Nial Ferguson - KOLOS, Uspon i pad američkog imperija.pdf

Niall Ferguson

KOLOS - USPON I PAD AMERIČKOG IMPERIJA

Biblioteka EPICENTAR

Izdavač: Profil Multimedija, dio grupe Profil International, Zagreb Za izdavača: Daniel Žderić Direktor izdavaštva: Krunoslav Krunić Glavni urednik: Drago Glamuzina Urednik: Stjepan Ravić Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Dubravko Grbešić Korektura: Branka Ivanjek Grafičko oblikovanje: Renata Pukl Oblikovanje ovitka: Studio 2M Tisak: Profil International d. o. o., siječanj 2011. © Niall Ferguson, 2004. © Za hrvatsko izdanje: Profil Multimedija, siječanj 2011. ISBN 978-953-319-172-0 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 754504. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

Niall Ferguson

KOLOS U S P O N I PAD AMERIČKOG IMPERIJA

S engleskog preveo Mijo Pavić

PROFIL

SADRŽAJ Predgovor Uvod PRVI DIO: USPON

8 42 91

1. Ograničenja američkog imperija 2. Imperijalizam antiimperijalizma 3. Civilizacija sukoba 4. Veličanstveni multilateralizam

92 138 204 245

DRUGI DIO: P A D ?

301

5. U obranu liberalnog imperija 6. Povratak kući ili licemjerje kao životno načelo 7. „Arbitar": Europa između Bruxellesa i Bizanta 8. Zatvaranje vrata Zaključak: Pogled prema kući

302 350 391 437 481

Statistički dodatak Bibliografija Bilješka o autoru

507 510 528

Stara Europa morat će se osloniti o naše rame i šepati uz nas, redovnički sputana svećenicima i kraljevima, kako bude najbolje znala i umjela. Eh, kakav ćemo kolos biti. THOMAS JEFFERSON, 1816.

...Snaga je moja moj zator, Ona je uzrok svih mojih nevolja; Toliko ih je, i tako su goleme, da bi mi za svaku od njih Bio potreban čitav život da ju oplačem, No više nego na sve druge, na tebe se žalim, Vidu moj izgubljeni! Slijepac sam među neprijateljima mojim, Oh, to je gore nego da sam u okovima, U tamnici, gore nego da sam prosjak, star i bespomoćan! JOHN MILTON, Samson Agonistes

PREDGOVOR

Ministar mi je rekao da momci poput mene žive ,,u nečemu što nazivamo zajednicom zasnovanoj na stvarnosti", opisavši nas kao ljude koji „vjeruju da rješenja proizlaze iz vašeg promišljenog proučavanja raspoznatljive stvarnosti". Kimnuo sam glavom i promrmljao nešto o načelima prosvjetiteljstva i empirizmu. Presjekao me. „Svijet više ne funkcionira tako", nastavio je. „Sada smo mi imperij, i kad djelujemo, stvaramo vlastitu stvarnost. I dok vi budete proučavali tu stvarnost - promišljeno, dakako, što čete sigurno učiniti - mi ćemo ponovno djelovati, uspostavljajući opet novu stvarnost koju također možete proučavati, i stvari će se tako srediti. Mi smo akteri povijesti... a vi, svi vi, bit ćete u položaju da samo proučavate što mi radimo."1 RON SUSKIND, citirajući riječi „višeg savjetnika" predsjednika Busha „Povijest", rekao je, sliježući ramenima i vadeći ruke iz džepova, protežući ih i sugerirajući, cijelim govorom svoga tijela, da je ona suviše daleko. „Nećemo znati. Dotad ćemo svi mi biti mrtvi. "2 BOB WOODWARD, citirajući riječi predsjednika Busha

1 2

8

Ron Suskind, „Without a Doubt", New York Times Magazine, 17. listopada 2004. Bob Woodward, Plan of Attack, str. 443.

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - Uspori i p a d a m e r i č k o g i m p e r i j a

Ovu knjigu započeo sam pisati u uvjerenju da ćemo ulogu Sjedinjenih Država u današnjem svijetu lakše shvatiti ako je usporedimo s imperijima prošlosti. Bilo mi je sasvim jasno da se većina Amerikanaca ne osjeća ugodno kad njihovu zemlju nazivaju imperijem, iako utjecajna manjina (kao što prvi epigraf pokazuje) nema u tom pogledu nikakvih smetnji. No ono što do prvog izdanja knjige Kolos nisam potpuno shvaćao bilo je u čemu se zapravo sastoji priroda poricanja tvrdnje da su Sjedinjene Države „imperij". Tako sam otkrio da američkim liberalima nimalo ne smeta kad Sjedinjene Države nazovete imperijem - uz uvjet da tu činjenicu osudite. Isto tako, kad se nađete među konzervativcima, nitko od njih neće vam zamjeriti kažete li da je američka moć potencijalno blagotvorna - pod uvjetom da je ne nazovete imperijalnom. Ono što ne smijete reći jest to da su Sjedinjene Države imperij te da to možda i nije tako loše. Knjigom Kolos želio sam poručiti upravo to, uspjevši na taj način okrenuti protiv sebe i konzervativne i liberalne kritičare. Konzervativci su osporavali moju tvrdnju da su Sjedinjene Države imperij te da su to uvijek i bile. Liberale je deprimirala moja sugestija da američki imperij može imati i pozitivne i negativne atribute. Kao u Iolantheu Gilberta i Sullivana, izgleda da se i u Sjedinjenim Državama danas očekuje „da će svaki momak i svaka djevojka / koji se rode / biti ili mali liberal / ili mali konzervativac!" Bojim se, međutim, da ova knjiga nije ni jedno ni drugo. Evo što ona, pojednostavnjeno govoreći, poručuje: 1. Sjedinjene Države oduvijek su, u funkcionalnom smislu, bile imperij, iako nisu uvijek bile svjesne toga; 2. bojažljivi američki imperijalizam može biti prihvatljiviji od drugih alternativa, ali

PREDGOVOR

9

3. ta bojažljivost je, zbog financijskih, humanističkih i kulturalnih ograničenja, slabo vjerojatna, i 4. američki će imperij zbog toga, nastavi li i dalje postojati, zauvijek ostati donekle disfunkcionalan. Stoga, kad se u knjizi Kolos zalažem za američki imperij, činim to u dva aspekta. Kao prvo, moguće je dokazivati da je on, u funkcionalnom smislu, potreban; drugo, moguće je dokazivati da bojažljivi američki imperijalizam posjeduje potencijalne prednosti. Na ovome je mjestu potrebno istaknuti da ja, govoreći o bojažljivom imperijalizmu, ne mislim da bi Sjedinjene Države trebale sebe otvoreno proglasiti imperijem, a svoga predsjednika carem; sačuvaj bože! Želim reći samo to da bi Amerikanci danas trebali biti svjesni imperijalnih obilježja vlastite moći te da bi, ako ikako mogu, trebali izvući određene pouke, kako iz uspjeha, tako i iz neuspjeha raznih imperija u prošlosti. Danas više nitko razuman ne vjeruje u izmišljotinu da su odnosi Sjedinjenih Država s drugim zemljama nešto posebno. Dileme s kojima se Amerika danas suočava imaju mnogo više zajedničkog s dilemama posljednjih rimskih careva nego s dilemama članova Ustavotvorne skupštine SAD-a iz 1787.3 U isto vrijeme, međutim, ova knjiga pokazuje da je vrlo opasno „biti imperij i istodobno nijekati tu činjenicu". Amerikanci nisu posve nesvjesni činjenice da njihova zemlja igra imperijalnu ulogu u današnjem svijetu. Njima se to, međutim, ne sviđa. „Čini mi se da pokušavamo preko svake mjere upravljati svijetom", izjavio je jedan kanzaški farmer britanskom autoru Timothyju Gartonu Ashu 2003., 3 Simptomatično je da John Lewis Gaddis neugodan položaj u kojemu se Sjedinjene Države trenutno nalaze tumači pozivajući se na Johna Quincyja Adamsa; Gaddis, Surprise, Security, and the American Experience.

10

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

„...baš kao što su to nekoć činili Rimljani". 4 Tom osjećaju nelagode američki političari pokušavaju doskočiti kategoričkim uvjeravanjem. „Mi nismo imperijalna velesila", izjavio je predsjednik George W. Bush 13. travnja 2004. „Mi smo velesila koja oslobađa narode." 5 Od svih pogrešnih predodžbi kojih se ovdje trebamo osloboditi možda je najočitija ona prema kojoj, samo zato što Amerikanci kažu da „nisu" imperij, takvo što kao što je američki imperijalizam i ne postoji. U trenutku dok pišem ovu knjigu, * američki vojnici angažirani su u obrani dviju na silu uspostavljenih vlada u dvjema dalekim zemljama, Afganistanu i Iraku, i ondje će, po svemu sudeći, još neko vrijeme i ostati; čak je i Bushov protukandidat, demokrat John Kerry, u svojoj prvoj prošlogodišnjoj predsjedničkoj debati dao naslutiti da će, bude li izabran, samo „započeti povlačenje vojske u roku od šest mjeseci". 6 Irak je, međutim, samo prva linija fronte američkog imperija koji, poput svih velikih svjetskih imperija u prošlosti, teži nečemu mnogo značajnijem od obične vojne dominacije duž dugačke i šarolike strategijske granice.7 Imperij također znači ekonomsku, kulturnu i političku nadmoć unutar (a katkad i izvan) te granice. Predsjednik Bush je 6. studenoga 2003., u govoru prigodom dvadesete obljetnice Nacionalne zaklade za demokraciju, iznio viziju američke vanjske politike koja, uza sav svoj wilsonovski jezik, podrazumijeva onu vrstu univerzalne civilizirajuće misije koja je oduvijek bila značajka svih velikih imperija:

Timothy Garton Ash, Free World, str. 102. Tekst govora predsjednika Busha, New York Times, 13. travnja 2004. 6 Kurziv je moj. Prva predsjednička rasprava, 30. rujna 2004. Tekst je preuzet od FDCH E-Medije. Vidi također: David M. Halfbinger i David E. Sanger, „Bush and Kerry Clash Over Iraq and a Timetable", New York Times, 7. rujna 2004. 7 O važnosti granice u povijesti imperija vidi: Charles S. Maier, Among Empires. * Radi se o kraju 2004. godine, nap. ur.

4 5

PREDGOVOR

11

Sjedinjene Države su prihvatile novu politiku na Bliskom istoku, naprednu strategiju slobode... Uspostava slobodnog Iraka u središtu Bliskog istoka bit će razvođe u svjetskoj demokratskoj revoluciji... širenje slobode zov je našeg vremena; to je zov naše zemlje... Mi vjerujemo da sva priroda teži slobodi; mi vjerujemo da se povijest kreće prema slobodi. Mi vjerujemo da čovjekovo ispunjenje i njegova izvrsnost nisu mogući bez odgovorne slobode. Mi također vjerujemo da sloboda - ona sloboda do koje je nama posebno stalo - nije namijenjena samo nama, nego da na nju ima pravo cijelo čovječanstvo te da ju je ono sposobno i ostvariti.8 Ovo svoje mesijansko vjerovanje Bush je ponovio i u govoru na konvenciji Republikanske stranke u rujnu 2004. godine: Priča o Americi priča je o slobodi koja se sve više širi: to je priča o krugu koji neprekidno biva sve veći kako bi dosegnuo još dalje i obuhvatio još više. Mi smo i danas odani istim onim načelima kojima smo bili odani u počecima stvaranja naše nacije: u svijetu u kojemu živimo, a i kod kuće, proširit ćemo granice slobode... Nastojimo promicati slobodu u širem području Bliskog istoka, jer ona jamči budućnost, nadu i mir kojima svi mi težimo... Sloboda je u ofenzivi. Ja vjerujem u preobražavateljsku moć slobode: američku moć najpametnije ćemo iskoristiti budemo li promicali slobodu.9 Sličnim riječima poslužio se i tijekom prve predsjedničke rasprave, nešto kasnije toga mjeseca. 10 8

Govor predsjednika Busha prigodom dvadesete obljetnice Zaklade za demokraciju, 6. studenog 2003. 9 Govor predsjednika Busha na Konvenciji Republikanske stranke, New York Times, 2. rujna 2004. 10 „Nastavljamo sa strategijom donošenja slobode u čitavom svijetu..."; prva predsjednička rasprava, 30. rujna 2004.

12

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

Po svemu sudeći, većina Amerikanaca ne vidi nikakva proturječja između ciljeva globalne demokratizacije i sredstava kojima se SAD služi u širenju svoje vojne moći. Prema riječima njihova predsjednika, misija Sjedinjenih Država u širenju demokracije altruistička je misija i ona se bitno razlikuje od težnji imperija u prošlosti koji su (kako se općenito smatra) težili nametanju svojeg načina vladavine drugim narodima. Poteškoća je u tome što je Bushov ideal slobode kao nečega za čim svi ljudi teže prilično sličan viktorijanskom idealu „civilizacije". Kad se pogleda malo bolje, „sloboda" znači američki model demokracije i kapitalizma; kad Amerikanci govore o „stvaranju nacije", oni pod tim podrazumijevaju „preslikavanje vlastitog državnog uređenja", u smislu da žele izgraditi političke i ekonomske institucije koje su u osnovi slične, ako već nisu jednake, onima koje postoje kod njih. 11 Oni možda i ne teže tome da vladaju drugim narodima, ali svakako teže tome da ti narodi upravljaju sobom na američki način. Pa ipak, već i samo nametanje „slobode" podriva slobodu. Kao što su se viktorijanci s razlogom doimali licemjerima kad su „civilizaciju" širili pomoću teških strojnica, danas na isti način sumnja pada na one koji pomoću tenkova pokušavaju uvesti demokraciju u Faludži. Liberalni imperijalisti s početka 1900-ih, koji su raštrkane britanske postrojbe također smatrali oslobodiocima (primjerice na Bliskom istoku tijekom I. svjetskog rata i nakon njega), lako bi se složili s Bushovom distinkcijom između osvajanja i oslobođenja. Ta ranija generacija liberalnih imperijalista lako bi se složila i s nestrpljivošću američkih dužnosnika koji nastoje što brže prenijeti suverenitet na iračku vladu. Britanci su se u vrijeme kolonijalne ekspanzije širom Azije, Afrike i Bliskog istoka rado koristili posrednom vladavinom

11

Vidi: Francis Fukuyama, State Building.

PREDGOVOR

13

tijekom koje su na tim područjima instalirani nominalno neovisni lokalni vođe, dok su britanski civilni upravitelji i vojska praktički nadzirali financije i vojnu sigurnost. Nakon što je 1920-ih vlast u Iraku preuzela hašemitska dinastija, ta zemlja je također bila primjer posredne vladavine. Ključno pitanje danas glasi jesu li Sjedinjene Države u materijalnom i moralnom smislu sposobne posredno i u isti mah uspješno vladati Irakom. Opasnost je u sklonosti američkih političara, koji žele živjeti sukladno svojoj oslobodilačkoj retorici i „vratiti naše momke kući", preuranjenom odustajanju od obveza u prekomorskim zemljama - ukratko, preuranjenoj dekolonizaciji, umjesto kontinuiranoj posrednoj vladavini. Nažalost, povijest nas uči da najstrašnija nasilja u povijesti imperija nastaju najčešće u trenutku njihova raspada, uglavnom zbog toga što lokalne suparničke elite - čim se raspad obznani i nakon što se imperijalna vojska počne povlačiti - započinju borbu za nadzor nad lokalnom vojskom. No je li pojam imperija anakronizam već sam po sebi? Neki kritičari ističu da je imperijalizam bio promišljen povijesni fenomen koji je svoje najveće vrhunce dosegnuo krajem XIX. stoljeća te da on nakon 1950-ih više ne postoji. „Razdoblje imperija je prošlo", mogli smo pročitati u New York Timesu nakon što je L. Paul Bremer III. napustio Bagdad u lipnju 2004. Iračko iskustvo nam pokazuje... da Amerika, kad ne prikriva svoju imperijalnu moć, odnosno kad „okupacijsku silu" predvodi prokonzul, vrlo brzo dospijeva u neodrživ položaj. Tri su razloga za to: takav oblik vladavine ne prihvaćaju ljudi kojima se vlada, ne prihvaća ga ni ostatak svijeta, a ne prihvaćaju ga ni sami Amerikanci.12 Roger Cohen, „'Imperial America' Retreats from Iraq", New York Times, 4. srpnja 2004. 12

14

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Kao što je jedan recenzent ove knjige istaknuo, „danas je nacionalizam kudikamo moćniji nego što je bio u punom jeku viktorijanske ere". 13 Prema drugom, knjiga nije uspjela „izići na kraj s tektonskim promjenama prouzročenim pokretima za neovisnost te etničkim i religijskim politikama u godinama nakon kraja II. svjetskog rata". 14 Najdraži argument novinara glasi - što možda i ne iznenađuje - da imperiji, zahvaljujući moći suvremenih medija, nisu sposobni djelovati kao nekoć, zato što ogorčeni svijet vrlo brzo dozna za njihova zlodjela preko medija. Takvi argumenti upravo su dirljivo naivni, i kad je riječ o prošlosti i kad je u pitanju sadašnjost. Prvo, kao što pokušavam pokazati u uvodu, imperij nije postojao samo u viktorijanskom razdoblju. Naprotiv, imperiji postoje otkad postoji pisana povijest; štoviše, povijest je uglavnom povijest imperija, zato što imperiji izvanredno bilježe, kopiraju i prenose vlastite riječi i djela. Povijesna novost jest upravo nacionalna država, čiji idealni tip nalazimo tek u XIX. stoljeću, koja se može pokazati prolaznijom nego što nam se čini. Imajući u vidu etničku heterogenost i neprekidnu pokretljivost čovječanstva, to nimalo ne iznenađuje. Zapravo, brojne sadašnje najuspješnije nacionalne države započele su svoje postojanje kao imperiji. Što je drugo Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske danas ako nije oporučni baštinik nekadašnjeg engleskog imperijalizma? Drugo, tvrdnja da je razdoblje imperija završilo 1945., usred globalnog buđenja naroda, najobičnija je rooseveltovska tlapnja. Nasuprot tomu, u II. svjetskom ratu poražena su tri nazoviimperija - njemački, japanski i talijanski - a porazio ih je savez sastavljen od starih europ-

13 Daniel Drezner, „Bestriding the World, Sort Of", Wall Street Journal, 17. lipnja 2004. 14 Michiko Kakutani, „Attention Deficit Disorder in a Most Peculiar Empire", New York Times, 21. svibnja 2004.

PREDGOVOR

15

skih imperija (u kojemu je glavnu ulogu odigrao britanski imperij, jer su ostali bili ubrzo poraženi) te dva nova imperija - Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država. Hladni rat bio je također sukob između imperija. Iako su Sjedinjene Države uglavnom upravljale „imperijem po pozivu", ondje gdje su bili razmješteni njihovi vojnici, dok su drugdje bile više hegemon (u smislu vođe saveza) nego imperij, Sovjetski Savez bio je i ostao, sve do svog prenagljenog slabljenja i pada, istinski imperij. Naposljetku, druga velika komunistička sila koja je nastala nakon 1940-ih, Narodna Republika Kina, ostala je imperij sve do današnjega dana. Kina je tri svoje najveće pokrajine - Unutarnju Mongoliju, Xinjiang i Tibet - dobila zahvaljujući imperijalnoj ekspanziji, pri čemu ona i dalje polaže pravo na Tajvan i na mnoštvo manjih otoka, a da ne spominjemo pojedina područja u ruskom Sibiru i Kazahstanu. Ukratko, imperiji postoje oduvijek. Osim toga, nije posve jasno zašto suvremeni mediji smatraju da je danas teško održati imperij. Razvoj popularnog tiska pri kraju XIX. i početkom XX. stoljeća nije pridonio slabljenju Britanskog Carstva; nasuprot tomu, novine koje su izlazile u golemim nakladama ojačale su legitimitet imperija među najširim slojevima stanovništva. Svatko tko je pratio kako američke TV mreže izvještavaju o invaziji na Irak morao je shvatiti da masovni mediji ne ruše nužno moć imperija. Što se nacionalizma tiče, tvrdnja da su stare zapadnoeuropske imperije srušili europski nacionalizmi pripadaju mitologiji. Kudikamo opasnija za njihovu dugovječnost bila je cijena borbe sa suparničkim imperijima - onima koji su pokazivali još veći prezir prema načelu samoodređenja. 15 Druga je pogrešna predodžba da je nasilja uvijek manje kad imperij ne postoji nego kad on postoji, te da bi svijet bio mnogo sigur15

16

Vidi moju knjigu Empire.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

nije mjesto za život kad bi Sjedinjene Države povukle svoje vojnike s Bliskog istoka i vratile ih kući. Jedan od načina provjere te tvrdnje jest da postavimo ovo hipotetičko pitanje: bi li američka vanjska politika u posljednje četiri godine bila djelotvornija, ili, ako vam je tako draže, bi li svijet danas bio sigurnije mjesto za život - da Sjedinjene Države nisu napale Afganistan i Irak? Kad je riječ o Afganistanu, čini mi se posve očitim da „mekana moć", kako ju je nazvao Joseph Nye, ne bi mogla izbaciti pokrovitelje Al-Kaide iz njihovih uporišta u Kabulu. Da se američka vojska nije poslužila grubom silom, od izbora u Afganistanu 2004. ne bi bilo ništa. Kad je riječ o Iraku, nesumnjivo je bolje da je Sadam Husein završio u tamnici privremene iračke vlade nego da je taj tiranin i dalje ostao na vlasti u Bagdadu. Politika elastičnog „obuzdavanja" Sadamova režima - za koju se francuska vlada zalagala 2003. - bila bi, sve u svemu, kudikamo manje uspješna. Nadziranje Iraka iz zraka, uz povremeno ispaljivanje projektila na sumnjive instalacije, stajalo je mnogo novca i nije jamčilo rješenje problema zvanog Sadam. Alternativa držanja američkih vojnika u Saudijskoj Arabiji neodređeno dugo nije dolazila u obzir. Sadama se možda moglo razoružati pomoću sankcija (u to vrijeme, dakako, nismo mogli biti sigurni da bi se to doista i dogodilo), no uvođenje sankcija bi, uza sve, naštetilo običnim Iračanima. Kako god bilo, režim sankcija umalo što se nije pokazao neuspješnim, jer je Sadamov režim kupovao glasove nekih članica Vijeća sigurnosti UN-a vodeći tako kampanju sustavne korupcije koju je olakšavao program Ujedinjenih naroda nazvan „Nafta za hranu". Ukratko, politika smjene režima bila je ispravna; moguće je, razumije se, dokazivati da je glavni nedostatak američke politike prema Iraku bio u tome što to nije učinjeno punih 12 godina ranije. Oni koji se uzrujavaju zbog doktrine preventivnog rata, koju je predsjednik Bush službeno proglasio u dokumentu pod nazivom „Nacionalna strategija sigurno-

PREDGOVOR

17

sti", trebali bi biti svjesni da je svrgavanje Sadama bilo isto toliko usmjereno na onemogućavanje pojavljivanja nekog novog sličnog tiranina koliko je bilo preventivno, budući da je Sadam najveća zla počinio prije ožujka 2003. Pa ipak, apsurdno je poricati da je velik dio događaja koji su se zbili prošle godine - da ne spominjemo sve što se razotkrilo o ranijim događajima - potkopavao legitimnost politike Bushove administracije. Postavimo pitanje sasvim otvoreno: što je pošlo po zlu? I, jesu li neuspjesi u izvršenju te zadaće do temelja uzdrmali vjeru u ideju američke imperijalne strategije? Sjeme budućih nevolja zasijano je odlukom američke administracije da prema pripadnicima Al-Kaide uhvaćenima u Afganistanu i na drugim mjestima postupa kao prema „ilegalnim neprijateljskim borcima", na koje se ne odnosi ni američko ni međunarodno pravo. Zatočenici su držani beskonačno dugo u potpunoj izolaciji u zaljevu Guantanamo na Kubi. S obzirom na to da su se pravila o ispitivanju zatočenika mijenjala samovoljno i preko noći, mnogi zatočenici bili su podvrgnuti duševnom i tjelesnom zastrašivanju, koje se u nekim slučajevima pretvaralo u mučenje. 16 Štoviše, ministarstvo pravosuđa napisalo je više memoranduma u kojima se mučenje pokušalo opravdati pozivanjem na predsjednikovo diskrecijsko pravo u ratnim uvjetima. Nekim članovima administracije očito se činilo da su krajnje mjere, zbog tajnovitosti neprijatelja s kojim su se iznenada bili prisiljeni suočiti, odjednom postale opravdane te da su one, nakon terorističkih napada 11. rujna 2001., ozakonjene žudnjom javnosti za osvetom. Sve to s pravom je osudio Vrhovni sud, doni-

16 Do kraja kolovoza 2004. prijavljeno je 300 slučajeva maltretiranja zatočenika. Do sada je istraženo 155 takvih slučajeva, od kojih je 66 potvrđeno; Wall Street Journal, 26. kolovoza 2004.

18

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

jevši u lipnju 2004. bolnu presudu. Prema izjavi sudaca Vrhovnoga suda, čak ni nužnost pružanja otpora „napadu snaga tiranije" ne daje američkom predsjedniku pravo da posegne za „oruđem kojim se koriste tirani". Pa ipak, poznato je da moć kvari ljude, te čak i posve neznatna količina moći može iskvariti pojedinca. Preziranje Ženevskih konvencija možda i nije bilo službena američka politika, ali nema nikakve sumnje da odgovorni službenici u američkoj administraciji nisu učinili sve što je bilo potrebno kako bi zatočenike u Abu Graibu zaštitili od samovoljnih zlostavljanja - koja je istražna komisija predvođena Jamesom Schlesingerom nazvala „slobodnim aktivnostima noćne smjene". 17 Tvrdnje Sjedinjenih Država i njihovih saveznika, prema kojima ta zemlja štiti ne samo apstraktnu slobodu, nego i djelotvornu vladavinu prava, više od bilo čega drugoga opovrgavaju fotografije sa snimljenim prizorima takvih „aktivnosti". Drugo, tvrdnje potpredsjednika Cheneyja, bivšeg šefa CIA-e Georgea Teneta te, napokon, samoga predsjednika Busha - da ne spominjemo britanskog premijera Tonyja Blaira - da su oni pouzdano znali da Sadam Husein posjeduje oružje za masovno uništenje pokazale su se više nego pretjeranima. Bila je to, sada je to napokon svakomu jasno, obična laž koja je sezala daleko preko granica svega onoga na što su ukazivali dostupni podaci obavještajnih službi. Ono što su oni mogli s punim pravom reći bilo je ovo: „Nakon svih njegovih izmotavanja, jednostavno ne možemo biti sigurni posjeduje li doista Sadam Husein oružje za masovno uništenje ili ga ne posjeduje. Oprez nam, prema tome, nalaže da tog čovjeka ne smijemo pustiti da ostane zauvijek na vlasti. Oprez je majka mudrosti." No to nije bilo dovoljno Dicku Cheneyju, koji se osjećao primoranim iznijeti golu tvrdnju: „Sadam Husein posjeduje oruž-

17

Ibid.

PREDGOVOR

19

je za masovno uništenje." Sam Bush nije bio potpuno siguran, no Tenet ga je uvjerio da je „stvar jasna kao dan". 18 S njegovim mišljenjem uskoro su se složila i ostala sumnjala. Tvrdnja administracije prema kojoj se Sadam „udružio s Al-Kaidom" zavodila je još više u bludnju. Premda za takvo što nije bilo ni najmanjeg dokaza, u nastojanju da se Iraku podmetne suučesništvo u napadima 11. rujna iskorišteni su nepotpuni dokazi o kontaktima između Sadama i Al-Kaide. Treće, činjenica da je odgovornost za poslijeratnu okupaciju Iraka preuzelo ministarstvo obrane, čiji su najvažniji ljudi bili naprosto opijeni osjećajem da su se odjednom našli usred vlastitoga blitzkriega, pokazala se pravom pravcatom katastrofom. Ministarstvo vanjskih poslova utrošilo je mnoštvo sati pripremajući plan za vrijeme nakon uspješne invazije. Ministar obrane Rumsfeld i njegovi najbliži savjetnici jednostavno su odbacili taj plan, uvjereni da će se Irak, nakon Sadamova odlaska (i nakon odgovarajućeg razdoblja ushićenog slavlja zbog dolaska slobode), čudesno obnoviti. Prema prošlogodišnjoj izjavi jednog dužnosnika za Financial Times, podtajnik Douglas Feith u Pentagonu je predvodio skupinu čiji su članovi cijelo vrijeme bili uvjereni da to nipošto neće biti laka zadaća, da će za to biti potrebno između 60 i 90 dana, da će to biti nalik dodavanju lopte u padu ili takvo što... INC-u [Iračkom nacionalnom kongresu], U tom bi slučaju DD [Department of Defense - Ministarstvo obrane] moglo oprati ruke od svega i brzo, glatko i hitro otići. Postojao bi demokratski Irak u kojemu se stanje mijenja nabolje u skladu s našim željama i potrebama. I to je sve što se o tome može reći.19 18 19

20

Bob Woodward, Plan of Attack, str. 249. „The Best-laid Plans?", Financial Times, 3. kolovoza 2003.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Nakon što je šef glavnog stožera, general Eric Shinseki, krajem veljače 2003. izjavio da će za stabiliziranje poslijeratnog Iraka biti potrebno „otprilike nekoliko stotina tisuća vojnika", njegovu procjenu otresito je odbacio zamjenik državnog tajnika Wolfowitz, nazvavši je „krajnje neumjesnom". Wolfowitz je tom prilikom izjavio kako je „relativno siguran" da će nas irački narod „dočekati kao oslobodioce". Takve iluzije, treba to imati na umu, nisu imali samo neokonzervativci u Pentagonu. Čak je i general Tommy Franks smatrao da će nakon 18 mjeseci biti moguće smanjiti broj vojnika na samo 50.000. Colin Powell dobio je zaduženje da kaže predsjedniku da „smjena režima" ima ozbiljne - da ne kažem veličanstvene - implikacije. U slučaju Iraka vrijedi „načelo lonca", savjetovao je Bushu: „Razbiješ ga i tvoj je." 20 Četvrto: američka diplomacija je 2003. nalikovala dvoglavoj životinji Gurni me-Povuci me iz knjige o doktoru Doolittleu - njena dva lica bila su okrenuta u suprotnim smjerovima. Na jednoj je strani bio Cheney, koji je Ujedinjene narode smatrao beznačajnim čimbenikom i koji se nije nimalo obazirao na odluke svjetske organizacije. Na drugoj je bio Powell koji je ustrajavao u tvrdnji da svaku akciju, ako želimo da ona bude legitimna, trebaju na ovaj ili onaj način odobriti Ujedinjeni narodi. Sasvim je moguće da bi jedan od ta dva pristupa donio neki rezultat. Međutim, bilo je potpuno pogrešno pokušati ih primijeniti istodobno. Zapravo, Europa je, zahvaljujući prilično uspješnom diplomatskom zastrašivanju, promijenila mišljenje. Podršku predstojećem ratu protiv Sadama dalo je ni manje ni više nego osamnaest europskih vlada. Ipak, odluka da se pokuša doći do drukčije rezolucije UN-a - s obrazloženjem da jezik rezolucije 1441 nije dovoljno energičan da opravda totalni

20

Bob Woodward, Plan of Attack, str. 150,270.

PREDGOVOR

21

rat - pokazala se pogreškom koja je francuskoj vladi, zahvaljujući njenom stalnom članstvu u Vijeću sigurnosti UN-a, omogućila ponovno pokretanje diplomatske inicijative. Iako je napad na Irak podržalo više od četrdeset zemalja, a tri zemlje (Velika Britanija, Australija i Poljska) čak su poslale i znatan broj svojih vojnika, prijetnja francuskim vetom, iskazana kićenim galskim jezikom, stvorila je neizbrisiv dojam da Sjedinjene Države djeluju jednostrano - možda čak i nelegalno. 21 Sve te greške imale su nešto zajedničko. One su bile posljedica nespremnosti da se ozbiljno shvate pouke povijesti. Jedna je od najvažnijih pouka povijesti da ni jedan imperij ne može vladati isključivo golom silom. Imperiju je iznad svega potreban legitimitet - u očima naroda kojima vlada, u očima drugih velikih sila i, iznad svega, u očima vlastitog naroda. Zar oni o kojima je ovdje riječ nisu poznavali povijest? Rečeno nam je da je predsjednik Bush u vrijeme planiranja napada na Irak čitao knjigu Theodore Rex Edwarda Morrisa; ako je to istina, onda zacijelo nije stigao do poglavlja u kojemu autor opisuje kako je američka okupacija Filipina potaknula pobunu na tom otoku. Prije napada na Irak netko je čuo da je zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost Stephen Hadley jednostranu američku invaziju nazvao „imperijalnom opcijom". Zar baš nitko osim njega nije shvatio da je okupacija Iraka i njegova preobrazba (uz pomoć saveznika ili bez njih) u osnovi imperijalni pothvat - te da ne samo da će stajati goleme količine novca, nego će na nju biti potrebno utrošiti i dugi niz godina?

21 Vidi primjedbe općeg tajnika UN-a Kofija Annana u razgovoru za BBC iz rujna 2004.

22

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

* * * Da su se kreatori američke politike potrudili i razmislili o usudu posljednje anglofone okupacije Iraka, zacijelo ih ne bi iznenadio žestok otpor stanovništva na koji su naišli u pojedinim dijelovima te zemlje tijekom 2004. Naime, u toj je zemlji u svibnju 1920. buknuo silovit ustanak protiv Britanaca. Do pobune je došlo šest mjeseci nakon referenduma o budućnosti zemlje (radilo se, zapravo, o konzultacijama s plemenskim vodama) i neposredno poslije najave da će starateljstvo nad Irakom biti povjereno Ligi naroda pod britanskim skrbništvom, te da ta zemlja više neće biti pod kolonijalnom upravom. Iznenađujuće, ni konzultacije s Iračanima ni obećanje o internacionalizaciji nisu spriječili ustanak. Godine 1920., kao i 2004., povod ustanka bile su vjerske nesnošljivosti i ustanak su predvodili vjerski vođe, no on je ubrzo nadišao prastare etničke i lokalne podjele koje su vladale u toj zemlji. Prve demonstracije protiv Britanaca počele su u bagdadskim džamijama, ali nasilje se uskoro proširilo na šijitski sveti grad Karbalu, gdje je britansku vladavinu osudio ajatolah Muhamed Taqi al-Shirazi, povijesni pandan današnjemu šijitskom huškaču Moktadiju al-Sadru. U trenutku kad je dosegnula vrhunac, pobuna se proširila sve do kurdskog grada Kirkuka na sjeveru i Samare na jugu zemlje. I tada, kao i 2004., nasilje je bilo uglavnom simboličko i u strategijskom smislu nije bilo naročito značajno - pobunjenici su osakatili tijela Britanaca, baš kao što su 2004. u Faludži unakazili tijela Amerikanaca. Ipak, položaj Britanaca bio je ozbiljno ugrožen. Pobunjenici su napadali željezničke pruge i telegrafske linije i sustavno uništavali okupatorsku infrastrukturu. Na nekim mjestima britanski vojnici su bili odsječeni i pod opsadom. U kolovozu 1920. položaj Britanaca toliko se pogoršao da je vrhovni

PREDGOVOR

23

zapovjednik britanske vojske bio primoran obratiti se vladi u Londonu i zatražiti da mu pošalje ne samo pojačanje u ljudstvu nego i kemijsko oružje (bombe i granate s iperitom), premda se poslije, nasuprot povijesnoj legendi, pokazalo da takvo oružje nisu dobili, zbog čega nije moglo biti ni upotrijebljeno. 22 To nas dovodi do druge pouke koju su Sjedinjene Države mogle izvući iz britanskog iskustva. Uspostavljanje reda nije nimalo laka zadaća. Britanci su 1920. napokon okončali pobunu uz pomoć zračnih napada i kaznenih ekspedicija koje su sustavno palile iračka sela. Akcijama pojedinih pilota prebrzih na okidaču, kao i osvetoljubivih vojnika na terenu, bio je zaprepašten čak i tadašnji ministar britanskog ratnog zrakoplovstva Winston Churchill. Unatoč golemoj tehnološkoj nadmoći, britanske snage imale su više od 2000 poginulih i ranjenih. Usto, Britanci su bili prisiljeni držati svoje vojnike u Iraku još dugo nakon što je ta zemlja dobila „puni suverenitet". Iako je Irak 1932. službeno proglašen neovisnom državom, britanski su vojnici u toj zemlji ostali sve do 1950ih (vidi šesto poglavlje). Znači li to da se povijest ponavlja? Usprkos svim pričama o tome kako će iračkoj privremenoj vladi biti vraćen „puni suverenitet", predsjednik Bush je 2004. jasno rekao da namjerava „zadržati sadašnji broj naših vojnika... koliko god bude potrebno", te da će američki vojnici i dalje djelovati „pod američkim zapovjedništvom". To je, već samo po sebi, značilo da irački suverenitet neće biti ni izbliza potpun. Ako, naime, nova, privremena iračka vlada ne bude imala nadzor nad dobro naoružanom stranom vojskom razmještenom Daniel Barnard, „The Great Iraqi Revolt: The 1919-20 Insurrection Against the British in Mesopotamia", predavanje pročitano na poslijediplomskoj Konferenciji za međunarodnu povijest na Sveučilištu Harvard; 23. travnja 2004.; www.fas. harvard.edu. 22

24

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

na svom vlastitom teritoriju, nedostajat će joj jedna od bitnih osobina suverene države - monopol nad legitimnom uporabom sile. Tu pojedinost istaknuo je državni podtajnik za politička pitanja Marc Grossman tijekom saslušanja o budućnosti Iraka pred Kongresom u travnju 2004. Prema Grossmanovim riječima: „Utanačenje će, vjerujem, biti slično ovome kakvo imamo danas, odnosno dat ćemo sve od sebe kako bismo se konzultirali s privremenom vladom i uzeli u obzir njene stavove." Ali američka zapovjedništva imat će i dalje „pravo, moć i obvezu" odlučivati o potrebnoj ulozi svojih vojnika.23 Ne postoji, u načelu, ništa loše u „ograničenom suverenitetu" kao takvom; kao što ćemo vidjeti u drugom poglavlju ove knjige, dvije zemlje - Njemačka i Japan - imale su ograničen suverenitet još nekoliko godina nakon 1945. Suverenitet nije apsolutan, nego relativan pojam. Štoviše, imperiji su karakteristični po tome što se sastoje od nekoliko razina suvereniteta. U onome što je Charles Maier nazvao „fraktalnom geometrijom imperija" hijerarhijska struktura imperijalne moći unutar sebe sadrži mnogostruke inačice same sebe, od kojih ni jedna nije potpuno suverena. I opet, međutim, potrebno je da kreatori američke politike i američki birači shvate u što su se upetljali u nastojanju da prošire svoj imperij. To bi ih, naime, moglo stajati mnogo više nego što im se čini.

Problem je u tome što Amerikanci, ako žele da se njihovo posredno vladanje Irakom - ili njihov „ograničeni suverenitet" - pokaže uspješnim, moraju biti spremni platiti račun za okupaciju i obnovu zemlje, a on neće biti malen. Nažalost, ne bude li korjenitih promjena u američkoj fiskalnoj politici, njihova sposobnost za takvo što bit „White House Says Iraq Sovereignity Could Be Limited", New York Times, 22. travnja 2004. 23

PREDGOVOR

25

će znatno umanjena, a može se dogoditi i da potpuno izostane - o čemu će biti riječi u osmom poglavlju. Nakon Bushove pobjede na predsjedničkim izborima, godine 2000., ukupni federalni troškovi porasli su za 530 milijardi dolara, odnosno gotovo za trećinu. Taj porast samo je djelomice moguće objasniti ratovima što ih je administracija vodila; povećanje troškova za obranu čini samo 30 posto ukupnog povećanja, povećani troškovi za zdravstveno osiguranje čine 17 posto, oni za socijalno osiguranje i zaštitu dohotka po 16 posto, dok povećanje troškova za državno zdravstveno osiguranje čini 14 posto ukupnog povećanja.24 U biti, Bushova administracija kudikamo je više povećala troškove za socijalnu pomoć nego za ratovanje. U međuvremenu, uz rast troškova, prihodi federalne vlade su sa 21 posto bruto domaćeg proizvoda 2000. naglo pali na manje od 16 posto 2004.25 Recesija iz 2001. odigrala je razmjerno beznačajnu ulogu u smanjenju prihoda. Mnogo važnija bila su tri uzastopna smanjenja poreza ozakonjena od administracije uz podršku Kongresa u kojemu su republikanci imali većinu, započeta smanjenjem poreza od 1,35 trilijuna dolara tijekom deset godina i povratom poreza u vrijednosti od 38 milijardi dolara zahvaljujući „Zakonu o poreznoj reformi i usklađenom gospodarskom razvoju" iz 2001., „Zakonu o otvaranju novih radnih mjesta i pružanju pomoći radnicima,, iz 2002., te reformi dvostrukog oporezivanja prihoda od dividendi iz 2003. S ukupnom vrijednošću od 188 milijardi dolara - što čini približno 2 posto nacionalnog dohotka iz 2003. - ova smanjenja poreza bila su znatno veća od onih koja su stupila na snagu Reaganovim „Zakonom o ekonomskom oporavku,, iz 1981.26 Kombinacija povećanja troškova i smanjenja

Moj vlastiti izračun koji se zasniva na Proračunu Vlade Sjedinjenih Država, povijesne tablice iz 2005.; www.frwebgate.access.gpo.gov. 25 Proračun Vlade Sjedinjenih Država, 2005., tablica 1.3; www.gpoaces.gov. 26 „Kennedy, Reagan and Bush Tax Cuts in Historical Perspective"; www.taxfoundation.org.. 24

26

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

prihoda imala je za posljedicu dramatičan porast federalnog deficita. Predsjednik Bush je iz fiskalne godine 2000. naslijedio višak od približno 236 milijardi dolara. U vrijeme kad sam počeo pisati ovu knjigu očekivalo se da će deficit za 2004. iznositi 413 milijardi dolara, što je promjena iz suficita u deficit veličine dvije trećine trilijuna dolara.27 Glasnogovornici vlade ponekad su to nekontrolirano kreditno zaduživanje branili govoreći da će ono potaknuti gospodarsku aktivnost. Postoji, međutim, mnoštvo razloga za skepsu glede takvih očekivanja, naročito zbog toga što su od smanjenja poreza, kao što je poznato, najviše profitirali najbogatiji (potpredsjednik Cheney je osporio valjanost makroekonomskih argumenata, pravdajući treće uzastopno smanjenje poreza ovim iskrenim riječima: „Pobijedili smo na izborima u sredini mandata. To je naša obveza.") 28 Jedna druga Cheneyjeva krilatica, kojoj će se budući povjesničari zacijelo često vraćati, glasi da je „Reagan dokazao da deficit ne znači ništa". 29 Takvo što, međutim, Reagan nije učinio. Potreba da se porezi povećaju kako bi se deficit vratio pod nadzor jedan je od ključnih razloga poraza Georgea H. W. Busha na izborima 1992.; sustavno smanjivanje deficita tijekom Clintonova mandata bilo je pak jedan od razloga pada dugoročnih kamatnih stopa i procvata gospodarstva koncem 1990ih. Jedini razlog zašto se za vlade Busha mlađeg smatralo da deficit nije važan bio je u njegovu inzistiranju na niskim kamatama tijekom posljednje četiri godine, što je Bushu - kao i mnogim američkim kućanstvima - omogućilo veće zaduživanje i plaćanje manjih kreditnih rata. Neto isplate kamata na federalni dug 2003. godine iznosile su samo 1,4 posto bruto domaćeg proizvoda, dok je 2000. ta brojka bila 2,3 posto, a 1995. godine 3,2 posto.30 27 28 29 30

Economic Report of the President, B-81; www.wais.accesss.gpo.gov. Ron Suskind, The Price of Loyalty, str. 291. Ibid. Izvor: Kongresni odbor za proračun

PREDGOVOR

27

Ipak, inzistiranje na niskim dugoročnim kamatnim stopama nije bilo posljedica ingenioznosti američkog ministarstva financija. One su djelomice bile posljedica spremnosti središnjih azijskih banaka da otkupe goleme količine vrijednosnica denominiranih u dolarima, poput desetogodišnjih državnih obveznica, pri čemu je njihov glavni motiv bio nastojanje da svoje valute vežu uz dolar, a posljedica takvog ponašanja bilo je financiranje Bushova deficita.31 Nije tek puka slučajnost to što je gotovo pola javnog federalnog duga u rukama stranaca, što je više nego dvostruko u odnosu na vrijeme od prije deset godina.32 Ni jedan veliki imperij, još od vremena carske Rusije, nije se u tolikoj mjeri oslanjao na zaduživanje u inozemstvu. Nevolja je u tome što Sjedinjene Države ne mogu očekivati da će priljev stranog kapitala trajati beskonačno dugo, osobito s obzirom na vjerojatnost da će deficit u budućnosti biti još i veći. To je ujedno i razlog zašto je neuspjeh Bushove administracije u rješavanju temeljnih pitanja fiskalne reforme toliko važan. Zapravo, službeni podaci koji se odnose na deficit i akumulirani federalni dug umanjuju fiskalne probleme koji prijete ovoj zemlji, jer ne uzimaju u obzir goleme i nepokrivene obveze državnog zdravstvenog osiguranja i socijalnog osiguranja.33 Sjedinjene Države izvlače golemu korist iz toga što je dolar glavna svjetska rezervna valuta; to je jedan od razloga zašto su strani ulagači spremni držati tako goleme

31 Vidi: Michael P. Dooley, David Folkerts-Landau i Peter Graber, „An Essay on the Revived Bretton Woods System", NBER Working Paper, 9971 (rujan 2003.) i „The Revived Bretton Woods System: The Effects of Periphery Intervention and Reserve Management on Interest Rates and Exchange Rates in Center Countries", NBER Working Paper, 10332 (ožujak 2004).

Izvor: Bilten Ministarstva financija, lipanj 2004.; www.fms.tres.gov. Usporedi: Pýivi Munter, „Most Treasuries in Foreign Hands", Financial Times, 14. lipnja 2004. 33 Vidi nedavno objavljenu knjigu: Peter G. Peterson, Running on Empty. Prema izvještaju upravitelja državnog zdravstvenog osiguranja iz travnja 2004., nepokrivene obveze prema budućim umirovljenicima iznose 62 trilijuna dolara. Vidi: Joe Liebermann, „America Needs Honest Fiscal Accounting", Financial Times, 25. svibnja 2004. 32

28

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

količine novca u dolarima. Međutim, status svjetske rezervne valute nije bogom dan. Njega može potkopati strah međunarodnog tržišta od latentne američke fiskalne krize koja još traje.34 Pad vrijednosti dolara nanio bi više štete stranim posjednicima američke valute nego samim Amerikancima. S druge strane, promjene u očekivanjima drugih zemalja u pogledu stanja američkih financija mogu rezultirati naglim povećanjem dugoročnih kamatnih stopa, što bi se odmah negativno odrazilo na federalni deficit, jer bi povećalo troškove otplate duga.35 Osim toga, to bi nanijelo štetu prezaduženim američkim kućanstvima, posebice sve većem broju onih koja su opterećena hipotekama s prilagodljivom kamatnom stopom.36 Imperiji ne moraju biti teret za porezne obveznike metropole; dapače, mnogi imperiji nastali su upravo zato da bi se teret plaćanja poreza sa središta prebacio na periferiju. Pa ipak, izgledi da će neka zemlja u predvidljivoj budućnosti poželjeti „podijeliti teret" sa Sjedinjenim Državama, pa makar to bilo i u posve skromnom opsegu, nisu veliki. U vrijeme hladnog rata američki saveznici sudjelovali su u naporima za održanje kolektivne sigurnosti Zapada novcem i nemalim brojem vojnika. Ta vremena su prošla. Na konvenciji Demokratske stranke u Bostonu u srpnju 2004., i ponovno, tijekom predsjedničke rasprave o vanjskoj politici, dva mjeseca kasnije, John Kerry svečano je obećao kako će „privući saveznike na našu stranu i oni će preuzeti dio našeg

Niall Ferguson, „A Dollar Crash? Euro Trashing", The New Republic, 21. lipnja 2004. 35 Vidi: Paul Krugman, „Questions of Interest", New York Times, 20. travnja 2004. Posve drukčije shvaćanje zastupa David Malpass. Vidi: David Malpass, „Don't Blame the Deficits for America's Rate Hikes", Financial Times, 3. svibnja 2004. 36 Niall Freguson, „Who's Buried by Higher Rates", Fortune, 14. lipnja 2004. O makroekonomskim implikacijama pada stope američkih ušteđevina vidi: Lawrence H. Summers, „The United States and the Global Adjustment Process", Third Annual Stavros S. Niarchos Lecture, Institute for International Economics, Washington, D. C., 23. ožujka 2004. 34

PREDGOVOR

29

tereta, smanjiti troškove američkih poreznih obveznika i rizik kojem su američki vojnici izloženi" kako bi se „posao obavio kako treba i kako bi se naši vojnici vratili svojim kućama". „Ne moramo djelovati sami, bez tuđe pomoći,,, izjavio je tom prilikom. „Osim toga, moramo obnoviti svoje saveze." 37 Pa ipak, teško je povjerovati da bi bilo koji američki predsjednik danas uspio nagovoriti Europljane da povećaju broj svojih vojnika u Iraku ili da sudjeluju u plaćanju troškova američke prisutnosti u toj zemlji. U trenutku kad je prihvaćao kandidaturu svoje stranke na predsjedničkim izborima Kerry se sjetio kako je kao dječak gledao „britanske, francuske i američke vojnike kako skladno surađuju u poslijeratnom Berlinu". U to su vrijeme, međutim, europske države imale mnogo više razloga za pružanje potpore američkoj vanjskoj politici, među ostalim i zbog toga što je Berlin bio opkoljen jedinicama Crvene armije. Nije istina da su Francuzi i Nijemci (ili, kad je već riječ o tome, Britanci) tijekom hladnog rata držali stranu Amerikancima; naprotiv, američki diplomati neprekidno su se žalili na antiamerikanizam u Europi koji je bio podjednako prisutan i na ljevici i na desnici. Ipak, sve dok je Sovjetski Savez prijetio s istoka, postojao je uvjerljiv razlog za jedinstvo „Zapada". Taj razlog prestao je postojati prije petnaest godina, nakon što su Gorbačovljeve reforme dovele do raspada Sovjetskog Saveza. Otad je nastojanje za postizanjem transatlantskog sklada sve više slabilo. Ma koji razlog da je posrijedi, Europljani ne vjeruju da je prijetnja islamskog terorizma dostatno ozbiljna da opravda bezuvjetnu solidarnost sa Sjedinjenim Državama. Naprotiv, nakon općih izbora u Španjolskoj Europljani se ponašaju kao da vjeruju da je najbolja reakcija na rastuću prijetnju islamskog terorizma distancirati se što je moguće više od Sjedinjenih Država. Iznenađujuće velik broj Europljana upravo Sjedinjene Države doživljava kao prijet37 „Kerry's Acceptance: There Is a Right Way and a Wrong Way to Be Strong", New York Times, 30. srpnja 2004.

30

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

nju međunarodnoj stabilnosti. Prema nedavnom istraživanju agencije Gallup, 61 posto Europljana smatra da Europska Unija ima pozitivnu ulogu u nastojanjima za postizanje mira u svijetu; u isto vrijeme samo je 8 posto Europljana izjavilo da je uloga EU-a negativna. Čak 50 posto ispitanika smatra ulogu Sjedinjenih Država negativnom.38 Tako su Sjedinjene Države postale ono što nipošto ne žele biti: za neke su Kolos, za druge Golijat - imperij koji se ne usuđuje izgovoriti svoje ime.39 Pa ipak, što je alternativa američkom imperiju? Pa što bi se dogodilo kad bi Sjedinjene Države, kao što, čini se, mnogi priželjkuju, odlučile smanjiti svoju vojnu prisutnost u prekomorskim zemljama? Skloni smo pretpostaviti da moć, poput prirode, zazire od vakuuma. U povijesti svjetske politike netko je uvijek bio hegemon, ili je to želio postati. Danas su to Sjedinjene Države. Prije stotinu godina to je bilo Ujedinjeno Kraljevstvo. Prije toga bila je to Francuska, prije nje Španjolska, i tako dalje. Veliki njemački povjesničar Leopold Ranke, koji je živio u XIX. stoljeću, suvremenu je europsku povijest opisao kao neprekidnu borbu za nadmoć u kojoj je ravnoteža moći bila moguća jedino zahvaljujući neprekidnim sukobima. Neki suvremeni povjesničari iz toga izvode zaključak da će mjesto supersila u razdoblju hladnog rata, nakon što one podlegnu „prenapregnutosti", zauzeti nove velesile. Nekoć se mislilo da će to biti Njemačka i Japan. U novije vrijeme oprezni realisti upozoravaju na uspon Kine i Europe. Drugim riječima, moć nije prirodni monopol; borba za vlast univerzalna je pojava i traje oduvijek. „Unipolarnost", koju su neki

Robert Manchin i Gergely Hideg, „EU Survey: Are Tansatlantic Ties Loosening?"; www.gallup.com. 39 Ovu rečenicu izrekao je Charles Meier. 38

PREDGOVOR

31

komentatori zapazili nakon sloma Sovjetskog Saveza, ne može dugo potrajati, iz jednostavnog razloga što povijest naprosto ne podnosi višak moći. Prije ili poslije pojavit će se izazivači i morat ćemo se ponovno vratiti multipolarnom svijetu; svijetu u kojemu postoji više sila. Drugim riječima, kad bi Sjedinjene Države iz iračkog iskustva izvukle zaključak da je došlo vrijeme da odustanu od svojih imperijalnih pretenzija, priliku za postizanje statusa hegemona smjesta bi iskoristila neka druga velesila ili čak više njih. No što bi se dogodilo kad se takva velesila ne bi pojavila? Što ako bi umjesto ravnoteže moći nastupilo stanje odsutnosti moći? Takvo stanje nije nepoznato u povijesti. Nažalost, iskustvo što ga svijet ima s vakuumom moći (ili s razdobljima „apolarnosti", ako vam je tako draže) nije ohrabrujuće. Svi oni koji priželjkuju da se SAD odrekne položaja hegemona trebaju imati na umu da alternativa primatu SAD-a nipošto nije multipolarni svijet u kojemu će se velike sile natjecati za dominantan položaj, nego svijet bez hegemona. U tom slučaju, apolarnost bi se pretvorila u nešto što ne bi bila pacifistička utopija za kojom je u svojoj pjesmi čeznuo John Lennon, nego u novi srednji vijek u kojemu bi vladalo bezvlašće. Zašto se može dogoditi da već na samom početku XXI. stoljeća nastupi stanje vakuuma moći? Razlozima takve mogućnosti nije se teško domisliti. Razmislite o tri glavna takmaca za nasljedstvo SAD-a kao hegemona ako on oslabi kao imperij. Koliko god nam se nedavno proširenje Europske Unije činilo impresivnim - da ne spominjem činjenicu da je dvanaest europskih zemalja stvorilo monetarnu uniju - demografski trendovi u Europi su takvi da će njena moć uskoro početi kopnjeti (vidi sedmo poglavlje). S obzirom na opadanje stope rađanja i produženje prosječnog životnog vijeka, valja očekivati da će prosječna životna dob stanovnika Zapadne Europe sredinom ovoga stoljeća biti između 45 i 50 godina. „Stara Europa" uskoro će doista

32

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

ostarjeti. Čak i da se useljavanje u Europu nastavi dosadašnjim tempom, oko 2050. svaki treći Talijan, Španjolac i Grk imat će 65 ili više godina.40 Europljani se stoga suočavaju s mučnim izborom između amerikanizacije svojih gospodarstava, odnosno otvaranja svojih granica sve većoj imigraciji, sa svim kulturalnim promjenama što ih to za sobom povlači, s jedne strane, i transformiranja Unije u neku vrstu zajednice umirovljenika opasane zidovima u kojoj sve manji broj zaposlenih podmiruje sve veće troškove zastarjelih sustava socijalne skrbi, s druge. Ovi problemi dodatno se kompliciraju zbog sporog širenja područja na kojemu se koristi euro, kao posljedice rigidnosti tržišta rada, visokih graničnih poreznih stopa i relativno niskih inputa rada (poglavito u odnosu na broj radnih sati).41 U međuvremenu, još uvijek nedovršene ustavne reforme EU-a znače da europske nacije i dalje uživaju znatnu autonomiju izvan gospodarske sfere, poglavito u sektorima vanjske politike i sigurnosti. Proširenje EU-a prema istoku može se učiniti rješenjem problema postupnog starenja stanovništva, no primanje novih članica nesumnjivo će još više otežati upravljanje konfederalnim institucijama Unije. Promatrači koji s optimizmom gledaju na Kinu tvrde da će njeno gospodarsko čudo, započeto još u prošlom desetljeću, potrajati još neko vrijeme, štoviše, da će se ekonomski rast Kine nastaviti takvim tempom da će njen bruto domaći proizvod u sljedećih trideset ili četrdeset godina nadmašiti američki.42 Ipak, ni po čemu se ne vidi da se Population Division of the Department of Economic and Social Affairs of the United Nations Secretariat, World Population Prospects: The 2002 Revision; www. esa.un.org. 41 Edward C. Prescott, „Why Do Americans Work So Much More than Europeans?", NBER Working Paper, 10316 (veljača 2004). Drukčije tumačenje vidi u: Olivier Blanchard, „The Economic Future of Europe", NBER Working Paper, 10310 (veljača 2004). 42 Dominic Wilson i Roopa Purushothaman, „Dreaming with the BRICs: The Path to 2050", Goldman Sachs Global Economic Paper, 99 (1. listopada 2003.). 40

PREDGOVOR

33

uobičajena pravila koja vrijede za tržišta što tek nastaju suspendiraju u korist Pekinga. Prvo, između slobodnog tržišnog gospodarstva zasnovanog na privatnom vlasništvu i vladavini prava, s jedne strane, i komunističkog monopola na moć koji pothranjuje korupciju i onemogućuje pojavu transparentnih fiskalnih, monetarnih i regulacijskih institucija, s druge, postoji temeljna inkompatibilnost. Kao što je u ekonomijama „azijskog tigra" već uobičajeno, proizvodnja raste mnogo brže od domaće potrošnje - čineći gospodarstvo u najvećoj mjeri ovisnim o izvozu - čak i mnogo brže od razvitka domaćeg financijskog tržišta. Doista, nikom nisu dokraja poznati golemi problemi u kineskom bankarskom sektoru.43 Zapadne banke koje, u želji da se probiju u Kinu, otkupljuju neutjerive dugove, trebale bi znati da se s tom strategijom već jedanput pokušalo: bilo je to prije jednog stoljeća, u razdoblju politike „otvorenih vrata", kad su europske i američke tvrtke pohrlile u Kinu i kad su bile prisiljene gledati kako njihov kapital u toj zemlji nestaje usred ratnog vihora i revolucije. I tada, kao i sada, europske, a posebno američke tvrtke, ulagale su goleme nade u razvitak Kine. Te su se nade, međutim, izjalovile, a nešto slično moglo bi se dogoditi i danas. Kriza u kojoj se nalazi kineska valuta i njen bankarski sustav može imati nesagledive posljedice, osobito nakon što zapadni ulagači shvate koliko je teško vratiti imovinu koju trenutačno imaju u Kini. Kad stranci ulažu izravno u tvornice, a ne posredno, putem tržišta obveznica, ne postoji potreba za domaćom kontrolom kapitala. Vara se onaj tko misli da je lako vratiti čeličanu. S obzirom na to da je stopa rađanja u muslimanskim zemljama više nego dvostruko veća od europskog prosjeka, sjevernoafričke i Nikola Spatafora, Yongzheng Yang i Trahan Feyzioglu, „China's Emergence and Its Impact on the Global Economy", Međunarodni monetarni fond, World Economic Outlook (ožujak 2004.), str. 82-99.

43

34

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

bliskoistočne islamske zemlje izvršit će neku vrstu pritiska na Europu i Sjedinjene Države u godinama koje su pred nama. Ako, primjerice, Jemen premaši Njemačku po broju stanovnika do 2050., mogu se dogoditi dvije stvari: ili će (kao što Ujedinjeni narodi predviđaju) zemlje Bliskog istoka ekonomski silno ojačati, ili će se u Europi koja sve više stari znatno povećati broj emigranata iz arapskog svijeta. Ipak, jedva primjetna kolonizacija europskih gradova od strane muslimana - najuočljivija u Francuskoj, u kojoj muslimani iz Sjeverne Afrike naseljavaju cijela predgrađa gradova poput Marseillesa i Pariza - ne nagovješćuje nužno rađanje neke nove i zastrašujuće „Eurabije". 44 Muslimanski svijet nije ništa manje podijeljen danas nego što je bio nekoć, ne samo po tradicionalnoj crti podjele koja dijeli sunite i šijite. On je također podijeljen između muslimana koji nastoje postići miroljubiv modus vivendi sa Zapadom (o čemu najbolje svjedoči želja turske vlade za pridruženjem EU-u) i onih drugih koje privlači revolucionarni „islamizam" odmetnika poput Osame bin Ladena. Ispitivanja javnog mnijenja od Maroka do Pakistana ukazuju na visok stupanj protuameričkog raspoloženja, ali ne i na jednodušnost. U Europi samo manjina izražava otvorene simpatije prema terorističkim organizacijama; velik broj mladih muslimana u Engleskoj skloniji je asimilaciji nego džihadu. Još uvijek smo dovoljno daleko od bipolarnog sukoba civilizacija, a još više od uspona nekog novog kalifata koji bi u geopolitičkom smislu mogao zaprijetiti Sjedinjenim Državama i njenim saveznicima. Ukratko, i jedan i drugi potencijalni nasljednik Sjedinjenih Država kao svjetske velesile - Europska Unija i Kina - nose u sebi, kako se čini, sjeme budućeg malaksanja; islam, sa svoje strane, ostaje i Niall Ferguson, „Eurabia?", New York Times Magazine, 4. travnja 2004. Ovaj neologizam skovao je egipatski pisac Bat Ye'or.

44

PREDGOVOR

35

dalje raspršena sila u svjetskoj politici kojoj nedostaju resursi da postane svjetska supersila. Zamislimo sada da američki neokonzervativci dobiju zasluženu kaznu u Iraku i da plan Bushove administracije o demokratizaciji Bliskog istoka pod prijetnjom oružja završi sramotnim povlačenjem. Pretpostavimo, nadalje, da nastali vakuum ne ispuni neka druga suparnička sila - ne samo u Iraku, nego i u Afganistanu i na Balkanu, da ne spominjemo Haiti. Kako bi izgledala budućnost u kojoj ne bi postojale suprotstavljene sile? Na ovo pitanje nije lako odgovoriti, jer je u dosadašnjoj povijesti postojalo samo nekoliko razdoblja kad nisu postojali aspiranti za ulogu globalnog ili barem regionalnog hegemona. U suvremeno doba nešto slično dogodilo se 1920-ih, nakon što su Sjedinjene Države odustale od wilsonovskog projekta globalne demokracije i kolektivne sigurnosti utjelovljenog u Ligi naroda. Nema sumnje da je u Srednjoj i Istočnoj Europi, nakon sloma carstva Romanovih, Habsburškog Carstva, carstva Hohenzollerna i Otomanskog Carstva, nastupio vakuum, ali on nije dugo trajao. Stari zapadnoeuropski imperiji brzo su razgrabili ono najbolje što je preostalo od otomanske vlasti na Bliskom istoku. Boljševici su do 1922. obnovili carski imperij. S druge strane, Nijemci su do 1936. već dobrano naplatili svoje neuspjehe. Želimo li pronaći razdoblje u kojemu dulje vrijeme nisu postojale suprotstavljene sile, moramo se vratiti u daleku prošlost, u IX. ili X. stoljeće. U to je vrijeme već bila počela kopnjeti moć dviju razdvojenih polovica Rimskog Carstva - Rima i Bizanta. Vodstvo zapadne polovice bilo je podijeljeno između pape, koji je predvodio kršćanstvo, s jedne strane, i nasljednika Karla Velikog, koji je svoj kratkotrajni imperij podijelio mirovnim sporazumom u Verdunu, godine 843., s druge. Prvi vjerodostojan pretendent na naslov cara pojavio se tek 962., kad se Oton I. okrunio za cara, premda je bio

36

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

samo njemački princ koji je želio vladati Italijom, ali u tome nikad nije uspio. U međuvremenu Bizant je nastojao izići na kraj s bugarskom pobunom na sjeveru, dok je abasidski kalifat, koji je 750. utemeljio Abu al-Abas, sredinom X. stoljeća počeo naglo propadati. Moć kineskog carstva također je slabila, zbog sukoba između dinastija Tang i Sung. Slabljenje starijih imperija omogućilo je procvat nekim drugim, novim i manjim tvorevinama. Nakon što je pleme Hazara 740. prešlo na judaizam, njihov kanat zaposjeo je ispražnjeni prostor moći između Crnog mora i Kaspijskog jezera. Daleko izvan dosega Bizanta, u Kijevu, regentica Olga je prešavši 957. na pravoslavlje, udarila temelje budućem ruskom carstvu. Nakon što je abasidski kalifat izgubio Malu Aziju, Seldžuci - preci otomanskih Turaka - izdvojili su se u zaseban Rumski sultanat. Afrika je imala svoj mini-imperij u Gani; u Srednjoj Americi cvjetala je civilizacija Maja. Veze između svih ovih tvorevina bile su minimalne, ili uopće nisu postojale. Takvo stanje bilo je antiteza globalizaciji. Svijet je bio razmrvljen u nepovezane civilizacije koje su bile okrenute same sebi. Specifičnost tog razdoblja bila je u tome što su vjerska pitanja, zahvaljujući nepostojanju snažnih sekularnih država, često dovodila do ozbiljnih trzavica. Dapače, političke prioritete najčešće su određivale vjerske institucije. U VIII. i IX. stoljeću Bizant su potresale prepirke o ulozi ikona u bogoslužju. Papa je u XI. stoljeću toliko ojačao da je u prepirci o pitanju tko treba imenovati biskupe ponizio rimskog cara Henrika IV. Novi monaški redovi dočepali su se goleme moći u kršćanstvu, napose pripadnici klinijevskog pokreta, prvog reda koji je centralizirao monašku vlast. U muslimanskom svijetu vladali su uleme (klerici). Jačanje svećenstva objašnjava nam zašto je to razdoblje završilo povremenim svetim ratovima poznatim pod imenom križarski ratovi, koje su 1095. prvi pokrenuli europ-

PREDGOVOR

37

ski kršćani. Pa ipak, taj očiti sukob civilizacija samo je jedan u nizu primjera ranjivosti tadašnjeg svijeta, lišenog polariteta, na napade dalekih i zaostalih naroda na urbana središta. U IX. stoljeću Vikinzi su opetovano napadali zapadnoeuropske gradove, među kojima i Nantes, 842., i Sevillu, 844., da spomenemo samo dva među njima. Ne treba se stoga čuditi što se u to vrijeme činilo da je budućnost u stvaranju manjih političkih zajednica sposobnih za obranu: tako je nastala Mletačka Republika - tipičan grad-država koji je već 840. bio sposoban voditi vlastitu vanjsku politiku - kao i Engleska Alfreda Velikog, nastala godine 886., kao zacijelo prva nacionalna država u povijesti Europe. Može li svijet lišen polarnosti u kojemu danas živimo proizvesti nešto slično razdoblju Alfreda Velikog? Dakako da može, ali uz neke značajne i zabrinjavajuće razlike. Svakako, moguće je zamisliti situaciju u kojoj se etablirane sile povlače u svoje vlastite regionalne sfere utjecaja. Ali što je s rastućim pretenzijama prema autonomiji nadnacionalnih tijela stvorenih nakon II. svjetskog rata pod vodstvom SAD-a? Ujedinjeni narodi, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, Svjetska trgovinska organizacija - svaka od tih institucija smatra se na ovaj ili onaj način predstavnikom „međunarodne zajednice". Ne ukazuje li njihova težnja za vladavinom nad cijelim svijetom da je američkom imperiju potrebna istinska alternativa - novi, prosvijetljeni vijek kolektivne sigurnosti i međunarodnog prava kao antiteza mračnom srednjem vijeku? 45 Ipak, pozivanje na univerzalna načela bilo je sastavni dio retorike i onog davno prošlog vremena. Svi imperiji tvrdili su da baš oni vladaju 45

Optimistično gledanje na ovo pitanje čitatelj može naći u: David Held, Global Covenant. Nešto pesimističnije gledanje, koje usto vodi više računa o srednjovjekovnim vizijama globalnog „civilnog društva", vidi u: Ian Linden, A New Map of the World.

38

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

svijetom; neki od njih su, ne znajući da postoje i druge civilizacije, možda čak u to i vjerovali. U stvarnosti, međutim, kršćanstvo nije obuhvaćalo čitav svijet, niti je postojalo sveobuhvatno Kraljevstvo nebesko, nego je svijet bio politički rascjepkan. Tako je i danas. Naše vrijeme, naime, ne definira prenošenje moći prema gore, na nadnacionalne institucije, nego prema dolje. Nakon što su države izgubile monopol nad sredstvima nasilja, kao i nadzor nad komunikacijskim kanalima, čovječanstvo je ušlo u razdoblje obilježeno podjednako procesima dezintegracije i procesima integracije. Ako slobodan protok informacija i sredstava za proizvodnju daje moć multinacionalnim korporacijama i nevladinim organizacijama (kao i evangeličkim kultovima svih denominacija), nesmetano širenje tehnologija namijenjenih uništenju čovječanstva daje moć zločinačkim organizacijama i terorističkim ćelijama. Takve su skupine, čini se, sposobne djelovati gdje god zažele, od New Yorka do Nadžafa, od Madrida do Moskve. Nasuprot tomu, mandat međunarodne zajednice nije globalnog karaktera. On je, zapravo, sve više ograničen na nekoliko strateških predstraža kao što su Kabul i Bagdad. Ukratko, istinsku globalnu moć posjeduju nedržavni činioci - uključujući podjednako redovnike i suvremene Vikinge. Imperiji koji iščezavaju, vjerska obnova, zametak bezvlašća, povlačenje u utvrđene gradove: sve su to iskustva srednjega vijeka koja se postimperijalnom svijetu mogu ponovno dogoditi. Znakove te opasnosti ne treba tražiti daleko od nas. Nevolja je, razumije se, u tome što bi taj novi srednji vijek bio kudikamo užasniji od onog iz IX. ili X. stoljeća. Danas je svijet znatno napučeniji ljudima nego što je bio tada - stanovništvo je danas dvadeset puta brojnije. Naravno, tehnologija je preobrazila proizvodnju; danas ljudske zajednice ne ovise samo o pitkoj vodi, stoci i žetvi, nego i o strojevima koji su višestruko povećali našu produktivnost. Nažalost, zalihe najvažnijih

PREDGOVOR

39

goriva što pokreću naše strojeve nisu neograničene; usto, ona zagađuju Zemljinu atmosferu i dovode do klimatskih promjena. Osim toga, tehnologija omogućuje potpunije namjerno uništavanje. Danas je moguće ne samo opljačkati osvojeni grad, nego ga je moguće izbrisati s lica zemlje. Sve su to razlozi zbog kojih bi nas mogućnost da svijet postane apolaran trebala uznemiravati kudikamo više nego što je uznemiravala nasljednike Karla Velikoga. Ako je potrebno da Sjedinjene Države odustanu od svjetske hegemonije - nakon čega bi njihova krhka predodžba o samima sebi zbog manjih neuspjeha na imperijalnoj granici postala još krhkija - njeni kritičari kod kuće i u inozemstvu ne smiju se pretvarati da to znači najavu nove ere multipolarne harmonije, ili čak vraćanja dobroj staroj ravnoteži snaga. Alternativa unipolarnosti, naime, ne mora uopće biti multipolarnost. Moguća je i apolarnost - globalni vakuum moći. A takav ne tako novi svjetski nered koristio bi silama koje su kudikamo opasnije od suparničkih velesila.

Zalažući se za imperij, zalažemo se za red. Dakako, sloboda je uzvišeniji ideal od reda. No samo oni koji nisu upoznali nered ne shvaćaju da je red nužan preduvjet slobode. U tom smislu, zalagati se za američki imperij znači činiti sve kako u međunarodnoj zajednici ne bi zavladalo bezvlašće - ili, preciznije, kako se u njoj ne bi proširili regionalni vakuumi moći. To ne znači da su Sjedinjene Države savršen imperij. Imperije, već po samoj njihovoj naravi, kompromitira moć kojom raspolažu; oni neizbježno nose klicu vlastitog rasula kod kuće čak i onda kad nameću red u inozemstvu. Zato naša očekivanja ne bi trebala biti previsoka. Ako već nije lako biti imperij kad vjeruješ da ti je tu zadaću povjerilo samo nebo, koliko je onda teže to biti Sjedinjenim Državama koje vjeruju da im je nebo povjerilo zadaću da oslobode svijet, a ne da njime vladaju.

40

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Nažalost, u svijetu još i sada postoji nekoliko područja kojima netko mora vladati prije nego što ona budu slobodna. Nažalost, vladanje njima stavit će na teške kušnje Amerikance koji su instinktivno ogorčeni zbog krvi, blaga i vremena koje na njih troše. Ipak, najžalosnije od svega jest to što za Sjedinjene Države i za svijet, kako se čini, ne postoji povoljnija alternativa - i upravo to je konačni zaključak ove knjige. Nekoć davno, prije 160 godina, sudbina Amerike kao imperija činila se nedvojbenom. Otada je ona dvojbena. No to je također američka sudbina. Jedino pitanje koje ostaje glasi: Koliko će još dugo izdržati ovaj imperij koji niječe samoga sebe? Odgovor što ga ova knjiga daje glasi: neće dugo, ako temeljito ne preispitamo ulogu Sjedinjenih Država u današnjem svijetu. Pomogne li ova knjiga na bilo koji način tom preispitivanju, poslužit će svrsi koja joj je namijenjena.

PREDGOVOR

41

UVOD

AL JAZEERA: Zabrinjava li vas mogućnost da će se, uđe li SAD na silu u Irak, stvoriti dojam da Sjedinjene Države postaju imperijalna, kolonijalna sila? RUMSFELD: Hm, siguran sam da bi neki ljudi tako rekli, no to nije istina, jer mi nismo kolonijalna sila. Nikad nismo bili kolonijalna sila. Mi ne idemo sa svojom vojskom po svijetu i ne pokušavamo oteti tuđe teritorije, tuđe resurse ili naftu. Sjedinjene Države to ne čine. Nikad nismo to činili i nikad nećemo to činiti. Demokracije se ne ponašaju tako. Tako se ponašao Sovjetski Savez koji je izgrađivao imperij, no Sjedinjene Države ne ponašaju se tako.1 Često su igrali „rizik", onu igru na ploči u kojoj se vojske, odjevene u raznobojne uniforme kako bismo ih što bolje razlikovali, natječu koja će od njih osvojiti svijet. Igra je trajala satima i bila je izvanredna ako ste željeli utući vrijeme. Razvodnik Jeff Young... igrao je tako dobro da su se ostali momci udružili protiv njega kako bi ga prvog izbacili iz igre. MARK BOWDEN, Black Hawk Down

1 Državni tajnik Donald Rumsfeld, intervju za Al Jazeeru, 27. veljače 2003.; priopćenje za tisak, Ministarstvo obrane SAD-a.

42

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

RAZDOBLJE IMPERIJA Jedna od najpopularnijih računalnih igrica na svijetu zove se Age of Empires („Razdoblje imperija"). Čak je i moj desetogodišnji sin bio nekoliko mjeseci praktički ovisan o njoj. Igrica se zasniva na pretpostavci da je povijest svijeta povijest sukoba između imperijalnih sila. Suprotstavljeni politički entiteti natječu se jedan s drugim tko će u budućnosti imati nadzor nad ograničenim resursima: ljudima, plodnom zemljom, šumama, rudnicima zlata i vodenim putovima. Boreći se neprekidno, suparnički imperiji moraju pronaći najbolje rješenje između potrebe za gospodarskim razvitkom i neodgodivosti ratovanja. Igrač koji je pretjerano agresivan uskoro ostaje bez resursa ako ne poklanja dovoljno pozornosti vlastitom teritoriju, ako ne vodi uspješnu pronatalitetnu politiku ili ako ne prikuplja zlato. Igrač koji je suviše usredotočen na bogaćenje može postati žrtva invazije ako istodobno ne vodi dovoljno računa o svojim utvrdama. Zacijelo i mnogi Amerikanci krate vrijeme igrajući igricu pod nazivom Age of Empires, baš kao što su američki komandosi u Mogadišuu igrali igru pod nazivom „rizik", koja je toj suvremenoj računalnoj igrici poslužila kao predložak. Međutim, vrlo malo Amerikanaca - ili, kad je već riječ o tome, američkih vojnika - spremno je priznati da njihova vlada upravo u ovom trenutku igra tu igru. U ovoj knjizi pokušat ću dokazati ne samo to da su Sjedinjene Države imperij, nego da su one to oduvijek bile. Za razliku od većine ranijih autora koji su pisali o tome, ja nemam nikakvih načelnih prigovora američkom imperiju. Dapače, dio moje argumentacije jest to da će mnogi dijelovi svijeta imati koristi od toga što su Sjedinjene Države neko vrijeme njima vladale. Međutim, svijetu danas ne treba bilo kakav imperij. Ono za čime se osjeća potreba jest liberalni imperij - odnosno imperij koji ne osigurava samo slobodnu razmjenu

UVOD

43

roba, rada i kapitala, nego imperij koji stvara i podržava uvjete bez kojih tržišta ne mogu funkcionirati - red, mir, vladavinu prava, nekorumpiranu administraciju, stabilnu fiskalnu i monetarnu politiku - te javna dobra poput prometne infrastrukture, bolnica i škola, koja inače ne bi postojala. Jedno od važnih pitanja što ih ova knjiga postavlja glasi: jesu li Sjedinjene Države sposobne biti liberalni imperij koji uspješno funkcionira? Premda se čini da su Sjedinjene Države u više nego jednom pogledu - ekonomski, vojno i politički - idealno opremljene za upravljanje jednim takvim „imperijem slobode" (kako bi to rekao Jefferson), one su se u praksi pokazale iznenađujuće nesposobnim graditeljem imperija. Pokušat ću stoga objasniti zašto se Sjedinjenim Državama čini da je tako teško biti imperij; zašto su, štoviše, njihovi imperijalni pothvati često tako kratkotrajni, a njihovi rezultati kratkoga daha. Namjera mi je, također, protumačiti američku povijest tako da pokažem kako ona ni po čemu nije iznimna - da je posrijedi povijest tek jednog u nizu imperija, a ne nečeg jedinstvenog, kakvim ga mnogi Amerikanci još uvijek žele vidjeti. Želim, međutim, također progovoriti koju o posebnostima američkog imperijalizma, o njegovoj zadivljujućoj snazi, koja ulijeva strahopoštovanje, ali i o njegovim slabostima, zbog kojih se on ne jedanput u prošlosti pokazao nesposobnim. U ovoj sam knjizi najnovije događaje - posebno terorističke napade 11. rujna, kao i napade na Afganistan i Irak - pokušao smjestiti u njihov povijesni kontekst, sugerirajući da je, kad su ove dvije zemlje posrijedi, vrlo teško govoriti o prekidu s prošlošću, kao što se to obično vjeruje. Na taj način ova je knjiga, premda je djelomice riječ o djelu s područja suvremene političke ekonomije nastalom kao posljedica toga što sam najveći dio protekle godine proveo u Sjedinjenim Državama, u prvom redu povijesna studija. Ona se, također, i neizbježno, bavi budućnošću - ili, točnije rečeno, mogućim verzi-

44

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

jama budućnosti. U kasnijim poglavljima pokušat ću odgovoriti na pitanje koliko dugo američki imperij može potrajati. Je li američki imperij moćniji od ostalih imperija u prošlosti, i je li on nalik Kolosu koji se, kako se nekoć govorilo, uzdizao nad lukom na Rodosu, opkoračujući svijet? Ili je ovaj div, ipak, samo Golijat, golem, ali ranjiv jednim jedinim kamenom iz dječje praćke koju u rukama drži sićušni i lukavi neprijatelj? Nisu li, možda, Sjedinjene Države zapravo više nalik Samsonu, slijepcu u Gazi, okovanom protuslovnim obvezama na Bliskom istoku, koji je, nakon svega, sposoban samo za slijepo razaranje? Na ova pitanja, kao, uostalom, i na mnoga druga što nam ih povijest postavlja, moguće je odgovoriti isključivo pomoću usporedbi i kondicionalnih rečenica, supostavljajući američki imperij bok uz bok onima koji su postojali prije njega, te promišljajući o drugim zamislivim prošlostima, kao i o mogućoj budućnosti.

ZANIJEKANI

IMPERIJ

Nekoć su o „američkom imperiju" govorili samo kritičari američke vanjske politike. U vrijeme hladnoga rata, naravno, Sovjetski Savez i Narodna Republika Kina gudili su neprestano jednu te istu pjesmu, preuzetu još iz vremena Lenjina, o jenkijevskom imperijalizmu, kao što su to, uostalom, činili i mnogi pisci u Zapadnoj Europi, na Bliskom istoku i u Aziji, pri čemu treba istaknuti da svi oni nisu bili marksisti.2 Međutim, njihova tvrdnja, prema kojoj je ekspanzija na prekomorske zemlje bila potaknuta zlokobnim interesima velikih kompanija, nije se mnogo razlikovala od tvrdnji domaćih, američkih kritičara ekspanzije

Primjer arhetipskog bombastičnog govora iz redova francuske ljevice čitatelj može pronaći u: Claude Julien, America's Empire.

2

UVOD

45

na prekomorske zemlje krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, neovisno o tome jesu li one dolazile iz redova populista, progresivaca ili socijalista.3 1960-ih te su se kritike stopile u jednu, proizvevši novu i neobično utjecajnu historiografiju američke vanjske politike obično nazivanu revizionizmom. 4 Povjesničari poput Gabriela i Joycea Kolkoa tvrdili su da hladni rat nije nastupio kao posljedica ruske, nego američke agresije nakon 1945., a ta tvrdnja bila je, zbog tadašnjeg rata u Vijetnamu, neobično privlačna cijeloj jednoj generaciji studenata što je bio, tako se tada činilo, samo još jedan u nizu dokaza o sklonosti američke vanjske politike neokolonijalizmu. 5 Ponovno jačanje američke vojne moći tijekom Reaganova mandata potaknulo je neke da ponovno upozore na opasnost od „iskušenja da se podlegne zavodljivosti ideje o imperiju". 6 Nema znakova koji bi ukazivali na to da će ova tradicija, obilježena radikalnom kritikom američke vanjske politike, uskoro iščeznuti. Njen osebujni i tjeskobni ton izbija iz rasprava autora kao što su Chalmers Johnson, William Blum i Michael Hudson, 7 odjekujući oštrim kritikama ranijeg naraštaja antiimperijalista (kojih se glas i Vidi: Scott Nearing, American Empire i Freeman i Nearing, Dollar Diplomacy. Jedan rani primjer takvog pristupa možemo naći u: William A. Williams, Tragedy of American Diplomacy. Vidi također: Max Lerner, America as a Civilization te kasniji Williamsov rad Empire as a Way of Life. 5 Kolko, G. i Kolko, J., Limits of Power. Vidi također: Gabriel Kolko, Politics of War; Roots of American Foreign Policy i Vietnam. Izvanredan primjer kako je Vijetnamski rat potaknuo razgovor o američkom imperiju, vidi u: Buchanan, „Geography of Empire". Vidi također: Harry Magdoff, Age of Imperialism; McMahon, Limits of Empire; John M. Swomley, American Empire. Ovaj ekscentrični osporavatelj javnog mnijenja branio je 1960-ih američki imperijalizam. Vidi također: George Liska, Imperial America; Ronald Steel, Pax Americana; to je činio čak i jedan Francuz: Raymond Aron, Imperial Republic. 6 Tucker i Hendrickson, Imperial Temptation, str. 53, 211. Chalmers Johnson, Blowback; William Blum, Rogue State; Michael Hudson, Super Imperialism. Vidi također: Neil Smith, American Empire. 3 4

46

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

danas nedovoljno čuje). 8 Ipak, kritika američkog imperija nikad nije bila isključiva branjevina političke ljevice. U očima Gorea Vidala, tragedija Rimske Republike ponavlja se kao farsa, pri čemu „država nacionalne sigurnosti" neumoljivo poseže za povlasticama aristokratske elite kojoj pripada i sam Vidal. 9 U međuvremenu, daleko na desnici, Pat Buchanan, služeći se rječnikom drevnih izolacionista, i dalje grmi protiv internacionalista s Istočne obale zaokupljenih nastojanjem da se Sjedinjene Države - protiv izričite želje članova Ustavotvorne skupštine SAD-a iz 1787. - zapletu u svađe i sukobe po kojima je Stari svijet oduvijek poznat. Buchanan smatra da Amerika ne slijedi primjer Rima, nego Britanije, čijeg se imperija nekoć davno odrekla, ali ga sada oponaša. 10 Drugi konzervativci, oni koji pripadaju srednjoj struji - u prvom redu Clyde Prestowitz - također s krajnjim prezirom govore o „imperijalnom projektu takozvanih neokonzervativaca". 11 Tijekom protekle tri ili četiri godine, međutim, sve veći broj komentatora počeo je nešto manje pejorativno, premda i dalje dvosmisleno,12 koristiti sintagmu američki imperij, koju neki prihvaćaju s istinskim Vidi: Eric Hobsbawm, „America's Imperial Delusion", Guardian, 14. lipnja 2003. S predvidljivim komentarima javili su se Edward Said i Noam Chomsky. 9 Gore Vidal, Decline and Fall of the American Empire. 10 Patrick Buchanan, Republic, str. 6. Vidi također od istog autora: „What Price the American Empire?", American Cause, 29. svibnja 2002. 11 Clyde V. Prestowitz, Rogue Nation. 12 Vidi: Andrew Bacevich, American Empire, str. 243: „Iako Amerika u formalnom smislu nije stvorila imperij... ona je nesumnjivo suočena s problemom s kojim su se suočavali svi imperiji. Sviđalo se to kome ili ne, Amerika danas jest Rim, nepovratno privržena održanju i, gdje je to moguće, ekspanziji imperija koji se razlikuje od svih ostalih imperija u prošlosti. Ona se tome ne bi trebala veseliti; no, isto tako, ništa neće postići niti nijekanjem činjenica." Vidi također: F. Rosen, „Empire", str. 61; „Ako je logika američkog imperijalizma neprivlačna, to ne znači da su alternative američkom imperiju privlačnije." Izvanredno iznijansiran i profinjen prilog ovoj raspravi čitatelj može naći u: Charles S. Maier, „American Empire?" 8

UVOD

47

oduševljenjem. Richard Haass, koji je u Bushovoj administraciji bio direktor odjela ministarstva vanjskih poslova za planiranje politike, govoreći na jednoj konferenciji u Atlanti u studenome 2000., ustvrdio je da Amerikanci trebaju „iznova koncipirati svoju ulogu u svijetu, vodeći računa o činjenici da se SAD iz tradicionalne nacionalne države preobrazio u imperijalnu silu", pozivajući pri tome otvoreno na uspostavu „neformalnog" američkog imperija.13 Bio je to, s obzirom na vrijeme u kojem je izrečen, smion iskaz; previše lako se zaboravlja da je tijekom izborne kampanje za američkog predsjednika 2000. upravo George W. Bush administraciju s Clintonom i Goreom na čelu optužio za poduzimanje pretjerano velikog broja „neograničenih razmještaja trupa i nedovoljno jasnih vojnih akcija". 14 Kao što je Thomas Donelly, zamjenik izvršnog direktora Projekta za novo američko stoljeće, izjavio za Washington Post u kolovozu 2001., „nema toliko ljudi koji će otvoreno govoriti o tome [imperiju]. Velik broj Amerikanaca osjeća se nelagodno kad se povede razgovor o američkom imperiju, pa se radije koriste šifriranim izrazima poput 'Amerika je jedina supersila'." 15 Takve su inhibicije, kako se čini, otpale nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. U pronicljivom članku za Weekly Standard, objavljenom točno mjesec dana nakon rušenja Svjetskog trgovinskog centra, Max Boot se izrijekom založio za „uspostavu američkog imperija." „Afganistan i druge nemirne zemlje", izjavio je Boot, „danas vape za onom vrstom inozemne prosvijećene uprave kakvu su im nekoć osiguravali samosvjesni Englezi, odjeveni u hlače za jahanje, s tropskim plutenim šeširima na glavi". 16 Njegova povijest američkih „malih ratova", objavljena godinu dana kasnije, nosila je

Ovaj navod preuzet je iz: Andrew Bacevich, American Empire, str. 219. Ibid., str. 203. 15 Thomas E. Ricks, „Empire or Not? A Quiet Debate over U.S Role", Washington Post, 21. kolovoza 2001. 16 Max Boot, „The Case for an American Empire", Weekly Standard, 15. listopada 2001. 13

14

48

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

naslov „Breme bijelog čovjeka", koji je preuzeo od zloglasne pjesme Rudyarda Kiplinga što ju je ovaj pjesnik, nastojeći potaknuti Sjedinjene Države da zauzmu Filipine i pretvore ih u svoju koloniju, napisao 1899.17 Temom imperija pozabavio se i novinar Robert Kaplan u knjizi pod naslovom Warrior Politics, ustvrdivši da će „budući povjesničari o Sjedinjenim Državama u XXI. stoljeću govoriti kao o zemlji koja je u isto vrijeme bila i imperij i republika". 18 „Imperij ima nešto pozitivno", ustvrdio je Kaplan u jednom intervjuu. „To je na neki način najneopasniji oblik poretka." 19 Jedan drugi konzervativni kolumnist, Charles Krauthammer, otkrio je da je promijenjeno raspoloženje javnosti. „Ljudi se više na žacaju spomenuti riječ 'imperij'", izjavio je za New York Times.20 „Amerika je postala imperij", složio se Dinesh D'Souza u Christian Science Monitoru, no ona je na svu sreću ,,najvelikodušnija imperijalna sila koja je ikad postojala". Njegov zaključak glasi: „Neka imperija bude što više." 21 Novinar Sebastian Mallaby je, pišući u časopisu Foreign Affairs 2002., američki „neoimperijalizam" predložio kao najbolji lijek za „kaos" što ga „države koje ne funkcioniraju" proizvode širom svijeta.22 Jedno 17 Max Boot, Savage Wars: „Za razliku od Velike Britanije u devetnaestom stoljeću, Amerika u dvadesetom stoljeću ne vlada formalnim imperijem. Njezin 'imperij' ne sastoji se od raštrkanih teritorijalnih posjeda, već od obitelji demokratskih, kapitalističkih nacija koje upravo čeznu za skloništem pod američkim kišobranom." Boot, međutim, dodaje da „Sjedinjene Države imaju više moći nego što ju je Velika Britanija imala na vrhuncu svog imperija, više od bilo koje države u suvremenom svijetu"; str. 349. Potpuno različitu percepciju Kiplingove pjesme čitatelj može pronaći u: David Gilmour, Long Recessional, str. 124-29.

Robert Kaplan, Warrior Politics. Emily Eakin, ,,It Takes an Empire", New York Times, 2. travnja 2002. 20 Ibid. 21 Dinesh D'Souza, „In Praise of an American Empire", Christian Science Monitor, 26. travnja 2002. 22 Sebastian Mallaby, „Reluctant Imperijalist", str. 6. Usporedi: William Pfaff, ,,New Colonialism". Slične argumente u prilog europskom neoimperijalizmu čitatelj može pronaći u: Robert Cooper, „Postmodern State". 18

19

UVOD

49

tumačenje nedavne kritike Michaela Ignatieffa u vezi s američkim nastojanjima za „stvaranjem nacije" u Bosni, na Kosovu i u Afganistanu glasi da ta nastojanja nisu u dovoljnoj mjeri imperijalistička da bi bila efikasna. 23 Za razliku od Mallabyja i Ignatieffa, koje je možda moguće nazvati liberalnim intervencionistima - zagovornicima onoga što je Eric Hobsbawm podrugljivo nazvao „imperijalizmom ljudskih prava" - većina ovih novih imperijalista su neokonzervativci i upravo su njihova shvaćanja preuzela inicijativu tijekom invazije na Irak 2003. i nakon nje. „Danas postoji samo jedan imperij", napisao je James Kurth u posebnom izdanju časopisa National Interest posvećenom „Imperiju", a to je „globalni imperij Sjedinjenih Država. Vojska SAD-a ... je istinski nasljednik legendarnih civilnih dužnosnika, a ne samo odanih vojnih časnika Britanskog imperija." 24 Urednik Weekly Standarda William Kristol izjavio je u emisiji Fox News u travnju 2003.: „Mi moramo činiti greške, ali tako da nakon njih budemo još jači. A ako je ljudima baš stalo do toga da kažu da smo imperijalna sila, nemam ništa protiv toga." 25 Istog mjeseca Wall Street Journal izrazio je mišljenje da ratni pohod britanske mornarice protiv trgovaca robljem sredinom XIX. stoljeća može poslužiti kao uzor američkoj politici u njenoj borbi protiv širenja nuklearnog oružja.26 Max Boot čak je pozvao Sjedinjene Države da osnuju Kolonijalni ured kako bi što efikasnije upravljale svojim novim posjedima na Bliskom istoku i u Aziji.27 Osoba koja se unutar Pentagona najčešće povezuje s „novim imMichael Ignatieff, Empire Lite, str. 3, 22,90,115,126. Vidi: „Why Are We in Iraq? (And Liberia? And Afghanistan?)", New York Times Magazine, 5. rujna 2003. 24 James Kurth, „Migration", str. 5. 25 James Atlas, „A Classical Legacy: New Empire Builders", New York Times, 4. svibnja 2003., str. 4. 26 „Interdicting North Korea", Wall Street Journal, 28. travnja 2003., str. A12. 27 Max Boot, „Washington Needs a Colonial Office", Financial Times, 3. srpnja 2003. 23

50

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

perijalizmom" jest zamjenik državnog tajnika Paul Wolfowitz koji je prvi put došao na zao glas dok je još bio podtajnik ministarstva obrane u administraciji oca sadašnjeg predsjednika, nakon što je ustvrdio da cilj američke politike treba biti da „potencijalne takmace uvjeri kako ne trebaju težiti većoj ulozi od one koju trenutačno imaju, niti zauzimati agresivniji stav u zaštiti svojih legitimnih interesa". 28 Ovaj stav, koji se, u vrijeme kad je napisan, daleke 1992., doimao više nego kontroverznim, sada se doimlje neobično krotkim. Devet godina kasnije, ured ministarstva obrane organizirao je ljetnu školu na Naval War Collegeu u Newportu koja je imala za cilj „istražiti strategijske pristupe očuvanju [premoći SAD-a] na duži rok (približno 50 godina)", što je naprosto nukalo na usporedbe između američkog imperija, s jedne, te ruskog, kineskog, otomanskog i britanskog imperija, s druge strane.29 Takve usporedbe očito nisu strane američkim visokim vojnim časnicima. General Anthony Zinni, u to vrijeme vrhovni zapovjednik američkog Glavnog vojnog zapovjedništva, rekao je 2000. novinarki Dani Priest da je „postao suvremeni prokonzul, potomak ratnika-državnika koji je vladao udaljenim područjima Rimskog Carstva, koji iz legalističkog Rima donosi red i ideale". 30 Teško je biti posve siguran da je mislio ironično. Službeno, doduše, Sjedinjene Države još uvijek ne žele priznati da su imperij. 31 Većina političara zacijelo bi se složila s distinkcijom povjesničara Charlesa Bearda iz 1939.: „Amerika ne smije biti Rim Citat je preuzet iz: Andrew Bacevich, American Empire, str. 44. „Strategies for Maintaining U.S. Predominance", Office of Net Assessment, Office of the Secretary of Defense, Summer Study, 1. kolovoza 2001., naročito str. 22. 30 Dana Priest, Mission, str. 70. 31 Niall Ferguson, Empire, str. 370. Vrlo sugestivnu raspravu čitatelj može pronaći u: William A. Williams, Empire as a Way of Life, str. ix. 28

29

UVOD

51

ili Velika Britanija. Ona mora biti Amerika." 32 Richard Nixon je u svojim memoarima inzistirao na tvrdnji da su Sjedinjene Države „jedina velika sila koja nikad nije postavljala imperijalističke zahtjeve prema susjednim zemljama", 33 i taj njegov stav ponavljali su mnogi kreatori američke politike tijekom čitavog proteklog desetljeća. Riječima Samuela R. „Sandyja" Bergera, Clintonova savjetnika za nacionalnu sigurnost, „mi smo prva svjetska sila u povijesti koja nije imperijalna". 34 Godinu dana kasnije, tijekom kampanje za Clintonova nasljednika, George W. Bush je ponovio Nixonove i Bergerove riječi: „Amerika nije nikad bila imperij. Mi smo zacijelo jedina velika sila u povijesti kojoj se pružila prilika da postane imperij, ali je ona tu mogućnost odbacila - dajući prednost veličini, a ne moći, pravednosti, a ne slavi." 35 Nakon što je ušao u Bijelu kuću, Bush se nekoliko puta vraćao toj temi. U govoru pred Američkim institutom za poduzetništvo, nedugo prije invazije na Irak, Bush je izjavio: „SAD ne namjerava određivati kakav će točno oblik imati nova iračka vlada. To mora odlučiti irački narod... Ostat ćemo u Iraku onoliko dugo koliko bude neophodno, ni dana duže. Amerika se na to obvezala i tu je obvezu ispunila i ranije, u vrijeme mira koji je uslijedio nakon svjetskog rata. Nakon što smo porazili neprijatelje, iza sebe nismo ostavili okupacijsku vojsku, iza nas su ostali ustavi i parlamenti." 36 Tvrdnju da SAD nema nikakvih imperijalnih ambicija Bush je ponovio i 10. travnja, obraćajući se preko televizije iračkom narodu: „Pomoći ćemo vam da sastavite miroljubivu i predstavničku vladu

32

Citat je preuzet iz: Andrew Bacevich, American Empire, str. 242. Citat je preuzet iz: Walter R. Mead, Special Providence, str. 6. 34 Govor pred Odborom za vanjsku politiku, 1999.; citat je preuzet iz Washington Post, 21. kolovoza 2001. 35 Citat je preuzet iz: Andrew Bacevich, American Empire, str. 201. 36 Transkript govora predsjednika Busha; New York Times, 26. veljače 2003. 33

52

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

koja će štititi prava svih građana. Nakon toga naši vojnici otići će svojim kućama. Irak će napredovati kao ujedinjena, neovisna i suverena nacija." 37 U govoru na palubi nosača aviona Abraham Lincoln, 1. svibnja, predsjednik je jasno poručio: „Druge nacije u povijesti borile su se u tuđim zemljama, ostavši u njima kao okupatori i izrabljivači. Nakon rata Amerikanci ne žele ništa drugo nego da se vrate svojim kućama." 38 Isti stav, kao što jasno pokazuje epigraf iz uvoda ovoj knjizi, dijeli i ministar obrane Donald Rumsfeld. Dapače, čini se da je riječ o jednom od onih pitanja oko kojih se slažu sve najvažnije ličnosti Bushove administracije. Državni tajnik Colin Powell izjavio je govoreći na Sveučilištu George Washington u rujnu prošle godine: "Sjedinjene Države ne teže za svjetskim imperijem. Mi nikad nismo bili imperijalisti. Mi težimo za svijetom u kojemu će sloboda, napredak i mir biti baština svih naroda, a ne tek povlastica nekolicine." 39 Nema mnogo Amerikanaca koji se ne bi se složili s njegovim riječima. Znakovito je da se četiri od pet Amerikanaca koje je agencija Pew Global Attitudes anketirala prošle godine složilo s tvrdnjom da je „dobro što se američke ideje i običaji šire svijetom". 40 Da je, međutim, istim tim ljudima bilo postavljeno pitanje smatraju li to posljedicom američkog imperijalizma, teško je povjerovati da bi itko od njih odgovorio potvrdno. Freud je poricanje definirao kao primitivni psihološki obrambeni mehanizam protiv traume. Stoga se možda ne treba čuditi tomu Transkript iz Ureda za međunarodne informacijske programe, Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a; www.usinfo.state.gov. 38 „Transcript of President's Bush Remarks on the End of Major Combats in Iraq", New York Times, str. A16. 39 Colin L. Powell, „Remarks at The Elliot School of International Affairs, George Washington University"; www.state.gov. 40 Minxin Pei, „The Paradoxes of American Nationalism", Foreign Policy, svibanjlipanj 2003., str. 32. 37

UVOD

53

što su Amerikanci nakon napada 11. rujna žešće nego ikad dotad poricali imperijalni karakter svoje države. Ipak, nakon što je američka vanjska politika prešla iz obrane u napad, očekivali bismo da potreba za nijekanjem počne jenjavati. Možda se naše nastojanje da odredimo narav američkog imperija - budući da je, po svemu osim po imenu, doista riječ o imperiju - naposljetku pokaže korisnim.

HEGEMONIJA I IMPERIJ Julije Cezar sebe je prozvao imperatorom, ali nikad se nije prozvao kraljem. Njegovu posvojenom baštiniku više se sviđao naziv princeps. Carevi mogu sebe nazivati kako im se svidi, a tako i imperiji. Henrik VIII. proglasio je englesko kraljevstvo imperijem prije nego što je ono postalo imperij. 41 Za razliku od engleskog kraljevstva, Sjedinjene su Države već dugo imperij, ali one se klone toga naziva. Definiramo li pojam imperij previše usko, Sjedinjene Države nećemo moći svrstati u tu kategoriju. Evo tipičnog primjera: „Zbiljska imperijalna moć... znači neposredan nadzor i monopol nad organizacijom i uporabom oružane sile. Ona znači neposredan nadzor nad podjeljivanjem pravde i njenim definiranjem. Ona znači nadzor nad onim što se kupuje i prodaje, nad uvjetima trgovanja i nad dozvolom za trgovanje... Prestanimo već jednom govoriti o američkom imperiju, jer takvo što niti postoji, niti će postojati." 42 Generacija „realističnih" autora, koji žele opovrgnuti sovjetske optužbe o američkom imperijalizmu, najčešće je dokazivala da su Sjedinjene Države koketirale s tom vrstom formalnog imperija samo kratko vrijeme, započevši s aneksijom Filipina 1898. i završivši

41 42

54

Vidi: Robert R. Davies, First English Empire. Philip Zelikow, „Transformation", str. 18.

Niall F e r g u s o n : KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

s njom 1930-ih. 43 Ono što su Sjedinjene Države učinile nakon II. svjetskog rata bilo je, međutim, nešto posve drugo. Prema jednoj novijoj formulaciji, „one nisu bile imperijalna država s pljačkaškim nakanama"; njih je, „više od povećanja vlastite moći na štetu drugih, zanimalo poticanje regionalne stabilnosti i sigurnosti, te zaštita međunarodne trgovine". 44 Ako Sjedinjene Države nisu bile imperij, što su onda bile? I što su one sada, nakon što imperija, koji su po vlastitom priznanju nastojale „obuzdati", više nema? Jedan od načina da opišemo SAD jest da kažemo da je on „jedina supersila" u „unipolarnom" svijetu. Bivši francuski ministar vanjskih poslova Hubert Védrine skovao je izraz hyperpuissance (supersila), davši mu nesumnjivo ironičan prizvuk. Neki autori daju prednost anemičnim izrazima kao što je globalno vodstvo,45 dok Philip Bobbitt smatra da su Sjedinjene Države naročito uspješan oblik nacionalne države. 46 Sudionici niza seminara održanih nedavno na Kennedyjevoj školi Harvardskog sveučilišta opredijelili su se za neuvredljivi termin primati Kudikamo najpopularniji termin među autorima koji pišu o međunarodnim odnosima, međutim, ostaje i dalje hegemon.48 Što je hegemonija? Je li to samo eufemizam za imperij, ili taj izraz Charles Schwab, „Global Role". „Od ideje američkog imperija", prema riječima Michaela Mandelbauma, „odustalo se u dvadesetom stoljeću"; Mandelbaum, Ideas, str. 87. 44 Charles Kupchan, End, str. 228. 45 Michael Mandelbaum, Ideas, str. 88. 46 Philip Bobbitt, Shield of Achilles. Bobbitt promatra imperijalizam kao stvar prošlosti, smatrajući ga jednom od „povijesnih, strategijskih i ustavnih inovacija... nacionalne države" tijekom dva stoljeća, između 1713. i 1914. 47 Ne mogu dovoljno zahvaliti Grahamu Allisonu što me je pozvao da započnem seriju tih seminara. Ova knjiga mnogo duguje rigoroznim i konstruktivnim kritikama njihovih sudionika. 48 Vidi: Robert Kagan, Of Paradise and Power, str. 88.; Charles Kupchan, End, str. 226. 43

UVOD

55

opisuje ulogu nekoga tko je primus inter pares, više predvodnika nekog saveza negoli vladara nad pokorenim narodima? I koji su hegemonovi motivi? Ostvaruje li on svoju moć izvan svojih granica radi ostvarenja svojih sebičnih ciljeva? Ili možda, poput kakva altruista, nastoji da javna dobra budu dostupna svim članovima međunarodne zajednice? Taj izraz prvi su upotrijebili Grci, želeći opisati odnos Atene s ostalim grčkim gradovima-državama nakon što su se udružili u savez kako bi se obranili od perzijskog imperija; Atena je predvodila druge gradove-države, nije vladala njima.49 U tzv. teoriji svjetskog sustava, nasuprot tomu, hegemonija znači nešto više od običnog vodstva, ali i nešto manje od pravog imperija.50 Prema jednoj drugoj, užoj definiciji, glavna uloga hegemona u XX. stoljeću bila je osigurati liberalni međumarodni trgovinski i financijski sustav.51 U onome što se pomalo nezgrapno naziva teorija stabilne hegemonije temeljno pitanje poslijeratnog razdoblja bilo je u kojoj će mjeri i koliko dugo Sjedinjene Države ostati privržene ideji slobodne trgovine nakon što gospodarstva drugih zemalja, okoristivši se upravo liberalnim ekonomskim poretkom koji je omogućila američka hegemonija, počnu hvatati korak sa SADom. Hoće li se Amerikanci, u nastojanju da zadrže položaj hegemona, vratiti protekcionističkoj politici, ili će i dalje podupirati ideju o slobodnoj trgovini, uz opasnost da počnu relativno nazadovati? To se naziva-

S. R. Johannson, „National Size", str. 352. Hegemonijska moć bila je oličena u „državi... koja je bila sposobna nametnuti svoja pravila međudržavnom sustavu i na taj način privremeno stvoriti novi politički poredak" i koja je nudila „još neke prednosti poduzećima koja su djelovala unutar nje ili koje je ona štitila, prednosti koje nije pružalo 'tržište', već su ostvarene zahvaljujući političkom pritisku"; Immanuel Wallerstein, „Three Hegemonies", str. 357. 51 Ovo shvaćanje prvi put nalazimo u neobično važnoj knjizi Charlesa Kindlebergera o svjetskoj ekonomiji između dva rata u kojoj je opisan svojevrstan Interregnum nastao nakon sloma britanske i prije početka američke hegemonije. Vidi: Charles P. Kindleberger, World in Depression. 49

50

56

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

lo hegemonovom dilemom i mnogim se autorima činilo da je u osnovi riječ o istoj dilemi s kojom je Velika Britanija bila suočena prije 1914.52 Pa ipak, ako je britanski imperij prethodio SAD-u kao svjetskom hegemonu, znači li to da Sjedinjene Države mogu postati nasljednik Velike Britanije kao anglofonog imperija? Većina povjesničara složila bi se s tvrdnjom da je američka ekonomska moć poslije 1945. u najmanju ruku nadmašila britansku nakon 1815., s tim što se ova godina može također uzeti kao razdjelnica glede moći što ju je Velika Britanija stekla nakon konačnog poraza Napoleonove Francuske. Kao prvo, izvanredan rast produktivnosti, postignut između 1890. i 1950., zasjenio je sve što je Velika Britanija ranije postigla, čak i na vrhuncu industrijske revolucije. Drugo, Sjedinjene Države su se promišljeno koristile svojom moći kako bi pospješile multilateralno i uzajamno uravnoteženo smanjenje carina u skladu s Općim sporazumom o carinama i trgovini (poslije Svjetska trgovinska organizacija). Na taj je način smanjenje carina postignuto u Kennedyjevoj rundi (1967.), i u kasnijim pregovaračkim „rundama" mnogo se dugovalo američkim pritiscima kao što su to, primjerice, bili uvjeti što ih je zajmoprimac morao ispuniti da dobije zajam od Međunarodnog monetarnog fonda sa sjedištem u Washingtonu. Nasuprot tomu, do širenja slobodne trgovine i slobodne plovidbe tijekom XIX. stoljeća - „javnih dobara" koja se najčešće pripisuju Britanskom imperiju - došlo je, s jedne strane, spontano, a s druge je to bila neposredna posljedica britanske moći. Treće, američke vlade navodno su sukcesivno koristile ulogu dolara kao ključne valute prije i poslije sloma Bretton Woodsa. Američka vlada imala je pristup „zlatnom rudniku novčanica" i stoga je mogla sabirati subvencije stranaca u obliku profita od izdavanja novca (prodajući strancima dolare i imovinu denominiranu u dolarima, čija

52

Vidi: Paul Kennedy, Rise and Fall.

UVOD

57

je vrijednost nakon toga smanjena).53 Zlatni standard Velikoj Britaniji nije davao takvu prednost, nego joj je možda čak i štetio. Naposljetku, Pax Britannica ovisila je uglavnom o Kraljevskoj ratnoj mornarici i bila je manje „penetrantna" od „potpune dominacije" kojoj danas teži američka vojska. Velika Britanija se cijelo jedno stoljeće, uz samo jednu iznimku - Krimski rat - smatrala nesposobnom poduzeti bilo kakvu vojnu intervenciju u Europi, području od životne važnosti za njen opstanak, a i kad je bila primorana to učiniti, 1914. i 1939., jedva je pobijedila.54 Tako smo stigli do ponešto paradoksalnog zaključka da je hegemon katkad moćniji od imperija. Distinkcija između hegemonije i imperija bila bi legitimna kad bi termin imperij, kao što velik broj američkih komentatora, čini se, pretpostavlja, značio neposrednu vlast nad tuđim teritorijem bez ikakve predstavljenosti njegova stanovništva u političkom životu. Pojmovni okvir proučavatelja imperijalne povijesti, međutim, znatno je istančaniji. U to vrijeme britanski kolonijalni upravitelji poput Fredericka Lugarda jasno su uočavali razliku između „neposredne" i „posredne" vladavine; velikim dijelovima Britanskog Imperija vladalo se posredno - putem lokalnih moćnika, a ne putem britanskih namjesnika. Još jednu distinkciju uveli su John Gallagher i Ronald Robinson u svom važnom članku o „imperijalizmu slobodne trgovine", objavljenom 1953. Tom sintagmom sažeto je opisan način na koji su se viktorijanci koristili svojom pomorskom i financijskom moći u otvaranju tržišta onih zemalja koje su se nalazile izvan njihovih kolonijalnih granica. 55 Jednako je korisna i sada već široko prihvaćena distinkcija između „formalnog" i „neformalnog imperija." Britanci, David Calleo, „Reflections". Vidi takoder: Richard Rosecrance, „Croesus and Caesar". 54 Patrick O'Brien, „Pax Britannica". 55 Gallagher i Robinson, „Imperialism of Free Trade". 53

58

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

primjerice, nisu formalno vladali Argentinom, no utjecaj trgovačkih banaka londonskog Cityja na njenu financijsku i monetarnu politiku bio je tako velik da je njena neovisnost bila krajnje ograničena. 56 Prema riječima jednog od rijetkih suvremenih povjesničara koji je pokušao komparativno pristupiti toj temi, imperij je „prije svega velika sila koja je ostavila svoj trag na međunarodnim odnosima određene epohe... država koja vlada golemim teritorijima i mnoštvom naroda, budući da je upravljanje prostorom i multietnicitetom jedna od važnih i trajnih dilema imperija... Imperij, već po definiciji, nije državni sustav kojim se upravlja uz izričiti pristanak naroda koji ga sačinjavaju. [Nasuprot tomu], asimilacijom narodã čije su institucije podvrgnute demokratizaciji imperiji se mogu preobraziti u multinacionalne federacije ili čak u nacionalne države." 57 Ovo je moguće izraziti još preciznije. U Tablici 1 pokušao sam izložiti jednostavnu tipologiju različitih oblika državnog sustava koje je moguće podvesti pod kategoriju „imperiji". Pri tome je potrebno napomenuti da je ovu tablicu potrebno čitati više kao menú nego kao koordinantnu mrežu. Tako, primjerice, neki imperij može kod kuće biti oligarhijski, težiti tomu da se domogne sirovina iz inozemstva i tako razvijati međunarodnu trgovinu, koristiti se uglavnom vojnim metodama, nametati tržišnu ekonomiju u interesu svoje vladajuće elite, i u njemu može postojati hijerarhijski uređena društvena struktura. Neki drugi imperij, opet, može kod kuće biti demokratičan, može ga zanimati uglavnom sigurnost, može promicati mir kao javno dobro, upravljati društvom uglavnom uz pomoć tvrtki i nevladinih organizacija i promicati mješovitu ekonomiju u interesu svih svojih stanovnika, a njegov društveni ustroj može težiti asimilaciji. Vidi: Robert Freeman Smith, „Latin America", str. 85-88. Usporedi: Cain i Hopkins, British Imperialism. 57 Dominic Lieven, Empire, str. xiv.

56

UVOD

59

Tablica 1

Društveno uređenje

Ciljevi

Javna dobra

Tiranija

Sigurnost

Aristokracija

Cui bono? (U čijem interesu?)

Metoda vladavine

Ekonomski sustav

Karakter društva

Mir

Vojna sila

Poljoprivredni

Vladajuće elite

Genocidni

Komunikacija

Trgovina

Administracija

Feudalni

Domaćeg stanovništva

Hijerarhijski

Oligarhija

Zemlja

Ulaganja

Naseljavanje

Merkantilistički

Doseljenika

Teži razmjeni

Demokracija

Sirovine

Pravo

Nevladine organizacije

Tržišni

Lokalne elite

Asimilacijski

Blago

Upravljanje

Tvrtke

Mješovit

Svih stanovnika

Radno stanovništvo

Obrazovanje

Prijenos vlasti na lokalne elite

Planski

Najamnine

Razmjena (novca)

Oporezivanje

Zdravlje

Prvi stupac na tablici podsjeća nas da imperijalnu moć mogu postići različiti politički sustavi. Sebični ciljevi imperijalne ekspanzije (drugi stupac) obuhvaćaju širok dijapazon, od temeljne potrebe za sigurnošću metropole, koja se postiže uvođenjem reda na neprijateljskom području, do ubiranja zakupnine i poreza od podjarmljenih naroda, da ne spominjem još očitiju korist što ju nova zemlja pruža s obzirom na mogućnost naseljavanja, eksploatacije sirovina te iskorištavanja bogatstava i radne snage, s tim što bi sve to - a to treba posebno istaknuti - moralo biti jeftinije nego u slobodnoj razmjeni sa slobodnim narodima, ako je cijenu osvajanja i kolonizacije moguće opravdati. 58 Istodobno, imperij se može pobrinuti da „javna dobra" 58

G r o s s m a n i M e n d o z a pokušali su utemeljiti formalnu ekonomsku teoriju impe-

rija. Vidi: G r o s s m a n i M e n d o z a , „Annexation or C o n q u e s t ? " .

60

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

- odnosno blagodati imperijalne vladavine, kako ona namjeravana, tako i ona nenamjeravana, ne odlaze vladarima nego onima kojima se vlada, pa čak i nekom trećem: nastojanju da se izbjegnu sukobi, razvoju trgovine i ulaganja, većoj pravdi i efikasnijem upravljanju, boljem obrazovanju (koje može, ali ne mora biti vezano uz vjersko obraćenje, nešto što se danas ne smatra javnim dobrom), ili boljim materijalnim uvjetima. Četvrti stupac nam pokazuje da imperijalnu vlast može obnašati više različitih vrsta službenika: vojnici, državni službenici, naseljenici, dobrovoljne udruge, tvrtke i lokalne elite - svi oni, svatko na svoj način, mogu nametnuti volju centra periferiji. Gotovo je isto toliko različitih vrsta imperijalnih ekonomskih sustava, započevši s ropstvom, do nemiješanja države u gospodarska pitanja, s jednim ili drugim oblikom kmetstva (feudalizam ili planska ekonomija). Osim toga, nije rečeno da blagodati imperija trebaju odlaziti društvu matične zemlje. Katkad te blagodati uživa isključivo elita toga društva (kao što su Lance E. Davis i R. A. Huttenback ustvrdili u slučaju Britanskog Imperija); 59 katkad ih uživaju naseljenici koji su potekli iz siromašnih skupina u metropoli; katkad su to podjarmljeni narodi ili elite unutar podjarmljenih društava. Naposljetku, društveni karakter imperija - preciznije, odnos vladara prema svojim podložnicima - može biti različit. Kao jednu krajnost imamo genocidni imperij nacionalsocijalističke Njemačke kojemu je stalo jedino do istrebljenja određenih etničkih skupina i namjernog ponižavanja drugih. Kao drugu krajnost imamo rimski model imperija u kojemu je građanin mogao pod određenim uvjetima dobiti rimsko državljanstvo neovisno o svojoj etničkoj pripadnosti (model koji je očito primjenjiv u slučaju Sjedinjenih Država). Negdje u sredini je viktorijanski model sa složenom rasnom i društvenom hijerarhijom u kojemu se društvene nejednakosti ublažavaju pomoću

59

Davis i Huttenback, Mammon and the Pursuit of Empire.

UVOD

61

općeg (iako ne i neograničenog) načela jednakosti pred zakonom. Razne kombinacije tih varijabli određuju, među ostalim, dokle će se neki imperij prostirati i koliko će dugo trajati. Nakon što smo pokušali iznijeti jednu širu i složeniju definiciju imperija, čini se da je termin hegemonija postao suvišan. Umjesto toga, može se, sa stanovitim stupnjem uvjerljivosti, tvrditi da je američki imperij dosad uvijek, uz nekoliko iznimaka, davao prednost posrednoj nad neposrednom vladavinom te neformalnim nad formalnim imperijem. Štoviše, njegov status hegemona tijekom hladnoratovskog razdoblja možda ćemo bolje razumjeti ako ga shvatimo kao „imperij po pozivu". 60 Pitanje koje se postavlja glasi nagoviještaju li nedavno upadljivo nezatražene invazije na Afganistan i Irak prelazak na neposrednije i u većoj mjeri formalne imperijalne strukture ili ne. Prilagodimo li terminologiju Tablice 1 našoj svrsi, američki imperij možemo sažeto opisati ovako: razumije se samo po sebi da je posrijedi liberalna demokracija s tržišnom ekonomijom, premda njegov državni sustav posjeduje stanovite neliberalne značajke 61 i premda je razina upletanja države u gospodarstvo vrlo visoka (pa bi stoga bilo točnije reći „mješovito" nego „tržišno"). Američkom imperiju prvenstveno je stalo do njegove vlastite sigurnosti i održanja međunarodnih komunikacija, a tek nakon toga do pristupa sirovinama (poglavito, premda ne isključivo, nafti). Također, on se trudi osigurati ograničen broj javnih dobara: mir, intervenirajući protiv ovog ili onog ratobornog režima i u nekim građanskim ratovima; slobodu trgovanja morima i zračnim putem; te specifičnu formu „adaptacije", koja se najčešće naziva amerikanizacijom i koju manje provode staromodni

60 61

62

Geir Lundestad, American „Empire". Fareed Zakaria, Future of Freedom, naročito str. 162.

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

kršćanski misionari nego izvoznici američke robe široke potrošnje i zabave. Njegove metode formalne vladavine primarno su vojnog karaktera; metode neformalne vladavine oslanjaju se pak uglavnom na nevladine organizacije i korporacije, a u nekim slučajevima i na lokalne elite. Tko ima koristi od ovog imperija? Neki tvrde, pozivajući se pri tome na ekonomista Paula Krugmana, da od njega ima koristi isključivo bogata elita, naročito onaj njen dio koji je vezan uz Republikansku stranku i naftnu industriju. 62 Opće je uvjerenje ljevice da Sjedinjene Države iskorištavaju svoju moć kako bi još više osiromašile zemlje u razvoju. Drugi, opet, tvrde da milijuni ljudi širom svijeta imaju na ovaj ili onaj način koristi od postojanja američkog imperija - posebno stanovnici Zapadne Europe, Japanci i Južnokorejci, koji su tijekom hladnog rata prosperirali pod američkim nuklearnim „kišobranom" - te da ekonomski gubitnici poslijehladnoratovske ere, posebno na području južno od Sahare, nisu žrtve američke moći, nego njenog izostanka. Jer veličina američkog imperija je ograničena. On je upadljivo lišen želje za teritorijalnom ekspanzijom na prekomorske zemlje, karakteristične za zapadnoeuropske pomorske imperije. On daje prednost uvjerenju da će se stranci amerikanizirati sami, smatrajući da nema nikakve potrebe za nametanjem formalne vladavine. Čak i kad osvaja, opire se aneksiji - zbog čega su njegovi imperijalni pothvati na moru uvijek naginjali kratkotrajnosti, a tako će po svoj prilici ostati i ubuduće. Doista, jedna od osebujnosti američkog imperija - a možda i njegov glavni nedostatak - jest izostanak dugoročnog planiranja.

62

Paul Krugman, Great Unravelling.

UVOD

63

ANGLOFONI

IMPERIJI

Svi se slažu da povijest poznaje samo sedamdeset imperija. Ako je vjerovati Timesovu Atlasu svjetske povijesti, američki imperij je, po mojem računu, šezdeset osmi po redu. (Komunistička Kina je šezdeset deveti; neki tvrde da je Europska Unija sedamdeseti.) U kojoj se mjeri američki imperij razlikuje od prethodnih imperija? Poput drevnog egipatskog imperija, on u središnjem području zemlje podiže visoke građevine, premda u njima stanuju živi, a ne mrtvi. Poput atenskog imperija, pokazao se vještim u predvođenju saveza protiv suparnika. Poput Aleksandrova imperija, njegova geografska rasprostranjenost je zapanjujuća. Poput kineskog imperija, koji je nastao u razdoblju dinastije Chin i svoj vrhunac doživio u vrijeme dinastije Ming, ujedinio je zemlje i narode koji su živjeli na golemom području i od njih stvorio istinsku nacionalnu državu. Poput rimskog imperija, njegov sustav državljanstva iznimno je otvoren: prošle je godine velik broj vojnika koji su služili u Iraku dobio istodobno ranjeničku medalju i američko državljanstvo, baš kao što je nekoć čovjek koji je služio u rimskim legijama postajao civis romanus. Dapače, s klasičnom arhitekturom svoga glavnoga grada i republikanskim ustrojstvom svoga ustava, Sjedinjene Države su možda više od ijednog drugog ranijeg imperija nalik „novome Rimu" - premda samo onom Rimu u kojemu je Senat uspijevao obuzdati one koji su se htjeli proglasiti carevima. Njegovi odnosi sa Zapadnom Europom, također, takvi su da nam se Sjedinjene Države katkad mogu učiniti nalik drugom Rimu, premda se čini da je zasad još preuranjeno klicati Bruxellesu kao novom Bizantu.63 Povlačenje paralele s Rimom u opasnosti je da se pretvori u kliše.64

Vidi: Charles Kupchan, End, str. 153. Novije primjere takve opasnosti vidi u: Joseph Nye, „The New Rome Meets the New Barbarians: How America Should Wield Its Power", Economist, 23. ožujka 63

64

64

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

Pa ipak, po sposobnosti širenja svoga jezika i svoje kulture - u isti mah monoteističke i matematičke - Sjedinjene Države imaju sličnosti s Abasidskim kalifatom koji su utemeljili Muhamedovi nasljednici. Premda se o njima često govori kao o nasljedniku - jednako kao i o buntovničkom proizvodu - zapadnoeuropskih imperija koji su nastali u XVI. i trajali sve do XX. stoljeća, Sjedinjene Države imaju isto toliko, ako ne i više zajedničkog s velikim kopnenim imperijima središnje i istočne Europe. Napredovanje američkih doseljenika kroz preriju prema zapadu tijekom XIX. stoljeća odražava kao u zrcalu napredovanje ruskih naseljenika kroz stepe prema istoku. Njihovo političko ustrojstvo ponekad zapravo više podsjeća na Beč ili Berlin nego na Haag, glavni grad posljednje velike imperijalne republike, ili na London, središte prvog anglofonog imperija. Onima koji unatoč tomu inzistiraju na američkoj „posebnosti" povjesničar imperija može odgovoriti samo ovim riječima: američki imperij je poseban koliko je posebno i svih ostalih 69 imperija. Promotrimo pobliže sličnosti i razlike između ovog američkog imperija i Britanskog Imperija, u odnosu prema kojemu su se Sjedinjene Države isprva definirale, no kojemu sve više sliče, kao što neposlušni sinovi s vremenom sve više sliče očevima koje su nekoć prezirali. Odnos između tih dvaju anglofonih imperija jedan je od lajtmotiva ove knjige, iz jednostavnog razloga što ni jedan drugi imperij u povijesti nije ni izbliza postigao sve ono što Sjedinjene Države danas žele postići. Razdoblje u kojemu je Velika Britanija bila „liberalni imperij" - između 1850-ih i 1930-ih - ističe se kao vrijeme kad je ta vodeća imperijalna sila uspješno provodila ekonomsku globalizaciju, izvozeći ne samo svoju robu, ljude i kapital, nego i svoje

2002.; Jonathan Freedland, „Rome, AD... Rome DC", Guardian, 18. rujna 2002.; Robert Harris, „Return of the Romans", Sunday Times, 31. kolovoza 2003.

UVOD

65

društvene i političke institucije. Ova dva anglofona imperija imaju mnogo toga zajedničkog. Ipak, oni se u mnogočemu razlikuju. Kao što smo vidjeli, neki povjesničari smatraju da su Sjedinjene Države znatno uspješniji „hegemon" od Velike Britanije. Pa ipak, s obzirom na teritorije koje je zaposjedao, potonji imperij bio je kudikamo impresivniji. U vrijeme svoje najveće moći, između dva rata, Britanski je Imperij obuhvaćao više od 13 milijuna četvornih milja, što je blizu 23 posto ukupne svjetske kopnene površine. Na samo Ujedinjeno Kraljevstvo otpadao je tek sićušan dio tog golemog područja, samo 0,2 posto. U usporedbi s njim, Sjedinjene Države danas obuhvaćaju oko 6,5 posto površine svijeta, dok njenih četrnaest formalnih kolonija 65 - riječ je uglavnom o otocima u Tihom oceanu dobivenim prije II. svjetskog rata - zapremaju tek 4140 četvornih milja teritorija. Čak i da Sjedinjene Države nisu nikad napustile zemlje koje su u razdoblju između španjolsko-američkog i II. svjetskog rata okupirale na Karibima i u Latinskoj Americi, američki imperij danas bi zapremao tek polovicu od jedan posto Zemljine površine. Kad je pak o demografiji riječ, američki imperij još je minijaturniji. Sjedinjene Države, zajedno s kolonijama, danas obuhvaćaju jedva 5 posto svjetskog stanovništva, dok su Britanci na vrhuncu svoga imperija vladali nad približno petinom ili četvrtinom čovječanstva. S druge strane, Sjedinjene Države posjeduju mnoštvo malenih teritorija unutar teorijski suverenih država koji im služe kao vojne baze. Američka vojska je prije razmještaja trupa za invaziju na Irak imala 752 vojne instalacije u više od 130 zemalja. 66 U 65 baza bio je Američka Samoa, Otok Baker, Guam, Otok Howland, Otok Jarvis, Atol Johnston, Greben Kingman, Atol Midway, Otok Navassa, Sjevernomarijanski otoci, Atol Palmyra, Portoriko, Djevičanski otoci i Otok Wake. 66 Joseph Curl, „U.S. Eyes Cuts at Germany, S. Korea Bases", Washington Times, 12. veljače 2003. 65

66

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

stacioniran znatan broj američkih vojnika.67 Njihova lokacija dovodi u pitanje vjerodostojnost tvrdnje predsjednika Busha izgovorene 26. veljače 2003., prema kojoj „nakon poraza naših neprijatelja [1945.] mi iza sebe nismo ostavljali okupacijsku vojsku". 68 Tijekom prve godine njegova mandata, u Njemačkoj je bilo stacionirano oko 70.000 američkih vojnika, a u Japanu 40.000. Američki su vojnici u tim dvjema zemljama prisutni neprekidno od 1945. Gotovo jednako toliko (36.500) bilo ih je stacionirano u Južnoj Koreji u kojoj američka vojna prisutnost traje neprekidno od 1950. Osim toga, novi ratovi uvijek znače nove baze, kao što je baza Camp Bondsteel na Kosovu, nastala 1999. tijekom rata protiv Jugoslavije, ili zrakoplovna baza Biškek u Kirgistanu, „vrijednost" ostvarena tijekom rata protiv talibanskog režima u Afganistanu. U trenutku dok pišem ovu knjigu u Afganistanu je i dalje stacionirano oko 10.000 američkih vojnika, a u Iraku će, po svemu sudeći, barem još nekoliko godina morati ostati čak 100.000 vojnika. 69 Osim toga, ne treba zaboraviti ni impresivnu vojnu tehnologiju koju je moguće pustiti s lanca iz tih baza. Komentatori rado ističu da je „budžet Pentagona jednak ukupnom vojnom budžetu 12 ili 15 država" te da troškovi Sjedinjenih Država za obranu iznose između 40 i 45 posto troškova svih 189 država na svijetu". 70 Usprkos tomu, fiskalne mjere nalik ovima, ma koliko impresivnima se činile, ne opisuju u dovoljnoj mjeri nadmoć američkih oružanih snaga. Sjedinjene Države imaju 9000 Abramsovih tenkova M l . Sve ostale zemlje zajedno ne posjeduju ni izbliza takvu moć. Sjedinjene Države imaju devet borbenih

Statistical Abstract of the United States, 2002., tablica 495. Transkript je objavljen u New York Timesu, 26. veljače 2002. 69 Ian Traynor, „How American Power Girds the Globe with a Ring of Steel", Guardian, 12. travnja 2003. 70 Paul Kennedy, „Power and Terror", Financial Times, 3. rujna 2002.

67 68

UVOD

67

skupina sa „supernosačima aviona". Ostali dio svijeta nema ni jednu takvu skupinu. Sjedinjene Države imaju tri vrste „nevidljivih" aviona. Ostali dio svijeta nema ni jedan takav avion. Sjedinjene Države daleko su ispred svih ostalih zemalja u proizvodnji teledirigiranih projektila i bespilotnih letjelica specijalno konstruiranih za letove na vrlo velikim visinama. 71 U vojnom pogledu Britanski Imperij nikad nije u tolikoj mjeri prednjačio pred svojim takmacima. Doduše, svojedobno je mreža njegovih pomorskih i vojnih baza bila donekle slična onoj kojom danas raspolažu Sjedinjene Države.72 Broj njegovih vojnika stacioniranih u inozemstvu također je bio približno isti.73 Britanci su također uživali u tehnološkoj nadmoći, neovisno o tome je li riječ o teškim strojnicama ili o jednoj ranijoj vrsti bojnog broda. Njihov imperij, međutim, nikad nije dominirao cijelim spektrom vojnih potencijala na način na koji njime danas dominiraju Sjedinjene Države. Iako je britanska ratna mornarica vladala svjetskim morima, Francuzi, a poslije i Nijemci - da ne govorimo o Amerikancima - bili su sposobni izgraditi flote koje su bile vjerodostojna prijetnja njihovoj nadmoći, dok je britanska vojska bila općenito znatno manja i raspršenija od vojski kontinentalnih imperija. Ako je vojna moć conditio sine qua non svakog imperija, teško je zamisliti da netko danas može osporavati činjenicu da su Sjedinjene Države imperij. Konvencionalne mape koje prikazuju razmještaj američkih vojnika prikazuju djelokrug američke vojne moći manjom nego što ona doista jest.74 Zemljovid svijeta koji je izradilo ministarstvo obrane SAD-a, na kojemu su ucrtana područja odgovornosti Gregg Easterbrook, „American Power Moves Beyond the Mere Super", New York Times, 27. travnja 2003. 72 Paul Kennedy, Rise and Fall of Great Powers, str. 519. 73 A. N. Porter (ur.), Atlas of British Overseas Expansion, str. 120. 74 Vidi: Michael O'Hanlon, „Come Partly Home, America". 71

68

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

petorih glavnih regionalnih vojnih zapovjedništava, sugeriraju da je sfera američkog vojnog utjecaja sada doslovce globalnog karaktera.75 Regionalni zapovjednici borbenih jedinica - „prokonzuli" ovog imperija - odgovorni su za područja o kojima njihovi rimski predčasnici nisu mogli ni sanjati. USEUCOM obuhvaća područje od najzapadnije obale Grenlanda do Beringova tjesnaca, od Arktičkog oceana do Rta dobre nade, od Islanda do Izraela.76 Svakome je, naravno, jasno da je za opsežan vojni angažman u nekoj prekomorskoj zemlji potrebno raspolagati golemim gospodarskim resursima. Je li Amerika dovoljno bogata da može odigrati ulogu Atlasa koji je na svojim plećima nosio težinu cijeloga svijeta? To pitanje postavljalo se tijekom 1970-ih i 1980-ih tako često da je čak moguće govoriti o nastanku čitave škole mišljenja prema kojoj SAD „nazaduje". Prema riječima Paula Kennedyja, „pretjerano vojno i financijsko širenje,, Sjedinjenim je Državama - kao i svim „velikim silama" 77 prije njih - došlo glave, jer su izgubile ekonomsku prevlast koju su dotad imale.78 Kratko vrijeme nakon pada Berlinskog zida Amerikanci su se mogli veseliti tomu što je Sovjetski Savez prvi podlegao pretjeranom širenju. 79 Osjećaju oporavka pridonijele su i gospodarske poteškoće Japana o kojemu se nekoć govorilo kao o budućem geopolitičkom takmacu. Usporedo s rasprostranjenim osjećajem da Amerika proživljava razdoblje „relativnog uspona" kakav

Zahvalan sam dr. Christopheru Bassfordu s National War Collegea što me je upozorio na ovaj zemljovid. 76 Dana Priest, Mission, str. 73. 77 Termin „velika sila" samo je jedan u nizu eufemizama. U vrijeme dok je bio općenito prihvaćen, svih pet država nazivanih velikim silama - Velika Britanija, Francuska, Rusija, Austrija i Njemački Reich - bile su imperiji ili su posjedovale imperij. 78 Paul Kennedy, Great Powers. 79 Iako se Hansonova knjiga pod naslovom Decline of the American Empire pojavila već 1993. 75

UVOD

69

nije doživjela još od 1920-ih, kad je mir postignut nakon I. svjetskog rata dao krila tržištu burzovnih papira, počeo se gubiti osjećaj da Sjedinjene Države nazaduju. Krajem 1990-ih, međutim, komentatori su počeli upozoravati na opasnost od nekih novih takmaca. Neki su se počeli plašiti Europske Unije. 80 Drugi su se plašili Kine.81 Samuel Huntington bio je također jedan od onih koji su „unipolarnost" smatrali samo prolaznom pojavom: s obzirom na to da se Europa ujedinjuje, a Kina se bogati, svijet će se ponovno vratiti „multipolarnosti" kakvu nismo vidjeli još od vremena prije II. svjetskog rata.82 Prema mišljenju Emmanuela Todda, Francuzi su, plašeći se američke „hipermoći", pokazali da ne vode računa o stvarnosti, jer je već tada bilo jasno da je američka moć na zalazu i da joj predstoji slom.83 Kad bi se najnovija stopa rasta stanovništva i proizvodnje nastavila tijekom sljedećih dvadeset godina, Kina bi već 2018. mogla dostići Ameriku kao najjaču ekonomsku silu na svijetu.84 Ipak, teško je vjerovati da će stopa rasta u tim dvjema zemljama tijekom sljedeća dva desetljeća biti ista kakva je bila u proteklim dvama desetljećima. Sve što možemo pouzdano reći jest to da je 2000. američki bruto Prema riječima Charlesa Kupchana „Europa će uskoro sustići Ameriku... zato što napokon dolazi sebi, gomilajući impresivne resurse i intelektualni kapital koji države što je tvore imaju već od ranije"; Kupchan, End, str. 119,132. 81 Na kraju svoje knjige pod naslovom Tragedy of Great Power Politics u kojoj presudnu ulogu daje ekonomiji, Mearsheimer iznosi ovaj mračni zaključak: „Sjedinjene Države iznimno su zainteresirane za znatno usporavanje kineskog gospodarskog rasta u godinama koje su pred nama." Drugim riječima, nastavi li se Kina i dalje gospodarski razvijati, Sjedinjene Države prestat će biti dominantna sila u Aziji: Mearsheimer, Tragedy, str. 402. Usporedi ibid., str. 383 i dalje. Začudo, Rusija se u Mearsheimerovim tablicama pojavljuje dvaput, dok su podaci o Americi ispušteni. Vidi: Samuel P. Huntington, „Lonely Superpower", str. 88. 82 Vidi: Samuel P. Huntington, „Lonely Superpower", str. 88. 83 Emmanuel Todd, Après l'Empire. 84 Procjene temeljene na podacima u Angus Maddison, World Economy. A. Goldman Sachs u svojoj studiji procjenjuje da bi kineska prozvodnja oko 2041. mogla nadmašiti američku. 80

70

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

domaći proizvod, izračunat u međunarodnim dolarima i prilagođen na osnovi pariteta kupovne moći, bio gotovo dvaput veći od kineskog te da je obuhvaćao nešto više od petine (21,4 posto) ukupne svjetske proizvodnje - više od japanskog, njemačkog i britanskog zajedno. To je dvostruko više od najvećeg dosadašnjeg udjela Velike Britanije u svjetskoj proizvodnji. 85 Dapače, američki udio u svjetskoj bruto proizvodnji, izračunat prema trenutačnoj vrijednosti američkog dolara, bio je bliži trećini (32,3 posto), što je dvostruko više od kineskog i japanskog gospodarstva zajedno. 86 S obzirom na proizvodnju i potrošnju, Sjedinjene Države su već sada kudikamo bogatiji imperij nego što je Britanski Imperij ikad bio.87 Angus Maddison, World Economy, str. 261., tablica B-18. Svjetska banka, World Development Indication; baza podataka. Međunarodni dolar je imaginarna novčana jedinica koja ima istu kupovnu moć u odnosu na bruto domaći proizvod bilo koje zemlje koju američki dolar ima u Sjedinjenim Državama. Ovom prilagodbom uklanjaju se efekti promjena valutnih tečajeva i razlike u cijeni istih roba između zemalja (Big Mac je skuplji u Sjedinjenim Državama nego u Kini). Mjerenje dohotka i proizvodnje u tekućim dolarima daje posve drukčije rezultate. Godine 1980., udio SAD-a u svjetskoj proizvodnji u tekućim dolarima iznosio je samo 10,6 posto, odnosno gotovo trećinu sadašnjega. Sedam godina kasnije popeo se na četvrtinu, dosegnuvši tako svoj najveći udio nakon 1960., a u razdoblju između 1995. i 2002. popeo se sa četvrtine na trećinu. Treba napomenuti da kad ovdje govorimo o dohotku, govorimo o bruto nacionalnom dohotku koji je (prema definiciji Svjetske banke) „vrijednost koju stvaraju svi domaći proizvođači, plus svi porezi na proizvode (uz odbitak subvencija) koji nisu uključeni u procjenu proizvodnje, plus neto prihod primarnog dohotka (plaće zaposlenika i dohodak od vlasništva) u inozemstvu". Opseg proizvodnje je bruto domaći proizvod koji je (i opet prema definiciji Svjetske banke) „bruto vrijednost koju stvaraju svi domaći proizvođači u gospodarstvu, plus svi porezi na proizvode i minus sve subvencije koje nisu uključene u vrijednost proizvoda. Ona se izračunava bez odbijanja deprecijacije proizvedene vrijednosti ili iscrpljenosti i pogoršanja kvalitete prirodnih izvora." 87 Iako, strogo uzevši, ova usporedba nije prikladna. Zbrojimo li Maddisonove proračune bruto domaćeg proizvoda Velike Britanije i svih njenih kolonija za godinu 1913., ukupan zbroj (prilagođen kupovnoj moći) premašuje njegov proračun svjetskog BDP-a za 20 posto. Stoga je možda ispravnije reći da američko gospodarstvo danas i sveukupno gospodarstvo Velike Britanije i njenih kolonija od prije jednog stoljeća čine približno isti udio u svjetskoj proizvodnji.

85 86

UVOD

71

Ovo, dakako, nisu jedini pokazatelji američke ekonomske nadmoći. U vrijeme najvećeg procvata Britanskog Imperija tek se za nekoliko kompanija moglo reći da su „multinacionalne", u tom smislu da su značajan dio svoje imovine i radne snage imale na prekomorskim tržištima. Danas svjetskom ekonomijom dominiraju upravo takve tvrtke, od kojih je značajan broj - od Exxon Mobila do General Motorsa, od McDonald'sa do Coca Cole, od Microsofta do Time Warnera - američkog podrijetla i svoja sjedišta imaju i dalje u Sjedinjenim Državama. Baš kao što bismo prema staroj Hobson-Lenjinovoj teoriji imperijalizma i očekivali, najnovija povijest McDonald'sa može nam poslužiti kao slikovit primjer širenja američkih kompanija na prekomorske zemlje u potrazi za novim tržištima. McDonald's je svoje prve podružnice u inozemstvu otvorio 1967. u Kanadi i Portoriku. Dvadeset godina kasnije ova tvrtka imala je gotovo 10.000 restorana u 47 zemalja, a 1997. imala ih je već 23.000 u više od 100 zemalja. Godine 1999. prodaja ove kompanije u inozemstvu nadmašila je prvi put prodaju u Sjedinjenim Državama. McDonald's danas ima više od 30.000 restorana u više od 120 zemalja; od toga se 12.800 restorana, ili manje od pola, nalazi u Sjedinjenim Državama. 88 Kao što je Donaldu Rumsfeldu potreban njegov zemljovid svijeta, tako je i Ronaldu McDonaldu potreban njegov zemljovid svijeta, a on predstavlja začuđujuću alternativnu geografiju američkog imperija. Riječima glavnog izvršnog direktora kompanije, „na Zemlji živi šest i pol milijardi ljudi, od čega samo 270 milijuna u Sjedinjenim Državama. Tko još na svijetu ima www.grassrootsbrunnet.net. U tehničkom smislu, McDonald's nije vlasnik restoranã; on prodaje koncesije vlasnicima koji imaju sve veću slobodu u prilagođavanju McDonald'sovih proizvoda ukusu lokalnog stanovništva. Ipak, njegovi inspektori paze da koncesionari ne odstupe od standarda posluživanja i kvalitete hrane što ih McDonald's propisuje u Sjedinjenim Državama.

88

72

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

takvu priliku?" 89 Coca-kolonizacija je otrcana krilatica antiglobalizacijskog „pokreta", no kad pogledamo gdje se sve to bezalkoholno piće prodaje u svijetu, ona svakako izražava stanovitu istinu: 30 posto u Sjevernoj Americi, 24 posto u Latinskoj Americi, 22 posto u Europi i na Bliskom istoku, 18 posto u Aziji i 6 posto u Africi. Ovdje je svakako potrebno istaknuti da, kad je u pitanju prodaja Coca-Cole, najbrže raste tržište Narodne Republike Kine.90 Relativno brz rast američkog gospodarstva tijekom 1980-ih i 1990-ih - u vrijeme kad su gospodarstva njegovih glavnih hladnoratovskih suparnika počela slabiti - objašnjava nam kako su Sjedinjene Države uspjele na jedinstven način istodobno revolucionirati svoje oružane snage i znatno smanjiti troškove za obranu u bruto domaćem proizvodu. Izvješće Ministarstva obrane, objavljeno u ožujku 2003., predviđalo je da će se ukupni troškovi za obranu zadržati na razini od 3,5 posto BDP-a još barem tri godine.91 Tu brojku treba usporediti s prosječnih 7 posto tijekom hladnog rata. Imamo li u vidu „formulu" Paula Kennedyja, prema kojoj, „ako neka nacija tijekom dužeg razdoblja izdvaja više od 10 posto ... bruto društvenog proizvoda za oružje, ograničujući na taj način stopu svoga rasta", neposredna opasnost od pretjeranog širenja njenog imperija gotovo da ne postoji. 92 Ukratko, Sjedinjene Države, s obzirom na svoje gospodarske resurse i na svoj vojni potencijal, ne samo da su nalik posljednjem velikom anglofonom imperiju, nego ga u izvjesnom smislu daleko nadmašuju.

Neil Buckley, „Eyes on the Fries", Financial Times, 29. kolovoza 2003. Coca-Cola Company, Annual Report 2002., str. 44. 91 Ured podtajnika Ministarstva obrane (Comptroller), „National Defense Budget Estimates for FY 2004" (Green Paper), ožujak 2003. 92 Paul Kennedy, Rise and Fall, str. 609, bilješka 18. 89

90

UVOD

73

NJEŽNA MOĆ Argument kojim se katkad želi ukazati na razliku između američke hegemonije i Britanskog Imperija kvalitativnog je karaktera. Američka moć, tvrdi se, ne sastoji se samo od vojne i ekonomske moći, nego i od „nježne" moći. Prema Josephu Nyeju, dekanu Kennedyjeve škole na Harvardskom sveučilištu, „neka zemlja može u svjetskoj politici postići rezultate za kojima teži zbog toga što je druge zemlje nastoje oponašati, diveći se njenim vrijednostima, povodeći se za njenim primjerom te nastojeći postići razinu prosperiteta i otvorenosti kakvu je ona postigla". Drugim riječima, nježna moć donijet će vam ono što želite bez „sile ili poticanja", bez politike mrkve i batine: „To je sposobnost kojom primamljujete i privlačite druge. Nježna moć najvećim dijelom proizlazi iz naših vrijednosti." 93 U slučaju Amerike „ona dolazi otud što je Amerika sjajni 'grad na gori'" - zavodljivi novi Jeruzalem ekonomske i političke slobode.94 Nye nije toliko naivan da misli kako je američki put, sam po sebi, privlačan svakomu i na svakom mjestu. Ipak, on vjeruje da je, zahvaljujući globalnom širenju informacijske tehnologije, nastojanje da se taj put učini privlačnim i za druge danas važnije nego u prošlosti.95 Jednostavno rečeno, nježna moć - ili ono što neki autori nazivaju amerikanizacijom - može doprijeti do onih dijelova svijeta do kojih gruba i sirova moć ne može. 96 No čini li to američku moć tako silno različitom od imperijalne Joseph Nye, Paradox, str. 8. Vidi također njegov esej pod naslovom „The Velvet Hegemon", Foreign Policy (svibanj-lipanj 2003.), str. 74 i dalje, u kojemu autor odgovara na moju kritiku „Think Again: Power", Foreign Policy (ožujak-travanj 2003.). 94 Joseph Nye, Paradox, str. 141. 95 Ibid., str. 140 i dalje. 96 O amerikanizaciji vidi: Philip Bell, Americanization and Australia. Usporedi: Clark S. Judge, „Hegemony of the Heart". 93

74

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

moći? Nipošto. Ona u najmanju ruku ilustrira mjeru u kojoj su Sjedinjene Države postale slične posljednjem anglofonom imperiju. Britanski imperij također je želio približiti svoje vrijednosti drugim narodima, premda je ta zadaća isprva - prije pojave suvremene komunikacijske tehnologije - morala biti prepuštena „ljudima na terenu". Britanski misionari, zaokupljeni širenjem svih mogućih vrsta kršćanstva koje su uspijevale na njihovu otočju, razmiljeli su se uzduž i poprijeko kugle zemaljske. Britanski poslovni ljudi također su nastojali uvesti svoje osebujne računovodstvene metode i načine upravljanja gdje god su mogli. Britanski upravitelji primjenjivali su svoje vlastito poimanje reda i zakona. Britanski učitelji utuvljivali su kolonijalnim elitama vještinu čitanja i pisanja i znanje aritmetike. Svi oni zajedno uspjeli su proširiti britanske dokoličarske zabave poput kriketa i poslijepodnevnog čaja. Svrha svega toga bila je, dakako, „namamiti i privući" ljude britanskim vrijednostima. Osim toga, pješačenje na velike daljine bilo je napokon olakšano novim tehnologijama. Uspostavljanjem telegrafske veze između Starog i Novog svijeta novinske agencije iz Londona mogle su novine širom svijeta opskrbljivati anglocentričnim sadržajima, no tek je dolazak bežičnog radija - a osobito osnutak BBC-ja - doista najavio razdoblje nježne moći u Nyevu značenju te riječi. Na Božić 1932. kralj George V. mogao se preko radija obratiti cijelom Britanskom Imperiju. Samo šest godina kasnije BBC je pokrenuo prvu emisiju na stranom jeziku - bio je to arapski - a već potkraj 1938. emitirao je emisije na svim važnijim europskim jezicima. BBC je nesumnjivo odigrao značajnu ulogu u poticanju stanovništva na otpor u zemljama koje su u II. svjetskom ratu okupirale sila Osovine; zašto bi inače Joseph Goebbels kao opsjednut progonio Nijemce uhvaćene u slušanju te radiopostaje? Nježna moć kojom se Velika Britanija koristila 1930ih bila je u određenom smislu veća od nježne moći kojom danas

UVOD

75

raspolažu Sjedinjene Države. U svijetu u kojemu su postojale novine, radioprijemnici i kinematografske dvorane, u kojemu je broj elektroničkih informativnih medija (riječ je najčešće o nacionalnom monopolu) bio relativno malen, BBC se mogao nadati da će njegove emisije doprijeti do relativno velikog broja slušatelja u inozemstvu. Pa ipak, kakva god da je bila nježna moć koju je Velika Britanija zbog toga imala, strmoglavi pad Britanskog Imperija nakon 1930-ih bilo je nemoguće zaustaviti. To otvara pitanje o istinskom značenju američke nježne moći danas. Ako ovaj termin označava išta više od kulturalne zvučne kulise tradicionalnim oblicima dominacije, svakako treba pokazati da Sjedinjene Države mogu od drugih zemalja dobiti ono što žele bez prisile i bez podmićivanja, naprosto zato što je kultura koju ona izvozi zavodljiva. Jedan od razloga za skeptičnost u pogledu djelokruga američke nježne moći danas jest pitanje dokle, u geografskom smislu, dopire izvoz njene kulture. Istina, 39 od 81 najveće telekomunikacijske kompanije u svijetu u američkom je vlasništvu, a pola svih zemalja na svijetu kupuje uglavnom američke filmove za svoje kinematografe. Međutim, veoma velik dio holivudskog izvoza otpada na dugogodišnje američke saveznike unutar Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj. Azijske zemlje (izuzmemo li Japan) - a naročito Indija - uvoze vrlo malo američkih filmova. Isto tako, najviše prijevoda američkih knjiga i najviše korisnika američkih internetskih stranica naći ćemo u Europi i Japanu. Jedino drugo područje u svijetu gdje najvažnijim komunikacijskim kanalom dominira američka kultura jest Latinska Amerika, u kojoj se 75 posto televizijskog programa uvozi iz SADa.97 Stoga bi bilo pretjerano zaključiti da je američke nježne moći

97

Held i dr., Global Transformations, str. 344-63. Usporedi: Peter H. Smith, Talons of the

76

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

napretek ondje gdje za njom postoji tek neznatna potreba. Sasvim je moguće da je visoka razina izloženosti američkim filmovima i televiziji jedan od razloga zašto ljudi u Zapadnoj Europi, Japanu i Latinskoj Americi pokazuju manje neprijateljstva prema Sjedinjenim Državama nego u nekim drugim zemljama. Ipak, ostaje činjenica da je opseg američke nježne moći ograničeniji nego što se obično misli. Bliski istok, gdje je BBC počeo emitirati svoje programe na stranim jezicima, danas je kudikamo otporniji na šarm „anglobalizacije" nego što je bio tada. Pojava TV postaje Al Jazeera pokazuje da je barijera za ulazak u igru s nježnom moći danas postavljena veoma nisko. Američki vojnici osvjedočili su se da su njihovi neprijatelji sposobni dominirati čak i eterom ratom razdirane Somalije, ispunjajući ga antiameričkom propagandom. Genocid u Ruandi nije bilo moguće spriječiti uz pomoć nježne moći: kad je glavni tajnik Ujedinjenih naroda Butros Butros Gali zatražio da Clintonova administracija blokira prijem krvoločnih poziva na ubojstva radiopostaje Radio Mille Collines, rečeno mu je da bi taj korak bio preskup. 98 Postoji jedna iznimka, a ona je još jedan u nizu primjera koji ukazuju na sličnost između nekadašnjeg britanskog i suvremenog američkog imperija. Misionari su i danas neobično važan instrument širenja neke kulture u zemljama u razvoju, kao što su bili prije jednog i pol stoljeća. Danas je zbog golemog broja kršćanskih sljedbi koje djeluju u tim zemljama teško pronaći pouzdane podatke o ukupnom broju američkih misionara koji djeluju izvan Sjedinjenih Država. Prema nekim procjenama, samo protestantskih misionara ima između 40 i 64 tisuće, što je relativno malen

Eagle, str. 235 i dalje. Američki filmovi prevladavaju i u latinskoameričkim kinima. William Shawcross, Deliver Us Erom Evil, str. 119.

98

UVOD

77

broj u usporedbi s oko 300.000 američkih misionara koji djeluju u Sjedinjenim Državama. 9 9 Unatoč tomu, čak i malen broj kršćanskih misionara može učiniti mnogo, jer prima izdašnu financijsku pomoć od vjernika u domovini. Sljedba Kristove crkve u travnju 1994. u Latinskoj Americi imala je ukupno 223 misionara, od kojih je najveći broj (81) djelovao u Brazilu. Sedam godina kasnije, iako se broj misionara u ovoj regiji u međuvremenu gotovo prepolovio, ukupan broj pripadnika Kristove crkve povećao se za 60 posto.100 Prema procjeni objavljenoj 1990. na protestantizam je prešlo čak 20 posto Latinoamerikanaca. 101 Neobično razmetanje evangeličkom vjerom, što su ga javnosti nakon pobjede u finalu posljednjeg Svjetskog nogometnog kupa priredili brazilski nogometaši, pokazuje da bi ta brojka mogla biti točna. Obodreni putujućim propovjednicima poput Luisa Busha (rođenog u Argentini), misionari odnedavno usmjeravaju pažnju prema milijunima ,,neevangeliziranih" koji obitavaju u prostoru između 10. i 40. stupnja geografske širine, vodeći se pritom onom narodnom: „Tko prvi djevojci..." Prema Centru za proučavanje svjetskog kršćanstva na Teološkom seminaru Gordon Conwell u Hamiltonu u saveznoj državi Massachussetts, broj kršćanskih misionara u islamskim zemljama poslije 1982. gotovo se udvostručio, popevši se s 15.000 na 27.000; pola njih su Amerikanci. 102 No što je s američkim službenim, sekularnim vrijednostima, i s njihovim altruističkim ciljevima? Ne razlikuju li se oni temeljito od 99

Podaci su preuzeti od: Evangelism and Missions Information Service, U.S. Council of World Missions i North American Missions Board. 100 www.bible.acu. 101 Christopher Coker, Conflicts, str. 11. Usporedi: David Stoll, Is Latin America Turning Protestant? 102 David van Biema, „Should Christians Convert Muslims?", Time, 30. lipnja 2003.

78

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

sebičnih i izrabljivačkih ciljeva ranijih imperija? Često se tvrdi da su se kreatori američke politike nakon Woodrowa Wilsona odrekli imperijalizma, nastojeći što više afirmirati wilsonovska načela poput međunarodnog prava, demokracije i slobodnog tržišta.103 Te ideje su zbog nečega - vjerojatno zbog toga što su same po sebi valjane - počele napokon „dominirati u međunarodnim poslovima". Najviše što Sjedinjene Države trebaju učiniti, prema tome, jest da se „ponašaju poput šefa redarstva", sprečavajući tako bilo koju neprosvijećenu silu koja bi eventualno pokušala ugroziti ovaj blagotvorni svjetski poredak. 104 Bushovoj „Nacionalnoj strategiji sigurnosti", objavljenoj u rujnu 2002., u kojoj on izričito kaže da je cilj američke vanjske politike „proširiti blagodati slobode širom svijeta", jamačno ne nedostaje staromodne wilsonovske retorike. „Pobrinut ćemo se", piše u tom dokumentu, „da nadu u demokraciju, razvitak, slobodno tržište i slobodnu trgovinu dovedemo u svaki kutak svijeta... Amerika mora nepokolebljivo i beskompromisno zastupati zahtjeve što ih ljudsko dostojanstvo postavlja pred svakoga od nas: vladavinu prava, ograničenje apsolutne moći države, slobodu govora, slobodu vjeroispovijesti; jednakost pred zakonom; dostojanstvo žene, vjersku i etničku snošljivost; i, naposljetku, poštivanje privatnog vlasništva." 105 Ipak, ne može se reći da ova „strategija otvorenosti" nema svoje imperijalne preteče.106 Od druge polovine XIX. stoljeća do velike deVidi: Michael Mandelbaum, Ideas, str. 1. Ibid., str. 288. 105 Ured Predsjednika, „The National Security Strategy of the United States of America", 17. rujna 2003.; www.usinfo.state.gov. 106 Vidi: Andrew Bacevich, American Empire, str. 2 i dalje. Međutim, čak i Bacevich ublažava razmjere ove sličnosti: Andrew Bacevich, „Does Empire Pay?", Historically Speaking, 4, 4 (travanj 2003.), str. 33. 103

104

UVOD

79

presije mnoge od tih težnji bile su na srcu i Britanskom Imperiju.107 Mladi Winston Churchill jednom je ovako opisao ciljeve britanskog imperijalizma: „pridići plodna područja i nebrojena ljudska mnoštva iz stanja divljaštva... donijeti zaraćenim plemenima mir, činiti pravdu ondje gdje je prije vladalo nasilje, raskinuti lance robovima, izvući iz zemlje bogatstvo, zasaditi rano sjeme trgovine i učenja, osposobiti sve narode za postizanje zadovoljstva te smanjiti njihove izglede za patnju..." 108 Zar se Churchillov jezik toliko razlikuje od jezika američkog idealizma? Kao što je 1968. primijetio senator J. William Fulbright, „Britanci su to nazivali 'bremenom bijelog čovjeka'. Francuzi su to nazivali svojom 'civilizatorskom misijom'. U XIX. stoljeću Amerikanci su to nazivali 'očitom sudbinom'. Sada se to naziva 'odgovornošću moći'." 109 „Promicanje slobode" ili „strategija otvorenosti" samo je najnovija inačica tog idealizma. 110 Činjenica je da liberalni imperiji gotovo uvijek proklamiraju vlastiti altruizam. Thomas Jefferson se, govoreći o Sjedinjenim Državama kao o „carstvu slobode", samo poslužio drevnim retoričkim ukrasom kojim se nekoć služio britanski imperijalizam. Edmund Burke je već 1766. „slobodu" nazvao bitnom odrednicom Britanskog Imperija.111 U svakom slučaju, Sjedinjene Države, poput Britanskog Imperija, pridržavaju sebi pravo uporabe vojne sile kad god im se učini da su njihovi interesi ugroženi - ne samo kao reakciju na napad, nego, ako je to potrebno, i preventivno. Tako predsjednik Bush u svojoj „Nacionalnoj strategiji sigurnosti" izjavljuje da Sjedinjene Države Vidi moju knjigu Empire. Usporedi: Joseph Nye, Paradox, str. 10, 144; Stanley Kurtz, „Democratic Imperialism". 108 Citat je preuzet iz: James Morris, Pax Britannica, str. 517. 109 Claude Julien, America's Empire, str. 13 i dalje. 110 „President's Bush Address to the Nation", "New York Times, 7. rujna 2003. 111 Vidi: Jack P. Greene, „Empire and Identity", str. 223. Vidi također: Anthony Pagden, „Struggle for Legitimacy", str. 52. 107

80

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

pridržavaju sebi pravo preventivnog djelovanja... kako bi onemogućile ili spriječile... akcije naših neprijatelja... čak i u slučaju kad nije sasvim jasno kad i gdje će neprijatelj udariti." 112 Nježna moć samo je baršunasta rukavica koja krije čeličnu šaku.

BRITANSKI MODEL? Za razliku od većine europskih autora koji su pisali o ovoj temi, moje simpatije u osnovi su na strani imperija. Dapače, vjerujem da je imperij danas, u XXI. stoljeću, potrebniji nego ikad prije. Prijetnje s kojima se suočavamo nisu nove, ali one su zbog napretka tehnologije veće nego ikad prije. Zahvaljujući brzim i redovitim avionskim linijama koje nas povezuju s cijelim svijetom, danas se možemo zastrašujuće brzo zaraziti najraznovrsnijim zaraznim bolestima. Zahvaljujući razornoj moći suvremenog oružja koje je relativno jeftino, tirani i teroristi mogu sasvim ozbiljno razmišljati o uništenju naših gradova. Stari sustav suverenih država labavo povezanih sustavom međunarodnog prava, ustanovljen nakon 1945., ne može se nositi s ovakvim prijetnjama, jer je u svijetu i previše nacionalnih država u kojima nalozi „međunarodne zajednice" ne znače ništa. Potreban nam je model koji bi nam omogućio da od takvih država zatražimo da obuzdaju epidemije, da svrgnu svoje tirane, da okončaju lokalne ratove i istrijebe terorističke organizacije. Ovo je, dakako, sebičan argument kojim pokušavam opravdati postojanje imperija. Postoji, međutim, još jedan argument, komplementaran ovomu, koji je nesumnjivo altruistički, a koji također govori u prilog postojanju

Ured Predsjednika, „National Security Strategy", dio 5.: „Prevent Our Enemies from Threatening Us, Our Allies, and Our Friends with Weapons of Mass Destruction". 112

UVOD

81

imperija. Čak i kad ne bi neposredno prijetili sigurnosti Sjedinjenih Država, ekonomski i društveni uvjeti u izvjesnom broju zemalja opravdavali bi neku vrstu intervencije. Siromaštvo jedne zemlje poput Liberije nije moguće objasniti siromaštvom njenih prirodnih resursa; inače bi Bocvana (primjerice) bila jednako siromašna kao i Liberija.113 Problem Liberije, kao, uostalom, i mnogih drugih afričkih država južno od Sahare, jest u tome što ima nesposobnu vladu: u takvim zemljama na vlasti su korumpirani i razuzdani diktatori koji onemogućuju gospodarski razvitak, a političku opoziciju tjeraju u građanske ratove.114 Takve zemlje jednostavno se ne žele drukčije ponašati. Njima je potrebno nametnuti neku vrstu izvanjskog autoriteta.115 Ima onih koji tvrde da imperij već po definiciji nije sposoban odigrati takvu ulogu; po njihovu mišljenju, svi imperiji su izrabljivački. Pa ipak, moguć je i liberalni imperij - povijest o tome svjedoči - takav imperij koji svoju sigurnost i prosperitet gradi upravo na tome što svima ostalima u svijetu pribavlja istinski blagotvorna javna dobra: ne samo ekonomske slobode, nego i institucije neophodne za procvat tržišta. 116 U tom pogledu Amerikanci mogu, više nego što su to spremni priznati, mnogo naučiti od svojih samosvjesnijih britanskih prethodnika, koji su nakon razdoblja strahovite gladi u

Vidi: Acemoglu i dr., „African Success Story". Stephen Haber, Douglas C. North i Barry R. Weingast, „If Economists Are So Smart, Why Is Africa So Poor?", Wall Street Journal, 30. srpnja 2003. 115 Narod Sijerra Leonea to je i potvrdio kada je otvoreno pozdravio britansku intervenciju u rujnu 2000. godine. Osam stotina padobranaca je za samo nekoliko dana postiglo ono što nije bilo sposobno učiniti više od deset tisuća vojnika iz sastava mirovnih trupa UN-a; okončali su užasni bratoubilački sukob tijekom kojega je proliveno mnogo krvi. 116 Ovo sam prvi put nastojao dokazati u mojoj knjizi The Cash Nexus. Odjeke ove argumentacije vidi u: Robert Cooper, „Postmodern State" i Sebastian Mallaby, „Reluctant Imperialists". 113

114

82

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Irskoj sredinom XIX. stoljeća, te pobune u Indiji, dali svom imperiju nov oblik, koncipirajući ga kao ekonomski liberalni projekt, zaokupljen podjednako nastojanjem za integracijom globalnih tržišta i sigurnošću Britanskog otočja, utemeljen na ideji da britanska uprava donosi istinske blagodati u formi slobodne trgovine, vladavine prava, jamčenja prava privatnog vlasništva i borbe protiv korupcije upravnog aparata, kao i vladina jamčenja za sigurnost ulaganja u infrastrukturu, javno zdravstvo i (izvjesni stupanj) obrazovanja. 117 Naputak što ga je Arnold Toynbee kao mentor uputio svojim studentima u Oxfordu, koji su nakon završetka studija trebali stupiti na dužnost državnih službenika u Indiji, bio je jasan: „Ako su otišli u Indiju, trebali su otići tamo za dobro njenog naroda, kao članovi jedne od najplemenitijih misija u kojoj neki Englez uopće može sudjelovati." 118 Ovdje sam dužan istaknuti da moja nakana nije sugerirati da se Amerikanci trebaju na bilo koji način ugledati u viktorijance. Britanski Imperij bio je daleko od idealnog liberalnog imperija, zbog čega se od njegovih neuspjeha može naučiti koliko i od njegovih uspjeha. Unatoč tomu, veoma su poučne sličnosti između onoga što su Britanci pokušali učiniti 1904. i onoga što Amerikanci pokušavaju učiniti 2004. Poput Sjedinjenih Država danas, Velika Britanija bila je više nego spremna poslužiti se svojom pomorskom i vojnom nadmoći i otpočeti velik broj malih ratova protiv, kako bismo mi danas rekli, država koje ne funkcioniraju i odmetnutih režima. Nitko tko je proučavao povijest ratnog pohoda protiv sudanskih derviša, sljedbenika karizmatskog vahabitskog vođe poznatog pod imenom Mahdi, ne može ostati ravnodušan pred nagovještajima današnjih su-

117 118

Vidi moju knjigu Empire. Usporedi: Stanley Kurtz, „Democratic Imperialism,,. Richards Symonds, Oxford and Empire, str. 188.

UVOD

83

koba. Ipak, nekadašnji viktorijanski imperijalisti, poput Sjedinjenih Država danas, nisu djelovali isključivo u ime sigurnosti nacije ili imperija. Kao što američki predsjednici nekoliko posljednjih desetljeća stalno govore o blagodatima ekonomske globalizacije - čak i onda kad u praksi odstupaju od slobodne trgovine - tako su i britanski državnici prije stotinu godina širenje područja slobodne trgovine, kao i liberalizaciju roba, rada i tržišta kapitala smatrali poželjnim općim dobrom. I kao što većina Amerikanaca danas smatra širenje američkog modela demokracije ispravnim, tako su i Britanci prije stotinu godina težili izvozu svojih institucija u druge zemlje - ne samo običajnog prava, nego i parlamentarne monarhije. Amerikanci olako zaboravljaju da su britanske vlade, poslije glupih grešaka pri kraju XVIII. stoljeća, shvatile da je posve lako dati „odgovornu vladu" kolonijama koje su već dobrano odmakle na putu prema ekonomskoj modernosti i društvenoj stabilnosti. Vlade Kanade, Novog Zelanda, Australije i (premda s ograničenim izbornim pravom) Južne Afrike bile su odgovorne svojim izabranim parlamentima već početkom 20. st. Treba također istaknuti da ta blagodat nije bila zamišljena kao isključiva branjevina bjelačkih kolonija. Glede pitanja hoće li Indija napokon biti sposobna za parlamentarnu vladavinu po uzoru na britansku, Thomas Babington Macaulay bio je sasvim jasan, premda na svoj tipično pokroviteljski, način: „Nikad neću pokušati spriječiti niti usporiti dolazak indijske samouprave. Bilo kad da do nje dođe, bit će to dan kojega će se Englezi s ponosom sjećati. Kad jedan tako velik narod potone u tamu ropstva i praznovjerja i kad vas dopadne da njime upravljate tako da on poželi da bude sposoban za sve povlastice istinskog građanina, to doista znači imati pravo na ponos koji pripada samo nama." 119 Težnje ne odveć različite od ovih prošle

119

84

W. R. Louis, „Introduction", str. 5 i dalje.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

su se godine mogle čuti i u nekim krugovima u kojima se razgovaralo o demokratizaciji arapskog svijeta. I sam predsjednik Bush je, govoreći pred Skupštinom Ujedinjenih naroda u rujnu prošle godine, sasvim jasno rekao da je to bio jedan od njegovih ciljeva u trenutku kad je donosio odluku o napadu na Irak.120 Kao što ćemo, međutim, vidjeti, Amerikanci nisu bili prvi anglofoni agresori koji su ušli u Bagdad i sebe proglasili „osloboditeljima", a ne osvajačima.121 Struktura ove knjige krajnje je jednostavna. U prvom poglavlju govorim o imperijalnim korijenima Sjedinjenih Država i nastojim odrediti opseg i granice njihova imperija do I. svjetskog rata. U drugom poglavlju pokušavam odgovoriti na pitanje zašto su se Sjedinjene Države, unatoč golemoj ekonomskoj i vojnoj moći, susretale s tako golemim teškoćama u nametanju svoje volje brojnim zemljama u kojima su u XX. stoljeću intervenirale. U njemu također pokušavam objasniti razloge iznimnog uspjeha Sjedinjenih Država u „stvaranju nacije" u Zapadnoj Njemačkoj, Japanu i Južnoj Koreji. U trećem poglavlju pokušavam dokazati da su događaji koji su se zbili 11. rujna 2001., premda su ih Amerikanci doživjeli kao grom iz vedra neba, kulminacija uhodanih povijesnih trendova: proturječja karakterističnih za američku politiku na Bliskom istoku, sve veće ovisnosti zapadnih gospodarstava o nafti iz Perzijskog zaljeva te či120 „Čitava regija bit će svjedokom uspjeha slobodnog Iraka i on neće biti neprimijećen. Milijuni ljudi vidjet će da su sloboda, jednakost i materijalni napredak mogući u samom srcu Bliskog istoka. Vode država u ovoj regiji suočit će se s jasnim dokazom da su slobodne institucije i otvoreno društvo jedini put koji vodi prema dugoročnom nacionalnom uspjehu i dostojanstvu.. .A preobraženi Bliski istok bit će od koristi cijelom svijetu, jer će potkopati ideologije koje izvoze nasilje u druge zemlje... razvoj demokratskih institucija u Iraku poslužit će kao primjer drugima u [regiji] kako bi shvatili da će postupiti mudro budu li slijedili primjer Iraka"; New York Times, 23. rujna 2003. 121 Niall Ferguson, „Hegemony or Empire", str. 154.

UVOD

85

njenice da su se Arapi, koji su neprijateljski raspoloženi prema Sjedinjenim Državama i njenim saveznicima, priklonili taktici terorističkih napada. Najveća promjena koju su teroristi ovim napadom izazvali možda je ona do koje je došlo u stavovima samih Amerikanaca; teroristi sasvim sigurno nisu očekivali takvu promjenu. Nakon 11. rujna, nagonski introvertirana, ako već ne i izolacionistička administracija i američko izborno tijelo, objeručke su prihvatili ideju rata protiv svih stvarnih, ali i samo sumnjivih, pa čak i samo potencijalnih pokrovitelja terorizma. Pa ipak, i ovdje je uočljiv važan povijesni kontinuitet. Prava povijesna prekretnica - trenutak za koji možemo reći da je označio početak XXI. stoljeća - nije bio 11. rujna, nego 9. studenoga. Pad Berlinskog zida 9. studenoga 1989. promijenio je kontekst američke moći kudikamo temeljitije nego rušenje dvaju nebodera Svjetskog trgovačkog centra. Ma koliko bio poguban, islamski fundamentalistički terorizam neusporedivo je manja prijetnja Sjedinjenim Državama od one koja je nekoć bila oličena u Sovjetskom Savezu. U četvrtom poglavlju pokušavam odgovoriti na pitanje može li se američka politika u Iraku nakon 1990. shvatiti kao odustajanje od „multilateralizma" i priklanjanje „unilateralizmu". Po mojem mišljenju, nasuprot tomu, uloga Ujedinjenih naroda u posljednjih petnaestak godina stubokom se promijenila, dok je američka politika, pokušavajući odgovoriti na neuspjehe UN-a i, naročito, na neuspjehe europskih članica Vijeća sigurnosti UN-a, bila uglavnom obilježena improvizacijama. Poučene gorkim iskustvom, Sjedinjene su Države tijekom 1990-ih shvatile važnost vjerodostojnih vojnih intervencija kad je riječ o zemljama u kojima se država služi terorom protiv etničkih manjina. One su također shvatile da takve intervencije ne mora nužno i izričito odobriti Vijeće sigurnosti UN-a. Dovoljna je „koalicija onih koji su voljni poduzeti intervenciju". U petom poglavlju pokušavam obrazložiti zašto je, nakon ratova

86

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

u Iraku i Afganistanu, dobro da danas postoji jedan imperij i pritom analiziram troškove i korist posljednjeg velikog anglofonog imperija. S tim u vezi iskazujem mišljenje da postojanje liberalnog imperija danas svakako ima smisla, kako u pogledu nastojanja Sjedinjenih Država da zaštite vlastite interese, tako i u pogledu njihove potrebe za zadovoljenjem svojih altruističkih težnji. Eksperiment s političkom neovisnošću značio je ekonomski i politički neuspjeh za mnoge bivše kolonije. Subsaharska Afrika danas je osiromašena ne toliko zbog često osuđivanog kolonijalnog naslijeđa, koliko zbog višedesetljetnog lošeg upravljanja nakon stjecanja neovisnosti. U usporedbi s tim, model liberalnog imperija nudi najveće izglede za gospodarski rast, jer on ne jamči samo ekonomsku otvorenost, nego, što je još važnije, osigurava institucionalne temelje za uspješan razvoj. U šestom poglavlju pokušavam analizirati troškove i korist američke okupacije Iraka te nastojim odgovoriti na pitanje može li u toj nesretnoj zemlji profunkcionirati model liberalnog imperija. U njemu, nadalje, pokušavam pokazati da su američki ciljevi za 2003. - razoružanje Iraka, zbacivanje pakosnog tiranina te korjenita preobrazba američke politike na Bliskom istoku - bili vrijedni svake hvale i da su bili ostvarivi. U trenutku dok pišem ovu knjigu, međutim, nemoguće je odgovoriti na pitanje jesu li Sjedinjene Države sposobne angažirati potreban broj ljudi i imaju li one dovoljno vremena za uspjeh svoje misije „stvaranja nacije" u Iraku, a kamoli u Afganistanu. Glavni je uzrok nesklonost američkog biračkog tijela onoj vrsti dugoročnog angažmana koji povijest sugerira kao neophodan za uspješan prijelaz na tržišnu ekonomiju i predstavničku vladu. Stoga, premda se usrdno nadam da će me budućnost demantirati, pokušavam odgovoriti na pitanje je li Amerika sposobna izgraditi djelotvorne civilne institucije u Iraku, s obzirom na to da je ona dosad uvijek davala prednost kratkoročnim, primarno vojnim inter-

UVOD

87

vencijama, te da u biti nikad nije bila spremna prihvatiti pouku da takve intervencije rijetko, ako ikad, postižu razultat. U sedmom poglavlju uspoređujem američki s europskim imperijima i pokušavam odgovoriti na pitanje jesu li današnji europski vođe i neki američki eksperti u pravu kad predviđaju da će doći vrijeme kad će Europska Unija biti efikasna protuteža američkoj moći. To se tijekom 2003., kako se čini, događalo već nekoliko puta. Ipak, Europska Unija u biti je antiteza imperiju; temeljna svrha njenih institucija nije u tome da upotrebljavaju vlast koju imaju, nego da je disperziraju među državama članicama i među regijama koje ju sačinjavaju. Zaključno, u osmom poglavlju pokušavam osporiti tezu prema kojoj sve izraženiji vojni angažman Sjedinjenih Država u prekomorskim zemljama može dovesti do ekonomske prenapregnutosti. Nema sumnje da su Sjedinjene Države vrlo neobičan imperij s obzirom na svoju ovisnost o stranom kapitalu koji im služi za financiranje osobne potrošnje i za otplatu vladinih dugova. Ipak, ta dva deficita nisu posljedica pretjeranog broja vojnih intervencija u inozemstvu. Oni su u osnovi posljedica domaćih fiskalnih obveza federalne vlade koje će po svoj prilici i dalje rasti u godinama koje su pred nama. Američki kolos je na glinenim nogama zbog prijeteće fiskalne krize u sustavima državnog zdravstvenog i socijalnog osiguranja. Moj zaključak (za one čitatelje koji vole da im se koliko-toliko naznači njihov konačni cilj) glasi da globalna moć Sjedinjenih Država danas - ma koliko impresivnom se ona činila - počiva na znatno klimavijim temeljima nego što se obično misli. Sjedinjene Države postale su imperij, ali Amerikancima nedostaje imperijalni mentalitet. Oni više vole trošiti nego osvajati. Više vole graditi goleme trgovačke centre nego stvarati nacije. Čeznu za tim da dožive duboku starost i boje se, čak i kad je riječ o drugim Amerikancima

88

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

koji su se dobrovoljno prijavili u vojnu službu, prerane smrti u borbi. Problem nije samo u tome što su oni, poput svojih britanskih prethodnika, postali imperij u „naletu rastresenosti". Problem je u tome što su oni, unatoč povremenim lucidnim intervalima, kad su sposobni upoznati same sebe, i dalje odsutni duhom - još točnije, što oni svoju imperijalnu moć niječu od samog početka. Stoga, nažalost, ne treba sumnjati da će se njihov imperij srušiti jednako brzo kao što se srušio i jedan drugi „antiimperijalni" imperij, onaj sovjetski. Ukratko, oni koji žele da Amerika, ostvarenjem i održanjem potpune prevlasti u današnjem svijetu, zadrži svoj primat, gledaju u pogrešnom smjeru. Prijetnje američkom imperiju ne dolaze ni od suparničkih imperija sa Zapada ni od onih s Istoka, jer oni tek nastaju. Žao mi je što moram to reći, ali one su posljedica izostanka moći - odsutnosti volje za moć - unutar samog imperija.

UVOD

89

PRVI DIO

USPON

1.

OGRANIČENJA A M E R I Č K O G IMPERIJA

Što je uboga Irska tom tipičnom Englezu i nenadmašivom harpunašu, doli uhvaćena lovina? Što je Teksas tom papinskom kopljaniku, bratu Jonathanu, ako nije uhvaćena lovina? Sve u svemu, nije li sav zakon u posjedovanju? Ali ako je doktrinu uhvaćene lovine moguće općenito primijeniti, još je više moguće primijeniti njoj srodnu doktrinu slobodne lovine. Ona je posvuda i univerzalno primjenjiva. Što su prava čovjeka i slobode svijeta drugo doli slobodna lovina? Što je sam veliki svijet nego slobodna lovina? Što je drugo Amerika bila 1492. nego slobodna lovina, u koju je Kolumbo zabio španjolsku zastavu u ime svoga kraljevskog gospodara i gospodarice? Što je Poljska bila ruskom caru? A što Grčka Turcima? Što Indija Englezima? Što će, napokon, Meksiko biti Sjedinjenim Državama? Samo nezaštićena lovina. Herman Melville, Moby Dick

92

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

NAGOVJEŠTAJ

IMPERIJA

Obično se misli da Sjedinjene Države, s obzirom na to da su nastale u borbi za neovisnost protiv engleskog imperija, nisu mogle i same postati imperij. Mnogi Amerikanci danas bi se s lakoćom složili sa zaključkom povjesničara Ruperta Emersona koji je 1942. napisao: „Američki narod je, uz iznimku kratkotrajnog razdoblja imperijalističkog zamaha tijekom španjolsko-američkog rata, uvijek pokazivao duboku odbojnost prema osvajanju dalekih zemalja i vladanju drugim narodima." 1 Ironija je u tome što povijest ne poznaje samosvjesnijih imperijalista od članova Ustavotvorne skupštine SAD-a iz 1787. godine. Imperij koji su oni zamišljali bio je nesumnjivo posve različit od imperija od kojeg su se odcijepili. Nije bilo zamišljeno da on na bilo koji način bude sličan pomorskim imperijima Zapadne Europe. Ipak, američki je imperij imao mnogo toga zajedničkog s nekadašnjim golemim kopnenim imperijima. Poput Rima, njegova jezgra bila je relativno malena - države koje su ga utemeljile, kad se zbroji njihova ukupna površina, danas zauzimaju samo 8 posto ukupnog teritorija Sjedinjenih Država - ali ona se postupno širila i napokon zavladala polovicom kontinenta. Poput Rima, bio je to inkluzivan imperij, s relativno (iako ne sasvim) mješovitim stanovništvom, jer je podjeljivao građansko pravo.2 Kao i u Rimu, u njemu su, barem neko vrijeme, živjeli robovi koji nisu imali pravo glasa.3 No, za razliku od Rima, njegov republikanski ustav odupirao se ambicijama svakog potencijalnog Cezara - barem dosad. (Mi, naravno, živimo tek u prvim danima imperija. Sjedinjene Države postoje tek 228 godina. U trenutku kad je Cezar prelazio Rubikon, 49. pr. Kr., Rimska Republika postojala je već 460 godina.)

1 2 3

Ibid. Vidi: Rogers M. Smith, Civic Ideals, osobito str. 87-89, 116. Ibid., str. 130-34. Usporedi: Alexander Keyssar, Right to Vote.

USPON - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g imperija

93

Odluka o tome da će se Sjedinjene Države širiti donesena je gotovo u samom trenutku njihova nastanka. Kad je John Dickinson u nacrtu članaka Konfederacije iz srpnja 1776. predložio da se odredi zapadna granica država, parlament je već u trećoj od ukupno pet faza, tijekom kojih je bilo moguće dopunjavati ili mijenjati postojeće zakone, odbacio njegov prijedlog. George Washington je Sjedinjene Države smatrao „imperijem u nastajanju", a poslije „malodobnim imperijem". 4 Thomas Jefferson je Jamesu Madisonu rekao kako je „uvjeren da nikad ni jedan ustav nije bio tako dobro sročen kao naš, u smislu mogućnosti širenja prostranog imperija i njegove samouprave". Početna „konfederacija", koju je tvorilo 13 država, bit će „gnijezdo čiji će ptići napučiti cijelu Ameriku, njen sjever i njen jug". 5 Štoviše, Jefferson je u jednom pismu iz 1801. primijetio kako kratka povijest Sjedinjenih Država već sada „dokazuje netočnost Montesquieuove doktrine prema kojoj republika može opstati samo na malenom području. Istina je obrnuta." 6 Madison se složio s njegovim riječima; u desetom broju Federalist Papers energično se založio za „širenje ovog područja" i stvaranje veće republike.7 Alexander Hamilton je - u uvodnom odlomku prvog broja Federalist Papers - o Sjedinjenim Državama također govorio kao o, u više nego jednom smislu, „najzanimljivijem... imperiju... na svijetu". 8 On se radovao nastanku „velike američke države koja će biti sposobna oduprijeti se svakom utjecaju s druge strane Atlantika i diktirati uvjete povezivanja Starog i Novog svijeta". 9 Sličnih nagovještaja buduće veličine bilo je mnogo. Tako je vrhovni Richard W. Van Alstyne, American Empire, str. 3; Jim Hanson, American Empire, str. 55. 5 Jim Hanson, American Empire, str. 56. 6 William A. Williams, Empire as a Way of Life, str. 35. 7 James Madison, „The Union as a Safeguard Against Domestic Faction and Insurrection", Federalist No. 10. 8 Alexander Hamilton, „General Introduction", Federalist No. 1. 9 Freeman i Nearing, Dollar Diplomacy, str. 233. 4

94

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

sudac Južne Kalifornije William Henry Drayton 1776. izjavio: „Imperiji imaju svoj vrhunac - i s vremenom se raspadaju... Britansko razdoblje traje od godine 1758., kad su Britanci pobjedonosno prognali svoje neprijatelje širom svijeta... Svemogući... je izabrao sadašnji naraštaj i povjerio mu zadaću da podigne američki imperij... I tako je iznenada na svijet došao nov imperij nazvan [sic] Sjedinjene Države Amerike. Imperij koji je, čim je nastao, počeo privlačiti pozornost ostalih dijelova svijeta; i svi su izgledi da će on, uz pomoć Božju, postati najslavniji od svih imperija koji su dosad postojali." 10 Trinaest godina kasnije svećenik Kongregacijske crkve Jedidiah Morse objavio je knjigu pod naslovom American Geography (Američki zemljopis) u kojoj je prorekao da će „posljednje i najšire sjedište" imperija biti u Americi, „najvećem imperiju koji je ikad postojao": „Ne možemo a da se ne pripravimo za vrijeme, a ono nije daleko, kad će američki imperij obuhvaćati milijune duša, zapadno od rijeke Mississippi... Europa počinje sa zebnjom gledati na svoje Karipsko otočje koje je prirodna baština ovoga kontinenta, a to će nesumnjivo i ostati sve dok Amerika ne stasa i ne bude sposobna polagati pravo na nj." 11 Nije prošlo ni cijelo jedno stoljeće, a vizija imperija koji obuhvaća čitav kontinent postala je manje-više stvarnost. Ipak, Morseovo pretkazanje da će se Amerika proširiti preko granica Atlantskog i Tihog oceana obistinilo se tek djelomice. Zašto?

G R A N I C A NA PRODAJU Širenje imperija kopnom bilo je lagano; to se često zaboravlja. Kao prvo, domorodačko stanovništvo bilo je previše malobrojno i tehnološki zaostalo da bi se moglo ozbiljnije i djelotvornije odupri10 11

Richard W. Van Alstyne, American Empire, str. 1. Ibid., str. 9.

U S P O N - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g i m p e r i j a

95

jeti hordama bijelih doseljenika koje su se, potaknute izgledima za osvajanje neobrađene zemlje, u gomilama kretale prema zapadu. Između 1820. i 1869. u Sjedinjene Države doselilo se oko 6 milijuna doseljenika, a između 1869. i 1913. došlo ih je blizu 16 milijuna. Već je 1920. bilo tek 325.000 domorodačkih stanovnika (samo 3 posto ukupnog stanovništva), što znači da se njihov broj u prethodnom stoljeću, zbog raznih bolesti i malih ratova, prepolovio. 12 Nova Republika se prema tradicionalnim domorodačkim područjima izlova ponašala jednako kao britanski imperij, smatrajući da su terra nullius, slobodna, ničija zemlja. Jefferson je govorio o širenju zasnovanom „ne na osvajanju, nego na načelima ugovora i jednakosti". 13 Poput toliko svega što je napisao o jednakosti, međutim, ta njegova izjava implicitno je podlijegala ograničenju. Baš kao što se „prava čovjeka" nisu odnosila na robove na njegovim plantažama, kao, uostalom, ni na robove bilo kojeg drugog vlasnika plantaža, tako se ni teritorijalno širenje nije zasnivalo na privoli sjevernoameričkog domorodačkog stanovništva. Ministar rata John C. Calhoun već je 1817. inaugurirao politiku uklanjanja „Indijanaca" preko 95. stupnja geografske dužine i ta politika ozakonjena je 1825.14 Uvjeravanja predsjednika Andrewa Jacksona o tome kako je riječ o humanitarnom nastojanju jedva su uspijevala prikriti bezobzirnost svega onoga što je činjeno: „Ova pravedna i humana politika preporučivala je [Indijancima] da napuste svoje posjede... i zapute se prema zapadu gdje će po svoj prilici biti zauvijek slobodni od utjecaja koristoljubivih bijelaca... Federalna vlada u takvim će uvjetima moći očinski bdjeti nad njihovim interesima i vjerojatno im omogućiti da opstanu kao rasa." 15 Ukratko, američka domorodačka plemena trebalo je

12

13 14 15

96

Angus Maddison, World Economy, str. 35,250. Milner i dr. (ur.), History of the American West, str. 161. Richardson i dr., Texas, str. 57. Milner i dr. (ur.), History of the American West, str. 162.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

prisiliti da „svoje posjede" zamijene za „vjerojatnost" da će njihova rasa opstati, a nad time će „očinski bdjeti" njihovi izvlastitelji. Frederick Jackson Turner kasnije je u svojoj iznimno važnoj knjizi pod naslovom The Significance of the Frontier in American History (Važnost pograničnih krajeva u američkoj povijesti; 1893.) ekspanziju na cijeli kontinent pokušao prikazati kao začetak tobožnje američke demokratske čilosti. U stvarnosti pak ekspanzija je provođena zahvaljujući kombinaciji žudnje za zemljom, vjerskog fanatizma i vojničke sile - upravo tim redoslijedom. 16 Broj doseljenika i članova raznih vjerskih sljedbi bio je uvijek mnogo veći od broja vojnika. Američka vojska je između 1816. i 1860. imala u prosjeku manje od 20.000 ljudi, tek nešto više od desetine od 1 posto ukupnog stanovništva - što je prema europskim mjerilima više nego malen broj.17 Ratovi protiv Indijanaca bili su nesumnjivo okrutni, no bili su to maleni ratovi. Šonijima i Seminolama trebao je europski saveznik ako su htjeli imati bilo kakve izglede za pobjedu. Nakon 1815. izgledi da će takvu potporu i dobiti izjalovili su se i Indijanci su bili prepušteni sami sebi. Mladoj republici posao je bio olakšan i zbog toga što ni jedna druga europska (ili poeuropljena) sila koja je polagala pravo na teritorije u Sjevernoj Americi nije ozbiljnije prijetila Sjedinjenim Državama nakon 1786. godine. Jefferson je u jednome bio u pravu. Nakon što se jedanput ukaže potreba da se teritorij zaštiti od njih, to više neće biti imperij zasnovan na osvajanju. Umjesto toga, bit će to imperij koji se kupuje za gotovinu - ili, još točnije, za vladine obveznice. Kad su Sjedinjene Države u zamjenu za zemlju ponudile obveznice, njeni vlasnici obično nisu dugo razmišljali. Teritoriji stečeni 1803. udvostručili su teritorij Sjedinjenih Država, obuhvativši sve ili barem dio budućih 13 država. Louisiana, kako se to golemo područje tada nazivalo, bila je kupljena, 16 17

Ray Allen Billington, Westward Expansion, str. 5-10. Brojke su preuzete iz Correlates of War Database; Sveučilište Michigan.

U S P O N - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g i m p e r i j a

97

a ne dobivena ratom, jer je ni jedni od njenih bivših vlasnika - ni Francuzi, ni Španjolci - nisu smatrali strateški vrijednom. Da ironija bude veća, kupnju Louisiane djelomice je omogućila britanska ratna mornarica; da ona nije gospodarila pomorskim putovima na Atlantskom oceanu, zbog čega je Napoleonova moć bila ograničena na europski kontinent, Jeffersonova ponuda možda i ne bi bila tako brzo prihvaćena. Razmjena teritorija površine 800.000 četvornih milja za 11,2 milijuna dolara u svježe tiskanim obveznicama američke federalne vlade za Francuze je bio financijski izlaz u nuždi. Za Sjedinjene Države taj je pak posao bio majka svih hipoteka, a posrednik u sklapanju posla, treba spomenuti i taj detalj, bila je londonska banka Barings.18 Za razliku od toga, nakon što su Sjedinjene Države između 1812. i 1815. zaratile s Velikom Britanijom, uspjele su dobiti tek tričav dodatni teritorij nešto južnije. Nakon što su Španjolci izgubili Floridu, a stanovnici koji su naseljavali područje oko Baton Rougea proglasili Republiku Zapadnu Floridu, Maddison je naredio da se to područje anektira.19 Snove o aneksiji Kanade ubrzo je - unatoč kratkotrajnoj okupaciji Toronta rastjerao žestok otpor Britanaca. Mirovni sporazumi iz 1818. i 1819., prvi s Velikom Britanijom, a drugi sa Španjolskom, bili su više uspjeh diplomacije nego oružja. Velika Britanija pristala je da njena sjeverna granica bude duž 49. paralele, odrekavši se bilo kakvog prava na najveći dio područja danas poznatog pod nazivom Sjeverna Dakota, dok je Španjolska odstupila Floridu i priznala novu zapadnu granicu duž granice s današnjom Oklahomom.

18 R. Sylla, „U.S. Financial System", str. 259 i dalje. Sjedinjene Države morale su platiti dodatnih 3,8 milijuna dolara američkim trgovcima koji su ranije podigli tužbu protiv Francuske zbog otimanja njihovih brodova. Vidi: Peter Kastor, Louisiana Purchase. U vezi s krajnje složenim ustavnim implikacijama Jeffersonove akcije vidi: Adams, Formative Years, str. 367-69. 19 Peter Kastor, Louisiana Purchase, str. 7 i dalje.

98

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

Sjedinjene Države dobile su čak i Teksas zahvaljujući podjednako gotovini i miroljubivoj kolonizaciji koliko i osvajanju. Stephen Austin je između 1821. i 1834. osnovao svoju koloniju i upravljao njome uz pristanak meksičkih vlasti koje su prema budućim doseljenicima bile velikodušnije od Sjedinjenih Država. Austin je 1829. sa zanosom pisao svojoj sestri i zetu, pokušavajući ih nagovoriti da se presele u Teksas i opisujući meksičku vladu kao „najliberalniju vladu na svijetu i najvelikodušniju prema doseljenicima". „Nakon što ovdje ostanete godinu dana", dodaje on, „neće vam više pasti na pamet vratiti se u Sjedinjene Države". Njegov životni motto je sve do 1832. glasio „vjernost Meksiku". 20 Dvije godine prije toga Amerikancima je dekretom zabranjeno naseljavanje u Teksasu. No iako je ta zabrana natjerala doseljenike da sazovu vlastitu konvenciju, jedino što su odlučili bilo je da pošalju Austina u Ciudad de México, ovlastivši ga da meksičkoj vladi izruči njihovu predstavku. 21 Doseljenici su se digli na oružje tek 1835., nakon što je Austin dospio u zatvor i ondje proveo veći dio godine, te nakon učestalih prepada meksičkih vojnika.22 Ipak, kad su Teksašani, još svježi nakon pobjede nad vojskom generala Antonia Lópeza de Santa Anne, gotovo jednoglasno izglasali sjedinjenje sa Sjedinjenim Državama, bili su odbijeni.23 Premda je nešto ranije nudio Meksikancima 5 milijuna dolara za Texas, Andrew Jackson nije uspio skršiti otpor Kongresa prema aneksiji. Teksašani su zapravo bili prisiljeni prihvatiti neovisnost.24 Teksaški predsjednik Sam Houston uspio je ponovno aktivirati ponudu svoje zemlje o pripojenju

20 21 22 23 24

Richardson i dr., Texas, str. 83 i dalje. Ibid., str. 89 i dalje. Ibid., str. 98. Ibid., str. 151. Ibid., str. 152.

U S P O N - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g i m p e r i j a

99

Uniji tek nakon što je počeo očijukati s Velikom Britanijom, kojoj se činilo da bi, uz već postojeći satelit na sjevernoj granici SAD-a, mogla dobiti još jedan na južnoj; Senat je čak i tada, u lipnju 1844., odbacio i drugu ponudu o pristupanju Teksasa Uniji.25 Raspoloženje glede pristupanja Uniji promijenilo se tek kad je Teksas postao izborno pitanje. Demokratska stranka odbila je kandidirati Martina Van Burena za predsjedničkog kandidata zato što se opirao aneksiji; umjesto njega, nominiran je James K. Polk, a nešto kasnije Polk je porazio whigovca Henryja Claya, koji je pokušao odgoditi pristupanje Teksasa Uniji. Kad je u prosincu 1845. Teksas postao 28. država Unije, glavni urednik lista Democratic Review John O'Sullivan taj je događaj opisao kao „ispunjenje našeg očitog usuda koji je htio da se raširimo po cijelom kontinentu".26 Ipak, prilika za aneksiju postojala je barem deset godina ranije. Činjenica da je do aneksije trebalo proteći tako mnogo vremena upućuje na zaključak da, poslije svega, ograničenja ekspanziji Sjedinjenih Država nisu bila ni izbliza tako očita. Ključna prepreka u ovom slučaju sastojala se u tome što je u Teksasu bilo dopušteno ropstvo. Abolicionisti u sjevernim državama smatrali su kampanju za priključenje novih država na jugu i zapadu varkom kojoj je cilj povećati broj država Unije u kojima je dopušteno ropstvo. Zlokobni problem oličen u toj osebujnoj instituciji Juga zaustavit će daljnju ekspanziju Sjedinjenih Država i bit će riješen tek u najkrvavijem od svih američkih ratova - onom u kojemu su Amerikanci ratovali jedni protiv drugih. Do rata s Meksikom došlo je tek nakon aneksije Teksasa, a ne prije nje; rat je započeo djelomice zbog toga što se kupac i prodavač nisu mogli dogovoriti o cijeni Teksasa. Američki građani ustali su s tužIbid., str. 157. Milner i dr. (ur.), History of the American West, str. 166. U vezi s kasnijom upotrebom izraza „očit usud" vidi: Friedrich Horlacher, „Language", str. 37. 25

26

100

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

bama protiv meksičke vlade, potražujući od nje ukupno 6,5 milijuna dolara; Meksikanci su se na te tužbe oglušili.27 U ožujku 1846. Polk je generalu Zacharyju Tayloru naredio da poduzme marš od rijeke Nueces do rijeke Rio Grande. Na to su Meksikanci objavili da kreću u „obrambeni rat"; Polkova administracija uzvratila je optužbom da Meksikanci prolijevaju „američku krv na američkoj zemlji". Ni jedna ni druga strana nisu bile kadre predvidjeti u kojoj će mjeri sukob koji će iz toga proizići biti neravnopravan; general Ulysses S. Grant poslije se požalio na nešto što je nazvao „jednim od najnepravednijih ratova što ih je neka jača nacija ikad vodila protiv slabije".28 Američka vojska je za manje od godinu dana pobijedila Meksikance u nizu okršaja, potukavši do nogu kudikamo brojniju vojsku Santa Anne kod Buena Viste u veljači 1847. Vojska kojom je zapovijedao general Winfield Scott iskrcala se kod Veracruza i zaputila prema Ciudad de Méxicu, zaposjevši meksički glavni grad u rujnu iste godine.29 Pa ipak, sudbinu Teksasa i njegovih zapadnih susjeda nije odredila isključivo snaga oružja. Mirovnim sporazumom u Guadalupe Hidalgu iz veljače 1848. Amerikanci su još jednom razmijenili zemlju za dolare. Preciznije rečeno, Sjedinjene Države su se, preuzevši na svoja leda dug od 5 milijuna dolara što su ih američki građani potraživali od Meksika, proširile sve do rijeke Rio Grande, s tim što su za još 15 milijuna dolara dobile područje Novog Meksika i Gornje Kalifornije, teritorij koji danas zauzima najveći dio Novog Meksika, Arizone, Kalifornije, Colorada, Utaha i Nevade.30 Bio je to velik dobitak. Investicija se brzo isplatila, jer je

Richardson i dr., Texas, str. 166. Ulysses S. Grant, Memoirs, str. 41. Lincoln, Grant i drugi sumnjali su da je Polk bio motiviran željom za stvaranjem još nekoliko država u kojima bi bilo dopušteno ropstvo. 29 Richardson i dr., Texas, str. 167 i dalje. 30 Ibid., str. 168. 27

28

U S P O N - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g i m p e r i j a

101

samo nekoliko mjeseci ranije u Kaliforniji bilo pronađeno zlato. Osim toga, s obzirom na to da je tek malen dio nove zemlje bio prikladan za poljoprivredne nasade, aneksija nije bila ni izbliza tako kontroverzna kao u primjeru Teksasa. William Henry Seward je u govoru pred Senatom 1850. pozdravio priključenje Kalifornije Uniji rekavši: „Danas u svijetu ne postoji tako veličanstveno sjedište imperija kao što je ovo... ono atlantskim obalama, prenapučenim pripadnicima europskih nacija, nudi bogate zalihe, a na pacifičkoj obali presreće trgovačke putove koji vode iz jugoistočne Azije. Nacija koja je smještena na ovakvom položaju mora vladati morskim prostranstvima koja su jedini pravi imperij." 31 Međutim, događaji koji su uslijedili nakon toga dali su naslutiti da je pravi imperij onaj diplomacije i dolara. Godinu dana nakon Sewardova govora Sjedinjene Države dobile su područje današnjeg Oregona, pristavši na zahtjev da se postojeća granica između britanskog i američkog teritorija - 49. paralela - proširi do Tihog oceana. Na ratoborne glasove koji su pozivali na rat i pomicanje granice na 54. paralelu (preko granice sa Zemljom princa Ruperta) nitko se nije obazirao.32 Američki ambasador u Meksiku James Gadsden uspio je 1853. od Meksika dobiti još jedan pojas zemlje (područje južno od rijeke Gila koje obuhvaća jugozapadni dio Novog Meksika i južni dio Arizone). Ovaj put cijena je bila 10 milijuna dolara, najveća cijena po hektaru koju su Sjedinjene Države ikad platile za neki teritorij (vidi Tablicu 2). Petnaest pak godina kasnije, na poticaj državnog tajnika Williama Sewarda, Sjedinjene Države dobile su još 570.000 četvornih milja zemlje, uglavnom tundre, kupivši od ruskog cara Aljasku za 7,2 milijuna dolara. 31

Jim Hanson, American Empire, str. 51. Granica s Kanadom dotad se dogovarala u fazama: 1818. (duž današnje Montane i Sjeverne Dakote), 1842. (duž granice saveznih država New York, Vermont, New Hampshire, Maine i Minnesota), te 1846. (odstupanjem prava na područja koja danas obuhvaćaju države Oregon, Washington i Idaho).

32

102

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Tablica 2

Glavne američke teritorijalne stečevine; 1803. - 1898.

Godina

Ugovor

Zemljišni posjed

Dobiven od

Ukupna površina (četvornih milja)

Cijena ($)

Cijena po četvornoj milji ($)

1803.

Ugovor o kupnji Louisiane

Louisiana

Francuske

874 240

15 000 000

17

1819.

Sporazum Adams-Onis

Istočna Florida

Španjolske

72 101

15 000 000

208

1846.

Oregonski sporazum

Sjeverozapadni dio pacifičke obale

Velike Britanije

300 000

-

0

1848.

Sporazum GuadalupeHidalgo

Teksas, Kalifornija, Novi Meksiko...

Meksika

529 189

15 000 000 + 5 000 000

38

1850.

Ugovor o ustupanju Teksasa

Novi Meksiko

Meksika

123 323

10 000 000

81

1853.

Ugovor o kupnji Gadsdena

Južna Arizona, granica s Novim Meksikom

Meksika

29 670

10 000 000

337

1867.

Ugovor o kupnji Aljaske

Aljaska

Rusije

586 400

7 200 000

12

1898.

Pariški sporazum

Filipini

Španjolske

115 800

20 000 000

172

O ograničenjima kojima je bila izložena američka ekspanzija ništa ne govori tako nedvosmisleno kao činjenica da Sjedinjene Države nisu uspjele dobiti ni jedan drugi teritorij sjeverno od 49. paralele. Ne smijemo zaboraviti da su članovi Ustavotvorne skupštine SAD-a iz 1787. prvotno namjeravali ujediniti „stanovnike svih teritorija od Cape Bretona do rijeke Mississippi". 33 Kao što smo vidjeli, međutim, pokušaji

33

Richard W. Van Alstyne, American Empire, str. 8 i dalje.

USPON - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g i m p e r i j a

103

osvajanja Kanade silom su propali, najprije u Ratu za neovisnost, a zatim ponovno u ratu 1812. Štoviše, kad je posrijedi težnja za ekspanzijom na cijeli kontinent, Kanada po dinamičnosti nije nimalo zaostajala za Sjedinjenim Državama. Odluka Sjedinjenih Država o kupnji Aljaske pospješila je nastanak federalnog Dominiona Kanade (1867.) koji se 1871. prostirao od Atlantskog do Tihog oceana (i čija je ekonomska efikasnost uvjerljivo pokazala da nepriznavanje britanskih političkih institucija nije preduvjet za uspjeh na sjevernoameričkom kontinentu). Sjevernu granicu Sjedinjenih Država, koja najvećim dijelom slijedi stupanj geografske dužine, a zatim rasijeca nadvoje Velika jezera, teško je nazvati prirodnom; ona čak ne slijedi ni tok rijeke Sv. Lovrijenac. Ta proizvoljna, 2500 milja dugačka crta, savršeno pokazuje ograničenja američke moći u XIX. stoljeću. Gruba je stvarnost da su Amerikanci u prvom stoljeću postojanja svoje samostalne republike prolili kudikamo više krvi boreći se jedni protiv drugih (u borbama koje su zapravo bile rat za ujedinjenje) nego boreći se za lebensraum koji je trebao obuhvatiti cijeli kontinent. Pitanje u ime kojega su se Amerikanci 1860-ih bili spremni boriti i za koje su bili spremni poginuti više nije glasilo koliko velika njihova republika treba biti, nego koliko ona treba biti slobodna.

IMPERIJ NA MORU Sjedinjene Države su i prije Građanskog rata poduzimale manje pomorske vojne pohode, sitne napade kakvi su, primjerice, bili ratovi protiv berberskih pirata (preciznije, protiv paše od Tripolija). 34 Aneksija nekog teritorija izvan kontinenta bila je, međutim, nešto posve drugo. Je li takvo što uopće u skladu s Ustavom? Prema mi34

104

Max Boot, Savage Wars, str. 10-26.

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

šljenju suca Vrhovnog suda Rogera Brookea Taneyja u poznatom slučaju Dred Scott (1857.),35 „Ustav ne ovlašćuje federalnu vladu da uz granicu Sjedinjenih Država ili daleko od njih osniva kolonije ili da njima upravlja, niti da vlada i upravlja njima po vlastitoj volji; niti je ovlašćuje da na bilo koji drugi način, osim pripuštanjem novih država u svoj sastav, proširuje svoje teritorijalne granice." 36 Ovom odlukom se, kako se čini, željelo jasno reći da Sjedinjene Države ne mogu posjedovati kolonije ni bilo koje druge ovisne teritorije, nego da u svoje okrilje mogu primiti samo nove države. Kad je Santo Domingo (buduća Dominikanska Republika) 1869. zatražio priključenje Uniji, prijedlog je, dijelom i zbog tog razloga, bio odbijen u Kongresu. 37 Trideset godina kasnije, međutim, A. Lawrence Lowell tvrdio je nešto posve drugo. „Posjedi se mogu stjecati", napisao je u Harvard Law Reveiewu, „i tako da oni ne sačinjavaju dio Sjedinjenih Država, u kojem slučaju se ustavna ograničenja poput jednoobraznosti u oporezivanju i suđenja s porotom ne primjenjuju." 38 Trenutak u kojemu je Lowellov članak objavljen bio je znakovit, jer su Sjedinjene Države 1899. stekle niz novih teritorijalnih posjeda od kojih se gotovo ni jedan nije činio prikladnim kandidatom za stjecanje statusa države. Američki imperijalizam kasnog XIX. stoljeća bio je po mnogočemu sličan tadašnjim europskim imperijalizmima. Za razliku od prve faze, u kojoj je američka ekspanzija bila poticana masovnim migracijama i kolonizacijom rijetko naseljenih područja, ona je u ovoj fazi bila motivirana kombinacijom strateških, trgovinskih i Vrhovni sud je odbacio tužbu roba Dreda Scotta koji je tvrdio da je, prešavši iz države u kojoj je vladalo ropstvo na federalni teritorij, postao slobodan. 36 J. W. Pratt, America's Colonial Experiment, str. 158. 37 Ernest R. May, American Imperialism, str. 205 i dalje. 38 J. W. Pratt, America's Colonial Experiment, str. 159 i dalje. Ovo zaključivanje potvrđeno je presudom u slučaju Downes protiv Bidwella godinu i pol kasnije. 35

U S P O N - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g i m p e r i j a

105

ideoloških poticaja. Fons et origo američke grandiozne strategije bio je herojski ne, „doktrina" koju je 1823. proglasio predsjednik James Monroe, u kojoj je on potvrdio „načelo... da se američki kontinenti, zahvaljujući slobodi i neovisnosti koju su stekli i u kojoj žive, odsad više ne mogu smatrati podložnim budućoj kolonizaciji ni jedne europske sile". 39 Ove njegove riječi decenijima su se smatrale običnim jenkijevskim blefiranjem. 40 Britanci su 1831. od tri bivša nizozemska posjeda osnovali koloniju Britansku Gvajanu (sada Gvajana) i nastavili bezbrižno kolonizirati područja sjeverno od 49. paralele, ne obazirući se na Monroeovu znamenitu doktrinu. Godine 1839. osvojili su otok Ruatán nedaleko od obale Hondurasa; 1850-ih nakratko su okupirali obližnje otočje Bay; 1862. Belize je postao kolonija Britanski Honduras. 41 Francuzi se također nisu obazirali na Monroeovu doktrinu, pokušavajući 1860-ih, pod zlosretnim carem Maksimilijanom, učiniti od Meksika svoj satelit; taj je plan propao samo djelomice zahvaljujući američkom zveckanju oružjem. Europske sile su prije, za vrijeme i nakon Građanskog rata više puta intervenirale u Latinskoj Americi, najčešće pod izlikom utjerivanja dugova. 42 Sjedinjene Države su se (kao što je svojedobno izjavio državni tajnik Richard Olney) „praktički mogle smatrati suverenom na ovom kontinentu" tek potkraj XIX. stoljeća 39

Freeman i Nearing, Dollar Diplomacy, str. 236 i dalje. Vidi također: Smith, „Latin America, the United States and the European Powers", str. 85. 40 Sasvim je moguće da se ova ideja začela u glavi britanskog ministra vanjskih poslova Georgea Canninga koji je u tom smislu predložio zajedničku engleskoameričku deklaraciju nakon što je Velika Britanija priznala neovisnost južnoameričkih država. Monroe je bio skloniji ideji da deklaraciju jednostrano donesu same Sjedinjene Države, premda je, u praksi, jednu takvu deklaraciju bilo moguće provesti - ili poništiti - samo uz pomoć britanske kraljevske mornarice. 41 Robert W. Smith, „Latin America, the United States, and the European Powers", str. 85 i dalje. 42 Ibid., str. 83 i dalje.

106

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

- i to ne zbog neokaljanog prijateljstva ili zbog sklonosti drugih država prema njoj... ne samo zbog njenog visokog ugleda kao civilizirane države, niti zbog toga što bi razboritost, pravo i pravednost bile stalne značajke ophođenja Sjedinjenih Država s drugim zemljama... [nego] zbog toga što ih, uza sve druge razloge, njihovi neograničeni resursi i njihov izolirani položaj čine gospodarom situacije i praktički neranjivima." 43 Čak i iz ove analize nešto je izostavljeno; sve dok nisu dobile prvorazrednu ratnu mornaricu, Sjedinjene Države zapravo nisu mogle uspostaviti pravo isključivog raspolaganja zonom koja je obuhvaćala cijelu hemisferu. Američka ratna flota 1880-ih je još uvijek bila razmjerno malena i nejaka, manja čak i od švedske. 44 Međutim, potaknute iznimno utjecajnom knjigom The Influence of Sea Power upon History (Utjecaj pomorske sile kroz povijest) kapetana Alfreda Thayera Mahana, Sjedinjene Države počele su kovati ambiciozne planove za izgradnju ratne mornarice, ambicioznije čak i od njemačkih. Rezultati su bili zapanjujući: 1907. američka ratna flota zaostajala je samo za britanskom. 45 Na taj je način Monroeova doktrina, doduše sa zakašnjenjem, napokon stekla vjerodostojnost. 46 Kad su 1902. Velika Britanija i Njemačka, reagirajući na napade na europske brodove i neplaćanje dugova europskim državama, blokirale Venezuelu, predsjednik Roosevelt je zaprijetio slanjem 54 američka ratna broda iz Puerto Rica, i tek nakon toga Freeman i Nearing, Dollar Diplomacy, str. 248.; Smith, „Latin America, the United States, and the European Powers", str. 91 i dalje. Pri tome su od ključne važnosti bili britanski upadi na teritorij Venezuele, čime se kršio suverenitet te zemlje. 44 Max Boot, Savage Wars, str. 62. 45 Michael Roskin, „Genarational Paradigms", str. 579. 46 Freeman i Nearing, Dollar Diplomacy, str. 266.

43

U S P O N - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g i m p e r i j a

107

te dvije države pristale su na međunarodnu arbitražu. 47 Početkom 1900-ih Velika Britanija shvatila je da su Sjedinjene Države jedan od onih suparničkih imperija s kojima valja voditi politiku popuštanja. 48 Kao i u slučaju zaluđenosti ratnim brodovima, čežnju europskih država za pomorskom moći moguće je razumjeti s obzirom na njihove trgovačke interese u prekomorskim zemljama. Prije 1880-ih tek je nekolicina američkih poslovnih ljudi razmišljala o mogućnostima koje im se pružaju izvan granica Sjedinjenih Država; svatko je znao da se sasvim dovoljno novca može zaraditi i kod kuće. Istina, 1850-ih nekim južnjacima nije bio dovoljan samo Teksas, nego su sanjali o osnivanju novih robovlasničkih država u Srednjoj Americi; takvi planovi vrzmali su se po glavi avanturistu iz Tennesseeija Williamu Walkeru koji je sredinom 1850-ih uspio zauzeti Nikaragvu.49 Pred Kongresom se 1859. čak pojavio prijedlog zakona o aneksiji Kube.50 Nakon izbijanja Građanskog rata, međutim - i, što je još važnije, nakon što se svatko mogao uvjeriti u njegove posljedice - takva su razmišljanja prestala i nisu se javljala tijekom cijele jedne generacije. Vođa Republikanske stranke i državni tajnik James G. Blaine mogao je tek 1880-ih iznijeti ideju da industrija u sjevernom dijelu zemlje možda također ima „izglede za sigurno i unosno poduzetništvo u rudnicima Južne Amerike i u izgradnji željezničkih pruga u Meksiku... pa čak i usred

Robert W. Smith, „Latin America, the United States, and the European Powers", str. 100. 48 U mojoj knjizi Pity of War čitatelj može naći razloge zbog kojih smatram da Njemačka, s obzirom na svoju relativno beznačajnu prisutnost u prekomorskim zemljama, nije pripadala ovoj kategoriji. 49 Wayne S. Cole, America's Foreign Relations, str. 182. George Black, Good Neighbor, str. 6. 50 George Black, Good Neighbor, str. 6. 47

108

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

oceana". 51 „Dok europske sile uporno šire svoju kolonijalnu vlast u Aziji i Africi", izjavio je, „ovoj zemlji pripala je zadaća unapređivanja i širenja trgovine s narodima Amerike". 52 Albert J. Beveridge, senator iz Indiane početkom 1890-ih, otišao je još korak dalje: Američke tvornice proizvode više nego što je Amerikancima potrebno; američka zemlja proizvodi više nego što oni mogu potrošiti. Naša politika zapisana je u knjizi sudbine; svjetska trgovina mora biti i bit će u našim rukama... Otvorit ćemo trgovačke ispostave širom svijeta i u njima ćemo prodavati američke proizvode... Uokolo naših trgovačkih ispostava izrast će goleme kolonije koje će upravljati same sobom, koje će razvijati našu zastavu i trgovati s nama... Na obalama koje su se dosad kupale u krvi i živjele u mraku neznanja, no koje će odsad, uz Božju pomoć, biti prelijepe i blještave, vladat će američki zakon, američki red, američka civilizacija i lepršat će američka zastava.S3

Bila je to trgovačka megalomanija koju je Joseph Conrad utjelovio u jednom od svojih književnih likova, Holroydu, umišljenom plutokratu iz romana Nostromo: E sad, što je Costaguana? To je jama bez dna u koju se slijeva 10 posto zajmova i mnoštvo drugih glupih ulaganja. U nju je godinama objeručke ubacivan europski kapital. Ne naš. Naš čovjek je dovoljno pametan da zna da je, kad vani kiši, bolje ostati kod kuće. Mi sjedimo i čekamo. Naravno, jednoga dana ćemo se umiješati. To je neizbježno. Ali nema potrebe za žurbom. I samo vrijeme mora čekati najuzviše-

Ibid., str. 12. Freeman i Nearing, Dollar Diplomacy, str. 247. Vidi također: Robert F. Smith, „Latin America, the United States and the European Powers", str. 89 i dalje. 53 Freeman i Nearing, Dollar Diplomacy, str. 243 i dalje. 51 52

U S P O N - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g i m p e r i j a

109

niju zemlju na cijelom Božjem svijetu. Naša riječ čut će se u svemu: u industriji, u trgovini, u pravnoj znanosti, u novinarstvu, u umjetnosti, u politici, u religiji, sve od Cape Horna do Smith's Sounda, pa čak i dalje, do Sjevernog pola, ako se ondje pojavi išta što je vrijedno uzeti. A zatim ćemo imati priliku ščepati udaljene otoke i kontinente na cijeloj Zemlji. Upravljat ćemo poslovima svijeta, svidjelo se to njemu ili ne. Svijet tu ne može ništa - kao ni mi, pretpostavljam.54 Pa ipak, riječi slične ovima, iako možda izrečene na nešto manje sirov način, mogli ste čuti i u nekom londonskom klubu. Komponente ekonomskog imperijalizma bile su u osnovi iste s obje strane Atlantika: težnja da se smanje carine na uvoz iz drugih zemalja (otud „Otvorena vrata"), 55 uvjerenje da će ulaganja u prekomorske zemlje dovesti do otvaranja novih tržišta za izvoz vlastite robe (što je bilo posebno važno u razdoblju depresije 1893. - 97.), ali i spremnost za upotrebu političke i vojne moći kako bi se nadmudrila konkurencija.56 Proučavateljima europskog imperijalizma jednako su dobro poznata i tadašnja ideološka strujanja: socijalni darvinizam što ga je zastupao Josiah Strong, autor knjige Expansion Under New WorldConditions (1900.),57 jednako kao i kreštavi šovinizam Hearstovih i Pulitzerovih listova. 58

Frederick Merk, Manifest Destiny, str. 232. Joseph Conrad, Nostromo, str. 76 i dalje. 56 Andrew Bacevich, American Empire, str. 55; J. W. Pratt, America's Colonial Experiment, str. 168. Privrženost Amerike slobodnoj trgovini nikad nije bila neograničena; „Otvorena vrata" nisu se odnosila na same Sjedinjene Države. U praksi, na američku robu koja se uvozila u američke posjede nije se plaćala carina (uz izuzetak otočja Samoa nakon 1909.), dok se na robu koja se u američke posjede uvozila iz drugih zemalja plaćala carinska pristojba. Britanci nisu priznavali takve „imperijalne preferencije" sve do 1930-ih. 57 Freeman i Nearing, Dollar Diplomacy, str. 265, 257. 58 „Ako sam dobro shvatio, ova moćna rasa doći će sve do Meksika, sve do Srednje i Južne Amerike, sve do otoka na prostranom oceanu, sve do Afrike i još 54

55

110

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

U očima mnogih britanskih promatrača - od Kiplinga do Buchana, od Chamberlaina do Churchilla - američka čežnja za osvajanjem prekomorskih tržišta imala je mnogo sličnosti s „jagmom" Velike Britanije za kolonijama u razdoblju fin de sièclea. Bilo je to, na kraju krajeva, vrijeme kad je New York Times mogao obznaniti: „Mi smo dio, i to veći dio Velike Britanije kojemu je očito suđeno da vlada ovim planetom." 59 Ipak, dvije stvari, međusobno čvrsto povezane, učinile su američki eksperiment s imperijem različitim u odnosu na njegov pandan s druge strane Atlantskog oceana. Kao prvo, politička osnova na kojoj je počivao imperijalizam bila je znatno uža; ideja imperija sviđala se kudikamo više elitama industrijski razvijenog sjevera nego ostalim dijelovima zemlje. Drugo, ekonomski razlozi za stjecanje kolonija bili su mnogo dvojbeniji. Velika Britanija prihvatila je načelo slobodne trgovine već 1840-ih. Ona poslije nije poduzimala ništa kako bi britanske poljoprivrednike zaštitila od poplave jeftinijih prehrambenih proizvoda, nakon što su parobrodi, željeznica i hladnjaci integrirali svjetsko tržište žita i mesa. Činilo se očitim samo po sebi da je Velikoj Britaniji potreban svjetski imperium, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga da svom vlastitom tržištu osigura dotok roba koje sama nije mogla proizvesti. Štoviše, londonski bankari, čiji je posao bio usmjeravanje britanskog kapitala u prekomorske zemlje, pokazivali su već prije zanimanje za daljnje širenje kako slobodne trgovine, tako i imperija. Kako bi se od zaduženih zemalja Novoga svijeta moglo očekivati da ispunjavaju svoje obveze kad njihovi osnovni proizvodi ne bi imali

dalje. Sumnja li još itko da će ovo natjecanje među rasama rezultirati 'opstankom najsposobnijih'?"; Frederick Merk, Manifest Destiny, str. 238 i dalje. Vidi također: Friedrich Horlacher, „Language", str. 35-37. 59 Richard Hofstadter, „Cuba, the Philippines and Manifest Destiny". Usporedi: George Black, Good Neighbor, str. 2 i dalje; Ernest R. May, American Imperialism, str. 192-97, 207-09.

U S P O N - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g i m p e r i j a

111

slobodan pristup britanskom tržištu? U slučaju pak da zaprijete neispunjavanjem svojih obveza, je li postojao bolji način da u tome budu spriječene od okupiranja njihovih zemalja i upravljanja njima u skladu sa zdravim ekonomskim načelima?60 Ljudi koji su tvrdili nešto slično ovomu bilo je i u Sjedinjenim Državama, no ondje su postojali moćni protekcionistički lobiji koji su pritiskali u suprotnom smjeru. Njihov je argument glasio da Sjedinjene Države nemaju potrebe za posjedovanjem kolonija po britanskom uzoru ako je njihova svrha jedino u tome da američko tržište natrpaju robom koju Amerikanci mogu proizvoditi i sami (premda ona ne bi bila tako jeftina). Drugi protivnici te ideje, deprimirani zbog drukčije boje kože imigranata koji su dolazili u Sjedinjene Države, gledali su na kolonije kao na još jedan izvor iz kojega se u Sjedinjene Države slijeva inferiorna rasa.61 Iako i sami opterećeni nekima od njegovih predrasuda, protekcionizam i pokret protiv doseljenika pokazali su se lažnim prijateljima imperijalizma; uz dužno poštovanje prema Kiplingu, zagovornici tih dvaju pokreta nisu imali volje uprtiti „breme bijelog čovjeka" na svoja ramena.

Prvi američki prekomorski posjedi bili su otoci koji su bili poželjni isključivo kao pomorske baze ili kao izvor ptičjeg izmeta za gnojivo. Atol Midway, koji je 1867. formalno anektirao zapovjednik američkog ratnog broda Lackawanna kapetan William Reynolds, bio je jedna od prvih takvih pomorskih benzinskih crpki. Desetak godina kasnije Sjedinjene Države dobile su pravo upotrebe luke Pago Pago na samoanskom otoku Tutuila, iako je cijeli otok postao američki posjed tek nakon građanskog rata na Samoi, godine 1899.62 Godinu dana ranije Amerikanci su 60

James Morris, Pax Britannica, str. 28. Vidi: Cain i Hopkins, British Imperialism. 62 Frederick Merk, Manifest Destiny, str. 243 i dalje; George Black, Good Neighbor, str. 16 i dalje. 61

112

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

dobili Guam i Otok Wake. Osim što su bili sićušni - čak i najveći među njima, Guam, zaprema površinu od jedva dvjesto četvornih milja - sve te nove predstraže bile su veoma daleko od američkog kopna. Najbliži od njih, Midway, bio je i doslovce na pola puta između Los Angelesa i Šangaja. Najudaljeniji, Guam, nalazi se između Japana i Nove Gvineje, gotovo 5800 milja zapadno od San Francisca. Prva prava američka kolonija - Havaji - također je bila na Tihom oceanu. Da će arhipelag što ga sačinjava osam otoka, koji se nalazi više od 2000 milja daleko od američkog kopna, završiti kao pedeseta država Unije, doista je krajnje neobična povijesna zagonetka, to više što su neki drugi i znatno očitiji kandidati za integriranje u sastav Sjedinjenih Država bili zaobiđeni. Havaje su amerikanizirale tri skupine: misionari, vlasnici plantaža šećera i pripadnici ratne mornarice. Ovoj posljednjoj skupini Havaji su, prema riječima državnog tajnika Hamiltona Fisha, nudili privlačno „odmorište usred oceana, između pacifičke obale i golemih prostranstava Azije, koja se sada otvaraju trgovini i kršćanskoj civilizaciji", a da i ne spominjemo kako je time suzbijen utjecaj Japana koji je već tada bio više nego zamjetan.63 Proizvođači šećera na samim otocima vidjeli su u Sjedinjenim Državama potencijalno golemo tržište, uz uvjet da se uvoz šećera oslobodi carinskih pristojbi. U međuvremenu su misijske škole pripremale stanovnike Havaja za podjarmljenje. Koraci prema tom cilju bili su poduzimani brzo: 1875. potpisan je sporazum o slobodnoj trgovini, 64 u Pearl Harboru je 1887. izgrađena luka opremljena uređajima za utovar ugljena, a 1893. američki ministar za otoke John

Freeman i Nearing, Dollar Diplomacy, str. 246. U vezi s Mahanovom ulogom u zalaganju za aneksiju, vidi: Frederick Merk, Manifest Destiny, str. 235-37; Gavan Daws, Shoal of Time, str. 287. 64 Koji je donosio više koristi američkim prerađivačima nego potrošačima: LeFeber, New Empire, str. 35. 63

U S P O N - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g i m p e r i j a

113

L. Stevens organizirao je coup d'état u kojemu je otočna kraljica Lilioukalani svrgnuta s vlasti. Usprkos tomu, kao i u slučaju Texasa - Kongres se povukao. Unatoč Stevensovim upozorenjima da bi se Havaji u tom slučaju mogli pretvoriti u „novi Singapur ili u novi Hong Kong, kojima bi se upravljalo kao britanskom kolonijom", 65 njegov plan o aneksiji bio je odbačen. 66 Proizvođači šećera bojali su se konkurencije, 67 rasisti su se bojali „nečiste krvi i loših običaja" (Amerikanci su sačinjavali samo 2 posto otočnog stanovništva), a liberali su sumnjali u demokratske nakane američke manjine. Kad je 1897. nacrt sporazuma o aneksiji ponovno postao predmet sporenja dviju stranaka, Theodore Roosevelt osjetio je potrebu da se požali na „neobičan izostanak imperijalnog instinkta kod naših ljudi". 68 Rezolucija o aneksiji donesena je tek nakon vijesti o američkoj pobjedi nad španjolskom vojskom na Filipinima. 69 Stanovnici Havaja su se oduprli - ali oni su se oduprli miroljubivo. Lokalna Domovinska stranka je na izborima za prvo zakonodavno tijelo osvojila većinu mandata, mobiliziravši domaće glasače koji su se protivili odredbi Organskog zakona prema kojoj su se sve rasprave morale voditi na engleskom. 70 Lokalna Republikanska stranka uspijevala se nositi s Domovinskom strankom tek nakon što joj se priključio Jonah Kuhio Kalanianaole, kraljević koji se isprva protivio američkom preuzimanju Havaja. Kraljeviću Kuhiou, koji je bio samo 65

Gavan Daws, Shoal of Time, str. 285. Frederick Merk, Manifest Destiny, str. 232-35. 67 U vezi sa složenim pitanjem „reciprociteta" u trgovini između Havaja i Sjedinjenih Država, zahvaljujući kojem su Sjedinjene Države bili jedini kupac havajskog šećera, vidi: Walter LeFaber, New Empire, str. 115-20, 142. 68 Richard Hofstadter, „Cuba, the Philippines and Manifest Destiny", str. 169 i dalje. 69 Gavan Daws, Shoal of Time, str. 289 i dalje; Frederick Merk, Manifest Destiny, str. 255. 70 Gavan Daws, Shoal of Time, str. 294 i dalje. 66

114

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

paravan iza kojega su se skrivali interesi Trgovačke komore u Honoluluu i Havajske udruge proizvođača šećera, nije preostalo ništa drugo osim nemoćnog kukanja nad zlom kobi svoga naroda. 71 Dok je pet velikih šećernih kompanija stiskalo obruč oko najplodnijih područja te otočne zemlje, domaće stanovništvo bilo je izloženo „rehabilitiranju": premještanju na manje kvalitetnu zemlju.72 Ipak, taj ne odveć nepoznati proces kolonizacije nije se odvijao prema planu. Domoroci su bili izbačeni iz igre na klasičan način, ali njihovo mjesto nisu zauzeli američki doseljenici. Umjesto njih, kao, uostalom, i prije aneksije, Havaje su naselili japanski, a nešto kasnije i filipinski doseljenici. Unatoč mjerama kojima se pridošlice nastojalo isključiti, japanska zajednica brzo je rasla. Početkom 1920-ih tri posto birača bili su Japanci, no već 1936. svaki četvrti birač bio je Japanac. 73 Havaji su možda u strateškom smislu bili od koristi Sjedinjenim Državama, no poduzetnim Amerikancima nisu nudili ni izbliza takve mogućnosti kakve su imali kod kuće. Zašto su Havaji nakon svega postali savezna država, a Portoriko, što su ga 1898. Sjedinjenim Državama ustupili Španjolci, nije? Razlog nipošto nije mogao biti u njegovoj udaljenosti, jer je Portoriko znatno bliži američkom kopnu (tek nešto više od tisuću milja udaljen je od Miamija). Isto tako, s ekonomskog stajališta, jedna plantaža šećera ne može ponuditi mnogo više nego neka druga. Odgovor na to pitanje leži u jednoj zakonskoj odredbi, inače protivnoj duhu spomenutog zakona, koja je izišla na vidjelo u trenutku kad su se portorikanski proizvođači šećera usprotivili nametanju carinskih pristojbi na uvoz svoga šećera u Sjedinjene Države. Vrhovni

71 72 73

Ibid., 295 i dalje. Ibid., str. 298 i dalje. Ibid., str. 316.

U S P O N - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g i m p e r i j a

115

sud je 1901. u dvjema istodobnim presudama odlučio da Portoriko nije strana zemlja, ali da nije riječ ni o američkom teritoriju te da je plaćanje carinskih pristojbi na njegove proizvode u skladu s američkim ustavom. Pri tome je posebno važna bila distinkcija između aneksije i pripajanja (koje je morao odobriti američki Kongres), a koju je u cijelu priču uveo sudac Edward Douglass White. Prema njegovu mišljenju, „Portoriko nije pripojen Sjedinjenim Državama, nego im je samo pripao kao posjed". Na njega su se, u tom smislu, mogle odnositi samo izvjesne „temeljne" odredbe Ustava. Značenje te sudske odluke, kojom je definiran neobični međuprostor između neovisnosti i statusa Portorika kao punopravne članice Sjedinjenih Država što ga on otad uživa, bilo je u tome što je sličnu odluku nakon toga bilo moguće retrospektivno primijeniti i na status ostalih posjeda. Kako su se, s obzirom na uvjete pod kojima su Sjedinjene Države dobile Aljasku i Havaje, „formalne" i „temeljne" odredbe Ustava protezale i na ta dva područja, ona su već po definiciji morala biti pripojena SAD-u i morala su steći status punopravnih članica SAD-a koji su naposljetku, 1959., i dobila.74

Sudske odluke iz 1901. su, kako se čini, pripravile put zakonitoj aneksiji novih i još većih kolonija prema kojima je bilo moguće postupati kao prema Portoriku, odnosno kao prema „uređenim, ali nepripojenim" područjima i stoga izvan djelokruga Ustava. Zašto, onda, Sjedinjene Države nisu dobile još neki posjed kao što je Portoriko? Odgovor na to pitanje moguće je iskazati u dvije riječi: zbog Filipina. Ono što se dogodilo na Filipinima pokazalo se, nažalost, kudikamo tipičnijim za američko iskustvo u prekomorskim zemljama nego J. W. Pratt, America's Colonial Experiment, str. 160 i dalje. Sudski predmeti o kojima je ovdje riječ bili su De Lima protiv Bidwella i Dowries protiv Bidwella.

74

116

N i a l i F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

ono što se dogodilo na Havajima i u Portoriku. Radi preciznosti, američki angažman na Filipinima imao je sedam karakterističnih faza: 1. Dojmljiv početni vojni uspjeh 2. Pogrešna procjena raspoloženja domaćeg stanovništva 3. Strategija ograničenog rata i postupnog povećanja broja vojnika 4. Razočaranje domaćeg stanovništva suočenog s vjerojatnošću da će se žestoki sukob nastaviti 5. Preuranjena demokratizacija 6. Jačanje uloge domaćeg stanovništva u gospodarskom životu zemlje 7. Konačno povlačenje Brza američka pobjeda nad Španjolskom 1898. bila je nesumnjivo iznenađujuća. Samo tri mjeseca nakon američke objave rata - kojoj je kao lažna izlika poslužila posve slučajna eksplozija na bojnom brodu Maine u Havanskom zaljevu, koju su navodno podmetnuli Španjolci - španjolska vojska na Karipskom otočju i na Filipinima bila je poražena. Međutim, Amerikanci nisu htjeli shvatiti da se Filipinci, koji su se svrstali na njihovu stranu i borili se protiv Španjolaca, bore za svoju neovisnost, a ne za to da im umjesto jednog kolonijalnog gospodara dođe drugi.75 Način na koji je McKinley pokušao opravdati aneksiju tog otoka bio je remek-djelo predsjedničkog licemjerstva, savršeno prilagođen ušima njegova slušateljstva, sastavljenog uglavnom od metodističkih svećenika:

75

Max Boot, Savage Wars, str. 103 i dalje.

U S P O N - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g i m p e r i j a

117

Noćima sam hodao Bijelom kućom, sve do sitnih jutarnjih sati; i ne stidim se pred vama priznati... ne jedanput sam padao na koljena i molio Svemogućeg Boga da mi prosvijetli um i pokaže mi put. I jedne noći, bilo je vrlo kasno, sinulo mi je - ni sam ne znam kako, ali odjednum mi je sinulo... (1) da ih ne možemo vratiti Španjolskoj... (2) da ih ne možemo ustupiti Francuskoj i Njemačkoj - našim trgovačkim takmacima na Orijentu... (3) da ih ne možemo prepustiti samima sebi - bili su nespremni za upravljanje samima sobom... (4) da nam ne preostaje ništa drugo nego uzeti ih sve i obrazovati, podići ih, civilizirati i pokrstiti ih i uz pomoć Božju učiniti za njih sve najbolje što možemo, jer su Filipinci ljudi kao i mi, i jer je Krist umro za njih kao i za nas.76 Aneksija je, prema McKinleyjevim riječima, bila neugodna dužnost koju je na leđa Sjedinjenih Država svalila Božja Providnost. 77 Obraćanja javnosti religijskim jezikom kakav nalazimo u ovom primjeru proizvodila su nesumnjivo golem odjek kod slušateljstva. 78 Presudni argumenti koji su, barem kad je o američkoj političkoj eliti riječ, prevagnuli u korist okupacije bili su ipak više vojnički nego misionarski i svodili su se na golo koristoljublje. 79 Pobuna protiv američke aneksije, predvođena Emiliom Aguinaldom, započela je odmah nakon objavljivanja uvjeta Pariškog sporazuma kojim su Filipini ustupljeni Sjedinjenim Državama za cijenu od 20 milijuna dolara (približno ista cijena plaćena je za Teksas, Kaliforniju i ostale meksičke posjede pedeset godina ranije, što znači da je za istu Frederick Merk, Manifest Destiny, str. 254.; Eric Rauchway, Murdering McKinley, str. 7. Ne kaneći, dakako, ispasti jeftino sentimentalan, McKinley je svojim riječima dodao ovaj karakteristički završetak: „A zatim sam otišao na počinak i zaspao čvrstim snom." 77 Friedrich Horlacher, „Language", str. 40-43. 78 O složenoj motivaciji koja je ovdje na djelu, vidi: Ernest R. May, American Imperialism, str. 5-16. 79 Freeman i Nearing, Dollar Diplomacy, str. 253 i dalje. 76

118

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

dolarsku vrijednost dobiveno znatno manje zemlje). Pokazalo se, međutim, da će ti otoci stajati Sjedinjene Države i više od toga. Za samo tri godine broj američkih vojnika na Filipinima popeo se s 12.000 na čak 126.000.80 Iako je Aguinaldo uhvaćen u ožujku 1901., a rat službeno proglašen okončanim u srpnju 1902., otpor je na nekim otocima nastavljen još godinama. Nije to bio nimalo ugodan rat; a nije to bilo ni posljednji put da američka vojska iskusi ratovanje u džungli protiv pripadnika gerile koje je nemoguće razlikovati od civila.81 Uskoro su viši časnici posegnuli za oštrim mjerama: brigadni general Jacob H. Smith svojim je ljudima na otoku Samar naredio da ne smiju držati zarobljenike - prekršivši na taj način običaje rata - i dodao: „Želim da ubijate i palite; što budete više ubijali i palili, bit ćete mi draži... Tražim od vas da pobijete sve one koji su sposobni nositi oružje." 82 Do završetka borbi život je izgubilo više od 4000 američkih ročnika, što je za 1000 više od broja poginulih u ratu protiv Španjolske. Tijekom akcije poginulo je otprilike četverostruko više Filipinaca, da ne spominjemo mnoštvo civila umrlih od gladi i raznih bolesti prouzročenih ratom.83 U međuvremenu je osnovano peteročlano civilno povjerenstvo na čije je čelo postavljen sudac iz Ohia William Howard Taft, koje je Filipince pokušalo pridobiti gradnjom škola i poboljšanjem zdravstvenih mjera, nastojeći tako dokazati, kao što se prostodušno izrazio jedan od članova povjerenstva, da je „američki suverenitet... drugo ime za slobodu Filipinaca". 84 Sam rat stajao je 600 milijuna dolara. Koliko će tom računu dodati poslijeratna obnova? Vidi: Max Boot, Savage Wars, str. 99 i dalje; 107-09. Ibid., str. 100-02. 82 Ibid., str. 120. 83 Ibid., str. 125. 84 Friedrich Horlacher, „Language", str. 44. Usporedi: Max Boot, Savage Wars, str. 114-16. 80 81

U S P O N - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g i m p e r i j a

119

Ipak, otpor ratu na Filipinima kod domaće javnosti nije potaknula toliko sama njegova cijena koliko načelo kojim ga se pokušalo opravdati. Pri tome, dakako, ne bismo trebali zamišljati da je Antiimperijalistički savez govorio u ime većine američkih birača.85 Međutim, među članovima Saveza bila su dvojica bivših predsjednika, Grover Cleveland i Benjamin Harrison, cijelo tuce senatora iz obiju glavnih stranaka te osam bivših članova Clevelandova kabineta, da ne spominjem industrijalca i milijunaša Andrewa Carnegieja. Savez je imao dovoljno moći da pitanje neovisnosti Filipina uvrsti u program Demokratske stranke na izborima 1900.86 Osim toga, Savez je u liku Marka Twaina dobio na svoju stranu najutjecajnijeg pisca svoga vremena. Twain je svojim stavom prema ratu na Filipinima bio preteča budućeg naraštaja američkih proturatnih intelektualaca. Započeo je tako što je oduševljeno pozdravio „oslobođenje" Filipina od Španjolske, napisavši u lipnju 1898. ove riječi jednom svom prijatelju: „Časno je boriti se za svoju slobodu. Ipak, kad malo bolje pogledaš, još je plemenitije boriti se za slobodu drugih. Čini mi se da je ovo prvi put da to činimo." Međutim, negdje u listopadu 1900. „pažljivo je pročitao" Pariški sporazum i zaključio „da nama nije namjera osloboditi Filipince, nego podjarmiti ih... Ja sam, prema tome, antiimperijalist. Protivim se tomu da orao stavi svoje kandže na bilo koju zemlju." Twainov glas bio je, međutim, prigušen. Harper's Bazaar odbio je objaviti njegovu kratku priču „Ratna molitva" u kojoj postariji stranac izgovara ovu molitvu pred skupom vjernika: „O, Gospodine Bože, Oče naš, naši mladi rodoljubi, idoli naših srdaca, kreću u bitku - budi Ti uz njih!... O, Gospodine, Bože naš, pomozi

85 86

120

Ernest R. May, American Imperialism, str. 199-205. J. W. Pratt, America's Colonial Experiment, str. 79-82.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

nam da njihove vojnike raskomadamo našim granatama i pretvorimo ih u krvave krpe; pomozi nam da njihova nasmiješena polja prekrijemo blijedim likovima njihovih mrtvih rodoljuba; ...pomozi nam da srca njihovih bezazlenih udovica izažmemo jalovim bolom, pomozi nam da ostanu bez krova nad glavom i da njihova nejaka dječica lutaju svojom opustošenom zemljom bez prijatelja." Privatno, ali ne i javno, Twain je o McKinleyju govorio kao o čovjeku koji je američke vojnike poslao ,,u rat sa sramotnom mušketom pod okaljanom zastavom", sugerirajući kako bi zastava o kojoj je riječ trebala imati „bijele pruge obojene crnom bojom, a na njoj bi, umjesto zvjezdica, trebala stajati mrtvačka glava s prekriženim kostima". 87 Njegovo negodovanje imalo je težinu. Protivnici rata ne moraju imati podršku većine da potkopaju ratna nastojanja. Iako demokrati u Kongresu nisu uspjeli spriječiti aneksiju, 88 i premda je McKinley porazio njihova kandidata, protivljenje aneksiji u tisku naklonjenom demokratima bilo je izvanredno impresivno. 89 Otkriće da su general Smith i pukovnik Littleton W.T. Waller naredili pogubljenje filipinskih zarobljenika pružilo je protivnicima rata izvanrednu priliku da dovedu vladu u krajnje nezgodan položaj. 90 McKinley je mogao biti siguran u pobjedu jedino pod uvjetom da se distancira od potpuno razvijenog imperijalizma. 91 Theodore Roosevelt jednom je usporedio Filipince s Apašima, a 87 Jim

Zwick, „Twain". Freeman i Nearing, Dollar Diplomacy, str. 255-57. 89 Richard Hofstadter, „Cuba, the Philippines and Manifest Destiny", str. 169. 90 Max Boot, Savage Wars, str. 122 i dalje. Osnovano je senatsko povjerenstvo koje je trebalo saslušati svjedoke prisutne u trenutku počinjenja zločina. Waller je oslobođen optužbe za ubojstvo nakon što se na suđenju pokazalo da je Jake Smith prvi izdao naređenje da se ne drži zarobljenike. Smith je osuđen za „ponašanje koje je štetilo redu i vojničkoj stezi" i bio je primoran povući se u mirovinu. 88

91

Ernest R. May, American Imperialism, str. 210-13; 221-23.

U S P O N - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g i m p e r i j a

121

Aguinalda s Bikom koji Sjedi.92 Došavši na predsjednički položaj nakon ubojstva McKinleyja, on je, unatoč tomu, požurio stvoriti barem privid demokracije na Filipinima, priznavši jednom prijatelju u četiri oka kako bi bio „presretan da se može izvući" iz nečega što je tako nalik američkom Burskom ratu.93 Na prvim izborima za nacionalno zakonodavno tijelo, raspisanima u skladu s Organskim zakonom, pedeset osam od osamdeset zastupničkih mjesta u Skupštini osvojili su nacionalisti koji su vodili kampanju za trenutačnu neovisnost. Nije prošlo ni deset godina, a tzv. Jonesovim zakonom (1916.) potvrđeno je da će otoci dobiti neovisnost „čim se uzmogne sastaviti stabilna vlada". Ipak, o tome kad će taj dan doći nije odlučivao pritisak nacionalista, niti je odluka da se Filipinima da nezavisnost značila da Sjedinjene Države doista odustaju od planova za anektiranje otoka. Sudbinu Filipina odredila je kampanja za neovisnost Filipina koju su u Kongresu vodili lobiji motivirani gotovo isključivo vlastitim interesima: proizvođači šećera, mliječnih proizvoda i pamuka koji su filipinski šećer od šećerne trske i kokosovo ulje htjeli izbaciti s američkog tržišta, zajedno sa sindikalistima koji su od američke vlade tražili da ograniči useljavanje filipinskih radnika. Štoviše, odredbe prvotne američke ponude neovisnosti iz 1933. bile su tako oštre da ih je zakonodavno filipinsko tijelo odbacilo. Iako je Tydings-McDuffieov zakon iz 1934. bio nešto manje nepovoljan za Filipince - njime je odluka o budućnosti američkih vojnih baza na otocima bila prepuštena pregovorima - njegove ekonomske odredbe ostale su više ili manje iste. Prema tom zakonu, neovisnost je značila da će se američke carinske pristojbe na filipinske proizvode uvoditi postupno, što je bio težak udarac za filipinsko gospodarstvo

92 93

122

Gore Vidal, Decline and Fall, str. 18. Ernest R. May, American Imperialism, str. 214-22.

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

koje je u to vrijeme više od tri četvrtine izvoza plasiralo na američko tržište. 94 Filipinci su 1946., kad su napokon stekli neovisnost, imali mnogo manje razloga za slavlje nego što se to obično misli. Bili bismo možda prestrogi kad bismo američko vladanje Filipinima „otpisali" kao promašaj. Nećemo, međutim, pogriješiti ako kažemo da je ono bilo daleko od uspjeha što ga je poslije ostvario Franklin Roosevelt. 95 Bez obzira na ekonomske poteškoće u kojima su se, nakon što su istisnuti s američkog tržišta, našli stanovnici tog otoka, američko vladanje Filipinima pokazalo se u strateškom smislu zanemarivim. Ponajprije, grandiozni američki planovi u vezi s ekonomskim prodorom u Aziju - zbog kojega su, naposljetku, i osnivane baze širom Tihog oceana - ostvareni su tek polovično. Drugo, kad su Japanci u prosincu 1941. napali SAD, pokazalo se da su američki ciljevi od Pearl Harbora do Subic Baya vrlo laka meta.

NAMETANJE

DEMOKRACIJE

Ipak, postojala je alternativa formalnom imperijalizmu na europski način; štoviše, dio te alternative bila je i odluka da se Filipinima zajamči, ako već ne sloboda trgovanja, a ono barem politička sloboda. Umjesto da okupiraju potpuno razvijene kolonije i upravljaju njima, Sjedinjene Države mogle su iskoristiti svoju ekonomsku i vojnu moć i potaknuti nastanak „dobrih vlada" u zemljama koje su joj bile važne u strateškom smislu. Isprva to nije značilo da će takve vlade biti samo proameričke, nego i da će se u njima vladati na američki način. Ovaj novi pristup imperiju, koji je donekle nalikovao britanskom poimanju posredne vladavine, dugovao je mnogo činjenici što je predsjednik

94 95

J. W. Pratt, American Colonial Experiment, str. 291-310. W. R. Louis, Imperialism at Bay, str. 149.

U S P O N - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g i m p e r i j a

123

SAD-a u to vrijeme bio Woodrow Wilson. Ipak, ideju koju nalazimo u osnovi takvog shvaćanja možemo pronaći već u dodatku Monroeovoj doktrini (iz prosinca 1904.) njegova prethodnika Theodorea Roosevelta u kojemu je pisalo: „Zbog učestalih nepravdi ili nemoći, koje imaju za posljedicu općenito labavljenje veza u civiliziranom društvu, može se, u Americi, ali i drugdje u svijetu, ukazati potreba za intervencijom neke civilizirane nacije, a flagrantni slučajevi nanošenja nepravde ili očitovanja nemoći u zapadnoj hemisferi mogu Sjedinjene Države, s obzirom na njihovu privrženost Monroeovoj doktrini, natjerati da posegnu za ulogom svjetskog policajca, ma koliko se one tomu opirale." 96 Wilson je, međutim, otišao i korak dalje. Novi je predsjednik samo tjedan dana nakon ulaska u Bijelu kuću izjavio medijima da će suradnja sa zemljama u Latinskoj Americi ubuduće biti moguća „jedino uz uvjet da njihova vlast bude pravična i utemeljena na zakonu, a ne na proizvoljnoj ili nepravilnoj uporabi sile... Ne možemo imati razumijevanja za one koji se nastoje dočepati vlasti samo zato kako bi promicali vlastite interese i ambicije." Wilson je time implicitno htio reći da će Sjedinjene Države u Latinskoj Americi tolerirati samo određenu vrstu vladavine. Vojni diktatori bili su izvan igre, a jednako tako i revolucionari. „U nekim zemljama agitatori su htjeli dići revoluciju", primijetio je, ,,i ta želja držala ih je i nakon dolaska nove administracije... on im ne bi bio spreman dopustiti [revoluciju] da ju je mogao spriječiti."97 Budućnost, prema tome, imaju vlade koje su dovoljno razborite da se umiju pozicionirati između zazornih krajnosti „proizvoljne uporabe sile" i „revolucije". Tako su Sjedinjene Države pridržale sebi pravo uporabe sile protiv neprihvatljivih režima.98

96

J. W. Pratt, Colonial Experiment, str. 125. Vidi: Robert Freeman Smith, „Latin America, the United States and the European Powers", str. 102. 97 J. W. Pratt, America's Colonial Experiment, str. 140. 98 Robert Freeman Smith, „Latin America, the United States and the European Powers", str. 106 i dalje.

124

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

U kojem smjeru takva politika može voditi, britanskom je ministru vanjskih poslova Edwardu Greyu postalo jasno u trenutku kad je Wilson 1913. obznanio da ne namjerava priznati vladu generala Victoriana Huerte koji je na vlast u Meksiku došao nakon ubojstva liberalnog premijera Francisca Madere. Nakon što je Walter Page, američki ambasador u Londonu, Greyu objasnio stajalište svoje vlade, uslijedio je sljedeći razgovor: GREY: Pretpostavimo da morate intervenirati, i što nakon toga? PAGE: Prisilit ćemo ih da iziđu na izbore i da se pridržavaju svojih odluka. GREY: Ali pretpostavimo da se oni neće pridržavati svojih odluka? PAGE: Ući ćemo tamo i prisiliti ih da ponovno iziđu na izbore. GREY: I tako sljedećih 200 godina? GREY: Da. Sjedinjene Države bit će tamo sljedećih 200 godina i nastavit će pucati u ljude za taj mali prostor sve dok ne nauče izlaziti na izbore i upravljati samima sobom. 99 Tako je nastao paradoks koji će postati karakteristično obilježje američke vanjske politike tijekom čitavog sljedećeg stoljeća. Taj paradoks sastoji se u tome što su Sjedinjene Države spremne nametati demokraciju i slobodu drugima, što su spremne silom emancipirati druge. Treba odmah reći da su, usporedo s tim „novim načelom", bili djelatni i stariji imperijalistički porivi. Ekonomski i strateški razlozi, plus uobičajene predrasude o rasnoj superiornosti - sve to imalo je svoju ulogu u odnosima između SAD-a i Latinske Amerike. Dapače,

99

D. C. M. Platt, Finance, Trade and Politics, str. 326 i dalje.

U S P O N - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g i m p e r i j a

125

wilsonovski pristup bio je jednostavno nakalemljen na raniju politiku SAD-a u toj regiji. Najvažniji strategijski moment američke politike bila je srednjoamerička prevlaka, kao i dugačak niz otoka u polukrugu koji se proteže od Floridskog tjesnaca do otoka Trinidada i koji Karipsko otočje razdvaja od Atlantskog oceana, a koje je Henry Cabot Lodge nazvao „vanjskom utvrdom bitnom za obranu" kontinentalne „tvrđave". 100 Najvažnije zemlje u toj regiji, prema tome, bile su Nikaragva i Panama te otoci Kuba i Hispaniola, koji su nakon 1844. podijeljeni između Haitija i Dominikanske Republike. 101 Najvažniji problem - kontrola nad planiranim kanalom preko srednjoameričke prevlake - riješen je uz pomoć vojske, 1903.; Američka ratna mornarica već je prije toga bila dva puta slana u Kolumbiju (1885. i 1895.), no presudnom se pokazala tek treća intervencija, koja je poduzeta u znak podrške panamskim separatistima. U osnovi, Roosevelt se, nakon što je kolumbijski Senat odbio ratificirati sporazum koji je predviđao davanje zemlje u zakup radi izgradnje kanala, poslužio ratnom mornaricom koja je trebala pomoći osnivanju neovisne panamske države.102 Sjedinjene Države su samo sat i pol nakon državnog udara secesionističkih snaga službeno priznale Republiku Panamu, koja je odmah nakon toga izišla u susret Washingtonu i dala mu pojas zemlje širok deset milja na kojemu je trebao biti prokopan kanal.103 To je postignuto uz smiješno malenu demonstraciju sile. Jedine dvije žrtve o kojima su mediji izvijestili bili su „jedan Kinez koji je

Friedrich Horlacher, „Language", str. 42. J. W. Pratt, America's Colonial Experiment, str. 115 i dalje. 102 Max Boot, Savage Wars, str. 60-62. 103 Ibid., str. 133. Prvi ustav nove Republike napisan je u sobi jednog hotela u Washingtonu; prva zastava izrađena je u Highland Fallsu u državi New York: George Black, Good Neighbor, str. 117. 100

101

126

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

poginuo u ulici Salsipuedes i... jedan magarac". 104 Panamski kanal otvoren je 1904. i pod izravnom američkom kontrolom ostao je do 1979. Postojali su i planovi za probijanje kanala nešto sjevernije, kroz Nikaragvu; štoviše, prije erupcije tamošnjeg vulkana 1902., koja je u američkom Senatu izazvala zabrinutost, činilo se vjerojatnijim da će trasa kanala ići kroz tu zemlju (preko jezera Nikaragva). 105 Interesi američkog kapitala u Nikaragvi nisu bili pretjerano veliki: 1912. ukupna američka ulaganja u tu zemlju iznosila su manje od 2,5 milijuna dolara, u usporedbi s 1,7 milijardi dolara u cijeloj Latinskoj Americi. 106 Međutim, nakon što se pokazalo da nikaragvanski diktator José Santos Zelaya koketira s jednim anglo-francuskim konzorcijem - i nakon što su, zbog svoje umiješanosti u pobunjenički napad, pogubljena dvojica Amerikanaca - Sjedinjene Države prekinule su diplomatske odnose s tom zemljom. Zelaya je bio primoran dati ostavku, nakon čega je, uz američku podršku, instalirana nova vlada kojoj je na čelu bio Adolfo Díaz, bivši blagajnik u La Luz and Los Angeles Mining Companyju. 107 Na njegovu molbu u Nikaragvu je 1912. poslano 3000 marinaca koji su imali zadaću ugušiti pobunu protiv njega; nakon što je taj posao obavljen, u toj zemlji je sljedećih trinaest godina ostao nevelik odred sastavljen od stotinjak vojnika koji je pružao podršku njegovu režimu. 108 Kao posljedica te intervencije, 1916. sklopljen je sporazum Bryan-Chamorro kojim su Sjedinjene Države za iznos od 3 milijuna dolara dobile isključivo

Edmund Morris, Theodore Rex, str. 290. Vidi: Robert Freeman Smith, „Latin America, the United States and the European Powers", str. 100 i dalje. 105 George Black, Good Neighbor, str. 19 i dalje. 106 J. W. Pratt, America's Colonial Experiment, str. 132. Usporedi: Angus Maddison, World Economy, str. 63. 107 Wayne S. Cole, America's Foreign Relations, str. 325. 108 I. W. Pratt, America's Colonial Experiment, str. 137. 104

U S P O N - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g i m p e r i j a

127

pravo gradnje kanala kroz Nikaragvu i mornaričku bazu u zaljevu Fonseca. 109 Strateška računica i interesi krupnog kapitala na Kubi također su ukazivali prije na vjerojatnost učestalih intervencija nego na moguću aneksiju - na ovisnost prije nego na okupaciju. Iako se Amerikancima nakon poraza Španjolaca 1898. pružila prilika da preuzmu taj otok, američki vojnici su se na njemu zadržali vrlo kratko. McKinley je govorio jedino o „posebnoj i snažnoj bliskosti" između Kube i Sjedinjenih Država. 110 Način na koji će se ta bliskost očitovati u praksi pobliže je odredio senator Orville H. Platt u svojem amandmanu koji je 1902. ugrađen u kubanski ustav i koji je Sjedinjenim Državama davao pravo da u „slučaju potrebe interveniraju kako bi se zaštitila kubanska neovisnost i održala vlada koja je sposobna zaštititi živote, vlasništvo i slobodu pojedinca". 111 Ovaj amandman isključivao je bilo kakav strateški aranžman između Kube i neke suparničke strane sile, omogućujući Sjedinjenim Državama ulaganje veta na kubansku vanjsku politiku. Usto, njime je bilo ograničeno zaduživanje Kube u inozemstvu. Osim toga, Sjedinjene Države dobile su pravo izgradnje mornaričkih baza na kubanskoj obali; prva od njih, koja će Sjedinjenim Državama biti dana u zakup, bit će baza u zaljevu Guantánamo na istočnom vršku otoka.112 Nije trebalo dugo čekati da Sjedinjene Države iskoriste pravo na intervenciju u politički život Kube. Kada je općenarodni bunt u rujnu 1906. zaprijetio svrgavanjem novog predsjednika, Sjedinjene Države na Kubu su poslale odred marinaca, nakon čega je sastavljena privremena vlada kojoj je

Robert Freeman Smith, „Latin America, the United States and the European Powers", str. 108. 110 J. W. Pratt, America's Colonial Experiment, str. 119. 111 Ibid., str. 121. 112 Wayne S. Cole, America's Foreign Relations, str. 313. 109

128

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

na čelu bio američki guverner-general. Međutim, čak i svojedobno agresivno samopouzdani Roosevelt bio je sada prisiljen izjaviti da mu je „mrska i sama pomisao o uspostavljanju kontrole nad ovim otokom kakvu imamo nad Portorikom i Filipinima". U to vrijeme on je već bio izgubio vjeru u ideju da „neovisne sjeverne demokracije" mogu upravljati „gusto naseljenim tropskim područjima" poput Kube.113 Dvije i pol godine kasnije, nakon instaliranja novog predsjednika, američki vojnici napustili su Kubu.114 Na otok su se zakratko ponovno vratili 1912. kako bi ugušili pobunu bivših robova, a zatim opet između 1917. i 1922., nakon što je gubitnička strana odbila prihvatiti izbor predsjednika Marija Menocala. Nije nimalo slučajno da je Menocal bio direktor Kubansko-američke kompanije za proizvodnju šećera.115 Dominikanska Republika doduše nije bila osvojena, ali je bila u sličnom položaju političke i ekonomske ovisnosti. „Do njene aneksije", izjavio je Roosevelt, „stalo mi je isto toliko koliko je prežderanom udavu stalo do toga da s naopake strane proguta dikobraza". 116 Umjesto toga prihvaćena je prokušana imperijalna metoda nadzora nad carinskim pristojbama, glavnim vladinim izvorom državnih prihoda. Sjedinjene Države su, u skladu s modusom vivendi iz 1905., imale pravo zadržati 55 posto prihoda od carina na ime povrata duga. Ono što je koncem XIX. stoljeća Lord Cromer bio za Kairo, to je profesor Jacob H. Hollander sa sveučilišta Johns Hopkins bio za Santo Domingo, jer je on određivao Robert Freeman Smith, „Latin America, the United States and the European Powers", str. 102. 114 Max Boot, Savage Wars, str. 137 i dalje. 115 Wayne S. Cole, America's Foreign Relations, str. 316. 116 Ernest R. May, American Imperialism, str. 214. 113

U S P O N - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g i m p e r i j a

129

i visinu njegova duga i njegove prihode od carine. 117 Međutim, kao i u slučaju Kube i Nikaragve, i tom se prilikom pokazalo da nije nimalo lako pronaći prikladnu marionetu. Nakon atentata na predsjednika Rámona Cáceresa 1911. u zemlji je zavladao kaos i Sjedinjene Države bile su primorane nekoliko puta uzastopce zbacivati njegove nasljednike i postavljati nove. 118 Godine 1914. novi dominikanski predsjednik suprotstavio se američkim zahtjevima za još strožom financijskom kontrolom; nakon izbijanja revolucije činilo se da Sjedinjene Države nemaju druge nego još jednom poslati marince. Naposljetku je, u studenome 1916., zemlja dospjela pod američku vojnu upravu, ostavši u tom položaju sljedećih šest godina. Kao što je Wilson svečano izjavio, ,,s obzirom na ovu krajnje zbunjujuću situaciju, takav potez činio se manjim zlom". 119 Nešto slično dogodilo se i sa susjednim Haitijem koji se nalazi nešto zapadnije. Sjedinjene Države su između 1900. i 1913. čak šesnaest puta slale manje vojničke odrede na otok, no politički život u toj zemlji svejedno je zapadao iz krize u krizu; tijekom četiri godine, između 1912. i 1915., na Haitiju se izmijenjalo čak šest predsjednika. Nakon ubojstva predsjednika Guillaumea Sama, 1915., Wilson je bio prisiljen još jednom poslati marince, koji su nakon stravičnih krvoprolića napokon uspjeli uspostaviti red.120 U rujnu te godine ustoličen je novi predsjednik, no on je prije toga morao prihvatiti sporazum sličan Plattovu amandmanu. Financijsko poslovanje, policija i J. W. Pratt, America's Colonial Experiment, str. 127-30. Ibid., str. 150 i dalje. 119 Ibid., str. 151. 120 Prema jednom izvještaju, Amerikanci su ubili preko tri tisuće Haićana; Robert Freeman Smith, „Latin America, the United States and the European Powers", str. 108. 117

118

130

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

javni radovi stavljeni su pod američki nadzor. Američki mornarički zapovjednik koji je predvodio operaciju uspostavio je de facto vojnu upravu u obalnim gradovima. 121 Tako je u Srednjoj Americi i na Karibima počelo razdoblje sporadičnih vojnih intervencija koje traje i danas. Takva politika pokazala se, najblaže rečeno, razočaravajućom. Usporedimo li dva teritorija u ovoj regiji koja su Sjedinjene Države formalno anektirale - Portoriko i Djevičanske Otoke (kupljene od Danske 1916.) - sa zemljama što su ih držale pod posrednom kontrolom, teško je izbjeći zaključak da bi ti teritoriji prošli mnogo bolje da ih je SAD anektirao. Oduševljenje Amerikanaca Rooseveltovim zaključkom splasnulo je između dva rata: Wilsonovo uvjerenje da se ljude u toj regiji može na neki način „poučiti... da izaberu pouzdane ljude" izgubilo je vjerodostojnost. Marinci su se 1924. povukli iz Dominikanske Republike.122 Tijekom 1920-ih Amerikanci su se prestali pretvarati da im je stalo do uspostave demokratske vlade u Hondurasu; 1932. United Fruit Company, glavni proizvođač banana u zemlji, zadovoljio se time što može mirno i na obostranu korist koegzistirati s autoritarnim predsjednikom Tiburciom Caríasom Andinom koji je tom zemljom vladao do 1948.123 „Intervencije", izjavio je neposredno nakon izbora za predsjednika Herbert Hoover, „nikad nisu bile ustaljena politika Sjedinjenih Država, ni prije, ni sada, niti će to ikad biti".124 Njegov nasljednik, Franklin Roosevelt, nije, međutim, tratio vrijeme, nego je odmah poduzeo intervenciju na Kubi; to je za posljedicu imalo još jednu u nizu vojnih dikatatura, kojoj je ovaj put na čelu bio mladi narednik Fulgencio Batista. Godine 1934. Plattov amandman praktički je stavljen izvan sna-

121 122 123 124

J. W. Pratt, America's Colonial Experiment, str. 143-47. Wayne S. Cole, America's Foreign Relations, str. 323 i dalje. George Black, Good Neihgbor, str. 35. Ibid., str. 56.

U S P O N - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g i m p e r i j a

131

ge; američka kontrola nad Kubom svela se isključivo na vojnu bazu u zaljevu Guantánamo. Iste godine Roosevelt je povukao i američke vojnike s Haitija. Možda najdeprimantniji od svih bio je slučaj Nikaragve u kojoj je sredinom 1920-ih bjesnio građanski rat između liberalnih i konzervativnih frakcija. I opet su intervenirali marinci, ovaj put pokušavajući spriječiti pokušaj državnog udara predvođen Emilianom Chamorrom; u predsjedničku palaču vratio se Díaz, a zajedno s njim došao je i Henry L. Stimson, koji je pokušao posredovati u iznalaženju rješenja krize. On bi u ljeto 1927. vjerojatno bio i uspio u svojim nastojanjima da se rješenju nije tvrdoglavo opirao jedan od liberalnih zapovjednika, Augusto César Sandino. 125 Izbori su održani 1928., a zatim ponovno 1932., no marinci su se umiješali u iscrpljujući gerilski rat protiv sandinista koje iz njihovih planinskih uporišta nisu uspjeli istjerati čak ni snažni napadi avijacije. Godine 1932. mnogi Amerikanci su se pitali: „Zašto smo u Nikaragvi i što, dovraga, ondje radimo?" 126 Dopisnik New York Timesa napisao je u jednom od svojih članaka nešto što je imalo golem odjek u američkoj javnosti: „Trebali bismo otići tamo i srediti situaciju, ili se maknuti odande i ostati po strani. Kakva je korist od toga što tamo šaljemo šačicu naših momaka koji će biti masakrirani." 127 (Poginulo je ukupno 136 Amerikanaca.) Posljednji marinci povučeni su u siječnju 1933. Trinaest mjeseci kasnije Sandina je smaknuo Anastasio Somoza García, prvi Nikaragvanac koji je zapovijedao Nacionalnom gardom obučavanom u Sjedinjenim Državama, koji je dvije godine kasnije sebe proglasio predsjednikom. Somozina diktatura potrajat će tijekom dva naraštaja, sve do 1979.

125

Max Boot, Savage Wars, str. 231-35.

126

Ibid., str. 249.

127

George Black, Good Neighbor, str. 46.

132

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

Prema tome, stvari se nisu razvijale onako kako je planirao Wilson. Snovi o američkoj vojsci koja će u Srednjoj Americi instalirati vlade nalik američkoj rasplinuli su se kao mjehur od sapunice. Godine 1939. na cijelom tom području postojala je samo jedna istinski demokratska država, Kostarika, u kojoj Sjedinjene Države nikad nisu intervenirale. U stanovitom smislu, dakako, Sjedinjene Države uspjele su postati regionalni hegemon i tako ostvariti ambiciju koju su dugo imale. Njihova uloga kao ulagača s vremenom je postajala sve važnija, primakavši se (premda ne i nadmašivši) ulogu koju su prije imali Britanci. Osim toga, one su odigrale vrlo značajnu ulogu kao diplomatski arbitar između zavađenih republika juga, osobito tijekom 1920-ih. 128 Kao liberalni imperij, međutim, potaknut ambicijom izvoza svojih političkih institucija u Latinsku Ameriku, postigle su zanemarivo malo. Sve što je Franklin Roosevelt mogao učiniti bilo je to da neuspjeh SAD-a prikaže kao toleranciju među „dobrim susjedima". Somoza je mogao biti „hulja", no kao što je Rooseveltov državni tajnik, kako kažu, istaknuo, on je bio „naša hulja". 129 Najstrožu osudu američke politike izrekao je general Smedley D. Butler, časnik s najviše odlikovanja među marincima u svojoj generaciji, koji je 1935. u članku za časopis Common Sense napisao ove riječi:

Pomogao sam da Haiti i Kuba postanu dolično mjesto u koje će momci iz National City Banka dolaziti po svoje prihode. Pomogao sam u pljački šest srednjoameričkih republika u korist krupnog financijskog kapitala. Popis onih koje smo reketarili predugačak je da bih o njemu sada govorio. Između 1909. i 1912. pomogao sam u čišćenju Nikaragve u korist međunarodne bankarske kuće Brown 128 Robert Freeman Smith, „Latin America, the United States and the European Powers", str. 112-15. 129 George Black, Good Neighbor, str. 71.

U S P O N - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g i m p e r i j a

133

Brothers. Godine 1916. donio sam Dominikanskoj Republici svjetlo u interesu američkih proizvođača šećera. Godine 1903. pomogao sam da Honduras postane država „pogodna" za interese američkih proizvođača voća... Gledajući unatrag na sve to, čini mi se da sam pokoji savjet mogao dati i samom Al Caponeu. Najviše što je on mogao učiniti bilo je reketarenje u trima gradskim četvrtima. Mi marinci operirali smo na trima kontinentima.130 Ove njegove riječi ostat će zauvijek najoštrija osuda američkog imperijalizma: usprkos svim svojim izjavama o uzvišenim namjerama, on se pretvorio u reketara krupnog financijskog kapitala. Što, pak, reći o Meksiku koji je nadahnuo Wilsonovu doktrinu o intervencijama u korist demokracije? Godine 1914. američkom strpljenju s Huertinim režimom došao je kraj i malen odred marinaca zauzeo je ključnu luku i naftni terminal Veracruz, nastojeći na taj način spriječiti dovoz njemačkog oružja. Pritisnut, s jedne strane, pobunjeničkim snagama kojima je SAD pružao podršku te, s druge strane, štrajkom američkih naftnih kompanija koje su odbijale plaćati porez, Huerta je odstupio i predao vlast pobunjeničkom vođi Ventusianu Carranzi. 131 Carranzin režim nije bio ništa drugo doli rezultat američke politike. Unatoč tomu, nisu prošle ni dvije godine, a Sjedinjene Države počele su se ponašati na način koji se doimao sračunatim na potkopavanje Carranzine vlasti, šaljući američke vojnike preko meksičke granice sa zadaćom da uhvate Pancha Villu, bivšeg Carranzina saveznika koji se u međuvremenu prometnuo u odmetnika.132 Uskoro je „kažnjenička ekspedicija" generala Johna J. Per130 131 132

134

Hans Schmidt, Maverick Marine, str. 231. Wayne S. Cole, America's Foreign Relations, str. 326-28. Max Boot, Savage Wars, str. 182-85, 188 i dalje.

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

shinga prodrla duboko u meksički teritorij, ali nije uspjela pronaći Villu, nego je povremeno ulazila u okršaje s meksičkom vojskom. 133 Bojeći se izbijanja pravog američko-meksičkog rata, Wilson se povukao, a Pershing je bio primoran „odšuljati se kući poput isprebijanog psa podvijena repa". 134 Nije to bilo zadnji put da su Sjedinjene Države poduzele potjeru za nekim čovjekom koga nisu uspjele uhvatiti i da su okrenule leđa svom bivšem savezniku. 135 Nasilnost svojstvena meksičkoj politici nastavila se u međuvremenu nesmanjenom žestinom. 136 Uskoro je baštinicima meksičke revolucije prišiven novi zloslutan pridjevak: američki promatrači počeli su u njima otkrivati simptome „boljševičkog virusa" (iako je utjecaj nacionalista poput Carlosa Calva u to vrijeme bio nesumnjivo kudikamo veći od Lenjinova). 137 Člankom 27 novog meksičkog ustava iz 1917. sva prava na eksploataciju rudnih bogatstava pripala su meksičkom narodu, što je zapravo značilo da se sprema nacionalizacija američkih naftnih kompanija. 138 Šteta što je 1914. Smedley Butler pokušao „osigurati interese američke naftne industrije u Meksiku". Još gorom, međutim, nadavala se mogućnost da u tome ne uspije.

„Mi Amerikanci poseban smo, izabran narod", napisao je Herman Melville u svom djelu Bijela jakna, „mi smo novovjeki Izrael; Ibid., str. 193-200. Ibid., str. 204. 135 Wayne S. Cole, America's Foreign Relations, str. 328. 136 Max Boot, Savage Wars, str. 203. Godine 1920. vlasti se dokopao general Álvaro Obregon; nekoliko godina kasnije Carranza i Villa su ubijeni. 137 Calvova doktrina izričito se protivila ideji o tome da stranci i strane kompanije imaju pravo na „ekstrateritorijalni" zakonski status. Uistinu, Srednja Amerika bila je više balkanska nego boljševička, kao što je 1937. primijetio novinar Frank L. Kluckhohn; George Black, Good Neighbor, str. 73. 138 Robert Freeman Smith, „Latin America, the United States and the European Powers", str. 109 i dalje. 133 134

U S P O N - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g i m p e r i j a

135

mi nosimo škrinju sloboda svijeta". 139 Tijekom XX. stoljeća američki će se vode, u nastojanju da američkoj vanjskoj politici priskrbe dignitet, kad je već nisu mogli proglasiti bezgrešnom, sve češće utjecati biblijskom jeziku. Čineći to, oni su nasljedovali primjer ranijih graditelja imperija, posebice McKinleyija. Širenje američkih vrijednosti, kako ekonomskih, tako i političkih, preko granica Sjedinjenih Država doimalo se podjednako očitovanjem „očitog usuda" koliko i širenje njenih granica. Pa ipak, postojao je jedan kroničan problem: kako to postići? Sa svakim novim prodorom na tropska područja moć Sjedinjenih Država na tim područjima neprekidno je slabila. „Imperij slobode" mogao je nesumnjivo mnogo toga ponuditi državama poput Kube, Nikaragve i Meksika, da ne spominjem Dominikansku Republiku i Haiti. Pokazalo se, međutim, da Sjedinjenim Državama nedostaje volja da te države učine sastavnim dijelovima jedne veće američke Republike. Zadržani su samo Havaji i Portoriko, poglavito zbog toga što se radilo o dvama najpovodljivijim kandidatima za status kolonije. Ostalima je bila ponuđena kombinacija propovijedi o političkom i financijskom poštenju te povremenih vojnih prepada. Nesuglasje između uzvišenih ciljeva i načina na koji su oni ostvarivani - „ubijati ljude... dok ne nauče glasovati i upravljati sobom" - najflagrantnije se pokazalo u Meksiku. Lakrdijašenje generala Pershinga koji je, opsjednut željom da uhvati Pancha Villu, jurcao meksičkim prostranstvima, bilo je posve nalik burleski opisanoj u Melvilleovu Moby Dicku bez konačnog i klimaktičnog suočenja. Možda je Pershing bio u pravu. Da je imao priliku poduzeti još jednu ekspediciju, mogao je, poput kapetana Ahaba, napokon dostići svoju „lovinu". Ipak, to mu nije bilo suđeno: 28. svibnja 1917.

139

136

Claude Julien, America's Empire, str. 14.

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

general je otplovio prema Europi kao zapovjednik Američke ekspedicijske vojske s nalogom da dokrajči jednu mnogo veću ribu. Sjedinjene Države poduzele su sve kako bi dokazale da su hegemon u hemisferi. Paradoks je u tome što se njihov imperijalni zahvat pokazao mnogo čvršćim u suočenju s većim izazovom - s nastojanjem da postanu svjetska velesila.

USPON - 1. O g r a n i č e n j a a m e r i č k o g i m p e r i j a

137

2.

IMPERIJALIZAM ANTI I M P E R I J A L I Z M A

Američki avioni, puni rupa, ranjenika i leševa, vratili su se natrag s uzletišta u Engleskoj... Formacija je poletjela natrag, leteći nad nekim njemačkim gradom koji je bio sav u plamenu. Bombarderi su otvorili vratašca za ispuštanje bombi, iskoristili čudesnu magnetsku silu koja je smanjila plamenove, skupljali ih u čelične cilindrične posude i podizali ih u utrobu aviona... Nakon što su se avioni vratili u bazu, čelični cilindri skinuti su sa stalaka i brodovima vraćeni u Sjedinjene Američke Države, gdje su tvornice radile neprekidno danju i noću, prazneći cilindre, odvajajući njihov opasni sadržaj i pretvarajući ga u rudu. KURT VONNEGUT, Slaughterhouse-Five Glavno američko oružje su ženske čarape, cigarete i ostala trgovačka roba. Oni žele podjarmiti svijet, ali svejedno ne mogu podjarmiti malenu Koreju.1 JOSIF V1SARIONOVIČ STALJIN

1

John Lewis Gaddis, We Now Know, str. 109.

138

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

S V J E T S K I RAT Moglo bi se reći da su dva zlosretna događaja pridonijela tomu da Sjedinjene Države prestanu nevoljko igrati dominantnu ulogu u Sjevernoj i Južnoj Americi i okrenu se onomu što se katkad naziva globalizam.2 Prvi je bio potapanje velikog putničkog broda Lusitania što ga je počinila njemačka podmornica U-20 7. svibnja 1915., nedaleko od rta Old Head of Kinsale na južnoj obali Irske. Tom prilikom život je izgubilo 1200 putnika i članova posade; među stradalima bilo je 128 američkih putnika. 3 Drugi je bio japanski napad na Pearl Harbor 7. prosinca 1941., u kojemu su potopljene i uništene tri krstarice, tri razarača te osam bojnih brodova, pri čemu je poginulo 2403 Amerikanaca, većinom mornara. Ta dva pomorska napada prisilila su Amerikance da odgovore na ono što se oduvijek smatralo najstarijim pitanjem američke vanjske politike: treba li američku sigurnost štititi „obrambenim mjerama s ove strane oceana ili aktivnim sudjelovanjem u prekooceanskim zemljama". 4 Analogiju s jednom kasnijom katastrofom, onom koja se zbila 11. rujna 2001., jedva je uopće potrebno isticati. U stvarnosti, naravno, „aktivno sudjelovanje u prekooceanskim zemljama" trajalo je gotovo od samog nastanka Republike i uznapredovalo je mnogo prije 1915., da ne spominjemo 1941. No, zašto je toliki broj Amerikanaca želio usred rata otputovati brodom u Europu, znajući da oceanom haraju podmornice? Sigurno nisu svi oni bili turisti. Što se Pearl Harbora tiče, postoji li opipljiviji dokaz o prekooceanskom aktivizmu njihove zemlje od pedeset godina stare pomorske baze udaljene dvije tisuće milja od američkog kopna? U

2 3 4

Stephen Ambrose, Rise to Globalism. jedan od novijih solidnih prikaza ove tragedije jest i David Ramsay, Lusitania. Michael Roskin, „Generational Paradigms", str. 566.

U S P O N - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

139

svakom slučaju, Sjedinjene Države nisu ušle u I. svjetski rat zbog potapanja broda Lusitania, pa čak ni zbog očajničkog pribjegavanja Njemačke neograničenom podmorničkom ratu u veljači 1917., nego zbog spektakularno nespretnog nastojanja njemačkog ministra vanjskih poslova da u slučaju ulaska Sjedinjenih Država u rat na stranu Sila osovine privuče Japan i Meksiko. Pri tome su Nijemci meksičkom predsjedniku Carranzi rekli kako „se samo po sebi razumije... da će Meksiko ponovno osvojiti izgubljene teritorije u Teksasu, Novom Meksiku i Arizoni." 5 Pred Sjedinjene Države više se nije postavljalo pitanje odabira između globalizma i izolacije, ma što to u praksi značilo; odluka da SAD postane svjetska velesila bila je donesena mnogo prije dvaju svjetskih ratova. Pravo pitanje, kao što je Walter Lippmann pronicavo primijetio u članku objavljenom u New York Worldu 1926., ticalo se zapravo vlastite samospoznaje: „Mi i dalje o sebi razmišljamo kao o nekoj vrsti goleme i miroljubive Švicarske, iako smo zapravo svjetska velesila koja se neprekidno širi... Naš imperijalizam je više ili manje nesvjestan." 6 Nema ništa novo, kao što Lippmannova primjedba pokazuje, u ideji da su Sjedinjene Države „imperij koji niječe vlastito postojanje". Neobično i neobjašnjivo je to što je SAD bio spreman osporavati činjenicu postojanja vlastitog imperija čak i dvadesetak godina nakon svjetskog sukoba. Kao što je izvanredno zapazio njemački ekonomist Moritz Julius Bonn, „Sjedinjene Države su kolijevka suvremenog antiimperijalizma, no one su u isto vrijeme

Zvuči nevjerojatno, no njemački ministar vanjskih poslova Arthur Zimmermann poslao je zlokobni telegram svom ambasadoru u Meksiku putem kablograma Ministarstva vanjskih poslova SAD-a (kao i još dvjema rutama). Telegram su presreli Britanci, dešifrirali ga i proslijedili ga Sjedinjenim Državama, prisilivši na taj način predsjednika Wilsona da odustane od politike neutralnosti. 6 George Black, Good Neighbor, str. 42. 5

140

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

i osnivač moćnog imperija". 7 Ove riječi Bonn je napisao dvije godine nakon Drugog svjetskog rata. Američku vanjsku politiku tijekom tri desetljeća prije 1947. obilježilo je uporno inzistiranje tadašnjih predsjednika da Sjedinjene Države mogu na neki način biti velesila, ali da se pritom ne smiju ponašati kao nekadašnje velesile. Njemačka pogrešna procjena pružila je Woodrowu Wilsonu priliku da to i učini, priliku koja se nije mnogo razlikovala od one koja se pružila nasljednicima Youngera Pitta u posljednjim godinama napoleonskih ratova. S obzirom na to da su europske velesile bile iscrpljene višegodišnjim klanjima, američki ekspedicijski korpus bio je u prilici odlučiti ishod svjetskog sukoba, upravo kao što je Wellingtonova vojska zadala smrtni udarac Bonaparteu 1814. - 15.8 Ipak, Wilson nije bio zadovoljan uobičajenim rezultatima pobjede: nametanjem ratnih reparacija, crtanjem novih granica, pa čak ni nametanjem novog režima ratnim gubitnicima. Mučen, zacijelo, optužbama kako su Sjedinjene Države intervenirale jedino „na zapovijed zlata" 9 - kako bi Velikoj Britaniji i Francuskoj omogućile podizanje golemih zajmova na njujorškoj burzi - njegov prenapeti um čeznuo je ni za čim drugim nego za preustrojem cijelog međunarodnog sustava. On je već u prosincu 1914. izjavio da svaki mirovni sporazum „mora biti na korist europskim nacijama shvaćenim kao Narodima, a ne nekoj naciji koja bi htjela volju svoje vlade nametati drugim narodima". 10 U svibnju sljedeće godine članicama Lige za provedbu mira rekao je da „svaki narod ima pravo izabrati

W. R. Louis, Imperialism at Bay, str. 566. Iako je važno ne pretjerivati u davanju važnosti američkog doprinosa pobjedi 1918. godine, kao što to čini John Mosier, Myth of the Great War. Vidi moju knjigu Pity of War, str. 312 i dalje. Vidi također: Robert H. Zieger, America's Great War, str. 97-114. 9 Poslije Wilsonove smrti takav stav zastupalo je Povjerenstvo na čelu s Nyeom. 10 Thomas J. Knock, To End All Wars, str. 35. 7 8

U S P O N - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

141

vrhovnu vlast pod kojom želi živjeti". 11 „Svakom narodu", obznanio je kategorički u siječnju 1917., „treba omogućiti da sam odredi u kakvoj će državi živjeti", 12 objasnivši u točkama pet do trinaest svojih čuvenih Četrnaest točaka, godinu dana kasnije, što to znači u praksi.13 Prema Wilsonovoj viziji, nova „Liga naroda" neće svojim državama članicama jamčiti samo teritorijalni integritet, nego će u budućnosti također razmotriti mogućnost teritorijalnih prilagodbi „prema načelu samoodređenja". 14 Europljanima se to može činiti revolucionarnim; Amerikancima je to, posebno je istaknuo Wilson, bilo isto toliko bjelodano kao što su bjelodane uvodne rečenice Deklaracije o nezavisnosti: „Ovo su američka načela, ovo su američke smjernice. Neke druge mi ne možemo zastupati. To su također načela i smjernice muškaraca i žena koji gledaju u budućnost bilo gdje u svijetu, svake suvremene nacije, svake prosvijetljene zajednice. To su načela čovječanstva i ona moraju prevladati." 15 U vezi s tim postojale su tri poteškoće. Kao prvo, njegove riječi bile su krajnje licemjerne. Wilson je 1916. u nacrt jednog svog govora unio karakteristično pompozan redak koji je glasio: „Američki narod neće diktirati drugima kakva će biti njihova vlada..." Njegov državni tajnik Robert Lansing na margini govora jezgrovito je dopisao: „Haiti, Santo Domingo, Nikaragva, Panama." 16 Drugi problem, koji je, da mu je bila poznatija etnička geografija Srednje Europe, mogao izbjeći, bio je u tome što bi primjena načela o samoodređenju dovela do znatnog proširenja granica Njemačkog Reicha, do isho-

11 12 13 14 15 16

142

Ibid., str. 77. Ibid, str. 113. Ibid., str. 143 i dalje. Ibid., str. 152. Andrew Bacevich, Empire, str. 225. Warren Zimmermann, First Great Triumph, str. 476.

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

da, dakle, kojim sile koje su tri godine ratovale s Njemačkom bez američke vojne pomoći nipošto ne bi bile zadovoljne. Fatalna greška Wilsonova plana bila je, međutim, u tome što on jednostavno nije mogao proći u Senatu koji je prema njemu bio skeptičan. Postojao je dubok jaz između smionog zahtjeva sadržanog u Rooseveltovu zaključku da Sjedinjene Države smiju u Latinskoj Americi činiti što ih je volja i nedovoljno jasnih obveza Ugovora sklopljenog između članica Lige, prema kojemu su Sjedinjene Države bile dužne „poštovati i braniti teritorijalni integritet i neovisnost svih članica Lige od vanjske agresije". Nakon što je Henry Cabot Lodge predložio da se ratifikacija mirovnog sporazuma uvjetuje stanovitim „rezervama" - rezervama koje su Britanci i Francuzi bili spremni prihvatiti - Wilson je odbacio kompromis. Demokratskim senatorima dao je uputu da glasuju protiv svake verzije sporazuma koja bi bila uvjetovana rezervama, uzdajući se u pobjedu na sljedećim predsjedničkim izborima, na kojima, međutim, nije sudjelovao jer je u međuvremenu pretrpio srčani udar. Europljani su od Amerikanaca tražili da se obvežu da će poštovati novi poslijeratni svjetski poredak. Amerikancima je, međutim, bilo više stalo do očuvanja slobode djelovanja. Tijekom 1920-ih razlike u mišljenju činile su se u toj mjeri nepremostivima da se na ovom mjestu moramo pozabaviti još jednim pitanjem. Kako to da je razmimoilaženje u ovom pitanju bilo moguće prevladati nakon 1945.? Što se to promijenilo između Wilsonova i Trumanova mandata? Dva odgovora nameću se sami od sebe. Jedan od njih posve je bjelodan. Nakon I. svjetskog rata Sjedinjene Države bile su razmjerno optimistične u pogledu opasnosti od boljševičkog režima uspostavljenog nakon Oktobarske revolucije u Rusiji 1917. Iako su Sjedinjene Države, kao, uostalom, i Velika Britanija, vojno pomagale Bijelima u građanskom ratu koji je uslijedio odmah nakon Revolucije, njihova podrška bila je

USPON - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

143

mlitava - što, kad je o Amerikancima riječ, iznenađuje, jer je glavnina goleme vojske poslane u Europu da se bori protiv Nijemaca stigla prekasno da se uključi u ratne operacije. Sjedinjenim Državama rat nije dozlogrdio kao Europljanima. One su naprosto podcijenile čudovište koje se rodilo u Moskvi. Wilsonov savjetnik, pukovnik Edward M. House, u veljači 1919. poslao je Williama C. Bullitta u Rusiju, tobože sa zadaćom da izvijesti o „tamošnjim političkim i ekonomskim prilikama", no razlog je bio posve drukčiji: Bullitt je trebao ispitati mogućnost za postizanje mirovnog sporazuma s Lenjinovom vladom. Bullitt (mlađahan salonski socijalist) vidio je u Rusiji ono što je želio vidjeti; nakon trotjednog putovanja na državni račun on i novinar koji ga je pratio zaključili su da su vidjeli budućnost, štoviše, da je „ona već na djelu!" Istina, sovjetsko gospodarstvo bilo je u golemim teškoćama, no on je u njima vidio tek privremenu smetnju, jednako kao i u „crvenom teroru" koji je (samouvjereno je izvijestio Bullitt) već „okončan". Wilsona nije trebalo dugo uvjeravati. Još prije nego što je Bullitt otputovao u Moskvu, zaključio je da američki vojnici „ne čine nikakvo dobro u Rusiji". 17 Američki stavovi bili su sasvim drukčiji 1940-ih. Druga promjena odnosila se na američko gospodarstvo. Prvi svjetski rat pospješio je razvoj američkog gospodarstva mnogo manje nego Drugi. Kao što Dijagram 1 pokazuje, utjecaj II. svjetskog rata na gospodarski razvoj Sjedinjenih Država bio je u svakom pogledu znatno veći. Godine koje su mu prethodile bile su obilježene najžešćom i najdugotrajnijom depresijom u američkoj povijesti, dok je rat više nego udvostručio realni bruto društveni proizvod; s druge strane, kraj rata doveo je do njegova strmoglavog pada. U usporedbi s tim, gospodarski pokazatelji prije, za vrijeme i nakon I. svjetskog rata govore o kudikamo blažim fluktuacijama. Između

17

144

Gregor Dallas, 1918, str. 371-77, 393-417.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

1907. i 1909. recesija je bila znatno manja u usporedbi s onim što se događalo 1930-ih, američki ulazak u I. svjetski rat nije nanio veće štete proizvodnji, i premda je između 1921. i 1922. zabilježen oštar pad recesije, ona je između 1946. i 1948. bila kudikamo ozbiljnija. Nije bez značenja ni to što je oporavak u potonjem slučaju nastupio uglavnom kao posljedica ponovnog naoružavanja, koje u naglom procvatu 1920-ih nije imalo većeg utjecaja. Dijagram 1 - Američki BDP u razdoblju 1900. - 1922. i 1930. - 1952.

IMPERIJALIZAM

ANTIIMPERIJALIZMA

Odricanje od imperijalnih težnji manifestiralo se više puta tijekom 1940-ih. Henry Luce, vlasnik časopisa Time i Life, čak je i prije ulaska Sjedinjenih Država u rat poticao Amerikance da „nastoje oblikovati i iznijeti viziju Amerike kao svjetske velesile, viziju koja je istinski američka... Amerike kao dinamičkog centra uspješnog

U S P O N - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

145

poduzetništva, Amerike kao centra za obuku kvalificiranih poslužitelja čovječanstva, Amerike kao Dobrog Samaritanca, koja doista ponovno vjeruje da je veličajnije davati nego primati, Amerike kao moćne elektrane ideala Slobode i Pravde - iz tih elemenata doista je moguće oblikovati viziju dvadesetog stoljeća... prvog velikog američkog stoljeća." 18 Oprečnost između ovih bombastičnih naloga i paničnih reakcija nakon japanskog napada na Pearl Harbor nije mogla biti veća.19 Riječima reportera koji se zatekao na licu mjesta: „Tu nedjelju neće zaboraviti ni jedan Amerikanac koji ju je doživio. Ona se urezala duboko u nacionalnu svijest, raspršujući iluzije njegovane tijekom mnogih naraštaja. Nakon prvog šoka uslijedila je panika. Bio je povrijeđen naš ponos. Srušen je mit o našoj neranjivosti. Pogodivši u dragocjenu legendu o našoj moći, činilo se da smo prepušteni sami sebi, ogoljeni do srži i bespomoćni." 20 Lipmann je u članku u Washington Postu o Amerikancima govorio kao o „probuđenom narodu". Pa ipak, čak i nakon što je probuđeni div uzvratio udarac, bivajući, nakon bitke kod Midwaya, svakog dana sve svjesniji vlastitog doprinosa savezničkoj pobjedi, Amerikanci nisu bili skloni priznati da su obveze koje je SAD preuzeo neopozive. Naročito utjecajnim pokazat će se antiimperijalizam Franklina Roosevelta, osobito zbog njegove vodeće uloge među arhitektima poslijeratnog međunarodnog poretka. „Kolonijalni sustav znači rat", rekao je svome sinu 1943. „Eksploatiraj prirodna bogatstva jedne Indije, Burme ili Jave; izvuci sve bogatstvo iz tih zemalja i ne uloži ništa u njih, stvari kao što su obrazovanje, životni standard koji dolikuje čovjeku, minimalna zdravstvena zaštita - tako ćeš samo uprtiti sebi Citat je preuzet iz: Stanley Karnow, Vietnam, str. 14. Martin V. Melosi, Pearl Harbor. Detaljan opis napada vidi u: Simmons J. Clarke, Pearl Harbor, str. 276-83. 20 Martin V. Melosi, Pearl Harbor, str. ix. 18 19

146

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

na leđa mnoštvo nevolja koje neizbježno dovode do rata." Gambija, koju je nakratko posjetio na putu na Konferenciju u Casablanci, na njega je ostavila dojam „najmračnijeg pakla" - „bilo je to nešto najstrašnije što sam u svome životu vidio". Kolonijalizam mu je: ,,Prljavština. Bolest. [I] strahovito visoka stopa smrtnosti." 21 Temeljeći svoje razmišljanje uglavnom na takvim i sličnim pretpostavkama, predsjednik je poslijeratni svijet zamišljao kao postimperijalni svijet. „Nakon što pobijedimo u ovome ratu", obznanio je, „učinit ću sve što mogu kako Sjedinjene Države ne bi bile ulagivanjem namamljene u položaj da prihvate bilo koji plan koji potiče francuske imperijalističke ambicije ili da budu sukrivac za ostvarenje imperijalnih ambicija Britanskog Imperija." 22 Roosevelt je smatrao da se članak III. Atlantske povelje iz kolovoza 1941., koji „svim narodima jamči pravo na odabir oblika vladavine u kojemu žele živjeti", odnosi podjednako na narode koji žive pod britanskom upravom i na one koji su bili žrtve njemačke i japanske agresije. „Vama je instinkt gramzljivosti već četiri stotine godina u krvi", rekao je svom savezniku Churchillu, ,,i vi jednostavno ne razumijete kako neka zemlja može ne željeti tuđe teritorije ako joj se takva prilika pruža". „Britanci bi posegnuli za bilo kojom zemljom na svijetu", požalio se, „čak i kad bi to bila samo neka stijena ili pješčani sprud". 23 Churchill je korijene Rooseveltova antiimperijalizma najčešće vidio kao naslijede američkog Rata za neovisnost. Kao što je izjavio u svojoj knjizi The Hinge of Fate, „predsjednik se u svome duhu uvijek iznova vraćao američkom Ratu za neovisnost, a o indijskom problemu razmišljao je u kategorijama rata koji je 13 kolonija povelo protiv

21 22 23

W. R. Louis, Imperialism at Bay, str. 226 i dalje, 356. Robert Kagan, Of Paradise and Power, str. 71. W. R. Louis, Imperialism at Bay, str. 26.

U S P O N - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

147

Georgea III..." 24 No to nipošto nije bilo nešto po čemu se on posebno isticao; Rooseveltove stavove dijelila je većina Amerikanaca. Prema jednom istraživanju javnog mnijenja iz 1942., šest od deset Amerikanaca smatralo je Britance kolonijalnim tlačiteljima. 25 U listopadu iste godine časopis Life bez uvijanja je ustvrdio: „Jedino za što smo sigurni da se ne borimo jest to da Britanski Imperij ostane neokrznut." 26 Pa ipak, u vrijeme kad su Amerikanci svečano izjavljivali da će ratovati i protiv savezničkih i protiv neprijateljskih imperija, ne priznajući ni jedne ni druge, počeo se naglo uzdizati njihov vlastiti imperij. U studenome 1943. Združeni stožer američke vojske izradio je dugačak popis poslijeratnih baza koje je SAD trebao uzeti u zakup ili staviti pod međunarodnu upravu. Nova crta obrane na Atlantskom oceanu trebala je prolaziti kroz Island, Azorsko otočje, Madeiru, zapadnu obalu Afrike i otok Ascension; na Tihom oceanu trebala je pak ići od Aljaske kroz Attu, Paramušir, otočje Bonin (Ogasawara), Filipine, Novu Britaniju, Solomonsko otočje i otoke Fidži, Samou i Tahiti, pri čemu ne treba zaboraviti ni Clipperton i Galápagos. Roosevelt je osobno od Združenog stožera zatražio da u američku sferu utjecaja uđu otočje Marquesas i otočje Tuamotu. 27 Na kraju se pokazalo da poslijeratno „starateljstvo" nad Mikronezijom znači američku kontrolu nad tim otočjem. Ministar mornarice Frank Knox pred Kongresom je izjavio da su, što se njega tiče, svi otoci koje je Japan okupirao tijekom rata „postali japanski teritorij, a kad ih mi osvojimo, postat će naši". 28 Britanski promatrači nisu ni malo dvojili o imperijalnom karakteru ame-

24 25 26 27 28

148

Ibid., str. 150. Terry H. Anderson, United States, Great Britain and the Cold War, str. 4. W. R. Louis, Imperialism at Bay, str. 198. Ibid., str. 271-73. Ibid., str. 351.

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

ričkih planova za poraće. Alan Watt iz australskog poslanstva u Washingtonu već je u siječnju 1944. ,,u ovoj zemlji otkrio znakove nastajanja ponešto okrutnog imperijalističkog stava". 29 Povjesničar Arnold Toynbee, instruktor i mentor cijelog naraštaja britanskih imperijalnih administratora, u njima je prepoznao „prvu fazu nadolazećeg svjetskog imperija". 30 Prema riječima Harolda Laskija, Amerika će uskoro „opkoračiti svijet poput kolosa; ni Rim na vrhuncu svoje moći ni Velika Britanija u razdoblju svoje ekonomske prevlasti nisu imali tako neposredan, tako dubok i tako obuhvatan utjecaj". 31 U međuvremenu Roosevelt je licemjerno salijetao Churchilla da se odrekne ne samo Gambije, jednog od nekoliko britanskih posjeda koje je predsjednik posjetio, nego čak i Indije i Hong Konga. Za razliku od mnogih kasnijih kritičara američke vanjske politike, Toynbee nije imao većih poteškoća u mirenju s američkim imperijalizmom. Kao što je primijetio, „njena ruka bit će kudikamo nježnija od ruske, njemačke ili japanske, a pretpostavljam da su upravo to alternative. Dobijemo li umjesto toga američki imperij, nitko neće biti sretniji od nas." 32 Budući da su Britanci bili svjesni da je njihov vlastiti imperij bankrotirao i da mu se približava neizbježan kraj, oni su premještanje svjetske moći u Sjedinjene Države smatrali najpoželjnijim mogućim ishodom rata. Amerikanci su ispunili britanska očekivanja u dvjema zemljama: u Japanu i u zapadnoj zoni okupirane Njemačke. I doista, te dvije zemlje ističu se kao dva dosad najuspješnija primjera američke imperijalne vladavine. Stoga nije nimalo neobično što je predsjednik Bush proš-

29 30 31 32

lbid. Citat je preuzet iz: Jim Hanson, American Empire, str. 64. Geir Lundestad, American „Empire", str. 39. lbid.

U S P O N - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

149

le godine, zalažući se za politiku stvaranja nacije u Iraku, isticao upravo ta dva presedana. „Amerika je tu vrstu posla već obavila", poručio je američkom narodu u obraćanju preko televizije 7. rujna 2003. „Nakon II. svjetskog rata osovili smo poražene narode Japana i Njemačke na noge i ostali uz njih cijelo vrijeme dok nisu sastavili svoje predstavničke vlade. U taj posao uložili smo nekoliko godina i goleme resurse. Napori što smo ih u tom cilju poduzimali višestruko su nam se isplatili kroz tri generacije koje smo proživjeli u prijateljstvu i miru." 33 Pa ipak, okupacija Zapadne Njemačke i Japana nije bila baš takva kakve se voli sjećati sadašnji naraštaj Amerikanaca. Naprotiv, do 1947. bilo je krajnje upitno hoće li Sjedinjene Države posvetiti toliko vremena i toliko novca tim nekoć „odmetnutim državama". U nekim drukčijim okolnostima moglo je lako doći do tipično nesuvisle i mlitave američke intervencije kakvu smo već vidjeli na primjeru Filipina, Karipskog otočja i Srednje Amerike.

U trenutku kad je general Douglas MacArthur 30. kolovoza 1945. slijetao u zračnu luku Atsugi nedaleko od Jokohame, prizor se doista doimao, kako bi to Francuzi rekli, déjà vu. Tijekom najžešćih borbi, od početka 1900. do sredine 1901., MacArthurov otac Arthur bio je američki zapovjednik na Filipinima. Douglas MacArthur je 1914. bio jedan od nižih časnika poslanih da okupiraju Veracruz. MacArthur je bio zapovjednik američkih snaga na Filipinima u trenutku kad su ih 1941. napali Japanci (za dlaku je izbjegao da ga zarobe). Stoga se ne treba čuditi što je MacArthurov pristup okupaciji Japana nosio biljeg prethodne generacije američkih graditelja imperija.

33

150

„President Bush's Address to the Nation", New York Times, 7. rujna 2003.

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

Kao vrhovni zapovjednik savezničkih snaga (SCAP), MacArthur je bio svemoćan. „Imao sam", prisjećao se poslije, „ne samo uobičajene izvršne ovlasti kakve u našoj zemlji ima predsjednik, nego i zakonodavne ovlasti. Moje direktive bile su dekreti".34 MacArthur i njegovo osoblje, koje je isprva imalo 1500 ljudi, a za samo tri godine više se nego utrostručilo, iz svojega stožera u zgradi Dai-ichi u središtu Tokija namjeravali su provesti „revoluciju" odozgo, namećući američku „civilizaciju" ljudima od kojih je većina bila smatrana rasno inferiornima.35 Nevolja je bila u tome što su ciljevi američke politike bili protuslovni od samog početka. S jedne strane, nametala se potreba da se japansku elitu kombinacijom suđenja za ratne zločine i čistki izliječi od militarističkih i nedemokratskih navika. S druge strane, MacArthur nije mogao vladati Japanom bez pomoći japanske birokracije. Japance je, s jedne strane, trebalo „preodgojiti", a njihov politički sustav demokratizirati. S druge strane, taj cilj trebao je biti postignut uz pomoć apsolutnog monarha u osobi MacArthura. S jedne strane, japansko je gospodarstvo trebalo lišiti njegovih ratnih potencijala. S druge, kako bi se izbjegla pretjerano skupa okupacija, bilo je neophodno poboljšati životni standard Japanaca. Kompromisi koji su pritom činjeni bili su nesumnjivo djelotvorni, jer je Japan, iako je u njemu vladala samo jedna stranka, nakon MacArthurove vladavine postao demokratska zemlja i u njemu se razvilo živahno tržišno gospodarstvo, premda uz kudikamo više državnih intervencija i uz kudikamo više tajnih ugovora pri sklapanju poslova nalik kartelima nego u Sjedinjenim Državama. Ipak, taj uspjeh umnogome je označio trijumf načela nenamjeravanih posljedica. Amerikanci su stavili sebi u zadatak

34 35

lohn W. Dower, Embracing Defeat, str. 79. Ibid., str. 80 i dalje.

U S P O N - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

151

da „dođu do svakog Japanca i preoblikuju njegov način mišljenja i osjećanja". 3 6 U tome, dakako, nisu uspjeli; pokušaj da se od Japanaca učine kršćani, za koji je MacArthur nesumnjivo imao razumijevanja, izjalovio se.37 Japanske institucije transformirale su se samo djelomice. Najveći uspjeh okupacije bio je u tome što se Japance (kao što bi rekao John Dover) uspjelo nagovoriti da „prihvate poraz"; da se odreknu težnje za vojnom moći u nadmetanju sa Sjedinjenim Državama u kojemu ne mogu pobijediti te da se kao mlađi partner SAD-a priklone težnji za gospodarskim napretkom. Površno gledajući, promjene koje su se dogodile bile su neobično dojmljive. Na suđenjima za ratne zločine osuđeni su svi japanski ratni vođe, a iza brave našao se i sam car Hirohito te oko četiri tisuće sitnijih riba, od kojih je više od devet stotina pogubljeno. Usto je iz vojske, političkih stranaka i najvažnijih poduzeća otpušteno više od 200.000 istaknutih pojedinaca. Obrazovni sustav je reorganiziran, liberaliziran i decentraliziran, a jednako tako i policija. Građanske, političke i vjerske slobode postale su svetinja: žene su dobile pravo glasa, legalizirani su sindikati, a tisak je s vremenom bivao sve slobodniji. 38 Iako je car, u skladu s novim ustavom iz svibnja 1947. i na MacArthurovu preporuku, 39 ostao na čelu države, on će otada pa nadalje biti samo figura; vlast je prenesena na vladu koja je bila odgovorna dvodomnom parlamentu. Prema ustavu, Japan je imao pravo upotrijebiti silu jedino u samoobrani. 40

Ibid., str. 27. P. J. Bailey, Postwar Japan, str. 29. 38 John W. Dower, Embracing Defeat, str. 38 i dalje; P. J. Bailey, Postwar Japan, str. 27 i dalje. 39 P. J. Bailey, Postwar Japan, str. 24-27. 40 Ibid., str. 41 i dalje. 36

37

152

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

Pa ipak, posao je izgubilo jedva 1 posto državnih službenika, a Amerikanci su Japanom vladali uz pomoć državnog činovništva. 41 Kako bi inače američka okupacija uopće mogla funkcionirati? Gospodari poslijeratnog Japana nisu znali gotovo ništa ni o jeziku ni o kulturi svojih novih podanika. Pukovnik Charles Kades, koji je odigrao ključnu ulogu u izradi nacrta ustava iz 1947., poslije je priznao: „Nisam imao pojma ni o japanskoj povijesti, ni o japanskoj kulturi, ni o japanskim mitovima... Bio sam potpuna neznalica..." 42 Osim toga, Amerikanci su se ograničili na svoju vlastitu „malu Ameriku" u Tokiju. Kao što je izjavio jedan od MacArthurovih viših časnika, „jedino što je MacArthur, uz neznatne iznimke, tijekom više od pet godina vidio od Japana bilo je ono što je mogao vidjeti iz svog automobila, vozeći se svakodnevno između zgrade Dai-ichi i svoga stožera u američkoj ambasadi, što je udaljenost od jedne milje". 43 Prema jednoj drugoj upućenoj osobi, „cijelo to vrijeme s njim [MacArthurom] više od dva puta razgovaralo je samo šesnaest Japanaca". 44 Supruga jednog američkog pukovnika poslije se prisjećala kako je „šetkala od jednog do drugog kraja [Male Amerike], a da pri tome nikad nije vidjela nikog drugog osim Amerikanaca..." 45 Danas se najčešće ističe uspjeh američke okupacije Japana i Zapadne Njemačke u gospodarskom oporavku tih zemalja. Ipak, pretjerano je reći da je okupator planirao takav ishod. Naprotiv, njegov plan bio je u prvi mah oslabiti njihovo gospodarstvo i osiromašiti njihovo stanovništvo. S približavanjem rata kraju, prevladavajuće Ibid., str. 32-34; John W. Dower, Embracing Defeat, str. 223. Točnije, japansko Ministarstvo vanjskih poslova osnovalo je Središnji ured za vezu koji je imao ulogu posrednika između MacArthura i japanskog činovništva. 42 John W. Dower, Embracing Defeat, str. 223. 43 P. J. Bailey, Postwar Japan, str. 29. 44 John W. Dower, Embracing Defeat, str. 204. 45 Ibid., str. 209. 41

U S P O N - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

153

raspoloženje među Amerikancima bilo je osvetničko i nije imalo veze s obnovom. Jedan od savjetnika Odbora za koordinaciju države i ratne mornarice (SWNCC) predlagao je „istrebljenje Japanaca kao rase". 46 U jednom suzdržanijem izvještaju s kraja 1945. Pauleyjevo povjerenstvo preporučilo je da se japanska brodograđevna, kemijska i čelična industrija ograniče te da se japanska industrijska postrojenja premjeste u zemlje koje je Japan tijekom rata okupirao, čime bi, po mišljenju predlagača, tim zemljama platio ratnu odštetu. Statističar i stručnjak za upravljanje W. Edwards Deming je u siječnju 1946. predložio likvidaciju tvrtki koje su imale monopolistički položaj na tržištu; SWNCC je prihvatio njegov prijedlog i proslijedio ga vrhovnom zapovjedniku savezničkih snaga; na njemu se zasnivala ukupna gospodarska politika Japana sve do svibnja 1947., kad ga je, pod nazivom uputa FEC-230, prihvatilo Povjerenstvo za Daleki istok (FEC). Isti pristup bio je i u osnovi Zakona protiv monopola (travanj 1947.) i Zakona o dekoncentraciji (prosinac 1947.), kojima je više od tri stotine tvrtki osuđeno na propast.47 Te mjere bile su usmjerene protiv zloglasnih zaibatsua, u čijim je rukama do 1945. bilo koncentrirano vlasništvo nad gotovo cijelom japanskom industrijom. 48 Ipak, postojao je jedan problem, karakterističan za gotovo sve slučajeve američke okupacije. U teoriji - i općenito tijekom povijesti - imperiji osvajaju tuđe teritorije radi ubiranja daća, bilo udaranjem raznovrsnih nameta lokalnom stanovništvu, bilo eksploatiranjem prirodnih bogatstava. U stvarnosti, međutim, sve američke okupacije ponajprije su opterećiP. J. Bailey, Postwar Japan, str. 25. Ibid., str. 36 i dalje. 4S Prema nekim procjenama, prije rata, deset zaibatsua kontroliralo je - putem 67 „holding kompanija" i preko četiri tisuće njihovih podružnica - tri četvrtine japanskih nepoljoprivrednih gospodarskih površina. 46

47

154

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

vale džepove američkih poreznih obveznika. Vojska koja je okupirala Japan bila je golema. Ona je isprva brojila 400.000 vojnika i premda se njihov broj uskoro prepolovio, tek je 1957. pao ispod 100.000.49 Iako je ministarstvo financija SAD-a i dalje pokrivalo troškove njihovih plaća i prehrane, bilo je zamišljeno da smještaj, uredske prostorije, grijanje, rasvjetu i prijevoz okupacijskih vojnika plaćaju Japanci u sklopu „troškova okončanja rata". Ipak, neposredno nakon rata Japanci nisu bili u stanju preuzeti taj teret. Stanovnici ratom poharanog Tokija u lipnju 1946. jedva su preživljavali s manje od 150 kalorija dnevno, dakle s tek desetinom preporučene količine.50 Nekoliko prvih poslijeratnih godina troškovi okupacije iznosili su trećinu ukupnog budžeta. 51 Između kolovoza 1945. i prosinca 1946. pomoć Japanu, kojom je ta zemlja plaćala uvoz hrane i umjetnog gnojiva, iznosila je 194 milijuna dolara. Unatoč svim planovima za „ograničenje" japanskog gospodarstva, bilo je očito da je Amerikancima u interesu da se ono što prije oporavi. Slično je, uz jednu veoma važnu razliku, bilo i u američkoj okupacijskoj zoni Zapadne Njemačke. MacArthuru se neobično svidjela uloga potkralja. Njegov pandan u Njemačkoj, vojni inženjer general Lucius D. Clay, koji je kao vojni upravitelj američke okupacijske zone naslijedio Eisenhowera, nije bio ništa manje oduševljen svojim novim položajem. „Nitko mi nije rekao kakva će biti naša politika u Njemačkoj", prisjećao se kasnije Clay. „Jednostavno su me poslali tamo. Nisam priželjkivao tu dužnost. Na kraju krajeva, bili smo još uvijek u ratu, a biti zamjenik vojnog guvernera okupacijske vojske u poraženoj zemlji, dok rat na Tihom oceanu još uvijek traje, za vojni-

49 50 51

P. J. Bailey, Postwar Japan, str. 30. Ibid., str. 23 i dalje. John W. Dower, Embracing Defeat, str. 115.

U S P O N - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

155

ka je značilo nalaziti se u bezizlaznoj situaciji kakva se jedva može i zamisliti." 52 Združeni stožer je u direktivi iz travnja 1945. (JSC 1067) predvidio da će američki zapovjednik u Njemačkoj imati „vrhovnu zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast", tražeći od njega da vlada „pravedno, ali odlučno i suzdržano". 53 Clay je jedva čekao da se riješi te neželjene odgovornosti. On je od samog početka vjerovao da vojna uprava neće biti duga vijeka; namjeravao je do veljače 1946. smanjiti broj vojnika s dvanaest na šest tisuća, odredivši 1. srpnja kao datum prenošenja vlasti na civilnu vladu. 54 Poput Eisenhowera, vjerovao je da upravljanje Njemačkom treba što prije prenijeti na civilnu upravu. 55 Dok to ne bude moguće, tvrdio je, okupaciju treba povjeriti ministarstvu vanjskih poslova, a ne američkoj vojsci. Nakon obratne borbe za moć između ministarstva vanjskih poslova i ministarstva rata, u kojoj su obje strane nastojale prebaciti odgovornost jedna na drugu, Truman je pokušao ublažiti problem tako što je kreiranje politike prepustio ministarstvu vanjskih poslova, a administrativne poslove vojsci.56 Unatoč tomu međusobna prepirka nastavila se tijekom cijele 1947., s tim što je ministarstvo vanjskih poslova naposljetku u načelu pristalo preuzeti dužnost, no kad je trebalo poduzeti neki praktičan korak, uvijek iznova je oklijevalo; napokon, u ožujku 1948., Truman je odlučio ostaviti Claya na dužnosti. Clay se cijelo vrijeme trudio zadržati kvalitetne službenike u Njemačkoj, što je, s obzirom na neizvjesno trajanje vojne uprave, bila prilično teška zadaća. 57 Poslije je izjavio: „Bio je to težak posao,

Robert Wolfe (ur.), Americans as Proconsuls, str. 104. Beate Ruhm Von Oppen (ur.), Documents, str. 14. 54 John Gimbel, „Governing the American Zone", str. 93 i dalje. 55 Ibid., str. 95. Usporedi: „Clay to War Department", 18. rujna 1945., u: J. Smith (ur.), Clay Papers, str. 82 i dalje. 56 John Gimbel, „Governing the American Zone", str. 92-97. 57 Vidi: J. Smith (ur.), Clay Papers, str. 174. 52

53

156

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

nimalo zabavan... Da na početku nismo pozvali naše vojne časnike, koje smo zatim nagovorili da ostanu tamo kao civili, ne vjerujem da bismo imali dovoljno ljudi za okupaciju." 58 Iskusniji Amerikanci poput Georgea Shustera i Georgea Kennana često su iznosili primjedbe na račun svojih kolega koji nisu imali pojma o njemačkoj kulturi, što je uvijek išlo ruku pod ruku s bahatim ponašanjem prema stanovništvu.59 Premda ocjene suvremenijih istraživača nisu tako stroge, slika okupacije koja izlazi na površinu opet je daleko od idealne.60 Ono što je bilo planirano nije izvršeno. Ono što se događalo nije bilo planirano. Bio je to više imperij po improvizaciji nego imperij po pozivu. Tipičan primjer bila je politika denacifikacije. Nakon četiri ranija pokušaja rješenja tog problema, direktivom od 7. srpnja 1945. slučajno se došlo do ideje o "krivnji putem sudjelovanja u državnoj službi", kojom je 136 kategorija stanovništva obuhvaćeno kaznom isključenja s posla; direktiva je nadopunjena Clayevim zakonom br. 8 od 26. rujna prema kojemu su se bivši nacisti mogli ponovno zaposliti samo na fizičkim poslovima. Ipak, stanje u Njemačkoj bilo je slično onomu u Japanu: riješiti se svih viših upravnih činovnika bivšeg režima značilo je izazvati kaos. Već zimi 1945. na 1946. poremećaj prouzročen brojnim internacijama i degradiranjima uvjerio je Claya da mora promijeniti smjer. 61 Kao što je izjavio u ožujku 1946.: „S 10.000 tisuća ljudi nisam mogao provesti denacifikaciju. To trebaju učiniti Nijemci." 62 To je značilo da treba tiskati golemu količinu

58 59

60

61 62

Robert Wolfe (ur.), Americans as Proconsuls, str. 112 i dalje. Edward Peterson, „Occupation". Vidi: John Gimbel, American Occupation; John H. Backer, Priming the German Economy. Mary Fullbrook, Divided Nation, str. 138-50. J. Smith (ur.), Clay Papers, str. 172.

U S P O N - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

157

upitnika koje su Nijemci morali ispuniti svrstavajući sebe u jednu od precizno utvrđenih kategorija počinitelja nezakonitih postupaka, pri čemu su mogli birati između toga da se nazovu teškim prekršiteljima, prekršiteljima, blažim prekršiteljima, pristašama (nacističkog režima), simpatizerima i (kao što su se Nijemci znali našaliti) „čistima poput Persila". Clay je denacifikaciju poslije nazvao svojom „najvećom greškom", „beznadno dvosmislenom procedurom" koja je stvorila „bijednu 'zajednicu sudbine' između malih i velikih nacista". 63 Jednako ambiciozni i nedjelotvorni bili su planovi koje je predviđao JCS 1067, kojim je predviđeno stvaranje „koordiniranog sustava kontrole njemačkog obrazovnog sustava te afirmativnog programa preorijentacije... s ciljem uklanjanja nacističke, kao i svih drugih militarističkih doktrina iz javnog života..." 64 U stvarnosti se, međutim, akademski život ubrzo vratio u svoju staru i uobičajenu kolotečinu. Profesori koji su nekoć s oduševljenjem prigrlili nacizam sad su prihvatili NATO-izam; većina ih je ostala na svojim radnim mjestima. Prvi važan pokazatelj da je u kulturnom životu došlo do promjena bila je pojava liberalnog tiska, no to je u jednakoj mjeri bila zasluga okupiranih i okupatora, s tim što je uloga potonjih bila u osnovi permisivna. Demokratizacija Zapadne Njemačke bila je nedvojbeno jedan od najvećih uspjeha američke poslijeratne politike. Važno je, međutim, shvatiti da je nju u najvećoj mjeri omogućila Clayeva želja da se vlast što prije prenese na civilni sektor. Ako ministarstvo vanjskih poslova SAD-a nije htjelo to učiniti, to je značilo da će taj posao opet morati obaviti sami Nijemci. Iako je JCS 1067 predviđao „pripreme u cilju konačne obnove političkog života u Njemačkoj na demokratskim osno-

63 64

158

Douglas Porch, „Occupational Hazards", str. 37. Beate Ruhm Von Oppen (ur.), Documents, str. 20.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

vama", njegov konačni ishod bio je sadržan u odluci da se u bliskoj budućnosti „neće tolerirati nikakve političke aktivnosti ako se one izričito ne odobre". 65 Amerikanci u Njemačkoj su, međutim, nestrpljivo čekali da njemački politički život već jednom započne. Na prvoj radnoj sjednici Savezničkog nadzornog vijeća (Allied Control Council - ACC), održanoj 10. kolovoza 1945., predloženo je da se bez odgađanja osnuju njemačke središnje institucije s državnim tajnicima na čelu koje će provoditi opće smjernice ACC-a.66 Nepunih mjesec dana nakon Dana pobjede u Europi (8. svibnja 1945.) premijerom Bavarske imenovan je Fritz Schäffer koji je prije 1933. bio član konzervativne Bavarske narodne stranke (i koji je nekoliko mjeseci kasnije smijenjen). Nedugo nakon toga u američkoj zoni odobreno je osnivanje političkih stranaka, a već u listopadu 1945. Clay je u Stuttgartu imenovao Vijeće saveznih država (Länderrat) na koje je postupno prenosio sve veći broj upravnih funkcija. Potkraj 1945. sve nove ili ponovno uspostavljene savezne države (Länder) u zoni pod američkom kontrolom dobile su njemačke vlade i „predparlamente". U prvoj polovini sljedeće godine sastavljene su lokalne vlade i održani su izbori, najprije na lokalnoj razini, a zatim, sukcesivno, i na razini Landkreisa (distrikata), gradova i, napokon, na državnoj razini. U listopadu su sve njemačke savezne države pod američkom kontrolom imale vlastite ustave koje je odobrila vojna vlada i koji su zatim potvrđeni na referendumima; istodobno, održani su i izbori za nove državne parlamente.67 Američki državni tajnik James F. Byrnes u rujnu 1946. održao je govor u Stuttgartu u kojemu je istaknuo američku privrženost brzoj demokratizaciji Njemačke:

65 66 67

Ibid., str. 16, 19. John Gimbel, „Governing the American Zone", str. 93. Peter Pulzer, German Politics, str. 29-32.

USPON - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

159

Američka vlada nikad nije imala namjeru osporiti njemačkom narodu pravo na upravljanje svojim poslovima, čim on uzmogne to činiti na demokratski način, poštujući ljudska prava i temeljne slobode... Stajalište je američke vlade da je, uz odgovarajuće mjere sigurnosti, na njemački narod... sada potrebno prenijeti glavnu odgovornost za upravljanje njegovim poslovima... Naše je mišljenje da je njemačkom narodu sada potrebno dopustiti i da mu treba pomoći da obavi neophodne pripreme za uspostavljanje demokratske njemačke vlade... Iako ćemo inzistirati na tome da Njemačka poštuje načela mira, dobrosusjedstva i čovjekoljublja... američki narod se nada da će miroljubivi i demokratski njemački narod postati i ostati slobodan i neovisan... Američki narod, koji se i sam borio za slobodu, nema želju zarobiti njemački narod. Sloboda u koju Amerikanci vjeruju i za koju su se borili jest sloboda koju smo dužni dijeliti sa svima onima koji su spremni poštovati slobodu drugih... Američki narod želi vratiti vladu Njemačke njemačkom narodu. Američki narod želi pomoći njemačkom narodu u njegovu ponovnom zauzimanju časnog mjesta među slobodnim i miroljubivim narodima svijeta.68

Byrnes je tim riječima izrazio težnju svih američkih okupacija prije i poslije II. svjetskoga rata: nadu da će vojna uprava uskoro biti zamijenjena demokratskom samoupravom. Pa ipak, ta se nada u Njemačkoj mogla ispuniti samo zbog toga što su se Nijemci još uvijek živo sjećali funkcioniranja demokratskih institucija. Naposljetku, djelovanje demokratskih institucija bilo je zaustavljeno samo 12 godina. Dakako, Nijemci bi, da su im kojim slučajem bile potrebne podrobne upute Claya i njegovih kolega, bili razočarani. Kao što je Clay poslije priznao: „Nisam imao ne znam kakvo posebno iskustvo na tom području [demokracije], jer nikad dotad nisam sudjelovao

68

160

James F. Byrnes, „Restatement of Policy on Germany"; www.usembassy.de.

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

na izborima. Dolazim iz države u kojoj vojnicima nije dopušteno sudjelovati na izborima." Jednom prilikom su se on, John Foster Dulles i skupina dužnosnika ministarstva vanjskih poslova „čitav dan prepirali o definiciji demokracije. Razumije se da naše neslaganje nije izišlo izvan okvira američke delegacije. Nismo se mogli složiti ni oko kakve definicije demokracije." 69 Clay je tijekom razgovora s budućim njemačkim kancelarom Konradom Adenauerom od Washingtona zatražio upute glede federalizma, no „nikad nisam dobio preciznu definiciju onoga što oni doista namjeravaju učiniti kako bi sastavili federalnu vladu". Na kraju je sa žaljenjem zaključio: „Nekako mi se čini da mi imamo neku neobičnu, samo nama svojstvenu ideju o tome da je naša vlada savršena, premda ne znamo kako ona doista funkcionira." 70 Ovaj glavni povjesničar američke okupacije Njemačke došao je do zaključka da je „novorođenu zapadnonjemačku vladu iz 1949... začela i da je pri njenom porodu asistirala američka vojska", no to je bilo više zbog osobne koristi nego zbog toga što je ona bila stručnjak za pitanja demokracije. 71 Kako god bilo, važno je ne pretjerivati u ocjeni stupnja do kojega se Zapadna Njemačka doista demokratizirala. Iako je prva izabrana zapadnonjemačka vlada preuzela dužnost u proljeće 1949., Okupacijskim statutom usvojenim iste godine kontrola njemačkih političara nad vanjskom i obrambenom politikom njihove vlastite zemlje bila je uvelike ograničena. Osim toga, okupacijska vojska pridržala je sebi pravo „ponovnog preuzimanja vlasti ako zaključi da je to bitno za sigurnost ili očuvanje demokratske vlasti u Njemačkoj". 72

69 70 71 72

Robert Wolfe (ur.), Americans as Proconsuls, str. 105 i dalje. Ibid., str. 109. John Gimbel, „Governing the American Zone", str. 102. Beate Ruhm Von Oppen (ur.), Documents, str. 375 i dalje.

USPON - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

161

Gospodarski oporavak Njemačke, nasuprot tomu, tekao je vrlo sporo. Kao i u slučaju Japana, razlog je bio u tome što je poslijeratna politika posredno ili neposredno kočila, umjesto da potiče gospodarski rast - ako je uopće moguće govoriti o nekom suvislom nastojanju. Od samog početka bila je uočljiva napetost između nastojanja oko deindustrijalizacije kao oblika odmazde, sadržanog u planu Henryja Morgenthaua iz 1944., s jedne strane, i znatno pragmatičnijih ciljeva vojske, uočljivima u njenom Priručniku za vojnu upravu nad Njemačkom, s druge; osim toga, nije bilo nikakva konsenzusa između ministarstva vanjskih poslova, ministarstva rata i ministarstva financija, da ne spominjem Združeni stožer Američke vojske.73 Dokument pod nazivom JCS 1067 bio je rezultat kompromisa, no u njemu su i dalje bili prisutni elementi Morgenthauova plana. On je sadržavao upute vojnoj upravi da „ne poduzima nikakve korake (a) u cilju gospodarskog oporavka Njemačke i (b) u cilju održanja ili jačanja njemačkog gospodarstva". 74 S druge strane, od Claya se tražilo da „koliko je moguće više decentralizira strukturu i administraciju njemačkog gospodarstva" te da „od Nijemaca zatraži da se posluže svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju kako bi maksimalno povećali poljoprivrednu proizvodnju". Istodobno mu je rečeno da „osigura proizvodnju potrebnih roba i usluga kako bi se spriječila pojava gladi ili bolesti te nemira koji mogu ugroziti okupacijsku vojsku". 75 Rezultat svega toga bio je SNAFU*, koji je zahvatio cijelu američko-britansku okupacijsku zonu, kao što su kasnih 1940-ih pokazala brojna svjedočanstva upućenih osoba poput Harolda Zinka,

73

Wolfgang Schlauch, „American Policy", str. 115. Beate Ruhm Von Oppen (ur.), Documents, str. 21. 75 John H. Backer, Priming the German Economy, str. 37. Usporedi: Wolfgang Schlauch, „American Policy", str. 115 i dalje. * Engleski akronim za Situation Normal, All Fucked Up, nap. ur. 74

162

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Lewisa Browna i Carla Friedricha, nakon što se većina njih vratila na američka sveučilišta i iskustva stečena u Njemačkoj pretočila u doktorske disertacije. Postojali su, zapravo, brojni pokušaji kojima se željelo promijeniti smjer gospodarske politike u američkoj zoni. Lewis Douglas, Clayev financijski savjetnik, od samog je početka odbacivao JCS 1067 kao djelo „ekonomskih idiota" koji „najkvalificiranijim radnicima u Europi žele zabraniti da proizvode koliko mogu za potrebe kontinenta koji oskudijeva u svemu i svačemu". 76 Calvin Hoover već je u rujnu 1945. u dokumentu upućenom vojnoj upravi priznao da postoji „konflikt između ekstremnog stupnja industrijskog razoružanja koje je zahvatilo čitav niz ključnih industrijskih grana i održanja minimalnog životnog standarda Nijemaca koji smo sebi postavili za cilj... premda se i dalje podmiruju troškovi boravka okupacijske vojske".77 Na Trumanov poticaj, ratnodopski direktor američkog ureda za cenzuru Byron Price proputovao je u studenome cijelu Njemačku, preporučivši nakon putovanja američkoj vladi da u cijelosti revidira svoju politiku.78 U prosincu 1945. Washington je napravio potpuni zaokret. Odjednom, Washingtonu više nije bilo stalo do „uklanjanja ili slabljenja mirnodopskih industrijskih grana u Njemačkoj". Jedina američka „želja [bila je] osigurati njemačkom gospodarstvu usklađivanje sa svjetskim gospodarstvom". 79 Byrnes je u govoru održanom u Stuttgartu u rujnu sljedeće godine priznao ono što je Douglas shvatio od samog početka: „Oporavak Europe... bit će doista spor ako se Njemačka sa svojim bogatim resursima željeza i ugljena pretvori u ubožnicu." 80 Nakon spa-

76 77 78 79 80

John Gimbel, American Occupation, str. 1 Wolfgang Schlauch, „American Policy", str. 121. Ibid., str 123. Beate Ruhm Von Oppen (ur.), Documents, str. 93. Ibid., str. 152-60.

U S P O N - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

163

janja američke i britanske zone, u siječnju 1947., ciljem je proglašeno „jačanje njemačkog izvoza... koje će se odvijati brzinom koju dopuštaju uvjeti na svjetskom tržištu". 81 Unatoč tomu u to se vrijeme napredak činio sporim preko svake mjere, što se danas zaboravlja. Clay je potkraj 1945. izjavio da je njemačko gospodarstvo „praktički na mrtvoj točki". 82 Nešto više od godinu i pol dana kasnije bio je prisiljen zaprijetiti ostavkom, pokušavajući natjerati ministarstvo vanjskih poslova SAD-a da se složi s njegovim zahtjevom prema kojemu njemačka industrijska proizvodnja treba dosegnuti 75 posto predratne razine, cilj koji je u američko-britanskoj zoni postignut tek u posljednjem tromjesečju 1948.83 Kao i u Japanu, politika koja je težila gospodarskoj stagnaciji povećala je efektivne troškove okupacije. Još 1948. jedan je njemački ekonomist izračunao da će troškovi okupacije pojesti gotovo polovicu ukupnih prihoda od poreza za tu godinu; troškovi okupacije 1950. iznosili su čak više od trećine budžeta federalne vlade.84 Unatoč tomu Njemačka je u isto vrijeme dobivala golemu pomoć od Sjedinjenih Država. 85 Američka pomoć Njemačkoj nije bila ni popularna ni profitabilna. Financijski kaos u objema zemljama moguće je usporediti s neobuzdanom inflacijom koja je u Njemačkoj podsjećala na hiperinflaciju iz 1923. A nije li upravo Hitler bio „posvojče inflacije"?86

Ekonomske probleme okupiranog Japana i Njemačke zapravo i nije riješila miroljubiva želja za uspješnim stvaranjem nacije. Naprotiv - i to će se pokazati ključnim tijekom čitavog hladnoratov-

81

Ibid., str. 195-99.

Jean Edward Smith (ur.), Clay Papers, str. 143. 83 John H. Backer, Priming the German Economy, 188, tablica 6. 84 Eugene Davidson, Death and Life of Germany, str. 260 i dalje. 85 Vidi: John Gimbel, „Governing the American Zone", str. 92-96; Wolfgang Schlauch, „American Policy", str. 125. 86 Ovaj izraz skovao je britanski ekonomist Lionel Robbins. 82

164

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

skog razdoblja - presudnu ulogu u tome imao je strah od nastanka suparničkog imperija. Imperij kojega se njegovi stanovnici odriču ima na raspolaganju samo jedan način da se čiste savjesti ponaša imperijalno, a to je borba protiv nekog drugog imperijalizma. Godine 1947. Sjedinjene Države sasvim su slučajno otkrile savršenu ideologiju za uspostavu svog vlastitog i osebujnog imperija, usvojivši doktrinu obuzdavanja koju možemo nazvati imperijalizam antiimperijalizma. Glavne obrise novog opravdanja za postojanje američkog imperija skicirao je George F. Kennan u strogo povjerljivom „dugačkom telegramu" što ga je u veljači 1946. poslao iz Moskve u Washington, u kojem je upozorio da „Staljinovu zlokobnu zabrinutost može ublažiti samo naše potpuno razoružanje, predaja naših zračnih i pomorskih baza Rusiji te prepuštanje vlasti američkim komunistima". 87 Truman je iz Kennanova upozorenja izvukao vlastite zaključke u govoru na zajedničkoj sjednici obaju kongresnih domova 12. ožujka 1947. „Sjedinjene Države", izjavio je, „moraju voditi politiku podrške slobodnim narodima koji se suprotstavljaju pokušajima da ih podjarme naoružane manjine ili neka vanjska sila." 88 Na koju su vanjsku silu Amerikanci pritom mislili vidjelo se nekoliko mjeseci kasnije kad je Kennan u nepotpisanom i epohalnom članku naslovljenom „Zašto se Sovjeti ponašaju ovako kako se ponašaju", objavljenom u časopisu Foreign Affairs, upozorio na „sovjetske pritiske na slobodne institucije zapadnog svijeta" i na težnju Moskve za „upletanjem... u interese miroljubivog i stabilnog svijeta". „Potpuno je jasno", ustvrdio je Kennan, „da najvažniji element politike Sjedinjenih

John Lewis Gaddis, We Now Know, str. 20. „President Harry S. Truman's Address Before a Joint Session of Congress", 12. ožujak 1947.; www.yale.edu.

87

88

U S P O N - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

165

Država prema Sovjetskom Savezu mora biti dugotrajno, strpljivo, ali u isto vrijeme i odlučno i budno nastojanje da se obuzda ruska težnja za ekspanzijom." U toj analizi ruski imperijalizam bio je nešto što se podrazumijeva samo po sebi. Kennan je pri tome istaknuo da je ruski imperijalizam „moguće obuzdati spretnom i opreznom upotrebom protusile na raznim geografskim i političkim točkama koje će se neprekidno mijenjati, u skladu s trikovima i manevrima sovjetske politike [i] ...na način koji će Ruse prisiliti da se suoče sa stalnom protusilom na svakoj od tih točaka..." 89 Godine 1950. službena američka politika nadmašila je i samog Kennana. Te godine Vijeće nacionalne sigurnosti je u dokumentu nazvanom NSC 68 izričito i zastrašujućim jezikom ukazalo na prijetnju s kojom se suočavaju Sjedinjene Države: Sovjetski Savez, za razliku od ranijih velesila koje su također težile hegemoniji, pokreće dosad nepoznata i fanatična vjera koja je u oprečnosti s našom... on nastoji uspostaviti apsolutnu vlast nad cijelim svijetom... Problemi s kojima smo suočeni od goleme su važnosti, a obuhvaćaju odgovor na pitanje hoće li ova Republika ostvariti ciljeve koje si je zadala, ili će biti uništena ne samo ona, nego i sama civilizacija... Glavni cilj onih koji vladaju u Sovjetskom Savezu i koji kontroliraju međunarodni komunistički pokret jest zadržati i učvrstiti apsolutnu moć, najprije u Sovjetskom Savezu, a zatim i na područjima koja su trenutačno pod njihovom kontrolom. Po mišljenju sovjetskih vođa, međutim, ostvarenje toga cilja podrazumijeva neprekidno širenje njihove vlasti i uklanjanje svih prepreka koje im stoje na putu... Ostvarenje toga cilja, prema tome, podrazumijeva podrivanje ili nasilno uništenje mehanizama vlasti i postojećeg društvenog ustroja u zemljama izvan Sovjetskog Saveza te njihovu

89

166

Hoge i Zakaria, American Encounter, str. 155-70.

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

zamjenu aparatom i ustrojem koji će biti podređen Kremlju i pod njegovom kontrolom... Pri tome su Sjedinjene Države, kao... središte moći onog dijela svijeta koji nije pod sovjetskom kontrolom i kao bedem otpora sovjetskoj ekspanziji, glavni neprijatelj čiji je integritet i životnu snagu neophodno potkopati ili uništiti...90 Ono što je sve to učinilo još uvjerljivijim, premda je po mnogočemu riječ tek o pukoj koincidenciji, bio je katastrofalan neuspjeh pokušaja „obuzdavanja" komunizma u Kini, jer je upravo tada marksist Mao Zedong sa svojom seljačkom vojskom - baštinicima poslijeratnog kaosa, poput Lenjina i njegovih boljševika trideset godina ranije - protjerao s kineskog kopna Čang Kaj Šeka i njegovu nacionalističku vojsku. Pa ipak, američka ideja obuzdavanja, premda zasnovana na prijetnji jednog drugog, zlog imperija, bila je, unatoč svojim obrambenim konotacijama, već sama po sebi imperijalna. Da je tomu tako, vidi se iz riječi samoga Trumana kojem se u jednom govoru omakla rečenica da je Amerika suočena s odgovornošću čak i većom od one s kojom su se nekoć suočavale „Perzija Darija I., Aleksandrova Grčka, Hadrijanov Rim i Viktorijina Velika Britanija". Jedini način na koji se „svijet može spasiti od totalitarizma", 91 ustvrdio je Truman, jest da „čitav svijet prihvati američki sustav", jer je „američki sustav" preživio samo zahvaljujući tomu što je postao „svjetski sustav". 92 Političkoj kulturi koja svjesno želi biti antiimperijalna ideja obuzdavanja nudila je ublažavanje svih ranijih napetosti između republikanske vrline i ponašanja na način svjetske velesile. Ta kultura proizvela je jednu neposrednu i nadasve značajnu posljedicu: ona je na

90 91 92

Tekst je preuzet s www.cnn.com. Geir Lundestad, American „Empire", str. 44. Philip Bell, Americanization..., str. 3.

U S P O N - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

167

tri posve različita načina dramatično ubrzala gospodarski oporavak Japana i Zapadne Njemačke. Kao prvo, gospodarstva tih dviju zemalja dobila su novčanu injekciju u obliku izravne i obilate američke pomoći. Drugo, planovi usmjereni na promjenu strukture vlasništva i društvenog ustroja stavljeni su ad acta i zamijenjeni planovima koji su imali za cilj maksimalni gospodarski rast. Treće, ponovno naoružavanje, ne samo Sjedinjenih Država, nego i njoj nekoć neprijateljskih zemalja, također je poticalo gospodarski rast. Rezultati s pravom zavrjeđuju da ih nazovemo Wirtschaftswunder*. Ono, međutim, što je u svemu tome bilo doista čudesno bilo je to da je američki imperij prvi put počeo isplaćivati sam sebe. Oporavku Njemačke pridaje se veća pažnja nego oporavku Japana, jer je oporavak njemačkog gospodarstva bio dio glasovitog plana državnog tajnika Georgea Marshalla za obnovu Europe. No jednako toliko važno, ako ne i važnije, bilo je ono što se događalo u Aziji. Američka pomoć Japanu bila je više nego udvostručena: ona se od siječnja do prosinca 1947. popela na 404 milijuna dolara, za razliku od prethodne godine i pol kad je iznosila manje od 200 milijuna. Američka pomoć 1948. se ponovno povećala, dosegnuvši 461 milijun dolara, da bi 1949. dosegnula vrhunac od 534 milijuna dolara.93 Ukupna američka pomoć Japanu u iznosu većem od 1,5 milijarde dolara snažno je potaknula rast japanskog gospodarstva. Istodobno je prekinuta kampanja koja je imala za cilj likvidaciju zaibatsua. Mnoge kompanije, poglavito Mitsui i Mitsubishi, nisu likvidirane; osamdesetak ranije likvidiranih kompanija brzo se oporavilo. Godine 1951. samo tri tvrtke proizvodile su 96 posto sirovog željeza. 94

* Njem. „gospodarsko čudo", nap. ur. J. Reinstein, „Reparations", str. 146. 94 P. J. Bailey, Postwar Japan, str. 38. 93

168

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

Novi makroekonomski pristup u glavnim je crtama u prosincu 1948. u devet točaka izložio detroitski bankar Joseph Dodge. Njegov program bio je daleko od politike liberalizacije: u borbi protiv inflacije uspostavljena je kontrola nadnica i cijena, uvoz je ograničen, a prednost je dana izvoznoj industriji.95 Čišćenje političke desnice palo je u zaborav. 96 Riječima Johna Dowera, vlast je s punim pouzdanjem povjerena premijeru Yoshidi Shigeru i njegovu „vladajućem tronošcu: krupnom biznisu, državnom činovništvu i konzervativnoj stranci".97 U Zapadnoj Njemačkoj stvari su se odvijalo više-manje jednako. Planovi za likvidaciju golemih industrijskih i financijskih koncerna stavljeni su ad acta; Adenauerovi kršćanski demokrati zadržali su dominantan politički položaj sve do 1960-ih. „Ekonomsko čudo" koje je uslijedilo nakon rata nije bilo tako spektakularno kao u Japanu, ali je svakako bilo impresivnije od oporavka ostalih europskih zemalja.98 Dok je industrijska proizvodnja do 1948. dosezala jedva polovicu one iz 1936., u ožujku 1949. je skočila na 89 posto. U istom razdoblju godišnji izvoz gotovo se udvostručio. 99 Nije jasno u kojoj su mjeri ti rezultati bili posljedica izravne američke pomoći, a u kojoj posljedica promjena u politici - napose reforme nacionalne valute provedene u lipnju 1948. O Marshallovu Programu obnove Europe, objelodanjenom na Sveučilištu Harvard u lipnju 1947., koji je stupio na snagu u travnju sljedeće godine, katkad se govori kao

Ibid., str. 60 i dalje. Ibid., str. 52-61. 97 John W. Dower, Occupied Japan, str. 487. 98 Između 1950. i 1973. prosječan godišnji rast zapadnonjemačkog BDP-a po glavi stanovnika u prosjeku je iznosio preko 5 posto, a u Japanu je iznosio 8 posto. Prema Maddisonu, World Economy, tablica Al-d, u istom razdoblju Grčka, Španjolska i Portugal ostvarivali su čak i brži rast od Njemačke. 99 John H. Backer, Priming the German Economy, str. 186 i dalje. 95 96

U S P O N - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

169

o nečemu čime su Sjedinjene Države kupile Zapadnu Europu, kao što su nekoć kupile Aljasku. No količinu novca utrošenog u obnovu Europe treba promatrati u perspektivi. Ukupni troškovi iznosili su u prosjeku jedva nešto više od 1 posto američkog bruto društvenog proizvoda. U svakom slučaju, zemlja koja je od Marshallova plana imala najviše koristi nije bila Zapadna Njemačka. Pomoć u ukupnom iznosu od 11,8 milijardi dolara dobilo je ukupno šesnaest zemalja; još 1,5 milijardi dolara podijeljeno je u obliku zajmova. Njemačka je dobila tek nešto više od 10 posto ukupnog iznosa, polovicu iznosa koji je dobila Francuska, kao i najveći pojedinačni primalac pomoći - Velika Britanija.100 Pomoć iz Marshallova programa, sama po sebi, nije jamčila gospodarski oporavak; da jest, gospodarskim čudom mogla bi se podičiti i Velika Britanija, a bilo je upravo obrnuto. Mnogo je vjerojatnije da je zapadnonjemačko gospodarsko čudo nastupilo kao posljedica porasta povjerenja građana u njemačko gospodarstvo prouzročenog pojavom nove njemačke marke, kao i ukidanjem kontrole cijena.101 Često se kaže da je gospodarski rast Zapadne Njemačke i Japana posljedica američke pomoći koja je njihovim građanima ulijevala povjerenje u budućnost. Možda je to istina. No jednako toliko bilo je važno povjerenje koje je u njih ulijevala trajna nazočnost američkih vojnika, kao i pristupanje tih dviju zemalja novim sporazumima o sigurnosti. Kombinacija dolara i njemačkih maraka zacijelo ne bi bila postigla ni izbliza takav uspjeh da Clay nije odlučio prekinuti sovjetsku opsadu Zapadnog Berlina i uspostaviti zračni most bez presedana u dotadašnjoj povijesti, koji je trajao 11 mjeseci, od lipnja

United States Agency for International Development, Statistics and Reports Division, 17. studenoga 1975. 101 John H. Backer, Priming the German Economy, str. 174-78. 100

170

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

1948. do svibnja 1949. Premda je službena okupacija Japana i Zapadne Njemačke okončana 1952., odnosno 1955., u sljedećih pedeset godina u tim dvjema zemljama i dalje je ostao golem broj američkih vojnika, a ima ih i danas.102 Bila je to, naime, samo još jedna u nizu posljedica s kojima Sjedinjene Države nisu računale. Amerikanci su i prije popuštanja napetosti izazvanih hladnim ratom predlagali sporazum o demilitarizaciji Njemačke koji je trebao trajati 25 ili čak 40 godina, no tomu su se protivile ostale velesile.103 U Zapadnoj Njemačkoj je 1953. bilo razmješteno šest američkih divizija, čemu treba pribrojiti još devet divizija iz ostalih članica NATO-a, uključujući i samu Zapadnu Njemačku. Ponovno naoružavanje - ne samo Sjedinjenih Država, nego i ostalih članica NATO-a - potaknulo je industrijski rast u svim tim zemljama. Nova politika, potaknuta idejom obuzdavanja, uvelike je oživjela gospodarstva okupiranih zemalja i tako smanjila američke troškove okupacije. Potičući rast japanskog i njemačkog gospodarstva u uvjetima sve naglašenije liberalizacije trgovinskog režima, ta politika otvorila je nova i dinamična tržišta američkom izvozu. Vrijednost američkog izvoza u Zapadnu Njemačku već je 1948. i 1949. iznosila blizu 7 posto ukupnog američkog izvoza. Njemačka i Japan su 1957. prvi put prestigie Veliku Britaniju u uvozu američkih proizvoda (vidi Dijagram 2). Ukratko, Amerikanci su se, potičući oporavak svojih nekadašnjih neprijatelja, vodili razlozima koristoljublja. Kennan je u bilješkama koje je pripremio za Marshalla još prije najave programa pomoći ustvrdio kako je taj novac potreban „kako bi oni [Europljani] mogli kupovati našu robu" i „kako bi stekli dovoljno

U Njemačkoj je 2001. bilo razmješteno 69.200 američkih vojnika, dok ih je iste godine u Japanu bilo 40.200, uglavnom na Okinawi. 103 Beate Ruhm Von Oppen (ur.), Documents, str. 156-60. 102

USPON - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

171

samopouzdanja i tako se oduprli vanjskim pritiscima". Računica se pokazala potpuno opravdanom: Sjedinjene Države imale su „vrlo konkretne ekonomske interese u Europi", a oni su proizlazili „otuda što je Europa imala važnu ulogu... kao tržište i kao glavni izvor opskrbe za mnoštvo najrazličitijih proizvoda i usluga". 104 Dijagram 2 - Američki izvoz u postotcima; 1946. - 1961.

Tako se, napokon, kako se čini, zatvorio neshvatljiv začarani krug. Američki idealizam bio je umiren, jer se imperijalna politika provodila u ime antiimperijalizma. No bilo je zadovoljeno i američko koristoljublje, jer se pokazalo - i to veoma brzo - da okupacija stranih zemalja donosi korist. Tako su se Zapadna Njemačka i Japan iz odmetnutih režima najgore vrste preobrazili u zemlje s uzornim kapitalističkim gospodarstvom i uzornom demokracijom. Preostaje nam još samo jedna zagonetka. Ako se kombinacija 104

172

Christopher Layne, „America as European Hegemon", str. 20.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

dugotrajne okupacije i uzajamne ekonomske koristi pokazala tako uspješnom u tim dvama primjerima, kako to da se ta ista kombinacija nije češće ponavljala i na drugim mjestima?

MACARTHUROV

RUBIKON

Godine 1948., u vrijeme kad je era obuzdavanja započinjala, Sjedinjene Države bile su na vrhuncu ekonomske moći. Proizvodnja američkog gospodarstva tijekom prethodnog desetljeća realno se povećala za dvije trećine. Te godine činila je približno trećinu ukupne svjetske proizvodnje, trostruko više od proizvodnje suparničkog imperija, Sovjetskog Saveza.105 Iako je udio njihova stanovništva u ukupnoj svjetskoj populaciji iznosio samo 6 posto, Sjedinjene Države proizvodile su gotovo pola svjetske električne energije, a približno tolik bio je i njihov udio u svjetskom monetarnom zlatu i bankovnim zlatnim rezervama. Američke tvrtke kontrolirale su gotovo tri petine ukupnih svjetskih rezervi nafte, a prednjačile su i u proizvodnji automobila. 106 Trumanu jamačno ne treba odveć zamjeriti što je, očito pretjerujući, izjavio: „Mi smo svjetski ekonomski div. Sviđalo se nama to ili ne, način kako će ekonomski odnosi biti uređeni u budućnosti ovisit će o nama. Svijet pozorno prati što namjeravamo učiniti. Izbor je u našim rukama." 107 Put koji su Sjedinjene Države izabrale bio je specifičan i sasvim nov. Sjedinjene Države ulagale su golemu energiju u smanjenje barijera u međunarodnoj trgovini, putem multilateralnih pregovora i u skladu s Općim sporazumom o carinama i trgovini. Pri tome su 105 106 107

Angus Maddison, World Economy, str. 261, tablica B-18. Geir Lundestad, American „Empire", str. 40. Herbert Schiller, Mass Communications, str. 50.

USPON - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

173

im barijere kretanju međunarodnog kapitala bile od drugotne važnosti; smatrale su da prednost treba dati povratku na sustav fiksnih valutnih tečajeva koji je bio na snazi prije depresije, zalažući se istodobno da sidro ne budu zlatne šipke nego dolar. Osnovane su nove međunarodne institucije (Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond) koje su trebale upravljati svjetskim financijskim sustavom. Ipak, američka „hegemonija" u osnovi se sastojala u dodjeli zajmova i novčane pomoći saveznicima koji su imali prednost pred ostalim zemljama (neovisno o tome je li posrijedi bio novac za potrebe razvoja ili za vojsku). 108 S obzirom na snagu američkog gospodarstva, čak i u usporedbi s najbogatijim saveznicima, svote koje su s američkog stajališta bile relativno skromne (vidi Dijagram 3) primaocima pomoći zacijelo su se činile golemima. Ukupna ekonomska pomoć između 1946. i 1952. iznosila je blizu 2 posto američkog BDP-a, s tim Dijagram 3 - Američka pomoć stranim državama (udio u postotku BDP-a)

108

174

Vidi: Robert Gilpin, Political Economy.

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

što je polovica svote išla kroz Marshallov plan. Tijekom sljedećeg desetljeća - uključujući euforične godine tijekom kojih se John F. Kennedy svečano obvezivao kako će „platiti bilo koju cijenu, podnijeti bilo koji teret [i] izložiti se bilo kakvim teškoćama... kako bi se osigurao opstanak i uspjeh slobode" - pomoć se spustila ispod 1 posto. Kudikamo važniji, međutim, bili su američki izdaci za vojsku. Poslije njihova drastičnog smanjenja, neposredno nakon pobjede nad Njemačkom i Japanom, oni su nakon 1948. počeli strmoglavo rasti, popevši se s manje od 4 posto BDP-a na čak 14 posto 1953., što je bilo peterostruko povećanje u gotovom novcu.109 Dio novca utrošen je, naravno, za povećanje zaliha atomskih bombi: Sjedinjene Države su 1947. imale samo 14 atomskih bombi, potkraj 1950. njihov se broj popeo na blizu tri stotine, a 1952. na više od osam stotina.110 Nešto sporijim tempom, no ipak dovoljno brzo, rasle su i konvencionalne snage. Između 1948. i 1952. broj američkih vojnika povećao se za dva i pol puta, dosegnuvši u jednom trenutku čak 3,4 milijuna vojnika, najviše u poslijeratnom razdoblju. Vojna pripravnost čak je i nakon Korejskog rata ostala i dalje znatno iznad razine s kraja 1940-ih. Obrambeni budžet još je 1973. iznosio blizu 6 posto BDP-a, a oružane snage imale su 2,2 milijuna vojnika.111 Tek mali broj vojnika bio je, kao dio razgranate mreže starih i novih vojnih baza, stacioniran u inozemstvu, neki na područjima pod neposrednom kontrolom Sjedinjenih Država, ali kudikamo najveći broj bio je razmješten u politički neovisnim zemljama saveznicama. Američko vojno osoblje 1967. bilo je stacionirano u 64 zemlje: 19 zemalja bilo je u Latinskoj Americi, 13 u Europi, 11 u

Office of the Undersecreatary of Defense (Comptroller), „National Defense Budget Estimates for FY 2004", (Green Paper), ožujak 2003. Usporedi: Carter Malkasian, Korean War, str. 13 i dalje; 73. 110 John Lewis Gaddis, We Nozv Know, str. 89, 102 i dalje. 111 Correlates of War Database; Sveučilište Michigan. 109

USPON - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

175

Africi, 11 na Bliskom istoku i u južnoj Aziji te 10 u istočnoj Aziji.112 Sjedinjene Države potpisale su sporazume o savezništvu s čak 48 zemalja, od Velika Britanije i Zapadne Njemačke do Australije i Novog Zelanda, od Turske i Irana do Pakistana i Saudijske Arabije, od Južnog Vijetnama i Južne Koreje do Tajvana i Japana.113 Imperij o kojemu je ovdje riječ s pravom je nazvan imperijem po pozivu. Ono pak što najviše zapanjuje jest činjenica da su se Sjedinjene Države odazvale tako golemom mnoštvu poziva. Prema nekim procjenama, američki vojnici su između 1946. i 1965. intervenirali u čak 168 zemalja.114 Unatoč tomu ovdje smo suočeni sa svojevrsnom zagonetkom. Ma koliko moćne Sjedinjene Države bile u ekonomskom, vojnom i diplomatskom smislu, rezultati američkih intervencija bili su veoma različiti. Prema jednoj ocjeni, od devet intervencija nakon 1945. koje je, pogledamo li unatrag, moguće nazvati intervencijama u cilju stvaranja nacije, uspješnima je, u smislu stvaranja stabilnih demokratskih sustava, moguće ocijeniti samo njih četiri. O dvije takve intervencije već smo govorili; druge dvije - ona u Grenadi 1983. i u Panami 1989. - poduzete su tek pri kraju hladnog rata, poslije mnogo težih neuspjeha. Neki vjeruju da bi američke intervencije bile mnogo uspješnije da su bile poduzete multilateralno (u suradnji sa saveznicima) te da su Sjedinjene Države, umjesto vojnim elitama, pružile podršku demokratskim snagama u tim zemljama. 115 Oni koji tako govore, treba to odmah reći, primjenjuju anakronične kriterije na razdoblje u kojemu je cilj američke politike bio ograničenje komu-

112 Harry Magdoff, Age of lmperialism, str. 42. Ponešto drukčije brojke čitatelj može pronaći u: Peter H. Smith, Talons of the Eagle, str. 119. 113 Geir Lundestad, American „Empire", str. 54. 114 Ibid., str. 65. 115 Minxin Pei, „Lessons", str. 52. Neobično je da se Pei ne obazire na slučaj Južne Koreje; po općem priznanju, u toj zemlji je do prijelaza na demokraciju došlo dugo vremena nakon intervencije.

176

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

nističke ekspanzije, a ne demokratsko stvaranje nacije. Bilo bi mnogo umjesnije upitati se zašto Sjedinjene Države nisu uspjele obuzdati Sovjete ili Kineze u njihovu silovitom prodoru u tako velik broj zemalja. Preciznije rečeno, kako to da su kudikamo bogatiji Amerikanci bili primorani pomiriti se s tako velikim brojem „neodlučnih rezultata" (poglavito u slučaju Koreje), kao i očitih poraza (naročito u slučaju Kube i Vijetnama) u natjecanju u kojemu je gotovo uvijek bilo moguće očekivati da će oni biti pobjednici? Postoje četiri odgovora na to pitanje. Prvi je vezan uz geografiju: najvažnija poprišta strateškog nadmetanja, osim Latinske Amerike i Kariba, bila su mnogo udaljenija od Sjedinjenih Država nego od Sovjetskog Saveza. Drugi je vezan uz vojnu tehnologiju: nakon što su Sovjeti uspjeli proizvesti jednu jedinu atomsku bombu, njihova prijetnja Sjedinjenim Državama bila je kudikamo ozbiljnija nego što je itko ikad prije mogao zamisliti. Najedanput je postalo jasno da su oni pripravni proizvesti čak i veći arsenal od američkog, tako da se ravnoteža u nuklearnom - a jednako tako i u konvencionalnim naoružanju - poremetila na štetu Sjedinjenih Država. Treće, Sjedinjene Države su, kao imperij utemeljen na ideji pristanka, imale neusporedivo manji utjecaj na saveznike nego Sovjetski Savez na svoje satelite, što se najbolje vidjelo u Europi gdje se Rusi, u nastojanju da nametnu svoju volju, nisu ustručavali izvesti tenkove na ulice, u vrijeme kad su zapadnoeuropski vođe očekivali da Washington s njima postupa kao sa sebi jednakima. 116 Naposljetku, a to je možda i najvažnije, kreatori američke politike bili su prisiljeni voditi kudikamo više računa o stavovima svojih građana nego što su to morali

Dovoljno se sjetiti Deana Ruska i njegovih uzaludnih nastojanja da spriječi nastajanje „osovine Pariz-Bonn" 1963.; Christopher Layne, „America as European Hegemon", str. 24 i dalje. 116

U S P O N - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

177

činiti sovjetski vođe. Nažalost, na testu izborne popularnosti nastojanje da se obuzda sovjetska moć nije nailazilo na dobru prođu. Ma koliko da su se gnušali „crvene opasnosti" i bojali je se, Amerikanci nisu bili spremni voditi s njom dugotrajne konvencionalne ratove. Nakon što je to postalo očito, vjerodostojnost američkih zaklinjanja kako će „pružiti podršku svakom prijatelju [i] suprotstaviti se svakom neprijatelju" počela je brzo blijedjeti. Iz svega ovoga moguće je izvući jedan neobično važan zaključak. Sjedinjene Države možda su mogle pobijediti u „vrućem" ratu protiv komunizma da su početkom 1950-ih do kraja iskoristile svoj gospodarski i vojni potencijal. To je, međutim, bilo moguće jedino u slučaju da su Sjedinjene Države učinile radikalan zaokret u unutarnjoj politici, zaokret koji bi ustavnu ravnotežu poremetio u korist izgradnje pravog imperija i na štetu republikanskog načela. Ta mogućnost ukazala se, kao što ćemo vidjeti, tek načas, godine 1951. Amerikanci su je s prezirom odbili. Prekomorski imperij po pozivu bio je jedna stvar. Nitko, kako se pokazalo, nije želio pozvati cara kući.

Korejski rat bio je neposredna posljedica komunističke agresije. Kao prvo, Rusi nisu dopuštali održavanje slobodnih izbora pod nadzorom UN-a u svojoj okupacijskoj zoni.117 Zatim je Staljin u travnju 1950. sjevernokorejskom vođi Kim Il-Sungu dao odobrenje za napad na Republiku Koreju i rušenje njene demokratski izabrane (premda ne i veoma liberalne) vlade. 118 Nije teško shvatiti zašto se Staljin odlučio kockati s ratom preko svoga opunomoćenika. Nešto ranije Sjedinjene Države su dale Sovjetima do znanja da su zadovoljne podjelom poluotoka na način kako je podijeljena Njemačka;

117 118

178

William Stueck, Korean War, str. 26. John Lewis Gaddis, We Now Know, str. 71 i dalje.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

štoviše, one su od 1948. počele povlačiti svoje vojnike iz te zemlje. Američki ministar vanjskih poslova Dean Acheson je u siječnju 1950. pokazao da južnu Koreju ne smatra vitalnom za američku sigurnost. Istog mjeseca Predstavnički dom je odbacio vladin prijedlog zakona o pomoći Koreji, premda je ta odluka poslije poništena.119 Unatoč tomu Truman je invaziju s pravom nazvao „ničim izazvanom agresijom", a kako Rusija nije imala svog predstavnika u Vijeću sigurnosti UN-a, nije mu bilo teško isposlovati donošenje rezolucije kojom je od svih država članica zatraženo da Republici Koreji „pruže svu moguću pomoć u odbijanju oružanog napada i ponovnom uspostavljanju mira i sigurnosti u regiji". Rat koji je uskoro uslijedio i u kojemu su uz vojnike SAD-a sudjelovali vojnici još 15 država pokazao je da su moć i pravo na strani Sjedinjenih Država. 120 K tomu, američko javno mnijenje isprva je bilo više nego sklono intervenciji. Trumanovu akciju podržale su tri četvrtine Amerikanaca anketiranih u srpnju 1950.; što je još značajnije, više od pola onih koji su podržali akciju smatralo je da je ona prijeko potrebna „kako bi Rusija bila zaustavljena". 121 MacArthurova odluka da Sjevernu Koreju napadne iz pozadine, iskrcavanjem američkih vojnika u Inchonu, podarila je javnosti okus pobjede. Američka javnost snažno je podržala njegovu odluku da napadače natjera u bijeg preko 38. paralele, što je otvorilo mogućnost smjene sjevernokorejskog režima i ponovnog ujedinjenja zemlje.122 Neposredno prije nego što su američki vojnici prešli 38. paralelu podrška javnosti ratu dosegnula je razinu od 81 posto.

Carter Malkasian, Korean War, str. 15. Usporedi: John W. Spanier, Truman-MacArthur, str. 257 i dalje. 120 Carter Malkasian, Korean War, str. 11-17. 121 John E. Mueller, War, Presidents and Public Opinion, tablica 3.2, str. 48. 122 Rosemary Foot, Wrong War, str. 189-94. 119

U S P O N - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

179

Kineski protunapad u studenome 1950., sam po sebi, nije spriječio razaranje Sjeverne Koreje. Iako su posljedice kineske intervencije isprva bile dramatične, pretvorivši, nakratko, koalicijske snage predvođene SAD-om u „bezglavu hordu", 123 Amerikanci su nedvojbeno bili sposobni poraziti Maovu Narodnu Republiku koja je bila u povojima. Postoje tri razloga zašto se to nije dogodilo. Prvi je bio u tome što su se američki saveznici žestoko usprotivili mogućnosti atomskog udara na Kinu.124 Drugo, Trumanova vlada je strahovala da bi takav udar mogao pospješiti protuudar Sovjeta na Zapadnu Europu. 125 Iako su Sjedinjene Države posjedovale 17 puta više atomskih bombi nego Rusi, američka politika nije se usudila učiniti ništa što bi povećalo mogućnost izbijanja „Trećeg svjetskog rata". 126 Treće, i najvažnije, čovjek koji je mogao svladati obje te prepreke bio je politički nadigran. Godina 1951. bila je možda jedini trenutak u povijesti Američke Republike u kojemu se ona posve približila mogućnosti da ju snađe sudbina Rimske Republike. Čovjek koji će odigrati ulogu Cezara bio je arhitekt novog Japana koji je sada zapovijedao snagama UN-a u Koreji, general Douglas MacArthur. Uvjeren da je Truman izabrao potpuno pogrešnu strategiju „ograničenog rata", MacArthur je zapravo prešao Rubikon, rekavši to otvoreno američkoj javnosti. U suprotstavljanju Trumanu on je imao ne samo podršku najvećeg dijela američke javnosti, nego ga je u tome podržalo republikansko vodstvo u Kongresu, kao i znatan dio konzervativnog tiska. Nakon

Carter Malkasian, Korean War, str. 9. William Stueck, Korean War, str. 132 i dalje. 125 Svijest o tome da je Europa ranjiva bila je već ranije jasno izražena u NSC 68 u kojoj se upozoravalo na opasnost od „iznenadnog napada" u Europi. Tekst se nalazi na adresi www.cnn.com. 126 John Lewis Gaddis, We Now Know, str. 103. 123

124

180

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

što mu je Truman dao otpust, a MacArthur se vratio kući, gdje je pozdravljen kao heroj, činilo se da je u opasnost došao i sam ustav. Otada se više puta tvrdilo da je MacArthur u sukobu s Trumanom poražen zbog toga što je pogriješio u izboru američke strategije. O tome se može raspravljati. MacArthur je nedvojbeno pogriješio kad je pomislio da može ignorirati ili podrivati naredbe svoga glavnog zapovjednika. Ali Cezar je također bio u krivu kad se suprotstavio rimskom Senatu, no to ga nije spriječilo u pobjedi. Pravi razlog zbog kojega MacArthur nije pošao Cezarovim stopama bio je u tome što ga je nadmudrio znatno vještiji politički protivnik. Truman je već dugo osjećao odvratnost prema MacArthuru - u razgovorima u četiri oka nazivao ga je „Gospodin Primadona, Visoki Časnik, MacArthur s Pet Zvjezdica". Što se predsjednika tiče, „Naftalinac Doug" bio je „sastavljač govora" i „šoumen" koji je sebe smatrao „Božjom desnicom" - „prokonzulom američke vlade [koji je] činio što ga je volja".127 On je još u siječnju 1948. predvidio da bi ga MacArthur mogao poželjeti ukloniti tako da „poduzme grandiozan marš kroz zemlju mjesec dana prije konvencije Republikanske stranke".128 Nema sumnje da je MacArthur, kao što je Truman govorio, bio kriv zbog „neposluha". Prvi njegov prijestup bilo je pismo nacionalnoj konvenciji ratnih veterana koji su sudjelovali u ratovima u drugim zemljama, koje je trebalo biti javno pročitano 28. kolovoza 1950., a u kojemu se obrušio na „one koji se zalažu za kapitulantstvo i defetizam u Aziji". Na Trumanovu molbu MacArthur je od te ideje odustao, no tek nakon što se pobrinuo da sadržaj pisma dospije u ruke novinara. Drugi prekršaj MacArthur je učinio 24. ožujka 1951. kad je svjesno prisvojio i tako onemogućio Trumanove pažljivo pripremane planove za prego-

127 128

David McCullough, Truman, str. 837. Robert H. Ferrell, Truman, str. 330.

U S P O N - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

181

vore s Kinezima, koji su mu postali poznati četiri dana ranije. Prema nekim europskim promatračima, njegov postupak gotovo je graničio s pronunciamentom.129 Treći prekršaj dogodio se 5. travnja, kada je lider republikanaca u Predstavničkom domu javno pročitao MacArthurovo pismo u kojemu se on zalagao za uporabu „maksimalne protusile" protiv Kine, zaključivši: „Pobjeda se ne da ničim zamijeniti." Time je MacArthur nesumnjivo prekršio direktivu Bijele kuće iz prosinca prethodne godine u kojoj je stajalo da ministarstvo vanjskih poslova mora odobriti svaku MacArthurovu javnu izjavu.130 Tehnički gledajući, Trumanov slučaj bio je lijevano željezo. Politički gledajući, međutim, to nije bilo dovoljno. Od presudne važnosti bilo je diskreditirati i MacArthurove argumente koji su se odnosili na strategiju. Na tome je Truman marljivo radio i na kraju uspio pridobiti na svoju stranu MacArthurove pretpostavljene u glavnom stožeru. Doznavši 11. travnja za svoj otpust - ne od predsjednikova izaslanika, kako je bilo predviđeno, nego od jednog pomoćnika koji je tu vijest, nakon izvanredne noćne tiskovne konferencije u Bijeloj kući, čuo na radiju - odlučio je vratiti se u Sjedinjene Države i „napraviti rusvaj". 131 To nije bilo teško. Nakon što je vijest o njegovu otpustu dospjela u javnost, izbio je skandal. Visoki dužnosnici Republikanske stranke neobuzdano su tražili pokretanje postupka opoziva protiv čitavog niza osoba, a takav stav izražavao je

129 Harry S. Truman, Years of Trial and Hope, str. 467 i dalje. MacArthur je vrhovnog kineskog zapovjednika pozvao na „razgovore na bojištu", priprijetivši mu da će se, ukoliko to ne učini, suočiti s opasnošću „širenja vojnih operacija na [kinesko] obalno područje i vojne baze u unutrašnjosti zemlje". 130 Ibid., str. 472 i dalje. Robert H. Ferrell, Truman, str. 332. 131 Robert H. Ferrell, Truman, str. 334. Atmosfera panike u Washingtonu bila je opipljiva. Žurno je sazvana tiskovna konferencija, jer su se Truman i njegovi savjetnici plašili da MacArthur „namjerava čitavom svijetu obznaniti" da podnosi ostavku prije nego što bude najuren; David McCullough, Truman, str. 842.

182

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

i Chicago Tribune. MacArthuru su klicali kao „jednom od najvećih vojnih zapovjednika nakon Džingis-kana", „divu" i „zaslužnom idolu američkog naroda"; Trumana su nazivali pijancem i političkim patuljkom, vođom „vlade narodne fronte u kojoj glavnu riječ imaju komunisti". 132 Od New Yorka do San Gabriela u Kaliforniji, od Baltimorea do Houstona organizirane su demonstracije u kojima su građani izražavali podršku MacArthuru. Zakonodavna tijela četiriju saveznih država izglasala su rezolucije kojima je osuđena predsjednikova odluka. Iz cijele zemlje pristizali su brzojavi u kojima se osuđivala Trumanova odluka. Predsjednikova popularnost pala je na samo 26 posto; prema jednoj Gallupovoj anketi, 69 posto Amerikanaca pružalo je podršku MacArthuru. Oni u Bijeloj kući koji su na njegov račun zbijali šale govoreći da će se „nasukati" i spaliti ustav usred „počasne paljbe 21 atomske bombe" činili su sve kako bi ublažili ozbiljnu političku krizu.133 MacArthurov povratak nije bio šala. Njegovo obraćanje Kongresu bilo je bravurozno i proizvelo je cijelu lepezu bolećivo sentimentalnih osjećaja, od licemjernih do patriotskih. Televizijski prijenos gledalo je 30 milijuna ljudi, a njihovi izabrani predstavnici 30 puta su prekidali njegov govor gromoglasnim pljeskom. „Danas nam je ovdje govorio Bog, utjelovljeni Bog, bio je to glas Božji!" uskliknuo je izvan sebe od oduševljenja jedan kongresnik. Jednom senatoru „učinilo se da bi, da je govor potrajao još neko vrijeme, prosvjedna povorka krenula na Bijelu kuću". 134 Sam MacArthur šepirio se ulicama New Yorka u improviziranoj paradi za koju se govorilo da je privukla mnoštvo od 7 milijuna ljudi. Bio je to trijumf dostojan Cezara.

132 133 134

Vidi: Lawrence S. Wittner (ur.), MacArthur, str. 193-08. David McCullough, Truman, 837-50. Ibid., str. 852.

USPON - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

183

Unatoč tomu Truman je pobijedio - ne tako što se obratio javnosti, nego tako što je nenapadno i ustrajno osiguravao podršku MacArthurovih kolega. Kao prvo, MacArthurova argumentacija je glasila da „ograničeni rat" potkopava moral američkih vojnika u Koreji; drugo, da Sjedinjene Države trebaju proširiti svoje akcije na Kinu, napadajući kineska uzletišta u Mandžuriji i blokirajući kinesku obalu; treće, da je kinesku Nacionalističku vojsku na Formozi (sada Tajvan) potrebno mobilizirati na strani Sjedinjenih Država; i, napokon, da je na kineske gradove potrebno ispustiti pedeset atomskih bombi.135 Alternativa „pobjedi" bila je „politika popuštanja" koja može samo „prouzročiti novi i još krvaviji rat". Trumanov odgovor bio je da je rat u Koreji „ruski manevar" čiji je cilj odvratiti pažnju Sjedinjenih Država od kudikamo važnijeg pitanja Zapadne Europe, na koju bi Rusi, potaknuti beskompromisnim napadom na Kinu, mogli izvršiti invaziju. 136 Trumanu je pošlo za rukom pridobiti na svoju stranu združeni stožer američke vojske, što je bilo fatalno za MacArthura. To je pomoglo MacArthurovu nasljedniku, generalu Matthewu B. Ridgewayu, koji je brzo ojačao odlučnost američkih vojnika u Koreji.137 Ključnim se, međutim, pokazalo svjedočenje generala Omara Bradleyja, šefa odbora Združenog stožera američke vojske, pred senatskim odborom za vanjsku politiku i povjerenstvom borbenih rodova američke vojske. Svi se sjećaju kako je Bradley dokazivao da bi totalni rat protiv Kine ostavio Zapadnu Europu na milost i nemilost Sovjetima; bio bi to „pogrešan rat, na pogrešnom mjestu, u pogrešno vrijeme i protiv pogrešnog neprijatelja". 138 Na to MacArthur nije znao odgovoriti. Kao „zapovjednik na terenu" njemu nisu

135 136 137 138

184

Harry S. Truman, Years of Trial and Hope, str. 459. Ibid., str. 464. David McCullough, Truman, str. 833 i dalje. Rosemary Foot, Wrong War, str. 23.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

„bile poznate sve pojedinosti" položaja u kojemu se nalazila Europa, niti je „ulazio u globalni problem". 139 Ta priznanja pokazala su se fatalnima. U trenutku kad su saslušanja pred senatskim odborom završila, od MacArthurove vjerodostojnosti nije ostalo ništa. Anketa provedena koncem svibnja pokazala je da je podrška javnosti pala na samo 30 posto, turneja kroz Teksas, tijekom koje je održao više govora, pretrpjela je potpun neuspjeh, a kampanja pod nazivom „MacArthura za predsjednika" pokazala se potpunim promašajem.140 Liberali poput Waltera Lippmanna, koji su u njemu prepoznali prijetnju republici, mogli su napokon s olakšanjem odahnuti.141 MacArthur je pokušao prijeći Rubikon, no utopio se prije nego što se domogao druge obale. Njegove političke procjene bila su pogrešne. No je li on doista griješio kad je posrijedi strateški važno pitanje koje je glasilo: kako pobijediti u Koreji? Neke činjenice išle su mu svakako u prilog.142 Kao prvo, ograničeni rat nije doveo do brzog sporazuma s Kinom kojemu se Truman nadao. Pregovori o primirju započeli su u lipnju 1951. i trajali pune dvije godine, ne samo zbog službenog kamena smutnje, odnosno pitanja je li potrebno primijeniti silu za repatrijaciju kineskih i sjevernokorejskih ratnih zarobljenika.143 Postojao je još jedan razlog: budući da se ograničeni rat vodio istodobno s mirovnim pregovorima, Kinezi se nisu imali razloga bojati da će Sjedinjene Države pojačati ratne operacije. Upravo je to bio razlog što se o strategiji za koju se MacArthur zalagao počelo ponovno ozbiljno raspravljati samo nekoliko mjeseci nakon njegova odstupanja. Sam Truman u siječnju 1952.

David McCullough, Truman, str. 853 i dalje. Robert H. Ferrell, Truman, str. 335. David McCullough, Truman, str. 854. 141 John W. Spanier, Truman-MacArthur, str. 273. 142 U knjizi Willoughby i Chamberlain, MacArthur, str. 418-25, čitatelj može naći ponešto pretjerano razumijevanja za MacArthurove stavove. 143 Rosemary Foot, Wrong War, str. 176. Kinezi su strahovali da se velik broj ratnih zarobljenika neće htjeti dobrovoljno vratiti kući. 139

140

U S P O N - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

185

zalagao se za to da se Sovjetskom Savezu pošalje ultimatum s upozorenjem da će Sjedinjene Države blokirati kinesku obalu i uništiti kineske baze u Mandžuriji ako u sljedećih deset dana ne promijeni svoju politiku. To bi značilo „totalni rat. To znači da će Moskva, Sankt Peterburg, Mukden, Vladivostok, Peking, Šangaj, Port Arthur, Dairen, Odesa, Staljingrad, kao i sve tvornice finalnih proizvoda u Kini i Sovjetskom Savezu, biti zbrisani s lica zemlje." Tri mjeseca kasnije Združeni stožer američke vojske preporučio je „taktičku upotrebu atomskog oružja".144 Nakon što su u jesen iste godine pregovori ponovno prekinuti, Ridgewayev nasljednik general Mark Clark poslao je u Washington plan čiji je cilj bio „postići vojnu pobjedu i primirje pod uvjetima koje ćemo mi postaviti"; u njemu je eksplicitno predviđena mogućnost atomskih udara „na odgovarajuće ciljeve".145 Trumanov nasljednik, Eisenhower, također je razmišljao o upotrebi atomskih bojnih glava „na dovoljno širokoj osnovi" radi okončanja sukoba.146 To je od samog početka bilo MacArthurovo stajalište. Slično stajalište zastupala je i javnost. Upitani slažu li se s upotrebom atomskog oružja protiv komunističkih snaga... ako dođe do prekida pregovora o primirju", 56 posto anketiranih građana odgovorilo je potvrdno.147 Nije isključeno da je upravo ta zakašnjela prijetnja natjerala Kineze na popuštanje u pogledu repatrijacije ratnih zarobljenika. Ako je tomu tako, MacArthur je barem djelomice bio u pravu. Ograničeni rat nije doveo do okončanja rata; Amerikanci su uspjeli okončati rat tek nakon što su zaprijetili upotrebom atomskog oružja. Nadglasavši MacArthura, Truman i združeni stožer američke vojske nehotice su produžili rat za više od dvije godine. Do potpisivanja

144 145 146 147

186

Ibid., str. 176 i dalje. Ibid., str. 184. Ibid., str. 25. John E. Mueller, War, Presidents and Public Opinion, str. 105.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

primirja (27. srpnja 1953.) život je izgubilo više od 30.000 pripadnika američkih oružanih snaga (iako se ovdje vrijedi prisjetiti da su se gubici nakon 1951. naglo smanjili). 148 Kudikamo više bilo ih je ranjeno, a više od 7000 podnijelo je bijedu zarobljeništva tijekom kojega je više od trećine umrlo. Poginulo je gotovo 4000 vojnika iz drugih zemalja koje su sudjelovale na strani UN-a. Južnokorejski gubici bili su znatno veći i iznosili su više od 400.000. 149 Što je još gore, ishod nije bio bolji od neriješenog rezultata. Koreja je podijeljena nadvoje, s tim što su oružane snage Sjeverne Koreje zauzele položaje samo 35 milja daleko od Seula, gdje se i danas nalaze. Korejski rat je na neki način razotkrio samoograničavajući karakter Američke Republike. Sjedinjene Države su 1951. bile vojno sposobne zadati odlučujući udarac maoističkoj Kini i američka javnost je to podržavala. Mnoge druge imperijalne sile ne bi propustile priliku koju je SAD-u priskrbio vodeći položaj u utrci u atomskom naoružanju. Unatoč tomu Truman je učinio korak natrag, a generalu koji mu se suprotstavio pomršeni su računi. Zašto? Pouka koju su Henry Kissinger i ostali izvukli iz Koreje bila je u tome što su shvatili da su američki saveznici podjednako i smetnja i pomoć. Kao što je Kissinger tvrdio 1956.: „Ili savezništva dodaju vrlo malo našoj snazi, ili ona ne odražavaju zajednički cilj, ili je posrijedi oboje... Moramo se suočiti s činjenicom da su samo Sjedinjene Države dovoljno jake, i kod kuće i u ekonomskom pogledu, da mogu preuzeti odgovornost

Postotak poginulih američkih vojnika i vojnog osoblja u ratnim operacijama spustio se s 13,6 posto u drugoj polovici 1950., na samo 3,6 posto 1951. te na tek nešto više od 1 posto 1952. i 1953. godine. Podatke o gubicima vidi na www. history.amedd.army.mil. 149 Kad su posrijedi statistički podaci o žrtvama Korejskog rata, sada postoje odlični elektronski izvori. Vidi: www.koreanwar-educator.org.; www.centurychina. com. Vidi također: www.users.erols.com. 148

USPON - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

187

za svijet te da nastojanja koja idu za tim da od svih naših saveznika dobijemo pristanak za svaki korak koji namjeravamo učiniti neće dovesti do zajedničke akcije nego do njenog izostanka... Mi moramo pridržati sebi pravo da djelujemo sami ili zajedno s regionalnim silama, ako to od nas traže naši strateški interesi." 150 Nema sumnje da je multilateralni karakter intervencije u Koreji stvorio stanovite teškoće. Posve je sigurno da ni europski saveznici SAD-a ni zemlje Commonwealtha nisu htjele ni čuti za MacArthurovu strategiju. Ipak, čini se izvjesnim da bi se Truman bio odlučio za ograničeni rat čak i u slučaju da su Sjedinjene Države bile prisiljene djelovati same. Ironija je bila u tome što je Truman, postupajući onako kako je postupao - braneći autoritet predsjednika i republikanskog ustava usprkos MacArthurovu prkošenju - djelovao protiv volje naroda. U vrijeme kad je MacArthur dobio otpust podrška javnosti ratu iznosila je 63 posto. U listopadu 1952. manje od pola toga broja vjerovalo je da se „vrijedilo boriti" u Koreji (vidi Dijagram 4). Pokazalo se da se nevolja s ograničenim ratom sastoji u tome što je strpljenje javnosti s takvim ratom još ograničenije. Sjedinjenim Državama bit će potreban još jedan dugotrajan rat da nauče tu lekciju, a taj rat neće završiti neriješenim rezultatom, nego ponižavajućim porazom. Paradoks imperijalne Republike sastojao se u tome što je prednost ograničenom ratu davala građanska politička elita - zajedno s dijelovima vojske - kudikamo više nego šire biračko tijelo.

150

188

Henry Kissinger, „Reflections on American Diplomacy", str. 50 i dalje.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Dijagram 4 - Udio podrške građana sudjelovanju SAD-a u Korejskom ratu

IMPERIJ KREĆE NOVIM SMJEROM Prava „vijetnamska lekcija" bila je očita već u Koreji. Ali kreatori američke politike odlučili su naučiti pogrešne lekcije. Ne samo što su odlučili da će ubuduće djelovati bez dvojbenog opterećenja u liku saveznika i Ujedinjenih naroda, nego su odlučili da će djelovati preko opunomoćenika, a ne sami. Ta odluka učinila je stvari još gorima. Da su Sjedinjene Države pristupile vijetnamskom problemu na način kako su pristupile problemu Koreje, bile bi u najmanju ruku izvukle kakav-takav dobitak u obliku podjele na Sjever i Jug. Još ograničeniji pristup imperijalizmu, međutim, bio je unaprijed osuđen na potpuni neuspjeh. Na ovome mjestu nema nikakve potrebe za naknadnom pameću. U proročkom romanu Grahama Greenea Mirni Amerikanac, napisanom u vrijeme dok su Sjedinjene Države podržavale francuski kolonijalni režim na umoru, američke stavove prema Indokini personificira Pyle koji ne shvaća da je on isto toliko „kolonijalist" koliko i cinični

USPON - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

189

britanski pripovjedač s kojim se sprijateljuje (i koga, simbolično, čini rogonjom): [Pyle] je govorio o nekadašnjim kolonijalnim silama - Engleskoj i Francuskoj i o tome kako čovjek nije mogao očekivati da će zadobiti povjerenje Azijaca. A onda se pojavila Amerika koja ima čiste ruke. „Havaji, Portoriko", rekoh. „Novi Meksiko." ...On je rekao... da uvijek postoji neka Treća sila koja je slobodna od komunizma i ljage kolonijalizma koju treba pronaći - nazvao ju je nacionalnom demokracijom; potrebno je samo pronaći vodu i zaštititi ga od nekadašnjih kolonijalnih sila.151 Pyle ne shvaća da je ova potraga za domaćim kolaboracionistima u biti imperijalna. On isto tako ne razumije da instaliranje jedne takve Treće sile bez dugovjeke privrženosti toj zemlji neizbježno završava katastrofom. Kako bi ga u to uvjerio, Greeneov pripovjedač povlači eksplicitnu paralelu s Britancima u Indiji i Burmi: „Bio sam u Indiji, Pyle, i znam kakva zla liberali ondje čine. Liberalna stranka više ne postoji - liberalizam je zarazio sve ostale stranke. Svi smo mi ili liberalni konzervativci ili liberalni socijalisti: svi mi imamo ispravnu savjest... Odemo tamo i napadnemo tu zemlju: lokalna plemena nas podrže: mi smo pobjednici: ali... [u Burmi] smo sklopili mir... i ostavili svoje saveznike da ih razapnu na križ i prepile nadvoje. Bili su nevini. Mislili su da ćemo ondje ostati. No mi smo bili liberali i nismo htjeli imati lošu savjest."152 Oni Južnovijetnamci koji su djelovali u skladu s pretpostavkom da će Amerikanci ondje ostati - da će u najmanju ruku braniti podjelu ze151 152

190

Graham Greene, The Quiet American, str. 124. Ibid., str. 96.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

mlje prema korejskom modelu - podcijenili su rastuću moć liberalizma i lošu savjest američke elite. Čak i mladi američki časnik poput Philipa Caputa, koji je otvoreno tvrdio da se „bori... protiv novih barbara koji prijete udaljenim interesima novoga Rima", govorio je o tome nekako čudno, kao da se ispričava.153 „Možda je to zbog građanskog odgoja koji sam primio u gimnaziji, no osjećao sam se neugodno [tražeći jedno vijetnamsko selo], činio sam se sam sebi poput nekog provalnika ili poput nekog od onih engleskih nasilnika koji su u vrijeme Revolucije upadali u američke domove... Glupavo sam se smiješio i pravio veliku predstavu, sređujući nered prije nego što bismo otišli. Znate, gospođo, mi nismo kao Francuzi. Svi smo mi pravi američki dobri momci, obični vojnici. Trebali biste nas naučiti voljeti. Mi smo Jenkiji, a Jenkiji vole kad se nekome sviđaju. Raznijet ćemo ovaj grad ako baš moramo, ali sve ćemo opet dovesti u red."154 Posljedice ovog odricanja od imperijalnih težnji ozbiljno su pogodile američku strategiju. Uskoro je sve krenulo nizbrdo - ta tko voli imperijaliste?! - kao što je rekao jedan razočarani veteran: „Od nas se očekuje da spašavamo ove ljude, ali očito je da nas ovdje ne doživljavaju kao spasioce. Nimalo nas ne vole. Ako smo ušli u neko selo, nitko nije izvjesio zastavu, nitko nije istrčao iz kuće i bacao cvijeće na nas, ni jedna lijepa mlada djevojka nije izišla iz kuće i obasula nas poljupcima dok smo pobjednički marširali kroz selo. 'Ah, evo opet onih jebenih Amerikanaca. Isuse, kad će već jednom shvatiti?'"155 Američki vojni planeri definirali su vojni uspjeh u odnosu na omjer neprijateljskih prema vlastitim gubicima; otud ona sablasna mjerila kao što su „neto broj poginulih" i „omjer ubijenih u odnosu na upotrijebljeno streljivo". Kao što Dijagram 5 pokazuje, Amerikanci su svoje

153

Philip Caputo, Rumor, str. 16.

154

Ibid., str 88 i dalje.

155

Mark Baker, Nam, str. 133.

U S P O N - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

191

najveće vojne uspjehe, čak i prema svojim vlastitim kriterijima, postigli 1967. ili 1968.; 1971. je bilo jasno da gube rat. Naravno, u tim kalkulacijama bilo je mnogo prostodušnosti i bešćutnosti. Realnost vojnog uspjeha sastoji se u tome što njega također određuje broj poginulih vojnika na objema stranama i, što je još važnije, moral boraca i civila na objema stranama. Konačno, važnije je natjerati protivničku stranu na predaju ili bijeg nego ubijati je ili ranjavati.156 Sjeverni Vijetnam i Vijetkong su tijekom sukoba imali kudikamo veći broj žrtava od američkih i južnovijetnamskih snaga. Međutim, s opadanjem broja američkih vojnika i sa sve manjom spremnošću Amerikanaca da žrtvuju svoje živote, izgledi za pobjedu bili su sve više na strani njihovih neprijatelja kojima je očito bilo više stalo do pobjede. Dijagram 5 - Neto zbroj i omjer poginulih u Vijetnamskom ratu; 1966. - 1972.

Definicija: Neto zbroj je zbroj poginulih, nestalih i zarobljenih pripadnika Vijetkonga i Sjevernovijetnamske vojske minus zbroj poginulih, nestalih i zarobljenih pripadnika američke i južnovijetnamske vojske. Omjer poginulih je zbroj poginulih, nestalih i zarobljenih pripadnika Vijetkonga i Sjevernovijetnamske vojske podijeljen sa zbrojem poginulih, nestalih i zarobljenih pripadnika američke i južnovijetnamske vojske.

156

192

Niall Ferguson, „Prisoner Taking".

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

Jesu li Amerikanci mogli pobijediti u Vijetnamskom ratu da su bili nemilosrdniji? Vijetnam je, po mišljenju mnogih američkih vojnih analitičara, pokazao nedostatke koncepcije ograničenog rata. General William Westmoreland, koji je američkim borbenim snagama zapovijedao do 1968., okrivio je „loše smišljenu" politiku „stupnjevane reakcije" koja je po njegovu mišljenju onemogućila strelovit i odlučan rasplet sukoba. 157 General Bruce Palmer dokazivao je da su „stupnjevanom primjenom zračnih napada protiv Sjevernog Vijetnama, poduzimanih pojedinačno, prekršena mnoga načela ratovanja". 158 Pukovnik Harry G. Summers okrivio je američke vojne planere za jurnjavu za vijetkongovskim gerilcima koji su bili razmješteni tako da mogu napadima uznemirivati američku vojsku sve dok Sjeverni Vijetnam ne uzmogne poslati veće jedinice. Amerikanci su se iscrpili u ovim „vojnim mjerama protiv gerilskih snaga"; umjesto toga, trebali su ući u Laos i tako blokirati rute kojima se neprijatelj koristio u napredovanju prema jugu, prepuštajući borbu protiv Vijetkonga južnovijetnamskim vojnicima. 159 Takvo stajalište imao je i američki ministar obrane James Schlesinger. „Jedna od pouka Vijetnamskog rata", napisao je poslije, „sastoji se u tome što je, umjesto da samo uzvraćate na neprijateljeve napade, potrebno doprijeti do samog srca neprijateljeve moći; neophodno je uništiti njegovu vojnu silu, a ne tek neprekidno poduzimati pomoćne vojne operacije." 160 Prema admiralu Thomasu H. Mooreru, Sjedinjene Države „trebale su voditi rat na sjeveru gdje su svi bili neprijatelji, gdje se ne morate brinuti o tome ubijate li prijateljske civile

157 158 159 160

George C. Herring, Longest War, str. 268. Ibid., str. 192 i dalje. Stanley Karnow, Vietnam, str. 19. George C. Herring, Longest War, str. 268.

USPON - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

193

ili ne... Jedini razlog zbog kojega idete u rat jest da srušite vladu koja vam se ne sviđa." 161 Rat je bilo moguće djelotvornije voditi i u taktičkom smislu. Američkim vojnicima, uvježbavanima za rat protiv Crvene armije u Srednjoj Europi, trebalo je vremena za prilagođavanje brdovitom terenu obraslom džunglom i vijetnamskim rižinim poljima, trebalo im je vremena da svladaju zakučasto umijeće ratovanja protiv gerile.162 Taj proces nije bio ni najmanje olakšan demoralizirajućom jednogodišnjom službom kojom je potkopavano jedinstvo borbenih jedinica i spljoštena krivulja kolektivnog učenja.163 Unatoč tomu postojali su znakovi po kojima se moglo zaključiti da su Amerikanci sposobni nositi se s operativnim i taktičkim izazovima koje im je rat nametao. Sjevernovijetnamci su podrugljivo govorili da je „najsuvremenije američko oružje, elektroničke naprave i sve ostalo bespomoćno" protiv mobiliziranog stanovništva. 164 U posljednjim fazama rata, međutim, Amerikanci su sve više upotrebljavali teško naoružane helikoptere, „pametne" bombe i bombardere B-52, sijući smrt i razarajući sve pred sobom. Taj novi način vođenja zračnog rata praktički je zatro trag sjeverovijetnamskoj invazijskoj sili na Uskrs 1972.165 Bilo je i drugih načina koji su mogli pridonijeti većem učinku američkih ratnih napora. Zapovjedni lanac nije bio jasno utvrđen: CINCPAC (vrhovni zapovjednik američke pacifičke flote) vodio je zračni rat protiv Sjevernog Vijetnama s Havaja, dok je COMUSMACV (zapovjednik američkih pomoćnih oružanih snaga u Vijetnamu) vodio operacije u Južnom Vijetnamu. Prikupljanje obavještajnih

161 162 163 164 165

194

Stanley Karnow, Vietnam, str. 19. Earl C. Ravenal i dr., „Was Failure Inevitable?", str. 268 i dalje. Bruce Palmer, Twenty-five Year War, str. 204 i dalje. Stanley Karnow, Vietnam, str. 20 i dalje. Christopher Coker, Conflicts, str. 22.

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

podataka moglo je biti mnogo efikasnije.166 S obzirom na važnost veza između Sjedinjenih Država i južnovijetnamske vlade koju je američka vlada podupirala, koordinacija između američkog vojnog vodstva i američkih diplomatskih predstavnika mogla je biti znatno bolja.167 Unatoč tomu, čak i da je rat u strategijskom, operativnom i taktičkom pogledu bio dvostruko efikasniji, Sjedinjenim Državama se na putu prema uspjehu ispriječila temeljna politička zapreka: rat je podupirao sve manji broj Amerikanaca. Već u listopadu 1967. jedva dvije i pol godine nakon dolaska prvih marinaca na aerodrom u Da Nangu koji su trebali zaštititi168 - više američkih birača bilo je protiv rata nego što ga je odobravalo (vidi Dijagram 6). Pad ratobornosti kod američke javnosti najčešće se tumačilo sve većim brojem američkih gubitaka. Između tih dviju varijabli postoji nesumnjivo površni - dapače, statistički - suodnos.169 Unatoč tomu čimbenici koji određuju razinu javne podrške ratu kompleksniji su nego što se iz tih kalkulacija može zaključiti. Broj američkih žrtava u Vijetnamu nije bio mnogo veći nego u drugim ratovima koje su Sjedinjene Države vodile izvan svoga teritorija. Ukupan broj pripadnika američkih oružanih snaga poginulih u akcijama 1967. - 9378 - iznosio je manje od 2,5 posto ukupnog broja američkih vojnika u Vijetnamu. Sve u svemu, od 8,7 milijuna pripadnika američkog vojnog osoblja na službi u jugoistočnoj Aziji poginulo je 1,4 posto; 2,2 posto postali su teški invalidi. Svjetski ratovi bili su kudikamo smrtonosniji. Pravi problem bio je u tome što je, negdje oko 1967., sve veći broj Amerika-

Bruce Palmer, Twenty-five Year War, str. 195. Ibid., str. 192 i dalje. 168 Iako su, naravno, vojni savjetnici već nekoliko godina boravili u Vijetnamu; prvi Amerikanac koji je ubijen u toj zemlji poginuo je 1961. Međutim, izravno i otvoreno sudjelovanje američkih vojnika u ovom ratu datira od 1965. 169 John E. Mueller, War, Presidents and Public Opinion. 166

167

U S P O N - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

195

naca počeo dvojiti u opravdanost čak i tih brojki s obzirom na javno proklamirane ciljeve rata. Nejasnoće vezane uz američke ciljeve u Vijetnamu, izostanak povjerenja da će ti ciljevi biti postignuti dovoljno brzo te izostanak vjerovanja da su postavljeni ciljevi vrijedni tako dugotrajnog žrtvovanja: sve to bio je uzrok opadanja podrške javnosti ratu u situaciji kad se broj žrtava neumoljivo uspinjao prema brojci od 60.000 (47.000 poginulo je u borbi).

Dijagram 6 - Vijetnamski rat; broj američkih žrtava i podrška građana

Ovdje je teško reći što je bio uzrok, a što posljedica. Je li sve manja podrška javnosti ratu natjerala Lyndona Johnsona da se prikloni mirovnim pregovorima, ili je bilo obratno? Nisu rijetki oni koji tvrde da američko društvo 1960-ih jednostavno nije bilo sposobno voditi takav rat i uspješno ga privesti kraju.170 Nije, međutim, daleko od istine ni to da je jedan od razloga bio u nepostojanju efikasnog poEarl C. Ravenal, Never Again, str. 106. Usporedi: Bruce Palmer, Twenty-five Year War, str. 190. 170

196

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

litičkog vodstva. Johnson jednostavno nije uspio obrazložiti potrebu vođenja rata ni javnosti ni Kongresu. 171 Što je još gore, on se već na Božić 1965. priklonio strategiji mirovnih pregovora, obustavivši zračne napade na Hanoj. Taj taktički potez, koji je ponovio 1967., pokazao se katastrofalnim. Pokazavši da su Amerikanci spremni prihvatiti kompromisni mir, ohrabrio je Sjeverni Vijetnam da nastavi rat, podgrijavši istodobno očekivanja Amerikanaca kako je kraj rata na vidiku. Nije nimalo slučajno što je broj protivnika rata već sljedećeg mjeseca premašio broj onih koji su ga podržavali. Pa ipak, čak ni početkom 1968. nije bilo prekasno. Više od 40 posto glasača tada je još uvijek vjerovalo da će komunisti, odustanu li Sjedinjene Države od rata, „zauzeti Vijetnam, a zatim će krenuti na ostale dijelove svijeta".172 Desetnik Jack S. Swender nije bio jedini Amerikanac koji je vjerovao da je bolje „boriti se i zaustaviti komunizam u Južnom Vijetnamu nego u Kincaidu, Humboldtu, Blue Moundu ili u Kansas Cityju". 173 U trenutku kad se ofenziva Tet izjalovila Westmoreland je nanosio teške gubitke neprijatelju. Dvije sudbonosne greške učinjene su kad je novi ministar obrane Clark Clifford odbio poslati u Vijetnam pojačanja i kad je Johnson odlučio ponovno objaviti prekid djelomičnog bombardiranja u nadi da će tako potaknuti pregovore. Od tog trenutka američka politika pretvorila se u traženje časnog izlaza - i, naposljetku, bilo kakvog izlaza. Bio je to cilj koji su Nixon i Kissinger pokušali ostvariti s najvećom mogućom okrutnošću. Potajno bombardiranje Kambodže i istodobni tajni pregovori s Le Duc Thoom u Parizu bili su dvojako makijavelistički. Situacija koju su naslijedili od Johnsona, međutim, Earl C. Ravenal i dr., „Was Failure Inevitable?", str. 275 i dalje; Abshire, „Lessons", str. 406; Stanley Karnow, Vietnam, str. 17. 172 John E. Mueller, War, Presidents and Public Opinion, tablica 3.2, str. 49. 173 Bernard Edelman, Dear America, str. 205. 171

U S P O N - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

197

bila je nepopravljiva. Prekid vatre potpisan u siječnju 1973. značio je smrtnu kaznu južnovijetnamskom režimu u korist kojega su Amerikanci intervenirali s namjerom da ga spase, a „kolateralna šteta" prouzročena u Kambodži nije spriječila tu zemlju od pada pod najbrutalniji od svih komunističkih režima u Aziji. Do pada Phnom Penha pod vlast Crvenih Kmera i bijega posljednjih Amerikanaca iz Sajgona došlo je u razmaku od samo nekoliko dana, u travnju 1975. Poniženje koje je doživio američki „imperijalizam" - pogrdan izraz koji se trenutačno ne rabi nimalo rjeđe u američkom nego u kineskom tisku - činilo se posvemašnjim. Ono što se nekoć nazivalo „bremenom bijelog čovjeka", kao što je u siječnju 1968. sa žaljenjem ustvrdio senator J. William Fulbright, jednostavno je preimenovano u „odgovornost moći". 174 Sve u svemu, Amerikanci su odabrali neodgovornost nemoći. Bilo je i onih koji su priznavali ono što je Greene predviđao od samog početka: naime to da su Sjedinjene Države nasljednik europskog imperija u Vijetnamu. „Ako nas to čini svjetskim policajcima", napisao je zapovjednik voda Marion Lee Kempner samo tri mjeseca prije pogibije u studenome 1966., „neka bude. Ovaj teret sigurno nije teži od onoga koji su između 1815. i 1915. na svoja leđa uprtili Britanci, s tim što mi imamo mnogo više razloga da ga uzmemo na svoja leđa, jer Britaniji u to vrijeme nije prijetilo potpuno uništenje ili podjarmljenje koje, budite uvjereni, prijeti nama." 175 Unatoč tomu mnogi su se i dalje odricali imperija. Louis J. Halle je i dalje ustrajavao u tvrdnji da Amerika u Indokini „ne vodi rat zbog imperijalističkih razloga... mi se ondje ne borimo zato što želimo povećati svoje teritorijalne posje174 175

198

Claude Julien, Empire, str. 13. Bernard Edelman, Dear America, str. 207.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

de ili izgraditi imperij".176 Naprotiv, Vijetnamski rat bio je naprosto slučaj pogrešno shvaćenog identiteta. Kennedy i Johnson napravili su tragičnu grešku kad su Sjeverni Vijetnam vidjeli isključivo kao oruđe svjetskog komunizma, kao zao imperij koji su se Sjedinjene Države zavjetovale obuzdati.177 No taj rat je, kako se čini, bio više potaknut fanatičnim nacionalizmom; nije li sam Ho Ši Min s odobravanjem citirao američku Deklaraciju neovisnosti?178 Vlada u Sajgonu, nasuprot tomu, nije bila vrijedna američke podrške.179 U svakom slučaju, kao što vrsni analitičari poput Georgea F. Kennana i Arthura J. Schlesingera ml. sada zapažaju, Indokina je bila od marginalnog strategijskog značaja.180 Zaključak koji je iz toga trebalo izvesti bio je jasan, a Nixon ga je djelotvorno izveo u „doktrini" koju je formalno proglasio u Guamu. Amerika se treba boriti samo onda kad su ugroženi njeni nacionalni interesi; ugroženi režimi koji traže patronat Sjedinjenih Država odsada će prljavi posao morati obaviti sami. Nekako u vrijeme sramotnog okončanja američke intervencije u Indokini takvo shvaćanje bilo je vrlo rasprostranjeno. Godine 1974. dvije petine anketiranih Amerikanaca slagalo se s tvrdnjom da bi „Sjedinjene Države, kad je o međunarodnim odnosima riječ, trebale gledati svoja posla i pustiti druge zemlje da tjeraju po svome kako najbolje znaju i umiju". Deset godina ranije tako je mislilo samo 18 posto anketiranih.181 Godine 1978. golem dio američkog stanovništva smatrao je da je Vijetnamski rat bio „više od greške; on je u osnovi

Joseph M. Siracusa, „Lessons", str. 228. Michael Roskin „Generational Paradigms", str. 569. 178 Joseph M. Siracusa, „Lessons", str. 228. John Lewis Gaddis, We Now Know, str. 58. 179 George C. Herring, Longest War, str. 270. 180 Joseph M. Siracusa, „Lessons", str. 233. Michael Roskin, „Generational Paradigms", str. 575. 181 Charles Kupchan, End, str. 200. Usporedi: Geir Lundestad, American „Empire", str. 92. 176 177

U S P O N - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

199

bio pogrešan i nemoralan". 182 Takvo shvaćanje poticali su mnogi filmovi toga vremena. Iako je u te filmove, po holivudskim kriterijima, utučen silan novac - u slučaju Apokalipse sada radilo se o bajoslovnoj svoti - oni su uvjerljivo dokazali da su ratni filmovi ekonomski isplativiji od pravih ratova. Vijetnamski rat je, čak i prema najopreznijim procjenama, stajao više od sto milijardi dolara i bio je u najvećoj mjeri financiran kreditima; između 1964. i 1972. bruto federalni dug povećao se za približno isti iznos koji je utrošen na taj sukob. Doduše, u usporedbi s onim što će se događati nekoliko sljedećih desetljeća, to i nije bio znatan porast javnog duga. U vrijeme rata u Vijetnamu najveći deficit iznosio je tek nešto više od 3 posto američkog BDP-a, što znači da je bio manji od deficita 2003. U tom smislu, dolarski gubici SAD-a zbog rata u Vijetnamu nisu bili veći od gubitaka u prolivenoj krvi. Ipak, činjenica da je tako golema količina dolara morala biti potrošena u inozemstvu imala je ozbiljne posljedice za ono što je trebalo biti sidrišnom valutom međunarodnog monetarnog sustava iz Bretton Woodsa. 15. kolovoza 1971., godinu i pol prije nego što je posljednji američki vojnik otišao iz Vijetnama, Richard Nixon je, kako se čini, priznao da je ekonomskoj nadmoći Sjedinjenih Država došao kraj; obznanio je odluku o „zatvaranju zlatnog prozora", čime je bila završena era konvertibilnosti dolara i najavljena nova era plutajućeg tečaja. Pritom je značajno da su se pogrebnom zvonjavom Bretton Woodsu oglasili upravo europski, naročito francuski pritisci na dolar, dovodeći u pitanje (premda ne i okončavajući) status dolara kao premoćne svjetske rezervne valute. Krah u Vijetnamu nije samo redefinirao američke stavove prema svijetu, natjeravši mnoge Amerikance da odbace poslijeratni globalizam. On je također promijenio odnos svijeta prema Sjedinjenim Državama, pokrenuvši val antiamerikaniz-

182

200

George C. Herring, Longest War, str. 267.

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

ma (osobito u krugovima europske inteligencije) koji će, neovisno o represiji komunističkih režima diljem svijeta, potrajati do završetka hladnog rata. Imperijalizam antiimperijalizma fatalno je popustio ako su Sjedinjene Države bile te kojima je dodijeljena uloga zlog imperija. Stoga se ne treba čuditi što je najuspješniji postvijetnamski film (vidi Tablicu 3) bio neka vrsta znanstvenofantastične bajke u kojoj se gledaoce poziva da se identificiraju s ološem u liku boraca za slobodu koji se bore za žrtve društvene nepravde u liku Saveza pobunjenika protiv Galaktičkog imperija. U Ratovima zvijezda Lucas je sjajno izrazio želju Amerikanaca da ne budu svrstani među imperijalističke mračnjake. Pritom nije bez značenja činjenica da se, u vrijeme kad se, samo jednu generaciju kasnije, njegov filmski ep počeo prikazivati, otkrilo da je glavni negativac, Darth Vader, u mladosti bio tipično američki vitez Jedi. Tablica 3 - Filmovi o Vijetnamskom ratu; ukupna kino-zarada

FILM

PUŠTANJE U DISTRIBUCIJU

Povratak kući Lovac na jelene Apokalipsa danas Vod smrti Full Metal Jacket Hamburger Hill Dobro jutro, Vijetname Prokletnici rata Rođen 4. srpnja Apokalipsa danas (redux) Bili smo vojnici Mirni Amerikanac Ukupno:

Veljača, 1978. Prosinac, 1978. Kolovoz, 1979. Prosinac, 1986. Srpanj, 1987. Kolovoz, 1987. Prosinac, 1987. Kolovoz, 1989. Prosinac, 1989. Kolovoz, 2001. Ožujak, 2002. Studeni, 2002.

Serijal Ratovi zvijezda Ukupno:

Svibanj, 1977.

U S P O N - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

UKUPNA ZARADA NA KINO-BLAGAJNAMA ($) 32 635 905 48 979 328 78 784 010 138 530 565 46 357 676 13 839 404 123 922 370 18 671 317 70 001 698 4 626 290 78 122 718 12 988 801 667 460 082 1 802 544 288

201

MALI CEZARI Krivnju za neuspjeh u Aziji bilo je, naravno, moguće svaliti na golemu udaljenost Koreje i Vijetnama od američkog kopna. Unatoč tomu, Sjedinjene su Države začuđujuće teško uspijevale afirmirati svoj antiimperijalistićki imperijalizam čak i u svojem vlastitom dvorištu - u Latinskoj Americi i u Karibima. Intervencije su se izmjenjivale jedna za drugom. No, kao i u prošlosti, kad su ljevičarske vlade bile rušene uz podršku ili odobravanje SAD-a, na njihovo mjesto najčešće su dolazile vojne diktature čija krvoločnost nije nimalo pridonijela omiljenosti Sjedinjenih Država kod Hispanoamerikanaca. To se 1954. dogodilo u Gvatemali, 1965. u Dominikanskoj Republici te 1973. u Čileu.183 Johnson je, pokušavajući opravdati odluku o slanju američkih vojnika u Santo Domingo, ponudio klasičnu retoriku odricanja od težnje za uspostavom imperija: „Naše trupe već dugi niz godina odlaze u mnoge zemlje, ali one su se uvijek vraćale kad tamo više nisu bile potrebne. Americi nikad nije bio cilj ugušiti slobodu, nego sačuvati je. Americi nikad nije bio cilj uzeti drugome slobodu, nego vratiti mu je; nikad joj nije bio cilj prekršiti mir, nego poduprijeti ga, nikad joj nije bio cilj otimati tuđu zemlju, nego spasiti ljudske živote." 184 Krajnje nedemokratski režimi, koji su poslije uspostavljeni u svakom pojedinom od tih slučajeva, izvrgnuli su njegove riječi ruglu. Od svega pak najviše zbunjuje činjenica da Sjedinjene Države nisu uspjele izvesti uspješnu intervenciju u zemlji koja im je bila geografski bliža, koja je ekonomski kudikamo više obećavala i koja je u strateškom smislu bila vrednija od svih ostalih: na Kubi. Sjedinjene Države ne samo što nisu uspjele spriječiti Castrovu komunističku revoluciju 1959., nego je

John Lewis Gaddis, We Now Know, str. 177; Abraham F. Lowenthal, Partners in Conflict, str. 31-33. 184 John M. Swomley, American Empire, str. 1. 183

202

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

dvije godine kasnije sramotno propao i njihov pokušaj da uz pomoć kubanskih izbjeglica i Castrovih protivnika izvedu protuudar (fijasko u Zaljevu svinja), a u listopadu 1962., nakon što je Sovjetski Savez na taj otok poslao nuklearne projektile, približile su se samom rubu trećega svjetskog rata.185 Braća Kennedy su, zahvaljujući isključivo tajnoj ponudi povlačenja američkih projektila iz Turske, uspjela izbjeći ono što bi se doista bilo pokazalo „paklenim rizikom" - američku invaziju na Kubu - i tako osigurati mirno povlačenje sovjetskog oružja.186 Kubanska raketna kriza pokazala je da su dvije velesile, nakon što su se međusobno konfrontirale, otkrile da sve više nalikuju jedna drugoj. Sad znamo da su obje strane pritom namignule jedna drugoj; učinile su to zacijelo zbog toga što su iznenada otkrile međusobnu sličnost.187 Ni jednom od dvaju antiimperijalističkih imperija, naime, nije bilo toliko stalo do Kube da zbog nje riskiraju termonuklearni dvoboj. Glavni užitnik tog neriješenog stanja, ni prvi ni posljednji put, bio je jedan sitni diktator. Sve dok su se supersile mogle mjeriti jedna s drugom preko svojih opunomoćenika, malene zemlje dobivale su svoga Cezara, a nerijetko i Kaligulu.

John Lewis Gaddis, We Now Know, str. 179, 182. Usporedi: Abraham F. Lowenthal, Partners in Conflict, str. 28-30. 186 Naročito zbog toga što su Rusi, što Amerikancima nije poznato, na Kubu poslali taktičke nuklearne projektile koji su mogli biti upotrijebljeni za uništenje bilo koje invazijske sile. 187 Najbolji prikaz kubanske krize objavili su Fursenko i Naftali, One Hell of a Gamble. 185

USPON - 2. I m p e r i j a l i z a m a n t i i m p e r i j a l i z m a

203

3.

CIVILIZACIJA SUKOBA

Spusti li se mač na Sjedinjene Države nakon osamdeset godina, licemjerje diže glavu i oplakuje smrt ovih ubojica koji su neovlašteno dirali krv, čast i sveta mjesta muslimana... Kad su oni branili svoje potlačene sinove, braću i sestre u Palestini i mnogim muslimanskim zemljama, široka javnost je vikala. Nevjernici su vikali, a za njima licemjeri... Oni su pobornici laži, oni pružaju podršku krvniku protiv žrtve, tlačitelju protiv nevinog djeteta... Nakon ovog događaja... svaki musliman trebao bi pohrliti braniti svoju vjeru.1 OSAMA BIN LADEN U vremenima rata moramo se brinuti o uvjetima u kojima ljudi žive. Postoji sustav vrijednosti koji ne smijemo staviti na kocku - te vrijednosti dao nam je sam Bog. Nisu ih stvorile Sjedinjene Države. To su vrijednosti slobode i uvjeta u kojima ljudi žive, u kojima majke ljube svoju djecu. U artikuliranju naše vanjske politike, putem naše diplomacije i naših vojnih akcija, veoma je važno da nikad ne izgleda kao da mi stvaramo te vrijednosti - [kao] da smo mi njihovi autori.2 GEORGE W. BUSH, 2002.

1 2

Izjava Osame bin Ladena, 7. listopada 2001.; www.news.bbc.co.uk. Bob Woodward, Bush at War, str. 131.

204

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

PREMA SVETOJ ZEMLJI Imperiji su tijekom povijesti nastojali ovladati izvjesnim područjima radi njihovih rudnih bogatstava. U I. stoljeću Rimljane su u Britaniju namamili olovo i srebro. U XVI. stoljeću konkvistadore je u Peru privuklo zlato, kao i u XIX. stoljeću Britance, koji su radi njega odlazili u Transvaal. Osim toga, imperiji su u pravilu nastojali nametnuti svoju kulturu zemljama čije su rude izvlačili. Engleska je bila romanizirana u istoj mjeri u kojoj je Južna Afrika anglizirana. Taj model mnoge je suvremene analitičare naveo na zaključak da je američki odnos prema Bliskom istoku imperijalan. S jedne strane, Sjedinjene Države imaju očit i dugoročan interes za goleme rezerve nafte na tom području. S druge, kaže se, Amerikanci žele transformirati političku kulturu toga područja koja se pokazala iznimno otpornom na procese demokratizacije. Pa ipak, ako su ti motivi određivali američku politiku prema Bliskom istoku, ta politika nije bila osobito uspješna. U poslijeratnom razdoblju američka kontrola nad arapskim naftnim poljima naglo je oslabila zbog politike nacionalizacije tamošnjih režima koji su pokazivali otvoreno neprijateljstvo prema Sjedinjenim Državama. Prema rezultatima godišnje ankete agencije Freedom House, samo dvije od 15 zemalja u toj regiji mogu se smatrati demokracijama - Izrael i Turska. Tako je bilo i 1950., osim što su Egipat, Iran, Libanon i Sirija tada bili mnogo bliže političkim slobodama nego danas. Kao što citati s početka ovog poglavlja daju naslutiti, američki lideri ponekad se doista služe jezikom koji, kako se čini, potvrđuje tvrdnje njihovih najžešćih protivnika u arapskom svijetu, prema kojima je njima pred očima nova „križarska vojna" protiv islama. Čak i samom predsjedniku Georgeu W. Bushu jednom se potkrala greška kad je, govoreći o ratu što ga je nakon napada 11. rujna

U S P O N - 3. C i v i l i z a c i j a s u k o b a

205

2001. namjeravao poduzeti protiv terorizma, upotrijebio sintagmu križarska vojna. Unatoč tomu, ideja o „sukobu civilizacija" jednako je karikaturalna kao i shvaćanje da Sjedinjene Države na Bliskom istoku zanima isključivo nafta. Možda ćemo u američku ulogu na Bliskom istoku unijeti malo više svjetla shvatimo li je kao ulogu ne odveć impulzivnog sudionika u jednoj specifičnoj civilizaciji sukoba karakterističnoj za tu regiju, u jednoj disfunkcionalnoj kulturi u kojoj suparničke religije i prirodni izvori upravo potiču političke sukobe, no ono po čemu se to područje uočljivo razlikuje od drugih jest forma tih sukoba. Ta forma je, naravno, terorizam. Opće je mjesto da su događaji 11. rujna označili prekretnicu u suvremenoj povijesti. Zacijelo neću umanjiti veličinu patnji koje su teroristi nanijeli tisućama obitelji - kao ni veličinu šoka nanesenog američkoj kolektivnoj psihi - ako kažem da to uopće nije istina. Nema nikakve sumnje da su Osama bin Laden i njegovi pomagači počinili stravične zločine zbog kojih moraju odgovarati. No to bi bila istina i bez obzira na njihove motive. U očima povjesničara od presudne je važnosti činjenica da su ti motivi bili rezultat dugovjekih povijesnih sila čiji počeci sežu desetljećima unatrag i čiji je smjer otad ostao gotovo potpuno nepromijenjen. Tog vedrog kasnoljetnog jutra povijest američkih odnosa s Bliskim istokom samo je naizgled doživjela prekretnicu. Poput ožujka 1848. u njemačkoj povijesti, rujan 2001. bio je po mnogočemu prekretnica na kojoj je ta povijest propustila napraviti zaokret.

PRVI KORACI Obično se smatra da je najveći neuspjeh američke politike tijekom hladnog rata bio američki poraz u Vijetnamu. Unatoč tomu prelazak najvećeg dijela Indokine u ruke komunističkih režima pokazao se strateški jednako nevažnim koliko i politički neugodnim. Sjedinjene

206

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Države izgubile su obraz. I to je više ili manje bilo sve što su izgubile. Jezovito visoku cijenu američkog poraza platili su vijetnamski i kambodžanski narod; sami Amerikanci mogli su pak slobodno odšetati iz ruševina „okruženja". U stvarnosti, koje su kreatori politike u Washingtonu tek polako postajali svjesni, Vijetnam zapravo nije bio važan. Razmislimo li malo pozornije, nije bila važna ni Kuba, zbog čega su Sjedinjene Države nenapadno odustale od nakane da sruše Castrov režim. Bilo da su se nalazili u Hanoju ili u Havani, komunisti u zemljama u razvoju pokazali su se relativno neopasnima sa stajališta američke nacionalne sigurnosti. U potonjem slučaju mogli su prouzročiti mnoštvo neprilika na nekim drugim perifernim ratištima: primjerice, biti očevidac Castrova snažnog sudjelovanja u građanskim ratovima u Angoli i Etiopiji. No ako su Karibi jedva išta značili, područje južno od Sahare bilo je potpuno beznačajno u usporedbi s područjem svijeta koje Amerikanci početkom 1970-ih nikako nisu smjeli „izgubiti". Riječ je, dakako, o Bliskom istoku. O stavu Sjedinjenih Država prema tom području postoji mnoštvo pogrešnih predodžbi. Jedna je od njih da Sjedinjene Države pokreću bezuvjetni i neupitni, „posebni odnosi" s državom Izrael. Druga je da se Sjedinjene Države zanimaju za Bliski istok uglavnom zbog golemih rezervi nafte ispod pustinjskog pijeska. Treća pak da je Amerika terorističkim napadom 11. rujna dobila pravednu naplatu za zlodjela koja je počinila u toj regiji. Ovo shvaćanje nipošto nije ograničeno samo na pripadnike Al-Kaide. Požar još nije bio ugašen, a prašina nad Manhattanom još se nije bila slegnula kad je čitav niz bien-pensants* pohrlio dati oduška takvim i sličnim teorijama u američkom tisku.3 Stvarnost je, međutim, kudikamo složenija. Kao prvo, odnosi

* Izraz koji se odnosi na osobe koje prihvaćaju „pomodni" način razmišljanja, uvjerenja i sl., nap. ur. 3 Geoffrey Wheatcroft, „Two Years of Gibberish", Prospect, rujan 2003., str. 30-33.

U S P O N - 3. C i v i l i z a c i j a s u k o b a

207

između Amerike i Izraela obilježeni su već dulje vrijeme trzavicama i nejasnoćama. O njima se može reći sve osim da je riječ o braku sklopljenom na nebesima. Drugo, naftom bogate Sjedinjene Države kudikamo su manje ovisne o nafti s Bliskog istoka od Zapadne Europe ili Japana. Sjedinjene Države davno su se odrekle „kontrole" nad arapskim naftnim rezervama; kad bi ta kontrola bila doista neophodna za pritjecanje nafte zapadnome svijetu, za nju bi se najgorljivije zalagale zemlje koje ne posjeduju vlastite rezerve, poput Njemačke i Japana. Treće, fenomen terorizma na Bliskom istoku - a i na drugim mjestima - donedavno nije imao puno veze sa Sjedinjenim Državama. Kad je 11. rujna posrijedi, krajnje je neobično to što je na jedan tako žestok izraz terorističkog bijesa na američkom tlu trebalo čekati toliko dugo. Ono pak što je napadačima poslužilo kao motiv jedva je moguće opisati kao zlodjelo, jer su američki vojnici u Saudijskoj Arabiji bili stacionirani u prvom redu zato da tu zemlju i njene susjede zaštite od agresije jedne druge arapske države, Iraka.

Bliski istok je tijekom posljednja tri desetljeća u američkoj vanjskoj politici bio toliko važan da se lako zaboravlja kako je tom području svojedobno posvećivana kudikamo manja pažnja. 4 Prije 1950-ih američka prisutnost na Bliskom istoku nije bila ništa manje motivirana akademskim nego strateškim razlozima, a očitovala se u djelovanju tako uglednih institucija kao što su američka sveučilišta u Kairu i Bejrutu, Roberts College u Istanbulu te Alborz College u Iranu. Loy W. Henderson, ravnatelj ureda ministarstva vanjskih poslova SAD-a za Bliski istok i Afriku, u rujnu 1946. kao „glavni cilj" američke politike u toj regiji označio je potrebu da se „spriječi da se rivalitet i sukobi interesa na tom području pretvore u otvoreno ne-

4

Wilfrid Knapp, „United States and the Middle East", str. 11-13.

208

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

prijateljstvo koje na kraju može dovesti do trećega svjetskog rata". 5 To je Sjedinjenim Državama, u najboljem slučaju, dodijelilo ulogu bezopasnog arbitra. Obveze koje bi Sjedinjene Države prisiljavale da se u većoj mjeri angažiraju na tom području nisu bile na visokoj cijeni. Odluku o tome da odgovornost za Tursku (i, kad smo već kod toga, za Grčku) prenesu na Amerikance donijeli su 1947. Britanci. Nakon toga Britanci su i dalje ostali dominantna vanjska sila u toj regiji još najmanje jedno desetljeće, smatrajući, čak i nakon fijaska u sueskoj krizi, Perzijski zaljev dijelom svoje sfere utjecaja. Istina, Sjedinjene su Države odavno počele pokazivati ekonomski interes za to područje. Od 1920-ih godina nadalje američke naftne kompanije poduzimale su sve kako bi stekle uporište u toj regiji, pokušavajući privoljeti tomu nesklone britanske kompanije da im, godinu dana nakon što su Britanci 1927. otkrili naftu u Baba Gurguru, dodijele ulog u Turskoj (poslije Iračkoj) naftnoj kompaniji.6 Bio je to tek početak; na bliskoistočne proizvođače nafte još je 1946. otpadalo samo 5 posto ukupne svjetske proizvodnje nafte. Međutim, Amerikanci su se tada uvjerili u postojanje golemih nedirnutih potencijala na tom području.7 Potpomognuti odmetničkim britanskim arabistom Harryjem St. Johnom Philbyjem, oni su tijekom 1930-ih činili sve kako bi pustinjsko kraljevstvo pod vlašću saudijske kraljevske obitelji pretvorili u američki satelit.8 Tijekom II. svjetskog rata iskoristile su nemoć Britanaca i predložile im da sklope posao: Sjedinjene Države uzet će Saudijsku Arabiju, Perziju će ostaviti Britancima, a Irak će podijeliti.9 Obrazac američko-saudijskih odnosa bio je već prije utvrđen:

5 6 7 8 9

Robert B. Reich, „United States Interests", str. 56. Daniel Yergin, Prize, str. 195-97, 204. Ibid, str. 393. F. G. Gause, „U.S.-Saudi Relationship", str. 344. Daniel Yergin, Prize, str. 401.

USPON - 3. C i v i l i z a c i j a s u k o b a

209

saudijska kraljevska obitelj dobit će gotov novac i oružje, a Sjedinjene Države dobit će koncesiju za eksploataciju nafte te vojne baze.10 Konzorcij naftnih kompanija koji je sačinjavao Arapsko-američku naftnu kompaniju (ARAMCO) postao je kanal kroz koji je kraljevskoj obitelji pristizao golem novac; uskoro su Amerikanci čak polovicu svojih prihoda plaćali Saudijcima, pri čemu im je ministarstvo financija taj iznos odbijalo od porezne osnovice.11 Kad je John Foster Dulles kao prvi američki ministar vanjskih poslova 1953. posjetio Bliski istok, bio je impresioniran; nafta i ostali rudni resursi iz te regije bit će „vitalni za naše blagostanje", izjavio je.12 Pa ipak, da su Sjedinjene Države doista povjerovale njegovim riječima, bile bi se zacijelo ponašale sasvim drukčije u jednoj neobično važnoj stvari. Arape, naime, ništa nije moglo u toj mjeri otuđiti od Amerikanaca koliko čvrsta podrška državi Izrael. Za brzo priznanje nove države najviše je bio odgovoran Harry Truman; on je na tome inzistirao već u svibnju 1948., iako mu je ministarstvo vanjskih poslova savjetovalo da to ne čini.13 Truman je u svojoj privrženosti izdržao. Godine 1958. odnos SAD-a prema Izraelu postao je prioritet američke vanjske politike. Prema riječima jednog bivšeg američkog ambasadora u Egiptu, „Izrael je naš najstariji neposredni interes u ovoj regiji... Izrael mora nastaviti postojati kao neovisna država; to je temeljna obveza američke vanjske politike..." 14 Mnogi analitičari pokušavaju odgovoriti na pitanje zašto je tomu tako: jedni smatraju da je razlog politički utjecaj tzv. cionističkog lobija u Sjedinjenim Državama; drugi ističu osjećaj krivnje zbog ho10 11 12 13 14

210

Ibid., str. 403 i dalje, 410-16, 427 i dalje. F. G. Gause, „U.S.-Saudi Relationship", str. 345. Robert B. Reich, „United States Interests", str. 81. lohn Lewis Gaddis, We Now Know, str. 164. Robert B. Reich, „United States Interests", str. 72.

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

lokausta, uočljiv u najširoj javnosti; treći ukazuju na činjenicu da je Izrael demokratska oaza na Bliskom istoku; četvrti ističu vjerovanje evangeličkih kršćana koji smatraju da je povratak Židova u Svetu zemlju znak skorog Kristova Drugog Dolaska. Pri tome se često ne uočava da su se Sjedinjene Države i Izrael često razmimoilazili u svojim stavovima. Tako, primjerice, Trumanova podrška Izraelu nije obuhvaćala vojnu pomoć. Dulles je ne jednom uskratio pomoć Izraelu. Sjedinjene Države su se 1956. usprotivile okupaciji Sinaja i pojasa Gaze, zatraživši od Izraela da se povuče. Uoči Šestodnevnog rata odbile su osigurati prolaz izraelskim brodovima kroz Tirenski tjesnac, iako su se u Ujedinjenim narodima svečano obvezale da će to učiniti. Sjedinjene Države su poslije davale prednost internacionalizaciji statusa Jeruzalema i ne jednom su kritizirale izraelsku politiku kolonizacije teritorija 1967. otetih Arapima. 15 Izraelska okupacija Gaze i Zapadne obale nipošto nije služila američkim interesima. Pravi razlog angažiranja Sjedinjenih Država na Bliskom istoku 1950-ih nisu bili ni Izrael ni nafta, nego strah od Sovjetskog Saveza; preciznije, strah da će Rusi krizu u kojoj su se europski imperiji našli u arapskom svijetu iskoristiti isto onako uspješno kao što su iskoristili krizu u Aziji.16 Kao prvo, pokazalo se da su Rusi više nego nespretni. Staljinov pokušaj približavanja Teheranu se izjalovio;17 za usporedbu, činilo se da britanska zamisao (provela ju je CIA) o zbacivanju iranskog premijera Muhameda Mosadika, koji je požurio nacionalizirati Anglo-iransku naftnu kompaniju, jamči Amerikancima dominaciju uz minimalne troškove. 18 Američko objašnjenje za pokretanje Operacije Ajax svodilo se u osnovi na nastojanje

15 16

17 18

Ibid., str. 240 i dalje. Richard Rosecrance, „Objectives", str. 31. Wilfrid Knapp, „United States and the Middle East", str. 14 i dalje. Ibid., str 15.

U S P O N - 3. C i v i l i z a c i j a s u k o b a

211

da preventivno obuzdaju Sovjete. Kao što je jedan operativac CIA-e poslije izjavio, „učinili smo to zbog onoga što su prije učinili Sovjeti i zbog toga što su nam bili poznati njihovi budući planovi". Iran je po njegovu mišljenju zauzimao „vrlo visoko mjesto" na ruskoj „listi prioriteta". 19 Neki su Amerikanci dvojili o tome koliko je razborito pružati podršku nekadašnjim kolonijalistima u borbi protiv narodnog vođe koji sasvim sigurno nije bio marksist. Amerikanci su u Egiptu isprva podupirali nacionalističkog demagoga - u ovom slučaju pukovnika Gamala Abdela Nasera - protiv Britanaca; dapače, nema mjesta sumnji da je američko ministarstvo vanjskih poslova potaknulo egipatskog vođu da zatraži okončanje britanske vojne prisutnosti u zoni Sueskog kanala. Međutim, Naserovo koketiranje s Rusima 1956., kao i njegovi efektni apeli ostalim arapskim zemljama, toliko su iritirali Eisenhowera i Dullesa da su ga (a preko njega i Hruščova) odlučili pozvati da učini ono čime je dotad samo prijetio. Nakon što su Amerikanci odbili financirati Naserov projekt izgradnje asuanske brane, Naser je poduzeo još jednu spektakularnu nacionalizaciju - nacionalizirao je Sueski kanal. 20 Da su Sjedinjene Države pri tom kritičnom stjecaju okolnosti bile sposobne obuzdati Veliku Britaniju i Izrael, države koje su mnogi smatrali njihovim najbližim saveznicima, stvari bi se zacijelo bile odvijale sasvim drukčije, i ne samo na Bliskom istoku. Umjesto toga, britanski premijer Anthony Eden složio se s nepromišljenim francuskim planom o okupaciji zone Sueskog kanala uz pomoć sile, pod izlikom da na taj način žele spriječiti arapsko-izraelski rat do kojega je Izraelcima tobože jako stalo. Ne samo što Eden nije konzultirao Eisenhowera, nego su ga Ame-

19 20

212

Stephen Kinzer, All the Shah's Men, str. 205. Wilfrid Knapp, „United States and the Middle East", str. 25.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

rikanci izričito upozorili da Sjedinjene Države neće pružiti podršku državnom udaru, i to iz jednostavnog razloga što bi on bio shvaćen kao još nečuvenija neokolonijalna avantura od zbacivanja Mosadeka i što bi cijeli Bliski istok udaljio od Izraela i izručio ga Hruščovu. Zapanjen, Eisenhower je upitao: „Kako bismo mogli podržati Britaniju i Francusku kad time gubimo cijeli arapski svijet?" 21 Nažalost, Hruščovljeva javna prijetnja uporabom nuklearnog oružja samo se doimala razlogom anglo-francuskog povlačenja, 22 dok je stvarni razlog bio u katastrofalnoj navali ulagača na banke koji su željeli dignuti svoje uloge i u odbijanju Amerikanaca da Velikoj Britaniji pozajme makar i samo cent, sve dok se Eden ne povuče. Što je još gore, zbrka koja je zavladala na Zapadu omogućila je Rusima da s krajnjom brutalnošću uguše reformističku vladu Imrea Nagya u Mađarskoj. Sjedinjene Države, prema tome, nisu zadobile povjerenje u Kairu zato što su Edena ostavile na cjedilu,23 a samo dvije godine kasnije nisu bile sposobne učiniti ništa nakon što je skupina iračkih vojnih časnika, potaknuta Naserom, organizirala pobunu u Bagdadu tijekom koje su zbačeni i ubijeni probritanski hašemitski monarh Fejsal II. i njegov premijer Nuri es-Said. Odluka o slanju 15.000 marinaca u Libanon, donesena neposredno nakon udara, nije postigla ništa; dapače, teško je shvatiti da su oni tamo uopće mogli učiniti išta što je moglo utjecati na događaje u Bagdadu ili bilo gdje drugdje. (U to vrijeme Bejrut je još uvijek bio kozmopolitski grad, vrlo daleko od ratne zone u koju se poslije pretvorio.) 24 Ako je američka strategija bila rezultat želje za kontrolom nad bliskoistočnom naftom, bio je to ozbiljan neuspjeh. Nedugo nakon državnog uda-

21 22 23 24

Louis i Robinson, „Imperialism of Decolonization". John Lewis Gaddis, We Now Know, str. 169. Wilfrid Knapp, „United States and the Middle East", str. 25. John Lewis Gaddis, We Now Know, str. 175.

U S P O N - 3. C i v i l i z a c i j a s u k o b a

213

ra nova iračka vlada ukinula je koncesiju Iračkoj naftnoj kompaniji, okončavši tako najvažniju britansku prednost stečenu uspješnom invazijom 1917.); Irak je bio jedna od prvih arapskih zemalja koja je nacionalizirala svoju naftnu industriju. 25 U međuvremenu je Saudijska Arabija prestala kupovati oružje od Sjedinjenih Država i odbila im je dati ponovno u zakup zračnu bazu u Dhahranu. 26 Za razliku od Castra, Naser se nije osobito zanimao za sovjetski ekonomski model, ali on je također bio zadovoljan darežljivošću Moskve i time što se može podrugivati Washingtonu. 27

IZMEĐU GAZE I PERZIJSKOG ZALJEVA Krajem 1950-ih tri stvari bile su više nego očite kad je posrijedi američki položaj na Bliskom istoku. Kao prvo, Izraelci su smatrali da podrška koju im pružaju Sjedinjene Države ne podrazumijeva praktički nikakve skrivene uvjete. Mogli su činiti što ih je volja. Drugo, arapske vlade nisu imale ni jedan ozbiljan razlog zbog kojega bi najamninu od naftnih izvora dijelile sa strancima i mogle su nacionalizirati američke naftne kompanije kad god su htjele, kao što su to, uostalom, i učinile s britanskim ulogom u Sueskom kanalu. Treće, miroljubiva koegzistencija između Izraela i njegovih arapskih susjeda bila je malo vjerojatna, ako ne i nemoguća; zbog nečega, Sjedinjene Države su bile prisiljene smanjiti štetu prouzročenu njihovim međusobnim sukobom. Dobra vijest, s američkog stajališta, sastojala se u tome što se sovjetski prodor na Bliski istok pokazao kudikamo manje uspješnim nego što se moglo očekivati 25 26 27

214

Daniel Yergin, Prize, str. 508 i dalje. F. G. Gause, „U.S.-Saudi Relationship", str. 346. Richard Rosecrance, „Objectives", str. 32.

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

1958. Loša vijest bila je u tome što se, kao posljedica arapsko-izraelskih ratova, pojavila jedna druga, mnogo opasnija - ili, u najmanju ruku, neusporedivo nepredvidljivija - prijetnja nego što je to bilo rusko prodiranje na Bliski istok. Bio je to terorizam, istočni grijeh suvremenog Bliskog istoka. Ono što su nekoć, u nastojanju da izbace Britance iz Palestine, činili cionistički ekstremisti, sada su palestinski ekstremisti, nakon što su se raspršile sve njihove nade u arapsku vojnu pobjedu, činili Izraelcima. Arapske zemlje porazile su same sebe. Rješenje sukoba između Zidova i Arapa na području nad kojim je starateljstvo nekoć bilo povjereno Britancima, bilo je moguće od samog početka, u obliku Rezolucije br. 181 Opće skupštine UN-a. No umjesto da je prihvate, Arapi su se odlučili za rat. Usprkos tomu združene vojske Libanona, Sirije, Iraka, Transjordanije i Egipta - potpomognute Saudijskom Arabijom nisu uspjele zadaviti tek rođenu državu Izrael. Britanci i Francuzi su u Sueskom ratu pretrpjeli poniženje, ali on je za Izraelce značio pobjedu: osvojili su pojas Gaze i Šarm el-Šeik, područja koja su nešto kasnije stavljena pod nadzor UN-a; egipatskoj vojsci naneseni su teški gubici, dok su gubici izraelskih obrambenih snaga bili relativno beznačajni. Šestodnevni rat 1967. bio je izravna i legitimna izraelska reakcija na očite pripreme za rat u kojima je prednjačio Egipat; deset dana prije prvih izraelskih zračnih udara Naser je svečano izjavio da će Izrael izbrisati sa zemljovida. Unatoč tomu Arapi su još jednom s lakoćom pobijeđeni, Izraelci su još jednom okupirali Sinaj i Gazu i sada su, reagirajući na odluku Jordana da stane na stranu Egipta, uzeli i Judeju, uključujući Jeruzalem i Samariju (Zapadnu obalu), te Golansku visoravan. Unatoč početnim uspjesima, Jomkipurski rat u listopadu 1973. okončan je kao još jedan u nizu neuspjelih napada Egipta i Sirije na Izrael. Čak i uz iračku, a nakon toga i sovjetsku vojnu pomoć, arapske armije po-

U S P O N - 3. C i v i l i z a c i j a s u k o b a

215

tisnute su na svoj teritorij. Godine 1982. samopouzdanje Izraelaca toliko je naraslo da im se činilo kako su sposobni napasti Libanon. Reagirajući na prijetnje izvana, Izraelci nisu osjećali potrebu da se konzultiraju sa Sjedinjenim Državama. Izrael nije upozorio Amerikance da se sprema započeti Šestodnevni rat, niti su Amerikanci klicali od veselja zbog uzastopnih izraelskih pobjeda. Kao što je Nixon prokomentirao u jednom intervjuu 1970., Bliski istok postao je „strahovito opasan. Postao je nalik Balkanu prije I. svjetskog rata - na kojemu dvije supersile, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez, mogu biti uvučene u konfrontaciju koju, unatoč razlikama u pristupu, ni jedna od njih ne želi." 28 S vremenom je potreba za obuzdavanjem ustupila mjesto popuštanju i ni jednoj ni drugoj supersili nije se sviđala pomisao da može doći do još jednog arapsko-izraelskog rata. Nakon što je 1973. do rata ipak došlo, Amerikanci su Izraelu ponudili pomoć tek nakon što je postalo jasno da Rusi pomažu drugoj strani; pružanje pomoći davalo je objema supersilama pravo da od zaraćenih strana traže prekid vatre. Usprkos tomu posredovanje dviju supersila u cilju postizanja mira bilo je povezano s golemim teškoćama.29 Američki i izraelski političari nastavili su izgovarati čarobne i sada već svakomu poznate riječi o njihovim „posebnim odnosima" i „iskrenom prijateljstvu".30 Američka pomoć toj zemlji dosegnula je dotad neslućene razmjere: između 1976. i 1985. četvrtina ukupne američke ekonomske i vojne pomoći otišla je Izraelu - sve u svemu oko 25 milijardi dolara. To je iznosilo oko 13 posto izraelskog bruto nacionalnog dohotka (vidi Dijagram 7). No, uza sve izraženije preuzimanje uloge neutralnog posrednika između Izraela i Egipta, Sjedinjene Države su tim novcem mogle sve manje toga kupiti.31

28 29

30 31

216

Robert B. Reich, „United States Interests", str. 81. Richard Rosecrance, „Objectives", str. 34. Vidi: Robert B. Reich, „United States and Israel", str. 227, 241. Ibid., str. 228.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Dijagram 7 - Američka pomoć Izraelu; njezin udio u ukupnom postotku izraelskog BDP-a (1966. - 2000.)

Napomena: Godine 1988. povrat odobrenih novčanih sredstava i otplata glavnice nadmašili su iznos odobrenih sredstava.

Istina, predsjednik Jimmy Carter uspio je nagovoriti izraelskog premijera Menahema Begina da se odrekne Sinaja u zamjenu za mir s Egiptom. To je, međutim, bilo sve što je od njega mogao iskamčiti; razgovori o budućnosti okupiranih područja izjalovili su se. Nakon što je Izrael u prosincu 1981. odlučio promijeniti status Golanske visoravni, stavivši to područje pod svoju jurisdikciju i upravu, Sjedinjene Države podržale su rezoluciju UN-a kojom je taj postupak osuđen.32 Nakon što je, sedam mjeseci kasnije, Izrael napao Libanon, Sjedinjene Države sudjelovale su u mirovnim snagama koje su imale zadaću spriječiti eskalaciju sukoba. Iste godine Izrael je uložio veto na Reaganov pokušaj da iznova započne mirovni proces. Amerikanci nisu nikad razmišljali o potpunom prekidu odnosa s Izraelom. Dapače, nakon sporazuma postignutog između Reagana i izraelskog premijera Yitz-

32

Robert B. Reich, „United States and Israel", str. 231.

U S P O N - 3. C i v i l i z a c i j a s u k o b a

217

haka Shamira, 1983., znatno je proširena vojna suradnja dviju zemalja i povećana ekonomska pomoć SAD-a Izraelu.33 Unatoč tomu Izraelci su se tvrdoglavo opirali američkim pritiscima da započnu pregovore s Palestincima. Jaser Arafat već je u prosincu 1988. prihvatio preduvjete za otpočinjanje bilateralnih razgovora koje su mu postavili Amerikanci (odrekavši se terorizma, priznavši državu Izrael i prihvativši Rezolucije 242 i 338 Vijeća sigurnosti UN-a).34 U međuvremenu, činilo se da su Izraelci sve manje spremni razmišljati o vraćanju na granice iz 1967. Sa svakom sljedećom godinom i s nastavkom politike naseljavanja okupiranih teritorija (1983. na okupiranom području živjelo je već blizu 30.000 židovskih doseljenika), te s priklanjanjem tamošnjih Palestinaca nasilju, povratak na status quo ante bio je sve teže zamisliv. Amerikanci su, doduše, prosvjedovali zbog izraelske politike naseljavanja i zbog upotrebe bojnog streljiva protiv Palestinaca koji su bili naoružani samo kamenjem, ali od toga nije bilo nikakve koristi.35 Presudna teškoća s kojom su se Amerikanci suočili sastojala se u tome što je, upravo u vrijeme kad je Izrael uspostavio vojnu nadmoć nad arapskim zemljama, prisilivši na taj način Palestince da, umjesto da se priklone konvencionalnom načinu ratovanja, pribjegnu terorizmu, počela rasti ekonomska važnost arapskih zemalja. Sjedinjene Države 1953. su i dalje proizvodile više od pola ukupne svjetske proizvodnje nafte; 1973. udio SAD-a pao je na 21 posto. Uvoz nafte u SAD nekoć je bio beznačajan; godine 1977. udio uvozne nafte popeo se pak na 46 posto ukupne potrošnje, s tim što je sve veći dio „crnog zlata" dolazio s Bliskog istoka.36 Sjedinjene Države od toga su imale

33

Ibid., str. 234.

Ibid., str. 234 i dalje. Ibid., str. 229 i dalje. 36 Geir Lundestad, American „Empire", str. 90. Usporedi: Richard Rosecrance, „Objectives", str. 36. 34

35

218

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

koristi, ali i štete. Sa sve većim bogaćenjem zemalja izvoznica nafte one su sve više novca trošile na američku robu i sve više su svoje petrodolare ulagale u Sjedinjene Države. 37 Tako je, primjerice, vrijednost oružja što ga je Saudijska Arabija između 1970. i 1972. kupila od američkih proizvođača oružja porasla dvadeset puta.38 U godinama koje su uslijedile nakon toga Saudijskoj Arabiji je prodano oružje vrijedno 83 milijarde dolara.39 U svakom slučaju, značajan dio naftne industrije na Bliskom istoku bio je i dalje u američkim rukama, premda se on smanjio nakon što su Saudijci naposljetku nacionalizirali ARAMCO. 40 Osim toga, Sjedinjene Države nisu toliko ovisile o arapskoj nafti koliko njihovi glavni saveznici. 41 Ta činjenica je tijekom hladnoratovskog razdoblja davala stratešku i ekonomsku dimenziju budućnosti Bliskog istoka. Kao što je Eugene V. Rostow ustvrdio 1975., „prvi i temeljni [američki interes] jest geopolitička važnost Bliskog istoka za obranu Europe. Naše savezništvo sa Zapadnom Europom apsolutno je bitno za ravnotežu svjetske moći o kojoj ovisi temeljna sigurnost Sjedinjenih Država... U slučaju da Sovjetski Savez, u ulozi hegemona, uspostavi kontrolu nad naftom, prostorom i ljudskim masama u toj regiji, to bi također značilo sovjetsku dominaciju nad Zapadnom Europom. NATO bi bio likvidiran." 42 Sve do tog trenutka, zapravo, činilo se da nema suviše razloga za zabrinutost. Nakon protjerivanja sovjetskih vojnih savjetnika iz Egipta 1972. sovjetski utjecaj na Kairo je više-manje prestao. Iako su Sovjeti i dalje imali stanovit utjecaj u Siriji, o „kontroli Sovjetskog Saveza kao he-

Robert B. Reich, „United States Interests", str. 66; F. G. Gause, „U.S.-Saudi Relationship", str. 347. 38 F. G. Gause, „U.S.-Saudi Relationship", str. 346. 39 Dana Priest, Mission, str. 84 i dalje. 40 Robert B. Reich, „United States Interests", str. 64 i dalje. 41 Ibid., str. 62. 42 Ibid., str. 82. 37

U S P O N - 3. C i v i l i z a c i j a s u k o b a

219

gemona" jedva je bilo moguće govoriti. Za razliku od njega, činilo se da Amerikanci u nekolicini manjih država u Perzijskom zaljevu najbogatijih „crnim zlatom" (Kuvajt, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein, Katar i Oman) preuzimaju nadmoćnu poziciju koju su nekoć imali Britanci. 43 U međuvremenu je Kissingerova leteća diplomacija dovela ne samo do toga da su Egipat i Izrael pristali na „razdvajanje snaga", nego je također brzo okončala saudijski naftni embargo. Međutim, kako bi se Sjedinjene Države i njihovi saveznici suočili s ozbiljnim gospodarskim problemima, nije bilo nužno da kontrolu nad bliskoistočnom naftom preuzmu upravo Sovjeti. Za takvo što bila je dovoljna i arapska kontrola. To je već i prije, nakon arapsko-izraelskog rata 1967., pokazao libijski diktator Muamer al-Gadafi koji je zbog sve veće potražnje Zapada za libijskom naftom povećao njenu cijenu i udio u profitu te naposljetku nacionalizirao imovinu naftnih kompanija. Sjedinjene Države su sve do 1972. uspijevale postizati nemoguće, odnosno pružati istodobno podršku i Izraelu i saudijskom kralju, čija mržnja prema cionizmu nije bila ništa manja od one prema komunizmu.44 Godine 1973., međutim, Saudijci su podržali egipatski napad na Izrael, doduše, ne pomaganjem Egiptu u ljudstvu, nego 70-postotnim povećanjem cijena nafti te embargom kojim je opskrba naftom zemljama koje su pružale podršku Izraelu smanjena za 5 posto mjesečno, kojemu su se pridružile i druge arapske zemlje. Nakon što su Amerikanci više nego udvostručili pomoć Izraelu, Saudijci su uveli potpuni embargo na izvoz nafte u Sjedinjene Države. U vrijeme kad su se američki i zapadnoeuropski monetarni stručnjaci privikavali na život s plutajućim dnevnim tečajem i kad su njihovi financijski stručnjaci već uvelike prihvatili vulgariziranu inačicu keynesovskog upravljanja po-

43 44

220

Ibid., str. 69. Wilfrid Knapp, „United States and the Middle East", str. 23 i dalje.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

tražnjom, nagli porast cijene nafte proizveo je dramatične posljedice. Inflacija je nabujala, financije u javnom sektoru dospjele su u crveno, a nezaposlenost se povećala (vidi Dijagram 8). Još ozbiljnija privredna stagnacija praćena inflacijom uslijedit će kao posljedica nečega što se po mnogočemu pokazalo najkatastrofalnijim neuspjehom američke vanjske politike. Riječ je, naravno, o iranskoj revoluciji 1979., tijekom koje je nekoć taštog a sada boležljivog šaha Muhameda Rezu Pahlavija, kojem su Amerikanci pružali podršku, istisnuo ne sovjetski marionetski režim, nego netko od koga se to moglo najmanje očekivati: radikalni i teokratski zagovornik islamskog fundamentalizma. Dijagram 8 - Cijena nafte i američki „indeks bijede" (postotak inflacije plus nezaposlenost)

Šah nije bio najgori među despotima što su ih Sjedinjene Države instalirale i podržavale tijekom hladnoga rata. Istina, režim kojemu je on bio na čelu bio je daleko od liberalnog, a šahova napadna sklonost potrošnji bila je sve samo ne razborita. U usporedbi s diktatorima što su ih Sjedinjene Države podržavale u Nikaragvi ili u Čileu, međutim, on je bio prosvijećeni despot. Prema američkim i zapad-

U S P O N - 3. C i v i l i z a c i j a s u k o b a

221

noeuropskim mjerilima, šahov Iran bio je društvo nesumnjivo obilježeno relativnom nejednakošću, ali ne više od Turske, i svakako manje od mnogih latinskoameričkih zemalja. U vrijeme dok je režim klizio prema provaliji revolucije, američki arhitekti koji su ga izgradili ponašali su se iznenađujuće ležerno. Gubitak Vijetnama i njegov prelazak u ruke Ho Ši Minovih nasljednika nije, kao što smo vidjeli, imao veće značenje u geopolitičkom smislu. Gubitak Irana i njegov prelazak u ruke ajatolaha Ruholaha Homeinija - Lenjina islamske revolucije - međutim, bila je golema nesreća čije je posljedice nemoguće potpuno sagledati. Iran je, iza Turske, bio najveća bliskoistočna država, a njegovo stanovništvo bilo je triput brojnije od iračkog. Što je najvažnije, ta država bila je drugi po veličini proizvođač nafte iza Sauđijske Arabije, koja je 1973. proizvodila više od 10 posto ukupne svjetske proizvodnje, što znači da je bila treći najveći proizvođač crnog zlata u svijetu (u to vrijeme Sjedinjene Države su još uvijek bile najveći proizvođač nafte u svijetu).45 Predsjednik Carter, koji je još uvijek posrtao zbog utamničenja pedeset dvoje američkih talaca u teheranskoj ambasadi, u siječnju 1980. tjeskobno je pokušavao redefinirati američku strategiju na Bliskom istoku. Odsada će se, izjavio je, „svaki pokušaj neke vanjske sile usmjeren na stjecanje kontrole nad područjem uokolo Perzijskog zaljeva smatrati napadom na vitalne interese Sjedinjenih Država... i takav napad bit će odbijen svim sredstvima koja budu potrebna, uključujući i vojnu silu". 46 Ove riječi bile su upućene Sovjetskom Savezu koji se upravo u to vrijeme upuštao u kobnu i nepromišljenu invaziju na Afganistan i trebale su poslužiti kao upozorenje Sovjetima da ne iskorištavaju iransku krizu za ostvarenje svojih ciljeva.

45 46

222

Angus Maddison, World Economy, str. 151., tablica 3-21. Geir Lundestad, American „Empire", str. 97.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

U ono se vrijeme ta prijetnja činila novom kulminacijom u hladnom ratu; sam Carter rusku je akciju opisao kao najozbiljniju prijetnju miru nakon 1945. Kao posljedica sovjetske intervencije u Afganistanu, utrka u naoružanju u Europi ušla je u svoju najopasniju fazu obilježenu razmještanjem nuklearnih projektila srednjeg dometa. Najprije je to učinio Sovjetski Savez, a zatim, usred povremenih žestokih prosvjeda, i Sjedinjene Države. Uostalom, bojazan da će Moskva pokušati iskoristiti kaos u Teheranu nije bila neosnovana; Rusija je Perziju dugo smatrala područjem od strateške važnosti i na tom je području neformalno dijelila moć s Velikom Britanijom već od kraja XIX. stoljeća pa sve do 1940-ih. Pa ipak, pokazalo se da problem na Bliskom istoku nije „vanjska sila" koju je Carter imao na umu; odsad nadalje najozbiljnija prijetnja američkim interesima bit će snage unutar te regije. Poput svih revolucionarnih režima, Homeinijev Iran ubrzo je zaratio sa svojim susjedom. Irački diktator Sadam Husein, plašeći se da bi šijitski dio stanovništva u njegovoj vlastitoj zemlji mogao dići proiranski ustanak, odlučio je 1980. napasti Iran. Kissingerov cinični komentar - „prava je šteta što obojica ne mogu izgubiti u ovom ratu" - odražavao je dilemu s kojom su se Sjedinjene Države odjednom suočile. Režim koji je Ameriku smatrao „Glavnim Sotonom" teško je mogao biti oruđe američke politike, no unatoč tomu tiranija stranke BAAS, oličena u Sadamu Huseinu, premda tipično sekularnog i nacionalističkog tipa karakterističnog za Arape, jedva da je bila privlačnija. Sjedinjene Države su, zahvaljujući majstorstvu realpolitike, koje je zasjenilo čak i Kissingerovo majstorstvo iz 1970ih, pomagale objema stranama. Iranu je potajno prodavano oružje, isprva kako bi se ishodilo oslobađanje talaca zatočenih u ambasadi, a poslije u nastojanju da se prikupi novac za tajne američke operacije u Srednjoj Americi. Sadam je u međuvremenu dobivao izdašne rob-

U S P O N - 3. C i v i l i z a c i j a s u k o b a

223

ne kredite čija je vrijednost 1989. narasla na više od milijardu dolara, premda je njegova vojska upotrebljavala ne samo kemijsko oružje, nego je jednom prilikom čak napala američki ratni brod. 47 Ako je ishod Zaljevskog rata bio takav da u njemu nije izgubila ni jedna strana, tada to, barem u stanovitoj mjeri, treba pripisati američkom makijavelizmu - istoj onoj neiskrenosti koja je Reaganovu administraciju potaknula na dostavu novca i oružja mudžahedinima koji su se u Afganistanu borili protiv Crvene armije. Istinska poteškoća s kojom su se Sjedinjene Države suočile, međutim, sastojala se u tome što je neposredan utjecaj na bilo koju zemlju u Zaljevu ovisio o njenoj sposobnosti da na ovaj ili onaj način bude vojno prisutna u regiji. Unatoč tomu jedna od posljedica iranske revolucije sastojala se u izrazitoj nesklonosti saudijskog režima da američkim vojnicima osigurava pristup bazama u Perzijskom zaljevu. Iako su Saudijci neposredno nakon revolucije u Teheranu pozdravili dolazak eskadrile američkih zrakoplova F-15, nakon čega je, u listopadu 1980., uslijedio dolazak zrakoplova opremljenih radarskim sustavom AWACS, bili su nepopustljivi prema prijedlogu američkog ministra vanjskih poslova Alexandera Haiga o postizanju „strateškog konsenzusa" koji je obuhvaćao širi pristup bazama u Zaljevu američkim vojnicima. Pri tome je značajno istaknuti da je Združena borbena grupa za brzi razmještaj trupa, osnovana radi primjene Carterove doktrine, isprva bila stacionirana u udaljenoj bazi Tampa na Floridi. Vijeće za suradnju na području Perzijskog zaljeva, u kojemu je glavnu riječ imala Saudijska Arabija, izjavilo je u svibnju 1981. da cijelo područje Zaljeva treba „sačuvati od međunarodnih sukoba, a naročito od prisutno-

47

224

Samantha Power, Problem from Hell, str. 234.

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

sti ratnih flota i stranih baza". 48 Prisutnost američke ratne mornarice u Zaljevu postala je prihvatljiva tek nakon što se pokazalo da su Iran i Irak spremni napasti brodovlje neutralnih zemalja koje je plovilo Zaljevom. Kuvajtski tankeri 1987. su izvjesili američku zastavu, nastojeći tako opravdati zaštitu američke ratne mornarice. 49 Saudijci su naposljetku 1990. popustili i dopustili pristup američkim vojnicima na svoj teritorij. Odluka se pokazala opasnom za obje strane. Američki imperij nehotice je sebi stvorio novog i opasnog neprijatelja.

LOGIKA TERORA Zašto je Saudijac Osama bin Laden dvadeset i jednom sljedbeniku, među kojima su većina također bili Saudijci, naredio da otmu četiri zrakoplova i zabiju se u Svjetski trgovinski centar, Pentagon i (kako se čini) Bijelu kuću? U Deklaraciji Svjetske islamske fronte o džihadu protiv Židova i križara od 23. veljače 1998. on i njegovi supotpisnici naveli su tri razloga za izdavanje zloglasne fatve kojom su zatražili „ubijanje Amerikanaca i njihovih saveznika": Prvo, Sjedinjene Države već više od sedam godina drže pod okupacijom zemlje islama na njegovu najsvetijem području, Arapskom poluotoku, pljačkajući njegova bogatstva, zapovijedajući njegovim vladarima, ponižavajući njegove ljude, terorizirajući njegove susjede i pretvarajući njegove baze u koplje za borbu protiv susjednih muslimanskih naroda. 48 49

F. G. Gause, „U.S.-Saudi Relationship", str. 347. Ibid. Vidi: Richard N. Haass, Intervention, str. 28.

U S P O N - 3. C i v i l i z a c i j a s u k o b a

225

...Drugo, usprkos tome što je križarsko-cionistički savez strahovito opustošio irački narod... Amerikanci pokušavaju ponoviti jezive masakre... Treće, ako su američki ciljevi u pozadini tih ratova vjerske i ekonomske prirode, jedan od ciljeva je i služenje židovskoj državici, kao i pokušaj skretanja pažnje s činjenice da je ta državica okupirala Jeruzalem i da ubija tamošnje muslimane. Najuvjerljiviji dokaz da je tomu tako jest njihova žarka želja da unište Irak, najjaču susjednu arapsku državu, a jednako tako i njihovo nastojanje da rascjepkaju sve države u ovoj regiji, poput Iraka, Saudijske Arabije, Egipta i Sudana i pretvore ih u državice samo na papiru, te da, nakon što ih na taj način razjedine i oslabe, osiguraju opstanak Izraelu i nastavljanje brutalne križarske okupacije Poluotoka.

Cilj koji se želio postići ubijanjem Amerikanaca bio je, prema tome, jasan: trebalo je „osloboditi džamiju al Aksa i svetu džamiju [Meka] iz njihova stiska, istjerati njihovu vojsku iz svih islamskih zemalja, poraziti ih i onesposobiti ih za prijetnju bilo kojem muslimanu". 5 0 Bin Laden je ove svoje riječi ponovio u intervjuu časopisu Time 11 mjeseci kasnije, samo osam mjeseci prije napada 11. rujna. 51 Njegov cilj bio je, ukratko, ovaj: istjerati američke vojnike iz Saudijske Arabije, istjerati ih potpuno s Bliskog istoka, srušiti arapske vlade sklone Sjedinjenim Državama te uništiti državu Izrael. Kasnije izjave koje mu se pripisuju sukladne su ciljevima što ih je postavio u tom intervjuu. 52 „Declaration of the World Islamic Front for Jihad Against the Jews and the Crusaders, February 23, 1998"; www.fas.org. 51 „Conversation with Terror", Time, 11. siječnja 2001. 52 Vidi također pismo što ga je navodno napisao, objavljeno 24. studenoga 2002.; www.obsever/guardian.co.uk., kao i poruku emitiranu 11. veljače 2003. na TV Al Jazeera. 50

226

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

Neke zapadne komentatore zavela je bin Ladenova retorika panislamskog globalnog džihada, zbog čega su oni o njemu stvorili predodžbu autentičnog navjestitelja sukoba civilizacija.53 Točnije je reći da je on izdanak specifične bliskoistočne civilizacije sukoba, zaostale političke kulture u kojoj je terorizam već dugo zamjena za miroljubivu politiku i konvencionalno ratovanje. Nesumnjivo je ugodno zamišljati da su „muslimani obuzeti kolektivnim osjećajem povijesnog razočaranja, davnašnjim kompleksom superiornosti koji su stoljeća povijesnog nazadovanja preobrazila u spiralu mržnje i kivnosti, srdžbe i samosažaljenja, siromaštva i ugnjetavanja". 54 Usprkos tomu, ideologija Al-Kaide ima malo što zajedničko s uvjerenjima većine ljudi u najvećim muslimanskim zemljama, kao što su, primjerice, Indonezija i Turska, da ne spominjem muslimanske zajednice na Zapadu. Čak su i bin Ladenova religijska uvjerenja prožeta osebujnim značajkama vahabizma, pokreta koji je povijesno bio ograničen na pustinje Arabije. Al-Kaidu ćemo mnogo bolje razumjeti ako je shvatimo kao izraz ekstremističkog krila jedne specifično arapske političke religije, kako ju je nedavno, govoreći o njenim bitno nacističkim značajkama - vodstvu kojemu se pripisuju mesijanske osobine, potrebi za indoktriniranjem i sklonosti prema progonima - te nastojeći unijeti nešto više svjetla u ovaj neobični fenomen, nazvao povjesničar Michael Burleigh.55 To nije isto, treba to odmah reći, kao i kazati da je Al-Kaida proizvod „islamo-fašizma", iako su nasilje i antisemitizam zajednički objema ovim ideologijama. 56 Fašistički pokreti iz 1920-ih i 1930-ih Samuel P. Huntington, Clash of Civilizations. Usporedi: Bernard Lewis, Crisis of Islam. 54 Bernard Lewis, What Went Wrong?, str. 159. 55 Michael Burleigh, Third Reich. 56 Vidi: Christopher Hitchens, „Against Rationalization", Nation, 8. listopada 2001. Hitchens se koristi izrazom „fašizam s islamskim licem". 53

U S P O N - 3. C i v i l i z a c i j a s u k o b a

227

nikad nisu bili posebno skloni terorizmu, dajući ipak prednost uspostavi kontrole nad postojećim nacionalnim državama i ratovanju tradicionalne vojske. Bit ćemo bliži istini označimo li je izrazom „islamo-nihilizam", ili možda „islamo-boljševizam", jer ne smijemo zaboraviti da su Lenjin i Staljin u svojim mladim godinama također bili teroristi. I doista, postoji nešto više od tek površne sličnosti između „Nasljednog Plemića Uljanova" - kako je Lenjin u mladosti sebe rado nazivao - koji je u prljavim švicarskim hotelima kovao planove za rušenje ruskog carizma, i ovog saudijskog milijunaša i odmetnika koji iz neke špilje u zabiti Afganistana koordinira akcije kojima je cilj uništiti Ameriku. Ta sličnost trebala bi nas također podsjetiti na činjenicu da je „zapadna civilizacija" (ako pod tom sintagmom ne podrazumijevamo stapanje novovjekovnog protestantizma, deizma, katoličanstva i židovstva, koje u osnovi obilježuje suvremenu američku kulturu) nekoć i sama proizvodila političke religije koje nisu bile ništa manje netolerantne i krvožedne od suvremenog islamo-boljševizma. Terorizam - pojam kojim označujemo sporadičnu uporabu nasilja neke nedržavne sile usmjerenu na postizanje stanovitog političkog cilja - nije nikakva posebna novost, ponajmanje kad je riječ o Bliskom istoku i borbi protiv svih imperijalnih sila. S njim su se predobro upoznali i Britanci 1940-ih, jer su pripadnici radikalnih manjina među njihovim irskim i bengalskim podložnicima tijekom dugog niza desetljeća pokušavali doći do neovisnosti pomoću terora. Još prije toga terorizam je imao presudnu ulogu u rušenju Habsburškog Carstva i imperija Romanovih. Pojedinci poput ruskog anarhista Sergeja Nečajeva od 1860-ih zagovarali su doktrinu terorizma u kojemu je nasilje - u cilju, barem teorijski gledano, poticanja „revolucije" - bilo vrlo blizu tomu da se pretvori u cilj sam po sebi. Upravo je Nečajev napisao Revolucionarni katekizam (1868.) u kojemu je napisano: „Revolucionar

228

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

poznaje samo jednu znanost: znanost uništavanja... On ima samo jedan cilj: što prije i što sigurnije uništiti ovaj nemoralni sustav."57 Jedan drugi Europljanin, Talijan Carlo Pisacane, skovao je izraz „propaganda djelom". 58 Josephu Conradu također bi odmah bila jasna logika u pozadini bin Ladenova odabira ciljeva. Čitatelji njegova romana Tajni agent zacijelo se sjećaju riječi njegova junaka, g. Vladimira, „mozga" koji se bori protiv države i koji planira postaviti bombu pod opservatorij u Greenwichu što smatra jednim ,,u nizu nasilja... počinjenih ovdje u ovom stoljeću". „Ta nasilja", objašnjava Vladimir, „moraju biti u dovoljnoj mjeri zapanjujuća - drugim riječima, moraju biti efikasna. Neka, primjerice, budu usmjerena na zgrade... Napad mora posjedovati svu šokantnu nerazumnost ničim izazvanog huljenja... i [mora] na zastrašujući način ukazivati na neobuzdanu imbecilnost." Ukratko, mora biti simboličan čin koji govori sam za sebe. „Što je današnji fetiš koji priznaju svi buržuji - ha, gospodine Verlock?", pita Vladimir čovjeka kojega je odredio da postavi bombu pod opservatorij. Prije stotinu godina „današnji fetiš" bila je znanost; otuda napad na opservatorij.59 Godine 2001. to je bila ekonomija, ili, još preciznije, ekonomska globalizacija; otuda, moglo bi se tvrditi, napad na Svjetski trgovinski centar. Pa ipak, smisao terorizma u današnjem svijetu nije sadržan isključivo u njegovoj simbolici. On je nastavljanje rata drugim sredstvima - a vode ga oni koji su preslabi da vode pravi rat za ostvarenje svojih političkih ciljeva. Karakteristično svojstvo terorizma jest u tome što je nasilje kojim se služi sporadično. Njegova je tehnologija primitivna. Njegovi operativci su, nasuprot rasprostranjenom uvje-

57 58 59

Peter Marshall, Demanding the Impossible, str. 284. Pettiford i Harding, Terrorism, str. 36. Joseph Conrad, Secret Agent, str. 65-68.

U S P O N - 3. C i v i l i z a c i j a s u k o b a

229

renju, iznimno ranjivi na protumjere - naročito kad teroristi ne posjeduju baze na stranom teritoriju iz kojih bi mogli djelovati. Resursi kojima terorist raspolaže vrlo su inferiorni onima kojima raspolaže država protiv koje se bori, zbog čega je najveći broj terorističkih organizacija prisiljen krasti i prositi novac koji im je potreban u borbi za ostvarenje njihovih ciljeva. Dakako, neka teroristička organizacija može djelovati u nekoj zemlji i bez podrške izvana, no to zahtijeva sigurnu lokaciju na kojoj njeni pripadnici mogu pripremati napade bez straha od prekida komunikacija i opskrbe. Ako je nemaju, teroristi su prisiljeni tražiti pomoć izvana. Zemlje koje im nude podršku - ili čak samo razumijevanje za njihove ciljeve - najčešće nisu ciljevi njihova nasilja. I obratno, strane zemlje koje pomažu drugoj strani - vladi protiv koje se teroristi bore - bivaju lako uvučene u sukob. Ponižene na bojnom polju, arapske su zemlje vrlo rano pribjegle patronatu nad terorizmom koji provode palestinski izbjeglice. Poslije 1949. palestinski fedajini (doslovce: „oni koji su samopožrtvovni"), operirajući iz baza u Egiptu, Libanonu i Jordanu, poduzeli su mnoštvo napada na izraelske civile. U tim je napadima u šest godina, između 1951. i 1956., ubijeno više od četiri stotine Izraelaca, a devet stotina ih je ranjeno. Palestinska oslobodilačka organizacija je nakon Šestodnevnog rata nekažnjeno djelovala s jordanskog teritorija sve dok njeni članovi, zahvaljujući pritisku Izraela, 1970. nisu protjerani iz Jordana. 60 Nakon toga PLO se premjestio u južni Libanon, zemlju koja je, zahvaljujući građanskom ratu u koji je poslije potonula, postala gotovo idealno stanište terorističkim organizacijama (što nije uspjela promijeniti ni sirijska invazija 1976.). Teroristički napadi PLO-ovih gerilaca s libanonskog teritorija naveli su Izraelce 60

230

Wilfrid Knapp, „United States and the Middle East", str. 21 i dalje.

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

da napadnu tu zemlju uoči krvave otmice aviona u ožujku 1978., iako su poslije pristali vratiti granično područje snagama Ujedinjenih naroda. Četiri godine kasnije, u lipnju 1982., Izrael je poduzeo žestoku invaziju na Libanon, opsjednuvši zapadni Bejrut koji je bio uporište PLO-a i otjeravši iz njega još jednom njegove vode - ovaj put u daleki Tunis. Izraelskom ministru obrane Arielu Sharonu to nije bilo dovoljno. Njegova cinična odluka da izraelske saveznike u liku maronitskih kršćana pusti s lanca kako bi napali palestinske izbjegličke logore u Sabri i Šatili dovela je do strahovitog pokolja u kojemu je život izgubilo između sedamsto i tisuću Palestinaca. Usred žestoke osude međunarodne javnosti - kojoj su se pridružile i Sjedinjene Države - na tom području ponovno su raspoređene mirovne snage UN-a. Među njima je bilo i nekoliko stotina američkih marinaca. PLO i njegovi ortaci ratovali su dugi niz godina na dvije fronte: ne samo izravno protiv Izraela, nego i posredno, protiv Izraelaca u inozemstvu, kao i onih koje su smatrali njihovim simpatizerima. Terorizam je, međutim, stoglava hidra. Iako je izraelska invazija na Libanon zadala težak udarac PLO-u, 1980-ih su nastale nove skupine poput Organizacije Abu Nidala, Narodne fronte za oslobođenje Palestine, Hezbolaha i Hamasa. Premda je PLO više dugovao nacionalizmu i marksizmu, nova generacija terorista identificirala se u prvom redu s islamom. Ono po čemu se njena taktika razlikovala od taktike terorističkih skupina iz 1960-ih i 1970-ih bilo je pribjegavanje samoubilačkim napadima i sve očitija spremnost za napade na Amerikance. Pritom zacijelo nešto manje značenje treba pripisati prvoj od tih dviju značajki. U većini zemalja teroristi koji su počinjali ubojstva bili su u osnovi samoubojice, jer su u pravilu pogibali in flagranti, ili su poslije zbog svojih zločina bili pogubljeni. Stručnjaci koji su 11. rujna bili na trenutak zbunjeni spremnošću napadača da

U S P O N - 3. C i v i l i z a c i j a s u k o b a

231

„ubiju sebe kako bi mogli ubiti druge" zaboravili su da je takvih primjera bilo i prije.61 Kudikamo značajnije bilo je to što su teroristi odjednom počeli Amerikance smatrati legitimnim ciljevima. Prekretnicom u tom pogledu možemo smatrati 18. travnja 1983., kad je bombaš samoubojica napao američku ambasadu u Bejrutu, ubivši pritom 63 osobe, uključujući cijelo osoblje CIA-e na Bliskom istoku.62 Šest mjeseci kasnije, u jednoj drugoj akciji nalik onoj japanskih kamikaza, kamion natovaren TNT-om zabio se u jednu libanonsku vojarnu, ubivši pritom 241 marinca. Zahvaljujući istoj taktici, u napadu na američko veleposlanstvo u Kuvajtu poginulo je četvero ljudi. Učinak napada u rujnu 2001. na američku javnost bio je tako golem da se lako zaboravlja kako je broj međunarodnih terorističkih incidenata, nakon što je sredinom 1980-ih dosegnuo vrhunac, počeo opadati (vidi Dijagram 9). Godine 1987. izvršeno je tri puta više napada nego 2002. U isto vrijeme, međutim, broj napada na Amerikance i američke interese (premda uz stanovit pad 1994. - 95.), neprekidno je rastao. Kao što pokazuje Tablica 4, više od deset posto svih žrtava terorizma izvan SAD-a bili su Amerikanci. Svjetski trgovinski centar prvi put je napadnut 1993. Nakon toga, 1996., uslijedili su napadi bombaša samoubojica na američku vojarnu u Saudijskoj Arabiji, zatim na američke ambasade u Najrobiju i Dar-es-Salamu, u kolovozu 1998., te na američki rat-

John Keegan, „Diary", Spectator, 13. listopada 2001. Pri kraju Drugog svjetskog rata pet tisuća japanskih pilota počinilo je samoubojstvo leteći kao kamikaze („božanski vjetar") na savezničke ciljeve. Na Okinavi je poginulo pet tisuća američkih mornara, a u napadima kamikaza potopljeno je najmanje trideset i šest brodova. To, uostalom, nije bila jedina samoubilačka taktika kojoj su se Japanci priklonili nakon što su shvatili da gube rat. Oni su usto uvježbavali ronioce-samoubojice fukuryu ili „puzeće zmajeve" - koji su imali zadaću isplivati na otvoreno more i prikačiti mine za brod koji se približavao pristaništu. 62 Pettiford i Harding, Terrorism, str. 116. 61

232

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Dijagram 9 - Ukupan broj terorističkih napada u svijetu; 1977. - 2002.

ni brod Cole u Adenu, u listopadu 2000. Proročanstvo iz prvog izvještaja Povjerenstva za nacionalnu sigurnost, predvođenog Garyjem Hartom i Warrenom B. Rudmanom, iz rujna 1999., jedva je moguće nazvati pretjeranim: „Teroristi i ostale neprijateljske skupine domoći će se oružja za masovno uništenje i masovno sijanje nereda, a neke od njih će ga i upotrijebiti. Amerikanci će po svoj prilici ginuti na američkom tlu, moguće i velik broj njih." 63 Da ponovim, ono što kod 11. rujna najviše iznenađuje jest to što do tog napada nije došlo mnogo ranije. Sjedinjene Države dugi su niz godina pružale svakovrsnu pomoć Izraelu. Podupirale su šahov režim u Iranu. Razmjestile su svoje vojnike u Saudijskoj Arabiji. Doista je nemoguće govoriti o nedostatku motivacije za napad bilo koje terorističke skupine koja je u to vrijeme djelovala na Bliskom istoku.

63

United States Commission on National Security/21st Century, New World Coming: American Security in the 21st Century - Major Themes and Implications, 15. rujna 1999; www.nssg.gov.

USPON - 3. C i v i l i z a c i j a s u k o b a

233

Tablica 4

Ukupan broj žrtava

Broj žrtava po napadu

Broj napada u Sjevernoj Americi

Broj žrtava u Sjevernoj Americi

Broj žrtava među američkim građanima

Udio američkih u odnosu na ukupan broj žrtava

565

167

0,3

2

-

23

13,8

1992.

363

729

2

2

1

3

0,4

1993.

431

1510

3,5

1

1006

1011

67

1994

322

988

3,1

0

-

12

1,2

1995.

440

6454

14,7

-

-

70

1,1

1996.

296

3225

10,9

-

-

274

8,5

1997.

304

914

3

13

7

27

3

1998.

274

6059

22,1

-

-

23

0,4

1999.

395

939

2,4

2

-

12

1,3

2000.

426

1196

2,8

-

-

70

5,9

2001.

355

5534

15,6

4

4091

1530

27,6

2002.

199

2738

13,8

-

-

61

2,2

Ukupan broj napada 1991.

Ono što je običnim američkim građanima demonstrirano 11. rujna 2001. ekspertima je bilo poznato već dugi niz godina. Pokazalo se da su Amerikanci meta, i to laka meta. Terorizam možda nije nova pojava, ali suvremeni teroristi imaju začuđujuću prednost u odnosu na svoje prethodnike. Tehnologija danas omogućuje razaranja golemih razmjera, a troškovi povezani s njima gotovo su zanemarivi; otuda sve veći broj žrtava po napadu.64 Kalašnjikov možete kupiti za nekoliko stotina dolara. Danas je stvarna cijena atomske glave - a sasvim sigurno i stvarna cijena kilotone nuklearne tvari - gotovo sigurno niža

64

234

Martin Wolf, „Frightening Flexibility of Terrorism", Financial Times, 3. lipnja 2003.

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

nego ikad nakon što je Projekt Manhattan postigao cilj. Prva atomska bomba stajala je približno 2 milijarde tadašnjih dolara. Prema vrijednosti dolara iz 1993., riječ je o deseterostruko većem iznosu za koji je moguće kupiti 400 raketnih projektila Trident II.65 Činjenica da je Francuska bila sposobna gotovo udvostručiti svoj nuklearni arsenal (godine 1985. imala je 222 atomske glave, a 1991. čak 436), dok su u isto vrijeme proračunska sredstva za obranu povećana za manje od 7 posto, govori dovoljno sama za sebe.66 Pa ipak, Al-Kaidi nije bila potrebna tako sofisticirana tehnologija da sruši dvije najviše zgrade na Manhattanu: bili su joj potrebni samo nekoliko desetaka sati instrukcija iz letenja i rezači kutija. U trenutku dok pišem ovu knjigu avion i instruktora za osamdeset sati letenja moguće je unajmiti za manje od 9000 dolara. A rezač kutija sa šest oštrica stoji 2 dolara i 11 centi. Prema tome, šačici ljudi je za tričavu svotu novca pošlo za rukom ubiti 3173 ljudi67 i nanijeti izravnu ekonomsku štetu od 27,2 milijarde dolara, što je tek neznatan dio ukupnih gubitaka u nacionalnom dohotku koji su isprva bili projicirani na 5 posto bruto domaćeg proizvoda. Konačni troškovi osiguranja iznosili su između 30 i 58 milijardi dolara; golema šteta nanesena je i američkoj zrakoplovnoj industriji, kao i turizmu. Porezni obveznici suočeni su s računom ne samo za obnovu, nego i za saniranje štete nanesene avioindustriji, te sa znatnim povećanjem troškova za obranu i „domovinsku sigurnost". 68 O dugoročnoj šteti izazvanoj napadima 11. rujna - u formi povećane

Izračun na temelju prijedloga Federalnog budžeta; Međunarodni institut za strategijske studije, The Military Balance, 1992-1993., str. 17. 66 Ibid., str. 218. 67 „September 11 Death Toll Revised", Associated Press, 11. lipnja 2003. Prema najnovijim podacima, u napadima na Svjetski trgovinski centar živote je izgubilo 2940 osoba, 189 poginulo je u napadu na Pentagon, a 44 kada se četvrti zrakoplov srušio u Pennsylvaniji. 68 Robert Looney, „Economic Costs". Ovo se pokazalo isuviše pesimističnim. 65

USPON - 3. C i v i l i z a c i j a s u k o b a

235

nesigurnosti, kolebljivosti tržišta, izdataka za sigurnost i premija na rizik - možemo samo nagađati.69 Američko gospodarstvo taj je udarac prebrodilo mnogo bezbolnije nego što su mnogi tada očekivali. S čisto ekonomskog stajališta, napade od 11. rujna možemo usporediti s teškom prirodnom katastrofom: prouzročena šteta bila je, naravno, visoka, ali ne i nepodnošljiva, a njeno značenje bilo je daleko manje od posljedica deflacije prouzročene prenapuhanom burzom koja je započela godinu i pol ranije.70 U usporedbi sa štetom koju je Sovjetski Savez mogao nanijeti Sjedinjenim Državama da se hladni rat pretvorio u vrući, šteta je bila više nego zanemariva. To što do Trećeg svjetskog rata nije došlo ne bi nas trebalo navesti na pogrešan zaključak da je Al-Kaida za Sjedinjene Države opasnija od sovjetskog komunizma. Kao što smo vidjeli, njihove ideologije su donekle slične, ali vojni potencijali kojima su raspolagali Staljin, Hruščov i Brežnjev višestruko nadmašuju bin Ladenove potencijale. Napad Sovjetskog Saveza na Sjedinjene Države ostavio bi za sobom stotine tisuća, ako ne i nekoliko milijuna poginulih Amerikanaca, i s lica zemlje ne bi izbrisao samo dva tornja, nego mnoštvo gradova. Problem s Al-Kaidom nije u tome što je ona ozbiljna prijetnja Sjedinjenim Državama; problem je u tome što je jednu tako malenu i u organizacijskom smislu difuznu prijetnju vrlo teško locirati, neovisno o tome želi li ju se uništiti ili s njom pregovarati. S jedne strane, prema tome, svi se slažemo da ne smijemo dopustiti da se katastrofa nalik onoj 11. rujna ponovi. S druge pak strane, progoni nas podmukla sumnja da možda nećemo biti u stanju izbjeći ponavljanje 11. rujna.

Vidi raspravu koja se vodila na Fakultetu za poslijediplomski studij Čikaškog sveučilišta, „What's Next? The Economic Effects of September 11"; www.uchicago.edu. 70 Radi usporedbe, gubici osiguranja prouzročeni poplavama u Srednjoj Europi 2002. iznosili su 2,5 milijardi dolara. U zemljotresu u Afganistanu i Pakistanu iste godine poginulo je blizu 2000 ljudi. Vidi Economist, 24. svibnja 2003. 69

236

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

11. R U J N A Kao što se 1930-ih općenito i pogrešno vjerovalo da će se „bombarder uvijek provući", tako se danas općenito i pogrešno vjeruje da će se terorist uvijek provući. Terorizam na domaćem terenu moguće je smanjiti, ako ne i potpuno ukloniti, kombinacijom razboritih političkih mjera i pregovaranja. Zapadna Europa se 1970-ih, u vrijeme kad su nacionalističke manjine (u Irskoj i Španjolskoj) i ekstremni marksisti (u Italiji, Njemačkoj i Grčkoj) vršili atentate i rušili sve pred sobom, suočila s ozbiljnim problemom terorizma. Danas počinitelji takvih zločina, uz iznimku baskijske separatističke skupine Euskadi ta Askatasuna (ETA), dospijevaju u zatvor, bivaju marginalizirani ili primorani da se odreknu nasilja. Broj terorističkih napada znatno je smanjen.71 U privremenom krilu Irske republikanske armije došlo je do rascjepa, a njegovo vodstvo napokon je primorano birati između metka i izbornih kutija, iako ni izbliza nije ostvarilo svoj cilj - ujedinjenje Irske. Pripadnici ekstremne ljevice iz 1968. dijelom su umrli, dijelom su iza rešetaka, a dijelom su, zahvaljujući tome što su podlegli iskušenju sudjelovanja u vlasti, na čudesan način ublažili svoje stavove i ušli u vlade zemalja koje su svojedobno kanili srušiti. Nakon što se suoče s opasnošću utamničenja i ponudom da sudjeluju u dijalogu, pripadnici ni jednog terorističkog pokreta nisu imuni na raskol. Je li neutraliziranje terorizma nalik ovome zamislivo na Bliskom istoku? Čini se da nije, sve dok Izrael inzistira na isključivo vojnom rješenju problema. 72 U trenutku dok pišem ovu knjigu nasilje između Za razliku od razdoblja između 1991. i 1996., kad je u Europi izvršeno preko 1000 terorističkih napada, između 1997. i 2002. izvršen je samo 241 teroristički napad, 75 posto manje. 72 „Problem [Palestine] ne može se riješiti vojnim putem", izjavio je umirovljeni zapovjednik CENTCOM-a Anthony Zinni jednom novinaru 2002. „Znate, ni problem terorizma nije moguće riješiti vojnim putem"; Dana Priest, Mission, str. 11 i dalje. 71

U S P O N - 3. C i v i l i z a c i j a s u k o b a

237

Izraelaca i Palestinaca u Izraelu i na okupiranim područjima, započeto intifadom ,,al-Aksa" u rujnu 2000., odnijelo je blizu tri tisuće života: poginulo je više od dvije tisuće Palestinaca i više od sedamsto Izraelaca. 73 Činjenica da je vlada Ariela Sharona bila primorana podići zid oko palestinskih naselja pokazuje do koje je mjere u njoj zavladao očaj: posrijedi je politika koja ponešto duguje iskustvu Ulbrichtove Istočne Njemačke, a ponešto i Verwoerdove Južne Afrike - podigla je Berlinski zid kroz Svetu zemlju kako bi nametnula novi aparthejd. Terorizam na Bliskom istoku neće prestati sve dok bude država koje ga podržavaju. Teroristički internacionalizam - ili, preciznije rečeno, širenje međunarodnog terora na Sjedinjene Države - prisililo je Sjedinjene Države da reagiraju izvan svojih granica. Davno prije rujna 2001. trebalo je biti jasno da je podršku Afganistana, Kube, Iraka,74 Irana, Libije, Sjeverne Koreje, Sudana i Sirije terorističkim skupinama moguće zaustaviti jedino intervencijama u tim zemljama. Takve intervencije nisu bile nimalo lake u vrijeme hladnog rata, kad se moglo sa sigurnošću očekivati da će svaka američka akcija izazvati reakciju Sovjeta. No čak i nakon što je raspad Sovjetskog Saveza „već po naravi stvari donio neočekivanu hegemoniju Sjedinjenim Državama", 75 kreatorima američke politike bilo je teško zamisliti da mogu učiniti nešto više od egzemplarnog, ali ipak samo simboličnog kažnjavanja. Predsjednik Reagan je u travnju 1986. naredio poduzimanje zračnih udara na pet ciljeva u Libiji kako bi, pre-

73

Statistički podaci su, dakako, prijeporni. Podatke koje navodim dobio sam od Izraelskog informacijskog centra za ljudska prava na okupiranim područjima; http://www.btselem.org. 74 Iako nepobitni dokazi da je Sadamov režim pomagao Al-Kaidi ne postoje, pouzdano se zna da je pomagao Abu Nidalu i Hamasu. Sadam je također pružao pomoć iranskim mudžahedinima i Kurdistanskoj radničkoj partiji. 75 Peter H. Smith, Talons of the Eagle, str. 5 i dalje.

238

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

ma riječima ministra obrana Caspara Weinbergera, „poučio Gadafija lekciji da je praksa sponzoriranja terorizma povezana s golemim troškovima". 76 Dvanaest godina kasnije, u kolovozu 1998., predsjednik Clinton se, u znak odmazde za bombaške napade na američke ambasade u Keniji i Etiopiji, još jednom poslužio istom taktikom, raketirajući projektilima objekte navodno „povezane s terorizmom" u Afganistanu i Sudanu. 77 Učinak ove demonstracije sile bio je bijedan. Dapače, prizor u kojemu krstareća raketa pogađa (prazan) šator nije simbolizirao ništa drugo doli američku nemoć; prema riječima Clintonova nasljednika, takva taktika bila je obična „šala". 78 Usprkos tomu Sjedinjene Države su 1980-ih stjecale sve više povjerenja u svoje vojne potencijale. Nakon travanjske kulminacije 1980., kad je sramotno propao pokušaj oslobađanja američkih talaca u Teheranu, u Pentagonu je došlo do značajnih promjena. Sjedinjene Države i dalje su poduzimale tajne antikomunističke operacije u Srednjoj Americi, pomažući kontrasima u Nikaragvi u ratu protiv sandinističkog režima koji je osvojio vlast 1979., pružajući financijsku i vojnu podršku antikomunističkoj vladi u Salvadoru te pretvarajući Honduras u nešto što je bilo jedva moguće razlikovati od američkog vojnog logora.79 Bio je to po mnogo čemu stari pristup, oličen u izreci „to je naš kurvin sin", samo što je sada bio zamaskiran u tek neznatno svježiju hladnoratovsku retoriku. Zanimanje javnosti bilo je vrlo ograničeno; prema jednoj anketi, gotovo trećina Amerikanaca vjerovala je da kontrasi djeluju u Norveškoj. 80 Nešto inovativnije bile su otvorene intervencije 1980-ih.

76 77 78 79 80

Richard N. Haass, Intervention, str. 26 i dalje. Pettiford i Harding, Terrorism, str. 135. Bob Woodward, Bush at War, str. 38. Daniel B. Schirmer, „U.S. Bases in Central America". Walter R. Mead, Special Providence, str. 31.

USPON - 3. C i v i l i z a c i j a s u k o b a

239

Predsjednik Reagan je u listopadu 1983. naredio pravu invaziju na sićušni karipski otočić Grenadu, nastojeći u toj zemlji spriječiti ljevičarski državni udar. Šifrirani naziv operacije, Prijeko potrebna žestina, značio je da je u raspoloženju vojnih krugova došlo do stanovitih promjena. 81 Poslije uspješno izvedene operacije u Grenadi uslijedila je, šest godina kasnije, jednako uspješna operacija u Panami, nakon što je predsjednik George Bush stariji naredio svrgavanje tamošnjeg diktatora, generala Manuela Noriege. Premda su Sjedinjene Države pristale vratiti Panamski kanal Panami do 1. siječnja 1990., Noriegino poništenje rezultata izbora održanih u svibnju prethodne godine poslužilo je kao opravdanje za pravu invaziju na tu državu u kojoj je sudjelovalo 25.000 američkih vojnika. 82 Operacija pod nazivom Opravdani razlog značila je još jedno odstupanje: upotrijebljena je, jednostrano, nerazmjerno velika sila kako bi se srušio, a ne instalirao jedan diktator. Ovo novo samopouzdanje došlo je djelomice iznutra. Goldwater-Nicholsonovim zakonom (1986.) transformiran je zapovjedni ustroj američke vojske, pri čemu je šef Združenog vojnog stožera promaknut u predsjednikova glavnog vojnog savjetnika i, što je još važnije, stvorena je nova elita, sastavljena od pet „ujedinjenih borbenih zapovjedništava", a svako od njih bilo je odgovorno za sve vojne postrojbe na određenom geografskom području. 83 Posebno važna bila je transformacija Združene borbene grupe za razmještaj trupa koja je sada postala novo Središnje zapovjedništvo, čija će uloga ubuduće imati glavnu ulogu, ne samo u geografskom smislu.84 Revidiranje atlasa implicitno sadržano u tom novom ustroju imalo 81 82 83 84

240

Richard N. Haass, Intervention, str. 25 i dalje. Daniel B. Schirmer, „U.S. Bases in Central America". Dana Priest, Mission, str. 95. Ibid., str. 71.

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

je značajne operativne implikacije, jer je postalo očito da su američke trupe na ovih pet područja raspoređene nejednako. Posebno je CENTCOM raspolagao relativno malim brojem vojnika; zapovjednik tog strateški važnog područja, koje se pružalo od Rta Horn u Africi do srednje Azije, isprva je bio poput poglavice jednog malobrojnog indijanskog plemena. Kao posljedica toga, naglo je porasla važnost neobično pokretnih Trupa za specijalne operacije.85 Pri tome je vrlo značajno istaknuti da je budžet tih novih vojnih postrojbi znatno porastao istodobno s naglim smanjenjem sredstava namijenjenih ministarstvu vanjskih poslova.86 Prije svega, to revidiranje američkog načina ratovanja - ili, još preciznije, učenje lekcija iz Vijetnamskog rata - urodilo je napokon doktrinarnim plodovima. Kao što je general Colin Powell, šef Združenog stožera američke vojske u vrijeme Busha starijeg, govoreći o tim lekcijama, izričito rekao, časnički naraštaj koji je sudjelovao u Vijetnamskom ratu neće više nikad „šutke pristati na rat koji se vodi mlitavo i čije razloge, zbog njihove nedovoljne promišljenosti, američki narod ne razumije i ne može podržati". Odsada nadalje, Sjedinjene Države „ne bi smjele angažirati svoje snage u prekomorskim zemljama ako se određeni angažman ili povod ne ocijeni vitalnim za naše nacionalne interese ili za interese naših saveznika"; kad se takav slučaj dogodi, i kad je to „jedini izlaz", trupe treba poslati „bez oklijevanja, a njihov cilj mora biti pobjeda"; u takvom slučaju „njima treba jasno odrediti političke i vojne ciljeve", ali i sredstva i ciljevi „moraju se neprekidno i uvijek iznova procjenjivati i po potrebi prilagođavati"; osim toga, mora postojati „stanovito jamstvo da ćemo u tome imati podršku američkog naro-

Do sredine 1990-ih ove trupe poduzele su preko dvije tisuće operacija u 167 zemalja; Christopher Coker, Conflicts, str. 20. 86 Dana Priest, Mission, str. 45 i dalje. 85

U S P O N - 3. C i v i l i z a c i j a s u k o b a

241

da i njegovih izabranih predstavnika u Kongresu". (Kako bi takvu podršku osigurao, Powell je poslije dodao da sve američke intervencije moraju imati „izlaznu strategiju".) 87 Powellovo isticanje potrebe za jasno definiranom svrhom angažiranja američkih trupa bilo je iskreno i neobično korisno. Pod njegovim vodstvom, izričito je ustvrdio, neće se više nikad dogoditi fijasko nalik onomu u Libanonu 1983. Pa ipak, na ovome je mjestu važno podsjetiti da je nova vrsta intervencija koje je Powel imao na umu bila moguća zahvaljujući isključivo temeljitim promjenama u globalnom strategijskom kontekstu. Činjenica da je do invazije na Panamu došlo samo tridesetak dana nakon pada Berlinskog zida nipošto nije slučajna. 88 Sjedinjene Države su se ranije zbog straha od Sovjeta priklanjale tajnim intervencijama, nastojeći ponajčešće održati dokazane antikomunističke diktatore u Latinskoj Americi. Nakon što se sovjetski imperij srušio, intervencije su mogle biti sasvim otvorene i bilo ih je, barem naoko, moguće izvršiti u korist demokratskih snaga, ne samo u Latinskoj Americi, nego, potencijalno, na bilo kojoj točki u svijetu. U tom smislu, prava prekretnica nije bio 11. rujna, nego 9. studenoga. Nakon revolucije od 9. studenoga u Istočnoj Njemačkoj odjednom je postalo jasno da sovjetski vođa Mihail Gorbačov više ne želi ili ne može održavati ruski imperij šaljući tenkove u istočnoeuropske gradove. S obzirom na važnost Njemačke, čijeg su se ponovnog ujedinjenja pod vodstvom Zapada bivši sovjetski vođe plašili kao najužasnije noćne more, sada su Sjedinjene Države manje-više svugdje imale slobodne ruke. 2. prosinca Bush i Gorbačov i službeno su proglasili hladni rat završenim. 19. prosinca otpočela je invazija na Panamu.

87 88

242

Max Boot, Savage Wars, str, 318. Richard N. Haass, Intervention, str. 30 i dalje.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Nakon što je Sadam Husein 2. kolovoza 1990. napao Kuvajt, pružio je i nehotice priliku Sjedinjenim Državama da prema njemu postupe onako kako su postupile prema Noriegi. No je li to posve točno? Jer, premda je Sovjetski Savez proživljavao svoje najteže trenutke, Bliski istok ipak nije bio Srednja Amerika. Jednostrana američka intervencija u Panami, kao i smjena režima koja je nakon toga uslijedila, izvedene su gotovo bez i jednog prosvjeda međunarodne zajednice. Slučaj Iraka, međutim, pokazao se posve drukčijim, i to zbog dva vrlo važna razloga. Prvi je bio vjerovanje (koje je 1990. bilo gotovo posvudašnje) da je za intervenciju na Bliskom istoku potrebno odobrenje Ujedinjenih naroda. Drugi je bio u tome što takvo odobrenje, čak i u slučaju da je doneseno jednoglasno, ne bi bilo legitimno u očima islamoboljševika bez države. Američka pobjeda u hladnom ratu - u ruševinama dalekog i gotovo zaboravljenog Kabula - bila je, naime, i njihova pobjeda.

Geografski fokus američkog imperija u XX. se stoljeću više puta pomicao. Početkom XX. stoljeća bio je to imperij ograničen na zapadnu hemisferu, koji se protezao do Karipskog otočja na istoku, do Srednje Amerike na jugu i do Tihog oceana na zapadu. Sredinom pak XX. stoljeća američki je imperij, premda protiv svoje volje, bio prisiljen proširiti svoj utjecaj na Europu, zbog čega se tijekom najvećeg dijela hladnog rata činilo da je Amerikancima važnija sigurnost Zapadne Europe nego sigurnost Azije, pa čak i Karipskog otočja. Postupno je, međutim, u središte američkog interesa, oko kojega se okretala američka strategija, dospio Bliski istok: zbog Izraela, zbog nafte i zbog terorizma. S okončanjem hladnog rata Americi se ukazala prilika da svoju obnovljenu vojnu moć upotrijebi protiv jedne ili više opasnih država koje su istodobno prijetile Izraelu i koje su posjedovale naftu i podupirale terorizam. Pri tome se nije postavlja-

U S P O N - 3. C i v i l i z a c i j a s u k o b a

243

lo pitanje hoće li Sjedinjene Države poduzeti akciju protiv tih svojih zakletih neprijatelja; one jednostavno nisu mogle ne djelovati protiv njih. Pitanje koje se postavljalo glasilo je hoće li akciju protiv njih poduzeti same ili u suradnji sa svojim tradicionalnim saveznicima.

244

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

4.

VELIČANSTVENI MULTILATERALIZAM

Soba bez pogleda. venezuelanski diplomat DIEGO ARRIA, bivši predsjednik Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, opisujući prostoriju za tajne sastanke Vijeća sigurnosti u kojoj su zavjese stalno navučene 1

Lijepo je reći da to možemo učiniti jednostrano, ali to jednostavno nije moguće.2 riječi državnog tajnika COLINA POWELLA upućene predsjedniku Georgeu W. Bushu, 5. kolovoza 2002.

1 Zahvalan sam g. Arriji na dopuštenju da citiram njegove riječi i nadam se da će ih jednog dana iskoristiti kao naslov za svoje memoare o vremenu provedenom na službi u Vijeću sigurnosti. 2 Bob Woodward, Bush at War, str. 333.

U S P O N - 4. V e l i č a n s t v e n i m u l t i l a t e r a l i z a m

245

SJEDINJENE DRŽAVE I UJEDINJENI NARODI Trebaju li istinskom imperiju saveznici ili on može postići ono što želi i bez tuđe pomoći? U očima mnogih komentatora prijetnja koju je predstavljao Sadamov Irak izražavala je jednostavnu dihotomiju između „unilateralizma" i „multilateralizma". Sjedinjene Države su 1990-ih nastojale izići na kraj sa Sadamom kroz institucionalne strukture „međunarodne zajednice", što je neodređen izraz kojim se najčešće aludira na Ujedinjene narode, no kojim se zapravo ponekad laska nekolicini zemalja koje se protive američkoj politici. Kritičari predsjednika Georgea Busha starijeg tvrdili su da je on pokazao previše osjetljivosti za želje međunarodne zajednice kad se odbio pokoriti odredbi UN-a kojom je zatraženo da se Irak izbaci iz Kuvajta invazijom na tu zemlju i smjenom režima u Bagdadu. Dvanaest godina kasnije kritičari Georgea Busha mlađeg tvrdili su upravo suprotno, odnosno da nije vodio dovoljno računa o željama međunarodne zajednice kad je naredio - bez izričitog odobrenja UN-a - invaziju na Irak i svrgavanje Sadama Huseina. Po njihovu mišljenju, francuska vlada bila je u pravu kad se zalagala za multilatrealni pristup Iraku. Unatoč tomu ovdje je riječ o lažnoj dihotomiji. Invazija na Irak 2003. nije bila lišena legitimne osnove u međunarodnom pravu i nju je na razne načine podržalo četrdesetak država. 3 Ni jedna zemlja nije se u toj mjeri protivila smjeni režima u Iraku da bi se protiv nje 3

Brojka je prijeporna. Sjedinjene Države tvrdile su da njena „koalicija spremnih" broji četrdeset devet zemalja. Prema jednom drugom istraživanju provedenom 28. ožujka 2003., međutim, SAD je podržavalo samo trideset sedam zemalja, s tim što joj je još deset zemalja pružilo očiglednu, ali ne i izričitu podršku. Svoje vojnike u Irak su poslale samo Velika Britanija, Australija i Poljska, premda je još deset zemalja ponudilo neznatan broj ne-vojnih jedinica, uglavnom medicinskog osoblja i specijalista za dekontaminaciju.

246

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

bila spremna boriti drukčije nego najjeftinijim i najmanje efikasnim oružjem, odnosno retorikom. S druge strane, za francusku vladu teško je reći da je primjer vrline „multilateralnosti", kao što se ni Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda ne može smatrati jedinim izvorom legitimiteta u međunarodnim odnosima. Kriza u Iraku nastupila je kao posljedica golemih nejasnoća u načinu na koji se UN - a osobito Vijeće sigurnosti - ponašalo 13 godina prije 2003. Bile su to godine kad se očekivalo da će - nakon okončanja hladnog rata - biti uspostavljen „novi svjetski poredak" u kojemu će Ujedinjeni narodi, uz podršku Sjedinjenih Država, imati ključnu ulogu. Oni koji danas veličaju Ujedinjene narode, kritizirajući istodobno Sjedinjene Države, imaju selektivno pamćenje. Teški grijesi propusta prvih, naime, daleko nadmašuju lake grijehe činjenja potonjih. Državnici viktorijanskog doba često su s ironijom govorili o „sjajnoj izolaciji" koja po njihovu mišljenju nije poželjno stanje za jedan imperij.4 Ipak, 1990-e su pokazale da je pretjerano prigibanje koljena pred međunarodnim institucijama katkad štetno. Multilateralizam ponekad i ne mora biti divan. Ujedinjene narode su u najvećoj mjeri stvorile Sjedinjene Države. Već i sam ovaj naziv predložio je Franklin Roosevelt u trenutku kad se 26 država, koje su sačinjavale antifašističku koaliciju i koje su ušle u rat protiv sila Osovine, sastalo krajem 1941. kako bi izradilo zajedničku deklaraciju. Tri i pol godine kasnije delegati prvotnih pedeset država članica i službeno su usvojili Povelju UN-a u zgradi Opere u San Franciscu. Premda su se isprva sastajali u Londonu, Vijeće si-

Ovaj izraz obično se pripisuje markizu od Salisburyja, no čini se da ga je češće koristio njegov ministar George Goschen. Salisbury je izolaciju smatrao vrlo opasnom i Veliku Britaniju je više volio vidjeti kao sastavni dio mreže raznih saveza i sporazuma.

4

U S P O N - 4. V e l i č a n s t v e n i m u l t i l a t e r a l i z a m

247

gurnosti i Opća skupština bili su od 1950-ih smješteni u zgradi koju je donirala obitelj Rockefeller. I premda su Sjedinjene Države 1996., na poticaj Kongresa u kojem su tada većinu imali republikanci, privremeno obustavile plaćanje članarine Ujedinjenim narodima, one su 1999. nastavile plaćati doprinose svjetskoj organizaciji i djelomice podmirile svoje dugove. 5 Sjedinjene Države su, prema tome, i danas, kao i cijelo vrijeme nakon nastanka UN-a, najveći pojedinačni prinosnik svjetske organizacije. Sjedinjene Države plaćaju više od petine (22 posto) redovitog dvogodišnjeg budžeta UN-a koji iznosi 2,54 milijarde dolara, što je tek neznatno manje od 25-postotne kvote koju su plaćale prije 1999. Osim toga, SAD pokriva polovicu budžeta Svjetskog programa za hranu, četvrtinu budžeta UN-ovih operacija za očuvanje mira, Međunarodne agencije za atomsku energiju, Ureda UN-ova visokog predstavnika za izbjeglice i Međunarodne organizacije za civilni zračni promet, te približno petinu budžeta Svjetske zdravstvene organizacije, Fonda za djecu i UN-ova programa za razvoj. Sve u svemu, Sjedinjene Države tvrde da su njeni redoviti i dobrovoljni doprinosi cijelom UN-ovu sustavu međunarodnih organizacija 2002. iznosili 3 milijarde dolara. 6 Poanta nije u tome da su Ujedinjeni narodi alternativa Sjedinjenim Državama. Ujedinjene narode stvorile su Sjedinjene Države. Njegovi resursi mnogo su manji od resursa američke vlade i njegoPrema UN-u, Sjedinjene Države su u lipnju 1998. svjetskoj organizaciji dugovale oko 1,5 milijardu dolara na ime članarine i drugih obveza. Od toga je 298 milijuna dolara otpadalo na redovni proračun za 1998., 271 milijun dolara na budžet za prethodne godine, 95 milijuna na potporu operacijama mirovnih snaga tijekom 1998. te 871 milijun dolara na operacije mirovnih snaga u prethodnim godinama; Christopher S. Wren, „Unpaid Dues at the U.N. Could Cost U.S. Its Vote", New York Times, 28. lipnja 1998. Prema Helms-Bidenovoj nagodbi iz 1999., Sjedinjene Države pristale su platiti nešto manje od polovice svojih dugova u zamjenu za niz reformi UN-a i drugih pridruženih institucija. 6 www.un.int.

5

248

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

ve zadaće mogu biti samo dopuna američkoj moći. Preciznije rečeno, godišnji budžet Ujedinjenih naroda iznosi oko 0,07 američkog federalnog budžeta, 0,4 posto američkog budžeta za obranu i 17,6 posto američkog budžeta za međunarodni razvoj i humanitarnu pomoć. Riječima bivše državne tajnice Madeleine K. Albright, koja je između 1993. i 1996. bila stalna američka predstavnica u UNu, godišnji budžet Ujedinjenih naroda „približno je jednak iznosu koji Pentagon potroši svaka 32 sata". 7 Ujedinjeni narodi se, prema tome, ne mogu protiviti Sjedinjenim Državama i pri tome očekivati da će pobijediti; kad god su među njima postojale razlike, primjerice u pogledu jurisdikcije Međunarodnog suda pravde, Sjedinjene Države su jednostavno radile po svome. 8 Iako je Amerika za Bushove administracije tako postupila više puta, to nije nikakva novost. 9 Ujedinjeni narodi su potrebni Sjedinjenim Državama, ali one nisu dužne potpisati baš svaki međunarodni sporazum koji UN predloži. Sjedinjene Države su još više potrebne Ujedinjenim narodima, što znači da svjetska organizacija mora pokazati više tolerancije prema svom najvažnijem pokrovitelju. Kad bi Sjedinjene Države i Ujedinjeni narodi prekinuli međusobne odnose, Ujedinjeni narodi bi praktički prestali postojati.

Madeleine Albright, „Think Again: United Nations", Foreign Policy, rujan/listopad 2003., str. 22. 8 Sjedinjene Države su 1984. istupile iz ovog međunarodnog suda nakon tužbe Nikaragve za miniranje njenih luka. 9 Forman i dr., United States in a Global Age, str. 10 i dalje. Najvažniji sporazumi iz kojih su se SAD povukle su Sveobuhvatni sporazum o zabrani testiranja nuklearnog oružja, Sporazum o antibalističkim projektilima, Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda, Konvencija o biološkom oružju (verifikacijski protokol), predložena Konvencija UN-a o malom vatrenom oružju i lakom naoružanju, Konvencija iz Ottawe o zabrani proizvodnje, trgovine i korištenja protupješačkih kopnenih mina, Konvencija o pravima djeteta i Konvencija protiv diskriminacije žena, te (možda najpoznatijeg) Protokola iz Kyota o globalnom zatopljenju. 7

USPON - 4. Veličanstveni multilateralizam

249

Stoga oblike obuzdavanja američke moći kakvi danas postoje moramo potražiti iza koprene „multilateralizma". Pronaći ćemo ih u neprekidnoj nadzastupljenosti triju ranijih i jednog postojećeg imperija: Velike Britanije, Francuske, Rusije i Kine. Oni su ti, a ne UN sam po sebi, koji posjeduju moć uskratiti odobrenje „međunarodne zajednice" vanjskoj politici Sjedinjenih Država u obliku rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a i oni tu svoju moć mogu očitovati pojedinačno i kolektivno. Na taj način, da ironija bude još veća, multilateralni blagoslov može biti uskraćen jednostranom akcijom samo jedne stalne članice Vijeća sigurnosti. To što Sjedinjene Države toleriraju takvo što kad do toga dođe, kao što su prošle godine učinile u vezi s Irakom, pokazuje da su se one sposobne obuzdati, ali i da vode računa o vlastitim interesima. Vijeće sigurnosti UN-a je - poput redovitih konferencija ministara vanjskih poslova velikih sila u XIX. stoljeću - pogodnost, mjesto za koordinaciju na kojemu neke (premda ne sve) velike sile današnjice promiču svoje interese. Kad Vijeće sigurnosti određenu američku politiku proglasi zakonitom, ono je nesumnjivo korisno. Kada to ne učini, pretvara se u iritans. A pružajući bivšim imperijima priliku za davanje oduška osjećaju vlastite važnosti, ono ih možda čini manje moćnima nego što bi inače bili - upravo zato što je njihova prisutnost istančan iritans ekonomskim silama u usponu koje, zahvaljujući isključivo povijesnim razlozima, nisu stalne članice Vijeća sigurnosti. Ukupni bruto domaći proizvod ostalih četiriju stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a danas iznosi 4,5 trilijuna dolara. To je nešto manje od polovice BDP-a Sjedinjenih Država. To je također nešto manje od tri četvrtine ukupnog BDP-a triju namoćnijih država na svijetu koje nisu članice Vijeća sigurnosti: Japana, Njemačke i Indije.

250

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

P R V I Z A L J E V S K I RAT Kad je Sadam Husein 2. kolovoza 1990. napao Kuvajt, učinio je to u jednom od onih rijetkih trenutaka povijesti kad je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda bilo u položaju da pruži manje ili više neograničenu podršku akciji, koju bi Sjedinjene Države bile ionako poduzele. Jedva šest dana kasnije predsjednik George H. W. Bush obznanio je da će razmjestiti američke trupe u Saudijskoj Arabiji kako bi tu zemlju zaštitio od još jedne moguće iračke agresije. Predsjednik je u siječnju sljedeće godine, nakon što je na tom području razmještena golema američka vojna sila, naredio protjerivanje iračkih snaga iz Kuvajta. Nakon šestotjednih zračnih napada Sadamove snage su, zahvaljujući snažnom kopnenom napadu koji je trajao nepunih stotinjak sati, razbijene i natjerane u bijeg. Ovdje vrijedi istaknuti pet važnih pojedinosti. Prva i najočitija od njih sastoji se u tome što je dotad uobičajena prepreka američkoj politici u Vijeću sigurnosti, nakon što se Sovjetski Savez našao u smrtnim mukama, odjednom bila uklonjena isto onako pouzdano kao što ju je sovjetski bojkot uklonio u vrijeme korejske krize. Svakomu je bilo jasno da je Sadam agresijom na Kuvajt prekršio Povelju UN-a, no predgorbačovljevski Kremlj bio bi se instinktivno usprotivio razmještaju tako velikog broja američkih vojnika koji su upravo započinjali operacije Pustinjski štit i Pustinjska oluja. Ovaj put nije bilo nikakvih teškoća u usvajanju čitavog niza rezolucija kojima je od Iraka zatraženo povlačenje iz Kuvajta. Istodobno, Iraku je nametnut embargo na izvoz nafte, odobrena je blokada njegova izvoza a, Sjedinjenim Državama i svim ostalim zemljama članicama, odobreno je da se posluže „svim potrebnim sredstvima kako bi oslobodile Kuvajt". Drugo, Sadam je podcijenio američku odlučnost da se, prema riječima predsjednika Busha, presudnom vojnom pobjedom „jednom za svagda oslobodi

USPON - 4. Veličanstveni multilateralizam

251

vijetnamskog sindroma". 10 Iračka vojska je uništena kombinacijom razornog bombardiranja i četverodnevnog blitzkriega uz minimalne američke žrtve; svega 148 poginulih na bojnom polju od ukupno preko 1,1 milijun vojnika razmještenih na području Perzijskog zaljeva.11 Prema riječima bivšeg vrhovnog zapovjednika CENTCOMA-a, generala Anthonyja Zinnija: „Pustinjska oluja je uspjela... zato što smo krenuli na jedinog mamlaza na ovome svijetu koji je bio dovoljno glup da se simetrično sukobi s nama i koji je svega imao manje od nas, uključujući i moralno pravo da učini ono što je učinio Kuvajtu." 12 Treća pojedinost koju želim istaknuti, međutim, sastojala se u tome što Sjedinjene Države, plašeći se upravo vijetnamskog sindroma, nisu napale sam Irak, propustivši na taj način jasno pokazati svoju nadmoć. Šef Združenog stožera američke vojske Colin Powell uspio je nagovoriti Busha da prekine kopneni rat, omogućivši tako bijeg barem polovici Sadamu lojalne Republikanske garde. Nakon što su potaknule pobune Kurda protiv Sadamova režima na sjeveru i šijitskih muslimana na jugu zemlje, Sjedinjene Države stajale su po strani i mirno promatrale njihovo slamanje. 13 Sve što je nakon pobjede učinjeno svelo se na uspostavljanje, prvo, sigurnosne zone za Kurde u sjevernom Iraku, te, nešto kasnije, dviju zona zabrane letenja, jedne sjeverno od 36. i druge južno od 32. paralele. Ove dvije operacije (Pruži olakšanje i Južna straža) 14 bile su opet multinacionalni pothvati - u njima su sudje-

Stanley Karnow, Vietnam, str. 16. Department of Veteran Affairs; www.wa.gov. 12 Dana Priest, Mission, str. 69. 13 Max Boot, Savage Wars, str. 320. 14 Česta nepromišljenost američke politike nakon 1991. sastojala se davanju vojnim akcijama naziva koji su prikladniji za stanovitu vrstu lijekova. Nazivi poput „Pruži olakšanje", „Južna straža", „Promišljena sila" i „Trajna sloboda" neodoljivo podsjećaju na lijekove protiv želučanih tegoba. 10

11

252

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

lovale francuske, britanske i turske posade aviona - koji su imali pokriće u rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a. Sjedinjene Države i dalje su se nadale Sadamovu odlasku sa scene; u lipnju 1993. predsjednik Clinton je kao znak odmazde za pokušaj atentata autobombom na svoga prethodnika prilikom posjeta Kuvajtu, iza kojega je stajao Irak, naredio nesuvisao napad krstarećom raketom na Bagdad. 15 Usto, one su i dalje provodile rezolucije UN-a koje su imale za cilj ograničiti poslijeratne vojne aktivnosti Iraka. Udari krstarećim raketama kojima se Iračane željelo kazniti zbog kršenja sigurnosne zone na sjeveru zemlje nastavljeni su 1996. i ponovno u prosincu 1998. (operacija Pustinjska lisica), zbog odbijanja suradnje s inspektorima Posebne komisije UN-a za oružje (UNSCOM). 16 Krajem 1990-ih, međutim, bilo je više nego jasno da je bez prave invazije nemoguće ukloniti Sadama. Osim toga, postojali su opravdani razlozi za sumnju u pogledu efikasnosti sustava inspekcije oružja koji je imao za cilj onemogućiti irački režim u proizvodnji i nagomilavanju „oružja za masovno uništenje", što je tek kratica za nuklearno, kemijsko i biološko oružje. Posljedice prvog Zaljevskog rata bile su po mnogočemu značajnije izvan Iraka negoli u samom Iraku. Američka vojska čak se ni nakon pobjede u ratu nije potpuno povukla s Bliskog istoka. Nasuprot tomu, broj američkih vojnika stacioniranih na Bliskom istoku 1990-ih je rastao, kao što se vidi iz Tablice 5, popevši se sa samo 6000 vojnika 1993. na 16.000 vojnika 2000. Kao dio američkih snaga stacioniranih u inozemstvu, ta brojka značila je utrostručenje broja američkih vojnika u toj regiji. Posebno značajno bilo je povećanje brojnosti američkog osoblja u Saudijskoj Arabiji, pri-

15 16

Richard N. Haass, Intervention, str. 37. Ibid., str. 168.

U S P O N - 4. V e l i č a n s t v e n i m u l t i l a t e r a l i z a m

253

vremenih „podstanara" kraljevske dinastije koje je pratilo između stotinu i dvije stotine ratnih aviona. 17 Te brojke iskazuju stupanj američke prisutnosti manjim nego što je on uistinu bio, jer ne uzimaju u obzir mnoštvo američkih ratnih brodova razmještenih u Perzijskom zaljevu i oko njega. One, osim toga, nedovoljno govore o jednom drugom aspektu sve izraženije vojne ovisnosti Saudijske Arabije o SAD-u: saudijski režim je između kolovoza 1990. i prosinca 1992. od američkih proizvođača naručio oružja za više od 25 milijardi dolara. Saudijski politički sustav je zapravo, sa svojom iznimno niskom stopom vojne participacije, učinio Rijad u sigurnosnom pogledu ovisnim o američkim vojnicima i američkoj vatrenoj moći. 18 Kao što smo, međutim, vidjeli, to je samo dolijevalo ulje na vatru ogorčenosti radikalnog islamističkog pokreta u Saudijskoj Arabiji i izvan nje. Saudijski su svećenici, uključujući i Safar al-Hawalija, koga Osama bin Laden često citira kao autoritet, već 1991. osudili „planove Zapada koji imaju za cilj dominaciju nad cijelim arapskim i muslimanskim svijetom". Zgrožen ovisnošću saudijskih vlasti o američkoj zaštiti (one su otklonile njegovu ponudu o predvođenju gerilskih snaga protiv Sadama po uzoru na Afganistan), bin Laden je u travnju 1991. napustio Saudijsku Arabiju i preko Pakistana i Afganistana otputovao u Al-Kaidinu novu bazu u Sudanu. 19

17

F. G. Gause, „U.S.-Saudi Relationship", str. 351. Ibid., str. 343. Godine 1990. saudijska je vojska imala samo 111.500 vojnika. Iste godine Irak, čiji broj stanovnika nije ni dvostruko veći, imao je pet puta brojniju vojsku. 19 Peter Bergen, Holy War Inc., str. 85 i dalje. 18

254

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Tablica 5 - Broj aktivnih pripadnika američkog vojnog osoblja na Bliskom istoku; 1993. i 2000.

Ukupan broj američkog vojnog osoblja u stranim zemljama

1993.

2000.

308 020

257 817

379 605 42 21 233 26

949 499 36 29 4602 251 52 7053

Bahrein Egipat Izrael Jordan Kuvajt Oman Katar Saudijska Arabija Sirija Turska Ujedinjeni Arapski Emirati

950 10 4049 25

Ukupno

6340

15 879

2,1

6,2

Postotak od ukupnog broja američkog vojnog osoblja u stranim zemljama

-

2006 402

Peta i posljednja značajka prvog Zaljevskog rata također nije imala mnogo veze s Irakom. Riječ je o nečemu što bismo mogli nazvati marginalizacijom Izraela. Bushova je administracija smatrala da Izrael ne treba biti središte vojnih operacija protiv Iraka - čak ni kao centar za opskrbu i skladištenje oružja i vojne opreme, ili u medicinske svrhe. 20 Kad je Sadam, u nastojanju da se prikaže arhineprijateljem cionizma, ispalio projektile Scud na Tel Aviv, Amerikanci su poduzeli sve kako bi spriječili izraelsku odmazdu. Osim toga, Bush je uoči Pustinjske oluje pokušao pronaći način da pritisne Izrael, nadajući se da će tako prekinuti potpun zastoj pregovora o palestinskom pitanju. Čineći to, ponovno je potvrdio američko uvjerenje da se svaki mir „mora temeljiti na rezolucijama

20

R. B. Reich, „United States and Israel", str. 235 i dalje.

U S P O N - 4. V e l i č a n s t v e n i m u l t i l a t e r a l i z a m

255

242 i 338 Vijeća sigurnosti te na načelu teritorij za mir". 21 Dva mjeseca kasnije državni tajnik James Baker otvoreno je izjavio kako ne zna za „veću prepreku miru od naseljavanja okupiranih područja, koje ne samo da se nesmanjenom brzinom nastavlja, nego se čak i pojačava". Američka kreditna jamstva vrijedna 10 milijardi dolara povučena su nakon što su Izraelci odbili prihvatiti američke uvjete.22 Poslije 1991. američka pomoć Izraelu je obustavljena i realno se počela smanjivati. Godine 1999. njezin udio u odnosu na izraelski bruto nacionalni dohodak spustio se na trećinu razine na kojoj je bila 1992.

NIKAD NE RECI „ N I K A D " Bush stariji jedva je mogao biti nepopustljiviji u svojoj privrženosti ideji „novog svjetskog poretka" pod okriljem Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Irak je, prema slovu rezolucija Vijeća sigurnosti, isključen iz Ujedinjenih naroda; Izrael će uskoro na istoj osnovi biti prisiljen sklopiti mir s Palestincima. Pa Ipak, događaji koji su se počeli odvijati još u vrijeme kad je Bush, u siječnju 1993., napuštao Bijelu kuću, prisilit će njegova nasljednika da preispita - doduše, nevoljko i s oklijevanjem - američki stav prema UN-u. Jedna od tempiranih bombi koje je Bush oporučno ostavio Clintonu bila je američka upletenost u građanski rat u Somaliji. Tijekom najvećeg dijela 1980-ih za preuzimanje vlasti u toj zemlji borilo se najmanje pet različitih vojnih frakcija, no Sjedinjene Države su se u te borbe uplele tek krajem 1992., nakon što je zaprijetila opasnost od sveopće gladi. Sjedinjene Države su i ovaj put imale mandat Vi-

21 22

256

Ibid., str. 237. Ibid., str. 236.

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

jeća sigurnosti UN-a (rezolucija 794); borbena grupa sastavljena od kopnenih i pomorskih snaga poslana je u tu zemlju ne zato da zaustavi borbe, nego kako bi olakšala dostavu pomoći najpogođenijim područjima. Jedan od prvih vanjskopolitičkih poteza novoga predsjednika bio je da broj vojnika u toj zemlji smanji sa 26 na samo 5 tisuća. Međutim, Vijeće sigurnosti je, nakon što su naoružane osobe lojalne lokalnom vojnom diktatoru i vođi skupine nazvane uzvišenim imenom Ujedinjenog somalijskog kongresa, Muhamedu Farahu Aididu, ubile 24 pakistanska vojnika UN-a, donijelo novu rezoluciju (837) kojom je odobreno njegovo uhićenje. Sjedinjene Države reagirale su poslušnim slanjem odreda američkih komandosa kojima je podršku pružala elitna vojna postrojba Delta Force. Poput većine Amerikanaca, William Jefferson Clinton također je izvukao pouku iz Vijetnamskog rata. Bila je to, međutim, posve drukčija vrsta pouke od one koju je iz tog rata izvukao Colin Powell. Kao što smo vidjeli, pouka koju je izvukao Powell glasila je da američka vojska ne smije sudjelovati ni u jednom ratu u kojem njena vojna sila nije nadmoćna neprijateljevoj, da mora odrediti ograničen broj ciljeva koje je u stanju brzo postići, te da mora imati podršku javnosti. Pouka koju je izvukao Clinton, međutim, bila je nešto jednostavnija. Ona je glasila da predsjednik koji se upušta u rat u kojemu američki vojnici ginu ne smije biti ponovno izabran. Clintonova neizrečena doktrina bila je, prema tome, jednako jednostavna i radikalna kao i Powellova: Sjedinjene Države ne trebaju poduzimati nikakvu vojnu intervenciju u kojoj životi američkog vojnog osoblja mogu biti izloženi opasnosti. Kao što prikazuje Dijagram 10, on je toj svojoj doktrini bio vjeran svih osam godina svoga predsjednikovanja. Dok je u Bijeloj kući boravio Clinton, vjerojatnost da će neki američki ročnik biti ubijen u neprijateljskoj akciji bila je manja od 1 prema 160.000. U isto vrijeme, vjerojatnost da će poginuti od ruke nekog svog kolege vojnika bila je šest puta

USPON - 4. V e l i č a n s t v e n i m u l t i l a t e r a l i z a m

257

veća, vjerojatnost da će ubiti sam sebe 19 puta veća, a vjerojatnost da će poginuti u nesreći 50 puta veća. Štoviše, godine 1999. vjerojatnost da će neki mladi Amerikanac, ako stupi u vojsku, pasti žrtvom neprijateljske vatre nije bila ništa veća nego u slučaju da je ostao u gimnaziji. Nažalost za Clintona, posljedica gotovo prve vojne intervencije koju je odobrio bio je spektakularni vojni debakl u kojemu je poginulo 18 Amerikanaca. Bio je to sada već slavni fijasko u Mogadišuu nazvan „Pad crnog jastreba".

Dijagram 10 - Smrtnost američkog aktivnog vojnog osoblja prema uzroku, 1993. - 2000.

Prema riječima Marka Bowdena, to što su somalijski vojnici srušili dva američka helikoptera, poslana usred bijela dana u nepromišljenu akciju kako bi bili „ščepani" Aidid i nekolicina njegovih pomoćnika, nije bilo posljedica njihove sreće, nego proračunatosti. „Svaki neprijatelj pokazuje svoju slabu stranu načinom na koji se bori", napisao je Bowden. „Aididovi borci bili su posve svjesni slabe strane američkih komandosa. Oni nisu bili spremni poginuti.... Ako

258

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

ste željeli ubiti američke komandose, morali ste ih natjerati da se bore. Odgovor se nadavao sam od sebe: helikopter je trebalo oboriti. Dio lažne superiornosti Amerikanaca, njihova nespremnost za pogibiju, značila je da će oni učiniti sve kako bi zaštitili jedan drugoga, što je nesumnjivo bilo hrabro, ali katkad i pretjerano odvažno." 23 Čovjeka koji pročita njegov prikaz, zasnovan na razgovorima s preživjelima iz tog neuspješnog napada, duboko će impresionirati ne samo njegova istinitost - dapače, njegova suzdržanost, budući da su Amerikanci, po svemu sudeći, bili spremni izložiti opasnosti vlastite živote kako bi izvukli tijela svojih mrtvih drugova 24 - nego i prirodna posljedica takvog stanja koja se u izvještaju uopće ne spominje, a to je odlučnost i spremnost komandosa da počine sveopće krvoproliće nad Somalcima. Najjeziviji aspekt epizode nazvane Pad crnog jastreba nije podatak o pogibiji 18 američkih vojnika; najjezivije je to što su komandosi u panici pokosili barem jednako toliko, ako ne i mnogo više, nenaoružanih somalijskih muškaraca, žena i djece. Clintonova reakcija poprimila je oblik karakterističan za mnoge američke intervencije prije i nakon tog događaja. On je povećao broj vojnika u Somaliji, no istodobno je odredio i datum njihova odlaska koji je trebao uslijediti samo šest mjeseci kasnije. Plan o hvatanju Aidida prešutno je napušten. Štoviše, on je nakon samo nekoliko tjedana američkim transportnim zrakoplovom prebačen u Etiopiju gdje se održavala mirovna konferencija. 25 Problem s takvim pristupom jedva je potrebno i objašnjavati: sigurni da će američki vojnici ubrzo otići, vodama lokalnih somalijskih paravojnih postrojbi nije

Mark Bowden, Black Hawk Down, str. 166. Ovdje treba primijetiti da averzija američkih političara i birača prema gubicima nema nikakve veze sa stavovima američkog vojnog osoblja čiju su vratolomnu hrabrost Aididovi ljudi nastojali iskoristiti. 25 Richard N. Haass, Intervention, str. 46. 23

24

USPON - 4. Veličanstveni multilateralizam

259

padalo na pamet da se poprave. Nešto slično dogodilo se u rujnu 1994. kad je Clintonova administracija - djelujući opet u skladu s rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a (Rezolucija br. 940) - poslala 20.000 vojnika na Haiti sa zadaćom da na predsjednički položaj vrate izabranog predsjednika Jeana-Bertranda Aristidea, kojega je vojska zbacila tri godine ranije. Šest mjeseci kasnije Sjedinjene Države prebacile su odgovornost na misiju UN-a, ostavivši na otoku samo nekoliko stotina ljudi i omogućivši Aristideu povratak uobičajenoj haićanskoj politici: lopovluku, ubojstvima, zastrašivanju i korupciji. Na etnički homogenom Haitiju, na kojemu 95 posto stanovništva potječe od afričkih robova, nemoguće je počiniti genocid; na tom mjestu moguće je počiniti isključivo masovna ubojstva. Pa ipak, nad taj se otok 1990-ih nadvila kudikamo veća opasnost od genocida - u značenju masovnog ubijanja pripadnika nekog plemena ili naroda negoli što su to obična masovna ubojstva. Sam izraz - genocid - je neologizam, a skovao ga je daleke 1944. Raphael Lemkin u svojoj knjizi Axis Rule in Occupied Europe (Vladavina sila Osovine u okupiranoj Europi). Kao poljski Židov, Lemkin je pobjegao pred nacizmom, a gotovo cijela njegova obitelj pobijena je u holokaustu (stradalo je 49 njegovih rođaka, uključujući i roditelje; preživjeli su samo njegov brat, bratova supruga i njihova djeca). Samo zahvaljujući njemu i njegovoj kampanji, koju je vodio sam i bez ičije pomoći, ta izmišljena riječ postala je jedan od temelja poslijeratnog međunarodnog prava. Potkraj 1948. izgledalo je da je Lemkin doživio trijumf. Ne samo što je Opća skupština UN-a 1946. jednoglasno usvojila rezoluciju kojom je osudila genocid, nego je 1948. usvojila - opet nemine contradicente - Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. 26

26

260

Vidi: Samantha Power, Problem from Hell.

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

Pa ipak, pokazalo se da Lemkinov projekt sadrži jednu fatalnu manu. Zemlja koja mu je pružila azil - bile su to Sjedinjene Države - i koja je bila u najpovoljnijem položaju da učini nešto kako bi zaustavila genocid, bilo ekonomskim pritiskom, bilo vojnom intervencijom - odbila je ratificirati tu konvenciju. Štoviše, protivljenje konvenciji u Senatu svladano je tek 1985. (nakon što je Reaganova administracija pokušala ispraviti štetu učinjenu nepromišljenim predsjednikovim posjetom Ratnom groblju u Bitburgu u Zapadnoj Njemačkoj na kojemu je, kako se kasnije pokazalo, pokopano 49 časnika SS-a). Tvrdokorni realisti i dalje su tvrdili da konvenciju UN-a ne treba ratificirati, obrazlažući svoje stajalište tvrdnjom da bi ona nesumnjivo ojačala položaj Međunarodnog suda pravde. Čak štoviše, senator Jesse Helms nastojao je razvodniti uvjete ratifikacije čitavim nizom tzv. rezervi, pogodbi i deklaracija. Pa ipak, kako je proučavanje i slavljenje uspomene na holokaust s vremenom zauzimalo sve istaknutije mjesto u američkom kulturnom životu, takav realizam postajao je sve manje doličan. Otada nadalje američki predsjednici, kako oni iz Republikanske, tako i oni iz Demokratske stranke, neprekidno su izjavljivali da se genocid ne smije više nikad dogoditi. To je 1979. učinio i Jimmy Carter: „Moramo zajedno sa svim civiliziranim narodima sročiti prisegu, koju nitko i ništa neće moći uzdrmati, da svijet neće više nikad propustiti pravodobno djelovati kako bi spriječio ovaj užasni zločin genocida." To je 1984. učinio i Ronald Reagan: „Poput vas, kažem iskreno i bez oklijevanja, 'Nikad više!'" To je učinio i Bill Clinton 1993., prigodom otvaranja Muzeja holokausta u Washingtonu: „Ne smijemo dopustiti da se to ikad više dogodi." Nažalost, 1990-ih ovo „nikad više" počelo je značiti „ne više od jednom ili dvaput u deset godina". Na ovome mjestu nema potrebe ulaziti u pojedinosti događaja koji su prouzročili raspad jugoslavenske multietničke federacije na

USPON - 4. Veličanstveni multilateralizam

261

dvanaest dijelova. Ključno je to da je taj raspad, ondje gdje je bio popraćen nasiljem - poglavito, iako ne isključivo, u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i na Kosovu - bio golem izazov svima onima koji su se svečano obvezali da neće dopustiti novi genocid (najmanje od svega u Europi). Dogovor o podjeli Bosne, postignut između srbijanskog vođe Slobodana Miloševića i hrvatskog vođe Franje Tuđmana u ožujku 1991., imao je od samog početka za cilj „čišćenje terena" od Muslimana (otuda izraz „etničko čišćenje"); kao što je Tuđman kasnije primijetio, „Muslimani nisu trebali dobiti svoj dio", unatoč tome što su sačinjavali dvije petine stanovništva. Od trenutka kad su bosanski Srbi proglasili nezavisnost vlastite republike sa središtem na Palama i započeli s napadima na Sarajevo (travanj 1992.) svijet je bio suočen s bjelodanim primjerom genocida na način kako je on definiran u poznatoj konvenciji UN-a. 27 Štoviše, iako su zločine protiv civila činile sve tri strane koje su sudjelovale u sukobu, već od samog početka postojali su dokazi da su za većinu zločina genocida odgovorne srpske vlasti na Palama i njihovi gospodari u Beogradu. Prema američkom ministarstvu vanjskih poslova, bosan27

Konvencija UN-a o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. najčešće se pogrešno tumači. U članku 2 jasno je definiran pojam genocida koji je Raphael Lemkin skovao četiri godine ranije. On obuhvaća „bilo koji od sljedećih postupaka počinjenih u cilju uništenja, u cjelini ili djelomice, nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine kao takve": - ubijanje pripadnika nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine; - nanošenje teških tjelesnih ozljeda ili duševnih patnji pripadnicima ovih skupina; - namjerno nametanje takvih životnih uvjeta nekoj skupini koji imaju za cilj njeno potpuno ili djelomično uništenje; - nametanje mjera koji imaju za cilj onemogućavanje rađanja unutar skupine; prisilno premještanje djece iz ove skupine u neku drugu. Kažnjivim prekršajem Konvencija ne proglašava samo genocid, već i udruživanje u cilju počinjenja genocida, izravno i javno poticanje na genocid, pokušaj genocida i suučesništvo u genocidu. Nema nikakve sumnje da je, prema ovoj definiciji, u Burundiju 1972., Iraku 1987. - 88., Bosni 1992. i 1995., Ruandi 1994. te na Kosovu 1998. i 1999. počinjen zločin genocida.

262

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

ski Muslimani odgovorni su samo za 8 posto zabilježenih zločina. Od svih pak zločina počinjenih tijekom rata u Jugoslaviji ni jedan se po divljaštvu ne može mjeriti s pokoljem više od 7000 bosanskih muslimana u Srebrenici koji su počinile srpske snage. U tom gradu dogodio se genocid. Gdje su bili Ujedinjeni narodi? Odgovor glasi: bili su upravo na tom mjestu. Groteskna ironija bila je u tome što su njihove snage nadzirale područje u kojemu se dogodio jedan od najužasnijih genocidnih zločina. Nastojanje da se izbjegne konflikt u Jugoslaviji isprva je bilo prepušteno međunarodnoj ad hoc konferenciji koja se održavala pod predsjedanjem bivšeg britanskog ministra vanjskih poslova lorda Carringtona. Ujedinjeni narodi su se, međutim, 1991. okrenuli jednom Amerikancu, bivšem državnom tajniku Cyrusu Vanceu, povjerivši mu vođenje pregovora o razmještanju mirovnih snaga (UNPROFOR) koje su uredno poslane u Hrvatsku, a kasnije i u Bosnu. Neki gradovi označeni su kao „zaštićena područja" pod zaštitom UNPROFOR-a. Istodobno, UN je nametnuo sankcije cijeloj Jugoslaviji, uključujući i Bosnu, dovevši na taj način u posebno nepovoljan položaj bosanske muslimane koji nisu imali značajniji unutarnji izvor iz kojeg bi se opskrbljivali oružjem i ostalim neophodnim potrepštinama; za razliku od njih, bosanski Srbi primali su znatnu pomoć iz Beograda. Na ovom mjestu potrebno se prisjetiti da su za ovako loše zamišljenu reakciju najodgovornije europske sile koje su se proglasile sposobnima izići na kraj s jugoslavenskom krizom bez američke pomoći. Vrijeme o kojemu je ovdje riječ trebalo je navodno biti „vrijeme Europe". Europa je, međutim, kao i obično, govorila višeglasno. Raspad Jugoslavije ubrzao je njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher kojega je, nakon lakog ujedinjenja njegove zemlje 1990., još uvijek držala euforija i koji je ujesen sljedeće godine prenagljeno priznao slovensku i hrvatsku neovisnost. Za

USPON - 4. Veličanstveni multilateralizam

263

razliku od njega, britanska vlada zauzela je stav promišljene, da ne kažem bestidne neutralnosti, ustrajavajući, u vrijeme kad je konflikt eskalirao, na tvrdnji kako je riječ o građanskom ratu između dvoje u moralnom smislu podjednako krivih neprijatelja, opsjednutih svojim „prastarim mržnjama". Britanski ministri vanjskih poslova su, jedan za drugim, tvrdoglavo ignorirali sve dokaze o kontinuiranoj kampanji Miloševića koji je među Srbima poticao smrtonosni nacionalizam, koncentrirajući se, umjesto toga, na blokiranje djelotvorne intervencije - ma od koje strane ona dolazila. Zapravo, Bushova administracija je već zimi 1991. razmišljala o poduzimanju „svojevrsne mini-intervencije nalik iračkoj", kujući planove za vojni udar protiv Srba u slučaju nepredviđenog razvoja događaja. Umjesto toga, odlučeno je da se Europljane uhvati za riječ. „Oni će zabrljati", tvrdio je državni tajnik Lawrence Eagleburger, ,,i to će ih naučiti lekciju". 28 Eagleburgerov nasljednik na položaju državnog tajnika Warren Christopher bio je također sklon držati se daleko od, kako je on to nazvao, „problema iz pakla". Tijekom predsjedničke kampanje 1992. i sam Clinton ustvrdio je da američke vojnike ne treba slati ,,u kaljužu koja je zapravo građanski rat". 29 Ovaj stav ponovljen je više puta u istupima ključnih ljudi američke administracije, naročito Colina Powella koji je u to vrijeme još uvijek bio zapovjednik Združenog stožera američke vojske („ni jedan američki predsjednik ne može pred američkim narodom braniti goleme žrtve u ljudskim životima koje bismo bili prisiljeni dati za razrješenje ovog zakučastog konflikta"), kao i ministra obrane Williama Cohena, koji je nehotice dao „zeleno svjetlo" srpskim napadima na Goražde izjavivši da Sjedinjene Države neće ulaziti u rat kako bi

28 29

264

Brendan Simms, Unfinest Hour, str. 54. Ibid., str. 56. Usporedi: William Shawcross, Deliver Us from Evil, str. 83.

Niail Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

spriječile njegov pad. 30 Unatoč tomu u Washingtonu nikad nisu posve utihnuli argumenti u prilog intervenciji. 31 Nasuprot tomu, oni su sa svakim novim potresnim izvještajem iz Bosne neprekidno jačali. Trebalo je, međutim proći još neko vrijeme prije nego što je američko ogorčenje nadvladalo europsku politiku popuštanja. Britanska vlada je u svibnju 1993. odbacila američki prijedlog o ukidanju sankcija i poduzimanju zračnih udara protiv Srba („ukini i udari"). Britansko ministarstvo vanjskih poslova je u studenome sljedeće godine s ogorčenjem prosvjedovalo zbog jednostrane odluke Sjedinjenih Država o ukidanju embarga na oružje. 32 Američki avioni dovozili su lijekove Sarajevu i provodili odredbu UN-a o zoni zabrane letenja (kao da su etničko čišćenje provodili borbeni avioni). Međutim, zračnim udarima protiv srpskih položaja protivili su se Britanci, obrazlažući svoj stav strahom od srpske odmazde protiv snaga UNPROFOR-a. Trebalo je da se dogodi pokolj nalik onomu u Srebrenici - gradu koji je navodno bio pod zaštitom nizozemskih plavih kaciga - da se ravnoteža poremeti u korist američke intervencije do koje je, naravno, došlo sa zakašnjenjem. Sad su Sjedinjene Države inzistirale na potrebi da snage NATO-a žestoko bombardiraju srpske položaje. I doista, Srbe je na povlačenje natjerala tek operacija Promišljena sila, koja je poduzeta istodobno s važnom hrvatskom ofenzivom i raskolom između Miloševića i vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića. Institucionalni okvir unutar kojega se razvijala američka politika prema Bosni bio je zbunjujuće složen. Ne samo UN, nego i NATO, da ne spominjem Konferenciju o (kasnije Organizaciju za) sigurnosti

30 31 32

Brendan Simms, Unfinest Hour, str. 339 i dalje. Ibid., str. 57 i dalje. Ibid., str. 88, 95 i dalje, 120 i dalje, 130 i dalje.

USPON - 4 . V e l i č a n s t v e n i m u l t i l a t e r a l i z a m

265

i suradnji u Europi, Vijeće Europe i Zapadnoeuropsku uniju - svi oni, kako se činilo, morali su se oglasiti.33 Pa ipak, ostaje neizbrisiv dojam da su, ako je neka institucija potpuno zakazala u Bosni, to bili Ujedinjeni narodi. Greške UN-a bile su uvelike posljedica ponašanja dviju stalnih članica Vijeća sigurnosti: Velike Britanije i, u nešto manjoj mjeri, Francuske. (Na ovome je mjestu potrebno istaknuti da je zapovjedništvo nad vojnicima UN-a zaduženima za tzv. sigurnosne zone na inzistiranje Jacquesa Chiraca povjereno jednom francuskom generalu.) 34 Naposljetku, Daytonski sporazum koji je, nakon što su Hrvati i Muslimani postigli međusobni sporazum, koncipiran i nametnut jogunastim Srbima, nije bio djelo ni jednog od tih uzvišenih tijela, nego jedne potpuno neformalne grupe, tzv. Kontaktne skupine, sastavljene od Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Francuske, Njemačke i Rusije, velikih sila iz XIX. stoljeća koje su taj posao obavile kao u davna vremena, samo što su sada to učinile pod čvrstim vodstvom u osobi Richarda Holbrookea. 35 Francuski ministar vanjskih poslova s uzvišenom ležernošću i dalje je ustrajavao u tvrdnji: „Ovo se ne može nazvati američkim mirom", zatraživši čak da se Daytonski sporazum nazove „Sporazumom iz Elizejske palače". 36 Stvarnost je, međutim, bila posve drukčija. Plašeći se američkih zračnih udara, Srbi su bili prisiljeni prihvatiti manji dio podijeljene Bosne. Sporazum su poštivali isključivo zbog prisutnosti 20.000 američkih vojnika - trećine Implementacijskih snaga (IFOR). Raspad Jugoslavije počeo je na Kosovu, a ondje je i završio. Milošević je prvi put pokazao da je iz komunista mutirao u radikalnog nacionalista upravo na mitingu na Kosovu 1989., prigodom prošla-

33 34

35 36

266

Ibid., str. 133. William Shawcross, Deliver Us from Evil, str. 92, 94. Richard Holbrooke, To End a War, str. 231-312. Ibid., str. 318, 322.

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

ve 600. obljetnice boja na Kosovu polju. Slučaj Kosova bio je jasan u jednome: za razliku od Bosne, ondje je postojala brojčano nadmoćna etnička manjina, jer su Albanci sačinjavali više od tri četvrtine stanovništva, i taj udio je 1980-ih, zahvaljujući višoj stopi rađanja kod Albanaca, neprekidno rastao. No premda je Tito 1974. njegovim stanovnicima zajamčio stanovit stupanj autonomije, Kosovo je i nakon toga ostalo srbijanska pokrajina. Premda ni Europska Unija ni Sjedinjene Države nisu oklijevale priznati neovisnost Bosne i Hercegovine, koja je zapravo značila odcjepljenje jedne republike od jugoslavenske federacije, one nisu bile spremne učiniti isto i za Kosovo. Nevolja je bila u tome što su Srbi, u trenutku kad su bili prisiljeni prihvatiti kompromis u Bosni, pojačali kampanju nasilja i zastrašivanja albanske manjine na Kosovu. Etničko čišćenje se nastavilo; u ožujku 1998. u Drenici je ubijeno 85 kosovskih Albanaca; deset mjeseci kasnije u Račaku je ubijeno još 45 Albanaca. Podrška militantnoj Oslobodilačkoj vojsci Kosova (OVK) neprekidno je rasla. Miroljubivi Albanci potražili su utočište s druge strane granice. Kompromisom u Rambouilletu, postignutim zahvaljujući posredničkim naporima Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi, pokušalo se zaustaviti nasilje, a način da se to postigne bio je odgađanje odluke o ustavnom statusu Kosova: pokrajina je trebala tri godine biti pod nadzorom NATO-a, nakon čega se trebao provesti referendum na kojemu bi bila donesena odluka o njegovoj budućnosti.37 Srbi su to odbacili. Sjedinjene Države su znale što treba učiniti da oni promijene mišljenje. Ipak, tri stvari bile su različite kad je posrijedi odluka da se pokrene sva moć američkih zračnih snaga, ne samo protiv srpskih snaga na Kosovu, nego i protiv cijele Srbije. Kao prvo, Clintonova administracija nije zatražila odobrenje Vijeća si-

37

Integralni tekst sporazuma može se naći na www.mondediplomatique.fr.

USPON - 4. V e l i č a n s t v e n i m u l t i l a t e r a l i z a m

267

gurnosti Ujedinjenih naroda; rat je pokrenuo NATO, ne UN. Drugo, intervencijom je nedvojbeno narušen suverenitet Srbije, i to upravo zato što nije zatraženo odobrenje Vijeća sigurnosti. U to je vrijeme velik broj komentatora (među njima i autor ove knjige) iskazivao zabrinutost zbog toga što se ratom protiv Srbije krši ne samo članak 2 Povelje UN-a, nego je bio doveden u pitanje i Završni dokument Helsinškog sporazuma, pa čak i obrambena argumentacija samoga NATO-a. 38 Uvjerljivi razlozi za intervenciju su, doduše, postojali njome se htjelo spriječiti genocid - no da bi oni bili legitimni, bila je potrebna rezolucija UN-a. Treće, zračnim udarima neočekivano je pogoršan položaj ljudi u čiju su korist oni poduzimani. Između prosinca 1998. i svibnja 1999. ubijeno je oko 30.000 Albanaca, dok je gotovo milijun ljudi protjerano iz svojih domova. Najviše ubojstava i protjerivanja dogodilo se nakon početka bombardiranja 24. ožujka 1999. Nakon što je rat proglašen, Miloševiću se učinilo da može provoditi etničko čišćenje bezobzirnošću gotovo nalik Hitlerovoj. On je, međutim, podcijenio američku odlučnost i nakon 78 dana bombardiranja bio je prisiljen kapitulirati. Još jednom se pokazalo da su zračne snage dostatne za uništenje srpskog otpora; američki vojnici

38

Vidi moj članak u Financial Times-u, 3. travnja 1999. Vidi također: Philip Bobbitt, Shield of Achilles, str. 468-77. Članak 2 (4) Povelje UN-a navodi da će se „sve države članice uzdržati... od prijetnje silom ili uporabe sile protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti bilo koje države", dok Članak 2 (7) zabranjuje intervenciju ,,u stvarima koje po svojoj biti potpadaju pod domaću jurisdikciju neke države". Osim toga, Deklaracija o načelima međunarodnog prava Opće skupštine iz 1970. uskraćuje državama članicama „pravo da se zbog bilo kojeg razloga upliću, izravno ili neizravno, u unutarnje stvari bilo koje države". U skladu s Poveljom UN-a, sila se smije upotrijebiti isključivo u samoobrani ili s izričitim odobrenjem Vijeća sigurnosti kao reakcija na čin agresije (Poglavlje VII, Članci 39 do 51). Vojna intervencija NATO-a u korist Albanaca na Kosovu mogla se opravdati jedino ignoriranjem Povelje UN-a (ili, riječima Tonyja Blaira, „ograničavanjem ...načela nemiješanja... u važnim pitanjima"). Vidi: Richard Caplan, „Humanitarian Intervention: Which Way Forward?", str. 25 i dalje.

268

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

- njih 7000, kao dio od 55.000 vojnika (KFOR) - razmješteni su bez ijednog ispaljenog metka, premda ne treba isključiti ni mogućnost da je Milošević popustio isključivo zbog toga da spriječi napad kopnenih snaga SAD-a koje bi, u slučaju da je do toga došlo, nesumnjivo pružile podršku OVK-u. 39 Godine 2003. činilo se da su svi zaboravili jednu jednostavnu činjenicu: Ujedinjeni narodi nisu odobrili rat NATO-a protiv Srbije. Tek nakon završetka rata - 10. lipnja, dan nakon što se Milošević predao - Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je rezoluciju (1244) koja je mogla poslužiti kao osnova za okupaciju Kosova i koja je dovela do stvaranja Misije UN-a na Kosovu (UNMIK), koja trenutačno upravlja pokrajinom. Također je, u trenutku dok pišem ovu knjigu, zaboravljeno da odgovor na problem Kosova još uvijek nije dan. Nasilje u pokrajini nije prestalo, unatoč mirovnim pregovorima pod okriljem KFOR-a i drugim korisnim inicijativama: u kolovozu 2003. u sićušnoj srpskoj enklavi Goraždevac ubijena su dvojica mladića. 40 Usto, ni po čemu se ne vidi da je srbijanska vlada prestala svojatati suverenitet nad tom pokrajinom. Kosovo i dalje ostaje područje gdje je građanski rat „na čekanju". Unatoč tomu dogodilo se nešto vrlo značajno. Prema riječima Michaela Ignatieffa, najpronicavijeg promatrača tog rata: „Humanitarna intervencija na Kosovu... nikad nije bila onakva kakvom se činila. Ona nikad nije bila tek puko nastojanje da Milošević prođe nekažnjeno zbog kršenja ljudskih prava u europskom dvorištu. Ona je u isto vrijeme značila upotrebu imperijalne moći putem koje se jednoj nacionalnoj manjini htjelo pružiti podršku u njenom pravu na samoodređenje - pravu koje je ona pokušavala ostvariti koristeći O shvaćanju prema kojemu 'ne smije biti žrtava', koje je karakteriziralo ovaj rat. Vidi: Max Boot, Savage Wars, str. 325-27. 40 New York Times, 15. kolovoza 2003. 39

U S P O N - 4. V e l i č a n s t v e n i m u l t i l a t e r a l i z a m

269

se, među ostalim, nasiljem u cilju osiguranja međunarodnog uvažavanja i pažnje." 41 Istina, kao što je Max Boot primijetio, „Sjedinjene Države su, sputane shvaćanjem Clintonove administracije kako 'ne smije biti žrtava', pokušale jeftino odigrati ulogu imperijalista", pokazujući istodobno ravnodušnost prema „kolateralnoj šteti" koja je neizbježno prouzročena bombardiranjem s velike visine.42 Ipak, bilo je pravo otkriće doznati da su Sjedinjene Države kadre najprije pucati i tek nakon toga zatražiti donošenje rezolucije UN-a kojom se pucanje odobrava. Gotovo jednako toliko važna bila je i spoznaja do koje je došao američki zapovjednik, general Wesley Clark, da je donošenje odluka unutar struktura NATO-a povezano s tek neznatno manjim teškoćama nego donošenje odluka unutar UN-a.43 Američka žudnja za neograničenom kontrolom nad svojim vojnim pothvatima postojala je već otprije, više od dvije godine prije rujna 2001. Površno gledajući, jugoslavenska i iračka kriza imale su mnogo toga zajedničkog. Obje države bile su multietničke i obje su nastale nakon I. svjetskog rata. Tijekom 1980-ih obje su držane na okupu zahvaljujući bezobzirnim diktatorima koji su kršili ljudska prava. Ekonomske sankcije i u jednom i u drugom slučaju dovele su do neželjenih posljedica. Obje države pokazale su ograničenja kojima su izloženi Ujedinjeni narodi. Napokon, obje su na vlastitom primjeru pokazale zastrašujuću sposobnost američke vojske. Neki promatrači su nakon rata protiv Srbije izvukli neizbježan zaključak. Srbija i Irak bit će izvor nasilja i nestabilnosti sve dok njima budu vladali Slobodan Milosevic i Sadam Husein. Njihovo svrgavanje bilo je nešto što su Sjedinjene

Michael Ignatieff, Empire Lite, str. 70 i dalje. Max Boot, Savage Wars, str. 327. U diplomatskom pogledu, rat se spustio na najniže grane u trenutku kad je navođenim projektilom nenamjerno pogođena kineska ambasada u Beogradu. Još veću štetu legitimitetu NATO-ove intervencije nanijela je uporaba kasetnih bombi na civilne ciljeve u Srbiji. 43 Michael Ignatieff, Virtual War. 41

42

270

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

Države bile sposobne ostvariti. No to je također značilo da one u budućnosti mogu biti prisiljene djelovati i bez odobrenja UN-a.44 Tijekom 1990-ih mnogo je učinjeno u ime humanitarizma; neki skeptici čak su gunđali zbog „imperijalizma ljudskih prava". Usprkos tomu najužasnije kršenje ljudskih prava, nedvojben slučaj genocida, dočekan je od Sjedinjenih Država i Ujedinjenih naroda sa žaljenja vrijednom ravnodušnošću. Bio je to sustavni pokolj u Ruandi koji su Hutui, nahuškani od svojih vođa, počinili nad manjinskim Tutsijima. One koji su sentimentalno vezani uz Ujedinjene narode kao instituciju trebalo bi natjerati da dobro prouče prezira vrijedno nereagiranje svjetske organizacije na sablasne događaje koji su se sredinom 1990-ih odvijali u Ruandi, u kojima je najmanje pola milijuna ljudi izgubilo život. Poznato je da je stav Clintonove administracije prema tim događajima, kao i obično, određivao strah od gubitka američkih života. Odluka o slanju smiješno malenog broja od samo dvjesto američkih vojnika na aerodrom u Kigaliju bila je zasnovana na gnusnoj računici prema kojoj je „jedna američka žrtva vrijedna oko 85.000 mrtvih Ruanđana". 45 Američko zahtijevanje da ondje bude što manje UN-ovih vojnika; američko odugovlačenje vezano uz prijedloge da se u Ruandu pošalje pojačanje; američko zahtijevanje da Ujedinjeni narodi unaprijed plate boravak američkih vojnika u Ruandi; američko odbijanje ometanja hutuovskih radioemisija - sve to bili su primjeri sramotnog nemara u odnosu na genocid koji je bio neusporedivo jeziviji od svega što se događalo na Balkanu.46 Oni

44 45 46

Do ovog zaključka došao sam u svojoj knjizi Cash Nexus. Samantha Power, Problem from Hell. William Shawcross, Deliver Us from Evil, str. 118 i dalje.

USPON - 4. V e l i č a n s t v e n i m u l t i l a t e r a l i z a m

271

pak koji danas francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca doživljavaju kao čuvara savjesti međunarodne zajednice trebali bi duboko razmisliti o ulozi Francuske u toj mučnoj epizodi. Francuska je od početka 1990-ih pružala vojnu podršku vladi Juvénala Habyarimane u kojoj su nadmoć imali Hutui. Francuska je intervenciju Ugande u znak podrške tutsijevskoj Ruandskoj patriotskoj fronti shvatila kao „anglosaksonsku" urotu protiv la francophonie u Africi. Francuzi su poslali svoje vojnike sa zadaćom da stvore „zaštićena područja" za Hutue - među kojima je bilo počinitelja zločina - na sjeverozapadu zemlje. Napokon, Francuzi su bjesomučno prigovarali nakon što se ruandska kriza prelila u Zair, koji je bio ovisan o njima, prouzročivši svrgavanje jednog od najzloglasnijih tirana postkolonijalne ere, maršala Mobutua Sesea Sekoa.47 Posjetivši u ljeto 1995. New York, Chirac je doveo u nepriliku dužnosnike UN-a rekavši im: „Ako želite znati tko se idiotski ponaša, možete uvijek računati na Amerikance." 48 Za takvo što trebalo je mnogo drskosti.

CLAUSEWITZ

REDIVIVUS

Bushova administracija čak ni prije 11. rujna nije skrivala nestrpljivost zbog vojnih operacija pod okriljem UN-a. Namjera novoizabranog predsjednika koju je on javno iskazao glasila je da će se suzdržati od „razmještaja trupa na neodređeno vrijeme i nejasnih vojnih akcija" kako bi se postiglo „uredno i pravodobno povlačenje s područja kao što su Kosovo i Bosna". Nadalje, izjavio je da će se njegova politika očitovati u „skromnom iznošenju naših načela", a ne u nadmenom 47 48

272

Ibid., str. 106, 119, 207 i dalje. Ibid., str. 211.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

„nametanju naše kulture". 49 Pa ipak, u trenutku dok je George W. Bush kao predsjednički kandidat iznosio te kritike na račun Clintonovih avantura u prekomorskim zemljama, on nije odbacivao ideju vojne intervencije u prekomorskim zemljama per se, nego je odbacivao samo ideju prema kojoj takve intervencije trebaju ograničiti Ujedinjeni narodi. Kao što je izjavio u predsjedničkoj kampanji 2000.: „Ne mislim da bismo naše vojnike trebali koristiti u stvaranju nacije. Mislim da bismo naše vojnike trebali koristiti u ratu u kojemu će pobijediti. Smatram da bi naši vojnici, kad su u pitanju naši interesi, trebali pomoći u rušenju diktatora. U ovom slučaju, međutim [govorio je o Somaliji], radilo se o stvaranju nacije." 50 „Stvaranje nacije" bilo je nepristojno spominjati, jer je ona bila povezivana s UN-om. „Smjena režima" u režiji Amerikanaca bila je nešto sasvim drugo. Golemo značenje te razlike postalo je jasno nakon terorističkih napada u rujnu 2001. Predsjednik Bush od samog je početka ustrajno ponavljao kako Sjedinjene Države u svojoj odmazdi neće „praviti razliku između onih koji su takve akcije planirali i onih koji im pružaju sklonište", te da će talibanski režim u Kabulu, ako ne izruči bin Ladena i ostale pripadnike Al-Kaide u Afganistanu, biti srušen. Od svih najvažnijih članova administracije upravo je on najenergičnije zahtijevao brzu i odlučnu smjenu režima u Afganistanu. 51 Upravo je on najviše ustrajavao u tvrdnji kako rat protiv terorizma mora sadržavati više od „ispaljivanja projektila vrijednih 2 milijuna dolara na prazan šator vrijedan 10 dolara i pogotka deve u stražnjicu". 52 Upravo je on pritiskao CIA-u i ministarstvo obrane da „zakorače na 49

Andrew Bacevich, American Empire, str. 202 i dalje. New York Times, 24. rujna 2003. 51 Bob Woodward, Bush at War, naročito str. 30 i 150. 52 Bushove riječi upućene skupini senatora 13. rujna 2001., prema navodu Howarda Finemana u Newsweeku od 24. rujna 2001. 50

U S P O N - 4. V e l i č a n s t v e n i m u l t i l a t e r a l i z a m

273

afganistanski teritorij". Bush je tvrdio da reakcija na terorizam mora biti munjevit, odlučan rat. U čuvenoj rečenici svoga remek-djela O ratu, objavljenog 1832., Carl von Clausewitz rat naziva „ne samo političkim činom, nego istinskim političkim instrumentom, nastavkom politike drugim sredstvima". „Politička svrha je cilj", ustvrdio je; „rat je sredstvo kojim se do tog cilja dolazi". 53 Nema nikakve dvojbe da je Bushova administracija, pokazujući spremnost da se nakon 11. rujna za ostvarenje svojih ciljeva posluži ratom, bila sklonija Clausewitzovu shvaćanju od administracije njegova prethodnika. Doduše, Clausewitz je teško mogao zamisliti neprijatelje opremljene otetim zrakoplovima, bombama obogaćenim uranom, antraksom i sarinom i sposobne za udar na bilo koju točku na potezu između Manhattana i Mombase. Prema riječima „Nacionalne sigurnosne strategije", objavljene 2002., neprijatelj u tom novom ratu su „tajne mreža pojedinaca [koji] su za cijenu manju od cijene jednog jedinog tenka sposobni prouzročiti silan kaos i patnje mnoštva ljudi na našim obalama". Ratni pohod protiv takvog neprijatelja mogao je biti isključivo nespektakularan: uhićenje na frankfurtskom aerodromu ili u nekom prljavom pakistanskom ćumezu, atentat u nekoj bagdadskoj vili ili u nekoj pokrajnjoj palestinskoj ulici. U ratu protiv terorizma na neki su se način zadržale špijunske metode iz razdoblja hladnog rata: nije bilo nikakve tehničke opreme ispred kuće; nije bilo gustih redova projektila i tenkova, tek sve veći broj kamera, od kojih su neke bile skrivene u kutijama šibica, a druge su kružile u putanji oko Zemlje. Ali i to je bilo nalik staroj Velikoj igri - igri čija su poprišta opet bili Bliski istok, srednja Azija i Afganistan, no koja se ovaj put igrala pomoću patenata. Ratom protiv terorizma trebalo je pomoću suvremene špijunske nadmoći (nečuvene moći suvremene

53

274

Carl von Clausewitz, On War, pogl. 1., str. 87.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

tehnologije nadziranja) neutralizirati novu tehnološku prednost terorista (moć i kompaktnost suvremenih eksploziva). Ono što bi Clausewitz bez osobitih poteškoća bio prepoznao bio je paralelni rat koji je poduzela Bushova administracija: rat protiv država koje „pružaju sklonište" terorističkim organizacijama ili im na neki drugi način pružaju podršku. Jedna od posljedica napada 11. rujna bila je u tome što je zauvijek uzdrmana iluzija da se Amerikanci, zaštićeni obrambenim štitom projektila, mogu povući i uživati u plodovima svoga stvaralaštva te da zemlje koje žive u mraku neznanja mogu prepustiti samima sebi da izaberu vlastiti put prema propasti. Terorizam je, naime, bio uzgajan upravo u „odmetnutim" režimima i državama „koje ne funkcioniraju", potresanim razdorima za koje su neki republikanci nekoć mislili da ih Amerika može ignorirati. Ta vrsta rata - intervencija kojom se želi srušiti neka nevaljala vlada - nije neka novost, niti je ona nerealistična. Dapače, u tome su se posebno isticali viktorijanci. Tipičan primjer bio je rat protiv sudanskih mahdista, vahabističkih fanatika koji su ubili generala Charlesa Gordona u Kartumu (što je po vanjskom efektu bio viktorijanski 11. rujna), a koji su naposljetku, 1898., pozvani na odgovornost tako što je na njih poslana malena, ali izvanredno naoružana i smrtonosna vojna ekspedicija, nakon čega se razvila spektakularno neravnopravna bitka kod Omdurmana. 54 Takvu je računicu jamačno na umu imao i predsjednik Bush. Premda nije postojao plan za smjenu režima u Afganistanu, CIA i Središnje vojno zapovjedništvo potrudili su se da ga izrade.55 Još jednom su upotrijebljene

U toj bitci poginulo je oko deset tisuća mahdista i svega četrdeset osam britanskih vojnika. Prikaz bitke vidi u: Naill Ferguson, Empire, str. 267-70. 55 Američki vojnici djelovali su u post-sovjetskoj Srednjoj Aziji od sredine 1990-ih, i to u Kirgistanu, Kazahstanu, Tadžikistanu i Uzbekistanu, a također i u Pakistanu. To, međutim, ne znači da je bilo lako započeti čak i samo zračni rat s područja 54

USPON - 4. V e l i č a n s t v e n i m u l t i l a t e r a l i z a m

275

zračne snage, a posljedice njihova razaranja bile su jezive. Ono, međutim, po čemu se operacija Trajna sloboda razlikovala od drugih sličnih operacija bilo je to što je u njoj sudjelovalo više od stotinu CIA-inih operativaca i više od tri stotine pripadnika Specijalnih snaga kojima je pošlo za rukom oživjeti antitalibanski Sjeverni savez i uvjeriti ostale vođe lokalnih paravojnih postrojbi u Afganistanu da im se priklone. 56 Prvi američki zračni udari pokrenuti su 7. listopada, nepunih mjesec dana nakon rušenja Svjetskog trgovinskog centra. Talibansko vodstvo najureno je iz Kabula za manje od dva mjeseca. Nepunu godinu dana kasnije Hamid Karzai prisegnuo je kao šef privremene vlade. Afganistanski Omdurman nije bio nešto čemu su Ujedinjeni narodi mogli prigovoriti, ponajmanje s obzirom na grozničavu atmosferu koja je vladala potkraj 2001. Talibanski režim je od svibnja 1996. pružao zaklonište bin Ladenu. Iako su operativne pojedinosti akcije izvedene 11. rujna bile izrađene u Europi i Sjedinjenim Državama, bilo je jasno da iza svega stoji bin Laden; unatoč tomu talibanski režim odbio ga je izručiti. Sa stajališta UN-a, prema tome, američki postupak bio je legitiman čin samoobrane. Vijeće sigurnosti je već u srpnju 2001. o z n a č i o talibanski režim „prijetnjom međunarodnom miru i sigurnosti u regiji" (rezolucija 1363). Sutradan nakon napada 11. rujna ono je u novoj rezoluciji istaknulo „da će se oni koji su pomagali, pružali podršku ili zaklonište počiniteljima, organizatorima i pokroviteljima tog čina smatrati odgovornima" (rezolucija 1368). Nakon što je rat započeo, Vijeće sigurnosti je pažljivo izbjegavalo spomenuti Sjedinjene Države, ograničavajući se na razvodnjen izraz

koja su nešto ranije potpala pod američku sferu utjecaja: Dana Priest, Mission, str. 38, 101 i dalje. 56 Vidi izvanredan prikaz u: Bob Woodward, Bush at War.

276

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

podrške „naporima afganistanskog naroda u smjenjivanju talibanskog režima" (rezolucija 1378). Kako, međutim, Bushova administracija nije gubila vrijeme, nego je odmah pristupila formiranju nove afganistanske vlade, ostale članice Vijeća sigurnosti nisu imale razloga za prigovor. Ostale članice NATO-a također su spremno prihvatile poziv da pomognu u poslijeratnoj okupaciji. Zbog svih tih razloga „međunarodna zajednica" je pozdravila smjenu režima, iako je bilo očito da je posrijedi presedan. Predsjednik Bush je u govoru na vojnoj akademiji West Point u lipnju 2002. ponovno uveo u upotrebu pojam „preventivnog" rata, a tri mjeseca kasnije Bijela kuća je razloge za takav rat još potpunije razložila u dokumentu „Strategija nacionalne sigurnosti Sjedinjenih Država" koji je sadržavao 33 stranice teksta. Imajući u vidu da je (prema riječima potpredsjednika Cheneyja) „oružje za masovno uništenje u rukama terorističke mreže ili diktatora-ubojice... najozbiljnija prijetnja koju je moguće zamisliti", predsjednik je, kao vrhovni zapovjednik, potvrdio svoje pravo da spriječi bilo kakvu „smrtnu prijetnju" američkoj sigurnosti. „Riječ je o zdravom razumu i samoobrani", i Amerika će se „takvim prijetnjama suprotstaviti i prije nego što se one potpuno razviju". 57 Mnogi kritičari tu su „Bushovu doktrinu" napali kao opasno, čak i radikalno odstupanje od američke prakse nakon 1945.58 Usprkos tomu ideja o tome da se preventivna akcija može pokazati nužnom u slučaju neposredne prijetnje nije značila značajnije odstupanje u američkoj politici.59 Radikalni aspekt Bushove doktrine nije bio toliko povezan s teorijom koliko s praksom. Stvar je bila jednostavno u tome što je predsjednik

57 58 59

Tekst je preuzet s www.usinfo.state.gov. Vidi: William Galston, „Perils of Preemptive War". Melvyn Leffler, „9/11".

U S P O N - 4. V e l i č a n s t v e n i m u l t i l a t e r a l i z a m

277

Bush, izjavivši da je spreman boriti se za slobodu i protiv terorizma u „svakom kutku svijeta", to doista i mislio. Ako je pak rušenje režima koji podupiru terorizam jedini način da se oni poraze, on neće nimalo oklijevati. Tko je sljedeći na redu? Tijekom 1990-ih u Republikanskoj stranci bilo je ljudi koji su čeznuli za svođenjem računa sa Sadamom Huseinom. Ministar obrane Donald Rumsfeld u tom je smislu neposredno nakon 11. rujna počeo vršiti pritisak, tražeći da se rat protiv terorizma usmjeri protiv Iraka i Afganistana, a njegovo stajalište dijelio je i potpredsjednik Dick Cheney. Bush se tomu protivio, ustrajavajući u mišljenju da se Sjedinjene Države moraju najprije usredotočiti na talibanski režim koji je pružao zaklonište počiniteljima napada na New York i Washington. To, međutim, nije značilo da se Bush načelno protivi smjeni režima u Bagdadu - tu stvar ostavio je za kasnije. U govoru o stanju nacije održanom 29. siječnja 2002. on je izričito označio Irak kao jedan od tri najvažnija cilja u „osovini zla", zajedno s Iranom i Sjevernom Korejom. Jedino pitanje koje se sada postavljalo bilo je može li se on doista osloniti na dokazana savezništva i na multilateralne institucije - čiju važnost, uzgred budi rečeno, njegova „Nacionalna strategija sigurnosti" nije ni na koji način dovodila u pitanje. Postojalo je mnoštvo legitimnih razloga da UN odobri rat protiv Sadama Huseina - gotovo i previše. Tijekom 1980-ih iračka je vlada proizvela ne samo biološko i kemijsko oružje (ovo potonje je - uključujući iperit i sarin - upotrijebila protiv Kurda u Halabdži), nego je pokušala doći i do nuklearnog oružja. Posebno povjerenstvo Ujedinjenih naroda, osnovano Rezolucijom 687 Vijeća sigurnosti nakon Zaljevskog rata, bilo je zaduženo da ukloni ili učini neškodljivim iračko oružje za masovno uništenje (WMD - Weapons of Mass Destruction); sve dok UNSCOM ne potvrdi da je to učinjeno, embargo

278

Niall F e r g u s o n : KOLOS - Uspon i pad a m e r i č k o g imperija

će ostati na snazi i ta zemlja neće moći izvoziti svoju naftu.60 Sadam je od samog početka podrivao napore posebnog povjerenstva. Iračke izjave o sirovinama upotrijebljenim u proizvodnji zabranjenog oružja pokazale su se više puta lažnima. Iračani su 1994. prestali surađivati s UNSCOM-om, dopustivši inspektorima nastavak rada tek nakon što im je zaprijećeno vojnom akcijom. To se ponovilo i 1997., nakon što je inspektorima zabranjen pristup stanovitim lokacijama, što je dovelo do nove prijetnje vojnom akcijom, koju je spriječio Kofi Annan svojim posjetom Bagdadu u veljači 1998., kad je od Sadama dobio još jedno u nizu obećanja da će inspekcije moći nastaviti rad. Suradnja je potrajala samo dva mjeseca. Konačni izvještaj UNSCOM-a u tolikoj je mjeri okrivio Sadama da su Sjedinjene Države poduzele zračne napade (operacija Pustinjska lisica) na postrojenja u kojima su Iračani, prema pretpostavci UNSCOM-a, proizvodili oružje za masovno uništenje. Godine 1999. formiran je novi inspekcijski tim (UNMOVIC) kojemu je ulazak u Irak dopušten tek u studenome 2002. 61 Kršenje ljudskih prava, ako već nije moguće govoriti o genocidu; pružanje podrške terorističkim organizacijama, napose Abu Nidalu; kršenje konvencija o kemijskom i biološkom oružju; pokušaj pribavljanja nuklernog oružja - popis optužbi protiv Sadamova režima na početku novog stoljeća bio je doista podugačak. Jedino što je u njemu nedostajalo bili su uvjerljivi dokazi o njegovoj umiješanosti u napade 11. rujna. S obzirom na popis Sadamovih kršenja međunarodnog prava te više nego očit prezir prema brojnim rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a - koje je potaknuo da u samo četiri godine

William Shawcross, Deliver Us front Evil, str. 224 i dalje. Popis Sadamovih zločina rječito je pred Donjim domom britanskog parlamenta iznio premijer Tony Blair 18. ožujka 2003.

60

61

U S P O N - 4. V e l i č a n s t v e n i m u l t i l a t e r a l i z a m

279

donese 17 rezolucija 62 - jedini misterij ostaje pitanje zašto invazija na Irak nije poduzeta i prije 2003. Objašnjenje moramo potražiti u stavu ostalih stalnih članica Vijeća sigurnosti. Pri tome bi se moglo pomisliti da su one možda dijelile želju Sjedinjenih Država da Sadam bude razoružan. Velika Britanija to je svakako željela. Usprkos tomu, Francuska, Rusija i Kina lukavo su poticale Irak u njegovoj odluci da ne dopusti inspekcijama pregled oružja. Jedino su Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo zaprijetili i poduzeli vojnu akciju, pokušavajući na taj način prisiliti Sadama da inspektorima omogući obavljanje njihova posla. Potkraj 1999. ponašanje ostalih članica Vijeća sigurnosti toliko je razbjesnilo predsjednika UNSCOM-a Richarda Butlera da ih je optužio za pokušaj ,,raspuštanja" posebnog povjerenstva.63 Bilo je posve jasno da one nisu oduševljene nastojanjima da se oživi očito neuspješan inspekcijski program. Nije to bilo posljednji put da su posebice Francuzi iskoristili svoj ugled u Vijeću sigurnosti kako bi opstruirali ne samo američku vanjsku politiku, nego i jasno izraženu volju samog Vijeća sigurnosti. Prošle godine mnogo se pisalo o „neuspjesima" američke diplomacije 2003. Nakon što su Sjedinjene Države zaratile s Irakom, vodeći demokrati požurili su optužiti predsjednika za nesposobnost. „Žalosti me, do bola me žalosti, što je ovaj predsjednik pokazao tako bijednu nesposobnost u diplomaciji", izjavio je voda manjine u Senatu Tom Daschle. „Riječ je o vjerojatno najneuspješnijem pristupu saveznicima tijekom dugog vremena", glasila je presuda kongresnika Stenyja Hoyera. „Kada smo se to pretvorili u naciju koja ignorira i grdi naše prijatelje, nazivajući ih nevažnima?", pitao je uvaženi demokratski senator Robert Byrd. Slične stavove ponavljali su i komentatori koji

62 63

280

Šest ih je doneseno samo 1999., tri 2000., tri 2001. i pet 2002. William Shawcross, Deliver Us from Evil, str. 250, 320.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

nisu bili poznati po žestokim emocionalnim reakcijama, poglavito Stanley Hoffman, kao i članovi tima za vanjsku politiku prethodne administracije.64 Pa ipak, moguće je jednako uvjerljivo dokazivati da su predsjednik Bush i njegovi savjetnici bili i previše diplomatični u svom pristupu. Upravo njihova želja da ne djeluju jednostrano dovela je, naime, do fijaska posve nepotrebne „druge rezolucije" (koja bi, da je kojim slučajem usvojena, bila bliža 22. rezoluciji o Iraku). Najvažniji cilj američke politike - rušenje, jednom zauvijek, Sadama Huseina - bio je, unatoč tomu, dosljedan, i on je postignut. Usto, Sjedinjene Države u tome su uspjele uz podršku nekih, premda ne svih, tradicionalnih saveznika, formiravši ad hoc „koaliciju spremnih" upravo onako kako je to predviđala predsjednikova Strategija nacionalne sigurnosti. Američka diplomacija nije bila ta koja nije uspjela. Nije uspjela diplomacija onih koji su vjerovali da mogu spriječiti rat ili, u najmanju ruku, izolirati Sjedinjene Države. Strpljenju Bushove administracije sa Sadamom došao je kraj u drugoj polovini 2002. Potpredsjednik Dick Cheney već je 26. kolovoza javno iskazao nezadovoljstvo Sadamovom „igrom varanja i uzmicanja". Knjiga Kennetha M. Pollacka The Threatening Storm (Prijeteća oluja) završava sljedećim zaključkom: „Jedini razborit i realističan put koji je Sjedinjenim Državama preostao jest prava invazija na Irak, uništenje iračkih oružanih snaga, svrgavanje Sadamova režima i oduzimanje oružja za masovno uništenje." Tim bi ciljevima, ustvrdio je, svakako trebalo dati prednost u odnosu na beskonačno nastavljanje politike blokiranja, na što se u osnovi svodila kombinacija primjene sankcija, slanja inspektora za oružje, uspostave zona

Stanley Hoffman, „America Goes Backward", New York Review of Books, 12. lipnja 2003.; James P. Rubin, „Stumbling into War", Foreign Affairs, rujan-listopad 2003.; Madeleine Albright, „Bridges, Bombs or Bluster".

64

U S P O N - 4. V e l i č a n s t v e n i m u l t i l a t e r a l i z a m

281

zabrane letenja i američke vojne prisutnosti u susjednim državama.65 Pa ipak, spomenutom odlukom pokušalo se, među ostalim, udovoljiti želji britanskog premijera Tonyja Blaira koji je tražio da se ta stvar prepusti Vijeću sigurnosti. 66 Posljedica toga bila je rezolucija 1441 Vijeća sigurnosti UN-a u kojoj su - nadugo i naširoko - ponovno istaknuti Sadamovi brojni grijesi propustom i djelom, njegovo prkošenje i nepokoravanje rezolucijama UN-a, ali kojom je Iraku ponuđena „posljednja prilika da, u skladu s relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti, udovolji obvezi kojom se od njega traži da se razoruža", uz zahtjev da u roku od 30 dana „donese izjavu u kojoj će precizno i potpuno opisati sve aspekte svojih programa za proizvodnju kemijskog, biološkog i nuklearnog oružja" te objasniti kako zamišlja daljnje djelovanje inspekcija zaduženih za kontrolu oružja. Rezolucija završava ponešto neuvjerljivim podsjećanjem na ranija upozorenja Vijeća sigurnosti UN-a, prema kojima će se Irak, „ako nastavi i dalje kršiti svoje obveze, suočiti s ozbiljnim posljedicama". 67 Ono pak što je prevršilo svaku mjeru, barem kad je o percepciji Amerikanaca riječ, bila je izjava, sročena na 20.000 stranica, koju su Iračani ponudili kao odgovor na taj zahtjev, odbacivši ga kao „potpuno nevjerodostojan dokument". 68 Bush i njegovi savjetnici sad su imali dva opravdana razloga za akciju: 1. Irak se uporno odbijao pokoriti rezolucijama VS UN-a i mogao je - nitko, dakako, nije mogao biti sasvim siguran da će do Kenneth Pollack, Threatening Storm. „The Divided West", Financial Times, lipanj 2003, str. 5. 67 Tekst se nalazi na www.ods-dds-ny.un-org. 68 Bilo bi zanimljivo vidjeti u kojoj se mjeri taj dokument doimlje vjerodostojnim danas.

65

66

282

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

toga zaista i doći, upravo zato što odbija suradnju - zadržati ili ponovno steći sposobnost upotrebe ili izvoza kemijskog ili biološkog oružja, i 2. Sadam je bio krvoločan tiranin koji je, ako već nije počinio pravi genocid, počinio zločine protiv čovječnosti. Neovisno o tim legitimnim opravdanjima za rat u cilju razoružanja i/ili oslobađanja, postojala su, čini se, još tri praktična argumenta za akciju: 3. svrgavanje Sadama s vlasti moglo je pridonijeti prevladavanju potpunog zastoja mirovnog procesa na Bliskom istoku, jer bi se njime poslala nedvosmislena poruka neprijateljstva svakom režimu koji prkosi Sjedinjenim Državama - pour encourager les autres*, i jer bi se SAD na taj način riješio samoga Sadama, 4. uspostavljanje demokratskog Iraka također je moglo (prema riječima Condoleezze Rice) potaknuti sveobuhvatnu „transformaciju Bliskog istoka", pri čemu bi Irak ponovno poslužio kao primjer ostalim arapskim državama, i 5. uspostavom kontrole nad Irakom Sjedinjene Države domogle bi se alternativnih vojnih baza na Bliskom istoku, što bi im omogućilo napuštanje Saudijske Arabije (i udovoljavanje barem jednom od zahtjeva radikalnih islamista).69

* Fra. „kao opomenu drugima". Izraz je preuzet iz Voltaireovog Candidea, a odnosi se na presudu vojnog suda britanskom admiralu Johnu Byngu koji je pogubljen „za opomenu drugima" jer nije „učinio sve što je mogao" da obrani Minorcu od francuskih napada 1756., nap. ur. 69 Vidi zaključke što ih iz toga izvodi Mark Danner, „Iraq: The New War", New York Review of Books, 25. rujna 2003., str. 90.

U S P O N - 4. V e l i č a n s t v e n i m u l t i l a t e r a l i z a m

283

Te dodatne argumente za intervenciju nisu prihvatili svi u Bushovoj administraciji - razlike u mišljenju postojale su čak i u ministarstvu obrane - no sam predsjednik očito je ta tri argumenta smatrao legitimnima. Sazrelo je vrijeme za primjenu Clausewitzove ideje o ratu kao načinu za postizanje spomenutih političkih ciljeva. Nakon toga uslijedio je neuspješan, ali nadasve štetan pokušaj francuske vlade, podržane od njemačke i ruske vlade, da se rat spriječi. Na tiskovnoj konferenciji održanoj neposredno nakon sastanka Vijeća sigurnosti, 20. siječnja, francuski ministar vanjskih poslova, pjesnik i povjesničar Dominique de Villepin, izjavio je da se Francuzi neće pridružiti „vojnoj intervenciji koju međunarodna zajednica ne podržava". 70 Dva dana kasnije predsjednik Chirac ponovio je taj stav u govoru prigodom proslave 30. obljetnice francusko-njemačkog Ugovora iz Elizejske palače u kojemu je, kako se činilo, podržao nedavno ponovno izabranog njemačkog kancelara Gerharda Schrödera, koji se, u želji da osigura što veću podršku njemačkih birača, protivio bilo kakvoj američkoj „vojnoj avanturi" u Iraku. Na sastanku Sjevernoatlantskog vijeća u Bruxellesu 10. veljače u blokadi turskog zahtjeva za pomoć u slučaju rata s Irakom, iza kojega je stajao SAD, Francuskoj i Njemačkoj pridružila se i Belgija. Tog istog dana Pariz je posjetio ruski predsjednik Putin koji je svom francuskom kolegi rekao da se Rusija protivi ratu. Nešto kasnije ministar obrane Donald Rumsfeld dospio je takoreći na stup srama zbog omalovažavajućeg komentara u kojemu je ustvrdio da se turskom zahtjevu usprotivila samo „stara Europa". Bilo bi, zapravo, točnije reći da se tom zahtjevu usprotivila približno četvrtina stare Europe plus nekadašnji američki euroazijski takmac. S druge strane, podršku američkom stavu pružile su Velika Brita-

70

284

„The Divided West", Financial Times, lipanj 2003., str. 5.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

nija, Španjolska, Danska, Portugal i Italija - sve dugogodišnje članice EU-a - te Poljska, Mađarska i Češka, tri od deset novih članica EU-a. Njihovo pismo, objavljeno 30. siječnja u Wall Street Journalu, u kojemu su iskazale podršku američkim stavovima i optužile Vijeće sigurnosti da dopušta Sadamu da „sustavno krši njegove rezolucije", implicirajući usput kako je Sadam prokockao svoju „posljednju priliku da se razoruža", potaknulo je deset manjih istočnoeuropskih zemalja, među kojima i tri baltičke države i Bugarsku, da se i one oglase s podrškom Sjedinjenim Državama. Jasno je, prema tome, da je na američku stranu stala većina europskih država (ukupno njih 18), što, s obzirom na osudu iračkog ponašanja što ju je iznio glavni UN-ov inspektor za oružje samo nekoliko dana ranije, jedva iznenađuje. Francuska je bila potučena do nogu, o čemu svjedoči Chiracov razdražljiv napad na spomenute istočnoeuropske zemlje uoči objavljivanja tih dvaju pisama.71 Osim toga, čak i one europske zemlje koje nisu podržavale rat ponudile su stanovitu pomoć u obliku upotrebe svoga zračnog prostora, stručnjaka za antikemijsko oružje ili humanitarne pomoći. Zacijelo, jedina greška koju su Amerikanci učinili bila je u tome što je Bush svojem britanskom kolegi dopustio da ga nagovori da od Vijeća sigurnosti UN-a zatraži donošenje još jedne rezolucije kojom bi se rat izričito odobrio. Nakon toga proamerička većina u Europi postala je irelevantna, jer su, osim Velike Britanije, samo dvije njene članice (Španjolska i Bugarska) bile članice Vijeća sigurnosti. Našavši se pod lupom javnosti, ni jednoj od ostalih nestalnih članica Vijeća sigurnosti - Siriji, Pakistanu, Kamerunu, Angoli, Gvineji, Čileu i Meksiku - nije bilo stalo do toga da bude

„Takvo ponašanje ne svjedoči o dobrom odgoju", odbrusio je Chirac. „Te države propustile su sjajnu priliku da zašute." Još je dodao: „Ako su željele umanjiti svoje izglede za priključivanje Europi, nisu mogle izabrati bolji način." 71

USPON - 4. Veličanstveni multilateralizam

285

percipirana kao država koja podržava jedan „američki" rat. Da ironija bude još veća, s obzirom na nešto kasniju konfuziju oko transatlantskog „raskola", europski kontinent pokazao se „najproameričkijim" od svih kontinenata zastupljenih u Vijeću sigurnosti. Ipak, ključna poanta je u tome što je upravo veto predsjednika Chiraca, koji se njime poslužio na francuskoj televiziji, a ne prilikom službenog glasovanja u Vijeću sigurnosti, nastojeći na taj način preduhitriti donošenje Blairove „druge" rezolucije, onemogućio njeno usvajanje, budući da je ona pravodobno povučena. Nedugo nakon što su prvi projektili pogodili Bagdad Chirac je optužio Sjedinjene Države za „kršenje legitimiteta Ujedinjenih naroda i pribjegavanje uporabi sile". Što je Francuska dosad učinila za očuvanje legitimiteta UN-a, teško je reći. Chirac je obznanio da će Francuska uložiti veto na drugu rezoluciju „neovisno o okolnostima". Ipak, Jean-David Levitte, francuski veleposlanik u Sjedinjenim Državama, dodao je njegovim riječima izvanredno značajnu rečenicu: „Ako Sadam Husein upotrijebi kemijsko ili biološko oružje, to bi potpuno i smjesta promijenilo gledanje francuske vlade na ovu situaciju." Na to je i sam Chirac dodao još jednu, jednako značajnu rečenicu: on će, ako Sadam u sljedećih 30 dana bitno prekrši rezoluciju 1441, razmotriti „sve opcije, uključujući i rat". 72 Tako se pokazala sva lažnost francuskog stava. U biti, oni su bili spremni odobriti rat protiv Iraka jedino ako Sadam upotrijebi kemijsko ili biološko oružje. Ako on to oružje samo posjeduje i ako se ono nalazi u nekom tajnom skrovištu, potrebe za ratom nema. U tom slučaju bit će dovoljan još jedan u nizu ispraznih ultimatuma. Što se Francuza tiče, inspektori

72 Stanley Hoffman, „America Goes Backward", str. 74. Hoffman tvrdi da je politika Sjedinjenih Država „pretjerano samosvjesna te da ona želju za dominacijom u svijetu prikriva krinkom univerzalnih dobroćudnih ideala". Ako je itko u ožujku 2003. nosio takvu krinku, to je nesumnjivo bio Jacques Chirac.

286

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

su se mogli beskonačno dugo igrati lovice s projektilima uzduž i poprijeko Mezopotamije, a Sjedinjene Države mogle su držati svoje vojnike u Zaljevu kao gledatelje koliko god su htjele. Jedino do čega je Francuzima bilo stalo bilo je kako izbjeći rat - baš kao i Britancima tijekom cijele bosanske krize. Unatoč svem Chiracovu i Villepinovu poziranju, njihova politika nije bila ništa drugo doli popuštanje. Sjedinjene su pak Države morale snositi sve troškove obuzdavanja što ih je takva politika podrazumijevala.

NOVE ČINJENICE POBIJAJU TVRDNJE GOSPODINA

BLAIRA

Je li Sadam mogao upotrijebiti kemijsko ili biološko oružje uz pretpostavku da ga je negdje skrivao? To pitanje poprimilo je golemu važnost za Tonyja Blaira čija je Laburistička stranka bila razdirana sumnjama o tome koliko je uputno podržavati rat koji je sada bio percipiran kao „američki". Dva člana njegova kabineta dala su ostavku zbog tog pitanja. Da je u noći 18. ožujka doživio poraz u Donjem domu britanskog parlamenta, posve je vjerojatno da bi se i on bio osjetio pozvanim podnijeti ostavku. Po Blairovu mišljenju, postojao je samo jedan lijek. Pouzdani dokazi da Sadam ne samo posjeduje oružje za masovno uništenje, nego i da je u položaju da ga može upotrijebiti, uvjerilo bi neodlučne zastupnike da Britanija poduzima akciju u samoobrani. Nema nikakve dvojbe da je premijer naprosto izmislio većinu izvještaja obavještajnih službi koji su u tom smjeru pokazivali, iako je možda, čineći to, postupio prije kao odvjetnik koji u nastojanju da dokaže svoju stvar odabire najuvjerljivije dokaze na osnovi indicija nego kao krivokletnik, kakvim ga je prikazao jedan reporter BBCja. Blair je u predgovoru jednom britanskom obavještajnom dosjeu objavljenom 24. rujna jasno rekao: „Ni najmanje ne sumnjam u oz-

U S P O N - 4. V e l i č a n s t v e n i m u l t i l a t e r a l i z a m

287

biljnost ove prijetnje koja je očito na djelu." Sadamovi „vojni planovi omogućuju da neke vrste oružja za masovno uništenje budu spremne za upotrebu 45 minuta nakon što se za to da naredba". 73 Tog istoga dana on je pred Donjim domom izjavio: „Irak posjeduje kemijsko i biološko oružje... Sadam nastavlja proizvoditi takvo oružje... On ima pripremljene vojne planove za upotrebu kemijskog i biološkog oružja, koji se mogu aktivirati u roku od 45 minuta." 74 Bez obzira na dvosmislenost njegove posljednje rečenice - što se moglo aktivirati: planovi ili oružje? - postojao je, po svemu sudeći, golem nesklad između dojma što su ga njegove riječi izazvale, s jedne strane, i izvornog obavještajnog podatka na kojemu se njegova izjava temeljila, s druge. Na molbu lorda Huttona u kolovozu prošle godine da komentira koje je vrste oružja britanska obavještajna služba imala na umu kad je izjavila da je takvo oružje moguće upotrijebiti za 45 minuta, predsjednik Združenog obavještajnog povjerenstva John Scarlett indikativno je odgovorio da se izjava „odnosila na vojnu opremu pod kojom smo mi podrazumijevali minobacačke mine ili malokalibarsko oružje, dakle nešto sasvim različito od projektila". 75 Premijer je, obraćajući se 18. ožujka članovima Donjeg doma, održao nesumnjivo najbolji govor u svojoj karijeri. Kudikamo okretnije i uvjerljivije nego što je to ikad pošlo za rukom njegovu američkom kolegi, on je u tom govoru povezao prijetnju oličenu u Sadamovoj tiraniji i prijetnju oličenu u islamskom terorizmu. Dokazivao je da Velika Britanija mora zaratiti ne samo zato da razoruža Irak, nego da donese slobodu iračkom narodu, ponovno pokrene mirovni proces na Bliskom

73

Mark Husband i Stephen Fidler, „No Smoking Gun", Financial Times, 4. lipnja 2003. 74 Financial Times, 4. lipnja 2003. 75 Svjedočenje Johna Scarletta pred Huttonovim istražnim povjerenstvom glede smrti Michaela Kellyja, 28. kolovoza 2003.; www.the-hutton-inqiry.org.uk.

288

Nial! Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

istoku i - što je možda još najmudrije - da sačuva vjerodostojnost Vijeća sigurnosti UN-a. Nitko dotad nije tako uvjerljivo govorio u prilog tom ratu. Ipak, u srži njegova govora postojala je jedna groteskna elizija (ispuštanje slova ili sloga; nap. ur.) u kojoj je kemijsko i biološko oružje, kojemu inspektori UN-a nisu uspjeli ući u trag, bilo povezano s mogućnošću terorističkog napada nalik onomu 11. rujna. Dva odlomka, između kojih je proteklo tek nekoliko minuta, tijekom kojih je Blair bio prekidan upadicama iz klupa, zavrjeđuju da ih citiramo nešto opširnije: Inspektori su 7. ožujka objavili značajan dokument... u kojemu se podrobno iznose sva pitanja o oružju za masovno uništenje na koja Irak nije dao odgovor. On sadrži popis 29 različitih lokacija na kojima nisu mogli dobiti nikakvu informaciju. Tako, primjerice, kad je lokacija VX posrijedi, u njemu stoji: „Dokumentacija dostupna UNMOVIC-u upućuje na zaključak da je Irak u najmanju ruku dugoročno planirao smjestiti oružje na tu lokaciju." Kad je o biološkom oružju riječ, u izvještaju inspektora stoji: „Na temelju nerazjašnjenog pisanja sve većeg broja medija, Irak je sposoban proizvesti između 15.000 i 25.000 litara antraksa... Na temelju svih dostupnih dokaza s punim pravom možemo pretpostaviti da oko 10.000 litara antraksa nije uništeno te da Irak i dalje raspolaže tom količinom..." Dopustite da vam objasnim u čemu se sastoji opasnost. Tri kilograma VX ispaljena iz raketnog lansera dovoljna su da zagade četvrtinu četvornog kilometra nekog grada. Jedna litra antraksa sadrži milijune smrtonosnih doza. 10.000 litara antraksa je neopisivo. 11. rujna promijenio je psihološku sliku Amerike.76

76

Hansard, 18. ožujka 2003.; www.parliament.the-stationery-office.co.uk.

U S P O N - 4. V e l i č a n s t v e n i m u l t i l a t e r a l i z a m

289

Ingenioznost i elokvencija g. Blaira su pobijedili. Teško je, međutim, izbjeći zaključak da je on sebi postavio cilj da kod svojih slušatelja stvori dojam kako je Sadam osobno sposoban za kemijsku ili biološku inačicu 11. rujna - možda čak u samome Londonu. A ako g. Blair, unatoč odrješenju lorda Huttona, ne uspije ponovno zadobiti vjerodostojnost u očima britanskih birača, sam si je kriv. Argumenti u prilog rata protiv Sadama Huseina bili su dovoljno uvjerljivi i bez prizivanja opasnosti od Al-Kaide koja sa svim tim nije imala nikakve veze.

* * * Amerikanci su prihvatili kao gotovu činjenicu da se mogu osloniti na „Britance". „Za dvije godine", izjavio je Bush samo tjedan dana nakon 11. rujna, „možda uz nas budu samo Britanci".77 Ta činjenica - da ni jedna druga zemlja nije tako dosljedno podržavala američku politiku nakon događaja u rujnu 2001. - bila je neobično važna, ali u isti mah i iznenađujuća. Ona je bila važna ne samo zbog toga što je Sjedinjene Države uvjerila u podršku jedne stalne članice Vijeća sigurnosti, nego i - a to sami Amerikanci možda nikad nisu shvatili - zbog toga što je uvelike pridonijela percepciji američke invazije na Afganistan i Irak kao imperijalnog pothvata. Britanska podrška Sjedinjenim Državama bila je iznenađujuća zbog toga što Ujedinjeno Kraljevstvo nije bilo ni izbliza tako oduševljeno američkom vojnom akcijom u vrijeme krize u Bosni. A kad je Blair podržao američku odluku da zarati sa Srbijom zbog Kosova, on je podržao jednog sebi kudikamo srodnijeg predsjednika u jednoj kudikamo srodnijoj stvari. Clinton je ušao u rat u ime ljudskih prava, a to je bilo nešto sasvim drugo u odnosu na Bushov rat protiv terorizma (i u cilju promjene režima). 77

290

Bob Woodward, Bush at War, str. 106.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Unatoč tomu, još uvijek nismo odgovorili na pitanje: što je Britanija vidjela u tom ratu? Lako je shvatiti razloge koji su predsjednika Busha naveli da udovolji Blairovu zahtjevu i da od Ujedinjenih naroda zatraži odobrenje za rat. Imati Veliku Britaniju na svojoj strani značilo je dati vjerodostojnost američkoj tvrdnji da one predvode protusadamovsku koaliciju i američkim vojnicima osigurati pomoć jakog britanskog kontingenta koji se, unatoč nešto manjoj brojnosti i znatno slabijoj opremljenosti, pokazao znatno uspješnijim u obavljanju policijskih dužnosti koje su ubrzo pale u zadaću pobjedonosnim napadačima. No zašto je zapravo britanski premijer podržao plan akcije protiv Iraka koji je skovan u Washingtonu i koji je primarno trebao udovoljiti američkim potrebama, stavivši na taj način na kocku vlastitu političku karijeru? S britanskog stajališta, cijena podrške Sjedinjenim Državama bila je više nego očita: Britanija je sebi natovarila na leđa dio troškova rata i naknadne okupacije i ujedno postala treći najvažniji cilj napada islamskih fanatika iza Izraela i Sjedinjenih Država. No ako je plijen, kao što to uvijek biva, otišao pobjedniku, koliki je udio u njemu mogao očekivati pobjednikov kopljonoša? Mogućnost da će britanske naftne kompanije, da navedem samo jedan primjer, osigurati sebi značajniju ulogu u poslijeratnoj obnovi iračkih naftnih polja, činila se slabo vjerojatnom. U slučaju pak da predsjednik Bush idući put osjeti potrebu da zbog domaćih političkih razloga poveća uvozne pristojbe, od te odluke sasvim sigurno ne bi bili izuzeti britanski izvoznici, budući se svi britanski trgovinski pregovori moraju voditi kroz Europsku Uniju. U ratu i u miru još mogu postojati dvije Europe: „stara" i „nova". U trgovini postoji samo Bruxelles. Korist koju je Britanija 2003. mogla izvući iz posebnog odnosa sa Sjedinjenim Državama doimala se krajnje neopipljivom.78

78

Rodric Braithwaite, „End of the Affair", Prospect, svibanj 2003., str. 20-23.

U S P O N - 4. V e l i č a n s t v e n i m u l t i l a t e r a l i z a m

291

Naravno, gotovo svi britanski premijeri nakon II. svjetskog rata bili su zavedeni idejom o posebnom odnosu sa Sjedinjenim Državama, odnosu koji je u Churchillovo vrijeme obilježavala neobična mješavina privrženosti i uzajamnog nezadovoljstva. U vrijeme državnog udara u Iraku, kojim je okončana britanska uprava u toj zemlji, 83-godišnji državnik, tada već u mirovini, osjetio se ponukanim održati govor o anglo-američkoj ulozi na Bliskom istoku. Ostale su sačuvane njegove bilješke koje se i danas, 46 godina kasnije, doimlju neobično dalekovidnima: Amerika i Britanija moraju surađivati, One moraju postići jedinstvo svrhe. Komplikacije povezane s tim problemom bit će moguće izbjeći ako i samo ako ih budemo rješavali ujedinjenim snagama i uz pomoć zajedničkih načela, a ne samo jačanjem naše moći. Kad smo zavađeni, gubimo. 79 Churchillova poanta, koju je na kraju odlučio izostaviti, glasila je da bi se državni udar u Bagdadu 1958., zahvaljujući prenagljenom slanju prve američke ekspedicije u Libanon, mogao pokazati nagovještajem neke buduće sueske krize u kojoj bi se Amerikanci mogli naći. „Bilo bi se suviše lako narugati Sjedinjenim Državama", poigrao se riječima Churchill. „Ovo nije vrijeme za namirenje neriješenih računa. Računi se namiruju sami od sebe." 80 Ipak, mogu li se računi koji proizlaze iz posebnog odnosa doista namiriti?

79 80

292

Martin Gilbert, Never Despair, str. 1271. Ibid.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Nisu svi britanski premijeri automatski pretpostavljali da mogu. Harold Wilson mudro se ponio oduprijevši se američkim pritiscima da uputi makar i samo simbolične snage u Vijetnam. „Pokažite se Britancem", molio je ministra vanjskih poslova Georgea Browna jedan američki dužnosnik za njegova posjeta Washingtonu u siječnju 1968. „Kako nas možete izdati?" 81 Dean Rusk bio bi se nesumnjivo umirio da su Britanci poslali „samo još jedan bataljun Kraljevske brdske regimente". „Kad vam Rusi napadnu Sussex", progunđao je nakon što mu je odbijen i taj zahtjev, „nemojte očekivati da vam priskočimo u pomoć". 82 Pa ipak, čak ni Wilson nije bio potpuno imun na američka laskanja. „Svečanost dočeka daleko je nadmašivala sve što sam dotad vidio", rekao je nakon posjeta Washingtonu 1975. Barbari Castle, jednoj od svojih kabinetskih ministrica.83 Možda je upravo u tim njegovim riječima ključ objašnjenja zašto je tako velik broj britanskih premijera želio imati poseban odnos sa Sjedinjenim Državama, čak i kad Britanci nisu mogli računati s ozbiljnijom koristi od takve suradnje. Naposljetku, naprosto je ugodnije posjetiti Bijelu kuću (pa čak i Crawford, Texas) nego Elizejsku palaču ili, ne daj bože, ured njemačkog kancelara. Kad treba birati između Bruxellesa i Washingtona, većina britanskih premijera odlučuje se za potonje odredište. Jedina prava iznimka u odnosu na to pravilo bio je Edward Heath, koji je uživao u tome što Richardu Nixonu može reći kako će odsad sa svih devet članica Europske ekonomske zajednice morati izlaziti na kraj kao s jednom. 84 Čak ni Tony Blair, kojemu je, kako se činilo, Toskana nekoć bila draža od Texasa, nije mogao odoljeti čarima posebnog odnosa.

81 82 83 84

Dimbleby i Reynolds, Ocean Apart, str. 255 Ibid., str. 252. Ibid., str. 288. Ibid., str. 264.

U S P O N - 4. V e l i č a n s t v e n i m u l t i l a t e r a l i z a m

293

Tko je, dakle, pobijedio? Jedan od odgovora glasi da je pobijedio Clausewitz. Sjedinjene Države još su jednom pokušale ostvariti svoje političke ciljeve ratom, ratom koji je zbog njihove kolosalne ekonomske i vojne nadmoći trebao biti brzo okončan i koji nije trebao stajati previše američkih života: od trenutka kad je, 20. ožujka, rat počeo, do trenutka kad je predsjednik Bush, šest tjedana kasnije, na palubi nosača aviona Abraham Lincoln, obznanio pobjedu, poginuo je samo 91 američki vojnik. Ovaj rat bio je posve drukčiji u odnosu na ratove iz 1990-ih. Nakon mnoštva priča o tome kako će brzi udari kod neprijatelja izazvati „šok i strahopoštovanje", uslijedilo je kratkotrajno i selektivno bombardiranje, a preostali, znatno veći dio posla, prepušten je iznimno pokretljivim kopnenim snagama koje su jurnule prema najvažnijim iračkim gradovima, susrećući se s tek povremenim otporom. Sadam je bio srušen. Pronađen je devet mjeseci kasnije kako se skriva u „paukovoj rupi". Ispalo je da je čovjek blefirao: oružje za masovno uništenje za kojim se odmah krenulo u potragu nije pronađeno, kao što, uostalom, nisu pronađena ni postrojenja za njegovu proizvodnju. No time je Sadam samo pokazao da je gluplji nego što se općenito vjerovalo. Da je, umjesto što je obmanjivao CIA-u, inspektorima jednostavno rekao istinu, mogao je doživjeti duboku starost uživajući u napadnom komforu svojih brojnih i odbojnih palača. Čak i njegovo konvencionalno oružje pokazalo se praktički beskorisnim, jer je većina njegovih ljudi, umjesto da se njime posluži, jednostavno pobjegla. Rat protiv Iraka okončan je, prema tome, kao rat u ime humanitarnih ciljeva, što je malo tko očekivao. U nedostatku uočljivih količina oružja za masovno uništenje, pozornost je skrenuta na drugi cilj koji je koalicija istaknula; na oslobađanje iračkog naroda od tiranije. Uskoro se pokazalo da nije pobijedio samo Clausewitz, nego i Sjedinjene Države. Francuzi, Talijani i Nijemci mogu imati stanovite

294

Niall Ferguson: K O L O S - U s p o n i pad američkog imperija

rezerve u pogledu predsjednika Busha, no kad je u lipnju 2003. provedena anketa agencije Pew Global Attitudes, tri četvrtine anketiranih građana tih država odgovorilo je da je iračkom narodu bolje bez Sadama Huseina. 85 Još više iznenađuje činjenica da je taj stav, kako se čini, dijelila većina običnih građana Iraka. Prva rigorozno provedena anketa među građanima Bagdada, čiji su rezultati objavljeni u rujnu prošle godine, pokazala je da 62 posto Bagdađana vjeruje da je „zbacivanje Sadama s vlasti bilo vrijedno svih nevolja što su ih eventualno pretrpjeli nakon okupacije". K tomu, dvije trećine njih (67 posto) vjerovalo je da će Iračani za pet godina živjeti nešto (35 posto) ili mnogo bolje (32 posto) nego prije američke akcije. Podrška smjeni režima bila je naročito uočljiva u siromašnijim dijelovima grada.86 Jedina utjeha protivnicima rata bila je u tome što je najpopularniji zapadni političar u Iraku bio nitko drugi nego Jacques Chirac.87 U međunarodnim poslovima ne postoji zahvalnost; kao što poslovica kaže, ni jedno dobro djelo ne ostaje nekažnjeno. Sjedinjene Države su 2003. ušle u rat s režimom koji je opetovano kršio međunarodno pravo, više puta prkosio Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda i - prema organizaciji Human Rights Watch - poubijao mnoštvo vlastitih građana, od kojih je čak 300.000 ubijeno i zakopano u masovnim grobnicama. Većina europskih vlada podržala je američku odluku o svrgavanju Sadama. Većina razumnih ljudi u Europi i u samom Iraku pozdravila je njegov odlazak sa scene. Ipak, mnogi među tim istim ljudima prigovaraju Sjedinjenim Državama, okrivljujući ih da su djelovale „jednostrano"; da su one, a ne Irak, „odmetnička država". To je obična glupost. I prije 11. rujna bilo je očito da je institucija Ujedinjenih

Pew Global Attitudes Project, „Views of a Changing World", lipanj 2003. Richard Burkholder, „Ousting Saddam Hussein 'Was Worth Hardships'". Gallup Web site: www.gallup.com. 87 Ibid. 85

86

U S P O N - 4. V e l i č a n s t v e n i m u l t i l a t e r a l i z a m

295

naroda previše nemoćna da djelotvorno iziđe na kraj s odmetnutim državama koje provode vojnu agresiju i/ili genocid. Bosna i Kosovo pokazali su da je američko vojno vodstvo jedino djelotvorno rješenje za takve prijetnje. Afganistan je pokazao da su Sjedinjene Države sposobne postići vojni uspjeh bez pomoći sa strane. Sjedinjene Države, međutim, nikad nisu namjeravale djelovati potpuno same, ni u Afganistanu, ni u Iraku. Ujedinjeni narodi odigrali su svoju ulogu, kao, uostalom i NATO i sve druge komponente međunarodne zajednice - tek nakon što je tiranija uklonjena. Ta uloga očitovala se u pomoći u iznimno teškoj zadaći koja se pokazala neizbježnom popratnom pojavom smjene režima: upravo u zadaći stvaranja nacije prema kojoj su predsjednik Bush i njegovi najbliži savjetnici bili tako sumnjičavi. Upitan prigodom tiskovne konferencije tijekom rata u Afganistanu što će Sjedinjene Države učiniti nakon svrgavanja talibanskog režima, ministar Donald Rumsfeld dao je neobično znakovit odgovor. „Ne mislim da je na nama odgovornost da se domišljamo kakvu bi vlast ta zemlja trebala imati", izjavio je. „Ne poznajem ljude koji su dovoljno pametni da mogu drugim zemljama reći na koji način da upravljaju sami sobom." 88 Sličan stav imao je i predsjednik. „Protivim se stavu prema kojemu bismo se u stvaranju nacije trebali poslužiti vojskom", rekao je na sastanku Vijeća nacionalne sigurnosti tri dana nakon Rumsfeldove izjave. „Nakon što se taj posao obavi, naše snage neće biti čuvari mira. Ulogu čuvara mira sada treba preuzeti UN, a mi moramo otići..." Predsjednik je bio posebno sklon stavu svoga državnog tajnika Colina Powella prema kojemu „mandat nad Kabulom treba preuzeti UN, plus vojnici neke treće zemlje". 89 Poput dihotomije između unilateralizma i multilateralizma, me-

88 89

296

Bob Woodward, Bush at War, str. 220. Ibid., str. 231, 237.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

đutim, distinkcija između smjene režima u režiji SAD-a i stvaranja nacije u režiji UN-a bila je obična tlapnja. U stvarnosti, Sjedinjene Države jednostavno nisu mogle napustiti ni Afganistan ni Irak u trenutku kad su omraženi režimi u tim zemljama prestali postojati. Čak i prije invazije na Irak, proces nastajanja nečega što je Michael Ignatieff nazvao „novim i specifičnim oblikom imperijalnog skrbništva koji neki nazivaju stvaranjem nacije" - „razblaženog imperija", kako ga je dosjetljivo nazvao - bio je već pokrenut barem u tri zemlje. 90 U svakom od ta tri slučaja, stvaranje nacije (ili, preciznije, stvaranje države) pod pokroviteljstvom UN-a omogućila je američka vojna intervencija, iako je Ujedinjeni narodi ni u jednom od ta tri slučaja nisu izričito zatražili. U svakom od tih slučajeva međunarodni legitimitet američkoj prisutnosti, a time i njen sve veći rast, priskrbili su Ujedinjeni narodi. Dakako, ciljevi obiju strana s vremenom su se mijenjali. Na Balkanu cilj je bio humanitarne naravi: zaustaviti genocid i masovno iseljavanje izbjeglica. Izbacivanje talibana iz Afganistana nesumnjivo je pridonijelo humanitarnom aspektu rješenja afganistanske krize, premda se u tom slučaju radilo o, kako bi to ekonomisti rekli, „nebitnom aspektu". Glavni cilj bio je „iskorijeniti" teroriste i njihove pokrovitelje. Temeljna tendencija, međutim, bila je poduprijeti imperijalizam u ime internacionalizma. Sviđalo im se to ili ne, i neovisno o tome je li njihov neprijatelj bio genocid ili terorizam, Sjedinjene Države i Ujedinjeni narodi djelovali su rame uz rame kao neka vrsta „poluimperija". 91 Bilo je neizbježno da tako bude i u Iraku, unatoč skeptičnosti UN-a prema američkim motivima za smjenu tamošnjeg režima. Poslije svega, pokazalo se da nastojanje usmjereno na smjenu nekog režima i stvaranja nacije

90 91

Michael Ignatieff, Empire Lite, str. 2. Amitai Etzioni, "Implications of American Anti-Terrorism Coalition", str. 26.

U S P O N - 4. V e l i č a n s t v e n i m u l t i l a t e r a l i z a m

297

nisu različite aktivnosti, kao što je predsjednik Bush mislio. Jedno se neizbježno postupno pretvaralo u drugo i, premda je možda točno da su Sjedinjene Države bile sposobne jednostrano (ili, u najmanju ruku, bez odobrenja UN-a) smjenjivati režime u drugim državama, one nisu bile sposobne izgrađivati naciju same i bez tuđe pomoći. Na Bushovu i Rumsfeldovu žalost, za takvo što nisu bili sposobni ni Ujedinjeni narodi. Potkraj 2003. postalo je očito da Sjedinjene Države i Ujedinjeni narodi, ako žele pomoći obnovi Iraka, moraju zanemariti međusobne razlike i da se moraju ujediniti.

298

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

USPON - 4. V e l i č a n s t v e n i m u l t i l a t e r a l i z a m

299

DRUGI DIO

PAD?

5.

U OBRANU LIBERALNOG IMPERIJA

Imperijalisti ne shvaćaju što mogu učiniti, što mogu stvoriti! Ovom kontinentu [Africi] oteli su milijarde, samo zato što su suviše kratkovidni da shvate kako su njihove milijarde, u usporedbi s mogućnostima što su ih imali na raspolaganju, bile peniji! S mogućnostima koje moraju rezultirati boljim uvjetima življenja za ljude koji nastavaju ovu zemlju.1 FRANKLIN D. ROOSEVELT, 1943. Nerazumno je i opasna je glupost pričati o tome kako mnogima od tih ovisnih teritorija treba zajamčiti potpunu samoupravu u doglednoj budućnosti. To je isto kao dati desetogodišnjaku ključ patentne brave, bankovni račun i sačmaricu.2 HERBERT MORRISON, 1943.

1 2

W. R. Louis, Imperialism at Bay, str. 227. Ibid., str. 14.

302

Niall F e r g u s o n : KOLOS - Uspon i pad a m e r i č k o g imperija

NE IMPERIJU? U usporedbi s imperijima, nastanak nacionalnih država fenomen je novijega datuma, budući da su imperiji postojali od samog početka pisane povijesti. Kolonizacija - podizanje novih naselja od strane velikih i organiziranih skupina migranata - proces je, naravno, koji je prethodio pisanju povijesti. Civilizacija - nastanak kompleksnih društvenih struktura s urbanim središtima - postoji od IV. tisućljeća prije Krista. Imperij, međutim, obilježuje nešto još složenije: širenje neke civilizacije, najčešće pomoću vojne sile, koje teži vladavini nad drugim narodima. Tvrdnja da imperiji imaju faze uspona i pada jedna je od banalnih povijesnih istina. Jedna od implikacija te tvrdnje, koja se nešto slabije razumije, jest da povijest poznaje razdoblja u kojima nije postojao ni jedan dominantan imperij, pa čak ni nikakav imperij. S takvom mogućnošću svijet se suočio 1990-ih. Grubo govoreći, nakon sloma sovjetskog imperija bilo je moguće birati između svijeta neovisnih nacionalnih država, od kojih su neke, ali ne sve, bile demokracije, i američkog imperiuma. Protivnici Bushove administracije, čija je parola 2003. glasila „ne imperiju", smatrala je samorazumljivim da je raniji svjetski poredak bio održiv i da će takav i ostati. Da ironija bude još veća, to mišljenje dijelio je i sam predsjednik Bush, kao i većina njegovih najistaknutijih savjetnika. Kao što smo vidjeli, premda su, u nastojanju da dovedu do promjena u odmetnutim režimima i državama koje ne funkcioniraju, bili spremni upotrijebiti američku vojnu moć, oni nisu bili skloni „stvaranju nacije", što je obični eufemizam za jednu novu vrstu „multilateralnog imperija" u kojemu su Sjedinjene Države i Ujedinjeni narodi zajedno upravljali državama nakon što su u njima smijenjeni prethodni režimi. U teoriji, takva vrsta imperijalizma internacionalizma mogla je trajati beskonačno dugo u zemljama koje su očito bile nesposobne

P A D ? - 5. U o b r a n u l i b e r a l n o g i m p e r i j a

303

vladati same sobom i imati stabilnu vladu. No kad je riječ o Bushu, američka prisutnost u Bosni, na Kosovu, u Afganistanu i Iraku nije bila ništa drugo nego privremeno prikladno sredstvo u nuždi; u tim zemljama na djelu nije bilo stvaranje nacije u clintonovskom značenju, nego se radilo o privremenoj, provizornoj formi upravljanja koja je spomenutim zemljama trebala pripraviti put za ponovnu uspostavu samouprave. Ukratko, i protivnici i zagovornici rata pokrenutog radi svrgavanja Sadama Huseina slagali su se u tvrdnji da Iraku treba što prije vratiti politički suverenitet; isto se može reći i za druge zemlje pod međunarodnom upravom. Pitanje na koje ću u ovom poglavlju pokušati odgovoriti glasi: je li nacionalnu neovisnost - ono što je Woodrow Wilson nazivao pravom na samoodređenje - ispravno smatrati općenito održivim modelom? Ne bi li neke zemlje prošle bolje kad bi, umjesto da imaju potpunu neovisnost, njima vladao neki imperij, drugim riječima, kad bi im se djelomice ili potpuno ukinuo nacionalni suverenitet, ne tek na mjesec ili godinu dana, nego na više desetljeća? 3 Nije li, da paradoks bude još veći, jedina nada da će takve zemlje u budućnosti postati uspješne suverene države (osobito smatramo li demokraciju najvažnijim kriterijem uspješnosti) u tome da njihova predstavnička tijela budu neko vrijeme politički ovisna i da raspolažu tek ograničenom moći? 4 Kako bismo na to pitanje mogli odgovoriti, potrebno je usporediti troškove i korist imperija i nacionalne neovisnosti u suvremeno doba.

O granicama suvereniteta i o različitim modelima djelomičnog suvereniteta, uključujući imperij, vidi: Stephen D. Krasner, „Troubled Societies". 4 Jared Diamond, „Universal Democracy". 3

304

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

OD IMPERIJA PREMA NACIONALNIM DRŽAVAMA Doba imperija dosegnulo je svoj vrhunac između 1880-ih i 1980ih. Tijekom najvećeg dijela tog razdoblja relativno malen broj imperija upravljao je gotovo cijelim svijetom. Uoči I. svjetskog rata Britanija, Francuska, Belgija, Nizozemska i Njemačka, čija je ukupna površina zapremala manje od 1 posto svjetskih kopnenih površina i čiji je broj stanovnika iznosio manje od 8 posto ukupnog svjetskog stanovništva, vladale su područjem koje je zapremalo trećinu preostalog dijela svijeta i na kojemu je živjelo više od četvrtine njegovih stanovnika. 5 Europa je na ovaj ili onaj način vladala cijelim područjem Australazije, nad 90 posto Afrike i 56 posto Azije, te nad gotovo svim otocima na području Kariba, Indijskog i Tihog oceana. I premda je otprilike samo jedna četvrtina američkog kontinenta - uglavnom Kanada - bila u istom položaju ovisnosti, tijekom XVII. i XVIII. stoljeća gotovo cijelim njegovim preostalim dijelom upravljalo se u ovom ili onom razdoblju iz Europe. Državne sustave američkih republika, kako na sjeveru, tako i na jugu, u osnovi je oblikovala njihova kolonijalna prošlost. Ipak, te brojke o protezanju zapadnoeuropskih pomorskih imperija ne mogu nam ni izbliza ispričati cijelu priču o imperijima u XIX. stoljeću. Najvećim dijelom Srednje i Istočne Europe vladali su ruski, njemački i austrijski imperij. Štoviše, Rusko Carstvo protezalo se od Baltika do Crnog mora i od Varšave do Vladivostoka. Još uvijek netaknuti, iako u položaju sve veće inferiornosti u odnosu na europske imperije, bili su Otomansko Carstvo na Bliskom i Kinesko Carstvo na Dalekom istoku. Ukratko, neovisne nacionalne države

5

Mary Evelyn Townsend, European Colonial Expansion, str. 19.

P A D ? - 5. U o b r a n u l i b e r a l n o g i m p e r i j a

305

bile su iznimka u odnosu na pravilo: gotovo cijelim svijetom vladali su imperiji. U izgradnju imperija, nakon osvajanja Koreje, upustio se čak i Japan, najpoznatiji primjer azijske države koja se oduprla kolonizaciji (iako su Sjedinjene Države nasilno otvorile njegovo gospodarstvo trgovini). A kao što smo vidjeli, Sjedinjene Države su, premda izložene teškim kušnjama antiimperijalnog rata, također učinile prve korake na putu prema stvaranju imperija, aneksijom Teksasa 1845., Kalifornije 1848., Aljaske 1867., te Filipina, Portorika, Havaja i Guama 1898. Štoviše, o njihovoj povijesti u XIX. stoljeću moguće je govoriti kao o prijelazu iz kontinentalnog u hemisferski imperijalizam. Usprkos tomu XX. stoljeće je, ako već ne u praksi, u načelu odbacivalo imperij. Odbacivanje imperija započelo je, moglo bi se reći, objavljivanjem jednog od najutjecajnijih antiimperijalističkih traktata, teksta J. A. Hobsona Imperijalizam (esej), čija je središnja misao da je, naime, Britanski Imperij bio obično reketarenje te da je on nastao i postojao isključivo radi materijalne koristi brojčano neznatne novčarske elite i njenih klijenata - poslije potaknula Lenjina da napiše traktat pod naslovom Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma. Lenjin je I. svjetski rat smatrao izravnom posljedicom suparništva među imperijalističkim državama. Posljedica I. svjetskog rata bila je pak svrgavanje čak četiriju srednjoeuropskih i istočnoeuropskih careva (premda se Lenjin pobrinuo za ponovnu uspostavu imperija Romanovih u nešto pakosnijem liku boljševičke vlasti). Pet preživjelih zapadnoeuropskih imperija uspjelo je nekako preživjeti 1920-e i 1930-e, no potreba Njemačke, Italije i Japana za izgradnjom novih imperija u Europi, Africi i Aziji bacila ih je 1940-ih na koljena. Retorika obiju supersila koje su iz svjetskih ratova izišle kao pobjednice, premda su po svemu drugome osim po imenu bile imperiji, bila je naglašeno antiimperijalna. Franklin Roosevelt je, razrađujući ideju o

306

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

novom svjetskom poretku, u smislu kako ju je razumio njegov prethodnik Woodrow Wilson, smatrao da će II. svjetski rat otpuhati sve imperije. Sovjetski je imperij, sa svoje strane, uporno izjednačavao fašizam i imperijalizam i, nedugo nakon 1945., optužio Sjedinjene Države da prvome pružaju podršku, a drugi prakticiraju. Oba ta antiimperijalna imperija vjerovala su da će izvući stratešku korist iz dekolonizacije. Roosevelt je zamišljao sustav privremenog 6 starateljstva za sve bivše kolonije, smatrajući takvo starateljstvo uvodom u njihovu neovisnost, koju su trebale steći na temelju Wilsonova načela samoodređenja (koje su mirotvorci, kad se nakon I. svjetskog rata povela riječ o neeuropskim narodima, kategorički odbacili). Unatoč golemim nastojanjima Winstona Churchilla, on je proveo svoje.7 Do dekolonizacije, koja se odvijala u nekoliko valova, došlo je nakon II. svjetskog rata, a odgođena je jedino na područjima (primjerice, na Bliskom istoku i u Indokini) gdje su Amerikanci bili spremni pomagati europskim kolonijalnim vladama protiv komunističkih „ustanaka". 8 Prvi svjetski rat dokrajčio je tri imperija - habsburško, njemačko i otomansko - no velik broj njihovih posjeda završio je u rukama drugih imperija, što znači da su ti posjedi samo načas „okusili" neovisnost. Nakon 1945. mnogo toga se promijenilo. Likvidiran je ne samo britanski, nego i francuski, nizozemski, belgijski i portugalski imperij, s tim što se taj proces na nekim područjima svijeta odvijao

Unatoč tome što je više puta govorio o potrebi izrade timetable dekolonizacije, Roosevelt nikad nije jasno rekao što pod tim podrazumijeva. Za pojedine kolonije u Južnoj Aziji kazao je da će biti „spremne za samoupravu za 20 godina", no isto tako je vjerovao da će Borneu biti potrebno stotinu godina starateljstva; ibid., str. 157, 437. 7 W. R. Louis, Imperialism at Bay, str. 175. Vidi: Keith Jeffery, „Second World War", str. 314. 8 Louis i Robinson, „Imperialism of Decolonization".

6

P A D ? - 5. U o b r a n u l i b e r a l n o g i m p e r i j a

307

brzo, a u drugim polako i bolno, sve do 1970-ih, kad od njih više nije ostalo gotovo ni traga. Na poprištu su ostala samo tri imperija: ruski i kineski (koje je Roosevelt smatrao donekle drukčijim od zapadnoeuropskih imperija, jer nisu posjedovali prekomorske kolonije i jer su njihove ideologije bile otvoreno egalitarne), te, naravno, prešućeni američki imperij. 9 Posljedica toga bio je silan porast broja neovisnih država u svijetu koji se više nego udvostručio. Godine 1920. u svijetu je bilo 69 suverenih država. Do 1950. njihov broj narastao je na 89, a 1995., kad se sovjetski imperij na kraju raspao, bilo ih je 192, pri čemu se njihov broj najviše povećao 1960-ih (uglavnom u Africi, u kojoj je između 1960. i 1964. nastalo čak 25 novih država) i 1990-ih (uglavnom u Istočnoj Europi). 10 Tako se svijet, potaknut kombinacijom iscrpljenosti Europe, pojavom neeuropskih nacionalizama i američkog idealizma, upustio u epohalni eksperiment, eksperiment pomoću kojega će se napokon moći provjeriti hipoteza prema kojoj je upravo imperijalizam prouzročio siromaštvo i ratove u svijetu te da će samoodređenje utrti put prosperitetu i miru.

ZAŠTO DEKOLONIZACIJA NIJE USPJELA Ta hipoteza pokazala se uglavnom netočnom. Politička neovisnost donijela je napredak tek manjem broju bivših kolonija. I premda bivše imperijalne sile međusobno više ne ratuju, nakon dekoloni9

Britanci su neprekidno ukazivali na ove nedosljednosti. Oni nisu propustili ni jednu priliku da Amerikance podsjete na njihov de facto imperijalni položaj na Havajima, u Puerto Ricu i na Djevičanskom otočju. Pokazalo se, međutim, da ovi otoci leže „izvan djelokruga programa starateljstva"; W. R. Louis, Imperialism at Bay, str. 236. Kasnije su o Rooseveltovu davanju povlastica sovjetskom imperiju govorili kao o „pomorskoj zabludi"; ibid., str. 570. 10

308

Alesina i dr., „Economic Integration and Political Disintegration", str. 1, 23.

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

zacije između novih neovisnih država, a još češće unutar njih, često su izbijali sukobi. Bilo je to veliko i dvostruko razočaranje 60-godišnjeg razdoblja nakon II. svjetskog rata. Pa ipak, razočaranje se nije zaustavilo samo na tome. Pretpostavljalo se da će samoodređenje ići ruku pod ruku s uvođenjem demokracije. Ali dekolonizacija često nije vodila prema demokraciji, nego, nakon posve kratkotrajnog razdoblja, prema domaćoj diktaturi. Za ljude koji su pod njima živjeli mnoge od tih diktatura bile su gore od nekadašnje kolonijalne vlasti: u njima je vladala još veća korupcija i još veće bezakonje i nasilje. Upravo te značajke objašnjavaju nam zašto se životni standard u mnogim subsaharskim afričkim zemljama nakon stjecanja neovisnosti pogoršao. 11 Većina bivših kolonija na Bliskom istoku bogatija je samo zato što je priroda neke od njih obdarila podzemnim nalazištima nafte koja su se u punoj mjeri počela eksploatirati tek nakon što su te zemlje stekle neovisnost. No, uz nekoliko iznimaka, te države jedva da su išta bolje od despocija. Kolonijalizam nije bio u svemu dobar, naravno, jednako kao što ni neovisnost nije u svemu loša. Nije, međutim, uvjerljivo (premda je zimbabveanskom despotu Robertu Mugabeu nesumnjivo korisno) svu krivnju za probleme svijeta u razvoju svaljivati na nepoželjne posljedice kolonijalne uprave. Prema riječima izvještaja Afričke banke za razvoj za 2003., „više od četiri desetljeća neovisnosti... bilo je dovoljno za obračun s kolonijalnim naslijeđem i da se krene naprijed". 12 Iskustvo velikog dijela Afrike i Bliskog istoka nakon 1945., kao i golemog dijela Azije, jasno pokazuje da je Rooseveltovo povjerenje u dekolonizaciju bilo deplasirano. Uzmite siromaštvo. Premda su povijesne statistike, kad je o do11 12

Jared Diamond, „Promoting Real Reform in Africa". Ibid., str. 11.

P A D ? - 5. U o b r a n u l i b e r a l n o g i m p e r i j a

309

hotku po glavi stanovnika riječ, daleko od toga da budu potpune ili točne, moguće je barem približno procijeniti kako su bivši imperiji i bivše kolonije prolazili u razdoblju prijelaza visokog kapitalizma u postimperijalizam. Dostupni su nam podaci na dugi rok o bruto domaćem proizvodu po glavi stanovnika za 48 zemalja, među kojima je osam njih, prije svjetskih ratova, bilo moguće smatrati imperijima, dok se za njih 14 može reći da su bile kolonije. Pogledamo li Tablicu 6 u kojoj se te dvije skupine zemalja uspoređuju, dvije stvari odmah upadaju u oči. Prvo što zapažamo jest to da je samo jedna bivša kolonija znatno poboljšala svoj ekonomski položaj: to je Singapur, čiji je BDP po glavi stanovnika 1913. iznosio četvrtinu BDP-a Sjedinjenih Država, ali koji je 1998. prestigao sve bivše europske imperijalne sile. Druga bivša kolonija koja je poboljšala svoj položaj, Malezija, postigla je skroman napredak, podigavši svoj BDP po glavi stanovnika sa 17 na 26 posto američkoga. Sve druge bivše kolonije još više zaostaju za Sjedinjenim Državama nego što je to bio slučaj 1913., neke od njih znatno. Druga stvar koju odmah uočavamo, a ona je rezultat prve, jest da se jaz između bivših imperija i većine njihovih bivših kolonija još više produbio. BDP po glavi stanovnika na Filipinima, u Egiptu, Indiji, Vijetnamu, Gani i Burmi 1913. iznosio je između 13 i 20 posto američkoga. Godine 1998. prosječni dohodak u tim državama iznosio je manje od desetine prosječnog američkog dohotka. Usporedbe radi, svi bivši imperiji tek neznatno zaostaju za najjačom svjetskom ekonomskom silom, uz iznimku Ujedinjenog Kraljevstva, koje stoji znatno lošije nego 1913. Pa ipak, brojke što smo ih ovdje naveli iskazuju opseg globalnih razlika između bogatih i siromašnih manjim nego što on uistinu jest, jer na ovoj tablici nisu zastupljene mnoge od najsiromašnijih zemalja na svijetu za koje povijesni podaci jednostavno ne postoje. Usredotočimo li se na razdoblje između 1960. i 1989., koje je od

310

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Tablica 6 - BDP po glavi stanovnika imperija i kolonija tijekom i nakon kolonijalnog razdoblja (u dolarima; podaci preuzeti iz Angus Maddison: The World Economy)

1913. USA = 100 SAD Singapur Kanada Australija Nizozemska Francuska Belgija V. Britanija Njemačka Italija Novi Zeland Portugal Malezija Južna Afrika Šri Lanka Indonezija Filipini Egipat Indija Vijetnam Gana Burma

5301 1279 4447 5715 4049 3485 4220 4921 3648 2564 5152 1244 899 1602 850 904 1066 732 673 754 739 685

100 24 84 108 76 66 80 93 69 48 97 23 17 30 16 17 20 14 13 14 14 13

1998. USA = 100

rang 2 28 5 1 8 12 7 4 11 17 3 29 36 24 38 35 32 45 47 42 44 46

27 331 22 643 20 559 20 390 20 224 19 558 19 442 18 714 17 799 17 759 14 779 12 929 7100 3858 3349 3070 2268 2128 1746 1677 1244 1024

100 83 75 75 74 72 71 68 65 65 54 47 26 14 12 11 8 8 6 6 5 4

rang

Promjena ranga

1 3 7 8 9 10 11 14 16 17 19 21 29 37 39 41 43 44 45 46 47 48

1 25 -2 -7 -1 2 -4 -10 -5 0 -16 8 7 -13 -1 -6 -11 1 2 -4 -3 -2

presudne važnosti za postkolonijalne države Afrike, Azije i Bliskog istoka, podaci o gospodarskom nazadovanju bivših kolonija koje su u međuvremenu stekle neovisnost još su uvjerljiviji. Od 41 bivše britanske kolonije samo ih je 14 uspjelo u tih trideset godina smanjiti jaz između vlastitog BDP-a po glavi stanovnika i BDP-a svojih nekadašnjih britanskih vladara. 13 Dapače, omjer britanskog dohotka prema dohotku bivše kolonije znatno se povećao samo u dvjema bivšim afričkim kolonijama (Bocvani i Lesotu). 14 To su Lesoto, Pakistan, Egipat, Bocvana, Malezija, Malta, Barbados, Cipar, Izrael, Irska, Singapur, Hong Kong, Kanada i, naravno, Sjedinjene Države. 14 Ove je izračune donijela Svjetska banka, World Development Indicators. BDP po 13

P A D ? - 5. U o b r a n u l i b e r a l n o g i m p e r i j a

311

U jednom pogledu, te velike razlike u postkolonijalnom razdoblju mogle bi se smanjiti nakon što Indija, najnapučenija od svih bivših europskih kolonija, ude (s golemim zakašnjenjem) u razdoblje gospodarskog rasta. Međutim, većina bivših kolonija sve više zaostaje za elitom koju tvore bogate zemlje. Prema podacima Svjetske banke, danas u svijetu postoji samo 14 zemalja čiji BDP po glavi stanovnika iznosi tri četvrtine ili više od američkog. Samo dvije među njima nisu europske; ostale (Japan i Hong Kong) primjer su ekstremnog azijskog iskustva, pri čemu treba istaknuti da prva nikad nije bila kolonija, dok je druga više od stoljeća i pol bila pod britanskom vladavinom. Na drugom kraju skale, međutim, postoji 20 zemalja čiji BDP po glavi stanovnika iznosi 3 posto ili manje američkog. U više od trideset zemalja svijeta prosječni dohodak iznosi manje od 1 dolara dnevno. 15 Sve te zemlje, osim šest,16 afričke su zemlje koje su neovisnost stekle nakon II. svjetskog rata. U najsiromašnijoj među svim bivšim britanskim kolonijama, Sijera Leoneu, godišnji dohodak po glavi stanovnika trenutačno iznosi 140 dolara; prosječni Britanac živi dvjesto puta bolje od prosječnog građanina Sijera Leonea. Godine 1965. razlika u dohotku mjerila se faktorom osam. Gambija, nad čijim se stanjem Roosevelt tako zgrozio 1943., prošla je tek neznatno bolje. U toj zemlji dohodak iznosi tek 0,8 britanskoga, što je kudikamo veći raspon nego 1965., kad je ta zemlja stekla neovisnost. Prema podacima Svjetske banke, njen BDP po glavi stanovnika realno je rastao, no nakon 1970. povećao se za samo 14 posto, unatoč

glavi stanovnika prilagođen je paritetu kupovne moći u tekućim međunarodnim dolarima. 15 Ibid. Dohodak se odnosi na bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika, Atlas metoda (tečaj američkog dolara), 2002. 16 Iznimke su Bangladeš, Nepal, Laos, Kambodža, Kirgistan i Tadžikistan: dvije od njih su bivše britanske kolonije, dvije bivše francuske kolonije, a dvije bivše ruske kolonije.

312

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

tomu što je ta zemlja nakon stjecanja neovisnosti primila pomoć vrijednu 1,6 milijardi dolara - približno dvadeset posto svog nacionalnog dohotka. Ukratko, eksperiment s političkom neovisnošću, napose u Africi, imao je za većinu najsiromašnijih zemalja katastrofalne posljedice. Vjerojatno trajanje života u Africi je u opadanju i trenutačno se zaustavilo na samo 47 godina. To se događa unatoč pomoći što ju te zemlje primaju u zajmovima i programima oprosta dugova. Trend gospodarskog nazadovanja zaustavile su samo dvije od 46 subsaharskih zemalja: Bocvana i Mauricijus. 17 Zašto tako velik broj zemalja koje su nedavno postale neovisne nije ostvario gospodarski rast? Zašto je samo šačica njih poboljšala svoj položaj u odnosu na stanje koje je prethodilo stjecanju neovisnosti, dok su još bile pod kolonijalnom vladavinom? Neki tvrde da je golema razlika u dohotku po glavi stanovnika između bogatih i siromašnih zemalja, koja je nastala nakon 1960-ih, neposredna posljedica globalizacije. Taj argument ne drži vodu. U teoriji, globalizacija, odnosno međunarodna integracija međunarodnoga tržišta roba, usluga, kapitala i rada, što ona u osnovi i jest, trebala bi pokazivati tendenciju prema maksimalnom povećanju gospodarske efikasnosti i donijeti profit svima koji su uključeni u taj proces. Pravi problem s kojim se čovječanstvo na početku XXI. stoljeća suočuje nije globalizacija, nego njena odsutnost ili nastojanje da se ona spriječi. Štoviše, žalosna istina o globalizaciji jest da ona uopće nije istinski globalna. Problem je djelomice u tome što je svjetska trgovina još uvijek daleko od toga da bude istinski slobodna. Za takvo stanje barem su djelomice odgovorne najbogatije zemlje svijeta koje i dalje plaćaju subvencije domaćim poljoprivrednicima čiji je iznos ravan ukupnom

17

Jared Diamond, „Promoting Real Reform in Africa"

P A D ? - 5. U o b r a n u l i b e r a l n o g i m p e r i j a

313

bruto domaćem proizvodu Afrike. 18 Američka podrška proizvođačima i dalje iznosi oko 20 posto bruto primitaka poljoprivrednika; u Europskoj Uniji ta podrška iznosi više od 30 posto.19 Primjerice, zbog subvencija što ih dobivaju američki proizvođači pamuka godišnje se za četvrtinu milijarde dolara smanjuje vrijednost pamuka iz Benina, Malija, Čada i Burkine Faso, što je gotovo 3 posto ukupnog nacionalnog dohotka tih zemalja. 20 Ali nisu samo bogate zemlje na krivom putu. Mnoge siromašne zemlje zatvorile su svoja gospodarstva uvodeći čitav niz najraznovrsnijih restrikcija koje ozbiljno usporavaju trgovinu. Uvjerljivo je pokazano da su protekcionističke mjere u zemljama s nedovoljno razvijenim gospodarstvom bile jedan od glavnih uzroka produbljenja nejednakosti među zemljama 1970-ih i 1980-ih. Usporedba BDP-a po glavi stanovnika među zemljama u razvoju pokazala je da „otvorenija" gospodarstva rastu po godišnjoj stopi od 4,5 posto, dok stopa rasta „zatvorenih" zemalja doseže jedva 0,7 posto. 21 Ti nalazi općenito se tumače kao dokaz u prilog suvremenoj globalizaciji - odnosno oni pokazuju da je vjerojatnost da će zemlje koje uklanjaju zapreke trgovini ostvariti brz rast znatno veća nego kad su posrijedi zemlje koje naginju autarkiji. Slično se može reći i za protok radne snage. Utvrđeno je da migracije stanovništva (jednako kao i njihovo ograničavanje) imaju ključnu ulogu u određivanju stupnja nejednakosti među zemljama. Što je kretanje radne snage slobodnije, to je veća konvergencija J a m e s Wolfensohrt, „A G o o d 'Pro-Poor' Cancún Could Help Rich as W e l l " ,

18

Financial Times, 8. rujna 2003. Tobias Buck, G u y de Jonquières i Frances W i l l i a m s , „Fischler's N e w Era for

19

Europe's Farmers", Financial Times, 27. l i p n j a 2003. 20

Jared D i a m o n d , " P r o m o t i n g Real R e f o r m in A f r i c a " , str. 31. Podatke o nacional-

n o m d o h o t k u d o b i o sam o d Svjetske banke. 21

Sachs i W a r n e r , „ E c o n o m i c R e f o r m " , osobito str. 36. V i d i također n j i h o v tekst:

„ F u n d a m e n t a l Sources of L o n g - r u n G r o w t h " , str. 184-88.

314

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

među razinama dohotka. Jedan od razloga povezivanja suvremene globalizacije s visokom razinom nejednakosti sadržan je u postojanju golemog broja ograničenja slobodnom kretanju radne snage iz manje razvijenih u razvijene zemlje.22 Prema jednoj nedavnoj procjeni, korist od liberalizacije svjetskog tržišta radne snage bila bi 25 puta veća od očekivane koristi daljnje liberalizacije protoka roba i kapitala.23 Razmotrite prije svega podatke o protoku međunarodnog kapitala, drugoj ključnoj komponenti globalizacije. Stručnjaci za gospodarski razvoj utrošili su više desetaka godina u nastojanju da pronađu model koji bi podigao razinu investiranja u zaostalim agrarnim društvima. Rješenje koje se nametalo samo po sebi sastojalo se u uvozu kapitala iz zemalja koje ga imaju u izobilju - odnosno iz razvijenih zemalja. Prema temeljnom i klasičnom obrascu svjetskog gospodarstva, to bi se trebalo događati samo po sebi; kapital bi trebao automatski kolati iz razvijenih prema manje razvijenim zemljama u kojima je profit obično veći. No kao što je nobelovac Robert Lucas istaknuo u jednom svom važnom članku iz 1990., čini se da se to u stvarnosti ne događa.24 Premda neke mjere u vezi s međunarodnom financijskom integracijom ukazuju na iznimno visoku razinu prekograničnog protoka kapitala 1990-ih, većina današnjih prekomorskih ulaganja odvija se unutar razvijenog svijeta. Godine 1994. u siromašne zemlje (odnosno one čiji dohodak iznosi trećinu ili manje prosjeka OECD-a) otišlo je samo 36 posto stranih izravnih ulaganja i 10 posto portfeljskih investicija;25 godine 2000. udio siromašnih zemalja pao je na oko 12, odnosno 2

22 23 24 25

Chiswick i Hatton, „International Migration". Dani Rodrik, „Feasible Globalizations", str. 19. Robert Lucas, „Why Doesn't Capital Flow From Rich to Poor Countries?" Baldwin i Martin, „Two Waves of Globalization", str. 20.

P A D ? - 5. U o b r a n u l i b e r a l n o g i m p e r i j a

315

posto.26 Danas gotovo nitko ne ulaže u najsiromašnije zemlje. Najveći dio prekograničnog protoka kapitala odvija se između Sjedinjenih Država, Europske Unije i Japana. Sasvim jednostavno, investitori iz bogatih zemalja radije ulažu u druge bogate zemlje.27 Golem protok bruto tokova kapitala u nekoliko posljednjih desetljeća nema, prema tome, gotovo nikakve veze s produbljivanjem nejednakosti između bogatih i siromašnih; krivac za takvo stanje je odsutnost protoka neto tokova kapitala iz bogatih u siromašne zemlje. Prema jednoj školi mišljenja, sve dublji jaz između bogatih i siromašnih zemalja uvjetovan je geografskim značajkama, klimatskim uvjetima i rasprostranjenošću bolesti. Postoji velika vjerojatnost da će zemlje koje se nalaze daleko od glavnih morskih putova i u tropskim zonama, gdje haraju bolesti poput malarije, biti i dalje siromašne.28 Moguće je, međutim, s razlogom vjerovati da je ključ gospodarskog uspjeha u prihvaćanju zakonskih, financijskih i političkih institucija koje potiču ulaganje i inovativnost - bez obzira na lokaciju, srednje temperature i mnoštvo kukaca koji prenose bolesti.29 Investitori, prema tome, radije ulažu svoj novac u zemlje u kojima je privatno vlasništvo efikasno zaštićeno, premda to treba smatrati tek minimalnim uvjetom. David Landes je u svojoj knjizi Bogatstvo i siromaštvo naroda to gledanje rezimirao postuliravši da država koja teži „idealnom rastu i razvitku" treba:

1. zaštititi pravo privatnog vlasništva kako bi potaknula štednju i investicije; Moritz Schularick, „Development Finance", str. 20 i dalje, tablica 2. William Easterly, Elusive Quest, str. 58 i dalje. 28 Vidi: Jeffrey D. Sachs, „Tropical Underdevelopment". 29 Vidi: Acemoglu i dr., „Colonial Origins", kao i „Reversal of Fortune", od istih autora. 26

27

316

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

2. zaštititi osobne slobode... i boriti se protiv zloupotreba tiranije, ...zločina i korupcije; 3. zaštititi ugovorna prava... 4. omogućiti stabilno funkcioniranje vlade... koja postupa po pravilima poznatima javnosti... 5. pobrinuti se da vlada brzo reagira na potrebe svojih građana... 6. pobrinuti se da vlada bude pravedna... i da nikoga ne dovodi u povlašten položaj 7. pobrinuti se da vlada bude umjerena i djelotvorna te da ne bude lakoma... da smanji poreze i ograniči vladu u njenom potraživanju društvenog viška... 30 U jednoj poslijeratniji studiji o gospodarskom rastu koja je obuhvatila više zemalja ekonomist Robert Barro zaključio je da postoji šest statistički značajnih varijabli koje su u tijesnoj vezi s njihovim gospodarskim rezultatima. Među njih je ubrojio vladavinu prava i obuzdavanje pretjerane vladine potrošnje i inflacije.31 Danas se općenito prihvaća tvrdnja prema kojoj je pravo vlasništva bolje zaštićeno u zemlji u kojoj je vladareva vlast ograničena predstavničkim tijelom.32 Osim toga, ustavni režimi zasnovani na vladavini prava izloženiji su financijskim preokretima kojima se potiču strana ulaganja i formiranje domaćeg kapitala. Zakonodavno predstavničko tijelo, transparentan financijski sustav, neovisna monetarna vlast i uredno tržište vrijednosnim papirima stvaraju institucionalni okvir u kojemu mogu napredovati sve moguće vrste dioničkih društava, a naročito poduzeća s ograničenom

David Larides, Wealth and Poverty of Nations, str. 217 i dalje. Robert J. Barro, „Determinants of Economic Growth". Tri ostale statistički važne značajke bile su nastojanje oko srednjeg i visokog obrazovanja, briga za zdravlje i promicanje kontrole rađanja. 32 North i Weingast, „Constitutions and Commitment". 30

31

P A D ? - 5. U o b r a n u l i b e r a l n o g i m p e r i j a

317

odgovornošću.33 Demokracija u smislu zakonodavstva zasnovanog na općem pravu glasa nije neophodan uvjet za gospodarski rast; o tome dovoljno svjedoči nedavni ekonomska uspješnost zemalja poput Kine, Malezije, Singapura, Južne Koreje, Tajvana i Tajlanda. Demokratizacija može čak usporiti ekonomski razvoj neke zemlje ako prenaglo širenje franšiza pokrene sve glasnije zahtjeve stanovništva za uvođenjem ekonomski štetne financijske i monetarne politike. S druge strane, demokratska društva sklonija su ulaganju u javno obrazovanje i javno zdravstvo, što također pridonosi gospodarskoj uspješnosti društva.34 Premda je točno da autoritarnim režimima u Aziji u ekonomskom smislu ide dobro, to se za većinu takvih režima u drugim dijelovima svijeta ne može reći. Zemlje koje su u tom pogledu iznimka, poput Čilea nakon 1973., možda su imale vladavinu prava u sferi gospodarstva, no sasvim je sigurno da je nisu imale u sferi ljudskih prava; pod Pinochetovom diktaturom vlasništvo je imalo veće pravo nego ljudi. Mnoge siromašne zemlje zaostaju upravo na području gospodarskih, pravnih i političkih institucija. Problem zaostalosti pokušao se tijekom posljednjih pedeset godina više puta riješiti zajmovima i inozemnom pomoći. Dapače, između 1950. i 1995. zapadne zemlje dale su oko tisuću milijardi dolara (prema vrijednosti dolara iz 1985.) nepovratnih transfera siromašnijim zemljama. Ipak, rezultati takvih nastojanja bili su više nego bijedni, najčešće zbog toga što u tim zemljama nisu postojale političke, pravne i financijske institucije neophodne da bi se pomoć pokazala produktivnom. 35 Velik dio odNiall Ferguson, Cash Nexus. Vidi također: Richard Sylla, „Shaping the U.S. Finacial System". 34 Peter H. Lindert, „Voice and Growth". 35 Zambija je nakon 1960. dobila 2 milijarde dolara pomoći (prema vrijednosti dolara iz 1985.). Da je cijela ta pomoć uložena u investicije, i da su investicije rezultirale ekonomskim rastom, njezin dohodak po glavi stanovnika danas bi iznosio 20.000 dolara, a on iznosi svega 600 dolara"; William Easterly, Elusive Quest, str. 42. 33

318

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

govornosti za taj gospodarski neuspjeh snose samovoljni i korumpirani vladari. 36 Najveći dio novca koji se slio u siromašne zemlje naprosto je iscurio iz zemlje i završio na drugim adresama - često na bankovnim računima u Švicarskoj - na koje su korumpirani vladari polagali svoj nepošteno stečen profit.37 Prema jednoj studiji koja je obuhvatila 30 subsaharskih zemalja, iz te regije je između 1970. i 1996. iscurilo 187 milijardi dolara, što, kad se tom iznosu dodaju kamate, znači da je imovina afričkih vladajućih elita na tajnim računima u inozemstvu iznosila blizu 145 posto javnih dugova njihovih zemalja. Autori studije zaključuju da je „približno 80 centa od svakog dolara što su ga afričke zemlje tijekom jedne godine pozajmile od bogatih zemalja otišlo iz zemlje u obliku bijega kapitala". 38 Čini se da postoji tijesna povezanost između gospodarskog neuspjeha zemalja subsaharskog područja i općenite odsutnosti vladavine prava i političke odgovornosti; od gotovo pedeset zemalja danas je samo njih pet moguće klasificirati kao liberalne demokracije. 39 „Za nizak gospodarski rast najčešće su krive vlade koje nedovoljno potiču gospodarski rast. One stvaraju uvjete koji dovode do visoke inflacije, previsokih zarada na crnom tržištu, visokog proračunskog deficita, naglašeno negativnih realnih kamatnih stopa, ograničenja slobodne trgovine, bujanja birokracije i neadekvatne državne službe"; ibid., str. 239. 36

37

Prema jednoj procjeni, privatna imovina stanovnika siromašnih zemalja u inozemstvu iznosi oko dvjesto tisuća milijardi dolara, što je svota ravna gotovo 40 posto ukupnog BDP-a svih siromašnih zemalja zajedno 2000. g.; Moritz Schularick, „Development Finance", str. 32. 38

James K. Boyce i Léonce Ndikumana, „Africa's Odious Debts", Project Syndicate, lipanj 2003. 39 Jared Diamond, „Promoting Real Reform in Africa", str. 6. Broj afričkih zemalja koje raspisuju demokratske izbore neznatno je porastao nakon 1980-ih i trenutno ih ima devetnaest, no samo u četvrtini njih građani imaju istinske građanske i političke slobode. O razlici između liberalne i neliberalne demokracije nadugo i naširoko raspravlja Fareed Zakaria, Future of Freedom. Pronicljivu kritiku te knjige donosi Diamond u svojoj recenziji u časopisu Journal of Democracy, 14, 4 (2003), str. 167-71.

P A D ? - 5. U o b r a n u l i b e r a l n o g i m p e r i j a

319

Jamačno najuvjerljiviji dokaz važnosti institucija sadržan je u činjenici da čak i neke zemlje koje nemaju povoljan geografski položaj mogu napredovati ako njihove institucije funkcioniraju. Bocvana je u posljednjih 35 godina imala najbrži rast dohotka po glavi stanovnika na svijetu, iako su njen geografski položaj, klimatski uvjeti i prirodna bogatstva tek neznatno povoljniji od onih u ostalim subsaharskim zemljama. Prema jednoj novijoj analizi, glavni razlog njene uspješnosti sadržan je u činjenici da je ona prihvatila korisne institucije: Temeljni sustav zakona i ugovornog prava funkcionirao je prilično dobro. Grabežljivost države i pojedinca bila je u najvećoj mjeri ograničena. Unatoč golemim prihodima od dijamanata, u zemlji nije došlo do političke nestabilnosti niti do bilo kakvih sukoba kao posljedice težnje za uspostavljanjem kontrole nad tim resursima. Vlada je održavala sustav minimalnih javnih službi koji je naslijedila od Britanaca i od njega učinila relativno nekorumpirano i efikasno državno činovništvo u kojemu je bilo mjesta samo za najsposobnije... Usto, vlada je ulagala golema sredstva u infrastrukturu, obrazovanje i zdravlje. Financijska politika bila je vrlo razborita, a dnevni tečaj valute ostao je tijesno povezan s osnovnim zasadama.40 Napose je Bocvana uspjela razviti uspješne institucije privatnog vlasništva „koje štite vlasnička prava aktualnih i potencijalnih ulagača, pridonose političkoj stabilnosti i osiguravaju uvjete u kojima je moć političkih elita ograničena političkim sustavom i participacijom najširih slojeva društva u političkom životu". 41 40 41

320

Acemoglu i dr., „African Success Story", str. 2 i dalje. Ibid., str. 4. Acemoglu i suradnici pritom ne pripisuju nikakvu zaslugu naslje-

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

U Europi i Aziji nakon 1945. provedeni su vrlo korisni eksperimenti kojima se pokušalo pokazati kako bi praktički identična stanovništva - s obzirom na prirodni okoliš, geografski smještaj i prevladavajuću kulturu - prošla u gospodarskom smislu pod različitim režimima. Posve različita iskustva dviju njemačkih država, kao i dviju Koreja, potvrđuju da institucije doista igraju presudnu ulogu u razvitku. Do istog zaključka dovodi nas i „eksperiment" s kineskim gradom Hong Kongom koji je bio dio liberalnog Britanskog Carstva, kao i „eksperiment" s kineskim otokom Tajvanom na kojemu je uspostavljen politički i gospodarski sustav donekle sličan američkom, dok je preostali dio zemlje bio prisiljen trpjeti bijedu Maove marksističke tiranije.

Većina siromašnih zemalja biva siromašna zato što ne posjeduje prikladne institucije - napose takve koje potiču ulaganja. Budući da nisu odgovorni svojim podanicima, autokratski režimi skloniji su korupciji od režima u kojima je na djelu vladavina prava. Korupcija pak, sa svoje strane, na mnoštvo različitih načina koči gospodarski razvitak, onemogućujući resursima stvaranje kapitala i poboljšanje stanja ljudskog kapitala putem brige za zdravlje i bolje obrazovanje stanovništva. Prema podacima Afričke Unije, šteta nastala zbog korupcije iznosi približno četvrtinu afričkog BDP-a.42 Osim toga, siromašne zemlje lakše podliježu opasnosti građanskih ratova nego bogate, zbog čega bivaju još siromašnije. Budući da je diktatore nemoguće pozvati na odgovornost bez nasilja, ono se u takvim zemljama jedva može izbjeći. Nakon što građanski rat jednom započne,

đu Britanskog kolonijalnog imperija. Moguće je i drukčije tumačenje, odnosno da vladajuća elita Bocvane, za razliku od (primjerice) Zimbabvea, nije demontirala britanski sustav nekorumpiranog državnog činovništva. 42 Jared Diamond, „Promoting Real Reform in Africa", str. 9.

P A D ? - 5. U o b r a n u l i b e r a l n o g i m p e r i j a

321

on ubrzo postaje način života. Imajući u vidu činjenicu da se gospodari rata u mnogim siromašnim zemljama nastoje domoći kontrole nad rudnim bogatstvima, plantažama narkotika, pa čak i stranom pomoći koja se u njih slijeva, regrutirajući na taj način nove kohorte osiromašene i nepismene mladeži koja nema drugih izgleda za zaposlenje osim priključenja jednoj od zaraćenih strana i koja se ne može nadati dugom životu, takve zemlje zapadaju u pravi-pravcati začarani krug.43 Nažalost, problem o kojemu govorimo nije ograničen samo na Afriku; istom spiralom koja vodi nizbrdo krenula je i Kolumbija. Naravno, svaka „država koja ne funkcionira" nije uspjela na sebi svojstven način. Ipak, one imaju mnogo toga zajedničkog. Među kudikamo najsiromašnije zemlje na svijetu pripadaju Centralnoafrička Republika, Uganda, Ruanda, Čad, Tadžikistan, Niger, Eritreja, Gvineja-Bisao, Liberija, Sijera Leone, Burundi, Etiopija, Demokratska Republika Kongo, Afganistan i Somalija (vidi Tablicu 7). Osim što njihovo stanovništvo živi u krajnjem siromaštvu i što prosječni život gotovo u svima njima traje tek nešto više od četrdeset godina, sve te zemlje daleko su od liberalne demokracije i sve su one na ovaj ili onaj način u svojoj nedavnoj prošlosti iskusile rat ili on u njima i dalje traje. 44 U najvećem broju slučajeva njihova jedina nada za budućnost je, kako se čini, u intervenciji neke strane sile koja je sposobna izgraditi temeljne institucije neophodne za gospodarski razvoj.

Collier i Hoeffler, „Economic Causes of Civil War". Usporedi: Paul Collier, „The Market for Civil War", Foreign Policy, svibanj-lipanj 2003., str. 38-45; „The Global Menace of Local Strife", Economist, 24. svibnja 2003. 44 Gleditsch i dr., „Armed Conflict". 43

322

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

Tablica 7 - Siromaštvo, nesloboda i građanski rat Bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika (u dolarima)

UN ljudski razvojni indeks (SAD = 0,937)

Stanje političkih prava (od 1 - najbolje do 7 - najgore)

Stanje građanskih sloboda (od 1 - najbolje do 7 najgore)

Srednjoafrička Republika

260

0,363

5

5

2001.

Uganda

250

0,489

6

4

Ruanda

230

0,422

7

5

1971/72, 1977-79, 1981-91, 1994/95, 1996-2001 1990-94, 1998-2001

Čad

220

0,376

6

5

Tadžikistan

180

0,677

6

5

Niger

170

0,292

4

4

Eritreja

160

0,446

7

6

Gvineja Bisau

150

0,373

4

5

Liberija

150

-

6

6

Sijera Leone

140

0,275

4

4

Burundi

100

0,337

6

5

Etiopija

100

0,359

5

5

Demokratska Republika Kongo

90

0,363

6

6

Afganistan

-

-

6

6

1960-62, 1964/65, 1967., 1977., 1978., 1996., 1997., 19982000., 2001. 1978-2001

Somalija

-

-

6

7

1978., 1981-96

Država

Ratno razdoblje

1965-88, 1988., 1990., 1991-94, 1997-2001 1992/93, 1994-96, 1998. 1990-92, 1994., 1996., 1997. 1998-2000 1963/64, 1965-73, 1998., 1999. 1980., 1989-96, 2000/01 1991-2000 1965, 1990-92, 199596, 1997-2001 1960, 1962-67, 1968-73, 1974-91, 1996/97, 1998-2001

GLOBALIZACIJA Razmislite, zatim, o liberalnom imperiju kao o pandanu ekonomskoj globalizaciji. Ako ekonomska otvorenost - slobodna trgovina, slobodno kretanje radne snage i kapitala - potiče rast i ako je vjero-

P A D ? - 5. U o b r a n u l i b e r a l n o g i m p e r i j a

323

jatnije da će se kapital formirati tamo gdje postoji vladavina prava i gdje vlada nije korumpirana, važno je utvrditi ne samo kako ekonomska aktivnost postaje globalna, nego i kako se - uz pomoć kojih mehanizama - ekonomski blagotovorne institucije mogu proširiti po svijetu. Tablica 8 - Globalizacija; pregled Zadanosti

Protok

Mehanizmi

Posredstva

Vrste politika

Vrsta režima

Fizikalni zakoni: zakon gravitacije, drugi zakon termodinamike itd.

Bolesti

Prirodni

Nitko

Slobodne migracije

Anarhičan

Klima

Roba

Tehnologija prijevoza

Korporacije

Slobodna trgovina

Liberalan

Topografija

Kapital

Komunikacijska tehnologija

Ostale nevladine organizacije

Slobodan protok kapitala

Hegemonijski

Resursi

Radna snaga

Vlade

Organizmi neprijateljski prema čovjeku

Tehnologija

Vladavina prava

Ljudska biologija

Usluge

Financijska transparentnost

Imperijalan

Monetarni standardi

Institucije Znanje Krize

Tablica 8 pokazuje nam da globalizacija vrijedi jednako za politiku i za ekonomiju. U prvom stupcu pobrojano je sve ono što se može smatrati zadanostima svijeta u kojem živimo; u drugom su pobrojane stvari koje protječu kroza nj; u trećemu mehanizmi koji olakšava-

324

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

ju protok; u četvrtom posredstva koja upravljaju tim mehanizmima; u petom razne vrste politika koje tim mehanizmima omogućuju djelovanje; i u šestom vrste režima unutar kojih se sve to odvija. Kad govore o povijesti globalizacije, ekonomisti i ekonomski povjesničari skloni su usredotočiti pažnju na protok roba, kapitala i radne snage. Međutim, osim protoka tehnologije i usluga, na globalnoj razini zapažamo i neke druge protoke; poput protoka institucija, znanja i kulture. Svijetom se također, svojevrsnim oponašanjem, može prenijeti i neki događaj, primjerice revolucija ili bankrot banke.45 Prije svega toga pak globalnima su postale razne vrste bolesti. Povijest XIV. stoljeća bila bi nam sasvim nerazumljiva kad ne bismo znali da je u njemu vladala kuga, baš kao što Europljani ne bi tako lako osvojili obje Amerike, što je započelo potkraj XV. i trajalo do sredine XIX. stoljeća, da na ta područja nisu bile izvezene raznovrsne bolesti koje su desetkovale domaće stanovništvo. Baš kao i razne vrste zaraznih bolesti, konkvistadori i kolonisti donosili su u te krajeve novu tehnologiju, nove institucije i nove ideje: barut i konje, kršćanstvo i njegove najraznovrsnije crkve, zapadnoeuropsko shvaćanje vlasništva, prava i uprave. Proces globalne demokratizacije nakon 1770-ih, premda polagan i nesustavan, pokazuje nam da se institucije i ideje mogu širiti svijetom jednako lako kao što se trguje robom preko granice ili kao što se novac ulaže u neku drugu zemlju. Izbijanje raznovrsnih zaraza, i predobro poznato proučavateljima međunarodnog financijskog tržišta, ima pak politički pandan u međunarodnim epidemijama revolucija 1789., 1848., 1917. i 1989. Ostavimo li po strani mehanizme koji upravljaju prirodnim svijetom i kojima se doista prenose zarazne bolesti (ne suviše daleko, Koristan uvod neekonomskim aspektima globalizacije čitatelj može pronaći u: Held i dr., Global Transformations. 45

P A D ? - 5. U o b r a n u l i b e r a l n o g i m p e r i j a

325

razumije se, bez pomoći čovjeka), sve te različite stvari mogle su proputovati svijetom zahvaljujući isključivo napretku transportnih i komunikacijskih tehnologija. Svjetsko gospodarstvo u XIX. stoljeću globalizirao je nadasve napredak u konstrukciji prekooceanskih brodova i njihov broj, iako su temelji te revolucije položeni ranije, napretkom u navigaciji, medicinskoj znanosti i znanosti o pogonu. Unatoč tomu neprekidan napredak u transportnoj i komunikacijskoj tehnologiji - pojava zrakoplova, bežičnog prijenosa i svemirskih satelita - nije, sam po sebi, jamčio daljnji nastavak gospodarske globalizacije. Mnogo toga ovisilo je, i još uvijek ovisi, o tajnim i javnim agencijama koje kontroliraju sredstva komunikacije. Posezanje vlada u ekonomski život svojih zemalja, karakteristično za sredinu XX. stoljeća, nanijelo je golemu štetu procesima ekonomske integracije započetima prije 1914., jer je sve više režima usvajalo politiku koja se pokazala štetnom za međunarodnu razmjenu. Ekonomski povjesničari skloni su više pažnje posvetiti načinima na koje vlade mogu olakšati globalizaciju koristeći se različitim vrstama deregulacije (prva četiri stupca na tablici) nego načinima na koje mogu aktivnije promicati globalizaciju. Ipak, povijest integracije međunarodnog tržišta roba u XVII. i XVIII. stoljeću nemoguće je odvojiti od imperijalnog nadmetanja između Portugala, Španjolske, Nizozemske, Francuske i Velike Britanije. Nastanak globalnog tržišta, na kojemu su se prodavali začini, tekstil, kava, čaj i šećer, bio je djelo monopolističkih kompanija poput nizozemske i engleske Istočnoindijske kompanije koje su se istodobno u trgovini i brodogradnji natjecale za što veći udio na svjetskom tržištu. Jednako tako, širenje slobodne trgovine i internacionalizacija tržišta kapitala u XIX. stoljeću bili su tijesno povezani s ekspanzijom britanske imperijalne moći. S druge strane, zastoj u globalizaciji, do kojega je došlo sredinom XX. stoljeća, bio je u znatnoj mjeri posljedica skupih i destruktivnih

326

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

prijetnji Njemačke i njenih saveznika britanskoj hegemoniji 1914. i 1939. Ništa nije u toj mjeri potaknulo primjenu alternativnih modela ekonomske organizacije na organizaciju međunarodnog slobodnog tržišta kao što su to učinila dva svjetska rata. Rat se aktivno vodio protiv trgovine morima, dok su razni ratnodopski eksperimenti u cilju uspostave kontrole nad trgovinom i razmjenom s drugim zemljama, centralizirana alokacija sirovina i racionirana potrošnja namicali inspiraciju za razne teorije mirnodopskog ekonomskog planiranja u Sovjetskom Savezu i drugdje. Globalizacija ratovanja u XX. stoljeću uvelike je odgovorna za slom međunarodne trgovine, protoka kapitala i migracija sredinom stoljeća. Nije nipošto očito samo po sebi da je međunarodni poredak zasnovan na mnogostrukosti teorijski jednakovrijednih neovisnih nacionalnih država najprikladniji model za maksimalno povećanje ekonomske integracije i širenje institucija koje omogućuju uspješno funkcioniranje slobodnih tržišta. 46 U idealnom svijetu, naravno, slobodna trgovina odvija se sama od sebe. Povijest i politička ekonomija pokazuju nam, međutim, da u stvarnom svijetu nije tako. U razdoblju nakon II. svjetskog rata poduzimani su golemi napori u svrhu smanjenja carinskih barijera uspostavljenih u razdoblju depresije, koje su goleme mase bacile u beznađe krajnjeg siromaštva, no u sustavu Bretton Woodsa kretanje međunarodnog kapitala bilo

Iako treba naglasiti da postoje ograničenja s obzirom na pitanje dokle potpuna standardizacija ekonomskih institucija može ići, ili, kad smo već kod toga, dokle ona treba ići: Dani Rodrik, „Feasible Globalizations". Kao što Rodrik ističe, postoji više putova koji vode prosperitetu; o tome dovoljno svjedoči raznolikost institucionalnih aranžmana u najvećim svjetskim ekonomijama. To, međutim, ne znači da se protivim pokušajima uspostavljanja ovog ili onog uspješnog institucionalnog okvira u zemljama koje nemaju svoj vlastiti okvir. Nije točno da svaka zemlja treba izabrati između nacionalne države, demokracije i globalne ekonomske integracije; želim samo kazati da je nekim nacionalnim državama - obično su to nedemokratske zemlje - potrebno nametnuti globalizaciju.

46

P A D ? - 5. U o b r a n u l i b e r a l n o g i m p e r i j a

327

je strogo regulirano i takvim je ostalo i nakon sloma sustava fiksnih dnevnih tečajeva, sve do 1980-ih. Otpor liberalnoj ekonomskoj politici nije sasvim prestao ni u našem, globalizacijom obilježenom vremenu; i dalje postoje goleme barijere slobodnom kretanju radne snage i poljoprivrednih proizvoda. Ma koliko argumenti u prilog ekonomskoj otvorenosti bili uvjerljivi, čini se da se nacionalne države i dalje drže svojih carina, kvota i subvencija. Za razliku od toga, u prvoj eri globalizacije, koja je trajala od sredine XIX. stoljeća do I. svjetskog rata, kolonijalne sile nametnule su ekonomsku otvorenost ne samo azijskim i afričkim kolonijama, nego i Južnoj Americi, pa čak i Japanu. 47 Preciznije rečeno, slobodna trgovina širila se zahvaljujući britanskoj moći i zahvaljujući britanskom primjeru. Pozabavit ćemo se načas tim prvim razdobljem „anglobalizacije", kako bismo ocijenili njene troškove i njenu korist.

ANGLOBALIZACIJA U razdoblju između 1840-ih do 1930-ih britanska politička elita i izborno tijelo ostali su vjerni načelu laissez-faire, laissez-passer* - i praksi „jeftinog kruha". To je značilo da su britanske carine od 1870-ih dalje bile znatno niže od carina njenih susjeda na europskom kontinentu; 48 to je isto tako značilo da su carine u najvećem dijelu Ibid., str. 6-10. Dokaze u prilog tezi da je kraj devetnaestog stoljeća bio doista „prvo razdoblje globalizacije", vidi u: O'Rourke i Williamson, „When Did Globalization Begin?" Vidi također njihovu knjigu Globalization and History. 48 Prema jednom mjerilu (neto državni prihodi od carina kao postotak neto vrijednosti uvoza), Francuska je između 1820-ih i sredine 1870-ih bila još liberalnija; John Vincent Nye, „Myth of Free-Trade Britain". Pravo značenje britanske slobodne trgovine sastoji se u tome što su Britanci slobodnu trgovinu zadržali čak i nakon što je globalizacija 1870-ih počela snižavati cijene roba. * Krilatica ekonomskog liberalizma koja bi se mogla prevesti kao „neka svatko čini što želi i ide svojim tokom", nap. ur. 47

328

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

Britanskog Imperija također držane na niskoj razini. Odustajanje od formalne kontrole nad britanskim kolonijama bilo bi gotovo sigurno dovelo do većih carina na britansku izvoznu robu na njihovim tržištima, a možda i do nekih drugih oblika trgovinske diskriminacije; dovoljno se sjetiti protekcionističke politike Sjedinjenih Država i Indije nakon što su te dvije zemlje stekle neovisnost, kao i carinskih režima britanskih imperijalnih takmaca od kasnih 1870-ih nadalje. Neovisno o tome promatramo li carine na primarne ili industrijske proizvode, Velika Britanija je među svim imperijalnim silama pokazivala najmanje sklonosti protekcionizmu. Prosječna carinska stopa na industrijske proizvode koji su se uvozili u Njemačku iznosila je 1913. godine 13 posto, u Francuskoj 20 posto, u Sjedinjenim Državama 44 posto, a u Rusiji čak 84 posto. U Velikoj Britaniji iznosila je nula posto. 49 Prema jednoj procjeni, ekonomska korist što ju je Velika Britanija imala od nametanja slobodne trgovine iznosila je između 1,8 i 6,5 posto BDP-a.50 No kakvu je korist od slobodne trgovine izvlačio ostali dio svijeta? Prema riječima whigovca i zagovornika slobodnog tržišta Johna Grahama, Velika Britanija je bila „najveće trgovačko središte svijeta".51 Njeno domaće tržište i najveći dio njenog imperija bili su otvoreni svim pridošlicama i njihovoj robi koju su prodavali kako su najbolje znali i umjeli. Podaci koji pokazuju da je britanska politika slobodne trgovine u svijetu koji se sve više priklanjao protekcionizmu za njene kolonije bila blagotvorna doimaju se nedvosmislenima. Između 1870-ih i 1920-ih udio kolonija u britanskom uvozu povećao se s jedne četvrtine na trećinu.52 Još općenitije, britanske kolonijalne

49 50 51 52

Paul Bairoch, „European Trade Policy", str. 139. Michael Edelstein, „Imperialism: Cost and Benefit", str. 205. Cain i Hopkins, British Imperialism, str. 141. Ibid., str. 432.

P A D ? - 5. U o b r a n u l i b e r a l n o g i m p e r i j a

329

vlasti oduprle su se protekcionističkim reakcijama na dramatičan pad u faktorskim cijenama prouzročen globalizacijom u XIX. stoljeću.53 E sad, treba provesti distinkciju između većine kolonija kojima je režim slobodne trgovine bio nametnut i nekolicine elitnih kolonija koje su, zahvaljujući potpori „odgovorne vlade", osigurale sebi pravo da same određuju visinu carina. Kanada je to učinila 1879., a za njenim primjerom ubrzo su se poveli Australija i Novi Zeland.54 Usto, čini se da je postojao pozitivan odnos između nametanja tih carina i gospodarskog rasta teritorija koji će poslije postati dominioni - što je krajnje neobičan zaključak kad su posrijedi zagovornici bezuvjetne gospodarske „otvorenosti". 55 Ovaj zaključak ima neobično važne implikacije za svaku ekonomsku povijest Britanskog Carstva. Ako su Kanada i drugi dominioni imali koristi od zaštite, postavlja se pitanje: bi li Indija bila prošla bolje da je uvela carine? Srećom za ekonomske liberale, s takvom argumentacijom postoji jedna poteškoća. Kao prvo, carine što su ih uveli Kanada i drugi dominioni smjerale su povećanju državnih prihoda, a ne onemogućavanju uvoza. Rast kanadskog gospodarstva bio je posljedica izvoza poljoprivrednih proizvoda, a ne zamjene uvoza proizvodima domaćih proizvođača. 56 Drugo, ova argumentacija ne vodi dovoljno računa o kudikamo štetnijim posljedicama neslobodne trgovine za primarne proizvođače 1930-ih. Depresija je pogodila sve ljude, ali njene posljedice za primarne prozvođače izvan sustava imperijalnih preferencija bile su kudikamo nepovoljnije nego za one unutar njega. Očito je, prema tome, da je Britanski Imperij poticao integraciju globalnih tržišta roba i industrijskih proizvoda. Isto tako, da nije 53 54 55 56

330

Jeffrey G. Williamson, „Land, Labor and Colonization". Vidi: Cain i Hopkins, British Imperialism, naročito str. 212. Clemens i Williamson, „A Tarriff-Growth Paradox?" Douglas A. Irwin, „Tariff-Growth Correlation of the Late Nineteenth Century".

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

bilo Britanskog Imperija, ne bi bilo ni tako velike međunarodne mobilnosti radne snage. Istina, neovisne Sjedinjene Države u XIX. su stoljeću bile najprivlačnije odredište za useljenike. No kako su s vremenom ograničenja useljenju u Sjedinjene Države bivala sve stroža, sve je više rasla važnost bijelih dominiona koji su između 1900. i 1914. privukli 59 posto svih britanskih emigranata, između 1915. i 1949. godine 75 posto, a između 1949. i 1963. čak 82 posto.57 Posljedice takvog razvoja stvari za raspodjelu bile su goleme. Često se tvrdi da je lavlji dio prihoda iz Imperija odlazio sićušnoj skupini politički utjecajnih investitora. Kao posljedica masovnih migracija u kolonije bogate zemljom i siromašne radnom snagom poput Kanade, Australije i Novog Zelanda, međutim, smanjena je globalna nejednakost. 58 Ne bismo, isto tako, trebali zaboraviti ni na golem broj Azijaca koji su u XIX. stoljeću napuštali Indiju i Kinu i zapošljavali se na ugovor, mnogi od njih na britanskim plantažama i u britanskim rudnicima. Na taj je način iz Indije emigriralo čak 1,6 milijuna ljudi, zapošljavajući se negdje u međuprostoru između slobodnog i neslobodnog rada.59 Većina njih nesumnjivo je živjela u bijedi; neki od njih bili bi jamačno prošli bolje da nisu ni odlazili od svojih domova. 60 No, opet, ne možemo se pretvarati da ta mobilizacija jeftine radne snage iz Azije, koja se zacijelo nije mogla zaposliti kod kuće i koja je prikupljala kaučuk i kopala zlato, nije imala ekonomsku važnost. Iznad svega - i upravo u tome su Roosevelt i drugi kritičari imperija bili najviše u krivu - Britanski Imperij bio je stroj za integraciju međunarodnog tržišta kapitala. Između 1865. i 1914. iz Britanije 57

Stephen Constantine, „Migrants and Settlers", str. 167. Jeffrey G. Williamson, „Winners and Losers", „Land, Labor and Globalization". 59 Stanley L. Engerman, „Servants to Slaves", str. 272. 60 Hugh Tinker, New System of Slavery.

58

PAD? - 5. U obranu l i b e r a l n o g imperija

331

se u svijet odlilo 4 milijarde funti, učinivši tu zemlju svjetskim neto vjerovnikom dotad nezabilježenim i otad nenadmašenim u povijesti, štoviše „svjetskim bankarom", ili, još točnije, svjetskim tržištem obveznica. Ukupna britanska inozemna aktiva 1914. je iznosila između 3,1 i 4,5 milijarde funti, dok je britanski BDP iznosio 2,5 milijarde funti.61 Tako golem portfelj vrijednosnih papira bio je istinski globalan: oko 45 posto britanskih investicija otišlo je u Sjedinjene Države i kolonije naseljene bjelačkim stanovništvom, 20 posto u Latinsku Ameriku, 16 posto u Aziju i 13 posto u Afriku, a u Europu je otišlo samo 6 posto.62 Između 1865. i 1914. od ukupnog britanskog kapitala namaknutog javnim emisijama obveznica u Afriku, Aziju i Latinsku Ameriku otišlo je isto koliko i u samo Ujedinjeno Kraljevstvo.63 Taj obrazac nisu bitno promijenili ni I. svjetski rat ni velika depresija.64 Kao što je poznato, britanska ulaganja u gospodarstva zemalja u razvoju najčešće su bila u formi ulaganja vrijednosnih papira u infrastrukturu, naročito u izgradnju željezničkih pruga i opremu luka. Britanci su, međutim, goleme svote (koje nije lako izračunati) ulagali i izravno u plantaže novih tržišnih kultura poput čaja, pamuka, indiga i gume. Često se navodi da je u prvom razdoblju globalizacije bilo moguće uočiti Lucasov efekt - drugim riječima, da je britanski kapital gravitirao više prema zemljama s većim BDP-om po glavi stanovnika nego prema relativno siromašnim zemljama.65 Unatoč tomu, sklonost 61 62 63 64

Cain i Hopkins, British Imperialism, str. 161-63. Angus Maddison, World Economy, tablica 2-26a. Davis i Huttenback, Mammon, str. 46. Angus Maddison, World Economy, tablice 2-26b.

65

Prema Clemensu i Williamsonu, „oko dvije trećine [britanskog izvoznog kapitala] uloženo je u zemlje Novoga svijeta koje su oskudijevale u radnoj snazi i u kojima je živjela tek desetina ukupnog svjetskog stanovništva, dok je samo četvrtina uložena u Aziju i Afriku koje su imale višak radne snage i u kojima je živjelo gotovo dvije trećine svjetskog stanovništva"; Clemens i Williamson, „Where Did British Foreign Capital Go?"

332

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

ulaganju u bogate zemlje bila je manje izražena nego danas. Godine 1997. u zemlje čiji je dohodak iznosio petinu američkog BDP-a po glavi stanovnika ili manje uloženo je samo 5 posto svjetskog dioničkog kapitala. Godine 1913. taj udio iznosio je 25 posto.66 Godine 1995. udio zemalja u razvoju u ukupnim međunarodnim obvezama iznosio je 11 posto, u usporedbi s 33 posto 1900. i 47 posto 1938.67 Godine 1914. gotovo polovica ukupnih rezervi međunarodnog kapitala uložena je u zemlje čiji je prihod iznosio trećinu britanskog ili manje,68 s tim što su od ukupne količine investicija uloženih u siromašne zemlje na Britaniju otpadale gotovo dvije petine. Opreka između prošlosti i sadašnjosti više je nego napadna: dok bogate ekonomije danas daju prednost međusobnoj „razmjeni" kapitala, zaobilazeći pritom siromašne zemlje, bogate ekonomije prije stotinjak godina imale su veoma veliku, pozitivnu neto bilancu sa siromašnijim zemljama svijeta. Ulaganje u daleke zemlje uvijek je povezano s rizikom; što je zajmodavac udaljeniji od zajmoprimca, to je informacijska asimetrija, kako to nazivaju ekonomisti, veća. 69 Osim toga, nedovoljno razvijena gospodarstva izloženija su ekonomskim, društvenim i političkim krizama. Zašto su, onda, ulagači prije 1914. bili voljni riskirati tako velik dio svoje ušteđevine kupujući vrjednosne papire ili neku drugu vrstu imovine u dalekim prekomorskim zemljama? Jedan od odgovora na to pitanje glasi da je usvajanje zlatnog standarda u ekonomijama u razvoju nudilo ulagačima neku vrstu „pouzdanog blagoslova za vođenje kućanstva". 70 Godine 1968. samo Britanija

Obstfeld i Taylor, „Globalization and Capital Markets", str. 60, dijagram 10. Ibid., tablica 2. 68 Moritz Schularick, „Development Finance", str. 14 i tablica 4. 69 Allan Drazen, „Political-Economic Theory of Domestic Debt". 70 Jasnu poruku u tom smislu šalju nam Bordo i Rockoff, „Gold Standard as a 'Good Housekeeeping Seal of Approval'".

66 67

P A D ? - 5. U o b r a n u l i b e r a l n o g i m p e r i j a

333

i nekolicina o njoj ekonomski ovisnih država - Portugal, Egipat, Kanada, Čile i Australija - imale su valute koje je na zahtjev bilo moguće pretvoriti u zlato. Francuska i ostale članice Latinske monetarne unije, kao i Rusija, Perzija te neke latinskoameričke države, imale su bimetalni sustav (zlato i srebro), dok je većina ostalih zemalja imala srebrni standard. Godine 1908., međutim, samo su Kina, Perzija i nekoliko zemalja u Srednjoj Americi još uvijek imale srebrni standard. Zlatni standard postao je, zapravo, svjetski monetarni sustav, iako je izvjestan broj azijskih ekonomija, poglavito Indija, imao zlatni standard (koji im je omogućavao pretvaranje lokalnih valuta u britansku funtu, a ne u pravo zlato), dok neke „latinske" ekonomije u Europi i Americi zbog tehničkih razloga nisu mogle pretvarati novčanice u zlato. 71 Taj sustav međunarodnih fiksnih tečajeva poticao je međunarodnu trgovinu. Privrženost zlatnom standardu bila je, osim toga, znak monetarnog i financijskog poštenja koje je perifernim zemljama olakšavalo pristup zapadnoeuropskim tržištima kapitala. Bio je to mehanizam koji je omogućavo ispunjavanje obveza, način na koji su vlade potvrđivale da će se suzdržavati od neodgovorne financijske i monetarne politike kao što je tiskanje novca ili nenamirenje dugova. 72 Prema jednoj procjeni, privrženost konvertibilnosti nacionalne valute u zlato smanjila je prinos na državne obveznice za približno 40 baznih poena. 73 Jednostavno rečeno, to je značilo da su zemlje koje su s kapom u ruci dolazile na londonsko tržište obveznica, a bile su privržene zlatnom standardu, jeftinije dolazile do zajmova. Kao kontingentna privrženost, međutim, članstvo u klubu zemalja 71

Eichengreen i Flandreau, „Geography of the Gold Standard", tablica 2. Bordo i Kydland, „Gold Standard as a Commitment Mechanism", str. 56; Bordo i Schwartz, „Monetary Policy Regimes", str. 10. 73 Bordo i Rockoff, „'Good Housekeeping'", str. 327,347 i dalje. 72

334

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

privrženih zlatnom standardu nije bilo ništa drugo nego obećanje da će se zemlja članica u određenim uvjetima ponašati kao dobar gospodar. Zemlje privržene zlatnom standardu zadržavale su pravo na suspenziju konvertibilnosti u slučaju iznenadne opasnosti kao što je rat, revolucija ili iznenandno pogoršanje u trgovinskom sektoru. Prije 1914. takvi slučajevi iznenadne opasnosti bili su prilično učestali. Između 1880. i 1914. Argentina, Brazil i Čile proživljavali su tešku financijsku i monetarnu krizu. Godine 1895. vrijednost nacionalnih valuta u tim trima zemljama pala je za oko 60 posto u odnosu na englesku funtu. To je imalo ozbiljne posljedice za njihovu sposobnost otplate vanjskih dugova denominiranih u tvrdoj (najčešće je to bila britanska funta), a ne u domaćoj valuti. Između 1888. i 1893. Argentina nije bila sposobna ispunjavati svoje financijske obveze, a Brazil to nije mogao učiniti dva puta, 1898. i 1914. Drugim riječima, ulagači koji su vjerovali da će neka zemlja koja je prihvatila zlatni standard otplaćivati svoje dugove nisu imali jamstvo da će ta zemlja doista to i učiniti. (Štoviše, nakon što su neke zemlje koje su na zlatni standard prešle u vrijeme relativne nestašice zlata, od sredine 1870ih do sredine 1890-ih, prisiljene učiniti taj korak zbog pada cijena robe namijenjene izvozu koji im je trebao osigurati tvrdu valutu potrebnu za servisiranje vanjskog duga denominiranog u zlatu, izgledi da one neće biti sposobne ispunjavati svoje dužničke obveze su se povećali.) Posve drukčija vrsta obveza pojavila se nakon što je u njima uspostavljena izravna britanska vlast. To je značilo bezuvjetno jamstvo da „neće biti neispunjavanja obveza"; jedina nesigurnost s kojom su ulagači bili suočeni odnosila se na očekivano trajanje britanske uprave. Prije 1914., unatoč jačanju nacionalističkih pokreta u kolonijama od Irske do Indije, politička neovisnost još uvijek se činila dalekom budućnošću; čak i glavnim kolonijama, naseljenima uglavnom bijel-

P A D ? - 5. U o b r a n u l i b e r a l n o g i m p e r i j a

335

cima, bila je zajamčena tek ograničena politička autonomija. Usto, Britanci su u svoje kolonije uveli jednu osebujnu vrstu institucije koja je trebala privući ulagače: ne samo valutu s pokrićem u zlatu, nego i ekonomsku otvorenost (slobodnu trgovinu i slobodno kretanje kapitala) te uravnotežen proračun - da ne spominjem vladavinu prava (i to vlasničkih prava, shvaćenih na britanski način) te relativno nekorumpiran upravni aparat.74 Drugim riječima, dok su ulagači koji su novac ulagali u neovisne zemlje privržene zlatnom standardu dobivali tek golo obećanje da one neće posegnuti za tiskanjem novca, ulagači koji su kapital ulagali u kolonije mogli su računati ne samo sa zdravim novcem, nego i sa širokom lepezom viktorijanskih „javnih dobara". Stoga bi zbunjivalo da su ulagači smatrali kako Australija nije nimalo kreditno sposobnija od Argentine ili Kanada od Čilea. „Efekt imperija" na kolanje međunarodnog kapitala može se mjeriti na dva načina: s obzirom na obujam kapitala koji je odlazio u britanske kolonije i s obzirom na visinu kamatnih stopa što su ih te kolonije plaćale. Prema vjerodostojnim procjenama, više od dvije petine (42 posto) kumulativnih tokova portfeljskih ulaganja iz Britanije uloženo je u britanske posjede. Imperijalni udio inozemnih ulaganja uoči I. svjetskog rata bio je čak i veći i iznosio je 46 posto.75 Osim toga, samo po sebi razumije se da su kamate na zajmove imperijalnih posjeda bile manje nego na zajmove neovisnih zemalja (ili kolonija drugih država). Između 1870. i 1914. prosječni prinos na 74

Vidi: Niall Ferguson, Empire; naročito pogl. 4. Prema jednom suvremenom istraživanju provedenom u četrdeset i devet zemalja, zemlje s običajnim pravom „najbolje zakonski štite ulagače". Činjenicu da osamnaest zemalja iz ovog uzorka ima sustav običajnog prava treba, dakako, gotovo u potpunosti objasniti time što su one u određeno vrijeme bile pod britanskom vlašću: La Porta i dr., ,,Law and Finance". 75

336

Moritz Schularick, „Development Finance", tablica 5.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

obveznice Britanije i njenih najvažnijih posjeda bio je među najmanjima. Usporedbe radi, prinos na obveznice latinskoameričkih ekonomija, koje su također privlačile znatan dio britanskog kapitala, bio je znatno veći, iako one nisu bile pod britanskom upravom. Tako su, primjerice, argentinski prinosi na obveznice bili za više od stotinu baznih poena veći od indijskih. 76 Među 23 zemlje s dostupnim podacima o prinosima na obveznice za razdoblje od 1870. do 1914. pet zemalja članica Britanskog Imperija imalo je upadljivo najniže stope koje su u prosjeku iznosile manje od 4 posto, što doista iznenađuje. Samo Norveška i Švedska mogle su u Londonu uzimati kredite uz nižu kamatnu stopu od one koju su plaćali Novi Zeland i Australija. Egipat, koji na početku toga razdoblja nije bio sastavni dio Imperija, ali je 1882. de facto postao kolonija, pretrpio je dramatičan pad prosječnog prinosa koji je s 10,1 posto (1870. - 71.) pao na 4,3 posto (1882. - 1914.).77 Taj raspon bio je još izraženiji u međuratnom razdoblju tijekom kojega brojne neovisne dužničke zemlje poput Argentine, Brazila, Čilea, Meksika, Japana, Rusije i Turske nisu bile sposobne otplaćivati svoje dugove. 78 Članstvo u Imperiju potvrdilo se, prema tome, kao trajniji „blagoslov za uspješno vođenje kućanstva" od zlata najkasnije 1920-ih.79 Iskustvo je pokazalo da je novac uložen u zemlju koja je de jure britanska kolonija, primjerice u Indiju, ili u koloniju koja je to po svemu drugom osim po imenu, primjerice u Egipat, sigurnije uložen od novca uloženog u neovisnu zemlju poput Argentine. S druge strane, zahvaljujući nerizičnim premijama što su ih britanske kolonije plaćale podižući kapital u Londonu, po-

76

Detaljnije o tome u Ferguson, „City of London". Zahvaljujem Alanu M. Tayloru na ustupljenim podacima. 78 Lindert i Morton, „How Sovereign Debt Has Worked". 79 Što su pokazali Obstfeld i Taylor, „Sovereign Risk". Argumentaciju suprotnu njihovoj vidi u: Bordo i Rockoff, „Adherence to the Gold Standard". 77

P A D ? - 5. U o b r a n u l i b e r a l n o g i m p e r i j a

337

stojala je vrlo mala vjerojatnost da će one upasti u dužničku zamku u kakvu su upadala druga tržišta čije su kamate stranim vjerovnicima premašivale vrijednost novca koji je pritjecao od novih kredita i bio generiran ulaganjima iz inozemstva. To što su se investitori osjećali sigurnije ulažući kapital u zemlje koje su bile sastavni dio Imperija nego u zemlje privržene zlatnom standardu ne bi nas trebalo iznenaditi. Na prijelomu stoljeća donesena su dva nova zakona (Colonial Loans Act [1899.] i Colonial Stock Act [1900.]), koji su kolonijalnim obveznicama dali isti vjerovnički status kakav je imala vječna obveznica britanske vlade, „konzola". 80 U vrijeme kad je sve veći dio nacionalnog duga prelazio u ruke štedionica, to je bio važan poticaj tržištu kolonijalnih obveznica. 81 Osim toga, ministarstvo financija i Engleska banka sporazumjeli su se nakon I. svjetskog rata da novim emisijama obveznica iz britanskih posjeda treba dati prednost pred novim emisijama neovisnih država. 82 U to vrijeme čak su se i ustavi kolonija pisali na način koji je barem djelomice uzimao u obzir preferencije vjerovnika. 83 Nezamislivo je prisilno smanjiti kamate na obveznice Zlatne obale, izjavio je jedan kolonijalni guverner 1933.; zašto bi britanski ulagači „navalili sebi na leda još jedno breme samo zato da olakšaju život ljudima koji uživaju sve moguće blagodati u nekoj drugoj zemlji, ali ne žele prihvatiti vlastite obveze?" 84 Kad se neovisni dominion Newfoundland

Cain i Hopkins, British Imperialism, str. 439, 570. Više o tome u J. M. Keynes, „Foreign Investment and National Advantage", u Moggridge (ur.), Collected Writings, sv. 19. dio I., str. 275-84. 81 James MacDonald, Free Nation Deep in Debt, str. 380. 82 John Atkin, „Official Regulation", str. 324-35. 83 Ovaj kanadski povjesničar je, pišući 1950-ih, izjavio: „Kanadski ustav, kao što se da vidjeti iz zakonika britanskog Parlamenta, kreiran je u cilju zaštite kapitala za unapređenje navigacije i transporta"; Cain i Hopkins, British Imperialism, str. 233. 84 Ibid., str. 584 i dalje. 80

338

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

početkom 1930-ih umalo našao u situaciji da ne može otplaćivati svoje dugove, kraljevsko povjerenstvo predvođeno lordom Amulreejem predložilo je da se njegov parlament raspusti i da se upravljanje zemljom prepusti šesteročlanom povjerenstvu i kraljevskom upravitelju koje će imenovati London. Amulreejev izvještaj pokazao je da on i njegovo povjerenstvo smatraju kako je manje zlo raspustiti predstavničku vladu neke zemlje nego dopustiti da ona ne otplaćuje svoje dugove. 85 Stoga se ne treba čuditi što je najveći dio britanskih ulaganja u prekomorske zemlje nakon I. svjetskog rata odlazio u zemlje članice Britanskog Imperija. Između 1900. i 1914. dvije petine (39 posto) britanskog kapitala uloženog u prekomorske zemlje završilo je unutar granica Imperija. Nakon I. svjetskog rata taj se odnos promijenio. Tijekom 1920-ih na zemlje Britanskog Imperija odlazile su dvije trećine svih novih ulaganja s londonskog tržišta kapitala.86 John Maynard Keynes je 1924. zajedljivo primijetio kako je vrlo „neobično da Južna Rodezija - zemlja u srcu Afrike, u kojoj živi tek nekoliko tisuća bijelaca i nešto manje od milijun crnaca - može uzimati zajmove bez jamstva uz uvjete koji se gotovo nimalo ne razlikuju od naših vlastitih [britanskih] ratnih zajmova". Jednako. „neobičnim" učinilo mu se što „postoje ulagači koji više drže do nigerijskih dionica (za koje britanska vlada ne jamči) nego do londonskih zadužnica i zadužnica Sjeveroistočne željeznice". 87 Keynes je zapravo htio reći da takvo stanje stvari nije u ekonomskom interesu Velike Britanije. S obzirom na stopu nezaposlenosti koja se uporno održavala na predratnoj razini, kao i očitu industrijsku stagnaciju, izvoz kapitala činio se traćenjem

David Hale, „British Empire in Default". Cain i Hopkins, British Imperialism, str. 439. 87 J. M. Keynes, „Advice to Trustee Investors", u: Donald E. Moggridge (ur.), Collected Writings, sv. 19, dio I, str. 204 i dalje.

85 86

P A D ? - 5. U o b r a n u l i b e r a l n o g i m p e r i j a

339

resursa. Keynes, međutim, nije uzeo u obzir korist koju su kolonijalne ekonomije imale od tako jeftinog pristupa ušteđevini britanskih građana. Nasuprot usko nacionalnom stajalištu, sa stajališta Imperija ušteđevinu bogate metropole najpoželjnije je bilo ulagati u periferiju u razvoju. Osim što je britanskim ulagačima jamčio redovito plaćanje kamata i povrat njihove glavnice, imperijalni sustav je poticao globalni ekonomski rast - nedvojbeno kudikamo više nego što je to činila politika koju je na umu imao Keynes, koja bi, da je kojim slučajem bila prihvaćena, nedvojbeno dala prioritet industrijskoj proizvodnji Ujedinjenog Kraljevstva i zapošljavanju njegovih radnika.

IMPERIJALNI GRIJESI PROPUSTA Posljedice globalizacije Imperija bile su po mnogočemu zapanjujuće. Spoj slobodne trgovine, masovnih migracija stanovništva i niske cijene britanskog kapitala gurnuo je goleme dijelove Imperija u prednji red svjetskog gospodarskog razvitka. Kanada, Australija i Novi Zeland prema količini proizvedene robe po glavi stanovnika prestigli su Njemačku iz 1913. Dapače, kanadski BDP po glavi stanovnika rastao je brže nego u Sjedinjenim Državama 90 godina prije I. svjetskog rata.88 Ali postoji jedan problem. Ekonomski rezultati preostalog dijela Imperija nisu se mogli mjeriti s ekonomskim rezultatima dominiona, napose oni što ih je postizala Azija u kojoj je po općem uvjerenju bio dragulj imperijalne krune. To nas dovodi do ključnog pitanja. Zašto su ekonomski pokazatelji u Indiji bili tako nesrazmjerno lošiji od onih u dominionima? Indija je privukla 286 milijuna funti od ukupnog kapitala koji je između 1865. i 1914. sakupljen u Londonu - 18 posto od ukupnog kapitala uloženog u Imperij, svrstavši se na

88

340

Angus Maddison, World Economy, str 264., tablica B-21.

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

drugo mjesto iza Kanade. Unatoč tomu indijski BDP po glavi stanovnika rastao je vrlo sporo. Između 1857. i 1947. - odnosno između pobune i stjecanja neovisnosti - povećao se za samo 19 posto, dok se u Britaniji povećao za čitavih 134 posto.89 Između 1820. i 1950. indijski BDP po glavi stanovnika rastao je po stopi od samo 0,12 posto godišnje, znatno sporije nego u britanskoj Africi - što se prema mjerilima „bijelog" imperija jedva može nazvati rastom. Suočeni smo, dakle, s jednom od najvažnijih zagonetki suvremene ekonomske povijesti. Indijskom su gospodarstvu, više nego ijednom drugom većem gospodarstvu, bili nametnuti režim slobodne trgovine i zapadne trgovinske norme. Unatoč tomu posljedica je bila deindustrijalizacija i gospodarska stagnacija. Nasuprot tomu, Sjedinjene Države su se usprotivile britanskoj vladavini i prihvatile protekcionističke carinske stope - u prosjeku su iznosile 44 posto na uvezene industrijske proizvode - koje bismo danas u gospodarstvu u razvoju osudili. Rezultat? Potkraj XIX. stoljeća Sjedinjene Države pretekle su Ujedinjeno Kraljevstvo s obzirom na gotovo sva mjerila gospodarske uspješnosti. Ako je za relativno gospodarsko zaostajanje Indije moguće okriviti Britance, to znači da su optužbe protiv liberalnog imperija zastrašujuće uvjerljive. Nacionalističko objašnjenje „nedovoljne razvijenosti" Indije pod britanskom vladavinom sadrži četiri bitne komponente. Prvo, Britanci su proveli deindustrijalizaciju Indije tako što su njeno tržište otvorili tvornički proizvedenom tekstilu iz Lancashirea, čiji su proizvođači ispočetka bili zaštićeni od indijske konkurencije, sve dok nisu preuzeli vodstvo u tekstilnoj tehnologiji. 90 Drugo, nametnuli su Indiji pretjerano visoke i regresivne poreze. Treće, „izvlačili" su iz

89 90

Do ove brojke došli smo uz pomoć podataka iz ibid., str. 112. Amitava Krishna Dutt, „Origins of Uneven Development".

PAD? - . 5 . U obranu liberalnog imperija

341

Indije kapital manipulirajući, u vlastitu korist, čak i tečajem rupija u odnosu na englesku funtu. I napokon, četvrto, nisu učinili gotovo ništa da spriječe glad koja je nastala kao posljedica takve politike. Jedan noviji povjesničar otišao je čak toliko daleko da je govorio o „kasnoviktorijanskom holokaustu" 1870-ih i 1890-ih.91 Negativan stav prema britanskoj ulozi u Indiji, čije začetke nalazimo u knjizi Naorojia Dadabhaija Poverty and Un-British Rule in India (Siromaštvo i ne-britanska vladavina u Indiji; 1901.) i danas je veoma rasprostranjen.92 Ta knjiga možda je najdojmljivije svjedočanstvo protiv liberalnog imperija do danas. Nedvojbeno je indijsko gospodarstvo imale stanovite koristi od uzdržavanja jedne od najvećih stajaćih vojski na svijetu, koja je zapravo bila plaćenička sila i bila na raspolaganju Britaniji.93 Unatoč tomu najnovija istraživanja bacaju sjenu sumnje na ostale aspekte nacionalističkih kritika. Indijski povjesničar Tirthankar Roy pokazao je da je strmoglavi pad broja radnih mjesta u indijskoj tekstilnoj industriji, neovisno o tome tko je vladao Indijom, bio po svoj prilici neizbježan te da su Britanci istodobno otvorili jednako velik, ako ne i veći broj novih radnih mjesta u novim gospodarskim sektorima.94 Indijska vlada je već 1920-ih nesumnjivo davala prednost indijskim proizvođačima tekstila pred tvornicama iz Lancashirea. Osim toga, ne može biti ni govora o tome da su porezi pod britanskom vladavinom bili pretjerano visoki, jer je porezno opterećenje zemlje, koje je 1850-ih iznosilo 10 posto, 1930-ih palo na 5 posto neto proizvoda. 95

Mike Davis, Late Victorian Holocausts. Vidi: Tapan Raychaudhuri, „British Rule in India", str. 361-64. 93 Vidi: David Washbrook, „South Asia, the World System, and World Capitalism", str. 480 i dalje. 94 Tirthankar Roy, Economic History of India, str. 42 i dalje. 95 Ibid., str. 250. 91

92

342

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

Navodno „izvlačenje" kapitala iz Indije u Veliku Britaniju bilo je, po svemu sudeći, razmjerno skromnog opsega: prema jednoj procjeni izvoznog suficita (nacionalisti su u svojim kritikama ciljali upravo na taj suficit), između 1860-ih i 1930-ih izvučeno je tek 1 posto indijskog nacionalnog dohotka. 96 Kako god bilo, najvećim dijelom zloglasnih domaćih pristojbi (home charges) slanih u Britaniju plaćane su usluge koje su Indiji bile potrebne, ali ih sama nije mogla plaćati.97 I, naposljetku, pojave gladi koje su pogađale indijsko gospodarstvo bile su kudikamo više uvjetovane razlozima vezanim uz ljudski okoliš nego politikom i taj problem je nakon 1900. ublažen otvaranjem indijskog tržišta prehrambenim prozvodima. Glad koja je 1943. pogodila Bengal bila je neposredna posljedica ratnih napora koji su doveli u pitanje napredak postignut pod britanskom upravom. 98 Britanska vladavina u Indiji imala je i neke uočljivo pozitivne efekte. Ona je znatno povećala važnost trgovine koja je s 1 i 2 posto nacionalnog dohotka 1913. porasla na više od 20 posto.99 Britanci su stvorili integrirano indijsko tržište: unificirali su mjere i valutu, ukinuli carine na prijevoz i uspostavili „pravni okvir koji je izrazitije promicao prava u vezi s privatnim vlasništvom i ugovorno pravo". Ulagali su goleme svote novca u popravak i širenje prastarog irigacijskog sustava; između 1891. i 1938. površine obuhvaćene irigacijskim sustavom bile su više nego udvostručene. 100 Oni su preobrazili

Angus Maddison, World Economy, tablica 2-21b. „Izvlačenje" resursa iz Indonezije u Nizozemsku bilo je znatno veće i više je zaslužilo taj naziv. Ne može se, međutim, poreći da je glavni cilj indijske monetarne politike bio upravo ovaj transfer prirodnih bogatstava, a ne pokretanje indijske proizvodnje. 97 Tirthankar Roy, Economic History, str. 241. 98 Ibid., str. 22, 219 i dalje, 254, 285, 294. Usporedi: Michelle B. McAlpin, Subject to Famine. 99 Tirthankar Roy, Economic History, str. 32-36, 215. 100 Ibid., str. 258-63.

96

P A D ? - 5. U o b r a n u l i b e r a l n o g i m p e r i j a

343

indijski sustav komunikacija, uvodeći poštanski i telegrafski sustav i brodske linije duž plovnih putova te izgradivši više od 40.000 milja željezničkih pruga (pet puta više od Kine u istom razdoblju). U posljednjem desetljeću britanske vladavine više od milijun ljudi bilo je zaposleno samo na željeznicama. Napokon, za vrijeme britanske vladavine znatno se proširilo financijsko posredovanje. 101 Kao što Roy kaže u zaključku svoje knjige: „Željezničke pruge, luke, najvažniji irigacijski sustavi, telegraf, zdravstvene mjere i zdravstvena skrb, sveučilišta, sustav pošta, sudovi - ništa od svega toga Indija po svoj prilici ne bi bila u stanju ostvariti sama, barem ne u takvom opsegu i tako kvalitetno, da nije razvila tijesne političke odnose s Britanijom... Britanska uprava je, čini se, učinila mnogo više od svih prethodnih i suvremenih indijskih režima." 102 Također je moguće (Britanci su u to nedvojbeno vjerovali) da je njihova vladavina u Indiji težila smanjenju društvenih nejednakosti. 103 Nema nikakve sumnje da su Indijci, usporedimo li ih s drugim velikim azijskim ekonomijama koje su tijekom cijelog tog razdoblja ostale pod azijskom političkom kontrolom, prolazili prilično dobro. Između 1870. i 1950. kineski BDP se smanjio za oko 17 posto, a indijski dohodak se za isto toliko povećao. Premda su kineske teškoće u najvećoj mjeri bile posljedica poremećaja prouzročenih nadiranjem neformalnog europskog imperijalizma, a potom i japanske kolonizacije, možemo s pravom pretpostaviti da bi ta zemlja u ekonomskom smislu bila prošla znatno bolje da se formalna britanska vlast protezala i s druge strane predstraža takozvanih ugovornih luka poput Hong Konga. Ostavimo li po strani u osnovi različite vrste prirodnih bogatsta101 102 103

344

Ibid., str. 46 i dalje. Ibid., str. 257. Angus Maddison, World Economy, str. 110 i dalje.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

va, razmjerno loše rezultate u indijskom gospodarstvu u usporedbi s, primjerice, kanadskim nije moguće objasniti britanskom eksploatacijom, nego nedovoljnim upletanjem Velike Britanije u indijske gospodarske tokove. Britanci su postigli mnogo u širenju indijskog obrazovnog sustava - ali ipak nedovoljno da bi to zbiljski utjecalo na kvalitetu ljudskog kapitala. Između 1881. i 1941. broj Indijaca obuhvaćenih obrazovanjem povećao se za sedam puta, no udio stanovništva obuhvaćenog osnovnim i srednjoškolskim obrazovanjem bio je daleko ispod europskog (1913. taj udio je u Indiji iznosio 2 posto, a u Britaniji 16 posto). Britanci su ulagali u Indiju - ali nedovoljno da većini indijskih seljaka omoguće išta više od golog preživljavanja i, sasvim sigurno, nedovoljno da kompenziraju sažaljenja vrijednu nisku razinu stvaranja domaćeg kapitala, čemu je pridonosila i raširena navika zgrtanja zlata.104 Britanci su gradili bolnice i podizali banke, ali i opet nedovoljno da znatnije poprave sliku javnog zdravstva u cjelini i prošire mrežu kreditiranja. 105 Bili su to više grijesi propustom nego propusti djelom. Na nesreću za Indijce, nacionalisti koji su 1947. preuzeli vlast izvukli su potpuno pogrešne zaključke iz svega što je pod britanskom upravom pošlo po zlu, priklonivši se sovjetskom modelu zatvorene privrede pod kontrolom države, što je još više produbilo jaz između indijskog i britanskog dohotka. Taj jaz bio je najdublji 1979.106

Tirthankar Roy, Economic History, str. 226-29. Vidi: Raymond W. Goldsmith, Financial Development of India. 106 Zahvaljujući liberalizaciji iz 1990-ih, Indija je kasnije uspjela donekle smanjiti taj jaz. 104 105

P A D ? - 5. U o b r a n u l i b e r a l n o g i m p e r i j a

345

POUKE LIBERALNOG IMPERIJA Ekonomski povjesničari nesumnjivo će i dalje raspravljati o uzrocima „golemih razlika" u gospodarskom usudu pojedinih zemalja koje karakteriziraju posljednju polovicu tisućljeća. Pokažu li se čimbenici vezani uz ljudski okoliš dovoljnim objašnjenjem za sve veći stupanj nejednakosti u svijetu, to će značiti da su politike i institucije koje je britanski imperijalizam izvozio u druge zemlje bile od marginalne važnosti; bilo je posve razumno očekivati da će nove tehnologije u poljoprivredi, trgovini i industriji koje su se u Europi razvijale od 1700. nadalje funkcionirati bolje na područjima s umjerenom klimom i s osiguranim pristupom morskim putovima. Međutim, ako je - što se čini mnogo vjerojatnijim - ključ ekonomske uspješnosti u prihvaćanju prikladnih pravnih, financijskih i političkih institucija, nedvojbeno je znakovito da je gotovo četvrtina svijeta pri kraju XIX. stoljeća bila pod britanskom vladavinom. Britanci su institucije koje su smatrali bitnima za prosperitet - slobodnu trgovinu, slobodnu migraciju stanovništva, investicije u infrastrukturu, uravnotežen budžet, zdrav novac, vladavinu prava te nekorumpiranu administraciju - pokušavali uvesti čak i na tropskim područjima. Ako su pritom rezultati postignuti u Africi i Indiji bili manje impresivni nego u kolonijama koje su naseljavali Britanci, razlog je bio u tome što čak ni najbolje institucije ne funkcioniraju tako dobro na područjima gdje vladaju velike vrućine, haraju razne bolesti te koja nemaju izlaz na more. Na tim su područjima investicije, koje su bile prijeko potrebne kako bi se prevladala geografska, klimatska i druga ograničenja pogubna za ljudski kapital, nadilazile i najneobuzdaniju maštu kolonijalnih vladara školovanih u viktorijanskoj financijskoj tradiciji uravnoteženog budžeta i niskih poreznih stopa. Umnogome drukčija politika kojoj su se neke vlade priklonile nakon što su

346

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

njihove zemlje stekle neovisnost pokazala se uspješnijom samo u neznatnom broju zemalja. Britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw u studenome 2002. za časopis New Statesman izjavio je: „Ja nisam liberalni imperijalist. Kod liberalizma, s velikim slovom, mnogo toga ne valja; ja sam liberal s malim početnim slovom. Mnogo toga ne valja ni s imperijalizmom. Mnogi od problema s kojima smo se trenutačno prisiljeni nositi posljedica su naše kolonijalne prošlosti." Središnje mjesto u mojoj argumentaciji zauzima tvrdnja da je takvo što kao što je liberalni imperijalizam postojalo te da je, sve u svemu, on bio dobra stvar. Između 1850-ih i 1930-ih britanski pristup upravljanju svjetskim imperiumom koji se nekontrolirano širio bio je u osnovi liberalan, kako u teoriji, tako i u praksi. Poticani su slobodna trgovina, slobodno kretanje kapitala i slobodna migracija stanovništva. Kolonijalne vlade imale su uravnotežen budžet, carine su bile male, a valuta čvrsta. Vladavina prava bila je institucionalizirana. Uprava, osobito ona na vrhu, bila je relativno nekorumpirana. Nakon što je ekonomski i društveni razvoj neke kolonije bio ocijenjen povoljnim, vlast je postupno prenošena na predstavničke skupštine. Takva politika „miksa" poticala je britanske ulagače na znatna ulaganja u siromašne zemlje, a sve što su oni zauzvrat tražili bile su relativno niske premije rizika. U siromašne zemlje uvođene su nove tehnologije poput željeznice i parobroda, s tim što je to rađeno mnogo brže i uz mnogo manji trošak nego što bi bio slučaj da su bile politički neovisne. Rezultati liberalnog imperijalizma bili su različiti, u to nema sumnje. On se nigdje nije razvijao tako brzo kao u kolonijama u koje su se naseljavali bijeli doseljenici. No čak i zemlje (poput Indije), čiji je rast dohotka po glavi stanovnika bio vrlo spor, prolazile su bolje nego da su bile pod nekim drugim režimom.

P A D ? - 5. U o b r a n u l i b e r a l n o g i m p e r i j a

347

Iz svega ovoga moguće je izvući dva zaključka. Prvi glasi da je liberalni imperij u mnogim slučajevima gospodarske „zaostalosti" uspješniji od nacionalne države. Drugi glasi da čak ni vrlo uspješan liberalni imperij ne mora osigurati ravnomjeran napredak svim teritorijima kojima upravlja. Imajući na umu to upozorenje, iznijet ćemo nešto što bi se moglo nazvati altruističkim argumentom u korist tvrdnje da je dobro što se Sjedinjene Države danas angažiraju u nečemu nalik liberalnom imperijalizmu. Zemlja poput Liberije dopustite mi da posegnem za samo jednim primjerom - imala bi neizmjerne koristi od nečega nalik američkoj kolonijalnoj upravi.107 Liberija je jedna od onih zemalja uvrštenih na Tablicu 7 u kojima je sve pošlo po zlu. Loše upravljanje i građanski rat doveli su je na samo dno međunarodne rang-liste ljudskog razvitka. Godine 2003., u vrijeme kad je ta zemlja, nakon što je iz nje pobjegao diktator Charles Taylor, tonula u sve dublji glib bezvlašća, na Sjedinjene Države vršen je pritisak da pošalju svoje vojnike u Monroviju i ondje uspostave red. S jednog stajališta, naravno, bila je to ona vrsta humanitarne intervencije za kakvu su republikanci prije optuživali Clintonovu administraciju; bilo je očito da je toj zemlji više potrebno pomoći u stvaranju nacije nego samo u zamjeni jednoga režima drugim. Pa ipak, ako u Africi postoji ijedna zemlja za koju su Sjedinjene Države povijesno odgovorne, to je upravo Liberija, jedina afrička zemlja koju su Amerikanci u XIX. stoljeću pretvorili u koloniju (kako bi se bivši robovi nakon emancipacije mogli vratiti „kući"). Ako je liberalni imperij ozbiljna mogućnost u XXI. stoljeću, ima li boljeg mjesta na kojemu bi on mogao započeti svoje postojanje od jadne Liberije, zemlje u kojoj se politička neovisnost nije pokazala blagoslovom nego

107 Stephen Haber, Douglas C. North i Barry R. Weingast, „If Economists Are So Smart, Why Is Africa So Poor?", Wall Street Journal, 30. srpnja 2003.

348

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

prokletstvom i u kojoj se načelo samoodređenja u praksi pokazalo samouništenjem? Činjenica da se, u trenutku dok pišem ovu knjigu, već odvijaju pripreme za američku intervenciju u Liberiji, dovodi nas do sljedećeg i po mnogo čemu najvažnijeg pitanja: jesu li Sjedinjene Države sposobne poduzeti onu vrstu trajnog i dugoročnog angažmana bez kojega je projekt liberalnog imperija, ma kakvim ga eufemističkim imenom nazvali, osuđen na propast?

P A D ? - 5. U o b r a n u l i b e r a l n o g i m p e r i j a

349

6.

POVRATAK K U Ć I ILI L I C E M J E R J E KAO Ž I V O T N O NAČELO

Naša vojska ne dolazi u vaše gradove i zemlje kao osvajačka vojska, niti kao neprijatelj, nego kao osloboditelj... Našoj vladi nije stalo do toga da vam nameće tuđe institucije... [Naša je želja] da napredujete kao što ste napredovali u prošlosti, kad su vaše zemlje bile plodne, kad su vaši preci podarili svijetu književnost, znanost i umjetnost i kad je grad Bagdad bio jedno od svjetskih čuda... Mi želimo da čežnje vaših filozofa i pisaca postanu stvarnost, da narod Bagdada ponovno napreduje te da uživate u svojem bogatstvu i imetku pod institucijama koje su u skladu s njegovim svetim zakonima i njegovim etničkim idealima. general F. S. MAUDE, obraćajući se narodu Mezopotamije, 19. ožujka 1917. Vlada Iraka i budućnost vaše zemlje uskoro će pripadati vama... Dokrajčit ćemo brutalni režim... kako bi Iračani mogli živjeti u sigurnosti. Poštivat ćemo vaše slavne religijske tradicije čija su načela jednakosti i samilosti bitna za budućnost Iraka. Pomoći ćemo vam da sastavite miroljubivu predstavničku vladu koja će štititi prava svih građana. Nakon toga naša će vojska otići. Irak će napredovati kao jedinstvena, neovisna i suverena nacija koja je ponovno dobila svoje zasluženo i časno mjesto u svijetu. Vi ste valjan i nadaren narod - vi ste baštinici velike civilizacije koja je dala golem doprinos čovječanstvu. predsjednik GEORGE W. BUSH u obraćanju iračkom narodu, 4. travnja 2003. Kad god Rimljanin osvoji neku zemlju, on je i naseli. SENEKA

350

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

PONOVNO U MEZOPOTAMIJI Svatko tko sumnja da postoji barem neka sličnost između današnjeg američkog liberalnog imperija i imperija Ujedinjenog Kraljevstva prije otprilike stotinu godina trebao bi razmisliti o epigrafima s početka ovog poglavlja. Retorikom kojom se poslužio britanski zapovjednik koji je 1917. okupirao Bagdad nedvojbeno se, iako bez sumnje nesvjesno, poslužio i predsjednik Bush, obraćajući se preko televizije iračkom narodu nedugo nakon početka okupacije Bagdada. I u jednom i u drugom slučaju anglofonim trupama trebalo je samo nekoliko tjedana da s juga zemlje dopru do iračkog glavnog grada. U oba slučaja njihove vlade opovrgnule su tvrdnje da žele uspostaviti neposrednu vlast nad Irakom i nakon kratkotrajnog petljanja počele su pripreme za instaliranje iračke vlade, imajući barem naizgled podršku javnosti. U oba slučaja pokazalo se da je mnogo teže uvesti red i zakon nego ostvariti početnu vojnu pobjedu. Naoružane osobe tijekom čitave 1919. „skidale" su britanske vojnike, a Britanci su u ljeto bili prisiljeni poduzeti masovne zračne udare kako bi ugušili iračku pobunu tijekom koje je poginulo 450 britanskih vojnika. 1 U oba slučaja i jedna i druga vojna sila zapadale su u iskušenje da se potpuno povuku umjesto da i dalje gube svoje ljude.2 Napokon, u oba slučaja, goleme naftne rezerve - čije je postojanje 1927. potvrdila Anglo-perzijska naftna kompanija - nisu bile posve beznačajan čimbenik, iako nisu bile glavni razlog okupacije. 3 Neke razlike, međutim, ipak postoje. Jedna od njih je napetost između Sjedinjenih Država i Ujedinjenih naroda s obzirom na budućnost Iraka. Britanija nije imala takve teškoće nakon I. svjetskog 1 2 3

David Fromkin, Peace to End All Peace, str. 449-54. Ibid., str. 509. Daniel Yergin, Prize, str. 186-90, 195-97, 201, 204.

P A D ? - 6 . P o v r a t a k k u ć i ili l i c e m j e r j e k a o ž i v o t n o n a č e l o

351

rata, kad je Liga naroda, prethodnica UN-a, više-manje bez oklijevanja dala legitimitet britanskoj upravi u Mezopotamiji, označivši Irak jednim od svojih „mandata". 4 Nemoguće je zamisliti Winstona Churchilla, tadašnjeg tajnika za kolonije, kako se 1921. obraća Ligi naroda i traži odobrenje za slanje novog kontingenta u Mezopotamiju na način kako je to u rujnu 2003. bio prisiljen učiniti predsjednik George W. Bush, obraćajući se UN-u za pomoć. No nije to jedina razlika između britanskog i američkog iskustva u Iraku. Britanska se vladavina u dva temeljna smisla zasnivala na dugoročnoj obvezi. Neovisno o formalnim aranžmanima - Britanci su 1923. dopustili mogućnost da će njihov mandat, umjesto dvadeset godina, kako je isprva bilo predviđeno, trajati samo četiri godine - njihova namjera bila je ostati u Iraku još neko vrijeme u predvidljivoj budućnosti. Drugo, prilično velik broj Britanaca bio je spreman provesti znatan dio svoga života u Bagdadu i na taj način osigurati britanski utjecaj u toj zemlji sljedećih četrdeset godina. I britanski i američki okupatori obećali su Iračanima da će vrlo brzo prepustiti vlast Iračanima i otići iz njihove zemlje. Razlika je u tome što Amerikanci zaista misle ono što kažu. Oni se iskreno žele vratiti svojim kućama. „Ne idite tamo!", jedna je od krilatica koje možete svakodnevno čuti na ulicama New Yorka. Ona precizno sažimlje bit problema. Unatoč golemim bogatstvima i smrtonosnom oružju kojima njihova zemlja raspolaže, Amerikanci ne pokazuju dovoljno zanimanja za jednu temeljnu aktivnost bez koje istinski imperij nije moguće uspostaviti na iole trajnijoj osnovi. Oni protiv volje „idu tamo" - a ako već moraju, tada nestrpljivo broje dane što ih dijele od povratka kući. Oni izbjegavaju periferiju. Radije se drže metropole.

4

David Fromkin, Peace to End All Peace, str. 509.

352

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

IMPERIJ ZA JEDNOKRATNU UPOTREBU Svijet nije morao dugo čekati da vidi savršen simbol kratkotrajnosti američke vladavine u Iraku. 9. travnja 2003.; kad je Bagdad pao, marinski desetnik Edward Chin prebacio je američku zastavu preko glave kipa Sadama Huseina na trgu Al Firdos (Rajski trg). Nekoliko trenutaka kasnije, međutim, Chin je uklonio američku zastavu s glave Sadamova kipa i zamijenio je iračkom zastavom od prije Zaljevskog rata.5 Zamjena jedne zastave drugom nesumnjivo je trebala uvjeriti Iračane kako doista prisustvuju oslobađanju svoje zemlje, a ne njenom osvajanju. Kao što je predsjednik Bush u televizijskom obraćanju Iračanima nedugo nakon pada njihova glavnog grada izjavio: „Vlada Iraka i budućnost vaše zemlje bit će uskoro u vašim rukama... Pomoći ćemo vam sastaviti miroljubivu predstavničku vladu koja će štititi prava svih građana. Nakon toga naša će vojska otići odavde."6 Ali kada će se to točno dogoditi? U zadnjem pismu što ga je desetnik Kemaphoom Chanawongse poslao kući prije nego što su on i njegova postrojba stupili na iračko tlo mladi vojnik se našalio napisavši kako ga njegov vojni logor u Kuvajtu podsjeća na televizijsku seriju M*A*S*H - iako je akronim u ovom slučaju trebao glasiti M*A*H*T*S*F: „Marines Are Here to Stay Forever" (Marinci će zauvijek ostati ovdje). Tjedan dana kasnije desetnik Chanawongse je poginuo nakon što je njegovo oklopno vozilo naletjelo na minu u Nasiriji. Dublji smisao njegove dirljive i ujedno posljednje šale u životu bio je u tome što on i njegovi drugovi nisu dočekali završetak svoje akcije i povratak kući. Predsjednik Bush aludirao je upravo na

5 6

Newsday, 9. travnja 2003. New York Times, 11. travnja 2003.

P A D ? - 6. P o v r a t a k k u ć i ili l i c e m j e r j e kao ž i v o t n o n a č e l o

353

tu želju u svom ponešto preuranjenom pobjedničkom govoru održanom 1. svibnja na palubi nosača aviona Abraham Lincoln: „Druge nacije u povijesti borile su se u tuđim zemljama i ostale u njima kako bi ih osvojile i izrabljivale. Amerikanci nakon bitke ne žele ništa drugo osim vratiti se kući." 7 U trenutku dok pišem ovu knjigu postoji samo jedan odgovor na pitanje koliko će dugo trajati američka okupacija Iraka, a on glasi: vrlo kratko. U govoru pred American Enterprise Instituteom, održanom prije rata, predsjednik Bush izbjegao je jasan odgovor na pitanje o trajanju okupacije: „Ostat ćemo u Iraku koliko bude potrebno, ni dana više." 8 To što se pritom poslužio riječju „dan" iznenadilo je mnoge. U govoru održanom nekoliko dana prije pada Bagdada zamjenik ministra obrane Paul Wolfowitz dao je naslutiti da će general Jay Garner, prvi Amerikanac koji je tu zemlju imao na brizi, biti na čelu Ureda za obnovu i humanitarnu pomoć najmanje šest mjeseci; sam Garner govorio je o devedeset dana. 9 Otada se vremenski okvir mijenjao iz tjedna u tjedan. Zapovjednik američkog središnjeg zapovjedništva na odlasku general Tommy Franks dao je naslutiti da će okupacija trajati između dvije i četiri godine. Novi „okupacijski upravitelj" L. Paul Bremer u srpnju je reporterima izjavio: „Odluka o tome koliko će dugo koalicijske snage ostati ovdje sada je u rukama iračkoga naroda." Dodao je: „Ne želimo ostati ni dana dulje nego što je potrebno." 10 Nešto kasnije istog mjeseca izjavio je da će se izbori održati sredinom 2004., nakon čega će vlast s Bremerove privremene koalicijske vlade biti prenesena na izabranu vladu, a

7 „Transcript of President's Bush Remarks on the End of Major Combat in Iraq", New York Times, str. A16. 8 New York Times, 27. veljače 2003. 9 Financial Times, 7. travnja 2003. 10 New York Times, 15. srpnja 2003.

354

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

„moj posao ovdje bit će završen". 11 26. rujna državni tajnik Colin Powell za New York Times je izjavio da će iračko Namjesničko vijeće, koje će imenovati Amerikanci, imati na raspolaganju šest mjeseci za izradu novoga iračkog ustava; nakon toga održat će se izbori i vlast će biti predana izbornim pobjednicima. 12 1. studenoga Bremer je ponovio da je njegova namjera vratiti suverenitet iračkom narodu „što prije". 13 Nešto kasnije istoga mjeseca pozvan je u Washington da se vidi može li se prijenos vlasti ubrzati. 15. studenoga obznanjeno je da će u srpnju iste godine vlast preuzeti iračka privremena vlada koja će biti imenovana, a ne izabrana. Raspisivanje izbora i stvaranje ustava odgođeni su za sljedeću godinu. Ukratko, kad Amerikanci kažu da dolaze kao osloboditelji, a ne kao osvajači, čini se da oni doista tako misle. Ako Amerika, kao što brojni komenatori tvrde, započinje novo razdoblje imperija, po svemu se da zaključiti kako će to biti najkratkotrajniji imperij u cijeloj dosadašnjoj povijesti. Drugi graditelji imperija maštali su o tome kako će njihova vladavina trajati tisuću godina. Američki imperij bit će, po svemu sudeći, prvi u povijesti koji će trajati tisuću dana. On nije toliko „razblaženi" imperij koliko je imperij za jednokratnu upotrebu. Uz to što je očito da su američke administracije ograničene izbornim sustavom koji traži da intervencije u prekomorskim zemljama pozitivne rezultate pokažu u dvije ili najviše četiri godine, jedno od važnih objašnjenja za ovu kroničnu politiku kratkog daha jesu teškoće s kojima se američki imperij suočava u odabiru ljudi koji bi je trebali pro„Election in Iraq a Possibility Next Year, Bremer Says", New York Times, 31. srpnja 2003. 12 Steven R. Wisman, „Powell Gives Iraq 6 Months to Write New Constitution", New York Times, 26. rujna 2003. 13 „Iraqi Handover to Be Speeded Up"; www.news.bbc.co.uk., 2. studenoga 2003. 11

P A D ? - 6 . P o v r a t a k k u ć i ili l i c e m j e r j e k a o ž i v o t n o n a č e l o

355

voditi. Američke visokoškolske obrazovne ustanove ističu se po tome što iz njih izlaze vrlo sposobni mladi ljudi. Nema nikakve dvojbe da su najbolja američka sveučilišta ujedno i najbolja u svijetu. Tek neznatan broj studenata koji su stekli diplomu Harvarda, Stanforda, Yalea ili Princetona, međutim, ima želju da suncem sprženu pješčanu rupu poput Iraka pretvori u prosperitetnu kapitalističku demokraciju kakvu zamišlja Paul Wolfowitz. Najbistriji i najizvrsniji mladi Amerikanci ne teže za Mezopotamijom nego za upravljanjem MTV-jem; oni ne žele vladati Hidžazom nego upravljati velikim osiguravajućim kućama. Za razliku od svojih vršnjaka od prije sto godina, koji su s elitnih britanskih sveučilišta izlazili s neskrivenim imperijalnim etosom, slova koja bi ambiciozni mladi Amerikanci željeli vidjeti iza svoga imena su CEO (chief executive officer - izvršni direktor), ne CBE (Commander of the Order of the British Empire - komtur Reda Britanskog Carstva).

Poput Sjedinjenih Država danas, Britanci su nakon I. svjetskog rata zbog pritiska domaće i iračke javnosti također bili prisiljeni prenijeti vlast na iračku vladu. Taj prijenos se, međutim, odvijao vrlo sporo i nepotpuno. Zemljom je prve tri godine upravljao civilni povjerenik Arnold Wilson. 14 On i njegova pomoćnica Gertrude Bell bili su skeptični u pogledu odgovora na pitanje može li Mezopotamija vladati sama sobom. Njih dvoje zamišljali su Irak kao unitarnu državu u kojoj nema mjesta međusobnim konzultacijama lokalnih vođa, ne obazirući se pritom na upozorenja onih koji su smatrali da nije dobro spajati Asiriju i Babiloniju, sunite i šijite. „Mezopotamija nije sklona arapskoj vladi", povjerljivo je izvijestio britansku vladu Wilson 1920. „Arapi su skloni tomu da njima vladaju Britanci." 15

14 15

356

David Fromkin, Peace to End All Peace, str. 449 i dalje. Ibid., str. 453.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Službena britanska politika prema Mezopotamiji promijenila se tek nakon pobune 1920. i nakon što je T. E. Lawrence, heroj ratnog pohoda na Arabiju, žestoko kritizirao britansku službenu politiku. Na konferenciji održanoj u ožujku 1921. odlučeno je da će se kruna ponuditi Lawrenceovu prijatelju i ratnom savezniku, hašemitskom princu Fejsalu, te da će zemlja biti ustavna monarhija po uzoru na Veliku Britaniju. 16 Slabašno ministarsko vijeće kojemu je predsjedao Naqib od Bagdada pozvalo je Fejsala kao „gosta" nacije u Bagdad i 11. srpnja jednoglasno prihvatilo rezoluciju kojom ga je proglasilo kraljem. Said Talib od Basre, najopasniji među pretendentima na prijestolje, bio je uhićen i deportiran na Cejlon samo zato što se usudio izustiti slogan „Irak Iračanima". 17 Uskoro je, u skladu s propisima, održan referendum kojim je prihvaćeno Fejsalovo ustoličenje i on je 23. kolovoza okrunjen. Tako su Britanci stvorili zemlju koja je otad poznata pod imenom Irak što, da ironija bude veća, znači „dobro ukorijenjena zemlja". 18 Fejsal nipošto nije bio marioneta. Upravo je on inzistirao na tome da britanski mandat ne traje dvadeset, nego samo četiri godine. No čak ni nakon sklapanja anglo-iračkog sporazuma nije bilo upitno tko doista upravlja zemljom. Kontrola nad Irakom bila je od goleme strateške važnosti. Britanija je zagospodarila Bliskim istokom kao ni jedna druga zemlja dotad. Usto, Bliski istok bio je zanimljiv i s ekonomskog aspekta. Kad su dvojica geologa iz američkog Standard Oila doputovali u Irak s nakanom da ispitaju kakvi su izgledi za eksploataciju naftnih izvora, britanski civilni povjerenik izručio ih je šefu bagdadske policije.19 Nakon što je 1927. kod Baba Gurgura

16

Ibid., str. 497, 503.

17

Ibid., str. 507 i dalje. Ibid., str. 508. Daniel Yergin, Prize, str. 195.

18 19

P A D ? - 6 . P o v r a t a k k u ć i ili l i c e m j e r j e k a o ž i v o t n o n a č e l o

357

pronađena nafta, pokazalo se da se Britancima preuzimanje Iraka isplatilo preko svake mjere. Premda su svu vlast formalno prepustili vladajućoj dinastiji, Britanci su 1930-ih zadržali golem utjecaj na tom području. U nastojanju da spriječe državni udar u Bagdadu iza kojega su stajale sile Osovine, oni su u travnju 1941. bez oklijevanja poslali ekspedicijski korpus iz Amana u Bagdad. Doista, s punim pravom možemo reći da su Britanci u istinskom smislu te riječi izgubili vlast nad Irakom tek nakon ubojstva Fejsala II. i njegova premijera Nurija es-Saida u revoluciji 1958. Ukratko, u Bagdadu su vojni i civilni predstavnici britanske vlade bili prisutni neprekidno gotovo četrdeset godina. Ušavši jednom u Irak, Britanci su u njemu i ostali. Hoće li i Amerikanci odigrati takvu ulogu u Bagdadu 2043.? Blago rečeno, čini se da neće. Gertrude Bell je bila prva žena koja je na Sveučilištu u Oxfordu diplomirala s odličnim ocjenama. Arapski je naučila tijekom posjeta arheološke ekspedicije Jeruzalemu 1899., nakon čega se, poput Lawrencea, uključila u rad britanske vojne obavještajne službe. Godine 1917. imenovana je tajnicom za Istok britanskog civilnog povjerenika u Bagdadu. Premještaj joj se neobično svidio. „Nije mi previše stalo do Londona", napisala je. „Bagdad mi se sviđa. Irak mi se neobično dopada. Ovo je pravi Istok i život je ovdje vrlo uzbudljiv; ovdje se mnogo toga događa; romantičnost kojom ovaj grad zrači neobično mi prija i zaokuplja moju pažnju." 20 U to su vrijeme širom Britanskog Imperija lunjale tisuće „orijentalista" sičnih Gertrude Bell, koji su u isti mah bili zaljubljeni u ono egzotično „drugo" i izdizali se nad njim. Njezin prikaz krunidbe Fejsala I. 1921. sjajno ilustrira način njihova djelova-

Sjajan izbor iz korespondencije Gertrude Bell dostupan je na www.gerty.ncl. ac.uk. 20

358

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

nja: „Fejsal se doimao vrlo dostojanstvenim, ali nekako se činilo da su mu svi živci napeti - bio je to trenutak prepun uzbuđenja. Prelazeći pogledom preko uzvanika u prvom redu, odjednom je uhvatio moj pogled, na što sam ja učinila jedva primjetan naklon glavom. Zatim je ustao Said Husein i pročitao proglas [britanskog povjerenika] u kojemu je obznanjeno da je 96 posto naroda Mezopotamije izabralo Fejsala za kralja, živio Kralj!, na što su svi ustali i pozdravili ga; na koplju pored njega bila je razvijena nacionalna zastava, a glazba je zasvirala Bože čuvaj Kralja - oni još uvijek nemaju državnu himnu." 21 Ženi kakva je bila Gertrude Bell, koja se na ovoj brižljivo koreografiranoj svečanosti smjene režima našla sa zadaćom da diskretno prati sve što se događa, sve to činilo se neobično zabavnim. Ona nije imala apsolutno nikakvu želju za „izlaznom strategijom" koja bi je prisilila da se vrati natrag u Englesku. Doduše, većina Britanaca koji su odlazili u inozemstvo radije je odlazila u nekoliko odabranih kolonija s umjerenom klimom - Kanadu, Australiju, Novi Zeland i Južnu Afriku - koje su ubrzo postale poluautonomni dominioni. Između 1900. i 1914. Ujedinjeno Kraljevstvo napustilo je približno 2,6 milijuna Britanaca koji su otišli živjeti na različitim točkama Imperija (godine 1957. njihov broj dosegnuo je gotovo 6 milijuna); tri četvrtine njih otišlo je u Kanadu ili u Australiju i Novi Zeland.22 Ipak, značajan broj otišao je i u zemlje sa znatno manje gostoljubivom klimom, u Aziju i Afriku. U Indiji je 1931. živjelo 168.000 Britanaca.23 U Kolonijalnoj službi u Africi bilo je zaposleno više od 7500 Britanaca.24 Britanci su u inozemstvo odlazili po raznim poslovima: ne samo Pismo Gertrude Bell ocu, 28. kolovoza 1921.; www.gerty.ncl.ac.uk. Do ove brojke došao sam na temelju podataka iz Stephen Constantine, „Migrants". 23 Angus Maddison, World Economy, str. 110. 24 Do ove brojke došao sam na temelju podataka iz Kirk-Greene, On Crown Service. 21

22

P A D ? - 6 . P o v r a t a k k u ć i ili l i c e m j e r j e k a o ž i v o t n o n a č e l o

359

kao vojnici i upravni činovnici, nego i kao poslovni ljudi, inženjeri, misionari i liječnici. Poput današnjeg američkog neformalnog imperija, Britanski Imperij bio je također obilježen postojanjem nevladinih institucija; postojale su viktorijanske multinacionalne kompanije, ali i viktorijanske „nevladine organizacije". Ključno je, međutim, to što su Britanci, neovisno o poslu po kojemu su dolazili u te zemlje, u njima najčešće i ostajali - sve do umirovljenja ili, kao što se na brojnim grobljima u kolonijama možemo osvjedočiti, do smrti. Brojne zajednice koje su pritom ustanovili bile su ključne za funkcioniranje Britanskog Imperija. Bili su to ljudi na terenu, dorasli svome položaju, ljudi bez kojih se nije moglo, ljudi koji su naučili jezik svoje nove sredine, možda čak usvojili i neke mjesne običaje - premda ne u mjeri koja bi ih učinila domorocima - i djelovali kao posrednici između tisućama milja udaljene imperijalne vlasti i domaćih elita o čijoj je spremnosti za suradnju imperij ovisio. Od ključne važnosti u tom smislu bila je uloga Indijske državne službe koja je postala pravi magnet za najbolje proizvode s britanskih sveučilišta. Udio diplomiranih studenata sa sveučilišta u Oxfordu i Cambridgeu u Indijskoj državnoj službi bio je vrlo velik, nakon 1880-ih neprekidno je rastao i u jednom trenutku dosegnuo čak 70 posto. Dvije trećine ljudi koji su 1930-ih bili zaposleni u Indijskoj državnoj službi školovale su se na britanskim elitnim državnim školama; tri četvrtine pohađale su Oxford ili Cambridge. Od osam provincijskih guvernera koji su 1938. službovali u Indiji samo jedan nije imao diplomu Oxfordskog sveučilišta. 25 John Maynard Keynes, koji je 1920-ih s priličnim omalovažavanjem gledao na imperij, iskusio je jedan od rijetkih obrata u blistavoj karijeri bivšeg studenta u

David C. Potter, India's Political Administrators, str. 68-70.; Richard Symonds, Oxford and Empire, str. 185-93. 25

360

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

Cambridgeu kad je na ispitu za Indijsku državnu službu, umjesto na prvo, dospio na drugo mjesto. 26 Studenti s diplomom Oxforda i Cambridgea zapošljavali su se i u nešto manje slavljenoj Kolonijalnoj službi koja je upravljala britanskim kolonijama u Africi i ostalim dijelovima Azije. Od 927 novih zaposlenika u Kolonijalnoj službi u razdoblju između 1927. i 1929. gotovo polovica posjedovala je diplomu sveučilišta u Oxfordu ili Cambridgeu. 27 Brojni bivši studenti tih dvaju sveučilišta bili su zaposleni i u drugim vladinim i privatnim agencijama koje su djelovale u kolonijama. 28 Ključno pitanje koje se ovdje postavlja glasi: zašto je tako velik broj diplomiranih studenata s najboljih britanskih sveučilišta bio spreman čitav svoj radni vijek provesti tako daleko od zemlje u kojoj su se rodili i upravljati paklenski vrućim zemljama u kojima su harale svakovrsne bolesti? Uzmite kao tipičan primjer Evana Machonochieja, bivšeg oxfordskog studenta koji je položio ispit za služenje u Indijskoj državnoj službi, koji je 1887. otputovao u Bengal i sljedećih 40 godina života proveo u Indiji.29 Dio odgovora leži u njegovu keltskom prezimenu. Škoti su bili u najvećoj mjeri nadzastupljeni ne samo u kolonijama u koje su se doseljavali bijeli doseljenici, nego i u profesionalnim elitama gradova poput Kalkute, Hong Konga i Cape Towna. Irci su također imali nerazmjerno značajnu ulogu u upravljanju Britanskim Imperijem, opskrbljujući britansku vojsku velikim brojem časnika i običnih vojnika. Kipling nije slučajno dao ime Mulvaney reprezentativnom dočasniku Indijske vojske. Razlog je u tome što su Škotska (osobito njen sjeverni dio) i Irska (napose njen južni

Pobijedio ga je njegov budući suparnik u Ministarstvu financija, Otto Niemeyer. Anthony Kirk-Greene, On Crown Service. 28 Između 15 i 25 posto svih studenata koji su pohađali koledže Balliol, Keble, St. John's i Corpus Christi završilo je na ovaj ili onaj način u imperijalnoj službi. 29 Evan Machonochie, Life in the Indian Civil Service.

26 27

P A D ? - 6. P o v r a t a k k u ć i ili l i c e m j e r j e k a o ž i v o t n o n a č e l o

361

dio) bile znatno siromašnije od Engleske. Mladim ljudima koji su odrastali na kišovitim i pustim rubovima Ujedinjenog Kraljevstva imperij je nudio široke mogućnosti. Potencijalne blagodati emigriranja iz takve sredine nesumnjivo su prevladavale nad nesumnjivim opasnostima koje su ih čekale u tropskim predjelima. Poput „zamki u obliku guste zaslađene zobene kaše" koje su, kako se vjerovalo, bile postavljene u hongkonškim bankama kako bi privukle što veći broj službenika (najčešće su to bili Škoti), Balliol College je funkcionirao kao kanal koji je mladim i ambicioznim Škotima omogućavao prijelaz iz „Sjeverne Britanije" preko Oxforda u imperij. Pa ipak, ekonomija, sama po sebi, ne može objasniti razloge koji su motivirali čovjeka poput Machonochieja ili čak jednu ženu, također bivšu studenticu Oxfordskog sveučilišta, poput Gertrude Bell. Imperijalni impuls bio je posljedica mnoštva najraznovrsnijih osjećaja: osjećaja da pripadate rasi koja je superiorna drugima, dakako, ali i evanđeoskog žara; želje za profitom, možda, ali i iskrenog uvjerenja da je širenje „trgovine, kršćanstva i civilizacije" podjednako u interesu britanskih kolonijalnih podanika kao i imperijalne metropole. Opreka u odnosu na današnje Amerikance jedva može biti izraženija. Bez uvijanja rečeno, jedna od najvećih teškoća s kojima se Sjedinjene Države u ovom trenutku suočavaju jest kronični nedostatak ljudstva. Jednostavno rečeno, Sjedinjene Države ne raspolažu dovoljno velikim brojem ljudi koji su voljni latiti se zadaće stvaranja nacije. U vrijeme dok sam pisao ovu knjigu činjenicu da Amerikanci u Iraku nemaju dovoljno vojnika priznavao je gotovo svatko tko je bio iole informiran o tamošnjem stanju osim ureda ministarstva obrane. Od ukupno 33 udarne brigade 16 ih je u rujnu 2003. bilo u Iraku; pot-

362

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

kraj te godine broj vojnika u Iraku povećan je za još 33.000, a pozvano je i 165.000 pripadnika Nacionalne garde i rezervista, pri čemu je znatan broj njih poslan u Irak. No čak ni ukupno 120.000 američkih vojnika, čemu treba dodati i podršku drugih zemalja, nije bilo dovoljno za uspostavu reda u toj zemlji.30 Kriza je bila tako ozbiljna da je administracija bila prisiljena progutati svoj ponos i zatražiti pomoć od drugih zemalja - čak i od onih koje su se od samog početka protivile ratu.31 To možemo shvatiti kao neposrednu posljedicu neprekidnog smanjivanja broja američkih vojnika započetog ranih 1970-ih (kad je njihov ukupni broj dosegnuo vrhunac od 3 milijuna, dok ih je danas samo 1,4 milijuna). Istina, Sjedinjene Države su 2002. u prekomorskim zemljama imale otprilike jednak broj vojnika kao Ujedinjeno Kraljevstvo 1881., tek nešto više od 250.000.32 Tu, međutim, prestaje svaka sličnost. U to je vrijeme manje od trećine svih britanskih vojnika bilo stacionirano u samom Ujedinjenom Kraljevstvu. Za razliku od toga, više od četiri petine - 82 posto - Amerikanaca u aktivnoj vojnoj službi stacionirano je u Sjedinjenim Državama. 33 Čak i „nevidljivi" bombarderi B-2 koji su 1999. bombardirali Srbiju, prisilivši je da digne ruke od Kosova, polijetali su iz zračne baze Knob Noster u Missouriju. Usto, iznenađuje to što, nakon što američki vojnici bivaju poslani u neku drugu zemlju, ondje ostaju vrlo kratko. Uvođenje jednogodišnje obveze služenja vojnog roka u Iraku označuje prekid s praksom služenja minimalnog vojnog roka uvedene prije 30 godina, nakon Vijetnama.

Tony Allen-Mills, „Rumsfeld Plan for a Tight Little Army Hits Trouble on the Right", Sunday Times, 21. rujna 2003. Usporedi: Stephen Fidler i Gerard Baker, „The Best-laid Plans?", Financial Times, 3. kolovoza 2003. 31 Felicity Barringer i David E. Sanger, „U.S. Drafts Plan for UN to Back a Force for Iraq", New York Times, 3. rujna 2003. 32 Statistical Abstract of the United States 2002, tablica 495; Porter (ur.), Atlas of British Overseas Expansion. 33 Statistical Abstract of the United States 2001., tablica 494. 30

P A D ? - 6 . P o v r a t a k k u ć i ili l i c e m j e r j e k a o ž i v o t n o n a č e l o

363

Naravno, dvanaest mjeseci je dulje vremensko razdoblje od prosječnog trajanja putovanja u neku stranu zemlju nekog bankara iz Wall Streeta koje obično traje samo nekoliko dana, ali to vrijeme nije ni izbliza dovoljno da naučite nešto o zemlji u kojoj se nalazite. Kako god bilo, valja se sjetiti da se više od pola od 73 važne američke prekomorske baze nalazi u Zapadnoj Europi, s tim što je čak njih 25 u Njemačkoj, blizu gradova poput Heidelberga i Kaiserslauterna u kojima je životni standard veći nego u nekim američkim državama.34 Za razliku od Britanaca, koji su svoje vojarne podizali na neprijateljskim područjima, kako bi podjarmili lokalno stanovništvo, danas je četvrtina američkih vojnika raspoređenih u prekomorskim zemljama razmještena u jednoj od najprosperitetnijih i najmiroljubivijih zemalja u svijetu. (Na ovome mjestu potrebno je istaknuti da Pentagon, čim otkrije da je lokalno stanovništvo u nekoj prekomorskoj zemlji neprijateljski raspoloženo prema njegovoj predstraži, kao što je to bio slučaj sa zaljevom Subic na Filipinima, takvu bazu brzo zatvara.) Međutim, problemi s ljudstvom ne odnose se samo na vojsku. Za razliku od Ujedinjenog Kraljevstva prije stotinjak godina, Sjedinjene Države uvoze ljude; imigracijska stopa iznosi 3 na 1000, pa danas u Sjedinjenim Državama živi oko 32 milijuna ljudi rođenih izvan SAD-a (što znači da jedan od devetero američkih građana nije rođen u SAD-u). 35 Usto, kad Amerikanci odluče boraviti u inozemstvu, oni najčešće odabiru zemlje razvijenog svijeta. U inozemstvu trenutačno živi 3,8 milijuna Amerikanaca. Ta brojka doimlje se zamašnom, no riječ je tek o osmini broja stanovnika SAD-a koji su rođeni u nekoj drugoj zemlji. Usto, više od dvije trećine Amerikanaca koji su trajno 34 35

364

www.dbease.mconetwork.com. Central Intelligence Agency, World Factbook.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

naseljeni u inozemstvu živi u dvjema njima susjednim zemljama (1 milijun u Meksiku i 687.000 u Kanadi) ili u Europi (nešto više od milijun). Od 290.000 Amerikanaca koji žive na Bliskom istoku gotovo dvije trećine žive u Izraelu. Tek 37.500 Amerikanaca živi u Africi.36 Drugim riječima, američki je imperij bez doseljenika, ili, točnije rečeno, umjesto da iz metropole odlaze u daleke zemlje, doseljenici dolaze u metropolu. O tome u kojoj je mjeri moć izvan granica neke zemlje moguće iskoristiti za privlačenje stranaca u tu zemlju može se u najmanju ruku razgovarati. Moguće je dokazivati da privlačenjem elita iz drugih zemalja da studiraju na američkim sveučilištima Sjedinjene Države posredno vladaju zemljama iz kojih one dolaze, u tom smislu što njihov boravak u SAD-u uključuje stanovit oblik suradnje i kooptiranja, da ne kažem akulturacije domorodačkih elita. Međutim, mnogo toga ovisi o vremenu koje strani studenti provedu u Sjedinjenim Državama. Imamo li u vidu da se velik broj njih nikad ne vrati u matične zemlje, nije jasno koliki je taj utjecaj.37 Druga važna razlika u odnosu na britansko iskustvo sastoji se u tome što studenti koji su diplomirali na američkim elitnim obrazovnim ustanovama vrlo nerado odlaze u prekomorske zemlje, osim nakratko, ili kad odlaze na godišnji odmor. Amerikanci koji služe najdulji vojni rok najčešće su dragovoljci, uglavnom Afroamerikanci (12,7 posto američkog stanovništva, ali 28,9 posto regrutiranih vojnika). 38 To je ujedno i razlog zašto se Timothy Garton Ash onako poigrao Kiplingovim riječima kad je nakon završetka rata 1999. posjetio Kosovo: na Kosovu je (kao i prije u Vijetnamu) 36

International Herald Tribune, 16. - 27. studenoga 2002. Vidi: James Kurth, „Migration". 38 Ministrastvo obrane, „Population Representation in the Military Services" (2001.), tablica 3.3.

37

P A D ? - 6 . P o v r a t a k k u ć i ili l i c e m j e r j e k a o ž i v o t n o n a č e l o

365

„breme bijelog čovjeka" nosio nerazmjerno veći broj crnaca. 39 Postoji, naravno, mogućnost da se Afroamerikanci pokažu Keltima američkog imperija koje su u pustolovine u prekomorskim zemljama namamili loši uvjeti života kod kuće, upravo kao što je to u XIX. stoljeću bilo s Ircima i Škotima. Potraje li okupacija Iraka još neko vrijeme, ona će nedvojbeno pružati priliku sve većem broju afroameričkih časnika za izgradnju karijere u američkoj vojsci. Najuvjerljiviji primjer za to jest najuspješniji glasnogovornik Središnjeg zapovjedništva zadužen za medije u vrijeme rata, general Vincent K. Brooks. Britanci su, međutim, uvijek pazili da vojsci ne daju preveliku moć u upravljanju imperijem. Westminsterski parlamentarci predobro su poznavali rimsku povijest da bi dopustili da civilni upravljači budu podčinjeni generalima. Kad god je jogunastim domorocima trebalo zadati viktorijanski ekvivalent za „udarac i uliti im strahopoštovanje", visoki časnici bili su uvijek pri ruci; inače, upravljanje kolonijama bilo je prepušteno birokratima s Oxforda i Cambridgea. Usporedbe radi, bilo bi zanimljivo doznati koliko studenata s Harvarda ili Yalea koji su završili studij 2004. ozbiljno razmišlja o nastavku karijere u poslijeratnoj iračkoj administraciji. Takvih je jamačno malo. Godine 1998./99. na sveučilište Yale upisalo se 43.683 studenata, od kojih je samo 335 (manje od 1 posto) upisalo neki od bliskoistočnih jezika i njihovih kultura. Tu predmetnu grupu upisao je jedan jedini student, dok ih je 17 upisalo studij filma.40 Osim toga,

Timothy Garton Ash, History of the Present, str. 375. Ovime se možda previda sve veća važnost pripadnika etničkih manjina čiji broj pripadnika u američkoj vojsci u prekomorskim zemljama neprekidno raste, poglavito Hispanaca i potomaka azijskih imigranata u prvoj i drugoj generaciji. 40 Izvor: Yale University Office of the FAS Register; Yale University Office of Institutional Research. Kasnije sam čuo da se taj usamljeni student bliskoistočnih studija zaposlio u Kaliforniji. 39

366

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

pripadnici američke akademske elite se nakon diplomiranja općenito slažu s načelom koje je zastupao čarobnjak iz Oza: „Nigdje nije tako lijepo kao kod kuće." Prema jednoj anketi iz 1998., trenutačno je registrirano 134.798 bivših studenata sveučilišta Yale. Tek nešto više od 5 posto njih živi izvan Sjedinjenih Država. Gotovo nitko od njih, preciznije, samo njih pedesetero, živi u arapskim zemljama. 41 Prije stotinu godina na sveučilištima u Oxfordu i Cambridgeu ambiciozni studenti sanjali su o tome da polože ispite za Indijsku kolonijalnu službu i da svoju karijeru započnu kao imperijalni prokonzuli. Danas elitni đaci Ivy Leaguea upiru pogled prema pravnim i ekonomskim fakultetima; njihov san je već po definiciji američki. Ovaj je imperij, prema tome, ne samo bez doseljenika, nego i bez upravitelja. Premda je bio iskusan diplomat i službovao u brojnim zemljama, od Afganistana do Malavija, L. Paul Bremer i njegovo osoblje očito nisu bili stručnjaci za Bliski istok. Statistički podatak prema kojemu je samo 3 posto njegova osoblja na početku tečno govorilo arapski djeluje otrežnjujuće. 42 Možda nešto hrabriji proizvodi Kennedyjeve škole na Harvardu čeznu za davanjem savjeta Iračkom upravljačkom vijeću u pogledu izbora ustavnog rješenja. Također, nije isključeno da nekolicina vrhunskih ekonomista u ovoj zemlji čezne za tim da za Irak učini ono što su početkom 1990-ih učinili za postsovjetsku Rusiju. Sigurno je, međutim, da će se njihov angažman svesti tek na nekoliko uzastopnih putovanja u ukupnom trajanju od nekoliko tjedana, kao i da se oni neće dulje vrijeme nastaniti na tom području; da su oni svakako, koliko je do njih, spremni pomoći savjetom, ali da se ne namjeravaju

Izvor: Yale University Office of Development; Yale University Office of Institutional Research. 42 Douglas Porch, „Occupational Hazards", str. 40. 41

P A D ? - 6 . P o v r a t a k k u ć i ili l i c e m j e r j e k a o ž i v o t n o n a č e l o

367

trajno nastaniti u toj zemlji. Što se pak graditelja nacije iz Ivy Leaguea tiče, možete osnovati neovisnu središnju banku, reformirati porezni zakonik, liberalizirati cijene i privatizirati najvažnije komunalne službe - i vratiti se na vrijeme kući kako biste mogli prisustvovati proslavi godišnjice mature. Moguće je, naravno, tvrditi da je sklonost Amerikanaca kratkotrajnim posjetima njihovu navodnom imperiumu - umjesto da se u njemu trajno nastane - samo funkcija tehnologije. Davnih 1870-ih, u vrijeme kad su Britanci bili već uglavnom završili izgradnju svoje globalne mreže željezničkih pruga i parobrodskih linija, put oko svijeta je, kao što znamo iz proslavljene Verneove priče o Phileasu Foggu, još uvijek trajao najmanje 80 dana. Danas je svijet moguće obići u manje od tri dana. Problem je u tome što su nesumnjive prednosti koje nam suvremena tehnologija pruža skopčane s nedostatkom koji se očituje u gubitku povezanosti. Državni tajnik Colin Powell je početkom 2003., tijekom diplomatske krize oko Iraka, bio izložen kritikama zato što vanjsku politiku zemlje vodi preko telefona. Powell je odgovorio da je u toj godini već dva puta putovao u inozemstvo, no mjesta što ih je posjetio i trajanje njegovih putovanja bila su vrlo indikativna: jednom je posjetio Davos u Švicarskoj, gdje se održavao Svjetski ekonomski forum (25. - 26. siječnja), a drugi put je posjetio Daleki istok (21. - 25. veljače). 43 Možemo samo nagađati što je tim putovanjima postignuto - i što bi državni tajnik Powell možda bio postigao da je umjesto toga posjetio Pariz i Ankaru. Prednost udobnostima slatkog doma ne daju samo najviši američki dužnosnici. Kratko vrijeme prije terorističkih napada u rujnu 2001. jedan bivši dužnosnik CIA-e priznao je da ta agencija „nema

43

368

San Jose Mercury News, 18. ožujka 2003.

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

vjerojatno ni jednog istinski sposobnog službenika koji tečno govori arapski i potječe s Bliskog istoka, a koji bi se mogao izdavati za muslimanskog fundamentalista i bio spreman dobrovoljno provesti nekoliko godina života u afganistanskim planinama hraneći se pomijama i pritom ne vidjeti ni jednu jedinu ženu". „Zaboga", nastavio je, „većina službenika koji rade na tom poslu živi u predgrađima gradova u Virginiji. Takvo što ne pada nam na pamet." Prema nezaboravnim riječima jednog takvog službenika, „mi ne poduzimamo operacije koje kao način života uključuju mogućnost dobivanja proljeva". 44 Upravo takvom stavu pokušao se uoči terorističkih napada suprotstaviti jedan drugi službenik CIA-e koji je ispred svog ureda izvjesio natpis: „Traže se časnici za opasno putovanje. Plaća malena. Ciča zima. Dugi mjeseci života u potpunom mraku. Opasnost vreba iza svakog ugla. Siguran povratak kući dvojben. Počasti i priznanja u slučaju uspjeha." Značajno je da se istim takvim posterom poslužio i britanski istraživač Ernest Shackleton prije ekspedicije na Antarktiku 1914.45 U vrijeme invazije na Irak kratkotrajni Ured za obnovu i humanitarnu pomoć također se nadahnjivao duhom britanskog imperija: njegovu bazu u Kuvajtu štitili su umirovljeni Gurke iz Nepala koji su nekoć služili u britanskoj vojsci.46 Što je, pitamo se, s vajnom ulogom dobrovoljačkog sektora, s vladinim i nevladinim humanitarnim agencijama? Bi li one mogle osigurati Amerikance na terenu koje je tako teško pronaći u vladinim službama? Institucija koja je nakon 1960-ih učinila najviše u kanaliziranju idealizma mladih Amerikanaca prema onome što sada nazivamo stvaranje nacije su, naravno, Mirovne snage. Od 1961. naovamo toj organizaciji Reuel Marc Gerecht, „The Counterterrorist Myth", Athlantic Monthly, srpanjkolovoz 2001. 45 Bob Woodward, Bush at War, str. 201. 46 Wall Street Journal, 4. travnja 2003. 44

P A D ? - 6 . P o v r a t a k k u ć i ili l i c e m j e r j e k a o ž i v o t n o n a č e l o

369

pristupilo je više od 168.000 Amerikanaca koji su obavljali najraznovrsnije službe u čak 136 zemalja kao civili. Danas u Mirovnim snagama služi 6678 dobrovoljaca, što je svakako napredak u odnosu na 1982. kad ih je bilo 5380, a raspoređeni su u 69 zemalja.47 Mirovne snage nesumnjivo privlače ljude koji su kao stvoreni za tu službu: najveći broj studenata koji su zaposleni u toj agenciji dolazi s Berkeleyja i Harvarda; nerazmjerno velik broj dolazi također s ekskluzivnih humanističkih koledža kao što su Dartmouth, Tufts i Middlebury.48 Ipak, ukupan broj dobrovoljaca ne prelazi dvije trećine broja koji je Kongres označio kao cilj 1985., nadajući se da će on biti postignut do 1992. Kako god bilo, ne smijemo polagati preveliku nadu u agencije kao što su Mirovne snage. Civilne humanitarne agencije mogu, poput nekadašnjih misionara, pomoći onima koji pokušavaju upravljati zemljom kao što je Irak, ali one im jednako tako mogu i smetati. Jedna od prešućenih istina o ovom novom „imperijalizmu ljudskih prava" glasi da se oko svake međunarodne krize vrlo brzo nagomila golemo mnoštvo humanitaraca čiji napori nisu uvijek u skladu s njihovom misijom. Uspiju li Sjedinjene Države uvesti red i mir u Iraku, gospodarska aktivnost brzo će oživjeti i najveći dio pomoći bit će suvišan. S druge strane, ne uspiju li uvesti red i mir, humanitarci će biti naprosto ubijeni.

Nakon Kiplinga, John Buchan je možda najčitaniji pisac što ga je proizveo britanski imperijalizam. U svojem trileru Greenmantle (1916.) on nezaboravno personificira imperijalnu Britaniju u osobi Sandyja Arbuthnota, orijentalista koji je tako lukav da ga možete zamijeniti za Marokanca u Meki ili za Pathana u Pešavaru. Arbu-

47 48

370

www.peacecorps.gov. Zahvaljujem Billu Whelanu na pomoći u ovoj stvari.

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

thnotova antiteza je američki milijunaš John Scantlebury Blenkiron, čovjek sa želučanim tegobama, „krupna momčina debela, blijedožuta i glatko izbrijana lica s pospanim očima nalik onima u vola koji preživa". „Te oči nisu vidjele ništa krvavije od predsjedničkih izbora", kaže on Buchanovu junaku, Richardu Hannayu. Simbolika je pomalo nezgrapna, ali u njoj ima nešto. Nakon rujna 2001. Blenkironovi su sigurno viđali i nešto što je krvavije od predsjedničkih izbora. No hoće li to potaknuti njihovu čežnju za imperijem kakav je bio britanski? Samo ako Amerikanci radikalno revidiraju svoje stavove prema svijetu s druge strane njihovih granica, čini se. Sve dok ne bude znatno više američkih građana koji ne samo što su spremni, nego koji čeznu za tim da na svoja leđa uprte „breme graditelja nacije", pothvatima kao što je okupacija Iraka nedostajat će temeljni sastojak. Pouka britanskog imperijalnog iskustva ne može biti razgovjetnija: ne možete imati imperij bez imperijalista - ondje, na licu mjesta - koji će njime upravljati. Može li se Blenkiron nekako promijeniti i postati Arbuthnot? Mogu li Sjedinjene Države proizvesti ljude poput Johna Buchana kojega je život odveo iz svećeničke obitelji u zabiti i doveo ga, preko Oxforda, do položaja generalnog guvernera Kanade? Možda mogu. Naposljetku, to se već događalo. U godinama nakon II. svjetskog rata naraštaj koji je propustio rat napustio je Harvard i Yale s nečim nalik Buchanovoj strasnoj žudnji za vladavinom nad svijetom. Mnogi među njima stupili su u CIA-u i svoje živote posvetili borbi protiv komunizma u dalekim zemljama poput Kube i Kambodže. Pa ipak, kao što je Graham Greene predvidio u Mirnom Amerikancu, njihova nastojanja usmjerena na ono što bi Britanci nazvali posrednom vladavinom bila su potkopana lošom kvalitetom lokalnih vladara koje su podupirali, i ograničena potrebom da ih podupru više ili manje tajno. Danas se ista ona izmišljotina kojom se pokušalo poduprijeti

PAD? - 6. Povratak kući ili l i c e m j e r j e kao ž i v o t n o načelo

371

američku strategiju u Vijetnamu - a svodila se na tvrdnju da Amerika ne pokušava uskrsnuti francusku kolonijalnu vlast u Indokini - propagira u Washingtonu kako bi se racionaliziralo ono što se događa u Iraku. Stvar jako podsjeća na uskrsnuće britanske kolonijalne vladavine. Unatoč tomu Amerikancima je stalo samo do toga da iračkom narodu podare demokraciju i da se nakon toga vrate kući.

POTICAJ ZA RAZVIJANJE SURADNJE Prirodi demokratskog imperija zacijelo je svojstveno djelovanje na kratke staze. Ograničenja što ih izborni ciklus nameće izvršnoj vlasti su stroga, a raniji konflikti - ne samo u Koreji, nego i u Vijetnamu - nedvosmisleno pokazuju da između broja američkih žrtava i popularnosti izvršne vlasti u vrijeme rata postoji negativna korelacija. Ima onih koji tvrde da je 1990-ih napokon riješen problem vijetnamskog sindroma. U stvarnosti se, međutim, čini da se nakon hladnog rata znatno povećala osjetljivost američkog izbornog tijela na žrtve. Između travnja i listopada 2003. popularnost rata u Iraku pala je za 29 posto, unatoč tomu što je u tom razdoblju poginulo tek nešto više od 350 pripadnika američkih oružanih snaga, pri čemu su samo dvije trećine poginule u neprijateljskim akcijama (vidi Dijagram 11). Usporedite to s ratom u Vijetnamu, kad je podrška javnosti ratu pala za sličan postotak tek nakon tri godine i nakon što je ,,u akcijama ubijeno" više od 30.000 Amerikanaca. Stoga se ne treba čuditi što su američki političari skloni traženju izlaza još prije nego što je drama okončana. Nažalost, projekt kratkoročnog stvaranja nacije ima jedan sudbonosan nedostatak, a on se očituje u tome što je takvom projektu vrlo teško osigurati podršku lokalnog stanovništva u uvjetima javno obznanjene američke namjere o brzom povlačenju - i, što je još važnije

372

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Dijagram 11 - Rat u Iraku; broj američkih žrtava i podrška građana

- nakon što stanovnici okupirane zemlje tomu doista povjeruju. Britanski imperij bio je imperij koji je, više nego na ičemu drugom, bio zasnovan na suradnji s lokalnim stanovništvom; kako bi inače manje od tisuću ljudi iz Indijske kolonijalne službe moglo vladati nad 400 milijuna Indijaca? Ali zašto bi se bilo koji Iračanin izlagao opasnosti suradnje s nepouzdanim okupatorom poput L. Paula Bremera? Ta on je o odlasku počeo govoriti još i prije nego što je sastavio Prijelazno vijeće koje treba upravljati Irakom. Ono što posebno iznenađuje jest činjenica da većina iračkog stanovništva isprva nije dijelila američku želju za povlačenjem. U srpnju 2003. među stanovnicima Bagdada provedena je anketa u kojoj je jedno od pitanja glasilo: „Biste li u ovom trenutku više voljeli da Amerikanci (i Britanci) ostanu u Iraku ili da odu?" Za njihovo trenutačno povlačenje bilo je samo 13 posto anketiranih. Gotovo jedna trećina - 31 posto - odgovorila je da bi koalicijske snage „trebale ostati još koju godinu"; 25 posto anketiranih smatralo je da okupacijske snage trebaju ostati „još godinu dana". 49

49

„What Baghdad Really Thinks", Spectator, 19. srpnja 2003.

P A D ? - 6 . P o v r a t a k k u ć i ili l i c e m j e r j e k a o ž i v o t n o n a č e l o

373

To nas dovodi do najvažnije točke. Ključ za uspješno stvaranje nacije je vrijeme. 50 Američka vojna intervencija bila je najuspješnija u zemljama u kojima su američki vojnici ostali dulje vrijeme, i to nipošto nije slučajnost. Kao što smo vidjeli, predsjednik Bush kao primjere uspješnosti američke intervencije rado navodi Japan i Zapadnu Njemačku nakon 1945. „Amerika je i prije tako postupala", ustvrdio je u siječnju 2003., povlačeći implicitnu paralelu s 1945. „Nakon što smo porazili neprijatelja, iza sebe nismo ostavili okupatorsku vojsku, nego smo za sobom ostavili ustave i parlamente." 51 Time se previđa neugodna činjenica da je formalni okupacijski režim u Japanu trajao sedam, a u Zapadnoj Njemačkoj deset godina, te da je broj američkih vojnika u tim dvjema zemljama - čak i danas - veći nego igdje drugdje u svijetu. Na ovome mjestu vrijedno je prisjetiti se i treće priče o uspješnosti američke okupacije, one koja se odnosi na Južnu Koreju, koja je istinski demokratskom zemljom postala tek 1980-ih, nakon gotovo četrdeset godina američke vojne prisutnosti. 52 Nasuprot tomu, brojne kratkotrajne američke intervencije u Srednjoj Americi, kao i ona na Karibima započeta 1898., prouzročile su relativno malo dobra i vjerojatno mnogo zla. Nažalost, tim neveselim epizodama bliža je duljina trajanja okupacije s kojom su Amerikanci računali u slučaju Iraka (da ne spominjem Afganistan) nego priče o uspješnosti iz razdoblja nakon 1945. Dvije godine nisu dovoljne za pretvaranje Bagdada u glavni grad demokratske države nalik onima na Zapadu. Ipak, unatoč očitim društvenim i kulturnim razlikama između Iraka

50

U vezi s ovom temom, vidi izvanredno pronicave opaske visokog predstavnika u Bosni izrečene u lipnju ove godine; Paddy Ashdown, „Broken Communities". 51 Govor predsjednika Busha na američkom Enterprise Institute, New York Times, 26. veljače 2003. 52 Ponešto promašenu raspravu o ovim pitanjima čitatelj može naći u: Minxin Pei, "Lessons of the Past". Pei također previđa slučaj Južne Koreje.

374

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

2003. i Zapadne Njemačke 1945., taj cilj, sam po sebi, nije sasvim nerealan.53 U rujnu 2003. gotovo dvije petine (39 posto) anketiranih Bagdađana smatralo je višestranačku parlamentarnu demokraciju najpoželjnijim oblikom vlasti u Iraku. Nešto više od toga broja - 42 posto - smatralo je da će njihova zemlja za pet godina doista imati takav sustav vladavine. Usprkos tomu čak više od pola - 51 posto anketiranih - vjerovalo je da će takav ishod biti posljedica izravnog američkog utjecaja. 54 Te brojke, po svemu sudeći, navode na zaključak kako su mnogi Iračani očekivali da će Amerikanci u Iraku ostati dulje nego što su to planirali i sami Amerikanci, i da su oni vjerovali da će američka trajna politička prisutnost pomoći Iraku. Nažalost, posve je sigurno da će iračke nade, povuku li se Sjedinjene Države iz Iraka tijekom 2005., biti izjalovljene. Održe li se izbori u Iraku preuranjeno, prije nego što Sjedinjene Države uspiju uspostaviti red i prije nego što zemlja počne ponovno normalno ekonomski funkcionirati, gotovo je sigurno da Irak neće uspjeti formirati stabilnu vladu. Kudikamo je vjerojatnije da će takvi izbori još više naglasiti etničke i religijske podjele u iračkom društvu. 55 Postoji li ikakav način da se pokretačka sila koja Amerikance tjera da se što prije vrate kući pomiri s očitom potrebom da oni u IraOpće je uvjerenje da je demokratizacija u poslijeratnoj Njemačkoj morala uspjeti zato što je njemačko društvo bilo visoko razvijeno i homogeno i zato što su se Nijemci još uvijek živo sjećali 1920-tih kad je demokracija u toj zemlji funkcionirala. Takve usporedbe previđaju do koje je mjere Treći Reich, koristeći se jednom od najekstremnijih ideologija u cijeloj povijesti čovječanstva, revolucionirao njemačku političku kulturu. Hitlerova Njemačka bila je primjer odmetnutog režima u daleko većoj mjeri nego što je to Sadamov Irak. Danas nam se čini da je njena preobrazba u stabilnu zapadnu demokraciju protekla tako lako samo zato što je otad prošlo mnogo vremena. 54 Lydia Saad, „What Form of Government for Iraq?", Gallup Organization; www. gallup.com. 55 Larry Diamond i Michael McFaul, „Rushing Elections Will Only Hurt Iraq", San Jose Mercury News, 28. rujna 2003. 53

P A D ? - 6 . P o v r a t a k k u ć i ili l i c e m j e r j e k a o ž i v o t n o n a č e l o

375

ku ostanu što dulje kako bi u toj zemlji profunkcioniralo stvaranje nacije? I opet, u tom pogledu možemo naučiti nešto iz britanskog iskustva, iako ono ovaj put nije u vezi s Irakom nego s Egiptom. Irak je razmjerno kasno postao dio Britanskog Imperija i njime se upravljalo ograničenim sredstvima. Irak zapravo nikad nije bio na srcu Britancima, a i da jest, bila bi ih obuzdala financijska ograničenja. Egipat je bio nešto drugo. Egipat je dijelom Britanskog Imperija postao 1880-ih, na vrhuncu britanske ekonomske i strateške moći. Britanija je njime vladala sve do II. svjetskog rata, pokazavši cijelom svijetu što je sve liberalni imperij sposoban postići. Usprkos tomu, Britanci su od samog početka javno isticali da Egiptom ne upravljaju oni, nego sami Egipćani. Sličnosti između britanske okupacije Egipta prije 121 godine i današnje američke okupacije Iraka upravo su sablasne. Bushova administracija ima priliku izvući jednu neobično važnu pouku iz britanskog iskustva. Doista, mnogo toga moguće je reći u prilog obećanju da ćete otići - pod uvjetom da na takvo što ne pomišljate, ili da to uopće ne učinite. Godine 1882. na vlast u Egiptu došao je neki egipatski časnik imenom Said Ahmed Arabi, koji je bio sklon nacionalizmu i koji je prethodno svrgnuo Britancima sklonog kediva Tefika. Najprije ćemo reći nešto o razlikama. Arabi nije bio Sadam, a izlika za stranu intervenciju nije bila ista kao u slučaju Iraka: radilo se o nasilju nad Europljanima u Aleksandriji, za razliku od Iraka koji se ne želi pokoriti pozivima međunarodne zajednice da se razoruža. Unatoč tomu dublji uzroci i posljedice tadašnje intervencije upravo nevjerojatno podsjećaju na zbrku koja danas vlada u Iraku. Kao prvo, onodobna novoizabrana britanska vlada je tijekom izborne kampanje 1879. svečano obećavala da se neće ponašati imperijalistički. Voda

376

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

liberala William Ewart Gladstone javno je osudio svojega glavnog takmaca Benjamina Disraelija zbog petljanja u egipatske poslove. „Gotovo je sigurno da će naš prvi položaj u Egiptu", upozorio je Gladstone, „zahvaljujući krađi ili kupovanju, biti jaje iz kojega će se izleći sjevernoafrički imperij koji će neprekidno rasti sve dok se... napokon, preko ekvatora, ne udružimo s Natalom i Cape Townom..." 56 Gladstone je u trećem od svojih slavnih govora biračima Midlothiana izložio šest načela svoje liberalne vanjske politike. To su: očuvanje mira, dobri odnosi s ostalim europskim silama, izbjegavanje nepotrebnih komplikacija u prekomorskim zemljama, ista prava za sve nacije te „ljubav prema slobodi". Ta načela nije moguće nazvati proglasom jednostrane imperijalističke intervencije. Štoviše, Gladstone je već u siječnju 1882. zastupao mišljenje kako je „najbolje, jedino rješenje 'egipatskog pitanja' ono koje se može sažeti u riječima 'Egipat Egipćanima'". 57 On se nikad nije prestao nadati da će u Egiptu kad-tad biti učinjen „istinski korak prema uspostavi institucija i lokalne samouprave". 58 Drugo, Britanija je u toj zemlji imala značajne ekonomske interese. Sueski kanal je u to vrijeme bio ono što je danas iračka nafta. Na britanske brodove otpadalo je više od 80 posto prometa kanalom - štoviše, Suezom se odvijalo 13 posto ukupne britanske trgovine - a 1876. Britanija se domogla značajnog udjela u dionicama kanala. Osim toga, egipatsko gospodarstvo je u vrijeme američkog građanskog rata postalo alternativni izvor sirovog pamuka za nezasitnu britansku industriju tekstila. I kao da sve to nije bilo dovoljno, znatan dio egipatskog vanjskog duga bio je u rukama britanskih

56 57 58

Matthew, H. C. G„ Gladstone, sv. 2., str. 24. Ibid., str. 131. Richard Shannon, Gladstone, str. 301.

P A D ? - 6. P o v r a t a k k u ć i ili l i c e m j e r j e kao ž i v o t n o n a č e l o

377

vlasnika obveznica, među kojima je bio i sam novi premijer. Danas se liberalni komentatori uzrujavaju zbog veza između Bushove administracije i naftnih kompanija poput Halliburtona. U međuvremenu je cijena Halliburtonovih dionica tijekom tri godine, nakon što je bivši glavni ravnatelj kompanije Dick Cheney postao potpredsjednik, pala za trećinu, dok je vrijednost Gladstoneovih ulaganja u egipatske dugove - kao neposredna posljedica njegove odluke da napadne tu zemlju - narasla na više od 40 posto. Da je ta činjenica bila poznata u vrijeme o kojemu govorimo, veliko je pitanje kako bi se ona bila odrazila na Gladstoneov ugled u vezi s njegovom nepodmitljivošću glede plavkastozelenkaste boje. No čak i bez toga bila se proširila sumnja da se vlada pri donošenju te odluke barem djelomice vodila razlozima koristoljubivosti; jedan kritičar otkrio je u tome ruku financijskih interesa „čija je jedina želja pretvoriti Egipat u stroj za plaćanje kupona, kojim će upravljati iz Europe i upotrebljavati ga samo za europske zaposlenike". 59 Treće, očekivalo se da će bilo kakvo rješenje krize morati uključiti i Francuze koji su također bili vlasnici znatnog dijela egipatskih obveznica i kanalskih dionica i koji su u biti bili najzaslužniji za gradnju kanala. Nakon što Egipat 1876. nije podmirio svoje dugove, kontrolu nad egipatskim financijskim tokovima preuzelo je zajedničko anglo-francusko povjerenstvo. Gladstone je na krizu reagirao tako što je nastavio podržavati britansko-francusko partnerstvo. U to vrijeme postojalo je rasprostranjeno uvjerenje da odluke u pogledu onoga što se tada nazivalo Bliskim istokom treba donositi svih pet velesila - Britanija, Francuska, Njemačka, Austrija i Rusija - pri čemu se Turskoj (koja je još uvijek imala vrhovnu vlast nad Egiptom) istodobno prijetilo i s njom se savjetovalo. Na ovom je mjestu

59

378

Ibid., str. 302 i dalje.

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

potrebno ponoviti da su redovite konferencije velikih sila bile viktorijanski ekvivalent današnjem Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, te da su one 1880-ih bile otprilike jednako produktivne kao Vijeće sigurnosti danas. Kao valjan internacionalist, Gladstone je nastojao osigurati potporu drugih zemalja vojnoj akciji protiv Egipta, baš kao što je George W. Bush za svoju akciju protiv Iraka zatražio izričito odobrenje UN-a. U oba slučaja neuspjeh u osiguranju potpore, nakon čega je uslijedila odluka da se akcija ipak poduzme, doveo je do napetosti s ostalim velesilama, napose s Francuskom. Gladstone je uporno ponavljao kako „radi u korist mira", te da je Egipat „neutraliziran uz pomoć akcije europskih sila". 60 Francuzi su se na te njegove riječi samo podrugljivo nasmijali, dok su Nijemci pakosno likovali. Četvrta sličnost je u tome što se egipatska javnost u to vrijeme, jednako kao i iračka javnost danas, barem donekle protivila stranoj okupaciji. Prema pronicavim riječima arhicinika lorda Salisburyja, „muslimanski osjećaji još su uvijek tako snažni da vjerujem kako bismo bili kudikamo sigurniji i moćniji kao lutkari nego kao tobožnji vladari". 61 Ogorčenost Egipćana nikad nije prestala. Baš kao što se 2003. dogodilo zbog Iraka, domaća javnost je isprva bila oduševljena brzom vojnom pobjedom koja je postignuta ubrzo nakon izdavanja naredbe za napad na Egipat. Garnet Wolseley je za samo nekoliko sati, uz minimalne žrtve, do nogu potukao arapsku vojsku kod Tel el Kebira (tom prilikom poginula su 54 Britanca, dok je na protivnoj strani bilo najmanje dvije tisuće mrtvih).62 Bila je to jedna od onih pobjeda kojima se popularni tisak što je u to vrijeme nastajao divio; štoviše, euforija je zahvatila čak i samog

60 61 62

Ibid., str. 304. Andrew Roberts, Salisbury, str. 229. Ibid., str. 266.

P A D ? - 6 . P o v r a t a k k u ć i ili l i c e m j e r j e k a o ž i v o t n o n a č e l o

379

g. Gladstonea koji je bio poznat po svojim plemenitim nazorima. „Radujemo se zajedno s cijelom zemljom", napisao je nedugo nakon Wolseleyjeve pobjede; „samo se po sebi razumije da bismo svi trebali biti dobre volje, jer smo zadovoljni našom vojskom, našom ratnom mornaricom, našim admiralima, našim generalima i našom organizacijom". 63 Značajna je razlika, međutim, u tome što je ushit o kojemu govorimo trajao znatno dulje od onoga koji je 2003. zahvatio Sjedinjene Države. Štoviše, čitatelji britanskih novina uskoro su se počeli zanositi izgledima za proširenje britanske vlasti na susjedni Sudan, osobito nakon što je u toj zemlji izbila pobuna radikalnih islamista pod vodstvom karizmatičnog Mahdija. Napokon, treba reći koju i o egipatskom gospodarstvu. Britanskim je upraviteljima ubrzo postalo jasno da je egipatske financijske tokove moguće stabilizirati jedino brzom i temeljitom reformom, ali i da je reformu moguće provesti jedino uz uvjet da Britanci ostanu i dalje vojno prisutni u toj zemlji. Riječima Evelyna Baringa, svemoćnog britanskog agenta i generalnog konzula u Egiptu između 1883. i 1907., izrečenima s visine: „Ne moramo uvijek pomno istraživati što ti ljudi smatraju vlastitim interesom... Od bitne je važnosti da se o svakom posebnom pitanju odlučuje vodeći računa ponajprije o tome što mi, vođeni vlastitom savješću i prosvijetljeni zapadnjačkim znanjem i iskustvom... smatramo da je najbolje za naše podanike." 64 Kao što je Gladstone napisao u svom dnevniku, izazov je glasio: „Kako čvrsto zasaditi zapadnjačke i blagotvorne institucije u zemlju muhamedanske zajednice?" 65 Jasno je da se to nije moglo postići preko noći.

63 64 65

380

Richard Shannon, Gladstone, str. 306. Denis Judd, Empire, str. 97. Richard Shannon, Gladstone, str. 318.

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

Rekapitulirajmo, dakle: vlada koja se protivi tomu da joj se prišiva naziv „imperijalistička", snažni ekonomski razlozi za intervenciju, neuspjeh u nastojanju da se postigne multilateralno rješenje, lokalno stanovništvo koje se opire okupaciji, podrška okupaciji domaće javnosti te tehnokratski razlozi za održanje vojne prisutnosti na neodređeno vrijeme. Kad sve to zbrojimo, dobivamo intrigantnu šablonu po kojoj se Sjedinjene Države ponašaju u Iraku. Britanci su počeli obećavati da će otići iz Egipta neposredno nakon što su ga okupirali. „Ako kediv to želi", izjavio je Gladstone, ,,u Egiptu može ostati malen broj britanskih vojnika čiju će prisutnost plaćati ta zemlja, i oni mogu ostati ondje sve dok on ne učvrsti svoju vlast i zaštiti je od bilo koje opasnosti." 66 Nedugo nakon toga, međutim, pojavile su se, prema riječima Gladstoneova biografa, „prve u nizu od barem 66 svečanih izjava o tome kako će britanska prisutnost u Egiptu biti privremena". 67 Sam Gladstone je do kolovoza 1883. barem pet puta svečano obećao da će Britanci napustiti Egipat.68 Međutim, sva nastojanja da se u dogovoru s ostalim silama odredi datum njihova odlaska izjalovila su se. Britanci su se nakon izbijanja I. svjetskog rata osmjelili i pokušali svoj „prikriveni" protektorat pretvoriti u zbiljski. Godine 1922., međutim, Egipat su službeno proglasili neovisnom državom, a 1936. su obznanili da je njihova vojna okupacija završena. Jedino upozorenje da u cijeloj toj stvari nešto nije u redu bilo je sadržano u činjenici da britanski vojnici zapravo uopće nisu napustili Egipat. U listopadu 1954., osamnaest godina nakon što je okupacija navodno završila, u golemoj vojnoj bazi površine savezne države Massachussetts koja se nalazila u zoni Kanala i dalje

66 67 68

Ibid., str. 305. Matthew, H. C. G., Gladstone, sv. 2., str. 139. Richard Shannon, Gladstone, str. 318.

P A D ? - 6. P o v r a t a k k u ć i ili l i c e m j e r j e k a o ž i v o t n o n a č e l o

381

se nalazilo 80.000 britanskih vojnika. Tek u lipnju 1956. - 74 godine nakon početka invazije, i zahvaljujući uglavnom gospodarskim teškoćama kod kuće - bili su prisiljeni ispuniti zadanu riječ i otići. No, kao što smo vidjeli, čak su i tada, nakon što je Naser nacionalizirao Kanal, poduzeli posljednji napor da se vrate. Ukratko, od 1882. pa sve do sueske krize neovisnost Egipta bila je - kako je to gotovo na samom početku okupacije rekao lord Salisbury - „smiješna farsa". 69 Trebaju li, dakle, Amerikanci tako voditi politiku u Iraku: 66 puta obećati da će njihovi vojnici napustiti to područje i produljiti okupaciju na 72 godine? Jedan od načina da odgovorimo na to pitanje jest da se upitamo koliko je daleko bio odmaknuo britanski plan za uvođenje gospodarskih reformi u Egiptu. To je, uostalom, bio glavni razlog za okupaciju te zemlje. Ono što se događalo bilo je po mnogočemu moderno. Britansko upravljanje egipatskim financijama imalo je mnogo toga zajedničkog s misijom Međunarodnog monetarnog fonda - ili, prije, s načinom na koji bi misija MMF-a djelovala kad bi mogla pozvati Kraljevsku mornaricu da provede svoje propise. Evelyn Baring, kasniji lord Cromer, vodio je egipatske financije uglavnom na način suvremenog strukturalnog programa prilagodbe. Rezultat je bio financijski trijumf. U vrijeme kad su Britanci preuzeli egipatske financije dvije trećine svih prihoda od poreza odlazile su na otplatu dugova. 70 Dapače, porezna stopa, koja je od egipatskog gospodarstva učinila bogalja, i kresanje vojnog budžeta bili su glavni uzroci Arabijeva nacionalističkog državnog udara. Godine 1885., međutim, postignut je sporazum o reprogramiranju dugova, a strani vlasnici obveznica dali su egipatskom gospodarstvu dvije godine predaha i novi zajam u vrijednosti od 9 milijuna funti koji je jamčila

69 70

382

Andrew Roberts, Salisbury, str. 343. Matthew, H. C. G., Gladstone, sv. 2, str. 125.

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

međunarodna zajednica. Egipat je 1892. prebrodio dužničku krizu, a tijekom dviju sljedećih godina odnos duga prema prihodima bio je prepolovljen i umjesto 10:1 iznosio je 5:1.71 Financijska reforma utrla je put novim zajmovima britanskih i drugih europskih ulagača (koji su imali koristi od britanske okupacije, iako su je javno osuđivali). Ukupan dotok londonskog kapitala Egiptu iznosio je 40 milijuna funti.72 Egipat je, zahvaljujući tomu što je bio pod britanskom vlašću i što je ta činjenica već sama po sebi jamčila da neće dospjeti u situaciju da ne može vraćati dugove, mogao posuđivati novac u inozemstvu uz kamate upola manje od onih što ih je bio prisiljen plaćati prije toga. Novim zajmovima financirana su golema ulaganja u egipatsku infrastrukturu, napose u izgradnju prve asuanske brane, građene između 1902. i 1906., koja je seljacima donosila dvostruko, pa čak i trostruko povećanje prihoda od usjeva.73 Između 1886. i 1953. obradive površine povećale su se gotovo za polovicu. Mreža željezničkih pruga povećala se četiri puta. Egipatska trgovina se brzo širila sve do velike depresije te ponovno tijekom II. svjetskog rata i nakon njega. Egipatski seljaci imali su neposrednu korist ne samo od znatno razvijenije infrastrukture, nego i od nižih poreza i lakše dostupnih kredita. Udio stanovništva obuhvaćenog školovanjem se učetverostručio. Sve to postignuto je kombinacijom „engleskih glava i egipatskih ruku", kako su to Britanci voljeli reći. Broj prvih bio je gotovo neznatan; godine 1906. u Egiptu su bila samo 662 britanska dužnosnika. 74

Do ovog podatka došao sam na temelju podataka u A. E. Crouchley, Economic Development, str. 274. i dalje. 72 Do ovog podatka došao sam na temelju podataka u Irving Stone, Global Export of Capital. 73 David Fieldhouse, „For Richer, for Poorer", str. 121. 74 Njihova sudbina bila je daleko od neugodne; vidi sjajne romane Lawrencea Durella pod zajedničkim nazivom Aleksandrijski kvartet. 71

P A D ? - 6 . P o v r a t a k k u ć i ili l i c e m j e r j e k a o ž i v o t n o n a č e l o

383

Ipak, postojala je jedna „kvaka". Koliko je moguće procijeniti, egipatski bruto domaći proizvod po glavi stanovnika je između 1913. i 1950. stagnirao. 75 Zašto? Kao i u britanskoj Indiji u istom razdoblju, gospodarski napredak bio je ugrožen izvanredno brzim rastom stanovništva koje se između 1882. i 1917. gotovo udvostručilo, da bi se u sljedećih 30 godina povećalo još za polovinu. Nije pomoglo ni to što je glavni egipatski izvozni artikl, pamuk, bio izložen hirovima svjetske potražnje. Ukratko, iako je Egipat kao zemlja postajao sve bogatiji, to nije bilo moguće reći i za prosječnog Egipćanina. Dapače, šokantno loše stanje javnog zdravstva nije se nimalo popravilo. Između 1917. i 1934. smrtnost dojenčadi se povećala. Kakav bi zaključak iz svega toga trebali izvući Amerikanci? Kao prvo, neku zemlju moguće je držati pod okupacijom više desetljeća i neprekidno poricati da je to bila namjera. Takvo ponašanje poznato je pod nazivom hipokrizija i liberalni imperiji moraju mu katkad pribjeći. Drugo, upravljanje Irakom - nastojanje da se ta država suobliči zapadnim institucionalnim idealima - može se pokazati frustrirajućom zadaćom koja donosi mršave rezultate. Cromer i njegovi nasljednici doveli su u red politiku i institucije. Dapače, neki ekonomisti danas bi im dali odlične ocjene: reprogramirali su egipatske dugove, uravnotežili budžet, reformirali porezni sustav, stabilizirali valutu, privukli nova strana ulaganja u infrastrukturu, smanjili korupciju, uveli vladavinu prava i poboljšali obrazovanje. Unatoč tomu ekonomski rezultati nisu bili tako spektakularni. Egipatska elita nije prestala prigovarati britanskoj vladavini. Štoviše, suvremeni nacionalistički pokret, Wafd, afirmirao se još prije I. svjetskog rata.

75

Svi statistički podaci su iz Brian R. Mitchell, International Historical Statistics: Africa, Asia, Oceania.

384

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

Znači li sve to da istu taktiku ne treba danas primijeniti u Iraku? Nipošto. Moguće je da Egipat pod britanskom vlašću nije iskusio Wirtschaftswunder. No ta zemlja nije doživjela ekonomsku katastrofu koju bi nedvojbeno bila prouzročila financijska neodgovornost niza egipatskih vladara. Pitanje koje smo dužni postaviti glasi: kakav bi egipatski dohodak bio da Britanci nisu jamčili sigurnost stranih ulaganja? Još je, možda, važnije to što se Egipat u oba svjetska rata pokazao neprocjenjivim strateškim dobitkom. U I. svjetskom ratu Britanci su protiv Otomanskog Carstva koje se svrstalo uz Nijemce ratovali s egipatskog teritorija. U II. svjetskom ratu u Egipat su umarširali najprije Talijani iz Libije, a nakon njih Nijemci koji su tako nastojali zaštititi južni dio Sredozemnog mora. Drugu britansku pobjedu kod El Alameina, samo 50 milja zapadno od Aleksandrije, povjesničari s pravom smatraju jednom od prekretnica u ratu protiv sila Osovine. Zbog sličnih strateških razloga Sjedinjene Države jednostavno ne mogu sebi priuštiti izlazak iz postsadamovskog Iraka; posljednje što im je potrebno jest još jedna država nalik Iranu, zemlji bogatoj naftom kojom vladaju islamski fundamentalisti, ili bliskoistočna inačica Jugoslavije koja tone u rat do istrebljenja. Neovisno o tome koliko strani kritičari i američki birači žude za što bržim povlačenjem Amerikanaca iz Iraka, jedina vjerodostojna opcija jest ne popustiti i poduzeti sve da ekonomske i institucionalne reforme uspiju. Pokušajmo stoga biti sasvim određeni s obzirom na pouku koju je moguće izvući iz britanskog iskustva u Egiptu. Ponajprije, kad je u pitanju moć koju je potrebno povjeriti iračkoj prijelaznoj vladi, da ne spominjem izabranu narodnu skupštinu, moraju postojati stanovite granice. Nadzor nad vojnom, financijskom i monetarnom politikom Iraka treba ostati djelomice u američkim rukama, barem kad je riječ o predvidljivoj budućnosti. To neće biti lako. Dok su bili u Egiptu, Britanci su više puta bili prisiljeni suprotstaviti se pokušajima nomi-

P A D ? - 6 . P o v r a t a k k u ć i ili l i c e m j e r j e kao ž i v o t n o n a č e l o

385

nalnih vladara u toj zemlji da djeluju sami. Britanci su 1884., 1888. i 1891., te ponovno 1919., otpuštali neposlušne egipatske ministre. U oba svjetska rata morali su silom dovesti svoje, prvi put 1914. kad su svrgnuli kediva, a drugi put 1942., kad su tenkovima opkolili palaču njegova nasljednika. Antibritanske snage uzvratile su udarac. Godine 1924. na zapovjednika egipatske vojske Leeja Stacka izvršen je atentat. Drugo, Sjedinjene Države moraju uložiti goleme svote novca u poslijeratnu obnovu iračkog gospodarstva, baš kao što su londonske banke 1860-ih pomogle u stabilizaciji egipatskih financija. Gledajući srednjoročno, Irak se može nadati privlačenju stranih investicija i djelomičnom financiranju ekonomskog oporavka pomoću vlastitih potencijala, poglavito eksploatiranjem svojih naftnih rezervi. Ali povjerenje je potrebno njegovati; Iraku su potrebni golemi zajmovi, nalik onima koje je 1880-ih i 1890-ih plasirala Rothschildova banka, koji su iskorišteni za stabilizaciju egipatskih financija. Nevolja je u zastrašujuće visokim vanjskim dugovima: Irak je dužan 120 milijardi dolara stranim vladama, multilateralnim kreditorima i komercijalnim bankama, da ne spominjem 125 milijardi dolara duga za ratne reparacije zbog Sadamovih ratova protiv susjednih zemalja. To je ujedno i razlog zašto je potrebno da se Međunarodni monetarni fond, taj suvremeni ekvivalent Rothschildovih, umiješa u iračke financije kojima je potreban generalni remont, i to što prije, to bolje.76 Ne oprosti li se Iraku znatan dio dugova, njegovo gospodarstvo dospjet će u ozbiljne teškoće. Treća i najvažnija pouka diplomatske je prirode. Poput Gladstonea, Bush nije bio toliko nepromišljen da bi zbog uspješno izvedene vojne akcije zanemario mišljenje međunarodne javnosti o budućnosti 76 Prema sastanku Lorenza Pereza, šefa MMF-ovog tima za Irak s novinarima u veljači 2004., zajmovi Iraku mogući su u drugoj polovici 2004.; IMF Survey, 33,2, 2. veljače 2004., str. 18.

386

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Iraka. Kao što se Gladstone trudio postići sporazum s Francuskom i Njemačkom o tempiranju britanskog povlačenja iz Egipta, tako se i Bush vratio u Ujedinjene narode da osigura ukidanje sankcija Iraku i ponudi UN-u ograničenu ulogu u poslijeratnoj obnovi zemlje - napose preuzimanje neugodne zadaće čuvanja mira koju američka vojska mrzi iz dna duše. Poput Gladstonea, Bushu je bilo potrebno da svom protektoratu nad Irakom osigura barem prividan međunarodni legitimitet, napose ako mu je bilo stalo do strane vojne pomoći. U stvarnome svijetu međunarodnih odnosa, kao što su viktorijanci znali bolje od nekih suvremenih analitičara američke vanjske politike, nema konvencionalnog izbora između unilateralizma i multilateralizma. Britanci čak ni nakon invazije na Egipat nisu mogli ne voditi računa o interesima ostalih europskih sila. Francuzi su i dalje bili zastupljeni u Caisse de la dette publique, komisiji koja je, nakon što Egipat 1876. nije mogao platiti svoje dugove, imala zadaću upravljati egipatskim financijama. Egipat je sve do 1914. dugovao formalnu podaničku vjernost otomanskoj Turskoj koja je sve više dolazila pod utjecaj Njemačke. Na isti način danas se o budućnosti Iraka ne može odlučivati bez prisutnosti europskih sila; štoviše, tako bi bilo čak i kad bi Sjedinjene Države troškove čuvanja mira preuzele na svoja leđa. Zbog tih razloga predsjednik Bush i ostali američki dužnosnici nemaju drugog izbora osim da i dalje obećavaju da će se američki vojnici uskoro povući iz Iraka. Pa ipak, moguće je stoput obećati da ćete napustiti neku zemlju i to nikad ne učiniti, kao što su Britanci pokazali u Egiptu. Benjamin Disraeli jednom je prilikom britansku konzervativnu vladu nazvao „organiziranom hipokrizijom". Možemo se samo nadati da će se nešto slično tomu moći jednog dana reći i za „oslobođeni" Irak. Nema nikakve sumnje da je 2004. bilo potrebno obznaniti formalni povratak na iračku samoupravu. No bilo je isto tako potrebno ograničiti suverenitet te zemlje kako bi se osigurao gospodarski

P A D ? - 6 . P o v r a t a k k u ć i ili l i c e m j e r j e k a o ž i v o t n o n a č e l o

387

oporavak, njena unutarnja politička stabilnost i sigurnost zemalja koje su svojedobno bile izložene iračkim prijetnjama.77 Ambasador Negroponte mora se pripremiti za ulogu iračkog lorda Cromera, odnosno za ulogu potkralja u svemu osim u imenu, koja može trajati desetljećima. A ako nakon 2005. ni jedan drugi Amerikanac ne poželi preuzeti njegovu dužnost, možemo biti sigurni da će se, pod prikladnim uvjetima, za to mjesto dobrovoljno javiti neki Europljanin. U jednom važnom, ali nedovoljno zapaženom govoru, održanom u lipnju 2003., bivši voda britanskih Liberalnih demokrata Paddy Ashdown iznio je nekoliko vlastitih zapažanja o „mirotvornim načelima" što ih je naučio kao visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini (na položaju ustanovljenom Daytonskim mirovnim sporazumom). Pobrojao ih je sedam, a glase ovako: 1. [Imati] dobar plan i ustrajati na njemu. Taj plan treba biti pripremljen unaprijed, kao sastavni dio planiranja vojnog pohoda i nikako ne smije biti izraz naknadne pameti. 2. Uspostaviti vladavinu prava - i učiniti to što prije... Mnogo je važnije brzo uspostaviti vladavinu prava nego brzo uspostaviti demokraciju. Bez onog prvog, naime, moguće je vrlo brzo podrovati nastojanja za uspostavom ovog drugog. 3. Smjesta uspostaviti vjerodostojnost. Što se mirotvorne snage energičnije suprotstave prvim pokušajima osporavanja vlastitog autoriteta, to manje će biti pokušaja njihova osporavanja ubuduće. 4. Započeti, što prije, najvažnije strukturalne reforme - od uspostave carinske službe i pouzdanih poreznih izvora, preko re77

Vidi: Stephen D. Krasner, „Troubled Societies" i njegovu knjigu Organized Hypocrisy.

388

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

forme policije i državne administracije, restrukturiranja i nadzora nad sudstvom, do transformiranja oružanih snaga. 5. Pobrinuti se da se međunarodna zajednica organizira tako da može normalno raditi i provoditi svoje odluke. 6. Uspostaviti što tješnju vezu između vojnih i civilnih aspekata postizanja mira. 7. Izbjegavati postavljanje zadnjih rokova i pripremiti se za djelovanje na dugi rok... Instaliranje mehanizama slobodnog i otvorenog društva dugotrajan je posao. To se ne može obaviti... za godinu dana... Čuvanje mira valja mjeriti ne mjesecima nego desetljećima. Nama je ovdje potrebna upornost... politička volja, jedinstvo svrhe i ustrajnost međunarodne zajednice kako bi ova zadaća bila uspješno i trajno obavljena. To znači da moramo i dalje ostati ovdje, da ne smijemo popustiti, još dugo nakon što prestanu efekti CNN-a. 78 U svakom od tih sedam načela što ih je Ashdown nabrojio, a naročito u posljednjem, postoji zrno mudrosti. Pa ipak, neobično je značajno da je takve nazore mogao lakše iznijeti jedan Britanac na čelu protektorata međunarodne zajednice u jednoj europskoj zemlji nego jedan Amerikanac na čelu privremene vlasti u jednoj bliskoistočnoj zemlji. Ništa manje značajno nije ni Ashdownovo osmo i posljednje načelo: 8. [Dati] politički okvir... izgradnji mira. Kad je u pitanju Irak, taj okvir može biti demokratska i prosperitetna država na mirnom i sigurnom Bliskom istoku. Kad je u pitanju Bosna, taj okvir je Europa. 78

Paddy Ashdown, „Broken Communities".

P A D ? - 6 . P o v r a t a k k u ć i ili l i c e m j e r j e k a o ž i v o t n o n a č e l o

389

Vrijeme je da razmotrimo u kojoj je mjeri Europa doista plauzibilan „politički okvir", ne samo kad je posrijedi Bosna, nego i kad je riječ o aktualnim i potencijalnim članicama Europske Unije. Jer, ako u ovome trenutku u svijetu postoji bilo koja protuteža moći Sjedinjenih Država, ona izvan svake sumnje oličena u Europskoj Uniji.

390

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

7.

„ARBITAR": EUROPA I Z M E Đ U BRUXELLESA I BIZANTA

EUROPSKI SAN POSTAJE STVARNOST. International Herald Tribune, naslovnica, 2001.

PROTUTEŽA? Kao partner američkog imperija, Europska Unija mogla bi odigrati specifičnu ulogu: mogla bi biti čuvar mira koji nastupa nakon mirotvorca. Međutim, rat u Iraku omogućio je Europi preuzimanje dijametralno suprotne uloge: riječ je o ulozi potencijalnog imperijalnog takmaca Sjedinjenim Državama. 1 Europskim političkim vođama ta je uloga mnogo draža. Jedan bivši savjetnik je, govoreći o francuskom predsjedniku Jacquesu Chiracu, rekao da on želi ,,multipolarni svijet u kojemu će Europa biti protuteža američkoj političkoj i vojnoj moći". Bivši njemački kancelar Helmut Schmidt izjavio je da njegova zemlja i Francuska „imaju zajednički interes - ne podložiti se hegemoniji našeg moćnog saveznika, Sjedinjenih Država".

1

Michael J. Glennon, „Why the Security Council Failed".

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

391

U govoru održanom u listopadu 2002. povjerenik za vanjske poslove EU-a Chris Patten izričito je pozvao Europu da postane „ozbiljan igrač... ozbiljna protuteža i pandan Sjedinjenim Državama". 2 A talijanski premijer Silvio Berlusconi je uoči preuzimanja položaja predsjedatelja Europske Unije u srpnju 2003. izjavio da će „Europa moći gledati na Sjedinjene Države kao netko tko nije podčinjen samo ako postane velika Europa". 3 Čak je i Timothy Garton Ash, najprofinjeniji među svim britanskim komentatorima, odnedavno počeo čeznuti za globalno samosvjesnijom Europom. „Amerika", ustvrdio je u New York Timesu u travnju 2002., „ima i previše moći da bi to bilo korisno za ikoga, uključujući i nju samu". 4 S ekonomskog stajališta, Kina bi za četrdesetak godina mogla dostići Sjedinjene Države. Zasad se, međutim, samo proizvodnja Europske Unije može mjeriti s američkom proizvodnjom. Rješenje - od kojega će po svoj prilici imati koristi svi, napose Europa - jest u tome da EU politički ojača i tako da zamah svom gospodarstvu. Nakon anglo-američke invazije na Irak takva razmišljanja sve su učestalija. Po mišljenju mnogih komentatora, upravo je to bio cilj novog Sporazuma o Ustavu Europske Unije, nacrt kojega je sastavila Europska konferencija pod predsjedanjem bivšega francuskog predsjednika Valéryja Giscarda d'Estainga, a koji je u lipnju 2003. predložen na odobrenje Europskom vijeću na konferenciji u Solunu. Pogledajmo što taj ugovor kaže o vojnoj moći Europe. U članku 1-11, točka 4, izričito stoji: „Unija će biti ovlaštena definirati i provoditi zajednič-

Chris Patten, „The State of the Euro-Atlantic Partnership", Trilateral Commission, 20. listopada 2002. 3 George Parker i Daniel Dombey, „Berlusconi Eyes Bigger E.U. Role on World Stage", Financial Times, 1. srpnja 2003. 4 Timothy Garton Ash, „The Peril of Too Much Power", New York Times, 9. travnja 2002. 2

392

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

ku vanjsku i sigurnosnu politiku, uključujući i postupno oblikovanje zajedničke obrambene politike." U članku 1-40, točka 3, stoji „da će države članice svoje civilne i vojne potencijale učiniti dostupnima Uniji za provedbu zajedničke sigurnosne i obrambene politike" te da će one i dalje „poduzimati napore radi jačanja svojih vojnih potencijala". 5 Za razliku od britanskih euroskeptika koji su se, kao što se moglo i očekivati, usredotočili na kriptofederalističke aspekte nacrta ugovora, neki su američki komentatori u njemu prepoznali najnoviji izraz „antiameričkih" tendencija u Europi. „Samo je jedan razlog zbog kojega je ovaj prijedlog iznesen upravo sada", izjavio je novinar Andrew Sullivan, a taj razlog glasi: „potrebno je obuzdati moć Sjedinjenih Država". Kad sam Giscard d'Estaing kaže da želi da „Europska Unija bude poštovana i slušana kao politička sila čiji je glas jednakovrijedan onomu najvećih sila na planetu", takav zaključak zvuči doista plauzibilno. 6 Naravno, takva vrsta govora u nekim krugovima izaziva isključivo podrugljive komentare. U svojoj popularnoj polemici o toj temi Robert Kagan izvrgnuo je ruglu „relativnu slabost" Europljana, nasuprot ratničkoj energiji Amerikanaca. „Vojna slabost Europe", ustvrdio je Kagan, „prouzročila je posve razumljivu odbojnost prema upotrebi vojne sile. Štoviše, ona je dovela do silnog zanimanja Europljana za življenje u svijetu u kojemu moć nije važna... [Ali] odbacujući politiku „Osnovat će se Europska agencija za naoružanje, istraživanja i vojne potencijale u cilju utvrđivanja operativnih potreba, promicanja mjera za udovoljavanje tim potrebama, utvrđivanja i, ondje gdje je to prikladno, provedbe svih potrebnih mjera u cilju jačanja industrijske i tehnološke osnove sektora obrane, participiranja u definiranju europskih potencijala i politike naoružanja, te procjene stupnja unapređenja vojnih potencijala"; European Covention, „Draft Treaty Establishing a Constitution for Europe", CONV 850/03, Bruxelles, 8. srpnja 2003. 6 Vidi: Andrew Sullivan, „The Euro Menace: The USE vs. the USA", Sunday Times, 16. lipnja 2003. 5

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

393

sile i obezvređujući vojnu silu kao oruđe u međunarodnim odnosima, Europa se oslanjala na prisutnost američkih vojnika na europskom tlu." 7 Ostavimo, međutim, Kagana. Bolno iskustvo dvaju svjetskih ratova nije bilo jedino koje je nagnalo Europljane da okrenu leda bogu rata Marsu i okrenu se Veneri, boginji ljubavi. Tomu je pridonijelo i to što je njihov kontinent danas relativno manje važan nego što je bio u XIX. stoljeću. Europski udio u ukupnom svjetskom stanovništvu danas je upola manji nego što je bio 1820. Udio Europe u svjetskoj proizvodnji pao je s više od trećine 1870. na petinu. Gotovo je sigurno da će se relativno nazadovanje Europe nastaviti i u predvidljivoj budućnosti. Mnogi Amerikanci danas više ne misle da je glavno značenje Europe u njenoj ulozi strateškog takmaca, nego je vide prvenstveno kao turističku destinaciju.8 Ipak, Kaganovo ustrajavanje na slabosti Europe dijeli samo manjina američke akademske zajednice. Znatan broj komentatora povodi se za Samuelom Huntingtonom koji proces integracije Europe vidi kao „iznimno važno udaljavanje" od „unipolarnog" svijeta posthladnoratovskog jaza i kao izraz stremljenja „istinski multipolarnom" XXI. stoljeću. 9 Charles Kupchan proriče da će „Europa uskoro dostići Ameriku... jer se ona ujedinjuje, gomilajući impresivne resurse i intelektualni kapital koji njene članice već otprije posjeduju. Političko ujedinjenje Europe odvija se usred mijenjanja globalnog krajolika." Prema Kupchanu, „jedinstvena Europa"... „sljedeća je u nizu" 10 koja će ugroziti američku moć. Povlačeći intrigantnu analo7

Robert Kagan, „Power and Weakness", Policy Review (2002). Usporedi: Robert Kagan, Of Paradise and Power. 8 Francuska je daleko najpopularnija turistička destinacija: godine 2000. tu zemlju posjetilo je više od 10 posto svih svjetskih turista. Druga najpopularnija turistička destinacija su Sjedinjene Države, a na trećem mjestu su članice EU-a: Španjolska, Italija i Ujedinjeno Kraljevstvo. 9 Samuel P. Huntington, „Lonely Superpower". 10 Charles Kupchan, End of the American Era, str. 119, 132.

394

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

giju s antičkim svijetom, on EU opisuje kao „pol koji nastaje i koji Zapad dijeli na američku i europsku polovicu". 11 EU kao novi Bizant? Kupchanovo shvaćanje manje je osebujno nego što se na prvi pogled čini. Analogije s klasičnim svijetom nadahnule su i britanskog diplomata Roberta Coopera, koji je pozivao na uspostavu „nove vrste imperijalizma, onog koji bi bio prihvatljiv svijetu ljudskih prava i kozmopolitskih vrijednosti... imperijalizma koji, poput svih imperijalizama, teži tomu da svijetu donese red i organizaciju, no koji danas počiva na načelu dragovoljnosti". Pri tome je značajno istaknuti da Cooper ne vidi Sjedinjene Države kao instituciju koja je najsposobnija postati jedan takav suvremeni imperium, nego Europsku Uniju:

Postmoderna EU nudi viziju kooperativnog imperija, zajedničke slobode i zajedničke sigurnosti bez etničke dominacije i centraliziranog apsolutizma kojima su bili podložni nekadašnji imperiji, ali isto tako i bez etničke ekskluzivnosti koja je značajka nacionalne države... Kooperativni imperij mogao bi biti... okvir u kojemu svaka zemlja sudjeluje u upravljanju, u kojemu ni jedna zemlja nema dominantan položaj i u kojemu vladajuća načela nisu etnička nego pravna. Od centra će se tražiti najlaganije udaranje tipke; „imperijalnu birokraciju" treba staviti pod kontrolu; ona mora biti odgovorna i mora biti sluga, a ne gospodar zajednice država. Takva institucija mora s jednakom odlučnošću promicati slobodu i demokraciju kao što to čine njeni sastavni dijelovi. Poput Rima, ova zajednica država opremit će svoje građane ponekim od svojih zakona, s ponešto kovanog novca i pokojom cestom.12

„Poput drevnog Rima, Washington danas uživa primat, no on se počinje umarati pod teretom hegemonije... Poput drevnog Bizanta, Europa se danas pomalja kao nezavisno središte moći, dijeleći jedinstveno kraljevstvo nadvoje"; ibid., str. 131, 153. 12 Robert Cooper, „Postmodern State". 11

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

395

Nema, međutim, potrebe da se pozivamo na Rim i Bizant kako bismo ustvrdili da je Europa sposobna pokvariti američku jednopolnu zabavu. Joseph Nye također smatra da je Europa već sada ekonomski jednako moćna kao Amerika: „Sjedinjene Države nisu ekonomski hegemon, nego su se često prisiljene pogađati s Europom kao sa sebi ravnom." 13 Iako ga više uznemiruje sve jača pozicija Kine, John Mearsheimer je zabrinut i zbog dviju mogućih prijetnji američkoj moći koje očekuje iz Europe: „Ili će Sjedinjene Države napustiti Europu... jer više nisu prisiljene obuzdavati takmaca koji im je postao ravan, u kojem će slučaju ovo područje postati manje stabilno, ili će Sjedinjene Države ostati i dalje angažirane i pokušati obuzdati opasnog suparnika, stvarajući tako opasnu situaciju." 14 Ovom koru pridružio se i povjesničar Paul Kennedy koji ističe demografsko značenje konsolidacije i proširenja Europe. „Čak i sada", napisao je na prvu godišnjicu terorističkih napada 2001., „[Europa] ima znatno više stanovnika od Sjedinjenih Država... a njen udio u ukupnoj svjetskoj proizvodnji jednak je ili je čak nešto veći od američkoga. S planovima o priključenju novih država Europskoj Uniji i s porastom broja zemalja koje prelaze na euro, ovdje imamo na djelu trend koji ne poznaje prekretnicu kakva se dogodila 11. rujna." 15 Uspješno okončanje sporazuma o pridruživanju s deset novih zemalja - da ne spominjem neprekidno jačanje eura prema dolaru do kojega je došlo nakon objavljivanja Kennedyjeva članka - po svemu sudeći potvrđuje ovu analizu. A potvrđuje ju i, po mišljenju mnogih komentato-

Joseph Nye, „The New Rome Meets the New Barbarians: How America Should Wield Its Power", Economist, 23. ožujka, 2002. Vidi također: Joseph Nye, „Lessons in Imperialism", Financial Times, 16. lipnja 2002. Usporedi: Fred Bergsten, „American and Europe". 14 John J. Mearsheimer, Tragedy, str. 385. 15 Paul Kennedy, „What Hasn't Changed Since September 11 th ", Los Angeles Times, 11. rujna 2002. 13

396

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

ra, bučno i ne posve nedjelotvorno protivljenje barem nekih članica Unije američkoj politici u Iraku. Ako Sjedinjene Države danas imaju imperijalnog takmaca, tada je to, po svemu sudeći, upravo Europa.

PRO Na koje je sve načine Europska Unija autentična protuteža - klonimo se ovom prilikom pretenciozne riječi „prijetnja" - Sjedinjenim Državama? DEMOGRAFIJA Kao što Kennedy s pravom uočava, broj stanovnika Europske Unije već sada je za četvrtinu veći od broja stanovnika u Sjedinjenim Državama. Proširenje Unije do kojega je došlo 2004. dovelo je do još većeg demografskog jaza između nje i SAD-a, budući se broj stanovnika EU-a približio brojci od 450 milijuna, što je jedan i pol puta više u odnosu na broj stanovnika Sjedinjenih Država. PROIZVODNJA S obzirom na ukupnu ekonomsku proizvodnju, Europska Unija nipošto ne zaostaje mnogo za Sjedinjenim Državama, što ovisi o kriteriju kojim se služimo. Prema podacima Svjetske banke, bruto domaći proizvod 15 država članica Unije prije proširenja, 2002., iznosio je 8,6 trilijuna dolara, dok je američki iznosio 10,4 trilijuna. Drugim riječima, opseg europskog gospodarstva iznosio je otprilike 82 posto američkog. Usporedimo li kupovnu moć građana u Uniji i SAD-u, taj se jaz donekle smanjuje - ona je u Uniji još uvijek 6 posto manja - ali ne uklanja. Europski BDP je veći tek kad proizvodnju mjerimo po stalnim cijenama (izraženima u dolarskoj

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

397

vrijednosti iz 1995). 16 Deset zemalja koje su se Europskoj Uniji pridružile 2004. nisu značajno povećale ukupnu prozvodnju Unije. 17 S obzirom na kupovnu moć, BDP EU-25 je također veći od BDP „U.S.-50", iako je po trenutačnoj dolarskoj vrijednosti još uvijek oko 15 posto manji. PRODUKTIVNOST Kad se rezultati mjere s obzirom na produktivnost, zapadnoeuropska gospodarstva najveći su dio posljednje polovice stoljeća uložila u nastojanje da što prije sustignu Sjedinjene Države. Bruto domaći proizvod po radnom satu u Sjedinjenim Državama 1950. bio je tri puta veći nego u Njemačkoj; danas je produktivnost u Njemačkoj samo 23 posto niža od one u Sjedinjenim Državama, dok je produktivnost u Francuskoj samo 2 posto niža nego u SAD-u. Između 1973. i 1998. produktivnost u Sjedinjenim Državama rasla je po godišnjoj stopi od samo 1,5 posto, dok je u Francuskoj rasla po stopi od 2,4 posto. 18 TRGOVINA Sjedinjene Države imaju goleme deficite na svojim vanjskim računima, neovisno o tome uzimamo li u obzir samo „vidljivu" trgovinu ili tekući račun u cjelini. To se za Europsku Uniju ne može reći. Ne samo što EU ima nešto veći udio u ukupnom svjetskom izvozu (20 naprama 18 posto), nego ima i malen trgovinski suficit.19 Nema sumnje da Sjedinjene Države u pregovorima o trgovini moraju u Izračun je napravljen na temelju baze podataka Svjetske banke za razvoj. U ovisnosti o korištenom mjerilu, proizvodnja EU-a će rasti po stopi od 3 do 9 posto. Podaci su preuzeti iz: Angus Maddison, World Economy. 19 Prema podacima za 1999. (Eurostat) 16

17

398

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Europskoj Uniji gledati ravnopravnog partnera. Jednako tako, EU nije ni izbliza tako ovisna o dotoku stranog kapitala kao Sjedinjene Države (ovo pitanje razmotrit ćemo nešto pozornije u sljedećem poglavlju). Europska Unija je u biti neto izvoznik kapitala. JEDINSTVENA VALUTA Europska ekonomska i monetarna unija transformirale su međunarodno tržište kapitala u mjeri koja nije dovoljno zapažena. Opseg vladinih obveznica denominiranih u europskim valutama bio je vrlo velik i prije uvođenja jedinstvene valute; 1998. količina nenaplaćenih vladinih obveznica u eurozoni iznosila je približno polovicu količine nenaplaćenih obveznica američke vlade.20 Međutim, kao što brza konvergencija prinosa na obveznice u eurozoni pokazuje, monetarna unija znatno je smanjila ono što ulagači nazivaju ulagačkim rizikom države, zbog čega se sada obveznice svih članica eurozone smatraju (gotovo) jednako tako solidnima kao što su bile nekadašnje njemačke obveznice. EMU je znatno potaknula rast tržišta europskim vrjednosnim papirima. Prema Banci za međunarodno poravnanje, poslije prve četvrtine 1999. približno 47 posto međunarodnih neto emisija obveznica bilo je denominirano u eurima, a 45 posto u dolarima. U odgovarajućem razdoblju prije uvođenja eura udio valuta iz čijeg je stapanja nastao euro iznosio je samo 29 posto, dok je udio dolara iznosio 51 posto. 21 Osim toga, unatoč nerazrađenosti mnogih svojih odredaba, Pakt o stabilnosti i rastu nametnuo je stroga ograničenja fiskalnim politikama zemalja koje sačinjavaju eurozonu, premda i dalje ostaje da se vidi hoće li se ponovno uvesti

Danthine i dr., „European Financial Markets After EMU", tablica 2.2. Brojke su preuzete od Banke za međunarodno poravnanje. To je predvidio i BIS; McCauley i White, „The Euro and European Financial Markets". 20 21

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

399

pravilo kojim se visina deficita ograničuje na 3 posto BDP-a. Nakon studenoga 2003. ovaj pakt je, barem u teoriji, samo „suspendiran". Stoga se ne može isključiti mogućnost da ulagači s vremenom zaključe da je, kad je denominiranje vrijednosnica niskog rizika posrijedi, euro jednako solidan kao i dolar. Dapače, to se možda već događa. Godinu dana nakon veljače 2002. vrijednost dolara prema euru pala je za 45 posto. Nakon 1997. prinos na dugoročne državne obveznice SAD-a bio je između 10 i 70 baznih poena veći od prihoda u eurozoni, dok je tijekom prethodnih 20 godina bio samo dva puta niži.22 Prema jednoj projekciji, izravna strana ulaganja bit će sljedećih pet godina znatno veća u Europskoj Uniji nego u Sjedinjenim Državama. 23 U trenutku kad je malezijski premijer Datuk Seri Mahathir Mohamad državnu naftnu kompaniju u svojoj zemlji potaknuo da cijenu plina i nafte odredi u eurima, a ne u dolarima, nedvojbeno je nastojao osvojiti političke bodove na štetu Sjedinjenih Država. Ali njegov prijedlog (iz lipnja 2003.) nipošto nije bio besmislen. To što su arapski karikaturisti posegnuli za poskupljenjem eura kao dokazom američke slabosti nije bilo bez značenja. Na jednoj karikaturi koju se 2003. moglo vidjeti na TV postaji Al Jazeera na stijegu je umjesto obezvrijeđenog dolara visjela novčanica eura, a pod njom je, sav u suzama, bio Uncle Sam. 24

FEDERALNI USTAV Tobože, Sporazumom Europske konferencije o Ustavu Europske Unije ne stvara se europska federacija. To se može zaključiti po tome što je sintagma Ujedinjene Države Europe još uvijek u fazi planiranja 22 23 24

400

Podaci su preuzeti iz Economagic, OECD. Economist, 12. travnja 2003., str. 100. Al Jazeera, srpanj 2002.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

i što je riječ federalna izbrisana iz ranije verzije članka 1-1, točka 1. Izvorna verzija glasi: „Odražavajući volju naroda i država Europe za izgradnjom zajedničke budućnosti, ovim Ustavom utemeljuje se Unija... unutar koje će se politike država članica usklađivati i koja će stanovite zajedničke ovlasti provoditi na federalnoj osnovi." Konačna verzija uvelike se razlikovala: „Odražavajući volju građana i država Europe za izgradnjom zajedničke budućnosti, ovim ustavom utemeljuje se Europska Unija na koju države članice prenose stanovite ovlasti kako bi ostvarile ciljeve koji su im zajednički. Unija će usklađivati politike pomoću kojih države članice nastoje ostvariti te ciljeve, a ovlasti što ih one na nju prenose provodit će na način Zajednice [sic]."25 Pitanje je, naravno, u kojoj mjeri takav ustav, s obzirom na ovu preinaku, ostaje u praksi i dalje federalistički dokument. Neki ljudi sasvim su sigurno htjeli da on bude takav. Kad je u prosincu 2001. sazvana konferencija u Laekenu, na kojoj je sudjelovalo 105 zemalja članica, obznanjeno je da je cilj konferencije „izgradnja političke unije kao dopune Ekonomskoj i monetarnoj uniji stvorenoj devet godina ranije u Maastrichtu". U zajedničkoj izjavi prije konferencije u Laekenu francuski predsjednik i njemački kancelar izrazili su želju za transformiranjem, putem te konferencije, Europske Unije u „federaciju nacionalnih država". Grčki premijer je u siječnju 2002. otišao još dalje, tražeći od „proširene Europske Unije da se razvije u pravu Političku Uniju sa snažnim vladinim institucijama i federalnom politikom". 26 Na ovome mjestu treba istaknuti da EU veća sada posjeduje kvazifederalni karakter. To je najuočljivije u pravnoj sferi. Zakoni 25

European Convention, „Draft Treaty Establishing a Constitution for Europe", CONV 850/03, Bruxelles, 18. srpnja 2003. 26 Micahael Pinto-Duchinsky, „All in the Translation", Times Literary Supplement, 13. lipnja 2003.

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

401

Unije trenutačno čine približno polovicu svih novih zakona u Europi.27 Članak 1-10 ustava samo ponavlja - premda, možda, također i potkrepljuje - nešto što je već dugo utvrđeno načelo - tvrdnju da je zakonodavstvo Unije nadređeno nacionalnim zakonodavstvima. Europa već sada ima Konvenciju o ljudskim pravima koju podržava autonomni Sud za ljudska prava u Strasbourgu. Međutim, europski ustav uključuje i novu Povelju o temeljnim pravima, za čije će tumačenje biti zadužen Europski sud pravde, čime će se taj sud (sa središtem u Luxembourgu) uzdići na položaj europskog vrhovnog suda. Ustav također predviđa novu kategoriju prekograničnih zločina koji će prijeći u djelokrug europskog tužitelja, čime će se ovlasti Europske Unije proširiti na područje kaznenog prava. Iako samo na papiru, u Europskoj Uniji postoji mnoštvo političkih institucija koje bismo prije očekivali u državama s federalnim uređenjem: tako u njoj postoji ne samo Vrhovni sud, nego također i nešto što Nijemci nazivaju Bundesrat (Vijeće ministara koje predstavlja vlade država članica), parlament, središnja banka te stalno zaposleno činovništvo. Smisao najvažnijih institucionalnih promjena predviđenih Ustavnim sporazumom bio je djelomice u nastojanju da se ovoj protofederaciji dodjeli ne samo zakonska nego zbiljska osobnost. Na taj način Europskim vijećem (u kojemu sjede šefovi država) više neće svakih šest mjeseci predsjedati svaka država članica, nego će njime pet godina predsjedati samo jedna osoba koju će birati članovi Vijeća. Nasuprot tomu, predsjednika Europske komisije imenovat će Europsko vijeće, no njega će morati potvrditi većina u europskom parlamentu. Koji će od ta dva položaja biti važniji? Gotovo je sigurno da će, s obzirom na to da se Komisija sastaje znatno češće, to biti položaj predsjednika Europske komisije. Osim

27

402

„Snoring While a Superstate Emerges", Economist, 10. svibnja 2003., str. 42.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

toga, dužnost ministra vanjskih poslova obavljat će samo jedan povjerenik, za razliku od sadašnjeg stanja kad tu dužnost obavljaju prilično konfuzno, kako se čini - dvije različite osobe. Klauzule ustava koje sadrže najuočljivija federalna obilježja jesu one koje precizno navode odgovarajuće ovlasti Europske unije, njenih država članica i njihovih regija i lokaliteta. Neobično važnom sustavu poznatom pod nazivom donošenje odluka kvalificiranom većinom u Vijeću ministara EU-a dosad je podvrgnut vrlo ograničen broj političkih područja - točno 34. Odluke u drugim područjima morale su se donositi jednoglasno; drugim riječima, za neusvajanje neke odluke bilo je dovoljno da samo jedna država članica uloži veto. Ustav državama članicama ne ukida pravo na ulaganje veta, ali njegovu ulogu ograničuje na odluke koje se odnose na vanjsku politiku, obranu i visinu poreza. Sada će kvalificirana većina biti potrebna u 70 područja, uključujući i pitanja koja se odnose na imigraciju i socijalnu politiku. U člancima koji zacijelo imaju najdalekosežnije značenje Ustav potvrđuje mjerodavnost Europske Unije ne samo u pitanjima koja se odnose na vanjsku i obrambenu politiku, nego i na „koordinaciju ekonomske politike i politiku zapošljavanja u državama članicama" (članci I-11 i I-14), kao i na „zajedničku trgovinsku politiku" (članci I-12). Ustav također ovlašćuje EU za namicanje novca koji je po njenom mišljenju „neophodan za postizanje njenih ciljeva i za provedbu njene politike", neovisno o tome o kakvom je iznosu riječ (članci I-53). U usporedbi s tim golim potvrđivanjem financijske moći Unije, sitni ustupci nacionalnom suverenitetu - „načelo prenošenja ovlasti" i „načelo subsidijarnosti" - doimlju se prilično nebuloznima. Od ključne važnosti, međutim, ostaje činjenica da pravo predlaganja zakona Europske Unije ostaje i dalje monopol Komisije. Prema jednoj procjeni, proširenjem i modifikacijom glasovanja kvalificiranom većinom u Vijeću ministara

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

403

značajno se povećavaju izgledi da će se zakonski nacrti pretvoriti u direktive. 28 Zbog svih tih razloga već je na prvi pogled moguće zaključiti da će Europska Unija, ako njene države članice prihvate novi ustav, u praksi postati posve nalik federalnim Sjedinjenim Europskim Državama. KULTURA Nema gotovo nikakve sumnje (naprotiv, već je gotovo postalo kliše) da europska politička kultura biva sve samosvjesnija i da se počinje sve više razlikovati od američke - štoviše, da prema njoj pokazuje sve veće neprijateljstvo. Anketa koju je 2003. provela agencija Pew Research Center pokazuje da je golema većina Francuza, Španjolaca, Talijana i Nijemaca sklona neovisnijoj vanjskoj politici Europe, politici koja neće biti pod pretjerano velikim utjecajem američke politike (vidi Tablicu 9).29 Riječ je nedvojbeno o posljedici raširenog negodovanja zbog rata protiv Iraka u kojemu glavnu ulogu imaju Amerikanci. Između 1999. i 2000. „povoljno" mišljenje o Sjedinjenim Državama imalo je čak 83 posto anketiranih Britanaca; u ožujku 2003. ta brojka pala je na 48 posto. U istom razdoblju broj Francuza koji su imali povoljno mišljenje o Americi se prepolovio, spustivši se sa 62 na 31 posto. U Italiji je s dvije trećine pao na trećinu; u Njemačkoj je s više od tri četvrtine pao na jedva četvrtinu; u Španjolskoj je s polovice pao na samo 14 posto. 30 Kratko trajanje rata i saznanja do kojih se došlo nakon njega, prvenstveno ona koja su svjedočila o

Richard Baldwin i Mike Widgren, „Europe's Voting Reform Will Shift Power Balance", Financial Times, 22. lipnja 2003. 29 Pew Global Attitude Project, „Views of a Changing World", lipanj 2003. 30 „America's Image Further Erodes, Europeans Want Weaker Ties", Pew Research Center, ožujak 2003. 28

404

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

pokvarenosti Sadamova režima, samo su donekle ublažili, ali ne i obrnuli te trendove. 31

Tablica 9 - Stavovi javnosti prema američko-europskom savezu Američko-europsko zajedništvo treba ostati tijesno povezano (%)

Naša zemlja trebala bi biti neovisnija o američkom/ europskom utjecaju (%)

Francuska

23

76

Španjolska

28

62

Italija

37

61

Njemačka

42

57

Velika Britanija

51

45

SAD

53

39

Sve to, međutim, nije jedini dokaz o postojanju razlika među ovim dvjema političkim kulturama. S obzirom na sve prisutniji trend opadanja religioznosti u Europi (vidi Tablicu 10), uobičajene pretpostavke Amerikanaca o jedinstvenosti „zapadne civilizacije" doimlju se krajnje dvojbeno. U Nizozemskoj, Britaniji, Njemačkoj, Švedskoj i Danskoj manje od deset posto stanovništva posjećuje crkvu barem jednom mjesečno, što je dramatičan pad u odnosu na 1960-e. Jedino u katoličkoj Italiji i Irskoj više od trećine stanovništva pribiva bogoslužju jednom mjesečno ili češće.32 U Gallupovoj milenijskoj anketi o religijskim stavovima (provedenoj 1999.) 49 posto Danaca, 52 posto Norvežana i 55 posto Šveđana izjavilo je da Bog nema nikakvog značenja u njiho31

Američku politiku trenutno podržava 70 posto Britanaca, 43 posto Francuza, 60 posto Talijana, 45 posto Nijemaca i 38 posto Španjolaca. 32 „Contradictions", Economist, 12. travnja 2003.

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

405

vu životu. Usporedbe radi, u Sjevernoj Americi je 82 posto ispitanika izjavilo da im je Bog „veoma važan". No taj trend nije specifičnost samo Zapadne (ili „stare") Europe. Sudeći prema Gallupovim istraživanjima, 48 posto stanovnika Zapadne Europe gotovo nikad ne odlazi u crkvu; u Istočnoj Europi taj broj je nešto manji i iznosi 44 posto. Šest od deset stanovnika Sjeverne Amerike vjeruje u Boga kao u osobu, dok to isto vjeruje samo četiri od deset stanovnika Istočne Europe. Gotovo dvije trećine Čeha - više nego u Švedskoj - smatra da Bog nema nikakvog značenja u njihovu životu. Tablica 10 - Priča o dvije civilizacije? Religijski stavovi u SAD-u i Europi (Izvor: Gallup)

SAD

Zapadna Europa

Istočna Europa

Postotak stanovništva koje posjećuje crkvu barem jednom tjedno

47

20

14

Postotak stanovništva kojima je Bog važan ili vrlo važan

83

49

49

Postotak stanovništva koji ne vjeruje u postojanje bilo koje vrste boga

2

15

9

Postotak stanovništva koji smatra da u vjeri nema istine

6

17

11

Ovaj sve izraženiji kulturološki jaz između europskog i američkog kontinenta ogleda se u rastućoj europskoj samosvijesti. Trenutačno samo jedan od deset Europljana smatra članstvo u Europskoj Uniji „nečim lošim". Čak i u euroskeptičnoj Britaniji postotak ispitanika koji smatraju da je članstvo u Uniji nešto loše pao je s 34 posto 1973. na samo 21 posto. Gotovo pola Europljana želi da EU igra značajniju ulogu u njihovu životu sljedećih pet godina. Istodobno je gotovo tre-

406

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

ćina Europljana anketiranih 2002. smatrala da EU treba imati „veći utjecaj na zbivanja u svijetu".33 VANJSKI ODNOSI Napokon, ne bismo trebali podcijeniti ni potencijalnu moć Europske Unije na međunarodnoj sceni. Iako nema sumnje da europske zemlje daleko zaostaju za Sjedinjenim Državama u vojnoj tehnologiji, njihove vojne potencijale ne smijemo zanemariti. Američki budžet za obranu gotovo je dvostruko veći od budžeta 15 članica EU-a.34 Kad su posrijedi financije, američki doprinos NATO-u nadmašuje onaj NATO članica EU-a za oko 30 posto.35 Unatoč tomu, uzeti zajedno, troškovi za vojsku zemalja Unije znatno su veći od izdataka Rusije, Japana ili Kine. Štoviše, EU je s obzirom na broj vojnika trenutačno ispred Sjedinjenih Država (omjer je 1,8 naprama 1,5 milijuna vojnika) i na drugom je mjestu iza Kine koja ima 2,5 milijuna vojnika. Naravno, vojske europskih zemalja slabije su uvježbane i znatno slabije opremljene od američke vojske; tek malen dio unovačenih vojnika može se smatrati „spremnim za borbu". Unatoč tomu vojnici europskih zemalja imaju značajnu ulogu koja od njih ne zahtijeva posjedovanje tako moćne vojne tehnologije kakva je američka: riječ je o ulozi čuvara mira u sve većem broju ,,postkonfliktnih situacija". U UN-ovim operacijama čuvanja mira 2000. i 2001. sudjelovalo je sedam puta više vojnika iz zemalja Unije nego iz Sjedinjenih Država. 36

Statističke podatke raznih anketa Eurobarometera čitatelj može pronaći na www.europa.eu.int. 34 Do ovoga podatka došao sam na temelju podataka iz World Factbook, knjige koju je objavila CIA. 35 Do ove brojke došao sam na temelju podataka što ih je objavio Međunarodni institut za istraživanje mira iz Stockholma. 36 Podatke sam dobio od Centra za globalni razvitak. 33

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

407

Zemlje Europske Unije prednjače pred Sjedinjenim Državama i u pomoći zemljama u razvoju. Uzmemo li u obzir sve relevantne čimbenike, proračunska sredstva članica EU-a namijenjena pomoći zemljama u razvoju, uzeta zajedno, gotovo su tri puta veća od američkih. 37 Prema tim pokazateljima, zajedno s nizom drugih otvorenošću međunarodnoj trgovini, ulaganjem u zemlje u razvoju, otvorenošću legalnoj imigraciji i prihvaćanjem „odgovornog" ponašanja u zaštiti i očuvanju ljudskog okoliša - Sjedinjene Države su u „zauzetosti za razvoj" zauzimale sramotno dvadeseto od ukupno dvadeset i jednog mjesta među razvijenim ekonomijama. 38 Pri tome nije bez važnosti činjenica da su 15 od 19 zemalja rangiranih ispred Sjedinjenih Država članice Europske Unije. Naravno, privrženost Europljana razvitku zemalja u razvoju treba pripisati altruizmu nacionalnih vlada prije nego altruizmu same Europske Unije. Unatoč tomu, činjenica da članice EU-a na ovim područjima čine kudikamo više od Sjedinjenih Država ima neizbježno i određene geopolitičke implikacije. Osim toga, i sama EU ima sve značajniju ulogu kroz Humanitarni ured Komisije, Europsku agenciju za obnovu te Europsku banku za obnovu i razvoj. Nije bez značenja činjenica da su uprava Središnje banke, Zavod za platni promet i Središnja fiskalna uprava na Kosovu, koji je pod kontrolom UN-a, pod nadzorom EU-a; štoviše, službena valuta u ovoj pokrajini je euro.39 Najnovije ankete koje se provode u svijetu najčešće su usredotočene na sve izraženiji negativan stav stanovništva zemalja u razvoju prema Sjedinjenim Državama. Njihov stav prema Europskoj Uniji David Roodman, „An Index of Donor Aid Performance", Center for Global Development, travanj 2003. 38 Ove rezultate čitatelj može naći u: Foreign Policy, svibanj/lipanj 2003. 39 Christopher Coker, Empires in Conflict, str. 38 i dalje. 37

408

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

je, prema svemu sudeći, nešto pozitivniji. Ma što „nježna moć" značila, čini se da EU teži tomu da tu moć ojača. Sve su to razlozi zbog kojih Sjedinjene Države ne postupaju nimalo iracionalno kad Europsku Uniju smatraju potencijalnim, ako već ne zbiljskim takmacem.

CONTRA Ipak, ova bilanca ima i svoje naličje, koje su oni što smatraju da se s druge strane Atlantskog oceana rada, ako već ne suparnik, a onda svakako ozbiljan konkurent, skloni ignorirati. Istražimo li pažljivo stanje zaduženosti na računu Europske Unije, postat će nam jasno da Amerikanci gotovo i nemaju razloga za zabrinutost. Ne samo što EU nije suparnički imperij u nastajanju, nego njegova introvertiranost upućuje na zaključak da ćemo ga bolje razumjeti kao „arbitra", tvorevinu koja se ne trudi toliko proširiti moć izvan svojih granica koliko očuvati vlastitu ravnotežu. EUROPSKO STANOVNIŠTVO JE SVE STARIJE Europa je sve starija. Prosječna dob u Njemačkoj će se oko 2050. sa sadašnjih 40 popeti na 47 godina; u Francuskoj će se sa 28 popeti na 54; u Mađarskoj će se sa 38 popeti na 50 godina. (Amerika također stari, ali ne tako brzo. Prosječna životna dob u Sjedinjenim Državama će se za pedeset godina sa sadašnjih 35 popeti na 40 godina.) Posljedice tog procesa tjeraju na razmišljanje. Prema Europskoj komisiji, rastući omjer ovisnosti mogao bi smanjiti godišnji rast i do 0,75 postotnih poena do 2040. - što, s obzirom na trenutačno nisku stopu rasta u Europskoj Uniji (vidi dalje u tekstu) i nije tako beznačajno smanjenje.40 Taj

40

„Revitalising Old Europe", Economist, 15. ožujka 2003., str. 91.

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

409

izračun možda čak iskazuje problem manjim nego što on uistinu jest. Prema procjenama generacijske neravnoteže u fiskalnim sustavima svjetskih gospodarstava, većina država članica Europske Unije trebala bi hitno povećati poreze ili srezati vladine transfere, žele li izbjeći nametanje dosad nezabilježenog mirnodopskog poreznog opterećenja sljedećem naraštaju. U slučaju Austrije, Finske i Nizozemske rezanje vladinih transfera trebalo bi iznositi 20 posto kako bi se postigla generacijska ravnoteža. 41 Nije slučajno što prepirke o mirovinama uzimaju toliko vremena njemačkim i francuskim političarima. Reforme koje su nužne da se spriječi slom sustava socijalnog osiguranja u europskim državama iziskuju neodgodivo žrtvovanje moćnih stečenih interesa.

EKONOMSKI REZULTATI Zagovornici ideje o integraciji Europe tu ideju uporno plasiraju biračima već od 1940-ih, uvjeravajući ih kako će im ona donijeti ekonomsku korist. Istodobnost prvog vala integracije Europe i Wirtschaftswundera iz 1950-ih i 1960-ih kao da je potvrđivala takve navode, iako je uzročno-posljedičnu vezu tih dvaju procesa zapravo teško dokazati. 42 U novije vrijeme, međutim, tvrdnja kako integracija potiče rast pokazala se još manje uvjerljivom. Nitko, razumije se, ne može osporiti tvrdnju da su Jedinstveni europski zakon (1986.) i Ugovor iz Maastrichta (1992.) ubrzali integraciju zapadnoeuropskog gospodarstva. Necarinske barijere trgovini roba i usluga značajno su smanjene. Ako ništa drugo, uvođenje jedinstvene valute uvelike je olakšalo uspoređivanje cijena između 12 od 15 članica Unije. Unatoč tomu, ekonomski rezultati europskih zemalja nakon stupanja na snagu ovih mjera u najmanju su ruku nezadovoljavajući. Prosječna

41

42

410

Ferguson i Kotlikoff, „Degeneration of EMU", str. 110-21. Vidi: Alan Milward, European Rescue.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

godišnja stopa rasta BDP-a po glavi stanovnika u Zapadnoj Europi (široko definiranoj) između 1950. i 1973. iznosila je 4,1 posto. Između 1973. i 1998. pala je na samo 1,8 posto. U potonjem razdoblju nije postojala značajnija razlika između gospodarskog rasta članica Europske ekonomske zajednice iz „prvog vala", novih članica pridruženih nakon 1973. i država nečlanica EEZ-a.43 Posebno iznenađuju loši rezultati zemalja koje su članicama monetarne unije postale nakon 1999. Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda, između 2000. i 2003. „jaz u proizvodnji" zahvatio je sva gospodarstva eurozone i trenutačno iznosi između -2 i -3,5 posto BDP-a.44 U usporedbi sa zapadnoeuropskim, američko gospodarstvo prošlo je mnogo bolje. Tijekom posljednjeg desetljeća godišnja stopa gospodarskog rasta Europske Unije u svim je godinama osim jedne (bila je to 2001.) bila manja od američke.45 Prema podacima Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, realna stopa rasta američkog BDP-a između 1995. i 2001. u prosjeku je iznosila 3,6 posto godišnje. Brojka za EU iznosila je mršavih 2,1 posto. Između 1970. i 1983. stopa nezaposlenosti u Europi bila je stalno niža nego u Sjedinjenim Državama. Sada je znatno veća. U drugoj polovini 1990-ih stopa nezaposlenosti u Europskoj Uniji porasla je na više od 10 posto, dok je u SAD-u pala ispod 5 posto. Čak i u razdoblju opadanja broja radnih mjesta u SADu, posljednje tri godine, stopa nezaposlenosti u Europi ostala je i dalje za dva ili tri postotka iznad američke. Stopa nezaposlenosti u 7 od 15 zemalja članica Unije 2002. iznosila je preko 7 posto.46 Rezultati ispod očekivanih nigdje nisu tako frapantni kao u Njemačkoj, nekadašnjem

Podatke sam preuzeo iz Angus Maddison, World Economy, tablica B-22. Međunarodni monetarni fond, World Economic Outlook, travanj 2003. 45 Podatke sam preuzeo od Međunarodnog monetarnog fonda. 46 Podaci su preuzeti od OECD - Organization for Economic Cooperation and Development (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj).

43

44

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

411

ponosu europskog gospodarstva. Prema riječima časopisa Economist, njemačko je gospodarstvo nakon 1996. postalo „europski bolesnik" s prosječnom stopom rasta od samo 1,1 posto, što je polovica europskog prosjeka.47 Štoviše, ne postoje naznake da će se teško stanje njemačkog gospodarstva u dogledno vrijeme popraviti. Sredinom 2003. u Njemačkoj je bilo 4,5 milijuna nezaposlenih (10,6 posto od ukupnog broja zaposlenih); u prvom i drugom tromjesečju 2003. njemačko se gopodarstvo smanjilo za 0,2 posto. Na koncu, ako je rast produktivnosti u europskim zemljama tijekom najvećeg dijela poslijeratnog razdoblja bio brži od američkog, tablice za posljednjih sedam godina pokazuju obrnutu sliku. Prema Kongresnom vijeću, američki BDP po radnom satu je između 1995. i 2002. rastao po prosječnoj godišnjoj stopi od nešto manje od 2 posto, dok je stopa rasta u Europskoj Uniji bila jedva 1,2 posto. Veći rast produktivnosti od američkoga imala je samo jedna zemlja članica Unije - Irska.48

EUROPLJANI SU „SKLONI DOKOLICI" Unatoč mjerama usmjerenim na poticanje ekonomske integracije, loši rezultati europskog gospodarstva tjeraju nas da se upitamo koji su za to razlozi. Jedno od raširenih objašnjenja glasi da europsko tržište radne snage nije dovoljno elastično, ne samo zbog postojanja očitih jezičnih barijera, nego i zbog propisa koji su tijekom godina uvođeni na zahtjeve radničkih sindikata. „Europe's Heavyweight Weakling", Economist, 7. lipnja 2003., str 44. Economist, 22. ožujka 2003., str. 120. Međunarodna mjerila produktivnosti su prijeporna, no čak i nakon usklađivanja razlika u statističkim metodama između Sjedinjenih Država i Europske Unije nema nikakve sumnje da je produktivnost rada u Sjedinjenim Državama tijekom 1990-ih rasla, dok je u EU-u opadala; ibid., 16, studenoga 2002., str. 100.

47

48

412

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

U nedavnoj studiji Međunarodnog monetarnog fonda istraženi su podaci za razdoblje od 1960. do 1998. i postavljeno je jednostavno pitanje: kakav bi učinak na nezaposlenost u europskim zemljama imala „amerikanizacija" tržišta rada Europske Unije? Preciznije rečeno, autori studije predvidjeli su: - povećanu stopu participacije (udio stanovništva u radnoj snazi), - smanjenje stope zamjene (omjer mirovine prema ranijoj zaradi), - smanjenje zaštite zaposlenih, - smanjenje porezne stope na radnu snagu (uvođenje fiskalnih reformi radi uklanjanja zamke siromaštva), - slabljenje sindikata, i - decentralizaciju pogađanja o visini plaća (gdje kolektivni ugovori na razini cijele države očito uzrokuju velike razlike u regionalnim stopama nezaposlenosti). Tablica 11 - Učinak „amerikanizacije" tržišta rada na nezaposlenost u eurozoni Učinak na nezaposlenost u Eurozoni (%) dugoročni

kratkoročni

nakon 3 godine

smanjenje stope zamjene

-0,26

-0,62

-1,24

smanjenje zaštite zaposlenih

-0,35

-0,83

-1,65

smanjenje porezne stope na radnu snagu

-0,08

-0,20

-0,40

kombinirani učinak triju politika

-0,69

-1,65

-3,29

Tablica 11 prikazuje projicirane kratkoročne, srednjoročne i dugoročne učinke triju od tih politika. Njena poruka je jasna: jedino uz uvjet da se provedu sve ove tri politike, europska stopa nezaposlenosti spustila bi se na razinu američke - i to „dugoročno". To uka-

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

413

zuje na zaključak da će reforma tržišta radne snage biti povezana s golemim teškoćama. Radikalne reforme su nužne, no njihovi rezultati neće biti uočljivi odmah. Još jedna razlika između Europske Unije i Sjedinjenih Država koju nam ovakvi izračuni - pa čak ni uobičajena mjerila produktivnosti - ne uspijevaju dočarati sadržana je u sve dubljem jazu između količine rada Amerikanaca i Zapadnoeuropljana. Prema rezultatima jedne novije studije OECD-a, prosječni Amerikanac radi nešto manje od 2000 sati godišnje (1976.). Prosječni Nijemac radi samo 1535 sati - čak 22 posto manje. Nizozemci i Norvežani rade još manje. Čak i Britanci rade 10 posto manje od svojih prekooceanskih rođaka. Ono što je neobično jest činjenica da je ta razlika nastala tijekom posljednjih dvadeset godina. Između 1979. i 1999. radna godina u Americi produžila se za pedeset sati ili za gotovo 3 posto. U isto vrijeme radna godina prosječnog Nijemca skratila se za 12 posto, a prosječnog Nizozemca za 14 posto. 49 Amerikanci tek odnedavno imaju deset dana godišnjeg odmora, dok ih Europljani imaju trideset. Zapravo, ove brojke iskazuju stupanj „sklonosti Europljana dokolici" manjim nego što on uistinu jest, jer ne uzimaju u obzir činjenicu da je znatno veći dio američkog stanovništva zaposlen. Između 1973. i 1998. postotak zaposlenog američkog stanovništva povećao se s 41 na 49 posto. U Njemačkoj i Francuskoj, nasuprot tomu, postotak zaposlenog stanovništva pao je na 44, odnosno na 39 posto. Stopa ukupne zaposlenosti radno sposobnog stanovništva u Sjedinjenim Državama iznosi 73 posto; u Europskoj Uniji ta brojka iznosi samo 64 posto. 50 Stope nezaposlenosti u većini europskih zemalja također su znatno veće nego u Sjedinjenim Državama - u Belgiji i 49

50

414

Evans i dr., „Trends in Working Hours in OECD Countries". „Revitalising Old Europe", Economist, 15. ožujka 2003., str. 91.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Španjolskoj one iznose više od 10 posto, dvostruko više nego u Sjedinjenim Državama. Tu su, dakako, i štrajkovi. Između 1992. i 2001. španjolsko gospodarstvo je zbog štrajkova industrijskih radnika u prosjeku gubilo 271 dan na tisuću zaposlenika. Danska, Italija, Finska, Irska i Francuska gubile su između 80 i 120 sati, dok su Sjedinjene Države gubile manje od 50 sati.51 To je, prema tome, glavni razlog zašto je američko gospodarstvo posljednjih dvadeset godina bilo ispred svojih europskih takmaca. Ne radi se o tome da su Amerikanci izrazito produktivniji od Europljana. Nije riječ o tome da su Amerikanci efikasniji u poslu. Riječ je jednostavno o činjenici da Amerikanci rade više. Stvar je u tome što Europljani koriste duži godišnji odmor i ranije odlaze u mirovinu. Činjenica je da je u Europi mnogo više radnika nezaposleno ili su u štrajku nego u SAD-u. Europski politički vođe sa zakašnjenjem postaju svjesni tog problema. Jedan je njemački političar u lipnju 2003. riskirao svoju karijeru tako što se usudio reći kako bi njemačko gospodarstvo brže napredovalo kad bi Nijemci imali kraći godišnji odmor. Takvo shvaćanje nije više tabu ni u Francuskoj. Cijelo stoljeće europske socijaldemokracije stvorilo je, međutim, neke navike koje je teško mijenjati. Njemačka socijaldemokratska stranka od samog je svog nastanka, krajem XIX. stoljeća, vodila kampanju za skraćenje radnog vremena, a u novije vrijeme zalaže se za raniji odlazak u mirovinu. Njihovi kolege u Francuskoj smatrali su da su svoj najveći uspjeh postigli kad su isposlovali da radni tjedan traje najviše 35 sati. Takve tradicije teško izumiru. Jedna od iznenađujućih značajki predloženog ustava Europske Unije očituje se u nastojanju da se kao „temeljna prava" zaštiti čitav niz stvari koje stanovnike Europe čine kudikamo manje aktivnima od njihovih američkih kolega. Britanski

51

Economist, 3. svibnja 2003., str. 108.

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

415

poslovni ljudi uznemireni su time što članak II-27 predviđa pravo radnika da budu konzultirani od uprave glede upravljanja poduzećem u kojemu su zaposleni. Jednako je značajan i članak II-31 u kojemu stoji: „Svaki radnik ima pravo na ograničen maksimalan broj radnih sati, dnevni i tjedni odmor te na plaćeni godišnji odmor." 52 ZAJEDNIČKA POLITIKA U POLJOPRIVREDI Europa možda ima trgovinski suficit, no jedan je od njegovih razloga relativno spori rast domaće potražnje. Drugi relevantan faktor je protekcionizam Europske Unije koji je najočitiji u poljoprivrednom sektoru. U trenutku dok pišem ovu knjigu (lipanj 2003.) sa zakašnjenjem je postignut sporazum o reformi zajedničke poljoprivredne politike, koja trenutačno čini gotovo polovicu budžeta EU-a. 53 Sustav u kojemu su subvencije poljoprivrednicima vezane uz obujam proizvodnje bit će djelomice uklonjen. 54 Cijene po kojima se Europska Unija obvezuje otkupljivati poljoprivredne proizvode bit će smanjene, ali se neće baciti u staro željezo. Poljoprivrednicima u deset novih članica Unije će se, u skladu sa zajedničkom politikom u poljoprivredi, isplaćivati četvrtina novca koji se isplaćuje u sadašnjim članicama. Ovim reformama, međutim, neće se smanjiti cariEuropean Convention, „Draft Treaty Establishing a Constittution for Europe", CONV 850/03, Bruxelles, 18. srpnja 2003. 53 EU neće više subvencionirati poljoprivrednike prema proizvedenoj količini poljoprivrednih proizvoda, no države članice mogu ih i dalje - ako to žele - subvencionirati do postotka koji su im davale ranije - najviše do četvrtine u slučaju žitarica; Rory Watson, „EU Hails New Era of Healthy Food and Green Living", Times, 27. lipnja 2003. Do 2013. ukupna količina novca za zajedničku politiku u poljoprivredi iznosit će i dalje oko 50 milijardi eura; Tobias Buck, Guy de Jonqières i Frances Williams, „Fischler's New Era of Europe's Farmers", Financial Times, 27. lipnja 2003. 54 Lea Paterson, „Farm-fresh Chance for Reform in Enlargement", Time, 29. srpnja 2003.

52

416

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

ne na poljoprivredne proizvode koji se uvoze u Europu. Prijedlozi što su ih Amerikanci uputili Svjetskoj trgovinskoj organizaciji prije neuspjele konferencije u Cancunu sadržavali su postupno ukidanje subvencija za izvezene poljoprivredne proizvode tijekom pet godina te smanjenje subvencija na 5 posto vrijednosti poljoprivredne proizvodnje, a carina na najviše 25 posto. EU je prije konferencije u Cancunu bila spremna smanjiti subvencije koje su do lanjskih reformi iznosile oko 33 posto vrijednosti proizvodnje, u usporedbi s oko 21 posto u Sjedinjenim Državama. Međutim, ako se ne postigne trgovinski sporazum na svjetskoj razini, poljoprivrednici će i dalje dobivati subvencije. 55 Budući da je u poljoprivredi Europske Unije trenutačno zaposleno samo 4 posto radne snage, takvo stanje stvari naprosto je neprihvatljivo i politički gotovo nerazumljivo. U tom pogledu, ni Sjedinjene Države nisu bez mane.56 Međutim, kad se donose sudovi o pozitivnom doprinosu Europske Unije zemljama u razvoju, treba stalno imati na umu robovanje Europe subvencijama i carinama u poljoprivredi. Europa je možda velikodušnija u svojoj humanitarnoj politici od Sjedinjenih Država. No sve dok Zajednička poljoprivredna politika - čak i u svom poboljšanom obliku - bude na snazi, EU će jednom rukom davati, a drugom uzimati. Još gore, ona će kao zamjenu za gospodarski razvitak zasnovan na izvozu poljoprivrednih prozvoda nuditi ovisnost o pomoći. Kad bi EU oslabila smrtni stisak nad malobrojnim protekcionističkim lobijima, korist - napose za zemlje u razvoju oko njene mediteranske i slavenske 55

Economist, 27. svibnja 2003. Subvencije američkoj poljoprivredi, čiji najveći dio dobiva četiri stotine tisuća poljoprivrednika, povećale su se sa 7,3 milijarde dolara 1996. na 22,9 milijardi 2000. Zakonom o farmama iz 2002. ponovno je uspostavljena veza između subvencija što ih dobivaju poljoprivrednici i njihove proizvodnje, što će ukupni iznos subvencija američkoj poljoprivredi povećati za oko 22 posto u usporedbi s prosjekom za razdoblje 1996. - 2001. 56

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

417

periferije - bila bi golema. Osim toga, profitirali bi i zapadnoeuropski potrošači. Štetu bi pretrpio jedino relativno malen broj neefikasnih poljoprivrednika, poglavito u Francuskoj. Oni pak koji prosvjeduju govoreći kako subvencije poljoprivredi donose estetsku korist francuskom selu trebali bi dvaput promisliti prije nego što se oglase. Ako je sporan vanjski izgled francuskog krajolika, problem je lako riješiti: neka se francuskim poljoprivrednicima plati da obavljaju vrtlarske poslove i čuvaju prirodne ljepote Francuske i neka ih ljudi zbog toga slave. Zašto bi im se plaćalo da proizvode hranu koja je skuplja od one koju je moguće uvesti iz zemalja izvan Unije? EUROPSKA SREDIŠNJA BANKA I NJEMAČKA DEZINFLACIJA Zajednička poljoprivredna politika poskupljuje i hranu europskim obiteljima, smanjujući dvaput njihov raspoloživi dohodak: oporezujući njihov dohodak i dižući cijene njihovim prehrambenim proizvodima. To, međutim, nije glavni uzrok najnovijim lošim ekonomskim rezultatima Europe. Kudikamo je važnije loše vođenje monetarne politike unutar eurozone nakon uvođenja jedinstvene europske valute u siječnju 1999. Uspjeh eura kao zamjene za dolar u nekim međunarodnim transakcijama prikriva dublji, mnogo ozbiljniji neuspjeh. Taj neuspjeh sastoji se u sustavnom podcjenjivanju dezinflacijskih, pa čak i deflacijskih pritisaka na njemačko gospodarstvo za koje je odgovorna monetarna politika kojom se željela postići stabilnost cijena u 12 posve različitih gospodarstava. 57 Između 1999. i 2001. ekonomska i monetarna unija značila je veće kamatne stope za Njemačku, koje se

U vrijeme pisanja ove knjige inflacija prouzročena cijenom robe široke potrošnje u Grčkoj iznosila je 3,8 posto godišnje i bila je najveća u eurozoni; u Njemačkoj je bila najmanja i iznosila je samo 0,7 posto. 57

418

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

nastojalo kompenzirati deprecijacijom dnevnog tečaja. Godine 2002. i 2003. to je značilo zakašnjelo i nedovoljno rezanje kamatnih stopa i pooštravanje monetarne politike kroz aprecijaciju dnevnog tečaja.58 U Njemačkoj su se i ranije očitovali izvjesni simptomi deflacije. Iako se službena stopa inflacije mjerena rastom potrošačkih cijena i dalje zadržava tek nešto iznad nule, imamo razloga vjerovati da ta činjenica zapravo prikriva deflaciju. Godine 2002. indeks glavnih proizvodnih cijena je pao, a cijene poljoprivrednih proizvoda padaju već od sredine 2001.59 U proteklom desetljeću cijene nekretnina u Njemačkoj realno su pale za čak 13 posto, što je jedinstven slučaj među najvažnijim zapadnim gospodarstvima. 60 Problem se još više zakomplicirao zbog toga što je njemačka fiskalna politika također ograničena europskim pravilima. Pogrešno nazvani Pakt o stabilnosti i rastu - čije su donošenje, ironično, kao sine qua non stvaranja monetarne unije tražili sami Nijemci - implicirao je da EU može kazniti Njemačku ako deficit Berlina prijeđe 3 posto BDP-a tri godine uzastopce (2002. - 2004.), što se činilo sasvim vjerojatnim. Takav deficit samo odražava djelovanje automatskih stabilizatora u uvjetima recesije ili njene prijetnje. Ideja da se njihovo djelovanje može osnažiti novčanim globama (mehanizmom koji je trebao postići ispravnu fiskalnu politiku u slučaju Italije i drugih povijesno rasipnih država članica) jedan je od najgrotesknijih primjera nenamjeravanih posljedica stvaranja monetarne unije. Stoga se ne treba čuditi što je Pakt o stabilnosti i rastu vrlo brzo, u studenome 2003., suspendiran.

Uoči stvaranja monetarne unije njemačke kamatne stope iznosile su oko 2,5 posto. Nakon toga Njemačka se morala prilagoditi eskontnoj stopi od 4,5 posto. Kamatne stope su se tek 2003. vratile na razinu na kojoj su bile prije 1999. 59 Podatke je objavila Bundesbanka. 60 „A Boom Out of Step", Economist, 29. svibnja 2003. Usporedi: Adam S. Posen, „Frog in the Pot"; Martin Feldstein, „Britain Must Avoid Germany's Mistake", Financial Times, 22. travnja 2003. 58

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

419

Jedan od načina da sagledamo u čemu je Europska centralna banka pogriješila jest da se upitamo gdje bi njemačke kamatne stope bile danas da nije oslabljena njemačka središnja banka, Bundesbank. S obzirom na ranije rezultate Bundesbanke - kad je ona barem pet puta, reagirajući na recesiju, radikalno smanjivala kamatne stope, (1967., 1975., 1982. - 83., 1987. i 1994. - 96.) - razumno je pretpostaviti da bi kamatne stope bile niže. Da Europska centralna banka nije smatrala potrebnim smanjiti inflaciju ne samo u Njemačkoj, nego i u Grčkoj i Irskoj, osnovna kamata njemačke središnje banke u razdoblju 2003. - 04. vjerojatno bi bila bliža američkoj - odnosno bila bi bliža brojci od 1 posto nego brojci od 2 posto. 61 S obzirom na okolnosti o kojima je riječ, ne treba se čuditi što je britanska vlada, nakon dugotrajnog vrludanja, zasad odlučila ne priključiti se eurozoni. Premda bi, prema studiji objavljenoj u opsežnom izvještaju britanskog ministarstva financija iz lipnja 2003., članstvo u Europskoj monetarnoj uniji moglo potaknuti rast britanskog gospodarstva, taj rast bio bi vrlo skroman i u najboljem bi slučaju iznosio 0,25 posto BDP-a godišnje, a u najgorem samo 0,02 posto.62 S obzirom na vrlo loše rezultate eurozone nakon njena stvaranja, čak i na takve kalkulacije (prema kojima bi prelazak na euro potaknuo trgovinu Britanije s europskim kontinentom i time povećao produktivnost) treba gledati sa skepsom. 63 Deset zemalja koje su se upravo priključile Uniji trebale bi također dvaput promisliti prije nego što svoje nacionalne valute zamijene eurom. One bi mogle više izgubiti

Zahvalan sam mojem studentu Michaelu Darcyju na njegovu trudu u vezi s ovim pitanjem. 62 Anatole Kaletsky, „How Blair Has Priced Britain Out of the Euro", Times, 12. lipnja 2003. 63 Martin Wolf, „The Benefits of Euro Entry Will Be Modest", Financial Times, 12. svibnja 2003. 61

420

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

nego dobiti bude li se od njih, u nastojanju da ih se ograniči, tražilo da dvije godine provedu u čistilištu mehanizma dnevnog tečaja druge generacije, s obzirom na hirovit dotok spekulativnog kapitala koji bi takav sustav nesumnjivo privlačio. 64 Godine 2002. poljski, mađarski i češki deficit prelazio je 4 posto; dapače, mađarski deficit iznosio je gotovo 10 posto. Te zemlje također imaju koristi od privremene obustave funkcioniranja Pakta o stabilnosti i rastu.65 Pokaže li se da proširenje Europske Unije znači da su niskoproduktivna gospodarstva Istočne Europe kadra postići zapadnoeuropsko blagostanje i imati zapadnoeuropsku valutu, makroekonomski efekti proširenja mogli bi se pokazati usporenom reprizom ujedinjenja dviju njemačkih država, nakon kojega su milijuni stanovnika bivše Istočne Njemačke ostali bez posla. Produktivnost u Češkoj, Poljskoj, Slovačkoj i Mađarskoj triput je manja od one u Francuskoj. To, grubo rečeno, znači da se njihovi radnici, ako nadnice u tim zemljama ne padnu na trećinu onih u Francuskoj, neće moći natjecati sa svojim zapadnoeuropskim kolegama. Nažalost, radno zakonodavstvo Europske Unije sračunato je na sprečavanje onoga što Zapadnoeuropljani neiskreno nazivaju „socijalnim dampingom", što je pejorativan izraz za konkurenciju koja dolazi od gospodarstava s malim plaćama. Istočnoeuropljani trenutačno kompenziraju nisku produktivnost radeći više sati dnevno čak i od Amerikanaca. Prosječni češki radnik radi više od dvije tisuće sati godišnje i ta brojka nakon pada komunizma neprekidno raste, iako se broj radnih sati u Zapadnoj Europi smanjuje. Pristupanje Europskoj Uniji po svoj će prilici obrnuti tu tendenciju, obvezujući Čehe da rade manje ili da uopće ne rade, dajući im zakonsko pravo na kraći radni tjedan, duži godišnji odmor, utjecajnije sindikate, veću

64 65

Begg i dr., „Sustainable Regimes of Capital Movements". Podatke je objavio Međunarodni monetarni fond, World Economic Outlook.

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

421

minimalnu dnevnicu te, naravno, izdašnu naknadu za nezaposlenost nakon što njihovi poslodavci zbog svega toga bankrotiraju. Pridruživanje Europskoj monetarnoj uniji uklonit će i posljednji trag ekonomske fleksibilnosti, mogućnost deprecijacije valute. SPAŠAVANJE NACIONALNE DRŽAVE, NASTAVAK Što, onda, reći o koracima što ih Europa poduzima kako bi došla do federalnog ustava? I ovdje je, kao i u svemu drugome, potrebno razlikovati retoriku od zbilje. Neki francuski i njemački političari već se godinama koriste jezikom europskog federalizma. Unatoč tomu zbilja uvijek kasni za dobrim željama, iz jednostavnog razloga što isti ti političari - kad treba nešto učiniti, a ne samo pričati - uvijek iznova brane nacionalne interese svojih zemalja. Tvrdnja Alana Milwarda, prema kojoj je prva faza europske integracije bila u većoj mjeri uvjetovana potrebom spašavanja nacionalne države nego izgradnjom federacije, vrijedi i danas. 66 Ne postoji gotovo ni jedan razlog zašto bismo mislili da tako neće biti čak i nakon usvanja Giscardova ustava. Dapače, pročitamo li pažljivo ustav - kao i komentare predsjedavajućeg konferencije tijekom vijećanja o njemu - vidjet ćemo da je pravi smisao toga nastojanja bio spriječiti manje europske zemlje u neopozivom i nadmoćnom nadglasavanju četiriju najvećih europskih zemalja uoči proširenja EU-a na istok. Cinik bi, primjerice, mogao reći da su novi položaji predsjednika Europskog vijeća i ministra vanjskih vanjskih poslova Europske Unije savršeno namještenje za stanovitu vrstu francuskog starijeg državnika - gotovo nalik položaju predsjednika ustavne konvencije. Giscard je predviđao da će se broj europskih povjerenika zadržati na brojci 15, drugim riječima, da će pravilo prema kojemu svaka ze-

66

422

Allan Milward, European Rescue.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

mlja članica daje barem jednog povjerenika biti bačeno u staro željezo. Kad ne bi bilo tako, glasila je njegova argumentacija, sedam najmanjih zemalja u proširenoj EU - koje pokrivaju manje od 2 posto BDP-a Unije - imalo bi veći broj povjerenika nego šest najvećih zemalja, premda udio potonje skupine zemalja u ukupnoj proizvodnji Europske Unije premašuje 80 posto. Giscard je također zastupao mišljenje prema kojemu zastupljenost zemalja u Europskom parlamentu treba biti razmjerna broju njihovih stanovnika. „Morate uzeti u obzir broj stanovnika, jer mi ovdje djelujemo u uvjetima demokracije", izjavio je u travnju 2003.67 Što je možda najvažnije, promjene koje idu za tim da se odluke u Vijeću ministara donose kvalificiranom većinom znače da će zakoni Europske Unije biti usvajani ako imaju podršku samo polovice država članica, pod uvjetom da one predstavljaju najmanje 60 posto stanovništva Europske Unije - što je za veliku četvorku kudikamo povoljnije od sustava usvojenog u Nici u prosincu 2000. Giscard je imao pravo. Kao što Tablica 12 pokazuje, kako stvari sada stoje, male zemlje doista su nadzastupljene u institucijama Unije. Nadzastupljenost malih i podzastupljenost velikih zemalja imala je u dugom nizu godina, uz ostale, i fiskalnu dimenziju. Europska Unija je gotovo od samog svog nastanka, dok se još zvala Europska zajednica za ugljen i čelik (1951.), bila utemeljena na prebacivanju resursa iz većih i bogatijih zemalja u manje i siromašnije zemlje. Tijekom 1950-ih neefikasna belgijska industrija ugljena dobila je desetke milijuna dolara od drugih članica Europske zajednice za ugljen i čelik, poglavito od Njemačke. Nakon Rimskog ugovora bivše francuske kolonije (koje su Francuzi lu-

„Giscard Plan for President Enters Most Divisive Phase", Financial Times, 22. travnja 2003.

67

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

423

kavo uvukli u Zajedničko tržište) dobile su 380 milijuna dolara ekonomske pomoći od pet drugih zemalja potpisnica, i opet poglavito od Njemačke. Zajednička poljoprivredna politika, koja je 1969. činila 70 posto budžeta Europske ekonomske zajednice, također je obvezivala njemačke potrošače da plaćaju za skuplje francuske i nizozemske proizvode. 68 Prema njemačkim podacima za budžet, prije nekoliko godina ukupan iznos neplaćenih transfera u druge članice EEZ-a nominalno je premašivao glasovitu svotu od 132 milijarde maraka, što su je sile pobjednice potraživale od Njemačke nakon I. svjetskog rata. 69 Ipak, nezamislivo je da bi takav sustav mogao potrajati dulje vrijeme. Uza sve ostalo, proširenjem Europske Unije u njen sastav ulazi čitav niz zemalja koje su relativno znatno siromašnije od bilo koje prethodne nove članice. U prethodnim proširenjima BDP po glavi stanovnika najbogatije zemlje članice - to je redovito bio Luksemburg - bio je otprilike dva ili dva i pol puta veći od BDP-a najsiromašnije nove članice (Irska 1974., Grčka 1981., Portugal 1986. i Finska 1995.). Međutim, ulazak bivših komunističkih gospodarstava Istočne Europe u Europsku Uniju kudikamo je veća prijetnja. Prosječni Luksemburžanin živi otprilike pet puta bolje od prosječnog Litvanca. U Kopenhagenu je dogovoreno da „maksimalne obveze u vezi s proširenjem", kad je riječ o deset novih država, neće premašivati 40,8 milijardi eura u tri godine, između 2004. i 2006. No tko će točno financirati te transfere?

68

Detaljnije o tome vidi u: Allan Milward, European Rescue. Niall Ferguson, „The Cash Fountains of Versailles", Spectator, 14. kolovoza 1993., str. 14-16. Njemačka je između 1958. i 1994. ostatku Europe platila 163 milijarde maraka u formi neto doprinosa proračunu Europske Ekonomske Zajednice/ Europske Unije, što je (nominalno) više od ukupnog iznosa ratnih reparacija traženih na Londonskoj konferenciji 1921. 69

424

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

Tablica 12 - Europska Unija u postotcima

BDP

Njemačka Velika Britanija Francuska Italija Španjolska Nizozemska Belgija Švedska Austrija Danska Grčka Finska Portugal Irska Luksemburg

23,4 18 16,6 13,8 7,4 4,8 2,9 2,7 2,4 2 1,5 1,5 1,4 1,3 0,2

Stanovništvo

21,8 15,9 15,8 15,3 10,5 4,2 2,7 2,4 2,2 1,4 2,8 1,4 2,7 1,0 0,1

Broj mjesta u Europskom parlamentu 15,8 13,9 13,9 13,9 10,2 5 4 3,5 3,4 2,6 4 2,6 4 2,4 1

Broj glasova u Vijeću ministara*

11,5 113 9,2 5,7 5,7 4,6 4,6 3,4 5,7 3,4 5,7 3,4 2,3

Broj članova Europske komisije

Broj sudaca na Europskom sudu

Broj stanovnika po glasu u Vijeću ministara

10 10 10 10 10 5 5 5 5 5 5 5 5 5 5

6,7 6,7 6,7 6,7 6,7 6,7 6,7 6,7 6,7 6,7 6,7 6,7 6,7 6,7 6,7

8 219 300 5 983 200 5 952 100 5 784 400 4 936 250 3 196 600 2 052 400 2 220 750 2 030 250 1783 000 2 102 200 1 727 000 2 004 600 1 273 333 220 500

* prije s p o r a z u m a u Nici iz 2 0 0 1 . g.

Teško je vjerovati da njemački političari mogu i dalje pravdati najveći doprinos proračunu Unije uz tako spor rast njemačkog gospodarstva. Nema sumnje da je njemački altruizam nakon 1945. odigrao važnu ulogu u povijesti integracije Europe. Ipak, neke granice s obzirom na spremnost njemačkih poreznih obveznika da i dalje „prešutno plaćaju reparacije" ostalom dijelu Europe moraju postojati. Prema nedavnom nalazu Eurobarometra, koji, međutim, nije izazvao veću pozornost, pokazalo se da postoji znatna razlika između broja ljudi koji misle da je Europska Unija „korisna" u općenitom smislu i broja onih koji misle da je ona korisna za njihovu vlastitu zemlju. Nije isključeno da između te razlike i funkcioniranja budžeta Europske Unije postoji tijesna povezanost. U zemljama koje dobivaju znatne svote novca - Grčkoj, Irskoj i Portugalu, a sve tri su u razdoblju između

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

425

1995. i 2001. dobile svote veće od 2 posto BDP-a - broj birača koji EU smatraju korisnom za svoju zemlju znatno je veći od broja onih koji EU smatraju dobrom u općenitom smislu. I obrnuto, u velikim zemljama donatoricama - Njemačkoj, Belgiji i Luksemburgu - veći broj birača smatra EU korisnom u općenitom smislu nego što je smatraju korisnom za vlastitu zemlju.70 Ako ništa drugo, to nas navodi na zaključak da dio glasača u nekim, ako već ne u svim zemljama članicama, uočava razliku između interesa Europe kao cjeline i nacionalnog interesa.

Dijagram 12 - Njemački postotak udjela u resursima i institucijama Europske Unije

BDP

stanovništvo

broj mjesta broj glasova broj članova broj sudaca u parlau Vijeću Europske mentu ministara komisije

udio u doprinosu budžetu EU (prosjek

1995. 2001.)

U tom pogledu Britanija je iznimka u odnosu na pravilo. Tamošnji birači nisu, kako se čini, primijetili da je njihova zemlja 1984. prestala biti značajan neto prinosnik nakon što je Margaret Thatcher uspjela osigurati povrat značajnog dijela britanskih isplata. 70

426

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

GRANICE „EUROPSKOSTI" Iako je privlačno govoriti o sve izraženijem „antiameričkom" raspoloženju „Europljana" i tvrditi kako Europa biva sve samosvjesnija, posrijedi je, u najboljem slučaju, karikiranje. Prvo, kao što podaci Pew Centra jasno pokazuju, većina Europljana povlači oštru razliku između Amerikanaca općenito, s jedne strane, i Bushove administracije, s druge. Čak 74 posto Francuza koji imaju negativan stav prema Sjedinjenim Državama smatra da je „problem" „uglavnom u Bushu", u usporedbi sa samo 21 posto koji smatraju da je „problem" ,,u Americi općenito" te 4 posto koji imaju negativno mišljenje i o Bushu i o Americi. Slične omjere naći ćemo i u Njemačkoj i Italiji. Drugo, a u tome ima i izvjesne ironije, postoje barem neki aspekti Bushove vanjske politike koje Europljani podržavaju. Tri četvrtine Francuza, Talijana i Nijemaca obuhvaćenih anketom Pew Centra slažu se da iračkom narodu ide bolje bez Sadama Huseina. Golema većina u svim većim europskim zemljama i dalje odobrava borbu protiv terorizma koju predvodi SAD. Općenitije rečeno, između SAD-a i europskih zemalja ne postoje zbiljske razlike u stavovima prema ekonomskoj i kulturalnoj globalizaciji. Treba također istaknuti da antiameričko raspoloženje ne odvraća mlade Europljane od učenja engleskog jezika. Isključimo li Britaniju i Irsku, 92 posto srednjoškolaca u Europskoj Uniji uči engleski - gotovo tri puta više od broja onih koji uče francuski i sedam puta više od broja onih koji uče njemački. 71 Istodobno, Europljani su i dalje kudikamo manje „europski" nego što su Francuzi, Britanci, Nijemci, Talijani itd. Devet od deset Europljana „prilično" je ili „veoma" privrženo svojoj zemlji. U isto vrijeme, nešto manje od petorice od deset - 45 posto - ispitanika

71

Economist, 1. ožujka 2003.

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

427

jednako je „privrženo" Europskoj Uniji. U nekim zemljama - primjerice, u Švedskoj, Nizozemskoj, Britaniji i Finskoj - ima i onih koji su „privrženiji" Uniji. Posve neznatan broj Europljana osjeća se isključivo „Europljanima"; gotovo ih se pola osjeća u prvom redu pripadnicima tradicionalne nacionalnosti, a tek nakon toga Europljanima. Usto, popularnost članstva u Europskoj Uniji unutar 15 sadašnjih članica neprekidno opada. Godine 1990. više od 70 posto Europljana smatralo je članstvo u EU korisnim; najnovija istraživanja pokazuju da se ta brojka spustila na samo 55 posto. Nešto manje od pola Europljana smatra da članstvo u EU ima „jednako toliko prednosti koliko i nedostataka". U svjetlu tih brojki europski identitet ne doimlje se suviše čvrsto oblikovanim. Osim toga, efekti useljavanja u Europu, koje će se, ako Europa želi parirati omjerima o kojima smo upravo govorili, gotovo sigurno morati nastaviti, pa čak i povećati, pokazuju tendenciju smanjivanja, a ne povećavanja europske kulturalne kohezije. Tijekom posljednjeg desetljeća u Europsku Uniju doselilo se nekoliko milijuna ljudi, što kao ekonomski migranti, što kao azilanti, što kao etnički Nijemci. Ti migranti nastavljaju slijed ranijih priljeva stanovništva iz 1960-ih i 1970-ih, što se posebno odnosi na podanike nekadašnjih kolonijalnih imperija. Prema najnovijim procjenama, muslimani trenutačno sačinavaju između 3 i 4 posto stanovništva Nizozemske, Njemačke i Britanije; u Francuskoj je ta brojka gotovo dvaput veća i iznosi 7,5 posto. 72 Kad je o zahtjevima za dobivanje statusa azilanta riječ, najnoviji trendovi daju naslutiti da će neke zemlje po svoj prilici imati veći udio imigranata u stanovništvu nego neke druge. Između 1990. i 2000. Danska, Njemačka, Nizozemska, Austrija i Švedska primile su najveći broj imigranata u odnosu na domaće stanovništvo. U do-

72

428

William I. Hitchcock, Struggle for Europe, str. 419.

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

glednoj budućnosti moguće je očekivati sve veću napetost između ekonomske potrebe za privlačenjem sve većeg broja legalnih imigranata u Zapadnu Europu i političkih antagonizama između domaćeg stanovništva i pridošlica koji se najviše osjećaju u relativno siromašnom susjedstvu u kojemu se oni naseljavaju ili u njihovoj neposrednoj blizini. Nedavne uspjehe političara s izrazito protuimigrantskim programima pretjerano je prikazivati kao manifestaciju oživljavanja ekstremno nacionalističke ili rasističke politike u Europi. Političari o kojima je ovdje riječ, primjerice, Jean-Marie Le Pen, Jörg Haider ili pokojni Pim Fortuyn, imaju i odveć malo toga zajedničkog, a njihov uspjeh je do te mjere prolazan da je ispravnije govoriti o poplavi prosvjeda birača s primjesom ksenofobije. Unatoč tomu neprijateljstvo prema imigrantima vrlo je rasprostranjeno. Prema jednom istraživanju iz 2000., više od pola Europljana smatra da etničke manjine zloupotrebljavaju nacionalne sustave socijalne pomoći te da imigranti povećavaju stopu nezaposlenosti. Čak dvije petine Europljana smatra da čak i imigrante koji su legalno ušli u zemlju treba vratiti u zemlje iz kojih su došli.73 Nimalo ne iznenađuje to što beskrupulozni populisti podliježu napasti ugađanja takvom raspoloženju javnosti, implikacije za one koji sanjaju o federalnoj Europi doista su obeshrabrujuće. Zamoljeni od anketara agencije Eurobarometer da odgovore na pitanje što im znači EU, više od petine europskih glasača odgovorilo je: „Nedovoljno se kontroliraju granice." Neovisno o tome koja će ograničenja u prvi mah ostati na snazi, nema sumnje da će proširenje Europske Unije osnažiti percepciju prema kojoj EU potiče migraciju otvarajući nove mogućnosti mladim ljudima iz Istočne Europe i mediteranskih zemalja i potičući ih da se zapute na zapad.

73

Ibid., str. 412.

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

429

Nekolicina demagoga već sada dovodi u vezu neprijateljstvo prema imigraciji s neprijateljstvom prema europskoj integraciji. Po svemu sudeći, toga će neizbježno biti sve više. A onda, tu je i problem Turske. Turci su prvi put zatražili priključenje Europskoj Uniji daleke 1987. Otada su više puta bili odbijeni, uglavnom zbog ponešto diskreditirajućeg pristupa političkim, građanskim i ljudskim pravima; implicitno (a katkad i eksplicitno) zbog toga što je Turska pretežno muslimanska zemlja. U međuvremenu su ekonomski razlozi za primanje Turske u članstvo Europske Unije bivali sve uvjerljiviji. Prema nekim procjenama, u Turskoj je dohodak po glavi stanovnika veći nego u Mađarskoj, Latviji i Litvi, a sve te zemlje članice su Unije, i više je nego dvostruko veći u odnosu na većinu balkanskih zemalja. Argument u vezi s razlikom u prevladavajućoj religiji, nasuprot tomu, odnedavno se dovodi u vezu s političkom nekorektnošću zbog koje se čovjek može lako naći u neprilici, u što se prošle godine, spomenuvši nepromišljeno taj argument, uvjerio i sam Giscard. Shvaćanje da je Europa već po definiciji kršćanska više ne vrijedi; kao što smo vidjeli, danas u Europi ima premalo kršćana koji redovito odlaze u crkvu, dok broj nekršćanskih useljenika sve više raste. Isto tako, danas se više nitko ne usuđuje tvrditi da Turska ne funkcionira kao demokratska država. U toj zemlji umjerena islamistička stranka došla je na vlast putem slobodnih i poštenih izbora; vojska tijekom izbora nije intervenirala, kao što je to možda činila u prošlosti. U međuvremenu, strategijski razlozi za povezivanje Turske sa Zapadom, putem stvaranja novih institucionalnih veza, dobivaju sve više na snazi. Odbijanje turskog parlamenta da olakša američku invaziju na sjeverni Irak pokazalo je da su njegovi članovi, ako nitko drugi, pozorno pročitali i razumjeli Sjevernoatlantski ugovor u kojemu ne postoji klauzula koja opravdava preventivni rat. Zbacivanjem Sadama Huseina s vlasti Sjedinjene

430

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

Države su jasno ukazale na opasnost od pretvaranja u „odmetnuti režim" na Bliskom istoku. Postoji li, međutim, vjerodostojniji način da se pošalje signal o nagradama koje čekaju demokratske i umjereno religijske režime od primanja Turske u EU? Riječ je o jedinom načinu na koji je shvaćanje Charlesa Kupchana o Europi kao novom Bizantu moguće shvatiti kao (nenamjerno) dalekovidno. Postane li Turska članicom Europske Unije i nastave li muslimanske zajednice u Europi i dalje rasti, jednoga ćemo dana možda moći s razlogom povući paralelu između Bruxellesa i Bizanta - ili, bolje rečeno, otomanskog Konstantinopola. „TRENUTAK EUROPE" Iako useljavanje u Francusku, u usporedbi s ostalim zemljama Europske Unije, nije osobito, prisutnost velikih muslimanskih zajednica u Francuskoj - čiji članovi pripadaju već trećoj generaciji možda nam može objasniti uspjeh vođe Nacionalne fronte Jean-Marie Le Pena u prvom krugu francuskih predsjedničkih izbora 2002. Jacques Chirac se, nastojeći osigurati pobjedu u drugom krugu, morao distancirati od Le Penova stava prema imigraciji, a to nam objašnjava zašto je bio toliko nesklon pridružiti se vojnoj akciji protiv Iraka 2003. Unutarnji razlozi nalik ovomu - ili, nešto preciznije, raznovrsnost unutarnjih političkih konstelacija - glavni su razlog teškoća u koordiniranju diplomatskih napora članica Europske Unije. U teoriji, zajednička europska vanjska i sigurnosna politika primamljiva je ideja; u praksi, međutim, ona se pokazala iznimno teškom. Kad je o Bosni riječ, kao što smo vidjeli, „trenutak Europe" očito nije ostavio neki osobit dojam; razilaženje među članicama Unije dovelo je do svojevrsne političke paralize. Raspuklina koja se unutar EU otvorila u vezi s Irakom bila je još dublja. Hoće li imenovanje europskog mi-

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

431

nistra vanjskih poslova u tom pogledu išta promijeniti? Takva mogućnost doimlje se krajnje nevjerojatnom. Europsko jedinstvo, ukratko, neobične je vrste; riječ je o konfederaciji koja mašta o tome da postane federacija, a da to zapravo nikad nije postala. Ona ima izvršnu i zakonodavnu vlast, gornji dom, središnju banku, zajedničku valutu, zastavu i himnu. No njen zajednički budžet je sitan, a kad govorimo o zajedničkoj vojsci, nazire se tek njen kostur. Kudikamo više odluka nego što su njeni arhitekti zamišljali još uvijek donose nacionalne vlade na sastancima Vijeća Europe ili na međuvladinim sastancima. EU nema ni zajednički jezik, ni zajednički poštanski sustav, ni zajedničku nogometnu momčad, čak ni standardiziranu električnu utičnicu. Neki njeni kriričari - među kojima je zacijelo najpoznatiji bivši član konzervativne vlade, pokojni ministar Nicholas Ridley - plaše se da bi ona mogla postati „četvrti Reich" u kojemu Njemačka neće imati samo glavnu ulogu, nego će on biti njemački po svom institucionalnom ustroju. Drugima se - osobito profesoru političkih znanosti s Oxfordskog sveučilišta Larryju Siedentopu - čini da Unijom u njenom prepoznatljivom stilu lišenom svake odgovornosti, kakva je i njena vlastita birokracija, u osnovi upravljaju Francuzi, onemogućujući na taj način njeno prerastanje u Sjedinjene Europske Države. 74 I doista, EU, kako ju vidi Siedentop, više nalikuje trećem bonapartističkom carstvu nego četvrtom njemačkom Reichu. Još uvjerljivija analogija od ovih dviju jest ona sa Švicarskom, zemljom u kojoj je ekonomija važnija od politike i u kojoj kantoni imaju veću moć od središnje vlade. Usprkos tomu, čak i ideja o jednoj super-Švicarskoj uzdržano prikazuje važnost dvaju uočljivih demo74

432

Vidi: Larry Siedentop, Democracy in Europe.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

kratskih nedostataka svojstvenih Europskoj Uniji. Prvi od njih svakomu je poznat - riječ je o slabosti Europskog parlamenta u odnosu na Europsku komisiju, instituciju koja se diči nedostatkom transparentnosti i koja, kako se čini, nije odgovorna nikomu. EU možda nije Bizant, ali njeno unutarnje funkcioniranje nesumnjivo je bizantsko. Drugi demokratski nedostatak sadržan je u nešto manje očitoj, ali zato možda još važnijoj činjenici da je njemački birač osuđen na to da ima kudikamo manji utjecaj na europsku politiku nego Luksemburžanin ili Irac. Možda su oba ta nedostatka neophodna za postojanje EU-a, jer bi jedan autentično demokratski sustav mogao pustiti s lanca ksenofobiju koju osjećaju mnogi obični Europljani, ili ponovno u glavama Nijemaca i njihovih susjeda oživiti odavno zapreteno njemačko pitanje. No, s obzirom na sadašnje stanje, EU po svoj prilici neće tako lako ostvariti dovoljno visok stupanj legitimiteta bez kojega je zajednička vanjska i sigurnosna politika nezamisliva. Neki značajni koraci u smjeru onoga što se katkad eufemistički naziva varijabilnom geometrijom već su učinjeni. Dosad je samo 12 članica Europske Unije prihvatilo euro; nedugo prije nego što sam završio pisanje ove knjige Šveđani su na svom drugom referendumu odlučno odbacili članstvo u Europskoj monetarnoj uniji, dodatno smanjujući izglede za britansko priključenje u neposrednoj budućnosti. Britanija i Irska nisu potpisale Schengenski sporazum kojim se pokušalo ublažiti graničnu kontrolu unutar Unije. Usto, Britanci su između 1989. i 1997. odbijali potpisati Socijalnu povelju, jedan od triju „stupova" Unije proklamiranih u Maastrichtu. Slično tomu, treba očekivati da ni nove članice Unije neće odmah implementirati sve uvjete koje podrazumijeva članstvo u njoj. Koncept konstruktivnog uzdržavanja od glasovanja, koji je umetnut u Amsterdamski ugovor, i koncept pojačane suradnje, o kojemu se govori u Giscardovu ustavnom ugovoru (članak I-43), pokazuju da će sličnih aranžmana

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

433

à la carte u budućnosti biti još više. Nitko ne može ozbiljno očekivati da će takvi koncepti ojačati EU. Što bude više ograđivanja, to će Unija biti manje koherentna. Europa čije države različitom brzinom putuju prema zajedničkom cilju teško može ostvariti cilj Rimskog ugovora o „sve zbijenijem savezu". Nasuprot tomu, čini se, taj je cilj sve udaljeniji. Umjesto toga postojat će mnoštvo sićušnih saveza, od Rimskog ugovora, ukratko, do u političkom pogledu strahovito kompliciranih i međusobno isprepletenih „koalicija voljnih" koje će se djelomice preklapati - s tim što će zadatak u svakom pojedinom slučaju definirati koaliciju. Kad je o toj tendenciji riječ, simptomatično je da su francuski i njemački politički vođe nakon odgađanja odluke o ustavnom ugovoru na sastanku na vrhu u Bruxellesu u prosincu 2003. o svojim zemljama otvoreno govorili kao o „avangardi" onoga što je po svojem dubljem smislu u biti dvorazinska Europa. 75

MITOVI, PRIČE I PARADE Zaključak ovog poglavlja iznijet ću bez uvijanja. Sjedinjene Države nemaju razloga za strah ni od širenja ni od produbljivanja Europske Unije - pogotovo zbog toga što su ti procesi uzajamno proturječni. Priče o tome da federalna Europa nastaje kao protuteža Sjedinjenim Državama zasnivaju se na potpuno pogrešnom shvaćanju. EU je jako napučena, ali njeno stanovništvo je sve starije. Njeno gospodarstvo je golemo, ali tromo. Njena produktivnost nije niska, no podriva je pretjerano dokoličarenje. EU je uspješna, ali još uvijek nedovoljno libe75

Tobožnji razlog neuspjeha sastanka na vrhu u Bruxellesu bio je odbijanje Španjolske i Poljske da prihvate relativno ublaženje njihova utjecaja na Vijeće ministara sadržano u predloženim novim pravilima o donošenju odluka kvalificiranom većinom. Tim dvjema zemljama više odgovara način donošenja odluka usvojen u Nici.

434

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

ralna carinska unija. U njoj je na djelu monetarna unija koja sprečava umjesto da potiče gospodarski rast svojih članica. Nema dvojbe da je EU pravna unija, no prevelik broj njenih zakona donosi Komisija koja nije birana i koja nikomu ne odgovara te stoga ne uživa potreban legitimitet. Kao politička pak tvorevina, čini se, u predvidljivoj će budućnosti ostati i dalje konfederalna. De Gaulleove riječi koje je izrekao 1962. u osnovi su točne i danas: ,,U ovome trenutku ne može postojati nikakva druga Europa doli Europa država", naravno, bez obzira na mitove, priče i parade." Uostalom, čak ni ti mitovi ne ulijevaju veliko poštovanje. Iako su uočljive naznake zajedničke europske kulture koja se razlikuje od amorfne američke ideje o „Zapadu", u njoj i dalje prevladavaju nacionalni identiteti, a imigracijski procesi ne uspijevaju ih oslabiti. Zbog svega toga zajednička vanjska i sigurnosna politika doimlje se udaljenim, pa čak i neostvarivim ciljem. Osim toga, komu je uopće potrebna protuteža? Na kraju krajeva, i Sjedinjene Države i Europska Unija mogu kudikamo više profitirati od suradnje nego od nadmetanja. Bitna stvar je u tome da SAD i EU trebaju jedno drugom, štoviše, čak ovise jedno o drugome. To je najuočljivije u ekonomiji. Gotovo četvrtina izvoza Europske Unije odlazi u Sjedinjene Države, dok iz SAD-a dolazi petina uvoza u EU.76 Godine 1999. čak 65 posto izravnih stranih ulaganja u EU dolazilo je iz Sjedinjenih Država; isto toliko europskih izravnih stranih ulaganja otišlo je u Sjedinjene Države. Čak 45 posto američkih stranih ulaganja je u Europskoj Uniji. Značajan dio američkog vladina duga, kao i dugova američkih korporacija, nalazi se u portfeljima europskih ulagača i institucija. Stoga nije daleko od istine tvrdnja Richarda Rosecrancea koji odnose između SAD-a i Europske Unije opisuje kao partnerstvo 76

Podatke je objavio Eurostat.

P A D ? - 7. „ A r b i t a r " : E u r o p a i z m e đ u B r u x e l l e s a i B i z a n t a

435

između „Cezara i Kreza". 77 Ali nije riječ samo o tome: Europljani i Amerikanci imaju zajedničke interese i na području kulture; oni koji gunđaju zbog preplavljenosti Europe McDonald'sovim restoranima zaboravljaju koliko je u Sjedinjenim Državama francuskih i talijanskih restorana. Kao što je glavni ravnatelj Disneyjeve korporacije Michael Eisner jednom rekao: „Uspavana ljepotica je kultura, a ona je francuska; Petar Pan je engleski, Pinocchio je talijanski, a Snjegulica je njemačka." 78 Nadasve, nema sumnje da je borba protiv terorizma zajednički američki i europski interes. Nastojanja neznatnog broja fanatika kojima je cilj ubijanje i pustošenje, neovisno o tome je li u pitanju Manhattan ili Mombasa, bit će moguće spriječiti jedino ako se američke i europske obavještajne agencije i policije udruže.79 Projekti izgradnje države u Bosni, na Kosovu, u Afganistanu i Iraku imat će više izgleda za uspjeh ako Sjedinjene Države i Europa budu ozbiljno surađivale. Stoga oni koji se u Sjedinjenim Američkim Državama uzrujavaju zbog „uspona" Sjedinjenih Europskih Država mogu biti mirni. A onima u Europi koji maštaju o takvom nečem savjetujem više osjećaja za realnost. Bruxelles je još uvijek - i u doslovnom i u metaforičkom smislu - vrlo daleko od toga da postane Bizant.

77 78 79

436

Richard Rosecrance, „Croesus and Caesar", str. 31-34. Epitropoulos i dr. (ur.), American Culture, str. 5. Philip Bobbitt, Shield of Achilles, str. 677-95.

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

8.

ZATVARANJE VRATA

...zanimljiva tema financija imperija na zalasku. Edward Gibbon 1

VELIKO PONOVNO STAPANJE? Europa je tijekom najvećeg dijela razdoblja koje propast Rimskog Carstva dijeli od uspona Europske Unije bila politički rascjepkana. Razdoblja imperijalnog jedinstva - od Karla Velikog, preko Karla V. i Napoleona do Hitlera - bila su iznimke, a ne pravilo. Na drugoj strani svijeta, u istočnoj Aziji, bilo je upravo obratno. Od trećeg stoljeća pr. Kr., kad je prvi kineski car Ši-huang-ti ujedinio Kinu i izgradio Veliki zid, jedinstvo imperija bilo je pravilo. Štoviše, Kina je usprkos povremenim građanskim ratovima i slabosti pojedinih dinastija bila najdugovječniji i jedan od najvećih imperija u svjetskoj povijesti. Dinastija Mandžu je 1820-ih izravno vladala golemim teritorijem koji je bio približno jednak današnjoj Narodnoj Republici

1

Edward Gibbon, Decline and Fall of the Roman Empire, sv. I., pogl. 17.

P A D ? - 8. Z a t v a r a n j e v r a t a

437

Kini; k tomu, Koreja, Indokina, Sijam, Burma i Nepal bili su kineski vazali. Kina je tijekom najvećeg dijela suvremene povijesti bila dom četvrtini, katkad i trećini ukupnog svjetskog stanovništva - u Kini je 1820. živjelo oko 37 posto svjetskog stanovništva. Prije industrijske revolucije Kina je bila titan svjetskog gospodarstva. Između 1500. i 1820. njen udio u svjetskoj proizvodnji nikad nije bio manji od petine, a 1820. iznosio je čak trećinu. 2 Unatoč tomu u XIX. i XX. stoljeću životni standard u Kini katastrofalno se pogoršao. Između 1820. i 1950. bruto domaći proizvod po glavi stanovnika pao je otprilike za četvrtinu. Godine 1973. kineski dohodak po glavi stanovnika iznosio je petinu svjetskog prosjeka, manje čak i od mnogih dijelova Afrike. Udio Kine u svjetskoj proizvodnji, koji je 1820. iznosio blizu 33 posto, pao je ispod 5 posto. Zašto se to dogodilo, ostaje i dalje pitanje o kojemu se vode žestoke rasprave. Sami Kinezi skloni su opadanje moći svoga gospodarstva pripisati negativnim posljedicama zapadnog imperijalizma nakon anglo-kineskih ratova sredinom XIX. stoljeća (tzv. Opijumski ratovi 1839. - 1842. i 1856. - 1860.). Prema nešto novijoj hipotezi koja je nastala na Zapadu, dugovjeko političko jedinstvo Kine destimulirajuće je djelovalo na tehnološki i strateški razvoj zemlje u vrijeme dok je Europa bila podijeljena na rivalske nacionalne države. Prema tom tumačenju, Zapad je znatnu ekonomsku i vojnu prednost pred prenapučenim Istokom stekao zahvaljujući upravo međusobnom nadmetanju zapadnih nacionalnih država, kako kod kuće, tako i izvan njihovih granica. 3 Prema Kennethu Pomeranzu, ono što je Europu tjeralo naprijed i osiguralo joj nadmoć nad Kinom bilo je stjecanje kolonija u Novome svijetu. Negdje pri kraju ranog modernog doba

2 3

Angus Maddison, World Economy, str. 241, tablica B-10, str. 261, tablica B-16. Jared Diamond, Guns, Germs and Steel.

438

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Zapadna Europa i dolina Jangcea suočile su se s ekološkom krizom koja je nastupila kao posljedica pretjeranog krčenja šuma, no Europljani su se mogli osloniti na američko srebro i karipski šećer - da ne spominjem golema nalazišta ugljena na pogodnim lokacijama - a sve to pogodovalo je razvoju trgovine i industrije, zahvaljujući čemu je Europa izišla iz maltuzijanske stupice.4 Kina je u XX. stoljeću proživljavala bijednu sudbinu. Europljani su ekonomski preobrazili kinesku periferiju, no samo su u nekolicini gradova - poglavito u Hong Kongu - uveli široku lepezu pravnih i administrativnih institucija koje su nešto ranije donijeli u post-Mughalov imperij u Indiji. Na poticaj Britanaca zapadne suparničke sile (uključujući, potkraj XIX. stoljeća, i Sjedinjene Države) dogovorile su se da će prema Kini voditi politiku „otvorenih vrata": Kina je trebala biti golema zona slobodne trgovine, no bilo je predviđeno da zadrži svoje vlastite političke institucije, ruševne ostatke imperija Ch'ing ili Mandžu. 5 Prijelaz s imperijalnog na republikanski oblik vladavine 1911. nije uspio, ponajviše zbog katastrofalnih posljedica japanskog imperijalizma 1930-ih te, nešto kasnije, građanskog rata. U tom ratu pobijedio je marksist Mao Zedong koji je uspješno mobilizirao osiromašeno seljaštvo, no samo zato da se kinesko društvo sunovrati u najgoru umjetno proizvedenu glad u povijesti („Veliki skok naprijed"), doživjevši jedan od najgorih društvenih poremećaja što ih je neka vlada svjesno i programirano potaknula (Kulturna revolucija).

Kenneth Pomeranz, Great Divergence. D. C. M. Platt, Finance, Trade and Politics, naročito str. 95 i 109. Zanimljivu i vrlo korisnu usporedbu između britanskog i američkog pristupa neformalnom imperiju čitatelj može naći u: Eric Rauchway, „Competitive Imperialism". Kao što Rauchway primjećuje, Britanci su otišli prilično daleko u angliziranju institucija nad kojima su imali kontrolu, poglavito Imperijalne pomorske carinske službe. Amerikanci su smatrali da će do amerikanizacije doći spontano. Nešto pozitivniju ocjenu čitatelj može naći u: Jurgen Osterhammel, „China", str. 643 i dalje. 4 5

P A D ? - 8. Z a t v a r a n j e v r a t a

439

Komunistička Kina nastavila je funkcionirati kao uspješan imperij, ostvarujući svoje vanjskopolitičke ciljeve realizmom koji je duboko impresionirao Henryja Kissingera. Ali ekonomska slabost Kine ozbiljno je ograničavala moć te zemlje. Nakon reformi koje je krajem 1970-ih potaknuo Deng Xiaoping, međutim, Kina se počela iznenađujuće brzo oporavljati. Za razliku od Sovjetskog Saveza, koji je nastojao istodobno liberalizirati svoju plansku ekonomiju i demokratizirati svoj politički sustav (s tim što je i jedan i drugi pokušaj pretrpio slom), Kinezi su se, umjesto da odbace postojeće ekonomske institucije, usredotočili na njihovo preoblikovanje, uvodeći isključivo ograničene političke promjene. 6 Posljedica toga bio je dramatičan porast stope gospodarskog rasta.7 Prosječan godišnji rast realnog kineskog BDP-a u proteklih dvadeset godina iznosio je između 8 i 12 posto. Prilagođen na bazi pariteta kupovne moći, kineski udio u svjetskoj proizvodnji nakon 1983. povećao se sa 4 na 12 posto. 8 U istom razdoblju osjetno je porastao i kineski udio u svjetskom izvozu. Prema jednoj studiji Goldmana Sachsa, kinesko gospodarstvo bi 2041. po veličini moglo nadmašiti američko. 9 Stoga se ne treba čuditi prenaglom zaključku golemog broja proučavatelja međunarodnih odnosa prema kojemu se Kina pretvara u strateški izazov budućnosti. 10 Strogo ekonomski gledajući, u najmanju ruku, Kina se doimlje vjerojatnijim kandidatom za ulogu zemlje koja će biti protuteža Sjedinjenim Državama od Eu-

Vidi: Dani Rodrik, „Feasible Globalizations", str. 7 i dalje. Pobliže o najnovijim ekonomskim rezultatima Kine vidi u: Hale i Hale, „China Takes Off". 8 Izračunato na temelju različitih statističkih podataka za BDP; Svjetska banka za razvoj, baza podataka. 9 Martin Wolf, „Rivals and Partners", Financial Times, 7. listopada 2003. 10 Vidi: John J. Mearsheimer, Tragedy of Great Power Politics, str. 362. Usporedi: Medeiros i Fravel, „China's New Diplomacy". 6

440

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

ropske Unije. Velika divergencija, čini se, ustupa mjesto „velikoj ponovnoj konvergenciji" koja će Kini omogućiti da u „svjetskom sustavu" ponovno zadobije mjesto koje joj s pravom pripada. 11 Obnovljeno zanimanje povjesničara za kineska dostignuća u prošlosti, koja simboliziraju putovanja admirala Cheng Hoa, inače eunuha, Indijskim oceanom u cilju otkrivanja novih teritorija u XV. stoljeću, odjekuje sličnim očekivanjima i kad je riječ o budućnosti. Unatoč tomu, takvim predviđanjima, kao i grozničavim prognozama iz 1980-ih o tome kako će se svijet „japanizirati", trebali bismo pristupiti s nešto više opreza. Kao prvo, tako razularene stope rasta mogu Kini donijeti nestabilnost, jednako kao i prosperitet. U tom je pogledu neobično poučan primjer carske Rusije od prije stotinu godina. Rusko Carstvo je za vladavine Aleksandra II. i dvojice njegovih nasljednika započelo sličan program industrijalizacije, otvarajući svoje gospodarstvo stranoj trgovini i kapitalu i ostvarujući iznimno brz rast s obzirom na standarde svoga vremena. Ali gospodarski procvat koji je nakon toga uslijedio strahovito je opteretio institucije autokratskog režima Romanovih koji je, pokušavši novonastalo bogatstvo zemlje upregnuti u ratne napore, pao kao žrtva revolucije. Nova kineska revolucija nije neizbježna; bez obzira na stupanj društvenih nejednakosti, društvo koje u svojem pamćenju nosi svježe i bolne uspomene ne na jedan, nego na dva politička prevrata, ne upušta se u novu revoluciju. Ipak, nije teško zamisliti nekoliko scenarija u kojima bi Peking mogla zadesiti neka vrsta unutarnje krize, ako ni jedna druga, a ono kriza krhkog bankarskog i financijskog sustava.12 Jedna od mogućnosti koju ne smijemo isključiti sadržana je u tome što novi oslonac Kine na slobodnu trgovinu i izravna strana ulaganja nije ništa drugo doli vraćanje razdoblju Otvorenih vrata od prije jednog stoljeća, posljedice 11 12

Vidi: Andre Gunder Frank, ReOrient. Gordon Chang, Corning Collapse of China.

P A D ? - 8. Z a t v a r a n j e v r a t a

441

kojega nisu bile nimalo sretne. S tim je povezano još jedno, znatno izravnije ograničenje kineske moći, a ono se očituje u sve većoj međuovisnosti Kine i Sjedinjenih Država. Ta dva imperija doimlju se više ekonomskim partnerima negoli strateškim takmacima. Jedino je pitanje koji je od njih dvaju ovisniji; koji od njih će, da budemo precizniji, izgubiti više izbije li kriza u njihovim prijateljskim odnosima koji traju već trideset godina. Danas su, baš kao i prije jednog stoljeća, vrata između Amerike i Kine otvorena. No mogu li se ta vrata zatvoriti?

PONOVNO O PRENAPREZANJU Srušiti tri tiranije za manje od četiri godine nije mala stvar prema kriterijima bilo kojeg svjetskog imperija u prošlosti. Od 1999., kao rezultat - doduše, u prvom slučaju kao posredan rezultat američke vojne intervencije, srušeni su Slobodan Milošević, talibani i najposlije Sadam Husein. Ono po čemu je rušenje tih triju tiranija krajnje neobično jest činjenica da je do njega došlo tek nešto više od deset godina nakon vala tjeskobnosti prouzročenog američkim nazadovanjem. Godine 1987. Paul Kennedy je upozorio da se Sjedinjene Države izlažu „opasnosti... od nečega što bismo grubo mogli nazvati 'prenaprezanjem svoga imperija'". Amerika, ustvrdio je on, troši prevelik dio nacionalnog dohotka na vojne potrebe. To je već tada jako utjecalo na rezultate američkog gospodarstva u usporedbi s više ili manje demilitariziranom Njemačkom i Japanom, koji su bili u položaju da mogu trošiti kudikamo više novca na civilna istraživanja i razvoj. Mogu li se Sjedinjene Države nadati da će očuvati položaj velesile koji su imale tijekom hladnoga rata? „Jedini odgovor na to pitanje", napisao je Kennedy, „jest: 'ne mogu'". 13 Štoviše, Kennedy

13

442

Paul Kennedy, Rise and Fall of the Great Powers, str. 689.

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

je otišao i korak dalje, ukazujući na moguće pogubne političke posljedice prenaprezanja imperija kod kuće. Govoreći o rastu federalnog duga prouzročenog pretjerano velikim troškovima za obranu tijekom Reaganove vladavine, povukao je paralelu s Francuskom iz vremena prije Revolucije, „jedinim drugim primjerom velike sile koja je u sličnoj mjeri povećala svoju zaduženost u mirnodopskom vremenu koji čovjeku pada na pamet". 14 Kao što je Keynes jednom rekao, kad se mijenjaju činjenice, čovjek bi trebao promijeniti mišljenje. 15 Kennedy se, pišući u rujnu 2002. o kasnijem usponu Amerike od statusa supersile do „hipersile", u nastojanju da objasni razloge zbog kojih se njegova predviđanja o prenaprezanju nisu ispunila, pozvao na „revolucije u vojnim stvarima" kao na deus ex machina. Sva ona ulaganja u vojna istraživanja i razvoj kojima se 1980-ih toliko protivio neočekivano su se isplatila.16 Ne samo što je Sovjetski Savez, pokušavajući se mjeriti s golemim izdacima za naoružanje dvojca Reagan-Weinberger, pretrpio slom, nego su Sjedinjene Države 1990-ih mirnodopsku dividendu crpile iz triju izvora: izdaci za obranu u bruto domaćem proizvodu znatno su smanjeni, ubrzan je gospodarski rast i učinjen je kvantni skok u vojnom potencijalu, čega je posljedica bilo to što je SAD ostavio druge sile daleko iza sebe. Ironija je u tome što će budućnost možda još potvrditi Kennedyjevu prvotnu tezu o fiskalnom prenaprezanju - usprkos tomu što je on kasnije odustao od nje. Danas je fiskalna prenapregnutost Amerike kudikamo veća u odnosu na njegove procjene od prije 16 godina. Ključna poanta - i ovdje sličnost s Kennedyjevom ranijom argumentacijom Ibid., str. 681 i bilješka. Keynes je zapravo rekao: „Ako se činjenice mijenjaju, ja mijenjam svoje mišljenje. A što vi činite, gospodine?" 16 Paul Kennedy, „Power and Terror", Financial Times, 3. rujna 2002. 14

15

P A D ? - 8. Z a t v a r a n j e v r a t a

443

prestaje - jest u tome što ta prenapregnutost nema gotovo nikakve veze s vojnim obvezama Sjedinjenih Država u prekomorskim zemljama. Ona je posljedica kronično neuravnoteženih financija kod kuće. Važnost tog problema tako je velika da većina Amerikanaca, uključujući i one koji se smatraju dobro informiranima o stanju financija vlastite zemlje, u to jednostavno ne može povjerovati. Štoviše, glavni uzrok latentne američke fiskalne krize upravo je u tome što ljudi odbijaju povjerovati da ona postoji.17 A oni u nju odbijaju povjerovati zbog toga što su Sjedinjene Države neprimjetno postale ovisne o istočnoazijskom kapitalu koji im je nužan za stabiliziranje neuravnoteženog proračuna. Mnogi komentatori zapazili su da su kineske rekacije na nedavne vojne intervencije Sjedinjenih Država bile vrlo prigušene, da ne kažem tihe.18 Kudikamo manji broj komentatora zamijetio je u kojoj mjeri Kina danas pomaže u osiguravanju američke moći.

Kao i u slučaju britanskog liberalnog imperija prije jednog stoljeća, upravljanje američkim liberalnim imperijem koji upravo nastaje iznenađujuće je jeftino. Razlog je ponajprije u golemosti američkog gospodarstva. Američki bruto domaći proizvod, mjeren prema trenutačnom tečaju dolara, koji je 1980. iznosio jedva 10 posto svjetske proizvodnje, popeo se 2002. na 31 posto. To je dva i pol puta više od kineskog i 30 puta više od ruskog bruto domaćeg proizvoda. Američki izdaci za vojsku premašuju proračune za obranu Europske Unije, Kine i Rusije zajedno. Unatoč tomu, američki vojni izdaci relativno su smanjeni: s 10 posto bruto domaćeg proizvoda 1950-ih, 1990-ih su smanjeni na samo 4 posto, dok se predviđanja za prvu polovicu ovog desetljeća kreću oko 3,5 posto.

17 18

444

Ferguson i Kotlikoff, „Going Critical". Medeiros i Fravel, „China's New Diplomacy".

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Mnogi Amerikanci zabrinuti su zbog troškova američke okupacije Iraka. Ta zabrinutost u najvećoj je mjeri posljedica očekivanja, poticanih od administracije, da okupacija neće stajati ništa. U travnju 2003. iz riječi pojedinih glasnogovornika Bushove administracije moglo se zaključiti da će obnovu Iraka na neki način financirati sam Irak. Prvi zaljevski rat za Amerikance je bio besplatan, jer je široko zasnovana koalicija, uključujući Njemačku i Japan, podmirivala između 80 i 90 posto ukupnih vojnih troškova. 19 U Drugom zaljevskom ratu, međutim, Sjedinjene Države nisu samo porazile Irak, nego su ga i okupirale. Osim toga, učinile su to uz podršku kudikamo manjeg broja bogatih saveznika. Tijekom najvećeg dijela 2003. činilo se da se većina američkih vođa odbija suočiti s tom stvarnošću. „Irak je bogata zemlja", bezbrižno je obznanio predsjednikov glasnogovornik Ari Fleischer. „Irak će unutar sebe imati široku financijsku osnovu i zahvaljujući [svome] bogatstvu naftom moći će se na nju osloniti." Moto najveće američke kompanije Wal-Mart krajnje je jednostavan i konkretan: „Cijene Uvijek Moraju Biti Niske. Uvijek." Bushova administracija to je načelo prihvatila tek nakon 11. rujna. Promjena režima bila je politika, no sredstva namijenjena toj politici bila su sitniš. Valja se prisjetiti da je Bushova administracija još u rujnu 2003. ulagala vrlo malo novca u obnovu Afganistana, u kojemu je stvaranje nacije navodno trajalo već godinu i pol. Prema CARE Internationalu, godišnja svota novca po osobi koju su svi strani donatori obećali davati do tog datuma iznosila je tek četvrtinu iznosa koji se trenutačno troši na postkonfliktnu obnovu Kosova, iako su potre19 Prema jednoj procjeni, članice savezničke koalicije refundirale su Sjedinjenim Državama 54 milijarde dolara od ukupnih troškova okupacije koji su iznosili 61 milijardu dolara.

P A D ? - 8. Z a t v a r a n j e v r a t a

445

be Afganistana očito kudikamo veće. U svakom slučaju, Centar za međunarodnu suradnju je u lipnju 2003. izračunao da je za obnovu Afganistana „isplaćeno" manje od 1,6 milijardi dolara, od čega je „aktivirano" samo 947 milijuna (što je najčešće značilo da je novac potrošen za „procijenjene potrebe" u vozilima i računalnoj opremi zapadnih timova). Na završene projekte potrošeno je jedva 192 milijuna dolara. 20 Svakomu je jasno da buduća stabilnost Afganistana ovisi o uspješnosti privremene vlade u Kabulu kojoj je na čelu predsjednik Hamid Karzai. Unatoč tomu u vrijeme dok sam pisao ovu knjigu u uzajamne fondove koje je odredila afganistanska vlada otišlo je manje od petine sredstava; kudikamo više raspodijeljeno je preko međunarodnih donatora. Sjedinjene Države su u svibnju 2003. isplatile tričavih 5 milijuna dolara najvažnijem fondu privremene afganistanske vlade. 21 Ipak, za takvu škrtost ne može biti okrivljena isključivo Bushova administracija. Smanjivanje američkih proračunskih sredstava namijenjenih pomoći drugim zemljama - u odnosu na godine nakon II. svjetskog rata, kad je dosezala vrhunac i u prosjeku iznosio blizu 1,8 bruto društvenog proizvoda, i na njegovu sadašnju razinu od jedva 0,2 posto22 - posljedica je dugogodišnjeg škrtarenja američkih zakonodavaca. Tijekom prve faze rata u Iraku upriličen je nestvaran sastanak pregovarača iz Zastupničkog doma Kongresa i Senata koji su trebali odlučiti kako će se - i na što - utrošiti 79 milijardi dolara što ih je Bushova administracija na početku zatražila za podmirenje troškova rata. U trenutku kad su pregovori okončani, 2,9 milijardi dolara namijenjeno je sanaciji američkih zrakoplovnih kompanija

Usporedi: Michael Ignatieff, Empire Lite, str. 95. Rubin, Hamidzada i Stoddard, „Through the Fog of Peace Building". 22 Podaci su objavljeni u više brojeva Statistical Abstract of the United States.

20

21

446

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

čiji je profit nakon 11. rujna pao zbog povećanog stupnja nesigurnosti na međunarodnim letovima; 275 milijuna dolara namijenjeno je nedavno otpuštenim radnicima zrakoplovnih kompanija. U jednom trenutku pregovori su se pretvorili u farsu, nakon što je senator Patrick J. Leahy iz Vermonta predložio da se 3,3 milijuna dolara predviđenih za potrebe rata utroši na rekonstrukciju brane u blizini njegove kuće u Waterburyju. Kad treba izabrati između lokalne „političke investicije" i nacionalne sigurnosti, uvijek se nađe nekoliko članova Kongresa u koje se možete pouzdati da će izabrati ono prvo. Usprkos tomu, tijekom 2003. stavovi su se uočljivo promijenili; dovoljno je sjetiti se da je Kongres u listopadu te godine odobrio 87 milijardi dolara za financiranje okupacije i obnove Iraka i Afganistana. Nakon svega, ipak postoji stanovita razlika između pomoći koja se dodjeljuje neoporavljenim stranim državama i pomoći kojoj je cilj pospiješiti rušenje nekog režima kako bi se na vlast doveo neki drugi koji je Sjedinjenim Državama više po volji. A američki zakonodavci nisu slijepi na korist, kao, uostalom, ni na cijenu rušenja Sadamova režima. S troškovima koji su iznosili znatno manje od traženih 79 milijardi - iznos je po svoj prilici bio bliži svoti od 49 milijardi dolara - sam rat bio je razmjerno jeftin.23 Nadalje, kao što su ekonomisti sa Sveučilišta u Chicagu istaknuli, Sjedinjene Države možda su čak i uštedjele riješivši se Sadama, jer su samo troškovi blokiranja njegovih vojnih prijetnji iznosili 13 milijardi dolara godišnje. 24 Svota od 87 milijardi dolara nesumnjivo se mnogim Amerikancima čini pregolemom. Ona je, međutim, ekvivalentna iznosu od tek 0,8 poDavid P. Calleo, „Power, Wealth and Freedom", str. 10. Usporedi: David Wessel, „Several Signs Higlight War's Effect on Economy", Wall Street Journal, 27. ožujka 2003.; Rigobon i Sack, „Effects of War Risk". 24 Davis i dr., „War in Iraq Versus Containment,,. 23

P A D ? - 8. Z a t v a r a n j e v r a t a

447

sto američkog bruto domaćeg proizvoda, a budući da nije moguće predvidjeti koliko bi stajao neuspjeh vojne intervencije u Iraku, cijena uspostave stabilne i prijateljske vlade u toj zemlji čini se razmjerno niskom - dakako, uz pretpostavku da je takvo što uopće moguće. Doduše, najveći dio iznosa od 87 milijardi dolara otići će samo na vojne troškove američke prisutnosti u toj zemlji. Obnovi zemlje namijenjeno je tek nešto više od 20 milijardi dolara, s tim što je četvrtina tog iznosa namijenjena modernizaciji iračkih snaga sigurnosti.25 Samo troškovi popravka oštećenih izvora nafte, naftovoda i rafinerija mogli bi iznositi više od 5 milijardi dolara; troškovi generalnog remonta električnih postrojenja mogli bi iznositi i dvostruko više. Usprkos tomu, s obzirom na bijedno nizak bruto domaći proizvod Iraka, riječ je o doista golemoj svoti koja razmjerno daleko premašuje pomoć Zapadnoj Njemačkoj u obliku Marshallova plana kasnih 1940-ih, s obzirom na to da njemačko gospodarstvo pod Hitlerom nije doživjelo ni izbliza tako potpun slom kakav je iračko gospodarstvo doživjelo pod Sadamom. 26 K tomu, međunarodni donatori već su ponudili blizu 13 milijardi dolara za poslijeratnu obnovu Iraka. Zašto svota od čak 100 milijardi dolara, koja će se utrošiti na sigurnost i obnovu Iraka, ne bi bila dostatna za njegovu obnovu? Napokon, ta zemlja zauzima drugo mjesto po rezervama nafte u svijetu. Prije nego što je Sadamov despotizam Iračane bacio u si25

Thom Shanker, „Bush to Focus on Benefits of Rebuilding Effort in Iraq", New York Times, 21. rujna 2003. Vidi također: Donald Hepburn, „Nice War. Here's the Bill", ibid., 3. rujna 2003.; Richard W. Stevenson, „78% of Bush's Postwar Spending Plan Is for Military", ibid., 9. rujan 2003. 26 „Trošimo 4 milijarde dolara mjesečno na upravljanje zemljom čiji mjesečni bruto domaći proizvod iznosi 2,5 milijarde", izjavio je umirovljeni vojni dužnosnik Financial Timesu ovoga ljeta. „Something is wrong here": Financial Times, 29. kolovoza 2003. Usporedi: Ali Abunimah, „Iraq's Chilling Economic Statistics", 18. ožujka 1999.; www.globalpolicy.org.

448

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

romaštvo, njihov prosječni dohodak iznosio je između četvrtine i polovice onog u Sjedinjenim Državama, ovisno o metodi izračuna. Godine 1999., međutim, nakon dva desetljeća ratovanja, državne kontrole, potkradanja države i sankcija, prosječan dohodak Iračanina pao je na tri četvrtine od 1 posto prosječnog Amerikanca. 27 Razdoblje od 20 godina nije tako dugo da izbriše kolektivnu memoriju na funkcioniranje tržišnog gospodarstva; iskustvo Poljske i Rusije iz 1990-ih jasno pokazuje da za takvo što nije dovoljno ni 45 godina, iako je razdoblje od 75 godina uvelike izbrisalo svako sjećanje na vrijeme koje mu je prethodilo. Krene li sve kako treba, prema tome, Irak bi se mogao vrlo brzo vratiti životnom standardu kakav je imao prije 1979. Kako bi gospodarski oporavak mogao započeti, razumije se, potrebno je odmah učiniti tri stvari: uvesti red i zakon, popraviti i obnoviti temeljnu infrastrukturu (osobito vodovodnu i električnu mrežu) te uložiti znatna sredstva u rekonstrukciju i modernizaciju oštećenih izvora nafte, čime bi se potaknula gospodarska aktivnost i u drugim sektorima. To se, međutim, može postići jedino uz uvjet da se okupacija preuranjeno i naprasno ne prekine i da se ekonomskim i pravnim institucijama da dovoljno vremena da zažive. Nasuprot široko rasprostranjenoj teoriji zavjere, Bushova administracija nije napala Irak radi njegovih naftnih rezervi.28 Međutim, kako Prema Summersu i Hestonu, „World Tables", irački realni BDP po glavi stanovnika je 1980. iznosio 6900 dolara, dok je američki iznosio 15.101 dolara. Prema podacima iz časopisa World Development Svjetske banke, irački bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika prema sadašnjoj vrijednosti dolara iznosi 3380 dolara, a američki iznosi 11.850 dolara. Prema procjeni The Economist Intelligence Unita, irački BDP po glavi stanovnika je 1999. iznosio samo 247 dolara, a američki je iznosio 32.260 dolara - 130 puta više. 28 Max Boot, „A War for Oil? Not This Time", New York Times, 13. veljače 2003.; Peter Slevin i Vernon Loeb, „Bremer: Iraq Effort to Cost Tens of Billions for Iraq", Washington Post, 27. kolovoza 2003. 27

P A D ? - 8. Z a t v a r a n j e v r a t a

449

bi se preobrazba Iraka pod američkim nadzorom mogla uspješno odvijati, nužan je preduvjet obnoviti naftnu industriju. Nitko ne sumnja da Irak posjeduje golema nalazišta nafte, premda se industrijski stručnjaci spore oko toga kolike su njegove naftne rezerve. Kratkoročno gledajući, međutim, pitanje ima li Irak samo 78 milijardi ili 300 milijardi barela nafte ostat će i dalje akademsko. Pravo je pitanje koliko će nafte Irak ispumpati ove godine, dogodine i godinu dana nakon toga, te koju cijenu će barel postići. U Tablici 13 opisani su mogući scenariji tijekom četiri godine, koliko bi, prema optimističnim očekivanjima, okupacija mogla potrajati. Prema najpovoljnijem od tih scenarija, Irak je do 2006. u stanju povećati prozvodnju na 3,5 milijuna barela dnevno, a cijena nafte ostat će na visokoj razini od 30 dolara po barelu, što znači da će Irak u četiri godine zaraditi ukupno 100 milijardi dolara. U stvarnosti eksploatacija će pak po svoj prilici biti nešto sporija, a prosječna cijena nafte bit će nešto niža, što znači da bi prihod za cijelo to razdoblje mogao iznositi nešto manje od 40 milijardi dolara. Treba također primijetiti da je ovdje riječ o bruto projekcijama, što znači da od ovih brojki treba odbiti sve moguće vrste troškova. Isto tako, ne smijemo zaboraviti da Irak duguje 120 milijardi dolara stranim zajmodavcima te 125 milijardi dolara za reparacije. Budući prihod od nafte, kojim bi se financirala obnova zemlje, oslobodit će jedino poništenje tih „gadnih dugova" - gadnih zato što ih je Iraku nametnuo tiranin Sadam. Unatoč tomu situacija nije beznadna. Prihod od prodaje nafte trebao bi pokriti barem dio troškova stabilizacije Iraka. Naposljetku, pokaže li se stabilizacija uspješnom, neće se razvijati samo iračko gospodarstvo, nego će rasti i američki izvoz u tu zemlju, upravo kao što se to krajem 1940-ih dogodilo s Njemačkom i Japanom. Kritičari Bushove administracije gunđaju zbog toga što su američkim kompanijama kao nagrada dodijeljeni ugovori za obnovu iračke infrastrukture. Umjesto toga, oni bi se trebali vese-

450

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

Tablica 13 - Irački prihodi od prodaje nafte (projekcija); 2003. - 2006.

2003.

2004.

2005.

2006.

Ukupno

Srednji Cijena barela ($) Barela dnevno (u milijunima $) Barela godišnje (u milijunima $) Godišnji prihod (u milijardama $)

25 1,7 620,5 3,9

25 2,5 912,5 22,8

25 2,5 912,5 22,8

25 2,5 912,5 22,8

72,3

Niži Cijena barela ($) Barela dnevno (u milijunima $) Barela godišnje (u milijunima $) Godišnji prihod (u milijardama $)

15 1,7 620,5 2,3

15 2 730 11

15 2 730 11

15 2 730 11

35,2

Viši Cijena barela ($) Barela dnevno (u milijunima $) Barela godišnje (u milijunima $) Godišnji prihod (u milijardama $)

30 1,7 620,5 4,7

30 2,5 912,5 27,4

30 3 1095 32,9

30 3,5 1277,5 38,3

103,2

liti tomu što poslijeratna politika već sada otvara radna mjesta za stanovit broj američkih radnika, jer velikodušnost prema bivšim neprijateljima, ako nije popraćena takvim materijalnim nagradama, brzo gubi podršku javnosti. Aritmetika okupacije nije igra u kojoj jedna strana sve dobiva, a druga sve gubi, kao što se to katkad čini Bushovim radikalnim kritičarima koji tvrde da svaki dolar potrošen u Iraku znači dolar manje za američke škole i bolnice. 29 Nasuprot tomu, uspjeh američke politike u Iraku mogao bi se pokazati u najvećoj mjeri korisnim - i to ne samo za kompanije koje se izlažu riziku prihvaćanja ugovora za obnovu ove zemlje.

29

Vidi: Seymour Melman, „Looting Our Lives", Znet, 22. travnja 2003.

P A D ? - 8. Z a t v a r a n j e v r a t a

451

PUŠKE I MASLAC Prema tome, nije cijena promjene režima i stvaranja nacije ono što američkom imperiju prijeti prenaprezanjem. Prenaprezanjem mu prijete troškovi koje ima kod kuće. Više nego ikad u povijesti američko se gospodarstvo sve više oslanja na potrošnju i kredite - kako u javnom, tako i u privatnom sektoru. S obzirom na to da se američka moć u svijetu temelji na snazi njenog gospodarstva, nastala je paradoksalna situacija. Imperiji su u pravilu bili prisiljeni birati između pušaka i maslaca - između troškova za vojsku i potrošnje - i bili su ograničeni pretjeranom zaduženošću. Ali američkom imperiju potrebna je potrošnja kako bi mogao stimulirati svoj gospodarski rast koji mu omogućuje podmirivanje troškova za vojsku. Osim toga, čini se da je on sposoban posuđivati dosad neviđene svote novca kako bi zadržao već postignuti rast potrošnje. Američki imperij je imperij pušaka i maslaca. Paradoks o kojemu govorimo savršeno ilustrira visoko mobilno i višenamjensko vozilo poznato pod nazivom Hummer. Hummer je u izvornoj verziji 1979. dizajnirao AM General kao laki oklopni transporter za potrebe američke vojske, nakon čega je to vozilo postalo transportno vozilo američkih ophodnji na gotovo svim konfliktnim područjima gdje su bili razmješteni američki vojnici. Ipak, Hummer je usto i izdržljiv automobil. Budući da su prava za proizvodnju tog automobila u civilne svrhe 1999. prodana General Motorsu, Hummeri su se počeli pojavljivati u širokoj paleti raznih nevojničkih boja na autocestama širom Amerike, ponajprije u Kaliforniji.30 Je li Hummer namijenjen osvajanju ili potrošnji? Odgovor glasi da je namijenjen i jednome i drugome. Doista, s obzirom na malenu kilometražu koju to

Prvi vlasnik komercijalnog Hummera bio je body builder, glumac i sadašnji guverner Kalifornije Arnold Schwarzenegger. 30

452

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

vozilo može prijeći s galonom goriva (u prosjeku 11 milja po galonu), kao i na svoju golemu težinu i širinu, ovaj automobil je izvanredan primjer rasipnosti u trošenju fosilnog goriva u Sjedinjenim Državama. Neki će, naravno, reći da su Hummeri potrebni u Iraku kako bi Hummeri u Kaliforniji mogli trošiti jeftini benzin. Reći, međutim, takvo što znači opet pretjerati u ocjeni važnosti nafte u donošenju odluke o pokretanju rata protiv Sadama Huseina. Paradoks imperija pušaka i maslaca može se, naime, također ilustrirati usporedbom između posve različitih ekonomskih sudbina dviju američkih kompanija nakon izbora predsjednika Busha. Svi oni koji su krajem 2000. investirali u naftnu kompaniju Halliburton, očekujući da će ta kompanija imati koristi od izborne pobjede republikanaca, gorko su se razočarali. Tijekom tri godine, sve do listopada 2003., dionice te komapnije pale su za više od trećine i ona nije imala znatne koristi od agresivne bliskoistočne politike koju su podržavali njeni prijatelji na istaknutim položajima. Ulagač koji je krajem 2000. uložio novac u dionice Wal-Marta, nasuprot tomu, ostvario je kapitalnu dobit od jedne petine. Sa strogo ekonomskog stajališta, investiranje u najvažniju kompaniju u sektoru potrošnje pokazalo se kudikamo profitabilnijim od ulaganja u tvrtku koja je navodno u samom srcu vojno-naftnog kompleksa. Sve veća važnost osobne potrošnje u američkom gospodarskom rastu jedan je od najneobičnijih fenomena u protekla četiri desetljeća. Postotak osobne potrošnje u BDP-u koji je 1960-ih iznosio 62 posto, 2002. se popeo na gotovo 70 posto. Prirodna posljedica rastućeg udjela osobne potrošnje u BDP-u bio je pad štednje: stopa osobne štednje između 1959. i 1992. iznosila je u prosjeku 9 posto, a u sljedećih 11 godina pala je na tek nešto više od 4 posto. Dapače, Amerikanci su značajan dio povećanja potrošnje financirali zaduživanjem. Dug koji je na tržištu kredita stanovništva 1960-ih i 1970-ih iznosio 44 posto BDP-a popeo se 2002. na 78 posto.

P A D ? - 8. Z a t v a r a n j e v r a t a

453

Međutim, na kredite kojima pokrivaju rastuće izdatke za potrošnju ne oslanjaju se samo obični američki građani. Federalna vlada je u srpnju 2003. priznala da se proračunski suficit u iznosu od 334 milijarde dolara koji je predviđala dvije godine ranije - zahvaljujući kombinaciji recesije, rata i rezanja poreza - pretvorio u deficit od najmanje 475 milijardi dolara. 31 Ta brojka šokirala je mnoge Amerikance. Najposlije, tijekom Clintonove administracije, Kongresni odbor za proračun predviđao je da će proračunski viškovi neprekidno rasti. Međutim, takva predviđanja zasnivala su se na pretpostavci da će federalna vlada, neovisno o inflaciji ili gospodarskom rastu, trošiti istu količinu dolara godišnje za sva prava osim za socijalno osiguranje, državno zdravstveno osiguranje i ostala prava. Istodobno, Kongresni odbor za proračun sa sigurnošću je pretpostavljao da će federalni prihodi od poreza rasti po stopi od 6 posto godišnje. Kongresni odbor za proračun je 2001. ocijenio da neuspjeh u prilagodbi projiciranih diskrecijskih troškova za suzbijanje inflacije (ali ne i za gospodarski rast) nije više „koristan ni održiv". Tom je prilagodbom planirani višak za razdoblje 2002. - 2011. od 6,8 trilijuna dolara smanjen na 5,6 trilijuna dolara. Ali to nije bilo ništa u usporedbi s posljedicama nepredviđenih događaja koji su uslijedili. Dvije godine kasnije, nakon recesije i golemog rezanja poreza, kao i događaja koji su se zbili 11. rujna, desetogodišnji suficit što ga je predviđao Kongresni odbor za proračun pao je na 20 milijardi dolara. Unatoč tomu Odbor je i dalje predviđao da će se federalni javni dug tijekom deset godina s 35,5 posto smanjiti na 16,8 posto BDP-a.32

31

Kenneth N. Gilpin, „White House Foresees Deficit Reaching $455 Billion This Year", New York Times, 15. srpnja 2003. Usporedi: Edmund L. Andrews, „Leap in Deficit Instead of Fall Is Seen for U.S".; ibid., 26. kolovoza 2003. 32 Svi podaci preuzeti su s web stranice Kongresnog odbora za proračun; www. cbo.gov.

454

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

U nastojanju da taj rezultat postigne, Kongresni odbor za proračun polazio je od pretpostavke da će diskrecijski troškovi u sljedećem desetljeću ostati fiksni čak i uz gospodarski rast. Zapravo, te kupnje, koje obuhvaćaju dodatne vojne i sigurnosne troškove nakon rujna 2001., u posljednje tri godine rasle su više nego dvostruko brže od društvenog proizvoda. U vrijeme pisanja ove knjige Kongresni odbor za proračun još je jednom revidirao svoje projekcije. On trenutačno predviđa da će deficit za 2004. iznositi blizu pola trilijuna dolara, a što se desetogodišnjeg razdoblja 2002. - 2011. tiče, prijašnji suficit pretvorio se u deficit od 2,7 trilijuna dolara. Tako se dug što ga je Kongresni odbor za proračun predviđao uoči posljednjih predsjedničkih izbora - bilo je to prije nepune četiri godine - povećao za novih 9,5 trilijuna dolara. Usprkos tomu čak i posljednje projekcije Kongresnog odbora za proračun prikazuju pravu veličinu dugova federalne vlade manjima nego što oni doista jesu, jer se „bilanca" odnosi samo na dugovanja u obveznicama. Amerikanci vole sigurnost. No njima je više stalo do socijalnog osiguranja nego do nacionalne sigurnosti. Pravi uzrok fiskalne prenapregnutosti njihove zemlje njihova je zaokupljenost nesigurnostima starosti i lošeg zdravlja, a ne zaokupljenost opasnostima od terorizma i država koje sačinjavaju „osovinu zla". Sadašnja latentna fiskalna kriza nije posljedica golemog tereta što ga je SAD uprtio sebi na leđa u prekomorskim zemljama, nego kroničnog raskoraka između ranijeg zakonodavstva u socijalnom osiguranju, koje u nekim segmentima potječe još iz vremena New Deala, s jedne strane, i demografske slike američkog društva koja se neprekidno mijenja, s druge. Za samo tri godine prvo od oko 77 milijuna djece rođene kao posljedica naglog porasta nataliteta nakon II. svjetskog rata počet će ubi-

P A D ? - 8. Z a t v a r a n j e v r a t a

455

rati plodove potpore socijalnog osiguranja. Za šest godina počet će uživati beneficije državnog zdravstvenog osiguranja. U trenutku kad oni odu u mirovinu, procjenjuje jedan dužnosnik, vremešno stanovništvo u Sjedinjenim Državama će se udvostručiti, a broj radnika koji plaćaju porez i tako plaćaju njihove beneficije povećat će se za jedva 15 posto. O obvezama vlade koje se ogledaju u njenoj dužnosti plaćanja mirovina i zdravstvenih beneficija sadašnjim i budućim starcima ekonomisti govore kao o dijelu vladinih „implicitnih" obveza. Ali te obveze nisu ništa manje stvarne od obveze vraćanja glavnice uvećane za kamate na vladine obveznice. Dapače, politički gledajući, možda je lakše ne platiti dug nego prestati plaćati potpore koje proizlaze iz socijalnog i državnog zdravstvenog osiguranja. Premda nitko ne može sa sigurnošću reći kojeg će se opterećenja vlada najprije odreći, jedno je izvan svake sumnje: implicitne obveze bacaju u zasjenak eksplicitne. Veličinu ovih implicitnih obveza razotkrio je u svojem predavanju održanom 2003. Jagadeesh Gokhale, stariji ekonomist u Nacionalnoj banci SAD-a u Clevelandu, te Kent Smetters, bivši zamjenik pomoćnika tajnika za ekonomsku politiku u američkom ministarstvu financija. Oni su postavili sljedeće pitanje: Pretpostavite da vlada već danas raspolaže svim prihodima koje očekuje u budućnosti, ali da ih je prisiljena, također danas, iskoristiti za plaćanje svih svojih budućih obveza, uključujući i otplatu dugova. Bi li diskontirana sadašnja vrijednost svih njenih budućih prihoda dostajala za pokrivanje diskontirane sadašnje vrijednosti svih njenih budućih troškova? Odgovor je jasan: ne bi. Prema njihovim izračunima, manjak bi iznosio 45 trilijuna dolara. Da shvatimo o kakvom je iznosu riječ, treba reći da je on 12 puta veći od trenutačnog službenog javnog duga i otprilike četiri puta veći od godišnje proizvodnje ove zemlje. Gokhale i Smetters također su postavili pitanje za koliko bi se porezi morali povećati ili troškovi srezati - i

456

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

to smjesta i na trajnoj osnovi - kako bi se stvorilo 45 trilijuna dolara, prema sadašnjoj vrijednosti dolara. 33 Na ovo pitanje ponudili su četiri različita odgovora (vidi Tablicu 14). Vlada može, započevši već danas; povećati porez na dohodak (građana i poduzeća) za 69 posto, može povećati izdvajanje za doprinose za 95 posto, može srezati beneficije socijalnog i državnog zdravstvenog osiguranja za 56 posto, ili može potpuno srezati federalne diskrecijske troškove - na nulu. Tablica 14 - Porast postotka oporezivanja ili rezanja troškova neophodnog za postizanje generacijske ravnoteže u američkoj fiskalnoj politici Smjernice

Promjena u postotku

povećanje poreza na dohodak

+ 69

povećanje poreza na plaće

+ 95

rezanje federalnih diskrecijskih troškova

-100

rezanje beneficija socijalnog i državnog zdravstvenog osiguranja

-56

Ovaj problem moguće je opisati i pomoću usporedbe poreznih opterećenja tijekom našeg života s poreznim opterećenjima buduće generacije tijekom njenog života, ako vlada ne poduzme jedan od koraka opisanih u Tablici 14 - otuda i termin koji se često koristi u opisivanju ovakvih izračuna: generacijsko računovodstvo. Takvi izračuni impliciraju da će svatko onaj tko je imao manje sreće da se u Americi rodi danas, za razliku od 1940-ih ili 1950-ih, biti tijekom cijelog svog radnog vijeka opterećen vrlo visokim poreznim stopama, možda čak i dvostruko višim u odnosu na one koje su plaćali njihovi

33

Gokhale i Smetters, „Fiscal and Generational Imbalances".

P A D ? - 8. Z a t v a r a n j e v r a t a

457

očevi ili djedovi. Iako je Bushova administracija srezala poreze, današnji Amerikanci nisu ispodprosječno oporezivani. Stoga se zamisao o nametanju dvostruko većih poreznih stopa sljedećoj generaciji doimlje u najmanju ruku ishitrenom. Postoji, međutim, jedan ozbiljan problem s ovim brojkama, i to ne toliko s izračunima koje je iz njih moguće izvesti, koliko s njihovim prihvaćanjem. Iskreno govoreći, ove su vijesti toliko loše da u njih jedva tko želi povjerovati. Ne radi se o tome da ljudi nisu svjesni problema. Opće je poznato da Amerikanci žive duže i da će izdvajanja za sve veći broj starijih ljudi u ukupnom stanovništvu biti vrlo velika. Ono što ljudi još uvijek ne shvaćaju jest kolika će ta izdvajanja zapravo biti. Uobičajen odgovor glasi da su ekonomisti o kojima je riječ opsjednuti politikom te da su njihove pretpostavke sračunate na to da stvarnost ocrtaju u što tamnijim tonovima. Istina je, međutim, da je Gokhaleovu i Smittersovu studiju naručio Paul O'Neil dok je još bio tajnik ministarstva financija te da je ona pripremana dok je Smetters radio u istom tom ministarstvu, a Gokhale u Nacionalnoj banci SADa. Osim toga, ne radi se uopće o najgorem scenariju, nego se brojke što ih iznose Gokhale i Smetters temelje na optimističkim službenim očekivanjima rasta budućih troškova državnog zdravstvenog osiguranja i dugovječnosti. Povijesno gledajući, godišnja stopa rasta naknada državnog zdravstvenog osiguranja po korisniku premašuje stopu produktivnosti rada za 2,5 posto. Prema službenim projekcijama, međutim, taj raspon će u budućnosti iznositi samo 1 posto. (Prema njima, Amerikanci će za pedeset godina dosegnuti prosječno trajanje života Japanaca, što je vrlo optimistično očekivanje.) Prema ponešto drukčijim pretpostavkama, ukupna fiskalna neuravnoteženost mogla bi biti čak i veća od 45 trilijuna dolara. Nitko se ne bi trebao čuditi što američki politički sustav marginalizira jednu tako neugodnu fiskalnu aritmetiku. Ni jedan razborit pred-

458

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

sjednički kandidat neće ući u kampanju s parolom „Povećajte poreze za dvije trećine". Također, ni jedan racionalan stanovnik Bijele kuće neće srezati naknade socijalnog i državnog zdravstvenog osiguranja za više od polovicu. Možemo stoga s pravom pretpostaviti da se, kratkoročno gledajući, ništa neće učiniti kako bi se riješio problem generacijske neuravnoteženosti. To, nažalost, znači da će ovaj problem u budućnosti biti još teže riješiti. Prema Gokhaleu i Smettersu, ako se ovakva politika nastavi do 2008., porez na dohodak morat će se još više povećati - za 74 posto - kako bi se zatvorio međugeneracijski jaz. Drugim riječima, aritmetika generacijskog računovodstva daje nam naslutiti da će vlada u budućnosti morati kad-tad pribjeći distributivnom računovodstvu. Vlada će prije ili poslije biti prisiljena smanjiti svoje troškove, ili će morati povećati porez na dohodak. Na žalost, čini se da je pristup Bushove administracije latentnoj federalnoj fiskalnoj krizi dosad bio varijacija na staru Lenjinovu parolu: „Što gore, to bolje." Suočeni s rastućim deficitom, predsjednik i njegovi ljudi odlučili su progurati u Kongresu tri znatnija smanjenja poreza. Dužnosnici administracije te su mjere koji put branili kao poticaj gospodarskoj aktivnosti, iako je ovdje riječ o inačici „vudu ekonomije" koju je svojedobno ismijavao otac sadašnjeg predsjednika. Kad je o ovome riječ, međutim, postoje opravdani razlozi za skepsu, naročito zbog toga što najveću korist od rezanja poreza imaju bogati. Jedno od mogućih fiskalnih rješenja problema generacijske neuravnoteženosti već je primijenjeno u Britaniji; ono se sastoji u odbacivanju mehanizma koji omogućuje rast socijalnih prava iznad stope opće inflacije. Novoizabrana vlada Margaret Thatcher 1979. je promišljeno reformirala davno ustanovljen sustav osnovnih državnih mirovina koje su svake godine bile povećavane u skladu s višim od dva indeksa, indeksom cijena na malo ili indeksom prosječnih zara-

P A D ? - 8. Z a t v a r a n j e v r a t a

459

da.34 Prvim proračunom Thatcheričine vlade ovo mjerilo poboljšano je tako da su mirovine mogle rasti samo u skladu s indeksom cijena na malo, prekidajući na taj način vezu s prosječnim zaradama. Taj korak je, kratkoročno gledano, doveo do znatnih fiskalnih ušteda, jer je rast zarada nakon 1980. bio mnogo veći od rasta inflacije. Dugoročno gledajući, uštede su bile još i veće. Danas je nepokrivena javna obveza za mirovine Ujedinjenog Kraljevstva kudikamo manja nego u većini država na europskom kontinentu i za razdoblje do 2050. iznosi samo 5 posto BDP-a, u usporedbi sa 70 posto u Italiji, 105 posto u Francuskoj i 110 posto u Njemačkoj. 35 Ta i druge Thatcheričine reforme razlog su što UK ima jedno od onih elitnih gospodarstava koje nema većih rupa u generacijskom računovodstvu. 36 S obzirom na trenutačno stanje u Americi, stavljanje troškova državnog zdravstvenog osiguranja pod kontrolu od vitalne je važnosti, jer su oni odgovorni za lavlji dio - 82 posto - proračunske crne rupe vrijedne 45 trilijuna dolara. Kad bi se stopa rasta isplata po korisniku srezala za pola postotka godišnje, dugoročni proračunski jaz u iznosu od 45 trilijuna dolara smanjio bi se za 15 trilijuna. Mora postojati neki način da se rast predviđen ovim programom ograniči, a da se ujedno ne dovede u pitanje njegova sposobnost pružanja zdravstvenih uslu34

Detaljnije o ovome u Nigel Lawson, View from No. 11, str. 37. Gabriel Stein, „Mounting Debts: The Coming European Pension Crisis", Politeia, Policy Series No. 4 (1997), str. 32-35. 36 Zanimljivo je da su gotovo sve ostale zemlje koje nemaju većih rupa u generacijskom računovodstvu bivše britanske kolonije: Australija, Kanada, Irska i Novi Zeland. Prema međunarodnim usporedbama, načinjenim 1998., svaka od ovih zemalja mogla je postići generacijsku uravnoteženost povećanjem poreza u iznosu manjem od 5 posto: Auerbach i dr., Generational Accounting Around the World. Kvaka je u tome što je rješavanje problema mirovina u javnom sektoru moglo dovesti do razmjerno velikog problema s mirovinama u privatnom sektoru; postoje zabrinjujući podaci o tome da je velik broj mirovina što ih tvrtke planiraju dati svojim uposlenicima nepokriven te da nije vjerojatno da će one izvršiti ono što su im obećale nakon što odu u mirovinu. 35

460

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

ga starijim ljudima slabijeg imovinskog stanja. Nažalost, zbog subvencioniranja cijene recepata reforma državnog zdravstvenog osiguranja koju je predložio predsjednik Bush, a 2003. ozakonio Kongres, proizvest će potpuno suprotne efekte.37 Druga opcija (o kojoj se trenutačno ozbiljno razmišlja) jest privatizacija socijalnog osiguranja.38 Možemo li očekivati da će se primijeniti bilo jedna bilo druga od ovih politika? Po svoj prilici ne možemo, budući da se američko starije stanovništvo sve više politički organizira i postaje sve samosvjesnije. Američki političari ponekad socijalno osiguranje nazivaju trećom tračnicom, jer se političari koji predlažu smanjenje naknada izlažu riziku da im Američka udruga umirovljenika (American Association of Retired Persons - AARP) opali vruću političku pljusku. Ne zaboravljajući na britansko iskustvo iz 1980-ih, AARP je već naručio studiju koja treba pokazati kakve bi posljedice proizišle iz odluke američke vlade da vezivanje državnih mirovina uz nadnice zamijeni vezivanjem uz inflaciju. On zaključuje da bi vezivanje plaća uz kretanje cijena tijekom Predloženom reformom starije stanovništvo se zapravo podmićuje da pristupi plaćanju mjesečne naknade tvrtkama za zdravstveno osiguranje, a zauzvrat im se nude popusti i olakšice pri kupnji lijekova. To će, međutim, umjesto da smanji troškove, dovesti do njihova povećanja, jer će oni tijekom narednih deset godina iznositi između 400 milijardi i trilijun dolara. Usto, ovim planom zadržava se dosadašnji skupi sustav državnog zdravstvenog osiguranja koji obilježava načelo ,,pristojba-za-uslugu" i starijim ljudima omogućuje da mu se vrate kad god to zažele. Nažalost, sva je prilika da će mu se oni vratiti upravo onda kad njihovo liječenje postane preskupo. Napokon, tvrtke koje pružaju usluge zdravstvenog osiguranja mogu u svakom trenutku staviti ključ u bravu i vratiti svoje klijente postojećem planu kad god postanu preskupe. 38 Kao što Laurence Kotlikoff tvrdi, jedan od načina da se to uradi jest likvidacija starog sustava na margini i uvođenje federalnog poreza na maloprodaju, čime bi se s vremenom otplatile njegove narasle obveze. Novac koji bi radnici inače platili u obliku poreza na plaću sada bi se uložio na posebne privatne mirovinske račune koji bi se ravnomjerno razdijelili među supružnicima. Država bi davala odgovarajuće doprinose siromašnijim radnicima i u potpunosti bi pomagala invalidima i nezaposlenima. Na koncu, sve računske bilance uložile bi se u globalni tržištem procijenjen indeks dionica, obveznica i nekretnina. 37

P A D ? - 8. Z a t v a r a n j e v r a t a

461

75 godina prouzročilo smanjenje prosječne stope naknada (naknada kao postotak dohotka prije umirovljenja) za polovicu, „čime bi se temeljito promijenio odnos između radničkih doprinosa i naknada koje primaju". 39 Potpuno je nejasno, međutim, zašto bi se sadašnje starije stanovništvo trebalo brinuti o tome kakve će mirovine biti za tri četvrtine stoljeća. Usprkos tomu argumenti nalik ovima primaju se s razumijevanjem ne samo među umirovljenicima, nego i među onima koji se tek spremaju otići u mirovinu. Pripadnici baby boom generacije danas su već toliko stari da su materijalno više zainteresirani za očuvanje svojih budućih naknada nego za snižavanje svojih sadašnjih doprinosa. Štoviše, mnogi od njih već su se učlanili u AARP koji Amerikancima koji proslavljaju svoj pedeseti rođendan šalje pristupnice za upis u tu udrugu. Sve dok se stav prema starosti ne promijeni i dok umirovljenici i oni koji će to uskoro postati budu tako dobro organizirani, radikalna reforma američke socijalne države - a s njom i uravnoteženje federalnih financija - ostaje, kako se čini, stvar daleke budućnosti.

KRITIČNOST Opće je poznato da ulagači i trgovci vladinim obveznicama, nakon što predvide da će neuravnoteženost vladine fiskalne politike rasti, nastoje što brže prodati te vladine obveznice. Za to postoje opravdani razlozi. Sve dublji jaz između tekućih prihoda i troškova obično se premošćuje na dva načina. Prvi je prodaja još većeg broja obveznica građanima. Drugi je tiskanje novca. 40 Uz uvjet da svi drugi čimbenici ostanu isti, i jedna i druga reakcija dovodi do pada Alison Shelton, Laurel Beedon i Mitja Ng-Baumhackl, „The Effect of Using Price Indexation Instead of Wage Indexation in Calculating the Initial Social Security Benefit", AARP Public Policy Institute, srpanj 2002. 40 Vidi nedavno objavljenu knjigu Catao i Terrones, „Fiscal Deficits and Inflation". 39

462

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

cijena obveznica i rasta kamatnih stopa, što ljude potiče da kupuju obveznice. Taj poticaj mora biti još i veći kad je realni povrat glavnice uvećan za kamatu ugrožen neplaćanjem ili inflacijom. Što je predviđena stopa inflacije veća, veće su i kamate, jer nitko ne želi da mu se posuđeni novac vraća u novčanicama čija je stvarna vrijednost umanjena sve većim cijenama. Proces pomoću kojega tekuća fiskalna politika utječe na očekivanja u pogledu buduće inflacije neobično je dinamičan i ima snažan povratni učinak. Ako financijsko tržište ocijeni da je država pred bankrotom i da je moguće očekivati inflaciju, ono se ponaša na način koji takav ishod čini još izglednijim. Povećavajući kamate, ono povisuje troškove financiranja vladina duga i time dodatno pogoršava njen fiskalni položaj. Usto, više kamate mogu umrtviti poslovnu aktivnost. Tvrtke se prestaju zaduživati i počinju otpuštati radnike. Recesija koja prati ovaj proces snizuje prihode od poreza i gura vladu u još dublju fiskalnu krizu. U očaju vlada počinje tiskati novac koji posredstvom bankarskog sustava posuđuje privatnom sektoru. Veća količina novca na tržištu dovodi do inflacije, a viša stopa inflacije, koju je tržište očekivalo, pretvara se u proročanstvo koje se ispunjava. Na taj način privatni sektor i vlada sudjeluju u nečemu nalik igri „tko će se pokazati kukavicom". Ako vlada uspije uvjeriti privatni sektor da je sposobna platiti svoje račune bez tiskanja novca, kamatne stope ostaju na niskoj razini. Ako u tome ne uspije, kamatne stope rastu i vlada može biti prisiljena tiskati novac. Bilo je, prema tome, normalno očekivati da će brojke što su ih iznijeli Gokhale i Smetters pospješiti strmoglavi pad cijena obveznica. No u vrijeme kad je njihova studija objavljena, financijska tržišta gotovo uopće nisu reagirala. Prinosi na desetogodišnje obveznice strmoglavo su padali već dvadeset godina. U vrijeme kad su bili na vrhuncu, 1981. godine, podigli su se iznad 15 posto. Još nedavno,

P A D ? - 8. Z a t v a r a n j e v r a t a

463

1994., bili su iznad 8 posto. Sredinom lipnja 2003., dva tjedna nakon što je podatak o fiskalnoj neuravnoteženosti „teškoj" 45 trilijuna dolara objavljen na naslovnici Financial Timesa, iznosili su 3,1 posto, što je najniža razina nakon 1958.41 Šest mjeseci kasnije bili su samo 1 posto veći. Jedno od mogućih objašnjenja ovog očitog non sequitura sastoji se u tome da su se trgovci obveznicama našli u sličnom škripcu u kakvom su se samo pet godina ranije našli njihovi kolege koji su trgovali običnim dionicama. U to vrijeme gotovo svi na Wall Streetu privatno su priznavali, a većina ekonomista to je činila i javno, da su američke dionice, napose one u sektoru tehnologije, precijenjene preko svake mjere. Alan Greenspan se 1996. proslavio izjavom da tržište dionica boluje od „iracionalne podivljalosti". U sljedeće tri godine čitav niz ekonomista pokušao je objasniti zašto budući profit američkih kompanija ne može biti dostatno visok da opravda njihove vrtoglave procjene u vezi s tržištem burzovnih papira. Unatoč tomu tržišta su uskrsnula. Mjehur od sapunice rasprsnuo se tek u siječnju 2000.42 Nešto slično dogodilo se kasnije na tržištu obveznica. Kao što su ulagači i trgovci znali da većiPodaci su preuzeti iz Economagic (Nacionalna banka SAD u New Yorku). Sredinom 2003. prema nekim znakovima moglo se zaključiti kako investitori očekuju da će inflacija biti još i veća. Prinosi na desetogodišnje obveznice skočili su na 4,3 posto, dijelom kao reakcija na očekivani veći gospodarski rast i veće cijene dionica, a dijelom i kao reakcija na revidirana predviđanja vlade i Kongresnog ureda za budžet u pogledu visine deficita. Krivulja prihoda, koja je krajem 1990-ih bila više ili manje ravna, počela se pomalo uspinjati. Krajem 2000. razlika između između tromjesečnih i tridesetogodišnjih kamatnih stopa bila je neznatno negativna (minus 42 bazna poena). Na koncu, razlika između prinosa na desetogodišnje obveznice i obveznica vezanih na indeks s istim dospijećem nešto se povećala, s oko 140 baznih poena u listopadu 2002. na preko 230 baznih poena krajem kolovoza 2003. Usprkos tome, ova reakcija doimala se i dalje skromnom s obzirom na ozbiljnost financijske krize koja je prijetila Sjedinjenim Državama. Podaci su preuzeti od Bondsonline.com, Economagic. 42 Vidi: Robert J. Shiller, Irrational Exuberance. 41

464

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

na internetskih kompanija ne može zaraditi dovoljno da bi ta zarada opravdala njihove procjene za 1999., ulagači i trgovci su 2003. znali da budući vladini prihodi ne mogu ni izdaleka pokriti ni kamate na federalni dug, ni transfere prouzročene vladinim implicitnim obvezama. No baš kao što su sudionici na tržištu burzovnih papira bili mentalni zarobljenici petogodišnjeg rasta tržišta, tako su i sudionici na tržištu obveznica prošle godine bili mentalni zarobljenici dvadesetogodišnjeg tržišnog rasta na kojemu su cijene dugoročnih državnih vrijednosnica rasle dva i pol puta brže. Svi su znali da će doći do „korekcija". Pa ipak, nitko se nije želio prvi povući s tržišta - iz straha da će morati sjediti i gledati kako se rast vrijednosti na burzi nastavlja još jednu godinu. Između siječnja 2000. i listopada 2002. indeks Dow Jones Industrials pao je za gotovo 38 posto nakon što je iracionalna podivljalost ustupila mjesto racionalnoj potištenosti. Sredinom 2003. nije bilo teško zamisliti mogućnost slične korekcije na tržištu obveznica.43 U nastojanju da financijske probleme opišu što slikovitije, autori često posežu za slikama iz prirode. Tako su posegnuli za slikom mjehurića koji se rasprskavaju, ili za slikom medvjeda koji progoni bika. Fiskalna kriza koja prijeti Americi tako je ozbiljna da se čovjek izlaže napasti da je usporedi s olujom nad olujama - ili, ako vam je tako draže, s potresom nad potresima; zašto ne i s golemim šumskim požarom? U ovom slučaju, međutim, priroda ne nudi ništa više od pukog književno zanimljivog opisa. Dinamika fiskalnog prenaprezanja ima, naime, previše toga zajedničkog s dinamikom prirodnih katastrofa. Znamo samo to da će se, poput golemog i razornog potresa, dogoditi golema i razorna fiskalna kriza. Ono što ne znamo jest kad će nas ona pogoditi i koliko će snažan taj udarac

Vidi: Robert J. Shiller, „Will the Bond Bubble Burst?", Project Syndicate (lipanj 2003.)

43

P A D ? - 8. Z a t v a r a n j e v r a t a

465

biti. Rečeno jezikom znanstvenika koji proučavaju nepredvidljive obrasce prirodnih katastrofa, osuđeni smo čekati i vidjeti kada će naš fiskalni sustav ući u fazu „samoodržavajuće kritičnosti" - drugim riječima, kada će dosegnuti kritičnu točku te golemom brzinom i žestinom prijeći iz jednog stanja ravnoteže u drugo. 44 Najjednostavniji primjer kojim ovaj fenomen možemo opisati jest onaj s hrpom suhog pijeska kojoj pokušavate dodati još malo pijeska. Sipate li pijesak na vrh hrpe, čineći to tako da ispuštate zrnce po zrnce, hrpa će neko vrijeme rasti. A onda, iznenada - nikad ne znate koje će zrnce dovesti do toga - hrpa se sruši. To se događa u trenutku kad visina hrpe dosegne kritičnu točku. Nešto slično događa se kad jedna od Zemljinih tektonskih ploča počne dodatno pritiskati susjednu ploču duž rasjeda, prouzročujući potres. A sada primijenite tu sliku na svijet sisavaca koji su, za razliku od zrnaca pijeska, obdareni sviješću. Zamislite stado stoke koja mirno pase u polju dok neki čovjek i njegov loše dresirani pas šetkaju uokolo. U prvi mah primijetit će ga jedna ili dvije krave koje pasu na rubu stada; zatim će ga primijetiti još nekoliko krava. Krave će se naposljetku uznemiriti i postati plašljive. No tek kad pas zalaje stado će se dati u bjesomučan trk. Njihov stampedo je samoodržavajuća kritičnost sisavaca koje je obuzela panika. Što bi moglo natjerati u paniku sisavce koji, u nastojanju da prežive, kupuju i prodaju dugoročne obveznice američke vlade? Poslužimo li se slikom iz prethodnog primjera, ovdje je hrpa pijeska načinjena od očekivanja milijuna pojedinaca. Na naše glave se, poput zrnaca pijeska, neprekidno sipaju sitni komadići loših vijesti, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan. Poput hrpe pijeska, neko vrijeme možemo ostati mirni, a onda nas akumulirana težina tih zrnaca loših vijesti odjedSvakome razumljiv uvod u ovu temu čitatelj može naći u: Mark Buchanan, Ubiquity.

44

466

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

nom natjera da promijenimo svoja temeljna očekivanja. No jednoga dana nešto se dogodi - možda smo toga dana izloženi samo još jednom zrncu loših vijesti - što poremeti ravnotežu i mi dospijevamo u stanje samoodržavajuće kritičnosti. Sve, dakle, ovisi o tome što trgovci i ulagači očekuju da će vlada učiniti u pogledu crne rupe od 45 trilijuna dolara i što se može dogoditi, a što može promijeniti njihova trenutačna očekivanja. Eto, dakle, jednog od mogućih scenarija. Vlasnici obveznica počet će ih bezglavo prodavati čim kritična masa njih shvati da su vladine implicitne i eksplicitne obveze dosegnule tako visoku razinu da ona taj problem nije sposobna riješiti uobičajenom fiskalnom politikom i čim zaključe da je jedini način na koji je vlada sposobna platiti svoje račune taj da tiska dodatnu količinu novca, što uzrokuje još veću inflaciju. Ono što najčešće pokreće takve promjene u očekivanjima jest jedna loša financijska vijest.45 Jedan od razloga zašto je ovaj scenarij tek prividno vjerojatan jest u tome što je on rekacija na događaje koji su se već zbili. Premda tek nekolicina trgovaca obveznicama ima diplomu iz povijesti u džepu, oni se sjećaju da su visoki prihodi od obveznica s početka 1980-ih bili u najvećoj mjeri posljedica fiskalne i monetarne politike koja je tijekom prethodnog desetljeća rezultirala inflacijom. Napokon, 1970-e nisu jedini primjer fiskalne krize u povijesti koja pouzročuje inflaciju. Vlade u fiskalnim teškoćama često tiskaju novac jer im to pomaže na tri načina. Kao prvo, bezvrijedne komade papira mogu razmijeniti za stvarne robe i stvarne usluge. Drugo, inflacija

To je u Njemačkoj u svibnju 1921. - poslužimo se ekstremnim primjerom - značilo najavu vrtoglavo visokih poslijeratnih reparacija u iznosu od 132 milijarde maraka koja je ulagače uvjerila da je vladina financijska politika nespojiva sa stabilnošću domaće valute. Atentat na liberalnog ministra vanjskih poslova Walthera Rathenaua, u srpnju sljedeće godine, zadao je smrtni udarac njemačkom gospodarstvu, jer su kamatne stope i valutni tečaj počeli rasti vrtoglavom brzinom. Steven H. Webb, „Fiscal News". 45

P A D ? - 8. Z a t v a r a n j e v r a t a

467

oslabljuje stvarnu vrijednost službenog duga. Treće, ako se mjesečne plaće vladinih radnika plaćaju sa zakašnjenjem ili su samo djelomice prilagođene inflaciji, inflacija umanjuje njihov stvarni dohodak. To vrijedi i za ostala vladina transferna plaćanja. Unatoč tomu, razloga za skepsu u pogledu ideje o novoj inflaciji ima. Kao prvo, danas su u Sjedinjenim Državama na djelu snažni deflacijski pritisci. Prekapacitiranost nastala tijekom konjunkture 1990-ih, neodlučnost ulagača uoči kraha, tjeskobnost potrošača zaplašenih mogućnošću gubitka radnog mjesta - sve to značilo je da je jedini poletan sektor američkog gospodarstva sredinom 2003. bio stanogradnja, iz jednostavnog razloga što su stope na hipotekarne kredite u to vrijeme bile najniže tijekom dviju generacija. U jednoj od najgledanih emisija na TV Bloombergu u travnju 2003. deflacija je opisana kao „veliki bauk koji je početkom 2000-ih prijetio tržištima i gospodarstvu". 46 Mjesec dana kasnije ravnatelj Nacionalne banke SAD-a Alan Greenspan u svjedočenju pred Zajedničkim kongresnim odborom za gospodarstvo priznao je da je postojala „mogućnost" da dođe do deflacije. 47 Drugi argument protiv scenarija koji predviđa veću inflaciju nešto je pragmatičniji: skokom inflacije na načine opisane u gornjem dijelu teksta smanjio bi se tek neznatan dio financijske neuravnoteženosti vlade „teške" 45 trilijuna dolara. Kao prvo, najveći dio vladina duga kojim se može trgovati kratkoga je dospijeća; štoviše, cijela njegova trećina ima dospijeće od jedne godine ili čak manje. 48 Zbog toga je inflaciju mnogo teže izbjeći, jer svako povećanje očekivanja inflacije prisiljava vladu na plaćanje vi-

Chet Currier, „Deflation-Defense Strategy Uses Treasuries, Cash"; www.bloomberg.com, 26. travnja 2003. 47 David Leonhardt, „Greenspan, Broadly Positive, Spells Out Deflation Worries", New York Times, 22. svibnja 2003. 48 Statistical Abstract of the United States, 2001., str. 552. 46

468

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

ših kamatnih stopa kad ona nastoji produljiti te kratkoročne obveznice. Drugo, naknade socijalnog osiguranja zaštićene su od inflacije zahvaljujući godišnjem prilagođavanju inflaciji. Naknade državnog zdravstvenog osiguranja također su zaštićene od inflacije, jer vlada bez oklijevanja plaća svaki račun koji dobije na naplatu. Treće, nije vjerojatno da će vladini radnici besposleno sjediti i gledati kako cijene rastu brže od njihovih nadnica. Zbog svih tih razloga repriza 1970-ih ne bi riješila fiskalne probleme federalne vlade. Postoji, međutim, jedna druga, mnogo drastičnija mogućnost. Tržišta dionica zabrinjava mogućnost neplaćanja vladinih eksplicitnih obveza, kojima se može trgovati, a ne implicitnih obveza, kao što su obveze prema socijalnom osiguranju. Nekomu je možda teško zamisliti mogućnost da vlada ne plati svoje obveze kojima se ne može trgovati, no to se u povijesti već događalo. U vrijeme ancien régimea u Francuskoj najveće opterećenje kraljevskih financija nisu bile obveznice, nego mjesečne plaće desetaka tisuća službenika, ljudi koji su kupili vladine sinekure očekujući da će im vlada zauzvrat davati plaću cijeloga života. Svi pokušaji da se te implicitne obveze unutar postojećeg političkog sustava smanje doživjeli su neuspjeh. Njihovi položaji ukinuti su tek nakon izbijanja Revolucije kao neposredne posljedice fiskalne krize u kojoj se monarhija našla. Službenicima je bila nadoknađena šteta tako što su bili plaćeni u gotovini, u novoj valuti, tzv. assignatima, čija je vrijednost, zahvaljujući revolucionarnim tiskarskim strojevima, za samo nekoliko godina pala u bescjenje.49 Postojeći interesi koji se opiru neophodnim fiskalnim reformama često pretrpe još veće gubitke zahvaljujući rješenjima što ih donose revolucije. Stoga Paul Kennedy možda i nije bio toliko u krivu kad je povlačio

Richard Bonney, „France, 1494-1815", str. 131 i dalje, 152 i dalje. Usporedi: J. F. Bosher, French Finances.

49

P A D ? - 8. Z a t v a r a n j e v r a t a

469

paralele između suvremene Amerike i predrevolucionarne Francuske. Francuska je pod Bourbonima, poput Amerike danas, imala pretenzije na imperijalni sjaj i veličinu, ali je nakon svega pretrpjela brodolom zahvaljujući jednoj neobičnoj vrsti prenaprezanja. Bourbonska dinastija nije propala zbog francuskih avantura u prekomorskim zemljama. Štoviše, posljednji rat što ga je Luj XVI. vodio na nekom stranom teritoriju, onaj u kojem je pomagao pobunjenim američkim kolonistima, bio je sjajan strateški uspjeh. Francusko prenaprezanje bilo je unutarnje, a u njegovoj srži bila je crna rupa koju nazivamo implicitnim obvezama. Na isti način, do malaksanja i pada američkog neproglašenog imperija ne mora doći zbog toga što su se pred njegovim vratima pojavili teroristi, niti zbog toga što teroriste financiraju odmetnuti režimi, nego zbog unutarnje fiskalne krize socijalne države. Naravno, s problemom fiskalne krize nije suočena samo Amerika. Kriza još teže pogađa drugo i treće najveće gospodarstvo u današnjem svijetu. Ali ni Japan ni Njemačka nemaju više pretenzija da postanu svjetski hegemon, zbog čega njihov pad u ekonomsku starost ima minimalne strateške posljedice. Slučaj Amerike nije takav. Kao što je Gibbon rekao, financije imperija na zalazu doista su zanimljiva tema.

DUŽNIČKI

IMPERIJ

Ipak, o ozbiljnosti američkih fiskalnih problema i o vremenu kad će se oni potpuno očitovati nije moguće govoriti isključivo s obzirom na američka očekivanja. Svijet u kojem živimo svijet je globalnih tokova kapitala i ni jednu američku vanjskopolitičku inicijativu nije moguće odijeliti od jedne ključne činjenice: činjenice da je američki imperij dužnički imperij. Riječ je o neobičnu, premda ne i dosad nezabilježenu stanju. U

470

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

vrijeme kad su europski imperiji bili na vrhuncu moći, nadmoćnom silom smatrala se država-vjerovnik koja je golem dio vlastite ušteđevine ulagala u gospodarski razvoj svojih kolonija. Ukratko, hegemonija je značila isto što i hegemoney. U vrijeme kad je, prije stotinu godina, posljednji veliki anglofoni imperij opkoračio Zemlju, jedan od temelja njegove moći bio je izvoz kapitala. Između 1870. i 1914. neto vrijednost kapitala koji je izlazio iz Londona u prosjeku je iznosila između 4 i 5 posto bruto domaćeg proizvoda; uoči I. svjetskog rata ta vrijednost dosegnula je zaprepašćujućih 9 posto. To nije bilo tek izvanredno odvraćanje britanskih ušteđevina daleko od kuće. Radilo se i o značajnom pokušaju preobrazbe svjetskog gospodarstva putem ulaganja u izgradnju trgovačke infrastrukture - dokova, željezničkih pruga i telegrafskih linija - u, kako bismo to danas rekli, nedovoljno razvijenim zemljama. Ma koliko nesumnjivi nedostaci britanske hegemonije bili, jedna od njenih neospornih koristi bila je u tome što je poticala ulagače da svoj novac izlože riziku upravo u tim zemljama, čemu su oni danas mnogo manje skloni. Pri tome treba istaknuti da se ne radi ni o kakvoj britanskoj osebujnosti. U vrijeme kad su se Sjedinjene Države s promjenljivom srećom potvrđivale u Srednjoj Americi, na Karibima, u Europi i Aziji - bilo je to u prvoj polovici XX. stoljeća - one su bile sposobne voditi „dolarsku diplomaciju" zato što su bile značajan izvoznik kapitala. Godine 1938. ukupna vrijednost američke imovine u inozemstvu iznosila je 11,5 milijardi dolara.50 Sjedinjene Države u oba su svjetska rata financijski pomagale pobjednicima, no u mirnodopsko vrijeme također su financijski sudjelovale u oporavku zemalja koje su izgubile rat. Najpoznatiji primjer izvoza američkog kapitala bio je, kao što smo vidjeli, Marshallov plan, najviša točka službenih nepovrat-

50

Angus Maddison, World Economy, tablica 2-26a.

P A D ? - 8. Z a t v a r a n j e v r a t a

471

nih transfera stranim vladama. Ali neslužbeno posuđivanje novca stranim zemljama nastavilo se i tijekom dva sljedeća desetljeća i njime je financiran gospodarski oporavak svijeta. Između 1960. i 1976. višak u bilanci tekućeg računa Sjedinjenih Država iznosio je blizu 60 milijardi dolara. Ti dani su prošlost. Danas, u vrijeme kad hrabro ruše jedan odmetnuti režim za drugim, Sjedinjene Države najveći su posuđivač novca u svijetu. Nakon 1982. manjak u bilanci tekućeg računa iznosio je blizu 3 trilijuna dolara. Godine 2002. iznosio je 4,8 posto BDP-a; godinu dana kasnije, 2003., bio je još veći.51 Prema jednoj procjeni, bruto inozemna potraživanja od Sjedinjenih Država 2003. iznosila su blizu 8 trilijuna dolara američke financijske imovine, uključujući 13 posto svih dionica i 24 posto korporativnih obveznica. Međunarodni investicijski položaj zemlje dramatično se promijenio: neto vrijednost njene imovine koja je 1980. iznosila 13 posto BDP-a 2002. se pretvorila u neto obveze u iznosu od 23 posto BDP-a. U ožujku 2003. Wall Street Journal postavio je sljedeće pitanje: jesu li SAD upecane na strani kapital?52 Odgovor je: jesu, i ta tvrdnja se čak više odnosi na vladu nego na privatni sektor. Prema procjeni Nacionalne banke SAD-a iz rujna 2003., strani ulagači trenutačno drže oko 46 posto federalnog duga u privatnim rukama - dvostruko više nego prije deset godina.53 Riječ je o krajnje neuobičajenoj razini vanjske zaduženosti koja se češće povezuje uz nastanak novih tržišta nego uz nastanak novih imperija. Čak i neto

David P. Calleo, „Power, Wealth and Wisdom", str. 9. Prema procjeni Banke za međunarodno poravnanje, tekući deficit Sjedinjenih Država iznosi gotovo 10 posto svjetskih ušteđevina; John Plender, „On a Wing and a Prayer", Financial Times, 3. srpnja 2003. 52 Hugo Dixon, „Is the U.S. Hooked on Foreign Capital?", Wall Street Journal, 6. ožujak 2003. 53 Päivi Munter, „Foreign Holdings of U.S. Treasuries Hit Record 46%", Financial Times, 11. rujna 2003. 51

472

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

međunarodna zaduženost Brazila manja je od one Sjedinjenih Država. Glavni ekonomist Međunarodnog monetarnog fonda Ken Rogoff na jednoj konferenciji u travnju 2003. primijetio je kako bi se „prilično zabrinuo" nad „nekom zemljom u razvoju koja je prisiljena iz godine u godinu premošćivati deficit bilance tekućeg računa u iznosu od 5 ili više posto i kojoj proračunska tinta prelazi iz crnog u crveno; pri čemu će deficit prema BDP-u za opću upravu ove godine premašiti 5 posto, a troškovi u vezi sa sigurnošću bit će rastezljivi." Naravno, požurio se dodati, Sjedinjene Države „nisu tržište u nastajanju". No „barem nešto malo od tog izračuna odnosi se i na njih". 54 Možda i nešto više od „nešto malo", dodao bih. Budući da će politička paraliza kod kuće po svoj prilici dovesti do poplave deficita sljedećih desetljeća, mnogo toga ovisit će o spremnosti stranih ulagača da apsorbiraju sve veće količine američkih državnih vrijednosnica. Prema jednoj argumentaciji, zbog toga se ne treba suviše zabrinjavati. Razlog što se rijeke kapitala iz prekomorskih zemalja slijevaju u Sjedinjene Države, tvrdi se, sastoji se u tome što je američko gospodarstvo motor koji potiče globalni rast i što strani ulagači jednostavno žele „sudjelovati u tome". Ipak, ulažući u Sjedinjene Države, strani ulagači su, čini se, spremni prihvatiti znatno manju dobit od one koju, ulažući u prekomorske zemlje, dobivaju Amerikanci.55 Umjesto da stječu obične dionice u američkim dinamičnim dioničkim društvima, većina stranih ulagača zainteresirana je uglavnom za kupnju vladinih obveznica. Zašto? Objašnjenje je u tome što je značajan i

Međunarodni monetarni fond, „Transcript of the World Economic Outlook Press Conference", 9. travnja 2003. 55 ledino se tako može objasniti činjenica što je prihod Sjedinjenih Država od ulaganja u inozemstvo uvijek veći od prihoda stranaca koji svoj novac ulažu u američku imovinu, iako je kapitalna vrijednost američke imovine u inozemstvu znatno manja. Zahvalan sam Alanu M. Tayloru na ovoj informaciji. 54

P A D ? - 8. Z a t v a r a n j e v r a t a

473

rastući udio američkih obveznica u rukama istočnoazijskih središnjih banaka koje kupuju dolarsku imovinu kako ne bi bile prisiljene povećati vrijednost vlastitim valutama u odnosu na dolar. Između travnja 2002. i kolovoza 2003. središnje kineske i hongkonške banke kupile su američkih vladinih obveznica u vrijednosti od 96 milijardi dolara.56 Jednako aktivna bila je i japanska središnja banka. Sa strogo ekonomskog stajališta, takvo što ne mora biti razlog za zabrinutost, jer azijske središnje banke pokazuju jednako velik interes za takav aranžman, kakav pokazuje i veliki posuđivač. Kineski izvoz u Sjedinjene Države jedan je od glavnih motora rasta i otvaranja novih radnih mjesta u toj zemlji. Pogledamo li na to iz jednog drugog kuta, primijetit ćemo da između američke sklonosti potrošnji i kineske sklonosti štednji postoji skladna simetrija. Kao što pokazuje Dijagram 13, Kina u osnovi igra ulogu koju je Japan igrao 1980-ih, kanalizirajući svoj višak štednje u američku bilancu tekućeg računa i fiskalni deficit. Kakve su, međutim, strateške implikacije činjenice da se Sjedinjene Države u ime ekonomske stabilnosti - preciznije rečeno, u ime sposobnosti financiranja federalnog duga u iznosu od oko 4 posto godišnje - oslanjaju na središnju banku Narodne Republike Kine? O tom simbiotičkom odnosu između azijskih štediša i rastrošnih američkih potrošača može se razmišljati na dva načina. Tako neki misle da on azijske zemlje stavlja u povoljniji položaj u odnosu na Sjedinjene Države, svojstven vjerovniku koji je u povoljnijem položaju od dužnika. Ako se SAD i Kina razmimoiđu oko nekog vanjskopolitičkog pitanja - prvo što mi pada na pamet jest razmimoilaženje oko Tajvana ili Sjeverne Koreje - Kinezi bi mogli početi razmišljati o smanjenju izloženosti riziku financijskih gubitaka posjedovanjem prevelike količine američkih obveznica putem njihove rasprodaje, recimo u 56

474

David Hale, „The Manchurian Candidate", Financial Times, 29. kolovoza 2003.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Dijagram 13 - Postotak državne uštede u bruto nacionalnom dohotku; Kina, Japan i SAD, 1982. - 2001.

vrijednosti nekoliko milijardi dolara. Takav potez izvršio bi pritisak na dolar i na američke kamatne stope. Ipak, ovakvo zdravorazumsko razmišljanje ne vodi dovoljno računa o mogućim posljedicama takve strategije za same Kineze. Naime, povećanje vrijednosti njihove valute negativno bi se odrazilo na njihov izvoz. Osim toga, takav korak imao bi snažan deflacijski učinak na cijelo njihovo gospodarstvo. Što je možda još važnije, nanio bi goleme gubitke onim kineskim financijskim institucijama koje svoju imovinu i dalje drže u dolarima. Budući da azijske banke u svojim rezervama najčešće drže dolare i da dugoročne zajmove odobravaju u lokalnim valutama, devalvacija dolara kaznila bi Kineze guranjem njihova bankarskog sustava (koji je, kako stvari sada stoje, daleko od toga da bude zdrav) u krizu.57 Stvar je u tome što u azijsko-američkim ekonomskim odnosima Vrlo sam zahvalan Deirdre McCloskey na njenim opaskama u vezi s ovim. Dva drugačija stajališta čitatelj može pronaći u: Brad DeLong, „The Endgame tor the U.S. Current-Account Deficit", 16 rujna 2003.; www.j-bradford-delong.net. 57

P A D ? - 8. Z a t v a r a n j e v r a t a

475

ne postoji simetrija. Povijest XX. stoljeća dala je Sjedinjenim Državama povlašten položaj u svjetskoj ekonomiji; njihova valuta postala je i ostala najtraženija na svijetu. Nakon 1945. američka valuta upotrebljava se više od ijedne druge u denominiranju međunarodnih transakcija, i to ju je učinilo preferencijalnom valutom za rezerve središnjih banaka. 58 Prije stotinjak godina sličan status imala je britanska funta. Britanska funta je, međutim, bila čvrsto vezana uz zlato, baš kao što je, zahvaljujući ponešto drukčijim sredstvima u vrijeme sustava Bretton Woodsa, uz zlato bio vezan i dolar. De Gaulle se 1960-ih žalio da Sjedinjene Države zlorabe svoj položaj kao tiskar svjetske rezervne valute, no sve dok je vrijednost dolara bila vezana uz zlato, postojala su ograničenja s obzirom na razinu do koje ta zloporaba može ići. Sjedinjene Države su jedinstvenu privlačnost dolara za strance mogle doista iskoristiti tek nakon 1970-ih, kad ja dolar postao fiat novac i kad je njegovu ponudu, neovisno o njegovoj pretvorljivosti u zlato, diktirala Nacionalna banka SAD-a. Otada Sjedinjene Države periodično ubiru poseban porez od stranaca poznat pod nazivom seigniorage (profit od izdavanja novca), odnosno čim se smanji vrijednost neke valute, sredstva imatelja automatski se prenose njegovim izdavateljima. Devalvacija dolara je izum kojim se Amerikanci periodično koriste kako bi smanjili vrijednost svojih vanjskih dugova, a najspektakularniji način na koji su to učinili dogodio se sredinom 1980-ih. Ni jedno drugo gospodarstvo na svijetu nema toliko koristi od devalvacije kao Sjedinjene Države. Štetne posljedice devalvacije, koje se ogledaju u skupljem uvozu, bivaju neutralizirane ne samo školskim mjerama koje potiču izvoz, nego, što je još važnije, zbiljskim smanjenjem vrijednosti američkih vanjskih

Ronald McKinnon, „The Dollar Standard and Its Crisis-Prone Periphery: New Rules for the Game", neobjavljen referat, Sveučilište Stanford, 9. rujna 2002.

476

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

dugova. Nema tomu dugo kako je vrijednost dolara na svjetskim deviznim tržištima strmoglavo pala; to se dogodilo između 1985. i 1987. Druga polovica 2003. bila je možda svjedokom početka slične deprecijacije. Iako je realni tečaj dolara vezan uz trgovinu neznatno porastao, poslije veljače 2002. njegova nominalna stopa pala je za više od dvije petine u odnosu na euro. To nas potiče da postavimo jedno važno pitanje kojega smo se dodirnuli i u prethodnom poglavlju: može li euro ugroziti položaj dolara kao rezervne valute? Sjetite se da su međunarodni ulagači nakon uvođenja nove europske valute dobili cijelo jedno novo područje vrijednosnih papira u koje mogu ulagati, a u kojima mnogi vide zamjenu za imovinu denominiranu u dolarima. Doduše, u usporedbi s američkim gospodarstvom, gospodarstva koja sačinjavaju eurozonu stagniraju prema većini ekonomskih mjerila. S druge strane, Europu resi jedno dražesno svojstvo: ona ne želi ratovati čak ni onda kad joj se rat stvori pred vratima. Osim toga, francuskim i njemačkim političarima kudikamo je manje stalo do konfrontacije s islamističkim teroristima nego njihovim američkim kolegama. To im donosi jednu suptilnu korist. Kad su ulagači posrijedi, najvažnija stvar u vezi sa sigurnim skloništem jest, poslije svega, to da ono bude sigurno. Kako god bilo, Bushova administracija povremeno kao da žarko želi ugristi ruku koja joj udjeljuje. Odnos između Sjedinjenih Država i Kine koji smo opisali nipošto nije zasnovan na kineskom altruizmu. Kinezi ne kupuju dolarske obveznice zato da Georgeu W. Bushu pomognu da iziđe iz krize, nego zato da zadrže vrijednost tečaja vlastite valute prema dolaru, odakle i konkurentnost njihovih proizvoda u očima američkih potrošača. 59 Prošle godine trgovinski višak Kine sa Sjedinjenim Državama iznosio je 105 milijardi dolara. 59

Vidi diskusiju Halija Edisona, „Are Foreign Exchange Reserves in Asia Too High?", u: World Economic Outlook, studeni 2003., str. 78-92.

P A D ? - 8. Z a t v a r a n j e v r a t a

477

Pravi je razlog - štoviše objašnjenje čitave kinesko-američke međuovisnosti - kao što smo vidjeli, to što kineska kućanstva štede kudikamo više od američkih. Amerikanci čije su tvrtke izložene pritisku jeftinije kineske konkurencije izloženi su iskušenju drukčijeg gledanja: oni smatraju da Kina nižom cijenom svojih proizvoda nepošteno konkurira američkim tvrtkama. To objašnjava sve jače pritiske na Washington 2003. kojima se tražilo da Kina revalvira vrijednost svoje valute u odnosu na dolar (šifra za devalvaciju dolara), ili da Sjedinjene Države uvedu carine na robu koja se uvozi iz Kine.50 Dva su razloga zašto su takvi zahtjevi u najboljem slučaju nerazboriti. Prvi je, da ponovim, u tome što bi devalvacija dolara imala ozbiljne posljedice za kineske financijske institucije, od kojih mnoge drže svoje rezerve u dolarima, ali im je imovina denominirana u kineskoj nacionalnoj valuti. Takav korak mogao bi izazvati deflaciju koja bi zahvatila cijelo kinesko gospodarstvo.61 Drugi razlog je u tome što bi protukineske mjere nanijele golemu štetu američkim tvrtkama kojih sve veći broj ulaže izravno u Kinu, nastojeći iskoristiti kombinaciju jeftine, ali i relativno kvalitetne radne snage u nedvojbeno stabilnom institucionalnom okviru. Izravna strana ulaganja u Kinu trenutačno iznose oko 40 posto kineskog BDP-a, što znači da Zapad u kineskom gospodarstvu sudjeluje na razini nezabilježenoj još od vremena imperijalnih Otvorenih vrata. Niske dugoročne kamatne stope objašnjavaju nam zašto se neprekidno odgađa američki fiskalni obračun. Sve dok se dug bude mogao financirati u inozemstvu uz stope niže od 4 posto, u SjediVidi: Edward Alden, Jeremy Grant i Victor Mallet, „Opportunity or Threat? The U.S. Struggles to Solve the Puzzle of Its Trade with China", Financial Times, 4. studenoga 2003. 61 McKinnon i Schnabl, „China: A Stabilizing or Deflationary Influence" i „Return to Echnage Rate Stability in East Asia?" Vidi također: Ronald McKinnon, „China and Japan, Déjà Vu?", Stanford University, 2. ožujka 2003. 60

478

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

njenim Državama se neće pojaviti inicijativa za odvažno hvatanje u koštac s političkim teškoćama povezanim s državnim zdravstvenim i socijalnim osiguranjem. Cijena koju su Sjedinjene Države prisiljene platiti za tako niske kamatne stope, međutim, sastoji se u tome što Sjedinjene Države ne mogu očekivati da će dolar devalvirati; ta zemlja mora živjeti sa statičnim ili čak rastućim tečajem svoje valute zbog toga što njeni trgovački partneri u Aziji kupuju obveznice denominirane u dolarima upravo zato da svoje nominalne tečajeve zadrže na sadašnjoj razini. Kad se stvar tako postavi, reklo bi se da se svijet nalazi u stanju više ili manje sretne ravnoteže. U povijesti, međutim, ravnoteža je uvijek bila prekidana. U desetljeću koje je prethodilo 1914. mnogim promatračima činilo se da je rat između britanskog i njemačkog imperija zbog njihove međuovisnosti malo vjerojatan, ako ne i nemoguć. Usprkos tomu, do rata je ipak došlo. Nekoliko mjeseci nakon što se, u listopadu 1929., mjehur u liku tržišta burzovnih papira na Wall Streetu rasprsnuo, činilo se da Sjedinjene Države ne može zadesiti ništa gore od uobičajene recesije. Unatoč tomu, Smoot-Hawleyjev „Zakon o carinama", usvojen u lipnju 1930., pokrenuo je globalnu depresiju. Nitko od nas ne može znati što će poremetiti prošlogodišnju ravnotežu i do čega taj poremećaj može dovesti.62 Do poremećaja može dovesti zabrinutost američkih građana zbog neplaćanja socijalnih prava; do poremećaja može dovesti strateška promjena stava u istočnoj Aziji. Jednako tako, nitko od nas ne može znati kada će se ta promjena zbiti i koliko će zamašna biti. Kao i kod potresa, vrijeme kad će se ona dogoditi i njenu razornu snagu nemoguće je predvidjeti. Ne možemo biti sigurni čak ni gdje će se njene posljedice najviše osjetiti. Ne treba odbaciti ni mogućnost da devalvacija dola62

Vidi: Martin Wolf, „A Very Dangerous Game", Financial Times, 30. rujna 2003.

P A D ? - 8. Z a t v a r a n j e v r a t a

479

ra, kao i 1980-ih, više pogodi banke u istočnoj Aziji nego američko gospodarstvo. Ako se to dogodi - ako Kina doživi sudbinu Japana i ako ona zbog hirova američke ekonomske politike bude gurnuta u deflaciju - budućnost dolara kao najomiljenije valute na svijetu neće biti osigurana. Vrata između Amerike i Azije, sada otvorena, mogla bi se zatvoriti s iznenađujuće zaglušnim treskom.

480

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

ZAKLJUČAK:

P O G L E D PREMA KUĆI

Kupio sam je za devetsto devedeset i devet godina, ali ugovor mogu poništiti u roku od mjesec dana. Čini se da su kuće i ugovori u ovoj zemlji elastični. GIACOMO PUCCINI, Madame Butterfly, čin I.

Svatko od nas zbroj je svega što nije zaračunao: vratite nas iznova u neimaštinu i mrak, i vidjet ćete kako na Kreti prije četiri tisuće godina započinje ljubav koja je jučer prestala u Teksasu. Sjeme naše propasti procvjetat će u pustinji... THOMAS WOLFE, Pogledaj dom svoj, anđele

Z A K L J U Č A K - Pogled prema kući

481

PINKERTON I SCHWARZENEGGER Sjedinjene Države danas su imperij - ali jedna osebujna vrsta imperija. On je neizmjerno bogat. S njim se u vojnom pogledu ne može mjeriti ni jedna druga zemlja. Njegovi kulturni dosezi iznenađujuće su veliki. Pa ipak, za razliku od drugih imperija, on često nastoji nametnuti svoju volju drugim zemljama. Njegovi neuspjesi u izvozu američkih institucija u druge zemlje kudikamo su brojniji od njegovih uspjeha. U ne jednom smislu, američki imperij ima iste težnje i ambicije kakve je imao posljednji anglofoni hegemon. Premda svoj nastanak duguju pobuni protiv britanskog imperijalizma, Sjedinjene Države naslijedile su mnoge značajke svoga tvorca. Nazvavši se, u valjanoj whigovskoj terminologiji, „imperijem slobode", Republika, tada još u povojima, upustila se u zaprepašćujuće brzu kolonizaciju središnjeg pojasa sjevernoameričkog kontinenta. Način na koji su slobodni Amerikanci izvlastili domorodačke narode bio je u najmanju ruku okrutniji od načina na koji su se ponašali kao britanski podanici. 1 Međutim, razlike između britanskog i američkog imperija postale su naročito uočljive nakon što su Sjedinjene Države počele širiti svoj utjecaj na prekomorske zemlje. 2 Posljedice njihova eksperimentiranja s otvorenim imperijalizmom nakon 1898. su različite i ono je, uz iznimku Havaja i Portorika, završilo neslavno, i u pacifičkoj regiji i na Karibima. Kao u primjeru hirovitog poručnika Pinkertona u Puccinijevoj operi Madame Butterfly, američke intervencije u prekomorskim zemljama prolazile su kroz tri faze: u prvom činu bile su obilježene gorljivošću, u drugom ih nije bilo, a u trećem su bile obilježene tjeskobom.

Vidi: Paul Johnson, „America's New Empire for Liberty". Drugačiji pogled na ove razlike čitatelj može pronaći u: Patrick O'Brien, „Governance of Globalization". 1

2

482

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

Tek nakon što su Sjedinjene Države uzmogle sebi dodijeliti antiimperijalističku ulogu - najprije protiv Britanskog Imperija, pa u II. svjetskom ratu, a zatim (mnogo promišljenije) protiv Sovjetskog Saveza, tijekom hladnog rata, Amerikanci su mogli samopouzdano odigrati svoju kriptoimperijalnu ulogu. No čak i tada postojala su uočljiva ograničenja američkoj žilavosti. Doktrina ograničenog rata dovela je do povlačenja iz Koreje i poraza u Vijetnamu. Usto, proturječne obveze potkopavale su američku nadmoć i na Bliskom istoku. Trebalo je da se 1990-ih dogodi čitav niz humanitarnih katastrofa u inozemstvu, a jednako tako i teroristički napadi kod kuće, 2001., da se američka javnost ponovno oduševi za samosvjesniju američku vanjsku politiku, premda je i ona morala biti prikrivena eufemizmom, pri čemu se njen imperijalni karakter neprekidno poricao. Tijekom protekla dva stoljeća Sjedinjene Države napale su i okupirale mnoge zemlje. Pa ipak, s obzirom na svoje ekonomske i političke institucije, relativno malen broj tih zemalja razvio se u nešto što je makar i samo izdaleka nalik minijaturnim Amerikama. Hoće li stvari na Kosovu, u Afganistanu i Iraku makar i neznatno krenuti nabolje? I, je li predsjednik Bush dorastao svojim posredno izraženim prijetnjama kako će prije ili poslije izići na kraj s ostalim članovima „osovine zla", Iranom i Sjevernom Korejom - da ne spominjem Kubu, Libiju i Siriju - koje je u svibnju 2002. dodao svom popisu odmetnutih režima, te s Burmom i Zimbabveom, državama koje je u studenome prošle godine također privezao za stup srama? 3 U vrijeme kad je nastajala ova knjiga pokazalo se da je, čak i uz pomoć Britanaca i Poljaka, prilično teško uvesti red u Iraku. Nakon silnog razmetanja tijekom Trotjednog rata Bushova administracija Skeptičan odgovor na ovo pitanje čitatelj može pronaći u: Ken Jowitt, „Rage, Hubris and Regime Change". Vidi također: Dimitri K. Simes, „Reluctant Empire".

3

Z A K L J U Č A K - Pogled prema kući

483

bila je prisiljena zatražiti pomoć od Ujedinjenih naroda kako bi u toj zemlji sastavila Privremenu koalicijsku vladu. Da bi se uopće mogle nadati kako će to i postići, Sjedinjene su Države bile prisiljene obećati da će ubrzati prijenos vlasti s angloameričke koalicije na izabranu iračku vladu. Američka moć na Bliskom istoku također se doimala ograničenom. Nakon što je George W. Bush u lipnju 2003. posjetio to područje, neki su se ponadali da će svrgavanje Sadama prekinuti potpuni zastoj u mirovnom procesu na Bliskom istoku i poslati signal Siriji i Iranu da se njihova podrška terorističkim organizacijama koje su nakanile uništiti Izrael više neće tolerirati, te da će umjerenjaci u palestinskom vodstvu i skeptična izraelska vlada biti potaknuti da krenu putem označenim na američkom „road mapu". Jaser Arafat je, međutim, do jeseni te godine uspio ponovno uspostaviti kontrolu nad palestinskom upravom, Ariel Sharon je istodobno oko Palestinaca počeo podizati repliku Berlinskog zida, a Amerikanci na okupiranim područjima prvi su se put pretvorili u metu terorističkih napada. Istodobno, Al-Kaida je počela s napadima na jedinu arapsku autokraciju koju su Sjedinjene Države svečano obećale sačuvati, na Saudovu vladarsku kuću. U međuvremenu, Bushova je administracija jednako slabo napredovala u nastojanju da iziđe na kraj s nedvojbeno najopasnijim od svih odmetnutih režima u svijetu, onim u Sjevernoj Koreji. Uspjesi Pjongjanga u konstruiranju dalekometnih projektila, kao i istraživanja u cilju izgradnje nuklearnog, kemijskog i biološkog naoružanja - da ne spominjem goleme konvencionalne oružane snage kojima je ta zemlja raspolagala - bile su nedvojbeno golema prijetnja stabilnosti istočne Azije. Sjevernokorejci su u prosincu 2002. odbacili sporazum iz 1994. koji je predviđao zatvaranje njihovih nuklearnih reaktora te protjerali promatrače UN-a; u listopadu 2003. glasnogovornik sjevernokorejskog ministarstva vanjskih poslova ponešto je

484

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

dvosmisleno zaprijetio da će „[sjevernokorejska] nuklearna sredstva za odvraćanje otvoriti javnosti kao fizičkoj sili". Jesu li Sjedinjene Države mogle išta učiniti u vezi s tim? Očito nisu - iako je ta zemlja i dalje ovisila o američkoj pomoći u prehranjivanju svojeg izgladnjelog stanovništva. Ustrajavajući u zahtjevu da joj se ne poklanja tek obična milostinja, te tražeći od Sjedinjenih Država da s njom sklope pravi sporazum o nenapadanju, odbojni diktatorski režim u toj državici nekažnjeno je prkosio svemoćnoj Americi. Sjedinjene Države dugo su oklijevale prije nego što su u Liberiju, jedinu afričku zemlju pred financijskom propašću prema kojoj su - možemo to s pravom reći - osjećale stanovitu vrstu povijesne odgovornosti, poslale neznatan broj vojnika. Nakon višekratnih molbi kojima je ta zemlja tražila američku intervenciju, u kolovozu 2003. u Liberiju su poslana tri broda s oko 4500 mornara i marinaca. Na liberijsko kopno iskrcalo se ukupno 225 američkih vojnika, od kojih su njih pedesetorica podlegli malariji. Dva mjeseca kasnije Amerikanci su se vratili kući. Ova preko volje poduzeta afrička avantura kao da na najbolji mogući način ukazuje na ograničenja američke moći. Ali kako da objasnimo ta ograničenja? Kao što smo već vidjeli, prema uobičajenim mjerilima moći - ekonomskim, vojnim i kulturalnim - u povijesti nikad nije postojao tako moćan imperij kao što je američki. Trenutačne teškoće s kojima se Sjedinjene Države suočavaju u ostvarenju svojih vanjskopolitičkih ciljeva nisu rezultat samo tobožnje diplomatske nesposobnosti Bushove administracije. Trebali bismo ponovno i vrlo temeljito razmisliti o tome što zapravo podrazumijevamo pod moći, jer taj pojam prečesto brkamo s nekim drugim, posve različitim stvarima - s bogatstvom, oružjem i „mekanom moći", koja donosi pobjedu. Doista, moguće je imati sve te stvari, a opet imati tek ograničenu moć. Dapače, upravo je to škripac u kojemu se Sjedinjene Države nalaze.

ZAKLJUČAK - Pogled prema kući

485

Izbor glumca Arnoida Schwarzeneggera za guvernera Kalifornije u listopadu 2003. umnogome nam objašnjava prirodu američke moći. U svojem najnovijem filmu Terminator 3 Schwarzenegger glumi „nabildanog" i praktički neuništivog robota programiranog da zaštiti nekog mladića koji je određen da spasi svijet. Film obiluje ironijom koja nije nužno namjerna. U presudnom prizoru Terminatorov operativni sustav se pokvari; umjesto da spasi budućeg spasitelja, on ga umalo ubije. U trenutku dok se njegov izvorni program hrve s tom proturječnom naredbom, u njegovu mozgu načas se u jarko crvenim slovima pojave riječi PONIŠTI NAREDBU koje ga praktično skamene. Terminator je na tri različita načina savršena, premda u isti mah i nehotična metafora američke moći. Iako ima tijelo muškarca upola mlađeg od sebe, Schwarzenegger će za dvije ili tri godine proslaviti svoj šezdeseti rođendan. Njegova odlučnost da zauvijek ostane Mr. Universe tipična je za odlučnost čitave jedne generacije da nikad ne ostari, iako neizbježno mora ostarjeti - a posljedice toga bit će goleme. Terminator je, osim toga, tipično američki heroj, iz jednostavnog razloga što drugi ne postoji. Po tome on personificira kroničnu nestašicu muškaraca sposobnih za vojnu službu koja trenutačno ograničuje američko stvaranje nacije. Više nego išta drugo, međutim, Terminator je primjer ograničenja američke moći, jer se riječi PONIŠTI NAREDBU u njegovu mozgu pojavljuju prije nego što je izvršio svoj zadatak. Gledajući izvana, Arnold Schwarzenegger je nesumnjivo kolos; jedva je moguće zamisliti tijelo muškarca koje je veće i snažnije od njegovoga. Kad je u pitanju građa ljudskog tijela, on je ono što su Sjedinjene Države za kapitalističku ekonomiju. Pa ipak, njegov lik utjelovljuje tri nedostatka koja nam objašnjavaju zašto se Amerika samo doimlje neizmjerno moćnom i zašto ona stvarno nije neizmjerno moćna.

486

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

TRI MANJKA U ovoj knjizi pokušao sam ukazati na tri temeljna manjka koji nam, uzeti zajedno, objašnjavaju zašto su Sjedinjene Države manje efikasan imperij nego što je to bio njihov britanski prethodnik. To su: njen ekonomski manjak, manjak muškaraca sposobnih za vojnu službu te - najozbiljniji od sva tri - manjak pažnje. Tijekom četiri godine Amerikanci su vojno intervenirali protiv tri odmetnute države; jedna od njih je na Balkanu, druga u srednjoj Aziji, a treća na Bliskom istoku. U trenutku dok pišem ovu knjigu američki vojnici patroliraju kosovskim, kabulskim i kirkukskim ulicama. Ma kakav bio razlog, svaki od upada u te države doveo je do promjene političkog režima, vojne okupacije te do nastojanja za institucionalnom preobrazbom koju se eufemistički naziva stvaranjem nacije. Ali odakle novac koji je potreban da se to postigne? Koliko je Amerikanaca spremno otići u spomenute gradove i nadgledati kako se troši njihov novac? I koliko će dugo američka javnost biti pripravna podržavati politiku koja ne troši samo novac, nego i ljudske živote - neovisno o tome što su ti troškovi razmjerno umjereni? Možda postoji način da se dva od ova tri manjka premoste, barem na neko vrijeme. Nakon 1985. Sjedinjene Države su se, kao što smo vidjeli, od međunarodnog neto vjerovnika prometnule u najvećeg dužnika na svijetu; njihove međunarodne obveze trenutačno iznose blizu četvrtine bruto domaćeg proizvoda. Međutim, to nipošto nije maksimum do kojega je došla neka razvijena ekonomija. Tijekom 1990-ih vanjski dugovi Australije dodirnuli su granicu od 60 posto BDP-a, a vanjski dugovi Novog Zelanda približili se brojci od 90 posto.4 To znači da je još uvijek moguće posuđivati novac u inozemstvu, jer kod

4

„The Price of Profligacy", Economist, 20. rujna 2003.

ZAKLJUČAK - Pogled prema kući

487

stranih ulagača postoji nezasitna glad za obveznicama denominiranim u dolarima, ma koliko prihod od njih bio malen.5 Najposlije, za razliku od Australije i Novog Zelanda, Sjedinjene Države počinju izdavati dužničke vrijednosnice denominirane u globalnoj rezervnoj valuti. Doduše, u svom oslanjanju na strani kapital Amerika pleše na visoko postavljenoj žici. Moguće je zamisliti zabrinjavajući scenarij u kojemu se strana očekivanja mijenjaju, što bi dovelo do istodobnog pritiska na dnevni tečaj dolara i na cijene obveznica, pri čemu bi veće kamatne stope ugrozile američki rast više nego što ga slabi dolar potiče. 6 Nitko ne može isključiti mogućnost da američka fiskalna rasipnost, čak i uz najsusretljiviju monetarnu politiku u povijesti Nacionalne banke SAD-a, umjesto do povratka inflaciji, dovede do deflacije nalik japanskoj, pogotovo ako američki potrošači počnu više štedjeti i pokušaju smanjiti svoju zaduženost. Dvije generacije koje nisu iskusile neprekidni pad cijena morale bi se dobro namučiti da svoje ponašanje prilagode novonastaloj situaciji. Napose, u slučaju da cijene počnu padati za više od 1 ili 2 posto godišnje, ljudima koji su sebi na leđa naprtili goleme dugove u obliku hipotekarnih i potrošačkih kredita naoko niske nominalne kamatne stope bile bi realno previsoke i oni bi ih teško mogli plaćati. Ipak, takva kriza teže bi pogodila ljude izvan Sjedinjenih Država nego same Amerikance. Čak i kad bi se rast potražnje američkih potrošača u godinama koje su pred nama donekle smanjio, to bi, s obzirom na to da gotovo 60 posto rasta ukupne svjetske proizvodnje 5

U vrijeme pisanja ove knjige vrijednost obveznica američkog Ministarstva finacija i „kvazi-vladine agencije" u stranim središnjim bankama po prvi put je premašila trilijun dolara: Päivi Munter i Jenny Wiggins, „Treasury Holdings Top $l,000bn", Financial Times, 11. studenoga 2003. 6 Između proljeća i ljeta 2003. fiksne kamate na petnaestogodišnje hipotekarne kredite popele su se s 4,5 posto na 6,4 posto; „Stormy Summer", Economist, 9. kolovoza 2003.

488

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

nakon 1995. otpada na Sjedinjene Države, imalo vrlo ozbiljne posljedice za svjetsko gospodarstvo u cjelini.7 A kad bi Sjedinjene Države forsirale devalvaciju dolara i kad bi se pokušale barem donekle zaštititi od kineskog uvoza, cijela svjetska ekonomija bila bi zahvaćena lančanom reakcijom deflacije.8 Svijet u kojemu je na djelu deflacija ne mora nužno biti svijet u kojemu vlada katastrofalna depresija; takva situacija bila bi sličnija 1880-im nego 1930-im. Tijekom prve velike depresije, koja je započela kao posljedica sloma 1873. i trajala do 1895., cijene su padale mnogo brže od proizvodnje (koja se u Sjedinjenim Državama više nego udvostručila), i premda se to razdoblje vezivalo uz povećanje carina, one nisu bile tako velike da bi obuzdale svjetsku trgovinu. Kad bi se takva velika depresija ponovno dogodila, američka latentna fiskalna kriza time, dakako, ne bi prestala; dapače, ona bi se možda i produbila u slučaju da realne kamatne stope budu veće od realne stope rasta, ili u slučaju da troškovi državnog zdravstvenog osiguranja nastave rasti u vrijeme kad ostale cijene padaju. Kao i u doba depresije 1880-ih, oni koje deflacija pretvori u gubitnike mogli bi se u svom nezadovoljstvu okrenuti radikalnim političkim opcijama. Raznovrsni oblici populizma i socijalizma razmahali su se upravo u vrijeme kad je pad cijena pritiskao poljoprivrednike i radnike, dok su se uredski namještenici i vlasnici malih poduzeća najčešće okretali novim oblicima ksenofobičnog nacionalizma. Bili su to prvi vjesnici „kraja globalizacije" sredinom XX. stoljeća.9 S druge strane, ojačao

„Flying on One Engine", Economist, 20. rujna 2003. Riječima Nouriela Roubinija: „Ili želite da dolar snizi vrijednost prema azijskim valutama, ili želite zadržati niske kamatne stope. Ne možete imati jedno i drugo. To naprosto nije logično."; citat je preuzet iz članka pod naslovom „Gambling with the Dollar", Washington Post, 24. rujna 2003. Vidi također: Graham Turner, „The Fed Has Not Avoided Danger", Financial Times, 30 lipnja 2003.; John Plender, „On a Wing and a Prayer", Financial Times, 3. lipnja 2003. 9 Harold James, End of Globalization. 7 8

Z A K L J U Č A K - Pogled prema kući

489

je strateški položaj Britanskog Carstva, zahvaljujući zastoju pri kraju viktorijanskog razdoblja, u prvom redu zbog toga što je suzbijao strateške težnje potencijalnih takmaca. Nijemci su počeli graditi svoju mornaricu i provoditi svoju „svjetsku politiku" tek nakon što je razdoblje deflacije bilo završeno. Nova velika deflacija po svoj bi prilici nanijela više štete Europi i Kini negoli što je nekoć nanijela Americi. Nedovoljan broj ljudi sposobnih za vojnu službu također nije nepremostiv manjak. Ima nešto nesumnjivo zbunjujuće u uočljivo nedovoljnom broju američkih muškaraca sposobnih za vojnu službu u trenutku dok američko stanovništvo raste po stopi od 1,25 posto godišnje, dok se stopa nezaposlenosti tvrdoglavo opire gospodarskom oporavku (prema jednoj procjeni, u Sjedinjenim Državama ima 4 milijuna žrtava trenutačnog „jaza u zaposlenosti") 10 i dok broj utamničenika u američkim zatvorima premašuje 2 milijuna - što znači da na 142 stanovnika SAD-a dolazi jedan utamničenik. 11 Dodamo li toj brojci ilegalne imigrante, ljude bez posla i kažnjenike, Sjedinjene Države imaju nesumnjivo dovoljno sirovine za veću vojsku. Jedan od ključeva za širenje Rimskog Carstva bio je, na kraju krajeva, u prilici koja se pružala ne-Rimljanima da rimsko državljanstvo zarade vojnom službom. Jedan od glavnih pokretača britanske kolonizacije u XVIII. stoljeću bio je prekrcaj zatvorenika iz trupova brodova u kojima su izdržavali kaznu na brodove koji su odlazili za Australiju. Ponovno uvođenje takve prakse ne bi nužno bilo nepopularno, uz

Stephen Cecchetti, „America's Job Gap Difficult to Close", Financial Times, 1. listopada 2003. 11 Robert Longley, „U.S. Prison Population Tops 2 Million"; www.usgovinfo.about.com. Svaki dvadeseti Amerikanac proveo je neko vrijeme iza rešetaka; u isto vrijeme, u zatvoru je bio svaki šesti Afroamerikanac. Ako se sadašnja kaznena politika ne promijeni, u zatvoru će u određenom trenutku svoga života završiti više od jednog od deset američkih dječaka rođenih 2001.; ,,In the Can", Economist, 23. kolovoza 2003. 10

490

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

uvjet da cilj koji se time želi postići bude prikladno odabran. Alternativa je oslanjanje na strane vojske iz kojih bi se regrutirali pomoćni vojnici. Uostalom, takvih primjera je već bilo. Bez indijske vojske Britanski Imperij trpio bi od kroničnog manjka ljudi sposobnih za vojnu službu. Indija je, prema nezaboravnim riječima lorda Salisburyja, bila „engleska vojarna na istočnim morima iz koje možemo uzeti koliko hoćemo vojnika koje ne moramo plaćati". 12 U ratnim vremenima Britanci su se uvelike oslanjali na svoj imperij koji im je osiguravao dovoljan broj ljudi sposobnih za vojnu službu: u I. svjetskom ratu trećinu ukupnog broja britanskih vojnika sačinjavali su vojnici sa svih strana golemog Britanskog Carstva, dok je u II. svjetskom ratu takvih vojnika bilo tek nešto manje od pola. Raspustivši nepromišljeno iračku vojsku, L. Paul Bremer je sa zakašnjenjem shvatio da su uspostava reda i smanjenje nezaposlenosti u toj zemlji mogući jedino ako tu vojsku uskrsne. Alternativa je, kao što smo vidjeli, moliti UN ili NATO da pošalju pojačanje. Ako se već sami Amerikanci nerado prihvaćaju zadaće čuvanja mira, što im drugo preostaje nego plaćati nekoga drugoga tko će čuvati mir te pristati na bilo kakve uvjete koje plaćenici „međunarodne zajednice" mogu zatražiti. Treći od tri spomenuta manjka - manjak pažnje - bit će možda najteže svladati, jer se radi o manjku koji je svojstven američkom političkom sustavu i koji već sad prijeti preuranjenom obustavom obnove i Iraka i Afganistana. 13 Ovime ne želim nikoga koriti. Srž Andrew i Kanya-Forstner, France Overseas, str. 13. Vrlo prikladnim riječima Toma Friedmana: „Amerika trenutno ima imperijalnu ulogu. Naša sigurnost i položaj u svijetu ovise o tome hoćemo li uspjeti osoviti Irak na noge. Ako Bushov tim ima neki važniji posao, volio bih to znati. Irak može još uvijek poći stranputicom zbog stotinu razloga kojima je uzrok u samome Iraku, ali pobrinimo se da se to ne dogodi zato što je Americi dosadilo, što se umorila ili je izbezumljena."; „Bored with Baghdad Already", New York Times, 18. svibnja 2003. 12

13

Z A K L J U Č A K - Pogled prema kući

491

problema je u sustavu; on se sastoji u načinu na koji se politički proces koji je u tijeku kosi s dalekovidnim vodstvom. Riječima umirovljenog generala Anthonyja Zinnija: Postoji jedno temeljno pitanje koje nadmašuje vojsku. Ono glasi: „Koja je naša obveza prema svijetu?" Propovijedamo o vrijednostima, demokraciji, ljudskim pravima, ali nismo uvjerili američki narod da je za tu svrhu potrebno izdvojiti nešto novca... Nemamo vodstvo koje će istupiti i reći: „Moramo učiniti to i to." ... To je temeljni problem... Za takvo što trebat će politička volja i politička podrška. Trebali bismo vjerovati da je stabilan svijet bolje mjesto za nas. Kad bi naša politika i strategija bile okrenute budućnosti, Sjedinjene Države svijetu bi značile nešto posve drugo. Intervenirale bi ranije i znale bi u koje bitke trebaju, a u koje ne trebaju ulaziti.14

Ali „strategiju koja je okrenuta budućnosti" mnogo je lakše zamisliti vojniku nego izabranom političaru. Ne radi se samo o tome da se kod američkih predsjednika problemi povezani s osiguranjem drugog mandata počinju nazirati već nakon dvije i pol godine. Činjenica je da izbori za Kongres, koji se održavaju na sredini mandata, mogu čak i prije tog vremena razvodniti njihove zakonodavne programe. Činjenica je da američka politika djeluje istodobno na tri razine: na nacionalnoj, na razini savezne države i na lokalnoj razini. Kako se od stanovnika Kalifornije, nakon što je samoizabrana skupina političara-amatera u ljeto 2003. obećavala kako će opozvati njihova sadašnjeg guvernera, moglo očekivati da obrate punu pozornost na probleme stvaranja nacije u Bagdadu? Činjenica je da je i sama federalna izvršna vlast sve samo ne homogena tvorevina. Naravno,

14

492

Dana Priest, Mission, str. 117.

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

posve je prirodno da među raznim odjelima u većini institucija koje je čovjek stvorio postoji suparništvo, neovisno o njihovoj veličini. No potpuni izostanak koordinacije između ministarstva obrane, ministarstva vanjskih poslova i ministarstva financija, do kojega je 2003. dolazilo više puta - da ne spominjem ministarstvo trgovine, trgovinska predstavništva, Američku agenciju za međunarodni razvoj te čitav niz institucija koje se trenutačno dovode u pojmovnu vezu s „domovinskom sigurnošću" - prizivao je u sjećanje najgoru „polikraciju" Njemačke u vrijeme cara Wilhelma. 15 Naravno, položaj predsjednika izborna je, a ne nasljedna funkcija, no ponekad se činilo da se ljudi koji su u novije vrijeme obnašali tu funkciju ponašaju poput posljednjeg njemačkog kajzera, dopuštajući da politiku određuje nadmetanje između raznih agencija, umjesto da razvijaju osjećaj kolektivne odgovornosti. Stoga se ne treba čuditi što je tako velik broj američkih intervencija u inozemstvu bio obilježen grčevitošću i nediplomatičnošću Weltpolitike Wilhelma II. Imperijalna Njemačka također je prakticirala ono što Michael Ignatieff naziva imperijalizmom u žurbi. Ona je također „nestrpljivo čekala brze rezultate". 16 Za razliku od kajzerove Njemačke, međutim, Sjedinjene Države poriču da imaju bilo kakav interes za stjecanje „novih mjesta pod suncem". Njihove pobjede nisu samo privremene; štoviše, one se uopće ne smatraju pobjedama. Viktorijanski povjesničar J. R. Steeley jednom se našalio rekavši da su Britanci izgradili svoj imperij ,,u naletu rastresenosti". Amerikanci su ih, međutim, nadmašili; kod njih Forman i dr., United States in a Global Age, str. 16 i dalje. Michael Ignatieff, Empire Lite, str. 115. Riječima Ignatieffa (str. 90): „Efikasna imperijalna moć također zahtijeva kontrolu nad osjećajem za vrijeme svojih podanika, što znači da ih se uvjeri kako će se njima vječno vladati. Iluzija trajnosti bila je jedna od tajni na kojima je počivala dugovječnost britanskog imperija. Imperiji se ne mogu održati, a nacionalni interesi ne mogu se na duži rok osigurati uz pomoć ljudi koji stalno traže izlaz." To je nesumnjivo točno. Vidi također ibid., str. 113 i dalje. 15

16

Z A K L J U Č A K - Pogled prema kući

493

se rastresenost pretvorila u potpunu kratkovidnost. Danas malo tko izvan Sjedinjenih Država sumnja u postojanje američkog imperija; većina obrazovanih Europljana smatra da je tvrdnja kako je Amerika imperijalistička zemlja postala samorazumljiva istina.17 No, kao što je teolog Reinhold Niebuhr primijetio već davne 1960., Amerikanci ustrajno i „žestoko odbijaju priznati da su imperijalistička zemlja, premda to nesumnjivo jesu". 18 Ima li to što Amerikanci ne žele priznati da su imperij neku važnost? Naravno da ima. Uspješni imperiji vrlo se rijetko zasnivaju isključivo na prisili; oni kojima se vlada moraju znati da će im se njihov položaj isplatiti, baš kao i onima koji vladaju, ako ni zbog čega drugoga, a ono radi toga da se kupi lojalnost lokalnih elita, i ta korist mora se očitovati na duži rok. Nevolja s imperijem čiji stanovnici ne žele priznati da je njihova zemlja imperij jest u tome što je takav imperij, nakon što odluči intervenirati u poslove manjih država, sklon dvjema greškama. Prva se obično sastoji u tome što takvi imperiji izdvajaju nedovoljna sredstva za ne-vojne aspekte projekta. 19 Druga, mnogo ozbiljnija, sastoji se u tome što se ekonomsku i političku preobrazbu nastoji provesti u nerealno krakom vremenu. U trenutku dok pišem ovu knjigu Sjedinjene Države, reklo bi se, čine drugu od tih dviju grešaka, kako u Iraku, tako i u Afganistanu. Ističući da će u Iraku ostati samo do uspostave demokratske vlade i „ni dana dulje" - i očito namjeravajući tako i postupiti - glasnogovornici takve američke politike nenamjerno odvraćaju lokalno stanovništvo od suradnje sa SAD-om, iako je ono možda voljno surađivati. Tko u tim dvjema zemljama može biti siguran da nakon podrške američ-

Vidi: Pierre Hassner, The United States: The Empire of Force or the Force of Empire, Institute for Security Studies of the European Union Chaillot Paper, 4, rujan 2002. 18 Citat je preuzet iz: Andrew Bacevich, American Empire, str. 243. 19 Jessica Tuchman Matthews, „Hard Part", str. 51. 17

494

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

kim inicijativama neće biti optužen za kolaboraciju čim Amerikanci odu? „Kad bi ljudi na Balkanu shvatili da će Amerika ostati ovdje", primijetio je krajem 1990-ih general John Shalikashvili, „bilo bi to sjajno... Zašto bi bio zločin reći da će okupacija u Bosni i na Kosovu trajati slično kao okupacija Zapadne Njemačke i Japana?" 20 Odgovor na to pitanje političke je prirode. Današnji američki vojnici moraju se vratiti kući, i to što prije. Ove dvije greške objašnjavaju nam zašto je ova moćna ekonomija, uz izvanredne vojne potencijale kojima raspolaže, u toj mjeri podbacila pokušavajući unijeti promjene u pojedine političke režime u inozemstvu. Njeni najteži neuspjesi - na Haitiju, Kubi i u Vijetnamu - posljedica su, prije svega, fatalne kombinacije ulaganja nedovoljnih resursa u nevojne svrhe, s jedne strane, i određivanja prekratkih rokova za postizanje postavljenih ciljeva, s druge. Bila bi prava tragedija kad bi se nešto slično ponovilo na Balkanu, u Afganistanu i Iraku. Ali ne i iznenađenje.

PREMA

APOLARNOSTI?

Trošiti na kredit, odbijati otići na frontu, ne pokazivati zanimanje za pothvate koji traju neočekivano dugo: ako nam sve to dočarava sliku Amerike kao nepokretnog kolosa - kao, bez uvijanja rečeno, kolosa čija se strategija svodi na izležavanje kod kuće - o toj slici vrijedi duboko razmisliti. Prema uobičajenim mjerilima za pretilost, stručnijim jezikom rečeno, za indeks tjelesne mase, 21 postotak Amerikanaca koje svrstavamo među pretile u proteklom desetljeću goDana Priest, Mission, str. 57. Indeks tjelesne mase (body mass indeks - BMI) određujemo kao težinu u kilogramima podijeljenu s visinom u metrima na kvadrat. Osobu s BMI-indeksom višim od 30 nazivamo pretilom; osoba s BMI-indexom iznad 25 deblja je od normale. 20

21

Z A K L J U Č A K - Pogled prema kući

495

tovo se udvostručio, popevši se s 12 posto 1991. na 21 posto 2001. Debljima nego što je normalno službeno se smatraju gotovo dvije trećine američkih muškaraca, s tim što su gotovo tri četvrtine njih u dobi između 45 i 64 godine.22 Drugim riječima, na svakog Schwarzeneggera u vrhunskoj formi dolaze trojica debelih Franka Cannona. Usporedbe s drugim narodima, ako je o njima uopće moguće govoriti, sugeriraju da su od Amerikanaca deblji samo Zapadnosamoanci i Kuvajćani. 23 Danas je, kako se čini, „breme bijelog čovjeka" nataloženo oko njegova struka. 24 Pa ipak, to ne opravdava pesimiste koji predviđaju neizbježno slabljenje Sjedinjenih Država, bilo u odnosu na Europu, bilo u odnosu na Kinu. Nevolja s „realističnim" strahovima od nadolazeće zamjene „unipolarnosti" „multipolarnošću" jest u tome što oni previđaju mogućnost općenite nemoći - ili, ako vam je tako draže, apolarnosti. Oni koji imaju fiksaciju na Bismarckov model ravnoteže snaga skloni su zamišljati da su međunarodni odnosi nalik uzajamnom djelovanju magneta, pri čemu veća sila privlači satelit kao da je posrijedi željezna strugotina, koji se katkad privlače, ali se još češće odbijaju. Ali što ako se današnje velike sile prestanu ponašati poput magneta i ako izgube sposobnost privlačenja i odbijanja? Što ako čak i Sjedinjene Države, koje su više nego ikad zaokupljene vlastitim unutarnjim problemima, postanu strateški ekvivalent nepokretnog i bezobličnog komada željeza? To se na mnogo načina već dogodilo Japanu i Europskoj Uniji; nekoć ekonomski titani, sada su ostarjela društva i strategijski patuljci. Napokon, u demografskom

22

Statistical Abstract of the United States, 2002, tablica 190. Podatke za dvadeset zemalja moguće je dobiti od Međunarodne zdravstvene organizacije. 24 Iako je u tom smislu breme crne žene po svemu sudeći još i veće. Smatra se da je trećina Afroamerikanki pretila. 23

496

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

smislu, ni Kina neće biti pošteđena „dobivanja sijedih vlasi". Jedno od naslijeđa „politike jednog djeteta" bit će sve veća ovisnost u budućim desetljećima. Pojam odsutnosti sukoba među velikim silama stran je suvremenoj međunarodnoj povijesti. Ranke je u svom klasičnom eseju „Velike sile" iz 1833. europsku povijest nakon XVI. stoljeća opisao kao neprekidan slijed nastojanja za postizanjem položaja hegemona ovog ili onog imperija, čemu su se ostali europski imperiji uspješno suprotstavljali: najprije su to bili Habzburzi, nakon njih, u XVII. stoljeću, Francuska, i, naposljetku, opet Francuska, u razdoblju između 1793. i 1815. Da je poživio još devedeset godina, Ranke bi tom slijedu dodao i Njemačku između 1914. i 1945. Po Rankeovu mišljenju, prirodni europski poredak bio je istinski multipolaran; moć je dijelilo pet velikih sila: Francuska, Austrija, Engleska, Rusija i Prusija, a sve su one, svaka na svoj način, bile imperijalne sile. Naravno, između 1945. i 1989. živjeli smo u bipolarnom svijetu (što bi, da je poživio, zacijelo iznenadilo Rankea, ali ne i njegova suvremenika Alexisa de Tocquevillea), u svijetu podijeljenom između dva kontinentalna imperija, pri čemu je svaki od njih optuživao onaj drugi da je imperijalistički. Nakon toga, početkom 1990-ih, činilo se kao da su Sjedinjene Države uspostavile unipolaran poredak. Unatoč tomu, transnacionalne prijetnje koje se danas nadvijaju nad svijet, poput terorizma, širenja nuklearnog oružja i organiziranog kriminala - da ne spominjem razne pandemijske bolesti, klimatske promjene i nestašicu vode - potiču suradnju, a ne nadmetanje među državama. Unilateralizam ima nesumnjive prednosti, jer saveznici koji postavljaju prevelike zahtjeve mogu biti iritantniji od nevidljivih neprijatelja, no strategija soliranja pruža male izglede za pobjedu protiv bilo koje od tih prijetnji; uspješno vođenje „ratova" protiv svih tih prijetnji ovisi o multilateralnim institucijama,

Z A K L J U Č A K - Pogled prema kući

497

kao što o njima ovisi i nastavak međunarodne slobodne trgovine. U svakom slučaju, za veliki imperij ne postoji ništa opasnije od onoga što su viktorijanski konzervativci, s golemom dozom ironije, nazivali sjajnom izolacijom. I tada, kao i sada, veliki anglofoni imperij prisiljen je iz nužde složno djelovati s manjim - ali ne beznačajnim - silama kako bi postigao svoje ciljeve. Kao što je G. John Ikenberry tvrdio, američki uspjeh nakon II. svjetskog rata, a jednako tako i nakon hladnoga rata, bio je tijesno povezan sa stvaranjem i širenjem međunarodnih institucija, koje su istodobno ograničavale američku moć i davale joj legitimitet. 25 Razmotrimo ponovno problem čuvanja mira. Više je nego jasno da Sjedinjene Države nisu sposobne djelotvorno čuvati mir - odnosno izvršavati redarstvene dužnosti - u tako dalekim zemljama kao što su Kosovo, Afganistan i Irak bez pomoći drugih zemalja. Američki vojnici nisu uvježbani za čuvanje mira, niti su tomu skloni. Čini se isto tako razumnim pretpostaviti da američki birači nisu spremni tolerirati dugotrajno izlaganje američkih vojnika nimalo romantičnim opasnostima „konflikta niskog intenziteta": bombašima samoubojicama na kontrolnim točkama, snajperima iz pokrajnjih ulica, raketnim granatama koje se ispaljuju na ophodnje i konvoje. Jedino rješenje, ne bude li znatno povećan broj američkih vojnika, jest u nastavljanju provjerene prakse koja se očituje u podjeli tereta očuvanja mira s drugim članicama Ujedinjenih naroda - napose s europskim saveznicima, s njihovim relativno velikodušnim budžetima namijenjenim pomoći i njihovim vojskama sastavljenim od regruta na temelju opće vojne obveze. Ako nisu vični čuvanju mira, čemu ti vojnici, u Europi koja je unutar svojih granica proglasila trajni mir i koja više nije ugrožena od Rusije, uopće služe?

25

498

G. J. Ikenberry, After Victory.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Oni koji, poput Roberta Kagana, Europljane „otpisuju" kao Venerijance koji čitaju Kanta - nasuprot američkim Marsovcima koji čitaju Hobbesa i Clausewitza - ne uočavaju ključno značenje Plutona u procesu stvaranja nacije. Rat i ljubav - sve je to lijepo, ali svaki imperij u stanovitoj mjeri ovisi o novcu. Bez golemog ulaganja u provedbu vladavine prava, zemlje kao što su Afganistan i Irak osuđene su na stagnaciju, a možda i na posvemašnje rasulo. Ne promijene li Sjedinjene Države, i to radikalno, svoje stavove o konfliktima niskog intenziteta, ne preostaje im ništa drugo osim suradnje s velikodušnijim Europljanima. Na kraju krajeva, unilateralizam, kao ni izolacija, nije najsretnije rješenje. Dapače, on je vrlo rijetko realan izbor za jedan imperij. Opasnost je sadržana u mogućnosti da se suradnja među velikim silama jednostavno prekine, ne toliko zbog suparništva između Sjedinjenih Država i Europske Unije, nego zbog toga što ni jednima ni drugima ne nedostaje volje za djelovanjem izvan vlastitih granica. Zbog svojih unutarnjih problema te goleme i složene tvorevine mogu jednostavno zaboraviti na probleme država koje ne funkcioniraju i odmetnutih režima. Neki bi rekli da takva spenglerovska propast Zapada može stvoriti vakuum koji mogu ispuniti jedino azijske sile u usponu. Pa ipak, oni koji upiru oči u Kinu kao u budućeg hegemona mogli bi jednoga dana otkriti da se ta zemlja također suočava s nizom poteškoća u nastojanju da iziđe na kraj sa socijalnim i političkim posljedicama svoga drugog „Velikog skoka", ovaj put u smjeru kapitalističkog slobodnog tržišta. Jednako tako, onima koji glavnog suparnika Zapada u ratu civilizacija vide u islamu teško je zamisliti kakva bi politika mogla pratiti nedvojbenu demografsku ekspanziju muslimanskih društava. Ukratko, budućnost bi, barem neko vrijeme, mogla biti «polarna; drugim riječima, može se vrlo lako dogoditi da neko vrijeme živimo u svijetu u kojemu ni jedna imperijalna sila neće biti dominantna.

Z A K L J U Č A K - Pogled prema kući

499

TERMINATOR Paradoks globalizacije sastoji se u tome što moć, usporedo s integracijom svijeta, postaje sve difuznija. Zahvaljujući dinamizmu međunarodnog kapitalizma, danas svi osim najsiromašnijih ljudi u svijetu raspolažu znatno većom kupovnom moći nego što su se njihovi djedovi usuđivali i sanjati. Sredstva za proizvodnju nikad nisu bila produktivnija ni - nakon zakašnjelog ekonomskog uzleta Kine i Indije - rasprostranjenija. Zahvaljujući širenju demokracije, danas većina ljudi u svijetu posjeduje znatno veću političku moć od one koju su posjedovali njihovi djedovi. Demokratska sredstva za izbor vladinih i lokalnih dužnosnika nikad nisu bila tako široko prihvaćena kao optimalna forma upravljanja. Sredstva izobrazbe danas su također znatno dostupnija stanovništvu većine zemalja nego prije dvije ili tri generacije; danas mnogo više ljudi uspijeva iskoristiti svoje intelektualne sposobnosti. Sve te promjene znače da su srušeni nekadašnji monopoli na kojima se moć najčešće temeljila - monopol na bogatstvo, politički položaj i znanje. Nažalost, moć upotrebe sile danas je, zahvaljujući širenju suvremenih sredstava uništenja, također ravnomjernije raspoređena. Usto, vatrena moć također je u rukama kudikamo većeg broja ljudi nego ikad. Moć, ne zaboravimo to, nije moguće svesti samo na mogućnost da kupite što želite; to je obično bogatstvo. Moć je kad možete dobiti što god želite po cijeni nižoj od tržišne. Moć je kad ljude možete natjerati da obavljaju neku službu ili da se odvoje od dobara koja inače ne bi prodali ni za što na svijetu. Kad je riječ o imperijima, tim ambicioznim državama koje svoju moć nastoje proširiti izvan svojih granica, moć ovisi o odlučnosti gospodara i o pristanku podanika. Ipak, kad moć dijelite s nekim, ona slabi. Zemlja koja ima samo jednu nuklearnu bombu moćnija je, ako ni jedna druga zemlja na svi-

500

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

jetu nema ni jednu, od zemlje sa stotinu nuklearnih bombi, ako sve druge zemlje imaju samo po jednu. To nas dovodi do posljednje značajke po kojoj su Sjedinjene Države nalik Schwarzeneggerovu Terminatoru. U vojnim konfrontacijama Sjedinjene Države sposobne su nanijeti zapanjujuću i zastrašujuću štetu nekoj drugoj državi i pri tome pretrpjeti tek minimalnu štetu. Ne postoji režim koji one ne mogu dokrajčiti ako to doista žele - uključujući i Sjevernu Koreju. Naravno, rat protiv Sjeverne Koreje ostavio bi Južnu Koreju u ruševinama, no američki Terminator izronio bi iz ruševina više ili manje neozlijeđen. Ono za što Treminator nije programiran jest da obnovi uništeno. Za njim ostaju samo ruševine. Tijekom jeseni 2003. predsjednik Bush nastojao je podići moral Amerikanaca obznanivši da neće „otići" iz Iraka; da Amerika „ne bježi"; da Bliski istok „mora biti u žarištu američke politike još dugi niz desetljeća". Ako, unatoč tomu, Sjedinjene Države popuste pred političkim pritiscima, kako kod kuće, tako i onima izvana, i povuku se iz Irana i Afganistana prije nego što se te dvije zemlje ekonomski oporave, prizor koji ćemo gledati neće biti posve nepoznat. Granice američke moći razotkrit će se u trenutku kad globalni Terminator naposljetku prizna: „Ne vraćam se više." U knjizi The Cash Nexus, koju sam napisao 2000. i objavio u proljeće 2001., nastojao sam dokazati da Sjedinjene Države ne samo što mogu igrati samosvjesniju ulogu u svijetu, nego da one ne mogu sebi priuštiti da takvu ulogu ne odigraju. Svaki povjesničar koji se usudi iznositi prognoze dužan je sagledati ih s pogledom usmjerenim na prošlost. Ključne teze koje sam tada iznio bile su ove: 1. „Sredstva za uništenje nikad nisu bila jeftinija... Oni koji su imali najviše koristi [od jeftinog oružja] bili su i ostaju gerilske vojske na Bliskom istoku i području južno od Sahare, te-

Z A K L J U Č A K - Pogled prema kući

501

rorističke skupine u zapadnoj Europi te narkokarteli u objema Amerikama." 26 2. „Iskreno rečeno, teško je vjerovati da će neka zemlja u doglednoj budućnosti razmišljati o izravnom napadu na Sjedinjene Države; unatoč tomu, prilično je lako zamisliti terorističke napade na američke gradove." 27 3. „Porast broja ratova u svijetu nakon 1845. gotovo u cijelosti možemo pripisati širenju građanskih ratova... [Ali] rezultati Ujedinjenih naroda kao svjetskog policajca vrlo su neujednačeni. Vijeće sigurnosti je između 1992. i 1999. odobrilo čitav niz humanitarnih intervencija... Većina njih bila je u najboljem slučaju nedjelotvorna, a u najgorem katastrofalna." 28 4. „Ovo pitanje postavljalo se vrlo često i zavrjeđuje da ga ponovim još jednom: ne bi li za Sjedinjene Države bilo poželjno svrgnuti te tirane i u njihovim zemljama uspostaviti demokratske vlade? Ideja o napadu na neku zemlju, svrgavanju njenih diktatora i prisilnom raspisivanju slobodnih izbora pod prijetnjom oružja općenito se odbacuje kao nespojiva s američkim 'vrijednostima'. Uobičajeni argument glasi da se Sjedinjene Države ne smiju upletati u onu vrstu otvorene imperijalne vladavine kakvu je u XIX. stoljeću prakticirala Britanija - iako su one upravo tako postupile u Njemačkoj i Japanu pri kraju II. svjetskog rata, i to vrlo uspješno." 29 5. „Umjesto da se poput kakva golemog puža sakriju iza nekog elektroničkog oklopa, Sjedinjene Države trebale bi veći postotak svojih golemih resursa posvetiti nastojanju da svijet učine 26 27 28 29

502

Niall Ferguson, Cash Nexus, str. 37. Ibid., str. 412. (isticanje je autorovo) Ibid., str. 388. Ibid., str. 417.

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

sigurnim za kapitalizam i demokraciju. Nasuprot naivnom trijumfalizmu onih koji govore o 'kraju povijesti', kapitalizam i demokracija ne događaju se sami po sebi, nego zahtijevaju snažne institucionalne temelje koji osiguravaju red i poredak. Dolična uloga imperijalne Amerike sastoji se u uspostavi takvih institucija ondje gdje one ne postoje, ako je potrebno... i pomoću vojne sile. Protiv takve politike nemoguće je iznijeti bilo kakav ekonomski argument, jer cijena takve politike ne bi bila previsoka. Uvođenje demokracije u sve 'odmetnute države' u svijetu ne bi rezultiralo povećanjem američkog proračuna za obranu za više od 5 posto BDP-a. U prilog je tomu i jedan ekonomski argument, jer bi uspostava vladavine prava u takvim zemljama dovela do oživljavanja i širenja trgovine i, dugoročno gledajući, donijela bi korist Sjedinjenim Državama." 30

Pišući tu knjigu u vrijeme odlaska Clintonove administracije, zaključio sam - ponešto oštro - da je „najveće razočaranje s kojim se svijet suočava u XXI. stoljeću to što vodstvu jedine države na svijetu koja posjeduje ekonomske resurse da svijet učini boljim mjestom za život nedostaje hrabrosti da to i učini". U to vrijeme jedva sam mogao i zamisliti da će se za manje od devet mjeseci novi predsjednik, suočen s katastrofom koja se dogodila 11. rujna, upustiti u politiku toliko sličnu onoj za koju sam se zalagao. Nakon objave rata protiv terorizma pitanje hrabrosti više se ne postavlja. Sada se postavlja pitanje čvrstoće karaktera, ustrajnosti da se okonča nešto što je započeto. Za razliku od većine europskih kritičara Sjedinjenih Država, prema tome, ja vjerujem da je svijetu potreban efikasan liberalni imperij

30

Ibid., str. 418.

Z A K L J U Č A K - P o g l e d p r e m a kući

503

te da su Sjedinjene Države najbolji kandidat za taj naslov. Ekonomska globalizacija je na djelu. Brzi rast dohotka po glavi stanovnika u dvjema najnapučenijim zemljama na svijetu, Indiji i Kini, znači da se nejednakost među zemljama napokon smanjuje. 31 Usprkos tomu, u nekim dijelovima svijeta pravne i političke institucije u tako su bijednom stanju i u njima vlada takva korupcija da su njihovi stanovnici lišeni svake nade u napredak. A postoje i zemlje koje zbog svoje slabosti ili pakosti bodre i potiču terorističke organizacije kojima je pred očima samo jedno: uništiti liberalni svjetski poredak. Zbog tog razloga ekonomsku globalizaciju potrebno je i politički osigurati, kao što je to učinjeno prije stotinu godina. Sjedinjene Države imaju mnoštvo valjanih razloga da odigraju ulogu liberalnog imperija, kako sa stajališta vlastite sigurnosti, tako i sa stajališta iskrenog altruizma. Usto, one su na mnogo načina i najbolje pripremljene za tu ulogu. Pa ipak, usprkos svoj svojoj ekonomskoj, vojnoj i kulturalnoj moći, teško je povjerovati da će Sjedinjene Države biti efikasan liberalni imperij bez temeljitih promjena u svojoj ekonomskoj strukturi, u svom društvenom ustrojstvu i u svojoj političkoj kulturi. Američki neoimperijalisti rado citiraju Kiplingovu pjesmu „Breme bijelog čovjeka" iz 1899. kojom je autor pružio potporu nastojanjima presjednika McKinleyja da američki imperij proširi na Filipine. No jezik te pjesme - štoviše, cijeli repertoar imperijalizma XIX. stoljeća - neopozivo je jezik vremena koje pripada prošlosti. Premda sam ne jednom upozorio na opasnosti odricanja od imperija, time nipošto nisam htio reći kako bi postojanje američkog imperija trebalo proglasiti s krova zgrade američkog Kongresa. Sve što sam time želio reći svodi se na tvrdnju da bi 31

504

Stanley Fischer, „Globalization and Its Challenges".

Niail Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

Amerikanci, neovisno o tome kako će nazivati svoj položaj u svijetu - hegemonijom, primatom, premoći, ili predvođenjem - trebali uočiti funkcionalnu sličnost između sadašnjeg i nekadašnjeg anglofonog imperija te da bi ovim nemirnim svijetom trebali nastojati vladati razboritije od svojih britanskih prethodnika. Učeći iz povijesti drugih imperija, Amerikanci se neće povesti za njihovom nadutošću, nego upravo za onom vrstom skromnosti koju je predsjednik Bush, kao kandidat za predsjednika, nekoć preporučio svojim sunarodnjacima. Dvije godine prije nastanka pjesme „Breme bijelog čovjeka" Kipling je napisao jednu drugu pjesmu koja, čini mi se, pogađa u prikladniju žicu. Naslovljena jednostavno „Recessional", ona je mračan nagovještaj smrtnosti imperija i savršeno je prilagođena ublažavanju kasnoviktorijanskih iluzija o veličini: Dozivano izdaleka, naše ratno brodovlje se rasplinjuje; Na pješčanim humcima uz more i rtovima jenjava vatra: Gle, sav naš jučerašnji sjaj Nalik je sjaju Ninive i Tiral Suče Naroda, poštedi nas, Da ne zaboravimo - da ne zaboravimo! To su riječi koje kolos našega vremena treba uzeti ozbiljno, čak i danas kad nam se čini kao da je opkoračio globus i da mu nema premca. Kao što je Tony Blair, obraćajući se Kongresu u srpnju 2003. jezgrovito rekao: „Svaka nadmoć čini se neko vrijeme nepobjedivom, no ona je zapravo prolazna." 32 Pitanje koje su Amerikanci dužni postaviti sami sebi glasi: koliko prolazna treba biti njihova nad„Prime Minister Tony Blair's Address to a Joint Session of Congress", New York Times, 17. srpnja 2003.

32

ZAKLJUČAK - Pogled prema kući

505

moć. Iako su barbari već pokucali na vrata - jednom su to učinili na doista spektakularan način - čini se da bi do pada imperija ovaj put, kao u primjeru Gibbonova Rima, moglo doći iznutra.

506

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

STATISTIČKI D O D A T A K .

STATISTIČKI DODATAK

507

Tablica A - strani teritoriji pod okupacijom SAD u razdoblju 1893. - 2003.

Status

Današnji dohodak po stanovniku ($)

Današnji stupanj slobode*

110

američka savezna država

30 001

1

105

američko vanjsko područje

11 091

-

105

američki posjed

20 664

-

1946.

48

nezavisna država

1020

2

-

104

američki posjed

7279

-

1979.

76

nezavisna država

4020

1

1916.

-

87

američki posjed

13 139

-

1916.

1924.

8

nezavisna država

2320

2

Haiti

1915.

1934.

19

nezavisna država

440

6

Zapadna Njemačka

1945.

1955.

10

nezavisna država

22 670

1

Japan

1945.

1952.

7

nezavisna država

33 550

1

Sjevernomarijanski otoci

1947.

-

56

američko vanjsko područje

12 500

-

Palau

1947.

1994.

47

dobrovoljno pridružena SAD-u

7140

1

Mikronezija

1947.

1986.

39

dobrovoljno pridružena SAD-u

1980

1

Maršalovi Otoci

1947.

1986.

39

dobrovoljno pridružena SAD-u

2350

1

Južna Koreja

1950.

-

53

nezavisna država

9930

2

7

pripojena Vijetnamu

430

7

1,5

privremena vlada

-

6

0,5

pod upravom Koalicije

-

7

Početak okupacije

Kraj okupacije

Trajanje oku-pacije

Havaji

1893.

-

Portoriko

1898.

-

Guam

1898.

-

Filipini

1898.

Američka Samoa

1899.

Panama (kanal)

1903.

Djevičanski otoci Dominikanska Republika

Teritorij

Južni Vijetnam

1965.

Afganistan

2002.

Irak

2003.

1972. ? ?

* Indeks političkih sloboda prema Freedom Houseu (1 - potpuno slobodna; 7 - potpuno neslobodna)

Tablica B - broj američkih žrtava u većim ratovima

Ukupan broj vojnika

Broj poginulih u borbama

Broj mrtvih (bolesti, nesreče)

Ukupan broj ranjenih

Ukupno poginulih, umrlih i ranjenih

Američki rat za neovisnost

200 000

4435

-

6188

10 623

Rat iz 1812.

286 000

2260

-

4505

6765

Američko-meksički rat

78 700

1733

11 550

4152

17 435

Američki građanski rat: Unija

2 803 300

110 070

249 458

275 175

634 703

Američki građanski rat: Konfederacija

1 064 200

74 524

124 000

137000

3 867 500

184 594

373 458

306 800

385

4 743 800

Sukob

Postotak poginulih u vojnim akcijama

Ukupan postotak mrtvih

Ukupan postotak poginulih, umrlih i ranjenih

Trajanje u mjesecima

Broj poginulih u vojnim akcijama mjesečno

2,2

5,3

80

55

0,8

2,4

30

75

16,9

22,2

20

87

3,9

12,8

22,6

48

2293

335 524

7,0

18,7

31,5

48

1553

412 175

970 227

4,8

14,4

25,1

48

3846

2061

1662

4108

0,1

4

%

53 513

63 195

204 002

320 710

1,1

6,8

19

2816

16 353 700

292 131

115 185

670 846

1 078 162

6,6

44

6639

5 764 100

33 651

-

103 284

136 935

0,6

0,6

2,4

37

909

8 744 000

47369

10 799

153 303

211 471

0,5

0,7

2,4

90

526

1

148

0,8

Američki građanski rat: ukupno Španjolsko-američki rat* I. svjetski rat

1,3

II. svjetski rat Korejski rat

2,5

Vijetnamski rat Prvi zaljevski rat**

2 750 000

148

* Rat je trajao svega mjesec dana. ** Oružane borbe trajale su svega šest tjedana.

145

467

760

0,0

0,0

0,0

BIBLIOGRAFIJA

Adams, Henry, History of the United States of America During the Administrations of Thomas Jefferson, New York/Cambridge, 1986. Alstyne, Richard W. Van, American Empire; Its Historical Pattern and Evolution, London, 1960. Ambrose, Stephen, Rise to Globalism; American Foreign Policy Since 1938-1970, Baltimore, 1970. Anderson, Terry H., United States, Great Britain and the Cold War, 1944-1947, Columbia/London, 1981. Andrew, Christopher M., i Kanya-Forstner, A. S., France Overseas; Great War and the Climax of French Imperial Expansion, London, 1981. Aron, Raymond, Imperial Republic; The United States and the World 1945-1973, London 1975. Ash, Timothy Garton, Free World; Why a Crisis of the West Reveals the Opportunity of Our Time, London, 2004. Ash, Timothy Garton, History of the Present, London, 1999. Auerbach, Alan J., i dr., Generational Accounting Around the World, Chicago, 1999. Bacevich, Andrew J., American Empire; The Realities and Consequences of U.S. Diplomacy, Cambridge/London, 2002. Backer, John H., Priming the German Economy; American Occupational Policies, 19451948, New York, 1971. Bailey, Paul J., Postwar Japan; 1945 to the Present, Oxford, 1996. Baker, Mark, Nam; The Vietnam War in the Words of Men and Women Who Fought There, London, 1982. Bell, Philip, Americanization and Australia, Sydney, 2003. Bergen, Peter, Holy War Inc.; Inside The Secret World of Osama Bin Laden, London, 2001. Billington, Ray Allen, Westward Expansion; The History of the American Frontier, New York, 1967.

510

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

Black, George, Good Neighbor; How the United States Wrote the History of Central America and the Caribbean, New York, 1988. Blum, William, Rogue State; A Guide to the World's Only Superpower, New York, 2003. Bobbitt, Philip, Shield of Achilles; War, Law and the Course of History, New York, 2002.

Boot, Max, Savage Wars of Peace; Small Wars and the Rise of American Power, New York, 2002. Bosher, J. F., French Finances 1770-1795; from Business to Bureaucracy, Cambridge, 1970. Bowden, Mark, Black Hawk Down; A Story of Modern War, London, 2000. Buchanan, Mark, Ubiquity; The Science of History... or Why the World is Simpler Than We Think, London, 2000. Buchanan, Patrick, A Republic, Not an Empire, Washington, 1999. Burleigh, Michael, Third Reich; A New History, London, 2000. Cain, P., i Hopkins, T., British Imperialism, 1688-2000, Harlow, 2001. Caputo, Philip, A Rumor of War, London, 1999. Chang, Gordon, Coming Collapse of China, London, 2002. Clarke, Simmons J., Pearl Harbor, New York, 2001. Clausewitz, Carl von, On War, Princeton, 1989. Coker, Christopher, Empires in Conflict; The Growing Rift Between Europe and the United States, London, 2003. Cole, Wayne S., An Interpretive History of America's Foreign Relations, Homewood, 1968. Conrad, Joseph, Nostromo; A Tale of the Seaboard, London, 1907./1984. Conrad, Joseph, Secret Agent, London, 1907./2004. Crouchley, A. E., The Economic Development of Modern Egypt, London, 1938. Dallas, Gregor, 1918: War and Peace, London, 2000. Davidson, Eugene, Death and Life of Germany; An account of the American occupation, London, 1959. Davies, Robert R., First English Empire; Power and Identities in the British Isles, 10931343, Oxford, 2000. Davis, Lance E., i Huttenback, R. A., Mammon and the Pursuit of Empire; The Political Economy of British Imperialism, 1860-1912, Cambridge, 1986. Davis, Mike, Late Victorian Holocausts; El Nino Famines and the Making of the Third World, London, 2001. Daws, Gavan, Shoal of Time; A History of the Hawaiian Islands, New York, 1968. Diamond, Jared, Guns, Germs and Steel; The Fates of Human Societies, London, 1997. Dimbleby, D., i Reynolds, D., Ocean Apart; The Relationship Between Britain and America in the Twentieth Century, London, 1988. Dower, John W., Embracing Defeat; Japan in the Wake of World War II, London, 1999. Easterly, William, Elusive Quest for Growth, Cambridge, 2002. Edelman, Bernard, Dear America; Letters Home from Vietnam, New York, 2002.

BIBLIOGRAFIJA

511

Epitropoulos, Mike-Frank G., i Roudometof, V., (ur.), American Culture In Europe; Interdisciplinary Perspectives, Westport, 1998. Ferguson, Niall, Empire; How Britain Made the Modem World, London, 2004. Ferguson, Niall, Pity of War, London, 2006. Ferguson, Niall, The Cash Nexus; Money and Politics in Modern History, 1700-2000, London, 2001. Ferrell, Robert H., Harry S. Truman; A Life, Columbia, 1994. Foot, Rosemary, The Wrong War; American Policy and the Dimensions of the Korean Conflict, 1950-1953, New York, 1985. Forman, Shepard, i dr., The United States in a Global Age; The Case for Multilateral Engagement, New York, 2002. Frank, Andre Gunder, ReOrient; Global Economy in the Asian Age, Berkeley/ London, 1998. Freeman, J. i Nearing, S., Dollar Diplomacy; A Study in American Imperialism, New York, 1966. Fromkin, David, A Peace to End All Peace; The Fall of the Ottoman Empire and the Creation of the Modern Middle East, London, 1991. Fukuyama, Francis, State Building; Governance and World Order in the 21st Century, London, 2004. Fullbrook, Mary, Divided Nation; A History Of Germany, 1918-1990, Oxford, 1991. Fursenko, A., i Naftali, T., One Hell of a Gamble; Khrushchev, Castro, and Kennedy, 1958-1964, London, 1997. Gaddis, John Lewis, Surprise, Security, and the American Experience, Cambridge, 2004. Gaddis, John Lewis, We Now Know; Rethinking the Cold War, New York, 1997. Gilbert, Martin, Winston S. Churchill; Never Despair, 1945-1965, London, 1988. Gilpin, Robert, Political Economy of International Relations, Princeton, 1987. Gimbel, John, American Occupation of Germany; Politics and the Military, 1945-1949, Stanford, 1968. Goldsmith, Raymond W., The Financial Development of India, Japan, and the United States, New Haven/London, 1983. Grant, Ulysses S., Memoirs and Selected Letters, New York, 1990. Greene, Graham, Quiet American, London, 1955./2001. Hanson, Jim, Decline of the American Empire, Westport, 1993. Hassner, Pierre, The United States; The Empire of Force or the Force of Empire, 2002. Held, David, i dr., Global Transformations Reader, Cambridge, 1999. Herring, George C., America's Longest War, New York, 1997. Hitchcock, William I., Struggle for Europe; The Turbulent History Of A Divided Continent 1945 To The Present, London, 2003. Hoge, James F., i Zakaria, Fareed, The American Encounter; The United States And The Making Of The Modern World, New York, 1997. Holbrooke, Richard, To End a War, New York, 1997. Hudson, Michael, Super Imperialism; The Origins and Fundamentals of U.S, New York, 2003.

512

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

Huntington, Samuel P., Clash of Civilizations and the Remaking of World Order, London, 2003. Ignatieff, Michael, Virtual War; Kosovo and Beyond, London, 2000. Ignatieff, Michael, Empire Lite; Nation-Building in Bosnia, Kosovo and Afghanistan, London, 2003. Ikenberry, G. John, After Victory; Order and Power in International Politics, Princeton, 2001. James, Harold, End of Globalization; Lessons from the Great Depression, Cambridge/ London, 2001. Johnson, Chalmers, Blowback; The Costs and Consequences of American Empire, London, 2000, Judd, Denis, Empire; The British Imperial Experience from 1765 to the Present, London, 1996. Julien, Claude, America's Empire; The British Imperial Experience, from 1765 to the Present, New York, 1971. Kagan, Robert, Of Paradise and Power; America and Europe in the New World Order, New York, 2003. Kaplan, Robert, Warrior Politics; Why Leadership Demands a Pagan Ethos, New York, 2001. Karnow, Stanley, Vietnam; A History, London, 1994. Kastor, Peter J., The Louisiana Purchase; Emergence of an American Nation, Washington, 2002. Kennedy, Paul, Rise and Fall of the Great Powers; Economic Change and Military Conflict From 1500 to 2000, New York, 1989. Keyssar, Alexander, Right to Vote; The Contested History of Democracy in the United States, New York, 2000. Kindleberger, Charles P., The World in Depression 1929-1939, Berkeley, 1973. Kinzer, Stephen, All the Shah's Men; An American Coup and the Roots of Middle East Terror, New York, 2003. Kirk-Greene, Anthony, On Crown Service; A History of HM Colonial and Overseas Civil Services, 1837-1997, London, 1999. Knock, Thomas J., To End All Wars; Woodrow Wilson and the Quest for a New World Order, New York/Oxford, 1992. Kolko, G., i Kolko, J., Limits of Power; The World and United States Foreign Policy, New York, 1972. Krasner, Stephen D., Sovereignity; Organized Hypocrisy, Princeton, 1999. Krugman, Paul, Great Unravelling; Losing Our Way in the New Century, New York, 2003. Kupchan, Charles, End of the American Era; U.S. Foreign Policy and the Geopolitics of the Twenty-first Century, New York, 2002. Landes, David, Wealth and Poverty of Nations, London, 1998. LeFeber, Walter, New Empire; An Interpretation of American Expansion, 1860-1898, New York, 1968.

BIBLIOGRAFIJA

513

Lerner, Max, America as a Civilization, New York, 1957. Lewis, Bernard, Crisis of Islam; Holy War and Unholy Terror, New York, 2001. Lewis, Bernard, What Went Wrong?; The Clash Between Islam and Modernity in the Middle East, New York, 2003. Lieven, Dominic, Empire; The Russian Empire and Its Rivals, London, 2000. Linden, Ian, A New Map of the World, London, 2003. Liska, George, Imperial America; The International Politics of Primacy, Baltimore, 1967. Louis, William Roger, Imperialism at Bay; The United States and the Decolonization of the British Empire, 1941-1945, New York, 1978. Lowenthal, Abraham F., Partners in Conflict; The United States and Latin America, Baltimore, 1987. Lundestad, Geir, American „Empire" and Other Studies of US Foreign Policy in Comparative Perspective, Oxford/Oslo, 1990. MacDonald, James, A Free Nation Deep in Debt; The Financial Roots of Democracy, New York, 2003. Maddison, Angus, World Economy; A Millennial Perspective, Paris, 2001. Magdoff, Harry, Age of Imperialism; The Economics of US. Foreign Policy, New York, 1969. Maier, Charles S., Among Empires; American Ascendancy and Its Predecessors, Cambridge, 2003. Malkasian, Carter, Korean War 1959-1953 (Essential Histories), Chicago, 2001. Mandelbaum, Michael, The Idea that Conquered the World; Peace, Democracy, and Free Markets in the Twenty-first Century, New York, 2002. Marshall, Peter, Demanding the Impossible; A History of Anarchism, London, 1992. Matthew, H. C. G., Gladstone; 1875-1898, Oxford, 1995. May, Ernest R., American Imperialism; A Speculative Essay, Chicago, 1968./1990. McAlpin, Michelle B., Subject to Famine; Food Crises and Economic Change in Western India, 1860-1920, Princeton, 2003. McCullough, David, Truman, New York, 1992. McMahon, Robert J., Limits of Empire; The United States and Southeast Asia Since World War II, New York, 1999. Mead, Walter R., Special Providence; American Foreign Policy and How It Changed the World, New York, 2001. Mearsheimer, John J., Tragedy of Great Power Politics, New York/London, 2001. Melosi, Martin V., The Shadow of Pearl Harbor, London, 1977. Melville, Herman, Moby Dick, London, 1900. Merk, Frederick, Manifest Destiny and Mission in American History, New York, 1963. Milner, Clyde A., i dr. (ur.), The Oxford History of the American West, Oxford, 1994. Milward, Alan, European Rescue of the Nation State, London, 2001. Mitchell, Brian R., International Historical Statistics; Africa, Asia, Oceania, London, 1998. Morris, Edmund, Theodore Rex, London, 2001.

514

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

Morris, James, Pax Britannica; Climax of an Empire, London, 1968./1992. Mosier, John, Myth of the Great War; A New Military History of World War I, London, 2001. Mueller, John E., War, Presidents and Public Opinion, New York, 1973. Nearing, Scott, The American Empire, New York, 1921. Nye, Joseph, Paradox of American Power; Why the World's Only Superpower Can't Go It Alone, Oxford/New York, 2002. Oppen, Beate Ruhm Von, (ur.), Documents on Germany under occupation (19451954), London, 1955. Palmer, Bruce, Twenty-five Year War; America's Military Role in Vietnam, Lexington, 1984. Peterson, Peter G., Running on Empty; How the Democratic and Republican Parties Are Bankrupting Our Future and What Americans Can Do About It, New York, 2004. Pettiford, L., i Harding, D., Terrorism; The New World War, London, 2003. Piatt, D. C. M., Finance, Trade, and Politics in British Foreign Policy 1815-1914, Oxford, 1968. Pollack, Kenneth, The Threatening Storm, New York, 2002. Pomeranz, Kenneth, Great Divergence; China, Europe, and the Making of the Modern World Economy, Princeton/Oxford, 2000. Porter, A. N. (ur.), Atlas of British Overseas Expansion, London, 2001. Potter, David C., India's Political Administrators, 1919-1983, Oxford, 1986. Power, Samantha, Problem from Hell; America and the Age of Genocide, London, 2003. Pratt, Julius W. America's Colonial Experiment; How the United States Gained, Governed, and in Part Gave Away a Colonial Empire, New York, 1950. Prestowitz, Clyde V., Rogue Nation; American Unilateralism and the Failure of Good Intentions, New York, 2003. Priest, Dana, Mission; Waging War and Keeping Peace With America's Military, New York, 2003. Pulzer, Peter, German Politics, 1945-1995, Oxford, 1995. Ramsay, David, Lusitania; Saga and Myth, London, 2001. Rauchway, Eric, Murdering McKinley; The Making of Theodore Roosevelt's America, New York, 2003. Ravenal, Earl C., Never Again; Learning from America's Foreign Policy Failures, Philadelphia, 1978. Richardson, R. N., i dr., Texas; The Lone Star State, New Jersey, 1981. Roberts, Andrew, Salisbury; Victorian Titan, London, 1999. Roy, Tirthankar, Economic History of India, 1857-1947, Delhi, 2000. Schiller, Herbert, Mass Communications and American Empire, Oxford, 1992. Schmidt, Hans, Maverick Marine; General Smedley D. Butler and the Contradictions of American Military History, Lexington, 1987. Shannon, Richard, Gladstone; Heroic Minister, 1865-1898, London, 1999. Shawcross, William, Deliver Us From Evil; Peacekeepers, Warlords and a World of Endless Conflict, London, 2000.

BIBLIOGRAFIJA

515

Shiller, Robert J., Irrational Exuberance, Princeton, 2000. Siedentop, Larry, Democracy in Europe, London, 2001. Simms, Brendan, Unfinest Hour; Britain and the Destruction of Bosnia, London, 2001. Smith, Jean Edward (ur.), The Papers of General Lucius D. Clay, Bloomington, 1974. Smith, Neil, American Empire; Roosevelt's Geographer and the Prelude to Globalization, Berkeley, 2003. Smith, Peter H., Talons of the Eagle; Dynamics of U.S.-Latin American Relations, Oxford, 2000. Smith, Rogers M., Civic Ideals; Conflicting Visions of Citizenship in U.S. History, New Haven, 1997. Spanier, John W., Truman-MacArthur Controversy and the Korean War, Cambridge, 1959. Steel, Ronald, Pax Americana, New York, 1967. Stoll, David, Is Latin America Turning Protestant? The Politics of Evangelical Growth, Berkeley, 1990. Stone, Irving, Global Export of Capital from Great Britain, 1865-1914, London, 1999. Stueck, William, Korean War; An International History, Princeton, 1995. Suskind, Ron, The Price of Loyalty; George W. Bush, the White House, and the Education of Paul O'Neill, New York, 2004. Swomley, John M., American Empire; The Political Ethics of Twentieth-Century Conquest, New York, 1970. Symonds, Richard, Oxford and Empire; The Last Lost Cause?, Oxford, 1986. Tinker, Hugh, New System of Slavery; Export of Indian Labour Overseas, 1830-1920, London/New York/Bombay, 1974. Todd, Emmanuel, Après l'Empire; Essai sur las decomposition du systeme americain, Paris, 2002. Townsend, Mary Evelyn, European Colonial Expansion since 1871, Chicago, 1941. Truman, Harry S., Memoirs; Years of Trial and Hope, New York, 1956. Vidal, Gore, Decline and Fall of the American Empire, Berkeley, 1992. Vonnegut, Kurt, Slaughterhouse-Five, London, 1969./2000. Williams, William A., Empire as a Way of Life; An Essay on the Causes and Character of America's Present Predicament Along with a Few Thoughts about an Alternative, New York, 1980. Williams, William A., Tragedy of American Diplomacy, Cleveland, 1959. Wittner, Lawrence S. (ur.), Mac Arthur, New Jersey, 1971. Wolfe, Robert (ur.), Americans as Proconsuls; United States military government in Germany and Japan, 1944-1952, Carbondale, 1984. Wolfe, Thomas, Look Homeward, Angel, New York, 1929./1970. Woodward, Bob, Bush at War, New York/London, 2002. Woodward, Bob, Plan of Attack, New York/London, 2004. Yergin, Daniel, Prize; The Epic Quest for Oil, Money, and Power, New York/London, 2003.

516

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

Zakaria, Fareed, Future of Freedom; Illiberal Democracy at Home and Abroad, New York, 2003. Zieger, Robert H., America's Great War; World War I and the American Experience, New York/Oxford, 2000. Zimmermann, Warren, First Great Triumph; How Five Americans Made Their Country a World Power, New York, 2003.

BIBLIOGRAFIJA

517

Abshire, David M., „Lessons of Vietnam: Proportionality and Credibility" u: Anthony Lake (ur.), The Legacy of Vietnam: The War, American Society and Future American Foreign Policy (New York, 1976), str. 392-410. Acemoglu, Daron; Simon Johnson i James A. Robinson, „Colonial Origins of Comparative Development: An Empirical Investigation" NBER Working Paper, 7771 (2000). Acemoglu, Daron; Simon Johnson i James A. Robinson, „An African Success Story: Botswana", (11. srpnja 2001.). Acemoglu, Daron; Simon Johnson i James A. Robinson, „Reversal of Fortune: Geography and Institutions in the Making of the Modern World Income Distribution", NBER Working Paper, 8460 (rujan 2001.). Alesina, Alberto; Enrico Spolaore i Romain Wacziarg, „Economic Integration and Political Disintegration" NBER Working Paper, 6163 (1997). Alesina, Alberto; Rafael di Telia i Robert MacCulloch, „Inequality and Happiness: Are Europeans and Americans Different?", NBER Working Paper, 8198 (travanj

2001.). Arria, Diego, „The Changing Nature of Sovereignty and Intervention: A Latin American Perspective", International Institute for Strategic Studies Global Strategic Review (12-14. rujna 2003.). Ashdown, Paddy, „Broken Communities, Shattered Lives: Winning the Savage War of Peace", govor lorda Ashdowna, visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, London (19. lipnja 2003.). Atkin, John, „Official Regulation of British Overseas Investment, 1914-1931", Economic History Review, 23, 2 (kolovoz 1970.), str. 324-35. Bairoch, Paul, „European Trade Policy 1815-1914", u: Peter Mathias i Sidney Pollard (ur.), The Cambridge Economic History of Europe, vol. 8: The Industrial Economies: The Development of Economic and Social Policies (Cambridge, 1989), str. 1-160. Baldwin, Richard E., i Philippe Martin, „Two Waves of Globalisation: Superficial Similarities, Fundamental Differences", NBER Working Paper, 6904 (siječanj 1999.). Barro, Robert J., „Determinants of Economic Growth: A Cross-Country Empirical Study", NBER Working Paper, 5698 (kolovoz 1996.). Begg, D.; B. Eichengreen; L. Halpern; J. von Hagen i C. Wyplosz, „Sustainable Regimes of Capital Movements in Accession Countries", Centre for Economic Policy Research, Policy Paper, 10 (travanj 2003.). Bergsten, C. Fred, „America and Europe: Clash of the Titans?", Foreign Affairs, 78, 2 (ožujak/travanj 1999.), str. 20-32. Bonney, Richard, „France, 1494-1815", u: Richard Bonney (ur.), The Rise of the Fiscal State in Europe, c. 1200-1815 (Oxford, 1999), str. 123-76. Bordo, Michael, i Hugh Rockoff, „The Gold Standard as a 'Good Housekeeping Seal of Approval'", Journal of Economic History, 56, 2 (lipanj 1996.), str. 389-428. Bordo, Michael, i Marc Flandreau, „Core, Periphery, Exchange Rate Regimes and Globalization", u: Michael Bordo, Alan Taylor i Jeffrey Williamson (ur.), Globalization in Historical Perspective (Chicago, 2002), str. 417-68.

518

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

Bordo, Michael, i Anna J. Schwartz, „Monetary Policy Regimes and Economic Performance: The Historical Record", NBER Working Paper, 6201 (rujan 1997.). Bordo, Michael, i Hugh Rockoff, „Was Adherence to the Gold Standard a 'Good Housekeeping Seal of Approval During the Interwar Period?", NBER Working Paper, 7186 (lipanj 1999.). Bordo, Michael, i Finn E. Kydland, „The Gold Standard as a Commitment Mechanism", u: Tamim Bayoumi, Barry Eichengreen i Mark P. Taylor (ur.), Modern Perspectives on the Gold Standard (Cambridge, 1996), str. 55-100. Bordo, Michael; Barry Eichengreen i Douglas A. Irwin, „Is Globalization Today Really Different Than Globalisation a Hundred Years Ago", NBER Working Paper, 7195 (lipanj 1999.). Buchanan, Keith, „The Geography of Empire", Bulletin of Concerned Asian Scholars, 4, 2 (1972), str. 40-54. Byman, Daniel, „Scoring the War on Terrorism", National Interest, 72 (2003), str. 75-85. Calleo, David, „Reflections on American Hegemony in the Postwar Era", u: Patrick Karl O'Brien i Armand Clesse (ur.), Two Hegemonies: Britain 1846-1914 and the United States 1941-2001 (Aldershot/Burlington, Vt„ 2002), str. 248-57. Calleo, David, „Power, Wealth and Wisdom: The United States and Europe After Iraq", National Interest, 72 (2003), str. 5-17. Carnegie Endowment for International Peace, „From Victory to Success: Afterwar Policy in Iraq", Foreign Policy (srpanj 2003.), str. 50-72. Catao, Luis, i Marco E. Terrones, „Fiscal Deficits and Inflation", International Monetary Fund Working Paper, 03/65 (2003). Chiswick, Barry, i Timothy Hatton, „International Migration and the Integration of Labor Markets", u: Michael Bordo, Alan Taylor i Jeffrey Williamson (ur.), Globalization in Historical Perspective (Chicago, 2003), str. 65-117. Clemens, Michael A., i Jeffrey G. Williamson, „Where Did British Capital Go? Fundamentals, Failures and the Lucas Paradox: 1870-1913", NBER Working Paper, 8028 (December 2000). Clemens, Michael A., i Jeffrey G. Williamson, „A Tariff-Growth Paradox? Protection's Impact the World Around 1875-1997", NBER Working Paper, 8459 (rujan 2001.). Coker, Christopher, „Empires in Conflict: The Growing Rift Between Europe and the United States", Whitehall Paper, 58 (London, 2003). Collier, Paul, i Anke Hoeffler, „On Economic Causes of Civil War", Oxford Economic Papers, 50 (1998), str. 563-73. Constantine, Stephen, „Migrants and Settlers", u: Judith M. Brown i Wm. Roger Louis (ur.), Oxford History of the British Empire: The Twentieth Century, vol. 4 (Oxford, 1999), str. 163-87. Cooper, Robert, „The Postmodern State", u: Foreign Policy Centre (ur.), Reordering the World: The Long-term Implications of September 11 (London, 2002).

BIBLIOGRAFIJA

519

Crafts, Nicholas, „Globalisation and Growth in the Twentieth Century", International Monetary Fund Working Paper, 00/44 (ožujak 2000.). Danthine, Jean-Pierre; Francesco Giavazzi i Ernst-Ludwig von Thadden, „European Financial Markets after EMU: A First Assessment", NBER Working Paper, 8044 (December 2000). Davis, Steven J.; Kevin M. Murphy i Robert H. Topel, „War in Iraq Versus Containment: Weighing the Costs", neobjavljeni rad, University of Chicago Graduate School of Business (ožujak 2003.). Diamond, Larry, „Universal Democracy", Policy Review, 119 (lipanj i srpanj 2003.), str. 3-27. Diamond, Larry, „Promoting Real Reform in Africa", poglavlje neobjavljene knjige, Hoover Institution, Stanford Unversity (2003). Dollar, David, i Aaart Kraay, „Trade, Growth, and Poverty", Development Research Group, World Bank, neobjavljeni rad (ožujak 2001.). Dower, John, „Occupied Japan as History and Occupation History as Politics", Journal of Asian Studies (veljača 1975.), str. 485-504. Drazen, Allan, „Towards a Political-Economic Theory of Domestic Debt", u: G. Calvo i M. King (ur.), The Debt Burden and Its Consequences for Monetary Policy (London, 1998), str. 159-76. Dutt, Amitava Krishna, „The Origins of Uneven Development: The Indian Subcontinent", American Economic Review, 82, 2 (svibanj 1992.), str. 146-50. Edelstein, Michael, „Imperialism: Cost and Benefit", u: Roderick Floud i Deirdre McCloskey (ur.), The Economic History of Britain Since 1700, vol. 2, 1860-1939 (Cambridge, 1994), str. 197-216. Eichengreen, Barry, i Marc Flandreau, „The Geography of the Gold Standard", Centre for Economic Policy Research Discussion Paper, 1050 (listopad 1994.). Engerman, Stanley L., „Servants to Slaves to Servants: Contract Labor and European Expansion", u: P. C. Emmer (ur.), Colonialism and Migration: Indentured Servants Before and After Slavery (Dordrecht, 1986), str. 263-94. Etzioni, Amitai, „Implications of the American Anti-Terrorism Coalition for Global Architectures", European Journal of Political Theory, 1,1 (srpanj 2002.), str. 9-30. Evans, John M.; Douglas C. Lippoldt i Pascal Marianna, „Trends in Working Hours in OECD Countries", Labour Market and Social Policy-Occasional Papers, 45 (30. ožujka 2001). Ferguson, Niall, „Hegemony or Empire?", Foreign Affairs, 82, 5 (rujan/listopad 2003.), str. 154-61. Ferguson, Niall, „Prisoner Taking and Prisoner Killing in the Age of Total War: Towards a Political Economy of Military Defeat", War in History (u tisku). Ferguson, Niall, „The City of London and British Imperialism: New Light on an Old Question", u: Youssef Cassis (ur.), London and Paris as Financial Centers (Cambridge, u tisku).

520

Niall Ferguson: K O L O S - Uspon i pad američkog imperija

Ferguson, Niall, i Brigitte Granville, „'Weimar on the Volga': Causes and Consequences of Inflation in 1990s Russia Compared with 1920s Germany" Journal of Economic History, 60, 4 (December 2000), str. 1061-87. Ferguson, Niall, i Laurence J. Kotlikoff, „The Degeneration of EMU", Foreign Affairs (ožujak/travanj 2000.), str. 110-21. Ferguson, Niall, i Laurence J. Kotlikoff, „Going Critical: American Power and the Consequences of Fiscal Overstretch", National Interest, 73 (Fall 2003), str. 22-32. Fieldhouse, David, „For Richer, For Poorer", u: P. J. Marshall (ur.), The Cambridge Illustrated History of the British Empire (Cambridge, 1996), str. 108-46. Fischer, Stanley, „Globalization and Its Challenges", American Economic Review, 93, 2 (svibanj 2003.). Gallagher, John, i Robinson, Ronald, „The Imperialism of Free Trade", Economic History Review, 6 (1953), str. 1-15. Galston, William, „Perils of Preemptive War", American Prospect, 13, 17 (23. rujna 2002.), str. 22-25. Gause, F. Gregory, III, „From 'Over the Horizon' to 'Into the Backyard': The U.S.Saudi Relationship and the Gulf War", u: David W. Lesch (ur.), The Middle East and the United States: A Historical and Political Reassessment, drugo izdanje (Oxford, 1999), str. 341-54. Gilbar, Gad G., „The Economics of Interdependence: The United States and the Arab World, 1973-1977", u: Haim Shaked i Itamar Rabinovich (ur.), The Middle East and the United States: Perceptions and Policies (New Brunswick, N.J., 1980), str. 209-41. Gimbel, John, „Governing the American Zone of Germany", u: Robert Wolfe (ur.), Americans as Proconsuls: United States Military Government in Germany and Japan, 1944-1952 (Carbondale, 111., 1984), str. 92-103. Gleditsch, Nils Petter; Peter Wallensteen; Mikael Eriksson; Margareta Sollenberg i Havard Strand, „Armed Conflict 1946-2001: A New Dataset", 39, 5, Journal of Peace Research (rujan 2002.), str. 615-37. Glennon, Michael J., „Why the Security Council Failed", Foreign Affairs, 82, 3 (svibanj/lipanj 2003.), str. 16-36. Gokhale, Jagadeesh, i Kent Smetters, „Fiscal and Generational Imbalances: New Budget Measures for New Budget Priorities", Federal Reserve Bank of Cleveland, Policy Discussion Paper (ožujak 2002.). Greene, Jack P., „Empire and Identity from the Glorious Revolution to the American Revolution", u: Peter Marshall (ur.), The Oxford History of the British Empire, vol. II: The Eighteenth Century (Oxford, 1998), str. 208-230. Grossman, Herschel I., i Juan Mendoza, „Annexation or Conquest? The Economics of Empire Building", NBER Working Paper, 8109 (veljača 2001.). Hale, David, „The British Empire in Default: Should Newfoundland Be a Role Model for Argentina?", neobjavljeni rad (28. siječnja 2003). Hale, David, i Lyric Hughes Hale, „China Takes Off", Foreign Affairs, 82, 6 (studeni/prosinac 2003.), str. 36-53.

BIBLIOGRAFIJA

521

Hassner, Pierre, „The United States: The Empire of Force of the Force of Empire", Institute for Security Studies of the European Union Chaillot Paper, 54 (rujan 2002.). Hofstadter, Richard, „Cuba, the Philippines and Manifest Destiny", The Paranoid Style in American Politics and Other Essays (New York, 1965), str. 145-87. Horlacher, Friedrich W., „The Language of Late Nineteenth-Century American Expansionism", u: Serge Ricard (ur.), An American Empire: Expansionist Cultures and Policies, 1881-1917 (Aix-en-Provence, 1990), str. 31-51. Huntington, Samuel, „The Lonely Superpower", Foreign Affairs, 78, 2 (ožujak/ travanj 1999.), str. 35-50. Irwin, Douglas A., „Interpreting the Tariff-Growth Correlation of the Late Nineteenth Century", NBER Working Paper, 8739 (siječanj 2002.). Jeffery, Keith, „The Second World War", u: Judith Brown i Wm. Roger Louis (ur.), The Oxford History of the British Empire, vol. 4: The Twentieth Century (Oxford/ New York, 1999), str. 306-28. Johansson, S. Ryan, „National Size and International Power: A Demographic Perspective on 'Hegemony'", u: Patrick Karl O'Brien i Armand Clesse, (ur.), Two Hegemonies: Britain 1846-1914 and the United States 1941-2001 (Aldershot/ Burlington, Vt„ 2002), str. 336-56. Johnson, Paul, „America's New Empire for Liberty", Hoover Digest, 4 (2003), str. 8-13. Jowitt, Ken, „Rage, Hubris and Regime Change", Policy Review, 118 (travanj i svibanj 2003.), str. 33-43. Judge, Clark S., „Hegemony of the Heart: American Cultural Power and Its Enemies", Policy Review, 110 (prosinac 2001./siječanj 2002.), str. 3-15. Kedourie, Elie, „The Transition from a British to an American Era in the Middle East", u: Haim Shaked i Itamar Rabinovich (ur.), The Middle East and the United States: Perceptions and Policies (New Brunswick, N.J., 1980), str. 3-11. Kissinger, Henry, „Reflections on American Diplomacy", Foreign Affairs, 35, 1 (listopad 1956.), str. 37-57. Klein, Michael, „Ways out of Poverty: Diffusing Best Practices and Creating Capabilities", World Bank, Perspectives on Policies for Poverty Reduction (siječanj 2003). Knapp, Wilfrid, „The United States and the Middle East: How Many Special Relationships?", u: Haim Shaked i Itamar Rabinovich (ur.), The Middle East and the United States: Perceptions and Policies (New Brunswick, N.J., 1980), str. 11-31. Krasner, Stephen D., „Troubled Societies, Oudaw States and Gradations of Sovereignty", neobjavljeni rad, Stanford University Department of Political Science (20. srpnja 2002.). Kurth, James, „Migration and the Dynamics of Empire", National Interest, 71 (2003), str. 5-16. Kurtz, Stanley, „Democratic Imperialism: A Blueprint", Policy Review Online, 118 (travanj 2003.).

522

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

La Porta, Rafael; Florencio Lopez-de-Silanes; Andrei Shleifer i Robert W. Vishny, „Law and Finance,, Journal of Political Economy, 106, 6 (December 1998), str. 1113-55. Lai, Deepak, „EMU and Globalisation", Politeia (1999). Layne, Christopher, „America as European Hegemon", National Interest, 72 (2003), str. 17-31. Leffler, Melvyn P., „9/11 and the Past and the Future of American Foreign Policy", Harmsworth Inaugural Lecture, Oxford (20. svibnja 2003.). Lindert, Peter, „Voice and Growth: Was Churchill Right?", Journal of Economic History, 63, 2 (lipanj 2003.), str. 315-50. Lindert, Peter, i Peter J. Morton, „How Sovereign Debt Has Worked", University of California-Davis Institute of Governmental Affairs Working Paper (kolovoz 1997.). London, Josh, „The Unlikely Imperialists", Policy Review Online, 114 (kolovoz/ rujan 2002.). Looney, Robert, „Economic Costs to the United States Stemming from the 9/11 Attacks", Center for Contemporary Conflict, Strategic Insight (5. kolovoza

2002.). Louis, Wm. Roger, „Introduction", u: Robin W. Winks (ur.), The Oxford History of the British Empire, vol. 5: Historiography (Oxford, 1999), str. 1-42. Louis, Wm. Roger, i Ronald Robinson, „The Imperialism of Decolonization", Journal of Imperial and Commonwealth History, 22, 3 (1994), str. 462-511. Lucas, Robert, „Why Doesn't Capital Flow from Rich to Poor Countries?", American Economic Review, 80 (1990), str. 93-96. Mc Arthur, John W., i Jeffrey D. Sachs, „Institutions and Geography: Comment on Acemoglu, Johnson and Robinson", NBER Working Paper, 8114 (veljača 2001.). McCauley, Robert N., i William R. White, „The Euro and European Financial Markets", B.I.S. Working Paper (svibanj 1997.). McKinnon, Ronald, i Gunther Schnabl, „China: A Stabilizing or Deflationary Influence in East Asia? The Problem of Conflicted Virtue?", Stanford University Economics Department Working Paper (kolovoz 2003.). Maier, Charles S., „An American Empire? Implications for Democracy, Order and Disorder in World Politics", neobjavljeni rad, Harvard University (ožujak 2003.). Mallaby, Sebastian, „The Reluctant Imperialist: Terrorism, Failed States, and the Case for American Empire", Foreign Affairs, 81,2 (ožujak/travanj 2002.), str. 2-8.

Matthews, Jessica Tuchman, „Now for the Hard Part", Foreign Policy (srpanj 2003.), str. 51. Medeiros, Evan S., i M. Taylor Fravel, „China's New Diplomacy", Foreign Affairs, 82, 6 (studeni/prosinac 2003.), str. 22-35. Nordhaus, William D., „Iraq: The Economic Consequences of War", New York Review of Books, 49, 19 (December 5, 2002). North, Douglass C., i Barry R. Weingast, „Constitutions and Commitment: The

BIBLIOGRAFIJA

523

Evolution of Institutions Governing Public Choice in Seventeenth- Century England", Journal of Economic History, 64, 4 (1989), str. 803-32. Nye, John Vincent, „The Myth of Free-Trade Britain and Fortress France: Tariffs and Trade in the Nineteenth Century", Journal of Economic History, 51, 1 (ožujak 1991.), str. 23-46. O'Brien, Patrick Karl, „The Pax Britannica and American Hegemony: Precedent, Antecedent or Just Another History?", u: Armand Clesse (ur.), Two Hegemonies: Britain 1846-1914 and the United States 1941-2001 (Aldershot/Burlington Vt„ 2002), str. 3-64. O'Brien, Patrick Karl, „The Governance of Globalization: The Political Economy of Anglo-American Hegemony", CESifo Working Paper, 1023 (rujan 2003.). O'Hanlon, Michael, „Come Pardy Home, America: How to Downsize U.S. Deployments Abroad", Foreign Affairs, 80, 2 (ožujak/travanj 2001.), str. 2-9. Obstfeld, Maurice, i Alan M. Taylor, „Globalization and Capital Markets", NBER Working Paper, 8846 (ožujak 2002.). Obstfeld, Maurice, i Alan M. Taylor, „Sovereign Risk, Credibility and the Gold Standard: 1870-1913 versus 1925-31", NBER Working Paper, 9345 (studeni 2002.) Obstfeld, Maurice, i Alan M. Taylor, „Globalization and Capital Markets", u: Michael D. Bordo, Alan M. Taylor i Jeffrey G. Williamson (ur.), Globalization in Historical Perspective (Chicago, 2003), str. 121-83. Osterhammel, Jürgen, „Britain and China, 1842-1914", u: Andrew Porter (ur.), The Oxford History of the British Empire, vol. 3: The Nineteenth Century (Oxford/ New York, 1999), str. 146-69. Osterhammel, Jürgen, „China", u: Judith Brown i Wm. Roger Louis (ur.), The Oxford History of the British Empire, vol. 4: The Twentieth Century (Oxford/New York, 1999), str. 643-66. Pagden, Anthony, „The Struggle for Legitimacy and the Image of the Empire in the Adantic to c. 1700", u: Nicholas Canny (ur.), The Oxford History of the British Empire, vol. 1: British Overseas Enterprise to the Close of the Seventeenth Century (Oxford, 1998), str. 34-54. Pei, Minxin, „Lessons of the Past", Foreign Policy (srpanj 2003.), str. 52-55. Peterson, Edward N., „The Occupation as Perceived by the Public, Scholars, and Policy Makers", u: Robert Wolfe (ur.), Americans as Proconsuls: United States Military Government in Germany and Japan, 1944-1952 (Carbondale, 111., 1984), str. 416-25. Pfaff, William, „A New Colonialism?", Foreign Affairs, 74, 1 (1995), str. 2-6. Pigman, Geoffrey Allen, „Hegemony Theory, Unilateral Trade Liberalisation and the 1996 US Farm Bill", u: Patrick Karl O'Brien i Armand Clesse (ur.), Two Hegemonies: Britain 1846-1914 and the United States 1941-2001 (Alder- shot/ Burlington Vt., 2002), str. 258-83. Porch, Douglas, „Occupational Hazards: Myths of 1945 and U.S. Iraq Policy", National Interest, 71 (2003), str. 35-48.

524

N i a l l F e r g u s o n : K O L O S - U s p o n i pad a m e r i č k o g i m p e r i j a

Pritchett, Lant, „Divergence, Big Time", Journal of Economic Perspectives, 11, 3 (1997), str. 3-17. Rauchway, Eric, „Competitive Imperialism: British and American Tutelage and the Open Door", simpozij „Empire as Education: British and American Teaching in the World", American Historical Association Annual Meeting (9. siječnja 1998). Ravenal, Earl C., „The Strategic Lessons of Vietnam", u: Anthony Lake (ur.), The Legacy of Vietnam: The War, American Society and Future American Foreign Policy (New York, 1976), str. 256-77. Ravenal, Earl C., Never Again: Learning from America's Foreign Policy Failures (Philadelphia, 1978). Ravenal, Earl C., Robert Komer; Ithiel Pool i Robert Pfaltzgraff, „Was Failure Inevitable? Some Concluding Perspectives", u: W. Scott Thompson i Donald D. Frizzell (ur.), The Lessons of Vietnam (London, 1977), str. 263-81. Raychaudhuri, Tapan, „British Rule in India: An Assessment", u: P. J. Marshall (ur.), The Cambridge Illustrated History of the British Empire (Cambridge, 1996), str. 357-69. Reich, Bernard, „United States Interests in the Middle East", u: Haim Shaked i Itamar Rabinovich (ur.), The Middle East and the United States: Perceptions and Policies (New Brunswick, N.J., 1980), str. 53-93. Reich, Bernard, „The United States and Israel: The Nature of the Special Relationship", u: David W. Lesch (ur.), The Middle East and the United States: A Historial and Political Reassessment (Oxford, 1999), str. 227-44. Reinstein, Jacques J., „Reparations, Economic Reform, and Reconstruction", u: Robert Wolfe (ur.), Americans as Proconsuls: United States Military Government in Germany and Japan, 1944-1952 (London, 1984), str. 135-55. Rigobon, Roberto, i Brian Sack, „The Effects of War Risk on US Financial Markets", NBER Working Paper, 9609 (travanj 2003). Rodrik, Dani, „Feasible Globalizations", neobjavljeni rad, Harvard University (2003). Rosecrance, Richard, „Objectives of U.S. Middle East Policy", u: Haim Shaked i Itamar Rabinovich (ur.), The Middle East and the United States: Perceptions and Policies (New Brunswick, N.J., 1980), str. 31-53. Rosecrance, Richard, „Croesus and Caesar: The Essential Transadantic Symbiosis", National Interest, 72 (2003), str. 31-35. Rosen, Stephen Peter, „An Empire, If You Can Keep It", National Interest, 71 (2003), str. 51-61. Roskin, Michael, „From Pearl Harbor to Vietnam: Shifting Generational Paradigms and Foreign Policy", Political Science Quarterly, 89 (1974), str. 563-88. Rubin, Barnett R.; Humayun Hamidzada i Abby Stoddard, „Through the Fog of Peace Building: Evaluating the Reconstruction of Afghanistan", Center on International Cooperation Policy Paper (lipanj 2003.). Runge, C. Ford, „Agrivation: The Farm Bill from Hell", National Interest, 72 (2003), str. 85-94.

BIBLIOGRAFIJA

525

Sachs, Jeffrey D., „Tropical Underdevelopment", NBER "Working Paper, 8119 (2001). Sachs, Jeffrey D., i Andrew M. Warner, „Economic Reform and the Process of Global Integration", Brookings Papers on Economic Activity, 1 (1995), str. 1-118. Sachs, Jeffrey D., „Fundamental Sources of Long-Run Growth", American Economic Review, 87, 2 (1997), str. 184-88. Schirmer, Daniel B., „U.S. Bases in Central America and the Opposition to Them", neobjavljeni rad predstavljen na „Crossroads 1991", an international conference on US. bases, Manila, Philippines (14. svibnja 1990.). Schlauch, Wolfgang, „American Policy Towards Germany, 1945", Journal of Contemporary History, 5, 4 (1970), str. 113-28. Schularick, Moritz, „Development Finance in Two Eras of Financial Globalization, (1890-1914 vs. 1990-2000)", nacrt poglavlja, Free University, Berlin (2003). Schwabe, Klaus, „The Global Role of the United States and Its Imperial Consequences, 1898-1973", u: Wolfgang J. Mommsen i Jürgen Osterhammel (ur.), Imperialism and After: Continuities and Discontinuities (London, 1986), str. 13-33. Simes, Dimitri K., „America's Imperial Dilemma", Foreign Affairs, 82, 6 (studeni/ prosinac 2003.), str. 91-102. Siracusa, Joseph, „Lessons of Vietnam and the Future of American Foreign Policy", Australian Outlook, 30 (kolovoz 1976.), str. 227-37. Smith, Robert Freeman, „Latin America, the United States and the European Powers, 1830-1930", u: Leslie Bethell (ur.), The Cambridge History of Latin America, vol. 4 (Cambridge, 1986), str. 83-121. Snyder, Jack, „Imperial Temptations", National Interest, 71 (2003), str. 29-40. Sylla, Richard, „Shaping the US Financial System, 1690-1913: The Dominant Role of Public Finance", u: Richard Tilly i Gabriel Tortella (ur.), The States, the Financial System and Economic Modernization (Cambridge, 1999), str. 249-70. Taylor, Alan M., „Globalization, Trade and Development: Some Lessons from History", NBER Working Paper, 9326 (studeni 2002.). Tesar, Linda, i Ingrid Werner, „The Internationalization of Securities Markets Since the 1987 Crash", u: R. Litan i A. Santomero (ur.), Brookings-Wharton Papers on Financial Services (Washington, D.C., 1998). Tower, John G., „Foreign Policy for the Seventies", u: Anthony Lake, The Legacy of Vietnam: The War, American Society and Future American Foreign Policy (New York, 1976), str. 242-55. Trefler, Daniel, „The Case of the Missing Trade and Other Mysteries", American Economic Review, 85, 5 (prosinac 1995.), str. 1029-46. Wallerstein, Immanuel, „Three Hegemonies", u: Patrick Karl O'Brien i Armand Clesse (ur.), Two Hegemonies: Britain 1846-1914 and the United States 1941-2001 (Aldershot/Burlington, Vt„ 2002), str. 357-61. Washbrook, David, „South Asia, the World System, and World Capitalism", Journal of Asian Studies, 49, 3 (kolovoz 1990.), str. 479-508. Webb, Stephen B., „Fiscal News and Inflationary Expectations in Germany After World War", Journal of Economic History, 46, 3 (1986), str. 769-94.

526

Niall Ferguson: KOLOS - Uspon i pad američkog imperija

Williamson, Jeffrey G., „Globalization, Convergence and History", Journal of Economic History, 56, 2 (1996), str. 277-310. Williamson, Jeffrey G., „Land, Labor and Globalization in the Pre-Industrial Third World", NBER Working Paper, 7784 (srpanj 2000.). Williamson, Jeffrey G., „Winners and Losers over Two Centuries of Globalization", NBER Working Paper, 9161 (rujan 2002.). Windschutde, Keith, „Lengthened Shadows: The Burdens of Empire", New Criterion, 22, 1 (rujan 2003.), str. 4-15. Zelikow, Philip, „The Transformation of National Security: Five Redefinitions", National Interest, 71 (2003), str. 17-28. Zwick, Jim, „Mark Twain's Anti-Imperialist Writings in the 'American Century",' u: Angel Velasco Shaw i Luis H. Francia (ur.), Vestiges of War: The PhilippineAmerican War and the Aftermath of an Imperial Dream, 1899-1999 (New York, 2002), str. 38-56.

BIBLIOGRAFIJA

527

BILJEŠKA O A U T O R U

Niall Ferguson predaje povijest na Sveučilištu Harvard te poslovno upravljanje na Harvard Business Schoolu, a predavao je i političku i ekonomsku povijest na Oxfordu, što mu je ujedno i glavno područje znanstvenog istraživanja. Autor je nekoliko knjiga. Najpoznatije su: The House of Rothschild, The Pity of War, The Cash Nexus, Empire, War of the World, a osim Kolosa, na hrvatski mu je dosad prevedena i knjiga Uspon novca (The Ascent of Money). Ferguson radi i kao honorarni urednik u Financial Timesu. Časopis Time uvrstio ga je na svoju listu 100 najutjecajnijih svjetskih ljudi.

BILJEŠKA O AUTORU

528