Nedzad Korajlic - Kriminalisticka Metodika

SARAJEVË / PRISHTINË 2007 FSK/S - 15/06

2

3

Zakletva praktičnog istraživanja ubistva1

Istraživanje ubistva je veoma zahtjevna i kompleksna dužnost povjerena policijskom službeniku. Vi kao policajac kome je povjerena ta dužnost imate za obavezu da razvijete shvatanje o dinamici i principima profesionalnog provođenja istraga ubistva. Praktično istraživanje ubistva podržava ideju da »sve stvari uradi ispravno prvi put« te »da je znanje moć«, znanje je unaprijeđeno iskustvom, fleksibilnošću i zdravim razumom. Istražitelji moraju biti u stanju da koriste taktike, procedure i forenzičke tehnike u traganju za istinom, a potom da prate slijed događaja i činjenica, sve dok ne dođu do konačnog zaključka. Istrage smrtnih događaja sa sobom nose veliku odgovornost i kao takve, ne dozvolite niti jednoj osobi da vas udalji od istine i vaše odlučnosti da zadovoljite pravdu, ne samo zbog žrtve već i zbog njene obitelji. I upamtite: »vi radite Boga radi«!

1 Vernon J. Geberth, Practical homicide investigation, CRC Press Boca Raton Boston, London, New York, Washington, D.C. 1996.

4

5 S A D R Ž A J Sadržaj PREDGOVOR 1. KONCEPTUALIZACIJA POJMOVA 1. 1. Kriminalistička obrada 1. 2. Mjere prve intervencije policije 1. 3. Mjere prvog zahvata policije 1. 4. Opća ili operativna kriminalistička kontrola 1. 5. Specijalna, linijska, posebna kriminalistička Kontrola 1. 6. Standardne operativne procedure («SOP»)

5 7 8 8 9 9 10 11 11

2. KRIMINALISTIČKA METODIKA KAO NAUKA

13

3. METODI KRIMINALISTIČKE METODIKE

15

4. POZNAVANJE KRIMINALISTIČKE METODIKE I DRUGIH NAUČNIH DISCIPLINA

18

5. NAČINI SAZNANJA ZA IZVRŠENJE KRIVIČNOG DJELA 5. 1. Prijave o nestalim osobama 5. 2. Samoprijava 5. 3. Javni pogovor 5. 4. Povjerljive osobe 5. 5. Anonimne i pseudonimne prijave 5. 6. Vlastita aktivnost policije 5. 7. Prijave građana i pravnih osoba 5. 8. Indicijalne činjenice 5. 9. Otkrivanje leša ili ljudskih ostataka 5. 10. Masovni mediji

20 20 22 23 24 24 25 26 27 27 28

6. OPŠTI (KLASIČNI) KRIMINALITET 6. 1. Krvni delikti (krivična djela protiv života i tijela) 6. 1. 1. Krivična djela protiv života i tijela, član. 146. - 157. KZ Kosova 6. 1. 2. Ubistvo 6. 1. 2. 1. Pojam smrti 6. 1. 2. 2. Uzroci smrti 6. 1 .2. 3. Sredstva i način izvršenja krivičnog djela ubistva 6. 1. 2. 4. Ubistvo, samoubistvo ili nesretan slučaj 6. 1. 2. 5. Motiv izvršenja krivičnog djela 6. 1. 3. Mjere prve intervencije policije 6. 1. 3. 1. Postupanje operativnog dežurstva 6. 1. 3. 2. Hapšenje osumnjičene osobe i potraga (potjera) 6. 1. 3. 3. Obezbjeđenje lica mjesta 6. 1. 3. 3. 1. Određivanje prostorne veličine lica mjesta ubistva 6. 1. 3. 3. 1. 1. Pristup licu mjesta ubistva na otvorenom prostoru 6. 1. 3. 3. 1. 2. Pristup licu mjesta ubistva u zatvorenom prostoru 6. 1. 3. 3. 2. Klasifikacija lica mjesta događaja

30 31 32 34 34 35 37 40 41 44 44 46 47 50 52 53 54

6 6. 6. 6. 6.

1. 1. 1. 1.

3. 3. 3. 3.

3. 3. 3. 3.

3. 4. 4. 5.

Pregled šireg prostora lica mjesta ubistva Zaštita života 1. Mjere zaštite pripadnika policije Komunikacija na licu mjesta

6. 1. 4. Vršenje uviđaja

6. 1. 4. Tragovi i predmeti na licu mjesta izvršenja ubistva 6. 1. 4. 1. 1. Mrtvo tijelo 6. 1. 4. 1. 1. 1. Identifikacija žrtava 6. 1. 4. 1. 2. Kriminalističko tehnički pregled učesnika događaja 6. 1. 4. 1. 3. 1. Pregled odjeće i obuće 6. 1. 4. 2. Negativne činjenice 6. 1. 5. Otkrivanje učinioca 6. 1. 5. 1. Profiliranje ličnosti izvršioca ubistva 6. 1. 5. 2. Značaj kriminalističke analitike 6. 1. 5. 3. Misaona rekonstrukcija

55 56 57 59 59 62 64 68 71 71 72 73 77 83 86 87 87 88 90 91 93 95 97 98 101 101 102 103 105

6. 1. 6. Samoubistvo 6. 1. 6. 1. Pojam i osnovne karakteristike 6. 1. 6. 2. Načini izvršenja i motivi 6. 1. 6. 3. Razjašnjavanje slučajeva 6. 1. 6. 4. Samoubistvo vješanjem 6. 1. 6. 5. Samoubistvo trovanjem 6. 1. 6. 6. Usmrćenje davljenjem 6. 1. 6. 7. Zagušenje 6. 1. 6. 8. Samoubistvo vatrenim oružjem 6. 1. 7. Čedomorstvo pri porođaju 6. 1. 7. 1. Pojam i karakteristike 6. 1. 7. 2. Načini i sredstva izvršenja 6. 1. 7. 3. Otkrivanje i razjašnjavanje 6. 2. Seksualni delikti (Krivična dela protiv seksualnog integriteta KZ-a Kosova) 6. 2. 1. Silovanje (Član 193. KZ-a Kosova) 6. 2. 1. 1. Pojam i oblici 6. 2. 1. 2. Način saznanja 6. 2. 1. 3. Razjašnjenje slučaja 6. 2. 1. 4. Otkrivanje izvršioca 6. 3. Imovinski kriminalitet (Krivična djala protiv nimovine član. 252 - 274. KZ-a Kosova) 6. 3. 1. Krađe (Član 252. KZ-a Kosova) 6. 3. 2. Džepne krađe 6. 3. 3. Provalne krađe 6. 3. 4. Razbojništva

116 118 120 123

LITERATURA

129

106 106 107 109 113 115

7 PREDGOVOR Ova skriptu pripremljena je za potrebe studenata Fakulteta kriminalističkih nauka. Skripta je napisana i strukturno podeljena prema programu koji je propisan. Pisana sa ciljem da se studentima olakša pripremanje ispita. Skripta istovremeno predstavlja pokušaj da se vrlo obimna i složena materija iz ove oblasti sistematizovano prezentira na jednom mjestu, koliko je to moguće. S obzirom da je broj krivičnih djela veliki, obrađena je metodika najvažnijih krivičnih dijela, odnosno onih krivičnih djelia koja su po strukturi svojih elemenata složena, koja su u praksi češća, brojnija, i sa kojima se policija najčešće susreće. Neka pitanja i saznanja iz oblasti operativnog rada nisu do kraja izložena zbog toga što se izučavaju u drugim nastavnim sadržajima. Pored pozitivnih zakonskih propisa i literature koja je navedena, koristilo se i iskustvo autora, saznanja do kojih se došlo u toku rada u policiji, proučavanjem operativnih materijala, u neposrednim kontaktima sa operativnim radnicima i drugim građanima, kao i u toku rada na Fakultetu kriminalističkih nauka u Sarajevu. Saznanja o brojnim, veoma raznovrsnim i promjenljivim oblicima vršenja krivičnih dela, tzv. delikventskoj tehnici i taktici, treba izložiti u što sažetijem obimu, a da se pri tom ne izostavi ono što bitno. Takođe, potrebno je izučavanjem kriminalističkih procedura i učenjem, kriminalističke taktike, kriminalističke tehnike, kriminalističke metodike, medicinske kriminalistike i drugih naučnih disciplina, donijeti standardne operativne procedure, odnosno algoritme postupanja, koji su tipični za otkrivanje, razjašnjavanje i dokazivanje konkretnih krivičnih djela, koja sredstva i kako treba primjeniti da bi se utvrdila istina. Kriminalisti moraju biti u stanju da koriste taktike, procedure i forenzičke tehnike u traganju za istinom, a potom da prate slijed događaja i činjenica, sve dok ne dođu do konačnog zaključka. Istrage krivičnih djela sa sobom nose veliku odgovornost i kao takve, ne treba dozvoliti niti jednoj osobi da kriminalistu udalji od istine i njegove odlučnosti da zadovoljite pravdu, ne samo zbog žrtve već i zbog njene obitelji. Zbog toga, kriminalisti kojima je povjerena ta dužnost imaju za obavezu da razviju shvatanje o dinamici i principima profesionalnog provođenja kriminalnih istraga, jer praktično istraživanje krivičnih djela podržava ideju da »sve stvari uradi ispravno prvi put« te, » da je znanje moć«, znanje je unaprijeđeno iskustvom, fleksibilnošću i zdravim razumom. Bilo bi nam zadovoljstvo, ako bi ova skripta pomogla studentima da steknu potrebna znanja i osposobi ih za rad na otkrivanju, razjašnjavanju i dokazivanju krivičnih djela. Svjesni smo činjenice da ova skripta može imati i određene nedostatke, ali ćemo biti zahvalni svakom onome koji bi nam dostavi svoje dobronamjerne primjedbe, kako bi u narednim izdanjima iste uvažili. U Prištini, 2007. godine.

Autor

8 1. KONCEPTUALIZACIJA POJMOVA Značaj konceptualizacije pojmova je prevashodno u tome što smo pokušali da objasnimo pojedine pojmove koji se najčešće pominju u ovome radu, kao i iz razloga boljeg razumijevanja određenih cjelina. Takođe, nastojali smo da razjasnimo terminološku i pojmovnu zbrku u okviru kriminalističke obrade, kao i mjere i radnje koje se u okviru iste poduzimaju. Razlog za to su pojedini pojmovi, kao npr. mjere prve intervencije, mjere prvog zahvata, kriminalistička obrada, kriminalistička kontrola (opća i specijalna, Standardne operativne procedure i dr. Najzad, kriminalistička obrada je čest pojam koji koristi policija u svakodnevnom radu i u situacijama kada se za nju fakat nisu stvorili uslovi, već se radi o sasvim drugim akrivnostima policije. 1. 1. Kriminalistička obrada policije Kriminalistička obrada je skup metodološki planiranih i poduzetih mjera i radnji što ih poduzima policija povodom određenog kriminalnog događaja (ili njegovog izvršioca), s ciljem da se osnove sumnje do kojih se došlo operativnim radom (kriminalistička kontrola) podignu na takav stupanj vjerojatnosti koji će omogućiti donošenje određenih krivično-pravnih odluka (osnovana sumnja). Ona je podsistem najvećeg stupnja dinamike, bogatog sadržaja, komunikacijskih veza i interakcija. Riječ je o kriminalističkom misaonom, radnom i dokaznom procesu policije sui generis kao apstraktnoj misaonoj i radnoj shemi. Ona je kompleks mjera i radnji kojima se početna saznanja o nekom kriminalnom događaju u procesu njegovog objašnjavanja (pretvaranje obavijesti u podatke, a podataka u dokaze) podižu do takvog stepena izvjesnosti o postojanju krivičnog djela i dostupnosti njegova izvršioca da takav činjenični, odnosno dokazni supstrat omogući donošenje krivično-procesne odluke. Dakle, cilj i sadržaj kriminalističke obrade određen je u čl. 201. ZKP-u Kosova Ostvarivanje takvog cilja predodređuje postupanje policije uz primjenu niza mjera i radnji koje čine sadržaj kriminalističke obrade. Odredbe ZKP-a nisu odredile cilj pojedinih mjera i radnji, nego samo neke od njih nominirale. Kriminalistička obrada provodi se povodom nekog konkretnog kriminalnog događaja kada postoji sumnja određenog stupnja. Tim više, ona se provodi u slučajevima postojanja sumnje ili čak osnovane sumnje.

9 Kriminalisti razlikuju neposrednu2 i posrednu3 kriminalističku obradu. Shodno zakonskim odredbama, policija mora započeti s kriminalističkom obradom kada postoji «osnovana sumnja». Kriminalistička obrada se završava kada je konkretni kriminalni događaj objašnjen u svim pojedinostima, tj. kada je utvrđeno postojanje određenog krivičnog djela i izvršioca, odnosno kada je utvrđeno da se ne radi o krivičnom djelu. Ako je utvrđeno da je riječ o prekršaju ili privrednom prijestupu poduzet će se potrebne mjere u vezi s tim deliktima. Iz do sada izloženog proizlazi da je kriminalistička obrada stadij, čija je bit u otkrivanju krivičnih djela i njihovih izvršilaca putem operativno-taktičkotehničkih mjera i radnji i istražnih radnji prvog zahvata od trenutka kada se kriminalističkom kontrolom, prijavom, zaticanjem in flagranti ili na druge načine saznalo za osnovanu sumnju ad rem i/ili ad personam. Kriminalistička obrada čini s kriminalističkom kontrolom jedan sistem otkrivanja krivičnih djela i izvršilaca. Policija shodno pozitivnim propisima i kriminalističkim načelima ne smiju pasivno čekati na pojavljivanje «osnovane sumnje». 1. 2. Mjere prve intervencije policije To su primarno mjere uniformisane policije i njih karakterizira ofanzivno djelovanje. One se temelje na kriminalističkoj doktrini heruističke kriminalistike. Te mjere su: hapšenje osumnjičene osobe neposredno po saznanju za djelo, neposredna potraga, blokada, zasjeda, legitimisanje, vizuelni pregled prtljaga i odjeće, kao i dr. mjere i radnje s hodno čl. 201. st. 2. ZKP-a Kosova. To je faza kriminalističke aktivnosti u kojoj se koriste sva raspoloživa kriminalističko-taktička, tehnička i metodička sredstva, metode i postupci na neformalan način u cilju brzog, sveobuhvatnog prikupljanja i korištenja raspoloživog fonda informacija iz personalnih i stvarnih izvora. 1. 3. Mjere prvog zahvata policije Ove mjere karakterizira defanzivno djelovanje gdje se koriste sva raspoloživa kriminalističko-taktička, tehnička i metodička sredstva, metode i postupci u cilju brzog, sveobuhvatnog prikupljanja i korištenja raspoloživog fonda informacija iz personalnih i stvarnih izvora. Ove mjere su primarno mjere kriminalističke policije koje se temelje na metodama silogističke kriminalistike. Mjere i radnje prvog zahvata stvaraju pretpostavke za neodložno razjašnjavanje ukupnog opsega krivičnih djela i bitan su temelj za otkrivanje izvršioca ili osiguranje njegove dostupnosti i dokazivanja krivnje. Riječ je o 2 Kriminalistička obrada kod koje je aktivnost policije usmjerena na konkretni kriminalni slučaj. 3 Kriminalistička obrada koja se provodi unutra neposredne kriminalističke obrade u vezi s nekim drugim krivičnim djelom.

10 hitnom poduzimanju sistema kriminalističkih taktičko-tehničkih i metodičkih organizacijsko-taktičkih mjera i radnji. U toku mjera prvog zahvata pronalaze se, osiguravaju i fiksiraju svi relevantni tragovi i predmeti u vezi s krivičnim djelom. Na temelju prikupljenih informacija vrši se analiza krivičnog događaja, a putem misaone i stvarne rekonstrukcije nastoje se dobiti nova saznanja o kriminalnom događaju. U toku prvog zahvata vrši se prosuđivanje ukupnosti tragova i predmeta, izjava osoba i drugih raspoloživih informacija i dokaza. 1. 4. Opća ili operativna kriminalistička kontrola To je sistem operativno-taktičkih mjera i radnji putem kojih tijela unutrašnjih poslova smišljeno i planski dolaze do saznanja o kriminalnim aktivnostima, žarištima i sredinama, kao pojavi koja još nije evidentirana i konkretizirana u obliku prijavljenih kriminalnih događaja. Ova kontrola je usmjerena na uočavanje, sprječavanje i otkrivanje kriminalne djelatnosti, primarno profesionalnih kriminalaca. Poduzima se na temelju opće sumnje ili procjene da bi moglo biti izvršeno ili da se priprema, predstoji ili da je već izvršeno bilo koje krivično djelo. Cilj (zadaća) opće kontrole je sprječavanje i otkrivanje kriminalne djelatnosti i svih oblika ugrožavanja ljudi, imovine i javnog reda i mira. Ovim vidom kontrole se ostvaruje preventivni i represivni učinak. U njezin okvir ulazi širok spektar (splet) sigurnosnih problema. Provodi se na teritorijalnom principu u sklopu pozorničkopatrolnog i općeoperativnog oblika aktivnosti. Riječ je o kriminalističkoj kontroli putem pozorničkopatrolne aktivnosti i detektivskog oblika kriminalističke kontrole, ali općeg tipa. Ovaj detektivski oblik kriminalističke kontrole je međustepen u odnosu na posebnu, specijalnu, linijsku kontrolu. U organizacijskom smislu kriminalistička kontrola nije poseban oblik organizacijskog djelovanja, ona je samo oblik djelovanja. Kod provođenja opće kriminalističke kontrole primjenjuju se sredstva i metode čija primjena zahtijeva opći nivo stručnosti (kriminalističke), a primjenjuju se prema općim objektima kontrole. Posao se obavlja rutinski, s manjim stupnjem analitičke procjene, neposrednom opservacijom i uočavanjem indikatora koji upućuju na događaje ili ponašanja od kriminalističkog interesa. Ova kontrola traži opću obučenost kadrova.

11 1. 5. Specijalna, linijska, posebna kriminalistička kontrola To je viši oblik kriminalističke kontrole koji se temelji na analitičkoj procjeni i primjeni svojevrsnih metoda i sredstava kontrole po posebno stručno obučenim policajcima u odnosu na određenu vrstu kriminalnog ponašanja, opasnih stanja, kategorija osoba i kriminalnih žarišta. Ovaj viši stupanj kriminalističke kontrole provodi se u odnosu na kriminalitet u užem (krivičnopravnom smislu) na linijskom principu specijalizirane organizacijske jedinice, radne grupe ili pojedinaca tijela unutrašnjih poslova. Riječ je o specijalističkom obliku djelatnosti prema određenim grupama i vrstama krivičnih djela. Unutar linijske kriminalističke kontrole kao specijalističkog oblika djelatnosti ostvaruje se viši stepen analitičke obrade, izvode se procjene ugroženosti određenih objekata, sredina, žarišta i sl, izrađuju se akcijski programi i operativni planovi kontrole itd. Operativno-analitičku obradu kod ove kontrole ne smije i ne može vršiti administrativno osoblje, nego iskusni operativci specijalisti (veća ili manja grupa). U odnosu na kriminalističku obradu kontrola je vremenski gledano trajnija faza. Preko nje je Služba javne sigurnosti (bezbjednosti) «oči i uši društva» 1. 6. Standardne operativne procedure («SOP»)4 U svakodnevnim aktivnostima policijskih organizacija postoje brojne funkcije i standardne dužnosti koje se ponavljaju ili izvode kao dio rutinskog posla. Kako ne bi došlo do nepotrebnog ponavljanja uputstava i naređenja prilikom svakog novog zadatka, rukovodni radnici policije treba da pripreme listu istih. Ova standardna uputstva, odnosno smjernice rada nazivaju se «Standardnim operativnim procedurama» („SOP“). Standardne operativne procedure je moguće definisati kao «postojeći sistem naređenja za određenu organizaciju koji sadrži uputstva u vezi rutinskih redovitih operacija. SOP predviđaju koje akcije treba poduzeti i određuju globalnu strukturu dužnosti u kontekstu tih akcija». Pripremom Standardnih operativnih procedura za rutinske operacije starješina može lakše utvrditi da li se sve potrebne operacije obavljaju, i to na pravi način. Iz ovih razloga je neophodno da svaka policijska organizacija ima standardne operativne procedure koje se temelje na postojećim zakonima, regulativama same organizacije, pismenim direktivama viših službenika, Trenuto u svim policijskim odjelima na području BiH policija koristi «PRIRUČNIK NAČELA I PROCEDURA DEMOKRATSKOG RADA POLICIJE». Ovaj priručnik su donijeli svi policijski odjeli u BiH u saradnji sa Ministarstvom pravde SAD-a (ICITAP) koji je dotakao mnoga područja djelovanja policije, tako da je priručnik od velike pomoći u radu policije na prostorima BIH. 4

12 željama starješine, kao i na procedurama koje su stvorene u toku dotadašnjeg rada. Standardne operativne procedure mogu važiti za organizaciju u cijelosti (administracija, itd.), za određeni segment organizacije (kriminalističke tehničare, vještake itd.), za pojedine faze rada (na primjer procedure za odgovor na mjesto događaja, procedure za istragu na mjestu eksplozije, itd.), ili za određena radna mjesta (na primjer, za kontradiverzioni tim–KDZ, za osobu koja obavlja informativne razgovore, itd.). Standardne operativne procedure moraju biti dovoljno razrađene kako bi novim službenicima omogućile brzo uklapanje u postojeći tim. Detaljnost ovih procedura svakako zavisi od veličine i nivoa obuke kompletnog tima. Detaljne procedure koje se odnose na rad određenih specijalista u sastavu tima ne ulaze u globalne standardne operativne procedure. Takva uputstva se štampaju posebno za potrebe dotičnih članova tima/službi. Standardne operativne procedure se odnose na sve članove organizacije. Očigledno, sadržaj Standardnih operativnih procedura će se razlikovati na različitim nivoima organizacije, što znači da se prilagođava obimu i dužnostima, sposobnostima i ograničenjima svakog segmenta organizacije. Funkcionalni aspekti Standardnih operativnih procedura koji se odnose na sve elemente organizacije moraju definisati svaki element rada (oprema, funkcije, dužnosti, itd.). Svakako, klasifikacija Standardnih operativnih procedura u pogledu povjerljivosti mora biti u skladu sa zakonima. Preporuka je da sve osjetljive Standardne operativne procedure budu označene bar kao «povjerljivi dokumenti», te da se mogu dostaviti samo osobama kojima su potrebne, sa stalnom provjerom svih postojećih primjeraka ovih procedura. Standardne operativne procedure pružaju određenu prednost time što konkretizuju sve potrebne akcije i odgovornosti, odnosno smanjuju nivo dezorganizacije, grešaka i udvostručavanje napora. Osim toga, „SOP“ pomažu u slijedećim aspektima rada: 1. Razvoj boljeg međusobnog razumijevanja i timskog rada. 2. Efikasnije obučavanje i uklapanje novog personala u funkcije i operacije tima za vođenje istraga. 3. Osiguravaju da se aktivnosti od kritične važnosti ne zanemare. 4. Ubrzavaju tok istrage time što se smanjuje potreba stalnog ponavljanja uputstava. 5. Definišu obavezne procedure, što značajno smanjuje vrijeme koje se troši na pripremi istrage. Bilo bi dobro stvoriti osnovne Standardne operativne procedure „SOP“ u odnosu na postojeću administraciju, sakupljanje dokaznih materijala i pripremu izvještaja. Sistem „SOP“ nije isključiv, po potrebi se može promijeniti ili upotpuniti drugim procedurama. Osim toga, važno je upamtiti da „SOP“ ne smiju biti u sukobu sa zakonskom regulativom, politikom ili drugim principima većeg odjeljenja (službe).

13 2. KRIMINALISTIČKA METODIKA KAO NAUKA Kriminalitet predstavlja vrlo složenu, dinamičnu i društvenim kretanjima i promenama prilagodljivu društveno-negativnu pojavu. No, za uspješno suzbijanje i sprečavanje kriminaliteta neophodno je, pored ostalog, poznavanje određenih naučnih oblasti koje omogućavaju bolje sagledavanje ovog fenomena u svim njegovim raznovrsnim i složenim manifestacijama, kao i uspešnije djelovanje u smislu njegovog sprečavanja i suzbijanja. O kriminalistici kao nauci počinje se ozbiljnije govoriti krajem 19. stoljeća, što je vezano uz ime Hansa Grossa. Još uvijek znatan broj teoretičara i praktičara smatra kriminalistiku primarno heurističkom znanošću, dok se zanemaruje njezin silogistički karakter. Međutim, kriminalistiku se pogrešno veže isključivo uz ime Hansa Gross-a, iako pravila kriminalistike i njihova primjena sežu hiljade godina ranije. Marković, T. u dijelu gdje govori o osobnom opisu navodi, citiramo: «Utvrđivanje identiteta i traganje za učiniocima krivičnih djela na temelju osobnog opisa vrlo je stara metoda. Osobni opisi u potjernicama utvrđeni su već kod starih Egipćana. Kao primjer neka nam posluži osobni opis iz doba Ptolomeja (XIV. Stoljeće prije naše ere), koji je objavio R. Heindl u svojo «Daktiloskopiji» (1903): «Mladi rob Aristogena, sin Hrizapa, predstavnika Albande, pobjegao je u Aleksandriju. Njegovo je ime Herman, nadimak Hejls. On je rođen u Siriji u Bambikou, oko 18 gosina star, srednjeg stasa, golobrad je, noge su mu pravilne, na bradi ima brazdu, a s lijeve strane nosa ima malu okruglu bradavicu, na lijevom uglu usta ima posjekotinu, na desnoj ruci tetuaž od barbarskih slova.» H. Gross je ta pravila povezao u sustavnu cjelinu, u svom «Priručniku za istražne suce» iz 1893.godine (Graz). Doduše tek 1899, godine dodao je tom naslovu riječi «kao sustav kriminalistike.» Uloga nauke u suzbijanju kriminaliteta je od neprocenjive vrednosti. Bez nje ne bi bilo moguće postići bilo kakve rezultate u borbi sa organizovanim, obučenim i dobro opremljenim kriminalcima koji se u vršenju krivičnih dela služe i naučnim i tehničkim dostignućima. Korišćenje naučnih dostignuća u borbi sa kriminalitetom, danas je praksa skoro u svim zemljama. Savremeni uslovi u kojima djeluju organi otkrivanja i gonjenja, zahtijevaju, prije svega, visoko stručan i tehnički dobro opremljen kadar, koji će, pored ostalog, biti dobar poznavalac šireg kruga naučnih disciplina, a prije svega kriminalistike. Kriminalistika je, kao samostalna naučna disciplina, od posebnog značaja u radu na suzbijanju kriminaliteta. To je nauka koja pronalazi, usavršava i primenjuje takve naučne ili na praktičnom iskustvu zasnovane metode i sredstva koja su najpogodnija da se otkrije i razjasni krivično djelo, da se otkrije i pronađe njegov učinilac, obezbijede i fiksiraju dokazi, kao i da se spriječi izvršenje krivičnih dela.

14 Kao samostalna i jedinstvena naučna disciplina, kriminalistika se grana na: kriminalističku taktiku, kriminalističku tehniku i kriminalističku metodiku. Kriminalistička taktika proučava, razrađuje i usavršava osnovna pravila i radne metode koje su tipične za otkrivanje i razjašnjavanje svih vrsta krivičnih djela, kao i za sprječavanje budućih krivičnih djela. Kriminalistička taktika razrađuje i usavršava i osnovna pravila za otkrivanje, pronalaženje i hvatanje učinilaca krivičnih djela, kao i za provođenje pojedinih istražnih radnji. Kriminalistička tehnika proučava i primenjuje najpodesnije metode i sredstva iz oblasti prirodnih i tehničkih nauka. Pomoću ovih metoda i sredstava pronalaze se, obezbjeđuju, fiksiraju i tumače tragovi i predmeti krivičnih djela (materijalni dokazi), da bi se razjasnile bitne okolnosti za rasvetl javanje krivičnih djela i identifikaciju učinilaca ili drugih lica (žrtava). Ona takođe proučava tehničke metode i sredstva za sprječavanje izvršenja krivičnih dela. Kriminalistička metodika (Posebni deo kriminalističke taktike) proučava oblike i način izvršenja krivičnih djela (delikventsku tehniku i taktiku) i utvrđuje najcjelishodnije načine i metode za otkrivanje, razjašnjavanje i sprječavanje izvršenja pojedinih krivičnih djela. Iz iskustva se zna da se krivična djela izvršavaju na različite načine. Oblici krivičnih djela i metodi rada kriminalaca stalno se mijenjaju, primjenjuju se različita sredstva i metodi kako prilikom izvršenja krivičnih djela tako i radi prikrivanja njihovog izvršenja, prikrivanja ili uništenja tragova koji su nastali izvršenjem krivičnog djela i da, prema tome, svako krivično djelo, ma koliko se podudaralo sa nekim drugim krivičnim djelom, ima i neke svoje specifičnosti. Tako, na primer, krvni delikti, seksualni delikti, imovinski delikti, paljevine i pojedina krivična djela unutar ovih grupacija, imaju niz specifičnosti u pogledu načina izvršenja, tragova koji ih prate i operativno-taktičkih mjera koje treba preduzeti u cilju njihovog razjašnjavanja i obezbjeđenja adekvatnih dokaza. Zbog toga u kriminalističkoj taktici ne postoje, i ne mogu postojati nikakve šeme ni stalna pravila koja bi se primenjivala u svakom slučaju pojedinačno, a koja obavezno dovode do uspeha. Kriminalistička metodika predstavlja skup svih kriminalističko-tehničkih i taktičkih znanja i njihovu stvaralačku primenu na otkrivanju i razjašnjavanju pojedinih krivičnih djela. Metodika je specijalizovana kriminalistika u kojoj su važne razlike, pojedinosti, detalji. Ona se ne bavi onim što je zajedničko, opšte, kod raznih krivičnih djela. Ona je mnogo konkretnija. Ona vrši organsko povezivanje tehničkih i taktičkih načina rada, pronalazi i utvrđuje najcjelishodnije načine i metode rada koje treba primeniti da bi se otkrilo krivično djelo i njegov učinilac, prikupili i obezbijedili adekvatni dokazi i utvrdila istina. Ona predstavlja primjenu cjelokupnog kriminalističkog znanja. Za razliku od „Kriminalističke taktike“ (opšti deo), čije učenje ima već ustaljene i manje više trajne oblike, učenje „Kriminalističke metodike“ je

15 podložno stalnim promjenama. Ona se stalno razvija i obogaćuje novim i novim saznanjima, ona detaljiše i obogaćuje čitavu kriminalistiku. Predmet kriminalističke metodike je, prema tome, izučavanje pojavnih oblika i načina izvršenja pojedinih krivičnih dela (delikventske taktike i tehnike), izučavanje prakse i iskustava u sprečavanju i suzbijanju kriminaliteta i iznalaženje najcjelishodnijih metoda u sprječavanju i suzbijanju pojedinih krivičnih djela. 3. METODI KRIMINALISTIČKE METODIKE Da bi se izradio sistem načina i metoda čija bi primena obezbijedila najuspješnije otkrivanje krivičnih djela i njihovih učinilaca, pronalaženje i obezbjeđivanje adekvatnih dokaza i veću efikasnost u suzbijanju kriminaliteta, potrebno je: a) izučavanje pojavnih oblika krivičnih djela (delikventska tehnika i taktika) i pojavne životne forme izvršilaca krivičnih djela (kriminografija); b) izučavanje prakse i iskustava u suzbijanju kriminaliteta, odnosno pojedinih krivičnih djela od strane ovlaštenih službenih lica i pravo-sudnihorgana i c)

aktivno prilagođavanje saznanja prirodnih i tehničkih nauka zadacima i potrebama istrage krivičnih djela.

Izučavanjem pojavnih oblika krivičnih djela na određenom prostoru i u određeno vrijeme utvrdiče se objekti napada, gde i kada su izvršena, ko ih, kako i zašto izvršava, koje metode i sredstva primenjuju učinioci pri pripremanju, izvršavanju i prikrivanju krivičnih djela, trikovi koji se najčešće primenjuju, gde i u kakvom obliku učinioci ostavljaju tragove krivičnog djela, na koji način se manifestuju materijalne posljedice krivičnih djela, šta omogućava odnosno olakšava izvršenje krivičnih djela, i druge relevantne činjenice i okolnosti. No pri svemu ovome, ne smije se izgubiti iz vida činjenica da je kriminalitet vrlo dinamična, društvenim promenama i kretanjima prilagodljiva pojava, da se oblici krivičnih djela, metode rada kriminalaca, ugroženost pojedinih objekata menjaju tokom vremena i da se skoro svakodnevno susrećemo sa novim, perfidnijim pojavnim oblicima. To je karakteristično za delikte iz oblasti privrednog kriminaliteta i za neke teže delikte iz oblasti tzv. klasičnog kriminaliteta. Kriminalistička metodika mora konstantno i sistematski da prati i izučava pojavne oblike krivičnih djela, da prikuplja i uopštava nova iskustva i da u skladu sa tim novim pojavama ukazuje na najsvrsishodnije metode njihovog suzbijanja. Ona se mora stalno razvijati, obogaćivati i modificirati novim iskustvima, ona mora biti ažurna. To je imperativ trenutka i vremena u kome živimo i radimo.

16 Izučavanje sudske prakse, prakse i iskustava ovlaštenih službenih lica u suzbijanju kriminaliteta i analize pojedinačnih slučajeva, i to od momenta saznanja za krivično djelo pa do konačne sudske odluke, omogućava otkrivanje najhitnijih nedostataka i najpozitivnijih momenata u radu na osnovu kojih se dolazi do najpravilnijih i najefikasnijih načina i metoda u otkrivanju, rasvetljavanju i dokazivanju krivičnih djela. Iz stotine, pa i hiljade krađa, prevara, ubistava, silovanja, džepnih krađa, pronevjera, zloupotreba, pljački, falsifikata, itd., uzima se ono što je konstantno i što se pokazalo najefikasnijim u otkrivanju i rasvetljavanju tih djela; vrši se uopštavanje i formulišu pravila postupanja, sve dok život i praksa ne dovedu do novih modifikacija. Dvadeset i prvi vijek je vijek izvanrednih dostignuća prirodnih i tehničkih nauka. Veliki uspjesi u domenu prirodnih i drugih nauka uticali su (i utiču) i na spoljnu formu — oblike kriminaliteta, jer su se i kriminalci — povratnici i profesionalci naročito — počeli služiti novim naučnim i tehničkim pronalascima. Tako je u Francuskoj jedan zločinac godinama studirao hemiju i položio čak i doktorat, samo da bi što uspješnije mogao primjenjivati razne otrove, i da bi svoje žrtve, koje je prethodno osiguravao, neprimjetno trovao, tako da se čak ni obdukcijama žrtava nije moglo utvrditi da su one namjerno trovane. Međutim, pošto je dosta često naplaćivao osigurane sume, on je zbog toga pritvoren i posle toga je priznao svoje zločine. Za povratnike i profesionalce je karakteristično i to da pažljivo biraju objekte napada i da nastoje da prikriju izvršenje krivičnog djela odnosno da ne ostave tragove koji ih mogu otkriti. Međutim, naučna dostignuća koriste se i u vojne, obaveštajne i subverzivne svrhe. Danas su na prikupljanju i sređivanju obavještajnih podataka angažovani nauka i najsavremenija dostignuća u oblasti nuklearne fizike, elektronike, kibernetike, astronautike. Sve ovo stvara ozbiljne teškoće u radu na otkrivanju krivičnih djela, prikupljanju podataka, razjašnjavanju konkretnih slučajeva, obezbeđenju i utvrđivanju istine. Za savlađivanje ovih i drugih teškoća koje proističu iz različitih načina izvršenja i prikrivanja krivičnih djela, kriminalistika se služi saznanjima i metodama mnogih prirodnih i tehničkih nauka. Tako su razvitkom hemije otkrivena sredstva i metode za izazivanje otisaka prstiju (papilarnih linija) i sa novinskog papira, tekstila, kože, sa obojenih i drugih površina za koje se smatralo da su apsolutno nepodobne za izazivanje tragova papilarnih linija. Elektronika je dovela do konstrukcije računara odnosno kompjutera koji omogućavaju vrlo brzo pronalaženje i korišćenje određenih podataka koji se nalaze u kriminalističkim i drugim operativnim evidencijama. No, ona to ne čini slijepo i mehanički, nego tek pošto preuzeti metodi budu temeljito prerađeni i prilagođeni zadacima i potrebama rivičnog postupka. »Kriminalistika »posuđuje«, prilagođava i primenjuje metode prirodnih znanosti«.) Prema tome, kriminalističke metode, koje su preuzete od drugih nauka (na primer biologije) nisu više dio tih nauka.

17 Međutim, kriminalistika nije samo pasivni korisnik metoda prirodnih nauka. Svojim potrebama ona i podstiče naučna istraživanja. Tako, potreba identifikovanja tragova krvi, sekreta, dlaka, podstakla je nova istraživanja u odgovarajućim oblastima medicine; potrebe ispitivanja papira, mastila, boje, u kriminalističke svrhe, inicirale su njihova istraživanja u oblasti fizike i hernije, itd. U metodici otkrivanja, razjašnjavanja i dokazivanja pojedinih vrsta krivičnih djela pored učenja kriminalističke tehnike i taktike »dolazi do punog izražaja i svestrana primjena učenja sudske medicine, krivične psihologije i kriminalne psihologije. Nepravilno je shvatanje da metodika ne smije da obrađuje one činjenice koje proučavaju ove pomoćne kriminalističke discipline. Ove se oblasti u kriminalističkoj metodici nužno izukrštavaju. ali uvek pod jedinstvenim (metodskim) uglom gledanja«. Međutim, iako još ima pojedinih skeptika kriminalistika se danas smatra naučnom disciplinom. To se temelji na tome što ona ima svoj metodološki sustav putem kojeg kritički opservira postojeća pravila kriminalistike (de lege lata), sistematizira ih i analizira. Nadalje, oblikuje i definira načela i institute kriminalistike i predlaže izmjene de lege ferenda, sukladno razvoju suvremenog aktualnog i očekivanog kriminaliteta. Utvrđujući međusobne odnose svog sadržaja kao pravila o otkrivanju (heuristički aspekt) i dokazivanju (pretežito silogistički aspekt) kaznenih djela, kriminalistička znanost koristi pojmove i termine koje je stvorila u svom okrilju, tzv. kriminalistička terminologija i doprinosi tumačenju svojih pravila i pomaže u njihovoj adekvatnoj primjeni. Unutar kriminalistike možemo govoriti o kriminalističkoj znanosti u užem smislu kao teoriji i dogmatici kriminalistike, koja svojim autoritetom i znanstvenom utemeljenošću postaje neminovni i neizostavni dopunski izvor za primjenu kriminalistike. Teorija i praksa kriminalistike se međusobno dopunjuju i zajednički doprinose jedinstvenom cilju i zadaći kriminalistike, in ultima linea prevenciji i represiji kriminaliteta. Kriminalistika kao naučna disciplina, danas, iznimno je nacionalna, jer univerzalnost njenih naučnih temelja i načela, njene komparativne i istoriske metode uvijek joj daju opće značenje i međunarodne i univerzalne značajke. Kriminalistika djeluje s pozicija svoje naučne nezavisnosti i kritičnosti i sagledavanja svih komparativnih podataka i naučnih spoznaja koje nisu ovisne o konkretnim prilikama u određenoj državi. Zbog toga kriminalistika kao naučna disciplina je internacionalna, univerzalna i optimalno slobodna u prosuđivanju. Zbog navedenog, pravila kriminalistike se u različitim zemljama neznatno razlikuju, ako se uopće razlikuju. Kriminalisti se u svom svakodnevnom radu susreću s različitim kulturama, načinima života i nazorima, mentalitetima, religijama, uvjerenjima, interpretacijama i sl. Prilikom primjene pravila kriminalistike traži se etnička, religiozna, kulturna, politička i socijalna neutralnost. Zato i kriminalne strategije traže promjene u metodama borbe protiv kriminaliteta. Pojedine zemlje u održavanju svoje unutarnje sigurnosti moraju uvažavati različite pravne i sigurnosne kulture. O navedenom treba voditi računa prilikom izrade nastavnih planova i programa na fakultetima na kojima se izučava kriminalistička nauka.

18 4. POZNAVANJE KRIMINALISTIČKE METODIKE I DRUGIH NAUČNIH DISCIPLINA Kriminalitet predstavlja vrlo složenu društveno-negativnu pojavu. Za uspešno sprečavanje i suzbijanje ove pojave neophodno je poznavanje šireg kruga naučnih disciplina. Pored kriminalistike (u cjelini), ovlaštena službena lica treba da poznaju osnove i drugih naučnih disciplina koje se bave kriminalitetom. Nezamislivo je da ovlašteno službeno lice ili pravnici koji rade u pravosudnim organima mogu uspešno obavljati svoje poslove bez osnovnih kriminalističkih, kriminoloških ili pravnih znanja. Opšta naučna orijentacija, vrijeme u kojem živimo, porast recidivizma i profesionalizma, internacionalizacija kriminaliteta — sve to zahtijeva da se u suzbijanju kriminaliteta više nego do sada koriste mogućnosti i saznanja koja pružaju kriminalistika i druge naučne discipline koje se bave kriminalitetom. Za sticanje novih i proširenje postojećih saznanja potreban je stalan, sistematski i uporan rad — značajan intelektualni napor. Stalno proširivanje i produbljivanje, kako kriminalističko-taktičkih i metodskih tako i kriminalističko-tehničkih znanja, odnosno kriminalistike u cjelini, garancija je uspjeha u otkrivanju krivičnih djela i njihovih izvršlaca, a samim tim i u suzbijanju kriminaliteta. »Kriminalista mora poznavati i tehničke i taktičke metode i sredstva — jer inače nije kriminalista. U protivnom sličilo bi gotovo nezamislivom krivičaru praktičaru koji poznaje opšte odredbe Krivičnog zakonika, ali ne poznaje njegov Posebni deo i obratno«. Međutim, postoje mišljenja i vjerovanja da kriminalistiku, a posebno kriminalističku taktiku i metodiku, ne treba ni sistematski ni teoretski učiti, jer se znanja iz ovih naučnih disciplina »stiču jedino u praksi«. Međutim, ovakvo shvatenje je pogrešno i ne prihvatljivo, jer postoji niz razloga koji podupiru (sa čim se slažu mnogi autori) ovakvo mišljenje. S toga se može izvesti niz razloga koji ukazuju na potrebu sistematskog učenja kriminalističke taktike i metodike, iz razloga što je kriminalistička metodika poseban dio kriminalističke taktike. Ovako mišljenje nemaju baš svi kriminalisti, no navest ćemo neke od razloga zašto je to tako: 1. »Istražitelj (tužilac, sudija, kriminalista) ne može »a priori« poznavati pravila kriminalističke taktike — treba ih prije svega naučiti, a tek nakon toga vlastitim iskustvom produbiti i eventualno unaprijediti. 2. Stjecanje vlastitih iskustava je sporo i po pravilu je vezano uz činjenje niza grešaka i propusta. 3. Znanje i iskustva starijih i sposobnijih kriminalista treba učiniti zajedničkim vlasništvom i tako doprinijeti jačanju efikasnosti borbe protiv kriminaliteta.

19 4. Društvo je životno zainteresovano za otkrivanje krivičnih djela pa se "ne može prepustiti slučaju ili sposobnosti i snalaženju pojedinog istražitelja da li će krivično djelo biti otkriveno ili neće. Najmanje se može dopustiti da efikasnost borbe protiv kriminaliteta zavisi od sposobnosti ili nesposobnosti istražitelja koji samouvjereno misli da je moguće da sam stekne sva iskustva u taktici rasvetljavanja krivičnih djela. 5. Prikaz već otkrivenih krivičnih djela i utvrđenih učinilaca po pravilu je logičan i razumljiv. Međutim, u času kada doznamo za događaj on je često zamršen i nerazumljiv, a rasvetljavanje događaja zavisi upravo od kriminalističke sposobnosti istražitelja. Primjeri u pogreškama zbog kojih su pojedine istrage upropaštene odviše su česti i imaju odviše teških posljedica, te se ne može olako prijeći preko pitanja kriminalističke stručnosti onih kojima je stavljeno u zadatak da provode krivični postupak. 6. Dobra koja su krivičnim djelima ugrožena (radilo se o časti, slobodi ili životu pojedinaca ili o sigurnosti društva) predstavljaju odviše velike vrijednosti da bi se moglo olako prelaziti preko činjenice da se bez velikog znanja i iskustva može uspešno djelovati u ovoj oblasti«. Razlozi koji su izneseni su više nego ubjedljivi. Uostalom, i dosadašnja iskustva u svijetu, pa i kod nas, potvrđuju da nema i ne može biti uspješne borbe protiv kriminaliteta bez oslonca na nauku i tehniku, bez sistematskog i organizovanog korišćenja saznanja naučnih disciplina i bez kontinuiranog rada na podizanju stručnog nivoa kriminalista koji rade na ovim veoma delikatnim poslovima. Postalo je evidentno da krimianlisti i pravosudni službenici, koji radi na poslovima borbe protiv kriminaliteta, ne mogu više odgovoriti složenim i odgovornim zadacima koji su im povjereni ako kontinuirano i sistematski ne radi na svom stručnom usavršavanju, ako ne proširuje i ne unapređuje svoja znanja. Rad na stručnom usavršavanju je stalan proces koji se ne završava završetkom odgovarajućeg fakulteta, škole, višemesečnog kursa i sl., već se mora nastaviti tokom čitavog radnog vijeka. Prema tome, ako želimo da obezbedimo progresivan napredak ovlaštenih službenih lica i svakog drugog službenika, pored redovnog školovanja i individualnog rada na stručnom usavršavanju, moramo na raznim nivoima, i više nego do sada, da razvijamo i njegujemo i druge oblike organizovanog rada na stručnom usavršavanju, kao što su na primer — višemesečni kursevi, seminari, postdiplomski studiji, doktorati itd. To je bitan preduslov uspješnog izvršavanja zadataka koje nam je zajednica povjerila. (Petrović A; 1981; 5-18.)

20 5. NAČINI SAZNAJA ZA IZVRŠENJE KRIVIČNOG DJELA Blagovremeno doznavanje za postojanje ili pripremanje krivičnog djela treba da bude jedan od vrlo važnih organizaciono–taktičkih zadataka policije. Velika bi greška bila kada bi se policija pretežno usmjerila na krivična djela i događaje čije su posljedice očigledne. Tada bi se policiji sa razlogom moglo prigovoriti da nije operativna i dinamična, jer većinom bi za krivična djela saznavali od oštećenog ili očevidaca, a rjeđe vlastitom operativnom djelatnošću. No, sve policije teže da u svome radu budu operativne i dinamične i da u obavljanju svoje aktivnosti dođu do podataka za postojanje ili pripremanje krivičnog djela. Iskustvo potvrđuje da je najčešći izvor saznanja građanin, bilo da je on oštećen krivičnim djelom ili se pojavljuju u nekom drugom svojstvu, a najčešće kao svjedok događaja. Stoga, policija treba težiti da u svakodnevnom svom radu zadobija povjerenje građana kao najčešći izvor saznanja kako za svršena krivična djela, tako i za djela u pokušaju. Najzad, treba reći da informacije i obavještenja koja se dobiju od građana ili iz drugih izvora treba provjeravati na pogodan način sve dotle dok se ne utvrdi tačnost informacije. U ovom radu ćemo se bazirati na načine saznanja policije za ubistvo. To mogu da budu slijedeći načini saznanja: prijave o nestalim osobama, samoprijava, javni pogovori, povjerljive osobe, anonimne i pseudonimne prijave, vlastita aktivnost policije, prijave građana i pravnih osoba, indicijalne činjenice, otkrivanje leša i ljuskih ostataka i masovni mediji. 5. 1. Prijave o nestalim osobama Polazna tačka operativne aktivnosti policije kada je u pitanju nestanak neke osobe može da bude izjava koja može da potiče od bliže ili daljnje rodbine, prijatelja, stanodavaca, pretpostavljenih itd. Svaki nestanak neke osobe ne znači da se desilo ubistvo, jer svakodnevno se prijavljuje priličan broj nestanaka, te se ispostavi da se radi o različitim životnim situacijama. To mogu da budu razne životne situacije kao: bjekstvo maloljetnika ili odraslih osoba zbog različitih motiva, samoubistvo koje još nije otkriveno, naprasna smrt negdje na nekom usamljenom mjestu, bježanje zbog neuspjeha u školi ili nekog krivičnog djela, avanturizam, kod starijih ljudi može da bude zalutalost zbog gubitka pamćenja (amnezija), kod duševnih bolesnika može da bude udaljenje u

21 sumračnom stanju gdje su čak neki bolesnici u takvom stanju otputovali i stotine kilometara daleko od mjesta gdje žive, prikrivanja nekog drugog krivičnog djela 5 i sl. Nabrojali smo samo neke slučajeve koji se moraju imati u vidu prilikom planiranja predkrivičnog postupka, tako da bi se mogle eliminisati pomenute i druge verzije, koje se ne odnose na ubistvo, te kada se utvrdi da u određenom slučaju ne stoji nitijedna od ovih verzija, može se preći na verzije o ubistvu i započeti kriminalističku obradu u tom pravcu, kom prilikom mogu da budu od značaja dva segmenta, i to: 1. kada nakon saznanja o nestanku osobe okolnosti i procjena rizika nestanka pokazuju vjerojatnost da bi se moglo raditi o ubistvu i 2. kada se pronađe mrtvo tijelo ili njegovi ostaci za koje se može neposredno utvrditi identitet. Prilikom zaprimanja prijave, prikupljaju se osnovni podaci: ko je izvršio dojavu o nestanku osobe, identifikacijski podaci o nestaloj osobi, lični opis i fotografija, vrijeme i mjesto zadnjeg viđenja i pod kojim okolnostima, psifičko i fizičko stanje nestale osobe, moguća mjesta odlaska nestale osobe (familija, prijatelji, ugostiteljski objekti i sl.), da li je bilo ranijih odlazaka, porodične prilike, mogući razlog odlaska od kuće – motiv i dr. U cilju pronalaska lica policija će poduzeti niz mjera kako bi se pronašlo lice za kojim se traga. Te mjere mogu da budu od raspitivanja po zdravstvenim ustanovama, kazneno-popravnim ustanovama, raspisivanje objava, do korištenja medija i raznih elektronskih oblika komuniciranja (što se danas i pored široko rasprostranjene kompjuterske tehnike malo koristi). Nakon zaprimljenih početnih informacija obavlja se procjena okolnosti nestanka osobe,tj. pokušava se utvrditi je li nestanak rizičan ili ne, suprotan ranijem ponašanju nestale osobe, te je li pripremljena za život izvan doma–kuće, te da li postoji mogućnost da je nad njom moglo biti izvršeno neko drugo krivično djelo (otmica, seksualni delikt i sl.). Posebnu pažnju treba posvetiti ukoliko je nestala osoba maloljetnik, jer maloljeta lica zbog svoje duševne nerazvijenosti i sugestibilnosti, često mogu da posluže kao sredstvo za izvršenje krivičnog djela, jer često bivaju objektima raznih seksualnih nastranosti.

5.

Jedan slučaj gdje je protiv jednog direktora podignuta optužnica i zakazana glavna rasprava zbog privrednog kriminala. Da bi izbjegao krivičnu odgovornost on se dogovorio sa suprugom da iznenada nestane. Ona mu je na obali Save donijela odjelo, a on je na suprotnoj obali ostavio svoju odjeću, lična dokumenta, ručni sat, preplivao do supruge, presvukao se i otišao u «novi život«. Supruga, prema ranijem dogovoru, prijavi njegov nestanak u policiji. Nije prošlo mnogo vremena rijeka je izbacila leš muškog utopljenika. Naša nesrećna «udovica« prepoznala je pri pokazivanju mrtvo tijelo supruga. Sve je konstatovano zapisnički . Krivični postupak je obustavljen. Poslije nekoliko godina, kriminalista koji je obrađivao zloupotrebe direktora, a povodom jednog drugog slučaja, na jednoj od skopskih ulica sreo je «utopljenika« kako šeta u društvu sa poslovnim partnerom.

22 Jedan od problema koji se dešava u ovakvim i sličnim situacijama je taj što familija u isčekivanju da se lice vrati, kasno prijavljuju nestanak osobe, tako da su prošli dragocjeni dani u kojima se da se na vrijeme prijavilo moglo efikasnije postupiti u cilju pronalaska nestalog lica. Svaku situaciju koja upućuje na uspjeh treba iskoristiti maksimalno do kraja i krajnje pažljivo, kao i one činjenice koje su se desile prije nestanka osobe, jer bolje je u ovoj fazi potrage dati maksimum uključujući sve ljudske i materijalne potencijale, kako policije, tako i šire društvene zajednice, nego iste te potencijale uključivati u slučaju naše zakašnjele reakcije. U mnogome se razlikuje postupanja kada je leš pronađen, a nije utvrđen identitet te osobe, jer se dešava da se leš nađe na području druge policijske uprave, kantona, entiteta ili druge države, jer to govori da taj leš koji je «višak» na tom područiju, ustvari je lice za kojim se traga na drugoj teritoriji. S toga je od izuzetnog značaja dobro vođenje i korištenje kriminalističko–operativne evidencije nestalih lica i evidencije nepoznatih nađenih leševa. U ovakvim situacijama kriminalista treba da bude uporan u traganju za identitetom nepoznatog leša, jer utvrđivanjem identiteta moglo bi se reći da je uveliko problem riješen, a i metodika otkrivanja, razjašnjavanja i dokazivanja ubistva (ako se radi o nasilnoj smrti) polazi od identifikacije leša. 5. 2. Samoprijava Rijetki su slučajevi, ali se događa da se određene osobe prijave kao počinitelj ili saučesnici određenog krivičnog djela. Moguće su ove situacije: prva, gdje je samoprijava istinaita, druga, gdje je samoprijava nesvjesno neistinita (samoprijavitelj živi u zabludi) i treća, gdje je samoprijava lažna (objektivno i subjektivno neistinita). Istinite samoprijave obično podnose osobe koje su djelo izvršile u afektu ili iz nehata, dok se još nalaze pod psihičkim djelovanjem krivičnog djela. Istinitu samoprijavu može podnijeti i izvršilac koji očekuje da će biti otkriven, da si na taj način olakša budući položaj u postupku, ali možda i da prikrije drugu kriminalnu djelatnost (težu), saučesnika ili čak organizaciju. Samoprijave podnose i duševno zdrave i duševno bolesne osobe kako za nepostojeće krivično djelo, tako i za postojeće krivično djelo koje je izvršio netko drugi. Lažna samoprijava može biti taktički potez da se cijeli postupak usmjeri u pogrešnom pravcu. Sve navode treba brižljivo provjeriti i prikupiti sve dokaze o njihovoj vjerodostojnosti. Koji puta će trebati pristupiti uzimanju tzv. zornog iskaza, rekonstrukciji događaja, davanju samoprijavitelju da nacrta svojeručno skicu (kroki) mjesta događaja, da ucrta način izvršenja djela, svoj položaj, položaj žrtve i sl. Sadržaj samoprijave mora se uvijek usporediti s ranije utvrđenim objektivnim i subjektivnim nalazom.

23 Duševno zdrave osobe podnose lažne samoprijave iz najrazličitijih pobuda, npr. prijave se za lakše kazneno djelo da prikriju teže. Koji puta lažna prijava glede mjesta izvršenja djela ili mjesta skrivanja corpora delicti motivirana je nadom da će se na putu do izmišljenih mjesta pružiti prilika za bijeg. Lažna prijava može biti motivirana i plemenitim ciljevima (motivima), npr. zaštita djece, roditelja, bračnog druga, ljubavnog partnera, sve do senilnosti. Može se raditi i o ekonomskim motivima da mladi i snažni član obitelji ostane raditi na zemlji, da se zadrži nekakav stručnjak i sl. I stid može dovesti do lažne samoprijave. Lažna samookrivljavanja su zanimljiv psihološki problem. Kada se dogodi neko senzacionalno djelo psihopate u želji za publicitetom i senzacijama se samoprijavljuju. Isto tako i histerične osobe. Patološki lažljivci (mitomani, pseudologia phantastica) imaju živu i bujnu maštu i njene plodove prikazuju kao stvarnost. Nerijetko lažljivac (konfabulator) s jedne strane zna da laže, a s druge strane vjeruje u svoju laž kao istinu. Lažna samookrivljavanja javljaju se i kod delirantnih stanja u groznici, alkoholiziranom stanju, kod trovanja ugljenmonoksidom i sl. Lažna samookrivljavanja otkrivaju se, u pravilu, tako što se priznanje ne poklapa s drugim utvrđenim činjenicama (dokazima) u toku postupka. Samookrivljivanje duševnih bolesnika je dosta česta pojava. Za neke vrste duševnih oboljenja gotovo tipična pojava. Tako npr. melankoličari, shizofreničari («mladalačko ludilo»), slaboumni (oligofreni), paranoičari (sumanute ideje), padavičari (epileptičari), maničnodepresivni bolesnici, progresivni paralitičari i alkoholičari, skloni su samoprijavljivanju. 5. 3. Javni pogovor U kriminalističkoj nauci taj oblik saznanja za krivično djelo zove se pronošenje ili prenošenje vijesti (fama est), tj. ide (kola) glas o nekom krivičnom djelu i/ili određenim osobama kao izvršiocu tog djela, a ne zna se da li je vijest tačna i od koga potiče. Prenošenjem se vijest sve više mijenja (transformira) i vremenom je djelomično, manje ili više, ili potpuno izmijenjena. Drugim riječima do tijela represije stiže deformirana. Međutim neovisno o istinitosti ili neistinitosti vijesti koja se širi javnim pogovorom, tijela represije, primarno policija, su dužna poduzeti odgovarajuće mjere kako u pravcu pronalaženja izvora glasina, tako i u pravcu provjera sadržaja vijesti koja kola. Ta vijest je za njih znak da reagiraju. U pravilu je dosta teško pronaći izvor javnog pogovora. Često se radi o tzv. «anonimnim svjedocima». Riječ je o osobama koje su odgovorne za glasine koje kruže o nekom krivičnom događaju ili djelu, a za koje se ne zna. Svojevremeno je jedan ugledni kriminalist rekao da je javni pogovor kao kamen bačen u mirnu vodu. Kamen potone i teško ga je

24 ili nemoguće pronaći, a valovi se koncentrično šire od mjesta gdje je kamen pao. Organi represije u slučaju javnog pogovora reagiraju po onoj narodnoj: «Gdje ima dima, ima i vatre». 5. 4. Povjerljive osobe Kada je riječ o tijelima represije, primarno policiji, čest izvor saznanja o postojanju krivičnog djela i izvršioca su povjerljive osobe, pouzdanici, informatori. U širem smislu pojam informator jest kriminalističko taktički zbirni pojam za niz kategorija osoba kojima se policija, povremeno ili stalno, ali uvijek tajno, koristi za dobivanje informacija koje su kriminalistički važne, a odnose se na planirana ili počinjena krivičnog djela, njihove izvršioce, sudionike u djelu i sl. Ovaj kriminalističko-taktički institut je povezan sa svim vrstama specijalne opservacije policije, tajnim nadzorom, postavljanjem klopki i sl. U pravilu ovaj širi zbirni pojam informatora obuhvaća: informante6, pouzdanike, vigilante7, provokatore, prikrivene istražitelje (otkrivače)8, prikrivene (tajne) agente (undercover agents) i sl. Informatori mogu biti poročni i neporočni građani. U užem smislu informator je svaka osoba koja je spremna prikrivenom (tajnom) suradnjom s policijom ili drugim tijelima represije angažirati se na otkrivanju, objašnjenju i sprječavanju krivičnih djela. 5. 5. Anonimne i pseudonimne prijave Anonimne prijave su prijave bez oznake podnositelja prijave (bez potpisa, osobnih podataka i sl.). Pseudonimne prijave su prijave na kojima se nalaze podaci ili potpis lažnog prijavitelja. Te prijave mogu biti napisane rukom, mašinski, ali se može raditi i o prijavama u obliku računarskog ispisa, zapisa na kaseti ili disketi (tehničke registracije). Može se raditi i o usmenim prijavama podnesenim putem telefona. Pogrdni nazivi za informatore su: špicli, policijski špijuni, doušnici, potkazivači, denuncijanti i sl. Kontaktne osobe policije koje pripadaju kriminalnoj ili barem “sivoj” zoni. Oni su kao otrov u medicini. S njima je sve problematično, ali se bez njih ne može prodrijeti u kriminalnu sredinu. Riječ je o posebnom obliku informatora. I prema vigilantima, kao i svim drugim informatorima, treba njegovati kriminalističkotaktičko načelo podozrenja ili skepse. Najbolja kontrola metode vigilanata je angažiranje više paralelnika, tj. paralelnih vigilanata.

6 7

Kriminalističko-strateški institut bez koga nema otkrivanja složenih oblika organiziranog kriminaliteta, osobito međunarodnog. To je policijski službenik specijalno odabran i školovan i dobro opremljen, zadužen s konkretnom zadaćom, koji radi na suzbijanju teških i opasnih kaznenih djela koja se načelno ne daju otkriti bez ubacivanja prikrivenog istražitelja u kriminalnu sredinu. On radi u toj sredini pod legendom kriminalca s lažnim životopisom, lažnim ispravama, dakle s lažnim identitetom, pokriven adresom i sl. On se nalazi u kriminalnom podzemlju ili s njim održava vezu. 8

25 Anonimne prijave imaju svoj značaj (kao i pseudonimne) zbog svog sadržaja, a ne bezimenosti. Sadržaj tih prijava može biti istinit, djelomično istinit i lažan. I anonimne prijave (denuncijacije) kao i pseudonimne prijave zbog svog sadržaja se moraju odmah provjeriti. Ukoliko se ustanovi da su navodi tačni ili djelomično tačni, traga se za prijaviteljem. Ove prijave su psihološka, a koji puta i psihopatološka pojava. Motivi prijavitelja mogu biti različiti, npr. zaštita prijatelja i sl. Ali i seksualni nagon kome društvo stavlja prepreke teži potajnom pražnjenju. To može biti ženski larvirani seksualni delikt. Lažna okrivljavanja histeričnih žena anonimnim putem nisu rijetka pojava, osobito u fazama ometene seksualne funkcije (mjesečnica, trudnoća, babinje, laktacija, klimakterij). Ukoliko se putem anonimnih i pseudonimnih prijava vrši samookrivljenje od strane stvarnog (nepoznatog) počinitelja, kriminalisti smatraju da je riječ o kompromisu između prikrivanja (bježanja), dakle nagona samoodržanja, i težnje za priznanjem. Za kriminaliste su motivi anonimnosti ili pseudonimnosti važni utoliko što su putokaz za pronalaženje autora. Lažna okrivljavanja mogu predstavljati određeno krivično djelo, stvoriti ljudima neugodnosti i sl. Što više, prijavljene osobe mogu biti nepoznate prijavitelju. Koji puta dolazi do «psihoze» ili «zaraze» anonimnih prijava, osobito u toku rata, političkih ili ekonomskih kriza. Cilj podnošenja anonimnih i pseudonimnih prijava može biti i otežavanje ili odugovlačenje postupka koji je u toku. Otkrivanje autora ovih prijava je posebno otežano kada je riječ o anonimnim ili pseudonimnim prijavama koje se sastavljaju izrezivanjem slova i brojeva iz novina ili koja su napisana po diktatu od strane polupismene osobe, odnosno kad autor nije iz životnog kruga osobe za koju se prijavljuje. 5. 6. Vlastita aktivnost policije Prilikom obavljanja svojih redovnih poslova policija ima vrlo važne i mnogostruke zadatke kako pri prevenciji, tako i pri represiji krivičnih djela, jer pomoću represivnih i preventivnih mjera policija doznaje za mnoga planirana ili izvršena krivična djela. Kad su u pitanju preventivne mjere tu mislimo na sve vrste obavještavanja o raznim društveno-opasnim pojavama, uzrocima i posljedicama tih pojava, zadesima i sl. Takođe tu spadaju i mjere nadzora i osmatranja rada i kretanja lica iz kriminalnog miljea i lica asocijalnog ponašanja, zatim svakodnevna patrolna djelatnost, zasjede, racije i sl. Neke od ovih aktivnosti policije pored svoje preventivne zadaće mogu da imaju i represivni karakter, te ih možemo nazvati i preventivno-represivnim mjerama. U slučajevima kada policija u toku obavljanja svojih poslova zapazi da je došlo do izvršenja krivičnog djela u ovom slučaju ubistva izvjestit će o tome najkraćim putem operativni centar koji će iskoordinirati akrivnosti drugih policijskih odjela i njega samoga.

26 5. 7. Prijave građana i pravnih osoba Zakon o krivičnon postupku Kosova (čl. 199. st. 1.) propisuje da se prijava podnosi nadležnome javnom tužiocu u pisanom obliku, putem tehničkih komunikacionih sredstava ili usmeno. Shodno odredbi stava 2. citiranog člana, »Ako je krivično delo prijavljeno usmeno, podnosilac prijave biva upozoren na posledice podnošenja lažne krivične prijave. Usmena prijava unosi se u zapisnik, a kada je prijava podneta telefonom ili putem drugih tehničkih komunikacionih sredstava, sastavlja se službena zabeleška«. Prema odredbi stava 3. citiranog člana, ako je prijava podnesena sudu, policiji ili nenadležnom javnom tužiocu biće prihvačena i odmah proslijeđena nadležnom javnom tužiocu. Krivičnom prijavom se smatra obavijest da je izvršeno ili pokušano krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti i eventualno o izvršiocu tog djela. U zakonu ne postoji zakonska definicija krivične prijave, nego je samo reguliran postupak njenog zaprimanja, podnošenja i postupanja nadležnih tijela po njoj. Krivična prijava je načelno oslobođena od procesne forme. Može biti usmena, pismena, telefonska, telegrafska, teleprinterska, poslana e-mailom ili podnesena drugim telekomunikacijskim načinima, kao i tehničkim registracijama (kaseta, računarna disketa i sl.). Ako prijavitelj traži da prijava ima povjerljiv karakter, kada je to moguće shodno načelu diskrecije to treba poštovati. Prijavu mogu podnijeti djeca i maloljetnici i odrasle osobe. Kada je riječ o prijavi djece i maloljetnika kriminalistička pravila nalažu da se kontaktiraju roditelji ili skrbnici, osim ako se sadržaj prijavljenog kriminalnog djelovanja ne odnosi na njih, Kada se prijava zaprima usmeno ili telefonom, treba ju zaprimiti, protokolisati i provjeriti u skladu sa zlatnim pitanjima, Prijavitelja treba pitati o ličnosti izvršioca, jer tijelo postupka treba stvoriti činjeničnu osnovu za svestranu ocjenu osumnjičenika (životna priča, eventualne ranije kazne, ugled, karakter, eventualni motivi i ciljevi za izvršenje kri. Djela ili njihovo nepostojanje itd.). Uz prikupljanje što opširnijih podataka o kriminogenezi, treba prikupiti i opširne podatke o viktimogenezi. Potrebno je utvrditi i motive prijavljivanja, jer oni ulaze u činjeničnu osnovu za provjeravanje istinitosti sadržaja prijave i planiranje postupka, Kada god je to moguće s prijaviteljem treba izaći na mjesto događaja i pažljivo provjeriti da li se navodi u prijavi slažu sa zatečenim stanjem na mjestu događaja i da li postoje proturječnosti između ranijeg iskaza prijavitelja i prikaza danog na mjestu događaja. Iskaz dan na mjestu događaja je vjerodostojan iskaz i kao takav u pravilu bi trebao biti vjerodostojniji.

27 Članom 197. st. 1. ZKP-a Kosova predviđeno je da »Svi javni organi obavezni su da prijave krivična dela koja se gone po službenoj dužnosti o kojima su obavešteni ili o kojima su na neki drugi način došli do saznanja«. A u stavu 2 istog člana predviđeno je da »Pri podnošenju krivične prijave, javni organi iz stava 1 ovog Člana iznose dokaze koji su im poznati i preduzimaju korake da sačuvaju tragove krivičnog dela, predmeta na kojima je ili kojima je izvršeno krivično delo kao i druge dokaze”. Takođe u čl. 199. st. 2. predviđeno je »Ako je krivično delo prijavljeno usmeno, podnosilac prijave biva upozoren na posledice podnošenja lažne krivične prijave. Usmena prijava unosi se u zapisnik, a kada je prijava podneta telefonom ili putem drugih tehničkih komunikacionih sredstava, sastavlja se službena zabeleška”, Postavlja se problem kada se prijava nekog teškog krivičnog djela vrši pravnim subjektima, a ne ovlaštenim službenim licima. To je problem kako zbog ne educranosti osoblja koje zaprima prijava, tako i zbog neadekvatne tehničke opremljenosti tih subjekata. Tako jedna od mogučih situacija je „Šta da radim kad telefonom primim prijetnju bombom?“ Naizgled jednostavno, ali u stvarnosti veoma kompleksno pitanje, ne toliko zbog svoga sadržaja, koliko zog same procedure „Kako postupiti u datoj situaciji?“ 5. 8. Indicijalne činjenice Kao jedan od načina za pokretanje predkrivičnog postupka je otkrivanje određenih indicijalnih činjenica, koje ukazuju na postojanje ubistva. Tako na primjer pronađe se na nekom mjestu krvava mrlja ili lokva krvi ili pak okrvavljeno i ostavljeno odijelo ili se u noći čuje vrisak, tučnjava, povici u pomoć itd. Kriminalistička praksa poznaje i situacije kada su ubice danima, pa čak i nedeljama držale leš u svome stanu, te zbog strašnog smrada komšije ili slučajni prolaznici prijave to policiji, i tada započne otkrivanje ubistva. 5. 9. Otkrivanje leša ili ljudskih ostataka Veoma čest način saznanja za ubistvo je otkrivanje leša ili ljuskih ostataka, čime započinje predkrivični postupak. Navestćemo neke od situacija gdje se sve može otkriti leš ili ljudski ostatci. 1. Leš ili ljuski ostatci pronađeni u kući koja ne pripada ubijenom licu, ili na nekom drugom mjestu, a ubijeni je tu došao slučajno, ili je pozvan ili pak namamljen u zasjedu, te se od strane izvršioca nastoji onemogućiti utvrđivanje identiteta.

28 2. Leš ili ljudski ostatci pronađeni u stanu žrtve je situacija kada se obično ne postavlja pitanje identiteta, već se treba usmjeriti na pitanje da li se radi o ubistvu ili je u pitanju neki drugi uzrok smrti. 3. Leš ili ljudski ostatci pronađeni u kući koja nije ni stan žrtve, a ni mjesto izvršenja djela već je leš donijet u tu prostoriju poslije izvršenja ubistva. Ovakva situacija može da zakomplicira otkrivanje izvršioca, jer se tu ne zna ni mjesto izvršenja, a često se postavlja i problem identifikacije žrtve. Kriminalistička praksa je pokazala da sve dok se ne otkrije mjesto izvršenja i ne identifikuje žrtvu, krećemo se u potpunom mraku. Leš ili ljudski ostatci mogu da budu stavljeni u kovčege, kofere ili dr. Kako cijeli tako i u ostatcima – tranširani (rasparčani ) da bi se zatim bacali u betonske blokove novogradnji, napuštene objekte, gradske deponije itd. Izvršilac ubistva na ovakav način želi da onemogući utvrđivanje veze između njega i izvršenog djela. Staro kriminalističko iskustvo stvorilo je vrlo važno pravilo: iz toga što izvršilac krivičnog djela nastoji da onemogući identifikaciju uklanjanjem svih tragova, koji bi mogli da posluže kao osnov identifikacije, treba izvesti dragocjen zaključak da između izvršioca krivičnog djela i ubijene osobe postoji određena veza i da se otkrivanjem te veze može pronaći izvršilac. To ne mora uvijek da bude tačno, to je samo orjentacionoeliminirajuća indicija, ali dragocjena. U situacijama kada se ne nailazi na cijeli leš, već samo na pojedine dijelove leša i ne postoji mogućnost da se leš sastavi tada je otežana identifikacija. Nekada je to za policiju bio dosta veći problem, a danas kada postoji mogućnost da dijelovi leša budu podvrgnuti DNK analizi radi identifikacije to ne prestavlja problem, naravno ako imamo nesporni uzorak osobe koju potražujemo, te ako nakon toga ne utvrdimo identitet osobe kojoj su pripadali ti ostatci kriminalista će se suočiti pred problemom, jer da bi mogli nastaviti kvalitetno kriminalističku obradu, prvi je zadatak da kriminalista izvrši identifikaciju. Jedan od interesantnih problema koji se nameće i pred kriminalistu i pred ubicu je taj da li se ubica može uopće osloboditi leša? Za ubicu prvi i osnovni problem je kako da zauvijek sakrije leš. Navest ćemo neke od načina pokušaja da se leš na neki način uništi i zauvijek prikrije. Tako jedan od načina je: bacanje leša u vodu, komadanje tijela, spaljivanje leša, upotreba hemikalija, bacanje leša životinjama npr. svinjama. 5. 10. Masovni mediji To su sredstva koja se koriste za komuniciranje s javnošću, kao i jednostavno i brzo komuniciranje. Nerijetko osobe iz kriminalnog miljea, osobito organiziranog kriminala koriste masovne medije za slanje poruka zakamufliranih u razne oblike reklama, ponuda, članaka, oglasa i sl.

29 Savremene policije, kao i obavještajne službe imaju posebne jedinice ili odjele za obavezno praćenje masovnih medija. Koji puta su poruke kriminalaca kodirane, pa je potrebno provesti svojevrsno dekodiranje. U zadnje vrijeme masovni mediji se naročito koriste kod traganja za nestalim osobama, trgovine bijelim robljem, prostitucije i pedofilije, naročito Internet.

30 6. OPŠTI (KLASIČNI) KRIMINALITET Opšti kriminalitet se naziva još i klasični ili obični kriminalitet. Ovaj naziv se javio najpre u sudskoj statistici, a kasnije ga je prihvatila i policija. Danas preovladava termin opšti, odnosno klasični kriminalitet. U vezi sa tumačenjem pojma opšteg odnosno klasičnog kriminaliteta postoje različita shvatanja. U praksi pravosudne statistike pod pojmom opšteg kriminaliteta podrazumevaju se sva krivična djela osim krivičnih dela iz oblasti privrednog kriminaliteta. Kao osnovni kriterijum za podjelu na privredni i opšti kriminalitet, statistika je uzela karakter svojine napadnutog objekta. Karakterstike toga kriminaliteta su ove: a) izvršena djela ponajčešće nemaju karakter prikrivenosti, tj. uočljiva su, u pravilu su odmah poznata i uglavnom ih prijavljuju oštećeni (fizičke ili pravne osobe); b) učinioci izvršenih krivičnih djela — bar u nas — u znatnom su procentu poznati u času izvršenja krivičnog djela. Za ovu granu kriminaliteta karakteristično je i udruživanje kriminalaca i profesionalizam u vršenju nekih delikata, raznovrsnost pojavnih oblika, promenljivost i prilagodljivost načina izvršenja, neprekidno usavršavanje načina izvršenja, sve veća bezobzirnost i drskost kod najtežih delikata i masovnost nekih delikata (imovinski i dr.). Za ove delikte, a posebno za one najteže i masovne, karakteristično je i to da oni, bilo usled načina izvršenja (drskost, bezobzirnost, okrutnost, zlostava, svirepost i sl.) bilo usled posledica (smrt odnosno teška telesna povreda jedne ili više osoba, velika materijalna šteta itd.) ili drugih okolnosti djela (serija i sl.), dovode do uznemirenja građana. Rasvetljavanje odnosno nerasvetljavanje ovih delikaka (ubistava, razbojništava i razbojničkih"krađa, silovanja, tešikih provala i sl.) za mnoge građane predstavlja mjerilo vrijednosti ovlaštenih službenih lica. Izraz »klasični« kriminalitet više se odnosi na grupaciju tih krivičnih djela prema objektima zaštite, što nipošto ne znači da se ne javljaju novi pojavni oblici i nove vrste krivičnih djela. (npr. otmica zrakoplova, zagađivanje čovjekove okoline itd.). Međutim, mišljenja smo da sa operativnog stanovišta pod pojmom opšteg kriminaliteta treba podrazumevati slijedeća krivična djela: ¾

krivična dela protiv života i tela

¾

krivična dela protiv sloboda i prava ljudi

¾

krivična dela protiv prava iz radnog odnosa

31 ¾

krivična dela protiv časti i ugleda

¾

krivična dela protiv seksualnog integriteta

¾

krivična dela protiv braka i porodice

¾

krivična dela protiv javnog zdravlja

¾

krivična dela protiv imovine

¾

krivična dela protiv okoline, životinja, biljaka i objekata kulture

¾

krivična dela protiv opšte sigurnost ljudi i imovine

¾

krivična dela protiv sigurnosti u javnom saobračaju

¾

krivična dela protiv vršenja pravosudne funkcije

¾

krivična dela protiv javnog reda i pravnih radnji

U daljem izlaganju zadržaćemo se samo na metodici rasvetljavanja težih, društveno opasnijih i masovnijih krivičnih dela iz oblasti opšteg kriminaliteta. 6. 1. Krvni delikti (krivična djela protiv života i tijela) Operativna se kontrola u odnosu na najteža krivična djela protiv života i tijela (sve vrste ubojstava) svodi na kontrolu i nadzor ranije osuđivanih ili potencijalno opasnih ubojica, kao i na organizirano uočavanje i lučenje prirodne od neprirodne smrti, što se postiže, između ostalog, odgovarajućom suradnjom sa zdravstvenim ustanovama. Bitno je da se pod vidom »prirodne smrti« tobožnjeg samoubojstva ili nestanka osobe, olakim davanjem dozvole za ukop na temelju pregleda mrtvozornika laika i sl. ne podmetnu i sumnjivi smrtni slučajevi. Čim se takvi slučajevi izdvoje, oni postaju predmet kriminalističke obrade, a eventualno i formalne istrage. Naime, svaka neprirodna smrt podliježe kriminalističkoj obradi, u kojoj se poduzimaju i određene istražne radnje (uviđaj, vještačenje i sl.), radi utvrđivanja pravog uzroka smrti. Istraživanje ubistava spada u kriminalističku obradu, a ne u operativnu kontrolu. Međutim, kako između ta dva pravca operativne djelatnosti nema oštre granice, saznanja do kojih se dolazi operativnom kontrolom9 mogu biti vrlo Kriminalistička kontrola policije je trajno, neprekidno i sustavno prodiranje i nadziranje tzv. kriminalnih sredina ili potencijalnih kri-minalnih sredina ili pojedinaca koji su već poznati kriminalci ili potencijalni kriminalci. Drugim riječima, to je oblik djelatnosti policije koja je usmjerena prema kriminalitetu kao masovnoj pojavi. Nju provode sva ovlaštena službena lica, pri čemu variraju stupanj stručnosti, primijenjeni načini i sredstva unutar postojeće podjele rada. Temelj za poduzimanje kriminalističke kontrole je postojanje tzv. opće sumnje, kao mjere mogućnosti. Opća sumnja se odnosi na određenu sredinu, mjesta i osobe u smislu da bi se tu, u tom krugu ili od strane određenih osoba mogla vršiti krivična djela. Kod opće sumnje (iako mogu postojati i osnovi sumnje, pa i osnovana sumnja) imamo posla s općim indicijama koje

9

32 značajna za otkrivanje i rasvjetljavanje težih i zamršenijih ubistava kao što su ubistvo na okrutan ili podmukao način, ubistvo pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju, ubistvo iz koristoljublja, ubistvo radi izvršenja ili prikrivanja drugog krivičnog djela, ubistvo iz bezobzirne osvete ili iz drugih naročito niskih pobuda itd10. Lahke i teške tjelesne povrede kao dosta rasprostranjeni pojavni oblik krvnih delikata u pravilu nisu posebno interesantne sa stajališta operativne kontrole. Od takvih djela treba podvrći kontroli one što ih organizirano u većim ili manjim grupama vrše mlađi kriminalci, odgojno zapušteni i siledžijski nastrojeni maloljetnici, napadajući često iz obijesti mirne prolaznike, što se isprepliće i sa vršenjem krivičnih djela nasilničkog ponašanja i sa vršenjem raznih prekršaja protiv javnog reda i mira. Taj oblik kontrole u najužoj je vezi s operativno-preventivnim postavljanjem, operativnim pokrivanjem područja, pa ga, prema tome, provode pozornici i patrole, dok se u sklopu općeoperativnog i specijalističkog oblika djelatnosti izučavaju i prate svi oblici ugrožavanja i nasilničkog ponašanja, organiziraju se operativne akcije, angažiraju se izvanresorni faktori u sklopu prevencije. 6. 1. 1. Krivična djela protiv života i tijela, član. 146.-157. KZ-a Kosova Zaštita života i tjelesnog integriteta čovjeka ostvarivana je u svim periodima društvenog razvoja, sa razlikama koje su bile izraz vrijednovanja čovjeka kao člana određene društvene zajednice. Danas u savremenom svijetu postoji jedinstveno mišljenje da život i tjelesni integritet čovjeka predstavlja takvu vrijednost za čije očuvanje ne postoji samo individualni, nego opći zajednički interes društva. Slijedom toga i postoji opća saglasnost da svaki napad na život čovjeka i njegov tjelesni integritet zahtijeva reakciju društva, koja se, između ostalog, ostvaruje i primjenom najtežih sankcija. Zaštitni objekt ove grupe krivičnih djela je život i tijelo čovjeka, ali ovaj zaštitni objekt se javlja i u drugim grupama krivičnih djela, kao što su: krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine, krivična djela protiv sigurnosti u javnom saobračaju, krivična djela protiv javnog zdravlja, krivična djela protiv govore samo o mogućnosti, a ne i o određenoj vjerojatnosti. Ta opća sumnja može u tijeku kriminalističke kontrole vremenom prerasti u “osnove sumnje” ili “osnovanu sumnju” o određenom krivičnom događaju i/ili počinitelju ili pripremanju krivičnog djela. Tada ova operativno-taktička djelatnost prerasta u svoju narednu, višu fazu – kriminalističku obradu. ”Opća sumnja” u vidu općih indicija karakterističnih za kriminalistčku kontrolu temelji se na kriminalističkom iskustvu o određenim sredinama, mjestima i osobama. Kriminalistička kontrola u organizacijskom smislu nije poseban oblik organizacijskog djelovanja, ona je samo oblik djelovanja. Postoje dva oblika kriminalističke kontrole: opća kriminalistička kontrola i specijalna, tzv. linijska kriminalistička kontrola. Ova podjela je okvirna i granica među njima nije strogo povučena, iako se prva primarno provodi putem temeljne (uniformisane) policije, a druga putem kriminalističke policije. 10 Npr. samo u New Yorku 1970. godine izvršeno je 1.117 ubistava.

33 časti i ugleda, krivična djela protiv seksualnog integriteta i krivična djela protiv Kosova i njenih stanovnika. Prema tome, krivičnopravna zaštita čovjekovog života i tijela ostvaruje se i kažnjavanjem za druga krivična djela, ali, dok su ova druga djela istovremeno upravljena i protiv nekih drugih zaštitnih objekata, u ovoj grupi su sadržana samo djela koja su isključivo upravljena protiv života i tijela. Krivična djela protiv života i tijela prema zaštitnom objektu mogu se podijeliti na: 1. djela kojima se štiti život i 2. djela kojima se štiti tjelesni integritet11. Pored toga, mogu se razlikovati: 1. djela sa posljedicom ugrožavanja i 2. djela sa povredom zaštićenih dobara. Konačno, obzirom na oblik krivnje razlikujemo: 1. krivična djela izvršena sa umišljajem i 2. ona iz nehata. Krivična djela protiv života i tijela, po pravilu, su kažnjiva kad su učinjena sa umišljajem, izuzetno kada zakon predviđa da će se kazniti ako su učinjena i iz nehata, kao npr. krivično djelo ubistvo iz nehata čl. 149. Za ova krivična djela predviđene su zatvorske kazne različita trajanja, a samo za kvalificirane oblike ubistva čl. 147. st. 1. t. 1-12. i kazna dugotrajnog zatvora, alternativno uz kaznu zatvora najmanje deset godina. Po tome su ova djela među najtežim krivičnim djelima. S obzirom na ustavne garancije nepovrjedivosti ljudskog života slijedi da pristanak ili zahtjev na oduzimanje života ne isključuje protivpravnost takvog ponašanja. Iz prava na život slijedi i čovjekovo pravo da sam sebi oduzme život samoubistvo (pokušaj nije kažnjiv, što je jedna od modernih tekovina). Pomaganje u samoubistvu kao i navođenje na samoubistvo predstavlja posebno krivično djelo. Eutanazija kao oduzimanje tuđeg života, pa i na zahtjev i iz samilosti, ostaje zabranjena. Zaštita psihičkog integriteta predviđena je na sličan način kao i zaštita života. Samopovrjeđivanje za razliku od samoubistva (u pokušaju), kažnjivo je, ali ne u principu, već ukoliko se time hoće ostvariti daljnja društveno neprihvatljiva svrha (fiktivno i mistifikacijsko samoozljeđivanje). Liječnički zahvat, iako objektivno može značiti tjelesnu povredu pa i narušavanje zdravlja, nije protivpravan: 1) ako je preduzet u skladu sa medicinskom znanošću (lege artis), 2) u svrhu liječenja, i 3) uz pristanak pacijenta, jer se nalazi u granicama dopuštenog rizika. Slično vrijedi i u pogledu povreda u sportu, gdje je također isključena protivpravnost.

Krivični zakon uvijek štiti i psihički integritet osobe. Tako je nesvjestica teška tjelesna povreda u datim uslovima.

11

34 6. 1. 2. Ubistvo Pod ubistvom u širem smislu podrazumeva se uništenje ljudskog života, a sa stanovišta krivičnog prava pod ubistvom se podrazumeva protivpravno lišenje života svakog čoveka ljudskom radnjom. Prema Privremenom krivičnom zakonu Kosova vidjeli smo da postoji više vrsta ubistava. Tako, pored običnog ubistva postoje i kvalifikovani (teški) slučajevi ubistva, zatim privilegovani (lakši) slučajevi ubistva, kao što su: ubistvo u stanju duševne poremećenosti (čl. 148.), ubistvo iz nehata (čl. 149.) i ubistvo deteta pri porođaju, tzv. čedomorstvo pri porođaju, (čl. 150.). Rad na rasvetljavanju ubistva počinje, po pravilu, otkrivanjem leša ili dijelova leša, a u nekim slučajevima i saznanjem da je neko nestao pod uslovima i okolnostima na osnovu kojih se može pretpostaviti da je ubijen. Policija, po pravilu, prijavljuje svaki slučaj ubistva odnosno pronalaska leša. Prijavljivanje vrše građani koji su otkrili leš i najbliži srodnici žrtve zločina. Kada policija bilo na koji način budu obavješteni o pronalasku nekog lesa, treba pismeno fiksirati: datum i vrijeme (čas) prijema obavještenja, na koji način je primljeno obavještenje, mjesto gde je pronađen leš, ime i adresu lica koje je o tome obavestilo i kako je za to saznalo. 6. 1. 2. 1. Pojam smrti Posljedica krivičnog djela ubistva je smrt nekog lica, no stalno je aktualno pitanje definicije smrti. Kako ističe neki autori, smrt je oštećenje zdravlja, laesio valetudinis, uopšte poremećaj sastava ili funkcije, odnosno sastava i funkcije tijela i duše, odnosno kako tijela tako i duše. Oštećenje zdravlja može se okončati: ili potpunim oporavljanjem, ili djelimičnim zaliječenjem, ili, pak, u krajnjem stepenu, uništenjem života. Trajni prestanak bitnih životnih pojava, naime krvotoka i disanja, jeste uništenje života, odnosno s m r t, mors. Iz razloga neprekidnog razvoja medicine, u prvom redu napretka transplantacije (presađivanja) organa i tkiva, te reanimacije, imamo različite definicije smrti (klinička, cerebralna, smrt mozga, biološka smrt, socijalna smrt.) S pravnog stajališta smrt je prestanak funkcija organizma kao cjeline. Pravna regulacija ove materije nije riješena na zadovoljavajući način. Zato se utvrđivnje smrti danas javlja kao vrlo aktualan problem u sudskoj i kliničkoj medicini, a isto tako i u pravosuđu. Danas preovladava mišljenje da zakonsko definisanje smrti nije ni poželjno ni prijeko potrebno. Rješenje treba tražiti unutar medicinske nauke i medicinske etike. Pošto postoji mogućnost da smrt bude izazvana na zabranjen način, interes je društvene zajednice da ispitaju uzroke i način smrti svakog čovjeka. Bez obzira da li je smrt druge osobe izazvana namjerno ili iz nehata, sastavni

35 je dio mnogih krivičnih djela, a ne samo ubistva, te je zadatak policije razjašnjavanje krivičnih djela i događaja kod kojih je posljedica smrt određene osobe. Pojam smrti se razmatra i u biološkom smislu.12 Posljedica može nastupiti odmah nakon preduzete odnosno propuštene radnje, a može i kasnije poslije kraćeg ili dužeg vremena. U stranoj literaturi negdje se određuje tačno vrijeme između radnje i posljedice (smrti) nekog lica. Kada protekne to vrijeme, ne može se više raditi o krivičnom djelu ubistva, već o nekom drugom krivičnom djelu. U Anglosaksonskom pravu taj rok iznosi 12 mjeseci. Engleski Law Dictionary definiše ubistvo kao: «Protivpravno ubijanje ljudskog bića, a da smrt nastupi u roku od godinu dana». Svjetska zdravstvena organizacija sugerisala je da za nasilne smrti bude usvojen rok od 30 dana, koliko najduže može proteći vremena od povređivanja do nastupanja smrti. Pozitivno Krivično pravo na ovo vrijeme gleda tako što vrijeme koje protekne između radnje i nastale posljedice nije bitno za postojanje ovog krivičnog djela. Bitno je da je smrt jednog lica prouzrokovana radnjom drugog lica i da postoji uzročna veza između te radnje i nastale posljedice. 6. 1. 2. 2. Uzroci smrti Iako su uzroci oštećenja zdravlja (etiologija) isti, ipak način oštećenja (patogeneza) može biti dvojaka: prirodna i nasilna. Nasilno oštećenje zdravlja, laesio valetudinis violenta, postoji onda kada je nastalo bilo namjernim, zlonamjernim ili nehatnim učešćem čovjeka. U tom slučaju čovjek je istovremeno i aktivni subjekt i pasivni objekt štetnog dejstva, bilo sopstvenog ili tuđeg činjenja odnosno nečinjenja, koje uslovljava sopstvenu ili tuđu odgovornost. Za neki događaj u kome je nastupila smrt izuzetno je značajno utvrditi uzrok smrti od čega će u mnogome zavisiti pravna kvalifikacija događaja. O nenasilnoj ili prirodnoj smrti je riječ kada je osoba umrla zbog gašenja životnih funkcija organizma usljed starosti ili bolesti. Kada je riječ o nasilnoj smrti ona je uzrokovana vanjskim djelovanjem, a najčešće djelovanjem druge osobe, bez ozira da li je to djelovanje slučajno ili namjerno. U medicinskoj kriminalistici poznata je i prijevremena smrt koja nastupa iznenada kod osoba u prividno zdravom stanju i naziva se nagla ili naprasna smrt i sumnjive smrti koje se definišu kao smrti čiji se uzrok ne može otkriti bez posebnog sudsko medicinskog vještačenja (obdukcije). Biološka smrt nastupa kada dođe do potpunog i trajnog prestanka funkcioniranja svih tkiva i organa (stanična i molekularna smrt). Pojedini dijelovi organa, pa i sami organi mogu određeno vrijeme poslije smrti održavati svoje životne funkcije mada je oživljavanje organizma nemoguće. Ovo nadživljavanje pojedinih organa i tkiva značajno je u svezi s transplantacijom organa i određivanjem vremena nastanka smrti putem supravitalnih reakcija. 12

36 Nasilno lišenje života je n a s i l n a s m r t, mors violenta. Uzroci, pak, nasilnog oštećenja zdravlja odnosno nasilnog uništenja života su: 1.

mehanički,

2.

asfiktički - pri poremećaju gasne razmjene,

3.

nutritivni – zbog poremećaja čvrste i tečne ishrane,

4.

fizički – zbog dejstva toplote, hladnoće, pa onda sunčevih, električnih, rendgenskih i radijumskih zraka,

5.

hemijski – i to poglavito pod uticajem otrova,

6.

bakterijski i

7.

psihički.

Pripadnici policije u pojedinim situacijama, kada je očigledno da je osoba mrtva, a radi hitnosti postupanja, mogu za potrebe prvog izvještavanja i sami konstatovati da je nastupila smrt. Kasnije kad dopuste prilike, liječnik će konstatovati nastupanje smrti na mjestu nalaženja mrtve osobe ili u odgovarajućoj ustanovi. Neslužbenu konstataciju policajci će zasnovati na uočenim znacima smrti koji mogu biti: 1.

nesigurni znaci smrti – prestanak rada srca i disanja, sušenje rožnjača,

motorike i

2.

rani znaci smrti – mrtvačke pjege, mrtvačka ukočenost, isušenje i hladnoća leša i

3.

kasni ili sigurni znaci smrti – truljenje i raspadanje tijela, mumifikacija, saponifikacija i ugrizi životinja.

Organizacija utvrđivanja uzroka smrti zavisi o događanjima koja su prethodila nastupanju smrti i mjestu gdje je smrt nastupila. Ako smrt nastupi u bolnici tokom liječenja, tada će uzrok smrti utvrditi liječnik koji je liječio umrlog i bolnički patolog. No kada osoba umre u bolnici ili nekoj drugoj zdravstvenoj ustanovi u koju je dovežena radi pružanja medicinske pomoći uzrok smrti će utvrditi dežurni liječnik i bolnički patolog ili će to učiniti sudski patolog, ako se sumnja na nasilnu smrt. Kada osoba umre izvan zdravstvene ustanove, a okolnosti ukazuju na nenasilnu smrt uzrok će utvrditi mrtvozornik. On uzrok smrti utvrđuje na osnovu vanjskog pregleda umrle osobe, iskaza svjedoka i povijesti bolesti, te neće izdati dozvolu za ukop, ako se radi o sumnji na nasilnu smrt, a i kada se ne može utvrditi uzrok smrti. Kada je mrtvozornik utvrdio sumnjivu ili nasilnu smrt mora o tome izvjestiti policiju. Policija u pravilu postupa kao u situacijama kada je uzrok smrti nasilan ili je smrt sumnjiva. Kad god okolnosti dozvoljavaju, po našem mišljenju, policija i javni tužilac bi trebali da prate tok obdukcije i u njoj da aktivno sudjeluju. No, u praksi policije na našim prostorima je veoma česta situacija da obdukcijama u većini slučajeva

37 prisustvuju samo pored obducenta kriminalistički tehničari koji sačine samo foto dokumentaciju i nisu aktivni tokom same obdukcije, a kriminalista koji vodi kriminalističku obradu i javni tužilac koji vodi istragu o detaljima obdukcije se upoznaju nakon izvještaja kriminalističkog tehničara i obducenta. Na taj način operativne aktivnosti policije i javnog tužioca su veoma često neblagovremene i isti ne mogu dobiti potpunu sliku kriminalnog događaja, zatim neće moći provjeriti postavljene verzije i sugerisati nove ili poduzeti neke dopunske mjere i radnje u toku kriminalističke obrade, što za posljedicu može imati zakašnjelu intervenciju, a u najgorem slučaju neotkrivanje izvršioca krivičnog djela. 6. 1 .2. 3. Sredstva i način izvršenja krivičnog djela ubistva Sredstva izvršenja krivičnog djela ubistva su sve vrste predmeta, oružja i tvari (u svim agregatnim stanjima) kojima se mogu nanijeti smrtonosne povrede. Način izvršenja ubistva odredit će rad uviđajne ekipe na licu mjesta događaja. Sredstva izvršenja i način njihove upotrebe ostavljaju tragove koji se mogu naći na mjestu događaja, na žrtvi i na samom izvršiocu. Najčešći način izvršenja su nanošenje strijelnih ili eksplozivnih ozljeda, nanošenje ubodnih i reznih rana, trovanje, ugušenje, zadavljenje, utapanje, upotreba tupotvrdih predmeta, pregaženje itd. Znači, način izvršenja su sve radnje koje izvršilac poduzima kako bi oduzeo nečiji život. Kao sredstva izvršenja ubistva javljuju se najčešće: 1. Vatreno oružje (pištolj, lovačka puška, bojeva puška itd.). 2. Hladno oružje13 sječiva i drugi oštri predmeti (nož, makaze, sjekira, 3. mačeta itd.). 4. Ručne bombe, minsko – eksplozivne naprave i zapaljive tečnosti. 5. Razni alati (ašov, lopata, sjekira itd.). 6. Hemijske otrovne materije (solna kiselina, kamena soda, sirćetna 7. kiselina itd.). 8. Lijekovi i opojne droge. 9. Saobraćajno sredstvo (putnički automobil, motocikl). 10. Strangulacijska sredstva ( kanap i razna užad). 11. Drugi predmeti (kolac, štap, kamen, oklagija, flaša, stolica itd.). 12. Električna energija, razna zračenja 13. Visokom i niskom temperaturom i sl. 13

To su primarno predmeti čija konfiguracija je podobna za usmrćenje ili ozljeđivanje.

38 Pored toga, ubistvo se može izvršiti udarcem pesnice, nogom, glavom, guranjem ili bacanjem s određene visine, nedavanjem hrane i vode, izazivanjem bola i jakih stresova koji u nekim situacijama mogu da izazovu smrt. Ubistvo može biti izvršeno i psihičkim sredstvima, kao što su izazivanje bola, straha ili drugih jakih emocija koje su podobne da prouzrokuju smrt.

Slika: Raskomadani leš i oruđe sa kojim je to učinjeno14 Dakle, većina ubistava se izvršava direktnim sredstvima, koja preduzima sam izvršilac, tako što npr. puca u žrtvu, ili ga ubada nožem i sl., a u rijetkim situacijama je moguća primjena indirektnih sredstava, kao kada izvršilac koristi neku životinju (npr., opasan i snažan pas), ili čak pasivnog subjekta umišljajno dovodi u položaj da sam sebe prouzrokuje smrt. Moguće je da se za izvršenje ubistva kombinuju različita sredstva i različiti načini izvršenja. Takože, od značaja je da pomenemo i podjelu ubistava na:

14

1)

Neprofesionalna ubistva i

2)

Profesionalno izvršena ubistva.

Petrović A., 1981; 455.)

39 Profesionalno izvršena ubistva su ona lišavanja života koja se pretežno vrše uz slijedeće fenomenološke karakteristike: a)

visok stepen organizovanosti u realizaciji krivičnog djela;

b)

u pravilu, od strane više učesnika i prethodno obezbjeđenu logističku podršku, kako u odnosu na vrijeme prije i tokom izvršenja dela, tako i nakon izvršenog ili pokušanog djela, mada je moguće i da profesinalno ubistvo izvrši samo jedno lice, ali i on po pravilu, ima obezbijeđenu podršku drugih lica, prije i posle izvršenog djela;

c)

djelo se vrši radi ostvarivanja određenih ranije projektovanih ciljeva i prethodno se pažljivo planira, a ponekad se čak i određeni elementi njegovog izvršenja od strane planiranih učinilaca uvježbavaju, a u nekim situacijama se paralelno formiraju i različiti „timovi" odnosno grupe za izvršenje djela, pa se onda naknadno određuje koja će grupa djelo zaista i izvršiti;

d)

ubistvo se izvršava od strane učinilaca koji to čine za određenu naknadu, odnosno materijalnu ili drugu koristi, ili je takva aktivnost dio njihovog „radnog", odnosno profesionalnog angažmana, ako su aktivni pripadnici kriminalne organizacije;

e)

žrtva ovakvog ubistva je po pravilu neka istaknuta osoba, bilo da je i samo to lice iz kriminalne sredine, ili je u pitanju važan pripadnik državnih organa i sl.

f)

ubistvo se vrši uz posebne mjere opreza, ali i vještine, te specifične obučenosti učinilaca, te druge elemente izvršenja koji predstavljaju skoro jedan obrazac realizacije ovakvih krivičnih dela; poput nabavljenog oružja za jednokratnu upotrebu, po pravilu veoma pouzdanog i kvalitetnog (kao što su npr., automatske puške „kalašnjikov", ili automatski pištolji i automati kao što su Heckler & Koch itd.) koje se nakon izvršenog ili pokušanog djela uništava, najčešće rastavljanjem na dijelove i bacanjem u rijeku, jezero i sl., ili „rasijavanjem" dijelova na pustim mjestima, zatim; korišćenje maski tokom izvršenja djela, velika preciznost, brzina i uigranost u realizaciji djela, izvršenja djela u najpogodnijem trenutku, kada je npr., žrtva najmanje spremna na uspješan otpor, kada nema sjvedoka i sl., brz odlazak izvršilaca u inostranstvo, uz posjedovanje kvalitetno urađenih falsifikovanih isprava, prethodno obezbjeđen lažan alibi i sl. Takođe se i druga upotrebljena sredstva, prije svega automobili, prvenstveno noviji i skupi modeli, koji su poznati kao pouzdana vozila (koji su obavezno prethodno ukradeni i na kojima se takođe koriste ukradene tablice), efikasno sakrivaju ili uništavaju, prije svega paljenjem, a rijeđe uništenjem eksplozivom (dizanjem u vazduh), a koriste se i druga potrebna sredstva, poput mobilnih telefona za jednokratnu upotrebu, odnosno snabdjevenih karticama po „prepad" sistemu, pri čemu se telefon koristi samo za jedan razgovor, radi onemogućavanja

40 identifikacije, te se uopšte u odnosu na sve druge karakteristike krivičnog djela, ispoljava dobra organizacija u izvršenju ubistva, te prikrivanju učinilaca, koja uz sve one i inače uobičajene „dokazne prepreke" u vezi suzbijanja organizovanog kriminaliteta, predstavlja i osnovnu teškoću za razjašnjavanje i dokazivanje ovakvih krivičnih djela. Profesionalno izvršena ubistva su karakteristična za djelatnost organizovanog kriminaliteta, kada se tim putem uništava konkurencija, osvaja tržište, demonstrira moć, zaplašuju protivnici i sl. Sva druga ubistva koja po svojim dominantnim karakteristikama ne mogu da se svrstaju u profesionalna ubistva, tretiraju se kao neprofesionalna, bez obzira na stepen umješnosti u njihovom izvršenju, Za profesionalno izvršena ubistva je po logici stvari karakteristično da se veoma teško razjašnjavaju i dokazuju, pa s obzirom na to, ali i činjenicu da su ona karakteristična za najteže oblike kriminaliteta, te da predstavljaju jedan od osnovnih pokazatelja djelovanja organizovanog kriminaliteta, uspešnost u njihovom razjašnjavanju i dokazivanju predstavlja pravo mjerilo uspješnosti policije. U pozadini profesionalnih ubistava, koja se praktično svode na profesionalne „likvidacije", ili fizičke i po pravilu vrlo brutalne „eliminacije" protivnika, stoje jasno uočljivi interesi, mada se oni mogu preplitati i sa drugim motivima, koji su prije svega karakteristični za ubistva koja nisu profesionalna. 6. 1. 2. 4. Ubistvo, samoubistvo ili nesretan slučaj Ubistvo, samoubistvo i nesretan slučaj (zades) nasilne su smrti. Pod nasilnom smrću u osnovi podrazumjevamo smrt koja je nastupila kraće ili duže vrijeme nakon neke ozbiljne ozljede. Ona može biti nagla i lagana i, kao i ubilačka, samoubilačka i slučajna. Policija se svakodnevno nalazi pred situacijama koje se mogu vrlo različito tumačiti. Izvor zabluda se najčešće nalazi kod prirodnih uzroka smrti. S toga, kriminalistička povijest je puna slučajeva kod kojih postoji trilema: ubistvo, samoubistvo15 ili nesretan slučaj16. Podmukle ubice insceniraju krivičnopravni slučaj da bi prikrili ubistvo, vrše paljevinu da bi spalili leš, na željezničku prugu postavljaju leš u cilju prikazivanja nesretnog slučaja itd. Naša krivičnopravna praksa poznaje slučajeve gdje je vršena simulacija samoubistva radi prikrivanja ubistva ili prikrivanja ubistva prirodnom smrću. Samoubistvo je svjesno i namjerno oduzimanje vlastitog života. Ono je sociopatološka pojava i individualan čin. Često je oblik autoagresije. Etiopatogeneza samoubojstva je različita. To može biti interakcija čovjeka i njegove okoline, plod raznih smetnji, narušavanja ravnoteže ličnosti u njegovoj okolini i sl. Modus operandi je skoro identičan kao i kod ubojstva. 16 Nesretan slučaj je nenamjerno, slučajno nasilno oštećenje zdravlja ili uništenje vlastitog ili tuđeg života. 15

41 Zbog naprijed navedenog, zakonodavac je u čl. 186. st.1. ZKP-a Kosova propisao: « Sud naređuje post mortem pregled i obdukciju leša preduzimaju se uvek kada postoji sumnja ili kada je očigledno da je smrt prouzrokovana krivičnim delom ili je povezana sa izvršenjem krivičnog dela. Ako je telo zakopano, nalaže se ekshumacija u cilju pregleda tela i obdukcije». Ako je leš zakopan, odredit će se ekshumacija u cilju njegovog pregleda i obdukcije. Nasilne smrtne slučajeve, naročito kada je smrt izazvana tuđom rukom, samoubilačkom radnjom, ali i nesretnim slučajem treba detaljno objasniti i otkloniti sve eventualne dvojbe. U pravilu radit će se o t r i l e m i: ubistvosamoubistvo-nesretan slučaj. Te tri verzije moraju se u kriminalističkom smislu na početku kriminalističe obrade postaviti i jednu od njih potvrditi, a ostale otkloniti. Uzrok smrti može biti očigledan i prije obdukcije,17 ali time još nije (u pravilu) dobiven odgovor radi li se o ubistvu, samoubistvu ili nesretnom slučaju. Nije rijedak slučaj da nekoga nađu mrtvog u krevetu ili da se neko sruši mrtav na ulici, a u svojim mikrosredinama te su osobe ostavljale utisak potpuno zdravih, te je samim tim slučaj zagonetniji. U ne malom broju obdukcija nađu se činjenice koje dopuštaju zaključak o postojanju bolesti bez upadljivih spoljašnjih znakova i smanjenja radne sposobnosti, zbog čega najvjerojatnije ni bolesnik nije bio svjestan svoje bolesti. U mnogim slučajevima neposredan povod za smrtni ishod predstavljaju događaji u životu neke osobe, koji od srca zahtjevaju veći napor nego što je uobičajeno: jače tjelesno naprezanje, jaka psihička uzbuđenja, seksualni akt, uz prisustvo «vijagre«, štaviše, obimnije uzimnje hrane, veća količina pića i sl. Onda ne treba da čudi što se kod iznenadnih smrtnih slučajeva javlja sumnja na samoubistvo, nesretni slučaj sa smrtnom posljedicom ili čak i ubistvo. Odgovor na ova i druga pitanja se dobiju provođenjem mjera i radnji u toku kriminalističke obrade te obdukcijom gdje kriminalista i istražni sudija treba da usko surađuju i da sukladno svojim medicinsko-kriminalističkim znanjima izvode zaključke o uzroku i vremenu smrti, te ih upoređuju sa rezultatima obdukcije, provjeravaju ih i po potrebi dopunjavaju liječničkom dijagnozom. 6. 1. 2. 5. Motiv izvršenja krivičnog djela Čovjek je od davnina razmišljao o svojim motivima i o motivima drugih ljudi. Još od biblijskih vremena, od mita o ubistvu Avelja, nalazimo uporno traganje za “razlozima“ ponašanja, za motivima. Traganje za motivima je odraz 17 Obdukcija (sekcija, autopsija, paranje leša) je pregledavanje svih vanjskih i unutarnjih dijelova mrtvog tijela radi utvrđivanja bolesnih stanja organa i ozljeda, te uzroka smrti.

42 potrebe da se osmisle događaji koji se zbivaju u svijetu pojedinca: kompleksno ponašanje druge jedinke, drugog organizma, može se «razumjeti» ako se otkrije neki motiv. U tom smislu, pod motivom se podrazumjeva ono što organizam pokušava da učini, ono što pokušava da izvrši. Potrebe, interesi, običaji, uvjerenja, tradicija, nagoni, strasti, želje i osjećaji dovode do motiva krivičnog djela. Najveći broj krivičnih djela je izvršen iz određenih motiva. Pomoću motiva se utvrđuje i postojanje umišljaja, razgraničava umišljaj od nehata. Umišljajna radnja je radnja sa svjesnim motivom. Motiv spada u najvažnije elemente u psihološkoj ocjeni umišljaja. Kod nehatnih krivičnih djela motiv se odnosi na posljedicu djela, a kod umišljajnih i na radnju i na posljedicu djela. Motiv krivičnog djela je poticaj, pobuda kao unutarnja kategorija i povod, razlog kao vanjska kategorija, koji djeluje na karakter, nagon, osjećaje, predodžbe, shvaćanja ljudi, društva, čitavu ličnost. Usljed djelovanja odgovarajućeg poticaja, razloga na ličnost izvršioca, on si postavlja određeni cilj koji želi ostvariti izvršenjem krivičnog djela. Borba pobuda (motiva) često prethodi voljnoj radnji izvršenja krivičnog djela i završava donošenjem odluke da se izvrši ili ne izvrši krivično djelo. Za motiv je, pored društvene sredine, uvijek mjerodavna cjelokupna izvršiočeva ličnost kao jedinstveni pojam. Krivično djelo je rijetko kada uzrokovano samo jednim motivom. U većini slučajeva djeluje čitav “snop” motiva. Ne postoji iscrpna tablica motiva. Poznati su: sprječavajući i pospješujući motivi, glavni i sporedni, altruistički i egoistički, socijalni i antisocijalni, časni i nečasni itd. U kriminalističkoj praksi nerijetko se zamjenjuju opći uzrok za vršenje krivičnih djela sa specijalnim motivom. U kriminalističkoj praksi najčešći su ekonomski motivi, mržnja i osveta, politički motivi, seksualnoerotički motivi, religiozni fanatizam, potreba sakrivanja neke tajne, strah od kazne, ljubav, solidarnost, sažaljenje i drugi plemeniti motivi, zloba i pakost, praznovjerje itd. Posebnu grupu čine patološki motivi i motivi duševnih bolesnika. Mogući motiv nepoznatog i poznatog izvršioca krivičnog djela predviđa se na temelju rezultata uviđaja i drugih radnji prvog zahvata. Treba postaviti i provjeriti više verzija o mogućem motivu ili motivima. Dokazani motiv nerijetko čini jedan od temelja za dokaz krivnje. U traganju za motivom krivičnog djela kriminalisti kreću od posljedice krivičnog djela unazad, a to znači, uz ostalo, prema pobudi. U obzir se uzima vrsta krivičnog djela, izbor napadnutog objekta, vrijeme izvršenja djela, mjesto izvršenja i sredstvo izvršenja, način izvršenja, svojevrsnosti djelovanja i sporednog djelovanja krivičnog djela i raznih promjenjivih okolnosti. Kada je krivično djelo izvršeno cilj se ne mora uvijek poklapati s posljedicom. Analizom svake izolirane činjenice, kao sastavnog dijela posljedice, pronalazi se pojedino bitno obilježje koje dovodi kriminalistu do motiva. Nakon analize provodi se sinteza, dobijeni elementi se slažu zajedno i ispituju da li se upotpunjuju ili se ne mogu uskladiti. Elementi posljedice na temelju kojih se utvrđuje motiv (ili motivi) su: vrsta krivičnog djela, izbor napadnutog objekta,

43 mjesto i vrijeme, te sredstvo izvršenja, način izvršenja, svojevrsnost djelovanja i sporednog djelovanja kaznenog djela i ostale promjenjive okolnosti koje ovise od svakog konkretnog slučaja. Nakon što su postavljene verzije o motivu, treba proučiti mogućnost svakog motiva u odnosu na utvrđeno činjenično stanje. Pri analizi treba imati u vidu da sve što nije psihološki objašnjivo, razumljivo i prihvatljivo, može biti patološki moguće. Kada god se uprkos napora ne može pronaći racionalno prihvatljiv motiv, treba posumnjati da je djelo počinio duševni bolesnik ili psihopat, ili iz sna, u velikom uzbuđenju, u stanju otrovanosti, opijenosti, pod hipnozom, iz patološke strasti i sl. Jer, «ukoliko je ubistvo izvršio duševni bolesnik, a ubijenog nije prethodno poznavao, onda je motiv ubistva u okviru njegove duševne poremećenosti, pa je veoma teško doći do kruga sumnjivih lica. Motivi koji se mogu pojaviti kod duševno bolesnih lica su: manija gonjenja, bolesna ljubomora, obmana čula, lude ideje sa bolesnim rasuđivanjem i sl.« Otkrivanjem motiva olakšano je otkrivanje izvršioca, naročito u slučajevima individualizirajućeg motiva, koji se može pripisati jednom čovjeku ili malom broju ljudi. Na postojanje motiva kod nekih osoba mogu ukazati slijedeće okolnosti: karakter osobe, ispoljavanje volje za izvršenje djela, način izvršenja djela (MOS), poznavanje ili nepoznavanje okolnosti, postojanje povoda, da je osoba imala koristi od djela, razne tehničke indicije, učinak i sporedni učinak djela, vladanje i ponašanje osumnjičenika nakon djela i sl. Modly D. Istiće da «Traženje motiva pri analiziranju krivičnog djela predstavlja retrospektivan osvrt na kriminalni događaj, njegovu rekonstrukciju (misaonu) u toku koje se dovodi motiv u vezu s posljedicom, tj. ubistvom. Često od pravilno postavljene verzije o motivu ovisi otkrivanje izvršioca, kvalifikacija djela i postupka. Pravilno postavljeni motiv znači suženje kruga potencijalnih izvršilaca«. Za kriminalistu motiv je jedno od centralnih pitanja kriminalističke obrade, jer se on javlja u otkrivačkoj ulozi. Jer na osnovu raspoloživih činjenica kriminalista će postaviti verzije o motivu ili motivima, na osnovu kojih sužava krug potencijalnih izvršilaca. Stoga jedno od devet zlatnih potanja kriminalistike i to ono «zašto» ima svoj pravi smisao, jer je vezano za motiv. Dakle, motiv je veoma značajan za rasvetljavanje ubistva, jer ako se utvrdi motiv zločina, onda se može utvrditi i ko je izvršilac istoga.

44 6. 1. 3. Mjere prve intervencije policije u slučaju ubistva Ove mjere karakteriše ofanzivno djelovanje i interaktivni procesi i ključni je momenat za daljnji tok kriminalističke obrade. Primarno ih provodi uniformisana policija. U ovom stadiju policija ima veliku odgovornost za poduzimanje prioritetnih radnji koje su važne kako za tok kriminalističke obrade, tako i za samu istagu. Hronološki prikaz postupanja policije nakon dojave za ubistvo, tj. mjera prve intervencije policije nakon dojave i stadiji kroz koje prolazi policija do momenta kada se počne sa uviđajem mjesta ubistva je veoma zanačajno i bitno. Ovom prilikom nije moguće napraviti da u potpunosti prikažemo sve ono što se treba, odnosno može poduzeti, jer to znaju i sami kriminalisti-nije moguće. Stoga ga treba shvatiti kao opći popis koji trpi i zahtjeva određene nadopune, upravo onako kao što to uči i kriminalistička nauka kada govori o dinamičnosti plana kriminalističke obrade. 6. 1. 3. 1. Postupanje operativnog dežurstva Obično obavijest o ubistvu zaprimi dežurna služba od građana ili drugih subjekata, a sobzirom na okolnosti, odmah treba provjeriti istinitost informacije o ubistvu. Na lice mjesta ubistva operativni dežurni treba uputiti najbližu policijsku patrolu ili pozornika radi osiguranja lica mjesta, a posebno radi pružanja pomoći u spašavanju lica i imovine. To treba da bude najbliža policijska patrola koja će pored mjera obezbjeđenja lica mjesta, poduzeti mjere prve intervencije (hapšenje osumnjičene osobe, neposredna potraga, blokadu, legitimisanje, provizoran bezbjednosni pretres, vizuelni pregled prtljaga , odjeće i dr.potrebne mjere i radnje).Ove mjere imaju svoje uporište u čl. 201 i 204, Privremenog ZKP-a Kosova. Mjere i radnje prve intervencije stvaraju pretpostavke za neodložno razjašnjavanje ukupnog opsega krivičnih djela i bitan su temelj za otkrivanje izvršilaca ili osiguranje njegove dostupnosti i dokazivanja krivnje. Riječ je o hitnom poduzimanju sistemu kriminalističkih taktičko-tehničkih i metodičkih organizacijskotaktičkih mjera i radnji. Prilikom odlaska na moguće mjesto izvršenog krivičnog djela pozornici ili patrole prate situaciju na putu dolaska i uočavaju sumnjive okolnosti (osobe u bijegu, zapreke, brzo kretanje vozila u suprotnom smjeru i sl.) O svim zapažanjima obavještavaju operativnog dežurnog, kao i o rezultatima sa mjesta dojave za krivično djelo. Ti rezultati mogu da budu slijedeći: ¾ lažna dojava, ¾ ne radi se o krivičnom djelu i ¾ radi se o krivičnom djelu.

45 Ukoliko se radi o krivičnom djelu odmah treba organizovati sve stručne službe za akciju spašavanja (sanitet, vatrogasci i druge specijalizovane službe zavisno od stepena ugroženosti). Ovisno o situaciji na mjestu događaja, a prema procjeni pozivaju se i druge stručne osobe i vještaci (balističar, sudskomedicinski vještak, vještak za biologiju, daktiloskopiju i drugi vještaci za kojima se ukaže potreba). Uporedo sa tim radnjama obavještava se javni tužilac. Ukoliko se radi o lažnoj dojavi nastoji se utvrditi tko je dao lažnu dojavu i eventualne motive. Pored ovlaštenja datih u čl. čl. 201. ZKP Kosova operativni dežurni poduzima i slijedeće radnje: ¾ kontinuirano daje u eter sva potrebna saznanja i spoznaje o izvršiocu; ¾ upućuje uviđajnu ekipu na mjesto kriminalnog događaja; ¾ izvejštava kriminalističku policiju o kriminalnom događaju, linijskog dežurnog inspektora, kriminalističku tehniku, KDZ18 i dr, po potrebi; ¾ izvještava druge rukovodne radnike policije; ¾ po prikupljanju potrebnih obavjesti izvještava operativno dežurstvo više instance, pri čemu ukoliko još nema utvrđenih činjenica, treba koristiti pojam «neprovjerena informacija»; ¾ daje informacije prikupljene na temelju dobivenih rukovodioca osiguranja mjesta kriminalnog događaja;

podataka

od

¾ poziva po potrebi i druge službenike - službe; ¾ prosuđuje situacije za potrebne zapovijedi u vezi provođenja evakuacije ugroženog stanovništva; ¾ stavlja u pripravnost vodiča psa tragača; ¾ po potrebi, u dogovoru i po odobrenju rukovodnog radnika sa posebnim ovlaštenjem, angažira službenike Jedinice za posebne namjene (specijalne jedinice), ¾ izvještava operativno dežurstvo Vojne policije ukoliko je izvršilac vojno lice, ¾ u dogovoru s drugim rukovodnim službenicima, zapovjeda policijskim upravama da se odmah pristupi provođenju, npr. neposredne potrage, racija u ugostiteljskim objektima i drugim mjestima gdje se okupljaju osobe iz kriminalnog miljea, ¾ u dogovoru s rukovodnim službenicima po linijama rada, organizira postavljanje zasjede, ¾ podnosi pismene izvještaje o poduzetim mjerama.

18

Kontra diverziona zaštita.

46 Ukoliko se radi o slučaju koji se desio na javnom mjestu i pobudio interese medija poželjno je na mjesto događaja poslati i glasnogovornika kako bi se zadovoljiva potreba javnosti za početnim informacijama o događaju. Obavjesti treba davati uz konsultaciju sa voditeljem kriminalističke obrade. No ukoliko je mrtvo tijelo ostalo na mjestu događaja poziva se i pogrebno preduzeće koje će izvršiti prevoz mrtvog tijela do Zavoda za sudsku medicinu, ovisno o odluci istražnog sudije. Međutim hitan izlazak na mjesto događaja sam po sebi nije garancija kvalitetnog rada. Operativni dežurni mora biti dobar organizator posla, znati voditi svoje ljudstvo, davati im savjete, smjernice i moduse postupanja u vezi izvršenja zadatka, kao i ukazivanje na propuste, ali isto tako isticati dobar rad. Vrlo je značajno da operativni dežurni upozna policajce sa zadacima i primjenom ovlaštenja prema privedenim, zadržanim i uhapšenim osobama za koje postoje osnovi sumnje da su izvršili krivično djelo, jer prava, slobode i sigurnost građana temelj su pravnog sistema svake države. 6. 1. 3. 2. Hapšenje osumnjičene osobe i potraga (potjera) Policijska patrola ili pozornik koji dođu na lice mjesta u toku njegovog izvršenja ili neposredno nakon izvršenog ubistva, a izvršilac krivičnog djela ubistva se još tu nalazi, dužni su poduzeti radnje da zaustave daljnje djelovanje izvršioca i spriječi nastupanje novih posljedica. Takvu osobu potrebno je uhapsiti, s tim da se vodi računa o zaštiti tragova koji se nalaze na njemu. Istome treba onemogućiti da pere ruke i uklanja druge tragove sa sebe. Najbolje je da se takva osoba policijskim vozilom, vodeći računa o transferu mikrotragova (sjedišta zaštititi PVC folijom), privede u policijske prostorije gdje bi se nastavilo sa daljnjom kriminalističkom obradom. Ako će biti proveden uviđaj, takve osobe trebaju biti zadržane radi pružanja informacija uviđajnom organu shodno ZKP-u Kosova čl. 20219. U situacijama kada policajci dođu na lice mjesta, a izvršilac se tu ne nalazi potrebno je poduzeti potjeru za izvršiocem krivičnog djela uz koordinaciju djelovanja sa ostalim policijskim odjelima. Tu koordinaciju će vršiti operativno dežurstvo na nivou policijske uprave, odnosno na nivou regije ili glavnog centra Kako navodi V. potraga je složena operativna akcija koja predstavlja skup međusobno povezanih i sinhroniziranih operativnih radnji i mjera kao što su: pretraga terena, blokada, racija, zasjeda, pregled ili pretres vozila, pretres osoba, Član 202. ZKP-a Kosova kaže: „Policija ima pravo da zadrži i prikuplja informacije od lica koja su zatečena na mestu izvršenja krivičnog dela a koja mogu da pruže informacije važne za krivični postupak ako je verovatno da bi kasnije prikupljanje informacija od ovih lica bilo nemoguće ili bi značajno odložilo postupak ili prouzrokovalo druge poteškoće. Zadržavanje takvih lica ne može da traje duže nego što je potrebno da se dobiju imena, adrese i druge relevantne informacije a ni u kom slučaju ne može da bude duže od od šest sati. Takvo zadržavanje može da se koristi samo kada nema drugih načina za dobijanje informacija“.

19

47 legitimisanje, kontrola sumnjivih osoba itd. Koje će se sve od pomenutih i drugih radnji i mjera poduzeti, koliki će se broj operativnih kadrova angažovati u akciji, koja će područja biti obuhvaćena akcijom itd.–sve to ovisi o složenosti i težini svakog konkretnog događaja. No, prilikom kontrole područja na kojem se preduzima potraga trebalo bi prilikom legitimisanja posebno obratiti pažnju na skupine lica koja bi se po nekim svojim obilježjima mogla dovesti u vezu s izvršenim ubistvom, vršiti provođenje racije na mjestima gdje se okupljaju osobe čijoj bi skupini mogao na osnovu prikupljenih obavještenja pripadati izvršilac (homoseksualci, prostitutke i sl.). U okviru ovog usmjerenog traganja trebalo bi izvršiti provjere po hotelima, motelima, prenočištima, noćnim klubovima i drugim legalnim i ilegalnim objektima, vršit nadzor nad sredstvima javnog prevoza (autobuske i željezničke stanice, aerodromi, luke i dr.) i drugim objektima gdje zalaze osobe iz kriminalnog miljea. Ukoliko se radi o izvršiocu koji je iskazao posebnu agresivnost, koji je naoružan i sklon pružanju otpora, angažovat će se i jedinice specijalne policije koje su opremljene i osposobljene za obavljanje takvih zadataka. Njihov će angažman biti potreban kako kod neposrednog hapšenja, tako i kod pretrage terena ili neposrede potrage za izvršiocem krivičnog djela, naročito kroz ruralna i naseljena područja. Naročito značajna pomoć ovih jedinica je od njihovih posebnih timova za obavljanje zadataka pod vodom ili u dubokim jamama i spiljama. Kod ovih jedinica naročito je značajno spomenuti i korištenje psa tragača i psa napadača prilikom samog hapšenja. U situacijama gdje su izvršioci ubistva građani koji nisu skloni kriminalnim aktivnostima, zabilježeni su slučajevi da izvršilac ode s mjesta događaja, no nakon kraćeg vremena dođe sam u policiju da se prijavi i preda sredstvo izvršenja. No u drugim slučajevima kada se radi o iskusnim kriminalcima, izvršilac, koji je svjestan da će ga policija brzo identifikovati, bježi s mjesta događaja radi uklanjanja tragova sa sebe, odbacuje sredstvo izvršenja i osigurava si kvalitetnu pravnu pomoć. U takvim slučajevima gdje je vrlo brzo identifikovan izvršilac, govorimo o neposrednom traganju za osobom. 6. 1. 3. 3. Obezbjeđenje lica mjesta Obezbjeđenja lica mjesta krivičnog djela je operativno taktičko-tehnička radnja. Primarni osnov postupanja policije u vezi sa obezbjeđenjem lica mjesta je čl. 201. st. 1. ZKP-a. Kosova. To je cjelina aktivnosti koje se provode već od stadija otkrivanja krivičnog djela, koje se nastavljaju i u toku provođenja uviđaja, a po potrebi i nakon njegovog završetka. Ono je i oblik svojevrsne pomoći organima krivičnog postupka. Osiguranje mjesta događaja mogu provoditi i druge osobe, međutim, kada osiguranje mjesta događaja provodi policija riječ je o samostalnoj operativno taktičko-tehničkoj radnji i mjeri. Cilj je zaštita tragova i predmeta krivičnog djela, cijele situacije na mjestu krivičnog

48 događaja, zaticanje svjedoka i njihovo zadržavanje u skladu s odredbama ZKP-a, odnosno zadržavanje osumnjičenika ako je poznat i prisutan, te poduzimanje hitnih mjera prve intervencije i sl. Opseg mjesta događaja koji treba osigurati ovisi od karaktera događaja, lokacije mjesta događaja, vrste krivičnog djela, načina izvršenja, vrste tragova i predmeta i sl. Mjesto krivičnog djela treba osigurati što prije. U slučaju dvojbe u pogledu prostora koji treba osigurati, treba osigurati veći prostor. Način osiguranja diktiran je objektivnim okolnostima svakog konkretnog slučaja, lokacijom mjesta događaja, vrstom i prirodom tragova i predmeta, atmosferskim i ostalim uslovima i drugim modalitetima događaja. "Vrijeme koje prolazi je istina koja bježi" Ova francuska uzrečica najbolje ilustrira šta znači zakasniti u pogledu osiguranja lica mjestadogađaja. Osiguranje mjesta događaja je uvijek hitno i prijeko potrebno, kako zbog opasnosti od traseološkog informacijskog deficita (traseološka entropija), tako i zbog kritičkog gnoseološkog vremena kada je riječ o personalnim izvorima obavijesti (krivulja zaboravljanja). «Razlozi nužnosti hitnog osiguranja lica mjesta zajedno s tragovima i premetima djela leže u njihovoj informativnoj vrijednosti i odraz su primjene kriminalističkog načela hitnosti. Samim tim osiguranje lica mjesta (u najširem smislu riječi) zajedno s tragovima i predmetima djela ulazi u kompleks radnji koje su usko povezane s provođenjem istražnih radnji, primarno uviđajem. Uspjeh uviđaja i drugih istražnih radnji zavisit će u prvom redu od toga da lice mjesta bude zatečeno u što manje izmijenjenom stanju« Situacije na mjestu događaja postavljaju svoje zahtjeve i prioritete koji su u suprotnosti s apsolutnim traseološkim razlozima, npr. pružanje pomoći žrtvama ili otklanjanje opasnosti i sl. Riječ je o neodgodivim razlozima zbog kojih traseološki postulati nisu u funkciji, tj. moraju odstupiti. Tako se zbog razloga humanosti ili opasnosti dopuštaju izmjene činjeničnog stanja na mjestu budućeg uviđaja. Isto tako, traseološki razlozi nerijetko traže da ovlašteni policijski službenici uđu u tzv. unutrašnji krug mjesta događaja prije dolaska uviđajne ekipe radi provizorne zaštite tragova, pružanja pomoći žrtvama i sl. Radnje osiguranja mjesta događaja uključuju i hitnu identifikaciju osoba, razdvajanje potencijalnih svjedoka i presumptivnih okrivljenika i stavljanje pod siguran i učinkovit nadzor. Slijedi udaljavanje nepozvanih osoba i znatiželjnika, zabrana pristupa, prikupljanje obavijesti svih vrsta itd. Lice mjesta mora biti vidno obilježeno tzv. psihološka barijera («stop policija«). Posebni slučajevi osiguranja mjesta događaja su oni kada na mjestu događaja ima mrtvih osoba obzirom da je skoro uvijek riječ o trilemi: ubistvo, samoubistvo ili nesretni slučaj, stoga se traži brz izlazak na mjesto događaja po primljenoj obavijesti. Mjesto događaja treba odrediti i blokirati, što podrazumijeva zabranu pristupa svim nepozvanim osobama i životinjama. Svi koji nemaju specifičan i validan razlog da budu na licu mjesta, treba da budu tretirani kao takvi. Nijedan drugi aspekt istrage ubistva nije izražen u tolikoj mjeri mogućnosti greške kao što je očuvanje i zaštita lica mjesta.

49 Prvi zvanični koraci na licu mjesta će ili voditi uspješnom završetku istrage ili će imati negativan efekat ili na istragu ili na suđenje. Obično, prva osoba koja dođe na lice mjesta je patrolni policajac. Njegova dužnost je da u konkretnom slučaju utvrdi da li je potreban uviđajni tim i da obezbijedi lice mjesta. Lice mjesta treba da bude osigurano upotrebom konapca, barikada, automobila policajaca, dobrovoljaca iz okupljene mase ako je neophodno i sl. Prisustvo uniformisanog policajca je neophodno da bi se naznačila zaštita lica mjesta u prvoj fazi istrage. Kada su sve povrijeđene i umrle osobe zbrinute i sve hitne situacije urađene (gašenje vatre, oslobađanje talaca, itd.) policajac koji je osigurao lice mjesta treba razmotriti svoje akcije i korigovati ih da bi sačuvao dodatne dokaze koji su previđeni tokom tih prvih kritičnih momenata. Postoji pet osnovnih faktora koji se mogu okarakterisati kao kontaminatori lica mjesta. Ovi faktori sami za sebe ili u kombinaciji sa drugim događajima stvaraju probleme i nepopravljivu štetu na licu mjesta. Ti faktori su: 1. Vrijeme 2. Rođaci i prijatelji žrtve 3. Osumnjičeni ili saučesnici 4. Radoznali posmatrači, sakupljači suvenira,kradljivci... 5. Pripadnici ostalih policijskih agencija i visoki zvaničnici i dr. Ova lica utiču na dokaze svojim kretanjem na licu mjesta, radoznalošću, namjernim ili nenamjernim ostavljanjem predmeta na licu mjesta. Primarni cilj u ovoj fazi istrage je sačuvati tijelo i područje neposredno oko tijela, tačno onakvi kakvi su bili kad je tijelo pronađeno. Najteži zadatak za prvog policajca je da sačuva lice mjesta od dodatnih policajaca i ljudi koji rade u hitnim službama, a koji će se pojaviti na licu mjesta. Očigledno je da neki ljudi moraju ući na lice mjesta i prvi policajac koji čuva lice mjesta treba da identificira ove zvaničnike i upiše njihov ulazak na lice mjesta da bi spriječio neovlaštene osobe da hodaju po licu mjesta. Ovo je posebno bitno kod slučajeva koji izazivaju posebnu pažnju medija. Koje su granice kruga mjesta događaja, određuju karakteristike svakog pojedinog slučaja. Sve izmjene na mjestu događaja prije dolaska uviđajne ekipe i zatečene osobe treba registrirati. Ništa se ne smije dirati, pomicati i sl. sve do dinamičke faze uviđaja. Osiguranje mjesta događaja podrazumijeva ne samo zabranu pristupa tom mjestu nego u slučaju potrebe i poduzimanje provizornih mjera zaštite tragova i predmeta, prikupljanje obavijesti, pružanje pomoći žrtvama krivičnog djela, otklanjanje opasnosti i sl. Presumptivne svjedoke shodno zakonskim odredbama treba zadržati i razdvojiti (koluzijski razlozi). Na strani policajaca koji obezbjeđuju lice mjesta traži se određena razina stručnosti iz područja traseologije i kriminalističke psihologije. Mjesto krivičnog događaja treba ne samo čuvati, nego i sačuvati. Suglasno jednoj

50 od temeljnih kriminalističkih postavki da je krivično djelo ogledalo, odraz izvršioca, mjesto krivičnog događaja javlja se kao polazna i završna tačka kriminalističkih istraživanja. Posljedice krivičnog događaja kao realna pojava u vanjskom svijetu nalaze se u procesu stalne dekompozicije, a ne u stanju mirovanja. Zbog toga svako grubo kašnjenje u vezi osiguranja mjesta događaja je postupanje «vitium artis». Kako bi se olakšalo policajcu koji obezbjeđuje lice mjesta poželjno je da se sačine «Standardne operativne procedure» (SOP), kako se neke veoma bitne stvari u toku obezbjeđenja lica mjesta ne bi propustile. 6. 1. 3. 3. 1. Određivanje prostorne veličine lica mjesta ubistva Mjesto događaja zapravo može obuhvatati više od jednoga mjesta, mada obično istraga ubistva počinje na mjestu gdje je tijelo pronađeno, tj. gdje je djelo izvršeno ili gdje su nastupile posljedice, odnosno gdje je pokušano. U obzir se uzimaju faze izvršenja krivičnog djela: faza prije djela (ante delictum), faza izvršenja djela (tempore delicti) i faza poslije djela (post delictum). Općenito se mjesto na kome se dogodilo krivično djelo smatra primarnim mjestom događaja, a sve ostale lokacije smatraju se sekundarnim mjestom događaja koje može uključivati: 1. Mjesto odakle je tijelo pomjereno, 2. Gdje se desio napad koji je uzrokovao smrt, 3. Gdje je otkriven bilo kakav fizički dokaz vezan za KD (npr. dijelovi tijela), 4. Vozilo koje je korišteno za prevoz tijela do mjesta gdje je tijelo pronađeno. Vrlo je važno da policajac koji dođe na lice mjesta bude svjestan mogućnosti postojanja višestrukog lica mjesta. Policajac treba da ustanovi tačne lokacije koje trebaju da budu obezbijeđene. No, da bi policija zaštitila i očuvala zatečeno stanje na tim lokacijama na kojima se nalazi lice mjesta ubistva, mora imati predstavu šta bi i kako moglo poslužiti kao dokaz i na taj način utvrditi granice lica mjesta u cilju zaštite dokaza. Kod ubistva na licu mjesta obično nalazimo četiri vrste materijalnih dokaza: 1.

predmete,

2.

dijelove tijela,

3.

otiske i

4.

utiske kao specifične tragove.

51 Tehnički govoreći lice mjesta počinje tamo gdje je osumnjičeni pretvorio namjeru u djelo, nastavlja se kroz pravac bijega i uključuje svaku lokaciju gdje fizički dokazi ili tragovi mogu biti locirani. Kako bi se mogle objasniti okolnosti mjesta događaja trebalo bi ga prethodno identificirati, tj. odrediti: 1.

njegovu preciznu lokaciju,

2.

granice rasprostranjenosti,

3.

objekte koji ga čine,

4.

stanje koje vlada na mjestu događaja i

5.

okvirne odrednice pristupa daljnjoj obradi.

Mjesto događaja predstavlja ostvarenu psihologiju izvršioca i žrtve krivičnog djela, jer se ljudska psiha izražava u djelatnosti. Saglasno kriminalističkoj postavci da je djelo ogledalo izvršioca, mjesto krivičnog događaja je u mnogim slučajevima polazna i završna tačka svih kriminalističkih istraživanja. Stoga nakon identifikacije mjesta događaja potrebno ga je prostorno odrediti, a kao jedna od mogućnosti je: 1.

Obezbijediti najveće područje što je moguće.

2.

Napraviti brzu i objektivnu procjenu lica mjesta na osnovu:

3.

a)

lokacije tijela

b)

prisustva bilo kakvog fizičkog dokaza

c)

izjave očevidaca

d)

prisustvo prirodnih granica (kuća, drvo i sl.)

Imati na umu mogućnost postojanja višestrukog lica mjesta

Cilj je uspostaviti link između različitih strana mjesta zločina, žrtve, fizičkog dokaza i osumnjičenog. Sve ove komponente moraju biti povezane sa uspješnim rješenjem slučaja. Osnova za povezivanje ove četiri strane leži u principu «Teorije transfera i razmjene«.20, Pravni fakultet Kao dobar primjer za to može da posluži slučaj «OJ Simpsona«21 Vidi bilješku broj 10. Teorija “The trail of the blood” koja je bazirana na analizi DNK-a, je ukazala da su kapljice krvi na mjestu dvostrukog zločina, ubistva Nicole Brown Simpson i Rona Goldmana, kao i krv u fordu braoncou, OJ Simpsona i u njegovoj rezidenciji, pozitivno identificirale OJ Simpsona kao osumnjičenog. DNK analiza tri kapljice krvi na konzolu u fordu OJ Simpsona, ukazala je da su kapljice bile mješavina krvi OJ Simpsona, njegove žene Nicole i krvi Rona Goldmana. Famozne “krvave rukavice” su predstavljene kao dokaz koji je dokazao krucijalnu povezanost. Jedna rukavica je nađena u Bundy Drive-u, mjestu dvostrukog zločina. Desna rukavica je nađena u njegovoj kući. DNA test rukavice nađene u kući OJ Simpsona je potvrdila njegovu povezanost sa žrtvama/krv. Druga rukavica je potvrdila samo prisustvo krvi OJ Simpsona. Skijaška kapa nađena pored tijela Rona Goldmana imala je ista vlakna kao i vlakna iz auta OJ Simpsona. Goldmanova košulja sadržavala je vlas kose sa glave koja se poklapa sa kosom OJ Simpsona. 20 21

52 Osnova teorija transfera i razmjene, čiji je autor Švicarac Sulzer Fray, «je da svaki kontakt između predmeta ili osoba ostavlja svoj trag, makro ili mikro. Fizički je nemoguće da izvršilac izvrši krivično djelo, a da ne ostavi mikrotragove i istodobno s mjesta izvršenja ne ponese mikro tragove (sa sredstva izvršenja, žrtve, objekta napada i sl.). Ovaj lanac prijenosa mikrotragova uvijek je prisutan. Ti tragovi kao stvarni dokazi, odnosno budući predmeti vještačenja koje izvršilac ne znajući odnosi sa sobom ili ih ostavlja na mjestu događaja povezuju ga s izvršenim djelom.». Zavisno od toga gdje se lice mjesta nalazi, tj. u zatvorenom ili otvorenom prostoru biće različit koncept pristupa obezbjeđenju lica mjesta. Ako je na otvorenom, njegovo određivanje će biti izvršeno na osnovu vrste lokacije, pješačkih staza, saobraćaja, mjesta ulaska i izlaska, vremenskih uslova i mnogih drugih faktora koji su specifični za tu lokaciju, dok u zatvorenom prostoru obezbjeđenje je relativno lako. 6. 1. 3. 3. 1. 1. Pristup licu mjesta ubistva na otvorenom prostoru Najveće uništenje i kontaminacija postojećih tragova javlja se prilikom pristupa užem licu mjesta krivičnog djela. Kako bi znali ispravno terminološki objasniti stanje lica mjesta po dolasku, policija bi trebala da u svome radu koristi slijedeće termine vezano za lice mjesta:

Dvije čarape iz spavaće sobe OJ Simpsona imaju mrlje krvi OJ Simpsona i njegove bivše žene Nicole, koja je žrtva ubistva. Dr. Cotton iz kompanije koja se bavi DNA testovima, Cellmark je utvrdio da je mogućnost, da krv pronađena na mjestu zločina pripada nekom drugom a ne Simpsonu, 1 naprema 170 miliona (New York Daily News, May 12, 1995, str3). Dr. Cotton je takođe rekao da niko na licu zemlje ne može imati istu krv koja je pronađena na čarapama OJ Simpsona. Drugi ekspert za DNA, Gary Simms je informirao sud da je mogućnost da krv sa čarape pripada nekom drugom a ne bivšoj ženi, 1 naprema 7.7 milijardi. Iz moje perspektive konsultanta za primjenu zakona i ubistva, dokaz predstavlja jedinstven slučaj forenzičkog dokaza. Ustvari, volim imati takav neoboriv dokaz koji pozitivno povezuje osumnjičenog sa zločinom a koji je suprotan izjavama svjedoka. Ipak, 3. oktobra 1995. porotnici slučaja OJ Simpson su u potpunosti odbili državni dokaz i glasali za oslobađanje OJ Simpsona. Ova izuzetno kontradiktorna presuda je donesena za manje od 4 sata, a nakon 9 mjeseci suđenja i svjedočenja. Ranije, tim odbrane je igrao na emocije porotnika koji su većinom bili crnci. Tužna istina je to da se slučaj ubistva pretvorio u suđenje na rasnoj osnovi. Uprkos broju fizičkih dokaza kao i forenzičnih koji su povezivali OJ Simpsona sa ubistvom, porota je odbila čvrste i dobre dokaze i donijela odluku “nije kriv”. Državni tužilac Gil Garcetti je ogorčeno odbacio Simpsonovo obećanje da će on pronaći prave ubice i insistirao je da se objavi da je on hladnokrvni ubica na osnovu prikupljenih dokaza. On je proglasio istragu o ovom ubistvu zatvorenom. U prilog tome, policija Los Angelesa je objavila da neće ponovo pokrenuti istragu, jer je njihova istraga pokazala da je on počinio ubistva. Objavljeno je u USA open-u da je šef policije LA rekao da nema planova ponovo pokrenuti proces».

¾

53 Netaknuto lice mjesta se može smatrati ono mjesto krivičnog djela na kome nije niko pristupio do dolaska policije ili drugih osoba koje su započele osiguravati lice mjesta krivičnog djela.

¾

Neizmjenjeno lice mjesa krivičnog djela je ono na kome je neka osoba ili životinja pristupila i time ga stvarno izmijenila ili kontaminirala, a da pritom osoba nije ništa dodirnula, odbacila i sl., dakle, kada je stanje izmjenjeno u odnosu na tragove na podlozi (tlu).

¾

Izmijenjeno lice mjesta krivičnog djela je ono po kome su se kretale osobe, pomicali predmeti, mrtvo tijelo i sl., kao i životinje prije dolaska policije.

U praksi takva mjesta ostaju iznimno netaknuta. Ako se na takvom mjestu kriminalnog događaja nalaze tijela ljudi, mora im se prići da se ustanovi da li su eventualno živi, ozlijeđeni ili mrtvi. Ako je osoba živa treba poduzeti mjere da se pruži prva pomoć i transport u najbližu zdravstvenu ustanovu. Pritom treba zapaziti zatečenu situaciju, položaj tijela, predmete i tragove u okolici i što prije pribilježiti stanje sa eventualnim promjenama koje su nastupile. Generalna taktika pristupa mjestu ubistva se primjenjuje na sva mjesta ubistva. Ipak, otvoreni prostori uključuju i dodatna probleme za kriminalističku obradu, na primjer: 1.

Mjesto nema jasno utvrđene granice.

2.

Tlo mjesta ubistva je obično nejednako ili neravno, može se sastojati od neravnina, krivina, lokvi vode, pijeska itd.

3.

Kriminalistička obrada je osjetljiva na vremenske uslove. Kiša ili snijeg može obrisati tragove dokaza ili eventualna oluja može zahtijevati hitnu proceduru prikupljanja dokaza.

4.

Kriminalista nema luksuz tipa struje, vode, telefona i ostalih pogodnosti koje imate u zatvorenim prostorijama.

5.

Dnevno svjetlo je limitirano, treba biti spreman da se vrati na mjesto zločina narednog dana, što podrazumijeva njgovo permanentno osiguranje.

U slučaju da se tijelo mora ukloniti prije dolaska uviđajnog organa, sa lica mjesta događaja, preporučuje se da se ono zamota u čistu plahtu ili stavi u specijalnu vreću za mrtve kako bi se sačuvali dokazi koji ostaju na odjeći radi daljnjih vještačenja. 6. 1. 3. 3. 1. 2. Pristup licu mjesta ubistva u zatvorenom prostoru Ako se lice mjesta krivičnog djela ubistva nalazi u zatvorenom prostoru (prostorija) treba se raspitati (ako ima kod koga) da li je ko i zašto ulazio u prostoriju, kuda se kretao, što je dodirivao, pomicao i sl. U prikupljanju

54 navedenih obavještenja nastup policajaca prema prisutnima ne smije biti pretjerano služben (strog), jer će tada građani ili odbiti saradnju ili u strahu od posljedica zatajiti da su bili u prostoriji i nešto dodirivali, odnosno pomicali. Ako policajac ustanovi da nije niko ulazio u prostoriju koja ima vrata , uputit će se vratima približno istim putem kojim su se kretale i druge osobe koje su saznale za krivično djelo. Treba konstatovati zatečeno stanje: vrata otvorena, pritvorena, zatvorena, zaključana, otključana i sl. Pri eventualnom otvaranju zatvorenih vrata, ne hvatati prstima i šakama kvaku. Ako se vrata zbog nečega ne mogu otvoriti (npr. mrtvo tijelo, srušen predmet i sl.), ne gurati vrata, pokušati ući kroz druga vrata ili pogledati (ući) kroz prozor. U najgorem slučaju vrata oškrinuti toliko da se može zaviriti u prostoriju. Ako je prostorija zaključana, treba pogledati kroz prozor da li je kome u prostoriji potrebna pomoć ili otkoloniti kakvu opasnost koja bi mogla da prouzrokuje druge žrtve ili materijalnu štetu, ali vodeći računa da se ne oštete tragovi na tlu ispod prozora ili na prozoru. U slučaju ako se ulazi preko balkona treba paziti na tragove i po mogućnosti označiti put pristupa. Ukoliko se koriste usluge bravara radi otvaranja vrata, treba maksimalno sačuvati tagove i otvoriti sa što manje oštećenja. U prostorijama nikada ne paliti svjetlo ili dodirivati prekidač! Ako je mračno, treba koristiti priručnu rasvjetu. Prozore i vrata uvijek treba zatvoriti, odnosno sve ulaze i izlaze i ne zaključavati (osim iznimno) uz obavezno postavljanje straže. Na taj način sprječavamo ulazak kukaca, djelovanje propuha koji između ostaloga može uništiti izgorjeli papir i sl. 6. 1. 3. 3. 2. Klasifikacija lica mjesta događaja Makroskopsko22 lice mjesta događaja može se svrstati po: ¾

tipu krivičnog djela (npr. ubistvo, silovanje provala);

¾

lokaciji (npr. u zatvorenom, na otvorenom, pod vodom, pod zemljom);

¾

prirodi mjesta događaja (npr. tijelo, kuća, vlak-voz, banka, automobil); ili

¾

po zatečenom stanju (npr. uređeno ili poremećeno, aktivno ili pasivno, normalno ili režirano).

Svaka klasifikacija je od pomoći, ali ni jedna ne pruža sveobuhvatan popis elemenata koji čine mjesto događaja. Ono što je važnije jeste nužnost da kriminalista razvije vještine potrebne da se mjesto događaja profilira i utvrdi broj mjesta događaja u određenom slučaju zajedno, s prirodama, garanicama i stanjem svakog mjesta događaja. U makroskopskom smislu, mjesto događaja može se odnositi na neka druga mjesta osim fizičkih lokacija. Primjerice, mjesto događaja smatra se tijelo žrtve, tijelo osumnjičenog i bilo koji dio vozila korištenog u vezi s krivičnim djelom. Osim navedenog, neke druge lokacije ili osobe uključene u krivično djelo smatraju se nadgradnjom lica mjesta događaja.

22

55 Mikroskopsko23 lice mjesta događaja odnosi se, ni više ni manje, na materijalne tragove i postoje mnogi načini da ga se klasificira, primjerice po fizičkom stanju, tipu krivičnog djela i tipovima pitanja koje valja riješiti. Nužno je da kriminalista koji rukovodi s kriminalističkom obradom uvidi i vrijednost i ograničenja materijalnih tragova, shvati međudjelovanje između makroskopskih i mikroskopskih mjesta događaja, dokuči sve vidove prenošenja tragova i raspolaže sposobnošću da brzo locira mikroskopska mjesta događaja unutar makroskopskog. Klasifikacija mjesta događaja je od izuzetne važnosti kriminalistima koji moraju odrediti mjesto događaja i shvatiti teoriju prenosa ili razmjene materijalnih tragova. Ova teorija najučinkovitije se provodi kada svi članovi uviđajne ekipe razumiju kako je klasificirano lice mjesta događaja i stoga rade kao jedan. Iskustvom i upučenošću u različita lica mjesta događaja te ssistemskom analizom predmetnog mjesta događaja može se utvrditi koja vrsta materijalnih tragova ondje postoji, gdje otkriti tragove na određenom tipu mjesta događaja unutar klasifikacije, kako prepoznati, prikupiti, pohraniti i obraditi te tragove, te naposljetku kako rekonstruisati mjesto događaja. 6. 1. 3. 3. 3. Pregled šireg prostora lica mjesta ubistva Vrlo je teško postaviti pravilo kojim bi se univerzalno riješilo koje su to granice šireg prostora mjesta događaja. To je područje po kome se izvršilac kretao prema mjestu događaja i odlazio s mjesta događaja. Na tom putu je možda došlo do odbacivanja sredstava izvršenja, nekih predmeta koje je ponio s mjesta izvršenja, presvukao se, odbacio prljavu i krvavu odjeću i sl. Na toj zoni kretanja policija treba da pregleda kontejnere za smeće, grmlje i dr. rastinje, vozila, ruševine, garaže, napuštene objekte i druga mjesta koja su pogodna za skrivanje predmeta. Takođe u pregled šireg prostora za pregled lica mjesta ulazi i traženje i pregledanje objekata koji se nalaze na pravcu kretanja izvršioca (prodavnice, banke, hoteli, pošte), a posjeduju video nadzore koji zahvataju prostor koji je predmet posmatranja, te po potrebi i izuzimanje videovrpci radi pregleda. Treba napomenuti da prilikom pronalaska predmeta koji bi se mogli dovesti u vezu, iste ne bi trebalo pomjerati bez valjanog razloga, te ih samo označiti i isti će biti obrađeni u statičkoj i dinamičkoj fazi uviđaja.

23 U mikroskopskom smislu, mjesto događaja smatra se svaki komad materijala povezan s krivičnim djelom koji se ne vidi ili jedva vidi okom.

56 6. 1. 3. 3. 4. Zaštita života Svaki kriminalni slučaj, zahtijeva različite obaveze i odgovornosti, ali prva glavna dužnost svakog policajca koji dođe na lice mjesta ubistva, je zaštita života, te prije stupanja na lice mjesta ubistva mora uzeti u obzir: 1.

Svoju sopstvenu bezbjednost, bezbjednost ostalih koji pristupaju licu mjesta,

2.

Zaštitu života i

3.

Zaštitu lica mjesta i dokaza.

Zaštita života uključuje ne samo život žrtve, već naravno uključuje i samog osumnjičenog i policajaca. Danas bi hitna medicinska pomoć trebala da bude tako organizovana i uređena da je spremna u što kraćem vremenskom roku reagovati na dojavu za pomoć, tako da nisu rijetki slučajevi da dolaze neposredno poslije policije, a nekada i prije iz razloga što onaj koji prijavljuje događaj, nadajući se da je žrtva još živa, obavještava najbližu zdravstvenu ustanovu. U takvim situacijama lice mjesta nije kvalitetno obezbjeđeno i može doći do uništavanja postojećih tragova i stvaranja novih koji su izazvani prilikom pružanja prve pomoći. Zbog izuzetnog značaja tragova koji mogu biti od presudne važnosti za daljnji tok kriminalističke obrade policajci će skrenuti pažnju medicinskom osoblju da prilikom pružanja medicinske pomoći obrate pažnju na očuvanje tragova krivičnog djela, no i pored toga će pratiti tok medicinske intervencije kako bi mogli evidentirati sve izmjene nastale na licu mjesta događaja. Ovo isto se odnosi i na vatrogasce i druge specijalizovane službe koje mogu biti angažovane. Poučene tim iskustvom mnoge policije već su poduzele aktivnosti na upoznavanju medicinskog i drugog osoblja sa osnovnim znanjima iz kriminalistike, tako da pored povećane pažnje na tragove prilikom intervencije, educiraju ih i o osnovama prikupljanja podataka od osoba koje prilikom transporta do medicinske ustanove mogu da podlegnu, a podaci koji bi se mogli dobiti od velike su važnosti za daljnji tok kriminalističke obrade. Ukliko žrtva bude prevezena u bolnicu, obaveza policajca koji obezbjeđuje lice mjesta je da zabilježi podatke o medicinskom osoblju, kao i registrasku oznaku vozila i medicinsku ustanovu gdje će žrtva biti transportovana. Ukoliko prilike dozvoljavaju policija bi trebala pratiti žrtvu do zdravstvene ustanove radi očuvanja kontinuiteta tragova i daljnje obrade žrtve nakon ukazane pomoći ili ukoliko se desi da ista podlegne. No u situacijama kada to nije moguće treba putem nadležnih policijskih uprava organizovati da u zdravstvenu ustanovu odu kriminalisti koji će izuzeti odjeću i lične stvari od žrtve, utvrditi identitet, prikupljati podatake o ozljedama

57 žrtve, prikupljati podatake o mogućim svjedocima, razgovorati sa osobljem koje je izvršilo transport, uzimanje krvi i dr. Ukoliko se pojavi potreba prevoza osobe koja je osumnjičena za krivično djelo potrebna je pratnja policije, kako zbog neposredne fizičke zaštite medicinskog osoblja, tako i zbog moguće odmazde od strane rodbine žrtve. Takođe jedna vrlo bitna stvar u takvim situacijama je ta da treba, ukoliko to dozvoljavaju okolnosti, izvršiti obezbjeđivanje tragova na izvršiocu da ne bi došlo do oštećenja što namjerno od strane istoga, što od medicinskog osoblja prilikom ukazivanja medicinske pomoći. Zbog spomenutih razloga, ako postoli vjerovatnoća da su na licu mjesta događaja generirani novi tragovi, obavezno je izuzimanje neposrednih bioloških uzoraka, mikrotragova, otisaka obuće, papilarnih linija i ostaloga od medicinskog osoblja, a kasnije i drugih osoba koje su došle u kontakt s mjestom događaja. 6. 1. 3. 3. 4. 1. Mjere zaštite pripadnika policije Nisu rijetki slučajevi kada se policajci radi zaštite kako žrtve, tako i osumnjičenog izlažu situacijama koje ozbiljno mogu da naruše njihovo zdravlje. Potrebnih mjera predostrožnosti policajci treba da se drže na mjestu događaja gdje se susreću sa krvlju i tjelesnim tečnostima. Pošto je teško odrediti ko ima prenosivu bolest, svi koji vrše istrage na licu mjestu kriminalnog događaja treba da se pridržavaju mjera predostrožnosti: 1.

Nositi odobrene jednokratne rukavice tokom odlaska na mjesto kriminalnog događaja i biti svjesni da krv i tjelesne tečnosti mogu prenositi bolest.

2.

Uzeti u obzir nošenje jednokratne maske na mjestu zločina gdje se možete susresti sa prenosivim bolestima (putem vazduha) kao što je meningitis ili tuberkuloza.

3.

Nositi zaštitu za oči i mantil za zaštitu odjeće od zaraznih bolesti kada se izlaže velikim količinama krvi i tjelesnih tečnosti.

4.

Nakon završene istrage, odložiti rukavice, maske i mantile kontaminirane krvlju ili tjelesnim tečnostima u kese zaštićene od bioloških opasnosti, temeljno operite ruke antiseptičnim putem npr. Cida pranje.

5.

Prije povratka u stanicu, ponovo oprati ruke sa vodom i sredstvom za pranje protiv bakterija npr. Bacti-Stat.

6.

Ograničiti broj istražitelja na mjestu zločina koji mogu doći u kontakt sa izvorom potencijalne infekcije.

7.

58 Savjetovati ostale prisutne na licu mjestu događaja koji mogu doći u kontakt sa izvorom potencijalne infekcije.

8.

Izvršiti dekontaminaciju cjelokupne opreme korištene prije vašeg povratka u stanicu.

9.

Odmah presvući odjeću kontaminiranu sa krvlju i ostalim tjelesnim tečnostima i izvršiti njenu dekontaminaciju.

10. Koža predstavlja efektnu barijeru za sprečavanje zaraznih bolesti. Oprati sva kontakt mjesta što prije nakon izlaganja da bi se izbjegla kontaminacija. Rane kao što su posjekotine, bolna mjesta, napukotine na koži bez obzira na veličinu, obezbjeđuju prolaz infekcijama u tijelo. Ova mjesta treba da se dobro zaviju. 11. Napraviti izvještaj vezan za sva izlaganja krvlju ili ostalim tjelesnim tečnostima u roku 24 sata od izlaganja. Radnici policije, naročito ekipe koje prve dođu na lice mjesta nerijetko su u prilici da pružaju prvu pomoć žrtvama krivičnog djela, a i samom izvršiocu krivičnog djela, pri čemu postoji opasnost od neposrednog kontakta s tjelesnim tekućinama, te nakon pružene prve pomoći odmah, ili što prije treba oprati ruke i ostale kontaminirane dijelove tijela sapunom i vodom ili posebnim tečnostima. Slučajeva zaraze HIV-om pri pružanju prve pomoći umjetnim disanjem do sada nije poznato. No ipak postoji teoretska mogućnost da se bolest i na taj način prenosi, naročito ako žrtva krvari kroz usta. Prilikom pružanja ovog vida prve pomoći jedina mjera zaštite koja se može primjeniti , jeste da se čistom maramicom ili komadom čiste tkanine prije postupka ukloni krv s usta povrjeđene osobe. Nakon primljene prve pomoći poželjno je da spasitelj višekratno ispire usta vodom. Danas postoji posebna plastična pumpa preko koje se pruža pomoć «usta na usta», no policija na području BiH ne raspolaže sa takvim i drugim sredstvima, usljed čega postoji rizik od zaraze. Što prije, a najkasnije u prostorijama policije svi prisutni treba da dekontaminiraju bilo koju opremu koja je bila izložena krvlju ili ostalim tjelesnim tečnostima koje su se mogle prenijeti na opremu na licu mjestu događaja kao i na odjeću koja je kontaminirana sa krvlju, povraćenom masom ili ostalim tjelesnim tečnostima sa lica mjesta događaja na slijedeći način: 1. Presvucite što prije kontaminiranu odjeću, 2. Koristite jednokratne rukavice prilikom čišćenja kontaminirane odjeće ili opreme, 3. Izvršite pretpranje kontaminirane odjeće, odvojeno u dezinficirajućem deterdžentu, sa vrućom vodom i onda operite na uobičajeni način, 4. Koristite plastične kese za transport kontaminiranih djelića prije pranja.

59 Mjere predostrožnosti a. Izbjegavati nepotreban kontakt sa krvlju ili ostalim tjelesnim tečnostima. b. Uvijek nosite rukavice pri kontaktu sa osobama koje krvare ili pri kontaktu sa ostalim tjelesnim tečnostima. c. Temeljito operite ruke poslije svakog kontakta. d. Očistite opremu natopljenu krvlju ili ostalim tjelesnim tečnostima. S toga kada ovo sve sagledamo vidimo da policajci u situacijama koje su rizične, moraju biti izuzetno oprezni, a posebno se to odnosi na članove ekipe za uviđaj, te na osoblje koje obrađuje i ispituje materijalne tragove biološkog porijekla u laboratorijama. 6. 1. 3. 3. 5. Komunikacija na licu mjesta „Komunikacija je ključ uspjeha«. Zamislite da se nalazite na mjestu događaja nekoliko minuta nakon ubistva. Ljudi počinju da izlaze iz obližnjih zgrada, stvara se velika gužva. Oni su prvi na mjestu događaja, obični ljudi koji su se zatekli u blizini, počinju da pomažu žrtvi kojoj je potrebna različita vrsta pomoći. Ovi ljudi također daju prve informacije itd. U vazduhu se osjeća panika i zbunjenost kada prvi policajci dođu na lice mjesto događanja. Ukoliko imamo sreće, stići će se prije predstavnika medija. Svi članovi tima odgovaraju rukovodiocu obezbjeđenja lica mjesta, koji im prenosi sve potrebne informacije, tako da znaju kakva pitanja postavljati. Očigledno, efikasno komuniciranje nije moguće ukoliko svaki član tima ne zna o čemu tačno treba razgovarati sa svojim suradnicima. Mogu se koristiti različite metode komuniciranja, počevši od neformalnog klimanja glavom, pa sve do oficijalnog pisanog dokumenta. Neke od ovih metoda obuhvataju: 1. Gestove, poput klimanja glavom, pokazivanja i slično, 2.Signali rukama, 3. Kuriri koji nose usmene ili pismene poruke, 4. Voki–toki i dr. Sve ove metode se mogu koristiti, odnosno, se koriste tokom vođenja kako obezbjeđenja lica mjesta, tako i tokom provođenja uviđaja, a i poslije u toku nastavka kriminalističke obrade, jer najbitnija činjenica koju trebate zapamtiti je: “da je samo dobro informisan tim, siguran i efikasan u svom radu”. 6. 1. 4. Vršenje uviđaja Vršenje uviđaja je veoma značajna istražna radnja kriminalistike. Radi što stručnijeg i potpunijeg obavljanja ove istražne radnje, neophodno je da sastav uviđajne ekipe bude usklađen sa procesnim odredbama i kriminalističkim pravilima

60 i nju bi trebalo da sačinjavaju: javni tužilac ili njegov zamjenik, kriminalista (istražitelj) koji radi po liniji suzbijanja krvnih delikata, kriminalistički tehničar, ljekar specijalista sudske medicine, kao i drugi vještaci, u zavisnosti od sredstva izvršenja (balističar, stručnjak za protivdiverzionu zaštitu, biohemičar i sl.). Odgovorno lice koje je učestvovalo u obezbjeđenju lica mjesta informiše javnog tužioca, odnosno kriminalistu (ovisno o tome ko vodi uviđaj) o svim prikupljenim činjenicama i okolnostima u vezi sa izvršenim ubistvom, o zatečenom stanju i eventualnim promjenama na licu mjesta. U obiljeleženi krug lica mjesta kriminalistički je ispravno da prvi nastupaju kriminalistički tehničar i vještaci odgovarajuće struke, kako bi prethodno obiljeležili vidljive tragove i preduzeli mjere da se ne gazi po određenoj površini gde je logično pretpostaviti da će se u dinamičkoj fazi uviđaja pronaći mikrotragovi. Sasvim je pogrešna praksa da lice mjesta prethodno obiđu svi članovi uviđajne ekipe, pa da se potom otpočne sa vršenjem uviđaja, jer to može dovesti do promjene ili uništenja postojećih i nastajanja novih nerelevantnih tragova. Tokom uviđaja treba nastojati da se dobiju odgovori na što više zlatnih pitanja kriminalistike i da se razjasne sve bitne činjenice i okolnosti. U svakom slučaju, stručno izvršen uviđaj trebalo bi da razjasni slijedeća bitna kriminalističkotaktička pitanja: ¾ Da li kriminalni događaj predstavlja krivično djelo ili je samo rIječ o samoubistvu, zadesnoj ili prirodnoj smrti?

ubistva,

¾ Na kom mjestu i u koje je vrIjeme izvršeno ubistvo? ¾ Na koji način i kojim sredstvom je izvršeno? ¾ Utvrditi identitet žrtve? ¾ Da li je bio jedan ili više učinilaca? ¾ Put dolaska, kretanje i način ponašanja na licu mjesta i put od laska učinioca? ¾ Koja su mjesta, odnosno lokacije odakle su se mogle videti ili čuti pojedine spoljne vidne ili čujne manifestacije koje su pratile izvršenje ubistva? ¾ Motiv učinioca? ¾ Osumnjičena lica? Posebnu pažnju valja usmeriti na utvrđivanje činjenice da li je mjesto pronalaska leša stvarno mjesto izvršenja ubistva i uz pomoć vještaka sudskomedicinske struke pokušati približno odrediti vrijeme nastajanja smrti, jer davanje što preciznijeg odgovora na ova dva zlatna pitanja kriminalistike (mjesto i vrijeme) omogućava i lakšu provjeru alibija osumnjičenog lica.

61 Odgovori na postavljena kriminalističkotaktička pitanja dobijaju se kroz dinamičku i statičku fazu uviđaja u kojima učestvuju svi članovi uviđajne ekipe svaki u domenu svojih ovlašćenja i stručnih znanja. U statičkoj fazi uviđaja kriminalistički tehničar prvo označava i obiljeležava tragove predmeta, pa se potom opisuje izgled lica mjesta, tako da se ne pomjeraju stvari i leš, ali uz tačno navođenje mjesta pronalaženja pojedinih tragova i predmeta. Takođe se opisuje položaj leša, kao i vidljivi tragovi na njemu. U postupku opisivanja činjeničnog stanja uvijek se polazi od opšteg ka posebnom, shodno kriminalističkotaktičkim pravilima vršenja uviđaja. Uporedo ili neposredno fiksiranja zatečenog stanja, putem zapisnika o uviđaju (što poslije je u zavisnosti od složenosti situacije na licu mjesta), kriminalistički tehničar sastavlja skicu lica mjesta, odnosno kroki, a potom isto fiksira fotografisanjem. Pošto fotografija ne može da obuhvati celokupnu situaciju na licu mjesta, potrebno je da se lice mjesta fotografiše sa više strana, pod različitim uglovima i sa različite daljine. Fotografisanje vršiti takođe od opšteg ka posebnom, tj. od šireg izgleda lica mjesta pa do pojedinih tragova ili drugih bitnih detalja. Dinamička faza uviđaja podrazumijeva detaljan pregled mjesta izvršenja krivičnog djela ubistva, uključujući pomjeranje stvari i leša, radi pronalaženja mikrotragova, ali i vidljivih tragova, predmeta ili dijelova predmeta koji su u statičkoj fazi bili skriveni ili nepristupačni. Pronađeni tragovi i predmeti opisuju se u zapisniku o uviđaju, s tom što se prethodno označe, odnosno oblježe. Takođe, fotografišu se i to tako da predstavljaju cjelinu sa fotografijama iz statičke faze uviđaja. Ovi tragovi i predmeti se takođe unose u skicu lica mjesta. Kriminalistički tehničar i vještaci odgovarajuće struke uzimaju tragove i predmete, kao i potrebne uzorke, stručno ih pakuju i transportuju radi daljeg vještačenja. Bitno je da se tokom uviđaja pronađu svi relevantni tragovi i predmeti i da se pravilno, shodno procesnim odredbama i kriminalističkim pravilima, fiksiraju zapisnikom o uviđaju, fotoelaboratom ili video kasetom i skicom lica mjesta, vodeći računa o tome da svi detalji činjeničnog stanja budu identično fiksirani u svim navedenim procesnim dokumentima. Tokom uviđaja važno je nastojati da se razjasne i neka druga pitanja od kriminalističkog značaja: ¾ položaj žrtve i učinioca u momentu ubistva, ¾ fizička konstrukcija učinioca s obzirom na način izvršenja i fizički izgled žrtve, ¾ koje je sve tragove ubijeni mogao ostaviti na učiniocu, ¾ da li je učinilac povređen i po kojim delovima tijela, ¾ da li mu je pocepan neki deo garderobe i koji, ¾ da li je učinilac tražio određene predmete, novac ili dokumentaciju, ¾ da li je poznavao prilike, ¾ da li je koristio vozilo i slično.

62 Koje će se od navedenih činjenica razjasniti i utvrditi individualno je za svaki konkretan slučaj ubistva, što, svakako, upućuje na zaključak da se uviđaj kod ubistva ne smije vršiti isključivo na užem dijelu lica mjesta gde je pronađen leš, već je potrebno izvršiti detaljan i sistematski pregled šire okoline radi pronalaženja tragova i predmeta u vezi sa ubistvom i njegovim učiniocem i utvrđivanja drugih bitnih činjenica i okolnosti. 6. 1. 4. 1. Tragovi i predmeti na mestu izvršenja ubistva U zavisnosti od načina, sredstva, mjesta i vremena izvršenja i od kretanja i ponašanja učinioca pre izvršenog ubistva, za vrijeme ubistva i poslije njega, kao i činjenice da li je bilo otpora žrtve, odnosno međusobne borbe na licu mjesta, moguće je pronaći raznovrsne tragove i predmete koji mogu poticati od učinioca, sredstva izvršenja i od žrtve. Koji će se tragovi zateći na licu mesta, u kakvom stanju i u kom stepenu relevantnosti, zavisi i od protoka vremena za saznanje da je izvršeno ubistvo nekog lica, od blagovremenog izlaska na lice mjesta i preduzimanja mjera na njihovom očuvanju, odnosno sprječavanju mogućih promjena i njihovog eventualnog uništenja. Navedeni razlozi, uglavnom, utiču na to koji će se tragovi i predmeti pronaći na licu mjesta, ali se u praksi najčešće mogu naći sliedeći tragovi učinioca: ¾

tragovi krvi,

¾

sperme,

¾

dlake,

¾

pljuvačke,

¾

izmeta i

¾

drugih izlučevina (grupa bioloških tragova),

¾

papilarnih linija,

¾

stopala, noktiju,

¾

zuba,

¾

zemlje,

¾

prašine,

¾

boja,

¾

laka,

¾

odjeće,

¾

vlakana,

¾

mirisa i dr.

63 Kod krivičnih djela ubistva (kao i kod drugih krivičnih dela iz grupe krvnih delikata) najčešće su prisutni tragovi krvi od žrtve, ali mogu poticati i od učinioca, ukoliko je on povređen, a mogu se naći na žrtvi, učiniocu, sredstvu izvršenja i drugim predmetima na licu mjesta koji se pojavljuju kao njihovi nosioci, kao i na putu odlaska učinioca sa mjesta izvršenja krivičnog djela. Tragovi krvi uglavnom su služili kao eliminacioni tragovi sve do novih izuma i uvođenja genetike u kriminalistiku, tj. otkrivanja mogućnosti korišćenja DNK testa (dezoksiribonukleinska kiselina), koji predstavlja genetski trag jednog lica i omogućuje njegovu identifikaciju isto kao i trag papilarnih linija, pa se zbog toga naziva „genetski otisak prstiju". Iz uzorka krvi ili sperme (sa spermatozoidima) može se odrediti jedinstvena genetska struktura nekog lica i naučnici isključuju mogućnost da se kod dva lica pojavi ista genetska struktura, uz dozvolu izuzetka kod jednojajčanih blizanaca. DNK se nalazi u hromozomima svake pojedine tjelesne ćelije i kod svakog čovijeka je različit, što predstavlja osnov da i trag krvi bude identifikacioni trag. Osim tragova, na mjestu izvršenja krivičnog djela mogu se pronaći i raznovrsni predmeti koji potiču od učinioca, kojima nije izvršeno krivično djelo, ali su kao materijalne indicijalne činjenice od bitnog kriminalističkog značaja, naročito u odnosu na postavljanje verzija ko može biti osumnjičeno lice. Ovi predmeti ne dovode se u vezu sa krivičnim djelom i učiniocem po osnovu tragova (bilo na njima ili da su oni ostavili tragove), već po osnovu posebnih svojstava i odnosa prema učiniocu. Naime, učinilac na mjestu izvršenja ubistva u mnogim slučajevima ostavlja razne predmete, ponekad svesno jer mu smetaju, dok ih u određenim situacijama izgubi ili zaboravi na licu mesta, tako da u tom trenutku nije ni svestan da su ostali pojedini predmeti koji su njemu pripadali. Najčešće su to priručni predmeti učinioca (štap, tašna, kišobran), predmeti lične upotrebe (lula, muštikla, tabakera, minđuša, sat, lančić), predmeti odeće (kapa, šešir, sako, kaput, rukavice), predmeti obuće (cipele, patike, čizme), dijeelovi odjeće i obuće (dugmad, otrgnuto parče platna od garderobe, dijeelovi đona cipele, kože, skaja), kao i drugi predmeti (pisma, kasete, isprave i razna dokumentacija). U zavisnosti od vrste sredstva izvršenja, na licu mjesta mogu se pronaći pojedini tragovi ili dijelovi, kao i sredstvo kojim je izvršeno ubistvo. Ukoliko je ubistvo izvršeno vatrenim oružjem, to mogu biti tragovi baruta, gareži, plamena, zrno, čaura, a u nekim slučajevima i vatreno oružje iz kojeg je pucano. Posebno su bitni ispaljeno zrno i izbačena čaura, jer su tragovi unutrašnjosti cijevi koji ostaju na zrnu prilikom ispaljenja (oružje sa olučenim cevima) i tragovi udarne igle na čauri, identifikacioni tragovi, pošto se odgovarajućim balističkim veštačenjem može utvrditi konkretno oružje iz kojeg je pucano i kojim je izvršeno krivično djelo ubistva. Najčešće trag žrtve na licu mjesta jeste trag krvi koji može da se nađe na samoj žrtvi, na okolnim predmetima, zidovima, patosu i plafonu, kao i na učiniocu. Osim toga, na mjestu izvršenja ubistva mogu se naći i tragovi noktiju, zuba, vlakna, dlake i papilarnih linija, koji potiču od žrtve, a koji imaju posebno relevantan značaj ukoliko se pronađu na osumnjičenom licu.

64 Pojedini tragovi, koji potiču od učinioca, mogu se naći i na žrtvi. Pored tragova krvi, to mogu biti i tragovi dlake, zuba, noktiju, vlakna i sl., a postoje i tragovi od sredstva izvršenja na žrtvi, koji mogu biti različiti u zavisnosti od toga o kojem se konkretnom sredstvu radi. Na žrtvi i učiniocu mogu se pronaći i specifični mikrotragovi koji mogu da se zadrže ispod noktiju (prljavština ispod noktiju), a koji potiču od tkiva ili odeće učinioca, odnosno žrtve, što je opet u uzročnoj vezi sa načinom izvršenja ubistva i razvojem toka kriminalnogdogađaja. Tragovi pronađeni na mjestu izvršenja krivičnog djela ubistva, uz njihovo stručno i logičko dalje korišćenje, uzimajući u obzir i negativne činjenice koje postoje na licu mesta, imaju izuzetan kriminalističkooperativan značaj jer predstavljaju indicijalnu osnovu za postavljanje adekvatnih verzija i planiranje daljeg toka kriminalističke obrade. Ilustrovaćemo to sledećim primjerom: Policiji je prijavljeno da se u susjednom selu, u jednom potoku, nalazi nepoznati leš muškog pola s prednjim dijelom tijela, tj. glavom u vodi. Radnici policije, koji su odmah došli na lice mjesta, radi preduzimanja mjera na njegovom obezbijeđenju, zapazili su da čizme na lešu, koje su bile van vode, nisu blatnjave, iako je put do tog mjesta na potoku izrazito blatnjav, tako da se do tog mjesta nije moglo doći, a da blato ne ostane na cipelama. Pravilno su postavili verziju da lice nije tu ubijeno (ukoliko se radi o ubistvu), već da je leš donesen i bačen u potok. Tragovi stopala i kolica nalazili su se od mjesta gde je leš pronađen pa do susjedne, ne mnogo udaljene, kuće u kojoj je živjela jedna udovica srednjih godina. Obdukcijom leša utvrđeno je da smrt nije bila nasilna, već da je uzrok smrti bio infarkt srca, na osnovu čega se odmah zaključilo da se ne radi o krivičnom djelu ubistva, ali je slučaj trebalo u potpunosti razjasniti da bi se otklonile sve eventualne sumnje. Pronađeni tragovi omogućili su postavljanje verzije da udovica ima određenu vezu s ovim slučajem, ili da su joj bar poznate neke bitne činjenice. Verzija je bila osnovana i udovica je ispričala da je pokojnik bio njen ljubavnik, da je i kritične noći došao kod nje i da je u toku intimnosti iznenada umro. Ona je u strahu, da ne bude okrivljena za njegovu smrt i da bi izbjegla sramotu, leš stavila u kolica, odvezla ga do potoka i u isti izbacila na mjestu gde je pronađen. Njena verzija je potvrđena i pronađenim tragovima na kolicima i njenim cipelama, kao i izjavama lica, njenih neposrednih komšija. 6. 1. 4. 1. 1. Mrtvo tijelo Najvažniji dokaz koji nedvojbeno ukazuje da je izvršeno krivično djelo je «mrtvo tijelo«, te se istome prilikom pronalaska, mora posvetiti posebna pažnja. Najčešće ga zatičemo na licu mjesta ubistva, no dešava se da se zbog ukazivanja pomoći izvrši prevoz do zdravstvene ustanove gdje podlegne na putu ili u zdravstvenoj ustanovi, kao i na drugim mjestima s ciljem uništenja ili prikrivanja dokaza. Ukoliko se tijelo nakon pružanja medicinske pomoći nalazi u bolnici to će se konstatovati i poželjno bi bilo da se nad istome izvrši uviđaj, što je u praksi rijedak slučaj.

65 Stoga, sa kriminalističkog stanovišta, veoma je bitno izvršiti detaljan opis i pregled leša tokom uviđaja, jer mogu pružiti mnoge korisne operativne informacije. Opis leša vrši ljekar specijalista sudske medicine, a spoljašnji pregled leša, radi pronalaženja tragova i utvrđivanja načina i sredstava izvršenja ubistva, pored ljekara sudske medicine, vrši i kriminalistički tehničar, kao i drugi vještaci, u zavisnosti od sredstva kojim je izvršeno ubistvo (balističar, trasolog, biohemičar i sl.). Sve nađene činjenice opisa i pregleda leša fiksiraju se zapisnikom o uviđaju i fotografišu. Posebno je od značaja da se spoljašnji pregled leša detaljno obavi, kako se ne bi dogodilo da se tokom transporta leša na obdukciju unište ili izmene relevantni tragovi koji i nisu pronađeni na uviđaju, ili da čak nastanu novi tragovi koji nisu u vezi sa krivičnim djelom ubistva i njegovim učiniocem, što se negativno može odraziti na efikasnost daljeg toka operativne delatnosti, a naročito prilikom postavljanja verzija. Na licu mjesta preduzimaju se adekvatne mjere na utvrđivanju identiteta leša, u skladu sa kriminalističkotaktičkim i tehničkim pravilima, budući da je ta činjenica, takođe, bitna za postavljanje verzija i planiranje daljeg toka kriminalističke obrade. Mjesto pronalaska leša treba tačno fiksirati u zapisniku o uviđaju, fotografisanjem i skicom lica mjesta, kako ne bi bilo nikakvih problema u eventualnoj kasnijoj rekonstrukciji kriminalnog događaja. Nužan je i detaljan opis položaja u kome je leš nađen, s tim što se mora voditi računa o položaju ruku i nogu i da li u rukama drži neki predmet ili neki drugi sadržaj i koji, kao i stanje odjeće i obuće na lešu. Pošto se zapisnički fiksira položaj leša, kriminalistički tehničar će ga fotografisati u sklopu cjelovitog lica mjesta. Potom će se fotografisati izgled leša sa vidljivim tragovima, vodeći računa da se tragovi fotografišu razmjernom fotografijom. Opis leša vrši se prema kriminalističkotehničkim pravilima za lični opis, a obavezno obuhvata pol, visinu, starost, boju i oblik kose, obrve, nos, oči i uši. Cilj pregleda leša jeste pronalaženje mikro i drugih tragova i preduzima se u dinamičkoj fazi uviđaja. Pažnju bi posebno trebalo usmjeriti na pronalaženje tragova učinioca, kao i na tragove zemlje na obući, u šakama i na odjeći žrtve, radi utvrđivanja da li je mjesto pronalaska leša i mjesto izvršenja ubistva. Ljekar specijalista za sudsku medicinu detaljno opisuje sve vidljive povrede na lešu i stanje leša u pogledu ukočenosti i mrtvačkih mrlja. U zavisnosti od načina izvršenja ubistva, ruke žrtve mogu da budu važan izvor operativnih informacija, bez obzira na to da li se radi o tragovima ispod noktiju ili o nekim drugim mikrotragovima koji potiču od učinioca, što potvrđuje i sledeći primer: „Nepoznati učinilac zadavio je jednu stariju ženu. Ispod noktiju ubijene pronađeni su mikrotragovi vlakana, a što je još bitnije na njenoj lijevoj ruci pronađena su vlakna, koja su kao tragovi bili od izuzetnog kriminalističkog značaja, upravo zbog mjesta na kome su pronađeni. Na osnovu pronađenih vlakana došlo se do verzije o izgledu odjeće učinioca. Upornim operativnim radom prikupljene su indicijalne činjenice na osnovu kojih se mogla postaviti verzija o osumnjičenom licu,

66 koje je na sebi nosilo sako od štofa, kojem su u potpunosti odgovarala pronađena vlakna na ruci žrtve, odnosno vještačenjem je utvrđena nesumnjiva podudarnost vlakana sa ruke ubijene sa materijalom sakoa. Iako tragovi vlakana nisu identifikacioni tragovi, ostale činjenice su ukazivale na stepen osnova sumnje u odnosu na to lice i doprinele eliminaciji drugih lica sa sakoom istog materijala, a rezultati vještačenja vlakana potvrdili su osnovanost takve sumnje, pa je osumnjičeno lice lišeno slobode. U razgovoru, osumnjičeni je priznao ubistvo i izneo činjenicu da ga je u toku zadavljenja oštećena lijevom rukom snažno uhvatila za rukav njegovog sakoa, što je i uzrokovalo ostavljanje tragova vlakana, koji su doprineli otkrivanju učinioca“. U prljavštini ispod noktiju mikrotragovi su uglavnom dobro zaštićeni, dok na drugim dijelovima leša, pa i ruci, mogu lako da se izgube, unište ili promijene tokom transporta leša, pa se stoga insistira na detaljnom pregledu leša na mjestu izvršenja krivičnog dela. Ljekar specijalista sudske medicine, s obzirom na određene spoljne promjene na lešu, može da se izjasni o približnom vremenu nastanka smrti, što je od bitnog značaja za planiranje dalje operativne djelatnosti. Poznato je da se leš hladi poslije smrti oko jedan Celzijusov stepen za jedan sat, što se može koristiti, ali samo do izjednačavanja temperature leša sa okolnom temperaturom. Mrtvačke mrlje zahvataju cijelu površinu tijela 34 časa poslije smrti, dok se trag pritiska pojavljuje 1012 časova poslije smrti. Mrtvačka ukočenost obično se pojavljuje 24 časa poslije smrti, a potpuno je izražena 810 časova, postepeno popušta od 2448 časova, a nestaje poslije tri do četiri dana. Obdukcijom leša dobijaju se odgovori na sledeća pitanja: ¾ Šta je uzrok smrti i da li je ona bila nasilna? ¾ Koje povrjede, osim smrtne, još postoje? ¾ Kojim sredstvima su povrjede nanete? ¾ Koje su povrjede zaživotne, a koje su nanesene poslije smrti? ¾ Kad je nastupila smrt? ¾ Da li ima povrjeda za koje se može zaključiti da su odbrambene? ¾ Da li je ubijeni bio u alkoholisanom stanju? ¾ Da li je ubijeni bolovao od neke druge bolesti i njen uticaj na nastanak smrti? ¾ Da li se na rukama, odnosno u prljavštini ispod noktiju nalaze mikrotragovi i koji? ¾ Da li na žrtvi ima nekih specifičnih povreda ili promjena koje mogu biti indikativne u odnosu na učinioca (ogrebotine noktima, ujed zubima, iščupana kosa, brada i sl.)?

67 U određenim situacijama moraju se vršiti i naknadne ekspertize, a ako se sumnja da je ubistvo izvršeno trovanjem, onda se na ekspertizu šalju pojedini organi ili dijelovi organa leša (isječci), radi utvrđivanja vrste otrova i drugih bitnih činjenica. Od početka uviđaja pa do okončanja kriminalističke obrade, rukovodilac kriminalističke obrade mora ostvariti potpunu saradnju sa vještakom sudskomedicinske struke, kao i sa ostalim vještacima i kriminalističkim tehničarem koji treba da bude član ekipe koja radi na rasvjetljavanju konkretnog ubistva. Rezultati kriminalističke obrade, nalazi i mišljenja sudskomedicinskih i drugih vještaka stalno se dopunjuju. To ovim veštačenjima posebno daje kriminalističku dimenziju, pa je zbog toga pogrešna praksa kada se ova saradnja prekida odmah poslije završetka obdukcije, što navodi na zaključak da se ona mora nastaviti tokom realizacije kriminalističke obrade. Međusobna saradnja posebno dolazi do izražaja u situacijama u kojima su, tokom preduzetih operativnotaktičkih radnji i mjera i istražnih radnji na provjeri postavljenih verzija, prikupljeni takvi podaci i informacije koji se ne poklapaju u potpunosti sa sudskomedicinskim nalazom ili nalazom nekog drugog vještaka, ili kada se obducent tokom izvršene obdukcije nije mogao izjasniti o načinu nanošenja smrtonosnih povrjeda. Prije nego tijelo pomjerimo sa lica mjesta najprije se kredom, bojom ili drugim prikladnim materijalom na tlu označi položaj tijela tako da se vide osnovne konture tijela i ekstremiteta, potom se opisuje mjesto gdje je tijelo nađeno, opisuje se smijer gdje je glava bila okrenuta, a ako na licu mjesta ima više mrtvih tijela u blizini, dobro bi bilo navesti međusobni položaj tijela na licu mjesta. Poseban problem predstavljaju sakriveni leševi kako navodi T. Marković jer se obično radi o zakopanim leševima, gdje kriminalistička praksa poznaje slučajeve zakopavanja ispod auto cesta, u temeljima zgrada i dr. mjestima. Traganje za ovakvim leševima nerijetko je bezuspješno. Pošto mrtva tijela prilikom raspadanja razvijaju temperaturu od nekoliko desetina stupnjeva celzijevih moguća je primjena termovizije ili termografije. Riječ je o metodi koja koristi jednostavan princip: otkriva izvjesne toplinske obrasce i daje ih na uvid bilo kao fotografiju ili kao film. Ovi obrasci se nazivaju termogramima i predstavljaju temperaturni profil predmeta. Termografija je grana infracrvene radiometrije, koja mjeri i bilježi infracrvene valove emitirane iz pravca predmeta. Osnovni je princip registracija valova. Neki predmeti apsorbiraju veliku količinu infracrvene energije, ali i emitiraju tu energiju u istoj količini koju apsorbiraju. To omogućava mjerenje otpuštene energije i njeno dovođenje u vezu s temperaturom predmeta. Ovim postupkom može se utvrditi npr. da li je nedavno s parkinga odvežen automobil, da li se negdje u šumi na određenom mjestu nalazio (nedavno uklonjen) ili nalazi leš itd. Mogu se pretraživati vodene površine i na temelju razlike u temperaturi utvrditi gdje se na dnu nalazi leš čija je temperatura povišena zbog truležnih procesa.

68 Kao jedan od načina otkrivanja lokacija gdje se nalazi leš ili leševi je primjena analize tla kao i analize ključnih geomorfoloških uzoraka. Ove dvije metode zavise od interpretacije izmjena ili neprisustva izmjena u strukturi tla, a pouzdanost analize zavisi od stručnosti lica koje je vrši. Takođe je moguća primjena podzemnog radara koje je sofisticiranije sredstvo za uočavanje prikrivenih grobnica, korišteno u Britaniji, USA i Australiji, a koristi se tako da locira područje na kome je došlo do poremećaja tla. U kriminalistici se smatra da je najsloženiji slučaj kada se radi o komadanju leša, koje nije često i vrši se iz sasvim drugih motiva (iz bjesa, mržnje, duševna poremećenost). U tim situacijama mogu se postaviti određena kriminalističko–taktička pitanja, kao što je: da li dijelovi pripadaju jednom ili više leševa, koji je uzrok smrti, kad i gdje je nastupila smrt, kada je izvršeno raskomadavanje leša, životna dob, pol, kojim je oruđem ili sredstvom izvršeno tranširanje leša, da li je ubica poznavao anatomiju ljudskog tijela i vještinu obdukcione tehnike, da li dijelovi leša govore o ličnosti učinioca i nekim drugim podacima. Na ova i druga pitanja odgovor nam daje vještak sudske medicine sa kojim policija od samog početka mora tijesno da sarađuje. 6. 1. 4. 1. 1. 1. Identifikacija žrtava U ovome dijelu govori ćemo o kriminalističkim metodama identifikacije, kada su u pitanju veće katastrofe i specifičnostima identifikacije žrtava24 eksplozije, kojom prilikom se pojavljuje potreba za identifikacijom večeg broja ljudskih leševa i povređenih osoba. Identifikacija osoba, uopšte je postupak kojim se utvrđuju i uspoređuju pravna, faktična i biološka obilježja po kojima se jedna osoba razlikuje od druge osobe. Pravna obilježja svaka osoba dobiva na temelju zakonskih propisa (ime, prezime, bračni status, državljanstvo, prebivalište i dr.). Ova obilježja mogu se promijeniti na isti način kako su i stečena. Faktička obilježja čovjek stječe samim činom rođenja (datum rođenja, mjesto rođenja, nacionalnost i dr.), i ona su potpuno neovisna od volje čovjeka. U kriminalističkom smislu najvažniju ulogu igra utvrđivanje čovjeka u biološkom smislu, putem tzv. biološkog identiteta. Obilježja biološkog karaktera su materijalni sadržaj identiteta pojedinca i bit njegovog identiteta. Iako pojam identitet sam po sebi obuhvaća ukupnost svih obilježja jedne osobe, u procesu kriminalističke identifikacije ne uzimaju se u obzir sva obilježja, nego samo ona koja su dostatna da se sasvim pouzdano utvrdi identitet neke osobe, odnosno ono po čemu se ta osoba razlikuje od svih ostalih osoba.

24 “Žrtvom kriminalnog događaja se smatraju sve osobe koje su pojedinačno ili kolektivno pretrpjele štetu, uključujuči fizičke i mentalne povrede, emocionalne patnje, ekonomski gubitak ili bitno ugrožavanje njihovih temeljnih prava radnjama i propustima koji prestavljaju povredu krivičnih zakona”.

69 Postoje tri osnovna načina kriminalističke identifikacije osoba: 1. evidencijska25, 2. istražna26 i 3. ekspertizna27. Međutim, danas pri tome posebnu ulogu igra utvrđivanje identiteta osoba pomoću DNK28 analize. No, u slučajevima kada se pronađe leš, situacija je dosta teža nego kod identifikacije živih osoba, jer samo u pojedinim slučajevima kod identifikacije živih osoba može predstavljati složen zadatak, dok kod pronalaska leša29 gotovo uvijek je složen zadatak i neophodna je obdukcija. Znači, da će se pri obdukciji morati poduzeti potrebne mjere kako bi se ustanovio identitet leša. Ova obaveza ostaje i onda kada je poznat identitet. Najčešče pogreške pri identifikaciji nastaju zbog promjena na lešu. Lice više nema mimike i pantomimike, lice je samo maska, boja je druga, leš je zauzeo položaj koji nema živi čovjek itd. Stoga načelo kritičnosti je ovdje od velike važnosti zbog tzv. «trećeg čovjeka«. Zbog toga je stvoreno kriminalističkotaktičko pravilo da svaki leš u pogledu čijeg identiteta postoji makar i najmanja nesigurnost treba tretirati kao napoznatog mrtvaca. Tom prilikom je vrlo značajno da se izvrši opisivanje po pravilima kriminalistike, a posebnu pažnju posvetiti individualnostima (mladeži, tetovaže, ožiljci i dr.). Naročitu pažnju treba obraditi na vilicu iz razloga što su zubi krajnje otporni (čak i na vatru), a nema dva čovjeka sa istim karakteristikama zuba. U tim situacijama pomoć zubara je dragocjena. Fotografisanje nepoznatog mrtvaca je neophodno i radi raspisivanja objave, pa i u sredstvima javnog informisanja. Kada su pronađeni neidentificirani ostaci kostura, a klasične metode identifikacije ne daju rezultata, postoji mogućnost korištenja tehnike trodimenzijalne facijalne rekonstrukcije. Postupak rekonstrukcije započinje prikupljanjem početnih informacija o slučaju, gdje su ostaci pronađeni, kakvu je odjeću osoba nosila, izgled samog mjesta događaja, o pronađenim materijalnim tragovima i dr. Zatim se antropološkom analizom određuje približna starost, spol, građa i rasa, nakon čega se pristupa modeliranju. Lubanja se stavlja na stup, stvara se improvizovani vrat, zatim se na temelju podataka dobijenih antropometriskim istraživanjima na lubanju postavljaju markeri prema kojima se kasnije nanosi na čitavu površinu lubanje plastelin. Na osnovu tih podataka stručne osobe, obično umjetnici koji raspolažu znanjima iz forenzičke antropologije, određuju konture lica, oblik, debljinu i duljinu nosa, širinu usta i položaj očiju. Nakon izrade skulpture na glavu se stavlja perika čiju će boju i dužinu odrediti umjetnik po svome Identitet se utvrđuje putem raspoloživih evidencija. Identitet se utvrđuje npr. putem prepoznavanja po fotografiji ili “uživo”. 27 Identitet se utvrđuje putem vještačenja. 28 DNK i daktiloskopija, ukoliko se imaju nesporni uzorci, su za sada najsigurniji načini utvrđivanja identiteta neke osobe, a samim tih i nepoznatog mrtvaca. 29 Identifikaciju mrtve osobe možemo podijeliti na: 1. Potvrđivanju identiteta poznatih mrtvaca i 2. Identifikaciju nepoznatih. 25 26

70 nahođenju. Po završetku se skulptura fotografiše i objavljuje u medijima i koristi u operativne svrhe radi identifikacije leša. (Pavliček, J., 2002.) Danas, zahvaljujući nauci, postoje razne tehnike pomoću kojih je moguće rekonstruisati izgled osobe na osnovu pronađene lubanje, što uveliko pomaže bržoj i kvalitetnijoj identifikaciji nepoznatih leševa30. Riječ je o izravnim metodama identifikacije i prilikom primjene nekih od njih ne mora značiti da se trebaju i ostale primjeniti ako je neka od njih dala pouzdan rezultat. Jedna od takvih metoda je „digitalna superimpozicija” koja se sastoji u tome da antropolozi korliste kompjutersku mogućnost prilikom utvrđivanja identiteta nepoznatog leša, tako što se fotografija osobe za koju se smatra da bi mogla da bude, kompjuterski uklapa, crta po crta lica s pronađenom lubanjom. Čak i ako ne možemo razjasniti potpunu podudarnost, možemo sigurno isključiti neke mogućnosti na ovaj način, koje mogu biti važne na dugom putu. Identifikacija žrtava teških eksplozija predstavlja posebne teškoće, jer, pod izuzetno teškim, a nekada i opasnim uslovima, treba identifikovati veliki broj žtava, leševa koji su najčešće unakaženi, ugljenisani, raskomadani ili se nalaze u stanju raspadanja, tako da je prepoznavanje jako otežano ili je čak i nemoguće. Da bi se i u ovakvim uslovima uspješno obavila identifikacija treba da postoje specijalne ekipe sastavljene od kriminalističkih tehničara, fotografa, sudskih medicinara, genetičara, antropologa i drugih stručnjaka. Ove ekipe treba da su u uskoj vezi i da sadejstvuju s ekipama za spasavanje.31 Prepoznavanje nepoznatih leševa vrši se nakon klasifikacije istih i detaljnog opisa od strane srodnika. Tek kada je to učinjeno i ako su dati lični opis podudara s određenih lešom, vrši se pokazivanje leša srodniku u cilju prepoznavanja.32 O prepoznavanju predmeta kao i osoba važe gotovo ista pravila kao što je obrađeno u dijelu „Taktika prepoznavanja osoba i predmeta“.

30 U cilju identifikacije leševa koriste se u kriminalistici slijedeće metode: vanjski pregled leša i uspoređivanje dobivenih podataka s podacima u evidenciji nestalih osoba, daktiloskopiranje leša i uspoređivanje s nespornim otiscima prstiju, prepoznavanje u “živo” ili putem fotografije, odontološka identifikacija uspoređivanjem statusa zuba, ispitivanje kostura, putem genomskog otiska, kompjuterska animacija, super impozicija. 31 Pored odgovarajuće opreme ekipe treba da raspolažu improvizovanom Iaboratorijom, salom za pregled leševa (to mogu biti veće garaže, skladišta i druge pogodne prostorije), kartonima za identifikaciju, velikim nepropustljivim vrećama (po mogućnosti providnim) za transport teško sagorjelih leševa i manjim omotima za smještaj i čuvanje nakita i ostalih predmeta koji mogu olakšati identifikaciju. 32 Svaki nađeni nepoznati leš treba obilježiti brojem ispisanim na kartonu koji se pomoću uzice stavlja lešu oko vrata. Istovremeno treba za svaki leš otvoriti identifjkacioni karton koji će nositi isti broj kao i onaj kojim je leš obilježen, a zatim ga prenijeti na unaprijed za to određeno mjesto. Kada su svi nepoznati leševi prenijeti na određeno mjesto, treba ih u koliko je to moguće - odvojiti po polu, starosti, veličini, odjeći i drugim individualnim oznakama. Time se, pored ostalog, rođaci pošteđuju od zagledanja mnogih leševa.

71 Kako se radi o eksploziji pretpostavit je da su dijelovi tijela razbacani, te stoga najpre treba odrediti snagu i srazmjeru nesreće kako bi se ogradio teren na kome se mora tragati za leševima i njihovim dijelovima, te po pronalasku istih označiti tačne lokacije pronalaska. Povrijeđene koji su pri svijesti i mogu pružiti podatke o svom identitetu, treba na pogodan način ispitati. 6. 1. 4. 1. 2. Kriminalističko tehnički pregled učesnika događaja Prilikom kriminalističko-tehničkih pregleda učesnika događaja važno je napomenuti da odjeća koju su nosili prilikom privođenja bude obezbjeđena. Ukoliko je prošlo mnogo vremena od izvršenja krivičnog djela, obuća je jedino što može biti od koristi. Međutim, ukoliko postoji sumnja da je odjeća koju je nosio u momentu privođenja ista kao i u momentu izvršenja krivičnog djela, onda je potrebno kompletnu spremiti u laboratoriju na vještaćenje. Svaki komad odjeće, kao i obuće, treba biti pažljivo tretiran i zasebno upakovan. Osumnjičene osobe treba skinuti do gola i obući u papirnati kombinezon. Nakon prikupljanja odjeće osumnjičenog, te ukoliko okolnosti slučaja nalažu, potrebno je (ako je to uopšte izvodljivo) prikupiti slijedeći dokazni materijal i proslijediti u krimianlističko tehnički laboratorij: •

Uzorke krvi i dlaka osumnjičenog i drugi bioopški materijal.

•

Sastrugani sadržaj ispod noktiju.

•

Barutne čestice, ako je potrebno.

•

Otiske svih prstiju i dlanova. Ukoliko su otisci i impresije stopala pronađeni na mjestu događaja, uzeti otiske stopala osumnjičenog i dr.

Konačno, rezultat kriminalističke obrade često najviše ovisi o kvalitetu rada kriminalističkog tehničara koji sakuplja dokaze. Polje sakupljanja dokaza je raznoliko i često je poput zamršene slagalice, jer može se desiti da se skupi mnogo djelića sumnjivih dokaza koji se u konačnici neće uklopiti. No kako god, kada posmatramo kompletan tim koji je uključen u kriminalističku obradu, sudski postupak, presudu i dr; to je zato što je kriminalistički tehničar otkrio, obezbjedio, fiksirao, dokumentovao, dokaze koji su se uklopili u «zamršenu slagalicu». 6. 1. 4. 1. 3. 1. Pregled odjeće i obuće Odjevni predmeti kako žrtve, tako i osumnječene osobe, kao i drugih lica koja su interesantna za kriminalističku obradu, su veoma interesantni za rješenje «zamršene slagalice«, naročito kada se sjetimo «kontaktne teorije« tj. «teorije transfera«.

72 Opisivanje odjeće na žrtvi, ako je bila odjevena, se vrši od njegovog naziva, stanja, veličine, boje, individualne karakteristike oštećenja, da li je odjevena ispravno ili naizvrat, kao i drugi tragovi koji se nalaze na njoj, ali vodeći računa da opisivanje ide od glave prema obući. Ukoliko se opisuje odjeća nakon ljekarskog pregleda, to treba konstatovati, a po mogućnosti poželjno je sačiniti skicu odjevnih predmeta na kojoj bi se unijeli položaji oštećenja u razmjeru, što će biti propraćeno foto dokumentacijom. Pregled odjeće i obuće treba vršiti u dinamičkoj fazi uviđaja, kada se tijelo prenese na čistu plahtu ili pvc foliju, kako bi ostali sačuvani tragovi koji se eventualno nalaze na žrtvi, ispala zrna iz tijela ili koja su se zaustavila ispod odjeće, nakon čega se vrši detaljan pregled odjeće i sadržaja koji se nalazi u džepovima. Pronađeni predmeti se popisuju i opisuju, a po potrebi se isti kriminalističko-tehnički obrađuju radi pronalaženja dokaza na njima. Takođe vrlo značajan je podatak u slučaju pronalaska zlatnog i drugog nakita i drugih dragocjenosti, kao i opis mjesta gdje su isti pronađeni, uz skidanje istoga. Kod opisivanja ručnog sata treba unijeti i vrijeme koje u tom momentu pokazuje radi eventualnog utvrđivanja vremena smrti. Sve odjevne predmete koji su nađeni na žrtvi, kao i pored žrtve i na licu mjesta treba izuzeti, opisati, bez obzira da li na istima ima vidljivih tragova. Predmeti se pakuju svaki posebno uz strogo vođenje računa o dokumentaciji koja će pratiti predmet, kao i o ambalaži u kojoj će biti predmet transportovan. Uvijek treba paziti na tragove na predmetima, sve do otiska prstiju. Ukoliko je odjeća skinuta na licu mjesta ili u prosekturi treba opisati vidljive povrede na tijelu uz što je moguće tačniju lokaciju istih i unošenja u skicu, kako bi se moglo izvršiti poređenje povreda na tijelu i tragova koji se nalaze na garderobi. Radi ilustracije vezano za prenošenje dokaznog materijala može da posluži prilog broj 4. „Zapisnik o prenošenju dokaznih materijala” 6. 1. 4. 2. Negativne činjenice Negativne ili odrečne činjenice i okolnosti su takve činjenice i okolnosti krivičnog djela koje u konkretnom slučaju ne postoje, iako bi, prema za konkretnu situaciju uobičajenom redu stvari (hodu stvari) ili postavljenim verzijama (pretpostavljeni hod stvari) morale postojati. Ovaj pojam obuhvaća i one kriminalističko-taktičke situacije kada određene činjenice i okolnosti postoje (prisutne su), iako prema uobičajenom redu stvari (hodu kriminalnog događaja) i postavljenim verzijama ne bi trebale postojati (biti prisutne).

73 U pravilu, postojanje ili nepostojanje navedenih okolnosti ukazuje na mogućnost fingiranja, simuliranja. Riječ je nerijetko o greškama izvršioca tehničke, logičke i psihološke prirode. Razjašnjavaju se metodom difundiranja. Prema nekim autorima »fiksiranjem odričnih okolnosti dokazujemo da je uviđaj izvršen stručno, pedantno i svestrano, bez ikakvih ispuštanja. Radi ilustracije navest ćemo jedan primjer: Na plafonu se nalazi otvor. Po svemu sudeći, izvršilac je došao kroz tu rupu. Da je došao tim putem, morao bi se nasloniti na tezgu, ormare i skočiti, međutim, svuda je ravnomjerno padala prašina. Ne postoje ni tragovi stopala u prašini, koji bi tu morali da postoje da je izvršilac prodro kroz tavanicu». Ovo govori u prilog činjenici da uviđaj povremeno treba nakratko prekinuti kako bi se napravile misaone pauze u toku uviđaja33, kao i činjenici da bez podjele na statičku, dimamičku, ... fazu uviđaja, negativne činjenice se lahko gube iz vida. U navedenim slučajevima nema elemenata prirodne uzročne veze. 6. 1. 5. Otkrivanje učinioca U otkrivanju učinioca krivičnog djela ubistva, kriminalistička načela brzine i operativnosti moraju doći do punog izražaja odmah po saznanju da je izvršeno ovo krivično djelo. Najidealnija primjena ovih kriminalističkih načela sastoji se u hitnom i jednovremenom preduzimanju određenih operativnotaktičkih radnji i mjera i istražnih radnji u cilju otkrivanja učinioca, s jedne strane, i u brzom izlasku na lice mjesta radi obezbjeđenja relevantnih materijalnih tragova, s druge strane. Međutim, potpuna primjena ovih načela nije uvijek moguća i zavisi od proteka vremena od izvršenog ubistva do saznanja za događaj. U slučaju brzog saznanja za ubistvo, tj. u toku izvršenja ubistva ili neposredno poslije toga, hitno se preduzimaju blokade, pojačava rad na sektoru i operativno pokrivanje određenih lica, objekata i punktova, prikupljaju obaveštenja i vrše odgovarajuće provjere, pojačava se aktivnost saobraćajne policije i usmerava djelatnost da se putem pregleda vozila, prtljaga i putnika pažnja usmeri na pronalaženje tragova koji mogu ukazati na učinioca, preduzima se pretresanje lica, stanova, prostorija i terena, postavljaju se zasede na određenim mjestima i obavještava se cjelogupan sastav policije i granični prijelazi radi pronalaženja učinioca konkretnog ubistva. Uporedo sa preduzimanjem ovih mjera vrši se uviđaj, preduzimaju se mjere u pronalaženju materijalnih i ličnih dokaza. U ovu brzu akciju uključuje se ceo operativni sastav, uspostavlja se veza sa susjednim i drugim 33 Misaone pauze u toku uviđaja su zastoji u radu uviđajnog organa i uviđajne ekipe kada se intenzivno razmišlja i analizira do tada utvrđeno činjenično stanje i poduzete kriminalističkotehničke mjere i radnje. Riječ je o stalnom procesu misaone rekonstrukcije i trasiranju puta za nastavak uviđaja. One se koriste za izmjenu i dopunu plana provođenja uviđaja.

74 policijama, vrše se razne operativne provjere i preduzimaju druge radnje u zavisnosti od težine i složenosti izvršenog ubistva. Drukčija je situacija kada se za ubistvo sazna po proteku izvjesnog vremena. Tada, po pravilu, nema brzog postupanja i organizovanja, u cilju otkrivanja i pronalaženja učinioca u prvom operativnom zahvatu. Iz taktičkih i procesnih razloga logično je da prvo počne uviđaj, potom obdukcija i određena vještačenja, u zavisnosti od potrebe koju nalažu okolnosti samog ubistva. Na osnovu svih prikupljenih činjenica prave se verzije i planira operativna djelatnost u daljoj realizaciji kriminalističke obrade. Logično je da po pronalaženju leša treba odmah preduzeti mjere na utvrđivanju njegovog identiteta i potpune kriminalističke provjere njegove djelatnosti i načina življenja za vrijeme života. U jednom broju slučajeva, na samom početku rada neće biti dovoljno podataka na osnovu kojih bi se moglo odgovoriti da li je u pitanju ubistvo, samoubistvo, zadesna ili prirodna smrt. Tek poslije izvršene obdukcije i određenih vještačenja moći će se zaključiti o kojoj se verziji radi, a dotle, kroz planiranje operativne djelatnosti u sklopu kriminalističke obrade, treba razmatrati sve četiri verzije. Radi uspješnog i sigurnog utvrđivanja o kojoj je verziji ubistva riječ, nužna je saradnja i timski rad kompletne ekipe koja radi na realizaciji kriminalističke obrade. Operativni rad objedinjava i usmjerava operativni radnik, specijalista krvnih delikata, koji je određen za rukovodioca ekipe koja radi na rasvjetljavanju ubistva i u kojoj se, pored određenog broja operativnih radnika, nalaze i kriminalistički tehničar, ljekar specijalista za sudsku medicinu i drugi vještaci, u zavisnosti od svakog konkretnog ubistva (balističar, stručnjak za daktiloskopiju, biohemičar i dr.) Veoma je bitno da svi potrebni vještaci budu uključeni u rad još tokom uviđaja, kako bi bili upoznati sa svim specifičnostima konkretnog ubistva. Ako je mjesto izvršenja ubistva neki poznatiji ili prometniji objekat, na primer park, tvrđava, motel, parking, javna garaža, železnička ili autobuska stanica, skver, trg i slično, potrebno je prikupiti sve karakteristične podatke i snimiti pojave vezane za taj objekat, koji mogu biti od koristi, u mozaiku sa ostalim podacima i informacijama, u rasvjetljavanju ubistva i otkrivanju učinioca. Takođe je potrebno preduzeti mjere da se pribave podaci o svim događajima koji su se dešavali u tom objektu u prethodnom periodu, a koji se mogu dovesti u vezu sa konkretnim ubistvom koje je predmet rasvetljavanja, bilo po načinu izvršenja, bilo po vremenu i sredstvima. U zavisnosti od svakog konkretnog slučaja, neophodno je odlučiti i da li će se poslije završenog uviđaja, na tom mjestu, i bližoj ili daljoj okolini, postaviti zasjeda ili vršiti adekvatno osmatranje, a u određenim slučajevima, u pogodno vrijeme, i racija. Potrebno je pažljivo pratiti sve događaje koji će se zbivati u jednom takvom objektu i o svim slučajevima koji su se u međuvremenu desili, a koji imaju određenu sličnost sa prethodno izvršenim ubistvom (laka ili teška tjelesna povrjeda, ugrožavanje sigurnosti, pokušaj ubistva, silovanje, učestvovanje u tuči i sl.) i odmah obavještavati operativnog radnika koji rukovodi kriminalističkom obradom, radi procjene mogućnosti njihovog korišćenja u toku daljeg operativnog rada.

75 Postoji mogućnost da je učinioca vidjelo neko lice, pa se, ukoliko mu je poznat njegov identitet, preduzimaju radnje i mjere na njegovom pronalaženju i lišenju slobode, a, u suprotnom, bitno je da očevidac da što detaljniji opis učinioca. U takvim slučajevima treba provjeriti sve činjenice u vezi sa osumnjičenim, kao što su: porodične prilike, imovinsko stanje, poslovna djelatnost, moralna shvatanja, da li je prethodno osuđivan, da li je prekršajno kažnjavan i za koja djela i prekršaje, prethodni način života i ponašanje i slično. Ukoliko nema očevidaca, čiji će iskazi u krivičnom postupku predstavljati neposredne lične dokaze, a učinilac nije otkriven u preduzetoj brzoj akciji po saznanju o izvršenom ubistvu, ostaje kao jedino korišćenje indicijalnog metoda otkrivanja učinioca i obezbjeđenja dokaza. U praksi se dešavaju i slučajevi da učinilac ubistva nije viđen, ali je neko od građana čuo zapomaganje, lupnjavu, viku i sl. i odmah prijavio slučaj policiji, smatrajući da je nekom licu život u opasnosti, pa da policija brzom intervencijom otkriju krivično djelo ubistva i učinioca, koji nije uspjeo da napusti lice mjesta i pored svih isplaniranih mjera. Na osnovu svih prikupljenih činjenica, podataka i informacija prethodno sprovedenim operativnotaktičkim i istražnim radnjama, postavljaju se verzije o mogućem krugu osumnjičenih lica, ukoliko prikupljeni materijal ne omogućuje postavljanje verzije u odnosu na jedno ili dva osumnjičena lica. Bitno je da postavljene verzije budu adekvatne do tada utvrđenim indicijalnim činjenicama, u čemu se i ogleda njihova realnost. U postavljanju ovih verzija od izuzetnog uticaja je činjenica da li su se ubica i ubijeni prethodno poznavali, jer ukoliko su se poznavali, onda je lakše doći do motiva, a i logičan je zaključak da je ubistvo izvršeno u jednom od njihovih kontakata i da motiv potiče iz njihovih ranijih međusobnih odnosa. U tom slučaju potrebno je metodama operativne djelatnosti, uz vršenje eliminacije, doći do najužeg kruga lica koja su poznavala ubijenog, a koja, s obzirom na sve prikupljene indicije i prisutan motiv, dolaze u obzir da budu osumnjičena za izvršeno ubistvo. Mnogo je teže odrediti krug osumnjičenih lica ukoliko se ubica i ubijeni nisu poznavali, jer je do ubistva došlo u njihovom prvom susretu, bilo iz motiva koji je nastao u tom njihovom kontaktu ili zbog duševne poremećenosti ubice. U eliminisanju lica i sužavanju kruga osumnjičenih treba koristiti određene kriminalističke indicije koje su utvrđene tokom uviđaja (na primjer poznavanje lica mjesta od učinioca, vrste i porijekla sredstava izvršenja, jedan ili više učinilaca, fizička konstitucija učinioca, put dolaska i odlaska učinioca, korišćenje motornog vozila, kao i mogućnosti fizičkog dejstva krivičnog djela na učinioca u sklopu objektivne procjene s obzirom na izgled mjesta izvršenja krivičnog djela). U postupku eliminacije osumnjičenih lica poseban doprinos imaju pronađeni tragovi i predmeti na mjestu izvršenja krivičnog djela koji potiču od učinioca ili sredstva izvršenja, kao i prikupljene operativne informacije putem obavljenih informativnih razgovora. Ove indicijalne činjenice osvjetljavaju ličnost učinioca i omogućavaju da se krug osumnjičenih lica svede na najmanju meru, jer lice od koga potiču vezuju sa mjestom gde su i pronađene, a u slučajevima kada se radi o

76 identifikacionim tragovima, određenim vještačenjima mogu postati i dokaz izvršenja krivičnog djela. Sužavanju kruga osumnjičenih lica takođe doprinose i podaci do kojih se došlo izučavanjem ličnosti ubijenog, jer se na osnovu njih mogu utvrditi lica sa kojima je kontaktirao ubijeni i motiv samog ubistva. Podaci se prikupljaju od momenta izvršenog ubistva pa unazad, ali ako se odmah saznalo za ubistvo, potrebno je hitno preduzeti mjere na utvrđivanju kretanja i kontakata ubijenog u toku dana kada se ubistvo i desilo. U otkrivanju učinioca treba imati u vidu i činjenicu da učinilac može da napravi grešku kada uvidi da nije u krugu osumnjičenih lica, pa da pokuša ponovo da izvrši ubistvo, naročito ako je ono u vezi sa određenim nastranostima ili se dešava u pojedinim zatvorenim sredinama. To je bitno radi postavljanja odgovarajućih verzija i preduzimanja adekvatnih operativnotaktičkih radnji i mjera i istražnih radnji, s ciljem otkrivanja učinioca. Radi obrade kompletne ličnosti ubijenog potrebno je detaljno pregledati njegove lične stvari, na primer imenik, bilješke, lična dokumenta, kao i određena pismena na radnom mjestu gde je radio ili koja su pronađena u stanu. Posebno treba provjeriti i utvrditi činjenice iz njegovog ranijeg života, ponašanja i kretanja u određenim društvima, sklonosti, pobude, izopačenost, poznanstva, poslovne veze, kažnjavanje, porodične odnose, avanture, ljubavne veze, kao i druge činjenice koje mogu biti od koristi za rasvjetljavanje ubistva, pri čemu treba voditi računa o specifičnostima svakog ubistva. Već smo govorili o postojanju mogućnosti postavljanja verzije o mjestu izvršenja ubistva, ukoliko se sumnja da mjesto pronalaska nije i mjesto izvršenja ubistva, a isto tako u određenim slučajevima biće nužno postavljanje i verzija o sredstvu izvršenja, odnosno njegovom porijeklu, o mogućim očevicima, o oduzetim stvarima, kao i o tragovima i predmetima koji potiču od učinioca, budući da su te verzije najbitnije, jer se upravo njihovom potvrdom može doći do dokaza koji ukazuju na učinioca krivičnog djela ubistva. Sve postavljene verzije moraju biti zasnovane na utvrđenim indicijalnim činjenicama tokom uviđaja, rezultatima vještačenja i prikupljenim operativnim informacijama, poslije čega slijedi donošenje plana operativnog rada, čiji je cilj provjera postavljenih verzija, eliminacija neosnovanih i na osnovu tih indicija postavljanje novih, kako bi se metodom eliminacije došlo do jedine moguće verzije koja ukazuje na osnovanu sumnju da je određeno lice i učinilac konkretnog krivičnog djela ubistva, s kojim ciljem se i obezbjeđuju adekvatni materijalni i lični dokazi. U postupku otkrivanja učinioca treba voditi računa i o činjenici da su u posljednje vrijeme prisutna i naručena ubistva, što ukazuje na određene oblike saučesništva, o čemu posebno treba voditi računa prilikom postavljanja verzija i planiranja kriminalističke obrade. Nedavno je izvršeno jedno naručeno ubistvo, čiju suštinu iznosimo:

77 „Lice Z. J. planiralo je ubistvo lica B. P. i radi toga je angažovalo tri lica, koja su u zasjedi sačekala da naiđe lice B. P. i na njega pucali iz vatrenog oružja više puta, usljed čega je ono zadobilo teške tjelesne povrjede. Lice Z. J. je ovoj trojici angažovanih lica, kojima je naručao ubistvo B. P., obećao 10 000 € i za izvršenje ubistva obezbjedio im vozilo i oružje. Policija je veoma brzo operativnim putem rasvetlili slučaj naručenog ubistva, čemu je doprinjela činjenica što je B. P. ostao u životu i što je mogao da pruži sve relevantne činjenice. Svi učinioci lišeni su slobode, od naručioca ubistva do neposrednih izvršilaca. Pretresom kod jednog od trojice angažovanih lica pronađena je automatska puška, dva pištolja, 42 komada privrednog eksploziva i 30 metara sporogorećeg štapina. Ovom akcijom otkriven je čak i jedan prethodni slučaj podmetanja eksploziva pod vozilo jednog lica“. Pored specifičnosti ovog slučaja, s obzirom na to da se radi o ubistvu po porudžbini i potrebi otkrivanja svih učinilaca, ovaj primjer ukazuje i na nužnost potpunog i stručnog razjašnjavanja svakog slučaja ubistva, naročito u pogledu detaljne obrade lica mjesta i prikupljanja materijalnih tragova, bez obzira na prisutnost određenih ličnih dokaza. Stoga je, po pronalasku osumnjičenog, potrebno izvršiti njegov lični pretres i sa posebnom pažnjom pregledati odjeću i obuću koju je nosio u momentu izvršenja ubistva radi utvrđivanja da li postoje tragovi koji potiču sa mjesta izvršenja krivičnog djela ubistva. Takođe, odmah treba izvršiti pretres stana, drugih prostorija i objekata osumnjičenog radi pronalaženja tragova, sredstava izvršenja, oduzetih predmeta sa lica mjesta, odjeće i obuće koju je nosio prilikom izvršenja ubistva, ukoliko ona nije pronađena na njemu. Lični pregled lica i pregled njegove odjeće i obuće treba da vrši kriminalistički tehničar koji je bio na uviđaju, kao i odgovarajući vještaci, u zavisnosti od sredstva izvršenja i mogućih tragova na učiniocu, koji su takođe bili na uviđaju, jer oni mogu logički da pretpostave koje se indicijalne činjenice mogu eventualno pronaći na osumnjičenom licu kao posljedica fizičkog djelovanja krivičnog dela na učinioca. U zavisnosti od svakog slučaja ubistva posebno, kao i od raspoloživih indicija i prikupljenih dokaza, odmah po otkrivanju i privođenju osumnjičenog lica treba procjeniti da li ima opravdanosti da se ono poligrafski testira. Tek poslije toga može da uslijedi razgovor sa osumnjičenim u vezi sa svim činjenicama i okolnostima izvršenog ubistva. Razgovor treba da vodi iskusni operativni radnik koji je u toku sa rezultatima kriminalističke obrade i drugim preduzetim radnjama i mjerama (ali obavezno uz temeljitu pripremu, shodno kriminalističkotaktičkim pravilima obavljanja razgovora, kako bi on doprineo potpunom razjašnjavanju ubistva i obezbjeđenju ličnih i materijalnih dokaza. 6. 1. 5. 1. Profiliranje ličnosti izvršioca ubistva Kriminalističko profiliranje je jedna «vrsta alata» koji policija, u svom nastojanju da se izbori protiv krivičnih djela nasilja, može upotrijebiti za kombinovanje rezultata proučavanja izvršenih u nekim drugim disciplinama sa tradicionalnim metodama. Najvažniji cilj svake policijske organizacije je što prije

78 uhvatiti izvršioca krivičnog djela nasilja (silovanja, ubistva, otmice djeteta i sl.). Njihov zadatak je da utvrde identitet izvršioca na bazi poznatih aktivnosti koje je akter određenog krivičnog djela nasilja poduzeo. Moglo bi se reći da izvršilac «odašilje signale» u toku izvršenja nekog krivičnog djela. Izvršilac takvog djela mora biti identifikovan što je moguće prije da bi se spriječilo dalje nasilje. FBI je prvi definisao proces profiliranja kao jednu istražnu metodu koju zovemo «kriminalističko profiliranje». «Riječ je o učinkovitoj kriminalističkopolicijskoj metodi istraživanja, koja zajedno s uobičajnim klasičnim kriminalističko-policijskim tehnikama doprinosi učinkovitosti otkrivanja i dokazivanja krivičnih djela i izvršilaca u radu policije». Po ovoj metodi identifikovanje glavnih karakteristika ličnosti i ponašanje izvršilaca bazira na analizi jednog ili više krivičnih djela koji je on ili ona izvršio (la). Ovaj proces u globalu sadrži sedam faza. 1)

ocjena samog krivičnog djela

2)

sveobuhvatna ocjena specifičnosti jednog, ili više, mjesta izvršenja krivičnog djela

3)

sveobuhvatna analiza žrtve

4)

ocjena preliminarnih policijskih izvještaja

5)

ocjena zapisnika o autopsiji koji je sačinio vještak sudske medicine

6)

izrada profila sa kritičnim karakteristikama počinitelja

7)

sugestije koje istražitelj predlaže u vezi sa konstrukcijom profila.

Proces koji primjenjuje lice koje radi na izradi profila ličnosti izvršilaca krivičnih djela je veoma sličan onom koji se primjenjuje na klinikama prilikom uspostavljanja dijagnoza i određivanja terapije (prikupljaju se i ocjenjuju podaci, rekonstruiše situacija, formulira hipoteza, razrađuje i testira profil i nazad šalje izvještaj sa rezultatima). Izradu profila ličnosti izvršioca krivičnog djela policija u SAD-u je sa uspjehom koristila u brojnim oblastima i to se smatra jednim od načina na koji istražitelj može da suzi obim istrage.

Profiliranje nažalost ne nudi identitet počinitelja, ali ukazuje na tip ličnosti kojem najviše priliči da je izvršio neko krivično djelo koje karakterišu određene specifičnosti.

Metoda kriminalističkog profiliranja takođe se primjenjuje pri određivanju identiteta autora anonimnih pisama i osoba koje su uputile pismene ili usmene prijetnje o izvršenju nekog krivičnog djela. Tom prilikom koriste se psiho-lingvističke metode za sačinjavanje “rječnika prijetnji” kako bi se svaka riječ iz poruke kompjuterski doznačila u određenu kategoriju. Riječi se, onako kako su korištene u poruci, upoređuju sa onima iz uobičajenog stila usmenog i pismenog izražavanja, a vokabular koji koristi određeni autor ili govornik može da sadrži neki specifičan izraz koji je

79 karakterističan samo za tu osobu. Na ovaj način, policija možda neće samo utvrditi da je nekoliko pisama pisala ista osoba nego isto tako može saznati dosta o porijeklu i psihološkim crtama izvršioca. Kriminalističko profiliranje pokazalo se uspješnim u istraživanju ubistava sa seksualnom pozadinom zato što se mnogi slučajevi ove vrste kriminala dešavaju bez motiva i stoga se nudi nekoliko očiglednih zaključaka o identitetu ubice. Kod ubistva koje se desilo kao rezultat ljubomore ili porodične svađe ili prilikom izvršenja krivičnog djela, gotovo uvijek identifikovani motiv uglavnom nudi vitalnu informaciju o identitetu ubice. Pošto slučajevi ubistva sa seksualnom pozadinom ne nude ovu informaciju, kriminalisti moraju pronaći metodu koja zamjenjuje konvencionalnu istražnu metodu identifikacije izvršioca. Biheviorističke34 osobine izvršioca koriste se kao osnova u kriminalističkom profiliranju. Ubistvo sa seksualnom pozadinom, na primjer, daje mnogo više podataka o umu i motivaciji ubice. Ovom metodom profilisanja kriminalisti se nudi jedna nova dimenzija, posebno za slučajeve u kojima naglašena motivacija za izvršenje kriminalnog djela može neočekivano da se sakrije čak i od veoma iskusnog kriminalista. Naredni slučaj će ilustrovati ovo stanovište. «U jesen 1982. godine detektiv iz Midwest gradske policijske stanice telefonom je kontaktirao Odjeljenje za biheviorističke nauke na FBI akademiji i zatražio njihovu pomoć. Detektiv je detaljno opisao silovanje/ubistvo jedne udate žene, stare 25 godina, bijele rase. Objasnio je da je u stanu u kome je žrtva ubijena sve bilo ispremetano, ali nisu mogli utvrditi da li je ubica nešto odnio iz njega. Imajući u vidu činjenicu da brojni pokazatelji nedostaju, a nisu dobijene informacije u vezi sa autopsijom, laboratorijskim nalazima, porijeklom žrtve, ranije prijavljenim kriminalnim djelima u susjedstvu itd., Detektivu je rečeno da u tom momentu ne mogu da izrade profil. Nakon otprilike sedam dana detektiv je proslijedio neophodne informacije koordinatoru za izradu profila kriminalca u lokalni odjel FBI-a. Nakon proučavanja i kompletiranja svega potrebnog u vezi sa ovim slučajem, koordinator je proslijedio materijal na analizu FBI akademiji, Odjeljenju za biheviorističke nauke i pružanje podrške u istraživanju. Fotografije mjesta događaja, veličine 8 x 10, u boji, pokazale su i rasvijetlile da je žrtva ubijena u dnevnoj sobi, bez ikakvih tragova borbe ili pokušaja pružanja otpora. Žrtva je ležala na podu dnevne sobe, licem okrenutim prema gore. Njena haljina je bila podignuta iznad kukova, otkrivajući područje genitalija, a gaćice svučene do nivoa koljena. Oružje kojim je ubijena (čekić), koji je pripadao žrtvi, pronađen je u kuhinjskom sudoperu i izgledalo je da to lice sapralo krv žrtve sa čekića. Fotografije mjesta događaja dalje su pokazale da je ta osoba izvukla ladice i otvorila vrata ormara. Izveštaji o istrazi su ukazali na izjavu supruga žrtve da nedostaje nakit koji je posjedovala. Žrtva i njen suprug su živjeli u tom stanu oko pola godine, a njihovi susjedi i drugovi su izjavili da su bili prijazni, tihi i da su živjeli svoj život.Vještak sudske medicine je došao do zaključka, u svom zapisniku, da nema vidljivih indicija da je žrtva seksualno zlostavljana. Laboratorijski nalazi su ukazivali na to da je žrtva konzumirala alkohol u vrijeme napada i nije zabilježeno prisustvo tragova sjemene tečnosti u i na žrtvi, niti Pravac u psihologiji usmjeren na izučavanje ljudskog ponašanja kao objektivne realnosti. Ova teorija ima zamjerku što izostavlja nasljeđe i biološke faktore.

34

80 njenoj odjeći. Na osnovu gore navedenih podataka, stručnjak za izradu profila izjavio je detektivu da je ovaj već razgovarao sa ubicom. Iznenađenom detektivu je predočen sljedeći potencijalni scenario tog krivičnog djela. Žrtva je pila sa počiniteljem prije smrti. Izbila je svađa, dostigla vrhunac i učinitelj nije mogao više izdržati. Bijesan, domogao se “oružja koje mu je bilo pri ruci” iz kuhinjskog kredenca i vratio se u dnevnu sobu gdje se suočio licem u lice sa žrtvom i počeo neprekidno udarati žrtvu u predjelu glave i lica. Kada ju je ubio, učinitelj je shvatio da bi ga policija mogla zasigurno dovesti u vezu sa tim ubistvom. Potom je u kuhinjskom sudoperu oprao krv sa svojih ruka i otklonio krv i otiske prstiju sa čekića. Prevrnuo je žrtvu u položaj licem prema gore i sve “izrežirao” na način kako, prema njegovom mišljenju, treba da izgleda krivično djelo sa seksualnom pozadinom. Sve je postavio tako da izgleda da je učinitelj u stanu tražio novac ili lične stvari od vrijednosti. Kada je saslušao analizu ovog krivičnog djela detektiv je uzviknuo: “Vi ste mi upravo rekli da je to muž učinio!” Detektiv je poslušao datu sugestiju da pokuša nekim drugim metodama da ispita supruga žrtve. Dalje, on je takođe posavjetovan da ako se suprug žrtve uputi na detektor laži, on će, po svoj prilici, jače reagovati na poznatu činjenicu da je bio “uprljan” ženinom krvlju nego na pitanja o ubistvu njegove supruge. Detektivu je takođe rečeno da traži od vještaka, koji će raditi na poligrafu, da mu postavlja direktna pitanja u smislu kao da je poznata činjenica da je on oprao krv sa svojih ruka i čekića u kuhinjskom sudoperu. Nakon pet dana detektiv je nazvao osobu koja je izradila profil i saopštio da je suprug žrtve optužen za ubistvo. Prema onome što je rekao detektiv, suprug nije prošao na poligrafu i onda je priznao svoju krivicu vještaku sa poligrafa». Sagledavajući određene osobenosti pojedinih krivičnih djela mogu se izdvojiti određene karakteristike i koje bi mogle da ukažu na pojedine profile kako ličnosti izvršilaca krivičnih djela, tako i osobenosti samog lica mjesta. Naredne dvije ilustracije će donekle da prikažu neke od najčešćih karakteristika.

81 *Obilježja profila organizovanog i neorganizovanog tipa ličnosti ORGANIZOVANI

NEORGANIZOVANI

Dobra inteligencija

Prosječna inteligencija

Društveno kompetentan-sposoban

Društveno nedozreo

Više voli kvalifikovani posao

Siromašna radna historija

Seksualno kompetentan-sposoban

Seksualno nesposoban

Velik ugled-status po rođenju

Minimalni ugled-status po rođenju

Stabilan očev posao

Nestabilan očev posao

Nedosljedna disciplina u djetinjstvu

Surova disciplina u djetinjstvu

Bijesno depresivno raspoloženje prije zločina

Zbunjeno/uplašeno raspoloženje prije zločina

Upotreba alkohola

Minimalna upotreba alkohola

Prenagljen stres situacije

Hronično spoznajno ogorčenje-jad

Živi sa partnerom

Živi sam

Pokretljivost sa autom u dobrom stanju

Živi/radi u blizini lica mjesta

Prati zločin u medijima

Minimalna zainteresovanost za medije

Može mijenjati poslove ili napustiti grad

Minimalno mijenjanje stila života

82 Razlike organizovanog i neorganizovanog lica mjesta prilikom profiliranja ORGANIZOVANO

NEORGANIZOVANO

Unaprijed smišljen prekršaj

Spontani prekršaj

Žrtva po prilici Nepoznata

Žrtva može biti nepoznata ili po prilici

Lice mjesta je promjenljivo

Lice mjesta usko zbijeno-slično

Sakriva tijelo žrtve

Minimalni pokušaj da sakrije tijelo

Položaj tijela za poniženje

Položaj tijela za simboliku

Zločini se dešavaju u bilo koje vrijeme

Zločini po noći ili u skladu sa dnevnom rutinom subjekta

Lice mjesta reflektuje kontrolisani bijes

Lice mjesta je nasumično i aljkavo

Malo dokaza na licu mjesta

Znatan broj dokaza

Napada žrtvu, transportuje i odbacuje

Napada i ostavlja na istom mjestu

Sa sobom donosi i odnosi oružje sa lica mjesta-

Oružje po prilici i može biti ostavljeno na licu mjesta

pribor za ubijanje

Nekontrolisani bijes

Napad reflektuje kontrolisani bijes

Seksualno eksperimentisanje sa nesvjesnom ili

Seksualno eksperimentisanje sa živom žrtvom

mrtvom žrtvom

83 Kriminalističko profiliranje nikada neće “zauzeti mjesto” temeljno sprovedenoj i dobro isplaniranoj kriminalističkoj obradi niti će ikada eliminirati zrelog, vrsno obučenog i stručnog kriminalistu. Profiliranje se, međutim, razvilo do nivoa na kome kriminalisti predstavlja istražni “ alat “ koji mu stoji na raspolaganju pri rješavanju krivičnog djela nasilja. Izvršiocu pak, sa druge strane, predstavlja jednu dodatnu brigu: da će vremenom biti identifikovan, optužen, uspješno sudski gonjen i da će mu biti izrečena kazna za učinjeno krivično djelo. 6. 1. 5. 2. Značaj kriminalističke analitike Pod kriminalističkom analitikom podrazumijeva se skup metoda kojima se izučavaju krivična djela i njihovi izvršioci, podaci o modalitetima krivičnih djela, tragovi i dokazi, ogranizacija rada tijela unutrašnjih poslova, primjena sredstava i metoda u radu, a u cilju organizacije uspješnog suzbijanja kriminaliteta na određenom području. Kriminalistička analitika obuhvaća cjelokupnu djelatnost tijela unutrašnjih poslova: kriminalističku kontrolu, obradu i prevenciju. Preventivna djelatnost, za razliku od kriminalističke obrade i kriminalističke kontrole, zahtijeva širi pristup u prikupljanju podataka koji omogućava objašnjenje negativnih pojava s različitih aspekata. Kriminalistička analitika međusobno uspoređuje prikupljene podatke uz primjenu metode eliminiranja. Stvaranje uslova za kvalitetnu kriminalističku obradu na bazi analitičke djelatnosti stavlja pred policiju zadatak dobre oraganizacije prikupljenih podataka u toku svakodnevne aktivnosti do vođenja kriminalističkih evidencija na takav način da se omogući cjelovito i brzo informisanje zainteresovanih subjekata po bilo kom operativnom problemu kada je to potrebno. Neophodno je biti u toku dnevnih događanja ne samo radi blagovremene primjene represivnih mjera ,već i zbog stvaranja osnova za preventivno planiranje koje naročito mora biti usmjereno na: 1. «Frekvenciju, vrste, vremenski razvoj kriminaliteta, mjesto i vrijeme svakog krivičnog djela pojedinačno, način izvršenja krivičnog djela, motive izvršenja, ugroženost zaštićenog objekta i dr.; 2. Mogućnosti različitih društvenih subjekata za preventivno djelovanje; 3. Zalaganje za formiranje stavova u vlastitoj sredini o društvenoj korisnosti preventivnih mjera; 4. Odgovarajuće obrazovanje stručnih kadrova za preventivno djelovanje; 5. Informiranje vlastitih službenika o općim i posebnim karakteristikama kriminaliteta s upoznavanjem o primjeni vlastitih mjera i mjera drugih subjekata».

84 Prikupljanje i evidentiranje operativnih podataka mora se sprovoditi na bazi savremene organizacije i odgovarajuće tehnike, kako bi se izbjeglo gomilanje i dupliranje podataka čije je korišćenje nemoguće ili nepotrebno. Tako, «veliki obim operativnog gradiva, kao i uopšte složenost zadataka organa unutrašnjih poslova predstavlja smetnju za plansko i sistematsko korišćenje brojnih informacija koje su ostale «zaboravljene», jer je njihov priliv takav da ne mogu biti blagovremeno evidentirane, obrađene, distribuirane i racionalno iskorišćene zbog čega su mnoge od njih poslije određenog vremena postale neaktuelne». Stoga, klasični sistem glomaznih evidencija teško može da se nosi sa vremenom u kome se nalazimo i koje dolazi, te je što je prije moguće uhvatiti korak sa novim metodama u obradi podataka. Te metode automatske obrade podataka uz pomoć kompjuterskih softvera imaju mnoge savremene policije, a neki jednostavni oblici prisutni su i u policijama i drugim vladinim službama na prostoru BiH. No, mišljenja smo da se to još nedovoljno koristi u operativnom radu policije. Uspostava analitičkog tima prilikom formiranja operativnog štaba za rasvjetljavanje okolnosti izvršenog složenog ubistva osnovna je zadaća rukovodilaca kriminalističke obrade. Pored kvalitetnih kadrova educiranih za obavljanje takvih poslova, neophodno je obezbijediti kvalitetnu informatičku opremu i posebne prostorije u kojim je moguće nesmetano raditi i prateću infrastrukturu. Ubistvo možemo posmatrati kao samostalni sistem koji se sastoji od više elemenata i koji je u određenoj interakciji s okolinom. Sagledamo li ga tako, neminovan je i analitički pristup problemu, misleći na analizu pojedinih elemenata sistema do najmanjih podsistema, a onda sistetskim pristupom pronalaženje veza između pojedinih podsistema i otkrivanje logičke strukture koja vodi prema izvršocu. Zavisno od toga o kojoj se vrsti ubistva radi, može se koristiti modificirani oblik analitičkog pristupa: ¾ Ubistvo gdje je izvršilac odmah poznat. Tu su obično svi elementi krivičnog djela koji su bitni, poznati, te je porebno samo pojedine segmente produbiti da bi se kvalitetnije dokazalo krivično djelo. ¾ Ubistvo gdje je izvršilaz nepoznat. Ima određena količina podataka koje, zavisno od obima slučaja (broj osoba koji je obuhvaćen kriminalističkom obradom, broj i obim poduzetih mjera i radnji, količina pribavljenih informacija i dr.), nije moguće sagledati, obraditi i izvući bitne detalje bez ozbiljnog analitičkog pristupa. ¾ Serijska ubistva, povezivanje više ubistava gdje je izvršilac nepoznat, ubistva s elementima organizovanog kriminala, zahtjevaju najsloženiji analitički pristup kako bi se olakšalo shvaćanje međusobnih odnosa u strukturi organizacije, pronašli i iskoristili zajednički elementi, te što brže otkrio izvršilac.

85 Sagledavajući navedeno možemo da zaključimo da se radi o specifičnom segmentu analitike koji možemo svrstati u domenu operativne analitike, jer se provodi za konkretan kriminalni slučaj, a posebno je potrebno naglasiti individualistički aspekt koji joj daje sva obilježja analitike slučaja. Prilikom formiranja operativnog štaba za rasvjetljavanje krivičnog djela ubistva i identifikacije izvršioca/laca , neophodno je uspostaviti analitički tim, što je jedna od osnovnih zadataka vođe kriminalističke obrade. Pored obabira kvalitetnih kadrova koji bi trebali da budu educirani za obavljanje takvih poslova, neophodno je i izbor kvalitetne opreme, kao i prostorije u kojima je moguće nesmetano raditi, kao i prateća infrastruktura o čemu je bilo više riječi u dijelu «Upravljanje resursima». No, kvalitetan analitički tim je «mozak» kriminalističke obrade, a analitika slučaja u cjelini obavještajnog procesa kriminalističke obrade predstavlja: ¾ Prikupljanje podataka (razgovori, uviđaj, vještačenja informatori i sl; ¾ Vrjednovanje podataka (ocjena izvora informacije kao i sadržaja informacije), ¾ Povezivanje podataka, odnosno uklapanje u postojeći informacijski sistem, predstavlja svojevrsnu sintezu analiziranih elemenata, ¾ Interpletacija podataka predstavlja stvaranje pravilnih zaključaka i hipoteza na osnovi rezultata sinteze, ¾ Dostavljanje analitičkih proizvoda rukovodiocu kriminalističke obrade i dr. I pored neoperacionalnosti postojećih kriminalističkih evidencija koje bi se morale osavremeniti, njihovo korištenje pomaže uglavnom u dobijanju osnovnih podataka o žrtvi, njenoj kriminalnoj aktivnosti, saučesnicima, događajima u kojima je sudjelovao, korištenju vlastitih vozila, legaliziranom oružju, osobama s kojima je zatečen prilikom različitih kontakata (nezgode, racije i sl), adresama prebivališta i boravišta i dr. Kriminalistički informacioni sistem ne smije biti statičan i nepromjenjiv kako po sadržaju podataka i njihovom obimu, tako i po zastupljenoj metodologiji. On treba da prati svu složenost i fenomenologiju savremenog kriminaliteta, te ga stalno treba ažurirati i aktualizovati novim podacima koji su karakteristični za pojedina krivična djela i njihove učinioce. Ovi procesi treba da budu praćeni stalnim usavršavanjem metodologije automatske obrade podataka.

86 6. 1. 5. 3. Misaona rekonstrukcija Misaona rekonstrukcija je misaona aktivnost u okviru koje se rekonstruira čitav tok krivičnog djela ili pojedinih njegovih faza u cilju pronalaženja tragova i predmeta krivičnog djela, utvrđivanja mehanizma njihovog nastanka i okolnosti koje su do njih dovele, kao i izvođenje zaključka o svim ostalim relevantnim okolnostima izvršenja krivičnog djela. Pravilno izvršena misaona rekonstrukcija toka izvršenja krivičnog djela, puta dolaska i odlaska izvršioca, njegovog kretanja po mjestu izvršenja, njegove aktivnosti na mjestu izvršenja, sredstava i načina izvršenja uz ostalo ima velik značaj za otkrivanje mikrotragova, jer se pomoću nje mogu utvrditi mjesta i predmeti (nositelji tragova) za koje se osnovano pretpostavlja da ih je izvršilac kontaktirao i da se na njima nalaze ovi tragovi. Polazeći od uočenih makrotragova na temelju poznavanja prirodnih zakona i iskustvenih pravila, moguće je izvesti zaključke o okolnostima koje su prouzrokovale tragove, kao i mjestima mogućeg nalaza mikrotragova. Na temelju misaone rekonstrukcije se izvode zaključci o smjeru djelovanja uzročnika traga, položaja, držanju i međusobnom položaju izvršioca i napadnutog objekta u vrijeme izvršenja djela, razmaku među njima itd. U osnovi misaona rekonstrukcija se odvija u dvije faze. U prvoj fazi se nastoje otkriti svi tragovi, a u drugoj se provjeravaju osigurani dokazi.

87 6. 1. 6. Samoubistvo 6. 1. 6. 1. Pojam i osnovne karakteristike Samoubistvo se tretira kao društvenopatološka pojava i ono je predmet interesovanja s aspekta raznih nauka, kao što su: psihologija, psihopatija, sociologija, kriminologija, kriminalistika. Samoubistvo je pojava starijeg datuma i može se slobodno reći da postoji od kada postoje čovijek i društvo, mada mu u početnoj fazi nastanka nije pridavan veći značaj. Dalja organizovanost društva dovodi i do veće zainteresovanosti za svoje članove, pa se i samoubistvu posvećuje veća pažnja, što je rezultiralo i pojavom prvih pisanih radova posvećenih ovom problemu. U antičkoj Grčkoj postojala su različita shvatanja o tome, a među njima posebno je interesantno Aristotelovo mišljenje, koje govori o štetnosti za društvo i porodicu kada jedan član zajednice svjesno i namjerno napušta ovaj svijet, ostavljajući drugima da rješavaju prisutne probleme. U rimskom carstvu samoubistvo je, takođe, bilo predmet različitih rasprava i različitih stavova. Smatralo se da je samoubistvo uzvišen čin, a samoubica je bio čovijek sa većim ugledom i od samih bogova koji su besmrtni pa ne mogu sebi da presude. Za razliku od njih, čovijek kao živo biće ima pravo i sposobnost da uništi svoj život (Plinije). Uporedo sa jačanjem uticaja crkve, društvo zauzima oštriji stav prema samoubistvu, pa se leš samoubice spaljuje ili baca gladnim zvijerima, budući da je bila zabranjena sahrana samoubice na groblju. Međutim, situacija se izmijenila u srednjem vijeku, kada je crkva promijenila stav prema samoubistvu. Naime, crkva čak preporučuje samoubistvo smatrajući da je to „ulazak u pravi život". Bez obzira na takav stav crkve prema samoubistvu, društvo je na samoubistvo gledalo kao na vid kriminalnog akta uperenog protiv države, protiv vladara, pa čak i protiv boga. U pojedinim zemljama Evrope, bez obzira na različite stavove prema samoubistvu, dugo se zadržalo kažnjavanje samoubice (Engleska), kao i kažnjavanje pokušaja samoubistva koje se najduže zadržalo u Mađarskoj, sve do pred kraj Drugog svjetskog rata. Čovijek se odlučuje na samoubistvo jer je došao u određenu konfliktnu situaciju u društvu, iz koje vidi izlaz jedino u samoubistvu. Sociološki aspekt ovog problema ogleda se u otuđenosti čovijeka od društva, odnosno u sukobu pojedinaca i društva, pa se može zaključiti da su, iako je samoubistvo lični čovjekov čin, njegovi uzroci sadržani u samom društvu. Izučavanje problema samoubistva ima teorijski i praktični značaj, koji doprinosi njegovom potpunom sagledavanju i blagovremenom preduzimanju adekvatnih preventivnih mjera radi sprečavanja ove po jave. Nijedna društvena zajednica nije pošteđena samoubistva. U situacijama koje su opterećene materijalnim, bezbjednosnim i ličnim problemima, samoubistva su češća, što,

88 svakako, nalaže obavezu stalnog istraživanja ovog problema. Rezultati adekvatnih istraživanja sigurno bi ukazali na postojeće uzroke, koji bi omogućili određenu procenu i prognozu, što predstavlja osnovu za donošenje i realizaciju plana preventivnog postupanja. Samoubistvo nije krivično djelo, ali sa kriminalističkog stanovišta ono predstavlja određeni problem, naročito ako je konkretna kriminalističkotaktička situacija tako složena da se ne može zaključiti da li se radi o kriminalnom događaju. Naime, samoubistvo nije kriminalni događaj, ali se u pojedinim kriminalističkotaktičkim situacijama to ne može odmah zaključiti na licu mjesta, odnosno može postojati sumnja da se radi o fingiranom samoubistvu kojim se želi prikriti izvršeno krivično djelo ubistva. Zbog toga, kriminalističkotaktička situacija koja predstavlja samoubistvo, sa kriminalističkog aspekta, može biti mnogo složenija nego pojedini slučajevi ubistva. Samoubistvo predstavlja čin namjernog lišavanja sopstvenog života. Sredstva izvršenja su, uglavnom, ista kao i kod krivičnog djela ubistva, pri čemu je bitno da su pogodna i da lice može sopstvenim djelovanjem sebe lišiti života. Rezultati pojedinih istraživanja ukazuju na to da su samoubistva češća u gradu nego na selu, da ih je više u proljećnim i ljetnjim mesecima (mart, maj, jun, septembar) nego u zimskim mjesecima (dscembar i februar). Različita je i starosna struktura lica koja se odlučuju na samoubistvo, počev od djece između 12-14 godina, maloljetnika između 14-18 godina, mlađih punoljetnih lica između 18-21 godinu, pa do ljudi mlađih i srednjih godina i starijih osoba od 75-85 godina. Godine starosti su takođe od uticaja na učestalost samoubistava, jer je zapaženo da starije osobe rjeđe vrše samoubistva, mada je period ekonomske i političke krize uticao na povećan broj samoubistava i kod te populacije. Pokušaji samoubistva najzastupljeniji su među licima od 20 do 24 godine, a zatim među licima od 26 do 30 godina, da bi potom bila zastupljena kategorija maljoletnika od 14 do 18 godina. Iznijeti podaci su zabrinjavajući jer se najveći broj pokušaja samoubistva odnosi na kategoriju mlađih lica i maloljetnika. Analizom dosadašnje prakse izvršenih samoubistava može se konstatovati da samoubice prethodno isplaniraju način izvršenja samoubistva, određujući mjesto i vrijeme, pri čemu, uglavnom, biraju skrovita mjesta, kako ne bi bila osujećena njihova namjera. Međutim, ima slučajeva i da se samoubistva vrše na javnim mjestima, pred većim brojem ljudi, kao što je, na primjer, skakanje sa mosta u rijeku, bacanje sa tornja ili sa neke tvrđave. 6. 1. 6. 2. Načini izvršenja i motivi Raznovrsni su načini izvršenja samoubistva, od čega zavisi i koje će se sredstvo upotrijebiti za lišavanje sopstvenog života. Samoubistva se najčešće vrše: trovanjem, vješanjem, vatrenim oružjem, sječenjem vena, skakanjem s visine, davljenjem, bodenjem raznim sječivima, električnom strujom, samospaljivanjem i

89 bacanjem pod vozilo. Osim toga, pojedina samoubistva izvršavaju se kombinacijom nekih od navedenih načina. Zastupljena su i dvojna samoubistva, koja se najčešće vrše od strane dvoje lica suprotnog pola, a motiv je najčešće međusobna ljubav. Naime, jedno od ljubavnika dođe na ideju o samoubistvu i ubjeđuje drugog pa, poslije zajedničke odluke, jedno od njih ubija drugo, a potom lišava sebe života. Dešavaju se u praksi i takvi slučajevi da se drugo lice predomisli ili da bezuspješno izvrši samoubistvo, što dovodi do situacije da odgovara za izvršeno krivično djelo ubistva. Dvojna ubistva su takođe prisutna u vidu jednovremenog obostranog lišavanja života, bilo skokom sa određene visine, skakanjem sa mosta u rijeku, trovanjem i slično. U raznim kriznim, ratnim ili drugim teškim situacijama dešavaju se tzv. porodična samoubistva, gde poslije prethodnog dogovora suprug, odnosno otac (suprugamajka) lišava života suprugu i djecu, a potom izvršava samoubistvo. Poznata su i tzv. tendenciozna samoubistva, čiji je motiv izvršenja tendencija da se nekom drugom licu napakosti, odnosno da samoubistvo izgleda kao ubistvo izvršeno od strane lica koje samoubica želi da učini odgovornim za svoju smrt. Kod ovih samoubistava kao motiv se pojavljuje ponekad i želja da se nešto iskaže, pa se vrši i kao znak protesta, neslaganja i neprihvatanja određenih stanja i situacija u društvenom i ličnom životu. Ponovna samoubistva (recidiv) ukazuju na upornost samoubice da sebe liši života, bez obzira na neuspjeh prethodnog samoubistva. Neki se zadovolje jednim pokušajem, drugi pokušaju još jednom, a ima i lica koja nastavljaju sa samoubistvom sve dok sebe ne liše života. Bez obzira na način izvršenja samoubistva, bitan je brz izlazak na lice mjesta i preduzimanje adekvatnih operativnotaktičkih i tehničkih radnji i mera i istražnih radnji a, prije svega, obezbjeđenje lica mjesta, prikupljanje obavještenja, provjera, uviđaj i obdukcija leša, kao i druga potrebna vještačenja, jer kod svih sumnjivih slučajeva uvijek treba imati u vidu činjenicu da je moguće da se ubistvo prikaže kao samoubistvo i da se u tom cilju prikrivaju ili podešavaju materijalni tragovi i obezbjeđuju lica čiji će iskaz ići u prilog samoubistvu. Slučajevi iz prakse ukazuju na to da samoubica vatrenim oružjem češće sebi puca u glavu u predjelu sljepoočnice, čela i usta, a rjeđe u predjelu grudnog koša. Ponekad se samoubistva izvršavju i pucanjem ispod brade i izuzetno u predjelu trbuha, tjemena i potiljka. Samoubice rijetko pucaju u pokriveni dio tijela, tj. kroz garderobu. Kod samoubistva sječenjem, samoubica oštrim predmetom (brijač, nož) vrši rezanje vena na rukama i nogama (zglobovi) i vrata, dok kod samoubistva bodenjem samoubica oštrim i šiljastim predmetom (makaze, igla, bodež) vrši ubode najčešće u predelu srca, vrata i rjeđe trbuha. tj. na mjestima koja su najpristupačnija da se ovim sredstvom izvrši samoubistvo. Takođe, i kod ovih samoubistava, samoubica rijetko vrši rezanje i ubode preko pokrivenih dijelova tijela, već vrši prethodno otkrivanje tog dijela tijela, što može biti indikativno u slučaju sumnjivog samoubistva. Kod samoubistva oštrim predmetom, na lešu samoubice postoje i tzv. probne rane, koje je samoubica sebi nanio u predjelu dijela tijela gdje je zadao i smrtonosan ubod.

90 Motivi koji navode lice da izvrši samoubistvo mogu biti različiti: bračne svađe i nesuglasice, nerazumijevanje i nesuglasice u odnosima između roditelja i djece, neuzvraćena ljubav, duševno oboljenje (iznervirano stanje poslije neuropsihijatrijskog liječenja), alkoholizam, teška ili neizlečiva bolest, strah od kazne, stroga vremenska kazna zatvora, kocka, slabe ocjene u školi, strah od sramote, nesporazumi i nepravilnosti na radnom mjestu, teško materijalno stanje, starost i usamljenost, gubitak volje za životom i dr. 6. 1. 6. 3. Razjašnjavanje slučajeva Iz iskustva se zna da nije samoubica svaki utopljenik, da nije samoubica svaki mrtvac obješen o kakav predmet (greda, drvo i sl.), da nije samoubica svaki mrtvac koji je pronađen sa pištoljem u ruci, itd. Veoma perfidan, lukav zločinac, često nastoji da zločin prikrije samoubistvom ili u najboljem slučaju da ga prikaže kao nesrećan slučaj, udes. Zato postoji opasnost da se u samoubistva svrstaju i slučajevi koji to nisu. Činjenica sa kojom se možemo sresti prilikom vršenja uviđaja da, na primjer, pokojnik sjedi u fotelji, da ispaljeni pištolj leži ispod mlitavo opuštene desne ruke i da se na pisaćem stolu nalazi oproštajno pismo, na prvi pogled, vrlo ubjedljivo djeluju i navode na zaključak da se radi o samoubistvu. Ali, ponekad se radi o simuliranom samoubistvu, odnosno o tome da je pokojni ubijen iz vatrenog oružja, a zatim se prikazuje da je izvršio samoubistvo. Zbog toga kod svakog slučaja neprirodne smrti treba razjasniti da li se radi o samoubistvu ili ubistvu. Jer, što je manje nerazjašnjenih samoubistava više je otkrivenih ubistava. Simuliranje je veoma težak zadatak. Kada izvršilac želi da nešto prikaže drugačije od stvarnog događaja, tada neminovno nastaju greške. Te greške koje delikvent čini kod svakog krivičnog djela pomažu razjašnjavanju konkretnog slučaja i otkrivanju izvršioca. Pažljivim pregledom povreda i drugih tragova na mjestu događaja i žrtvi, kritičkim proučavanjem položaja leša, tragova, povreda, rekonstrukcijom događaja, itd., mogu se uočiti praznine, nelogičnosti, nejasnoće i kontradiktornosti u misaonoj i tehničkoj konstrukciji fingiranog djela. Zbog toga, mirno, hladnokrvno i temeljito vršenje uviđaja, sastavljanje zapisnika o uviđaju, sačinjavanje skice i fotodokumentacije ima veliki kriminalitističko-taktički značaj i to ne samo za razjašnjenje konkretnog slučaja nego i za pronalaženje adekvatnih dokaza. Ovome treba dodati sudskomedicinski pregled (obdukciju) leša pokojnog. Obdukcija može da otkrije i uzrok ili povod koji je bio odlučujući za samoubistvo (na primer do tada skrivano oboljenje, alkoholisanost, itd.). Uviđaj, obdukcija i rekonstrukcija događaja omogućuje ne samo da se otkrije i dokaže da nešto nije u redu, da postoji nelogičnost, nesklad, da postoje greške (tehničke, logičke i psihološke prirode) već i da se, u nekim slučajevima, obezbijede adekvatni dokazi.

91 Za našu temu od značaja je da se ukaže na razlike u povredama na tijelu i druge tragove koji se nalaze na mjestu događaja i žrtvi, na osnovu kojih se mogu otkriti slučajevi prikrivenog zločina. Tako: 6. 1. 6. 4. Samoubistvo vješanjem Kod samoubistva vešanjem smrt prouzrokuje prekid krvotoka u arterijama koje dovode krv u mozak. Ovaj prekid dovoda krvi u mozak nastupa usled pritiska zamke na arterije koje mu iz srca dovode krv. Usljed toga nastaje skoro momentalna nesvetica kao posledica anemije mozga. Pri tome nije potrebno da na zamku dejstvuje sva težina tijela, već i srazmjerno malo stezanje vrata (težina otprilike od 5 kgr.) može da dovede do pomenutih posljedica. Zato je moguće izvršiti vješanje odnosno samoubistvo vješanjem u ležećem, klečećem ili sjedećem stavu, o kvaku vrata, u ormanu i sl. gde je, po pravilu, potrebna sasvim kratka zamka.

Nepotpuno vješanje

92 Kao zamke mogu samoubici da posluže najrazličitij i predmeti, a ne samo konopci i kaiševi. Samoubica obično uzima za zamku materijal koji mu je, u njegovom poslu, pri ruci. Tako, električar se vješa o električnu žicu, poljoprivrednik o zaprežni konopac, domaćica o žicu električnog rešoa ili konopac. Za vješanje se upotrebljava i lanac, kaiš, čarape od najlona, dijelovi rublja, marama, bluza i razni predmeti od kojih se može napraviti improvizovana zamka. Da bi uspjelo u svojoj namjeri samoubica ponekad veže sebi ruke, ili za sebe veže neki teret. Jedan mladić od 16 godina objesio se o gredu na tavanu potpuno go, a za polni organ je vezao uzicom težak drveni panj. U slučajevima vješanja spoljni tragovi omče (zamke) naći će se na vratu. Oni zavise od vrste materijala omče, od tkanine koja je dejstvovala i od načina vješanja. Trag vješanja obično ima oblik brazde koja je dublja ako je omča od tankog užeta ili žice, pogotovu ako je tijelo slobodno (svom težinom) visilo. Ovi tragovi su mahom braon boje, slično štavljenoj koži. Široke omče od mekanog materijala, kao što su na primjer peškir ili mekani kaiš, ostavljaju širok i slabo izražen trag koji ponekad, a naročito ako je tijelo visilo kraće vrijeme, može sasvim da iščezne. Kod tipičnog vješanja lice obješenog je bijedo, a kod atipičnog je modro. Jezik je većinom zastao u ustima pred prednjim zubima. Brižljivim pregledom i proučavanjem mjesta događaja, odjeće i tijela leša, konopca, i misaonom rekonstrukcijom događaja mogu se uočiti i takve pojedinosti koje ukazuju da nešto nije u redu, da postoji nesklad, pogreške i sl. Tako, na primer, ako tijelo slobodno visi i visoko je nad zemljom, mora postojati neko pomoćno sredstvo kojim se samoubica poslužio, kao što su stolica, ljestvice i tome slično. Pronalazak takvih predmeta i tragova samoubičinih nogu na njima, govori da se radi o saraoubistvu. Međutim, ako se pregledom leša pronađu tragovi sile na njemu (podlivi, tragovi udaraca po glavi ili gušenja na vratu i sl.), neuredna odjeća, otkinuta dugmad itd. — onda to ukazuje da su zadane od ubičine ruke i da se radi o simuliranom samoubistvu. Veoma važni, odlučujući podaci za razjašnjenje konkretnog slučaja mogu se dobiti ispitivanjem upotrebljenog konopca, pregledom podloge (grede, grane i sl.) i ruke obešenog. Naime, iskustvo je pokazalo da zločinci u izvjesnim slučajevima prebacuju uže preko podloge (grane od drveta, grede i sl.), stave omču-zamku preko glave žrtve i tegle u vis. Ako je po sredi zločin, a ne samoubistvo, i ako je ubica teglio konopac da bi izdigao tijelo žrtve, onda će sitno iverje okrznuti podloge (grede, grane i sl.) i vlakna konopca, usljed trenja konopca o podlogu, biti usmjerena na gore na onom dijelu konopca koji je zločinac teglio. Ako se neko sam objesio, imamo suprotnu situaciju — konopac će se izdužiti i vlakanca na mjestu dodira sa podlogom biće okrenuta na gore, a sitno iverje okrznute grede prema dolje. Sem toga, na šakama samoubice će se mikroskopski naći fina vlakanca konopca.

93 6. 1. 6. 5. Samoubistvo trovanjem Ovo je takođe jedan od čestih načina izvršenja samoubistva. Putevi kojima dospevaju otrovi u tijelo vrlo su različiti. Pa ipak otrovi se najčešće unose u tijelo kroz usta i želudac (topivi i rastopivi otrovi), udisanjem i putem injekcija. Otrovi se mogu ubaciti i u vaginu ili debelo crijevo. Za izvršenje samoubistva trovanjem upotrebljavaju se različita hemijska sredstva i štetni gasovi. Od hemijskih sredstava najčešće se upotrebljavaju: jetki otrovi (sirćetna kiselina, natrijumhidroksid ili kamena soda, sona kiselina i sl.), razna dezinfekciona sredstva (fenol, lizol, sublimat i dr.), otrovi za uništavanje štetočina (cianvodonik, strihnin, fosfor i dr.), sredstva za spavanje (barbitol, veronal, ferobarbitol, medinal, prominal, bafbifen itd.), dok su od gasova najčešće u uporebi ugljenmonoksid, svetleći gas i cijanovodonična kiselina. Uopšte uzev, radi se o veoma raznovrsnim supstancama različitog mirisa, ukusa i boje, koje su lahko pristupačne i koje svako može nabaviti. Samoubici nikad ne smeta loš ukus ili miris nekog otrova da bi ga uzeo, dok se ubica, po pravilu, ne služi ovakvim otrovom, jer može da izazove podozrenje. Za operativnog radnika (kriminalistu) je od značaja da bude upoznat i sa dejstvom pojedinih otrova, znacima trovanja i karakterističnim tragovima na lešu. Opšte dejstvo otrova nastupa nakon prolaska otrova u krv i dospjeća do onih organa koji su prema njemu najosjetljiviji. Zato se znaci trovanja najbrže pojavljuju kada je otrov neposredno unijet u krv putem ubrizgavanja, dok otrovi uzeti kroz usta djeluju mahom sporije, pošto treba da ih apsorbuje želudac, odnosno, tanko crijevo. I gasoviti ili tečni otrovi, koji se udišu i unose kroz pluća, brzo prodiru u krv, dok je apsobrovanje otrova ubačenih u vaginu ili debelo crijevo srazmjerno sporo. Postoje izvjesni opšti simptomi koji mogu korisno da posluže za utvrđivanje trovanja u slučajevima sumnje na trovanje: ¾ Povraćanje — Povraćanje se javlja kod čestih otrova kao što su arsenik, antimon, digitalis, fosfor (povraćena materija je kafebraon boje sa mirisom na crni ili bijeli luk), bakar (plavkasto-zelen izbljuvak), jod, živa, sulfonamid, itd. ¾ Grčevi — Otrovi kao što su: strihnin, brucin, nikotin, cijanidi, kao i ugljen monoksid izazivaju grčeve. ¾ Paraliza — Alkoholizam, arsenik, barijum, olovo, nikotin i trovanja pokvarenom hranom (botulizam) mogu da izazovu paralizu. ¾ Delirijum — Duševni poremećaji mogu nastati usljed pretjerane doze alkohola, arsenika, stropina, barbiturata, benzedrina, kanabina, kokaina, olova, žive, morfiuma, skopolamina, itd.

94 ¾ Promene na ženici — Širenje: alkohol, stropin, barbiturati, benzendrin, kanabin, kokain i skopolamin. Skupljanje: morfium, opium, fizostogmin, pilokorpin, itd. ¾ Cijanoza — Pojave cijanoze predstavljaju dragocjen podatak za utvrđivanje trovanja. Ona nastaje pod dejstvom cijanida, morfiuma, opiuma, itd. ¾ Miris i zadah — Cijanidi izazivaju miris badema, dok je zadah na bijeli luk svojstven trovanjima sa fosforom. Alkohol, hloroform i nikotin takođe daju specifičan miris zadaha iz usta. ¾ Lučenje pljuvačke — Obilno lučenje pljuvačke predstavlja jedan od prvih simptoma trovanja živom. ¾ Promjene na koži — Kiseline i alkalije izazivaju razjedanje kože. Trovanje arsenikom, bakrom, olovom i živom može da bude praćeno bledilom kože. ¾ Obamrlost i malaksalost — Obamrlost i malaksalost mogu nastati usljed trovanja banbituratima, hloroformom, hlornim hidratima, morfiumom, opiumom, itd. Simptomi trovanja ugljenmonoksidom su: malaksalost, kratak dah pri naprezanju, lakša glavobolja, vrtoglavica, gađenje, otežano disanje, slabost mišića, paraliza i toma. Na lešu su prilično karakteristične posmrtne promjene. Po otvoreno-crvenoj boji skože i sluzokože, na prvi pogled može se raspoznati trovanje ugljenmonoksidom. Prilikom obdukcije može se uočiti da je sva krv otvoreno crvena, kao i unutrašnji organi. Sem toga, pod kožom se ponđkad može naići i na krvavljenje (podlive) koje je slično tragovima od udaraca tupim oruđem, dok se na lešu mogu naći mehurići slični opekotinama. Većina otrova ne ostavlja karakteristične tragove na lešu. Klinički znaci početnog trovanja su često veoma slični znacima raznih oboljenja. Čak i akutna trovanja s najkarakterističnijim znacima imaju tok posve sličan oboljenjima: akutno trovanje cijankalijem slično je srčanoj kapi; strihninom — tetanusu ili epilepsiji (padavici); arsenom — teškom crevnom kataru. Daljim posmatranjem znakova oboljenja ljekar će ipak sa većom ili manjom vjerovatnošću prepoznati trovanje. Konačno utvrđivanje vrste i količine upotrebljenog otrova zadatak je toksikološke laboratorije. Prva mjera koju treba preduzeti prilikom rasvetljavanja nekog slučaja gde postoji sumnja da se radi o trovanju, jeste detaljan pregled leša i mjesta na kome je ovaj pronađen. Treba pronaći sudove iz kojih je otrov mogao biti uzet, kao što su šolje, tanjim, boce, itd. Ostatak jela i pića takođe treba uzeti radi analize. Posmrtni pregled tijela, detaljna, podrobna autopsija i toksikološki pregled treba da otklone svaku mogućnost brkanja prirodnog oboljenja sa trovanjem i da da odgovor o vrsti i količini upotrebljenog otrova. Jer pažljivom analizom

95 pojedinih dijelova tijela (kosa, nokti, unutrašnji organi) može se sa odrediti vrsta otrova koja je uzrokovala smrt.

Izjedine izazvane sumpornom kiselinom 6. 1 . 6. 6. Usmrćenje davljenjem Usmrćenje davljenjem je najčešći oblik samoubistva i to kako kod muškaraca tako i kod žena. Davljenjem nazivamo ugušenje u tečnosti, obično u vodi koja ne mora biti duboka. Za ugušenje je dovoljno da tečnost doseže do disajnih otvora i ako su svi ostali dijelovi tijela na suhom. Ima primjera davljena gdje voda nije bila ni 10 cm duboka, jer lice koje se našlo u tom položaju, nije bilo u stanju da podigne ili okrene glavu, pa se utopilo isto kao da je bilo potpuno uronjeno u duboku vodu. Davljenje je moguće i u drugim tečnostima, kao što su, na primjer: benzin u cisterni, vino u velikoj otvorenoi kaci, itd. Samoubice ulaze u vodu najčešće obučeni. Ponekad ostave na obali dijelove gornje odjeće, tašnu ili dokumenta. Da bi onemogućili samo-spasavanje. Ponekad sebi vežu noge i ruke ili vežu o vrat ili tijelo kamen, teško gvožđe ili druge predmete. Jedan mladić i devojka izvišiili su samoubistvo skakanjem u rijeku. Djevojka je prvo vezala mladiću ruke, a zatim se oko pojasa vezala za njega, te su zajedno skočili u rijeku.

96 Kada je iz rijeke izvučen leš jadnog utopljenika, utvrđeno je da su mu nogavice pantalona čvrsto stegnute konopcem nad gležnjevima i pune kamenja. Obdukoioni nalaz i oproštajno pismo potvrdila su da se radi o samoubistvu. Osnovno kriminalističko-taktičko pitanje koje se postavlja kod pronalaska leša u vodi jeste da li je tijelo bačeno mrtvo u vodu ili je tamo dospjelo živo odnosno da li je smrt posljedioa samoubistva ili se radi o prikrivanju već izvršenog ubistva. Pregledom i obdukcijom lesa teško se može sa sigurnošću utvrditi da li se radi o ubistvu, samoubistvu ili zadesu. U većini slučajeva razlikovanje nije uopšte moguće, pošto povrjede koje nastaju kad se neko sam sklizne i padne niz obalu u vodu, ili ako ga je neko gurnuo niz obalu — u oba slučaja su jednake i u oba slučaja uzrok smrti će biti utopljenje. Isto tako nemoguće je razlikovati samoubilačno utopljenje od zadesnog. Jedino što nas kad-kad upućuje na ubistvo jesu odbranbene povrede, koje kad-kad nađemo na lešu utopljenika. To su modrice na podlakticama, na vratu ili drugde, dok bi se prave odbranbene povrjede u tom slučaju mogle da nađu na napadaču u obliku ogrebotina, poderotina na odjeći ili tragovi nokata napadnutog; kao i kod zagušenja, treba da tražimo odbranbene povrjede prije svega na napadaču, a ne na napadnutom. Sadržaj sodijumovog hlorida u krvi leve i desne komore srca u smrtnim slučajevima usljed davljenja može da ukaže na jasnu razliku, te u slučaju sumnje treba upotrijebi ti ovo sredstvo. Osnovno načelo ovog opita, koga je Gatter razradio 1921 g., zasnovano je na činjenici da u slučaju davljenja voda teži da pređe iz pluća u krv. Prema tome, ako voda u kojoj je došlo do davljenja sadrži male 'količine hlorida, kao što je slučaj kod slatke vode, onda će i sadržaj hlorida u levoj komori biti ispod uobičajenog. S druge pak strane, ako je do davljenja došlo u moru sadržina hlorida biće preko normale. Na taj način, razlika u sadržim hlorida u lijevoj i desnoj strani, predstavlja prilično dobar kriterijum za davljenje. Prema Smith-u, voda ne može uopšte da prodre u lijevu stranu srca ako je dotično lice bilo već mrtvo kada je bačeno u vodu. Medicinsko-kriminalističke indikacije pomoću kojih se ovo pitanje rješava mogle bi se iznijeti ovim redom: stisnuti predmeti (mulj, trava i sl.) u šakama prema onoj da se »utopljenik hvata i za slamku«; usljed grčevitog stiskanja šaka urezi od noktiju na dlanovima; blijed izgled tijela, koji je naročito izražen prilikom utapljanja u hladnoj vodi, usljed stezanja krvnih sudova; najčešće otvorena usta; posmrtno modrilo na glavi i vratu; jaka nadutost utopljeničkih pluća, koja su mekana i suha; bijela pjena koja izlazi iz usta i nosa stvara se u dušniku i drugim dušnim putevima u vrijeme utopljenja, a plinovi koji se razvijaju u tijelu stalno tjeraju tu pjenu na nos i na usta. Ako je smrt nastupila prije stizanja u vodu neće biti bijele pjene, jer vazduh nije ni udisan. Ipak, sama po sebi, pjena je nesiguran znak za smrt utopljenjem, ali se smatra potpunim dokazom, ako su i pluća veoma naduta. Kod utopljeničke smrti čovjek udiše vodu do plućnih mjehurića. Kad leš dospije u vodu tečnost će dospjeti do grubljih bronhija (dužnika) ali ne i do plućnih mjehurića.

97 Voda u barama, jarcima i potocima, često sadrži otpatke koji su karakteristični za taj kraj i u slučaju davljenja voda u plućima treba da sadrži otpatke slične prirode kao što su oni iz vode u kojoj je smrt nastupila. Vrlo često, mikroskopskim pregledom, nailazi se u plućima na karakteristične biljne čestice ili dijatome, što može da pruži pouzdan dokaz o mestu davljenja. 6. 1. 6. 7. Zagušenje Zagušenje je gušenje koje nastupa usljed zatvaranja disajnih puteva stezanjem vrata rukama. Samoubistvo zagušenjem nije moguće, pošto bi pritisak sopstvenih ruku popustio i oslobodio put disanju čim bi nastupilo onesvješćenje usljed gušenja ili stezanja vratnih žila. Zagušenje je najčešće ubilačko — nekad i u kombinaciji s posmrtnim vješanjem da bi se simuliralo samoubistvo. Zagušenje se najčešće vrši desnom rukom tako što ubičin palac leži na desnoj a ostali prsti na lijevoj strani vrata. U obrnutom slučaju veći broj tragova prstiju (krvni podlivi, ogrebotine, i sl.) nalaziće se na desnoj strani vrata. Prema tome, iz rasporeda tragova može se, pored ostalog, zaključiti da li je izvršilac bio desnoruk ili ljevoruk. Ova vrsta ugušenja prepoznaje se po tragovima (otiscima) noktiju i drugim ogrebotinama na koži (po kojima se može čak i rekonstruisati zahvat ruke ubice), lomljenju hrskavice jabučice, 'krvnim podlivima na vratu, crvenkastoplavičastoj boji lica, tragovima na trupu kao posljedici klečanja na prsima ubijenog, tragovima na glavi kao posljedici udaraca u cilju onesvešćenja, kao i po drugim povredama i znacima odbrane. Ugušenje se može izvršiti i jednovremenim zatvaranjem spoljnih otvora organa za disanje (nosa i usta), bilo rukama, bilo nekim predmetima (jastukom, ćebetom, čaršavom, suknjom) ili pritiskom lica na meku ili čvrstu podlogu. Najčešće žrtve su novorođenčad i mala djeca, ali i odrasli kad su u besvjesnom stanju (opijeni, onesvešćeni i sl.). Ova vrsta ugušenja prepoznaje se po tragovima nokata i prstiju na nozdrvama i usnicama, otiscima predmeta kojima je lice bilo pokriveno, tragovima borbe žrtve i tragovima na napadaču. Zadavljenje je oblik ugušenja koje nastaje kada je omča ili neki drugi predmet upotrebijen kao omča položen oko vrata i silom ruku zategnut do te mjere da stegne disajne puteve ili krvne sudove na vratu ili i jedne i druge. Zadavljenje kao udes nije moguće. Moguće je samoubistvo ili ubistvo. Uslov za uspjeh samoubistva zadavljenjem je vezivanje čvora na omči koji se sam ne može razvezati i ikoji ostaje zategnut i ako je stezanje završeno. Samoubica treba da, pored omče, ima još neki predmet za stezanje te omče, kao što je na primer kočić, kašika i sl. Čuvar je ujutru htio da probudi zatvorenika, koji je, gotovo cijelo vrijeme nadgledan, spavao pokriven ćebetom preko glave. Međutim, zatvorenik je bio

98 mrtav, pomodrelog lica, već hladan i ukočen. Oko vrata je imao omču napravljenu od poderanih i međusobno vezanih dijelova gaća. Na desnoj strani vrata je u omču bila upletena kašika, kojom je ova bila više puta navijena, tako da je čvrsto stezala vrat. Obdukcijom je utvrđen tipičan nalaz ugušenja, s krvavljenjima u vežnjačama i u sluznici nosa. Samoubistvo zadavljenjem može se prepoznati i na osnovu spoljašnjeg pregleda: čvor je zavezan na prednjoj strani vrata (a ne kao kod vješanja); strangulaciona brazda teče oko vrata u obliku kruga; tragovi omče teku skoro vodoravno i nema prekida u tragu kao što se to može dogoditi prilikom vješanja, zadavljeni je u licu plavo-crven, dok je obješeni blijede boje; nema povrjede po glavi i rukama. 6. 1. 6. 8. Samoubistvo vatrenim oružjem Samoubistvo vatrenim oružjem najčešće se izvršava ustrelom u sljepoočnicu, čelo, usta ili u predelu srca. Ponekad nalazimo ustrelinu ispod brade, u predelu trbuha, a ponekad (vrlo retko) i na potiljku ili tjemenu. Za izvršenje samoubistva upotrebljava se revolver, lovačka ili puška. Šamoubica najčešće upotrebljava svoje oružje (ili oruđe). Kod upotrebe puške, samoubica obično skine cipelu i čarapu, nasloni cev na srce ili je stavi u usta, a zatim pomoću prsta na nozi povuče obarač. Ponekad, samoubica učvrsti pušku na kakvo postolje, za obarač veže uzicu, stane pred cev i povuče uzicu. Za samoubice je, dalje, karakteristično da nerado pucaju kroz odjelo već u nepokriveno ili namjerno razgolićeno mjesto na tijelu. Kad neko puca u sebe on obično razgoliti taj dio tijela odstranivši kaput, džemper, ili košulju. Da bi uspio u svojoj namjeri, samoubica mahom prisloni cijev oružja neposredno na kožu ili je drži sasvim blizu da ne bi promašio, ali su česte samoubilačke ustreline u srce kroz košulju, a i kroz kaput. Zbog prislanjanja oružja na tijelo, pri ispaljenju čuje se slab ili skoro nikakav prasak, dok se upotrebljeno oružje (zbog nemogućnosti da se šire eksplozivni gasovi) odmah rasprsne.

Ustrelina iz blizine

99 U ovakvom slučaju, odnosno, kada je hitac bio ispaljen iz prislonjene ili gotovo prislonjene cijevi, ulazni otvor rane uvijek je veći od prečnika zrna, u prodornom kanalu mogu se naći barutni sastojci i dejstvo barutnih plamenova, okolne dlake su osmuđene, a koža je oprljena i dobija crvenkasto-mrku ili sivo-mrku boju; izlaz ustreline je nepravilan, često veći, a ponekad i manji, ali bez znakova barutne eksplozije. Kod ustreline lobanje iz neposredne blizine mogu nastati raznovrsni kružni i radijalni prelomi i pukotine lobanjinih kostiju, sam mozak je razdrobljen ili često djelimično izbačen iz lobanjine duplje. Sem toga, koža oko rane je pokrivena nesagorelim zrncima baruta i pojaviće se mastan, crn sloj ostatka od baruta. Ovo je naročito obilno ako je upotrebljen crn barut, a manje upadljivo ako je upotrebljem bezdimni barut. Kod automatskih pištolja na koži često ostaju otisci cijevi i nišana, što je uslovljeno povratnim udarom oružja. Često se u cevi ustrelnog oružja mogli naći kapi krvi, čestice mozga i drugog tkiva, vlakna od tkanine odejela i dr. Pošto u momentu ispaljivanja izvjesna količina gasova i baruta izlazi kroz zatvarač oružja, to se djelići nagorjelog baruta zadržavaju na ruci strijelca (samoubice) i talože na kožu. Ovo je naročito slučaj kada je u pitanju neko zastarjelo oružje, slabijeg kvaliteta. Kod novog, dobro obrađenog vatrenog oružja, zatvarač je bolje prilagođen tako da je izlazak ovih materija minimalan. Ponekad se dešava da neki samoubica ispali sebi u slepoočnicu ili u neki drugi dio tijela i dva hica. Zabiljeležen je slučaj jednog čovijeka koji je nanio sebi pet rana na glavi. Ovakvu vrstu ispaljivanja naziva se »ispaljivanje sa oklijevanjem«, U stvari, kad samoubica upravi oružje u glavu, on nagonski u trenutku ispaljivanja trgne glavu unazad tako da prvo zrno promašuje. Ovo se može dogoditi dva-tri puta prije nego što se samoubica odluči na poslednje, smrtonosno ispaljivanje. Momentalna smrt kod upotrebe vatrenog oružja je rijetkost. Ustanovljeno je da je pogođeni u stanju da izvrši neke namjeravane radnje, čak i kada je zrno u srcu. Zabiljeleženi su slučajevi kod kojih su ispaljena dva, tri i četiri hica, od kojih su neki (jedan odnosno dva) pogodili srce, a neki mozak, i da je smrtno ranjeni čovijek mogao još da se kreće, da govori i obavlja komplikovane radnje, — na primjer da puca na drugu osobu. Jedan policajac je bio pogođen u srce zrnom velikog kalibra. On nije pao već je izvukao svoj pištolj i ispalio svih šest metaka, vratio oružje u futrolu, prešao preko jedne široke ulice i popeo se u svoja kola, gde je umro. (Primar iz Strane prakse). »Uzrok smrti kod ustrelina je iskrvavljenost ili tamponada srčane kese. Činjenica da u nekim slučajevima povrijeđenik preživi prostrijel srca za jedan ili više časova, dok u drugom umre za nekoliko sekundi ili minuta, ovisi najviše o fazi u kojoj se je srce nalazilo u času pogotka. Kada projektil pogodi stegnuto (prazno) srce, prouzrokovaće malu ranicu, koja pomijeranjem mišića može toliko da se prekrije da ne nastupi teže krvavljenje, a srce ostaje još neko vrijeme funkcionalno sposobno. Ako je, međutim, srce bilo puno krvi — usljed hidrodinamičnog efekta — srčani zidovi se teško razderu«.

100 Probne rane kod samoubistava oružjem ne postoje. Teško je zamisliti da bi neko, za probu oružja, nanio sebi najprije neopasnu povrjedu. No, ni takve mogućnosti ne mogu se sasvim isključiti, pogotovu kod samoubica — duševnih bolesnika. Dešava se da samoubica, prije nego što uperi oružje u sebe, puca jedan, dva ili više puta u vazduh ili u zemlju, kako bi se uvjerio u dejstvo oružja i skupio snagu za izvršenje samoubistva. Za utvrđivanje da li se radi o samoubistvu ili ubistvu veoma je važan i položaj oružja u odnosu na položaj pokojnog (mrtvaca). Samoubice, po pravilu, čvrsto, grčevito, drže oružje u ruci. No, dešava se da se ono nađe i pored ili nedaleko od leša. Ovo se obično događa ako je samoubica oružje držao labavo odnosno ako je ovaj u momentu ispaljivanja hica stajao, a oružje je držao labavo ili ako nije odmah nastupio gubitak svesti. Nema takvih povrjeda koje je samoubica naneo sebi, a da ne bi mogle biti zadane rukom ubice, ali postoji čitav niz rana koje nanosi ubica, a ne mogu biti zadane rukom samoubice. Uvijek treba obratiti pažnju na položaj oružja u odnosu na položaj leša, na otiske prstiju na oružju, tragove od nogu ili znake nasilja, koji bi mogli da ukazuju na ubistvo. Sem toga, treba ispitati kome pripada nađeno oružje, da li je stvarno upotrebljeno, odnosno, da li je ustrelina zadata baš iz njega itd. Rafinirani ubica može žrtvi u agoniji utisnuti u ruku pištolj, ostaviti na licu mesta drugo oružje, »oproštajno pismo«, itd.

Ustreljina iz puške

101 6. 1. 7. Čedomorstvo pri porođaju 6. 1. 7. 1. Pojam i karakteristike Krivično djelo čedomorstvo pri porođaju35 spada u grupu lakših, odnosno privilegovanih ubistava i sastoji se u lišavanju života djeteta od strane majke za vrijeme porođaja ili neposredno poslije porođaja, dok još traje poremećaj izazvan porođajem. Bitne karakteristike ovog krivičnog dela su: ¾ objekat napada može biti isključivo živo rođeno dijete; ¾ učinilac može biti samo majka živog rođenog djeteta; ¾ ubistvo mora da je izvršeno za vrijeme porođaja ili dok traje poremećaj koji je kod majke izazvao porođaj. Krivično djelo može se izvršiti još za vrijeme porođaja, kada je dijete sposobno za vanmaterični život, ili neposredno poslije porođaja, pod uslovom da je dijete živo rođeno, bez obzira na to da li je sposobno za dalji normalni život. Radnja izvršenja može se sastojati u činjenju, tj. aktivnom djelovanju majke, ili u nečinjenju, odnosno u propustu majke da novorođenčetu pruži odgovarajuću pomoć, njegu i brigu. Da bi ovo krivično djelo postojalo, nužno je da je radnja izvršenja od strane majke preduzeta u određenom vremenu, tj. dok traje porođaj ili neposredno poslije njega, dok postoji poremećaj izazvan porođajem, što se kao činjenica u postupku razjašnjavanja i dokazivanja mora utvrditi. U slučaju kada je lišavanje života novorođenčeta izvršeno za vrijeme porođaja, logično je pretpostaviti da je u tom periodu kod majke postojao poremećaj, dok utvrđivanje poremećaja u periodu neposredno poslije porođaja predstavlja izvjestan problem koji treba razjasniti i utvrditi stvarne činjenice uz pomoć vještaka odgovarajuće struke, uvažavajući specifičnosti porođaja u svakom konkretnom slučaju. Ukoliko se utvrdi da kod majke nije postojao poremećaj ni za vrijeme porođaja, ni neposredno poslije njega, onda se neće raditi o privilegovanom ubistvu, već o krivičnom djelu običnog ubistva. Učinilac ovog krivičnog djela može biti samo majka živog rođenog djeteta i samo ona ima privilegovan položaj, dok sva druga lica koja učestvuju u bilo kom vidu saučesništva, nemaju privilegovan status, te će odgovarati kao saučesnici krivičnog djela ubistva. Ukoliko majka u vrijeme dok još nije nastupio poremećaj usljed porođaja nagovori neko drugo lice da prilikom porođaja ubije novorođenče, onda se neće raditi o privilegovanom, već o običnom ubistvu.

35 Član 150. KZ-a Kosova. “Majka koja liši života svoje novorođenče tokom ili neposredno nakon porođaja dok je pod uticajem poremećaja izazvanog porođajem biće kažnjena zatvorom od tri meseca do tri godine”.

102 U praksi postoje slučajevi da žena unapred priprema ubistvo djeteta koje treba da rodi, tako što vješto skriva znake trudnoće (mučnina, povraćanje), prikazujući ih kao simptome neke bolesti, dok spoljne vidljive tragove trudnoće pokušava da prikrije stezanjem i nošenjem odgovarajućih pojaseva, pa je i s aspekta kriminalističkog postupanja bitno razjasniti da li se i ovi slučajevi mogu podvesti pod pojam krivičnog djela ubistva djeteta prilikom porođaja. Uglavnom preovladava mišljenje da se i u ovakvim slučajevima radi o krivičnom djelu čedomorstva pri porođaju, pod uslovom da su takva svest i htenje postojali i za vrijeme porođaja ili neposredno poslije porođaja dok je trajao poremećaj izazvan porođajem, bez obzira na postojanje prethodnog umišljaja kod majke, jer je on bez značaja za ocjenu postojanja ovog krivičnog djela. Žene koje se odluče da ubiju svoje dijete prilikom porođaja, uglavnom prikrivaju i drže u tajnosti saučesnike, bilo da se radi o podstrekaču, koji se najčešće pojavljuje u ličnosti ljubavnika, odnosno oca djeteta, ili o pomagačima koji su obično iz kruga rodbine ili prijatelja. 6. 1. 7. 2. Načini i sredstva izvršenja Krivično delo čedomorstvo pri porođaju može se izvršiti na različite načine, ali i raznovrsnim sredstvima. Najprisutniji načini su: zagušenje, zadavljenje, trovanje, davljenje, kupanje u hladnoj vodi, bacanje, udaranje, zakopavanje i nehranjenje djeteta. Da bi se dijete ugušilo, koriste se podesni predmeti za sprječavanje disanja, tj. za zapušenje usta i nosa, kao što su: jastuk, dušek, krpa, jorgan, ćebe, dok se za sprječavanje disanja stezanjem oko vrata koriste marame, pelene, ali i stezanje rukom oko vrata, čime se i vrši klasično zagušenje. U rjeđim slučajevima koristi se nož, makaze ili neko drugo oruđe, pa u svakom takvom slučaju treba razjasniti da li je to urađeno za vrijeme trajanja poremećaja izazvanog porođajem žene, odnosno da li se uopšte radi o krivičnom djelu čedomorstvo pri porođaju Najčešći motivi za izvršenje ovog krivičnog djela su: strah od sramote, preljuba žene, rodoskvrnavljenje, teško materijalno stanje, strah za zaposljenje i slično. Najčešća mjesta na kojima se ubijeno novorođenče ostavlja su: zakopavanje u đubrištu ili u zemlji, bacanje u kanalizaciju, rijeku, jezero, potok, ili u WC i kontejner, odnosno u kantu za smeće, ostavljanje na tavanu ili u podrumu kuće, a postoje i slučajevi spaljivanja. Poznavanje mjesta gde se ubijena novorođenčad najčešće ostavljaju, odnosno gde je leš sakriven, u cilju prikrivanja izvršenja krivičnog djela, od bitnog je kriminalističkog značaja i uticaja u pogledu postavljanja verzija i planiranja operativne djelatnosti radi pronalaženja leša novorođenčeta, u slučaju kada postoje osnovi sumnje da je izvršeno ovo krivično delo.

103 6. 1. 7. 3. Otkrivanje i razjašnjavanje Veoma je teško dođi do informacije da je izvršeno krivično djelo čedomorstva pri porođaju, a razjašnjavanje ovog krivičnog djela i prikupljanje dokaza skopčano je s nizom teškoća, jer je poznato da se porođaj i čin ubistva djeteta uglavnom obavljaju bez svjedoka, odnosno u prisustvu sasvim malog broja lica, a koja se pojavljuju najčešće kao saučesnici i koji ne ispoljavaju želju da potvrde činjenicu da je u konkretnom slučaju došlo do porođaja. Do prvih saznanja da je izvršeno krivično djelo čedomorstva pri porođaju dolazi se metodima operativnog rada policije, anonimnim i pseudonimnim prijavama i javnim progovaranjem. Radnici policije na sektoru mogu doći do ovih podataka u redovnim oblicima svoje djelatnosti. Moguća je situacija da je kod neke žene ipak zapažena trudnoća i pored prikrivanja, ali da se kasnije saznalo da trudnoće više nema, ali ni podataka da je dijete rođeno. Moguća je i suprotna situacija u kojoj je pronađeno ubijeno novorođenče, što navodi na zaključak da se radi o ovom krivičnom delu, pa je potrebno preduzeti odgovarajuće radnje i mjere radi otkrivanja majke i potpunog razjašnjavanja kriminalnog događaja. U toku razjašnjavanja ovog krivičnog djela, odgovore valja dati na slijedeća osnovna kriminalističkojtaktička pitanja: ¾ Da li je dijete rođeno živo? ¾ Koliko je vremena proteklo od rođenja djeteta do njegove smrti? ¾ Na kom mjestu i u koje vrijeme je djelo izvršeno? ¾ Na koji način i kojim sredstvom je djelo izvršeno? ¾ Da li je bilo saučesnika i u kom vidu? ¾ Koji je motiv za izvršenje djela? Na mjestu pronalaska ubijenog novorođenčeta neophodno je izvršiti uviđaj, pronaći i fiksirati sve materijalne tragove, opisati u kakvom je stanju pronađen dečji leš, da li je bez odjeće ili sa nekim dijelom dečje odeće (pelene, maramica i sl.), da li je umotan u ćebe, čaršav, novinu, papir ili neku drugu krpu, pa i te stvari detaljno opisati, kao i sve druge pronađene bitne karakteristike, a potom sve fiksirati fotografisanjem. Od operativnotaktičkih radnji i mjera potrebno je preduzeti sledeće: prikupljanje obaveštenja, provera, osmatranje, praćenje, provera alibija, kako bi se prikupile bitne činjenice koje mogu ukazati na osumnjičeno lice, odnosno majku koja je rodila i ubila novorođenče. Od istražnih radnji, pored uviđaja, preduzima se sudskomedicinsko vještačenje dječijeg leša i pretresanje. Takođe, i osumnjičena ženska osoba šalje se na odgovarajući ginekološki pregled radi utvrđivanja tragova porođaja. Koliko je teško otkrivanje ovog krivičnog djela i prikupljanje ličnih i materijalnih dokaza, ilustruje i sledeći primer:

104 Devojka je u toku zabavljanja sa mladićem ostala u drugom stanju, pa iako je mladić insistirao, devojka nije htjela da izvrši pobačaj, jer je očekivala da će njihovo zabavljanje biti krunisano brakom. Vješto je prikrivala trudnoću, ali ponude momkove za brak nije bilo. Naprotiv, stalno ju je nagovarao da ubije dijete kada se porodi, jer je mnogo ljepši život pred njima, a još su mladi da imaju djecu. Poslije porođaja, djevojka je maramicom zategla novorođenče u predelu vrata i spriječila mu disanje, usljed čega je nastupila smrt. Njena majka, koja je i izvršila porođaj, stavila je leš novorođenčeta u veću papirnu kesu, iznijela ga van kuće i zakopala u stajsko đubrivo. Ubrzo su u tom mjestu počele javne glasine, koje su ukazivale da se djevojka porodila, a da dijeteta nigde nema, ali se do nekih jačih indicijalnih činjenica nije moglo doći i poslije upornog rada policije. Ubrzo se mladić te djevojke oženio drugom djevojkom iz istog mjesta, jednom od njenih boljih drugarica, što je za nju predstavljalo jak udarac, osećala se prevarenom i preko toga nije mogla da pređe, pa je odlučila da se osveti svom bivšem momku. Cio slučaj prijavila je policiji, navodeći da je bivši mladić podstrekivao da prilikom porođaja ubije dijete, obećao joj brak, jer ona to sama ne bi uradila pošto nije ni htjela da izvrši nedozvoljen pobačaj po njegovom nagovoru, a te činjenice potvrdili su svjedoci u toku krivičnog postupka. Sudskomedicinskim vještačenjem potrebno je utvrditi da li je dijete živo rođeno i da li je bilo sposobno za vanmaterični život, odnosno da li se radi o plodu i koliko vremena je prošlo od porođaja. Navedenim, a prema potrebi konkretnog slučaja, i drugim operativnotaktičkim radnjama i mjerama neophodno je prikupiti informacije koje će ukazivati na sumnjive ženske osobe koje su bile trudne, a gde nema novorođenčeta i u tom pravcu usmeravati operativnu delatanost, kako bi se pronašla majka ubijenog djeteta i prikupili materijalni dokazi i izvori ličnih dokaza. U razjašnjavanju i prikupljanju dokaza treba koristiti tragove i predmete pronađene na licu mjesta prilikom uviđaja, a posebno karakteristične stvari na djetetu. Nužna je saradnja sa sudskomedicinskim veštakom radi utvrđivanja činjenice da li je dijeete lišeno života za vrijeme porođaja ili neposredno poslije porođaja, dok još traje poremećaj izazvan porođajem, ali pošto se prethodno utvrdi činjenica da li je majka ili neko drugo prisutno lice lišilo života novorođenče, od čega i zavisi da li se radi o ovom krivičnom djelu ili o običnom ubistvu. Sa majkom ubijenog djeteta treba odmah, po pronalaženju, obaviti razgovor, tokom kojeg posebnu pažnju obratiti na motiv, a naročito ako je prikrivala trudnoću, te ko je otac djeteta i da detaljno opiše mjesto, vrijeme, sredstvo i način izvršenja ubistva djeteta, jer te činjenice doprinose ocjeni da li se radi o krivičnom djelu čedomorstva pri porođaju. Važno je insistirati da kaže da li je bilo podstrekača ili pomagača, pronaći ih i obaviti razgovor o okolnostima izvršenja ubistva novorođenčeta i preduzeti hitne radnje na pronalaženju sredstava izvršenja i obezbjeđenju relevantnih materijalnih tragova.

105 6. 2. Seksualni delikti (Krivična dela protiv seksualnog integriteta Član 193-204. KZ Kosova) Krivična djela protiv seksualnog integriteta (seksualni delikti) u svim svojim pojavnim oblicima: ¾ Silovanje, član 193 ¾ Izvršenje seksualnog odnosa pretnjom po čast ili ugled, član 194. ¾ Seksualni napad član 195. ¾ Seksualno iskorišćavanje član 196. ¾ Seksualna zloupotreba duševno ili emocionalno poremećenih ili nemoćnih lica član 197. ¾ Seksualna zloupotreba lica mlađih od šesnaest godina član 198. ¾ Nagovaranje na seksualni odnos ili na seksualno dodirivanje lica mlađih od šesnaest godina član 199. ¾ Seksualna zloupotreba kroz zanimanja član 200.

zloupotrebu položaja, ovlašćenja ili

¾ Omogućavanje prostitucije član 201. ¾ Zloupotreba dece u pornografiji član 202. ¾ Pokazivanje pornografskog materijala licima mlađim od šesnaest godina član 203. ¾ Seksualni odnosi u porodičnoj zajednici član 204, od posebnog su interesa ne samo za kriminalističku obradu, već i za operativnu kontrolu. Naime, mnogi se seksualni delikti ne prijavljuju zbog stida i niza drugih društvenih obzira i predrasuda, što veoma pogoduje kriminalnom podzemlju, uvlačenju u takvo podzemlje maloljetnih osoba, profesionalizaciji i organiziranosti različitih »makroa«, svodnika, posrednika i »zaštitnika«. Pozornici i patrole primjenom svih ranije prikazanih metoda i sredstava opće kontrole, a naročito metodom vlastitog zapažanja i najširom suradnjom s građanima, dolaze do različitih saznanja i podataka o organiziranom vršenju seksualnih delikata, koji su najčešće povezani s imovinskim i drugim deliktima i različitim oblicima nasilja, a općeoperativni i specijalistički oblici djelatnosti vrše procjenu, prate i operativno obrađuju određena žarišta i kriminalne sredine, organiziraju i sinhroniziraju operativne mjere i akcije (racije, zasjede, prismotre i dr.) te ostvaruju suradnju s izvanrednim faktorima društvene samozaštite.

106 6. 2. 1. Silovanje (Član 193. KZ-a Kosova) 6. 2. 1. 1. Pojam i oblici Ko god podvrgne drugo lice seksualnom odnosu bez pristanka tog lica. Radi savlađivanja postojećeg ili očekivanog otpora lica primenjuje se redovno, skoro po pravilu, fizička sila. Radnje kojima se ispoljava intenzitet sile su veoma raznovrsne i svode se uglavnom na: šamaranje, tučenje, čupanje kose, gušanje, kidanje odjeće (donjeg rublja), zapušavanje usta, vučenje (rjeđe nošenje) u kola ili na neko obližnje, pogodnije mjesto u cilju izvršenja djela. Najčešće se prijeti zadavljivanjem ili ubijanjem, uz kumulativnu primjenu sile. Međutim, prijeti se i upotrebom (prisutnog ili neprisutnog) opasnog oružja ili oruđa (vatreno oružje, nož i sl.). U poslednje vrijeme se sve češće pri vršenju ovog djela koristi automobil. Obično se žrtva, voljno ili nevoljno, odvozi na neko skrovito mjesto, pa se tada uz upotrebu sile ili pretnje da će se neposredno napusti na život ili tijelo izvrši ili pokuša izvršiti silovanje. Ove radnje redovno prate raznovrsne posljedice u vidu lakših ili težih tjelesnih povrjeda (modrice, ogrebotine, ugrizi i sl.) žrtve i tragovi nasilja (poderano rublje, otkidana dugmad i sl.), nastali savlađivanjem otpora ili za vrijeme snošaja. Ima međutim pojedinaca koji koriste duševno oboljenje, privremenu duševnu poremećenost, nemoć ili kakvo drugo stanje lica usljed koga ono nije sposobno za otpor. Radi se uglavnom o oligofrenim osobama (idioti, imbecili, debili), osobama kod kojih je polni nagon normalno razvijen, pa se često i provokativno ponašaju. Neki pak iskorišćavaju alkoholisanost žrtve da bi izvršili polni akt, opiju je a kasnije sami ili sa svojim saučesnicima nad njom vrše polni akt. Objekat ovog krivičnog djela može biti svako lice. Za postojanje ovog djela nije od značaja da li je lice u braku ili ne, niti je od značaja moral ženskog lica. Silovanja se pretežno vrše u naseljenim mestima i to kako u zatvorenim prostorima (stambene prostorije, podrumi, hodnici, automobili i sl.) tako i na otvorenim prostorima gde je frekvencija ljudi znatno manja, kao što su, na primer: dvorišta, ulice, bašte, parkovi i sl. Međutim, zabiljeležni su slučajevi silovanja i van naselja — u polju, šumi, njivi i sl. Silovanja se mahom vrše u proljećnim i ljetnjim mjesecima odnosno u doba kada su ljudski kontakti nešto veći kao i opšte ljudske aktivnosti. Pošto se radi o nasilničkom ponašanju, noć odnosno večernji sati se u takvoj aktivnosti pokazuju kao veoma pogodni, jer je kretanje ljudi u to vrijeme znatno manje. Zbog toga najveći broj silovanja otpada na silovanja izvršena u ovo vreme. Objekti silovanja su najčešće razvijene žene, u zrelom dobu. Međutim, događa se da objekti silovanja budu i devojčice od 4—5 godina, pa i stare žene, pa čak i muške osobe. U praksi su zabeleženi slučajevi silovanja žene i od preko 80 godina.

107 Postavlja se pitanje, da li je moguće jednu zdravu, fizički jaku, normalno razvijenu ženu silovati. Žena koja je zdrava, fizički jaka, ako nije labilnih nerava, ako se ne uplaši ili ne zaprepasti, teško da će biti silovana. Sasvim je osnovana sumnja da slab, mršav čovijek, navodno siluje zdravu, snažnu ženu. Međutim, može se i zdrava, normalna, fizički jaka i otporna žena silovati. To se može učiniti upotrebom alkohola, raznih opojnih droga, primenom hipnoze ili drugih omamljujućih sredstava, da bi se žensko lice protiv svoje volje dovelo u nesvjesno stanje ili da bi se onesposobilo za otpor. Tehnička mogućnost silovanja ne može se isključiti ni u slučaju ako je više lica učestvovalo na taj način što jedan vrši obljubu, a drugi mu pomažu — obaraju ženu na zemlju, drže je za noge, za ruke, itd. Zbog toga se ne može unaprjed odbaciti mogućnost silovanja. Na to pitanje treba odgovarati od slučaja do slučaja, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja. 6. 2. 1. 2. Način saznanja Za silovanje se, po pravilu, saznaje na osnovu prijave osobe nad kojom je izvršeno silovanje. Iskustvo je, međutim, pokazalo da se često podnose lažne prijave. Računa se da je 30—40% svih prijava za silovanje neistinito. Lažne i neistinite prijave za silovanje podnose duševno normalne i duševno bolesne (psihopate i sl.) žene. Veoma su različiti motivi zbog kojih duševno normalne žene podnose lažne prijave. Pojedine žene često se upuštaju u seksualne odnose sa muškarcima očekujući ili tražeći izvejsnu materijalnu korist, pa kad ova izostane, one, da bi im se osvetile, podnose lažnu prijavu o silovanju. Razumije se da mogu biti i neki drugi razlozi za podnošenje lažne prijave. Lažne prijave se podnose i da bi se neko natjerao na sklapanje braka, iz ljubomore — ljubavi na koju se nije odgovorilo, da se izdejstvuje dozvola za pobačaj, usljed lažnog stida, itd. Događa se da žena koja je sa nekim imala milosni snošaj zatrudni, ali da muškarac iz nekih razloga (nalazi se u braku i sl.) ne može da je uzme za ženu. Znajući to, ona traži žrtvu, pronalazi drugog muškarca za koga misli da ima interesa da se za njega uda i navodi ga na milosni snošaj. Poslije ovoga podnosi prijavu za »silovanje«. Bilo je slučajeva da je djevojka podnosila takvu prijavu protiv vjerenika koji ju je ostavio, ili da djevojka koja je ostala trudna podnosi lažnu prijavu zbog silovanja, kako bi prikrila »sramotu«. Ima i takvih slučajeva da je žena od nekog iznenađena i zatečena u trenutku milosnog snošaja sa nekim muškarcem. Usljed lažnog stida ona najedanput počinje da govori o silovanju, da je prinuđena na obljubu, da se pogrdno izražava o njemu, a zahvaljuje slučajnom prolazniku. Da bi efekat bio veći, ona se »rve«, »otima« od »napasnika«, itd.

108 ¾ U jednom velikom gradu desio se ovakav slučaj: Kasno uveče jedan par je otišao na groblje gde se zadržao do ponoći. Kada je u ponoć naišla patrola policije, djevojka je počela da se rve i zove u pomoć. ¾ Jednog dana u prostorije policije dolazi mlađi čovijek sa majkom od pedesetak godina i podnosi prijavu protiv komšije zbog toga što mu je silovao majku. Detaljno je opisao kako ih je zatekao na livadi pod jednim drvetom i kako je komšija, pošto ga je vidio, ostavio, majku i pobjegao. Majka je uglavnom potvrdila navode sina, ali se nerado upuštala u pojedinosti praveći se da ne razumije pitanja. U stvari ona je izbjegavala odgovore. U međuvremenu je pribavljen komšija koji je optužen da je izvršio silovanje. Međutim, u razgovorni sa njim ustanovljeno je da on sa tom komšinicom živi više godina pošto je ona udovica, i da je prethodnog dana, kao i obično, na livadi imao s njom snošaj, ali da je iznenada naišao njen sin i kada ga je ona primjetila i shvatila da su opaženi, iz straha je počela da zapomaže, nakon čega se on uplašio i pobjegao, jer je udovičin sin mlađi i jači od njega, pa se bojao da ga ne napadne na licu mjesta. Kada je ovo predočeno »silovanoj«, ona je potvrdila komšijinu izjavu i dodala da je morala da viče i da objasni sinu kako je silovana na spavanju dok je čuvala stoku na livadi. ¾ Žene čiji je muž duže vrijeme odsutan (nalazi se na odsluženju vojnog roka, na privremenom radu u inostranstvu ili u nekom drugom mjestu a nema prilike da dolazi kući), da bi opravdale svoje preljube koje su izvršile u odsutnosti svoga muža, izmišljaju i tvrde da je nad njima izvršeno silovanje. ¾ Neke djevojke, koje roditelji strogo drže, da bi pred njima opravdale svoje zakašnjenje sa igranke, izmišljaju silovanje. Druge, da bi opravdale svoj prvi snošaj sa školskim kolegom, okrivljuju nastavnika. ¾ Djevojke u pubertetu i neke vrste duševnih bolesnika vrlo često u svojoj mašti doživljavaju razne željene slučajeve i zbog toga podnose neistinite — lažne prijave. Žrtve ovakvih djevojčica odnosno duševnih bolesnica najčešće su očuh, učitelji, nastavnici i druga lica koja imaju veze sa ženskom decom. Sve ovo nalaže da se prijemu krivičnih prijava posveti posebna pažnja i da se sa prijavama o silovanju, a posebno sa dečjim prijavama, postupa vrlo oprezno. Suočen sa ženom koja prijavljuje da je silovana, policija treba, prij svega, da ima takta i strpljenja da sa njom obavi detaljan razgovor, jer suviše brz, netaktičan, grub ili površan pristup slučaju onemogućava uspostavljanje prisnog kontakta, ovde jako potrebnog zbog uklanjanja kočnica, stida, nelagodnosti uopšte. Pojedinosti i detalji, koji su samo njoj poznati, vrlo su značajni za rasvjetljavanje konkretnog slučaja. Ima mišljenja da se prvo saslušanje o detaljima događaja obavi u prisustvu ljekara-vještaka u ambulanti.

109 U razgovoru treba nastojati da žena progovori o svakoj sitnici. Od nje treba tražiti da se izjasni: kada je i gde nad njom izvršeno silovanje; da li je silovanje izvršeno upotrebom fizičke ili psihičke sile ili primenom omamljujućih sredstava (opojnih droga i sl.); da li je i na koji način pružala otpor; da li na njenom tijelu i odjelu postoje tragovi povrjeda odnosno nasilja; da li je vikala i dozivala u pomoć, a ako jeste ko je i kada čuo vikanje; na kojim mjestima su se nalazili svjedoci te da li su i šta mogli ili morali da vide ili čuju; kolika je razdaljina od mjesta događaja— do najbližeg mjesta odnosno kuće za stanovanje; da li je prije podnošenja prijave bila kod ljekara i šta mu je rekla; da li je nekom pričala o događaju. Treba nastojati da pruži što više podataka (lični opis i dr.) o nasilniku, zatim, da li joj je ovaj od ranije poznat i kakvi su bili odnosi između njih. Do ovih detalja može se doći samo ako se sa oštećenom razgovara nasamo, bez prisustva radoznalih kolega, i ako se uspostavi kontakt između žene prijavioca silovanja i ovlašćenog službenog lica odnosno ako ovlašćeno službeno lice uspije da kod prijaviteljice ukloni kočnice stida i nelagodnosti. To se može postići samo strpljivim razgovorom, pristojnim, kulturnim držanjem ovlašćenog službenog lica, koji kao odrastao, zreo čovijek zna da su ti odnosi prirodni i koji ozbiljno i otvoreno razgovara o svakom, pa i o ovom krivičnom delu. Ženi treba reći, objasniti, da je ovlašćeno službeno lice, kao i ljekar, čovijek kome treba odati najteže i najsramnije tajne iz intimnog života. Ona treba da shvati da ono što vama iznosi i što će vam izneti nije nešto smiješno i neobično za vas. Vi ćete čuti svašta što se inače dešava u seksualnim odnosima pa i razne perverzije i nastranosti, ali se nikada ne treba tome otvoreno čuditi ili zgražavati. Ako žena shvati da se sa njom ozbiljno i otvoreno razgovara, ona će se otvoriti i sve će izneti bez ikakvog stida. 6. 2. 1. 3. Razjašnjenje slučaja Osnovna kriminalističko-taktička pitanja koja se postavljaju i koja treba razjasniti po prijemu krivične prijave jesu: ¾ Da li u konkretnom slučaju postoji krivično djelo silovanja? ¾ Kada je i gde izvršeno? ¾ Na koji način je izvršeno — da li upotrebom fizičke sile ili upotrebom omamljujućih sredstava? ¾ Da li postoje tragovi nasilja odnosno povrjede na tijelu oštećene? ¾ Da li je izvršilac bio sam ili je imao saučesnika? ¾ Da li postoje tragovi i povrjede na odijelu i tijelu navodnog nasilnika? ¾ Odakle se moglo videti i čuti ono što se događa na licu mjesta? ¾ Ko je izvršilac?

110 Da bi se dobio odgovor na ova pitanja, razjasnio konkretan slučaj i utvrdila materijalna istina i obijezbedili adekvatni dokazi, potrebno je: a) da se odmah i bez odlaganja izvrši ginekološki i sudsko-medicinski pregled žene nad kojom je izvršeno silovanje, pošto su tragovi koje želimo dokazati većinom kratkog vijeka. U koliko se zaista radi o silovavanju upotrebom fizičke sile, onda će se u vagini žrtve, na njenom tijelu, u predjelu polnog organa, čmara, trbuha, butina, kao i na donjem rublju, čarapama i sl., pronaći tragovi sperme, a na odjeći i tijelu tragovi nasilja. Takvi tragovi mogu biti: poderana, zgužvana ili uprljana odjeća — haljina, kombinezon, gaćice i sl., ili modrice, ogrebotine, podlivi, ugrizi i krvne mrlje na unutrašnjim dijelovima butine, trbuhu ili dojkama. Često se na dojci mogu naći tragovi zuba (ugrizi), koji mogu poslužiti i radi identifikacije izvršioca. Ako je silovanje izvršeno na otvorenom prostoru pokrivenom travom ili zemljom, na žrtvi (i izvršiocu) ostaju tragovi biljaka i blata. Pošto u takvom kontaktu odjeća žrtve i izvršioca dolazi u dodir, to se na odjeći žrtve mogu pronaći i vlakanca sa odjeće, dlake, malje ili vlasi kose izvršioca. U koliko je žrtva u odbrani nanijela izvršiocu povrjedu koja je krvarila, na žrtvi, njenoj odeći ili na mjestu izvršenja, mogu se naći i tragovi krvi koji potiču od izvršioca. No, u koliko je iz nekih razloga (upotrebljena su omamljujuća sredstva i sl.) izostao otpor, onda će sigurno izostati mnogi od tragova koje smo naprijed pomenuli. Ako je silovanje izvršeno nad djetetom ili nekom nevinom djevojkom, onda će se sudsko-medicinskim pregledom ustanoviti procep otvora vagine (rascep devićnjaka) praćen krvavljenjem. U nekim slučajevima kao posljedica silovanja pojavljuje se i polna zaraza — sveza gonoreja ili sifilis. Silovanje ostavlja tragove i na psihu silovane osobe. Ona je uzbuđena, zaplašena i sl. Nekada takve osobe pokušavaju da izvrše samoubistvo. Ako se u konkretnom slučaju utvrdi da nema tragova nasilja, a uz to je prijava podnijeta nekoliko dana po »izvršenom silovanju«, onda je to ozbiljna indicija da se radi o lažnoj prijavi. Prilikom ocjenjivanja povrjeda na tijelu ili tragova na odijelu prijavioca, treba biti obazriv. Jer, neki tragovi mogu biti fingirani, dok drugi mogu nastati prilikom samozadovoljenja (onanija i sl.) i normalnog odnosno sporazumnog snošaja. Naime, poznato je da izvestan broj žena i djevojaka vrši onaniju — često puta i vrlo grubim predmetima kojim mogu da se nanesu ozbiljne povrjede. Sem toga, i prilikom snošaja ima različitih ponašanja. Neki partneri, kako u ljubavnoj predigri, tako i za vrijeme snošaja, ne ispoljavaju grubost, neki (obično muški) su pri tome nešto grublji, i ostavljaju vidne tragove (modrice, ugrize i sl.). U mnogim slučajevima ovome mnogo doprinosi drugi (obično ženski) partner, pogotovu ako se radi o masohističkom tipu koji zahtijeva od svog partnera da mu nanosi fizičke bolove — da ga štipa, ujeda, bode, tuče i sl. bilo prije, bilo za vrijeme snošaja. Razumije se da i ove tragove žena može da prikaže kao tragove nasilja, bez obzira što su oni pratili normalni,

111 sporazumni snošaj, odnosno, što su nastali na zahtjev ženskog partnera. U praksi je bilo slučajeva da je »oštećena« odnosno »žrtva« sama sebi nanosila povrjede u vidu modrica i ogrebotina na tijelu da bi na taj način prijavljeno »djelo« prikazala uverljivijim. Za razjašnjenje konkretnog slučaja od značaja su i nepostojeći predmeti i tragovi. Ako neka žena tvrdi da je prije tri dana nad njom izvršeno silovanje, da je izvršilac tukao, hvatao za butine i ugrizao za dojku, ostavio joj modrice koje su prošle i sl., a specijalista sudske medicine kaže da na označenim dijelovima tijela ove žene nema nikakvih tragova i da ovi tragovi mogu da prođu u roku od 7—10 dana, a nikako u roku od tri dana, dobija se jedna negativna — odrečna okolnost koja ukazuje da njen iskaz nije istinit. Ova okolnost može korisno da posluži u daljem razgovoru sa ovom ženom radi saznanja motiva podnošenja lažne prijave. b) da se izvrši uviđaj i rekonstrukcija događaja. Uviđajem na licu mjesta moći će se utvrditi u prvom redu da li su uopšte prilike na tom mjestu pogodne za izvršenje silovanja. Ako se u blizini takvog mjesta nalaze naseljene kuće ili se u blizini nalazi kakva prometna ulica ili put, ta okolnost govori protiv silovanja. Osim toga mogu se otkriti i druge nelogičnosti, protivurečnosti i šupljine u misaonoj konstrukciji odnosnog događaja. Jedna žena je podnela prijavu zbog silovanja koje je nad njom izvršeno. Tvrdila je da je označenog dana silovanje izvršeno u sobi, da je vikala, zapomagala, dozivala u pomoć. Nakon prijema prijave ovlašteno službeno lice je odmah izašlo na lice mesta da izvrši uviđaj. Kada je došlo na mjesto događaja, utvrđeno je da su zidovi sobe u kojoj je »izvršeno silovanje« tanki i da bi se njena vika i zapomaganje moralo čuti u susjednoj sobi u kojoj su toga dana bila ljudi. Isto tako utvrđeno je da u sobi u kojoj je »izvršeno silovanje« nije bilo tragova krivičnog djela i da ljudi (sustanari) koji su bili u susednoj sobi nisu čuli nikakvo zapomaganje, jer ga nije ni bilo. Na ovaj način ovlašćeno službeno lice je utvrdilo da o silovanju ne može biti ni govora. Pažljivim pregledom mjesta događaja mogu se na posteljjnom rublju, na raznim ležajevima, foteljama, stolicama, tepihu ili podu pronaći tragovi sperme, krvi, zatim otkinuta dugmad, dlake, malje ili vlasi kose, itd. Osim toga, na licu mjesta se mogu utvrditi i tragovi borbe, pogotovo ako je silovanje izvršeno na otvorenom prostoru pokrivenom travom i zemljom. Takođe se može utvrditi da li je žrtva, odnosno, izvršilac otišao sa mjesta događaja sa oštećenom ili zaprljanom odjećom, kao i koji se botanički i mikro tragovi biljnog porijekla, tragovi blata, prašine i sl. mogu pronaći na njihovom odijelu i tijelu. Osim toga na mjestu događaja prikupiće se i drugi materijalni tragovi, obavještenja i sl., od značaja ne samo za razjašnjenje konkretnog slučaja, već i za otkrivanje izvršioca. c) za rasvetljavanje konkretnog slučaja od značaja je da se utvrdi i kakvom tipu žene pripada žena koja prijavljuje da je silovana, da se prouči i sagleda njena cjelokupna ličnost — moralna, psihološka, da se utvrdi kakvo je bilo njeno ponašanje, prije, za vrijeme i poslije »silovanja«, kakvi su bili odnosi

112 između nje i osumnjičenog, itd. Ima žena koje su ko-ketne, koje vole da flertuju, da se igraju »vatrom« i koje uživaju u tome da draže muškarce, misleći da će ih moći odbiti u presudnom trenutku. Ima i takvih koje i same žele da dođe do snošaja, ali se u presudnom trenutku uplaše da će doći do začeća, uplaše se od posljedice trudnoće, od sramote i sl., i onda žele da se povuku. Ima i takvih slučajeva da žena ode s muškarcem u ponoć u neku šumu, u neki park, na groblje, ili da do kasno u noć ostane sa njim u nekoj ugostiteljskoj radnji, a onda ode u njegovu sobu, pa ga nakon svega toga okrivljuje za silovanje. Zbog toga je neophodno da se, pored ostaloga, utvrdi kakvom tipu pripada žena koja prijavljuje da je »silovana«. Obično se događa da žena u toku i poslije silovanja viče, zove u pomoć, da istrči na ulicu, obraća se prolaznicima, priča im o silovanju, pokazuje im tragove, pocepanu odeću, itd. Ako ona posle 2, 3 ili 5 meseci podnese prijavu, takva prijava je načelno sumnjiva, bez obzira što u nekim slučajevima može da bude istinita. Sa velikim oprezom treba primiti i izjavu oštećene koja tvrdi da je u toku jednog dana odnosno noći silovana više puta. Jer, ako nije kod prvog, onda je kod drugog ili trećeg silovanja mogla pružiti otpor, ili bar pokušati da to učini. Ima mjesta skepsi i kada neka žena prijavljuje silovanje i tom prilikom, pored ostalog, izjavi da je sa prijavljenim prije toga bila u intimnim odnosima i da je imala snošaj. Pronalazak prepiske između oštećene i osumnjičenog može znatno doprineti da se bolje sagledaju odnosi između njih, razjasni slučaj i utvrdi materijalna istina; d) odmah izvršiti sudsko-medicinski pregled napadača odnosno osumnjičenog. Na njegovom tijelu — u predjelu polnih organa, na donjim dijelovima njegove odeće i rublja i na obući mogu se pronaći tragovi sperme, a u nekim slučajevima i tragovi krvi, dlake stidnice, vlasi kose itd. Kod ljudi koji se ne peru i ne kupaju ovakvi tragovi mogu se pronaći danima nakon izvršenog silovanja. Sem toga, često se u nečistoći njegovih prstiju mogu pronaći sitni dijelovi krvi ili kose, ostaci šminke, pudera ili pomade i sl. Ako se radi o silovanju primjenom fizičke sile, gde je žrtva pružala napadaču jak otpor i tom prilikom ga grebala, čupala i sl., na telu napadača mogu se naći modrice, ogrebotine, ugrizi i sl. Ako je napadač odnosno osumnjičeni zaista imao kontakta sa žrtvom i bio na mjestu događaja, na njegovom odijelu mogu se pronaći tragovi blata, prašiae i sl., koje je ovaj odnio sa mjesta događaja, kao i vlakna sa odjeće žrtve. Sem toga, kod napadača se mogu pronaći i vlasi kose koji potiču od žrtve. Pri svemu ovome ne treba izgubiti iz vida mogućnost da je ovaj skinuo, sakrio ili oprao odijelo koje je imao na sebi u momentu napada. Zato treba nastojati da se pronađe i detaljno pregleda to odijelo. U koliko su prilikom izvršenja djela korišćena kola (kao mamac, da se žrtva odveze na neko skrovito mesto i sl.) onda treba i njih detaljno pregledati. Na svim objektima, gde se mogu naći tragovi, pažnju treba usmeriti na traženje tragova krvi i sperme, jer omogućuju utvrđivanje krvne grupe, a y

113 novije vreme i određivanje jedinstvene genetske strukture lica od koga potiču ti tragovi (DNK), što znači i njegovu identifikaciju. U primjeni ovog metoda, američki FBI postiže značajne rezultate, što ilustruje sledeći primer: Prilikom istraživanja brutalnog ubistva mlade žene, policija je pažljivo prikupila sve materijalne tragove koji su predati kriminalističkoj laboratoriji na dalje veštačenje. Forenzička analiza otkriva prisustvo sperme, na osnovu koje se utvrđuje profil DNK koji je, potom, pretraživan u kompjuterizovanoj banci podataka i pun pogodak je postignut s profilom DNK koji je utvrđen na osnovu pronađenih tragova sperme izvršenih krivičnih djela silovanja, koja su se desila nekoliko meseci ranije u drugim gradovima te američke države. Razmjenom podataka i sinhronizovanom akcijom došlo se do osumnjičenog lica od koga je uzet uzorak krvi i čiji je profil DNK bio identičan sa utvrđenim profilom DNK na osnovu pronađenih tragova sperme, što je značilo i njegovu identifikaciju, zahvaljujući tragovima sperme koji su pronađeni na tri žrtve, koje su bile silovane i potom ubijene. 6. 2. 1. 4. Otkrivanje izvršioca U mnogim slučajevima oštećena i svedoci (ako ih ima) ne mogu da daju potpun lični opis niti pak da (neposredno ili po fotografiji) prepoznaju izvršioca. Da bi se dobio odgovor na pitanje »ko je izvršilac« treba preduzeti niz operativno-taktičkih mera i radnji. Prvi i osnovni zadatak koji se u vezi sa ovim pitanjem postavlja je da se na osnovu stanja na mjestu izvršenja, tragova nađenih na oštećenoj i mjestu izvršenja, načina izvršenja (MOS), prikupljenih obavještenja i provera u odgovarajućim operativnim evidencijama, odrede verzije o mogućim izvršiocima. Za pravilno određivanje verzija od posebnog je značaja da se izvrši provjera u evidenciji profesionalnih delikvenata. Iskustvo je pokazalo da profesionalni delikventi, po pravilu, imaju svoj »stil rada«, MOS, koji predstavlja njihovu vizit kartu. Ne treba izgubiti iz vida ni psihopate i duševne bolesnike, jer najčešće oni vrše silovanja. Korisno može poslužiti i »češljanje« nedavno otpuštenih osuđenika i ljudi koji su skloni alkoholu. Jer, ako je neko, na primer, bio dugomu zatvoru, na brodu i sl., pa zbog toga nije imao mogućnosti da svoj seksualni nagon normalno zadovoljava, on može suviše velikim intenzitetom svoga nagona da bude natjeran da izvrši silovanje. Alkohol takođe može da dovede i normalnog čovijeka da izvrši silovanje. Alkohol dovodi čovijeka u razdragano, euforično stanje, kad mu sve izgleda lahko, kad se on sebi čini jak, potentan, sposoban. U takvom stanju on nema kočnice u sebi. Za njega nema nikakvih prepreka. Moralne, etičke kočnice, zdravo, hladnokrvno i mirno rasuđivanje, karakteristično za normalnog i trezvenog čoveka, kod njega više ne postoji. Kočnice su potisnute, a nagoni su pod dejstvom alkohola razdraženi.

114 Postavljene verzije treba odmah proveravati. Da bi se proverila svaka verzija treba utvrditi pitanja na koja treba odgovoriti. Istovremeno treba angažovati potreban broj radnika koji će prema uputstvima onoga koji rukovodi radom na rasvetljavanju konkretnog slučaja proveravati svaku verziju. Radi racionalnijeg korišćenja raspoloživog vremena, izbegavanja nepotrebnih ponavljanja, obezbeđenja veće efikasnosti i sl. treba, pored ostalog, utvrditi redoslijed preduzimanja pojedinih operativno-taktičkih mjera i radnji i vrijeme njihovog izvršenja. Razumije se da se, na osnovu prikupljenih podataka, novih indicija i sl. može, i treba, da vrši korekcija utvrđenih verzija, da se mogu određivati nove, sve dok se' ne. rasvijetli konkretni slučaj, odnosno ne otkrije izvršilac. Kada se otkrije izvršilac sa njim treba obaviti detaljan razgovor. Taktička je preporuka da se ovaj razgovor obavi pošto je izvršen sudsko-medicinski i kriminalističko-tehnički pregled, i pošto se dobije potpuna slika o događaju i izvršiocu. U razgovoru treba nastojati da ovaj detaljno objasni vrijeme, mjesto, okolnosti i način izvršenja djela, na koji način je savladao otpor — da li upotrebom fizičke sile (snage) ili nekog omamljujućeg sredstva, da li je u djelu učestvovao sam ili je imao saučesnika, kakva je bila uloga saučesnika, itd. Kod grupnih silovanja tzv. „redaljki“, od posebnog je značaja da se, pored ostalog, utvrdi uloga svakog učesnika i da se otkrije organizator. U nekim slučajevima organizator se može otkriti utvrđivanjem redosleda, jer je inicijator i organizator vjerovatno bio prvi. Dešava se ponekad da osumnjičeni u toku razgovora tvrdi da je impotentan, nesposoban za polni život odnosno snošaj i da nije izvršio obljubu nad oštećenom. Ovakvu odbranu treba provjeriti i sudsko-medicin-skim pregledom izvršioca. Ovo, pored ostalog, i zbog toga što u konkretnom slučaju — u koliko se sudsko-medicinskim pregledom potvrdi njegova odbrana — može postojati pokušaj silovanja koji je kažnjiv.

115 6. 3. Imovinski kriminalitet (Krivična djala protiv nimovine Poglavlje XXIII, KZ Kosova član. 252 do 274) Krivična djela protiv društvene i privatne imovine (imovinski kriminalitet) veoma su rasprostranjena i u ukupnoj masi kriminaliteta zastupljena su u znatnom postotku — prema nekim procjenama kod nas i u svijetu — čak i do 50%. Gledajući statistički, prema ukupnom broju prijavljenog i otkrivenog kriminaliteta, imovinski delikti čine ponekad 7O°/o od ukupne mase kriminaliteta, jer su mnogi pojavni oblici ostalih grupacija krivičnih djela prikriveni, neuočljivi, tako da nisu ni otkriveni ni registrirani, za razliku od imovinskih delikata, koji su po pravilu lako uočljivi i odmah poznati, samo što su učinioci takvih djela nepoznati. Prema tome, osnovne karakteristike imovinskih delikata jesu masovnost, neprikrivenost (izražena time što ih oštećeni redovito prijavljuju) i anonimnost njihovih učinilaca (izražena time što je učinilac u času izvršenja u pravilu nepoznat). Imovinski delikti također spadaju u klasični kriminalitet. To su, zapravo, »najklasičniji« delikti, jer je krivičnopravna zaštita privatnog vlasništva data već u vrijeme nastanka države i prava. Prema tome, oni su samo uvjetno izdvojeni iz grupacije klasičnog kriminaliteta zbog spomenutih njihovih osnovnih karakteristika. Pojavni oblici i obilježja imovinskih delikata, naročito onih što se vrše učestalo i masovno, dobro su poznati svim ovlaštenim službenim osobama policije, uključujući i pozornike i patrole, jer se s takvim deliktima susreću i obrađuju ih svakodnevno, jer ih oštećeni, u pravilu, redovito prijavljuju. Stoga nema potrebe da ih ovdje pobliže prikazujemo prema njihovim sastavnim obilježjima, načinu izvršenja i drugim karakteristikama — za razliku od nekih drugih grupacija kriminaliteta i njihovih pojavnih oblika, kojima je posvećeno nešto više prostora u cilju da se policija sistematskije i ofanzivnije prema njima postavlja bez obzira na to što ih nitko ne prijavljuje. Ograničit ćemo se stoga na kratak prikaz oblika i načina izvršenja nekih težih i društveno opasnijih imovinskih delikata što ih vrše profesionalni kriminalci, individualno ili u organiziranim grupama, veoma često u velikim serijama i na različitim područjima, jer je cilj i zadatak operativne kontrole da se uočavaju, sprečavaju i suzbijaju prvenstveno takvi pojavni oblici, dok je zadatak kriminalističke obrade da se svaki konkretni imovinski delikt (ako se goni po službenoj dužnosti) otkrije i rasvijetli.

116 6. 3. 1. Krađe (Član 252. KZ-a Kosova) Obične krađe su najrasprostranjeniji i najmasovniji pojavni oblik imovinskog kriminaliteta. Osim velikog broja prigodnih krađa, znatan broj ovih djela vrše u vidu zanata profesionalni kradljivci pojedinačno ili u organiziranim grupama. Obične krađe prerastu u teške krađe ne samo ako su izvršene provaljivanjem, obijanjem ili drugim savlađivanjem većih prepreka (provalne krađe), već i ako su učinjene od strane više osoba koje su se udružile za vršenje krađa, na naročito opasan ili naročito drzak način, od strane osobe koja je pri sebi imala kakvo oružje ili opasno oruđe radi napada ili obrane, iskorištavanjem stanja nastalog požarom, poplavom, potresom ili drugom nesrećom, iskorištavanjem bespomoćnosti ili drugog naročito teškog stanja druge osobe, ili ako vrijednost ukradenih stvari prelazi iznos predviđen zakonom ili pak na neki drugi način kako je to predviđeno članom 253 KZ-a Kosova. Prema tome, »obične« krađe što ih vrše profesionalni kriminalci najčešće su zapravo i prema Krivičnom zakonu teške krađe, jer u pravilu uvijek je kod njih zastupljen jedan od tih elemenata (organiziranost, drskost, posjedovanje vatrenog ili hladnog oružja itd.). Krađe kao pojavni oblik imovinskog kriminaliteta od posebnog su interesa za operativnu kontrolu i u onom dijelu što ih vrše maloljetnici. Od svih djela što ih vrše maloljetnici, kako to pokazuje praksa, najviše su zastupljene upravo krađe. Većina profesionalnih kradljivaca usvojila je vlastiti, više ili manje uvježban ili uhodan način izvršenja, u što spada ne samo radnja izvršenja već i uobičajeno mjesto ili vrijeme izvršenja, vrsta ukradenih predmeta, objekti gdje se vrše krađe itd. Navodimo neke karakteristične grupacije krađa. ¾ Krađe iz stanova. U stan se uđe (ili ušunja) kad nema nikoga od ukućana, ili se koriste različite izlike dolaska (nuđenje na prodaju tepiha, suvenira i sl., tobožnji pregled instalacija, traženje izmišljenih poznanika i sl.) uz iskorištavanje i najmanje neopreznosti ukućana. Krade se: novac. nakit, odjevni predmeti, tekstil, tehnička roba itd. Ovakav način je još poznat kao „ušunjavanje“. ¾ Krađe u hotelima i drugim javnim lokalima: krađe iz nezaključanih hotelskih soba za vrijeme dok gosti spavaju ili su sobe ostavili privremeno otvorene i bez nadzora; zamjena kaputa u restoranima, kavanama, plesnim dvoranama i sl., krađe iz ženskih torbica ostavljenih na stolu za vrijeme plesa; zamjena obješenih fotoaparata sa sličnim praznim torbicama (futrolama) za fotoaparate itd. ¾ Dućanske krađe: organizirane krađe u trgovinama po sistemu »pokrivanja« i odvraćanja pažnje (obično jedan iz grupe uzme neku sitnicu i vješto zbunjuje blagajnicu ili prodavača bučnim prepiranjem oko bilo čega, svraćajući na sebe pažnju, a ostali iz grupe brzo uzimaju

117 vrijednije stvari ili čak novac iz ladice, pulta i iščezavaju); krađe različitih predmeta u robnim kućama, samoposlugama i trgovinama (vještim sakrivanjem ukradenih predmeta ispod odjeće, odlaženjem u WC gdje se ukradena roba stavlja u reklamni omot već kupljene robe itd.). U literaturi je zabiljeležen i ovakav slučaj. U jednoj zlatarskoj radnji uhvaćena je kradljivica koja je na originalan način vršila krađe. Na desnoj nozi ispod koljena imala je pričvršćeno za čarapu parče pleha sa nekoliko kukica. Lijeva cipela bila joj je tako velika, da je lako mogla u stojećem stavu izvući nogu. Na toj nozi čarapa je pokrivala samo gornji dio stopala, dok su prsti bili slobodni i goli. Kradljivica je neprimjetno spuštala ispod sebe na pod dragocenosti, a zatim je izvukla lijevu nogu iz cipele, i prstima, koje je u tu svrhu naročito vježbala, podigla predmete i okačila o kukice na desnoj nozi. Pored tzv. prigodnih kradljivaca, krađama po trgovinskim radnjama bave se i profesionalni kradljivci. Oni su svakako opasniji i za policiju interesantniji. Do informacija o kradljivcima ovakve vrste može se doći i preko službe zaštite u prodavnicama i robnim kućama. Ove službe vode evidenciju o ovakvim licima, a ponekad raspolažu i kopijama podnijetih krivičnih prijava.

118 ¾ Krađe u sredstvima i objektima javnog saobraćaja: krađa kovčega, prt ljaga i kaputa zaspalih putnika u vozu; zamjena ili krađa kovčega ili prtljaga na željezničkim ili autobusnim stanicama i brodskim lukama; krađe iz kabina putničkih brodova za vrijeme zadržavanja u luci; krađe poštanskih vreća za vrijeme transporta itd.

Krađa stvari u vozu U autobusu su daleko manje mogućnosti za vršenje krađa, jer putnik za vrijeme vožnje ne može napustiti svoje sjedište, kao što to može učiniti u vozu. Zbog toga za vršenje krađe postoji mogućnost jedino na usputnim stanicama kada obično putnici na kraće vrijeme napuštaju autobus, ostavljajući dio svog prtljaga (tašnu, mali kofer, kaput, mantil i sl.) bez nadzora. ¾ Krađe na plažama: krađe stvari kupača dok se kupaju ili ostavljaju stvari bez nadzora; krađe iz kupališnih kabina itd. To su samo neki od mnogobrojnih pojavnih oblika krađa što ih neki kradljivci vrše u vidu zanata, pojedinačno ili u grupama. 6. 3. 2. Džepne krađe Džepne se krađe u krivično-pravnom smislu kvalificiraju kao teške krađe, a ponekad i kao obične krađe, što zavisi o stupnju ispoljene drskosti pri njihovu izvršenju. Međutim, sa stajališta kriminalistike, opravdano ih je izdvojiti kao poseban pojavni oblik, jer ih redovito u obliku zanata vrše profesionalni džepari.

119 Džepari operiraju na mjestima gdje se okuplja i nalazi velika masa građana, naročito gdje se stvara gužva: na željezničkim i autobusnim stanicama, u vlaku, u tramvaju, u autobusu, na tržnicama, sajmovima, izložbama i sl., na masovnim priredbama, proslavama i manifestacijma, ispred ulaza i blagajne kinematografa, kazališta, cirkusa, na nogometnim igralištima itd. Osim korištenja gužve u masi građana, neki džepari pribjegavaju vršenju džepnih krađa na štetu usamljenih prolaznika po sistemu »sudara« — namjernim sudaranjem s prolaznikom i dok se ovaj oporavlja od zaprepaštenja ili zatetura, džepar ga »uljudno« pridržava i izvrši džepnu krađu.

Džepna krađa korišćenjem „živog zida“ Džepne se krađe vrše vještim i neprimjetnim izvlačenjem novčanika, novca, nakita i sl. iz ženske torbice, iz vanjskih ili unutrašnjih džepova kaputa, sakoa, ogrtača, ženskih kostima i sl.; iz stražnjeg džepa hlača, iz otvorenih torbi itd.; prorezivanjem ili presijecanjem džepova i vađenjem novčanika; prorezivanjem aktovki; rezanjem remena ručne torbe, sata i sl. radi njihova odnošenja; skidanjem ili prerezivanjem (finim kliještima ili škarama) lančića, narukvice, sata itd., sve to zavisno o stupnju izvježbanosti i spretnosti džepara. Džepare karakterizira pokretljivost prstiju, vještina neprimjetnog uvlačenja prstiju ili ruke, prisebnost i sposobnost prilagođavanja, sigurnost i drskost u nastupu, dosjetljivost u iznalaženju i korištenju trikova, te sposobnost procjene i odabiranja prave žrtve. Džepari djeluju pojedinačno ili udruženo u grupama. Kad operiraju pojedinačno,

120 novinama, šeširom, ogrtačem ili na drugi način zaklanjaju se od pogleda drugih. Kad djeluju u organiziranoj grupi, uloge su im podijeljene: jedan je neposredni izvr-šilac (»izvlačilac«), a ostali se javljaju u ulozi »pokrivalaca«, »štucera« i »odnosilaca«, tako da »pokrivaoci« prave zaklon ili »zid« oko žrtve, stvaraju gužvu i sl., da bi omogućili džeparenje, a »odnosilac« prihvaća i odnosi plijen. Nakon izvršenog djela džepari brzo odbacuju sve što bi ih moglo odati (novčanik, isprave itd.). Pri hvatanju na djelu neki džepari pokušavaju prikazati žrtvu kao džepara. Moguće ih je otkriti i uhvatiti ako se potencijalne žrtve unaprijed upozore na oprez, zatim organiziranom prismotrom i zaticanjem na djelu. S obzirom na to da džepari usvajaju i uvježbavaju jedan te isti, vlastiti način izvršenja djela prema karakterističnim zahvatima, mjestima izvršenja i sl., osobito je važno korištenje evidencije „MOS“, kao i što potpuniji uvid u njihovo kretanje, putovanje, zadržavanje itd. u sklopu kontrole i nadziranja određenih kategorija osoba. 6. 3. 3. Provalne krađe Provalne krađe kao najrasprostranjeniji i najbrojniji pojavni oblik teških krađa (član 253 KZ-a Kosova) vrše se provaljivanjem zatvorenih prostorija ili obijanjem zatvorenih prostora, u oba slučaja upotrebom različitog provalničkog alata, zatim uskakivanjem, provlačenjem ili spuštanjem kroz različite otvore u inače zaključane prostorije, kao što su uskakivanje ili provlačenje kroz prozor, kroz otvor zaštitnih rešetaka, kroz dimnjak, natprozornik, preko balkona itd. Provalnici su također najčešće profesionalni (specijalizirani) kriminalci, koji provale vrše kao višestruki povratnici i u velikim serijama, na različitim područjima, sve češće uz korištenje motornog vozila radi brzog prebacivanja s jednog područja na drugo. U vršenju provala često im služi i pomaže ranija profesija (npr. bravar, mehaničar). Kao provalnički alat koriste se najrazličitiji predmeti i alati: sjekire, kolci, pijuci, čekići, dlijeta, svrdla, lažni ključevi, otpirači, željezne poluge, kamen, dijamanti, pile za rezanje željeza, »praseća noga« (račvasta čelična poluga slična spravi za otvaranje konzervi), električna bušilica, aparat za autogeno rezanje željeza, razna eksplozivna sredstva, »balerina« (kružna pila sa kružnim svrdlom), kompjuterska oprema itd. Provalne se krađe vrše najčešće udruženo, sa većim ili manjem brojem učesnika u grupi, sa unaprijed podijeljenim ulogama, tako da jedan učesnik drži stražu, drugi izvodi radnju provaljivanjem, treći mu pomaže, izvlači i odnosi robu, četvrti čeka s automobilom itd. Prije izvršenja djela provalnici vrše pripreme i izviđanje, odabirući one objekte koji su najslabije zaštićeni, u kojima se nalazi najvrednija roba, u kojima očekuju pronalaženje novca itd.

121 Prema specijaliziranom načinu izvršenja, objektu napada, mjestu izvršenja i sl., provalne se krađe mogu grupirati na različite načine, od kojih navodimo neke naj karakterističnije grupacije. ¾ Provale u stanove vrše se otvaranjem vrata podešenim ključem ili ot piračem, razbijanjem brave (bušenje rupa oko brave), odvaljivanjem vrata polugom, uskakivanjem kroz otvoreni prozor, razbijanjem prozorskog okna, penjanjem po fasadi uz korištenje ljestava, izbočina na fasadi, oluka i sl., uskakivanjem preko balkona, prokopavanjem zida itd. Profesionalni provalnici vrše izviđanje i odabiru za provalu stanove ili kuće u kojima očekuju pronalazak novca, vrednijih stvari, nakita i dr., i to u vrijeme kada su vlasnici i ukućani duže odsutni, koristeći pri tom i vanjske zna kove odsutnosti kao što su potpuna zamračenja, spuštene rolete i sl. ¾ Provale u trgovine (u prodavaonice, skladišta, izloge itd.) vrše se otva ranjem vrata podešenim ključem ili otpiračem, isjecanjem brave pomoću svrdla i pile, isjecanjem ploha na vratima ako su sastavljena i imaju ma nje zaštićene umetke, izvaljivanjem ili razbijanjem vrata, piljenjem alki na lokotu, piljenjem zaštitnih rešetki pilom za željezo, izvijanjem zaštitnih rešetki polugom, izvaljivanjem rešetki, provlačenjem kroz veće otvore zaštitnih rešetki, razbijanjem prozora, rezanjem ili razbijanjem stakla na izlogu i prozoru (uz eventualno premazivan je stakla blatom ili lijepljenje ljepive trake — da se priguši buka), prokopavanjem zida, uklanjanjem crijepa, prokopavanjem stropa, trganjem tavanskih dasaka itd. Provaljivanju također prethode različite pripremne radnje i izviđanje lokacije, unutrašnjeg rasporeda, vrste i smještaja robe, mjesta gdje se eventualno ostavlja novac, vrste i stupnja fizičke i tehničke zaštite, učestalosti i vremena patrolnih obilazaka itd. ¾ Provale u automobile vrše se otvaranjem ili razbijanjem prozorskog stakla na vratima izvijačem ili drugim podesnim predmetom, otvaranjem ili razbijanjem stakla za provjetravanje, otvaranjem vrata podešenim ključem, otpiračem, žicom i sl., rezanjem platnenog krova, otvaranjem ili razbijanjem brave prtljažnog prostora uz upotrebu odvijača, montirača guma itd. Provale u automobile relativno su nov pojavni oblik te vrste kriminaliteta, nastao kao popratna pojava naglog razvoja cestovnog prometa i povećanja broja motornih vozila, sa stalnom tendencijom porasta. Provale se vrše najviše u vozila parkirana na usamljenim, mračnim i zasjenjenim prostorima, na neosiguranim parkiralištima itd. Provale u automobile vrše se u namjeri krađe automobila, u namjeri krađe iz automobila ili u namjeri upotrebe automobila za vožnju. Međutim, bez obzira na to što se u krivičnopravnom smislu može raditi o krivičnom djelu oduzimanja motornog vozila ili o teškoj krađi, sa kriminalističkog stajališta, odnosno sa stajališta operativne kontrole, opravdano je taj pojavni oblik tretirati kao provale u automobile, utoliko prije što se i u slučaju oduzimanja

122 motornog vozila može istovremeno raditi i o provalnoj krađi (ako je učinilac od samog početka imao namjeru da iz provaljenog vozila prisvoji pronađene stvari kao što su tranzistor, radio-aparat i druga roba). Provale u automobile, pored početnika, svaštara, među kojima se često susreću maloljetnici, sve češće vrše profesionalni provalnici koji su se specijalizirali i trajnije opredijelili za ovaj oblik kriminalne djelatnosti. Često se radi o organiziranim grupama, koje u kratkom vremenu izvrše čitavu seriju provala. ¾ Provale u željezničke vagone vrše se kidanjem plombi, kidanjem alke na lokotu, nasilnim otvaranjem prozora teretnih vagona, izbacivanjem robe na otvorenoj pruzi te iskakivanjem iz vagona. Takve se krađe naj češće vrše na željezničkim raskršćima za vrijeme tranzita, manevriranja i sl., ali je mjesto izvršenja često veoma teško ili nemoguće utvrditi. ¾ Provale u vikendice i ljetnikovce vrše se na sličan način kao i provale u stanove, i to pretežno izvan turističke sezone. Najčešće ih vrše skitnice i osobe u bijegu radi prenoćivanja i sakrivanja, a usput vrše i krađe. ¾ Provale u muzeje, galerije, crkvene i druge slične institucije veoma su učestale posljednjih godina, a vrše ih dobro organizirane grupe domaćih i međunarodnih profesionalnih kriminalaca. Karakterizira ih dobra upućenost u kulturnohistorijsku i umjetničku vrijednost pojedinih predmeta, brižljive pripreme i izviđanja prije izvršenja provala, velika pokretljivost, drskost, oštroumnost, sposobnost prilagođavanja, komunikativnost i dobra povezanost s različitim »kolekcionarima« i krijumčarima kulturnog blaga. Predmet su krađe umjetničke slike, skulpture, pozlaćeni kaleži, freske, ikone, antički nakit, amfore, stari novac, staro oružje, stare knjiga, rukopisi itd. ¾ Provale u kase i trezore vrše se ili »hladnim postupkom« (različiti na čini provaljivanja i obijanja pomoću željeznih poluga, izvijača, podešenih ključeva, otpirača, dlijeta i svrdla za željezo, »praseće noge«, »balerine« itd.) ili »toplim postupkom« (upotreba eksplozivnih sredstava, korištenje aparata za oksigeno topljenje metala itd.). Nekad prilično rijetke i izu zetne, danas se i u nas provala u kase i trezore javlja kao dosta čest po javni oblik provalnih krađa koje vrše opasne i stručno verzirane grupe profesionalnih kriminalaca, koje prethodno poduzimaju niz pripremnih radnji: traženje i izviđanje najpogodnijih objekata, proučavanje unutra šnjeg rasporeda i stupnja zaštite prostorija i kasa, praćenje čuvarske službe i pozorničko-patrolne djelatnosti itd. Ako je novac pohranjen u manju, priručnu kasu, provalnici ne gube vrijeme njenim obijanjem već odnesu, odnosno odvezu i kasu i novac, služeći se prikladnim prijevoznim sredstvom (kombijem i sl.).

123 6. 3. 4. Razbojništva Razbojništvo (član 255. KZ-a Kosova) je složeno krivično djelo: u njemu je uvijek sadržan element nasilja i element oduzimanja tuđe pokretne stvari (novca, nakita i drugih pokretnih stvari). Element nasilja javlja se kao sredstvo izvršenja djela — razbojnik primjenjuje silu ili prijetnju da će neposredno napasti na život i tijelo žrtve u namjeri da na taj način od nje oduzme stvari koje želi prisvojiti. Razbojništvo spada u najteže imovinske delikte, jer razbojnik ne preza da žrtvu rani ili čak liši života, (teški slučajevi razbojništva) Veoma opasan i razbojništvu srodan imovinski delikt jest razbojnička krađa. Razlika je između razbojničke krađe (254. KZ-a Kosova).i razbojništva (član 255. KZ-a Kosova) u tome što učinilac razbojničke krađe pri zatjecanju na krađi upotrebljava silu ili prijetnju u namjeri da zadrži već ukradenu stvar, a učinilac razbojništva silu ili prijetnju upotrebljava radi oduzimanja (otimanja) stvari. Prema tome, u razbojništvu sila ili prijetnja prethodi protupravnom oduzimanju, a u razbojničkoj krađi sila ili prijetnja dolazi poslije protupravnog oduzimanja stvari. Prema načinu izvršena, objektu napada, broju učesnika, mjestu izvršenja i drugim elementima razbojništva se mogu podijeliti na nekoliko karakterističnih grupacija, što treba imati na umu pri operativnopreventivnom postavljanju i provođenju operativne kontrole. ¾ Ulično razbojništvo nad prolaznicima najprimitivniji je ali i najučesta liji pojavni oblik razbojništva. U većini uličnih razbojništva učionici su mladi ljudi, među njima često i mlađi i stariji maloljetnici. Razbojničke prepade vrše na cesti ili ulici nad ženama svih dobi i otimaju im ručne torbice, zatim nad usamljenim šetačima (pretežno starcima) u mračnim ulicama, koje bezobzirno izudaraju i zahtijevaju novčanik ili ga sami na silno oduzimaju. Sve se to dešava pretežno u tami, ali nerijetko i po danu. Neki razbojnici slijede iz lokala u tamu gosta koji je paradirao većim svotama novca. Često prije toga s njime pijanće, pa ga onda nagovore na promjenu lokala. Usput ga brutalno napadnu pa pobjegnu s njegovim novčanikom u tamu. U većini uličnih razbojničkih prepada radi se o indivi dualnim učiniocima, ali ima slučajeva i grupnih prepada, naročito kad se radi o maloljetnicima. Uspjeh individualnih razbojništava počiva na munjevitom prepadu na žrtvu koja se ničemu ne nada. ¾ Razbojnički prepadi uz seksualno nasilje oblik je pretežno individualnih, a ponekad i grupnih napada na žene na osamljenim mjestima noću, u tamnim i pustim ulicama, ili su to prepadi na ljubavne parove koji se zadržavaju po parkovima, u vozilima uz cestu i sl. U prvom slučaju razbojnik poslije napada i otimanja torbice, nakita,

124 novca itd. siluje žensku osobu. U drugom slučaju, koristeći moment iznenađenja, napadaju i »operušaju« muške ljubavne partnere, a onda veoma često siluju ženske osobe. Ovo »iskliznuće« iz imovinskog delikta u seksualno nasilje otkriveni i uhvaćeni učinioci obično objašnjavaju da su tek u dodiru sa žrtvom dobili »seksualno uzbuđenje«. ¾ Razbojnički prepadi uz pomoć prostitutke izvode se prema unaprijed utanačenom dogovoru između prostitutke i njenog »naredbodavca« ili »zaštitnika«. Prostitutka služi kao mamac, Kad se s muškarcem „parajlijom“ sporazumi za spolni snošaj, odvodi ga na unaprijed predviđeno skrovito mjesto, gdje u pogodnom času slijedi iznenadni napad jednog ili nekolicine skrivenih razbojnika. ¾ Razbojnički prepadi nad seljacima nakon prodaje stoke na sajmu izvode se sačekivanjem na usamljenim mjestima kuda prodavalac s većom svotom novca pri povratku kući mora proći, ili njegovim slijeđenjem do takvih mjesta. Učinilac na samom sajmu prati i uočava osobe koje prodajom dolaze do veće svote novca, a ponekad se razbojništvo unaprijed planira iz kruga mještana žrtve. ¾ Razbojnički prepadi na poštare, inkasatore, blagajnike i druge prenosioce novca izvode se pri izlasku iz pošte, banke ili drugog objekta, ili na drugom pogodnom mjestu (obično odmah slijedi munjevit udarac radi onesvješćivanja i otimanja torbe s novcem). Napadu prethode temeljite pripreme: utvrđivanje puta i vremena prenošenja novca, izučavanje naj pogodnijeg mjesta za napad, utvrđivanje najbržeg i najsigurnijeg načinabijega i sakrivanja i sl. Ponekad se ovakvi razbojnički napadi fingiraju da bi se prikrilo prisvajanje povjerenog novca. Jedan od najjačih indicija da se radi o fingiranju, a ne o stvarno izvršenom razbojništvu, postoji onda kada žrtva tvrdi da je razbojničkim prepadom bila onesvještena, a istovremeno u detalje opisuje sve što se dogodilo prije padanja u nesvijest. Gubitak svijesti ima, naime, za posljedicu zaboravljanje onoga što se zbivalo kroz izvjesno vrijeme unatrag od trenutka gubitka svijesti (što se u medicini naziva retrogradna amnezija). Dakako, ovakvo fingiranje moguće je i u drugim oblicima razbojničkih napada, ali je karakteristično upravo za osobe koje prenose novac. ¾ Razbojnički prepadi na novčane ustanove i druge objekte u kojima se rukuje većim svotama novca (banke, pošte, blagajne u trgovačkim radnjama, benzinske stanice i sl.) javljaju se kao najopasniji, gangsterski pojavni oblik razbojništva što ga poduzimaju organizirane i naoružane grupe kriminalaca. Za razliku od učinilaca ranije navedenih primitivnih oblika razbojništava, koje karakterizira više drskost i gruba sila nego inteligencija, ta kategorija razbojnika odlikuje se drskošću, bezobzirnošću, lukavošću, snalazljivošću, sposobnošću pretvaranja i maskiranja, velikom pokretljivošću i smislom za pripremanje i planiranje razbojničkih napada. Svakom napadu prethode u pravilu duže i brižljive pripreme: izviđanje i proučavanje lokacije objekta napada, unutrašnjeg

125 rasporeda prostorija, smještaja kasa ili trezora, blagajničkih šaltera, uposlenog osoblja, načina fizičkog i tehničkog osiguranja, radnog vremena, primanja ili otpremanja novca, funkcioniranja čuvarske službe, učestalosti i vremenu patrolnih obilazaka, najpovoljnijeg pravca dolaska i bijega itd. Operativna kontrola imovinskog kriminaliteta ostvaruje se i u najužoj je vezi s ranije obrađenim taktičkim pravilima o operativnopreventivnom postavljanju i pokrivanju područja, objekata, punktova i sredina, o djelovanju pozornika i patrola u ostvarivanju društvene samozaštite, o korištenju informatora, o kontroli i nadziranju profesionalnih kriminalaca i drugih kategorija osoba itd., pa nema potrebe da to ovdje zasebno obrađujemo, no radi dopune valja istaći još i slijedeće: a) Prilikom veće koncentracije stanovništva (razne proslave, važnije sportske priredbe, sajmovi, masovni dolazak radnika privremeno zaposlenih u inozemstvu itd.), potrebno je — pored jačanja svih oblika opće kontrole — planom detaljno razraditi i provoditi posebne mjere za sprečavanje i suzbijanje imovinskih delikata, za identificiranje, praćenje i presretanje profesionalnih kriminalaca (kradljivaca, džepara, provalnika, razbojnika, varalica itd.), kako onih s lokalnog područja, tako i s područja drugih općinskih organa unutrašnjih poslova, pa čak i s područja drugih republika. Poznato je, naime, da u takvim prigodama iz raznih krajeva pristižu, zadržavaju se u masi i vrše krivična djela profesionalni kriminalci. U gužvama se oni osjećaju relativno sigurni, promatraju bezbrižne i neoprezne građane, slabo osigurana vozila, objekte itd., pa vrše krađe, džepne krađe, provale, razbojništva i slične imovinske delikte. Na temelju detaljno razrađenog plana, u čemu sudjeluju i neposredni izvršioci planiranih zadataka, potrebno je, između ostalog: ¾ prethodno zamoliti sve one policijske agencije sa čijeg se područja, na temelju procjene, prvenstveno očekuje dolazak profesionalnih kriminalaca, da sva saznanja o eventualnom njihovu polasku i pravcu kretanja, kao i osobne i druge podatke za njih, pravovremeno dostave, mada su to dužni dostaviti i samoinicijativno, ukoliko raspolažu takvim saznanjima; ¾ uoči i za vrijeme dolaska mase građana provesti rigorozniku kontrolu u legalnim konačištima, a posebnu pažnju posvetiti tzv. divljim konačištima u koja se najčešće svraćaju osobe što žele prikriti svoje prisustvo ili svoj identitet. Sve prijavnice odmah usporediti s registrom raspisanih potraga. Neprijavljene osobe treba pomno legitimirati i također provesti kroz registar; ¾ na određenim otvorenim ili zatvorenim prostorima, za koje se ocijeni da predstavljaju kriminalna žarišta, provesti racije radi pronalaženja, identificiranja, presretanja ili hvatanja osoba za koje je raspisana potraga i drugih profesionalnih kriminalaca;

126 ¾ sve ovlaštene službene osobe treba da se što bolje upoznaju ne samo s podacima potražnih registara već i s najnovijim podacima (lični opis. fotografija, način izvršenja djela) profesionalnih kriminalaca za koje se očekuje da će se nalaziti u masi; ¾ pojačati kontrolu vozila i vozača na prilazima gradu kao i kontrolu osoba na autobusnim i željezničkim stanicama radi identificiranja i presretanja profesionalnih kriminalaca; ¾ pojačati osmatranje prostora i mjesta;

i

kontrolu

najugroženijih

objekata,

¾ formirati operativne grupe (sastavljene od uniformiranih i civilnih operativnih radnika) koje će najneposrednije preventivno i represivno djelovati u masi itd. b) Pri osjetnijem porastu i učestalosti krađa, provalnih krađa i oduzimanja motornih vozila, pored uobičajene, redovne kontrole vozača i vozila, svrsishodne su povremene pojačane mjere kontrole. Takva se kontrola izvodi u određenim zonama i na određenim komunikacijama, a obuhvaća zaustavljena, parkirana i vozila u pokretu. Potreba i svrsishodnost poduzimanja pojačanih mjera kontrole, prostorno i vremensko usmjeravanje kontrole, način izvođenja i ostala organizacionotaktička pitanja zasnivaju se na analitičkim procjenama činjenica koje se odnose na broj i učestalost krađa, provala i oduzimanja motornih vozila, užu lokaciju mjesta izvršenja, vrijeme izvršenja, vrstu, tip, marku i model vozila itd., ali se pri tom cilj i svrha pojačane kontrole proširuju i u pravcu suzbijanja i otkrivanja i ostale kriminalne djelatnosti koja je u vezi s prometom na cesti (pronalaženje eksploziva i drugih sredstava za izvršenje teških krivičnih djela, pronalaženje droga, pronalaženje ukradenih predmeta itd.). Kao operativna akcija preventivno-represivnog karaktera, pojačana kontrola vozača i vozila u prometu provodi se obično u tri faze. U prvoj se fazi vrše pripreme, u drugoj se akcija izvodi, a u trećoj se sumiraju i analiziraju rezultati i izvode zaključci o uspjehu i daljnjim mjerama koje je potrebno poduzimati. Pripreme obuhvaćaju, pored analitičkog izučavanja svih pojavnih oblika koje treba zahvatiti, pobliže upoznavanje terena na kojem će se akcije izvoditi, izradu i razradu plana akcije i detaljno upoznavanje svih učesnika kontrole s njihovim konkretnim zadacima. Planom treba predvidjeti: ¾

cilj i zadatke kontrole;

¾

vrijeme početka — dan, sat, minutu;

¾

zone, komunikacije i točke izvođenja akcije;

¾

broj i raspored učesnika;

127 ¾

broj i raspored motornih vozila te drugih tehničkih sredstava

¾

koja će se koristiti;

¾

sredstva veze;

¾

rasvjetna sredstva i sredstva za postavljanje zapreka;

¾

kadrovski sastav i smještaj rukovodećeg tima ili štaba akcije itd.

Akcija se može izvoditi u više varijanata. Motorizirane i kombinirane pješačko-motorizirane patrole u mješovitim sastavima (uniformirani i civilni operativni radnici) mogu pokriti jednu ili više zona i istovremeno vršiti kontrolu na više točaka. Po svojim razmjerima kontrola može biti potpuna ili djelomična. Potpuna podrazumijeva zaustavljanje svih vozila koja saobraćaju na određenim komunikacijama, odnosno cestovnim pravcima, i detaljnu provjeru vozačkih isprava te pregled vozila. Djelomična je češća u praksl. Obuhvaća samo određenu vrstu vozila ili u okviru jedne vrste— određenu marku. Djelomična se kontrola može provoditi i po selektivnom principu po različitim kriterijima, na primjer na temelju određenih sumnjivih indikatora koji se uočavaju u toku izvođenja akcije. Akcija se izvodi brzo, tako da ne usporava prometne tokove. U zavisnosti od usvojene taktike, akcija se može prenositi iz jedne u drugu zonu, s jedne na drugu komunikaciju, kako bi se stvorio utisak da je najveći broj komunikacija pod kontrolom i time postigli veći preventivni učinci. Pogodni uvjeti za izvođenje akcije jesu večernji i noćni sati, jer je frekvencija prometa na cestama manja, a aktivnost kriminalaca u pravilu veća. U takvim se uvjetima brže i lakše uočavaju i prepoznaju sumnjiva vozila i pronalaze osobe za kojima se traga. c) Provodom učestalih težih imovinskih delikata na određenom užem ili širem području (npr. serije provalnih krađa, više izvršenih razbojništava u kraćim razmacima vremena itd.) treba uvijek osigurati paralelno provođenje i sinhroniziranje pojačane operativne kontrole i kriminalističke obrade. Drugim riječima, ne bi se smjelo dogoditi da napori ovlaštenih službenih osoba (kako civilnih tako i uniformiranih) budu usmjereni jedino u pravcu rasvjetljavanja već izvršenih djela i pronalaženja i hvatanja njihovih učinilaca — već i u pravcu sprečavanja novih istovrsnih ili srodnih krivičnih djela, tj. u pravcu onemogućavanja, presretanja i zatjecanja na djelu njihovih učinilaca. Imajući na umu pokretljivost kriminalaca i njihovo djelovanje na različitim područjima, takvu praksu treba ostvariti ne samo povodom izvršenih krivičnih djela na vlastitom području, već i povodom obavijesti da su takva djela izvršena i na drugim područjima, kada se po zamolnicama poduzimaju različite operativno-taktičke radnje i mjere za pronalaženje i hvatanje učinilaca. U svim takvim situacijama, a naročito kod učestalih težih imovinskih delikata, zavisno o vrsti krivičnih djela koja su u naglom porastu, načina izvršenja, objekata napada i sl., valja izvesti procjenu o tome gdje bi se moglo pojaviti novo krivično djelo, koji bi objekti mogli postati cilj kriminalnog napada, koji su objekti ili prostori posebno ugroženi, gdje bi eventualno bilo najsvrsishodnije postaviti

128 mamac, zasjedu i sl., gdje bi trebalo provesti raciju, gdje pojačati noćne patrole, obilaske, prismotru itd. Takve posebno organizirane akcije i mjere mogu, osim sprečavanja novih djela, dovesti do otkrivanja i hvatanja učinilaca ranije izvršenih djela, što je u praksi mnogo puta potvrđeno. Tako, na primjer, na turističkom području u vrijeme turističke sezone, kada se neki imovinski delikti vrše u serijama i višestruko se povećavaju, preporučljivo je — uz sve ostale mjere kriminalističke kontrole — provoditi racije kombinirane s pretragom terena. U određeno se doba dana ili noći prilazi organiziranom brzom pregledu šumovitih predjela uz morsku obalu, parkova, kupališta, bunkera, napuštenih zgrada itd., gdje se među skitnicama skrivaju i zadržavaju opasni kriminalci. Na sličan se način osobito u većim gradovima organiziraju i provode zasjede, racije i slične mjere.

129 LITERATURA 1. Bošković M., 2005, Kriminalistička metodika, Policijska akademija, Beograd. 2. Bošković M., Banović B., 1995, Kriminalistička metodika, Beograd, Viša škola unutrašnjih poslova. 3. Brnetić, D., Glušić S., Šuperina M., 1998, Kriminalistika, Zagreb, Ministarsvo unutarnjih poslova RH, Policijska akademija. 4. Casey-Owens, M., 1984, The Anonymous Letter Writter-A Psychological Profile?, Izdanje 29., Journal of Forensic Science. 5. Golubović, V., 1996, Ubistva u Crnoj Gori, Podgorica, ITP «Unireks». 6. Henry, C., Lee., Labriola, J. 2002, Povratak na mjesto zločina, Nakladni zavod matice Hrvatske, Zagreb. 7.

Henry, C., Lee., Labriola, J. 2002, Povratak na mjesto zločina, Nakladni zavod matice Hrvatske, Zagreb.

8. Kolar-Gregorić, T., 1993, Mjere zaštite od AIDS-a za djelatnike ministarstva unutrašnjih poslova, Policija i sigurnost, broj 2., MUP RH, Zagreb. 9. Korajlić N. 2006., Metodika otkrivanja i dikazivanja eksplozija, Doktorska disertacija, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo. 10. Korajlić N., 2003., Kriminalistička obrada ubistva, Magistarski rad, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo. 11. Kreč, D., Krečfild, R., 1980, Elementi psihologije, Beograd, Naučna knjiga. 12. Krivokapić, V., Krstić, O., 1999, Kriminalistika Taktika II, Drugo izmjenjeno i dopunjeno izdanje, Policijska akademija, Beograd. 13. Krstić O., 2002, Zanimljiva kriminalistika, Beograd, Zavod za uđbenike i nastavna sredstva. 14. Marković, T. : Kriminalistika, Zagreb, 1977. 15. Međunarodni program pomoći u kriminalističkoj obuci (ICITAP), Novembar 1999. Ministarstvo pravde SAD. 16. Milovanović, M., 1975, Sudska medicina, Zagreb, Medicinska knjiga.

IV. izdanje, , Beograd-

17. Modly D., 2003., Kriminalistika kao znanstvena disciplina, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo. 18. Modly D., Korajlić N., 2002., Kriminalistički rječnik, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj.

130 19. Modly D., Petrović B., Korajlić N., 2004., Uvod u kriminalistiku, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo. 20. Modly, D., 1990, Organi unutrašnjih poslova i primjena čl. 154. ZKP-a, Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb. 21. Modly, D., 1993, Osiguranje mjesta događaja, , MUP RH, Zagreb. 22. Modly, D., 1998, Kriminalistička metodika, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo. 23. Modly, D., 1998, Kriminalistička kriminalističkih nauka.

metodika,

Sarajevo,

Fakultet

24. Modly, D., 2001, Osiguranje lica mjesta krivičnog događaja, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo. 25. Osnovni kurs istrage krvnih delikata, Međunarodni program pomoći (ICITAP), Sarajevo, Ministarstvo pravde SAD. 26. Pavišić, B., Modly, D. 1999, Kriminalistika, Rijeka. 27. Pavliček, J.,2002, Specifičnosti kriminalističke obrade ubojstava počinjenih vatrenim oružjem, Srtučni magistraski rad, Poslijediplomski studij iz nasilničkog kriminaliteta, Zagreb, MUP RH, Policijska akademija. 28. Perić V; 1987; MUP- a Republike Hrvatske, Informator, Zagreb. 29. Petrović A., 1981., Kriminalistička metodika, Viša škola unutrašnjih poslova, Beograd. 30. Priručnik načela i procedura demokratskog rada policije, u suradnji sa ICITP-om, 2000, Ministarstvo unutrašnjih poslova ZE-DO kantona. 31. Privremeni Krivični zakon Kosova, UNMIK/URED/2003/25 Službeni list 6., јул 2003. godine. 32. Privremeni Zakon o krivičnom postupku UNMIK/URED/2003/26 Službeni list 6. јул 2003. godine.

Kosova,

33. Vernon J. Geberth, 1996., Practical homicide investigation, CRC Press Boca Raton Boston, London, New York, Washington, D.C. 34. Vodinelić, V. 1996, Kriminalistika, Sedmo izmenjeno izdanje, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd. 35. Vodinelić, V., 1972, Kriminalistička obrada ubistva i teških tjelesnih povreda, SSUP-a, Beograd, 36. Žarković ; Ljubinka i dr. Kriminalistika, Beograd.