Nesto Malo o Koucingu

July 25, 2017 | Author: scribeca | Category: N/A
Share Embed Donate


Short Description

Nesto Malo o Koucingu...

Description

NEŠTO MALO O KOUČINGU KAKO BITI SA KOUČINGOM NA TI

IZDAVAČ: Deutsche Gesellschaft für Internationale Zusammenarbeit (GIZ) GmbH Brzakova 20, 11 040 Beograd, Srbija Im Auftrag des Bundesministeriums für wirtschaftliche Zusammenarbeit und Entwicklung (BMZ) der Bundesrepublik Deutschland ZA IZDAVAČA Deutsche Gesellschaft für Internationale Zusammenarbeit (GIZ) GmbH Britta Lambertz AUTORKE Katarina Stanić Stanislava Vidović LEKTORKE Jasmina Alibegović Hanna Gadomski DIZAJN I OPREMA InDesigner, Beograd ŠTAMPA InDesigner, Beograd TIRAŽ 450 ISBN 978-86-87737-30-3

NEŠTO MALO O KOUČINGU KAKO BITI SA KOUČINGOM NA TI AUTORKE Katarina Stanić Stanislava Vidović

Beograd 2012

SADRŽAJ

UVOD



6

POGLAVLJE 1

ŠTA JE TO KOUČING?

7

POGLAVLJE 2

KOUČING I DRUGI TIPOVI PODRŠKE – SLIČNOSTI I RAZLIKE

8

2.1 Koučing 

8

2.2 Trening 

9

2.3 Predavanje/Podučavanje 

10

2.4 Mentorstvo 

10

2.5 Psihoterapija i savetovanje 

10

POGLAVLJE 3

VRSTE KOUČINGA 

12

POGLAVLJE 4

NAJČEŠĆE ZABLUDE VEZANE ZA KOUČING



12

POGLAVLJE 5

OSNOVNE TEORIJSKE POSTAVKE KOUČINGA

13

51 Kognitivno-bihejvioralna psihologija i racionalno-emocionalna terapija 

14

5.2 Teorija i bazični koncepti kognitivno-bihejvioralnog koučinga 

15

5.3 Humanistička egzistencijalna psihologija

16

5.4 Geštalt psihologija

17

5.5 Šta je geštalt životni koučing (Gestalt Life Coaching – GLC)

20

21

ZAŠTO JE MLADIMA POTREBAN KOUČ

POGLAVLJE  6

23

ODNOS KOUČ – KLIJENT

POGLAVLJE  7

25

ETIKA / POVERLJIVOST KOUČINGA

POGLAVLJE  8

25

UGOVOR IZMEĐU KOUČA I KLIJENTA / ONO ŠTO JE VAŽNO NA POČETKU

POGLAVLJE  9

30

DOBAR KOUČ

POGLAVLJE 10

30

KOMPETENCIJE KOUČA

POGLAVLJE 11

31

KARAKTERISTIKE KREATIVNOG KOUČA

POGLAVLJE 12

32

METODOLOGIJA KOUČINGA

POGLAVLJE 13

47

PRAKTIČAN DEO – I DEO

POGLAVLJE 14

48

14.1. Uspeh je sazdan od ciljeva, a svi uspešni ljudi su fokusirani na svoje ciljeve

50

14.2 Ciljevi

51

14.3 Saveti prilikom defininsanja ciljeva

51

14.3.1 S.M.A.R.T. stretegija defininsanja ciljeva

53

14.3.2 Ček lista ciljeva

54

14.4 Metodologija defininsanja ciljeva

122LITERATURA

POGLAVLJE 15

Projekat „Jačanje struktura za osnaživanje i participaciju mladih u Srbiji“ koji realizuje Deutsche Gesellschaft für Internationale Zusammenarbeit (GIZ) GmbH, po nalogu Nemačkog saveznog ministarstva za ekonomsku saradnju i razvoj (BMZ), i u partnerstvu sa Ministarstvom omladine i sporta Republike Srbije. Osnovno usmerenje projekta je promocija demokratskog društva, promocija ideja tolerancije i prihvatanja različitosti, promocija ljudskih i dečjih prava. Pritom se poseban akcenat stavlja na implementaciju participativnih modela kao uslov razvoja civilnog društva i podrška marginalizovanim grupama mladih (izbeglice, internoraseljena lica, socijalno ugrožene kategorije stanovništva, mladi žrtve nasilja, pripadnici nacionalnih manjina i dr.)

UVOD

Projekat sprovodi razvojne mere i intervencije u oblastima prevencije nasilja i implementacije Nacionalne omladinske politike na lokalnom nivou. Najznačajniji rezultati iz oblasti transformacije sukoba su prilagođavanja i primena relevantnih modela, na primer vršnjačke medijacije, inkluzivne medijacije, porodične ili medijacije u zajednici. Vršnjačka medijacija i vršnjačka edukacija su najčešće korišćene metode rada. U oblasti decentralizovanog sprovođenja omladinske politike, projekat je razvio metodologije lokalnog akcionog planiranja (LAP) i revidiranja lokalnih akcionih planova, istovremeno svoje aktivnosti usmerava ka osnaživanju kompetencija lokalnih omladinskih koordinatora kako bi unapredili svoje sposobnosti i sprovodili nacionalne standarde za kancelarije za mlade. Osim toga, ovaj projekat podržava uspostavljanje jedne krovne organizacije lokalnih kancelarija za mlade, sa idejom da se jača njihova uzajamna saradnja i razmena iskustava. U okviru servisa i usluga koje projekat pruža i razvija su razvijanje programa, razvijanje metodologija implementacije različitih programa, upravljanje znanjem i sistematizacija iskustava i širenje najbolje prakse, podrška informativnim službama za mlade, izrada i distribucija materijala i aktivnosti u odnosima s javnošću, poput internet sajtova, članaka, filmova i drugih objavljenih materijala. Jedan od programa koij je razvijen i pilotiran u okviru projekta je i Vršnjački koučing (Geštalt life koučing). Program Vršnjačkog koučinga je razvijan na osnovu prepoznate potrebe mladih ljudi za izgradnjom ličnih kapaciteta prilikom susretanja sa problemima i preprekama u različitim izazovima sa kojima se susreću tokom svakodnevnog života u vremenu koje oslikava ubrzane socijalne i društvene promene. Priručnik pred vama je rezultat rada, saradnje, primene, kao i naučenih lekcija tokom razvoja programa.

U dokumentu se poštuje rodno diferencirani jezik, tj. jezik rodne ravnopravnosti, i zbog lakšeg korišćenja dokumenta nije svaki put eksplicitno naznačeno.

6

POGLAVLJE 1

ŠTA JE TO KOUČING? Koučing je interaktivan proces između kouča i klijenta koji klijenta podstiče na učenje i razvoj. Cilj koučinga je otkrivanje i izgradnja sopstvenih potencijala i kapaciteta za ostvarenje najviših ciljeva i vrhunskih postignuća. Uz korišćenje specifičnih tehnika tokom samog procesa, uz postojanje partnerskog odnosa punog poverenja i prihvatanja, kouč inicira rast i razvoj klijenta na svim poljima. Promene koje se dešavaju tokom tog procesa odnose se na promene u načinu doživljavanja, u odnosu prema sebi i svojoj okolini, u kontaktu sa sobom i drugima, u ličnim stavovima, načinu mišljenja, doživljaju odgovornosti. Efekti su vidljivi u ličnom razvoju, postizanju uspeha i zadovoljstvu klijenata u svim segmentima života. Kouč je obučeni profesionalac koji veruje i zna da svaka osoba poseduje sopstvene kapacitete da dostigne i ostvari najviše ciljeve. On pokreće klijenta da donese sopstvene mudre odluke i pronađe najefikasnije načine dostizanja ciljeva korišćenjem i razvojem svojih ličnih potencijala u skladu sa svojim sistemom vrednosti, kao i da preuzme odgovornost za to. Tokom procesa koučinga rad nije fokusiran na problem i ono što je bilo u prošlosti, već je fokus na sadašnjosti, kako osoba doživljava situaciju u kojoj se nalazi, kakav značaj joj pridaje i kuda želi da stigne. Kouč je obučeni i edukovani profesionalac koji veruje u ljudske sposobnosti i ličnu odgovornost svakog pojedinca. Poverenje i vera u snagu klijenta predstavljaju plodno tlo za njegov rast i razvoj i kreiranje života kojim će biti potpuno zadovoljan. Preuzimanje odgovornosti doprinosi osećanju i stvarnom posedovanju kontrole nad svojim životom. Termin koučing (coaching) počeo je da se upotrebljava kao sleng još 1830. godine, na Oksfordskom univerzitetu. Opisivao je aktivnosti profesora koji pomaže studentu tokom učenja i profesionalnog razvoja. U oblasti sporta, taj termin se prvi put upotrebljava 1831. godine, i opisan je u značenju sportskog trenera koji nije samo to već i neko ko pruža podršku u postavljanju ciljeva, podizanju i održavanju motivacije i kada uspeh izostane, neko ko je potpuno posvećen i veruje u uspeh svog sportiste. Po definiciji ICF (International Coaching Federation), koučing je interaktivan proces koji pojedincu, timu, preduzeću, ustanovi ili organizaciji omogućava da razvija svoje potencijale i brže i efikasnije dostigne bolje rezultate (plAnincA, 2008, po S. Milošević, 2009). Na razvoj koučinga svakako je imao uticaj i razvoj nekih drugih oblasti, kao što su psihologija, menadžment, lidership, obrazovanje odraslih i druge. Od 1990. godine koučing se razvija kao samostalna disciplina. Zajedno sa razvojem koučinga dolazi i do razvoja institucija koje se njim bave i zadužene su za razvoj i poštovanje standarda koučinga. U našoj zemlji je koučing kao profesija relativno nov, ali se razvija brže od mnogih drugih. Zato se sve preciznije definišu standardi za dobijanje nacionalne licence za profesionalno bavljanje koučingom, kao i standardi za različite vrste edukacija i programa koji nude takve licence. Potreba za životnim koučima (life coach) porasla je u poslednjih desetak godina, što je uslovljeno složenošću savremenog života. Nekada je bilo mnogo manje mogućnosti, pa ljudima nije bilo tako teško da naprave izbore iza kojih će odgovorno stati. Danas je mnogo teže napraviti pametan izbor i preuzeti odgovornost za to, jer su izazovi na raznim stranama, mnogo je

7

WHAT'S različitih polja na kojima ljudi žele da budu uspešni, da ispune sopstvena i tuđa očekivanja, postignu sve, zadovolje različite potrebe, osećaju se zadovoljno i srećno. Ipak, postoje ljudi kojima to lakše polazi za rukom i oni kojima to nikako ne uspeva. U čemu je razlika? U posedovanju određenih životnih veština, za koje svi imaju mogućnosti i potencijala, samo je potrebno razumeti njihov pravi značaj i razviti ih. To je ujedno i zadatak procesa koučinga.

Osim razvoja veština, tokom koučinga menja se i odnos prema sebi i svojoj okolini. Klijent više nije pasivan posmatrač svog života, neko kome se nešto dešava, naprotiv, sada on čini da se stvari dešavaju, on postaje aktivan, ispituje i testira svoje mogućnosti i preuzima punu odgovornost za svoj život i odluke koje donosi u skladu sa njim. Emocionalne veštine koje se razvijaju tokom koučinga uključuju prepoznavanje, izražavanje osećanja i ovladavanje njima, kao i prepoznavanje svojih potreba i definisanje sopstvenih ciljeva u skladu sa tim potrebama; razumevanje veze između naših stavova, uverenja i načina mišljenja s jedne strane i emocija, doživljaja i ponašanja s druge; unapređenje samopoštovanja i samopouzdanja i negovanje pozitivne slike o sebi; prepoznavanje načina reagovanja i usvajanje tehnika kreativnog prilagođavanja, kao i prepoznavanje eventualnih postupaka i njihovih posledica pre samog reagovanja. Koučing se odnosi i na proširenje svesnosti o sebi, kao preduslova zdravog i kvalitetnog življenja. Značajni su i prepoznavanje i imenovanje osećanja, uočavanje veza između misli, osećanja i reakcija, spoznaja kako misli i osećanja utiču na ponašanje, a samim tim i na donošenje odluka, pravljenje alternativnih izbora, kao i primena stečenih znanja na sve oblasti življenja. Tokom koučinga dolazi do prepoznavanja sopstvenih moći i sagledavanja sebe na pozitivan ali realan način. Naglasak je i na kontroli nad sopstvenim životom i na upravljanju njime.

KOUČING I DRUGI TIPOVI PODRŠKE – SLIČNOSTI I RAZLIKE

POGLAVLJE 2

Koučing je samo jedan od načina podrške pojedincu. Međutim, postoje i drugi njemu manje ili više slični načini osnaživanja i podržavanja. Kako se, zbog postojeće sličnosti, između njih stavlja znak jednakosti, na sledećim stranicama prikazaćemo njihove razlike i na taj način doprineti jasnijem i preciznijem određenju procesa koučinga.

2.1. KOUČING Kouč pomaže klijentu da razvije životne veštine. Kouč ne mora da ima lično i profesionalno iskustvo u klijentovoj profesionalnoj oblasti ili da ima slično životno iskustvo da bi bio dobar kouč. Međutim, neophodno je da sam kouč, u okviru svojih obuka, ima iskustveni rad na sebi. Kouč pomaže svojim klijentima da poboljšaju kvalitet svog života i postignu svoje ciljeve. Kouč je obučeni profesionalac koji određenim tehnikama pomaže klijentu da bolje upozna sebe i sagleda svoju situaciju iz različitih uglova. On daje podršku klijentu za pronalaženje sopstvenih rešenja.

8

UP

?

Inspiriše ga na stvaranje i razradu originalnih ideja. Ohrabruje ga da menja perspektive u odnosu na situaciju. Koučing je usmeren na otkrivanje i osvajanje lične snage. Kouč kontroliše proces i usmerava klijenta, ali ne donosi odluke umesto njega.

Definicija: Koučing je „rad na sposobnosti klijenta da uči“ (Downey, 2003, po S. Milošević, 2009). Osnovna razlika između koučinga i drugih tipova podrške jeste uverenje da svaka osoba može da se izbori sa životnim teškoćama, da poseduje ličnu mudrost da prepozna i dalje razvija svoje potencijale, a da je uloga kouča između ostalog da provocira misaoni proces i donošenje raznih vrsta odluka. Kouč ne odgovara na pitanja, on ohrabruje klijenta da sam dođe do najboljeg mogućeg odgovora za njega samog. Proces: Klijent je centar procesa. On donosi odluke o samom sebi, kouč olakšava proces. Koučing podstiče postizanje svesnosti o sopstvenim željama i potrebama, što može dovesti do većeg samoprihvatanja, kao i do promena u ponašanju i razvoju sopstvenih potencijala. Koučing koristi skup tehnika koje omogućavaju da se dostigne veća jasnoća u pogledu sopstvenih ciljeva i načina funkcionisanja, da se uveća kompetencija u upravljanju sopstvenim procesima i steknu određene veštine potrebne za efikasnije funkcionisanje u svim segmentima života. Koučing je proces u kome se razvijaju veštine i identifikuju sposobnosti, pri čemu se klijentu omogućava da ih koristi na najbolji mogući način, dok izgrađuje nezavisnost i poverenje u sebe. Odnos: Kouč i klijent grade partnerski odnos u kome su oboje jednaki. Poverenje treba da se razvije tokom procesa, kako bi obe strane imale slobodu da otvoreno razgovaraju o sadržajima koji su im bitni. Taj odnos poverenja gradi se od prvog susreta i na početku u velikoj meri zavisi od samog kouča. U tom odnosu je od izuzetnog značaja odsustvo vrednovanja, osuđivanja i prebacivanja. Kouč prihvata klijenta onakvog kakav on jeste. Prednosti: Izvođenje koučinga je jednostavno. Veštine stečene u jednoj oblasti vrlo se lako generalizuju na druge, veoma različite oblasti življenja.

2.2. TRENING Trening ima za cilj da podrži zaposlene u nekoj organizaciji ili da osnaži grupu ljudi za oblast za koju se interesuju. Treningom treneri prenose znanje i veštine na učesnike. Definicija: „Trening je program sa definisanom agendom i strukturom, koji ima za cilj prenošenje znanja trenera učesnicima“ (Executive Coaching Survey, 2010). Namenjen je razvoju znanja ili veština učesnika treninga. Proces: Trening se može izvoditi tokom jednog ili više dana u nekoj ustanovi ili van nje. Trener podržava dodatno učenje za već obrazovane učesnike u određenoj oblasti. Trener poseduje veća znanja u oblasti koju prenosi i ima razvijenije veštine u odnosu na učesnike. Odnos: Učesnici su uključeni u rad tokom treninga, aktivni su, dobijaju određene zadatke koji imaju za cilj da ih vode do otkrivanja i usvajanja određenih znanja i veština. Prednosti: Trening je efikasan način prenošenja novog seta veština ili novog znanja većem broju učesnika.

9

2.3. PREDAVANJE/PODUČAVANJE Definicija: Predavanje je proces koji pojedincu ili grupi olakšava učenje. Predavač je najčešće kvalifikovan i kompetentan profesionalac koji vodi učesnike kroz već utvrđen nastavni plan. Proces: Podučavanje se odvija tako što predavač prenosi slušaocima određene informacije. Predavač je najčešće stručnjak u svojoj oblasti. Predavanje se često koristi i kao deo treninga, jer je kombinacija oba pristupa, treninga i predavanja, pokazala visoke rezultate prilikom sticanja novih znanja i veština. Podučavanje je naučiti ljude da rade ono što ne znaju da rade u očekivanoj meri. Odnos: Predavač je stručnjak koji dobro poznaje oblast o kojoj priča, dok su učesnici (studenti, zaposleni, vršnjaci) uglavnom pasivni. Prednosti: Predavač najčešće odlično objasni i pojasni teoriju, metodologiju, način korišćenja određenih alata, što je u određenim situacijama od ključne važnosti. Predavač se često angažuje i prilikom implementacije novih pravila, standarda, zakona.

2.4. MENTORSTVO Često se između mentorstva i koučinga stavlja znak jednakosti. To je zbog njihovih sličnosti. Tokom oba procesa odnos uključuje podršku mentora (kouča), posebno kada se radi o profesionalnom napredovanju. Međutim, postoje i bitne razlike između ta dva pristupa. Definicija: U odnosu na klijenta, mentor je najčešće senior u istoj profesiji. Mentorstvo podrazumeva zajednički rad starijeg i iskusnijeg i mlađeg, manje iskusnog kolege. Podrazumeva se da mentor ima veliko znanje i iskustvo u zajedničkoj profesionalnoj oblasti. Mentor daje savete na osnovu ličnog ili na drugi način proverenog iskustva. Mentorstvo je kada ljudi koji nešto zaista dobro rade pokazuju kako to rade. Proces: Mentor savetuje, podržava, podučava, ukazuje na greške, nudi rešenja. Mentorstvo se zasniva na zajedničkom poštovanju i može trajati mnogo godina. Mentor može da razvija konstruktivne diskusije sa klijentom i ukršta svoje mišljenje sa njegovim. Odnos: Odnos između mentora i klijenta liči na prijateljstvo, posebno ako dugo traje. Jedna osoba može imati više mentora. To je odnos između jednog starijeg i iskusnijeg i drugog manje iskusnog kolege. Prednosti: Mentor svom studentu prenosi znanja stečena ličnim iskustvom.

2.5. PSIHOTERAPIJA I SAVETOVANJE Postoji sličnost između psihoterapije, savetovanja i koučinga. U sva tri slučaja profesionalac postavlja pitanja, teme su često teškoće u privatnom i poslovnom životu, i podrazumeva se snažno angažovanje i posvećenost terapeuta, savetnika, kouča i klijenta.

10

HELP

Definicija: Psihoterapija i savetovanje orijentisani su ka otklanjanju pojava koje klijenti definišu kao tegobe, probleme i teškoće u funkcionisanju zbog kojih pate. Oba procesa okrenuta su ka poboljšanju mentalnog i emocionalnog stanja klijenta. Proces: Procesi savetovanja i koučinga su vrlo slični, oba uvažavaju i poštuju subjektivni doživljaj i perspektivu klijenta. U oba slučaja klijent je centar procesa. Razlika je u tome što se tokom koučinga ne ide u dublju analizu ličnosti, ne dijagnostikuje se i ne provociraju se traumatična i bolna iskustva. Kouč je orijentisan ka budućnosti i ne bavi se klijentovom prošlošću. Odnos: Odnos je, kao i u koučingu, od izuzetnog značaja i zasniva se na uzajamnom poverenju.

Prednosti: Savetovanje i psihoterapija najpogodniji su za klijente koji su pretrpeli ozbiljna traumatična iskustva. Pogodni su i za one koji imaju teškoće u svakodnevnom funkcionisanju. Takođe, psihoterapija je dobra u svim slučajevima kada klijent želi da se bavi svojom prošlošću i da na osnovu te analize unapredi svoje funkcionisanje u sadašnjosti. PSIHOTERAPIJA Sadržaj rada Događaji i situacije iz klijentove prošlosti, traumatična iskustva, poremećaji u funkcionisanju klijenta Odnos Terapeut – klijent Emocije

Emocije sa kojima se klijent teško nosi

Proces

Terapeut dijagnostikuje i sprovodi profesionalnu ekspertizu, vodi klijenta ka ozdravljenju.

MENTORSTVO Zajednička profesionalna oblast, pri čemu je krajnji cilj da sledbenik radi nešto na isti način kao mentor

PSIHOLOŠKO SAVETOVANJE Bavljenje problemima i traganje za kreativnim načinima da se problemi prevaziđu

KOUČING Klijentova sadašnjost i fokusiranje na za klijenta najpoželjniju budućnost

Stariji/mudriji – mlađi / manje iskusan kolega Emocije su ograničene na reakcije na mentorski rad

Ekspert – klijent sa tegobama

Kreativno partnerstvo

Širok spektar emocija

Koučing je orijentisan ka cilju, pa se tokom rada usredsređuje na emocije koje su u vezi sa ciljem. Ne bavi se dubljim emocijama. Mentor omogućava Savetnik ostaje po strani, Kouč je uključen studentima da sluša, analizira situaciju, u proces, posmatraju pomaže klijentu da definiše pomaže klijentu njegovo ponašanje problem, dođe u kontakt da identifikuje i ekspertizu, sa teškim osećanjima sopstvene izazove. odgovara na koje klijent izbegava, a Klijent i kouč pitanja, postavlja onda prevazilazi teškoće u rade zajedno, sa standarde klijentovom funkcionisanju. ciljem da izazov sa ciljem da pretvore u uspeh. studenti nauče da rade nešto ili da razmišljaju o nečemu na način na koji to radi mentor.

11

POGLAVLJE 3

VRSTE KOUČINGA Asocijacija za koučing (Association for Coaching, 2008) deli koučing, prema oblastima života na koje se odnosi, na lični ili životni koučing (eng. Personal/Life Coaching), izvršni koučing (eng. Exsecutive Coaching), korporativni ili poslovni koučing (eng. Corporate/Business Coaching) i specijalizovani koučing (eng. Speciality/Niche Coaching), koji se odnosi na specifične oblasti nečijeg života, kao što su npr. stres, karijera, zdravlje itd., ili na slučajeve kada se kouč fokusira na rad sa određenom populacijom, kao što su npr. mladi, trgovci, medicinari, sportisti. Takođe, u skorije vreme spominje se i individualni koučing, kao i grupni koučing. U oba slučaja naglasak je na pojedincu i na odnosu kouč – klijent, ali u drugom slučaju kouč u isto vreme radi sa više klijenata. Prednost individualnog rada je u bržem stvaranju intenzivnog odnosa kouč – klijent, koji je često od suštinskog značaja, kao i u slobodi i lagodnosti klijenta da govori o nekim sadržajima o kojima ne bi govorio ili bi se ustručavao da govori pred grupom. Grupa ima svoju dinamiku i prirodno ima razvojne faze, tako da je neophodno da prođe izvesno vreme kako bi se stvorila kohezija grupe i odnos poverenja među članovima. Prednost takvog načina rada jeste i mogućnost razmene iskustava sa drugim klijentima, na temu slične ili iste situacije ili cilja. Klijenti tokom grupne dinamike dobiju neke sadržaje koje ne mogu steći tokom individualnog rada kouč – klijent, i tu se pre svega misli na suočavanje s tim da i drugi ljudi imaju slične dileme, načine mišljenja i odnose koji nisu funkcionalni, kao i saznanje o tome kako ih drugi članovi grupe prevazilaze. Drugim rečima, klijenti shvate da nisu sami i da postoje različiti načini i mogućnosti za ostvarenje ciljeva, a ne samo oni koji su njima poznati.

POGLAVLJE 4

NAJČEŠĆE ZABLUDE VEZANE ZA KOUČING >  Koučing može da radi bilo ko zainteresovan za rad sa ljudima.  NETAČNO. Kouč može biti samo dobro obučena osoba sa sertifikatom za koučing, uz obaveznu superviziju. Takođe, za kouča su neophodna neka znanja iz oblasti psihologije, kao što su psihologija ličnosti, teorije o motivaciji, rad sa strahovima, ali i neka znanja iz drugih oblasti. >  Koučing je vrlo lak zato što postoji šablon i tačno se zna redosled aktivnosti.  NETAČNO. Ne postoji šablon. Postoje pravila i strukturisane vežbe. S obzirom na to da je klijent centar procesa i da je poštovanje njegovih potreba i osećanja na prvom mestu, neophodno je da kouč ima senzibilitet da prati klijenta. Ukoliko kouč pokuša da prati neku šemu koju unapred osmisli, zaustaviće kreativne procese u klijentu i u sebi i neće biti spreman da odreaguje na ono što se dešava sada i ovde. >  Kouč je po pravilu psiholog.  NETAČNO. Kouč ne mora da bude psiholog, mada su neka znanja iz te oblasti neophodna pošto se bavimo ljudskim bićima. Osobe drugih struka, uz određene obuke i sticanje neophodnih znanja, kao i uz lični rad na razvoju sopstvenih potencijala i senzibiliteta za rad sa ljudima, mogu jednako dobro da obavljaju posao kouča.

12

>  Kad god klijent zastane, važno je reći nešto kako mu ne bi bilo neprijatno.  NETAČNO. Vrlo je važno saslušati klijenta, a kada zaćuti biti dovoljno strpljiv i sačekati da nastavi. Prekidanje procesa razmišljanja klijenta i brza intervencija mogu biti mnogo štetniji nego trenutno nastala tišina. >  Kouč samo postavlja pitanja.  NETAČNO. Kouč prepoznaje kada šta treba da kaže i koju vežbu da izabere u datom trenutku. On razgovara, parafrazira, sumira, predlaže. Nije dobro samo postavljati pitanja, jer takav način ne dovodi do uspostavljanja adekvatnog odnosa kouč – klijent.

POGLAVLJE 5

OSNOVNE TEORIJSKE POSTAVKE KOUČINGA Pošto je koučing fokusiran na ljudsko ponašanje, psihološka pozadina i čvrst naučni teorijski okvir od ključne su važnosti za uspešan koučing. Tradicija koučinga je zapravo drevna, međutim poslednje dve decenije dobija ozbiljan i profesionalan okvir u kome postoje određene zakonitosti i pravila. Slika mudrog čoveka koji vodi učenika kroz nova iskustva, ohrabrujući ga i analizirajući njegove potencijale i mogućnosti, predstavlja osnovu mnogih legendi. Suština koučinga je pretvoriti nepoverenje i sumnje u svoje mogućnosti, poverenje i snagu; nepoznavanje i neprihvatanje nekih delova sebe u poznavanje, prihvatanje i ovladavanje njima; nesigurnost u sigurnost; neodlučnost u odlučnost, u orijentisanost sa jasnom fokusiranošću na to šta su nam prioriteti i ciljevi i koji su načini za njihovo ostvarenje; neuspehe u postignuća. Time se ljudi bave na različite načine i u različitoj meri otkad postoji ljudski rod. Bez obzira na to o kojoj se životnoj oblasti radi, da li o profesiji, sportu ili ličnom razvoju, savremeni čovek teži da bude što bolji. Psihologija kao nauka nije uvek razmatrala teme individualnih stilova razmišljanja, individualnih ljudskih akcija, pa i samog pojedinca. Smatralo se da je čovek proizvod svoje sredine. Preovlađujuća objašnjenja ljudske prirode bila su da čoveka „guraju“ njegovi unutrašnji nagoni, ili da ga „vuku“ spoljašnji događaji. Kasnih šezdesetih godina 20. veka, žiža interesovanja vodećih teorija u psihologiji premestila se sa moći sredine na individualna očekivanja, preferencije, izbore, odlučivanja, kontrolu. Tek od tog vremena možemo govoriti o teorijskoj osnovi koučinga. U daljem izlaganju biće izloženi delovi pojedinih psiholoških teorija koji su relevantni i predstavljaju teorijsku osnovu koučinga. Za razliku od Frojda i psihoanalitičara uopšte, teorija ličnosti Erika Eriksona veruje u snagu Ega, odnosno ljudskog razuma i svesnosti. Erikson je verovao da je čovek svesno biće sposobno da donosi racionalne i smislene odluke, putem kojih usmerava sopstveni razvoj. Za razliku od Frojda, Erikson je govorio da razvoj ličnosti traje mnogo duže i da se krupne promene ličnosti događaju i tokom odraslog doba. Erikson je verovao da su socijalni odnosi najvažniji faktor razvoja ličnosti, kao i da razvoj traje ceo život. Detinjstvo, premda izuzetno važno, ne određuje fatalno čitav kasniji razvoj. „Malo je toga što ne može biti naknadno izlečeno, a mnogo je onoga

13

/////

////////

što se može preduprediti.“ (Erikson) „Rast je diferencijacija na osnovu unapred postavljenog plana tokom sleda kritičnih perioda.“ Erikson naglašava kreativnu i adaptivnu snagu individue i poštuje jedinstvenu sposobnost svake individue da stvori sopstveni način života. On ljudsko ponašanje ne vidi ni kao „dobro“ ni kao „loše“, već svaki čovek poseduje mogućnost da čini i „dobro“ i „loše“. Razvoj ličnosti usmeravaju ne samo odnosi u porodici već i zbivanja u široj socijalnoj, kulturnoj sredini. Generalno postoji slaganje da se, osim u Eriksonovoj teoriji ličnosti, osnove moderne psihologije koučinga nalaze i u humanističkom pokretu šezdesetih godina dvadesetog veka. Humanistički pristup savetovanju fokusirao se na emocije, fenomenološki zasnovana saznanja o sebi. U isto vreme razvijala se i kognitivno-bihejvioralna terapija, koja je naglašavala kogniciju, ponašanje i imaginaciju, postavljajući emocije kao proizvode kognitivnog procesa (Druden i Palmer, 1997). U istraživanju sprovedenom 2006/7. godine, na populaciji koju su činili psiholozi – članovi Specijalne grupe za koučing psihologiju u okviru Britanskog društva psihologa (Palmer and Whybrow, 2008), utvrđeno je da većina koučing psihologa koristi humanistički orijentisan (67,9%) i kognitivno-bihejvioralni pristup (60,6%).

5.1. KOGNITIVNO-BIHEJVIORALNA PSIHOLOGIJA I RACIONALNO-EMOCIONALNA TERAPIJA Kognitivno-bihejvioralna psihologija je grana psihologije posvećena izučavanju ljudskog saznanja, a naročito njegovog uticaja na učenje i ponašanje. Kognitivna psihologija razvila se kao odvojeno područje unutar psihološke discipline u kasnim 1950-im i ranim 1960-im godinama. REBT je originalan pristup, koji je prezentovan naučno-stručnoj javnosti sredinom pedesetih godina dvadesetog veka. Osnivač je psiholog Albert Elis. Uticajniji nego ikad, taj pristup se sve više razvija i raste. U osnovi REBT-a (prema Beku i Elisu) leži šest principa i slobodno možemo reći da se ti isti principi nalaze i u osnovi koučinga: 1. Osećamo ono što mislimo, odnosno kognicija (mišljenje) najviše određuje ljudske emocije. Ne čine nas tužnima, ljutima ili anksioznima događaji sami po sebi, već nas ono što mi sami sebi govorimo o tim događajima uvodi u naša emocionalna stanja. Način na koji vidimo određenu situaciju boji našu emocionalnu reakciju. Na primer, ukoliko je šef nezadovoljan našim radom i mi pomislimo: „Nema pravo da mi se tako obraća. On je pravi mučitelj!“ – bićemo besni. Međutim, ukoliko pomislimo: „U pravu je. Možda bih mogao da se više potrudim i bolje osmislim svoj rad.“ – osećaćemo se potpuno drugačije. Možemo, na primer, biti tužni. U oba slučaja situacija je bila ista, ali su naše misli, tj. interpretacije istih, bile različite, pa samim tim i naše emotivne reakcije. 2. Mi uznemiravamo sebe pogrešnim razmišljanjem. Naši emocionalni poremećaji uzrokovani su disfunkcionalnim razmišljanjima kao što su preterivanje, crno-belo razmišljanje, pojednostavljivanje, rigidno mišljenje, preterane generalizacije, skakanje na zaključak, itd. Npr.: „Ne smem pogrešiti ili doživeti neuspeh“, „Svi moraju da me vole“.

14

//////

//////

3. Menjanje našeg razmišljanja promeniće naša osećanja. Pošto nas misli uznemiravaju, smisleno je raditi na promeni naših razmišljanja o sebi, drugima i svetu. Umesto da sebi govori da će ga razgovor sa šefom o drugačijim uslovima rada samo dovesti do odbacivanja, možda i do gubitka trenutne pozicije, i da je to užasno, klijenta možemo ohrabriti da testira u realnosti da li je to zaista užasno kao što to on ili ona pretpostavljaju. Postoje neka najčešća pitanja koja kouč postavlja u cilju analize automatskih misli i otkrivanja da li je prisutno dihotomno mišljenje, generalizacija, personifikacija itd., i da li je, možda, takav način mišljenja vezan samo za neki određeni događaj koji se desio ili važi uopšte. Možemo postaviti sledeća pitanja: „Koji su dokazi za takvu situaciju?“, „Šta je najgore što može da se desi?“, „Da li ta situacija zaista govori o vama?“ i sl. 4. Iracionalna uverenja imaju različite uzroke. Tvorac REBT-a Albert Elis često je isticao da ljudska bića lako usvajaju iracionalna uverenja. Međutim, iako okolina, kultura i genetika igraju značajnu ulogu u razvijanju iracionalnih uverenja, mi smo ti koji imamo tendenciju da sebe uznemiravamo na razne načine. Važno je tokom procesa koučinga prepoznati klijentova iracionalna uverenja i suočiti ga sa njima. 5. Iako iskustva iz prošlosti mogu biti značajna za razvijanje iracionalnih uverenja, REBT smatra da je najvažnije uvideti kojim uverenjima mi sada uznemiravamo sebe, umesto da se fokusiramo na to kada i kako su ona nastala. Ljudi imaju tendenciju da neprestano uznemiravaju sami sebe na razne načine. REBT uči klijente kako da otkriju svoja sadašnja uverenja o sebi, drugima i svetu, koja su naučili u prošlosti, te da procene da li su ona tačna i korisna u sadašnjosti. 6. Uverenja se mogu menjati. Pošto su ljudi prirodno skloni da razvijaju iracionalna uverenja, menjanje uverenja je nekada teško i zahteva upornost, zbog čega je REBT vrlo aktivna i direktivna terapija. Celokupna ideja organizovana je oko tri ključne postavke: › Koji su dokazi? › Da li postoji alternativa takvom načinu gledanja na stvari? › Šta je najgore što može da se desi?

5.2. TEORIJA I BAZIČNI KONCEPTI KOGNITIVNO-BIHEJVIORALNOG KOUČINGA Dve su bazične premise kognitivno-bihejvioralnog koučinga2: › Osoba ima slabo razvijene veštine rešavanja problema ili, kad je pod pritiskom i stresom, ne koristi veštine koje su se već pokazale kao uspešne. › Način na koji se osoba oseća ili ponaša velikim je delom određen uverenjima kojih se čvrsto drži i njenom procenom određene situacije ili problema.

 http://www.koucing.rs.ba/teorijaiefekti.html

2

15

/////

////////

U skladu sa navedenim, cilj tog pristupa je da pomogne osobi da poboljša veštine rešavanja problema, da postane svesna svog razmišljanja, kao i da podrži osobu u menjanju uverenja koja su negativna i koja proizvode stres i blokiraju postizanje ciljeva. S obzirom na prirodu kognitivno-bihejvioralnog koučinga, a koja se ogleda u orijentisanosti na cilj, problem i traženje rešenja, ne troši se mnogo vremena na dubinske procene i intervencije, te se za jednostavnu konceptualizaciju strategije za rešavanje problema koristi praktičan okvir. U koučingu ne postoji potreba za dubokom procenom ličnosti. Utisci i koncept se dele sa klijentom, a na taj način se takođe produbljuju saradnja i odnos kouča i klijenta, pruža se prilika klijentu da razume sebe, prepozna svoje potrebe, identifikuje sabotere i kočničare1 i nastavi dalje bez njih, postajući tako sam svoj kouč.

5.3. HUMANISTIČKA EGZISTENCIJALNA PSIHOLOGIJA Humanistička egzistencijalna psihologija razvija se tokom 60-ih godina prošlog veka. Tvorci tog pokreta su Abraham Maslov, Karl Rodžers i Gordon Olport. Nazivaju ga još i trećom silom u razvoju psihologije, posle psihoanalize i bihejviorizma. Usredsređuje se na čovekova suštinska obeležja: samoostvarenje, odgovornost, autonomiju, prihvatajući rizik da ta uverenja o ljudskoj prirodi neće usvojiti objektivistički usmereni istraživači. Odlike humanističkog pokreta u psihologiji mogu se sažeti u nekoliko tačaka3, koje su prepoznate i kao delovi koučinga: 1. pažnja je usredsređena na osobu koja doživljava; 2. u prvi red su stavljene ljudske karakteristike kao što su stvaralaštvo, vrednovanje, samoostvarenje, izbor; 3. problem istraživanja određen je njegovim značenjem za ljudsko biće, dok su metodološki problemi objektivnosti saznanja stavljeni u drugi plan; 4. interes humanističke psihologije usmeren je ka čovekovom dostojanstvu, vrednosti i razvoju njegovih unutrašnjih mogućnosti; 5. potrebno je raditi na razvijanju potencijala osobe, na tome šta ona jeste, a šta bi mogla da bude. Taj psihološki pravac je, pre svega, zainteresovan za osobu, način na koji ona otkriva sopstveno biće i na koji se odnosi prema sebi i drugima. Abraham Maslov izložio je niz ideja koje predstavljaju „nacrt“ za humanističku psihologiju. Osnovna karakteristika Maslovljevog teorijskog sistema jeste da on čoveka shvata kao celovito biće. Razvoj ličnosti je po njemu jedna stalna promena usmerena ka ostvarenju čovekovih mogućnosti i ka jedinstvu i celovitosti. Sopstvene moći čovek koristi za razvoj humanog u sebi. Veoma je poznata Maslovljeva teorija hijerarhije potreba. Osnovne (bazične) potrebe uglavnom imaju prioritet. Organske potrebe kao što su hrana, voda, san i sl. imaju prioritet. Tek kada su one zadovoljene, naredne potrebe, kao što su sigurnost, ljubav, pripadanje, dolaze u prvi plan. Kada te potrebe postanu zadovoljene, dolaze na red poštovanje, samopoštovanje, estetske i saznajne potrebe. Na kraju tog niza nalazi se potreba za samoaktualizacijom, u čijoj je osnovi   Hrnjica, S. (2005), Opšta psihologija sa psihologijom ličnosti, deseto izdanje, Naučna knjiga Nova, Beograd

3

16

//////

//////

čovekovo nastojanje da ostvari one mogućnosti koje do tada nije ispoljio. Poznat je Maslovljev opis 43 osobe koje su visoko samoaktualizovane. Neke od tih osoba su u Maslovljevo vreme bile žive, neke od njih predstavljaju istorijske ličnosti, a njihove zajedničke karakteristike su povišena kreativnost, povećano samoprihvatanje, niži nivo agresivnosti u njihovom humoru, strožiji izbor bliskih prijatelja, usmerenost ka humanizmu, nezainteresovanost za norme sredine, ali i prihvatanje tih normi u granicama koje određuje priznavanje prava drugih. Maslov je navedena svojstva ličnosti protumačio kao rezultat postignute samoaktualizacije (Hrnjica, 2005). Samoaktualizacija je ostvarenje svojih pozitivnih potencijala. Problemu vrednosti humanisti posvećuju posebnu pažnju. Zanimljivo je i Maslovljevo razlikovanje „B“ i „D“ vrednosti. „B“ vrednosti su vrednosti koje potiču iz bića i to su Istina, Dobrota, Savršenstvo, Celovitost, Pravda, Perfekcija i sl. „D“ vrednosti su vrednosti koje potiču od nekog nedostatka (engl. Deficiency). Suština samorazvoja je oslobađanje čoveka od „D“ vrednosti, zasnovanih na nedostatku. Teorija Karla Rodžersa takođe je zanimljiva sa stanovišta koučinga. Rodžers opisuje čoveka kao socijalizovanog, usmerenog prema napred, racionalnog i realističnog. Rodžers (1982, str. 77, po Hrnjici, 2005) kaže: „Jedan od najrevolucionarnijih uvida koji je proizašao iz kliničkog iskustva tiče se rastućeg uverenja da je najdublja srž čovekove prirode po svojoj prirodi pozitivna.“ Rodžers zagovara princip „sada i ovde“. Prošlost se razmatra samo u svetlu sadašnje interpretacije, kako osoba sada doživljava neki doživljaj iz prošlosti i kako on sada utiče na njeno funkcionisanje. Klijentom usmerena terapija koju je razvio Karl Rodžers zalaže se za bezuslovno pozitivan stav prema klijentu, čak i kada su nam klijentovi stavovi neprihvatljivi. Odnos između kouča i klijenta zasnovan je na tom postulatu. Kouč ne nameće, ne sugeriše, ne predlaže klijentu svoja rešenja, poštuje klijenta i njegove izbore, samo mu pomaže da do njih dođe. Terapeut nije „iznad“ klijenta. Rodžers je promovisao egalitarniji, jednak odnos između terapeuta i klijenta. Takođe, Rodžers je bio jedan od prvih terapeuta koji je koristio termin „klijent“, a ne „pacijent“. Na savetovanje i psihološki tretman ne dolaze „pacijenti“ (bolesne osobe), već zdrave osobe sa uobičajenim teškoćama i oni su „klijenti“. Rodžers je koristio tehniku refleksije i pokazao koliko jednostavna pitanja, kao na primer: „Dakle, vi osećate bes?“, mogu biti efikasna.

5.4. GEŠTALT PSIHOLOGIJA Geštalt psihologija je takođe nazivana „trećom silom“ i pripada humanističkom pravcu u psihologiji. Osim humanizma, i egzistencijalistička filozofija našla je svoje mesto u okviru Geštalt teorije, u shvatanju da svaki čovek treba da prihvati odgovornost za svoju egzistenciju (Clarkson, 1989). Egzistencijalističko shvatanje je u psihoterapiju uveo Viktor Frankl (Frankl, 1997), poznati nemački psihijatar, koji je preživeo iskustvo u koncentracionom logoru i nakon toga takođe naglašavao da, iako nismo lično odgovorni za okolnosti u kojima se nalazimo, jesmo odgovorni za značenje koje dajemo svom životu kada biramo stavove prema nečemu, kao i za svoje ponašanje

17

/////

////////

u takvim situacijama i okolnostima. Egzistencijalna psihologija se bavi pitanjem smisla života i bitnih obeležja ljudske situacije, a sve gore navedeno predstavlja postulate koučinga. Geštalt psihologija počela je da se razvija u Nemačkoj. „Geštalt“ je nemačka reč i znači „celina“. Taj pravac nastaje kao reakcija na eksperimentalno učenje toga vremena i svođenje složenih mentalnih procesa na pojedinačne elemente. Geštalt (celina) posmatra čoveka celovito, bez cepanja na nesvesno – svesno, stimulus – reakciju, misao – osećanje… Stoji na stanovištu da je celina važnija od delova: doživljaji se ne sastoje od perceptivnih elemenata, koji se strukturišu u određene sadržaje, niti se ponašanje može svesti na puku kombinaciju refleksa ili uslovljenih reakcija. Ukratko, psihičke fenomene možemo razumeti samo ako ih posmatramo kao strukturisane celine. Fric Perls, tvorac geštalt psihologije, koristio je naziv geštalt kako bi time označio svoj interes da suprotstavljene delove ličnosti (onaj koji nešto hoće i onaj koji neće, onaj koji nešto želi i onaj koji kritikuje…) ujedini u jedan integralni oblik ili lik, što je vezano za ideju polarnosti koje su međusobno povezane. Prema geštaltističkom shvatanju, ličnost je strukturisana interakcijama u samom pojedincu i interakcijama između pojedinca i njegove okoline. Funkcionisanje pojedinca obuhvata odgovarajuće dinamičke međuodnose između njegovih doživljaja sebe, drugih i sveta koji ga okružuje (Vidanović, 1993). Geštalt terapija usmerena je na svesnost o onome što se dešava ovde i sada (Berger, 1980). Ta svesnost nam omogućava da delujemo u skladu sa svojim autentičnim potrebama, te na taj način izbegavamo sukobe unutar ličnosti koji se inače uočavaju po različitim neurotskim i psihosomatskim simptomima (npr. strah, anksioznosti, depresija). Stav „ovde i sada“ znači da se ne istražuje prošlost klijenta, već se prikladnim vežbama povećava njegov nivo svesnosti, tj. prepoznavanje sopstvenih osećanja i ponašanja. Perls je verovao da ljudi mogu sami da biraju i usmeravaju svoj rast i razvoj (Pearls, 1973). Geštalt terapija često je i vrlo doživljajna, jer vodi klijenta kroz planirane vežbe, podstiče ga da tokom vežbi u potpunosti procesno proživi i osvesti za njega važne fantazije, osećanja, snove, želje, strahove i potisnute delove ličnog iskustva ako je to važno za njegov rast i razvoj. Terapijski postupak u geštalt terapiji nije usmeren na sadržaj, „problem“ zbog kojeg se klijent javlja, već na procese pomoću kojih on održava svoju konfuznost, konflikte ili anksioznost. Dakle, pažnja je fokusirana ne na pitanje „Zašto“, već na pitanje „Kako“. Terapeut obraća pažnju na klijentov način izlaganja, gestove i telesne znakove. Do rešenja problema, prema geštalt terapiji, nije moguće doći samo razgovorom o problemu, već je važno da klijent taj proces i doživi. Tokom rada sa klijentima, geštalt terapeut ne ostaje samo na pričanju o problemu nego strukturisanim vežbama provocira klijenta da doživljava nešto „sada i ovde“. U sigurnom okruženju, sa dobro obučenim terapeutom, klijent može da osvesti svoje delove ličnosti, potrebe, stavove, želje, namere, koje je do tada iz nekih razloga odbacivao i nije bio u kontaktu sa njima. Cilj geštalt terapije jeste jačanje klijentovog samopouzdanja, do toga da se klijent okrene od podrške iz okoline ka podršci u samom sebi. Po Perlsovim rečima, geštalt terapija je doživljena, a ne verbalna ili interpretativna terapija. Čovek se u geštalt terapiji smatra zdravim sve dotle dok je u kontaktu sa samim sobom, sa svojom okolinom i odnosima između sebe i okoline. Preuzimanje odgovornosti za sebe, svoje izbore i život uopšte nalazi se kako u osnovi geštaltističkog pristupa tako i u osnovi koučinga.

18

//////

//////

Osnovni postulati geštalt teorije: › Organizmička samoregulacija. Homeostatski proces je proces kojim organizam u uslovima koji se menjaju održava ravnotežu, a time i zdravlje. To je proces kojim organizam zadovoljava svoje potrebe. Da bi zadovoljio svoje potrebe, čovek mora biti kadar da ih oseti i nađe način da ih zadovolji. Dešava se, međutim, da usled zabrana, osuđivanja, ignorisanja od strane značajnih drugih, ili pogrešnih uverenja, osoba prekine ciklus svesnosti i prestane da oseća dominantne potrebe, ili ih iskrivljuje, pomera na nešto drugo, kompenzuje na neadekvatan način i samim tim ne razvija i ne koristi maksimalno svoje potencijale. Zadatak terapeuta je da podrži osobu da proširi i razvije svesnost o sebi, svojim potrebama i željama i tako nastavi da se fleksibilno i kreativno kreće od svesnosti o potrebi do njenog zadovoljenja. › Svesnost se u geštalt terapiji shvata kao vrsta neposrednog doživljaja onoga što nastaje u nama ili onoga što se dešava u kontaktu sa drugima. Svesnost uključuje mišljenje i osećanje, ali je uvek zasnovana na opažanju trenutne situacije. Svesnost se može postići putem ličnog doživljaja, zato se u radu sa klijentima koriste tehnike i od njih se zahteva da doživljavaju, a ne samo da razgovaraju. Svesnost je praćena saznanjem da osoba ima kontrolu, a to znači da ima odgovornost za svoje ponašanje i svoja osećanja. Kada je neko potpuno svestan, on je istovremeno i odgovoran. Ne može se biti odgovoran ako ne postoji puna svesnost. Otuda se smatra da je svesnost o sebi, o svojim delovima ličnosti, potrebama, namerama, željama, sama po sebi lekovita. Što smo više svesni sebe, više smo u kontaktu sa sobom i svetom oko nas. Tako je proširenje svesnosti o sebi i sopstvenim sadržajima primarni cilj geštaltista u radu sa klijentima. Učeći da usmerava svoju svesnost, klijent otkriva ono što jeste i uči da veruje sebi. Učeći da veruje sebi, on razvija podršku u sebi umesto da je traži spolja, što je jedan od ciljeva geštalt terapije. › Od egzistencijalizma su geštalt psihologija, a kasnije i životni koučing, preuzeli stanovište da je čovek potpuno odgovoran za izbor i određivanje svoje egzistencije, u svakom trenutku, koristeći sve raspoložive podatke koji mu za to stoje na raspolaganju. Osnovni postulat geštalt teorije, koji je takođe osnova koučinga, jeste sledeće: cilj geštalt terapije jeste povećanje ljudskog potencijala putem procesa integracije. To se postiže davanjem podrške suštinskim interesovanjima, željama i potrebama individue. › Mnoge potrebe individue sukobljavaju se sa potrebama društva. Osnovni konflikt između zahteva društva i unutrašnje čovekove prirode rezultira ogromnim rasipanjem energije. Poznato je, na primer, da jedinka koristi samo 10 do 25% svojih potencijala. Odgovarajući na zahteve društva, jedinka često igra ulogu za koju nema podršku u svojim osnovnim potrebama. Ona postaje lažna. Osoba izbegava da sagleda svoja ograničenja i igra ulogu koja nema podršku u njenim potencijalima. Tražeći uzroke ponašanja van sebe, ona reaguje postupcima koji nisu njeni sopstveni. Ona konstruiše jedan imaginarni ideal o tome kakva „treba” da bude, a ne kakva u stvari jeste. › U geštalt psihologiji, što je takođe temelj koučinga, zrela osoba gradi čvrste oslonce u sebi za sopstvene izbore koje pravi. Drugim rečima, neke osobe stalno traže i očekuju da ih u njihovim namerama podrži njihova okolina, a posebno takozvani značajni drugi. Ako dobiju podršku,

19

/////

////////

onda su te osobe zadovoljne i nastavljaju dalje. Međutim, ukoliko ne dobiju podršku, osećaju se frustrirano, povređeno, često i kao žrtve, jer smatraju da zaslužuju podršku koju ne dobijaju. Ishod tih situacija često je povlačenje, odustajanje od prvobitne namere, ulaženje u konflikt sa okolinom, rasipanje velike količine energije na ubeđivanje drugih… Sa druge strane, da li je realno da uvek dobijemo podršku za ono što radimo ili nameravamo da uradimo od svih ljudi koji su nam važni? Naravno da je odgovor na to pitanje negativan. Ako nastavimo da želimo ono što je nerealno…? Podrška okoline svakako dobro dođe i nema osobe koja nije osetljiva na nju, ali sazrevanje je proces u kome tačno i jasno znamo šta želimo i za to imamo dovoljno podrške u sebi. Može nam biti žao što nemamo podršku svih koji su nam važni, ali se zbog toga nećemo poremetiti i odustati. Istinskim sazrevanjem osoba postaje sve sposobnija da spontano mobiliše sopstvene snage za postupanje sa okolinom. Upravo to mobilisanje sopstvenih potencijala jeste cilj koučinga. Kouč takođe vodi osobu kroz proces sazrevanja. Osoba uči da stoji na sopstvenim nogama, da bude sposobna da se bori sa problemima. Takva osoba ima mogućnost da vidi čitavu situaciju ne gubeći iz vida detalje. Sa tako poboljšanom orijentacijom, ona je u boljoj poziciji da se bori sa nekim (Životnim) situacijama mobilišući (oslanjajuci se) na sopstvene snage. Ona više ne reaguje fiksiranim reakcijama i unapred formiranim idejama. Ona ne plače za podrškom iz svoje okoline zato što je u stanju da sama uradi ono što je potrebno. Ona je sada u stanju da proceni realnost eksperimentišući sa svojim mogućnostima. › Paradoksalna teorija promene govori o tome da promena nastaje tek onda kada osoba postane ono što zaista jeste. Tek kada oseti svoje potrebe, upozna različite delove sebe, ona može da odluči da li će ih menjati ili će oni ostati isti. Nemoguće je promeniti nešto sa čime nismo u kontaktu i od čega bežimo. Dakle, na putu promene neophodno je poznavanje i prihvatanje sebe.

5.5. ŠTA JE GEŠTALT ŽIVOTNI KOUČING (GESTALT LIFE COACHING – GLC) Geštalt životni koučing je pristup dizajniran da u partnerskom odnosu između kouča i klijenta, radom na klijentovim ciljevima, korišćenjem tehnika zasnovanih na geštalt filozofiji promene i razvoja ličnosti, omogući klijentu da postigne više u bilo kojoj sferi života koju on sam definiše kao polje rada. Geštalt životni koučing koristi tehnike koje će klijentu omogućiti postizanje svesnosti o sopstvenim ciljevima i najjefikasnijim načinima dolaženja do njih, kao i svesnost o izborima i sopstvenim mogućnostima, i time omogućiti klijentu da napravi korak dalje u pravcu koji sam odabere. Sam proces geštalt životnog koučinga zasniva se na dijaloškom Ja – Ti odnosu, fenomenološkom metodu, i odlikuje se odsustvom suđenja i predubeđenja u pogledu toga šta su sadržaji i ciljevi od značaja za klijenta, već se sve uzima kao jednako važno i vredno razmatranja. Pristup se oslanja na paradoksalnu teoriju promene koja naglašava da je promena moguća samo onda kada smo prihvatili sebe onakve kakvi zaista jesmo u datom trenutku. Zbog toga je rad u procesu koučinga usmeren na postizanje svesnosti o onome što jeste sada i ovde, kao i na postizanje svesnosti o sopstvenim željama i ciljevima, potencijalima i ograničenjima, kao i potrebnim promenama.

20

//////

//////

Taj pristup naglašava princip odgovornosti za ostvarenje svih svojih potencijala i želja, i aktivno kreiranje svog života. U radu sa klijentima geštalt kouč koristi i tehnike priostekle iz geštalt savetovanja i terapije, koje imaju za cilj povećanje svesnosti klijenta i veću energizaciju istinskih ciljeva, analizu potencijala i mogućnosti, uvid u aktuelne slabosti i nalaženje adekvatnog načina za njihovo prevazilaženje, donošenje odluke uz svesnost o odgovornosti i izradu plana aktivnosti. Pored konkretnih ciljeva koji se dostižu na taj način, pomenuti pristup omogućava narastanje sopstvenih moći i razvoj potencijala koji se mogu primeniti u svakom segmentu klijentovog života. Sposobnost da se odstupi, da se napuste zastarele reakcije, odnosi koji iscrpljuju i zadaci koji prevazilaze sopstvene mogućnosti predstavljaju, po Fricu Perlsu, neophodan deo mudrosti življenja. U skladu sa navedenim, cilj tog pristupa je da pomogne osobi da razvije veštine rešavanja problema, da ona postane svesna sebe, svojih potreba, želja i ciljeva, i da podrži osobu u njenom rastu i razvoju. Geštalt koučing je fokusiran na sadašnjost. Živeti u sadašnjem trenutku mnogo je važnije nego prebirati po prošlosti ili zamišljati budućnost razdvojenu od sadašnjosti. Proces počinje od površine i prati iskustvo svake individue, ne tragajući za dubljim slojevima ličnosti, ostajući sa onim što je prisutno u sadašnjosti. Svesnost se opisuje kao lekovita i kao faktor rasta. Cilj je pomoći klijentu da ostane prisutan ovde i sada. Sadašnjost je takođe nešto što unosimo u naše odnose. Sadašnjost je zasnovana na onome ko smo mi u stvari. Eksperimentisanjem u sada i ovde moguće je uspostaviti poverenje i osećaj sigurnosti i podrške.

POGLAVLJE 6

ZAŠTO JE MLADIMA POTREBAN KOUČ Mekonvil4 smatra da period adolescencije možemo podeliti u tri faze, koje se međusobno razlikuju po razvojnim zadacima koji bi trebalo da budu ostvareni u tom periodu života. Ti razvojni zadaci tiču se stilova komunikacije adolescenta i njegove sposobnosti da se bez zastoja kreće kroz proces organizmičke samoregulacije. Prva faza je faza razgradnje i vezuje se za period rane adolescencije, koji traje približno od dvanaeste do četrnaeste godine. Druga faza je faza unutrašnjih procesa, od 15. do 16. godine. Faza kasne adolescencije ili faza integracije (Mekkonvil) vezuje se za uzrast od 17. godine nadalje. Kao i prethodne dve (faza razgradnje i faza unutrašnjih procesa), i ova faza ima svoje razvojne zadatke. Razvojna tema postaje pitanje lične odgovornosti i aktivnosti koje se preduzimaju shodno tome. Razvojni zadatak više nije uspostavljanje ličnog identiteta, već rešavanje egzistencijalnih problema, kakvi su, na primer, izbor daljeg školovanja, izbor zanimanja,   McConville, M. (1995) Adolescence: Psychotherapy and the emergent self. Gestalt Institute of Cleveland Press

4

21

/////

////////

partnera, planiranje budućnosti i sl. Uspešan razvoj u tom peridu karakteriše reorganizacija životnog polja kao celine, što podrazumeva doživljaj sebe u svim aspektima ličnosti, odnos sa roditeljima, prijateljima, što u stvari podrazumeva odnos sa društvom u celini. Da li je razvoj u adolescenciji bio uspešan zavisi od odgovora na pitanje da li je osoba stekla vlast nad sobom i da li je ona ta koja pravi izbore u svom životu. Ostvariti te razvojne zadatke nije lako i ne ide uvek glatko i jednostavno. Kouč je tu da potpomogne da se mladi ljudi usmere, orijentišu, definišu u odnosu na sebe, svoje želje i potrebe, kao i u odnosu na okolinu. Velika većina mladih oseća se i ponaša prilično konfuzno, danas želi jedno, sutra nešto drugo, prekosutra bi i jedno i drugo. Kada bi svoju energiju, koju poseduju u ogromnim količinama, usmerili u određenom pravcu, postali bi efikasniji barem deset puta više nego do tada. U tome im kouč svakako može pomoći. Razumevanje i prihvatanje adolescenta i njegovog načina ponašanja, ma kakav on bio, suština je koučing odnosa. S obzirom da je jedna od odlika adolescencije bunt prema autoritetu, kao što su roditelji, nastavnici i odrasli uopšte, vršnjački kouč bi mogao da dopre do onih delova druge mlade osobe do kojih u tom trenutku odrasli teže mogu dopreti ili možda to uopšte i ne mogu. Kada je u pitanju vršnjački kouč, već je i odsustvo otpora, koji postoji prema odraslima, samo po sebi prednost. Mladi često misle da odrasli nemaju dovoljno kapaciteta i potencijala da ih razumeju, jer je sada „drugačije vreme“, jer su mladi sada „drugačiji“. Osim u radu sa mladima, koučing je vrlo efikasan metod za: › razvijanje socijalnih veština; › definisanje ciljeva, planova i projekata; › akciono planiranje; › prihvatanje odgovornosti; › rešavanje problema; › razvoj karijere; › prevazilaženje konflikata; › podizanje nivoa motivacije. Koučing je disciplina koja je primenljiva i blagotvorna za svakog pojedinca, koliko god da ima godina i koliko god da je uspešan. Uvek možemo postići više i biti još efikasniji. Uvek se možemo osećati još bolje pre svega u sopstvenoj koži, a onda i sa drugim ljudima. Nekada su dovoljne sasvim kratke intervencije da bi se osvestio „vetar u leđima“, a nekada je potreban temeljniji rad. Svakako, ograničavanje koučinga samo na određene oblasti bilo bi krajnje površno, pa ga tako nećemo ni razumeti.

22

//////

//////

POGLAVLJE 7

ODNOS KOUČ – KLIJENT Taj odnos je od suštinskog značaja. Kouč može biti savršen poznavalac ogromnog broja tehnika, može da poseduje veliki broj stečenih diploma za bavljenje koučingom, ali ako nije u stanju da uspostavi odnos poverenja, razumevanja i prihvatanja sa svojim klijentom, onda čitav proces može biti nedovoljno kvalitetan. Važno je da kouč bude kreativan5, a to znači: › da poseduje dobar osećaj za vreme; › da ima sposobnost da otkrije kako se nekome može pristupiti, kako se neko može energizovati, emocionalno pokrenuti; › da veruje u potencijale i uspeh svog klijenta; › da ne kritikuje nego podržava svaki napredak i razume svaki zastoj; › da bude strpljiv; › da bude nenametljiv; › da bude otvoren; › da je u stanju da „vidi“ stvari iz sasvim drugačije perspektive; › da uvek vidi „dalje“; › da poseduje „fenomenološku čistoću“, da ne sudi, ne etiketira, ne stavlja u već pripremljene okvire… Kouč ne može biti odvojen, distanciran i nezainteresovan. On treba da bude u stanju da razume klijentova osećanja, želje, ciljeve i da reaguje na njih. U skladu sa stavom da je jedan od ciljeva koučinga razvoj podrške u samome sebi umesto traženja, očekivanja podrške iz okoline i oslanjaja na nju, kouč ne pruža pomoć savetima i instrukcijama, jer bi na taj način pružio svoja rešenja, za koja nije sigurno da su najbolja rešenja i za klijenta, a tako bi istovremeno postao samo još jedan faktor podrške iz sredine na koji se klijent oslanja. Za razliku od takvog načina, kouč podstiče klijenta, postavljajući pitanja, zadajući mu određene zadatke, provocirajući njegovo razmišljanje i kontakt sa samim sobom, da dođe do sopstvenog rešenja, da istovremeno usvaja nove strategije i načine razmišljanja i vremenom postane sam svoj kouč. Tokom procesa koučinga, klijent treba da oseti i doživi promenu koja će postati deo njega, a ne nešto od čega će bežati i čega će se plašiti. Drugim rečima, kao što kaže jedna izreka, radi se o tome da „ne damo gladnome ribu, nego ga naučimo da peca“. Svaki čovek je u stanju da traži i nađe svoje odgovore i svoja rešenja, i na taj način odredi svoj put. Koučevi koji rešenja nude umesto klijenta na neki način sprečavaju klijenta da raste. Razlika između istinske podrške i „pomoći“ je jasna: činiti za drugoga ono što je on sam sposoban da učini za sebe sasvim sigurno znači sprečavati ga da postane svestan da može čvrsto stajati na svojim nogama.   Zinker, J. (1997), Creative process in gestalt therapy, Bruner/Mazel, New York

5

23

/////

////////

Postavljanje kouča u poziciju „sveznajućeg“ ostavlja klijenta u poziciji deteta. Važno je razviti i poštovati nedirektivan pristup. Klijent je centar procesa, on sam određuje svoje ciljeve, sam pravi plan akcije, sam bira načine njihove realizacije, sam eliminiše prepreke. Kouč je tu da ga podrži, da ga energizuje, da provocira njegova razmišljanja postavljanjem pitanja i zadataka, da ga suočava sa sopstvenom odgovornošću, kako u procesu koučinga tako i u svakom svom izboru. Kouč je tu da mu na neki način da krila, a on će svakako sam da leti. Odnos kouč – klijent je takozvani JA – TI odnos, u kome su obe osobe autentične i ravnopravne. To znači da se druga osoba poštuje kao ličnost i klijent se prihvata onakav kakav jeste u tom trenutku, ali i uz veru da se može menjati i razviti ka potpunijem korišćenju svojih potencijala. Kouč poštuje klijentove izbore čak i kada se ne slaže sa njim. Situacija u kojoj kouč iznosi sopstvene vrednosti može da bude korisna ako ostaje na nivou pričanja ličnog iskustva, ali ne ako on klijentu nameće sopstvena rešenja i izbore i ponaša se autoritarno i dominantno. To je od posebnog značaja u radu sa mladima, koji su posebno osetljivi na autoritarno nametanje i ponašanje. Kouč je na neki način prijatelj koji je posvećen odnosu, zainteresovan, prihvata klijenta takvog kakav jeste, ne sudi mu i ne kritikuje. Takav odnos je zapravo plodno tlo za pokretanje klijenta. Iako su uzajamnost, obostrana odgovornost i horizontalnost odnosa bitne dimenzije koučing odnosa, treba imati u vidu da razlika između kouča i klijenta ipak postoji. Zadaci kouča su samo njegovi, a time i njegova odgovornost. On podstiče na razvijanje povoljnih uslova za dijalog, ulazi i uključuje se u odnos svojom ličnošću. On poštuje ličnost klijenta, neguje odnos, razume. U situacijama kada klijent ima dilemu i treba da odluči između dve opcije, kouč ne treba da mu govori i da „gura“ jednu od te dve, jer ako to uradi, u klijentu se može pojaviti otpor i želja da opravda ispravnost druge opcije. Na taj način, umesto da bude od koristi, kouč može da pomogne zadržavanju klijenta u poziciji u kojoj ne zna kuda da krene. Nekada je suočavanje jednako važno i lekovito kao i prevazilaženje. Koučing generalno ima za cilj da pomogne, osnaži, doprinese da klijent maksimalno razvija svoje potencijale. Međutim nekada su okolnosti tako složene da je vrlo teško uraditi bilo šta drugo osim preživeti krizu. Važno je istražiti koje sve vrste pritiska doživljava klijent, i kako on vidi mogućnost da se situacija poboljša, prevaziđe. Kako je promena često bolna, postoji rizik da pritisak i bol zatrpaju klijenta. Tada je potrebno prepoznati kakva je vrsta podrške klijentu najpotrebnija, otvoreno to istražiti sa klijentom i onda definisati ciljeve koučinga. Kada su ciljevi koučinga definisani, važno je otvoreno zadržati pažnju usmerenu na krizu kroz koju prolazi klijent ili na pritisak kojem je izložen, kao i na njegovo suočavanje sa svim tim.

24

//////

//////

POGLAVLJE 8

ETIKA / POVERLJIVOST KOUČINGA Koučing je partnerski odnos koji se zasniva na zajedničkom poverenju. To je odnos koji se neguje i koji je pogodno tlo za rast i razvoj klijenta. Njega karakteriše otvorenost, uzajamno poštovanje i razumevanje. Informacije koje dobije od klijenta, kao i sve druge pojedinosti u vezi sa njim, kouč je dužan da drži u tajnosti. Kada negde iznosi primere o dešavanjima u procesu koučinga, ukoliko je to potrebno, npr. na nekom predavanju ili treningu, dužan je da zaštiti identitet osobe, to jest klijenta o kome priča. Ako se koučing održava grupno, npr. za grupu studenata, učesnicima je potrebno reći da je sve ono što se iznese na grupnim seansama i sastancima krajnje poverljivo i ne sme se prenositi dalje. Na taj način se, osim principa poverljivosti, zadovoljava i princip dobronamernosti tog odnosa. Kouč poštuje klijentovo pravo privatnosti. Kouč i ne traži privatne informacije od klijenta, osim ako one nisu od suštinske važnosti za proces. Na samom početku rada, klijentu je potrebno reći da će se poštovati princip poverljivosti i da se kouč obavezuje na to. O poverljivim informacijama svoga klijenta kouč može da diskutuje sa svojim supervizorom, na odgovarajući profesionalan i konstruktivan način, što drugim rečima znači da ne priča tek da bi pričao i iznosio poverljive informacije, nego da bi od svog supervizora dobio profesionalni savet. Tada je koučev supervizor takođe odgovoran da poštuje princip poverljivosti. Kouč je dužan da obezbedi poverljivost informacija dobijenih bilo kojim putem, mejlom, telefonom, SMS porukom, kao i nakon prestanka koučinga.

UGOVOR IZMEĐU KOUČA I KLIJENTA / ONO ŠTO JE VAŽNO NA POČETKU

POGLAVLJE 9

Na našim prostorima još uvek nije uobičajeno praviti nekakav formalni ugovor između kouča i klijenta, što ne znači da se u nekom momentu to neće promeniti. Ipak, postoje neki detalji koje treba precizirati na samom početku kako bi se eliminisale ili bar smanjile razne vrste nesporazuma i različitih očekivanja. Početna faza koučinga veoma je značajna, jer početni uslovi i utisak o ljudima uopšteno vrše veliki uticaj i mogu odrediti ton u mnogim kasnijim međusobnim interakcijama. Zato je od izuzetne važnosti da kouč: › bude osetljiv u pogledu značaja početnog kontakta i početnih susreta, poštuje dogovoreno vreme, obezbedi prostor u kome niko neće uznemiravati, isključi mogućnost bilo kakvog prekidanja susreta, telefonom ili iznenadnim posetama;

25

/////

////////

› pokaže prijemčivost, toplinu, omogući da se druga osoba oseti udobno, izgradi prisnost, pokaže empatiju i prihvatanje; › objasni šta kouč može da ponudi klijentu i pomogne klijentu da definiše šta želi. Neki klijenti dolaze sa jasno izraženim potrebama, drugi dolaze sa nejasnim osećanjima. Istraživanje klijentovih potreba može započeti postavljanjem pitanja „Šta želite za sebe u našem zajedničkom radu?“; › omogući da se vrlo precizno razjasne očekivanja sa obe strane; › zajedno sa klijentom odredi pravila i uslove, i uspostavi neku vrstu Radnog ugovora. Postoji nešto o čemu se može pregovarati i ono o čemu se ne pregovara, već kouč jednostavno uspostavi pravilo. Dogovara se oko termina, vremena provedenog u procesu koučinga, ciljeva koji se žele postići, načina evaluacije procesa. Kouč uspostavlja sledeća pravila: › Jedan susret traje od 45 minuta do sat vremena. Dešava se da klijent počne da priča o za njega važnim sadržajima na kraju susreta i tada je potrebno da kouč ne produžava trajanje seanse. Na taj način klijent dobija poruku da treba da pravi prioritete, da prvo zadovoljava potrebe koje su važnije za njega samog i da efikasno koristi vreme. ›  Nisu dozvoljena kašnjenja. Seansa se ne produžava, tako da klijent kašnjenjem sam sebi oduzima vreme. Vremenom će prestati da kasni, a ako to ne uradi, onda na jednom od narednih susreta treba raditi na tome: „Šta biste mogli da uradite da stignete na vreme?“ ›  Zamoliti klijenta da ukoliko ima potrebu da iz nekog razloga otkaže susret, to učini najkasnije dan ranije. › Dobro je da kouč ne otkazuje susrete, osim u izuzetnim situacijama kada je bolestan ili ozbiljno sprečen. Česta otkazivanja kouča klijentu govore o njegovoj motivaciji odnosno o tome da je nema u dovoljnoj meri i na adekvatan način, tako da je dobro da kouč i sam radi na tome. › Važno je na samom početku dogovoriti cenu i način plaćanja (pre ili posle svake seanse, posle mesec dana…), kako bi se kasnije eliminisale moguće nelagodnosti u vezi sa tim. › Tokom prvog susreta potrebno je da kouč objasni klijentu da su informacije koje se razmenjuju tokom procesa koučinga poverljive i da se kouč obavezuje na poštovanje tog pravila. Istraživanja ukazuju da klijenti visoko vrednuju objašnjenja koja im se daju o procesu koučinga i o tome šta mogu da očekuju, a šta nije posao kouča. Prvi susret (seansa) Prvi susret može početi tako što će, nakon obostranog predstavljanja, kouč predstaviti sebe, reći nekoliko reči o svojim kvalifikacijama i kompetencijama, a onda nešto o samom koučingu, njegovim ciljevima i mogućnostima. › Zatim bi bilo dobro zamoliti klijenta da kaže čime je on motivisan da se obrati kouču. Koje su njegove potrebe i šta želi da uradi za sebe tokom procesa koučinga? Istovremeno teče proces procene klijentove spremnosti za rad i međusobno uklapanje kouča i klijenta.

26

KAKO STE? //////

//////

› Sa klijentom treba utvrditi cilj koučinga, koji se naravno može menjati i modifikovati tokom daljeg rada, ali je važno postaviti ga već na prvom sastanku jer je on deo sporazuma između kouča i klijenta, potvrda da su se klijent i kouč razumeli i da „gledaju“ u istom pravcu. Taj cilj je moguće promeniti tokom kasnijih susreta, ali je važno postaviti okvir i pravac kretanja već na prvom. › Nakon toga bilo bi zgodno pomenuti gore navedena pravila i pitati klijenta da li mu pravila odgovaraju i ima li neki komentar ili potrebu da nešto bude drugačije. ›  Kada su utvrđena opšta pravila i definisan cilj koučinga, može se preći na rad. Pitajte klijenta na čemu želi tog dana da radi sa vama. ›  Kada dobijete odgovor, možete početi sa istraživanjem klijentovih potreba u vezi sa tom situacijom i načina za njihovo zadovoljavanje. (U daljem tekstu biće navedene vežbe, eksperimenti, uputstva koje ćete moći da kombinujete.) › Pred kraj seanse, dobro je pitati klijenta šta misli da će mu koristiti od onoga što je rađeno tog dana ili do čega je novog došao tokom seanse ili: „Šta bismo mogli da zaključimo?“ To bi bila neka vrsta zaključka, „lajtmotiva“ tog susreta, nešto što ima funkciju fokusiranja i što će ostati u sećanju, npr. definisan prvi korak na putu do cilja. To ujedno predstavlja i evaluaciju svake pojedinačne seanse. Uobičajeno je da se susreti odvijaju jednom nedeljno, mada to zavisi od potreba klijenata i procene kouča. Nakon susreta, vrlo je važan vaš osećaj u vezi sa susretom, tako da je dobro da postavite sebi neka pitanja: Kako se osećam u vezi sa ovim susretom? Da li je protekao prebrzo ili sam se dosađivao? Da li je neka diskusija bila teška? Pošto ste prepoznali te i slične informacije, zapitajte se: Šta mi one govore? Šta mogu da uradim da sledeći put bude manje tenzije, dosade, teškoća…? Odgovori na ova pitanja mogu da rezultiraju nekom implicitnom ili eksplicitnom reakcijom.

Doživljaj vremena i osećaj za vreme veoma su važni. Bitno je da na kraju seanse zaokružite jednu celinu i završite proces koji ste započeli. Najčešće početničke greške upravo su započinjanje mnogo stvari istovremeno i nemogućnost završavanja u predviđenom vremenu, rasplinjavanje, dozvoljavanje klijentu da odluta… Kada klijent na početku iznese nekoliko stvari o kojima bi da priča, odluči, napravi plan…, suočite ga sa tim. Možete reći: „Vi ste sada nabrojali nekoliko stvari, na kojoj od njih želite danas da radimo?“ Ili: „Od svega što ste nabrojali šta je za vas najveći problem? Šta vam se čini najurgentnijim?“ Uobičajeni sastanak Na početku:

1. Dobro je da na početku svakog susreta pitate klijenta: „Kako ste?“ „Da li se nešto dešavalo od prošlog susreta?“ „Kako se osećate u vezi sa onim o čemu smo pričali tokom prošlog susreta?“ 2. Važno je da od klijenta dobijete što precizniji odgovor na pitanja „Šta je to drugačije u odnosu na prošli put? Na čemu ste radili od onoga o čemu smo se dogovorili prošli put?

27

/////

////////

Kako je do toga došlo?“ Važno je da klijent osvesti i najmanju promenu koja se dogodila, kao i način na koji je do nje došlo, te kolika je odgovornost klijenta za nastalu promenu, kako bi se ta reakcija učvrstila. Centralni deo:

3. Kada klijent ispriča šta se sve dešavalo od prošlog susreta, pitajte ga: „Šta želite danas da uradite za sebe?“ Na neki način, tako se postavlja i cilj svakog pojedinačnog susreta. To čini da klijent bude umereniji, fokusira ga na određivanje onoga što želi, kao i na postavljanje prioriteta. „Kako ova tema doprinosi vašem opštem cilju?“ 4. Ukoliko klijent predloži više tema o kojima bi da razgovara, važno je da se odluči, pa ga tada možete pitati: „Vi ste sada pomenuli nekoliko stvari, šta biste izdvojili kao temu za današnji rad?“ 5.  Rad (vežba, eksperiment) Završni deo:

6. Sumirate ono na čemu ste radili tog dana i zajedno sa klijentom, najkonkretnije moguće, istaknete zaključak. Taj deo je veoma važan i ne treba ga potceniti. On ima za cilj pojačavanje svega onoga do čega se došlo tokom susreta, snažnije fokusiranje klijenta na određeni sadržaj. 7.  „Domaći zadatak“ – Dogovorite se sa klijentom o njegovim aktivnostima do sledećeg susreta. 8.  Pitate klijenta kako se oseća na kraju susreta. Ima li još nešto što bi želeo da kaže ili uradi? 9.  Dogovorite termin sledećeg susreta. Kada prekidamo koučing i preduslovi uspešnog procesa Postoje određene situacije kada klijent ili kouč mogu da prekinu rad. Ali pre nego što dođemo do odgovora na pitanje u kojim sve situacijama može da dođe do prekida, bitno je reći koji preduslovi treba da budu ispunjeni da bismo uopšte započeli proces. Osnova na kojoj počiva ideja koučinga jeste poštovanje, bilo to samopoštovanje, poštovanje koje postoji ili se razvija između kouča i klijenta. Takođe, bitno je da imamo veru u to da klijent ima potrebu za pozitivnom promenom i snagu da izvrši tu promenu, da ima mogućnost da probudi ono najbolje u sebi, da je preuzeo odgovornost za svoj život i za proces donošenja odluka („unutrašnje mesto kontrole“) i da ima sposobnost stvaranja sopstvenog mišljenja i donošenja odluka zasnovanih na tom mišljenju. Pre nego što prihvati da radi sa klijentom, kouč sa njim mora da se dogovori šta je to što klijent želi da postigne, da li je spreman za taj proces i da li svojevoljno ulazi u njega, da li je koučing pravi odgovor na konkretnu situaciju i da li misli da on može da ga vodi u tom procesu. Ukoliko se o gore pomenutim stvarima vodi računa od samog početka, velika je verovatnoća da do prekida procesa uopšte neće ni doći. Međutim, ponekada se ipak dešava da se process prekida, i to mogu da učine i kouč i klijent.

28

//////

//////

Situacije koje dovode do prekida koučinga mogu da budu raznovrsne i ovde navodimo neke od njih: › Kouč može prekinuti kada proceni da ne poseduje znanja i kompetencije potrebne za rad sa klijentom, a to se najčešće dešava kada je klijentu potreban psihološki savetnik ili psihoterapeut. › Kada se u samom procesu rada otvore neka bolna i traumatična iskustva sa kojima kouč ne može da izađe na kraj i da ih adekvatno reši, obavezan je da preporuči klijentu da o toj temi porazgovara i završi priču sa savetnikom ili terapeutom. Tada treba otvoreno reći da je vaša procena, kao kouča, da bi za klijenta bilo dobro da o određenim stvarima popriča sa psihološkim savetnikom, da će to sigurno doprineti da se klijent oseća bolje, a da vi niste obučeni za to jer se koučing ne bavi time. › Kada klijent ne dolazi na sastanke i konstantno ne poštuje dogovoreno vreme. › Kada se dogodi da iz nekog razloga klijent i kouč potpuno izgube kontrolu nad procesom. › Kada ni posle dugog rada nema nikakvih rezultata. › Kada je klijent nemotivisan jer koučing nije njegov izbor nego je do njega došlo usled očekivanja nekog drugog (roditelja, partnera, šefa…). Situacije u kojima razmišljamo da prekinemo proces mogu da bude brojne. Tada je najbitnije da dobro razmislite o svemu i da u saradnji sa klijentom donesete odluku. Kouč uvek mora da argumentuje svoju odluku i da se o tome usaglasi sa klijentom. Takođe, ni kouč ni klijent ne treba da krive sebe zbog odluke da se prekine proces – koučing je dobrovoljan za obe strane. Kao prvo, pokušajte da razumete razlog zbog kojeg se pojavio predlog da se prekine proces. Da li je do toga došlo zato što klijent još uvek ne shvata proces, zbog nepoverenja, zbog samog problema ili zbog nečeg trećeg. U toj situaciji najbolje je da se klijentu pruži podrška, pa čak i ako je odluku o prekidu doneo on. Uvek možete pohvaliti klijenta i reći: „Hvala vam što ste došli i saopštili mi svoju odluku. Drago mi je što ste pokušali da rešite problem i verujem da ste nešto ipak postigli tokom ovog procesa. Ukoliko promenite mišljenje ili ukoliko vam bude potrebna bilo kakva pomoć, slobodno mi se obratite u svakom trenutku…“ Nakon toga, kouč obavezno treba da uradi detaljnu evaluaciju proteklog sastanka da bi došao do nekog zaključka. Istraživanja govore o tome da je 12 nedelja optimalno vreme za promenu navika i šema koje nisu dovodile do rezultata. Stoga je nakon 12 nedelja, ako ne i ranije, potrebno napraviti evaluaciju zajedno sa klijentom i dogovoriti se o daljem nastavku rada ili prekidu.

29

/////

////////

POGLAVLJE 10

DOBAR KOUČ Dobrog kouča karakterišu: › visoko razvijen motiv postignuća, › sposobnost da prepozna prioritet, › spremnost da sluša, › vera u ljudske potencijale, › zainteresovanost za ljude, › kreativnost, › fleksibilnost, › dobre komunikacijske veštine, jasnoća u komunikaciji, › posobnost da obrati pažnju na detalje i uzme ih u obzir, › orijentisanost ka rezultatima.

POGLAVLJE 11

KOMPETENCIJE KOUČA Psihološko znanje: Najveći deo koučing pristupa, kao i metodologije, preuzeti su i adaptirani iz psihologije. I koučing i psihoterapija koriste isti proces i tehnike, razlika je najvećim delom u dubini procesa, a ne u pristupu. Psihološko znanje predstavlja prednost prilikom odlučivanja da li je klijentu uopšte potreban koučing ili neka druga vrsta osnaživanja. Upravljanje procesom: Postoji nekoliko načina vođenja procesa, a uobičajeno je: dogovor, planiranje, izvođenje, evaluacija. Vešto upravljanje tim procesom vodi do jasnih parametara ili ograničenja između kouča i klijenta, realnih ciljeva koučinga i zaštite oba partnera od mogućih etičkih dilema koje mogu da iskrsnu tokom procesa. Važno je i da kouč ima svoj sopstveni cilj u vezi sa svakom pojedinačnom seansom, ali koji će biti bitno određen klijentovim ciljem. Upravljanje sobom: Dobar kouč je onaj koji je i sam prošao takozvani rad na sebi kroz koučing. Osim unapređenja i razvoja njegovih ličnih potencijala, to podrazumeva i profesionalno distanciranje i fokusiranost na klijenta, a ne na sebe. Upravljanje sobom podrazumeva sopstveni uvid. Vrlo je važno da kouč poznaje sopstvene okidače koji izazivaju reakcije sa kojima ne izlazi najbolje na kraj. Važno je, takođe, da upozna tipične reakcije na te „okidače“, a onda da nauči alternativne (prihvatljive) načine reagovanja. Psihološka prisutnust je veština sama po sebi. Prisutnost podrazumeva fokusiranost na klijenta i rad sa njim, međutim, osim toga kouč treba da bude u kontaktu sa onim što se dešava sa njim samim, kao i sa onim što se dešava između njega i klijenta.

30

//////

//////

Rad kouča na sebi nije samo dobra volja nego i obaveza. Koučevi su odgovorni ne samo za svoje klijente nego i za sebe. Odgovorni su da poznaju granice svog rada, do koje dubine mogu da rade sa klijentima. Koučing se ne bavi dubljim problemima ličnosti, tako da rad u tom pravcu i prelaženje određenih granica nekad mogu biti pre štetni nego korisni za klijenta. Dobro je kada kouč, ako je to potrebno, zna da preporuči klijentu dobrog savetnika ili terapeuta, što podrazumeva da poseduje već uspostavljenu saradnju i da ne preporučuje bilo koga. Rad kouča na sebi podrazumeva uvažavanje svih aspekata ličnosti, kako fizičkih, tako i mentalnih, emocionalnih, socijalnih, vrednosnih… Jedan od načina da koučevi upoznaju sebe i prošire sliku o sebi jeste i da sami imaju svoje koučeve. Dok stiču određene veštine koučevi prolaze kroz ciklus iskustava kao klijenti. U praksi je takav način učenja najefikasniji i veštine stečene na taj način postaju i deo ličnosti kouča. Koučing nije samo koučing, to je na neki način i određena životna filozofija koju neko usvoji i kasnije je živi.

POGLAVLJE 12

KARAKTERISTIKE KREATIVNOG KOUČINGA U praksi, individualna kreativnost uvek prevazilazi važnost pravila, propisa i odredbi. Od inventivnosti kouča zavisi kako će se odvijati proces koučinga. Dakle postoje pravila i tehnike kojih se treba pridržavati, ali kouč treba da ima i sopstveni stil, da kreira nove postupke i da postojeće koučing postupke prilagođava zahtevima određenih situacija. Kreativnost je vrlo značajna dimenzija dobrog kouča. Kreativni kouč stvara atmosferu u kojoj može da se ostvari rast i razvoj klijenta. Kreativnost je rušenje barijera i pomeranje granica, osećaj da je sve moguće. Koučing je kreativni proces sam po sebi jer pomera naš ugao gledanja isto kao i granice potencijala. Kreativni kouč sagledava klijenta sa različitih strana, vidi njegovu elastičnost i krutost, lakoću i zastoj. Kreativni kouč je mislilac, istraživač, vizionar. Kreativni proces u koučingu u osnovi ima dva elementa. Prvi je koučev odnos sa klijentovim postojećim integritetom i sa njegovim ustaljenim načinom funkcionisanja. Drugi element kreativnog procesa jeste revolucionarno menjanje postojećeg kalupa. Kreativni proces počinje poštovanjem i prihvatanjem onoga što jeste i razmatranjem onoga što bi moglo da bude. Kreativni kouč ima dobar osećaj za uvremenjenost, kapacitet da otkrije na kom mestu može prići osobi, energizovati je, izazvati emocionalnu reakciju, znanje gde su psihološki dugmići i kada da ih pritisne, sposobnost da promeni brzinu, da napusti određeni koncept i pređe na drugi, spremnost za konfrontaciju i mudrost da zna kada da ostavi kljenta u konfuziji da bi mogao sam da nauči da dolazi do odgovora.

31

/////

////////

POGLAVLJE 13

METODOLOGIJA KOUČINGA Proces u koučingu je istraživanje: ›  onoga što jeste, ›  onoga što bi moglo da bude, ›  načina na koji se to može postići, ›  posledica do kojih dovodi postignuće. Alati koučinga su: ›  pitanja, ›  tvrdnje, ›  nedovršene rečenice, ›  vođena fantazija, ›  prazna stolica, ›  igranje uloga, ›  brainstorming / predlozi bez evaluacije. Ciljevi koučinga su: ›  postizanje svesnosti o sebi, ›  razvoj sopstvenih potencijala i kapaciteta. PROCES Smeštanje koučinga u određenu šemu i strukturu jeste pojednostavljivanje čitavog procesa, kao i ljudskog funkcionisanja uopšte, jer teme, sadržaji i ciljevi rada mogu biti različiti onoliko koliko je različita svaka osoba pojedinačno. Međutim, radi lakšeg učenja, snalaženja, utvrđivanja standarda rada, ovde ćemo definisati određenu strukturu i samu metodologiju, na koju će svaki kouč staviti svoj lični pečat. Na početku rada sa klijentom važno je definisati: ›  motive dolaska na koučing; ›  očekivanja od koučinga; › ciljeve ili primarni cilj koji klijent sam sebi postavlja. Utvrđivanje onoga što klijent zaista želi, da postigne, da živi, da unapredi, ponekad nije jednostavno, zato ćemo neke od narednih stranica posvetiti upravo definisanju ciljeva, njihovom fokusiranju i izoštravanju. › Kada na bilo koji način sa klijentom definišemo cilj, onda krećemo u istraživanje onoga što je sada, kako ta situacija izgleda sada, kako se klijent oseća u vezi sa tim gde je sada, kako se oseća u vezi sa nekim bitnim detaljima te situacije, šta oni za njega znače. Dakle, doživljaj neke situacije potpuno je subjektivne prirode i kouč ne sme dozvoliti sebi da pretpostavlja šta za klijenta znači gubitak posla, razvod roditelja, raskid veze. Važno je zadržati se dovoljno dugo na tom delu, i to iz dva razloga. Prvi je da kouč upozna i razume situaciju, motive, automatizme u mišljenju, predrasude, sabotere, kočničare i slično. Drugi razlog je da bi klijent proširio svoju svesnost o

32

//////

//////

svakom pojedinačnom aspektu situacije i sagledao je bolje i potpunije. Kouč ga kroz taj proces vodi pitanjima, testiranjem tvrdnji, eksperimentima… Tek kada se ta faza dobro iscrpi, klijent će znati kuda da krene dalje. › Sledi istraživanje onoga što bi moglo biti. U prethodnoj fazi se klijent suočio sa situacijom i razumeo je na drugačiji način, kao i sopstvene prepreke i prepreke u okolini koje mu stoje na putu. Sada je spremniji da situaciju pogleda na drugačiji način i uoči da stvari mogu izgledati bitno drugačije. Klijenta suočavamo sa mogućim doživljavanjem i smislom situacije ili događaja kada bi odustao od svojih kočničara i prepreka. Ovde se dovode u vezu misli, značenje koje se nečemu pridaje, osećanja, doživljaj situacije i ponašanje. Klijent shvata da uz određenu promenu navika, stavova, ustaljenih šema, sve može biti potpuno drugačije. On je potpuno u kontaktu sa onim što može da bude, a ta promena bi svakako bila kvalitativno drugačija u odnosu na postojeće stanje. Ovde se takođe koriste alati kao u prethodnoj fazi, pitanja, tvrdnje, vođena fantazija… › Ispitivanje raznih mogućnosti. Oslobađanje od starih načina funkcionisanja i privlačnost cilja, koja je sada, nakon prethodnih faza, dodatno pojačana, omogućavaju iskrsavanje različitih mogućnosti za postizanje tog cilja i dobro osećanje u vezi sa svim okolnostima i pojedinostima cilja. Klijent sada ima podršku u sebi i nije mu potrebna podrška sa strane na koju se do sada oslanjao. Tu je važna kreativnost kouča i klijenta. Dobro je da kouč često postavlja pitanja: „Možete li još nešto da uradite?“, „Postoji li još nešto što biste mogli?“, sve dok ne iscrpi i poslednju mogućnost. Na kraju se klijent odlučuje za mogućnost koja je za njega najbolja, najprihvatljivija, najefikasnija i realna. To je odluka koja je ujedno i zaključak rada, jednog ili više susreta. Ipak tu nije kraj, jer je vrlo važno preći na sledeći korak. › Još jednom i sada iz drugačijeg ugla utvrditi posledice do kojih dovodi određena odluka, odnosno ishode postizanja cilja. Taj deo ima za cilj pojačavanje zaključka i donete odluke. Mogućnosti su razne, a jedna od njih je kratka vođena fantazija: „Zamislite da je prošlo tri meseca i da ništa niste uradili…“, „Sada zamislite da je prošlo tri meseca i vi ste uradili to, to i to (što konkretnije), i postigli to, to i to. Kako se osećate?…“ › Nekada će se ceo susret odnositi na izradu detaljnog plana akcije, a nekada, kada nema dovoljno vremena za to, ne treba propustiti da pitate: „Šta je prvo što ćete uraditi?“, kako bi klijent otišao spreman na akciju. Alati Osnovni alat kojim se služi kouč u svom radu jeste postavljanje pitanja. Važno je da kouč zna na koji način da postavi pitanja i šta su dobra pitanja, kao i koja su pitanja adekvatna u određenoj situaciji. Ne postoji univerzalan recept, isto kao što ne postoji šablon. Istina, neka pravila postoje, ali od koučeve senzitivnosti, umešnosti, kreativnosti, znanja, iskustva i procene zavisi koji će metod izabrati kao najadekvatniji u datom trenutku. Svako pravljanje šablona narušava kvalitet rada. Ipak, evo nekih pravila: Kouč tokom rada postavlja pitanja klijentu navodeći ga na doživljavanje, suočavanje, sopstvenu procenu, rešavanje dilema, donošenje odluka i dr. Najčešće se koriste pitanja otvorenog tipa, kako bi se klijent što manje ograničavao, bez nuđenja odgovora, sugestija, zaključaka.

33

/////

////////

ZAŠTO… KAKO…

U koučingu se izbegava korišćenje pitanja „Zašto?“ (mada ne znači da se ne postavlja), jer takvo pitanje navodi klijenta na traženje uzroka, što nije od suštinskog značaja. Umesto toga koristi se pitanje „Kako?“, koje upućuje klijenta na istraživanje procesa. Drugim rečima, pitanjem „Kako?“ klijent dolazi do načina na koje nešto radi, mesta na kojima prekida započetu akciju ostvarenja cilja i ostaje bez energije, faktora koji tome doprinose, mesta odustajanja, čime nakon identifikacije lakše dolazi do definisanja mogućnosti napuštanja takvih modela funkcionisanja i učenja novih. Sa druge strane, pitanje „Zašto?“ na neki način ima konotaciju osuđivanja i klijent se onda usmerava na pravdanje i traženje drugog krivca. Pitanjem „Kako?“ se ta situacija prevazilazi. U nekim situacijama dozvoljeno je postavljanje pitanja „Zašto?“, i to kada želimo da otkrijemo potrebe klijenta. Umesto da ostanemo na nivou želja, koje mogu da budu u konfliktu, kako unutar samog klijenta tako i u odnosu klijent – drugi pojedinci, pitanjem „Zašto?“ dolazimo do suštine – zbog čega je to bitno za klijenta. Na primer, klijent vam kaže: „Za vikend želim da odem na planinu, ali moja devojka to ne želi i stalno se svađamo.“ Na vaše pitanje: „Zbog čega Vam je to bitno?“, on može da odgovori, na primer: „Pa želim da se odmorim.“ Dakle, klijent ima potrebu za odmorom. Onda kouč može lakše da razgovara o tome da li se ta potreba može zadovoljiti i na neki drugi način koji bi bio prihvatljiv za oboje. Pitanja otvorenog tipa su npr.: Šta želite? Kako ćete to postići? Šta ćete onda uraditi? Koji su vaši prioriteti? Šta ćete prvo uraditi? Da li je neka vaša potreba ugrožena? Na koji način to radite? Ima li drugog načina? Nekada, ukoliko želite da fokusirate klijenta, ili da naglasite nešto što mislite da je bitno, možete postaviti i pitanja zatvorenog tipa. Na primer: „Da li biste voleli da imate snage da kažete šefu šta Vam je potrebno u ovom trenutku?“ Neke od tehnika koje kouč može da koristi jesu i rezimiranje, ponavljanje, pojašnjavanje, reflektovanje, frakcionisanje, parafraziranje, pozitivna povratna informacija i dr. Više o tim komunikacijskim veštinama pričaćemo na sledećim stranicama. Tvrdnje To je tehnika gde kouč izgovori jednu rečenicu u obliku tvrdnje, traži da je klijent ponovi, da je „oseti“, bude svestan osećanja koje ta tvrdnja u njemu izaziva, stavova i vrednosnih sudova, i na kraju kaže kouču kako se oseća u vezi sa tom tvrdnjom. Klijent tom prilikom daje značenje koje za njega ima tvrdnja koju izgovara i jasnije se određuje u odnosu na to značenje. Na primer: „Ja želim da napustim ovaj posao.“ Kada klijent ponovi, pitamo ga kako se oseća sa tom tvrdnjom, i nastavljamo dalje: kako bi mogao da se oseća bolje, da li postoje neke druge mogućnosti… Testiranje tvrdnji je tehnika koja otvara i kojom se može inicirati produbljivanje neke teme. Testiranje tvrdnje je posebno pogodno kada se radi o testiranju raznih alternativa. Na primer, kada je klijent ambivalentan, pa u isto vreme nešto želi i ne želi, ili ima dva jednako privlačna cilja i teško mu je da se odluči. Pogodna tehnika tada je upravo testiranje tvrdnji. Kouč kaže

34

//////

//////

NA PRIMER… klijentu: „Ponovite tvrdnju: ’Ja želim da ostanem na ovom poslu i da se njemu posvetim.’ Sada ponovite sledeću tvrdnju: ’Ja želim da napustim ovaj posao.’“ Kada klijent ponovi obe tvrdnje, pitate ga sa kojom se tvrdnjom oseća bolje ili koja je istinitija. Kada se odredi koja je istinitija i sa kojom se klijent oseća bolje, kouč nastavlja da pojačava, da suočava klijenta sa mogućnostima i benefitima koje donosi određena alternativa…

Osim toga, kouč, na taj način, ponuđenom tvrdnjom može da sumira ono o čemu klijent govori i proveri sa njim da li ga je dobro razumeo, da li klijent dobro razume ono o čemu govori; kouč može da uobliči klijentova razmišljanja, odredi pravac daljeg dešavanja, i ponudi klijentu da testira kako se oseća sa onim što mu je ponuđeno. Na primer: „Ja ću reći jednu rečenicu i želim da je vi potom ponovite: ’Ja više ne volim svog dečka.’“ Klijent ponovi. Pitate ga: „Koliko je to tačno?“ Proveravanje istinitosti tvrdnji je dobar metod kada je vama kao kouču neka situacija očigledna, očigledne su vam emocije, potrebe i želje klijenta, dok se klijent vrti u krug. Ponuđena tvrdnja ima funkciju da sumira, fokusira, pojednostavi, konkretizuje. Važno je zapamtiti da klijent treba da ponovi tvrdnjiu i testira njenu istinitost. Kouč ne tvrdi da je u pravu i da je tvrdnja istinita ili ne, ali navodi klijenta da je izgovori i doživi, oseti emocije koje u njemu izaziva određena tvrdnja i kakva je njegova projekcija budućnosti kada izgovara tu tvrdnju. Klijent doživljava i jasnije se određuje prema značenju koje za njega ima data tvrdnja. Nakon toga, on na osnovu testiranja tvrdnje prihvata ili odbacuje određenu alternativu. Ili, ukoliko ju je ranije prihvatio ili odbacio, ali ipak u nedovoljnoj meri, pa se i dalje ne oseća sasvim dobro sa izborom koji je napravio, sada to prihvatanje ili odbacivanje dobija veću dimenziju. Dovršavanje rečenica Fokusiranje pažnje na testiranje i vrednovanje različitih alternativa postiže se i nuđenjem započetih rečenica i zahtevom da ih klijent završi. Na primer: „Završite rečenicu: ’Ako odlučim da ostanem na ovom poslu…’ Sada završite rečenicu: ’Ako odlučim da napustim ovaj posao…’ Sa čime se osećate bolje?“ Nastavak rečenice možete koristiti i kao početak sledeće, pa to onda izgleda ovako: Klijent: Ako odlučim da ostanem na ovom poslu, više ću mu se posvetiti. Kouč: Sada završite rečenicu: „Ako se više posvetim poslu…“ Klijent: Ako se više posvetim poslu… biću efikasniji. Kouč: Sada završite rečenicu: „Ako budem efikasniji na poslu…“ Klijent: Ako budem efikasniji na poslu… osećaću se uspešno i srećno. Eksperiment Pod eksperimentisanjem se podrazumeva doživljavanje sebe ili isprobavanje nekog oblika ponašanja – „Istinsko življenje tokom događaja ili kroz događaje“ (Fric Perls). Tokom

35

/////

////////

eksperimenata povećava se svesnost, ali i sposobnost da se bude svestan. Važno je napomenuti da se eksperimenti izvode u „SADA“, i kada eksperimentišemo sa nečim što se događalo u prošlosti ili sa onim što će se događati u budućnosti, klijentova pažnja je na onome što on doživljava u tom trenutku i kako se oseća sa tim. Eksperiment nije ni proba budućnosti ni rekonstrukcija prošlosti, on može učiniti osobu spremnijom za pružanje samopodrške i pokretanje ranije sprečene akcije. Eksperimentom, u eksperimentalnoj, sigurnoj situaciji, klijent biva pokrenut da se suoči sa potrebama u svom životu. Osim toga mogu da se istražuju oba kraja kontinuuma neke situacije, sigurnost i rizik, naglašavajući naizmenično podršku i preuzimanje rizika. Primer je eksperimentisanje sa podličnostima (prikaz detaljnog eksperimenta sa podličnostima biće opisan u drugom delu knjige), istraživanje potreba podličnosti, na primer one koja želi jedno i druge koja želi nešto sasvim drugo, ili kad jedna podličnost (deo ličnosti) želi da ostane u situaciji, a druga istovremeno želi da je napusti. Eksperiment može imati više oblika. Ovde ćemo opisati vođenu fantaziju. Vođena fantazija (vođena svesnost) To je tehnika u kojoj kouč, u atmosferi opuštenosti, a pomoću uputstava koja daje klijentu, navodi njegovu maštu i usmerava ga na iskustvo koje je potrebno za dalju elaboraciju novih sadržaja u procesu rada na sebi. Kouč prvo treba da opusti klijenta, da ga relaksira, a potom ga dalje usmerava. Zato se to i zove vođena fantazija, jer sve vreme vodimo klijenta kroz različite sadržaje kojima se bavimo. To je odlična tehnika za osvešćivanje klijentovih potreba, strahova kočničara i drugih sadržaja. Fantazija najčešće počinje tako što klijentu damo instrukciju da se udobno smesti, da zažmuri, bude u kontaktu sa samim sobom, oseti kakve su mu misli, kakva su mu osećanja, a zatim da vizualizuje (zamisli) neko dešavanje. Fantazija može da se protegne dalje od ljudi koji su neposredno prisutni, dalje od okruženja i događaja u kojima se osoba nalazi. Ponekad to može biti sanjarenje, ali ponekad fantazija može imati veliku snagu i jačinu. Fantazija se može koristiti u četiri svrhe6: 1. Uspostavljanje kontakta sa događajem, osećanjem ili ličnom osobinom kojima se pruža otpor. Od klijenta se može zahtevati da zažmuri i vizualizuje neke neprijatne situacije ili susret sa osobom sa kojom izbegava da se sretne. Prolazeći u fantaziji kroz tu situaciju, klijent se može osloboditi neprijatnosti suočavajući se sa sopstvenim kapacitetima za izlaženje na kraj sa tom situacijom. Sa druge strane, doživeti nešto i izaći na kraj sa tim bitan je faktor u razvoju sopstvenih potencijala. 2. Uspostavljanje kontakta sa sopstvenim Ja. Od klijenta se može tražiti da zamisli neku idealnu situaciju, kako izgleda, šta radi u njoj, ko je sve u toj fantaziji i dr. Nakon toga, kada nam klijent prepriča kako je izgledala ta idealna situacija, osvešćujemo mu njegove potrebe i dovodimo u vezu sa prioritetom potreba u tom trenutku. Činjenica da ta idealna situacija 6

36

  Perls, F. (1983), Geštaltistički pristup psihoterapiji, Vuk Karadžić, biblioteka „Zodijak“

„SADA” //////

//////

baš tako izgleda, tj. da ju je klijent baš tako zamislio sada i ovde, govori nam o tome koje potrebe on zadovoljava u datom trenutku.

3. Kontakt sa nezavršenom situacijom. Tu je fantazija od neprocenjive vrednosti – tokom fantazije se kreira strategija za završavanje situacije. 4. Istraživanje nepoznatog. Važna funkcija fantazije je istraživanje nepoznatog radi pripreme za buduće aktivnosti, kao i radi izoštravanja senzibilnosti uopšte. Iako pripreme uz pomoć fantazije naginju ka budućnosti, one ne predviđaju budućnost. 5. Istraživanje novih aspekata klijenta. Ispitivanje karakternih osobina, da li su otuđene ili integrisane, kako se klijent oseća u vezi sa njima. Vođena fantazija zahteva vođenu svesnost i vizualizaciju. „Smestite se udobno, zažmurite, zamislite sada ostvarenje svog cilja…“ Neki klijenti će vam možda reći da imaju teškoće sa vizualizacijom, da oni nisu u stanju da vizualizuju. Kako biste vi kao kouč imali podršku u sebi da i dalje nastavite da podstičete i podržavate klijenta da vizualizuje, dobro je da znate da svako, bez obzira da li je u svom životu prirodno vizuelan ili ne, sanja obično pet do šest puta u toku noći. Elementi svih čula mogu da budu prisutni u našim snovima: telesni osećaji, jake emocije, pokretne slike, čak i mirisi i ukusi, sve to može da se pojavi iako se može dogoditi da se ujutru uopšte ne sećamo snova. Postojanje snova potvrđuje da nema nikakve smetnje za vizualizaciju bilo kog sadržaja. Vizualizacija je tehnika zamišljanja slika koje postaju stvarnost. Vizualizacija može imati višestruke efekte, u zavisnosti od toga sa kojim je ciljem izabrana. Ona može da ojača želju, produbi uverenja, čeliči volju i utemelji istrajnost. To je posebno prisutno kod zadataka koji se daju klijentu da zamisli efekte ostvarenja nekog cilja. Ili kada, na primer, radimo sa suprotnim tendencijama, jednom koja je lenja i sklona samo uživanju i drugom ambicioznom, koja želi da bude uspešna. Vizualizacija doprinosi jasnoći određenih situacija, doživljaja, ciljeva. Naša prva pomisao o nečemu može biti maglovita i nejasna, ali što više razmišljamo o tome, zamišljamo ga, vizualizujemo, mentalna slika o onome što želimo postaje jasnija. Postajemo svesniji nekih elemenata i sadržaja kojih nismo bili svesni do tada, što doprinosi jasnijem određenju u vezi sa tim sadržajem, odnosom, osobom… Vizualizacijom neprijatnih sadržaja, strahova, tuge, depresije, materijalizujemo takve sadržaje, dajemo im boju, oblik, dimenzije, intenzitet, dolazimo u kontakt sa njima. Oni više nisu nepoznati, samim tim što možemo da ih smestimo u neki oblik i dimenziju, stičemo osećaj da možemo da utičemo na njih. Vemenom postaju deo nas i možemo naći način da ih kontrolišemo. Vizualizacija je lako izvodljiva i van eksperimentalne situacije, odnosno nakon koučing sastanaka. Od klijenta u koučingu treba tražiti da priča u sadašnjem vremenu, a ne u prošlom, prisećajući se nečeg davnog. Traži se da klijent o dilemama i poteškoćama priča i doživljava ih ovde i sada,

37

/////

////////

jer su te teškoće i dileme za klijenta i danas nerešene situacije. Istina je da su se neki događaji izdešavali u prošlosti, ali sa klijentom razgovaramo kako se on sa time oseća SADA; kako se time remeti SADA I OVDE; kako SADA on sebe sprečava da krene dalje, ili kako se SADA inspiriše nečim što se dogodilo u prošlosti. Fokusiranjem na sadašnjost usmeravamo klijenta i na preuzimanje odgovornosti i akciju u vezi sa nečim i nekim. Komunikacija u koučingu uvek je u ja – ti ravni. Kada klijent govori o trećoj osobi, uvek se upućuje da postane svestan kako doživljava svoj odnos sa tom osobom. Kada postane svestan kako doživljava susret sa drugom osobom, klijent može da bira šta će dalje da radi: da prihvati svoje ponašanje takvo kakvo jeste ili da nešto menja. Naravno, podrazumeva se prihvatanje odgovornosti za taj svoj izbor. Odigravanje (igranje uloga) Odigravanje ima za cilj postizanje svesnosti o nekim delovima sebe, kao i bivanje „u koži“ nekog drugog. 1.  Odigravanje karakternih osobina. 2. Odigravanje polariteta. Od klijenta se traži da uđe u ulogu jednog određenog dela sebe. Na taj način ona predstavlja dramatizaciju ličnih karakteristika, s tim što se radi o dve suprotstavljene karakteristike ili tendencije, npr. onaj deo ličnosti koji želi da ostane u nekoj situaciji i drugi deo koji želi da ode. Osnovni zahtev u radu sa polaritetima jeste da se ponovo uspostavi kontakt između suprotstavljenih sila. Kada se između njih jednom uspostavi kontakt, svaka strana u borbi doživljava se kao punopravni učesnik. Odvijanje dijaloga između polarnih delova jedan je od uobičajenih metoda. 3. Ući u ulogu druge osobe. To je odlična tehnika kada klijent ima neke nesporazume sa drugom osobom ili očekivanja koja nisu ispunjena. Zahtevamo od klijenta da uđe u ulogu te osobe, kako bi iz pozicije tog drugog doživeo situaciju, osetio potrebe te druge osobe, eventualno alternative za razrešenje i prevazilaženje teškoća. Podaci koji se tako dobiju dragoceni su jer dovode do decentracije klijenta. Klijent počinje da razume i vrlo često da opravdava postupke onog drugog dok je u „njegovim cipelama“. Na taj način se vrlo lako postiže sagledavanje situacije iz pozicije drugog, što se samim razgovorom vrlo teško ili uopšte ne postiže. Domaći zadatak Jedan sat nedeljno nekada nije dovoljan za razvoj, potrebno je da nešto bude nastavljeno mimo susreta kouč – klijent. Korišćenjem domaćeg zadatka širi se učešće i uticaj koučinga. Domaći zadatak je najčešće nastavak onoga što se tokom susreta radilo. Ima beskrajno mnogo specifičnih zadataka, od nekoga se može tražiti da se pohvali pred drugom osobom, ili da postavi sebi cilj svako jutro za taj dan, ili da uradi nešto lepo za sebe svakoga dana. Osnovna vrednost izrade domaćeg zadatka osim proširenja rada sa susreta ili sastanka na širu oblast, je to što klijent zadatak radi sam. To skoro da je neizbežan deo koučinga, jer je na neki način i testiranje sadržaja

38

//////

//////

do kojih se došlo tokom susreta. Domaći zadatak treba da bude u vezi sa konkretnim ciljem koji je postavljen tokom susreta. To je ponašanje čijim će se razvijanjem podržati klijentova namera i buduća akcija. Vođenje dnevnika Vođenje dnevnika je odličan vid rada klijenta kod kuće. Empirijski je dokazano da je takav rad izuzetno koristan i to iz više razloga. Kao prvo, samo pisanje povećava broj izlaganja klijenta sadržajima kojima želi da se bavi, a kao drugo, ono motiviše i veća je verovatnoća da ćemo više energije uložiti u nešto što zapišemo, nego u nešto što ne zapišemo. Takođe, na taj način kouč dobija uvid u dešavanja u klijentovom životu. Svaki dnevnik treba da sadrži: › beleženje svih situacija i draži (unutrašnjih i spoljašnjih) koje podstiču ili sputavaju realizaciju zamišljenih ciljeva; › beleženje situacija u užoj (porodičnoj) i široj (socijalnoj) sredini koje su relevantne za održavanje motivacije za rad na ciljevima, ili koje nas u tome sprečavaju; › beleženje negativnih misli vezanih za neposredno doživljavanje ciljanih situacija; eventualno beleženje analize misli vezanih za strahove i traženja alternativnih odgovora; › beleženje pozitivnih misli koje mogu da nas motivišu i održe energiju koja nas vodi ka realizaciji ciljeva; ›  beleženje kućnih vežbi (vreme i načini izvođenja); ›  i drugo. Dnevnik se vodi svakodnevno, sve do trenutka kada se završi postizanje ciljeva, u slučaju da govorimo o kratkotrajnim ciljevima i promenama koje želimo da postignemo. U slučaju da pričamo o dugoročnim ciljevima i promenama za koje nam je potreban duži vremenski period, dnevnik može da se vodi jednom nedeljno, ili čak i ređe, ali možemo povremeno da se podsetimo šta smo u njemu zapisali. Kućne vežbe Kućne vežbe su takođe dobar vid koučinga. Sprovode se na identičan način na koji smo ih radili na sastanku sa koučem. Mogu da se rade: ›  samostalno; › sa nekim ko deluje motivišuće i može da nas ohrabri – na primer, devojka/dečko, prijatelj/ prijateljica i dr.; ›  uz obučenog kouča; › korišćenjem kartica (stavke sa koracima sa kojima se treba suočiti i raditi na njima kod kuće da bismo postigli promenu).

39

/////

////////

Kućne vežbe mogu da se rade svakodnevno ili više puta nedeljno. Pomoću njih kouč vrši kontrolu motivacije klijenta, kao i njegove redovnosti u ispunjavanju sitnijih zadataka koje je sebi zacrtao. Brainstorming / predlozi rešenja bez evaluacije Ta tehnika se najčešće koristi u fazi kada se klijent blokira, nema ideju šta i kako dalje da radi, kada, na primer, ne zna kako još može da zadovolji neku svoju potrebu, a da pri tome ne ugrozi druge i sl. Tehnika je veoma jednostavna i predstavlja brzo izlistavanje ili, ponekad, zapisivanje mogućih rešenja bez razmišljanja o njihovom značenju ili adekvatnosti. U toj fazi nema vrednovanja ponuđenih solucija, već samo nabrajanja svih mogućih predloga/rešenja kojih se klijent seti. Kada se sve ideje izlistaju, pristupa se njihovoj klasifikaciji i vrednovanju u odnosu na određene kriterijume. Ta tehnika je jako dobra, jer blokira klijentov strah da ne pogreši, nema cenzure, tako da je slobodniji u izlistavanju predloga, a i daje širinu u procesu razmišljanja. Svesnost Jedan od ciljeva procesa koučinga jeste i proširivanje svesnosti klijenta. Svesnost je neposredno iskustvo o onome što se dešava sada i ovde, i najefikasnija je kada je energizovana dominantnom potrebom. Svesnost je uvek lične prirode. Svesnost se može odnositi na: ›  svesnost o osećajima, ›  svesnost o kogniciji (mislima), ›  svesnost o osećanjima, ›  svesnost o stavovima, ›  svesnost o vrednostima. Pitanjima i zadacima koji doprinose proširivanju svesnosti podstičemo klijenta da bude svestan onoga što se sa njim dešava sada i ovde, a ne onoga što se odigralo u prošlosti ili što će biti u budućnosti. Mi generalno nismo ohrabreni na proširivanje svesnosti na taj način. Počevši od roditelja, preko škole, vršnjaka, niko nam nije postavljao pitanja: Šta se sada dešava? Kakve su ti misli? Kakva su ti osećanja? Šta te je sada rastužilo? Umesto takvih pitanja, upućivali su nam sledeća: Zašto si to uradio? Kada ćeš da prestaneš to da radiš? Ko je prvi počeo? Šta si ti na to rekao? Šta je on rekao?… Evo i jednog primera iz svakodnevnog života… Krenem ujutro da se spremam za posao, a u isto vreme spremaju se i moja deca za školu. Posle kratke zajedničke konverzacije, ja nastavljam sa svojim spremanjem, oni sa svojim. Misao koja je u mojoj glavi jeste: „Deca su tako mrzovoljna i pospana.“ Misao u njihovim glavama: „Mama je jutros nervozna.“ Svo troje razmišljamo na isti način: Šta se dešava sa njom/njima? – umesto da razmišljamo šta se dešava sa nama. Razmišljanjem o drugima i traženjem uzroka za ishod situacije u drugome izbegavamo sopstvenu odgovornost.

40

//////

//////

Pitanjima i drugim alatima koji fokusiraju i proširuju svesnost usvaja se i veština upravljanja i usredsređivanja svesnosti. Dakle, ako postanem svesna da sam ujutru nervozna, mogu nešto uraditi sa tim, na primer da ustanem pola sata ranije i na miru popijem jutarnju kafu… Jednom kada postanemo svesni nečega o sebi, možemo početi da time i upravljamo. Čitav proces onda dobija novi kvalitet i izgleda potpuno drugačije nego kada nam neko drugi kaže da uradimo to isto. Jedina stvar koju možemo da promenimo jesmo mi sami i zato je važno stalno se pitati: „Šta mi je sada potrebno?“ Pre nego što klijent sam sebi postane kouč, ta i slična pitanja postavlja mu kouč tokom njihovih susreta. Ono što možemo da uradimo sa drugim ljudima jeste, na primer, da im damo fidbek. Kada ti radiš to i to, ja se osećam tako… A na njima je onda da odluče da li će to i dalje raditi ili neće. Važan faktor razvoja svakako je sposobnost samoposmatranja, jer nam daje priliku da se menjamo. Međutim, tokom procesa koučinga, tehnike kojima se postiže proširivanje svesnosti (pitanja, vizualizacija, vođena fantazija…) idu i korak dalje od samoposmatranja, one podstiču i zahtevaju doživljavanje. Klijent se stavlja u situaciju da doživi, oseti i tako postane svestan svojih misli, svojih osećanja, svojih stavova… a odmah nakon toga i načina na koje može da upravlja njima. Jednom kada ste prepoznali svoju misao kojom se, na primer, sputavate u nečemu, kada je osetite i doživite njene moći, sledeći korak je kako da je kontrolišete. Svesnost o sopstvenim potrebama, željama i osećanjima pomaže osobi da poveća svoju autentičnost. S obzirom da je to jedan od ciljeva koučinga, postižući taj cilj, osoba postaje ono što zapravo jeste, autentična, u stanju da se oseća dobro sa svojim potrebama, željama i izborima, sposobna da preuzme punu odgovornost za njih. Šematski prikaz upotrebe pitanja koja doprinose proširivanju svesnosti: JA

DRUGI

Svesnost

Svesnost

Kako se osećam?

Kako se oni osećaju?

Upravljanje sobom

Upravljanje drugima

Šta želim za sebe?

Kako želim da se oni osećaju?

Kako ću to postići?

Šta ja mogu da uradim u vezi sa tim?

Promena počinje u prvom kvadratu, sa usmeravanjem svesnosti na sebe i svoje doživljaje.

Komunikacija kouč – klijent Osnova odnosa između kouča i klijenta leži u komunikaciji. Poruke koje se prenose, podrška, svaki oblik razmene u svojoj osnovi ima komunikaciju. Ona može biti verbalna i neverbalna. Dobar kouč razvija svoje komunikacijske veštine i pri tome uči i klijenta kako da komunicira sa drugima i šta leži u osnovi uspešne komunikacije. Da bi kouč imao dobru komunikacijsku sposobnost mora da ima sposobnost da se prilagođava različitim situacijama i okolnostima.

41

/////

////////

RETKO   NIKAD    Uspešna komunikacija znači da postoji prilagođavanje svih učesnika u njoj, zato što se u komunikaciji dešava proces razmene, uzajamnog delovanja jednih na druge i formiranja odnosa među učesnicima, tako da svaki učesnik dobija svoje mesto i značaj.

U toku komunikacije sa drugom osobom razmenjujemo sadržaj, tj. temu onoga o čemu pričamo, zatim način na koji pričamo (ton, intonacija, fraze) i neverbalnu komunikaciju (kako sedimo u prostoru, gde gledamo, da li smo nagnuti, i dr.). Jedna od najvažnijih spospobnosti koje kouč mora da ima jeste decentracija. To je sposobnost da se stavimo u poziciju druge osobe, i često je najvažniji činilac u procesu komunikacije. Decentriranje nam pomaže da bolje razumemo druge, njihove stavove, način razmišljanja i sl. Takođe, tako bolje razumemo i sami sebe, jer ulazeći u „cipele“ druge osobe širimo svoju percepciju, dozvoljavajući pri tome mogućnost da se ista stvar vidi iz više uglova. Samo onaj ko razume sebe može da razume i drugoga, a ko razume drugoga može da teži valjanoj i sadržajnoj razmeni, koja poboljšava kvalitet odnosa i zadovoljavanje potreba svih strana. Proces komunikacije je dvosmeran i sastoji se od: ›  izražavanja sebe, ›  slušanja drugih. Načini na koje to radimo određuju da li će doći do povezivanja sa sobom i drugima ili do prekida komunikacije i gubljenja kontakta. Šta otežava komunikaciju? Različiti činioci mogu da otežaju komunikaciju. Na primer, nemogućnost decentracije. Ideja da je samo naš stav ispravan, da samo naš način razmišljanja može da dovede do razrešenja neke situacije i sl. Takođe, kada naređujemo, morališemo, pretimo, nudimo rešenja, a pri tome smo ubeđeni da su samo naša valjana, zatim kada primenjujemo osuđivanje, interpretiranje, kontrolisanje, čitanje misli druge strane, etiketiranje i sl., mi u stvari blokiramo komunikaciju i ne dovodimo do povezivanja sa drugom osobom. Razlozi nepažljivog slušanja, tj. neslušanja, mogu biti brojni: › Priroda emocionalnog odnosa sa drugom osobom – da li smo uspeli da uspostavimo odnos prihvatanja sa klijentom ili nismo. › Okupiranost samima sobom – ponekad smo okupirani trenutnom situacijom u kojoj se nalazimo, možda i nekim problemom, i tada mislimo samo na taj sadržaj koji nas lično interesuje. › Odnosi prema temi – ponekad sama tema može da predstavlja nešto što je nama izuzetno bitno i što je stoga praćeno jakim emocijama. Takođe, naš stav u odnosu na temu može se razlikovati od stava osobe sa kojom smo u kontaktu. Zatim, možda smo pod nekim snažnim utiskom koji prevazilazi mogućnost koncentrisanja na sadržaj koji čujemo. › Fizičke/spoljne okolnosti u kojima se nalazimo – same spoljašnje okolnosti mogu da onemoguće aktivno slušanje: buka, hladnoća ili toplota.

42

//////

//////

UVEK    SKORO

Kouč treba da prepozna da li postoje situacije koje ometaju slušanje klijenta i potom da se potrudi da te situacije, tj. razloge, ukloni i razgovara o njima sa svojim supervizorom, kako bi mogao da se posveti daljoj razmeni.

Šta olakšava komunikaciju? Ukoliko želimo da saslušamo nekoga, prvo treba da mu stavimo do znanja da imamo vremena za njega, da smo tu da ga čujemo i da ćemo mu biti na raspolaganju onoliko koliko je to potrebno (to ne znači da kouč sedi sve vreme koliko je to klijentu potrebno, nego da se razgovor može produžiti i na više susreta, da isključimo telefone, da klijentu neverbalno stavimo do znanja da ga slušamo i da eliminišemo mogućnost bilo kakvog prekidanja). Obezbeđivanje adekvatnog prostora takođe je važno i olakšava komunikaciju. Kouč treba da ohrabri klijenta za razgovor stvarajući atmosferu prihvatanja i razumevanja. Takođe, trudi se da razume klijentove potrebe i da ga osvesti o njihovom postojanju. Sposobnost fokusiranja klijenta odnosi se na postavljanje pitanja kako biste vama ili klijentu pojasnili šta se u tom trenutku dešava u njemu i oko njega. Zatim, važno je da vodite računa o neverbalnoj komunikaciji – da gledate sagovornika u oči, da ste blago nagnuti ka njemu, da ne sedite skrštenih ruku i nogu, i sl. Parafrazirajte ili sumirajte šta je osoba rekla da biste proverili da li ste na pravi način čuli ono što vam osoba govori. Sledeći test može da pomogne kouču da prepozna da li poseduje veštine slušanja (preuzeto iz: Trikić, „Od svađe slađe“, 2006) Veštine slušanja POSEDUJETE LI SPOSOBNOST SLUŠANJA? - ček listaOva ček lista vam pomaže da vidite da li imate sposobnost slušanja. Odgovorite na sledeća pitanja i saberite poene koje ste dobili odgovarajući na njih. Zatim razmislite da li biste neki deo sposobnosti slušanja mogli da poboljšate.   1.  Da li volite da slušate kada drugi ljudi pričaju? Uvek    skoro uvek   obično   retko   nikad    2. Da li podstičete druge na razgovor? Uvek    skoro uvek   obično   retko   nikad    3. Da li slušate i one osobe koje vam se ne sviđaju? Uvek    skoro uvek   obično   retko   nikad    4. Da li podjednako pažljivo slušate i mlade i stare, muškarce i žene? Uvek    skoro uvek   obično   retko   nikad    5. Da li na vaše slušanje utiče to da li vam je sagovornik prijatelj, poznanik ili stranac? Uvek    skoro uvek   obično   retko   nikad 

43

/////

////////

  6. Da li u sagovornika direktno gledate, povremeno se smešite i klimate glavom? Uvek    skoro uvek   obično   retko   nikad    7. Da li puštate da vaš sagovornik završi rečenicu pre nego što vi počnete da pričate? Uvek    skoro uvek   obično   retko   nikad    8. Da li za vreme nekog izlaganja mislite o onome što je bilo rečeno, čak i kad nije najinteresantnije? Uvek    skoro uvek   obično   retko   nikad    9. Da li možete da ignorišete različite stvari koje vas ometaju dok nešto slušate? Uvek    skoro uvek   obično   retko   nikad  10. Da li zaboravljate to što su vam rekli? Uvek    skoro uvek   obično   retko   nikad  11. Da li pokušavate da razumete poruke koje stoje iza stvarnih reči i rečenica? Uvek    skoro uvek   obično   retko   nikad  12. Da li pokušavate da otkrijete motive koji se kriju iza određene poruke? Uvek    skoro uvek   obično   retko   nikad  13. Ako sagovornik zastane i okleva, da li ga ohrabrujete da nastavi? Uvek    skoro uvek   obično   retko   nikad  14. Da li ponovite i rezimirate nečiju ideju i pitate da li ste dobro razumeli ono što je rečeno? Uvek    skoro uvek   obično   retko   nikad  15. Da li se uzdržavate od zaključaka dok ne saslušate sve? Uvek    skoro uvek   obično   retko   nikad  16. Da li slušate bez obzira na stil nečijeg izlaganja (manir pričanja, ton, izbor reči i sl.)? Uvek    skoro uvek   obično   retko   nikad  17. Da li slušate i onda kad su vam stvari unapred poznate? Uvek    skoro uvek   obično   retko   nikad  18. Da li postavljate pitanja da bi vam stvari detaljnije objasnili? Uvek    skoro uvek   obično   retko   nikad  19. Da li tražite da vam se neke reči i pojmovi, koji vam nisu dobro poznati, razjasne? Uvek    skoro uvek   obično   retko   nikad  20. Da li na osobu sa kojom komunicirate obraćate punu pažnju, čak i kada za to vreme radite nešto drugo? Uvek    skoro uvek   obično   retko   nikad    Svoje odgovore vrednujte na sledeći način: uvek

5 poena

skoro uvek

4 poena

obično

3 poena

skoro nikad

2 poena

nikad

1 poen

Kada ste sabrali sve poene, pogledajte svoje rezultate:

44

//////

//////

› ako imate 75 ili više poena, možete smatrati da ste dobar slušač; › od 60 do 75 – sasvim ste prosečni; › ispod 50 poena – nemojte gubiti vreme, nego počnite da radite na poboljšanju svojih sposobnosti slušanja! Tehnike slušanja sa pažnjom – aktivno slušanje Glavni zadatak kouča jeste da, između ostalog, olakša komunikaciju sa klijentom o bitnim temama, u pozitivnoj atmosferi, prihvatajući klijenta i sadržaje na kojima on želi da radi. Da bi olakšao komunikaciju, na raspolaganju mu stoje razne komunikacijske tehnike koje omogućavaju aktivno slušanje. Te tehnike su sledeće: Rezimiranje Rezimiraju se glavne ideje, osećanja i sve ono što se smatra bitnim, a izrečeno je tokom razgovora. Na neki način, generalizuje se ono što je osoba rekla. Na primer: „Na osnovu onoga što sam čuo mogu da kažem da je osnovno da…“ Ponavljanje Da bi proverio da li je dobro razumeo ono što mu osoba saopštava, kao i da bi omogućio drugoj strani da ponovo čuje ono što je bilo rečeno, kouč može da ponovi ono što je rekla jedna strana. Na taj način on takođe pokazuje da je uključen i da pažljivo sluša i prati proces. Na primer: „Ono što ste mi sada rekli jeste da želite da jasnije definišete cilj u oblasti karijere. Jesam li u pravu?“ Pojašnjavanje Pojašnjavate da biste objasnili ono što je klijent rekao i da bi, u slučaju da mu situacija ili opis nije do kraja jasan, dobio dodatne informacije i time kompletirao podatke. Kouč najčešće postavlja pitanja (otvorena, zatvorena i pitanja za objašnjenje) da bi omogućio sagovorniku da dâ dodatna pojašnjenja i informacije. Na primer: „Šta mislite kada kažete da želite da vas sluša?“ Pojašnjavanje može da bude korisno kouču, ali i klijentu. Kouč postavlja takvo pitanje klijentu kada mu se učini da je za klijenta korisno da se jasnije odredi i ispolji. Reflektovanje Pokušavate da pomognete klijentu da razume sopstvena osećanja i da mu date podršku za to što oseća u tom trenutku. Na primer: „Izgledaš mi tužno kada kažeš da… Volela bih da znam da li se zaista tako osećaš?“ Kada dobijete odgovor, možete nastaviti sa pitanjima: „Šta te je tačno rastužilo?“

45

/////

////////

Proširivanje Kouč dobija poruku od sagovornika i vraća je nazad, ali u proširenoj formi, a zatim proverava da li je dobro razumeo ono što je bilo rečeno. To se može činiti, na primer, proveravanjem istinitosti tvrdnje koju ponudi kouč ili dovršavanjem tvrdnji, što je opisano na prethodnim stranicama. Frakcionisanje (Fokusiranje) Kada čuje poruku od sagovornika, pogotovo u delu kada se izlaže problem, kouč može da ima problem jer je ono što je rečeno preobimno, veliki je broj ideja i osećanja koja se spominju u određenom trenutku i sl. Da bi olakšao sebi, ali i drugoj strani da razume poruku, on ono što je izgovoreno deli u male pakete informacija, a zatim proverava sa osobom njihovu istinitost. Na primer: „Ukoliko sam dobro shvatio, prvo što ste rekli jeste da ste tada mislili da… Hajde, za početak, da se zadržimo samo na ovom delu i ovim osećanjima…“ Parafraziranje Kouč sasluša šta mu osoba govori. Potom ponovi sadržaj, ali sada koristeći druge reči, menjajući redosled, ali držeći se osnovne ideje i značenja koje je osoba izložila. To služi da se proveri da li je osoba i dalje sigurna da misli to što je rekla, nakon što čuje svoje ideje prezentovane na nešto drugačiji način, kao i da se kouč uveri da je shvatio poruku. Na primer: „Koliko sam ja shvatio ono što ste mi rekli, vi mislite da…“ Pozitivna povratna informacija / pozitivan fidbek Fidbek je informacija koju dajemo o sebi, o drugoj osobi, o paru, o grupi. Fidbek ima dve funkcije: 1. informativnu – pruža podatke potrebne za promenu; 2. hedonističko-motivacionu. Ohrabrujete osobu i pokazujete joj da je uvažavate tako što potvrđujete kvalitet onoga što je uradila, pomislila, rekla i sl. Na primer: „Vidim da ste dosta razmišljali od prošlog sastanka i da imate par interesantnih ideja. To mi se jako sviđa jer…“ Fidbek može biti pozitivan i negativan. Negativan fidbek ne osigurava trajnu i kvalitetnu promenu, pa ga stoga i ne praktikujemo u koučingu, a proizlazi iz straha da se izbegne posledica (ne iz uverenja). Pozitivan fidbek: › temelji se na onome što se opaža, ne na pretpostavkama; › usmeren je ka pozitivnoj promeni; › specifičan je, a ne uopšten; › namera mu je da pomogne osobi; › jasan je;

46

//////

//////

› konkretan; › poverljiv; › odvaja ponašanje od osobe. Fidbekom dajemo informaciju, a ne menjamo osobu. Od kvaliteta fidbeka zavisi i kvalitet odnosa između osobe koja ga daje i osobe koja ga prima. Fidbek, koji kouč daje klijentu može da dovede do procesa učenja, usvajanja specifičnih znanja i veština, a takođe daje bolje i trajnije rezultate kada: › ionaj ko uči razume na koji način to utiče na kvalitet njenog/njegovog življenja, › ishvati značaj naučenog i njegovu primenjivost i › iuvidi mogućnost da se menja i usavršava. Probajte sa „fidbek” miksom, na početku naglasite šta je to osoba uradlila što vam se svidelo, što smatrate da je dobro, zatim pitajte da li je nešto moglo da bude drugačije i potom ponovo naglasite dobre stvari koje je osoba uradila, ali sada u globalu, gledano u odnosu na celokupan rad te osobe. Praktičan deo

POGLAVLJE 14

USPEH Okolnosti u životu svake osobe smenjuju se periodično, nekada su povoljne, nekada nepovoljne, ali tako je svima. Neki ljudi ipak uspevaju da budu i ostanu efikasni i uspešni bez obzira na okolnosti, vrstu i količinu podrške koju imaju. Neki su ljudi okarakterisani kao uspešni, drugi kao neuspešni. Evo nekih faktora i osobina ličnosti koji doprinose uspehu: › fokusiranost na ciljeve, › motivacija, › spremnost na odricanje, › visoko samopouzdanje, › odgovornost, › optimizam. Ako se podsetimo ciljeva koučinga definisanih na prethodnim stranicama, to su postizanje svesnosti i otključavanje i maksimalno povećanje ljudskih potencijala za ostvarivanje životnih ciljeva. Šta su sve ljudski potencijali? Koliki su? Kako to da jedna osoba razvije više potencijala od druge? Još konkretnije, zbog čega su neki ljudi uspešniji od drugih? Kako to da neki ljudi odluče da budu uspešni, a neki drugi nikada to ne odluče? Jedan od mogućih odgovora jeste da uspešni ljudi tačno znaju šta žele, na kakvu su vrstu napora spremni i na koliko zalaganja, kao i da su stalno usmereni ka svom cilju. Mnogi ljudi žele da promene nešto u svom životu, žele da se oni sami promene, jer osećaju da se nečim guše, da u

47

/////

////////

njima samima tinja nešto čime nisu zadovoljni ili da bi mogli da budu efikasniji, ali im ipak nije potpuno jasno šta je to što zaista žele. Oni znaju da ne žele da budu tu gde jesu, ali ne znaju gde bi tačno želeli da budu. Prvo je potrebno da se sa klijentom jasno utvrdi šta on zaista želi, to je polazna osnova za oslobađanje i razvoj potencijala. To može biti pitanje: Šta želim za sebe danas? Ili: Šta želite za sebe u ovoj konkretnoj situaciji? Usmeravate klijentovu pažnju, on mobiliše energiju i spremnije kreće u svrsishodnu akciju. Kontakt sa željama i potrebama olakšava definisanje sopstvenih ciljeva. › Postavite sebi pitanja, na primer: „Kako sam se odlučio/la da pohađam ovu obuku?“ „Šta želim za sebe od ove obuke?“ „Da li sam ovde da bih postao kouč ili da bih produbio/la razumevanje sopstvene ličnosti?“ Precizno odredite svoje ciljeve. Ako želite da budete kouč drugima, procenite koliko ste zadovoljni sobom i sopstvenim životom. Šta biste mogli da uradite da vaše zadovoljstvo bude još veće?

14.1. USPEH JE SAZDAN OD CILJEVA, SVI USPEŠNI LJUDI SU FOKUSIRANI NA SVOJE CILJEVE. Osoba bez cilja je kao brod bez kormilara. Svaki od tih brodova plovi, ali nikuda ne stigne. Uspešni ljudi znaju šta žele i svakodnevno se nepokolebljivo usredsređuju ka tome. Jedno od pravila uspeha je sledeće: „Nije bitno odakle dolazite, važno je samo kuda idete.“ A kuda idete određujete isključivo vi. Pa, krenimo ka tome. Susret br. 1 Ovim tekstom ćemo probati da olakšamo vaš rad tokom procesa koučinga. Pravila i smernice dobijene na ovaj način sigurno će vam bite dragocena osnova na kojoj ćete vi graditi sopstveni stil. Na početku susreta, posle međusobnog predstavljanja (o čemu je bilo reči do sada), potrebno je ispitati čime je klijent motivisan da dolazi na koučing. Motivi i razlozi dolaska na koučing imaju dve funkcije: › saznajnu – to je prilika da procenite da li vi sa svojim znanjima i kompetencijama možete da odgovorite na klijentove motive i razloge, i › usmeravajuću – pokazaće vam put kojim treba da idete. Ipak, pre nego što krenete dalje, možete predložiti: „Hajde da sagledamo vaš trenutni privatni i poslovni život. Na početku ćemo naći sve one faktore koji su pozitivni, kojima ste zadovoljni.“ Važno je da postavite pitanje „u kojoj meri ste zadovoljni“, radije nego „u kojoj meri ste nezadovoljni“. To je važno kako bismo napravili pozitivnu osnovu. Koučing se inače ne bavi problemima i ne polazi od problema, kao što je to slučaj u psihoterapiji i savetovanju. Koučing polazi od trenutne situacije i usmeren je ka načinima za njeno unapređenje. Nazvaćemo to pozitivnim principom. Kada krenemo od problema i bavimo se samo njime, on izgleda još veći, a kada se okrenemo mogućnostim i izborima, gradimo svoju snagu i viziju cilja. Polazeći od onoga što je pozitivno i čime smo zadovoljni, na neki način pripremamo teren za

48

//////

//////

pozitivno delovanje i postizanje uspeha. Poznato je takođe da neuspešni ljudi stalno pričaju o problemima. a uspešni o načinima za prevazilaženje problema. Razgovor i interakcija postaju pozitivni jednostavno ako postavimo pozitivno pitanje ili ispričamo pozitivnu priču. Na taj način čitavom procesu dajemo pozitivan pravac. Vežba: Točak života7 Cilj vežbe: Sagledavanje stepena zadovoljstva različitim životnim poljima, kao polazna osnova za planiranje daljih aktivnosti u vezi sa svakom oblašću. Proces Nacrtajte krug. Podelite ga na osam polja, povezujući centar kruga sa kružnicom. Obeležite polja redom: Posao, Finansije, Zdravlje, Porodica, Prijatelji, Ljubav, Lični razvoj, Zabava. Centar kružnice obeležite nulom, a tačke na kružici brojevima od 1 do 10. Obeležite svako polje ocenom od 0 do 10 u zavisnosti od vašeg trenutnog zadovoljstva svakom pojedinačnom oblašću.

Pos a

ava

Zab Ličn

o

Kružnica može da izgleda ovako:

i ra z

e

nsij

Fina

voj

Zdr

av

avlj

atel

a dic

Prij

e

o Por

ji

Ljub

Nakon opisivanja trenutne situacije i odgovora na pitanje „Gde ste sada?“, postavljamo sledećih nekoliko pitanja: › Šta želite? › Da li želite da situacija ostane ista (da li želite da na isti način nastavite da radite, mislite, osećate, dišete), ili › želite da nešto promenite? Ako od klijenta dobijete odgovor: „Da, želim da nešto promenim“, nastavite sa konkretizacijom tog pitanja: 7

  Mekdermot, I. i Džejgo, V., (2002), NLP Obuka, Mono i Manjana press, Beograd

49

„KAKO SE OSECA /////

////////

› Šta je to što želite da promenite? Definišite zajedno sa klijentom prvo polje u kome želi nešto da promeni. Dženet Reinvoter, geštalt psihoterapeut, govori o tome da su ključna pitanja koja doprinose boljem klijentovom kontaktu sa sobom i proširenju svesnosti o sebi i svojim doživljajima sledeća: „Kako se osećate sa sobom?“ „Kako se osećate sa drugima?“ „Da li želite da stvari ostanu iste ili biste nešto da promenite?“ „Ako želite da nešto promenite, šta je to tačno?“ „Kako ćete to da promenite?“ Nekada se dogodi da do promene dođe vlo brzo ili odmah nakon postizanja svesnosti o nekom sadržaju. Na primer, promena može da se pokrene i samim postavljanjem pitanja: „Čime sebe sprečavate da kažete ono što mislite?“ Dolaženje u kontakt sa razlozima čini da klijenti postanu svesni da inhibiraju nekakvu prirodnu razmenu u određenom trenutku i to već dovodi do promene. Da li će nastaviti da i dalje čine po starom ili smatraju da ima više razloga da stvari urade nešto drugačije? Osnovni postulat Paradoksalne teorije promene glasi: „Promena se događa onda kada postanete ono što vi (zaista) jeste, ne onda kada pokušavate da postanete ono što niste.“ Promena se ne postiže rešenošću da se „radi bolje“, „pokušavanjem“, zahtevima koje postavljaju druge osobe ili zbog molbi, ubeđivanja ili interpretacija nekih „značajnih“ osoba. Paradoksalno, izgleda da se promena događa kada osoba odbaci trku za onim što želi da bude (ili misli da treba da bude) i prihvati i u potpunosti doživi ono što jeste. To je neophodan uslov promene, plodno tlo bez kojeg istinska i suštinska promena nije moguća. Umetnost koučinga je šetnja između odgovora na sledeća dva pitanja: › „Gde sam sada?“ › „Gde želim da budem?“ › „Kako ću to postići?“ Postajući svestan sopstvene realnosti i onoga što želi, klijent postaje svesniji vlastite odgovornosti, svih alternativa, mogućnosti i izbora koji stoje pred njim.

14.2. CILJEVI Istraživanja koja su se bavila postignućima i uspesima govore da ljudi koji imaju jasno zacrtane ciljeve bivaju uspešniji od onih koji to nemaju. Ciljevima se usmeravamo, energizujemo, ostvarujemo. Planovi, namere, budući ciljevi spadaju među najvažnije komponente integracije ličnosti (Olport, po Hrnjici 1991). Ako ste izabrali ulogu životnog kouča, onda svoje ciljeve postižete pomažući drugima da ostvare svoje ciljeve. Neki klijenti će doći sa već definisanim ciljevima, oni tačno znaju šta žele, ali do sada nisu imali uspeha u ostvarivanju toga. Rad sa njima biće usmeren na identifikaciju prepreka, sabotera u njima samima i okolini, automatizama u mišljenju, pogrešnih uverenja, strahova, kojima sebe sprečavaju da ostvare ono što žele. Osim toga, važno je i proveriti realnost i ostvarljivost cilja kako se energija ne bi gubila uzalud, a klijent postajao sve frustriraniji dok sve više potvrđuje teze „Ja to ne mogu“, „Ja nisam dovoljno dobar“, „Ja sam nesposoban“…

50

ATE SA SOBOM?” //////

//////

Druga grupa klijenata doći će sa nejasnim ciljevima, oni danas žele jedno, sutra drugo, ili danas i jedno i drugo; nekima je, iz raznih razloga, ono što žele prilično maglovito. Savremeni način života nudi mnogo mogućnosti, pa je i to jedan od razloga za teškoće prilikom definisanja onoga što čovek želi i istrajavanje na tom putu. Cilj rada sa takvim klijentima sastoji se u fokusiranju i pojačavanju jasnoće cilja, u veoma preciznom definisanju onoga što žele, utemeljenog na vrlo stabilnoj osnovi kao što su sopstveni sistem vrednosti, aspiracije i slično. Osoba kojoj su jasni sopstveni ciljevi mnogo lakše prevazilazi prepreke na putu jer je vođena ciljem, dok osoba bez jasno zacrtanog cilja mnogo lakše odustane. Jedno od ograničenja može biti naša želja, zapravo njen nedostatak ili nedovoljan intenzitet. Koliko žarko nešto želimo?

14.3.  SAVETI PRILIKOM DEFINISANJA CILJEVA 14.3.1. S.M.A.R.T. STRATEGIJA DEFINISANJA CILJEVA Postoji takozvana S.M.A.R.T. strategija ciljeva. Specific

- Specifičan

Mesurable

- Merljiv

Achivable

- Dostižan

Relevant/Realistic - Relevantan, Realan Time Frame

- Vremenski ograničen

Kada klijenti definišu svoje ciljeve, proverite sa njima da li ispunjavaju sve gore navedene uslove. Ako to nije slučaj, pomozite klijentu da postigne veću konkretizaciju i specifičnost, da postoji što više kvalitativnih i kvantitativnih pokazatelja ostvarenog cilja, da se definišu razni načini za njihovo ostvarenje. Proverite njihovu realnost i jasno definišite rok. Cilj

Specifičan

Merljiv

Dostižan

Realan

(Konkretno postignuće)

(Nabrojte što više pokazatelja da je cilj ostvaren)

(Nabrojte načine za ostvarenje cilja)

(Da li je na taj način cilj realno ostvarljiv)

Rok (Za koje vreme ćete ostvariti taj cilj?)

Jedna od dobiti postavljanja ciljeva jeste u tome što cilj omogućava kontrolu pravca u kome se odvija promena u nečijem životu, uz sigurnost da je promena pozitivna i sprovedena sopstvenom voljom. Sa jasnim ciljevima, potpomognuti detaljnim planom akcije, vi ste sigurni u to da promene predstavljaju unapređenje u vašem životu, tako da eliminišete glavni uzrok straha i nesigurnosti sa jedne strane, dok vam sa druge strane napor neće pasti toliko teško kao kad nemate jasan cilj.

51

1. Ciljevi moraju biti u skladu jedni sa drugima. Moraju na neki način ići jedni uz druge, a ne isključivati jedni druge. To ne znači da ne mogu biti veoma različiti u smislu da obuhvataju različita životna polja, ali ipak moraju biti kompatibilni. Ne možete imati cilj da budete uspešan student i da se ne umarate previše. Ciljevi moraju da podržavaju jedni druge i da se međusobno podstiču. 2. Dobro je da ciljevi budu poređani po prioritetima, tako će odluka o tome šta nam je činiti sada, a šta kasnije, biti lakša i jednostavnija. Ljudi imaju veliki broj potreba, veliki broj želja i ciljeva u svakom trenutku. Nemoguće je realizovati ih sve. Neophodno je napraviti listu prioriteta. Pitajte klijenta: „Šta vam je sada najvažnije?“ Izvagajte zajedno sa njim i budite strpljivi dok on ne odabere ono što mu je najvažniji cilj u tom trenutku. 3. Ciljevi moraju biti izazovni. Oni moraju da vas izazovu da uložite dodatni napor, ali da vas pri tom ne opterete isuviše. Ljudi se najviše koncentrišu kada su im postavljeni zahtevi veći nego obično i tada su u stanju da urade više nego inače. Ljudi vole da budu izazvani na postignuća, takmičenja, osvajanja, a koučing nudi okruženje koje pruža sigurnost i podršku za to. Postavljanje izazovnih i atraktivnih ciljeva pomaže klijentu da vidi šta se nalazi izvan vidokruga. Ako se od ljudi malo zahteva ili ako vi sami od sebe malo zahtevate, onda je to dosadno, neinspirativno i verovatno ćete malo i postići. Ako se traži previše, ljudi postaju anksiozni i frustrirani. Lav Vigotski je verovao da je celoživotni proces razvoja zavisan od socijalnih interakcija, u početku dece sa roditeljima i značajnim drugima, i da socijalno učenje zapravo vodi do kognitivnog razvoja. Dete se najbolje razvija i uči kada mu se postavi zadatak koji je za pola koraka teži od onog koji obavlja sa lakoćom. Nije dobro da taj zadatak bude teži više od „pola koraka“, da ne bi bio pretežak i demotivišući. „Pola koraka“ je idealna mera. Taj fenomen Vigotski je nazvao „zona narednog razvitka“. On ga opisuje kao „razliku između aktuelnog razvojnog nivoa determinisanog nezavisnim rešavanjem problema i nivoa potencijalnog razvoja determinisanog kroz rešavanje problema uz vođstvo odraslih ili sposobnijih vršnjaka“ (Vigotski 1978). Zona narednog razvitka premošćava jaz između onoga što je poznato i onoga što može biti spoznato. Zonu narednog razvitka moguće je podsticati tako što postavljate sebi izazovan ali realan cilj. Ukoliko iz bilo kog razloga osoba postavi sebi ciljeve koji nisu izazovni, ona će ih ostvariti, ali neće biti suštinski zadovoljna i srećna zbog njihovog ostvarivanja. 4. Kvantitativni ciljevi su lako merljivi, ali to ne znači da ne treba imati i kvalitativne. Naprotiv. Kvantitativan cilj je, na primer, da kupite nov auto, a kvalitativan, da postanete strpljiviji prema svom partneru/partnerki, da bolje komunicirate, da unapredite kvalitet svog života. Kvalitativni ciljevi su takođe merljivi, samo je važno dobro odrediti pokazatelje. „Postati strpljiviji“, na primer, može se meriti ili definisati brojem razgovora obavljenih bez prekidanja, vremenom čekanja da neko nešto uradi ili odluči i slično. Određivanjem pokazatelja ostvarenja kvalitativnih ciljeva pojačavamo svesnost klijenta o njihovoj važnosti, benefitima koje će imati kada ostvari te ciljeve i načinima na koje je sve to moguće. 5. Dobro je imati dugoročan cilj koji će biti kao lajtmotiv ili zvezda vodilja, ali da se osoba ne bi izgubila ili demotivisala na tom dugom putu, potrebno je imati i kratkoročne ciljeve koji će imati veću moć privlačenja. Dobro je, tako, imati cilj za današnji dan, za narednih mesec dana, tri meseca, godinu dana… pet godina.

52

6. Potrebno je i važno da se ciljevi uklapaju i da budu potpuno u skladu sa sistemom vrednosti dotične osobe. Vrednosti se formiraju još od najranijeg detinjstva, ali i u odraslom dobu. Vremenom postaju nesvesni deo naše ličnosti, ali bitno determinišu naša uverenja, stavove, očekivanja, ponašanje. Za razliku od ciljeva koji su u skladu sa sistemom vrednosti, ciljevi koji to nisu nemaju tu jačinu, energiju i privlačnu moć.

14.3.2. ČEK LISTA CILJEVA Još jedan način koji možemo da koristimo da bismo definisali ciljeve, tj. da bismo proverili da li su ciljevi realno ostvarljivi, jeste ček lista ciljeva. Ček listom proveravamo da li je cilj dobro definisan, jer ukoliko loše definišemo cilj, ne samo da ga je nemoguće ostvariti nego će i klijent, nakon nekoliko neuspešnih pokušaja, izgubiti motivaciju da dalje radi na sebi i svojim ciljevima, i može da izađe sa idejom da on, kao osoba, nema kompetencije ili znanja potrebne za promenu. Time se smanjuje i njegovo samopoštovanje i samovrednovanje. Ček lista Br. Pitanje

Objašnjenje

1

Da li je cilj jasno definisan?

Jasna definicija podrazumeva da ja delim isto viđenje pojma cilja sa drugim osobama, to jest da isto shvatamo postavljeni cilj. Na primer, ukoliko kažete „Želim da budem odgovorniji“, niste dobro definisali cilj, jer je odgovornost uopšten pojam i može da znači različite stvari. Zato je bolje biti jasniji/precizniji i reći: „Želim da, kada prihvatim neki zadatak, taj zadatak i završim“.

2

Kako ćete znati da ste na pravom putu da ostvarite cilj?

Koji je pokazatelj da ste ostvarili cilj? Kako ćete znati da je to – TO? Koji pokazatelji će vam reći da je to ono što ste želeli?

3

Da li je realno da ostvarite taj cilj?

Koliko je realan postavljeni cilj? To ne znači da li ste vi u stanju da ga ostvarite samostalno ili ne. Često nam i drugi ljudi mogu pomoći u ostvarenju cilja. Pitanje je da li uz nečiju podršku i pomoć možete taj cilj i da ostvarite.

4

Aktivnosti koje vode ka ostvarenju cilja?

To ne treba brkati sa akcionim planom koji se definiše sa koučem, a koji nam govori o redosledu aktivnosti koje preduzimamo i planu akcije na kojem radimo u nekom vremenskom periodu. Ovde samo razmišljamo da li je cilj postavljen preambiciozno, pa bismo razmišljajući o aktivnostima mogli da ga preformulišemo i da neku od aktivnosti postavimo kao cilj kojem težimo.

5

Promene na ličnom planu koje su neophodne da bi se ostvario cilj.

Šta je to što treba da uradim, a lično se tiče osobe koja definiše cilj, da bi se dostigla željena promena? I, naravno, da li imam kapacitete za to ili treba da radim na ličnom osnaživanju?

6

Da li je potrebno da uključite još neke ljude da biste mogli da ostvarite svoj cilj?

Koga? Zašto? Kako ih motivisati da vam pomognu, ukoliko to već ne čine?

7

Kada je realno da počnete sa ostvarenjem svog cilja?

Jako je važno definisati trenutak kada počinjemo da radimo na ostvarenju svog cilja, da bismo mogli da pratimo napredak.

8

U kom vremenskom periodu očekujete da ćete ostvariti svoj cilj?

Vremensko određenje je od velike važnosti jer doprinosi bržoj i efikasnijoj mobilizaciji energije i sopstvenih resursa.

9

Izlistajte otpore (lične i one u okruženju) koji mogu da ometaju ostvarenje vašeg cilja.

53

14.4. METODOLOGIJA DEFINISANJA CILJEVA Vežba br. 1   1. Ohrabrite klijenta da počne da razmišlja o svojim ciljevima u određenoj oblasti koju odabere. Možete mu ponuditi polja koja su definisana vežbom „Točak života“. Okvir ove vežbe zasnovan je na GROW modelu Džona Vitmora (2002). Klijent se može fokusirati na kratkoročne ciljeve i dugoročne ciljeve. Ovde ćemo za primer uzeti pohađanje ove obuke, ali to može biti bilo koje gore pomenuto polje. Cilj vežbe: Definisanje ciljeva i načina za njihovo postizanje. Proces Goals/Cilj   2. Koji je moj glavni cilj u vezi sa ovom obukom? (Da budem prisutan, da steknem znanje o koučingu, da doprinesem ličnom razvoju, da se zabavim…)   3.  Kakav rezultat očekujem?   4.  Koji je nivo ostvarenja ovog cilja prihvatljiv za mene? Reality/Realnost   5. Koje veštine posedujem, koje su moje prednosti i kompetencije? (Imam iskustvo kao vršnjački trener, zainteresovan sam za rad sa ljudima…)   6.  Šta sam do sada uradio (postigao) po tom pitanju?   7.  Šta je to što sam do sada mogao da uradim, a nisam?   8.  Čime sam sâm sebe sprečio?   9.  U kojoj meri rezultati zavise od mene? 10.  Šta je to što ne zavisi od mene? Options/Mogućnosti 11. Koje mogućnosti imam da bih postigao cilj? (Da pohađam sledeći trening, da nabavim širu literaturu, da probam da radim…) 12.  Šta još mogu da uradim? 13.  Koje mi prepreke stoje na putu? (umor, lenjost, previše obaveza, strah da neću moći…) 14. Kako ću prevazići te prepreke? (Podsetiti sebe na cilj svakoga dana, imati poverenje u svoje sposobnosti.) 15. Ako i dalje nastavim da gore pomenuto doživljavam samo kao prepreke… What/When/Will/ Šta, Kada, Volja 16.  Koji je rok za ostvarenje ovog cilja? 17.  Koji su pokazatelji da sam na dobrom putu pre tog roka? 18.  Kakva vrsta podrške mi je potrebna? 19.  Kako ću do nje doći? 20.  Kada ću se osećati kao da sam postigao cilj? 21.  Koliko sam posvećen ovom cilju, na skali od 1 do 10? 22.  Koji je prvi mali korak koji ću napraviti da bih postigao ovaj cilj? 23.  Kada ću to uraditi? 24.  Napravite svoj plan akcije.

54

Aktivnosti

Vreme/Rok

Resursi

Indikatori da je aktivnost realizovana

Drugi ljudi

Ishod

1. 2.

Vežba br. 2: Drvo ciljeva Cilj vežbe: Drvo ciljeva koristi se kako bi se pomoglo klijentu da pretvori svoj opšti cilj u grupu specifičnih ciljeva. Na taj način klijent će moći da planira konkretne akcije za ostvarenje tog svog opšteg cilja (Hay, 2007, po S. Milošević 2009). OPŠTI CILJ: BITI USPEŠAN KOUČ

Usavršavati se pohađajući obuku

Početi raditi kao kouč

Raditi na ličnom razvoju (ići na sopstveni koučing)

Raspitati se ko organizuje obuke. Odabrati obuku koja mi najviše odgovara. Krenuti na obuku / odrediti vreme koje ću provesti na njoj. Nabaviti i iščitavati literaturu.

Pronaći osobu koja bi bila zainteresovana da zajedno prolazite kroz proces rada na sebi. Pronaći grupu za samopodršku sa kojom ćete proveravati da li ste na pravom putu u ulozi kouča i sa kojom ćete raditi na svim vaćim nedoumicama

Pronaći ljude koji imaju ista interesovanja i razmenjivati sa njima iskustva i znanja. Raditi na sebi / odabrati kouča i početi sa ličnim razvojem u toj oblasti.

Da biste bili uspešniji u definisanju ciljeva, treba da ih podelite u grupe. Opšti ciljevi ne moraju da vode nekom napretku i takođe su često preambiciozni. Zbog toga je potrebno mnogo vremena da bi se oni realizovali, što može da dovede do gubitka motivacije i odustajanja. Ukoliko ciljeve podelimo u grupe, veća je verovatnoća da ćemo neke od njih lakše dostići, te tako stalno radimo i na održavanju svoje motivacije. Podele bi mogle da se izvedu na neki od sledećih načina.

55

Vežba br. 3: Faktori ciljeva Cilj vežbe: Cilj vežbe jeste da vidite da li ste dobro definisali cilj i da li je potrebna njegova preformulacija kako bi bio realniji. Proces Osoba koja radi na ostvarenju svog cilja nije u vakuumu. Oko nje su drugi ljudi, kao i životne/ sredinske okolnosti, i u tom stalnom previranju odvija se i njen život. Svi smo mi deo različitih sistema i nikada ne možemo odvojeno da posmatramo sebe, pa samim tim ni cilj koji definišemo. Ova vežba nam pomaže da vidimo da li su neki od ličnih ili sredinskih faktora toliko jaki da moramo da preformulišemo svoj cilj i da se prvo bavimo nekim od faktora koje onda privremeno postavljamo za ciljeve kojima težimo. Drugim rečima, da neostvarive faktore pretvorimo ili prevedemo u ostvarive. Cilj Unutrašnji faktori (+ / -)

Spoljašnji faktori (+ / -)

Trenutna situacija Želim da organizujem trening za buduće koučeve Unutrašnji faktori (+ / -) Imam dovoljno znanja iz ove oblasti +

Motivisan sam i spreman da se bavim ovom temom +

Spoljašnji faktori (+ / -) Nemam finansijska sredstva da organizujem trening -

Ljudi koje znam motivisani su za ovu temu +

U mom gradu koučing kao metod nije dovoljno razvijen i niko ne zna za ovu metodu

Negativan faktor je: Nemam finansijskih sredstava da organizujem trening. Predložena izmena na osnovu definisanja faktora: Naći sredstva za organizovanje treninga. Kako to da izvedem?

56

Napisaću predlog projekta i uradiću fundraising kako bih pronašao sredstva za trening Unutrašnji faktori (+ / -) Imam znanje o pisanju predloga projekata +

Imam organizaciju čiji sam član +

Spoljašnji faktori (+ / -) Donatori su zainteresovani za ovu temu +

Imam dobar tim oko sebe +

U mom gradu koučing kao metod nije dovoljno razvijen i niko ne zna za ovu metodu

Susret br. 2 Cilj tog sastanka je da proverite kako klijent stoji sa svojim ciljevima koje je definisao na prošlom sastanku, da ga ohrabrite, energizujete, utvrdite mesta zastoja i eventualno definišete nove ciljeve ako je to potrebno. Psiholozi kažu da su za uspeh u bilo kom poslu neophodna četiri faktora i to su: ›  Motivacija, ›  Odricanje, ›  Disciplina, ›  Istrajnost.

Stoga je veoma važno da ukažete klijentu na svaki od tih faktora i da ih osvestite zajedno sa klijentom. Zamolite klijenta da odluči na čemu ćete raditi tog dana. „Šta želite danas da uradite na ovom sastanku?“ „Koji je cilj ovog susreta?“ Uzmimo, na primer, da je to produbljivanje rada na cilju koji je definisan na prošlom sastanku. › Kao što vidimo, prvi faktor je motivacija. Da bismo nešto zaista ostvarili, potrebno je utvrditi

sa klijentom koliko on to zaista želi, proveriti da li je to nečija tuđa želja (roditelja, partnera, prijatelja) ili je zaista njegova. Učvrstiti želju, ohrabriti, energizovati i motivisati klijenta. Želja je polazna tačka postizanja nečeg drugog i boljeg u životu i efikasna je kada je potpuno naša i energizovana našom dominantnom potrebom. ›  Pitajte klijenta koliko zaista želi da ostvari svoj cilj, na skali od 1 do 10. › To je već početak klijentovog pokretanja iz neaktivnosti, pasivnosti, zavisnosti ili bespomoćnosti

ka osnaživanju. ›  Odgovor na to pitanje možda će iznenaditi klijenta, jer se često dešava da nešto radimo, a da to zapravo i ne želimo. Ukoliko odgovor da nešto želim glasi „manje od 5“, onda će se to mnogo teže i ostvariti, pošto u tom poslu klijent nije vođen svojom željom i svojim ciljem, nema dovoljno energije, nije efikasan i ne može očekivati rezultate. Izlaz iz te situacije je ili pretvoriti taj neveliki procenat iz „ne želim“ u „želim“, ili preći na obavljanje drugog posla. Ukoliko odgovor glasi „više od 5, 6, 7, 8“, onda treba videti da li je moguće, i na koji način,

57

/////

////////

„NE ŽELIM“ 

onaj deo koji nedostaje do 10 prevesti iz „ne želim“ u „želim“. Kako će klijent to postići? Tako što će u svakom momentu biti svestan svojih ciljeva. Dajte klijentu zadatak da svakog dana ponovi šta je njegov glavni cilj i da odgovori sebi kako će danas doprineti njegovom ostvarenju. Pitajte ga takođe šta će se dogoditi ako ne ostvari taj cilj? Važno je da pomognete klijentu ili da odustane od cilja ukoliko ga ne želi ili da ga preformuliše ili da razvije želju. Važno je da želi nešto za sebe, a ne zato što to neko drugi želi za njega. Važno je da se oseća dobro sa tim što želi, a za to mu je potrebna podrška u njemu samom. Bez podrške u njemu samom, što znači bez istinske i autentične želje, podrška sa strane neće imati plodno tlo. To mora biti klijentov sopstveni cilj. Razvijanje želje je moćan podsticaj koji omogućuje klijentu da pobedi strah i inerciju. Razvoju želje i povećanju motivacije generalno doprinosi izlistavanje svih benefita koji dolaze sa ostvarenjem cilja. Od klijenta se jednostavno može tražiti da ih bude svestan, da ih napiše, a može se i tehnikom vođene fatazije od klijenta tražiti da zažmuri i zamisli da je ostvario cilj, gde se nalazi, kako izgleda, ko je sa njim, koji su benefiti ostvarenog cilja. Ta tehnika je najefikasnija.

›  Pored želje vrlo je važno razviti veru. Pitajte klijenta koliko on veruje da je u stanju da ostvari

svoj cilj. Potrebno je da apsolutno veruje da je u stanju da ostvari taj cilj i da će se to zaista desiti. Zato je od izuzetne važnosti da cilj bude ostvarljiv i realan. To je prilika da još jednom proverite realnost cilja. Pitajte klijenta da li je do sada ostvario nešto slično. Koje je dosadašnje postignuće najbliže ostvarenju tog cilja? Da li misli da je za njega taj cilj dostižan? Ako cilj daleko prevazilazi sve ono sto je do sada ostvario, onda zacrtavanje jednog takvog previsokog cilja može biti demotivišuće. U takvom slučaju pomozite klijentu da zacrta manje ciljeve sa kraćim rokovima. Pitajte klijenta da li postoje ljudi iz njegovog okruženja koji veruju da je on u stanju da postigne to što želi. Ako postoje, bilo bi dobro da češće bude sa njima u kontaktu. › Poznata je situacija, npr., da student sprema ispit, a baš mu se spava, ili mu se gleda film, ili mu

se ide sa društvom u šetnju. Ta tendencija ka zabavljanju i uživanju funkcioniše automatski dvadeset četiri časa dnevno. Ona otkucava svakog minuta i većina ljudi se povodi za njom dozvoljavajući da sve ono što je zabavno, lako i prijatno određuje većinu aktivnosti koje osoba obavlja. Međutim, kada smo u kontaktu sa svojim ciljem i kada nam je u svakom momentu jasno šta želimo da ostvarimo, to će uticati na volju i omogućiti da se lakše prihvate obaveze i ostale stvari koje vode ka cilju. › Zahtevajte od klijenta da zapisuje svoje ciljeve iz dana u dan. Kada ih zapiše, to ih čini jasnima

i konkretnima, i na neki način oni tako i obavezuju na ostvarenje cilja. Zapisivanje ciljeva i datuma njihovog zapisivanja važno je i zbog samoevaluacije sopstvenog akcionog plana. › Zatražite od klijenta da ispiše spisak dobiti u kojima će uživati kada ostvari svoj cilj. Kada je

u kontaktu sa dobitima koje će imati nakon ostvarenja cilja, onda mu ništa neće biti teško. Potrudite se da klijent što više i što detaljnije bude svestan tih dobiti.

58

//////

//////

„ŽELIM“ 

Odricanje Sledeća pitanja na koja treba odgovoriti jesu:

› Čega je potrebno da se odreknete da biste ostvarili svoj cilj? (Napišite vrlo precizno.) › Koliko ste spremni na svako pojedinačno odricanje? Drugim rečima, koju ste cenu spremni

da platite? Ljudi su često neuspešni zato što nešto žele, a nisu spremni na odricanje, tako da je uspeh praktično nemoguć. Npr., student želi da završi fakultet, ali nije spreman da se odrekne konstantnog noćnog života, pa je tako uspeh nemoguć. Ili, mlada osoba želi da se odvoji od roditelja i živi samostalno, ali nije spremna da se odrekne benefita zajedničkog života, kuvane hrane, sređene kuće, finansijske pomoći roditelja… Dakle, praktično je nemoguće postići uspeh, a ne odreći se nečega, najčešće čak mnogo toga. Važno je sa klijentom što preciznije odrediti šta je sve to čega je potrebno da se odrekne i videti kako se klijent oseća povodom toga i koliko je spreman. Važno je suočiti se sa tim i doneti odluku, i to je teži deo posla. Ako je ta faza obavljena kako treba, odricanje je lakši deo. U prilog tome kako je uspeh gotovo nemoguć bez odricanja i kako je vrlo važno razvijati sposobnost odlaganja reakcije prikazaćemo neka od istraživanja. Rađen je eksperiment sa četvorogodišnjacima. Predloženo im je sledeće: ako sačekate da eksperimentator obavi posao, za nagradu ćete dobiti dva slatkiša. Ako ne možete da sačekate do tada, dobićete samo jedan slatkiš – ali odmah. To je izazov za svako četvorogodišnje dete, večita borba nagona i uzdržavanja, uživanja i odricanja. Suština testa je u tome što se dete nalazi u situaciji pravljenja izbora. Verovatno ne postoji značajnija psihološka sposobnost od kontrole nagona. To je zametak emocionalne samokontrole, jer po svojoj prirodi sve emocije utiču na ispoljavanje određenih impulsa. Vredan eksperiment sa slatkišima kao izazovima za četvorogodišnjake pokazao je u kojoj su meri značajne sposobnosti upravljanja emocijama i odlaganje nagona. Proučavanje je započeo psiholog Volter Mišel tokom 60-ih godina prošlog veka, u predškolskoj ustanovi pri univerzitetu u Stenfordu, a četvorogodišnjaci su praćeni do mature i bili su deca stručnjaka, diplomiranih studenata zaposlenih na Stenfordu. Neki četvorogodišnjaci su mogli da sačekaju beskonačnih petnaest minuta dok se eksperimantator nije vratio. Da bi se uzdržali, prekrivali su oči da ne bi gledali izazov, stavljali glavu među šake, razgovarali sami sa sobom, pevali, igrali se rukama i nogama. Kao nagradu, ta deca su dobila po dva slatkiša. Druga deca, impulsivnija, zgrabila su po jedan slatkiš pošto je eksperimentator izašao iz sobe. Deca iz prve grupe, koja su se oduprla iskušenju, kao adolescenti postali su društveno snalažljiviji, uspešni, samopouzdani i spremniji da se odupru životnim problemima. Dobro su prevazilazili stresne situacije, prihvatali su izazove i tražili da se sa njima izbore. I nakon deset godina i dalje su bili u stanju da odlože nagradu da bi postigli cilj. Čak i sa svoje četiri godine, neka deca su savladala osnovne životne veštine, mogla su da tumače društvenu

59

/////

////////

situaciju kada je odlaganje bilo od koristi, da skrenu pažnju sa izazova i da se zabave ne bi li istrajali u postizanju cilja – dva slatkiša. Ono što Volter Mišel, koji je radio na proučavanju, opisuje kao „odlaganje nagrade zarad postizanja cilja“ verovatno predstavlja suštinu samoregulacije: sposobnost da se odreknemo nečega zarad postizanja cilja, bilo da je to otvaranje biznisa, rešavanje algebarske jednačine ili osvajanje nagrade. Dajte klijentu sledeći zadatak: „Sačinite spisak svega onoga što bi moglo da vas spreči u ostvarenju cilja. To su prepreke koje stoje između vas i cilja.“ One mogu biti unutrašnje i spoljašnje. Međutim, čak i kada su spoljašnje, mi sebe ometamo ne samim preprekama već svojim odnosom prema Disciplina Disciplina podrazumeva rad na ostvarenju svojih ciljeva iz dana u dan. Napravili ste prvi korak, započeli ste akciju i to vam pričinjava veliko zadovoljstvo. Tajna je u tome da na tome treba raditi svakoga dana. Doslednost je važnija od učestalosti. Važnije je na ostvarenju svog cilja raditi svakoga dana po malo, nego jednog dana preduzeti tri akcije, pa dva dana nijednu. Na taj način ostajemo stalno usmereni i energizovani. Ne možemo se nekim ciljem baviti danas, pa ga onda zanemariti naredna tri meseca. U skladu sa tim, sve što radimo treba da bude određeno našim željama, potrebama i ciljevima koje smo sami sebi postavili. Disciplina podrazumeva i marljiv i vredan rad. Što pre to prihvatimo, lakše će nam biti da tako i postupamo. Odredite krajnji rok. Vremensko ograničenje za ostvarenje cilja značajno je isto koliko i njegovo definisanje. Kaže se da je svaki cilj koji nije ograničen rokom samo san. Rok vam daje okvir, usmerava, ubrzava, motiviše. Ustanovite sa klijentom da li mu je potrebno neko dodatno znanje ili informacija. Ohrabrite ga da stiče dodatna znanja i veštine i nađe informacije koje mu mogu pomoći prilikom ostvarivanja ciljeva. Pitajte ga sa kim još može da se poveže kako bi mu bilo lakše da ostvari svoj cilj. Istrajnost Istrajnost podrazumeva da nema odustajanja. Neophodna je spremnost na ulaganje napora. Potrebno je ispoljiti snažnu volju kako biste uspeli da istrajete tokom dugog vremenskog perioda, uprkos tome što ne postoje vidljivi znaci vašeg napretka. Možda neće uvek biti jednostavno i možda će nam se na putu javiti neke stvari koje nismo predvideli, ali istrajnost će nas sigurno dovesti do cilja. Najteža mentalna prepreka koju je potrebno prevazići jeste inertnost, sklonost ka ostajanju ili vraćanju u svoju komfornu zonu. Upravo iz tog razloga, jedna od najboljih definicija karaktera predstavlja sledeće određenje: „sposobnost da se istraje u odluci i nakon što raspoloženje u kojem je ona doneta prestane“. Koučing je i proces učenja tehnika za prevazilaženje problema i prepreka. Istrajnost je svakako nužan uslov za to. Ukoliko se osećamo neuspešno u nekom poslu ili smatramo da stvari ne idu onim tempom i tokom koji bismo mi želeli, dobro je da se zapitamo koji od četiri gore pomenuta faktora (MODI) nedostaje i kako ćemo ga pronaći.

60

//////

//////

Evo još nekih pitanja koja vam mogu pomoći u radu sa klijentima na definisanju ciljeva:   1.  Kada biste odlučili da živite „punim plućima“, koja je prva promena kojom biste počeli?   2.  Koju oblast u vašem životu želite da unapredite?   3.  Na čemu bismo od sada mogli da radimo što bi donelo najveću promenu u vašem životu?   4.  Kako biste se osećali kada biste udvostručili taj cilj?   5.  Kako biste ga onda definisali?   6.  Čega želite da imate VIŠE u svom životu? (Napravite listu.)   7.  Šta želite da imate MANJE u svom životu? (Napravite listu.)   8.  Koje tri stvari radite ispravno, a ipak niste zadovoljni njima?   9.  Kako možete da definišete taj cilj, tako da bude specifičniji i merljiviji? 10.  Na šta ili na koga će najviše uticati postizanje tog cilja? 11.  Šta biste odmah pokušali ako biste znali da nećete pogrešiti? 12.  Kako možete da okrenete stvari u svoju korist? 13.  Šta volite? 14.  Šta ne volite? 15.  Koja je poslednja stvar koju biste želeli da uradite pre nego što umrete? 16.  Da li je sada pravo vreme da se posvetite ostvarenju tog cilja? 17.  Šta biste mogli da uradite za sebe kako biste se odmah osećali bolje? 18.  Šta je neophodno da promenite da bi vaš život bio savršen? 19.  Šta vi zaista želite? 20.  Koja vrsta promene bi mogla da doprinese vašem unutrašnjem miru? Vrednosti Vrednosti predstavljaju uverenja da su „određena ponašanja ili egzistencijalna stanja lično ili socijalno poželjnija u odnosu na suprotna ponašanja ili stanja8“. Vrednosti, dakle, predstavljaju idealna stanja ili ponašanja u koja sebe želimo da dovedemo. Vrednosti pokazuju šta ljudi smatraju dobrim, a šta lošim. Svaka vrednost ima sadržaj i intenzitet. Sadržaj vrednosti pokazuje šta ljudi smatraju dobrim i važnim, a intenzitet koliko to smatraju dobrim i važnim. Kada se vrednosti pojedinca poređaju po važnosti i povežu, dobija se individualni vrednosni sistem. On pokazuje ne samo do kojih vrednosti drži pojedinac i šta smatra dobrim, a šta lošim, već i koje su vrednosti važne, a koje su manje važne, kao i kakav je odnos između njih. Kao takav, individualni vrednosni sistem najbolje pokazuje predispozicije pojedinca da se ponaša na određeni način. Vrednosti se razvijaju od samog detinjstva i zapravo nastaju vrlo rano u životu čoveka. Porodica odnosno roditelji imaju najveći uticaj na razvoj vrednosti svakog čoveka. Da li je dobro biti lenj ili vredan, koliko je dobro i važno biti čist i uredan, pošten ili prijatan sa ljudima vrednosti su koje se stiču u porodici. Najveći deo vrednosti stekne se posmatranjem roditelja i učenjem od njih po modelu. Naravno, određeni uticaj na razvoj vrednosti ima i neposredno okruženje: šira porodica, drugovi, pa i škola i razne društvene institucije.   Hrnjica, S. (2005), Opšta psihologija sa psihologijom ličnosti, deseto izdanje, Naučna knjiga Nova, Beograd

8

61

/////

////////

Vrednosti su vrlo stabilne i teško se menjaju. Njihova stabilnost rezultat je više faktora. Pre svega, to što nastaju u najranijem detinjstvu čini ih vrlo otpornim na promene. Drugo, vremenom se vrednosti potiskuju u podsvest i ljudi često drže do određenih vrednosti, a da toga nisu sasvim svesni ili ne umeju da ih eksplicitno izraze. Usled toga kod njih još teže dolazi do promena. Najzad, vrednosti se uče u maniru „crno-belo“: nešto je ili dobro ili loše, nema sredine. Kada se tako posmatraju stvari, onda svaka promena zahteva radikalnu izmenu pogleda na svet, a to je dosta teško. Samu suštinu svake osobe čini njen sistem vrednosti. Taj sistem vrednosti čini osobu onakvom kakva jeste. Mnogo toga što radi neka osoba zapravo diktira i određuje njen unutrašnji sistem vrednosti, bio on jasan ili mutan. Što je on jasniji, to će postupci biti precizniji i efikasniji. Aristotel je rekao da je krajnji cilj ili svrha ljudskog života ostvarenje sopstvene sreće. Najsrećniji smo kada se ono čime se spolja bavimo poklapa sa unutrašnjim sistemom vrednosti, kada živimo u potpunom skladu sa onim za šta smatramo da je dobro i pravedno. Klijentovi ciljevi se moraju poklapati sa njegovim vrednostima, a vrednosti sa ciljevima. Zato je stvaranje jasne predstave o svojim ciljevima, a i vrednostima, često polazna tačka za visoka ostvarenja i vrhunski učinak. Definisanje sopstvenog sistema vrednosti iziskuje dobro razmišljanje o tome šta je osobi sa kojom radite zaista važno u životu. Potom je treba pitati kako će svoj život organizovati oko tih vrednosti. Svaki pokušaj da osoba spolja živi na način koji je protivrečan vrednostima kojih se pridržava iznutra proizvodi stres, bes, frustriranost. Vežba Cilj vežbe: Definisanje osnovnih životnih vrednosti. Proces   1. Napravite spisak pet najvažnijih životnih vrednosti i poređajte ih po hijerarhiji, u zavisnosti od stepena ličnog vrednovanja.   2. Od navedenih vrednosti označite one kojih se danas pridržavate u svom životu. U šta zaista verujete i za šta se zalažete?   3.  Da li postoji razlika između vrednosti koje visoko vrednujete i onih za koje se zalažete?   4.  Šta ste spremni da uradite da ta razlika bude manja?   5.  Po kojim ste kvalitetima i vrednostima danas najbolje poznati među onima koji vas znaju?   6. Koju vrednost smatrate najvažnijom od onih koje upravljaju vašim odnosima sa drugim osobama u vašem životu?   7.  Koje su vaše vrednosti kada su u pitanju međuljudski odnosi?   8.  Koje su vaše vrednosti kada su u pitanju partnerski odnosi?   9. Koje su vaše vrednosti u pogledu novca i finansijskog uspeha? Da li ih svakodnevno primenjujete? 10. Opišite svoju predstavu idealne osobe, osobe kakva biste vi najviše voleli da budete kada ne biste imali nikakva ograničenja.

62

//////

//////

11. Koja je to promena koju biste koliko danas mogli da unesete u svoje ponašanje, a koja bi vam pomogla da živite u većem skladu sa svojim sistemom vrednosti? Stavovi Stavovi pokazuju odnos osobe prema određenom objektu, oni često predisponiraju ponašanje osobe prema tom objektu, a vidljivi su u iskazima osoba kao i u njihovom ponašanju. Taj odnos (stav) može biti pozitivan ili negativan. Na primer, stav prema svom poslu neko može izraziti rečima: „Volim svoj posao jer je zanimljiv i pruža mi mogućnost da se razvijam“, ali može ga iskazati i rečima: „Mrzim svoj posao, dosadan je i plata mi je mala“. Iz takvog odnosa prema poslu kojim se osoba bavi proizilazi i određena predispozicija za ponašanje. Verovatno će prvi, pozitivan stav prouzrokovati manje odsustvovanja sa posla, bolju motivaciju zaposlenog i veću lojalnost organizaciji, dok će drugi stav implicirati manje zalaganja i motivacije, više odsustvovanja sa posla, kao i veću verovatnoću napuštanja posla. Stavovi imaju tri osnovne komponente: emotivnu, kognitivnu i bihejvioralnu. Emotivna komponenta sadrži naša osećanja prema objektu stava i pokazuje šta mi osećamo prema tom objektu. Ta osećanja mogu biti, generalno rečeno, pozitivna i negativna. Pored osećanja, stavovi sadrže i određena znanja ili informacije o objektu. Ta znanja i informacije sadržani su u našim verovanjima o objektu stava. Značajno je napomenuti da verovanja koja predstavljaju komponentu stava uopšte ne moraju da budu zaista tačna. Na primer, naša negativna osećanja prema diferenciranju plata u organizaciji mogu biti prouzrokovana time što mi verujemo da naš kolega za isti posao prima veću platu nego mi. Naravno, to uopšte ne mora biti tačno. Sasvim je moguće da on zapravo ima istu platu ili da za veću platu radi više ili kvalitetnije. Najzad, pored osećanja i znanja, stav sadrži i određenu predispoziciju ponašanja. Budući da verujemo da naš kolega prima veću platu za isti posao i da imamo negativna osećanja povodom toga, vrlo je verovatno da će naša akcija biti neka od sledećih: tražićemo povišicu od šefa, tražićemo da se kolegi smanji plata, smanjićemo obim posla kako bi se izjednačili sa kolegom, napustićemo preduzeće nezadovoljni odnosom. Dakle, stav utiče na verovanje o objektu, verovanje o objektu utiče na osećanja prema objektu, a to sve zajedno stvara predispoziciju za reagovanje na objekat. Stavovi i vrednosti su međusobno povezane, ali ipak različite kategorije. Stavovi su detaljniji, konkretniji i eksplicitniji od vrednosti. Stavovi i vrednosti povezani su na takav način da svaka vrednost implicira određeni broj stavova o određenim pitanjima, a homogena grupa stavova upućuje na određenu vrednost koja stoji iza njih. Vrednost predstavlja idealno stanje ili ponašanje u koje želimo da dovedemo sebe. Odnos stavova i ponašanja ljudi zaslužuje više pažnje. Istraživanja su pokazala da je korelacija stavova i ponašanja veća ukoliko su stavovi specifičniji i konkretniji. Pozitivan stav o ekološkoj zaštiti ne mora da izaziva ekološki svesno ponašanje ljudi, ali će pozitivan konkretan stav o potrebi da se prilikom odlaganja otpada razdvaja ono što se može reciklirati od onoga što ne može biti reciklirano gotovo sigurno dovesti do takvog ponašanja. Istraživanje govori i u prilog važnosti i značaju postavljanja specifičnih ciljeva.

63

ODGOVORNOST = KO /////

////////

NEODGOVORNOST = GUBITAK K Stavovi se nekada formiraju na osnovu veoma malog ili nedovoljnog broja informacija. Dakle, ne moraju da budu utemeljeni na istinitoj osnovi. To se dešava jer ljudi imaju potrebu da znanja o nečemu (što je ujedno kognitivna dimenzija stava) ne budu u neskladu, i da naša mišljenja i stavovi budu usklađeni i međusobno, a ne samo sa mišljenjima drugih. Tako, na primer, ako imamo stav da su pevačice glupe, mi ćemo svaku pevačicu koju upoznamo svrstavati u tu kategoriju i tako možda propustiti da uspostavimo prijateljski odnos sa nekom od njih. To svrstavanje u kategorije dešava se potpuno automatski i nesvesno, jer kognicija ne „trpi“ nesklad. Ljudi funkcionišu na taj način, a da toga nisu svesni. S obzirom da stav ima i emotivnu komponentu i boji naša osećanja, tokom procesa koučinga jako je važno osvestiti stavove koje osoba ima o elementima koji su u vezi sa njenim ciljevima i proveriti njihovu istinitost, kao i uticaj na ponašanje. Stavovi utiču i na donošenje odluke. Istovremeno, potreba za izbegavanjem kognitivne neravnoteže i svrstavanje nepoznatih sadržaja u poznate okvire deluje i prilikom donošenja odluke. Istraživanja govore da ako se pre donošenja odluke „pretrese“ svaka stavka, odnosno osveste razni aspekti kao što su vrednosti, stavovi, očekivanja, motivacija, neophodna odricanja…, onda je tokom donošenja odluke prisutno manje predrasuda i krutih nefleksibilnih stavova. U tom slučaju, nakon donesene odluke nema više preispitivanja, već se odlučno kreće u akciju. Kada je odluka donesena bez svesnosti o raznim faktorima i kada oni ostanu zamagljeni i u suprotnosti jedni sa drugima, onda su u ocenjivanju ispravnosti odluke kasnije mnogo više prisutni pristrasnost i predrasude. Drugim rečima, to znači da ako smo doneli odluku sa kojom se ne osećamo u potpunosti dobro, onda ćemo raznim predrasudama, pristrasnostima, svrstavanjem nepoznatog u poznate okvire i davanjem površnog značenja podupirati tu svoju odluku, umesto da odlučno odustanemo od nje i promenimo je u neku drugu sa kojom ćemo se osećati dobro u mnogo većoj meri. Odgovornost Jedan od najtežih zadataka jeste preuzeti punu odgovornost za ono što radimo, govorimo, mislimo, osećamo, kao i za svoje igre, pretvaranja, manipulacije, načine na koje nastojimo da ostanemo nesvesni. Lakše nam je da usmeravamo pažnju na druge nego na sebe, i tako gubimo dodir sa sobom i sa činjenicom da smo odgovorni za sebe i svoje izbore. Ko je odgovoran za naš uspeh odnosno neuspeh? Ko je odgovoran za naš osećaj zadovoljstva/ nezadovoljstva? Ko je uopšte odgovoran za naš život i ono što nam se u njemu dešava? Odgovor je: MI. Sve ono što bismo mogli da postignemo zavisi isključivo od nas. Zreli ljudi su u stanju da preuzmu egzistencijalnu odgovornost za sebe, za mnoge aspekte svog života, i pre svega za smisao koji daju svom životu. Egzistencijalna odgovornost ne znači da su ljudi lično odgovorni za sve situacije u kojima se nađu. Međutim, odgovorni su za to kako preživljavaju u različitim okolnostima i kakav odnos imaju prema situaciji u kojoj su se našli. Od detinjstva verujemo u to da neko ili nešto ima odgovornost za veliki deo našeg života. Dok smo deca, neko se drugi stara o nama. Obezbeđuje nam hranu, odeću, školovanje, odmor,

64

ONTROLA = SLOBODA  //////

//////

KONTROLE = GUBITAK SLOBODE lečenje… Potpuno smo upućeni na druge i zavisimo od njih. Ipak, situacija počinje da se menja još u vreme detinjstva i kasnije tokom adolescencije. I tokom detinjstva postoje stvari za koje smo odgovorni, iako nam je ličnost duboko ukorenjena u porodični milje. Moguće je da, iz mnogo razloga, ni u periodu adolescencije, a ni kasnije kao odrasli, ne izađemo iz pozicije deteta, pa svesno ili nesvesno očekujemo da je negde, na neki način, neko drugi odgovoran za nas i našu situaciju. Preuzeti odgovornost na sebe i prestati sa izgovorima svakako nije lako. Međutim, kada odbacimo izgovore i preuzmemo odgovornost, preuzimamo kontrolu nad svojim životom. Samoodgovornost je odlika potpuno zrele, sposobne i samoaktualizovane ličnosti. Uspešni ljudi su svesni svoje odgovornosti i osećaju se potpuno dobro sa njom. Visoko odgovorna osoba teži ka tome da bude pozitivna, optimistična, samopouzdana, nezavisna i i samodisciplinovana. Postoji direktna povezanost između toga koliko odgovornosti prihvatamo u svakoj oblasti svog života i toga koliko kontrole osećamo da imamo u toj oblasti. Nakon prihvatanja odgovornosti, sledi osećaj da kontrolišemo sopstveni život i da odlučujemo o njemu. Da, mi odlučujemo hoćemo li postaviti sebi ciljeve, mi odlučujemo kakvi će oni biti, mi odlučujemo hoćemo li biti uspešni ili neuspešni. Mi odlučujemo šta je za nas sreća i zadovoljstvo, mi odlučujemo hoćemo li biti srećni ili nesrećni. Osobe koje misle drugačije često su neuspešne. Kada osobama koje se osećaju kao žrtve situacije, okolnosti, drugih ljudi kažemo da su one same odgovorne za sve to, čitava priča izgleda zastrašujuća i kao jedno ogromno breme koje ne žele da nose na svojim plećima. Pa naravno da bi one želele da budu srećne, naravno da bi one želele da se reše neke situacije, drugih ljudi…, ali eto, ne mogu, one su žrtve. Međutim, kada jednom osete zadovoljstvo zbog saznanja da su same odgovorne i da kontrolišu svoj život, onda postaju sve hrabrije i hrabrije. Iz ruku im treba izbiti sve adute kojima se pravdaju da nešto ne mogu jer im to neće dozvoliti drugi, okolnosti, situacija… Sobom smo zadovoljni u onoj meri u kojoj osećamo da kontrolišemo svoj život, a nezadovoljni smo u onoj meri u kojoj osećamo da nemamo kontrolu ili da je kontrolu preuzela neka sila spolja. Taj princip je opšte poznat u psihologiji i opisivan je kao „lokus kontrole“. Tako je unutrašnji lokus kontrole osećaj da naš život zavisi od nas samih, a spoljašnji da nam život zavisi od spoljašnjih faktora, drugih ljudi, sudbine, sreće… Osobe sa spoljašnjim lokusom kontrole mnogo su češće pod stresom, zabrinute su, napete, sklone psihosomatskim oboljenjima, što je posledica doživljaja da nemaju kontrolu nad nekim važnim aspektima svog života. Takođe, postoji direktna veza između osećaja da kontrolišemo stvari u bilo kojoj oblasti i toga koliko se osećamo slobodnim u njenim okvirima. Odgovornost, kontrola i osećaj slobode idu zajedno. Odgovornost = Kontrola = Sloboda Neodgovornost = Gubitak kontrole = Gubitak slobode Osobe sa unutrašnjim lokusom kontrole se, uz osećanje odgovornosti za svoj život, osećaju srećnima, pozitivnima i samopouzdanima. U svakom slučaju, kontrola nad svojim životom izvire iz naših misli i doživljaja. Seme preuzimanja kontrole leži u verovanju da možemo nešto da uradimo, da možemo nešto da promenimo, da možemo nečim da doprinesemo, da nismo bespomoćni. Način na koji mislimo o nekoj stvari

65

/////

////////

određuje kako se osećamo, a naša osećanja određuju naše ponašanje. Samodisciplina, vladanje sobom, samokontrola javljaju se u onom trenutku kada počnemo da upravljamo svojim razmišljanjem i doživljajem. Dakle, pre svega mnogo toga možemo da uradimo sa načinima na koje mislimo i osećamo. Koučing je plodno tlo za ovladavanje tom veštinom. Raspoloženje i doživljavanje neke situacije izaziva naš način razmišljanja o datoj situaciji. Jedna od naših glavnih odgovornosti jeste da preuzmemo i zadržimo kontrolu nad svojim životom. Osećaj kontrole postaje temelj na kojem ćemo graditi sreću i uspeh. To je jedan od zadataka koučinga: dovesti klijenta do preuzimanja odgovornosti i kontrole nad svojim životom, jer je to bitan preduslov za uspeh, a zatim i do toga da maksimalno razvije svoje potencijale. Često ćete od klijenata čuti da za svoje probleme optužuju druge, da se osećaju kao žrtve socijalnog pritiska ili loših roditelja, pri čemu nemaju ideju da imaju aktivnu ulogu kako u organizovanju svoje psihološke realnosti tako i u načinu kako opažaju sopstveno iskustvo. Često ne shvataju da ako nisu u stanju da promene situaciju, sigurno jesu u stanju da promene način na koji je doživljavaju, odnosno mogu da izaberu kako da odgovore na nju. U našoj kulturi je uobičajeno da se odgovornost poistovećuje sa KRIVICOM, da među njima stoji znak jednakosti ili da jedna proističe iz druge. Odgovornost ne znači da je neko kriv i to je vrlo važno razgraničiti sa klijentom. Tokom procesa koučinga mi se i ne bavimo traženjem krivca za razne događaje i situacije, s obzirom da proces koučinga pruža okruženje u kojem se uči i iz kojeg se uči, i vrlo je važno da klijent takav model prenese i na svoj svakodnevni život. Nije važno da li je i ko je kriv, ali je najvažnije biti odgovoran. Tokom rada je vrlo važno da klijent: › jasno razgraniči ono što bira od onoga što je datost, kao i ono što je njegova odgovornost i što je odgovornost neke druge osobe; › postane svestan da on pravi izbore i da prihvati odgovornost za ono što je učinjeno (ili nije učinjeno), uključujući i prihvatanje posledica, tj. onoga čemu vodi određeni izbor, što je odraz zrelosti i spremnosti da se osoba nosi sa posledicama izbora; › postigne veću svesnost o sebi i drugima i o granici „ja – drugi“, o doživljavanju razlika, što je nužno za prihvatanje sopstvene odgovornosti; Svakako je važno čuti priče klijenata i prihvatiti njihovu aktuelnu realnost uključujući i značenja koja oni daju događajima i svom životu uopšte. Klijenti se čvrsto drže svojih verzija priča, razvili su sopstvene načine življenja i imaju potrebu i žele da ih kouč prihvati i poštuje onakve kakvi jesu. Međutim, nužno je postepeno unositi koncept odgovornosti, istražujući da li su klijenti otvoreni za nove mogućnosti i demonstrirajući kako je moguće izmeniti celokupnu prirodu iskustva odgovarajući na njega različito i opažajući ga različito. Promena je moguća jedino ako odnos između potrebe i načina njenog zadovoljavanja nije fiksiran. Kreativnost kouča je tu vrlo važna. › Primer odbacivanja lične odgovornosti, koji je veoma prisutan, uklopljen je u naš svakodnevni

govor – „Nerviraš me kada to radiš“, „Naterao me je da to uradim“, „Naterala me je da je

66

//////

//////

udarim“, iz čega proizilazi da je neko drugi odgovoran za moja osećanja, odnosno za moje postupke. Tokom rada, važno je obratiti pažnju i skrenuti pažnju da se klijentov stav menja ukoliko koristi direktniji jezik, koji eksplicitnije pokazuje njima samima i ostalima njihovu ličnu odgovornost za sopstvene izbore. Izrečene jezikom odgovornosti rečenice bi izgledale ovako: „Nerviram se zbog toga“, „Razbesnim se zbog toga“, „Uvredim se zbog toga“… S obzirom da znamo da postoji vrlo jasna povezanost između govora i mišljenja i obrnuto, učenjem novih jezičkih konstrukcija, koje drugačije nazivamo jezikom odgovornosti, utičemo na mišljenje i stav prema nečemu. Ako se JA nerviram zbog nečega, onda JA mogu i da prestanem da se nerviram zbog toga; potrebno je da istražim mogućnosti za to. A ako me ON nervira nečim što radi, ON može da odluči da nikada ne prestane i ja ću onda celog života biti njegova žrtva. Klijenta treba podsticati da eksperimentiše sa promenama na jezičkom nivou i to: 1.  da govori u prvom licu (govori „ja“ umesto „ono“ ili „to“); 2. da zameni pasivne izjave aktivnim: „NEĆU“ umesto „NE MOGU“, „ŽELIM“ umesto „TREBA“, „HOĆU“ umesto „MORAM“; 3.  da koristi jezik odgovornosti. Upotreba jezičkog pristupa tokom rada veoma je važna, jer način na koji se pojedinac izražava reflektuje njegovu ličnost. Taj odnos između govora i ličnosti ima moćne implikacije na razvoj potencijala i ostvarenje ciljeva. Govorne šeme neke ličnosti predstavljaju sredstvo za razumevanje njegovih unutrašnjih misli, osećanja i stavova. Rad na očiglednim navikama govora jedan je od načina da se proširi svesnost neke osobe o samoj sebi. Izgradite negujući odnos prema sebi Veoma je važno da klijent tokom koučinga dođe do toga da je najvažniji faktor za postizanje uspeha on sam. Dešavanja oko njega mogu biti razna, koliko ljudi – toliko i različitih priča, a nijedna nije bez smene lepih i teških trenutaka, i to je realnost. Međutim, čak i kada su okolnosti povoljne, potrebno je da klijent osvesti da će moći da ih iskoristi ako je u kontaktu sa sobom, sa svojim potrebama, spreman da mobiliše energiju i krene u akciju, i oseti zadovoljstvo koje donosi ispunjenje cilja. Sa druge strane, moguće je da se nepovoljne okolnosti dožive kao izazov, što takođe mobiliše energiju i priprema na borbu i prevazilaženje nepovoljnih okolnosti, a samim tim ćete imati više energije i biti jači, umesto da se osećate kao žrtva situacije kojom samo možete da se zakočite. Potrebno je da investirate u sebe. Mnogi ljudi na prvo mesto stavljaju druge i njihove potrebe. Tuđe potrebe su tuđe potrebe i nikada ih ne možemo doživeti i osetiti kao svoje. Još ako uz to ne dozvoljavamo sebi da budemo u punom kontaktu sa svojim potrebama, onda život može ličiti na beskrajno rasipanje energije, bez prave punoće življenja. Samo ukoliko pazimo na sebe, imaćemo snage da pazimo na druge. Izgrađivanje odnosa sa samim sobom isto je kao izgrađivanje odnosa sa nekim drugim. Ono zahteva brižnu pažnju i istinsko poštovanje. Rekli smo da kada radimo sa drugom osobom ne sudimo, ne nudimo gotova rešenja, ne procenjujemo i stavljamo u zagradu sve prethodno stečene stavove, uverenja i predrasude. Drugim rečima, prihvatamo osobu onakvu kakva zaista jeste, bez želje i namere da je menjamo.

67

/////

////////

Takođe, pomažemo i njoj da prihvati sebe onakvu kakva jeste. Važno je na isti način postupati i sa sobom. Zamislite da ste vi sami sebi kouč. Kako biste se odnosili prema sebi kao klijentu? Prihvatili biste sebe onakve kakvi jeste. Učinite to. Počinjemo od toga gde se nalazite, sa svim teškoćama, zastojima, uspesima. Svaka osoba ima neprocenljivu vrednost. Kako će vas drugi voleti ako vi ne volite sebe? Kako će drugi biti pažljivi prema vama ako vi to niste prema sebi? Ako se prema sebi odnosite kao prema osobi koja nije važna, koju poruku šaljete sebi? Da ne vredite? Koliko je to tačno? Kako se osećate kada vas neko ignoriše ili odbacuje? Onda budite u kontaktu sa tim kako se osećate kad vi sami sebe ignorišete i odbacujete? Šta možete da uradite sa tim osećanjem? Završite rečenicu ponavljajući početak: „Ako nastavim da ignorišem/odbacujem sebe…“ Kako biste sebi mogli da stavite do znanja da ste važni? Šta to zapravo znači? Kako izgleda kada ste pažljivi prema sebi? Kako izgleda kada osluškujete svoje potrebe? Kako izgleda kada prihvatate sebe? Opišite to najbolje što možete? Zamislite sada da osluškujete sebe i svoje potrebe svakoga dana? Šta to tačno znači? Kako se osećate? Šta tačno radite? Zamislite da smo svi mi ogledala u kojima se ogledamo. Ako se drugi ljudi odnose loše prema nama, treba da se zapitamo da li su oni samo naša ogledala i da li se mi zapravo sami prema sebi odnosimo loše. Oni neće promeniti svoj odnos prema nama dok mi ne promenimo svoj odnos prema sebi. Kada mi prema sebi počnemo da se ponašamo sa uvažavanjem i drugi će nas isto toliko uvažavati. Izgleda magično, ali probajte, pa ćete videti efekte. Zapitajte se svakog jutra: Kako se osećam? Šta mi je danas važno? Šta danas mogu da učinim za sebe da bih se osećao dobro? U početku je teško odgovoriti na ta i slična pitanja, jer smo navikli da radimo za druge i da očekujemo da drugi rade za nas. Dobro, onda možemo postaviti ovakvo pitanje: Kada osećam da neko čini nešto dobro za mene? Odgovori se uglavnom odnose na situacije kada su drugi pažljivi prema nama i kada nam stavljaju do znanja da smo im važni. Sada se vraćamo na prvo pitanje: Šta ja mogu da uradim za sebe da bih se danas osećao dobro? Vi sami treba da budete glavna osoba koja za vas čini dobro. Da biste sebi posvetili isto toliko pažnje, to zahteva doterivanje verovanja i prioriteta. Na taj način ponovo izbegavamo zamku prebacivanja odgovornosti na druge. „Danas niko nije uradio ništa dobro za mene“ – učinite to vi sami sebi. Ako niste imali dobre roditelje, vreme je da postanete dobar roditelj sami sebi. Ako nemate dobrog šefa, budite dobar šef sami sebi. Videćete kako ćete stvari početi da doživljavate na drugačiji nači i postajaćete sve zadovoljniji. Sastavite spisak stvari na osnovu kojih osećate da vam neko čini nešto dobro. Odlično je ako imate nekoga ko o vama brine, ali to nije dovoljno. Potom sastavite spisak onoga što biste zaista radili kada biste sami sebi činili dobro. Tim spiskom možete započeti svaki dan. Dajte sebi ocenu brige o sebi, na skali od 1 do 10, za sledeće kategorije: ›  telesno stanje, ›  kognitivno stanje, ›  emotivno stanje, ›  duhovno stanje.

68

//////

//////

Pogledajte ponovo svoje ocene. Kako se osećate sa njima? Šta biste mogli da uradite da one budu više? Šta biste mogli da uradite da budu uravnoteženije? Šta biste mogli da uradite u bliskoj budućnosti da popravite najniže ocene? Sada sastavite spisak onoga što stvarno radite za sebe u okviru svake od navedenih kategorija. Pronađite što više načina da vodite računa o sebi. Potrudite se da uključite direktne, jednostavne i besplatne načine, koji vam na prvi pogled izgledaju beznačajno. Pretvorite brigu o sebi u naviku. Obratite pažnju na to kako drugi ljudi vode računa o sebi. Eksperimentišite, probajte nešto novo, na primer jednom nedeljno. Nedelju-dve beležite lepe stvari koje činite za sebe, a onda pogledajte beleške da biste videli koliko ste često zaista uradili nešto za sebe i kako to funkcioniše. Samopouzdanje / Slika o sebi Samopouzdanje je obavezan pratilac osećanja kontrole nad svojim životom. Istraživanja pokazuju da visoko samopouzdane osobe imaju unutrašnji lokus kontrole i doživljaj da kontrolišu svoj život, i obrnuto. Slika o sebi je skup uverenja koje imamo o sopstvenoj ličnosti i o svakom aspektu svog života i svog sveta9. Slika o sebi počinje da se formira još u ranom detinjstvu. Mi dobijamo informacije o sebi od tzv. „značajnih drugih“, a to su pre svega roditelji, porodica, kasnije vršnjaci, partneri… Oni govore „kako si pametan, lep, glup, nesposoban…“ i na taj način, kao i načinom ophođenja prema nama, utiču na formiranje raznih uverenja koje imamo o samima sebi. Prvobitno osećanje sebe nastaje u velikoj meri iz stavova, reči i pokreta drugih, koje dete zapaža, podražava i na koje reaguje. Dete uči ono što drugi govore o njemu i na sebe primenjuje ocene tzv. značajnih drugih, a te ocene zatim internalizuje, usvaja i na taj način one postaju lična uverenja. Naša uverenja, predstava o nama samima, prethode našoj uspešnosti i ponašanju u svakoj oblasti života i najavljuju ih. Uvek se ponašamo na način koji je u skladu sa našom slikom o sebi, dosledno skupu uverenja koje smo stekli od detinjstva pa nadalje. Bez obzira da li smo bogati ili siromašni, uspešni ili neuspešni, takvima nas čine naša uverenja. Ukoliko promenimo svoja uverenja u okviru bilo kojeg životnog plana, mi počinjemo da menjamo to područje. Negativna ili pogrešna ideja u pogledu sopstvenih sposobnosti i sopstvene ličnosti uopšte ispoljiće se u negativnim stavovima i ponašanju u našem životu i međuljudskim odnosima. Jedna od komponenti slike o sebi jeste i samopoštovanje, koje se odnosi na prihvatanje određenih saznanja o sebi kao tačnih i na njihovo vrednovanje, i pored motiva samodoslednosti ono predstavlja jedan od značajnih motiva ljudskog ponašanja. Klasično određenje Vilijama Džejmsa ukazuje da je samopoštovanje proizvod razlike koja postoji između aspiracija individue i njenog aktuelnog postignuća. Što je ta razlika manja, to je samopoštovanje veće, i obrnuto. Dakle, unapređenje samopoštovanja je moguće tako što ćemo prvo definisati svoj nivo aspiracije u određenim sferama života, ili još jednostavnije rečeno, tako što ćemo postaviti svoje ciljeve, a onda permanentno podizati nivo postignuća. Osobe sa višim stepenom samopoštovanja imaju pozitivnu sliku o sebi i unutrašnji lokus kontrole, pa imaju i doživljaj j kontrole nad sobom i svim onim što se dešava u vezi sa njima.   Opačić, G. (1995), Ličnost u socijalnom ogledalu, Institut za pedagoška istraživanja, Beograd

9

69

/////

////////

Mi možemo da unapredimo svoju predstavu o sebi tako što ćemo ideje koje nas ograničavaju zameniti idejama koje nas oslobađaju. Pojam o sebi je u velikoj meri subjektivan, a ne objektivan. Često uverenja o sopstvenoj ličnosti, pogotovo ona koja su negativna i ograničavajuća, uopšte nisu zasnovana na činjenicama. Negativne predstave o sebi obično se zasnivaju na pogrešnoj informaciji i utiscima koje smo stekli i prihvatili kao istinite. Onog trenutka kada počnemo da odbacujemo negativna uverenja o sebi i počnemo svesno da menjamo sliku koju imamo o sebi, naš potencijal postaje ogroman. Dakle, ograničenja su u nama, a ne u spoljnjem svetu. Samopouzdani ljudi inspirišu pouzdanjem druge, publiku, vršnjake, šefove, klijente, prijatelje. Dobro je znati da samopouzdanje zaista može biti izgrađeno i unapređeno. I šta god da radite, bilo da unapređujete svoje samopouzdanje ili utičete na samopouzdanje drugih, svakako je vredno truda i napora. Ponašanje osoba sa visokim samopouzdanjem

Ponašanje osoba sa niskim samopouzdanjem

Rade ono što veruju da je ispravno, iako ih drugi ne podržavaju u tome.

Na njihovo ponašanje u velikoj meri utiče ono što misle drugi ljudi.

Spremni su da preuzmu rizik i pređu dodatan put kako bi imali bolje postignuće.

Ostaju u svojoj komfornoj zoni plašeći se neuspeha i izbegavaju rizik.

Priznaju svoje greške i uče iz njih.

Ulažu veliki napor da pokriju svoje greške i prevaziđu problem pre no što bilo ko primeti.

Čekaju da im drugi čestitaju na njihovim uspesima.

Prikrivaju svoje vrline.

Prihvataju komplimente ljubazno: „Hvala, zaista sam vredno radio/la na tome. Zahvalan/ na sam što prepoznajete moj trud.“

Odbijanje komplimenata neprimereno: „To nije ništa, svako je mogao da uradi isto.“

Kao što vidimo iz datog primera, nisko samopouzdanje može biti destruktivno i uvek je negativno. Samopouzdani ljudi su generalno mnogo pozitivniji, oni veruju u sebe i svoje sposobnosti, veruju i u druge i njihove sposobnosti. Sliku o sebi imaju i parovi, kompanije, sportski klubovi. Stepen samopoštovanja predstavlja razliku između stvarnog ja i idealnog ja, i toj razlici je obrnuto proporcionalan. Koliko smo zadovoljni sobom? To je emotivni deo naše ličnosti. Stepen u kojem volimo i prihvatamo sebe onakve kakvi zaista jesmo predstavlja i kvalitet odnosa koji smo u stanju da stvorimo sa drugim ljudima. Paradoksalna teorija promene govori o tome da je čovek sposoban da se menja tek onda kada postane ono što jeste. Isto tako, u onoj meri u kojoj smo spremni da prihvatimo sebe onakve kakvi jesmo, spremni smo da prihvatimo i druge onakve kakvi jesu. Što smo nezadovoljniji sobom, to smo generalno nezadovoljniji drugima. Sve dok postoje neki delovi nas samih koje nikako ne prihvatamo, koje uporno želimo da odbacimo i pripišemo drugome, ti isti delovi imaju energiju i snagu. Kada ih prihvatimo i ne borimo se protiv njih, možemo da odlučimo da li želimo da oni i dalje ostanu takvi ili možemo na neki način da ih promenimo. (Otud vežba sa ispisivanjem osobina, a kasnije sa pisanjem idealnih osobina.) Jedan od kamena temeljaca samopoštovanja jeste samoprihvatanje. Postoji mnogo dokaza iz raznih škola psihoterapije i savetovanja koji govore o tome da kada ljudi jednom

70

//////

//////

uspeju da prihvate sebe potpuno i bez okrivljivanja, ne osuđujući svoja ograničenja i slabosti, postaju sposobni da rastu i da se menjaju. Terapeut Karl Rodžers je rekao: „Ustanovio sam da čim prestanem da pokušavam da se promenim, promena se desi.“ Klijenti dođu na savetovanje ili koučing sa željom da se promene, a vi počnete da ih ohrabrujete da postanu ono što jesu. Često se dešava da budu fustrirani i razočarani time, jer očekuju promenu preko noći. Međutim, snaga volje za promenom delotvorna je tek kada čitavo naše biće stoji iza promene koju želimo. Kada pokušavamo da nateramo sebe, to je onda samo pokušaj jednog dela nas da prevaziđe neki naš drugi deo koji zapravo ne poznajemo i koji odbacujemo. Kada ga prihvatimo, dajemo šansu celokupnoj ličnosti da stane iza promene. Čovek ne može na racionalnoj osnovi da preuzme odgovornost za nešto sa čime nije u kontaktu i što mu je nepoznato. To se odnosi na događaje na mestima za koja možda nikada nismo čuli, ali se odnosi i na neke delove nas samih koje ne prihvatamo, koje odbacujemo… Ako napravimo kontakt sa njima i postanemo intimno svesni onoga što oni predstavljaju i koje mesto zauzimaju u našem svakodnevnom funkcionisanju, tada mi postajemo odgovorni za njih, ali ne u smislu da sada imamo novi teret na plećima, nego u smislu da smo mi ti koji određujemo mnoge stvari koje će se i dalje dešavati, ili će prestati da se dešavaju, ali prethodno moramo biti u kontaktu sa njima. Vežba br. 1 Cilj vežbe: Postizanje svesnosti da posedujemo različite karakteristike i osobine, koje su nekada izražene u manjoj, a nekada u većoj meri, u zavisnosti od mnogo faktora. Svesnost o posedovanju i onih osobina koje nam ne prijaju početak je prihvatanja sebe onakvima kakvi jesmo, a to je nužan uslov za adekvatnu i konstruktivnu promenu. Proces 1.  Napišite svoje osobine na levoj strani papira. 2.  Sada na desnoj strani napišite njihove opozite, npr.: Fleksibilan______________Rigidan 3. Mesto na kome se trenutno nalazite u odnosu na određenu osobinu označite stavljanjem tačke ili crtice između određene osobine i njenog opozita, npr.: Fleksibilan _____________________(-)______________________Rigidan. 4. Olovkom u drugoj boji (npr. crvenoj) označite mesto gde bi za vas bilo idealno da se nalazi ta crta, npr.: Fleksibilan ______________(-)______________(-)______________ Rigidan. 5. Pogledajte sada kako se osećate u odnosu na svaku osobinu i kolike su razlike. 6. Šta biste mogli da uradite da te razlike budu što manje ili da ih uopšte nema? 7.  Na koji način ćete to ostvariti? Na tom parčetu papira, kao i na svakom drugom na kome klijent nešto piše, važno je napisati i datum, jer je to, posle određenog vremena, pokazatelj i vama i klijentu kojim tempom napredujete. Ovu vežbu možete ponoviti posle određenog perioda i zadati je na isti način, a onda uporediti sa papirom iz perioda kada je vežba rađena prvi put. Na taj način moguće je izvršiti evaluaciju procesa koučinga, tako što se poredi gde smo bili, a gde smo sada.

71

/////

////////

JA VOLIM SEBE Cilj ove vežbe je, između ostalog, osvestiti i to da mi posedujemo različite osobine, kao i opozite tih osobina. Upoznavanje različitih delova sebe prvi je korak u prihvatanju sebe.

Vežba br. 2 Cilj vežbe: Osnaživanje klijenta Proces 1. Zahtevajte od klijenta da na papiru ispiše sva svoja dostignuća, a onda da vam pročita šta je napisao. Kada podstaknete ljude da pričaju o svojim dostignućima i onome na šta su ponosni, njihovo držanje postaje uspravno, disanje dublje, osmehuju se i opuste. Stavite do znanja klijentu da zaista ima razloga da bude ponosan, potvrdnim klimanjem glave, osmehom, komentarima „lepo“, „naravno“, „sjajno“… 2. Istražite doživljaj uspeha. Pitajte klijenta kako se osećao tada, šta je za njega predstavljao takav uspeh, da li je imao dodatnu motivaciju da nastavi dalje, itd… 3. Tražite od klijenta da napiše listu svih pozitivnih stvari o sebi, tako da lista ima onoliko tačaka koliko klijent ima godina. 4.  Sada od navedenih dostignuća obeležite ona za čije ste ostvarenje uložili veliki napor. 5. Napišite koja su vam sve znanja, veštine, osobine i sposobnosti bile potrebne za ostvarenje tog dostignuća. 6. Budite svesni da su to vaši potencijali, na koje se uvek možete osloniti. Vežba br. 3 Cilj vežbe: Dolaženjem u kontakt sa svim onim što klijent voli kod sebe unapređuje se njegovo samopouzdanje. Fokus se prebacuje sa onoga što ne voli kod sebe na ono što voli. Proces 1. Dajte instrukciju klijentu da napiše spisak koji počinje sa: „Ja volim sebe zato što…“ Ohrabrujte klijenta da spisak bude što duži ili mu recite da napiše najmanje deset stavki koje počinju istom rečenicom. 2. Hrabrite klijenta da izdvoji tri stvari od onih koje je nabrojao i sugerišite mu da ih ponavlja sebi posebno onda kada je loše raspoložen ili nesiguran. 3. Pitajte klijenta u kojoj meri stepen njegove ljubavi prema sebi zavisi od njegovog ponašanja ili sposobnosti? 4.  Ustanovite zajedno sa klijentom da li bi nešto mogao da uradi za sebe? Vežba br. 4 Cilj vežbe: Ova vežba ima za cilj da svaki pojedinačan korak napravljen na putu do cilja obeleži proslavom ili nagradom. Proslavljanje (obeležavanje) ima značajnu ulogu u procesu koučinga.

72

//////

//////

ZATO ŠTO…

Usled prezauzetosti, vrlo je moguće da ljudi postižu ciljeve i odmah prelaze na planiranje i ostvarivanje sledećeg cilja na svojoj listi, bez uživanja i možda čak i bez doživljaja da su postigli nešto što su želeli. Ova vežba unapređuje doživljaj „sada i ovde“ i uživanje u njemu. Osobe koje samo „prelaze“ sa jednog doživljaja na drugi, bez zastajanja, moguće je da nikada ili retko kada osete zadovoljstvo zbog postignutog i uvek se osećaju „gladnima“ i „nezadovoljenima“. Vežba takođe pomaže da se zadovoljstvo oseti tokom celog putovanja do cilja, a ne samo kada se stigne na cilj. Nagrada ili proslava svakog pojedinačnog koraka održava motivaciju na visokom nivou, omogućava evidenciju uspeha u dostizanju ciljeva i evaluaciju napravljenog plana. Proces 1.  Pomozite klijentu da definiše jedan SMART cilj. 2. Zatražite da klijent jasno definiše jednu po jednu akciju koju je potrebno da preduzme da bi postigao svoj cilj. 3.  Definišite šta je potrebno za svaku pojedinačnu akciju. 4. Postavljanjem pitanja ispitajte klijenta koliko je motivisan, zainteresovan, spreman da uloži napor kako bi svaku pojedinačnu aktivnost uspešno realizovao. 5. Pitajte klijenta kako će proslaviti svaku uspešno realizovanu aktivnost, ili čime bi mogao sebe da nagradi, ko će biti prisutan, da li će biti sam… Zajedno sa klijentom ustanovite nagradu koja je značajna za njega. Nagrade su vrlo individualne. Ono što je za jednog klijenta osnovno, za drugoga je luksuz. Važno je poštovati individualnost svakog klijenta. U sledećim seansama: ›  Pitajte klijenta kako se oseća u odnosu na definisane akcije. › Čestitajte mu na onima koje je postigao. Pitajte ga kako se oseća sada kada vam priča o njima.

Što više klijent postaje svestan svojih pozitivnih osećanja i energizuje se njima, više će želeti da završi predstojeće akcije. › Ukoliko klijent nije preduzeo nijednu akciju, podsetite ga na to kako se osećao nekada kada je postigao ono što je želeo. Pitajte ga šta želi, šta jedva čeka da uradi za sebe, kako će se osećati tada… Vežba br. 5 Cilj vežbe: Ova vežba osnažuje klijente za suočavanje sa teškim situacijama i za njihovo bolje prevazilaženje. Vizualizacija teške ili stresne situacije pomaže klijentu da se dobro pripremi, predvidi veliki broj faktora koji mogu biti ometajući i nađe način da ih prevaziđe ili kontroliše. Vizualizacija i doživljaj te situacije u sigurnom okruženju procesa koučinga dovodi do klijentovog preuzimanja kontrole nad situacijom. Od klijenta se zahteva da vizualizuje situaciju i da o njoj priča kouču kao da se dešava sada i ovde, kako bi klijent mogao što bolje da je doživi.

73

/////

////////

Instrukcija: Sedite udobno, udahnite par puta duboko, budite u kontaktu sa sobom… Zamislite sada da se nalazite… (dajte klijentu instrukciju da zamisli situaciju koja je za njega teška, npr. prezentaciju projekta, obavljanje poslovnog intervjua…). Ko je prisutan, kakvo je osvetljenje, ima li zvukova, da li vam se neko obraća na neki način, kako se osećate, kako se osećate u odnosu na ljude koji vas okružuju?… Šta želite da postignete u ovoj situaciji? Šta je za vas idealan ishod ove situacije? Zamislite sada šta radite da biste se osećali dobro u ovoj situaciji. Zamislite sada da se stvari odvijaju na način koji je za vas poželjan i da se vi dobro, odlično snalazite. Zamislite idealan ishod situacije kao da se dešava sada i ovde. Kada je klijent u stanju da zamisli pozitivan ishod, to pojačava osećaj emocionalne kontrole. Npr., klijent koji vizualizuje da prezentuje svoj rad, a u publici ugleda osobu koja se dosađuje, pronaći će i načine na koje sve tu situaciju može da prevaziđe i prevlada. Važno je da provedete klijenta kroz celokupnu situaciju, od početka do kraja. Kada klijent jednom uspešno izvede taj eksperiment sa koučem, moći će to uspešno da radi i kod kuće. Optimizam Optimizam, kao i nada, predstavlja očekivanje da će se stvari u životu odvijati u pozitivnom pravcu, uprkos preprekama i neuspesima. Optimizam je način ponašanja koji ljudima ne dozvoljava da budu apatični, bespomoćni ili depresivni pred napornim zadacima. Kao i nada, optimizam se isplati samo pod uslovom da je u pitanju realan optimizam, jer previše naivan optimizam može biti porazan. Selidžmen definiše optimizam prema načinu na koji ljudi tumače sopstvene uspehe i poraze. Optimistični vide poraz kao posledicu događaja koji se može promeniti, tako da sledeći put mogu da uspeju, dok se pesimistični stide poraza, pripisujući ga nekoj već postojećoj osobini koju nisu u stanju da promene. Ta različita objašnjenja imaju suštinske posledice na reakcije u životu. Tako, na primer, na razočaranje zbog gubitka posla optimisti reaguju tako što počinju da smišljaju plan za akciju tražeći pomoć i savet. Za razliku od njih, pesimisti reaguju na poraze pretpostavljajući da ne postoji ništa što bi mogli da urade kako bi stvari sledećeg puta krenule nabolje, te tako ne preduzimaju ništa da bi problem rešili. Dok optimisti misle da se na poraz može uticati, pesimisti vide poraz kao posledicu ličnog nedostatka koji im uvek donosi nesreću. Postoje nagoveštaji da se optimizam nasleđuje, jer predstavlja manifestaciju kombinacije drugih crta ličnosti koje su uglavnom nasledne, poput inteligencije i temperamenta, ali se takođe smatra da je optimizam uglavnom povezan sa okruženjem, te spada u naučene crte ličnosti. Pesimisti mogu da nauče da budu optimisti uz pomoć ovladavanja kognitivnim veštinama. One su otkrivene i strogo validirane u laboratorijama i na klinikama vodećih psihologa i psihijatara. U srži pesimizma stoji bespomoćnost. Do osećanja bespomoćnosti dovodi osećaj da nemamo kontrolu nad aktivnostima i događajima u životu. Od izuzetne je važnosti ono što mislimo kada ne ostvarimo svoj cilj. Centralna veština optimizma leži u odsustvu destruktivnih primedaba koje upućujemo sebi kada doživimo neuspehe.

74

//////

//////

Psiholog Martin Selidžmen ispitivao je na psima nastanak naučene bespomoćnosti u strogo kontrolisanim laboratorijskim uslovima. Imao je dve eksperimentalne i jednu kontrolnu grupu. Svaka grupa pasa uvedena je u veliku eksperimentalnu kutiju. Prva grupa je dobijala blage elektrošokove, ali je mogla njuškom da ih isključi gurajući jednu ploču. Ta grupa pasa imala je kontrolu nad situacijom, jer je jedan njihov odgovor mogao potpuno da preokrene situaciju. Za drugu grupu pasa aparat za primenu šokova bio je potpuno isti kao i za prvu grupu. Oni su dobijali šokove, ali nijedan njihov odgovor nije imao efekta. Treća grupa uopšte nije dobijala šokove. Nakon te prve faze, psi iz sve tri grupe stavljeni su u zajedničku eksperimentalnu kutiju. Mogli su lako da nauče da preskoče prepreku i pobegnu od šoka. Psi koji su bili u prvoj grupi i naučili da kontrolišu šokove naučili su za nekoliko sekundi da preskoče prepreku i pobegnu od šoka. Isto je bilo i sa grupom pasa koja nije dobijala šokove. Međutim, psi koji su naučili da ništa ne vredi, šta god činili, nisu pokušavali da pobegnu, iako su preko niske prepreke mogli da vide bezbedan odeljak kutije. Oni bi odmah odustali i legli, iako su neprekidno bili izlagani šokovima. Nikada nisu uspeli da otkriju da su mogli jednostavno da pobegnu od šoka tako što bi preskočili na drugu stranu. Životinje su očigledno mogle da nauče kada su njihove akcije korisne, a kada to nisu naučile postajale bi pasivne. Eksperimenti su bili ponovljeni sa osam trijada pasa. Šest od osam pasa iz bespomoćne grupe, a nijedan iz grupe koja je naučila da može da kontroliše šokove, ostali su da sede u eksperimentalnoj kutiji, odustavši od bilo kakve akcije. Postavilo se pitanje kako to da su neki psi iz bespomoćne grupe ipak nastavili da se trude? Ostati pasivan, po Selidžmenu, može da ima dva uzroka: ›  možemo naučiti da postanemo pasivni zato što se to isplati, ili › možemo da ostanemo pasivni zato što se potpuno predamo i verujemo da je svejedno šta god činili. Selidžmen je dalje verovao da bespomoćnosti podležu ljudi koji stvaraju određenu vrstu objašnjenja. Učenjem da menjaju ta objašnjenja ljudi bi bitno uticali na svoj život. Naš način objašnjavanja loših događaja, naš stil objašnjavanja, jeste navika mišljenja, naučena u detinjstvu i adolescenciji. Ako o lošim stvarima mislimo u terminima „uvek“ i „nikada“ i kao o nečemu trajnom, onda imamo permanentan pesimistički stil. Važno je tokom rada sa klijentima obratiti pažnju na to kakav je njihov stil mišljenja u odnosu na trajnost loših događaja i suočiti ih sa tim. Takođe je važno razglaviti i olabaviti navike mišljenja i napraviti prostor za isprobavanje i usvajanje novih načina mišljenja. Na primer: Klijent: Kouč: Klijent: Kouč:

Uvek mi ide loše. Recite sada rečenicu: „Ponekad mi ide loše.“ Ponekad mi ide loše. Kako vam to zvuči?

75

/////

////////

Klijent: Pa da, tako je. Kouč: Svima ponekad ide loše i kada biste to prihvatili… Klijent: Ne bih bio ovoliko uznemiren i mislio da samo meni uvek ide loše jer sam glup, nesposoban… U isto vreme kada je Selidžmen ispitivao naučenu bespomoćnost, optimizam, i stil objašnjavanja, Bek i Elis su razvijali svoju kognitivnu teoriju i govorili o pogrešnim uverenjima. Za ono što su drugi smatrali dubokim neurotičnim konfliktom Elis je prosto mislio da se radi o lošem mišljenju, „glupom ponašanju od strane neglupih ljudi“. Ako promenimo načine mišljenja, doprinećemo optimizmu, a tako i postignućima. Bek je pokušavao da promeni način na koji klijenti misle o porazu, neuspehu, bespomoćnosti. Kada doživimo neuspeh ili poraz, možemo se osetiti bespomoćno, ali naučena bespomoćnost proizvešće samo trenutne simptome depresivnosti, izuzev ukoliko imamo pesimističan stil objašnjavanja. Teškoće se neminovno dešavaju i optimistima i pesimistima, samo ih optimisti lakše prebrode, brže nastavljaju dalje i kvalitetnije žive jer nisu stalno okupirani brigama i apatijom. Tokom rada sa klijentima važno je da klijent prepozna negativna uverenja koja ima o svetu, životu, sebi, drugima. To su uverenja koja su najčešće stečena u detinjstvu i predstavljaju kamen spoticanja i nepotrebna ometanja i sabotiranja sopstvene ličnosti. Na primer: „Mene niko ne voli“, „Ja sve pogrešno radim“, „Ako se previše smeješ, desiće se nešto ružno“, „Bolje da mislim da se to neće ostvariti, onda je veća verovatnoća da će se ipak ostvariti“, „Ako nešto previše želiš, to se neće ostvariti“… Veliki broj ljudi anticipiraju budućnost na osnovu negativnih uverenja, stavova, „predosećajući“ nesreće kojima sebe plaše sada i ovde, i zbog kojih nerado preuzimaju rizike ili zbog njih izbegavaju stvari koje se još nisu desile i koje se najverovatnije nikada neće dogoditi. Samoograničavajuća verovanja postoje u svim oblastima života: „Matematika mi ne ide dobro“, „Nisam kreativan“. Neki od tih stavova ograničavaju zato što se zasnivaju na pretpostavci da je mentalna aktivnost fiksirana i da ne može da se menja. Vrlo je važno prepoznati ograničavajuća uverenja, jer kada verujete da vas nešto ograničava, vi se zaista i ograničite time. Potrebno je da suočite klijenta sa činjenicom da su ta uverenja pogrešna i tražiti da ih zameni istinitijim uverenjem, npr.: Klijent: Mene niko ne voli. Kouč: Hajde da vidimo koliko je to tačno. Klijent: Tačno je, ne voli me devojka, zato me je i ostavila, a ni prethodna me nije volela. Kouč: Ponovite sada rečenicu koju ću vam reći: „To što su me poslednje dve devojke ostavile ne znači da me niko ne voli.“ Klijent: To što su me poslednje dve devojke ostavile ne znači da me niko ne voli. Kouč: Koliko je to tačno? Klijent: Tačno je. Kouč: Sada završite rečenicu: „Ako nastavim da mislim da me niko ne voli…“ Klijent: Ako nastavim da mislim da me niko ne voli, stalno ću se osećati loše.

76

//////

//////

Kouč: Kako biste mogli da se ne osećate loše? Klijent: Neću se osećati loše ako ne budem mislio da me niko ne voli. Kouč: Šta ćete onda misliti? Klijent: Da postoje i da će postojati oni koji me vole. Kouč: Kako se osećate u vezi sa tim? Klijent: Dobro. Važno je takođe obratiti pažnju na značenje koje klijent daje određenom događaju. Važno je identifikovati sva negativna značenja koja se pridaju nekom događaju o kome se razgovara i neutralisati ih… Dobro je postaviti klijentu sledeća pitanja kako bi postao svestan svog stila objašnjavanja događaja: ›  Da li se lako obeshrabrite? ›  Kako to radite? ›  Čime sebe obeshrabrite?

Najčešće generalne pretpostavke, tj. najčešće disfunkcionalne misli (pogrešni sudovi, kognitivni setovi, pogrešna filozofija): A. Strahovi vezani za prihvatanje i neprihvatanje 1.  Onaj ko me voli mora i da brine o meni. 2.  Ukoliko nisam voljen, nisam niko i ništa. 3.  Ljudi moraju da me razumeju. 4.  Biti odbačen je najgora stvar koja čoveku može da se desi. 5.  U svemu moram da zadovoljim druge ljude. 6.  Ne smem da dopustim da me neko kritikuje za bilo šta. 7.  Ne smem da dopustim da budem sam i usamljen u životu. B. Strahovi vezani za adekvatnost/neadekvatnost Verovanje da osoba mora da bude neko, da zadovoljava svoje ambicije, da mora da postigne uspeh u životu, da mora da se bude na vrhu društvene lestvice – u svakom slučaju, osoba sebi postavlja izuzetno visoke ciljeve. 1.  Ono što postignem u životu čini me onim što jesam. 2.  Po svaku cenu treba da postanem neko. 3.  Život se meri uspehom. 4.  Postoje samo gubitnici i dobitnici. 5.  Ako nisam na vrhu, nisam niko i ništa. 6.  U svemu što radim moram da budem najbolji i perfektan. 7.  Ako pravim greške, budala sam. 8.  Biti neuspešan znači katastrofu.

77

/////

////////

C. Iracionalne emocije i strahovi vezani za kontrolu/nekontrolu 1.  U svakom trenutku moram da se oslonim na sebe samoga. 2.  Jedino ja bez tuđe pomoći mogu da rešim sopstvene probleme. 3.  Ne podnosim da mi drugi kažu šta treba da radim. 4.  Nikada ne treba tražiti pomoć od drugih. 5.  Drugi ljudi u svakoj prilici pokušavaju da me kontrolišu. 6.  Jedino perfektnošću mogu da izbegnem da me kontrolišu drugi ljudi. 7.  Ne podnosim da u bilo kojoj situaciji gubim kontrolu nad svojim ponašanjem. 8.  „Pravila, pravila, u crno me zavila.“ 9.  Ako dopustim da mi se neko približi, dopustiću i da me kontroliše. Najčešća pitanja koja kouč postavlja kako bi se ustanovilo prisustvo automatskih misli i otkrilo da li postoji dihotomno mišljenje, generalizacija, personifikacija itd., kao i da li možda takav način mišljenja nije vezan samo za određeni događaj koji se desio nego važi uopšte: ›  Da li suviše često koristite reči kao što su NIKAD, UVEK, STALNO, LOŠE, DOBRO…? ›  Da li na osnovu jedne situacije zaključujete o svim situacijama? ›  Da li uopštavate stvari? ›  Da li se uvek vraćate na početak? ›  Da li često predskazujete da će se nešto desiti? ›  Da li u mnogim stvarima vidite katastrofu?

Uvek treba pronaći alternative tim filozofijama. Alternative: A. Strahovi vezani za prihvatanje/neprihvatanje 1. Ljubav nije isto što i briga o meni. Te dve stvari nisu čvrsto povezane. Voleti ne znači brinuti tuđu brigu. 2.  Uspeh u životu nije isključivo povezan sa ljubavlju. 3.  Nerealno je očekivati da kod svih nailazim na razumevanje mojih postupaka. 4.  Ima i gorih stvari u životu nego biti odbačen. 5.  Nije realno očekivati da zadovoljim sve potrebe kod svih ljudi. 6.  Niko nije savršen. 7.  Nije loše povremeno biti sam. 8.  Pametan čovek nikada nije sam. 9.  Biti sam nije isto što i biti usamljen. B. Strah vezan za adekvatnost/neadekvatnost 1.  Život čine uspesi i neuspesi. Uspeh je relativna stvar. 2.  Važno je da se realizujem u okviru svojih mogućnosti. 3.  Uspeh je relativna stvar. Život se meri životom. 4.  Svi u životu gubimo i dobijamo. Dobiješ na mostu, izgubiš na ćupriji.

78

//////

//////

5.  I bogati plaču. Ko visoko leti nisko pada. Kolo sreće se okreće. 6.  Kada radim treba da se trudim, a videću šta ću postići. 7.  Ljudski je grešiti. Čovek uči na greškama. 8.  Svi su ponekad neuspešni. C. Strah vezan za kontrolu/slobodu 1.  Čovek se na čoveka oslanja. 2.  Čovek je socijalno biće. 3.  Tuđi saveti u nekim situacijama mogu da budu veoma korisni. 4.  Svaka pomoć je dobrodošla. 5.  Drugi ljudi imaju i druga posla umesto da kontrolišu mene. 6.  Perfektnost i kontrola nisu u međusobnoj vezi. Niko nije savršen. 7.  Čovek nije apsolutno racionalno biće. Bez određenih pravila život bi bio haotičan. 8.  Bez bliskosti nema prijateljstva i ljubavi. Najčešća pitanja koja možemo da postavimo klijentu jesu: › Koji su dokazi za takve misli, stavove, verovanja i dr.? Ovo pitanje se podjednako odnosi kako na traženje dokaza za automatske misli tako i na generalni sud. ›  Da li postoje alternativni načini gledanja na tu stvar? ›  Da li je taj sud/mišljenje više zasnovan na osećanjima nego na činjenicama? ›  Da li ste pobrkali malu verovatnoću da će se nešto desiti sa velikom? ›  Da li postoji logika u takvom tvrđenju? ›  Da li mislite u okvirima „sve ili ništa“? ›  Da biste dokazali svoje tvrdnje, da li selektivno izdvajate činjenice iz konteksta? ›  Da li koristite ekstremne reči ili fraze? ›  Koliko je realnosti sadržano u vašim tvrđenjima/uverenjima? ›  Da li prenaglašavate irelevantne činjenice? ›  Šta je najgore što može da se desi? ABC model Vežbe izvorno potiču od psihologa Arona Beka i Alberta Elisa, rodonačelnika kognitivne psihologije. Kada naiđemo na nedaću – A (adversity), reagujemo tako što mislimo o njoj. Naše misli se brzo pretvaraju u naša verovanja – B (beliefs). Ta verovanja mogu da pređu u naviku toliko da čak i ne shvatamo da ih imamo ukoliko ne zastanemo i ne usredsredimo se na njih. Ta verovanja izazivaju posledice – C (consequences). Verovanja, isto kao i značenja koja pridajemo nekom događaju, direktni su uzročnici toga kako se osećamo i onoga što posle uradimo. Sa klijentom možete da vežbate identifikaciju ABC modela, a onda mu dajte zadatak da to radi do sledećeg susreta.

79

/////

////////

Evo jednog primera: A: Pala sam na ispitu. B: Glupa sam, trebalo bi to sebi da priznam. Samo gubim vreme. Nikad neću položiti. C: Osećam se potpuno beskorisno i neadekvatno, sramota me je. Kouč: Kako biste mogli da zamenite B (verovanja), a da ona ne budu pesimistična? Klijent: Možda nisam najbolji student, ali nisam ni najgori. Ako se budem dobro pripremila, položiću sledeći put. Kouč: Ako tako mislite, kako će izgledati C? Klijent: Još malo napora i položiću ispit. Idemo dalje… Jedan od načina da se tokom rada ospore negativna verovanja jeste da se ospori njihova tačnost. Kouč to može da uradi tako što će pitati klijenta „Koliko je to tačno?“ ili „Na skali od 0 do 100, koliko je to tačno?“ ili „Kako znate da je to tačno?“ Drugi način je naći alternativno objašnjenje određene situacije, događaja ili stanja. Kouč pitanjima upućuje klijenta na traženje alternativa i manje destruktivnih objašnjenja: „Kako biste još mogli to da objasnite?“ „Hajde da nađemo još neko objašnjenje.“ Treći način je „sve i da je tako, to ne znači da je loše…“, ili čuveno pitanje: „Pa šta? Šta je u tome toliko strašno?“ Na primer: „Ja sam najstariji student u grupi? Pa šta?“ „Ja znam da pušenje nije zdravo, ali zapalim cigaretu-dve dnevno. Pa šta?“ Čak i ako su klijentova uverenja tačna, pitate ga koje su njihove implikacije. Nekada su uverenja tačna, ali njihove posledice nisu objektivno tako loše ili nisu uopšte onakve kakvima ih vidi klijent. Četvrti način je prihvatiti negativno uverenje i ne uznemiravati se njime. Npr.: „Život nije fer.“ „Na svetu ima nepravde.“ „Ovo je nepravedno.“ Nekada je prihvatanje takvih uverenja manje destruktivno ukoliko posle tog prihvatanja ide i njihova asimilacija i odsustvo uznemiravanja njima nego verovanje u suprotna uverenja i stalna frustracija kada se suočimo sa time da ona nisu tačna. Npr.: „Život je uvek fer.“ „Na svetu je sve pravedno.“ Kao što smo videli, mišljenje ima direktan uticaj na emocije, a emocije na reakciju. Emocionalnu komponentu je dobro izdvojiti kao posebnu kako bi klijent što više postao svestan te tehnike i ovladao tehnikom kontrole i neutralizacije negativnog mišljenja. Vežba Neke spolja samopouzdane i sposobne osobe mogu u određenim specifičnim situacijama osetiti veliku nelagodnost i nesigurnost. Može se, na primer, dogoditi da na nekom sastanku ne kažu ništa zato što su drugi „stariji“ od njih ili „mudriji“ ili su prisutni samo muškarci… Ova vežba, kao i prethodni primeri, pomaže klijentima da identifikuju svoje negativne misli i dovedu ih u vezu sa reakcijom. Najčešće, kada se negativna misao zameni pozitivnom, onda se i negativna emocija zameni pozitivnom. Na papiru ili na flip čartu napišite sledećim redom: Situacija, Misli, Osećanja, Reakcija. Onda zatražite od klijenta da zapiše prvo opis situacije, onda koju je vrstu

80

//////

//////

misli, stavova, uverenja imao, kako se osećao, i kao rezultat, šta je uradio. Od klijenta se tada traži da negativan, samodestruktivan krug zameni pozitivnim. 1.  Situacija 2.  Misao 3.  Osećanje 4.  Reakcija

Sastanak (opis sastanka) Ja sam nekompetentan Anksioznost Ništa ne govorim

Postavite zadatak: „Zamislite da vašu negativnu misao možete jednostavno da izbacite iz glave. Kojom biste pozitivnom mišlju mogli da je zamenite, a da je realna? … Kakva bi osećanja u vama izazvala takva misao? Budite malo u kontaktu sa tim osećanjima. Kakva bi tada bila vaša akcija?“ Ovu vežbu možete praktikovati sa klijentima polazeći od neke vrlo jednostavne situacije, pa ići ka sve težim. Vežba: Priprema klijenta za prezentaciju Neki ljudi se osećaju vrlo neprijatno kada dobiju zadatak da svoj rad, projekat, ideju, predeuzeće prezentuju pred većim brojem ljudi. Prezentovanje je neka vrsta javnog nastupa, kao i situacija kada drugi procenjuju nas i naš rad. To je situacija koja provocira razne vrste unutrašnjeg dijaloga i osećanja. Ova vežba, oslanjajući se na principe kognitivno-bihejvioralne terapije (CBT), pozitivne psihologije i neurolingvističkog programiranja (NLP), doprinosi stabilnosti i osećanju kontrole nad situacijom. Pristup u vežbi je zasnovan na promeni negativnih uverenja. Počnite sa ohrabrujućim dijalogom o tome kako se klijent oseća u vezi sa prezentacijom. Pitajte ga da li je već imao slična iskustva i kako se tada osećao. Da li se nekada na nekoj prezentaciji desilo nešto loše za klijenta? Pitajte ga šta, po njegovom mišljenju, može doprineti njegovom većem samopouzdanju tokom prezentacije? Istražite koliko se i kako klijent priprema za prezentaciju. Pitajte ga da li bi, ukoliko bi još ranije i još kvalitetnije počeo da se priprema za prezentaciju, doprineo sopstvenoj sigurnosti. Osvestite zajedno sa klijentom šta bi sve moglo da krene loše i šta će on učiniti sa tim. Vratite se sada prethodnoj prezentaciji. Zahtevajte od klijenta da na papiru, na levoj strani, ispiše sve negativne misli koje je tada imao, a onda i osećanja. Misli: ›  Neko će mi se smejati. ›  Možda ispadnem glup. ›  Ja ne znam dovoljno o toj temi. ›  Neću moći da odgovorim na pitanja. ›  Zbuniću se. Osećanja i akcije: ›  Osećam tenziju. ›  Počinjem da se znojim.

81

›  Vrlo mi je neprijatno. ›  Pričam prebrzo. ›  Previše gestikuliram.

Sada pitajte klijenta kako bi želeo da se oseća i deluje, i neka to govori u prvom licu jednine koristeći sadašnje vreme. Željena osećanja i akcije: ›  Opušten sam i miran. ›  Misli su mi fokusirane i jasne. ›  Hrabar sam. ›  Koristim pauze kao efekat. ›  Moj govor tela je u skladu sa verbalnim izražavanjem. ›  Dobro koristim prostor.

Sada pitajte klijenta koji je to unutrašnji dijalog u vezi sa prezentacijom koji bi vodio do takvih, željenih osećanja i akcija. Novo razmišljanje: ›  Publika želi da čuje moju prezentaciju. ›  Ja verujem u sebe i u ono što govorim. ›  Jasna mi je poruka koju želim da prenesem. ›  Jasan mi je cilj prezentacije. ›  Ja sam pripremljen i kompetentan. ›  Napraviću pauzu ako se zbunim.

Kada završite sa tim delom vežbe, zahtevajte od klijenta da se udobno smesti u stolici, da se opusti, zatvori oči i vizualizuje taj krajnji ishod prezentacije. Recite mu da bude svestan šta sada vidi, kako misli, kako se oseća i kako sada izvodi svoju prezentaciju. Na kraju pitajte klijenta kako se sada oseća i koliko je to kako se sada oseća različito od početka vežbe. Podličnosti10 Može se dogoditi da osobe sa kojima radite imaju suprotstavljene ciljeve i želje u istom trenutku. Zato je nekada teško biti efikasan i ostvariti svoje želje, zato su i promene jako teške, jer taman kada jedan deo ličnosti krene u promenu, drugi krene da vuče nazad u sigurnu i proverenu sredinu. Tada to izgleda kao bojište na kome se različiti glasovi bore za različite stvari. Jedan može da govori: „Jelena, trebalo je da učiš, ti želiš da položiš taj ispit i upišeš drugu godinu.“ Drugi: „Još jedna noć učenja manje ili više ništa neće promeniti, jednom se živi. Zašto ne pozoveš Petra i pitaš ga hoće li da se vidite? A ako on neće, onda je najbolje da pogledaš neki film i opustiš se.“ Treći glas: „Ti ne želiš da se sastaneš sa Petrom, još uvek patiš za Nikolom. A Nikola je bio tako divan, potpuno stabilan i nije pravio nikakve ispade.“ Izvestan broj različitih psihologa, u okviru svojih teorija ličnosti, bavio se i tim suprotstavljenim ili nepodudarnim aspektima ličnosti. Sigmund Frojd bi prvi glas identifikovao kao „Superego“, a drugi kao „Id“. Fric Perls, geštaltista, nazvao ih je „Top dog“ i „Ander dog“, dok bi ih Erik Bern zvao „Roditelj“ i „Dete“. Svaki od ta tri glasa može se posmatrati kao jedna podličnost, i tokom rada sa klijentom tražilo bi se da imenuje svaku od njih, po mogućnosti tako da njeno   Reinvoter Dz. Budite svoj psihoterapeut, 1985. I prilagođen sadržaju ovog priručnika.

10

82

ime sadrži i neki opis ili osobinu ličnosti, pa bismo tako imali, na primer: Ambicioznu Jelenu, Zabavnu i Usamljenu Jelenu. Ambiciozna Jelena je onaj njen deo koji želi da bude „uspešan“, koji ima ciljeve u oblasti posla i karijere i koji je spreman na odricanja zarad svojih ciljeva. Zabavna je onaj njen deo koji želi da se zabavlja, koji ne želi da se odrekne bilo čega, nego jedva čeka poziv prijatelja i ne propušta nikakvu zabavu. Svaka podličnost je organizovana oko „potrebe“ celokupne ličnosti. Snaga svake potrebe i rezultirajuće podličnosti verovatno se može pripisati okolnostima u kojima je potreba prvobitno nastala. Kada prepoznate da se u klijentu bore dve, tri ili više podličnosti, dobro je da klijent identifikuje i upozna svaku od njih. Da joj da ime, oblik, dimenziju, sve moguće atribute. Polje podličnosti je u okviru svake osobe široko. Postoji podličnost za svaku ulogu koju igramo u svetu: Roditelj, Dete, Šef, Radnik, Profesor, Student, Potrošač, Preduzimač itd. Svaka osoba ima bogatu mešavinu izrazito individualnih podličnosti koje, kada se potpuno ispitaju, nisu istovetne sa grupama podličnosti nijedne druge osobe. Ali, umesto da o tome govorimo, hajde da uradimo tu vežbu za identifikovanje nekih od vaših podličnosti. Svaki deo nas samih, svaka podličnost ima određenu ulogu i svaki deo pokušava da uradi nešto za nas. Dobro je upoznati svaku od njih i saznati šta ona želi, jer ignorisanjem, neuvažavanjem nekih delova oni samo dobijaju na intenzitetu i trajanju. Mi funkcionišemo uglavnom tako što određene delove ličnosti ili podličnosti prihvatamo u potpunosti i favorizujemo, a onaj drugi deo koji nam se ne dopada i sa kojim se ne osećamo dobro ignorišemo i pokušavamo da „ubijemo“, jednostavno ga ne prihvatamo. Veoma je važno razumeti da nijedan deo nas nije štetan sam po sebi i da svaki od njih ima svoju ulogu i funkciju. Važno je upoznati ih i napraviti savez među njima, a ne bojno polje. Takođe, važno je tokom rada ispitati potrebe svih delova, jer se svaka podličnost organizuje oko neke potrebe. Kao zaključak, možemo da istaknemo da je, kada radite sa klijentima koji u isto vreme imaju suprotne ciljeve ili nepodudarne tendencije, dobro da ih tehnikama vođene fantazije i/ili igranja uloga dovedete do toga da se obe tendencije, ličnosti, cilja dobro upoznaju, da se uvaže međusobno, jer je svaki od tih delova podstaknut nekom potrebom ličnosti i svaki ima svoju ulogu i funkciju. Upoznavanjem i uvažavanjem svakog od njih stvara se prostor za pravljanje plana, hijerarhije, prioriteta, na zadovoljstvo svih. Krofna (vežba koja se koristi u geštalt psihologiji) 1. Napravite listu svih svojih želja. Pišite brzo i uključite sve što vam padne na pamet. I materijalne i nematerijalne stvari. Svakako uključite i one pojedinosti u kojima trenutno uživate i želite da ih i dalje imate. Nemojte ništa podrazumevati, nego napišite i sve ono što vam se čini banalnim: biti zdrav, završiti školu, voleti nekoga… Napišite najmanje 20 želja. 2. Sada grupišite nekoliko želja u određene kategorije po nekom svom kriterijumu, npr. „želim da skijam“, „želim da plivam“, „želim da trčim“… u jednu kategoriju „Bavljenje sportom“. Svakoj kategoriji nacrtajte neki simbol. 3. Svakoj kategoriji dajte neko ime, kao da je to ličnost sama za sebe, npr. „Avanturista“, „Radnik“, „Lenština“, „Ljubavnik“… Važno je da pronađete sopstveni niz imena koja će imati značenje za vas.

83

TREBA i MORA, /////

////////

4. Sada nacrtajte krofnu veličine 30 do 40 cm. Centralni deo predstavlja vašu najdublju ličnost. Oko sredine, bliže centru, poređajte one kategorije (podličnosti) koje smatrate da su vam najvažnije i u koje istovremeno najviše i ulažete. Odredite im veličinu u krofni, u skladu sa njihovim značenjem za vas. Oko njih crtajte one delove koji vam jesu važni, ali vi ne radite mnogo kako bi te podličnosti bile zadovoljne (ne ispunjavate želje u okviru te podličnosti u dovoljnoj meri). 5. Pogledajte kako izgleda raspored podličnosti u krofni. Kako se osećate u vezi sa njim? Da li biste neke podličnosti privukli, a neke odaljili? Da li biste neke povećali, a neke smanjili? Da li biste neke sasvim isključili? 6. Nacrtajte sada kako biste želeli da idealno izgleda vaša krofna. Kako biste to mogli da uradite? 7. Šta ste spremni da uradite i kada da bi krofna izgledala kako vi želite? Ovo je vežba koju možete da ponovite više puta. Utvrdićete da neke podličnosti stalno čine „top listu prvih pet“; njihova imena mogu da se menjaju kad vam postane jasno šta one žele, kako funkcionišu i kako se vremenom menjaju. Igre koje vaše podličnosti igraju u vašoj glavi mogu da budu destruktivne ako ih niste svesni ili ako dozvolite da vas njihov sukob dovede u pat poziciju i parališe. Jedan od ciljeva ove vežbe jeste da postanete što svesniji središnjeg dela ličnosti i da mu date snagu za odlučivanje između podličnosti koje se nalaze u sukobu. Ne bi bilo uspešno nastojanje da se ignoriše ili odbaci ma koja podličnost, jer je svaka od njih organizovana oko autentične želje celokupne ličnosti. Razumevanje porekla i funkcionisanja određenih podličnosti od suštinskog je značaja za sopstveno razumevanje i za razumevanje klijenata. Slede opisi tipičnih podličnosti. Kritičar ili „Top dog“ Ova podličnost nastala je tako što smo tokom odrastanja prihvatali zahteve okoline, na prvom mestu roditelja, i ponašali se u skladu sa tim zahtevima, a da se suštinski nismo sa njima slagali. Prihvatali smo da nešto treba… i mora… najčešće da bismo izbegli kaznu, pri čemu te delove zapravo nikada nismo prisvojili, identifikovali kao sopstvene delove, nismo ih asimilovali. Ti neuključeni delovi drugačije se zovu introjekti ili „Top dog“. Oni predstavljaju deo spoljašnjeg sveta koji je sada u organizmu i postaju osnovni kriterijumi svake vrednosti, adekvatnosti i orijentisanosti. Tako mi prihvatamo neke potrebe kao svoje, a one uopšte ne pripadaju nama, ali ih introjekt ili Top dog ili kritičar smatra poželjnim, dok neke druge potrebe koje su naše kritičar odbacuje. Na taj način postajemo otuđeni od samih sebe, a sa druge strane počinjemo da težimo nečemu za šta nemamo podršku u sebi, autentičnu želju, talenat. Tada težimo razvoju koncepta koji imamo o sebi, a ne razvoju sebe. Radimo nešto zato što tako treba, a ne zato što to istinski želimo. Mi pravila ponašanja učimo vrlo rano, putem delimično eksplicitnih poruka. Prenosimo pravila ponašanja kada učimo dete da ne TREBA da izgleda razočarano ako neko donese ružan ali dobronameran poklon, već da TREBA da bude zadovoljno, da se nasmeje i kaže „hvala“. Kao deca dobijamo ideje i pravila od značajnih drugih iz naše okoline. Kao deca, ljudi „gutaju“ pravila kao što su, na primer: „Moraš uvek vredno da radiš“, „Uvek treba kontrolisati svoja osećanja“

84

, i HOCU i NECU //////

//////

itd. Verujem da se svako od nas može setiti niza pravila slične vrste. Isto tako kao što se gutaju pravila, gutaju se i različite vrste atributa: „ti si lenj“, „isti si kao tvoj tata“, „ti si kreativnija od svog brata“, „svi muškarci u našoj porodici postaju alkoholičari“. Kao ljudi, često imamo otvorene oči i uši kako bi čuli šta TREBA raditi. Na taj način pomeramo fokus sa onoga što nam govori naš unutrašnji osećaj, ono čime se rukovodimo, ili samoregulacija, u skladu sa našim potrebama. Mi introjektujemo kada automatski usvajamo nešto iz okoline. Važno je napomenuti da je mnogo ljudi u svom životu vođeno nesvesnim porukama „TREBA“, koje se pretvaraju u životne scenarije. Takva „TREBA“ mogu biti jako pogubna ako ih osobe ne osveste i ne odluče da li su njihova „TREBA“ u skladu sa onim što oni žele sada i ovde. Primer toga vidljiv je kod ljudi koji se pokreću unutrašnjim introjektom „moraš biti uspešan“, potpomognutim od strane njihovih roditelja, ali i očekivanjima koja se svakodnevno prenose putem medija, a kreiraju sliku po kojoj samo ako si sve uspešniji i prodorniji, zavređuješ pažnju i divljenje. Naravno, svesna introjekcija pomaže nam da učimo i usvajamo nove veštine i znanja, a nesvesna nas ograničava na mnogo polja i često otežava našu mobilizaciju u cilju zadovoljenja onih potreba koje stvarno želimo. Tada se zaustavljamo i rukovodimo unutrašnjim „progutanim“ porukama, kao što je npr. „ja moram…“, umesto svesnom odlukom „ja želim… jer je to ono što me raduje i ispunjava“. Razmena i interakcija sa drugima i sredinom nikada ne prestaje. Naša uspešna samoregulacija uključuje kontakt u kome smo svesni novosti u svojoj okolini, koja je za nas potencijalno i „hranljiva“ i „toksična“. Ono što je hranljivo uzimamo, a sve ostalo odbacujemo. Takva vrsta razlikovanja kontakata i funkcionisanja uopšte vodi rastu i razvoju. Kada iz okoline prihvatimo nešto što je za nas „toksično“, što ne želimo, što nije u skladu sa našim vrednostima, ciljevima, ne zadovoljava naše potrebe, onda se i ne osećamo dobro. To se može reflektovati tako što smo bezvoljni, apatični, teško nam je da radimo ono što radimo… Vežba br. 1 Cilj vežbe: 1. Precizno se odrediti i napraviti razliku između sopstvenih želja i onoga što neko drugi želi za nas. 2. Napraviti razliku između TREBA i MORA, i HOĆU i NEĆU. Proces 1. Napišite na papiru sve ono što su vam roditelji govorili, a da počinje sa TREBA i sa MORA… Uključite sve ono čega se setite, npr. „Pre i posle jela treba ruke prati“ ili „Treba biti pošten“… 2. Sada „treba“ i „mora“ zamenite sa „hoću“ ili „želim“ u rečenicama u kojima se slažete sa tvrdnjom, i sa „neću“ ili „ne želim“ u tvrdnji sa kojom se ne slažete. Npr.: „Ja hoću da perem ruke pre i posle jela“, „Ja neću da ujutru ustajem rano“. 3. Kako vam sada izgledaju tvrdnje, da li više ima onih sa „hoću“ ili sa „neću“? Da li ste one tvrdnje sa „neću“ potpuno odbacili ili se ponekada ponašate u skladu sa njima? 4. Da li se od početka do kraja vežbe nešto promenilo u vašem stavu prema nekoj od napisanih tvrdnji?

85

Vežba br. 2: Upoznajte svog kritičara Udobno sedite u stolicu, udahnite duboko nekoliko puta, budite u kontaktu sa sobom. Zamislite da je na stolici pored vas vaš kritičar. Budite svesni kako on izgleda, šta vam govori, kako zvuče sve te rečenice „treba da…“, „kada ćeš već jednom da naučiš da…“ Kako se osećate u kontaktu sa njim? Sada sedite na stolicu na kojoj sedi vaš kritičar. Budite na trenutak kritičar i obratite se celokupnoj ličnosti. Recite joj koliko ste joj potrebni. Opišite u kakvoj zbrci bi se ona našla da nije vas. Kada završite, vratite se ponovo na svoje mesto. Budite svesni kako se osećate, da li se distanca među vama smanjila, povećala ili ostala ista… Da li se nešto promenilo u odnosu na početak eksperimenta i šta ćete učiniti po tom pitanju? Saboter i žrtva Sledeća podličnost koja se javlja jeste Saboter. Ona može izbiti na površinu kada joj se najmanje nadate. Može da vas obeshrabri u preduzimanju novog poduhvata, ili da onemogući i neki koji je već započet. Identifikovanje i razumevanje vašeg sabotera može biti jedna od najvažnijih stvari koju možete da uradite za sebe. Vežba: Upoznajte svog sabotera 1. Zamislite projekat koji želite da ostvarite, i to uspešno. To može da bude večera za 20 ljudi za neki praznik, podizanje porodice, završavanje školovanja ili otvaranje nekog centra za lečenje. Zamislite da vaš projekat postoji i da napredujete. 2.  Sada, šta bi trebalo da se dogodi pa da vaš projekat bude ugrožen, sabotiran? Zamislite to. 3.  Napravite crtež sabotera ili sabotirajuće sile. 4. Sada budite saboter i namerno sabotirajte projekat. Iznesite kakva je vaša dobit ako on propadne. 5.  Sada se sa stanovišta Selfa konfrontirajte sa saboterom. Pregovarajte s njim. U podličnosti sabotera sadržano je sve ono čime sebe ometamo u realizaciji svojih ciljeva. To mogu biti: ›  negativne misli; ›  nedostatak vere da možemo postići cilj; › različite vrste strahova (da će nam se nešto loše desiti, fantazije o nesreći, strah od neuspeha…)

– U Saboteru se vrlo često nalazi osećanje straha i ono predstavlja moćan mehanizam kočenja. Vrlo je važno osvestiti sve svoje strahove kojima remetimo sebe na putu ostvarenja određenog cilja. Postavite sebi pitanja: „Čime sebe plašim?“ „I čime još?“… Često se dogodi da se suočimo sa činjenicom da su naši strahovi potpuno neopravdani. Nastavite sa pitanjima: „Da li se nekada dogodilo nešto slično?“ Npr., kada osobu koja ima strah da će doživeti neku nezgodu ako počne da vozi auto, i time sebe sabotira, pitate da li joj se nekada dogodila nekakva nezgoda, ona će vam reći da nije. Nastavite sa pitanjima tipa: „Kako bih mogao da prestanem sebe da plašim?“ Na kraju možete da ponudite rečenicu: „Prihvatiću da se plašim nekih stvari, ali me one neće omesti ili prekidati.“ Tom rečenicom pomažemo klijentu da se suoči sa svojim strahom i da ga prihvati, a ne da od njega beži. Samim tim strah postaje manji, moguće ga je kontrolisati i ne prekidati sebe njime u ostvarenju svojih ciljeva. ›  neprihvatanje uspona i padova u životu; › poređenje sebe sa drugima („oni su bolji od mene“, „ako oni nisu uspeli u tome, ja sigurno neću“…) – Ta igra prestaje kada prihvatimo sebe onakve kakvi jesmo i prestanemo da se poredimo sa drugima.

86

Moguće je da je vaša podličnost Sabotera u isti mah i vaša podličnost Žrtve, koju većina nas ima i može da otkrije. To je onaj deo vas koji uživa da bude žrtva, bespomoćan, koji privlači pažnju svojom nepriličnošću. Negovanje i podsticanje starih nezadovoljstava može da onemogući čoveku da se konstruktivno snalazi u sadašnjosti. Uloga žrtve ima i određene funkcije, drugim rečima, postoji neka vrsta „dobiti“ od takvog ponašanja. Uz pomoć nedostatka samopouzdanja, podličnost Žrtve pokušava da „iznudi“ velike količine pozitivne pažnje od drugih ljudi koji te osobe pokušavaju da osnaže. „Žrtve“ obično privlače ljude koji su sigurni u sebe u područjima gde one to nisu. Npr., korišćenje računara za njih zauvek ostaje novost, jer uvek uspeju da pronađu nekoga ko će im pomoći, te tako ne moraju da se trude. Podličnosti Saboter i Žrtva imaju nešto zajedničko: preokupiranost prošlošću i budućnošću, i odbijanje da prihvate realnost ovog „sada“. Važno je ne osuđivati sebe zbog posedovanja negativnih podličnosti. Prihvatanje, usvajanje „negativnih“ podličnosti, crta, motiva, postupaka, predstavlja ključ razvoja i sreće. To, međutim, ne znači identifikovanje sa njima ili dopuštanje tim podličnostima da kontrolišu ličnost. Očekivanja Vrlo je važno „pretresti“ sa klijentom njegova očekivanja od sebe i od drugih. Klijenti često imaju zamerke da drugi nisu uradili nešto što su oni očekivali i očekujući tako sve i svašta, i podrazumevajući da neko drugi „treba“ da uradi nešto za njih ili umesto njih, ostaju u pasivnom položaju ili se ne angažuju onoliko koliko bi se angažovali da nema tih očekivanja. Osim pasivnog očekivanja, klijenti se često remete i ljutnjom, tugom, besom, jer njihova očekivanja nisu ispunjena, pa se dodatno sputavaju time. Generalno, problemi u međuljudskim odnosima nastaju zbog očekivanja. Fric Perls je definisao takozvanu molitvu, koju je nazvao gestalt prayer, i koja glasi ovako: „JA sam JA, TI si TI, ja radim svoje, ti radiš svoje. Ja nisam na ovom svetu da bih ispunjavao tvoja očekivanja, niti si ti na ovom svetu da bi ispunjavao moja očekivanja. Ako se nađemo, može da nam bude dobro. Ako ne, ne može se ništa.“ Sa druge strane, klijenti mogu imati i nerealna očekivanja od sebe, pa tako preuzimaju tuđu odgovornost za razne stvari i zbog toga se osećaju loše. Zato je važno razgraničiti šta je klijentova odgovornost i šta on može da uradi u nekoj situaciji i tako doprinese ne remeteći se očekivanjima od drugih. › Rad na očekivanjima može biti tema za sebe, mada se češće obrađuje u okviru drugih tema i

celina, kada kouč proceni da je važno razgraničiti sve gore navedeno kako bi klijent neometano nastavio dalje. › Ljudi se često ljute jer drugi nisu ispunili njihova očekivanja. Iza ljutnje često stoji povređenost, a ljudi su skloni da pobegnu od povređenosti u ljutnju kako bi se zaštitili. I obrnuto, oni koji se plaše da se suoče sa svojom ljutnjom nikako ne dozvoljavaju da iz povređenosti „pređu“ u ljutnju i tako istrajavaju u povređenosti. Bez obzira na to koja je emocija u pitanju, uzrok je uvek isti – očekivanja. Tokom rada, važno je da kouč sa klijentom dođe do toga kako klijent „priprema“ sebe na ljutnju i povređenost time što očekuje određeno ponašanje od onih do kojih mu je stalo. Ljudi navaljuju prevelik teret na jedan odnos ako očekuju od druge osobe da je učine srećnom, ili nju smatraju odgovornom za svoju nesreću. Jedna od najvrednijih stvari koju klijent može da otkrije u radu sa koučem jeste kako sebe može da učini srećnim ili nesrećnim – mislima ili maštanjima koji mu se vrzmaju po glavi. Vežba

(koristi se u geštalt psihologiji)

87

/////

////////

Hajde da igramo jednu igru. Hajde da pretpostavimo da je sreća prirodno stanje čovečanstva i da je vaš Indeks Sreće uvek punih 100, izuzev kad unazadite sami sebe na neki od 39 načina za samomučenje. VEŽBA SA INDEKSOM SREĆE (I) ›  Sedite udobno. ›  Udahnite nekoliko puta punim plućima. ›  Kakav je vaš Indeks Sreće upravo sada? Vaših normalnih 100 poena? ›  Ako je tako, čestitam! › Ako nije tako, posmatrajte sebe dok ne utvrdite šta je to što činite da biste sprečili sebe da uživate u svom normalnom IS-u. ›  Da li brinete zbog moguće budućnosti? ›  Da li brinete zbog prošlosti i nečega što se dogodilo? ›  Šta bi bilo da je bilo? ›  Da li se poredite s nekim drugim? ›  Da li osećate da je neko nepravedan prema vama? ›  Spremate li osvetu? ›  Imate li osećanje „čemu to kad je sve beznadežno“? Ako ste odgovorili potvrdno na bilo koje od gornjih pitanja, evo vam protivotrova koji će možda vratiti vaš IS na normalu: VEŽBA SA INDEKSOM SREĆE (II) › Napravite spisak svega onog zbog čega možete da budete zahvalni u ovom trenutku. Nemojte da smetnete s uma ni one stvari za koje vam se čini da dolaze same od sebe: sunčan dan, novac u banci (pazite da ne budete nezahvalni što suma nije veća!), zdravlje — vaše i vaše porodice, krov nad glavom, hranu, lepotu, ljubav, mir. › Možda se sećate one priče o dvojici kojima su pokazali pola čaše vode. Jedan je rekao: „Čaša je dopola puna i ja sam zahvalan.“ Drugi je rekao: „Čaša je dopola prazna i ja se osećam prevareno.“ Razlika između njih dvojice nije u onome što imaju, već u stavu o onome što imaju. Ljudi koji su naučili veštinu prave, nepatvorene zahvalnosti spremniji su da se emocionalno i fizički osećaju dobro, i da ih društvo traži, nego oni „prevareni“, što su im čaše uvek dopola prazne. Toliki ljudi se iscrpljuju u potrazi za srećom. „Kad se udam, biću srećna.“ „Kad mi deca porastu, završe školu i nađu svoju sreću, biću srećna.“ Ne verujem da je sreća nešto za čim se može tragati. To je, izgleda, pre neko stanje unutrašnje slobode, slobode od briga, sumnji u sebe, strahova, slepe pokornosti običajima i okolini, takmičarskih poriva, surevnjivosti i zavisti. Zato nemojte očekivati od drugoga da vas „učini srećnim“. Vežba: Donošenje odluke Cilj vežbe: Pomoći klijentu da donese odluku.

88

//////

//////

Nekada klijenti imaju poteškoće da donesu odluku. Često nisu sigurni šta je najbolje za njih i ambivalentni su prema svakoj od opcija. Vežbom se može pomoći klijentima da steknu bolji uvid u ono što žele, sa kojom se opcijom osećaju bolje, kao i da donesu odluku za koju će preuzeti odgovornost. 1. Podelite papir na pola, pa neka klijent na levoj strani papira napiše sve negativne strane jedne opcije i sve negativne strane druge opcije. 2. Kada klijent završi, tražite da pročita naglas negativne strane i jedne i druge opcije. Kada pročita, pitajte ga sa kojom se opcijom oseća bolje? Kada dobijete odgovor da su mu više prihvatljive mane jedne od opcija, onda postavite dve stolice. Recite mu da sedne u jednu stolicu i zamisli da se odlučio za onu varijantu sa kojom se oseća manje dobro (koju je u prvom delu izabrao kao manje prihvatljivu za sebe, npr. situaciju B). 3. Dajte klijentu instrukciju da se udobno smesti u stolicu, zažmuri i vizualizuje situaciju npr. B, da se ona odvija sada (tri meseca od današnjeg datuma), da vizualizuje gde se nalazi, kako se oseća, šta radi, ako su neke druge osobe uključene, da ih bude svestan. Koje je potrebe uspeo da zadovolji donoseći tu odluku? Važno je da na kraju svega što kaže bude svestan kako se oseća. 4. Kada završi, recite mu da polako otvori oči i pređe na drugu stolicu. 5. Sada treba da zamisli (vizualizuje) da se odlučio za varijantu A (koja mu je u prvom delu vežbe bila prihvatljivija). Prošlo je tri meseca, gde je sada, šta radi, ko je sa njim, kako se oseća? Koje je potrebe uspeo da zadovolji tom odlukom? 6. Kada završi, dajte klijentu instrukciju da se vrati na početno mesto. Sada pitajte klijenta kako se oseća sa jednom, pa sa drugom alternativom, čega je postao svestan tokom rada, koja mu je alternativa sada prihvatljivija. Kada bi ovog trenutka morao da se odluči, koja bi to bila alternativa? Promene Svaki čovek ima bazičnu potrebu za osećanjem sigurnosti. Kada nam je ta potreba ugrožena i nije zadovoljena, onda mi preduzimamo neke akcije kako bismo ponovo uspostavili ravnotežu i osećali se sigurno. Videli smo da i u situaciji koja nam je nepoznata, ili poznata sa nekim elementima nepoznatog, naša percepcija organizuje te nepoznate sadržaje u poznate okvire, ponovo iz istog razloga, da bismo se osećali sigurno. Tako tražimo „siguran“ posao, „sigurna“ primanja, „sigurnog“ partnera, „siguran“ krov nad glavom. Pa opet, srećemo ljude koji sve to „sigurno“ imaju, a osećaju se nesigurno i one koji sve to „sigurno“ nemaju i osećaju se sigurno. U čemu je razlika među njima? U unutrašnjem osećanju sigurnosti. Osećanje sigurnosti nam ne daje spoljašnja forma nego spremnost da prihvatimo promene i uverenje da ćemo sa svakom promenom moći da izađemo na kraj. Nema osećanja sigurnosti van nas, ono je duboko u nama i nosimo ga ili ne nosimo svuda sa sobom. Skloni smo da mislimo da osećanje nesigurnosti leži u nesigurnom vremenu u kome živimo, dok je upravo suprotno, spoljašnja neravnoteža je posledica unutrašnje neravnoteže. Ako čekamo da okolnosti postanu sigurne, pa da tek onda uspostavimo sopstvenu sigurnost, gubimo vreme. Potrebno je izgraditi to osećanje u nama samima, a ono će se odraziti i na spoljašnje okolnosti.

89

MI SMO KOVACI /////

////////

To osećanje se gradi stavom, uverenjem i odnosom da ćemo, šta god da se dogodi, mi uspeti da sa tim izađemo na kraj. Zadržati osećaj sigurnosti podrazumeva da naučimo da prihvatamo promene, jer su jedino promene izvesne. Nekada su promene vrlo intenzivne, nekada potpuno neočekivane i neophodno ih je prihvatiti ako želimo da sačuvamo svoj mir. Ukoliko smo prihvatili životnu filozofiju unutrašnjeg lokusa kontrole, koja glasi da smo mi kovači svoje sreće, onda nam nijedna situacija ne može oduzeti sigurnost ako joj mi to ne dozvolimo. Drugim rečima, „niko vam ne može nametnuti da se osećate nesigurno osim vas samih“. Potpuna sigurnost razvija monotoniju i guši našu kreativnost i sposobnost prilagođavanja. Lepota života oseća se baš kada pređemo granicu sigurnosti, kada izađemo iz granica komforne zone i probamo nešto novo, nešto čega se pomalo i plašimo. Nova iskustva su potrebna isto kao i osećanje sigurnosti. Ako umesto da se pitamo „zašto se ovo dešava baš meni“ postavimo pitanje „kako da prevaziđem tešku situaciju i pretvorim je u laku“, onda od uloge žrtve preuzimamo ulogu gospodara svog života. Sazrevanje i razvoj ličnosti, koji po nekim autorima traju čitav život, definisani su i određeni razvojnim periodima. U okviru svakog od tih razvojnih perioda postoje određeni razvojni zadaci, koje je neophodno rešiti i savladati kako bi se razvoj neometano nastavio do sledećeg perioda. Jedan od takvih razvojnih zadataka može biti, na primer, adaptacija na vršnjake i školsku sredinu prilikom polaska u školu. Potpuno je jasno da je potrebno usvojiti i razviti neka nova znanja, veštine i razviti nove osobine kako bi se razvojni zadatak uspešno obavio. Dosadašnja ravnoteža je narušena i kako bi se ponovo uspostavila, neophodno je promeniti dosadašnje šeme i načine funkcionisanja. Rezultat i uspostavljanje ravnoteže jesu jedan novi kvalitet. To su takozvane razvojne promene, jer su uslovljene razvojem i sazrevanjem. Međutim, postoje krizne situacije kada su pred nama novi zadaci ili nove situacije, kada je potrebno pomeriti se, izaći iz zone komfora, usvojiti nova znanja i doživeti nešto na drugačiji način kako bismo ponovo uspostavili ravnotežu. Na početku narušene ravnoteže koja može biti izazvana nekim nezadovoljstvom ili, na primer, promenom posla, partnera, raznim gubicima, preseljenjem u drugi grad… osoba pokušava da na poznate i već isprobane načine uspostavi ravnotežu. Kada to ne uspe, tenzija i uznemirenost rastu, a potreba da se uradi nešto novo postaje veća. Nakon nekog vremena osoba polako počinje da iznalazi nove načine rešavanja problema. Ona usvaja nove oblike ponašanja, svoje emocije prihvata na drugačiji način, odlučuje da promeni neke lične ciljeve, ili preduzima neku drugu akciju na unutrašnjem planu koja bi mogla da joj donese rasterećenje. To su trenuci u kojima od uspešnosti osobe u nastojanjima da izmeni nešto u sebi zavisi da li će doći do napredovanja, uspešne reorganizacije psihičke strukture i prilagođavanja zahtevima nastale situacije, ili će doći do nazadovanja koje će se samo produbljivati. Bitan i veliki uticaj na proces promene, zapravo na otpor prema promenama, imaju navike u mišljenju, kao i emocionalne navike. One su nam potrebne da bismo se osećali sigurno i da bismo održavali stanje ravnoteže. Vrlo često ih nismo svesni i predstavljaju automatizovane

90

SVOJE SRECE //////

//////

obrasce ponašanja. Tako se može dogoditi da se postave jasni ciljevi, da se odrede načini za njihovo postizanje, ali da nakon određenog vremena sve ostane isto. Zato je važno istražiti te emocionalne i kognitivne navike i razbiti ih, što će osobi dati kreativnost, novu snagu i nove načine funkcionisanja. Istraživanja pokazuju da to najčešće traje oko tri meseca. S obzirom da su te navike automatizovane i van svesnosti, prvi koraci su sledeći: 1. Svesnost o emocionalnim i kognitivnim navikama. Kouč vodi klijenta kroz proces tako da on identifikuje svoje načine razmišljanja, ustaljene navike, predrasude, sabotere kočničare. Kada ih prepozna, važno je da ih dovede u vezu sa načinima reagovanja i ponašanja koji nisu bili najefikasniji, najuspešniji. Dakle, zadatak kouča je da pomogne klijentu da prepozna sopstvene navike i načine na koje one utiču na njegovo funkcionisanje. 2. Ohrabriti i istražiti nove, drugačije načine ponašanja i dovesti ih u vezu sa uspehom. Uvek postoje i drugi načini i različite alternative, ali klijent treba da bude otvoren za njih, da ih prepozna, istraži i identifikuje. Na to će biti spreman onda kada uspešno prođe kroz prethodnu fazu. Kreativnost i otvorenost kouča ovde dolazi do izražaja, jer je važno da i on sam vidi dalje, vidi drugačije i veruje u to. Tako će njegov rad sa klijentom u ovoj fazi biti potpuno autentičan. Važno je iscrpeti što više mogućnosti. Korisna su pitanja tipa „Šta biste još mogli da uradite?“ 3. Povezati vrlo jasno novo ponašanje, koje podrazumeva usvajanje novih navika, koje dovode do uspeha. Nekada klijentu neće biti do kraja jasno kakve sve veze to ponašanje, misao, strategija imaju sa uspehom i ciljem. Važno je da pitanjima ili drugim tehnikama kouč vodi klijenta do što veće jasnoće. Preporučene tehnike mogu biti vizualizacija, vođena fantazija, dovršavanje rečenica, testiranje suprotnosti: „Ako uradim to…“, „Ako ne uradim to…“ 4. Uspeh – Suočiti klijenta sa svim benefitima novonastale situacije kao posledice uspeha. Suočavanje sa svim benefitima promene ima veoma jako motivaciono dejstvo i privlačnu snagu. Ako nešto može da pokrene klijenta, onda je to doživljaj „ukusa“ uspeha, postignutog cilja i pratećih benefita. Vizualizacija, u kojoj se od klijenta zahteva da doživi da je ostvario cilj i da uživa u njegovim plodovima, doprinosi energizaciji, ali ne samo energiji nego i promeni stava, očekivanja, odnosa prema sveukupnoj situaciji, a posebno trenutnoj, koja se doživljava kao sve manje poželjna. Učenje novih modela ponašanja / rad sa strahovima Nekada mogu da se jave strahovi vezani za promene i osoba nije spremna da uđe u proces. Razlozi zbog kojih ne ulazimo u promenu mogu da budu različiti. Najčešće su to „oslonci“ koje se bojimo da izgubimo, ali mogu biti i strahovi od nepoznatog, strah „da li ću ja to moći“, strah da nećemo moći da utičemo na procese koji se oko nas dešavaju – pa je onda bolje da ništa i ne preduzimamo i dr. Neki od oslonaca za koje se bojimo da možemo da ih izgubimo jesu: Povezanost To su, između ostalih, veze sa prijateljima, kolegama, ljudima od poverenja (ili liderima) i osećaj pripadnosti grupi ili timu.

91

Podloga Podloga, ili osećaj pripadanja, pre svega na nivou teritorije, uključuju veze sa nekim fizičkim prostorom, odnosno sa odgovornošću, stručnošću i osećanjem moći. Struktura Strukturalnost se zasniva, pre svega, na vremenskim rasporedima, rutinama i zadacima. Značenje Povezanost sa značenjem podrazumeva vezu sa smislom, svrhom koju nešto ima – svest o tome zašto se nešto radi. Budućnost Veza sa vizijom budućnosti uključuje vezanost za snove, ideale i planove u karijeri. Ona se manifestuje kao briga za buduću situiranost. Kontrola Ljudi nerado odustaju od uticaja na svet oko sebe; uvek žele da budu pitani, da se uvažava njihovo mišljenje, da učestvuju u stvarnosti. Plaše se da ne postanu bespomoćni. Koter i Šlezinger predlažu različite načine koji se mogu koristiti za prevazilaženje otpora prema promenama. To su: Obučavanje i komunikacija. Obučavanjem se zaposleni pripremaju za nastupajuće promene. Taj proces uključuje pojedinačne ili grupne diskusije, različite vrste prezentacija, pisanje zabeleški i izradu odgovarajućih izveštaja. Komunikacija pomaže da zaposleni sagledaju potrebu za promenom i njenu logiku. Pojedinac se informiše o promeni, sakuplja sve relevantne informacije. Vrlo često se ljudi osećaju nelagodno zato što ne poseduju dovoljno informacija, pa im se može činiti da su situacija ili predstojeći događaji strašniji nego što to zaista jesu. Informisanje doprinosi adekvatnoj pripremi i uviđanju da osoba poseduje kapacitete da izađe na kraj sa nastupajućim promenama. Participacija i angažovanje. Otpori prema promenama često mogu biti predupređeni tako što se u neke aspekte procesa stvaranja i implementacije promena uključuju oni koji se mogu opirati promenama. Pomoć i podrška. Prilagođavanje promenama može zahtevati obezbeđivanje obuke za sticanje potrebnih veština, ili da zaposleni dobiju potrebnu podršku u traženom periodu, ili jednostavno slušanje ili davanje emocionalne podrške. Pregovaranje i dogovaranje. Pregovaranjem i dogovorom može se značajno smanjiti otpor prema promenama u situaciji kada se učesnicima promena može ponuditi kompenzacija za očekivani gubitak (na primer, penzionisanje, otpremnina ili neka druga pogodnost). Manipulacija i pridobijanje. Manipulacija uključuje selektivnije korišćenje informacija i promišljeno strukturisanje ishoda. Jedan od načina pridobijanja zaposlenih jeste i njihovo uključivanje na željeni način u osmišljavanje i implementaciju promena. Eksplicitna i implicitna prinuda. To uključuje različite vrste pretnji u slučaju neprihvatanja promena, a te pretnje mogu uključivati gubitak posla, premeštaj, nemogućnost napredovanja i sl.

92

Vežba: Pomeranje granica komforne zone Cilj vežbe: Pomaganje klijentu da osvesti na koji način sebe usporava, kao i da osvesti načine za izlaženje van granica komforne zone koju je sam postavio. Komforna zona je stanje uljuljkanosti, kad vam se čini da vam je sve potaman, osećate se prijatno čak i kad vas okružuju stvari koje vam ne odgovaraju i na koje se žalite iznova i iznova. Čovek se navikne i na loše stvari, one postaju njegova druga priroda. Kad bi nam nešto zapretilo da nam oduzme to loše, mi bismo osetili neprijatnost i otpor! U našoj zoni komfora osećamo se dobro i samopouzdano. Kada se pomerimo van granica te zone, osećamo neku vrstu nelagode i nesigurnosti. Izlazak van granica komforne zone najčešće izaziva strah, ljudi postaju anksiozni i strahuju kada iskoče izvan psiholoških granica koje su sami kreirali. Sa druge strane, iskoračenje van granica komforne zone sasvim je prirodno. Ograničavanjem sebe na takav način sprečavamo se u ostvarivanju nekih postignuća i nivoa uspeha. Zato je važno da identifikujemo, prihvatimo i proširimo svoju komfornu zonu. Ono što je udobno na neki način postaje ograničavajuće. Potrebno je da povremeno napustimo tu zonu kako bismo rasli i razvijali svoje potencijale. Setite se vremena kada ste bili u situaciji da napustite svoju komfornu zonu, npr. kada ste prihvatili novi posao, ušli u novu vezu… Kada prevaziđemo strah i osetljivost (ranjivost), možemo udahnuti novu realnost. Proces Koraci ka proširenju komforne zone: a. Identifikacija vaše komforne zone. Prvi korak za proširenje vaše komforne zone jeste upoznavanje sa njenim granicama. Zamislite kako ona izgleda, to je oblast vašeg života u kojoj se osećate sigurno. Dajte ime svojoj komfornoj zoni. Detaljno je opišite. b. Odgovorite sada na sledeća pitanja: Šta vas zadržava u njoj? Čime sebe sprečavate da napustite svoju konfornu zonu? Šta mislite da bi se dogodilo kada biste napustili tu zonu? Da li postoje stvari koje želite da uradite, a još uvek niste? Postoje li mesta na koja želite da odete? Postoje li neki drugačiji odnosi koje želite da ostvarite? Kako ćete to da postignete? c. Zamislite sada da ste obavili nekakav posao koji do sada niste… posetili neko mesto koje do sada niste… ušli u neki odnos u kome do sada niste bili. Kako sada izgleda vaša komforna zona? Da li se išta promenilo? Da li vam je udobno u proširenoj zoni? Ako jeste, onda osetite tu proširenu komfornu zonu i definišite vrstu promena koje je potrebno prihvatiti ili napraviti. Ako vam nije udobno, kako vam nije udobno? Šta biste mogli da uradite da bi vam bilo udobno u proširenoj komfornoj zoni? d. Jasno izlistajte akcije koje ćete preduzeti kako bi proširili svoju komfornu zonu. Šta ćete uraditi drugačije u narednih sedam dana? Da li vam je potrebna neka vrsta podrške za sve gore navedeno? Ako jeste, kako ćete je obezbediti? Komforne zone su relativne, one su ograničene našom percepcijom i doživljajem. Ono što je komfor za jednu osobu, za drugu je opasnost. Proširenje granica dolazi kroz poverenje u sopstvene sposobnosti i kapacitete.

93

/////

////////

Vežba Nekada klijent želi da preduzme neku specifičnu akciju, ali zadržava sebe strahom ili predviđanjem mogućih negativnih posledica. U takvim situacijama dobro je klijenta provesti kroz proces mišljenja o tome koji je to najgori mogući ishod neke situacije i šta će uraditi ako se tako nešto dogodi. Ova jednostavna strategija vodi klijenta do zamišljanja najgoreg scenarija i fokusira ga na istraživanje različitih mogućnosti za prevazilaženje takve situacije. Često se dešava da se klijent do tada nikada nije pitao šta je to najgore što se može dogoditi, nego jednostavno samo plaši sebe, a da i ne zna konkretno čime. Takođe se često dešava da klijent, kada se suoči sa takozvanim najgorim scenariom, shvati da to svakako nije nešto sa čime on nije u stanju da se suoči i izađe na kraj. U sigurnom okruženju klijent eksperimentišući sa koučem nalazi različite načine za prevazilaženje situacija. Vežba se sastoji u cirkularnom postavljanju pitanja: „Šta ćete tada uraditi?“ „I šta ćete onda uraditi?“ „Kako ćete to prevazići?“ „Šta ćete tada?“… Npr.: Klijent: Plašim se da neću dobiti drugi posao. Kouč: Šta ćete tada uraditi? Klijent: Vratiću se kod roditelja? Kouč: Šta ćete onda uraditi? Klijent: Pa i to ću preživeti, mada… Prethodno ću ipak tražiti posao intenzivnije nego do sada i pristaću da radim i poslove koji baš nisu meni omiljeni dok ne nađem baš ono što mi odgovara. Vežba Cilj vežbe: Ohrabrivanje klijenta i povećanje njegovog samopouzdanja kada su u pitanju promene. Posebno je pogodno koristiti je u radu sa klijentima koji su skloni odlaganju obaveza. Proces U trenutku kada se dvoumite da li nešto treba preduzeti ili ne, prvi korak mora biti najlakši. Potražite kontakt osobe koja vam može pomoći ili sa kojom je potrebno stupiti u kontakt, ili izvadite na sto knjige koje su vam potrebne za spremanje ispita. To je dovoljno za danas. Ili otvorite fajl u svom računaru, ne morate danas početi sa radom. Ova vežba može biti u formi domaćeg zadatka. Možda će se klijent zapitati kako tako mali i jednostavni koraci mogu biti od koristi. U samom započinjanju aktivnosti, posebno kod klijenata sklonih odustajanju, to može biti korisno i značajno. Kada se koncentriše na prvi korak, na nešto jednostavno, a ne na sam cilj do kojeg želi doći, ostvarenje tog koraka izgledaće mu moguće i povećaće motivaciju. Kad god klijent izbegava da sprovede neku akciju za koju ste se dogovorili da je uradi, to znači da je ona za njega preteška ili da su strahovi preveliki. U tom slučaju neophodno je razbiti tu aktivnost na još manje aktivnosti i započeti tako.

94

//////

//////

Vežba: Izrada akcionog plana Cilj vežbe: Donošenje pozitivnih zaključaka i utvrđivanje realnih akcija koje klijent želi i u stanju je da izvede. Šta god da je ishod koji je postavio klijent, tokom ove vežbe često se postavlja pitanje: „Šta je potrebno da uradite da biste postigli ishod?“ Kada dobijete odgovor, postavljajte dalje pitanja: „I šta je još potrebno da uradite?“, sve dok on nema više šta da doda. Onda pitajte: „Šta je prvo potrebno da uradite?“ Kada dobijete odgovor, onda pitajte klijenta: „Možete li da uradite… (pa ponovite sve ono što vam je klijent rekao)?“ Ako kaže „Da“, onda pređite na sledeću aktivnost. Ako kaže „Ne“, onda pitajte: „Šta je potrebno prethodno da uradite da biste mogli to i to?“ ili „Kada ćete moći da uradite to i to?“ Radite tako sa svakom akcijom. Ova vežba traje 30 do 60 minuta u zavisnosti od toga koliko je duga klijentova diskusija o mogućim izborima. Vežba se odnosi na sledeće klijentove aspiracije vezane za posao i nastavak karijere. Osnažuje klijenta i nudi mu novo usmerenje. Vežbom navodimo klijenta da istražuje razne mogućnosti, da testira i proverava realnost i isplativost svake opcije. Napravite okvir ili tražite od klijenta da napravi kvadrat sa četiri polja i objasnite mu šta koje polje predstavlja: Tražiti Nove uloge u postojećoj organizaciji

Istraživati Nove uloge u novoj organizaciji

Stabilizovati se Ostati u istoj organizaciji na istoj poziciji

Promena U novoj organizaciji dobiti istu poziciju

Sa klijentom uraditi vežbu polako, metodom Brainstorming, izlistavanjem svih mogućih alternativa u okviru svakog polja, bez vrednovanja. Na taj način će klijent sigurno osvestiti neku za njega novu mogućnost. Vežba Cilj ove vežbe jeste unapređenje poslovnog ugleda klijenta. Vežba obezbeđuje jasnije sagledavanje onoga što je potrebno da klijent uradi kako bi se na poslu osećao bolje i poboljšao svoj ugled. Doprinosi sagledavanju načina na koji ga vide za njega značajni ljudi na poslu i promena koje su potrebne kako bi se njihova percepcija promenila ili poboljšala. Opis vežbe: Koristite vežbu onda kada klijent stagnira na poslu ili je nečim nezadovoljan, ne snalazi se najbolje i ne zna kako da nastavi dalje. Vežba je vrlo značajna za sagledavanje i uvid u to čime klijent sprečava sebe da nastavi dalje da napreduje. Instrukcija: › Ukratko podsetite klijenta da ljudi stiču utisak, zaključuju i sude o drugima na osnovu veoma malog broja informacija. Pitajte ga da li ljudi koji mogu uticati na razvoj njegove karijere imaju ispravan utisak o njemu? Da li su ga videli u najboljem svetlu?

95

/////

////////

› Ispišite na papiru (brainstorm) veštine, znanja, kompetencije, ponašanje klijenta koje bi on

voleo da i drugi vide. › Kažite klijentu da svaku pojedinačnu stavku oceni ocenom od 1 do 5, u zavisnosti od toga

koliko je ona bila vidljiva do sada. › Pored prve ocene neka klijent olovkom u drugoj boji napiše kojom bi ocenom on sam bio

zadovoljan. › Sada, neka klijent za svaku stavku što specifičnije odredi šta je to što bi mogao da uradi kako

bi se poboljšala vidljivost osobine, veštine, znanja. ›  Na kraju, neka klijent odredi rok za svaku pojedinačnu akciju.

Vežba Ova vežba fokusirana je na to koliko je promena izazovna za klijenta. Suština je podržati klijenta da jasnije identifikuje svoju želju za promenom u postojećoj realnosti. Proces Promena odgovara proizvodu D x V x P = C. D – lična želja za promenom ili nivo nezadovoljstva postojećom situacijom V – jasna lična vizija kako će stvari izgledati za individuu jednom kada se postigne promena P – praktični koraci neophodni da bi se napravila promena C – cena postignute, uspešno realizovane promene Između proizvoda D, V i P sa jedne strane i C sa druge treba da stoji znak jednakosti. Dobro je da ne forsirate ostvarenje cilja pre nego što sa klijentom uradite ovu vežbu. Razvijanje svesti o neophodnosti promena – kako ubediti sebe da se upustimo u promenu Identifikovanje kriza, potencijalnih opasnosti i prilika. ›  nedostaci postojećeg stanja ›  kvantitativni argumenti ›  primeri drugačijeg stanja ›  osnove za promenu stanja Ono što kouč može da uradi sa klijentom jeste da pođe od željene situacije i da potom definiše sve strahove koji su u vezi sa idejom da se cilj neće ostvariti. Bitno je da, zatim, podelite te strahove na male pakete. Napravi se hijerarhija strahova, koje obeležimo po stepenima (0–10 ili 0–100). To je SUD ili subjektivna jedinica straha. Potom klijenta suočimo sa najmanjim strahom, pri čemu je klijent u dubokoj relaksaciji 11. Npr., klijent hoće da se odseli od roditelja i da pronađe stan u kojem će sam živeti, ali ima strah da bilo šta preduzme po tom pitanju. Njegova skala izgleda ovako:  Ovde imamo kombinaciju jedne kognitivne komponente (straha) i jedne motoričke komponente (mišićne relaksacije)

11

96

//////

//////

  0  ostaje sa roditeljima   1  odlazi da živi kod druga na neko vreme   2  počinje da gleda oglase, ali još ne preduzima ništa konkretno   3  saopštava roditeljima da odlazi   4  pronalazi stan / da li je adekvatan   5  da li će imati sredstva da plaća kiriju   6  da li će se snaći sam   7  ko će voditi računa o stanu i ko će kuvati   8  problemi na poslu, nesigurna finansijska situacija   9  mogućnost dobijanja otkaza 10  ostaje bez posla i nije u stanju da plaća kiriju Sve ovde nabrojane draži su u stvari spoljašnje. Kada pravimo gornju skalu, moraju se obuhvatiti i unutrašnje draži (kognitivni aspekti – pomisao i sl.), jer su nam i one od značaja. Npr., devojka pomisli: „Ja sama ležim u krevetu, a on se sigurno prevrće sa onom plavušom u nekom drugom krevetu“ – to je primer unutrašnje draži. Dakle, takva skala nam je bitna zbog malih koraka u koučingu. Posle pravljenja skale prelazi se na koučing koji može da se radi u imaginaciji ili u realnosti, ali naravno postupno. Imamo dve vrste relaksacija. To su: 1. centralna relaksacija – Kod centralne relaksacije mi klijentu dajemo sugestije (da je opušten, da mu se spava i dr.) očekujući da dođe i do opšteg opuštanja periferije. 2. periferna relaksacija – Kod periferne relaksacije radi se kontrakcija i dekontrakcija mišića i mi tu manipulišemo periferijom. Ukoliko koristimo mišićnu relaksaciju, moramo da vodimo računa o tome da nedovoljna relaksacija izaziva kontraefekat i strah se povećava. Transcendentalna meditacija (centralna relaksacija) Tehnika transcendentalne meditacije veoma je laka i kratka. Klijent prvo mora da sedi opušteno, sa zatvorenim očima, da ne bi primao spoljne nadražaje. Zatim polako udiše vazduh (može na usta), a potom ga polako ispušta. Kada ispusti vazduh, kaže broj 1 (može bilo koja reč ili broj), a taj broj je najbolje da kaže u sebi, mada može i naglas (bolje u sebi da bi klijent naučio da se relaksira i na javnom mestu). Kouč u ovom slučaju mora da bude sugestibilan i monoton. Ovde se ta reč ili broj 1 asocira sa relaksiranim stanjem. Tek kada se postigne dubok stepen relaksacije, prelazimo na rad sa strahovima i promenama. Džejkobsonova metoda relaksacije (primer periferne relaksacije) Naravno, ovde radimo sa voljnom kontrolom, tj. sa voljnim mišićima.

97

/////

////////

Pre vežbanja sa ovom relaksacijom moramo da naučimo klijenta kada su mu telo, tj. mišići u kontrakciji, a kada u dekontrakciji. Kažemo mu da uhvati lakat jedne ruke, da savije tu ruku u laktu i da primeti otpor koji pravi. Pokazuje mu se da je u tom trenutku, tj. u tom položaju, ruka napeta/zategnuta. Nakon toga daje mu se instrukcija da opusti ruku i kada dođe do opuštanja, traži se od njega da ide i preko toga. Nakon toga prelazi se na vežbu. Obuhvata se velika grupa mišića (ruka, noga…). Kontrakcija treba da traje 2 sekunde, a dekontrakcija treba da traje 4–5 sekundi. Broj ponavljanja je relativan. Redosled opuštanja: › noga / jedna pa druga › ruka / jedna pa druga › lice / nabiranje čela prema gore › očne jabučice / pokretanje očnih jabučica › vilica / udaranje gornjih o donje zube › jezik / dodirivanje gornjeg nepca jezikom › vrat / savijanje vrata u svim pravcima › stomak / napni se kao da ćeš primiti udarac u stomak › disanje / izdah i udah

Rad na imaginaciji Kada je klijent uvežbao tehniku mišićne relaksacije, prelazimo na rad sa imaginacijom. Kombinuje se duboka relaksacija i kognitivna komponenta (imaginacija, tj. zamišljanje situacija koje izazivaju strah). Kod opuštenog čoveka nema straha, a kod velikog straha nema opuštenosti. Veliki strah inhibira opuštanje, a velika relaksacija inhibira mali strah. Kada vodimo klijenta kroz imaginaciju, na prvi znak straha, tj. minimalnog znaka neprijatnosti 12 , on treba da nam da signal (npr. da digne prst). Tada se opet vraćamo na relaksaciju. Potom ponavljamo taj postupak sve dok se strah ne izgubi. Izlaganje situaciji straha traje jedan minut. Čak i ukoliko klijent za taj jedan minut ne pokaže znake straha / ne da nam signal, zamišljanje situacije se prekida i prelazi se na relaksaciju. Postupak se ponavlja dok ne utvrdimo da je strah u potpunosti nestao. Ukoliko klijent ne može da se relaksira, pitamo ga koji deo tela ne može da se opusti i onda radimo relaksaciju sa tim delom tela.

 Lupanje srca odražava veliki strah, a mali strah / minimalni znaci neprijatnosti ogledaju se u nekoj maloj senzaciji, treperenju, misli koja se pojavi, znojenju dlanova i dr.

12

98

//////

//////

Klijentu se daje za domaći da to radi kod kuće. Tada mu ispisujemo kartice na kojima piše nivo straha u SUD-ovima i sa kojima treba da vežba. Veoma je bitno da se imaginacija vežba kod kuće, jer se na taj način povećava mogućnost imaginacije. Ukoliko imamo problem sa imaginacijom (pacijent ima problem da stvori predstavu), možemo da ga zamolimo i da glasno prepričava scenu koju zamišlja i na taj način da očekujemo pojačavanje mogućnosti imaginacije. Asertivni trening Treća važna tehnika/terapija zasnovana na principu recipročne inhibicije jeste asertivni trening. Asertivni trening je zasnovan na principu recipročne inhibicije, zato što svaki asertivni odgovor kida vezu između draži i situacije koje izazivaju tu vrstu straha i samog straha na kome je zasnovana asertivnost. Kod rada na asertivnosti mogu da se koriste i sve druge metode koje nam služe kao pomoćne. To su igranje uloga, modeliranje, kognitivne intervencije, zamišljanje, davanje fidbeka i dr. Ova tehnika se često koristi kod interpersonalnih konflikata i problema. Suština asertivnosti je u odbrani svojih legalnih prava, ali bez narušavanja prava koje imaju drugi ljudi. Ideja je da pacijent može da kaže DA kada treba da kaže DA, ili da kaže NE kada treba da kaže NE. Asertivna terapija se sastoji iz dva osnovna dela.

PRVI DEO Standardnom tehnikom proverava se asertivnost određene osobe, i to postavljanjem nekoliko pitanja: ›  Kako uobičajeno reagujete kada dobijete lošu uslugu u restoranu? ›  Kako uobičajeno reagujete ako u prodavnici prodavac usluži nekoga pre vas, a vi ste na redu? ›  Kako uobičajeno reagujete ako ste naknadno otkrili da ste kupili oštećenu robu? ›  Kako uobičajeno reagujete ako vam u prodavnici vrate žvaku ili nešto drugo umesto kusura? ›  Kako uobičajeno reagujete ako čekate u redu, a neko se gura ispred vas?

Pored ovih standardnih pitanja, testiranje asertivnosti u repertoaru neke osobe može da se obavi i tako što se iz bihejvioralne analize izvlači konfliktna situacija i onda se ona uobličava u formu pitanja kojima testiramo asertivnost. Navedenim pitanjima proveravamo da li postoji asertivnost u repertoaru. Ukoliko te asertivnosti nema u repertoaru, to može da nam označava tri stvari: 1.  odsustvo socijalne inteligencije; 2.  postojanje socijalnih strahova; 3. postojanje navike neispravnog mišljenja / greške u mišljenju ili kognitivnog deficita (sklonost ka uopštavanju, predrasudnom mišljenju, cirkularnom mišljenju i dr.).

99

/////

////////

DRUGI DEO Postojanje asertivnosti u repertoaru nema apsolutni značaj jer ne znači da je ličnost asertivna. Postojanje asertivnosti u repertoaru ličnosti, ali njeno odsustvo u realnim situacijama, isključuje kategoriju nedostatka socijalne inteligencije, a ukazuje na to da su eventualno prisutni strahovi ili greške u mišljenju13. Zbog toga se uvek proverava asertivnost u realnosti, i to igranjem uloga. Tada kouč igra sopstvenu ulogu ili ulogu nekog drugog koja je prilagođena situaciji, dok pacijent uvek igra sebe. Kouč ima dve uloge kada proverava asertivnost: ›  prva je uloga da sokratovskom metodom dovede pacijenta do sposobnosti da bude asertivan; › druga je provokativna uloga, sa ciljem da klijenta uvede u stanje u kojem će ispoljiti probleme

koji dovode do neasertivnog ponašanja. Dakle, nikada ne smemo zaboraviti da kouč igra naizmenične uloge. Prilikom svake transakcije, tj. prilikom igranja uloga, kouč se vraća u svoju ulogu i procenjuje odgovor pacijenta, objašnjava u čemu je greška i navodi klijenta na to da mu dâ asertivan odgovor. Defanzivno ponašanje nije dobro jer ono potkrepljuje tuđe procenjivanje nas samih i možemo da razvijemo osećaj krivice. Naše je asertivno pravo da u određenim situacijama ne budemo uvek asertivni, ali tada mi snosimo posledice naše neasertivnosti. Identitet Identitet je odgovor na pitanje „Ko sam ja?“. Identitet je nešto što nastaje tokom detinjstva, vremenom može da se menja ili ne, i pomaže nam da vidimo sebe kao pojedinca u svetu koji nas okružuje. Mi tokom života pripadamo različitim grupama, a pripadnošću određenoj grupi mi definišemo i sopstveni identitet. Različite grupe kojima osoba oseća da pripada definisane su kao lični nivoi identiteta. Neke od njih su slika o sebi, porodica, zemlja, etnička grupa, profesionalna udruženja, društvene organizacije, udruženje psihologa i dr. Tako neko sebe može da vidi kao majku, devojku, psihologa, osobu koja se aktivno bavi sportom, kuvara i dr. Razmišljajući o tome šta nas kao jedinku karakteriše u odnosu na druge ljude, vidimo da je svako od nas na izvestan način: kao svi drugi, kao neko drugi, kao niko drugi (Clyde Kluckhohn and Henry A. Murray, Personality in Nature, Society and Culture, 1953). To znači da ima karakteristika koje svi mi kao ljudska bića delimo jedni sa drugima i naravno onih po kojima smo jedinstveni. Karakteristike koje delimo samo sa nekim ljudima upravo su

  Ja mislim“ je defanzivan odgovor, a „ja smatram” je agresivan odgovor. Ovde nema asertivnosti.

13

100

//////

//////

one karakteristike koje nas izdvajaju iz jedne grupe, a definišu preko neke druge i čine da se deklarišemo kao „mi“. Svrstavamo se u grupe po različitim kriterijumima, tj. karakteristikama. Grupe su veće ili manje i stvaranjem sve šireg kruga ljudi koji su nam slični i grupe postaju veće. Naravno, možemo pripadati različitim grupama, ali i kada pripadamo različitim grupama, osećamo da smo nekima od njih bliži i to su primarne grupe, dok smo od nekih udaljeniji i osećanja koja nas tada vezuju za tu grupu nisu toliko snažna. To je sekundarna ili tercijarna grupa pripadanja. Pošto pripadamo različitim grupama u isto vreme, govorimo o slojevima identiteta. Oni slojevi koji su nam bliži čine identitet koji nam je bliži, sa kojim se najviše identifikujemo. Takođe, neki slojevi identiteta mogu vremenom da se menjaju, a neki ne. Pripadnost porodici jeste sloj identiteta koji se ne menja, jer mi po rođenju pripadamo baš toj porodici. Sa druge strane, neki slojevi identiteta su lakše podložni promeni. Neke slojeve identiteta nasleđujemo – pripadnost porodici, religiji i dr., a neke stvaramo sami – pripadnost profesionalnom udruženju i dr. Vežba: Fiksirani i promenljivi delovi identiteta Cilj vežbe: Upoznavanje klijenta sa aspektima ličnosti / delovima identiteta koje je moguće menjati, kao i sa delovima identiteta koje je jako teško ili skoro nemoguće menjati. Ova vežba nam takođe pomaže da bolje razumemo koje su to promene privlačne, a koje su neprivlačne, i da u zavisnosti od toga o kojim promenama pričamo, možemo očekivati ili ne podršku okoline. Takođe, ovu vežbu možete povezati sa pričom o promenama i otporima promeni, u čijoj osnovi leže strahovi.

101

Proces Zamolite klijenta da nacrta pet koncentričnih krugova, jedan oko drugog Najviše bitno

Najmanje bitno

U svakom krugu treba da ispiše identitet, s tim da u prvom krugu treba da napiše ono što mu je najbitnije, da bi, kako se udaljava od centra, upisivao manje bitne slojeve identiteta. Ukoliko ima problem da razume šta su to slojevi identiteta, možete mu za početak postaviti samo jednostavno pitanje na koje treba da odgovori: „Ko sam ja?“ Na primer: srpkinja psiholog sportistkinja prijateljica aktivistkinja

Nakon toga kažete klijentu da zamisli situaciju da je već sledece jutro, da se budi u svom krevetu i shvata da se pored njega nalazi anđeo sudbine. Anđeo mu kaže da je prilikom rođenja napravljena manja greška u klijentovom identitetu, i da sada, kada su shvatili da je došlo do greške, moraju da izmene njegov (njen) identitet. Od sada je on (ona) Holanđanka, koja je završila trgovačku školu i radi u manjoj radnji u svome mestu, udata je i ima troje dece. Zatim

102

zatražite od klijenta da zamisli kako sada izgleda njegov (njen) život i da zapiše po pet stvari koje se menjaju, a koje su i pozitivne i negativne. Stvari koje se menjaju zbog novog identiteta Pozitivne promene

Ostaje isto

Negativne promene

1. 2. 3. 4. 5.

Napomena: U ovoj vežbi se veoma lako dolazi do identifikacije predrasuda. Na primer, iako se samo par stvari menja, klijenti često navode da postoji veliki broj negativnih promena, mada za to nema realnih razloga. Nakon ove vežbe, kouč razgovara sa klijentom o tome šta za nas znači identitet, zašto neke stvari teško menjamo, kako vidimo sebe i kako ulazimo u promene i sl. PODSETNIK ZA PROMENE › PROMENE SE DEŠAVAJU. › ONO DO ČEGA NAM JE STALO MOŽE DA NESTANE. › PREDVIDITE PROMENE. › PRIPREMITE SE NA MOGUĆNOST DA ONO DO ČEGA NAM JE STALO MOŽE DA NESTANE. › POSMATRAJTE PROMENE. › NE UZIMAJTE NIŠTA ZDRAVO ZA GOTOVO. › POSMATRAJTE KAKO SE MENJA ONO ŠTO IMATE. › BRZO SE PRILAGODITE PROMENAMA. › NE TUGUJTE ZA ONIM ŠTO JE BILO, RADUJTE SE ONOME ŠTO MOŽE BITI. › PROMENITE SE, KRENITE ZA NOVIM › UŽIVAJTE U PROMENAMA, UŽIVAJTE U AVANTURI I NOVOM KVALITETU. › BUDITE SPREMNI DA SE MENJATE I DA UŽIVATE U TOME. › SVE JE PODLOŽNO PROMENI, SVE ŠTO POSTOJI RAZVIJA SE I POPRIMA DRUGAČIJI OBLIK

Odnosi sa drugima Međuljudski odnos je kao živi organizam, ima svoje faze rasta i razvoja, razvojne i situacione krize, period sazrevanja. Navodimo neke od preduslova za razvoj kvalitetnih odnosa: 1.  Dobri odnosi su oni u kojima znate šta želite i spremni ste da to i tražite. 2. Osoba koja se dobro oseća sa samom sobom može se dobro osećati i sa drugima. Što ste više svoji i dobro se osećate sa sobom, to ćete se bolje osećati sa drugima. Što se bolje osećate sa sobom, znaćete da prepoznate odnose u kojima se ne osećate dobro i umećete da se odredite u odnosu na njih. To ne znači biti sebičan, već samosvestan, uz veliko poštovanje sebe, što je preduslov za poštovanje drugih. 3. Dobri odnosi su oni u kojima postoji jasna svesnost o granicama. To su granice između sebe i drugih, između odgovornosti, očekivanja od sebe i drugih i između uloga. To je kada ste jasni u vezi sa onim što želite, u vezi sa onim što ste spremni da učinite, u vezi sa onim što jeste i što nije vaša odgovornost. Fric Perls je govorio da veliki broj problema u međuljudskim odnosima nastaje zbog velikih i nerealnih očekivanja od drugih. Sledećim tekstom, koji

103

je nazvao „Geštalt molitva“, definisao je pravila za dobro funkcionisanje međuljudskih odnosa i on glasi: „JA sam JA, TI si TI. JA radim svoje, TI radiš svoje. JA nisam na ovom svetu da bih ispunjavao tvoja očekivanja, niti si ti na ovom svetu da bi ispunjavao moja očekivanja. Ako se nađemo, može da nam bude dobro, a ako ne, ne može se ništa.“ Mnogi problemi, nesuglasice, ljutnja, tuga, razočaranja, nastaju baš iz očekivanja da onaj drugi nešto „mora“ da uradi za nas i da „treba“ to da uradi baš na onaj način na koji smo mi zamislili. Poznata su i u literaturi opisana dva oblika poremećaja granica i to su Konfluencija i Izolacija. Konfluentni odnosi su oni u kojima osobe nemaju adekvatan doživljaj odvojenosti i samostalnosti. Svako povlačenje granica ili odvajanje doživljava se kao pretnja narušavanjem odnosa. Osobe polažu pravo jedna na drugu i osećaju se vrlo ugroženo kada nisu u kontaktu i kada nemaju kontrolu nad onim drugim. Kod izolovanih osoba, čak i kada se ostvari kontakt, on nije dobar jer nema dubine i punoće odnosa. 4. Nije važno kakva je forma nekog odnosa, važno je kako se mi osećamo u njemu. Sistem vrednosti je potpuno individualan i različit od osobe do osobe. Možete imati sjajno partnerstvo, gde se uloge i odgovornosti tradicionalno dele po polovima, a možete takođe imati sjajno partnerstvo u potpuno neformalnom odnosu. 5. Da bi se dobri odnosi održali potrebno je permanentno investiranje svih u taj odnos. Neka od pitanja koja vam mogu poslužiti u radu sa klijentima koji bi želeli da unaprede neki odnos: Kako biste opisali vaš odnos? Zamislite svog partnera, kakva se osećanja javljaju kada ste tako u kontaktu sa njim? Da li biste da sve ostane isto ili biste nešto da promenite? Šta biste konkretno promenili? Da li je to realno? Kako biste to mogli? Šta vas remeti u tom odnosu? Na koji način? Da li biste mogli da promenite svoj odnos prema nekim stvarima koje su vam neprijatne u vezi tog odnosa? Šta biste vi mogli da uradite za izgrađivanje i ojačavanje „mi“? Da li ste spremni na to? Na skali od nula do 10, koliko ste spremni? Šta konkretno predstavlja onaj ostatak skale na koji niste spremni? Definišite ga precizno. Šta ćete sa njim? Kako taj odnos utiče na vaše samopouzdanje? Da li se na neki način ograničavate tim odnosom? Kada se osećate dobro u tom odnosu? Kako biste mogli da doprinesete da takvih trenutaka bude još više? Imate li planove u vezi sa tim odnosom? Formulišite u jednoj rečenici, najpreciznije moguće, šta je to što želite u vezi sa tim odnosom? Odnosi se mogu narušiti besomučnom potragom za SIGURNOŠĆU. Ljudi koji se plaše budućnosti pokušavaju da se „osiguraju“ na različite načine. Roditelji pokušavaju da vežu decu za sebe. Neka uplašena deca ustežu se da napuste porodično gnezdo. Muževi i žene pokušavaju da od onog drugog dobiju garancije o večnoj ljubavi i vernosti. Ono što je istina jeste da u međuljudskim odnosima nema nikakve garancije trajnosti, kao ni u drugim oblastima života. Konfluencija je nužna u emocionalnom i psihološkom odnosu majke i deteta (bebe), predstavlja normalan deo detetovog odrastanja, ali kasnije su odvajanje od roditelja, buntovništvo i samosvesnost mladića ili devojke potpuno prirodni. Grčevito držanje za sigurnost može da nanese velike štete vašim međusobnim odnosima i da omete vaš sopstveni rast. Ukoliko smo sve više u stanju da učimo kako da istinski budemo u sadašnjosti sa ljudima iz svoje okoline, ne donoseći nikakva pravila i ne podižući nikakve ograde za budućnost, utoliko ćemo biti snažniji u sebi i bliži drugim ljudima, srećniji u svojim odnosima sa njima. Sledeća opasnost narušavanja odnosa jeste KONTROLA. Jedan od načina na koji ljudi misle da će obezbediti sigurnost u odnosu jeste kontrola onog drugog. Roditelji koji svojoj deci određuju šta će da obuku, sklanjaju sve za njima, voze ih i

104

dovoze na razne nastavne i vannastavne aktivnosti reći će da se brinu i da je to odlika dobrog roditelja, iza čega se često krije želja za kontrolom kako bi se zadovoljila potreba za sigurnošću. To je sa druge strane odličan način sprečavanja osamostaljivanja dece, čime im se u isto vreme šalje poruka: „Ja ne verujem da ti to možeš da uradiš sam, jer nisi sposoban za to. Umesto tebe uradiću ja.“ Ljudi se uglavnom osećaju nesrećno i nesigurno kada pokušavaju da kontrolišu drugog. Oni jako strepe nad svim onim zamišljenim stvarima koje će se dogoditi ako drugi ne uradi baš ono što se od njega želi. Mogu da budu i vrlo ljuti ako ne uspeju da isteraju svoje. Sve u svemu, zavaravanje kontrolom jedan je od najuspešnijih načina da kinjimo sami sebe. A kako se osećate kad primetite da neko pokušava da kontroliše vas? Šta sve onda radite ili govorite? Vrste slušanja / model Maršala Rozenberga (preuzeto iz Trikić, Z., „Od svađe slađe“, 2006) ILI KAKO ČUJEMO ONO ŠTO SE GOVORI Slušanje koje vodi sukobima i nezadovoljstvu Pitanje koje postavljamo: Šta nije u redu sa mnom? Optuživanje sebe Osećanje: stid, krivica, strah… Primer: Osoba A: Sebična si, misliš samo na sebe! Osoba B: U pravu je, uvek je izneverim. Pitanje koje postavljamo: Šta nije u redu sa drugima? Optuživanje drugih Osećanje: bes, razočaranje, nemoć… Primer: Osoba A: Sebična si, misliš samo na sebe! Osoba B: Nisam ja sebična, nego si ti nezahvalna. Slušanje koje vodi povezivanju i nastavku komunikacije Pitanje koje postavljamo: Šta mi treba? Fokus je na našim potrebama i osećanjima. Empatija prema sebi Primer: Osoba A: Sebična si, misliš samo na sebe! Osoba B: Povređena sam, treba mi razumevanje i podrška u našim odnosima i prijalo bi mi da znam šta sam uradila da ona tako reaguje. Pitanje koje postavljamo: Šta treba drugoj osobi? Fokus je na osećanjima i potrebama druge osobe. Empatija prema drugome Primer: Osoba A: Sebična si, misliš samo na sebe! Osoba B: Da li si povređen zato što bi voleo da se uvaže i tvoje potrebe, da postoji uzajamnost? Kada i kako blokiramo saosećanje › Kada: Živimo u svetu suđenja i prosuđivanja. Kako: Bavimo se samo time „ko je šta i ko je ko“. › Kada: Zaboravimo da su naše analize drugih samo izraz naših sopstvenih potreba i vrednosti. Kako: Analiziramo situacije.

105

› Kada: Poredimo sebe sa drugima bilo u pozitivnom ili negativnom smislu. ›  Kako: Precenjujemo ili podcenjujemo sebe i druge. › Kada: Poričemo svesnost da je svako odgovoran za sebe, svoja osećanja i svoje ponašanje. ›  Kako: Optužujemo druge da su odgovorni za naša osećanja, misli i ponašanje (pogedati deo

o Beku i Elisu). › Kada: Zaboravimo da u svakoj situaciji imamo mogućnost izbora. ›  Kako: optužujemo druge i situacije za izbore koje smo napravili. › Kada: Poverujemo da možemo naterati druge da rade ono što mi želimo. ›  Kako: Tražimo bezuslovnu poslušnost. › Kada: Mislimo da „bilo ko zaslužuje bilo šta“. ›  Kako: Nagrađujemo i kažnjavamo.

Asertivnost U konfliktnim situacijama generalno postoje tri oblika ponašanja, tj. tri oblika komunikacije. To su: › asertivna komunikacija, › agresivna komunikacija i › defanzivna komunikacija.

Koji ćemo način reagovanja, to jest komunikacije, izabrati zavisi od više faktora: našeg odnosa sa osobom (koji može biti profesionalan, poluprofesionalan ili ličan), važnosti situacije, tj. predmeta interesovanja, okruženja i naše procene njegovog reagovanja i sl. Agresivna i defanzivna komunikacija veoma su česte i svojstvene našoj kulturi. Koliko često nam govore da treba da se povinujemo autoritetu, da treba da poslušamo odrasle čak i ako nisu u pravu, ili da samo napadom na drugu osobu možemo da postignemo ono što želimo. „Napad je najbolja odbrana“, rečenica je kojom drugi ili mi sami opravdavamo svoje postupke. Ni defanzivno ponašanje nije dobro jer ono potkrepljuje tuđe procenjivanje nas samih i na taj način možemo da razvijemo osećaj krivice. Defanzivna komunikacija često u sebi podrazumeva nepoštovanje nas samih, dok agresivna podrazumeva da nemamo poštovanje prema drugim osobama. Defanzivno i agresivno ponašanje često su komplementarna ponašanja, jer se u relacijama obično jedna osoba povlači dok druga napada. U svakom slučaju, takav način komuniciranja neće nas dovesti do željenog rešenja situacije, jer možemo da očekujemo ili eskalaciju sukoba ili njegovo odlaganje do neke sledeće prilike. Nasuprot tim načinima komunikacije stoji asertivnost, odnosno samopouzdana, samopotvrđujuća i legitimna komunikacija. Suština asertivnosti je u odbrani sopstvenih legalnih prava, ali bez narušavanja prava koje imaju drugi ljudi. Ideja je da osoba može da kaže DA kada treba da kaže DA, ili da kaže NE kada treba da kaže NE. To znači da na taj način mi branimo svoje interese, ne odustajemo od svojih prava (ne povlačimo se, ali i ne napadamo) i tražimo da ta prava budu zadovoljena bez ugrožavanja drugih. Mi u stvari brinemo o sebi, ali i o drugima, jer ih ni u jednom trenutku ne ugrožavamo. Tokom razgovora sa klijentom kouč treba da proveri i da prepozna da li postoji asertivnost u repertoaru ponašanja određene osobe. Ukoliko ona nije prisutna, možemo da pretpostavimo

106

ne samo da će osoba agresivno reagovati u konfliktnim situacijama ili da će pobeći iz njih nego da i samo pronalaženje rešenja tokom procesa može da bude rezultat potrebe da se slučajno ne uvredi druga osoba. Ukoliko ne dođe do prihvatanja rešenja, razlog može da bude potreba da se ni po koju cenu ne složimo sa predlogom druge osobe. Standardnom tehnikom može da se proveri asertivnost određene osobe, tj. postojanje asertivnosti u repertoaru ponašanja, i to postavljanjem nekoliko pitanja: › Kako uobičajeno reagujete kada dođete u konfliktnu situaciju? › Kako uobičajeno reagujete ako otkrijete da ste u pravu, a da druga osoba greši? › Kako uobičajeno reagujete ako vas druga osoba napadne ili optuži za nešto što ste zaista

i uradili? › Kako uobičajeno reagujete ako vas druga osoba napadne ili optuži za nešto što niste uradili? › Kako uobičajeno reagujete ako primetite da vas neko verbalno napada? › Kako uobičajeno reagujete ako mislite da će neko fizički da vas napadne? Tim pitanjima proveravamo da li postoji asertivnost u repertoaru ponašanja. Ukoliko te asertivnosti nema u repertoaru, to može da nam označava: › da je osoba pasivna i da nije naučila da se legitimno bori za ostvarenje svojih prava i potreba, › da osoba ima strahove od ulaska u konfliktnu situaciju, › da ima navike neispravnog mišljenja / greške u mišljenju (na primer, nije lepo svađati se sa

drugim ljudima, samo se loši ljudi svađaju i sl.) ili › kognitivni deficit (sklonost ka uopštavanju, predrasudnom mišljenju, cirkularnom mišljenju

i dr.). Postojanje asertivnosti u repertoaru nema apsolutni značaj jer ne znači da je ličnost zaista asertivna. Osoba može da vam da adekvatne odgovore na navedena pitanja i da ih prepoznaje kao prihvatljive, ali da se u realnim situacijama ponaša drugačije. Naše legitimno pravo je da u određenim situacijama ne budemo uvek asertivni, ali tada mi snosimo posledice i odgovornost za svoju neasertivnost. Na primer, u odnosima u kojima se radi o strogoj hijerarhijskoj podeli moći, ponekada je defanzivno ponašanje jedino moguće. Primeri asertivne komunikacije i govora su: 1.  opažanje činjenice Na primer: › Smeta mi što stalno kupuješ nešto bez da proveriš da li to i meni odgovara. To je samo kratka poruka koju upućujemo sagovorniku, a koja sadrži naš stav, naše opažanje ili činjenicu same situacije i koja u sebe ne uključuje prepoznavanje potreba druge strane. 2.  dvostruki odnos Na primer: › Vidim da se ne slažeš sa onim što govorim, ali mi je jako važno da, pre nego što čujem tebe, ja sam kažem kako ja vidim celu situaciju. Taj način govora već sadrži u sebi mogućnost empatije sa drugom osobom i mogućnost prepoznavanja (ne i uvažavanja) tuđih potreba i osećanja, uz obrazlaganje i zalaganje za ostvarivanje naših prava.

107

/////

////////

TI i JA govor i TI i JA poruke Kada razgovaramo sa drugom osobom, a pogotovo kada se nalazimo u konfliktnoj situaciji, veoma je bitno da ne napadamo, ne optužujemo i ne povređujemo drugu osobu. Time što ćemo stalno prebacivati drugoj osobi da je ona krivac za sve naše probleme i što ćemo svu krivicu prebaciti na nju nećemo rešiti problem, već ćemo stvoriti situaciju u kojoj ta osoba ima potrebu da se brani i da uzvrati napadom na nas. Ono što je primerenije u takvim situacijama jeste da govorimo o sebi. O tome kako se osećamo, kako na nas utiče ponašanje druge osobe, koje su nam trenutno nezadovoljene potrebe i sl. Time što govorimo o sebi, a ne o drugima, verovatnije je da ćemo kod druge osobe uspeti da izazovemo promenu ponašanja u odnosu na nas, kao i promenu cele situacije u kojoj se nalazimo. Zbog toga se u teorijama komunikacije pored asertivnosti govori i o dve vrste poruka, TI i JA porukama. TI poruke su poruke koje vode nerazumevanju i sukobima, i uvek se odnose na drugu osobu ili grupu i govore o njima, tj. o njemu/njoj, i nisu jasan izraz onoga što osećamo ili želimo. One predstavljaju naše procene i sudove o drugima, a to činimo na takav način da se oni osete odgovornima za naša osećanja, potrebe i ponašanja. Tim vidom komunikacije najčešće se nude gotova rešenja koja osoba treba samo da prihvati, ili mogu da budu u formi potcenjivanja druge strane, nametanja autoriteta i sl. JA poruke su poruke koje se odnose na nas same, kojima govorimo o sebi iz sebe, povezujući se sa sopstvenim mislima, osećanjima, potrebama, kao i sa onim čemu težimo. Tim porukama vrednujemo tako što svoj doživljaj onoga što sami činimo ili što čine drugi iskazujemo na taj način što to stavljamo u odnos sa svojim vrednostima (na primer, ja mislim, osećam, želim, treba mi, hoću, volim, dopada mi se i sl.). Te poruke se uvek odnose na onoga ko govori, kroz njih govorimo o sebi i iz sebe, što nam pomaže u razumevanju sebe, ali i drugog, i na taj način nam pomaže i u povezivanju sa drugom osobom. Koristeći JA poruke, mi govorimo drugima, a u isto vreme dajemo empatiju sebi, tj. povezujemo se sa sopstvenim osećanjima i potrebama, kao i sa onim čemu težimo. JA poruke nam pomažu da izrazimo sebe, bez optuživanja, kritike i etiketiranja druge osobe. Njima se izražava lični doživljaj onoga što je druga osoba rekla ili uradila. Na taj način sprečavamo da osoba kojoj se obraćamo čuje ono što nam smeta kao napad na nju. JA poruke nam olakšavaju komunikaciju i pomažu nam ne samo da lakše pronađemo rešenje nego i da predupredimo buduće konflikte. Doduše, ponekad može da se desi da osoba ne odreaguje onako kako vi očekujete. Druga osoba može da odbije saradnju, ali čak i tada možete da budete sigurni da se osoba sa kojom razgovarate na taj način neće osetiti napadnuto, a to već umanjuje mogućnost nastanka sukoba. I tada možemo da se pitamo koja nezadovoljena potreba leži u osnovi takvog odgovora. JA govor je veoma koristan model nenasilnog komuniciranja u svim situacijama kada je zadovoljenje naših potreba dovedeno u pitanje.

108

//////

//////

JA poruke imaju 4 komponente i važno je jasno formulisati svaku od njih. (po Maršalu Rozenbergu) › Opservacija/opažanje (ono što primećujemo da druga osoba kaže, ili radi, a što nam smeta) –

nastojanje da se specifično opiše problem, događaj, ako je moguće bez interpretiranja, osuđivanja i dijagnostikovanja. Šta je to što osoba stvarno radi, konkretno i uvremenjeno. U svakodnevnom govoru, procenu često brkamo sa našom interpretacijom i verujemo da naše tumačenje jeste realna slika ispred nas. Svaki put kada u rečenicu stavite reči kao što su: uvek, nikada, svaki put, ponekad, oni, svi, niko i sl., budite sigurni da ste izvršili procenu. Svaka generalizacija opisa, situacije ili ponašanja, tj. karakteristika, jeste interpretacija i teško da je bazirana na realnom opažanju. Na primer, kada kažete: „Ona je toliko lenja“, dali ste svoju procenu njenog ponašanja, ali kada kažete: „Poslednja tri puta kada sam je zamolila da mi donese vodu, ona je to odbila jer nije htela da ustane iz fotelje…“, dali ste svoje opažanje situacije. Takođe, ukoliko je slika koju nudimo isuviše statična, možemo da verujemo da nije reč samo o opservaciji. Kada JA – vidim, čujem, setim se, pomislim, poželim i dr. › Osećanja – osećanja u odnosu na ono što opažamo.

Dajte sebi vremena da prepoznate šta osećate pre nego što to izrazite. Ako kažete: „Osećam se kao da… / da JA / da TI…“ izrazili ste procenu, a ne osećanje. Zato jednostavno recite: „JA se (sada) osećam…“ Takođe, ako kažete: „Osećam da nije u redu da vozači noću voze tako brzo.“ Izrazili ste misao, a ne osećanje. Zato recite: „Osećam se ozlojeđeno kada vidim da vozači noću voze toliko brzo…“ Pokušajte sa osećanjima kao što su: tuga, napetost, strah, ljutnja, razočaranje, zbunjenost, nemoć i dr. Svaki put kad želite da kažete kako se osećate, ali koristite zamenice – ja, ti, mi, …, ili koristite reči „kao da“, ne govorite o osećanjima nego o mišljenju ili proceni i sl. Mogući repertoar osećanja je brojan ali ovde možete da vidite mogući spisak. Kada su mi potrebe zadovoljene, mogu da se osećam: prijatno

ganuto

uključeno

oduševljeno

osveženo

čudesno

živahno

zadivljeno

iznenađeno

ljubopitljivo

blaženo

ispunjeno

staloženo

zadovoljno

bezbrižno

rasterećeno

opušteno

nadahnuto

poletno

spokojno

radosno

nadahnuto

razdragano

srećno

109

Kada mi potrebe nisu zadovoljene, mogu da se osećam: bolno

zabrinuto

uplašeno

prazno

uznemireno umorno

nestrpljivo

srdito

razdraženo

povređeno

nelagodno

nesigurno

usamljeno

napeto

razočarano

zbunjeno

neraspoloženo

ogorčeno

užasnuto

snuždeno

žalosno

› Potrebe – potrebe, želje, vrednosti, koje dovode do iskazanih osećanja.

Uočite razliku između potrebe i načina na koji je možete zadovoljiti: Zato što JA – imam potrebu, želim, cenim… Potrebno mi je / voleo/la bih… i zbog toga se osećam… Često interpretiramo ili osuđujemo ponašanje drugih upravo stoga što ne prepoznajemo sopstvene potrebe koje leže u osnovi problema i koje često nisu zadovoljene na adekvatan način. Ali umesto da razmišljamo o načinu na koji bismo mogli da zadovoljimo sopstvene potrebe, mi se bavimo optuživanjem drugih i kritikovanjem njihovog ponašanja. Takođe, prepoznavanje mogućnosti da potreba može biti zadovoljena na više načina, a ne samo na jedan, često predstavlja problem, te ukoliko se i desi da nam potreba ne bude zadovoljena, skloniji smo optuživanju drugih nego traženju mogućnosti za alternativne načine zadovoljenja. A ukoliko zadovoljenje potrebe i zavisi od drugih ljudi, često umesto izražavanja same potrebe mi u repertoaru nudimo napad i optuživanje osobe, koja onda najčešće odgovara protivnapadom, a to naravno smanjuje mogućnost da uopšte odgovorimo na trenutnu potrebu. Mogući repertoar potreba je obiman, ali ovde možete da vidite mogući spisak. Potrebe koje se realizuju nevezano za druge. To su potrebe za: integritetom

saznavanjem

kreativnošću

redom

autentičnošću

razvojem

zaštitom

inspiracijom

raznovrsnošću

autonomijom

mirom

smislom

odmorom

slobodom

igrom

lepotom

izborom

spontanošću

skladom

izražavanjem

Potrebe koje se realizuju sa drugima. To su potrebe za:

110

dodirom

razumevanjem

jasnoćom

bliskošću

odgovornošću

prihvatanjem

ljubavlju

učestvovanjem

poštovanjem

uzajamnošću

poverenjem

iskrenošću

razmenom

podsticanjem

slavljenjem

zahvalnošću

toplinom

uživanjem

Neki govore i o osnovnim potrebama, koje su nabrojane na početku, kada smo pričali o Maslovu, a to su: fizičke potrebe, potreba za sigurnošću, potreba za ljubavlju i prihvatanjem, potreba za samopotvrđivanjem i potreba za samoostvarenjem. › Zahtev – konkretne akcije koje bismo želeli da budu preduzete.

Zahtev nam omogućuje da kažemo šta nam je potrebno da bismo zadovoljili svoje potrebe. Obratite pažnju na to da zahtev bude: › izražen jezikom pozitivne akcije, tj. da kažete šta želite, a ne šta ne želite; › ormulisan sada i ovde; › afirmativan – da zadovoljava vaše potrebe, ali i da ne ugrožava potrebe koje imaju drugi; › onkretan, izražen konkretnim ponašanjem. „Sada bih želela da ti…“ Naravno, zahtev koji upućujemo drugima treba ne samo da zadovolji naše potrebe već pri tome ne sme da ugrožava potrebe koje imaju drugi ljudi. Zadovoljenje potreba na obostranu radost najveće je dostignuće i izrečeni zahtevi treba da idu u tom smeru. To znači da se JA rečenica sastoji iz četiri osnovne komponente: opisa postupka druge osobe, opisa vlastitih reakcija na taj postupak (osećanja i potreba) i izražavanja predloga o tome kako da dođemo do zadovoljavajućeg ishoda. Međutim, ideja nije samo u mogućnosti davanja informacija tako što se uključuju te četiri komponente, nego i u mogućnosti da se na taj način primaju informacije od drugih. Dakle, pitanje je šta je to što druge osobe vide u mom ponašanju, koja osećanja i potrebe ono pobuđuje kod njih i na koji način mogu to da promenim, ili mogu da doprinesem da se, u slučaju pozitivnih emocija, osoba i dalje tako oseća. Izražavanje i korišćenje JA govora: empatija sebi

empatija drugima

1

kada ti…

kada ti…

2

ja se osećam…

da li se osećaš…

3

zato što imam potrebu…

zato što ti…

4

i želim da ti…

i da li želiš da ja…

Primeri TI govora: › Ti nikada ne misliš na mene. › Jao, što me nerviraš! › Što me maltretiraš da sada nešto radim?! › Kako je glupavo to što radiš! › Ti zaista misliš da sve ovo ima smisla?! › Lenštino!

Primeri JA govora: › Kada me tri dana ne zoveš, osetim se povređeno jer bih volela da vidim da ti je stalo do mene. ›  Kada čujem da kažeš da te mrzi da odeš do radnje, osećam se ogorčeno jer… ›  Kada mi kažeš da uradim projekat, osećam se razdraženo jer…

111

T I NIKADA NE MISLI JAO, ŠTO ME NERVI /////

////////

› Mislim da nije u redu što kada te zamolim da nešto uradiš, stalno pronalaziš razlog da ostaneš

da sediš u toj fotelji… Pregovaračke veštine Jedna od veština koje kouč treba da razvije kod klijenta jeste veština pregovaranja. Ona mu pomaže u svim situacijama sukoba u kojima može da se nađe. Konflikti jesu deo našeg svakodnevnog života i ne možemo da ih izbegnemo. To što ulazimo u konlfiktne situacije ne znači da smo loši ili dobri, naprotiv. To samo znači da smo ljudska bića, koja imaju razmenu sa nekim drugim osobama u okolini. A ta razmena ponekada dovodi i do konflikata i nerazumevanja. Svaka razlika koja se primeti između nas i drugih jeste potencijalni izvor sukoba. Konflikt nam pruža mogućnost da rastemo i da se razvijamo – konflikti su u isto vreme i opasnost, ali i mogućnost, izazov, a bez izazova nema razvoja. Konflikti nam pružaju mogućnost da neke odnose poboljšamo i učinimo ih kvalitetnijim, kao i da nešto naučimo o sebi i drugima. Bitno je da kouč nauči klijenta ne da izbegava konfliktne situacije već da otkrije veštine koje mu mogu pomoći da iz situacija konflikta izađe zreliji i bogatiji kao ličnost. Te veštine su veštine pregovaranja. Pregovaranje je način rešavanja konflikata i prevazilaženje nesporazuma u kome se olakašva proces komunikacije između sukobljenih strana, tako što poštujemo neka pravila i koristimo veštine koje smo ranije stekli. Ne postoji nužno jedno „pravo“ rešenje u konfliktu. Radom sa konfliktima učimo kako da ih rešavamo na uspešan način, što podrazumeva da isprobavamo različita moguća rešenja i da biramo ona koja su u toj situaciji najadekvatnija. U praksi se učimo veštini pronalaženja mnogo alternativnih načina za rešavanje konflikata. Rešavanje konflikata se uči – učeći veštine komunikacije, nenasilnog izražavanja i aktivnog slušanja, učimo konstruktivne načine za rešavanje konflikata. Osećanja su takođe veoma važna i kouč pomaže klijentu da ih osvesti i razume. Ponekad je teško da razumemo uzrok konflikta dok se ne pozabavimo osećanjima koja leže u njegovoj osnovi. Način na koji definišemo problem određuje kako ćemo ga rešavati – što je jasnija definicija problema (osećanja, potrebe i zahtevi obe strane), to je veća verovatnoća da ćemo doći do rešenja koje će zadovoljiti obe strane. Recepti za uspešno bavljenje sukobima:  Poštuj potrebe svih učesnika u procesu.  Napadaj problem, a ne osobu.  U procesu su svi ravnopravni.  Poštuj gledište druge strane u sukobu, svako ima svoju percepciju problema. Decentriraj se.   Prvo pokušaj da čuješ drugu stranu, da pronađete zajednički jezik, a tek potom probajte da pronađete rešenje koje odgovara svim stranama u sukobu.

112

IŠ NA MENE. RAŠ! //////

//////

Međutim, pregovaranje neće imati smisla ili se neće uopšte ni održati: ›  ukoliko je jedna od strana isuviše jaka, tj. ima moć u odnosu na drugu stranu i jasno prepoznaje postojanje moći; ›  ukoliko postoji skriveni interes / manipulacija zbog koje se ulazi u proces; ›  ukoliko se ne držimo pravila pregovaranja (poverenje, poštovanje, opšta pravila i sl.).

Razlozi zbog kojih može da dođe do prekida pregovaranja: › osoba ima utisak da će njeno prisustvo u procesu pregovaranja, tj. prihvatanja rešenja, izgledati kao slabost pred drugima; ›  poverenje nije ni uspostavljeno, ili ukoliko je i postojalo, tokom procesa je, zbog postupaka jedne ili više strana, vremenom izgubljeno; › iznenadna pojava drugih načina za rešavanje spora – arbitraža i sl., pri čemu raste verovatnoća da će ti načini doneti uspeh; ›  proces pregovaranja može da deluje riskantno u datom trenutku (ukoliko nas naša strana osudi zbog toga, i sl.); › pogrešna procena situacije – osoba je očekivala drugačiji sled događaja tokom pregovaranja i dr.; ›  želja da se konflikt održi. Postoji procena da se više dobija ukoliko ostanemo u konfliktu Energija Što više energije imamo i uložimo u neku aktivnost utoliko će ona biti uspešnija. Visok nivo energije doprinosi samopouzdanju. Međutim, uticaj niskog nivoa energije nije uvek lako prepoznati. Ako se sa problemom suočavate tokom dana, kada ste sveži i odmorni, učiniće vam se da se možete sa njim uhvatiti u koštac. Ako isti problem dođe do vas nakon teške nedelje, kada ste umorni i iscrpljeni, učiniće vam se nemogućim. Nizak nivo energije ne čini nas samo umornim. Zbog njega se generalno osećamo loše, manje sigurni, nespretni, osetljivi, manje tolerantni. Što je vaša energija na nižem nivou verovatnije je da ćete se osećati depresivno. Dolazi do povećane razdražljivosti, gubitka smisla za humor, sporije se uči i sporije shvata. Telo gubi vitalnost. Poruka koja iz mozga polazi u telo jeste dvosmerna. Proživljavanje, pa čak i zamišljanje situacije koja je teška i ne može se savladati istog trenutka dodatno će sniziti nivo energije i učiniti osobu uznemirenom i nezadovoljnom, što će se odraziti i na držanje tela. Isto je toliko brz efekat na nivo samopouzdanja i generalnu dobrobit kada osećate porast količine energije. Naš mozak prima signale koji poručuju „Ja držim stvari pod kontrolom“ i odgovara sa „Ja to mogu“. To je takozvano optimistično razmišljanje o kome smo govorili ranije. Važno je podići nivo energije na duže staze. Što više podižemo nivo prirodne energije, više ćemo biti otporni na stres. U ovom poglavlju prikazaćemo tri glavna načina za podizanje nivoa energije: 1.  Potrudite se da se dobro osećate. 2.  Rešite se svega što vam crpi energiju. 3.  Poboljšajte svoju telesnu kondiciju.

113

/////

////////

NAPADAJ PROBLEM, Potrudite se da se osećate bolje.

Vežba Zamislite da u sebi imate rezervoar energije, on je snažan i nema pukotine. Ako postoje neke pukotine, energija će isteći. Energija se stalno koristi, pa se njeni nivoi moraju stalno dopunjavati. Kontrola energije je potreba. Koji je izvor vaše energije? Da li ona menja veličinu? Kada je najveća? Od čega to zavisi? Čime punite rezervoar energije? Možete li zamisliti kako biste se osećali kada biste dobili odličnu ponudu za posao ili kada biste, proverivši brojeve na lutriji, shvatili da imate dobitnu kombinaciju? Sada se setite svih onih malenih stvari kojima „punite baterije“. Sada ovorite oči i zapišite sve stvari koje vas čine srećnima – sve na tom spisku predstavlja izvor energije. Višak energije nikada nije problem, možete učiniti više, možete biti ljubazni, imate resurse na osnovu kojih možete pomoći drugima, isto kao i sebi. Evo nekih podsetnika: Zabava U čemu uživate i šta radite samo zabave radi? (Neki klijenti nemaju odgovor na to pitanje. Treba im reći da se vrate u detinjstvo i sete se kako su se tada zabavljali. Klijenta treba ohrabriti objašnjenjem da ništa nije neozbiljno i bez veze. Ako vam nedostaju ideje, pitajte ili se setite šta drugi ljudi rade da bi se zabavili.) Ljudi Koje su to osobe sa kojima se osećate dobro kada ih vidite ili kada razgovarate sa njima? To su najčešće ljudi koji su optimistični, zabavni i oni pored kojih se osećate opušteno. Najčešće su to ljudi koji i vas vole i češće vam podižu raspoloženje nego što vas oneraspolože. Napravite popis tih osoba. To će vam pomoći da se podsetite sa kim biste se mogli videti ili razgovarati telefonom. Aktivnosti U kojim aktivnostima uživate? Koje od njih doprinose vašem dobrom osećaju o sebi? Užici Užici su pokloni, neka vrsta privilegije koju poklanjate sami sebi, i oni vas čine opuštenijima i srećnijima u sopstvenoj koži. To može biti jutarnja kafa u miru, tihih pola sata nakon posla, pre nego što se prihvatite posla, čaša vina, topla kupka…

114

//////

//////

A NE OSOBU.

Pogledajte spisak i odredite čime biste se mogli redovno baviti. Izaberite aktivnosti koje biste bez većeg problema mogli uključiti u svoje redovne obaveze. To će verovatno biti one koje ne zahtevaju mnogo vremena i troškova.

Šta možete učiniti danas i odmah? Kojim se aktivnostima možete baviti svaki dan? Podvucite te aktivnosti na spisku. Pogledajte svoj spisak i odredite koju biste aktivnost mogli raditi jednom nedeljno? To bi, npr., mogao biti susret sa dobrom prijateljicom… Prva nedelja

Ponedeljak

Utorak

Sreda

Četvrtak

Petak

Subota

Nedelja

Jutarnja kafa u tišini 15 minuta vežbanja 30 minuta muzike Daljinski u ruci cele večeri Izlazak sa drugaricom

U ovu tabelu možete staviti mnogo ili malo stavki, ali nemojte one koje su vam teško izvodljive. Ako plan pravite na ovaj način, onda svakog dana obojite kvadratić kada neku aktivnost sprovedete u delo. Obratite pažnju na to kako se osećate. Kako se osećate onih dana kada uspete da obavite sve? Klijenti kažu da se osećaju bolje i da imaju više energije. Rešite se svega što vam crpi energiju Čime se iscrpljujete? Postoje neke stvari koje vam crpu energiju. One velike je lako nabrojati, međutim, postoje i male, koje nije uvek lako prepoznati, ali koje vam svakodnevno, malo-pomalo odvlače energiju. To su rupe u vašem rezervoaru energije. Svi znamo da će nam rešenje velikih problema povratiti nivo energije. Međutim, to se ne dešava često i ne dešava se brzo. Rešavanje i onih malih, onih koje skoro da ne primećujemo, jer to „nije strašno“ i „nije važno“, ima veliki uticaj, nekada i neproporcionalno veliki s obzirom na njihovu važnost. To su stvari koje su utkane u vašu svakodnevicu, koje su prisutne stalno, pa kada se taj gubitak energije akumulira, može zaista delovati kao kap u prepunoj čaši. Prepoznavanjem odvoda energije počinjete i da ih uklanjate. ›  Napravite spisak odvoda energije, počnite od banalnih, najobičnijih, svakodnevnih stvari.

Ne mora da znači da ćete nešto uraditi sa svim tim što vam smeta, samo lepo zapišite. Evo nekih oblasti koje vam mogu služiti kao orijentacija kako biste popisali što više stvari:

115

/////

////////

›  Porodica ›  Prijatelji ›  Posao ›  Finansije ›  Fizička aktivnost

Budite svesni činjenice: kada biste otklonili te smetnje, imali biste više energije. Već i samo popisivanje donosi dozu olakšanja. Verovatno ćete neke stavke vrlo lako rešiti, a za neke će vam biti potrebno više vremena. Budite svesni da vi ne morate da imate odvode energije i zato nađite načine da ih uklonite. Pored svake stavke zapišite način uklanjanja. Možda postoje i one koje ne možete da rešite ili uklonite, ali onda prestanite da se uznemiravate zbog njih. To je već dovoljno da ne gubite energiju. Planiranje vremena Pitajte klijenta: ›  Kako planirate svoje vreme? Kako planirate svoj dan? Kako planirate radnu nedelju? ›  Kako izlazite na kraj sa stvarima i ljudima koji vas prekidaju? ›  Šta vas i kako prekida u poslu? › Na koji način se zadaci i odgovornost za posao delegiraju i ko to čini? Vama lično? Ko vam

ih daje? Kako vam ih prenosi? Matrica upravljanja vremenom Hitno

Nije hitno

Bitno

I Aktivnosti Bavljenje samo ovim stvarima dovodi do krize. Pritiskajući problemi. Problemi vezani za ispunjavanje rokova.

II Aktivnosti Prevencija. Poboljšanje kapaciteta. Izgradnja dobrih odnosa. Prepoznavanje novih mogućnosti. Planiranje.

Nije bitno

III Aktivnosti Prekidanje, neki telefonski poziv, pošta, mejlovi, neki izveštaji, sastanci, pitanja koja nas „pritiskaju“.

IV Aktivnosti Trivijalno, aktivnosti koje uzaludno troše vaše vreme. Neka pošta. Neki telefonski pozivi. Prijatne aktivnosti.

Važni zadaci i aktivnosti: Ono što se odnosi na rezultate i doprinosi postizanju ciljeva koji su prioritetni. Hitni zadaci i aktivnosti: Ono čime se moramo pozabaviti sada i ovde. Međutim, nisu svi hitni poslovi važni! Ako kažete „Da“ zadacima iz III ili IV polja, to znači da kažete „Ne“ nečemu drugom ukoliko vam je raspored sasvim popunjen. Napravite nedeljni plan: ›  Unesite važne zadatke (i hitne i one koji nisu toliko hitni).

116

//////

//////

›  Ostavite mesta da planirate unapred (za važno, ali ne i za hitno). ›  Budite realni. ›  Ostavite prostora i vremena za neočekivano.

Kada se desi neočekivano: ›  Smestite ga u matricu. ›  Zatim napravite prioritet. ›  Koliko ćete vremena potrošiti na to neočekivano? Rezultati kada se fokusirate samo na HITNO i BITNO Hitno

Nije hitno

Bitno

I Aktivnosti Stres, bes, krizne situacije… Stalno „gašenje požara“.

II Aktivnosti

Nije bitno

III Aktivnosti.

IV Aktivnosti

Rezultati kada se radi ono što je HITNO iI NE BITNO Hitno

Nije hitno

Bitno

I Aktivnosti

II Aktivnosti

Nije bitno

III Aktivnosti. Upravljanje i kontrolisanje su labavi, smatra se da su ciljevi i planovi nevažni. Osećaj da nemate kontrolu nad svojim životom, nego da ste žrtva situacije.

IV Aktivnosti

Rezultati kada se radi ono što NE HITNO i NE BITNO Hitno

Nije hitno

Bitno

I Aktivnosti

II Aktivnosti

Nije bitno

III Aktivnosti.

IV Aktivnosti Totalna neodgovornost, otkazi s posla, zavisnost od drugih.

Rezultati kada se pravi ravnoteža između važnih i ne važnih hitnih stvari: Hitno

Nije hitno

Bitno

I Aktivnosti

II Aktivnosti Sprečavanje gašenja požara. Manje kriznih situacija. Kontrola, ravnoteža, vizija i perspektiva.

Nije bitno

III Aktivnosti.

IV Aktivnosti.

Povećajte svoju fizičku spremnost i kondiciju Kada bismo anketirali veliki broj ljudi i pitali ih šta im je najvažnije, velika većina bi rekla „biti zdrav“. Međutim, na putu ka uspehu, ka što većim postignućima, u brzom prelasku sa obavljanja jednog zadatka na obavljanje drugog, u trčanju da se postigne sve, mnogi zaboravljaju svoje

117

/////

////////

BITNO / NIJE BITNO telo. Čini se da nikada nije bilo više reklama o raznim preparatima koji čuvaju i unapređuju naše zdravlje, a ipak fizička kondicija i vitalnost mnogima nisu na zadovoljavajućem nivou. Telo nam svakodnevno šalje veliki broj informacija, koje često ne razmatramo ozbiljno, a neki se ljudi i desenzitizuju, pa signale koje šalje telo i ne osećaju, kako ih ne bi omeli u svakodnevnoj trci za postignućima. Postoje, međutim, brojna istraživanja koja govore o povezanosti fizičkog i mentalnog zdravlja. Poznata je izreka „u zdravom telu zdrav duh“. Što više energije imate i što ste zdraviji, to ste i samopouzdaniji. Energija i fizičko zdravlje doprinose osećanju moći, kada je sve moguće i sve izvodljivo, doprinosi spremnosti za ulazak u bilo kakvu aktivnost.

Sportski kouč zna koliko su važni neki od sledećih faktora, pa je važno da na njima rade sa klijentima. › Uzimanje dosta tečnosti

Dva su razloga za to. Prvi, dokazano je da razmišljanje i osećaji mogu biti poremećeni kada je telo dehidrirano. Samo se mozak sastoji od 75 posto vode. Drugo, uzimanje dosta tečnosti ima direktan uticaj na vitalnost i nivo energije. Kada telo ima dovoljno vode, snažnije je i može se odupreti pritiscima kojima je izloženo. Istraživanje koje je vodio G. C. Pitas, na Harvardskom univerzitetu, bavilo se vezom između vode koju pijemo i energije. Dokazano je da unošenje dodatnih količina vode (više nego što mislite da vam je potrebno) smanjuje umor i stres, a povećava vitalnost i energiju. Pijte više nego što vam telo traži, jer dokazano je da uzimanje vode samo kada se javi žeđ zadovoljava tek polovinu ili dve trećine potreba za vodom. › Zdrava ishrana

Postoje dokazi koji govore o tome da neki aditivi koji se nalaze u brzoj hrani, gaziranim pićima i slatkišima utiču na hiperaktivnost dece, agresiju i razdražljivost, a pretpostavlja se da ti sastojci imaju isti uticaj i na odrasle. › Dovoljno sna

Džejms B. Mas, profesor psihologije na univerzitetu u Koloradu, objavio je svoja istraživanja o spavanju i njegovim blagodetima. U zaključku je stajalo da je 8–9 sati sna bilo odlično. Tako ćemo na svakih 90 minuta imati REM fazu sna, u kojoj se mozak obnavlja. Dakle, što manje spavamo, manje će se mozak obnavljati, bićemo umorni, razdražljivi, iscrpljeni, više skloni pravljenju grešaka. San takođe pomaže našem telu da se bori protiv infekcija. › Vežbanje

Vežbom se ne postižu samo fizički rezultati. Sâmo vežbanje doprinosi povećanju samopouzdanja i samopoštovanja. Kada još dođe do postizanja cilja koji je postavljen na početku vežbanja, a to je najčešće smanjenje telesne težine, bolja kondicija, oblikovanje tela, vežbanje će se učvrstiti kao aktivnost koja vas usrećuje. Vežbanjem je moguće osloboditi se strahova i neraspoloženja, a brojna su i istraživanja koja govore o uticaju na prevladavanje stresa. Telo odgovara na stres na primitivan način, kao na pretnju, sprema se na borbu ili bežanje. Uvek zahteva kretanje. Kada

118

//////

//////

HITNO / NIJE HITNO se na to odgovori, stres nestaje. Kada se ne odgovori, dolazi do nagomilavanja hormona stresa. Vežbanje pomaže njegovom trošenju. Sada imate neku ideju o tome kako biste mogli da podignete nivo energije, gde se nalaze vaši izvori energije i kako ih možete koristiti. Koučing u sportu Izraz koučing počeo je da se koristi u sportu. Zapravo, sportski trener je često mnogo više od osobe koja samo fizički priprema i trenira osobu. On je često oslonac, podrška, primer, autoritet, neko ko veruje kada niko drugi ne veruje, jednom rečju kouč. Odnos između trenera i sportiste vrlo je složen i od izuzetnog je značaja za postizanje rezultata. Zaista su brojne priče i filmovi o odnosu trener – sportista, trenerovoj ulozi i značaju. Sportski kouč ima zadatak da sportisti, osim vežbe, pruži i psihološku pripremu, kao i da ga usmerava da stalno unapređuje svoje veštine. U današnje vreme, uspešno bavljanje sportom postavlja velike zahteve sportistima. Vrhunski rezultati podrazumevaju potpunu posvećenost sportu, kao i kvalitetne stručno kreirane i sveobuhvatne pripreme. U vrhunskom sportu nema improvizacije i dobre rezultate postižu oni koji rade kontinuirano i planski, trudeći se da „pokriju“ što više faktora koji na bilo koji način mogu uticati na kvalitet i kvantitet rezultata. Kouč u oblasti sporta ima veoma važnu ulogu u sledećim situacijama:   1.  prilikom određivanje sopstvenog cilja koji se želi postići;   2.  kao pomoć i podrška sportistima u unapređenju individualne i timske igre;   3. u razumevanju kako bavljenje sportom i telesnim vežbanjem utiče na lični i sportski razvoj, zdravlje i psihološki razvoj pojedinca;   4.  prilikom izrade plana rada;   5.  u podizanju motivacije;   6.  u preuzimanju kontrole i u samokontroli;   7. u situacijama kada sportista treba da donese neku odluku (npr. da li da pređe da igra za drugi klub…);   8.  kada bolje igra na treningu nego na utakmicama;   9.  kada pokazuje znake pada pažnje i koncentracije tokom igre; 10.  kada ima nekontrolisane emocionalne reakcije; 11.  kada postoje interpersonalni konflikti u timu; 12.  kada je ravnodušan. Slede neki primeri vođene fantazije. Vežba: Vizualizacija Cilj vežbe: Mentalna priprema za sportski događaj, koja daje osećaj da je klijent već odigrao taj meč, utakmicu… i uliva mu osećaj sigurnosti.

119

/////

////////

Proces Pre meča prođite sa klijentom kroz sve ono što će se desiti tokom meča i ispitajte kako će on reagovati u tim situacijama. Dajte klijentu instrukciju: „Zamislite kako igrate dobro. Šta to tačno znači?“ Tokom ove vizualizacije uključite što više čula, kako bi doživljaj bio kompletniji. Npr., vizualizacija kod bejzbol udaraca: prvo se koristi vizuelno čulo da se vidi lopta koja ide prema palici, onda se uključuje kinestetičko čulo da bi se obratila pažnja na to gde je palica i da bi se težina u datom trenutku pretvorila u maksimalnu snagu. Tada se koristi čulo sluha za zvuk udarca palice u loptu, a može se koristiti i čulo mirisa za dočaravanje sveže trave na terenu. Pored čula, tokom zamišljanja vrlo je važno prepoznavati emocije, jer to može pomoći u kontroli takvih stanja. Sportisti mogu koristiti vođenu fantaziju (vizualizaciju) na različite načine kako bi poboljšali psihičke i fizičke veštine: 1. Određivanje cilja sportskog događaja: Postoji pogrešno mišljenje da je jedini cilj bavljenja sportom pobeda. Osim toga, cilj bavljenja sportom je i razvijanje sportskog duha, razvoj „fer-plej“ igre. 2. Povećanje koncentracije: Pomoću zamišljanja sportista određuje šta želi da učini i kako će reagovati u određenoj situaciji. Na taj način se fokusira, orijentiše, koncentriše. Možete ga voditi kroz situacije u kojima obično gubi koncentraciju, a zatim mu sugerisati kako tada ostaje sabran i fokusiran na igru i sledeći korak. 3. Izgradnja samopouzdanja: Ako je sportista imao neke probleme u svojoj igri, npr. u serviranju u teniskom meču, može zamišljati sebe kako udara loptu jako i precizno. Viđenje sebe kako dobro izvodi zadatak pomaže mu da oseti kako to može da uradi pod različitim okolnostima, što na kraju ima za rezultat uspešno izvođenje. 4. Kontrola emocionalnih reakcija: Sportista zamišlja situacije koje su izazivale probleme u prošlosti, na primer nervoza pod pritiskom ili ljutnja zbog grešaka. Tada može zamisliti sebe kako savladava te situacije pozitivnim razmišljanjem, prihvatanjem, dubokim disanjem, koncentrisanjem na zadatak. 5. Vežbanje sportskih veština: Sportista može zamišljanjem da dođe do nekih slabosti koje kasnije može da ispravi. 6. P  raktična strategija: Posebno u timskim igrama, sportista na taj način može da pripremi različite odgovore na strategije protivnika i razvija svoje strategije. 7. Savladavanje bola i povreda: Tehnika može pomoći u ubrzavanju oporavka od povreda.

120

//////

//////

Primeri: › Vizualizacija pozitivnog izvođenja veština – Odredite jednu veštinu iz svog sporta i zamislite

da je perfektno izvodite. Izvodite stalno tu veštinu i zapamtite svaki osećaj i pokret u mišićima. Npr., serviranje teniske loptice. Zamislite sebe u spremnoj poziciji, zamislite protivnika, servirajte loptu tamo gde želite da ide. Vidite i osetite kako započinjete pokret serviranja i puštate loptu na savršenoj visini. Osetite kako vam se leđa u ramenima istežu, kao da zamahujete reketom iznad svoje glave. Osetite da teret počinje da se transformiše i vaša ruka i reket idu visoko prema lopti, u tačnoj visini i pod tačnim uglom. Osetite svoj zglob kada udarite lopticu na savršen način. › Vizualizacija – Prisetite se svoje igre što je jasnije moguće. Tačnije, mesta gde ste odlično igrali.

Primetite razliku u tome kako izgledate kada igrate dobro u odnosu na ono kada igrate loše. Kada ste samouvereni unutra, tada ste to i spolja. Osetite kako se osećate, koji je to unutrašnji dijalog koji vodite, kako bodrite sebe, kako završavate meč. › Kontrola igre – Zamislite da radite na specifičnoj veštini koja vam je zadavala muke u prošlosti.

Pažljivo odredite šta ste tačno radili loše. Sada zamislite sebe kako savršeno izvodite tu veštinu, dok osećate i gledate svoje pokrete. Uradite to više puta. Na primer, u slučaju košarke možete videti sebe kako izvodite slobodno bacanje na kraju utakmice u kojoj vaša ekipa gubi za jedan poen. Vidite sebe kako ostajete mirni, kao da ste ubacili oba slobodna bacanja. ›  Kontrola igre protiv teškog protivnika – Zamislite sebe kako igrate s teškim protivnikom,

koji vam je zadavao probleme u prošlosti. Pokušajte da izvedete planiranu strategiju protiv te osobe, isto onako kao što bi odradili na takmičenju. Zamislite situaciju u kojoj protivnik daje najbolje od sebe i budite sigurni da kontrolišete sve aspekte pokreta kao i odluke koje donosite. ›  Kontrola emocija – Zamislite sebe u situaciji u kojoj ste napeti, postajete ljuti, gubite

koncentraciju i samopouzdanje. Proživite u mislima tu situaciju, budite svesni kako se osećate. Tada koristite strategije za kontrolu nervoze, da bi napetost nestala, da biste se usredsredili na ono što bi trebalo da napravite. Pokušajte da kontrolišete sve što vidite, čujete i osećate tokom vizualizacije.

121

POGLAVLJE 15

LITERATURA ›  Goleman, D. (2005), Emocionalna inteligencija, Geopoetika, Beograd ›  Havelka, N. (1992), Socijalna percepcija, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd › Hrnjica, S. (2005), Opšta psihologija sa psihologijom ličnosti, deseto izdanje, Naučna knjiga

Nova, Beograd, ›  Kostić, M. (1997), Geštalt terapijski priručnik, Geštalt centar, Beograd ›  Mekdermot, I. i Džejgo, V., (2002), NLP Obuka, Mono i Manjana press, Beograd ›  McMahon, G. i Archer, A. (2010), 101 Coaching Strategies and Techniques, Routledge,

New York ›  Milošević, S. (2009), Coaching, Mobilis doo, Beograd › Opačić, G. (1995), Ličnost u socijalnom ogledalu, Institut za pedagoška istraživanja, Beograd ›  Perls, F. (1983), Geštaltistički pristup psihoterapiji, Vuk Karadžić, biblioteka „Zodijak“ ›  Reinvoter, Dž. (1985), Budite svoj psihoterapeut, Nolit, Beograd ›  Selidžmen, M. (2008), Naučeni optimizam, Zavod za udžbenike, Beograd ›  Trejsi, B. (2003), Ciljevi, Finesa, Beograd ›  Trejsi, B. (2005), Zlatna pravila uspeha, Finesa, Beograd ›  Wilson, C. (2007), Best practice in performance coaching: a handbook for leaders, coaches,

HR professionals, and organisations, Kogan page, London and Philadelphia ›  Zinker, J. (1997), Creative process in gestalt therapy, Bruner/Mazel, New York >

Krstić K, Stanić K, Neobjavljeni materijal: Gestalt life coaching

>

Sarah Litvinoff,(2007) Mozaik knjiga, Grupa mladinska knjiga, Zagreb

CIP - Каталогизација у публикацији Народна библиотека Србије, Београд 159. 947.3-053.6 615.85-053.6 Станић, Катарина Nešto malo o koučingu : kako biti sa koučingom na ti / � autorke Katarina Stanić, Stanislava Vidović �. - Beograd : Deutsche Gesellschaft für Internationale Zusammenarbeit (GIZ) GmbH, 2012 (Beograd : InDesigner). - 121 str. : graf. prikazi, tabele ; 30 cm Tiraž 450. - Bibliografija: str. � 122�. ISBN 978-86-87737-30-3 1. Видовић, Станислава � autor � COBISS.SR-ID 192956428

GIZ/SOSYEP Projektna kancelarija „Jačanje struktura za osnaživanje i participaciju mladih u Srbiji“ Poenkareova 10/II 11000 Beograd Tel.: +381 11 27 59 509 +381 11 27 59 510 Tel./Fax: +381 11 27 59 288 E-mail: [email protected]

View more...

Comments

Copyright ©2017 KUPDF Inc.
SUPPORT KUPDF