Nietzsche-O Korisnosti i Stetnosti I-5

Nietzsche, O korisnosti i štetnosti istorije za život

1/5

NIETZSCHE, O koristi i štetnosti historije za život «Nešto, na što je naše vrijeme s pravom ponosno, njegovo historijsko obrazovanje, ovdje pokušavam razumjeti kao njegovu štetu, slabost i nedostatak, jer čak vjerujem da svi bolujemo od razarajuće historijske groznice i da u najmanju riku trebamo spoznati da od toga bolujemo.» -

-

živjeti historijski znači živjeti opstanak koji je uvijek samo neprestana bilost, stvar koja živi od toga da samu sebe niječe i razara, da samoj sebi proturječi ono nehistorijsko je jednako tako važno za zdravlje pojedinca, naroda i kulture kao i ono historijsko u sposobnosti da se u određenoj mjeri može osjećati i misliti nehistorijski leži temelj na kojem uopće može rasti nešto pravo, zdravo i veliko, nešto istinski ljudsko u prekomjernosti historije čovjek prestaje biti, a bez omotača nehistorijskog ne bi nikada ni započeo, niti bi se usudio započeti u nehistorijskoj atmosferi nastaje svaki veliki svjetski događaj historijski ljudi vjeruju da će u tijeku procesa smisao opstanka sve više izlaziti na vidjelo, oni gledaju unatrag samo zato da bi promatranjem dosadašnjeg procesa naučili razumijevati sadašnjost i žešće žudjeti budućnost; njihovo bavljenje historijom ne stoji u službi čiste SPOZNAJE, nego u službi ŽIVOTA historijski fenomen, bude li čisto i potpuno spoznat i razriješen u spoznajni fenomen, mrtav je za onoga tko ga je spoznao ukoliko stoji u službi života, historija stoji u službi nehistorijske moći, i stoga u toj podređenosti nikad neće moći ni smjeti postati čistom znanošću 3 vrste historije: 1. MONUMENTALNA – Duša pisanja povijesti leži u velikim poticajima što ih iz nje dobiva neki moćnik, prošlost mora biti opisivana kao dostojna nasljedovanja, kao takva da se može nasljedovati i kao drugi put moguća. No u tom slučaju ona je u opasnosti da nešto preinači, pretumači u lijepo i da se time približi slobodnom izmišljanju. Teško je uopće razlikovati monumentalnu prošlost od mitske fikcije, jer iz jednog se od tih svjetova mogu dobiti upravo jednaki poticaji kao i iz drugog. Ako dakle monumentalno promatranje prošlosti vlada nad ostalim načinima promatranja, tada sama prošlost trpi štetu: njezini veliki dijelovi bivaju zaboravljeni, a samo se pojedinačne ukrašene činjenice izdižu poput otoka. 2. ANTIKVARNA – Sve ono staro i prošlo, što uopće stupi u vidno polje, jednostavno se prihvaća kao nešto štovanja vrijedno, a sve ono što se spram toga ne odnosi sa stahopoštovanjem (dakle ono novo i nastajuće) biva odbačeno i smatrano neprijateljskim. Antikvarna historija se rađa onda, kad je više ne prožima dušom i ne nadahnjuje svježi život sadašnjosti. Ona se razumije jedino u to da život čuva, ne u to da ga rađa. Stoga svagda podcjenjuje ono

Nietzsche, O korisnosti i štetnosti istorije za život

-

-

-

-

2/5

nastajuće, jer za to nema odgovarajući instinkt kao što ga, primjerice, ima monumentalna historija. 3. KRITIČKA – Kao i prethodna dva, i ovaj način promatranja prošlosti je u službi života. Prošlost se izvodi pred sud, strogo je se ispita, a na koncu i osudi. A svaka je prošlost vrijedna toga da ju se osudi, jer u njoj uvijek moć ima ljudska sila i slabost. No ono što tu sudi uvijek je život sam, a nikada čista spoznaja. Jer presudan utjecaj pritom ima činjenica, da mi već jesmo rezultat ranijih pokoljenja (dakle te iste prošlosti koju osuđujemo), od kojih se nije moguće sasvim odriješiti. Mi, takoreći, pokušavamo sebi a posteriori dati prošlost iz koje bi željeli potjecati u suprotnosti spram one iz koje doista potječemo. ako čovjek koji hoće stvoriti ono veliko uopće treba prošlost, laća je se pomoću monumentalne historije; onaj tko želi ustrajati u onom naviknutom i iz davnine štovanom njeguje prošlost kao antikvarni historičar; a samo onaj kome grudi tišti neka sadašnja nevolja i koji pod svaku cijenu želi sa sebe zbaciti teret, taj ima potrebu za kritičkom, tj. presuđujućom i osuđujućom historijom kritika modernog čovjeka, kojemu «obrazovanost» znači isto što i «historijska obrazovanost», a koji uzima zdravo za gotovo da je historija znanost univerzalnog bivanja, te znanje, koje na određen način prekomjerno (sofistički) prima bez prave potrebe shvaća kao svoju «unutrašnjost», u kojoj dolazi do jaza između sadržaja i forme, odn. čudnovate suprotnosti unutrašnjosti kojoj ne odgovara nikakva vanjština i vanjštine kojoj ne odgovara nikakva unutrašnjost pritom forma vrijedi tek kao konvencija, kao prerušavanje i prikrivanje, za koju smatramo da nam uopće ne treba, jer njoj suprotstavljamo sadržaj (umjesto da ih sjedinimo u jedno) te tražimo jedinstvo u onom najvišem smislu, jedinstvo duha i života nakon uništenja suprotnosti forme i sadržaja, nutarnjosti i konvencije prezasićenost historijom u nekom vremenu je neprijateljska i opasna na peterostruk način: a) prekomjernošću se rađa kontrast unutarnjeg i vanjskog te se time slabi osobnost b) njome neko vrijeme dospijeva do toga da uobražava kako u većem stupnju od svakog drugog vremena posjeduje najveću vrlinu, pravednost c) narušavaju se instinkti naroda, te pojedinac, kao i cjelina biva spriječen u sazrijevanju d) biva zasađena ona, u svako vrijeme škodljiva, vjera u starost čovječanstva, u to da se jest zakašnjelim potomkom i epigonom e) vrijeme dospijeva u opasno raspoloženje ironije nad samim sobom, a iz nje u još opasnije raspoloženje cinizma, a u njemu ono sve više sazrijeva u smjeru lukave egoistične prakse, kojom životne snage malaksaju, a na posljetku bivaju i razorene

Nietzsche, O korisnosti i štetnosti istorije za život

-

-

3/5

moderni čovjek boluje od oslabljene osobnosti, gubi svoj instinkt, postaje kolebljivim i nesigurnim, tone u sebe, u nutarnjost, u nagomilanu hrpu onog naučenog, učenost koja ne postaje životom, jer je protjerivanjem instinkta, koju je uzrokovala historija, čovjeka pretvorilo u čistu apstrakciju i sjenu, obmanu i masku, putujuću laž; osobnosti su izblijedjele do vječne bez-subjektivnosti, ili, bolje reći, objektivnosti, a tad se više na njih ne može djelovati, onda opstoje samo još kao mase tako je i sve moderno filozofiranje politički i policijski, vladama, crkvama, akademijama, običajima i kukavičlucima ograničeno na učeni privid «samo snažne osobnosti podnose povijest, slabe ona u potpunosti gasi» kritika historičara i «objektivnosti» prosuđivanja povijesti kao poriva za pravednošću bez prave moći suđenja:

1. historijski virtuoz današnjice kao odzvanjajući pasiv, kao polihistor koji nipošto ne može udovoljiti najvišem zahtjevu modernog čovjeka, naime onim za višom i čistijom pravednošću, jer on odmjerenodobrohotnim pošteđivanjem nastoji približiti povijest, koja sama po sebi nikako ne može biti niti odmjerena niti dobrohotna, jer se time gubi svaka objektivnost 2. vrsni, strogi i čestiti karakter historičara, s uskim vidikom, koji su potpuno neosvješteni, pa objektivnošću nazivaju odmjeravanje prošlih mnijenja i djela na općesvjetskim mnijenjima trenutka i u njima nalaze kanon svih istina, te tako prilagođavaju prošlost suvremenoj trivijalnosti 3. nastojanje da se objektivnost prilagodi pravednosti rezultira dramatičnošću, jer jedna s drugom nemaju ništa zajedničko, te je takvo poimanje nužno u potpunosti subjektivno -

-

-

«Nadam se da povijest svoje značenje ne bi smjela spoznati u općenitim mislima kao u nekoj vrsti cvata i ploda, nego da je njezina vrijednost upravo to, da jednu poznatu, možda i običnu temu, jednu svakodnevnu melodiju s duhom opiše, uzdigne, uzvisi do sveobuhvatna simbola i tako dade da se u originalnoj temi nasluti cijeli jedan svijet duboke smislenosti, moći i ljepote.» samo iz najviše snage sadašnjosti smije se tumačiti ono prošlo: pravi historičar mora imati snage ono svima poznato pretvoriti u ono što se još nikada nije čulo, i ono općenito iznijeti tako jednostavno i duboko, da se jednostavnost ne vidi od dubine, a dubina od jednostavnosti; nitko ne može biti veliki historičar, umjetnički čovjek i plitka glava SAMO ONAJ TKO GRADI BUDUĆNOST IMA PRAVO SUDITI PROŠLOST historijski smisao, kad vlada nesputano i kad izvlači sve svoje konzekvence, iskorjenjuje budućnost, jer razara iluzije i postojećim stvarima oduzima njihovu atmosferu, u kojoj one jedino mogu živjeti samo ako može podnijeti da bude preoblikovana u umjetnost, dakle,

Nietzsche, O korisnosti i štetnosti istorije za život

-

-

-

4/5

da postane čistom umjetničkom tvorbom, historija može održati instinkte, ili ih čak i buditi historija koja samo razara, a da je ne vodi unutarnji poriv za gradnjom, na dulje vrijeme svoja oruđa čini blaziranima i neprirodnima (primjer kršćanstva) moderni čovjek zahtijeva da znanost vlada životom, no populariziranjem i činjenjem znanosti dostupnom svima, čini ju bezvrijednom izvor historijskog obrazovanja i njegovog, unutarnje sasvim radikalnog proturječja spram duha «novog vremena» i «moderne svijesti» - taj izvor i sam opet mora biti historijski spoznat, historija mora sama riješiti problem historije, znanje mora svoj žalac okrenuti prema samom sebi – ovo trostruko moranje imperativ je duha «novog vremena» zbilja obrazovanja je bitno nehistorijska, a unatoč tomu, ili upravo zbog toga, je i neizrecivo bogata i puna života kritika Hegelove filozofije, jer ona vjeruje u vlastitu zakašnjelost, te tako uvijek živi u historijskoj sferi, što se protivi Nietzscheovom pogledu na budućnost (str. 69 i 70) u sveopćoj ironiji, pa i cinizmu modernog čovjeka spram sama sebe dolazi do fenomena «prepuštanja osobe svjetskom procesu», gdje pojedinac zaprima «osobnost buhe» kritika E. von Hartmanna i njegove «Filozofije nesvjesnog», koja zorno dočarava to prepuštanje: ona ne dozvoljava drugo nego bivanje, prepuštanje i pomirenje (rezignaciju) sa životom u koji smo zatvoreni – filozofija izgrađena na ovim principima ne može sadržavati odvajanje od života, nego samo mirenje s njim; ona piše POVIJEST MASA i u njoj traga za zakonima koje treba izvesti za potrebe tih masa («Čini mi se da su te mase samo u trostrukom smislu vrijedne pogleda: kao rasplinute kopije velikih muževa, napravljene na lošem papiru i na istrošenim pločama, zatim kao otpor protiv onih velikih, te konačno kao oruđe onog velikog. Uostalom neka ih nosi vrag i statistika! Kako statistika bi trebala dokazivati da u povijesti postoje zakoni? Zakoni? Da, ona pokazuje kako je masa naprosto i gadljivo uniformna.») dok u povijesti ima zakona, ti zakoni nisu nimalo vrijedni, i ta povijest nije nimalo vrijedna prekomjernost historije neprekidnim pomicanjem horizontskih perspektiva, odstranjenjem zaogrčuće atmosfere čovjeku više ne dopušta osjećati i djelovati nehistorijski; on se tad iz beskonačnosti horizonta povlači na sama sebe, natrag u najmanje egoistično okružje, te tamo mora usahnuti i osušiti se

ZAKLJUČAK: -

protest protiv historijskog odgajanja mladeži modernog čovjeka, i zahtjev da čovjek prije svega treba naučiti živjeti, a historijom se služiti samo u službi naučenog života usporedba stanja u njemačkoj sa Platonovom državom, gdje se pokušava na temelju historijskog znanja stvoriti vječnu istinu svoje

Nietzsche, O korisnosti i štetnosti istorije za život

-

-

-

5/5

kulture i odgoja, koja bi se jednako kao i Platonova država raspala saznanjem da upravo na temelju tog svog odgoja Nijemac ne može ni imati kulturu u toj istini treba biti odgojen prvi moderni naraštaj, on mora odgojiti samog sebe i izaći iz svih nametnutih mu konvencija, i početi od novog, «praznog» bitka, na komej će izgraditi nehistorijsku povijest sredstva protiv historijskog zovu se NEHISTORIJSKO i NADHISTORIJSKO: nehistorijsko označava umijeće i snagu da se može zaboraviti i zatvoriti u ograničeni horizont, nadhistorijske su one moći koje pogled odvraćaju od bivanja, prema onomu što opstanku daje karakter vječnog i jednako značećeg, prema UMJETNOSTI i RELIGIJI znanost u toj snazi vidi protivničke moći, jer ona istinskim i ispravnim, dakle znanstvenim promatranjem drži samo ono koje posvuda vidi samo nešto postalo, nešto historijsko, a nigdje nešto jestvujuće, vječno ono nehistorijsko i nadhistorijsko prirodna su sredstva protiv obrastanja života onim historijskim, protiv HISTORIJSKE BOLESTI