Neverbalna komunikacija ili Govor tijela 1 by Meliha Hasečić psiholog

3. TUMAČENJE ZNAKOVA NEVERBALNE KOMUNIKACIJE 3.1. Facijalna ekspresija (pokreti i izrazi lica i očiju) Lice predstavlja veoma važan kanal neverbalne komunikacije. Mi izraze lica koristimo u širokom spektru socijalnih situacija i to kada želimo pokazati svoje emocije, osobine naše ličnosti, inteligenciju, narav i slično (Slika 1)14. Naš osmijeh govori ljudima da nam je drago što ih vidimo, mrgođenje ih odbija, pogled uperen u pod im daje do znanja da nismo baš najsrećniji, a podignuta glava i izvijene usne ukazuju da smo raspoloženi za šalu. Mnogo toga možemo reći licem. Možemo da koristimo izraze lica onda kada su riječi nepodobne, a kada neko kaže nešto što i nije baš u redu mi licem možemo da mu pokažemo da je napravio grešku. Iz ovoga postaje jasno da je glavna uloga lica u našem korištenju govora tijela izražavanje emocija. Lice daje veliki doprinos u samom izražavanju intenziteta neke emocije koju osjećamo. Govor lica se ne ograničava samo na izraze lica. Ovdje je važno istaći i ulogu pojedinih njegovih dijelova, a to su usne, oči, obrve, ljepota, pa i boja lica koja ovisi od stepena uzbuđenosti našeg organizma ili našeg zdravstvenog stanja. Još u 19 i 20 vijeku postojale su dvije grane, nazovimo ih pretečama moderne misli, frenologija i fiziognomija koje su davale karakteristične upute i dokaze za tumačenje osobina ljudi na osnovu izgleda njihove glave. Tačnije, frenologija, čiji je osnivač bio Franz Joseph Gall, zagovara stanovište po kojem svako područje na ljudskoj glavi odgovara određenim osobinama ličnosti i sposobnostima, pa prema tome oblici (udubljenja ili ispupčenja) koja su karakteristična za neku osobu i koja se nalaze na tako određenim područjima govore nešto o ličnosti te osobe. Termin fiziognomija (ili fiziognomika) se odnosi na svojstva lica koja se pokušavaju povezati sa nekim karakteristikama ili temperamentom pojedinca. Ta svojstva uključuju oblike i pozicije glavnih područja lobanje i obilježja lica, kao što su čelo, obrve, nos, obrazi i usta. Druge oznake nisu direktno povezane sa lubanjom, kao što su boja i tekstura kože, tjelesna dlakavost, kao i detaljne osobine ostalih dijelova tijela (npr. mesnati obrazi, punije usne i sl.), a svi se ovi dijelovi pomalo mijenjaju tokom vremena tako noseči fiziognomske 14

Slika 1, izvor: Morris, D.: Otkrivanje čovjeka kroz gestove i ponašanje. Izdavački zavod Jugoslavija, Beograd, 1979, str. 28.

34

poruke. Pretpostavljanje povezanosti između ovih facijalnih karakteristika i drugih aspekata osobe, uključujući ličnost, karakter, medicinske tretmane, ljubavni život ili sudbinu osobe, jeste fiziognomski pristup. Također, još jedan važan aspekt izražavanja govora tijela putem facijalne ekspresije i lica jesu artifakti. U njih spadaju brkovi, brade, naočare, minđuše, frizura i upotreba šminke. Pošto takve stvari utiču na našu pojavu i govore puno o nama, treba da uzmemo u obzir i način na koji oni utiču. Na primjer, brkovi i brada će često ukazivati na veću starost nego obrijana gornja usna, što može biti razlog tedencije nekih mladih ljudi da je puštaju. Naočare često doprinose da se osobama pripisuje veća inteligencija od one koju posjeduju. Postoje još razne varijacije na temu artifakata i njihovog značenja, a o njima ćemo opširnije govoriti u nastavku teksta. Istraživanje izraza lica nije samo otkrilo njihovu ulogu u izražavanju emocija, već nam je pružilo uvid i u njihovu ulogu u otkrivanju tipova ličnosti, stavova prema drugima, seksualnoj privlačnosti, želju za komunikacijom i stepen izražajnosti tokom komunikacije. Također, kada prvi put sretnemo nekoga i pogledamo ga u lice vjerovatno je prvi sud koji donesemo da li nam se dopada ili ne, da li nas privlači ili ne, ljepota lica druge osobe. I prilikom pozdravljanja pokret koji se skoro univerzalno pojavljuje svugdje u svijetu jeste podizanje obrva. Znakovima koje odaje lice i njegovi dijelovi, odnosno facijalnom ekspresijom, mi ljudima koji nas okružuju možemo u interakciji pružati različite signale, a ovo su neki znakovi:15 Izražavanje emocija. Osnovni kanal izražanja emocija jesu facijalne ekspresije kojima se izražavaju različite emocije. Dva američka istraživaća, Ekman i Friesen, otkrili su da postoji šest glavnih izraza lica koji se koriste da pokažu sreću, tugu, ljutnju, strah, gađenje i iznenađenje (slike dolje) (Ekman, 1997)16: 15

Značenja znakova i tumačenja poglavlja 3. ove diplomske radnje su najvećim dijelom preuzeti iz dva izvora: Givens B. David: The Nonverbal dictionary of gestures, signs & body language cues From AdamsApple Jump to Zygomatic Smile, na internet stranicama http://members.aol.com/nonverbal2/diction.html (a u nastavku teksta The Nonverbal Dictionary...) Morris. D.: Otkrivanje čovjeka kroz gestove i ponašanje, Izdavački zavod Jugoslavija, Beograd, 1979. (u nastavku Morris D. Otkrivanje čovjeka...) 16

Ilustracije izažavanja emocija preuzete sa internet stranice: http://face-and-emotion.com/dataface/emotion/expression.jsp

35

Slika 2

Slika 3

Slika 4

Slika 5

Slika 6

Slika 7

Sreća. Izražavanje sreće je univerzalno i lako prepoznatljivo, a interpretira se preko poruka koje se povezuju sa uživanjem, zadovoljstvom, pozitivnim osjećanjima i prijateljstvom. Osmijeh se lako može upotrijebiti u manipulatorske svrhe i često smo u prilici da kod ljudi vidimo lažno osmjehivanje koje je često u funkciji maskiranja nekih pravih osjećanja. Tako je lažni osmijeh moguće prepoznati po krajevima usana zakrivljenim nadole i prema očima koje ostaju u pozi pravog osjećanja, odnosno rubovi očiju se ne zatežu nagore zajedno sa krajevima usana i licem u smijeh čitavog lica. Slika gore pokazuje iskreni osmijeh koji karakteriše podizanje uglova usna i podizanje uglova očiju tako da se „čitavo lice smije“(Slika 2). Tuga. Mišljenje koje dijeli većina psihologa je da emocije tuge predstavljaju formu lica koje plače, ali umanjenog intenziteta. Premda su i suze zajednička pojava svim tužnim stanjima one nisu indikator neke posebne emocije jer mogu biti viđene i u stanjima velike sreće (Slika 3). Ljutnja. Znakovi ljutnje uključuju ukrućeno tijelo, namrštene obrve, stisnuta usta, raširene nozdrve i „oči koje sijevaju“. Ljutnja se jasno vidi u donjem dijelu lica i području obrva (Ekman, Friesen i Tomkins, 1971; prema Givens, 2005). Ova facijalna ekspresija se javlja kod dojenčadi između tri i četiri mjeseca (Burgoon i sur., 1989; prema Givens 2005) (Slika 4). Strah. Emocija straha se kod nekoga može prepoznati po povećanoj ugaonoj udaljenosti, po pojačanom znojenju, ubrzanom disanju, plakanju, po češćem treptanju očima, reakcijama ukočenosti, po znojnim dlanovima, po sušenju usta, nakostriješenim dlakama, pročišćavanju grla, po proširenim zjenicama i zaprepaštenom izrazu očiju. Strah se jasno vidi u području očiju (Ekman, Friesen i Tomkins, 1971; prema Givens, 2005) (Slika 5).

36

Gađenje je ekpresija koja prati tjelesni odgovor na objekte koji nam se gade, koji nas tjeraju na povraćanje i koji nas veoma uznemiruju. Karakteriše ga iskrivljeni izraz lica kao što je prikazano na slici (Slika 6). Iznenađenje. Izraz koji se skoro uvijek javlja u situacijama kada se desi nešto neočekivano. Iznenađenje karakterišu otvorena usta, raskolačene oči, trenutna ukoćenost lica i tijela, ubrzan puls i gubitak daha (Slika 7).

LJEPOTA jeste kvalitet izgleda ljudskog lica koji izaziva estetsko divljenje, požudu i privlačnost. Iako se možemo držati izreke da je ljepota u očima posmatrača postoje neke kvalitete i proporcije za koje se smatra da su obilježje univerzalne ljepote. Istraživači su 1930 godine izolirali posebne karakteristike koje neko lice karakterišu kao „slatko“, a koje su prihvaćene od strane svih društava. To su tzv. mladalačke odlike i proporcije odnosno popularno nazvani baby face (engl. bebino lice čije su karakteristike široko razmaknute i krupne oči, pune usne i mekana, glatka koža) koje se jednako jako sviđaju i muškarcima i ženama (Givens, 2005). Lijevo: fotografija supermodela Kate Moss, desno: primjer fotografije 4-godišnje djevojčice. Lice Kate Moss jasno pokazuje karakteristike bejbi fejsa (baby face) i karakteristike lica odrasle žene. Cunningham tvrdi da je prisustvo ove dvije osobine karakteristika aktraktivnog lica (Slika 8).17 U istraživanju koje je sa pripadnicima različitih kultura proveo Cunningham (1995)18 utvrđeno je je većina atraktivnih ženskih lica imalo krupnije široko razmaknute oči, manje noseve, manje brade, obrve više Slika 8

postavljene, veće i spuštenije usne, šire osmijehe, proširene zjenice i

gustu, dugu kosu. Neka druga istraživanja koja su provedena na životinjama govore u korist simetrije kao oblika ljepote, naime istraživanja na zebrama su pokazala da one 1 17

Slika 8 preuzeta sa internet stranice: http://www.beautycheck.de/english 18

Istraživanje izvor: Schmidhuber, Juergen (1998) Facial beauty and fractal geometry. Technical Report

IDSIA-28-98, Machine Learning Institute, IDSIA., http://cogprints.org/690/00/newlocoface.html

37

redovno biraju partnere koji imaju simetrične šare, jer se naime pretpostavlja da su i kod njih asimetrične šare znak slabosti i nekih nedostataka (Molnar i Segestrile, 1997).

Bezizrazno lice je facijalni znak predstavljen neutralnim, relaksiranim licem bez emocija (Slika 9).19 Kroz svoju bezizražajnost ovaj znak šalje jaku emocionalnu poruku „ne uznemiravaj“. Naročito ukoliko se nalazimo u šoping centrima, liftovima ili tramvajima mi pravimo bezizražajno lice kako bi se distancirali od stranaca. U psihijatriji, jedan simptom šizofrenije predstavlja pojava bezizražajnog lica (Givens, 2005).

Crvenilo lica je jak emocionalni znak fizičke aktivnosti, stida ili ljutnje (Sl. 10). Crvenilo lica je rijetko znak čiste agresivnosti pojedinca, kako se popularno vjeruje, već je češće znak moguće ili trenutne odbrane, pokazuju istraživanja. Istraživanja koja je sproveo Ekman (1998) također pokazuju da je crvenilo lica redovno znak da osoba obraća pažnju na sebe, što je slučaj kod stida, a u jednom istraživanju, Blurton Jonesa (1967), djece u obdaništu utvrđeno je da je do crvenjenja lica došlo samo kod one djece koja su bila m otivirana da nekog napadnu ali u stvari to nisu ni uradila.20 KONTAKT OČIMA. U svakodnevnim ljudskim interakcijama postoji nekoliko situacija ili načina na koji se gledamo sa drugim ljudima i na osnovu načina gledanja između ljudi mi možemo zaključiti u kakvom se međusobnom odnosu oni nalaze (Sl.11). 21 U prijateljskim susretima, u društvu, kontakti pomoću očiju traju nešto duže nego obično, također kada neki pojedinac nalazi da mu je sagovornica privlačna osoba on je duže gleda. To produženo fiksiranje se obično vrši nesvjesno i njegova poruka se prima na isti

19

Slike 9 i 10, izvor: The Nonverbal dictionary...

20

21

Istraživanja, izvor: Gary Collier, Donna DiCarlo: Emotional Expression, Lawrence Erlbaum Associates, New York, 1985.

Slika 11, Izvor: The Nonverbal Dictionary...

38

način. Sagovornici su svjesni neobične topline susreta, ali oni ne analiziraju znake koji se tu daju. Gledišno ponašanje mladih ljubavnika prolazi kroz nekoliko različitih faza. U početku, zbog stidljivosti dolazi do čestog gledanja u stranu, kolebanja i izbjegavanja pogleda onog drugog. Tu su zatim i pogledi iskosa, pri kojima oči gledaju u partnera dok je glava i dalje okrenuta na drugu stranu. Ponekad se taj položaj namjerno usvaja i kao šaljivo flertovanje. Kasnije kad ljubavnici postanu istinski bliski i nema više straha, oni mogu da sjede jedno uz drugo, duboko zagledani jedno drugom u oči, samo uz povremeno skretanje pogleda u stranu (Morris, 1979). A šta se događa sa očima kada umjesto ljubavi, u nekom odnosu postoji preovlađujući status. Tako, aktivno neprijateljski nastrojen muškarac – pretpostavljeni unosi se svojim licem u lice zaplašenog potčinjenog koji ne smije da se sretne sa njegovim pogledom. Kada oba protivnika aktivno prijete jedan drugom, piljenje na malom rastojanju postaje uzajamno i dvojica koji se svađaju gledaju jedan drugome pravo u oči. Sumirajući sve ove prizore ljubavi i mržnje, možemo reći da direktan pogled u oči ukazuje na veoma aktivna osjećanja ljubavi, neprijateljstva ili straha, dok je skrenut pogled vezan za stidljivost, indiferentnu nadmoćnost ili potčinjenost. Gledanje je svakako važan aspekt svakog oblika ljudske komunikacije i možemo u svakodnevnom životu naići na različite varijacije u gledanju ovisno od situacije i ličnosti pojedinca. Tako možemo susresti brbljive ljude koji ne skreću svoj pogled sa sugovornika, stidljive ljude koji nas manje gledaju, ljude koji pilje u nas kako bi smo mi prvi skrenuli pogled kako bi oni pokazali svoju nadmoćnost i slično. I ostale emocije ispoljavaju tipično ponašanje očiju. Kada su ljudi uzbuđeni, oči im naginju ka brzim, skenirajućim pokretima. Kada su uplašeni, oči im djeluju razgoračeno i sleđeno, kao da ne žele da propuste ni najmanji pokret koji bi mogao još više da im približi opasnost. Kada su ljuti, oči su im sužene, često liče na male proreze. Tuga se ispoljava gledanjem na dole, smanjivanjem kontakta očima, a to se dešava skoro svugdje u svijetu (Heslett i Samter, 1997). Rezultati istraživanja kontakta očima pokazuju da mi generalno započinjemo svoje izjave tako što sklonimo pogled od sugovornika, a završavamo ih tako što ga ponovo pogledamo. Tokom govora mi neizmjenično gledamo u i od sugovornika (Nielsen, 1962; Argyle i Dean, 1965; Kendon, 1967 prema Givens, 2005). Potom,

39

kontakt očima je direktniji kada postoji sviđanje i kooperacija između dvoje ljudi (Argyle i Dean 1965, prema Givens, 2005). Nadalje, ljudi prave manje kontakata očima kada se ne vole i kada ne dijele isto mišljenje (Argyle i Dean 1965, prema Givens, 2005). Kod primata direktno i dugotrajno zurenje u oči predstavlja znak dominantnosti i prijetnje (Blurton Jones 1967, Eibl-Eibesfeldt 1975, prema Givens, 2005), dok izbjegavanje pogleda znači submisivnost (Altmann 1967, prema Givens, 2005). Širenje i skupljanje zjenica. Na veličinu naših zjenica ne utiče samo promjena svjetlosti. One su podložne i uticaju naših emocionalnih promjena (Sl.12). 22 I upravo zato što emocionalne promjene mogu primjetno da mijenjaju veličinu naših zjenica pri nekom stalnom svjetlu, povećavanje i smanjivanje zjenica su znaci koji govore o čovjekovom raspoloženju. Ako ugledamo nešto što nas uzbuđuje, bilo da nam je zastrašujuće ili prijatno, naše zjenice se prošire više nego obično pod postojećim svjetlosnim uvjetima. Ako ugledamo nešto čega se blago gnušamo, one se skupe više nego što bi trebalo pod postojećim svjetlosnim uvjetima. Ove se promjene normalno događaju bez našeg znanja, a kako su umnogome i izvan naše kontrole, one predstavljaju vrijedan vodič kroz čovjekova istinska osjećanja. Ali, zjenični signali ne samo da se nesvjesno emituju već se nesvjesno i primaju. Dva prijatelja koja razgovaraju imat će međusobno veće emocionalno uzbuđenje ukoliko im se zjenice šire, a osjećat će međusobno gnušanje ukoliko im se zjenice skupljaju. Obojica osjećaju da se nešto između njih događa ali im ni na kraj pameti ne bi bilo da je uzrok u veličini njihovih zjenica (Morris, 1979). U nekim su istraživanjima grupi gledalaca bile pokazivane dvije slike iste djevojke, s tim da je na jednoj slici djevojka imala sužene zjenice, a na drugoj proširene. Potom se ispitivalo koja im je djevojka sa koje slike izgledala ljepše. Oni su znali da se radi o nekom triku ali nisu znali šta je u pitanju i svi su birali djevojku sa proširenim zjenicama (prema Morris, 1979). U prošlosti su italijanske kurtizane koristile drogu koju su ukapljavale u oči kako bi im se proširivale zjenice da bi one izgledale ljepše, zato je ta droga poslije nazvana „belladona“ (lijepa žena), a ovu činjenicu nalazimo u više izvora o neverbalnoj komunikaciji. Kasniji nam primjeri dolaze iz Kine gdje se masovno trgovalo 22

Slika 12, izvor: Morris, D.: Otkrivanje čovjeka...

40

dragim kamenom žadom. „Orijentalni trgovci su imali običaj nositi tamne naočare, kako nebi izgubili igru kada vide posebno dobar primjerak“, govori Morris D. 23 (koje u ovom slučaju otkriva veliku zainteresovanost za kamen, pa bi tako morali platiti veću cijenu). Usmjeravanje očiju na stranu je pokret koji se redovno javlja kao neverbalna reakcija na postavljeno verbalno pitanje. Ovaj pokret se naročito javlja kada neko rješava postavljeni zadatak koji zahtijeva razmišljanje i signalizira procesiranje informacije i razmišljanje (Sl.13).24 U klasičnoj studiji koju je proveo Harnad (1972, prema Givens 2005) o lateralnom kretanju očiju kod matematičara tokom mentalne aktivnosti, utvrđeno je da je pomjeranje očiju na desnu stranu povezano sa simboličnim razmišljanjem, dok je pomjeranje očiju na lijevu stranu povezano sa vizuelnim mišljenjem. Za ljude koji češće pomjeraju oči na lijevu stranu kada razmišljaju se smatra da su kreativniji. „Inače se ljudi mogu podijeliti na one koji tokom razmišljanja redovito pomjeraju oči na lijevu stranu i na one koji ih redovito pomjeraju u desnu.“

23

Ibid., str. 198. Slika 13, izvor: The Nonverbal Dictionary. Napomena: slike u nastavku teksta opisa pokreta lica su iz istog izvora. 24

41

Treptanje je pokret brzog spuštanja i podizanja očnih kapaka, a posmatranje brzine tih pokreta može biti sredstvo detekcije laži. Naime, dosta istraživanja na temu ovog neverbalnog znaka daju rezultatse koji kažu da se u normalnim situacijama ljudsko treptanje svodi na oko 20 treptaja, a kada je pristno uzbuđenje i emocionalni stres količina treptaja se znatno povećava. Istraživanja pokazuju da kod mentalnih bolesnika, dolazi do povećanog treptanja očima kada se govori o anksioznim i napetim temama, kao i kada se započinje nova tema (Kanfer 1960).25 Mrštenje obrva. Kao dio facijalne ekspresije se vidi u situacijama koncentracije, ljutnje, ne sviđanja ili razmišljanja, a predstavlja skupljene i prema predjelu između očiju spuštene obrve (Sl.14). Smatra se, a i istraživanja su pokazala, da mrštenje predstavlja senzitivni indikator neslaganja, sumnje ili nesigurnosti. "Nizovi skorašnjih studija otkrivaju da muškarci i žene u grupnim situacijama kada trebaju odgovarati ženskim vođama reaguju mrgođenjem i mrštenjem, dok se smiju i klimaju glavom kada su u pitanju muški lideri koji govori istu stvar“.26 Podizanje obrva je izraz lica koji se može javiti u različitim situacijama. Može se javiti kao bljesak obrvama prilikom pozdravljanja, kao pojačavanje dominantnosti ili kao naglašavanje submisivnosti. Prema Morrisu (1979) podizanje obrve odražava nečiji skepticizam.27 USNE. Usne kao dio znakova facijane ekspresije predstavljaju emocionalno najekspresivniji dio tijela. Usne pružaju puno znakova o nečijim unutrašnjim osjećanjima i raspoloženjima. Nesvjesna napetost u području usana odražava naša stvarna osjećanja. Tako, samo lagano spuštanje krajeva usana, može odražavati našu trenutnu tugu ili razočarenje.

25

Istraživanja, izvor: Erik J. Coats, Robert S. Feldman, Pierre Philippot: Nonverbal Behavior in Clinical Settings, Oxford University Press. New York. 2003. 26 27

The Nonverbal Dictionary, prema The Manpower Comments, 2004. Prema: Otkrivanje čovjeka...

42

Kompresija usana je obično negativan znak koji izražava trenutnu ljutnju, nesviđanje, tugu ili nesigurnost. Prema Ekmanu (1998) kada su muškarci iz Nove Gvineje pitani koji bi izraz pokazali ako su ljuti, oni su pravili kompresiju usana (Sl.15).28

Durenje usnama. Ekspresija kada se donja usna izboči prema gornjoj, a izražava razočarenje, tugu, nezadovoljstvo ili nesigurnost. Ovaj izraz viđamo kod djece koja se dure, a ukoliko kod odraslih vidimo ovaj izraz za konferencijskim stolom on predstavlja neslaganje sa komentarima (Sl.16).29

Napućene usne viđamo kod postojanja neslaganja, intrigiranja ili proračunatog razmišljanja (Sl.17). Zato što je pućenje usana signal mentalnog otpora, govornik bi odmah trebao upitati svog slušatelja da li se slaže sa njim, prije nego nastavi svoj verbalni argument, a ovo bi opet trebalo da izazove zahvalnost slušatelja spram govornikove intuitivnosti o shvaćanju njegovih misli.30

Dodirivanje nosa je radnja vezana za trenutni stres. Kada čovjekove misli nisu u skladu sa njegovom prividnom smirenošću, on svoj nos može da dodirne, protrlja ili pritisne (Sl.18). Ovaj signal se smatra prikrivenim ili premještenim pokrivanjem usta jer lažov izbjegavajući da pokrije njih pokriva nos koji je odmah iznad. Morris kaže: „Među gestovima koji se koriste tokom obmanjivanja su: glađenje brade, češkanje obrve, povlačenje za uho, pritiskanje usana, pokrivanje usta, dodirivanje nosa, trljanje obraza i glađenje kose. U toku obmanjivanja najčešće se prave dva: dodirivanje nosa i pokrivanje usta. Pokrivanje usta je najlakše razumjeti kao lažne riječi naviru na usta, a mozak kojem je to neugodno šalje poruku ruci da pokrije usta. Ima više tipičnih oblika te radnje: 28

The Nonverbal Dictionary..., fraza Lip-compression Ibid., fraza Lip-purse 30 Ibid., fraza Lip -pout 29

43

lepezasto rašireni prsti, kažiprst spušten na gornju usnu ili ruka na obrazu pored usta. Ovdje je važno dodati da, ako vidite nekog kako pravi taj djelimičan gest pokrivanja usta, to ne mora značiti da on laže. To samo znači da on vjerovatno laže onda kada mu ruka ne traži usta !“31 Dodirivanje usana je signal za mnoga raspoloženja i mentalna stanja uključujući anksioznost, dosadu, uzbuđenje, strah, zaprepaštenost i nesigurnost. Kao samo-dodirujući gest, dodirivanje usana je ekvivalent za infantilno sisanje palca. Tokom konverzacije, unakrsnog ispitivanja ili intervjua, ova radnja predstavlja tačku ispitivanja tj. odražava neko unutrašnje stanje koje tek treba ispitati. Ovaj akt se često povezuje sa signalom laganja (Givens, 2005). Zijevanje je iznenadna inhalacija vazduha kroz otvorena usta, a javlja se u situacijama kada osjećamo pospanost, dosadu, emocionalni konflikt ili zamor. Kada se ovaj znak pojavi u javnosti obično ga je teško preduhitriti i zaustaviti. Zijevanje se također javlja i na poslovnim sastancima kao znak blage anksioznosti, neslaganja ili nesigurnosti (Sl.19).

3.2. Znakovi koje šalje tijelo

Kao što je u tekstu ranije navedeno, a ovdje ponavljamo, govor tijela je poseban kanal neverbalne komunikacije koji je najviše proučavan, kojem se daje najveća praktična vrijednost i koji u više slučajeva predstavlja sinonim onoga što je neverbalna komunikacija. Drugi naziv za ovo područje je kinezika, izraz „kinesis“ označava kretanje i prvi je pojam uveo R. Birdwhistell32, a bavi se proučavanjem pokreta tijela i dekodiranjem tih značenja. Kada se kao komunikativni sistem posmatraju pokreti i stavovi tijela, to se odnosi na sve njegove dijelove i to: na pokrete glave, ruku, nogu, na stavove tijela i na gestove koji se prave bilo licem ili rukama.

31 32

Morris, D., Otkrivanje čovjeka..., str. 110 Vidi tekst u uvodu diplomske radnje

44

Svaki čovjek tokom svoje komunikacije sa drugima zauzima različite stavove tijela, a svi ti stavovi imaju određeno značenje i predstavljaju znake na osnovu kojih drugi ljudi mogu zaključivati o nama, a i mi o njima. Znakovi koje šalje tijelo mogu pokazivati nečiju dominantnost, submisivnost, nesvjesnu želju za zaštitom, nervozu, agresivnost, nesigurnost, a ukoliko su ti znaci kontradiktorni, i naša osjećanja koja pokušavamo sakriti. Tako, Desmond Morris (1979) u svojoj knjizi Otkrivanje čovjeka kroz gestove i ponašanje, kada sažima tjelesne stavove, između ostalog govori o postojanju znakova zaklona (barijera), o ppp radnjama, o iskopčavanju, o kontradiktornim znacima i o autokontaktnim ponašanjima (samododirivanju). Znaci zaklona (barijere). Su sve one radnje kojima čovjek štiti svoje tijelo u društvu. Naime, kada se u nađu u nekoj stranoj situaciji, a u kojoj se na bilo koji način osjete ugroženima, ljudi oko sebe naprave neke vrste fizičke barijere. Kada malo dijete osjeti takvu potrebu kada se nađe ispred neke strane osobe, ono na to reaguje prostim sakrivanjem iza majčinog tijela ili, ukoliko ona nije tu može zaklon potražiti iza neke stolice ili kauča. Kako čovjek odrasta, strah od stranih situacija i dalje ostaje prisutan u njemu ali se načini na koje on pravi tjelesne barijere počinju mijenjati. Tako u svakodnevnim situacijama možemo vidjeti ljude kako prave neke sitne tjelesne pokrete koji ustvari predstavljaju „skrivanje iz majčine suknje“. Najpopularniji oblik znaka zaklona jeste „tjelesni krst“.

33

Tu se šake ili ruke drže

prekrižene na grudima. Postoje razne druge varijacije ovog ponašanja. Tako neka ugledna ličnost prilikom izlaska iz limuzine može, prije neugodnog susreta sa mnogim zvanicama, ovlaš desnom rukom načiniti pokret kao da popravlja dugme na svom odijelu. U sličnoj prilici, specijalni gost je žena. Upravo u trenutku u kojem bi se muškarac njenog ranga pozabavio dugmencetom na manžetni, ona pokreće desnu ruku i njome malčice i diskretno popravlja položaj svoje tašne koja joj visi na lijevo. Ima i drugih varijacija na ovu temu. Muškarac može da se igra i sa dugmetom na kaputu ili da dodiruje kaišić na svom ručnom satu, umjesto dugmenceta na manžetni. Žena može da ispravlja neki zamišljeni nabor na svom rukavu ili da popravlja položaj marame ili kaputa prebačenog preko njene lijeve ruke.

33

Vidi dodatno značenje na str. 51 u nastavku teksta

45

Manje privlačni oblici tjelesnog krsta mogu se vidjeti kod manje iskusnih pojedinaca. Tako neka osoba može ući u restoran trljajući svoje ruke jednu od drugu ili ih držeći stisnute pravo ispred sebe. Kada ljudi stoje i razgovaraju ako se jedan čovjek mnogo približi drugom, ovaj pravi radikalniji pokret nego što je to bilo diranje manžetne, ovaj sada pravi frontalni znak barijere ili prekrštanje ruku na grudima. On nesvjesno šalje poruku „Ne približavaj se više!“. Ovakav stav možemo vidjeti i kod tjelohranitelja koji nekoga čuvaju. Izgled ovih barijera može da se proširi u situacijama kada sjedimo na gestove prekriženih nogu koje su okrenute u pravcu suprotnom od sagovornika, ili često viđeni položaj prekriženih ruku između nogu (Sl.20)34, a psihološki veoma jak znak ove barijere jeste u situaciji poslovnih ljudi koji ne bi mogli opstati u kancelarijama bez sakrivanja iza svojih stolova (u ovom su slučaju njihovi stolovi njihova barijera). Djevojke koje nose oskudne haljine što im otkrivaju butine često daju specijalne odbrambene znake sa prekriženim rukama postavljenim između nogu tj. prave gestove kojima štite genitalije. Ovaj djevojački gest predstavlja prenaglašavanje radnje sakrivanja svoj intime, naime kada neki muškarac sjedi nasuprot djevojci koja sjedi prekriženih nogu i tako ih jako stišće to je isto kao da ih je skroz raširila, jer, prema Morrisu, ona samo naglašava ono o čemu razmišlja, a to je seksualni kontakt sa muškarcem peko puta nje (strah od istog). Iskopčavanje – Iskopčavanje je način na koji ljudi tokom konverzacije nalaze načina da se na momenat isključe i odlutaju u svoj svijet, odnosno da se odmore ukoliko osjete preveliki pritisak od strane društva u kojem se nalaze. Svakodenevne oblike iskopčavanja vidimo kada osoba koja sa nama razgovara, na momenat, zatvori oči ili okrene glavu na drugu stranu ili pokrije oči ili ima tzv. mucav pogled (dok nas gleda on stalo spušta trepavice kao da će da zatvori oči). To su trenutci u kojima naš sagovornik ne želi reći otvoreno da mu je potrebno malo mira i tišine, već nam tim malim iskopčavanjima pokazuje da bi radije bio negdje drugdje nego tu sa nama. Ekstremne oblike iskopčavanja imamo kod duševnih bolesnika kada se oni npr. satima drže za pognutu glavu zatvorenih očiju.

34

Slika 20, izvor: Morris, D.: Otkrivanje čovjeka..., str.135. Napomena: slike 21 i 22 u nastavku ovog teksta su iz istog izvora.

46

Pomicanje, pomjeranje, premještanje – PPP radnje. PPP-radnje su sitni, naizgled beznačajni pokreti koje ljudi prave u trenutcima unutrašnjeg konflikta ili frustracije. Tako, nervozna djevojka koja čeka da je pozovu na važan razgovor, sjedi i stalno otvara i zatvara kopču na svojoj narukvici iako toj kopči ništa ne fali i narukvica sasvim bezbjedno stoji na ruci. Ovdje djevojka radi jednu radnju ppp-premještanja. Ona je trenutno toliko uzbuđena, ali trenutno ne može ništa da učini. Nije u stanju da svoje uzbuđenje preobrati u glavne radnje – ne smije da umaršira u sobu nadležnog za razgovor prije nego što je pozovu, a ne može ni da jurne ka izlazu i ona reaguje umetanjem beznačajnih sitnih radnji u nastalu prazninu svog ponašanja. Posmatranja vršena na željezničkim stanicama prije polaska vozom i na aeorodromima prije polijetanja avionom, pokazala su da u situacijama prije polijetanja, ima deset puta više ovakvih putničkih ppp-radnji nego na željeznici. Razni vidovi ppp-aktivnosti su načini nesvjesnog odabira vršenja nekih radnji kako bi se maskirao onaj unutrašnji emocionalni nemir. Mnogi ljudi razvijaju svoje lične ppp-navike kao što su: zveckanje sitninom u džepu ili glađenje kose koja nije čupava, češkanje po glavi ili zijevanje. Postoje zanimljivi izvještaji o ppp-spavanja (zijevanje) kada su vojnici u Drugom svjetskom ratu imali neodoljivu želju da spavaju u trenutcima kada bi im bilo naređeno da pođu u napad. Nije to bilo niti zabušavanje niti prava iscrpljenost. I čim bi stvarno prešli u napad, vojnici bi se potpuno rasanili. Samo je neposredno pred odlazak u napad dolazilo do iznenadnog, jakog osjećanja sanjivosti. Pored navedenih ppp-radnji postoje i ppp-pušenja (ljudi najviše popuše cigareta kada su u konfliktnim situacijama), ppp-pijenja i ppp-hranjenja (koji su najizraženiji na nekim napetim društvenim skupovima), te ppp-sređivanja (kada neka domaćica koja ima goste slaže časopise koji su već složeni) itd.

Nakanjivanje ili

smjerajući pokreti.

Pod

ovom skupinom pokreta

Morris

podrazumijeva sve one pokrete koji ukazuju na naše buduće namjere. Npr. kada želimo da ustanemo mi svjesno ili nesvjesno možemo na stolici napraviti smjerajući pokret ka ustajanju i taj stav često djeluje drugoj osobi kao nagovještaj potrebe da prekinemo razgovor (Sl. 21).

47

Kontradiktorni znaci su oni znaci kada se istovremeno daju dva potpuno suprotna znaka. Na primjer, čovjek koji stisnutom pesnicom traži mir, daje jedan kontradiktoran znak posebne vrste. Kad gledamo, mi nalazimo da je njegovo raspoloženje u suprotnosti sa njegovom verbalnom porukom, te smo skloni da znacima koje on daje svojim tijelom vjerujemo više nego što bi on to želio. Imajući ovo na umu, moguće je izraditi skalu vjerovatnoće za različite vrste radnji. Kada se počne od najvjerovatnijih do najmanje vjerovatnih, to će izgledati ovako: 1. Autonomni znaci. Oni su najpouzdaniji jer i onda kad smo ih svjesni rijetko možemo da ih kontrolišemo, kao što su crvenjenje ili bljedilo lica. Neke možemo i glumiti kao što je zadihanost i problemi sa disanjem. 2. Znaci nogom i stopalom. Očigledan primjer jeste u situaciji kada sjedimo sa čovjekom koji nas sluša, a koji u isto vrijeme pomiče svoje stopalo gore dole. Iako je lice i gornji dio tijela miran, noge i stopala odaju njegovo pravo raspoloženje. Drugi pokreti stopalom koji otkrivaju igru predstavljaju jednu malu, skraćenu verziju agresivnog trzaja – kratko trzanje nožnog palca sa unutrašnjim bockanjem luba cipele – koje može da prati prijateljske radnje gornjeg dijela tijela. Ovdje su stopalna neprijateljstva pouzdaniji elementi, te se na sudrugova prijateljska osjećanja može gledati sa sumnjom. Ili najzad, seksualne nožne radnje koje su u suprotnosti sa krutim gornjim dijelom tijela. Ako to učini djevojka čije je ponašanje ne-erotično (npr. trljanje noge od nogu ili trljanje noge rukom) onda se ona vjerovatno osjeća seksualnije nego što želi priznati. 3. Znaci trupom. Cjelokupan tjelesni stav osobe u nekoj nekonvencionalnoj situaciji jeste koristan vodič u istinsko raspoloženje posmatrane osobe, jer on odražava mišični tonus cijelog tjelesnog sistema. Uzrujanom je čovjeku tako teško održati tijelo opuštenim i relaksiranim, ma koliko on to pokušavao. 4. Neidentifikovane gestikulacije. Ruke kontrolišemo nešto strože nego stopala, noge i trup. Ako rukama pravimo pokrete dok govorimo mi ih vidimo ispred sebe. Mi smo ih „polusvjesni“. Tako, političar koji dok govori o potrebi i neophodnosti miroljubivnog razrješenja situacije, a istodobno bijesno prstom bocka vazduh, daje jedan potpuno kontradiktoran znak.

48

5. Izrazi lica. Mi smo toliko svjesni naših izraza lica da ovisno od situacije možemo da odglumimo nešto što stvarno ne osjećamo. Značajan je primjer lažnog osmjeha za koji je karakteristično krivljenje krajeva usana ma koliko se mi trudili da taj smijeh izgleda istinski. Kontradiktoran je i tzv. lažni stid, kada osoba pored pravog znaka stida, spuštanja glave, podiže pogled i pravo nas gleda u oči (Sl.22). Autokontaktno ponašanje (samododirivanje) – Autokontaktno ponašanje se javlja kadgod dodirujemo naše sopstveno tijelo. Kada sami sebe dodirujemo mi puno o tome ne razmišljamo jer samodrodirivanje smatramo normalnim i datim, pa je ono tako uglavnom nesvjestan čin. Upravo zbog toga, ono može da pruži prave, nepatvorene putokaze za tumačenje našeg raspoloženja. Najčešći oblik autokontakta jeste samoprisnost, a može se definisati kao niz pokreta koji nam pružaju ugodnost, jer oni su naši nesvjesni mimički činovi koji nam pružaju osjećanje da nas neko drugi dodiruje. Postoje tri oblika autokontaktnog ponašanja koji pružaju olakšanje u trenutcima napetosti. Ruka pritisnuta uz usta podsjeća na trenutke bezbjednosti odojčeta na majčinim grudima, dok ruka na bradi simulira milovanje. Samoobgrljivanje predstavlja ekstreman oblik kod kojeg tijelo samo sebe obgrljuje gotovo kao da su dvije osobe spojene zagrljajem. Proučavanje stotina pokreta ruka-glavi radnji omogućilo je pronalaženje najomiljenijih rješenja problema odraslih kako bi našli male utjehe u društvu punom prinuda i stresova. Najčešća su slijedeća: 1) podnimljena vilica; 2) podnimljena brada; 3) obuhvatanje kose; 4) podupiranje obraza; 5) dodirivanje usta i 6) podupiranje sljepoočnice. Prekrštanje ruku, kojima se stvara zaštitna barijera preko grudi također ima u sebi elemenat utjehe, kao da se time stiže na po puta ka samoobujmljivanju. U napetim situacijama ljudi su mnogo skloniji da drže „ruke k sebi“ na taj način što isprepliću prste ili spoje šake. Isto tako, svi oblici prekrštanja nogu pružaju neku noga-nozi samoprisnost pri kojoj jedna površina tog uda osjeća ugodan pritisak drugog. Tijesno priljubljivanje jedne noge uz drugu može pojačati to osjećanje, a ta radnja je pouzdan znak da je onome tko je vrši potrebna utjeha (Morris, 1979; Givens, 2005).

49

3.3. Tumačenja pojedinih pokreta tijela

Kretanje adamove jabučice predstavlja nesvjestan signal emocionalne anksioznosti, straha, stida ili stresa (Sl.23).35 Na primjer, kada na poslovnim sastancima vidimo pomjeranje adamove jabučice kod slušaoca, on ili ona se jako ne slaže sa sugestijama govornika, njegovim perspektivama ili tačkom gledišta.

Pokret je evidentan kod

kontrakcije mišića za gutanje, kod pročišćavanja grla ili vokalizacije nedorečenih stvari. Istraživački izvještaji govore da je pokret gutanja povezan sa

submisivnošću i

izbjegavanjem36

35

36

Slika 23, izvor: The Nonverbal Dictionary..., a slike u nastavku teksta su iz istog izvora. Ibid., a prema Grant, E.: Human Facial Expressions, 1969, pp. 528.

50

Ruke prekrižene preko grudi jeste tjelesni stav koji predstavlja samostimulirajući i odmarajući položaj ruku, a nesvjesno se koristi da ublaži anksioznost i socijalni stres. Premda se ovaj stav redovno dekodira kao odbrambeni stav tijela, prekrižene ruke predstavljaju odmarajuću poziciju za relaksaciju ramena (Sl.24). Ukoliko su ramena i laktovi čvrsto stisnuti i priljubljeni uz tijelo ovaj gest može otkrivati akutnu nervoznost ili kroničnu anksioznost osobe. Ukoliko se ruke drže manje čvrsto nasuprot grudima i sa laktovima usmjerenim od tijela, prekrštanje ruku predstavlja stav sličan stražarskom, sugestirajući aroganciju, nesviđanje ili neslaganje (Morris, 1979). Istraživanja koja su proveli Baxter i Rozelle (1975) navode da se u velikim gužvama pojava prekriženih ruku preko grudi povećava, Vrugt i Kerkstra (1984) navode da žene koriste poze otvorenih ramena i ruku ukoliko su u društvu muškaraca koji im se sviđaju, a pozu prekriženih ruku ako im se taj muškarac ne sviđa, te također da žene pokazuju uznemirenost prekrštajući svoje ruke, a muškarci ne. Nadalje, Richmond i sur. (1991) 37 navode da prekrižene ruke mogu biti neka vrsta zaštite od nekog verbalnog ili neverbalnog napada, a Desmond Morris navodi da ovaj stav širom svijeta znači odbrambenost.38 Njihanje ramenima je tjelesni pokret kojim pokrećemo ruke u ramenima, obično dok hodamo (Sl.25). Istraživanja pokazuju da opušteni pokreti njihanja ramena pri konferencijskom stolu odnosno na sastancima predstavlja nesvjesnu želju da se „odšeta“ sa sastanka (Givens, 2005).

Povijanje tijela je veoma jak ekspresivni znak i ovaj stav predstavlja jak signal našeg trenutnog raspoloženja (Sl.26). Ukoliko osoba koja sjedi nasuprot nas, npr. tokom nekog sastanka, napravi ovaj pokret, to je pouzdan znak nesviđanja, neslaganja ili stida (Givens, 2005). 37 38

Navodi i istraživanja iz: The Nonverbal Dictionary..., izraz Arms-cros Morris, D.: Otkrivanje čovjeka..., str. 251.

51

Isprsivanje je znak pokazivanja moći tj. akt raširivanja i pokazivanja tjelesne veličine kako bi se dominiralo, prijetilo ili zavaralo protivnika. U životinjskom svijetu se ovaj znak pojavljuje kako bi se pokazala fizička moć, a u ljudskom svijetu postoje primjeri poslovnih odijela i vojnih uniformi koji se kroje tako da bi se istakla veličina gornjeg dijela tijela kao znaka dominantnosti i snage (Givens, 2005). Ruka iza glave je pokret koji se u konverzaciji može protumačiti kao potencijalni znak nesigurnosti, konflikta, neslaganja, frustracije, ljutnje ili nesviđanja (društvene averzije). Ovaj pokret obično reflektira negativne misli, osjećanja i raspoloženja (Sl.26). U savjetovanju, intervjuisanju ili unakrsnom ispitivanju ovaj gest odašilje neko neriješeno pitanje koje treba izverbalizirati i istražiti. Prema Grantu (1969) u psihijatrijskim intervjuima, pacijenti koriste pokret ruka iza glave kada se ne slažu sa ljekarom. Brannigan i Humphries (1969) nalaze da djeca i omladina koriste ovaj gest u frustrirajućim situacijama. Nierenberg i Calero (1971) govore da sportisti ovaj pokret koriste kada su frustrirani ili ljuti, a Eibl-Eibesfeldt (1973) opservira da u frustrirajućim, zamršenim i konfliktnim situacijama, gluhonijema djeca češu svoje glave (istraživanja prema Givens, 2005) .

Ruke na bokovima ili akimbo stav. Psiholog Albert Mehrabian otkriva da u komunikaciji u kojoj obje osobe stoje, položaj akimbo biva upotrijebljen više spram osoba koje nam se ne sviđaju (Sl.27). Morris D. govori da ovaj stav širom svijeta znači „drži se dalje od mene", kao i to da je ovo nesvjesna radnja koju vršimo kada se osjećamo anti-socijalno u socijalnom okruženju, viđena je kod sportista kada izgube šansu, igru ili takmičenje. Nadalje, Morris govori da je ovaj stav viđen kod Malazijaca i Filipinaca kao znak ljutnje i bijesa (Givens 2005, fraza hands on hips).

52

Nagnuta glava može pokazivati znak submisivnosti, prijateljstva ili osjećaja slatkoće prema nečemu (Sl.28). Istraživanja pokazuju da se ova poza redovno viđa kod žena kao znak flertovanja tokom udvaranja (Givens 1978). Ovaj se pokret kod djece i odraslih tumači kao znak stida (Givens 1972)(prema Givens, 2005).

Nesigurnost je kognitivno osjećanje neodlučnosti i sumnje. Nesigurnost druge osobe mi možemo vidjeti po: gestovima samododirivanja, mrštenju, pozama ruka iza glave, kretanjem glave sa jedne strane na drugu (tamo-vamo), po stisnutim usnama, napućenim usnama, po usmjeravanju očiju na stranu (vidi u nastavku teksta), ručnom gestom dlanovima okrenutim na gore i po slijeganju ramenima (Sl.29). Pokret slijeganja ramenima je pokret tijela kojeg je identificirao Charles Darwin (1872), u knjizi Ekspresija emocija kod čovjeka i životinja, a ovaj se pokret širom svijeta koristi kako bi se pokazala bespomoćnost, rezignacija i nesignurnost. Ukoliko kod nekoga, u situacijama nekog unakrsnog ispitivanja ili intervjua, primjetimo znakove nesigurnosti možemo iskoristiti za podrobnije propitivanje.

53

Spušten pogled je stav povijanja i spuštanja glave tako da oči gledaju u pod (Sl.30). Stav spuštenog pogleda može odražavati krivnju, sramotu ili submisivnost, a u situacijama kada neka osoba laže i kada kaže „nevin sam“, a u isto vrijeme spusti pogled to govori da možda ne govori istinu. Istinite izjave se obično daju sa samouvjerenošću i stavom licem u lice tj. pogledom koji može trajati duže od tri sekunde (Givens, 2005).

54

Dodirivanje je znak fizičkog kontakta i u terminologiji neverbalne komunikacije se pojam dodirivanja označava kao taktilna ili haptička komunikacija. Znakovi dodirivanja se širom svijeta koriste kao signali izražavanja emocija u situacijama njege za djecu, kod udvaranja i u prijateljskim odnosima. Postoje i oblici samododirivanja39koje se redovno primjećuje u anksioznim i napetim situacijama kao oblik samo-stimulacije (Givens, 2005). Od trenutka rođenja tjelesni dodir je prvi kontakt djeteta sa vanjskim svijetom, majke sa djetetom, a on je izuzetno značajan za razvoj i zdravlje djeteta. Procesom odrastanja ovaj najraniji oblik međuljudske komunikacije postaje podložan različitim društvenim normama koje počinju određivati dopuštene i nedopuštene načine tjelesnog dodirivanja i načine interpretiranja pojedinih tjelesnih dodira. Na osnovu vrste i mjesta nekog dodira mi možemo, kao posmatraći, a i kao sudionici zaključiti o kakvom se odnosu radi, emotivnom, dominantnom, submisivnom ili poslovnom. Za neka zaposlenja je karakterističan čest dodir sa klijentima npr. kod medicinskih sestara, psihologa, psihijatara, fizioterapeuta, zubara, liječnika, kozmetičara i slično (Sl.31). Edward Hall (1966) govori da postoje kulture koje podržavaju veći stepen dodirivanja kao što je u Francuskoj, Latinskoj Americi i Saudijskoj Arabiji, a za razliku od njih postoje i kulture koja podržavaju manje kontakata dodirivanjem kao što je u Njemačkoj i Sjevernoj Americi. Poseban, svakodnevno viđen, oblik dodirivanja jeste rukovanje i predstavlja široko rasprostranjen oblik iskazivanja čestitanja, pozdravljanja

ili

opraštanja.40

3.3. Gestovi

Gestovi kao dio znakova neverbalne komunikacije obuhvataju jedan veliki opus pojedinačnih vrsta znakova i njihovih značenja, a sve ovisno od konteksta u kojem se javljaju. Jedna od najvažnijih karakteristika gestova jeste mijenjanje njihovog značenja 39

Vidi str. 50, ovog teksta.

40

Edward T. Hall: Proxemic Theory, 1966, na internet stranici: www. csiss.com

55

kroz kulturu, odnosno jedan te isti gest može imati desetine različitih značenja u različitim dijelovima svijeta. Tako npr. gest koji predstavlja jednostavno gore-dole klimanje glavom, koje je svima nama poznato kako gest kojim govorimo da i slažem se, može imati potpuno suprotno značenje i značiti ne u nekom dijelu planete zemlje. Isti je slučaj i sa gestom palac gore, koji ima značenje da je nešto dobro i ima široku upotrebu kod autostopera, ali taj isti gest u nekim dijelovima Španije označava uvredu falusnog tipa. Postoje razne vrste podjela gestova, a jednu su podjelu dali i Ekman i Friesen koji gestove dijele u pet grupa: amblemi (pokreti koji zamjenjuju riječi), ilustratori (pokret koji prate govor), regulatori (pokreti koji zadržavaju ili signaliziraju promjenu u ulozi govornika ili slušaoca), adapteri (pokreti kao što su češkanje glave ili trljanje ruku, a koji mogu da ukažu na emocionalno stanje te osobe) i pokazivači efekta (pokreti koji direktnije izražavaju emocije, kao što su izrazi lica) (Wainwright, 2001). Najbolju i najopširniju podjelu gestova i njihovo mijenjanje kroz kulture dao je Morris Desmond u svojoj knjizi Mape Gestova, a u kojoj podrobno opisuje dvadesetak osnovnih gestova i promjenu njihovog značenja kroz različite zemaljske regije. Desmond Morris polazi od činjenice da se gestovi po regijama mijenjaju isto kao i jezik, odnosno govori o sličnosti mapa gestova i lingvističkih mapa (Kendon, 1994). Što se tiče ovih kulturoloških razlika, one nisu samo ograničene na gestove već se odnose na cjelokupan govor tijela. Tako Edward Hall, u svojim studijama proksemike, govori o slučajevima u kojima neodgovarajuće neverbalno ponašanje zajedno sa opštom kulturnom neosjetljivošću može prouzrokovati lošu komunikaciju i njen potpuni prekid. Gestovi, nadalje, mogu biti mimički tj. gestovi kojima nešto pokušavamo opisati npr. rukom opisujemo čašu kao da pijemo vodu; ili hranu kao da jedemo; cigaru kao da pušimo, izrazni; to je svijet osmijeha i podrugljivih grimasa, slijeganja ramenima i durenja, smijeha i trzanja, crvenila i blijedila, mahanja i klimanja, naklona i buljenja. Potom imamo simbolične gestove koji ukazuju na jedan apstraktan kvalitet koji nema prost ekvivalent u svijetu predmeta i pokreta. Tako, kada simbolično želimo za nekoga reći da je tupoglav, mi ćemo to uraditi zavrtanjem kažiprsta na sljepoočnici. Mnogi bi ljudi razumjeli ovu radnju sa kažiprstom na sljepoočnici, ali neki i ne bi. Ovi drugi bi imali svoje sopstvene lokalne gestove za prikazivanje tupoglavosti, koji bi nas opet zbunjivali. Situacija se dalje komplikuje činjenicom da neki signali koji označavaju

56

tupoglavost znače nešto sasvim drugo u drugim zemljama. Na primjer, u Saudijskoj Arabiji tupoglavost se signališe dodirivanjem donjeg očnog kapka vrhom kažiprsta. A ta ista radnja u raznim drugim zemljama može označavati nevjericu, odobravanje, slaganje, sumnju, skepticizam, opreznost, tajnost, lukavost, opasnost ili krivicu. Postoje i tehnički gestovi koje izumjeva manjina samo za upotrebu u granicama njene specifične aktivnosti. Znaci televizijskih gestova su dobar primjer tehničkih gestova u današnjoj upotrebi. Vatrogasci, rukovaoci kranova, ronioci, aerodromski signalizatori na pisti, krupijei u kockarnicama, osoblje restorana – svi se oni služe svojim specifičnim tehničkim gestovima. Šifrovani gestovi za razliku od svih ostalih predstavljaju dio formalnog sistema znakova. Oni stoje u uzajamnom odnosu tj. jedan je u vezi sa drugim na složen i sistematski način, tako da sačinjavaju jedan pravi jezik. Najznačajniji primjer za ovo jeste jezik znakova gluhonijemih koji se sastoji od jednoručne i dvoručne verzije (Sl.32) (Morris, 1979; Kendon, 1994).

Kao što smo vidjeli postoje razne varijacije gestova, a osim gore navedenih značenja gestovima se mogu iskazati i razne vrste uvredljivih znakova, potom gestovima na razne načine možemo pokazati pravac kretanja ili smjer gdje se nešto nalazi (tzv. znaci kažiputi), kao i ogroman opus prijetećih znakova koje možemo poslati našim ručnim ili tjelesnim gestovima (Sl.33 predstavlja neke od prijetećih gestova, pokazivanje pesnice, davljenje, zavrtanje šije, bodenje očiju, ugriz, odsijecanje glave, prema Morris D. Otkrivanje čovjeka kroz gestove i ponašanje, str. 196).

DIRIGENTSKI ZNACI. Dirigentski znaci daju takt riječima koje izgovaramo i odražavaju nihov ritam. Ruke živahnog govornika rijetko miruju; one se trzaju, podižu i spuštaju dok on diriguje muziku svoji riječi (Morris, 1979). Dlanovi na dole. Dok slušamo ili govorimo, gest dlanovima na dole pokazuje samopouzdanost, asertivnost i dominantnost (Sl.34). Praćeno sa agresivnim, dlanovima

57

na dole signalima udaranja, naše ideje, mišljenja i zaključci izgledaju jače i uvjerljivije (Givens 2005, izraz palms-down). Dlanovi na gore predstavljaju ranjivu ili neagresivnu pozu koja apelira na slušatelje kao na saveznike, a ne rivale (Sl.35). Oko svijeta ovaj znak reflektira raspoloženja poniznosti, skromnosti i nesigurnosti. Za konferencijskim stolom ova nas poza poziva na mir. Waal (1982) navodi da ovaj znak sa dlanovima na gore koriste šimpanze kada mole za hranu, kada pozivaju na tjelesni kontakt i kada traže potporu tokom konflikta (Givens 2005, izraz palms-up).

Morris D. u svom iscrpnom opisu gestova u knjizi Otkrivanje čovjeka kroz gestove i ponašanje prikazuje ukupno dvanaest vrsta dirigentskih znakova koji se javljaju u govorničkim izlaganjima (Sl.36):

1. Vakumski zahvat preciznosti. Ovaj oblik dirigovanja rukom-palicom odražava govornikovu prinudu da se izrazi delikatno i sa velikom tačnošću. Postoje dva oblika vakumskog zahvata preciznosti, dodir palac-kažiprst i dodir ruka-kesa. 2. Namišljeni zahvat preciznosti. Ruka-palica u ovom položaju pravi zamišljeni pokret nježnoh hvatanja nekog imaginarnog, malog predmeta, ali ta radnja ne ide do kraja, do tačke na kojoj se vrh palca spaja sa vrhovima prstiju. Taj pokret koji odražava raspoloženje koje je više neko traženje preciznosti nego sama preciznost. Tu obično postoji elemenat sumnje ili neizvjesnosti u stavu gestikulatora, kao da istražuje nešto. 3. Vakumski energični zahvat. Ovaj energični zahvat se odražava kroz pokret čvrsto stisnute pesnice. Ovaj pokret najjače odražava naše raspoloženje i nosi poruku o našoj odlučnosti. Često, prilikom govora, političari koji govore konfuzno i neodređeno mogu namjerno da obmanjivački koriste ovaj pokret kako bi pokazali svoju mentalnu krepkost i odlučnost. Različit je pokret savijena ruka kod kojeg

58

prsti samo ovlaš dodiruju šaku. Ovo je prilično bledunjav položaj ruke-palice i on ne odražava ni preciznu misao ni žestinu. 4. Namišljeni energični zahvat. To je položaj zahvat vazduha i koristi ga govornik koji želi da se nametne i koji nastoji da svojim govorom postane gospodar situacije, ali u tome još nije uspio. 5. Vakuumski udarac. To su položaji ručni zasjek sa krutom pravom rukom koja reže vazduh kao sjekira. Ovaj gest pokazuje agresivnog govornika koji želi da njegove ideje prođu kroz konfuziju situacije, kao jedno nametnuto rješenje. Potom, pokret ručne makaze koji atmosferi govora dodaje jak ukus osporavnja ili odbijanja. U ovoj varijanti stiče se utisak da govornik prosijeca svoj put kroz neku neprijateljsku barijeru, negirajući opoziciju na taj način što je udarcima odbija od sebe i sa lijeva i sa desna. „Dirigovanje“ nazvano ručni bod, pri kojem vrhovi prstiju oštro bodu vazduh u pravcu slušaoca, također je agresivan gest, ali je ovdje agresija specifičnija. Ona je više u vezi sa slušaocem nego sa opštim problemom. Udar kroz vazduh je najagresivniji položaj ruke-palice pri dirigovanju govora. Skoro je isto značenje ovog gesta i stisnute pesnice. 6. Poluispružena ruka. Umjesto zamišljenog hvatanja ili udaranja dirigujuća ruka može jednostavno da se pruži ispred tijela sa laktom uz grudni koš. Ovdje je bitan položaj dlana govornika. Dlan naviše: preklinjajuća, prosjačka ruka, ruke govornika u ovom slučaju mole publiku da se složi. Dlan naniže: dirigovanje koje ima tenziju smirivanja situacije. Dlan naprijed. Odbojna ruka onog koji protestuje. Šaka je okrenuta ka slušaocima kao da treba da zaštiti govornika od napada. Dlan unazad: prigrljujuća ruka onog koji traži utjehu. Obje ruke su istovremeno okrenute sa dlanovima ka grudima. Njihov položaj odaje govornikovu težnju da prigrli neku ideju, da obuhvati misao o kojoj se diskutuje ili da druge osobe metaforički približi sebi. Dlan u stranu: posežuća ruka pregovarača. Reklo bi se da je ovdje preovladavajuće raspoloženje jaka želja da se premosti jaz između govornika i slušaoca – da ideja izražena riječima dosegne svijest druge osobe. 7. Namišljeni dodir. Kada se prsti rašire u zrakasti oblik. Ovaj položaj se zove dodir vazduha i pokret je omiljen među profesionalnim komunikatorima. Ovdje

59

saopštavać širi ruke kao da će svakim vrškom prsta dosegnuti i dodirnuti po jedan dio auditorijuma. Sličnost ovog pokreta jeste sa već pomenutim zahvatom preciznosti, a razlika je u tome što se ovdje prave namišljeni pokreti dodirivanja slušalaca. 8. Spojene ruke. Ako govornik spoji svoju lijevu ruku sa desnom u nekoj vrsti rukaruci dodira, taj gest teži da zamijeni dirigovanje. Ovi učutkani dirigentski pokreti su uobičajeni među pojedincima punim strepnje i nesigurnosti usljed napetosti društvene situacije u kojoj su se našli, ali koji ipak osjećaju jaku prinudu da svoja osjećanja kažu drugima. 9. Kažiprst-palica. To je položaj sa ispruženim kažiprstom. Postoje dva oblika: frontalni kažiprst palica i podignuti kažiprst palica. Razlika je u tome što se prvi pokret koristi za naglašavanje nekog pojma ili predmeta važnog za diskusiju, a drugi se koristi kao agresivna dominantnost ili usmjeravanje prijetnje prema nekome (bockanje prsta po vazduhu kao zamjena za „oružje“). 10. Glava-palica. Često se naglo spuštanje i podizanje glave koristi kao dirigentski znak. 11. Tijelo-palica. Sličan glavi–palici i ovaj dirigentski znak se javlja u najdramatičnijim slučajevima kada se govornik bukvalno baca u ulogu komunikatora kako bi u nešto ubijedio svoje slušaoce. 12. Stopalo-palica. Stopalo ima manju ulogu kao dirigentski znak ali ovdje postoji jedan izuzetak, a to je tupkanje nogom. Ovaj pokret je isključivo vezan za vatreno, žestoko naglašavanje, kad govornik maltene izgubi živce.

60

3.4. Prostorni raspored, razdaljina i orijentacija Proksemika predstavlja studiju ljudske percepcije i upotrebe prostora. Korištenje prostora govori isto kao i facijalna ekspresija, gestovi i tjelesni stavovi. Kao što smo u uvodnom dijelu ove radnje rekli, utemeljitelj proksemike je antropolog Edward Hall o kojoj govori u svojoj knjizi The Silent Language (prev. Tihi jezik). Da se podsjetimo, Hall identificira četiri tjelesne razdaljine ili zone: intimnu (oko 50 cm), osobnu udaljenost (oko 1 metar), socijalnu udaljenost (1 do 2 metra) i javnu udaljenost (više od 2 metra). Svi ovi oblici udaljenosti se odnose na načine na koje smo u odnosu spram ljudi svakoga dana i ovisno od poznavanja ljudi i naše intimnosti sa njima mi zauzimamo i određene distance u odnosu na njih. Hall također zapaža da postoje različite norme o upotrebi osobnog prostora u različitim kulturama, tokom poslovnih dogovora ili u udvaranju. Ukoliko neko ne poznaje pravila o korištenju osobnog prostora u nekoj kulturi, može doživjeti kulturni šok (Pennington, 1997; Poyatos, 2002; Collier i DiCarlo, 1985).

.

Sumiranjem različitih istraživanja na ovu temu Vrugt i Kerkstra (1984, prema Dalgleish 1999) zaključuju da u interakciji između stranaca interpersonalna udaljenost između žena jeste manja nego između muškaraca i žena koji su stranci. Nadalje, način na koji mi upravljamo svojim ličnim prostorom i način na koji ulazimo u osobni prostor drugih jeste usko povezan sa našim odnosom prema drugim ljudima. Veoma je važno da ljudi posjeduju svoj vlastiti prostor, a pozicije koje osoba u tom prostoru zauzima i način

61

uređenja stvari u tom prostoru govore nešto i o toj osobi. Da li gost na nekoj rođendanskoj zabavi sjedi među ostalim ljudima ili pak sjedi negdje odvojeno? Sa kim on sjedi? Da li je mjesto koje je on zauzeo u sredini zbivanja ili negdje na periferiji? Koliko prostora između sebe i drugih pravi ova osoba? Da li on gleda spram vrata ili je okrenut ka drugim ljudima u sobi? Sve su pitanja koja se odnose na upotrebu vlastitog prostora, a koja nam u isto vrijeme govore o nekoj osobi i njenom položaju u odnosu na grupu u kojoj se nalazi. Jedan drugi prostorni aspekt je način na koji ljudi namještaju svoje domove kako bi odgovarali njihovim potrebama i zahtjevima. Ukoliko posmatrate unutrašnjost doma neke osobe, vi možete puno zaključiti o toj osobi, a na osnovu uređenja njenog doma i onoga što se nazivaju artifakti ili predmeti koje osoba posjeduje. Tu se može odgovarati na pitanja: Kako je osobni prostor podijeljen? Da li su sobe pretrpane materijalnim stvarima ili su prazne? Šta mislite koliko prostora je potrebno ovoj osobi ? Distanca. Međusobne distance koje zauzimaju osobe u interakciji imaju nekoliko ciljeva. Mijenjanje te udaljenosti signalizira početak i kraj neke konverzacije. Ta udaljenost također signalizira o tome koliko su osobe u interakciji međusobno intimne te koliko zajedničkog iskustva i zajedničkih tema one dijele. Prigodna upotreba distance između partnera u razgovoru je podosta određena kulturnim normama i socijalnim pravilima društva (Poyatos, 2002). Blizina. Fizička udaljenost koju držimo u odnosu na druge i naša reakcija na to kako nam neki ljudi prilaze, ima veliki uticaj na naše diskusije i veze sa tim ljudima. Količina osobnog prostora kojeg tom prilikom koristimo, ima također veliku povezanost sa kulturom kojoj pripadamo (kao kod distanci imamo kulture koje preferiraju bliži kontakt i one koje preferiraju dalji kontakt). Ukoliko nam se neko približi više nego što smo mi to navikli, to može u nama stvoriti osjećaj nelagodnosti. Iz takve se situacije izvlačimo pomjeranjem tijela unazad i vračanjem u naš originalni osobni prostor u kojem se osjećamo ugodno. Zaključak je da svaki čovjek treba neki optimalni osobni prostor kako bi se u interakciji sa drugima osjećao dobro. U istraživanjima koja sprovodi Mehrabian (1969, prema Poytos, 2002) navodi da usmjerenje gornjeg dijela tijela prema nekoj osobi

62

prenosi poruke sviđanja, a ne ukoliko je tijelo pod nekim kutom okrenuto od tijela osobe kojoj govorimo. Nadalje, Mehrabian zaključuje da naginjanje unaprijed govori o postojanju prijateljstva, dok odmicanje unatrag predstavlja neki negativan stav i pozu. Nadalje, Givens (2005), u opisivanju ljubavnih signala pri Neverbalnom Rječniku, navodi da prilikom udvaranja žene i muškarci nesvjesno naginju svoje tijelo u pravcu partnera koji im se sviđa, iako istovremeno okreću svoje lice i oči na drugu stranu. Konferencijski sto je još jedan očigledan primjer upotrebe osobnog prostora i teritorijalnosti, a u aspektima sastanaka i mjesta koja zauzimamo kada sjedimo za stolom (tokom nekog razgovora)(Sl.37). U situacijama kada sjedimo za horizontalnom ravnom površinom, zvanom sto, mi tokom razgovora šaljemo mnoge odbrambene i napadačke poruke svojim očima, licem, rukama i ramenima. Neverbalno, mi sjedeći za konferencijskim stolom, pokazujemo znakove i signale gornjim dijelom svojeg tijela. Sam oblik stola i veličina, te raspored sjedenja utiču na dinamiku grupe i mogu uticati i na emocionalni ton i ishod diskusije. U isto vrijeme, donji dijelovi tijela su maskirani ispod površine stola i ne nadmeću se sa znakovima i signalima koje šalju ruke, glava i oči. Opservacije pokazuju da je konferencijski sto polje neverbalnih bitaka. Tu govornici, kako bi naglasili bitne stvari, treba da koriste stavove naginjanja naprijed preko stola i treba da koriste gestove ruke dlanovima okrenutim na dole (u ovim bi okolnostima naginjanje unazad od stola i upotreba gestova dlanovi na gore mogla značiti submisivnost, ili nedostatak ubjeđenja).41 Istraživanja pokazuju da dominantni pojedinci biraju centralna mjesta za sjedenje i vode veći dio razgovora (Hare i Bales, 1973; prema Givens, 2005). Nadalje, vodstvo i središnja pozicija sjedenja idu ruka uz ruku (Burgoon i sur., 1989; prema Givens, 2005). Natjecanje između suprotnih strana stola vidi se u tonu glasa, brzom govoru, u nestrpljenju, netečnosti verbalnih iskaza, tečnim gestovima i po kontaktu očima. Slušatelji na ove dominantne znakove odgovaraju negativno i to glasnim govorom, mrštenjem obrva, zurenjem, te pozama sa izraženim mišičnim tenzijama (Driskell i Salas, 1993; prema Givens, 2005).

41

Vidi: Givens, B., The Nonverbal Dictionary...,izraz conference-table

63

Evo jednog prikaza kako se koristi i kako izgleda prostorni raspored sudionika u ostalim vrstama razgovora:42

Položaj sudionika

Vrsta interakcije razgovor

Primjer situacije 1. savjetovanje 2. intervju prilikom zapošljavanja

saradnja

1. prijateljski razgovori 2. nastavnik koji pomaže učeniku

kompeticija

1. neki intervjui prilikom zapošljavanja 2. razgovor ravnatelja škole i učenika 3. igranje natjecateljskih igara (npr.šah)

1. ljudi koji sjede zajedno u restoranu i

zajednička aktivnost

poznaju se 2. studenti u biblioteci koji se ne poznaju 3. ljudi koji sjede u vozu i ne poznaju se

3.5. Neverbalni aspekti govora ili parajezik

42

Izvor: Havelka M.: Zdravstvena psihologija, Naklada Slap, Jastrebarsko, 1998, str.41.

64

Mnoge stvari zaključujemo iz nečijeg glasa. Sudimo o starosnoj dobi, polu, privlačnosti, socijalnoj klasi i obrazovanju. Također, koristimo vokalne karakteristike da bi odredili profesije, odlučili da li nekome vjerujemo ili imamo povjerenja, i one nam pomažu da odlučimo da li nam se neko dopada ili ne. Većina ljudi je nekada u životu bila u situaciji da vidi nekog privlačnog stranca kome bi se rado približili, a onda bi bili potpuno odbijeni kada mu čuju glas (Poyatos, 2002; Rot, 2004; Givens, 2005). Poruka može biti dodata riječima koje koristimo u izgovorenoj rečenici korištenjem intonacije u našem glasu. Ovo će poslati poruku slušatelju na koji način treba interpretirati poruku. Na primjer, pitanje „zašto mi nisi ovo rekla prije?“ se može prenijeti na više različitih načina i značenja samo upotrebom drugačije vrste intonacije. Tako mi možemo ovu rečenicu reči ljutitim glasom, sa razočarenjem u glasu ili sa srećom dodatom izgovorenim riječima. Kada razgovaramo preko telefona, mi ne možemo koristiti tjelesne signale kao što su gestovi, facijalna ekspresija i dodir. Slušatelj ne može vidjeti naš govor tijela i mi to redovno kompenziramo stavljanjem emocionalnog i intonacionog naglaska na riječi koje izgovaramo. Tako, tugu obično karakteriše niska jačina, ozbiljan ton, dublji kvalitet glasa nego obično, spor govor i relativno jednako naglašavanje riječi. Sreću i uzvišenost, s druge strane, karakteriše veća jačina glasa, oštriji ton, kvalitet glasa bez daha, brz govor i primjetnije naglašavanje riječi i fraza. Interpunkciju u govoru također određuju neki od ovih elemenata, kao i klimanje glavom, gestovi i prekidanje kontakta očima. Obično postoje pauze između rečenica. Do pauza također može doći prije i poslije određenih riječi i fraza koje govornik želi da naglasi. Većina ljudi smatra da je izuzetno teško čitati bez grešaka u govoru. Često je povećana stopa grešaka u govoru indikacija da neko laže ili pokušava na neki drugi način da nas prevari. Te greške mogu dobiti i formu pogrešno izgovorenih riječi, mogu poprimiti oblik mucanja i zastajkivanja, a ovo će kod ljudi kojima se to obično ne dešava, biti protumačeno kao nervoza ili sklonost ka prevari. Također se u govoru pojavljuju različiti „hm-ovi“, „a-ovi“, uzdisaji i slični zvuci, koji omogućavaju govorniku da napravi pauzu da bi razmislio, a da potpuno ne ušuti i na taj način nam daje na znanje kako više nema šta za reći. Često je bolje trenirati sebe i pokušavati izbjegavati pravljenje takvih zvukova i stanki, jer one mogu od strane slušatelja biti protumačene kao neznanje i nedostatak riječi. Izgovorene riječi također, mogu biti u potpunoj kontradikciji sa govorom tijela i u

65

takvim se situacijama više vjeruje ovom drugom. Tako, ako sa smijehom nekoj osobi kažemo „ubit ću te“ ta osoba to neće shvatiti ozbiljno, isto tako ukoliko nešto lijepo kažemo, a imamo odbojan i hladan izraz lica, osoba kojoj govorimo neće vjerovati našim riječima, već onome što joj naše tijelo govori (Wainwright, 2001). Pročišćavanje grla je parajezički signal kojeg je u Neverbalnom Rječniku identificirao Givens, a koji predstavlja neverbalnu vibraciju grla. Givens (2005) navodi da ukoliko se ovaj znak desi na nekom poslovnom sastanku, kod slušatelja, on odražava slušateljevo neslaganje, anksioznost ili sumnju. Ako se ovo desi nekome tko govori, pročišćavanje grla može odavati nesigurnost, a akutno i abnormalno pročišćavanje grla je vjerovatno znak obmane. Nadalje, agresivna verzija pročišćavanja grla može se koristiti kako bi se izazvao govornik, a svjesno se ovaj znak može koristiti i da bi neko naglasio svoje prisustvo u sobi. Postoje mnoga istraživanja na temu parajezika. Tako se u nekim istraživanjima prati broj i trajanje pauza u toku govora ili stepen u kojem su pauze ispunjene popratnim šumovima i glasovima. U svojoj knjizi Poyatos (2002)43 navodi istraživanje koje je izvršio Goldman-Eisler (1961) u kojem su prezentovane slike iz nekih stripova, ali bez teksta. Potom se od ispitanika tražilo da prepričaju date slike i da opišu smisao istih. Mjereni su broj i trajanje pauza u rečenicama. Pronađeno je da je broj tih pauza veći ukoliko je bilo potrebno navesti smisao tih slika. U drugom istraživanju koje Poyatos navodi, a koje su sproveli Zay i Baron (1968) utvrđeno je da se negativnije crte i osobine ličnosti pripisuju osobama koje prave više pogrešaka u govoru. Po pitanju određivanja pojedinih crta ličnosti na osnovu parajezičkih znakova Rot navodi istraživanje koje su sproveli Hunt i Lin (1967)44. U ovom ispitivanju ispitanici su navodili u kom je stepenu 18 ispitivanih osobina razvijeno kod čitalaca tekstova. Ocjene ispitanika upoređivane su sa samoocjenama osoba koje su čitale tekst. Tačnost ocjena bila je iznad slučajnog pogađanja. Tačnije su ocjenjivane neke od osobina; osobine snažan-nježan; 43

Fernando Poyatos: Nonverbal communication across disciplines, Vol.2, John Benjamins Publishing Company, 2002, p.216. 44 Rot, N.: Znakovi i značenja: Verbalna i neverbalna komunikacija, Plato, Beograd, 2004, str.166

66

uporan-uzdržljiv, smio-oprezan; realističan-idealističan. Druge su osobine ocjenjivane manje uspješno, kao brz-spor i uredan-neuredan. Kao i kod tumačenja svih drugih aspekata neverbalne komunikacije, tako i kod tumačenja parajezičkih znakova treba obratiti pažnju na druge faktore, a to su tema o kojoj diskutuju sagovornici, personalni odnosi među njima, kao i situacija u kojoj se razgovor odvija. 3.6. Artifakti Još jedan od važnih aspekata neverbalne komunikacije kod ljudi su artifakti ili materijalni predmeti koje posjeduju. Kao najjednostavniji primjer javlja se upotreba artifakata za isticanje i popravljanje vlastite ljudske pojavnosti, a među njih svrstavamo odjeću, nakit, boje, mirise i sve druge oblike kojima ljudi pokušavaju svoju kožu, kosu i tijelo učiniti što privlačnijim ili karakterističnijim. Također, pojavnost ili način na koji predstavljamo sebe, je pod ogromnim uticajem ličnih artifakata. Nadalje, ljudi i njihovi artifakti pružaju različite vizualne performance pod različitim uvjetima prirodne ili umjetne svjetlosti. Karakteristike lica. Oči, nos, usta i obrazi su dijelovi tijela koji kao artifakt koriste razne vrste šminke uz pomoć koje se šalju signali drugim ljudima. Ti signali mogu biti različite prirode, od onih seksualnih do onih prijetećih. I kozmetika ima dugu i složenu istoriju. Šminka za oči u starom Egiptu je sadržavala supstancu za zaštitu od sunca, ali je i kod njih šminka bila dekorativnog karaktera. Od tog vremena do danas pojavilo se mnogo različitih stilova šminkanja. Postoji velika upotreba živih boja, ali se u poslednje vrijeme teži da se na vještački način postigne što prirodniji izgled (Morris, 1979). Na čitavom licu, oči su te kojima se poklanja najviše pažnje. One se ističu raznim lajnerima, olovkama, maskarama, umjetnim trepavicama i sjenama za oči. Ljudi također koriste i kontaktne leće i naočale kako bi promijenili svoju vanjsku pojavnost. Tako naočale raznih oblika i vrsta daju ljudima neki željeni izgled koji redovno varira u odnosu na dob, spol, zanimanje i društvenu klasu. Nadalje, usne i razne vrste ruževa daju određenu veličinu i izgled usnama, koje jesu jedna važna zona seksualnog interesa; tako crveni karmin na ženskim usnama privlači muški pogled. Puderi, korektori i razne kreme utiču na pojavnost kože lica. Bore koje se javljaju oko očiju, danas se smanjuju posebnim kremama koje koriste i muškarci i žene, a i umjetni brkovi mogu biti zaljepljeni na lice. 67

Kako vidimo, postoji veliki broj različitih proizvoda koji se danas mogu kupiti kako bi se promijenio izgled ljudskog lica, a svi oni jesu artifakti kojima ljudi mijenjaju svoju pojavnost. Ponekad, ljudi preduzimaju neke drastičnije mjere promjene svog izgleda pa idu na skupe plastične operacije, tako mijenjajući svoj spol, svoje grudi, usta i sve za šta misle da će poboljšati njihovu pojavu i izgled. U Zapadnim društvima su se minđuše tradicionalno nosile samo od strane žena, a početkom 80-tih godina dolazi do masovne upotrebe naušnica od strane i muškaraca i žena, samo što se sada one stavljaju i na probušene noseve i na jezike i na pupak. Među ostale artifakte koji utiču na našu pojavnost spadaju, tjelesna dlakavost, zubi, nokti, koža, kosa, tetovaže, odjeća, nakit, izbor boja i mirisi. Ljudi također briju svoje glave, prave različite frizure, žene briju noge, a sve kako bi drugim ljudima i sebi ostavljali što bolje utiske u komunikaciji. Broj, veličina, oblik i položaj zuba zajedno sa dentalnom higijenom i zdravljem stvaraju jake efekte na vizualni performans osobe. Danas postoje razne zubne paste koje ljudima pomažu kako bi im zubi bili što bjelji, a i stomatologija je napredovala toliko da je moguće imati savršene zube. Čak se i u plemenu drevnih Maya koristilo razno drago kamenje kako bi se poboljšao i ukrasio izgled zuba (Romero, 1970; prema Miller i Schiffe, 1999). Ljudi širom svijeta rade određene tjelesne vježbe kako bi povećali mišićnu masu određenog dijela tijela, kako bi smršali ili poboljšali tjelesnu strukturu, a sve sa ciljem uticaja na svoju pojavnost. U ranim industrijskim društvima, samo su se kovači vizuelno razlikovali od drugih muškaraca po obliku i mišićima gornjeg dijela tijela, a to je bilo prouzrokovano njihovim svakodnevnim radom na kovanju željeza. Danas, u moderno vrijeme ljudi kupuju skupe sprave kojima vježbaju određene mišićne grupe ili posjećuju razne fitnes centre. Također, kako bi uticali na svoju tjelesnu strukturu ljudi se koriste raznim preparatima za mršavljenje ili za stvaranje mišićne mase, a ekstremne su plastične operacije ili liposukcijski zahvati. Što se tiče frizura, istraživanja antropologa pokazuju da u mnogim društvima duga kosa pokazuje „otvorenost“, „strast“ i „nedostatak inhibicije“, dok obrijane glave i kratka kosa simboliziraju „disciplinu“, „poricanje“ i „konformizam“ (Alford, 1966; prema Givens, 2005).

68

Perike su u upotrebi bar 5.000 godina. Mnogi drevni Egipćani su brijali glave, a zatim stavljali na njih brižljivo izrađene i dotjerane perike za razne ceremonije. U nekim historijskim periodima perike su se nosile neupadljivo, u drugim – razmetljivo. Posljednji period nošenja očigledno vještačke kose bile su šezdesete godine prošlog vijeka kada su pomodne perike raznih boja kupovane naveliko (Morris, 1979). U sedamnaestom vijeku svijet je bilo zahvatilo ludilo „tačaka ljepote“ – malih crnih flasterčića kojima su se pokrivali ožiljci i bubuljice na licu. U Londonu su ti vještački mladeži korišteni kao političko sredstvo: vigovci (na desnom krilu) nosili su ih na desnom obrazu, a lijevi torijevci nosili su ih na lijevom. Te obične crne tačke ubrzo su prerasle u pomodne oblike kao što su polumjeseci i zvijezde, dok je na dvoru Luja XV određeno mjesto tih ukrasa na licu imalo i određeno značenje: ugao oka – strast; sredina obraza – veselost; nos – drskost; čelo – uzvišenost i tako dalje po cijelom licu (Morris, 1979). Nema te odjeće koju nosimo, a kojom ne dajemo društvene znakove. Svaki kostim priča neku priču o osobi koja ga nosi. U nekim društvima, odijevanje može biti jednostavno i pokrivati samo spolne organe, kako je u plemenima Nove Gvineje, a u drugim se može zahtijevati potpuno pokrivanje, kao što je slučaj pokrivenih žena u islamskom svijetu. Članovi mnogih društvenih grupa danas mogu birati razne vrste odjeće, različitih boja, različitih materijala i dizajna. Na osnovu izbora odjeće, posmatrači mogu puno zaključiti o osobi koja tu odjeću nosi, uključujući komunikativnost, socijalni status, spol, kupovnu moć, nacionalnost, etničku pripadnost, religiju, privlačnost, seksualnost, slobodne aktivnosti, dob, te zanimanje i društvenu ulogu (Burgoon i Walther, 1990; Cahill, 1989; Hill i sur., 1987; Joseph, 1986; Kaiser, 1985; Wobst, 1977; a prema Miller i Schiffe, 199945). U prošlosti je paradna funkcija odjeće bila često obilježena krajnjom okrutnošću. Na primjer, u 14 vijeku u Engleskoj, odijevanje nije bilo stvar stila ili ukusa već zakona, a

45

Sva ostala istraživanja iz ovog teksta su iz izvora: Andrea R. Miller, Michael Brian Schiffe: The Material Life of Human Beings: Artifacts, Behavior, and Communication, Routledge, 1999.

69

tadašnji parlament je dosta vremena posvećivao izradi strogih propisa o načinima odijevanja koji su bili dopušteni različitim društvenim klasama. Tako bi neka osoba iz nižeg staleža mogla biti kažnjena ukoliko bi nosila odjeću koja je bila namijenjena visokom društvu. Socijalni psiholozi su proveli mnogo eksperimenata kako bi demonstrirali kako su odnosi i interakcije pod uticajem odijevanja. U jednoj takvoj studiji koju je na ulicama New Yorka proveo Bickman (1974), ispituje se kako se pješaci povinuju zahtjevima koje prave muški eksperimentatori koji nose različita odijela. Postojala su tri načina odijevanja: 1) civilno, noseći sportsku jaknu i teniske, 2) uniforma mljekara, odjeća bijela sa košarom punom praznih flaša mlijeka i 3) službeno, policijska uniforma sa značkom i činovima. Tako odjeveni eksperimentatori su potom postavljali naređenja pješacima. U rezultatima ovog istraživanja je pronađena velika razlika u povinovanju na naredbe. Kao i što je bilo očekivano, policajca u službenoj odori je poslušalo do 89 procenata pješaka, mljekara do 64 procenta, a civila samo 36 procenata slučajnih prolaznika (Miller i Schiffe, 1999). Petpostavlja se da bi se u opservacijama u još prirodnijim uvjetima dobili još veći postotci koji govore kako odijevanje utiče na interakciju. Nadalje u biznisu, najbolje boje odijela za muškarce su teget plava, svijetlo plava, crna i sve nijanse sive. Smeđa je boja ta koja zahtijeva opreznost zato što odijela te boje izgledaju jeftino i mnogo ljudi ima negativne reakcije na njega (Bixler, 1984). Najbolje boje za žene u poslovnom okruženju su crna, plava, bež i sve nijanse sive. Što je tamnija boja, više autoriteta će odijelo davati ženi koja ga nosi. Na nekim radnim mjestima ženama treba sva moguća podrška koju mogu izvući iz odjeće (Bixler, 1984). Što se tiče simbolizma boje poslovnih odijela, tamno plava izgleda „teže“ i „ozbiljnije“ nego svijetlije boje, npr. roza ili žuta. Plavo kreira zadovoljstvo, smirenost, transcedentalno raspoloženje i simbolizira dignitet i istinu (mišljenje je Richmonda i sur., 1991). Neki ljudi vjeruju da je svojevremeno Richard Nixon, bivši Američki predsjednik, pobijedio na predsjedničkim izborima zato jer je vladao upotrebom boje kako bi predstavio svoj karakter. On je na jednoj televizijskoj debati nosio tamo plavo odijelo, a taj tv studio je imao pozadinu svijetlo-plave boje. Ta svijetlo-plava pozadina, zajedno sa Nixonovim tamno-plavim odijelom stvorila je auru iskrenosti i integriteta.

70

Nakit i drugi ornamenti kao što su to ogrlice, prstenje, naušnice i ostalo, utiču na izgled i pojavnost našeg vrata, prstiju, nogu. Ove vrste artifakata omogućavaju nekada da drugi ljudi o nama donose sudove o našoj religioznoj pripadnosti, kada npr. nosimo oznake naše vjere, potom mogu vidjeti naš bračni status (putem prstena na ruci) i slično. Hemijske performanse ili mirisi igraju također važnu ulogu u komunikaciji kako ljudi tako i životinja (Albone, 1984; MacDonald, 1980). Na često čak nesvjestan način naši mirisi i osjeti mirisa utiču na naše veze sa drugim ljudima (Ackerman, 1990; Coren i sur., 1994; Doty, 1985; Kirk-Smith i Booth, 1980; Rogel, 1978; Stoddart, 1990; Van Toller i Dodd, 1992). Dokazano je da dojenčad na osnovu tjelesnog mirisa mogu prepoznati svoju majku i tako se orijentirati prema njoj (Schleidt i Genzel, 1990). Mnogi eksperimenti su pokazali da često ljudi biraju druge osobe sa kojima će se družiti na osnovu njihove urednosti i mirisa, čak i kod intervjuisanja za posao miris može imati presudnu ulogu, a u medicinskoj dijagnostici je ponekad moguće na osnovu tjelesnih mirisa pretpostaviti postojanje neke bolesti. Ljudi u mnogim društvima upravljaju svojim tjelesnim mirisima, uklanjajući ih i poboljšavajući sa hemijski napravljenim artifaktima koji su namijenjeni za tu svrhu, a to su razni parfemi, šamponi, sapuni, toaletne vode, sprejevi za kosu, ulja za masažu, puder za stopala, osvježavajuće maramice, razne kreme i slično. Da li je potrebno još reći da su artificijalni mirisi u širokoj upotrebi na svim stranama zemaljske kugle i to redovno u situacijama gdje su ljudi u međusobnoj interakciji. Naravno, isto važi i za sve druge artifakte (sve prema Miller i Schiffe, 1999).

71

72