Nevrbalna komunikacija 3 - Povijest u istraživanju i metode istraživanja neverbalne komunikacije

Neverbalna komunikacija – treći dio

Historijski tokovi proučavanja neverbalne komunikacije Psiholozi koji su se krajem XIX i početkom XX vijeka intenzivno bavili proučavanjem facijalne ekspresije emocija ispitivali su prije svega tačnost ocjene emocija na osnovu izraza lica i na uslove od kojih zavisi tačnost ocjena na osnovu ekspresivnih znakova. To je bila glavna tema ispitivanja i velikog broja drugih istraživača sve do tridesetih godina prošloga vijeka. Među prvim pisanim djelima koja se bave tematikom neverbalne komunikacije nalazi se knjiga Charlesa Darwina, Ekspresija emocija kod čovjeka i životinja (1982), a odnosi se na prvo sistematsko proučavanje i komparaciju izražavanja emocija između ljudi i životinja. Kako se vidi, razmatraju se ekspresivni znaci kao sredstva komunikacije, ali se sama pojava neverbalne komunikacije ograničava samo na navedeni problem, odnosno na ispitivanje tačnosti ocjena emocija na osnovu facijalne ekspresije. Čak se ni djelo, Ličnost: psihološke interpretacije, koje je 1937 godine objavio Gordon Allport, a koje obuhvata veoma dobro obrazloženo ukazivanje na važnost raznovrsnih ekspresivnih znakova za upoznavanje ličnosti, ne bavi razmatranjem neverbalne komunikacije kao socijalnog procesa i kao jednog od osnovnih sredstava interakcije. Na ulogu ekspresivnih znakova kao sredstava komunikacije ukazao je još početkom dvadesetog vijeka W.Wundt, koji prvu knjigu u svom desetotomnom djelu Psihologije naroda posvećuje govoru, između ostalog i putem neverbalnih komunikacionih znakova. Međutim, njegova razmatranja ne postaju podsticaj za sistematsko izučavanje neverbalne komunikacije (Rot, 2004). Od pedesetih godina 20. vijeka razvija se postepeno i sistematsko izučavanje neverbalne komunikacije i to u raznim naučnim disciplinama. Etnolozi koji su već odavno registrovali razne forme ponašanja, ali prije svega kao običaje pojedinih etničkih grupa, počinju da ih proučavaju kao sredstva neverbalne komunikacije. Među ostalim, američki socijalni antropolog E.T. Hall, krajem pedesetih godina prošloga vijeka pokazuje kako razlike u „nijemom“ jeziku pripadnika različitih kultura mogu dovesti do nesporazuma među njima. Još je važnija jedna njegova studija o prostornim karakteristikama u interakciji osoba i njihovoj komunikacionoj vrijednosti.

Od njega potiće, za ovu vrstu komunikacionih znakova, naziv proksemički znakovi (Morris, 1979). Engleski antropolog Desmond Morris od pedesetih godina prošloga vijeka u svojim publikacijama ističe sličnost u ponašanju čovjeka i životinja, a 1977 godine objavljuje knjigu Otkrivanje čovjeka kroz gestove i ponašanje u kojoj pokazuje veoma široko i učestalo korištenje brojnih neverbalnih znakova za izražavanje različitih stanja, osobina i želja čovjeka. I biolozi i etnolozi, prikazujući razne vrste ponašanja, sve veću pažnju obraćaju komunikaciji kod životinja. Tako Karl Von Fish 1965 godine objavljuje često navođenu studiju o orijentaciji pčela na osnovu „plesnog govora“. Kada prelaze na proučavanje i razmatranje neverbalne komunikacije ljudi, kao što to čini Eibl-Eibesfeldt, oni naglašavaju nasljedno porijeklo neverbalnih komunikacionih znakova. I lingvisti sada počinju posvećivati veću pažnju raznim ekstralingvističkim komunikacionim znakovima, a ne samo prozodijskim. Pri prikazivanju jezičkih pojava, čime se lingvisti bave, važno je pratiti različite paralingvističke znakove, a među njih se ubrajaju svi neverbalni komunikacioni znakovi koji prate jezičko izražavanje (Canfield, 2002). Ali, u posljednjim decenijama dvadesetog vijeka i početkom ovoga vijeka, izučavanju neverbalne komunikacije najviše pažnje posvećuju psiholozi. Mehrabian (1968, prema Hickson, Stacks i Morre, 2004) koji je proučavao kako se osjećaji prenose u porukama, imao je velikog uticaja na kasnija proučavanja, kada je pronašao i izrekao da je od čitave poruke čak 93 procenta sadržaja poruke preneseno neverbalnim putem. Tačnije Mehrabian govori da je 38 procenata poruke emocionalnog značenja vokalno, 55 procenata se odnosi na facijalnu ekspresiju, a samo 7 procenata emocionalnog značenja poruke se prenosi verbalno. Većina istraživaća koji proučavaju uticaj neverbalne komunikacije, vjeruje da Mehrabijanovih 93 procenta može biti malo previsok značaj koji se daje neverbalnim znakovima. Naime, mlađi istraživaći prije prihvataju aproksimacije koje daju Birdwhistell i Philpott, a koje govore da neverbalno jedni sa drugima komuniciramo oko 60 do 70 procenata (Hickson, Stacks i Moore, 2004). Prvenstveno su psihoterapeuti upozoravali na to koliko je značajno praćenje neverbalnih komunikacionih znakova za razumijevanje psihičkih stanja čovjeka. Da bismo saznali o osjećanjima i reagovanjima pacijenta u psihoterapeutskom tretmanu, važno je, naglašavaju oni, pratiti javljanje i tok znakova neverbalne komunikacije. Ekman, koji sam i sa saradnicima šezdesetih godina prošloga vijeka proučava

neverbalne znakove kako se javljaju i mijenjaju u toku psihoterapeutskog postupka, intenzivno izučava izražavanje emocija putem facijalne ekspresije, Ekman i Friesen i danas su jedni od vodećih stručnjaka u toj oblasti (Ekman, 1997). Među prvim sistematskim psihološkim prikazima neverbalne komunikacije nalazi se studija o kinezičkim pokretima koju 1952 godine objavljuje R. Birdwhistell. Termin „kinezički“ on koristi i za označavanje paralingvističkih znakova i smatra neverbalno izražavanje struktuiranim, organizovanim analogno verbalnom. Nastavljaju se dalje brojni radovi i sistematski prikazi većeg broja autora. Među ostalim; Mehrabijana (A. Mehrabian) koji pokušava da primjenom faktorske analize utvrdi opšte dimenzije raznih vrsta neverbalnih komunikacionih sredstava i daje sistematski pregled procesa neverbalne komunikacije. Veliki je broj i drugih psihologa koji izučavaju ovo područje, a posebno treba istaći engleskog socijalnog psihologa Argajla (M. Argyle), koji proučava mnoga pitanja neverbalne komunikacije, a naročito pažnju usmjerava na komunikacioni znak i objavljuje iscrpnu monografiju o „tjelesnoj komunikaciji“ ili „govoru tijela“ kako on naziva neverbalnu komunikaciju (Rot, 2004). Svi su spomenuti naučnici koji, bilo da dolaze iz drugih naučnih disciplina ili su predstavnici psihologije, napravili veliki uticaj na svukupno pročavanje neverbalne komunikacije, a posebno su se u proučavanju služili određenim metodama o kojima govorimo u nastavku.

Metode istraživanja u proučavanju neverbalne komunikacije

Još je krajem devetnaestog vijeka razvijena metodika proučavanja facijalne ekspresije i pokreta tijela i njegovih dijelova kao indikatora emocionalnih stanja i osobina ličnosti. Ali tek posljednjih decenija dvadesetog vijeka razvija se i pručavanje facijalne ekspresije, položaja tijela, tjelesnih pokreta i drugih elemenata spoljnog ponašanja kao znakova neverbalne komunikacije, pa time i metodologija njihovog proučavanja. Danas se u izučavanju neverbalne komunikacije primjenjuju obje osnovne metode proučavanja psihičkih pojava, neeksperimentalna i eksperimentalna. A u okviru njih razni postupci i brojne tehnike podešene istraživanim problemima i prirodi izučavanih pojava. U proučavanju neverbalne komunikacije moguće je razlikovati dva glavna pristupa: postupak kodiranja i postupak dekodiranja neverbalnih komunikacionih znakova. Kada se radi o prvom postupku od ispitanika se zahtijeva da svojim spoljnjim znakovima izraze neka vlastita subjektivna stanja npr. svoje emocije, stavove prema osobi sa kojom su u interakciji ili svoj odnos prema sadržaju komunikacije. U svim ovim se slučajevima prati spoljnim znakovima manifestirano stanje: paralingvistički, kinezički i proksemički znakovi te njihove varijacije u različitim uvjetima. Moguće je i namjerno mijenjati te uslove npr. subjekat koji manifestuje znakove, osobe kojima se obraća, sadržaj koji se saopštava i situaciju u kojoj se to čini. Pri drugom postupku, postupku dekodiranja, od ispitanika se zahtijeva da saopće i koje značenje pridaju pojedinim neverbalno komunikacionim znakovima i njihovim kombinacijama. Moguće je također namjerno birati ispitanike sa određenim svojstvima, kao i mijenjati uvjete u kojima oni daju tumačenja uočenih neverbalnih komunikacionih znakova. Često se u istom istraživanju povezuju oba navedena postupka, i postupak dekodiranja i kodiranja. Također je važno reći da se obadva postupka primjenjuju bez obzira na to da li je u pitanju neeksperimentalna ili eksperimentalna metoda, a također i pri korištenju različitih tehnika istraživanja (Mahl, 1987). Dosta često se prilikom ispitivanja neverbalne komunikacije organizuje sistematsko neeksperimentalno istraživanje kako bi se obezbijedila prirodnost situacije i da bi se umanjio uticaj samog ispitivanja na manifestovanje neverbalnih znakova. U takvim se istraživanjima, između ostalog, registruju neverbalni znakovi i njihov tok kod raznih vrsta subjekata i u raznim uvjetima. Tako se u jednom istraživanju, kojeg su

proveli Haggard i Isgacs 1966 godine, prate tok i odlike facijalne ekspresije u raznim afektivnim stanjima.1 Spontano manifestovanje neverbalnih komunikacionih znakova moguće je pratiti kod raznih kategorija subjekata. Moguće je to i kod pacijenata psihijatrijskih ustanova, kao što su to činili Eckman i Friesen, veoma zaslužni istraživaći za razvijanje izučavanja neverbalne komunikacije koji su koristeći postupak dekodiranja, provjeravali u kojoj mjeri neverbalni znakovi otkrivaju određena psihička stanja i promjene u tim stanjima.2 Veoma često se u istraživanjima koristi i eksperimentalna metoda istraživanja. Često metoda terenskog eksperimenta, a još češće labaratorijskog. Postoje mnoga pojedinačna eksperimentalna istraživanja iz područja neverbalne komunikacije, a neka od tih su i četiri eksperimenta koja je organizovao Albert Mehrabian kako bi ispitao može li se na osnovu određenih neverbalnih komunikacionih znakova zaključiti o stavovima komunikatora prema osobi sa kojom je u interakciji (Rot, 2004). Mehrabijan je u ovom eksperimentu provjeravao veći broj hipoteza. Između ostalog i hipotezu da pozitivan stav komunikatora prema osobi kojoj se obraća prate zauzimanje manje razdaljine, više kontakata očima, direktnija orijentacija prema 1

Prateći karakteristike i tok facijalne ekspresije, koristeći snimanje izraza filmskom kamerom, ova su

dva istaživača otkrila da postoji jedan kratkotrajan period u javljanju facijalnog izraza pri emocijama koji nije u skladu niti sa facijalnom ekspresijom koja je predhodila ni sa onom koja slijedi, a niti sa verbalnim sadržajem izjave subjekta. Traje oko 1/5 sekunde, a nazvali su je „mikromentalnom facijalnom ekspresijom“. Najčešće i najizrazitije se javlja u situacijama kada se subjekat suzdržava da odgovori na pitanje ili kada nešto poriče; uopće kada je verbalni odgovor blokiran. Predstavlja, smatraju autori, vid ispoljavanja onih impulsa i afekata koje subjekat ne želi da prikaže ili se neusuđuje da pokaže (http://nonverbal.ucsc.edu/). 2

U ovom je istraživanju ponašanje pacijenata jedne psihijatrijske ustanove snimano u toku osam

minuta prilikom prijemnog intervjua pri dolasku u bolnicu i potom opet prilikom intervjua kod napuštanja bolnice poslije uspješnog liječenja. Grupe studenata procjenjivača su poslije ocjenjivali psihičko stanje pacijenata na snimkama, bez ikakvog predhodnog znanja o njima. Procjenjivači su dobili listu atributa koje su morali pridodati licima sa filma, a to su bili: uplašen, prijatan, napregnut, socijalan, sumnjičav i mnogi drugi. Isti postupak ocjenjivanja su prošli i psihijatri. Zaključak je eksperimenta bio da je sa velikom tačnošću moguće otkrivati psihička stanja pacijenata kao i promjene u psihičkim stanjima kod pojedinih osoba, a na osnovu neverbalnih komunikacionih znakova, http://nonverbal.ucsc.edu/).

osobi kojoj govori, veća opuštenost držanja, relativno odsustvo akimbo položaja3 pri stajanju. U tri eksperimenta koristi se postupak dekodiranja: prezentuju se određeni neverbalni znakovi i od ispitanika se zahtijevaju ocjene o stavu komunikatora. U četvrtom se ogledu koristi postupak kodiranja. Ovdje se od ispitanika traži da zamisle kako je vješalica koja se nalazi u prostoriji neka osoba. Zahtijeva se da ispitanici zauzmu položaj, držanje i distancu koju bi zauzeli da su to stvarne osobe s kojima komuniciraju. Postoji osam situacija koje predstvljaju kombinaciju tri obilježja: spola zamišljene osobe, njenog društvenog statusa i naklonosti prema njoj. Te situacije predstavljaju nezavisnu varijablu, a zavisnu čini i jedanaest vrsta neverbalnih znakova: otvorenost ruku, otvorenost nogu, relaksiranost šaka, relaksiranost nogu, kontakt očima, orijentacija glave, položaj ramena, frontalna distanca, lateralna distanca, vertikalno pomijeranje glave i položaj ruku. Obrađeni kvantitativni podaci između ostalog, pokazuju da: kada je komunikator muškarac, njegov pozitivan stav prema osobi kojoj se obraća dolazi do izražaja prije svega u povećanom kontaktu očima, zatim u manjoj razdaljini, te u odustnosti akimbo pozicije. Kod žena su neverbalni znakovi pozitivnog stava prije svega odsustvo akimbo položaja, manja distanca i otvorenost položaja ruku tj. ruke nisu prekrštene preko grudi (Rot, 2004). U istraživanjima se prati koliko manifestovanje raznih vrsta neverbalnih znakova i njihovih sklopova zavisi od činilaca kao što su: spol ( i komunikatora i osobe kojoj se obraća), njihov društveni status, uzrast, trajanje pozanstva i iskustvo koje komunikator i osoba kojoj se obraća imaju jedno o drugom, te osobine njihovih ličnosti. Također, prilikom proučavanja neverbalne komunikacije se mora obratiti pažnja na tri uslova: odnos među osobama koje komuniciraju, situacija u kojoj se manifestiraju neverbalni znakovi i kultura kojoj pripadaju osobe u interakciji. Kultura je naročito važna zato što neverbalni znakovi iz jedne kulture mogu nositi potpuno drugačiju poruku u nekoj drugoj kulturi, a i neverbalna ponašanja mogu biti potpuno različita (Mahl, 1987). Važno je pitanje kako pratiti i registrovati neverbalne komunikacione znakove. Kako bi se to postiglo potrebno je pri istraživanju voditi računa o varijacijama svakog pojedinog znaka unutar neke kategorije. Posebno pitanje koje se postavlja pri svakom empirijskom istraživanju neverbalnih komunikacionih znakova jeste utvrđivanje jedinica posmatranja. Neverbalni znakovi nisu statični. Oni se u određenom trenutku pojavljuju i traju neko vrijeme. Treba odrediti koliko složen 3

Pojam akimbo ili ruke na bokovima, pojam se odnosi na stav tijela kada su nam ruke (šake) prilikom stajanja na bokovima.

znak ili koliko složen pokret i u kom trajanju predstavlja jedinicu posmatranja (Rot, 2004). U literaturi se navode dva pristupa. Prvi, koji kao jedinicu uzima neki lako uočljivi znak, ili pokret, a koji se može razlikovati od predhodnog i naknadnog. U tom slučaju jedinica posmatranja traje od započinjanja pokreta nekim drugim dijelom tijela. Drugi je pristup, a koji zagovara jedan od prvih istraživača kinezičkih oblika komuniciranja, Birdwhistell, razbijanje pokreta na sitne elemente. Kao što se kod jedinica u izučavanju verbalne komunikacije koriste fonemi i morfemi, slično treba postupati pri izučavanju kinezičke neverbalne komunikacije. Birdwhistell razlikuje pojmove kine, kinem i kinomorfem.4 Kine bi bio najmanje uočljiv pokret, analogan pojmu fonema. Kinem bi trebalo da predstavlja najvažniju jedinicu i označavao bi najmanji pokret koji ima samostalno značenje, bio bi analogan pojmu morfema. Kinemi se povezuju u kinomorfeme, sastavljene od više pokreta određenog dijela tijela koji čine jedan određeni akt ili poseban položaj, ono što pristalice drugačijeg pristupa, a čije je mišljenje danas vladajuće, upravo označavaju jedinicom posmatranja. Proučavanje neverbalne komunikacije u odnosu na nasljedne i okolinske faktore 4

Birdwhistell, R.: Kinesics and Communication, prema: Explorations in Communication: An Anthology, Beacon Press, Boston, 1960.

Postoje tri vrste podataka na osnovu kojih ocjenjujemo da li su neverbalni komunikacioni znakovi dati nasljeđem ili su stečeni individualnim iskustvom: rano javljanje, univerzalnost i sličnost sa komunikacionim znakovima životinja. Veoma rano, još u prvim danima života, javlja se fiksiranje predmeta koji se kreću. Na osnovu toga zaključuje se da postoje urođene osnove fiksiranja kao znaka kojim se spontano izražava zainteresovanost za nešto. Jedna važna istraživačka strategija korištena u odgovoru na pitanje da li je neverbalno ponanašanje naučeno ili nasljeđeno jeste potraga za dosljednostima u izražavanju emocija putem izraza lica između različitih kultura. Ako se može pokazati da različite kulture i kodiraju i dekodiraju izraze lica na sličan način, tada se može prihvatiti hipoteza o urođenosti, koju je prvi predložio Charles Darwin. Valjanost takvih dokaza oslanja se na uvjerenje da jedna kultura nije mogla naučiti takve izražaje kontaktom sa drugom kulturom (Molnar i Segestrile, 1997). Ekman i Friesen (1971, prema Ekman 1993) su proveli eksperiment u kojem je ispitanicima ispričana jedna veoma tužna priča, a potom su im pokazane slike koje su pokazivale razne izraze lica i oni su trebali odrediti emociju koja najblolje odgovara toj priči. Ispitanici su bili pripadnici plemena iz Nove Gvineje i Amerikanci, tri su fotografije pokazivale sreću, tugu, bijes, gađenje, iznenađenje i strah. Izračunati postotak na kraju eksprerimenta pokazuje da je ukupno slaganje visoko i da se među kulturama više slažu djeca nego odrasli. Predhodno je istraživanje ispitivalo dekodiranje emocija, a drugo pokazuje sposobnost kodiranja emocija između različitih kultura. Tako su Ekman i Friesen (1972, prema Ekman 1997) proveli eksperiment u kojem se ispitivala međukulturalna dosljednost u kodiranju emocija. U tom istraživanju je traženo od članova nekog plemena sa Nove Gvineje da prikažu prikladan izraz lica s obzirom na emociju koja je u priči opisana. Zatim su snimljene njihove fotografije i date su američkim studentima da prosude koja je emocija iskazana. Slaganje među kulturama je bilo lošije kada su emocije koje su dekodirali Amerikanci bile iznenađenje i strah. Eibl-Eibesfeldt (1972) je tražio međukulturalne sličnosti u gestama i to posebno je ispitivao gestu podizanja obrva prilikom pozdrava. On je otkrio da se ovaj gest kao univerzalni znak pozdrava javlja u mnogim kulturama. Eibl-Eibesfeldt (1970) je napravio i detaljna opažanja lica djece koja su rođena gluha i slijepa. Pretpostavlja se da ta djeca nisu mogla to ponašanje naučiti gledajući svoju majku, a ipak njihova

facijalna ekspresija ima jednake izraze kada je u pitanju izražavanje osnovnih emocija (prema Pennington, 1997). O porijeklu neverbalnih komunikacionih znakova kod čovjeka susrećemo dva ekstremna i potpuno suprotna shvatanja. Jedno koje ističe veliku sličnost neverbalne komunikacije kod čovjeka i životinja i naglašava primarnu ulogu filogenetskog nasljeđa. Ovo shavatanje prvenstveno nalazimo kod biologa i antropologa. Među mnogim, etolog Eibl-Eeibsfeldt koji se bavi i proučavanjem neverbalne komunikacije kod čovjeka, naglašava ne samo facijalnu sličnost pojedinih emocija nego dokazuje i univerzalnost mnogih sistema ekspresivnog neverbalnog ponašanja i njihovu filogenetsku osnovu. To se odnosi i na sindrom ponašanja pri gnjevu, pri pozdravljanju, pri udvaranju, na izraz postiđenosti ili začuđenosti. I često kao specifični ljudski atribut isticani smijeh, i glasni smijeh i suptilni, uz razne intelektualne sadržaje vezan smiješak, rezultat je kontinuiranog filogenetskog razvoja. Prvi ima izvor u ekspresiji primata koju oni pokazuju u igri u kojoj simuliraju agresiju otvarajući pri tome široko usta, a pokrivajući zube. Ljudski smiješak ima porijeklo u izrazu lica antropoidnih majmuna koji se manifestuje razvučenim usnama i pokazivanjem oba reda zuba kada životinja time saopštava svoju spremnost na potčinjavanje drugoj od nje jačoj životinji i pokazuje da nema neprijateljstva, već da postoje prijateljstvo i vezanost. Sličnost između ponašanja čovjeka i njegovih životinjskih predaka u cjelokupnom pa i neverbalnom ponašanju tolika je da se o čovjeku može govoriti kao o „golom majmunu“, kako to kaže engleski antropolog Morris D. (1967, prema Collier, 1985). Istraživanja na mnogim životinjskim vrstama sugerišu da postoji snažna biološka osnova sistema signalizacije. Ovaj pojam signalizacije razrađuje Wiener (1972, prema Collier 1985) smatrajući da je životinjsko ponašanje prvenstveno signalizaciono, a ne komunikativno. Kod beskralježnjaka se „ples“ pčele ističe kao najrazrađeniji sistem za komunikaciju smjera i udaljenosti bogatog izvora nektara, drugim pčelama. Tzv. „osmica“ u plesu pčela komunicira smjer nektara tako što pčele plešu u određenom kutu u odnosu na okomicu kojeg onda druge pčele trebaju prenijeti u odnosu na položaj sunca ispred košnice. Udaljenost se komunicira živahnošću plesa, što je ples živahniji i nektar je dalji (Pennington, 1997). Ptice koriste pjevanje u komunikaciji između roditelja i potomaka, kada se žele pariti, kada štite vlastiti teritorij i kada upozoravaju vlastitu i druge vrste da je u blizini

grabežljivac. Čini se da učenje igra važnu ulogu, a Marler (1970, prema Rot 1983) je pretpostavio da postoje mnoge sličnosti između ljudskog govora i razvoja ptičjeg pjeva. Prvobitno „cijukanje“ mladunčeta postepeno se pretvara u specifični pijev vrste kako mladunče odrasta. Ako ne čuju druge ptice iste vrste, mladunčad ne može razviti tako razrađeni sistem, a ovo je dobar primjer kako biološke predispozicije zahtijevaju iskustvo i učenje da bi se mogle ostvariti. Najizrazitiji primjer neverbalne komunikacije između vrsta prikazuje istraživanje Exlinea (1972, prema Pennington, 1997). Utvrđeno je da se produženi kontakt očima kod majmuna često tumači kao prijetnja i može izazvati agresivno ponašanje. Exlinea je zanimalo otkriće da li je to slučaj i kada su ljudi naveli rezus majmune na kontakt očima. Muški rezus majmuni stavljeni su u pojedinačne kaveze za posmatranje, a eksperimentator je započeo kontakt očima tako što je majmunu buljio u oči ili je sakretao pogled. Kod produženog kontakta se uvijek javila agresivnost i napad, a niti jednom se nije isto ponovilo kod skretanja pogleda. Zaključak je bio da se kao i kod ljudi, i kod životinja produženi kontakt očima smatra prijetnjom i agresivnim činom. Danas već brojna istraživanja ponašanja životinja pokazuju učestalo korištenje raznih vrsta znakova pri njihovom komuniciranju. Po pravilu, to su, kao što je rečeno, spontano manifestovanje znakova na koje druge životinje reaguju na određeni način. Nalazimo ih kao instrumente koji služe regulisanju raznih vrsta socijalnog ponašanja životinja: seksualnog, podizanja i zaštite mladunčadi, afilijativnog i kooperativnog, odbrambenog i napadačkog. Čula mirisa, ukusa i dodira važniji su kanali komunikacije kod životinja nego što su to za čovjeka. Ali, čest komunikacioni kanal je i vizuelni, preko kojeg se opažaju razne vrste pokreta, i auditivni, preko kojeg se primaju glasovi i šumovi kao komunikacioni znakovi. Ovi komunikacioni kanali su češći ukoliko je životinja na višem stepenu razvoja. Kod primata postoje mnoge od vrsta znakova koje nalazimo u neverbalnoj komunikaciji među ljudima. Kod antropoida postoji razvijena facijalna ekspresija. U stručnoj literaturi se navodi da je kod šimpanze moguće razlikovati najmanje trinaest izraza lica koji se redovno javljaju kao znak za određena stanja i za određene potrebe životinja. Među ostalim, u situaciji socijalne igre javlja se tzv. „lice za igru“, otvorena usta sa pokrivenim zubima (Molnar i Segestrile, 1997). Mnogi pokreti tijela ne ostaju ni kod životinja samo instrumentalni akti nego postaju i socijalni znakovi. Takvu ulogu stiče i određeno držanje tijela. Na primjer, na odsječno mahanje šakom ili toptanje zadnjim udovima druga životinja reaguje kao na znakove

prijetnje. Dodirivanje šakama ili tijelom ili biskanje druge životinje izraz su pomirljivosti i spremnosti na saradnju ili čak afilijativne potrebe životinje. I držanjem tijela životinja manifestuje svoj status u skupini u kojoj živi. Posmatranja u prirodnim uvjetima pokazuju da je opušteno držanje pri hodu i sjedenju, mirno kretanje sa široko razmaknutim nogama i uzdignutim repom kod majmuna znak visokog statusa u hijerarhijhi čopora. Istovremeno takvim držanjem ostalim životinjama se stavlja do znanja spremnost da se brani svoj status i privilegije koje on osigurava. Životinje koje su nesigurne i čiji je status nizak imaju drugačije držanje; one se kreću oprezno, tijelo im je napregnuto, a sjede sa glavom uvučenom među ramenima. Među stručnjacima se diskutuje u kojoj mjeri je opravdano komunikacione znakove među životinjama smatrati namjerno manifestovanim, intencionalnim, te da li se kombinovanjem pojedinih znakova obrazuju složeni znakovi i sa novim smislom. Drugim riječima, da li postoje struktura i sintaksa i znakova koje koriste životinje, kao što mi imamo pri upotrebi verbalnih znakova kod čovjeka (Molnar i Segestrile, 1997). Druga suprotna teza upravo opisanoj jeste ona kojom se poriče ikakva bitnija sličnost između funkcija neverbalnih komunikacionih znakova kod čovjeka i životinja. Ljudska je neverbalna komunikacija prema engleskom antropologu Leachu uvijek određena kulturom kojoj pojedinac pripada, a ne nasljeđem. Ona se od životinjske bitno razlikuje i po tome što se znatan dio ne odnosi na konkretne sadržaje nego na apstraktne i metafizičke ideje. Iako znakovi koje neverbalnim komuniciranjem čovjek koristi počivaju na učenju i zavise od faktora kao što su dob, uzrast, status, spol, obrazovanje, pa i osobine ličnosti, svi ti faktori djeluju opet u ovisnosti od kulture i podkulture. Prije svega od kulture kojoj pojedinac pripada zavisi u kojem će stepenu spoljnjim znakovima izraziti vlastito emocionalno stanje i onda kada se reaguje na nasljeđu zasnovan način. U nekim se društvima reaguje otvorenije i intenzivnije, a u drugim je manifestovanje svih ili nekih emocija kontrolisano i suzdržano. Pored, u predhodnom tekstu, navedenih istraživanja koje je o postojanju univerzalnih gesta među kulturama proveo Eibl-Eibelsfeldt, engleski antropolog Morris D. sa suradnicima pravi mape za dvadeset izabranih gestova koji su i najmanju ruku fascinantni. Osim toga, imaju i praktičnu vrijednost. Na primjer gest podignutog palca, koriste autostoperi širom svijeta. Ako se putuje kroz Belgiju, Siciliju, Sardiniju, Maltu ili Grčku, treba biti pažljiv jer se isti gest može protumačiti kao uvreda seksualnog tipa. O istraživanjima gestova će više govora biti u nastavku teksta (Morris, 1979).

Raznovrsnost istraživanja na temu neverbalne komunikacije Kao što je u dosadašnjem izlaganju ovog rada navedeno, postoje mnoge varijacije u području neverbalne komunikacije i njene manifestacije. Teme proučavanja i polazište za istraživanja na ovu temu se protežu u velikom rasponu pojava, počevši od proučavanja samih kanala neverbalne komunikacije, kojih kako smo vidjeli u uvodu ima jako puno, do odnosa tih kanala u odnosu na dob, spol, kulturu i nasljeđe. Istraživanja neverbalne komunikacije se pored navedenih područja tiču i mnogih varijacija na temu svakodnevnog života ljudi, njihovog bračnog života, ljubavnog života, društvenih odnosa u svakodnevnim susretima, odnosa sa prijateljima, te odnosa na radnom mjestu i na poslovnim sastancima. Poseban opus literature na temu neverbalne komunikacije bavi se i istraživanjima iz područja menadžmenta, marketinga i prodaje, neverbalne komunikacije u pravnim odnosima i u sudnici, nadalje tu imamo i širok spektar istraživanja neverbalne komunikacije i njenih funkcija u edukaciji, potom u medicini, kliničkoj psihologiji, te istraživanja psihijatrije kako normalnih tako i patoloških pojava. Neka od osnovnih istraživanja smo već spomenuli, ali nam ostaje jedan ogroman opus onih za čiju bi podrobnu prezentaciju bilo potrebno puno više izlaganja koje bi premašilo okvire jedne diplomske radnje. Zbog ovog cjelokupnog šarenila i obima podataka na datu temu, o ovom će se pitanju na narednim stranicama govoriti u skraćenom obliku sa naglaskom stavljenim na zaključke onih najznačajnijih područja istraživanja neverbalne komunikacije i njihovih rezultata.