Neobično Nalik Na Ljubav - Julie James

Julie James

JULIE JAMES

♥`•.¸.•´♥ Naslov izvornika A Lot Like Love

Prevela s engleskoga Danijela Banović

2

Neobično nalik na ljubav

Mojoj sestri. zbog priče o Barbie kaubojki i mnogih drugih vječnih klasika.

3

Julie James

Zahvale HVALA MOJOJ nevjerojatnoj urednici, Wendy McCurdy, na njezinim primjedbama, prijedlozima i potpori, te mojoj divnoj agentici Susan Crawford, na njezinoj posvećenosti i ogromnom entuzijazmu. Isto tako hvala čitavoj ekipi u Berkleyu. Svi oni nevjerojatno predano odrađuju svoj posao i njihove doprinose jako cijenim. Posebna zahvala Denise i Martinu Codyju, zbog toga što su mi otkrili tajne vođenja trgovine vinima i što su tako ljubazno odgovorili na sva moja dosadna pitanja. Također hvala i vinskom edukatoru i sommelieru Johnu Laloganesu na njegovoj fantastičnoj maloj vinskoj školi. Mariji i Brianu Guarraciju, Mattu i Melissi Boresi, Jen Adamo i, posebno, Peteu Montenaru, mom consigliereu iz New Yorka, zahvaljujem na savjetima i predivnim pričama o talijanskim obiteljima. Da sam barem mogla upotrijebiti sve priče koje su podijelili sa mnom – osobito onu o sadnici rajčice. Također hvala mom svekru na njegovim istražiteljskim vještinama i vještinama njegovih tajnih »izvora«, jer su mi pomogli razviti priču u njenim ranim fazama. Mojim nevjerojatnim pokusnim čitateljicama, Elyssi Papa i Kat Dancy, na njihovim korisnim prijedlozima; posebno hvala Elyssi za naslov ove knjige. Hvala mojoj obitelji i prijateljima za svu ljubav i potporu, osobito zato što su me trpjeli kad se počeo bližiti rok. I konačno, hvala mom suprugu zato što me uvijek sluša, pomaže i savjetuje, ali i zato što je predivan u svakom pogledu.

4

Neobično nalik na ljubav

PRVO POGLAVLJE OD TRENUTKA kad je Nick McCall ušetao u šefov ured, znao je da se nešto sprema. S obzirom na to da je specijalni agent FBI-a, bio je stručnjak i za govor tijela i za čitanje između redaka te bi često izvukao sve što treba znati iz nemarno odabrane riječi ili najmanjeg pokreta. Ta bi mu vještina često dobro došla. Kad je ušao u prostoriju, vidio je kako se Mike Davis, specijalni agent zadužen za područni ured u Chicagu, poigrava s papirnatim omotom Starbucksove čaše od sedam decilitara (čak je i on odbijao piti sranje koje su imali u uredu) – pokretom koji su mnogi stariji agenti primijetili još prije mnogo godina. To je bio Davisov tik i Nick je točno znao što znači. Nevolju. Još jedan dugački tajni zadatak, nagađao je. Nije mu smetalo biti na tajnom zadatku – zapravo, proteklih nekoliko godina gotovo se isključivo bavio takvom vrstom istrage. No, s obzirom na to da je tek završio jedan osobito naporan zadatak, čak je i on bio spreman na predah. Sjeo je na stolac ispred Davisova stola, gledajući kako njegov šef uvrće omot oko dna Starbucksove čaše. Sranje, nagrabusio je. Svi su znali da je uvrtanje omota gore od okretanja čaše. Nick nije vidio svrhe u okolišanju. »U redu. Reci.« Davis ga je dočekao s osmijehom. »Dobro jutro i tebi, sunašce. I dobrodošao natrag. Baš mi je nedostajalo naše ugodno čavrljanje dok si radio na Fivestaru.« »Oprosti. Krenut ću ispočetka. Lijepo je ponovo biti ovdje, gospodine. Hvala Vam.«

5

Julie James

»Pretpostavljam da si bez većih problema pronašao svoj ured?« upitao je Davis sarkastično. Nick se raskomotio u stolcu i zanemario sarkazam. Istina, dok je radio na Operaciji Fivestar, proteklih šest mjeseci, nije bio mnogo u uredu. I bilo je dobro vratiti se. Iznenađen, shvatio je da mu jesu nedostajali razgovori s Davisom. Naravno, njegov je šef ponekad znao biti mrzovoljan, ali uza sva sranja s kojima se morao baviti kao glavni specijalni agent, to se moglo i očekivati. »Lutao sam po katu dok nisam pronašao vrata s mojim imenom. Nitko me još nije izbacio, pa pretpostavljam da sam na pravom mjestu.« Promotrio je Davisa. »Imaš malo više sjedina oko sljepoočnica, šefe.« Davis je zagunđao. »Proveo sam posljednjih šest mjeseci svog života bojeći se da ćeš zeznuti istragu.« Nick je ispružio noge ispred sebe. On ne bi zeznuo istragu. »Jesam li ti ikada dao razlog da posumnjaš u mene?« »Vjerojatno. Samo to prikrivaš bolje od većine ostalih.« »To je istina. Dakle, hoćeš li nastaviti i priopćiti mi loše vijesti?« »Tako si uvjeren da ti imam nešto reći.« Davis je glumio naivca dok je pokazivao na čašu iz Starbucksa. »Ne može li čovjek jednostavno porazgovarati uz kavu sa svojim najboljim agentom u uredu?« »Dakle, sad sam tvoj najbolji agent?« »Oduvijek si bio moj najbolji agent.« Nick je podignuo obrvu. »Nemoj da te čuje Pallas«, rekao je, govoreći o drugom agentu iz njihova ureda, kojemu je nedavno krenulo s određenim uhićenjima poznatih osoba. »Obojica ste moji vrhunski agenti«, rekao je Davis diplomatski, kao majka koju su upravo upitali koje joj je dijete najdraže. »Lijepo si se izvukao.«

6

Neobično nalik na ljubav

»Zapravo, nisam se šalio s onim dijelom o razgovoru. Čuo sam da su prošlotjedna uhićenja bila malo grublja.« Nick je odmahnuo na ovo. »To se zna dogoditi kod uhićenja. Smiješno, zapravo, ali to uglavnom nije iskustvo koje pokazuje ljude u njihovom najboljem izdanju.« Davis ga je proučavao svojim pronicljivim sivim očima. »Vratiti se s tajnog zadatka nikad nije lako, osobito ako je tako težak kao Fivestar. Uhićenje dvadeset i sedam čikaških policajaca optuženih za korupciju pravi je uspjeh. Izvrsno si to odradio, Nick. Direktor me nazvao ranije jutros i rekao mi da ti prenesem njegove osobne čestitke.« »Drago mi je da ste ti i direktor zadovoljni.« »Ne mogu ne pomisliti da su te ta uhićenja možda pogodila u živac, s obzirom na tvoje podrijetlo.« Nick zapravo ne bi rekao da ga je taj slučaj pogodio u živac, unatoč njegovu podrijetlu. Zatvaranje policajaca ne kotira previsoko na njegovom popisu zabavnih aktivnosti. Ipak njegovim venama teče policijska krv – sam je bivši policajac, radio je u Odjelu za poroke njujorške policije šest godina prije nego što se prijavio u FBI-u. Njegov je otac služio u njujorškoj policiji trideset godina prije umirovljenja, a i jedan od Nickove braće je policajac. Ali dvadeset i sedam policajaca koje je uhitio prošlog petka, prešli su granicu. Po njegovom mišljenju, zbog činjenice da nose značke, zlikovci su bili još manje vrijedni sućuti. »To su korumpirani policajci, Mike. Nije mi bio problem srediti ih«, rekao je Nick. Davis je djelovao zadovoljno. »Dobro. Drago mi je da smo to riješili. Vidio sam da si podnio molbu za dopust.« »Vraćam se u New York na nekoliko dana da iznenadim majku. U nedjelju će napuniti šezdeset godina i moja obitelj organizira veliku proslavu.« »Kad putuješ?«

7

Julie James

Nick je osjetio da ovo pitanje nije tek usputno, kao što Davisov glas dao naslutiti. »Večeras. Zašto?« upitao je sumnjičavo. »Što bi rekao kad bih te zamolio da razmisliš o tome da odgodiš put za nekoliko dana?« »Rekao bih da očito ne poznaješ moju majku. Ako se ne vratim kući na vrijeme za zabavu, trebat će ti buldožer da me iskopaš iz hrpe osjećaja krivice kojom će me zasuti.« Davis se nasmijao. »Ne moraš propustiti njezinu zabavu; još uvijek možeš biti u New Yorku na vrijeme. Recimo... u subotu navečer. Ili najkasnije u nedjelju ujutro.« »Šališ se, očito. S obzirom na to da sam tražio otprilike dva slobodna dana u zadnjih šest godina, mislim da se i očekuje da odem na ovaj dopust.« Davis se uozbiljio. »Znam da je tako, Nick. Vjeruj mi, ne bih pitao da nije važno.« Nick je potisnuo uobičajeni sarkastični odgovor. Poštovao je Davisa. Radili su zajedno šest godina i smatrao je da je Davis fer i iskren. A čitavo vrijeme dok je radio u čikaškom područnom uredu, nikad nije čuo da Davis od nekoga traži uslugu. Zbog toga je bilo praktički nemoguće odbiti ga. Uzdahnuo je. »Ne kažem da ću prihvatiti. Ali znatiželje radi, koji je zadatak?« Davis je nanjušio početak njegove kapitulacije i nagnuo se naprijed u svom stolcu. »Nazvao bih to savjetodavnim poslom, recimo. Došlo je do neočekivanog razvoja događaja u istrazi koju zajedno vode Odsjek za financijski kriminal i Odsjek za organizirani kriminal, a ja moram dovesti nekoga s tvojom razinom iskustva u tajnim operacijama. Stvari bi se mogle malo zakomplicirati.« »O kakvom je slučaju riječ?« upitao je Nick. »Pranje novca.« »Tko vodi istragu?« »Seth Huxley.« 8

Neobično nalik na ljubav

Nick je viđao Huxleya po uredu, ali jedva je razmijenio s njim desetak riječi. Njegov prvi – i jedini – dojam bio je da se Huxley čini vrlo... organiziranim. Ako Nick dobro pamti, Huxley je došao u Biro preko pravnog programa, a pohađao je neku prestižnu školu prije nego što se pridružio Odsjeku za financijski kriminal. »Što trebaš od mene?« »Huxley će te uputiti u detalje slučaja. Uskoro se nalazimo s njim«, rekao je Davis. »Uvjerio sam ga da nisi tu kako bi ga zamijenio – već nekoliko mjeseci radi na tom slučaju.« Nick je shvatio da je njegov pristanak zapravo čitavo vrijeme bio formalnost. »Pa zašto onda trebaš mene?« »Da budemo sigurni da se Huxley nije preduboko uvalio. To mu je prvi tajni zadatak. Ne volim sputavati agenta, a Huxley mi nije ni dao nikakav razlog za to. Svatko jednom mora imati svoj prvi tajni zadatak. Ali slučaj prati državna odvjetnica, što znači da nema prostora za pogrešku.« »Ima li i u jednom tvom slučaju prostora za grešku?« Davis je to potvrdio širokim osmijehom. »Ne. Ali ovog puta osobito ne smije biti prostora za grešku. Tako ja to klasificiram: zapravo nema prostora za grešku, nema prostora za grešku, i osobito nema prostora za grešku. Vrlo je stručno.« Nick se sjetio nečega što je Davis upravo rekao. »Spomenuo si da državna odvjetnica prati slučaj. Je li to dio istrage protiv Martina?« Davis je kimnuo. »Sad razumiješ zašto ne smije biti nikakvih pogrešaka.« Nije više trebao ništa reći. Prije tri mjeseca, nakon skandala koji je rezultirao uhićenjem i ostavkom njezinog prethodnika, imenovana je nova državna odvjetnica. Otkad je imenovana Cameron Lynde, istraga protiv Martina postala joj je prioritet. Kao takva, bila je i prioritet FBI-evom uredu u Chicagu. Godinama je Roberto Martino vodio najveći zločinački sindikat u Chicagu – njegova je organizacija bila odgovorna za gotovo trećinu preprodaje droge u gradu, a njegovi su ljudi iznuđivali, podmićivali, 9

Julie James

prijetili i ubijali svakoga tko bi im se našao na putu. No, tijekom nekoliko proteklih mjeseci, FBI je uhitio preko trideset članova Martinove bande, uključujući i samog Roberta Martina. I glavna tužiteljica i direktor FBI-a izjavili su da su ta uhićenja velika pobjeda u ratu protiv kriminala. S obzirom na to da je posljednjih šest mjeseci proveo na tajnoj operaciji Fivestar, Nick nije bio uključen ni u jedno od uhićenja u operaciji Martino. Neki drugi agenti pokupili su svu slavu, a ta je činjenica donekle mučila njegov natjecateljski ego. »Želiš saznati više?« upitao je Davis, sa znalačkim sjajem u očima. Kvragu, radi se o manje od tjedan dana, shvatio je Nick. U sljedećih nekoliko dana mogao bi prenijeti svoje iskustvo s tajnih zadataka mlađem agentu, osvojiti bodove kod šefa, razbiti koje gangstersko dupe i još uvijek stići u New York do nedjelje, kako bi otpjevao majci »Sretan rođendan«. S njegovog stajališta, bila je to u svakom pogledu situacija u kojoj svatko dobiva. »U redu«, kimnuo je. »Nađimo se s Huxleyem.« ♥`•.¸.•´♥ Agent Huxley već ih je čekao u konferencijskoj sali. Nick je brzo procijenio svog novog partnera: pažljivo počešljana plava kosa, naočale s metalnim okvirom i skupo trodijelno odijelo. Njegove su se oči zadržale na odjevnom predmetu kojeg je Huxley nosio ispod sakoa. Prsluk. Ali ne onaj neprobojni. Obični prsluk. Dakle, Huxley nije samo nosio odijelo, već je imao cijeli komplet: tamnosmeđe hlače i sako, urednu prugastu košulju, prsluk s V izrezom i svijetlosmeđu svilenu kravatu. Nick je, s druge strane, odjenuo svoje standardno, strogo sivo odijelo, bijelu košulju i tamnomodru kravatu. Zato što muškarci koji su odrasli u Brooklynu ne nose kompletiće. A zasigurno ni prsluke. Istina, bio je početak veljače u Chicagu i vani je bilo minus dvanaest, 10

Neobično nalik na ljubav

pa je pretpostavljao da prsluk služi nekakvoj svrsi. Možda ga grije, ali ipak... Po Nickovom mišljenju, jedini dodaci koje bi FBI-ev agent trebao kombinirati s odijelom su rameni pojas i pištolj. Možda lisice, ovisno o formalnosti situacije. Nick je kimnuo Huxleyu i brzo ga pozdravio dok je zauzimao mjesto nasuprot njemu, za mramornim konferencijskim stolom. Davis je sjeo na čelo stola i započeo. »Dakle, rekao sam Nicku da posljednjih nekoliko mjeseci radiš na istrazi protiv Eckharta.« Barem je sada saznao ime, i to jedno koje mu je bilo poznato – ime za koje su čuli mnogi ljudi u Chicagu. »Xander Eckhart? Frajer s restoranima?« »Noćni klubovi i restorani, zapravo«, ispravio ga je Huxley. Popravio je naočale sjedeći uspravno u stolcu. »Eckhart posjeduje tri restorana i četiri bara na području Chicaga, a sve su to skupa mjesta za bogataše. Najvrjedniji je francuski restoran, Bordeaux, smješten odmah zapadno od Petlje. Nalazi se uz rijeku i ima ekskluzivni VIP vinski bar koji poslužuje bogatu klijentelu.« »Već sam rekao Nicku da je istraga povezana sa slučajem Martino. Možeš nastaviti odatle«, predložio je Davis. Huxley je izvadio svoje prijenosno računalo, uzeo daljinski upravljač i uz pritisak dugmeta iz stropa se spustilo platno u prednjem dijelu prostorije. Svjetla u konferencijskoj sali su se prigušila, a Huxley je započeo svoju prezentaciju. »Nakon uhićenja Roberta Martina i drugih članova njegove zločinačke organizacije, počeli smo uviđati da je obujam Martinovog nezakonitog djelovanja mnogo širi nego što smo to prije mislili. Kao i njegova povezanost s ovim čovjekom ovdje.« Na platnu pred sobom Nick je ugledao fotografiju čovjeka u srednjim tridesetima. Imao je smeđu kosu srednje dužine, moderno začešljanu unatrag s čela. Nosio je odijelo koje se činilo još skuplje od Huxleyevog, a pod rukom je držao visoku, vitku brinetu u ranim dvadesetima. »To je Xander Eckhart«, rekao je Huxley. »Cura je nevažna, trenutačna zanimacija. Na osnovi dokaza koje smo prikupili u 11

Julie James

posljednjih nekoliko mjeseci, vjerujemo da Eckhart pere velike svote novca od droge za Roberta Martina. Martino miješa svoj novac sa zaradom od Eckhartovih restorana i barova – noćni klubovi pretežno posluju s gotovinom i pružaju savršenu krinku. Eckhart zatim prijavi prljavi novac kao dio svog prihoda i, voila, čist je. Surađujemo s Poreznom upravom, kako bismo pronašli dokaze u poreznim podacima koje je Eckhart prijavio za svoje tvrtke tijekom nekoliko proteklih godina, ali u međuvremenu državna je odvjetnica zatražila da nađemo dodatne dokaze.« »Nešto na što bi porota zapravo obratila pozornost«, objasnio je Davis Nicku. Nick je shvaćao kako razmišlja državna odvjetnica. Surađivao je s dovoljno tužitelja da zna kako ne vole slučajeve u kojima su dokazi većinom potkrijepljeni dokumentima. Staviti dosadnog poreznog istražitelja na mjesto za svjedoke, da ih provede kroz stranice i stranice nerazumljivih poreznih prijava, bio je najsigurniji način kako uspavati porotu – i izgubiti osuđujuću presudu. »I, kakve još dokaze imamo?« upitao je. »Motrim Eckharta posljednjih nekoliko tjedana i vidio sam kako se nalazi s ovim čovjekom.« Huxley je izvukao još jednu sliku, fotografiju čovjeka s izrazito crnom kosom, srednjih do kasnih četrdesetih godina. Nosio je tamni kaput s uzdignutim ovratnikom dok je žurio u zgradu koju Nick nije prepoznao. »To je Carlo Trilani, a snimljen je ispred Bordeauxa«, rekao je Huxley. »Bio je ondje u nekoliko navrata, kako bi se susreo s Eckhartom, uvijek kad je restoran zatvoren. Sumnjamo da je Trilani jedan od Martinovih ljudi, iako još nemamo dovoljno dokaza da nekog uhitimo. Nadamo se da ćemo imati i njega i Eckharta za vrijeme ove istrage.« Nick je brzo hvatao korak. »Pretpostavljam da se opipljivi dokazi koje tražimo nalaze u njihovim sastancima.« Nick je vidio kamo Huxley smjera: želi elektronički nadzor. FBI ga je koristio češće no što bi pomislila prosječna osoba. To je bila istražna tehnika koja im je često pružala čvrste dokaze koje su trebali. 12

Neobično nalik na ljubav

No, trik je bio u podmetanju prislušnih uređaja, a da sumnjivci ne saznaju za to. Ali FBI je imao svoje načine. »Kažeš da se nalaze u Bordeauxu?« upitao je Nick. »Trebao sam biti jasniji. Zapravo se ne nalaze u restoranu. Eckhart, ili vjerojatnije Trilani, prepametan je da bi to učinio.« Huxley je izvukao računalno generirane nacrte zgrade na dvije etaže. »Ovo je nacrt zgrade u kojoj je smješten Bordeaux.« Niz slika prolazio je preko ekrana, a različita područja na nacrtu bila su označena žutom bojom. Huxley je nastavio. »Na glavnoj etaži je restoran, s vanjskom terasom koja gleda na rijeku. VIP vinski bar smješten je pored toga, u ovom prostoru ovdje. Ispod restorana i vinskog bara nalazi se donja etaža, gdje je Eckhartov privatni ured. Tu se sastaju on i Trilani.« »Možeš li doći do donje etaže kroz bar?« upitao je Nick. »I da i ne.« Huxley je zumirao nacrte za glavnu etažu. »Postoje unutarnja vrata u vinskom baru koja vode do stepeništa za donji kat. Ovdje je i odvojeni vanjski ulaz, odmah pored stražnjeg ulaza za glavni bar. Problem je u tom što su vrata koja vode prema donjoj etaži – kao i svi prozori – zaštićena alarmnim uređajem.« »Eckhart ima odvojeni sustav zaštite za svoj ured?« upitao je Nick. »Mislim da ga više brine ovaj prostor ovdje.« Huxley je izvukao nacrte za donju etažu i označio veliki prostor, smješten na kraju hodnika, dalje od Eckhartovog ureda. »Ovo je vinski podrum za VIP bar i restoran. To je razlog za sigurnosni sustav – Eckhart dolje drži preko šest tisuća butelja vina. Samo vrhunske stvari. Malo sam istraživao. Čini se da je Eckhart veliki kolekcionar. Prošle godine, Wine Spectator je objavio na naslovnici priču o njemu i podrumu u Bordeauxu. A prije nekoliko tjedana podignuo je veliku buru u vinskoj zajednici, plativši dvjesto pedeset i osam tisuća dolara za sanduk rijetkog vina.« »Četvrt milijuna dolara za vino?« Nick je odmahnuo glavom u nevjerici. Što sve bogataši neće činiti sa svojim novcem.

13

Julie James

»A to je samo jedan sanduk od šest tisuća butelja«, nastavio je Huxley. »Po svemu sudeći, uz vino i šampanjac, Eckhart ima gotovo tri milijuna dolara u pićima, lako prenosivim dobrima koja čuče ispod njegovog restorana.« Davis je zazviždao. »To objašnjava sigurnosni sustav.« Nick se podsmjehnuo; nije se dao lako impresionirati. Naravno, možda Eckhartova kolekcija vrijedi hrpu novca, ali to je ipak samo vino. Neka slobodno kažu da je neuglađen, ali ne namjerava se nervirati zbog hrpe fermentiranog soka od grožđa. Muško piće treba biti jako i zapeći malo na putu dolje. Kao na primjer burbon. »Tko ima pristup šifri za sigurnosni sustav?« »Samo Eckhart i njegova dva upravitelja, od kojih jedan mora biti u Bordeauxu dok god je otvoren. A prema našim izvješćima, mijenjaju šifru svakog tjedna.« »Kakvim izvješćima?« upitao je Nick. »Imamo agenticu koja je na tajnom zadatku kao konobarica – stavili smo je na tu poziciju prije nekoliko tjedana«, odgovorio je Huxley. »Planirali smo je iskoristiti da se domognemo donje etaže restorana, ali Eckhartovo se osiguranje pokazalo tvrđim orahom no što smo očekivali.« Nick je slegnuo ramenima. »Ne vidim zašto nam ona uopće treba – naš se sljedeći korak čini vrlo jednostavnim. Dobijemo sudski nalog koji će prisiliti zaštitarsku tvrtku da nam preda lozinke za Eckhartov sigurnosni sustav, zatim uđemo i ozvučimo mjesto usred noći.« »Nažalost, to u ovom slučaju nije opcija«, rekao je Huxley. »Eckhart koristi kompaniju koja se zove RLK Security. Provjerio sam ih – bave se osiguranjem privatnih kuća i poslovnih prostora. Uključujući, naravno, i kuću Roberta Martina.« Nick je bio impresioniran Huxleyevom temeljitošću. »Sumnjam da je to slučajnost. Pretpostavljam da je Martino povezao Eckharta sa svojom zaštitarskom ekipom kad su zajedno krenuli u posao.«

14

Neobično nalik na ljubav

»Čak i s nalogom o tajnosti, previše je riskantno reći RLK Securityju za naš plan. Onaj kome Martino vjeruje, nije FBI-ev prijatelj«, rekao je Huxley. Tu su se slagali. »Dakle, što to onda znači za nas?« upitao je Nick. Huxley je bacio pogled prema Davisu. Nick je osjetio da je idući dio onaj zbog kojeg su ga doveli na savjetovanje. »Znači da ćemo to napraviti otvoreno«, rekao je Huxley. »Svake godine na Valentinovo Eckhart je domaćin ekskluzivne dobrotvorne zabave u Bordeauxu. Stotinu ljudi na popisu, pet tisuća dolara po glavi. Kao dio tog događanja, Eckhart nudi kušanje rijetkih vina koja posjeduje. Kao mjeru predostrožnosti ima čuvara smještenog u privatnoj sobi za kušanje, odmah pored podruma, ali gosti imaju pristup donjoj etaži. Što znači da bi se agent koji se pretvara da je gost, mogao maknuti od ostalih za vrijeme zabave, provaliti u Eckhartov ured i postaviti mikrofone na određeno mjesto.« Nakašljao se. »A to ću biti ja.« Nick nešto nije shvaćao. «Zašto ne bismo iskoristili agenticu koju već imamo unutra da postavi uređaje za snimanje? Zbog čega se i dalje pretvara da je konobarica?« Huxley je to potvrdio kimanjem. »Prvotno, to je i bio plan. Ali agentica Simms je saznala da zaposlenici nemaju pristup donjoj etaži za vrijeme zabave – Eckhart je unajmio privatnog sommeliera da gostima toči najskuplja vina iz podruma. To je bio neočekivan razvoj događaja, ali nije potpuni gubitak – Simms može poslužiti kao potpora gore, dok ja postavljam prislušne uređaje u Eckhartovom uredu.« »A kako točno namjeravaš ući na zabavu?« upitao je Nick. »Pretpostavljam da FBI nije na Eckhartovom popisu uzvanika.« »Istina. Umjesto toga, pretvarat ću se da sam pratnja jedne od gošći.« Nick je zastao i opustio se u svom stolcu razmišljajući o tom. »To znači uključiti civila.« Općenito, nije mu se sviđalo koristiti civile u

15

Julie James

tajnim operacijama. Bili su nepredvidljivi i, iskreno, značili su rizik. No, ponekad, okolnosti su ih zahtijevale. Huxley je brzo nastavio. »To je jednokratan dogovor, a rizik da će civil biti ozlijeđen je minimalan. Ona ne mora učiniti ništa osim uvesti me na zabavu. Kad uđem unutra, mogu nastaviti sam.« Davis je progovorio, prvi put otkad je Huxley započeo skicirati parametre ovog zadatka. »Što misliš, Nick?« Nick je proučavao nacrte na platnu pred sobom. Osim mogućnosti da se zaobiđe alarmni uređaj, nije vidio nikakvog drugog načina. »Ne kažem da ne može funkcionirati. Ali ovo, jasno, nije najtipičniji način postavljanja prislušnih uređaja.« »Dobro. Dečki u Rockfordu mogu se baviti tipičnim stvarima«, rekao je Davis. Nick se na to nasmiješio. »Istina. Ali trebat će pronaći Huxleyu pratilju za ovu zabavu. Onu koja će biti spremna surađivati s nama.« Huxley se opet okrenuo k svom računalu, efikasan kao i uvijek. »Zapravo, već sam prošao kroz popis gostiju. Imam na umu savršenu kandidatkinju.« »Znatiželje radi, koliko još traje tvoja prezentacija?« upitao je Nick. »Još samo osamnaest slajdova.« »Trebat će nam još kave«, promrmljao je Nick okrećući se Davisu. Zatim je skrenuo pogled na platno pred sobom i ugledao fotografiju žene koju je, kako se čini, Huxley htio uključiti u Operaciju Eckhart. Oh, prokletstvo. Nick je odmah prepoznao ženu. Ne zato što ju je osobno poznavao, nego zato što bi je svi u Chicagu – a vjerojatno i pola zemlje s obzirom na nedavne događaje – prepoznali. »Jordan Rhodes?« upitao je u nevjerici. »To je najbogatija žena u Chicagu.« Huxley je na ovo samo odmahnuo rukom. »Ne baš. Tu je Oprah, naravno. Nitko ne može nadmašiti Opru.«

16

Neobično nalik na ljubav

Davis je dobacio s čela stola. »Nemoj zaboraviti ni Pritzkere.« »Dobro. Mislim da bih zapravo stavio Jordan Rhodes na mjesto četvrte najbogatije«, glasno je razmišljao Huxley. Nick je obojicu presjekao bijesnim pogledom. »Dobro, recimo da je među Top pet.« »Tehnički, to je novac njezinog oca, a ne njen«, primijetio je Huxley. »Forbesov popis četiri stotine najbogatijih Amerikanaca procjenjuje neto vrijednost Greya Rhodesa na milijardu i dvije stotine milijuna dolara.« Jednu milijardu i dvjesta milijuna. »A mi želimo uvući kći tog čovjeka u tajnu operaciju?« upitao je Nick. »To nam je najbolja šansa?« »Popis ljudi koji će doći na Eckhartovu zabavu vrlo je ekskluzivan«, rekao je Huxley. »A baš i nemamo luksuz intervjuiranja kandidata. Trebamo nekoga za koga smo sigurni da će pristati pomoći nam. Nekoga tko ima veliku motivaciju da pristane.« Nick je promatrao fotografiju Jordan Rhodes na platnu. Nevoljko, morao je priznati da je Huxleyev argument dobar – bila ona četvrta najbogatija žena u Chicagu ili ne, imaju moć nad njom. Znatnu moć. »Što je, McCall? Bojiš se da je predobra za tebe?« upitao je Davis, lukavo se nacerivši. »Profesionalno govoreći.« Nick je morao potisnuti smijeh. U posljednjih šest mjeseci na tajnom zadatku, bio je sve – od dilera droge do lopova i prevaranta – i proveo je gotovo trideset noći u zatvoru te sredio dvadeset i sedam korumpiranih čikaških policajaca. Zasigurno će se moći nositi s jednom milijarderskom nasljednicom. Xander Eckhart sad je njegova meta, barem sljedećih pet dana, a činilo se da im je Jordan Rhodes najbolja šansa da im istraga uspije. Što je značilo da više nije pitanje hoće li surađivati s njima, nego kada. Kimnuo je Davisu, službeno. »Smatraj to učinjenim, šefe.«

17

Julie James

DRUGO POGLAVLJE OGLASILO SE zvonce na ulazu u trgovinu vinima. Jordan Rhodes izašla je iz stražnje prostorije, gdje je pokušavala na brzinu pojesti nešto za ručak. Nasmiješila se svom kupcu. »Opet ti.« To je bio frajer od prošlog tjedna, onaj koji je bio skeptičan kad je predložila cabernet iz Južne Afrike koji – jao – ima navojni čep. »Dakle? Kako ti se svidio Excelsior?« upitala je. »Dobro pamćenje«, rekao je, impresioniran. »Imala si pravo. Dobar je. Osobito po toj cijeni.« »Dobar je po bilo kojoj cijeni«, rekla je Jordan. »Zbog činjenice da se prodaje za manje od deset dolara, prava je prilika.« Muškarčeve plave oči zasjale su dok se smiješio. Bio je odjeven u tamnomodri kratki kaput i traperice, a nosio je i skupe talijanske kožne mokasine – vjerojatno preskupe za petnaest do dvadeset centimetara snijega koliko se očekivalo te večeri. Njegova svijetlosmeđa kosa bila je raščupana od vjetra. »Uvjerila si me. Zapiši me za cijeli sanduk. Organiziram večeru za nekoliko tjedana i Excelsior će biti savršen.« Skinuo je kožne rukavice i stavio ih na dugački pult od ebanovine koji je služio i kao šank. »Mislim da ću ga poslužiti s janjećim butom, možda začinjenim crnim paprom i sjemenkama gorušice. Plus krumpir s ružmarinom.« Jordan je podignula obrvu. Ovaj se muškarac razumije u hranu. »Zvuči slasno.« Excelsior će zasigurno nadopuniti jelovnik, iako se ona osobno slagala s opuštenijom filozofijom vina. »Pij što želiš«, bilo joj je draže nego da stavlja naglasak na pronalaženje savršene kombinacije s određenim jelom – što je redovno skandaliziralo njezinog pomoćnog upravitelja trgovine. Taj kvalificirani sommelier treće razine imao je određeni pogled na stvari, dok je ona, s druge strane, kao vlasnica trgovine vjerovala da vino treba biti što pristupačnije kupcu. Naravno, voljela je romantiku u vinu – to je bio 18

Neobično nalik na ljubav

jedan od glavnih razloga zašto je otvorila trgovinu Podrumi DeVine. Ali za nju, to je bio i posao. »Pretpostavljam da kuhaš«, rekla je muškarcu s prekrasnim osmijehom. Ali i prekrasnom kosom, primijetila je uz odobravanje. Lijepo oblikovana, malo duža. Nosio je sivi šal nemamo omotan oko vrata, koji mu je davao izgled ležerne profinjenosti. Nije bio previše izbirljiv, ali svakako je bio muškarac koji cijeni fine stvari u životu. Slegnuo je ramenima. »Razumijem se u hranu. To ide uz moj posao.« »Da pogodim – kuhar si«, rekla je Jordan. »Gastrokritičar. Za Tribune.« Jordan je podignula glavu, odjednom shvativši. »Ti si Cal Kittredge.« Činio se zadovoljan time što ga je prepoznala. »Čitaš moje recenzije.« Da, čita ih, kao i mnogi drugi u Chicagu. »Pobožno. Uz toliko restorana u ovom gradu među kojima treba odabrati, lijepo je imati mišljenje stručnjaka.« Cal se oslonio na pult. »Stručnjak, ha... polaskan sam, Jordan.« Dakle. Zna joj ime. Nažalost, mnogi ljudi znaju njezino ime. Zbog očeva bogatstva i bratove nedavne sramote, samo rijetkim osobama, barem u Chicagu, nije bila poznata obitelj Rhodes. Zanemarivši na trenutak tu činjenicu, Jordan je otišla iza pulta i otvorila laptop koji je ondje stajao. »Dakle, sanduk Excelsiora.« Izvukla je raspored dostave svog distributera. »Može stići u trgovinu idući tjedan.« »Imamo dovoljno vremena. Da platim sada ili kad dođem po vino?« pitao je Cal. »Kako želiš. Znam da ćeš platiti. A sada znam i gdje te mogu naći ako pokušaš pobjeći.«

19

Julie James

Da, možda je malo koketirala. Možda malo previše. Posljednjih nekoliko mjeseci njezina je obitelj živjela pod velikim povećalom javnosti zbog zbrke s njezinim bratom i, iskreno, veza joj je bila zadnja stvar na pameti. Ali situacija se konačno počela smirivati – koliko se može smiriti kad ti je brat blizanac u zatvoru – i bio je lijep osjećaj koketirati. Pogotovo ako predmet tog koketiranja slučajno izgleda uglađeno i profinjeno, a usto je i prvoklasni poznavatelj kulinarstva, pa, tim bolje. »Možda bih trebao pobjeći, samo kako bi me došla potražiti«, našalio se Cal. A možda ona nije jedina koja malo koketira. Stajao je nasuprot njoj, a između njih je bio pult. »S obzirom na to da čitaš moje recenzije, pretpostavljam da vjeruješ mom mišljenju o restoranima?« Jordan je uputila Calu pogled preko svog računala, završavajući s unosom njegove narudžbe vina. »Valjda onoliko koliko bih vjerovala potpunom strancu u vezi s bilo čime.« »Dobro. U Clarkovoj je upravo otvoren tajlandski restoran koji ima fantastične stvari.« »Drago mi je da to čujem. Morat ću ga jednom posjetiti.« Prvi put otkako je ušao u trgovinu, Cal je izgledao nesigurno. »Oh. Htio sam reći da sam mislio da bi možda htjela otići onamo sa mnom.« Jordan se nasmiješila. Da, shvatila je to. Ali tihi alarm za uzbunu oglasio se u njezinoj glavi dok se pitala s koliko je drugih žena Cal Kittredge upotrijebio rečenicu »Vjeruješ li mom mišljenju o restoranima?« Bez sumnje, bio je šarmantan i uglađen. Pitanje je bilo je li možda previše uglađen. Uspravila se iza svog računala i oslonila jednim bedrom na pult. »Recimo to ovako – kada dođeš po Excelsior, tada ćeš mi ispričati nešto više o tom novom restoranu.« Cal se činio iznenađen njenim odbijanjem, ali ne nužno i obeshrabren. »U redu. Dogovoreno.« 20

Neobično nalik na ljubav

»Nazvala bih to više... nastavkom razgovora.« »Jesi li uvijek tako stroga prema svojim kupcima?« upitao je. »Samo s onima koji me žele odvesti u novi tajlandski restoran.« »Sljedeći put, dakle, predložit ću talijanski.« Namignuvši, Cal je uzeo rukavice s pulta i napustio trgovinu. Jordan ga je promatrala dok je prolazio pored izloga i primijetila da je vani počeo padati snijeg. Ne prvi put bilo joj je drago što živi samo pet minuta pješačenja od trgovine. I što ima dobar par čizama za snijeg. »Moj Bože, mislio sam da nikad neće otići«, začuo se glas iza nje. Jordan se okrenula i ugledala svog pomoćnika Martina kako stoji koji metar dalje, blizu stražnjeg hodnika. Prišao je noseći sanduk zinfandela koji je donio iz podruma. Stavio je vino na pult i odmaknuo nekoliko nestašnih crvenkastosmeđih kovrča koje su mu padale na oči. »Uh. Cijelu sam vječnost stajao otraga držeći ovo. Htio sam vam dati malo privatnosti. Usput sam razmišljao o tom kako te odmjeravao i prošlog tjedna kad je bio ovdje. Pretpostavljam da sam u pravu.« »Koliko si čuo?« upitala je Jordan dok mu je pomagala raspakirati butelje. »Čuo sam da je to Cal Kittredge.« Naravno da se Martin usredotočio na to. Bilo mu je dvadeset i sedam godina, bio je načitaniji od ikoga koga poznaje, a nije ni pokušavao prikriti činjenicu da je veliki kulinarski i vinski snob. Ali znao je sve o vinu i postao joj je drag. Jordan nije mogla zamisliti da vodi trgovinu bez njega. »Pozvao me u neki novi tajlandski restoran u Clarkovoj«, rekla je. Martin je odmah bio impresioniran. »Već dva tjedna pokušavam ondje dobiti rezervaciju.« Poredao je preostale butelje na šank i bacio prazni sanduk na pod. »Blago tebi. Ako počneš izlaziti s Calom Kittredgeom, moći ćeš ući u najbolje restorane. Besplatno.«

21

Julie James

Jordan je skromno šutjela dok je uzimala dvije butelje zinfandela i nosila ih prema stalcima za vino, pored ulaza u trgovinu. »O, naravno«, rekao je Martin. »Zaboravljam da imaš milijardu dolara. Pretpostavljam da ti ne treba pomoć kako bi ušla u neki restoran.« Dobacila mu je pogled dok je uzimala još dvije butelje. »Ja nemam milijardu dolara.« Prolazili su kroz istu raspravu gotovo svaki put kad bi se spomenuo novac. Budući da joj se Martin sviđao, trpjela je to. Ali uz iznimku njega i manjeg kruga najbližih prijatelja, općenito je izbjegavala razgovor o novcu. No, to zapravo i nije bila tajna. Njezin je otac bogat čovjek. Dobro, ekstremno bogat. Ali nije odrasla s novcem. To je bilo nešto što se njezinoj obitelji dogodilo slučajno. Njezin otac, računalni geek kao i njezin brat, dospio je u jednu od onih priča o uspjehu koje su Forbes i Newsweek voljeli stavljati na naslovnicu. Nakon što je magistrirao računalne znanosti na Sveučilištu u Illinoisu, Grey Rhodes krenuo je u Poslovnu školu Kellogg na Sveučilištu Northwestern. Zatim je osnovao tvrtku u Chicagu i razvio antivirusni program koji je doživio svjetski uspjeh. U roku dvije godine nakon prezentiranja u javnosti, antivirusni program Rhodes štitio je svako treće računalo u Americi (taj statistički podatak njezin je otac obvezno isticao u svakom intervjuu). A onda je došao novac. Puno novca. Netko bi mogao izvući određene pretpostavke o njenom načinu života, razmišljala je Jordan, s obzirom na poslovni uspjeh njezinog oca. Neki dojmovi bili bi točni, drugi ne bi. Njezin je otac postavio smjernice od trenutka kad je zaradio prvi milijun, a najosnovnija je bila da će Jordan i njezin brat Kyle sami zarađivati za život – baš kao i on. Kao odrasle osobe bili su potpuno financijski neovisni o svom ocu, a ni Jordan ni Kyle ne bi željeli da je drugačije. S druge strane, njihov je otac bio poznat po ekstravagantnim darovima, osobito nakon što im je prije devet godina umrla majka. Uzmimo, naprimjer, Maserati Quattroporte koji se nalazio u Jordaninoj garaži. Vjerojatno nije najtipičniji poklon za nekoga tko završi poslovnu školu. »Već smo vodili ovaj razgovor, Martine. To je novac mog oca, a ne moj.« Jordan je obrisala ruke ručnikom koji su držali ispod pulta, 22

Neobično nalik na ljubav

za brisanje prašine s butelja vina. Pokazala je na trgovinu. »Ovo je moje.« U glasu joj se jasno čuo ponos. Bila je jedina vlasnica Podruma DeVine i posao je išao dobro. Zapravo jako dobro – zasigurno bolje nego što je planirala da će biti u njezinom desetogodišnjem planu. Naravno, nije zaradila ni blizu 1.2 milijarde, koliko bi njezin otac možda vrijedio (nikad nije potvrdila podatke o njegovom novcu), ali zarađivala je jako dobro vlastitom zaslugom. Zarađivala je dovoljno da si može priuštiti kuću od gotovo četiri stotine kvadratnih metara u imućnoj četvrti Lincoln Park, mogla je odsjedati u finim hotelima kad bi putovala, a još bi joj uvijek ostalo dovoljno novca za sjajne cipele. Nijedna žena ne bi mogla tražiti više od toga. »Možda. Ali još uvijek možeš ući u restoran u koji poželiš«, istaknuo je Martin. »To je uglavnom istina. Ali moram platiti, ako se zbog toga osjećaš malo bolje.« Martin je šmrcnuo. »Malo. Dakle, hoćeš li reći >da