Naučeni optimizam

NAUČENI OPTIMIZAM Stvar se vrti oko toga da se za pesimistički pogled na svijet, posao, rad, sebe, kriva zapravo naučena bespomoćnost. (pokus sa psima u laboratoriju: 3 skupine, prvi nikako nisu mogli izbjeći udar struje i kad su premješteni u prostor iz kojeg su mogli pobjeći i tako izbjeći udar nisu to učinili. Prvi su mogli izbjeći udar i kad su premješteni s lakoćom se prešli ogradu i izbjegli udar. Isto tako je reagirala skupina kojoj uopće nije davan udar.) To se očituje tako što čovjek jednostavno nauči da ne može promijeniti nikakvu situaciju. Optimistični ljudi su boljeg zdravlja, uspješniji. Oni imaju drugačiji stil objašnjavanja situacija od pesimističnih ljudi. Kad je nešto dobro, onda je ono sveobuhvatno, trajat će dugo, a loše stavri brzo zaboravljaju i zanemaruju. Uglavnom krive druge ljude, situaciju, okolnosti, a rijetko sebe i svoju glupost što pesimistični ljudi čine (nikad mi ništa ne uspijeva, ja sam glup, ne idu mi sportovi...). Optimistični ljudi kad je riječ o dobrim dogaĎajima razmišljaju sveobuhvatno, imaju nadu da će se stvari brzo ispraviti. Krajnji pesimizam dovodi do depresije. Tada osoba ne procjenjuje realistično svoje postupke i preuveličava svoju krivnju ne pokušavajući ništa akcijom promijeniti. Prekritičnost prema sebi, veliki osjećaj usamljenosti i tuge, beznandnosti, teško im je napravit bilo koji posao, manjak koncentracije, osjećaj odbačenosti od drugih. Kako se boriti protiv naučene bespomoćnosti? Promjenom objašnjava stvari i podsvejsnog mišljenja o sebi i drugima pomoću kognitivne terapije. Žene su dvostruko depresivnije od muškaraca. Proučavanja su pokazala da su do puberteta depresivniji dječaci. Ni sad se ne zna točno zašto je tako. Optimistični ljudi manje odustaju, ali to ne znači da svi trebaju biti optimisti jer su u prosjeku pametniji i mudriji ljudi pesimisti. Oni imaju izraženiju crtu realnosti i dobro procijenjuju situaciju. Zato su i oni potrebni, ali to nije krajnji pesimizam koji graniči sa depresijom. Roditelji utječu na svoju djecu jer ih ona slušaju kako oni objašnjavaju situaciju. Tako će i djeca razmišljati o svojim pogreškama i uspjesima. Unatoč tome ona su vrlo optimistična i nerealna u svojim očekivanjima. Razlika je u pristupu dječacima i djevojčicama u razredu. Dječaku se pri neuspješno riješenom testu kaže kako nije dovoljno pazio na satu, a djevojčici kažu da joj to jednostavno ne ide. To može uzrokovati kasniju promjenu djevojčice u pesimističnu osobu, a dječaka u optmističnu. Svaka kriza koja je u djetetovom životu uspješno riješena utječe na to kako će dijete kasnije shvatiti da su problemi privremene naravi, a ne sveobuhvatni. Razvod veoma utječe na djetetovo doživljavanje stvari.

U kontekstu Neke strategije samoregulirajuće motivacije kao prediktor akademske prokrastinacije u školskom kontekstu. Prokrastinacija je oblik ponašanja za koji je karakteristično odlaganje akcija i zadataka za kasnije. 1.1.3. Naučena bespomoćnost Martina Seligmana (1967) S pitanjem uočavanja veze izmeĎu ponašanja i potkrepljenja posebice se pozabavio jedan autor koji je svoju karijeru započeo kao izraziti biheviorist, uvodeći postupno u svoju teoriju sve više kognitivnih varijabli. Martin Seligman je, provodeći eksperimente nalik klasičnim Pavlovljevim ispitivanjima uvjetovanja podražaja i reakcije, slučajno uočio pojavu kako se kod pasa javlja rezignacija, apatija i potpuno odustajanje od ikakvog pokušaja izbjegavanja, ukoliko nisu u mogućnosti izbjeći šokove koje im zadaje istraživač (Seligman i Maier, 1967). Ovaj je učinak Seligman nazvao naučena bespomoćnost, a nakon što je učinak biheviorističkom metodologijom eksperimentalno potvrdio na štakorima (Seligman i Beagley, 1975) te naposlijetku i na ljudima (Miller i Seligman, 1975), odvažio se u tumačenje uvesti kognitivnu komponentu, sugeriravši da neizbježnost i neriješivost situacije stvaraju očekivanja kako je odgovor na podražaj neovisan o potkrepljenju (Maier i Seligman, 1976). S obzirom na općenitost koju je zamijetio kod ovog procesa zaključio je kako bi naučena bespomoćnost mogla biti inducirana osobina ličnosti (Hiroto i Seligman, 1975). Seligman je kasnije revidirao hipotezu naučene bespomoćnosti (Abramson i sur, 1978). Naime, smatralo se kako stara hipoteza, kada se primjeni na naučenu bespomoćnost kod ljudi,ima dva glavna problema: (a) ne razlikuje izmeĎu slučajeva u kojima ishodi nisu podložni kontroli svim ljudima i u kojima nisu podložni kontroli samo nekim ljudima (univerzalna nasuprot osobnoj bespomoćnosti) i (b) ne objašnjava kada je bespomoćnost općenita, a kada specifična ili kada je kronična, a kada akutna. Abramson i sur. (1978) pretpostavili su kako reformulacija koja se zasniva na reviziji teorije atribucije rješava ove nedostatke. Prema reformulaciji, jednom kada ljudi percipiraju nekontigentnost, svoju bespomoćnost atribuiraju uzroku. Ovaj uzrok može biti (1) stabilan ili nestabilan, (2) globalan ili specifičan i (3) interni ili eksterni. Odabrana atribucija utječe na očekivanja o tome hoće li buduća bespomoćnost biti kronična ili akutna, široka ili uska i hoće li bespomoćnost narušiti samopoštovanje ili neće. Na taj način Seligman je svoju teoriju doveo u usku vezu i gotovo je izjednačio s atribucijskom teorijom Bernarda Weinera (1974; 1986) o kojoj će biti riječ nešto kasnije. Ipak, Seligman se kasnije prvenstveno orijentirao na proučavanje etiologije depresije putem konstrukta naučene bespomoćnosti. Tako je u kasnijim istraživanjima pokazao vezu izmeĎu depresije i atribucijskog stila, budući da depresivni ispitanici u usporedbi s nedepresivnima atribuiraju

loše ishode internim, stabilnim i globalnim uzrocima, a dobre ishode eksternim i nestabilnim uzrocima (Seligman i sur, 1979). TakoĎer, longitudinalne studije pokazuju kako se, iz razvojne perspektive, naučena bespomoćnost kod djece stječe istovjetnim atribucijskim obrascem koji vodi depresiji i niskom postignuću (Nolen-Hoeksema i sur, 1986).

Naučena bespomoćnost i naučeni optimizam Iz knjige: Kako postati i ostati (ne)sretan Autor(i): Dubravka Miljković, Majda Rijavec Nerijetko u ranom djetinjstvu doživljujemo neugodna iskustva i to u obitelji. Ako dijete ima nervozne roditelje koji kažnjavaju za svaku sitnicu, ono će mijenjati svoje ponašanje pokušavajući im ugoditi. No ako svaki put bude kažnjeno, odustat će od pokušaja da išta promijeni. Zaključit će da kazna slijedi štogod ono činilo i da se truditi - ne isplati. Pojavu da čovjek zaključi kako ništa ne može izmijeniti koliko se god trudio, psiholozi nazivaju naučena bespomoćnost. Otkrio ju je sa svojim suradnicima američki psiholog Martin Seligman. Još dok je Seligman bio srednjoškolac, njegov je otac doživio niz moždanih udara koji su ga učinili paraliziranim do kraja života. Promatranje oca kako tone u tjelesnu i emocionalnu bespomoćnost usmjerilo je Seligmanova buduća istraživanja. Njegov očaj potaknuo je moju snagu, napisao je jednom. Kao student psihologije, Seligman je sudjelovao u provoĎenju pokusa kojima je otkriveno da miševi ne žele jesti na mjestu gdje su prethodno doživjeli šok ili traumu. Promatrajući ovu pojavu Seligman je zaključio da su i miševi, poput njegova oca, naučili biti bespomoćni! Ideju da se životinje mogu naučiti ponašati bespomoćno, Seligman je dokazao sljedećim eksperimentom: Konstruirana su dva tipa kaveza za pse u kojima su psi dobivali elektrošokove. To je bezopasno, ali vrlo neugodno iskustvo koje pas pokušava pod svaku cijenu izbjeći. Jedna vrsta kaveza bila je napravljena tako da pas taj elektrošok nikako nije mogao izbjeći bez obzira što poduzimao. Drugi tip kaveza bio je takav da je pas mogao pronaći dio kaveza u kojem nije bilo elektrošoka. Psi su bili podijeljeni u dvije skupine. Jedna skupina je stalno dobivala neizbježive elektrošokove, dok je druga bila u kavezima gdje su se elektrošokovi mogli izbjeći. Tako su jedni naučili da u neugodnoj situaciji ne mogu ništa poduzeti i da su bespomoćni (naučena bespomoćnost), dok su drugi naučili da mogu promijeniti neugodnu situaciju - ako nešto poduzmu. Nakon toga proveden je drugi dio eksperimenta. Ovaj put svi su psi stavljani u isti tip kaveza u kojem se elektrošok mogao izbjeći preskakanjem jedne prepreke. Seligman je uočio da su psi iz druge skupine vrlo brzo otkrili kako izbjeći elektrošok. Oni su bjesomučno trčali po kavezu dok slučajno nisu otkrili da treba preskočiti prepreku. Nakon toga svaki put im je trebalo sve manje vremena dok konačno nisu bez problema izbjegavali svaki elektrošok.

Psi iz prve skupine prenijeli su svoju naučenu bespomoćnost i u novu situaciju. U početku bi i oni trčali, no ubrzo bi odustali, legli na pod i počeli cviliti. Negativna očekivanja potpuno su blokirala njihovo ponašanje. Eksperimentator im je pokušao pomoći i domamiti ih na drugu stranu prepreke hranom, ali ništa nije pomoglo. Takvo ponašanje pokazivale su dvije trećine od ukupnog broja pasa u ovoj situaciji. Dakle, sljedeći put kad se naĎete pred problemom za koji vam se čini da ga ne možete riješiti, sjetite se Seligmanovih pasa - onih iz prve skupine. I oni su vjerovali da rješenja nema, a rješenje je bilo nadohvat ruke! Kao i bespomoćnost, i optimizam se može naučiti. Kako? Pesimisti vjeruju kako neće uspjeti riješiti problem koji je pred njima i kako će se dogoditi sve najgore. Optimisti, s druge strane, vjeruju upravo suprotno! Sigurni su da će problem riješiti i da će sve ispasti dobro! Jesmo li optimist ili pesimist ovisi najviše o tome kako shvaćamo i tumačimo dogaĎaje u vlastitu životu.

optimisti pesimisti

uzrok i posljedica postoji jasna veza izmeĎu uzroka i posljedice ne postoji veza izmeĎu uzroka i posljedice

tumačenje

odgovornost vjeruju da mogu specifična obrazloženja poduzeti nešto da stvari vezana za situaciju promijene generaliziranje na cijeli vjeruju da su žrtve onoga život što im se dogodilo

ČITANJE: Tri sile koje su se susrele u istoj točki – 1. Depresija poremećaj našeg „ja“, ja kao centar svijeta. 2. Općenito „mi“ – ublažava neuspjehe. 3. Pokret za samopoštovanjem. (počeo 1960ih u Kaliforniji) Samopo