Nestali Spis

GIGA

Hedwig Courths - Mahler Nestali spis

Naslov izvornika: DAS VERSCHWUNDENE DOKUMENT

GIGA

1 Ruth Alving stajala je potištena izraza lica uz prozor i promatrala snijegom prekriven vrt. Zimska slika bila je predivna, ali ona je nije zapažala. Čvrsto je stisnula lijepo oblikovane usne, a na bijelom čelu pojavile su se bore izmeñu obrva. Davale su tom mladom licu bolan izraz. Već je neko vrijeme stajala utonula u misli, slušajući glasove koji su do nje dopirali iz susjedne sobe. Tamo je boravio kućedomaćin Rochus Bernd u društvu svojih dvoje roñaka, unučadi njegova bratića. I oni su nosili njegovo prezime. Rochus Bernd bijaše sjedokosi starac. Sjedio je umorno u naslonjaču promatrajući svoje goste koji su se smjestili nasuprot njemu. Svojim sivim očima nije ih gledao ljubazno. O njima nije imao najbolje mišljenje pa nije bio ni sretan kad su mu dolazili u posjete. Stoga im je to dopuštao samo u rijetkim prilikama. Lena i Kurt Bernd nisu zbog toga krivnju pripisali sebi. Bijahu čvrsto uvjereni da je Ruth Alving, posvojče njihova ujaka, utjecala na njegovo loše mišljenje o njima. U njihovim se očima Ruth željela domoći ujakova nasljedstva. Kako su i sami bili zli ljudi, niskih pobuda, tražili su i kod drugih ljudi takve osobine. Rochus Bernd usvojio je Ruth Alving nakon što su njezini roditelji smrtno stradali u željezničkoj nesreći. Oni su upravljali imanjem koje je pripadalo Rochusu Berndu i bijahu mu vrlo odani. Jednog dana pozvao ih je u Berlin da bi se dogovorili o poslovima i kako bi im dao nove zadatke. On se tada još bavio poslovima, a njegovo vrijeme bijaše i odveć dragocjeno, a da bi se odvezao na imanje. Stoga je upravitelje najčešće pozivao sebi. Oni bijahu marljivi i pouzdani pa im je s mnogo povjerenja mogao predati u ruke voñenje imanja. Po njegovoj želji krenuli su na svoje posljednje putovanje. Vlak kojim su se vozili iskliznuo je iz tračnica, jer je poplava podrovala nasip. Meñu dvadesetero poginulih nalazio se i bračni par Alving. Smrt je prekinula njihov sretan život. Tako je Ruth Alving postala siroče s dvanaest godina. Rochus Bernd nije se mogao oteti mišljenju da je on bio neposredan krivac nesreće, a to ga je tjeralo da se na najvelikodušniji način pobrine za djevojčicu. Bijaše to djelo koje će mu u budućnosti donijeti mnogo blagoslova, jer mu je Ruth postala draga poput vlastitog djeteta. Grijala je njegovu starost. Bila je prvorazredno odgojena, jer joj je želio omogućiti da stane na vlastite noge. Rochus Bernd bio je već mnogo godina udovac, a njegova kći, koju je nadasve ljubio, umrla je na tragičan način u dvadeset i drugoj godini. Tako je ostao sam na svijetu, a zbog Ruthine djetinje zahvalnosti, koju bi mu pokazivala kad god bi ga posjetila iz internata, odlučio je posve je uzeti u svoju kuću, nakon što završi sa školovanjem. Ruth je osjećala prema njemu zahvalnost i divljenje pa je rado došla k njemu, kad je rekao da mu je potrebna. Na sve moguće načine željela mu je dokazati svoju zahvalnost i odanost, tim više što su roditelji pobudili u njoj te osjećaje. I tako se zbilo samo po sebi da su se osamljeni čovjek i mlado siroče koje je ostalo samo u svijetu, srdačno zbližili. Sedamdesetrogodišnji starac i djevojka od dvadeset godina našli su mnogo zajedničkih duhovnih točaka. Ruth je malo pomalo postajala Rochusovom desnom rukom u svim stvarima. Obavljala je posao tajnice i brinula se za kućanstvo. Uskoro je držala u rukama sve uzde domaćinstva. Posjedovala je sve ključeve spremišta za rublje, smočnice i ormara za spremanje srebra. Naručivala je sve potrebno i obračunavala trgovcima i o svemu vodila knjige tako točno da bi je Rochus ponekad zadirkivao, ne htijući pregledavati knjige. U takvim bi ga slučajevima pogledala ozbiljno i s molbom u očima pa je jednom rekla: — Ne činim to zbog tebe, ujače Rochuse! Ti mi vjeruješ, kao što ja vjerujem samoj sebi. Ali želim u svakom trenutku biti sposobna reći drugim ljudima da je sve u redu. Znaš i sam da me promatraju sumnjičavim očima. 2

GIGA

Oboje su znali da Ruth time misli na Lenu i Kurta Bernda pa ju je stari gospodin poslušao, potpisujući svaki Ruthin mjesečni obračun. Kad se njezin staratelj u kasnu jesen, možda po prvi put u životu, opasno razbolio od gripe, Ruth mu je bila vjerna, neumorna njegovateljica. Dijelila je s vjernim slugom Heinrichom noćno bdijenje brinući se s mnogo ljubavi za cijenjenog starca. To je još više zbližilo dvoje ljudi, a Rochus Bernd je volio mladu djevojku poput vlastitog djeteta. Dakako da je to njegovim roñacima, koji su očekivali nasljedstvo, bio trn u oku. Kad je doveo Ruth u svoju kuću, otac Lene i Kurta Bernda još je živio. Već je on uzalud čekao smrt starog gospodina. Cijelog je svog života bio lakomislen i površan čovjek. Mrzio je svaki ozbiljan posao, a dane je većinom provodio ljenčareći u krevetu ili naslonjaču. Noći, pak, provodio je u barovima i igračnicama. Njegova lakomislena žena živjela je takoñer samo za zabavu, a djecu je prepustila plaćenoj posluzi. Tako je to dvoje ljudi potrošilo naslijeñeni imetak, a kad je sve postalo kritično, majka Lene i Kurta umrla je od prehlade stečene nakon proplesane balske noći. Nije ostavila prazninu za sobom, ali nakon njezine smrti položaj je postao neizdrživ. Njezin se muž potpuno predao lakomislenom životu, a njegova djeca, potpuno prepuštena odgoju posluge nikada nisu imala dobar primjer pred očima, pa su nastavili živjeti životom svojih roditelja. Nikada nisu upoznali pravi obiteljski život, jer je svatko živio kako mu se htjelo. Stoga je bilo iznenañujuće da su Lena i Kurt još uvijek živjeli zajedno. Lena bijaše vitka smeñokosa žena, sjajnih crnih očiju naslijeñenih od majke Poljakinje. Tražila je bogatog prosca i sve se više razvijala u lukavu koketu. Samo pomisao na sjajan brak sprečavao ju je da utone još dublje. Željela se prodati skupo. Ali bogate prosce nije bilo lako naći u vremenu poslije rata. Bogati muškarci, koji su raspolagali milijunima, možda su u slobodno vrijeme razmišljali o ljubavi, ali ne i o braku. I tako je Lena sve više razmišljala o nasljedstvu svog ujaka. Kurt bijaše slika i prilika oca. Bio je lijen, i premda mlad, zbog raskalašenog života, uništio je svoje tijelo. Provodio je vrijeme izmeñu barova i igračnica. Cesto je sestru vodio sa sobom, jer su se oni držali jedno drugoga, ne zato što su se voljeli, već što su imali isti cilj u životu. Kurt se kao i njegov otac nije bavio poslovima. Poput njega i on se nastojao domoći novca u igračnicama, pri konjskim trkama, ili pomoću ne baš zakonitih poslova. A kad bi ostao potpuno bez novaca, on, njegova sestra i otac obraćali bi se za pomoć Rochusu Berndu. Zalili bi se zbog teških vremena i preklinjali ga da im pomogne. Stari gospodin nikada im nije odbijao pomoći, iako ih je prezirao. Ali nije želio da potpuno propadnu, jer su ipak bili njegovi roñaci i nosili njegovo ime. Pomogao im je uvijek samo toliko koliko je želio, jer nije htio svoj teško stečeni imetak potrošiti na njih. I odveć je cijenio pošteno stečen novac. Bilo je to upravo u doba kad je, zbog prevara i nerazumna švercanja, novac počeo gubiti na vrijednosti. Taj marljivi čovjek čuvao je svoj veliki imetak i još uvijek nije, usprkos svojim godinama, prestao s poslovima. Svoje veliko poduzeće je doduše tijekom godina pretvorio u dioničarsko, ali on je bio član uprave i još je uvijek upravljao tvrtkom. Tako su brat i sestra Bernd i njihov otac još uvijek živjeli od danas do sutra. Nisu se brinuli za budućnost, jer su bili sigurni da će jednog dana naslijediti ogroman Rochusov imetak. On više nije mogao dugo živjeti, a drugi roñaci nisu postojali. Otac i djeca osjetiše veliku nelagodu kad je Rochus doveo Ruth u kuću i počeo postupati s njom kao s vlastitim djetetom. Plašili su se, zaključujući prema sebi, da će Ruth nastojati pridobiti za sebe veći dio imetka. Bijaše im drago što Rochus Bernd, poput mnogih starih ljudi, još nije sačinio svoju oporuku. Umre li bez oporuke, sve bi pripalo njima. Ali ako je sačini, Ruth Alving dobit će značajan dio imetka. Ispravno su razmišljali. Kad god bi Rochus razmišljao o oporuci, bio je siguran da mora osigurati Ruthinu budućnost. Bila mu je bliža od roñaka. Pa iako nije razmišljao o tome da ih isključi iz nasljedstva, jer je imao snažan obiteljski osjećaj, razmišljao je ipak o tome da im ne

3

GIGA

ostavi onoliko koliko su se nadali. Stari gospodin je već nekoliko puta razgovarao o oporuci sa svojim bilježnikom, doktorom Jungmannom, ali nije se još odlučio načiniti je. U svakom slučaju njegovi su roñaci puni mržnje napadali Ruth, a da je u njihovim srcima bilo mjesta za molitvu, zasigurno bi se molili da Rochus umre bez oporuke. Njihov otac ipak nije uspio naslijediti Rochusa Bernda. Umro je nakon kratke bolesti ostavljajući svoju djecu u potpuno nesreñenim prilikama. Brat i sestra prodali su dio namještaja i odjeću svog oca i preselili se u trosobni stan. Namjestili su kućnu pomoćnicu i uskoro potrošili novac dobiven od prodaje. Kad više ništa nisu imali morao im je ujak pomoći, što je i učinio. Brat i sestra razmišljali su o tome kako će živjeti, kad jednom naslijede veliki imetak u vili Bernd vozeći se vlastitim automobilom. Ljeti su namjeravali živjeti nekoliko tjedana na seoskom imanju koje je pripadalo njihovom ujaku, a zatim bi se selili iz jednog otmjenog kupališta u drugo i zabavljali se. To bijaše glavni cilj njihova života. Plašila ih je samo pomisao na Ruth Alving. Pomisao da bi ujak mogao sačiniti oporuku ponekad bi pokvarila njihovo dobro raspoloženje. Kad bi ujak to dopuštao, odlazili bi mu u posjete. Nastojali su tamo promatrati što Ruth čini i zagorčavati joj život, te je ocrniti u očima starog gospodina. I danas su pri dolasku postupali prilično drsko prema Ruth. Ona ih je dočekala u predvorju i rekla im da se ujak još uvijek ne osjeća najbolje pa bi trebali paziti da ga ne uzbude. Dok je Kurt požudno promatrao lijepu Ruth, Lena ju je nadmeno pogledala. — Gospoñice Alving, ne morate nam govoriti kako se trebamo ponašati. Možete si to prištedjeti. A Kurt nastavi oholim smiješkom: — Dirljiva je vaša briga za našeg dragog ujaka. Ali vaša pravila ponašanja su doista suvišna. Ruth, navikla na takvo njihovo ponašanje, ostala je mirna. — Htjela sam vas samo upozoriti da se ujak Rochus još uvijek ne osjeća posve dobro. Lena ju je pogledala odozgo do dolje. — Bože moj, kakva nadmenost! Gospoñice Alving, saslušajte što vam imamo reći, a vaš je odgovor nepotreban. Ne volim kad mi podreñeni proturječe. Ruthine usne zadrhtaše, ali uspjela se svladati. — Nisam vaša podreñena, gospoñice Bernd, a uvijek ću činiti ono što smatram svojom dužnošću. Sviñalo se to vama ili ne. — Kakva drskost! — procijedi Lena pa proñe pokraj Ruth u sobu. Brat je pošao za njom, drsko se nasmiješivši djevojci, koja je nakon njih ušla u sobu. Ona se, nastojeći se smiriti, zadržala u toj sobi, dok su brat i sestra pošli u radnu sobu svog ujaka. Ruth je čula kako je Lena rekla starom gospodinu: — Ujače, ova se gospoñica Alving ponaša kao daje gazda u kući. Sve se više ponaša poput princeze. Ne shvaćam kako to dosadno i drsko stvorenje možeš trpjeti dan za danom uza se. Stari gospodin je svojim prodornim očima čudno pogledao nećakinju. — Opet se ponovo buniš protiv Ruth? Ona je uvijek bila vjerna i požrtvovna njegovateljica. Bez nje bi moj život bio prazan. — Ujače, zašto mi ne dopustiš boraviti uz tebe? Njegovala bih te još mnogo požrtvovnije. On je pogleda podrugljivim smiješkom. — Nisi njegovala ni svog oca kad je bio bolestan. Umro je dok si se ti zabavljala na plesu. — Nisam mogla unaprijed znati da će umrijeti. — Nisi, ali znala si da umire, a ipak si ga ostavila samog s nespretnom kućnom pomoćnicom. U svakom slučaju ne posjeduješ odlike njegovateljice, a za mene bi to bio loš izbor. Lena se tobože naljutila, a zatim ga koketno pogledala: — Trebao bi pokušati. Rochus odmahne. — Ne bih se želio upustiti u to. — Bliža sam ti od gospoñice Alving.

4

GIGA

— Misliš li? — zapita je on s čudnim naglaskom. Lena je teškom mukom mogla suspregnuti srdžbu. — Ona smije uvijek biti uza te, a nas držiš podalje od sebe —prigovorila mu je. Stari je gospodin oštro pogleda. — To ima svojih razloga! Lena izgubi svoj izvanjski mir. — Znam, gospoñica Alving želi osvojiti tvoje srce, a nas istjerati iz njega. Govori ti svakakve neistine o nama, kako bi ti se ulagivala i unizila nas u tvojim očima. Rochus se tvrdo nasmije. — Ne poznaš Ruth Alving. Ona nije poput vas. Nije potrebno da mi priča "neistine" o vama; to čine drugi ljudi. Usprkos godinama još uvijek imam oštre oči. Dakle, ostavi Ruth napokon na miru! Ona je radost moje osamljene starosti i jako je volim. I odveć, a da bih dopustio da je proganjate svojim neprijateljstvom. Ruth je čula te riječi. Natjerale su joj krv u lice. Brzo se okrene od prozora kako bi ušla u sobu. Shvatila je kako ujak Rochus nije znao da se ona nalazi u susjednoj sobi i sve čuje o čemu su govorili. Stoga je brzo prešla prag sobe. — Ujače, ovdje sam. Ako me trebaš, mogu se povući. Stari gospodin joj se nasmiješi. — Ostani i uñi! Nisam znao da si u susjednoj sobi. — Ušla sam za gospoñicom i gospodinom Berndom. Neugodno mi je što ste govorili o meni, ali nisam to mogla spriječiti. On joj kimne nasmiješivši se. — To doduše nije bilo namijenjeno tvojim ušima, ali ako si sve čula protiv svoje volje, iskoristi to. Nije se baš govorilo mnogo dobroga o tebi. — Čula sam. — Jesi li se naljutila? — Ti si govorio lijepo o meni, a to je najvažnije. Ne, nisam se naljutila. — Vrlo pametno! Neke stvari ne treba shvatiti odveć ozbiljno i ne treba se ljutiti zbog njih. A sada naredi da posluže čaj, mala moja domaćice! Jer gospoda će zasigurno morati opet brzo otići. Ruth učini što joj je rekao. Kad je otišla po kolačiće za čaj, brat i sestra pratili su je neprijateljskim pogledima. Rochus je to zapazio i postao vrlo zamišljen. No brat i sestra mu nisu dali vremena za razmišljanje. Iskoristili su Ruthino odsustvo da se ujaku požale da su ostali bez novaca. Lena je prije nego je mislila dobila neke račune, a Kurt je tvrdio kako neuspješno čeka neki honorar. Tvrdio je naime daje pisac, jer je jednom dobio honorar za šalu koju je poslao nekim novinama. Rochus ih je mirno saslušao. Zatim je izvukao novčarku i, ne pitajući ih, položio nekoliko novčanica na stol. — To je posljednje za ovu četvrtinu godine. Time je zaokružena svota koju vam namjeravam dati. Ponašajte se u skladu s time. Brat i sestra su znali da ujak nije nikada davao više nego je namjeravao. Ranije su ponekad pokušavali izvući veću svotu od njega, ali tada bi on odmahnuo glavom i ozbiljno ih pogledao. Otada se nikada više nisu usudili navaljivati na njeg da im dadne više. Svota je zaista bila dovoljno velika da su od nje, uz potreban oprez, mogli dobro živjeti. Ali oni nikada nisu naučili štedjeti. Kad su imali novaca nemilice su ga trošili na glupe zabave i odjeću. Nakon noći provedene uz šampanjac i slastice dogañalo bi im se da drugog jutra nisu mogli platiti kućnu pomoćnicu ili kupiti kruh. Ruth se uto vratila u pratnji starog sluge Heinricha koji je dovezao kolica s čajem. Brat i sestra se, pijući čaj, nisu više usudili napadati Ruth. Zadovoljili su se time da je promatraju puni mržnje.

5

GIGA

Kad su popili čaj, Rochus Bernd se bez mnogo okolišanja oprostio od brata i sestre. Govorio je da mu je potreban mir. Udaljili su se ne prigovarajući pa su šuteći napustili kuću. Nisu progovorili ni riječi prolazeći kroz veliki, snijegom pokriveni park vile Bernd. Tek kad su se uz željeznu ogradu počeli približavati prometnijoj ulici, Kurt procijedi kroz zube: — Mogao bih hladnokrvno ubiti tu tobože nevinu grabežljivicu nasljedstva. Njegova ga sestra pogleda podrugljivo svojim crnim očima. — Čini mi se kao da si je zaljubljeno promatrao. Kurt slegne ramenima pa štapom udari u grmlje pokraj puta. — Prokleto je zgodna. Ali preopasno je zaljubiti se u nju. Stara budala bi joj mogla ostaviti veći dio imetka. Prava je sreća što se boji da će umrijeti, ako napiše oporuku. Ne misli rado na smrt i sve što je u svezi s time. Naša je jedina nada da će se tako dugo bojati pitanja oporuke, dok neće umrijeti bez nje. Inače će ona zgrabiti najveći dio, a nas će otpremiti s bijednom sitnicom. Lenine tamne oči poprimiše pogled opasne, divlje zvijeri. — Neka se čuva toga. Ne znam što bih bila sposobna učiniti, ako bi joj to uspjelo. I Kurtov pogled posta neugodno prodoran. — Možeš razumjeti da bih je mogao hladnokrvno ubiti? Lena mračno kimne. — Mogla bih to dobro razumjeti. — Sto poduzeti da je učinimo neškodljivom? Lena slegne ramenima da se čvršće umota u svoj baršunasti ogrtač obrubljen krznom. — Već sam razmišljala o tome, ali ničem se nisam mogla dosjetiti. I danas si vidio da joj poklanja povjerenje. Naša je jedina nada u tome što se boji sastaviti oporuku. — Očigledno još ne misli na smrt. Čula si da namjerava putovati. Čim se bude bolje osjećao otputovat će u Italiju kako bi se potpuno oporavio. — A ta će ga osoba pratiti. Poći će na to predivno putovanje, za čime uzalud već dugo čeznem. Ne voli naše društvo, a ta ulizica ga tjera od nas. Putovat će s njim u Italiju, a mi ćemo ostati kod kuće. Vozit će se automobilom iz grada u grad, a mi ćemo pješice hodati po snijegu do tramvaja. Ona živi poput princeze u vili, a mi u bijednom trosobnom stanu. Oh, kako mrzim tu ulizicu! — Sve to moramo bespomoćno promatrati — procijedi Kurt. — Ona uživa i ima sve što želi, a mi se moramo zadovoljiti mrvicama sa stola. — Pri tome izigrava gospodaricu kuće. Ali uvjeravam te, platit će mi to kad jednom dobijemo nasljedstvo. Tad će od mene nešto doživjeti. Sve to i neće dugo potrajati, već su mu sedamdeset i tri godine, a njegovo je zdravlje dovedeno u pitanje tom teškom gripom. Kurt uzdahne. — Drugi ne bi preživio bolest, a on se počeo oporavljati. A mi trošimo naše najljepše godine u očekivanju nasljedstva. Lena se nasmije. — Ne bi se moglo tvrditi da ne uživaš u životu. Ali zašto ne bismo to i činili? Samo smo jednom mladi. Odbacimo te misli! Sada imamo opet dosta novaca. Hoćemo li večeras poći pogledati novu operetu? — Dakako, već sam naručio ulaznice. — Zatim ćemo večerati kod Trolla. Kurt je pogleda sa strane. — Zapravo imam dogovor nakon kazališta. Lena slegne ramenima. — Tvoje male prijateljice mogu čekati. Obećao si da ćeš me odvesti do Trolla nakon posjeta ujaku. Tamo večeraju bogati stranci. Poslužuju sjajna jela. A gdje bih mogla naći sjajnog mladoženju, ako me ponekad ne izvedeš? — Pa i bez toga nalaziš dosta prilika za očijukanje.

6

GIGA

— To i moram! Zašto sam zgodna? Danas hoću poći do Trolla. — Pa dobro, poñimo Trollu, ali zatim moramo početi štedjeti. Stari nam više neće ništa dati. To dvoje lakomislenika krenuše te večeri u kazalište, a kasnije na večeru kod Trolla. Ponašali su se već sada poput bogatih nasljednika.

7

GIGA

2 Ruth Alving je nakon odlaska brata i sestre otpratila Rochusa Bernda do njegove radne sobe. Diktirao joj je još neka poslovna pisma. Ruth je poznavala sve njegove poslove. Znala je za stanje njegova imetka, za njegove primitke i izdatke. Po njegovom nalogu dopisivala se sa zakupcima, koji su sada upravljali imanjem pa mu je i u svim drugim stvarima bila pomoćnica s mnogo razumijevanja. Ali pri tom se nikada nije sjetila da bi je se Rochus Bernd jednog dana mogao sjetiti u svojoj oporuci. Nije sumnjala u to da će brat i sestra Bernd, kao njegovi jedini nasljednici, dobiti sve. Iako ih stari gospodin nije osobito cijenio, ipak je bio čovjek koji je poštivao obitelj. Nije se brinula što će biti s njom ako stari gospodin umre jednog dana. Mnogo je naučila i bila sigurna da može stati na svoje noge. Uz to je za slučaj potrebe posjedovala štednu knjižicu na koju je uplaćivala džeparac koji je dobivala od ujaka Bernda. Pripadao joj je još i skroman imetak iz ostavštine njezinih roditelja koji je ujak Bernd uložio za nju u sigurne papire. To bijaše dovoljno za život dok vlastitom snagom ne stane na noge. Bila je hrabra djevojka, plemenit i dobar čovjek. Zahvalna svom staratelju kojem se divila. Djelovao je poput tvrda, ponosna čovjeka, ali u duši bijaše dobar i plemenit. Dakako jednom je nešto žrtvovao svom ponosu. Mučio je svoje jedino dijete, svoju kćer, vjerujući pri tome daje u pravu. Ali duboka bol zbog gubitka te kćeri izbrisala je u njemu sav ponos. Ponekad bi s Ruth razgovarao o svojoj kćeri Mariji. Njezinu sliku, koju je naslikao neki slavni slikar, vidjela je iznad njegovog pisaćeg stola. Ispričao joj je što se dogodilo prije nego ju je izgubio. Zadala mu je bol zaljubivši se u čovjeka kojeg nije htio priznati za zeta, jer je radio kao službenik u njegovom poduzeću. Bio je dopisnik; marljiv, sposoban čovjek iz dobre obitelji. Ali Rochus Bernd, koji bi svojoj kćeri najradije skinuo zvijezde s neba, smatrao je drskim što se ovaj usudio pogledati kćer svog šefa. Kad je njegova kći rekla da će se udati za njega ili ni za koga drugoga, on se silno uzbudio. Želio je prekinuti to »nedolično ljubakanje« pa ju je poslao na godinu dana u Englesku, sestrični njezine pokojne majke. Ona je živjela u selu Longville u dražesnoj kući. Dopisnika je otpustio još ranije, prekinuvši na taj način vezu izmeñu dvoje mladih. Bijaše mu teško razdvojiti se godinu dana od Marije, ali pridonio je tu žrtvu svom ponosu. Jedina kći Rochusa Bernda nije se smjela udati za njegova običnog namještenika. Za nju bijaše dobro samo ono najbolje. Kad je prošla godina dana, pozvao je kćer kući. Vratila se, a Rochus je uživao u njezinoj ljepoti koja je sazrela. Ujedno gaje zaboljelo srce opazivši daje postala nešto bljeña i mršavija, kao da je bila bolesna. Jedno su vrijeme živjeli zajedno, izbjegavajući razgovarati o svemu tome. Marija bijaše mila i nježna prema ocu, a on ju je obasipao pažnjom. Jednog dana uhvatio ju je za ramena i smiješeći se zapitao: — Marija, jesi li preboljela ludost zbog koje sam te poslao u Englesku? Ona je zadrhtala, a lice joj je žarko porumenilo. Duboko uzdahnuvši, odgovorila je: — Ne, dragi oče, ljubim Clausa Herfurta jednako tako kao ranije i nikad se neću udati ni za koga drugoga. Njegov je ponos ponovno bio povrijeñen pa joj je ljutito govorio daje poludjela i da mu svojom tvrdoglavoscu zadaje bol. Ona je problijedjela i pogledala ga s molbom u očima. Htjela je nešto redi, ali on je u srdžbi napustio sobu doviknuvši joj: — Nikada nećeš dobiti moj blagoslov za takvu vezu. Herfurt te davno zaboravio, osvijesti se! I tako su se rastali u srdžbi. Njegova je kći, dok je Rochus boravio u uredu, krenula na vožnju s novim vozačem. Nije se vratila živa s te vožnje. Njezino su tijelo donijeli ocu u kuću. Automobil se srušio u provaliju. Prevrnuo se i pokopao pod sobom kćer i vozača. Oboje bijahu mrtvi. Rochus Bernd očajavao je zbog smrti svog djeteta. Nije mogao oprostiti samom sebi što se u bijesu rastao od nje. Sada bi radosno pristao na njezino vjenčanje s Clausom Herfurtom, samo 8

GIGA

da ju je mogao vratiti natrag u život. Potpuno slomljen poslao je brzojav njezinoj tetki u Longvillage. Ali dan zatim stigao je brzojav daje gospoñica Jenny Brown umrla od upale pluća. Razboljela se odmah nakon Marijina odlaska. Smrt stare gospoñice nije ostavila dubok dojam na Rochusa. U to je vrijeme postao bezosjećajan za sve. Klonio se ljudi i uronio u svoju bol. Tek se polagano počeo ponovno snalaziti u životu. Otada je živio samo za svoj posao i za sjećanje na svoju kćer. Sada kad je Ruth ušla u njegov život, ponekad bi pomislio da mu se Marija vratila u drugom obliku. Kad bi se pažljivo brinula za njega, činilo mu se kao da je ponovno stekao kćer. Prošle su trideset i dvije godine od Marijine smrti, a nikome osim Ruth nije pričao o njoj. Tek je sada mogao ponovno govoriti o njoj. Ruth ga je jednog dana zapitala: — Je li taj Claus Herfurt došao na sprovod tvoje kćeri? Jesi li ikada više što čuo o njemu? Mislim da se morao jednog dana javiti, ako ju je ljubio toliko koliko je ona ljubila njega. Rochus je mračno odmahnuo glavom. — Čini se da ju je brzo zaboravio. Nikada više nisam čuo za njega. Da je bio vrijedan njezine ljubavi, ne bi je mogao tako brzo zaboraviti. Ruth je dugo promatrala lijepo Marijino lice na slici. Toliko ljepote i dražesti, a tako je rano završila u grobu. Da li je čovjek koji je ljubio to dražesno biće, mogao tako brzo zaboraviti na njega? I danas, nakon što je napisala poslovna pisma, Ruth je zamišljeno pogledala sliku. Marija je imala velike, sive oči uokvirene crnim trepavicama. Kao da ju je promatrala dobrohotno se smiješeći. Imala je iste oči poput svog oca, ali inače mu nije nalikovala, pomisli Ruth. A zatim upita: — Ujače Rochuse, imaš li još nešto za mene? — Ne, Ruth, za danas smo obavili sve poslovno. Ali mogla bi mi još malo čitati novine. Ruth ustane pa donese novine. Sjedne u naslonjač uz stolnu svjetiljku. Crvenkasto je svjetlo obasjavalo njezinu plavu kosu. Izgledala je dražesno. Ruth je odjenula tamnoplavu haljinu s izrezom koji je pokazivao njezin lijepi potiljak. Odjeća joj je uvijek bila skromna i jednostavna, ali vrlo elegantna. U toj je haljini djelovala vrlo otmjeno, jer se plemenitost zrcalila na lijepim crtama njezina lica. Kad je Ruth čitajući zastala na trenutak, stari gospodin reče: — Ostavi novine! U njima nema ništa što bi čovjeka razveselilo. Još ćemo malko razgovarati. Ona mu se nasmiješi. — Kako god želiš, ujače! On kimne. — Uvijek je kako ja hoću. Vjerojatno nikad nemaš svoju volju. — Imam, ujače Rochuse! — izjavi Ruth veselo. — Vjerujem čak da imam prilično snažnu volju. Ali nje nema kad se radi o tebi. Moram iskoristiti svaku priliku da ti dokažem svoju zahvalnost. Nemam baš puno takvih prilika. — Više nego dovoljno. Nisi mi dužna zahvalnost. Ne zaboravi, ja sam bio taj koji ti je oduzeo roditelje. To nikada neću moći ispraviti. Ruth ga ozbiljno pogleda. — Moje je roditelje uzeo Bog, a ne ti. Nemoj to neprekidno tvrditi i sebe optuživati. — Dijete moje, bio sam samo njegovo oruñe. Ali ne govori o zahvalnosti. Za to imam ja više razloga nego ti. Nećemo se svañati pa ćemo govoriti o nečem drugom što mi danas leži na duši. Kad su Kurt i Lena bili ovdje u meni se rodila misao koja me vrlo uznemirila. To dvoje su po zakonu moji nasljednici ukoliko umrem bez oporuke. Vrlo me pogodila ta pomisao. Ne znam što će biti s tobom bude li to dvoje moglo u ovoj kući raditi što žele. Zapazio sam kako su te gledali, a to nije dalo naslutiti ništa dobroga. Stoga sam odlučio načiniti oporuku i to još prije puta u Italiju. Moram te osigurati i pobrinuti se za tvoju budućnost, iako neću zaboraviti

9

GIGA

ni na svoje roñake, iako ih baš ne volim. Ruth dohvati njegovu ruku. — Ne brini, ujače, osigurao si moju budućnost sjajnim obrazovanjem. To je kapital koji uvijek donosi kamate. A uz to imam i nešto novaca. Zbog mene ne moraš sastaviti oporuku, znam da ne misliš rado na to. Ne brini, dovoljno sam naučila kako bih mogla sama zaraditi svoj kruh. On je pogladi po kosi. — Uvjeren sam da si sjajan, sposoban čovjek. Zbog tvojih roditelja morao sam te tako odgojiti da bi ti se i oni mogli radovati. Ali moram ti osigurati život na kakav si danas navikla. I stoga ču te spomenuti u svojoj oporuci. Možda sam to trebao učiniti več ranije, ali uvijek mi je bila neugodna pomisao da tako rekuči stavim samog sebe izvan tijeka života. Več sam nekoliko puta razgovarao o tome sa svojim bilježnikom, doktorom Jungmannom, ali sada ču to i ostvariti. Dužan sam to zbog Leninih i Kurtovih neprijateljskih pogleda. Zamolit ču bilježnika da doñe ovamo. Prije putovanja moram načiniti oporuku. To sam ti želio reći. Ruth mu poljubi ruku. — Još te jednom molim, ne brini zbog mene! I nemoj zbog mene smanjiti nasljedstvo tvojim roñacima. Znam da u meni gledaju nekoga tko im želi oteti imetak. Stari gospodin joj nježno potapša ruku. — Neka te to ne uznemirava! Dobro te poznam. To dvoje ljudi ne mogu shvatiti čovjeka kakav si ti. Oni imaju nesretnu narav, a i njihov je odgoj bio vrlo loš. Stoga čak i ne mogu biti strog prema njima. Oni će imati dovoljno, ako se i tebe sjetim u oporuci. Za njihovo dobro odredit ću da mogu raspolagati samo kamatama, a ne i glavnicom. Inače će ubrzo sve potrošiti i naći se ni pred čime. Ali razgovarajmo sada o nečem zabavnijem. Počeše razgovarati o drugim stvarima.

10

GIGA

3 Vila Bernd ležala je nešto podalje od drugih kuda u otmjenom dijelu Berlina. Na sve strane se ljeti s prozora vidjelo zelenilo. Ali cesta je vodila dalje od vile, jer su se nastavljale graditi nove kude. Ruth je svakodnevno šetala tom cestom. Dok se nije razbolio ujak ju je uvijek pratio. Sada je smio samo za lijepa vremena oko podneva izañi na zrak. Stoga je Ruth odlazila na šetnju uvijek u vrijeme kad nije bila potrebna starom gospodinu. Tog prijepodneva, dok se po liječničkom nalogu, Rochus kupao uz pomoć starog sluge Heinricha, Ruth je krenula u šetnju. Brzo je odmicala od kuće prema ogradi od kovanog željeza. Iznenadila se kad je ugledala nekog visokog mladića koji je polagano prolazio pokraj ograde. Već gaje prije pola sata vidjela kroz prozor. Zapazila je da s mnogo zanimanja promatra kuću, a i pločicu s imenom Bernd. Još je uvijek hodao gore dolje što je bilo tim napadnije, jer je u to vrijeme samo malo ljudi prolazilo ovuda. Mladi je čovjek bio odjeven otmjeno, ali ne i napadno. Izgledao je pomalo poput stranca. Ruth pomisli da bi mogao biti Englez ili Amerikanac. Možda je želio kupiti vilu Bernd, jer su to mnogi željeli. Ali neće imati sreće. I nehotice je malko pomnije pogledala stranca. Iznenada se trgnula. To lijepo, zanimljivo lice podsjećalo ju je na nekoga, no nije znala na koga. Zamišljeno mu je prilazila, a sada ju je zapazio i stranac. Brzo se okrenuo, kao da mu je neugodno što ga je ugledala. Polagano je odlazio, kao da ga sve to ne zanima. Kad je Ruth izašla kroz mala vrata i nastavila put, morala je poći pokraj njega. Kao daje nešto tjera na to, pogledala je njegovo plemenito lice zapitavši se ponovno na koga je podsjeća. Sada je i on upitno pogledao nju, a kad je Ruth vidjela te sive oči koje su se isticale na suncem opaljenom licu, iznenada pocrveni. Srce joj poče snažnije kucati, jer ju je obuzelo neko čudno uzbuñenje. Pričini joj se kao da je htio zastati pred njom i nešto je zapitati. Noge mu zastadoše na trenutak, ali tad je oklijevajući krenuo dalje. Po zvuku njegovih koraka, zapazila je da je odmah opet zastao gledajući za njom. Za vrijeme šetnje morala je neprekidno razmišljati o njemu. Čovjek je, nakon što je Ruth otišla, ponovno počeo oprezno promatrati vilu. Zaustavio se pred vratima pročitavši na pločici ime Rochusa Bernda. I ponovno je čudnim pogledom odmjerio kuću. Zatim se trgnuo i brzim se korakom udaljio u istom smjeru kojim je ranije krenula Ruth. Ona je ulazila sve dublje u šumu koja se pružala s druge strane vile Bernd. Duboko je udisala šumski zrak. Suma bijaše pokrivena bijelim snijegom. Ruth bijaše uvijek sretna kad je mogla prošetati kratko vrijeme. Njezin život u kući staratelja bijaše i odveć jednoličan za tako mlado biće. Otkako se vratila iz internata živjela je zapravo samo u društvu svog staratelja. Rochus je rijetko pozivao društvo, a ako bi to i učinio pozvao bi samo poslovne prijatelje. Ruth nije prisustvovala tim primanjima. Tako reći brinula se samo iza kulisa da sve bude u redu. Za vrijeme takvih večera povlačila se rano u svoju sobu. Njezin staratelj je doduše zahtijevao da ponekad posjeti kazalište ili neki koncert, a kad bi odlazila kupovati u grad vozila se onamo automobilom. To je Lenu osobito ljutilo. Ruth je zahvalno prihvaćala te male promjene i bila zadovoljna sa svime. Žudila je jedino za kretanjem na svježem zraku i iskoristila bi svaku priliku za to. Nije se žalila zbog jednoličnosti svog života. Bijaše joj dovoljno što je mogla pomagati svom dobročinitelju i na taj mu način dokazati svoju zahvalnost. Vrlo se radovala putovanju u Italiju. Željela je uživati u tome, i cijelog svog preostalog života živjeti od uspomena. Kad bi šetala šumom zamišljala bi što je sve predivno očekuje na tom putovanju. Ali danas su se njezine misli bavile nečim drugim. Morala je razmišljati o mladiću pitajući se zašto je tako 11

GIGA

pažljivo promatrao vilu Bernd. Prilikom hodanja po šumi umalo što se nije sudarila s nekim gospodinom koji je zaokrenuo oko ugla. Morala je zastati, a kad je pogledala prepoznala je onog istog čovjeka koga je srela na vratima vrta. Njihovi pogledi utonuše trenutak jedan u drugoga. Promatrali su se sa zanimanjem. Ruth ponovno porumeni, a srce joj poče brže kucati. Stranac, uljudno zamolivši za oproštenje, skine šešir i makne se na stranu kako bi propustio mladu djevojku. Nekoje vrijeme kao očaran gledao za njom. Njoj se pričini kao daje neka nepoznata sila tjera da se okrene prema njemu, ali nije se usudila. Tek kad je povjerovala da je otišao, provirila je kroz granje. Ne samo njegovo lice, već i njegov hod pričinili su joj se poznati. Zamišljeno je krenula dalje razmišljajući o tome na koga je stranac podsjeća. I zastoje tako pažljivo gledao kroz ogradu kad ga je srela. Ali ničeg se nije sjetila. Vrativši se kući, sluga Heinrich joj je rekao da gospodin Bernd ima gosta. Došao je neki njegov stari poslovni prijatelj. Ruth je znala da sada nije potrebna ujaku pa je odložila ogrtač i šešir. Kad se htjela uspeti došla je sobarica i predala joj nekoliko ključeva. — Pospremili smo tavan, gospoñice Ruth, a ovo su ključevi. Bilo bi dobro ako biste se popeli i pogledali stvari koje su spremljene tamo. To su odložena odijela i gospodinovi ogrtači. Puni su moljaca. Čini mi se daje moljac izletio i iz velikog kovčega koji je tamo, a pun je odjeće. Morali biste to pregledati! Ruth ljubazno kimne. — Odmah ću to učiniti. Upravo imam vremena. Neka me Heinrich pozove budem li potrebna gospodinu. — Dobro, gospoñice Ruth! Ruth ponese košaricu s ključevima pa krene gore. Otključa tavan. Već je bila ovdje gore pa je znala o kakvim je kovčezima sobarica govorila. U njima bijahu spremljene Marijine haljine. Oba je kovčega imala sa sobom u Engleskoj. Prvo je ipak pregledala stara ujakova odijela. Doista su ih moljci dosta uništili. Pomisli kako će zamoliti ujaka da ih smije pokloniti, dok su se još mogla koristiti. Usrećila bi time Maxa Reicherta, poslužitelja u trgovini. Njegova uboga majka ionako nije znala kako bi nabavila odjeću za trojicu sinova. Koristit će joj svaki kaput i svako odijelo. Zatim je u košarici potražila ključeve kovčega i otvorila ih. Bijahu do vrha puni odjeće i rublja. Haljine bijahu sašivene po davno zastarjeloj modi. Otac je naredio da stvari njegove kćeri, nakon njezine užasne smrti, spreme u kovčege i odnesu ovamo gore. Nije ih mogao pokloniti. Činilo mu se kao da bi ih time obezvrijedio. I tako su godinama ležale ovdje gore. Ruth je vadila jednu haljinu za drugom i istresala je. Na sreću moljci nisu ništa uništili, ali pomislila je da je u tim kovčezima zapravo bio spremljen čitav imetak. Bijahu to kućne haljine pa one za izlaske, jednako kao i večernje haljine. Sve sašiveno od skupocjenih materijala. Tu bijaše i ona bijela čipkasta haljina koju je Marija odjenula kad ju je slikar portretirao. Našla je i mnogo rublja, torbica, lepeza i sve što su otmjene žene tog vremena nosile. Doista tu bijaše svakojakog blaga. Ruth je sve to zamišljeno promatrala, sve je to nekoć zaigurno bilo vrlo otmjeno i moderno. Žena, koja je to nosila, već se davno pretvorila u prašinu i pepeo. Ali djela ljudskih ruku preživjela su je. A ispod svih tih haljina nekoć je kucalo toplo srce koje je žarko ljubilo. Je li čovjek, kojem je bila posvećena ta ljubav, bio vrijedan toga? Zašto se nikada više nije javio otkako ga je Rochus otpustio? Nije li čuo za tragičnu Marijinu smrt? Ili se više nije želio približiti njezinom ocu nakon Marijine smrti? Marija je zacijelo bila lijepa djevojka, topla srca. Da li je taj čovjek mogao tako brzo zaboraviti da ju je nekoć ljubio? Ili je možda nije ljubio toliko koliko je ona zavrijedila?

12

GIGA

Ruth zamišljeno presta raditi pa pogleda kroz prozor na stabla prekrivena snijegom. Ponovno se sjetila susreta s onim strancem. Već na tu pomisao njezino srce snažnije zakuca. Znala je da ga nikada neće zaboraviti. Taj čovjek, kojemu je moglo biti oko trideset godina, ostavio je dubok dojam na nju. Pričini joj se kao da danas može bolje razumjeti Mariju Bernd i njezinu ljubav. Zašto? Ljuta na samu sebe ona se uspravi i makne plavu kosu s čela. Inače je bila vrlo stroga prema sebi ne dopuštajući si nikakve sentimentalnosti. No danas joj se to uvijek ponovno dogañalo. Brzo je nastavila s poslom. Stigla je do dna kovčega pa je počela pažljivo ponovno stavljati stvari natrag. Upravo je spremala finu vunenu haljinu pa je još jednom nježno prešla rukom preko nje, kad je iznenada osjetila šuškanje, kao da je komad papira skriven u njoj. U suknji haljine pronašla je džep, a u džepu složeno pismo. Ruth ga pogleda. Možda je to pismo, koje su previdjeli pri spremanju stvari bilo zanimljivo za ujaka Rochusa. Prišla je prozoru, otvorila ga i opazila da je pismo bilo napisano čvrstim muškim rukopisom. Glasilo je: »Moja ljubljena ženo, Kad bi samo znala koliko sam nemiran što sam ti morao dopustiti da se vratiš sama svom ocu. Mnogo bih radije zajedno s tobom stao pred njega i rekao da se nismo mogli pokoriti njegovoj želji koja nas je htjela razdvojiti. Ponovno smo se sreli u Engleskoj i već smo odavno muž i žena. Imamo dijete, predivnog dječaka, pa smo neizmjerno sretni. Još samo nešto manjka mojoj Mariji do potpuno sreće, a to je blagoslov njezina oca. »Nemojte nam ga ustezati. Nećete valjda biti tako okrutni da nas sada razdvojite«, najradije bih ga zamolio. Tako bih govorio tvom ocu. Ali ti to nisi dopustila. Htjela si sama sve priznati ocu. Reći mu da smo se potajno vjenčali u Longvillageu. Najmilija, koliko ti puta moram zahvaliti što si mi time dokazala svoju ljubav i učinila me neizmjerno sretnim. Pri odlasku govorila si mi: »Kad bi sada sunce iznenada nestalo iz mog života, bio bi to sretan, ispunjen život. Proživjela sam s tobom ovu prekrasnu godinu i smjela sam pogledati u oči svom ljubljenom djetetu.« Duboko sam zahvalan i tetki Jenny koja nam je pomogla postići tu sreću. Još te uvijek vidim u mislima u maloj seoskoj crkvi. Bila si lijepa i dražesna poput anñela. Stari svećenik spojio nam je ruke, nakon što smo pred načelnikom potpisali vjenčani list. Kako je jednostavno bilo to vjenčanje kćeri bogatog tvorničara Rochusa Bernda. Činjenica da je postala ženom Clausa Herfurta sada je zapisana u požutjelim crkvenim knjigama, zajedno s onima jednostavnih seoskih stanovnika. Postala si mi ženom - i svi su anñeli pjevali. Nije bilo velike ceremonije. Jednostavan komad papira, naša vjenčanica, svjedoči o tom velikom dogañaju. Naš sin promatra me tvojim velikim očima. A sada nestrpljivo iščekujem vijesti od tebe. Svaki tvoj korak slijedim s velikom brigom i ljubavlju. Moram ti pisati pod dogovorenom šifrom. Znam koliko se bojiš razgovora s ocem. Bit će ti potrebna sva tvoja hrabrost da mu otkriješ našu tajnu. Kako bih to rado učinio umjesto tebe. Ali ti si se bojala da tvoj nagli Claus ne bi znao obzirno postupati s tvojim ljubljenim ocem. Morao sam se pokoriti, ali ovo čekanje na vijesti od tebe je uistinu teško. Tvoj bi te otac mogao silom zadržati, usprkos pravu koje ja imam. Kad se sjetim toga moram izletjeti iz kuće ili čvrsto zagrliti našeg malog Clausa. Kako mogu pomisliti na to? Vratit ćeš se svom djetetu i ništa te neće moći zadržati. Tvoj otac neće moći vladati tobom. Bila si ponoljetna kad si se udala za mene. Tako se tješim kad me obuzme strah da te više neću moći privinuti na srce. Naš sin mirno spava uza me. Dadilja se vratila kući, a Nelly, tetkina sobarica, uvijek ga ponovno zaljubljeno promatra. Tetka Jenny se danas ne može brinuti o njemu, jer je bolesna pa mora ostati ležati. Pozvat ćemo liječnika, ali nadam se da nije ozbiljno bolesna. Inače ti nemam ništa drugo javiti, nego da tvoj Claus čezne za tobom. Da sam barem uz tebe!

13

GIGA

Ne budi tužna bude li se otac ljutio na tebe. U tom slučaju pobjeći ćeš u moj zagrljaj. Na sreću dovoljno zarañujem svojim prijevodima kako bih mogao uzdržavati ženu i dijete. Moj izdavač me želi vezati dugogodišnjim ugovorom. I ti i ja bit ćemo neizmjerno sretni i u skromnim prilikama. Reci ocu da ti nije potrebno ništa do njegova blagoslova. Ljubim te toplo, mila moja Marijo, Tvoj Claus« Ruth je duboko dirnuta pročitala to pismo. Iako je zapazila da nije bilo namijenjeno tuñim očima, ipak se nije mogla otrgnuti od njega. Kad ga je pročitala spusti ga uzdahnuvši duboko. Pala je bez snage na stolac uz koji je stajala. Sto da učini s tim pismom? Mogla ga je spremiti u džep haljine i šutjeti. Ili ga odnijeti ujaku Rochusu koji zacijelo nije znao za tajnu koju je skrivalo to pismo. Marija Bernd se dakle, kad ju je otac pozvao natrag, vratila kao žena i majka. Došla mu je reći da se protiv njegove volje udala za Clausa Herfurta i daje rodila sina. Nije mu se stigla ispovjediti. Koliko je puta zastala bojažljivo pred ocem u želji da mu se povjeri? Možda bi onog dana kad ju je zadesila smrt stekla tu hrabrost, ali kad je otac sav bijesan otrčao, ponovno ju je izgubila. A zatim se više nije pružila prilika za to i ona je svoju tajnu ponijela u grob. A čovjek koga je ljubila? Vjerojatno je u dalekoj Engleskoj čekao njezin povratak. Čekao je ponovni susret sa svojom ljubljenom ženom dok na neki način nije do njega doprla vijest o njezinoj smrti. Ujak Rochus ispričao joj je da je brzojavio tetki Jenny. Ova se vijest križala s onom o tetkinoj smrti. Ona vjerojatno više nije saznala daje njezina mlada nećakinja gotovo istovremeno s njom krenula na put bez povratka. Umjesto nje vjerojatno je tu užasnu vijest saznao Claus Herfurt. Kako je podnio smrt ljubljene žene? I zašto se nikada nije javio? Zašto očajnom Marijinom ocu nije javio da mu je kći ostavila unuka? Je li možda vijest o smrti njegove žene ubila i njega? Tko može znati u kakvom je duševnom raspoloženju taj ubogi čovjek provodio svoje dane, jer iz tog je pisma strujila nježna, velika ljubav? I gdje je mogao biti, ako je još živio i što se dogodilo s njegovim i Marijinim sinom? Ruth inače nije bilo lako zbuniti. Rano je naučila svladavati se i vladati svojim osjećajima. Ali sad je drhtala od uzbuñenja kad se sjetila ujaka Rochusa, razmišljajući o tome kako bi se on osjećao čitajući to pismo. Da li mu ga smije dati? Možda će se njegovo zdravstveno stanje pogoršati, ako to učini. No da li mu je smjela zatajiti to otkriće? Ne, vjerojatno je Bog odredio da ona pronañe to pismo. Nakon više od trideset godina trebao je saznati što mu je Marija željela priznati u ono vrijeme. Nakon trideset samotničkih godina saznati da mu je Marija ostavila sina, njegova unuka. I dok je tako dugo bez ljubavi prolazio životom, negdje u svijetu živio je njegov unuk, a možda živi još uvijek. Ako živi, sada je odrastao muškarac. Zašto nikada nije potražio svog djeda? Je li ga možda otac sprečavao u tome, jer ogorčen nije želio pružiti utjehu Rochusu, ili se plašio da ga Rochus ne bi priznao? Ruth je dugo razmišljala o tome, sve dok se nije sjetila da je dužnost zove. Odlučila je predati ujaku Rochusu to pismo. Nije mu smjela zatajiti što joj je sudbina gurnula u ruke. Polagano je počela silaziti razmišljajući o tome kako bi ujaku na najobzirniji način javila tu vijest. Morala je vrebati povoljan trenutak za predaju pisma. Prije svega trebao je proći objed. Uzbuñenje prije jela moglo je naškoditi starom gospodinu. Pomalo blijeda zbog suzdržanog uzbuñenja sišla je u predvorje, upravo kad se ujakov gost udaljavao. Savjetnik Seidel pozdravi je veselo: — Dobro se brinete za mog starog prijatelja, gospoñice Ruth! Sjajno se oporavio i ponovno je svjež i oran kao prije bolesti. Javit ću vam se bude li mi jednom potrebno njegovanje.

14

GIGA

Ruth se nasmiješi pomalo odsutna mislima. — Učinite to, gospodine savjetniče! Ali savjetujem vam da se radije ne razbolite. Zar ne, čini vam se da se ujak Rochus dobro oporavio? — Vrlo dobro! Raduje se putovanju s vama i stvara planove poput mladica. Kad se vratite iz Italije, bit će ponovno onaj stari. — Daj Bože, gospodine savjetniče! — Dakle, do viñenja! Vaš staratelj vas čeka pa vas neću dulje zadržavati. — Do viñenja, gospodine savjetniče! Odmah ću otići do njega. Ruth poñe do ujaka u njegovu radnu sobu. On se nasmiješi. — Pričao sam sa svojim starim prijateljem o dobrim starim vremenima. Tad se za jedan talir moglo otmjeno večerati. Takva se vremena nikad više neće vratiti. — To mislim i ja, ujače! — Prije objeda moraš napisati još jedno pismo, a zatim ćemo četvrt sata prošetati po vrtu na suncu. — Dobro, ujače Rochuse! Dakle, što bih trebala napisati. Sjela je pred pisaći stroj, a on odgovori: — Piši mom bilježniku, doktoru Jungmannu, neka doñe ovamo čim bude imao vremena. Želim se dogovoriti s njim o svojoj oporuci. Moram to obaviti prije nego krenem na put. Ruth započne pisati, a tad se iznenada prisjeti da bi ujak Rochus sačinio posve drugu oporuku kad bi saznao da ima izravnog nasljednika, sina svoje kćeri. Sto će brat i sestra Bernd reći, kad saznaju da ujak Rochus ima nasljednika koji mu je mnogo bliži od njih? Kad bi saznali što sam pronašla, uložili bi sve svoje sile u to da me odgovore upoznati ujaka s tim pismom, pomisli Ruth. Imala je vrlo loše mišljenje o bratu i sestri. Ali zahvaljujući čistoći i otmjenosti svoje duše nije mogla shvatiti kako duboko je to dvoje već palo. Ruth uopće nije razmišljala o tome da bi pojava novog nasljednika mogla biti nepovoljna i za nju. Nije se sjetila toga da bi joj koristilo zatajiti to svoje novo saznanje. Čvrsto je odlučila da će ujaku nakon što se odmori, reći sve na najpažljiviji i najoprezniji način. Kad je napisala pismo i pripremila ga za poštu, otpratila je starog gospodina u vrt. Sluga Heinrich pažljivo ga je umotao u krzneni ogrtač i stavio mu šal oko vrata. — Heinrich, ne idem na sjeverni pol — šalio se ovaj. — Gospodine, oprez je bolji od bolesti — primijeti Heinrich. Rochus Bernd gurne ruku pod Ruthinu, ali danas se više nije morao oslanjati na nju. Polagano su hodali po snijegu obasjanim suncem. Iznenada se Ruth lagano trgne. Uz vrtnu ogradu stajao je onaj mladi stranac. Vjerojatno se vraćao iz šume pa je htio krenuti u grad. Ali kad je ugledao Ruth uz starog gospodina, iznenada je zastao kao ukopan. Pažljivo ih je pogledao, a njegovo je lice odavalo silno uzbuñenje. I Rochus Bernd je sada opazio stranca. Njegove tamne prodorne oči pažljivo su ga promatrale. Zatim se nasmiješio: — Mala moja, čini se da si nekoga osvojila. Jer onaj mladi gospodin zasigurno ne promatra mene tako prodorno. Ruth je porumenila, a bila je toliko zbunjena da nije znala što bi rekla. Stari se gospodin nasmije. — Ne moraš stoga pocrvenjeti. Ne zamjeram mladiću što mu je drago promatrati te. Uostalom, i on je vrijedan toga da ga neka zgodna djevojka promatra, jer i sam izgleda vrlo dobro. Šteta, upravo opet odlazi. Stranac je vjerojatno pomislio kako nije pristojno zuriti u njih dvoje. Duboko uzdahnuvsi okrenuo se i oklijevajući počeo polagano odlaziti. Ruth nije sada mogla ispričati ujaku da je

15

GIGA

stranca srela već ranije. Bila je tako zbunjena da ne bi mogla izustiti ni riječi. Stari gospodin zadovoljno je gledao za mladićem. Ostavio je na njega vrlo dobar dojam. Ali zatim je nastavio veselo pričati s mladom djevojkom sve dok nisu krenuli na objed.

16

GIGA

4 Dok je Rochus Bernd spavao poslije objeda, Ruth je ponovno krenula na šetnju vrtom. Ujak ju je za stolom još pomalo zadirkivao što toliko privlači strance. Nije joj htio vjerovati daje onog mladića zanimao on, a ne Ruth. — Kakva bi posla imao tako mlad čovjek sa starcem poput mene? — šalio se. — Ujače, djeluješ vrlo zanimljivo. Možda je mladi gospodin slikar pa mu je potrebna glava poput tvoje za portretiranje. Dok je ujak Rochus spavao, Ruth je razmišljala o tome kako bi ga pripremila za ono pismo. Ali uvijek ponovno prisjetila bi se mladog stranca. Zašto je mislila da nalikuje nekome, i zašto ga je vila Bernd toliko zanimala? Dok je prolazila izmeñu snijegom prekrivenih grmova, Ruth iznenada zastane. Ponovno je ugledala stranca kako se brzo približava iz smjera grada. Usporio je korak, približivši se ulazu u vrt i ponovno se okrenuo. Neprekidno je zurio u prozore vile. Vjerojatno nije slutio kako napadno djeluje u toj pustoj ulici. Ruth ga je promatrala bez daha, a da je on nije vidio. Opazila je kako je zastao skrivajući se iza stabla. Oštrim pogledom promatrao je jedan od prozora. Ruth se okrene i nehotice pogleda u istom smjeru. Vidjela je da je ujak Rochus zastao uz otvoreni prozor svoje spavaće sobe. To je činio uvijek nakon poslijepodnevnog sna, udišući duboko svježi zrak. Kad je zatim zatvorio prozor i odmaknuo se, stranac iza stabla odahne, gurne šešir natrag s čela kao da mu je vruće pa brzo priñe vrtnim vratima. Tu je zastao nekoliko trenutaka i već je htio pozvoniti, ali tad je izvukao sat iz džepa i odmahnuo glavom, kao da želi reći da to nije vrijeme za posjet. Zatim je opet brzo otišao. Ruth nije mogla objasniti njegovo ponašanje, ali bila je sigurna da se stranac zanima isključivo za ujaka Rochusa i da je želio ući u vilu, ali to nije učinio zbog nezgodna vremena. Brzo je krenula u kuću. Znala je da je ujak Rochus očekuje. Zatekla ga je u njegovoj radnoj sobi. Kad je ušla, nasmiješio joj se. — Jesi li dobro spavao? — zapita Ruth. — Sjajno, mila moja! Bio bih opet onaj stari da ponekad ne osjećam težinu oko srca. Ali to vjerojatno nema veze s bolešću koju sam prebolio, već je tome uzrok starost. Samo što nisam naviknut da nešto nije u redu s mojim tijelom. — To će se izgubiti, ujače! — Nadam se! Ustao je i prišao ormaru. Ona ga je smiješeći se promatrala. — Čovjek ne zapaža tvoje godine kad te vidi tako uspravnog. Koračaš poput mladića. On poče hodati po sobi kao da to želi dokazati. Ruth je gledala za njim pa se iznenada trgne. Kao da se nečeg prisjetila. Iznenada je shvatila na koga je onaj mladić podsjećao: na ujaka Rochusa. Da, njegov hod bijaše isti, isto ponosno držanje. A sada je znala da i njegove crte lica podsjećaju na ujaka Rochusa. Prije svega iste sive, duboke oči. Poput munje to saznanje proñe njezinim mozgom. Zatim se sjeti pisma koje je pronašla. Ujak Rochus je imao unuka, a njemu je bilo oko trideset godina. Stranac bijaše baš tih godina, a neizmjerno se zanimao za vilu Bernd. Promatrao je Rochusa i kao daje želio ući. Ruth poče drhtati od uzbuñenja. Je li bilo moguće da je stranac unuk njezina staratelja? To bi objasnilo njegovo zanimanje. I veliku sličnost te dvojice muškaraca. — Mila moja, pomalo si rastresena — začu govoriti ujaka Rochusa. Ruth se trgne pa ga prestrašeno pogleda. — Kako to misliš, ujače? On joj veselo zaprijeti prstom. — Čini se da je onaj mladić ostavio dojam na tebe. Već sam te dva puta pitao jesi li krenula na šetnju, a ti mi nisi odgovorila. 17

GIGA

Ruth makne kosu s čela. — Ujače, tog mladića zanimao si ti, a ne ja! Posve sam sigurna u to. Ali doista sam rastresena, oprosti mi! Nešto me zaokuplja, a htjela bih o tome razgovarati s tobom. — Znatiželjan sam o čemu se radi. Dakle, što ti leži na srcu? — Molim te, sjedni prvo u naslonjač, možda će to dulje potrajati. Stari gospodin se nasmiješi pa sjedne, dopustivši da mu Ruth gurne jastuk iza leña. Ruth sjedne nasuprot njemu pa duboko uzdahne. — Ujače, jutros sam bila na tavanu, dok si ti imao gosta. Tamo vise stara odijela koja su moljci nagrizli. Bila bi šteta da propadnu, a mogla bi nekoga usrećiti. Mislila sam na naučnika Maxa Reicherta. Dobar je i marljiv mladić, a njegova je majka udovica koja ima još dvojicu sinova. Oni još polaze školu. Smijem li im pokloniti tu staru odjeću? Rochus kimne. — Mala Samarićanko, dakle zbog toga si rastresena? Što se mene tiče, usreći Maxa tim stvarima. — To će ga radovati. Na tavanu se nalazi svakojako blago. Na primjer, kovčezi koje je tvoja kći donijela iz Engleske. Rochus pogleda portret svoje kćeri. — Tako je, Marijini kovčezi! Naredio sam da ih odnesu gore, jer nisam podnosio pogled na njih. Vrijeme je i to počelo liječiti. Tada sam to smatrao nemogućim. Ali još me uvijek ispunjava bol što se taj mladi život morao tako iznenada prekinuti i što sam ostao tako osamljen. Ruthino je srce uzbuñeno kucalo. — Toga sam se sjetila i ja, kad sam pregledavala odjeću tvoje kćeri zbog mogućih oštećenja od moljaca. Haljine su izrañene od predivnih tkanina, kakve se sada više ne rabe. Toliko su godina nadživjele svoju vlasnicu. Rochus kimne i duboko uzdahne. — Da, da, dijete moje, čovjek je manje besmrtan od mnogih nevrijednih stvari. Ipak ne bih mogao dopustiti da tu odjeću odijeva netko stran. Neka ostanu tamo dok god sam ja živ. Ruth uhvati njegovu ruku. — Nisam se ni sjetila toga. Željela sam samo razgovarati s tobom o tvojoj kćeri. Kad promatram portret iznad tebe, pomislim kako je sudbina bila strašna što je uništila toliku ljepotu i dobrotu. Zar ne, neizmjerno si je ljubio? Rochus tužno kimne. — Nakon rane smrti moje ljubljene žene, Marija bijaše sve što sam imao. Ljubio sam je kako samo otac može ljubiti svoje dijete. — A ipak joj nisi dopustio da ostvari svoju najveću želju. Rochus ponovno uzdahne. — Da, učinio sam to! Kako mi se danas glupim čini što joj to nisam dopustio. Za to bijaše kriv moj očinski ponos. — Zar ne, jednog bi joj dana ipak dao svoj pristanak, kad bi shvatio da ni pod koju cijenu ne bi napustila ljubljenog čovjeka? Rochus je gledao pred sebe. — Takva nesreća nagriza čovjeka. Danas više ne znam kako bih joj dugo branio tu vezu. Znam jedino to da sam želio usrećiti svoju kćerku, a vjerovao sam da onaj čovjek nije dovoljno dobar za nju. Ne znam jesam li mu time nanio nepravdu, znam samo da bih dao svoj život i sve što posjedujem kad bih mogao povući svoje posljednje ljutite riječi upućene Mariji. Moj otpor činio mi se tako beznačajnim kad sam pred sobom vidio mrtvu kćer. — Zar ne, sve bi joj oprostio da si je mogao vratiti u život? Rochus se bolno nasmiješi. — Ne bi postojalo ništa što joj ne bih oprostio. Sad je Ruth ustala i prišla mu. — Ujače — govorila je, blijeda od uzbuñenja — iz posve sam odreñenih razloga počela

18

GIGA

govoriti o tome. Željela sam te pripremiti na vijest koja će te možda odveć uzbuditi. On je iznenañeno pogleda. Promatrao je upitno njezino blijedo, uzbuñeno lice. — Kako to misliš? Ona svojom toplom rukom stisne njegovu staračku. — Zar ne, nećeš se odveć uzbuditi kad ti reknem da sam u džepu haljine tvoje kćeri pronašla pismo koje sadrži nešto čudno. On se uspravi pa je prodorno pogleda. — Našla si pismo? Pismo moje kćeri? — Ne, već pismo upućeno njoj. Pismo Clausa Herfurta. Rochus duboko uzdahne. — Dakle, ljubavno pismo upućeno mojoj kćeri? Vjerojatno iz vremena kad sam ga otpustio? — Ne, napisano je kasnije. Nakon njezinog povratka iz Engleske. Trzaj prijeñe njegovim licem. — Zaista? Nije je dakle zaboravio i napustio je? Ruth, to me zapravo raduje, jer sam sve te godine predbacivao samom sebi što sam se umiješao u ljubavnu sreću svoje kćeri. Govorio sam samom sebi daje za nju moralo biti užasno što se čovjek, kojeg je ljubila, čak nije ni borio za nju. Sada si mi odala da su bili u pismenoj vezi. Dakle, znala je daje nije zaboravio i stoga mi je govorila da nikada neće pripadati nekome drugome. Ljubavna sreća ostala je dakle prisutna do njezine smrti. Neka on bude blagoslovljen za to. Ruth pritisne na usne Rochusovu ruku. — Dragi ujače, sad sam stekla hrabrost da ti predam to pismo. On se nasmiješi. — Zar je za to potrebna tolika hrabrost? — Veća nego možeš zamisliti. Nisam znala hoće li te pismo naljutiti. Ali tvoje riječi govore mi da ćeš sada blago suditi o svemu. Uvjerena sam da će te to samo radosno uzbuditi. A to ti neće škoditi. Dakako da ćeš se uzbuditi pa sam te stoga htjela oprezno pripremiti. Stari gospodin odmahne glavom. — Čini se da si se ti uzbudila više od mene. Možeš mi bez brige dati to pismo. Ma što pisalo u njemu to će me pogoditi poput zamrle boli. Ruth izvadi pismo iz izreza svoje haljine. — Molim te, budi miran i pripremi se na veliko iznenañenje. Rochus je prodorno pogleda prihvativši pismo. A zatim ga rastvori. Ruth ga uhvati za ruku. — Pričekaj još trenutak! Molim te, uzmi prvo pilulu za smirenje koju ti je liječnik prepisao. Imaš je kod sebe. Rochus odmahne glavom. — Misliš li doista da bi me te stare stvari mogle toliko uzbuditi? — Možda se te stare stvari protežu sve do sada. Molim te, uzmi pilulu kako bih se i ja smirila! — Dobro, daj mi gutljaj vode. Uzet ću jednu, jer te želim umiriti. Učinio je to i popio gutljaj vode. Zatim poče čitati. Ruth ga je zabrinuto promatrala. Njezin strah ne bijaše uzaludan. Sadržaj pisma uzbudio je starog gospodina više nego je to očekivala. Kad je završio s čitanjem, klonuo je kao slomljen u naslonjač i zastenjao. Pogleda Ruth koja je kliznula na koljena do njegovih nogu. Progovori muklim glasom: — Imao sam unuka, a nisam to znao. Kći mi je ostavila svog sina, krv moje krvi, a nitko mi to nije rekao. Ostavili su me samog, a mogao sam biti bogat. Te riječi bijahu pune očaja. — Ujače, možda ti nisam trebala dati to pismo? Jesam li ti time zadala bol? Rochus položi ruku na njezin razdjeljak. — Da mi nisi dala to pismo, bilo bi to okrutno. A hvala Bogu, ti nisi takva.

19

GIGA

— Reci mi, hoćeš li priznati svog unuka, ako još živi? ' Rochus zastenje. — Želi li on znati za mene? Ako još živi, zašto nijednom nije našao put do mene? Ruth uhvati njegovu ruku. — Možda se to nije usudio, jer misli da ga ti ne bi priznao. Jer si želio razdvojiti njegove roditelje. Možda je bio odveć ponosan zamoliti te da ga priznaš. Možda te je njegov otac prikazao kao tvrda, nesmiljena čovjeka. Možda su otac i sin čekali da ih pozoveš, vjerujući da ti je tvoja kći sve priznala. Dugo je oklijevala da stekne potrebnu hrabrost, jer je pismo odaslano 25. kolovoza, a ona je poginula 14. rujna. U meñuvremenu ti je mogla sve priznati. Njezin muž nije znao da to nije učinila. Možda je vjerovao da ne želiš znati za njega ni za njegova sina. Nije se htio nametati. On je zacijelo bio ponosan čovjek. Samo Bog zna koliko ga je pogodila smrt njegove ljubljene žene. Iz svake riječi njegova pisma vidi se koliko ju je ljubio. Rochus kimne. — Da, ne mogu zanijekati iskrenost njegovih osjećaja. Neka bude blagoslovljen što je usrećio Mariju. Ipak bijaše okrutno od njega što me lišio moje krvi i mesa. Sto me ostavio samog. Mogao mi je na neki način javiti za mog unuka, a da se pri tome nije trebao poniziti. Moj unuk, ako još živi, zacijelo ne osjeća ništa prema meni, inače bi pronašao put do mene. Ruth se sjeti mladića za kojeg je sada već bila sigurna da je Rochusov unuk. Sve što je zapazila na njemu slagalo se s time. Užasno uzbuñena reče: — Ujače Rochuse, vjerujem daje tvoj unuk bio na putu do tebe. Možda već i ranije, ali danas zasigurno. Rochus se trgne pa je pogleda. — Kako si se sjetila toga? Ruth mu ispriča sve o svom susretu s onim mladićem. A zatim nastavi: — Kad sam te malko ranije vidjela hodati po sobi, iznenada sam spoznala daje on tvoj unuk. U hodu i pokretima toliko ti je nalik koliko je to samo moguće. Ima crte tvog lica, ne tako tvrde i čvrste, ali prepoznatljive. A tvoje oči sjaje iz njegovog lica. Ili bolje rečeno, one njegove majke. Izgledaju mlañe i mekanije od tvojih. Čini mi se nalik čudu što sam upravo danas pronašla to pismo. A ako je on tvoj unuk, kao što sada vjerujem, uopće nije ravnodušan prema tebi. Gledao je kao očaran u tebe. Nisam gaja zanimala, već jedino ti. Nakon objeda još je jednom bio ovdje. Ispriča mu što se zbilo tog poslijepodneva. — Promatrao te dok si stajao na prozoru i kao daje želio ući, ali pogled na sat govorio mu je da nije pravo vrijeme za to. Vratit će se, možda već sutra ujutro. Rochus uhvati njezinu ruku i stisne je tako čvrsto da ju je to zaboljelo. — Ruth, kad bi barem imala pravo! Kad bi to bio on! Sviñao mi se pa sam morao zadovoljno gledati za njim. Nisam slutio da bi mogao biti moj unuk. A što onda, ako se ne vrati? Ako je to bio jedini pogled koji mi je sudbina podarila? Ruth, kako ću ga naći ako sam ne doñe? Ruth duboko uzdahne, a oči joj zasjaše. — Vratit će se, budi siguran! Čežnja za tobom natjerala ga je tri puta ovamo, koliko znam, a možda i više pa će se zasigurno ponovno vratiti. Rochus je teško disao. — Zadrži ga, ako ga ponovno ugledaš. Nemoj mu dopustiti da ode. Ruth, mila moja, kako si me obogatila. Čini se i meni samome da sam danas vidio svog unuka. Pogled na njega me obradovao, još prije nego ga je srce priznalo. Ako to pismo ne laže, a kako bi to činilo, ako mi je kći ostavila sina, tad imam nasljednika kome mogu ostaviti sve što posjedujem. Pobrinut ću se da se on brine za tebe. A oni drugi, što već predstavljaju za mene? Samo nerado bih im nešto ostavio, jer nemam drugih roñaka. Ali sada imam unuka po svom srcu. Dobro je što si već pisala mom bilježniku. Sada me oporuka raduje, sad se ponovno veselim svom bogatstvu. A on bi i bez oporuke postao moj nasljednik. Samo ću za tebe nešto odrediti, sve ostalo pripast će mom unuku. Potresen sakrije lice rukama.

20

GIGA

Ruth bijaše duboko dirnuta. Pogladi njegovu sijedu kosu. — Kako me raduje što si sretan, ujače! On obuhvati njezinu glavu. — Da, tebe to raduje, iako si zbog toga izgubila bogato nasljedstvo. Znam da ne misliš na sebe. Ona ga radosno pogleda. — Sretna sam i ponosna što to misliš. Teško mije padalo što su brat i sestra Bernd vjerovali da se želim domoći tvog nasljedstva. Pao mi je teret sa srca jer si pronašao pravog nasljednika. — Ako ga nañem! Hode li se vratiti? — Posve sam sigurna u to. Budi miran! A ako ne doñe, pozvat ćemo ga. Zove se Gerd Herfurt, i potražit ćemo ga, ako sam ne doñe. Ali doći će. Rochus je poljubi u čelo. — Hvala ti još jednom, drago dijete! Predala si mi radosnu vijest. Ali sad se moram malko odmoriti. Sretan sam, ali i umoran. Daj mi to pismo, pročitat ću ga još jednom kad budem sam. Toliku sreću moje staro srce ne može shvatiti. Moram se odmoriti. Ruth, imam nasljednika, unuka! Neka ga Bog blagoslovi, i neka dadne da mogu biti ponosan na njega. Domahne Ruth neka mu priñe. Ona mu poljubi ruku, a on je pogladi po kosi kao daje blagoslivlje. Ruth mu namjesti jastuk pa tiho izañe. Vani je stajao stari Heinrich. Ruth mu pristupi: — Heinrich, ujak Rochus želi se odmoriti. Ne smije ga se smetati. Pobrinite se da nitko ne uñe u sobu. — Zar se gospodin ne osjeća dobro, kad se želi odmoriti? — zapita uznemireno Heinrich. — Ne, ali doživio je radosno uzbuñenje, a to gaje pomalo iscrpilo.

21

GIGA

5 Mladić, kojega je Ruth prepoznala po njegovoj sličnosti s Rochusom Berndom, bijaše doista Gert Herfurt. Kad je okrenuo leña vili Bernd, pošao je brzim korakom do križanja gdje se ubrzo popeo na tramvaj. Odvezao se do stanice Anhalt u čijoj je blizini stanovao. Stigavši u svoju sobu, bacio se u naslonjač i podupro glavu rukam. Razmišljao je o vili Bernd. Prisjeti se sjedokosog starog gospodina i dražesne plavokose djevojke koju je danas sreo po prvi put. Ostavila je tako dubok dojam na njega da je nije mogao zaboraviti. Tko je ona mogla biti? U kakvoj je vezi bila s njegovim djedom Rochusom? Po njegovom saznanju on je živio sam i osamljen u svojoj vili. Mlada je djevojka zasigurno stanovala u toj kuci i bila u bliskoj vezi s njegovim djedom. To je vidio iz ponašanja to dvoje ljudi, kad ih je ugledao u vrtu. Sviñala mu se. Nešto u njezinom ponašanju odmah ga je privuklo. Njegov je otac umro prije kratkog vremena priznajući mu da je njegov djed po majčinoj strani još živ. Istovremeno mu je ispričao priču svog života. Kao sin siromašna oficira studirao je jezike. Nakon mature upisao se na sveučilište. Ali kad mu je otac umro, nije mogao nastaviti studirati. Morao je brzo početi zarañivati. Tako je prihvatio posao prevoditelja i dvije godine kasnije počeo raditi za tvrtku Bernd. Obavljao je posao na veliko zadovoljstvo svog šefa. Ovaj bi ga ponekad pozivao u stan kako bi mu tamo prevodio pisma. Takvom je jednom prilikom upoznao Mariju Bernd. Morao je čekati Rochusa, a njegova ga je kći ljubazno zabavljala. To kratko vrijeme zajedničkog boravka bijaše presudno za to dvoje mladih ljudi. Claus je od tog dana ljubio kćerku svog šefa, a kad je zapazio da se Marija ponovno pokušavala sresti s njim, njegova je sreća bila bezgranična. Dvoje zaljubljenih ponekad bi se sretalo potajno, a Marija je bila zabrinuta da njezin otac nikada neće odobriti njihovu vezu. No dala mu je svoju riječ da ga nikada neće ostaviti, a ne bude li moguće drukčije, da će se udati za njega i protiv očeve volje. Kada je njezin otac otkrio njihovu vezu, razgovarao je s kćerkom, a ona mu je hrabro priznala svoju ljubav. Otac nije htio čuti za tu vezu pa je poslao kći u Englesku, a Clausa otpustio. Zaljubljeni su prije toga dogovorili šifru pod kojom su jedno drugome mogli slati vijesti. Tako je Claus jednog dana primio vijest od Marije da je otac šalje u Englesku, u grofoviju Cornwall, gdje je živjela sestrična njezine majke, Jenny Brown. Tetka je stanovala u selu Longvillage. Tamo ga je Marija očekivala. Bijaše isključeno da će otac pristati na njihovu vezu, ali ako se suoči s gotovim činjenicama, morat će se pokoriti. Tetka Jenny ju je vrlo voljela i zacijelo će pristati pomoći im. Claus nije oklijevao ni trenutka kako bi ispunio Marijinu želju. Njezin otac otpustio gaje na najuvredljiviji način, tako da nije trebao imati obzira prema njemu. Marija bijaše punoljetna, a njegova ušteñevina dopuštala mu je živjeti nekoliko mjeseci sa svojom ženom. U meñuvremenu potražit će drugi posao. Njegova ljubav bila je presnažna, a da bi ustuknula pred zaprekama. I tako je krenuo u Englesku za Marijom. Ova je već pridobila tetku Jenny na svoju stranu. Dobrodušna stara gospoñica bijaše bijesna na nesmiljenog oca. Pristala je na sve kad je pred sobom ugledala pristala Clausa koji je zaprosio Mariju od nje. U najkraće vrijeme održalo se skromno vjenčanje. Marija je ponijela sa sobom svoje papire, jednako kao i Claus. I tako je Marija nekoliko tjedana nakon svog dolaska u Englesku postala Clausovom ženom. Živjeli su u dražesnoj tetkinoj kudi jer je ona zadržala mladi par uz sebe. Claus se povezao s nekom velikom engleskom izdavačkom kućom pa je prevodio književna i znanstvena djela. I tako je mladi par živio sretno zajedno, a tu je sreću samo ponekad pomutilo Marijino sjećanje na oca. 22

GIGA

Prošlo je više od godinu dana. Marija je nakon deset mjeseci rodila zdravog sinčića. Kad su mu bila dva mjeseca otac je pozvao Mariju natrag kući. Ona gaje poslušala želeći na najobzirniji način objasniti ocu što se zbilo. Ukoliko joj oprosti, Claus je trebao doći za njom zajedno s njihovim malim sinom. U protivnom namjeravala se vratiti u Long-village. Marija je otputovala nakon bolnog rastanka od sina, muža i tetke Jenny. Claus je tražio utjehu u radu. U meñuvremenu je sklopio ugovor i s nekim njemačkim izdavačem. Njegovi prijevodi bijahu prvorazredni pa je imao mnogo posla. Tako je mogao mirno gledati u budućnost, ali nakon Marijinog odlaska mučila ga je bolna čežnja. Cinilo mu se, otkako je Marija otišla, da njegovoj ljubavi prijeti tisuću opasnosti. Uz to se dobra tetka Jenny teško razboljela odmah nakon Marijina odlaska. Umrla je nakon nekoliko dana. Claus je duboko dirnut poljubio njezinu mrtvu ruku. Bijaše joj neizmjerno zahvalan što je omogućila Marijinu i njegovu sreću. Jenny Brown je svoje malo imanje ostavila nekoj ženskoj zakladi. Kuću je trebalo pretvoriti u dom za osamljene stare gospoñe, a njezina vjerna kućna pomoćnica trebala je ostati u njoj do kraja svog života. Tu je oporuku stara gospoñica sačinila već prije mnogo godina. Prije smrti razgovarala je s Clausom da će je izmijeniti i sve ostaviti malom Gertu. Ali više to nije stigla učiniti. Kratko nakon smrti tetke Jenny, Claus je doživio najteži udarac svog života. Stigao je brzojav Rochusa Bernda u kojem je tetki Jenny javio za smrt njezine nećakinje. Claus je dršćućim prstima otvorio brzojav, nadajući se da će mu donijeti dobre vijesti o Mariji. Kad gaje pročitao, taj se snažni čovjek srušio poput odsječena stabla. Idućih je dana bio blizu ludilu, nije znao što radi, zureći pred sebe poput luñaka. Betty Flead, vjerna kućna pomoćnica pokojne Jenny, donijela mu je dijete i položila ga u njegove ruke. Plačući je govorila: — Ne smijete zaboraviti na dijete! Tad se napokon sabrao iz svoje latergije i privinuo jaučući dijete uza se. Možda bijaše dobro po njega što je zaklada naslijedila kuću. Claus je morao skupiti svoje stvari i napustiti lijepi dom u kojem je bio tako sretan. Time je barem na trenutak zaboravio svoju bol. Čitajući novine saznao je više o nesretnom slučaju u kojem je poginula njegova žena. Očekivao je novosti od Rochusa Bernda. Vjerovao je da je Marija sve priznala ocu. Kad se Rochus nije javio pomislio je da ovaj ne želi čuti ni za njega, a ni za njegova sina. Pretpostavljao je da se stari gospodin ljuti na njega i osuñuje njegov brak s Marijom. Ako bi ponekad i posumnjao da je Marija sve priznala ocu, prkosno bi privinuo svoje dijete na grudi, pomislivši pri tom da tako barem neće trebati sina dijeliti s čovjekom koji je stao izmeñu njega i njegove sreće. Ako ništa nije saznao od Marije, onda to i nije trebao. Preselio je sa svojim sinom na prazan tavanski prostor župne kuće. Ona se uzdizala nasuprot crkve i tu bijaše sjedište suda i općinskih vlasti. Claus Herfurt je kao omamljen proživljavao godine nakon Marijine smrti. Njegova jedina utjeha bijaše mali Gert koji je rastao pod nadzorom župnikove žene i Betty Flead. Njegova dojilja, snažna seljakinja, dojila ga je prve godine njegova života, a sada su obje žene sjajno brinule o njemu. Claus se isprva želio vratiti u Njemačku, ali nije se mogao rastati od mjesta u kojem je bio tako sretan. Polagano se počeo bolno miriti sa svime, a vrijeme je poput blage ruke brisalo njegovu bol. Živio je povučeno u maloj kući, posvetivši se svom radu i svom sinu. Ništa mu drugo nije bilo potrebno. I tako je mali Gerd rastao na dobrom brdskom zraku Cornwalla. Bijaše mu deset godina kad se njegov i očev život iznenada promijenio. Jednog ljetnog dana je Claus upravo odnio neki rukopis na poštu kako bi ga poslao u Njemačku. Želio se malko odmoriti prije nego se

23

GIGA

prihvati novog posla. Kako bi se osvježio i obradovao Gerta, odlučio je krenuti na izlet u planine Cornwalla. Otac i sin vrlo su se voljeli. Oboružani naprtnjačama i štapovima krenuli su iz Longvillagea prema brdima. Dan bijaše topao, a oko podneva htjeli su se odmoriti u kolibi iz koje se pružao lijep vidik na selo. Dok su jeli ono što su ponijeli sa sobom, iznenada je izbila snažna oluja pa nisu mogli napustiti kolibu. Stajali su uz prozor promatrajući veličanstvenu sliku oluje. Duboko pod njima ležao je Longvillage. Iznenada su zapazili kako je munja udarila u crkveni toranj. Nastao je veliki požar koji nije spalio samo crkvu, već i župni dvor. Crkva je potpuno izgorjela, a od župnog dvora preostali su samo goli, crni zidovi. Kad su se otac i sin tog poslijepodneva vratili u selo, zatekli su uznemirene stanovnike. Osim starog sluge, koji je općinske knjige. Izgorjele su i neke stvari Clausa Herfurta. Na sreću je župniku uspjelo spasiti barem kutiju s novcem i njegove papire koje mu je Claus predao na čuvanje. Rukopis, na kojem je radio mjesecima, odnio je na sreću već ranije na poštu. Claus je odlučio napustiti Longvillage. Nije mogao naći povoljan smještaj, a kako je već i inače želio da njegov sin polazi njemačku gimnaziju, sada je ispunio tu namjeru. Otputovao je s Gertom u Hannover. Tamo su stanovali u nekom pansionu sve dok Gert nije maturirao. Claus je sina učio jezicima pa je ovaj, nadaren poput oca, i sam mogao prevoditi. Ponovno su se vratili u Englesku, jer je Claus tamo imao dobrih veza. Radovao se što je svog sina mogao namjestiti kod istog velikog izdavača, pa su otac i sin živjeli u Londonu i radili zajedno. Zatim je izbio svjetski rat, pa se oni više nisu mogli vratiti u Njemačku. Internirali su ih, ali ne tako strogo kao neke druge Nijemce, jer su godinama živjeli u Engleskoj, a tu je bio Gert i roñen. Tako su prošle ratne godine, ne baš ugodno, ali ipak snošljivo. Obojica bijahu vrlo marljivi pa su zarañivali dovoljno za ugodan život. Kad je rat završio, Claus je počeo pobolijevati. Prehladio se za vrijeme boravka u logoru, a tu prehladu nikada nije potpuno izliječio. Nije više mogao raditi toliko kao ranije i tako se zbilo samo po sebi da je Gert preuzeo poslove svog oca. Obavljao ih je na veliko zadovoljstvo Šefova, a kad je Claus nakon nekog vremena osjetio da mu se bliži kraj, mogao je biti miran zbog sinove budućnosti. Dok je ležao u postelji ipak je počeo razmišljati o tome je li dobro učinio što je svog sina potpuno odvojio od djeda. Već odavno nije vjerovao da Rochus zna da ima unuka. Saznao je da Marijin otac živi potpuno osamljeno. Zasigurno to ne bi bio slučaj daje znao za svog unuka. Sada, suočen sa smrću, zapitao seje li smio djedu sakriti da ima unuka. I da je svog sina možda time lišio bogatog nasljedstva. Nije li njegov sin imao zakonito pravo na nasljedstvo svog djeda? Stoga je nekoliko dana prije smrti rekao sinu: — Dragi Gerte, kada me jednom ne bude, trebao bi posjetiti svog djeda u Njemačkoj. Gert ga iznenañeno pogleda. — Zar tvoj otac još živi? Claus je odmahnuo glavom: — Ne moj otac, već otac tvoje majke. — Zašto mi nisi pričao o njemu? — Imao sam svojih razloga, ali sada mi se više ne čine tako važni. Htio bih s tobom razgovarati o tome. Moraš čuti sve o mom životu i onom tvoje majke, sve što sam ti dosad prešutio. Ispričao je Gertu što se zbilo, i svoje razloge za šutnju. Na kraju je dodao:

24

GIGA

— Ne vjerujem da tvoj djed zna za tebe. Inače bi osjetio čežnju za svojom krvi. Vjerojatno tvoja majka nije imala dovoljno hrabrosti sve mu priznati prije svoje tragične smrti. Ponekad sam se raspitivao o Rochusu Berndu. Živi u vili u zapadnom dijelu Berlina, a sada je već stari gospodin. Čini se da je zdrav i još uvijek radi, iako se povukao iz tvrtke. Možda će me nadživjeti za mnogo godina. Neprekidno moram razmišljati o tome da sam tog čovjeka, zbog svog povrijeñenog ponosa, lišio nečeg velikog i lijepog. Jer on bi mogao biti ponosan na svog unuka. Uz to te ne smijem lišiti velikog imetka na koji imaš pravo kao sin svoje majke. Stoga želim da nakon moje smrti otputuješ u Njemačku i potražiš djeda. Reci mu da si njegov unuk i priloži kao potvrdu vjenčani list svojih roditelja. Već ga godinama nosim sa sobom skrivenog izmeñu podstave i kože moje lisnice. To je nenadomjestiva potvrda. Prisjeti se da su sve crkvene knjige Longvillagea spaljene za vrijeme požara. — Da, oče, vidjeli smo kako je munja udarila u crkveni toranj. Nikada neću zaboraviti taj užasan prizor. — Da, a tada su izgorjeli i svi papiri. Stari župnik je odavno mrtav, a u novoj crkvi propovijeda mladi župnik. Dakle, ne bi bilo moguće nadoknaditi taj vjenčani list, ako ga izgubiš. Čuvaj ga, jer ti on može dobro poslužiti. Možda će tvoj djed umrijeti prije nego doñeš k njemu. U tom slučaju ćeš vjenčanim listom dokazati svoje pravo na nasljedstvo. Nikada nisam težio za novcem tvog djeda, volio sam tvoju majku zbog nje same. Ali ti imaš pravo na to. Osjećam da bi i tvoja majka željela da te pošaljem djedu. Dakle, čuvaj taj papir i nosi ga uvijek sa sobom, kao što sam to i ja činio. Možda će ti djed vjerovati i bez toga, jer ti si njegova slika i prilika, iako tvoje oči ne gledaju tvrdo poput njegovih. A možda je i njega život smekšao, a osamljenost otjerala ponos. Vjenčani list ti je potreban ne budeš li ga zatekao na životu. Nadam se da se to neće dogoditi. Stoga nemoj dugo oklijevati prije nego poñeš do njega. Tako je Claus Herfurt govorio svom sinu, a Gert je odgovorio: — Ispunit ću tvoju želju. Ali ako me djed neće htjeti priznati neću ga moliti za to. — To i ne trebaš, jer u tom slučaju ne bi bio moj sin. Ali ipak moraš dobiti svoje nasljedstvo. To sam dužan tvojoj majci. Tvoja je majka bila njegovo jedino dijete i nitko nema većeg prava na nasljedstvo od tebe. Time ćeš odati počast svojoj majci u grobu. — Oče, obećajem ti to! Nadam se da ću djeda zateći na životu. — To se nadam i ja! Nadam se da će se obradovati kad te vidi. — A što, ako to ne bude slučaj? — Tad si obavio svoju dužnost i nisi mu više ničim obvezan. Ubrzo nakon tog razgovora umro je Claus Herfurt. Nakon njegove smrti Gert je obavio još neke tekuće poslove, a zatim krenuo u Njemačku. Stigavši u Berlin smjestio se u hotelu Excelsior. Njegova ušteñevina u engleskom novcu omogućavala mu je stanovanje u otmjenom hotelu. Odmah prvog dana svog dolaska raspitao se za djeda. Saznao je da je ovaj još živ, ali da je prije kratkog vremena prebolio tešku bolest. Jutros se odvezao do njegove vile želeći se ogledati. Bilo bi mu drago daje mogao pogledati svog djeda prije nego ga potraži. Stoga se zadržavao oko vile Bemd. Prijepodne mu to nije uspjelo. Sreo je samo neku plavokosu djevojku. Ali kad se vratio nakon stoje šetao neko vrijem po šumi, nakon svog drugog susreta s tom gospoñicom, ugledao je u vrtu starog gospodina. Odmah je osjetio da je taj častan starac njegov djed. Otišao je duboko dirnut. Objedovao je u obližnjem restoranu, a kasnije se opet vratio do vile Bernd. Nemir ga je tjerao onamo - a možda i čežnja da ponovno sretne onu plavokosu djevojku. Kad je ugledao djeda na prozoru sobe obuzela gaje želja da ga odmah posjeti. Ali pogled na sat govorio mu je da to nije vrijeme za posjet. I tako je otišao čvrsto odlučivši tog poslijepodneva potražiti djeda. Njegova mu se slika duboko urezala u srce.

25

GIGA

Stari gospodin s gustom sijedom kosom i karakterističnim crtama lica probudio je čudan osjećaj u njemu. Krv je gušća od vode, osjetio je daje njome vezan za starog gospodina. Duboko dirnut sjedio je u hotelu i razmišljao. — Sutra ću ga posjetiti — rekne tihim glasom. Zatim je iz džepa izvadio lisnicu koju mu je dao otac. Bijaše to jednostavna lisnica od crne kože s malim crvenim krugom u donjem desnom kutu. Vidjelo se da je dugo upotrebljavana, ali je bila sjajno održavana. Gert izvadi papire iz lisnice. Tu nije bilo važnih stvari, samo neka poslovna pisma. Nakon očeve smrti on se uvjerio da se izmeñu kože i svilene podstave nalazi vjenčani list njegovih roditelja. Vratio ga je natrag i ponovno zašio. Trenutak je oklijevao bi li ga ponovno izvadio. Za to će biti vremena kad se nañe s djedom. Vratio je poslovna pisma natrag u lisnicu i spremio je u džep. Svoju lisnicu s putovnicom, novcem i drugim važnim papirima spremio je u trezoru hotela. Uza se je imao nešto novca za dnevne potrebe. Uzdahnuvši duboko, Gert ustane i priñe prozoru. Na ulici se odvijao život Berlina. Nasuprot hotelu nalazio se kolodvor Anhalt. Iz njega su izvirali putnici, dolazili automobili, a nosači nosili prtljagu. Izmeñu svega toga vrtjeli su se siromašniji putnici s otrcanim kovčezima i kutijama koje su nosili sami. Gert je zamišljeno promatrao taj šareni život. Pri tom je razmišljao o djevojci plavih očiju.

26

GIGA

6 Ruth je čekalo mnogo posla nakon stoje ostavila ujaka Rochusa. Kad je izdavala namirnice iz smočnice, stigao je naučnik iz trgovine živežnih namirnica i donio robu koju je Ruth naručila. Max Reichert se nakloni, držeći kapu u ruci. — Donio sam vam sve naručeno, gospoñice, osim šećera. Šef vam poručuje da ga nigdje nema. Cim ga dobije, dobit ćete ga i vi. Ruth ljubazno kimne. — Dobro, Max, ali pobrinite se da šećer doista dobijemo. Max Reichert kimne pa oduševljeno pogleda Ruth. — Pobrinut ću se za to, gospoñice Alving! — To me raduje — nasmije se Ruth. — A sada poñite u kuhinju pa pojedite pecivo i popijte šalicu tople kave. Danas je hladno. — Fino, gospoñice Alving! Uvijek ste tako dobri prema meni. I ja bih rado nešto učinio za vas. — Max, to nije potrebno. Kako je majci i braći? Max uzdahne. — Tako, tako! Sve je skupo. A nas trojica braće puno jedemo. Ovo su užasna vremena. Smrzavam se u svom pohabanom kaputu. Pokaza na svoj tanki kaputić. Ruthine su oči sretno zasjale, jer mu je mogla pomoći. — Max, imam nešto za vas. Radovat ćete se. Gospodin Bernd mi je dopustio pokloniti vam neka njegova stara odijela i kapute. Vaša će majka moći sve to prepraviti za vas trojicu. Spremit ću vam to čim stignem pa ćete moći ponijeti sa sobom. Maxovi obrazi porumenješe od sreće, a oči mu veselo zasjaše. — Gospoñice Alving, vi ste anñeo! Užasno se radujem. Majci će pasti kamen sa srca što će nas moći odjenuti. Jadikuje stalno što sada moram svakodnevno nositi svoje krizmano odijelo, jer staro više ne valja. Hvala Bogu, sad se majka riješila brige. Kad mogu doći po stvari? — Sve ću pripremiti, kad ponovno doñeš ovamo. — Još jednom, hvala vam! A sad ću poći u kuhinju. Naklonivši se Max Reichert izañe pa krene u kuhinju. Ruth je spremila donesenu robu, a zatim se prihvatila sreñivanja poslovnih knjiga. U meñuvremenu bijaše vrijeme za večeru. Ruth je postala pomalo nemirna jer se ujak Rochus nije javljao. Sišla je i ugledala starog Heinricha kako sjedi uz vrata radne sobe. Zadrijemao je, ali se odmah probudio čim je Ruth stigla. — Ujak Rochus vas još nije pozvao? — zapita ona. — Nije, gospoñice, cijelo sam vrijeme bio ovdje. Ali stari se gospodin nije javljao. — U tom ga slučaju moramo probuditi. Vrijeme je za večeru. Molim vas, uñite, a ako još nije budan, probudite ga vrlo pažljivo. — Hoću, gospoñice Ruth! Ne razumijem kako to da gospodin još spava u ovo vrijeme. Inače to ne čini. — Rekla sam vam daje doživio radosnu novost, a da se zatim osjećao vrlo umorno. — Dobro, ući ću u tom slučaju. — Učinite to, a ako me bude tražio, bit ću ovdje. Heinrich tiho otvori vrata i uñe. U radnoj je sobi gorjelo svjetlo. Ruth je stajala blizu vrata. Ali tek što je Heinrich ušao, već se ponovno vratio stojeći prednjom zbunjena izraza lica. — Gospoñice Ruth — naš gospodin — molim vas, doñite! Nešto se dogodilo. Ruth je prestrašeno utrčala u sobu. Rochus Bernd je sjedio u naslonjaču kao i prije. Naslonio je glavu i spavao. Ali su mu ruke ukočeno visjele, a usta mu bijahu otvorena. Na malom stoliću pred njim ležalo je Marijino pismo koje mu je Ruth ranije dala. 27

GIGA

Ruth se trgne ugledavši njegovo ukočeno lice. Dohvati mu ruku, ali ona bijaše hladna i ukočena. Ona zajeca. — Heinrich — brzo — pozovite liječnika! — zavikne. Heinrich brzo ode, a Ruth se nagne nad starog gospodina. — Ujače Rochuse, dragi ujače, čuješ li me? — plakala je. Ali on je više nije čuo, bio je mrtav. Ruth padne pred njim na koljena ljubeći ujakovu ledenu ruku. Bio je uvijek velikodušan i brižan prema njoj. Ljubila ga je poput oca i poštovala ga. Bijla je tužna što je otišao od nje, a da mu se nije mogla zahvaliti za sve dobro što joj je učinio. Doduše prošao je rukom preko njezine glave kao da je blagosilje, prije nego je napustila sobu. Ona mu je priredila veliku radost. Ali ta je radost bila i prevelika za njegovo srce. Ugledala je pismo Clausa Herfurta na stolu i nagonski ga spremila u džep. Tuñe ga oči nisu smjele vidjeti. Ujaka Rochusa je vijest o vjenčanju njegove kćeri i roñenju unuka toliko obradovala, da to nije uspio preživjeti. — Možda mu nisam trbala dati pismo — šapne ona tiho. Pogleda pokojnikovo lice čije su crte odavale veliki mir. Sjeti se njegovih riječi kad mu je postavila to isto pitanje. Mirno se uspravi. Ne, nije mu smjela zatajiti pismo. Možda bi ionako umro, jer gaje ponekad mučilo srce. A tad bi umro ne saznavši za ono što ga je ispunilo takvom srećom. Bez saznanja da je imao unuka i nasljednika. Ruth se prisjeti mladog stranca. Ako je doista bio ujakov unuk, ako gaje došao posjetiti, ipak je stigao u pravo vrijeme. Možda ga je želio vidjeti samo iz daljine? Ali ne, on je želio pozvoniti i ući. Zasigurno će se vratiti. Hoće li to učiniti, ako sazna da je njegov djed mrtav? Ruth nije imala vremena za razmišljanje. Heinrich se vratio, a za njim je posluga navalila kroz otvorena vrata. Ruth obriše suze pa tiho zamoli poslugu neka izañu. Nisu smjeli ometati pokojnikov mir. Samo je Heinrich smio ostati uz pokojnika. Kad je liječnik stigao ustanovio je daje ujak Rochus umro od srčane kapi. — Je li gospodin Bernd doživio neko uzbuñenje? — zapita. Ruth nije znala što bi odgovorila. Rekne oprezno: — Poslijepodne razgovarao je sa mnom o svojoj pokojnoj kćeri. To ga je vjerojatno uzbudilo, jer se nakon toga nije osjećao dobro. Liječnik kimne. — U njegovim godinama se dogaña da srce može izdati i zbog najmanjeg uzbuñenja. Tim više, što je tek nedavno prebolio tešku bolest. Zalio se zbog srčanih smetnji. U svakom slučaju mrtav je već nekoliko sati. — Dakle više nema nikakve nade? — zapita Ruth dršćućim glasom. — Ne, gospoñice Alving! Ruth je tužno, vlažnih očiju, promatrala starog Heinricha koji se naslonio na ormar nastojeći se smiriti. I za njega je smrt njegova gospodina predstavljala težak gubitak. Ruth se tek sada sjetila koliko će joj se život izmijeniti nakon smrti njezinog dobročinitelja i staratelja. Ali nakon što je prvu bol isplakala, smirila se i dogovorila s liječnikom i Heinrichom sto je sve trebalo učiniti. Govorila je samoj sebi da je njezina prva dužnost obavijestiti pokojnikovu rodbinu. Pošla je do telefona i nazvala brata i sestru Bernd. Javila se služavka koja se brinula za njihovo malo kućanstvo. Ruth zapita jesu li brat i sestra kod kuće. — Ne, u kazalištu su! — odvrati služavka.

28

GIGA

— Znate li u kojem kazalištu? — Kako bih to znala? Meni nitko ništa ne govori — ljutila se djevojka. — Tad poručite gospodi da odmah, nakon što se vrate, telefoniraju u vilu Bernd. — Dobro, izručit ću im. — Ali ne zaboravite, važno je! Moram razgovarati s njima. — Dobro izručit ću im to čim se vrate kući. Ruth spusti slušalicu pa uzdahne. Čekala je uzalud do ponoći, a da se Berndovi nisu javili. Vjerovala je da su brat i sestra pošli nekamo nakon kazališta pa se neće vratiti do sutra ujutro. Umorna i iscrpljena od uzbuñenja tog dana napokon je pošla u krevet. Tog se dana dogodilo toliko toga, a morala je preinačiti i crnu haljinu, kako bije mogla nositi kao žalobnu. Drugog jutra, tek što je ustala, ponovno je telefonirala Berndovima. Javila se ona zlovoljna služavka. Ruth zapita uzbuñeno: — Niste gospodi izručili što sam vam rekla? — Nisam to mogla. Čekla sam ih do jedan sat, ali oni se nisu vratili. Zatim sam pošla spavati. Ne mogu ostati budna cijelu noć. — A jutros? — zapita Ruth. — Jutros još spavaju, jer su se vratili vrlo kasno. — Odmah ih probudite, moram razgovarati s njima. Pozovite na telefon gospodina Kurta ili gospoñicu Lenu. — Neću to učiniti! — Sto to znači? Učinite što sam vam naredila! — zavikne ljutito Ruth. — Ja ne, gospoñice! Ljute se na mene kad ih probudim i bacaju papuče za mnom. To znam iz iskustva. — Rekla sam vam da im moram javiti nešto važno. — Neće valjda biti tako važno. Čim ustanu reći ću im to. Rekavši to zlovoljna služavka spusti slušalicu. Ruth nije znala što bi učinila. Bila je sigurna da će Berndovi okriviti nju što već sinoć nisu saznali za ujakovu smrt. Ali ništa nije mogla izmijeniti. Nije imala vremena sama poći do Berndovih i probuditi ih. A zašto i bi? Učinila je sve što je bilo u njezinoj moći i sada se morala strpiti. Ukoliko su brat i sestra naredili služavci da ih ni u kojem slučaju ne smije buditi, morali su snositi posljedice sami. Tisuće je stvari trebala obaviti. Učiniti sve što se čini u slučaju smrti. Stari Heinrich joj je pomagao. Djelovao je vrlo zabrinuto, jer je znao da brat i sestra Bernd njega vole jednako tako malo kao i gospoñicu Ruth. — Nas dvoje morat ćemo zasigurno otići, kad se oni usele ovamo — govorio je zabrinuto samom sebi. Zasad to nije glasno izgovorio, jer on i gospoñica Ruth tog jutra nisu dolazili do daha. Ruth je satima uzalud čekala da se Berndovi jave. — Sto činiti, Heinrich? Brat i sestra Bernd se ne javljaju, a služavka ih neće buditi. Heinrich umorno odmahne. — Još će uvijek doći prerano. — Predbacit će mi što im to nisam prije javila. Heinrich kimne. — Zasigurno. Od njih nećemo dobiti ništa osim prigovora. Na to se ne morate pripremiti.

29

GIGA

7 Bijaše oko podne. Brat i sestra se još uvijek nisu javili. Činilo se da dugo spavaju. Ruth je sjela nekoliko trenutaka uz prozor dnevne sobe. Gledala je na ulicu. Cijelo to prijepodne nije imala ni trenutak mira. Ujaka Rochusa položili su na odar u velikoj plesnoj dvorani vile. Vrtlar je iz staklenika donio toliko cvijeća koliko je mogao. Sad je Ruth napokon imala nekoliko trenutaka mira. Dosad još nije imala vremena razmisliti o tome što će dalje činiti. Znala je da ne može ostati u ovoj kući. Morala je ostati samo tako dugo dok zakonitim nasljednicima ne preda ključeve i pokaže im poslovne knjige, kako bi sve obračunali. Pokuša se sjetiti što će činiti zatim. Ali nije uspjela, jer je tog trenutka ugledala pred vrtnim vratima onog mladića od jučer. Vidjela je daje pozvonio pa je brzo poskočila i otrčala u predvorje gdje je zatekla starog Heinricha kako promatra vrtna vrata. Želio je saznati tko namjera ući. Ruth ga uhvati za ruku. — Heinrich, kad onaj gospodin uñe u kuću, nemojte mu reći daje gospodin mrtav. Dovedite ga u radnu sobu. Mislim da znam što ga dovodi ovamo, pa ću vam to objasniti kasnije. — Dobro, gospoñice Ruth! — Ako vam dadne svoju posjetnicu, donesite mi je. Bit ću u dnevnom boravku. — Hoću, gospoñice Ruth! Ruth kimne pa krene u dnevnu sobu. Tek što je otišla mladi gospodin uñe u predvorje. Heinrich mu priñe. — Sto izvolite, gospodine? — Molim vas, odnesite gospodinu Berndu ovu posjetnicu. Zapitajte ga, može li me primiti. Heinrich dohvati posjetnicu pa ga uvede u radnu sobu. Zatim odnese posjetnicu Ruthi. Ona je uzbuñeno pogleda pa problijedi. — To je on! — procijedi. Heinrich je upitno pogleda. — Tko to, gospoñice Ruth? Ona se smiri. — Kasnije, Heinrich! Jeste li gospodina uveli u radnu sobu? — Jesam, gospoñice Ruth! — Dobro, moram razgovarati s njim. Ako Berndovi telefoniraju, pozovite me. Inače moram nesmetano razgovarati s gospodinom. Pobrinite se da nam nitko ne smeta. — Kako god želite, gospoñice Ruth! Ruth prvo požuri u svoju sobu pa spremi u džep pismo koje je našla u Marijinoj haljini. Zatim krene u radnu sobu. Kad je ušla, Gert Herfurt je iznenañeno pogleda. — Gospoñice, oprostite, ako sam nezgodno došao ovamo. Želio bih razgovarati s gospodinom Rochusom Berndom. Rekavši to, zapazi daje Ruth bila odjevena u crninu, što jučer nije bio slučaj. Ruth problijedi pa pocrveni zbog njegovih riječi. — Zacijelo ćete biti tužni, gospodine Herfurte, što već jučer niste ušli ovamo, kao što ste namjeravali — rekne uzbuñeno. On je iznenada pogleda. — Znate da sam namjeravao doći već jučer? Ona kimne. — Vidjela sam kako ste pružili ruku za zvoncem. Ali nažalost prestrašilo vas je što to nije bilo vrijeme za posjete. A sada ste zakasnili. Moj staratelj, gospodin Rochus, umro je jučer poslijepodne. Gert se trgne. — Ne, to nije moguće! Vidio sam ga jučer u vrtu, a poslijepodne na prozoru. Stajao je uspravno i djelovao snažno i zdravo. Ruth ga pogleda duboko dirnuto. — Imate pravo. Jučer se osjećao dobro. Doduše patio je od posljedica teške gripe, ali inače je sve bilo u redu. Samo što njegovo srce nije bilo zdravo. A uz to je jučer doživio radosno 30

GIGA

uzbuñenje. Zbog toga ga je pogodila srčana kap. U onom je naslonjaču umro. Gert Herfurt pogleda naslonjač, nastojeći se smiriti. — Zakasnio sam! — rekne poluglasno. Ona mu pristupi pogledavši ga sjajnim očima. — Ne prekasno, a da biste ga silno obradovali. Vidio vas je pa makar samo jednom. Usrećilo ga je što ste našli put do njega —napokon — govorila je dršćućim glasom. On je nemirno pogleda. — Gospoñice, vaše me se riječi čudno doimaju. Kako to da bi se gospodin Bernd mogao obradovati stoga što me vidio kako stojim uz vrtnu ogradu? Ona proñe rukom po kosi kako bi se smirila. — Molim vas, sjednite, moram vam reći više toga no što slutite. Gert sjedne, nakon što je sjela i ona. Neprekidno je promatrao njezino drago, blijedo lice. — Čudi me, gospoñice, da u ovoj kući trebam nešto saznati. Ovdje me nitko ne poznaje. Blijedi smješak obigra joj oko usana. — Gospodine Herfurte, poznajem vas! Dakako da osim mene nitko u ovoj kući ne sluti tko ste. Znao je to samo moj staratelj. Kad sam vas jučer srela na vrtnim vratima nisam još ni ja slutila tko ste. Zapazila sam jedino vašu veliku sličnost s nekim koga sam morala poznavati. Neprekidno sam razmišljala o tome. Zapazila sam i to da vas ova kuća vrlo zanima. Ali još uvijek nisam ništa znala. Tek poslijepodne, kad sam vas ponovno vidjela vani a vi ste onako uzbuñeno gledali u prozor za kojim je stajao moj staratelj, shvatila sam iznenada kome ste toliko nalik. Ne samo u licu, već i u hodu i svakoj kretnji. Ali u meñuvremenu dogodilo se nešto zbog čega sam progledala. On je uznemireno pogleda. — Znate da sam...? — Da ste unuk dragog pokojnika. Gert Herfurt se trgne. — Dakle, djed je znao za mene? — Ništa nije znao do jučer poslijepodne. Kad vas je ugledao vani to ga je obradovalo, jer ste mu se vrlo sviñali. Promatrao vas je sa zanimanjem. Nije slutio tko je čovjek koji mu je od prvog trenutka bio tako simpatičan. Nije slutio tko ste. To je otkrio tek slučaj, volja nebeska ili ne znam kako bih to nazvala. I to kad ste već davno bili otišli. Da smo vas mogli sustići možda ste svom djedu mogli reći još koju milu riječ. Njegovo bolesno srce nije izdržalo radost što ima unuka. Gert Herfurt preñe rukom preko čela, kao da mu je vruće. — Za mene su to zagonetke, gospoñice! Nasmiješila mu se svojim dražesnim, dobrim smiješkom koji ga je očarao. — Ubrzo ću za vas riješiti tu zagonetku — govorila je i ispričala mu što je jučer pronašla u džepu haljine njegove majke. — Našla sam to pismo dok sam još razmišljala o tome kome ste toliko nalik. Sada ću vam dati to pismo da ga pročitate, jer ono nije namijenjeno tuñim očima. Sudbina je vjerojatno odredila da ga nañem. Jer vaš ga je djed primio preko mene. Kod mene je svaka riječ tog pisma sačuvana poput svetinje. Možete pismo vratiti svom ocu. — Moj je otac umro prije dva mjeseca. — I vi ste doživjeli težak gubitak. Molim vas, uzmite to pismo! Ali sad ga pročitajte kako biste shvatili sve što vam još moram reći. Gert to učini, a nakon što je pročitao pismo uzbuñeno je pogleda. Dubok uzdah vine mu se iz grudi. — Sada sve razumijem. Moj je djed tek pročitavši to pismo saznao da su moji roditelji bili vjenčani i da ja postojim. — Da, to je tako. — Kako je to prihvatio?

31

GIGA

— Bio je duboko potresen. — Je li se ljutio na moje roditelje? Ruth odmahne glavom. — Ne, već je davno žalio zbog svog ponosa i krutosti. Blagoslovio je vašeg oca što je njegovoj kćeri poklonio godinu dana sreće. Ipak gaje mučila bol jer je trideset godina bio usamljen, a nije znao da ima unuka koji bi mu uljepšao život. Gert se uspravi. — Vjerujete li da bi me radosno prihvatio kao unuka? Ruthine oči se ovlažiše od uzbuñenja. — Kad biste barem znali kako je to djelovalo na njega. Ne mogu vam to bolje objasniti nego da vam ponovim svaku riječ našeg razgovora. Točno ih se sjećam, jer su to bile njegove posljednje riječi. Riječi čovjeka koji je bio moj dobročinitelj, koga sam ljubila i cijenila kao nikoga drugoga. Ponovila mu je riječi svog posljednjeg razgovora s Rochusom Berndom. Na kraju je dimuto izjavila: — Vidite i sami koliko je čeznuo upoznati vas. Za njega je bilo potpuno jasno da ste njegov jedini zakoniti nasljednik. Želio je to utvrditi kod bilježnika, ali na sreću to nije potrebno za ostvarenje vaših prava. Morate se samo legitimirati kao njegov unuk pa ćete tako ostvariti sva svoja prava. Postoje doduše još neki udaljeni roñaci, sinovi nekog bratića koji se smatraju njegovim nasljednicima, jer vjeruju da osim njih ne postoji nitko drugi. Oni će se ponašati neprijateljski prema vama, budite spremni na to. Ali neka vas to ne brine. Moj 11 aratelj nije imao dobro mišljenje o njima i ne bi ih rado vidio kao svoje nasljednike. Znam da od trenutka kad je saznao za vas za njega postoji samo jedan nasljednik, a taj ste vi. Gert je ozbiljno pogleda. Možda je slutio da mu je tajila ono stoje njegov djed namjeravao oporukom namijeniti njoj. — Vjerujete li doista da sam jedini nasljednik? Ona pocrveni, a kako nije željela lagati, zaobišla je to pitanje i mirno rekla: — Na to vam mogu najbolje odgovoriti njegovim posljednjim riječima koje mi je uputio: »Ruth, imam nasljednika, imam unuka! Neka ga Bog blagoslovi i dovede ga meni. Neka dadne da budem ponosan na njega!« A prije toga mi je rekao: »Sad imam nasljednika, sad se radujem sastavljanju oporuke, sada se ponovno radujem svom bogatstvu. Sve pripada mom unuku — mom unuku — mom unuku!« To kao da je oduševljeno kriknuo. Duboko bi vas potreslo da ste to mogli čuti. On dohvati Ruthinu ruku. — Hvala vam od srca zbog ovoga što ste mi otkrili. Ne mogu vam reći kako sve to djeluje na mene. I ja sam saznao tek prije kratkog vremena da imam djeda. Moj mi je otac to otkrio za vrijeme svoje bolesti, kratko prije smrti. Vjerojatno mi ranije nije govorio o mom djedu stoga stoje bio povrijeñen njegov ponos. Nije se želio nametati, jer je već jednom bio odbijen. Napokon je ipak počeo razmišljati o tome da li je u pravu pa me obvezao posjetiti djeda. Želio je i to da zatražim svoje nasljedstvo, ukoliko djed više ne bude na životu. Nisam bio samo njegov unuk, već i sin svoje majke. I vi ste mi rekli da je djed vidio u meni svog nasljednika, čim je saznao za mene. To mi je drago, ne zbog nasljedstva, već stoga što u tome vidim daje gajio tople osjećaje prema meni. Srce mije uzbuñeno kucalo kad sam jučer vidio djeda po prvi put. Osjećao sam da mi pripada i stoga me raduje što me priznao i što je priznao brak mojih roditelja. Vama sam dužan veliku zahvalnost što ste mi to omogućili u posljednji trenutak. Kad sam vas jučer prijepodne sreo htio sam vas nagovoriti i raspitati se o djedu. Ali nisam se usudio, iako su vam oči pune dobrote. Simpatični ste mi od prvog trenutka. — Da ste barem to učinili! Možda biste još upoznali svog djeda. Gert duboko uzdahne. — Kako često čovjek propušta nešto što bi rado učinio zbog glupa ponašanja. Ali to se više ne može nadoknaditi. Moram još nešto dogovoriti s vama. Smijem li vas nešto pitati?

32

GIGA

— Izvolite! — Jeste li siroče? — Od moje dvanaeste godine! — A jeste li bogati? — Ne, živjela sam od dobrote vašeg djeda koji je postupao sa mnom kao da sam njegovo dijete. — U tom slučaju možda sam pokvario i vaše zahtjeve za nasljeñem? — Nemam ih! — Ali moj vas se djed zacijelo namjeravao sjetiti u svojoj oporuci. Čini mi se da ste mi nešto zatajili o tome kad ste mi pričali o oporuci. Inače su sve vaše riječi zvučale iskreno, ali na jednom su mjestu zvučale nesigurno. Kladim se da je to bilo mjesto na kojem je moj djed spomenuo da će se u svojoj oporuci sjetiti i vas. Molim vas, budite iskreni sa mnom što se loga tiče. Žarko rumenilo oblije Ruthine obraze, odavajući mu da je imao pravo. Oklijevala je trenutak prije nego li ga je otvoreno pogledala. — Ne želim biti nepoštena, ali molim vas, nemojmo govoriti o tome! Samo stoga da ne bih pobudila sumnje u dobrotu ujaka Rochusa rekla sam vam da je za njega bilo razumljivo samo po sebi skrbiti se za mene i nakon smrti. Ali ne pogaña me što tu svoju namjeru nije uspio izvesti. Pružio mije tako sjajno obrazovanje da mogu stati na svoje noge. A posjedujem i nešto novaca, te skromnu ostavštinu svojih roditelja. Za mene je olakšanje što me nije naveo u svojoj oporuci, jer njegovi roñaci vjeruju da sam se htjela domoći tog nasljedstva. Zaviñali su mi na ljubavi i skrbi mog staratelja. Sretna sam što sam tu sumnju skinula sa sebe. Gert zadivljeno pogleda njezino čisto, pošteno lice. — Nadam se da ću moći ispuniti volju svog djeda što se vas tiče. Ruth podigne ruke kao u obrani. — Ne, molim vas, ne govorite o tome! Hvala vam na dobroj volji, ali doživjela sam već tolika dobročinstva u ovoj kući da ne bih željela povećati dug zahvalnosti. Pomoć mi nije potrebna. Ali ako vas smijem zamoliti za nešto, onda je to da ne zaboravite starog slugu Heinricha i još neke od posluge. Heinrich je četrdeset godina radio za vašeg djeda pa bi mu bilo teško, ako bi ga sada istjerali iz kuće. Gert nagonski dohvati njezinu ruku i poljubi je. — O tome ćemo još razgovarati kad bude vrijeme za to. Dakako da neću zaboraviti starog, odanog slugu svog djeda. Meni je samo neugodno što ćete zbog mene doživjeti gubitak, a jednako je to tako i s roñacima mog djeda. Vjerojatno sam za njih došao u krivi trenutak. Ruth uzdahne. — Ne sumnjam u to! Znam da posve sigurno računaju s tim nasljedstvom. Vaš bi ih se djed zasigurno sjetio, jer je vjerovao da nema izravnih nasljednika. Nije ih volio, čak ih je i prezirao. Zgražavao se zbog njihova ponašanja, jer je bio pošten i ispravan čovjek. Učinio im je mnogo dobra. U njegovim knjigama naći ćete navedene svote koje im je davao. Oni će biti užasnuti kad saznaju da im je izmaklo bogato nasljedstvo. To vam govorim kako biste se mogli pripremiti na njihovo neprijateljstvo. Cesto sam patila zbog njihovih ispada punih mržnje. Plašila sam se da bi zbog toga ujak Rochus mogao ostaviti oporuku u moju korist. Zaviñali su mi na nasljedstvu više nego na njegovoj ljubavi prema meni. Inače ne govorim o tim ljudima, to nije moj način, ali čini mi se da je moja dužnost, zbog mog dobročinitelja, upozoriti vas na te ljude. Smatram da su sposobni za sve — i za najgore. Molim vas, čuvajte ih se! — Hvala vam na upozorenju! Opasnost koju poznaš, više to i nije. Nadam se da ću vam moći nadoknaditi svu dobrotu i pažnju koje ste mi pružili. Ali imam još jednu molbu na vas. Ruth ga pogleda svojim lijepim, iskrenim očima. — Što mogu učiniti za vas?

33

GIGA

— Molim vas, odvedite me do mog djeda. Želio bih ga vidjeti još jednom i istovremeno se oprostiti od njega. Pri tom želio bih biti nasamo s njim. Njezine oči zasjaše. — Raduje me što ste izgovorili te riječi pa ih smatram posve razumljivim. Izmeñu vas i vašeg djeda ima mnogo toga nepoznata, što morate otkloniti. Drago mi je što će njegov unuk stajati uz djedov odar. Da će njegove oči počivati na njemu. Oči pune tople sućuti. Vjerujte mi, vrijeñanje toga, iako je odbacio vašeg oca. On je pogleda toplim smiješkom. — Ne morate biti njegov zagovornik, moje srce govori za njega. Njihovi se pogledi sretoše. Promatrali su se neko vrijeme zaboravivši sve oko sebe. Držao je njezinu ruku čvrsto u svojoj. Ona je izdržala njegov pogled dok joj izdajničko rumenilo nije navalilo na obraze. Zatim je brzo izvukla svoju ruku iz njegove. — Doñite! — rekne brzo. Odvela gaje u dvoranu u kojoj su ležali smrtni ostaci Rochusa Bernda. Propustila ga je i zatvorila vrata kako bi mogao ostati nasamu sa svojim djedom. Zatim pritisne ruke na srce, obuzeta toplim osjećajima, pa uzdahne duboko. Nekoje vrijeme stajala tako zaklopljenih očiju. Razmišljala je o divnim trenucima koje je upravo doživjela.

34

GIGA

8 Ruth je polagano ktenula u predvorje, gdje je htjela pričekati Gerta Herfurta. Tamo je zatekla starog Heinricha koji je zabrinuto gledao pred sebe, jer nije znao što će biti s njime. Njegova mala ušteñevina, stečena kroz četrdeset godina rada, propala je zbog inflacije. Nije više imao mnogo sredstava za život. Sto će biti s njim? Ruth položi ruku na njegovu. — Služili ste četrdeset godina ujaku Rochusu, zar ne? Heinrich kimne. — Da, gospoñice Ruth, a sada kad to više ne mogu činiti, postao sam suvišan samom sebi. Sto će biti sa mnom kad ću morati napustiti kuću? Ona ga pogleda svojim dobrim očima. — Heinrich, to se neće dogoditi. Novi gospodar pružit će vam mirnu starost nakon tako duga rada. Heinrich odmahne rukom. — Gospoñice Ruth, o Kurtu Berndu imam jednako tako loše mišljenje kao i o njegovoj sestri. Ako se to dvoje useli ovamo, skupit ću svoje stvari, a to ćete moći i vi, jer gospodin Bernd nije ostavio oporuku. Jučer, kad sam mu pomagao pri odijevanju, rekao je da će to učiniti još prije svog putovanja. Ruth kimne. — Da, nije ostavio oporuku. Napustit ću ovu kuću, čim sve bude sreñeno. Uvijek sam računala na to. Mlada sam i mogu raditi. Heinrich uzdahne. — Znam da gospodinove namjere s vama nisu bile takve. Bili ste mu bliži od nećaka i nećakinje Bernd koji se namjeravaju raširiti ovdje. — Možda i neće, možda će se dogoditi nešto drugo. Jeste li pogledali gospodina koji je došao malo prije? — Ne baš točno, jer moje stare oči više ne vide tako oštro. — Inače biste opazili koliko je nalik dragom pokojniku. Morate to saznati kako biste bili malko manje zabrinuti. Nećete govoriti o tome dok ne kucne pravi trenutak. Poznavali ste kćerku ujaka Rochusa, zar ne? Heinrich kimne. — Naša gospoñica Marija! Dakako da sam je poznavao. Bila je anñeo dobrote, a nakon njezine smrti kuća mog gospodina postala je pusta. Ovdje je zavladala tišina već nakon što je otišla u Englesku. Ruth dohvati njegovu ruku. — Heinrich, gospodin koji je malo prije došao je sin gospoñe Marije Herfurt, roñene Bernd. Ona se udala u Engleskoj i vratila se kući kako bi svom ocu priznala da je postala ženom Clausa Herfurta i daje rodila sina. Moj staratelj saznao je to istom jučer, kratko prije svoje smrti i to ga je toliko uzbudilo. A danas je stigao njegov unuk kako bi ga upoznao. Sada stoji uz njegov odar. Nažalost, stigao je prekasno da razgovara s njim, ali vidio ga je jučer. Srce ujaka Rochusa nije izdržalo radost što ima unuka i izravnog nasljednika. Ne brinite se više, jer je mladi gospodin nalik svom djedu i neće dopustiti da oskudijevate. On je dobar i plemenit. Stari je sluga kao bez snage pao na stolac. — Dragi Bože, molio sam te za čudo, da me ne izbace na ulicu pod stare dane, a sada se to čudo zbilo — mucao je. Tog je trenutka zazvonio telefon. Ruth stavi prst pred usta. — Nemojte govoriti o tome. Kad gospodin Herfurt izañe, zamolite ga neka pričeka još trenutak, a ja ću se javiti na telefon. Heinrich kimne promatrajući Ruth još uvijek pomalo iznenañeno. Ruth podigne slušalicu. — Tko je tamo? Lena odgovori: — To sam ja, gospoñice Alving. Sto se dogodilo? Naša služavka mi je upravo rekla da ste 35

GIGA

telefonirali već sinoć navečer. Kasno smo se vratili i dugo smo spavali. Dakle, što se dogodilo? — Žao mi je, gospoñice Bernd, da tek sada mogu razgovarati s vama. Ali vaša služavka vas nije željela buditi, iako sam navaljivala. — Bože moj, što mi morate reći u takvoj žurbi? — Nešto vrlo važno — i vrlo tužno. Moram vam reći da je vaš ujak Rochus umro jučer navečer od srčane kapi. Nasta tišina, a zatim krik: — Mrtav je? — Nažalost, da, gospoñice Bernd! Našli smo ga prije večere mrtva u njegovoj radnoj sobi. Ponovno stanka. A zatim Lena napadne Ruth kao da je njezina služavka: — A to saznajem tek sada? Preziran smiješak obigra oko Rutinih usana. Znala je da će joj prigovarti zbog toga, usprkos njezinih nastojanja. — Ranije nisam uspjela doći u vezu s vama, pa to činim tek sada. — Nemojte razgovarati sa mnom tim tonom, razumijete li? Trebali ste doći k nama. — Hoćete li mi reći gdje sam vas mogla naći? Vaša djevojka nije znala čak ni u kojem ste kazalištu. A uz to nisam imala vremena, jer me čekalo mnogo posla. — Mogu zamisliti što ste činili. Brzo spremili za sebe neke dragocjenosti. Ruth problijedi od zgražanja. — Zabranjujem vam takve izjave, gospoñice Bernd! Možete pregledati moje kovčege, ukoliko to želite i imate pravo na to. — Zasigurno to želim i imam to pravo. Siñite sa svog prijestolja, draga moja! Ali prije nego doñem do vaših kovčega, oni će već biti prazni. Takve su mi stvari dobro poznate. — Ta uvreda pogaña vas, a ja sam bespomoćna pred vama. Imate li još kakvih želja? — Dakako! Objedovat ćemo u vili, a za pola sata neka automobil bude ovdje kako bismo napokon mogli vidjeti što se tamo dogaña. — To ste mogli učiniti već i ranije, da sam uspjela doći do vas. Poslat ću vam automobil za pola sata. Zatim Ruth spusti slušalicu, dršćući od zgražanja. Izañe u predvorje u kojem je zatekla Gerta Herfurta uz starog Heinricha. On uznemireno pogleda njezino blijedo lice. Opazi da se bori protiv suza. — Nadam se da vaš telefonski razgovor nije bio neugodan? Ruth hrabro proguta suze. — Bila je to gospoñica Bernd. Predbacivala mije što joj nisam ranije javila za ujakovu smrt. Ali ja sam doista sve pokušala. Usudila se reći mi da sam to vrijeme iskoristila kako bih sakrila neke dragocjenosti za sebe. Upozorila me da će pretražiti moje kovčege. — Kako užasno! — procijedi Gert Herfurt i zabrinuto je pogleda. Ruth dršćući uzdahne. — Od njih me ništa ne čudi. Nije mi novo da brat i sestra vjeruju kako se želim nezakonito obogatiti nasljedstvom njihova ujaka. Ali gospoñica Bernd se ne bi usudila izjaviti to tako drsko dok me moj staratelj štitio. Stari Heinrich stane uz nju. — Nemojte biti tužni, gospoñice Ruth? Uopće vas se ne može osumnjičiti zbog nečeg takvoga. Gospoñica Bernd sumnja stoga što bi se ona tako ponašala. Ne želim ništa redi, ali mislim si svoje. Ruth se sabrala teškom mukom. — To je tek početak onoga što me očekuje od njih — rekne tiho. Gert dohvati njezinu ruku pun tople sućuti. — Mogu li se i u tom pogledu smatrati nasljednikom svog djeda? Smijem li vam ponuditi svoju zaštitu? Smatram to svojom dužnošću, jer mi je njegov vjerni sluga upravo rekao da vas

36

GIGA

je moj djed smatrao kćerkom. Molim vas, povjerite se mojoj zaštiti! Ruth obuzme ugodan osjećaj sigurnosti i zaštićenosti. Pogleda ga vlažnim očima. — Hvala vam na ponudi! Pa, ako se jednom ne budem mogla štititi sama, zatražit ću vašu pomoć. — Uvijek ću biti spreman pružiti vam je. Ruth je sada naložila Heinrichu neka javi vozaču da za pola sata krene po brata i sestru Bernd. — Gospoñica Bernd želi danas sa svojim bratom objedovati ovdje. Treba joj poslati auto — rekla je. — Ne bi trebala izigravati vlasnicu prije nego bude imala pravo na to — promrmlja Heinrich ratoborno. Kad su Ruth i Gert ostali sami, on se nasmiješi: — Stari Heinrich je vaš obožavatelj i prijatelj. Odao mi je daje djed oporukom želio osigurati vašu budućnost. Pričao mi je i puno dobroga o vama. Ruth porumeni. — Heinrich je pristran. Voli sve što je volio njegov gospodin, a ne trpi nikoga koga taj nije mogao trpjeti. — Znači, djed nije trpio sestru i brata Bernd? — To je točno. Ali molim vas, recite mi kako bih se ponašala prema njima. Želite li da im odam tko ste i da ćete zahtijevati nasljedstvo za sebe, ili ćete sačekati ovdje i sami im to reći? Gert je razmislio. Zatim je rekao mirno i odlučno: — Želio bih prvo razgovarati s bilježnikom i raspitati se kako bih se ponašao. Možete li mi preporučiti nekog dobrog? — Potražite doktora Jungmanna, bio je bilježnik i pravni savjetnik vašeg djeda. U meñuvremenu je zasigurno primio pismo kojim ga djed poziva sebi zbog sastavljanja oporuke. Recite mu da vas ja šaljem k njemu. Sposoban je i vrlo pošten. — Hvala vam, gospoñice! Učinit ću to. U meñuvremenu dopuštam vam da ispričate bratu i sestri Bernd ono što smatrate potrebnim. A sada ne želim dulje smetati. Oprostio sam se od svog djeda. Neću zaboraviti taj sat kad sam razgovarao s njim kao daje još živ. Vratit ću se tek na njegov sprovod. Prije toga ne bih želio unositi svañu u kuću. Ne želim remetiti njegov mir. Tek nakon pokopa ostvarit ću svoje pravo. U meñuvremenu vas molim, da se brinete za sve u kući. I da nadgledate sve što vam je moj djed povjerio. Molim vas, pozdravite u moje ime brata i sestru Bernd, jer su oni ipak moji roñaci. Ukoliko to bude moguće izbjegavat ću svañu s njima. Ona ga pogleda uzdahriuvši duboko. — To nećete moći izbjeći. Gert dohvati njezinu ruku. — I ne dajte da vas ponizuju. Neću dopustiti da vas vrijeñaju. Ruth ga je netremice promatrala. Stajali su tako neko vrijeme s rukom u ruci, zaboravivši sve oko sebe. Tad se Ruth trgne kao iz sna i povuče se korak. Ali Gert nije ispuštao njezinu ruku. — Sretan sam što sam vas zatekao u ovoj kući. Čini mi se kao da mi vaša prisutnost pruža pravo na ovaj dom. Zar ne, ostat ćete dok se sve ne sredi? Njezina je ruka tiho drhtala u njegovoj. — Ako mi dopustite ostati, zacijelo ću to učiniti. — A tko bi vam to branio? Ima li netko pravo otjerati vas odavde? Ruth duboko uzdahne. — Osim vas vjerojatno nitko. Ali moglo bi se dogoditi da mi brat i sestra Bernd učine svojim ponašanjem boravak u kući nemogućim. — Ne, ne smijete otići, obećajte mi to! Ako vas uvrijede, nemojte reagirati. Moram vas zateći u kući. Čini mi se kao da smo se zbližili kroz ovo kratko vrijeme poput ljudi koji se poznaju već godinama. Moram vas ponovno vidjeti — govorio je uzbuñeno, promatrajući je pogledom punim molbe.

37

GIGA

Ruth se pričini kao da te riječi prelaze preko nje poput topla vala. — Ostat ću, čak ako me ponos bude tjerao otići. Sus-pregnut ću ga i podnositi uvrede — izjavi tiho. On joj toplo poljubi ruku. — Hvala vam, sad sam posve miran. Zahtijevat ću zadovoljštinu od svakoga tko vas bude vrijeñao. Do viñenja, gospoñice Alving! — Do viñenja! Rekla je to tiho, kao u snu. I kao u snu još ga je uvijek vidjela pred sobom, osluškujući riječi koje joj je govorio. On se na vratima još jednom okrenuo. Njihovi su se pogledi sreli, a zatim su se vrata zatvorila za njim. Rulh se uspravi i makne kosu s čela. Požuri u dvoranu pa klekne uz pokojnikov odar. — Ujače Rochuse, dragi ujače! Nije znala kako bi izrazila svoje osjećaje, već je samo zaplakala.

38

GIGA

9 Lena Bernd isprva nije znala što činiti kad je saznala za smrt svog ujaka. Nije osjećala bol, već samo radost. Napokon je stigao kraj tom bijednom životu u kojem je nakon svake male radosti slijedilo mučno otrežnjavanje. Sada će se to promijeniti. Nebesa! Sada je bila neizmjerno bogata! Za Lenu Bernd bio je vrijedan samo život pun zabave i užitaka. Bijaše još zadovoljnija jer joj je uspjelo za vrijeme razgovora reći Ruth Alving nekoliko uvreda. Kad je sada, završivši s razgovorom, ugledala neurednu, zlovoljnu služavku, napala ju je: — Zašto nas sinoć niste čekali i rekli nam da moramo hitno telefonirati? Djevojka je pogleda ne shvaćajući baš mnogo. — Svima je važno kad telefoniraju. Najčešće onima zbog neplaćenih računa. Ne znam što je vama važno, a što nije. Ne mogu čekati do pet ujutro, ako po danu moram raditi. Ne mogu spavati cijelo prijepodne. Lena se uspravi pred služavkom koje se inače bojala. Ova naime već mjesecima nije dobivala plaću, a izdržala je u ovoj kući samo stoga što zbog svojih loših svjedodžaba nije mogla dobiti drugo zaposlenje. Zato što su joj dugovali plaću, znala je biti drska, ali Lena to inače tobože nije zapažala. Sada je odgovorila ne baš na najotmjeniji način. — Lina, ne budite drski, inače ćete letjeti. Ona je pogleda silno iznenañeno i uvrijeñeno. — Dajte mi prvo moju plaću. Već mi je dosta ove kuće. — Dobit ćete svoju plaću, vi drsko stvorenje. A zatim ćete izletjeti odavde. — Kako ću izletjeti? Vidjet ćemo tko će izletjeti. Možda čak i vi, ne budete li platili najamninu. Lena joj zalupi vrata pred nosom. A zatim poče osluškivati što se zbiva u bratovoj sobi. Pomisli da se napokon budi. Otvorila je vrata i pogledala svoju neurednu sobu. Na podu su ležali porazbacani odjevni predmeti. Napokon je pronašla stari kućni kaput, prebacila ga i krenula do brata. Odlučno zakuca na vrata. Ali unutra je sve ostalo tiho. Ona nestrpljivo otvori vrata. — Kurte, poslušaj! Nebesa, kako čvrsto spavaš! Probudi se! Ujak Rochus je mrtav! Mrtav je! — vikala je. No njezin se brat nije micao u krevetu. Lena mu priñe bliže pa udahne zrak namrštivši nos od gañenja. — Kako ovdje smrdi! Moglo bi mi pozliti. Brzo je otvorila prozor, a zatim je ponovno prišla krevetu i počela tresti brata za ramena. — Kurte, pospanko, probudi se napokon! Čuješ li? Naš je ujak mrtav! Prošlo je to prokleto vrijeme! Probudi se, automobil će doći po nas za pola sata. Njezin je brat samo nešto progunñao, na trenutak podigao teške kapke, ali nije se uspio probuditi. Lena se poče bespomoćno ogledavati po sobi. Bila je jednako tako neuredna kao i njezina. Na noćnom ormariću ležala je kutija cigareta i pepeonik pun opušaka. Oni su širili onaj čudan težak i slatkast miris koji je ispunjavao sobu. Lena pomiriši pepeo, trgne se pa ponovo pokuša probuditi brata. Kako to i opet nije pomoglo dohvatila je čašu vode i prolila mu je preko lica. Tad se on polagano počeo buditi zureći u nju. — Što je, što hoćeš? — Nebesa, tebe bi se moglo ukrasti u snu. Probudi se napokon! On se mukotrpno uspravi stresajući hladnu vodu sa sebe. — Sto se dogodilo? Sto tako vičeš i polijevaš me vodom? Zatvori prozor, hladno je. — Ovdje je zrak bio užasan, a nije mi uspjelo probuditi te. Lena zatvori prozor, a on ponovno legne, još uvijek pospan. 39

GIGA

— Lena, ako me opet jednom nañeš takva, ne trudi se probuditi me. Prije nego proñe pola sata, neće ti to uspjeti. — Kakvih pola sata? — Prije pola sata, upravo kad sam htio ustati, ponovno sam osjetio napad žući. Neki dan mi je poznanik prodao cigarete koje pravi sam. Sadržavaju snažno opojno sredstvo koje čovjeka omamljuje pola sata tako da ne osjećaš bol. Ali kao što rekoh, točno pola sata kad uglavnom proñe ono najgore. Sretan sam što imam te cigarete. Da si došla ranije ne bi me uspjela probuditi. Nakon pušenja takve cigarete uvijek se budiš tek nakon pola sata, a ponekad se spava još i dulje. Ali pola sata čovjek je kao mrtav — potpuno omamljen. Lena znatiželjno pogleda kutiju s cigaretama. — To su te cigarete? -Da! — Izgledaju poput svih drugih. Čini mi se da čak poznam tu marku. — Moj poznanik može svaku vrstu preraditi na taj način. On je kemičar. Kupio sam izvjesnu količinu pa ih uvijek nosim sa sobom. Ovi žućni napadi su strašni. Ali što tražiš u mojoj sobi? Ona ga poče tresti smijući se. — Nisi li čuo? Naš je ujak mrtav — mir njegovu pepelu! Sada je Kurt brzo skočio iz postelje. Stajao je pred njom odjeven u ne baš odveć čistu pidžamu. - Što govoriš? — zapita, pogledavši je uzbuñeno. Dakle još jednom: ujak je mrtav — izjavi i nasmije se zbog izraza njegova lica. On proñe rukom kroz kosu. — Ne šališ li se, Lena? Ona ga ozbiljno pogleda. - S takvim se stvarima čovjek ne šali. Dakle, spremi se. Uskoro će stići automobil. Alvingova nam je telefonirala već sinoć, kao što mije služavka upravo rekla. Pri tom je postala silno drska. Izbacit ću je. Sada će ovdje vladati drugi ton. — Sto se mene tiče! Reci mi je li ujak Rochus doista mrtav? — Doista je mrtav! Umro je od srčane kapi. Alvingova je dakako sretna što nas nije uhvatila na vrijeme. Zasigurno je za sebe spremila mnoge stvari. Moramo požuriti u vilu. Kurt zaroni glavu u lavor. Lena je sjela na njegov krevet i poigravala se kutijom cigareta. — Kurte, i ja bih htjela jednom popušiti takvu cigaretu. On je ručnikom od frotira brisao kosu. — Ne pravi gluposti, budi sretna što ti to nije potrebno. — Je li čovjek od toga doista potpuno omamljen? — Potpuno. Nakon pet minuta više ne osjećaš bol, ne znaš više gdje si. — A inače su cigarete bezopasne? — Ne smije se pustiti baš mnogo njih. Glava te obično zaboli tek kasnije. Ali to prolazi od hladne vode i svježeg zraka. Ona stavi kutiju na noćni ormarić. — Dakle, ako me jednom nešto zaboli, dat ćeš mi tu cigaretu. Sjetila sam se nešto, ako netko popuši takvu cigaretu, možeš učiniti s njim što hoćeš. To je zapravo sjajno za džepokradice. Zamisli kakve bi uspjehe mogao postići s time. Prava je sreća što će se sada prilike popraviti za nas, inače bismo mogli pasti u iskušenje i popraviti na taj način naš financijski položaj. Sjeti se samo onog Nizozemca koji je sinoć očijukao sa mnom. Imao je lisnicu punu dolara. Najradije bih bila pružila prste i otela mu ih. — Da, i ja sam kao hipnotiziran promatrao to blago. Ali nisam se sjetio cigareta. Na sreću, tome je sada kraj. Nećemo više dolaziti u iskušenje ponuditi nekome te cigarete. Osobito ne ako ima dolare u džepu. Ali sad izañi, jer se moram odjenuti. A i ti se uredi. — Da, moram navući crnu haljinu. Imam li jednu? Da, mogu odjenuti crnu večernju haljinu i zamotati vrat crnim šalom. Zasad to mora biti dovoljno. Iz vile Bernd telefonirat ću u modnu kuću i naručiti crne haljine. Treba dostojrio žaliti za bogatim ujakom, zar ne? — Da, a sada nam pripremi dobar doručak.

40

GIGA

— Nadam se da imamo još dovoljno novaca za to. Alvingovoj sam rekla da ćemo objedovati u vili. — Sjajno! Lena je upravo željela izaći kad joj je brat doviknuo: — Lena! -Da? — Nadam se da ujak nije ostavio oporuku? Lenine oči zasjaše. — Nemoj me strašiti! Odmah ću ispitati Alvingovu na diplomatski način. — Ubio bih je, ako joj je ujak ostavio svoj imetak. — I ja, to ti mogu reći. Nadam se da nema oporuke. A tada će nama sve pripasti. Baš sve! Lena je napokon izašla. Vani je otvorila vrata kuhinje. — Lina, skuhajte nam jaku kavu, ali brzo! Donesite kruh i jaja. Lina drsko pogleda svoju gazdaricu. Dajte mi novac za kruh i jaja. Nitko više neće davati nisla bez novaca. - Baš me briga! A novac? Fućka mi se za novac! Djevojka stavi ruke na bokove. — Vjerojatno ste naslijedili ili dobili na lutriji. Lena se ponosno uspravi. — Da, moj ujak Bernd je umro, a mi smo njegovi nasljednici. Sada će ovdje sve postati drukčije, a to će biti i kraj vaše drskosti. Dakle, požurite, doručak mora biti spreman za četvrt sata. Rekavši to, Lena zalupi kuhinjskim vratima. Lina pogleda Za njom. A kad joj je Lena kasnije pružila stotinu maraka rekla joj je: — Javite mi, kad stigne naš automobil! Služavka je glupo pogleda. Automobil kao daje izazvao njezino divljenje. Požurila se i točno za četvrt sata pristojno poslužila doručak. Automobil je dakako morao čekati još četvrt sata prije nego su brat i sestra bili spremni. Lena je odjenula crnu haljinu i navukla crni baršunasti ogrtač, obrubljen krznom. Na glavu je natuknula crni šešir s kojeg je skinula šareni ukras od perja. Kurt je napokon pronašao crnu vrpcu oko ruke koju je nosio nakon očeve smrti i stavio je na rukav svog ogrtača. I on je djelovao tobože tužno pa je otmjenim izrazom tuge pozdravio vozača koji je otvorio pred njim vrata automobila. Kad su stigli do vile Bernd, Ruth ih je dočekala u predvorju. Pozdravila ih je pristojno, ali suzdržano. Kad joj je Lena nepristojno dobacila ogrtač i zapovijedila joj neka ga objesi, Ruthine usne zadrhtase. Bez riječi predala je ogrtač Heinrichu. Kurt je starom sluzi dobacio i svoj ogrtač pa se okrenuo prema Ruthi: — Zar doista nije postojala mogućnost obavijestiti nas ranije o smrti našeg dragog ujaka, gospoñice Alving? Pri tom je požudno pogledao mladu djevojku. Razmišljao je o tome ne bi li Alvingovoj možda ipak poklonio svoju naklonost. Bila je vrlo zgodna. Ruth na sreću nije slutila o čemu on razmišlja. — Ne, gospodine Bernd, nisam znala gdje ste, a vaša služavka mije vrlo nerado davala obavještenja. Jednostavno je spustila slušalicu kad sam počela navaljivati. Uz to imala sam jučer i danas mnogo posla. Točno ću vas obavijestiti o svemu. Ali možda biste radije prvo krenuli do odra svog ujaka. Brat i sestra istog trenutka tužno je pogledaše. — Dakako, gdje se nalazi odar našeg dragog ujaka? — zapita Kurt. Lena odmahne. — Ne mogu ga pogledati. To bi me slomilo. Želim ga sačuvati u sjećanju kakav je bio za vrijeme života. Kurt, poñi sam onamo, i donesi mu naše posljednje pozdrave. Pritisne rupčić na oči. Kurt je bio žut i zelen. Ni on se nije osjećao dobro nakon žučnog napadaja i one cigarete. A sada je morao pristupiti odru. To bijaše odveć za njega, ali ipak se sabrao.

41

GIGA

Lena i Ruth krenuše u dnevni boravak, a Kurt se vrlo brzo našao ponovno uz njih. Djelovao je bijedno. — Gospoñice Alving, neka nam donesu bocu vina. Onog burgundca kojeg je ujak uvijek pio za vrijeme doručka. Vjerojatno postoji velika zaliha. Ruth kimne. — Sve je točno upisao u popis vinskog podruma. Ujak Rochus vodio ga je do posljednjeg dana. — Dobro, jednom ću ga pregledati. Dakle, neka donesu vino. Vijest o smrti mog ujaka duboko me potresla. Ruth pozvoni. — Donesite bocu burgundca kojeg je gospodin obično pio za vrijeme doručka. Heinrich zapita: — Koliko čaša, gospoñice Ruth? Ruth upitno pogleda Lenu. — Želite li i vi popiti vino? — Dakako. — Dakle dvije čaše. — I to što je brže moguće, starce! — promrmlja Kurt. Sluga izañe. — Sto ima danas za objed? — zapita s visoka Lena. Ruth se okrene prema njoj. — Juha od zobenih pahuljica, svinjetina i mrkvica, te riža na mlijeku s kompotom. Lena namršti nos. — Zašto nam nudite tako jednostavan objed? Zašto ne onakav kakav je uobičajen u ovoj kući? — Nikada ovdje nismo jeli nešto drugo. Ujak Rochus volio je jednostavna jela i smatrao je grijehom jesti odviše u vrijeme kad mnogi gladuju. — Nećete mi valjda reći da se ovdje uvijek jelo tako jednostavno? — Ne znam zašto bih to činila. Jelo smo uvijek dogovarali za cijeli tjedan pa vam kuharica može pokazati jelovnik za cijelu proteklu godinu. — Gdje je Heinrich tako dugo s tim vinom? Taj doista više nije sposoban ni za što. Ovdje treba načiniti red. Ne znam zašto je ujak još uvijek plaćao tog starog neradnika — ljutio se nestrpljivi Kurt. Ruth ga ozbiljno pogleda. — Možda stoga stoje četrdeset godina vjerno služio ujaku Rochusu. Uostalom, još je uvijek marljiv i trudi se ispunjavati sve svoje dužnosti. — Ne znam da li vas je moj brat pitao o tome, gospoñice Alving! Uostalom, gdje su ključevi kuće koje vam je dao moj ujak. — Još ih uvijek čuvam. — Donesite ih, odsad ću ih ja čuvati — naredi Lena. Ruth joj se mirno obrati. — Zao mi je, ali ne mogu vas poslušati. Odgovorna sam za sve u kući. Ključevi i poslovne knjige izručit ću samo zakonitom nasljedniku, čim ga sud odredi. — Pa što tu ima sud odrediti? Zakoniti smo nasljednici ja i moja sestra — dobaci Kurt. — O tome ne mogu ja donijeti svoj sud — odvrati mirno Ruth. Lena je bijesno pogleda. — Uvijek ste se vrtjeli oko mog ujaka pa zasigurno znate je li ostavio oporuku. — O tome vas mogu točno obavijestiti, jer mi je ujak Rochus ispričao sve o tome. — Nemojte ga u našem prisustvu više nazivati ujakom. On to nikada nije bio. Nazovite ga kako se pristoji, a to je »gospodin Bernd«. Lagano rumenilo oboji Ruthine obraze. Ali prisjeti se Gerta Herfurta pa stoga mirno prihvati Leninu primjedbu. — Moj staratelj dao mije pravo tako ga nazivati, a to mi nitko neće oduzeti pa ni vi. — Uvijek ste bili drski, ali sada je prošlo to vrijeme. Ruthinim usnama prijeñe gotovo

42

GIGA

nadmen smiješak. — Čini mi se da ste to zapravo vi. — Lena, prestani se svañati! — dobaci joj njezin brat. — Želimo čuti od gospoñice Alving je li ujak uopće ostavio oporuku. Lena se bijesno ugrize za usne. Ruth se, pak, mirno okrene prema Kurtu i reče: - Ne, ujak Rochus nije ostavio oporuku. Brat i sestra odahnuše što je odavalo koliko su se plašili oporuke. — Jeste li sigurni u to? — brzo zapita Lena. — Da, ovih je dana govorio o tome pa sam morala kratko prije njegove smrti pisati doktoru Jungmannu da doñe i dogovori s ujakom Rochusom sve u vezi s oporukom. Htio ju je sastaviti prije putovanja. Lena je pobjedonosno pogleda. — To je zacijelo bolno za vas. Uzalud ste se toliko trudili —primijeti podrugljivo. Ruth je problijedila, ali je samo mirno odgovorila: — Nadam se da ne očekujete odgovor na to. Lena podrugljivo slegne ramenima. — Prevarili ste se, gospoñice! Kako ujak nije ostavio oporuku, znate da smo mi njegovi nasljednici. Stoga mi možete mirno predati ključeve. Želim ih čuvati uza se. Heinrich je stavio vino na stol, a njegove su ruke drhtale dok je punio čaše. Stoga je kapljica pala na poslužavnik. Kurt mu brzo uzme bocu iz ruke. — Više niste ni za što. Čak niti da natočite vino u čaše. Heinrich je dršćući stajao pred njim i pogledao Ruth kao da traži pomoć od nje. Ona se okrene prema Leni. — Žao mi je što vam ključeve ipak ne mogu predati. Zasad još nije sigurno da ste vi nasljednici mog ujaka. Heinrich se udalji zadovoljno se smiješeći. Ali Lena i Kurt bijesno napadoše Ruth. — Sto želite time reći? — Kako ste se sjetili toga? Ruth se nasloni na leña naslonjača, jer joj nisu ponudili da sjedne. — Želim time reći daje sigurno kako vi niste jedini roñaci ujaka Rochusa. Brat i sestra se pogledaše, kao da ona govori s njima nekim stranim jezikom. — Glupost, to vi znate sami najbolje! — Očigledno ipak ne! Znam da se pojavio vrlo blizak roñak ujaka Rochusa. Brat i sestra se trgnuše. — Sto to znači? — Zasigurno se šalite. Ruth odmahne glavom, ali prije nego je uspjela odgovoriti, Kurt uzbuñeno izjavi: — Molim vas, budite jasniji! Vaše mi je ponašanje zagonetno. — Nisam još imala priliku biti jasnija. — Dakle, molim vas, o kakvom to roñaku govorite? Ruth duboko uzdahne, a oči joj zasjaše. — Govorim o unuku Rochusa Bernda. Neko je vrijeme vladala tišina u prostoriji. Brat i sestra zurili su u Ruth kao da je ne razumiju. Zatim se Kurt podrugljivo nasmije. — Čini se da ste raspoloženi za šalu. Kako bi naš ujak mogao imati unuka? Njegova je kći umrla neudata. Ruth odlučno odmahne glavom. — Ne, umrla je kao žena Clausa Herfurta s kojim se potajno vjenčala u Engleskoj, a da to njezin otac nije znao. Iz tog braka potječe sin, Gert Herfurt koji je došao danas, nažalost prekasno da upozna svog djeda. Kurt se ponovno promuklo nasmije. — To je zacijelo prevara.

43

GIGA

— Očigledno uz vašu pomoć! — napadne Lena bijesno Ruth. Ova slegne ramenima. — Vaša mašta sposobna je zamisliti da bih to mogla Učiniti. Rekla sam vam sve što vam smijem reći. Gospodin I lerfurt će doći, ako ne ranije, onda na pokop svog djeda. Vjerojatno će se kasnije povezati s vama. Više vam nemam što reći. Samo to da je gospodin Herfurt doista unuk ujaka Rochusa. To ćete vidjeti već i po njegovoj velikoj sličnosti s djedom. — Glupost, ako nema drugih dokaza. Ta sličnost može biti slučajna pa je se koristi zbog prevare. Ustanovit ćemo je li to uz vašu pomoć ili ne. Moramo dobro ispitati tog čovjeka koji se pojavio tako iznenada. Mora na sudu dokazati svoje tvrdnje. Je li vam možda pokazao papire? — Nije! — Dakle, sve mi se to čini nemogućim. Daje taj gospodin doista unuk ujaka Rochusa, zasigurno bi se pojavio već ranije. Ruth se uspravi. — Rekla sam vam što sam smatrala svojom dužnošću. U svakom slučaju ključeve i poslovne knjige predat ću samo zakonitom nasljedniku. Dok se to ne ustanovi sačuvat ću sve kod sebe ili ću to predati sudu, ako to budu zahtijevali od mene. — Vama je zacijelo drago što ćete sada imati priliku uzeti još više za sebe. Ruth iznenada stane tik ispred Lene. — Čovjek po sebi zaključuje o drugima. Želim vam da nikada ne doñete u priliku da morate morati slušati takve optužbe. Lena poskoči. — Sačuvajte svoje propovijedi za sebe i ostavite nas nasamu. Niste nam potrebni. Želimo samo da nas pozovete kad objed bude pripravljen — izjavi uzbuñeno. Ruth se nijemo nakloni pa izañe.

44

GIGA

10 Kad su brat i sestra ostali nasamu trenutak su se uzbuñeno promatrali. Napokon Lena procijedi: — Sto misliš o svemu tome? Kurt stisne zube. — Neka se taj gospodin Herfurt pričuva. Bit će to borba na noževe. Neću dopustiti da mi otmu nasljedstvo koje mi pripada. — Niti ja! Ali smatraš li mogućim da se Marija Bernd udala u Engleskoj? Kurt slegne ramenima pa poče mračno zuriti pred sebe. Zatim užasno prokune pa natoči punu čašu teškog vina. U svakom slučaju radost brata i sestre bijaše zagorčena. Ponovno su se uzbudili. Ipak su se tog dana ponašali kao da su zakoniti nasljednici. Uživali su u svemu. Lena je na račun svog ujaka naručila skupocjenu crnu haljinu, a ona i njezin brat vozili su se automobilom, kao da pripada njima. Zahtijevali su da im posluže najbolje vino i gostili se najskupocjenijim slasticama. Pili su boce teškog burgundca, kojeg je Rochus Bernd ispijao samo u malim čašicama poput lijeka. Naredili su Heinrichu, koga su tjerali uokolo, da im donosi šampanjca. A bijahu drski i prema Ruth. Ova se meñutim ponašala posve mirno prema njima. Samo je stari Heinrich potajno stiskao šake, kad je postao svjedokom takvih neodgojenih ispada. — Sve ću to reći gospodinu Herfurtu — obećao je, pamteći svaku uvredu nanesenu Ruthi. Kad bi ga ova tješila što su brat i sestra bili tako nepristojni prema njemu, tad bi rekao: — Ni vama nije bolje nego meni, a ja sam samo sluga. Ali neka nas Bog opčuva toga da ovo dvoje zavladaju ovdje. U tom bih se slučaju radije objesio nego li ostao u kući. I tako se približavao dan pokopa. Kad je Gert Herfurt stigao kako bi odao posljednju počast svom djedu, zapitao je Heinricha: — Je li sve bilo u redu do danas? Heinrich ga tužno pogleda. — Uboga gospoñica Ruth vodi paklenski život. Brat i sestra Bernd postupaju s njom gore nego s nekom služavkom. Neću govoriti o sebi, ja sam samo sluga, ali pokojni bi se gospodin okretao u grobu, kad bi to vidio. — Samo još malko strpljenja. Ne smijemo mutiti pokojnikov mir. Ubrzo će se sve promijeniti — odgovorio je Gert. Za vrijeme sprovoda svi su izražavali sućut bratu i sestri, kao da jedino oni imaju pravo na to. A kad bi stari prijatelji pokojnika tješili Ruth, Lena bi ih bijesno pogledala. Tek nakon sprovoda Gert se predstavio bratu i sestri. Zamolio ih je za razgovor sutradan ujutro. Oni ga pogledaše kao neprijatelja čije su ranjive strane namjeravali pronaći. Ali rekli su mu da ga očekuju u vili Bernd drugog jutra u jedanaest sati. Zapazili su koliko je Gert nalik ujaku Rochusu pa su postajali sve neraspoloženiji. Gert je ozbiljno pozdravio Ruth, ali je dugo zadržao njezinu ruku u svojoj. Nakon sprovoda na trenutak su ostali nasamu. Tad je Gert rekao: — Heinrich mije ispričao da ste doživjeli neugodne dane. Zao mije što vas zasad moram prepustiti uvredama tih ljudi. Ali to će se promijeniti, prepustite sve meni. Ruth ga pogleda umornim smiješkom. — Uvrede me ne smetaju toliko. Barem ne od tih ljudi. Ali molim vas, pripremite se za bitku. Vjeruju da ste varalica, ili se barem ponašaju tako. Nadam se da posjedujete papire koji dokazuju tko ste. — Ne brinite! Papire, koji su mi potrebni, imam uza se. Najvažnije, čime mogu dokazati svoje pravo, jest vjenčani list mojih roditelja. Njega posjedujem. Ruth kimne odahnuvši. — U tom slučaju je sve u redu. — Izdržat ćete hrabro na svom mjestu? — Posve sigurno! Gospoñica Bernd željela mije odmah prvog dana oduzeti ključeve, ali 45

GIGA

nisam joj ih htjela predati. Dakako da su tvrdili kako želim uzeti za sebe još neke stvari. To je kod takvih ljudi razumljivo samo po sebi. Objasnila sam im da ću ključeve i poslovne knjige predati samo zakonitom nasljedniku. U protivnom postupala bih nezakonito. Promatraju me pažljivo i potrebno mi je mnogo samosvladavanja da im ključeve ne bacim pred noge. Ipak se ponašaju kao da su oni ovdje gospodari. Piju najskupo-cjenija vina koja je ujak Rochus čuvao kao pravo blago. Hrane se najskupocjenijim delikatesama. Nažalost, u tome ih ne mogu spriječiti. Ali kuharici sam predala samo dio toga i rekla joj daje sve drugo potrošeno. Neću vaditi ništa više ni iz vinskog podruma. Osjećam se obaveznom sačuvati vam vaše nasljeñe koliko je to u mojoj moći. Njegove oči zasjaše. — Hvala vam na tome! Vi ste hrabra čuvarica mojih prava — govorio je toplo i srdačno. — To sam dužna ujaku Rochusu. Znam, ako sada gleda dolje na nas, zadovoljan je sa mnom. — To vjerujem i ja. Dakle, sutra u jedanaest pozvali su me u prvi boj. Znatiželjan sam hoće li biti žestok. — Moja izjava da postoji unuk ujaka Rochusa, pogodila ih je poput munje. Ali još uvijek ne vjeruju da imate pravo na nasljedstvo. Bit će ih teško uvjeriti u to. Vjeruju da vi i ja koristimo vašu sličnost s ujakom Rochusom kako bismo ih prevarili. Na sreću, to nije važno. Važno je samo da uvjerim sud. A sada ću se oprostiti, cijenjena gospoñice! Sutra ću se Vratiti nadajući se da ću tada moći učiniti nešto i za vas. Pobrinut ću se da više ne budete izloženi uvredama. Srdačno se oprostiše jedno od drugoga.

46

GIGA

11 Drugog jutra su brat i sestra ustali ranije nego obično. Brzo su se odjenuli kako bi se odvezli do vile Bernd. I danas ih je čekao automobil. Zlovoljno su doručkovali. Lena čak nije napadala služavku koja je sada postala nešto pristojnija i protivno običaju spremala sobe. Kurt i Lena ponašali su se doduše kao da ne vjeruju da bi gospodin Herfurt imao prvo na nasljedstvo, ali uplašila ih je njegova velika sličnost s ujakom Rochusom. Kurt razmišljajući o tome, procijedi zlovoljno: — Ustrijelit ću ga poput bijesna psa, ako nam otme naše nasljedstvo. Lena ga pogleda sva užasnuta. — Moraju postojati druge mogućnosti da ga se učini neškodljivim. — Kako to misliš? — To još ne znam. Ali reci mi, misliš li ozbiljno da nas ništa neće uplašiti kako bismo došli do svog cilja. Njegove oči hladno zasjaše. — Ništa! — odgovori on odlučno. — Kurte, samo sam to željela znati. Ne mislim da tom čovjeku koji se pojavio tako iznenada izručim svoje nasljedstvo. — A niti ja! — Dobro, dogovorili smo se. Vjerujem da ćemo nas dvoje pametnih pronaći neki način da onesposobimo neprijatelja. — Vidjet ćemo. A sada, doñi! Moramo čuti što će nam reći. Automobil ih je za kratko vrijeme dovezao do vile Bernd. Stigli su onamo prije jedanaest sati. Nekoliko minuta kasnije stigao je i Gert Herfurt. Heinrich ga je odveo u sobu za dnevni boravak gdje su čekali brat i sestra. Promatrali su ga nemirno, a Kurt je morao skupiti svu svoju hrabrost kako bi zapitao: — Gospodine Hefurte, što nam imate reći? Jučer ste natuknuli da nam morate otkriti nešto važno. Gert je stajao uspravno i ponosno ispred nesimpatičnog Kurta. — Vjerujem da vam je gospoñica Alving već rekla o čemu se radi. Htio sam vam samo osobno potvrditi da sam zakoniti unuk pokojnog Rochusa Bernda. Kurt ga neprijateljski pogleda, a i u Leninom se pogledu pojavi izraz mržnje. — Dopustite mi da zasad sumnjam u to. Moj ujak nikada nije spominjao unuka. Cesto je ponavljao da smo mi njegovi jedini roñaci i prema tome njegovi nasljednici. Vjerojatno to ne bi tvrdio da je imao uuka. — To je saznao tek na dan svoje smrti. Moji su se roditelji vjenčali bez njegova pristanka. To je majka mogla učiniti jer je bila punoljetna kad ju je otac poslao u Englesku gdje su se i vjenčali. Kad se nakon godinu dana vratila iz Engleske želeći djedu priznati stoje učinila, iznanadna ju je smrt spriječila u tome. Stoga moj djed nije znao za mene. Oči brata i sestre neprijateljski su ga promatrale. — Sve te godine niste se pokušali povezati sa svojim djedom? — Ne, nisam to učinio iz jednostavnog razloga što mi je moj otac tek kratko vrijeme prije svoje smrti odao da sam unuk Rochusa Bernda. Kad sam stigao u Njemačku i želio posjetiti djeda, zakasnio sam. Umro je dan ranije. — To vam je vjerojatno bilo vrlo neugodno — rugao se Kurt. — A sada ste požurili zatražiti nasljedstvo. — Sada je trenutak za to. — U tom slučaju moraju dakako postojati dokazi da ste unuk Rochusa Bernda. Dok je Kurt to govorio oči brata i sestre uzbuñeno su promatrale Gertovo lice. Ovaj je ostao posve miran. — Dakako da posjedujem te dokaze. Već sam se raspitao koji su mi papiri potrebni za to. Uz 47

GIGA

osobnu iskaznicu najvažniji je vjenčani list mojih roditelja kako bih mogao zahtijevati nasljedstvo za sebe. Moram dokazati da je moja majka roñena Bernd. Bratu i sestri bijaše potrebno dugo vremena da se saberu. Zatim Lena progovori hrapavim glasom: — Imate li vjenčani list sa sobom? — Imam, cijenjena gospoñice! — Molim vas pokažite nam ga, kako bismo se mogli uvjeriti u istinitost vaših riječi. Gert nehotice pruži ruku prema svojoj lisnici. Bila je na pravom mjestu. Ali njemu se pričini kao daje mora sačuvati pred gorućim pogledima brata i sestre. — Oprostite, ako vam ne mogu udovoljiti. Vjenčani list mojih roditelja postoji samo u jednom primjerku pa je nenadoknadivo. Mala seoska crkva u kojoj su se moji roditelji vjenčali kao i općinska zgrada u Longvillageu izgorjeli su za vrijeme oluje. Izgorjele su i sve crkvene i općinske knjige. Svećenik i načelnik su umrli u meñuvremenu pa ne bih mogao taj važan papir nabaviti još jednom. Doktor Jungmann, bilježnik mog djeda, rekao mi je da ne bih mogao ostvariti svoje pravo bez tog dokumenta. Stoga ga nosim uvijek sa sobom, kao što je to činio i moj otac. Mogao bih vam taj papir odmah pokazati, ali je tijekom godina postao vrlo lomljiv pa ga ne želim vaditi iz lisnice češće nego je potrebno. Kako ga ionako moram predati sudu, možete biti posve sigurni da postoji. Čak ga ni doktor Jungmann nije vidio, već sam ga samo uvjerio da postoji. Neko je vrijeme zavladala mučna tišina. Gert Herfurt je mogao samo donekle slutiti što se zbiva u sestri i bratu. Zbog svog poštenja nije mogao ni pomisliti kakve su to zločinačke misli. Jedino čega se malo prije sjetio bijaše da bi oni mogli potrgati vjenčani list, ako im ga pokaže. Ali te se misli odmah posramio. Lenine su misli u meñuvremenu skrenule putem zločina. I Kurt je razmišljao o tome kako se domoći tog papira bez kojeg Gert Herfurt ne bi mogao ostvariti svoje pravo na nasljedstvo. Ali ničeg se nije sjetio. Njegova sestra bijaše oštroumnija i dok je Kurt tapkao u mraku, ona se brzinom munje prisjeti nečega. Sjetila se omamljujućih cigareta koje je posjedovao njezin brat i vjenčanog lista što ga je Gert nosio sa sobom. Mogli bi ga omamiti uz pomoć takve cigarete, a zatim mu oteti lisnicu. Tako bi nestalo svake opasnosti. To su trebali izvesti lukavo kako nitko ništa ne bi posumnjao. U tom slučaju Gert Herfurt ne bi mogao ništa dokazati pa bi ga svi smatrali varalicom. Lena zatvori oči obuzeta tom zamisli. Bijaše tako lako izvediva i tako bezopasna. Ono što se trebalo dogoditi, trebalo se dogoditi brzo. Dok je Gert Herfurt još boravio uz njih. Jer samo je danas bila posve sigurna da je vjenčani list nosio sa sobom u lisnici. Poče grozničavo razmišljati o tome kako bi mu mogla oteti vjenčani list. Ali kako se sporazumjeti s Kurtom? Morala ga je navesti na to da Gertu Herfurtu ponudi takvu cigaretu, ali gdje i kada? Trebala je dobiti na vremenu, neprekidno je ponavljala samoj sebi. Kad je Kurt odgovorio nešto na Gertove riječi, ona poskoči pa položi ruku na bratovu. Izjavi vrlo mirno: — Kurt, dopusti meni govoriti, jer si ti odveć uzbuñen. Pogleda ga upozoravajući tako da je on zašutio. Zatim se okrene prema Gertu nasmiješivši mu se. — Zasigurno slutite da ste nas vrlo iznenadili onim što tvrdite. Izbacili ste nas pomalo iz ravnoteže. Gert se nakloni. — Dakako, gospoñice! Ni meni nije ugodno što vas moram razočarati. Uvijek ste računali s time da ćete naslijediti barem dio ujakova imetka. Jer zacijelo bi nešto naslijedila i gospoñica Alving. Nepoželjno je da se sada pojavio drugi nasljednik. Lena je potajice dala bratu znak neka ostane miran. Sada kimne Gertu. — To je razumljivo, zar ne? Ali ako vjenčanim listom svojih roditelja možete dokazati pravo na nasljedstvo tad se mi moramo povući, iako to znači da ćemo morati promijeniti način svog

48

GIGA

života, jer smo ga prilagodili tome da ćemo jednom naslijediti imetak ujaka Rochusa. — Gospoñice, razumijem sve to. Kad nastupim nasljedstvo dopustit ćete mi da povedem računa o tome. Roñaci smo pa ću vam isplatiti barem otpremninu. Možda bih vam mogao odrediti i malu rentu na način kakvu ste već dosad dobivali od mog djeda. Sve ćemo to dogovoriti. U očima brata i sestre pojavi se izraz poruge. Nisu se željeli vratiti u bijedu u kojoj su dosad živjeli. Lena se mogla svladavati mnogo bolje od svog brata, jer se već nečeg sjetila. — Nažalost, ne možemo odbiti takvu ponudu. A to nas ne može ni poniziti, jer je to zacijelo u duhu našeg ujaka. Zasigurno ne bi dopustio da oskudijevamo, čak ni ako bi se pojavio njegov unuk. U tom bi se slučaju velikodušno u svojoj oporuci sjetio i nas. Ne namjeravamo vam se suprotstavljati. Možemo pregovarati u miru. Ako na sudu dokažete da ste doista unuk Rochusa Bernda, morat ćemo odustati. Ne sumnjajte u naše roñačke osjećaje pa predlažem da se danas upoznamo nešto bolje. Mogli bismo zajedno ovdje objedovati i nakon jela malko popričati. Naložit ću gospoñici Alving da nam pripremi svečani obrok, jer u ovoj kući inače vladaju spartanski običaji. Naš ujak hranio se vrlo skromno. Odgovara li vam da ostanemo zajedno? Gert se pristojno nakloni zadovoljan što su izbjegli neprijateljstva. Morao je priznati da se Lena uspijeva savršeno ponašati. — To mi odgovara, cijenjena gospoñice! Htio bih da se prijateljski sporazumimo. Nadam se daje i vaš brat suglasan? Kurt to doista nije bio i čudio se Leninom ponašanju. Ipak je bio uvjeren da ona ima razlog za to. Odluči pričekati. Stoga se kratko naklonio i rekao prisiljenom uljudnošću: — Dakako da sam sporazuman. Lena mu zadovoljno kimne pa naredi da pozovu gospoñicu Alving. Kad se Ruth pojvila nakon nekog vremena, Lena joj reče: — Gospodin Herfurt će objedovati s nama. Pobrinite se za svečani objed, jer želimo proslaviti susret obitelji. Ruth pitno pogleda Gerta Herfurta. — Ako vam to ne zadaje odveć posla — izjavi ovaj pristojno se naklonivši. Ruth bijaše vrlo iznenañena zbog miroljubiva ponašanja brata i sestre prema njihovom roñaku. Ali prije nego je uspjela odgovoriti na Gertove riječi, Lena brzo rekne: — Sto znači, odveć posla? Gospoñica Alving mora nešto raditi, a kako mi ne želi predati ključeve, treba se pobrinuti da dobijemo nešto za jelo. Gert se osobito pristojno obrati Ruth, a da nije obratio pažnju na Lenine riječi. — Vrlo je lijepo od vas što se još uvijek trudite obavljati povjereni vam posao. Moram vas zamoliti da to nastavite, dok se sve ne sredi. — Gospodine Herfurte, smatram to svojom dužnošću. Nije potrebno da me molite ni zahvaljujete. Odmah ću obavijestiti kuhinju. Rekavši to, Ruth napusti sobu. Lena se podrugljivo smiješila za njom. — Ne zavaravajte se otmjenim ponašanjem gospoñice Alving. I bez toga je već odveć umišljena. Da se radilo o njoj ni vi, a niti mi, ne bismo vidjeli ujakovo nasljedstvo. Ta dotepenka toliko mu se umilila da bi sastavio oporuku u njezinu korist. Na sreću, nije to stigao. Gert je ozbiljno pogleda. — Zašto govorite o gospoñici Alving kao o dotepenki? Ona je usvojenica mog djeda i ostavila je na mene dojam poštene i otmjene žene. Lena se ponovno nasmije. — Muškarcima je lako usuti pijesak u oči, kad je netko zgodan. Ta gospoñica Alving uopće nije dama, već kćerka činovnika našeg ujaka. Roditelji su joj poginuli pri željezničkoj nesreći.

49

GIGA

Ujak Rochus je velikodušno preuzeo brigu nad njom i odgojio je iznad njezina položaja. Napokon ju je doveo i u svoju kuću, a ona mu se toliko ulagivala da joj je dao izvanredan položaj. Zapravo nije ništa do obične služavke i nije potrebno drukčije postupati s njom. Gertovo čelo porumeni. — Cijenjena gospoñice, nije mi važno je li gospoñica Alving dijete nekog podreñenog ili nije. Ona ostavlja dojam prave dame i neću je prihvaćati drukčije nego li je to činio moj djed. Heinrich mi je rekao da ju je volio poput kćeri i imao najbolje mišljenje o njoj. — Heinrich je staro blebetalo i rekla bih da je na strani Alvingove. Bit će dobro da pripazite što rade njih dvoje, ako ste uvjereni da ćete postati nasljednik — napadne ga bijesno Kurt, koji se nije mogao suzdržati. Gert se trgne čvrsto stisnuvši usne. Zatim se uspravi i primijeti mirno: — Htio bih vas upozoriti na to da ću se u ovoj kući vladati onako kako bi to želio moj djed. Kako je dosad štitio gospoñicu Alving, smatram svojom dužnošću to takoñer činiti. Stoga vas molim, da ne vrijeñate mladu damu. Smatrao bih to napadom na samog sebe i morao bih se ponašati u skladu s time. Molim vas, nemojte nikada zaboraviti da je gospoñica Alving pod mojom zaštitom. Poštujte to, ako želite gajiti rodbinske veze sa mnom. Kurt je djelovao tako kao da bi se najradije pun bijesa bacio na Gerta. Ali Lena mu upozoravajuće stisne ruku. Vragoljastim smiješkom izjavi: — Gospodo, tako važna ta gospoñica Alving doista nije. Ne moramo se zbog nje svañati. Gospodine Herfurte, steći ćete i sami svoja iskustva pa ćete možda ustanoviti da smo u pravu. Dakle, ostavimo tu temu, ako vi to želite. Tako ćemo se i ponašati. Sto ćemo činiti do objeda, kako bismo prekratili vrijeme? Gert je osjećao lažnost u njezinom glasu, ali nije se želio ozbiljno svañati. Pretpostavljao je da sada više neće vrijeñati Ruth. — Ako dopustite, telefonirao bih prvo u svoj hotel. Lena brzo kimne. Ostat će s bratom nasamu nekoliko minuta. Već je razmišljala o tome kako to izvesti. Sada joj je Gertova želja vrlo odgovarala. — Samo izvolite! U meñuvremenu poći ću s bratom u vrt. Lijep je sunčan dan. Kad završite, doñite za nama! Nastavit ćemo razgovarati vani. Gert se nakloni. — Vrlo rado, cijenjena gospoñice! Bio je sretan što se neko vrijeme uspio riješiti brata i sestre. Želio je bez svjedoka progovoriti nekoliko riječi s Ruth. Telefon bijaše samo izgovor. Brat i sestra dohvatiše ogrtače pa izañoše u snijegom prekriveni vrt. Gert tobože poñe do telefona. Kad je ugledao Heinricha zapita ga: — Gdje bih mogao naći gospoñicu Alving? Stari sluga ga oduševljeno pogleda. — Ona je u blagovaonici. Krene ispred Gerta pa otvori vrata. Ruth je stajala pokraj stola i stavljala u vazu borove grančice. Obasjana suncem djelovala je dražesno. Usprkos crnoj haljini izgledala je poput radosna života. — Smijem li ući? — zapita Gert, promatrajući je oduševljeno. Ona porumeni pa stavi kristalnu vazu posred stola. Nasmiješi mu se. — Izvolite! Htjela sam se uvjeriti je li sve u redu. Inače će me gospoñica Bernd obasuti kritikom i prigovorima. — To se više neće dogañati — primijeti Gert. — Potražio sam vas kako bih vam to rekao. Objasnio sam bratu i sestri da sam sada umjesto djeda ja postao vaš zaštitnik. I da ću smatrati kako vrijeñaju mene, budu li vas napadali. Ruthine oči zasjaše vlažno pa nagonski pruži ruku Gertu. — Viteški je od vas što ste se založili za mene. Hvala vam! Ali sada mi odajte kako je prošao vaš prvi susret? Gert se nasmiješi.

50

GIGA

— Isprva se činilo da ću biti opasan, ali tad se gospoñica Bernd urazumila. Činilo se kao da je shvatila da imam zakonsko pravo na nasljedstvo pa se očigledno željela sprijateljiti sa mnom. Njezin je brat imao neprijateljske namjere, ali ona kao da mu je željela dati na znanje neka se smiri. Sada smo u stanju iščekivanja. To mi je drago. Ne bih se želio svañati s njima, a kako sam uništio njihove nade, njihovo mi se ponašanje čini hvalevrijedno. Obećao sam im da ću učiniti nešto i za njih. Mislim da je to i u duhu mog djeda. A oni nisu moju ponudu odbili ponosno poput vas. U njegovim se riječima čuo lagani prijekor. Ruth se fino nasmiješi, a on bi je zbog toga najradije poljubio. — Jesam li vam time zadala bol? — zapita ga. — Posve iskreno — jeste. — Nisam to željela. — Morate shvatiti daje moja najplemenitija dužnost štititi vas od bijede i briga. Ona ga zahvalno pogleda. — Nadam se da će mi to uspjeti i bez vaše pomoći. Mogu vam obećati da ću se s mnogo povjerenja obratiti vama nañem li se u bijedi i bude li mi potrebna nečija pomoć. Jednako tako kao što bih se bila obratila i ujaku Rochusu. Jeste li zadovoljni time? Pogledala gaje tako drago i milo da bije najradije zagrlio. Pričini mu se kao daje pozna već godinama, a ne tek nekoliko dana. Uhvativši njezine ruke, on poljubi jednu za drugom. — Vaše obećanje je dragocjen poklon, upravo stoga što ste prvo odbili moju pomoć, i što znam kako ste ponosni. To dokazuje da sam stekao vaše povjerenje, zbog čega se neizmjerno radujem. Od prvog ste mi trenutka dragi. Ono što osjećam za vas, a što zasad neću imenovati, je nešto snažno, duboko. Kao da vas poznam već godinama, toliko ste mi prisni. Kad vas gledam pred sobom, tako lijepu sa zlatnom kosom i plavim očima, osjećam da mi je sudbina poklonila nešto prelijepo čemu se svakodnevno mogu radovati. To me čini sretnim. Drago mi je što sam i ja vama drag. Poželio bih da taj osjećaj postane još snažniji. Smijem lito? Ruth ga iskreno pogleda, iako su joj obrazi porumenjeli. — Ujak Rochus mije bio drag, neizmjerno sam ga cijenila i poštovala ga. A vi ste mu u mnogome slični pa ne mogu nego vam pokloniti svoju naklonost. — Hvala vam, hvala! Ne slutite koliko sam sretan i ponosan zbog tih vaših riječi. Ali sada vas moram napustiti, očekuju me u vrtu, a ne želim da nešto krivo protumače. Za vrijeme objeda ćemo se ponovno vidjeti, zar ne? Ruth odmahne glavom. — Ne, molim vas, oslobodite me toga! Izbjegavala sam ovih dana jesti s bratom i sestrom. Postupaju sa mnom kao da sam služavka. Jela sam u svojoj sobi pa ću to učiniti i danas. Sjenka mu preñe licem. — Moram priznati da sam uglavnom pristao objedovati ovdje, jer sam želi boraviti u vašem društvu. — Zao mi je, ali ne mogu. Bolje je da danas ostanem u svojoj sobi. — Neću vas više vidjeti? — Vjerojatno ne, jer odmah nakon objeda moram poći obaviti nešto u gradu. — Žao mije! Dugo vas neće biti? — Ne znam točno, oko dva sata. A možda se vratim i ranije. Sada više ne koristim automobil, već se vozim tramvajem, kako mi ne bi predbacivali da se ponašam poput princeze, a kći sam običnog upravitelja imanja. — Vaš je otac bio upravitelj imanja? — Da, upravljao je ujakovim imanjem. Gert pomisli da je Lena govorila o njoj kao da je kći nekoga od posluge. Ali nije spomenuo kako ne bi uvrijedio Ruth. Rekao je samo: — Ako morate nešto nabaviti, možete mirno poći automobilom.

51

GIGA

Ona dražesnim smiješkom odmahne glavom. — Dobro je što ću se odviknuti od tih otmjenih navika. Ujak Rochus je u svojoj dobroti doista postupao sa mnom kao da sam princeza. Gert pomisli da bi ga usrećilo, ako bi i na taj način mogao oponašati djeda. Ali to joj se nije usudio reći. Stoga je samo izjavio: — Možda ću ipak biti ovdje dok se vratite. U svakom slučaju nadam se ponovno vas sresti. Stoga ću dopustiti bratu i sestri da me zadrže ovdje i nakon objeda. Ruth se nasmiješi. — Mislim da ne morate iščekivati poziv brata i sestre, ako želite ostati ovdje. Biti u toj kući imate više prava od njih. — Moje pravo još nije utvrñeno. Nisam nadaren za to da izigravam gospodara poput njih dvoje. Nadam se da će me htjeti zadržati ovdje kako bih još neko vrijeme mogao razgovarati s vama. U svakom slučaju reći ću do viñenja! — Do viñenja, gospodine Herfurte! Pružiše si ruke, a on opet zadrži njezinu malo dulje u svojoj. Ispuni ga radošću stoje zbog toga žarko porumenjela.

52

GIGA

12 Lena i Kurt pošli su u vrt nakon što su se rastali od Gerta. Tek što su ostali sami, Kurt zapita: Lena, što ti pada napamet, zašto si tako ljubazna prema varalici? Ona ga čudno pogleda. — Nažalost, nije varalica! Njegove su tvrdnje istinite, a i vrlo je sličan ujaku Rochusu. — Vjeruješ dakle da će mu pripasti nasljedstvo u koje smo bili tako sigurni? — Mislim, ako ga ne uspijemo spriječiti. — A pri tom si na tako prijateljskoj nozi s njime? Morao sam se svladavati da ga ne udarim. — Izvukao bi kraći kraj, jer je on snažniji. — Nećeš valjda reći da ćemo mu dobrovoljno predati nasljedstvo? Njezine oči uzbuñeno zasjaše. — Ne, ni pod koju cijenu! Zato jer to ne želim, odigrala sam tu komediju pred njim. Kao da želimo prijateljske odnose s njim. A on je za mene neprijatelj kao i za tebe. Mrzim ga i borit ću se protiv njega. Pritom ne mislim na prolijevanje krvi kao ti. To je preopasno. Vjerujem da ćemo doći do cilja na neopasniji način. On je ukočeno pogleda. — Kako to misliš? Ona ga oprezno pogleda, nagne se prema njemu i šapne: — Poslušaj me! Rekao nam je da nosi sa sobom vjenčani list svojih roditelja. I da bez njega neće moći ostvariti svoja prava. Znaš li sada što želim? — Iskreno govoreći, ne znam. — Bože moj, doista teško shvaćaš! — Reci mi na što misliš! — Moramo se dokopati tog papira, a zatim više neće biti opasan za nas. Izjavit ćemo daje varalica. Kurt je uzbuñeno pogleda. — I ja sam se već toga sjetio. Ali kako mu oduzeti taj papir? Imaš pravo, snažniji je od mene. Ona se tvrdo nasmije. — Još uvijek nisi ništa shvatio? Sjeti se cigareta. On se trgne. — Lena! — uzvikne uzbuñeno. — Napokon si shvatio. Imaš ih kod sebe, zar ne? -Da! — Dobro! Zamolila sam ga da objeduje s nama i ostane u našem društvu kako bi nam se pružila prilika ponuditi mu te cigarete. Alvingova će biti u svojoj sobi, a odmah nakon objeda krenut će u nabavku. Nje ćemo se dakle riješiti. Ostat ćemo nasamo s njim. Nakon objeda ponudit ćeš mu cigaretu i sam zapušiti jednu. Dakako moraš pripremiti za sebe drugu vrstu. Čim zapuši podsjetit ću te da smo zaboravili na dogovor s nekim prijateljima i da moramo odmah krenuti. Požurit ćemo se i oprostiti od njega. Zamolit ćeš ga neka se ne da smetati i u miru popuši i popije kavu. Napustit ćemo sobu i pričekati dok ga cigareta ne omami. Pomislit će da smo otišli. Čim usne, ušuljat ćeš se u sobu i uzeti mu lisnicu. Probudit će se za pola sata i pomisliti da je usnuo nakon objeda. Mi ćemo se što je prije moguće odvesti u grad. On vjerojatno neće tako brzo zapaziti nestanak lisnice, nego istom kad napusti vilu Bernd. Nas neće sumnjičiti stoga što smo tobože napustili vilu već prije nego je zaspao. Ali čak i da posumnja u nas, kako bi to dokazao? Bez vjenčanog lista neće moći zatražiti nasljedstvo. Kad nam kasnije ispriča što se dogodilo tvrdit ćemo da ga smatramo varalicom. Ne vjerujemo da je on unuk ujaka Rochusa i da ćemo o tome obavijestiti i bilježnika. Kako ne može još jednom nabaviti vjenčani list, on je gotov, a mi smo pobjednici. Što misliš o mom planu? Kurt ju je uzbuñeno slušao. Sada je stisnuo Leninu ruku. — Lena, genijalna si! To će biti sjajno! Prava je sreća što si se sjetila toga. Osjećao sam se bijedno. Ne vidim zašto bi nam taj dotepenac oteo nasljedstvo na koje smo tako dugo čekali. — Dakle, sporazuman si? 53

GIGA

— Dakako! — Jesu li cigarete doista pouzdane? — U svakom slučaju! Možeš biti mirna. Pola sata neće ništa osjećati, čuti ili vidjeti. Bit će lako oteti mu lisnicu. Možda bismo mogli izvaditi samo dokument i vratiti mu lisnicu. Lena odlučno odmahne glavom. — Ne, ne, ovako je bolje! Lisnicu je mogao i izgubiti. Uzmemo li vjenčani list lakše bi mogao posumnjati u nas. — Imaš pravo, sjajna si, Lena! Svega si se toga sjetila kroz tako kratko vrijeme. Ona se oholo nasmije. — Misli su mi jurile glavom. — Jesi li sigurna da neće biti Alvingove? — Rekla sam ti da mora poslije objeda poći u nabavu. Ćula sam kad je to rekla Heinrichu. Pitao ju je hoće li koristiti automobil, a ona je to zanijekala. Odvest će se tramvajem. Ipak nam je uspjelo pomalo ukrotiti njeno nadmeno ponašanje. Vrlo je dobro što neće objedovati s nama. — A Heinrich? Kako ćemo se riješiti njega? Lena prezirno odmahne rukom. — Taj pospanac! Znaš da se nakon objeda zavlači u neki kut i drijema. — Čim se ovdje smjestimo, otjerat ćemo ga. Ali danas je to vrlo korisno. — Nadam se da će se sve odvijati u miru. Dok ćeš se ti vratiti u sobu i uzeti mu lisnicu, ja ću čuvati stražu za svaki slučaj. Ali tiho, vidim ga kako izlazi iz kuće. Je li ti sve jasno, ako ne uzmognemo još jednom razgovarati u miru? — Sve je jasno. — Dobro! Pogledaj borove, o tome ćemo moći mirno razgovarati. Bili bi savršeni za božična drvca. — Tako je! Lijepo su izrasli. Gert im je upravo prišao. — O čemu govorite, gospoñice? — Rekla sam da su ti borovi prekrasni, kao stvoreni za božična drvca. — Da, prelijepi su! — Niste se odvikli slaviti njemački Božić? Uvijek ste živjeli u Engleskoj. — Ne uvijek. Od svoje desete do dvadeset i prve godine živio sam s ocem u Hannoveru i tamo polazio gimnaziju. Tek smo se nakon toga vratili u Englesku. — Ni za vrijeme vašeg boravka u Njemačkoj niste se pokušali povezati sa svojim djedom? — zapita Kurt. — Rekao sam vam da mi je otac tek kratko vrijeme pred smrt pričao o njemu. — Čudno, zaista čudno! Ne sumnjam u vaše riječi, ali ne razumijem vašeg oca. Kako vas je tako dugo mogao udaljiti od djeda? — Imao je za to svoje razloge. — I tako Rochus Bernd nije saznao da ima unuka. — Saznao je to na dan svoje smrti. Gert je ispričao kako je Ruth pronašla pismo upućeno njegovoj majci i što se zatim dogodilo. Lica brata i sestre odavala su da razmišljaju o tome. Kad je Gert završio, Lena podrugljivo zapita: — Dakle gospoñica Alving odigrala je ulogu sudbine, a njezin bi staratelj možda još živio da mu to nije ispričala i uzbudila ga time? Ali o njoj ne smijemo ništa reći jer je vi štitite. U svakom slučaju nije se sjetila da bi vaše pojavljivanje moglo postati opasno za njezino nasljedstvo, inače se ne bi bila miješala u to. Gert je prijeteći pogleda. — Baš iz toga trebali biste zaključiti da se gorko varate što se tiče gospoñice Alving. Nije razmišljala da djedu zataji nešto zbog čega bi mogla biti oštećena. Za to je odveć plemenita. Molim vas usrdno da tako ne govorite o gospoñici koja je pod mojom zaštitom.

54

GIGA

— Pa ništa nisam ni rekla. Zadržite svoje dobro mišljenje o gospoñici Alving, a ja ću zadržati svoje. Nećemo se stoga ljutiti jedno na drugo. Dakle, poznate njemački način proslave Božića? — Dakako, na taj smo način proslavljali Božić i u Engleskoj. Sada su počeli razgovarati o nečem bezopasnijem. Ponovno se vratiše u kuću, a pola sata kasnije Heinrich javi da je juha poslužena. Ruth se nije pojavljivala. Jelo bijaše pažljivo odabrano, a Kurt je naredio da posluže skupocjeno vino, kao da je on gazda kuće. Brat i sestra bijahu dobro raspoloženi, a Gert je ponovno morao pomisliti da se sjajno svladavaju. Dok je Heinrich posluživao, brat i sestra upućivali su mu zlobne primjedbe, ali Gert bijaše tim ljubazniji s njime. To gaje tješilo. Dok su jeli kolač, Gert opazi daje Ruth kroz vrt krenula prema vratima u ogradi. I Lena je zadovoljno upozorila brata na to. Sad su znali da im se Ruth maknula s puta i da ništa više ne može spriječiti izvedbu njihova plana.

55

GIGA

13 Stari Heinrich je po Leninu nalogu poslužio kavu u žutom salonu uz blagovaonicu. Rekla mu je da se može povući, jer im više nije bio potreban. Brat i sestra ostali su sami i nesmetani s Gertom. Neko su vrijeme pričali u salonu, a tad je Kurt izvukao kutiju s cigaretama, nakon što su se on i Lena značajno pogledali. — Popušiti ćemo lulu mira, gospodine Herfurte! Poslužite se! Zbog dobrog slaganja u budućnosti. Tim riječima pruži Gertu kutiju. Ovaj upitno pogleda Lenu: — Smijemo li pušiti, gospoñice? Lena se vragoljasto nasmiješi. — Izvolite! I ja ponekad rado popušim cigaretu. Danas bih odustala od toga. Ali neka vam to ne smeta. Činite društvo mom bratu! Gert ništa ne sluteći, izvuče prerañenu cigaretu, ne zapazivši daje Kurt sebi spretno izvadio jednu iz džepa svog kaputa. Zatim Kurt pripali obje cigarete. Gospoda se udobno zavališe u naslonjače i počeše pušiti. Ali tek što su povukli prvi dim, Lena prestrašeno krikne. — Kurte, nebesa, zaboravili smo na dogovor s doktorom Halmom i njegovom ženom. Trebali bismo se sastati u tri sata. Koliko je sada? Kurt se udari po čelu pa izvuče sat. — Dovraga, kako neugodno! Ali mogli bismo još uvijek stići na vrijeme. Imamo vremena pola sata. Halmsovi bi se vrlo uvrijedili, ako ne bismo došli. Vrlo su osjetljivi. Brzo Lena, moramo krenuti! Gospodine Herfurte, morate nas ispričati, ali ne dajte se smetati! Ispijte u miru kavu, i popušite cigaretu. Sutra ujutro ponovno ćemo se ovdje sresti pa ćemo zamoliti doktora Jungmanna neka doñe ovamo. Moramo srediti pitanje nasljedstva. Dakle, do viñenja! Lena pruži Gertu ruku u najvećoj brzini, a Kurt ga veselo gurne natrag u naslonjač. — Ne dajte se smetati. Dakle, do sutra! Gert se već osjećao čudno umorno i pospano pa je rado pristao da ga Kurt gurne natrag. Vidio je kako brat i sestra u najvećoj žurbi napuštaju sobu, a zatim je umorno zatvorio oči. Govorio je samom sebi kako sada zasigurno mora čekati Ruthin povratak, radujući se što će biti nasamo s njom. Nije se borio protiv pospanosti koja gaje obuzimala. Već napola onesviješten pomislio je da nije trebao piti ono teško vino koje su nudili za vrijeme objeda. Nastavi pustiti pa utone u potpunu omamljenost. Kurt i Lena za to su vrijeme uzbuñeno čekali u blagovaonici, osluškujući svaki šum. Nisu slutili daje stari Heinrich sjedio u kutu sobe skriven zastorom. Teško mu je bilo oduprijeti se poslijepodnevnom spavanju, jer je bio naviknut da njegov gospodin spava poslije objeda pa mu nije bio potreban. U njegovim godinama bijaše teško odreći se takvog spavanja pa se ni danas nije uspio oduprijeti iskušenju. Ali kako je na svaki način želio biti na svom mjestu ukoliko nekome bude potreban, smjestio se u kutu blagovaonice. Probudivši se zbog brzog dolaska brata i sestre, ostao je skriven iza zastora, bojeći se da bi ga Kurt mogao ispsovati, predbacujući mu da je lijen. Nemirno je gledao kroz uzak otvor u zastoru i vidio kako brat i sestra osluškuju na vratima koja su vodila u žuti salon. Nije znao što bi mislio o tome. Jedino mu je bilo jasno kako nije smio dopustiti da ga iznenade pri spavanju. Nadao se da će brat i sestra brzo otići. Promatrao je iznenañeno kako sada sestra, a sada brat, zure kroz ključanicu. Zatim bi si uzbuñeno nešto došapnuli što on nije razumio. Prošlo je nekoliko minuta, a zatim je Kurt Bernd tiho otvorio vrata žutog salona i ušao. Lena je djelujući silno uzbuñeno stajala uz vrata i osluškivala. Heinrichu je sve to postajalo sve zagonetnije. Napokon su se otvorila vrata žutog salona, a Kurt se pojavio. Heinrich je vidio da je gurnuo u džep nešto crno. Nije prepoznao što je to, ali pričinilo mu se da je to kutija za cigarete. Tada je Kurt uhvatio sestrinu ruku. 56

GIGA

— Moramo brzo otići! — Imaš li je? — Da, da, ali krenimo već jednom! Požuriše iz sobe. Heinrich je čuo kako vani dozivaju vozača koji je u to doba uvijek morao biti spreman za njih. Nekoliko minuta kasnije automobil se odvezao. Heinrich se zamišljeno češkao po glavi. Kad bi barem znao što sve to znači? Je li gospodin Bernd zaboravio svoju kutiju s cigaretama. Ali zašto je šaputao sa sestrom? Zašto su virili kroz ključanicu? Zacijelo su željeli promatrati gospodina Herfurta, jer on je još uvijek bio u žutom salonu. Po tome se vidjelo da brat i sestra nisu otmjeni ljudi. Kroz ključanicu nije virio čak nitko od posluge. Tako je razmišljao Heinrich. Ali tad ga obuzme san, a kako su njegovi mučitelji otišli, mogao je zadrijemati.

57

GIGA

14 Brat i sestra odahnuše kad su sjeli u automobil i odvezli se. Lena promuklo zapita: — Doista imaš lisnicu? — Da, imam je! — Čvrsto je spavao? — Poput mrtvaca! Nije se micao! Čak sam mu zakopčao kaput kako bi što kasnije ustanovio da nema lisnice. Tako nam ne mogu ništa dokazati. Ali čovjek se ipak uzbudi kad po prvi put čini nešto slično. Sretan sam što sam sada na sigurnom iako znam da se on ne može probuditi prije pola sata. — Ništa nam ne mogu dokazati. Otišli smo dok je još bio budan. Tko će nam dokazati da smo se vratili još jednom? Uz to, on neće slutiti kako je čvrsto spavao nakon što se probudi. Neće vjerovati da je okraden u snu. — Najvažnije je da imamo lisnicu. — Da, Kurte, a sad ćemo je odmah pregledati. Moramo biti sigurni da se vjenčani list doista nalazi u njoj. Kurt izvuče crnu lisnicu s malim okruglim crvenim krugom u desnom kutu. Dršćućim rukama izvuče papire, pregleda sve pretince jesu li prazni pa baci snažnom kretnjom lisnicu iz automobila. Lena je htjela zadržati njegovu ruku. — Što to činiš, zašto si je bacio? — Daje se riješimo. Prazna je, a bolje je da se oslobodimo tog dokaza krivnje. Lena pogleda mjesto gdje su se nalazili. Vozili su se izmeñu niskog grmlja,udaljenog oko deset minuta od vile Bernd, ako bi čovjek krenuo pješice. Ponovno se obrati svom bratu. — Potražimo vjenčani list meñu papirima. Uzbuñeno su prolistali papire i dakako da ništa nisu našli. Samo nekoliko pisama izdavača Gerta Herfurta. Nisu slutili da su zajedno s lisnicom bacili i vjenčani list ušiven izmeñu podstave i kože. Lisnica je ležala u grmlju pokraj puta. Ponovno su prelistavali papire. Postajali su sve uzbuñeniji, a napokon se pogledaše zbunjenih izraza lica. — Sto to znači? Vjenčani list nije meñu papirima — primijeti Kurt promuklim glasom. — A on je tvrdio da ga nosi sa sobom u lisnici i to uvijek. Kurt se bijesno lupne po koljenima. — Takav prevarant! Varalica! Odmah sam ti rekao daje taj nasljednik, koji se pojavio tako iznenada, zacijelo varalica. Lena je zamišljeno grickala usnice. — Ali vrlo je sličan ujaku! Nema sumnje da je u rodu s njim. — Možda je nezakoniti sin lijepe Marije Bernd. Lena nasloni glavu na ruku. — Mislim da nam to ne bi koristilo, jer bi i u tom slučaju imao pravo nasljedstva. Koliko znam nezakonita djeca jedino ne nasljeñuju svog oca. Uz to tada bi se zvao Bernd, a ne Herfurt. — Otac ga je mogao naknadno usvojiti. Ali to ne vjerujem. Do vraga, to nije moguće shvatiti! A što sada? Je li on varalica i želi se domoći nasljedstva? Ali zasigurno zna da to nije moguće bez potrebnih papira. Ili nam je lagao tvrdeći da je vjenčani list u njegovoj lisnici? Čudno da se u toj lisnici nalaze samo poslovni papiri. Nema putne isprave, ni osobne iskaznice, nema ni novaca, samo pisma. Mislim da nas je namjerno prevario. Lena bijesno stisne šake. — Mogla bih ga ubiti! Sto sada? Uzalud smo izvršili tu krañu. Kurt se promuklo nasmije. Sad smo u gadnom položaju. Provest ćemo lijepe dane u užasnom uzbuñenju. Hvala ti na tome! To neće biti moguće izdržati. 58

GIGA

Lena je zurila pred sebe. — Morat ćemo se na neki način složiti s njim. U svakom slučaju nećemo se svañati. Ubrzo će se pokazati posjeduje li taj papir i gdje ga krije. Ukoliko je sve to prevara s njegove strane, pravda će biti na našoj strani. Ali to čekanje je doista strašno. Kurt procijedi kletvu, a zatim bijesno zavikne: — Da se barem udavio tom cigaretom! Još su jednom pregledali papire, pretražili pod automobila i sjedala. Ništa nisu našli. — Sve se odvijalo tako sjajno. A sada je uzalud. — Lena je prestrašeno jadikovala. — Sve je tako teklo u redu. Nitko ne bi mogao posumnjati u nas. Kurt bijesno spremi pisma uzdahnuvši duboko. Lena je razmišljala o nekoj drugoj mogućnosti. Ubrzo stigoše do svog stana. Popeli su se, ustanovivši da služavke nema. Odlazila je kad god je to htjela. Kurt poñe u kuhinju kako bi spalio u štednjaku pisma koja su ih mogla odati. Nije se moglo znati što će se dalje dogoditi. Oprezno razgrne pepeo, pa baci žarač. Brat i sestra su zlovoljno i zamišljeno sjedili jedno nasuprot drugome u dnevnoj sobi malog, neudobnog stana. Nisu znali što bi sada. Jedino su bili sigurni da će učiniti sve moguće da spase nasljedstvo. Jer oni su se doista našli u očajnom položaju.

59

GIGA

15 Kad se Ruth vratila kući brže nego je mislila, stari joj Heinrich pristupi. Upravo se probudio. Ona mu, ljubazno kimnuvši, pruži nekoliko manjih paketa pa ga zamoli neka ih odnese u sobu za dnevni boravak. Zeljala je samo na brzinu odložiti ogrtač i šešir. — Jesu li brat i sestra Bernd još ovdje? — zapita. — Nisu, gospoñice Ruth, otišli su prije jednog sata — odgovori Heinrich, koji nije znao bi li joj ispričao ono što je vidio. Ali stidio se što je zaspao, a sve to mu se i nije činilo tako važno pa je radije šutio. — Je li otišao i gospodin Herfurt? — Ne znam, gospoñice! Poslužio sam kavu nakon objeda, a zatim mi je gospoñica Lena rekla da mogu otići. Nisam im više bio potreban pa nije željala da im smetam. Vidio sam samo kako su se brat i sestra Bernd odvezli. Ali moguće je da je gospodin Herfurt još u žutom salonu. Ruth mu kimne. — Pogledat ću — rekla je, porumenjevši lagano. Heinrich je nesigurno gledao za njom. — Nisam li trebao reći što se dogodilo? — zapita samog sebe. Ruth krene kroz blagovaonicu do žutog salona. Kad je pogledala kroz vrata zastala je na trenutak iznenañeno. Uz kamin stajao je stolić sa šalicama za kavu, a pokraj njega je Gert Herfurt spavao u naslonjaču. Nagnuo je glavu lagano na stranu, a cigareta, popusena gotovo do kraja, ležala je na njegovom koljenu, kao da mu je ispala iz ruke. Vragoljasti smiješak obigra oko Ruthinih usana. Očigledno je Kurt ponovno naredio da za vrijeme objeda posluže ono teško vino, a Gert Herfurt nije bio naviknut na njega. Stoga je vjerojatno zaspao kad je ostao sam. Tako je samoj sebi objasnila što se dogodilo. Ruth još jednom otvori vrata pa se išulja iz sobe, a zatim vrata čvrsto zalupi želeći na taj način probuditi Gerta. Nakon nekog vremena ušla je u sobu. Gert se probudio gledajući oko sebe kao da ne zna gdje se nalazi. — Gospodine Herfurte, valjda vam je bilo dosadno pa ste zadrijemali — našali se Ruth. Gert je trenutak pogleda kao odsutan duhom, ali tad se poče boriti svim silama protiv neke čudne opijenosti. Brzo poskoči. — Oprostite mi, gospoñice, ali doista ne znam kako sam mogao zaspati. Već ste se vratili? Kako sam dugo spavao? — Izvuče sat pa ga pogleda. Sjeti se da su brat i sestra otišli oko dva i po. Vjerojatno je zaspao odmah nakon toga. Odmahne glavom. — Čvrsto sam spavao sat vremena. Ne razumijem to. Nikada u životu nisam spavao u to vrijeme, a glava me užasno boli. — Zrak je u sobi vlažan i zagušljiv. To sam opazila čim sam ušla. Otvorit ćemo prozor. Ruth priñe prozoru. Gert Herfurt kao da još uvijek nije razumio kako je mogao zaspati. Ugleda opušak cigarete na sagu. Brzo ga podigne i stavi u pepeljaru. Pri tom osjeti neki čudan, omamljujući miris. Još jednom izvadi opušak iz pepeljare i prinese ga nosu. — Čudan miris — ustanovi. — Čini se da loš zrak u sobi potječe od te cigarete. Valjda je to zbog lošeg duhana. Gospodin Bernd trebao bi nabavljati bolje cigarete. Ruth se nasmiješi. — Mnogi se žale zbog lošeg duhana. Ujak Rochus i njegovi prijatelji često su razgovarali o tome. Savjetnik Seidel je govorio daje duhan skup i loš, kao što su loša ova vremena. Bit će bolje da izañemo iz sobe dok se ne prozrači. Doñite u dnevnu sobu pa će vam donijeti čaj. — Rado ću popiti šalicu, budete li mi činili društvo. Ne znam što je sa mnom. Osjećam se 60

GIGA

nekako čudno teško, kao da sam sanjao neki ružan san. Sad se sjećam. Sanjao sam da ležim u nekom podrumu i da se zidovi sve više spuštaju nada mnom, kao da me žele zagušiti. — To je morao biti neugodan san. Možda je za to kriv burgundac ujaka Rochusa. On je uvijek tvrdio da je čašica lijek, ali inače da predstavlja otrov za organizam. Ne razumijem da gospodin Bernd podnosi takve količine, a to čini i njegova sestra. —Rekavši to, Ruth pozvoni kako bi naručila čaj. Gert preñe rukom preko čela. — Čini se da ta gospoda dobro podnose alkohol. Nisam naviknut na tako teška pića. Ali više nećemo razgovarati o tome. Pošli su do sobe za dnevni boravak, a Ruth primakne stolić kaminu. U dnevnoj je sobi, usprkos centralnom loženju, još uvijek gorio i stari kamin. Rochus Bernd volio je zimi sjediti ispred njega i promatrati plamen. A kako je zima bila vrlo hladna, sačuvali su tu naviku i nakon njegove smrti. Heinrich je donio čaj, a Gert i Ruth sjedoše ispred kamina. Ruth napuni šalice pa posluži Gerta. On je zadovoljno promatrao njezine lijepe, vitke ruke pomislivši kako bi divno bilo imati to čarobno stvorenje uvijek uza se. — Sretan sam što smo ostali sami, cijenjena gospoñice! Htio sam vas pitati što namjeravate činiti nakon što završi vaša dužnost čuvarice ključeva. Imate li već nekih planova za budućnost? Ruth uzdahne. — Iskreno govoreći, nisam još imala vremena za to. Prije sam ponekad razmišljala o tome. Znala sam da neću moći dulje ostati u ovoj kući, kad ujak Rochus jednom umre. Stoga sam ponekad razmišljala o svojoj budućnosti. Odlučila sam iskoristiti svoje znanje jezika. — Govorite li nekoliko jezika? — Da, u potpunosti engleski i francuski. Mislim da bih mogla obavljati posao tajnice u nekom velikom poduzeću. Ali dok ne nañem takvo zaposlenje, trebala bih zarañivati svojim znanjem jezika. On je zamišljeno pogleda. Njezina ga hrabrost duboko dirne. Oči iznenada zasjaše, jer se sjetio nečeg. — To je sjajno! Znate da se bavim prijevodima poput svog oca. Prevodio sam djela velikih njemačkih pisaca na engleski, a engleskih na njemački. Imam obilje narudžaba koje mi osiguravaju posao nekoliko godina unaprijed. Ako doista postanem nasljednikom svog djeda morat ću se baviti i njegovim poslovima. Mogao bih vam prepustiti dio svojih poslova. Mogli biste se posvetiti tome uz moj nadzor pa biste na taj način stekli zvanje koje bi vam moglo osigurati zaradu i ispuniti vam vrijeme. Ta ga je zamisao obradovala, jer je vjerovao da će tako ostati u vezi s Ruth pa će joj, a da to ona ne zna, moći pomoći. Ona ga obradovano pogleda. — To bi bilo lijepo, uz pretpostavku da će moje znanje biti dovoljno. Vjerojatno je za to potrebno mnogo više nego puko poznavanje jezika. — Rekao bih da vi posjedujete i sve drugo potrebno. Mislim da će vaš stil biti tečan i dobar. Uz to posjedujete izvanredno književno obrazovanje, a to je najpotrebnije. Ruth odahne. — Ako bih to doista mogla činiti, bilo bi to vrlo zanimljivo zanimanje. — Ne sumnjam u to. Jednom ćemo prilikom učiniti pokus. Ali prvo moram srediti pitanje nasljedstva. Ako me sud odredi za nasljednika, imat ću na vas još jednu molbu. — Bude li to moguće, rado ću je ispuniti. — Htio sam vas zamoliti da zasad ostanete u ovoj kući i da se brinete za kućanstvo. Moram se vratiti u Englesku i pripremiti preseljenje i obaviti još neke poslove. To bi moglo potrajati nekoliko tjedana. Bio bih sretan, ako biste se do mog povratka mogli brinuti za kuću. Ona ga nesigurno pogleda.

61

GIGA

— Rekla bih, gospodine Herfurte, da ste zabrinuti što bih mogla ostati bez doma. Ali jednom se to ipak mora dogoditi. Hvala vam na tome što mi želite pomoći, ali jednom ću se ipak morati naviknuti na skromniji život. Njegovo je čelo pocrvenjelo, jer je shvatila što on osjeća, ali se ipak počeo žestoko braniti. — Ne, ne, krivo ste me razumjeli. Doista mi je potrebna pomoć. Potpuno sam bespomoćan što se tiče voñenja kuće, jer sam neženja. Najradije bih vas zamolio da ostanete zauvijek i sve držite tako lijepo u redu kao dosad. Ali to je, nažalost, nemoguće. Oboje smo mladi i nismo u braku. Kako ću se kasnije snalaziti ne znam ni sam. Ipak biste mi mogli pomoći, tako dugo dok ne živim u ovoj kući. Znam da tražim mnogo od vas, ali učinili ste već toliko toga za mene da se usuñujem zamoliti vas još i za tu uslugu. Kad se vratim iz Engleske bit će još uvijek dovoljno vremena da se naviknete na nove prilike. Molim vas, obećajte mi da ćete ostati tako dugo. Ona ga pogleda lagano porumenivši, kad je dohvatio njezinu ruku i pogledao joj u oči. Srce joj je snažno kucalo, i govorila je samoj sebi da neće moći odbiti njegovu molbu bude li je tako gledao. — Ako sam vam doista potrebna, dakako da ću ostati. S velikom zahvalnošću prihvaćam i vašu ponudu da mi pomognete pri stjecanju novog zanimanja. Njezine ga riječi razveseliše. Sada je znao da će uvijek uspijevati upravljati Ruthinom sudbinom, ili barem utjecati na nju sve dok... Odbaci tu misao, iako je njegovo srce dobro znalo do kojeg će ga cilja odvesti. Znao je meñutim i to daje Ruth Alving bila žena oko koje se muškarac morao truditi i koju nije bilo moguće osvojiti na brzinu. Želio je prvo steći njezino povjerenje. Počeo je posve mirno pričati o svom zvanju i poslovnim vezama. Nakon pola sata, ustao je. — Već vam predugo smetam. Zasad sam samo gost u ovoj kući pa sam se već dosta nepristojno ponašao i zaspao nakon objeda. Ne mogu to oprostiti samom sebi i nije mi jasno kako me usred dana spopao takav umor. — Nadam se da vas glava više ne boli. — Ne, glavobolja je nestala. Dakle sutra ću se ovdje sresti s bratom i sestrom Bernd. Bili su doista vrlo ljubazni nakon što su nadvladali svoje razočaranje. Dogovorili smo se da ćemo sutra zamoliti doktora Jungmanna neka doñe ovamo kako bismo dogovorili sve potrebno. Pokazat ću mu u prisustvu brata i sestre vjenčani list svojih roditelja. Htjeli su ga vidjeti već danas, ali nisam se mogao odlučiti pokazati im ga. To je dragocjen dokument pa je siguran na mojim grudima dok ga ne pokažem bilježniku. Pri tom je Gert položio ruku na mjesto gdje je inače bila njegova lisnica, ili zapravo lisnica njegova oca. Iznenada se prestrašeno trgnuo pa brzo gurnuo ruku u džep na prsima. Sve je pretražio, a zatim je pogledao Ruth kao da ništa ne razumije. — Sto je, gospodine Herfurte? — zapita ona zabrinuto. — Moja lisnica — ona s vjenčanim listom — nestala je — reče Gert tiho. Ruth poskoči i prestrašeno ga pogleda. — Nestala je? Kako je to moguće? Niste je valjda izgubili? On odmahne glavom kao omamljen. — Ne, kako bih je izgubio? Uvijek je nosim u dubokom džepu na grudima. Imao sam je kad sam govorio s bratom i sestrom, jer sam pružio ruku i osjetio je u džepu. Čini mi se da sam je osjetio i dok smo sjedili za stolom. U to se ne mogu zakleti. A sada je više nema. Neko vrijeme su se promatrali kao da ne znaju što će. Ruth ga zatim upozori. — Jeste li sigurni da ste lisnicu imali ovdje u kući? Ako je tako mogli ste je izgubiti samo ovdje. Moramo je potražiti, možda je ipak ispala iz džepa. Pozvat ću Heinricha da nam pomogne. Ruth pozvoni. Gert preñe potpuno zbunjen rukom preko čela.

62

GIGA

— To je čudno — vrlo čudno — izjavi tiho. Sad je Heinrich ušao. Ruth mu objasni što se dogodilo i zamoli ga neka im pomogne tražiti. — Molim vas, opišite nam lisnicu, gospodine Herfurte! — zamoli Ruth. Gert to učini. Bila je to skromna lisnica od teleće kože, crne boje, a u desnom kutu imala je crvenu mrlju u obliku novčića. Njih troje počeše tražiti u dnevnoj sobi, predvorju, vani u vrtu i u blagovaonici. Posvuda gdje je Gert danas boravio. Ali lisnice nigdje nije bilo ma kako pomno tražili. Napokon su stigli do žutog salona u kojem je prozor još uvijek bio otvoren. Na stoliću stajale su šalice za kavu i pepeljara. Gert je cijelo vrijeme razmišljao o tome gdje bi lisnica mogla nestati. Iznenada se sumnja rodi u njemu. Nije bilo moguće daje izgubio lisnicu dok je bio budan. To se moralo dogoditi dok je spavao. Ukočio se i pogledao Ruth, dok je Heinrich zatvarao prozor. Zatim dohvati pepeljaru, izvadi opušak i pomiriši ga. Ruth ga upitno pogleda. — Što je? On se uhvati za čelo. — Sumnja, možda glupa sumnja, ali ne mogu je odbaciti samo tako. Iznanada sam pomislio da je moje spavanje povezano s gubitkom lisnice. — Je li to moguće? Ruth je sada stajala tik do njega, a i Heinrich im je prišao. — Sto mislite time, gospodine Herfurte? Recite nam to. Heinrich neće brbljati, a mi moramo saznati gdje se nalazi vaša lisnica s tim važnim dokumentom kojim jedino možete dokazati svoje pravo na nasljedstvo. Po njezinom blijedom licu moglo se zaključiti da sumnja u ono isto što i on. — Gospoñice Alving, mogao bih se okladiti da sam imao lisnicu kad sam došao ovamo i zaspao. Nije mi jasno zašto sam zaspao. Ali ova cigareta ima neki poseban miris, što sam ustanovio već i ranije. Ruth kimne, nekon što je pomirisala cigaretu. — Taj je miris lebdio u sobi kad sam ušla. Zato sam otvorila prozor. Gert protrlja čelo. — Gospodin Bernd dao mi je tu cigaretu. Pripalio mi ju je, a tad je gospoñica Bernd poskočila i sjetila brata na neki dogovor koji ranije nije spominjala. Brzo su se oprostili, nakon što me gospodin Bernd veselo pritisnuo u naslonjač i rekao mi da se ne dam smetati. Ali već sam tada osjetio taj čudan umor. Ubrzo sam zaspao, ali bio sam cijelo vrijeme sam, ili možda nisam...? Ušuti pa pogleda Ruth. Heinrich je sve to čuo pa je sada rekao uzbuñenim glasom: — Moram vam nešto redi, gospodine Herfurte, nešto što sam zapazio. Ono što mi se činilo nevažnim, iznanada je postalo vrlo važno. — Što to? Stari sluga je ispričao što je vidio iz svog kuta i to vrlo točno. Gert i Ruth napeto su ga slušali. Kad je Heinrich završio, Gert izjavi promuklim glasom: — Očigledno sam postao žrtvom razbojničkog napada koji je lukavo izveden. Sigurno je da je Kurt Bernd ušao još jednom u sobu dok sam spavao. Nakon što je sa svojom sestrom pobjegao u velikoj brzini zbog tobožnjeg sastanka, imali su još toliko vremena da prisluškuju na vratima i vire kroz ključanicu te šapćući razgovaraju o tome. Vjerojatno su znali da ću spavati tako čvrsto pa neću čuti da je Kurt Bernd ušao u sobu. Znali su da se neću probuditi iz tog čudnog sna. Heinrich je uz to vidio da je Kurt gurnuo nešto crno u džep, za stoje vjerovao daje zaboravljena kutija za cigarete. Ali to je morala biti moja lisnica. Oduzeo mi ju je dok sam spavao. Morao je znati daje moj san tako čvrst da se mogao usuditi ukrasti lisnicu. I ponovno mi zakopčati kaput. Kad se to dogodilo brzo su otišli, a njegova je sestra još zapitala:

63

GIGA

»Imaš li je?« Zasigurno je time mislila ima li lisnicu. Jedino njima koristi njezin nestanak. Ruth uzbuñeno kimne. — Posve sam sigurna da su sposobni to učiniti. — I ja — primijeti Heinrich. — Trebao sam ih zadržati i podići uzbunu. Gert je disao teško i uzbuñeno. — To ne bi koristilo. Ti bi ljudi izašli na kraj i s vama. Ali sigurno je da su mi oteli dokument kojeg više ne mogu nabaviti. Stoga neću uspjeti dokazati svoje pravo na nasljedstvo. Neće mi koristiti ni da im reknem kako znam da su ukrali lisnicu, jer su dakako odmah uništili taj dokument pa će tvrditi da sam varalica. Ispričao je Heinrichu i Ruth kako je izgorjela crkva u Longvillageu zajedno sa zgradom općine. Njih dvoje bijahu još potišteniji od njega. — Da tim vragovima barem nisam dopustio otići — jadikovao je Heinrich. — Neka nam se Bog smiluje budu li ovdje vladali. Ruth preñe rukom preko čela. — Što sada? Nešto se mora dogoditi. Morate li baš u svakom slučaju pokazati vjenčani list svojih roditelja? — Moram, razgovarao sam o tome s doktorom Jungman-nom. — Ne bi li bilo dovoljno pismo vašeg oca majci? Gert odmahne glavom. — Zasigurno ne bi. To pismo bi imalo neku vrijednost da gaje napisala moja majka. Ali ovako će tvrditi daje svatko mogao napisati pismo. Ne moraju vam ni vjerovati da ste ga našli u haljini moje majke. Brat i sestra će tvrditi da nas dvoje surañujemo u toj prevari. Ruth domahne Heinrichu neka izañe kako bi mogla nasamu razgovarati s Gertom. — Nećete li poći do brata i sestre i reći im da znate što su učinili? Možete im reći da ih je netko promatrao i da znate kako su prisluškivali, a Kurt se još jednom vratio u sobu. Zaprijetite im da ćete opušak predati na analizu nekom kemičara. Gert je zurio pred sebe. — Sto bih postigao time? Isprva sam to želio učiniti, ali tad sam rekao samom sebi da time neću ništa postići. Zacijelo su odmah uništili lisnicu i njezin sadržaj. Ne bi ništa priznali. A ja bih mogao nešto dokazati samo ako bih pronašao lisnicu i to kod njih. A to je nemoguće. Takvi lukavi zločinci uništavaju dokaze. Zar bih povukao u blato prezime djede koje bijaše i majčino? Ne, ni u kom slučaju. Kad bih barem znao da su zaista našli vjenčani list. — Kako ne bi? Zasigurno su pregledali papire i uništili taj dokument. On je zamišljeno pogleda. — Taj se papir nije nalazio meñu drugima koji na sreću nisu važni. Bijaše sakriven izmeñu kože i podstave. Postoji mogućnost da to nisu uočili. Ako se to dogodilo, možda bi mi moglo uspjeti lukavstvom natjerati ih da mi vrate lisnicu. Ne smijem se protiv njih boriti časnim oružjem. Svako je sredstvo dopušteno. — Tako je! Ali kako to saznati? — zapita Ruth, blijeda lica. On dohvati njezinu ruku. — Kad biste znali koliko mi godi vaša briga. Gotovo bi me mogla utješiti zbog mog gubitka. Ruth prestrašeno uzdahne. — Jeste li vrlo nesretni zbog gubitka nasljedstva? On joj pogleda duboko u oči. — Nesretan? Nesretan bih bio kad ne biste pokazivali sućut prema meni, ili ako iznenada ne bih mogao zarañivati za svoj kruh. Ne, nisam nesretan jer sam mlad i zdrav i mogu raditi. Zbog gubitka imetka bio bih nesretan jer ne bih mogao oženiti ženu koju volim, budući joj još dugo ne bih mogao pružiti bezbrižan život. Ruth problijedi pa ga nemirno pogleda. — Zaručeni ste? — zapita tiho. Smiješak mu preñe licem. Usrećilo gaje što je problijedila i djelovala tako nesretno.

64

GIGA

— Zaručen? Ne, gospoñice Ruth! Do prije kratkog vremena nisam ni pomišljao da se s nekom ženom vežem za cijeli život. A sada moram priznati da mislim o tome otkako sam jednog sunčanog jutra sreo divno plavokoso biće, plavih očiju. Rado bih sačuvao tu sreću i pružio joj topao dom. Sad je taj dom iznenada daleko od mene pa ne znam hoću li uspjeti sačuvati svoju sreću. Sto mislite, gospoñice Ruth, hoće li se moja plavokosa sreća htjeti povjeriti i siromašnom čovjeku i pridružiti mu se u njegovom skromnom životu? Ruth je žarko porumenjela čuvši te riječi. Jasnije od riječi govorile su njegove oči. Njezino srce poče klicati od sreće. — Posve sam sigurna u to, jer bi bila glupa ako ne bi dopustila da je čuva čovjek poput vas, i ako ne bi željela s radošću dijeliti vaše siromaštvo. — Gospoñice Ruth, ponosan sam i sretan, a gubitak nasljedstva više mi nije važan. Ali neću bez borbe prepustiti tim zločincima njihov plijen. Želio bih ženi svog života pružiti mekanu i bezbrižnu postelju. Ti lopovi neće se rugati poštenom čovjeku. Ne znam još što ću učiniti i kako se sresti s njima. Prije svega moram saznati da li su pronašli vjenčani list. Za to mi je potrebno lukavstvo i laž. Ne čudite se, gospoñice Ruth, ako se sutra posve mirno sretnem s njima. Lagat ću im poput profesionalnog lašca. Ne želim da naslute kako nisam pronašao lisnicu. Moramo i Heinrichu reći da šuti o svemu. Možemo li se osloniti na njega? — Dakako! Dat ću mu potrebna uputstva. — Molim vas, učinite to! Sutra ću poći do doktora Jungmanna, prije nego stignem ovamo i sve mu iskreno ispričati. Možda će mi moći dati savjet. Na sreću, imam barem pismo koje ste našli. Posve sam siguran da vam on vjeruje, jer ima vrlo dobro mišljenje o vama. Kako me ne pozna, a nisam mu pokazao vjenčani list, mogao bi me smatrati varalicom. — Vjerovat će vam. Dokaz vašeg porijekla je vaše lice. Ta sličnost bit će za njega uvjerljivija od vjenčanog lista. Gert se nasmiješi. — Nažalost, takav dokaz ne vrijedi pred sudom. Tamo treba sve dokazati crno na bijelo. Ali sad ću napokon otići. Dakle, molim vas, šutite o svemu što se dogodilo. Možda će mi uspjeti natjerati ih da se odaju. Upravo sam se sjetio nečeg. — Sto ćete učiniti? — Ne znam još posve točno. — Nećete se izložiti opasnosti? — zapita Ruth prestrašeno. — Ne, nemojte se plašiti! Sada znam s kime imam posla. Ako sutra opazite da brat i sestra žele ostati nasamo sa mnom, nemojte ih sprečavati u tome. Naprotiv, nastojte ih natjerati na to. Možda će mi boravak s njima biti vrlo potreban. Ruth kimne i uzdahne. — Čuvajte se tih ljudi! Bojim se njihove zloće. Oduvijek sam vjerovala da su sposobni za sve, a nažalost se nisam prevarila. — Ugodno mije što se brinete za mene. Ali sada poznam svoje neprijatelje pa ću ih znati dočekati. Borit ću se protiv njih njihovim vlastitim oružjem. On joj toplo poljubi ruku pa ode. Ruth je gledala za njim vlažnim očima položivši čvrsto ruku na srce. — Ljubim ga, ljubim ga! Oče nebeski, zaštiti ga! — šapne. Odahnuvši krene do Heinricha. Nalazio se u predvorju i upravo je Gertu pružio ogrtač i šešir. Ruth ga pozove u dnevni boravak pa mu reče neka šuti o svemu što se dogodilo. — Šteta! — uzdahne starac. — Trebalo bi svima reći za što je to dvoje sposobno. Dakako da ću šutjeti, ako to gospodin Herfurt želi. Gospoñice Ruth, sada trebam ponovno brinuti zbog onih nekoliko godina koje čovjeku još preostaju.

65

GIGA

16 Drugog jutra je Gert krenuo doktoru Jungmannu prije nego je pošao u vilu Bernd. Ovaj gaje odmah primio. — Gospodine doktore, dolazim još jednom zbog nasljedstva. Žao mi je što vam nisam prilikom prvog susreta pokazao vjenčani list svojih roditelja i spremio ga kod vas. U meñuvremenu je nestao. Doktor Jungmann se trgne. — Nestao? To bi bilo lijepo! — Da, gospodine doktore i vi biste sada mogli pomisliti da sam varalica, kad vam ovo ne bih mogao pokazati. — Rekavši to pruži bilježniku očevo pismo majci pa mu ispriča kako je nañeno. Bilježnik je pažljivo slušao. Zatim reče, promatrajući Gerta: — Vjerujem onome što mi govori gospoñica Alving. Ona je vrlo pouzdana osoba. Uz to vjerujem vašem licu, ne samo stoga što odaje poštenje, već i zbog velike sličnosti s vašim djedom. To je dovoljno dokaza za mene, ali nije za sud. Kako ste mogli izgubiti vjenčani list koji je nenadoknadiv? — Gospodine doktore, to ću vam ispričati. Ali molim vas smatrajte moje riječi ispovijednom tajnom. — To se u mom zvanju razumije samo po sebi. Gert mu ispriča što se jučer dogodilo pa otvoreno reče na koga sumnja, tim više što je Heinrichov iskaz potvrdio njegove riječi. Bilježnik ga je slušao sa zanimanjem, a kad je Gert završio, izjavi živahno: — O bratu i sestri Bernd nitko dobro ne govori. Rochus Bernd je ponekad tražio od mene da se raspitam o njima. Ispričao mi je kako mu je teško što će to dvoje naslijediti njegov imetak. Samo stoga što su njegovi roñaci nije ih želio potpuno zaobići. Njegov glavni nasljednik trebala je biti gospoñica Alving. Brat i sestra trebali su dobiti samo stalnu rentu, a ne sve odjednom jer bi to lakomisleno ubrzo potrošili. Tom rentom, mogu vam to otvoreno reći, htio ih je spasiti da krenu putem zločina. Bijahu skloni tome zbog nasljednih osobina i lošeg odgoja. Siguran sam da je stari gospodin s velikom radošću vidio u vama svog nasljednika. Zao mi je zbog gospoñice Alving. Ne bi ostala praznih ruku da je vaš djed sastavio oporuku. Gert kimne. — Već pri mom prvom dolasku rekao sam da smatram svojom dužnošću brinuti se za gospoñicu Ruth, u slučaju da steknem nasljedstvo. Ali nažalost ona to odbija. Ipak bih našao način da joj pomognem. Dakako da mije sada izmaklo nasljedstvo. — Nećemo se tako lako predati. Nećete li tužiti brata i sestru Bernd zbog pljačke? Iskaz sluge imao bi na sudu veliko značenje. A moglo bi se ustanoviti i odakle Kurtu Berndu te cigarete. Gert odmahne glavom. — Ne želim uprljati ime Bernd. A ne bi ni koristilo, jer ne mogu dokazati da se onaj dokument nalazio u lisnici. Zasigurno su ga uništili, jer im nije bio potreban kao dokaz. Dostajalo im je uništiti ga. Ipak bih želio ustanoviti jesu li vjenčani list pronašli u njegovom skrovištu. Kako bih to saznao stvorio sam plan. Ako imate još malo vremena, rado bih vam ga izložio. — Stojim vam na raspolaganju. Sve me to zanima, a nećemo se samo tako predati. Dakle, govorite! Gert mu ispriča čega se sjetio, a bilježnik ga je pažljivo saslušao. Zatim se veselo nasmije. — Sjajno! Ako lopovi upadnu u klopku barem ćete imati to zadovoljstvo. Molim vas, obavijestite me, što se dogodilo. I ja ću još jednom razmisliti o svemu. Možda se ipak sjetim kako bismo mogli dokazati vaše pravo. Hoćete li sutra doći k meni? — Vrlo rado, ako smijem! U koliko sati? 66

GIGA

— Najbolje u ovo vrijeme. — U tom ću se slučaju oprostiti. Ukoliko vam telefoniraju iz vile Bernd i zamole vas da doñete, otkažite to danas i najavite svoj dolazak za sutra. Bilježnik kimne. — Znam i neću danas doći ni na koji način. Gert se oprostio i krenuo do vile Bernd. U predsoblju ga je dočekala Ruth. — Jesu li stigli? — zapita, nakon što ju je pozdravio. Ona kimne. — Prije deset minuta. Oči mu zasjaše. — Jeste li opazili nešto osobito na njima? Djeluju pobjedonosno ili su potišteni i zlovoljni? — Djeluju poprilično tužno i nekako nesigurno. Nisu mene i Heinricha usrećili svakodnevnim neprijateljskim izjavama. Gert je zamišljeno gledao pred sebe. — Čini se da nisu našli vjenčani list. Ali to ne isključuje mogućnost da su uništili lisnicu zajedno s njim. Nadam se da ću ubrzo saznati sve što želim. Jeste li obavijestili Heinricha? — Jesam! — Dobro! Ako je moguće objedovat ću i danas s njima. Želio bih stvoriti isti ugoñaj kao jučer. Molim vas, nemojte dolaziti, kao ni jučer. Učinili biste mi veliku uslugu, ako biste se, čim završimo s objedom, sakrili iza zastora tamo gdje je Heinrich jučer zaspao. Vaše su oči i uši oštrije od njegovih. Važno mi je da je svjedok u mojoj blizini. Nadam se da će me i danas nastojati uspavati cigaretom. Ruth ga prestrašeno pogleda. — Nećete valjda dopustiti da vas još jednom omame? On joj stisne ruku. — Ne brinite, ovog mi to puta neće škoditi. Zar ne, učinit ćete što sam vas zamolio? Ruth uzdahne. — Dakako. Nećete li biti u opasnosti? — Ne, samo ću se malko našaliti s njima. Možda ću saznati što se dogodilo s mojom lisnicom. Dakle, sakrijte se nakon objeda. Tako da to nitko ne opazi. — Učinit ću to — kimne ona pomalo prestrašeno. On je nježno pogleda. — Zašto ste toliko prestrašeni? — Bojim se zbog vas. Gert joj poljubi ruku. — To će me štititi. Hvala vam! Ali sada neću dopustiti da me dulje čekaju. Mislim da s velikom napetošću očekuju susret sa mnom. Kimnuvši joj, Gert brzo ode. Ruth se usprkos njegova dobra raspoloženja nije uspjela riješiti straha. Gert uñe u sobu nasmiješena lica. Brat i sestra, koji su ga čekali, djelovali su nesigurno i napeto. — Dobro jutro! Molim vas, oprostite mi što ste me morali čekati. Čini se da dobro spavam na njemačkom zraku. Zamislite, nakon što ste me jučer napustili, zaspao sam i prospavao cijeli sat. Tek me gospoñica Ruth uspjela probuditi. Stidio sam se, iako nisam kriv ni za što — govorio je. Lena je prva uspjela progovoriti. — To je lako moguće. Mi smo vas ionako čekali samo nekoliko minuta. Gert se nakloni. — Ljubazno je od vas što se ne ljutite zbog mog zakašnjenja. Ona ga pogleda pomalo zavodnički. — Čini se da vam njemački zrak godi. Djelujete dobro raspoloženi. Gert je vidio da se iza njezina ponašanja skriva znatiželja. I Kurt ga je nemirno promatrao. — Da, dobro sam raspoložen, iako sam doživio gubitak. Ali uz svu nesreću imao sam i sreću, pa mogu stoga biti veseo. — Smijem li vas pitati zašto? — tobože vragoljasto zapita Lena. Gert sjedne nasuprot nje u naslonjač tako da je okrenuo leña svjetlu, dok su brat i sestra bili

67

GIGA

obasjani zrakama sunca. Oštro ih pogleda kako mu ne bi izmakao ni jedan izraz njihovih lica. — Mislim da vas to neće osobito zanimati, gospoñice Lena! Dakle, na neobjašnjiv način izgubio sam jučer svoju lisnicu. Naime nosim uvijek sa sobom dvije lisnice. U jednoj se nalazi vjenčani list mojih roditelja, a u drugoj neki važni papiri. Na sreću izgubio sam samo onu nevažnu lisnicu. Vjerojatno u tramvaju. Govore da su berlinski džepari vrlo spretni. Sretan sam što nisam izgubio onu drugu lisnicu. Zamislite kakva bi nesreća bila za mene da su mi uzeli onu s vjenčanim listom mojih roditelja. To je nenadoknadiv dokument. Imao sam sreću u nesreći, zar ne? — Svakako! — procijedi Lena. — Ipak me ljuti taj gubitak. Lisnica je naime uspomena na mog oca. Samo mi je stoga nenadoknadiva. U;svakom slučaju predat ću oglas u novine kojim poštenom — ili nepoštenom — nalazniku nudim visoku nagradu, ako mi je vrati. Jer lisnica za njega nema nikakvu vrijednost. Sto mislite, kako bi trebalo sastaviti taj oglas? Kurt i Lena promatrali su ga s velikim zanimanjem. Nije se moglo zamisliti što se zbivalo u njima, kad je Gert spomenuo drugu lisnicu u kojoj se nalazio vjenčani list. Ali uspjeli su se svladati, a nisu se usudili čak ni izmijeniti poglede. Lena se prisili nasmiješiti. — Ništa jednostavnije od toga. Navedite u oglasu svotu koju namjeravate dati nalazniku. Pretvarat ćete se kako vjerujete da ste lisnicu izgubili. Ukoliko će nagrada biti veća od vrijednosti lisnice, postoji mogućnost da će vam je vratiti, čak ako vam ju je uzeo džepokradica. Ne misliš li i ti tako, Kurte? Zapitavši to, Lena pogleda ukočenim pogledom svog brata. On bijaše vrlo potišten, jer je po Gertovim riječima morao vjerovati kako ovaj posjeduje još jednu lisnicu. U njemu se rodi divlja požuda da otme Gertu i ovu. I Lena je razmišljala o tome pa oprezno upita: — Pravu lisnicu s vjenčanim listom posjedujete još uvijek? Možete biti sretni, imate razloga za dobro raspoloženje. — Zar ne? — rekne Gert pa napadno pritisne ruku na džep kaputa. — Sretan sam što je dobro čuvanu nosim na svom srcu. Zamislite, ne bih uspio ništa dokazati da je taj dokument nestao. Oprezan sam pa tu lisnicu ne nosim u kaputu, već u unutarnjem džepu prsluka. Naredio sam da mi tamo sašiju džep. Džepokradica je ne može naći tako lako. — Nemojte izazivati sudbinu. Puno se priča o spretnosti berlinskih džepara. Gert se nasmijao jednako tako usiljeno kao brat i sestra. Ali čitao je na njihovim blijedim licima kao na otvorenoj knjizi. Već mu je sada bilo jasno da nisu našli vjenčani list u njegovoj lisnici. U njihovim je očima čitao požudu za drugom lisnicom. Pomisli da će danas zasigurno ponovno dobiti na poklon jednu od onih slavnih cigareta. U svakom slučaju bio je spreman na to. Činilo se kao da će njegov plan uspjeti. Ponašao se tobože mirno kad je rekao: — Drugi put mi se to neće dogoditi. Dobro ću pogledati svakog čovjeka koji mi se približi u tramvaju. Ali dosta o tome. Hoćemo li telefonirati doktoru Jungmannu i zamoliti ga da doñe ovamo? Želio bih mu u vašem prisustvu predati taj papir i poduzeti sve potrebno. Opazio je kako su brat i sestra izmijenili poglede kad je to rekao, iako se ponašao tako kao da promatra svoje nokte. Lena iznenada poskoči. — To ću odmah učiniti i telefonirati bilježniku. Gert ustane i stane joj na put. — Ne trudite se, gospoñice! Lena odmahne. — Ionako moram telefonirati kući pa ću to odmah obaviti. Brzo je izašla. Krenula je prema telefonu smještenom blizu vrata u predvorju. Drugi telefon nalazio se u radnoj sobi pokojnika. Lena je razgovarala vrlo jasno i glasno, tako da su je čuli u sobi. Bijaše napadno što je toliko vikala. Drugi razgovor s njihovom služavkom bijaše potpuno nevažan.

68

GIGA

Kad se vratila, Lena je rekla: — Šteta, doktor Jungmann ne može danas doći. Gert ponovno ustane. — U tom slučaju ću odmah opet telefonirati i reći mu da sutra svakako doñe. Opazio je da se Lena trgnula, ali brzo ga je zadržala za ruku. — Nije potrebno, on će sutra ujutro zasigurno doći. Trzaj proñe Gertovim usnama. Rekao je samo: — Prema tome ne moramo dulje ostati zajedno. Možemo se oprostiti. Brat i sestra ponovno izmijeniše poglede koji Gertu nisu izmakli. Lena ga vragoljasto pogleda. — Nećemo to valjda učiniti! Ako vam odgovara mogli bismo još neko vrijeme ostati zajedno. Meni je drago što možemo nesmetano boraviti još neko vrijeme zajedno i tako učvrstiti naše rodbinske veze. Jučer smo se nažalost morali brzo rastati jer smo imali dogovor pa bismo to danas mogli nadoknaditi. Bilo bi lijepo, ako bismo i danas zajedno objedovali. Nakon objeda pričat ćemo neko vrijeme uz šalicu kave prije nego se rastanemo. Oko tri sata moramo se ponovno vratiti kući. Ali vi možete mirno ostati i možda s gospoñicom Alving poslijepodne započeti s inventurom. Bilo bi dobro, ako biste polagano sve upoznali. Gert se oduševljeno složio s time. — To je sjajna zamisao, gospoñice Lena! Lena se nasmije i izjavi zadirkujući: — Možda ćete ponovno zaspati nakon objeda. I on se nasmijao. — Budemo li danas za vrijeme objeda ponovno pili onaj teški burgundac to nije isključeno. Unaprijed ću se ispričati gospoñici Alving. Postidjelo me što me zatekla kako spavam. Leninim usnama preñe svjetao, oštar smijeh. — Upozorit ćemo je neka vas ne budi. Gert pomisli kako je pokvarena bila ta djevojka koja se smijala, dok je već kovala novi razbojnički plan. Činilo mu se da može čitati misli brata i sestre, da gleda kroz njih kao kroz staklo. Postajao je sve sigurniji da nisu našli vjenčani list. Ali što su učinili s lisnicom u kojoj je on bio skriven? Nadao se da će i to danas saznati, ako njegov plan uspije. Lena upita Kurta slaže li se s time da ostanu u Gertovom društvu. Kurt je točno znao što njegova sestra namjerava. Danas se više nisu trebali sporazumijevati. Vjerovali su da Gert nosi vjenčani list sa sobom u drugoj lisnici. Bilo im je jasno da danas moraju obaviti ono što jučer nisu uspjeli. Kurt rekne: — Dakako da se slažem. Ali u tri sata moramo se odvesti kući, jer smo o tome obavijestili prijatelje. Gospodine Herfurte, vi dakako možete ostati ovdje. Gert nevino kimne. — To ću i učiniti! U hotelu nije baš ugodno. Moći ću kasnije pogledati po kući neke obiteljske slike. Meñu ostalim i portret moje majke iz mladosti. Otac je posjedovao samo požutjelu fotografiju moje majke pa se crte njezina lica nisu dobro vidjele. A ja je nisam poznavao, jer je umrla dok sam još bio dojenče. — Da, slika vaše majke visi u ujakovoj radnoj sobi. Vaša je majka bila lijepa. Otac nam je pričao da su je zvali lijepa Marija Bernd i daje imala mnogo obožavatelja. Dakle, ostat ćemo zajedno sve do nakon objeda. — Hoće li gospoñica Alving biti spremna ponovno prihvatiti goste? — zapita Gert. Lena se nasmije. — Slutite li kako izgleda smočnica vile Bernd? Naš je ujak bio dobar domaćin. Kupio je velike zalihe. Ali gospoñica Alving ih čuva kao što Fafner čuva blago Nibelunga. Kuharica je ljubaznija, nju raduje ako može staviti na stol dobro jelo. Ujak Rochus jeo je izvanredno jednostavno i samo kad su bili prisutni gosti, gospoñica Alving bi dopustila uzimanje hrane iz smočnice. Obradovat ćemo dakle kuharicu i naručiti nešto fino. Ili želite sačuvati svoje blago? Rekavši to u Leninim očima zasja podrugljiv pogled. Ali Gert joj bijaše dorasao. Nasmijao se

69

GIGA

nevino. — Dakako da ne. Kad bih raspolagao s time ponudio bih vam najbolje što kuća posjeduje. — Uložite dobru riječ kod gospoñice Alving. Mislim da će vas poslušati. Bijaše to prilika progovoriti nekoliko riječi s Ruth. Gert je odmah ustao. — Pokušat ću to i razgovarati s gospoñicom Alving. Brat i sestra bijahu sretni što su nekoliko trenutaka ostali sami pa ga nisu zadržavali.

70

GIGA

17 Gert je vani sreo Heinricha i zapitao ga gdje bi mogao naći gospoñicu Alving. On mu je rekao da u radnoj sobi sreñuje poslovne knjige. Gert krene onamo, pokuca i uñe. Ruth je sjedila za pisaćim stolom, a ispred nje je ležala računovodstvena knjiga. — Smetam li? — Ne, ne, izvolite ući! On to učini pa zatvori vrata za sobom. Nasmiješi joj se. — Došao sam vam javiti da ćete opet imati goste za stolom, a gospoñica Bernd me zamolila neka vas nagovorim da pripreme osobito dobar objed. Preuzeo sam taj zadatak, jer sam želio izmijeniti s vama nekoliko riječi. Ljutite se što vam ponovno zadajemo posla? Ruth veselo odmahne glavom. — Niti govora! Vidim u vama gospodara kuće ma koga sud postavio za nasljednika. — Nećete imati odveć posla? — Neću, jer sam bila spremna na to. Naručila sam svečani objed, kakav vole Berndovi. Teško mije što ćemo te zločince još i pogostiti u vašoj kući, ali moram se pomiriti s time. — Molim vas, učinite to! Jer, kao što vam već rekoh, važno mije danas objedovati s njima. Imam još jednu molbu na vas. — Što mogu učiniti za vas? — zapita ga ona ljubazno. — Molio bih vas da nakon što s Berndovima izañem u vrt telefonirate doktoru Jungmannu i zapitate ga je li ga gospoñica Lena telefonski zamolila da danas doñe ovamo. Mislim naime da je ona samo tobože razgovarala ne uspostavivši vezu. Ako vam reknu da nije telefonirala, tad mi dajte znak nakon što se vratimo iz vrta. Bit će dovoljno da stavite ruku pred oči. Ako vam, pak, reknu daje telefonirala, držite rupčić u ruci. Ruth se nasmiješi i kimne. — Učinit ću to. Pretvarate se u detektiva. Jeste li već saznali nešto? — Jedno je sigurno: Berndovi nisu otkrili vjenčani list. A ako saznam da Lena nije telefonirala doktoru Jungmannu znat ću da im moram postaviti klopku i pretvarati se da sam zadrijemao. Vi ćete se sakriti iza zastora i promatrati dok glasno ne zaviknem vaše ime iz salona. Tad ćete ući. Bit će najbolje da i Heinrich dijeli skrovište s vama, jer će mi biti potrebni svjedoci. Još vas nešto molim, javite kasnije Berndovima da nakon objeda imate nekoliko sati posla gore na tavanu. Zapitajte ih je li im Heinrich potreban. Reći će da to nije slučaj. Službeno ćete dakle otići na tavan, a neslužbeno u svoje skrovište. Ruth je uzbuñeno disala. — Učinit ću sve što želite. Jeste li sigurni da vam pri tome ne prijeti opasnost? Brat i sestra sposobni su za najgore. Gert pogleda njezino zabrinuto lice. — I ja, pa stoga možete biti sigurni da ću biti oprezan. Ali neću vam dulje smetati. Obavljate važan posao. Ona smiješeći se pogleda računovodstvenu knjigu. — U mojim knjigama mora sve biti u redu. Njegov pogled odluta preko stola do portreta na zidu. Oči mu zasjaše. — To je moja majka, zar ne? — Da, naslijedili ste njezine oči. Inače niste baš slični majci. Naslijedili ste sve od svog djeda. Crte njegova lica, tijelo i držanje. Vjerojatno vam je bio još sličniji kad je bio mlad poput vas. Pokazat ću vam njegovu sliku iz mladosti. Doduše nosio je bradu, a vi ne. To je jedina razlika. Vaša je majka morala biti prekrasna žena. Haljina koju nosi na ovoj slici nalazi se još uvijek gore u kovčegu. Gert duboko uzdahne. — Ukoliko ne dobijem nasljedstvo svog djeda nadam se da će mi barem dati tu sliku. A ako pokojnici mogu pomoći svojim dragima, tad će mi moja majka zasigurno pomoći ostvariti 71

GIGA

moje pravo. — Neka to Bog da! On joj pruži ruku. — Do viñenja! Molim vas, telefonirajte odmah, dok smo još u vrtu i dajte mi ugovoreni znak. — Učinit ću to. On joj toplo stisne ruku, a njoj se pričini kao da snažan, radostan život teče kroz nju. Stisak Gertove ruke izbrisao je sav Ruthin strah. Nakon što je napustio sobu, Ruth pogleda u portret njegove majke. — Ti i ja želimo isto. Da on ostvari svoje pravo. Nećeš dopustiti da ga drugi pobijede, štitit ćeš ga. Zar ne?

72

GIGA

18 Lena i njezin brat sporazumjeli su se s nekoliko riječi nakon što je Gert otišao. — Kurte, to se mora dogoditi još jednom. Uzeli smo krivu lisnicu. Nećemo valjda stati na pola puta. Kurt ljutito pogleda prema vratima kroz koja je Gert izašao. — Zasigurno ne! Kako sam mogao slutiti da nosi sa sobom dvije lisnice. Sad će to dakako biti ponešto napadnije, a on bi morao biti vrlo ograničen, ako ponovno ne bi nešto uočio. Ali što to koristi? Moramo se domoći dokumenta i uništiti ga. — Na svaki način! Imaš cigarete sa sobom? On se lupne po džepu sakoa. A zatim izjavi: — Nadam se da nam Alvingova neće smetati. Jučer je sve dobro odgovaralo. — Moramo se pobrinuti daje maknemo s puta. Objedovat ionako neće s nama. Ali sada, tiho. Znaš što ti je činiti? Nastavit ćemo razgovarati o nevažnim stvarima. Sve su to šaputali. Sada počeše glasno pričati o nevažnim stvarima sve do Gertova povratka. — Gospoñica Alving obećala mi je svečani objed. Predložio bih vam da prošecemo vrtom. Vrijeme je predivno — rekao je. Brat i sestra bijahu odmah spremni pa su u tobože najboljem prijateljstvu dobrih pola sata prolazili vrtom. Kad su se vratili u predvorje, Gert opazi Ruth koja je stajala naslonjena na stup držeći ruku na očima. On joj neopazice namigne. Sada je znao daje dobro pretpostavljao kako Lena uopće nije telefonirala doktoru Jungmannu i pozvala ga za danas u vilu. Nije dakako slutila da bi doktor, po Gertovoj želji, to ionako odbio. U svakom slučaju Bern-dovima je doktor Jungmann bio jednako tako malo potreban kao i Gertu. On je pak bio čvrsto uvjeren da će brat i sestra pokušati danas učiniti ono isto kao i jučer. Pripremio se na to. Brbljali su o nevažnim stvarima dok Ruth nije kratko prije objeda ušla u sobu. Obratila se Leni i zapitala je: — Ako vam nakon objeda ne budem potrebna popela bih se na tavan i tamo sredila neke stvari. Doduše to će me zadržati barem jedan sat, a povela bih sa sobom i Heinricha da mi pomogne, ukoliko ga ne trebate. Dakako, tek nakon što pospremi stol. Lena i njezin brat pogledaše se zadovoljno. Ovo je sjajno odgovaralo njihovim planovima. — Niste nam potrebni ni vi, a ni Heinrich. Heinrich može odmah nakon objeda poslužiti kavu u žutom salonu, a zatim može otići. Ubrzo nakon objeda odvest ćemo se kući. — Gospoñice Alving, a ja bih rado ostao ovdje još neko vrijeme. Nadam se da se neću ponovno osramotiti kao jučer kad sam onako čvrsto zaspao — nadoveže se Gert. Ruth duboko uzdahne pa se prisili nasmiješiti. — Nije sramota daje čovjek umoran. Nakon onog teškog burgundca i ujak Rochus je znao zaspati. Gert se nakloni. — Vrlo ste ljubazni što mi blago sudite. Zapravo danas ne bih smio piti burgundac, ali on je tako dobar. — Samo ga mirno pijte — ubaci Kurt sa smiješkom. — Kako gospoñicu Alving čeka posao na tavanu, moći ćete nesmetano zadrijemati kad odemo. Tko spava, ne griješi. Gert se nasmije. — Dakle, ponovno ću se prepustiti snu, ako me obuzme. Gospoñica Alving će mi oprostiti, zar ne? — Posve sigurno. Ali sada ću otići, jer upravo donose juhu. Želim vam dobar tek. Rekavši to, Ruth se povuče. Gert i Berndovi poñoše u blagovaonicu i sjedoše za stol. Sve bijaše kao jučer. Njih troje sjedoše tobože dobro raspoloženi za stol i samo vrlo pažljiv promatrač mogao bi zapaziti da se Kurt nervozno igra svojim kruhom i da Lenine oči nemirno sjaju. Nakon sjajno pripremljenog objeda, krenuše u žuti salon. Još dok je Heinrich spremao stol, Ruth se ušuljala iza zastora. Heinrich joj nijemo kimne. 73

GIGA

Kad je uredio blagovaonicu pošao je u kuhinju po kavu. Nakon što ju je poslužio u žutom salonu zapita smije li poći na tavan do gospoñice Ruth. Lena se tvrdo nasmije. — Heinrich, vaša dobročiniteljica vam danas neće dopustiti da nakon objeda zadrijemate. Radit ćete na tavanu. To vam neće biti drago. Samo poñite, niste nam više potrebni. Heinrich se nijemo nakloni i ode. Ali nije se popeo na tavan, već se zajedno s Ruth sakrio iza zastora. Silno uzbuñeni čekali su što će se dogoditi. U žutom salonu Lena je živahno pričala s oba gospodina. Zatim upozori brata da moraju krenuti kući. Kurt kimne. — Šteta što moramo otići, ovdje je tako ugodno. Daj mi barem dovoljno vremena da pripalim cigaretu. Izvolite, gospodine Herfurte, poslužite se! A zatim ćemo vas prepustiti odmoru. Pruži kutiju Gertu. Ovaj se posluži, ali mu tobože cigareta ispadne iz ruke. Sagnuo se i brzo je zamijenio s drugom koju je imao u pripremi. Kurtovu je gurnuo u džep. Obojica pripališe cigarete, a zatim se oprostiše. Kurt je dakako takoñer zamijenio svoju cigaretu drugom. Gert sjedne u naslonjač u kojem je sjedio i jučer pa reče pospano: — Doista sam već opet smrtno umoran. Ovaj burgundac ne bih smio svakodnevno piti. Ne bih mogao raditi. Kurt se promuklo nasmije. — Uvježbali biste se s vremenom. Do viñenja, gospodine Herfurte! — Do viñenja! — zaviknula je Lena veselo i zajedno s bratom napustila sobu. Iza zastora su Ruth i Heinrich uzbuñeno promatrali brata i sestru. Vidjeli su kako su njih dvoje zastali neko vrijeme kao u očekivanju, promatrajući se uzbuñenim pogledima. Kurt ugasi cigaretu pa je gurne u džep. Djelovao je blijedo i škripao zubima. Lena se uznemireno igrala svojim rukavicama pa je uvijek ponovno pogledavala na ručni sat. Zatim je rekla tihim glasom, ali ipak tako da su je njih dvoje mogli čuti: — Vrijeme je, možeš ući! Kurt se prišulja vratima, a Lena krene za njim. Nagnuše se nad ključanicu, a Kurt se trenutak kasnije uspravi. — Sve je u redu, on spava — govorio je zadovoljno. — Pripazi da mi ne smetaju. — Ne brini! — procijedi Lena. Kurt tiho otvori vrata. Ruth stisne ruke ne usuñujući se disati. Vidjela je da Lena viri u sobu kroz odškrinuta vrata. Kako bi to rado učinila i Ruth, bojeći se za Gerta. Kurt je tiho ušao i pažljivo pogledao Gerta koji je tobože čvrsto spavao. Prišao mu je i uhvatio ruke koje je Gert prekrižio na grudima. Polagano ih je spustio, otvorio prvo kaput, a zatim njegov prsluk. Poče u unutrašnjost prsluka tražiti džep o kojem je Gert govorio. Našao ga je. Gert je večer ranije zatražio od krojača da mu sašije takav džep. Kurt oprezno gurne ruku u njega pa izvuče Gertovu lisnicu koju je ovaj gurnuo u džep. Položi je na stolić pa ponovno zakopča Gertov prsluk i kaput. Zatim dohvati lisnicu i okrene se kako bi otišao. Tog trenutka Gert poskoči, dohvati pištolj koji je ponio sa sobom i reče oštrim glasom: — Stanite! Ruke u vis! Kurt zastane kao da gaje pogodila kap. Pogleda užasnuto Gerta. — Ruke u vis, ili ću pucati! — zapovijedao je Gert još jednom i uperio pištolj u Kurta. Ovaj podigne ruke. U jednoj je grčevito držao lisnicu. — Tako, cijenjeni gospodine Bernd! Sada možemo razgovarati u miru. Stojite pomalo neudobno, ali to ne možemo izmijeniti. Gospoñice Bernd, izvolite ući! Pozvani ste na taj razgovor. Molim vas, ostanite stajati uz vrata i ne mičite se. Ne bih želio biti neuljudan prema jednoj dami, ali uvjeravam vas da ću iskoristiti svoje oružje ne ostanete li mirno stajati. Čovjek mora biti oprezan prema ljudima vašeg kova. Vjerujem da se ne biste libili završiti

74

GIGA

svoje djelo hladnokrvnim umorstvom. Ne želim vas dovesti u to iskušenje. Hej, gospoñice Alving! Heinrich! Njegov je glas jasno i glasno prodro do susjedne sobe. Ruth im brzo priñe pa odahne kad je ugledala pred sobom Gerta zdrava i čitava. Heinrich je pošao za njom tako brzo kako su mu to stare noge dopuštale. Kad je Ruth prošla mimo Lene u sobu, ugledala je čudan prizor. — Sto se ovdje dogodilo? — promuca. — Gospoñice Alving, oprostite što sam vas umiješao u taj neobičan dogañaj. Zamolio sam vas da se zajedno s Heinrichom sakrijete iza zastora i pričekate da vas pozovem, jer su mi potrebni svjedoci. Pogledajte gospodina Bernda. Danas me opljačkao po drugi put. U njegovoj se ruci nalazi moja lisnica koju mi je ukrao iz džepa prsluka. Jučer me omamio cigaretom koja sadržava snažno opijajuće sredstvo. Danas mi je ponovno ponudio takvu cigaretu. Jučer sam, ništa ne sumnjajući, upao u tu klopku. On me uspavao, a njegova je sestra čuvala stražu. Bernd mi je oteo lisnicu, jer je vjerovao da se u njoj nalazi vjenčani list mojih roditelja. Nije slutio da nosim sa sobom još jednu lisnicu. To je saznao istom danas. Kako u jučerašnjoj nije pronašao taj dokument, a ja sam mu odao da ga nosim u drugoj lisnici, pokušao me danas ponovno omamiti cigaretom. Nije slutio da sam ga prozreo i zamijenio je drugom cigaretom iste tvornice. Vjerovao je da sam danas ponovno upao u klopku, da sam omamljen zaspao. Vratio se dok je njegova sestra čuvala stražu. Oteo je i drugu lisnicu koju sada drži u ruci. Gospoñice Alving i vi, Heinrichu, jeste li sve dobro razumjeli? Zapamtite dobro što četi izjaviti pred sudom. Ruth dršćući uzdahne. — Sve ću posvjedočiti! — I ja! — izjavi Heinrich. — Hvala vam, Heinrich! Molim vas, oduzmite sada gospodinu Berndu moju lisnicu. Teško mu je držati je. Vratite mi je, ali pristupite mu tako da se ne nañete izmeñu njega i mog pištolja. — Heinrich učini što mu je Gert naredio, iako ga je Kurt promatrao očima punim mržnje. Gert opet spremi lisnicu. — Tako, gospodine Bernd, a sada ćete mi reći gdje se nalazi lisnica koju ste mi jučer ukrali. U njoj su poslovna pisma koja su mi nužno potrebna. Ako mi to nećete reći, morat ćete to odati sudu. Jer ako lisnicu ne dobijem natrag, a ona mi je draga uspomena, morat ću obavijestiti policiju. Kurt Bernd i njegova sestra stajali su kao ukočeni. Osjećali su se i odveć sigurno, čvrsto vjerujući da će njihov lukavi plan ponovno uspjeti. Gert ih je potpuno iznenadio. Uz to je Kurt bio kukavica i osjećao se vrlo neugodno ispred cijevi pištolja. Koljena su mu drhtala od straha. Lena nije bila takva kukavica kao njezin brat. Ali i ona je vjerovala da je njihova igra izgubljena. Ipak je prkosno zabacila glavu, promatrajući Ruth neprijateljskim pogledima. Kurtu je prepustila govoriti. Kad Gert nije odmah dobio odgovor, podigao je pištolj i naciljao. — Dakle, hoću li uskoro saznati gdje je lisnica? Kurt problijedi još više. — Spustite pištolj — jaukao je. — Čut ćete istinu. Gert spusti pištolj, ali ga je držao spremnog u ruci kako bi zastrašio Kurta. — Dakle? Kurt zadrhta. — Da, jučer sam vam oteo lisnicu. Želio sam uništiti vjenčani list koji bi mene i moju sestru gurnuo u bijedu i siromaštvo. Godinama smo se nadali nasljedstvu i cijeli svoj život usmjerili prema tome. A sada bismo trebali ostati bez svega. To nismo željeli trpjeti i stoga smo odlučili ukrasti vjenčani list vaših roditelja, bez kojeg ne biste mogli ostvariti nasljedstvo. Htjeli smo ga uništiti. Cigarete sam dobio za smanjenje bolova pri žučnim napadima. Dao mi

75

GIGA

ih je neki poznati kemičar. Iz iskustva sam znao da je čovjek potpuno omamljen nakon što je popuši. Kad je jučer cigareta počela djelovati na vas uzeo sam vam lisnicu u nadi da ćemo u njoj naći vjenčani list. Izvadili smo iz nje sve još dok smo se vozili automobilom. Lisnicu sam izbacio kroz prozor desetak minuta odavde. Završila je u grmlju. Papire sam pregledao, a meñu njima nije bilo vjenčanog lista. Spalio sam ih kod kuće. Danas ste pričali da sam ukrao krivu lisnicu, pa sam odlučio ukrasti pravu. Tako, sada znate sve pa nam dopustite otići. Gert se lagano trgnuo, kad je Kurt pričao o tome da je lisnicu bacio kroz prozor. Lena je to opazila. Sad joj se Gert obratio. — Je li vaš brat rekao istinu? Ne znam što ću poduzeti, ako je lagao. — Govorio je istinu — izjavi Lena prkosno. Gert je oštro pogleda. — Opišite mi točno mjesto na kojem je vaš brat izbacio lisnicu kroz prozor automobila. Nešto čudno zasja u Leninim očima. — Brat vam je to već rekao. Bacio ju je u grmlje pokraj puta i to nakon što pješačka staza skreće prema stanici tramvaja. Pješice je jedno desetak minuta do tamo. Gert preñe rukom preko čela kao da mu je vruće. — Dobro! Ispitat ću vaše navode. Zasad možete otići. Do daljnjega nemate ovdje što tražiti. Upozoravam vas da ću možda poduzeti nešto protiv vas, ako me nekim svojim neprijateljskim činom prisilite na to. Neprijateljsko ponašanje prema gospoñici Alving i Heinrichu smatrat ću napadom na sebe. Ponašajte se tako kako to želim pa vas možda neću tužiti. Ne želim osramotiti djedovo ime, ako to baš neće biti potrebno. Molim vas, maknite se odavde! Kurt i Lena požuriše se otići. Kurt se odvukao poput prebijena psa. Lena je hodala uz njega prkosno zabačene glave. Njezin je pogled odavao mržnju na Gerta i Ruth Alving. Danas je čak zaboravila pozvati automobil. Berndovi krenuše pješice do tramvajske stanice. Šuteći su hodali jedno uz drugo slijedeći svoje neugodne misli. Ali dok se činilo da je Kurt potpuno slomljen, u Lehi je gorjela želja za borbom. Kad je Kurt skrenuo s ceste na pješaču stazu, njegova ga sestra zadrži. — Krenimo dalje cestom. Možda ćemo pronaći lisnicu koju si izbacio iz automobila. — Zašto? — zapita Kurt zlovoljno. Ona ga pogleda uzbuñenim pogledom. — Jer je ta tobože prazna lisnica ipak skrovište vjenčanog lista. Nisi li zapazio kako se on trgnuo kad si rekao da si lisnicu izbacio iz automobila? I s koliko se zanimanja raspitivao o tome na kojem si to mjestu učinio? Poput munje sjetila sam se toga daje on danas sve to poduzeo samo stoga kako bi saznao gdje je lisnica. Možda se u njoj nalazi tajni pretinac kojeg nisi pronašao. Da je barem nisi izbacio! U svakom slučaju moramo je pokušati pronaći. Doñi brzo, Herfurt će odmah krenuti za nama kako bi je takoñer potražio. Ako je pronañemo, a vjenčani list bude u njoj, ipak ćemo biti pobjednici. Kurt je nesigurno pogleda. — Misliš li to doista? Ona odlučno kimne. — Svakako! Moramo učiniti posljednji pokušaj. Ako se domognemo vjenčanog lista, moći ćemo se smijati. — Sto onda, ako nas tuži? — To je već mogao učiniti. Ne želi umiješati ime Berndovih u sramotan postupak pred sudom. Pa čak ako to i učini i njegovi svjedoci sve potvrde, reći ćemo da nas je s pištoljem u ruci natjerao na lažno priznanje. Sve ćemo prikazati kao prevaru Herfurta, kojemu su pri tom pomogli Ruth i Heinrich. Vidjet ćemo kome će se vjerovati. Najvažnije je da se domognemo vjenčanog lista, sve je drugo dječja igra. — Hrabra si! — To je hrabrost očajnika. Sto onda, ako ništa ne dobijemo? Dakle, brzo, krenimo u potragu! Bijaše^ghipo od nas što smo odali pravo mjesto na kojem si izbacio lisnicu. Ali bili smo tako iznenañeni da nismo znali što treba upiniti. Kurt je krenuo za sestrom pa oni počeše u grmlju tražiti lisnicu. Uvijek bi ponovno uplašeno

76

GIGA

pogledali prema vili Bernd neće li ih netko otkriti. Ali kako god marljivo tražili nisu je pronašli. — Vjerojatno ju je već netko pokupio, inače bismo je morali pronaći. Daje barem nisi bacio — govorila je bijesno Lena. — Nemoj mi predbacivati, to činim i sam — procijedi zlovoljno Kurt. Uto ga Lena povuče u grmlje pa brzo krene odanle, jer je iz daljine opazila dolazak onih drugih. Uostalom, Lenina pretpostavka daje prije njih već netko drugi pronašao lisnicu, bila je točna. Taj sretni nalaznik bijaše naučnik Max Reichert. On je u vrijeme kad su se jučer Kurt i Lena odvezli, isporučio robu u vilu Bernd. Na odlasku prošao je poslije automobila pokraj grmlja, držeći veliku košaru u ruci zadovoljno zviždeći, iako mu je bilo hladno u tankom kaputiću. Ruth mu još nije predala obećane stvari, a danas kad je došao, nije bila kod kuće. Dok je prolazio kroz grmlje iznenada je zastao i pažljivo pogledao. — Kakva je to ptica meñu granama? Pa to je kožnata lisnica —govorio je tiho. Stavi košaru na zemlju pa izvadi lisnicu iz grmlja. Promatrajući je pažljivo nastavi razgovarati sam sa sobom: — Još je posve u redu. Koža je čvrsta i dobro izgleda. Osim te crvene mrlje. Vjerojatno je nešto kapnulo na nju. Onaj tko ju je bacio, vjerojatno ima odveć novaca. Takva je stvar skupa. Šteta što u njoj nema nekoliko dolara. Mogao bih ih dobro potrošiti, a i majka. Ali prvi berlinski momak mora misliti na sve. Mogu je dobro upotrijebiti, jer je moja stara lisnica posve otrcana. Izvukao je staru lisnicu i usporedio je s nañenom. — Kao da dolazi ravno iz dućana, osim te crvene mrlje. To je dobar nalaz. Nasmiješivši se gurne pronañenu lisnicu u džep zajedno sa starom u kojoj je držao račune i novac koji je ubrao. Veselo zviždeći krenuo je dalje. Max Reichert bijaše pravi berlinski momak, lukav i brz na jeziku, a uz to pošten i dobrodušan. Pažljivo je gledao oko sebe i obožavao dobre napojnice. Meñu svojim mušterijama imao je i osobite ljubimce. Najradije je nosio robu u vilu Bernd. Tamo je uvijek dobivao dobru napojnicu, a često i tanjur juhe, pecivo ili kavu. Ako bi susreo gospoñicu Alving obično je dobivao još i jabuku ili neki dobar zalogaj. Prošlog Božića dobio je od nje vuneni šal i rukavice. Noću bi sanjao o tome kako mu je obećala stare kapute i odijela. To je činila i njegova majka. Nažalost je gospodin Bernd umro pa vjerojatno u vili nisu imali vremena razmišljati o obećanoj odjeći. Ali ugleda li gospoñicu Alving, podsjetit će je na to. Jer u nju je mogao imati povjerenja. Sto je obećala, to je i održala. Samo što je danas nije sreo. — Gospoñica Alving je fin čovjek. Htio bih joj jednom učiniti uslugu. Tako je ljubazna, od nje dobivam najljepše jabuke. Šteta stoje danas nije bilo. Pa dobro, srest ću je drugi put! Sad ću se ponositi novom lisnicom, a ako dobijem još i odijelo, izgledat ću otmjeno. Poput pravog kicoša. A i majka će manje brinuti. A sada brzo, Max, moramo požuriti. Tako je govorio samom sebi i krenuo dalje. Svojim je sjajnim očima gledao u vedar zimski dan, koji kao daje dobri Bog stvorio na njegovu radost. Lisnica, koju su Berndovi danas tražili tako očajnički, već se jedan dan nalazila u Maxovom posjedu. Nije ni slutio kakvu je važnu stvar našao.

77

GIGA

19 Kad su brat i sestra Bernd napustili kuću, Ruth, Gert i Heinrich neko su se vrijeme nijemo promatrali. Tad Gert uzdahne. — To su doista zli ljudi. Mogu biti ponosan na to da su mi roñaci. Ruth preñe rukom preko očiju pa zadrhta. — Ovo je bilo užasno. Gert je zabrinuto pogleda. — Jeste li se uzbudili? Moram vas zamoliti za oproštenje. Ali svjedoci su mi bili potrebni, a osim vas i Heinricha ne znam nikoga u kući s čijom bih šutnjom mogao računati. — Ipak nećete prijaviti te razbojnike? — zapita ogorčeno Heinrich. Gert odmahne glavom. — Nije mi bilo toliko do toga da ih uhvatim, koliko do toga da ih preplašim i natjeram da priznaju što su učinili s mojom lisnicom. Sada barem znam daje nisu spalili. Postoji daleka mogućnost daje se ponovno domognem. Prije svega moram pretražiti ono grmlje i cestu. Heinrich se trgne. — Učinite to odmah, jer će brat i sestra, kad se oporave od svog straha, i sami poći u potragu za lisnicom. Gert odmahne glavom. — Ona ih sada više ne zanima, jer vjeruju da dokument nosim sa sobom u drugoj lisnici. Ipak ćemo odmah krenuti u potragu. Sumnjam da ću je pronaći. Tko zna gdje se nalazi. — Mnogo ljudi prolazi tim putem. Pješačka staza vodi uz cestu, ali rijetki ljudi prolaze njome. Postoji dakle još uvijek nada da ćete pronaći lisnicu — govorila je uzbuñeno Ruth. — Odmah ću poći onamo. — Dopustite mi da vas pratim. Heinrich i ja pomoći ćemo vam je tražiti. Šest očiju vide više od dva oka. — Zaista to želite? — Dakako! I tako njih troje krenuše iz kuće, ne sluteći da su prije njih već Berndovi bezuspješno tražili i da su pobjegli kad su se oni pojavili. Dakako da lisnicu nisu našli, a kako se počeo spuštati mrak vratili su se u vilu. — Morate predati oglas u novine. Odredite visoku nagradu, jer je taj vjenčani list vrijedan imetak. Možda će vam ipak netko vratiti lisnicu — govorila je Ruth. Gert je pogleda s mnogo nade. — Dakako da ću to učiniti. Ipak će biti pravo čudo ako dobijem natrag svoju lisnicu i to neoštećenu, tako da će se vjenčani list još moći koristiti. Ruth uhvati njegovu ruku. — Nadajte se! Dragi će vam Bog pomoći da doñete do svog imetka. Gert joj poljubi ruku. — Tako ste dragi! Sutra ću objaviti taj oglas, a zatim ću još jednom razgovarati s doktorom Jungmannom. Vjerojatno će me poslati u Englesku kako bih izvršio neka ispitivanja u Longvillageu. Možda ću ipak na neki način uspjeti dokazati da je moja majka bila kćerka Rochusa Bernda. — Ubrzo ćete krenuti na taj put? — Vjerojatno odmah. Ako nešto treba učiniti, onda je najbolje učiniti to što je prije moguće. Mogu li u oglasu navesti da lisnicu treba predati u vili Bernd? Hoćete li je vi preuzeti? — Dakako, molim vas, opišite mi je točno još jednom. On to učini, a ona ga je pažljivo slušala. Zatim reče: — Crvena će mrlja biti siguran znak. Dakako da ću se, prije nego isplatim nagradu, uvjeriti da se dokument još uvijek nalazi u tajnom skrovištu. On joj ponovno poljubi ruku. — Tako ste dragi i brižni! Sretan sam što sam vas našao. Kad se Gert oprostio, rekao je, 78

GIGA

stisnuvši joj obje ruke: — Možda ćemo se još jednom sresti prije nego odem u Englesku. Ali vratit ću se stoje prije moguće. Samo pomisao da sam za sada prestrašio Berndove, dopušta mi ostaviti vas samu. Zasigurno se oni više neće pojaviti ovdje. Komedijom, koju sam odigrao pred njima, uvjerio sam ih da još uvijek posjedujem vjenčani list. Dok se ne vratim iz Engleske, neće vam dosañivati. Ako se ipak nešto dogodi, jer vjerujem da su sposobni za to, pazite da ne ostanete nasamu s njima. Nemojte se upuštati ni u što i ponašajte se tako kao da ste od zakonitog nasljednika postavljeni za upraviteljicu kuće. Samo tako se može obuzdati te ljude, a ja želim da budete sigurni. Sve drugo sredit ćemo kad se vratim. Njezine oči se ovlažiše. — Učinit ću sve što je u vašu korist i hvala vam, što se brinte za mene! On je privuče bliže sebi. — Ruth, draga Ruth, zar ne, da osjećate što mi značite? Nemojte nikada zaboraviti da ste moj najdragocjeniji imetak. I neka me prati na putu utjeha da će naši putovi uvijek ostati zajednički, ma što se zbilo. Ruth je žarko porumenjela i sretno ga pogledala. — Znate, morate to znati, da mi budućnost neće biti mila, ako vi ne budete sudjelovali u njoj. Gert duboko uzdahne. — Bog neka mi pomogne da svorim lijepu budućnost za vas. Više ništa neću reći dok sve ne bude objašnjeno, jer vas inače ne smijem vezati uza se. Ipak trebate znati da vas neizmjerno ljubim i da mi je život važan samo, ako ga vi budete sa mnom dijelili. Do viñenja, Ruth, neka vas Bog čuva! Suze su sjale u njezinim očima. — Do viñenja, i vratite se zdravi! Sve drugo neka odredi nebo. On se otrgne od nje. Rado bi je zagrlio i prekrio joj usne poljupcima. Ali prvo je morao biti sposoban osigurati joj bezbrižan život. Za svaki slučaj želio je u Engleskoj razgovarati sa svojim izdavačem kako bi mogao stvarati planove za budućnost. Bude li imao sigurno zaposlenje mogao je vezati ženu uza se. Odvezao se u grad noseći u svom srcu dragu Ruthinu sliku. Drugog jutra je predao oglas ovog sadržaja: »Pet tisuća maraka nagrade! Izgubljena crna kožnata lisnica sa crvenim krugom u desnom donjem kutu. Pošteni nalaznik dobit će navedenu svotu u vili Bernd, Grunewald, gdje treba predati neoštećenu lisnicu.« Kad je predao oglas pošao je do doktora Jungmanna i ispričao mu što se jučer dogodilo i kakav je oglas predao. Bilježnik gaje pažljivo slušao, a kad je Gert završio rekao je živahno: — Kakvi lopovi! Raduje me što su upali u klopku. Sada barem znate da lisnica nije uništena. Zagonetno je doduše gdje je. Ali možda će vaš oglas postići uspjeh. To je doduše slaba nada i ja bih vam savjetovao da otputujete u Englesku, po mogućnosti u LongviUage. Pokušajte pronaći kumove vaših roditelja. To bi trebalo biti moguće. Znate li njihova imena? — Ne, nažalost, ne... — Hmmm! Longvilagge je vjerojatno malo selo gdje ljudi dugo pamte. Iako ćete morati obilaziti kuću po kuću možda čete kumove ipak pronaći. I inače pokušajte saznati sve što bi vam moglo koristiti. Tako dugo još mogu pričekati s utvrñivanjem nasljedstva. Trebali biste se vratiti za četrnaest dana, jer sudovi sada ionako polagano rade. U svakom slučaju uložit ćemo žalbu budu li Berndovi tražili nasljedstvo za sebe. Branit ću vaša prava do posljednje mogućnosti. Pri tome im uvijek možemo prijetiti da ćemo ih optužiti zbog krañe.. Imamo još nekoliko mogućnosti. Pismo vašeg oca, vašu veliku sličnost s pokojnikom, a prije svega činjenicu da su vam Berndovi pokušali ukrasti lisnicu, za što imamo svjedoke. Nemojte odustati od borbe, već krenite u Englesku. U meñuvremenu ću pripremiti sve za slučaj da se

79

GIGA

lisnica ne nañe. Za mene predstavlja pitanje časti, boriti se za vas. Gert mu zahvali i oprosti se. Morao je obaviti još neke poslove, a zatim se u hotelu počeo pripremati za putovanje. Nije se više uspio vratiti u vilu Bernd. Za to mu bijaše potrebno odveć vremena. Napisao je Ruth nekoliko redaka, prije nego je sutradao otputovao. Trebala je barem primiti vijesti od njega.

80

GIGA

20 Kurt i Lena proživljeli su dan u vrlo mračnom raspoloženju. Nisu izlazili, sjedili su šuteći jedno nasuprot drugome i razmišljali. Vrlo su rano legli, a služavka se čudila zbog njihovog iznenada tako solidnog života. Poče sumnjati u veliko nasljedstvo, jer još uvijek nije dobila svoju placu, a od jučer je njezina mlada gospodarica ponovno počela prigovarati. Drugog jutra brat i sestra sjedili su zlovoljno za doručkom. Služavka je poslužila doručak opet ponešto neljubaznije. Zlovoljno je gledala brata i sestru, te je glasno vukla za sobom nogu u razgaženim cipelama što Lena nije podnosila. Ali nije se usudila prigovoriti, jer bi služavka zacijelo odvratila: — Od čega bih kupila nove cipele, kad mi ne dajete moju placu. Nakon nekog vremena donijela je novine koje je dakako u kuhinji prvo sama pročitala. Prije nego bi završila s čitanjem nije gospodi davala novine. Bila je čovjek suvremenih nazora na svijet. »Prvo ja, a zatim drugi!« glasilo je njezino geslo. Lena dohvati novine, dok je Kurt nijemo zurio pred sebe. Poče ih prelistavati s malim zanimanjem. Iznenada se trgne. Vatra joj zasja u očima. — Kurte! — Što je? — Pogledaj taj oglas! Gurne novine prema njemu. Dok je Kurt čitao ona poče prstima prolaziti kroz crnu nepočešljanu kosu koja joj je neuredno uokvirivala glavu. Kad je Kurt pročitao oglas, pogledao je sestru. — Što s tim? — U najmanju ruku bacit če na ulicu pet tisuća maraka. Mogli smo ih mi zaraditi — podrugivala se. Kurt odmakne šalicu. — Prestani napokon s time! Lena je naslonila glavu na ruku, položivši lakat na koljeno pa poče nervozno grickati nokte. — Nebesa, Kurt, kako si glup! Sto je s time? Zar ne razumiješ? Nije našao lisnicu, kao ni mi. Želi žrtvovati pet tisuća maraka za »praznu« lisnicu. Samo stoga što predstavlja uspomenu na oca. Nadam se da ne vjeruješ u to. Sigurna sam da se vjenčani list nalazi u njoj. — Pa dobro, ali mi je nemamo. Ona se kucne po čelu, — Zaista si tup. Zar ne razumiješ? Nemamo taj dokument, ali nema ga ni on. A to je ono čega se moramo držati. Kurt slegne ramenima. — Nemam više volje za to, ionako ništa ne uspijeva. — Kurt, ne budali! Nećemo se tako lako odreći svog nasljedstva. — Ali što činiti? — Pod svaku cijenu moramo spriječiti da se on ponovno domogne lisnice i dokumenta. — Ali kako? — To još ne znam. Razmislit ću. Lena je zamišljeno zurila pred sebe. Njezine su crne oči sjale poput onih grabežljive zvijeri. Dugo je tako sjedila. Zatim je poskočila i izvadila telefonsku knjigu iz pretinca pisaćeg stola. Potraži neku adresu. — Sto činiš, Lena? — Pitat ću u hotelu je li Herfurt tamo. -Pa? — Ako je u hotelu, ne može biti u vili Bernd. Samo to želim ustanoviti. Ne pitaj dalje! Nisam još gotova. Telefonirala je u hotel i kad je uspostavila vezu, zapita: — Ovdje vila Bernd! Je li gospodin Bernd u hotelu? — Odmah — odvrati telefonistica. Zatim se javi drugi glas: 81

GIGA

— Tko je tamo? — Vila Bernd. Je li gospodin Herfurt u hotelu? — Nije, uprvo je otputovao u Englesku. Lenine se oči raširiše. — Je li to sigurno? — Posve sigurno. Jeste li vi gospoñica Ruth Alving? Lena nije dugo razmišljala. — Da, ovdje Ruth Alving! — Gospodin Herfurt ostavio je pismo za vas. Upućeno je na vilu Bernd, a ja bih ga trebao odnijeti na poštu. — Nemojte to učiniti! To će predugo trajati. Odmah ću sama doći po pismo. — U redu, gospoñice Alving! Javite se na recepciji. Lenina ruka zadrhta. — Odmah ću doći. Odahnuvši spusti slušalicu pa pobjedonosno pogleda brata. — Čovjek mora imati malko sreće. Gert je otputovao u Englesku. Znači, put je slobodan za nas. — Usudila bi se poći onamo? Lena se uspravi. — Zašto ne? Dakako da se ne bih željela sresti s Herfurtom, stoga sam i pitala je li u hotelu. Ali sada je u Engleskoj, a to je dobar znak za nas. Najbolje od svega je da su mi preko telefona odali da je Herfurt ostavio pismo za Ruth, koje su trebali poslati poštom. Rekla sam da ću sama doći po njega, a to ću odmah i učiniti. — Sto ćeš s tim pismom? Lena se tvrdo nasmije. — Doista bas nisi pametan. Možda ćemo iz tog pisma saznati mnogo toga, što nam može biti korisno. Možda ćemo čuti zašto je Herfurt otputovao u Englesku. I što namjerava činiti. Iz toga ćemo saznati i kakvi su njegovi odnosi s Alvingovom. Mislim da su prilično prisni. U svakom slučaju, pismo može biti zanimljivo za nas. Ako ne bude tako, mogu ga poštom uputiti Alvingovoj. Kurt se uspravi s velikim zanimanjem. — Možda ćemo barem saznati kakve su njegove namjere. Lena kimne. — Odmah ću se odvesti do hotela i vratiti se ovamo. Čekaj me! Pripremila se na brzinu za izlazak, prebacila crni plišani ogrtač ukrašen krznom i stavila na glavu crni šeširić. Sat kasnije vratila se kući mašući pobjedonosno pismom pred očima svog brata. — Telefon je sjajan izum! Oprezno otvoriše pismo, a da nisu povrijedili omotnicu. Lena poče čitati bratu: »Draga gospoñice Ruth, Nažalost nisam uspio još jednom doći u vilu Bernd, jer doktor Jungmann smatra potrebnim da odmah otputujem u Englesku kako bih potražio moguće svjedoke da je kćerka Rochusa Bernda moja majka. Ne gajim prevelike nade, ali bilježnik govori kako ništa ne smijemo propustiti. Ne nadam se odviše ni tome da će mi netko vratiti lisnicu s vjenčanim listom mojih roditelja, usprkos velikoj nagradi. Pitanje je je li dokument koji se nalazi izmeñu kože i podstave još uvijek čitak. Ako se lisnica smočila stari je papir vjerojatno propao od vlage. Ipak se ne odričem nade, jer lisnica ne predstavlja vrijednost ni za koga osim za mene i Berndove. Ljutili bi se kad bi znali da su taj važan papir imali u svojim rukama i bacili lisnicu kroz prozor. Doduše uspjelo im je time postići da ne mogu izravno postaviti svoje zahtjeve za nasljedstvo. Zacijelo bi nastojali svim silama spriječiti da ono završi u mojim rukama. Možda ćemo ih morati tužiti, a tad biste pred sudom vi i Heinrich trebali svjedočiti da su me opljačkali. Ipak to, nakon razmišljanja, radije ne bih učinio. Ne bih želio sramotiti ime svog djeda. Najgore što se može dogoditi je da brata i sestru prisilimo na dogovor, zaprijetivši im prijavom policiji. I to bi mi bilo neugodno, ali mislim na vas, draga Ruth i na to da imam

82

GIGA

pravo na nasljedstvo. Drago mi je što sam Berndove preplašio zaprijetivši im prijavom. Neće se usuditi napadati vas. Nadam se da će to djelovati barem tako dugo dok se ne vratim, što će se vjerojatno zbiti za četrnaest dana. Usprkos svoj svojoj drskosti, vjerojatno se neće usuditi ponovno doći u vilu. Ukoliko to ipak učine, budite suzdržani prema njima. Brzo ću opet biti uz vas i štititi vas. Hvala vam, na vašim dragim riječima prilikom oproštaja! Još uvijek zvuče u meni poput slatkog obećanja sretne budućnosti — uz vas. Ljubim Vam ruke. Do viñenja, Vaš Gert Herfurt.« Lena je pobjedonosno mahala pismom i ružno se nasmijala. — Ovo je dragocjen nalaz za nas. Odaje nam sve što moramo znati. Alvingova je lukava! Osvojila je tobožnjeg nasljednika. Kako joj nije uspjelo nagovoriti staratelja da sastavi oporuku u njezinu korist, sada se pokušava osigurati na drugi način. Osvojila je unuka! Od nje možemo učiti. Ali ako mu ne vrate vjenčani list, neće moći ništa dokazati. Nadam se da lisnica leži negdje u snijegu pa će se dokument smočiti i uništiti. Ako ga je ipak netko našao, javit će se ovih dana u vilu Bernd kako bi predao lisnicu. Tad mi moramo biti na mjestu. Ovo pismo nam je sretan slučaj dao u ruke. A sada mislim da je najgore što nam se može dogoditi: sporazum s Herfurtom! Ne trebamo ga se bojati, jer nas on ne namjerava prijaviti. Ne, gospodine Herfurte, nećete nas tako lako zastrašiti. Započinje nova borba. Kurt zadivljeno pogleda sestru. — Lena, hrabra si, mnogo hrabrija od mene! — Rekla sam ti daje to hrabrost očajnika. Ako nam sreća bude sklona, nasljedstvo će ipak pripasti nama, barem dio njega. Naša najveća briga je spriječiti da lisnica, ako je ipak netko preda, doñe u krive ruke. Brzo se odjeni! Odnijet ću ovo pismo na poštu. Bolje je da ga Alvingova primi. Za nju ono ne vrijedi toliko koliko za nas. Nekoliko minuta kasnije Berndovi krenuše iz kuće. Lena je usput bacila pismo u poštanski sandučić. Borbenim korakom krenu prema vili Bernd. Kurt bijaše pomalo preplašen, ali je stekao hrabrost zahvaljujući Leni.

83

GIGA

21 Ruth Alving se uplašila kad su se pojavili Berndovi i drsko se počeli širiti po vili. Ponovno su svakodnevno dolazili, i to već rano ujutro. Ostajali bi preko cijelog dana, kretali se posvuda po kući i neprekidno stajali Ruthi na putu. Od njih bijaše sigurna samo u svojoj sobi. Najčešće bi se zadržavali u dnevnom boravku koji se nalazio uz predvorje. Jedno od njih uvijek je sjedilo uz prozor. Neprekidno su nadzirali put od ulaza u vrt do kuće. Nitko nije mogao nezapaženo ući u kuću. Čak su kontrolirali i dostavljače koji su ulazili kroz stražnji ulaz u vilu. Ruth nije mogla objasniti njihovo ponašanje. Nije nalazila drugo objašnjenje nego da Brendovi sumnjičavo promatraju što ona radi. Očigledno bijahu zabrinuti da bi mogla otuñiti neke dragocjenosti. Prezirni joj smiješak obigra oko usana kad se toga sjetila. Mirno im je to dopuštala, ograničavajući se da bude suzdržana prema njima. Budući su se brat i sestra od jutra do mraka hranili u vili Bernd, Ruth je to smatrala drskim, ali nije znala kako to spriječiti. Morala je trpjeti dok se Gert ne vrati iz Engleske. I tako se Ruth pomirila s neizbježnim-marljivo radila, sreñivala knjige — i čekala Gerta. Njegovo je pismo primila poštom, a da nije slutila kako ga je Lena već ranije pročitala. Bijaše joj zagonetno odakle bratu i sestri hrabrost za takvo ponašanje. Ponekad bi se zabrinuto zapitala ne posjeduju li oni možda ipak vjenčani list pa je tvrdnja kako je Kurt bacio lisnicu iz automobila bila lažna. Samo se na taj način moglo objasniti njihovo drsko ponašanje. Na oglas se dosad nitko nije javio, a sada je jedva postojala nada da će to netko još učiniti. Ili lisnicu nitko nije pronašao, jer nije bila bačena iz automobila, ili nalaznik nije pročitao oglas. Tako je prošlo osam dana od Gertova odlaska. Brat i sestra dolazili su još uvijek svakodnevno u vilu, hranili se cijeli dan, tjerali poslugu i kontrolirali sve dolaske u kuću. Svojim drskim ponašanjem otežali su Ruthin život. Ona je sada bila sigurna da nitko više neće predati lisnicu. Bijaše joj potrebna sva snaga kako bi sačuvala svoj mir. Željno je očekivala Gerta. Jedno prijepodne brat i sestra nalazili su se ponovno u dnevnoj sobi. Kurt je sjedio uz kamin u kojem je gorjela vatra. Lagano je zadrhtao. Vani je opet bilo vrlo hladno. Lena je sjedila na straži uz prozor i pomalo se dosañivala. Ova udobno ureñena soba bila je stvorena da služi kao dom sretnim ljudima. Ali ni Kurt, a ni Lena ne bijahu sretni. Grozničavo su željeli žuñeno bogatstvo i bili spremni na sve kako bi ga prigrabili. Kurt je žaračem kopkao po vatri. Još mu nije bilo dosta toplo. Sad se Lena uspravila. Vidjela je da netko ulazi kroz vrtna vrata. Bio je to Max Reichert koji je donio robu. Po snijegom prekrivenoj stazi koračao je prema kući pa je ušao kroz stražnja vrata. Stari Heinrich mu ih otvori, ali Lena se već našla uz njega. — Sto želite? — ispitivala ga je. Max Reichert je pogleda svojim drskim očima berlinskog dječaka. — Sto bih želio, gospoñice, donio sam namirnice iz trgovine. Je li gospoñica Alving ovdje? — obrati se Hein-richu. — Donio sam šećer koji je stigao istom danas. Pobrinuo sam se da se šef prvo sjeti vas. A sada bih htio zapitati gospoñicu Alving je li spremila stvari koje mi je obećala. Vani je užasno hladno. — Max, odnesite robu u kuhinju, a ja ću gospoñici Alving javiti da ste ovdje kako bi vam dala što vam je obećala. Već je sve pripremila — objasnio je Heinrich. — Fino! Požurit ću. Kamo bih zatim došao? Ovdje se umiješala Lena. — Kakve stvari hoće dječak, Heinrich? Tog trenutka prišla im je Ruth. Čula je Lenino pitanje. — Radi se o odloženoj odjeći ujaka Rochusa koju sam obećala dječaku. Lena je sumnjičavo pogleda. 84

GIGA

— Nije li drsko od vas da poklanjate odjeću našeg ujaka? Ruth je ostala posve mirna, dok je Max promatrao Lenu ne baš prijateljskim pogledom. — Varate se, gospoñice Bernd, ne radi se o drskosti. Moljci su počeli uništavati odjeću, a ujak Rochus je prije svoje smrti obećao Maxu tu odjeću, jer je on dobar momak, a njegova je majka uboga ratna udovica s još dvoje neop-skrbljene djece. Stvari su beskorisno ležale na tavanu. Dosad još nisam stigla prirediti obećanu odjeću. Ali danas sam spremila stvari. Lena grubo odmahne. — Možda ste zajedno s tim spremili još nešto što bi trebalo napustiti kuću. Ruthino lice porumeni od zgražanja, ali ostala je mirna. — Moram vas zamoliti da pregledate sve što sam spremila, kako biste se uvjerili da se radi doista samo o rabljenoj odjeći. Lena nadmeno zabaci glavu. — Željela bih se uvjeriti što izlazi iz ove kuće. Ali ovdje je prehladno. Gdje je paket? Donesite ga u dnevni boravak. Tamo dječak može doći po njega kad sve pregledam. Ruth se obrati starom sluzi. — Molim vas, donesite stvari koje su u kuhinji. Pričekat ću ovdje. Lena, pogledavši sumnjičavo Ruth i dostavljača, krene natrag u dnevni boravak. Max je pošao u kuhinju, a Heinrich je krenuo za njim. Ruth je zastala stisnuvši zube. Čekala je Maxa Reicherta. Duboko ju je uvrijedilo Lenino ponašanje. Ali bijaše bespomoćna. Kad se Max Reichert ponovno pojavio, zapita ga ljubazno: — Jeste li dobili u kuhinji nešto toplo? On oduševljeno kimne. — Finu šalicu kave i komad kruha s marmeladom. Tako ste dobri prema meni, gospoñice Alving! Nadam se da ona crnokosa žena neće imati ništa protiv toga da ponesem stvari. Može li ona ovdje nareñivati? Ruth se morala nasmijati. — Zapravo ne, ali ona misli da sve mora biti po njezinoj želji. Pobrinut ću se da dobijete sve što vam je pokojnik namijenio. A sada, doñite u dnevni boravak. Tamo možete zajedno s gospoñicom Bernd pogledati što sam spremila za vas. Radovat ćete se. — Pravi ste anñeo, gospoñice Alving! Nedostaju vam samo krila —oduševljeno izjavi Max. Ruth ga je odvela u dnevni boravak. Tamo su uz kamin sjedili Berndovi, a Heinrich je vadio stvari iz paketa. Morao je komad po komad raširiti pred njima, a pri tom im je pokazao svaku rupu od moljaca. Max Reichert pažljivo je to promatrao, a oči su mu sjale od radosti zbog tih lijepih, toplih stvari. Ruth je tome pridodala i neku svoju staru haljinu za njegovu majku. Kad je pregled završio, Lena ustane i rekne: — Te stvari, usprkos malih oštećenja od moljaca, predstavljaju u današnje vrijeme lijepu vrijednost. Ali ako je ujak doista dopustio da ih poklonite, nećemo učiniti ništa protiv njegove volje. Momak može dobiti stvari. Max pocrveni od radosti. — Hvala vam, gospoñice! Gospoñice Ruth, mogu li uzeti sve to? I haljinu za majku? — Da, Max, zamotajte sve to čvrsto u staru krpu kako biste to mogli bolje ponijeti sa sobom. Max je klicao od radosti dok je spremao stvari. — Nebesa! Hvala vam, gospoñice! Majka će plakati od radosti kad joj donesem sve to. Cijela obitelj Reichert bit će nanovo odjevena. Kad je završio, htio je veliki paket dići na ramena, ali Ruth zadrži njegovu ruku i nasmiješi se. — Max, od silne radosti zaboravili ste na novac za donesenu robu. Nisam vam još platila. — Na to sam posve zaboravio od sreće. Lijepo je što ste se sjetili, jer bih se inače sutra morao vratiti. Oh, ne, sutra je nedjelja! Dakle prekosutra! Odmah ću vam dati račun. Ruth se nasmije pa reče Heinrichu:

85

GIGA

— Odnesite u meñuvremenu paket pred kuću kako ne bi ležao ovdje. Max je zabrinuto gledao kako stari sluga diže paket. — Oprezno, kako se nešto ne bi slomilo! Heinrich i Ruth se nasmijaše, čak ni Berndovi nisu mogli ostati ozbiljni. Maxovo lice posta ozbiljno, jer je morao obaviti poslove. Izvukao je novu lisnicu iz pokrpana kaputa. Ruth i Lena stajale su tik do njega i veselo ga promatrale. Iznenada se obje trgnuše zureći u crvenu mrlju na lisnici. Gotovo istovremeno doviknuše Maxu: — Odakle vam ta lisnica? Max ih iznenañeno pogleda. — Lijepa je, zar ne? Našao sam je u blizini. Visjela je u grmlju poput ptice. Dobro će mi poslužiti, iako je bila prazna. Ruth je drhtala od uzbuñenja. Lena se morala suspregnuti. Kurt im priñe sa zanimanjem. — Max! — reče Ruth čiji je glas odavao uzbuñenje. — Dajte mi lisnicu, dobit ćete nagradu. Niste li čitali u novinama da se traži ta lisnica? Max je iznenañeno pogleda. — Nisam čitao ni riječi. Inače bih je donio. Je lije izgubio netko iz kuće? Ruth se užasno bojala da bi lisnica mogla još jednom pasti u ruke bratu i sestri i da možda tada otkriju vjenčani list. — Da, Max, dajte mi brzo lisnicu, izvadite iz nje svoje papire! U svom uzbuñenju nije opazila da je Lena i Kurt promatraju poput krvožednih zvijeri. Nije naime slutila da oni znaju što se skriva u toj lisnici. Max je isprazni. Ali u trenutku kad ju je Ruth htjela uzeti, Lena je zgrabi i baci naglom kretnjom u vatru u kaminu. Ruth zavikne i pojuri do kamina. Ne misleći ni na što drugo, nego da mora spasiti lisnicu za Gerta, ona gurne ruku u vatru u kojoj je već gorjela lisnica. Nije je mogla odmah zgrabiti jer su je ruke užasno zaboljele. I još prije nego ju je uspjela dohvatiti, Kurt je povuče natrag, dok je lisnicu žaračem gurnuo dublje u vatru. Opazio je da se koža rastvorila i daje papir skriven u lisnici izgorio. I Lena je to opazila pa je pobjedonosno pogledala Ruth. Ruth se grčila od bolova. Zateturala je na stranu, kad ju je Kurt gurnuo. Htjela je još jednom prići vatri. — Gospoñice Alving, jeste li poludjeli. Ruke će vam izgorjeti zbog stare, prazne lisnice — govorio je Kurt. — Budite sretni što sam vas povukao natrag. Ruth je sva očajna gledala u plamen. Vidjela je da lisnicu više ne može spasiti. Pruži jako opečene ruke pred sebe. Tog trenutka, zbog užasnih bolova, ništa nije mogla poduzeti. Heinrich, koji se vratio, još je vidio kako je Lena bacila lisnicu u vatru. Uplašeno se nagnuo nad poluonesviještenu Ruth. — Bože moj, gospoñice Ruth, vaše uboge ruke — procijedi dršćući. Lena se takoñer nagne nad mladu djevojku. — Kakva glupost, gospoñice Alving! Vidjela sam stjenicu na staroj lisnici. Od gañenja sam je bacila u vatru. Zašto vam je ta lisnica toliko važna, iako predstavlja samo uspomenu za gospodina Herfurta. Zato ne morate spaliti ruke. Kurte, zovi liječnika, ruke izgledaju loše. Treba ih odmah povezati. Ima li u kući nešto za liječenje opekotina? Stari sluga zbunjeno kimne. — Ima u kućnoj apoteci. — Donesite brzo zavoje! Heinrich požuri pa se brzo vrati s traženim. Lena mu je to htjela oduzeti, ali stari sluga reče promuklim glasom: — Sam ću povezati gospoñicu Ruth. Lena zabaci glavu. — Dobro, u meñuvremenu ću izaći i zajedno s bratom dočekati liječnika. Kad su izašli, Ruth se uspravi. Pokuša svladati bol, pa sva očajna pogleda Heinricha. — Uboga gospoñice Ruth — vaše ruke! Ruth zajeca.

86

GIGA

— Zacijelit će! Ali lisnica, lisnica gospodina Herfurta! Očajna sam što je uništena. Tako ju je brzo zgrabila i bacila u vatru. Sto će gospodin Herfurt reći? — Učinili ste sve što ste mogli. Žrtvovali ste svoje ruke. Nitko ne može učiniti više. A oni vani su vragovi. Dragi Bog će ih kazniti. Ono sa stjenicom je laž, mogao bih se kladiti u to. Znala je zašto je htjela spaliti lisnicu. Ruth zastenje pomalo zbog tjelesne, a pomalo zbog duševne boli. — Dakako da je to bila prevara. Stjenica nije postojala. Sad se Max Reichert oporavio od straha. — Nije bila, gospoñice Alving! Kod nas nema stjenica. Moja je majka odveć čista za to — izjavi zbunjen zbog svega što je vidio. Ruth sva očajna položi zavijene ruke na ručke naslonjača. — Da sam barem uspjela spasiti lisnicu, tad bih mogla podnijeti svaku bol — jadikovala je. Max je uplašeno pogleda. — Ne znam što bih rekao, gospoñice Alving! Potpuno sam zbunjen. Je li lisnica bila tako vrijedna? Ruth bolno pogleda dječaka. — Ne lisnica, već ono što se nalazilo izmeñu kože i podstave. Dokument koji je sada izgorio. Čudan izraz preñe licem Maxa Reinerta. Bijaše kao da želi nešto reći. Ali tad je čvrsto stisnuo usne kao da grčevito zadržava ono što mu umalo nije izmaklo. Njegovo svježe dječačko lice poprimi zamišljen izraz. — Gospoñice Alving, sada vam ne mogu pomoći. Račun može pričekati dok ponovno doñem. Hvala vam, još jednom na tim lijepim stvarima. Želim vam da vaše ruke brzo zacijele. Mogao bih isplakati oči što se baš vama to dogodilo. Radije bih da je crna gospoñica spalila ruke. Poput vraga je napala na lisnicu. Kad bih barem znao stoje htjela s tom stjenicom? Zaista ih nemamo. Dakle, dobar oporavak! Možda ću sutra navratiti, iako je nedjelja. Ruth mu umorno kimne, a Max izañe. Vani je neko vrijeme zamišljeno zastao pokraj paketa. — Nadam se da majka nije prodala stari papir! — rekao je tiho za sebe. Zadubljen u misli podigao je paket na ramena, dohvatio svoju košaru i brzo otišao. Kurt i Lena gledali su za njim kroz prozor susjedne sobe. — Ovaj momak učinio nam je veliku uslugu, a da to ni sam ne zna. Sada smo sigurni daje dokument uništen. Jesi li ga vidio gorjeti meñu kožom? — zapita Lena brata. Kurt kimne. — Vidio sam. Napokon možemo odahnuti. To si sjajno izvela. Razmišljao sam o tome kako oteti lisnicu Alvingoyoj, a ti si je već bacila u vatru. Nitko nam ne može ništa predbacivati. Dobar duh došapnuo ti je ono sa stjenicom. Ne možemo u miru gledati kako se stjenice unose u kuću. A Herfurt nam je izričito rekao da se vjenčani list ne nalazi u lisnici. Dakle, ne mogu nam to predbacivati. — Lenine oči zasjaše zadovoljno. — Sada Herfurt ne može zahtijevati nasljedstvo. Može biti sretan ako postigne neki dogovor s nama. — Glupost! O tome više nema ni govora. Sad smo mi na vrhu. Alvingova je uzalud spalila ruke. — Grozno su izgledale! Trpjet će bolove. Ali tko joj je rekao da ih gurne u vatru? Tako su razgovarali dok nije stigao liječnik. Krenuše mu ususret. — Hvala Bogu da ste došli! Gospoñica Alving teško je opekla ruke. Liječnik skine ogrtač. — Kako se to dogodilo? — Nešto je palo u vatru u kaminu. A ona je to htjela izvaditi. Nadam se da ćete joj uspjeti ublažiti bolove. — Vidjet ćemo, ponio sam najnužnije sa sobom. Gdje je mlada dama?

87

GIGA

— U dnevnoj sobi. Molim vas, doñite! Kućni liječnik poznavao je vilu Bernd pa je pošao ravno u dnevnu sobu. Tamo je zatekao Ruth kako sjedi u naslonjaču. Heinrich se još uvijek trudio oko nje, pokušavajući je utješiti. Ruth mutnim očima pogleda liječnika pa pruži ruke prema njemu. — Pomozite mi, užasno me boli! — Gospoñice Alving, što to izvodite? Pokažite mi svoje uboge ruke. Netko vam je već stavio zavoj. Boli li vas jako? Ruth stisne zube. — Jedva to mogu podnositi. Liječnik makne zavoje. U meñuvremenu pristupiše im brat i sestra. Nastojali su se ponašati mirno. — Kako ste, gospoñice Alving? Boli li vas? — zapita Lena. Ruth je samo pogleda, ali joj ne odgovori. Kurt se ograničio na to da zapita liječnika može li pomoći. Ali Heinrich stane poput zida pred njega ne dopustivši mu prići bliže. — Ako će pomoć biti potrebna, ja sam ovdje — rekao je grubo. Kurt nije mogao podnijeti pogled starog sluge. Povukao se zajedno s Lenom do prozora. Liječnik je u meñuvremenu skinuo zavoje. — Gospoñice Alving, to izgleda vrlo loše. Opekotine su duboke. Potrajat će neko vrijeme prije nego ćete ponovno moći koristiti ruke, ali ožiljci neće ostati, možda samo ovdje na dlanu, ovdje je opekotina najdublja. Inače će sve zacijeliti. Bila bi šteta za vaše lijepe ruke kojima sam seja starac često divio. A sada ćemo se pobrinuti da vas prestane boljeti. Rekavši to, stavio je na rane mast koja je stišavala bolove i pomagala pri zacjeljivanju, a zatim ih je ponovno povio. Ruth je čvrsto stisnula usne tako da nije ni jednom