da provode pravo, već da izglade smetnje i sporove u određenoj formi. Up. na pr. Richard Thurnwald: Die menschliche Gesellschaft in ihren ethno-soziologischen Grundlagen, Bd. v, Berlin-Leipzig 1934, s. 145 ff.; Paul Bohannan: Justice and Judgement Among the Tiv, London 1957. Uz to kritički A. L. Epstein: Judicial Techniques and the Judicial Process. A Study in Af­ rican Customary Law, Manchester 1954; T. Olawale Elias: The Nature of African Custo­ mary Law, Manchester 1956, s. 212 ff.; Max Gluckman: Politics, Law and Ritual in Tri­ bal Societies, Oxford 1965, s. 183 ff. 9. O takvom samo-fiksiranju na devijantno ponašanje kao konzistentnu ulogu up. Michael Schwartz/Gordon F. N. Fearn/Sheldon Stryker: »A Note on Self Conception and the Emotionally Disturbed Role«, Sociometry 29 (1966), s. 300-305. 10. Iz mnogih izvora, na pr. iz etnoloških istraživanja vjere u vještice ili iz socijalno-psiholoških istraživanja o stereotipu krivca na kojeg se sve svaljuje, zna se da perso­ nalna objašnjenja razočaranja ove vrsti pružaju znatne prednosti, budući da su ličnosti vrlo prikladne da im se plauzibilno pripišu radnje. Up. umjesto ostalih Neil J. Smelser: Theory of Collective Behavior, New York 1963, posebno s. 109 ff., 222 si. s daljnjom lite­ raturom. Kako to upravo pokazuje primjer pravnog postupka kojim se ovdje bavimo, oni dopuštaju visoku mjeru konzistencije starih i novih očekivanja. 11. »Na dubok način ne zadovoljava, čak je i opasno u našem pravnom sistemu što u našem narodu postoji elementarna distanca, pa čak i otuđenost prema pravu, koja sc udružuje s njegovom otuđenošću prema povijesti, nedostatkom jednostavnog i sigur­ nog i zato i neagresivnog osjećaja za državu i naciju i sa strašnim nedostatkom osnov­ nih zajedničkih uvjerenja i predodžbi o vrijednostima« — odgovara jedan sudac (naime Hermann Weinkauff prilikom svojeg oproštajnog govora kao predsjednika Saveznog

105

ljiv ventil. Postupci ne stvaraju samo trajne spoznaje nego i trajna razočaranja. Njihova funkcija nije u tome da onemoguće razočara­ nja, već u tome da neizbježna razočaranja saliju u konačni oblik pri­ vatnog resantimana koji se širi na difuzan način i ne može postati institucijom. U normalnom se slučaju ne može očekivati da bi se pravnim po­ stupkom moglo postići učenje usmjereno prema određenom cilju i slobodno od razočaranja. Po svemu što mi danas znamo o procesu učenja i napose o promjeni mišljenja i stavova, morao bi socijalni sistem koji bi imao taj učinak biti sasvim drugačije strukturiran12. Ne bi smio biti programiran invarijantnim propisima, morao bi biti —- unutar izvjesnih granica — u mogućnosti da se udalji od prizna­ tih vrijednosti, da tolerira prekršaje ili se odrekne sankcije. Ne bi smio frontalno napadati mišljenja koja su se već formirala, nego bi morao dopustiti da se postupa indirektno, da se mogu prvo izgradi­ ti zamjene, zauzeti pozicije s novim očekivanjima, prije nego što će se postepeno zabaciti stare. Morao bi biti u stanju da nagrađuje us­ pjehe u učenju i prilagođen postepenom napredovanju. Morao bi napokon biti kadar da se pozabavi individualnim potrebama i po­ teškoćama u učenju i da se ovima prilagodi. Sve ovo ne može se oče­ kivati od sistema koji je u prvom redu specijaliziran na primjenu prava u smislu provođenja jednog programa13. I takav sistem otva­ ra doduše neke mogućnosti učenja, prije svega ukoliko se učesnici­ ma ne čini da teče potpuno nerazumljivo i slučajno, već im pruža suda: usp. Deutsche Richterzeitung 38 (1960), s. 135). Stoga je na adekvatan način konzervativno i ono što on preporučuje: zaustavljanje bujice zakona, povratak prirodnom pravu, podizanje sučevog statusa. 12. Osnovno o ovom: Talcott Parsons: The Social System, Glencoe 111. 1951. Odonda se do u nepreglednost gomila literatura o »terapeutskim« zajednicama. Ona se epipirički bavi zatvorima, bolnicama i ustanovama za liječenje ovisnih, od kojih se — bar u so­ ciološkoj analizi — očekuje da će pomoći svojim klijentima u moralnoj karijeri njiho­ vog sopstva. Vidjeti kao tipične primjere ove koncepcije: Maxwell Jones: The Therapeu­ tic Community, New York 1953; Robert N. Rapoport/Rhona Rapoport/I. Rosow: Com­ munity as Doctor, London 1960; Oscar Grusky: »Role Conflict in Organization. A Study of Prison Camp Officials«, Administrative Science Quarterly 3 (1959), s. 452-472; Donald R. Cressey (ur.): The Prison. Studies in Institutional Organization and Change, New York 1961; i isti: »Prison Organizations«. In: James G. March: Handbook of Organizati­ ons, Chicago 1965, s. 1023-1070; William R. Rosengren: »Communication, Organization, and Conduct in the 'Therapeutic Milieu’«, Administrative Science Quarterly 9 (1964), s. 70-90; Earl Rubington: »Organizational Strains and Key Roles«, Administrative Science Quarterly9 (1965), s. 350-369. Up. i Dieter Claessens: Familie und Wertsystem. Eine Stu­ die zur »zweiten, soziokulturellen Geburt« des Menschen, Berlin 1962, posebno s. 141 sl. o »paradoksnoj«, elastičnoj transmisiji vrijednosti na podmladak i o posebnoj pri­ kladnosti familije da obavi ovaj zadatak. 13. Ovu ocjenu donosi i Harry C. Bredemeier: »Law as an Integrative Mechanism«. In: William M. Evan (ur.): Law and Sociology. Exploratory Essays, New York 1962, s. 76-90 (85 ff.). usp. također Aubert, cit. s. 18 prim. 11. Suprotni stav kod Talcott Parsons: »The Law and Social Control«. In: Evan, loc. cit., s. 56-72, njem. prev. u: Ernst E. Hirsch/Manfred Rehbinder (Hrsg.) Studien und Materialien zur Rechtssoziologie, Köln —Opladen 1967, s. 121-134, koji se posebno oslanja na ulogu advokata, prilično je nerea­ lističan.

106

mogućnost da doživljuju i prate kauzalitet vlastitih radnji, naprimjer uvjerljivost vlastitih argumenata14. Ali već je ovaj uvjet teško is­ puniti kod kompliciranijih pravnih problema. A uostalom nužna intolerancija prava u odnosu na prekršaje i na strukturno odlučivanje oblika ili/ili, koja uvjetuje kvotu razočaranja od 50%, priječi da se u samom postupku i neovisno od doživljaja razočaranja postigne ne­ ki bitni efekt učenja. Primjena prava i učenja prava dvije su različi­ te i raznorodne funkcije. Jedan sistem ne može biti specijaliziran na obje, a da pritom ne bude štete i po jednu i po drugu. Ovim razmišljanjima nismo međutim već i negirali da postupak može ispuniti funkciju legitimiranja, već samo zabaciti pretjerano nerealistična očekivanja i uostalom pokazati u kojem smjeru treba tražiti odgovor. Općenito postupak još doduše ne pruža dovoljno motiva da bi se poražene adresate rješenja moglo privoljeti da pri­ znaju rješenje ili čak promijene same sebe. Ali postupak ih privoljuje na ovo jedno: na neplaćeni ceremonijalni rad. Sudjelovanje u postupku potiče učesnike da uključe u svoj prikaz (i utoliko i potvrde) dekorativni okvir i ozbiljnost događanja, podje­ lu uloga i nadležnost za odlučivanje, premise rješenja koje se traži, pa čak i čitavo pravo ukoliko nije predmet spora15. Nije dovoljno da predstavnici moći jednostavno svečano objavljuju svoje odluke i načela na kojima one počivaju. Upravo je sudjelovanje onih koji će možda izvući kraći kraj naročito dragocjeno kako bi se norme po­ tvrdile i fiksirale u svojem svojstvu važećih, lično-obaveznih premi­ sa ponašanja16. Budući da se radi o tome da oni kojima je rješenje namijenjeno potvrdno sudjeluju u postupku, dobiva naročiti značaj pitanje koji 14. Ovu varijablu ispituju Julian B. Rotter/Shepard Liverant/Douglas P. Crowne: »The Growth and Extinction of Expectancies in Chance Controlled and Skilled Tasks«, The Journal of Psychology 52 (1961), s. 161-177. usp. i Melvin Seeman: »Alienation, Membership, and Political Knowledge. A Comparative Study«, The Public Opinion Qu­ arterly 30 (1966), s. 353-367; William A. Watts: »Relative Persistance of Opinion Change Induced by Active Compared to Passive Participation«, Journal of Personality and So­ cial Psychology 5 (1967), s. 4-15. Vjerojatno ovdje leže i mogućnosti da se empirički ispita proces učenja u pravnom postupku i njegov efekt legitimacije. 15. Da kršenje prava pruža povod za njegovu ceremonijalnu obnovu naglasio je već Emile Durkheim: De la division du travail social, 7. izd. Paris 1960, s. 35 ff. (također usp. isti: Les règles de la méthode sociologique, 8. izd. Paris 1927. s. 80 ff.), i vidio u to­ me važnu pozitivnu funkciju devijacija. Up. o ovom i George H. Mead: »The Psychology of Punitive Justice,« The American Journal of Sociology 23 (1918), s. 557-602, i, sa sup­ rotnom ocjenom, Floyd H. Allport: Institutional Behavior. Essays Toward a Re-inter­ preting of Contemporary Social Organization, Chapel Hill 1933, s. 106 ff. Ova se misao može prenijeti i na proceduru općenito. Tekuća sanktifikacija prava može uslijediti i u postupcima koji služe samo uklanjanju neizvjesnosti i ne pretpostavljaju nikakva pret­ hodna kršenja prava. 16. Na ovome je vjerojatno počivala starija ideja reprezentacije, koja potiče iz sred njeg vijeka. Reprezentacija je tu svečan prikaz socijalnog poretka »in corpore et mem bris«. Up. o tome Jürgen Habermas: Strukturwandel der Öffentlichkeit. Untersuchau gen zu einer Kategorie der bürgerlichen Gesellschaft, Neuwied 1962, s. 17 ff

107

je opseg razgovora u postupku. Sud koji zahtijeva od učesnika da pruže neke informacije koje mu još nedostaju, i zatim iznenada od­ lučuje u skladu sa svojim stavom, ne koristi šansu za legitimiranje koju postupak pruža. Što više predmetom rasprave ne postaju sa­ mo otvorena činjenična pitanja već i pravni problemi, to su veći iz­ gledi da će se tematski ograničiti predmet spora, ili da će se bar da­ ti rastaviti u teška specijalna pitanja i na taj način rasteretiti odlu­ ku.17 U toku takve rasprave stranke su prisiljene da specificiraju svoje nezadovoljstvo i da razrade malobrojna sporna pitanja, i to pomo­ ću pravnog poretka i njegove retorike, koja kao takva postaje dio prikaza. Budući da su jednom dospjeli u lijevak postupka, moraju se stranke kretati u smjeru prema rješenju. Stranke se mogu nadati da bi ono moglo biti za njih povoljno samo ukoliko uvažavaju grani­ ce mogućeg, koje postaju sve uže i uže. Da bi stvorile točke u kojima je moguće postići suglasnost, moraju ograničiti svoju slobodu, odabrati određene sumnje, zaoštriti argumente — i na taj način dati svojoj poziciji tako specijalan karakter da se za nju više nitko neće odista zanimati, osim onih koji se time po svojoj profesiji moraju baviti i o tome odlučivati. Sada se više ne radi o skandaloznom kršenju prava i sloboda građanina, o birokratskom aktu nasilja, protiv kojeg se mora obraniti čitava zajednica, kako se u prvi čas či­ nilo tužitelju, njegovim prijateljima, a možda i štampi, već samo još o kompliciranom pitanju iz zakona o nacionalizaciji, o kojem su razni sudovi donijeli suprotne presude, dok vrhovni sud o njemu još nije odlučivao. Prema tome, funkcija je postupka da se nezado­ voljstvo specificira i usitnjuje, a protest apsorbira.18 Motor koji po­ kreće postupak jest neizvjesnost o tome kako će postupak završiti. 17. Današnja njemačka sudska praksa u pravilu se iz razumljivih praktičnih razloga ne upušta u opširnu raspravu pravnih pitanja. Neke poteškoće takovog »pravnog razgo­ vora« pred sudom proizlaze vjerojatno i iz tog da nema jednakosti koja se pri takvom razgovoru pretpostavlja. Jer, dok stranke moraju fiksirati svoju poziciju, sud mora uči­ niti upravo suprotno: ostaviti svoju poziciju neosvijetljenom i samo staviti na diskusiju potencijalno relevantna mišljenja. Tako stranke mogu svoje pravne nazore precizirati samo na sreću, a ne u odnosu na stavove suda. Kritika ove prakse: Adolf Arndt: »Das Rechtsgehör«, Neue Juristische Wochenschrift 12 (1959), s. 6-8, i isti, »Die Verfassun­ gsbeschwerde wegen Verletzung des rechtlichen Gehörs«, Neue Juristiche Wochen­ schrift 12 (1959), s. 1297-1301, naišla je na skeptičan odjek. O stanju diskusije up. Hans Dahs: Das rechtliche Gehör im Strafprozeß, München—Berlin 1965., s. 24 ff. 18. U općenitijem smislu nailazi danas tema »apsorpcije protesta« u socijalnom po­ retku na sve veći interes. Up. na pr. Clark Kerr/John T. Dunlop/Frederick K. Harbison/Charles E. Myers: Industrialism and Industrial Man. The Problem of Labor and Mamagement in Economic Growth, Cambridge Mass. 1960, posebno s. 194 ff.; Amitai Etzioni: A Comparative Analysis of Complex Organizations. On Power, Involvement, and Their Correlates, New York 1961, s. 246 ff.: Myron Weiner: The Politics of Scarcity. Public Pressure and Political Response in India, Chicago 1962, s. 4 ff.; Neil J. Smelser: Theory of Collective Behavior, New York 1963, posebno s. 231 ff.; Ruth Leeds: »The Ab­ sorption of Protest«. A Working Paper. In: William W. Cooper/Harold J. Leavitt/May­ nard W. Shelly II (ur.): New Perspectives in Organization Research, New York-London-Sydney 1964, s. 115-135.

108

Ova je neizvjesnost pokretačka snaga i pravi faktor legitimiranja postupka.19 Nju dakle treba njegovati i održati na životu u toku po­ stupka svom pažnjom i svim raspoloživim sredstvima ceremonijala — na primjer tako što se naglašeno prikazuje sudačka nezavisnost i objektivnost, izbjegava svako obećanje da će postupak završiti na određen način, i što se taje odluke koje su već donesene. U engles­ kom postupku postoji čak i pravilo da sudac nastupa u raspravi pot­ puno nepripremljen i da mu sve pojedinosti treba usmeno saopćiti. Napetost treba održati sve do izricanja presude. Sudac koji to pra­ vilo prekrši može postati predmetom izuzeća. Neizvjesnost se nai­ me koristi kao motiv koji onog kom je odluka namijenjena navodi na neplaćeni ceremonijalni rad. Pošto je taj rad obavio, vratit će se u položaj onog tko je potvrdio norme u njihovom važenju i službe­ nike u njihovom položaju, a sebi oduzeo mogućnost da svoje intere­ se učini opće prihvatljivima i stvori veće društvene ili političke save­ ze za podupiranje svojih ciljeva.20 Sam je sebe izolirao.21 Sada jedva da još ima smisla, a svakako nema više šansi, buniti se protiv rješe­ nja. Ne postoji čak ni mogućnost da se javno trpi zbog moralne ne­ pravde. Rješenje se prihvaća kao obavezno i unutarnja spremnost nema u tome nikakvog značaja. Opseg u kojem se sudstvo kao tak­ vo institucionalno priznaje — to je oduvijek bilo poznato — ali i učinci postignuti tek samim postupkom stvaraju jednoznačno strukturiranu situaciju, koja pojedincu ne daje više nikakve šanse. I upravo ova jednoznačnost olakšava prihvaćanje, upravo to što je razoružan omogućuje pobijeđenom pojedincu da preuzme rješenje kao premisu vlastitog ponašanja.22 Onaj tko iz ovih razloga mora iz­ mijeniti svoja očekivanja i svoje držanje, prilagodit će se situaciji od koje se sam može distancirati; nije potrebno, niti se od njega ne očekuje, da prihvati nove vrijednosti i osnovne interese i da nauči 19. Jerome Frank: Courts on Trial. Myth and Reality in American Justice, Princeton N. J. 1949. osobito je naglasio i do u pustolovinu izkarikirao »chanciness« sudskih po­ stupaka. Pritom nije dovoljno uzeo u obzir pozitivnu funkciju. Pozitivnu funkciju da se rješenje konflikta ne može predvidjeti naglašava Galtung, cit. djelo, str. 370. Up. nada­ lje Vilhelm Aubert: »The Structure of Legal Thinking«. In: Legal Essays, Festskrift til Frede Castberg, Kopenhagen 1963. s. 41-63 (43 ff.). 20. Upravo ova mogućnost: pridobiti prisutne gledaoce za vlastito pravno stanoviš­ te i tako utjecati na suce ali i na protivnike, to je naprotiv bitni aspekt javnih pravnih postupaka u jednostavnijim društvima. 21. Ne smije se dakle izolaciju kroz ceremonijal pripisati isključivo strahu sudaca od neposrednog dodira s učesnicima — tako Paul Reiwald: Die Gesellschaft und ihre Ver­ brecher, Zürich 1948, str. 80 sl. Ona je zajedničko djelo svih učesnika. 22. Nadovezujući se na Leon Festinger: A Theory of Cognitive Dissonance, Evanston I11. - white Plains N. Y. 1957, nap. s. 84 ff., može se kazati da u ovim situacijama tipič­ no nastaje mali kognitivni nesklad. Ne mogu slijediti Festingerovu hipotezu da su up­ ravo zbog toga i šanse internalizacije manje negoli ondje gdje je kognitivni nesklad ve­ ći i gdje su jači pritisci na interno izjednačavanje napetosti. Jer visok se kognitivni nesklad može zaista izravnati i na druge načine, a ne samo internalizacijom nametnutih zahtjeva; naprimjer, prihvaćanjem gledanja na svijet koje frustrira.

109

nove oblike obrade doživljaja.23 Najvažnije jest da teme sukoba, još prije nego što bi izazvale primjenu fizičke prisile, zadobiju oblik u kojem ih se više ne može generalizirati i politizirati. Oblik politike koji odgovara ovom poretku primjene prava pretpostavlja — kako ćemo još vidjeti24 — usitnjavanje konflikata, da bi iz toga mogao iz­ dići politiku kao autonomni sistem pripreme odluka. Kad se našao u ovoj izoliranoj poziciji, pobijeđeni još doduše mo­ že ustrajati u svojem očekivanju, ali to skupo plaća. Tada stupaju u akciju socijalni procesi koji ne pokušavaju više da ga pouče i izmije­ ne, već ga stabiliziraju u ulozi odstupanja. Stabilizacija u ulozi od­ stupanja povezana je na gotovo neizbježiv način s gubitkom statu­ sa. Pobijeđeni postaje čudak, kverulant, čiju temu-ljubimicu znamo i po mogućnosti izbjegavamo. Mora svoju publiku odabirati oprez­ no i usko, ne može sa svakim govoriti o svom procesu. Karakterizi­ ra ga se tako da njegova očekivanja gube svaki značaj, napose u od­ nosu na način na koji drugi treba da shvaćaju same sebe. Takvo ukrućivanje u odstupanju kao alternativa za sankciju naišlo je na iz­ vjesnu pažnju u novijoj nauci. Motrilo se na primjeru prostitutki, homoseksualaca, narkomana, duševnih bolesnika, političkih ekstre­ mista, mucavaca, zatvorenika.25 Može se pretpostaviti, ali nije još empirički istraženo, da se i one koji su izgubili parnicu a odbijaju naređeno im učenje, fiksira u takovom negativnom identitetu i na taj način simbolički otupljuje. Legitimiranje postupkom ne dovodi dakle neminovno do realne suglasnosti, zajedničkog sklada u nazorima o pravu i nepravu, a niti do onog što Parsons tajnovito naziva »articulation of power with real commitments«.26 Legitimiranje se uopće ne može shvatiti kao »internalizaciju« neke institucije, lično prihvaćanje onih uvjerenja koja su se društveno oblikovala.27 Naprotiv, radi se u biti o procesu 23. Tako Howard S. Becker: »Personal Change in Adult Life«, Sociometry 27 (1964), s. 40-53, razlikuje situational adjustment i commitment i naglašava da socijalni pore­ dak može općenito postići prilagođavanje situaciji a da ne mora dubinski prestrukturirati ličnosti. Slično Irving Rosow: »Forms and Functions of Adult Socialization«, Soci­ al Forces 44 (1965), S. 35-45. 24. Up. niže dio III., glava 3. 25. Neka djela o ovom: John I. Kitsuse: »Societal Reaction to Deviant Behavior. Pro­ blems of Theory and Method«, Social Problems 9 (1962), s. 247-256; Thomas J. Scheff: Being Mentally 111. A Sociological Theory, Chicago 1966; Erving Goff man: Stigma. Über Techniken der Bewältigung beschädigter Identität, Frankfurt 1967; Edwin M. Lemert: Human Deviance, Social Problems, and Social Control, Englewood Cliffs N. Y. 1967, nap. s. 40 ff. 26. Up. Talcott Parsons: »Some Reflections on the Place of Force in Social Process«. In: Harry Eckstein (ur.): Internal War. Problems and Approaches, New York 1964, s. 33-70 (57). Starije, djelomično revidirane formulacije Parsonsovog pojma legitimnosti vidi u Talcott Parsons: »Authorty, Legitimation, and Political Action«. In: Carl J. Fried­ rich (izd.) Authority (Nomos I), Cambridge Mass. 1958, s. 197-221, i, na kraju, isti: »The Political Aspect of Social Structure and Process«. In: David Easton (izd.): Varieties of Political Theory, Englewood Cliffs N. J. 1966, s. 71-112, nap. s. 82. f. 27. Nadovezujući se na Durkheima Parsons naprotiv psihičkim procesima ove vrste pripisuje odlučno značenje za stabilnost socijalnih institucija i ne razmišlja o funkcio-

110

novog strukturiranja pravnih očekivanja, dakle učenja u socijalnom sistemu, koje može biti u velikoj mjeri neovisno o tome da li onaj tko mora promijeniti svoja očekivanja na to pristaje ili ne. Čini se da se time utire put odnosa pojedinca i društvenog poretka, koji po­ čiva na većem odvajanju sistema i pokazuje veći potencijal za kom­ pleksnost: na taj način28 društveni poredak može postati u velikoj mjeri neovisan o individualnim ličnostima i njihovoj svojevrsnosti u svojstvu sistemá motivacije i upravo zbog toga dozvoliti izrazitu individualizaciju ličnosti. Sasvim općenito, bilo bi pogrešno kad bi se izazivanje određenih psihičkih procesa prihvaćanja smatralo socijalnom funkcijom me­ hanizama kojima se rješavaju sporovi. Tu se više radi o tome da se društvo imunizira u odnosu na te procese. Nejasnoća pojma »pri­ hvaćanje«, koji većina ljudi dovodi u vezu s nekom ugodnom vrstom unutrašnjeg zadovoljstva, sakriva ovaj problem.29 Naravno, — kad mu se ono dostavlja — adresat »prihvaća« rješenje, koje ne može ni promijeniti ni ignorirati. Nikakav postupak nije potreban da bi se to postiglo. Problem ne leži u tome kako to postići, već u to­ me kako zaštititi socijalni sistem od posljedica određenog psihič­ kog rješenja koje je adresat odabrao da bi tu činjenicu probavio. Ovaj izbor ne smije naići na socijalni odjek, resantimani koje mobi­ lizira adresat ne smiju — to smo već kazali — postati institucijom. I to je razlog zbog kojeg treba postupkom potaknuti pojedinca da do­ brovoljno individualizira i izolira svoju poziciju. Sva sistemska obilježja postupka koja smo dosad teoretski prika­ zali moraju se udružiti kako bi se postigao ovaj rezultat: postupak se specifičnim organizacijsko- i procesno-pravnim normama i druš­ tveno institucionaliziranom podjelom uloga mora izdvojiti u poseb­ ni sistem radnji; mora uz svu vezanost uz pravne norme postići iz­ vjesnu autonomiju kako bi se individualizirao svojom vlastitom po­ viješću; mora biti dovoljno kompleksan, kako bi izrazio sukobe i os­ tavio neko vrijeme njihovo rješenje u neizvjesnosti. Samo se tako mogu kod učesnika mobilizirati motivi da sudjeluju u igranju uloga čije je svojstvo da vežu i sužavaju mogućnosti. Tako se učesnike po­ tiče da se u svom ponašanju svjesno ili nesvjesno odriču alternati­ va, da i oni sudjeluju u događanju kojim se reducira kompleksnost i da konačno prenesu rješenje u nove situacije daljnjeg života, aktivinalnim ekvivalentima. Up. o ovom i kritičke primjedbe Einhard Schrader: »Handlung und Wertsystem. Zum Begriff der Instituionalisierung in Talcott Parsons' soziologischem System«, Soziale Welt 17 (1966), s. 111-135 (122 f.). 28. Slične indiferencije mogu se na drugi način postići članstvom u organizacijama. Up. o ovom pobliže Niklas Luhmann: Funktionen und Folgen formaler Organisation, Berlin 1964, posebno s. 39 ff. 29. Za ovo su vrlo karakteristična razmišljanja Johana Galtunga: »Institutionalized Coonflict Resolution«, Journal of Peace Research 1965., str. 348-397, napose str. 354. Galtung naglašava da se kao efekt mehanizma za rješavanje konflikta nc može očekiva­ ti puno prihvaćanje, da se spremnost na prihvaćanje može ojačati institucionalizacijom mehanizma — a ostavlja neobjašnjenim pojam prihvaćanja.

111

rajući psihičke mehanizme prilagođavanja, dok društvo može biti u velikoj mjeri ravnodušno prema pitanju koji će od tih mehanizama odabrati.

8.

Prikaz za neučesnike

U premise teorije simbola, koju su razvili Durkheim, Mead, a u slič­ nom smislu i Freud, ubrajaju se i neke psihološke pretpostavke, a napose ona da simboli vežu osjećaje i da se pomoću njih norme mo­ gu internalizirati i učiniti zakonom vlastitog »ja« — zamjenjujući ta­ ko vanjsku, društvenu prisilu unutarnjom. Zacijelo je time otkrive­ na značajna mogućnost socijalne integracije.1 Na drugoj se strani ipak sumnja u to u kojoj se mjeri društva koja su veoma izdiferencirana, koja se zasnivaju na specificiranim i zamjenjivim ulogama, mogu poslužiti onim mehanizmima koji osjećajno vežu konkretne ličnosti. Naša je analiza bar dovela u sumnju da bi ovakvi mehaniz­ mi internalizacije mogli uspješno djelovati na međi između birokra­ cije, koja odlučuje, i publike. Birokracija i publika odviše su udalje­ ne jedna od druge. To ne znači da ovdje nema mjesta ili da bi se moglo izostaviti procese u kojima se tvore simboli i prikazi; ali oni ispunjuju drugu funkciju, funkciju tolike tematske i socijalne izola­ cije pojedinca koji ne pristaje, da njegov protest ostaje bez posljedi­ ca. Čini se da se legitimiranje postupkom ne sastoji u tome da se adresat interno veže, već da ga se izolira kao potencijalni izvor pro­ blema i učini društvo neovisnim o njegovom pristajanju ili odbija­ nju. Upravo ta ravnodušnost u odnosu na individualne strukture motivacije i prihvaćanja ili odbijanja po pojedincima izražava se pojmom »važenja« vrijednosti i normi. Postupci služe sigurnoj rea­ lizaciji tog važenja u društvenom životu. To se međutim ne može postići samo odvojenim tretmanom poje­ dinih učesnika postupka. Njihov izbor, koji se vrši ograničavanjem ovlaštenja da netko bude stranka u pojedinom postupku, obrazlaže se granicama opravdanog interesa na postupku. Taj je izbor osim toga uvjet djelotvorne, u ulogama strukturirane interakcije: ne mo­ že se bilo tko pridružiti i zahtijevati riječ. Načelo ograničenog pri­ stupa ima osim toga i latentnu funkciju mehanizma izolacije pojedi­ nih interesenata. Nema pristup postupku svatko tko se zanima za probleme koji su njegov predmet, ili tko se osjeća tangiran mogu­ ćom odlukom; onaj kome se u postupku dodjeljuje aktivna govorna 1. Nadovezujući se na Durkheima i Freuda Parsons u svojoj teoriji institucionaliza­ cije socijalnih vrijednosti i normi prije svega posiže za ovom idejom psihičke internali zacije. Dobar uvod u ovo daje Schrader, cit. djelo. 113

uloga treba naprotiv prvo da dokaže vrlo specijalni, pravno fiksira­ ni interes. Na taj se način sukob politički neutralizira2 i sprečava se da specijalni problemi putem mehanizama poopćavanja (zauzima­ nje stava, identifikacija, razmjena uzajamne podrške, osvetoljubi­ vost i sl.) postanu točke kristalizacije općih sukoba i fronti koje bi podijelile stanovnike u veće grupe.3 To međutim ne znači da je stav neučesnika naprosto beznačajan za legitimiranje postupkom. Upravo je suprotno istina. Legitimira­ nje je institucionalizacija priznavanja da su rješenja obvezatna. In­ stitucionalizacija znači da se predmnijeva da postoji suglasnost u odnosu na određena očekivanja ponašanja i da se ta suglasnost mo­ že koristiti kao osnova vlastitih radnji. To je moguće samo ako sug­ lasnost ili odista postoji u velikoj mjeri, ili se može bar fingirati, jer nema znakova disensa.4 Kako bi se takvo predmnijevanje (čiji je predmet suglasnost u odnosu na obvezatnost službenih rješenja) moglo stabilizirati, treba dopustiti i nesaučesnicima da sudjeluju u postupku. Oni se doduše ne pripuštaju u ulogama onih kojima se daje riječ, ali postupak kao drama namijenjen je i njima. I oni treba da steknu uvjerenje da se sve odvijalo na pošten način, da se ozbilj­ no, ispravno i mukotrpno tražilo istinu i pravdu, i da bi i oni, kad bi bilo potrebno, pomoću ovih institucija dobili svoje pravo. Ukoliko je taj stav faktički rasprostranjen, ili ukoliko se na osnovu komuni­ kacione situacije može pretpostaviti da je rasprostanjen, ne može računati na podršku drugih onaj tko bi se htio pobuniti protiv oba­ veznog rješenja. Njegova će se pobuna pripisati njemu samom i ne­ će se smatrati da su zakazale institucije. Pobuna će se činiti obli­ kom tvrdoglavosti, rogoborenja, neuviđavnosti ili bar čudnog, prak­ tički nerazumnog životnog stava. U uvjetima ovakve interpretacije 2. Ovom funkcijom ograničene sposobnosti da se bude strankom u sudskom postup­ ku bavi se i David Easton — up. A Systems Analysis of Political Life, New York-London-Sydney, 1965., str. 264 sl. 3. Priznajemo da to ne uspijeva uvijek. Tako naprimjer ne uspijeva u slučajevima u kojima velika udruženja vode politički važne procese načelnog karaktera. Ona u pravi­ lu teško prihvaćaju sudsku odluku i posižu za političkom akcijom. Značajno je da se le­ gitimnost pravosuđa problematizira baš u ovim slučajevima, u kojima pravosuđe ne može ispuniti svoju latentnu funkciju političke neutralizacije. Primjer za ovo jest pre­ suda Saveznog suda za radne sporove (Bundesarbeitsgericht) od 31. okt. 1958. (SAE 1959., str. 41 sl.) u sporu zbog štrajka metalaca u pokrajni Schleswig-Hollstein i diskusi­ ja koja se na tu presudu nadovezala, naprimjer kritika »političke opcije« kod Wolfganga Abendrotha: »Innergewerkschaftliche Willensbildung. Urabstimmung und ’Kam­ pfmassnahme'«, Arbeit und Recht sv. 7 (1959.), str. 261-268 (nap. 263). 4. Jedno od istraživanja koje je otkrilo veliku mjeru prividnog konsensusa u moral­ no institucionaliziranim očekivanjima ponašanja jest Richard L. Schanck: »A Study of a Community and Its Groups and Institutions Conceived as Behavior of Individuals«, Psychological Monographs, sv. 43, br. 2, Princeton N.J.-Albany N.Y. 1932. Na istu pro­ blematiku nailazi Helmut Schelsky: Soziologie der Sexualität. Über die Beziehung zwischen Geschlecht, Moral und Gesellschaft, Hamburg 1955., str. 51 sl. u svojoj analizi Kinsey-Reporta. 114

problematični se slučaj ne može poopćiti, već će ostati vezan za po­ jedinca.5 Kako bi se postupak otvorio za ovakvo nesaučesničko sudjelova­ nje publike u njemu, bitno je da postupak bude javan. Treba da nesaučesnici mogu doživjeti tok postupka. Pritom je važna pristupač­ nost, a ne toliko i aktualna prisutnost, istinsko odlaženje i proma­ tranje postupka. Odlučno je da postoji mogućnost za to. Ta moguć­ nost jača povjerenje ili bar sprečava da nastane ono nepovjerenje koje se stvara oko svakog pokušaja da se nešto zataji. Funkcija pro­ cesnog načela javnosti leži u tome da se stvori simbol, da se postu­ pak oblikuje kao drama, koja simbolizira ispravnu i pravednu odlu­ ku. Za ovo nije potrebno da postupku stalno prisustvuje manje ili više velik dio stanovništva. Dostatna je opća i neodređena spoznaja da se takvi postupci stalno odvijaju i da se — ukoliko postoji potre­ ba — svatko može o njima informirati. Ionako se ne može očekivati da bi prisutna publika mogla efektiv­ no kontrolirati postupak odlučivanja ili povećati njegovu racional­ nost. Javnost postupka pridonosi naprotiv tome da se oni dijelovi procesa odlučivanja koje se ne može prikazati isključuju iz vidljivog akcionog područja i da se o njima odlučuje ili unaprijed ili uzgred. Komponenta ovog nevidljivog dijela postupka napose su odluke o prikazu procesa odlučivanja. Javni postupak sadrži u najpovoljni­ jem slučaju fragmente procesa stvaranja odluke. Ali i to je dovoljno da bi ispunio svoju simboličko-ekspresivnu funkciju, a ta je funkci­ ja bitna kako bi se donošenje odluke legitimiralo. Prema tome nije valjan argument protiv načela javnosti to što su sudske dvorane prazne ili što ih puni samo žeđ za senzacijama. Time se postavlja pitanje da li je u sudskom postupku dovoljno vidjeti sistem integracije koji se tvori prvenstveno na razini uloga pa da se shvati ova simboličko-ekspresivna funkcija. U odnosu na javnost sudskog postupka i odsutnost ima svoj smisao ukoliko po­ stoji mogućnost prisustvovanja. Izvještaji u štampi, na radiju i tele­ viziji mogu prenijeti utisak da se sprovodi pravo u određenim obli­ cima i neovisno o ličnim interesima i raspoloženjima učesnika. Bu­ dući da taj utisak mogu prenijeti masovni mediji, funkcija gledanja postaje neovisna o nužnosti da se bude fizički prisutan, i stabilizira se tako u odnosu na individualne motive i obaveze koje pojedinac ima u svojim ostalim ulogama. Postaje neosjetljiva u odnosu na pi­ tanje da li netko ima vremena i volje da primi i obradi informacije, tko je on i kad će to učiniti — u lokalnom vlaku, pri doručku, u pau­ zi, za vrijeme gledanja televizije prije programa koji ga odista zani­ ma, ili iz mrmljanja bračnog druga koji upravo čita novine. Masov5. Onaj tko zauzme stanovište pojedinca naginjat će tome da već tu razdiobu šansi smatra nepravdom. Vidjeti na pr. ustajanje protiv »that universal institution-worship through which Sacco and Vanzetti were put to death« kod Floyda H. Allporta: Instituti onal Behavior, Essays Toward a Re-interpretating of Contemporary Social Organizati on, Chapel Hill 1933., str. 106 sl. (napose str. 129).

115

ni mediji oslobađaju nas od prisile da konkretno sinhroniziramo gledanje s ulogama u postupku — primjer za to kako u diferencira­ nim društvenim porecima treba naći više poopćene oblike usklađi­ vanja situacija, vremenskih rasporeda, dužnosti što nam ih nameću uloge, i interesa. Osim toga ti oblici garantiraju tehnički, a prema tome i uvjerljivo i potpuno, nužnu pasivnost gledanja. Tek štampa omogućuje »la publicité facile sans réunions tumultueuses« i da javnost tako bude stalna državna ustanova, kako se već Guizot po­ hvalno izrazio.6 Prednosti ove vrste moraju se, naravno, omogućiti nekim odrica­ njima. Sistem koji na svojim rubovima obuhvaća anonimne, odsut­ ne gledaoce ne može se više integrirati zajedničkom igrom uloga, već samo zajedničkom identifikacijom s malobrojnim apstraktnim simbolima, koji ne daju mnogo sigurnosti u odnosu na konkretne stavove i spremnost drugih ljudi da stupe u akciju. Tako nas neće začuditi da se pruža otpor onoj »lošoj tendenciji prema publicity«7 — ne čine to samo pravnici već i sociolozi.8 Gledano u cijelosti, po novijim empiričkim istraživanjima9 čini se da diskusija u literaturi pretjerava u slikanju stvarnih suprotnosti. Odbojnost nastaje u prvom redu u odnosu na nevidljivu prisutnost mase, u koju se ne može unijeti red pomoću uloga, čije se motive zbog toga ne može prozrijeti, pa je se ne može ni kontrolirati ni u tren oka smiriti. Ali onaj tko se gnjavi zbog niskih pobuda znatiželje i zabave, da se na­ slađuje nad tuđom sudbinom, trebao bi spoznati da ovi motivi ne služe samo vlastitoj svrsi, nego da se u isti mah na njima putem simboličkog identificiranja zasniva sudjelovanje u državnim poslo­ vima i da su stoga ti motivi uključeni u proces legitimiranja držav­ nih odluka. Masovni mediji zacijelo — kako im se to često predba­ cuje — pružaju selektivnu, djelomičnu sliku onog što se pred sudom događa, i onom koji to doživljava njihovim posredstvom ne omogu­ ćuju objektivni sud o pojedinom slučaju. A to je opća, neizbježna sudbina svakog sudoživljavanja u visoko diferenciranim civilizacija­ ma. Ne može se pretpostaviti da građanin racionalno i ispravno su6. Historie des origines du gouvernement représentatif en Europe, sv. 1., Bruxelles 1851., str. 80. 7. Tako Eberhard Schmidt: »Öffentlichkeit oder Publicity«, u: Festschrift für Walter Schmidt, Berlin 1959., str. 338-353 (nap. str. 338). Opširnije isti: Justiz und Publizistik, Tübingen 1968. Up. i Paul Bockeimann: »Öffentlichkeit und Strafrechtspflege«, Neue Juristische Wochenschrift sv. 13 (I960.), str. 217-221 u namjeri da udalji sudsku javnost od političke; Dieter Brüggemann: Die rechtsprechende Gewalt. Wegmarken des Rec­ htsstaates in Deutschland. Eine Einführung, Berlin 1962., str. 185 sl. 8. Vidjeti Jürgen Habermas: Strukturwandel der Öffentlichkeit, Neuwied 1962., str. 227 sl. 9. Vidjeti Wolfram Zitscher: Die Beziehungen zwischen der Presse und dem deut­ schen Strafrichter, Kiel 1968.; Manfred Rühl: Die Zeitungsredaktion als organisiertes soziales System, Gütersloh 1969., str. 81-83.

di u bilo kojoj od svojih uloga. Ali o tom se ni ne radi, već o tom da se simbolički prenese uvjerenje kako se pravo izvršava.10 Gledano u cijelosti, djelovanje masovnih medija može prema to­ me poslužiti da sudski postupak javno odjekne. Već se upozorava sudove da ozbiljno shvate tu mogućnost djelovanja i da se sistem­ skim radom pobrinu o svom djelovanju na javnost.11 No čak ni vješ­ ti referent za štampu nekog suda ne bi mogao isključiti da se ovo prenošenje djelovanja neće sukobiti s određenim institucionalnim uvjetima sudskog postupka. Taj sukob ukazuje istovremeno na to da razne funkcije sudskog postupka imanentno protivurječe jedna drugoj i da ga treba riješiti ili u korist sudova, ili u korist masovnih medija. Važno je pritom da se konflikt ne proširi u područje ideolo­ gije, nego da se precizno razrade one djelomične funkcije od kojih se može očekivati da će uzajamno »interferiráti«. U prvom su redu stvarala poteškoće ova tri unakrštavanja funkcija, koje treba razli­ kovati jedno od drugog: Masovni mediji mogu ometati samu sudsku scenu svojim fizič­ kim prisustvom.12 Do tog dolazi kada postavljanje i rad njihovih tehničkih aparata postane toliko opsežan da kao posebna drama počinje ometati postupak ili fizički ili simbolički — zbog svojih diskrepantnih stilskih momenata. Kad fotoreporteri trčkaraju ili čuče da bi napravili snimak iz pravog ugla, kad aparati započnu zujati i kuckati, reflektori ili blicevi osvjetljavaju osobe u akciji, kad se došaptavaju instrukcije kako treba da se snima, prave i ispravljaju greške itd., to može odvratiti pažnju od glavnih događaja ili čak do­ vesti u pitanje njihov primat. Mjera ometanja ovisi naravno o scen­ skim očekivanjima. Tamo gdje se sudska scena igra toliko tradicio­ nalno kao u Engleskoj, postaje već i samo fotografiranje sakrileg i zbog toga se zabranjuje. Drugi su problem aktualni izvještaji iz postupka u toku, koji anti­ cipiraju rezultat. Da to ugrožava nezavisnost suca, smatra se napo­ se u Velikoj Britaniji, gdje veliki značaj ima sudska porota i gdje i sudac treba da na raspravu dođe nepripremljen; tu se svaka pripre­ ma sumnjiči kao izvor pristranosti.13 Budući da se ova nezavisnost 10. Drugačije treba ocijeniti ako se sami neposredni učesnici postupka osjećaju iritiranima fragmentarnim i zbog toga krivim prenošenjem njihovog prikaza — na pr., pre­ nesena je samo kulminaciona točka sa suzama. Ovim se bavi Werner Sarstedt: »Run­ dfunkaufnahmen im Gerichtssaal«, Juristische Rundschau sv. 1956., str. 121-127. 11. Tako Horst Bührke: »Plädoyer für die Öffentlichkeitsarbeit der Justiz«, Deutsche Richterzeitung sv. 44 (1966.), str. 5-9. Up. i Rudolf Wassermann: »Justiz und Public Re­ lations«, Deutsche Richterzeitung sv. 41 (1963.), str. 294-298. 12. Up. o ovom od strane sudaca Heinrich Jagusch: »Rundfunk- und Fernsehübertragungen von Gerichtsverhandlungen«, Deutsche Richterzeitung sv. 38 (1960), str. 85. Ovoj se opasnosti suprotstavlja u prvom redu novi član 169 stav 2 njem. Zakona o us­ trojstvu sudova (GVG), koji isključuje da se u cilju publikacije rasprava snima tonski ili filmski. 13. Up. o ovom Jarold P. Romberg: Der Richter Ihrer Majestät. Porträt der englischen Justiz, Stuttgart—Berlin—Köln—Mainz 1965., str. 226 si. s ispravnom primjedbom da se u ovim slučajevima želi — mada je riječ o »contempt of court« — zaštitili optuže117

institucionalno štiti, moramo se pitati da li je to jedini problem (ili se možda radi samo o polazištu jurističke konstrukcije rješavanja problema). Smisao i funkcija postupka ne ovise samo o izdvajanju uloge suca, već i o izdvajanju svih ostalih uloga u postupku, kako smo već opširno razložili.14 Dok je postupak u toku ne smiju se stva­ rati društvene predrasude koje bi društveno diskreditirale bilo ko­ jeg učesnika u postupku i izazvale dojam da pred sudom nastupa na neslobodan, unaprijed određen način. Mora biti očuvana neizvjes­ nost o ishodu postupka i ona mora vidljivo motivirati akcije uloga u postupku. Samo tako može nastati efekt onog samoprikaza, onog prihvaćanja impliciranih uloga, one dobrovoljne specifikacije tema, na kojima počiva funkcija postupka da legitimira. Kad bi se ishod mogao očigledno unaprijed predvidjeti, postupak bi se ukrutio u ce­ remoniju koja se odvija samo zbog same forme. Od ovog treba razlikovati kao treće: problem kritike sudskog po­ stupka i sudskih rješenja u štampi. Štampa, koja konkurira s dru­ gim izvorima informacije i bori se kako bi se i njoj poklonila paž­ nja, zahtijeva da se stvari prikažu na zaoštren način. Sudski postu­ pak, koji treba da raskomada, usitni i izolira probleme, zahtijeva da se kritika obuzda. Tako se može izvesti zaključak da je objektivna kritika dopuštena, a neobjektivnu da treba spriječiti. Samo, ovaj za­ ključak nam još ne dopušta da povučemo granicu. I vjerojatno ne bi bilo dovoljno da se isključi ona kritika koja pogađa osobno,15 jer je nejasno koja vrsta kritike pogađa osobno. Da bismo u ovo unijeli više svjetla, moramo u slijedećem poglavlju raspraviti koji su smi­ sao i granica imuniziranja suca u odnosu na kritiku.

nog i stranke a ne sud. Up. uostalom već Et. Dumonta: De l'organisation judiciaire et de la codification. Extraits de divers ouvrages de Jérémie Bentham, Paris 1828., str. 194. Novija stanovišta zastupaju napr. Wolf Middendorff: Der Strafrichter. Auch ein Beitrag zur Strafrechtsreform, Freiburg 1963., str. 34 sl.; Ulrich Fitzner: »Unzulässige Presseberichte von der Hauptverhandlung«, Deutsche Richterzeitungsv. 44 (1966.), str. 301-302; E. Schmidt, cit. djelo (1968.), str. 48 sl. 14. Up. dio II., glavu 1. 15. To je tendencija Brügemannovih (cit. djelo) razmišljanja.

9.

Programska struktura i odgovornost

Sudjelovanjem u ceremonijalu postupka i u aktualnoj potvrdi pre­ misa i nadležnosti odlučivanja, učesnicima se — kako smo vidjeli — postepeno oduzima mogućnost da kritiziraju, a ostale se usmjerava u određene kanale. Takvo obuzdavanje kritike učesnika moguće je međutim samo pod uslovom da stoji u skladu s oblicima u kojima se rješenje inače može kritizirati, prije svega, dakle, s oblicima od­ govornosti u hijerarhičnoj gradnji organizacije odlučivanja i u jav­ nosti. Kad bi, naime, hijerarhična i javna kritika bile moguće bez svakih granica, učesnici bi uvijek našli nove povode da u svakom pogledu održe budnim svoje nezadovoljstvo, da ga potpiruju i upli­ ću u daljnji tok odlučivanja. Institucija pravovaljanosti definitivno zatvara tu mogućnost. No ovom se informacijom sociolozi ne mogu zadovoljiti. Formal­ ni zahvati ovakve vrste ne mogu se neograničeno socijalno optereći­ vati. Zakazali bi kad bi se na njima nakupilo više socijalnog pritis­ ka. Pravovaljanost obvezatnih rješenja ne može sama apsorbirati svo nezadovoljstvo; pravovaljanost mora biti pripremljena procesi­ ma, kojima se kritika — privatna, hijerarhična i javna u isti mah — predviđa, specificira i isključuje. Ne mogu se razne odgovornosti zaoštriti i koordinirati izolirano i bez obzira na strukturalni i programski kontekst odlučivanja1. Prije svega moraju biti usklađene granice između dopuštene kritike i programske strukture, dakle kontrolni i programski uslovi. Rješe­ nja koja se donose u nekom postupku moraju biti tako programira­ na da se kritika i odgovornost dadu specificirati; na neki drugi na­ čin ne bi se postupkom mogla postići realna, vremenska i socijalna izolacija problema. 1. Sasvim općenito je jedan od osnovnih rezultata novije teorije organizacije i teori­ je odlučivanja spoznaja da postoji uzajamna ovisnost između organizacijske i program­ ske strukture na jednoj i racionalnosti odlučivanja na drugoj strani. Vidjeti na pr. Ja­ mes G. March/Herbert A. Simon: Organizations, New York—London 1958; Horst Albach: »Zur Theorie der Unternehmensorganisation«, Zeitschrift für handelswissenschaftliche Forschung sv. 11 (1959.) str. 238-259; Rolf Kramer: Information und Koni munikation. Betriebswirtschaftliche Bedeutung und Einordnung in die Organisation der Unternehmung, Berlin 1965.

119

Općenito postoje dva osnovna tipa programa kojima se mogu od­ rediti rješenja: finalni i kondicionalni programi2. Finalni programi nadovezuju se na poželjne učinke i nastoje — polazeći odatle i uvažujući sve uvjete — pronaći prikladna sredstva; racionaliziraju se privrednom kalkulacijom3. U kondicionalnim programima imaju naprotiv premise odlučivanja oblik uzroka, informacija koje su kad­ re da — kadgod su ispunjene — izazovu određena rješenja. Tu se dakle radi o programima oblika: »ako-onda« i takvi se programi ra­ cionaliziraju prije svega pravnim pojmovnim obradama. Dok su fi­ nalni programi usmjereni prema budućnosti, kondicionalni progra­ mi obrađuju prošla činjenična stanja. Povezivanje i unakrštavanje ili i sama uporedna upotreba ovih dvaju programskih tipova omo­ gućuju stoga koordinaciju prošlosti i budućnosti. Razlikovanje ovih dvaju tipova programa od fundamentalnog je značaja za modernu, veliko-birokratsku državnu organizaciju4. Me­ đu ostalim o njima ovise polazne točke i dalekosežnost mogućih kriterija odlučivanja5. I jedan i drugi programski tip otvaraju mo­ gućnosti kritike i logičke i empirijske kontrole u onoj mjeri u kojoj su detaljirano i operacionalno razrađeni. U oba slučaja važi da ne­ određenost premisa otežava, a određenost olakšava kritiku. Neovis­ no o tome, kondicionalno programiranje sili kritiku da se kreće mnogo užim stazama. Finalne programe uvijek se može napasti kad kasnije ne nastupe željene posljedice (kad se, dakle, odabralo neprikladna sredstva), ili ukoliko su pronađeni drugi putevi s drugačijom raspodjelom tere­ ta, a napose nove ekonomske metode. Kritika ovdje polazi od po­ sljedica. Naročito u našoj kulturi znanja, koja se diferencirala u raz­ ne znanstvene struke, tipično je da se — ma koja kombinacija po­ sljedica bila odabrana — pojavljuje mnogostrani prijekor koji nitko pojedini više ne može koordinirati. Onaj tko odlučuje ne može se praktički odreći svog vrednovanja. Zbog toga ostaju suspektni on sam i njegov postupak, koji ga je doveo do određene odluke. Uprave koje rade na osnovu kondicionalnih programa, napose, na primjer, one plansko-privrednog stila, stoga moraju u cijelosti i u svim poje­ dinostima biti podvrgnute intenzivnoj političkoj kontroli. Bilo bi 2. Točna razmišljanja o ovom razlikovanju i o njegovoj povezanosti s problemom odgovornosti nalaze se kod Torstein Eckhoff/Knut Dahl Jacobsen: Rationality and Responsibility in Administrative and Judicial Decision-making, Kopenhagen 1960. Po­ kušaj sistemsko-teoretskog utemeljenja ovih dvaju programskih tipova sadržan je i u Niklas Luhmann: »Lob der Routine«, Verwaltungsarchiv sv. 55 (1964.), str. 1-33. 3. O ovom opširno Niklas Luhmann: Zweckbegriff und Systemrationalität. Über die Funktion von Zwecken in sozialen Systemen, Tübingen 1968. 4. To se ne može na adekvatan način diskutirati unutar ove studije. Što se tiče dru­ gih primjena i razlikovanja tipova up. Niklas Luhmann: Öffentlich-rechtliche Entschä­ digungrechtspolitisch betrachtet, Berlin 1965., str. 29 si.; isti: Recht und Automation in der öffentlichen Verwaltung. Eine verwaltungswissenschaftliche Untersuchung, Berlin 1966., str. 35 si.; isti: »Positives Recht und Ideologie«, Archiv für Rechts- und Sozialphi­ losophie sv. 53 (1967.), str. 531-571 (nap. 557 sl.). 5. Tako i Eckhoff/Jacobsen, cit. djelo, str. 32 sl.

120

drugačije kad bi postojale mogućnosti da se naprosto kalkuliraju optimalna rješenja. To je međutim — bar u javnoj upravi, koju ru­ kovode kompleksne vrijednosti — praktički nemoguće. Sve je ovo drugačije u načelu, a velikim dijelom i u praksi, kad se radi o kondicionalnim programima. Ovdje se programirano »onda« bira po mjeri određenog »ako«. Odgovornost za posljedice ne snosi onaj tko odlučuje, već onaj tko je donio program (i time možda htio postići određene ciljeve). Ovdje se odgovornost može u velikoj mje­ ri prebaciti na višu razinu. U slučaju kondicionalno programiranog odlučivanja treba samo pružiti dokaze da je određeno činjenično stanje faktički dano i da je ono onaj signal koji ima po programu izazvati rješenje. Da bi se ovo donijelo, dostatno je pravničko struč­ no znanje, koje po potrebi crpi informacije od svjedoka i vještaka, ali samo snosi odgovornost za rješenje6. Na taj se način rješenje može faktički imunizirati u odnosu na mnoge mogućnosti kritike7, prije svega (1) u odnosu na kritiku osobe, (2) u odnosu na kritiku postupka8, (3) u odnosu na kritiku stručne (nepravničke) kompeten­ cije i prije svega (4) u odnosu na kritiku posljedica (za razliku od čisto pravnih konzekvenci). Ovo se ograničavanje kritike plaća time da se pooštrava svijest o pogreškama i osjetljivost na pogreške u onom području u kojem još postoji mogućnost kritike: svako odstu­ panje od ispravnosti koje se uopće može utvrditi greška je, a greške su pogubne9. Dihotomski izbrušen stil prikaza pravnih obrazlože­ nja, u kojem se o pojmovima i činjenicama utvrđuje da su takvi i ni­ kako drugačiji, odgovara upravo ovoj funkciji da se reducira pro­ stor kritike rješenja i ograniči na malobrojne izvore pogrešaka koje je moguće kontrolirati. To razlikuje ova obrazloženja od razmišlja­ nja u dimenzijama vjerojatnosti i šansi, pokretnih skala, ocjena ko6. Tradicionalni centralni položaj pravnika u javnoj upravi kontinentalne Evrope je, prema tome, simptom očekivanja da će ova uprava odlučivati na kondicionalno progra­ miran način. Tome nasuprot, zahtjevi personalne politike da se snažnije regrutira stručna inteligencija simptom su prodiranja finalnih programa. 7. Vidi neke napomene o standardizaciji kao obrani pred greškama kod Richard M. Cyert/James G. March: A Behavioral Theory of the Firm, Englewood Cliffs N. J. 1963, s. 105. Nadalje, za ovaj problem vrlo zanimljivo: Isabel E. P. Menzies: »A Case-Study in the Functioning of Social Systems as a Defense against Anxiety. A Report on a Study of the Nursing Service of a General Hospital«, Human Relations 13 (1960), s. 95-121. 8. Ovdje je potrebno jedno objašnjenje. I ovdje, naravno, postoji kritika postupka posebne vrste u vidu kritike povrede posebnih normi postupka. Ali ova kritika nema sama po sebi važnosti za odluku. Njom se u određenim uvjetima može postići ponavlja­ nje postupka, ali ne i donošenje drugačije odluke u samoj stvari. Ovakva dioba stvar­ nih i proceduralnih pitanja postoji na području finalnog programiranja samo ondje gdje se mogu primijeniti kalkuli optimiranja i gdje se apsolutna ispravnost odluke mo­ že utvrditi neovisno o postupku u kojem je donesena. 9. O ovom i o ipak mogućim mjerama zaštite up. pobliže Niklas Luhmann: Funktio­ nen und Folgen Organisation, Berlin 1964, s. 256 ff., i isti: Recht und Automation in der öffentlichen Verwaltung, loc. cit., s. 75 ff.

121

risnosti, odnosa vrijednosti i vremenski uvjetovanih oportunosti, koja imaju svoje mjesto u finalnim programima10. Ova razmišljanja pokazuju da se apsorpcija kritike, koja vodi legi­ timiranju rješenja u očima njihovih adresata, postiže kondicionalnim programiranjem rada donosioca rješenja i adekvatnom argu­ mentacijom. Oba aspekta procesa odlučivanja služe na komplemen­ tarni način smanjenju mogućnosti izbora, redukciji kompleksnosti. Zbog toga možemo pretpostaviti da se legitimiranje postupkom može institucionalizirati samo na osnovi kondicionalnog programi­ ranja odlučivanja. Tako zacijelo nije slučajno što je legitimacija prava pomoću postupka postala akutnom u istom povijesnom tre­ nutku — na prelasku iz 18. u 19. vijek — kad se pravo prestalo zasni­ vati prirodno-pravno i teološki, kad je korak po korak postalo pozi­ tivno i zadobilo oblik sistema kondicionalnih programa odlučiva­ nja. Današnja teleološka teorija prava ne služi obrazloženju vlasti­ tih, već interpretaciji tuđih rješenja (napose onih koja je donio za­ konodavac). Na drugi se način do ovog istog rezultata može doći analizom na­ čela sudačke nepristranosti. Ovo se načelo često spominje kad se radi o tome da se legitimira krajnja suverenost sudačkog pravorije­ ka, tako kao da sama nepristranost garantira istinitost. Načelo me­ đutim ne izražava ništa više od negativne jednakosti svih specifič­ nih interesa u odnosu na njihove šanse da utječu na suca u njego­ vom programu, i tako nikada ne može biti osnov određenom pravo­ rijeku, jer on mora naposljetku uvijek dati prednost određenim interesima. Treba pretpostaviti da iza ideologije o sudačkoj nepris­ tranosti stoje latentni socijalni mehanizmi, koji djeluju tako da se ovom načelu ipak vjeruje. Na jednoj strani ovo načelo, naravno, služi tome da se održi istin­ ska neizvjesnost o ishodu postupka — funkcija koja mora ostati la­ tentna, jer su po službenom prikazu sve odluke u pravu već unapri­ jed određene, pa prema tome uopće ne može biti neizvjesnosti. Na­ čelo sudačke nepristranosti de facto objema strankama daje povje­ renje da sudac nije, još prije nego što je postupak započeo, stupio u specifične odnose ovisnosti, i na tom povjerenju u otvorenost situa­ cije počiva — kako smo gore pokazali — motiv stranaka da se anga­ žiraju u postupku. Utoliko je načelo nepristranosti osnovni uvjet da se učesnici sami umiješaju u simobličko zbivanje koje legitimira rješenje. To je jedna funkcija, i ona se tiče samog procesa. Na drugoj strani načelo nepristranosti u odnosu na programsku strukturu i odgovornost za sudačko rješenje ispunja komplemen­ tarnu funkciju. I ona mora ostati latentna. Nepristranost ovdje dje­ luje u svojstvu odjeljivanja uloga, koje korespondira s — pokrivaju­ ći i prekrivajući ga — ograničenjem kritike i odgovornosti koje smo 10. Do istog rezultata dolazi Vilhelm Aubert u svojim gore (dio I., glava 1., napome­ na 11) citiranim nastojanjima da uporedi pravničko i znanstveno mišljenje.

122

gore skicirali. Oslobođenje od određenih socijalnih (rodbinskih, po­ litičkih, religioznih, interesnih, stručnih) vezanosti znači, naime, u isti mah da se unutar ovih odnosa niti ne mora snositi odgovornost za rješenja, niti se ova mogu kritizirati. Rješenje može biti politički neoportuno, dati nepoželjni poticaj inflacije, ukrutiti frontove u klasnoj borbi, ometati širenje jedine istinske religije ili najnovijih spoznaja o zdravom načinu života u industrijskim centrima — jedi­ ni je izlaz u takovom slučaju da se izmijene zakoni. Jer samo je nji­ ma sudac podložan. Prema tome iza načela sudske nepristranosti stoji potreba da se razgraniči odgovornost, isključe alternative, eli­ minira kritika i na taj način podupre ona redukcija kompleksnosti u procesu donošenja rješenja u čijem su nastanku sudjelovali — na svoju sreću ili nesreću — i drugi učesnici postupka. Ukoliko je sudac odveć aktivan, to ugrožava prikaz njegove ne­ pristranosti11. Arndtov zahtjev da u postupku treba povesti istinsku raspravu o pravu, jest — gledan iz ovog aspekta — problematičan. U krajnjoj liniji, problem je svaka istraživačka djelatnost suca. Prije svega, ovdje se još jednom pokazuje koliko je mudro što se pravo ograničava na kondicionalne programe. Sudac od kojeg bi se zahti­ jevalo da postigne određene ciljeve u društvenoj zbilji ne bi mogao djelovati nepristrano ili bar ostaviti utisak nepristranosti, jer bi unutar instrumentarija njegovog nastojanja da postigne cilj stran­ ke gotovo neizbježivo imale nejednak značaj. Sudac koji bi snosio punu odgovornost za posljedice svoje odluke ne bi mogao biti ne­ pristran sudac. Izuzeće suca od one kritike koja polazi od posljedica njegove odluke s ovog je gledišta bitni moment sudskog postupka.

11. Mudre napomene o tome kod Torsteina Eckhoffa: »Impartiality, Separation of Powers and Judicial Independence«, Scandinavian Studies in Law sv. 9 (1965.), str. 11-48, napose str. 14, 40 si. i 45 si. 123

III. POLITIČKI IZBORI I ZAKONODAVSTVO

Dosad smo motrili postupak primjene prava, proceduru programi­ ranog odlučivanja. Ona je i historijski i sociološki iskonska činjeni­ ca, jer regulira elementarne radnje jednog lica u odnosu na drugo. Može postojati i sama za sebe, dakle čak i tada kada nema zakono­ davstva i programira se u tom slučaju sama. Zajedno s primjenom prava, odlučuje se u tom slučaju i o tome što važi kao pravo; u ob­ razlaganju odluka stvaraju se i formuliraju, na način da ih se može prenositi, i sami razlozi, a da se pritom ne pokazuje da odluke sadr­ že i programiranje, niti se za ovo ne preuzima odgovornost. Poj­ movi kojima se kategoriziraju informacije i pravila po kojima se od­ lučuje već se rađaju u ontificiranom obliku, s njima se postupa kao s činjenicama, kao da nisu stvoreni već samo otkriveni i protumače­ ni. Tako se sudski proces odlučivanja rasterećuje od kompleksnosti kojoj ne bi bio dorastao. Budući da je njegova vlastita kompleks­ nost prilično mala, sudskom su postupku neophodne relativno kon­ kretne i invarijantne strukture obrade informacija, čvrsto konturirane misaone figure i pravni instituti kao što su vlasništvo, očinska vlast, zastupništvo ili kažnjivi pokušaj, upravni akt, trust ili condictio, koje nije lako pobrkati i koji uprkos svojoj općenitosti i elastič­ nosti ipak povezuju asocijacije i oznake smisla dovoljno bliske živo­ tu da bi ih se moglo brzo primijeniti. U svemu tomu sudski proces odlučivanja sakriva pred samim sobom vlastitu uzročnost; a to mu lako uspijeva zbog toga što masa pravnih misli zadobiva svoj oblik tek u velikom broju pravnih postupaka, tako da je doprinos pojedi­ načnog postupka odista minimalan1. Ne stoji dakle nipošto da bi se logički redoslijed morao i vremen­ ski ostvariti, da bi programi odlučivanja morali biti prvo izrađeni kako bi tek zatim bili primijenjeni. Jednostavnija društva znaju na­ protiv samo za jednu razinu odlučivanja i posjeduju zbog toga ontički fiksirano »prirodno pravo«. Razlikovanje primjene pravnih propisa od njihovog donošenja, diferencijacija tih dvaju područja 1. Naročito ovdje nastaju iznenađujuće paralele u odnosu na gore (str. 62, opaska 18) citiranu psihološku sistemsku teoriju, koja također postulira vezu između komplek­ snosti sistema i kompleksnosti njegove okoline, postojanja alternativa, konkretnosti odnosno apstraktnosti pravila sistema za općenje s okolinom, i napokon mogućnosti da se spozna i organizira vlastita, su-djelujuća kauzalnost.

127

kroz različite norme, različite uloge, različite procedure pretpostav­ lja visoko razvijenu pravnu kulturu i van toga i već veoma komplek­ sno, diferencirano društvo. Ali čak i tada postoje, kako to danas po­ činjemo spoznavati, imanentne granice onog područja koje se može izdvojiti iz procesa pravnog odlučivanja i osamostaliti kao zakono­ davstvo2. Zadatak slijedećih poglavlja bit će da shvatimo funkciju takve di­ ferencijacije na programirane odluke i odluke koje programiraju, da osvijetlimo neke od njenih uvjeta i problema i da prije svega spoznamo od kojeg su značenja pravno regulirane procedure za in­ stitucionalizaciju i legitimaciju ove razlike. Posvećujući se toj zada­ ći moramo napustiti dosadašnji mikrosociološki način promatranja i moramo osim malih sistema interakcije od jednog lica k drugom (von Angesicht zu Angesicht) uzeti u obzir i opsežnije socijalne sis­ teme, jer samo oni mogu snositi rizik donošenja pravnih propisa ili čak rizik pozitiviranja čitavog prava. Pritom ćemo kao teoretski ok­ vir zadržati sociološku sistemsku teoriju, ali ćemo morati uzeti u obzir odnos prema raznim sistemima. Nećemo je dakle primijeniti samo na pojedinačne proceduralne sisteme već uz to i na politički sistem i na društvo u cijelosti.

2. Up. na pr. Léon Husson: Les transformations de la responsabilité. Etude sur la pensée juridique. Paris 1947., napose str. 12 sl., ili Josef Esser: Grundsatz und Norm in der richterlichen Fortbildung des Privatrechts, Tübingen 1956.

128

1. Pozitiviranje prava1

Pozitivno pravo su one pravne norme koje su stavljene na snagu od­ lukom i koje se prema tome mogu odlukom staviti i van snage2. Pravnici nisu riješili problem da li se, i u kojoj se mjeri, pravo može predati u nadležnost procesa odlučivanja. Njima, koji su od pamti­ vijeka naučeni i usmjereni na to da odlučuju o sporovima i da pri­ tom utvrđuju što je pravo, očito zadaje muke misao da i samo pra­ vo moraju stvoriti odlukom. Groze se pri pomisli kakav bi ponor proizvoljnosti mogao nastati kada bi sve pravo važilo samo na os­ novi odluka. A ipak nepristran pogled pokazuje na način na koji faktički funkcioniraju moderni politički sistemi, da je najkasnije u 19. vijeku stvaranje prava postalo predmetom ustaljenog rada u po­ gonu organiziranog odlučivanja i da je zahvatilo sva pravna područ­ ja, računajući tu i ustavno pravo. Ne može više biti ni govora o to­ me da bi izmjene prava bile pojedinačni zahvati ili izuzetne regula­ cije zasnovane na posebno utemeljenom suverenom pravu, dakle o netipičnim pojavama u životu države, kako se to smatralo sve do u 18. vijek; ni govora o tome da bi samo najniža stepenica božanski postavljene hijerarhije pravnih normi bila na taj način kao lex positiva prepuštena ljudskoj odluci, koja se pritom mora pridržavati vi­ šeg prava. Kolikogod su ove dvije misaone figure olakšale uvođenje 1. Uz ovaj odsjek up. i Niklas Luhmann, »Gesellschaftliche und politische Bedingun­ gen des Rechtsstaates«. U: Studien über Recht und Verwaltung, Köln—Berlin—Bonn—München 1967., str. 81-102, i isti: »Positives Recht und Ideologie«, Archiv für Rechts­ und Sozialphilosophie 53 (1967.). str. 531-571. 2. Da ne bi bilo nesporazuma, ovu definiciju treba čitati pažljivo. Ona ne sadrži ogra­ ničenje na određene vrste odluka — na primjer u tom smislu da bi se pravni propisi mogli donositi samo aktima zakonodavstva. I sudske su odluke, naprimjer, odluke u ovom smislu, ukoliko razvijaju normativno djelovanje (tako i Theodor Geiger: Vorstu­ dien zu einer Soziologie des Rechts, Berlin—Neuwied 1964, str. 182 sl. o »judikatornoj opciji za običajno pravilo«). Zatim, ništa nije rečeno o motivima odlučivanja. Međutim, takvi su motivi potrebni i podliježu društvenoj kontroli. Pozitivno pravo nipošto se ne smije smatrati proizvoljnim. Donošenje pravnih propisa, kao svako odlučivanje, ovisi naprotiv na pr. o vrijednosnim premisama odlučivanja o kojima se pretpostavlja da su društveno određene. Osobitost pozitivnog prava sastoji se samo u tome da se i ove pre­ mise donošenja pravnih propisa smatraju važećim pravom samo ondje gdje je i o nji­ ma bilo odlučeno. Pozitivizacija prava znači dakle da sva društvena vrednovanja, nor­ me i očekivanja moraju proći kroz filtar procesa odlučivanja prije nego steknu pravno važenje.

129

pozitivizacije prava u okcidentalno razmišljanje o pravu — one nisu adekvatna teorija današnje stvarnosti. Isto, uostalom, važi i za postulat apsolutne moći kneževa, koja ni­ je vezana za zakone. Sve do u Novi vijek bila je »apsolutna moć« og­ raničena na mogućnost da oduzima i prisiljava, da konfiscira i rekrutira, i bila je gotovo nemoćna ukoliko se radilo o usmjerenim pro­ mjenama društvene realnosti. Društvene strukture bile su odveć jednostavne, obrasci ponašanja bez alternative vezani, a potencijal komunikacije instanca za odlučivanje u odnosu na input i output odveć malen, da bi se pozitivno pravo moglo koristiti kao prilagod­ ljiv instrument za društvene promjene3. Neograničenost apsolut­ nog vladara nije dakle još ni izdaleka značila da bi on bio mogao stvarati pravo4. Veću je mogućnost i hrabrost da sagleda stvarnost pokazao pravni pozitivizam kasnog 19. vijeka. Ali njegova izreka da pravo važi na osnovu voljnog akta državnih organa bila je isto tako naivna kao i njegov pojam volje. Zamijenimo li međutim pojam vo­ lje pojmom sistema5, dolazimo do teoretskog okvira kojim se na nov način može izraziti problem pozitivnosti prava. Socijalni sistem, a napose sveobuhvatni socijalni sistem društva, konstituiraju pravo tako što očekivanjima ponašanja daju obavezu­ jući karakter i što njihovu simbolično-smisaonu samointerpretaciju koriste kao strukturu ponašanja. Funkcija takve strukture sastoji se u redukciji kompleksnosti po sebi mogućih varijanata individual­ nog ponašanja. Ta funkcija zahtijeva da se pravo ne može izmijeniti u procesima koje strukturira, već da ga se mora pretpostaviti kao invarijantno jer bi inače svako uporište moglo biti razoreno, a sva­ ka premisa oborena. Ova nepristupačnost i neizmjenjivost od toliko su centralnog značenja da u prvi čas čine smisao prava. Predvidjeti uz neophodnu invarijantnost prava u isti mah i njegovu varijabilnost, mora se isprva činiti očitom protivurječnošću. I to je odista toliko teško da je nedopustiva i sama pomisao na to. Postulirati promjenljivo pravo čini se isto tako besmislenim kao htjeti graditi s tekućim kamenjem. Takvo nešto ne postoji.6 Dok, međutim, takva invarijantnost fungira kao kriterij prava, mogu mu se podvrći samo relativno malobrojna očekivanja ponaša3. Up. o ovom između ostalih J. H. Driberg: »The African Conception of Law«, Jour­ nal of Comparative Legislation and International Law«, 3. Series 16 (1934.), str. 230-245; Joseph Schacht: The Origins of Muhammadan Jurisprudence, Oxford 1950.; Fred W. Riggs: Thailand. The Modernization of a Bureaucratic Society, Honolulu 1966., napose str. 85 si., 132 si. 4. I odista su se nosioci takve moći uvijek morali pozivati na religioznu, manje ili vi­ še tradicionalnu legitimaciju, baš kao što se danas ne može drugačije nego da se bude demokrat. Zbog toga su bili načelno ograničeni svi pokušaji da se i u pravnom područ­ ju uspostavi autonomija političke vlasti (pregled o tome daje Samuel N. Eisenstadt: The Political System of Empires, New York—London 1963., str. 137 si.). 5. Up. uz ovo niže str. 138, opaska 5. 6. Up. na pr. R. Lingat: »Evolutions of the Conception of Law in Burma and Siam«, The Journal of the Siam Society 38 (1950.), str. 9-31.

130

nja; jer, mora se raditi o očekivanjima o kojima se s razlogom može tvrditi da su već oduvijek važila i da će uvijek važiti. To je i dovoljno u relativno statičkim društvima. Takvim konkretno i kruto struktu­ riranim društvima prilično stalna okolina prirodnih, psihičkih i so­ cijalnih procesa pruža šansu da prežive. Njima su dovoljne apokrif­ ne promjene prava, koje je moguće izvesti radom na pojmovima, krivotvorenjem ili ponovnim otkrivanjem starog prava7. Poraste li u toku civilizacijskog razvoja kompleksnost i varijabilnost prirod­ nih, psihičkih i socijalnih uslova života — a to je proces čiji je domi­ nantni uzrok sve veća kompleksnost samog društva i njegova prava — kruta struktura prava postaje sve neadekvatnijom. Raste potreba da se ta tehnički tako efektivna pravna kvaliteta dodijeli i onim oče­ kivanjima koja su očigledno nova i koja će po potrebi trebati izmije­ niti. Prvo u skromnoj, a zatim u sve većoj mjeri mora se u društvu omogućiti i institucionalizirati varijabilnost struktura. Time se mi­ jenja smisao prava: prisiljava ga se da varijabilnost više ne isključu­ je nego da je obuhvati. Ideja prirodnog prava povlači se iz normativnog područja u sferu vrijednosti i ondje se ideološki učvršćuje kao simptom za činjenicu da najviše vrijednosti još nisu mogle sli­ jediti strukturne promjene normi i uloga. Punim pozitiviranjem prava dostiže se nova i kompleksnija razi­ na funkcioniranja društva8, koja je bogatija alternativama, koja sli­ jedi svoje vlastite uvjete stabilnosti i koju se, uprkos svom kontinui­ tetu normi i misaonih figura, u pojedinostima ne može uporediti sa starim pravom. Novo se stanje može, a to nipošto nije slučaj, shva­ titi pomoću onih istih sistemskih kategorija koje su nam poslužile da okarakteriziramo postupak kao sistem. U porastu su stvarna i vremenska kompleksnost prava, broj oče­ kivanja podvrgnutih pravu i mogućnost i tempo njihovih izmjena. Naravno da postoje praktične granice ove kompleksnosti, koje ovi­ se o tome što procesi odlučivanja mogu obuhvatiti i reducirati. Me­ đutim, u načelu je zamisliva ma kakva kompleksnost i varijabilnost prava. Pravo treba da bude doraslo svakom mogućem svijetu. Kao društvena struktura ne treba da ograničuje svijet koji bi društvo moglo posjedovati — ili, ako to čini, onda samo na osnovi odluke koju je moguće revidirati. Gdje god nastaju novi problemi, da li zbog toga što su se sredstva za konzerviranje ribljih konzervi poka7. Up. kao primjer Solonovu reformu, a o tome Erik Wolf: Griechisches Rechtsden­ ken. Sv. 1, Frankfurt 1950., str. 189 si. Što se Srednjeg vijeka tiče, poznati je prikaz Fritz Kern: Recht und Verfassung im Mittelalter. Neudruck, Tübingen 1952., str. 38 sl. 8. Up. uz ovo tumačenje društvenog razvoja kao nastajanje veće poopćene sposob­ nosti adaptacije (greater generalized adaptive capacity) kod Talcotta Parsonsa: Societi­ es. Evolutionary and Comparative Perspectives, Englewood Cliffs N. J. 1966., str. 110 i njegov pojam »evolutionary universals«, isti: »Evolutionary Universals in Society«, American Sociological Review 29 (1964.), str. 339-357, pomoću kojih se može tumačiti i pozitiviranje prava. Sam bi Parsons doduše nešto drugačije prosudio razvojne tenden­ cije prava.

Ul

zala štetnima ili što je potrebno stabilizirati konjukture, mora po­ stojati mogućnost da se stvori prikladno pravo. Ovako visoka kompleksnost može se postići samo ispravno smještenim odricanjima. Neki sastojci smisla prava, koji su nekad bili s njim povezani (i koji će u prirodnom doživljaju prava zacijelo još dugo ostati s njim povezani) moraju biti napušteni. To se, na jednoj strani, postiže, diferencijacijom prava. Oštrije negoli ikad ra­ nije odvaja se pravo od ostalih socijalnih mehanizama, napose od onih koji jamče istinitost smisla, i od općeg društvenog morala. Pravo gubi sposobnost da bude istinito već i zbog toga što u novovjekom mišljenju postaje specifičnost istine da je ona intersubjektivno neminovna izvjesnost, da se tu dakle predodžbe prenose u sasvim određenom modusu. Pravo sada više ne može biti ni istinito ni neistinito, već jedino može važiti9. Od 18. vijeka naovamo postaje sve jasnije i to da treba razlikovati pravo i moral. Ovu se razliku ob­ razlagalo, a i danas se ona pretežno obrazlaže time što se ukazuje na posebni mehanizam pravnih sankcija; no u njoj se odrazuje i po­ sebni pravni modus odlučivanja; naime da očekivanja moraju proći kroz filter procesa odlučivanja i da moraju biti legalizirana kako bi zadobila pravno važenje. Razlog ovakve diferencijacije je potreba prava da se funkcionalno specificira i funkcionalno rastereti. Pravo može postići onu visoku kompleksnost samo ako se rastereti od brojnih sporednih funkcija, na primjer one da bude temelj religije ili da regulira individualna osjećanja, i da se usmjeri na svoju specifičnu funkciju fiksiranja struktura očekivanja, koje su vremenski, stvarno i socijalno genera­ lizirane. Čim se to zbilo, postaje naime vidljivo da je i sa promjenlji­ vim pravom moguće postići strukturu ponašanja koja je na ovaj na­ čin vremenski stalna, neovisna o situacijama i osigurana konsensom. Dio funkcije takve strukture sastoji se u tome da se nju ne mo­ že dovesti u pitanje ili čak izmijeniti u onim procesima koje ona strukturira; ali ne i to da bi ona bila apsolutno konstantna ili na­ prosto sakrosanktna. Ne smeta uopće ukoliko se u drugo vrijeme, na drugom mjestu i u drugoj proceduri stavlja na snagu ili mijenja ono što ovdje i sada fungira kao premisa. Jedino mora uvijek posto­ jati mogućnost da se utvrdi što važi; i mora se izbjeći da se procese odlučivanja preoptereti kompleksnošću na jednom mjestu. Za ovo su dovoljne organizacijske diferencijacije. Ovo odbacivanje difuznog stapanja s drugim normama, drugim mehanizmima, drugim funkcijama omogućuje i jedno daljnje, naj­ važnije odbacivanje: odbacivanje invarijantnosti. Pozitivno se pra­ vo više ne može smatrati invarijantnim i mora stoga nekako zamije9. Koliko je ovo razgraničenje neophodno, pokazuje i pogled na veliki broj novovjekih istina koje su opovrgnute. Nikakvo pravo ne može sebi dopustiti da se na isti način izvrgne znanstvenom opovrgavanju kao što to moraju činiti znanstvene teorije kako bi ispunile svoju funkciju.

132

niti one garancije koje su počivale u invarijantnosti i u socijalnom položaju starog prava. Ovaj je problem usko povezan s problemom kompleksnosti; jer sigurnost je u biti povjerenje u kompleksnost koja je već reducirana. Predodžbe koje znače invarijantnost i pre­ ma tome obećavaju sigurnost — napose ona da su pravne norme ne­ što bivstvujuće, da su istinite i da važe zbog toga što su zasnovane u prošlosti, kao nalog nekog pokojnika ili zbog prastarog porijekla — stavljaju čovjeka pred već reduciranu kompleksnost i shvaćaju nje­ gov odnos prema svijetu pod tim aspektom. Tako se poredak pri­ hvaća kao da je uvijek već dan, kao karakter svijeta.10 Neprijatno mnoštvo drugih mogućnosti već je eliminirano a da čovjek nije to­ me ništa doprinio. Istina niječe kvalitetu bića drugih mogućnosti, a ni prošlost ne poznaje nikakvog prostora za igru dispozicija. Oba pojma simboliziraju već reduciranu kompleksnost. Slično važi i za specifično zapadnjačku predodžbu prirode i time i za tumačenje prava kao prirodnog prava.11 Takve se predodžbe ne mogu naprosto napustiti, treba spoznati njihovu funkciju i zamijeniti ih. Kada neko društvo pozitivira svoje pravo, tada ono u ovom pod­ ručju napušta pretpostavku reducirane kompleksnosti i mora odsa­ da svojim političkim sistemom samo izvršiti redukciju komplek10. up. Lingat: »Evolution of the Conception of Law in Burma and Siam«, The Jour­ nal of the Siam Society 38 (1950.) str. 9-31 o hinduističkoj interpretaciji. 11. Karakteristično je za pojam prirode da se niječe su-djelujuća kauzalnost siste­ ma, koji sebe smatra suprotstavljenim prirodi. Priroda je ono što je niklo iz sebe sa­ mog, imanentno istinito. Da se svijet shvaća kao prirodu, to je dakle simptomatično za relativno jednostavno organizirane psihičke i socijalne sisteme, koji još nisu stekli pu­ nu svijest o vlastitoj kauzalnosti i koji ovu prema tome još ne mogu koristiti kao nače­ lo koje bi korigiralo njihove odnose prema okolini. Na drugoj strani karakterizira za­ padnjački pojam prirode da se prirodu, analogno tehnici, smatra kauzalno strukturira­ nom — mada isprva još nipošto u mehaničkom ili funkcionalističkom smislu novojeke kauzalne teorije (up. o ovom Martin Heidegger: Von Wesen und Begriff der OYLIE. Aristoteles Physik B 1, Mailand-Varese 1960.). Time su bili postavljeni temelji za integ­ raciju prirode i tehnike koju je bilo moguće izvršiti pošto su novovjeke prirodne znanosti dostigle onaj stupanj apstrakcije koji je omogućio dalekosežnu supstituciju uzro­ ka. U vršenju te integracije učvršćuje se vlast čovjeka nad prirodom u kompleksnim sistemima, tako da on napokon postaje svjestan svoje su-djelujuće kauzalnosti i da mo­ že, zadržavši ime, napustiti pojam prirode (up. na pr. Werner Heisenberg: Das Natur­ bild der heutigen Physik, Hamburg 1956., str. 12). Razmislimo li o tome, vidimo da jezgro ideje prirodnog prava nije toliko ležalo u hi­ jerarhijski višoj vrijednosti prirodnog prava, koliko u tome što se projiciralo uzroke prava u izvan društvenu sferu. Ovo razdvajanje kozmičkog prirodnog poretka i historij­ skog društva, koje nije poznato jednostavnijim društvima (vidjeti umjesto ostalih Francisco Elias de Tejada: »Bemerkungen über die Grudlagen des Banturechtes«, Ar­ chiv für Rechts- und Sozialphilosophie 46 (I960.), str. 503-535, napose str. 532) već je omogućilo da se jedno drugom suprotstave prirodno i postavljeno pravo, a tek je se­ kundarno ta razlika protumačena hijerarhijski. Ali i prirodno je pravo crpilo svoju mje­ rodavnost iz svoje ontičke, bezalternativne faktičnosti. — Time se na drugačiji način postavlja i problem: kako napustiti i kompenzirati prirodno pravo? I u pozitivnom je pravu moguće uspostaviti pravne norme više vrijednosti (mada ne i apsolutno nepromjenljive), naprimjer diferencijacijom ustavnog i običnog zakonskog prava. Međutim, pi tanje je kako da se kompenziraju one sigurnosti koje je prirodno pravo pružalo pretpostavljajući bezalternativnu eksternu prouzročenost.

133

snosti. Samo preuzima odgovornost za svoje strukture. Mora izaći pred mnogostruke mogućnosti čovjekovog ponašanja i odlučiti što treba da važi. Sigurnosti koje se smatralo vanjskima, utemeljenima u okolini, treba zamijeniti internim sigurnostima, imanentnima sis­ temu. Sa svojom se strukturom mora društvo upustiti u velike rizi­ ke, mora tolerirati nesigurnosti i dopustiti disens i sve to mora vlas­ titim radom opet umanjiti. Umjesto da kategorički odbija protivurječja i konflikte, ono ih mora prihvatiti i regulirati kao konflikte iz­ među raznih vrijednosti, programa i uloga i kao o takvima o njima odlučiti. Starom Nomosu svijeta mora oteti njegovu problematiku i nanovo formulirati probleme kao probleme o kojima se mora i mo­ že odlučiti, dakle premjestiti probleme iz okoline u unutrašnjost, kako bi se mogle mobilizirati alternative i pronaći rješenja koja se dadu valjano integrirati. Sve to nameće zamisao da se gubitak prirodnog prava izjednači proceduralnim pravom. I prema tome zacijelo nije slučaj da se no­ vo povjerenje u pravno regulirane procedure počinje pojavljivati u onom istom razdoblju u kojem se ruši prirodno pravo u svom po­ sljednjem pojavnom obliku umnog prava, tako kao da treba pomo­ ću procesnih garancija ponovo uspraviti oronulo povjerenje u pra­ vo. Klasična teorija procedure, koja se orijentira na istini, nikla je iz ove situacije. Ona je sebe smatrala takoreći drugoplasiranim rje­ šenjem: budući da pravednost i istina ne proizlaze neposredno iz prirode stvari, treba izumjeti puteve kojima ćemo im se približiti kolikogod je to moguće. I ako nije moguće složiti se unaprijed o od­ ređenim rješenjima problema, tada se treba složiti o procedurama kroz koje će se privesti odlukama problemi kad god se budu pojavi­ li. Međutim, ta je zamisao previše jednostavna a da bi mogla biti i dalje uvjerljiva. Pojedinačna institucija poput pravno regulirane procedure jedva da može zadovoljiti ovako visoka očekivanja. Druš­ tveni rizik pozitiviranja prava toliko je velik da ga nije moguće uklo­ niti određenim načinima procedure ili pojedinačnim procedural­ nim normama koje bi mu se suprotstavljale. Moramo pokušati doći do realističnije slike o tome koje značenje ima procedura za pozitiviranje prava. Kao prvo, ne može se pretpostaviti da bi se u kompleksnom, snaž­ no diferenciranom društvu kao što je današnje moglo jednim jedi­ nim nasljednikom zamijeniti starije institucije i mehanizme. Pa ni ne može biti zadaća jedino proceduralnih pravila da osiguraju sta­ bilnost pozitiviranih pravnih poredaka, koji se oslanjaju na odluke. U velikoj se mjeri to naime zbiva kroz vanredno visoku materijalnu kompleksnost prava samu, koja se ističe kao najvažnije, sistemski imanentno osiguranje prava. U pozitiviranom pravnom poretku može doduše čitavo pravo biti izmijenjeno kroz oduke, ali ne odjednom. Svaki zahvat pojedinač­ nom odlukom nailazi na uske granice zbog velikog broja i međusob134

ne ovisnosti pravnih normi u funkciji. Postoji samo mali broj raz­ umnih alternativa i svaka se samovolja osvećuje vlastitim posljedi­ cama12. Kad treba promijeniti veće komplekse pravnih normi, za­ htjevi u odnosu na proces odlučivanja povećavaju se toliko da ih je jedva još moguće svladati i moramo se odvažiti da krenemo u tamu ako ipak želimo provesti reformu. Praktički se nigdje ne pokazuje mogućnost novog racionalnog oblikovanja ab ovo. Staro pravo do­ duše više ne uživa privilegij u tom smislu da bi mu se davala pred­ nost jedino zbog njegove dobi ili da bi čak isključivalo novine. Ali to ni izdaleka ne znači da bismo se mogli odreći povijesti u njenoj fun­ kciji da apsorbira kompleksnost13. Na mjesto one privilegirane tra­ dicije stupa povijest odluka donesenih unutar sistema, koju se ne može izbrisati jednim potezom pera niti u cijelosti zamijeniti. Kao što smo već vidjeli na primjeru pojedinačnog postupka, kompleksni sistemi vežu sami sebe gradeći svoju vlastitu povijest. Ovime ne isključujemo da je u suprotstavljanju prirodnog prava i procedure nešto bilo ispravno shvaćeno; i da u pozitivnom pravu, koje se u potpunosti oslanja na odluke, procedure dobivaju poseb­ no značenje. No pitanje njihove funkcije i granica njihove djelotvor­ nosti sada se postavlja oštrije. Procedure odlučivanja stiču u pozitiviranom pravu nove šanse da obrade višu i neodređeniju kompleks­ nost i da umanje ovisnost sistema o povijesti njegovih vlastitih od­ luka. Ovu šansu mogu koristiti samo ako su strukturirane na adek­ vatni način i postižu adekvatne učine. Prije nego što budemo mogli točnije proučiti koji postulati otuda proizlaze u odnosu na procedu­ re političkih izbora i zakonodavstva, što prethode procesu primjene prava, morat ćemo stvoriti jasniju sliku o tome kojim je posebnim problemima i opterećenjima izloženo djelovanje zbog ovako visoke, neprogramirane kompleksnosti.

12. Time, naravno, nisu isključene korjenite promjene prava kao posljedica, naprimjer, političkih prevrata. Uopće, nijedno pravo svijeta ne može samo garantirati svoj op­ stanak i isključiti druge mogućnosti razvoja. Ali na današnjem stupnju tehnike odluči­ vanja uske su granice povučene odlukama kojima se racionalno, planski i sigurno za­ hvaća u pravo, dakle pozitivnost prava tehnički koristi kako bi se postigli određeni ci­ ljevi. Vrlo je karakteristično da nacional-socijalisti nisu njemačkom pravu dali novu boju prvenstveno mijenjajući zakone, već služeći se drastičnim sredstvima personalne politike. Samo se vanpravnim utjecajem na praksu sudačkog odlučivanja moglo poslići da je čitavo pravo u kratkom roku bilo prekrojeno po mjeri novog »nazora«. Up. o ovo­ me Bernd Rüthers: Die unbegrenzte Auslegung. Zum Wandel der Privatrechtsordnung im Nationalsozialismus, Tübingen 1968. 13. O tome daje ovdje granica prosvjećivanja koje na sociološki način raclonulizlru, vidjeti Niklas Luhmann: »Soziologische Aufklärung«, Soziale Welt 18 (1967.), str. 97-123 (118 si.).

135

2.

Demokratizacija politike

Još uvijek se ni izdaleka ne razmišlja dovoljno o učinku koji pozitivizacija prava, dakle mogućnost da se variraju sve premise odluči­ vanja koje služe kao program, mora imati na politički sistem nekog društva. Kompleksnost ne samo prava nego i samog političkog sis­ tema raste time na način koji zahtijeva nove oblike stabilizacije, ili se neće moći održati. Alternative postaju vidljive i o njima se može odlučiti u mjeri koja bi bila nezamisliva i nepodnošljiva u starijim društvima. Ali to u isto vrijeme znači da se politička podrška više ne može pretpostaviti, već mora biti dana. Invarijantno legitimirane institucije kao kruna i oltar nisu u sebi samima dovoljno komplek­ sne i mobilne da bi na uvjerljiv način moglo posegnuti za novim mogućnostima i srediti ih; zakazuju u svom svojstvu jamaca legi­ timne moći1. Zamjenjuje ih se tako što politička podrška postaje stalnim problemom koji treba riješiti organizacijom i tekućim ra­ dom. Mobilizacija premisa odlučivanja i mobilizacija uvjeta politič­ ke podrške međusobno se uslovljavaju i stvaraju zajednički onu strukturalnu neodređenost političkog sistema koja je tipična i nuž­ na za sisteme visoke vlastite kompleksnosti. Šanse za varijacije, ko­ je otvara pravo, nisu invarijantno i automatski, na primjer kroz »is­ tine«, povezane s uvjetima fluktuacije političke podrške; svako od ovih područja ima svoju vlastitu dinamiku i mora, da bi se moglo koordinirati, biti dovoljno otvoreno i neodređeno. Neizvjesnosti ko­ je iz toga proizlaze nisu naprosto fatalne pojave koje prate politički život; one nastaju iz struktura da bi osigurale prilagođavanje siste­ ma na njegovu okolinu koja je također visoko kompleksna i brzo se mijenja. Zbog ovako visoke sistemske kompleksnosti mora kao sistemski model biti napuštena stara predodžba hijerarhijskog vršenja suve­ rene vlasti na čijoj se osnovi isprva politički sistem izdiferencirao iz društva i osamostalio; nju se reducira na tehničko-organizacionu funkciju u upravi. Karakteristično je naime za hijerarhiju da ona ut­ ječe u neki vrh i da je taj vrh ujedinjuje. Ako hijerarhijski model služi kao struktura sistema, to znači da vrh simbolizira cjelinu. On je prikaz legitimnosti. Tako se cjelina prikazuje u jednoj ulozi, dak1. O ovome vanredno Fred W. Riggs: Thailand. The Modernization of a Bureaucratic Policy, Honolulu 1966., str. 91 si.

136

le na opasnoj konkretnoj razini i može biti u toj ulozi napadana. To nije pogibeljno dok god nisu zamislive druge alternative do li da se ovoj ulozi dade nova postava. No ako rastu kompleksnost, a time i mogućnosti varijacije, i unutarnji rizici političkog sistema na opisa­ ni način, moraju se potražiti i pronaći apstraktnije forme simboliziranja sistema. Identitet sistema zasniva se ako ne na vrijednostima i ideologijama, a ono na normama. Oštrije se jedna od druge raz­ dvajaju operacionalna razina tehnike odlučivanja i simbolička razi­ na konstitucije smisla, i stabiliziraju se svaka za sebe (mada ne u neovisnosti jedna od druge). Pitanje kako premostiti ovu razliku postaje stalnim problemom koji može biti riješen u obliku procedu­ re, što znači prikazom procesa odlučivanja kao tehničke operacije i kao simbola cjeline2. Zamisao pravno regulirane procedure ne za­ mjenjuje samo, ako se ovo rješenje odabere, prirodno pravo, već i hijerarhiju kao statičku primarnu strukturu političkog sistema3. Ovaj novi povijesni položaj političkog sistema tako visoke kom­ pleksnosti protumačile su teorije demokratskog ustavnog poretka, nastale u 18. i 19. vijeku, na nedostatan, pa čak i pogrešan način. Is­ prva su se one oslonile na tradiranu teoriju državnih oblika, što je razumljivo, i smatrale su tako postulirane odnosno već provedene novine promjenom oblika države, prelaskom vlasti na narod. Tako je u središte interesa državne teorije dospjelo pitanje kako narod može vršiti vlast — kao većina, kroz predstavnike, ili vođu koji je s njim identičan — i koje su opasnosti s time povezane. Ovisno o to­ me da li se na uvjete i opasnosti efektivne vladavine naroda kao glavni problem gledalo na ovaj ili onaj način, naići ćemo na više de­ mokratske ili više liberalne varijante, čije razlike ovdje ne možemo u pojedinostima razglabati4. Zajednički promašuju pravi problem zbog toga što vlast ili moć smatraju prenosivom konstantom dok problem zapravo leži u snažnom porastu kompleksnosti moći koja zbog svog opsega zahtijeva nove oblike organizacije i nov način po­ našanja. Klasične teorije demokracije ispunile su važnu prenosnu funkciju. To objašnjava zbog čega su se orijentirale na tradicional­ noj teoriji oblika države i zašto su smatrale najvažnijim pitanje pro­ mjenljivog »posjeda« moći. No njih je u njihovoj historijskoj misiji vrijeme preteklo i one su na svom kraju. Politička stvarnost čijem 2. Drugo, funkcionalno ekvivalentno rješenje ovog poblema bilo bi da neka partija koja uspješno održava svoj monopol na vlast stalno koordinira ideologiju i praksu od­ lučivanja. Zbog nekih drugih aspekata usporedbe obaju rješenja vidjeti Niklas Luhmann: »Positives Recht und Ideologie«, Archiv fur Rcchts-und Sozialphilosophie 53 (1967.), str. 531-571. 3. U novijoj teoriji političkih sistema ova se promjena izražava pomoću kibernetski inspiriranih modela kružnog toka. Vidjeti kao najopsežniji prikaz David Easton: A Sys­ tem Analysis of Political Life, New York-London-Sydney 1965. 4. Zbog vanrednog kritičkog razmatranja nekih premisa ovih klasičnih teorija vidje­ ti Robert A. Dahl: A Preface to Democratic Theory, Chicago 1956. Up. i Elias Berg: De­ mocracy and the Majority Principle. A Study in Twelve Contemporary Political Theori­ es, Kopenhagen 1956.

137

su stvaranju pripomogle ne može se adekvatno shvatiti iz njihove perspektive. Tako se i postupci političkog izbora i zakonodavstva mogu nazi­ vati oblicima nastajanja i provođenja »volje naroda« i na taj način legitimirati, ali time još nije dobivena nikakva spoznaja. Predodžba volje koja potječe iz područja pojedinačne radnje i ne može je se prenijeti na sisteme veoma visoke kompleksnosti a da je se ne pre­ definira5. Osnovni je problem kako politički obraditi tako visoku kompleksnost i kako zaoštriti njen smisao do točke o kojoj se može odlučivati, a da se ona ipak održi kao stalni momenat strukture6. Procedure stvaranja i provođenja »volje naroda« treba analizirati kao doprinos rješenju ovog pitanja. Da bi se politička kompleksnost održala i bila obrađena u opisa­ nom smislu, moraju biti ispunjeni određeni preduvjeti koje može­ mo opisati općim sistemsko-teoretskim pojmovima. Specifični poli­ tički procesi moraju se izdiferencirati u djelomični sistem posebne vrste kao što ga naprimjer poznajemo u obliku partijske politike. Ovi procesi moraju započeti u odnosu na neki relativno apstraktni problem, koji potiče na stvaranje alternativa, i moraju u sebi fun­ kcionalno diferencirati i specificirati. Političke procedure doprino­ se zadovoljenju svih ovih zahtjeva. Njihova se funkcija da održe i reduciraju neprogramiranu političku kompleksnost pokazuje, uz­ memo li u obzir i kontekst njihovih sistema, kao skup različitih uči­ naka, koje objedinjuje i integrira jedinstvo neke institucije kao što su politički izbori ili parlamentarno zakonodavstvo. Institucije koje garantiraju takvu multifunkcionalnu strukturu dospijevaju zbog to­ ga u središte političkog sistema, koji mora očuvati visoku komplek­ snost. Gledano sa stanovišta njihove specifične funkcije jedva da ih je moguće zamijeniti, naprimjer nekim drugim modusom rekrutacije ili drugačijom podjelom kompetencija. Njihovo uklanjanje zahti­ jevalo bi novu stabilizaciju čitavog sistema. U tom su smislu one dio ustavnog poretka.

5. Pokušamo li naći takvu novu definiciju, tada se kao bit volje pokazuje davanje prednosti internoj nasuprot eksternoj informaciji, što pretpostavlja diferenciranje sis­ tema, apstrakciju temelja njegovih odluka i internu diferencijaciju njegovih procesa. Up. o ovom Karl W. Deutsch: The Nerves of Government. Models of Political Commu­ nication and Control, New York-London 1963, napose str. 105 si. Ovo novo tumačenje vodi, dakle, kategorijama pomoću kojih ćemo u nastavku interpretirati političke proce­ dure, ali se ono više ne odnosi na »narod« već tu kao nosilac volje dolazi u obzir samo još politički sistem. 6. Odgovarajući sistem demokracije skicirao sam u Niklas Luhmann: »Komplexität und Demokratie«. Politische Vierteljahresschrift (referenca nepotpuna u izvorniku — prim, u r.).

138

3.

Politički izbori1

Sudeći po vanjskom toku kod političkih izbora radi se o procesu rekrutacije za javne službe, u prvom redu za mjesta u parlamentu. Ovaj se proces odvija u određenim uvjetima koji su po prirodi stva­ ri nužni. Zahtijeva naprimjer da se registriraju birači, da se raščiste i objave kandidature, da se odredi dan izbora, da se glasa, da se gla­ sovi sabiru i broje, da se utvrdi rezultat i obavijeste oni koji su izab­ rani. Drugi modaliteti kao što su ograničenja u odnosu na birače i kandidate, strukturiranje alternativa (problem »lista«), javnost ili tajnost glasanja ili određenje sistema prebrojavanja ne proizlaze neposredno iz same zadaće rekrutacije, već, čini se, služe u prvom redu koordinaciji s ostalim potrebama sistema. Očigledno se radi o pravno reguliranoj proceduri u smislu naših općih razmatranja o proceduralnoj teoriji (dio I, glava 3). Posebne uloge kao ona birača, kandidata, predsjednika izborne komisije i njenih članova stvaraju se na općoj razini, suzuju pravnim propisima u mogućnostima svog ponašanja i stavljaju popunjenjem od slučaja do slučaja konkretno u pokret. Bitni motivi komunikativnog sudjelovanja i angažmana leže u neizvjesnosti rezultata izbora2. Tipičan je osim toga nagon k odluci i krajnje umjetna neutralizacija brojnih aspekata procedure kroz odluku: nadležnost povezana sa službenim mjestom koje treba popuniti ili se jednoznačno u cijelosti prenosi ili ne prenosi na odabranog kandidata neovisno o tome koliki je kvantitativno nje­ gov uspjeh odnosno neuspjeh bio, koliko se on trudio i koliko su ut­ jecajni njegovi mentori3. A ni glasač nema mogućnosti da pojača djelovanje svog glasa posebnim nastojanjima ili ponavljanjem — dakle, putovima koji su u drugim područjima političke aktivnosti 1. vidjeti o istoj temi pod aspektom ustavne garancije prava glasa Niklas Luhmann: Grundrechte als Institution. Ein Beitrag zur politishen Soziologie, Berlin 1965, str. 136 si.

2. Gdje nema ove neizvjesnosti, tu se ne može govoriti o »izborima« u strogom smis­ lu riječi, a nipošto ni o proceduri u smislu naše teorije, jer je za ovu bitno da situacija odlučivanja ostane otvorena. 3. O ovom vrlo bitnom principu jednoznačnosti, koji se rijetko osobito naglašava, up. Talcott Parsons, »The Political Aspect of Social Structure and Process«. U: David Easton (izdavač): Varieties of Political Theory, Englewood Cliffs N. J. 1966., str. 71-112 (84).

139

potpuno otvoreni. Zašto je sve to baš tako a ne drugačije? I što je u tome uvjet »legitimacije kroz proceduru«? Odgovor na ova pitanja može se pojednostaviti tako da se postuliraju vrijednosti, naprimjer u tvrdnji da su »demokratski« samo oni izbori koji odgovaraju određenim načelima i da jedino demokratski izbori mogu legitimirati političku vlast., Na ovoj misaonoj razini mogu se službene izjave koordinirati tako da nastane lijepa jednoglasnost. Međutim, ni klasične teorije demokracije sa svojim odviše jednostavnim premisama gotovo da ne dopuštaju neki drugi oblik odgovora, mada se u ovom mogu suprotstaviti razne vrijednosti. Očigledno je ono što nas ne zadovoljava u ovim odgovorima. Oni nam ne omogućuju ni uvid u druge, funkcionalno ekvivalentne mo­ gućnosti, ni uspoređivanje sistema, i naginju zbog toga preodijevanju razlika u kategorički oblik antitetičkog suprotstavljanja vrijed­ nosti. Pojam legitimnosti, na kojem orijentiramo naša istraživanja i koji je slobodan od vrednovanja, ne dopušta ovakva rješenja. No za­ uzvrat nam sociološka teorija sistema pruža nova analitička sred­ stva. U distanciranoj, širokoj perspektivi sistemske teorije može se već, kao nešto osobito, zapaziti da rekrutacija uopće postaje proble­ mom i predmetom posebnih procedura. Jednostavna društva udje­ ljuju političke uloge i prava odlučivanja, ukoliko ih uopće kao takve predviđaju, uglavnom po askriptivnim kriterijima, dakle nadovezujući se na utvrđen način na već postojeće druge uloge4. Tako je auto­ matski osigurano da političko-administrativne funkcije preuzimaju najstariji, poglavice određene plemenske linije, prvorođenci odre­ đene obitelji, zemljoposjednici, vlasnici zgrada, cehovski majstori ili ma tko god. Ovakvo ujedinjavanje uloga odaje vrlo niski stupanj diferencijacije političkog sistema. On postiže svoju stabilnost'upra­ vo svojim smještajem u društvu, naime putem oslanjanja na druge društvene uloge onih koji donose rješenja i povezivanja s tim uloga­ ma. Vlast tu počiva na podršci kroz druge uloge samih vladara u akcionim sklopovima statusnog, religioznog, ekonomskog, vojnog ili obiteljskog karaktera. A vice versa socijalnu kontrolu vlasti određu­ ju obziri na ove druge uloge samih vladara. Vladar se politički ¡mo­ bilizira tako što mu ekonomski, vojni, religiozni i srodstveni obziri određuju granice. No zato je o »priznanju« koje mu daju njegovi potčinjeni neovisan u onoj mjeri u kojoj se oslanja na vlastiti kon­ tekst uloga. Nisu potrebne nikakve procedure koje bi mu osigurale ovu podršku5. 4. Posebno značenje ovog načina rekrutiranja u odnosu na koheziju socijalnih siste­ ma protumačio je Siegfried F. Nadel: The Theory of Social Structure, London 1957., str. 77 sl. 5. »Procedura« određenja nasljednika u jednostavnim društvima, koja ne poznaju čvrstu designaciju, služi više prevladavanju momentalne, »slučajno« nastale nesigur­ nosti zbog nestanka dosadašnjeg vladara, nego sistematskom osiguranju političkog

140

Društveni razvoj teče uglavnom od askriptivne k onoj rekrutaciji koja se orijentira na sposobnostima i rezultatima, na paralelno sve jačoj diferencijaciji specifično političkog subsistema6. U onoj mjeri u kojoj labavi invarijantni sklop uloga vezanih za jedno lice, gubi društvo sigurnost koja se na njemu zasnivala. Zauzvrat stiče mobil­ nost, naime alternative u podjeli uloga, ali mora na nov način stabi­ lizirati sklop uloga. Sklop uloga vezan za određeno lice — da li je ne­ ki političar, ministar ili službenik u isti mah bogataš, povezan s ne­ kom crkvom, oženjen, član neke korporacije ili ratni veteran — po­ staje individualno-slučajnom konstelacijom, na koju se može utje­ cati ali koja više ne može pružiti oslonac7. Podrška i socijalna kon­ trola ne mogu se više vršiti posredstvom drugih vlastitih uloga, već samo posredstvom suprotstavljenih, komplementarnih uloga dru­ gih. Bitna se prednost toga sastoji u tome što sklop uloga u kojem postoje elementi podrške i kontrole više ne mora počivati na difuznoj vezi različitih područja, već se može funkcionalno specificirati. U isto vrijeme raste potencijal da se u društvenom poretku izraze konflikti pomoću suprotstavljenih uloga, koji moraju naći modus vivendi za podršku i kontrolu. Tek u ovim uslovima ima smisla poli­ tičkom vladaru suprotstaviti specifične uloge političke publike kao, na primjer, ulogu birača. Tek ako smo stekli uvid u ove sklopove koji su zasnovani u sis­ temskim strukturama, spoznat ćemo kolikom snagom u socijalnom sistemu društva u međusobnoj ovisnosti jedno o drugom variraju dostiživa kompleksnost, predočive alternative, mobilnost odnosa među ulogama, individualizacija pojedinčevog položaja, sposobnost sistema uloga da se funkcionalno specificiraju, strukturalno uvjeto­ vane nesigurnosti i napokon potencijal da se konflikti prikažu i na miran način riješe. U društvu koje se u ovom smislu razvija prema višoj kompleksnosti, dinamičke procedure rekrutacije zamjenjuju stare, statičke povezanosti uloga. Iz ovog proizlazi što se njima mora postići, a mi to možemo prou­ čiti na primjeru izborne procedure: moraju biti kadre da se odvoje konsensa. To pokazuje i samo tajenje smrtnog slučaja na koje češće nailazimo. Uosta­ lom, ove procedure beziznimno funkcioniraju loše, nisu adekvatna rješenja problema. Zbog primjera vidjeti Aidan W. Southall: Alur Society. A Study in Processes and Types of Domination, Cambridge England o.J. (1953), s 85 ff., 358 ff.; I. Schapera: Government and Politics in Tribal Societies, London 1956, s 50 ff., 58, 104 f., 209; Fred W. Riggs: Tha­ iland. The Modernization of a Bureacratic Polity, Honolulu 1966, s. 42 ff.; Jack Goody (Izd): Succession to High Office, Cambridge, Engleska, 1966. 6. Specijalno za političko administrativne uloge kaže to i David Easton: »Political Anthropology«. In: Bernard J. Siegel (izd.): Biennia! Review of Anthropology 1959. Stanford Cal., 1959, s. 210-262 (244 f.); Marion J. Levy Jr.: Modernization and the Struc­ ture of Societies. A Setting for International Affairs, Princeton 1966, sv. 11, s. 440 ff.; Reinhard Bendix: Nation-Building and Citizenship. Studies of our Changing Social Or­ der, New York—London—Sydney 1964, s. 115 f. 7. Up. o ovom kao kontrast Meyer Fortes: »The Structure of Unilineal Descent Gro­ ups«, American Anthropologist 55 (1953.), str. 17-41 (36); Nadel: The Theory of Social Structure, London 1957., str. 63 si.

141

od drugih sklopova ulogâ i da se funkcionalno specificiraju; da pre­ ma mjerilima potrebne kompleksnosti stvore neizvjesnost i alterna­ tive; i moraju sadržavati regulativ podrške i kontrole, koji omogu­ ćuje da se o ovim problemima odlučuje. Ovo su uvjeti koje prema našoj općoj teoretskoj koncepciji mora ispuniti sistemski tip »pro­ cedure«. I odista je moguće pokazati da je procedura političkih iz­ bora institucionalizirana u skladu s ovim funkcionalnim zahtjevi­ ma8. Odvajanje uloga i diferencijaciju izborne procedure a time, na važnoj sistemskoj granici, i političkog sistema osiguravaju prije sve­ ga tri načela po kojima se danas organiziraju politički izbori, naime 1. općom pristupačnošću ulozi birača za čitavo stanovništvo (uz izu­ zetak funkcionalno zasnovanih ograničenja koja se tiču malodob­ nih osoba, osoba kojima je oduzeta poslovna sposobnost ili zločina­ ca), 2. jednakošću težine glasa i 3. tajnim glasanjem. Temelj svih ovih načela leži u apstrakciji i individualizaciji uloge birača u poli­ tičkom sistemu, dakle njeno odvajanje od drugih društvenih uloga i obaveza9. Ova temeljna ideja jednakosti nije dakle ni izraz nekog re­ alnog stanja u »prirodi« (svi ljudi jesu jednaki) ni neke vrijednosti koju bi trebalo ostvariti (prema svim ljudima treba se jednako od­ nositi), već je ona načelo indiferencije i specifikacije razloga: mogu­ će je i treba ignorirati sve razlike osim onih koje je moguće razlož­ no opravdati u sklopu neke specifične funkcije10. Pristup političkoj djelatnosti u ulozi birača i njeni učinci tako postaju neovisni o dru­ gim društvenim ulogama. Ne moramo u drugim društvenim sklopo­ vima obrazlagati zašto smo se kao birači opredijelili na određen na­ čin, jer uživamo zaštitu načela tajnosti11. Kontekst političke odluke 8. Da i u modernim demokracijama s političkim izborima na lokalnoj razini* treba računati s malim sistemima starijeg tipa, koji na ličnoj osnovi kombiniraju uloge, po­ kazuje James D. Barber: The Lawmakers. Recruitment and Adaption to Legislative Li­ fe, New Haven—London 1965, str. 116 si. Zbog lične povezanosti koja stapa razne uloge ovi sistemi teško rješavaju zadaću kako putem izborne borbe izvršiti rekrutaciju za za­ konodavno tijelo. Njihovi poslanici dospijevaju u parlament na temelju nepolitičkih ve­ za između uloga i pokazuju se ondje kao »reluctants«. Up. i Luhmann: Grundrechte als Institution, Berlin 1965, str. 159, op. 51. 9. Ovo tumačenje načela slobodnih političkih izbora naći će čitalac i kod Stein Rokkan: »Mass Suffrage, Secret Voting and Political Participation«, Europäisches Archiv für Soziologie 2 (1961), s 132-152. »The Comparative Study of Political Participation. Notes Toward a Perspective on Current Research«, u: Austin Ranney (ur.): Essays on the Behavioral Study of Politics, Urbana III. 1962, S. 47-90 (6 ff.). 10. O ovom tumačenju načela jednakosti pobliže Luhmann: Grundrechte als Institu­ tion, str. 162 sl. 11. To što zaštita glasačke tajne u prvo vrijeme, a i danas još u zemljama u razvoju, ne funkcionira u ovom smislu, pokazuje da i ova institucija pretpostavlja određeni stu­ panj društvenog razvoja i sposobnost da se njome koristimo. Gdje toga nema, kao na primjer u agrarnoj Prusiji 19. vijeka (ondje su izbori za pokrajinski parlament bili do 1919. javni), ili u Južnoj Americi 20. vijeka, tamo se veleposjed sa tolikom sigurnošću može osloniti na konzervativne glasove svojih nadničara da se zalaže za proširenje gla­ sačkog prava. Ovaj primjer pokazuje uostalom i to da ona tri načela mogu samo zajed­ nički funkcionirati; nedostatak jednog korumpira ostala dva.

142

tako postiže izvjesnu autonomiju i indiferenciju u odnosu na druga društvena područja. To ne znači da se politika izolira u sebi samoj, niti uspostavljanje nove, samovoljne moći odlučivanja, nego samo neku donekle neza­ visnu varijabilnost politike u odnosu na druga društvena područja. Promjene u jednom području ne obavezuju tako same po sebi dru­ go područje; događanja u privredi, u nauci, u obiteljskom životu ne­ maju tako eo ipso političke posljedice12; oni će možda jedino stvori­ ti probleme ili motive u politici, o kojima se može odlučiti u skladu s njenim vlastitim kriterijima. Komunikacija se dakle ne prekida, naprotiv, nju treba intenzivirati. Uporedo s neovisnošću politike raste i njena ovisnost o društvu — fenomen koji se u diskusijama o »odvojenosti države i društva« samo rijetko razumijelo — jer raste broj onih alternativa o kojima treba odlučiti vršeći utjecaj. Zbog toga je druga bitna funkcija izborne procedure da formulira alternative i da očuva njihovu otvorenost. Institucionalizirati izbore kao proceduru ima smisla u onoj mjeri u kojoj je moguće presaditi suprotnosti u tu sferu i u njoj riješiti konflikte. Samo je tako mogu­ će stvaranjem sistema doći do izvora novih motiva i generalizirati ih, dok nekonfliktni, jedinstveni »izbori« ovise o tome da se već unaprijed osigura motivacija za sudjelovanje u vjerničkoj ceremo­ niji. Da bi se ova otvorenost suprotnih alternativa održala sve do is­ hoda nekih izbora, kandidati moraju predstaviti biračima različite premise budućih odluka — bilo da kao individualna lica pokazuju biraču svoj vlastiti profil, bilo da se identificiraju s različitim pro­ gramima, bilo da pripadaju raznim organizacijama koje se među­ sobno razlikuju. Napokon, dio je ovog modela da svaka izborna po­ bjeda ima samo temporarno značenje i da se izbori periodično po­ navljaju, tako da pobijeđeni ne moraju pokapati svoje nade već ih samo odgoditi. Kao protivnici oni ostaju prisutni. Stvoriti i očuvati neodlučenu kompleksnost punu protuslovnosti krajnje je teška socijalna zadaća, jer u normalnom slučaju kako so­ cijalni tako i politički sistemi naginju tome da smjesta razgrade sve nesigurnosti, i ne vide dugoročne prednosti visoke kompleksnosti. Stoga ne treba njegovati iluziju da bi se taj problem mogao riješiti jednostavno tako da se dozvoli veći broj partija i lista koje konkuri­ raju jedna s drugom. Upravo konkurencija oko istog — naime pri12. Tako empiričkom istraživanju izbora nije, naprimjer, uspjelo pronaći izrazite ko­ relacije čak ni između privrednih događaja i političkog ponašanja birača, mada bi se moglo očekivati da će, naprimjer, u razdobljima ekonomskih kriza porasti politička ak­ tivnost i interes birača. Up. o tome Robert E. Lane -.Political Life. Why People Get Invol­ ved in Politics, Glencoe 111. 1959., str. 329 si. Na drugoj strani postoje, naravno, pojedi­ načni dokazi za činjenicu da ekonomska nesigurnost pospješuje tendencije političke radikalizacije, bar u obliku latentne spremnosti. Vidjeti na pr. Martin Trow: »Small Businessmen. Political Tolerance and Support for McCarthy«,772e American Journal of Sociology 64 (1958.), str. 270-281; Maurice Zeitlin: »Economic Insecurity and the Political Attitudes of Cuban Wor kers«, American Sociological Review 31 (1966.), str. 35-51.

143

stupa određenim nadležnostima odlučivanja — vodi izjednačavanju a ne diferencijaciji strategija i programskih ponuda. Zbog toga će­ mo i u višepartijskim sistemima često naići na pojavu da izborni mehanizam uopće ne apsorbira konflikte i da ishod izbora nema go­ tovo nikakvih posljedica, budući da se ne mogu diferencirati ni oso­ be, ni programi, ni partije. Tu doduše uspijeva proceduri da stvori neizvjesnost, no ta neizvjesnost ostaje baš tako površna kao i u slu­ čaju umjetno organizirane dramatike nekog sportskog događaja. Na najmanje jednoj razini tada je bezuspješna diferencijacija poli­ tičkog sistema, naime zbog miješanja politike i razonode. Svaki pokušaj da se isključivo izbornim mehanizmom garantira kompleksnost političkog sistema i da se o njoj odlučuje u izborima, vodi u neizbježnu dilemu: Na jednoj strani treba spriječiti da se jednostavno na politički ži­ vot protegnu kompaktne konfliktne fronte koje dominiraju čitavim društvom. Ukoliko katolici i protestanti, crnci i bijelci, radnici i ka­ pitalisti stoje jedni nasuprot drugima već u svim ulogama13, tada se njihovom konfliktu neće moći dati još i politički izraz. To bi odviše zaoštrilo konflikt kojim se može politički manipulirati, i toliko ukrutilo društvene suprotnosti da bi opasnost građanskog rata posta­ la akutna. Zbog toga su na društveno mnogostruk način isprekida­ ne konfliktne fronte, uvjet neškodljive politizacije društvenih kon­ flikata. Samo ako je društvo već dovoljno kompleksno može i nje­ gov politički sistem postići vlastitu kompleksnost. Na drugoj su strani upravo pod ovim uslovom konfliktne druš­ tvene teme toliko mnogobrojne, a uvjeti političke podrške fluktui­ raju toliko snažno, da konstelacije interesa u izborima više nije mo­ guće izraziti. U tipičnim slučajevima, a ne samo slučajno, treba ra­ čunati s time da suprotni interesi podržavaju istog kandidata, a isti interes suprotne kandidate. Interesi koji odista motiviraju birače ne mogu se više zaoštriti u jednu ili u mali broj programskih alter­ nativa, već ih partije amalgamiraju u internim procesima selekcije i otupljivanja i iznose pred birača jedino još u obliku idealnog, do­ padljivog programa. Dakle, procedura političkih izbora nije gotovo uopće prikladna da u njoj »sam narod« riješi bitne društvene suko­ be.14 Ali prikladna je da ove sukobe unese u politički sistem umjesto da ih iz njega iznosi. Treba je dakle shvatiti kao prvu stepenicu stepenastog procesa apsorpcije konflikata. 13. Ovo stanje često se naziva izrazom koji potječe iz nizozemske sociologije: »Versäulung« društva. Up. Georg Geismann .Politische Struktur und Regierungssystem in den Niederlanden, Frankfurt/Main-Bonn 1964., str. 85 si. a na temeljima J. F. Kruijt: Verzuiling, Zaandijk 1959. Zbog samog problema vidjeti i Seymour M. Lip set .Soziologie der Demokratie, njem. prijevod, Neuwied-Berlin 1962., str. 18 si., 77 si. Sličnu činjenicu opi­ suje i pojam »isolative political culture«, vidjeti Gabriel Almond/Sidney Verba:The Ci­ vic Culture. Political Attitudes and Democracy in Fie Nations, Princeton N. J. 1963. 14. To je uostalom jedan od razloga zbog kojeg ne može biti vladavine većine, nego samo vladavine manjina, kako je to dobro formulirao Robert A. Dahl:.4 Preface to De­ mocratic Theory, Chicago 1956., str. 132.

144

Samo tamo, naime, gdje izborna pobjeda donosi političku moć i gdje se ona gubi zbog izbornog poraza, moraju se partije uhvatiti u koštac s otvorenim društvenim konfliktima čije je rješavanje neop­ hodno. Partije moraju ako ne u samim izborima, a ono nakon njih, potražiti puteve da izmire divergentne zahtjeve, da ih zadovolje jed­ ne za drugima, dadu im neki drugi oblik ili ih izvedu u polje politič­ ki irelevantnog — bilo kroz partijsko-interne procese selekcije i kompenzacije, bilo koalicijskim pregovorima s drugim strankama. Bitni pogonski faktor, bez kojeg se ova obrada konflikata ne da za­ misliti, jest ponovo neizvjesnost stvorena u izbornoj proceduri (ma­ da se sama obrada naravno ne odvija »u proceduri«). Njen je naime najviši cilj i krajnji kriterij15 da očuva i poveća neizvjesni broj birač­ kih glasova. Ovaj cilj fungirá poput priručno-operacionalne formule kao zamjena za punu političku kompleksnost koju se ne može ne­ posredno obuhvatiti i obraditi. U ovoj sekundarnoj, izvedenoj vari­ janti moguće je taktički-racionalno obraditi i pretočiti u odluke po­ litičke probleme uprkos njihovoj visokoj kompleksnosti. Izborna procedura ne regulira ovu obradu, ali institucionalizira njene cilje­ ve, uključujući ovdje i neke sporedne uslove16. Iz ove analize mogao bi se izvesti zahtjev da se u velikoj mjeri ima omogućiti publicitet i pristup partijsko-internim konfliktima i procesima odlučivanja. Položaj političkih izbora van onog pravog menadžerstva interesa ukazuje na internu diferencijaciju političkog sistema koji se stvara i kroz izbore. Pošto smo razmotrili diferencijaciju i vlastitu komplek­ snost izborne procedure dolazimo sada do trećeg obilježja njene strukture: da se snažno diferencirani i visokokompleksni sistemi moraju i interno diferencirati i opskrbiti se specifičnim institucija­ ma za specifične funkcije kao što su rekrutacija i podrška. Kroz in­ stituciju političkih izbora procesi rekrutacije i pružanja ili nepružanja političke podrške na jednoj i prikazivanje interesa i postavlja­ nje zahtjeva na drugoj strani dijele se jedni od drugih — uređaj koji u velikoj mjeri pridonosi stvaranju autonomne legitimne moći u po­ litičkom sistemu17. Ovo odvajanje političkih izbora od neposrednog ostvarenja interesa apsorbira konflikte zbog toga što se izborima is­ prva dodjeljuju samo mjesta i nadležnosti, a ne i zadovoljenja po­ treba. 15. Najpoznatiju izradu ovog načela odlučivanja dao je Anthony Dawns:An Econo­ mic Theory of Democracy, New York 1957. 16. Treba uzeti u obzir da je za ovo potrebno obrnuti normalno važeće vrijednosti, budući da suprotno općem društvenom vrednovanju partije ne traže biračke glasove zbog određenog programa već odabiru programe da bi pobijedile u izborima. Ovakva perverzija općeg morala pretpostavlja sa svoje strane visoku razinu diferencijacije poli­ tičkog sistema na razini normi i uloga, jer inače politika ne bi mogla podnijeti loš glas koji uživa zbog ovog odstupanja. 17. Mogućnosti da se ova misao razradi pokazale su se u prvom redu u primjeni mo­ dela input/output na političke sisteme. O diobi na »supports« i »demands« kao na raz ne »input functions« up. napose David Easton: A Systems Analysis of Political U f e , New York—London—Sydney 1965., str. 37 sl. i sada također Gabriel Almond: »A Developmental Approach to Political System«, World Politics 17 (1965.), str. 183-214.

145

Politički izbori nisu prikladni niti da se u njima izraze konkretni interesi niti da se u njima riješe konkretni konflikti. Komunikativni akt, koji je u njima dopušten, ograničava se na davanje glasa za jed­ nog kandidata ili jednu listu, dakle na to da se su-prouzroči određe­ na postava (u odnosu na neku ulogu) i izrazi politička podrška u vi­ soko generaliziranoj formi. Motivi za ovu odluku mogu naravno potjecati iz interesne sfere. Komunikacija između interesne sfere i po­ litičke podrške nije dakle nipošto prekinuta. Nju se čak stimulira, ali ona prolazi kroz čitav niz filtara i tako se ostvaruje samo vrlo ap­ straktna komunikacija i oni koji su izabrani nisu više vezani za spe­ cifične interese18. Neka bude naglašeno: ne samo da ovi nisu »impe­ rativnim mandatom« pravno vezani, što bi pretpostavljalo korpora­ tivnu organizaciju biračkog tijela19, nego se čak ni konstitutivni in­ teresi ne mogu spoznati. U istoj mjeri postaje neizvjesna kalkulaci­ ja šansi da netko bude ponovo izabran. Tako se političare prisiljava na slobodu odluke. Neodređenost situacije u kojoj on odlučuje strukturalno nastaje u izbornoj proceduri kako bi se očuvala kom­ pleksnost političkog sistema, i zatim je drugi odnosi uloga i komu­ nikacijski kanali moraju umanjiti. Ona onog tko je izabran upućuje da održava kontakte s predstavnicima važnih interesa s mnogo gla­ sova, da se obazire na »simptome« po kojima se može naslutiti vo­ lja birača kao što su naknadni ili lokalni izbori, štampa, ankete. Sve su to pomoćna sredstva orijentacije koja doduše daju strukturu ali ne ukidaju težinu odluke već je samo toliko umanjuju da postaje podnosiva. U ovim uvjetima nije moguće ili je bar veoma otežano da se konkretno razmjenjuju podrška interesima i politička podr­ ška u izborima20. Ovo strukturalno odvajanje podrške i zahtjeva raspoređivanjem na razne uloge i puteve komunikacije sprečava dakle da naštane čvrsta veza između radnji podrške i radnji zadovoljavanja, koja bi imobilizirala i jedne i druge, a snažnom generalizacijom razmjen18. O ovom »funnel of Causality« up. Angus Campbell/Philip E. Converse/Warren E. Miller/Donald E. Stokes: The American Voter, New York 1960, str. 24 si. i tumačenje generalizacije političke podrške Talcotta Parsonsa: »’Voting’ and the Equilibrium of the American Political System«. U: Eugene Burdick/Arthur J. Brodbeck (izd.): Ameri­ can Voting Behavior, Glencoe 111. 1959., str. 80-120. 19. Christoph Müller: Das imperative und das freie Mandat. Überlagungen zur Lehre von der Repräsentation des Volkes, Laiden 1966. uvjerljivo je pokazao da je čak i u ovom slučaju imperativni mandat problematičan jer ga se ne može uskladiti s neop­ hodnom generalizacijom političke podrške. 20. To se vidi na primjer i po tome što interesne organizacije nisu u stanju svoje za­ htjeve efektivno sankcionirati biračkim ponašanjem. »When pressure group spokes­ men threaten reprisal at the polls, as one unwisely does now and then, they are usually pointing an unloaded gun at the legislator«, zapaža V. O. Key Jr.: Public Opinion and American Democracy, New York 1961, s. 522. Uz istu temu vidi i Lester W. Milbrath: »Lobbyng as a Communication Process«, Public Opinion Quarterly 24 (1960), s 32-53. Usp. i isti: The Washington Lobbyist, Chicago 1963. te, dalje, Raymond A. Bauer/Ithiel de Sola pool/Lewis Anthony Dexter: American business and Public Policy. The Politics of Foreign Trade, New York 1963, s. 433. ff.

146

skog odnosa i globalno pružanom podrškom u zamjenü za zadovo­ ljenje sve u svemu pridonosi stvaranju relativno autonomnog pod­ ručja odlučivanja21. Iz perspektive publike ova diferencijacija uloga stvara dojam da su se udvostručili kontaktni spojevi s politikom. Pojedincu stoje na raspolaganju dva puta: Na jednom, onom biračkom, garantira mu se minimalni utjecaj na politiku, ali se taj utjecaj ne može izgraditi niti se mogu dovoljno unaprijediti pojedinčevi specifični interesi. Na drugom, putu ličnih kontakata i intervencija, pisama čitalaca ili drugih publikacija, peti­ cija, interesnih saveza, demonstracija itd. može prikazati svoje inte­ rese i pojačano ih unaprijediti ako žrtvuje vrijeme i sredstva, ali mora odluku prepustiti drugima. I jedno i drugo su mogućnosti vršenja utjecaja koje se razlikuju od uloge onog kome je odluka upućena. Ovo raščlanjenje očigledno se razlikuje od starog, hijerar­ hijskog, jedinstvenog odnosa između vlasti i podanika koji je bio funkcionalno difuzan. U čemu se sastoji napredak i što je dobiveno u odnosu na legitimnost državnog odlučivanja? Moguće je razlikovati tri stadija u obradi ovog problema: prirodnopravne teorije države, pred kojima se još nalazio onaj nediferen­ ciran odnos između vlasti i podanika i stoga još i nediferencirano tematsko jedinstvo, mogle su sebi predočiti istinske pravne zakone samo na temelju pristanka svih pogođenih22 (pa su zbog toga bili prisiljeni da fingiraju pristanak onih koji nisu pristali)23. Nasuprot tome je realističnije očekivanje, koje danas dominira u demokrat­ skoj politici, da se razmjenjuju potvrda i utjecaj, ali se upravo zbog toga to očekivanje može empirički opovrći. Već smo pri razmatra­ nju pojedinačnog postupka primjene prava posumnjali u to koliko je opravdana ova nada u participaciju. A ovdje je ta sumnja još opravdanija. Teza ne vidi ono bitno: kompleksnost posredovanja iz­ među koncediranog utjecaja i odluke koju treba prihvatiti. To je po­ sredovanje toliko zaobilazno i neshvatljivo da se vezu ne može us­ postaviti emocionalnim putem niti racionalno kalkulirati. Zašto bi razuman čovjek podvrgao svoj automobil tehničkom pregledu, od­ rekao se plana da gradi kuću, dao se cijepiti ili plaćao porez zbog to­ ga što ponekad smije upisati križiće u birački listić? 21. Drugo je poglavlje da se u ovako konstituiranim političkim kontekstima odlučivanja sklapaju vrlo čvrste pogodbe kako bi se reducirala još preostala kompleksnost; napose u slučajevima u kojima izbori ne pribavljaju dovoljnu političku podršku. No ovakve poslove treba promatrati u njihovom odnosu prema izbornom mehanizmu. Fleksibilnost političkog sistema može se očuvati samo ako izborni mehanizam garanti­ ra političku podršku koja je u normalnim slučajevima dovoljna, a ne da treba za svaku odluku tražiti pristanak armije, crkve, krupne industrije itd. 22. Umjesto drugih vidi Immanuel Kant: Metaphysik der Sitten. T.: »Metaphysisch Anfangsgründe der Rechtslehre«, § 46 (cit. po izdanju Philosophische Bibliothek, Leip­ zig 1870, s. 152 ff.). 23. »L’absurdité de la conséquence«, komentira Guizot: Histoire des origines du gon vernement représentatif en Europe, Bd. I, Brüssel 1851, s. 80, »n’a pas toujours fait abandonner le principe, mais elle l'a toujours fait violer.«

147

Legitimnost više ne možemo smatrati pravnim odnosom koji po­ čiva na pristanku, pa ni predmetom pojedinčeve kalkulacije onog što mu koristi. A ono bitno ne bi zahvatilo čak ni ono shvaćanje ko­ je bi smatralo najznačajnijim individualni osjećaj vrijednosti ili lič­ no »internalizirana« društvena uvjerenja24. Psihički mehanizmi ove vrste postaju nepouzdani kad društveni poredak stekne visoku kompleksnost i varijabilnost. Sociološka teorija legitimacije kroz političke izbore smatrat će, još mnogo više nego što je to činilo dosadanje empiričko istraživanje izbora, odlučnim faktorom sistem­ ske strukture i legitimaciju pripisati socijalnom sistemu a ne indivi­ dualnoj obradi doživljaja25. Upadno obilježje ovog poretka političkog ponašanja, koje se kon­ stituira i kroz izbornu proceduru, jest snažna diferencijacija uloga, a najvažniji učinak ove diferencijacije jest psihička posredovanost odluke birača26. Tako se stvara situacija koja neutralizira utjecaj društvenih struktura na politički sistem ili ga bar lomi na male dije­ love. Time nije isključeno da će se, motivirajući odluke mnogobroj­ nih pojedinačnih birača, u politički sistem vratiti ona iskustva koja su pojedinci stekli u političkom sistemu ili u drugim ulogama; ali, zbog velikog broja uloga koje mu donose politički relevantna iskus­ tva, svaki je pojedinac više nego determiniran i stoga ipak slobodan da bira. Ostavljeno mu je da odluči da li će birati kao katolik ili kao rudar, da li će izraziti svoju srdžbu zbog neke odluke onih koji se nalaze na vlasti i da li će pritom više reagirati na vanjskopolitičku bruku ili na neuspjehe ekonomske politike, da li će svojim politič­ kim preferencijama nastaviti obiteljsku tradiciju ili će ustati protiv nje, da li ga se doimlje određena izborna propaganda ili će provesti u djelo »poziciju« koju je stekao u kavanskim razgovorima. Svatko ima više razloga nego mogućnosti da odlučuje i tako postaje neiz­ bježan proces filtriranja. U njemu se nalazi udio birača u redukciji političke kompleksnosti. U odnosu na politički sistem u ovoj više-od-determiniranosti leži i doza slučajnosti. Isto je toliko važno da se ova redukcija vrši u okviru neke speci­ fične uloge, koja gotovo da nema posljedica u ostalim područjima 24. Uz to usp. gore str. 109 ff. 25; Današnja obilna socijalno-psihološka istraživanja biračkog ponašanja uzela su, naravno, u obzir socijalne strukture kao što su razlike u socijalnom statusu, odgoju, profesiji, rasi, privrednom položaju, ali ih nisu razmotrila kao sistemske strukture. Nji­ hova je perspektiva određena pitanjem koji faktori determiniraju jednostavno struktu­ riranu (i zato za istraživanje pogodnu) individualnu odluku, a njihov je praktički cilj predvidjeti odluke birača. Vidjeti još uvijek najbolji prikaz: Robert E. Lane: Political Life. Why People Get Involved in Politics, Glencoe 111. 1959. i noviji pregled s daljnjom literaturom: Nils Diederich: Empirische Wahlforschung. Konzeptionen und Methoden im internationalen Vergleich, Koln 1965. 26. Ovaj fenomen potvrđuju uostalom upravo i istraživanja koja sam spomenuo u gornjoj napomeni, mada je njihov glavni interes upravljen sasvim suprotno na otkriva­ nje socijalnih ovisnosti.

148

života27. To što gotovo nema posljedica pretpostavka je ovome: viso­ koj kompleksnosti i nepreglednosti situacija u kojima se odlučuje akcije učesnika svode se u okvire jedne uloge umjesto da se samo integriraju pomoću apstraktnih vrijednosti i simboličkih identifika­ cija s procedurom. Stoga ne moramo odgovarati za ono što smo učinili kao birači. Radnje birača ne dopuštaju nikakve zaključke o tome tko je taj birač inače — da li je dobar otac i suprug, verzirani poslovni čovjek, obzirni susjed, zabavni gost. Budući da je to tako, izborni akt ne može postati predmetom ozbiljnog konflikta u dru­ gim sklopovima uloga. I u tom je smislu prepušten na volju poje­ dincu28. No to više može postati predmetom utjecaja koji se ima­ nentno vrše u samom političkom životu. Tako periodički postavljeni izbori postaju procedurom u kojoj se politički sistem može orijentirati na svojoj vlastitoj povijesti. Može naučiti da reagira na sama sebe i na svoje učinke u društvu. Upravo će superkompleksna, neprozirna situacija izbora potaći birača da svoju potrebu za strukturama zadovolji poviješću (a ne na primjer planiranjem), dakle da se — da bi reducirao kompleksnost — poslu­ ži poviješću koja je stvorena u samom sistemu. Budući da ne zna kako će djelovati oni koji ima da budu izabrani, birač reagira na djelovanje onih koji su bili ranije izabrani. Izbori tako postaju me­ hanizmom kroz koji politički sistem sam sebe sankcionira i političko-administrativno odlučivanje u prošlosti ili potvrđuje ili odbacu­ je. Budući da prošlost ne determinira budućnost, na ponašanje bira­ ča može se uprkos ovome vršiti utjecaj. Slučajnost odluke birača može se reducirati i aktivnošću političara, koji u svojim pokušajima 27. Utvrđujući ovo, koncepcija koju ovdje iznosim bitno se razlikuje od poznatog shvaćanja — na prominentan način zastupao ga je Tocqueville — po kojem se u moder­ noj državi jedno drugom neposredno suprotstavljaju pojedinac kao konkretni indivi­ duum i centralizirana državna moć. Gledamo li na strukturu uloga, tada upravo to nije točno. Naprotiv, pred nama je novi način posredovanja: posredovanje kroz veliki broj vlastitih uloga — kao što su birač, poreski obveznik, čitalac štampe, tužitelj itd. — po kojima pripadamo političkom sistemu u skladu s mjerilima sistemske i proceduralne diferencijacije tog sistema. Ne mobilizira politički sistem konkretna individualnost, već upravo nešto suprotno: to da se pojedinčevo djelovanje može podijeliti na vrlo raz­ ličite uloge, a da su pritom kriteriji konzistencije vrlo blagi. Stoga individualne ličnosti nemaju jednu funkciju kao načelo konzistencije svog djelovanja (to je slučaj u obitelji), već samo individualno različite mehanizme obrade doživljaja koji na mnogostruk na­ čin lome djelovanje drugih društvenih sistema na politički sistem. 28. Up. o ovom Erwin K. Scheuch: »Die Sichtbarkeit politischer Einstellungen im al­ ltäglichen Verhalten«. U: Erwin K. Scheuch/Rudolf Wildenmann (izd.): Zur Soziologie der Wahl, Sonderheft 9 der Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie, Köln-Opladen 1965., str. 169-214. Sam Scheuch smatra da je tamo gdje je konsens nesi­ guran opća strategija ponašanja naći neku vrst modusa vivendi u prividnom konsensu; i da je ta pojava, a ne funkcionalno osamostaljenje političkog sistema, uzrok činjenici da je u svakodnevnom životu teško prepoznati političke stavove. Ali kako bi bilo mogu­ će ignorirati ili tolerirati političke stavove da se politički sistem nije izdiferencirao? Prividni konsens omogućava modus vivendi samo ukoliko ga se ne mora podvrći ozbiljnom ispitu.

149

da vrše utjecaj povezuju kritiku i obećanja, povijesnu orijentaciju i planove. Slučajnost u ovom smislu, slučajnost na koju se može vrši­ ti utjecaj i koja mora biti reducirana, vjerojatno je momenat struk­ ture od velikog značenja za očuvanje visoke kompleksnosti i auto­ nomije političkog sistema. Jasno je da se tako moraju prihvatiti ri­ zici koji nisu manji od onih što proizlaze iz pozitivizacije prava29. Ovi su rizici u biti opasnost da će nestati kompleksnosti, opasnost vraćanja oblicima obrade doživljaja i ponašanja, doživljaja koji drastično pojednostavljuju, i vraćanja kategorički-ekskluzivnim kla­ sifikacijama, a naposljetku i otvorenoj borbi. Ti se rizici mogu uma­ njiti ukoliko se kompleksnost raspodijeli na čitav sistem. A ovo se postiže tako da se situacije odlučivanja diferenciraju po ulogama, da ih se strukturira kroz raznolike ciljeve, raznolike premise i otvo­ rene mogućnosti, i da ih se poveže tako što daljnji opstanak sistema ostaje uvjetom odlučivanja za sve. Uvidimo li da je uloga birača u proceduri političkih izbora dio ovako diferencirane strukture, po­ stat će očevidno da ona ne može biti jedini izvor legitimnosti. Novo strukturiranje očekivanja, a to je naš pojam legitimnosti, ne može nastati jedino na osnovu toga što netko tko je razočaran sudjeluje u sistemu kao birač. Pa ipak procedura izbora stvara izvjesne pret­ postavke i doprinose procesu samolegitimacije političkog sistema koji istražujemo. Usprkos svim nesigurnostima koje proizlaze iz da­ našnjeg stupnja empiričkih istraživanja, takve doprinose možemo pretpostaviti u ova dva pogleda: Politički izbori pružaju priliku da se izrazi nezadovoljstvo a da struktura ne bude ugrožena, dakle za ekspresivno djelovanje koje rasterećuje. Utoliko je ona mehanizam za apsorpciju protesta, slič­ no kao što i sudski postupci suispunjuju ovu funkciju30. Da bi pona­ šanje birača u odnosu na njega samog ispunilo svoju ekspresivnu funkciju, nije potrebno da odista na položaj dolazi i vrši utjecaj na odlučivanje onaj koga se biralo iz protesta. Već i samo abreagiranje može zadovoljiti birača, a uostalom i sam broj glasova ima snagu iz­ raza koji se u političkom sistemu uzima u obzir kao »simptom« iz­ mijenjene volje birača.31 Osim ove funkcije da se balansiraju razočaranja, izborna proce­ dura svojim pojedinim funkcijama diobe i izolacije stvara neku vrst 29. Up. o ovom Neil J. Smelser: Theory of Collective Behavior, New York 1963., str. 180 si., a o strukturalnim preduvjetima političkih »crazes« i napose o zemljama u raz­ voju Samuel P. Huntington: »Political Development and Political Decay«, World Poli­ tics 17 (1965.), str. 386-430. 30. up. gore str. 108 ff. 31. Dobar primjer za to jest koliko se osjetljivo reagira na uspjehe nenacionalnih partija u Saveznoj Republici Njemačkoj. Uostalom, kad netko glasa za partije koje ne­ maju šanse, na pr. za radikalne partije, to ne mora biti samo ekspresivno, već može biti i potpuno racionalno saopćenje upućeno političkom sistemu, na primjer u smislu upo­ zorenja da ne stvara dovoljno alternativa. Upravo u onim slučajevima u kojima može­ mo biti sigurni da partija za koju glasamo neće doći na vlast, bit će nam lako ovako gla­ sati. Up. o ovoj temi i Robert E. Lane: Political Life, Glencoe, 111. 1959, str. 309.

150

negativnog povjerenja: svatko može računati da su drugi birači u is­ tom položaju kao i on sam, mada možda, kako bi stvorili svoju od­ luku, koriste druga sredstva orijentacije i druge psihičke mehaniz­ me. U svakom ih slučaju neka druga njihova uloga ne dovodi u po­ voljniji položaj. Sam izborni mehanizam ne prenosi socijalne nejed­ nakosti na politički sistem32. On, naravno, ne stvara demokraciju u tom smislu da bi svi imali isti udio u vlasti, ali on načelu jednakosti osigurava prominentno mjesto na bazi procesa političke regrutaci­ je. Zbog toga sve nejednakosti ulaze sekundarno u sistem, nisu uko­ rijenjene u strukturalnoj isprepletenosti s društvom, već se zasniva­ ju na procesima informiranja i odlučivanja koje je moguće kontroli­ rati i izmijeniti. Sistem koji se regrutira na ovaj način može primijeniti načelo jednakosti u objektivnim procedurama odlučivanja donošenja i pri­ mjene zakona, to jest zahtijevati da se sve nejednakosti obrazlože. Može odlučiti »ohne Ansehen der Person« — ne obazirući se na oso­ bu —, to znači ne obazirući se na lične odnose ili na vlastite druge uloge onog tko odlučuje; ravnajući se po univerzalnim kriterijima, odabranima u skladu sa specifičnom funkcijom33. Izbori, naravno, ne mogu osigurati da će se to i efektivno tako odviti. Osim pretpos­ tavki koje okolina sistema mora ispuniti da izbori ne bi postali far­ som, procedure za izradu programa odlučivanja moraju u politič­ kom sistemu iskoristiti one mogućnosti koje pruža procedura poli­ tičkih izbora. Jer sam oblik u kojem se regrutira organ koji odluču­ je nije još garancija da legitimnost samih njegovih odluka neće donijeti razočaranja. Funkcija procedure političkih izbora (za razliku od drugih oblika regrutacije) ne poklapa se dakle sasvim sa smjerom na kojem leži službena oznaka cilja: odabrati najbolje predstavnike naroda na po­ litičke položaje. Na kritičkom mjestu doprinose izbori diferencijaci­ ji političkog sistema. Omogućuju političkom sistemu visoku kom­ pleksnost i strukturalnu neodređenost a sasvim napose izvjesnu nepredvidivost odluka, koja potiče na sistemsko-interne konstrukcije i na eliminaciju alternativa. Tako se politički sistem može lakše pri­ lagoditi potrebama društva koje su mnogobrojne i koje se brzo mi32. Činjenica da po statusu viši, bolje odgojeni, imućniji društveni slojevi, koji stanu­ ju u gradovima, bez izuzetka izlaze na izbore u većem broju, vjerojatno nije bitniji fak­ tor orijentacije u politici i, uostalom, ne ometa stvaranje onog negativnog povjerenja: jer, napokon, svatko tko nema povjerenja može ipak izaći na izbore. 33. Uostalom, važi i obrnuta relacija, a gledano historijski bila je vjerojatno čak i djelotvornija: samo tada kada politički sistem može garantirati objektivno odlučivanje u skladu s univerzalno primjenjivanim kriterijima, mogu se krugovi koji vladaju druš­ tvom odreći toga da njihovi predstavnici zaposjcdnu najvažnije pozicije, mogu proces regrutacije prepustiti izborima odnosno birokratsko-stručnoj selekciji lica i vršiti utje caj jedino iz suprotstavljenih pozicija. U tom je smislu pojmovni i tehnički razvoj okcidentalnog prava bio bitni preduvjet moderne demokracije. Teško je odgovoriti na pila nje da li time raste ili opada utjecaj koji se vrši iz nepolitičkih pozicija. Promjena se sastoji u tome da se on sada vrši kroz komunikaciju, da ga se dakle mora eksplicirali dok je ranije proizlazio sam od sebe iz stanja svijesti onih koji odlučuju,

151

jenjaju. Izbori osim toga prisiljavaju pojedinca da i on sam elimini­ ra velik broj mogućih motiva za odlučivanje (ili da ih u drugim ulo­ gama specificira kao svoj puki interes) i tako rasterećuje politički sistem od direktnih obaveza u odnosu na druge društvene uloge. Na kraju izbori služe i apsorpciji protesta. Posljedica je neobično visoka operativna autonomija političkog sistema. Time što se prire­ đuju izbori jedva da se može garantirati da će odluke političkog sis­ tema biti uvijek prihvaćene, ali politički sistem koji je proizašao iz izbora može sadržavati toliko alternativa da može u svojim selektiv­ nim procedurama odlučivanja legitimirati sam sebe.

4.

Zakonodavstvo

Već je praktički iskusni mlađi Mill znao da parlamentarna proce­ dura nije prikladna za izradu zakona.1 A Carl Schmitt je pokušao pokazati da su s javnim diskusijama u kojima se traži istina iz ove institucije nestali »duh« i »supstanca«.2 Nijedna od procedura koje ovdje obrađujemo nije pretrpjela tako oštre kritike kao parlamen­ tarno zakonodavstvo. Promatrači ove procedure slažu se općenito o tome da se odluke ne donose odista u parlamentu, već da nastaju u dogovorima među politički relevantnim snagama van formalne pro­ cedure. Procedura dakle nije istinski proces odlučivanja. Ali da li je to prigovor proceduri? Čini se da je kritika parlamentarizma krenula od krivih očekiva­ nja, koja izjednačuju proces odlučivanja i proceduru. Kako ćemo u slijedećem dijelu, obrađujući upravni postupak, pokazati još točni­ je, ovo je izjednačavanje ionako pogrešno. Već smo vidjeli da proce­ duru ne smijemo smatrati ritualom, utvrđenim nizom određenih koraka. Moderna teorija odlučivanja potpuno isključuje da identifi­ ciramo proceduru s procesom odlučivanja. Inače bi procedura morala naličiti kompjuterskom programu ko­ ji regulira redoslijed koraka odlučivanja čvrstim odnosom uvjeto­ vanja. Ali to bi značilo da se ukida razlika između materijalnog i procesualnog prava. Čak ni procesno pravo sudova ne regulira se­ lektivni proces stvaranja i eliminiranja drugih mogućnosti ni istin­ sko donošenje odluke, već u najbolju ruku prikaz donošenja odlu­ ke.3 Tek kad razriješimo ovaj spoj i pojmovno odijelimo selektivni proces obrade informacija od socijalnog sistema procedure, moći 1. Usp. John St. Mill: Representative Government, ch. V (citirano po izdanju Every­ man's Library, London—New York 1953, s. 235 ff.). Međutim, ta tema ne prestaje time što se duhovi uzbuđuju. Tako, kao primjer iz mlađe generacije, Walter Euchner: »Zur Lage des Parlamentarismus«, i Hans Joachim Blanck/Joachim Hirsch: »Zum Verhäl­ tnis von Verwaltung und Gesetzgebungsprozeß«, oba u: Gert Schäfer/Carl Nedelmann: Der CDU-Staat. Studien zur Verfassungswirklichkeit der Bundesrepublik, München 1967, S. 63-79 und 80-99. 2. Usp. Carl Schmitt: Die geistesgeschichtliche Lage des heutigen Parlamentarismus, 3. Aufl., Berlin 1961. 3. Jasnu svijest o ovome treba steći napose onda ako se razmišlja o automatizaciji procesa primjene prava. Vidi o tome i Niklas Luhmann: Recht und Automation in der öffentlichen Verwaltung. Eine verwaltungswissenschaftliche Untersuchung, Berlin 1965., str. 49 sl.

153

ćemo se precizno zapitati što je funkcija procedure, i istražiti koliko proceduralni sistemi utječu na proces odlučivanja. Da bismo stekli jasnu sliku moramo osim toga razlikovati različi­ te sistemske referencije: zakonodavna procedura nije identična s organom koji odlučuje, s na određeno vrijeme izabranim parlamen­ tom. Ona isto tako nije pojedinačna sjednica, a još manje kompleks normi (ustav, zakoni, poslovnici) koji reguliraju proceduru. Proce­ dura je, naprotiv, adekvatno našem općem modelu, posebni sistem ponašanja koji se bavi određenim pojedinačnim zbivanjem u zako­ nodavstvu i slijedi cilj da se izradi i stavi na snagu određeni zakon. Procesualno pravo regulira mnoge procedure, organ koji odlučuje obrađuje mnoge procedure pa se tako čak i u jednoj jedinoj sjednici ponajčešće obrađuje više procedura jedna za drugom. U takvim ok­ virnim sistemima može se zbog toga vrlo jasno promatrati raznoli­ kost procedura koje jedna za drugom zaokupe pažnju. Tada se mije­ nja uži sistem na koji se ponašanje odnosi, mijenja se tema, novi akti dolaze na stolove, druge osobe postaju prominentni govornici ili dobivaju značaj u pozadini, iznova se formiraju protivnici i pri­ staše, druga prošlost postaje relevantna i retorika se mora obratiti drugoj publici. Svaka je zakonodavna procedura sistem za sebe. Razlika između cjelokupnog sistema koji neprestano djeluje i po­ jedinačnih proceduralnih sistema važna je pretpostavka za regulaci­ ju konflikta. Na ovaj se način može osigurati da sveobuhvatna ori­ jentacija stalno prati svijest i da održanje cjelokupnog sistema bu­ de važnije od načina na koji će se okončati neko razračunavanje. Ova orijentacija na okvirnom sistemu postaje praktički realna prije svega u formalnom pravilu za odlučivanje u zakonodavnoj procedu­ ri: načelo većine. Zato moramo kao prvo osvijetliti funkciju ovog načela. Klasična politologija rado prikazuje načelo većine kao rješenje od nužde i obrazlaže ga time da se za jednoglasno odlučivanje naža­ lost ne može osigurati potreban konsens.4 Karakterizacije kao ova, koja polazi od nedostižnih ideala, ne objašnjava baš naročito pravi smisao ovog načela i strukturalne uslove pod kojima može djelova­ ti. Pozitivna funkcija načela većine leži u transformaciji političke moći. Kad se načelo većine institucionaliziralo kao pravilo odlučiva­ nja, morala se sva politička moć, prije nego što će njene odluke mo­ ći legitimno djelovati, podvrći načelu konstantne sume moći.5 Time je unaprijed određeno da se u sistemu ne može promijeniti količina moći, već samo njena raspodjela (ovdje: da se ne može promijeniti 4. Vidjeti umjesto drugih Robert A. Dahl: A Preface to Democratic Theory, Chicago 1956.; Elias Berg: Democracy and the Majority Principle. A Study in Twelve Contemporary Political Theories, Kopenhagen 1965. 5. Klasična je politologija implicitno smatrala ovo načelo bitnim obilježjem moći uopće, a ne jednim modelom koji ovisi o mnogobrojnim pretpostavkama. Up. Niklas Luhmann: »Klassische Theorie der Macht. Kritik ihrer Prämissen«, Zeitschrift für Poli­ tik (u tisku). Već samo iz ovog razloga nije mogla na adekvatni način razumjeti načelo većine.

154

broj glasova, već samo njihova raspodjela od jednih izbora do dru­ gih, od jedne zakonodavne procedure do druge).6 Ovo pravilo omo­ gućava umjetno pojednostavljenje kalkulacije moći koja u veoma kompleksnim prilikama (naročito onima u kojima postoje mnogob­ rojni izvori moći) postaje bitnom osnovom racionalnog djelovanja. Ovakvom sistemskom strukturom konflikt zadobiva stalnost. Svaki gubitak moći (gubitak glasova) znači eo ipso da je protivnikova moć adekvatno ojačala, i vice versa. Osim toga su relacije moći jednoz­ načno kvantificirane i stoga pregledne. Rezultat kontroverzne ras­ prave možemo predvidjeti i unaprijed ukalkulirati. Gotovo uopće nema neizvjesnosti o ishodu borbe i to omogućuje racionalno po­ puštanje u pripremnim pregovorima — napose popuštanje onih predstavnika koji se mogu opravdati pred onima koje predstavlja­ ju. Pomoć u kalkulaciji, do koje se na ovaj način dolazi, odnosi se doduše samo na odnos snaga kao takav i na promjene tog odnosa, koje nastaju kao posljedica određenih događaja, ali ne i na objek­ tivnu tematiku pojedine odluke. Zato ta pomoć ne pridonosi mnogo racionalizaciji procesa odlučivanja, pa prema tome ni pojedinoj za­ konodavnoj proceduri. O sistemsko-strukturalnim premisama takvog vezivanja moći na konstantnu sumu ne znamo ni teoretski ni empirički gotovo ništa. Sigurno je doduše da ono ne slijedi po sebi iz biti moći nego da ga treba tek umjetno stvoriti. Osnovu za to pruža procedura političkih izbora. Samo zbog toga što se izbori odnose na regrutaciju čvrsto definiranog broja mjesta (a ne broja koji bi ovisio o političkom ža­ ru, intenzitetu nastojanja ili nepolitičkim sredstvima), moguće je političku moć podvrći načelu većine. Samo zbog toga što je u svom učinku davanje glasa na izborima stavljeno pod jednoznačni uvjet jednog ili/ili — ili kandidat dolazi na položaj ili ne dolazi — može se politička borba za moć formalizirati glasanjem. Ali preostaje još pi­ tanje u kojim uvjetima ova transformacija zahvaća realnu političku moć ili je na nov način oblikuje, i koliko reprezentativne mogu pre­ ma tome biti one parlamentarne procedure koje su tako racionalizi­ rane da završavaju glasanjem. Istraživanje o tome kako se izdiferencirao mehanizam političkih izbora čini nas skeptičnima bar u odnosu na klasičnu ideju reprezentacije. Stvarnost je, čini se, us­ mjerena na stvaranje modela za proceduralne sisteme, koji ne mo­ že biti izgrađen sasvim izomorfno u odnosu na društvene konflikte koje treba da riješi, koji stvara u odnosu na stvarne društvene sna­ ge disparatnu, čisto političku moć, i koji pomoću nje blokira nepos6. Zbog mogućnosti analize sistema koji odlučuju pomoću ove premise teorijom iga­ ra usp. L.S. Shapley/Martin Shubik: »A Method for Evaluating the Distribution of Po­ wer in a Committee System«, The American Political Science Review 48 (1954), s. 783-794; William H. Riker: »A Test of the Adequacy of the Power Index«, Behavioral Sci­ ence 4 (1959), s. 120-131; isti: The Theory of Political Coalitions, New Havcn-London 1962. Mnogo kompleksniju sliku pruža James D. Barber: Power in Committees. An I Ex­ periment in the Governmental Process, Chicago 1966.

155

redni prilaz kompetencijama za odlučivanje. U usporedbi sa sud­ skim postupkom ovdje se dakle može utvrditi manja izomorfija i vi­ ša kompleksnost — a vjerojatno jedno postoji zbog drugoga. Umjetna i disparatna načela konstantne sume i većine podnošlji­ va su samo zbog toga što se u zakonodavnom postupku mora svla­ dati vrlo visoka kompleksnost u čijoj redukciji brojevi glasova pred­ stavljaju neophodni oslonac, ali nipošto nisu događaj koji bi jedini odlučivao pri određenju smisla. Realnu ćemo sliku steći tek kad bu­ demo pobliže osvijetlili zakonodavnu proceduru kao socijalni sis­ tem. Gledamo li je u vremenskom presjeku, takva procedura teče prema čvrstim pravilima i tako u izvjesnoj tipičnosti. Ali samo iz to­ ga ne može se još zaključiti gdje i kada, da li unutar ili izvan proce­ dure, nastaju važne predodluke7. Procedura započinje (ponajviše u nadležnom ministarstvu) izradom službenog nacrta. Zatim kabinet donosi rješenje. Nacrt se dostavlja parlamentu i prolazi tamo kroz niz plenarnih i odborskih sjednica koji je u grubim crtama unapri­ jed određen, ali može ipak varirati u pojedinostima. U tim sjednica­ ma (ili van njih) raspravlja se o nacrtu sve dok nije pronađen do­ voljni konsens da bi bio donijet zakon u nekoj određenoj verziji; ili se nacrt povlači i pokapa i zastarijeva na kraju izborne periode par­ lamenta, a da nitko ne mora na se preuzeti odgovornost za negativ­ ni rezultat. Budući da zakonodavne procedure nisu programirane (ili su u krajnjem slučaju programirane samo političkim zaključcima ili obećanjima koji formalno ne obavezuju), situacija o kojoj se odlu­ čuje tu je neobično kompleksna. Utoliko je važnije da se stvori sis­ tem koji transformira ovu neodređenu kompleksnost u određenu kompleksnost vidljivih alternativa i tako nakraju omogući odluku. Za pogon takve procedure i kao osnova za izbor komunikacija koje će sudjelovati potrebna su zbog toga znanja najrazličitije vrste, ko­ ja služe cilju da se istraže mogućnosti kretanja stvari i granice pro­ cedure kao sistema. Tu je mjesto poznavanju nužnih postaja i roko­ va formalnog toka odlučivanja, potrebnih kompetencija i osim toga tekućoj informaciji o otvorenim pitanjima, čiji se broj u toku proce­ dure smanjuje, ali se može i povećati, dakle informaciji o aktual­ nom stanju procedure. Zatim je potrebna sposobnost da se prosudi položaj procedure u vremenu, vremensku povezanost s drugim do­ gađajima, njenu hitnost i korelaciju ovih podataka s interesima da se stvar ubrza ili otegne. Važno je znati kome je potrebno koliko vremena da bi pripremio (koje) alternative; a za ovo treba znati pro­ cijeniti koji se nivo općenito zahtijeva i kako su raspoređene neiz­ vjesnosti i sredstva da se ove prevladaju. Treba uzeti u obzir doga7. Opširan izvještaj o jednoj takvoj proceduri sadrži Ott Stammer i drugi: Verfahren und Gesetzgebung. Die Einflussnahme der Verbände auf die Gestaltung des Personalvertretungsgesetzes. Köln-Opladen 1965. Up. također Roman Schnur: Strategie und Taktik bei Verwaltungsreformen, Baden-Baden 1966.; i kao najbolju američku studiju jednog slučaja Stephen K. Bailey: Congress Makes a Law, New York 1950.

156

daje van procedure ukoliko se mogu dotaći s procedurom. To nije slučaj samo tada kada ih se može tematizirati u proceduri, nego i tada ako mogu stvoriti ili uništiti šanse za konsens, isprepriječiti se alternativama ili ih pretvoriti u nešto o čemu je neugodno, pa čak i nemoguće govoriti, na latentan način povezati razne temelje, ili iz­ moriti, preopteretiti, ojačati u prestižu ili učiniti strpljivima protiv­ nike odnosno pristaše stvari ili jedne njene varijante. Kako to već i ovi primjeri pokazuju, potrebno je pritom na integrirajući način razmišljati o vremenskim, stvarnim i društvenim aspektima budući da mogućnosti varijacije u pojedinim od ovih dimenzija ovise jedna o drugoj; budući da naprimjer konsens koji je moguće postići ovisi o varijanti predmetne teme i o vremenu komunikacije i zato tema i vrijeme ne mogu biti odabrani ni neovisno jedno o drugome, ni ne­ ovisno o pitanju koliki je potencijal političke podrške koju pružaju. Informacije ove i druge vrste postaju nosivim temeljem i korisni­ ma tek u odnosu na individualnu proceduru i njenu povijest. Prvo se proceduralni sistemi moraju uopće konstituirati pomoću unapri­ jed određenih pravnih propisa koje je moguće naučiti na općoj razi­ ni i zatim ih pretpostaviti. To je nužna, mada ne i dovoljna pretpos­ tavka da bi započeo i odvio se taktički sklop ovako visoke komplek­ snosti. Inače ne bi bilo (ili bi bilo, ali samo za daleko jednostavnije konstelacije) moguće procijeniti granice mogućega. Pojednostavlje­ no govoreći, treba znati kako se ovakva procedura započinje, na ko­ ga se treba sa čime obratiti, tko može namjestiti koje skretnice i s kojim mogućnostima toka treba u normalnom slučaju računati, da bi ponašanje svih učesnika bilo toliko predvidljivo da može započe­ ti igra obzira i protuobzira, sekundarnih namjera i preventivnih od­ ricanja, vremenskih planova i mogućnosti povlačenja koje su tu već također ugrađene; igra koja je sama po sebi vrlo zamršena. Tek unutar vidljivih granica sistema, koje isključuju proizvoljno pona­ šanje, moguće je kultivirati smisao koji je tako bogat relacijama. Ova se razmišljanja nadovezuju na opću teoriju procedure koju smo skicirali u trećoj glavi prvog dijela; i pokazuju u svakom sluča­ ju ovo: da u ovom smislu može postojati procedura i za neprogramirano odlučivanje. I kod zakonodavne procedure mogu se dokaza­ ti slijedeća obilježja: da je pravnim propisima i organizacijama stvorena mogućnost procedure, da se procedure individualiziraju kao posebni sistemi ograničenog trajanja koji streme prema obavezujućoj odluci; vlastita kompleksnost tih sistema i izgradnja vlasti­ te povijesti sistema kako bi se ova kompleknost reducirala. Ali ovi­ me nisu dovoljno obuhvaćene osobitosti zakonodavne procedure u odnosu na ostale vrste procedure. Ove osobitosti proizlaze tek iz specifičnih problema koje u političkom sistemu treba riješiti ne programiranim odlukama koje programiraju. Ove probleme ne možemo adekvatno obilježiti starim formulama o ciljevima dobrog zakonodavstva — na primjer stvaranje praved-

nih, ispravnih zakona, koji će sve uvjeriti o svojim svojstvima, unapređenje općeg dobra ili što veće sreće što većeg broja ljudi. Tu se, naprotiv, radi o problemima čije se rješavanje zato mora povje­ riti zakonodavnoj proceduri, jer pretpostavlja da se raspolaže vrlo visokom kompleksnošću i stoga može biti donijeto samo u neprogramiranom odlučivanju. To je slučaj s problemima integracije koji proizlaze iz diferencirane strukture političkog sistema, i to 1. kod ponovnog povezivanja interesnih zahtjeva i političke podrške, 2. kod integracije ličnog ili grupnog »imidža«, koji je osnova za regru­ taciju, i materijalne prakse odlučivanja i 3. kod koordinacije politi­ ke i uprave. U prvom se slučaju radi o ukidanju diferencijacije po ulogama, u drugom o ukidanju diferencijacije premisa odlučivanja, a u trećem o ukidanju diferencijacije sastavnih sistema političkog sistema. U glavi o političkim izborima vidjeli smo da podjela uloga na ulo­ ge političke podrške i uloge prikaza interesa i zahtjeva predstavlja uvjet za visoku autonomiju i visoku kompleksnost političkog siste­ ma. Jedino zahvaljujući ovoj diferencijaciji uloga političkom siste­ mu stoji na raspolaganju dovoljan broj alternativa za odlučivanje, koje nisu povezane neposrednim oblicima razmjene. Ovaj slobodni prostor odlučivanja može se sa svoje strane zatim koristiti da bi se pronašle odluke koje interese zadovoljavaju na taj način da je mo­ guće očuvati, pa čak i povećati političku podršku. Šansa da se pro­ nađu takva rješenja i da se tako u krupnijim razmjerima, i duljoj perspektivi praksu odlučivanja legitimira konsensom, u normal­ nom je slučaju to veća što je veći broj alternativa koje stoje na ras­ polaganju i što je manji broj onih specifičnih odluka koje su unapri­ jed ugovorene s određenim interesnim grupama. Poznato je da se takve obaveze često ugovaraju, ponajprije ondje gdje sam mehani­ zam izbora nije stvorio dovoljno političkog kredita. Ali čak i tu stu­ paju u funkciju dvije djelotvorne prepreke koje, ako je potrebno, obnavljaju autonomiju odlučivanja, naime 1. mnoštvo konkurirajućih partija koje moraju zajednički djelovati kod odlučivanja, pa se ne mogu čvrsto obavezati kako će odlučiti, već samo obećati da će se zalagati za određene interese8 i 2. prešutno prihvaćen »uslov kri­ ze« koji znači da takve obaveze neće važiti ukoliko dođe do bitnih promjena političkih prilika, do vanjskopolitičkih, ekonomskih, fi­ nancijskih ili drugih kriza. Osim toga, političari moraju respektirati svoj lični ili partijski »imidž«, onaj prikaz ličnog i organizacionog sklopa premisa odluči­ vanja na čijem su temelju vjerojatno bili izabrani9. Ovaj se prikaz 8. Naprotiv, tamo gdje vlada jedna partija s jasnom većinom, tu ona uživa dovoljno političkog kredita da izbjegne one obaveze koje joj za uzvrat ne bi donijele adekvatno široku političku podršku. 9. Razlog tome što se u novije vrijeme više ne govori o karakteru već o »imidžu« ne­ kog političara ili neke partije leži u činjenici da je lakše manipulirati predodžbama ne­ go samom stvari. U izvjesnoj neovisnosti o odslikanom predmetu može se imidž varira-

158

sve u svemu mora dovesti u sklad s vidljivim aspektima prakse od­ lučivanja ukoliko pojedina ličnost ili partija želi i nadalje fungirati kao simbol premisa odlučivanja. Politički su imidži sredstva koja pojednostavljuju, koja čine razumljivom vezu između izbora i prak­ se odlučivanja (u, ali ne samo u, zakonodavstvu) i prema tome je ponašanje pri odlučivanju na položaju jedno od najvažnijih sredsta­ va prikaza imidža. Pa i integracija prikaza imidža i programiranja uprave može se ostvariti samo u proceduri koja ostavlja otvoreni­ ma dovoljno alternativa i koja ne predviđa isklučivo programirano odlučivanje, jer bi se inače odluku smatralo bezličnom posljedicom programa i ne bi je se uračunalo imidžu. Spajanje ličnih, partijskih i materijalno-programskih premisa odlučivanja uspijeva u tipičnim slučajevima u tolikoj mjeri da empiričkim istraživanjima u motivacionoj strukturi biračkog tijela nije uspjelo statistički ponovo razlu­ čiti ove faktore.10 Napokon, čim dođe do stvaranja subsistema, postavljaju se zada­ ci integracije i na razini sistema. U modernim političkim sistemima naići ćemo uvijek na primarnu funkcionalnu diferencijaciju između politike i uprave sa manje ili više izraženom strukturalnom podje­ lom odgovarajućih subsistema11. Politika se bavi stvaranjem moći koja uživa političku podršku, regrutacijom i isprobavanjem vodećih ličnosti, njegom legitimirajućih simbola i ideologija, izradom tema i programa o kojima je moguće postići konsens, stvaranjem i ispititi ili održati konstantnim po vlastitim zakonima. Tako je imidž prikladan da bude put­ nik između dva svijeta koja variraju neovisno jedan od drugog — uvjetä političke regru­ tacije i podrške na jednoj i prakse odlučivanja na drugoj strani, čiju razumnost odre­ đuju njeni vlastiti zakoni. Sigurno nije slučaj da se upravo snažno diferencirani socijal­ ni sistemi, koji moraju u isto vrijeme institucionalizirati visoku razinu kako međusob­ ne ovisnosti tako i neovisnosti svojih dijelova, služe takvim mehanizmima posredova­ nja. O teoriji imidža općenito up. Hans Peter Dreitzel: »Selbstbild und Gesellschaftsbild: Wissenssoziologische Überlegungen zum Image-Begriff«, Europäisches Archiv für Sozi­ ologie 3 (1962), s. 181-228. U vezi s imidžom političkih partija vidi npr. V. O. Key Jr.. Public Opinión and American Democracy, New York 1961, s. 433 ff., ili Marek Sobolewski: »The Voters Political Opinions and Elections: Some Problems of Political Repre­ sentation«. In: Festschrift für Gerhard Leibholz, Tübingen 1966, s. 345-366 (339 ff.). Pri­ lozi o osobnom imidžu pojedinačnih političara nalaze se u: Léo Hamon/Albert Mabileau (ur.): La personnalisation du pouvoir. Entretien de Dijon 1964, Paris 1964. Usp. i Phi­ lipp E. Converse/Georges Dupeux: »De Gaulle and Eisenhower: The Public Image of the Victorious General.« In: Angus Campbell i dr: Elections and the Political Order, New York-London-Sydney 1966. s 292-345. 10. O još otvorenom stanju u nauci up. Robert Lane: Political Life, Glencoe IH. 1959., str. 24 si. V. O. Key, Jr.: Public Opinión and American Democracy, New York 1961., str. 247 si., 467 si. 11. Klasici ove razlike jesu Woodrow Wilson: »The Study of Administration«, Politi­ cal Science Quarterly 2 (1887), s. 197-222; Albert Schäffle: »Über den wissenschaftlichen Begriff der Politik«, Zeitschrift für die gesamte Staats Wissenschaft 53 (1897), s. 579-600; Frank J. Goodnow: Politics and Administration. A Study in Government, New York -London 1900. M. G. Smith: »On Segmentary Lineage Systems«, The Journal of the Roy al Anthropological Institute of Great Britain and Ireland 86 (1956). s. 38-80, promatra ovu razliku sve do u najjednostavnijim ljudskim društvima, gdje ona doduSe dobiva

159

vanjem konsensa u odnosu na određene projekte. Uprava (u najši­ rem smislu koji uključuje i parlamente i sudove) ispunjava nadlež­ nost za donošenje obavezujućih odluka i bavi se izradom i provođe­ njem ispravnih odluka. Ona mora pretpostaviti djelovanje politike baš kao što i ova pretpostavlja funkcionirajuću upravu koja realizi­ ra ono što je politički moguće. Politika je kompleksniji i nestabilniji sistem i upravo je zbog toga pozvana da vodi manje kompleksnu i više strukturiranu upravnu birokraciju12. Ukoliko u svom radu žele ostati usmjerena na svoje posebne funkcije, moraju se oba područ­ ja diferencirati ne samo personalno i po ulogama, nego u sve većoj mjeri i po normama, vrijednostima i kriterijima racionalnosti13. U takvom će poretku veza između politike i uprave postati uskim grlom organizacije, prijevod komunikacije iz jednog područja u drugo kritičnim problemom, u čijem se rješenju iskazuje valjanost političkog sistema u cjelini14. U ovom je zadatku od koristi procedu­ ra koja može udovoljiti zahtjevima obaju područja — na koju se može vršiti politički utjecaj na temelju razmišljanja koja za sebe ne mogu postulirati ni obaveznost ni legitimnost, a koja su na drugoj strani ipak u stanju da produciraju formalno obavezujuće odluke. Ovim zahtjevima može udovoljiti zakonodavna procedura kao pro­ cedura koja je specijalno određena da generalizira i legalizira poli­ tičke motive. Slobodni prostor odlučivanja, koji je za ovo potreban, ne bi bilo moguće stvoriti kad se ne bi pozitiviralo pravo odnosno kad ne bi bilo zakonodavstva. Sve ove integrativne funkcije zahtijevaju da se operira u uvjetima vrlo visoke i neodređene kompleksnosti. Da bi se uprkos tome u od­ ređenom roku donijele odluke, mora zakonodavna procedura obli­ kovati ili bar tolerirati strukture koje pojednostavljuju i koje služe tome da se neodređenost i nepreglednost relacijama odveć bogate situacije odlučivanja reduciraju u toj mjeri da se omoguće komple­ mentarna očekivanja i razumna orijentacija učesnika. Modeli ne­ prestane diskusije ili nezavisne konkurencije pojedinačnih pred­ stavnika naroda odrazuju kompleksnost situacije ali ne pokazuju kako bi mogla biti prevladana15. To omogućuju brojni pomoćni me­ hanizmi koji su nužni za funkcioniranje ali su, gledamo li na njih sa elementarni oblik situacione podjele na pripremu i izvedbu odluke. Vidi i isti: Gover­ nment in Zazzau 1800-1950, London-New York-Toronto I960., str. 15 si. 12. Uporno se čudeći, Thomas Ellwein (Einführung in die Regierungs- und Verwal­ tungslehre, Stuttgart-Berlin-Köln-Mainz 1966., str. 213), pita »kako je u okviru cjelokupnog sistema dugoročno moguće da po sistemskim uvjetima nestabilni dio sistema vodi stabilni dio«. Odgovor može glasiti samo ovako: vodstvo mora biti ondje gdje po­ stoji veći broj alternativa, gdje dakle može biti svladana viša kompleksnost. 13. Up. o ovom gore, str. 37, nap. 16 o posebnom moralu partijske politike. 14. O ovome opširno Niklas Luhmann, »Politische Planung«. Jahrbuch für Sozial­ wissenschaft 17 (1966.) str. 276-296. 15. Ovo su tipični modeli pred-sociološkog prosvjećivanja stoga što se oni obaziru samo na kompleksnost, ali ne i na potrebu da se ona reducira na neki određeni smisao. Tek sociološko prosvjećivanje pokušava ispuniti tu prazninu i mora se upravo zato os-

160

stanovišta službenih ciljeva institucije, nebitnog ili čak divergen­ tnog karaktera. Razmotrit ćemo ove primjere: dioba na konkurenci­ ju i kooperaciju; informalna personalizacija radnih odnosa; osla­ njanje na prikaze; prijem pojednostavljujućih informacija iz okoli­ ne; minimirajuće strategije birokracije; mijenjanje javnih i nejavnih situacija; i značenje egzekutive i odbora. Započnimo s idealom da se dokraja izdiskutiraju mišljenja koja konkuriraju jedno s drugim; opazit ćemo da ovaj strukturni princip ostavlja otvorenim da li su mišljenja suprotstavljena jedno drugom ili se nalaze u međusobnom skladu16. Tu se ne diferencira konku­ rencija i kooperacija. Argumentira se protiv onih koji dolaze u obzir kao oni koji bi mogli dati svoj pristanak. Ovakav sistem ponašanja prikladan je samo za vrlo jednostavne sisteme i osim toga pretpos­ tavlja da se istina očituje i kao kriterij odluke sređuje mišljenja. Čim sistemi i teme odlučivanja postanu bogatiji u svom smislu i u svojim odnosima, takav poredak bi postao odveć nepregledan. Učesnicima bi bilo odveć teško u uvijek novim varijacijama poveza­ ti predmetnu temu i društveni odnos. Situacije se moraju pred-strukturirati diferencijacijom društvenih odnosa, razlikovanjem vjerojatnosti da će doći do disensa ili konsensa, do protivništva ili kooperacije17. A zatim u stabilizaciju ove razlike ulaze sekundarni motivi, dok »istina«, budući da ionako ne govori jasno, gubi svoj status cilja i problema: o onima koji su nam bliski ili su »politički prijatelji« predmnijevamo uvijek da s nama simpatiziraju i njima ćemo lakše popustiti ukoliko postoje razlike; neprijatelja uvijek smatramo neprijateljem i protuslovit ćemo mu čak ako su stvarne razlike nebitne ili bi ih trebalo tek stvoriti. Tako iz skupštinskih ras­ prava same po sebi niču partije. Osim ovih grubih struktura, koje su fiksirane u manje ili više formaliziranim i obavezujućim fronta­ ma, stvaraju se u parlamentima, ali i na njihovoj periferiji, informalni sistemi kontakata, dobri lični odnosi, odnosi povjerenja i ne­ povjerenja, razlike u ugledu i privlačnosti pojedinih ličnosti više specifične ili više opće vrste, koje može opaziti samo upućeni pro­ matrač18. Ovakve male strukture olakšavaju snalaženje, olakšavaju vrtati i na latentne funkcije i mehanizme, protivurječja i divergentno ponašanje. Up. Niklas Luhmann: »Soziologische Aufklärung«, Soziale Welt 18 (1967.), str. 97-123. 16. To je kao što smo gore, str. 59 si. pokazali, opće obilježje proceduralnih sistema. 17. Slična razmišljanja o diferencijaciji konkurencije i razmjene pri sve većoj kom­ pleksnosti nalaze se kod Peter M. Blau/W. Richard Scott: Formal Organizations: A Comparative Approach, San Francisco 1962, s. 217 f. 18. I o ovome nas je dobro informirala ponajprije američka nauka, no njena se opa­ žanja naravno upravo u ovom pitanju ne mogu jednostavno poopćiti jer su tu od znača­ ja i kulturno-specifične posebnosti — Up. na pr. Garland C. Routt: »Interpersonal Rela­ tionships and the Legislative Process«, The Annals of the American Academy of Politi­ cal and Social Science 195 (1938), s. 129-136; James A. Robinson: »Decision-Making in the House Rules Committee«, Administrative Science Quarterly 3 (1958), s. 73-86 (81 f.). Samuel C. Patterson: »Patterns of Interpersonal Relations in a State Legislative Gro­ up. The Wisconsin Assembly«, Public Opinion Quarterly 23 (1959), s. 101-118; Heinz Eulau; »Bases of Authority in Legislative Bodies. A Comparative Analysis«, Administrati-

161

i odstupanje od puta ideala; one novodošlome pokazuju klimu i gra­ nice umjesnog ponašanja, prešutno služe kao pomoć pri stvaranju konsensa; jednom riječju socijalnim strukturama reduciraju vrlo visoko opterećenje odlučivanja na format u čijim granicama pojedi­ nac može spoznati što može, a što ne može reći, i kako će drugi rea­ girati19. Mada ih se može modificirati, ove strukture su utvrđene već prije pojedine procedure i pomažu ovoj da brzo nađe svoje gra­ nice. Kao već i sudski postupci20 tako i zakonodavni postupci ovise o mogućnosti da se u naročitoj mjeri orijentiramo na prikazima onih koji sudjeluju u postupku i da se na njihove prikaze oslonimo — i to ne toliko u tom smislu da bi ti prikazi bili »ispravni«, već da onaj tko ih je dao pri njima i ostaje. Zbog toga postoji u parlamentima neformalno pravilo ponašanja po kojem prikazi moraju biti stalni i obavezivati više nego što je to normalno u svakodnevnom životu.21 Ovo očekivanje poprima oblik moralnog postulata koji se smatra uvjetom ličnog poštenja i ličnog utjecaja i koji se na taj način san­ kcionira; to se vidi uostalom i po tome što se prikazi uglavnom mo­ raju uzdići na razinu saopćenja vlastitih mnijenja, u čiju ispravnost govornik vjeruje. Službena koncepcija po kojoj je zakonodavni po­ stupak diskusija mnijenjâ nije doduše pouzdani put koji bi vodio do istine, ali ima latentnu funkciju da sili na prikazivanje, koje olakšava redukciju kompleksnosti. Daljnje je sredstvo redukcije osloniti se na već obrađene, zgusnu­ te informacije koje dolaze izvana, bilo iz uprave, bilo iz lokalnih partijskih istanča, bilo iz interesnih udruženja, bilo iz znanosti, bilo od slučajnih poznanika ili iz štampe. U neku ruku tipična za modeve Science Quarterly 1 (1962), s. 309-321; John C. Wahlke/Heinz Eulau/William Buchanan/LeRoy C. Ferguson: The Legislative System. Explorations in Legislative Behavior, iNew York-London 1962, posebno s. 135 ff.; Alan Fiellin: »The Functions of Informal Groups in Legislative Institutions«, Journal of Politics 24 (1962), s. 72-91. Ponovo štam­ pano u: Robert L. Peabody/Nelson W. Polsby (izd.): New Perspectives on the House of Representatives, Chicago 1963, s. 59-78; James S. Barber: The Lawmakers. Recruitment and Adaption to Legislative Life, New Haven-London 1965; o odnosu parlamenta i bi­ rokracije Aaron Wildavsky: The Politics of the Budgetary Process, Boston-Toronto 1964; o dvopartijskom sistemu jednog sindikata Seymour M. Lipset/Martin A. Trow/James S. Coleman: Union Democracy, Garden City N. Y. o. J. (Copyright 1956), s 282 ff. 19. Možda je ta tendencija da se kao pomoć u orijentaciji stvore protiv-strukturne lične društvene relacije opća i tipična crta kompleksnih sistema sa slobodnom konku­ rencijom. Taj je fenomen zapažen i u tržišnim sistemima koji se približuju modelu slo­ bodne konkurencije. Usp. Cyril S. Belshaw: Traditional Exchange and Modern Mar­ kets, Englewood Cliff's N. J. 1965, s. 56 ff., 67 f., 78 ff. O aparatima osobne vladavine u politici u kojoj također napreduje industrijalizacija usp.: Guenther Roth: »Personal Rulership, Patromonialism, and Empire-Building in the New States«, World Politics 20 (1968), s. 194-206 (197 ff.). 20. Up. o ovome gore str. 90 si. 21.1 o ovome poznajem isključivo istraživanja koja se odnose na zakonodavne skup­ štine u Sjedinjenim Državama, up. J. C. Wahlke i dr., loc. cit., s. 144, 146 i drugdje; J. D. Barber, loc. cit. s. 160.

162

ran život uopće22 ova je ovisnost o tuđim kognitivnim procesima ov­ dje naročito izražena budući da je potreba za informacijama toliko kompleksna da nije moguće obuhvatiti čak ni svo javno znanje od tematskog značaja; i usto naročito neugodna budući da je zakono­ davcu nametnuta odgovornost za potpunu obradu osnova odluke. Povjerenje u »izvore« neophodno je, ali nije institucionalizirano. Nitko ne traži da se učini nešto što čovjek ne može učiniti, ali svat­ ko će zakonodavcu predbaciti što je u pojedinom slučaju povjero­ vao krivom izvoru mada je ispravno znanje bilo lako pristupačno. I ovdje se u preispitivanju ustaljuju određeni nivoi očekivanja i odre­ đene mogućnosti da se prigovori prebace na drugog i da se tako do­ đe do rasterećenja. S ovim su srodne, ali ipak zahtijevaju da ih posebno zabilježimo, određene birokratske strategije kojima se minimalizira rizik zako­ nodavnog postupka. Najjednostavnije je naravno uopće ga ne zapo­ četi. Primjer za ovo je suzdržljivost mnogih ministarstava u noveliranju zakona koje je potrebno reformirati — tko da zna što će parla­ ment učiniti s nekom bezazlenom, malom, precizno omeđenom no­ velom, ukoliko se »tom prilikom« oglase stare i nove želje23. Slič­ nom cilju služi i rano eliminiranje alternativa u stadiju prvih pri­ prema nekog zakonskog nacrta. Povezivanje nekoliko zakonskih na­ crta u »paket« nova je i perspektivna strategija da se ograniči varijabilnost nacrta. Nju još snažno pojačava i činjenica da planska uprava vidi sve više međusobnih ovisnosti i da ne može izolirano obrađivati pojedine zakone. Naposljetku je polaženje od statusa quo omiljelo a često i neophodno sredstvo pojednostavljenja koje se prije svega pokazalo pouzdanim u svakogodišnjim prijedlozima državnog budžeta24. Sasvim drugačije ali funkcionalno ekvivalentno djeluje promjena javnih i nejavnih postaja procedure, dakle promjena kruga slušača. Ovaj ritam olakšava korištenje nedopuštenih motiva sa ciljem da se pojednostavi situacija odlučivanja i omogućuje da se odijele posti­ zanje i prikazivanje konsensa. Tako postaje moguće koristiti se, jed­ nim za drugim, divergirajućim stilovima redukcije, u tajnim sjedni­ cama rukovati pritiscima i ponudama za razmjenu, koje nije mogu­ će pokazati pred javnošću i suprotno, pokazati više razuma i susret­ ljivosti nego što je to spojivo s partijskom službenom linijom ili s njenom ulogom partije u opoziciji. Na taj način mogu integrirajući 22. Up. Robert E. Lane: »The Décliné of Politics and Ideology in a Konwledgeable o’ciety«, American Sociological Review 31 (1966), s. 649-662. 23. Takve bojazni poznate su autoru iz prakse njemačkih ministarstava. O američ­ kim iskustvima s »bumeranzima« u zakonodavnom procesu up. Bertram M. Gross: The Legislative Struggle. A Study in Social Combat, New York-Toronto-London 1953. s. 176 f. 24. O ovome upravo s gledišta pretjerane kompleksnosti vrlo instruktivno Aron Wildavsky/Arthur Hammond: »Comprehensive Versus Incrémental Budgeting in the De­ partment of Agriculture«, Administrative Science Quarterly 10 (1965), s. 321-346.

163

simboli ostati netaknuti u javnosti, mada sami ne bi bili dovoljni da unesu red u proces odlučivanja25. Napokon je ovdje i uzrok fenomenu pomicanja faktične djelat­ nosti odlučivanja u odnosu na službenu shemu, o kojemu se najviše diskutira. Manja tijela s fiksiranim ulogama, posjedom informacija koji je vidljivo raspodijeljen, suzbijenom konkurencijom26 i moguć­ nosti da se o stvari govori direktno i ukratko, a da se pritom ne tre­ ba pribojavati zloupotrebe komunikacije, imajući veći potencijal da prorade kompleksna činjenična stanja nego velike skupštine. Zbog toga se na zakonima nužno radi u resorskim konferencijama, u ka­ binetu, u parlamentarnim odborima. Tu je potrebno da se proradi paragraf za paragrafom i isključi alternativa za alternativom kako bi plenum mogao završno prihvatiti ili odbaciti nacrt. Predmet te odluke doduše je kompleksna cjelina — ali i zaokružena cjelina koja se može još jedino posljednjim binarnim odlukama prihvatiti ili od­ baciti. Javna plenarna zasjedanja parlamenta i sada ispunjaju bitnu fun­ kciju mada su se prave odluke iz njih iselile. No njihova funkcija ne sastoji se u tome da pronađu istinu već da pomoću argumenata i razloga za odlučivanje, s kojima se identificiraju kontroverzne poli­ tičke pozicije, prikažu političku borbu27. To je, slično obrazloženju sudske odluke, nužna postaja procedure. Zamislimo li je onako ka­ ko će izgledati u budućnosti, strukturirali smo čitavu proceduru: ne treba doduše javno pred protivnikom prikazati i izložiti kritici vlas­ tite motive i potajne saveznike, ali treba prikazivati svoje razloge, i iz toga postaje vidljivo da je broj pozicija koje se mogu zastupati og­ raničen28. Doduše, ne može se očekivati da bi parlament oživio poli­ tiku ukoliko politika ne oživljava parlament. Treba upamtiti kao facit ovih zgusnutih objašnjenja, kojà bi u po­ jedinostima zacijelo trebalo dopuniti i ispraviti, da se visoka kom­ pleksnost zakonodavnog postupka može umanjiti samo pomoću vi­ še ili manje devijantnih struktura i mehanizama. Treba li iz toga iz25.1 politolozi, mada sa manje smionim argumentima, naglašavaju neophodnost da na ravnopravni način uporedo rade odbori i plenumi — tako napose Heinz Rausch: »Parlamentsreform. Tendenzen und Richtungen«, Zeitschrift für Politik 14 (1967), s. 259-289. 26. Uz ovo posebno Edward Gross: »Social Integration and the Control of Competiti­ on«, The American Journal of Sociology 67 (1961), s. 270-277; Jane S. Mouton/Robert R. Blake: »The Influence of Competitively Vested Interests on Judgment«, The Journal of Conflict Resolution 6 (1962), s 149-153. 27. Angažirani predstavnik ovog shvaćanja jest Wilhelm Hennis: »Rechtfertigung und Kritik der Bundestagsarbeit«, Die neue Gesellschaft 14 (1967.) str. 101-111. Vidjeti i Thomas Ellwein/Axel Görlitz: Parlament und Verwaltung. I. Teil: Gesetzgebung und politische Kontrolle, Stuttgart-Berlin-Köln-Mainz 1967., napose str. 237 si. 28. Ova prisila da se dade prikaz ne djeluje uostalom nipošto nužno racionaliziraju­ ći, čak niti ne u smislu očuvanja kompleksnosti sistema. Preventivna je naime tehnika u ovoj situaciji da se izjednačimo s protivnikom tako da on ne može ciljati a da ne po­ godi sebe sama.

164

vući zaključak da je zakonodavni postupak sociološki pogrešno or­ ganiziran? To bi bilo preuranjeno, budući da i službeni prikaz procedure ima svoj smisao. Diskrepancija koja se ovdje pokazuje vraća nas proble­ mu legitimacije kroz proceduru. Upitajmo preciznije: Kako proce­ dura koja traži rješenja u situacijama odlučivanja koje su toliko ot­ vorene može iznova strukturirati očekivanja pogođenih? Na današ­ njem stupnju empiričkih istraživanja možemo i kod ovog pitanja samo pretpostavljati što bi mogao biti ispravni odgovor. Ali sa sigurnošću se može očekivati ovo: da je stupanj informaci­ je, a time i prorađenosti očekivanja publike u poslovima zakono­ davstva, krajnje nizak. Čak i u onim pitanjima u kojima su jako tan­ girani vlastiti interesi, na pr. u poreznom pravu, pravu osiguranja i staranja, stambenom pravu, donekle adekvatno znanje može se pretpostaviti samo kod onih koji se po svojoj profesionalnoj ulozi bave materijom. Ponuda informacija toliko je šarolika i mnogostra­ na da postaje gotovo nevjerojatno da će pojedinac stići pozabaviti se upravo zakonima. Tko uopće čita službene listove? Onaj tko pola­ zi od klasičnih predodžbi o javnom mnijenju i zakonodavstvu žalit će zbog toga. Neznanje i apatija su međutim najvažniji preduvjeti da bi se uglavnom neprimjetno mogle izmijeniti zakonske odredbe. Omogućujući varijabilnost prava oni su funkcionalni u odnosu na sistem. Tko želi stvoriti političku frontu za određenu promjenu pra­ va ili protiv nje, taj će se u sasvim rijetkim slučajevima moći osloni­ ti na postojeće zanimanje ili na spremnost da se prihvati komunika­ cija, već će morati uložit rad i organizacijska sredstva kako bi pre­ vladao visoki stupanj ravnodušnosti. On mora vladati pravilima i tehnikama kreacije političkih tema, i tako dolaze u obzir samo vrlo aktivni učesnici političkog sistema, koji su u njemu već socijalizira­ ni29. Ova nezainteresiranost nije naravno intendirana posljedica za­ konodavnog postupka — naprimjer posljedica činjenice da se naj­ važniji događaji u procesu odlučivanja odvijaju iza zatvorenih vratiju. Naprotiv, i jedno i drugo, i procedura i nezainteresiranost izraz su zajedničkog osnovnog uvjeta koji upravlja situacijama u kojima se odlučuje, naime spoja visoke kompleksnosti i visoke potrebe za specifikacijom. U ovim uslovima nalaze se u skladu oblik zakono­ davnog postupka i opća nezainteresiranost i stabiliziraju se među­ sobno. Pa ipak ova nezainteresiranost ne dopušta bilo kakvo oblikovanje zakonodavnog postupka, naprimjer potpuno birokratski-interno ili znanstveno-plansko, i zbog toga dolazi do razilaženja između služ­ benog prikaza i faktičnog načina rada. U visokoj varijabilnost i ne­ razumljivoj kompleksnosti političkog sistema leže osebujni rizici 29. Vrlo je vjerojatno da ostali neće izazvati nikakve učinke ili samo takve učinke ko je nisu htjeli postići. Za neupućene, kao naprimjer studente, teško je politički pokrenu­ ti određenu temu, naprimjer reformu sveučilišta. Ako pojačaju svoja nastojanja, nulu se nova tema, ali njoj je tada ime »studentski nemiri«.

165

koji se u društvu ispoljavaju i formuliraju kao problem »sigurnos­ ti«30 Pritom nije problem znalačka već neznalačka reakcija. Politič­ ki sistem koji se široko otvorio planskom i realističkom zastupanju interesa može u velikom opsegu apsorbirati valjano informirane ut­ jecaje sa specifičnim ciljevima, bilo da ih prihvaća bilo da ih politič­ ki izolira. Problem su naprotiv neznalačke reakcije budući da se zbog neodređenog stanja motiva mogu na gotovo bilo koji način spajati i generalizirati i traže nepredvidive ciljeve. Tako može doći do nenadanih a ipak jedinstvenih izljeva — opasnost koja raste u onoj mjeri u kojoj se povećava društveni mobilitet komunikacije i kontakata i sposobnost da sebi predstavimo alternative. Zbog jake diferencijacije društva i adekvatne individualizacije lič­ nosti ne može se više računati s time da bi se ovoj opasnosti moglo suprotstaviti izgradnjom psihički homogene motivacione strukture, naprimjer primarno emocionalno-pozitivne vrste, ili racionalnom kalkulacijom dobitka, koju je moguće primijeniti u praksi. Na dru­ goj strani u ovim su civilizatorskim uvjetima određena osnovna shvaćanja sastavni dio života i u njima treba na jedan ili drugi na­ čin ustrajati da bi se očuvao dosegnuti nivo življenja. Zato je po­ trebno paušalno, strahom neopterećeno prihvaćanje visoke kom­ pleksnosti i promjenljivosti prilika, a to prihvaćanje, koje nazivamo u političkom području legitimnošću, može se olakšati generalizira­ nim povjerenjem u sistem31. O empiričkim uvjetima i konkretnim elementima predstave ovog povjerenja ne znamo mnogo. Ipak se može pretpostaviti da kako uz­ roci tako i sadržaji povjerenja u sistem mogu varirati — nešto dru­ go jedva da bi se moglo stilizirati u naznačenim uvjetima — i da su zbog toga u izgradnji takvog povjerenja potrebni procesi stvaranja smisla koji operiraju dovoljno apstraktno i mogu tako upotrebiti vrlo raznolike psihičke i socijalne mehanizme. Drugim riječima, stvaranje povjerenja ovisi o smisaonom posredovanju koje isprva samo veoma formalno veže djelovanje i ostavlja otvorenim gotovo sve mogućnosti. Kolikogod da je potrebno, nastojanje da se stvori povjerenje u određene osobe, rukovodeće grupe, partije ili materi­ jalne programe ne udovoljava ovim zahtjevima. Ovo nastojanje mo­ ra poprimiti oblik u kojem istovremeno stvara i povjerenje u sis­ tem. Ovoj svrsi služe procedure, napose procedura zakonodavstva, u kojima se odluka pripisuje i onima koji za nju glasaju i sistemu i tako može stvarati povjerenje na dvije razine32. 30. Treba uzeti u obzir da se politički uvjetovana nesigurnost ne mora neminovno iz­ raziti u političkom sistemu, već se može neutralizirati u nastojanju oko ekonomske si­ gurnosti ili u familiji; ali dade se zamisliti i suprotno. Izvor i tematizacija problema mogu se premjestiti jer se tu radi o konstelaciji motiva vrlo neodređene kompleksnos­ ti. 31. O ovome pobliže Niklas Luhmann: Vertrauen. Ein Mechanismus der Reduktion sozialer Komplexität, Stuttgart 1968., str. 44 sl. 32. Na nešto slično misli, čini se, Duverger kad u primjedbi u jednoj diskusiji razli­ kuje »deux circuits de cofiance« u političkim sistemima. Vidjeti Léo Hamon/Albert

166

Drugačije nego u procedurama primjene prava, u kojima se odlu­ čuje o pojedinačnim slučajevima, gotovo da nije moguće provesti zakonodavni postupak ako u njemu neposredno, u obliku uloga učestvuju svi pogođeni. Tako ne dolazi u obzir da ih se veže omogu­ ćujući im da u djelovanju konformnom s ulogom prikažu same se­ be. Ali postoji mogućnost da pojedinac na smislom posredovani na­ čin sudjeluje u određenim aspektima događanja koje vodi k odluci — bilo to naprosto u obliku zanimanja za političku dramu, ili kroz identifikaciju s pojedinim akterima ili partijama, ili sa stanovišta određenih selektivnih perspektiva kao naprimjer kretanja kursa di­ onica ili nacionalnog prestiža33. Drugačije nego preuzimanje uloga operira mehanizam simboličke identifikacije iz distance i ne obave­ zujući neposredno na neke radnje. Zbog toga ne sadrži u sebi efek­ tivnu društvenu kontrolu konzistencije ponašanja. (Ukoliko je ova potrebna, nju se mora posebno politički i policijski organizirati.) Distanca međutim nije neizbježno zlo, kako je to smatrala teorija reprezentacije; ona je u isto vrijeme, zbog toga što briše detalje i raznolikost praktičkih posljedica pojedinih događaja i tako publici olakšava redukciju kompleksnosti, uvjet funkcioniranja simboličke identifikacije i stvaranja povjerenja34. Na taj se način u onom što je relativno neodređeno mogu povezati heterogene diferencijacije, na­ ime na strani politike diferencijacija stvaranja i prikaza, a na strani publike diferencijacija raznih interesa i mehanizama stvaranja mni­ jenja. I za onog tko sam sebe fiksira na neobavezujuću ulogu gledaoca, u kompleksnom, nepreglednom polju mogućnosti bitno je da koris­ ti vremensku dimenziju. Politički zanimljive informacije nemaju, ukoliko dolaze iz aktualnih postupaka, statički, već dinamički pa Mabileau (izdavači): La personnalisation du pouvoir. Entretien de Dijon 1964, Paris 1964., str. 442 si. 33. Teorije koje se zasnivaju na mogućnostima simboličke identifikacije vrlo su raz­ noliko obojene. Up. na jednoj strani Smendovu teoriju integracije (Rudolf Smend: Ver­ fassung und Verfassungsrecht, 1928. Ponovo objavljeno u: isti: Staatsrechtliche Abhan­ dlungen und andere Aufsätze, Berlin 1955., str. 119-267, tamo napose str. 148 si. o fun­ kcionalnoj integraciji koja je neovisna o zadovoljstvu zbog toga što se došlo do određe­ nih materijalno ispravnih rješenja; isti: Integrationslehre. Handwörterbuch der Sozial­ wissenschaften Sv. 5, Stuttgart—Tübingen—Göttingen 1956., str. 299-302) i na drugoj strani više psihološki fundirani začeci američke teorije simbola, koji manje spekuliraju o duhu a više o emocijama — naprimjer Harold D. Lasswell: Psychopathology and Poli­ tics, New York 1933, ili Murray Edelman. The Symbolic Uses of Politics, Urbana III. 1964. U ovim se teorijama ne uzima dovoljno u ozbir mogućnost da se sistem doživlja­ va indirektno, netematski, poput horizonta, koju ćemo posebno naglasiti u našim slije­ dećim istraživanjima. 34. Slična su razmišljanja dovela do teze da je izvjesna društvena distanca uvjet da bi nastao društveni prestiž a tako i rukovodeće uloge sa višim statusom. Vidjeti napose Heinz Kluth: Sozialprestige und sozialer Status, Stuttgart 1957. u vezi s Lewis Leopold: Prestige, London 1913. Götz Briefs: Betriebsführung und Betriebs/eben in der Indus trie, Stuttgart 1934, s 61 ff., ili Fred E. Fiedler: »The Leader's Psychological Distance and Group Effectiveness«. In Dorwin Cartwright/Alvin Zander (izd.): Group Dynamics, 2. Aufl., Evanston III.-London 1960, s. 586-606. !/

čak i dramatični karakter. Za razliku od hijerarhije koja samu sebe potvrđuje, ne prikazuju se, ne citiraju se, ne slave se niti se u svijest utiskuju samo malobrojni, uvijek isti simboli. Gledaoca se uvlači u pripovijetke. Stiže poziv da se sudoživi dramatičko zbivanje pro­ mjenljivih sadržaja, među kojima pojedinac može sam da odabere točke u kojima se kristaliziraju njegovo zanimanje, njegove simpa­ tije i antipatije. Čineći to, on međutim kroz povijest svog doživljava­ nja, slično kao da je preuzeo kakvu ulogu, gubi svoju izvornu slobo­ du, u nekoj vrsti procesa učenja i socijalizacije reducira se komplek­ snost mogućih stavova i njegove se alternative ograničavaju na ma­ li broj varijanti koje je moguće politički upraviti. Baš kao i u postupcima uprave i sudova i ovdje dugoročno sudoživljavanje ovisi o tome da se prihvate pravila toka koja konstituira­ ju smisao i zanimanje. U zanimanju se istovremeno očuvalo prihva­ ćanje, a da nije postalo predmetom odluke. U običnom se životu pažnju navodi na one teme kojima se sistem bavi. Možemo odabrati kojoj ćemo od tih tema selektivno obratiti našu pažnju. Možemo odabrati i svoj stav prema njoj. U smislu koji je na taj način uhva­ ćen i osporen, impliciran je, ali nije simboliziran to jest prikazan kao cjelina, sistem. Jedino je sama procedura simbol. Politički sis­ tem postaje sastavni dio tema, projekata, zahtjeva i predmeta spora isključivo kao premisa koja konstituira smisao pojedinačnih proce­ dura ali ne postaje sam temom, budući da se procedura njime ne bavi. Udomaćujemo se u političkom sistemu prateći njegove povijesti — a to su uz skandale prije svega povijesti odlučivanja. Ukoliko procedura nije kadra da na ovaj način uključi pojedinca — a primje­ re za to naći ćemo u nekim zemljama u razvoju — tada on više neće moći uspostaviti odnose u sistemu već samo još svoj odnos prema sistemu, bilo da je to apatija, bilo pobuna. Tako nastaje opasnost da politički sistem postane predmetom jedne odluke umjesto da os­ tane horizont odlučivanja. A upravo ovu opasnost trebalo bi, kako smo pokazali35, ukloniti novo zasnivanje političkih sistema u proce­ duri (a ne više u hijerarhijskom načelu). Sve to ima značajne posljedice za pitanje konsensa. Vidjeli smo općenito, a ovdje je potvrđeno, da se legitimnost ne može izjednači­ ti s faktičnim konsensom. Konsens je dobro kojeg nema u izobilju i koje zato treba generalizirati. Vanjski je izraz te činjenice da je od­ luka povjerena većini. Samo načelo većine međutim ne legitimira već je rješenje od nužde. Klasične su teorije demokracije to vidjele i smatrale da je to njihov osnovni problem. Pokušale su pojedinca ili manjinu štititi od većine pomoću subjektivnih prava ili kautelama procedure (i tako kompenzirati nepostojeći konsens); ili su tvrdile da se zahvaljujući procedurama u kojima se stvara volja u demok­ racijama naposljetku ipak izražava opći konsens pa bilo to samo 35. up. gore str. 137 sl.

168

simptomatički, u obliku zastupništva ili naslućivanja. Naša analiza procedure dopušta nam da preciziramo ove stavove: Na jednoj strani procedure pomažu da se u granicama mogućega poveća aktualni konsens, da se dakle iscrpi to škrto dobro. Ovaj uči­ nak napose ne valja podcijeniti u odnosu na zakonodavnu procedu­ ru i njenu visoku, mada tematski slabo strukturiranu kompleks­ nost. Važnije je međutim da proceduralna forma u kojoj se traži konsens ostalih implicira i određuje: svaki je glas važan. Konsens svakog pojedinca (u izborima: birača; u zakonodavnom postupku: poslanika) principijelno je relevantan — ne doduše u tom smislu da bi svi faktički morali dati pristanak na jednu odluku, ali zato u tom smislu da nijedno mišljenje ne može biti a priori proglašeno irele­ vantnim, naprimjer na osnovi religije, prirođenog statusa, klase, ra­ se, pripadnosti nekoj organizaciji ili ekonomskog cenzusa onog tko to mišljenje zastupa. Prema tome se u svojem prejudicirajućem dje­ lovanju na proceduru neutraliziraju ostale društvene strukture36. Jedino to sigurno nije dovoljan razlog za građanina da se osjeti priznatim i da zbog toga prizna sistem. Ali se na taj način postiže da se pitanje konsensa mora u svakom pojedinom postupku iznova po­ staviti i rješavati. Strukturalno nevezane, šanse za konsens održava­ ju se po mogućnosti u varijabilnom stanju da ne malaksa zanima­ nje pojedinaca. Mora postojati mogućnost da sve razlike i sve ne­ jednakosti budu prikazane i obrazložene kao rezultat jednog po­ stupka. Pred postupkom svi su jednaki. U ovome je i pravi razlog zbog kojeg strukture koje niču u zakonodavnoj proceduri i olakša­ vaju odlučivanje, ne mogu biti priznate već moraju ostati devijantno ponašanje: kad bi ih se priznalo, nestalo bi one razlike koju in­ stitucija postupka upravo treba da očuva — razlike između jednake relevantnosti sviju za konsens, koja se održava uprkos promjenama teme, i faktički-politički postignutog konsensa u pojedinom slučaju. Politika i njene procedure poprimaju iz ovih razloga egalitarnu i segmentiranu strukturu (ona se dijeli u jednake jedinice) u suprot­ nosti s načelom hijerarhije i funkcionalne diferencijacije koja vlada procedurom u pravosuđu i upravi37. U ovim okolnostima nije čudno da se u politici načelo jednakosti proglašava legitimirajućom vrijed36. Još jednom naglašavamo da je ovo neobičan poredak, prepun pretpostavki. Nor­ malno je da socijalni sistemi istovremeno koriste društvene strukture kako bi diferen­ cirale značaj drugih ljudi u odnosu na konsens (što pokazuje da se sam sistem izdifcrencirao u maloj mjeri). To znači: mnijenja se ne mogu samo brojiti već treba ocijeniti i njihovu težinu, a pritom treba uzeti u obzir tko je netko inače (u svojim drugim uloga­ ma). Zbog jednog od mnogih primjera up. Felix M. Keesing/Marie M. Keesing: Elite Communication in Samoa: A Study of Leadership, Stanford Cal. — London 1956. napo­ se str. 98 sl. Slučaj paralelan političkoj diferencijaciji koja se vrši kvantifikacijom po­ stoji u socijalnom sistemu nauke, gdje se konsens doduše važe ovisno o reputaciji, ali isto tako neovisno o tome koje je druge uloge preuzeo onaj tko daje svoje odobrenje. 37. M. G. Smith: »On Segmentary Lineage Systems«, The Journal of the Royal An thropological Institute of Great Britain and Ireland 86 (1956.) u svojim razmatranjima, koja su bila zapažena i u političkoj sociologiji i u sociologiji prava, u segmentirajući strukturiranoj pripremi odluke odnosno u hijerarhički strukturiranoj provedbi sagle-

l69

nošću. No jednakost nije vrijednost koja bi se dala ostvariti, već prin­ cip strukture, koji pokušava u isti mah postići dvije stvari: odvaja­ nje uloga u odnosu na okolinu i visoku otvorenost i varijabilnost šansi za konsens u samom sistemu. Da li tako organizirana procedura zakonodavstva može pružiti što obećaje i da li je odista kadra generalizirati konsens i zadobiti povjerenje promatračke publike, to ovisi o mnogobrojnim daljnjim okolnostima koje treba pretpostaviti. Naprimjer, društvo mora biti u stanju da prihvati odvajanje uloga i autonomiju svog političkog sistema i mora i samo biti strukturalno spremno za to. Ono što je za život neophodno, to mora biti u svim slučajevima zadovoljeno, tako da svatko može čekati, a vrijednosti i interesi moraju biti toli­ ko snažno diferencirani da se u politici može organizirati oportunis­ tičko ispunjavanje želja koje može brzo mijenjati svoje ciljeve. Sa­ mo se tada naime može ispuniti realnošću načelo jednakosti u šan­ sama. Drugim riječima u društvu mora postojati mogućnost da se politička stabilnost zasnuje upravo na varijabilnosti prava i zadovo­ ljenja interesa38. Osim toga mora društvo doseći visoku razinu fun­ kcionalne sistemske diferencijacije i specifikacije djelovanja, jer sa­ mo tada je moguće odlukama precizirati promjene tako da to budu točno omeđena zbivanja supstitucije, izjednačiti sporedne posljedi­ ce i tako novini dati oblik u kojem ne stvara gubitke; difuzno struk­ turirani sistemi moraju se naprotiv tradicionalno orijentirati budu­ ći da ne mogu izolirati promjene i da tako svaka novina ima nesagledive posljedice39. Ovaj i ostali preduvjeti zahtijevaju zasebno istraživanje. Procedu­ re općenito, pa tako i zakonodavstvo, nikad same nisu dostatne da proizvedu legitimnost odlučivanja u smislu stalnog mijenjanja strukture očekivanja. One su međutim oblik u kojem politički sis­ tem doprinosi vlastitoj legitimaciji. Svojim institucionalnim i prav­ nim temeljima simboliziraju identičnost načina odlučivanja i kontidava osnovni zakon političkih sistema i istražuje taj princip diferencijacije sve do u najjednostavnija društva. Up. o ovom i David Easton: »Political Anthropology«. In: Bernard J. Siegel (izd.): Biennial Review of Anthropology 1959, Stanford Cal. 1959. S. 210-262. Tek u modernim političkim sistemima postaje moguće ovo podvajanje izvesti strukturalno-trajno i diferencirati odgovarajuće procedure. Up. o ovom i Talcott Parsons: »The Political Aspect of Social Structure and Process.« In: David Easton (izd.): Varieti­ es of Political Theory, Englewood Cliffs N. J. 1966, S. 71-112 (84 ff.), koji ističe da se da­ nas sposobnost političkog sistema da donosi odluke ne može više izvoditi iz neke hije­ rarhije, već ona niče iz egalitarno segmentiranih struktura koje tek imaju zadaću da sa svoje strane utemelje hijerarhiju položaja i nadležnosti. 38. Odgovarajuću teoriju demokratskog procesa odlučivanja formulira Charles E. Lindblom: The Intelligence of Democracy. Decision Making Through Mutual Adjus­ tment, New York-London 1965. 39. Nekoliko napomena u ovom smjeru nalaze se kod Bert F. Hoselitz: »Main Con­ cepts in the Analysis of the Social Implications of Technical Change.« In: Bert F. Hoselitz/Wilbert E. Moore: Industrialization and Society (UNESCO-Mouton) 1963, s. 11-31 (12).

170

nuitet sličnih iskustava, a to je neophodna pretpostavka svakog uče­ nja. Iz iskustva može publika tako naučiti da se u cjelini osjeća si­ gurno uprkos načelnoj varijabilnosti svog prava i da stvori povjere­ nje prema sistemu. Procedure su nužni, ali same ne već i dovoljni uređaj kojim se legitimiraju odluke. Zbog toga treba ponajprije znati kako funkcioniraju i što mogu postići prije nego što bi se mog­ lo istražiti koji daljnji uvjeti moraju biti ispunjeni. Tok razmišljanja ove glave, koji je već postao nepregledan, može se sada ovako sažeti: budući da s pravom postupa kao s nečim što je varijabilno, zakonodavna procedura mora svladati izvanredno viso­ ku kompleksnost. Kako bi se spriječili regresivni razvoji političkog sistema, potrebno je tu kompleksnost institucionalno osigurati, stalno održavati, a ipak od slučaja do slučaja od nje oblikovati odre­ đene zakonske odluke. Ovom služi opisana dvostruka struktura, unakrsno podupiranje s jedne strane službene verzije procedure, po kojoj je ona skupština koja se savjetuje i odlučuje većinom glasova, i s druge strane faktičnog načina rada, koji je prožet stvaranjem grupa, informalnim odnosima i pomacima u kompetenciji. U odno­ su na publiku tako se ispunja dvostruka funkcija. Na jednoj se stra­ ni simbolizira visoka varijabilnost i sposobnost odlučivanja i tako motivira ako ne pozitivni, a ono bar ravnodušni stav prema visokoj kompleksnosti. Na drugoj se strani pokušava u svakoj pojedinačnoj proceduri pronaći dovoljni stvarni konsens i tako stvoriti temelj po­ litičkog djelovanja. Ukoliko ove procedure naiđu na dovoljnu po­ dršku u ostalim društvenim strukturama i u ostalim podsistemima — problem kojim smo se ovdje mogli pozabaviti samo u začecima — tada se može postići da ih oni koje pogađa varijacija prava dijelom i u pojedinačnom slučaju odobravaju, ali općenito da ih prihvaćaju kao neki faktični događaj i svoja očekivanja adekvatno preudese, a da pritom u ostalim njihovim ulogama ne nastanu krupnije kompli­ kacije ili diskrepance.

IV. PROCESI ODLUČIVANJA U UPRAVI

Postupci odlučivanja, a napose procesi odlučivanja velikih birokrat­ skih upravnih organizacija države i privrede u posljednjih dvadeset godina sve više zaokupljaju pažnju nauke. U svim disciplinama koje tu sudjeluju, kako u empiričkim naukama tako i u strukama koje se zanimaju za racionalne i normativno ispravne odluke, ovo je zani­ manje vrlo brzo razorilo staru vjeru u isključivo ispravne odluke koje se mogu razmišljanjem izvesti iz prilično jednostavnih premi­ sa. Do ovog rezultata nije dovela samo kritika podobnosti premisa-vrijednosti da budu istinite, već isto toliko i uvid u nepredočivu kompleksnost problema koje treba riješiti odlukama. Vrijeme i ka­ pacitet pojedinog čovjeka da racionalno razmišlja nisu ni izdaleka dovoljni da ispune potrebe velikih sistema za odlukama. Njegov po­ tencijal da racionalno obradi informacije može se povećati samo kooperacijom. Time za proces odlučivanja postaju relevantni organizacija i regu­ lacija postupka. A to ne samo u općem smislu, da ih treba pretpos­ taviti kako bi uopće došlo do sređene kooperacije, već pored toga i u smislu specifičnom za organizacije odlučivanja, da racionalnost koju je moguće postići u procesu odlučivanja ovisi o izboru forme organizacije i procedure. Samo ukoliko i samo u onoj mjeri u kojoj odluke postižu optimalnu racionalnost ili se mogu kontrolirati jed­ noznačnim kriterijima ispravnosti (a to zahtijeva u najmanju ruku da je za vrijeme procesa odlučivanja moguće održati konstantnom relevantnu okolinu, što znači da ovaj proces ne smije odveć dugo trajati), principijelno je svejedno — ili je samo problem ekonomije organizacije i procedure — na koji se način donose odluke. Tipično je međutim za realne situacije odlučivanja u upravi da tu postoji vi­ še upotrebljivih rješenja odnosno više rješenja koje je moguće »za­ stupati«. A time sam proces selekcije odmah dobiva objektivnu teži­ nu. O njemu će tada ovisiti koje će od ovih dopustivih rješenja biti odabrano. Tada će biti odlučno koje su informacije prve bile na ras­ polaganju i na kojem mjestu, kako je problem bio definiran, kako je situacija bila na početku strukturirana i u kojem su smjeru bila upravljena razmišljanja i daljnja istraživanja, koji su troškovi i okolnosti bili povezani s pojedinim mogućim koracima u razmišlja­ nju i istraživanju, koje su mogućnosti bile odmah na početku elimi175

nirane na osnovu još nedostatnih informacija i gdje se i kako fiksi­ ralo »otvorene točke« i alternative o kojima će se zatim ozbiljno diskutirati, a možda i odgovorno odlučiti na najvišem mjestu1. U području realistične aktivnosti odlučivanja treba dakle organizaciju i vrste procedure zasnovati i ocjenjivati ne samo sa gledišta ekono­ mije rashoda, već je njihov krajnji kriterij racionalnost odlučivanja koje oni omogućuju, a to znači: koliki je broj mogućnosti koji se da­ de obuhvatiti i usporediti u nekom ograničenom vremenu. Takva teorija organizacije koja se orijentira na procesu odlučiva­ nja postoji zasada doduše čak i u samoj nauci samo kao postavljen i izrađen problem2; a nepoznata je u praksi javne uprave3. U vidokru­ gu onih instanca koje se bave zakonodavstvom na području uprav­ nog postupka ne nalaze se ni organizaciono-teoretska ni socijalno-psihološka ni sociološka istraživanja procesa odlučivanja. Uzorni nacrt zakona o upravnom postupku (1963.)4 orijentira se pravno-imanentno po postojećim propisima i pravnim mišljenjima, prazni­ nama, protivurječjima, potrebama da se propisi dopune, prilagode i prije svega pojednoliče5 Čak se i o automatizaciji procesa odlučiva­ nja, koji ipak zahtijeva točnu analizu svih pojedinih koraka koji su za odluku potrebni, odlučuje jedino u okviru proračuna troškova, 1. Ova veza predmetne i vremenske strukture tipično je obilježje modernih teorija odluke. To važi kako za više empirički orijentirane pokušaje da se naknadno konstrui­ raju faktični tokovi odlučivanja — vidjeti umjesto ostalih R. M. Cyert/James G. March: A Behavioral Theory o f t h e Firm, Englewood Cliffs N. J. 1963. — tako i za statičku anali­ zu sekvenca odlučivanja koje računaju s tim da prethodne odluke imaju značaj infor­ macije za odluke koje slijede. Vidjeti napr. pregled kod: Ward Edwards: »Dynamic Dé­ cision Theory and Probabilistic Information Processing«, Human Factors 4 (1962.) str. 59—73, ili Gérard Gäfgen: Theorie der wirtschaftlichen Entscheidung. Untersuchungen zur Logik und ökonomische Bedeutung des rationalen Handelns, Tübingen 1963., str. 214 sl., 303 si. Treba uostalom napomenuti da se pojmom programa u teoriji automati­ zacije ne misli samo na objektivni kriterij odluke ili misaoni poredak znakova, već i re­ gulaciju niza koraka odlučivanja koji se po onima orijentira. Vidjeti napr. Herbert A. Simon: Perspektiven der Automation für Entscheider, njem. prijevod, Quickborn 1966., str. 74. 2. Vidjeti pregled kod: Julian Feldmann/Herschel E. Kanter: »Organizational Décisi­ on Making«. U: James G. March (izd.): Handbook of Organization, Chicago 1965., str. 614-649. Kratka skica i u: Niklas Luhmann: Theorie der Verwaltungs-wissenschaft. Bes­ tandsaufnahme und Entwurf, Köln-Berlin 1966., str. 47 sl. 3. Ali tomu nasuprot postoje potpuno promišljene regulacije poslovnog toka u tipič­ nim poslovima koji se često ponavljaju. Vidjeti napr. Pius Bischofberger: Durchsetzung und Fortbildung betriebswirtschaftlicher Erkenntnisse in der öffentlichen Verwal­ tung. Ein Beitrag zur Verwaltungslehre, Zürich-St. Gallen 1964., napose str. 90 sl. i Hans H. Schulze: Geschäftsgang bei Behörden. Dergestellt an ausgewählten Beispielen der kommunalen Verwaltung, Köln-Berlin-Bonn-München bez oznake godine. 4. objavljen u Grote-Verlag, 2. izd., Köln—Berlin 1968. 5. Tako i Bericht der Sachverständigenkommission für die Vereinfachung der Ver­ waltung beim Bundesministerium des Innern, Bonn I960., str. 55 si. I načelna razmiš­ ljanja Carla H. Ulea: »Verwaltungsreform als Verfassungsvollzug«. U: Recht im Wan­ del. Festschrift zum hundertfünfzigjährigen Bestehen des Carl Heymanns-Verlages, Köln-Berlin-Bonn-München 1965., str. 53-89, vraćaju se jedino načelnijim pravnim miš­ ljenjima.

176

praktički s gledišta uštede personala, i pritom se sadržaje odluka tretira kao konstantno date podatke6. Lako je predvidjeti da se neće moći ostati na ovome. Da brižnije razmislimo o postupcima u odlučivanju, na to nas ne će prisiliti sa­ mo sve jača automatizacija upravnih procesa. Stručna diferencijaci­ ja mnogobrojnih pojedinačnih doprinosa, jaka rasutost relevantnih informacija i vanjskih kontakata zahtijevaju također da se tok pro­ cesa odlučivanja regulira po sadržajima, vremenskoj strukturi i in­ stancama koje treba da učestvuju tako, da se obuhvati što veći broj informacija i da se odvagne što veći broj alternativa a da se odluke ipak stvore što je moguće brže i da se ne preopterete ni pojedini no­ sioci informacija ni čvorišta komunikacione mreže. Da bi se to po­ stiglo treba zasnovati upravu kao sistem procesa odlučivanja sa ci­ ljem da se relevantne informacije aktiviraju samo ondje i samo tada gdje i kada ispunjavaju neku selektivnu funkciju. A ovo opet pret­ postavlja da se odnos pojedinih djelomičnih odluka dovede u red u smislu uzajamnog pojačanja selekcije, tako da se jedna instanca može koristiti selekcionim učincima druge kao svojom premisom. Zbog kompleksnosti ovog problema racionalno planiranje uprav­ nih procesa odlučivanja postavlja zahtjeve kojima danas nisu još dorasle ni teorija ni praksa. Zbog toga je tipičan i zasada neizbježan izlaz da se ad hoc fiksiraju redoslijed koraka odlučivanja i koordi­ nacije pojedinačnih doprinosa, dakle procedura, i da se postupci u pojedinom slučaju koordiniraju jedino nekim općim »načelima« — naprimjer načelom da moraju sudjelovati sve instance čiji je krug nadležnosti dotaknut7. Jasno je da iz ovog proizlaze krupni nedosta­ ci. Prije svega odluku o tome kojim putem treba da neka stvar kre­ ne, izobličit će u pojedinačnom slučaju resorno-specifični motivi i strategije moći. Budući da »odgovornost« za odluku implicira izbor procedure kojom će stvar poteći, ona postaje pitanjem moći. U inte­ resu onih koji imaju neko pravo, kontroli nepodložne motive i pre­ ferencije birokracije danas se nastoji suzbiti prije svega izgradnjom pravne zaštite. Ali se na taj način stiže samo do fiksiranja malobroj­ nih načela i osnovnih uvjeta8. U biti radi se o problemu interne raci­ onalizacije upravnog procesa odlučivanja. Standardizacija procedu­ ra, koja će obuhvatiti i sam proces odlučivanja, vrlo će vjerojatno biti racionalna tek na vrlo visokom stupnju specijalizacije, koji 6. O ovome pobliže Niklas Luhmann: Recht und Automation in der öffentlichen Ver­ waltung. Eine verwaltungswissenschaftliche Untersuchung, Berlin 1966., str. 116 sl. Ipak se sada zahtijeva da se s ovog stanovišta revidiraju propisi. Up. Malte von Berg: Automationsgerechte Rechts und Verwaltungsvorschriften, Köln-Berlin 1968. 7. Vidjeti o ovome Franz Mayer: »Geschäftsgang«. U: Fritz Morstein Marx (izd.): Ver­ waltung. Eine einführende Darstellung, Berlin 1965., str. 298-314 (305 sl.). 8. Up. napr. Car H. Ule. »Rechtmässigkeit«. U: Morstein Marx (izd.): Verwaltung, Berlin 1965., str. 245-263 (251 sl.) ili, na osnovu uporedbe raznih pravnih poredaka, Franz Becker: Das allgemeine Werwaltungsverfahren in Teorie und Gesetzgebung, Stuttgart—Bruxelles I960., str. 40 sl.

177

omogućava često ponavljanje istoga. Ona istovremeno otvara mo­ gućnost da se procesi odlučivanja automatiziraju. Koliko jest i ostaje utopijskom zamisao potpuno racionalizirane optimalne organizacije odlučivanja u području političkog sistema, baš toliko ona ipak pokazuje smjer postulata koje moraju zadovolji­ ti upravni postupci odlučivanja. Što je viša kompleksnost sistema, koju treba umanjiti u internim procesima, to neizbježnija postaje vlastita zakonitost imanentna sistemu, koja zahtijeva da je se po­ štuje u organizacionim oblicima i vrstama procedure. Tako postaje sve teže, i opterećenje je za dostignutu racionalnost, ako se od up­ ravnog postupka očekuje da ispuni i legitimacijsku funkciju. Redos­ lijed koraka odlučivanja, kako ga nastoji uspostaviti moderno orga­ nizacijsko-teoretsko istraživanje odlučivanja s gledišta racionalne obrade problema i visokih šansi da se dođe do upotrebljivih rezul­ tata, jedva da će moći zadobiti oblik koji bi istovremeno donio opti­ malni propagandni efekt i građaninu pribavio osjećaj da je sudjelo­ vao u vlastitom predmetu. Upravo sa gledišta publike odvajaju se tada eficijentnost na jednoj i zadovoljavajući učinak odnosno legi­ timnost odluke na drugoj strani. Pogledamo li točnije, pokazat će se uvjeti upravnog odlučivanja toliko raznovrsnima da je sama po sebi nedopustiva jedinstvena oc­ jena ili čak institucionalizacija jedinstvenog tipa procedure. Sasvim u krupnim crtama možemo razlikovati više vrsta situacija odlučiva­ nja po tome kako su programirane, i o tome je ovisno da li će se i u kojoj će se mjeri u upravi moći naći oslonci za legitimirajuće proce­ dure. U vrlo širokom razmjeru upravne su odluke programirane datim ciljevima i ograničenjima u izboru sredstava. U takvim se slučajevi­ ma očekuje da će oni koji upriličuju postupke odlučivanja u visokoj mjeri razviti aktivnost usmjerenu na postizanje cilja. Treba da'se identificiraju sa ciljem postupka ili da bar prikažu takvu identifika­ ciju. To ih obavezuje na postupak u kojem nije moguće očuvati uti­ sak da je odlučivanje nadpartijsko9.Oni ne mogu u isto vrijeme zau­ zeti stav suca koji je neutralan u odnosu na ciljeve — a ovo je bitno za legitimirajuće procedure. Oni se zalažu za svoje ciljeve i one koje će odluka pogoditi različito ocjenjuju u odnosu na to da li dolaze na scenu kao sredstva ili kao prepreke u postizanju cilja. U finalno usmjerenim procesima odlučivanja može se stoga u najpovoljnijem slučaju pokušati stvaranjem »sistema kontakata«10 ili uglavno prihvatljivim aranžmanom sredstava i kompenzacija po­ stići što više konkretnog konsensa i kooperacije među onima koji su pogođeni odlukom11- Ovo nastojanje nije doduše neproblematič9. Up. gore str. 124 sl. 10. Up. gore dio II, glava 3. 11. Ovu funkciju stvaranja konzensa naglašava naročito američka literatura o javnoj upravi. Up. na pr. Reinhard Bendix: Higher Civil Servants in American Society. A Study of the Social Origins, the Careers, and the Power-position of Higher Federal Adminis-

178

no, budući da znatno ograničava mogućnosti uprave da odlučuje, si­ li da se u tok odlučivanja uključe brojne informacije i sporedni ci­ ljevi i opterećuje racionalnost odluke. Novija istraživanja u zemlja­ ma u razvoju12 i u odnosu na tipične uslužne pogone (škole, bolnice, »terapeutski« usmjerene zatvore, zavode za liječenje ovisnih itd.) u kojima je uspjeh uvjetovan kooperacijom usluženih13 jasno su poka­ zala da se moraju debirokratizirati one organizacije kojima se natovaruje suodgovornost za stavove njihove publike. Ovo je možda ne­ ophodno u određenim društvenim uvjetima i kod određenih zadata­ ka. To napose važi tada kada istinski politički procesi ne pribavljaju upravi dovoljnu političku podršku pa je ona prisiljena da sama is­ punjava političke funkcije i da od slučaja do slučaja stvara publiku koja je spremna da s njom kooperira. Ali tako se gube prednosti funkcionalne diferencijacije politike i uprave. Općenito mora da je sposobnija ona birokratska uprava koja je opremljena potrebnim financijskim sredstvima i stručnošću i koja je uglavnom neovisna o konsensu pogođenih jer se njen način rada može konzekventno i funkcijski-specifično usmjeriti na obradu određenih programa od­ lučivanja. Njena racionalnost i djelotvornost postaje tada nosivim stupom (političke) legitimacije upravnog sistema kao cjeline. Ona omogućuje da se bira između više alternativa i da se u upravi nađe mjesta za više finalnih programa nego što je to slučaj tamo gdje tre­ ba konkretno i razmjenom osigurati kooperaciju onih koji su pogo­ đeni odlukom. Ona viša kompleksnost i sloboda izbora u upravi ne­ stala bi kad bi se na upravu prebacila suodgovornost za blagonaklo­ no prihvaćanje njenih odluka sa strane publike. Upravu se može rasteretiti od političke samoopskrbe konsensom u onoj mjeri u ko­ joj politika ispunjava svoju funkciju. Sasvim druga situacija, mnogo sličnija onoj sudskoj, nastaje on­ dje gdje je upravna odluka programirana kondicionalno. Ovdje je uprava dužna da u određenom smislu odluči, ukoliko su ispunjeni uvjeti koje program specificira. Ti uvjeti mogu biti sasvim interne trators, Boulder Cal. 1949, s. 95 ff.; Philip Selznick: TVA and the Grass Roots, Berkeley-Los Angeles 1949; Herbert A. Simon/Donald W. Smithburg/Victor A. Thompson: Pub­ lic Administration, New York 1950, posebno pogl. 19, 21 i 22. 12. Vidjeti napose Elihu Katz/Shmuel N. Eisenstadt: »Some Sociological Observati­ ons on the Response of Israeli Organizations to New Immigrants«, Administrative Sci­ ence Quarterly 5 (1960), s. 113—133. Up. također Elihu Katz/Brenda Danet: »Petitions aned Appeals: A Study of Official-Client Relations,« American Sociological Review 31 (1966), s. 811—822. Nadalje Reinhard Bendix: Nation-Building and Citizenship: Studies of our Changing Social Order, New York—London—Sydney 1964, s. 263 ff. 13. Iz jedva još pregledne organizacijsko-sociološke literature o uslužnim pogonima (Dienstleistungsbetriebe) up. kao tipični primjer: Oscar Grusky: »Role Conflict in Orga­ nization. A Study of Prison Camp Offcials«, Administrative Science Quarterly 3 (1959), s. 452—472; William R. Rosengren: »Communication, Organization, and Conduct in the 'Therapeutic Milieu’«, Administrative Science Quarterly 9 (1964), s. 70—90; Earl Rubin gton: »Organizational Strains and Key Roles«, Administrative Science Quarterly 9 (1965), s. 350—369, te načelne formulacije kod Talcott Parsons: Structure and Process in Modern Sociaty, Glencoe III. 1960, s. 71 ff.

179

prirode, na primjer pravila budžeta, obračuna ili računovodstva. No mogu se odnositi i na informacije iz okoline upravnog sistema ukoliko su programom odlučivanja zadobili neku vrstu aktivirajuće funkcije. Tako su na primjer državna davanja uglavnom programi­ rana kondicionalno: uvijek kad je ispunjeno neko pobliže opisano činjenično stanje, postavljen zahtjev i dokazani uvjeti, tad mora biti doneseno odgovarajuće rješenje o dodjeli. U tom su sadržane odre­ đene osnove za postupak koji legitimira: onaj tko odlučuje ne snosi odgovornost za postizanje određenih ciljeva niti mora zastupati ne­ ki angažman u budućnosti. On jedino ispituje da li su ispunjeni unaprijed programirani uvjeti za određenu odluku. Zahvaljujući ovom rasterećenju od odgovornosti on se može ponašati objektivno i neutralno. Pa ipak, postoji jedna bitna razlika u odnosu na sudski postu­ pak. Situacija pred sudom strukturirana je tako da u svakom sluča­ ju predstoji jedno razočaranje, bilo da jedna od stranaka izgubi spor, bilo da obje popuste i poravnaju se. U ovim uvjetima isplati se uskladiti postupak sa zadacima da se obrade razočaranja i da se uči. Kondicionalno programirani procesi odlučivanja u upravi teku naprotiv uglavnom bez razočaranja: postavi se zahtjev za penziju i dobiva se penzija. Ne može se općenito predvidjeti koji će postupci voditi odbijanju i razočaranju. U ovoj situaciji ne bi imalo smisla započimati sve postupke kondicionalno programiranog odlučivanja fikcijom disensa. Uglavnom će biti dovoljno ukoliko se za slučaj razočaranja predvidi sudski ili sudskom slični postupak, dakle uko­ liko se mehanizmi legitimacije uključuju tek ondje gdje je problem razočaranja postao akutan. To pojačava naslućivanje da u političkom sistemu koji je diferen­ cirao i specificirao svoje podsisteme i funkcije eksekutivnoj upcavi ne mogu istovremeno biti zadane funkcije legitimacije, pribavljanja konsensa i svladavanja razočaranja, jer bi to opteretilo njene proce­ se odlučivanja sporednim funkcijama i otežalo njenu racionalnost. Nakraju ćemo ovo stanovište učvrstiti ispitivanjem onih pravnih in­ stituta uprave kojima se ponajprije može pripisati funkcija legitimi­ ranja, naime načela usmene rasprave, prava stranke da bude saslu­ šana i načela po kojem rješenja uprave moraju biti obrazložena. Usmena rasprava, propisana mnogobrojnim zakonima o uprav­ nom postupku14 pa je za »formalni upravni postupak«15 predviđa i Uzorni nacrt Upravnog zakona u članovima 53. i 54., neoportuna je 14. Vidjeti na pr. pregled inozemnih regulacija u: Carl Hermann Ule (izd.): Verwaltungsverfahrensgesetze des Auslandes, Berlin 1967.; up. stvarno kazalo, natuknica »mündliche Verhandlung«. 15. Up. cit. djelo, str. 33 sl. i 211 si. U obrazloženju se načelo usmenosti oslanja jedi­ no na pravilo da se stranke moraju sveobuhvatno saslušati — kao da se to ne bi moglo uraditi pisanim putem odnosno odvojeno za pojedine učesnike. Očito je ova predodžba preuzeta iz sudskog postupka a da se nije ispitalo da li ju je moguće uskladiti s interno-upravnim problemima koordinacije. Up. Bericht der Sachverständigenkommission für die Vereinfachung der Verwaltung beim Bundesministerium des Innern, Bonn

180

za većinu upravnih procesa odlučivanja već zbog toga što zahtijeva mnogo odviše vremena. To ne važi toliko u pogledu dužine trajanja pojedinačnog postupka, jer njega se može čak i ubrzati usmenom raspravom svih učesnika. Opterećenje leži u uvjetu prisutnosti, koja sa sobom neizbježno nosi visoku ratu neaktivnosti, i u vremenskoj sinhronizaciji ponašanja učesnika. Dok se pisane izjave mogu uskladištiti i prema tome uklopiti u individualno različito vremensko planiranje, usmene rasprave zahtijevaju zajedničko ročište, koje ne može biti povoljno za rad svih učesnika. Ovo opterećenje djeluje snažno tamo gdje se učesnici od postupka do postupka mijenjaju i stoga nije moguće — kao naprimjer u zakonodavnim tijelima — ras­ praviti veći broj različitih postupaka u jednom sastanku. Opterećenje je to veće što je veći broj učesnika. Usmena rasprava pretpostavlja institucionalnu koncentraciju svih učina odluke na jednom mjestu. To odgovara klasičnoj slici uprave koja je predviđa­ la jednostavnu hijerarhičku gradnju, a na horizontalnoj razini veći broj upravnih nadleštava koja rade jedno pored drugog i koja su u normalnom slijedu poslova neovisna jedno o drugom. Ova pretpos­ tavka postaje nestvarnom u onoj mjeri u kojoj se razvija hijerarhička i funkcionalna diferencijacija procesa odlučivanja tako da se on grana u djelomične odluke raznih instanci. Ustraje li se još uvijek u načelu usmene rasprave, ono se mora izroditi u davanje izjava u za­ pisnike, koje sastavljaju instance koje same uopće nisu ovlaštene da donesu odluku16. Tako raste opasnost da usmena izjava neće imati nikakvog djelovanja i da će zapisnici biti sastavljani u nepreg­ lednoj količini, u kojima kasnije učesnici postupka neće naći onaj mali broj podataka koji bi im trebali. Onaj tko doista odlučuje, nai­ me »mreža komunikacija«, ne može doći na usmenu raspravu17. I američka se iskustva suprotstavljaju — mada ih se u pojedinostima ne može upoređivati — primjeni usmenih rasprava sličnih sudski­ ma u upravnom postupku18. 1960., str. 214 sl. Skeptički se izražava Jakob Kratzer: »Zum Musterentwurf eines Verwaltungsverfahrensgesetzes«, Bayerische Verwaltungsblätter sv. 10 (1964.), str. 273-277 (nap. str. 276). 16. O poteškoćama koje su u američkom upravnom pravu proizašle iz pravila »He who decides must hear« i praktički dovele do napuštanja tog pravila up. Robert A. Riegert.Das amerikanische Administrative Law. Eine Darstellung für deutsche Juristen, Berlin 1967., str. 74 si. Pregled pravnih formi za zajedničko djelovanje u njemačkoj up­ ravi, koji postavlja srodna pitanja: Eberhard Klingler: Rat und Beratung in der deut­ schen öffentlichen Verwaltung, disertacija, Würzburg 1965. 17. Slični problemi nastaju uostalom i u upravnim sporovima. Ondje određeno, tu­ ženo nadleštvo uvijek mora zastupati »državu«, mada ono možda uopće nije odredilo odluku u njenom spornom dijelu. Sudac, koji iz spisa doznaje upravno-interni histori­ jat odluke, nerijetko će imati osjećaj da vodi raspravu protiv odsutnih, naročito ukoli­ ko vidi da je procesni zastupnik koji stoji pred njim, ili nadleštvo koje zastupa, zauzelo drugačiji stav u pripremama odluke. U ovakovim slučajevima — to je autor u više na­ vrata doživio — mogu biti postignuti sporazumi o kojima se, uprkos »usmenoj raspra­ vi«, ne može usmeno raspravljati. 18. Up. Peter Wolf: Administrative Law. The Informal Process, Berkeley-Los Angeles 1963. Vidi i Elmar Breuckmann: Grundzuge des Federal Administrative Procedure Act,

181

Naravno da informativni odnosi između uprave i publike ne smi­ ju biti odveć jako podsječeni. Pravo pogođenoga da ga se sasluša u upravnom postupku19 potcrtalo bi ovu potrebu za informacijom i či­ nilo je nezavisnom od volje i mišljenja uprave. Na drugoj strani praksa ne bez razumljivog razloga oklijeva da bez zadrške koncedira takvo pravo20. Uprava ionako nikada ne može postići »potpunu« informiranost; ona mora uvijek odlučivati u uvjetima djelomične neizvjesnosti i to ne samo zbog toga što veći broj informacija ne stoji na raspolaganju, već i zbog toga što bi napori oko njihovog pri­ bavljanja ili oko raščišćavanja pitanja da li ih se može pribaviti21 bi­ li odveć rastrošni. Mjera u kojoj je racionalno pribavljati informaci­ je postala bi tako predmetom vlastitog računa. U njega ne bi bilo uključeni samo kriteriji relevantnosti za programe već i pitanja ut­ roška vremena, radne snage, novca itd. Granice opravdanog pribav­ ljanja informacija mogu biti određene samo upravno-internim kal­ kulacijama. Trenutačno je to, naravno, čista teorija, budući da ne postoje mo­ deli odlučivanja u praktičkim upravnim situacijama po kojima bi se pribavljanje informacija moglo kalkulirati po utrošku i rezultatu. Dokgod uprava ne može jednoznačno dokazati da je racionalno od­ reći se daljnjih informacija, možda ima smisla suprotstavljati joj pravo da se bude saslušan uz izuzetak onih slučajeva u kojima bi to sasvim jasno prelazilo granicu ekonomičnosti. Posljednje uporište za navodno legitimirajuću funkciju upravnog postupka pruža nam se u obavezi da se upravni akti koji su uslijediDiss. Mainz 1962. s. 40 ff., i Riegert, loc. cit., s. 110 ff., koji doduše formalnom postupku uprkos njegovoj neučestalosti pripisuje bitno značenje kao potenciji koja ostaje u poza­ dini. 19. Vidjeti Hans-Günther König: »Der Grundsatz des rechtlichen Gehörs im verwal­ tungsbehördlichen Verfahren«, Deutsches Verwaltungsblatt 74( 1959), s. 189-196; Franz Becker: »Das Recht auf Gehör im deutschen und französischen Verwaltungsrecht«. In: Studien über Recht und Verwaltung, Köln-Berlin-Bonn-München 1967. str. 24-44 s dalj­ njom literaturom. 20. Up. oslabljen propis (Sollvorschrift), prepun izuzetaka, koji predlaže član 21. Uzornog nacrta zakona o upravnom postupku (cit. djelo, str. 21, 123 si.). Kritički o to­ me Carl H. Ule/Franz Becker: Verwaltungsverfahren im Rechtsstaat, Köln-Berlin 1964, s. 40 f., i Carl H. Ule in: Recht im Wandel loc. cit., s. 65 f. 21.1 u ekonomiji se već neko vrijeme nastoji naći modele odlučivanja koji ne polaze od potpune informiranosti, već njoj suprotstavljaju troškove nabave informacija. Vi­ djeti na pr. John T. Lanzetta/Vera T. Kanareff: »Information Cost, Amount of Pavoff, and Level of Aspiration as Déterminants in Décision Making«, Behavioral Science 1 (1962), s. 459—473, ili G. Gâfgen, cit. djelo, napose str. 207 si. o neophodnosti »stop-pravila« koja zaustavljaju potragu za informacijama u optimalnoj točki. I pravna znanost morat će se sprijateljiti s novom idejom. Vrhovni upravni sud pokrajine Baden-Würtemberg koncedira već u svojoj presudi od 9. okt. 1963. — up. Die öffentliche Verwal­ tung sv. 17 (1964.), str. 103 si. — da uprava može iz dva razloga ekonomičnosti odustati od toga da ispita sve pravne osnove za neki zahtjev, ukoliko ima jedan razlog da za­ htjev odbije. Političkoj je filozofiji ova neophodnost da se preskoče informacije koje nemamo ionako poznata. Up. Hermann Lübbe: »Zur Theorie der Entscheidung«. U: Colloquium philosophicum. Studien Joachim Ritter zum 60. Geburtstag, Basel-Stut­ tgart 1965, str. 118-140.

182

li obrazlože pismenim putem. Tu obavezu danas u načelu svi prizna­ ju22. Moglo bi se pomisliti da oba obrazloženja služe cilju legitimira­ nja odluke konsensom: širiti razumijevanje za stav uprave i uvjeriti one koji su odlukom pogođeni da je ona ispravna. Obrazloženje ne­ sumnjivo može imati taj efekt u pojedinačnom slučaju; ali ne smat­ ra se odista sredstvom za taj cilj niti ga se na taj način kroji. Uprava bi morala odabrati sasvim drugačiji jezik kad bi htjela lično uvjeriti pogođene, morala bi im ponuditi na primjer neku kompenzaciju, pokazati im kako da ugrade odluku u svoju životnu situaciju, a za sve to morala bi u pripremanju odluke pribaviti i obraditi gomilu dodatnih informacija. To se ne može uraditi i ne radi se čak ni u sudskim postupcima. Već i sama činjenica da se obrazloženje rješe­ nja piše potpuno jednako za pobjednika kao i za pobijeđenoga u ne­ kom sporu, pokazuje da se ono ne može specijalizirati za postizanje konsensa23. Uvjerljivost rješenja u ovim je uvjetima u najboljem slučaju sekundarni cilj, koji će u konfliktu s drugim ciljevima — naprimjer uštedom vremena i ubrzanjem postupka ili pravničkom egzaktnošću i neprikosnovenošću prikaza — uvijek biti zapostavljen. Obrazloženje ima drugu funkciju: da uspostavi vezu s kasnijom kontrolom koju vrše upravni sudovi. Obrazloženje utvrđuje liniju argumentacije koju će uprava zastupati ukoliko dođe do upravnog spora, i tako stranci pruža osnovu da odluči hoće li ići u spor ili ne24. Zato u praksi pravnici i pišu obrazloženja za pravnike, za pret­ postavljeno nadleštvo ili za sud. U nastojanju da dadu ispravno i neprikosnoveno obrazloženje, oni pišu toliko uvijeno da primalac često ne može sam razumjeti rješenje, već mu je pri odgonetanju potrebna pomoć stručnjaka. Obaveza i praksa obrazlaganja u upra­ vi ne može prema tome poslužiti kao dokaz za tvrdnju da upravni postupak mora u znatnoj mjeri ispuniti legitimirajuću funkciju. Ova nas razmišljanja navode na prijedlog da upravu i upravni po­ stupak treba u velikoj mjeri rasteretiti od funkcija legitimiranja, a 22. Up. regulaciju koju predviđa član 30. Uzornog nacrta (cit. djelo); i o tome Ule/Becker, cit. djelo, str. 44 si. i Ule, cit. djelo (1965.) str. 69 si. 23. Povremeno se u upravnoj praksi može zapaziti ovo: odluka kojom je netko odbi­ jen ili mu je nametnut neki teret ne samo da se obrazlaže nego i dodatno objašnjava, bilo usmeno bilo napisom referenta, kako bi se do maksimuma povećalo razumijeva­ nje za nju. Očigledna je problematika ove prakse. Ona onog tko objašnjenje daje goto­ vo automatski sili da se distancira od svoje odluke i da kao reklamno sredstvo upotrebi svoj lični stil, svoju spremnost da u budućnosti izađe ususret pogođenome ili slično, a »krivnju« za odluku da podmetne drugima, naprimjer zakonu, centralnom nadleštvu, ministarstvu financija ili sl. Pokušaji da se na ovaj način stvori konsens oslanjaju se u tipičnim slučajevima na uske, partikularne i nebirokratske odnose na rubovima uprave i nisu prema tome baš prikladne za legitimaciju prava. 24. No ovaj je argument odigrao veliku ulogu kad se radilo o tome da se obrazloži obaveza obrazlaganja. Iz obrazloženja odluke Saveznog ustavnog suda od 16. jan. 1957. — BVerfGE sv. 6., str. 32 si. (nap. str. 44) — dospio je u obrazloženje Mišljenja komisije stručnjaka pri Ministarstvu unutarnjih poslova — cit. djelo. str. 207 sl. — a odanle u ob­ razloženje Uzornog nacrta zakona u upravnom postupku — cit. djelo str. 145 — i čini se da ga u prvom redu praktičari smatraju ispravnim. Doduše, ova ideja stavlja u sumnji­ vo svjetlo inače nesporan običaj da se u procesu naknadno dadu nova obrazloženja.

183

rad uprave specifično po funkcijama koncentrirati na izradu konzislentnih odluka i redukciju po mogućnosti najviše kompleksnosti25. To odgovara oštrom odvajanju na jednoj strani politike i uprave — dvaju različitih djelomičnih sistema političkog poretka — a na dru­ goj strani uprave i upravnog sudstva. Na jednoj strani demokratiza­ cija politike, čime ona postaje sistemom koji legitimnoj moći osigu­ rava političku podršku, na drugoj strani sveobuhvatno izgrađeno sudstvo za sporove javnog prava — to su institucionalna dostignuća koja su doduše svojim proceduralnim stilom ograničena u svojem potencijalu u odnosu na kompleksnost, ali mogu osigurati visoku legitimnost državne djelatnosti odlučivanja jer šire simbolički po­ sredovani konsens oko političkog sistema i njegove aktuelne vlade na jednoj, i jer ekspresivno izoliraju proteste na drugoj strani. Iz­ među ovih institucija i nošen njima našao bi svoje mjesto visoko kompleksni racionalni sistem za izradu konzistentnih odluka, koji ne bi morao ponijeti još i teret da se sam brine za legitimnost, poli­ tičku podršku i spremnost pogođenih da kooperiraju. U svim ovim okolnostima uprava svoje postupke ne bi smjela smatrati institucijom koja treba da rastereti upravno sudstvo, niti bi se upravu smjelo opteretiti ovom sporednom funkcijom. Ova normalna regulacija ne mora isključiti da se potraži drugačije rješe­ nje i da se pripremi posebni tip postupka za određene vrste procesa odlučivanja: za one u kojima nije potrebna funkcionalno diferenci­ rana kooperacija u traženju rješenja i u kojima je na drugoj strani vrlo važno da se postigne konzens pogođenih ili bar fiksiranje nji­ hovih pozicija i njihova ekspresivna izolacija. Drugim riječima, i u upravi se može u prikladnim slučajevima predvidjeti procedura s funkcijom legitimiranja. Možda bi bilo moguće rezervirati za ovu svrhu kategoriju »formalnog postupka« (förmliches Verfahren), ko­ ja je po svom smislu i svojoj funkciji —- bar u njemačkom pravu — još veoma nejasna26. Tada međutim ova vrsta postupka ne bi mogla preuzeti funkciju posljednjeg sredstva za pogođene — što je ona unutar nepotpune pravne zaštite u Sjedinjenim Američkim Država25. Do drugačijeg će stava doći onaj tko motri upravni postupak primarno iz aspekta funkcije zaštite prava. U tom slučaju, naime, istovjetnost funkcija navodi na pomisao da upravni postupak i upravni spor treba da uzajamno rasterećuju jedan drugi. A to se rasterećenje može koncedirati samo ukoliko postoji izvjesna sličnost obaju postupaka. Vidjeti na pr. Carl H. Ule: »Verwaltungsverfahren und Verwaltungsgerichtsbarkeit«, Deutsches Verwaltungsblatt sv. 72 (1957.), str. 597-603, ili Becker, cit. djelo, napose str. 37 sl. Tome nasuprot napose Karl A. Bettermann: »Das Verwaltungsverfahren«, Veröf­ fentlichungen der Vereiningun der Deutschen Staatsrechtslehrer sv. 17 (1949.), str. 118-182 (nap. 168 si.). Ovaj primjer istovremeno pokazuje kakve sve praktične posljedi­ ce može imati izbor određenog funkcionalnog problema kao fokusa teorije postupka. 26. »Formalni postupak« je posebna vrsta postupka u Uzornom nacrtu zakona o up­ ravnom postupku (1963.), član 49. sl. ali iz priloženog obrazloženja (cit. djelo str. 207 sl.) ne može se razabrati u čemu je posebni smisao ove vrste postupka u odnosu na dru­ ge vrste i po kojim su funkcionalnim kriterijima odabrane odredbe koje su za nju važ­ ne. Čini se da je odbor koji je izradio nacrt pošao od toga da takvi formalni postupci već postoje i da zato i moraju postojati.

184

ma — niti bi mogla poslužiti kao uzor istinskog upravnog postupka, koji samo iz praktičkih razloga ne može doći svagdje do izražaja. A u svojoj ograničenosti na netipične procese odlučivanja, u kojima je mogućnost razočaranja naročito velika, ona nipošto ne bi pružala djelotvornu garanciju »pravno-državne« upravne prakse, već bi je trebalo smatrati marginalnom pojavom i izuzetkom. Doduše, birokratske uprave su povijesno u procesu diferencijaci­ je proizašle iz sudstva. Napose je još uvijek izrazito živa ova tradici­ ja u američkom području i ona tamo daje ton rezervama prema čis­ toj birokraciji u upravi i u pravosuđu mnogo više negoli bojazan od neobjektivno-političkih utjecaja. I ondje je, baš kao i u Njemačkoj, sudski postupak poslužio kao model upravnog spora. Pritom je u Sjedinjenim Američkim Državama bila važnija zaštita pred birokra­ cijom, a u Njemačkoj zaštita pred politikom. Međutim, u odnosu na ova polazišta situacija se od temelja promijenila zbog toga što se povećala kompleksnost uprave i njena potreba za racionalizacijom, zbog toga što se politika demokratizirala i što je — napose u Savez­ noj Republici Njemačkoj — potpuno izgrađeno upravno sudstvo. Organizacijsko usko grlo nalazi se sada u djelotvornosti uprave. Ka­ ko bi se ovaj pritisak smanjio, treba racionalizirati upravne odluke. Racionalizacija znači uvijek: usmjeravanje po specifičnim funkcija­ ma. Funkcionalno specifična orijentacija zahtijeva međutim, raste­ rećenje od drugih funkcija, prije svega rasterećenje od funkcije pri­ bavljanja konsensa i legitimacije odlučivanja. Samo ukoliko političko-administrativni sistem države u cjelini u dovoljnoj mjeri razvije funkcionalnu diferencijaciju, može on dostići onu unutarnju kom­ pleksnost koja se mora očekivati u civiliziranom društvu i koja nosi njegovu legitimnost.

V. ZAKLJUČCI I PROŠIRENJA

Temu: legitimacija kroz proceduru može se istraživati pojmovnim i metodskim sredstvima novije socijalne psihologije. Ovo bi moralo jasno proizaći iz naših dosadašnjih razmišljanja, ma kako provizor­ na ona bila. Prema tome, naša će se istraživanja uvrstiti u struku pravna sociologija. Uprkos tome ona su samo malo došla u kontakt s razmišljanjima publiciranima pod tim stručnim nazivom. To nije slučajno. Ukoliko se iz obzira prema dosegu empiričkih metoda ne ograničuju na pitanja profesionalnih stavova, karijera i načina od­ lučivanja pravnika1, ova su razmišljanja ostala usko povezana s pro­ blemima koje je formulirala pravna nauka2 — takoreći pokušaj da se problemi pravne nauke rješe ne-pravničkim metodama. No u me­ đuvremenu je razvoj teorije u socijalnim znanostima toliko uznap­ redovao da je moguće graditi mostove. Moguće je shvatiti pravo kao strukturu socijalnih sistema i koristiti sistemsko-teoretski in­ strumentarij opće sociologije da bi se oplodila pravno-sociološka is­ traživanja. To se može pokazati na primjeru procedure — slučaju u kojem primjena sistemske teorije izgleda u prvi čas »nevjerojat­ nom«. Pored pojma sistema današnja sociološka diskusija pruža i mnogobrojne daljnje mogućnosti da je se poveže s našom temom. Ovdje na kraju ćemo neke od njih odabrati i ukratko skicirati. Na taj ćemo način istovremeno moći pokazati da legitimacija kroz pro­ ceduru ima centralno značenje za moderna industrijska društva. Razlikovanje ekspresivnih i instrumentalnih varijabli, spoznaja da 1. Ovu tendenciju koja je dominantna u Sjedinjenim Američkim Državama počinju i ondje žaliti. Up. Jerome H. Skolnick: »The Sociology of Law in America. Overview and Trends«, Law and Society (Supplement to Social Problems 1965), s. 4-39; Jack P. Gibbs: »The Sociology of Law and Normative Phenomena«. American Sociological Review31 (1966), s. 315-325. Vidi isti: »Norms. The Problem of Definition and Classification«, The American Journal of Sociology 70 (1965), s. 586-594. 2. O tome čitaoca može uvjeriti pogled u blibliografiju sociologije prava koju je sas­ tavio Paul Trappe u: Theodor Geiger: Vorstudien zu einer Soziologie des Rechts. Mit ei­ ner Einleitung und internationalen Bibliographie zur Rechtssoziologie, Neuwied—Ber­ lin 1964, S. 421 ff. Trappe doduše misli da je bar kod Geigera otkrio začetke istinski soci­ ološke sociologije (cit. djelo str. 13). To je u odnosu na njegov svjesni metodski empiri­ zam možda i točno. Ali i Geiger pitanja na koja nastoji naći odgovor preuzima iz pravno-filozofske i pravno-teoretske diskusije, a ne iz sociološke teorije svog vremena. On sam čak smatra da je »prilično nevažno da li se moj rad smatra prilogom općoj teo­ riji prava ili pravnoj sociologiji« (cit. djelo, str. 39).

189

strukture treba osigurati pred razočaranjima, teorija funkcionalne diferencijacije i problemi koji iz ove proizlaze, te određena uporišta za stav da se socijalni i personalni sistemi sve više odvajaju jedni od drugih poslužit će nam kao nit vodilja.

1.

Instrumentalna i ekspresivna varijabla

Jedna od najupadnijih karakteristika novije sociološke teorije jest jasno nepovjerenje u odnosu na pojam cilja. Naravno, ne poriče se da ima ciljeva, ali kategoriji cilja oduzima se status osnovnog po­ jma koji je posjedovala u okviru starije nauke o radnji. Orijentacija po cilju mora se danas smatrati jednom od varijabli. Socijalni siste­ mi mogu svoj smisao i svoj odnos prema okolini manje ili više op­ sežno usredotočiti na specifične ciljeve, ali moraju uvijek ispuniti i funkcije koje se ne može osigurati postizanjem cilja1. Jedan od obli­ ka koji je poprimila ova spoznaja jest razlikovanje instrumentalnih i ekspresivnih varijabla. Pomoću tog razlikovanja može se protuma­ čiti zašto se smisao radnji ni u procedurama ne može potpuno obuhvatiti formulom o ciljevima. Ciljem procedure općenito se ne smatra legitimacija već zaštita prava ili donošenje obaveznih, ispravnih odluka2. Ovaj cilj treba po­ stići i kontrolirati motreći uspjeh. Po mogućnosti definira ga se operacionalno. Legitimacija odluke ne bi mogla u istom smislu po­ stati ciljem procedure. Niti, naime, nije jasno da li i u kojoj je mjeri moguće postići legitimaciju pojedinačnom procedurom neovisno o socijalnom kontekstu, koji nosi spremnost da se odluka prihvati, niti je moguće odrediti specifična djelovanja po kojima bi se mogao kontrolirati taj uspjeh. Ne radi se o operacionalnom cilju, već o fun­ kciji koja mora biti ispunjena u toku procedure ukoliko se na dulji rok želi izbjeći znatne političke smetnje u društvu. Nju se međutim ne može formulirati kao program koji bi rukovodio izborom speci­ fičnih sredstava. Tome odgovara naš nalaz: da se funkcija legitimacije ne ispunja izborom sredstava prikladnih da se postigne neki predočeni, udalje­ ni cilj, već kroz često latentne aspekte socijalnog ponašanja, kroz simbolično-ekspresivne radnje koje učesnike uključuju dodjeljujući im implicirane uloge, a neučesnike saopćavajući im dramatičnim 1. O ovom pobliže Niklas Luhmann: Zweckbegriff und Systemrationalität, Tübingen 1968. 2. Ako ovdje govorimo o cilju procedure, a zatim o instrumentalnim varijablama ili potrebama u odnosu na ovaj cilj, nalazimo se na drugoj formalnoj razini smisla nego kad se pitamo koji se programski tip primjenjuje u proceduri. Teza o instrumentalnom usmjerenju procedure ne protivurječi dakle tezi koju smo gore raspravili: da se, naime, kao premise odlučivanja u proceduri ne koriste finalni, već kondicionalni programi.

191

prikazima smisao procedure. Tako — aktivno ili posredstvom sim­ bola — i jedni i drugi sudjeluju u procesu redukcije. Očigledno ov­ dje sadašnjosti događanja pripada vlastito pravo, koje se ne može adekvatno razumjeti kao stvaranje određene budućnosti. Ovo nas razmišljanje dovodi u blizinu pojmovne razlike instru­ mentalnih i ekspresivnih varijabla, koje je prvo bilo pronađeno u teoriji grupa, ali danas van nje zadobiva sve veće značenje u općoj teoriji socijalnog sistema3. Instrumentalna varijabla su izvedene potrebe koje svoj smisao crpe iz ispunjenja udaljenih ciljeva i mogu se u odnosu na ove varirati; ekspresivne (ili konzumatorne) su po­ trebe koje se zadovoljavaju radnjama neposredno, tako da promje­ na radnji pretpostavlja promjenu potreba. Nameće nam se da ko­ ristimo ovo razlikovanje kako bismo interpretirali odnos donoše­ nja odluke i legitimacije u proceduri i istovremeno uvrstili ovaj oso­ biti problem u sklop opće teorije socijalnog sistema. Jer očigledno je pronalaženje ispravne odluke pretpostavljalo instrumentalnu kalkulaciju4, dok simboličko uplitanje procedura može postići samo ekspresivnim radnjama. No prije toga treba preraditi razlikovanje instrumentalnih i ek­ spresivnih varijabla i zaštiti ga od jednog vrlo rasprostranjenog ne­ sporazuma. Istraživanje malih skupina dalo je ovom razlikovanju sasvim određeno značenje služeći se paralelno razlikovanjem izme­ đu postizanja cilja i i očuvanja postojećeg stanja5 i tendirajući tako 3. Up. kao ishodište Robert F. Bales: Interaction Process Analysis. A Method for the Study of Small Groups, Cambridge/Mass. 1951; Za daljnja kretanja u teoriji grupa iz­ među ostaloga Robert F. Bales: »Task Status and Likeability as i Function of Talking and Listening in Decision Making Groups.« In: Leonard D. White (izd.): The State of the Social Sciences, Chicago 1956, s 148-161; Philip E. Slater: »Role Differentiation in Small Groups«, American Sociological Review 20 (1955), s. 300-310; Philip M. Marcus; »Expressive and Instrumental Groups, Toward a Theory of Group Structure«, The American Journal of Sociology 66 (1960), s. 53-59; John W. Thibaut/Harold H. Kelley: The Social Psychology of Groups, New York 1959, s. 278 ff.; Barry E. Collins/Harold Guetzkow: A Social Psychology of Group Processes for Decision-Making, New York-London-Sydney 1964, s. 214 ff.; Peter J. Burke: »The Development of Task and Socio-Emotional Role Differentiation«, Sociometry 30 (1967), s. 379-392. Kao proširenja na području sociologije organizacije usp., među ostalima, Amitai Etzioni: A Comparative Analysis of Complex Organizations, On Power, Involvement, and Their Correlates, New York 1961, posebno s. 91 f. i passim; isti: »Dual Leadership in Complex Organization«, American Sociological Review 30 (1965), s 688-698; za političku sociologiju vidi Ulf Himmelstrand: Social Pressures, Attitudes, and Democratic Processes, Stockholm 1960; a za uključivanje u opću teoriju sistema djelovanja odnosno socijalnog sistema Talcott Parsons/Robert F. Bales/Edward A. Shils: Working Papers in the Theory of Actions, Glencoe 111. 1953; Talcott Parsons/Robert F. Bales: Family, Socialization, and Interacti­ on Process, Glencoe 111. 1955, i nadalje za razlikovanje instrumentalnih i konzumatorskih potreba i njegovo korištenje pri definiciji sistemskih problema Talcott Parsons; »General Theory in Sociology«. In: Robert K. Merton/Leonard Broom/Leonard S. Cot­ trell, Jr. (izd.): Sociology Today, New York 1959, s. 3-38 4. Ovo kao osnovnu misao sudačke racionalnosti ističe John Ladd: »The Place of Practical Reason in Judicial Decision«, in: Carl J. Friedrich (izd.): Rational Decision (Nomos VII), New York 1964, s. 126-144. 5. Napose poslije Kenneth D. Benne/Paul Sheats: »Funcional Roles of Group Mem­ bers«, The Journal of Social Issues A (1948), s. 41-49. O primjeni u sociologiji organizaci-

192

kongruenciji ovih dvaju razlikovanja. Tako je nastao utisak da — za razliku od postizanja cilja — ekspresivna funkcija služi očuvanju po­ stojećeg stanja, da su problemi očuvanja prema tome primarno problemi socio-emocionalne motivacije članova, dok je postizanje cilja irelevantno za očuvanje postojećeg stanja. To, naravno, nije točno. Obje funkcije, instrumentalna kao i ekspresivna, služe rješa­ vanju problema sistema i u tom smislu i očuvanju sistema. Razlika zapravo proističe iz jednog vremenskog problema6. Kompleksnost socijalnih sistema može se povećati samo tako da se zadovoljenje nekih potreba odloži i usmjeri na zaobilazni put. Ciljevi služe tome da se stvori motivacija za ove zaobilazne puteve i da se opravdaju sadašnja odricanja i napori usmjereni na vremenski udaljene učin­ ke. Takvim vremenskim udaljavanjem uzroka i učinka stvaraju se mogućnosti funkcionalne specifikacije i apstraktno usmjerene vari­ jacije djelovanja. Djelovanje i ispunjenje želje nisu više tako kom­ paktno povezani jedno s drugim da ne bi jedno moglo opstojati bez drugoga. Naprotiv, mogu biti postavljeni određeni daljinski ciljevi i zatim iz većeg broja alternativno prikladnih sredstava odabrana ona najbolja, sredstva koja su otpala zamijenjena drugima i katka­ da i sami ciljevi modificirani s obzirom na troškove sredstava7. Tak­ vi procesi supstitucije temeljem su svake racionalizacije djelovanja. No nije moguće odložiti u ovom smislu sve potrebe i izvrći ih ra­ čunici u kojoj dolazi do supstitucija. U onoj mjeri u kojoj se sistemi počinju orijentirati po vremenski udaljenim učinima, dakle u odno­ su na ciljeve, instrumentalno, problematičnom postaje sadašnjost. Kao posljedica proizlaze aktualni problemi, čije se rješavanje ne može također odložiti — u prvom redu problemi privremenog oču­ vanja sistema, tekuće motivacije, osjećaja pouzdanja i stvaranja po­ vjerenja8. Umjesto da se neposredno zadovoljavaju potrebe, valja stremiti onim udaljenim ciljevima i istovremeno im dati u sadašnji­ ci čvrsti smisao. Treba stvoriti aktualnu izvjesnost o tome da se is­ plate napori, odricanja i strpljenje i da će trenutačna oštećenja biti je up. i Alvin W. Gouldner: »Organizational Analysis«. In. Merton i dr., loc. cit., s. 400-428; Amitai Etzioni: »Two Approaches to Organizational Analysis. A Critque and a Suggestion«, Administrative Sceince Quarterly (1960), s. 257-278. 6. Tako u načelu i Talcott Parsons — vidjeti na pr. »The Point of View of the Author«. In: Max Black (izd.): The Social Theories of Talcott Parsons, Englewood Cliffs N. J 1961, s. 311-363 (324). Tome nasuprot, razlikovanje između racionalnosti u odnosu na ciljeve i racionalnosti u odnosu na vrijednosti kod Maxa Webera: Wirtschaft und Gesel­ lschaft. Studienausgabe, Köln-Berlin 1964., str. 17 si. bilo je orijentirano objektivno a ne vremenski: racionalno u odnosu na ciljeve znači određenje i obrazloženje iz nečeg drugog, racionalno u odnosu na vrijednosti znači određenje i obrazloženje iz sebe sa­ mog. 7.1 David Apter smatra ovu relativnu varijabilnost oznakom instrumentalnih vrijednosti, za razliku od konzumatorskih. Up. David E. Apter: The Political Kingdom in Uganda, A Study in Bureaucratic Nationalism, Princeton N. J. 1961, s. 85, i isti: The Po­ litics of Modernization, Chicago-London 1965, s. 83 ff. 8. Up. o ovom pobliže Niklas Luhmann: Vertrauen. Ein Mechanismus der Reduktion sozialer Komplexität, Stuttgart 1968. s. 7 ff.

193

nadoknađena budućim dobrostanjem. Na mjesto jednostavnog za­ dovoljenja potreba može dakle stupiti samo ova dvostruka funkci­ ja: veza između istrumentalnog i ekspresivnog usmjerenja, čije za­ jedničko djelovanje mora biti osigurano. Možemo dakle poći od toga da obje ove funkcije moraju biti za­ jedno ispunjene u svim kompleksnim socijalnim sistemima, i to ukoliko kompleksnost raste u sve većoj diskrepanciji i pod sve oš­ trijom prisilom na uspjeh. Prema tome postaje kritičnim proble­ mom kako ih kombinirati. Ako ovim pitanjem sondiramo funkcije procedure, postaje jasnim što je pretpostavljala klasična, staro-liberalna koncepcija procedure: podudaranje instrumentalnih i ekspre­ sivnih funkcija procedure. Javne pravne procedure imale bi u jedin­ stvenom odnosu cilja i sredstva poslužiti ispravnom utvrđenju pra­ va i istovremeno rasprostranjenju ispravnih pravnih uvjerenja. U tome se nije nalazilo nikakva protivurječja, jer se vjerovalo u zajed­ nički posjed razuma i u uvjerljivost jasnih argumenata. Karakteris­ tično je i za današnje predodžbe o proceduri da postupak smatraju sredstvom za postizanje nekog cilja, da upućuju dakle na neku još nerealnu budućnost i da ne vide njegovu funkciju u upravo aktual­ noj situaciji, u ekspresivnoj radnji i aktualnom samoprikazu9. Pre­ vedeno u sociološki pojmovni jezik, ova teza implicira potpunu har­ moniju instrumentalnih i ekspresivnih funkcija i u tom obliku ne može izdržati provjeru. Naprotiv, rezultat je opsežnih istraživanja malih skupina da in­ strumentalne i ekspresivne potrebe jedne skupine u normalnom slučaju postavljaju različite zahtjeve na ponašanje pojedinaca, koji se u tipičnim slučajevima ne mogu zadovoljiti istim djelovanjem. U ovim uvjetima može postati neophodno da se na funkcionalnu dife­ rencijaciju odgovori strukturalnom diferencijacijom ukoliko s po­ većanom kompleksnošću sistema poraste diskrepancija 10. To znači da će se specifično po fukcijama odijeliti djelovanja i da će ih se do­ dijeliti različitim osobama ili ulogama ili akcionim programima. Uz ovu strukturalnu diferencijaciju moguće su i druge forme odvaja­ nja, tako na pr. raspršenje konflikta u uzastopnosti različitih shva9. Tako na pr. Brian Barry: Political Argument, London 1965., str. 97. sl. interpretira ideju »procedural fairness« kao sredstvo za svrhu pravednosti — a ne kao zasebnu vrijednost, koja se realizira u toku procedure same. 10. U istraživanju malih skupina o ovoj se diferencijaciji raspravljalo naročito na razini stvaranja uloga. Raspravljalo se dakle o diferencijaciji uloga, napose rukovode­ ćih. Tako je stvorena tzv. teorija dvostrukog rukovođenja (Doppelfiihrungsrolle). Ona tvrdi da čak i u malim skupinama postoje uporedo instrumentalni i ekspresivni vođe i da samo u izuzetnim slučajevima mogu »veliki ljudi« istovremeno ispuniti obje funkci­ je. Vidjeti osim literature navedene gore u napomeni 3. na pr. Edgar F. Borgarta/Arthur Couch /Robert F. Bales: »Some Findings Relevant to the Great Man Theory of Lea­ dership«, American Sociological Review 19 (1954), s. 755-759. Problem se naravno time ne rješava, već je našao mjesto u odnosu između ovih dva­ ju vođa, gdje je katkada lakše riješiti ga.

194

ćanja situacije i različitih stilova ponašanja11. Tu nastaju problemi prelaska iz jednog shvaćanja situacije u drugo i potreba za minimal­ nom mjerom konzistencije. Ova sili da se ni u ekspresivnoj fazi ne izgubi sasvim iz vida svrha, i obratno, i tako ograničava mogućnosti funkcionalne specifikacije ponašanja. Sve u svemu ne može se reći da bi bilo nemoguće smjestiti i kom­ binirati ove dvije funkcije u jednoj kompleksnoj instituciji, naprimjer instituciji procedure. Skicirana teorija dopušta prognozu da će pritom nastati poteškoće. Drugim riječima, da kombinacija ekspre­ sivnog i instrumentalnog ponašanja predstavlja nešto neobično, iz čega nastaju napetosti i problemi, konflikti i opterećenja za ponaša­ nje. No normalno je za sve kompleksne sisteme da moraju ispuniti diskrepantne funckije, i to ne isključuje njihovu opstojnost12. Čak bi naprotiv trebalo pitati, ne uspijeva li upravo sistemima koji kom­ biniraju diskrepantne funkcije približiti problem rješenju kroz sva­ kodnevno ponašanje tako što institucionaliziraju tu napetost13 i oče­ kivanja ponašanja koja se na nju odnose. Upravo to je, čini se, ka­ rakteristično za najvažnije vrste postupka u političkom sistemu. Oni su mjesto na kojem se dodiruju dva različita vremenska hori­ zonta odnosno instrumentalna i ekspresivna orijentacija u politič­ kom sistemu. Procedura političkih izbora, naprimjer, prema svom službenom smislu služi cilju da se određena mjesta političkog sistema u legis­ lativi i ekzekutivi popune osobama. Međutim, ovaj cilj ne dopušta niti in abstracto niti obzirom na sve konkretne okolnosti ciljno-racionalni izbor najprikladnijeg sredstva14. Tako politički izbori laten­ tno zadobivaju funkciju ekspresivnog djelovanja: izražavaju u odno­ su na osobe ili programe političku podršku ili njeno odbijanje. Ovu dvostruku funkcionalnost olakšavaju određeni institucionalni pred­ uvjeti, prije svega nedostatak jednoznačne kontrole uspjeha i tajno glasanje, koje rasterećuje pojedinca od javnog i racionalnog obraz­ loženja svoje biračke odluke, ali mu ostavlja mogućnost da unutar i izvan izbora izrazi svoje političke nazore15. 11. Ovo rješenje bira naprimjer »humani« sudac koji prvo pokušava, kolikogod mu je moguće, urazumiti učesnike procesa ili ih bar dovesti u položaj u kojem ne doček odluku sasvim nespremni. 12. U organizacijskoj sociologiji to se danas općenito priznaje. Vidi različite teoret­ ske koncepcije koje konvergiraju prema ovoj načelnoj spoznaji: Peter M. Blau/W. Ric­ hard Scott: Formal Organizations. A Comparative Approach, San Francisco 1962; Ni­ klas Luhmann: Funktionen und Folgen formaler Organisation, Berlin 1964; Robert L. Kahn/Donald M. Wolfe/Robert P. Quinn/Diedrick J. Snoek: Organizational Stress. Studies in Role Conflict and Ambiguity, New York—London—Sydney 1964. 13. Vidjeti pojam »stabilizirane napetosti« kod Arnold Gehlen: Urmensch und Spät­ kultur. Philosophische Ergebnisse und Aussagen, Bonn 1956, s 88 ff. 14. Vidjeti o ovom kritičku analizu sa stanovišta ekonomske ciljne racionalnosti kod Anthony Downs: An Economic Theory of Democracy, New York 1957. 15. I ovdje uostalom treba napustiti premisu klasične teorije procedure, koja se te­ meljila na odveć harmoničnom spoju instrumentalnih i ekspresivnih funkcija, naime koncepciju potpuno informiranog, racionalnog birača koji racionalno slijedeći svoje in­ terese omogućuje ostvarenje općeg dobra i poznaje ovu vezu.

195

Zakonodavne procedure su jedan drugi slučaj institucionalnog povezivanja instrumentalnih i ekspresivnih funkcija. Ovdje se dono­ se opće odluke koje dijelom obavezuju neposredno građane a dije­ lom samo programiraju birokraciju. Za pogođene tu ne može doći u obzir neposredno sudjelovanje u proceduri u obliku neke uloge, već samo sudoživljavanje u obliku simboličke identifikacije. Njom up­ ravlja ekspresivni, dramatični i javni prikaz tema, projekata, poteš­ koća i rezultata, i nju se pojačava na različite načine, naprimjer in­ doktrinacijom neke ideologije kao premise smisaonog djelovanja uopće ili stilizacijskim pretvaranjem procedure u borbu. Istovreme­ no moraju u kontaktu s upravom biti stručno razrađeni programi i pritom treba uzeti u obzir njihovu konzistenciju s drugim progra­ mima, njihovu pravnu zasnovanost, ekonomičnost i izvedivost. Ovo instrumentalno usmjerenje može protivurječiti onom ekspresiv­ nom, budući da mogućnost variranja programa odlučivanja nipošto ne korelira automatski s uvjetima političke podrške. Koordinacija obiju varijabli je i djelo politike16. Pritom se instrumentalne i ek­ spresivne potrebe ne kombiniraju na razini uloga, već apstraktnije: vrijednostima i programima17. Naposljetku ovom proceduralnom tipu s dvostrukom funkcijom pripadaju i sudski postupci18. Kao sve procedure, i oni, i to u kon­ tekstu manje ili više fiksiranih programa odlučivanja, teže prema odluci. Istovremeno ispunjaju, kako je to bilo opširno prikazano, i ekspresivne funkcije. Kombinaciju ovih funkcija olakšava u prvom redu statuska uloga suca, koji dominira postupkom, vlada aktual­ nom interpretacijom situacije, daje ton i koji je zbog toga relativno slobodan u tome da, ovisno o okolnostima, prelazi s ekspresivne na instrumentalnu interpretaciju situacije. Drugi ga moraju u tom sli­ jediti19. Prema tome, postoji čitav niz procedura u kojima se, djelomično institucionalno a djelomično ponašanjem, nastoji s manje ili više uspjeha kombinirati instrumentalne i ekspresivne funkcije, racio­ nalno traženje odluke i aktualno zadovoljavanje osjećaja. Daljnja oznaka ovih procedura je njihov relativno mali potencijal za kom16. Slično Seymour M. Lipset: Soziologie der Demokratie, nejm. prijevod. Neuwi­ ed-Berlin 1962, str. 70 si. Up. i paralelno razlikovanje eficijencije i legitimiteta kod Thomasa Ellweina: Einführung in die Regierungs — und Verwaltungslehre, StuttgartBerlin—Köln—Mainz 1966., str. 171. 17. Up. o ovom napose Himmelstranda, eit. djelo. 18. Čudno je i neopravdano što Rudolf Smend: Staatsrechtliche Abhandlungen und andere Aufsätze, Berlin 1955., str, 208, pravosuđu izričito osporava integrirajuću fun­ kciju. 19. Posebna napetost takvih postupaka proizlazi iz činjenice da sudac može izgubiti kontrolu nad situacijom i stilom ponašanja, odnosno da mu ona može biti oduzeta po­ sebnom spretnošću drugih učesnika. Status samo pomaže, ali ne garantira da će pro­ blemi biti riješeni. Sucu će, prema tome, doduše biti dovoljno ako posjeduje skromnu spretnost u ponašanju i tako spriječi da se scena oboji odveć ekspresivno. Ali mora se povući na svoju formalnu ulogu u odnosu na vještije advokate ili u odnosu na svjedoke i stranke, koji su na sucu otkrili ljudski osjećaj i koji bi taj osjećaj htjeli pojačati.

196

pleksnost. Mogu obraditi samo mali broj alternativa kad uz svoju funkciju odlučivanja istovremeno moraju biti prikazi i očuvati sim­ bole. Prije nego što će postati predmetom takvog postupka, sve kompleksnije konstelacije problema moraju biti obrađene i pojed­ nostavljene. To je posljedica ovog višefunkcionalnog sustava po­ stupka, u kojem se dvije funkcije međusobno ometaju. Zbog toga ovaj tip odlučivanja nije mogao biti i ostati jedini tip kad je kom­ pleksnost političkog sistema tako naglo porasla kao u ovih posljed­ njih sto godina. Procese odlučivanja u upravi mora se rasteretiti od brige za zadovoljenje osjećaja i legitimacije i instrumentalno ih or­ ganizirati. Odnos između procedure i legitimnosti odluke obuhvatili bismo samo površno — tako možemo rezimirati naša razmatranja — kad bismo ga tumačili samo kao odnos sredstva i cilja ili uzroka i po­ sljedice u smislu odvojenih događaja u objektivnom redoslijedu vremenskih točaka. Ali ni model stalnog prestrukturiranja očekiva­ nja iz teorije učenja ne smije biti postavljen tako površno. Ne može se dovoljno razumjeti odnos sistema i vremena, dakle ni odnos pro­ cedure i vremena, ako se pretpostavi objektivni pojam vremena u kojem su nanizane i izjednačene sve vremenske točke. Treba uvijek poći od aktualnog doživljaja vremena, budući da je samo u sadaš­ njici vrijeme stvarno u smislu dvostrukog horizonta određenog (prošlog) i neodređenog (budućeg). Djelovanje procedure ne iscrpljuje se prema tome u tome da se procesima selekcije odredi neizvjesna sudbina; ona prije svega omogućuje da se podnese neizvjesnost budućnosti. Procedure do­ prinose tome da se nasuprot neizvjesnoj sudbini i naročito nasup­ rot preopterećenju, koje proističe iz nepregledne kompleksnosti mogućnosti varijabilnog prava, stvori aktualna sigurnosti omogući ponašanje u sadašnjici koje se dade prikazati, koje je ekspresivno, ispunjeno smislom i obvezujuće20. Tako pogođeni može u stalno ak­ tualnoj sadašnjici na način ispunjen smislom doživljavati i djelova­ ti, mada se kreće prema neizvjesnoj budućnosti. Odluka ga ne poga­ đa kao iznenađenje koje ne bi bio mogao očekivati, kao sreća ili ne­ sreća koju zbunjeno očekuje i na koju se ne može pripremiti, već kao rezultat procesa odlučivanja u kojem se priprema na odluku sudoživljujući i surađujući. Što je veća kompleksnost budućih moguć­ nosti, to bi nepodnošljivija bila takva iznenađenja, to bi nas više ug­ rozila očekivanja nepredvidivih događaja koji su ljudsko djelo i ne kreću se više stazama koje bi se moglo religiozno interpretirati. U tom smislu procedure su egzistencijalni komplement pozitivizaciji prava. Umanjuju i otupljuju momenat iznenađenja, koji je povezan s odlukom. 20. Na osnovi slične koncepcije vremena tumači i George H. Mead problem sigur nosti. Njega se može riješiti samo u aktualnoj sadašnjici. Up.: The Philosophy of Act, Chicago 1938, str. 175.

197

2.

Strukture i razočaranja

Problem kako usitniti razočarana očekivanja može se u sociologiji obraditi i u okviru teorije strukture. Tek kad se to učini, postaje vi­ dljivo puno značenje tog problema1. U ovom okviru ne možemo izraditi, pa čak ni skicirati teoriju so­ cijalnog sistema koja bi bila tome primjerena. Možemo istaći samo jedan, za nas bitni misaoni slijed. Polazimo od toga da svi socijalni sistemi stiču svoj identitet i svoju relativnu autonomiju u odnosu na okolinu odvajanjem struktura i procesa2. Funkcija ovog odvaja­ nja jest da se uspostavi »dvostruka selektivnost«. Strukturama — u slučaju postupka primjene prava, dakle pravnim normama — una­ prijed se odabire uže područje mogućnosti, unutar kojeg se zatim mogu smisleno-selektivno orijentirati procesi odlučivanja. Struktu­ re reduciraju krajnju kompleksnost svijeta na veoma suženo i po­ jednostavljeno područje očekivanja koja se pretpostavljaju kao pre­ mise odlučivanja i ne preispituju u normalnim slučajevima3. Ona dakle uvijek počivaju na varkama, naime na varci o stvarnoj kom­ pleksnosti svijeta4 i napose o stvarnom potencijalu čovjekovog dje­ lovanja, i stoga ih se mora pripremiti na razočaranja. Nemoguće je 1. Jurističke procesne teorije ne postavljaju kao problem — odnosno bar ne kao na­ čelni socijalni problem — obradu razočaranja i njihovo, po mogućnosti glatko uključi­ vanje u kontinuirani tok aktualnog doživljavanja. One polaze od toga da pravo već po­ stoji i da razočaranje opterećuje onog tko je imao pogrešna očekivanja. On ih mora i pregorjeti. Pritom se pretpostavlja da je moguće pojedinca socijalno izolirati u njego­ voj krivici da je nešto pogrešno očekivao. Da je to potrebno i na koji je način to mogu­ će — to su sociološki problemi, koji se mogu postaviti samo ako se strukture općenito i pravne norme napose smatraju problematičnom selekcijom. 2. O vezi između ove misli i opće teorije socijalnog sistema up. i Niklas Luhmann: »Soziologie als Theorie sozialer Systeme«, Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozial­ psychologie sv. 19 (1967.), str. 615-644 (nap. str. 623 sl.). 3. Razlikujući se od uobičajenog pojma strukture, koji se definira ontički, jednim svojstvom, naime postojanošću, ovaj je pojam strukture definiran funkcionalno, jed­ nim učinom, naime selektivnošću. Sličan pojam strukture izradio je za područje psiho­ logije Wendell R. Garner: Uncertainty and Structure as Psychological Concepts, New York-London 1962. 4. Vidi o ovom pasažu kojom Kenneth Burke, A Grammar of Motives, reprint, Cleveland-New York 1962, s. 59, započinje glavu o »Scope and Reduction« »Men seek for vocabularies that will be faithful reflections of reality. To this end, they must develop vocabularies that are selections of reality. And any selection of reali­ ty must, in certain circumstances, function as a deflection of reality.«

198

djelotvorno isključiti razočaranja, ali je ipak moguće stabilizirati očekivanja tako da odolijevaju razočaranjima5, ukoliko je sigurno da će očekivanja »uprkos ovome dalje važiti« i ukoliko se onom koji nešto očekuje pruže pravila kako će se ponašati bude li razočaran. Strukture — pa tako i pozitivno pravo — prema tome nisu nipošto projekti smisla proizvoljno upereni u neizvjesnost; može ih se stabi­ lizirati i institucionalizirati samo ako su sazidani na djelotvornim, socijalno utemeljenim pravilima o tome kako svladati razočaranja. Regulacija razočaranja postaje još važnijom ako je porasla kom­ pleksnost sistema i njihovog shvaćanja okoline, ako se dakle pove­ ćao broj alternativa koje se zapažaju u okolini ili aktiviraju u siste­ mu. Tada naime istovremeno raste efekt razočaranja, koji je pove­ zan sa svakim fiksiranjem smisla, broj onih »ne« koje implicira sva­ ko »da«. Mehanizmi koji reguliraju i otupljuju razočaranja i tako neizravno stabiliziraju strukture moraju tada postati primjereno djelotvorniji, a to prije svega znači: moraju se diferencirati po speci­ fičnim funkcijama. Sasvim grubo gledano postoje dvije funkcionalno ekvivalentne strategije za ophođenje s razočaranjima: odrađivanje razočaranja na stazama koje ne štete strukturi ili preorijentacija očekivanja, modifikacija strukture. Mada su funkcionalno ekvivalentne, ove dvije strategije počivaju na suprotnim stavovima koje se ne može kombinirati bez daljnjega6. Za nastojanja da se prebole razočaranja karakteristično je da se sigurnost traži u situaciji koja je postala ot­ vorena i neodređena. Odmah se dakle nastoji reducirati kompleks­ nost. Kod traženja nove orijentacije (učenja) radi se naprotiv — bar isprva — o traženju alternativa, dakle porastu kompleksnosti, što je moguće samo na tlu neke sigurne situacije. Pa ipak, u sistemima ko­ ji su dovoljno kompleksni i diferencirani ova dva mehanizma mogu biti korištena jedan uz drugi — ali samo ako se uspije dovoljno od­ vojiti situacije i uloge za jedno odnosno za drugo ponašanje. Da bi se razočaranja »odradila« potreban je velik broj simbola i procesa obrade doživljaja koji — dijelom kombinirano, a dijelom al­ ternativno — djeluju tako da razočaranje ne potresa strukturu. To su prije svega: regulacija uračunavanja razočaranja u tom smislu 5. Up. o ovom mnogo diskutiram eksperiment Lloyd G. Humphreys: »The Acquisiti­ on and Extinction of Verbal Expectations in a Situation Analogous to Conditioning«, Journal of Experimental Psychology 25 (1939), s. 294-301. Njegov je rezultat da su nesi­ gurna očekivanja, koja računaju s razočaranjem, stabilnija od sigurnih očekivanja, ko­ ja se slamaju u prvom razočaranju. Pregled istraživanja koja su se na ovo nadovezala: Ralph M. Stogdill: Individual Behavior and Group Achievement, New York 1959, s. 59 ff. 6. Up. Niklas Luhmann: »Normen in soziologischer Perspektive«. Soziale Welt 20 (1969), u štampi. Na psihologijskoj ravni pitanje postavlja Cyril Sofer: The Organizati­ on From Within: A Comparative Study of Social Institutions Based on a Sociotherapeutic Approach, Chicago 1962 (prvo izdanje London 1961), napose s. 145 ff., zbog moguć­ nosti da se kombiniraju objašnjenja za razočaranja i spremnost na promjene. I to zaci­ jelo zahtijeva visoku kompleksnost i relativno svjesno samoupravljanje psihičkog siste­ ma i svladavanja straha.

da krivica zbog diskrepancije ne pada na onog koji je nešto očeki­ vao, nego na onog koji je djelovao; zatim plauzibilna objašnjenja ponašanja koje je razočaralo — bilo povezivanjem s nadzemaljskim snagama, kojima je »opsjednut« onaj tko je djelovao, bilo moralno — zlim namjerama, kvazinaučno utvrđenim socijalnim ili psihičkim faktorima kao što su pripadnost nekoj klasi ili rasi, osjećaj manje vrijednosti, potiskivanje nagona ili defenziva iz straha; nadalje, mo­ gućnosti da se izrazi ustrajnost u očekivanju uprkos razočaranju, ponajprije osude, ogorčenja, sankcije; nakraju mogućnosti da se abreagiraju osjećaji nesigurnosti, koji izviru iz latentnog ugrožavanja strukture: Treba smjeti pretjerati u ogorčenju i sankciji da se u tom ne bi našlo samo potvrdu ugroženog očekivanja već i obnovu ugro­ žene strukture. Svi ovi mehanizmi stoje na raspolaganju kako bi se stabilizirala službena struktura socijalnog sistema i pomažu da se prebrodi po­ našanje suprotno strukturi koje razočarava. Njih se koristi kako protiv onog tko krši pravo, tako i protiv onoga za koga se pokaže da nije bio u pravu. Ali treba misliti i na razočaranje onih koji gube u borbi za pravo. Oni su očekivali normativno, pokazali su dakle od­ lučnost da ne uče, a sad ipak moraju učiti. Njihova razočarana oče­ kivanja ne nalaze više društvenog oslonca ni ohrabrenja. Pobijeđe­ ni moraju svladati svoje razočaranje takoreći privatnim asortima­ nom strategija — nejednaka razdioba šansi koja pokušava osigurati dominaciju sistemske strukture ali ne pruža baš mnogo pomoći u učenju. Oni istinski procesi učenja prava odvijaju se na sasvim dru­ gom mjestu. Simboli i procesi koji služe stišavanju razočaranja ograničuju varijabilnost strukture koju se brani. Njihovo je određenje da neke osnove očekivanja zaštite od problematizacije, čak od bilo kakovih pitanja, i zato nisu prikladne da razočaranoga potaknu na pcocese učenja i tako modificiraju strukturu. Nijedno od povijesno pozna­ tih društava nije uspjelo da ovaj problem strukturalnog učenja od­ voji od prevladavanja razočaranja i riješi ga kroz varijaciju kao po­ sebnu vrstu stabilizacije; sva su se, manje ili više isključivo, oslonila na mehanizme abreagiranja.razočaranja i učila u najboljem slučaju samo latentno. Da bi se institucionalizirali strukturalno učenje i preorijentacija očekivanja, potrebno je bar dvoje: organizacija pro­ cesa učenja koji su slobodni od razočaranja, pa prema tome i od os­ jećaja (i služe strukturalnoj adaptaciji sistema, a ne samo predaji znanja na nove generacije) i organizacija preorijentacije očekivanja, koje ne diskreditira ranija očekivanja. Oba uvjeta normaliziranog i rasterećenog učenja mogu se ostvariti samo izvan područja onih procesa u kojima se obrađuju razočaranja7. U ovoj mjeri u kojoj je 7. Sasvim novi i primjereno nesigurni su teoretski pokušaji da se pojam učenja pri­ mijeni na socijalne sisteme i da se zapita pod kojim pretpostavkama su socijalni siste­ mi (za razliku od psihičkih) sposobni da uče. Up. i Karl W. Deutsch: The Nerves of Go­ vernment. Models of Political Communication and Control, New York—London 1963

200

moguće faktički prestrukturirati očekivanja putem učenja slobod­ nog od razočaranja, umanjuje se socijalni pritisak koji leži na situa­ cijama razočaranja. Pretpostavke strukturalne varijacije stvorene su na razini politič­ kog sistema tek potpunom pozitivizacijom prava i preobrazbom za­ konodavnog postupka u normalni politički rad, koji teče nepresta­ no i koji je proceduralno reguliran, u 19. vijeku8. Politički sistem može se tako učeći priključiti društvu kao svojoj bližoj okolini. Isto­ dobno su se formalno organizirali najvažniji podsistemi društva i ustrojili se također tako da se mogu preprogramirati. Postali su dakle sposobni da uče. Čini se da ovo bitno dostignuće, koje je u do­ sad nepoznatoj mjeri pojačalo strukturirajuća djelovanja prava, u vrlo velikoj mjeri počiva na diferencijaciji postupka zakonodavstva i primjene prava. Rezultati naših razmišljanja o problemu legitimacije kroz proce­ duru podupiru ovu hipotezu svakako u njenim bitnim aspektima. Postupke primjene prava ne određuje aspekt mogućnosti učenja. Pružajući strankama spora mogućnosti da na legitiman ali kanalizi­ ran način ispolje agresivnost, i izolirajući pobijeđenoga tako da nje­ govo razočaranje nema nikakovih posljedica, ovi postupci služe po­ najprije odvođenju i usitnjavanju razočaranja. To važi za očekiva­ nje pogođenih, ali i za »sudačku dogradnju prava« koju danas prav­ nici tako visoko cijene. Zacijelo ima slučajeva gdje je sudačko pravo dovelo do sociološki umjesnih promjena strukture, koje su se u praksi nametale9. No općenito ne stoje u procesu primjene prava na raspolaganju ni sredstva pomoću kojih bi se mogle ispitati alterna­ tive, vjerojatnosti i lančane povezanost posljedica10 ni slobode po­ trebne za konstrukciju principijelnih alternativa i novih početa­ ka". Politički gledano sudska je dogradnja prava rješenje iz nužde s. 94 ff.; Vincent Cangelosi/William R. Dill: »Organizational Learning. Observations Toward a Theory«. Administrative Science Quarterlv 10 (1965), s. 175-203. 8. Up. o tome i Niklas Luhmann: »Gesellschaftliche und politische Bedingungen des Rechtsstaates.« In: Studien über Recht und Verwaltung, Köln-Berlin-Bonn-München 1967, s. 81-102. 9. To naprimjer važi za izmjenu kriterija u nekim područjima odgovornosti za štetu. Sigurnost je kao kriterij zamijenila ličnu krivicu — razvoj koji se u biti može sociološki pripisati sve većoj nesigurnosti u socijalnoj definiciji opasnosti. O razvoju prava vidje­ ti: Josef Esser: Grundlage und Entwicklung der Gefährdungshaftung, München-Berlin 1941. Bitne spoznaje o tome zahvaljujem neobjavljenom rukopisu dra Horsta Reinickea. 10. To naravno jasnije spoznaju oni autori koji ili nisu pravnici ili su se u velikoj mjeri oslobodili pravničkog načina gledanja na stvari. Vidjeti na pr. Torstein Eckhoff/Knut Dahl Jacobsen: Rationality and Responsibility in Administrative and Judicial Decision-Making, Kopenhagen 1960; ili Geoffrey Vickers: The Art ofJudgment. A Study of Policy Making, London 1965, s. 91. 11. Neke pravno-političke konstrukcije, koje se suprotstavljaju sudačkom pravu, mogle bi poslužiti da ovo postane jasnije. Vidjeti Franz Becker/Niklas Luhmann: Ver­ waltungsfehler und Vertrauensschul/.. Möglichkeiten gesetzlicher Regelung der Riicknehmbarkeit von Verwaltungsakten, Berlin 1963; Niklas Luhmann: öffentlich-rec­ htliche Entschädigung rechtspolitisch betrachtet, Berlin 1965.

201

koje se iz različitih razloga uvijek iznova pokazuje kao neophodno — naprimjer zato što postoji potreba za mirovanjem nakon kom­ pleksnih kodifikacija ili zato što su pravi politički procesi odlučiva­ nja preopterećeni ili loše funkcioniraju — i utoliko ispunjava kompenzatorske funkcije. Važnije od ovih jedno je drugo rasterećenje procesa odlučivanja, kako političkih, tako i onih u kojima se primjenjuje pravo. U po­ stupcima primjene prava u velikoj se mjeri filtriraju i politički neut­ raliziraju u pojedinačnim slučajevima razočaranja i protesti. Potpu­ ni je izuzetak kad pojedinačni slučaj postane politikumom; tada on mora posjedovati simptomatično značenje za nešto općenitije. Zaci­ jelo nije nikom zabranjeno birati neku drugu stranku ili na drugi način politički abreagirati svoje nezadovoljstvo nad nekim pravo­ moćnim upravnim aktom ili izgubljenim procesom. Da bi postavio djelotvorne zahtjeve i vršio utjecaj, mora on međutim udahnuti svjež zrak, pa čak i uopće nastupiti kao da je netko drugi. Politički djelotvorni komunikacijski kanali odnose se na postupke koji djelu­ ju na centar i koji su prema tome usmjereni na interese koje je mo­ guće generalizirati. Osim toga oni moraju ispuniti obje pretpostav­ ke za strukturalno prilagođavanje koje smo gore naveli: treba da omoguće neopterećeno, od razočaranja slobodno ispitivanje alter­ nativa i ne smiju diskreditirati važenje važećih programa odlučiva­ nja. Zbog toga ih se ne može kao neku vrstu pravnog lijeka nepos­ redno nadovezati na onaj postupak koji regulira razočaranja poje­ dinog slučaja. Ako na ovaj način u naše razmatranje uključimo pitanja svlada­ vanja razočaranja i učenja, lomi se čisto normno-imanentno (pravno-naučno odnosno egzegetičko) promatranje prava. To ima značaj­ ne posljedice za određivanje odnosa između prava i legitimnosti i otvara nove perspektive za ovo pitanje, koje je nakon prOpasti pri­ rodnog prava izgledalo nerješivo. Shvaćanje koje danas prevladava razdvaja važenje prava i legitimnost ponorom između onog što jest i onog što treba da bude (Sein und Sollen). Legitimnost je tu samo faktička vjera u ispravnost i vrijednost određenih normi, ali nije imanentna kvaliteta same norme, bez koje ona ne može važiti. Pri­ tom je nejasno zašto je čistom »treba da bude« ova vjera uopće po­ trebna. Legitimnost prava prikazuje se kao poželjni, praktički važ­ ni, ali izvanjski sastojak12. Sociološka analiza naprotiv može ispitati i funkciju pojma »treba da bude« (Sollen) i u njemu prepoznati šif­ ru za vrlo kompleksne socijalne mehanizme, koji stabiliziraju očeki­ vanja ponašanja tako da ona mogu odoljeti razočaranjima, i na taj način garantiraju strukture. Predodžba o »treba da bude« služi kao kratica za sve procese koji omogućuju da se ustraje u očekivanjima ponašanja, čak i tada kad ona ostanu neispunjena u pojedinačnom 12. O današnjem stanju diskusije vidjeti Hans Welzel: An den Grenzen des Rechts. Die frage nach der Rechtsgeltung. Köln-Opladen 1966.

202

slučaju. Ona omogućuje da kratkom formulom dođe do socijalnog sporazumijevanja s ovom namjerom. Važenje norme dovodi se na razinu jednog ili/ili, jer je potrebno odlučiti da li će se u slučaju raz­ očaranja ustrajati u očekivanju ponašanja ili ne. Očekivanje dobiva normativnu kvalitetu ako se (njegovo postojanje, dopunio prevodi­ lac) kontrafaktički tvrdi, inače će se s njim postupati kao sa čisto kognitivnim predviđanjem budućeg događanja, spremnog na uče­ nje13. Dihotomija onog što jest i onog što treba da bude zasniva se na ovoj situaciji u kojoj se odlučuje o pojedinačnom razočaranju, a ne na nedokučivim, apsolutnim načelima po kojima je sagrađen svi­ jet. Ovo razmatranje osvjetljava neizbježnu dvosmislenost problema normativnog važenja, koja se ne može razriješiti već samo prozrijeti u njenoj funkciji: svako normiranje očekivanja ponašanja pret­ postavlja socijalne procese obrade razočaranja i učenja, ali ove nije moguće reflektirati u normiranom smislu. Oni se pretpostavljaju budući da se u normativno-sigurnom, kontrafaktičkom očekivanju može ustrajati samo ukoliko je budućnost strukturirana tako da se može razjasniti tko može zadržati svoja očekivanja, a tko ih mora promijeniti; i ukoliko se može postići konsens oko ove regulacije. Važenje prava ovisi o funkcioniranju tih procesa koji legitimiraju. U važećem smislu pravnih normi ova se ovisnost međutim ne može uvrstiti među uvjete važenja, jer bi ona razorila strukturu »ili/ili«, koja je neophodna osnova odlučivanja. Neko očekivanje ne može važiti u onoj mjeri u kojoj uspijeva u njenom smislu obraditi razo­ čaranja i ostvariti procese učenja, budući da ovi procesi pretpostav­ ljaju da je odlučeno koja norma važi. Normirajući zahtjev da se ne­ što očekuje jest i ostaje ovisan o legitimirajućim procesima, ali mo­ ra sebe smatrati neovisnim o njima. Na horizontu doživljaja onog tko očekuje zbog toga se ne pojavljuju procesi koji faktički legitimi­ raju. Onaj tko očekuje poziva se umjesto toga na »više norme« ili »apsolutne vrijednosti«, na koje bi zapravo svatko morao dati svoj pristanak, i vjeruje da njegovo očekivanje samo odanle crpi svoje legitimno važenje. Međutim, u ovom obrazloženju — kako bi se moglo reći oslanjajući se na jednu Durkheimovu formulaciju14 — ne dolazi do izražaja realnost morala, već jedino način na koji mora­ list sebi predočava moral.

13. O ovom razlikovanju Johan Galtung: »Expectations and Interactions processes«. Inquiry sv. 2 (1959.), str. 213-234. 14. Up. Emile Durkheim: De la division du travail social, 2. izd., Paris 1902., str. 7.

203

3.

Funkcionalna diferencijacija

To što kompleksni politički sistemi mogu i moraju osnovni pro­ blem strukture i razočaranja obraditi u raznorodnim procedurama, jedan je slučaj funkcionalne diferencijacije. Samo se specificira­ njem na određene, uže funkcije može postići da se ponašanje raste­ reti od višestranog, protivurječnog korištenja (na primjer: prebolje­ ti razočaranja i učiti) i da se tako poveća jedno od njegovih specifič­ nih djelovanja. Ova se razmišljanja mogu nadovezati na teoriju funkcionalne di­ ferencijacije socijalnih sistema koja se poslije Spencera, Simmela i Durkheima snažno rasprostranila u sociologiji1. Svako se povećanje kompleksnosti nekog sistema kroz stvaranje podsistema može op­ ćenito smatrati diferencijacijom. A o funkcionalnoj se diferencijaci­ ji radi ondje gdje podsistemi nisu poredani jedan pored drugog kao jednake jedinice, već se odnose na specifične funkcije i povezani su jedan s drugim. Očigledne su prednosti funkcionalne diferencijacije u pogledu povećanja djelotvornosti. Oduvijek se opažalo da te pred­ nosti treba platiti određenim poteškoćama i problemima, ali se to na različite načine tumačilo: na primjer kao neophodnost koordina­ cije kod svake diobe rada; kao uzajamno ovisno povišenje stupnja diferencijacije i integracije, diferencijacije i autonomije podsistema ili specificiranja i generalizacije; ili kao neizbježnu diskrepanciju strukture i funkcije koja raste tamo gdje se povećava diferencijaci­ ja. U novije je vrijeme sve više znakova da se učinci koji bi kompen­ zirali diferencijaciju ne traže više toliko u kontrastirajućim načeli­ ma koliko u najraznorodnijim funkcionalno-specifičnim mehaniz­ mima povećanja djelotvornosti2. 1. Vidjeti kao klasični prikaz: Herbert Spencer: The Principles of Sociology, 2 sv. (cit. po izdanju sv.: I London 1885, sv. II London 1893), i: The Study of Sociology, London 1874: Georg Simmel: Über sociale Differenzierung, Leipzig 1890; Emile Dürkheim: De la division du travail social, Paris 1893. Kao noviji prikaz vidi posebno Talcott Parsons: »Introduction to Part Two«. In: Talcotf Parsons/Edward Shils/Kaspar D. Naegele /Jesse R. Pitts (ur.): Theories of Society, Glencoe 111. 1961, sv. 1, s. 239-264. 2. Vidjeti naprimjer teoriju koda upravljanja kod Talcott Parsons: »Die jüngsten En­ twicklungen in der strukturell-funktionalen Theorie«, Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie 16 (1964), s. 30-49, ili pojam »performance« kod Fred W. Riggs: »Administrative Development. An Elusive Concept«. In: John D. Montgomery/William J. Siffin (izd.): Approaches to Development. Politics, Administration and Change, New

204

Ako naše analize različitih procedura uvrstimo u ovo teoretsko područje, postaje temom njihova diferencijacija sama. Time pada novo svjetlo kako na sistemski karakter i opću strukturu procedure uopće, tako i na smisao i povezanost pojedinih vrsta procedure. Smisao sistemskog karaktera sistema, njihove relativne autonomije u obradi informacija, njihove vlastite kompleksnosti i različite tipi­ zacije raznih oblika procedure sastoji se u tome da se politički sis­ tem oplodi prednostima funkcionalne diferencijacije. Naše se istraživanje odnosilo na četiri vrste procedure: na politič­ ke izbore, zakonodavstvo, procese odlučivanja u upravi i sudski po­ stupak. Ove se procedure primarno razlikuju po količini komplek­ snosti koju preuzimaju i razrađuju, a u drugoj liniji po svojim teh­ nikama redukcije, po svom outputu i po svojoj poziciji u odnosu na problem legitimiteta. Politički izbori i zakonodavstvo su procedure vrlo visoke kom­ pleksnosti i s adekvatno niskim stupnjem racionalnosti. One pruža­ ju u prvom redu mogućnost da se teme politički generaliziraju, da se pronađu istomišljenici i da se probleme uprkos odluci tretira kao nezaključene. U tom su smislu labilne. Upravo stoga zahtijeva­ ju samo slab angažman neprofesionalnih učesnika i tako olakšava­ ju preorijentaciju. Da bi reducirale svoju visoku kompleksnost, ko­ riste manje ili više dalekosežno odvajanje prikazane procedure od faktičkog procesa odlučivanja i služe se u velikoj mjeri devijantnim motivima i tehnikama odlučivanja. Postupak upravne odluke i sudski postupak po svim su ovim as­ pektima građeni upravo na suprotnim načelima. Njihova je kom­ pleksnost umanjena i određena programiranjem premisa odlučiva­ nja. Zbog toga se ovdje u većoj mjeri, mada također nikad potpuno, poklapaju donošenje odluke i prikaz odlučivanja; a pogođenima se omogućuje da u ulogama učestvuju u čitavom postupku, što ih vodi k specifikaciji i izolaciji njihovih interesa. To se postiže u sudskom postupku, dok u upravnom postupku stupa u pozadinu kad se ovo lišava legitimirajuće funkcije i sasvim se koncentrira na donošenje odluke. Ako ih sagledamo sve zajedno i kao diferenciranje, postižu ove procedure raspodjelu kompleksnosti političkog sistema na razne mehanizme redukcije. Politički sistem nekog društva može očuvati vlastitu visoku kompleksnost, i time i sposobnost da odlučuje o ne­ preglednom mnoštvu društvenih problema koji brzo fluktuiraju, sa­ mo ukoliko raspodijeli teret selekcije koji je s ovim povezan. Jedna instanca, pa čak i jedna hijerarhija sama mogla bi primiti samo re­ lativno malo informacija, mogla bi apsorbirati samo malo protivurječja i konflikata i odlučivala bi vrlo primitivno. Jedna procedura značila bi nijednu proccduru, budući da njeno izdvajanje u sistem York-London-Sydney-Toronto 1966, s. 225-255. Usp. dalje Niklas Luhmann: »Reflexive Mechanismen«, Soziale Welt 17 (1966), s. 1-23.

205

ne bi imalo nikakovog smisla. Kompleksni sistemi moraju instituci­ onalizirati zajedničku igru raznorodnih mehanizama, koji operiraju u različitim uslovima, podliježu različitim mjerilima racionalnosti i služe se različitim motivima. No, istovremeno, oni se uzajamno uv­ jetuju i na taj način integriraju. Potencijal za kompleksnost može rasti u onoj mjeri u kojoj se odustaje od sadržajno-homogenih ori­ jentacija, u kojoj se razvijaju divergencije i u kojoj sistem koordini­ raju samo još veoma apstraktne funkcijske premise kao na primjer ona uzajamnog priznavanja rezultata pojedinačnih procesa. U tako­ vom poretku imat će smisla i postat će na kraju i nužno da se procesi-dijelovi konstituiraju u obliku procedura. Jer time je postignuto ono što je potrebno: diferencijacija relativno autonomnih kontek­ sta odluka, koji po raznorodnim gledištima grade i reduciraju svoju kompleksnost. Motrimo li raspodjelu kompleksnosti na razne, funkcionalno spe­ cificirane procedure spoznat ćemo vremenski i stvarni poredak, ko­ ji — kako jedan tako i drugi — služe integraciji cijelog sistema. Vremenski politički izbori prethode zakonodavstvu, a ovo uprav­ noj odluci, dok zakonodavstvo ili upravna odluka prethode sud­ skom postupku. Drugim riječima, prvo mora visoka i neodređena politička kompleksnost sistema biti salivena u kalupe službenog li­ ca ili važećeg programa; tek tada može započeti rad na ispravnoj odluci o pojedinačnom slučaju. Odluke u pojedinačnim slučajevima mogu se opet, mada ne moraju, dojaviti tekućoj politici i postaju ta­ ko poticaj em za političke procedure. U ovom vremenskom poretku nisu razne procedure koordinirane poput komplementarnih sred­ stava u odnosu na neki zajednički cilj, već samo u tom smislu što output jedne dolazi u obzir kao input druge. Diferencijacija cjelo­ kupnog sistema izražava se u ovom vremenskom redoslijedu u to­ me što se odluka jedne procedure u drugoj tretira kao puka činjeni­ ca, preuzima se dakle paušalno i niti se još jedanput razrađuje niti se kontrolira3; a integracija se odvija tako da dolazi do ovog preuzi­ manja rezultata i procedure ne teku nepovezano jedna pored druge. Stvarno je razdioba kompleksnosti uređena time što se odvija na dvije razine generalizacije: općenito razlikovanjem tipova procedu­ re i u tom okviru započinjanjem pojedinačnih procedura određenog tipa. Određenje tipa odvija se institucionalizacijom mogućnosti da se procedura započne i određenjem obilježja koja važe općenito. Ovo još ne sadrži odluku o tome koliko će se procedura istog tipa odvijati uporedo ili zaredom, ni o tome koja će im biti konkretna te­ matika. Vremenski i stvarni opseg primjene ostaje dakle otvore3. Ukoliko po iznimci ipak dođe do takovih kontrola — na primjer u obliku sudske kontrole zakonodavstva ili političke kritike pravosuđa — očigledno se javlja ova proble­ matika: mora se umjetno ograničiti kriterije kontrole kako ne bi došlo do prelaženja odgovornosti. U suprotnom bi se slučaju slomila funkcionalna diferencijacija procedu­ ra, a sistem bi se pojednostavnio.

206

nim. On se konkretizira tek u drugoj rundi odlučivanja od slučaja do slučaja. Adekvatno ovome treba sagledati diferencijaciju i integraciju na dvije različite razine: generalno se razlikovanje i međusobno pri­ znavanje tipova procedure kao sastojaka političkog sistema institu­ cionalizira u apstrahiranju od odnosa interesa, koji u pojedinač­ nom slučaju određuje početak i provedbu procedure; konkretna ko­ ordinacija opisanim preuzimanjem outputa kao inputa dešava se naprotiv od slučaja do slučaja. Ovim odvajanjem raznih razina dife­ rencijacije i integracije stvara se donekle sloboda izbora i time i og­ raničena mobilnost u povezivanju procedura; zakonodavna proce­ dura ovisi doduše o proceduri političkih izbora, ali ne tako da bi već u izborima bilo odlučeno tko glasa za koje zakone; naprotiv, o tome se odlučuje tek u pojedinom zakonodavnom postupku, i tek tu se odlučuje da li će izbori uopće postati praktički relevantni, odnosno da li će izabrani poslanici biti osuđeni na bezutjecajnu opoziciju. Is­ to tako pojedinačna procedura za donošenje nekog zakona nije na invarijantni način povezana s određenim upravnim i sudskim po­ stupcima, što bi u krajnjoj liniji značilo da bi se razni postupci pre­ topili u jedan; naprotiv, tek u pojedinačnim slučajevima upravno nadleštvo ili sud odlučuje koji će se zakon primijeniti. Redoslijed u kojem zakonodavac pokušava jednom procedurom za drugom za­ dovoljiti potrebe društva, ne mora stoga uopće biti koordiniran s redoslijedom u kojem sudovi odlučuju o tužbama. Isto naposljetku važi i za povezivanje političkih izbora s praksom odlučivanja u siste­ mu. Birač odlučuje o tome da li će i koje će odluke zakonodavca, upravnih vlasti ili sudova sankcionirati putem izbora. Doduše, pro­ cedure su međusobno povezane općom tipikom oblika, ali samo u obliku opće šeme, koja ne priječi, već omogućava varijaciju kon­ kretnog povezivanja. Smisao odvajanja raznih razina generalizacije sastoji se upravo u tome da se općenito osiguraju povezanosti, ali da se realizacija prebaci na pojedinačni slučaj, čija se konkretna konstelacija više ne može predvidjeti. Zahvaljujući ovakvim struk­ turalno ugrađenim slobodama može kompleksnost sistema prerasti granice smislenih akcionih sklopova koji se mogu predvidjeti. Funkcionalna diferencijacija omogućuje sistemu da jedan pored drugog ustroji razne procese koje je nemoguće objediniti u jednom kontekstu ponašanja. Tako sistem ne uživa samo prednosti koje le­ že u specijalizaciji sposobnosti, već može dopustiti da se uporedo zbivaju i protivurječne stvari, može istovremeno operirati pod sup­ rotnim premisama i na taj način povećati broj svojih akcionih mo­ gućnosti, t. j. svoju kompleksnost. Već smo upoznali prednosti koje se mogu steći diferencijacijom procedura na primjeru odvajanja procesa učenja od procesa obrade razočaranja. Daljnji je primjer da se slijedi narodne poslanike koje se izabralo. Kad ne bi bilo dife­ rencijacije procedura, potčinjeni ne bi mogli redovito mijenjati no­ sioce moći. Demokracija ovisi o diferencijama. Isto važi i za poziti207

vizaciju prava, koja ovisi o tome da se sa izmjenljivim normama može postupati kao da su sasvim čvrste. U snažno diferenciranim, vrlo kompleksnim političkim sistemima i legitimacija nastaje na ovaj protivurječan način. Ona počiva na jednoj strani na mehaniz­ mu distanciranja od događaja programiranja s difuznim, simbolič­ ki posredovanim uključivanjem onih koji to sudoživljuju u zajedni­ cu; na drugoj se strani ona postiže u sudskoj proceduri u kojoj se program izvodi akcionim uključivanjem, preuzimanjem uloga i izo­ lacijom pojedinaca. Bezupitna sigurnost, kojom se u visoko razvije­ nim društvima prihvaćaju obavezne odluke političkog sistema i efektivno prestrukturiraju očekivanja, počiva, čini se, u velikoj mje­ ri na tome da oba mehanizma mogu funkcionirati uporedo i uprkos svojoj suprotnosti povezano jedan s drugim.

4.

Razdvajanje socijalnih i personalnih sistema

Od funkcionalne diferencijacije socijalnih (ili i drugih) sistema tre­ ba razlikovati razdvajanja sistema koja postaju nužna zbog konsti­ tucije relativno autonomnih sistema koji povlače granice ali nisu vi­ še uključeni ni integrirani u nekom višem sistemu. Njih jedino još ujedinjuje zajednički horizont svijeta. Moderna sistemska teorija pruža nam mogućnost da prvo analitički odvojimo socijalne i perso­ nalne (to znači: kroz individualnu ličnost integrirane) akcione siste­ me, i da se tak kasnije zapitamo da li se, i kroz koje se strukture i procese, ovo odvajanje provodi u određenim društvima1. Odvajanje socijalnih i personalnih sistema ne može se naravno odvijati realno-konkretno u tom smislu da bi se jedanput radilo o socijalnom, a drugi put o personalnom sistemu. Ono ne znači ni izo­ laciju u smislu negacije međusobnog utjecaja. Misli se tek na to da u smislu koji pridajemo nekoj radnji ima aspekata koji se mogu pripisati ili nekom socijalnom ili nekom personalnom sistemu, ali ne i jednom i drugom istovremeno; a budući da je to tako, da treba na adekvatni način diferencirati reakcije. Kad na primjer neka žena kupuje u mesnici kobasicu, tad elementi smisla njene radnje pripa­ daju u socijalni sistem njene familije koju opskrbljuje, i u socijalni sistem dućana u širem okviru privrednog sistema društva, koje je na primjer institucionaliziralo da nema pogađanja oko cijena. Stil njenog nastupa, mjera njene kritike robe, izbor riječi i količine, i napose svako odstupajuće i ometajuće ponašanje bit će naprotiv 1. Kao u sociologiji, tako je sistemska teorija naravno sporna i u psihologiji. Nipošto ne bi svi psiholozi bili spremni da definiraju područje svojeg istraživanja kroz teoriju personalno integriranih akcionih sistema. Kao primjer za ovo shvaćanje up. na pr. P. G. Herbst: »Situation Dynamics and the Theory of Behavior Systems«, Behavioral Sci­ ence2 (1957), s. 13-29; Merton Gill: »The Present State of Psychoanalytic Theory, The Journal of Abnormal and Social Psychology 58 (1959), s. 1-8; 0. J. Harvey/David E. Hunt/Harold M. Schroder: Conceptual Systems and Personality Organization, New York-London 1961; nadalje, prije svega, one sociologe i socijalne psihologe koji na taj način pokušavaju shvatiti odnos ličnosti prema njenoj socijalnoj okolini, na pr. James S. Plant: Personality and the Cultural Pattern, New York-London 1937; Talcott Par­ sons: »An Approach to Psychological Theory in Terms of the Theory of Action«. In: Sig­ mund Koch (izd.): Psychology. A Study of a Science, sv. Ill, New York-Toronto-London 1959, s. 612-711; Social Structure and Personality, New York-London 1964; Chris Argyris: »The Integration of the Individual and the Organization«. In: Chris Argyris i dr.: So­ cial Science Approaches to Business Behavior, Homewood 111. 1962, s. 57-98.

209

uračunati njenoj individualnoj ličnosti. Za sve koji sudjeluju u tak­ voj sceni važno je da mogu na ispravan način sistemima pripisati doživljeni smisao, jer će inače zapasti u pogrešna očekivanja i nera­ zumljive reakcije. Pokušat će na primjer dati lične motive nekom socijalno fiksiranom ponašanju ili će mu postaviti prigovore lične prirode2. Nužnost takvih odvajanja sistema i zahtjevi koji se adekvatno s njima postavljaju na ponašanje rastu uporedo s rastom komplek­ snosti društva. Socijalna diferencijacija vodi, to je općenito prizna­ to, individualizaciji ličnosti. Djelovanje pojedinca podliježe zahtje­ vima mnogih sistema koji se stalno izmjenjuju, i pojedinac ga tako i doživljava. Stoga on neki bar donekle konzistentni i praktički pro­ vediv niz akcija može stvoriti još samo kao ličnost. Njemu je potre­ ban neki princip integracije izvan socijalnih sistema. A sistemi obr­ nuto moraju sada osigurati predvidive, sa strukturama usuglašene radnje veoma različitih pojedinaca. Oni se dakle u velikoj mjeri mo­ raju osamostaliti u odnosu na individualne konstelacije motiva. Stoga između socijalnih i personalnih sistema moraju biti ubačeni generalizirajući koji s jedne strane neutraliziraju lične motivacije, a s druge koče socijalnu determinaciju toliko da pojedincu ostaje do­ voljno manevarskog prostora kako bi razvio svoju ličnu liniju pona­ šanja3. Sociologiji je teško palo da shvati ovu situaciju iz razloga koje ov­ dje ne možemo navesti u pojedinostima4. Pojmovni instrumentarij za njenu analizu pripremljen je sistemskom teorijom i, u ograniče­ nom opsegu, pojmom uloge. Nepristrano empiričko istraživanje prije ostalih je na pojedinačnim mjestima nasuprot dominantnoj predrasudi učinilo vidljivim smisao takvih razdvajajućih funkcija5. Međutim, mnogim drugim područjima istraživanja još uvijek vlada nediferencirana predodžba da treba pozdraviti kad se pojedinac slobodno uključuje u socijalnu cjelinu i dijeli uvjerenje drugih; ali da to nažalost često nije slučaj. 2. Up. o ovom napomene o uočljivosti granica sistema, str. 43 (u njem. originalu). 3. Polazeći od ove osnovne misli može se prije svega shvatiti fenomen sve veće orga­ niziranosti svih socijalnih sistema. Vidjeti: Niklas Luhmann: Funktionen und Folgen formaler Organisation, Berlin 1964. 4. Jedna je od prepreka bio način na koji je odvajanje socijalnih i personalnih siste­ ma problematizirano kao »otuđenje« — kao da bi ponovno stapanje u jedno bilo poželj­ no. Ovaj je stav nikao iz nesposobnosti da se uvidi kako protivurječja imaju smisla i da ih se može stabilizirati. Promašaj je isto tako tendencija, koja potiče iz 18. i 19. stoljeća, da se odnos socijalnih i personalnih sistema odredi kao suprotnost prisile i slobode. 5. Možda je najdalje doprlo istraživanje izbora svojom spoznajom da i apatija može imati pozitivne funkcije — tako na pr. Bernard R. Berelson/Paul F. Lazarsfeld/William N. McPhee: Voting. A Study of Opinion Formation in a Presidential Campaign, Chicago 1954, s. 314 ff., specijalno s gledišta prihvaćanje odluke. I u sociologiji organizacije ras­ te zanimanje za nezainteresiranost, sve do spoznaje o pozitivnim funkcijama ravnoduš­ nosti. Vidjeti na pr. Elliott Jaques: The Changing Culture of a Factory, London 1951, s. 302 ff., o »adaptive segregation«; Robert Dubin: »Industrial Workers’ World. A Study of the 'Central Life Interest’ of Industrial Workers«, Social Problems 3 (1956), s.

210

Definiramo li legitimitet na uobičajeni način kroz širenje uvjere­ nja da državne odluke važe ili da su ispravne, zapadamo u opasnost da cementiramo ovu predrasudu u korist konformiteta. U najma­ nju je ruku teško u tom slučaju posumnjati u tu predrasudu. Ali u tome upravo jest pitanje ne znači li visoki konformitet mišljenja da je kompleksnost sistema malena, da ima malo alternativa i da su ri­ zici opstanka odgovarajuće veliki. Mora se posumnjati u to da bi vi­ soko kompleksni politički sistem, koji se na tipičan način pojavljuje u modernim industrijskim društvima, mogao još uvijek crpiti svoju stabilnost iz fundusa čvrstih, opće rasprostranjenih pravnih uvjere­ nja koja pretpostavljaju da je kod svih jednako stanje motiva. Ne zahvaljuje li on postojanost svog opstanka upravo heterogenosti i fluktuaciji individualnih mnijenja? I odista, postoje argumenti za tvrdnju da je prebacivanje s jedne osnovice na drugu već jako uz­ napredovalo. Ako je tako, onda je veoma važno spoznati one struk­ ture i procese koji transformiraju varijabilnost u stabilitet. Tko takvu transformaciju smatra isključenom budući da se ništa sigurno ne može graditi na pijesku, taj je sebi zagradio mogućnost da na primjeren način obradi temu legitimacije kroz proceduru. Da se postojanje i nepostojanje isključuju, da iz nečega što nije ne mo­ že postati nešto što jest, niti iz nečega nesigurnoga nešto sigurno, da je istina ispravna predstava onoga što jest i da je zato obavezna — takve su premise mišljenja pozadina klasične teorije procedure, uobičajenog pojma legitimiteta i ideala konformnosti. Krenemo li od njih, moći ćemo u najpovoljnijem slučaju opravdati procedure kao sredstvo za pronalaženje istine, ali samo istina sama legitimira, jer jedino ona čvrsto stoji i jedino ona može sve uvjeriti. Ali u zbilji institucije koje već djeluju impliciraju sasvim drugači­ je razmišljanje. Moderno je društvo doseglo stupanj kompleksnosti na kojem je postalo moguće ono što je ranije bilo nemoguće i mora stoga biti i predmetom mišljenja. Ukoliko je politički sistem dovolj­ no kompleksno organiziran, može on dakle svojim procedurama proizvesti i reducirati dovoljno alternativa i pobrinuti se za to da njegove odluke budu mahom prihvaćene kao obavezne; time može efektivno prestrukturirati socijalna očekivanja i u tom smislu legiti­ mirati sama sebe6. Za ovo nisu nipošto potrebni ni opći konsens ni puna subordinacija, a ponajmanje totalna politizacija društva. Na ovu ideju dolazi onaj tko zadrži klasične premise i primijeni ih na stvarnost koja im je već odavno izmakla. Ako istina ostaje politič­ kim ciljem, a konformnost dokazuje istinu, onda je veoma dosljed131-142; Chris Argyris: Personality and Organization. The Conflict between System and the Individual, New York 1957, osobito s. 89 ff.; David L. Sills: The Volunteers. Means and Ends in a Rational Organization, Glencoe III. 1957, s. 18 ff.; Robert Presthus: The Organizational Society. An Analysis and a Theory, New York 1962, s. 205 ff. 6. O nepredočivosti takve »autojustification« u okviru klasičnog mišljenja i o tada neizbježnim garancijama prirodnog prava up. Luis Legaz y Lacambra: »Legalidad y le­ gitimidad«, Revista de Estudios Políticos sv. 101. (1958 ), str. 5-21, na kojeg još jednom upućujemo.

211

no da se demokratski ideali preobrazuju u totalitarne. Slijedimo li drugačije premise, možemo zamisliti i političke sisteme kojima nije potrebna puna vlast nad njihovom okolinom da bi se legitimirali.7 Konstituiraju se izdvajanjem iz društvene okoline, koju pretpostav­ ljaju u odveć visokoj kompleksnosti čije pojedinosti ne mogu ni pla­ nirati ni kontrolirati. Povisujući vlastitu kompleksnost prilagođuju se toj kompleksnosti. Redukcijom vlastite kompleksnosti mogu (za razliku od društvene kompleksnosti) upravljati pomoću kombinaci­ je raznih procedura, kojom pokušavaju u funkcionalnoj diferencija­ ciji istovremeno postići kako političku adaptaciju sistema na njego­ vu okolinu tako i administrativnu i pravosudnu adaptaciju okoline na sistem. Koristeći vlastite mogućnosti odlučivanja stiče takav sis­ tem istovremeno visoke šanse da izmijeni očekivanja svoje okoline. Ukoliko mu to efektivno uspije, legitimira se kroz proceduru.

7. O ovom i Niklas Luhmann: »Soziologie des politischen Systems«, Kölner Zeit­ schrift für Soziologie und Sozialpsychologie sv. 20. (1968.), str. 705-733.

PREDMETNI INDEKS

alternative, političke 143, 173 ambivalentnost konfliktnih situaci­ ja 99 apatija, politička 165, 210 bilj. 5 apsorbiranje konflikata 144 i d. — protesta 108 i d., 150 — neizvjesnosti 55, 57, 92 i d., 160 i d. autonomija 55, 57, 74 i d., 152 birokracija 36 i d. božji sud 68 ceremonijal, sudjelovanje pogođe­ nih 107 činjenice i norme 75 i d. demokracija 136 i d., 207 i d. diferencijacija 161 v. diferencijacija uloga, izdvajanje — funkcionalna 194, 204 i d. — političkog sistema 205 i d. v. politika i upravljanje diferencijacija okoline 75 diferencijacija uloga, ekspresivna/instrumentalna 195 — u političkom sistemu 141, 147, 158 — u proceduri 99, 102 i d. diskusija 34, 160 disonanca, kognitivna 109, bilj, 22 distanca uloga 95 i d. distanca, socijalna 167 divergentne strukture u zakonodav­ noj proceduri 161, 169 dokazni postupak 68 donošenje/primjena prava 127, 128, 201

v. zakonodavstvo drama, politika kao 167 i d.

due process 36 dvostruka selektivnost 198 ekspresivna/instrumentalna varijabla 191 i d. formalni upravni postupak 184 i d. generaliziranje 47, 58, 75 i d. — konflikata 75, 98, 100 gledalac 115, 167 i d. građanski spor 65 i d. granica opterećenja 80, 119 granice sistema, prepoznatljivost 55 hijerarhijska struktura prava 129 i d. — političkog sistema 136 i d., 147, 169 i d„ 205 — procedure 102 i d. identifikacija, simbolička 149, 167 identitet 84 i d. »image« političara 158 impersonalno/personalno ponašanje 85 i d., 95 i d., 103 individuum v. ličnost informacija 162 i d. institucionaliziranje priznavanja od­ luka 114 v. generaliziranje, internaliziranje — sukoba 97 i d., 100 instrumentalno/ekspresivna vari­ jabla 223 i d. internaliziranje 48, 109 i d., 113, 148 intersubjektivna prenosivost 40 v. istina istina 34, 35, 100, 100 bilj. 10, 132, 211 i d.

213

istraživanje izbora, empiričko 148, 210 bilj! 5 izbori, politički 33, 139 i d., 195, 205, 206 izdvajanje (Ausdifferenzierung) poli­ tičkog sistema 140 i d. — prava 132 — procedure 38, 67 i d., 118, 169 v. odvajanje uloga izomorfija mehanizma razrješava­ nja sukoba 98 i d., 155 izuzeće zbog nepoštivanja neizvje­ snosti 109 javno mnijenje 100 bilj. 10, le5 javnost sudskog postupka 115 — zakonodavne procedure 163 i d. jednakost stranaka 99 i d. — težine glasa 142, 151, 169 i d. kompleksnost 53, 57, 58, 60, 130 i d. kodicionalni programi 120 i d., 179 i d. konflikt 58, 97 i d., 143 v. apsorbiranje, ambivalentnost, generaliziranje, institucionaliziranje, izomorfija, reguliranje, speci­ ficiranje konformnost 211 i d. v. konsensus, internaliziranje, so­ cijalizacija konkurencija 33, 34, 143 i d. v. kontradiktorno pregovaranje, sukob konsensus 43 i d., 57, 168 i d., 211 v. prihvaćanje konstantnost sume moći 154 kontradiktorno raspravljanje 58 i d., 97 i d. kontrola, uzajamna 99 konzistencija prikaza 90 i d. — odluka 49 korupcija 71 kritika v. kritika presuda kritika presuda, javna 118 krivični spor 65 i d. legalnost 44 i d. legitimnost 43 i d., 202 i d. v. prihvaćanje liberalizam, koncepcija procedure 31,38,134,194

214

masovni mediji 115 i d. medijska javnost postupka (»publi­ city«) 115 mjerodavnost (»odgovornost«) 177 množina političkih partija 158 moć 41, 130, 137 i d., 145 moral/pravo 68, bilj. 3, 132 moraliziranje prava 100 nacrti zakona 163 nauk o formama države 137 i d. neformalni kontakti 161 i d. neizvjesnost ishoda procedure 52, 57, 60,92 i d„ 108 i d., 118, 139, 145 neodređenost, strukturalna 136, 151 neovisnost, sudačka 109, 117 nepristranost, sudačka 108, 122 neupitnost legitimnog važenja 44, 48, 208 nezadovoljstvo, specifikacija 108 norme i činjenice 76 obećanja, politička 146, 158 objašnjenje razočaranja 200 obrada razočaranja 105, 150, 198 i d., 202

obrazloženje upravnih akata 182 i d. obrazovanje partija 161 ocjena dokaza, slobodna 69 i d. očevidnost činjenica 72 odgovornost, rasterećenje 119, 149, 180 odluka, prinuda na 38 odluke, obavezne 45 i d. v. prikazivanje, uspostavljanje, konzistencija odvajanje uloga 58, 68 i d.,122 i d., 141, v. izdvajanje općost političkog izbora 142 organizacija 175 i d. osobni odnosi 161 i d. parlament 33 i d., 154 v. zakonodavni postupak partijska politika 138 v. množina personalno/impersonalno ponaša­ nje 85 i d., 95 i d., 103 planiranje procesa odlučivanja 176 i d. plenarne sjednice, parlamentarne 164 podrška, politička 136, 145, 179

pojam zakona 34 politički prijatelji 161 politički sistem v. izdvajanje, demokracija, dife­ rencijacija, hijerarhijska struktu­ ra, politika i upravljanje političko neutraliziranje kroz sudski postupak 110, 114, 202 politika v. alternative, apatija, »image«, partijska politika, rekrutiranje, te­ me, podupiranje, izbori — i uprava 159, 1%9, 184 postavljanje cilja procedure 33, 101 bilj. 11, 157 i d., 191 i d. povijest kao redukcija 133, 135, 149 i d. v. povijest procedure povijest procedure 52, 55, 92 i d., 135, 157, 168 povjerenje 57, 79, 114 i d., 134, 151, 162, 166, 193 i d. pozitivnost prava 46, 70, 129 i d., 201, 207-208 poznatost činjenica na sudu 72 pravda, negativni stereotipi 105 i d. pravna država 36, 83 bilj. 1 pravna i činjenična pitanja 76 pravni mir 35 pravno saslušanje 86, bilj. 10, 182 pravo kao struktura 130 i d. pravo samoobrane 97 i d. pravo/moral 68, bilj. 3, 132 pravovaljanost 119 predstavništvo 103 premise odluke 46 i d. prenosivost, intersubjektivna 39 i d. v. istina prepoznatljivost sistema 54 i d., 209 i d. prestrukturiranje očekivanja v. učenje preuzimanje uloga 83 i d. pribavljanje informacija, troškovi 182 prihvaćanje 46,47, 101, 104, 111, 197 prihvaćanje odgovornosti 91 prikazivanje 55, 90 i d., 101 v. identitet, samoprikazivanje — kao vjerodostojno 72 — odluka 72, 205 — konzistentnost p. 90 i d.

— javno p. procedure 113 i d. — uračunavanje p. 55 princip većine 38, 154, 168 prinuda, centralizacija 98 priroda 34 bilj. 6, 133 bilj. 11 prirodno pravo 34 bilj. 6, 131, 133 priznavanje v. prihvaćanje procedura v. sudski postupak, zakonodavna procedura, hijerarhijska struktu­ ra, sporost, upravni postupak, iz­ bori, postavljanje cilja — /proces odlučivanja 153 i d., 175 i d. v. uspostavljanje procedura poravnanja, arhaična 52, 105, bilj. 8, 109, bilj. 20 proces/sistem 53, 198 procesi/procedure odlučivanja 153 i d„ 175 i d. v. uspostavljanje procesni rizik 60, bilj. 20 v. neizvjesnost procesno pravo 50, 54, 75, 153, 157 programiranje v. postavljanje prava, zakonodav­ stvo promjena norme 57 v. zakonodavstvo, sudska dograd­ nja prava promjena prava 134 v. pozitivnost, sudska dogradnja prava publika v. stanje informiranosti, javnost racionalizacija uprave 185 v. planiranje rad odbora u zakonodavnoj proce­ duri 163 i d. radikalizacija sukoba 100 v. generalizacija konflikata ravnodušnost, politička 165 razgovor u postupku 108 reguliranje konflikata 60, 97 i d. rekrutiranje, političko 141 reprezentacija 33 ressentimenti 106 ritual 51 i d. rizik v. neizvjesnost, procesni rizik

215

sadašnjost, problematiziranje 193, 197 v. sigurnost samoobvezivanje (samoograničavanje) 92 i d., 108, 162 i d. samoprikazivanje 72,90 i d., 100 i d. samorazumljivost v. neupitnost sankcije 106, 200 saslušanje v. pravno saslušanje savjet (vijeće) 86 selektivno odnošenje 52 i d. selektivnost, dvostruka 198 sigurnost 133, 166, 197 simptomi volje birača 146, 150 sinhronizacija ponašanja 56, 181 sistem v. politički sistem, socijalni sistem — /proces 53, 198 sistem ličnosti/socijalni sistem 49, 110 i d„ 149, 166, 209 i d. sistemi kontakata 78 i d., 178 i d. —, neformalni u zakonodavnoj proceduri 161 id. sistemska teorija 7 i d., 51, 53, bilj. 8 sloboda iskaza 94 i d. socijalizacija 46, bilj. 14, 106 v. internalizacija socijalna kontrola 140 i d. socijalni sistem 51 i d. /ličnost 49, 111, 149 bilj. 27, 166, 209 id. sociologija prava 32, 189 specifikacija nezadovoljstva 108 — prava 132 — konflikata 98 sporost postupka 75 stabiliziranje odstupanja 105, 110 stanje informiranosti publike 165 status quo 163 stereptipi, negativni 105 stranačka sposobnost 113 i d. struktura 54, 198 v. struktura ili-ili, hijerarhijska struktura, pravo kao struktura, struktura ličnosti — i razočaranje 198 struktura ili-ili 46, 121, 139, 155 i d., 203 struktura ličnosti 47, 85, 210 v. učenje

216

stvaranje i prikazivanje odluka 115 subjekt, čovjek kao 40, 103 sudac 70 i d., 86, 94, 196 v. diferencijacija uloga, hijerarhij­ ska struktura procedure, neovis­ nost, znanje, izuzeće sudjelovanje kao mehanizam moti­ vacije 83 i d., 103 i d., 107 i d., 147 i d.

sudska dogradnja prava 201 sudski postupak 35 i d., 63 i d., 127, 196, 205 sukob (spor, Streit) v. konflikt, radikaliziranje suradnja usluženih 179 — i sukob 59 i d., 161 svijet 53 svrha v. postavljanje cilja svršni (finalni) program 120, 178 štampa v. masovni mediji tajnost glasanja 142 takt 100, bilj. 10 taktika 72 i d„ 79, 92, 156 i d. teme, političke 168 teorija integracija (Smend) 167, bilj. 33 teorija odlučivanja 175 i d. teorija procedure, opća 31, 51 tipovi programa 120 tradicija v. povijest trebanje 202 v. važenje učenje 43 102 i d., 105, 199, 202 uloga 57 ; d., 83 upravni postupak 175, 205 upravni spor 65, 184 uračunavanje/pripisivanje 52 i d., 55 — razočaranja 199 i d. uslužni pogoni (društvene djelatnos­ ti) 179 usmena rasprava u upravnoj proce­ duri 180 i d. uvjerenja 43, 46 i d., 210 v. konsensus, internaliziranje, so­ cijalizacija

važenje 113, 132 v. neupitnost, trebanje »Versaulung« 144, bilj. 13 vjerodostojnost 69 i d., 72 vođenje, neformalno u zakonodav­ noj proceduri 161 volja puka 33, 138 vrijeme 193, 197 — za obradu informacija 75, 99 zakon o upravnom postupku (nacrt) 176, 180

zakonodavna procedura 33 i d., 153 i d„ 169, 196, 205, 206 i d. v. odstupajuće strukture, rad od­ bora, neformalni kontakti, jav­ nost, plenarne sjednice zakonodavstvo 70, 153 i d. v. pozitivnost zastupanje interesa 145 i d. zaštita prava 35, 177, 191 znanje, privatno sučevo 71