Muzicka enciklopedija 1
January 11, 2017 | Author: Kljajic Ljilja | Category: N/A
Short Description
Download Muzicka enciklopedija 1...
Description
MUZIČKA
ENCIKLOPEDIJA I A-G
ZAGREB UGOSLAVENSKI
OZ
AVCAVLXXI
L E K S I K O G R A F S K I
ZAVOD
JUGOSLAVENSKI LEKSIK'
FSKI ZAVOD, ZAGREB
TISAK, B A K R O T I S A K , O F F S E T I UVEZ G R A F I Č K I ZAVOD HRVATSKE, ZAGREB
Drugo izdanje Muzičke enciklopedije izlazi prošireno u tri sveska. Sva ranije objavljena materija pregledana je i dopunjena novim biografskim i bibliografskim podacima. U drugo izdanje uvrštena su mnoga nova imena kompozi tora, muzikologa i muzičkih umjetnika koji su u međuvremenu zauzeli određeno mjesto u muzičkom životu svojih zemalja; unijeti su podaci iz područja jazza kao i zabavne muzike, koja sve više ulazi u svakodnevni život suvremenog čo vjeka. Obrađeni su i novi muzički pojmovi na polju tzv. avangardne muzike, kojih nije bilo u ranijem izdanju. Smatrajući da su koreografi i baletni umjetnici ravnopravni partneri ostalim muzičko-scenskim radnicima, redakcija je unijela čitav niz novih imena s tog područja. Radi boljeg pregleda narodna muzika svakog naroda izložena je u novom izdanju u istom članku s umjetničkom. U nastojanju da nova edicija i u ovom pogledu dosegne nivo nacionalno reprezentativnog djela, redakcija je posvetila punu pozornost sintetičkom prikazu muzičke kulture jugoslavenskih naroda i na rodnosti. Što se tiče likovne opreme, znatno je proširen ilustrativni dio i povećan broj likovnih priloga u bakrotisku i u boji.
MUZIČKA ENCIKLOPEDIJA 3
Glavni urednik
Krešimir Kovačević
Članovi redakcije Ivona Ajanović, Dragotin Cvetko, Stana Đurić-Klajn, Cvjetko Ivanović, Marija Kuntarić, Dragoslav Ortakov, Mladen Pozajić
Sekretar Krasna Panjkota Glavni redaktor ilustracija Koraljka Kos Redaktor ilustracija Mirjana Petričević
Tehnička redakcija Dušan Žvab i Branimir Sokol
SURADNICI U I SVESKU
A. Koc. A. Pr. A. Rij. ljana A. To.
Akil Koci, muzički urednik Rađio-stanice, Priština Dr. Anđreja Preger, prof. Muzičke akademije, Beograd Dr. Andrej Rijavec, docent Filozofskog fakulteta., Ljub-
Andrija Tomašek, prof. Muzičke škole »Pavao Markovac«, Zagreb A. Vi. Albe Vidaković, prof. Teološkog fakulteta, Zagreb B. Ać. Branka Antić, akademski muzičar, Zagreb B. Buj. Dr. Bojan Bujić, prof. Univerziteta, Reading B. D. Branko Dragutinović, dramaturg oVere Narodnog pozorišta, Beograd B. I. Bojana Ivančević, prof. Muzičke škole »Vatroslav Lisinski«, Zagreb B. Lk. Borut Loparnik, urednik III programa Radio-televizije, Ljubljana B. Sč. Branimir Sakač, kompozitor, Zagreb B. Ša. Dr. Božidar Širola, muzikolog i kompozitor, Zagreb Bi. R. Biserka Rako, redaktor JLZ, Zagreb C. I. Cvjetko Ivanović, glavni urednik Radio-stanica, Titograd C. R. Cvjetko Rihtman, akademik, prof. Muzičke akademije, Sarajevo D. Co. Dr. Dragotin Cvetko, akademik, prof. Filozofskog fakulteta, Ljubljana D. Čol. Dragutin Čolić, prof. Muzičke akademije, Beograd D. Ov. Dragoslav Ortakov, docent Visoke muzičke škole, Skopje D. Pl. Dušan Plavša, prof. Muzičke škole >Isidor Bajić«, Novi Sad D. Ps. Dragomir Papadopolos, prof. gimnazije, Beograd D. Sn. Dušan Skovran, prof. Muzičke akademije, Beograd Di. S. Dr. Dimitrije Stefanović, viši naučni suradnik Muzikološkog instituta, Beograd D. Jć. Đura Jakšić, direktor Muzičke škole »Josip Slavenski«, Beograd Đ. Ra. Đoko Radović, muzički urednik Radio-stanice, Titograd E. Hk. Emil Hajek, prof. Muzičke akademije, Beograd E. Kr. Erika Krpan, muzički kritičar, Zagreb F. L. Franjo Lučić, prof. Muzičke akademije, Zagreb G. Jć. Dr. Gavro Jakešević, direktor Srednje muzičke škole, Sarajevo G. Kr. Gordana Krajačić, prof. Muzičke škole »Josip Slavenski«, Beograd H. P. Dr. Hubert Pettan, prof. Muzičke škole »Vatroslav Lisinski«, Zagreb H. U. H. Helena Uhlik Horvat, kostimograf Narodnog pozorišta, Sarajevo I. Ać. Ivona Ajanović, redaktor JLZ, Zagreb I. Hg. Dr. Ivan Henneberg, direktor Zavoda za zaštitu autorskih malih prava, Zagreb 1. Me. Ivo Malec, kompozitor, Pariz I. Su. Dr. Ivo Supičić, prof. Muzičke akademije, Zagreb J. As. Josip Andreis, prof. Muzičke akademije, Zagreb J. Bez. Dr. Jerko Bezić, naučni suradnik Instituta za narodnu umjetnost, Zagreb J. Bur. Jovan Bandur, prof. Muzičke akademije, Beograd J. Gc. Janko Grilc, šef muzičkog odjela Radio-televizije, Ljubljana J. Mvić. Jovan Milošević, prof. Muzičke škole, Cetinje J. S. N. Jelka Stamatović-Nikolić, prof. Muzičke akademije, Beograd J. Se. Dr. Jože Sivec, docent Filozofskog fakulteta, Ljubljana J. Šip. Janka Šipuš, akademski muzičar, Zagreb
K. Be.
Katarina Bedina, bibliotekar Filozofskog fakulte Ljubljana K. Ko. Dr. Krešimir Kovačević, prof. Muzičke akademi Zagreb K. Ks. Dr. Koraljka Kos, docent Muzičke akademije, Zagi L. Ai. Lorenc Antoni, muzički urednik Radio-stanice, Prišti L. Mć. Lazar Marjanović, prof. Muzičke akademije, Beogi L. Vr. Lav Vrbanić, prof. Univerziteta, Boston M. Ca. Milo Cipra, prof. Muzičke akademije, Zagreb M. In. Milica Uijin, naučni suradnik Muzikološkog institu Beograd M. Ke. Milivoj Kerbler, prof. muzike, Zagreb M. Kri. Miro Križić, muzički publicist, Zagreb j M. Kun. Marija Kuntarić, redaktor JLZ, Zagreb M. Maz. Mladen Mazur, muzički urednik Radio-stanice, Zagi M. Poz. Mladen Pozajić, prof. Muzičke akademije, Sarajevo M. Rš. Mirko Ramovš, asistent Glasbeno-narodopisnog i stituta, Ljubljana M. Špe. Manica Špendal, prof. Pedagoške akademije, Marit M. To. Dr. Mihovil Tomandl, publicist, Pančevo M. V. Miodrag Vasiljević, prof. Muzičke akademije, Beogi M. 2. Dr. Milan Žepić, primarius, Zagreb Mi. Pa. Mirka Pavlović, akademski muzičar, Beograd N. Dć. Natko Devčić, prof. Muzičke akademije, Zagreb N. Ha. Nikola Hercigonja, prof. Muzičke akademije, Beogi N. Kri. Nada Križić, muzički publicist, Zagreb N. Mić. Dr. Niko S. Martinović, direktor Centralne bibliotei Cetinje O. D. Dr. Oskar Danon, šef-dirigent Slovenske filharmoni Ljubljana P. B. Petar Bingulac, prof. Muzičke akademije, Beograd P. Me. Dr. Pavle Merku, urednik programa Slovenske stan: RAI — Trst P. Mil. Predrag Milošević, prof. Muzičke akademije, Beogr P. Ši. Pavel Šivic, prof. Akademije za glasbo, Ljubljana R. Redakcija R. A. Rafael Ajlec, muzički urednik Radio-televizije, Ljublja R. Đ. Ratko Đurović, prof. Akademije za pozorište, filrr televiziju, Beograd R. Pej. Roksanda Pejović, prof. Muzičke škole »Stankovi Beograd Ra. Pć. Radmila Petrović, naučni suradnik Muzikološkog i stituta, Beograd S. D. K. Stana Đurić-Klain, direktor Muzikološkog institu Beograd S. Pn. Svetolik Pašćan, prof. muzike, Beograd S. Šp. Slobodan Špirić, asistent Muzičke akademije, Saraje T. Br. Tea Brunšmid, muzički suradnik »Zagreb-filma", Zagr T. Si. Todor Skalovski, dirigent Makedonske filharmoni Skopje V. Br. Vera Baver, redaktor JLZ, Zagreb j V. Mvić. Vlado Milošević, akademik, Banja Luka !
V. Peć. V. U. V. Žc. j Va. Ba. VI. M. Z. Gić. Z. Kr.
Vlastimir Peričić, prof. Muzičke akademije, Beograd j Vilko Ukmar, prof. Akademije za glasbo, Ljubljana | Dr. Vinko Žganec, akademik, Zagreb
Vartkes Baronijan, muzički urednik Televizije, BeogE Vladeta Milanković, akademski muzičar, Beograd Zlatko Grgošević, prof. Pedagoške akademije, Zagr Dr. Zmaga Kumer, viši naučni suradnik Glasbeno-n rodopisnog instituta, Ljubljana Z. Kuč. Dr. Zija Kučukalić, prof. Muzičke akademije, Saraje
KRATICE Archiv fiir Musikforschung Archiv fiir Musikwissenschaft Allgemeine Musikzeitung Acta Musicologica Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika basso continuo češki Denkmaler deutscher Tonkunst Demokratska Republika Denkmaler der Tonkunst in der Tonkunst in Bavern Denkmaler Osterreich engleski francuski glasni (2-gl., dvoglasni) zavod kazalište
grčki Hrvatski glazbeni Hrvatsko narodno hrvatski Internationale Musikgesellschaft instrumentalni italijanski izdanje, izdao izvedeno Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti jugoslavenski Kirchenmusikalisches Jahrbuch knjiga Kulturno-umjetničko društvo latinski latvij ski Die Musik madžarski
MF Die Musikforschung MFM Monatshefte fiir Musikgeschichte MGG Die Musik in Geschichte und Gegenwart ml. mladi MQ Musical Quarterly NR Narodna Republika nem. nemački njem. njemački obj. objavio, objavljeno OKUD Omladinsko kulturno-umjetničko društvo perz. perzijski PGM Publikationen der Gesellschaft fiir Musikforschung PJB Jahrbuch der Musikbibliothek Peters polj. poljski prer. preradio, prerađeno RAM Rassegna musicale red. redigirao rev. revidirao, revidirano RIM Revue Internationale de Musique rkp. rukopis RKUD Radničko kulturno-umjetničko društvo RM La Revue Musicale RMI Rivista musicale italiana rus. ruski S. San (sveti), Santa (sveta) s. a. sine anno SAD Sjedinjene Američke Države SAN Srpska akademija nauka SAP Socijalistička autonomna pokrajina
SBIM
Sammelbande der Internationalen Musikgesellschaft SFSR Sovjetska Federalna Socijalistička Republika SIM Revue de la Societe Internationale de Musique simf. simfonijski SMZ Schweizerische Musikzeitung (od 1961 Schweizerische Musikzeitung und Schweizer Musikpadagogische Blatter) SNG Slovensko narodno gledališče, Ljubljana SR Socijalistička Republika, Savezna Republika (Njemačka) srp. srpski SSR Sovjetska Socijalistička Republika St. Saint St. stariji, stoljeće STMW Studien zur Musik\vissenschaft sv. svezak, sveti Sv. C. Sveta Cecilija španj. španjolski tal. talijanski V.
vek
VFMW Vierteljahrsschrift fiir Musikwissenschaft vok. vokalni ZFM Zeitschrift fiir Musik ZFMW Zeitschrift fiir Musikwissenschaft ZIMG Zeitschrift der Musikgesellschaft Z.NŽO Zbornik za narodni život i običaje
ILUSTRACIJE U I SVESKU
PRILOZI U BOJI BAROK. D. Hals, Koncert.................................................. CRKVENA MUZIKA. Psalterium chori )M«, Zadar . . ČEMBALO. Djelo nepoznatog slikara.................................. ČEŠKA MUZIKA. Biblija iz Olomouca, minijatura . . . EGIPATSKA MUZIKA. Zidna slika, Teba...................... FRANCUSKA MUZIKA. Detalj tapiserije .................. GOTIKA. Zidna slika, Žminj, Istra....................................
136 368 392 400 504 608 704
PRILOZI U BAKROTISKU ARAPSKA MUZIKA...............................................................64 BALET ...........................................................................65,120 BALET U JUGOSLAVIJI.........................................120—121 BAROK...................................................................................121 BOSANSKO-HERCEGOVAČKA MUZIKA . . . . 232—233 BUBANJ.........................................................................256—257 CRKVENA MUZIKA...........................................................384
CRNOGORSKA MUZIKA.................................................. ČEMBALO............................................................................. DUHAČKI INSTRUMENTI.............................................. FRULA.................................................................................. GAJDE .............................................................................. GITARA.................................................................................
385 408 409 632 632 633
A piacere, -> Ad libitum). ABBA-CORNAGLIA, Pietro, talijanski kompozitor, orguljaš i muzički pisac (Alessandria, Pijemont, 20. III 1851 — : 2. V 1894). Studirao na Milanskom konzervatoriju. Od 1880 orguljaš katedrale u Alessandriji, gdje je osnovao muzičku školu. DJELA: kompozicije za klavir i za orgulje. — Opere: Isabella Spinola, 1877; Maria di Warden, 1884 i Una partita a scacchi, 1892. — Pjesme. — Aiessa di requiem 3 1876. —SPISI: Sulla introduzione del canto popolare in tutte le tnasse di comunitd e spedalmente nella scuola, 1880; Storia e filosofia della mušica. LIT.: V. Conzani di Revignano, Pietro Abba-Cornaglia e la sua Maria di Warden, Memorie biograflche e critiche, Alessandria 1885. — G. Rossi, Musicisti nostri, Pietro Abba-Cornaglia, Rivista di storia, arte e archeologia della provincia di Alessandria, 1932.
ABBADO, i. Michelangelo, talijanski violinist i muzički pisac (Abba, 22. IX 1900 —). Studirao na Milanskom konzervatoriju, violinu (E. Polo) i kompoziciju (G. Orefice). Između 1919 i 1962 koncertirao po Evropi, Americi i Africi; prva violina kvarteta Malipiero (1927—34), član trija Vidusso — A. — Crepax (1938—45) te osnivač i dirigent (1941—62) prvog tal. ansambla za staru tal. muziku Orchestra d'archi di Milano. Uz to predavao na konzervatorijima u Palermu i Parmi, a 1925 preuzeo katedru za violinu na Konzervatoriju u Milanu. God. 1964 dokazao eksperimentalno, postojanje donjih parcijalnih tonova. DJELA. SPISI: A. Vivaldi, 1943; Tecnica dei suoni armonici per violino (5 sv.), 1934; SulVesistenza dei suoni armonici inferiori, AML, 1964; članci i studije. — Obradbe i revizije djela Corellija, Torellija, Vivaldija, Paganinija, Per-golesija i dr.
2. Marcello, talijanski pijanist i kompozitor (Milano, 7. X 1926—). Sin Michelangela. Studirao na Milanskom konzervatoriju (klavir kod R. Lorenzanija, kompoziciju kod G. F. Ghedinija). Od 1944 koncertirao u Italiji te na mnogobrojnim turnejama po Evropi, Americi, Africi i Aziji. Od 1958 vodio Liceo Musicale u Piacenzi, a od 1966 direktor je Konzervatorija u Pesaru.
ABBADO — ABENDMUSIK DJELA. ORKESTRALNA: Concerto, 1950; Doppio concerto za violinu, klavir i dvostruki komorni orkestar, 1965; Mušica, 1954; Varijacije na Mozartovu temu za komorni orkestar, 1954; Hommage d Debussy, 1955; Costruzioni za 5 malih orkestara, 1963. — KOMORNA. Tri gudačka kvarteta: 1947, 1953 i 1956; Divertimento za 4 duhača i klavir; Concertante za klavir, klarinet, fagot, violončelo i udaraljke; 3 fantazije: I, za 12 instrumenata, I I, za 4 duhača i 31 udaraljku, III, za rogove; sonata za flautu solo itd. —KLAV IRSKA : 2 Ricercara ; Canzona; Variazioni sopra un minuetto di Bach i dr. — Balet Scena senza storia, 1953. — VOKALNA: Kantata; Ciapo za glas i 9 instrumenata; 15 Poene T'ang za glas i 4 instrumenta; zborovi.
ABBASSANDO (tal. umanjujući), umanjujući, prigušujući snagu zvuka. ABBATINI, Antonio Maria, talijanski kompozitor (Citta di Castello, oko 1595—1677). Učenik braće Nanino. Bio maestro di cappella različitih rimskih crkava (1640—66, 1649—57 i 1672— 77 crkve Santa Maria Maggiore). Po svojim višezbornim, koncertantnim crkvenim djelima ide u glavne predstavnike rimskog visokobaroknog, monumentalnog stila. Kao operni kompozitor išao za dramatizacijom izraza i dao važan prilog oblikovanju buffo stila, posebice operom Dal male U bene, jednom od prvih komičnih opera uopće.
DJELA. Opere : Dal male U bene (u suradnji sa Al. Marazzolijem, autorom 2. čina; libreto G. Rospigliosi), 1653; Jone, 1666; La Comica del Cielo ovvero La Baltasara, 1668. —■ Dramatska kantata IlPianto di Rodomonte, 1633. — CRKVENA: Mise za 4—16 glasova, 3 knj., 1638—50; Sacre Canzoni za 2—5 glasova, 6 knj.; Psalmi za 4—16 glasova, 4 knj. — Teoretsko djelo: 14 Discorsi e Lezioni Accademiche. Surađivao na A. Kircherovu traktatu Musurgia universalis. Uredio vatikansko izdanje Inni della chiesa in canto gregoriano (1644). LIT.: H. Goldschmidt, Studien zur Geschichte der italienischen Oper im 17. Jahrhundert, Leipzig 1901. — F. Coradini, Antonio Maria Abbatini, Arezzo 1922. — R. Haas, Musik des Barocks, Potsdam 1928. — K. G. Fellerer, Antonio Maria Abbatini, MGG, I, 1951.
ABBELLIMENTI (tal.), melodijski ukrasi (melizmi ili ornamenti). ABBEY, John, engleski graditelj orgulja (Whilton, 22. XII 1785 — Versailles, 19. II 1859). God. 1826—30 radio u Parizu kod S. Erarda, a zatim se osamostalio. Uveo u francusku orguljsku gradnju englesku pneumatsku mehaniku. Sagradio brojne orgulje u Francuskoj (za katedrale u Rheimsu, Nantesu, Versaillesu, fivreuxu, Caenu, Amiensu, Rochelleu, Bayeuxu, za parišku Operu i nekoliko pariških crkava); gradio i za Južnu Ameriku. ABBIATI, Franco, talijanski muzički pisac i kompozitor (Verdello, Bergamo, 14. IX 1898 —). Studirao kompoziciju na Konzervatoriju u Torinu, a muzikologiju kod G. Cesarija. Muzički kritičar listova Secolo Sera (od 1928) i Corriere della sera (Milano, od 1935). Osnovao (1949) i ureduje mjesečnik La Scala. DJELA. SPISI: Storia della mušica (5 sv.), 1939—46 (do danas najopsežniji talijanski priručnik za opću povijest muzike; novo izd. 1954); La vita e le opere di G. Verdi (4 sv.), 1959; Scritti inediti di G. Cesari, 1937; vodič operi Peter Grinies B. Brittena, 1947. — KOMPOZICIJE: simfonijska pjesma II Canto d'Avila. — Gudački kvarteti; sonata za violinu i klavir; sonata za violončelo i klavir. — Klavirske kompozicije. — Zborovi; pjesme.
ABBREVIATURE -» Muzičke kratice ABD AL-QADIR IBN GUAIBf AL-HAFIZ AL-MARAGHI, perzijski muzički teoretičar (Maragha, Azerbajdžan, oko sredine XIV st. — Herat, Afganistan, 1435). Glavni pjevač i muzičar na dvoru sultana Ahmada (1382—1410), Timira i njihovih nasljednika u Bagdadu i u Samarkandu. A. je jedan od najistaknutijih arapsko-p.erzijskih muzičkih teoretičara. DJELA: Gami al-alhdn (Sakupljač melodija), 1405 (najopsežnije 'Abd Qadirovo djelo, sadržava opći prikaz arapske i perzijske muzike i muzičke nauke; autograf se čuva u biblioteci Bodleiana u Oxfordu); Maqasid al-alhdn (Smisao melodija), 1418 (kopija autografa čuva se u biblioteci Bodleiana); Kanz al-alhdn (Bogatstvo melodija); Šarh al-adzvdr (Komentar o vrstama tonaliteta; rukopis se čuva u biblioteci Nur-i 'Osmaniva u Carigradu). LIT.: R. G. Kiesemetter, Die Musik der Araber, Leipzig 1842. — H.G. Farmer, Historv of Arabian Music, London 1929. — Isti, 'Abd al-Qadir b. Gaibi al Hafiz al-Maragl, MGG, I, 1951.
ABECEDA, MUZIČKA, nazivanje tonova slovima iz abe cede. Bilježenje tonova slovima abecede javlja se u grčkoj muzici već u *- VII sr. U srednjem vijeku susreće se u X st. latinska abeceda za označivanje 7 stupnjeva dijatonske ljestvice: A BC D E F G, u značenju našega današnjeg niza c d e f g a h. Ta se abeceda upotrebljava prvenstveno za orgulje, psalterij, rottu i dr. Ton B označivao je današnji ton h (->• B durum i B molle). Kako se čini, već je u X st. O. de Clugny dao slovu a njegovo današnje značenje. Kasnije, u XVI i XVII st., postaje osnovicom cjelokupnoga muzičkog sistema niz CDEFGAH(Hse razvio od Bduruni), Engleska muzička abeceda zadržala je danas b umjesto našega h. Romanski narodi umjesto abecede upotrebljavaju solmizaciju (ut, re, mi, fa, sol, la, si). Svaki od osnovnih naziva mu zičke abecede može označivati povišeni ton dodatkom -is (c-cis), ili sniženi ton dodatkom -es (c-ces, ali es, ne ees i as, ne aes). Umje sto hes još uvijek se općenito upotrebljava naziv b. B. SČ. ABEL, Karl Friedrich, njemački kompozitor i virtuoz na violi da gamba (Kothen, 22. XII 1723 — London, 20. VI 1787). Sin i učenik gambiste Christiana Ferdinanda Abela. God. 1748—
58 član dvorske kapele u Dresdenu. Od 1759 koncertirao u Lc donu, gdje doskora postaje komorni muzičar kraljice Charlot Zajedno sa J. Ch. Bachom pokrenuo 1765 seriju Bach-Abel Cc certs, koji su odigrali važnu ulogu u londonskom muzičkom votu XVIII st. God. 1775—81 održavali su koncerte u vlasti raskošno uređenoj dvorani Hanover Square Rooms (to je sve 1874 jedna od najvažnijih koncertnih dvorana Londona). Nak Bachove smrti (1782) A. je koncertirao u Parizu i u Njemačk a od 1785 nastupao ponovo u Londonu kao gambist i kompozii u okviru novih Professional Concerts i Subscription Concerts. I je posljednji virtuoz na gambi, glasovit širom Evrope. Učenici mu bili medu ostalima violinist F. H. Barthelemon, violončeli J. Crosdill i J. Cervetto, te kompozitor i pijanist J. B. Cram — Sljedbenik Mannheimske škole, A. je komponirao melodij dopadljivu, elegantnu instr. muziku. Karakteristične su njege vedre trostavačne simfonije (često nazivane uvertirama), dvos vačni koncerti za čembalo s menuetom kao završnim stavko te trija i kvarteti sa pjevnim Adagio-stavcima. DJELA. ORKESTRALNA: 35 Simfonija; 10 koncerata za čembalo klavir); 5 koncerta za flautu. — KOMORNA: 20 gudačkih kvarteta; lotrioson: 106 sonata (od kojih 32 za violu da gamba i continuo). NOVA IZD. : The Adagios, the Composition of the late C. Fr. Abel, t J.B. Cramer (sadrži i Abelovu biografsku skicu od Ch. Burneva, 1820); 2 s fonije, u D-duru op. 10 i u A-duru op. 10, obj. H. Hockner (1932); 6 sonats violu da gamba i continuo obj. J. Bacher i W. Woehl (1937—42). LIT.: Ch. Đurney, A General Historv of Music, London 1879. — Spitta, J. S. Bach, I, Leipzig 1873. — H. Abert, Mozart, I—II, Leipzig 191.9— — Ch. S. Terry, J. Chr. Bach, London 1929. — A. Loezvenberg, Annals of Opi Cambridge 1943. — H. F. Redlich, Abel, 1. Christian Ferdinand, 2. B Friedrich, MGG, I, 1951. — 5. M. Helm, Carl Friedrich Abel Symphon Ann Arbor 1952. ,
ABENDMUSIK, ciklus javnih crkvenih koncerata koji su održavali u XVII i XVIII st. u Liibecku; ujedno i oratorijs kompozicije izvođene na tim koncertima. Razvili su se iz svo vrsnih orguljskih koncerata koje je uveo Franz Tunder 1641— u Liibecku; on je trgovcima koji bi se prije burzovnih skupsti sakupljali u crkvi sv. Marije izvodio po nekoliko kompozicija orgulje. Veliko zanimanje i novčani prilozi omogućili su mu angažiranjem pjevača i instrumentalnih solista obogati i proš programe svojih priredaba. U isto vrijeme održavale su se slič muzičke priredbe i u drugim trgovačkim gradovima (Amsterda Hamburg, Utrecht, Kobenhavn), ali nisu dostigle razinu onih Liibecku. Tunderov nasljednik Dietrich Bimehude (orguljaš eri sv. Marije, 1668—1707) dao je tim priredbama konačni oblil razvio ih u prave koncerte. Napustivši prvotnu svrhu muziciraj za razonodu, Buxtehude je proširio izvodilački ansambl, doda mu zbor i orkestar. Koncerti, koji privlače sve širi krug slušala održavali su se nedjeljom predvečer, i to samo pet puta godiši između Martinja i Božića. Pristup je bio slobodan, jer su za uze žavanje dostajali dobrovoljni prilozi imućnih građana. Progn se sastojao isprva od nekoliko kraćih zbornih kompozicija kantata. Kasnije Buxtehude prelazi ha veća zaokružena dji dramatskog karaktera koja su ispunjavala program cijele več ili su se čak protezala na svih pet večeri. Sadržaj ovih djela bio biblijski, češće starozavjetni, a muzika se sastojala od orkestralr uvoda — sonata koje su prethodile pojedinim dijelovima komj; zicije, jednoglasnih i višeglasnih arija strofna oblika, recitativi zborova koji su nastupali kao promatrači radnje ili kao nosii dramskih zbivanja ili su pak završavali odlomak koralnom obrs bom. Buxtehudeovi nasljednici I. Ch. Schieferdecker, J. P. Kur zen, A. K. Kunzen i C. Konigslow održavali su Abendmusi sve do početka XIX st. zadržavši i usavršujući njihov dotadaš. oblik od 5 sadržajno povezanih cjelovečernjih djela. Izvod su većinom vlastite kompozicije koje su nazivali oratorijin Od pravog oratorija razlikovala se A. po tome što su se u nju um tali korali (inače uobičajeni samo u pasijama i duhovnim kantatarr koji su pojačavali duhovni karakter djela; s time su bile u ošti suprotnosti napitnice i ljubavne scene koje su u A. prodrle pi utjecajem opere. Strofnu ariju zamijenila je oko 1730 oper arija da capo. Zborni dijelovi oblikovani su pretežno homofoi izuzev polifono građenih biblijskih izreka, a orkestar se mjestimi upotrebljavao za tonsko slikanje pojedinih scena. Zanimljivo da je J. P. Kuntzen uveo od 1752 javne generalne probe Aben musike koje su se održavale, uz naplatu ulaznine, u sali grads vijećnice. Od 1789, pošto je gradski savjet zabranio koncei u crkvi, te su probe postale glavne koncertne izvedbe sve do 18 kada i one iščezavaju zbog ratnih prilika. A. su dvojako historiji važne: po svom utjecaju na razvoj oratorija i kao prve ja ne koncertne izvedbe crkvene muzike izvan okvira crkven obreda. Potkraj XIX st. oživio je večernje koncerte orguljaš Ka Lichtwark, koji je u istoj crkvi u Liibecku organizirao priredi s instrumentalnim, vokalnim i zbornim tačkama. Njegov nasljet nik W. Kraft uveo je ponovo historijski naziv Abendmusik. — Te
ABENDMUSIK — ABRAHAM min A. upotrebljava se u novije doba i tamo gdje se želi izbjeći naziv »koncert«; najčešće je to kod priredaba komornog karaktera. LIT.: M. Seifert, Buxtehude-Handel-Bach, PJB, 1902. — W. Stahl, Franz Tunder und Dietrich Buxtehude, Leipzig 1926. — Isti, Die Liibecker Abendmusiken im 17. und 18. Jahrhundert, Liibeck 1937. — Isti, Abendmusik, MGG, I, I95 1 - — O- Sohngen, Die Liibecker Abendmusik als kirchengeschichtliches und theologisches Problemi, Musik und Kirche, 1957. — G. Karsta'dt, Die ■>Extraordinaren« A. D. Buxtehudes, Liibeck 1962. I. Ać.
ABENDROTH, Hermann, njemački dirigent (Frankfurt na Majni, 19. I 1883 — Jena, 29. V 1956). Studirao u Miinchenu (L. Thuille, F. Mottl, A. Hirzel-Langenhan). Karijeru započeo 1903 kao dirigent miinchenskog Orchestervereina, 1905 angažiran u Liibecku (Verein der Musikfreunde, Gradsko kazalište), 1911 u Essenu (Gradski muzički direktor), a od 1915 u Kolnu kao dirigent koncerata Gurzenich, direktor Konzervatorija i 1918 gradski generalni muz. direktor. God. 1934—45 vodio glasoviti orkestar Gezcandhaus u Leipzigu, 1946 povjerena mu je reorganizacija muzičkog života u Weimaru i 1949 vodstvo Simfonijskog radio-orkestra u Leipzigu. Gostovao u gotovo svim važnijim muz. središtima širom Evrope. Posebno se istaknuo kao interpret Mozarta, Beethovena, Brahmsa i Brucknera; izvodio često i djela suvremenih kompozitora. LIT.: K. Laux, Hermann Abendroth, MGG, I, 1951.
ABENDROTH, Walter, njemački kompozitor, muzički pisac i kritičar (Hannover, 29. V 1896 —). Studirao u Berlinu i Miinchenu. Muzički kritičar u Kolnu, Hamburgu i Berlinu (1930—34 urednik časopisa Allgemeine Musikzeitung, 1933—44 surađivao u Berliner Lokalanzeiger). Od 1945 uređivao u Hamburgu tjednik Die Zeit, od 1955 dopisnik tog tjednika u Miinchenu. DJELA. KNJIGE: Hans Pfitzner, 1935; Deutsche Musik der Zeitioende 1937 (novo izd. 1947); Johannes Brahms, 1939; Die Symphonien A. Bruckners, 1940; Vom Werden und Vergehen der Musik, 1948; Vier Meister der Musik, 19^2; H. Pfitzner (Reden, Schriften, Briefe), 1955; Musikkritik Heute, 1956. — ORKESTRALNA. Pet simfonija: I, 1941; II, 1942; III, 1946; IV, 1950 i V, 1956 ; koncert za violu; koncert za orkestar; koncertna fantazija za čembalo i mali orkestar, 1952; koncertna uvertira; divertimento za komorni orkestar; varijacije i passacaglia. — KOMORNA: pet gudačkih kvarteta; trio za flautu, violu i rog; divertimento za flautu i violu; sonata za violinu i klavir; 2 sonate za violu i klavir. Sonata za klavir. — Pjesme. LIT.: K. Grebe, Walter Abendroth, Mušica, Kassel 1950 i 1956, 6.
A BENE PLACITO (a beneplacito; tal. po volji), oznaka za neke slobode u izvođenju. Po vrijednosti i značenju srodan mu je izraz a piacere. ABER, Adolf, njemački muzikolog i izdavač (Apolda, 28. I 1893 — London, 21. V 1960). Studirao na Univerzitetu u Berlinu (H. Kretzschmar, C. Stumpf, M. Friedlander, J. Wolf); 1913— 18 asistent Muzičko-historijskog seminara u Berlinu i 1919—33 muzički kritičar lista Leipziger neueste Nachrichten. Od 1936 direktor nakladnog poduzeća Novello & C. u Londonu. DJELA: Die Pflege der Musik unter den Wettinern und tvettinischen Ernestinern: von den Anfdngen bis zur Auflosung der Weimarer Hofkapelle 1662 (disertacija), 1921; Handbuch der Musikliteratur, 1922; Die Musikinstrumente und ihre Sprache, 1924; Die Musik in Schauspiel, 1926; Verzeichnis der Werke von Brahms, 1928; H. Wolf's posthumous Works, Music Review, I I, 1941; studije i članci u stručnim njem. i engl. časopisima.
ABERT, i. Johann Joseph, češki kompozitor i kontrabasist (Kohovice, Češka, 20. IX 1832 — Stuttgart, 1. IV 1915). Studirao na Praškom konzervatoriju (J. Hrabe, J. F. Kittl, A. W. Ambros); od 1853 kontrabasist i 1867—88 dirigent dvorske kapele u Stuttgartu. Komponirao u njemačkom kasnoromantičkom stilu.
DJELA. ORKESTRALNA. Sedam simfonija: II, u c-molu; IV, Columbus i VI, Lyrische Symphonie\ uvertire. — Komorna djela. — Klavirske kompozicije. — DRAMSKA. Opere: Anna von Landskron, 1858; Kb'nig Enzio, 1862 (prerađena 1875 kao Enzio von Hohenstaufen); Astorga, 1866 Ekkehard, 1878; Die Almohaden, 1890. — Komorna muzika. — Svjetovne kantate; solo-pjesme. — Četveroglasna misa op. 23; 100. psalam za muški zbor i duhački orkestar. LIT.: H. Abert, Johann Joseph Abert, Leipzig 1916.
2. Hermann, njemački muzikolog i pedagog (Stuttgart, 25. III 1871 — 13. VIII 1927). Učio najprije kod svog oca Johanna Josephaina Konzervatoriju u Stuttgartu, zatim studirao klasičnu filologiju u Tiibinge-nu, a muzikologiju u Berlinu M.
H. ABERT
(H. Bellermann, O. Fleischer, habilitirao se za muzikologiju u Halleu. God. 1920 naslijedio H. Riemanna na Univerzitetu u Leipzigu, a 1923 postao je šef katedre na Univerzitetu Friedlander). God. 1902
u Berlinu. Vodio Collegium musicum u Halleu, Leipzigu i Berlinu. Objavio velik broj vrlo zapaženih studija u ZFMW, AFMW, u izdanjima IMG i u Gluckovim i Mozartovim godišnjacima, koje je sam izdavao. Proučavao je probleme muzi čke historije, od Antike do suvremenih kretanja, no njegovo je najznačajnije djelo opsežna monografija o Mozartu, koja je nastala temeljitom preradbom Mozartove biografije Otta Jahna; tim djelom A. je produžio i usavršio tradiciju njemačke klasične muzičke biografike Jahn — Chrvsander— Spitta, upotrebljavajući suvremene znanstveno-istraživačke metode. Svojim zamašnim sveukupnim muzikološkim i pedagoškim radom, A. je utemeljio školu, iz koje su izišli muzikolozi F. Blume, H. Boettcher, M. E. Dounais, K. G. Fellerer, R. Gerber, E. Laaff, W. Vetter i dr. DJELA. KNJIGE. Die Lehre vom Ethos in der griechischen Musik (disertacija), 1899; Die dsthetischen Grundsdtze der mittelalterlichen Melodiebildung, 1902; Robert Schumann, 1903; Die Musikanschauung des Mittelalters und ihre Grundlagen, 1905; Geschichte der Robert-Franz-Singakademie zu Halle (1833— 1908), 1908; Niccolo Jomelli ah Opernkomponist, 1908; Joh. Joseph Abert, 1916; W. A. Mozarl (V prerađeno i prošireno izdanje O. Jahnova djela), I— II, 1919— 21 (Abertova kćerka Anna Amalie priredila novo, VII izdanje, kojemu je dodala III knjigu, 1955—56); Goethe und die Musik, 1922. — STUDIJE I ČLANCI: Die spatantike Musikasthetik, IMG, 1906; Die musikdsthetischen Anschauungen der fruhesten christlichen Kirche, Zeitschrift fiir Aesthetik und allgemeine Kunstwissenschaft, 1907; J. G. Noverre und sein Einfluss auf die dramatische Balletkomposition, PJB, 1908; Berichte uber die Literatur zur griechischen Musik, I i II, 1903—08 i 1909—21; Zur Geschichte der Oper in Wiirttemberg, IMG, 1909; Antike Musikerlegenden, 1910; Piccini als Buffokomponist, PJB, 1913; Giacomo Meyerbeer, ibid., 1918; Paisiellos Buffokunst, AFMW, 1918; tjber Aufgaben und Ziele der musikalischen Biographie, ibid., 1919; J. Chr. Bachs italienische Opern, ZFMW, 1919; Joseph Haydns Klavierwerke, ibid., 1920—21; Handel als Dra-matiker, 1922; Ein neuentdeckter fruhchristlicher Hymnus mit antiken Musiknoten, ZFMW, 1922; Wort und Ton in der Musik des 18. Jahrhunderts, AFMW, 1923; Kunst, Kunstwissenschaft und Kunstkritik, Die Musik, 1923; Romantisches in Mozarts und Beethovens Opern, Almanach der Deutschen Musikbiicherei, 1924—25; Grundprobleme der Operngeschichte, IMG, 1924; Bach und die moderne Liturgie, 1925; Zu Beethovens Personlichkeit und Kunst, PJB, 1925; Tonart und Thema in Bachs Instrumentalfugen, I926 ; Carl Maria von Weber und sein Freischutz, PJB, 1926; Entstehung und Wurzeln des begleiteten deutschen Sololiedes, 1926; Richard Wagner, 1927; Gluck und Mozart, 39. Jahresbericht des Mozarteums, 1927; Bach-Beethoven-Brahms, MQ, 1927; Die Aufgaben der heutigen Ha'ndel-forschung, Handel-Jahrbuch, 1928. — Izdao Illustriertes Musiklexikon (s mnogim vlastitim člancima), 1927. — Uređivao Gluck-Jahrbuch (4 godišta), 1913—18 i Mozart Jahrbuch (2 godišta), 1920—23. — Priredio nova izdanja opernih djela N. Jomeliija (DDT), G. B. Pergolesija (DDT), C. W. Glucka (DTB, DTO), C. Pallavidnija (DDT), C. M. Webera, W. A. Mozarta i drugih. — Abertova sabrana djela i predavanja izdao F. Blume: Gesammelte Schriften und Vortrage, Halle 1929. LIT.: H. J. Moser, Hermann Abert, M, 1921. — Isti, Hermann Abert, ZFMW, 1927. — W. Vetter, Hermann Abert zum Gedachtnis, PJB, 1927. — F. Blume, Hermann Abert und die Musikwissenschaft, Gedenkschrift ftir Her mann Abert, Halle 1928.—■ E. Laaff, Hermann Aberts Schriften (bibliografija), ibid. — J. Petersen, Hermann Abert, 1928. — K. G. Fellerer, Hermann Abert, Jahresbericht iiber die Fortschritte der klassischen Altertumswissenschaft, 1930. K. Ko.
3. Anna Amalie, njemački muzikolog (Halle, 19. IX 1906 —). Učila najprije kod svog oca Hermanna Aberta, zatim (1926—34) studirala i doktorirala muzikologiju na Univerzitetu u Berlinu (F. Blume, H. J. Moser, A. Schering). Od 1935 asistent i od 1950 profesor muzičke historije na Univerzitetu u Kielu. Suradnik je enciklopedije Die Musik in Geschichte und Gegentvart i stručnih časopisa. DJELA: Die Stilistischen Voraussetzungen der Cantiones Sacrae von Heinrich Schiitz (disertacija), Kieler Beitrage zur Musikwissenschaft, 1935; Claudio Monteverdi und das musikalische Drama, 1943, obj. 1954; Die Behandlung der Instrumente in Bruckners Streichauintett, Deutsche Musikkultur, 1940—41; Claudio Monteverdi zum 300. Todestag, ibid., 1943—44. — Priredila za štampu: Melchior Franck, Hohelied-Motetten, Chorwerk, 1933; Christoph Demantius, Deutsche Motetten, ibid., 1936. Surađuje na novim izdanjima djela C. W. Glucka, W. A. Mozarta i F. Handela. LIT.: F. Blume, Abert, 1. Johann Joseph, 2. Hermann, 3. Anna Amalie, MGG I, 1951.
ABRAHAM, Gerald, engleski muzikolog (Newport, otok Wight, 9. III 1904 —). Od 1935 suradnik BBC-a u Londonu, isprva kao suizdavač lista Radio Times, od 1939 urednik Listenera i 1942—47 šef diskoteke. Od 1947 profesor Univerziteta u Liverpo-olu. Uz to od 1945 urednik časopisa The Monthly Musical Record. Izvrstan je poznavalac ruske muzike. DJELA: This Modem Stuff, 1933 (novo revidirano izd. This Modem Music, 1952); Studies in Russian Music, 1935; Masters of Russian Music, 1936 (posljednja dva djela sa M. D. Calvocoressijem); A. Hundred Years of Music, 1938; On Russian Music, 1939; Chopin's Musical Style, 1939; Beethoven's Second-Period Ouartets, 1942; Eight Soviet Composers, 1943; Rimski-Korsakov, 1945. Izdaje seriju »simpozija« (knjiga) Music of Masters u okviru koje je napisao: Tchaikovsky, 1945; Schubert, 1946; Sibelius, 1947; Schumann, 1952; Handel, 1954. Dovršio Calvocoressijevu studiju o Musorgskom (1944). — Uredio VIII i IX svezak Nezu Oxford History of Music.
ABRAHAM, Otto, njemački psiholog (Berlin, 31. V 1872 — 24. I 1926). Studirao medicinu i prirodne znanosti. Od 1896 asistent na Psihološkom institutu berlinskog Univerziteta. Sam i u suradnji sa E. M. Hornbostelom, K. L. Schaeferom i L. J. Briihlom objavio veći broj djela iz područja fiziologije i psihologije tona i usporedne muzikologije od kojih su još i danas aktualni njegovi radovi o apsolutnom sluhu, o problemu karakteristika tonaliteta i dr. Zajedno s Hornbostelom sastavio sistem znakova za bilježenje egzotičnih melodija (plus i minus za četvrttonove,
ABRAHAM — ABSIL obrnuta korona za agogička skraćenja, i si.), koji zbog znatnih nedostataka nije općenito prihvaćen. DJELA: Wahrnehmung kiirzester Tone und Gerdusche (sa L. J. Briihlom), Zeitschrift fiir Psychologie und physiologie, 1898; Ober die maximale Geschzuindigkeit von Tonfolgen (sa K. L. Schaeferom), ibid., 1899; Uber das Abhlingen von Tonempfindungen, ibid., 1899; Studien uber Unterbrechungstone (sa K. L. Schaeferom), Archiv fiir die gesamte Physiologie, 1900—04; Das absolute Tonbeumsstsein, SBIMG, III — 1901 i VIII—1907. Sa E. M. von Hornbostelom: Studien uber das Tonsystem und die Musik der Japaner, ibid., IV, 1904; Phonographierte turkische Melodien, 1904; Phonographierte indische Melodien, SBIMG, V, 1904; Phonographierte Indianermelodien aus Britisch Columbia, 1906; Ober die harmonisierbarkeit exotischer Melodien, SBIMG, VII, 1906 i Transkription exotischer Melodien, ibid., XI, 1909. Eine chinesische Notation (Ch'ao t'ien tze) und ihre Ausfuhrungen, AFMW, 1919. LIT.: W. Heinitz, Otto Abraham, MGG, I, 1951.
ABRAHAM, Pal (Paul), madžarski kompozitor (Apatin, 2. XI 1892 — Hamburg, 6. V 1960). Umjetničku karijeru započeo kao kompozitor simfonija, komornih i instrumentalnih djela, ali je svjetsku slavu stekao na području vedrog muzičkog kazališta. Djelovao u Budimpešti i 1931—33 u Berlinu, a zatim preko Pariza emigrirao u New York. Posljednje godine života proveo je, bolestan i potpuno osiromašen, ponovno u Njemačkoj.
DJELA. DRAMSKA. Trinaest opereta: Az utolsd Verebely-ldny, 1929; Szeretem a felesegem, 1929; Viktoria und ihr Husar (Beč, 1930; jug. premijera Zagreb, 16. IX 1931); Die Blume von Hatvai (Leipzig, 1931; jug. premijera Zagreb, 20. III 1934); Bali im Savoy (Berlin, 1932; jug. premijera Zagreb, 30. IX 1933); Madchen im Grand-Hotel, 1934; Roxy und ihr Vi'underteam (Beč, 1937; jug. premijera Zagreb, 20. XI 1937) i dr. Muzika za više od 30 filmova.
ABRAHAMSEN, Erik, danski muzikolog (Brande, Jvlland, 9. IV 1893 — K0benhavn, 17. II 1949). Studirao na Konzervatoriju i na Univerzitetu u Kobenhavnu; 1918—21 vodio muzički odjel tamošpje Kraljevske biblioteke. God. 1923 promovirao u Fribourgu i 1926 postao profesor muzikologije na Univerzitetu u K0benhavnu. Istakao se kao predavač, komentator i muzički kritičar. DJELA: Liturgisk Musik i den Danske Kirke efter Reformationen, 1919; Elements romans et allemands dans le chant Gregorien et la chanson populaire en Danemark (disertacija), 1923; Tonekunsten, 1927; Musik og Samfund, 1941; Hvem er musikalsk, 1943. — Izdao zbirku danskih narodnih napjeva Melodier I—II (u okviru edicije Danmarks Gamle Folkeviser), 1935 i 1938.
ABRAMOVIĆ, August -> Adelburg, August ABRANYI, I. Kornćl (izvorno obiteljsko ime Eordogh), madžarski muzički pisac, kompozitor i pijanist (Szent Gyorgy-Abranv, 15. X 1822 — Budimpešta, 20. XII 1903). Učio u Parizu kod F. Chopina i F. W. Kalkbrennera, u Beču kod J. Fischofa i u Budimpešti kod M. Mosonvija. Od 1847 koncertni pijanist i nastavnik klavira u Budimpešti. God. 1860 osnovao i do 1876 uređivao prvi madžarski muzički časopis Zeneszeti Lapok, u kojemu su formulirana načela nacionalnog stila u madžarskoj muzici. Surađivao na osnivanju budimpeštanske Muzičke akademije, bio njezin prvi tajnik (1875—83), pa docent i profesor (od 1883). God. 1882 pokrenuo časopis Zeneszeti Kb'zlony; uz to pisao muzičke kritike i u glavnim dnevnicama toga vremena (Pesti Napio i dr.). Spisateljskim, organizacijskim i pedagoškim radom zalagao se i znatno pridonio podizanju i izgrađivanju madžarske nacionalne muzičke škole. Autor prvih madžarskih muzičkih udžbenika, preveo više teoretskih djela i opernih libreta na madžarski. Manje su mu značajne kompozicije, pisane u romantičarskom nacionalnom stilu i u njegovo doba vrlo popularne. DJELA. KLAVIRSKA: Magyar iralyu szondta op. 84; Magyar milleniumi szondta op. 103; Magyar abrand op. 118; Tiz Magyar nepdal; varijacije; koračnice; plesovi i dr. — VOKALNA. Ciklusi pjesama: Dalvirdgok op. 28; Tizenot eredeti magyar nepdal op. 39; Tdrogato keserve op. 130 i dr.; zborne kompozicije. — SPISI: Mosonyi Mihdly, elet- es jellemrajza (M. M., život i značaj), 1872; Tanulmdny Liszt Ferenc korondzdsi tniseje felett (Studija o Krunidbenoj misi Franza Liszta), 1869; Osszhangzattan, I—II, 1874—81 (Nauk o harmoniji); Zeneszeti aesthetika (Muzička estetika), 1877; A magyar dal es žene sajdtsdgai (Svojstva madžarske pjesme i glazbe), 1877; Altaldnos zenetortenet (Opća historija muzike), 1866; A magyar žene a XIX, szdzabdan (Madžarska muzika u XIX stoljeću), 1900; Brkel Ferenc elete es mukodese (E. F. život i djelo), 1895; Eletembdl es emlekeimbol (Iz mojega života i uspomena), 1897; Kepek a mult es jelenbol (Slike iz prošlosti i sadašnjosti), 1899. LIT.: K. Abrdnyi~Katona, Id. Abranyi Kornel, Budapest 1923. — L. Palagyi, Id. Abranyi Kornel, Magyar hirlap, Budapest 1928.
2. Emil, st., madžarski pjesnik i operni libretist (Budim pešta, 1. I 1851 •— 20. V 1920). Sin Kornela. Napisao libreta za opere madžarskih autora: Toldi szerelme (O. Mihalovich), Ninon (J. Sztojanovits), Monna Vanna (prema Maeterlincku), Paolo es Francesca (prema Danteu) i Don Quijote (prema Cervantesu; posljednja tri uglazbio E. Abranvi ml.). Preveo na madžarski velik broj opernih libreta standardnog repertoara: Tristan und Isolde (Wagner), Carmen (Bizet), Hdnsel und Gretel (E. Humperdinek), Prodana nevesta (B. Smetana) i dr. Njegova žena Margareta Abrdnyi-Wein (19. XII 1864—1948), pjevačica, bila je članica Budimpeštanske opere (1884—99) i profesor Muzičke akademije (1901—16). 3. Emil, ml., madžarski dirigent i kompozitor (Budimpešta, 22. IX 1882 —). Sin Emila starijeg. Studirao na Muzičkoj aka demiji u Budimpešti kod H. Koesslera i I. Thomana i u Leipzigu kod A. Nikischa. God. 1904—06 dirigent Gradskog kazališta u Kolnu, 1907—11 Konigstheatera u Hannoveru. Od 1911 u Bu-
dimpešti, dirigent i direktor (od 1919) Opere, od 1921 direkt Gradskog kazališta i od 1923 profesor dirigiranja na Muzičk akademiji. Uz to 1926—43 vodio Simfonijski orkestar MA] Kao dirigent gostovao po Njemačkoj. Komponirao preteži dramsku muziku u romantičkom stilu koji odaje utjecaje Wagne J. Masseneta. DJE LA. ORK ESTRALNA: simfonija; simf. pjesma T rainon; su Peto/i; Epikus szvit. — Komorna muzika. — DRAMSKA. Opere: Kbdkird 1903; Monna Vanna, 1907; Paolo es Francesca, 1907; Don Ouijote, 1917; Lilion herceg, 1938; Eva boszorkdny, 1944; A Tamds templom karnagya, 1947. — Ki tata Ave Maria; oko 30 solo pjesama. — Szegedi Mise za solo, zbor i orkestar. I. Ać.
ABRAŠEVIĆ, 1. radničko kulturno-umetničko društ\ nazvano po Kosti Abraševiću (1879—1898), prvom srpske proleterskom pesniku. Osnovano je u Beogradu 1905; kasn: su po njegovom uzoru nikla istoimena društva u Kragujevc Jagodini, Nišu, Šapcu, Valjevu, Kraljevu, Pirotu, Leskovc Paraćinu, Čačku i dr. Ova su društva potekla iz srpskog radničk sindikalnog pokreta i snažno su uticala na razvoj političke i klas: svesti u Srbiji. Kako tada nije bilo ni slobode reci, ni štamp svoje misli i težnje izražavalo je društvo kroz pozorišne prired i horove. Nakon Obznane u decembru 1920 pa do 6. I 1929 postoji su dva kulturno-umetnička društva A.; jedno, u okviru Neza\ snih sindikata i drugo (centrumaško, kasnije ujedinjeni A.) pi upravom reformističkog Glavnog radničkog saveza. Kada su k munisti ušli u URSS, društva rade i razvijaju se i pored prog njanja i sputavanja od strane tadašnjeg režima. I nakon Drugog svetskog rata postoji niz društava A. (u okvi: Saveza sindikata), učlanjenih u Savez kulturno-prosvetnih dr stava. Najznatnije je beogradsko društvo, uzor za istoimena dr štva u unutrašnjosti. Ono je imalo nakon Oslobođenja dve sekcij horsku i dramsku, a 1950 u njezinom je sklopu delovalo i Omi dinsko društvo A. i amatersko pozorište (ukupno 28 sekcija odbora sa 625 aktivnih članova). Ova su društva imala, a imaju i danas, velikih zasluga ; okupljanje i odgajanje u socijalističkom duhu više generaci radničkih boraca, za opće obrazovanje, za približavanje umetno; radničkoj klasi i za odgajanje talenata iz njihovih redova. LIT.: Abrašević, trideset godina rada, Beograd 1933. — Četrdeset p godina rada KUD Abrašević 1905—1950, Beograd 1950. D. Sn.
2. Radničko-pjevačko društvo u Podgorici. Osnovano je 19; kao nastavak Radničkog društva koje je u svom sastavu ima! muški hor i gudački kvintet, a veoma je aktivno radilo od 19: do Obznane, 1921, kada je zabranjeno. A. je također zabranj( 1936, ali je ilegalno radio sve do okupacije zemlje, 1941. H rovođa Radničkog društva i Abraševića bio je Luka Krcunovi On je vodio i muzičku sekciju. Pored muškoga hora, koji je broj 40—50 pjevača, u društvu je djelovala i dramska i recitators] sekcija. Hor je na repertoaru imao čitav niz radničkih borben pjesama, a priređivao je i cjelovečernje koncerte. A. jeobnovlji 1945, no iste je godine promijenio ime u KUD Stanko Dragojevi R . D . — G . K r.
ABRAVANEL, Maurice, američki dirigent (Solun, Grčk 6. I 1903 —). Muziku studirao u Lausannei, Ziirichu i Berlin God. 1923—32 dirigent opernih kazališta u Njemačkoj (mec ostalim u Kasselu i na Državnoj operi u Berlinu), zatim u Pariz Londonu, Rimu, Zenevi, Melbourneu (1934—35) i Svdnej (r935—36). Dirigirao australske premijere opera Fidelio (Beethi ven), Boris Godunov (Musorgski) i Rosenkavalier (R. Strauss Od 1936 u SAD (Metropolitan u New Yorku, Opera u Chicagu gdje uvodi djela Kurta Weilla. Od 1947 vodi Simfonijski orki star Utaha i od 1955 istodobno umjetnički je direktor na Mus Academy oj the West (Santa Barbara). ABREU, Antonio (El Portugućs), portugalski gitarist ( polovina XVIII st.). Živio u Madridu, gdje je 1780—1800 objav niz kompozicija za gitaru. Glavno mu je djelo škola za gitari Escuela para tocar con perfeccićn la guittara de cinco y seis orden
(obj. P. F. V. Prieto, 1799). Taj je priručnik znatno pridon širenju i podizanju gitarističke umjetnosti u Španjolskoj i Porti galu. LIT.: Sousa Viterbo, Subsidios para a Historia da Mušica em PortugE Coimbra 1932. — S. Kastner, Antonio Abreu, MGG, I, 1951.
ABSIL, Jean, belgijski kompozitor (Peruvvelz, Hainaui 23. X 1893 —). Studirao na Konzervatoriju u Bruxellesu (Mar ehand, L. Dubois), usavršavao se kod P. Gilsona. Od 1923 vodi Muzičku akademiju u Etterbecku a od 1931 profesor je Konzervi torija u Bruxellesu. God. 1936 potaknuo formiranje grupe mladi kompozitora La Sirene. Suosnivač je (1938) i glavni urednik ti sopisa Revue Internationale de Musique. Jedan od glavnih prec stavnika belgijske muzike XX st., A. u svojim djelima napušt tradicionalne harmonijske funkcije. Sklon je komornom izraz
ABSIL — ACADEMIE DE MUSIQUE sastavima, te čestim 3 1/2 primjenama neuobičajenih, ritmički kompleksnih mjera (npr. 7/16, 4«
li
2 "U
5 1/2
).
I'
4 ' 5 DJELA. ORKESTRALNA: tri simfonije; simf. pjesme La morr đe 7m- ragi/es i Jeanne d'Arc; koncerti za klavir, za violinu, za violu, za violončelo; folklore roumain i dr. — KUMUKNA: Cetin gu klavirskt kvartet; klavirski trio; duhački kvintet; Concerto grosso za duhački kvintet; 2 kvarteta za saksofone; suita za violončelo i klavir; Fantaisie concertante za violinu i klavir i dr. — KLAVIRSKA: dvije sonatine; 3 Impromptus; Suite pastorale; Đagatelles; 5 Marines; Esquisses sur les sept peches capitaux itd. — DRAMSKA. Opere: Peau d'dne, 1942; Le Chapeau chinois, 1947 i Les voix de
ThrSne pour le Vendredi-Saint za 2 recitatora zbor i orgulje; djela za zbor a cappella; više solo-pjesama uz pratnju orkestra (Trois poemes de T. Klingsor), gudačkog kvarteta i klavira. — Napisao Les postulats de la musiaue contempo- raine, 1937.
LIT.: J. Dopp, Le style dans la musique de Jean Absil, RM, 1937. — R. Dubois, L'Inspirations dans l'oeuvre de Jean Absil, Le Flambeau, Bruxelles 1938. — R. De Guide, Jean Absil: vie et oeuvre, Tournai 1965. J. As.
ABSTRAKT -> Orgulje ABT, Franz, njemački kompozitor i dirigent (Eilenburg, 22. XII 1819 — Wiesbaden, 31. III 1885). Muziku učio na školi sv. Tome i na Univerzitetu u Leipzigu. Od 1841 uZiirichu kazališni dirigent i zborovođa (Harmonie Ziirich, Cacilienverein). Uz to je vodio koncerte ziiriškog Allgemeine Musikgeselhchaft. God. 1852'— 82 dvorski dirigent u Braunschweigu gdje je osnovao mješoviti zbor Singakademie. Vodio je više festivala Saveza sjevernonjemačkih Liedertafela. Gostovao u Parizu, Londonu, Rigi, Petrogradu, Moskvi i Sjevernoj Americi. Ostavio je više od 3000 kompozicija (oko 600 opusa), najvećim dijelom muških zborova i solo-pjesama, koje po sadržaju i obličju imaju karakter salonske muzike. Jednostavne, dopadljive, katkad i ganutljivo sentimentalne, mnoge od njih stekle su široku popularnost, kao npr.: Wenn die Schmalben heirmoarts zieKn; Gute Nacht, du mein herziges Kind; O Schmarzwald, 0 Heimat; Zieh'n wir aus ins Feld; Waldandacht i dr. DJELA: opera Des Konigs Scharfschutz, 1872. — VOKALNA: Schlachtlied op. 223 i All-Deutschland, Siegesgesang nach der Hermannsschlacht za zbor i orkestar. Zborski ciklusi: Ein Sangertag op. 85; Die Kirmes op. 101; Ein eidgenb'ssisches Sangerfest. Pojedinačni zborovi: Vineta op. 163; Waldandacht op. 175; Die stilU Wasserrose op. 192; Mir trdumte von einem Konigskind op. 276. Solo-pjesme. — Priručnik za solo-pjevanje. LIT.: H. Weber, Franz Abt, Ziirich 1886. — B. Rost, Vom Meister des volkstiimlichen Liedes, Franz Abt, Chemnitz 1924. — W. Khal, Franz Abt, MGG, I, 1951.
ACADEMIA PHILHARMONICORUM (Academia Philoharmonicorum, Academia Philo-Harmonicorum) u Ljubljani, bila je formalno osnovana 8. I 1702. Zapravo otpočinje s radom već 1700, jer su se već tada budući filharmoničari sastajali i muzicirali, odnosno 1701, iz koje godine datira njen prvi pečat. Ugledala se u strana slična udruženja, a bila je nosilac muzičkog baroka u Sloveniji. Poticaj za njeno osnivanje dala je očito ljubljanska Academia operosorum s kojom je imala srodne zadatke i ciljeve. Njen je utemeljitelj bio ->• J. B. Hoffer(ri), koji je bio i član Akademije operosorum. Kao simbol imala je orgulje, zaštitnica bila joj je sv. Cecilija. Jednom od svojih najvažnijih duž nosti smatrala je proslavu blagdana sv. Cecilije kao i to, da u ljetu priredi javno muziciranje prigodom večernje vožnje po Ljubljanici. Prva takva priredba održana je 30. VII 1702. Himnu od 16 latinskih stihova napisao je za tu zgodu doktor medicine Jurij Žiga Pogačnik; iz nje se razabire da je tom prilikom sudjelovala muzika, sastavljena od trubalja, bubnjeva, gudačkih instrumenata, gitara, flauta i rogova. Njen muzički voda bio je Hoffer, a neke vrste administrativni direktor J. G. Gošel. Filharmoničari su bili od samoga početka vrlo aktivni. Sudjelovali su kod raznih crkvenih i svjetovnih svečanosti. U tu svrhu osnovali su potrebna izvodilačka tijela. Tako je A. Ph. doskora organizirala pjevački zbor i orkestar koji je nastupao već 1706, a 1707 brojio je preko 50 članova. Orkestar je imao pored članova Akademije Philharmonicorum neplaćenih muzičara i muzičara po pozivu, koji su bili plaćeni. Takva struktura znači začetak profesionalnog orkestra. Za svoje profesionalne muzičare upotrebljava A. Ph. naziv Mušico. Filharmoničari su od vremena do vremena priređivali koncerte nazvane serenade. Programi tih muzičkih priredaba Akademije Philharmonicorum nisu doduše tačno poznati, ali je vjerojatno da je A. Ph. u njima išla putovima tadanjeg svjetovnog muzičkog stvaranja. Filharmoničari su izvodili i djela domaćih kompozitora, kao što su bili J. B. Hoffer, J. G. Gošel, V. K. A. Siberau, M. Omerza i dr. Ta je tvrdnja pogotovo opravdana, kad se uzme u obzir da su pojedini od njih bili aktivni članovi, pa čak i vode Akademije (Gošel, Hoffer, Siberau). Tako sačuvani izvori dokazuju da su filharmoničari 1715 i 1716 u tadašnjoj križanskoj, odnosno uršulinskoj crkvi izvodili dva oratorija svoga utemeljitelja Hoffera. Središnja ličnost, koja je poticala rad Akademije Philharmonicorum, bio je Hoffer. Kad je on 1718 umro, njena je djelatnost
ACADEMIA PHILHARMONICORUM. Pečat iz 1701
donekle oslabila, ali se ipak neprestano nastavljala. To dokazuju izvori iz 1727, 1728, 1739, 1742 i 1746. Iz 1742 poznata je 4-gl. kantata // giubilo incoronazione delV Augustissima Regina d' Ongeria, incoronata Regina di Boemia, koja je izvedena u Ljubljani prilikom ustoličenja biskupa Ernesta Amadea Attemsa. Bila je štampana 1743. Posljednji podatak o djelatnosti Akademije Philharmonicorum potječe iz 1769. Iz toga se može zaključiti da je A. Ph. djelovala u toku prve i na početku druge polovice XVIII st., iako je u raznim vremenskim razdobljima njena aktivnost bila različita. Značenje Akademije Philharmonicorum za muzički život u Sloveniji bilo je veliko. Utemeljila je prvo muzičko društvo, podigla i organizirala muzičku reprodukciju, poticala na stvaranje domaće kompozitore, upoznavala s muzičkim djelima zapadne Evrope i stvorila čvrstu osnovu za dalji razvoj muzičkog života. LIT.: E. H. Costa, Mitteilungen des historischen Vereins fur Krain, 1861. —■ A. Dimitz, Geschichte Krains, Ljubljana 1874—76. —P. v. Radics, Frau Mušica in Krain, Ljubljana 1877, str. 26—29. — F. Keesbacher, Die philharmonische Gesellschaft in Laibach, 1862, Ljubljana 1902. —■ E. Bock, Die philharmoni sche Gesellschaft in Laibach, 1702—1902, Ljubljana 1902. —■ D. Cvetko, Aca demia Philharmonicorum, Naši zbori, 1952. — Isti, Glasbena klasika na SJovenskem, Ljubljana 1955, str. 27—^30.— Isti, Academia Philharmonicorum Labacensis, Ljubljana 1962. D. Co.
ACADĆMIE DE MUSIQUE, prvobitni naziv francuske opere. Luj XIV je patentom od 28. VI 1669 podijelio Abbeu Pierreu Perrinu, Robertu Cambertu i markizu de Sourdeacu koncesiju na dvanaest godina za prikazivanje »opernih akademija ili muzičkih predstava u francuskim stihovima, u Parizu i drugim gradovima. ..« A. de M. je otvorena u martu 1671 s pastoralom Pontone koju je na riječi P. Perrina komponirao R. Cambert. Djelo je postiglo velik uspjeh, te se opetovano prikazivalo 8 mjeseci. Cijeli se ansambl sastojao od 5 muških i 4 ženska solista, 15 članova zbora i 13 članova orkestra. To je prvi pokušaj stvaranja francuske nacionalne opere u doba neograničene vladavine talijanske opere. Zbog nesloge u vodstvu i dugova bio je Perrin prisiljen Akademiju zatvoriti. J. B. Lully je uspio kod kralja Perrinovu vremenski ograničenu koncesiju pretvoriti u doživotnu na svoje ime, te je ponovo otvorio akademiju 15. XI 1672, pod nazivom Academie royale de musigue, s premijerom Fetes de l'Amour et de Bacchus.
Vodio ju je do svoje smrti (1687). U toj je akademiji on bio direktor, administrator, režiser i kompozitor u jednoj osobi (uz ostalo izveo je 12 velikih opera). Na taj je način, uz druge povlastice, postao diktatorom pariškog muzičkog života. Akademija je, međutim, upravo u njegovim rukama postala kolijevkom francuske opere. U toku vremena davala je predstave u dvanaest raznih zgrada, njom je upravljalo do danas oko 60 direktora, a izvedeno je preko tisuću djela, većinom opera. Više je puta
ACADEMIE DE MUSIQUE — ADAM mijenjala ime. Posljednje joj je službeno ime Thedtre National de l'Ope'ra (obično se naziva samo Opera). i. Me. A CAPPELLA (tal. kao u kapeli ili crkvi, odnosno poput crkvenog pjevačkog zbora), muzika pisana za vokalne sastave, bez instrumentalne pratnje. Remek-djela stila a. c. ostavili su majstori polifone muzike XVI st. (Palestrina). Ranije su se tim izrazom obuhvaćala sva vokalna muzička djela nastala prije 1600. Međutim, danas je pouzdano utvrđeno da su se mnoge svjetovne kompozicije izvodile i uz pratnju instrumenata, koji su često izvodili isto što i glasovi (osobito u XIV i XV st.). LIT.: Th. Kroyer, A cappella oder Conserto, Leipzig 1918. — Isti, Zur a cappella-Frage, AFMW, 1919. — J. Handschin, Die Grundlagen des a-cappella-Stils, Zurich 1929. — Th. Kroyer, Das a-cappella-Ideal, AML, 1934. J. As.
A CAPRICCIO (tal.), po volji i želji izvodioca, slobodno i u tempu i u izrazu. ACCELERANDO (tal. accelerare ubrzati), oznaka za postepeno ubrzavanje tempa. Piše se i accelerato. ACCENTUS (lat. naglasak, akcent), način na koji se u liturgijskom pjevanju izvode tekstovi recitativnoga karaktera (npr. kolekte, epistole, evanđelja, lekcije i si.). Sastoji se od psalmodičkog recitiranja pretežno na jednom stalnom tonu Idominantaj, uz male melodičke promjene (flexa, metrum, punctum, conclusio) uvjetovane raznovrsnom interpunkcijom teksta. A. izvodi uvijek samo jedan pjevač (celebrant ili njegovi pomagači u službi: đakon, subdakon, lektor). Opreka mu je -» concentus, tj. skupno pjevanje složenijih liturgijskih napjeva. LIT.: P. Wagner, Einfiihrung in die gregorianischen Melodien, III, Gregorianische Formenlehre, eine choralische Stilkunde, Leipzig 1921 (novo izd. 1961). — V. Sesini, La Romana Cantilena, Roma 1942. A. Vi.
ACCIACCATURA (tal. skupni udar; franc. pince etouffe), ukrasna manira u staroj orguljaškoj i klavirskoj literaturi. Sastoji se u istodobnom nastupu ukrasnog tona (donje male sekunde) s određenim tonom u melodiji ili akordu. A. se označivala u melodiji prekriženim pomoćnim tonom, u akordu kosom crtom ispod glavnog tona, npr.: 0______u_________I___________f\
5E Kosa crta u akordu označivala je često da akord treba izvesti u obliku -*■ arpeggia. Smjer kose crte (odozdo prema gore, odnosno odozgo prema dolje) pokazivao je da li treba arpeggio započeti s najnižim ili najvišim tonom akorda. — A. su vrlo mnogo upotreb ljavali orguljaši i čembalisti sve do J. S. Bacha, ali se rijetko bi lježila. Oznaka za acciaccaturu primjenjivala se od XVIII st. i za arpeggio. Naziv a. danas je identičan s ->■ appoggiaturom (osobito kratkom). B. Si. ACCOMPAGNAMENTO -> Pratnja ACCOMPAGNATO -> Recitativ ACCORDATURA (tal. ugađanje), naziv za normalnu ugodbu žica na lutnji, gitari i gudačkim instrumentima. Promjena osnovne ugodbe jedne ili više žica zove se -» scordatura. ACCORDO (tal. suglasje), 1. -> Akord 2. Gudački instrument sa 12—15 žica koji se u XVII i XVIII st. upotrebljavao u Italiji. ACCORD PARFAIT (franc.; engl. common chord, tal. accordo perfetto), francuski izraz za konsonantni -> trozvuk, odnosno za dur-trozvuk ili mol-trozvuk. ACHRON (Akhron), Joseph, američki violinist i kompozitor (Leždzeje, Litva, 13. V 1886 — Hollywood, 29. IV 1943). Studirao violinu na Konzervatoriju u Petrogradu (L. Auer); u kompoziciji uglavnom samouk. God. 1913—16 nastavnik violine i komorne muzike u Harkovu, 1918—22 koncertira u Rusiji, a 1923— 24 u ostalim evropskim zemljama i Palestini. God. 1925—34 predavao violinu na konzervatoriju Westchester u New Yorku, poslije u Hollywoodu. Kao kompozitor A. je jedan od znatnijih ruskih predstavnika hebrejskog nacionalnog pravca. Kasnije, živeći u SAD, prihvaća atonalnost i politonalnost. Njegov brat Isidor A. (1892—1948) koncertirao je kao pijanist na brojnim turnejama u Evropi i Americi, a niz godina je i podučavao klavir u New Yorku. DJELA. ORKESTRALNA: tri koncerta za violinu: 1925, 1933 i 1937; Hebrew Melody za violinu, 1911; Hazan za violončelo, 1912; Shar za klarinet, 1917; suita Golem za komorni orkestar, 1932; Dance Overture, 1933.—KOMORNA: Chromatic String Ouartet; Elegija za gudački kvartet; Children's Suite za klarinet, gudački kvartet i klavir; 2 sonate i 4 suite za violinu i klavir. — KLAVIRSKA: Koncert za klavir solo; sonata; simfonijske varijacije na palestinsku temu. — Scenska i filmska muzika. —■ VOKALNA: Epitaph za zbor i orkestar, 1915; Salame's Dance za soliste, klavir i udaraljke; Evening Service of the Sabath za soliste i orgulje. — Napisao Ober die Ausfiihrung der chromatischen Tonhiter auf der Violine, 1926; preveo na engleski Nauku o harmoniji N. Rimski-Kor-sakova.
LIT.: A. VVeissler, The Modern Renaissance of Jewish Music, New Y 1954- — Ph. Moddel, Joseph Achron, Tel Aviv 1967.
ACKERMANN, Otto, švicarski dirigent rumunjskog pod jetla (Bukurešt, 5. X 1909 — Wabern kraj Berna, 9. III 196 Studirao na Muzičkoj akademiji u Bukureštu i na Visokoj muzič školi u Berlinu. Dirigirao već kao dječak. God. 1927—32 dirigi na operi u Diisseldorfu, 1932—35 u Brnu, 1935—47 dirigen režiser opere u Bernu, 1947—52 umjetnički direktor kazali Volksoper u Beču i uz to 1948—53 direktor opere u Ziirichu, a 1954 dirigent opere u Kolnu. Gostovao u Rimu, Torinu, Pari: Bruxellesu, Barceloni i dr. Značajne su njegove interpretac Wagnerovih muzičkih drama. ACKTĆ, Aino (pravo ime Achtć), finska operna pjevači sopran (Helsinki, 23. IV 1876 — 8. VIII 1944). Učila 1894— na Pariškom konzervatoriju. Debitirala (1897) kao Margar(Gounod, Faust) u pariškoj Grand opera i bila njen član do 19« God. 1904—06 pjevala na operi Metropolitan u New Yorku, 1907 prvi put na operi Covent Garden u Londonu. Često gostov; u Americi i Evropi. Osnovala je 1911 godišnje operne svečane ij u Savonlinna (Nvslott). God. 1938—39 bila direktor opere Helsinkiju. Istakla se naročito u ulogama Margarete (Gounc Faust) i Salome (R. Strauss). DJELA: Minnen och fantasier, 1917; Erinnerungen (njemački i fins 1925; Taiteeni taipaleelta, 1935.
ACOCOTL, meksički duhački instrument, danas pozr pod imenom clarin. Ima vrlo usku cijev od acocotlova drva, du oko 3 m, na kraju proširenu u lijevak. Zbog uska otvora na usni instrument teško izgovara. 1 ACTUS (lat.), u XVII st. svečani čin (krštenje, krunid i si.), a zatim i naziv za svečanu priredbu. S obzirom da su komp zitori za takve zgode najviše pisali vokalno-instrumentalna dje pod tim su se imenom počele razumijevati kompozicije u for: kantate ili oratorija, kao što je npr. A. tragicus J. S. Bacha. ACUTA (lat. oštra; njem. Scharf), vrsta miješanih registž u orguljama. Sastoji se od 3 do 5 nizova svirala raspoređen tako, da sadržavaju obligatnu tercu u zbijenom suzvučju. Ako a. građena u četvorostrukom nizu, onda joj svirale odgovara 8, 10, 12. i 15. alikvotnom tonu; npr. veliki C od 8' sadržavat •
c * ( 2 ' ) + e * ( l -j-j +g*(l i-) - c ' ( i ' ) . AČKUN, Ernest, klarinetist (Hrastnik, 27. I I I 1930 — Studij klarineta završio 1953 na Muzičkoj akademiji u Beograc kod B. Bruna, a specijalizovao se 1955—57 na Pariškom ko zervatorijumu. Solista Beogradske filharmonije i član Beogradski duvačkog kvinteta. Dobitnik više nagrada na takmičenjima Beogradu, Ljubljani, Skopju i Miinchenu. Nastupao kao sol u zemlji i inostranstvu (Pariz, Hannover, Bruxelles, Linz, Saleri itd.) i snimao za radio-stanice mnoga dela jugoslovenskih kor pozitora. s. Đ. K. ADAGIETTO (tal.), nešto brži tempo od adagia; ozna! za kratak polagani stavak u djelu od više stavaka. ADAGIO (tal. ad agio ne žureći, udobno), 1. oznaka za polaga tempo, općenito polaganiji nego andante, ali brži nego larg Takva definicija ima, međutim, relativnu vrijednost, jer je, np a. u Italiji prilično brži nego u Njemačkoj. Kod određivanja b zine adagia odlučno je na kojoj će se osnovnoj notnoj vrijedno; ona temeljiti (na osminki ili na četvrtinki). 2. Naziv za polagani stavak simfonijskih i komornih djela. ADAJEVSKI (Adajevvskv, rod. Schultz), Ella, pijanist muzički pisac (Petrograd, 10. II 1846 — Bonn, 29. VII 192« Učila klavir kod A. Henselta, a nakon višegodišnjih koncertn turneja, i na Konzervatoriju u Petrogradu (A. Rubinstein, N. Zaremba, A. S. Famincin). God. 1882—1909 živjela u Itali kasnije kraj Neuwieda na Rajni. Proučavala muzički folklor antičku muziku. DJELA: La Berceuse Populaire, RMI, 1894, 1895 i 1897; Les Chants l'Eglise Grecque Orientale, ibid., 1901; Anciennes Melodies et Chansons populai d'Italie, ibid., 1909 i 1911; Du Chant populaire de la Boheme, ibid., 1909; Quelq; chants tatares, ibid., 1911. — Komponirala 2 opere, kraća instrumentalns vokalna djela. LIT.: E. Kraack, Ella von Schultz-Adajewsky, ZFM, 1926.
ADAM, Jeno, madžarski kompozitor, dirigent i muzič pedagog (Szigetszentmiklos, 13. XII 1896 —). Studirao kc Z. Kodalva na Muzičkoj akademiji u Budimpešti. God. 1925—; službenik Općinskog odjela za obrazovanje, radio na reorganiz čiji muzičke nastave u nižim školama. Od 1938 do 1959 profes budimpeštanske Muzičke akademije. Uz to zborovođa nekolicij pjevačkih društava (Budai Daldrda, 1933—42, zbor Palestrina zbor Muzičke akademije) s kojima je priređivao koncertne turne širom Evrope. Zaslužan za mnoge madžarske praizvedbe značajn oratorijskih djela, znatno je pridonio obogaćenju vokalnog muz
ADAM — ADAMIČ ciranja i oratorijske kulture u Budimpešti. U kompoziciji, nadovezujući se na Kodalya, slijedi suvremeni madžarski nacionalistički smjer. DJELA: orkestralna suita Domenica, 1925. — Dva gudačka kvarteta; sonata za violončelo i klavir. — Opere Magyar Kardcsony, 1930 i Aldria Veronika, 1938. —■ VOKALNA- simfonijska kantata Ember az uton, 1945 (preradba opere Marta Veronika); Lacrima Sonata (E. Ady) za glas i orkestar; više zborova acappella; solo-pjesme. — SPISI: Egyhđzi enek es zenekari kulturdnk (Naša crkvena vokalna i instrumentalna kultura), Protestans Szemle, 1937; A skdldtdl a szimfdnidig (Od ljestvice do simfonije), 1942; A muzsikdrol (O muzici), 1953. Instruktivna djela: Mćdszeres enektanitds a relativ szolmizdcio alapjdn (Sistematsko učenje pjevanja na temelju relativne solmizacije), 1943; Szo-tni (Sol-mi), 8 sv., 1943—46 i Enekeshb'nyvek az dllaldnos iskoldk reszire (Knjige pjevanja za opće škole), 4 sv., 1948 (oba priručnika u suradnji sa Z. Kodalvem).
ADAM, 1. Louis (Johann Ludwig), francuski pijanist i kompozitor (Miitterscholtz, Alsace, 3. XII 1758 — Pariz, 8. IV7 1848). God. 1797—1842 profesor klavira na Konzervatoriju u Parizu. Njegovi su učenici među ostalima F. Kalkbrenner i L. Herold. Zajedno sa L. W. Lachnithom izdao Methode ou principe general de doigter pour le pianoforte (1798) i napisao školu za klavir Methode nouvelle pour le piano (1802) koju je C. Czernv preveo 1826 na njemački. Komponirao uglavnom djela za klavir (29 sonata, varijacije i dr.). 2. Adolphe-Charles, francuski kompozitor (Pariz, 24. VII 1803 —■ 3. V 1856). Sin Louisa. Studirao na pariškom Konzervatoriju kod A. Reiche i F. A. Boieldieua. Ubrzo je postao poznat svojim opernim djelima koje komponira za pariška kazališta, a od 1832 i za London. Nakon izvedbe opere Le Postillon de Lonjumeau(iHs6) stekao je međunarodnu reputaciju. God. 1847 osnovao u Parizu vlastito kazalište (Thedtre national) koje je propalo već iduće godine za revolucionarnih borbi. Izgubivši pri tom sav svoj imutak, preuzeo je mjesto profesora klavira na Konzervatoriju, ispražnjeno smrću njegova oca. A. je bio cijenjen ne samo kao kompozitor i pijanistički pedagog, već i kao kritičar. A. je istaknuti predstavnik franc. romantičke komične opere. Od svojih prethodnika Aubera i Boieldieua razlikuje se jednostavnijim, ležernijim muzičko-scenskim izrazom koji prethodi Offenbachovoj opereti. Melodika mu je dopadljiva, laka, tematika i karakterizacija likova plastična, instrumentacija zvučna i nenametljiva. Od Auberovih baleta izdvaja se muzika za Giselle, najznačajniji ranoromantički balet uopće. Klavirska djela su mu briljantno-virtuozna, a crkveno-muzička zasićeno romantičarska. DJELA. KLAVIRSKA : Rondo-Caprice..., Divertissement op. 40; Variations swr la dernUre pensee de Weber op. 43; Air suisse, op. 45 i dr. — DRAMSKA. Opere (izbor): Pierre et Catherine, 1829; Le Proscrit, 1833; Le Chdlet, 1834; La Marquise, 1835; Le Postillon de Lonjumeau (Pariz 1836, jug. premijera Zagreb, [7. IX 1899);Le Roi a" Yvetot, 1842; Cagliostro, 1844; Le Toriador, 1849; Richard m Palestine, 1844; Giralda, 1850; Sij'e'tais roi! 1852; La Poupee de Nuremberg, 1852; Falstaff, 1856; Les Pantins de Violette, 1856. Baleti: Faust, 1833; Giselle Pariz 1841, jug. premijera Zagreb, 21. I 1897); Le Diable a quatre, 1845; Griteldis, 1848; Le Corsaire, 1856 i dr. — CRKVENA: Messe de Sainte Cecile; Messe solennelle; moteti. — Napisao: Souvenirs d'un musicien, 1857 i Derniers \ouvenirs d'un musicien, 1859 (sabrani članci i kritike). LIT.: J. Halevy, Notice sur la vie et les ouvrages de Adolphe Adam, Pariš [859. — A. Pougin, Adolphe Adam, sa vie, sa carriere, ses memoires artistiques, ?aris 1877. — P. Karlin, Stoletnica Adamovega Postiljona, Življenje in svet, [936, 16. — C. W. Beaumont, The ballet called Giselle, London 1944.—H. Wirth, \dam, 1. Adolphe Charles, 2. Louis, MGG, I, 1951. J. As.
ADAM, Theo, njemački pjevač, bas-bariton (Dresden, 1. VIII [926 —). Odgojen u dječačkom zboru Kreuzchor u Dresdenu, studij pjevanja završio kod R. Dittricha i 1949 započeo umjetničku tarijeru na Državnoj operi u Dresdenu. God. 1952 nastupio je jrvi put u Bayreut.hu, a od 1957 istodobno je član opera u Dresienu, Berlinu i Frankfurtu n/M. Pjevač velikih glasovnih mogućlosti i profinjenog osjećaja za stilove, ostvario je niz bas-baritonikih uloga različitog karaktera, među kojima se naročito ističu ikovi iz Wagnerovih opera, Boris Godunov (Musorgski), Evgenij Dnjegin (Čajkovski), Baron Ochs (R. Strauss, Kavalir s ružom), SCecal (Smetana, Prodana nevjesta) i dr. Veoma zapažene kreacije lao je na koncertnom i oratorijskom području. A. je snimio velik ) roj gramofonskih ploča. ADAM DE LA .HALLE (zvan le Bossu), francuski trouvere Arras, oko 1237 — Napulj,- 1286 ili 1287). Školovao se u cister-:itskoj opatiji Vaucelles (kraj Cambraia) i na pariškom Univerzi-:etu. Od 1271 menestrel je u dvorskoj sviti kneza Roberta II l'Artois. God. 1283 na putovanju sa dvorom u Napulju, prešao 1 službu Karla Anžuvinskog, sicilskog kralja. A. je najpoznatiji rancuski trouvere druge polovine XIII st., predstavnik tzv. građanske škole iz Arrasa. Kao pjesnik premašio je suvremenike ■aznovrsnošću svojega djela koje obuhvaća lirske, epske i dramske ?rste. Njegove se scenske igre (jeux) smatraju prvim francuskim Mmedijama. Kao muzičar važan je u prvome redu po dramatskoj Dastorali Jeu de Robin et de Marion u kojoj su među pojedine scene metnuti muzički dijelovi (chansoni, pjevani dijalozi); to je naj-itariji igrokaz s pjevanjem, daleki preteča vaudevillea i opere :omique. U višeglasnim kompozicijama (moteti), A. se drži do-adašnjih konvencija. Ali njegova su muzička djela, u mnogo većoj
mjeri nego druga, protkana narodnim elementima pa su se u njegovu opusu sačuvali mnogi unikati pučkih refrena, najstariji primjerak prosjačke pjesme i jedini poznati napjev jedne chanson de geste. DJELA. DRAMSKA: Le Jeu de la Feuillee, 1262; Le Jeu de Robin et de Marion, oko 1283. — VOKALNA: 36 chansona; 18 jeux partis; 16 rondeaua za 3 glasa; 5 moteta za 3 glasa. — Sačuvana djela sabrana su u jednom ru kopisu u pariškoj Nacionalnoj biblioteci (br. 25566). NOVA IZD.: Sabrana djela izdao E. de Coussemaker (Oeuvres complUes du trouvire Adam de la Halle, 1872); Le Jeu de Robin et de Marion obj. L. Nicod (! 9I7)5 E. Langlois (u Les Classique francaise du Moyen Age br. 36, 1924), G. Cohen (s muzičkim transkripcijama J. Chailleva, 1935) i D. Milhaud (1949); Rondeaue izdali F. Gennrich (Rondeaux, Virelais und Balladen t 1921) i J. Chaillev (Rondeaux a trois voix e'gales, 1942). LIT.: L. Bahlsen, Adam de la Halles Dramen und das »Jus du Pelerin«, Marburg 1885. — R. Meienreis, Adams Robin und Marion (disertacija), Leipzig 1893. — H- Guy, Essai sur la vie et les oeuvres litteraires du trouvere Adam de la Halle, Pariš 1898.—■ J. Tiersot, Sur »le Jeu de Robin et de Marion« d'Adam de la Halle, Pariš 1899. — H. Guy, Le Trouvere Adam de la Halle, Pariš 1900. — F. Helfenbein, Die Sprache des Trouvere Adam de la Halle, 1911. — F. Gennrich, Adam de la Halle, MGG, 1951. — D. Milhaud, Le jeu de Robin et de Marion, Notes, 1951. I. Ać.
ADAM DE SAINT-VICTOR, francuski pjesnik i kompozitor (1110/12—8. VII 1192). Redovnik i kantor pariške opatije St. Victor. Doktor i magister. Napisao nekoliko teoloških rasprava i spjevao veći broj sekvenca (stihovi i melodije); pripisuje mu se između 45 i 103 a najvjerojatnije je njegovih oko 50 sekvenca, ali se autorstvo ne može sa sigurnošću utvrditi, jer se u liturgij skim izvorima nisu navodili autori. Svakako je A. jedan od glavnih predstavnika novoga stila, formalno skladnije i preglednije »ritmičke i rimovane sekvence« XII st. koju su stvarali upravo augustinci iz pariških opatija St. Victor i St. Florian. NOVA IZD.: Oeuvres poe'tiques d'Adam de St. Victor, obj. L. Gautier (1858); Les Proses d'Adam de St. Victor, obj. E. Misset i P. Aubry (1900); Adam von St. Viktor. Samtliche Seguenzen. Lateinisch-deutsche Ausgabe, obj. F. Wellner (1937). LIT.: E. Jammers, Adam von St. Viktor, MGG, I, 1951.
ADAMIČ, Bojan, kompozitor i dirigent (Ribnica na Dolenjskem, 9. VIII 1912 —). Muzičko obrazovanje stekao u Ljubljani: na srednjoj muzičkoj školi učio orgulje i trublju, a na Akademiji za glasbo završio 1941 studij klavira (A. Ravnik). Dirigent plesnog orkestra Radio-televizije Ljubljana, 1962—66 bio je stalni gost-dirigent velikog orkestra Doma JNA u Beogradu. U središtu Adamičeva stvaralaštva je scenska i filmska muzika; manje ga privlači jazz, iako je i na tom području napisao mnogo djela. Osobito je plodan na području filmske muzike: komponirao je muziku za oko 200 filmova domaće i strane produkcije (engleske, američke, francuske, švedske, norveške, finske, austrijske, talijanske, njemačke i madžarske). Ta i druge muzičke vrste kojih se dotakao odlikuju se izvornošću i to osobito u tematici i njenoj obradi, u zvučnosti i instrumentaciji. Za Adamičevu muziku značajno je oslanjanje na folklorne elemente, koje upotrebljava nenametljivo i donosi modificirane kroz vlastiti doživljaj. Kao dirigent plesnih orkestara A. ne nastupa samo u Ljubljani i drugim gradovima Jugoslavije, nego i u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Švicarskoj, Čehoslovačkoj, Madžarskoj, Poljskoj, Sovjetskom Savezu, Rumunjskoj i Brazilu. Za svoje kompozitorsko djelovanje nagrađen je u više navrata. Između ostaloga dobio je tri »zlatne arene« za filmsku muziku na festivalu u Puli, dvije savezne nagrade za filmsku muziku kao i nagradu Jugoslavenske Radio-difuzije za scensku muziku. DJELA. ORKESTRALNA: koncert za klavir, 1948; 2 suite za simfonijski orkestar, 1950. — KOMORNA. Za violinu i klavir: Mesečinana Travnigori, 1944; Variacije na temo Naglo puške smo zgrabili, 1944. — DRAMSKA: balet Bela Ljubljana, 1957. Scenska muzika za Shakespeareove drame: Romeo i Julija; Macbeth; Hamlet i San ljetne noći; za Školu za žene J. B. Molierea; Belo križantemo I. Cankara; Jurčka P. Golie; Matiček se ženi A. T. Linharta i dr. Filmska muzika. — VOKALNA. Za zbor i orkestar: Kiša pada, 1962; Partizanske pesmi ; Narodni koktajl, 1962; solo-pjesme; borbene i masovne pjesme. — Zabavna muzika. D. Co.
ADAMIČ, Emil, kompozitor, dirigent, publicist i kritičar (Dobrova pri Ljubljani, 25. XII 1877 — Ljubljana, 6. XII 1936). Studirao muziku na konzervatoriju u Trstu i Ljubljani, gdje je završio studij 1922. God. 1915—20 ratni zarobljenik u Taškentu, poslije profesor muzike na Učiteljskoj školi i Klasičnoj gimnaziji u Ljubljani. U početku romantik, pristaje kasnije uz nove, suvremenije nazore, koje je uz G. Kreka i A. Lajovica zastupao u reviji Novi akordi, pa se razvio u neoromantika, impresionista, čak i ekspresionista. Unosio u slovensku muziku nove tehničke i stilske mogućnosti. Napisao je preko 1000 kompozicija, najviše zbornih. Forma mu je jednostavna, služi se općenito oblikom trodijelne pjesme. Po strukturi je izraziti homofoničar. Adamičeve vokalne kompozicije obilježene su prizvukom prave narodne muzike, pjevnošću melodijske linije i jednostavnom, iako suvremenom harmonijskom osnovom, čime je dokazao da se i zborna muzika može prilagoditi novim kompozicijskim principima. U tematičkoj obradbi umio je sačuvati elementarnu osjećajnost, blisku narodnom duhu, pa su njegova vokalna djela postala vrlo popularna. Oso-
ADA Ml Č — ADEMOLLO bito su značajni Adamičevi omladinski zborovi. Njegove oikgstralne kompozicije po obliku su slobodne. Naj originalni ja i najdotjeranija je suita Iz moje mladosti. God. 1928—30 uređivao je reviju Nova muzika koja se zbog propagiranja modernih muzičkih strujanja može smatrati donekle idejnim nastavkom Novih akorda; A. je na taj način i riječju djelovao na življi razvoj slovenske muzike.
D JELA. ORKE STRA LNA : Otroška suita, 1913; Tatarska suita (Tatarske silhouete), 1920; Potrkan ples, skerco za veliki orkestar, 1922; Iz moje mladosti, suita za veliki orkestar, 1922; Preludio di una commedia za 2 flaute, 2 oboe, 2 klarineta, 2 fagota, 2 roga, 2 trublje, 2 pozaune, udaraljke i gudačke instrumente, 1912. Kompozicije za gudački orketar: Ljubljanski akvareli, suita, 1925; Pozabljen ples, 1934; tri kompozicije za veliki E. ADAMIČ gudački orkestar, 1936; Sanjarija (prema istoimenoj kompoziciji za klavir A. Lajovica); Gavota in pastorale (obradba scenske muzike L. M. Škerjanca za komediju Cyrano de Bergerac E. Rostanda), 1926. Kompozicije za mali i školski orkestar: Tri turkestanske ljubavne pesmi, 1917; Otroška suita; Koroška suita, 1936; Gosji ples (La dame des oies); Iz prošlih dni, 1906. — DRAMSKA: Na kmetiski svatbi (svadbeni prizor za priču Volkašin F. Milčinskoga); Sirota Jerica (I. Albreht), 1929; Vaska romantika (pučki igrokazi V. F. Je-lenca), 1911; Šlepa Ijubezen (pučki igrokaz A. Peska), 1908; Princesa in pas-tirček (priča P. Golie), 1930; Testament (pučki igrokaz s pjevanjem po romanu J. Kersnika), .1906; Blagovestnikoma sv. Cirilu in Metodu (igrokaz s pjevanjem Utva). — VOKALNA. Zborovi (značajniji): Vragova nevesta; Smrt carja Samuela; Svatovske pesmi; Vasovalec; Kregata se baba in devojka; Zdravica. Pjesme (značajnije): Uspavanka; Na lipici zeleni; Noćne pesmi; Kot iz tihe zabijene kapele. — Obradbe narodnih napjeva. LIT.: F. Kimovec, Emil Adamič, Pevec, 1924. — L. M. Skerjanc i S. Koželj, Emil Adamič, Življenje in delo slovenskega skladatelja, Ljubljana 1937. — A. Groebming, Spominu Emila Adamiča, Naši zbori, 1951, 6. D. Co.
ADAMOVIĆ, Bela (Čepinski), kompozitor (Čepin, 15. IX 1856 — Osijek, 28. II 1934). Završio studij agronomije u Beču gdje je 1890—93 učio klavir i kompoziciju (C. Fruhling). God. 1897—1908 bio je narodni zastupnik, a zatim se bavio poljoprivredom. Njegov balet Jela prvo je domaće djelo te vrste prikazano u Hrvatskoj.
DJELA. ORKESTRALNA: Andante religioso; Adagio u f-molu; Finiš coronat opus i Jubilarna koračnica. — Intermezzo za klavir. — Balet Jela (Zagreb, 15. I 1898). — Oko 40 pjesama (djelomično na vlastite tekstove). — Misa za zbor i orgulje. LIT.: F. Kuhač, Jela. Balet u jednom činu, glazba od Bele pl. Adamovića Cepinskoga, Prosvjeta, 1898, 12. str. 375—379. — | Bela pl. Adamović-Čepinski, Hrvatski list, 1934, 60, str. 7. K. Ko.
ADAMOWSKI, Thymoteusz, poljski violinist, dirigent i kompozitor (Varšava, 24. III 1858 — Boston, 18. IV 1943). Studirao na Konzervatoriju u Varšavi (A. Ka_tski) i Parizu. God. 1879 emigrirao u SAD. Koncertirao u Bostonu, New Yorku, Philadelphiji, Chicagu i Washingtonu; 1884—1908 član simfonijskog orkestra i uz to 1885—1933 nastavnik violine na Netv England Conservatory u Bostonu. Redovno gostovao u Parizu, Londonu, Berlinu i Varšavi. God. 1888 osnovao u Bostonu gudački kvartet, a 1896 klavirski trio, u kojima je sam svirao prvu violinu, a njegov brat Josef A. violončelo. Komponirao je kraća djela za violinu i klavir te solo-pjesme. ADAMS, Diana, američka plesačica (Stawton Vermont, 1926 —•). Učila na Ballet Art School u New Yorku, gdje je debitirala u opereti Oklahoma. Veliki je uspjeh postigla 1945 kao član Ballet Theatre u baletu Helena iz Troje (Offenbach) od D. Lichina. Njene najveće kreacije iz toga doba su baleti Fali River Legend i Pillar of Fire. God. 1950 postala je prva balerina u New York City Ballet. Istakla se briljantnim interpretacijama svih većih uloga u Balanchinovim baletima. Danas se ubraja među najslavnije američke plesačice. ADAMS, Suzanne, američka pjevačica, sopran (Cambridge, Massachusetts, 28. XI 1872 — London, 5. II 1953). Studirala pjevanje u New Yorku i Parizu gdje je 1895 debitirala u operi Romeo et Juliette (Gounod). Pjevala na svim velikim pozornicama Evrope i Amerike, i u oratorijskim izvedbama, a od 1899 s velikim uspjehom i na operi Metropolitan u New Yorku. Istakla se kao Marguerite (Gounod, Faust), Euridice (Gluck, Orfeo ed Euridice), Gilda (Verdi, Rigoletto), Micaela (Bizet, Carmen), Donna Elvira (Mozart, Don Giovanni), Cherubin (Mozart, Le nozze di Figaro). ADAMUS, Henrvk, poljski kompozitor i violončelist (Varšava, 19. II 1880 —). Studirao na konzervatoriju u Varšavi i Leipzigu (S. Krehl, J. Klengel). Solist varšavskog filharmonijskog i opernog orkestra, zatim direktor muzičkog društva u Kaliszu, pa zborovođa u Varšavskoj operi.
DJELA: dvije simfonijske pjesme; nekoliko koncerata; Ouven Komorna muzika. — Opere Sumienie ezyli pierwszelzy, 1918 i i1922.
ADAM VON FULDA, njemački kompozitor, historičar (Fulda, oko 1445 — Wittenberg, 1505). benediktinac. Od 1490 u službi saskog kneza izborni Mudrog u Torgauu kao musicus ducalis, zatim i kao d\ riograf (od 1492), kompozitor i dirigent. God. 1502 muziku na Univerzitetu u Wittenbergu. Pripadao je i wittenberškom ranohumanističkom krugu. Napisao Mušica (1490) koji je, iako uglavnom kompilacija, va: pravlja njemačku humanističku muzičku nauku XA kompozitor nadovezuje se na Busnoisa, odn. na kasne stil koji se na taj način i njegovom zaslugom udomaćio ■ ranoj protestantskoj crkvenoj muzici. Njegova svje glasna pjesma Ach htilf mich Leid ušla je kao kont luteranske pjesmarice i proširila se Njemačkom. DJELA: tri višeglasne svjetovne pjesme (u Pjesmarici Arndt oko 1510. — Misa; responzorij; Magnificat; 2 antifone; 7 hin čije su sačuvane u tri rukopisna crkvena kodeksa, u Univerzitet! kama u Leipzigu i Wroclawu te u Državnoj biblioteci u Berlir sadržavaju još nekolicinu nesigniranih kompozicija koje se pripi NOVA IZD.: traktat De Mušica obj. M. Gerber (Scriptore: svjetovne pjesme obj. H. J. Moser (1928, -► Lit.), a crkvene kc Niemann (1902), W. Ehmann (1936), R. Gerber (Zwolf Hymnen 1935) i dr. LIT.: W. Niemann, Studien zur Musikgeschichte des 15. KMJB, 1902, XVII. — H. J. Moser, Leben und Lieder des Ada: Jahrbuch der staatlichen Akademie fiir Kirchen- und Schulmusi: W. Ehmann, Adam von Fulda, Neue deutsche Forschungen, Be Isti, Adam von Fulda, MGG, I, 1951. — W. Gurlitt, Die Komposi deutschen 16. und 17. Jahrhunderts, Kongress-Bericht, Bambt
ADDINSELL, Richard, engleski kompozitor (O> 1904 —). Studirao na Royal College of Music u Londor djeluje u Hollywoodu. Popularnost stekao klavirskim poznatim pod naslovom Warsaw Concerto (iz muzi Dangerous Moonlight) koji se smatra parodijom na stil* njinova. 1 DJELA: scenska muzika, Filmska muzika: Fire Over Englam Bye Mr. Chips, 1939; Dangerous Moonlight, 1941; The Passionate . Tom Brovm's Schooldays, 1951 itd. Muzika za radiokomedije i za Zabavna muzika. LIT.: J. Huntley, British Film Music, London 1948.
ADDISON, John, engleski kompozitor (London, < 30. I 1844). Violončelist, dirigent, trgovac muzikalija sist i učitelj pjevanja u Dublinu, kasnije u Londonu. . igrokazi s pjevanjem bili su popularni između 1805—1 žena Miss Willems bila je istaknuta operna pjevačica. DJELA: šest trio-sonata, 1772. — Deset igrokaza s pjev Alarms, 1807; My Aunt, 1815; Free and Easy, 1816; My Uncle, Singing Practically Treated in a Series of Instructions, 1836. LIT.: A. Mantia, John Addison e i primordi dell'opera ii ghilterra, Roma 1929.
ADELBURG, August, violinist i kompozitor, podrijetla (Carigrad, 1. XI 1830 — Beč, 20. X 1873).« movića, posjednika iz donje Podravine, koji je stekavš uzeo ime Adelburg. Violinu učio 1850—54 kod J. u Beču. Koncertirao zatim po Evropi. Sviranje mu se punoćom tona. Prema F. Ks. Kuhaču, koji se s Adell stao 1871 u Budimpešti, A. je pronašao u austrijs! knjižnici rukopis jedne improvizirane melodije od N. što ga je potaklo da komponira operu Zrinjski na vlai prema drami T. Kornera. Libreto je napisao najpr mačkom, zatim na hrvatskom jeziku, a u operu je u N. Zrinjskog unio i neke starije hrvatske (slavonske) n pjeve. U predgovoru libretu A. brani Wagnerov mu; Wagnerov utjecaj opaža se u muzičkoj strukturi (gole lački sastav, lajtmotivi) i u instrumentaciji opere. A 1866 ponudio zagrebačkom kazalištu, koje je odbilo d Za praizvedbu u Budimpešti preveo je libreto na mad muziku unio madžarske čardaše i narodne melodije. Zrinjski A. je dosegao svoj najviši kompozitorski domet DJELA: koncerti za violinu i orkestar. — KOMORNA: kih kvarteta, op. 12—19. Za violinu i klavir: sonata u d-m sonate u gmolu; Theme original et variations dans le style hongroi MazurkaScherzo. — DRAMSKA: Opere Zrinyi (Budimpešta, 2 Marinuzzi, 1870 i Wallenstein. — VOKALNA: Oratorij Harc es bi solo-pjesme i dr. — Udžbenik za violinu VEcole de la velocite, 2 s1 Entgegnung auf die von F. Liszt aufgestellte Behauptung, dass es kei Nationalmusik, sondern bloss eine Musik der Zigeuner gibt (odgovol raspravu Des Bohemiens et de leur musiaue en Hongrie), Budimpešta 1 zu meiner Oper »Zrinyi«, Zeneszeti Lapok, 1867, 15. LIT.: F. J. Folnegović, Opera »Zrinski«, Dragoljub, 1868, < Kuhač, Abramović August, Prosvjeta, 1910, 1. — R. Kis-šaulovt nalaz nepoznate opere, Vjesnik u srijedu, 31. XII 1952.
ADEMOLLO, Alessandro, talijanski književnik pisac (Firenca, 22. XI 1826 — 26. VI 1891). Prouča\ talijanskog kazališta XVII—XVIII st., posebno muzičke je nekoliko studija vrijednih zbog mnogobrojnih izvorn
ADEMOLLO — ADLUNG nih, objektivno iznesenih podataka o operi. U političkim i književnim časopisima pisao pod različitim pseudonimima: Josue, Malledolo, Nemo.
DJELA. KNJIGE: II carnevale di Roma nei sicoli XVII e XVIII, 1883; — I primi fasti della mušica italiana a Parigi (1645—1662), 1884; I primi fas ti del teatro della Pergola a Firenze (1657—1661), 1885; Una famiglia di comici ilaliani nel sec. XVIIP, 1885; / teatri di Roma nel secolo decimosettimo, 1888; La bella Adriana e altrevirtuosedelsuo tempo alla cortediMantova, 1888. ČLANCI: I primo melodramma musicale in Roma. L' Opinione, 1881; Una rappresentazione celebre al Teatro Barberini, 1881; Le cantanti italiane celebri del secolo XVIII: Vittoria Teši, Margherita Salicola, Nuova Antologia, 1889; Bibliografia della cronistoria teatrale italiana, G. F. Haendel in Italia, Gazzetta musicale di Milano, 1889. LIT.: H. Ch. Wolf{, Alessandro Ademollo, MGG, I, 1951.
ADIJAFON (grč. d ne i Sia9covta neslaganje u glasu), i. instrument s tipkama, sličan harmonici. Konstruirao ga je urar F. Schuster 1826 u Beču. 2. Klavir koji umjesto žica ima viljuške, pa ga nikad ne treba ugađati. Sagradili su ga Fischer & Fritz 1882 u Leipzigu (->• Celesta). ADINI (Aramburo), Ada, američka pjevačica, sopran (Boston, 1855 — Dieppe, 1924). Debitirala u Napulju 1883. Pjevala a Bologni, Rimu i Milanu (La Scala). Gostovala u Francuskoj, žustriji, Rusiji, Španjolskoj, Engleskoj i Južnoj Americi. A. je bila jedna od najboljih interpreta ženskih likova u Wagnerovim muzičkim dramama. Od 1908 djelovala u Parizu kao vokalni peiagog. ADJULONA, naziv za više brazilskih narodnih duhačkih instrumenata; najčešći su: 1. vrsta trombe, kojoj je cijev od drva :aquarar, duga 44—46 cm, promjera oko 2,5 cm; na donjem kraju ma nataknutu tikvu, dugu oko 40 cm. Otvor za duhanje nalazi >e na gornjoj strani cijevi sa strane. 2. Vrsta frule, načinjene od spiralno omotanog lišća povezanog ikom. Cijev je plosnato pritiješnjena, pa prerez ima jajolik oblik iromjera 3 x 1—2,5 cm. 2. Wolawuk a. (Laku), vrsta okarine sa nekoliko rupica; na:injena je od tikve sa dva odebljanja, od kojih manje, koso odrelano, služi kao usnik. ADLER, Guido, austrijski muzikolog (Ivančice, Moravska, [. XI 1855 — Beč, 15. II 1941). Kompoziciju studirao na Bečkom ;onzervatoriju (A. Bruckner, O. Dessoff), muzikologiju na Uni-'erzitetu (E. Hanslick), gdje je :88o promovirao. God. 1882 — 85 docent na Univerzitetu i Beču, od 1885 profesor na Njemačkom univerzitetu u Pra-fu i 1898—1927 šef katedre :a muzikologiju na Bečkom uliverzitetu. Tu je utemeljio vluzičko-historijski institut, ko-i je ubrzo postao središtem ustrijskog muzikološkog rada. )sim toga u suradnji sa Ph. ipittom i F. Chrvsanderom »okrenuo je 1884 i uređivao do 1894) Vierteljahrsschrift ur Musikzvissenschaft; 1894 u~ emeljio
značajnu zbirku izda-ija starije austrijske muzike ~)enkma'ler der Tonkunst in lesterreich, u kojoj su, pod nje-;ovim vodstvom, 1894— 1938 ibjavljena 83 sveska; kao G. ADLER prilog oj zbirci izdavao je 1913—38 Studien zur Musikgeschichte. Orgalizirao je i dva vrlo zapažena internacionalna muzikološka kon-;resa: 1909 u povodu stogodišnjice Havdnove smrti i 1927 za togodišnjicu smrti L. van Beethovena. Na njegov poticaj utemeljeno je 1927 Međunarodno muzikološko društvo sa sjedištem 1 Baselu. Tome je udruženju bio doživotni počasni predsjednik. U razvoju evropske muzikologije Adlerova djelatnost znači ■rekretnicu: on je prvi uočio i svestrano osvijetlio mnoge probleme nuzikološkog istraživanja, postavljajući težište na sistematsko, netodološko proučavanje pojedinosti unutar općih razvojnih poava i na utvrđivanje stilskih kriterija i pojmova. To je važno ibilježje tzv. Bečke muzikološke škole koju je A. utemeljio. Od-;ojio je velik broj historičara i muzikologa medu kojima su: R. von ;icker, K. Geiringer, Z. Jachimecki, A. Smijers i E. Wellesz. DJELA : Die historischen Grundklassen der christlich-abendlandischen Musik ij 1600, AMZ, 1880 (disertacija); Studie zur Geschichte der Harmonie, 1881; Jmfang, Methode und Ziel der Musikzvissenschaft, VFMW, 1885; Die Wieder-olung und Nachahmung in der Mehrstimmigkeit, ibid., 1886; Verzeichnis der tusikalischen Autographen von L. van Beethoven im Besitz von A. Artaria, 1890; •achkatalog der Musikhistorischen Abteilung, 1892 (u povodu Bečke izložbe muičke i kazališne umjetnosti); Richard VCagner, 1904 (II izd. 1923, franc. prijevod 910); fjber Heterophonie, PJB, 1908; Vber Textlegung in den Trienter Codices, [iemann-Festschrift, 1909; Der Stil in der Musik, I, 1911 (II izd. 1929); Gustav
Mahler, 1916; Methode der Musikgeschichte, 1919; Internationalismus in der Tonkunst, Kongressbericht, Basel 1924; Johannes Brahms, SMW, 1933 i dr. — Autobiografija Wollen und Wirken. Aus dem Leben eines Musikhistorikers, 1935. — Obradio je za izdanja zbirke DTO djela G. Muffata, M. A. Cestija, J. J. Frobergera, H. F. Bibera, J. J. Fuxa, A. Draghija, J. C. Kerlla i drugih. Uz suradnju većeg broja istaknutih evropskih muzikologa uredio je i popratio vlastitim pri lozima značajan priručnik Handbuch der Musikgeschichte, 1924 ( I I izd. 1930 u 2 sv.). — U povodu Adlerove 75-godišnjice izdali su njegovi učenici i štovatelji 1930 zbornik Studien zur Musikgeschichte. LIT.: M. Carner, A Pioneer in Musicologv: Guido Adler, Of Men and Music, London 1944. — R. v. Ficker, Guido Adler und die Wiener Schule, Osterreichische Musikzeitung, I, 1946. — Isti, Guido Adler, MGG, I, 1951.
J. As. ADLER, Kurt, američki dirigent (Neuhaus, Češka, i. III 1907 —). U Beču studirao dirigiranje i muzikologiju (G. Adler, R. Lach). Operni dirigent u Berlinu, 1929—32 u Pragu i zatim ponovno u Berlinu. God. 1933 emigrirao u SSSR, a 1938 u SAD gdje je dirigent i zborovoda na Metropolitan operi u New Yorku i uz to 1938—43 dirigent Bachovih koncerata ustanove Friendship House. Gostovao u mnogim opernim kazalištima Amerike. Redigirao i objavio nekoliko antologija operne muzike (Operatic Anthology, The Prima Donna Album, Arias jrom Light Operas, Famous Operatic Choruses). ADLER, Kurt Herbert, američki dirigent (Beč, 2. IV 1905—). Studirao u Beču 1921—27. Djelovao u Njemačkoj i Italiji, 1934—36 dirigent Volksopere u Beču, 1936 asistent A. Toscaninija u Salzburgu. Iste godine odlazi u Prag, a 1938 u SAD. Do 1943 živio u Chicagu kao operni i koncertni dirigent, zatim u San Franciscu gdje djeluje na konzervatoriju i u Opera Association (od 1956 muzički direktor). Napisao The Art of Accompanving and Coaching (1965). ADLER, Samuel, amer. dirigent (Mannheim, 4. III 1928—). Studirao u Bostonu (K. Geiringer) i na univerzitetu Harvard (W. Piston, R. Thompson, P. Hindemith), a zatim kod A. Coplanda i S. Kussewitzkoga. Kao vojnik 1950 u Njemačkoj organizirao i vodio Simfonijski orkestar VII korpusa američke vojske s kojim je izveo niz orkestralnih i opernih djela. Od 1953 muzički je direktor ustanove Tempio Emanu-El u Dallasu (Teksas). DJELA. ORKESTRALNA: simfonija, 1953; simfonijska pjesma Kin~ nereth, 1947; Concertino za flautu, fagot i gudački orkestar, 1950; 2 Poems za violu i gudački orkestar, 1953; American Comedy Overture, 1946, kompozicije za duhački orkestar. — Četiri gudačka kvarteta, 1945—66; sonata za rog i klavir, 1948, — Kantata The Vision of Isaiah, 1949; zborovi.
ADLGASSER (Adelgasser), Anton Cajetan, austrijski kompozitor (Innzell, Gornja Bavarska, i. X 1729 — Salzburg, 22. XII 1777). God. 1740 zborski dječak nadbiskupske dvorske kapele u Salzburgu i učenik J. E. Eberlina. Od 1750 dvorski orguljaš (na toj ga je dužnosti naslijedio W. A. Mozart); 1764—65 na studijskom putovanju po Italiji. Prijateljevao s Leopoldom Mozartom. Suvremenici su ga cijenili kao orguljaša, čembalistu i kompozitora crkvene muzike. Međutim, središnja su mu dramsko-muzička djela, posebice latinske školske drame (s muzikom), u kojima se nakon povratka iz Italije priklanja stilskim utjecajima napuljske škole i oblikovanju na način »muzičke drame«. Poslije Eberlina A. je, uz Michaela Havdna, jedan od najznačajnijih kompozitora ove specifične dramske vrste, u XVIII st. omiljene na Salzburškom univerzitetskom kazalištu. Po stilu njegova muzika pripada razdoblju rokokoa, odnosno rane klasike. DJELA: šest simfonija; klavirski koncert. — Gudački trio. — Klavirske sonate;_ divertimento; Praeambulum i dr. — DRAMSKA: opera La Nitteti, 1766. Školske drame (sačuvane): Ochus regnans, 1763; Bela, 1763; Samuel et Meli, 1763; David et Jonathan, 1763; Anysis, 1765; Jechonias et Evilmerodach, 1765; Iphigenia mactata, 1765; Chalcis expugnata, 1766; Hannibal, Capuanae urbis hospes, 1767; Clementia Theodosii, 1768; Syniiorix et Camma, 1769; Pietas in Deum, 1772. Singspieli (duhovni): Die nnrkende Gnade Gott.es, 1756; Die Schuldigkeit des ersten und fiirnehmsten Gebotes, III dio, 1767 (I dio komponirao W. A. Mozart, II — M. Haydn) i dr. — VOKALNA: oratoriji; kantata Der Mensch, die Schivachheit und die Gnade, 1744. — CRKVENA : mise ; 4 rekvijema; veći broj offertorija i litanija; duhovne pjesme. LIT.: 5. Keller i R. Schlecht, Biographische Mitteilungen iiber Anton Cajetan Adlgasser, MFM, 1873, 5. — A. J. Hammerle, Mozart und einige Zeitgenossen, Salzburg 1877. — C. Schneider, Die Oratorien und Schuldramen Anton Cajetan Adlgassers, STMW, 1931, 18. — A. Kutscker, Von Salzburger Barocktheatar zu den Salzburger Festspielen, Dusseldorf 1933. — E. Valentin, Anton Cajetan, Adlgasser (Adelgasser), MGG, I, 1951.
AD LIBITUM (lat. po volji) znači da izvodilac može po slobodnom izboru i odluci: i. napustiti prvobitan tempo mijenjajući mu brzinu; 2. uključiti u izvodilački sastav ili iz njega izostaviti dionicu nekoga glasa ili instrumenta; 3. izostaviti u izvedbi neki odlomak (npr. kadencu) ili čak i stava'c; 4. umetnuti (osobito u instrumentalno djelo) kadencu koju će sam sastaviti; 5. odrediti kojem će se instrumentu povjeriti neka dionica; 6. u jazzu označuje ->■ improvizaciju u solu (solo a. 1.) ili u pratnji (accomp. a. L). ADLUNG, Jakob, njemački muzički pisac (Bindersleben kraj Erfurta, 14. I 1699 — Erfurt, 5. VII 1762). Studirao filozofiju, filologiju i teologiju u Jeni. Muziku učio najprije kod svojega oca, orguljaša Davida Adlunga, kasnije i kod Johanna Nikolausa Bacha. Od 1727 orguljaš Propovjedničke crkve u Erfurtu (nasljed-
10
ADLUNG — AESCHBACHER
nik Buttstedta) i od 1741 profesor na gimnaziji. Uz to podučavao muziku i gradio klavire (izradio ih je 16). Po širini obrazovanja polihistoričar i istodobno praktični muzičar, A. je u svojim muzičkim spisima naučno osvijetlio Bachovo doba, dajući veoma vrijedan prilog upoznavanju estetskih i praktičkih načela tadašnje muzike. Glavno njegovo djelo Mušica mechanica organoedi temeljna je enciklopedija organografije XVIII st. i ujedno iscrpan izvornik za istraživanje J. S. Bacha. DJELA. SPISI (sačuvani): Mušica mechanica organoedi, 2 sv., započeto 1726, posthumno obj. J. L. Albrecht 1768 (s primjedbama J. F. Agricole; II sv. sadržava Adlungovu autobiografiju); Anleitung zu der musikalischen Gelahrtheit, 1758 (sa predgovorom Johanna Ernsta Bacha; II. izd. 1783 priredio J. A. Hiller); Musikalisches Siebengestirn, obj. J. L. Albrecht, 1768. NOVA IZD.: Mušica mechanica organoedi, obj. Ch. Mahrenholz (1931); Anleitung zu der musikalischen Gelahrtheit, obj. H. J. Moser (Documenta musicologica, serija 1, faksimile, 1953). LIT.: J. A. Hiller, Mag. Jakob Adlung in Lebensbeschreibungen beriihmter Musikgelehrten und Tonkiinstler neuerer Zeit, Leipzig 1784. — E. Valentin, Jakob Adlung, MGG, I, 1951.
ADORNO (VViesengrund), Theodor, njemački sociolog, filozof, muzikolog i kompozitor (Frankfurt na Majni, 11. IX 1903 — Brig, Švicarska, 6. VIII 1969). U kompoziciji učenik B. Seklesa i A. Berga, u klaviru E. Junga i E. Steuermanna, muzikolo-giju studirao na Sveučilištu u Beču i tamo 1928—31 uređivao muzički časopis Anbruch. Od 1930 djelovao u Frankfurtu na Majni kao suradnik Instituta za socijalna istraživanja i nakon habilitacije (1931) kao privatni docent na sveučilištu. God. 1934 emigrirao najprije u Englesku i zatim u SAD, gdje se pretežno bavio socijalnom psihologijom, 1938— 41 muzički urednik na Prince-ton Radio Research Project. Po povratku u domovinu bio je od 1950 profesor i direktor Instituta za socijalna istraživanja Sveučilišta u Frankfurtu. Uz veoma zapažena predavanja o novoj muzici na Ljetnim TH. ADORNO tečajevima u Kranichsteinu vodio je tamo i tečajeve iz slobodne kompozicije i kontrapunkta. Adornove studije o S. Kierkegaardu, E. Husserlu i G. W. F. Hegelu, o filozofskim strujanjima današnjice, o sociologiji i literaturi i dr. trajnog su značenja. To vrijedi i za njegove kritičkim duhom inspirirane muzičke spise u kojima je zastupao napredno mišljenje, zauzimajući se za nove pravce. Počev od svoje Filozofije nove muzike A. se dosljedno zauzimao za slobodnu atonalnost, osvrćući se kritički prema umjetnosti I. Stravinskoga. Adornove žive i veoma uvjerljive misli nailazile su gotovo uvijek istodobno na odobravanje jednih i oštru reakciju drugih. Istomišljenici su ga uzdizali u apologete nove muzičke estetike, a protivnici su mu kao negativnu stranu pripisivali idealistički pogled na svijet, što ga je, po njihovu mišljenju, sprečavalo da dobro zapažene negativne pojave u muzičkom životu kapitalističkoga društva pravilno ocijeni. No i oni koji se nisu slagali sa svim njegovim sudovima često su mu priznavali zasluge za otkrivanje mnogih reakcionarnih pokušaja i njihovu osudu. To se posebno odnosi na njegovo raskrinkavanje fašističkog omladinskog pjevačkog pokreta u Njemačkoj (Singbezvegung). Kao kompozitor, A. je bio beskompromisan pristalica dodekafonije. Za boravka u Americi, A. je bio muzički savjetnik Th. Manna dok je pisao roman Doktor Faustus. DJELA (o muzici). KNJIGE: Philosophie der Neuen Musik, 1949 ( I I izd. 1958; prevedeno kao Filozofija nove muzike, Beograd 1968); Minima Moralia. Reflexionen aus dsm beschadigten Leben, 1951; Versuch iiber Wagner, 1952; Prismen, 1955; Dissonanzen. Musik in der verzvalteten Welt, 1956; Klangfiguren. Musikalische Schriften I, 1959; Gustav Mahler. Eine musikalische Physiognomie, 1960; Einleitung in die Musiksoziologie. Zwolf theoretische Vorlesungen, 1962; Der getreue Korrepetitor. Lehrschrift sur musikalischen Praxis, 1963; Ouasi una fantasia. Musikalische Schriften II, 1963; Moments musicaux. Neugedruckte Aufsdtze 1928—62, 1964; lmpromptus, 1967; Alban Berg. Der Meister des kleinsten Ubergangs, 1968.—STUDIJE: Zur geselhchaftlichen Lage der Musik, Zeitschrift fur soziale Forschung, 1932; Bach gegen seine Liebhaber verteidigt, Merkur, 1951; Ubzr Form in der Neuen Musik, Darmstadter Beitrage, 1966, 10. — KOMPOZICIJE: Četiri orkestralna stavka op. 4. — Dva stavka za gu dački kvartet. — Tri ženska zbora na stihove Th. Daublera op. 8, 1957. — Za glas i klavir: Pjesme po St. Georgeu op. 1 i 7; Napjevi op. 3; Klage op. 5; Šest bagatela op. 6. — Obradbe francuskih narodnih napjeva; instrumentacija klavirskih kompozicija R. Schumanna. LIT.: L. Pestalozza, La contraddizione pratica di Adorno, RAM, 1960. — K. Oppens, Adornos Musiksoziologie, Merkur, 1963. — L. Rognoni, La musicologia filosofica di Adorno, Fenomenologia della mušica radicale, Bari 1966. — T. Kneif, Der Biirger als Revoluzionar, Melos, 1969, 9. K. Ko.
ADRET, Francoise, suvremeni francuski koreograf, učenica S. Lifara. Bila je upraviteljica Amsterdamskog baleta i koreograf u velikim internacionalnim baletnim kompanijama. Danas je
animator-koreograf u Ballet-Thedtre Contemporain u Amk (Francuska). Tu je postavila i balet Aquatheme na muziku I. J leca. Kao koreograf gostovala i u Jugoslaviji. ADRIANO DA BOLOGNA -> Banchieri, Adriano ' ADRIO, Adam, njemački muzikolog (Essen, 4. IV 1901 Muzikologiju studirao kod H. Aberta, A. Scheringa, H. J. Mo i F. Blumea. God. 1935 docent na Školi za crkvenu muziku 1951 profesor Univerziteta u Berlinu. Proučava staru evangeli crkvenu muziku. DJELA: Die Anfdnge des geistlichen Konzzrts (disertacija), 1935; Matthduspassion von J. G. Kuhnkausen, Schering-Festschrift 1937; Johann mann Schein, Neues Musikblatt, 1939, 42; Wesen und Gestalt der neuen prote tischen Chormusik, AM, 1939, 6; Die neue evangelische Kirchenmusik, I Das Werk Ernst Peppings, Die Musikpflege, 1941, 5—6; Ernst Pepping, Z 1942,2. — Izdao djela G. B. Riccija, J. H. Scheina, Ch. Demantiusa, J. G. K hausena, M. Francka, G. Ph. Telemanna, D. Buxtehudea, J. R. Ahlea i 1
A DUE (tal. u dvoje), upotrebljava se u orkestralnim part rama, kad dva instrumenta (npr. 2 flaute, 2 oboe ili 2 klarini kojih se dionice pišu na istom sistemu, izvode iste tonove i pr tome zvuče u = unisonu. Stoga se za istu svrhu upotrebljava nekad i izraz all'unisono. Međutim, a d. služi katkad i za ozr suprotnoga postupka, koji se inače bilježi oznakom divisi. / se javlja i u izrazima a due corde ( -> Due corde), a due mani (c ručno), a due vod (dvoglasno), a due ćori (dvozborno). ADUFE (arap. duf f tamburin), španjolski naziv za -* tambi AEDI (grč. doiSot pjevači), pjevači junačkih spjevov Homerovo doba, pjevali su uz pratnju forminksa (instrument n na kitaru; -> Kitarodija). Oslanjajući se na drevnu tradiciju su posvećivali riječima veću važnost nego muzici, ali su i pjevali, a ne recitirali kao kasniji rapsodi. Najistaknutiji a. bil — prema Odiseji — Femij (rj|0.iO(;) i Demodok (AT)[JI68OXO;). AEGIDIUS DE MURINO -> Egidius de Murino AEOLINA -*• Registri kod orgulja 1 AEOLINE, stariji naziv za usnu harmoniku i za jedan' starijih tipova harmonija. AEOLODION (aeolodicon), instrument nalik na '. monij, s tipkama, mijehom i sviralama. Drži se, da ga je i pronašao J. T. Eschenbach u Hamburgu. U toku vremena je puta bio usavršavan. AEQUAL (lat. aequalis jednak), i. naziv za registar od i orguljama ili »normalno« ugodeni registar: pritisne li se tipka likoga C, zvuiit će svirala, ugodena na ton velikoga C. 2. Nazivom a. označuju se i »jednaki glasovi« (voces aequal tj. kompozicije za glasove istoga timbra (npr. muški zbor, žei zbor ili sastav jednakih instrumenata). Beethoven je 1812 korr nirao tri aequala za 4 pozaune. Prigodom njegova sprovoda vodio se prvi i treći u obradbi za muški zbor. AEROFONI INSTRUMENTI, muzički instrumenti kod jih zvuk nastaje neposrednim stvaranjem struje uzduha. Pos dvije skupine takvih instrumenata. U prvu i veću idu oni koj je zračni prostor ograničen (to su svi tzv. duhački instrume; u drugu oni koji djeluju na neograničeni zračni prostor (sirene i, A. i. poznati su u starijoj terminologiji kao inflatibilia. AEROFOR (aerofon; grč. ar]p zrak i tpo>vr) glas), pomc naprava kod duhačkih instrumenata; sastoji se od cijevi koje jedan kraj smješten uz pisak (usnik), a drugi je povezan s mi mijehom, što ga svirač gazi nogom. Struja zraka proizvec pomoću mijeha dopire u usnu šupljinu svirača te mu omogu da držane tonove izvodi dulje nego što mu dopušta dah. A pronašao B. Samuels (1912). R. Strauss traži upotrebu aerofo svojim djelima Eine Alpensinfonie i Festliches Praeludium. AESCHBACHER, švicarska obitelj muzičara. 1. Carl, kompozitor (Biimpliz, Bern, 31. III 1886 — Ztii 29. I 1944). Studirao u Bernu i Kolnu (F. Steinbach). Djek je u Zurichu kao nastavnik i zborovođa. Uz brojna vokalna c komponirao je i komornu i klavirsku muziku. 1. Adrian, pijanist (Langenthal, Bern, 10. V 1912 —),' Carla. Završio Konzervatorij u Zurichu i studirao zatim c godine u Berlinu kod A. Schnabela. Od 1934 koncertirao po cij Evropi, a nakon Drugoga svjetskog rata i u Južnoj Americi. Iz1 najčešće njemačku klasiku i romantiku. 1. Niklaus, pijanist, dirigent i kompozitor (Trogen, Api
zell, 30. IV 1917—), brat Adriana. Studirao na Konzervatori; Zurichu i na Visokoj muzičkoj školi u Berlinu. Kazališni dirij u Zittauu i Braunschweigu, od 1942 u Bernu. God. 1945vodio je simfonijski orkestar u Tokiju, od 1959 djelovao ) Kielu, a od 1964 muzički je direktor kazališta u Detmoldu. ! DJELA. ORKESTRALNA: suita; studije; Rondos suisses. — Divertim za duhački septet; sonatina za klarinet i klavir. — Radio opere Die roten Sch 1943 i Regula Engel; balet Chalanda Mars, 1940. — Solo-pjesme.
AESCHBACHER — AFRIČKA MUZIKA AESCHBACHER, VValther, švicarski dirigenti kompozitor (Bern, 2. X 1901—). Na Univerzitetu u Bernu studirao matematiku, kemiju, fiziku i muzikologiju (E..Kurth). Završio uz to i konzervatorij. Kasnije diplomirao na Muzičkoj akademiji u Miinchenu. Djeluje u Baselu i Bernu kao dirigent i zborovoda. Od njegovih djela najpoznatije su zborske kompozicije. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija, 1953; Concertino za violinu i violončelo, 1944; Ciaccona, varijacije, fuga i coda na vlastitu temu, 1937; fantazija, 1956; Nachtliche Vision za gudače, 1949. — KOMORNA: tri gudačka kvarteta, 1923, 1929 i 1945; gudački trio, 1927; suita za 3 violončela, 1941; suita za 4 violončela, 1941; trio za flautu, violu i kontrabas, 1961; kompozicije za duhače. — Klavirska muzika. — VOKALNA. Kantate: Die Jahreszeiten, 1938; Osterhymnus, 1941; Ein Traum ist unser Leben, 1952 i Heimat-Kantate, 1954. Zborovi (svjetovni i duhovni); solo-pjesme. LIT.: Schvveizer Komponisten, Musik der Zeit, 1955, 10.
AEVIA (aeuia), kratica od riječi alleluia (nastala ispuštanjem konsonanata i zamjenom slova u u v). Upotrebljavala se u rukopisnim zbornicima gregorijanskog korala. AFANASJEV, Nikolaj Jakovljevič, ruski kompozitor i violinski virtuoz (Tobolsk, 12. I 1821 — Petrograd, 3. VI 1898). God. 1838—41 violinist u orkestru moskovskog Boljšog teatra, 1851—53 koncertni majstor Talijanske opere u Petrogradu, te od 1853 nastavnik klavira na petrogradskom Smoljnom institutu. Koncertirao po Rusiji i 1857—58 po glavnim evropskim muzičkim središtima. Ostavio je više kompozicija za komorne sastave koje predstavljaju historijski vrijedne spomenike ruske komorne muzike njegova vremena. Mjestimice iskorištavao narodne napjeve (npr. u 1. gudačkom kvartetu Borna). Objavio memoare (HcmopuuecKuu eecniHUK, 1890) sa zanimljivim prikazom muzičkog života u Rusiji u prvoj polovici XIX st. DJELA : šest simfonija; koncerti za violinu i za violončelo. — KOMORNA : dvanaest gudačkih kvarteta (br. 1— Borna; br. 3 — Hoeocejibe; br. 9 — Ilocuće.iKU): 3 gudačka kvinteta: klavirski trio; klavirski kvintet BocnoMUHauun 06 Ilmajiuu; violinske sonate i đr. — Klavirske sonate. — Četiri opere, medu njima AMa.iam Een, 1870. — Kantata FJup Jlempa BeauKoie; zborovi; solo-pjesme. — Objavio zbirku 64 PyccKue Hapoduue necnu. LIT.: HHKoJiaii HKoBneBHH Ađ)aHacbeB, nekrolog, PvccKa« My3biKantHSH raaeTa, 1898, br. 7. — H. M. HMtioAbCKuu, PvccKoe CKpunjiMHoe HCKVCCTBO, 1, MocKBa—JlenHHTpa/i 1951.
AFEKTI U MUZICI. Nauka o afektima (njem. Affektenlehre; lat. affectus snažno duševno uzbuđenje), estetska teorija, koja smatra da je osnovna zadaća muzike imitiranje i izazivanje afekata. Temelje nauke o afektima postavili su teoretičari antike. U okviru nauke o etosu pitagorejci ističu, da određena melo dijska gibanja izazivaju kod slušalaca određene duševne pokrete. Platon priznaje samo one ljestvice koje smatra odgojno pozitivnima (dorska, frigijska), a zabacuje one koje izazivaju negativne afekte (lidijska). Aristotel uz odgojnu muziku prihvaća i muziku, koja izaziva ugodne osjećaje. Teoretičari srednjeg vijeka povezuju Aristotelovu nauku 0 afektima s učenjem o četiri temperamenta (Ramos de Pareja: tonus protus odgovara fiegmatiku, deuterus koleriku, tritus sangviniku, tetrardus melankoliku). Nove priloge nauci o afektima dali su u XVI st. H. Glareanus (afektivno djelovanje pojedinih crkvenih modusa), G. Zarlino (intervali bez polustepena za radosne, intervali s polustepenom za tužne afekte) i V. Galilei (primjena nauke o afektima na instrumente). Kompozitori tal. barok/ie opere naglašavaju, da je za izazivanje afekata bitno razumijevanje riječi (G. Gaccini : Nuove musiche, 1602); prema jačini afekata, koje žele izraziti, upotrebljavaju stile recitativo (za pripovjedanje događaja),
stile espressivo (za umjerene afekte) ili stile rappresentativo (za
snažne afekte). Cl. Monteverdi uvodi u operu tzv. stile concitato ^uzbuđeni stil) za prikazivanje jakih emocija. Ostale priloge nauci o afektima dali su u toj epohi Francuzi Descartes (afektivno djelovanje intervala) i Mersenne (značenje disonanca za izazivanje afekata) te Nijemci J. A. Kircher (pokušaj sistematske primjene nauke 0 afektima na muziku) i J. Vossius (afektivne osobine antiknih metara). U XVIII st. počinje se smatrati da i instrumentalna muzika može »uzbuditi afekte samim tonovima, bez suradnje riječi ili stiha« (J. Mattheson, Das forschende Orchestre, 1721). Uz to se pronalazi sve više ritmičkih, melodijskih i motivičkih obrazaca za prikazivanje i imitiranje ljudskih afekata, tonova žive i nežive prirode te jezičnih fleksija. U skladu s razvojem teoretskih muzičkih disciplina javlja se i spoznaja o afektivnoj snazi harmonije, od koje melodija zapravo i prima određene afektivne karakteristike (J. Ph. Rameau). U početku XIX st. sve se više širi misao o neodređenosti i općenitosti afekata u muzici. J. G. Herder ističe, da muzika nije imitiranje prirode, nego da je ona sama za sebe priroda [Kalligone, 1800). Nauku o afektima definitivno je uzdrmala teza A. Schopenhauera (Die Welt als Wille und Vorstellung, I, 1819; II, 1824), prema kojoj muzika nije konkretni afekt, nego afekt općenito, njegova bit, bez ikakvih opisnih dodataka ili detalja.
11
LIT.: H. Kretschmar, Allgemeines und Besonderes zur Affektenlehre, PJB, 1911 i 1912. — H. Goldschmidt, Die Musikasthetik des 18. Jahrhunderts, Zurich 1915. — M. Kvarner, Beitrage zur einer Geschichte des Affektbegriffs in der Musik von 1550—1700 (disertacija), Halle 1924. — G. Frotscher, Bachs Themenbildung unter dem Einfluss der Affektenlehre, Kongressbericht, Leipzig 1926. — W. Serauky t Die musikalische Nachahmungsasthetik in Zeitraum von 1700—1850, Miinster 1929. — R. Schafke, Geschichte der Musikasthetik, Berlin 1934. — A. Schering, Das Svmbol in der Musik (izd. W. Gurlitt), Leipzig 1941. — W. Serauky, Affektenlehre, MGG, I, 1951. — H. H. Eggbrecht, Das Ausdrucksprinzip im musikalischen Sturm und Drang, Deutsche Vierteljahrsschrift fiir Literaturwissenschaft und Geistesgeschichte, 1955. — Fr. T. Wessel, The Affektenlehre in the i8 th Centurv (disertacija), Bloomington 1955. K. Ks.
AFFETTO (con affetto, affettuoso; tal. affetto uzbuđenje, strast, srdačnost, usrdnost), izražajno i slobodno u interpretaciji, čuvstveno, uzbuđeno. Početkom XVII st. izraz a. označuje -> tremolo, a susreće se često i u naslovima muzičkih djela (op. 1. B. Marinija iz 1617, u kome se prvi put javlja tremolo, nosi naslov Affetli musicali). AFFRETTANDO (tal. affrettare ubrzati, požuriti), oznaka za tempo: ubrzavajući (-* Stringendo). Affrettato (ubrzano) može stajati umjesto piii mosso. AFGANISTANSKA MUZIKA obuhvaća muzičku kulturu stanovnika današnjeg Afganistana: Afganaca, Tadžika, Uzbeka, Turkmena i Hazara. Zbog svog geografskog položaja Afganistan je, kao granično područje između Perzije, Indije i Turkestana, u toku povijesti često mijenjao gospodare (vlastitu dinastiju osnovao je 1747), pa se utjecaji vladavine raznih naroda očituju ne samo u mnogovrsnosti etnološkog sastava, nego i u svim kulturnim manifestacijama. Muzika brdskih plemena na sjeveroistoku Afganistana mnogo je jednostavnija od muzike Afganaca i Tadžika. Njihove pjesme, koje izvodi ili pojedinac ili veća skupina pjevača, često su samo sastavni dio plesa i to, bilo da se izmjenjuju s plesnim odlomcima, bilo da se ples izvodi uz pjevanje. Plesovi su najčešće obredni: prigodom posmrtnih svečanosti, u čast bogovima, kod proslave pobjede nad neprijateljem i si. — Od instrumenata najrasprostranjeniji su vrsta dugačke flaute i razni oblici bubnjeva. Instrumentalni sastavi nastupaju obično u skupinama od 2 do 3 instrumenta. U muzici Afganaca i Tadžika osjeća se vrlo jak utjecaj Prednjeg Istoka, što se osobito vidi po muzičkim instrumentima. Zastupani su gotovo svi instrumenti sa žicama, koji se susreću i u drugim orijentalnim zemljama, npr. tambur (vrsta lutnje s dugačkim vratom i malim okruglim korpusom za rezonanciju), rabab (gudački instrument s korpusom kruškolikog oblika i kratkog vrata), kemangeh (vrlo rašireni gudački instrument prednje Azije) i indijski instrumenti sarinda i dilruba. Muzički život Afganaca i Tadžika odvija se najčešće na večernjim sijelima, na kojima se pjeva i pleše. Osobito su omiljele pjesme junačkog sadržaja. Mnogo se njeguje i ples uz pjevanje i uz instrumentalnu pratnju. U Afganistanu postoji i stalež profesionalnih muzičara (pjevača i svirača) koji sudjeluju na raznim svečanostima. LIT.: M. Elphingstone, Geschichte der engl. Gesandtschaft an den Hof von Kabul, Wcimar 1817. — A. Burnes, Kabul, Leipzig 1843. — Sir G. Scott Robertson, The Kafirs of the Hindu-Kush, London 1900. — M. Longivorth Dones, Afganistan, Encvclopaedie des Islam, I, 1913. — B. Markovjski, Die materielle Kultur des Kabulgebietes, Leipzig 1932. — H. Husmann, Afghanistan, MGG, 1,1951. — B. Eejmee, AcbraHCKan HapojiHan My3bma, MocKBa 1960. T. Br.
AFRIČKA MUZIKA. U Africi žive usporedo različite muzičke kulture, pa je nemoguće govoriti o afričkoj muzici kao cjelini. Sjeverna Afrika mora se promatrati sasvim odvojeno. U tim krajevima islamske kulture prevladava kromatika, nasuprot heptatonici i pentatonici crnačke muzike. A. m. u pravom smislu jest muzika crnačkih stanovnika Afrike; njima valja dodati još neke grupe koje su, čini se, starije: Pigmeje ekvatorijalnih šuma, te Bušmane i Hotentote iz jugozapadne Afrike. Prema onome što se danas (istina još uvijek ograničeno) zna o afričkoj muzici (a zna se mnogo više nego prije 40—50 godina), ona ima svoje karakteristike u instrumentariju, načinu pjevanja i muzičkim postupcima kakvi se ne nalaze u sjevernoj Africi, a za te se karakteristike, barem u prošlosti, ne može ustanoviti da bi potjecale od muzičkih kultura drugih kontinenata. Prema tome, postoji autentična afrička muzika još od davnine, ona je živjela bogatim životom kroz mnoga stoljeća, dok su ti krajevi još bili izolirani od ostalog svijeta. Istina, u afričkoj muzici postoje pojave paralelne s nekim drugim muzičkim kulturama (višeglasje, pentatonika), ali je nemoguće zamislili da su stanovnici centralne Afrike poznavali npr. višeglasje evropskog razvijenog srednjeg vijeka, tj. oblik višeglasja kakav se u Africi njeguje čak i danas. Duboke razlike postoje i u samoj afričkoj muzici. Muzika Bušmana ima veoma malo srodnosti s muzikom Bantu ili s muzikom Somalijaca, ali se isto tako ne daju povući ni stroge granice između različitih muzičkih jezika afričkog kontinenta. Nesumnjivo je da su tragove ostavile velike kulture koje su se u toku historije razvile na afričkom tlu (Egipat, Kongo, Benin), a živi su i ostaci prastarog primitivizma. Zasad je od afričke muzike najbolje proučeno poglavlje instrumenata.
12
AFRIČKA MUZIKA — AFRO-AMERIČKA MUZIKA
SVIRAČ ROGA OD SLONOVE KOSTI. Kamerun
Ima crnaca koji su muzičari po zanimanju, ali su oni rijetko i jedini izvođači, jer kod svake svečane zgode muzicira čitava zajednica. Putnici i mornari koji su u prošlim stoljećima istraživali afrički kontinent jednoglasno ističu veliku ulogu što je muzika i ples igraju u životu stanovništva. Konstatacija mora da je zaista bila frapantna, jer se ponavlja u putopisima kroz više od 300 godina. Premda su ta prva zapažanja dosta naivna, ipak sadržavaju bitnu istinu koju potvrđuju današnja proučavanja. I danas se upotrebljavaju isti instrumenti, pjesme i plesovi izvode se na način kao nekad i vezani su uz iste svečanosti i obrede, radilo se o žetvi, lovu, zdravlju, plodnosti žena, smirivanju duhova pokojnika ili primanju mladih ljudi u zajednicu odraslih. Takvo kolektivno sudjelovanje u ritualu postoji i u drugim muzičkim kulturama, primitivnim i razvijenim, ali čini se da se nigdje kao u Africi nisu za te prigode stvorile tako složene i raz nolike vrste grupnog muziciranja. Mnogo se govori o slobodnom ritmu u afričkoj muzici, iako je on u stvari isto tako konstruiran i podvrgnut zakonu periodič nosti kao i drugdje. A. m. svakako dopušta mnogo slobode ritmičkoj improvizaciji, ali se improvizirani ritmovi uvijek odvijaju na podlozi jednog osnovnog ritma koji se izvodi na drugim instrumentima. Afrički je ritam svakako autonomniji od evropskih ritmova, on može biti i samostalan, bez sudjelovanja melodije ili harmonije. Nijansiranja i gradacije, koje Afričanin postiže na ritmičkim instrumentima, ostavljaju ponekad utisak da ritam ima melodijsko svojstvo. Ritam može, u neku ruku, biti i tema, koja se varira čistim ritmičkim sredstvima, ili neka vrsta lajtmotiva, koji se razrađuje simfonijsko-dramatski. Afrička poliritmija, odnosno ritmička polifonija zvuči evropskom uhu isprva kao ritmička anarhija, ali pažljivija analiza razotkriva upravo metronomsku tačnost i svakog zasebnog ritma i njihove cjeline. Ritmika je nesumnjivo vrlo naglašen element u afričkoj muzici, ali zapadnjaci prečesto crnački ritam povezuju prvenstveno s bučnim udaraljkama. Tačno jest da nigdje na svijetu nema toliko vrsta bubnjeva, ni instrumenata koji proizvode šumove. Postoje i čitavi orkestri sastavljeni od samih bubnjeva. Međutim, afrički Crnac svoju će ritmičku inventivnost isto tako ispoljiti u pjevanju i na instrumentu koji ne pripada grupi udaraljka. Pjevanje se obično odvija na način responzorija, solist (odn. skupina solista) izmjenjuje se sa zborom. Tu je moguć bezbroj kombinacija u kojima se očituje ne samo ritmička invencija nego i druga upadljiva crta u crnačkom muziciranju — neobično istančan smisao za timbar. U višeglasnom muziciranju paralelni pokreti glasova u jednom određenom intervalu povremeno se prekidaju prijelazom na drugi interval: tako se npr. slijed paralelnih kvarta prekida intervalom terce, ili se od usporednih terca prelazi na sekundu i si. S obzirom na velik broj takvih primjera može se zaključiti da se intervali mijenjaju radi njihova različitog timbra, pa se nameće asocijacija s današnjom evropskom muzikom, u kojoj se interval ili akord više ne opravdava svojom funkcijom nego svojim zvukom. Čini se da na traženju i iznalaženju raznolikog timbra počiva sva crnačka muzika, vokalna i instrumentalna. Gotovo kod svih afričkih naroda održali su se do danas veoma primitivni instrumenti. Takvi instrumenti posto;e uspo-
redo s instrumentima razvijenijih kultura, često veoma fine grac Između jednih i drugih postoje, u nevjerojatnom anahroni2 svi stupnjevi razvoja instrumenata, od najprimitivnijih do najrE jenijih. Bogatstvo instrumentarija gotovo je neiscrpno. S obzi na proširenost po čitavom kontinentu i upotrebu u svim vrst kulta i rituala, prvo mjesto pripada duhačkim instrumentima, 1 njevima i zvonima. Ima instrumenata koji proizvode gotovo podnošljivo jake zvukove, što izaziva osjećaj strave, a i ta koji imaju irealno nježan zvuk i jedva se čuju. Razlike u dinam: gradaciji mnogo su veće nego u evropskoj muzici. U skup sviranju izbor instrumenata ne vrši se po kriteriju karaktei boje zvuka. Stvaraju se najraznolikije kombinacije. O izl instrumenata odlučuju često njihovo magično značenje ili prig Tako se npr. neke vrste bubnjeva oglašuju samo u slučaju sr drugi se upotrebljavaju samo u vezi s plemenskim poglavii treći kao znak za uzbunu; neke je bubnjeve svakome dopuš vidjeti, drugi se pohranjuju na skrovitom mjestu; ima ih sviraju samo u određena godišnja doba, a i takvih koji šute j nama. Općenito se instrumenti sa žicama mnogo rjeđe pojav u kultskoj muzici nego udaraljke i duhački instrumenti. Idic su instrumenti: ksilofon (tipičan instrument afričkih Crnac mnoge njegove varijante (bundeve na njemu služe za rezonal katkad je tako velik da na njemu svira nekoliko osoba); zi (također vrlo tipičan afrički instrument), koja se sastoji od dr ploče ili sanduka, s nizom pričvršćenih metalnih ili drvenih zičaka, koji se trzaju; drvene klepetaljke, jedna vrsta sistn nazvana zvasamba, svakovrsne čegrtaljke, zvona od željeza, dr i zemljani bubnjevi i bubnjevi presvučeni kožom. Aerofon instrumenti: olifanti od slonove kosti, razni instrumenti iz flauta (uzdužna i poprečna flauta, nosna flauta, Panova fr klarineta, oboa i trompeta algaita, zummarah i dr. Kordofor instrumenti: običan luk (njem. Musikbogen, franc. are. musi razne varijante citare, harfe, lutnje i lire, te (manje prošii instrumenti koji se sviraju gudalom. U Africi se nailazi na muzičke forme koje su nalik na folkl forme drugih kontinenata: recitativ, oblik ronda, pjesma pratnje, zborni napjev, instrumentalni preludij i interludij, gramna muzika. Melodije se grade na pentatonskim nizov; ili na sedmotonskim slijedovima koji su za 'evropsko uho p nepravilni i ne poklapaju se ni s evropskim ljestvicama, ni s a skim modusima, ni s javanskim pelogom. U vokalnoj, i to isl čivo kultskoj muzici, često se susreću i kromatska mjesta. LIT.: E. Hornbostel, African Negro Music, Africa, 1928. — C. S Geist und Werden der Musikinstrumente, Berlin 1929. — E. M. Hornb Ethnology of African Sound Instruments, Africa, VI, 1933. — H. Wiesc't Die afrikanischen Trommeln und ihre ausserafrikanischen Beziehungen, ^ gart 1933. — P. R. Kirby, The Musical Instruments of the Native Rac South Africa, Oxford 1934. — M. Schneiđer, Geschichte der Mehrstimmij Berlin 1934. — D. H. Varky, African Native Music, London 1936 (II dodatak A. P. Merriam) Africa, XXI, 1951. — A. Schaeffner, Origine des in ments de musique, Pariš 1936. — M. Schneiđer, Uber die Verhreitung kanischer Chorformen, Zeitschrift fiir Ethnologie, 1937. — G. Barblan, Mu e strumenti musicali in Africa Orientale Italiana, Napoli 1941. — A. SchaeJ La Musique Noire d'Afrique, La Musique des origines a nos jours, Pariš — H. Hickmann, Afrikanische Musik, MGG, I, 1951. — A. Schaeffnei Decouverte de la musique noire, Le monde noir, Presence africaine, 195 Isti, Les Kissi, une societe noire, et ses instruments de musique, Pariš M. Schneiđer, Ist die vokale Mehrstimmigkcit eine Schopfung der Altra; AML, 1951. — A. Schaeffner, Timbales et longues trompettes, Bulleti lTnstitut Francais d'Afrique Noire, 1952. — A. M. Jones, African Rhy Africa, 1954. —J. Blacking, Some Notes on a Theorv of African Rhvthm, . nal of the African Music Societv, 1955. — G. Rouget, A propos de la forme les musiqucs de tradition orale, Les colloques de Wegimont, 1956. — B. 1 Music in Primitive Culture, Cambridge (SAD) 1957. — M. Schneiđer, P tive Music, The New Oxford Historv of Music, I, London 1957. —■ G. Ca, -Griaule i B. Galame, Introduction aTetude de la musique Africaine, RM, J. Blacking, Problems of Pitch, Pattern, and Harmonv in the Ocarina A of the Wenda, African music, 1959. — A. M. Jones, Studies in African M 1959- — A. P. Merriam, Characteristics of African Music, Journal of the I national Folk Music Council, 1959. — W. R. Baicom i M. J. Hersk Continuitv and Change in African Cultures, 1959. — G. Rouget, La > que d'Afrique Noire, Histoire de la Musique, I, Pariš 1960. — A. Schae Situation des musiciens dans trois societes africaines, Les colloques de \ mont, 1960. — G. Rouget, Un chromatisme africain, L'Homme, 1961. — R. 1 del, The Music of Central Africa, 1961. — A. Schaeffner, Africa, La Mi Enciclopedia Storica, I, 1966. B. A
AFRO-AMERIČKA MUZIKA, opći naziv za muzički fol crnačkog stanovništva Sjeverne i Južne Amerike, nastao sv vrsnim stapanjem elemenata afričke i evropske muzike. Za a -američku muziku karakteristični su manji vokalni oblici koj izvode često uz pratnju udaraljki (-> zvork song, -> balada, -> ritual, -> blues, -+ calypso i dr.). U njima su dominantna afr obilježja, kako u ritmičkom i melodičkom pogledu, tako i u nai muziciranja, kao što su kolektivna improvizacija, ostinati u pri i si. ( -*■ riff, -* break, -> hot) i intoniranje ( -> bending, -* c tone). Po ritmičko-metričkim značajkama razlikuju se dva afroameričke muzike. Prvi, karakterističan za muzički fol Latinske Amerike, temelji se na vertikalnoj polimetriji, a dr karakterističan za Sjevernu Ameriku, izgrađen je na poliritr
AFRO-AMERIČKA MUZIKA — AGOSTI A.-a. m. Latinske Amerike usko je povezana s plesovima koji su u komercijaliziranom obliku osvojili cijeli svijet. U okviru muzičkog folklora sjeveroameričkih crnaca nastali su prvi, au tentični oblici -s- jazza u kojima još prevladavaju afrički elementi. U daljem razvoju jazza sve su više zamjetljivi utjecaji evropske muzike, osobito rafinirana harmonija i instrumentacija. Do svoje vrsne sinteze latinsko-američke polimetrije i sjeverno-američke poliritmije došlo je u jazzu krajem četrdesetih godina XX st. u eri -> be-bopa pod nazivom Afro-Cuban jazz. M. Ke. AFZELIUS, Arvid August, švedski folklorist (Hornborga, 6. V 1785 — Enkoping, 25. IX 1871), pastor u Enkopingu, sakupljao švedske narodne pjesme. DJELA. Zbirke švedskih narodnih napjeva: Traditiomr af Svenska Folksdansar (sa O. Ahlstromom; 4 sv.), i8l4'—15; Svenska folkvisor (3 knj.; sa E. G. Geijerom), 1814—17 (novo izd. R. Bergstrom i L. Hoijer, 1880); Afsked af Svenska Folksharpan (sa E. Drakeom), 1848. LIT.: A. I. Arwidsson, Svenska fornsanger (3 knj.), Stockholm 1834—42. — W. Samuehson, Arvid August Afzelius och de svenska folkvisorna, Lasning for svenska folket, 1919.
AGAZZARI, Agostino, talijanski kompozitor i muzički teoretičar (Siena, 2. XII 1578 — 10. IV 1640). Vjerojatno učenik L. da Viadane; maestro di cappella u zavodima Collegium germanicum i u Seminario Romano u Rimu. Potkraj života dirigent zbora katedrale u Sieni. Član sienske akademije Degli Intronati. Agazzarijevo se stvaranje razvilo unutar specifične rimske škole monodijskog i koncertantnog stila, a ipak je usko povezano s tradicijama Palestrine. On je jedna od vodećih ličnosti novog smjera (stile murvo). U svom teoretskom djelu Del sonare sopra U basso, A. medu prvima prikazuje instrumentalnu i orkestralnu izvodilačku praksu svog vremena. Za označivanje bassa continua on predlaže upotrebu brojeva.
DJELA: pastorala Eumelio, 1606. — VOKALNA. Madrigali: I knj. (6-gl.), 1596 (II izd. 1600); II knj. (5-gl.), 1600 (IV izd. 1608) i III knj. (5-gl.), 1606 (III izd. 1613). Madrigaletti (3-gl.; 2 knj.), 1607(11 izd. I knj. 1615). — Misa za zbor (4 — 8 gl.) i b. c, 1614 (IV izd. 1627). Moteti i duhovni koncerti za zbor i b. c.: I knj. Sacrarum canlionum... (5 gl. — 8 gl.), 1602 (III izd. 1616); II knj. Sacrae laudes (4 gl. — 8 gl.), 1603 (III izd. 1615); III knj. Sacrarum cantionum... (5. gl. — 8 gl.), 1603 (III izd. 1616); IV knj. Sacrae cantiones (2 gl. — 3 gl.), 1606 (X izd. 1633); V knj. Sacrarum cantionum... (2 gl. — 4 gl.), 1607 (IV izd. 1613) i VI knj. Sacrae cantiones (1 gl. — 2 gl. i 4-gl.), 1615. Psalmi za zbor i b. c.: šest psalama (3 gl. —■ 4 gl.), 1609 (III izd. 1618); Psalmi ac Magni/icat (5-gl.), 1611 (II izd. 1615) i Psalmorum ac Magnificat... (8-gl.), 1611 (III izd. 1620;. Sertum roseum ex plantis Hiericho za zbor (1 gl.-4 gl.) i b. c, 1611 (III izd. 1614); Dialogici concentus... za zbor (6—8 gl.) i b. c, 1613 (III izd. 1618); Stille soavi di celeste aurora za zbor (3—5 gl.) i b. c, 1620; Eucharisticum melos za zbor (1—5 gl.) i b. c., 1625; Litaniae beatissimae Virginis za zbor (4—6 gl. i 8—gl.) i b. c, 1639; Musicum encomium Divini nominis za zbor (1—3 gl. i 5—gl.) i b. c, 1640. — TEORETSKA: Del sonare sopra U basso con tutti li stromenti, 1607; La mušica ecclesiastica..., 1638. NOVA IZD.: pojedine motete obj. K.Proske (Mušica divina), od 1853 dalje; A. Adrio, Die Anfange des geistlichen Konzerts, 1935; K. G. Fejlerer, 1936; A. Klaes. — Djelo Del sonare sopra il bassu.. obj. : M. Praetorius (prevedeno na njemački) ; Syntagma musicum, III, 1619; (novo izd. priredio E. Bernoulli, 1916); 0. Kinkeldev (Orgel und Klavier in der Musik des 16 Jahrhunderts) 1910; M. Schneider (odlomci), Die Anfange des Basso continuo, 1918; faksimil obj. u Bolletino Bibliografico Musicale, 1937. LIT.: M. Schneider, Die Anfange des Bc und seiner Bezifferung, Leipzig 1918. — A. A. Luciani, La mušica in Siena, Siena 1928.— Isti, Agostino Agazzari e l'Orchestrazione del Seicento, Mušica d'oggi, 1931. — A. Adrio, Agostino Agazzari, MGG, I, 1951. K. Ko.
AGELAJ iz Tegeje (grč. 'Ayiy.oi.oq), pobjednik u sviranju na kitari bez pjevanja, na osmim Pitijskim igrama, ■«- 554, na kojima su bila po prvi put uvedena muzička natjecanja. AGENDE (lat. agenda ono, što treba činiti), u rano kršćansko doba svi čini bogoslužja, a u srednjem vijeku misa i oficij, uključujući i njihove pjevane dijelove (npr. Agenda B. M. Virginis, Agenda mortuorum, u Zagrebačkoj metropolitanskoj knjižnici čuva se Agenda pontificalis, MR 165, iz XI st. s neumatski obrađenim antifonama, obrednom igrom Tractus stelle i drugim napjevima). Kod protestanata su a. bile ne samo zbirke propisa i uputa za vršenje liturgijskih obreda, nego i zbornici raznih crkvenopravnih odredaba. Kod katolika je sadržaj nekadašnjih agenda sačuvan u Ritualu (Obredniku). LIT.: H. Kretzschmar, Die musikalische Agende, Leipzig 1894. — K. Kniezvald, Hartwick gyori piispok Agenda pontificalisa, 1941. — Ch. Mahrenholz, Agende, MGG, I, 1951. A. Vi.
AGGHAZY, Karoly, madžarski pijanist i kompozitor (Budimpešta, 30. X 1855 — 8. X 1918). Studirao na Konzervatorijima u Budimpešti (I. Szekelv) i u Beču (A. Bruckner) te od 1875 kod F. Liszta i R. Volkmanna na novoosnovanoj Muzičkoj akademiji u Budimpešti. Koncertirao po Evropi kao solist i stalni pratilac violiniste J. Hubava. God. 1881—83 profesor klavira na Konzervatoriju u Budimpešti, zatim na Sternovu i Kullakovu konzervatoriju u Berlinu, a od 1889 ponovno na Konzervatoriju u Budimpešti. Bio je suosnivač (1882) i urednik tjednika Harmonia i suradnik časopisa Zenevildg. Komponirao je u stilu madžarske nacionalne romantičke škole sa primjesama francuskih utjecaja; najznačajnija su mu klavirska djela. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija; simf. pjesma Rakoczi, 1906; Andanle is Scherzo, 1878; Gydszhangok. — KOMORNA: gudački kvartet:
13
1892; klavirski kvintet, 1905. Za violinu i klavir: Puszta-Kldnge, koncertni duo (sa J. Hubavem), 1880; Abendstimmung, 1881; Fantaisie Tziganesoue (sa J. Hubayem), 1881. — KLAVIRSKA: Etude de concert; Fantasiestucke; Kleine Rhapsodien ; Moments caracteristiaues; Landlerstimmungen; Trois pieces intimes; Hosi dlagya; Magyar rondo; Munkdcsi nota; Soirees hongroises, 3 serije; Magyar haigulatok. Za dva klavira: Poemes hongrois (2 sv.) i Suite hongroise.— DRAMSKA. Opere: Marina, a korsćs Madonna (Marita, madona s vrčem), 1897 i Ravennai ndsz (Ravenska svadba). Pantomima A muveszet diadala (Trijumf umjetnosti). — VOKALNA: pet kvarteta za muške glasove; solo-pjesme. LIT.: Z. Justh, Agghazy Karolv, Magvar Salon, Budapest 1889, X. — L. Toldy, Agghazy Karoly, Zenei Szemle, Timisoara 1918, II, 9.
AGIR ZEJBEK, turski narodni ples iz Anatolije. Tempo je umjeren, a ritam 9/4; izvodi se uz pratnju narodnih gudačkih instrumenata. AGITATO (tal.), uzbuđeno. Javlja se u oznaci tempa, npr. uz allegro (allegro agitato). AGNELLI (Agnello), Salvatore, talijanski kompozitor (Palermo, 1817 — Marseille, 1874). Studirao muziku u Palermu i Napulju (N. A. Zingarelli, G. Donizetti). Pisao je opere za kazališta u Palermu i Napulju, od 1846 živio je u Marseilleu gdje je kom ponirao balete i crkvenu muziku. DJELA. DRAMSKA. Opere. I Due pedanti, 1837; I Dm gemelli, 1839; LaSentinella notturna, 1840; // Fantasma, 1842; La Jacauerie, 1849; Leonore des Medicis, 1855; Les Deux avares, 1860 i dr. Baleti. — VOKALNA: kantate L'Apotheose de Napoleon I er, 1856 i Cantata di Santa Rosalia] 2 mise; 3 litanije; 4 Tantum ergo; Stabat Mater; Miserere.
AGNESI PINOTTINI, Maria Teresa d', talijanski kompozitor (Milano, 17. X 1720 — 19. I 1795). Rođena u vrlo uglednoj obitelji, rano je započela umjetničkim radom. Bila je vrsna čembalistica. Na koncertima je često izvodila vlastite kompozicije. Njena sestra Maria Gaetana A. bila je poznati matematičar. DJELA: dva koncerta za čembalo i gudače; 2 sonate za čembalo. — Opere : Ciro in Armenia, 1753; Sofonisba, 1765; Insubria consolata, 1766; Nitocri, 1771 i // re pastore. — Airs divers pour le chant et la harpe.
AGNUS DEI (lat. Jaganjče božji), simboličko ime, kojim je sv. Ivan Krstitelj nazvao Isusa Krista. U ordinariju mise posljednji dio, a u komponiranim misama završni stavak. Sastoji se od tri zaziva: Agnus Dei, qui tollis peccata mundi, miserere nobis; Agnus Dei ... miserere nobis; Agnus Dei ... dona nobis pacem. Muzička struktura je obično AAA ili ABA. LIT.: B. Stablein, Agnus Dei, MGG, I, 1951.
AGOGE (grč. y£ vođenje, odvođenje), grčki izraz za manje promjene u tempu. U grčkoj ritmici nastaje onda, kad se npr. u istom vremenskom rasponu umjesto četvorodijelnosti javlja trodijelnost. Chronos protos (xpovo■ Akcent AGOGIKA (grč. avd>yr, vođenje, odvođenje), skupni naziv za različite modifikacije tempa, tj. produljeno ili skraćeno trajanje jednog tona ili više tonova ili akorda u nekoj frazi, motivu ili skupini; primjenjuju se kod interpretacije da bi se postigla veća izražajnost i reljefnost. A. se najčešće razvija paralelno s dinamikom: neznatno ubrzavanje tempa povezano je s postepenim pojačavanjem, i obrnuto, usporavanje sa slabljenjem jačine tona (naročito na završecima kod kadence sa zaostajalicama); ovo je prirodna a., koja se rijetko kada označuje u notama, dok se svi izuzetni slučajevi redovito ispisuju (npr. kada je crescendo povezan s usporavanjem, a diminuendo s ubrzavanjem tempa). Često se primjenjuje tzv. agogički zastoj; u zamahu gradacije tempo se potencirano zadržava, što pojačava napetost. — U toku muzičke historije agogička su se sredstva različito primjenjivala; veoma je važna njihova uloga u muzici romantike. U doba kasne romantike dopuštale su se pretjerane agogijske slobode, koje je suvremena muzika sa svojom oštrom motoričnom ritmikom svela na minimum. U novije vrijeme često se agogički postupci ispisuju konkretno u notnim vrijednostima (promjene takta unutar kontinuiranoga gibanja; »ispisani« ritardandi). — Pri iskorišćivanju agogičkih mogućnosti osobit je problem kako se interpret odnosi prema volji kompo zitora; pravu mjeru nalaze samo veoma muzikalni interpreti. LIT.: H. Riemann, Musikalische Dynamik und Agogik, Leipzig 1884. — H. Erpf, Agogik, MGG, I, 1951. B. Sč.
AGON (grč. drfcov borba, igra), natjecanje, bitan dio svečanosti starih Grka, osobito na Pitijskim igrama u Delfima. Natjecalo se najprije u -*• kitarodiji i ->■ aulodiji, a kasnije iu -> kitaristici i -> auletici. AGOSTI, Guido, talijanski pijanist (Forli, n. VIII 1901 —). Započeo je učiti klavir u Mantovi i već 1908 koncertirao. Studi-
14
AGOSTI — AGRICOLA
rao zatim u Bologni klavir na Konzervatoriju (B. Mugellini, F. Busoni; diplomirao 1914), a književnost i kompoziciju (G. Benvenuti) na Univerzitetu. Koncertira u svim zemljama Evrope, Sje verne i Južne Amerike. Uz to 1930—40 podučava klavir na Konzervatoriju u Veneciji i Milanu, od 1944 komornu muziku na Accademia di S. Cecilia u Rimu, kasnije na Konzervatoriju. Član mnogih međunarodnih ustanova (Accademia Chigiana u Sieni, komiteti za pijanistička natjecanja u Varšavi, Bruxellesu, Genfu, Berlinu i dr.). Komponira kraća djela za klavir, transkribira staru klavirsku muziku. Napisao Osservazioni intorno alla tecnica pianistica. Njegov učenik bio je V. Krpan. AGOSTINI, Ludovico, talijanski kompozitor (Ferrara, 1534 — 20. IX 1590), protonotar i kapelan na dvoru Alfonsa II d'Este i zborovoda katedrale u Ferrari. Komponirao je isključivo svjetovnu muziku za potrebe dvora. DJELA: Mušica sopra le rime bizzarre di A. Calmo (4-gl.), 1567. Madrigali (3 knj.): I (5-gl.), 1570; II (4-gl.), 1572 i III (6-gl.), 1582. Enigmi musicali (7;-gl., 8gl. i IO-gl.), 1571; Canones et Echo (6-gl.), 1572; Canzoni alla napolitana (5gl.), 1583; Le lagrime del peccatore (6-gl.), 1586.
AGOSTINI, Mezio, talijanski komopozitor, pijanist i dirigent (Fano, 12. VIII 1875 — 22. IV 1944). Studij klavira i kompozicije završio u Pesaru. Djelovao u različitim talijanskim gradovima; 1900—09 predavao harmoniju na muzičkoj školi u Pesaru. Tada je naslijedio E. Wolf-Ferrarija na dužnosti direktora muzičke škole u Veneciji. DJELA: simfonija; koncert za klavir i orkestar; 4 orkestralne suite. — Dva gudačka kvarteta; 2 klavirska trija; sonata za violinu i klavir; sonata za violon čelo i klavir. — Klavirske kompozicije. — Osam opera (11 cavaliere del sogno, 1897; La figlia del navarca, 1938). — Kantata A. Rossini; zborovi; solo-pjesme.
AGOSTINI, Paolo, talijanski kompozitor i orguljaš (Vallerano, Viterbo, oko 1583 — Rim, 3. X 1629). Učenik G. B. Nanina, dirigent u različitim rimskim crkvama (od 1626 crkve sv. Petra). Odličan kontrapunktičar. Najuspjelija mu je kompozicija osmeroglasni Agnus Dei u obliku kanona, objavljen u djelu Saggio di contrappunto fugato Padre Martinija. DJELA: sedam knjiga misa (4- gl.), I— VI, 1627 i VII, posth. 1630. Salmi alla Madonna (l-gl. do 3-gl.), 1619; mise, moteti, antifone i dr. u suvremenim zbirkama i u rukopisu. NOVA IZD.: neki moteti obj. u Mušica Divina I, 2 i I, 4. .^_
PYCKE
HE KME
CAOnUUTEHE 04 nAHMMf&HK CAyiUAMl|A
CJABJJUIHI KOHPPm JAE1MM 3A r/lATBDflfP.
■ K
0.
m U,
m u ttt
!,',!'*'
U'i .■ i
Ka 11
ftim <
i
i IM
U.* JI
it,',"
. nit.< iSt ,il
1 ,
* Ukrasi u muzici). AGRENJEV (Agrenev), Dimitrij Aleksandrovič (pse nim Slavjanski), ruski zborovoda (Moskva, 17. XII 183 Ruščuk, Bugarska, 23. VII 1908). Muziku učio u Italiji i T gradu gdje je najprije nastupao kao pjevač. Da bi propagirao i muziku, osnovao je zbor s kojim je već 60-tih godina propu zapadnu Evropu i SAD. Izvodio je većinom svoje virtuozne obi narodnih napjeva, koje nisu imale veće umjetničke vrijedno nisu odgovarale ni duhu ruske muzike. God. 1890 posjetit naše krajeve; njegovi koncerti probudili su veliko zanimanje naš muzički folklor, pa je na poticaj V. Klaića HGZ priredi iste godine u Zagrebu koncert narodnih napjeva (iz Kuh; zbornika) u umjetničkoj obradbi I. Zajca, V. Novaka, A. S i V. Klaića. LIT.: L. Kuba, D. A. Slavjanski a ruska narodna pisen, Zlata Praha, 18 V. Novak, Uspomene na vokalne koncerte u Hrvatskom Glazbenom Zs Zagreb 1890. — S. Đurić-Klajn, Ruski umetnički misionar XIX veka u slovenskim krajevima, Arti musices, I, 1969.
AGRICOLA (Ackermann), Alexander (često nazivan Alexander), kompozitor nizozemskog ili njemačkog podt (oko 1446 — Valladolid, 1506). Vjerojatno učenik Ockeghems 1474 angažiran u dvorskoj kapeli vojvode Sforza u Milanu 1476 petit vicaire katedrale u Cambraiju, od 1500 ehapela ehantre burgundske dvorske kapele Filipa Lijepoga u Bruxe! Sa dvorom putovao u dva navrata (1501 i 1505—06) u Španjo Jedan od vodećih majstora u generaciji Josquina Des Pres; sjedinjuje kasnoburgundsko nasljeđe Dufava s nizozemskim fonim načinom Ockeghema. Njegov stil karakterizira đv elegancija i melodijsko prožimanje polifoničkog tkiva lini široka daha često ekstatična izraza po čemu njegovu muziku 1 ređuju sa slikarstvom M. Grunewalda. DJELA. VOKALNA: 93 ehansona, pretežno 3-glasnih, nešto 4-gla jedna 6-glasna na francuske, talijanske i nizozemske tekstove. — CRKV sedam 4-gl. misa: In die pasce; In minen Zin; Je ne demande; Le serviteur, heur me bat; Primi toni; Secundi toni; dvije mise bez naslova za 3 i 4 glasa navedenih obj. Petrucci: Missae Alexandri Agricolae, 1504); 2 Creda za 4 oko 25 moteta sa 3—4 glasa. NOVA IZD.: tri moteta obj. R. J. van Maldeghem (Tresor musicale, 4 kompozicije obj. O. Gombosi {Jacob Obrecht, dodatak, 1925); 10 kon čija obj. H. Hewitt (Harmonice Musices Odbecaton A, 1946). LIT.: H. Kinzel, Der deutsche Musiker Alexander Agricola in weltlichen Werken (disertacija), Prag 1934. — P. Miiller, Alexander Ag Seine Missa In minen zin, chansonale Grundlagen und Analvse (diserl Marburg 1939. — Isti, Alexander Agricola, MGG, I, 1951. — E. R. L The Sacred Music of Alexander Agricola (disertacija), 3 sv., Ann Arbor, 19 Isti, The »German« Works of Alexander Agricola, MQ, 1960.
AGRICOLA, 1. Johann Friedrich, njemački orguljaš, ] pozitor i teoretičar (Dobitschen kraj Altenburga, 4. I 172 Berlin, 2. XII 1774). Studirao 1738—41 na Univerzitetu u 1 žigu i istodobno učio kod J. S. Bacha te 1741 u Berlinu k< Quantza i Ph. E. Bacha. Od 1750 dvorski kompozitor u Ber poslije smrti K. H. Grauna (1759) preuzeo vodstvo kraljevsk pele. Uz to mnogostrano aktivan kao pjevač (tenor), orgi čembalist i pedagog. Od 1749 javlja se i kao pisac, isprva pseudonimom Flavio Amicio Olibrio, sa dva pamfleta upi protiv F. W. Marpurga. 1765—72 redovito surađivao u NicoL časopisu Allgemeine Deutsche Bibliothek. U razdoblju rane kl; odnosno galantnog stila, A. pripada generaciji koja se distanc od njemačke kasnobarokne tradicije i gorljivo išla za novim alom »prirodne« muzike osjećaja. U operama i kantatama r vezuje se na Hassea i Grauna, u solo-pjesmama se drži n Prve berlinske škole, a u crkvenim kompozicijama još je djelo vezan na J. S. Bacha. Trajnije, historijsko značenje imaju 1 colini muzičko-teoretski radovi, napose njemačka obrada Tos traktata o pjevanju, kojemu je dodao vlastite, znalački formuli bilješke o glasovnoj fiziologiji, te rasprava o prednostima me! koja je u njegovo doba bila općenito prihvaćena. DJELA. INSTRUMENTALNA: uvertira; sonata za čembalo, suita Das Erdbeben za klavir, 1761; koralne obradbe za orgulje. — DRAM< intermezzo II filosofo convinto in amore, 1750. Opere: Cleofide, 1754;-Lani delusa, 1754; // tempio d'amore, 1755; Achille in Sciro, 1756; I Greci in ' 1772. Scenska muzika za Voltaireovu Semiramis. — VOKALNA. Svje
AGRICOLA — AHLE kantate: Triumphlied bei der Riickkehr Friedrichs II, 1763 i Les voeux de Berlin, i"70. Duhovne kantate i oratoriji: Traiterkantate, 1757; 21 Psalm, 1757; Die Auferslehung des Erlbsers, 1758; Auferstehung und Himmelfahrt; Lobet den Herrn; Die mit Tranen sden; Kundlich gross; Magnificat i dr.; pjesme i ode objavljene u zbirkama F. W. Birnstiela (_Oden mit Melodien, I 1753) i F. W. Marpurga (KritischHistorische Beitrage, I, 1755, Berlinische Oden und Lieder, I—II, 1756 —59, Neue Lieder, 1756 i Geistliche Lieder, 1758); više koncertnih arija. — SPISI: Schreiben eines reisenden Liebhabers, 1749; Schreiben an Herrn A., 1749; Anleitung zur Singekunst (prijevod i dopuna P. F. Tosijeve pjevačke škole Opinioni de' cantori antichi e moderni, 1723), 1757; dopune traktatu J. Adlunga Mušica mechanica organoedi, 1768; Beleuchtung von der Vrage von dem Vorzuge der Melodie vor der Harmonie, 1771 (u časopisu Magazin der Musik, II, 1786); Lsbensbeschreibung des Kapellmeisters Graun (predgovor zbirci Graunovih Duetti, Tercetti... u izdanju Kirnbergera, 1773); nekrolog J. S. Bacha (zajedno sa Ph. E. Bachom), obj. u L. Ch. Mizlerovu časopisu Musikalische Bibliothek, IV, 1754LIT.: H. Wucherpfennig J. Fr. Agricola (rukopisna disertacija), Berlin 1922. — Fr. Blume, Johann Friedrich Agricola, MGG, I, 1951.
2. Benedetta Emilia (rođena Molteni), talijanska pjevačica, sopran (Modena, 1722 — Berlin, 1780). Učila kod Porpore, Hassea i Salimbenija. Afirmirala se najprije u Italiji; 1742 prigodom otvaranja nove Berlinske opere nastupila u naslovnoj ulozi opere Cesare e Chopatra K. H. Grauna. God. 1751 udala se za J. F. Agricolu i do njegove smrti (1774) bila angažirana u Berlinu. Istakla se i kao oratorijska pjevačica. AGRICOLA, Martin (pravo ime Martin Šore), njemački humanist, muzički teoretičar i kompozitor (Schvviebus, 6. I 1486 — Magdeburg, 10. VI 1556). U mladim danima stupio u doticaj s Wittenberškim luteranskim krugom, sprijateljio se s Georgom Rhauom i oko 1519/20 nastanio u Magdeburgu, gdje je 1525 ili 1527 postao kantor protestantske latinske škole. Iako samouk, posve je svladao muzičku teoriju svojega doba. Za potrebe muzičke nastave u njemačkim protestantskim školama napisao je 3 teoretska djeL iznalazeći sam njemačke izraze za stručne pojmove; stvorio je na taj način njemačku muzičku terminologiju koja je dobrim dijelom još uvijek u upotrebi. Njegovi priručnici, popraćeni vrijednim, originalnim muzičkim primjerima (ima ih više od 200) proširili su se i izazvali mnoge imitacije. Kasnije, u vrijeme jačanja humanističkih tendencija, pisao je na latinskom. Kompozicije su mu oblikovane dijelom po uzoru na Josquinovu školu (moteti), a djelomice se oslanjaju na njemačku tradiciju.
DJELA. SPISI: Ein kurtz Deudsche Mušica, 1529 (III izd. kao Mušica choralis deudsch, 1533); Mušica instrumentalis deudsch (u pučkim stihovima), 1529 (posve prer. 1545); Mušica figuralis (s posebnim dodatkom Von den Proportionibus), 1532; Scholia in musicam planam Venceslai Philomatis de Nova Borno, ex variis musicorutn scriptis pro Magdeburgenis scholae tyronibus collecta (s dodatkom Libellas de octo tonorum regularium compositione), 1538; Rudimenta musices, 1539; Ein Sangbuchlein aller Sontags Evangelia..., 1541; Quaestiones vulgatiores in Musicam, 1543. — KOMPOZICIJE: 54 Instrumentische Gesenge odder exercitia, 1561 (štampano posthumno skupa sa traktatima Mušica choralis i Mušica figuralis pod naslovom Duo libri musices). — Hymni aliauot sacri, 1552; Melodiae scholasticae, 1557; moteti, himne i crkvene pjesme u rukopisu ili u zbirkama XVI st. (3 koralne obradbe u Rhauovoj zbirci Neue deutsche geistliche Gesdnge, 1544).
NOVA IZD.: Mušica instrumentalis, obj., dijelom u faksimilu, R. Eitner (PGM, XX, 1896): Božičnu pjesmu i Instrumentische Gesdnge obj. H. Funck (1931 i 1933); 3 koralne obradbe obj. J. Wolf (DDT, 34, 1908). LIT.: B. Engelke, Musikalisches aus unseres Herrgotts Kanzlei, Magdeburg 1914—15. — E. Valentin, Alt-Magdeburger Musikschriften, Magdeburg 1932. — Isti, Musikgeschichte Magdeburgs, Magdeburger Geschichtsblatter, 1933- — H. Funck, Martin Agricola, Wolfenbiittel 1933. — B. Engelke, Martinus Agricola, MGG, I, 1951.
AGTHE, Karl Christian, njemački kompozitor (Hettstedt, 16. I 1762 — Ballenstedt, 27. XI 1797). Već sa 14 godina bio direktor kazališne družine u Revalu koju je vodio do 1782. Tada je postao dvorski orguljaš u Ballenstedtu. Njegov sin Wilhelm Johann Albrecht A. (1790—1873) bi° je pijanist i nastavnik muzike u raznim njemačkim gradovima (njegov je učenik bio i Th. Kullak). DJELA: simfonije; plesovi za orkestar. —Pet sonata za klavir; sonata za klavir četvororučno. — Singspieli Martin Velten, 1778; Aconcius undCydippe, 1780; Das Milchmadchen, 1780; Erzvin und Elmire, oko 1785 i Der Spiegelritter, 1795. Balet Philemon und Bauds. — Dvije knjige pjesama, 1782 i 1784. LIT.: K. A. Reichard, Gothaisches Taschenbuch fiir die Schaubuhne auf die Jahre 1775—1800, Gotha s. a. — O. Trube, Das Hoftheater in Ballenstedt, Dessau 1925.
AGUADO Y GARCIA, Dionisio, španjolski gitarist (Madrid, 8. IV 1784 — 20. XII 1849). Jedan od najvećih španjolskih gitarista, 1825—38 živio je u Parizu cijenjen i od najvećih suvremenih muzičara (Rossini, Bellini, Paganini). Po povratku u Madrid postigao je veliki ugled kao pedagog. A. je komponirao niz kraćih djela za gitaru i objavio priručnik Coleccion de estudios para la guitarra (1820) i školu za gitaru Metodo de guitarra (1825) koja je zadržala svoju vrijednost do danas. Unaprijedio je tehniku sviranja na gitari i time je mnogo pridonio daljnjem razvoju španjolske gitaristike. \ T OVA IZD.: Metodo de guitarra obj. u nakladi Schott, 1926; 24 etide i 10 studija obj. F. Worsching, 1929. LIT.: E. Pujol, La guitarra y su Historia, Buenos Aires 1930. — G. Chase, La Mušica de Espafia, Buenos Aires 1943. — 5. Kastner, Dionisio Aguado, MGG, I, 1951.
AGUILAR, Emanuel Abraham, pijanist i kompozitor španjolskog podrijetla (Clapham kraj Londona, 23. VIII 1824 — London, 18. II 1904). Poznati učitelj klavira u Londonu.
15
DJELA. ORKESTRALNA: tri simfonije; 2 uvertire; allegro za klavir i orkestar. — KOMORNA: dva gudačka kvarteta; 3 klavirska trija; klavirski kvartet; sekstet za klavir i duhače; septet za klavir, duhače i gudače. —■ Dvije opere: Wave King, 1855 i The Bridal Wreath, 1863. — Tri kantate.
AGUILERA DE HEREDIA, Sebastian, španjolski orguljaš i kompozitor (Huesca, Aragonija, oko 1570 —?). O njegovu se životu znade vrlo malo; zarana postao orguljaš: 1585—1603 u katedrali grada Huesca (Aragonija), kasnije dugo godina pertionarius et organis praeceptor katedrale u Saragosi. Njegovo jedino štampano djelo, zbirka Canticum Beatissimae Virginis Deiparae Mariae octo modis seu tonu compositum, quaternisque vocibus, quinis, senis et octonis concionandum (Saragossa 1618), uz ostale vokalne forme sadržava po 4 Magnificata za 4, 5, 6 i 8 glasova, komponiranih u svakom od 8 starocrkvenih tonaliteta; tu su virtuoznom tehnikom obrađene melodije gregorijanskog korala (vješta upotreba disonance, »falsas«). U centralnoj biblioteci Barcelone sačuvani su u rukopisu četvoroglasni psalmi, De profundis iPange lingua, a u samostanu Escorial 14 kompozicija za orgulje. Osobito su važna orguljska djela koja se odlikuju dubinom sadržaja, izbjegavanjem vanjskog sjaja i majstorskom tehnikom. NOVA IZD.: četrnaest kompozicija obj. F. Pedrell (Antologia de organistas Espanoles, I, 1908); 10 kompozicija obj. L. Villalba (Antologia de organistas cldsicos espanoles, 1914); Ensaladu obj. J. Bonnet (Historical Organ-Recitals, VI, Old Spanish Masters, 1940); četvoroglasni Magnificat M. H. Eslava (Lird Sacro-Hispana, II, 1869). LIT.: H. Anglis, Orgelmusik der Schola Hispanica vom XV—XVII. Jahrhundert, Peter-Wagner-Festschrift, Leipzig 1920. — Isti, La mušica en Espana, Barcelona 1934. — G. Frotscher, Geschichte des Orgelspiels und der Orgelkomposition (2 sv.), Berlin 1935. — 5. Kastner, Contribucion al estudio de la mušica espafiola y portuguesa, Lissabon 1941. — Isti, Sebastian Aguilera de Heredia, MGG, I, 1951.
AGUIRRE, Julian, argentinski kompozitor i pijanist (Buenos Aires, 28. I 1868 — 13. VIII 1924). Studirao klavir i kompoziciju na Konzervatoriju u Madridu. Profesor na Konzervatoriju u Buenos Airesu. Na njegovo stvaranje utjecala je u početku španjolska, a kasnije francuska muzika. Proučavao argentinsku pučku muziku, a bavio se i muzičkom kritikom. Komponirao je gotovo isključivo za klavir (više od 60 opusa). DJELA: sonata za violinu i klavir; sonata za violončelo i klavir; Rapsodia argentina za violinu i klavir. —■ Klavirske kompozicije: Aires criollos; Aires populares; Tristes argentinos; Zamba; Gato; Huella; Aires nadonales; mazurke i dr. —■ Zborovi; solo-pjesme. ■— Priredio za klavir zbirku narodnih pjesama Aires nadonales argentinos (4 sv). LIT.: J. F. Giacobbe, Julian Aguirre, Buenos Aires 1945.
AGUJARI (Aguiari, Ajugari), Lucrezia, talijanska pjevačica, sopran (Ferrara, 1743 ili 1746 — Parma, 18. V 1783). Poznata pod nadimkom La Bastardina ili La Bastardella. Prvi put javno pjevala 1764 u Firenci. Nastupala je na opernim pozornicama Milana, Firence i drugih talijanskih gradova, gostovala u Londonu. Njezin glas, izvanredno velikoga opsega, dopirao je do c 4. Za boravka u Italiji W. A. Mozart se oduševio njenim pjevanjem. LIT.: N. Bennati, Musicisti ferraresi..., Atti della Deputazione ferrarese di storia patria, 1901. —G. Bdrblan i A. della Corte (redakcija), Mozart, in Italia. I viaggi e le lettere, Milano 1956.
AHACEL, Matija, književnik (Gorenče, Št. Jakob v Rožu, 24. II 1779 — Celovec, 23. IX 1845), izdavač i nakladnik slovenske svjetovne pjesmarice s melodijama. Inicijativu za ovu zbirku dao mu je A. M. Slomšek; upotrebljavala se pri pouci jezika u celovečkoj bogosloviji, a odigrala je značajnu ulogu i u narodnom buđenju koruških Slovenaca. Zbirka sadržava pjesme predstavnika dviju generacija Korošaca i Štajeraca (M. Andreaš, U. Jarnik, Urek, Strašek, J. Vodovnik, L. Volkmer, J. Lipold, A. M. Slomšek, M. Vodušek, Krumpak, V. Orožen, F. Globočnik, J. Hašnik i Sevšek), a imala je, svojim moralizatorskim tekstovima, potisnuti tzv. »kosmate« pjesme. Osobito su bile popularne napitnice u narodnom duhu. A. je podupirao i orguljašku školu u Celovcu. DJELA: Pesmi po Koroikim ino Štajarskim znane, 1833 i 1838 (III izd. 1852, gajicom, s dodacima tekstova i melodija A. M. Slomšeka, V. Orožena i J. Vodovnika). LIT.: F. Rakuša, Slovensko petje v preteklih dobah, Ljubljana 1890, str. 49—51. — F. Kidrič, Nekaj o Ahacelovih »Pesmih", Časopis za zgodovino in narodopisje, 1924. D. Co.
AHLE, 1. Johann Rudolf, njemački kompozitor (Miihlhausen, 24. XII 1625 •— 9. VII 1673). Studirao teologiju u Erfurtu; zarana stekao glas kao vrstan orguljaš. God. 1646 postaje kantor škole i crkve St. Andrea u Erfurtu, a 1654 orguljaš crkve Divi Blasii u Miihlhausenu. Ahleova crkvena muzika pripada dijelom vrsti blistavo-šarenog duhovnog koncerta, a dijelom vrsti arije nalik na pjesmu (s ritornellom, instrumentalnim uvodom). Njegova djela, pisana pretežno u homofonom slogu, odaju izrazit lirski talent, solidno tehničko znanje i sklonost slobodnom oblikovanju. DJELA. INSTRUMENTALNA: Dreifaches Zehn allerhand Sinfonien, Paduanen, Balletten, Allemanden... (komorne sonate za 3—5 instrumenata), 1654; 64 kompozicije za orgulje (koralne obradbe, tokate, preludiji i fuge). — VOKALNA: Geistliche Dialoge... za 2—-4 glasa i b.c, 1684; Thiiringischer Lustgarten...
16
AHLE — AIMON
(4 knj.) duhovni koncerti za i—20 glasova, instrumente i b.c, 1657—58, 1663 i 1665; Fried-, Freud-, und Jubelgeschrei... za 15, 20, 24 i više glasova i b.c, 1650; Neuer geistlicher Arien... (4 knj.) za 1—5 glasova i b.c. s ritornellima za 4 viole, 1660—62; Neue geistliche... Andachten... (5 knj.) za 1—4 glasa, b.c. i instrumentalnu pratnju, 1662—69; Neuverfassete Chormusik..., 14 duhovnih moteta za 5—8 i 10 glasova i b.c, 1668; Psalam 138 za 3 glasa 5 instrumenata, zbor i b. c. — Compendium pro Tenellis, 1648 (1690 izdao njegov sin J. G. Ahle pod naslovom Deutsche kurze und deutliche Anleitung sur... Singekunst). NOVA IZD.: četrnaest stavaka obj. C. von Winterfeld (_Der evangelische Kirchengesang, II, 1845); tokatu za orgulje obj. A. G. Ritter (Zur Geschichte des Orgelspiels, 1884); izabrana vokalna djela J. Wolf (DDT, 1901); 2 korala za or gulje obj. G. Frotscher (Das Erbe deutscher Musik, 9); 2 stavka obj. K. Ameln, Chr. Mahrenholz i W. Thomas (Handbuch der deutschen evangelischen Kirchenmusik, 1935); Božični koncert obj. A. Adrio, 1948. LIT.: J. Wolf, Johann Rudolf Ahle, Eine bio-bibliographische Skizze, SBIMG, 1900—91. — A. Adrio, Johan Rudolf Ahle, MGG, 1, 1951.
je Universal-Edition u Beču. A. je objavio rana djela R. Stra i M. Regera. AIBLINGER, Johann Kaspar, njemački kompozitor (^ serburg na Innu, 23. II 1779 — Miinchen, 6. V 1867). Učeni Schletta i kasnije S. Mayra u Italiji, dirigent u Vicenzi(i804— Veneciji i Milanu. God. 1819 maestro Talijanske opere u Miini nu, odakle je 1823 prešao u Dvorsku operu. Po nalogu bavarskog lja Ludvviga sakupljao u Italiji (1833) djela starih majstora. C 1837 napustio operu i do 1864 vodio crkveni zbor Svih sveti Miinchenu. A. je izraziti lirik. Njegove crkvene kompozi odlikuju se zrelim simfonijskim stilom i odličnim vokalnim s kom te se neke od njih izvode i danas.
2. Johann Georg, njemački muzički pisac i kompozitor (Mtihlhausen, Thiiringen, kršten 12. VI 1651 — 2. XII 1706). Učenik i nasljednik svog oca J. R. Ahlea, kao orguljaš crkve Divi Blasii u Miilhausenu, neposredan prethodnik J. S. Bacha. Istakao se i kao pjesnik (dobio od Leopolda I titulu poeta laureatus).
DJELA. DRAMSKA: opere La burla fortunata (I due prigiomri), i Rodrigo e Ximene, 1821. Baleti La spada di Kennet; Bianca i / Titani, 18 19. — Pjesme. — CRKVENA: mise; litanije; rekvijemi; psalmi; ofert LIT.: P. Hb'tzl, Zum Gedachtnis Aiblingers, Miinchen 1867. —L.Schii mair, Aus Aiblingers italienischem Briefwechsel, KMJB, 1911. — B. A. Wai Zum 50. Todestag Aiblingers, Mušica sacra, 1917. — F. X. Witt, Ein vei sener Komponist, Ausgewahlte Aufsatze (priredio K. J. Fellerer), Koln 193 0. Ursprung, Johann Kaspar Aiblinger, MGG, I, 1951.
DJELA. INSTRUMENTALNA : Instrumentalische Fruhlingsmusik (2 knj.), 1675—76; Unstrutische Thalia (20 4-gl. kompozicija za violinu), 1679; Anmutiges Zehn 4-stimmige Violdigambenspiele, 1681; Unstrutische Terpsichore (plesne kompozicije). — VOKALNA: Unstrutische Clio oder musikalische Maienlust... (4 knj.; s historijsko-teoretskim razlaganjem), 1676—78; Unstrutische Melpomene... Polyhymnia,... Urania (4-gl. prigodne pjesme), 1678—79. — CRKVENA : Neues Zehn geistlicher Andachten za 1—2 glasa, instrumente i b.c, 1671; Nun danket alte Gon, ... za 4-gl., instrumente, 7-gl. zbor i b.c, 1682. — SPISI: Unstrutinne oder musikalische Gartenlust..., 1687; Musikalisches Fruhlings-, Sommer-, Herbst- und Wintergesprdch, 1695—1701 (vrsta škole za kompoziciju u 4 dijela). — Priredio za štampu III i IV izd. djela svoga oca Anleitung zur Singekunst, 1690 i 1704. LIT.: R. Jordan, Aus der Geschichte der Musik in Miihlhausen, Schulprogramm, Miihlhausen 1906. — A. Adrio, Johann Georg Ahle, MGG, I, 1951.
AHLGRIMM, Isolde, austrijska umjetnica na čembalu (Beč, 31. VII 1914—). Diplomirala 1934 klavir na Bečkoj muzičkoj akademiji. Na priredbama Konzerte ftir Kenner und Liebhaber, koje je 1937 organizirala sa svojim mužem E. Fialom, izvodila kompozicije majstora XVII i XVIII st. na originalnim instrumentima. God. 1945—49 predavala čembalo na Državnoj akademiji u Beču. Istaknuta interpretkinja djela J. S. Bacha i W. A. Mozarta. DJELA. Studije i komentari uz djela J. S. Bacha koja je snimila na gramo fonskim pločama: Bach und die Rhetorik; Die Kunst der Fuge; Bach's letztes Cembalo-Werk ; 3 Variationen-Werke Bachs, mit besonderer Beriicksuchtigung der Ornamentik; Uber Druck und Verlag der Kompositionen Bachs; Bach und die temperierte Stimmung; Eiti Schattenriss von Bach; Der Gesellschaftstanz zur Zeit Bachs i dr.
AHLSTRĆJM, Jacob Niclas, švedski kompozitor, orguljaš i dirigent (Wisby, 5. VI 1805 — Stockholm, 14. V 1857). God. 1832—42 nastavnik muzike i orguljaš u Vasterasu, zatim kaza lišni dirigent i orguljaš u Stockholmu.
DJELA: klavirski koncert. — Kompozicije za klavir. — Opere: Alfred Veliki, 1840 i Abu Hasan (nedovršena); scenska muzika. — Objavio zbirke Valda svenska folksanger, folksdanser och folklekar (sa P. C. Bonnanom), 1845; Kupletter sjungna a Stockholms Teatrar (sa J. W. Sodermanom), 1839. LIT.: E. Sundstrom, Jacob Niclas Ahlstrom, biografisk skiss, Svensk Tidskrift for Musikforskning, 1939.
AHLSTROM, Olof, švedski orguljaš i kompozitor (Vardinge, Sordermanland, 14. VIII 1756 — Stockholm, 11. VIII 1835). Jedan od prvih studenata Muzičke akademije u Stockholmu (F. Zellbell). Od 1777 do kraja života crkveni orguljaš u Stockholmu. 1779 naslijedio Odberga, utemeljitelja švedskog muzičkog štamparstva, i nastavio njegov rad na izdavanju kompozicija i muzičkih publikacija švedskih i stranih autora. DJELA: sedam sonata za violinu i klavir, 1783—84. — Sonate, sonatine i dr. za klavir. — Opera Frigga, 1787; scenska muzika. — Oko 200 solo-pjesama. — Izdao: Traditioner af svenska folkdansar (sa A. Afzeliusom; 4 sv.), 1814—15; zbirka crkvenih zbornih pjesama, 1832. Izdavao periodičke publikacije Musikaliskt Tidsfordrif (klavirske kompozicije, pjesme i ulomci iz opera aranžirani za klavir), 1789—1835 i Skaldestycken satte i Musik (švedske pjesme), 1794—1823. LIT.: A. Afzelius, Tonsiaren Olof Ahlstroms minne, Stockholm 1867. — J. M. Rose'n, Natra minnesblad, II, Stockholm 1877. —■ B. v. Beskow, Minnesbilder, Stockholm 1886. — E. Akerberg, Musiklifvet inom Par Bricole 1779— 1890, Stockholm 1910. — T. Norlind, Olof Ahlstrom och sallskapsvisan pa Anna Maria Lenngrens tid, Svensk Tidskrift for Musikforskning, 1926. — A. Wiberg, Olof Ahlstroms musiktrvckeri, ibid., 1949. — Isti, Striden om Olof Ahlstroms musiktrvckeriprivilegium, ibid., 1952. — Isti, Den svenska musikhandelns historia, Stockholm 1955.
AHNA, Heinrich Karl Hermann de, austrijski violinist (Beč, 22. VI 1835 —Berlin, 1. XI 1892). Učio kod J. Mavsedera u Beču i M. Mildnera na Konzervatoriju u Pragu. Koncertira već u dvanaestoj godini u Beču i Londonu, a nakon 1859 na turnejama po Njemačkoj i Nizozemskoj; od 1862 živio je stalno u Berlinu (1868 koncertni majstor, 1869 profesor na konzervatoriju). Odličan komorni muzičar, medu ostalim svirao i u kvartetu J. Joachima. Njegova sestra Eleonore (1838—1865) bila je vrlo cijenjena pjevačica (mezzosopran) na Kraljevskoj operi u Berlinu. AIBL, Josef, muzička naklada, osnovana 1824 u Miinchenu. God. 1836—84 vlasnik je bio Eduard Spitzweg, a zatim njegovi sinovi Eugen i Otto. Nakon što su nakladom upravljali nakladnici Falter & Sohn (1888) i Alfred Lauterer (1892) nakladu A. preuzeo
AICH, Arnt von, njemački štampar (? — Koln, 1530) njegovoj tiskari u Kolnu objavljena je vjerojatno 1510 zbirka 75 četvoroglasnih njemačkih crkvenih pjesama, poznata Lieđerbuch des Arnt von Aich. To je jedna od najstarijih štampa zbirki s njemačkim tekstom. Pjesme su objavljene anonimne nekima su autori P. Hofhaimer, Adam von Fulda, H. Isaac. Novo izdanje zbirke priredili su E. Bernouilli i H. J. Moser (19 LIT.: K. Gudeioill, Arnt von Aich, MGG, I, 1951.
AICHINGER, Gregor, njemački kompozitor i orguljaš (. gensburg, 1564 — Augsburg, 21. II 1628). Učio kod O. di L; u Miinchenu i G. Gabrielija u Veneciji (1584—87). Putovao u navrata u Rim na usavršavanje. Od 1584 u službi Jakoba Fugg kao orguljaš i dirigent dvorskog orkestra. Aichingerovo muzi djelo nastaje u doba muzičkih previranja na prijelazu u XVII Pod utjecajem studija u Italiji usvaja izražajna sredstva n monodije, ali zadržava i značajke starog polifonog stila. U tehi vokalnog stavka povodio se za venecijanskom školom, primjer jući višezborni slog. U Rimu dobiva poticaj za komponin dramatsko-oratorijske muzike i marijanskih pjesama (po uz na canzonette). Najvrednija su mu crkvena djela. Historijsku \ nost imaju kompozicije u kojima, prvi put u Njemačkoj, upoi bljava generalbas po uzoru na talijanske duhovne koncerte. DJELA. Sacrae cantiones: I knj. (4—10 glasova) 1590; II knj. (4—6 glase 1595 i III knj. (5—8 glasova), 1597; Tricinia Mariana (3—4 glasova), 1598; Oa lactissima(3—4glasova), 1600; Divinae laudes (3-gl.), I knj., 1603 (II izd. 1 i II knj., 1608; Girlanda di Canzonette spirituali (3-gl.), 1603; Liturgica sive S Officia ad omnes dies Festos Magnae Dei Alatris (4-gl.), 1603 ; Vespertinum Virt canticum sive Magnificat($-g\.), 1603; Lacrymae D. Virginis et Joannis.. .(5—6 sova), 1604; Miserere(S—12 glasova), 1605; Fasciculus sacrarum harmoniarum gl.), 1606 (II izd. 1609); Cantiones Ecclesiasticae... cum basso generali et conl (3—4 glasova), 1607; Virginalia: Laudesaeternae Virginis Mariae(5-g\.), 1607; tera pars Huius operis... una cum basso generali seu partitura adorganum (2—'5 gli va),i6o9; Sacrae Dei Laudes (2—8 glasova; 2 sv.), 1609; Teutsche Gesenglein.. istlichen Liedern(3-g\.), 1609; Zwey Klaglieder vom Todund letzten Gericht (41613; Officium pro defunetis... cum basso continuo seu generali (4—5 glaso 1615; Triplex Liturgiarum Fasciculus... cum basso continuo seu generali (3 mise; 4glasova), 1616; Encomium verbo incarnato za4 glasa i b. c, 1617; Officium At Custodis... za4 glasa i b.c, 1617; Quercus Dodonaea... (duhovni koncerti) za 2 glasa i b.c, I knj., 1617 i II knj., 1619; Corolla eucharistica... (duhovni koncerti 2—3 glasa i b.c, 1621; Flores mušici (duhovni koncerti) za 5—6 glasova i b.c, i< U tim se djelima nalaze i neke Aichingerove instrumentalne kompozicije. NOVA IZD.: sveukupna djela obj. Th. Kroyer (DTB,X); 2 stavka ob Commer (Mušica sacra, XVI i XXVIII); 20 stavaka i nekoliko moteta obj Proske, (Mušica Divina, I, 1855—69); 1 stavak obj. F. Jode (Chorbuch, V, 19 LIT.: Th. Kroyer, Gregor Aichingers Leben und Werke. Mit neuen E tragen zur Mg. Ingolstadts und Augsburgs, DTB X, I, 1909. — A. Sperl i Aichinger, Die Aichinger, Chronik eines baverischen Biirgerhauses 1240—19 1, 1909. — E. F. Schmid, Gregor Aichinger, MGG, I, 1951.
AIDA-TRUBLJA (franc. trompette the'baine, njem. Aidatrc pete), uzdužna trublja sa jednim ventilom, oštra i blistava zvu koju je 1870 dao konstruirati G. Verdi za svoju operu Aida. U] trebljava se obično u dvije veličine (in As i in H), a na njoj se me izvesti ovi tonovi (u C-duru): g 1, c2, d2, e2, f2, g2. AIMERIC DE PEGUILHAN (Peguillam), francuski t badur (Toulouse, druga polovina XII st. — ?, prva polov: XIII st.). Profesionalni pjesnik i pjevač u službi na različit dvorovima, djelovao je najprije u Toulousei, zatim u Kataloi i Aragonu te u sjevernoj Italiji. Od njegova bogatog stvaralaši sačuvane sa 54 pjesme i 6 napjeva. NOVA IZD.: sve sačuvane tekstove (s prijevodom na engleski) obj. W. Shepard i F. M. Chambers, 1950; sve sačuvane napjeve obj. Fr. Gennn Der musikalische Nachlass des Troubadours, Summa Musicae Medii Aevi, 1 1938. Pojedinačne melodije obj. U. Sesini, Studi Medievali, nuova serie XI XV, 1932—42; H. Angles, La mušica a Catalunya fins al segle XIII, 19 Fr. Gennrich, Das Musikvjerk, 1935.
AIMO -> Haym, Niccolo Francesco
AIMON, Pamphile-Lćopold-Fransois, francuski komj zitor i muzički pisac (L'Isle kraj Avignona, 4. IX 1779 — Pai 4. II 1866). Učenik svojeg oca, violončelista Esprita, dirigira ^
AIMON — AKADEMIJA
17
kao sedamnaestogod/šnjak u kazalištu u Marseilleu. Od 1822 dirigent u pariškom Theatre Franfais. Kasnije se bavio podučavanjem.
instrumentalnih stavaka, u kojima prevladava melodijski element a ne može ih se pobliže okarakterizirati (npr. u suitama J. S. Bacha i G. F. Handela).
DJELA: simfonije. — Komorna muzika. — Sedam opera: Les Jeux floraux, 1818; Michel et Christine, 1821; komična opera La Fee Urgele, 1821; Les Sybarites de Florence (kazališni pasticcio, u kojemu se okoristio i muzikom drugih autora), 1831 i dr. Scenska muzika. — SPISI: Connaissances preliminaires del'harmonie, 1813 (II izd. 1839); Sphiire harmonique, 1827; Abecedaire musical, 1831 (XI izd.
LIT.: Th. Gćrold L'Art du chant en France au XVIIeme siecle, Strasbourgi92l.—P. Warlock\P. Wilstm, The English Ayres, 1598—1612, Oxford 1932. — G. Bontoux, Chanson en Angleterre au temps d'Elisabeth, Pariš 1936. P. Alderman A. Boesset and the air de cour (disertacija), Los Angeles 1946. B. Pattison, Music and Poetry in the English Renaissance, London 1948. — E. H. Meyer, Air, MGG, I, 1951. I. Ać.
1866).
AIR (franc. i engl.), općenito, naziv za melodiju ili pjesmu. U užem smislu, metrički jasna, periodički jednostavna pjesma ili instrumentalna kompozicija, raširena, prvotno u Francuskoj i Engleskoj, od II polovice XVI st. do XVIII st. uključivo. U Francuskoj se najprije njeguje kao višeglasna svjetovna pjesma u stilu chansona; građena je pretežno homofono s istaknutom melodikom gornjega glasa i srodna talijanskim višeglasnim, svjetovnim vokalnim oblicima tog vremena. U tom obliku javlja se a. od druge polovice XVI st. do ranog XVII st. u mnogobrojnim zbirkama francuskog izdavača Ballarda i dr. (Vingt-quatrieme Uvre d'airs et chansons a 4 parties, 1569; Airs mis en musique d quatre parties par F. M. Caietain, 1578; Airs mis en musique a 4, 5 parties de plusiers autheurs, 1595 itd.). Međutim, u toku XVII st. proširio se a. u obliku jednoglasne pjesme s instrumentalnom pratnjom, obično na lutnji, najčešće nazivan air de cour. Taj se oblik razvio u dvije varijante: umjetnički dotjeraniji air serieux, oblikovan često u slobodnom recitativnom stilu, i pučki jednostavan, strofni air a boire, često plesna karaktera. Na početku XVII st. izrađuju se i instrumentalne transkripcije aira za lutnju (Airs de Cour des differents autheurs mis en tablature de Luth par G. Bataille, 1612) ali kasnije su ih posve istisnuli vokalni jednoglasni (rijetko i dvoglasni) airs s pratnjom koji su se sve do u XVIII st. u nepreglednom broju komponirali i štampali (kod Ballarda su izlazili mjesečno svesci aira, kao npr. Recueil d'airs pour l'ane'e 1695... pour le mois de Janvier itd.). Najplodniji kompozitori aira su P. Guedron, G. Bataille, A. Boesset, N. Lambert, J. de Cambefort, Ch. Tessier, a ostavio ih je i Rameau. — U toku XVII i XVIII st. a. se javlja i u okviru ballet de cour a kao epizodni dio (couplet) a rado se umeće i u francusku baletnu operu (Lully, Rameau) kao orkestralni stavak, s različitim karakterističnim pridjevima: air tendre, a. infernal, a. majestueux i si., katkad i s uputama za plesače, ali inače nevezan na posebni plesni tip. U francusku operu toga doba ulazi kao air de cour u obliku kraće dvodijelne pjesme s pratnjom (ponekad i u trodijelnoj formi Da capo). U Engleskoj se a. pojavljuje potkraj XVI st. i ostaje decenijima najpopularniji oblik pjesme. Ime (također i Ayr, Ayre) i oblik preuzeti su od Francuza, ali stil odaje utjecaje talijanskih canzonetta i balletta, osobito od Englezima omiljenog G. Gastoldija. Engleski a. imao je u početku izrazito homofonu građu: glavnu melodijsku liniju upotpunjavala je pratnja, bilo vokalna, troglasna, bilo in strumentalna (na lutnji). Čitava je kompozicija imala većinom karakter poletnog, plesnog stavka, rjeđe tužaljke. Često se dodavao (po talijanskom uzoru) pripjev poput pjevuckanja (otuda i naziv Fa-La). Dok se engleski madrigal komponirao na tekstove različitih vrsta i kvaliteta, za a. su se u početku XVII st. odabirali gotovo redovito stihovi najboljih suvremenih lirika (u tome se razlikuje i od francuskog aira). Prema engleskoj reproduktivnoj tradiciji, najčešće se jedan te isti a. mogao izvoditi po volji: bilo vokalno, bilo instrumentalno ili kombinirano. Katkad se vokalnom airu dodavala kompletna ili djelomična instrumentalna verzija, ali većina ih je bila od prve namijenjena isključivo solo glasu s pratnjom lutnje i viole da gamba (npr. Ayres or little Short Songs, to sing to the Lute with the base Viole od T. Morleva). Engleska muzička literatura XVII st. sadrži golem broj zbirki aira; komponirali su ih J. Dowland, R. Jones (4 sv., 1600—10), T. Campian (5 sv., 1601—13), T. Hume W. Corkine, T. Tomkins (Airs or Fa-Las), T. Vautor, T. Weelkes (Ayres or Phantasticke Spirites) i mnogi drugi. Mnogi od tih kasnoelizabetanskih i ranojakobinskih aira idu među najprivlačnije pjesme čitave evropske muzičke literature toga vremena. — U toku XVII st. sve više dobiva na važnosti i čista instrumentalna vrsta engleskog aira za različite sastave (već J. Adson komponira Courtly Masquing Airs, 1621, za violinu, viole i kornete). Ovi instrumentalni airs većinom su dvodijelni, i katkada sastavni dijelovi suita (komponirali su ih W. Lawes, J. Jenkins, M. Locke i dr.), a oko 1640 javljaju se i u veoma složenom polifonom obliku (Ayre od Th. Forda). Pod utjecajem puritanstva a. u Engleskoj gubi svoje pravo značenje i umjetničku kvalitetu i poslije 1650 postaje vokalna ili instrumentalna kompozicija lakšeg žanra. Oko 1700 više nema određene čvrste forme, pa se airom nazivaju i raznoliki kraći stavci (Allemande, Sarabande, Gigue i si.). U XVIII st. a. se iz Francuske i Engleske proširio po drugim evropskim zemljama, gdje se često upotrebljava kao naziv onih
Muz. E., I, 2
Air
AIR A BOIRE -> Air AIR DE COUR AIS i AISIS (engl. A sharp, franc. la diese, tal. la diesis; engl. A double sharp, franc. la double diese, tal. la doppio diesis), jedanput, odnosno dva puta povišeni ton a:
Enharmonijski je ais jednak tonu b, a aisis tonu h:
Umjesto Ais-dura i ais-mola upotrebljavaju se njihove enharmonijske zamjene (B-dur i b-mol). U literaturi se Ais-dur i ais-mol javljaju kao prolazne modulacije. AJDIN, narodni turski ples iz Anatolije, polagana tempa u 2/4 ritmu. AJLEC, Rafael, muzikolog (Mokronog, 29. VIII 1915 —). Diplomirao na znastvenom odjelu Akademije za glasbo u Ljubljani (1951). Od 1956 muzički urednik Radio-televizije Ljubljana; uz to se bavio muzičkom publicistikom i kritikom (1948—68 u raznim ljubljanskim časopisima, 1955—63 u Zvuku). Od 1958 suradnik je Muzičke enciklopedije i od 1960 Slovenskog biografskog leksikona. DJELA: Jakob Gallus in naše glasbeno občestvo, Naši zbori, 1950; Uvodna studija o slovenskem mladinskem zborovskem gibanju, Slavček, 1957; Srećko Kumar, kako je živel in kaj nam je dal, Naši zbori, 1959; Muzičko stvaralaštvo Pavela Šivica, Zvuk, 1968. Članci; kritike; komentari i dr. J. Gc.
AJUŠEJEV, Dandar Dampilovič, burjatski kompozitor (Irkutska gubernija, 17. IX 1910 —). Narodni umjetnik Burjatske ASSR. Komponirao je simfoniju, 1943, operu Pobratimi, 1959 (II redakcija pod naslovom Braća, 1962), balet Bato, 1948, solo-pjesme, romanse i dr. AKADEMIJA, 1. u starogrčkoj Ateni Platonova filozofska škola. Naziv potječe od Akadema, boga zaštitnika, kojemu su bili posvećeni gaj i gimnazij (grč. yjit.vci.cnov gvmnasion vježbalište). Tamo se Platon sastajao sa svojim učenicima da raspravlja o problemima spoznaje, života i smrti. Bio je to uzak krug izabranih. Upravo ekskluzivnost, visoka obrazovanost i improvizirana diskusija lebdjele su pred očima onih koji su mnogo stoljeća kasnije u doba renesansnog humanizma i obnovljenog interesa za antičku kulturu pokušali oživjeti Platonovu akademiju. Obnova je uslijedila na mnogo široj osnovi: u brojnim renesansnim akademijama, koje su se u Italiji od kraja XV st. osnivale u Firenci (tu je 1470 osnovana prva, tzv. Platonova akademija), Rimu, Napulju, Bologni, Veneciji, Sieni, vodile su se učene rasprave historijskog, filozofskog, socijalno-političkog i estetskog karaktera. Ali u to vrijeme, kad svi obrazovani duhovi teže k sve većem i opsežnijem znanju, u pojam učena čovjeka ide i poznavanje umjetnosti, pa tako i muzike. I to ne samo teoretsko već i praktično. Što je više u talijanskim akademijama opadao interes za djela grčkih i rimskih pisaca i rastao kult talijanskih književnika (među njima su na prvom mjestu Dante, Petrarca, Boccaccio, Tasso, Ariosto), to je više u te ustanove prodirao i interes za muzičku umjetnost koja je — upravo tada u XVI st. — rasla na stihovima velikih talijanskih pjesnika. U akademijama se tada raspravlja o muzici i njezinu djelovanju, o novim elementima, koje donosi monodija, o odnosu »stare i nove muzike«. Tu se izvode madrigali, oratoriji, opere, instrumentalne kompozicije. Tzv. »druga firentinska Camerata« u kojoj se izvela 1594 prva opera (Perijeva Dafne) nije drugo već jedna od tih akademija, iako skromnijeg opsega. Bilo je i drugih talijanskih akademija, u kojima je muzička umjetnost u većoj ili manjoj mjeri stajala u središtu pažnje, tako npr. Accademia dei Pellegrini (Firenca), degli Intonati (Siena), degli Olimpici (Vicenza), dei Filarmonici (Verona), degli Arcadi (Rim), u kojoj je najugledniji član bio Corelli. Izrazito muzički karakter imale su obje čuvene akademije u Bologni: Accademia dei Filomusi
18
AKADEMIJA — AKCENT
(1615) i Accademia dei Filarmonici (1666), u kojoj je glavnu riječ vodio Padre Martini. Za razliku od ostalih talijanskih akademija, koje su propagirale monodijsku muziku novih ranobaroknih svjetovnih oblika, akademije u Bologni branile su pozicije stare kontrapunktske škole. Izbijanje nacionalnih tendencija nije karakteristično samo za talijanske akademije, već i za akademije u drugim zemljama, koje su nastajale po njihovu uzoru (u Francuskoj Baifova Academie de poesie et de musigue, 1567, pa Richelieuova Academie francaise, 1635 i Academie des Sciences, 1666; u Njemačkoj Leibnizova Akademie der Wissenschaften, 1700; u Sloveniji se muzikom bavila Academia Philharmonicorum, 1701). 2. Od Renesanse do danas neprekidno se u kulturnoj povi jesti Evrope javljaju akademije. Ali one su postepeno izmijenile svoj lik. Dok su ih nekada osnivali aristokrati, kasnije niču u krilu građanstva. Danas su to ustanove kojima je glavni cilj unapređivanje znanstvenih istraživanja, u prvom redu preko vla stitih znanstvenih instituta i publikacija. Današnje akademije znanosti imaju vrlo često i muzički odjel, kojemu je svrha da istra žuje muzičku povijest zemlje, izdaje kompozicije njezinih muzi čara iz proteklih i novijih vremena, objavljuje muzikološke rasprave i periodičke publikacije te putem vlastitog muzikološkog insti tuta rješava i druge probleme s područja muzičke kulture. 2. Akademijama zvala su se negda operna kazališta, tako Lullvjeva Academie royale u Parizu i Handelova Royal Academy u Londonu. 2. Nazivom akademije označuju se katkada i koncertnc pri redbe, na kojima uz muzičke tačke redovito ima i recitacija. 2. O akademiji kao muzičko-odgojnom zavodu -> Muzička akademija. LIT.: E. Preussner, Akademie, MGG, I, 1951.
J. As.
AKADEMIJA ZA GLASBO u Ljubljani, formirala se pod tim nazivom u jesen 1945 te zamijenila dotadašnju Glasbenu akademiju. Bila je srodna bivšemu Konzervatoriju te je u svoju organizacijsku strukturu uključila sve stupnjeve muzičkog obrazovanja: niži, srednji i visoki; visoki je stupanj imao rang fakulteta. Dije lila se na umjetnički i znanstveni odjel. Umjetnički je obuhvaćao odsjeke za kompoziciju i dirigiranje, za pjevanje, klavir, violinu, violončelo, orgulje i druge instrumente. Znanstveni odjel obuhvaćao je odsjeke za muzičku historiju, praktičnu i teoretsku muzičku pedagogiku i muzički folklor, ali su stvarno postojali samo odsjeci za muzičku historiju i praktičku muzičku pedagogiku. Takva se organizacija Akademije pokazala kao nepodesna te je već 1947 predloženo osamostaljenje visokoga stupnja. Reorganizacija je izvedena u isto vrijeme kad i reorganizacija beogradske Muzičke akademije i zagrebačkog Državnog konzervatorija (1948 i 1949). Po toj je reorganizaciji A. z. g. samostalna visoka muzička škola s rangom univerziteta; pripojena joj je bila srednja muzička škola koja se kasnije osamostalila. U novom organizacijskom obliku Akademija ima odjele za kompoziciju i dirigiranje, za solo-pjevanje, za klavir i orgulje, za violinu, violu i violončelo, za duhačke instrumente, kontrabas i harfu, te historijsko-folklorni odjel. Historijsko-folklorni odjel pretvorio se kasnije u historijski odjel, ali je on 1965 prestao djelovati, jer je u međuvremenu (1962) uteme ljen odsjek za muzikologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Ljubljani. Uz navedene odjele A. z. g. osnovala je 1966 još odjel za muzičku pedagogiku. LIT.: Letno poročilo Akademije za glasbo v Ljubljani za leto 1945—47. — D, Cvetko, Obris razvoja in nalog slovenske Akademije za glasbo, Popotnik, 1949, 8—10 — Akademija za glasbo, Ljubljana, Poročila in razprave, Ljubljana 1965D. Co.
AKADEMSKI TEATAR, naziv u SSSR koji se od 1921 daje vodećim kazalištima. Prva muzička kazališta odlikovana tim naslovom bila su Boljšoj teatar u Moskvi te Marijinski (S. M. Kirov) i Mihajlovski (Mali) teatar u Petrogradu. Naziv A. t. dobila su kasnije operna kazališta: T. G. Ševčenko u Kijevu (1926), N. V. Lisenko u Harkovu (1939), Estonija u Tallinu (1950), kazališta u Rigi (1956) i Novosibirskom (.1963) te K. S. Stanislavski i V. I. Njemirovič-Dančenko u Moskvi (1964). Pridjev »akademski« ima i Državni ansambl narodnih plesova SSSR (1965). AKATIST (grč. d ne i xocS-l^o> postaviti, sjediti), himna pohvalnica, koju su u bizantskoj crkvi pjevali u čast Bo gorodice, za noćne liturgije u petoj korizmenoj sedmici (subota
akatista). Vjerojatno je tekst i melodiju akatista sastavio patrijarh Sergije 626. Sastoji se od 24 strofe te pripada tzv. kontakijskoj crkvenoj poeziji i muzici Bizanta. LIT.: J. B. Para, Hvmnographie de l'eglise grecque, 1867. — Officio delV Inno Acatisto, Roma 1903. — H. J. W. Tillyard, Bvzantine Music and Hymnographv, London 1922. — E. Weflesz, Bvzantinische Musik, Breslau 1927. —• Isti, Die bvzantinische und orientalische Kirchenmusik. — G. Adler, Handbuch der Musikgeschichte, I, Berlin 1930. J. As.
AKCENT (lat. accentus naglasak doslovan prijevod grč. Tipoo-o>8ia), isticanje jednog tona ili akorda u muzičkom govoru.
Pojam accentus, odn. 7rpo; Kempis, Nicolaus a AKERBERG, Erik Carl Emanuel, švedski dirigent, orguljaš i kompozitor (Stockholm, 19. I 1860 — 20. I 1938). Studirao u Stockhoimu i 1887—88 u Parizu (C. Franck). Djelovao u Stock-holmu kao orguljaš, pedagog i zborovoda. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija u e-molu; koncert i mazurka za violončelo; Konsertstycke za fagot; uvertire; suite; fantazija. — KOMORNA: sedam gudačkih kvarteta; gudački kvintet; gudački sekstet; klavirski trio; 4 klavirska kvarteta; oktet i nonet za gudače i duhače; sonate za violinu i klavir; sonate za violu i klavir. — Opera Turandot, 1907. — Zborovi; pjesme. — Musiklifvet inom Par Bricole 1779—1890, 1910. LIT.: H. Lindgvist, Erik Akerberg, Svensk musiktidning, 1892.
AKESSON, Birgit, švedska plesačica i koreograf (Malmo, 1908 —). Učenica M. Wigmann koju prati na turnejama po Americi. Odlazi zatim u Švedsku gdje je angažirana u Kraljevskom švedskom baletu u Stockhoimu. Za taj balet postavlja mnoge koreografije (Sisyphus, 1957; Minstan, 1958; Rytes, 1960). U nordijskim zemljama uživa veliki ugled. AKIMENKO, Fjodor Stepanovič, ukrajinski kompozitor i pijanist (Harkov, 20. II 1876 — Pariz, 8. I 1945), učenik M. Balakireva i N. Rimski-Korsakova. Predavao na muzičkoj školi u Tiflisu i Nizzi te na Konzervatoriju u Harkovu i Petrogradu. Od 1923 živio u Parizu. Najbolje su mu klavirske kompozicije. U nekima se zamjećuje utjecaj Skrjabina i impresionista. DJELA. ORKESTRALNA: JJupuHuan noaMa; fantazija; suita; uvertira. — KOMORNA: gudački kvartet; gudački trio; 2 sonate za violinu i klavir; sonata za violončelo i klavir. — KLAVIRSKA: dvije sonate; Redu d'une dme reveuse; Pages de poe'sie fantasque. — Opera dombre. AKKOMPAGNEMENT -> Pratnja AKKORDEON -> Harmonika, 2. AKKORDFLOTE (franc. Flute d'accorđ), njemački naziv za duhački instrument, vrstu dvostruke flaute, koja se poput naših dvojnica sastoji od dvije svirale. Raspored rupica na cijevima omogućuje dvoglasno sviranje. AKKORDZITHER (njem.; engl. autoharp, franc. cithare d'amateur), citra, na kojoj se pomoću posebnih naprava mogu isključiti žice sa stranim harmonijskim tonovima. Instrument, vrlo raširen među muzičkim diletantima, konstruirao je potkraj XIX st. Chr. A. Giitter u Markneukirchenu. AKLAMACIJE (lat. acclamatio klicanje), kratki, svečani pozdravi koji su se pjevali u čast bizantskih careva pri njihovu ulasku u crkvu, na skupštinu ili u cirkus. Obično je smisao aklamacije odgovarao značenju »na mnogaja ljeta« (TroXu^p6\iiov). A. su izvodila dva zbora uz pratnju instrumenata (trublje, rogovi, čineli, fućkalice). Kasnije (oko 1453) su se u Istočnoj crkvi aklamacijama pozdravljali i visoki crkveni dostojanstvenici, što se sačuvalo sve do danas. U Zapadnoj crkvi a. su uvedene u srednjem vijeku. Obično su se izvodile po tri puta uzastopce. Među najpoznatije ubraja se Christus vincit, Christus regnat, Christus imperat koja se nalazi u najstarijim rukopisnim zbornicima. U Zadru su već oko 1107 pjevali a. (ili laudes) u čast pape Paskala (1099—1118), kralja Kolomana, njegova sina Stjepana, zadarskog biskupa Grgura i zadarskog kneza Kledina. Taj je običaj trajao sve do 1918. U Dubrovniku su također već 1192 tri puta godišnje pjevali a. u čast bizantskom caru, kasnije vladarima, rimskim papama i drugim crkvenim i svjetovnim dostojanstvenicima. S padom republike u XIX st. prestao je i običaj pjevanja aklamacija. Sačuvan je zapis tekstova aklamacije, što ga je sastavio Serafin Cerva (1686—1756). LIT.: B. širola, Pregled povijesti hrvatske muzike, Zagreb 1922. — H. J. W. Tillyard, Bizantine Music and Hymnography, London 1923. — A. Zaninović, Laudes iz početka XII vijeka u Evandelistaru zadarske crkve sv. Šimuna, Sv. C, 1926. — E. Wellesz, Byzantinische Musik, Breslau 1927. — E. H. Kantoro-
19
wicz, Laudes Regiae. A Study in Liturgical Acclamations and Mediaeval Ruler Worship, Berkeley i Los Angeles 1946. —B. Opfermann, Die liturgischen Herrscheracclamationen im Sacrum Imperium des Mittelalters, Weimar 1953.— R.-J. Hesbert, L'evangeliaire de Žara, Scriptorium VIII, 1954. — M. Pfaff, Die LaudesAcclamationen des Mittelalters, Kongressbericht, Wien 1956. A. Vi.
AKM, skraćenica za Staatlich Genehmigte Gesellschaft der Autoren, Komponisten und Musikverleger, austrijsko Društvo autora, kompozitora i muzičkih nakladnika odobreno od države. Osnovano je 1897, a bavi se ostvarivanjem prava javnog izvođenja nescenskih muzičkih djela (muzička mala prava). Pošto su muzička djela jugoslavenskih autora dobila autorskopravnu zaštitu u Austriji prema odredbama Bruxelleskog akta (1948) -> Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, AKM je preuzelo ostvarivanje prava javnog izvođenja naših l H muzičkih djela na teritoriju Austrije. - SAKOLADA (franc. accolade obuhvaćanje), vertikalna linija koja spaja dva ili više notnih sistema (crtovlja), a označava da se muzika, pisana unutar tih sistema, izvodi u isto vrijeme. U notaciji muzike za klavir, harfu i slične instrumente a. spaja dionicu desne ruke s dionicom lijeve ruke (primjeri, a, b). U orkestralnim L.mn Beethoven: Sonata za klavir op.57
a
m
Allegro assai
PP
C.Debussij: Preludij
Lento et melancolicrue
partiturama upotrebljavaju se kombinirane akolade. Većim akoladama u obliku [ spajaju se dionice pojedinih grupa instrumenata (npr. drveni ili limeni duhački instrumensti, udaraljke itd.), a manjim, obično u obliku ( udružuju
B. Sakač: »Noć.mjesec i smrt^Cavalcata
se' diomce srodnih instrumenata unutar grupe (npr. flauta i mala
AKOLADA — AKUSTIKA flauta, violina I i violina II itdj primjeri c, d). A. stoji na po8vakog muzičkog retka ili stranice (u partiturama). B. Sč. "AKOLUTHIA (grč. dxoXou&£a> slijediti, ići za kim), zbirke propisa koji se odnose na vršenje liturgijskih čina u Istočnoj crkvi. Obuhvaćaju upute za obavljanje obreda izvan svečane mise, a odgovaraju officiumu (časosloV) u Zapadnoj crkvi. AKORD (engl. chord, franc. accord, njem Akkord, tal. accordo; od srednjovjekovno lat. accordare uskladiti), suzvučje od tri ili više tonova različite visine. Od broja tih tonova, kao i od razmaka (intervala) među njima, zavisi sastav (struktura) akorda, njegova svojstva i njegova zvučna priroda uopće. Raspored tonova po tercama važio je sve do kraja XIX st. kao osnovni 2a= princip akorda (primjer br. i). £P Ovaj se raspored ostvaruje doslovno i u cijelosti samo onda, kad se akordi pojavljuju u 2bž temeljnom obliku, potpuni i u tijesnu slogu. Kod akorda koji se pojavljuju u obratu 20: (primjer br. 2 a), nepotpuni [1] (primjer br. 2 b) ili u širokom slogu (primjer br. 2 c), nastaju A.Sch6nberq: između pojedinih njihovih 6molihkTqvirskih tonova ne samo terce, već i * £-i ■ Ln_ i. ■ kompozicija op.19 A.Skrjabin:»Prometej« |>ft drugi intervali. Time se međutim, osnovni princip rasporeda po tercama ne narušava, «r budući da se on uvijek odnosi na temeljni oblik potpunoga akorda, tijesno postavljenog (> Nepotpuni oblik akorda; -> Obrat akorda; -> Položaj akorda; -* Slog akorda; -* C.Debussy:»LaCathedra!eengloutie* Temeljni ton i temeljni oblik akorda). U daljnjem razvoju muzike, u toku XX st., javljaju se mnoge nove, složenije akordičke tvorevine, tako akordi, sastavljeni od samih kvarta i drugi (primjer br. 3). Sastav, svojstva i zvučnu prirodu akorda, njihove funkcije i međusobne odnose proučava nauka o harmoniji (-> Harmonija; N Dć -*■ Akordički tonovi; -> Neakordički tonovi). - AKORDIČKA FIGURACIJA, kretanje jednog ili više glasova po tonovima jednog akorda za njegova trajanja, odnos no, -»■ figuracija koja se sastoji od akordičkih tonova (primjer br. 1). A. f. često se kombinira s prohodnim i izmjeničnim tono vima (primjer br. 2). -> Akord; ~* Akordički tonovi; -> Prohodni ton; -* Izmjenični ton.
i w
.
J.S.Bach: Mali preludij za klavir u C-duru
jt J -1 f -
- r---------
F.Chopirv. Preludij za klavir op.28br3
AKORDIČKI TONOVI (njem. Akkordtone), svi sastavni tonovi nekog akorda, nasuprot neakordičkim tonovima, koji zajedno s akordičkim nastupaju u obliku zaostajalica, prohodnih i izmjeničnih tonova i si. U priloženom su primjeru c, g, cl i e1 akordički tonovi akorda c-e-g, a f1 je neakordički ton, koji se ovdje pojavljuje kao
Akord; -> Neakordički' zaostajalica na akordički ton e1 ( novi; ->• Slučajne harmonije). ' AKSAK (tur. akfak), naziv za četvorodijelnu asimetri mjeru J J J J J J " ( J J J J. ) u turskoj muzičkoj teoi C. Brailoiu uveo je taj naziv kao oznaku za sve oblike ritma se javljaju u onim asimetričnim mjerama u kojima sve jedii mjere (->■ dobe) ne traju jednako dugo. Tako je u trodijel mjeri j. J J prva duža, u drugačijoj trodijelnoj mjeri J. , druga kraća od ostalih. Razlika u trajanju je u odnosu 3 Asimetrične mjere s nejednakim dobama nalazimo u Makedo i susjednim zemljama, na Bliskom Istoku, a i drugdje (čal srednjoj Evropi). LIT.: C. Brailoiu, Le rvthme aksak, Revue de musicologie, 1951.
J. !
AKSES, Necil Kazim, turski kompozitor (Istambul, 6. 1908 —). Studij započet u Istambulu, 1926 nastavio u Beču Mara), 1931 u Pragu (J. Suk, A. Haba). Vrativši se 1935 u don vinu predavao na muzičkoj školi u Ankari. Uz suradnju P. H demitha reorganizirao tu ustanovu pretvorivši je u Državni kon2 vatorij na kojem je od 1936 predavao kompoziciju (1948— direktor). God. 1949 radi u ministarstvu nastave, zatim je kultu ataše turske ambasade u Bernu, od 1955 u Bonnu.
DJELA. ORKESTRALNA: simfonijska pjesma Ankara Kalesi, 15 Poema za violončelo, 1946; ples Ciftetelli, 1933; Balada, 1947. — KOMORI gudački kvartet, 1946; gudački trio, 1939; sonata za flautu i klavir, 1933; Ali feroce za saksofon i klavir, 1931. — Sonata za klavir, 1930; zbirke preludija i i za klavir, 1929; kraće kompozicije za klavir. —■ DRAMSKA. Opere: M 1933; Baybnder, 1934 i Timur, 1954. Scenska muzika za djela Shakespef (Julije Cezar, 1942) i Sofokla (Antigona, 1942; Kralj Edip, 1943). —• VOKALh Sur ve mu'zik za recitatora, pjevače i orkestar, 1938; Izciler za zbor i orkes 1933; 3 pjesme za mezzosopran i gudački kvartet, 1933.
AKUSTIKA. Uvod. A. je nauka o zvuku, to jest o onome zapažamo sluhom (grč. dxouw čujem). Pojam zvuk obuhvaća : što čujemo. Po definiciji zvuk su elastični titraji u krutim tijelir kapljevinama i plinovima odnosno zvuk je promjena tlaka, napeto pomaka ili brzine čestica, koje se šire u elastičnoj sredini. Zvuki ima mnogo vrsta, a svima je izvor u različitim titrajima, pa, akustičke pojave mehaničke pojave određenih karakteristika. ■ Priroda i širenje zvuka. Čestice tvari međusobno su vezJ elastičnim silama. Pomak jedne čestice, ili dijela sredine, pren se preko elastičnih veza na čestice u okolini. Tako nastaje ni pomak koji se na isti način prenosi dalje na ostale čestice sredsi odnosno dijelova materije. Ako se taj pomak periodički mijei tada u tom tijelu nastaju titraji ili oscilacije. Periodičke promje tlaka uzduha, kada slijede dosta brzo jedna iza druge, očituju kao zvukovi. Te se promjene zbivaju u prostoru i vremenu na raz čite načine. One mogu biti pravilne ili nepravilne, jednostav ili složene (složene se opet mogu prikazati kao zbroj više jednosU nih titraja). Pri jednostavnom titraju čestica mijenja svoj polo: oko položaja ravnoteže. Udaljenost čestice od položaja ravnote zove se elongacija (a), a najveća elongacija amplituda (A) titran Vrijeme potrebno da neka čestica sredstva prede put od amplitu i ponovno se u nju vrati zove se vrijeme jednog titraja (T). Bi titraja u jednoj sekundi je frekvencija (v) titranja koja je da izrazom v = —. Za broj titraja u jednoj sekundi (frekvencii postoje i nazivi perioda u sekundi, cikal u sekundi i herc {Hz; prema fizičaru H. Hertzu). Elongacija se mijenja kontinuirano od nule do vrijednosti amplitude kao harmonička funkcija sinusa u vremenu t prema izrazu a = A sin — t. Stoga jednostavno titranje zovemo i sinuso-idalno ili harmoničko titranje (si. i). Pri titranju elongacija se troši na svladavanje trenja i drugih zapreka, pa veličina amplitude postepeno o-pada. Međutim, frekvencija i kod različitih amplituda ostaje konstantna, pa kažemo da su takvi titraji si. 2 izohroni (si. 2). Za
SMJER ŠIRENJA VAL,
RAZRJEĐENJE
PRIKAZ LONGITUDINALNOG VAI SINUSOIDOM
SMJER SIREN VALA
PRIKAZ PRIGUŠENOG IZOHRONC TITRAJA
AKUSTIKA postizavanje konstantne amplitude potrebno je sistemu koji titra dovoditi energiju izvana (potezom gudula, strujom zraka u duhačkim instrumentima i dr.). Čestice prenose svoje titranje oko položaja ravnoteže posredstvom energije pa tako nastaje gibanje koje se zove val. Valno gibanje je dakle širenje pomaka čestice, ili dijela sredine određenom brzinom. Ako val nastaje gibanjem čestica u istom smjeru u kojem se širi val, tada je to longitudinalni val. Postanak i širenje longitudinalnog vala može se prikazati modelom kuglica međusobno vezanih elastičnim perima (si. 3). Ako pak čestice titraju okomito na smjer širenja vala tada nastaje transverzalni val (si. 4). Kad početna čestica, tj. izvor vala, izvodi harmoničko titranje tada val ima oblik sinusoide. Zgušćenje i razSI. 3 MEHANIČKI MODEL KOJI
21
busi) titraju maksimalnim amplitudama (si. 6). Udaljenost između dva susjedna čvora ili trbuha odgovara polovini dužine vala.
PRIKAZUJE POSTANAK PROGRESIVNOG LONGITUDINALNOG VALA
rjeđenje longitudinalnih valova odgovara brijegu i dolu transverzalnih valova. Put koji u jednoj sekundi prijeđe određeni dol (ili brijeg) odnosno zgušćenje (ili razrijeđenje) jest brzina širenja vala (v). Udaljenost dva susjedna dola (ili brijega), zgušćenja (ili razrjeđenja) nazivamo dužinom vala (X). Dužina vala je to veća što je frekvencija titranja manja i obrnuto. 10
11
12
(vala) ili promatra
ča, naziva se Dopplero v efekt (Ch. J. Doppler, austrijski fizičar). Frekvenc ija, koju registrira naše uho kao po
sljedicu Dopplerov a efekta, jednaka je vp =-------------------------------------v ; (\i p =
SI. 4 POSTANAK PROGRESIVNOG TRANSVERZALNOG VALA
Međutim, i uz nepromijenjenu frekvenciju može se povećati dužina vala i to ubrzavanjem širenja vala. Međusobni odnosi tih 1)
1)
veličina dani su izrazima: X = — v = — t; = v- X. U štapovima v
A
zvuk se širi i pomoću valova savijanja i torzionih valova (si. 5). Periodička promjena tlaka uzduha, koja se širi oko izvora tiranja na sve strane, daje kuglasti val. Osim navedenih valova, koji pripadaju skupini si. 5 PRIKAZ VALOVA SAVIJANJA progresivnih valova, postoje i valovi kod kojih se ne opaža pomicanje. To su stojni ili stacionarni valovi. Oni nastaju kad se istim sredstvom, ali iz suprotnih izvora, šire dva identična progresivna vala, istih frekvencija i amplituda. Pri tome neke tačke sredstva (čvorovi) miruju, dok druge (tr-
SI. 6 POSTANAK STOJNOG TRANSVERZALNOG VALA Brzina širenja zvučnih valova je relativno malena. U normalnoj sobnoj temperaturi (2O°C) iznosi 342 m/sek, dok je pri temperaturi od —20°C samo 318 m/sek. Ovisnost brzine širenja zvuka o temperaturi pokazuje približno izraz: v = 330 -f- 0,6 t m/sek (t = temperatura uzduha u °C). U kapljevinama je brzina širenja zvuka veća (u vodi kod io°C iznosi 1440 m/sek). U krutim tije lima ona je funkcija elastičnih svojstava tih tijela i može se izračunati pomoću izraza v = 1/— (E = modul elastičnosti; g = gustoća krutine). U željezu je npr. brzina širenja zvuka 5000 m/sek, a u jelovu drvetu 3320 m/sek. Dopplerov efekt. Ako izvor zvučnih valova ostaje od nas stalno u istoj udaljenosti tada prima naše uho svake sekunde tačno toliko zgušćenja i razrijeđenja koliko ih taj izvor proizvodi. Ako se udaljenost između promatrača i izvora zvuka smanjuje, tada će ljudsko uho registrirati veći broj zvučnih valova u jedinici vremena odnosno ako se udaljenost povećava, broj primljenih zvučnih valova u jedinici vremena biva manji. Zbog toga imamo u prvom slučaju osjet zvučnog vala veće, a u drugom slučaju manje frekvencije u odnosu na frekvenciju registriranu kod kon stantne udaljenosti. Ta prividna promjena frekvencije (valne du žine), koja nastaje radi relativne brzine gibanja izvora zvuka
v — vi = registrir ana frekvenc ija; v ( frekve ncije izvora zvuka; v, v p i vt brzina širenja zvuka u uzduhu, gibanja promatra ča odnosno izvora vala). Udar i. Kad u naše uho istodobn o dolaze dva zvučna vala,
kojih se frekvencije (valne dužine) samo neznatno razlikuju, tada čujemo udare. Na taj način nastaje, na određenom mjestu prostora, periodičko mijenjanje intenziteta zvuka, treptaji. Broj udara (treptaja) u sekundi jednak je razlici frekvencija promatranih valova. Npr. vibrato s frekvencijom od 10 Hz nastaje ako su frekvencije izvora 500 i 510 Hz. Pojava treptaja koristi se po-
I
22
AKUSTIKA
nekad kod nekih instrumenata (orguljr\ r\_ ski registar vox angelica; si. 7). Rezonancija. Kada dva izvora va -A la iste frekvencije ti tranja stoje jedan bli zu drugoga, pa jedan od njih zatitra, za/\ ^T tirat će i drugi izvor, iako nije direktno po buđen na titranje. SI. 7 POSTANAK UDARA: a) titraji prvoga tona; Ako se npr. glazbenoj b) titraji drugoga tona; c) udar viljušci koja titra pri bliži druga glazbena .. viljuška, koja može titrati istom frekvencijom (daje istu visinu to na), i ona će zatitrati. To možemo utvrditi ako prigušimo titranje prve viljuške. Zvuk se i dalje čuje. Ta pojava prijenosa energije ti tranja s jednoga sistema na drugi sistem iste frekvencije titranja zove se rezonancija. U slučaju titranja žica mogućnost rezonancije je daleko veća nego u opisanom primjeru s glazbenim viljuškama, jer i alikvotni tonovi, koje žica proizvodi, u manjoj ili većoj mjeri pobuđuju na rezonanciju. Tako npr. kod klavira sa žicom C rezoni raju sve one žice koje su ugođene na visinu tona pojedinih alikvotnih tonova tona C, dakle :c, g,c\ e1 itd. Kod muzičkih instrumenata važni su tzv. glavni rezonatori (ormarići ili tijela za rezonanciju) koji rezoniraju na svaku frekvenciju pa pojačavaju ton i daju mu punoću i boju (npr. _ kod klavira škrinja u ^^ kojoj su napete žice, kod gudačkih instrumenata korpus instrumenta itd.). Ako pomoću glazbe-Sl 8 REZONANCIJA STUPCA UZDUHA U ne viljuške određe-CIJEVI NA TON GLAZBENE VILJUŠKE ne frekvencije pobuđujemo na rezonanciju stupac uzduha u cijevi, kod koje duljinu možemo mijenjati, opaziti ćemo da do rezonancije dolazi samo kod određene veličine stupca uzduha (si. 8). Ona mora odgovarati 3/4, 5/4, 7/4 ■ • ■ dužine vala zvuka koji daje glazbena viljuška, tj. dužina stupca uzduha mora biti neparni broj četvrtina valne dužine vala koji emitira izvor. To prikazuje izraz v = (2n — 1) f/41 (y = brzina zvuka u uzduhu; / duljina stupca uzduha; n cijeli broj). Ako glazbenu viljušku koja titra prislonimo na stol ili na koji drugi oveći predmet tada zvuk postaje glasniji. Titranje glazbene viljuške se pri tome vrlo brzo priguši. Energija titranja glazbene viljuške prelazi u energiju potrebnu za prisilno titranje plohe na koju je glazbena viljuška prislonjena. Zvuk postaje glasniji, jer se titranje glazbene viljuške preko prisilnog titranja široke plohe bolje prenosi na uzduh. Često se takvo prisilno titranje identificira s rezonancijom, premda su to dvije različite akustičke pojave. Fizika uha. Psihoakustika. Uho je organ zvuka. To je najsavršeniji instrument koji akustičku energiju pretvara u električnu. Osim što je prijemnik zvuka, uho je i vrlo selektivni analizator frekvencije, indikator visine tona, kao i njegove glasnoće i boje, SI. 9 SHEMATSKI PRIKAZ UHA ■SREDNJE UHO^ri-.--------------------------U N U T A R N J E U H O STREMEN I OVALNI PROZORClĆ
OKRUGLI PROZOR&Ć
PUŽNICA (RAZMOTANA)
EU S TA H U EV A C IJEV
a njime također određujemo i smjer zvučnoga izvora (si. 9). Zvuk ulazi u uho kroz vanjsku slušnu cijev. Uska svojim oblikom pri tome pojačava zvuk. Dio ukupne energije zvučnih valova dolazi u slušnu cijev na čijem dnu je tanka opna, bubnjić kojim završava vanjsko uho (si. 10). Rezonantna frekvencija slušne
cijevi je oko 3000 Hz. Bubnjić je eliptičnog oblika plitkog lij s ispupčenjem prema srednjem uhu. Rezonantna frekvencija 1 njića je između 1200 i 1400 Hz. Srednje uho je mala, uzdu ispunjena šupljina, koja je s usnom šupljinom spojena Eusta vom cijevi dugačkom oko 3 cm. Eustahijeva cijev omogu izjednačenje vanjskog i unutarnjeg tlaka. Ona je otvoren; vrijeme gutanja ili zijevanja. Titranje bubnjića prenosi se srednje uho mostićem sastavljenim od tri kosti koje radi nji] oblika zovemo čekić, nakovanj i stremen. Stremen završav^ stanom pločicom smještenom u ovalnom prozorčiću kroz' stremen predaje titranje unutarnjem uhu. Unutarnje uho (labi\ sastoji se od tri glavna dijela: polukružnih kanala, predvorja i niče. Polukružni kanali ne sudjeluju u slušnom procesu, već služe samo za osjet ravnoteže. Pužnica je najosjetljiviji i najsloženiji dio ljudskog tijela. To je cijev savijena u spiralu sa dva i po do dva i tri četvrtine zavoja, duljine nešto preko 3 cm, a promjera osnovice oko 3,3 mm. Duž pužnice protežu se tri kanala međusobno odijeljena bazilarnom i Reis-snerovom membranom. Gornji i BUB donji kanal spojeni su otvorom zvanim helikotrema, koji se nalazi u dnu pužnice. Tekućina (endolimfa) ispunjava cijelo unutarnje uho. Gornji SI. 10 PRESJEK VANJSKOGA 1
kanal je od srednjeg uha odijeljen ovalnim prozorom, a; nji okruglim prozorom. Iznad bazilarne membrane je i osjetljiv slušni mehanizam u kojem se nalazi 20 000 do 30 ooO nih osjetnih ćelija. Iz njih izlaze vrlo fine niti, tzv. Cortijev or Slušni proces. Po H. Helmholtzu je bazilarna opnanajvaž za proces slušanja. Ona se sastoji od oko 30 000 poprečnih kana dugačkih 0,04 do 0,5 mm. Helmholtz ih smatra rezonatoi od kojih svaki ima vlastitu frekvenciju. Kada zvuk dođe u v tarnje uho, rezonirati će ona vlakanca bazilarne membrane, k frekvencije odgovaraju frekvencijama sadržanim u primljei zvuku. Cortijev organ prenosi titranje opne na osjetljive z; šetke slušnog živ tako dolazi do o; zvuka (si. 9). Pr novijim teorij; zvučna energij a pi ljena bubnjićem ] nosi se na teku< unutarnjeg uha, SI. 11 PRIKAZ UGIBANJA DIJELOVA BAZIdolimfu. Hidraul LARNE MEMBRANE POD PRITISKOM ENtlačni val postiže . DOLIMFE veću vrijednost rt dređenom mjestu, zilarne membrane, što ovisi o frekvenciji primljenog tona. U dručju niskih frekvencija pomiče se stup tekućine preko heliko me do okruglog prozora, koji se radi tog tlaka deformira (si. 11) području visokih frekvencija dolazi radi inercije tekućine do de macije bazilarne membrane. S porastom frekvencije pomiče se n sto deformacije prema ovalnom prozoru. Radi vertikalnog pomaka dijelova bazilarne membrane javlja se u ćelijama niti Cortijeva organa neka vrsta piezoelektriciteta. Dobivena električna energija prenosi se preko živaca pomoću impulsa u mozak. Broj impulsa ovisan je 0 intenzitetu zvuka. U živčanoj niti je maksimalan broj impulsa u jednoj sekundi oko 400. Impulsi se kroz živac gibaju brzinom od 30 m/sek. SI. 12 ZVUČNI TLAK SUPER] NIRAN ATMOSFERSKOM TLAKU
Zvučni tlak. Prilikom širenja zvučnog vala u atmosferi zvučni tlak superponira se atmosferskom tlaku (si. 12). Tako ukupni tlak čas veći od atmosferskog tlaka kod zgušćavanja da b drugoj poluperiodi bio manji od atmosferskog tlaka kod razrje> nja. Ako amplitudu zvučnog tlaka (pm) podijelimo s | 2 dobiva tzv. efektivni zvučni tlak (p) p = -™ . Kada se govori o zvučn tlaku, onda se uvijek misli na njegovu efektivnu vrijednost. U
AKUSTIKA lože registrirati veoma malene zvučne tlakove. U području :ekvencija, za koje je najosjetljivije, ono može zamijetiti zvuk s fektivnim tlakom IO"10 (0,0000000001) atmosferskog tlaka. Ako ak naraste iznad io~ 4 atmosferskog tlaka, zvuk izaziva u uhu ol. Za frekvencije od 1000 Hz čestice u uzduhu smiju titrati laksimalnom amplitudom od 0,01 mm. U tom slučaju promjena laka iznosi 280 din/cm2. Jedinica za mjerenje zvučnog tlaka je likrobar (\>.b). To je tlak što ga proizvodi sila od jednoga dina a površinu od jednoga cm2. Jakost ili intenzitet zvuka. Zvučnim se valom prenosi kroz redstvo mehanička energija. Količina energije, koja u jednoj ekundi prijeđe kroz plohu veličine jednog cm2 okomitu na smjer irenja zvuka, jest jakost ili intenzitet zvuka. Snaga zvuka. Pod snagom zvuka podrazumijevamo zvučnu nergiju koja u jedinici vremena prijeđe kroz plohu bilo koje povrine. Mjerna jedinica za snagu zvuka je vat (w). Tabela zvučne snage za neke izvore: Običan razgovor (srednja vrijednost) oko 7.10"" vata Vršna snaga ljudskog glasa oko 2.10"1 vata Violina (fortissimo) oko io~3 vata Klavir (fortissimo) oko 2.I0"1 vata Trublja (fortissimo) oko 3.10-1 vata Orgulje (fortissimo) 1 do 10 vata Bubanj (fortissimo) oko 10 vata Veliki zvučnik (najveća snaga) IO2 vata .ogaritam iz odnosa dviju zvučnih snaga izražava se u belima B; po G. Bellu, izumitelju telefona). U praksi uzima se deset ■lita manja jedinica, decibel (dB). Ako sa Ij i I? označimo intenzitete ivora, onda je njihov odnos (ri) u decibelima dan izrazom n = 10 jg^dB. Decibel nije mjerna jedinica već samo broj, kojim se 2 ikše izražava odnos medu veličinama snaga. Za svaku frekvenciju, oje naše uho može čuti, potreban je određeni minimalni zvučni iak da bi uho registriralo zvuk. Taj je tlak ovisan o frekvenciji, naziva se prag sluha. Da bi se postigao prag sluha za različite .GRANICA
23
je frekvencije potreban i različiti intenzitet, jer uho nije za sve frekvencije podjednako osjetljivo. Krivulja, koja pokazuje koliki mora biti intenzitet zvuka da za različite frekvencije dođe do praga sluha, zove se krifu-Ija za glasnoću od o 'de- iior cibela (si. 13). Uho je najosjetljivije za područje FON ----frekvencija između 800 i 6 A 000 Hz. Mjerenja praga 120 sluha za frekvencije ispod 30 10 0 90 Hz posve su nepouzdana. U ---području visokih frekvencija - . krivulja praga sluha naglo se 60 sa. diže, a prekida se na frek50 ---venciji koja je kod raznih 40 opažača (naročito kod osoba 30 ' iznad 30 godina starosti) " --vrlo različita. Najveći ---zvučni tlak, koji se na ' pojedinim frekvencijama -20 smije dovesti uhu a 200 500 1000 2000 5000 10000 Hz 2
—-
n
' —
1
■—• —
~----------
-—
—
0
FREKVENCIJA
SI. 14 IZOFONE NORMALNOGA UHA da ono ne osjeti neugodu ili bol, naz iva se prag bola. On je preko milijon puta (ili za više od 120 dB) viši od nultog nivoa to jest od praga sluha. Odredimo li intenzitete tonova, koji nam se pri raznim frek ve nc ij ama či ne jedna ko gla sni ka o t on frek ve nc ij e od 1000 Hz, s intenzitetom određenog broja decibela iznad nultog, dobi vamo tzv. krivulju jednake glasnoće ili izofona (si. 14). Prema WeberFechnerovu zakonu glasnoća je proporcionalna logaritmu zvučnog tlaka. Fizikalna definicija glasnoće (G) odnosi se na ton fre kvencije od 1000 Hz i glasi: G = 20 log — = 10 log -— fona. Jedinica mjere Po !o
defi-
za ovako
BOLA
A 120 db IZNAD PRAGA
P
(omi -
(dina/cm2) -
1CT3
200
- 10"
-20
- 10~ 5
- 2
- 10"1
-0,2
-10"'
-0 , 0 2
10" 5 -
10' 6 -
PRAGA
SLUHA
10"'-
10*" -
GLASNOĆA
\
ZNAO PRAGA SLUHA
\
^1 10"1*-
(GLASNOĆA 0 db)
- 0,002
\
- 0,0002 VRIJEDI ZA FREKVENCIJU 00 1000 U'Vsek. 500
5000
1000
SI. 13 PODRUČJE SLUHA S KRIVULJAMA JEDNAKE GLASNOĆE
10000 20000
24
AKUSTIKA
niranu glasnoću je jedan fon. Zvučni tlak p 0 (= 2 • io~ 4 u. b) i zvučni intenzitet I o (= io~ 16 w/cm 2 ) odnose se na prag sluha za frekvenciju od 1000 Hz. Glasnoće tonova ostalih frekvencija
■
*
i'
IO
2
/
/
J
s
— i 10
i
1
f
(
i
f
1 O
1S
20
30
4O , 50 60 70 GLASNOĆA U FONIMA
80
90
100
SI. 15 ODNOS BROJA FONA PREMA BROJU SONA ZA TON FREKVENCIJE IOOO Hz
nako raspoređeni po čitavom frekventnom području, već su rani u jednom ili dva područja formanata. Formanti su sasta' novi koji neovisno o osnovnoj frekvenciji određuju svojstva '
određuju se uspoređivanjem s glasnoćom tona od iooo Hz, dakle na temelju subjektivnog ocjenjivanja. Jedinica za subjektivnu procjenu glasnoće je jedan son. Prema definiciji čisti ton od iooo Hz glasnoće 40 fona daje subjektivnu glasnoću od jednog sona (si. 15). Praktična mjerenja glasnoće zvuka vrše se fono-metrom a veličina gubitka sluha mjeri se audiometrom. Govor. Kod stvaranja govornih glasova sudjeluju pluća, dušnik, grkljan, ždrijelo te usna i nosna šupljina. Čovjek proizvodi glasove tako da potiskuje uzduh iz pluća kroz glasnice i usnu šupljinu. Pri tome energiju strujanja pretvara u zvučnu energiju. Uzduh dolazi iz pluća i DUŠNIK pritišće odozdo glasnice te ih razmakne (si. 16). Tako uzduh između SHEMATSKI PRIKAZ glasnica lakše prolazi, pa GRKLJANA tlak ispod njih postaje manji, a one se radi svoje elastičnosti odmah ponovno stisnu. To se neprekidno ponavlja.
Tako glasnice relaksaciono titranje i u ritmu tog titranja modulira se struja uzduha (si. 17). Frekvenc ija titranja glasnica ovisi o njihovoj duljini, debljini i napetosti . Promjeno m tih uvjeta mijenja se i visina proizved enog tona. Međutim , opseg frekvenci ja ljudskog govora mnogo je veći te se smatra da glas nastaje zajedničk im djelovanj em glasnica i prostora između glasnica i tzv. lažnih glasnica. Znač ajke go vornog zvuka. Naja niže frekvenci je ljud skog govora nalaze se kod muškarc a na 80 Hz, a kod žena na oko 120 Hz. Opseg frek*> vencija i spektralni sastav pojedinih gla sova vrlo su različiti. ' VRIJEME
Viši harmonijs ki tosi. 17 DIJAGR AM ZVUČN OGA TLAKA ZA
novi izvode vokala nisu jed-
GLAS E: a) na izlazu iz glasnica; b) u ustima i nosu
Vokal
Područje formanata
UO AE I
od 200 do 400 Hz od 400 do 600 Hz ' od 800 do 1200 Hz od 400 do 600 i od 2200 do 2600 Hz do 200 do 400 i od 3000 do 3500 Hz
;
Konsonanti sadržavaju vrlo malu zvučnu energiju, ali obuh frekvencije koje su daleko više nego kod vokala (si. 18).
Analizom zvu-
ka odjeljuju se pojedine komponente sastavljenog zvuka i određuju im se frekvencije i jakost. Od starijih uređaja za analizu zvuka najpoznatiji su Helmholtzovi rezona tori s Koenigovim monometričkim plamenikom, a od novijih oscilograf i akustički
n \\V
/
600
1000 2000 FREKVENCIJA
SI. 18 SPEKTAR GLASA 5
K
M
SI. 19 ANALIZA IZGOVORNE RIJEČI MUZIKA NA PRINCIPU VI. VOGA GOVORA spektroskop. Danas se za analizu govornih glasova mnogo pr njuje postupak zvan visible speech (vidljivi govor; si.
Značajke muzičkog zvuka. Osnovne
\nj V\J H
karakteristike muzičkih tonova jesu: osnovna frekvencija koja određuje njegovu visinu, spektralni sastav o kojem ovisi boja tona, glasnoća, vremenski tok intenziteta koji sadrži porast ili početni tranzijent, stacionarno stanje i opadanje ili završni tranzijent (si. 20). Kontinuirani prijelaz s tona neke frekvencij e na ton druge frekvencije zove se portamento, a tremolo ili vibratojeamplitudna ili frekventna modulacija određenog tona. Opseg frekvencija zvuka što ga proizvode muzički instrumenti mnogo je veći od onoga kod govora (si. 21 i 22).
30
100
1000
10000 150C
1 Il n )
100
1000
,
FONA 120i-
GLASNOĆA
60 30
PDRAST.STAC. STA£>/~ STACIONARNO VV, NJE OPADANJE, 3[jy/ STANJE NT^I/, TRAJANJE o XV \ ^ VRIJEME U SEKUNDAMA PORTAMENTO VRUEME U SEKUNDAMA
AMPLITUDNA MODULACIJA
FREKVENTNA MODULACIJA
SI. 20 ZNAČAJKE MUZIČKIH TONO'
AKUSTIKA f=196 Hz
1
iB 30
VIOLINA
Prepoznavanje tonova pojedinih in, 1 10 strumenata ovisi znatno više o tranzijentima nego o spektralf=196 Hz nom sastavu tona. IB 30 Ako želimo identifi20 cirati ton samo preko stacionarnog stanja 10--------(tako da uklonimo porast i opadanje toUM na) teško možemo f-196Hz IB 30 prepoznati kojem inSAKSOFON strumentu pripada 20 emitirani zvuk. Spektralni sastav ovisi i o 10 IlullHl ml l glasnoći, jer isti ton na istom instrumentu f=294Hz ima različit odnos B 30 SOPS N komponenata ako je A 20 različite glasnoće (si. 23). Glasnoća i boja 10 — tona mijenja se ' i _L1_ L promjenom položaja I instrumenata i sluB 30 šaoca. Tako svaki I------TEND ! muzički instrument 20 P ima za različite frekvencije i različite us10 mjerene karakteristiII liiLL I I I li 1 1 ke (si. 24). 1 Historija. Kao IO 4 8 10 2 8 10* samostalna znanost a. FREKVENCIJA se razvila istom u I. 21 SPEKTRALNI PRIKAZI TONOVA XIX st. Međutim, NE-:iH MUZIČKIH INSTRUMENATA I akustička zapažanja LJUDSKIH GLASOVA čovjeka jednako su stara kao njegovo vučno i muzičko izražavanje. Sistematskim proučavanjem zvuovnih pojava bavili su se već fizičari i filozofi antikne Grčke, a jerojatno i stari egipatski matematičari. Pitagora je na monoordu ispitivao odnos dužina žice za tonove pojedinih intervala, Aristotel je pokušao definirati sam pojam nauke o zvuku. Da su inogi akustički zakoni u praksi bili poznati već u Antiki dokazuju ivanredna otvorena kazališta npr. u Epidauru ili Sirakuzi, koja : opisao Vitruvije (- Aljabjev, Aleksandar ALABUSARANGI (indij. alabu tikva), stariji tip indijskog narodnog gudačkog instrumenta -»■ sdrangi, dug 52 cm, širok 20—22 cm. Instrument je vrlo sličan violini (»indijska violina«). Ormarić za rezonanciju načinjen je od tikve, uleknute sa strana, a tanka gornja daska od drva ima otvore u obliku slova F. Vrat s pužem, konjić i držak za žice slični su onima na violini. A.-s. ima četiri crijevne žice ugođene po kvintama i sedam (iznimno devet) simpatetičkih žica:
LIT.: R. Day, Music and Musical Instruments of Southern India and the Deccan, London 1891. — E. Rossenthal, The Story of Indian Music and its Instruments, London 1929. — C. Marcel-Dubois, Les Instruments de musique dans 1' Inde ancienne, Pariš 1941. K. Ko.
ALAIN, 1. Jchan, francuski kompozitor i orguljaš (Saint-Germain-en-Laye, 3. II 1911 — Petit-Puy, Saumur, 20. VI 1940), sin kompozitora Alberta Alaina, poginuo u Drugome svjetskom ratu. Na Pariškom konzervatoriju učenik M. Duprea (orgulje), P. Dukasa i R. Ducassea (kompozicija). God. 1936 dobio prvu konzervatorijsku nagradu za orgulje. Djelovao kao orguljaš u crkvi sv. Nikole u Maisons-Laffitte (nedaleko Pariza). Najviše pisao za orgulje i ti radovi idu u najbolje što je komponirano na tom području u suvremenoj francuskoj muzici. DJELA: Trois danses za orkestar, 1938. — Andante varie za gudački kvintet, 1934; kraće komorne kompozicije. — Suite monodique za klavir, 1934; klavirska djela VOeuvre de piano (3 sv.), 1929—38. — ZA ORGULJE (djelomično sabrana u L'Oeuvre de Jehan Alain, 3 sv., 1929—38): Berceuse, 1929; Ballade en mode phrygien, 1930; Lamento, 1930; Grave, 1932; varijacije na napjev Lucis Creator, 1932; postludij, 1932; 2 preludija, 1933; Climat, 1934; suita, 1934; Le jar din suspendu, 1934; 2 Danses d Agni Vavishta, 1934; 2 korala, 1934; 2 fantazije, 1934 i 1936; preludij i fuga, 1935; Intermezzo, 1935; varijacije na temu Cl. Janequina, 1937; Litanije, 1937; 3 Danses, 1938; Aria, 1939 i dr. — CRKVENA: Messe gregorienne de mariage za zbor i gudački kvartet, 1938; Messe breve za 2 ženska glasa, flautu i gudački kvartet (ili orgulje), 1938; Rekvijem, 1938; Priere, 1938. — Solo-pjesme. LIT.: B. Gavoty, Jehan Alain, musicien francais (1911—40), Pariš 1945 i 1950.
2. Olivier, francuski orguljaš i kompozitor (Saint-Germain-en-Laye, 3. VIII 1918 —). Brat Jehana. U Parizu završio studij književnosti na Sorbonnei i studij muzike na Konzervatoriju (T. Aubin, O. Messiaen). Djelovao zatim u rodnom gradu 1943—50 kao zborovođa, 1950—64 kao direktor Konzervatorija i uz to 1952—58 kao orkestralni dirigent. Od 1961 direktor je muzičke škole Cesar Franck u Parizu. Piše članke za različite stručne pu blikacije i muzičke kritike (od 1958 za Figuro). DJELA: klavirski trio, 1963; suita za trublju i orgulje. — Klavirska muzika. — Suita za orgulje; niz kompozicija za orgulje. — Oratorij Chant funebre pour les morts en montagne; zborovi; solo-pjesme.
3. Marie-Claire, francuski orguljaš (Saint-Germain-en-Laye, 10. VIII 1926 —). Sestra Jehana i Oliviera. Završila Konzerva torij u Parizu (M. Durufle, M. Dupre). Postigla je nekoliko vri-
jednih nagrada na međunarodnim natjecanjima i ugled movini i inozemstvu kao koncertni orguljaš. Snimila je vel ploča uglavnom s kompozicijama J. S. Bacha. Često izvod: ziku starih francuskih majstora. Revidira i objavljuje djela orguljaške literature. LIT.: B. Gavoty, La Jeune a Ecole d'orgue francaise, Pariš 1937.fourcq, LaMusique d'orgue francaise de Jehan Titelouze a Jehan Alain, P; (II izd. 1949).
ALALA, tip španjolske (galicijanske) narodne pjesme stvene i čeznutljive, sa dugo izdržanim završnim tonom, se na tekst od četiri strofe (svaki stih ima osam slogova). Pje je dopušteno da ukrašavaju melodiju. Stariji primjeri s su elemente koji podsjećaju na crkveno pjevanje. U nj] upotrebljavaju i slogovi la-la ili ai-le-h-la. LIT.: F. Pedrell, Cancionero musical popular espanol, II, Barcelona 19. — H. Angeles, Das spanisehe Volkslied, AFMF, 1938.
ALALEONA, Domenico, talijanski muzikolog i kom] (Montegiorgio, Ascoli Piceno, 16. XI 1881 — 24. XII Muziku učio u Rimu (C. de Sanctis, A. Bustini, G. Sga: God. 1907—11 predavao u Rimu zborno pjevanje na Nacioi institutu za muziku, od 1916 povijest muzike i estetiku na S vatoriju sv. Cecilije. Uz to djelovao kao zborovođa u L i Rimu i kao muzički kritičar. Važna su njegova istražh razvoju talijanskog oratorija. U kompozicijama slijedio j konstruktivistički pravac, a zanimali su ga i problemi penta dvanaesttonskog sistema i različite mogućnosti podjele 1 Težio je za obnovom talijanske muzike pa je nastojao < neke stare forme (Canzoni, Lauđi). DJELA. ORKESTRALNA; Simfonia italiana; 3 Canzoni ita Canzoni italiane za gudače i harfe, celestu i timpane; 4 Canzoni italiant centesehe za gudače, harfu i duhače; Laudi spirituali italiane za gudače, i trublje. — Gudački kvartet. — Klavirska muzika (La cittd fiorita; moderne). — Opera Mirra, 1913 (Rim 1920). — VOKALNA: Rekvijen II Cantico di Frate Sole za zbor, orkestar i orgulje, 1928; solo-pjesmi 18 Melodie Pascoliane; Canti di Maggio). — SPISI: Su Emilio de' C Nuova Mušica, 1905; // cicalamento delle donne al bucato di A. Striggii 1905—06; Studisulla storia delV oratorio musicale in Italia, 1908 (novo izc Le laudi spirituali italiane nei secoli XVI e XVII e U loro rapporto cm profani, RMI, 1909; L'armonia modernissima." le tonalitd neutre e Var te di ibid., 1911; / moderni orizonti della tecnica musicale, ibid., 1911; Li) moderno e umanita musicale, Harmonia, 1914; // Rinascimento musicale e Giacomo Carissimi, Nuova Antologia, 1914; // libro d'oro del musicista 1923). — Transkribirao djela A. Banchierija, Palestrine, O. Vecchija, L. M i dr. LIT.: G. Cardi, Domenico Alaleona, musicista e musicollogo, Ascol 1957-
ALARD, Jean-Delphin, francuski violinist (Bayonne,i 1815 — Pariz, 22. II 1888), učenik Pariškog konzervatorija Habeneck), 1843—75 profesor na istom zavodu, od 185 koncertni majstor dvorskog orkestra. Istakao se kao pi (njegov učenik bio je P. Sarasate). DJELA: violinski koncerti; fantazije; dueti za violinu i klavir; e Ecole du violon (prevedena na više jezika). — Izdao veliku zbirku soi Maitres classiques du violon.
ALASIA DA SOMMARIPA, Alessanđro (redovnici Gregorio), redovnik iz reda servita (Sommariva del Bose 1578 — Rim, 1626). Boravio više godina u samostanu u I i naučio slovenski. Pokušao je utvrditi tekstove na narodni ziku potrebne svećenstvu pri vršenju obreda. Zabilježio ostalim pet slovenskih narodnih crkvenih pjesama koje su i vale već na izmaku srednjega vijeka, većinom prije propi ili poslije nie. LIT.: F. Rakuša, Slovensko petje v preteklih dobah, Ljubljana ] F. Kidrič, Fra Gregorio Alasia, Ljubljanski zvon, 1924. —■ Isti, Zgodov venskega slovstva, Ljubljana 1929—38. D.
ALAUPOVIĆ, Tugomir, operni pjevač, bariton (Z 26. XII 1925 —). -Pjevanje učio na muzičkoj školi Va, Lisinski u Zagrebu (Z. Šir). Član ansambla narodnih pjes plesova Lađo, mješovitog zbora Radio-Zagreba i vokalnog k' Lisinski, kazališnu karijeru započeo 1954 u zagrebačkoj Ko Od 1955 operni solist Hrvatskog narodnog kazališta u Za Njegov repertoar obaseže niz zapaženih baritonskih uloga 1 karaktera, kao što su Figaro (Rossini, Seviljski brijač), Paj (Mozart, Čarobna frula), Guglielmo (Mozart, Cosi fan Germont (Verdi, La Traviata), Valentin (Gounod, Faust),. Vlačić (Devčić, Labinska vještica) i dr. Nastupa i na konce podiju. K. ALAYRAC, Nicolas d' -* D'Alayrac, Nicolas , ALBA -> Aubade ALBA (Alva), Pedro, španjolski kompozitor iz X1 Do 1557 dirigent katedrale u Oviedu zatim u Burgosu. N djela (brojni moteti i himni), nastala u duhu kastilskog čizma, odaju majstora polifone tehnike. NOVA IZD.: Tri moteta obj. H. Eslava, Lira Sacro-Hispana, 1 LIT.: H. Angles, La Mušica en Espafla, Barcelona 1934. — S. I Pedro Alba, MGG, I, 1951. ,
ALBANESE — ALBANSKA MUZIKA ALBANESE, Guido, talijanski kompozitor (Ortona, Chieti, . XII 1893 —). Studirao u Milanu (G. Setaccioli) i Bologni P. Alfano). Djelovao kao zborovođa, muzički kritičar i komenitor prvih zvučnih filmskih dnevnika talijanskog Istituto Luče. J Ortoni potaknuo 1920 obnovu tradicionalnih svečanosti Abrazija Maggiolate abruzzesi za koje komponira muzičke spektakle i rganizira izvedbe pučkih abruzzijskih canzona. DJELA: L'arca di Noć za orkestar. — Komorna muzika. — DRAMSKA: :enski triptih Terra d'oro, 1923; mimokoreografska akcija s muzikom La Grotta i Aligi, 1949 (vlastiti libreto); scenska muzika La FigHa di Jorio (D'Annunzio, 923); filmska muzika. — VOKALNA: Sanf Antonio za sole, zbor i orkestar; >lo-pjesme; pučke canzone (popularne: Lu Piante de le fojje; Vola, vola vola dr.). —• Obj. zbirku Nuovi canti popolari d'Abruzzo, 1927.
ALBANESE, Licia, talijanska pjevačica, sopran (Bari, 23. r II 1909 —). Učila u Milanu kod G. Baldassare-Tedeschija, deitirala 1935 u milanskom Teatro Lirico kao Nedda (Leoncavallo, 'agliacci). Pjevala zatim na glavnim talijanskim opernim pozorniima; međunarodnu reputaciju stekla 1939 kreacijom Mirni (Pucini, La Boheme) u milanskoj Scali. Od 1940 članica opere Metropotanu. New Yorku, 1951 ponovno nastupa u Scali. Lirski sopran ristalnog sjaja, veoma uglađene vokalne tehnike, urođene muzikalosti, proslavila se kao interpret Puccinijevih i Verdijevih opernih kova. Snimila je velik broj gramofonskih ploča (opere i vokalna rika). LIT.: J. E. Me Loughlin, The Licia Albanese, Music Club, New York >58. — A. Giovane, Licia Albanese, Calendario storico della citta di Bari, Bari 565.
ALBANESI, Carlo, talijanski kompozitor i pijanist (Napulj, 2. X 1856 — London, 21. IX 1926). Učio klavir kod svog oca ,uigija Albanesija, kompoziciju kod Pinta i S. Falconija. Kon-;rtirao najviše po Francuskoj i Engleskoj. Od 1893 bio je profe->r na Royal Academy of Music u Londonu te odgojio više istak-utih klavirskih umjetnika. DJELA: orkestralne kompozicije. — Gudački kvartet; klavirski trio. — Javirske kompozicije (6 sonata, fuge, 12 preludija). — Solo-pjesme.
ALBANI (Alban, Albanus), talijanska obitelj graditelja guačkih instrumenata. Mattia (Caldaro, Bolzano, 29. XII 1634 - Bolzano, 7. II 1712) kao mladić otvorio radionicu u Bolzanu. kasnije je neko vrijeme djelovao u Linzu. Njegovi instrumenti osjeduju neke osebine Amatijevih i Stainerovih radova. Malo 1 duguljasti, visoko svedeni, s lijepim crvenkastosmeđim lakom. iichele (Bolzano, 27. XI 1677 — Graz, 23. III 1730) i Giuseppe Jolzano, 28. III 1680 — 10. I 1722), njegovi su sinovi. Michele : 1700—12 radio u Grazu kod W. Sagmavra. Giuseppe je najprije Ddio vlastitu radionicu u Bolzanu, 1708—12 bio je u Grazu, a 712 preuzeo je očev posao. Nećak Michelea i Giuseppea Giuseppe "ntonio (Caldaro, 5. III 1720 — Bolzano, 6. VII 1771) izučio : u Grazu kod strica Michelea. Radio je desetak godina u Beču, itim u Wurzburgu i Salzburgu. God. 1759 vratio se u Bolzano do smrti vodio obiteljsku radionicu. LIT.: W. L. Liigendorf, Die Geigen- und Lautenmacher von Mittelalter is zur Gegenwart, Frankfurt 1922. — R. Vannes, Dictionnaire universel des uthiers, Pariš 1951.
ALBANI, Emma (pravo ime Marie-Luise-Cćcile Lajeuesse), kanadska pjevačica francuskog podrijetla, sopran (Chamly, Montreal, 1. XI 1847 — London, 3. IV 1930). Pjevanje učila Parizu kod G. Dupreza i u Milanu kod F. Lampertija gdje je ebitirala kao Amina (Bellini, Sonnambuld). Pjevala zatim u Fi-:nci i od 1872 u operi Covent Garden u Londonu. Gostovala u .merici, Rusiji, Francuskoj, Njemačkoj, Indiji i južnoj Africi, d 1891 na operi Metropolitan u New Yorku. Bila je vrlo cijenjena ratorijska pjevačica i dobra pijanistkinja. Od 1911 nije više javno astupala. Objavila je memoare Forty Years of Song (1911). komponirala kraća djela za klavir, harfu, zborsku muziku i solopjesme. LIT.: H. S. Edwards, The Primadonna, London i833. — H. Charbonmau, .'Albani, Montreal 1938.
ALBANSKA MUZIKA. Zbog geografskog položaja, neizvijenih saobraćajnica i reljefa zemlje, omeđene na sjeveru i jugu isokim planinama, a na zapadu niskom močvarnom i slabo razveenom obalom, u Albaniji sačuvala se do danas izvorna autohtona mzička kultura. Muzička praksa u Albaniji još je uvijek u rukama arodnih muzičara i pjevača, a temelji se u vokalnoj oblasti najviše a ojkanju, a u instrumentalnoj na svirci gajda, tzv. roga, s ljestvi3m od 11 tonova, vjerojatno turkestanskog podrijetla. Uz to ostoji i tonski sistem izgrađen na kvintnom principu. Narodni apjevi uz instrumentalnu pratnju izvode se često troglasno, i to iko da jedan glas leži. U melodijama je posebno naglašen nesiletričan ritam sastavljen od različitih metričkih kombinacija. 4eđu instrumentima najviše se susreće veliki bubanj, tzv. tupan lapan, također goč ili kasa).
27
Profesionalna muzička kultura koja se oslanja na evropsku tradiciju počela se razvijati nakon oslobođenja zemlje (1944). Prve umjetničke forme bile su masovne i borbene pjesme, koje je još za partizanskih borbi komponirao 5. Paparisto. Umjetnička muzika temelji se na narodnom melosu. Prvu albansku nacionalnu operu »Mrika« napisao je P. Jakova. Od ostalih kompozitora ističu se još K. Konou, koji se ogledao i na instrumentalnom području, K. Trako i P. Dungu, a među reproduktivnim umjetnicima dirigent M. Krantja. Muzičko središte Albanije je Tirana, u kojoj djeluje više muzičkih ustanova: operno kazalište, simfonijski i duhački orkestar, zborovi, ansambli narodnih instrumenata i dr. LIT.: P. Dungu, Lyra shqiptare, Novara 1940.— Y. Arbatsky, Proben aus der albanischen Volksmusikkultur, Stidostdeutsche Forschungen 1943, 8. — Kengedhe valle popullore, Tirane 1952. — Kange popullore shqipetare, Moskva 1953. — Y. Arbatshy, Beating the tupan in the Central Balkans, Chicago 1953. — R. Sokoli, Vallet shqiptare, Nendori, 1954, 8. — Isti, Les dances populaires et les instruments musicaux du peuple Albanais, Tirane 1958. — Isti, Prozodija dhe metrika jone popullore, Nendori, 1958, 8. — E. Stockmann, Volkskundliche Bibliographie Albaniens von 1945—1956, Deutsches Jahrbuch fur Volkskunde 1958. —■ R. Sokoli, Polifonia jone popullore, Buletin i Universitetit shteteror te Tiranes, 1959, 3. — Kenge popullore shqiptare, Tirane 1959. — R. Sokoli, Ritmika e muzikes sone popullore, Nendori, 1960, 2. —■ Isti, Melodika jone po pullore, Buletin i Universitetit shteteror te Tirane, 1960, 3. — D. Stockmann, Zur Vokalmusik der sudalbanischen Camen, Journal of the International Folk Musik Council 1963, XV. — D. i E. Stockmann, Die vokale Bordun-Mehrstimmigkeit in Siidalbanien, Les Colloques de Wegimont, Ethnomusicologie, 1964, III. — D. Stockmann, W. Fiedler i E. Stockmann, Albanische Volksmusik, I, Gesange der Camen, Berlin 1965. — D. Stockmann, Zur musikalischen Struktur einiger mehrstimmiger Gesange der sudalbanischen Laben, Deutsches Jahrbuch fur Volkskunde 1965, XI. R. MU Z IKA AL BA N AC A U SFR J
Narodna. Albanci koji žive u SAP Kosovo i duž albanske granice od Skadarskog do Prespanskog jezera, dele se u dva plemena. U južnim krajevima žive Toski, u severnim Gege. Premda svako pleme poseduje vlastiti muzički folklor izrazite fizionomije, postoje i mnoge zajedničke osobine albanske narodne muzike. Kao i njihovi preci Dardani koji su živeli u ovim krajevima Albanci se odlikuju neobičnom muzikalnošću. Muzika je nekada bila njihova jedina razonoda i zabava. Negovali su je od najranijeg detinjstva do duboke starosti jednako muškarci i žene. Deca su stvarala svoje pesme, žene svoje, a muškarci svoje. Njihove pesme razlikuju se ne samo po sadržaju već i po formalnoj strukturi i načinu izvođenja. Dok su dečje i ženske pesme isključivo lirskog karaktera, muškarci pevaju uglavnom junačke pesme, ali isto tako i ljubavne, pečalbarske, šaljive. Svaka od ovih grupa strogo se pridržavala svojih pesama. Nikad se nije desilo da muškarci pevaju ženske, a žene muške pesme. To se smatralo najvećom sramotom. Nije bilo zajedničkog pevanja muškaraca i žena. Izuzetno je zajednički pevao samo katolički živalj u gradovima. Dečje pesme brojčano su najmanja grupa, dok su muške najveća. Deca pevaju obično bez ikakve instrumentalne pratnje, a žene uz pratnju ritmičkih instrumenata, naročito -=• defa. Muškarci, naprotiv, pevaju uz pratnju melodijskih instrumenata, uglavnom žicanih. Svi ovi izvođači mogu da pevaju solo, u dvoje ili grupno. Način izvođenja uslovio je da su ženske pesme pretežno u strogom ritmu, dok muške mogu da budu i široko pevane, u slobodnom rubato izvođenju. Po formalnoj strukturi muške su pesme najrazvijenije, a dečje najmanje razvijene. Za muškarce je karakteristično visoko i jako pevanje. Ritam i metrika. U narodnoj muzici Albanaca u Jugoslaviji ritam i metrika veoma su bogati različitim oblicima. S obzirom na veće bogatstvo ritmičko-metričkih oblika može se reći da je ritam primaran, dominirajući elemenat. Ogroman broj metričkih oblika, od najprostijih do najsloženijih, može se podeliti u dve osnovne velike grupe: na grupu sa stalno jednakim metarskim jedinicama (jedinicama mere, dobama) unutar jedne mere ■— i na grupu oblika kojima unutar mere nisu sve metarske jedinice stalno jednake (oblici tzv. -> aksak ritma, gde je jedna metarska jedinica u svom trajanju duža od ostalih jedinica za polovinu njihova trajanja, tj. u odnosu 3 : 2, tzv. ->■ hemiola, npr. J. J J ). U prvoj grupi mera sa stalno jednakom metarskom jedinicom samo se prosta dvodelna mera, 2/4 mera, ističe veoma velikim brojem primera. Nalazimo je u mnogim seoskim pesmama, nešto manje u gradskima. Ostale proste i složene mere iz ove grupe ve oma se retko javljaju, četverodelna dosta je retka, a trodelna go tovo i ne postoji. Druge složene mere, koje se formiraju spaja njem prostih mera, narodna muzika Albanaca u Jugoslaviji ne poznaje. Druga, aksak-grupa veoma je bogata raznovrsnim oblicima. Binari i ternari (hemiole) kao metarske jedinice oblikuju velik broj različitih mera. Trodelna mera sa hemiolom na prvom mestu, 3 + 2 + 2 (starijom oznakom »sedmodelni takt«), najčešća je mera nakon proste dvodelne iz prve grupe u narodnoj muzici Albanaca. Retki su slučajevi da se hemiola pojavljuje na kraju mere, javlja se u kombi-
28
ALBANSKA MUZIKA
nacijama s drugim merama druge grupe i u merama narodne plesne instrumentalne muzike:
6
J= 132-142
0
lw- - - - -la.
jo- - -n
a.- maji,me li---rrw- na.
Nakon trodelne najčešća je peterodelna mera, sastavljena od dvodelne i trodelne ili obratno (dvanaestodelni takt). Javlja se u četiri oblika: (3 + 2) + (3 + 2 + 2), (2 + 3) + (2 + 2 + 3), (3 + 2 + 2) + (3 + 2) i (2 + 2 + 3) J- (2 + 3):
K
m
p
p p
p
p
kurjomko-ium, o
Dy
JCL-
d^mb'dhejtu/et-e, kurjom Jeo-rum dymJidh£J
ra- nat
i
kom gje- te,
dy jcu- ra- nat
i kam
i N(LTb'TUUh' 7KUh\ CL~ TThCLTL-
TTULTb,
CL"
TTUUZ,
CL-
Prilično je česta pojava promene tonskog centra koji se s za malu tercu, sa c na a (primer br. 7), a nikada obratno.
i
J = 72
[
Mo----ra, e------net
e____
shkoj
ne
^T
k.ru--e,
Kushasht ai qe
rrin nder o --------------------
Dosta je česta četvorodelna mera, obično u ovim oblicima: + 2 + 2 + 3 1 2 + 3 + 2 + 2 (devetodelni takt): ICush, askt ai qe
0- da. me ta,-----
van, mo-ri hi- -le,
o-
da me ta------v&n,—
-v—v—=r $ rrin,nder o- - - de,
H1-L
LJjLr
- 0,
bil---bU-------------
rr hil------hil----------------o.
Pentatoniku nalazimo u pesmama Albanaca oko Prespai jezera (Toski) (primer br. 8). Kod plemena Gege ne pi anhemitonske pentatonske lestvice.
FR r TTO J-T Tu DiC rns t'zan'ja.- - -
rajh, nw-rL la,- le, sy- ni ha- ces____
s'vet.dja-lit-
Hemiola se izuzetno pojavljuje i na drugim mestima, ali samo onda kad se ova četvorodelna mera kombinira sa drugim merama. Nije retka ni sedmodelna mera, sastavljena od trodelne i četvorodelne: (2 + 2 + 3) + (2 + 2 + 2 + 3) (šesnaestodelni takt): O-dame ta,- vari-
o-dame ta-
Druge mere, trodelna 3 + 2 + 3 (osmodelni takt) i dvodelna 3 + 2 i 2 + 3 (petodelni takt), dosta su retke. Postoje, naravno, i drugi metrički oblici. Povezivanjem različitih mera nastaju nove kombinacije, novi oblici. Tempo izvođenja oblika druge aksak-grupe sporiji je nego u Makedonaca i Bugara. Elementi melanholije, prisutni u vokalnoj narodnoj muzici Albanaca u Jugoslaviji, ne dozvoljavaju velike brzine u izvođenju. Metodika. U narodnoj muzici Albanaca, pored velike uloge ritma, melodika još snažnije odražava duhovno ustrojstvo svojih stvaralaca. Različiti uticaji, naročito oni sa Istoka, formirali su njen razvoj i današnji šaroliki sastav. a) Ambitus melodike veoma je raznolik — od male sekunde (primer br. 5) do duodecime. Najveći broj pesama ima ambitus
T i-, Mo-ri
Uil-ja,
ma-Ut-o
f'i pel- qe-ve dja,-Hb-o?
Durska Iestvica sa završetkom na trećem stupnju iznad t javlja se u pesmama Albanaca koji žive u Makedoniji. Orijentalne lestvice tonalna su osnova otprilike jednoj ti vokalne narodne muzike Albanaca u Jugoslaviji. Mnogob grupu orijentalnih Iestvica predstavlja tzv. makam hidžas. je makam ponešto modificiran i podešen mentalitetu Alba Osnovni sadržaj pesama koje se izvode u makam hidžasu strastvena, neobuzdana ljubav. Nisu isključena i druga osei Makam hidžas nalazimo više u gradskim nego u seoskim, u muškim nego u ženskim pesmama (primer br. 9). Ostale r r f Mo- rij mi----re
nuk e
du,- e,
shka, po UUL- e-.
eh,
eh,
bu,----rrin,
nan\ rtuo- H, In-
ke,
oj! \
Đo
t'i fojm,' san,----ti------ret te
7ia.J,
ue-----shisk- - o. _
kvinte, zatim kvarte i terce. U ambitusima sekste, septime i oktave broj primera opada, a od oktave na više primeri su još redi. Pojava duodecime je razumljiva kad se uzme u obzir da je za Albance karakteristično visoko i jako pevanie. b) Tonalne osnove su mnogobrojne. Sve lestvice mogu se podeliti u dve grupe: na one koje su nastale pre dolaska Turaka i na one koje su nastale za vreme turskog ropstva. U prvoj su grupi dijatonski penta-, tetra-, tri- i heksakordalni nizovi, starocrkveni eolski, dorski i jonski modus i anhemitonska pentatonika, dok su lestvice druge grupe orijentalnog porekla. Tonalne osnove većine pesama su lestvice iz prve grupe. Najčešća Iestvica iz prve grupe je dijatonski tonski niz sa polustepenom između 2. i 3. tona iznad tonike toga niza. Uz njega javlja se često i kompletan eolski modus:
orijentalnih Iestvica kao makam kardžijar i druge javljaju' minimalnom procentu. Tonalne osnove najvećeg broja albanskih narodnih pe u Jugoslavijr jesu eolski modus, dijatonski nizovi sa malom te iznad tonike i makam hidžas. Česti su slučajevi ispreplitanja j i druge lestvice. Događa se čak da se ista pesma peva i u kom modusu i u makam hidžasu, što zavisi od ukusa pevai tehničkih mogućnosti instrumenta koji prati pesmu. Na albansku narodnu muziku u Jugoslaviji uticala je i crl muzika (primer br. io) kao što je i narodna uticala na crki 10
Ruboto(J = 72)
pe- re- nin- > po Vper- bej
Mo - ri, moli' qi
pcLsh,
ta, konnyoft\ moj
biL-ktu-ri-----ne
Qysk se mJje per------kun,' ni
ALBANSKA MUZIKA c) Formalna struktura melodije, veoma ovisna o tekstu pesme, x>gata je interesantnim oblicima. Oni se mogu podeliti u dve ;rupe: na utvrđene oblike koji se javljaju uz tekstove strofičnih jesama i ponavljaju se sa svakom strofom teksta, i na oblike čiji le pojedini delovi menjaju kod svakog ponavljanja, kod nestroičnih pesama. Najmanji strofični oblik sastoji se od dva melodijska stiha. 3n je do^ta čest. Tim oblikom pevaju se i nestrofične pesme kojima ;e stihovi vežu po shemi: A-j-B, B + C, C + D itd. Drugi strofični oblik su pesme od tri melodijska stiha za tri tiha teksta. U trodelnom obliku pevaju se i tekstovi nestrofičnih >esama. Većina ovih pesama stvorena je dodavanjem refrena pesmi a dva melodijska stiha, ili ponavljanjem drugog stiha. U prvom iriloženom primeru tekst refrena je kurzivan, u drugom primeru ranovljeni stih je u zagradama. 1 P O vjen mollaxhiu molla me na shite, Vet kena molla, vet jena t'holla. Hajde, hajde, pra, hajde mashalla! 1 Prej Podrime na erdh haberi, Si t'ia baj hallin i mjeri, (Si t'ia baj hallin i mjeri.) Najčešće su četvorodelne pesme. Svi melodijski stihovi mogu la budu različiti: A 4- B -f C + D. Pojedini melodijski stiho1 mogu da se ponove u različitim kombinacijama, kao npr. i + A + B + B, A + A + B + C i s l . Ovim oblikom formalne trukture melodije pevaju se i nestrofične pesme u različitim »mbinacijama stihova. Ukoliko su oblici veći od četiri dela, utoliko su i redi primeri. Mi, ima i oblika od deset pa i četrnaest delova. Interesantniji su oblici druge grupe na tekstove nestrofičnih lesarria. Najprostiji oblik jeste svakako pevanje ćele pesme jednim nelodijskim stihom. Češći oblik je onaj od dva melodijska stiha i -r- B. Svi stihovi pesme u ovom slučaju pevaju se prvim, Amelodijskim stihom, sem poslednjeg koji se peva drugim, Bmelodijskim stihom. Stoga bi se, ovaj oblik mogao shematski irikazati ovako: xA + B. Treba naglasiti da prvi melodijski tih (A) ima karakter parlanda, dok je drugi (B) raspevan i poletan lo najveće dramatičnosti. U drugoj grupi ima i oblika sa četiri melodijska stiha. U tim e oblicima kod različitih pasusa teksta menja samo drugi meadijski stih, ponavlja se, naime, onoliko puta za koliko je stihova lovećan koji pasus pesme. Shematski bi se ovaj oblik mogao irikazati ovako: A + xB ~ C + D. Ima i mnogo drugih oblika armiranih na sličan način. Višeglasje. Gege, koji čine većinu Albanaca u Jugoslaviji, «vaju uglavnom jednoglasno, sem u područjima Tetova, Gostiara i Kičeva, gde se peva i dvoglasno. U ovim krajevima dvolasje se javlja u više oblika. Žene pevaju u malim grupama od 2—3 pevačice u svakom lasu. Uz ovakvo pevanje obavezna je ritmička pratnja defa. Prvim oblikom služe se nevešte pevačice. Sastoji se od melodije oju peva prvi glas i recitovanjem istog teksta na finalisu odnosno snici, što izvodi drugi glas. Time se stvara bordunsko dvoglasje: i = 208
Oj,
Sadri- je__
ha.- nemme al-- ta-- nin ne je--leh----
Razvijenijim drugim oblikom služe se veštije pevačice. Drugi las kreće se uglavnom istim smerom kao i prvi glas. Počinju tim tonom, izuzetno u terenom dvoglasju. U toku pevanja spaiju se oba glasa ponekad u unisono na terci iznad tonike. Završetak : uvek unisono na tonici (primer br. 12). Ponekad se prvi glas pušta ispod drugog.
29
ovog dvoglasja da prvi glas peva samo jedan pevač, dok drugi nekoliko pevača, ali ne i veliki broj. Jedan od oblika jeste i taj u kome se pesma peva jednoglasno, a refren s proširenim završetkom dvoglasno, i to tako da drugi glas sav tekst refrena peva samo na jednom tonu, na tonici (-> primer br. 6). Dosta je čest i oblik bordunskog dvoglasja u kojem drugi glas iz tonike povremeno silazi za veliku sekundu. U pesmama ovog oblika dvoglasja solist počinje, a ostali pevači nastavljaju pesmu obično posle prvog stiha: 13
J) = 208 ft l_________1
Treći, najčešći oblik dvoglasja, jeste kombinacija jedne vrste heterofonije i bordunskog dvoglasja. Naime, i prvi i drugi glas pevaju melodiju, samo se mestimično jedan glas odvaja od drugog. U ovakvim pesmama pošto se otpeva ceo tekst jedne strofe odgovarajućom melodijom, ona se ne prekida već se produžuje za kraće ili duže trajanje. To proširenje melodije peva se kao koloratura, obično na poslednjem samoglasniku strofe. Ako je ta kadenca duža, onda se i samoglasnik menja, ali obično se peva na a, 0 i e. Ovu kadencu peva prvi glas-solista u slobodnom ritmu, dok drugi glas leži na tonici sa istim samoglasnicima kao i prvi. Takvo proširenje može da bude i u sredini pesme ako je pesma duža. Višeglasje plemena Toski razlikuje se od onog u Gega. Toski oko Prespanskog jezera i delimično s leve strane Crnog Drima pevaju uglavnom troglasno, a rede dvoglasno. Njihovo dvoglasno pevanje je bordunskog tipa. Drugi glas prati prvi tako da, ili iz država osnovni ton (toniku) na samoglasniku e, ili na tom tonu izgovara tekst istovremeno s prvim glasom. Za višeglasje Toski karakteristično je njihovo troglasje. Troglasno pevanje oni nazivlju: me iso, me haba, me te mbajtur, me nande i me te renkuar. Troglasje Toski sastoji se od prvog glasa koji peva samo jedan pevač, od drugog glasa koji takođe peva samo jedan pevač, i trećeg glasa koji peva grupa pevača. Prvi glas peva od početka do kraja — i to melodiju (vodeći glas). Drugi glas, koji narod nazivljezaniqe e pret (glas koji dočekuje), ne počinje zajedno s prvim glasom već uvek nešto docnije, posle prve fraze, pa čak i docnije. On često upada i u sredini reci i s prvim glasom čini neku vrstu narodne polifonije. Treći glas isto tako nastupa docnije sa drugim glasom ili čak i posle njega. Stalno drži ležeći ton na tonici koja je i nota finalis, peva na samoglasniku e (Primer br. 14). Svaka troglasna pesma ima mali uvod koji može biti dvojak. Prvi oblik je prostiji i najviše se upotrebljava. Sastoji se samo
3
j|
kg j ^ E
0
Ah, u-ne lo-nja,
VCL- Uen-o
buJcurme kish
hi- >.
bibkur me kish
hi-
1 ) %
!___±A-------------------
o Ka,- - - - Han
hoj,
mo-re,
— - - - Tlajn
hoj_____
Dvoglasne ženske pesme ovakovih oblika veoma su skučene svim elementima. Retkost je pesma duža od četiri takta. Dvolasno pevaju žene danas samo po selima, dok su u gradovima apušteni ovi oblici višeglasnog pevanja. Za razliku od ženskih, muške su pesme razvijenije i interesantije, takode i po formalnoj strukturi. Sem jednoglasno, muškarci evaju i dvoglasno, i to u više oblika. Tipično je za sve oblike
^ *=
V $ V
Ah, u,- rw lo-nja,
va,-
Uen- 0
VCL-
Uen- 0
Ff T-
9-
kor
bu. bu '
hlLT
m >—* e kish
hi-
m kish e,
u-
>
^-^^
ALBANSKA MUZIKA Tilzi-
ub,
je
moj, rrbn-te per ne
E
1
i ii-ri terzl-
ut,
moj,
rrtn-te, moj,
rrtnte per ne
rnu-d me shi-
J) JI J) J
kon- te.
U-
je
E-o.
1
fororne sili0
male zurle, ->■ gajde (koje se mnogo manje upotrebljavaju nekada) i -> dvojnice.
se ne hl-je
nm- će, mo/,
od jednog tona koji peva prvi glas, ili pak svi zajedno, i glissanda za veliku sekundu naniže ili čak i za veći interval. Peva se na samoglasnike e i o. Taj polazni ton uvek je tonika. Drugi oblik kratkog uvoda u stvari je mala kadenca koju peva samo prvi glas. Na samoglasniku e izvija nekoliko tonova prema svom raspoloženju. Nakon toga prvi glas nastavlja pesmu, a nešto docnije upadaju drugi i treći glas. Na završetku pesme, kao i na završetku jednog pasusa teksta pesme, izvodi se mali dodatak, jednak kratkom uvodu s glissandom — pevaju ga svi. Za toskijsko troglasje karakteristični su česti glissandi. Sazvučja ovog troglasja ponekad su oštra, ali su i veoma interesantna i impresivna. Narodni muzički instrumenti. Muzički instrumenti služe Albancima u Jugoslaviji za pratnju pesama i igara kao i za samo instrumentalno muziciranje, solističko i grupno. Postoje mali ansambli žicanih instrumenata, duvačkih, u kombinaciji duvačkih i žicanih ili duvačkih i udaraljki. U većim ansamblima ima najviše šest do sedam instrumenata. Melodiju izvode unisono svi žičani i duvački instrumenti, a pratnju udaraljke. Najomiljeniji ritmički membranofoni instrument jeste -> def. Svaka žena ume da u njega udara. Redovito služi kao ritmička pratnja ženskom pevanju. Drugi veoma česti ženski idiofoni instrument jeste tepsija ili tanjur. Žene pevaju uz okretanje tepsije na sofri. U nedostatku defa udaraju i o tepsiju. -> Tarabuka se mnogo manje upotrebljava. ~> Tapan ide uvijek uz -> zurle. Na melodijskim instrumentima, kako aerofonim tako i kordo-fonim sviraju samo muškarci. Najomiljeniji aerofoni labijalni instrument je fyelli, sličan makedonskoj šupelci. Drvena ili metalna cev, otvorena sa obeju strana, duga je oko 40 cm. Sa svojih šest rupica daje heptatonsku lestvicu. Ima dva registra. Tonovi gornjeg registra dobivaju se jačim duvanjem. Tehnika duvanja veoma je teška, svirač diše kroz nos, a duva ustima, tako da se ton ne prekida sve do kraja pesme ili igre. Kavali su slični fvellu samo što su dvostruko duži (oko 80 cm) i sa mnogo više rupica (do 14). Manje je cenjen labijalni aerofoni instrument nazvan bilbil (slavuj), sličan srpskoj fruli, dužine 30—40 cm sa 6 rupica. Pod opštim imenom zumara Albanci označuju aerofoni in strument s udarnim jezičkom. U raznim pokrajinama on je druk čijeg oblika i veliči ne. Izrađuje se od ve oma različitog mate rijala. Ima jednu ili dve cevi sa 4—6 ru pica. U različitim kra jevima različito se naziva (u Debru pilipizge, u Đakovici filikacke). Instru menti sa dve cevi (diple) imaju ili isti broj rupica na svakoj cevi, ili 4—6 na jed noj a na drugoj nije dnu. Na prvima se melodija izvodi jed noglasno, na drugima cev bez rupica stvara bordunsko dvoglasje. Ostali predstav nici aerofonih instruZURLAŠ IZ RUGOVA menata jesu velike i
Jedan od najstarijih žicanih instrumenata je ljahuta (g Još danas se dosta često upotrebljava medu gorštacima za pj epskih pesama. Ima jednu žicu i nalik je na crnogorske Veće izražajne mogućnosti ima čitelija. Taj dvožični dijai instrument veoma je omiljen medu Albancima u Jugos Prati lirske i epske pesme, a upotrebljava se i kao solistici strument. Zajedno sa čitelijom često nastupa šarkija. V< od čitelije, ima 3—12 žica i instrument je hromatskog tipa. V retko upotrebljava se karadyzen, kordofoni instrument kr vrata sa četiri žice. Prva, druga i četvrta žica, jednako ugl; služe za izvođenje melodije. Treća žica uglašena je za kvartv i služi kao bordun. Na svim pomenutim instrumantima sviraju seljaci Ali sem na zurlama i tapanu na kojima sviraju Cigani. Na poro i druge svečanosti Albanci pozivlju ansamble sastavljene c telija i šarkija, rede zurladžije. U gradovima postojali su ans zvani čalgidžije, sastavljeni od ćemand (violine), grnate (klari jedne vrste tambure i defa, na kojima su svirali Cigani. 1 čalgidžije nestaju, zamenjuju ih novi ansambli, sastavljci harmonike, violine, klarineta, kontrabasa i defa. L. Umetnička. Muzički folklor Kosova i Metohije privul već u XIX v. pažnju srpskih kompozitora. Prvi medu njirr je Stevan Mokranjac (1856—1914), koji je na osnovu vk zapisa komponovao »Pesme sa Kosova« (»Rukoveti« VIII i 1896 i 1906) i hor »Prizrene, stari grade«. Inspiraciju za! stvaralaštvo našao je u albanskoj narodnoj muzici i komp' Košta Manojlović (1890—1949). On je obradio 4 narodne j za hor: »Hajde dul ćupa« (Izašla je devojka), »Frven veriu« ( duva), »Kanga e dhanderise« (Pesma mladoženje) i »Zoterij e : (Dame i gospodo), objavljene 1933 pod naslovom »Pesme z Skenderbegove«. Hrvat Josip Slavenski (1896—1955) posizao je u više at za albanskim melosom, pa je sem »Albanskih pesama« ( komponovao po jedan stav u svojim »Igrama i pesmama sa Bal (1927) i u orkestarskoj »Balkanofoniji« (1927). To isto va Srbina Svetomira Nastasijevića (1902), autora simfonijske p »Viđenje Kosovke devojke« i orkestarske »Šiptarske rapso i Makedonca Živka Firfova (1906), koji je među ostalim pesi obradio za hor »Dola ne pengjefe« (Izašla sam na prozor) i e miros (Moja lepojko). U zbirci za klavir »Melodije i ri Balkana« Miloje Milojević (1884—1946) obradio je albanske na »Pesmu iz Nerodimlja«, »Makam uz Saz« i »Motiv iz Priz On je komponovao i »Kosovsku svitu« za orkestar. Muzičkim folklorom Kosova i Metohije inspirisali su 1 novije vreme i drugi jugoslovenski kompozitori, među k su Petar Konjović (1883—1970), Milenko Živković (1901—] Mihailo Vukdragović (1900), Dorde Karaklaić (1912), Ivo L Kalinski (1913), Rudolf Bruci (1917), Emil Cossetto (1918) Glavna rasadišta muzičke kulture na Kosovu posle Oslobo postale su niže muzičke škole u Prizrenu, Peći, Prištini i Kose Mitrovici, koje su okupile i veći broj učenika iz redova rad omladine. God. 1949 osnovana je u Prizrenu i Srednja im škola, a zatim u Prištini i Prizrenu Muzička odeljenja na pedagoškim školama, iz kojih su mnogi svršeni đaci i stv nastavili školovanje na muzičkim akademijama i postali p muzičkog života i stvaralaštva u Pokrajini. Važnu ulogu u širenju muzike na Kosovu odigrala su kult -umetnička društva, naročito u oblasti reproduktivne umet Najaktivnije među njima je svakako Agimi (Zora) iz Pri; koje je do danas sudelovalo skoro na svim pokrajinskim, repi kim i saveznim festivalima, izvodeći dela domaćih i stranih ko zitora. Značajne rezultate ostvarila su i druga kulturno-umet društva, kao Ramiz Sadiku u Peći, Budućnost u Prizrenu, S Mokranjac u Prištini i Hajdar Dushi u Đakovici, uz koja treb: menuti društva u Orahovcu, Uroševcu, Gnjilanu, Kose Mitrovici i dr. Za razvoj profesionalne muzike na Kosovu ' je bilo osnivanje Radio-stanice u Prištini, naročito zbog vi Simfonijskog orkestra, koji je od samog početka podsticao stv: mladih kompozitora. Propagirajući muzičku umetnost u šii slojevima naroda, Radio-Priština daje posebne emisije sa kc tarima, upoznavajući svoje slušaoce sa dostignućima na ozbiljne muzike u zemlji i inostranstvu. U Prištini deluje Di prijatelja muzike, a u okviru Oblasnog pozorišta izvode se i rete. 1
Uporedo sa bujnim razvojem muzičkog života na Kosovu Oslobođenja, javljaju se i prvi albanski kompozitori. Među i posebno mesto zauzima Lorenc Antoni, svestrani umetnik, ko zitor i etnomuzikolog, koji je udario temelje nacionalnoj n
Albanaca u Jugoslaviji. Antoni je napisao veći broj vokal
ALBANSKA MUZIKA — ALBERT
31
1875 nastavlja studije na Konzervatoriju u Bruxellesu (Brassin, Dupont, Gevaert), a 1878 odlazi na usavršavanje F. Lisztu u Budimpeštu; uz njega ostaje do 1880, prateći ga u WeimariRim. U to je vrijeme već zreo pijanist virtuoz; između mnogobrojnih koncerata po Americi i Evropi boravio je najčešće u Španjolskoj (Madrid, Barcelona) i u Parizu. Kao pijanist proslavio se osobito interpretacijom clavecinista te Bacha, Schuberta i Chopina. Kao kompozitor dao je svoje najbolje u klavirskim djelima, po kojima je jedan od utemeljitelja španjolskoga nacionalnog stila. Virtuozni pijanistički slog tih djela pod utjecajem je Liszta, a izraz, prožet španjolskim koloritom, približava se u zreloj fazi harmonijama i zvučnim bojama francuskih impresionista. Komponirane uglavnom u obliku minijatura (u ciklusima), to su lirske impresije i slike jarko obojenih krajolika Španjolske, u odsječenim ritmovima narodnih plesova, s ustreptalom metodikom u stilu cante flamenca. Najznačajnije mu je djelo tog žanra Iberia, ciklus od 12 »slika« različitih španjolskih krajeva. Ostala Albenizova djela odaju kompozitora primarno pijanističke inspiracije; značajnije su jedino solo-pjesme iz posljednjeg stvaralačkog razdoblja.
BORBA ZA DJEVOJKU
instrumentalnih dela, pretežno lirskog karaktera, koja su izgrađena na albanskom muzičkom folkloru, a objavio je i tri zbirke albanskih narodnih napeva. Uz to se istakao kao muzički pedagog i dirigent Simfonijskog orkestra i hora Radio-Prištine i KUD Agimi u Prizrenu. U najproduktivnije kompozitore na Kosovu koji nisu albanske narodnosti ide Redžo Mulić, autor »Prve simfonije«, dve »Albanske svite«, više kantata, vokalnih i instrumentalnih dela i dr. Njegov muzički govor kreće se u širokom dijapazonu od citata albanske narodne melodike do približavanja ekstremnim pravcima zapadno evropske muzike. Naročito se ističe kao dobar poznavalac instru mentacije. Među ostalim muzičkim stvaraocima pažnju su svratili Vincenc Gjini (»Concerto grosso«, 6 fuga i svita za klavir) i veoma nadaren, rano preminuo Halit Kasapoli, koji jeuz kamerne oblike ostavio i nekoliko orkestralnih kompozicija (»Šiptarska devojka«, »Koncertna igra«). Instrumentalna i vokalna dela pišu Esad Rizvanoli, Krist Lekaj (kantata, »Zemlja se zaklinje«) i Zeqir;a Ballata,
koji se služi i tekovinama savremenog muzičkog stvaralaštva. Na albanskom muzičkom folkloru izgrađuju svoja dela još: Isak
Muc'oli, Zef Tupeci, Fahri Begiri, Mark Kafinari, Dobrivoje Baskić, Severin Kajtazi, Sevime Gjinali, Akil Koci, Gazmed Zajmi, Rašiđ Krasnici, Cazim Dushku i dr. A. Koc. LIT.: B. Sakać, O nekim značajkama albanskog muzičkog folklora, Muzičke novine, 1947, 5—5. —J. Slavenski, Kange popullore te Shqiptareve te Kosove-Metohis, Jeta e re, 1950, 4. — L. Antoni, Kange popullore Shqiptare (2 sv.), Priština 1951. — R. Moracić, Jedna decenija muzičkog života na Kosovu i Me tohiji, Zadruga, 5. I 1956. — L. Antoni, Folklori muzikuer shqiptar, Priština 1956. — Isti, O šaljivoj lirskoj poeziji kod Šiptara na Kosovu i Metohiji, Glasnik Muzeja Kosova i Metohije, 1956, I. — Isti, Kaladojne, ibid., 1958, III. — Isti, Narodno pevanje kod Šiptara, Zvuk, 1960, 41—42. — Š. Plana, Šiptarski revolucionarni muzički folklor, Rad VI kongresa folklorista Jugoslavije, Ljubljana 1960. — Isti, Puna ne kanget popullore shqiptare, Gjurmime albanologjike, Albanološka istraživanja 1, Priština 1962. — L. Antoni, Metrički oblici u šiptarskoj narodnoj muzici, ibid., 1963, 59. — Isti, Čitelija, Narodno stvaralaštvo, 1964, 11. — 5. Plana, Uloga individualnih stvaralaca u razvitku savremenog albanskog narod nog pevanja na Kosovu i Metohiji putem štampe, radija i^gramofona, Rad kon gresa Saveza folklorista Jugoslavije, Skopje 1968. — Ž. Simović, Nastavljači misije Stevana Mokranjca na Kosovu i Metohiji, Zvuk, 1968, 83. R.
ALBENIZ, Isaac, španjolski pijanist i kompozitor (Camprodon, provincija Gerona, 29. V 1860 — Campo les Bains, Pireneji, 16. VI 1909). Već u petoj godi ni nastupao kao »čudo od djete ta« u Barceloni, dvije godine ka snije učio klavir kod Marmontela u Parizu, a 1868 na Konzer vatoriju u Madridu (Mendizabal, E. Compta); istovremeno koncertira po Španjolskoj. Već tada dolazi na glas kao pijanist koji »svojom virtuoznošću i fan tazijom fascinira publiku«. Iz među 11. i 15. godine, pobjegavši iz roditeljske kuće, puto vao po Južnoj i Sjevernoj Ame rici i izdržavao se najprije svira njem po kavanama i kabaretima, zatim i koncertiranjem. Na po vratku u Evropu nastupa u Londonu i Liverpoolu, 1875 u Leipzigu kraće vrijeme studira kod Jadassohna i Reineckea, I. ALBENIZ
DJELA: simfonijska suita Catalonia, 1899. — Komorna muzika. — KLAVIRSKA: Piezas caracteristicas; Recuerdos de viaje; Espaiia; Rhapsodia espanola (orkestriraliEnesco i Casella); Rhapsodia cubana; Suite esponola; Seis danzas espanolas; Malaguena; Cantos de Espaha; Suite ancienne, I i II; La Vega (prvi stavak nedovršene suite VAlhambra); Iberia, 1905—08; Navarra (dovršio Deodat de Severac); Azulejos (dovršio Granados); mnogobrojne etide (»sonate«), mazurke, valceri i dr. — DRAMSKA. Opere: The magic opal, 1893; Enrico Clifford, 1895; Pepita Jimenez, 1896; trilogija El rey Arthur (I, Lancelot, II, Merlin, III, Ginevrd), 1897—1906. Zarzuela San Antonio de la Florida, 1894. — VOKALNA: oratorij El Cristo; solo-pjesme: Deux morceaux de prose de Loti; Quatre melodies de F. Coutts; To Nellie i dr. LIT.: 5. de Marliave, Albeniz, Etudes musicales, Pariš 1917. — H. Collet, Albeniz et Granados, Pariš 1925 (novo izd. 1948). —■ J. Serra Crespo, Senderos espirituales de Albeniz y Debussv, Mexico 1944. — M. Raux-Deledicque, Albeniz su vida inquieta y ardorosa, Buenos Aires 1950. — A. Sagardia, Isaac Albeniz, Plasencia 1951. — H. J. Therstappen, Isaac Albeniz, MGG, I, 1951. — G. Laplane, Atbćniz, sa vie-son oeuvre, Pariš 1956. — J. Llorens Cistero, Notas ineditas sobre el virtuosismo de Isaac Albeniz y sa producion pianistica, Annuario Musical, 1959—60. — Isti, El Lied en la obra musical de Isaac Aibiniz, ibid., 1959—60. I. Ać.
ALBĆNIZ, 1. Mateo (Antonio Pćrez ds), španjolski kompozitor (?, oko 1755 — San Sebastian, 23. VI 1831). Redovnik. Crkveni zborovođa katedrale u Logronu i San Sebastianu; komponirao djela za klavir (sonata i dr.) i crkvenu muziku (mise, moteti i dr.). Napisao: Instruccion metodica especulativa y prdctica para ensenar a cantar y a laner la mušica moderna y antiqua, 1802.
2. Pedro (A. y Basanta), španjolski pijanist, orguljaš kompozitor (Logrono, 14. IV 1795 — Madrid, 12. IV 1855). Sin i učenik Matea. Studirao i u Parizu kod H. Herza i C. Kalkbrennera. Od 1830 profesor je klavira na Konzervatoriju u Madridu i od 1834 dvorski orguljaš i muzički učitelj. Uveo je moderni pijanistički stil u Španjolsku i odgojio gotovo sve istaknutije španjolske i južnoameričke pijaniste idućih generacija. Za madridski Konzervatorij napisao udžbenik Metodo completo de piano (1840). Komponirao klavirske varijacije, fantazije, ronda, etide i si., te solopjesme. ALBERGATTI CAPACELLI, Pirro, talijanski kompozitor (Carrati, 20. IX 1663 — Bologna, 22. VI 1735). Potekavši iz stare talijanske aristokratske obitelji bavio se muzikom samo kao »nobile dilettante«. Usprkos tome ušao je u red najznačajnijih kompozitora bolonjske škole na prijelazu iz XVII u XVIII st., a bio je na glasu i kao violinist. 1687 posvetio je caru Leopoldu I zbirku Pletro armonico, po čemu se pretpostavlja da je u to doba bio u službi carskoga dvora. Središnja su mu djela oratoriji, bogato instrumentirani, prožeti snažnim dramatskim akcentima; komponirao ih je kao djela većih razmjera bliza operi i manjeg komornog tipa bližeg kantati, navješćujući načinom oblikovanja prijelaz iz venecijanskog u napuljski stil. U instrumentalnim kompozicijama približava se koncertnom stilu Corellija i Torellija. DJELA. INSTRUMENTALNA: Ballelti, Correnti, Sarabmdl e Gighe za gudače op. I, 1682; Suonate a due Violini col suo Basso continuo op. 2, 1683; Pletro armonico composto di dieci sonate da camera op. 5, 1687; Concerti varii da camera op. 8, 1702; Caprici varii da catnera op. 14, 1721. — DRAMSKA. Opere: Gli amici, 1699 i II Principe selvaggio, 1712. —■ VOKALNA. Oratoriji: Nabuccodonosor, 1686; Giobbe, 1688; 5. Orsola, 1689; Uiride di pače, 1690; // convinto di Baldassarre, 1691; L'innocensa di S. Eufema, 1694; II martirio di S. Sinibaldo, 1696; // ritorno dalla Capanna, 1696; La B. Caterina da Bologna, 1697; 5. Eustachio, 1699; Marta Annunciata delVAngelo, 1701; 5. Oltilia, 1705; Morle di Cristo, 1719; // trionfo della grazia, 1729; San Petronio, 1732. Cantate da camera a voće sola op. 6, 1687; Cantate e Oratorii spirituali op. 10, 1714. — CRKVENA: Messa e Salmi concertati op. 4, 1687; Motetti et Anti/one op. 7: 1691; Hinno et Antifone op. II, 1715 i dr. LIT.: A. Schering, Geschichte des Oratoriums, Leipzig 1911. — L. Frati, Musicisti e cantanti bolognesi del Settecento, RMI, 1914. — E. Schmitz, Pirro d'Albergati conte Capacclli, MGG, I, 1951.
ALBERT, Eugen d', njemački pijanist, dirigent i kompozitor (Glasgovv, 10. IV 1864 — Riga, 3. III 1932). Klavir učio kod E. Pauera u Londonu, H. Richtera u Beču i F. Liszta u Weimaru. Poduzimao je mnogobrojne turneje po Evropi i Americi, stekavši veoma velik ugled svojim interpretacijama Beethovenovih i Bacho -
32
ALBERT — ALBINI vih djela koje su smatrali nedostižnim. U kompoziciji eklektik, suverene tehnike, sklon ekstatičnom izrazu. U instrumentalnim djelima nadovezuje se većinom na Brahmsa, u operama, koje su najvećim dijelom zaboravljene, isprva slijedi Wagnera. Kasnije se priklanja verizmu i operom Tiefland, u kojoj daje impresivnu sliku sredine i likova, postiže trajniji uspjeh. Mnogo smisla za muzički humor pokazao je u sažetim komičnim operama Die Abreise i Flauto solo, koje idu E. d'ALBERT
među znatnije njemačke opere te vrste. U solo-pjesmama bliz je po sadržaju smjeru R. Straussa.
DJELA. ORKESTRALNA: simfonija u F-duru op. 4, 1886; 2 klavirska koncerta: u h-molu op. 2, 1884 i u E-duru op. 12, 1893; koncert za violončelo u C-duru, op. 20, 1899; uvertira Esther op. 8, 1888; suita Aschenputtei op. 33, 1924. —■ Dva gudačka kvarteta: op. 7, 1887 i op. 11, 1893. — Više klavirskih kompozicija: sonata u fis-molu; suita; 5 Bagatellen; 8 Klaviersliicke i dr. — DRAMSKA. Opere (ukupno 21): Der Rubin, 1893; Ghismonda, 1895; Gernot, 1897; Die Abreise, 1898; Kain, 1900; Der Improvisator, 1902; Tiefland, 1903; Flauto solo, 1905; Tragaldabas, 1907; Izeyl, 1909; Die verschenkte Frau, 1912; Liebesketten, 1912; Die toten Augen, 1916; Der Stier von Olivera, 1918; Revolutionshochzeit, 1919; Sirocco, 1921; Die schivarze Orchidee, 1929; Die Witwe von Epkesus, 1930; Mister Wu, 1932. — VOKALNA: Wie wir die Natur erleben za solo-glas i orkestar, 1903; Mittelalterliche Venushymne za tenor, muški zbor i orkestar, 1904; An den Genius von Deutschland za zbor, sole i orkestar, 1904; zborne pjesme; blizu 60 solo-pjesama uz klavir. Preradio za klavir niz orguljskih kompozicija J. S. Bacha; priredio novo izdanje Bachova djela Das Wohllemperierte Clavier. LIT.: E. Istel, Die moderne Oper vom Tode Richard Wagners bis zur Gegenwart, Leipzig 1923. — W. Raupp, Eugen d'Albert. Ein Kiinstlerund Menschenschicksal, Leipzig 1930. — H. Wirth, Eugen d'Albert, MGG, I, 1951. J. As.
ALBERT, Heinrich, njemački kompozitor (Lobenstein, 8. VII 1604 — Konigsberg, 6. X 1651). God. 1622 učio kompoziciju kod svojega bratića H. Shiitza u Dresdenu, 1623—26 studirao pravo u Leipzigu. Na putu u Varšavu, 1626 zarobljuju ga Šveđani. Nakon mnogih neprilika vraća se 1628 u Konigsberg, gdje 1630 dobiva mjesto orguljaša katedrale i nastavlja muzičke studije kod J. Stobausa. Ušavši u konigsberški krug baroknih pjesnika (S. Dach i dr.) kao »muzikalna spona« uglazbio je mnoge njihove pjesme, a nekoliko ih je i sam spjevao. Izraziti vokalni kompozitor, A. je u razvoju njemačke ranobarokne vokalne lirike središnja ličnost između H. Scheina te A. Kriegera i J. W. Francka. Glavno njegovo djelo, osmerodijelna zbirka Arien, obuhvaća višeglasne i jednoglasne pjesme i korale uz generalbas, svjetovnog i duhovnog sadržaja. Komponirane su dijelom monodijski, dijelom polifonički, a oblici su im raznolični: ima jednoglasnih i višeglasnih strofnih pjesama (među tima se javljaju parodirani napjevi poljskih i francuskih plesova i pjesama), monodija u talijanskom stile recitativo, polifoničkih zbornih stavaka i kantatnih kompozicija uz pratnju instrumenata. Osobito su značajne pregnantne, jednoglasne, mahom prigodne, pučki obojene, strofne pjesme, prokomponirane kantatne »arije« i monodije koje produhovljenošću melodijsko-harmonijskih linija, odmjerenom ornamentacijom i izražajnim načinom predstavljaju uzore ranomonodijskog stila u njemačkoj pjesmi. Oblicima i umjetničkom dotjeranošću svog muzičkog izraza Albertove Arien dale su visoko estetsko mjerilo i putokaz punom razvoju njemačkoga baroknog Lieda. DJELA: opera Cleomedes, 1635 (sačuvane samo dvije arije); Singspiel Prussiarchus ili Sorbuisa, 1645 (u povodu stogodišnjice Univerziteta u Konigsbergu, sačuvan samo libreto). — VOKALNA: Arien u 8 dijelova {Ersler Teil der Arien oder Melodeien etlicher teils geistlicher teils weltlicher, zu guten Sitten und Lust dienender Lieder; Ander Teil der Arien ...; Dritter Teil der Arien . .. itd.), 1638 —50; Musikaliscke Kiirbs-Hutte..., ciklus tricinija u 12 dijelova, 1645. NOVA IZD.: Arien I i II, obj. E. Bernoulli s predgovorom H. Kretzschmara (DDT, 1903—04, XII i XIII). LIT.: J. Mattheson, Grundlage einer Ehrenpforte, Hamburg 1740. — L. H. Fischer, Fremde Melodien in H. Alberts Arien, VFMW, 1886. — H. Kretzschmar, Geschichte des neuen deutschen Liedes, I, Leipzig 1911. — G. Mu'ller, Geschichte des deutschen Liedes vom Zeitalter des Barock bis zur Gegenwart, Miinchen 1925. —■ J. Muller-Blatlau, Musikgeschichte von Ost- und Westpreussen, Konigsberg 1931. — H. J. Moser, Corvdon, Braunschweig 1933, 2 sv.— H. Oslhoff, Heinrich Albert, MGG, I, 1951.
ALBERT, Karei, belgijski kompozitor (Antvverpen, 16. IV 1901 —). Studirao na Konzervatoriju u Antwerpenu. Od 1924 muzički savjetnik i dirigent avangardnog kazališta Vlaamse Volkstoneel, za koje je komponirao više scensko-muzičkih djela. Od 1933 sekretar belgijske nacionalne radiofonijske službe, a od 1939 vicedirektor flamanskoga muzičkog odjela radija. Pisao i muzičke kritike. Jedan od prvih predstavnika suvremenog smjera u flamanskoj muzici; poslije 1918 pristaša ekspresionizma, prešao zatim na neoklasicizam, a oko 1945 na dodekafoniju.
DJELA. ORKESTRALNA: četiri simfonije; simf. pjesma Ananki, Het Beestenspel, 1933; Vlaamse Suite, 1947. — Komorna muzika. — Kla djela. — DRAMSKA: komična opera Europa oulvoerd, 1950. Baleti Huma 1929; De Toverlantaarn, 1946 i Tornooi, 1953. Scenska muzika za djela: Me von Nymeghen (srednjovjekovni misterij); Tijl (A. Van der Velde); Lucifer del); Les Marrons du feu (A. de Musset); Oedipus Rex itd. — Zborna solopjesme. — Napisao: De Evolutie von de Muziek von de Oudheid tot I ven, 1947 (muzička historija ilustrirana pločama); Het Vraggstuk der Toneeln 1929; metoda solfeggia; članci.
ALBERTI, Domenico, talijanski kompozitor, pjevač ij balist (Venecija, oko 1710 — vjerojatno Rim, 1740). Učen Biffija i A. Lottija. Historijsku važnost imaju njegove dvosta' sonate za čembalo u kojima nakon Allegra slijedi drugi stai obliku plesa (Minuetto ili Giga). Albertijevi Allegri vjere su prvi primjerci toga oblika u literaturi za čembalo. U p često upotrebljava rastavljene akorde (-> Albertinski basm DJELA: oko 36 sonata za čembalo (8 sonata štampano je 1761 u Ai damu pod imenom njegova učenika G. Jozzija). — Opere: Endimione, Galatea, 1737—40; Olimpiade, 1737—40. — Moteti. LIT.: F. Torrefranca, Poeti minori del clavicembalo, RMI, 1910 i — Isti, Le origini italiane del romanticismo musicale, Torino 1930. — "? stenberg, Domenico Alberti, MGG, I, 1951.
ALBERTI, Giuseppe Matteo, talijanski kompozitor i nist (Bologna, 20. IX 1685 — 18. II 1751). Učenik C. Mai nija (violina) te P. M. Minellija i F. Arestija (kontrapunkt), je u Bologni. Bio je violinist i dirigent na dvoru grofa Bor nija, a od 1726 zborovoda u crkvi S. Giovanni in Monte. DJELA. INSTRUMENTALNA: simfonija za gudački orkestar i 2 ti 12 simfonija za 4 instrumenta; Concerti per ehiesa e per camera, 1713; kom 3 violine, violu i kontrabas, oko 1720; 3 koncerta za 2 flaute i gudače; k' za flautu i gudače; uvertira za 4 gudača i trombon; sonata za 2 violine 1706; sonata za violinu i b.c, 1721; sonata za 4 gudača, 2 oboe i 2 trublje; ta za gudače i 2 trublje. — VOKALNA : Oratorij La Vergine Annunziata, kantata; Regina Coeli; duhovne pjesme.
ALBERTINSKI BASOVI, ravnomjerna, jednolična f rastavljenog trozvuka koja se u klavirskoj literaturi često p ljuje u lijevoj ruci kao pratnja melodije, npr.:
A. b. dobili su ime po talijanskom kompozitoru D. Albe Osobito se često primjenjuju u klavirskim djelima iz druge ] vine XVIII st. (-* Murky). ALBICASTRO, Henrico (pravo ime Heinrich Weis burg von Biswang), švicarski violinist i kompozitor na prij u XVIII st. God. 1686 upisan je bio kao student muzike na Un zitetu u Levdenu. Živio je u Holandiji gdje je oko 1700 izd Amsterdamu veći broj trio-sonata, violinskih sonata, konce simfonija i dr. Blizak je stilu talijanskih majstora XVII st. (C01 U violinskim sonatama majstorski iskorištava tehničke moguć instrumenta. NOVA IZD.: violinsku sonatu u a-molu obj. G. Beckmann (Das Violu 5 sv., 1921); Passacagliu obj. E. Pente (1922); trio-sonatuuh-moluobj. R. \ (1927); violinsku sonatu u A-duru obj. F. Martin (1931); suitu u G-duri H. H. Rosenwald (1931); 12 koncerata obj. M. Zulauf (1955).
ALBINI, Eugenio, talijanski violončelist (Saludecio, Rii 26. IV 1881 —). Diplomirao 1901 na Liceo Musicale u Bol (F. Serato); studirao zatim u Berlinu (H. Becker). S pijani M. Vitalijem izvodio staru i suvremenu komornu muziku; osnovao Nuovo Quartetto Romano. Bio i virtuoz na violi da ga: Komponirao kraća djela za violončelo i klavir, transkribi prerađivao staru literaturu za violu da gamba, napisao Beetk e le sue cinque sonate per vi cello (1923) i Gli slrumenti > cali moderni (1936).
ALBINI, Srećko, kor zitor i dirigent (Županja, XII 1869 — Zagreb, 18 1933). Muziku studirao u zu i tamo 1893—95 započe mjetničku karijeru kao diri
Gradskog kazališta. God. —1902 bio je dirigent i 191 19 direktor (s kraćim pre' ma) Zagrebačke opere.Um vremenu djelovao u Beču slobodan umjetnik-kompoz Kasnije u Zagrebu vodio torsko-pravno zastupnii Osim toga aktivno je sui vao i potpomagao rad i n; S. ALBINI janja Matice hrvatskihkazah
ALBINI — ALBRECHTSBERGER lobrovoljaca (od 1926 predsjednik) i bio jedan od utemeljitelja ) ruštva prijatelja kazališta. A. je značajan kao kompozitor vedre muzike. U svoja djela nosio je »svježinu slavonske narodne melodike i vedrinu naših ola, izmjenjujući ih vješto s naglašeno osjećajnim arijama i tiično romantično-operetnim rekvizitima.« Najviše uspjeha potigla je opereta Barun Trenk koja se nakon praizvedbe u Leipzigu ivodila na mnogim evropskim pozornicama (Njemačka, Engleska, talija i dr.). Kao direktor i dirigent Zagrebačke opere izveo po ivi put više opera suvremenih jugoslavenskih kompozitora (B. lersa, J. Hatze, V. Novak, F. S. Vilhar, B. Širola, V. Bersa, '. Konjović, F. Lhotka), a obogatio je repertoar i standardnim jelima stranih kompozitora. Dirigirao je i simfonijskim koncerima. LJELA. ORKESTRALNA: uvertira Tomislav; Koračnica Hrvata. — Jav:ske kompozicije. — DRAMSKA: opera Maričon (Zagreb, 23. XI 1901); alet Na plitvička jezera (Zagreb, 14. IV 1898); mimička slika Svečanost ukratvićevu dvorcu (Zagreb, 29. III 1900). Operete Nabob (praizvedba 1905 u Beču, ig. premijera: Zagreb, 7. II 1906. Prerađena pod naslovom Bosonoga plesačica, raizvedba 1909, u Leipzigu, jug. premijera: Zagreb, 20. II 1915); Madame roubadour, 1907; Barun Trenk (praizvedba 1908 u Leipzigu, jug. premijera: agreb, 7. XI 1908); Mala baronesa, 1908. Igrokaz Pepeljuga; scenska muzika l drame Pavlimir (J. Palmotić) i Rikard III (Shakespeare). — Kantata Četiri idišnja doba za muški zbor i orkestar. Pjesme za glas i klavir. LIT.: S. Miletić, Hrvatsko glumište, II, 1904. — »"Srećko Albini, ne■olog, Sv. C, 1933. — K. Kovačević, Hrvatski kompozitori i njihova djela, agreb, 1960, str. 9—12. — Isti, Sjećanja na Srećka Albinija, Zvuk, 1966, 68. K. Ko.
ALBINONI, Tomaso, talijanski kompozitor (Venecija, 8. VI 671 — 17. I 1750). Učio vjerojatno kod G. Legrenzija. Na prvim rojim štampanim djelima potpisivao se dilettante veneto a od 711 nadalje mušico di violino, što upućuje na to da je prešao u rofesionalne muzičare. Komponirao je opere za venecijanska azališta (poznato je 48 dovršenih), a 1722, prigodom svadbenih rečanosti bavarskog kneza izbornika Karla Alberta, za dvor Miinchenu. A. je, pored B. Marcella i A. Vivaldija, najznačajiji instrumentalni kompozitor u posljednjem razdoblju veneci-.nskoga kasnog baroka. Koncerti su mu formalno dotjerani, telodijski inventivni, zvukovno bogati (komponirani su i za du-ače, posebice za obou). Pored strogo polifonički građenih stalka javljaju se mjestimice i slobodnije oblikovani, homofonički, Dji nagoviještaju budući simfonijski stil. Čini se da je njegovu mziku osobito cijenio J. S. Bach, jer je obradio 2 fuge iz trioso-ata op. 1, br. 3 i 8. DJELA. INSTRUMENTALNA: devet Sinfonie a auattro (u rukopisu) I Sinfonie e concerti a cinque op. 2, 1700; Concerti a cinque op. 5, op. 7 i op. 9 0 12 koncerata u zbirci), 1707, 1716 i 1722; Sonate a tre op. i, 1694; Balletti tre op. 3, 1701; Sei sonate da chiesa op. 4, oko 1704; Trattenimenti armonici 'r camera divisi in dodici sonate op. 6, oko 1711; Cinque sonate per violino solo, olone e continuo, oko 1716; Sonata per violino solo e basso continuo, oko 1716; mate e Balletti a tre op. 8, oko 1722. — DRAMSKA. Opere (ukupno 48): mobia, 1694; II prodigio delV innocenza, 1695; II Radamisto, 1701; L'Inganno nocente, 1701; Griselda, 1703; L'Astarto, 1708; Ciro 1709; II Tiranno eroe, rio; LAmor di figlio non conosciuto, 1715; / veri amici, 1722; L'Ermengarda, '23; Scipione nelle Spagne, 1724; Didone abbandonata, 1725 (prva opera u Ve-:ciji na Metastasijev libreto); // Trionfo d'Armida, 1726; L'Ardelinda, 1732; rtamene, 1740. — VOKALNA : komorne kantate i arije (rukopisi u bibliotekama Bologni, Firenci, Milanu, Berlinu i dr.). LIT.: A. Moser, Geschichte des Violinspiels, Berlin 1923. — A. Schering, eschichte des Instrumental-Konzerts, Leipzig 1927. — R. Giazotto, Tomaso Ibinoni, Miiano 1945. — R. Paumgartner, Tomaso Albinoni, MGG, I, 1951. ■W. Nezoman, The Sonatas of Albinoni and Vivaldi, Journal of the American usicological Societv, 1952. — A. J. B. Hutchings, The Baroque Concerto, jndon 1961. K. Ko.
ALBINUS, Flaccus -> Alkuin ALBONI, Maria Anna Marzia (zvana Marietta), talijanska evačica, alt (Citta di Castelo, 6. III 1826 — Ville d'Avrav kraj iriza, 23. VI 1894). Pjevanje učila u Bologni, gdje je 1842 debirala. Zatim je, nakon trogodišnjeg usavršavanja kod G. Rossinija, evala na najuglednijim opernim pozornicama Evrope (La Scala Milanu, Dvorska opera u Beču, u Petrogradu, Pragu, Berlinu, amburgu, Londonu, Parizu, Madridu), a 1853 gostovala je s :likim uspjehom u SAD i Južnoj Americi. LIT.: E. Acloque, Marietta Alboni, 1848. — A. Pougin, Marietta Alboni II izd.), Pariš 1912.
ALBORADA (španj. svitanje), prvobitno jutarnja serenada, zatim vrsta španjolskih (i to osobito galicijskih) narodnih medija, koja se izvodi na instrumentima dulzaina i tamboril (-»ubade).
LIT.: G. Chase, The Music of Spain, New York 1941.
ALBRECHT, njemačka obitelj muzičara koja je djelovala Rusiji. 1. Karl, dirigent, violinist i kompozitor (Poznan, 8. IX 1807 ■ Gatčina, 8. III 1863). Učio je kod J. J. Schnabela u Breslauu, Ije je neko vrijeme bio violinist opernog orkestra. Nakon kratkoajnog djelovanja u Diisseldorfu otišao 1838 u Petrograd. Ondje bio dirigent Dramskog kazališta, zatim dirigent njemačke i od S40 ruske opere (dirigirao prvu izvedbu opere PycAau u JJwd-
33
MU/ia M. I. Glinke). Od 1850 poučavao je pjevanje u Gatčini. A. je komponirao tri gudačka kvarteta, balet Gorski duh i jednu misu. 2. Konstantin Karlovič, violončelist (Elberfeld, 4. X 1836 — Moskva, 26. VI 1893), sin Karla. Od 1854 violončelist Carskog kazališta u Moskvi. Sa N. Rubinsteinom suosnivač (1860) Moskovskog konzervatorija. Prijateljevao je sa P. I. Čajkovskim. Predavao je solfeggio i pjevanje te napisao i nekoliko priručnika. Komponirao je kraća vokalna i klavirska djela. 2. Evgenij Maria Karlovič, violinist (Petrograd, 16. VII 1842 — 9. II 1894), sin Karla. God. 1857—60 učio je na Konzer vatoriju u Leipzigu. Vrativši se u Petrograd bio je 1860— 72 violinist tamošnje talijanske opere, od 1871 inspektor svih carskih orkestara, a od 1892 bibliotekar Carskog kazališta. God. 1872 osnovao je petrogradsko komorno udruženje. Od njegovih muzičko-historijskih djela važni su katalog rukopisa koji su se čuvali u knjižnici Petrogradskog konzervatorija i brošure o Petrogradskom konzervatoriju (1891). Sa N. H. Wesselom izdao je tri zbirke ruskih vojničkih, kozačkih i mornarskih pjesama. ALBRECHT, Alexandcr, slovački kompozitor i dirigent (Arad, Rumunjska, 12. VIII 1885 — Bratislava, 30. VII 1958). Na Muzičkoj akademiji u Budimpešti završio studij klavira (S. Thoman, B. Bartok) i kompozicije (H. Koessler); od 1907 djelovao u Bratislavi kao orguljaš i profesor na Gradskoj muzičkoj školi. Od 1921 bio je ujedno i dirigent katedralnog zbora s kojim je izveo više oratorijskih djela. Kao orkestralni dirigent gostovao i u inozemstvu. DJELA. ORKESTRALNA: simfonijska pjesma Šipkova ružička, 1919; Spomienky a tužby, 1932; Humoreska, 1947; Varijacije za trublju i orkestar, 1946; sonatina za 11 instrumenata, 1925. — KOMORNA: gudački kvartet u Dduru, 1919; klavirski kvintet u E-duru, 1906; trio za 2 violine i violu, 1940; kompozicije za violončelo i klavir i dr. — Kompozicije za klavir i orgulje. — VOKALNA: Marienleben za sopran, zbor i orkestar, 1923; kantata Šuhajko, 1950; zborovi; solo-pjesme. — Crkvene kompozicije. LIT.: F. Klinda, Alexander Albrecht, Bratislava 1959. — /. Hmškovsky, Slovenska hudba, Bratislava 1964.
ALBRECHT, Hans, njemački muzikolog (Magdeburg, 31. III 1902 — Kiel, 20. I 1961). Muzikologiju studirao na Univer zitetu u Berlinu (J. Wolf, H. Albert, C. Sachs, E. Hornbostel). God. 1925—37 nastavnik u Essenu i Wuppertalu, od 1939 vodio muzikološki institut u Berlinu, od 1942 predavao (1955 profesor) na Univerzitetu u Kielu. Uz to je od 1947 direktor ustanove Landesinstitut fiir Musikforschung Schleswig-Holsteina, od 1951 i Bachova instituta u Gottingenu, a od 1954 njemačkog muzičkohistorijskog arhiva u Kasselu. A. je uređivao publikacije Musikforschung, Acta Musicologica i Documenta Musicologica. DJELA: Die Auffuhrungspraxis der italienischen Musik des 14. Jahrhunderts (disertacija), 1925; Lupus Hellinck und Johannes Lupi, AML, 1934; Caspar Othmayr, Leben und Werk, 1950. — Izdao djela Th. Stolzera (DDT, 65), J. Lupija, C. Othmavra i G. Rhausa. LIT.: F. Blume, Hans Albrecht, AML, 1961. — Zbornik Hans Albrecht in Memoriam (urednici W. Brennecke i H. Haase), Kassel 1962.
ALBRECHT, Johann Lorenz (Magister Albrecht), njemački muzički pisac i kompozitor (Gormar, 8. I 1732 — Miihlhausen, 1773). Studirao muziku u Leipzigu, od 1758 orguljaš u Miihlhausenu. DJELA: Grundliche Einleitung in die Anfangslehre der Tonkunst, 1761; Abhandlung iiher die Frage, ob die Musik beim Gottesdienst der Christen zu dulden ist oder nicht, 1764; Versuch einer Abhandlung von den Ursachen des Hasses, vjelchen einige Menschen gegen die Musik von sich blicken lassen, 1765; članci u zbirci Historisch-kritische Beytrdge F. W. Marpurg. Objavio anonimno Gedanken eines thuringischen Tonkiinstlers (u povodu polemike između F. W. Marpurga i G. A. Sorgea). — Izdao zbirku crkvenih kantata za sve godišnje blagdane: Musikalisches Lob Gottes in der Stille zu Zion, 1764 i djela J. Adlunga Mušica mechanica organoedi i Musikalisches Siebengestirn, 1768.
ALBRECHT, Max Richard, njemački kompozitor i dirigent (Chemnitz, 15. III 1890 —). Studirao na Konzervatoriju u Leipzigu (H. Sitt, M. Reger). God. 1911—13 operni dirigent u Chemnitzu, 1914—15 u Neisseu. Živio zatim u Dresdenu, a od 1936 djeluje kao dirigent u Stettinu. DJELA: dvije simfonijske pjesme. — Komorna muzika. — Klavirske kompozicije. — Opere: Jeljena; Neros Ende, 1927; Ratna und Sita, 1929; Amosa, 1930 i Die Briicke, 1936. Scenska muzika (Goethe, Faust"). — Oratorij Heroische Ballade; kantata Marathon; zborovi; pjesme uz orkestar i uz klavir.
ALBRECHT, Otto Edwin, američki muzikolog (Philadelphia, 8. VII 1899 —). Studirao na Univerzitetu u K0benhavnu, i na University of Pennsylvania (1931 doktorirao) gdje djeluje od 1923 kao nastavnik, od 1937 kao bibliotekar. DJELA: Four Latin Plays of St. Nicholas from the I2th Century Fleury
Playbook, 1935; Francis Hopkinson, Musician, Poet and Patriot, 1938; A Census of Autograph Music Manuscripts of European Composers in American Libraries, 1953-
ALBRECHTSBERGER, Johann Georg, austrijski kompozitor i muzički teoretičar (Klosterneuburg, 3. II Muz. E., I. 3
1736 — Beč, 7. III 1809). Kao dječak pjevao u crkvenom zboru i učio general-bas i orgulje kod L. Pittnera u rodnom gradu. Kasnije je u muzici sticao znanje kao samouk. God. 1755—57 bio je orguljaš u Gyoru,
34
ALBRECHTSBERGER — ALEATORIKA
zatim u Mariataferlu i od 1760 u Melku. Od 1772 djelovao je u Beču kao dvorski orguljaš, a 1791 i kao zborovođa crkve sv. Stjepana (nasljednik W. A. Mozarta). U središtu njegova kompozitor -skog rada bila je crkvena muzika. U misama za zbor a cappella slijedi strogi polifoni stil Palestrine, a u misama uz instrumentalnu pratnju nadovezuje se na Havdnova crkvena djela. A. je bio vrstan kontrapunktičar i dobar poznavalac stare polifone muzike. Njegovi se teoretski radovi temelje na spisima Marpurga i Kirnberga i na djelima J. S. Bacha. Učenici su mu bili i L. van Beethoven, C. Czernv, J. N. Hummel i I. Umlauf. DJELA. INSTRUMENTALNA: četiri simfonije; oko 80 gudačkih kvar teta; oko 40 kvinteta; oko 40 gudačkih trija; fuge za klavir; preludiji i fuge za orgulje. — Entr'actes za dramu Henrik IV. — CRKVENA: šest oratorija; 26 misa; psalmi; moteti; himne; ofertoriji; graduali; litanije i dr. — SPISI: Griindliche Anmeisung zur Komposition, 1790 (II izd. 1818); Kurzgefasste Methode, den Generalbass zu erlernen, 1792; Klavierschule fiir Anfdnger, 1808; Methode de Vaccompagnement; Ausweichungen von C-dur und c-moll; Unterricht iiber den Gebrauch der verminderten und iibermdssigen Intervalle; Kurze Regeln des reinsten Satzes. NOVA IZD.: dvije simfonije, 4 kvarteta, nekoliko preludija i fuga obradio O. Kapp (DTO, XVI, 1909, 2); 30 fuga za čembalo ili orgulje obj. A. Farrenc (Le Tresor des Pianistes, XV); 1 misu obj. K. Pfannhauser; izabrana teoretska djela (J. G. Albrechtsbergers sdmtliche Schrifteri) obj. I. von Sevfried, s.a. (II izd. 1837; na engleskom s komentarom obj. A. Merrick, 1835, II izd. 1844, a bez komentara S. Novello, 1855). LIT.: R. Oppel, Albrechtsberger als Bindeglied zwischen Bach und Beethoven, Neue Zeitschrift fiir Musik, 1911. — A. Weissenback, Johann Georg Albrechts berger als Kirchenkomponist, STMW, 1927. — H. Goas, Johann Georg Albrechts berger, MGG, I, 1951. — A. M. Schramek-Kirchner, Johann Georg Al brechtsbergers Fugenkompositionen in seinen Werken fiir Tasteninstrumente (3 sv.), Wien 1954. K. Ko.
ALBRICI, Vincenzo, talijanski kompozitor, čembalist i orguljaš (Rim, 26. VI 1631 — Prag, 8. VIII 1696). Učio možda kod Carissimija na rimskom Collegio Germanico. Oko 1654 stupio u Sasku dvorsku kapelu u Dresdenu, isprva kao njezin član, 1658 kao jedan od dirigenata. God. 1660 putuje u pratnji švedske kraljice Kristine preko Stralsunda u Stockholm, 1663—67 boravi u Londonu kao dvorski kompozitor, zatim je ponovno u Dresdenu, 1676—80 na čelu dvorskoga muzičkog života. Poslije smrti saskog kneza izbornika Johanna Georga II (1680) odlazi u Leipzig za orguljaša crkve sv. Tome, a od 1682 crkveni je dirigent u Pragu. Suvremenici su ga veoma cijenili kao čembalistu, orguljaša, kompozitora i pedagoga; medu njegove učenike ubraja se J. Kuhnau. Komponirao je u kasnobaroknom, raskošnom stilu rimske škole. Čini se da je u oblikovanju latinskoga duhovnog koncerta za mali (solistički) sastav bio jedan od utjecajnih Talijana u Njemačkoj. DJELA: Sinfonia a 6, 1654; Sinfonia a 4; Sonata (jestiva) a 5, oko 1660. — Dido ed Enea, kantata za glas i continuo; više solo-kantata; arije i ariette. — Dvije mise za 3 i 5 glasova i instrumente; 3 Te Deuma; 19 Cantate omottetti na latinski tekst, za sole, zbor i instrumente; 39 Canti sacri, mottetti, salmi za solo-glas i instrumente, na talijanske i njemačke tekstove; 19 latinskih crkvenih pjesama. LIT.: M. Furstenau, Beitrage zur Geschichte der Koniglich-Sachsischen musikalischen Kapelle, Dresden 1849. — Isti, Zur Geschichte der Musik und des Theaters am Hofe der Kurfiirsten von Sachsen, Dresden 1861. — A. Schering, Geschichte des Instrumental-Konzerts, Leipzig 1905. — E. Schmitz, Geschichte der weltlichen Solokantate, Leipzig 1914. — Isti, Vincenzo Albrici, MGG, I, 1951. — V. A. Moberg, Vincenzo Albrici, Eine biographische Skizze mit besonderer Berucksichtigung seiner schwedischen Zeit, Festschrift Friedrich Blume, Kassel 1963.
ALBUMBLATT (njem. spomenar), u XIX i na početku XX st. naziv za ->■ Charakterstiick, kraću kompoziciju različitog oblika nastalu u časovitom raspoloženju. Prvi primjeri potječu od R. Schumanna (Fiinf Albumblatter za klavir iz op. 99; Albumblatter op. 124 kao zbirni naslov za 20 klavirskih kompozicija različitih naziva). Od ostalih kompozitora treba spomenuti A. Skrjabina (Feuillet d'album op. 58), F. Busonija {3 Albumblatter za klavir; A. za flautu i klavir) i dr. ALCUINUS -> Alkuin ALČEV, Lazarov Stojan, muzički pedagog i kompozitor (Titov Veles, 12. III 1903 — Skopje, 26. IV 1969). Kao petnaestogodišnjak gubi vid; potpuno šlep odlazi u Beograd, gde na muzičkoj školi uči klavir i kompoziciju. Profesor muzike na školi za slepe u Zemunu. Od 1945 direktor Niže muzičke škole u Titovu Velesu i 1954—63 profesor Srednje muzičke škole u Skopju. Nakon penzionisanja ponovo direktor Niže muzičke škole u Titovu Ve lesu (do 1968). DELA: Dećja simfonija za gudački orkestar. — Gudački kvartet. — Zbirka dečjih pesama za glas i klavir. — Više obrada narodnih pesama za hor i klavir. T. Si.
ALDEBURSKI FESTIVAL utemeljili su 1948 u engleskom gradiću Aldeburghu kompozitor B. Britten, književnik E. Crozier i pjevač P. Pears. Osmodnevni festival koji se održava svake godine u mjesecu junu posvećen je raznim granama umjetnosti, ali su u središtu operne predstave u Brittenovoj kući na obali Suffolka. Afirmaciji festivala pridonijeli su pomni izbor programa i visok umjetnički domet ostvarenja. Na Aldeburškom festivalu doživjele su praizvedbu Brittenove opere Let's Make an Opera
(1949), Noye's Fludde (misterij, 1958), A Midsummer A Dream (1960), Curlezc River (parabola, 1964), The Burning Furnace (1966) i Golden Vanity (1967), zatim L. Berkeley( Dinner Engagement (1954) i Castaway (1967) i Waltono\ Bear (1967). ALDER, Cosmas, švicarski kompozitor (Baden, Aargau 1497 — Bern, 7. XI 1550). Do 1511 član dječačkoga zbc 1524 kraće vrijeme kantor u Bernu. Nakon Reformacije dje kao gradski činovnik. A. ide u red rijetkih predstavnika voka višeglasja u Švicarskoj za vrijeme Reformacije. Po stilu bli; francuskoj muzici. Uz zbirku Hymni sacri (57 duhovnih pozicija, 1553) sačuvano je i nekoliko njegovih moteta (1 ostalima Isbruck, rnuss ich dich lossen) i njemačkih pjesama vremenim zbornicima i u rkp. NOVA IZD.: i njemačku pjesmu obj. je R. Eitner (MFM), 1894; 1 obj. je A. Thiirlings (2. Kongressbericht IMG), 1906; 1 motet obj. je E. Bei (Zwingliana), 1907; 2 njemačke pjesme obj. je isti (Liederbiichern der ] nistenzeit), 1910; 3 psalma i 3 duhovne pjesme obj. je A. Geering (Ps und geistliche Gesange von J. Wannemacher und C. Alder), 1935; 1 njei pjesmu obj. je isti (Schweizer Musikbuch), 1939. LIT.: A. Thiirlings, Innsbruck, ich muss dich lassen (H. Isaac u Alder), 2. Kongressbericht IMG, Basel 1906. — E. Bernoulli, Alders K sition auf Zwinglis Tod, Zwingliana, 1907. — A. Flury i A. Thiirlings, C Alder, ibid., 1908. — H. Dubi, Cosmas Alder und die bernische Reforn Bern 1930. — A. Geering, Die Vokalmusik in der Schweiz zur Zeit der 1 mation, Aarau 1933. — Isti, Cosmas Alder, MGG, I, 1951.
ALDERIGHI, Dante, talijanski pijanist i kompozitor (T to, 7. VII 1898 —). Učenik G. Sgambatija, G. Setaccio E. Consola (Rim) te R. Teichmullera i S. Krehla (Leipzig' 1921 poučavao klavir u Firenci, a od 1936 predaje na konzei riju Santa Cecilia u Rimu. Bavi se i muzičkom kritikom. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija; 2 koncerta za klavir; Con za violinu; Omaggi za klavir i gudački orkestar; divertimento za klavir i g orkestar, 1952; fantazija za klavir i komorni orkestar, 1932 \Rococo Suite za d orkestar, 1932; Ouverture breve, 1937.— KOMORNA: gudački kvartet; kl kvintet; 2 sonate za violinu i klavir; suita za violončelo i klavir, 1935; d mento za flautu i klavir, 1950. — Oko 50 klavirskih kompozicija (Suita, Pezzi infantili, 1947; Tokata, 1950). — VOKALNA: oratorij Maria a Na. 1949; kantataL Anunciazione, 1935; zborovi; solo-pjesme.— Obradbe ma> C. Monteverdija.
ALDRICH, Henry, engleski historičar, filozof, pjesni! hitekt i muzičar (Westminster, 1648 — Oxford, 14. XII 1 Sakupio veliku muzičku biblioteku, koju je ostavio koledžu ( Church u Oxfordu. Uz biblioteku u British Museumu to je m čajnija muzička biblioteka u Engleskoj. Komponirao je vokalna djela (glees, catches, anthems) i napisao priručnik C Commencement of Greek Music, Theory oj Organ Building, T oj Modem Instruments. L IT. : W. G. H iscoc, Henry A ldrich of Christ Church 1648Oxford 1960.
ALDROVANDINI (Aldovandini), Giuseppe Ani Vincenzo, talijanski kompozitor (Bologna, oko 1673 — ! 1708). Učenik G. A. Pertija, 1695 član Filharmonijske akad u Bologni, osim toga počasni dvorski dirigent vojvode od Man Uz to trgovac muzikalijama. DJELA: koncerti za 2 violine i violončelo (ili teorbu), 1703; 10 trio-s 1706. — DRAMSKA. Opere: GVInganni amorosi, 1690; Amor toma, La Fortezza, 1699; Le due Auguste, 1700; La Semiramide, 1701; Pirros Incoronazione di Dario, 1705. — VOKALNA. Oratoriji: La Guerra in' 1691; St. Sigismondo, 1691; Jesu nato, 1698; L'Italia humiliata, 1698; //. manire, 1700. Kantata za vokalnog solista, 1701: arije. — CRKVENA: Ai sacra, 1701; Concerti sacri za vokalnog solista, 1703; mise (5-glasne) uz i mentalnu pratnju; lamentacije za sopran i instrumentalnu pratnju. LIT.: L. Busi, II Padre G. B. Martini, Bologna 1891. — A. Scherin/ schichte des Instrumental-Konzerts, Leipzig 1905. — E. Schmitz, Gh Antonio Vincenzo Aldrovandini, MGG, \, 1951.
ALEATORIKA, suvremeni kompozicijski postupak koj: Ijučuje igru slučaja. Ova je igra slučaja kod neke aleatoričke '. pozicije uvijek ograničena izvjesnim pravilima, pa se zato radi o dirigiranom, upravljanom slučaju (njem. gelenkter Zu Sam naziv izveden je od lat. alea kocka zbog analogije s i; bacanja kocke: kao što u igri kockom ovisi o slučaju koji će bačena kocka pokazati, tako i u aleatoričkoj kompoziciji^ 0 izvodiocu koju će od predviđenih mogućnosti u času izv odabrati. Nadalje, ako se igra bacanja kocke izvodi s više ko broj je mogućih kombinacija vrlo velik, a isto je tako i kod toričke kompozicije, napisane za više izvodilaca, velik bro rijanti u kojima se djelo može izvesti, jer tamo svaki od izvc ca opet slobodno odabire medu mogućnostima koje kompc njemu namjenjuje. Postoji više osnovnih aleatoričkih kompozicijskih postu Jedan se sastoji u tome da kompozitor detaljno izradi »sast dijelove«, odnosno -> strukture kompozicije, a izvodiocu pre] da on sam izabire njihov redoslijed u toku izvođenja; karal stični primjeri takve aleatorike su Klavierstuck IX K. Stockhai 1III sonata za klavir P. Bouleza. Oprečan prethodnome je post gdje kompozitor definitivno fiksira cjelinu kompozicije k
ALEATORIKA — ALEXANDER raspored njenih dijelova, dok za izvođenje pojedinosti daje izvodiocu više raznih ravnopravnih mogućnosti rješenja; kompozicija Circles za ženski glas, harfu i dva perkusionista L. Berija predstavlja karakterističan primjer ovakvog aleatoričkog postupka. I, konačno, postoji takav aleatorički kompozicijski postupak u kome autor definitivno ne determinira ni detalje djela niti djelo u cje lini, nego prepušta izvodiocu u danim okvirima slobodu odlučivanja i u izvođenju detalja i u oblikovanju forme djela u cjelini; tipičan primjer ove vrsti aleatorike je orkestralna kompozicija Available Formi I E. Browna. Američki kompozitor John Cage doveo je pak aleatoričke principe do krajnjih konsekvenca: kod njega, naime, slučaj u tolikoj mjeri odlučuje o formi u cjelini, kao i u pojedinostima, da prestaje biti specifičnim sredstvom kompozicijske tehnike i postaje ciljem autorove stvaralačke akcije. U uskoj je vezi s aleatorikom -> otvorena ili —> varijabilna forma u suvremenoj muzici, kao i tzv. -> grafička notacija. N. Dć. ALEKSANDROV, i. Aleksandar Vasiljevič, sovjetski kompozitor i zborovođa (Plakhino, Rjazanj, i. IV 1883 — Berlin, 8. VII 1946). Kompoziciju studirao na Konzervatoriju u Petrogradu (A. K. Ljadov, A. K. Glazunov, N. A. Rimski-Korsakov) i u Moskvi (S. N. Vasiljenko). Učitelj muzike i dirigent u Tveru, od 1918 profesor na Konzervatoriju u Moskvi. God. 1928 osnovao
ALEMBERT, Jean Lerond d', francuski matematičar i filozof (Pariz, 16. XI 1717 — 29. X 1783). Bavio se i problemima estetike, posebno muzičke; o tome je napisao više rasprava. U duhu racionalističkih shvaćanja smatra da je za umjetnost važno imitiranje prirode. Muziku dijeli u dvije vrste: nižega i višega reda. Prva je musique imitative, prevođenje individualnog, afektivnog i predodžbenog toka doživljaja u muzički izraz; druga, musigue naturelle, oslanja se na neposrednu estetsku vrijednost koju akustičke forme imaju nezavisno od neke psihološke pozadine.
Njegov muzički izraz osniva se na tradiciji ruske zborne klasike, te na asimilaciji elemenata narodne muzike i suvremene sovjetske pjesme.
DJELA: mise; moteti; Miserere; rekvijem (La grande mzssa instrumentale di Requie). J. As.
moskovski AncaMdab KpacnoapMeucKOu necHU koji je kasnije prerastao u popularni An'caM6jib necnu u H/IHCKU CoeeniCKOu ApMUu.
DJELA: simfonija, 1912; simfonijska poemaCMepnib u o^u3Hb, 1911. — Opera: PycaAKa, 1913. — Sonata za violinu i klavir, 1913. — Kantate; TUMH CosemcKozo CoH>3a\ zborovi; masovne pjesme. — Obradbe revolucionarnih i narodnih napjeva. LIT.: r. TloAHHOaCKuu, A. B. AjieKcaHflpOB, MocKBa i Jleimirrpafl, 1948.
2. Boris Aleksandrovič, sovjetski zborovođa i kompozitor (Bologol, 4. VIII 1905 —). Sin Aleksandra Vasiljeviča; 1929 diplomirao na Konzervatoriju u Moskvi. Dirigent i uz to 1931—41 docent na Moskovskom konzervatoriju, a od 1937 i umjetnički savjetnik u AHcaM6At necnu u nAHCKu CosemcKou ApMUu. Nakon očeve smrti (1946) preuzima vodstvo tog ansambla. Neke njegove operete postigle su znatan uspjeh. DJELA. ORKESTRALNA: dvije simfonije, 1928 i 1930; koncert za klavir, 1926; koncert za trublju, 1933; koncert za klarinet, 1936; fantazija za klavir, 1955; Kineska suita, 1953; uvertira, 1955. — Gudački kvartet, 1931; kvartet za drvene duhačke instrumente, 1932. — DRAMSKA: Sedam opereta (Ceadb6a e MajiuHOBKe, 1937; MOH Fw3eAb, 1945); baleti; scenska muzika. — Zborovi; solopjesme. — Obradbe narodnih napjeva.
ALEKSANDROV, Anatolij Nikolajevič, sovjetski kompozitor (Moskva, 25. V 1888 —). Muziku učio kod S. Tanjejeva i na Moskovskom konzervatoriju (klavir K. N. Igumnov, kompozicija S. N. Vasiljenko), gdje je od 1923 profesor. Njegove mladenačke kompozicije imaju impresionističke značajke; u kasnijim se djelima priklanja muzičkom realizmu i preuzima neke karakteristične elemente narodne muzike (opera E3Aa). DJELA. ORKESTRALNA: klasična suita, 1926 (rev. 1931); Suite giocosa, 1938; uvertira na popularne ruske napjeve, 1915 (2. verzija, 1932; 3. verzija, 1948); simfonijska priča, 1960. — KOMORNA. Četiri gudačka kvarteta: 1914, 1942, 1952 i 1954; kraće komorne kompozicije. — Trinaest sonata za klavir, 1914—58; kraća klavirska djela. — DRAMSKA. Opere: Dva svijeta, 1916, Esjia (prema Ljermontovu), 1941 (prer. 1945); HuKan Bapa, 1957. Scenska muzika. Filmska muzika. —■ VOKALNA: PoMaumunecKan ciouma za zbor i orkestar, 1920 (rev. 1932); zborovi; dječji zborovi. Četiri zbirke solo-pjesama: 1915, 1922 1925 i 1927; šest pjesama (Puškin), 1936; 12 solo-pjesama (tekst sovjetski pje snici), 1947.
ALELUJA (alleluia; latinizirani oblik hebr. hallelujah hvalite Gospoda), izraz veselja i hvale koji se često susreće u napjevima gregorijanskog korala. Kršćanstvo ga je preuzelo od jevrejskih obreda u jeruzalemskom hramu, a papa Damaz (368—84) uvrstio je aleluju u liturgiju uskrsnog vremena. Kasnije mu je upotreba proširena i na ostale blagdane u toku godine, osim korizmenog vremena. A. se ne pjeva ni u misi za mrtve. U tim slučajevima zamijenjen je tractusom. A. u misi sastoji se od riječi alleluia i kratke izreke (versus alleluiaticus, kratica V.), koja se odnosi na određeni blagdan, npr. Alleluia, V Surrexit Dominus de sepulehro. Napjev a. ide među najbogatije razvijene i najljepše melodije korala. Završava s dugom vokalizom iznad posljednjeg sloga. Ta se vokaliza zove jubilus. LIT.: P. Ferretti, Estetica gregoriana, Roma 1934. — /. Glibotić, De cantu »alleluja« in patribus saeculo VII antiquioribus, Ephemerides Liturgicae, 1936. (franc. prijevod u Revue du ehant gregorien, 1937 i 1938). — D. J. Froger, L'Alleluja dans l'usage romain et la reforme de Saint Gregoire, ibid., 1948. — B. Stablein, Alleluia, MGG, I, 1951. — E. Wellesz, Notes on the Alleluia, SIM, 1953—54. —M. B. Cochrane, The Alleluia in Gregorian Chant, Journal of the American Muzicological Societv, 1954. — C. Wellesz, Gregorv the Great's Letter Alleluia, Annales Muzicologiques, 1954.—' E.Jammers,Tiin spatmittelalterliches Alleluia, MF, 1959. — A. Wellnitz, Die Alleluia-Melodien in der Handschrift St. Gallen 359 (disertacija), Bonn 1959. —■ E. Gerson-Kiiui, Halleluia, and Jubilus in Hebrevv-Oriental Chant, Festschrift Besseler, Leipzig 1961. —■ J B. Stablein, Zwei Textierungen des Alleluia . . ., Organicae Voces, 1963. A. Vi.
DJELA: Eletnents de musique the'orique et pratique suivant les principes đe M. Ratneau, 1752; Reflexions sur la musique en general et sur la musique francaise en particulier, 1754; Traite sur la liberte de la musique, 1759; Re'flexions sur la theorie de la musique, 1777; Fragment sur VOpera, 1887. LIT.: A. Julien, La musique et les philosophes au XVIIII e siecle, Pariš 1873. —J. Bertrand, D'Alembert, Pariš 1889. — H. Goldschmidt, Die Musikasthetik des 18. Jahrhunderts, Ziirich 1915. — M. Miiller, Essai sur la philosophie de Jean Lerond d'Alembert, Pariš 1926. — W. Serauky, Die musikalisehe Nachahmungsasthet'k im Zeitraum von 1700 bis 1850, Munster 1929. — R. Scha'fke, Geschichte der Musikasthetik, Berlin 1934. — A. R. Oliver, The Encvclopedists as Critics of Music, New York 1947. — W. Serauky, Jean Lerond d'Alembert, MGG, I, T 951. — M. Barthelemy, Essai sur la position de d'Alembert dans la querelle des bouffons, Recherches 1966, 1966.
ALESANI, Jerolim, kompozitor (Zadar, 1778—1823). Muziku učio u Veneciji. U Zadru orguljaš katedrale sv. Stošije. Za potrebe crkve napisao priličan broj duhovnih kompozicija, jednostavnih i prožetih obilježjima operne muzike Bellinija i Donizettija. ALESSANDRESCU, Alfred, rumunjski kompozitor, pijanist i dirigent (Bukurešt, 14. VIII 1893 — 18. II 1959). Učio u Bukureštu i Parizu (P. Vidal, V. d'Indv). U Bukureštu dirigent opere (od 1921), filharmonijskog orkestra (1926—40) i na radio-stanici (1933—47). Kao pijanist bio je 1919—45 stalni pratilac G. Enescuđ. Bavio se i muzičkom kritikom (L' Independance roumaine, Le Menestrel, The Chesterian, Musical Courier i dr.). Kompozicije su mu često impresionistički obojene. DJELA: simfonijske pjesme Didona, 1911 i Acteon, 1915; Amurg de toamna za gudački orkestar, 1910; Rumunjska fantazija za orkestar, 1913. —-Gudački kvartet; sonata za violinu i klavir. — Solo-pjesme. — Članci. LIT.: V. Tomescu, Alfred Alessandrescu, Bukuresti 1962.
ALESSANDRI, Felice, talijanski kompozitor (Rim, 24. XI 1747 — Casinalbo, Modena, 15. VIII 1798). Studirao u Napulju. Djelovao u Torinu i Parizu, 1767 u Veroni, gdje je izvedena njegova prva opera, a zatim kao operni dirigent u Londonu. God. 1785 odlazi u Petrograd i ondje podučava muziku na nekom aristokratskom dvoru. Od 1790 operni je dirigent u Berlinu, a 1792 vraća se u Italiju. DJELA. INSTRUMENTALNA: šest simfonija, oko 1780; 6 koncerata za čembalo i gudače, 1769: 6 koncerata za čembalo, 1769; 6 sonata za 2 violine i bas, oko 1770. — DRAMSKA. Više od 30 opera: Ezio, 1767; Arianna e Teseo, 1768; Argea, 1773; II Creso, 1774; La sposa persiana, 1775; Calliroe, 1778; Erifile, 1780; Arbace, 1781; Demofoonte, 1783; Artaserse, 1783; Darius, 1791; Armida, 1794 i dr. Balet Venere in Cipro, 1779. — VOKALNA: oratoriji II Tobia, 1765 i Bethulia diberata, 1781, kantata. LIT.: L. F. Valdrighi, Felice Alessandri, Modena 1896. — R. A. Mooser, Annales de la musique et des musiciens en Russie au XVIII e siecle, Geneve I95I-
ALESSANDRO, Raffaele d', švicarski pijanist i kompozitor (St. Gallen, 17. III 1911 — Lausanne, 17. III 1959). Muziku studirao u Ziinchu (V. Schlatter, P. Miiller, W. Schuh) i u Parizu (N. Boulanger, M. Dupre, P. Roes). Orguljaš i koncertni pijanist u .Lausannei (istakao se interpretacijama Mozartovih djela). Prvenstveno liričar, ekspresivan u izrazu, jasan u formi, s naglašenom ritmičkom strukturom kompozicija.
DJELA. ORKESTRALNA: dvije simfonije op. 62, 1948 i op. 72, 1953; simfonijeta za gudački orkestar i obligatni klavir, 1944. Koncerti: tri za klavir, 1939, 1945 i 1951; za violinu, 1941; za flautu, 1943; za fagot, 1955 i za obou i gudački orkestar, 1958. Concertino za klavir, 1938; Rumba, 1940; Conga contrapuntique, 1941; 2 suite, 1942 i 1950; varijacije, 1957. Za gudački orkestar: Concerto grosso, 1946; nokturno, 1945; divertimento, 1948.— KOMORNA: dva gudačka kvarteta, 1940 i 1953; klavirski trio, 1940. Sonate: dvije za violinu i klavir, 1936 i 1953; za violončelo i klavir, 1937; za flautu i klavir, 1943; za obou i klavir, 1949; za obou-solo, 1953; za klarinet i klavir, 1953; za fagot i klavir, 1957; za 2 flaute, 1958; za flautu i violu, 1958. — KLAVIRSKA: tri sonate, 1941; 3 sonatine, 1936, 1939 (za lijevu ruku) i 1941; 24 preludija, 1940; 12 etida, 1952; 6 Klavierstucke fu'r die linke Hand, 1958; sonatina za 2 klavira, 1943. — ZA ORGULJE: koral i tokata, 1936; 3 koncertne etide, 1940; preludij i fuga, 1941; Symphonie concertante, 1942. — Balet Išla persa, 1955. — Filmska muzika. — Dvije kantate, 1938 i 1947; vokalize za zbor; solo-pjesme. LIT.: D. Lipatti, Predgovor zbirci 12 etida, 1952. — H. Jaccard, Trois compositeurs vaudois: R. d'Alessandro, C. Regamev, J. F. Zbinden, Lausanne 1955-
ALEXANDER, Meister, njemački Minnesanger, djelovao u XII ili XIII st. Sačuvane su 4 njegove pjesme s napjevima. Po nekim značajkama one su preteče umjetnosti Meistersingera. Zbog stilske složenosti tih pjesama, a vjerojatno i autorova načina izvođenja, A. je dobio nadimak »der Wilde«. NOVA IZD.: sve 4 sačuvane pjesme obj. su: F. H. Hagen (Minnesinger), 1838; G. Holz, Fr. Šaran i E. Bernoulli (Die Jenaer Liederhandschrift), 1901 i dr. Gennrich (Troubadours, Trouveres, Minne- und Meistergesang), 1951. Dva napjeva obj. je H. Rietsch (DTO, XX, 2), 1913.
36
ALEXANDER — ALGAROTTI
LIT.: Fr. Loevienthal, Das Ratsel des wilden Alexander, Zeitschrift fur deutsches Altertum, 1920. — G. Hase, Der Minneleich Meister Alexanders, Halle 1921. — R. Halkr, Der wilde Alexander, Wurzburg 1935. — H. Husmann, Alexander Meister, MGG, I, 1951.
ALEXANDRE, Jacob, francuski orguljaš i graditelj harmonija (Pariz, 1804 — 11. VI 1876). God. 1829 započeo je izgradnjom harmonija tipa accordeon i melodium koji su bili poznati pod nazivom orgue de cent francs. Kasnije ga je usavršio konstruiravši tzv. američke orgulje. Napisao je Methode pour l'accordeon (1839) i Notice sur les orgues melodium d'Alezandre etfils inventeurs (1844). LIT.: C. Pierre, Les orgues melodiums d'Alexandre Pere et Fils, Pariš 1885.
ALEXANIAN, Diran, violončelist i pedagog armenskog podrijetla (Carigrad, 1881 — Chamonix, 17. VI 1954). Violončelo studirao kod F. Griitzmachera u Dresdenu. God. 1902 nastanio se u Parizu; koncertiranje je sve više zapuštao, da bi se mogao što intenzivnije baviti pedagoškim radom. Od 1920 profesor na &ole normale u Parizu, od 1936 nastavnik na konzervatoriju Manhattan u SAD. Kao nastavnik zastupao principe P. Casalsa. Medu njegove brojne učenike ide i A. Janigro. DJELA: Petite suite arminienne za orkestar. — Klavirski kvintet. — Klavir-ske kompozicije. — Pjesme. — Napisao Traite theoriaue et pratique du violoncelle, 1914; Uenseignement de Violoncelle, 1922.
ALFANO, Franco, talijanski pijanist i kompozitor (Posilippo kod Napulja, 8. III 1878 — Solaro, Sanremo, 27. X 1954). Kompoziciju studirao na Konzervatoriju u Napulju (C. de Nardis, P. Serrao), zatim u Leipzigu (H. Sitt, S. Jadassohn) i Berlinu. Od 1916 nastavnik kompozicije na Konzervatoriju u Bologni (1918 direktor); 1923—39 vodi Liceo musicale G. Verdi u Torinu; 1940—42 intendant u Teatro Massimo u Palermu, zatim predaje na konzervatoriju Santa Cecilia u Rimu; od 1950 bio je direktor Liceo musicale Rossini u Pesaru. Kasni romantik, izgradio je svoj muzički govor na elementima verizma, impresionizma i simfonijski tretiranog opernog orkestra. DJELA. ORKESTRALNA. Tri simfonije: I, 1910 (prerađena 1953 pod naslovom Sinfonia Classica); II, 1933 i III, Sinjonia breve, 1934; Suite romantica, 1909; 2 intermezza za gudače, 1931; Divertimento za komorni orkestar s obligatnim klavirom, 1936. — KOMORNA: tri gudačka kvarteta, 1918, 1926 i I943J koncert u A-duru za gudački trio, 1929; klavirski kvintet, 1936; sonata za violinu i klavir, 1923; sonata za violončelo i klavir, 1925. — Klavirska muzika.— DRAMSKA. Opere: Miranda, 1896; La fonte di Enschir, 1898: Resurrezione, 1904; // principe Zilah, 1909; II cavaliere e la bella, 1910 (nedovršena); L'ombra di don Giovanni, 1913 (prerađeno 1941 pod naslovom Don Juan de Manara); La leggenda di Sakuntala, 1921; Madonna Imperia, 1927; L'ultimo Lord, 1930; Cyrano de Bergerac, 1936; // Dottor Antonio, 1949; radio-opera Vesuvius, 1950. Baleti: Napoli, 1900; Lorenza, 1901; Eliana, 1923; Vesuvio, 1953. — Pjesme uz orkestar i uz klavir. — Prema oporučnoj želji G. Puccinija dovršio njegovu operu Turandot, 1925. LIT.: G. M. Gani, Franco Alfano, Musicisti moderni d'Italia e di fuori, Bologna 1920. —L. Perrachio, Franco Alfano, II pianoforte, 1922. — G. Pannain, La leggenda di Sakuntala di Franco Alfano, Milano 1923. — G. Rossi-Doria, Franco Alfano, Musikblatter des Anbruch, Wien 1925. — A. Della Corte, Ritratto di Franco Alfano, Torino 1935.
ALFARABI (Alfarabius, Abu Nasr Mohamcd ben Mohamed ben Uzlag al Farabi), arapski filozof i muzički teoretičar turskog podrijetla (Vasilj, Farab, Turkestan, oko 870 — Damask, oko 950). Jedan od najvećih filozofa svojega doba. Živio i naučavao u Alepu. Komentirao Aristotelove spise iz logike, pisao filozofska, politička, matematička i muzičko-teoretska djela (većina je prevedena na latinski i hebrejski). Arapski historičari navode da je bio »izvrstan« i temeljito obrazovan muzičar i >>istaknuti svirač lutnje«. Glavno mu je muzičko-teoretsko djelo Kitab almusiqi al-kabir (Velika knjiga o muzici), u dva dijela; sačuvan je samo prvi dio Madkhal-al~musiqi (Uvod u teoriju muzike) podijeljen u tri knjige: prva knjiga obrađuje fizikalna svojstva tona, intervala i tonskih rodova, u drugoj su opisani pojedini instrumenti, a treća donosi nauku o ritmu i kompoziciji. Ovaj je traktat najznačajnije djelo toga sadržaja od starogrčkih vremena do Alfarabijeva doba. Ostala njegova djela u kojima obrađuje muziku jesu: Kitab ihsa' al'-ulum (Knjiga o podjeli znanosti), s poglavljem o muzici, koje je vrijedilo kao »neophodan vodič studentima«; zatim Kitab al'-iqa'at (Knjiga o ritmu) i Kalam fi'lmusiqi (Rasprava o muzici), oba izgubljena. Rukopisi Velike knjige 0 muzici čuvaju se u Madridu, Kairu i drugdje, a u originalu još nije čitava izdana. Potpun prijevod na francuskom objavio je R. d'Erlanger u djelu La musique arabe, I (Pariz 1930), a dijelovi teksta prevedeni su na latinski, njemački i španjolski. H. G. Far mer je objavio iz Kitab ihsa al'-ulum dio teksta koji se odnosi na muziku, i to na arapskom, sa različitim latinskim i jednim engleskim prijevodom u Al-Farabi's Arabic-Latin Writings on Music, Glasgow 1934. LIT.: M. Steinschneider, AI-Farabi, Petrograd 1896. — H. G. Farmer, Historv of Arabian Alusic, London 1929. — E. A. Beichert, Die Wissenschaft der Musik bei Al-Farabi (disertacija), Freiburg im B. 1931. — H. G. Farmer, The Sources of Arabian Music, Bearsden 1940. — Isti, Al-Farabi, MGG, I, 1951. — Isti, The Sources of Arabian Music. An Annotated Bibliographv, Leiden 1965.
ALFIERI, Pietro, talijanski muzikolog i kompozitor (Rim, 29. VI 1801 — 12. VI 1863). Svećenik i profesor crkvenog pje-
vanja na Collegio degV'Inglesi u Rimu, A. je uz G. Bainija n; pridonio reformi crkvenog pjevanja i oživljavanju stare poi duhovne muzike u Italiji. U tom su pravcu osobito važni nj teoretski radovi i redakcija djela Palestrine, G. F. Anerij Allegrija i drugih predstavnika rimske škole. Kao kompozito pokazao veću izvornost. Surađivao je u različitim stručnin blikacijama (milanska Gazzetta musicale). DJELA: Saggio storico teoretico poetico del canto gregoriano o romano, Accompagnamento colV organo, 1840; Ristabilimento del canto e della tnusict slastica, 1843; Notizie biografiche di Nicolo Jommelli, 1845; Brevi notizie : sulla Congregazione ed Accademia de* Maestri e Profesori di mušica di Ron, Vinvocazione di S. Cecilia, 1845; Notizie sulla vita di Bernardo Bittoni, Prodromo sulla restaurazione de'libri di canto ecclesiastico detto gregoriano, li Redigirao je nova izdanja: Cantus gregorianus Passionis D. N. J. C____, Excerpta ex celebrioribus de mušica viriš, I. P. A. Praenestino, T. L. Vici Gregorio Allegri Romano, 1840; Inno e ritmo »Stabat Mater« e mottetto ». ego« di G. P. L. da Palestrina, 1840; »Miserere« di G. Allegri, 1840; Raci mottetti di G. P. L. da Palestrina, di L. da Vittoria, di Avia e di Felice Romano, 1841; Raccolta di mušica sacra (7 sv.; sadrži i po prvi puta sabran Palestrine), 1841—47. — Preveo je na talijanski 'Traite d'harmonie Ch. S. 1840. — Komponirao je mise, motete, himne, litanije, sekvence i dr. LIT.: Catalogo delle opere sulla mušica sacra finora pubblicate dali' I ssimo e Reverendissimo Monsignor Don Pietro Alfieri, Roma 1846 ili i£ F. Fabi-Montani, Monsignor Pietro Alfieri, maestro compositore di mus Buonarroti, 1869. — G. Longhi, Le opere di Pierluigi da Palestrina pub con moderni caratteri da Don Pietro Alfieri, Roma 1946. — K. G. F Pietro Alfieri, MGG, I, 1951.
AL FINE (tal. do kraja), upotrebljava se zajedno s ozn; Da capo: D. C. al Fine (od početka do kraja) nalazi se u ko zicijama, u kojima se nakon drugog dijela prvi dio opetuje s 1 mjesta označenog sa Fine, jer je tu stvarni završetak kompo2 ALFONSO DELLA VIOLA, talijanski kompozitor (Fe: oko 1508 — oko 1570). Sin glasovitog ferarskog pjevača Agt della Viola (XV—XVI st.). Do 1535 instrumentalist i maest cappella na dvoru vojvode Ercolea II d'Este u Ferrari, h prvima komponirao scensku muziku za pastorale; muzika Sacrificio (1554) može se smatrati prvim djelom te vrste, a vana recitativna scena iz te pastorale »Invocazione del Saće di Pan« za solistu i zbor mogla bi biti prvi primjer recitat pratnjom. U madrigalima, sklon je homofonom stilu, kić ukrasima i kromatici (-»- Francesco della Viola). DJELA. Scenska muzika za tragediju Orbecche (G. B. Giraldi Ci 1541 (izgubljeno) i za 3 pastorale: // Sacrificio (A. Beccari), 1554 (sačuvan; tativna scena i Canzone finale), 1554; Aretusa (A. Lollio), 1563 i Lo Sfor (A. Argenti), 1567 (obje izgubljene). — Madrigali a 4 v. (2 knj.), 153c madrigali za 4, 5 i 6 glasova u skupnim zbirkama i u rkp. LIT.: A. Solerti, Gli Albori del melodramma, Milano 1904. — W. tt Documenten betreffende de muziekkapel aan het hof van Ferrara, Via: jaarbock voor muziekgeschiedenis, I, 1939. — C. Sartori, della Viola, 1. Age 2. Alfonso, MGG, XIII, 1966.
ALFVEN, Hugo, švedski kompozitor i dirigent (Stockh 1. V 1872 — Falun, 8. V 1960). Studirao na Konzervatori Stockholmu. Dirigiranje učio u Dresdenu. God. 1903 nastž kompozicije na Konzervatoriju u Stockholmu, 1910—39 un zitetski muzički direktor u Uppsali. Uz to je dirigent students zbora Orphei Drangar (1910—47) i zbora Allmdnna sangen (19 31 i 1934—38). Kompozitor nacionalnog smjera, u više djela prirodne ljepote svoje domovine. Upotrebljava citate iz šve narodne muzike, a ideje za sadržaj svojih kompozicija često n u starim švedskim legendama. DJELA. ORKESTRALNA: pet simfonija, 1896, 1898—99, 1905, 1 19 i 1942—52. Simfonijske pjesme En Skargardssdgen, 1904 i Drapa. Raps Midsommarvaka, 1903: Uppsalarapsodi, 1907 i Dalarapsodi, 1931. Uvi suite. — Sonata za violinu i klavir, 1896; romanca za violinu i klavir, elegija za rog i orgulje, 1898. — Klavirske kompozicije, — DRAMSKA: sv igra Festpel, 1908; dramska pantomima Bergakungen, 1923; baletna panto Den bergtagna: scenska muzika. Filmska muzika. — VOKALNA: kantata za sole, zbor i orkestar (Sten Šture, 1912; Manhem, 1928); 2 kanti muški zbor; zborovi; solo-pjesme. —■ Autobiografija u 4 djela: I, Forsta s 1946; II, Tempo furioso, 1948; III, / dur och moli, 1949 i IV, Final, 195; LIT.: C. G. Nyblom, Hugo Alfven, Stockholm 1920. — M. Perga Hugo Alfven, Svenska tonsattare, 1943. — S. E. Svensson, Hugo Alfven manniska och konstnar (s bibliografijom i katalogom djela). Uppsala 194 Zbornik Hugo Alfven bezatter, Radiointervjner (red. P. Lindfors), Stock 1966.
ALGAITA (algaitasu), afrička svirala s dvostrukim jezici duga oko 45 cm, slična arapskom zamru. Konično izbušena vena cijev na kraju je proširena u obliku zvona te ima 5—6 ruj Dvostruki jezičac od lista ili trave smješten je na maloj želje ili mjedenoj cjevčici, utaknutoj u drvenu cijev. Jezičac se ne st; u usta, već se usnicama pritište na malu pločicu od metala, < ili tikve, pričvršćenu 0 željeznu cjevčicu. ALGAROTTI, Francesco, talijanski pisac (Venecija,' XII 1712 — Piša, 3. V 1764). Studirao u Rimu, Bologni i Fire Putovao u Francusku, Englesku, Rusiju i Njemačku. God. 174 53 boravio na dvoru Friedricha II u Potsdamu (medu ost; pomagao kralju kod pisanja opernih libreta). Od 1753 živi Italiji, gdje je izdavao svoja sabrana djela (najpotpunije je izd iz 1791 pod naslovom Opere del conte Algarotti, ed. novissii Za muzičku historiju važan je njegov spis Saggio sopra l'oper mušica (1755), u kojem raspravlja o suvremenoj opernoj pro
ALGAROTTI — ALKAN matici, napadajući pretjeranu virtuoznost i izvještačenost. Taj je spis preveden na francuski, engleski i njemački.
LIT ■ D Michelessi, Memorie intorno alla vita ed agli scritti del Francesco Algarotti,' Venezia 1770. — M. Siccardi, L'AIgarotti critico e scrittore di belle arti Asti' 1811. — F. Forster, Friedrichs II. Briefwechsel mit dem Grafen Algarotti, 1847. — E. Welhsz, Francesco Algarotti und seine Stellung zur Musik, SBIMG 1914. — A. Ambrogio, L'estetica di Francesco Algarotti, Siracusa 1925. — A Einstein, Gluck, London 1936. — W. Bollert, Francesco Algarotti, MGG, I, I95I _ G Roncaglia, II conte Francesco Algarotti e il rinnovamento del melodramma, Chigiana, 1964. — P. Petrobelli, Tartini, Algarotti e la corte di Dresda, Analecta Musicologica, 1965.
ALGAROTTI-UDINA, Nikola, filolog (Krk, 26. XI 1791 — Beč, 6. VII 1838). Svećenik, od 1824 predavao u Salzburgu talijanski jezik i književnost. Kasnije u Beču rektor francuske crkve. Mnogo proučavao povijest, talijansku književnost i, osobito, muziku. Sabrao golemu knjižnicu (preko 6000 knjiga), skupocjenu zbirku instrumenata i veliku zbirku muzikalija. Sve je to oporukom ostavio rodnom gradu Krku. U zbirci instrumenata nalazili su se veoma vrijedni gudački instrumenti čuvenih graditelja (A. Stradivari, Amati, Guarneri, C. Bergonzi, J. Stainer), ali je u toku vremena više instrumenata nestalo. Algarottijeva zbirka muzikalija nalazi se od 1935 u arhivu Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu. Ona sadržava oko 3000 štampanih i rukopisnih kompozicija s raznih područja. Uz rukopisna djela starih hrvatskih kompozitora (A. Alberti, J. Bajamonti, I. M. Jarnović), u zbirci se nalaze, medu ostalim, mnoga djela kompozitora Algarottijeva doba u ranim, kao i u prvim izdanjima. U njoj su dva fragmenta iz Mozartove opere Ludo Silla, na kojoj su neki podaci napisani Mozartovom rukom. LIT.: J. A(ndreis), O zbirci Udina-Algarotti, Muzičke novine, 1948, 3 _ B Ivančević, Muzička zbirka knjižnice Udine Algarottiia, Rad JAZU, 1965 337 (donosi historijat i popis zbirke). — V. Bonifačić, Tematski katalog zbirke muzikalija Nikole Udine Algarottija, Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 1968, 1—2. J- As-
ALGAZI, Lćon, francuski kompozitor i muzički pisac (Epuresti, Rumunjska, 1890 —). Profesor liturgijske muzike na francuskoj rabinskoj školi. God. 1936—40 profesor hebrejske muzike na Scholi Cantorum u Parizu; od 1928 vodi emisije Glasa Izraela na francuskom radiju. Proučava hebrejski folklor i bavi se muzičkom kritikom.
DJELA- orkestralne kompozicije Largo i Danse de David. — Scenska muzika za Le Mur des lamentatiom; Le Dibbouh i dr. Filmska muzika. — Psalmi 27, 144, 137 za sole, zbor i orkestar; Petite suite za bariton, violinu, violončelo, flautu i klavir; zborovi; solo-pjesme.
ALGHOZA, indijska uzdužna frula arapskog podrijetla. Cijev od bambusovine ili drva, duga 27—42 cm, ima 5—8 rupica,
37
od kojih je jedna na donjoj strani. Ton instrumenta vrlo je nježan, pa se a. svira uglavnom u zatvorenim prostorijama. ALIKVOTNI TONOVI, niz tiših tonova (s manjom amplitudom), koji prate osnovni glasniji ton (s najvećom amplitudom) istog izvora i daju mu boju i punoću. Nazivaju se i parcijalni, odnosno harmonijski tonovi. Frekvencija titraja alikvotnih tonova stoji u određenom odnosu prema frekvenciji titraja osnovnog tona; ako je, npr., frekvencija titraja osnovnog tona n, slijedit će a. t. s frekvencijom 2 n (oktava osnovnog tona), 3« (čista kvinta nad oktavom osnovnog tona), 4?) (druga oktava) itd.
Osim oktava (2, 4. i 8. alikvotni ton) svi su a." t. prirodni, tj. netemperirani. U nizu alikvotnih tonova 4, 5. i 6. sačinjavaju dur-trozvuk. Posredno se iz 10, 12. i 15. alikvotnog tona može oblikovati i mol-trozvuk medijante. Prirodni tonovi, koji se kod duhačkih instrumenata dobivaju prepuhivanj em, također su a. t., i to osnovnog tona, u kojem je instrument ugođen. Kako broj alikvotnih tonova uvjetuje boju tona (po Helmholtzu), to instrumenti, na kojima je niz alikvotnih tonova bogatiji, daju topliji i puniji ton (ljudski glas, violina), a instrumenti sa manje alikvotnih tonova prazniji (pokriveni registri orgulja, muzička vilica). M. Mersenne prvi je uočio postojanje alikvotnih tonova, J. Sauveur ih je razjasnio (1701) i upozorio na njihovo značenje u nauci o harmoniji. J. Ph. Rameau izgradio je na njegovim zaključcima svoj muzički sistem. Problemom alikvotnih tonova bavili su se uz druge H. Helmholtz i K. Stumpf.
LIT.: D. C. Miller, Science of Musical Sounds, New York 1922 (II izd.). — A. Wood, The Phvsics of Music, London 1944. M. Kun. ALIPIJE (grčki 'AX'JTUO u c-molu, 1898 i u D-duru, 1923. Koncert za klavir, 1913; simfonijske varijacije, 1898. —■ Klavirske kompozicije. — Zborovi; solo-pjesme. — Izdao Norges Melodier (4 sv.), 1922.
ALNAR, Hasan Ferid, turski dirigent i kompozitor (Istanbul, 11. III 1906 —). Kao 12-godišnji dječak poznati svirač turskog nacionalnog instrumenta kanun, poslije član koncertnog udruženja Daruttalim-i musiki. God. 1927—32 studirao na Muzičkoj akademiji u Beču (J. Marx, O. Kabasta). Po povratku u Istanbul bio je kazališni dirigent i nastavnik na Konzervatoriju, 1936 dirigent filharmonijskog orkestra, a 1936—46 profesor Državnog konzervatorija, zatim profesor Konzervatorija i direktor Opere u Ankari. Njegove rane kompozicije nose značajke turskog muzičkog folklora; kasnije se sve više služi suvremenim muzičkim govorom. DJELA. ORKESTRALNA: koncert za violončelo, 1943; koncert za kanun i gudački orkestar, 1944—45; Suite turca, 1930; Suite Istanbul, 1937—38; Ouverture romantica, 1932; preludij i dva plesa, 1935. — Gudački kvartet 1933; klavirski trio, 1929; suita za violinu i klavir, 1930. — Klavirske kompozicije. — DRAMSKA: muzički igrokazi Pjesma Valove, 1932 i Sari Zeybek, 1933; scenska muzika za Goetheovu dramu Faust, 1946. Filmska muzika. — VOKALNA: tri narodne pjesme za sopran i orkestar, 1948; zborovi; solo-pjesme.
ALONSO LĆPEZ, Francisco, španjolski kompozitor (Granada, 9. V 1887 — Madrid, 18. V 1948). Završivši studij muzike u Granadi, tamo bio zborovođa katedrale te dirigent filharmonije koju je i osnovao. Komponirao je više od 120 muzičko-scenskih djela, većinom zarzuela koje su postigle veliki uspjeh (Da Madrid al Infierno ; El Oficial de la Guardia ; La Nina de les planchas; Las Corsarias ; Pasodoble de la bandera ; Un Pitillo y mi mujer). ALPAERTS, Flor, belgijski kompozitor i dirigent (Antwerpen, 12. IX 1876 — 5. X 1954). Studirao na Konzervatoriju u Antwerpenu (K. Blockx, P. Benoit, E. Keurvels). Na istom je Konzervatoriju od 1903 nastavnik solfeggia, 1908 šef katedre za zborno pjevanje, 1924 profesor kontrapunkta i fuge, a 1933—41 direktor. Uz to je 1919—51 vodio simfonijske koncerte Antwerpenskog zoološkog društva. Kao dirigent gostovao po Belgiji, Francuskoj, u Londonu, Varšavi i dr. Kao kompozitor izraziti je flamanski predstavnik impresionizma. DJELA. ORKESTRALNA: Lsntesympkonie, 1907. Simfonijske pjesme: Psyche, 1901; Herleving, 1904; Cyrus, 1905, Pallieter, 1924; Thijl Uilenspiegel, 1927; Avondindruck, 1928 i Zomeridylle, 1928. Violinski koncert, 1948; Symphonische Gedichte za flautu i orkestar, 1903 ; suita James Ensor i dr. — KOMORNA : četiri gudačka kvarteta; Avondmuziek za 8 duhača i dr. — Klavirske kompozicije. — DRAMSKA: opera Chylock 1913. Scenska muzika: Oedipus Rex (Sofoklo); Cymbeline (.Shakespeare); Salome (O. Wilde); Die versunkene Glocke (G. Hauptmann); De Ring van Gyges (A. Monet) i dr. — VOKALNA. Kantate: Het schoner Vaderland, Lof aan de Kunst i dr.; Kinderlisderen, 4 sv. za zbor; belgijska nacionalna himna; oko 40 solo-pjesama. —■ Instruktivno djelo: Muzieklezen en Zingen: Volledige Studie der 7 Sleutels, 5 sv., 1918. LIT.: A. Corbet i dr., Flor Alpaerts, Antwerpen 1941.
ALPSKA MUZIKA, pučka muzika stanovnika Alpa koja se u izvornim oblicima ponajviše sačuvala na njemačkom jezičnom području Istočnih Alpa, a u manjoj mjeri kod ostalih etničkih
JODLANJE. Sammlung von Schzveizer-Kuhreihen und V'olksliedern. Be:
grupa koje žive u Alpama (Romani, Retoromani, Slaveni), rija alpske muzike svojevrsna je i ne može se uključiti u uot periodizaciju opće muzičke povijesti niti pratiti kontir jer sve do XIX st. ima veoma malo pismenih izvora. Stoga s rijski prikaz temelji uglavnom na istraživanju i prou nasljeđa, metodama komparativne muzikologije. A. m. je prvotno bila pastirska muzika, koja se stvarala i r u prirodi, a prenosila usmenom predajom. Mnoge naslijede: potječu iz najstarijih vremena. Razvile su se iz prvobitnih ( tarnih, uglavnom asimetričnih oblika pjevanja i stvaranja zvi zanih uz radne procese, pogansko vjerovanje i magične obrede različite pjevane ili recitacijske formule dozivanja stada (A Almschrei), zatim molitvena zazivanja, pastirske jubilacije ički oblici pjesama. Molitvena zazivanja, u obliku slobodn stihova poput litanija, izvodila su se gdjekad doslovnim pc njem određenih tonova, a gdjekad variranjem dvodjelnih dijskih obrazaca nalik na pjesmu. Pastirske jubilacije pastorales) javljale su se raznolično: kao signalizacija, klic ijujuškanje (Juchzer, Juchizer) koje s visokog, glasnog pc tona pada na pojedine više ili manje određene stupnjeve: u obliku melizmatskih, ritmički asimetričnih jubilacija k srodne crkvenim jubilacijama što upućuje na dosad neisi korijene korala. Jubilacijama iz ranog doba pripada i jo to je pjevanje u slogovima bez riječi sa čestim i naglim iz vanjem grudnog i falsetnog registra; raširena podvrsta je j< u velikim intervalima (kvarta, seksta, decima) i širokoi ponu. Među arhaičkim oblicima pjesama iz alpskog mt nasljeđa izdvajaju se: retoromanska Margaretska pjesma melodija slična glavnom napjevu molitvenog zazivanja;, praoblici melodija poskočnice (Schnaderhupfl) i pojedini' napjevi. Iz poganskog obreda vabljenja stoke potekla je p vrsta pastirske pjesme, Kuhreigen ili Kuhreihen (franc. Rc vaches) koja se sastoji od tri dijela: polaganog s tercnim završ srednjeg brzog s kratkim motivima i završnog (većinom na i Ova se pjesma javlja u različitim verzijama: kao doziv stac strofna pjesma epskog karaktera, u ritmički slobodnom matskom obliku (sa slogovima riječi Loba ili Kuh kao sred izrazom), u instrumentalnoj verziji itd. U veleškoj Švi<
razvila se kasnije u društvenu igru pripovjedalačko-pje' žanra. Od instrumenata rasprostranjeni su od davnine ->• rog, zatim šalmaj, zvona, praporci i obični kravlji rog. Pr su alpske instrumentalne muzike, raznovrsni signali, »pr melodika« tro zvuka, te široko razmahani, živahni, ritmički sk pastirski napjevi (instrumentalna protuteža melizmatskog jub kasnije se instrumentalno izvode i različiti plesovi, napjevi p; Kuhreigen itd. Različite vrste imaju dijelom zajedničke fc i stilska obilježja: ranu pojavu durskog tonaliteta (Ut-m svojevrsne završne portamente, varijabilne i neutralne stu] (osobito terca, kvarta i vodica); nadalje tragove arhaičkih melodike trozvuka i fanfara i djelomice istih oblika viš< kakvi su se sačuvali i u drugim pastirskim kulturama (npr. na kažu) — bordun, ostinato, paralelni pomaci, harmoničko su, itd. Od davnine se održala praksa stvaranja posebnih z\ boja, npr. pritiskivanjem ruke na grkljan (pri jodlanju) ili ni Muzički život alpskih pastira potkraj IV st. osvjetljavaju berške kronike svetaca (Acta sanctorum 29. V): pjevalo se \
ALPSKA MUZIKA — ALT esijama i obilascima polja, u dokolici i osami, pri društvenim satancima i vjerskim obredima, kod igara i natjecanja. Pastiri su se atjecali u pjevanju, sviranju i improvizaciji. Najznačajnije su die tzv. Alpske svečanosti. Ta rana pastirska muzika bila je asnovana na pokretljivosti i širini prostora u kojemu je zvučeći odjekujući izražavala životnu prirodnost, entuzijastički osjećaj isine, širine i daljine, ali i tjeskobu i grozu pred bregovima punim ajna i opasnosti. Ali ova na izgled jednostavna, »primitivna« luzika tražila je pri izvođenju neobičnu, artističku vještinu. — 'romjene socijalnih i idejnih temelja alpske muzike izmjenile su toku vremena i njezin prvobitan, izrazito pastirski karakter, 'radicija te muzike održala se dobrim dijelom do u XVIII st., u pojedinostima još i dulje, ali pretežno izmijenjena. Sve intenivniji razvoj muzičkog života u samostanima, dvorcima, selima gradovima na obroncima Alpa zahvatio je i alpsku muziku koja, oprimajući lokalna obilježja, postaje ogrankom raznoličnih »najdnih muzika«. Tradicionalni izraz mijenja se ponajviše u duhu apadnjačke muzike: stupnjevi postaju normirani, prevladavaju urtonalitet i akordička melodika, višeglasje je pravilno, napjevi obivaju simetričnu formu pjesme s plesnom, periodičnom ritlikom, jubilacije se izvode s tekstom (poput sekvence Alleluja). od utjecajem crkve dolazi do razdvajanja na duhovnu i svjetovnu : eru što je izmijenilo smisao nekadanje pastirske muzike; lišena lagije, poganskih običaja i demonskog karaktera ona postaje laza, vedrija, naivno profanija. Pjeva se iz čiste životne radosti, i zabavu. S vremenom su se oblikovali različiti pokrajinski ijalekti alpske muzike: tirolski, bavarski, štajerski itd. Osobito su očljive suprotnosti između alemanskog i štajerskog-bavarskog ;raza. Švicarska a. m., ograničena na pastirske predjele, zadržala čišći, arhaički pastirski stil; ona je linearnija, oporija, određenija, olje se sačuvao stari oblik melizmatskih jubilacija, prevladava ojedinačno jodlanje ili pak jodlanje koje je zvukovno jasno odvono od zbora. Nasuprot tome, u bavarsko-austrijskim predjelima, astirska se muzika više miješa sa seoskom, pa na taj način prouktivnije dalje razvija naslijeđene oblike i širi se u susjedne krave (Slovenija). U alpskoj muzici ovih krajeva prevladao je kaikter plesnog ritma i sklonost melodici rastavljenih akorda sa :stim skokovima. U XVIII st., u doba procvata austrijske umjetničke, te austrijro-bavarske narodne muzike, a. m. utječe na formiranje njihova jecifičnog stila, a i sama stječe nova obilježja. Tako se npr. u ažićnim pastirskim pjesmama i igrama, koje dijelom vuku kojen iz izvornih pastirskih plesova i pjesama, javljaju obredni apjevi iz ranog doba i iz srednjeg vijeka. Alpska muzička tradicija jzire se i u karakterističnim pučkim plesovima u trodijelnom tak1, obuhvaćenim zajedničkim imenom Landler (Landla, Steirer, chuhplattler); napjevi i pokreti tih plesova podudaraju se mjestilice sa starim narodnim plesovima, npr. s pastirskim Kuhreigenom. opularna austrijsko-bavarska poskočnica Schnaderhiipfl ima ta-)đer korijene u alpskoj tradiciji. Istodobno se u okvire novoga ila uključuju stare vrste alpskih predjela; jodlanje poprima oblik iesme u trodobnom taktu landlera i izvodi se većinom više-asno, djelomice kao stacionarna igra zvukova rastavljenog akorda . čestim velikim skokovima (npr. c 2 — fis). Posebni su tipovi: idlerlieđ, kod kojega se izmjenjuju tekst i slogovi, Jodlerkanon Nacheinand«), Schnadahiipfljodler, Andachtsjodler i dr. Oblikuje i nova vrsta tzv. Alpske pjesme, koja pjeva o životu pastira, vaca, drvosječa i o ljepotama prirode, ali za razliku od ranije, vorne radne pjesme ona ne odražava neposredno prirodu nei je slika. Novi stil se proširio i na susjedne zemlje, na Sloveju i na Švicarsku gdje se prihvaćaju ili stvaraju novi oblici po■■alnice, jodlerske pjesme i poskočnice. Uporedo s odumiranjem pastirskog načina života nestalo je rotne podloge arhaičkog pastirskog muzičkog izraza. Poslije zdoblja procvata, bavarsko-austrijska narodna muzika također :ezava. Napjevi i forme iz toga doba sačuvali su se do danas mnogim predjelima (npr. Salzkammergut), ali stil se dalje raralački ne izgrađuje. Propadanje izvorne alpske muzike, od VIII st. nadalje, izazvali su i mnogobrojni izvanjski čimbenici: dustrijalizacija, priliv stranaca, uvoz novih instrumenata i pollarne zabavne muzike, |irenje patriotskih i prosvjetiteljskih esama. Osnivaju se i mnogobrojna pučka pjevačka društva sobito u Švicarskoj) koja presađuje narodnu muziku u okvire ađanskog koncerta. Nastaju umjetničke pjesme u tobožnjem irodnom stilu, sentimentalnog karaktera po uzoru na šlagere, malo ih je, koje su bliske izvornoj alpskoj muzici (npr. pjesme Hubera). Na prijelazu u XX st. počelo se temeljitije istraživati sakupljati ostatke alpske muzike, a javljaju se i nastojanja za ezinom obnovom; propagira se širenje čiste izvorne pučke esme, izdaje se čitav niz pjesmarica, organiziraju pučki koncerti, lklorne svečanosti itd.
41
m
ALPSKI ROG
LIT.: H. Szadrowsky, Die Musik und die tonerzeugenden Instrumente der Alpenbewohner, Jahrbuch des Schweizer Alpenclubs, 1867—68, IV. — J. Pommer, Dber das alplerische Volkslied und wie man es findet, Wien 1907.— R. Hohenemser, Ober die Volksmusik in den deutschen Alpenlandern, SBIMG, 1909—10, XI. — E. M. v. Hornbostel, Die Entstehung des Jodelns, Basei 1924. — M. F. Bukofzer, Magie und Technik in der Alpenmusik, Schweizer Annalen, 1935—36, I. — Isti, Zur Erklarung des »Lobetanz« durch die Schweizerische Volksmusik, Schweizeriscb.es Archiv fiir Volkskunde, 1937—38, 36. ■— Ch. Caminada, Das rhatoromanische St. Margarethalied, ibid. — W. Sichardt, Die Alpenlandischen Jodler und der Ursprung des Jodelns, Berlin 1939. — F. Frauchiger, The Swiss Kuhreigen, The Journal of American Folklore, 1941, 54. — L. Schmidt, Die kulturgeschichtlichen Grundlagen des Volksgesanges in Osterreich, Schweizerisches Archiv fiir Volkskunde, 1948, 45. — W. Wiora, Zur Friihgeschichte der Musik in den Alpenlandern, Basel 1949. — Isti, Alpenmusik, MGG, I, 1951. — W. Danckert, Hirtenmusik, AFMW, 1956, XIII. K. M. Klier, Volkstiimliche Musikinstrumente in den Alpen, Kassel 1956. C. A. Moberg, Kuhreihen Lobetanz und Galder, u spomenici In memoriam J. Handschin, Strasbourg 1962. I. Ać.
ALPSKI ROG, prastari primitivni duhački instrument pastira u Alpama; služi za davanje signala na veće udaljenosti i za izvođenje jednostavnih melodija. A. r. ima ravnu ili svinutu koničnu cijev, dugu do 4 m, a napravljen je od kore drva (obično breze), koja je povezana likom; usnik je — ako postoji — od tvrda drveta. Na rogu se mogu izvoditi samo prirodni tonovi. Slični instrumenti nalaze se i u Skandinavskim zemljama, u Poljskoj i Rumunjskoj a upotrebljavaju ih također i južnoamerički Indijanci te drugi primitivni narodi (sa Celebesa i Himalaje). LIT.: H. Szadrowsky, Die Muzik und die tonerzeugenden Instrumente der Alpenbevvohner, Jahrbuch des Schweizer Alpenclubs, 1867—68. — W. Wiora, Alpenmusik, MGG, I, 1951. — A. Pfleger, Das schweizer Alphorn in den Hochvogesen, Schweizerisches Archiv fiir Volkskunde, 1953. — K. M. Klier, Volkstiimliche Musikinstrumente in den Alpen, Kassel 1956. K. Ko.
AL ROVESCIO (tal. obrnuto, naopako), talijanski izraz za -> račje kretanje, tj. za izlaganje jedne teme natraške, od njezinog posljednjeg tona prema prvome. Zanimljiv je primjer sonata za violinu i klavir br. 4 J. Havdna sa stavkom Menuetto al Rovescio koji se kod repeticije izvodi čitav tehnikom račjeg kretanja — od kraja prema početku. AL SEGNO (tal. do znaka), oznaka koja upućuje da određeni odsjek treba ponoviti do naznačenog mjesta, koje je najčešće obilježeno znakom #. Iza toga znaka često se prelazi na Codu (D. C. e poi Coda). ALSINA, Carlos, brazilski pijanist i kompozitor (Buenos Aires, 19. II 1941 —). Kao pijanist koncertirao već od 1948 u Južnoj Americi, Francuskoj i Njemačkoj. God. 1959 utemeljio Agrupacio'n Nueva Mušica i zatim studirao elektroakustiku i elektroniku na Univerzitetu u Buenos Airesu. Od 1964 član je grupe Artiste-in-Residence u Berlinu. Tamo je učio' kod L. Berija. DJELA (izbor): Oratorio za 3 solista, 4 glumca i 3 male skupine instrumenata, 1964; 3 stavka za 13 skupina gudača, 1964; Funktionen za komorni sastav, 1965; Text, muzička scena za trombon, 3 udaraljke i mješoviti zbor, 1966; Text II za 5 solista i glas s pojačalom, 1966; Trio za violončelo, trombon i udaraljke, 1968; Sympton za orkestar, 1969.
ALSLEBEN, Julius, njemački pisac, pijanist, kompozitor i pedagog (Berlin, 24. III 1832 — 8. XII 1894). Učenik F. Zecha i S. Dehna. Koncertni pijanist, kasnije nastavnik klavira u Berlinu (od 1872 profesor). Od 1874 uređivao časopis Harmonie. Bio je predsjednik berlinskog Tonkunstlervereina i Društva muzičkih nastavnika, kojemu je i suosnivač (1879). DJELA. SPISI: Vorlesungen iiber Musikgeschichte, 1862; Kleines Tonkiinstlerlexikon, 1864; Ober die Entzoicklung des Klavierspieh, 1870; Licht- und Wendepunkte in der Entzvicklung der Musik, 1880. — Uvertire i marševi za orkestar. ■— Klavirske kompozicije. — Pjesme. — Requiemi za 6-gl. i 8-gl. zborove; misa.
ALT (lat. altus visok; engl. i tal. contralto, franc. haute-contre), i; dubok ženski ili dječji glas u normalnom opsegu od a do e%,
I
42
ALT — ALTES
a u iznimnom od e ili d do h? ili •/". Ženski alt srodan je mezzosopranu ali tamnije boje i pastozniji. — Naziv a. javlja se prvi put oko 1450, kada se u polifoničkoj muzici prešlo sa troglasja na četveroglasje, pa se contratenor razdvojio na contratenor altus i contratenor bassus; a. (ili vox alta) notirao se u C-ključu, a izvodili su ga muški glasovi djelomice grudnim, djelomice falsetnim registrom u opsegu od c do c1. Ova praksa nastala je zbog toga što ženama nije bilo dopušteno da pjevaju u crkvi. Za razliku od kastrata muški altisti nazivali su se u Italiji često tenorini, a od 1562 i alti naturali. U 4-glasnom stavku a. se, u doba renesanse, komponirao kao posljednji glas (dionica), i u imitaciji je najčešće nastupao posljednji. Taj se redoslijed napušta u doba baroka kada dolazi do težnje za izjednačenjem glasova pa a. često dobiva funkciju akordičkog popunjenja muzičkog tkiva. Međutim, praksa izvođenja altovskih partija s muškim pjevačima — falsetistima — održala se sve do XIX st., a mjestimice i dulje; u engleskim katedralnim zborovima altovske partije i danas pjevaju muškarci. U operi, ženski alt kao solistička partija dobiva važniju ulogu u XIX st. Ranije je prilično bogato zastupan npr. kod Handela dok se u Mozartovim operama gotovo i ne javlja. Posebnu vrstu dramatskog alta stvorili su Wagner (Ortrud, Erda, Fricka), Verdi (Amneris, Lady Macbeth), R. Strauss (Klytamnestra) i SaintSaens (Dalila). Partije dramatskog alta redovito imaju veoma proširen opseg u visinu tako da se podudaraju sa mezzosopranskim. Općenito se u muzici XIX st. ne mogu povući posve oštre granice između alta i mezzosoprana (Carmen). 2. U instrumentariju, altovski instrument (all-klarinet, alt-horn, alt-saksofon itd.), predstavlja onaj tip pojedine instrumentalne vrste koji odgovara altovskom registru ljudskoga glasa. Obično su altovski instrumenti ugođeni za kvartu ili kvintu niže od odgovarajućeg normalnog instrumenta. Praksa gradnje altovskih instrumenata uvedena je u XVI st. kada je svaka instrumentalna vrsta imala i svoju altovsku varijantu (npr. alt-viola da gamba, alt-blokflauta, alt-pozauna). Mnogi od tih instrumenata izašli su iz prakse u XVII st. Altovski ugođeni oblici zastupani su posebice u porodicama limenih duhača, koji su izgrađeni u XIX st. kao što su saksofon, krilnica i dr. LIT.: G. E. Stubbs, The Adult Male Alto or Countertenor, 1908. — F. Habock, Die Gesangskunst der Kastraten, Wicn 1923. — Al Kunath, Die Charakterologie der stimmlichen Einheiten in der Oper, ZFMW, 1925—26. — F. Hamel, Die Schwankungen des Stimmtones, Deutsche Musikkultur, 1 Ać 1944, 1—2. — K. Gudetvill, Alt, MGG, I, 1951- -
ALTA (vjerojatno od talijanskog alta mušica), u XV st. naziv za ansambl duhačkih instrumenata (calamus, bombarda i trombon). Javlja se oko 1450 na burgundskom dvoru, kao ansambl za plesnu muziku, kasnije se udomaćio u svima većim evropskim centrima. A. u Španjolskoj zbirci Cancionero Musical del Palacio jedini je dosad poznati primjer ove vrste iz doba menzuralne muzike. Neka obilježja alte sačuvale su se do danas u cobli, pučkom plesnom orkestru Katalonije, u kojem je najznačajniji instrument tenor calamus. LIT.: F. Blume, Studien zur Vorgeschichte der Orchestersuite im XV und XVI Jahrhundert, Leipzig 1925. —- E. Hertzmann, Studien zur Basse danse im XV Jahrhundert mit besonderer Berucksichtigung des Briisseler Manuskripts, ZFMW, 1928—29. — J. Marix, Histoire de la musique et des musiciens de la Cour de Bourgogne sous le regne de Philippe le Bon, 1939. — H. Angles, La mušica en la Corte de los Reyes Catolicos, Monumentos de la Mušica Espafiola, I, 1941. — H. Besseler, Catalonische Cobla und Alta-Tanzkapelle, 1949- — Isti, Die Entstehung der Posaune, AML, 1949, 21.— Isti, Alta, MGG, I, 1951. M. Kun.
ALTENBURG, Johann Ernst, njemački trubljač, orguljaš i kompozitor (Weissenfels, 15. VI 1734 — Bitterfeld, 14. V 1801). Sin trubljača Johanna Kaspara, učio kod J. Ch. Altnikola u Naumburgu. Kao trubljač sudjelovao u Sedmogodišnjem ratu. Od 1767 orguljaš u Halleu i od 1679 do smrti u Bitterfeldu. A. je autor prvoga priručnika za trublju i za timpane (Versuch einer Anleitung zur heroisch-musikalischen Trompeter- und Paukerkunst, 1795; novo izd. Dresden 1911). Komponirao je djela za 2, 4, 6 i 8 trublji, koncert za 7 trublji i timpane te 6 sonata za čembalo (obj. 1783, kasnije izgubljene). LIT.: A. Werner, Die thiiringer Musikerfamilie Altenburg, SBIMG, 1905—06. — Isti, Johann Ernst Altenburg, ZFMW, 1932—33. — W. Ehmann, Johann Ernst Alternburg, MGG, I, 1951.
ALTENBURG, Michael, njemački kompozitor (Alach kraj Erfurta, 27. V 1584 — Erfurt, 12. II 1640). Svećenik u različitim seoskim župama, od 1638 u Erfurtu. Homofono je obrađivao protestantske koralne napjeve, komponirao crkvene pjesme i motete, ali nije primjenjivao tehniku generalbasa. DJELA: Das 53. Kap. des Jesaia (6-gl.), 1608; Adams hochzeitliche Freude (6gl.), 1613; Gaudium Christianum (6knj. ;5 —8gl.) djelomično uz instrumentalnu pratnju, 1617; 55. psalam (6-gl.), 1618; Hochzeitliche musikalische Freude (9—12 gl.) uz instrumentalnu pratnju, 1620; Liebliche undzierliche Intraden(6-gl.) uz instrumentalnu pratnju, 1620; Cantiones de adventu (5—8 gl.), 1620; Christliche Kirchen- und Hausgesdnge (3 knj.; 5—8 gl.), 1621; Festgesdnge (5—9 gl), 1621; Musikalische VVeihnachts- undNeujahrs -Zierde',4—9 gl.), 1621; Musikalische Fest-Zierde (5—14 gl.), 1622.
NOVA IZD.: tri stavka obj. C. v. Winterfeld (Der evangelische Kirch 1845; 14 stavaka obj. L. Schoeberlein i Fr. Riegel Schatz des liturgisc und Gemeindegesangs, 1868—72; intradc obj. H. Erdlen i E. Rabs LIT.: A. Auberlen, Michael Altenburg, 1584—1640. Ein Beitrag Biographie, MFM, 1879. —■ L. Meinecke, Michael Altenburg. Eii zur Geschichte der evangelischen Kirchenmusik, SBIMG, 1903—0 Kitzig, Gustav Adolf, Jacobus Fabricius und Michael Altenburg, die dre des Liedes »Verzage nicht, du Hauflein klein«, Gottingen 1935. —■ , Michael Altenburg, MGG, I, 1951.
ALTERACIJA, 1. kromatska promjena nekog ljes tona, npr. / u fis (u C-duru) ili e u es (u G-duru). A. mo; melodijsko ili harmonijsko značenje. Npr., u fragment stavka Beethovenove VII simfonije ton ds ima izrazito me ulogu:
Prvi akord Wagnerove opere Tristan und Isolde pre alterirani četvorozvuk II stupnja u a-molu (povišeni te
U klasičnoj i romantičnoj harmoniji alterirali su se u 2, 4, 6. i 7. ton skale. Povišeni (alterirani) tonovi imaju čiju da se rješavaju uzlazno, a sniženi silazno:
Za razliku od modulacije, alterirani ton i alterirani ostaju u osnovnom tonalitetu. Ipak je a. — s obzirom na stranost akorda — jedno od snažnih harmonijskih sreds modulaciju. 2. U menzurnoj notaciji a. znači udvostručenje druge 0 nota jednake vrijednosti (dvije breves, semibreves, minimc posebnim uvjetima, a ovise 0 notama koje ih okružuju. ] ALTERIRANI AKORDI sadržavaju jedan ili više stranih ljestvici onoga tonaliteta, unutar kojega se po (-* Alteracija). Takvi su strani tonovi nužno kromatska ods od određenog tonaliteta. Oni su alterirani. U određenom to imaju ulogu umjetnih vodica, pa stoga izazivaju težnju z njem, i to, kod alteracija naviše, za rješenjem prema gore alteracija naniže, za rješenjem prema dolje. Alteriranihj može biti dvije vrste: 1. a. a. u širem smislu, alteracija su samo u nekom ili v tonalitetima, a u drugima nisu (npr. akord d-fis-a je al akord u C-duru i c-molu, ali ne i u D-duru, fis-molu, ( g-molu i A-duru, gdje se također javlja); 1. a. a. u užem smislu ili pravi a. a. nisu ni u jednom to dijatonski oblik (npr. akord dis-fis-as je alterirani akord u na bilo koji tonalitet). Prema tome je pojam alteriranog usko povezan uz pojata tonaliteta i ne može se predstavit: atonalnoj muzici (-> Atonalnost). Starija nauka o harmoni trala je alteriranim svaki akord koji bi sadržavao bilo kaki matsku promjenu u odnosu na broj predznaka, označen izi (npr. akord d-fis-a bio je po takvu shvaćanju alteracija 1 g-molu).
LIT.: J. Volek, Die Bedeutung Chopins fiir die Entvviklung đer al Akkorde in der Musik des 20. Jahrhunderts, Kongress-Bericht, ^ 1960. ^
ALTERNATIVO (tal.; franc. alternativement), oznal baroknih dvodijelnih suitnih stavaka (npr. menuetto alteri da se svaki dio može po volji naizmjence ponavljati. Ponav! prvog dijela nakon drugog nastajala je iz dvodijelne forme trodijelna (A B A), koja se u klasičnoj muzici sačuvala u m
(seherzu) s triom. ALTES, obitelj francuskih muzičara, 1. Joseph-Henr tist i kompozitor (Rouen, 18. I 1826 — Pariz, 24. VII Studij završio na Konzervatoriju u Parizu, na kojem je od
ALTES — ALJABJEV um djelovao kao nastavnik. Bio je flautist u operi i u orkestru Societe des concerts du Conservatoire. Komponirao je pretežno samo za svoj instrument. DJELA: Solo de concert za flautu i orkestar. — Fantaisie concertante za flautu, riolinu i klavir. Za flautu i klavir: 3 Fantaisies caracteristiques; Fantaisie dramatique; Le Chant du Rossignol. Za flautu solo: op. 20—29, 32, 34—36. — 15 Me-'cdies pour le chant uz pratnju orkestra (klavira). — Transkripcije, fantazije, varijacije i dr. — Obj, Methode complUe du flute.
2. Ernest-Eugžne, violinist i dirigent (Pariz, 28. III 1830 — St. Dye-sur-Loire, 2. VII 1899). Brat Josepha Henrija, violinu ičio kod F. A. Habenecka na Konzervatoriju u Parizu. Od 1846 )rvi violinist i 1880—87 dirigent orkestra pariške opere. Kompolirao je simfoniju, komorna djela, operne fantazije za violinu i klavir i dr. ALTGEIGE (njem.; tal. viola alta), instrument iz obitelji riolina, koji je H. Ritter konstruirao za Svečane igre u Bavreuthu. /eći od viole, ovaj je instrument imao u početku 4 žice (c-g-d^-a1), 1 kasnije pet žica (es). Naziv a. katkad se upotrebljava za običnu dolu. LIT.: R. Ritter, Die Geschichte der Viola alta und die Grundsatze ihres 3aues, Leipzig 1885.
ALTHORN (franc. bugle alto, tal. flicorno contralto), njemački engleski naziv za limeni duhački instrument, vrstu dubokog iiigelhorna in Es, sa tri ventila. Gradi se u raznim oblicima, pa ijev može biti svinuta kao kod trublje, helikona ili tube. Za azliku od srodnih instrumenata (krilnice i tenorhorna), zvuk mu : snažniji i oporiji. Ima opseg A-es*. ALTHOUSE, Paul, američki pjevač, herojski tenor (Reading, 'ennsvlvania, 2. XII 1889 — New York, 6. II 1954). Učenik O. laengera u New Yorku. God. 1913 pjevao prvi put u operi Metroolitan u ulozi Grigorija (Musorgski, Boris Godunov), na prvoj meričkoj izvedbi tog djela. Član opera u New Yorku, Chicagu San Franciscu. Osobito se istakao kao interpret Wagnerovih morskih likova. Gostovao u Evropi (Berlin, Stuttgart, Stockolm) i Australiji (1922—25). Koncertni pjevač na muzičkim fetivalima u Americi. Od 1940 živio je u New Yorku i bavio se edagoškim radom. ALT-KLARINET (baritonklarinet) in F ili in Es, drveni uhački instrument iz obitelji klarineta, kojemu je opseg za kvintu ublji od običnog a klarineta in C ili in B. A. se rijetko upotrebljava. Inogo je češći -> basetni rog, koji se od njega vrlo malo razlikuje. ALTMANN, Wilhelm, njemački muzikolog (Adelnau, 4. IV 862 — Hildesheim, 25. III 1951). Studirao u Marburgu i Berlinu ovijest i klasičnu filologiju, specijalizirao se za bibliotekarstvo, •d 1900 do umirovljenja (1927) radio u Kraljevskoj biblioteci u erlinu, najprije kao bibliotekar, od 1906 kao šef njemačke muičke zbirke, a od 1915 kao direktor muzičkog odjela. Objavio je iše vrijednih bibliografskih djela i kataloga. DJELA. Knjige: Chronik des Berliner Philharmonischen Orchesters, 1902; einrich von Herzogenberg, 1903; Offentliche Musikbibliotheken, ein frommer 'unsch, 1903; Albert Niemann und Richard Wagner, 1925. Composers I have wwn, Monthlv Musical Record, 1951. Katalozi." Kammermusik-Literatur, lio (obuhvaća djela obj. od 1845 nadalje, VI izd. 1945); Max Reger-Katalog, »17; Orchester-Literatur-Katalog (2 sv.), 1919; Die Kammermusikiaerke von riedrich Lux, 1920; Wilcheltn Berger Katalog, 1920; Handbuch fiir Streichquartettieler (4 sv.), 1928—31; Handbuch fiir Klaviertriospieler, 1934; Fuhrer durch i Violin-Literatur (preradba Tottmannova djela), 1935; Katalog der seit 1861 den Handel gekommenen theatralischen Musik (5 sv.), 1935—39; Handbuch r Klavierquintettspieler, 1936; Handbuch fiir Klavierauartettspieler, 1937; ieraturverzeichnis fiir Bratsche und Viola d'amore, 1937 (u suradnji sa W. ) rissowskym); Verzeichnis von Werken fiir Klavier 4- und 6-handig, sozvie fiir und mehr Klaviere, 1943. — Objavio pisma i spise Brahmsa, Wagnera, O. icolaja i Webera. — Izdavao zbirku Deutsche Hausmusik der Gegenmart. Pridio nova izdanja P. Frankova djela Kurzgefasstes Tonkiinstler-Lexikon, 1926 948—49(15. izd.) i djela Taschenbiichlein des Musikers, 1925 i 1951 (31. izd.). LIT.: W. Krabbe, Wilhelm Altmann zum Gedachtnis, MF, 1951, 4.
ALTNIKOL, Johann Christoph, njemački orguljaš i kompozir(Bern, Šlezija, XII 1719 — Naumburg, 25. VII 1759). Učenik, isnije i zet J. S. Bacha. Djelovao je kao orguljaš u manjim njeačkim mjestima, od 1748 u Naumburgu. Sudjelovao je u sređiinju i prikupljanju djela J. S. Bacha koji mu je bio diktirao svoj isljednji koral za orgulje Vor deinem Thron tret ich hiemit. Hiarijsku vrijednost imaju njegovi pouzdani prijepisi Bachovih impozicija. Od Altnikolovih djela vrlo je malo sačuvano (2 klarske sonate, kantata, kraća crkvena djela. Kyrie i motet Befiehl 1 deine Wege obj. je Neue Bach-Gesellschaft, 1934). LIT.: F. Hamann, J. Ch. Altnikol, Schlesisches Blatt fur evangelische rchenmusik, 1929, 9. — Isti, J. Chr. Altnikol in Greiffenberg, Bach-Jahrbuch, 39. — F. Blume, Johann Christoph Altnikol, MGG, I, 1951. — H. Loffler, ie Schiiler J. S. Bachs, Bach-Jahrbuch, 1953.
ALTO, u Francuskoj (rjeđe u Italiji) naziv za violu. ALTOBASSO, nekadašnji venecijanski narodni žičani inrument. Na ormariću za rezonanciju, sastavljenom od četiri lo tanke daščice, bile su napete crijevne žice, na oba kraja priTŠćene vijcima. Svirač je instrument obično prislonio na desno me, a o žice, kojih je broj bio različit i koje su bile ugodene na
43
različit način, udarao je malim drvenim batićem (lijevom rukom). A. se upotrebljavao kao pratnja instrumentu (najčešće flauti) koji je izvodilac držao istovremeno u desnoj ruci. Neki muzikolozi smatraju da je a. nastao po uzoru na žičani instrument -> Tambourin du Bearn. K. KO. ALTOVA KLAUZULA -> Diskantova klauzula ALTOVI INSTRUMENTI, zbirni naziv za različite muzičke instrumente, kojima je opseg po prilici za kvintu dublji od opsega diskantovih instrumenata iste vrste. ALT-SAKSOFON ~> Saksofon ALTUS -* Alt ALVARY, Max (pravo ime Achenbach), njemački pjevač, tenor (Diisseldorf, 3. V 1856 — Grosstabarz, Tiringija, 7. \l 1898). Učenik J. Stockhausena. Prvi tenorist opera u Weimaru J, Miinchenu, New Yorku (Metropolitan), Hamburgu, Mannheimu i Bavreuthu. Istakao se u Wagnerovim muzičkim dramama, osobito kao Siegfried (Siegfried i Gotterdammerung). ALWIN, Karl Oskar, njemački dirigent, kompozitor i pijanist (Konigsberg, 15. IV 1891 — Mexico City, 15. X 1945). Učenik E. Humperdincka, H. Kauna i R. Straussa. Bio je kazališni dirigent u raznim njemačkim gradovima (Berlin, Bavreuth, Diisseldorf, 1917—20 Hamburg, 1920—38 Beč), a gostovao je u Engleskoj, Francuskoj i Španjolskoj. Od 1938 živio u Americi gdje je 1941 postao dirigent Narodne opere u Mexico Citvju. Nastupao i kao klavirski pratilac, najprije (1920—36) svoje žene sopranistice Elisabethe Schumann, a kasnije tenora Jana Kiepure. Komponirao je simfoniju, kraća orkestralna djela i solo-pjesme. ALWYN, VVilliam, engleski kompozitor (Northampton, 7. XI 1905 —). Na Royal Academy of Music u Londonu diplomirao flautu, klavir i kompoziciju. Od 1927 profesor iste ustanove. Piše najviše filmsku muziku. DJELA. ORKESTRALNA. Četiri simfonije: I, 1949; II, 1954:111,1956 i IV, 1959; 3 Concerta grossa, 1942—64; koncert za klavir, 1930; koncert za violinu, 1939; koncert za obou, orgulje i gudački orkestar; koncert za obou, harfu i gudače, 1944; koncert Lyra Angelica za harfu i gudače, 1954; Pastoral Fantasta za violu i gudače, 1943; simfonijski preludij The Magic Island, 1953. — KOMORNA: rapsodija za klavirski kvartet, 1939. Sonata-Impromptu za violinu i violu, 1939; sonata za klarinet i klavir, 1964; divertimento za flautu, 1940. — Sonata za klavir, 1947. — Scenska muzika. Muzika za više od 60 filmova. — VOKALNA: oratorij The Marriage of Heaven and Hell, 1936; The Songs of Innocence za glas i gudački kvartet; solo-pjesme.
ALJABJEV, Aleksandr Aleksanđrovič, ruski kompozitor (Tobolsk, 15. VIII 1787 — Moskva, 6. III 1851). Oficir, sudjelovao u ratu 1812. God. 1823 nastanio se u Moskvi i sprijateljio s muzičarima i književnicima (A. S. Gribojedov, V. F. Odojevski, A. N. Verstovski, N. P. Ogarev i dr.); 1825 uhapšen, na osnovu lažne optužbe, i prognan u Sibir, 1831 prešao na Kavkaz, pa u Moskvu; odanle je 1842 ponovno prognan, ali se 1843 vratio.
A. A. ALJABJEV
Samouk, najzreliji majstor ruske romanse u krugu starijih Glinkinih suvremenika. Komponirao je više od 150 roman -sa i pjesama na stihove Puš-kina, Deljviga, Žukovskog i dr. i ostvario, s istančanim osjećanjem za oblikovanje vokalne melodike i profinjenih harmonija, bogatu ljestvicu različitih štimunga od lirsko-elegičkih do dramatskih i satiričnih. U tematici se odrazuje romanti-čno-pesimističko raspoloženje ruskog društva nakon ustanka dekabrista. Posebnu grupu čine pjesme građene na elementima ruske i istočnjačke narodne muzike; najpopularnija od njih — Slavuj — doživjela je više vokalnih i instrumentalnih obradbi (Glinka, Liszt), a uvrštena je i u Rossinijevu operu Barbiere di Siviglia kao »sat pjevanja«. A. je među prvim ruskim kompozitorima sakupljao i harmonizirao narodne napjeve, posebice istočnih krajeva Rusije (Kavkaz, Turkmenija itd.). Osim toga, obradio je i izdao prvi samostalni muzički zbornik ukrajinskih narodnih pjesama (1834) koje je sabrao M. Maksimovič. Po svojemu interesu za muzički folklor ruskog Istoka (obradbe pjesama Čerkeza, Baškiraca, Kirgiza), on je prethodnik Glinke i Balakireva, a po socijalnosatiričkoj crti, koju daje pojedinim pjesmama, preteča Dargomižskog i Musorgskoga. A. je dao značajne priloge i oblikovanju ruske komorne i orkestralne, te zborne muzike.
44
ALJABJEV — AMATI
DJELA. INSTRUMENTALNA: simfonija, 1830; uvertira; 3 gudačka kvarteta; klavirski trio; kvartet za 4 flaute; plesovi za klavir. — DRAMSKA. Opere: Jlvunan HOH, UJIU JToMOSbie, 1822; Pyca/iKKH3HH A. A. AjiH6beBa, MocKBa 1956. —Isti, A. A. AjiH6*>eB B n3rHaHHH, MocKBa 1961.—E. Močpoxomoe, AJieKcaH#p AnHGteB, T BOPHCCKHH nyTb, MocKBa 1966. K. Ks.
ALJAŽ, Jakob, kompozitor i zborovođa (Zavrh kodSmlednika, 6. VII 1845 — Dovje, 3. V 1927). Svećenik, od 1885 u Dovju; muziku studirao privatno kod A. Nedveda i A. Foerstera. Komponirao muške, ženske i mješovite zborove, najviše na tekstove S. Gregorčiča. Romantik, kompozicije su mu lake, priproste, osjećajne i pristupačne pa su u narodu brzo postale popularne (najpoznatije su Triglav, moj dom i Slovan, na dan). Počasni član Glasbene Matice u Ljubljani. Priredio Pesmaricu Družbe sv. Mohorja (I/1886, II/1890, redigirano izdanje uz sudjelovanje M. Hubada, 1923). Objavio Pevske spomine (Pevec, 1923 i 1924), u kojima daje neke podatke o slovenskom muzičkom životu u drugoj polovini XIX st. i na početku XX st. LIT.: V. Foerster, Slovenska pesmarica, Ljubljanski zvon, 1896, 12. — 5". Premrl, Jakob Aljaževe skladbe, Cerkveni glasbenik, 1928, 3—4. — 5. Vurnik, Jakob Aljaž in naša ljudska pesen, ibid., 1931, 1—4. D. Co.
ALJŠVANG (Aršvang), Arnoljd Aleksandrovič, sovjetski muzikolog i kompozitor (Kijev, 1. X 1898 — Moskva, 28. VII 1960). Studirao klavir i kompoziciju na Konzervatoriju u Kijevu. Profesor moskovskog i kijevskog konzervatorija. Koncertirao kao pijanist. Kao muzikolog, A. zastupa tezu o socijalnoj uslovljenosti idejnog sadržaja muzičkog djela te tumači vezu muzike s filozofijom, literaturom i likovnim umjetnostima.
DJELA: KAOČ J],e6wccu, 1935; A.H.CKpx6un, 1945; Onum anaAU3a meopnecmea TI. H. *TauKO8CKoeo ^1864—1888), 1951; Eemxosen, 1952 (II dopunjeno izd. 1963); 77. H. ^lauKoecKuu, 1959; Hpou38edeHun K. Jledwccu, M. PaeeAH, 1963. Izabrani članci obj. 1959 i 1964—65. — Komponirao je simfoniju, djela za klavir i scensku muziku.
AMADEUS KVARTET, utemeljen 1942 u Londonu, stekao je u relativno kratko vrijeme reputaciju jednoga od najugled-
AMAOl-.rs KVARTKT
nijih evropskih gudačkih kvarteta. Prvi uspjesi na međunarodnim muzičkim festivalima u Edinburghu, Salzburgu i dr. otvorili su mu put u prve svjetske muzičke centre. A. k., danas u sastavu Norbert Brainin, Siegmund Nissel, Peter Schidlhof i Martin Lovett, djeluje kao stalni komorni ansambl Univerziteta u Yorku. Uz koncertne turneje po cijelom svijetu, kvartet je snimio mnogobrojne gramofonske ploče. AMAR, Licco, madžarski violinist (Budimpešta, 4. XII 1891 — Freiburg im Br., 19. VII 1959), učenik H. Marteaua u Berlinu i 1912—15 član njegova gudačkog kvarteta. Koncertni majstor filharmonije u Berlinu (1915—20) i opere u Mannheimu. God. 1923 osnovao sa W. Casparom, P. Hindemithom i M. Frankom gudački kvartet, koji je do 1929 redovito sudjelovao na festivalima suvremene muzike u Donaueschingenu. Koncertirao je i solistički. God. 1933 preselio u Pariz, 1935 postao je profesor na Konzervatoriju u Ankari, a 1957 na Visokoj muzičkoj školi u Freiburgu.
AMAT, Juan Carlos, španjolski gitarist (Monistra lonija, oko 1570/72 — 10. II 1642), po zvanju liječnik u 1 gradu. Od rane mladosti isticao se kao gitarist i pjevač, prvu raspravu o gitari: Guitarra Espanola y Vandola ordenes y de cuatro (1586), koja je još za njegova života ( više izdanja, a kasnije je (u XVII—XVIII st.) prevođer girana u Španjolskoj i Portugalu. Djelo je pisano u namjei pularizira učenje gitare, pa sadrži praktične upute, notne re, figure i ilustracije u drvorezu (izdanje iz 1639) na ki prikazani pojedini položaji ruke na instrumentu. LIT.: E. Pujol, Significacićn de Juan Carlos Amat en la historia] tarra, Anuario musical, V, 1950. — J. Subira, Juan Carlos Amat, 1951-
AMATER (franc. amateur ljubitelj), u muzici, oso po zanimanju nije muzičar, ali se aktivno bavi muzikon bavi prema muziciranju, a ne radi materijalne dobiti. Dc XIX v. nije postojala oštra razlika između amatera i ] nalnih muzičara. Oni su zajedno sudelovali kod izvode zičkih dela u okviru akademija, collegia mušica i drugih kao i privatno. Sa stvaranjem građanske klase javljaju si koncerti uz naplaćivanje ulaznica. Prvi su priređivani p XVIII v., ali tek u XIX v. uzimaju većeg maha. Javno ciranje kao i sam razvoj muzike stavljali su na izvođače zahteve kojima amateri više nisu mogli da udovolje. ' nastalo strogo lučenje. Profesionalni muzičari izvode' javno, a amateri privatno. Za kućno muziciranje stvara s peno čitava literatura: kvarteti, trija i druga dela kamerne bečkih klasičara te klavirske minijature, solo-pesme i dr. tičara. Nastaje i tzv. salonska muzička literatura slabe ili vrednosti. Tokom XIX v. muzika se, međutim, još mn govala u domovima amatera, a takođe i u amaterskim udrt (amaterskim horovima i orkestrima). Veliki preokret nasti Prvog svetskog rata. Gramofonske ploče, radio, zvučn televizija učinili su muzičke amatere skoro izlišnima. S pasivno prilaženje muzici na štetu plemenitog amatei pored velikog proširenja muzičke publike i podizanja nivoa izumiranje amaterizma krije u sebi opasnost dek muzičke umetnosti. AMATI, obitelj talijanskih graditelja gudačkih instri iz Cremone. Spominje se već 1097, a njezini su članovi, između 1540 i 1740, postavili temelje glasovitoj Cremonsk 1. Andrea (Cremona, oko 1520 — oko 1575/80), prvi graditelj iz obitelji A., začetnik Cremonske škole. Prema istraživanjima (G. Bonetti) s obzirom na životnu dob, uči nisu mogli biti P. Maggini i Gasparo da Salo iz Brescije, ranije mislilo, već po svoj prilici Marco del Busetto iz C Međutim, A. je svakako bio povezan s brescijanskim ma jer je, čini se, od njih preuzeo široke / otvore i nezaoštre: štene uglove, ali mu je model manji od njihova. Kako je t ćan dobavljao je za izradbu instrumenata najkvalitetnij smrekovinu od posebnih stabala koja rastu na obroncir (Picea exceha) i javorovinu koja se iz Dalmacije i Bosne mala u Veneciju za vesla na galijama. U Veneciji je nal smolu iz prekomorskih zemalja za izradbu laka. Isprva j< viole, lutnje te violine starijeg, glomaznijeg oblika, zatim j< manji model (oko 1570) i time stvorio do danas mjeroda linski tip. Izradba njegovih instrumenata vanredno je brižlji njača i dno jako su svedeni, a izbočenja idu sve do ruba. je u početku crvenkasto-crn a kasnije varira od zlatnož svijetlo-smeđih nijansa. Sačuvalo se samo nekoliko Ari instrumenata od toga 1 violina iz 1564, prvotno u posjet cuskog kralja Karla IX za koga je Andrea navodno treba radi čitav gudački orkestar. 1. Antonio (Cremona, poslije 1550 — 1638), stariji dreje. Gradio pretežno violine, između 1589 i 1630, udr
mladim bratom Girolamom u očevoj radionici. Na etiketar zajedno potpisivali (Antonius & Hieronymus Vr. Amati C> Andreae fil.), pa ih danas općenito navode kao »braću 1. Girolamo (Gerolamo, Hieronymus), mlađi / sin (Cremona, 1551—1635). Iako se na instrumentima : šivao, djela koja je izgradio mogu se sa sigurnošću razlik bratovih. Bio je vještiji majstor od Antonija, a oba su br mašili oca. Uveli su oštriji pad izbočenja s obaju strana pa su im instrumenti plosnatiji a ton mekši. Lak njihovih isprva je gust i tamnosmeđ poput trešnje, a kasnije prc narančast. 1. Nicola, sin 1 učenik Girolama (Cremona, 3. IX 12. VIII 1684), najveći majstor iz obitelji i u gradnji vi< života nenadmašen. Preuzevši dostignuća svojih pret usavršio ih je u svim pojedinostima. Mijenjao je omjere dasaka, oblik trupa, / otvora i puža, liniju izbočenja i lak,j nije oko 1625 izgradio model, nazvan Grande Amati, poj
2. AMATI — AMBROZIJANSKI HIMNI je postao slavan. Instrumenti su mu nešto plosnatiji, udubljenja na stranama manje naglašena, a uglovi znatno produljeni što je uvjetovalo ljepši i veći ton. Linije su elegantne, proporcionalne, lak zlatno-crven, prozračan i sjajan. Veoma je važna za Cremonsku iTii IV.
Ai
.\tl»Cln;
VIOLINSKA ETIKETA N. AMATI]A
školu i pedagoška djelatnost Nicole Amatija; njegovi su neposredni učenici: A. Guarneri, G. B. Rogeri, F. Ruggeri, P. Grancino i A. Stradivari. 5. Girolamo, sin Nicole (Cremona, 26. II 1649 — 21. II 1740), nakon očeve smrti preuzeo njegovu radionicu. Na njegovim se instrumentima opažaju odstupanja od obiteljske tradicije što se pripisuje utjecaju A. Stradivarija. ■— Sve violine što su ih izradili članovi obitelji Amati imaju, uz individualna obilježja i niz zajedničkih svojstava: zlatnožuti, vanredno sjajni lak, skladne oblike vrlo blagih linija i razmjerno jaku izbočenost, što uvjetuje manji volumen zvuka ali zato daje neobično blagi, sladak i svijetao ton. LIT.: F. Niederhaitmann, Cremona, Leipzig 1877. — G. de Picolellis, Genealogia degli Amati e dei Guarneri, Firenze 1886. — W. L. Liitgendorff, Die Geigen- und Lautenmacher vom Mittelalter bis zur Gegenwart (2 knj.), Frankfurt am Main 1904. — G. Zampa, Violini antichi, Sassuolo 1909. — F. Hamma, Meisterwerke italienischer Geigenbaukunst, Štuttgart 1933. — C. Bonetti, La genealogia degli Amati e il primato della scuola liutistica cremonese, Bollettino Storico Cremonese, Cremona 1938. — F. Farga, Geigen und Geiger, Ziirich 1940. — J. H. Fairfeld, Known Violin Makers, New York 1942. —F. Kersnik i A. Ugrenović, Starotalijansko građenje gudačkih instrumenata, JAZU, Zagreb 1951. — H. H. Drdger, Amati, MGG, I, 1951. — K. Jalovec, Italienische Geigenbauer, Praha 1957. — Isti, Die schonsten italienischen Geigen, Praha, 1963. I . Ać. — M. Ž .
AMATO, Pasquale, talijanski pjevač, bariton (Napulj, 21. III 1878 — New York, 12. VIII 1942). Konzervatorij završio u Napulju. Pjevao zatim po raznim kazalištima Evrope i Amerike, 1909—21 bio član opere Metropolitan u New Yorku. God. 1933 prestao je javno nastupati i otada se bavio pedagoškim radom. Najuspjelije su mu kreacije: grof Luna (Verdi, Trubadur), Ashton (Donizetti, Luda di Lammermoor) i Escamillo (Bizet, Carmen). AMBITUS (lat. opseg), izraz koji se obično upotrebljava kada je govor 0 melodiji. U tom je smislu a. raspon od najdubljeg tona do najvišeg. Kod analize napjeva građenih na temelju starocrkvenih ljestvica a. je najsigurnije mjerilo za određivanje autentičnog ili plagalnog načina. Budući da je završni ton (nota finalis) jednak u oba načina, a. melodije pokazuje da je napjev u autentičnom načinu, ako se melodija kreće samo iznad završnog tona. Spušta li se za kvartu niže od njega, melodija je u plagalnom načinu. LIT.: Krasucki, Uber den Ambitus der gregorianischen Messgesange, Veroffentlichungen der Gregorianischen Akademie zu Freiburg, Sctuveitz, I. A. Vi.
AMBON (amvon; grč. afAfSoiv kvrga na štitu, ono što se ističe), posebno ograđeno i povišeno mjesto u starokršćanskim crkvama između svetišta i glavne lađe. Odatle se pjevalo evanđelje, poslanica i tractus, a kasnije se i propovijedalo. Kako se na a. dolazilo stepenicama (lat. gradus), pjesma što ju je pjevač na tim stepenicama nakon poslanice pjevao zvala se graduale (respon-sorium graduale).
AMBROS, August Wilhelm, austrijski muzikolog češkog podrijetla (Vvsoke Myto kraj Praga, 17. XI 1816 — Beč, 28. VI 1876). Studirao u Pragu pravo i slikarstvo, istovremeno učio muziku kod svoga ujaka G. Kiesewettera te kod J. F. Kittla i F. D. Webera. Isprva službo vao u Pragu kao sudac, a po prilici od 1850 redovito pre davao i na Konzervatoriju. Muzikološki rad započeo sura đujući u različitim dnevnicima i stručnim časopisima, među astalim u Schumannovu Neue Zeitschrift fiir Musik. Pod pseu donimom Flamin, formirao je zajedno sa mlađim kolegom E. Hanslickom (pseudonim Renalus), jednu vrstu praškoga ogran ka Schumanovih Davidsbundle'a. U muzičkom svijetu stekao reputaciju studijom Die Grenzen der Musik und Poesie
J856) zamišljenom kao pro tuteža Hanslickovu eseju Vom
A. w. AMBROS
45
Musikalisch-Schonen. Od 1862 profesor je muzike na Praškom univerzitetu i muzičke historije na Konzervatoriju, a od 1872 pozvan je za profesora na Konzervatorij u Beču. Glavno njegovo djelo Geschichte der Musik, u 4 knj., odlikuje se živim stilom i velikim brojem veoma vrijednih podataka sakupljenih u izvorima (zbog istraživanja izvornika u četiri je navrata putovao u Italiju). Djelo obuhvaća muzičku povijest od antike do sredine XVII st. (rani barok u Italiji). Od osobite je vrijednosti treća knjiga koja obrađuje veliku nizozemsku epohu (XV i XVI st.). To je vrhunac Ambrosova naučnog rada te se još i danas smatra klasičnim temeljem za proučavanje povijesti muzičke renesanse. A. je muziku promatrao u odnosu na sveukupna umjetnička i kulturna zbivanja pojedinih razdoblja, očitujući svestranu naobrazbu i izvanredni smisao za uočavanje velikih historijskih uvjetovanosti. Međutim, u težnji za otkrivanjem historijskih povezanosti različitih umjetničkih grana na krupnom planu, zanemarivao je precizno, metodično, naučno ispitivanje pojedinosti pa su mu pojedinačni sudovi katkad jednostrani ili čak netačni. Ali svojom je univerzalnom klasicistički orijentiranom kulturom jedinstveno spojio historičarski, sveobuhvatni način izlaganja s esejističkim pa je među njemačkim muzičkim piscima XIX st. ostao najmarkantnija pojava. Ambrosove kompozicije nemaju osobitog značenja. DJELA. SPISI: Die Grenzen der Musik und Poesie, eine Studie zur Asthetik der Tonkunst (2 sv.), 1856; Das Conservatorium zu Prag . . ., 1858; Zur Lehre vom Ouintenverbote, 1859; Culturhistorische Bilder aus dem Musikleben der Gegeniuart, 1860; Geschichte der Musik (4 knj.), I— 1862 (III izd. prer. B. Sokolovsky, 1887), II — 1864 (II izd. obj. O. Kade, 1880, III izd. H. Riemann, 1891), III — 1868 (II izd. obj. O. Kade, 1893), IV nedovršena, 1878 (prema bilješkama iz Ambrosove ostavštine obj. G. Nottebohm u suradnji sa C. F. Beckerom; preradio i dovršio do 1650 H. Leichtentritt, 1909); kao V knj. izdao je O. Kade zbirku primjera na osnovu Ambrosova i vlastitog materijala: Auserwahlte Tonzverke der beruhmtesten Musiker des 15. und 16. Jahrhunderts, Beispielsammlung zum 3. Band der Musikgeschichte von Ambros, 1882; Bunte Bldtter, Skizzen und Studien (2 knj.), 1872—74. — Posthumno objavljeno: Nachgelassene Schriften: I, Aus Italien, 1882 (obj. J. Batka); II, Geschichte der Musik der Neuzeit, 1882; III, Studien zur bildenden Kunst . . ., Biographisches, 1880. — KOMPOZICIJE: dvije simfonije; klavirski koncert; uvertire. — Komorna i klavirska djela. — Opera Bfetislav a Jitka. — Solo-pjesme. — Crkvena muzika. LIT.: R. Eitner, A. W. Ambros MFM, 1877. —7. E. Hanslick, Aus meinem Leben, 1894. — G. Adler, A. W. Ambros, Neue Osterreichische Biographie, I, 7, Wien 1931. — F. Blums, A. W. Ambro?, MGG, I, 1951. —■ P. O. Naegeli, August Wilhelm Ambros, His Historical and Critical Thought, Ann Arbor 1957. K. Ko.
AMBROS, Vladimir, češki kompozitor i dirigent (Prostejov, Moravska, 18. IX 1891—12. V 1956). Studirao kod L. Janačeka i na Konzervatoriju u Frankfurtu na Majni (J. Knorr). God. 1914—22 dirigent operne kompanije Rossa and Co. u Londonu, zatim nastavnik u Prostejovu; 1926—38 direktor Muzičke škole, zborovođa i orkestralni dirigent u Bfeclavi, a poslije 1938 ponovno djeluje u Prostejovu kao dirigent, nastavnik i kompozitor. U ra nijim djelima bio je pod utjecajem L. Janačeka, francuskog impresionizma i talijanskog verizma, dok je u novijima nastojao naći svoj vlastiti izraz. DJELA. ORKESTRALNA: Symfonie pfirody, 1945; simf. trilogija, I Beskudy, 1929, II Fantasie za violinu, 1931, III Jaro života, 1932; Sinfonietta, 1938; simf. pjesme Betgie, 1916 i Pan, 1927; Balada 0 mnarozenem ditšti, 1927; suita Život, 1932; Episoda za komorni orkestar, 1931. —• KOMORNA: tri gudačka kvarteta, 1936, 1942 i 1948; klavirski trio Letni večer, 1925; klavirski kvintet; violinska sonata. —■ Klavirske kompozicije. —■ DRAMSKA. Opere: Ukradene štisti, 1925 i El Christo de la Luz, 1930; komična opera To mm teši, 1931. Scenska muzika. — Ciklus pjesama Sbohem a šdteček, 1936.
AMBROSIUS, Herman, njemački kompozitor (Hamburg, 25. VII 1897—), učenik A. Szendreja i H. Pfitznera. Uz kompoziciju studirao u Berlinu i muzikologiju. Od 1923 u Leipzigu kazališni dirigent, zatim muzički urednik na radio-stanici i od 1926 profesor na Konzervatoriju. Nakon Drugoga svjetskog rata vodi zborove i podučava privatno u Engenu im Hegau. DJELA. ORKESTRALNA: jedanaest simfonija; tri koncerta za klavir; po jedan koncert za čembalo, za violinu, za violončelo, za flautu i za fagot; concertino za trautonium; suita Inferno; plesovi. — KOMORNA: kompozicije za gudački kvartet; gudački sekstet; klavirska trija; djela za komorne sastave s duhačkim instrumentima; sonate za violinu, za violončelo, za flautu. — Klavirska djela (sonate, etide). — Operna priča Der Wolf und die siebsn Geislein. Scenska muzika za dramu Faust (Goethe). — Zborovi; solo-pjesme. — Psalmi.
AMBROZIJANSKI HIMNI, himni rimskog i ambrozijanskog obreda, što ih je spjevao, a možda i uglazbio milanski biskup sv. Ambrozije (333—397). Nekada su se svi himni iz antifonara (oko 120) pripisivali sv. Ambroziju, dok se danas smatra da ih je napisao svega oko 20. Za četiri od njih postoji i izričito svjedočanstvo sv. Augustina (De mušica), koji pripisuje sv. Ambroziju himne: Veni redemptor gentium, Aeterne rerum conditor, Deus creator omnium i Jam surgit hora tertia. Svi se a. h. sastoje od osam strofa, a svaka strofa od po četiri jampska dimetra, npr. Aeterne rerum conditor, Noctem diemque qui regis, Et temporum das tempora, Ut alleves fastidium.
Vjekovit stvorče stvari svih, Što, dan i noć uređuješ, I vazda ih izmjenjuješ, Da ne muči nas dosada. (Preveo M. Pavelić)
46
AMBROZIJANSKI HIMNI — AMERUS
Budući da se preko polovine sačuvanih melodija ambrozijanskih himana, zbog svojih muzičkih značajki, ne može staviti u razdoblje prije XII st., ostaje otvoreno pitanje, tko je kompozitor tih himana, ako to nije sv. Ambrozije. Da li su to starokršćanski »pučki napjevi«, ili možda kasnije komponirane melodije, na poznate stare tekstove? Na svaki način, sačuvani napjevi svojim silabičkim karakterom i mjestimičnim neumama od dva ili tri člana upućuju, da su nastali u ranom srednjem vijeku. Ambrozijanskim se himnom često puta pogrešno naziva i hvalospjev Te Deum laudamus. LIT.: L. Biraghi, Inni sinceri di s. Ambrogio, Milano 1862. — G. M. Dreves, Aurelius Ambrosius . . ., Freiburg i. Br. 1893. —■ A. Steier, Untersuchungen iiber die Echtheit der ambrosianischen Hymnen (disertacija), Leipzig 1904. — M. Pavelić, Crkveni himni, Zagreb 1945. A. Vi.
AMBROZIJANSKO PJEVANJE, poseban muzički stil karakterističan za milansku liturgiju. Općenito se smatralo da je osnivač ove liturgije i pjevanja milanski biskup sv. Ambrozije (333—397). Rezultati novijih istraživanja otkrivaju tragove Ambrozijeve djelatnosti na području liturgije i liturgijskog pjevanja. To se odnosi u prvom redu na njegovo nastojanje oko aktivnijeg sudjelovanja vjernika kod liturgije uopće, što je postigao sređivanjem, konačnom stilizacijom i popularizacijom psalmodije, te stvaranjem i uvođenjem liturgijske himnodije. Repertorij ambrozijanskog pjevanja sadržan je u mnogim rukopisima XII—XIV st., a sačuvano je i nekoliko odlomaka iz X i XI st. Iz tih se dokumenata razabire, da je a. p. nastalo stapanjem raznih elemenata: arhajskog (rimskog) i lokalnog (starog latinskog pjevanja s orijentalnim natruhama). U najstarijim rukopisima neumatska notacija ima značajke neuma iz sjeverne Italije. U melodijskom pogledu ambrozijanski napjevi obiluju ukrasima i pretežno su bogatiji od gregorijanskih. Nije rijetkost, da pojedine vokalize (jubilus) imaju i do 200 nota:
chordi). Prvi prevodilac himana na hrvatski jezik bio je Kašić, koji ih je izdao vjerojatno u Rimu oko 1634 P°d ni Imni Hiti piesni Božje iz Breviara. Nekoliko novijih pi objavili su K. Rac i F. Lasman te M. Pavelić. LIT.: G. M. Dreves. Aurelius Ambrosius, der Vater des Kirchenj Freiburg i. Br. 1893. —A. Steier, Untersuchungen iiber die Echtheit de: sianischen Hvmnen (disertacija), Leipzig 1904. —■ K. Rac i F. Lasman, stare književnosti kršćanske, Zagreb 1917. —• E. Jammers, Rhythmisch< nale Studien zur Musik der Antike und des Mittelalters, II, AFMF, Isti, Zum 1600 Geburtstage des Ambrosius, AM, 1940. — A. Parođi, S. gio e la sua eta, Milano 1941. — D. Knieviald, Himnologija zagrebačke stol Zbornik zagrebačke nadbiskupije, Zagreb 1944. — M. Pavelić, Crkven Zagreb 1945. — B. Stablein, Ambrosius, MGG, I, 1951.
AMBROŽIĆ-MILAŠEVIĆ, Izolda, pijanistkinja i i pedagog (Nova Gradiška, 5. VI 1932 —). Studij klavira 1958 na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (E. Vaulin, I. 1 Od 1959 asistent, a potom predavač klavira i metodike kla Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Nastupa kao solist i k pratilac. <
AMELLER, Andrć Charles, francuski kompozitor ville, 2. I 1912 —). Studirao je na Pariškom konzervatoi Drugog svjetskog rata bio u njemačkom zarobljeništvu. 0 direktor je Konzervatorija i dirigent u Dijonu. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija; koncert za violončelc koncert za trublju; concertino za kontrabas, 1951; Alborada para la > Las Flores za klavir, 1955; Ouverture solenelle; Fresques symphoniqut Triptyque symphonique, 1950. — KOMORNA: gudački kvartet, 1944; kvintet, 1944; klavirski kvintet, 1947; sonata za rog i 14 instrumena de table za saksofon i klavir, 1955. — DRAMSKA. Opere: Sampier La Lance de Fingal (jednočinka), 1947 i Monsieur Personne, 1957. B; Danse de Selene; Legende du Rhin, 1949 i La Coupe de sang, 1950. Scenska — Zborovi; ciklus Terre secrite za glas i orkestar, 1956; solo-pjesme.
AMELN, Konrad, njemački muzikolog i dirigent Niederrhein, 6. VII 1899 —). Muzikologiju studirao 191c Gottingenu (Fr. Ludwig) i 1921—24 u Freiburgu im Gurlitt, A. Muller-Blattau). God. 1925—33 uređivao Die Singgemeinde. Predavao himnologiju i historiju evan muzike na raznim univerzitetima, a 1938—43 organizirao n svečanosti (Kleine Musikfeste) u Llidenscheidu. Od 1955 tor je publikacije Jahrbuch fiir Liturgik und Hymno!ogie.
DJELA: Beitrdge zur Geschichte der Melodien »Innsbruck ich muss du und »Ach Gott, vom Himmel sieh đarein« (disertacija), 1924; Lied und A Kinderleben (sa H. Hetzerom), 1933 ; J. Walter und die dltesten deutschen 1 historien (sa C. Gerhardtom), 1939; Um den urheberrechtlichen Schutz d kalischen Ouellenausgaben, 1952; Deutsche Musiker. Briefe, Berichte, L (sa H. Schnoorom), 1956; L. Lechner, 1957. — Izdanja: Locheimer L\ (faksimil), 1925; L. Lechner: Johannes-Passion, 1926 (IV izd. 1949); B, Gesangbuch (faksimil), 1929; Deutsche Liedsdtze des 1$. Jahrhunderts 1933; Luthers Kirchenlieder in Tonsatzen seiner Zeit, 1934; Hugenotenp 1565 (faksimil; sa P. Pidouom), 1935; K. Othmavr, Geistliche Lieder,i Franck, Deutsche Evangelienspruche, 1937. — Sa W. Thomasom izdavai protestantskih crkvenih pjesama Das Quempas-Heft; sa C. Mahrenholzc Thomasom izdavao Handbuch der deutschen evangelischen Kirchenmusik od 1932 nadalje.
Tonovi psalmodije su jednostavniji i siromašniji od gregorijanskih. Budući da se ambrozijanski obred razlikuje od rimskoga, neke se razlike očituju i u nazivima pjevačkih dijelova. Tako se npr. rimski introit u ambrozijanskom obredu zove ingressa, graduale psalmellus, communio transitorium itd. LIT.: P. Wagner, Einftihrung in die Gregorianischen Melodien, I i III, Leipzig II izd. 1911 (IV izd. 1962). — G. Bas, Manuale di canto Ambrosiano, Torino, 1929. — G. Sunol, Metodo completo di canto gregoriano, 1935. — Isti i P. Borella, Archivio Ambroziano (3 sv.), Milano 1949—50. — E. Cattaneo, Note storiche sul canto ambrosiano, Milano 1950. —■ B. Stablein, Basler Kongressbericht, 1950. — H. Hucke, Die gregorianische Gradualeweise des 2. Tons und ihre ambrosianischen Parallelen, AFMW, 1956. —■ M. Huglo, L. Agustoni, E. Cardine i E. Moneta Caglio, Fonti e paleografia del canto ambrosiano, Milano 1956. — H. Husmann, Zum Grossaufbau des Ambrosianischen Alleluia, AM, 1957. — P- Borella, II rito ambrosiano, Brescia 1964. — R. Weakland, The Performance of Ambrosian Chant in the 12 th Centurv, New York 1966. A. Vi.
AMBROZIJE, biskup (Trier, 333 ili 340 — Milano, 4. IV 397). Rimski upravitelj (konzul) Ligurije i Emilije. God. 374 biskup u Milanu. Zaslužan je za razvoj liturgije i pjevanja u Zapadnoj crkvi. Uz mnogobrojna moralna i dogmatska djela napisao nekoliko poslanica i spjevao više himana koje se odlikuju klasičnim oblikom i pučkom jednostavnošću. Ne može se tačno utvrditi, koliko je himana A. spjevao, jer su ga mnogi vjerno imi tirali. A. je komponirao i napjeve nekih himana, ali se ne zna sigurno koje, jer je bilo slučajeva da su se na istu melodiju pjevali tekstovi raznih autora. Himni Ambrozija i njegovih suvremenika jedan su od osnova, iz kojih se kasnije razvila pučka crkvena pjesma, a i srednjovjekovna lirika. I u našim se liturgijskim knjigama, od najstarijih vremena do danas, prenose stihovi Ambrozijevih himana i to u latinskom originalu (npr. u Zagrebačkom brevijaru MR 67 iz 1290), i u hrvatskim varijantama (npr. u Cithari octo-
AMENER (franc. dovesti), umjeren ples u trodijelnoj 1 frazama od 6 taktova (3 + 3, 4 + 2). Susreće se u suitama k zitora XVII st. (H. Biber, J. K. F. Fischer, A. Poglietti, H denthaller i dr.). Hipotetično je, da li je bratile a mener (od X amener) bio završni dio plesa basse dance (-> Branle). AMENGUAL (Astaburuaga), Rene, čilenski pijanist pozitor i muzički pedagog (Santiago de Chile, 2. IX 1911— : 1954). Završio muzički studij na Conservatorio Nacional u Si (R. Renard, H. Allende) gdje je od 1935 predavao u Liceo rimental Manuel de Salas (od 1947 direktor). God. 1940 o udruženje Escuela Moderna da Mušica, 1941 tajnik u Insti Extension Musical, kasnije i u udruženju čilenskih kompc te direktor u Sociedad Amigos del Ane. DJELA. ORKESTRALNA: koncert za klavir, 1941; koncert z: 1950; valcer za violinu i gudački orkestar, 1943; preludij, 1934. —■ KOM' dva gudačka kvarteta, 1941 i 1944; duhački sekstet, 1953; sonata za \ klavir; suita za flautu i klavir. — Sonatina za klavir, 1938; 10 preludija z; 1950; kraće klavirske kompozicije; Introduction i Allegro za 2 klavira, 1 Zborovi; solo-pjesme. Preveo na španjolski Unterzveisung im Tonsatz P. mitha.
AMERICAN NATIONAL BALLET THEATRE, 1 ansambl osnovan decembra 1934 u Hartfordu (SAD). Prvi tori su bili H. Pleasant i L. Chase. To je najprogresivnija 1 trupa u SAD. U njoj je odgojen veliki broj plesača i kore međunarodnog ugleda, a njen se repertoar odlikuje v dinamikom i nekonvencionalnošću. God. 1941 među člar trupe bili su najveći plesači Amerike i Evrope (A. Marke Baronova, R. Hightower, J. Kriza, J. Robbins, G. Skibin) b. t. afirmirao je svoju visoku umjetničku zrelost i na turi u Evropi (1946—47). Danas su najpoznatiji plesači toga an; T. Lander, R. Ann Koesun, L. Serrano, M. Smuin, R. Fen i G. Young. J1 AMERIČKA MUZIKA -> Muzika SAD ' AMERUS (Aumerus), engleski muzički teoretičar iz
polovice XIII st. Bio je u službi kardinala Ottobonija 1
AMERUS — ANALIZA, MUZIČKA 265—68 boravio u Engleskoj. God. 1271 A. je u Italiji napisao aktat Practica artis musicae. LIT.: J. Kromolicki, Die Practica artis musicae des Amerus und ihre Stelng in der Musiktheorie des Mittelalters, Berlin 1909. — Isti, Amerus, MGG, , I9SI-
A MEZZA VOĆE (tal. u po glasa), uputa pjevaču da označeni dlomak melodije izvede s ograničenom snagom glasa. AMFION (grč. 'A^cpicov), grčki mitski svirač, sin Zeusa i teanske princeze Antiope; pripisivali su mu pronalazak lidijskog ačina u grčkoj muzičkoj teoriji i povećanje opsega lire za 3 žice. rema Homeru njegova je umjetnost imala magičnu moć nad votinjama, drvećem i kamenjem. Ime A. nose mnoga muzička druženja. AMFITEATROF, Daniele, talijanski dirigent i kompozitor iskog podrijetla (Petrograd, 29. X 1901 —). Studirao muziku Petrogradu (V. Šerbačev, J. Wihtol), Pragu (J. Krička) i 1921—24 Rimu (O. Respighi). Od 1924 pijanist, orguljaš, zborovođa i irigent simfonijskog orkestra Augusteo u Rimu. Neko vrijeme jeluje u Genovi i Trstu. God. 1937 preselio u SAD gdje je 1938 - 41 bio dirigent simfonijskog orkestra u Minneapolisu, a zatim Hrjllywoodu. Komponira uglavnom muziku za film. DJELA: koncert za klavir i orkestar, 1937—46. Simfonijske pjesme: Poema limare, 1925; // miracolo delte rose, 1927; Italia, 1929 i Panorama americano, 334. — Klavirski trio, 1937; sonata-fantazija za violinu i klavir. — Filmska [uzika. — Rekvijem < a zbor i orkestar. LIT.: C. Reis, Composers in America, New York 1947.
De Amicis Buonsollazzi, Anna AMICIS, Anna Lucia de uda AMIROV, Fikret Mešadi Džamil, azerbajdžanski kompoitor (Gandža, 22. XI 1922 —). Studij kompozicije, prekinut 1 domovinskog rata, završio 1948 na Konzervatoriju u Bakuu i. Seidman); u temelje azerbejdžanske muzike uputio ga U. [adžibekov. Djelovao je u Kirovabadu kao direktor filharmonije i astavnik muzičke škole, od 1947 direktor je filharmonije u Bakuu. kompozitor nacionalnog smjera, A. ide u najistaknutije predavnike muzike svoje uže domovine. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija Uspomena na Nizamia za gudače, »47. Simfonijske pjesme: Poema, 1941; Uspomena na heroje velikog domovinskog Ma, 1943; šur, 1948; Kjurdi-Ovšari, 1948. Suita Azerbajdžan, 1950; koncert i violinu, 1946; elegija Uspomeni na Uzeira Hadžibekova za violine i violončela lisono, klavir i orkestar, 1949; uvertira Džangi za orkestar narodnih instru-.enata (zajedno sa S. Hadžibekovim); koncert za klavir i orkestar narodnih istrumenata, 1947 (sa A. Babajevim); Simfonijski plesovi, 1964. — Kompozicije 1 komorne sastave i klavir. — DRAMSKA. Opere: Ulduz, 1948 i Sevilj, 1953. luzičke komedije. Scenska muzika.— Zborovi; solo-pjesme. — Obrade na-jdnih napjeva. LIT.: G. Ismailova, Fikret Amirov, Baku 1956. — D. H. Danilov, Fikret mirov, Moskva 1959. — D. Mamedbekov, Simfonijski mugami Amirova, [oskva 1961. •— D. Danilov, Fikret Amirov, Baku 1965.
AMMANN, Benno, švicarski dirigent i kompozitor (Gersau, vicarska, 14. VI 1905 —). Studirao u Leipzigu kompoziciju, lavir i dirigiranje (S. Karg-Elert, H. Grabner) i muzikologiju rh. Krover). U kompoziciji se usavršavao u Parizu (A. Roussel, .. Honegger, D. Milhaud) i Baselu (F. Weingartner). U Baselu : 1936—39 bio zborovođa, korepetitor i nastavnik na Konzervatoju. Zatim je do 1941 djelovao kao dirigent na Teatro Reale delV ) pera u Rimu. Poslije Drugog svjetskog rata dirigira u Švicarskoj u drugim zemljama. Komponira uglavnom vokalnu muziku, katkad se služi i dvanaesttonskom tehnikom. DJELA. ORKESTRALNA: Vision pastorale, 1954; Die Stimme des Berges, 354; muzika za gudački orkestar, rogove i orgulje, 1954; varijacije za duhački rkestar, 1951; 3 kompozicije za gudački orkestar, 1961; Epitaph za gudački or-:star, 1963; Tre modi za gudački orkestar i magnetofonsku vrpcu, 1962. — KO-10RNA: gudački trio, 1929; gudački kvartet, 1936; gudački kvintet, 1937; luzika za 6 duhačkih instrumenata, 1938; preludij i ricercar za 9 duhačkih istrumenata i orgulje, 1053. Sonate: za violinu i klavir, 1932; za violončelo i avir, 1934; za saksofon i klavir, 1037 te za flautu i klavir, 1952; Chaconne za vio-nu i klavir, 1930; Partita za orgulje, 1928. — Balet Zweimal Besuch', scenska [uzika. — VOKALNA : kantata Flucht aus der Tiefe za bariton, zbor i udaraljke, ?6r. Za soliste, zbor i orkestar: Bergland; Die junge Reuss; Gipfelrausch; Die irne; Bergndhe i dr.; ciklus napjeva prema crnačkim pjesmama Der schivarze rpheus za bariton, trublju, saksofon, pozaunu i udaraljke; zborovi; solo-pjesme Trois chants d*automne; Ouatre chants Suisses; Liederzyklus aus Unteruialden ; olkslieder). — CRKVENA. Šest misa: Defensor Pacis za 6—12-gl. zbor a cappella, )47; Pro Defunctis za 5-gl. zbor a cappella; Christus Dominus, 1953 i Deutsche ingmesse, 1954; Drei Psalmenlieder za zbor, violinu, violončelo i orgulje, 1950; ~rois chants sacre za bariton i orkestar, 1954; 4 moteta, 1959.
AMMA-NO-FUYE, japanska dvostruka svirala (dvojnice) ijepljena od dvije bambusove cijevi, duga 14—21,5 cm. Instrulentom se na ulici služe slijepi maseri, koji signalom od dva dugo ržana tona upozoruju na sebe. AMMERBACH, Elias Nikolaus, njemački orguljaš i komozitor (Naumburg, oko 1530 — Leipzig, 27. I 1597). Studirao na Iniverzitetu u Leipzigu. God. 1560—95 bio je orguljaš crkve v. Tome u Leipzigu. A. je objavio Orgel- oder Instrument-TabuUor (1571; II prerađeno izd. 1583) i Einneu Kiinstlich Tabulaturuch (1575). Ta djela sadrže važne podatke o izvodilačkoj praksi noga vremena, a unose i neke nove postupke u izvodilačku teh-
47
niku na instrumentima s tipkama, pa su znatno utjecala na razvoj literature za orgulje i čembalo. NOVA IZD.: 5 plesova obj. je W. Merian (Der Tanz in den Deutschen Tabulaturbuchern), 1927; 5 stavaka iz prve zbirke obj. je H. Halbig (Klaviertdnze des 16. Jahrhunderts), 1928; 2 stavka obj. je W. Apel (Musik aus frilher Zeitj, 1934; nekoliko plesova obj. je W. Ehmann (Alte Liedsatze fiir Orgel oder Klavier), 1939; 2 passamezza obj. je F. Oberborbeck (Zeitschrift fiir Spielmusik), 1954. LIT.: R. Wustmann, Elias Nikolaus Ammerbach, SBIMG, 1909—10. — W. Ehmann, Elias Nikolaus Ammerbach, MGG, 1951.
AMON, Blasius, austrijski kompozitor (Imst, Tirol, oko 1560 — Beč, VI 1590). Sopranist dvorske kapele vojvode Ferdinanda Austrijskog u Innsbrucku, školovao se na njegov trošak 1575—77 u Veneciji. Franjevac, od 1587 živio u Beču. A. je prvi njemački kompozitor, koji je pisao kompozicije za dva zbora, vjerojatno pod utjecajem A. Gabrielija. DJELA. Liber sacratissimarum . . . cantionum (5-gl.), 1582; Missae (4-gl.), 1588; Sacrae cantiones . . . za 4, 5 i 6 glasova, 1590; Breves et seleaae quaedam Motestae za 4, 5 i 6 glasova, 1593; Introitus đominicales per totum annum (4-gl.), 1601; moteti i mise u rkp. NOVA IZD.: Introituse iz 1582 i Sacrae cantiones iz 1590 obj. F. C. Huigens (DTO, XXXVIII, 1), pet stavaka obj. F. Commer. (Mušica sacra, XX). LIT.: F. C. Huigens, Blasius Amon, ca. 1560—1590 (disertacija), Wien 1914 (prvi dio objavljen u prerađenom obliku, STMW, 1931, 18). — A. Geering, Amon Blasius, MGG, I, 1951.
AMPLITUDA, kod tijela, koje titra, najveća njegova udaljenost (elongacija) od položaja mirovanja. O amplitudi titraja ovisi jačina tona, a o frekvenciji (broju titraja u sekundi) visina tona. AMRAM, David Werner, američki kompozitor (Philadelphia, 17. XI 1930 —). Već kao dječak svirao u jazz-sastavima. Kompoziciju učio na Konzervatoriju u Oberlinu i kod V. Gianninija u New Yorku. Osnovao i vodio više instrumentalnih ansambla s kojima je izvodio klasičnu i jazz muziku. Izvrstan kornist, kao kompozitor posebno se ističe na području scenske muzike u kazalištu i na televiziji. Napisao je muziku i za brojne filmove. DJELA. ORKESTRALNA: Shakespearian Concerto za mali orkestar, 1959; Autobiography za gudače, 1959. — KOMORNA: trio za tenor-saksofon, francuski rog i fagot, 1958; sonata za violinu i klavir, 1960; The Wind and the Rain za violu i klavir, 1960; Lysistrata za flautu solo, 1960; Discussion za flautu, violončelo, klavir i udaraljke, 1961. — Sonata za klavir, 1960. — DRAMSKA: televizijska opera The Final Ingredient, 1965. Scenska muzika za brojna Shakespeareova djela na festivalima u New Yorku, 1956—61 i Stratfordu, 1959— 61; scenska, filmska i televizijska muzika.
AMY, Gilbert, francuski kompozitor (Pariz, 29. VIII 1936 —). U kompoziciji učenik D. Milhauda, O. Messiaena i Y. Loriod u Parizu. Djelovao u Service de la Recherche de la RTF, zatim učio dirigiranje kod P. Bouleza u Baselu i 1967 preuzeo od njega vodstvo u Domain musical. U svojim djelima povezuje elemente barokne muzike sa suvremenom serijelnom tehnikom komponiranja. DJELA. ORKESTRALNA: Mouvements za 17 instrumenata, 1958; Diaphonies za 12 instrumenata i magnetofonsku vrpcu, 1962—64; Triade, 1964; Antiphonies za 2 orkestra, 1963; Trajectoires za violinu i orkestar, 1966. — KOMORNA : varijacije za 4 instrumenta, 1956; 2 Inventions: I, za 3 instrumenta, 1959 i II, za 4 instrumenta, 1961 (II red. 1963); Alpha-Beth za 6 duhača, 1963 ; Cycle za 6 udaraljki, 1966; Relais za 5 duhača, 1967. — KLAVIRSKA: sonata, 1960; Epigrammes, 1961 ; Cahier d'Epigrammes, 1964. — VOKALNA: Cantate breve za sopran i 3 instrumenta, 1957; Strophes za sopran i orkestar, 1966; solo-pjesme.
ANA, Francesco d' (Franciscus Venetus organista), talijanski kompozitor i orguljaš (? — Venecija, 1502 ili 1503). Orguljaš u crkvi sv. Leonarda u Veneciji. Primjenjivao je još prije A. Willaerta tzv. dvozborni stil (ćori spezzati). Nekoliko njegovih kompozicija uvršteno je u veliku zbirku frottola, strambotta, oda i drugih vokalnih oblika, koju je 1504—14 izdao O. Petrucci (II knj.). ANAKREONT (grč. 'Avaxp£v), grčki pjesnik, liričar (Teos u Joniji, druga polovina ■ Uzmah ANALITIČKA HARMONIJA -> Harmonijska analiza ANALIZA, MUZIČKA, raščlanjivanje, razjašnjenje (tumačenje), rasvjetljivanje muzičkog djela ili jednovrsne grupe muzičkih djela. Muzičko djelo — kao i svako drugo umjetničko djelo
48
ANALIZA, MUZIČKA — ANCKIER-CASTERAN
— vrlo je složeno. Za njegovo »razumijevanje« služe razni analitički postupci koji imaju i spoznajni i utilitaristički karakter, jer jednako zadovoljavaju teorijski interes, kao što koriste muzičkoj praksi. Razlikuju se uglavnom tri vrste analize: formalna, psihološka ili strukturalna i sadržajna, tačnije izražajna. Formalna analiza polazi od pretpostavke, da se svaka kompozicija dade razlučiti u dijelove, u elementarnije oblike, koji se opet zasebno mogu analizirati. Tako se dolazi do većih i manjih zaokruženih jedinica kompozicije, kao što su: stavak, tema, rečenica, perioda, fraza, i, najzad, motiv. Svaki od tih dijelova sadržava melodijske, harmonijske i agogičko-ritmičke komponente. Isto tako i kompozicija kao cjelina ima formalnu dispoziciju; ona je ili sonata ili rondo, fuga ili passacaglia; podvrgnuta je i određenoj harmonijskoj zakonitosti; ima svoj harmonijski tlocrt, plan po kojemu se odvija. »Sadržaj« prvog preludija iz Bachova djela Wohltemperiertes Klavier iscrpljuje se npr., sav upravo u realizaciji toga harmonijskog plana. Fraziranje, tj. ispravno interpretiranje muzičkog teksta, njegova ispravna interpunkcija, također je predmet formalne analize. S obzirom na njezino veliko didaktičko značenje, formalna je a. ušla u sve muzičko-odgojne ustanove kao poseban predmet pod nazivom muzički oblici. Ali njoj prijeti stalna opasnost da se izrodi u puku deskripciju i formalizam. Psihološka analiza uzima rezultate formalne analize tek kao pretpostavku, kao polaznu platformu, jer je njen interes prvenstveno zaokupljen strukturalnom zakonitošću cjeline, onom »unutarnjom« vezom dijelova u jedinstvu umjetničkog djela. Polazeći od specifičnog psihološkog učinka muzike, ona nastoji rekonstruirati stvaralački proces, rekreirati umjetničko djelo (to je ujedno i ideal svake interpretacije). Dok formalna a. pokušava cjelinu razumjeti iz njezinih dijelova, psihološkoj je analizi, obratno, doživljaj cjeline podloga za razumijevanje dijelova. Ako se prva označi kao sintaksa, druga je logika i stilistika muzičkog govora. Dok je formalna a. otkrila harmonički plan Bachova preludija, psihološka će ispitati njegov učinak; govorit će o »napetosti« kadence i o »opuštenosti« sekvence, i cijeli će preludij interpretirati kao igru suprotnih snaga. Ovako »dinamično« gledanje na muziku počinje već kod tona, intervala, osnovnih harmoničkih i ritmičkih činjenica. One se shvaćaju kao elementarni fenomeni jednog općeg dinamičnog procesa. — Načelna razlika obaju gledišta izražena je već u naslovu dviju tipičnih studija o analizi: L. Bussler, Formenlehre i H. Mersmann, Musikhoren. Autori polaze od različitih estetskih, pa i spoznajnoteoretskih stajališta; prvi od Herbartove formalne estetike, drugi od Husserlove fenomenologije. Mersmann stavlja kao motto svojoj knjizi riječi iz Talmuda: »Želiš li spoznati nevidljivo, dobro uoči ono, što je vidljivo.« Za cijeli ovaj smjer dobro je primijećeno, da se više bavi onim »što se odigrava između nota« nego samim notama. Izgrađuje se analitička metoda, koja bi bila adekvatna osebujnoj, samo muzici svojstvenoj strukturi. Osnivač psihološke metode E. Kurth ne daje u svojim djelima Romantische Harmonik (1920) i Grundlagen des linearen Kontrapunkts (1916) analizu samo jedne kompozicije, nego jedne cijele epohe. U prvom djelu polazi od Wagnerova Tristana, a u drugome od J. S. Bacha. Mersmann i Halm nastoje da odrede specifičnost muzičkog izraza kao ekspresije sui generis. Obojica pišu s očitom didaktičkom namjerom te spretno pronalaze način da, govoreći o muzičkom djelu, ne zapadnu ni u formalizam, a ni u poetiziranje. Međutim, svi proma traju muzičko djelo izolirano od društvene i historijske osnove; zanemaruju upravo ono, što studije R. Rollanda s tog područja (npr. njegov ciklus o Beethovenu) čine tako vrijednima. Sadržajna analiza. Njene su metode veoma različite, ali jedno im je zajedničko: muzika se shvaća kao govor, koji treba riječima objasniti, protumačiti, prevesti. Tako se već intervalima pridaje značenje elementarnih emocija: uzlazni intervali izražavaju pozitivna čuvstva, npr. odlučnost, borbenost (početak Marseillaise), silazni negativna: bol, tugu (čuveni motiv uzdaha). Slično je i s akordima, u kojima značenje pripada razlici između konsonance i disonance. Određen čuvstveni sadržaj pridaje se i nekim tipičnim ritmičkim formulama. Govori se i o karakteru tonaliteta i si. Sve je to poznato pod imenom hermeneutika. Začetnik joj je H. Kretzschmar (Ftihrer durch den Konzertsaal, 1887—90). Drugi tumače kompoziciju kao izraz neke vanmuzičke ideje, pozivajući se pri tom medu ostalim i na Beethovenovu izjavu, da ga pri komponiranju vodi gotovo uvijek neka »poetska ideja«. Razvoj programne muzike XIX st. dao je takvu tumačenju bogatu osnovu. A. Schering je tako pokušao dosta uvjerljivo objasniti Schubertovu Nedovršenu simfoniju, pozivajući se na jedan njegov poetsko-prozni autobiografski tekst, a u svome obimnom djelu Beethoven und die Dichtung tumačio je niz Beethovenovih kompozicija kao »programnu muziku« na osnovi djela klasične literature (Goethe, Schiller, Shakespeare i dr.; Sonatu
pathetiaue npr. dovodi u vezu sa Schillerovom baladom 1 Leander). Svi ti analitički postupci, često puni proizvolj u stvari su odraz zakašnjele romantičke estetike (Schopenl Liszt, Wagner). Danas takva gledanja imaju malo pristaš se još uvijek provlače kroz kritiku, osobito nestručnu. Suvremena muzika i njeni posebni strukturalni pr traže i osobite načine analiziranja. Dodekafonija, ponovo s oživljena i produbljena poslije 1945, danas je u sebi zat sistem. Analiza kompozicija pisanih u toj tehnici nužno pj stavlja temeljito poznavanje njenih kompozicijsko-tehi osnova. U djelima E. Kfeneka, R. Leibowitza, H. Jelinek Eimerta npr., upute u tehniku »komponiranja sa I2'tonova< uporedo s analizom. Ali i individualni stilovi pojedinih kc zitora nalaze svoja teoretsko-analitička obrazloženja. Tak\ djela npr. Unterweisungen im Tonsatz (1937) P. Hindem Techniaue de mon langage musical (1944) O. Messiaena. Po
mjesto zauzima B. Bartok. Njegov je Mikrokosmos, pored didaktičko-pijanističke namjene, neophodan ključ za raži vanje njegova sveukupnog kompozicijskog opusa. Plun suvremene muzike traži i adekvatni (pluralistički) pristup, dije i eseji vodećih kompozitora posljednjih dvaju decenija u periodičkim publikacijama Die Reihe ili Darmstddter Bt zur Neuen Musik, otvaraju načelno nove aspekte analize. An£ osvrt kompozitora na vlastito djelo gotovo je neodvojiv od i djela: jedno drugo upotpunjuje. Stoga se i partiture suvr< muzike danas redovito štampaju s uvodnom analizom. K. ! hausen, P. Boulez, L. Nono, G. Ligeti, E. Varese dali s druge, izvorne doprinose analitičkim metodama suvremene m Gotovo je suvišno napomenuti da konkretna i elektronska n znače radikalni zaokret prema tek naslućeno novom, pa je j analize ostalo još otvoreno. LIT.: H. Kretzschmar, Neue Anregungen zur Forderung musiki Hermeneutik: Satzasthetik, PJB, 1905, XII. — G. Becking, »Horen« unc lysieren«, ZFMW, 1918—19, I. — H. Mersmann, Versuch einer Phanome der Musik, ZFMW, 1922—23, V. — Isti, Angewandte Musikiisthetik, 1926. — W. Karthaus, Die musikalische Analyse, M, 1928—29. —■ A. Ober den Wert musikalischer Analyse, ibid., 1928—29. —■ K. Westphal, 1 und Interpretation, ibid., 1932. — D. Fr. Tovey, Essays in Musical A (6 sv.), London 1935—39. —■ E. Schiitze, Zur Frage der musikalischen A M, 1939. — H. Mersmann, Musikhoren, Potsdam—Berlin 1938 (prošire Frankfurt am Main, 1952). — A. Schering, Das Symbol in der Musik, 1 G. Giildenstein, Synthetische Analyse, SMZ, 1956. — J. La Rue, A Sys Symbols for Formal Analysis, Journal of the American Musicological i 1957. — W. Fuchs, Mathematische Analyse der Formalstruktur von Koln i Opladen 1958. — E. T. Cone, Analysis Today, MQ, 1960. — H schmidt, Zur Methodologie der musikalischen Analyse, Beitrage zur wissenschaft, III, Berlin 1961. — W. Kolneder, Visuelle und auditive ^ Der Wandel des musikalischen Horens, Berlin 1962. — P. Boulez, Musik heute, I, Darmstadt 1963. M.
ANAPEST (grč. avaTtaicTTO^), ritmička stopa, koja se ', od dva kratka i jednog dugog sloga (y ^ -): ^
tn Naziv a. potječe iz starogrčke poezije. U historiji muzi] sreće se (kao i ostale pjesničke stope) najprije u umjetnosi badura te kao metričko-ritmički modus u modalnoj notaciji X ANCHIETA, Juan de, španjolski kompozitor (Az 1462 — 30. VII 1523). Potječe iz baskijske plemenitaške o Od 1489 capelldn y cantor na kastilskom dvoru kraljice I Katoličke, 1495—97 vodio dvorsku kapelu princa Don zatim ponovno na dvoru kraljice Izabele, a poslije njezine na istim je dužnostima na aragonskom dvoru. Uz to od rektor župne crkve u Azpeitiji. Po stilu njegovih djela mi zaključiti da je učio kod španjolskih majstora. Nastojao je da što izražajniju muziku i njegovao jednostavni kontrapunkt bito u motetima i pojedinim misnim stavcima (Credo), što rakteristično za španjolsku školu; stoga ga smatraju jedn: utemeljitelja te škole na prijelazu u XVI st. U misnim tei a još više u Anchietinim svjetovnim canciones na kastilske tel opažaju se utjecaji španjolske narodne pjesme. DJELA: četiri višeglasne pjesme: romanca En msmoria d'Alixand glasa; Dos anades madre za 3 glasa; Con amores la mi madre za 3 glasa i D Madre de Dios za 3 glasa. — CRKVENA: dvije mise za 4 glasa; 5 mott glasa; Magnificat za 3 glasa; himna Conditoralme siderum za 3 glasa; resi Libera me Domine. LIT.: H. Anglis, La mušica en la Corte de los Reyes Catolicos. Madrid i Barcellona, 1941—47 (I sv. sadrži novo izd. dviju misa, a II sv tovne pjesme). — Isti, juan de Anchieta, MGG, I, 1951.
ANCKIER-CASTĆRAN, Nicole, francuska harfi (Pariz, 8. XI 1894 —). Po završenom studiju u klasi Hasseh na Pariškom konzervatorijumu, koncertirala u mnogim grac Francuske, zatim u Engleskoj, Belgiji, Portugalu, Jugosl dr. Sarađivala sa C. Saint-Saensom, koji je za nju napisa Koncert za harfu i orkestar. Transkribovala za harfu velik
ANCKIER-CASTERAN — ANDRAŠEVIĆ kompozicija srpskih autora kao i jugoslovenskih narodnih pesama. Kao muzički pedagog vodila (do 1940) klasu harfe u Srednjoj muzičkoj školi i Muzičkoj akademiji u Beogradu. S. D. K. ANCORA, isto što i Da capo. ANČERL, Karei, češki dirigent i kompozitor (Tučapy kod Sobeslava, u. IV 1908 —). Studirao na Konzervatoriju u Pragu J. Krička, i A. Haba). Asistent H. Scherchena u Berlinu do 1931, ;atim dirigent u Pragu (Osvobozeni divadlo, Radio-stanica). Vraivši se iz njemačkog zatočeništva (1945) ponovno je djelovao na 'raškoj radio-stanici. God. 1946 bio je dirigent i dramaturg noroosnovane opere 5 Maj, a 1948—50 glavni dirigent čehoslovačcog Radio-orkestra u Pragu. Tada je preuzeo umjetničko vodstvo 3eške filharmonije i postao profesor na Muzičkoj akademiji u 'ragu. Od 1933 gostovao je u svim evropskim zemljama (Beč, 3 ariz, Amsterdam, Barcelona, Berlin). Sa Češkom filharmonijom ;oncertirao je u Jugoslaviji 1956. Često izvodi djela suvremenih tutora. Komponira (simfonijeta, orkestralna suita, klavirska suita) ietvrtstepenu muziku. AND A, Geza, švicarski pijanist madžarskog podrijetla (Budim>ešta, 19. XI 1921 —). Studij klavira završio kod E. Dohnanva la Muzičkoj akademiji u Budimpešti, gdje je već kao dječak isvojio nagradu Liszt. Od 1942 živi u Ziirichu, švicarski državianin postao 1955. Jedan od najistaknutijih pijanista današnjice, i. se posebno ističe kao interpret Lisztove, Bartokove i Brahmove muzike. Koncertira u Evropi i Americi, do sada je u tri lavrata osvojio Grand Prix du Disaue. ANDAMENTO (tal. hod, način hoda), u teoretskim spisima CVIII st.: 1. sekvenca. 2. Posebna vrsta teme za fugu, redovito većeg opsega. ANDANTE (tal. idući, kolajući), jedna od najstarijih osnovlih oznaka za tempo (javlja se prvi put oko 1680). Veoma je proireno shvaćanje da je a. polagan tempo poput adagia. Naprotiv . je sredina između allegra i adagia; to je relativno brz, pokretan mpo sličan moderatu. Zato i piu andante ili un poco andante nači brže a ne polaganije; meno andante je polaganije, tj. manje okretno. Ipak je a. uz adagio postao sinonim za umjerene i poigane stavke simfonija u doba bečke klasike, kad je polagani smpo bio znatno pokretniji nego npr. u romantici. ANDANTINO (tal.), deminutiv od andante, oznaka za tempo, zraz je prilično neodređen (u tome je nalik na allegretto). Obično značuje nešto brži tempo nego andante, pa se prema tradiciji iko i izvodi. ANDERBERG, Carl-Olof, švedski pijanist i kompozitor Stockholm, 13. IV 1914 —). Klavir i kompoziciju studirao u tockholmu (O. Wibergh, K. Wetterberg), a dirigiranje u Salzurgu (F. Weingartner) i Londonu. Od 1939 muzički direktor azališta u Malmou gdje je 1946 osnovao komorno orkestralno druženje kojemu je dirigent i umjetnički rukovodilac. Njegovim ompozicijama uzor je suvremena francuska muzika. DJELA. ORKESTRALNA: simfonijska fantazija; 2 koncerta za klavir; >ncert za violu; koncert za saksofon; Capriccio za obou i gudače; suite; Muzika 1 komorni orkestar br. I, 1937 i br. 2, 1948. — Fantazija za gudački kvartet; inata za violinu i klavir. — DRAMSKA: opera Hilde; scenska muzika; balet. - Pjesme uz pratnju orkestra.
ANDERS, Erich, njemački kompozitor, dirigent i muzički ritičar (Teutschenthal, Halle na S., 29. VIII 1883 —). Muziku udirao u Leipzigu kod M. Regera, j. Prembauera i H. Riemanna. redavao 1920—22 na Univerzitetu u Bonnu, a od 1922 kompozici1 na konzervatoriju Klindworth-Schwarwenka u Berlinu. Od )45 vodio opernu agenciju u Hamburgu. Uz brojna muzičkocenska djela komponirao je zbornu i orkestralnu muziku te )lopjesme. LIT.: H. Lemacher, Erich Anders zum 70. Geburtstag, ZFM, 1953.
ANDERS, Peter, njemački pjevač, tenor (Essen, 1. VII )o8 — u saobraćajnoj nesreći, 10. IX 1954). Prvi angažman ) bio 1932 kao pjevač i glumac u gradskom kazalištu u Heidel-:rgu. Član opera u Darmstadtu, Kolnu, Hannoveru, Miinchenu 937—41), Berlinu (1942—48) i konačno u Hamburgu. Jedan i najmnogostranijih njemačkih pjevača, izvrstan interpret te->rskih uloga od lirskih do herojskih. Istakao se i kao koncertni evač. LIT.: F. W. Pauli, Peter Anders, Berlin 1963.
ANDERSEN, Anton Jorgen, norveški violončelist i kompotor (Christiansand, 10. X 1845 — Stockholm, 9. IX 1926). čenik J. Lindegrena na Konzervatoriju u Stockholmu, gdje je I1871 bio član Dvorskog orkestra(i88o—1905 koncertni majstor); : to 1876—1911 predavao na Konzervatoriju violončelo i konabas. DJELA: pet simfonija. — Koncertna kompozicija za 5 violončela i 3 konbasa; sonata za violončelo i klavir. — Zborovi; solo-pjesme. Muz, E, I, 4
49
ANDERSEN, Carl Joachitn, danski flautist i dirigent (Kobenhavn, 29. IV 1847 — 7. V 1909), najistaknutiji član porodice flautista. God. 1869—77 svirao u kraljevskom orkestru u Kobenhavnu. Od 1881 živio u Berlinu. A. je jedan od osnivača Berlinske filharmonije i do 1892 njen stalni član. Vrativši se 1893 u Kobenhavn dirigirao je ondje dvorskim orkestrom i utemeljio orkestralnu školu. Komponirao je djela za flautu (koncerti, etide, fantazije, balade). ANDERSEN-VVINGAR, Alfred Nicolai, norveški kompozitor, violinist i dirigent (Oslo, 15. X 1869 — 21. IV 1952). U Oslu učio kod J. Haarkloua, a u Parizu kod J. Masseneta i A. Gedalgea. God. 1890—1905 violinist i violist kazališnih orke stara u Oslu, gdje je 1911—18 dirigirao simfonijskim koncertima. Najbolja su mu scenska djela. DJELA. ORKESTRALNA: tri simfonije; 2 koncerta za violinu; fantazije Iz norveških brda i dolina i Najade; 2 orijentalne rapsodije; 2 suite. — Opere; operete; scenska muzika za Ibsenove drame. — Solo-pjesme.
ANDERSON, Marian, američka pjevačica, altistica (Philadelphia, 17. II 1902 —). Pjevanje učila kod G. Boghettija. Prvi veći uspjeh postigla 1925 na pjevačkom natjecanju u New Yorku. Od 1930 gostovala je često u Evropi. A. je prva crnačka umjetnica koja je pjevala na operi Metropolitan u New Yorku (1955; Verdi, Balio in Maschera). Veliki je uspjeh postigla i 1957 na turneji po Indiji. God. 1958 bila je delegat SAD u Ujedinjenim nacijama. Prema A. Toscaniniju »takav glas javlja se jednom u sto godina«. Objavila je autobiografiju My Lord, what a Morning (1956). LIT.: K.
Vehanen, Marian Anderson: a Portrait, New York 1941.
ANDERSSON, Nils, švedski folklorist (Hofterup, Malmohus lan, 29. VII 1864 — Lund, 31. III 1921). Studirao filozofiju i pravo. Sabrao je oko 12 000 nordijskih narodnih napjeva. Taj je vrijedan materijal kasnije izdao švedski folklorist Olof Anderson u listu Svenska Latar (Stockholm, 1922—40). A. je napisao i niz članaka o nordijskom folkloru. LIT.: Z. Norlind, Stadsnotarie Nils Andersson och den svenska folkmusiken, Ur nutidens musikliv, Stokholm 1921. — O. Andersson, Melodisamlaren Nils Andersson, Budkaveln, 1940.
ANDERSSON, Otto Emanuel, finski muzički pisac, folklorist i kompozitor (Vardo, Alandski otoci, 27. IV 1879 —). Završio Muzički institut u Helsinkiju (kompoziciju kod M. Wegeliusa). Godinama istraživao finsku muzičku historiju. God. 1926— 46 profesor muzikologije i folklora na Akademiji u Turkuu. Osnovao je nekoliko časopisa, vodio festivale, aktivno surađivao u stručnim udruženjima, objavljivao zbirke narodnih napjeva. DJELA: Inhemska Musikstrdfvanden, 1907; Srakharpan (disertacija), 1915; Musik och musiker, 1917; Martin Wegelius, 1918; J. J. Pippingskbld och musiklivet i Abo 1808—1828, 1921; Den unge Pacius, 1938; Johanna von Schoultz i sol och skugga, 1939; Musikaliska sallskapet i Abo, 1790—1808, 1940; Finlandssvenska musikfester under $0 ar, 1947; Jean Sibelius i Amerika, 1955; Musik och folklore, 1964. — Redaktor zbirke narodnih napjeva Finlandos Svenska Folkdiktning (dosad obj. 3 sv.), 1934, 1963, 1964. LIT.: Y. Heikel, Otto Anderson: en av forgrundsgestalterna i Svensk- Finlands kulturelal liv, Var Sang, 1929.
ANDERTON, Hovvard Orsmond, engleski dirigent, kompozitor i pisac (London, 20. IV 1861 — Leicester, 1. II 1934). Završio Royal Academy oj Music u Londonu. Nastavnik i zborovođa u Londonu, Folkestoneu i Birminghamu, od 1923 bio je bibliotekar u British Federation oj Musical Competition Festivals.
DJELA: English Sinfonietta\ fantazija Virgil; Spring - Iđyll. Tri klavirska kvinteta; razne komorne kompozicije. — Opera Baldur; scenska muzika za grčke antičke tragedije. — Oda A Song of Life za zbor i orkestar; The Song of the Morning Star za zbor i orkestar; zborovi; pjesme uz orkestar i uz klavir. — Mono grafija Granville Bantock', knjige Early English Music; Song of Alfred.
ANDRADE, Francisco d', portugalski pjevač, bariton (Lisabon, n. I 1859 — Charlottenburg, 8. II 1921). Debitirao 1881 u San Remu kao Amonasro (Verdi, Aida). Pjevao na najvećim opernim pozornicama Evrope (Engleska, Italija, Rusija, Austrija, Holandija, Švicarska, Švedska, Norveška, Španjolska). Najbolja kreacija bila mu je Don Giovanni (Mozart). Istakao se i kao koncertni pjevač. Njegov brat Antonio A. (1854—1952) bio je također vrlo poznati operni pjevač (tenor). ANDRADE, Mario de, brazilski muzikolog i pjesnik (Sao Paolo, 9. X 1893 — 25. II 1945). Studij muzike završio na Konzervatoriju u Sao Paolo. Tamo je kasnije predavao klavir, historiju muzike i estetiku. God. 1935—38 bio je direktor odjela za kulturu, a zatim profesor filozofije i povijesti umjetnosti na Univerzitetu u Rio de Janeiru. DJELA: Ensaio sojre a mušica brasileira, 1928; Compendio de historia da mušica, 1933; A mušica e as cancols populares do Brasil, 1936; Carlos Gomes, 1939; Mušica do Brasil, 1941; Pequena historia de mušica, 1942.
ANDRAŠEVIĆ, Stjepan, pevač, tenor (Zagreb, 28. XI 1912 —). Pevanje studirao u Rimu (R. Stracciari, Ch. Solari). Kao član operete i opere nastupao u Osijeku i Zagrebu. Solista Beogradske opere 1951—69. Bio je profesor u Srednjoj muzičkoj školi u Osijeku. Sa Beogradskom operom gostovao u Italiji, Švaj-
50
ANDRAŠEVIĆ — ANDREIS
carskoj, Španiji, Engleskoj, Austriji, Zapadnoj Nemačkoj; snimao za inostrane gramofonske firme. Medu njegovim ulogama ističu se Car (Rimski-Korsakov, Snjeguročka), Princ (Prokofjev, Zaljub ljen u tri narandže), Werther (Massenet), Ernesto (Donizetti, Don Pasquale). Kao koncertni pevač učestvovao u mnogim oratorijumskim izvođenjima. S. Đ. K. ANDRE, Franz, belgijski dirigent (Bruxelles, 10. VI 1893 —). Studirao na Konzervatoriju u Bruxellesu i Berlinu (F. Weingartner). Od 1920 djeluje u Bruxellesu gdje je do 1944 predavao na Konzervatoriju. God. 1935 osnovao i vodio simfonijski orkestar INR (belgijska radiodifuzija), a nešto kasnije postao je direktor velikog simfonijskog orkestra NIR (Institut National de Radiophonie Belge). Transkribirao za orkestar djela J. S. Bacha, J.-B. Lullyja, J. Ph. Rameaua i dr. Komponirao scensku muziku. ANDRE, 1. Johann, njemački kompozitor i nakladnik (Offenbach na M., 28. III 1741—18. VI 1799), sin industrijalca, prvi se u obitelji bavio muzikom. Nakon što se afirmirao Singspielom Der Topfer (1773) povjerio mu je Goethe pisanje muzike za igrokaz Ertvin und Elmire (1775). God. 1777—84 dirigent T. Dobbelinove operne trupe u Berlinu. Kasnije je u Offenbachu osnovao muzičku nakladu u kojoj je štampao oko 1200 djela. Samoniklom komikom svojih pučkih igrokaza s pjevanjem A. se često približio stilu komične opere. Njegove pjesme pripadaju berlinskoj školi. DJELA. Singspieli: Der Topfer, 1773; Erzvin und Elmire (Goethe), 1775; Die Bezcmberten, 1777; Laura Rosetti, 1778; Claudine von Villa Bella, 1778; Die Entfuhrung ausdem Serail, 1781; Der Barbier von Bagdad, 1783 ; DerBrdutigam in der Klemme, 1796. Scenska muzika: Der Barbier von Sevilien (Beaumarchais), 1776; Macbeth; Konig Lear (Shakespeare), 1778 i dr. — Pjesme: Scherzhafte Lieder von Herrn VCeisse, 1774; Burgers Leonore, 1775; Musikalischer Blumenstrauss, 1776; Lieder und Gesange (4 sv.), 1779—80; Lieder, Arien und Duette (4 sv.), 1780—81.
2. Johann Anton, kompozitor, teoretičar i nakladnik (OiTenbach na M., 6. X 1775 — 6. IV 1842). Sin Johanna; muziku učio u Mannheimu kod F. Franzla i G. J. Vollweilera. Poslije očeve smrti preuzeo njegovo nakladno poduzeće i usavršio tehniku notnog tiska primjenom litografije. Kupivši 1800 u Beču rukopisnu ostavštinu W. A. Mozarta, izdao 1805 tematski katalog umjetnikovih djela prema popisu, koji je Mozart sam vodio 1784— 91. Kasnije je objavio katalog ostalih Mozartovih rukopisa. Ova izdanja prethodila su iscrpnom katalogu L. Kochela. DJELA: Lehrbuch der Tonsetzkunst (nedovršeno), I i II dio obj. 1832 1 1840; W. A. MozarU tematischer Katalog, so Vlie er solchen vom 9. Februar 1784 bis zum 15. November 1791 eigenhandig gesckrieben hat, 1805; Beitrage zur Geschichte des Requiems von W. A. Mozart, 1829; Thematisches Verzeichnis W. A. Mozartscher Manuskripte, chronologisch geordnet von 1764—84, 1833; Thematisches Verzeichnis derjenigen Originalhandschriften von W. A. Mozart, zvelche Hofrat Andre ... besitzt (obj. njegov učenik H. Henkel), 1841. — Komponirao simfo nije, koncerte, uvertire, komornu i klavirsku muziku, 2 opere i vokalno-instrumentalna djela. LIT.: C. B. Oldman, J. A. Andre on Mozarts Manuscripts, Music and Letters, 1924. — O. Pretzsch, Johann Andre und seine Stellung in der Berliner Liederschule (disertacija), Leipzig 1924. — W. Stauder, Johann Andre. Ein Beitrag zur Geschichte des deutschen Singspiels, AFMF, 1936. — A. Einstein, Vorbericht zum Kochel-Verzeichnis, Leipzig 1937. — H. Wirth, Andre, MGG, I, 1949—51. — E. Lebeau, Une succursale officieuse de Johann Anton Andre a Pariš de 1802 a 1806, Bericht iiber den Internationalen Musikwissenschaftlichen Kongress Wien 1956, Wien 1958.
ANDRE, Josć, argentinski kompozitor i muzički kritičar (Buenos Aires, 17. I 1881—13. VII 1944). Studirao na Konzervatoriju u Buenos Airesu (A. Williams, J. Aguirre), na Scholi cantorum u Parizu (V. d'Indv, A. Roussel). Vrativši se u Argentinu, osnovao 1915 društvo za propagiranje djela argentmskih kompozitora. Od 1924 predavao kompoziciju na Konzervatoriju u Buenos Airesu. Bio je i muzički kritičar dnevnika La Nacion. U svojim kompozicijama često donosio citate iz argentinske narodne muzike. DJELA: Lied, 1916 i Impresiones portenas, 1930 za orkestar. — Klavirski kvintet. — Sonatina, 1918 i Trois piices, 1919 za klavir. — Kantata Santa Rosa de Lima, 1931; solo-pjesme (Mensajes Liricos).
ANDREAE, Volkmar, švicarski kompozitor i dirigent (Bern, 5. VII 1879 — Ziirich, 18. VI 1962). Dirigiranje i kompoziciju studirao na Konzervatoriju u Kolnu (F. Wiillner, F. Franke). God. 1902—14 bio je zborovođa u Winterthuru, 1904—24 vodio muški zbor u Ziirichu gdje je uz to bio dirigent orkestra Tonhal-leGesellschaft (1906—49) i direktor Konzervatorija (1914—39). Osobito se istakao kao interpret djela A. Brucknera. U njegovim brojnim kompozicijama zamjećuje se utjecaj R. Straussa. DJELA. ORKESTRALNA. Dvije simfonije: I, u F-duru i II, u C-duru. Koncert za violinu; Concertino za obou; rapsodija za violinu; Kleine suite ; Notturno und Scherzo; Musik. — KOMORNA: dva gudačka kvarteta; gudački trio; 2 klavirska trija; sonata za violinu i klavir; divertimento za flautu i gudački trio. — DRAMSKA: muzička tragedija Ratcliff, 1914; opera Abenteuer des Casanova, 1924; scenska muzika. —■ VOKALNA: Das Gotliche za sole, zbor i orkestar; simfonijska fantazija za tenor, zbor, orgulje i orkestar; Charons Nachen za sole, zbor i orkestar; brojni muški zborovi uz orkestar ili a cappella; 8 kineskih pjesama Li-Tai-Pe za tenor i orkestar; više ciklusa za glas i klavir. Vater unser za sole, zbor i orkestar. LIT.: E. Tobler, Volkmar Andreae, Wissen und Leben, 1923, 20. — F. Seiler, Dr. Volkmar Andreae ... zum Jubilaum seiner 25-jahrigen Tatigkeit,
Ziirich 1931. — Festgabe an Volkmar Andreae, Ztirich 1949. —■ H. . Volkmar Andreae, MGG, I, 1951. — F. Giegling, Volkmar Andreae, Ni blatt der Allgemeinen Musikgesellschaft, Ziirich 1959.
ANDREAŠ, Mihael, slovenski narodni pjevač (B Št. Jakob na Koroškem, 28. IX 1762 — 27. V 1821), tkal poznavajući note sastavljao sam napjeve svojim svjetovnim božnim pjesmama; osam svjetovnih pjesama uvrstio je M. u svoju zbirku (Pesme, 1833). Narod ih nije prihvatio zbog 1 moralizatorskog tona. LIT.: J. G. Seidl, Mihovil Andreaš seoski tkalac i pesnik, Danica 1841. — Mihael Andreaš, samouki pesnik in pevec slovenski, Slovensk; za leto 1859. — F. Rakuša, Slovensko petje v preteklih dobah, Ljubljai — F. Ilešič, Francoske vojne in slovenski pesniki, Slovan, 1909. D
ANDRliE, Elfrida, švedski kompozitor i orguljaš (' 19. II 1841 — Stockholm, 11. I 1929). Studirala u Stock (L. Norman) i Kobenhavnu (A. Gade). God. 1861—67 o u Stockholmu i od 1867 u Goteborgu gdje je 1897 bila i d popularnih simfonijskih koncerata. DJELA: dvije simfonije, 1869 i 1893; uvertire. — Gudački kvar' virski kvintet, 1865; klavirski kvartet, 1865; klavirski trio; sonate za 1 klavir. — Dvije romance za violinu. — Klavirske i orguljske kompoz Opera Fritiofs saga. — Kantate (Snofrid, 1884); zborovi; solo-pjesme. mise. — Harmonizacije švedskih narodnih napjeva.
ANDREINI, 1. Giovanni Battista, talijanski glumac, d pisac i pjesnik (Firenza, 9. II 1576 ili 1579 — Reggio ] 7. ili 8. VI 1654). Sin znamenitih glumaca komedije de Francesca Andreinija i habelle Canali. Studirao na Unive u Bologni. Karijeru započeo 1594 kao član družine dei Geh je vodio njegov otac. Nastupao pod imenom Lelio. 1604 o vlastitu družinu dei Fedeli koja je stupila u službu vojvoda zaga od Mantove i doskora se proslavila nastupima širom i višestrukim gostovanjima u Francuskoj (na kraljevskom i drugdje) te u Pragu i Beču. Pojedina njegova kazališna popraćena u većoj ili manjoj mjeri muzičkim odlomcima, su za historiju opere jer ih je A. oblikovao, prema praksi s vremena, tako da je združio elemente različitih dramskih komedije, pastorale, tragedije i opere, odnosno igrol libreta. DJELA. DRAMSKA (samo muzički zanimljiva): L'Adamo, sac presentazione, 1613; La Aiaddalena, sacra rappresentazione, 1617 komponirali C. Monteverdi, Salomone Rossi, M. Efrem i A. Giunizz Mincio ubbidiente, intermedij, 1620; La Centaura, 1622; La Ferinda, kc 1622.
2. Virginia, rođena Ramponi (umjetničko ime Flot pjevačica i glumica (Milano, 1. I 1583 —?, 1628 ili 1631 1601 supruga Giovannija Battiste i članica družine dei zatim dei Fedeli. Proslavila se kao prva interpretkinja n; uloge u Monteverdijevoj operi Arianna, izvedenoj 1608 dom svadbenih svečanosti na dvoru Gonzaga u Mantovi. 1 i u Monteverdijevoj baletskoj operi Balio delVIngrate; glu muževljevim kazališnim djelima, posebice u komedijama LIT.: E. Bevilacqua, Giambattista Andreini e la Compagnia dei Giornale Storico della Letteratura Italiana, XXIII—XXVI, 1894. — J Gli ultimi anni di G. B. Andreini in Francia, Rassegna bibliografica dellt Italiane, IX, 1901. — H. Prunieres, L'opera italien en France avant Lu] 1913. —' V. Mazzetti, Un famoso comico e autore drammatico dei' 600, Emilia 1915. —■ A. A. Abert, Giovanni Battista Andreini, MGG, I, 195
ANDREIS, Josip, muzikolog (Split, 19. III 1909 —). S školu polazio u Splitu; studirao romanistiku (talijanski i fn jezik) u Zagrebu i Rimu (diplomirao 1931). Kompozicij kod I. Paraća u Splitu, a na Muzičkoj akademiji u Zagrebu mirao na nastavničkom odsjeku. 1931—41 gimnazijski p u Šibeniku, Hercegnovom i Splitu, zatim u Zagrebu, gdji 1945 profesor historije muzike na Muzičkoj akademiji. I član JAZU. Utemeljitelj i predsjednik Muzikološkoga Muzičke akademije u Zagrebu. Radio u redakcijama mi časopisa (1950—51 urednik Muzičke revije; od 1969 v Arti musices), glavni urednik prvoga izdanja Muzičke e pedije (2 sv.), 1958—63. Prevodio s francuskog i talija God. 1952—53 i 1955—56 bio je predsjednik Udruženja k zitora Hrvatske. Za svoj znanstveni rad dobio više nag odlikovanja (1969 nagrada grada Zagreba). Eminentni historičar, A. je objavio više priručnika, kojima posebno mjesto zauzimaju opsežna Historija mi Razvoj muzičke umjetnosti u Hrvatskoj, u kojima se po pi kod nas strogo naučnom metodom izlažu i kritički osvj muzička zbivanja u toku stoljeća. U Historiji muzike A. je 0 samostalnost i u rasporedu građe i u prilaženju k pojedinii blemima, a originalni sudovi o muzičkim razdobljima, t zitorima i djelima rezultat su ličnoga stava koji se nije p za stranim uzorima. Kao naročito uspjela treba istaknuti \ poglavlja u muzičku kulturu XIX i XX st. Iscrpnom an svih značajnijih faktora A. je u njima dao sintetičke p: koji bacaju novo svjetlo na složena muzička zbivanja. lake području hrvatske muzičke historiografije bilo i ranije po Andreisov Razvoj muzičke umjetnosti u Hrvatskoj prva je r.
ANDRE1S — ANDRIC hrvatske muzike u kojoj je sistematično raspoređena grada stavljena pod lupu znanstvenih kriterija. U pet poglavlja, A. je živim stilom i osjećajem za pravu mjeru, znalački iskorišćujući svu poznatu literaturu, prikazao muzički razvoj u Hrvatskoj od XI st. sve do najnovijega doba.
r
ANDRĆS, Juan, španjolski literarni historičar i muzički pisac (Planes, Alicante, 15. II 1740 — Rim, 12. I 1817). Isusovac. Studirao filozofiju i teologiju; predavao retoriku i poetiku na Univerzitetu u Gandiji. Zbog progona isusovaca u Španjolskoj, 1767 prebjegao u Italiju. God. 1796 bibliotekar vojvode od Parme, a 1807—14 prefekt Kraljevske knjižnice u Napulju. Svestrano naobražen, napisao prvu sveobuhvatnu povijest književnosti: Dett'Origine, Progressi e Stato attuale d'ogni letteratura, u 7 sv. (1782—98, više puta izdavano i prevedeno na francuski, njemački i španjolski). U tom djelu obradio muzičko kazalište i operu (3. i 4. sv.) i, zalažući se za produbljivanje opernog sadržaja i
lil
Među ostalim Andreisovim radovima ističe se njegov uvod u muzičku umjetnost pod naslovom Vječni Orfej, u kojemu se on ne ograničuje samo na tumačenje elemenata tonske građevine, već govori također J. ANDREIS o stilu i o povezanosti muzike i života. Muzikolog velike akribije, A. je izvrsno prikazao stilska razgraničenja u historijskom toku razvoja muzičke umjetnosti i potanje ušao u odnose koji vladaju između stvaraoca i njegova djela s jedne te slušatelja i kompozicije s druge strane, a uz to je osvijetlio ulogu muzike u društvu i njegovu razvitku te upozorio na specifičnosti 0 kojima umnogome ovisi život muzike.
DJELA. KNJIGE: Povijest glazbe, 1942; Uvod u glazbenu estetiku, 1944; Tragovi mudrosti, 1944; Hector Berlioz, 1946; Historija muzike (3 sv.), 1951—54 (II izd. u 2 sv., 1966); Hrvatski glazbeni zavod kroz 125 godina svog postojanja, 1952; Razvoj muzičke umjetnosti u Hrvatskoj, u kolektivnom radu »Historijski razvoj muzičke kulture u Jugoslaviji«, 1962; 140 godina Hrvatskog glazbenog zavoda, 1967; Vječni Orfej. Uvod u muzičku umjetnost, 1968. — STUDIJE I ČLANCI (izbor): O preduvjetima ispravne glazbene kritike, Hrvatska revija, 1940, 11; Nacionalizam i internacionalizam u glazbi, ibid., 1941, 3; Naličje glazbenog života, ibid., 1941, 10; Glasovirske skladbe Božidara Kunca, Sv. C, 1942, 3—4; Milo Cipra, ibid., 1942, 5—6; Jakov Gotovac, Cecilija, 1946, 1; Značenje i struktura historijske—folklornog odjela Muzičkih akademija, Muzička revija, 1950, 4; Vatroslav Lisinski, Zvuk, 1955, 1; Jakov Gotovac, Mogućnosti, 1957, 7—8 (i separat); Tragom suvremene muzičke bibliografije, Zvuk, 1960; Muzička kultura, Spomenica u počast 40-godišnjice osnivanja SKJ, 1919—1959, 1960, sv. I; Rezultati i zadaci muzičke nauke u Hrvatskoj, Rad JAZU, 1965, knj. 337; Muzika, Spomenica Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 1866—1966, 1966; Udruženje kompozitora Hrvatske 1945—1965, u knjizi K. Kovačevića »Muzičko stvaralaštvo u Hrvatskoj 1945—1965«, 1966; Muzička umjetnost u Dubrovniku, referat za simpozij o Dubrovniku, 1966 ; Music in Croatia Dovm to the End of the Nineteenth Century, Zvuk, 1967; Pozabljeni Nokturno Ferda Livadica, Muzikološki zbornik, sv. IV, Ljubljana 1968; Muzička nauka i njen razvitak, Zvuk, 1968; Umjetnički put Mila Cipre, Rad JAZU, 1969, knj. 351; Albertijev »Dijalog«, Arti musices, I, Zagreb 1969. — Uredio: Vugoslav Music, I959(zajedno sa S. Zlatićem); Muzička enciklopedija, 2 sv.,r958—63;RadJAZU, 1965, knj. 337; Rad JAZU, 1969, knj. 351; Arti musices, sv. I, 1969. K. Ko.
ANDREJEV (Andreev), Vasilij Vasiljevič, ruski virtuoz na balalajci (Tverska gubernija, 1862 — potkraj 1918 ili 1919). Osnovao prvi veliki ruski orkestar balalajki, s kojim je koncertirao po Evropi. Usavršio konstrukciju tog instrumenta. Napisao je veliki broj kompozicija i obradbi za balalajku i orkestar. LIT.: A. čagadajev, V. V. Andrejev, Moskva—Lenjingrad 1948 (II izd. 1961).
ANDREJEVIĆ, Toša (Teodor)-Australijanac, fagotista, muzički pedagog i kompozitor (Ruma, 18. VI 1852 — Beograd, 2. V 1931). Muziku isprva učio privatno u Beogradu kod Cimbrića i Resa i ubrzo se zaposlio kao član orkestra Narodnog pozorišta. God. 1873 usavršava se na Bečkom konzervatorijumu u fagotu i ujedno radi kao horovođa srpskog akademskog pevačkog društva Zora. God. 1880—84 boravi u Australiji kao član orkestra (prvi fagotista, violinista i violista) Johanna Straussa. Po povratku u Srbiju osniva Tipografsko pevačko društvo Jakšić, diriguje u mnogim drugim horovima, radi kao nastavnik muzike u gimnaziji 1 drugim školama i osniva (1888) muzičku školu u Beogradu, koja je zbog finansijskih teškoća posle godine dana zatvorena. Komponovao je oko 18 marševa (najistaknutiji je Cvetićev marš), nekoliko plesnih komada i solo-pesama (Nebo moje i dr.). LIT.: Srbin muzičar u Australiji, Srbobran, 1884, 27. — M., Smrt Toše Andrejevića, SKG, 1931, 2. — K. P. Manojlović, Andrejević Australijanac, Vreme, 1931. — VI. R. Đordevič, Prilozi biografskom rečniku srpskih muzičara, Posebna izdanja SAN, 1950, CLXIX. S. D. K.
ANDREOZZI, Gaetano (Jommellino), talijanski kompozitor (Napulj, 1763 — Pariz, 21. ili 24. XII 1826). Na Konzervatoriju u Napulju učio kod svoga ujaka N. Jommellija, po kojemu je i dobio nadimak. Od 1803 učitelj pjevanja u Napulju, komponirao opere za kazališta u Italiji, Rusiji i Španjolskoj. Popularnost njegovih djela zasjenio je G. Rossini. DJELA. KOMORNA: šest gudačkih kvarteta, 1786; 3 kvinteta za gudački kvartet i flautu; 3 kvinteta za gudački kvartet i obou. — DRAMSKA. Oko 45 opera (većinom opere serie): La morte di Cesare, 1779; Didone abbandonata, 1784; Giasane e Medea, 1785; Gustavo, Re di Svezia, 1797. — VOKALNA. Oratoriji: Saulle, 1794; La passione di Gesu Cristo, 1799; Isacco figura del Redentore, 1785. Kantata II ritorno dei Numi, 1802. LIT.: F. Florimo, La scuola musicale di Napoli (3 sv.), Napoli 1882. — W. Bollert, Gaetano Andreozzi, MGG, I, 1949—51.
oplemenjivanje pjesničkoga teksta muzikom, prorekao muzičku dramu budućnosti. Muzičke teme obradio je i u brošuri Lettera sopra la mušica degli arabi (obj. G. B. Toderini u Letteratura turehese, I, 1787) i u djelu Cartas familiares del Abate D. Juan Andres, 5 sv. (1785—93), gdje u 3. sv. opisuje konzervatorije u Veneciji, a u 4. sv. proučava arapsku muziku, posebice djela Al Farabija. ANDREVI, Francisco, španjolski kompozitor talijanskog podrijetla (Sanahuja, Lerida, 16. XII 1786 — Barcelona, 23. XI 1853). Svećenik. Učio u Barceloni kod J. Quintane (orgulje) i Queralta (kompozicija). Djelovao kao crkveni dirigent katedrale u Segorbi (1808—18), Valenciji (1819—28) i Sevilli (1828—30); 1830—36 dirigent kraljevske kapele i rektor dječačke pjevačke škole u Madridu. Zbog političkih nemira napustio Španjolsku i 1836—42 bio dirigent katedrale u Bordeauxu, zatim preselio u Pariz. God. 1849 vratio se u Barcelonu, gdje je do kraja života dirigent crkve Nuenra Senora de la Merced i direktor dječačkog zbora. Komponirao pretežno crkvena djela, u kojima je nasuprot dekadansi toga vremena postigao stilsku čistoću, strogost i plemenitost izraza. DJELA. Oratoriji: La dulzura de la virtud; El juicio universal; Misa de Requiem, 1834 (za Ferdinanda I I ) ; mise za 8 i 4 glasa i instrumente; Stabat Mater; moteti; himni; lamentacije. — Udžbenik Traite d'harmonie et de composition, 1848 (iste godine izdano na španjolskom pod naslovom Tratado teorico-practico de Armonia y Composicion). LIT.: J. Subird, Francisco Andrevi, MGG, I, 1951.
ANDRIAŠVILI, Akakij, gruzijski kompozitor (Ahalsopeli, 16. IX 1904 —). Studij kompozicije završio na Konzervatoriju u Tbilisiju (S. V. Barhudarjan) i zatim prošao kurs aspiranture. Pedagošku djelatnost započeo kao asistent na katedri za kompoziciju u Tbilisiju. Kao kompozitora najviše ga privlači muzičko kazalište. DJELA. ORKESTRALNA: dvije simfonije, 1933 i 1934; koncert za klavir, 1934; simf. pjesma Husar Iriston, 1936. — Dva gudačka kvarteta. — Kompozicije za klavir. — DRAMSKA. Opere: Kano Kaiazu, 1938; OBpbie, 1942; JlauiKapa, 1946; Omapoea edoea, 1951; Jlasuna, 1959. Dječja opera Ceadb6a coeK, 1949.
ANDRICO (Andricu), Mihail, rumunjski kompozitor (Bukurešt, 22. XII 1894 ■—). Studirao na Konzervatoriju u Bukureštu (D. G. Kiriac, A. Castaldi) i zatim u Parizu (G. Faure, V. d'Indv). Na Muzičkoj akademiji u Bukureštu bio je profesor komorne muzike (1926—48) i kompozicije (1948—59). Svoje kompozicije izgrađuje uglavnom na temama iz rumunjskog folklora. Suradnik časopisa Dimineata (1924), Rampa (1925), Universul (1926) i dr. D JE LA . O RK E STRA LN A. Devet simfon ija : I, 1943; II, 1946; III, 1949; IV, 1954; V, 1955; VI, 1957; VII, 1958; VIII, 1960 i IX 1963; dvije komorne simfonije, 1926 i 1962; 7 simfonijeta; koncert za violinu, 1960; koncert za violončelo, 1961; poema za klavir, 1922; poema za violončelo, 1944; 2 suite, 1924 i 1930; Trois Tableaux symphonique, 1924; poeme, 1929; Suite breve, 1935; Suite pitoreasca, 1938 i dr. — KOMORNA: gudački kvartet, 1930; 4 novellette za klavirski kvintet, 1925; klavirski kvintet, 1939; klavirski kvartet, 1956; oktet za gudače i duhače, 1928; sekstet za klavir i duhače, 1934; duhački kvintet, 1955; duhački oktet, 1960; sonata za violinu i klavir, 1944. —■ KLAVIRSKA: sonata, 1950; sonatina, 1929; Suite lyrique, 1928 i dr. — Baleti Taina, 1932 i Luceafdrul, 1951. — Vokalne kompozicije (mješoviti zborovi).
ANDRIC, Josip, književnik, kompozitor i muzički pisac (Bukin u Bačkoj, 14. III 1894 — Zagreb, 7. XII 1967). Studij prava završio u Zagrebu (Dr iur), muziku učio privatno u Slavonskoj Požegi i Pragu. God. 1919—54 djelovao u Zagrebu kao novinar, muzički kritičar i urednik književnih izdanja. Isprva komponirao za tambure, kasnije za različite komorne i orkestralne sa stave. Oslanjao se u prvom redu na folklorne elemente svoga rodnog kraja, ali je na nj utjecao i muzički folklor Lužičkih Srba, Slovaka i Čeha. Kompozicije su mu rađene jednostavnijim izražajnim sredstvima i imaju pretežno popularan karakter. DJELA. ORKESTRALNA: Mala seoska simfonija; 2 simfonijete; 5 uvertira; koncert za tamburu-solo i tamburaški orkestar; 18 simf. plesova; oko 180 kompozici ja za tamburašk i orkestar. — K O MO R N A : gudački kvartet Bački; klavirski trio; kompozicije za violinu i klavir. —■ DRAMSKA. Opere: Dužijanca (na vlastiti libreto, prva bunjevačka opera, izvedena 1953 u Subotici) ; Otmica Šijakinje (libreto F. Ćiraki), 1954 i Raspršeno kolo (libreto V. Marinović), 1955. Balet Jurjaši, 1953. Muzička komedija Na vrbi svirala (vlastiti libreto, izvedena 1956). — VOKALNA. Kantate: Fruška gora; Kantata o Somboru; šokački svatovi; Slavonska berba; Bunjevačka kantata i dr. Oko 60 zborova, 150 solo-pjesama, brojne obrade i dr. —■ SPISI: Ruska opera, 1923; Kako ćemo razumjeti glazbu, 1939; Slovačka glazba (prva povijest slovačke muzike uopće),
1944; škola za tambure, 1953 (prva škola za sve sisteme) i dr. — Sabrao oko 2000 narodnih napjeva.
52
ANDRIĆ — ANERIO
LIT.: Jubilej dr. J. Andrića, Subotičke novine, 1937, 42. — M. Kerbler, Dr Josip Andrić (1894—1967), Zvuk, 1968, 82. A. Vi.
ANDRIĆ, Stojan, dirigent i kompozitor (Zaječar, 18. VIII 1912 —). Studirao na Muzičkoj školi Stanković, gde je diplomirao nastavnički otsek 1939. Nastavnik muzike u gimnazijama i muzičkim školama u Nišu i Leskovcu. Horovođa pevačkog društva Abrašević i dirigent Simfonijskog orkestra Radio-Niša. Komponovao više kompozicija za mešovite i ženske horove. s. Đ. K. ANDRIESSEN, nizozemska obitelj muzičara. 1. Nicolaas Hendrik, orguljaš i kompozitor (Hilversum, 9. V 1845 — Haarlem, 16. V 1913). Poslije studija klavira i orgulja u Aachenu, orguljaš u Culembourgu, Kerkradeu i Haarlemu. Komponirao je zborska djela koja su postigla veliku popularnost (osobito muški zborovi). 1. Cornelius (nazivan Kees), pijanist i kompozitor (Hil versum, 28. I 1865 — 22. I 1947), brat Nicolaasa Hendrika. Preko 50 godina direktor muzičke škole Toonkumt u Hilversumu. Istakao se i kao pijanist. DJELA: Fantazija za klavir i orkestar; Aan Zee za orkestar. — Klavirska suita In Gooiland's Dreven. — Opereta. — Zborovi; solo-pjesme. — Rekvijem. — Obradbe narodnih napjeva.
3. Willem, pijanist i kompozitor (Haarlem, 25. X 1887 — Amsterdam, 30. III 1964), sin Nicolaasa Hendrika. Studirao na Konzervatoriju u Amsterdamu (J. B. C. De Pauw, B. Zweers). God. 1910—18 predavao klavir na Konzervatoriju u Haagu, zatim na Konzervatoriju u Rotterdamu, a 1937—53 bio direktor Konzer vatorija u Amsterdamu. Djelovao i kao orguljaš katoličke kate drale u Utrechtu. Istakao se i kao pijanist, osobito kao interpret djela Beethovena i Chopina. DJELA: koncert za klavir i orkestar, 1908. — KLA1 IRSKA: sonata, 1938; sonatina, 1945; brojne kraće kompozicije. — Solo-pjesme. — Mise.
4. Hendrik Franciscus, orguljaš i kompozitor (Haarlem, 17. IX 1892 —). Učitelji su mu bili njegov otac Nicolaas Hen drik, brat Willem, L. Robert te B. Zwers i J. B. C. Pauw na Kon zervatoriju u Amsterdamu. Od 1916 bio je crkveni orguljaš u rodnom gradu, 1934—49 orguljaš katedrale i uz to 1937—49 direktor Konzervatorija u Utrechtu. Kasnije profesor kompozicije na Konzervatoriju u Amsterdamu, a 1949—57 direktor Konzerva torija u Haagu. Komponira pod utjecajem A. Brucknera, C. Francka i novijih francuskih kompozitora. D JE LA . O RK E STRA LN A. Č etiri simfonije : I, 1930; II, 1937; III, 1946 i IV, 1954. Koncert za orgulje: varijacije na Couperinovu temu za flautu, harfu i gudače; Ricercare, 1949; simfonijska studija, 1952; fantazija Mascherata, 1962; varijacije i fuge na Kuhnauovu temu za gudače. — KOMORNA : Ouartetto in stile antico, 1957; klavirski trio, 1939; Canzone za flautu, obou i klavir, 1966; tema s varijacijama za flautu, obou i klavir; suita za gudački kvartet; Aubade za duhački kvartet; Pezzo festoso za duhački kvartet, 1962; sonata za violončelo i klavir, 1926; sonata za violinu i klavir, 1932; 3 invencije za violinu i violončelo, 1960; lntermezzo za flautu i harfu; balada za obou i klavir; 3 kompozicije za flautu i harfu, 1967. — Klavirske kompozicije (2 sonate, 1934 i 1966). — Za orgulje: Sonata da chiesa, 1927; passacaglia; 3 korala; simfonija; tokata, intermezzi i dr. — Opera Philomela, 1950. — VOKALNA: Ballade van de Marel za recitatora i orkestar; zborovi; solo-pjesme (ciklusi Miroir de peine, 1923; L'Attente mystique). —■ CRKVENA: sedam misa; Te Deum za sole, zbor i orkestar, 1945; Magnificat za zbor i orgulje; Veni creator za zbor i orkestar, 1961; psalam 47 za zbor i orkestar, 1945. — SPISI: C. Franck, 1945; Muziek en muzikaliteit, 1952; Over muziek, 4. izd. 1955.
5. Jurriaan, kompozitor i dirigent (Haarlem, 15. XI 1925 —). Učio kod svog oca Hendrika i W. van Otterlooa na Konzervatoriju u Utrechtu. Kasnije je u Parizu studirao filmsku muziku i uz to bio učenik O. Messiaena. God. 1949—50 boravio u SAD usavrša vajući se kod A. Coplanda i S. Kussewitzkog. DJELA. ORKESTRALNA: Berkshire Symphony, 1950; simfonija Aves uz zbor, 1963; Sinfonia concertante, 1963; Sinfonietta concertante za 4 trubite; koncert za klavir, 1947; koncert za flautu; concertino za klavir; concertino za saksofon, 1967; concertino za fagot i gudače, 1962; uvertire; rapsodija Thai, 1960; 4 plesa, 1964; Movimenti za trublju, trombon, rog, timpane i gudače, 1965; Concerto Rotterdam za jazz sastav i orkestar, 1966. —■ KOMORNA: trio za flautu, violu i klavir; trio za flautu, obou i klavir, 1955; trio za klarinet, violončelo i klavir; duhački trio, 1957; introdukcija i allegro za 2 trublje, rog i trombon, 1958; suita Respiration za 10 duhačkih instrumenata, 1962; Sciarada spagnola za duhački kvintet, 1962; 4 madrigala za duhački kvartet, 1962; Sonata da camera za flautu, violu i gitaru, 1963; Summer Dances za 7 udaraljki, harfu i gitaru, 1967; Hommage a Milhaudza 11 instrumenata; sonata za violinu i klavir. — Dvije sonate za klavir; concertino za 2 klavira. — DRAA1SKA. Scenska mu zika: Tartuf/e (Moliere); Mourning becomes Electra (E. O'Neill); Hamlet (Shakespeare); Sakunlala i dr. Baleti. Muzika za radio-drame. — Filmska muzika. — Solo-pjesme. — Grande Messe pour la Gloire de Dieu za sole, zbor i orkestar, 1949; Magnificat za sopran, zbor i orkestar, 1950.
6. Louis, kompozitor (Utrecht, 6. VI 1939 —). Brat Jurriaana. Učenik K. van Baarena, usavršavao se u kompoziciji kod L. Berija u Berlinu. DJELA. ORKESTRALNA: Ondim, 1961 ; Ittrospezione II, 1963; Ittrospezione III za 2 klavira i 3 instrumentalne grupe, 1965. — KOMORNA: Percosse za flautu, trublju, fagot i udaraljke, 1959; Ttvee improvisaties za flautu, obou, violinu i klavir, 1960; Aanloop en sprangen za flautu, klarinet i fagot, 1961; sonata za flautu i klavir, 1962; Recorders za flautu i magnetofon, 1964; Paintings za flautu i klavir, 1965; A Flomer Song III za violončelo solo, 1967. —Ittrospezione I za klavir 4-ručno, 1961; Registers za klavir, 1964; Series za 2 klavira, 1965. — Triplum za gitaru, 1962. — Balet Het Labyrint, 1962. — VOKALNA: Nocturnen za sopran i orkestar, 1959; Japanse epigrammen za sopran, flautu, obou i klavir, 1960; Anti/ona I za zbor, 1961.
ANDRIEU, Fran?ois -> Franciscus Magister ANDRIEU, Jean Fran?ois d' ->- D'Andrieu, Jean Fr, ANDRIJA KRETSKI, bizantski pjesnik (Damask, o — Hierissos, kraj Mitilinija, 740). Redovnik u Jeruzalerr stupao jeruzalemskog patrijarha na VI ekumenskom koncil u Konstantinopolu. Poslije je imenovan kretskim metrop Smatra se da je A. prvi pjesnik kanona, tvorac toga novog himničke pjesme koja je procvala u VII st. i potisnula iz bi: liturgije kontakion. Glavno mu je djelo Veliki kanon (6 /aucov), koji se sastoji od 250 strofa, a gotovo svaka je strofa nički dotjerana parafraza jednog od stihova starozavjetni A. je spjevao oko 100 kanona; Veliki kanon se pjeva i d četvrtak petoga korizmenog tjedna. LIT.: A. Heisenberg, Ein jambisches Gedicht des A. von Cret, 1 nische Zeitschrift, 1905. — E. Vi'ellesz, Andreas von Kreta, MGG, I, ]
ANEMOKORD (animocorde), instrument s mijehorr skim oblikom sličan klaviru; konstruirao ga je 1789 u tvorničar klavira J. J. Schnell u namjeri da se efekti eolov> primijene i u umjetničkoj muzici. Slične pokušaje vršili su F. Kalkbrenner i osobito H. Herz, koji je 1851 konstruirao instrument, nazvan eolov klavir. LIT.: Allgemeine Musikalische Zeitung, 1789. — C. Brink, Harp; Wind, New York 1947.
ANENAlKA (anenaiki), obilni koloraturni odlomci iz crkvenog pjevanja (osobito XVI i XVII st.), koji su se i na slogovima a-ne-ne ili a-ne-na. Sličan je i postupak sa slo| no-e-a-ne u zapadnoj ili te-re-rem u bizantskoj muzici (teret LIT.; O. Riesemann, Die Notationen des altrussischen Kircheng Moskau 1908.
ANERIO, 1. Felice, talijanski kompozitor (Rim, oke — 27. IX 1614). Učio kod G. M. Nanina, 1568—74 bio so u zboru crkve S. Maria Maggiore. Od 1575 pjevao u G Giulia pod Palestrinom, a od 1579 u 5. Luigi dei France Fr. Surianom. Bio je učitelj (od 1585) u Collegio degl'In Rimu. God. 1594 naslijedio Palestrinu kao kompozitor pa kapele. Osim toga bio je i dirigent društva Sodalitas mus suh Visitationis S. Mariae Virginis ac S. Gregorii et S. Cc invocationibus koje je 1584 osnovao papa Grgur XIII. Ugledajući se na Palestrinu A. je stvorio djela uzorna i stoci stila. Tehnička jasnoća i dotjeranost polifonog oblik u njegovoj su muzici često povezani s dubokom izražaj Njegove mise ne prelaze granice strogih principa polifonij u motetima (osobito onima s manjim brojem glasova) po sklonost zvukovnom kontrastiranju i isticanju melodijske nasuprot harmonijskoj podlozi, što navješćuje monodijst Zborove Adoramus te Christe i Stabat Mater smatrali su vremena Palestrininim djelima. DJELA: Madrigali spirituali (5-gl.), 1585; Canzonette (4-gl.), 1586; gali (5-gl.), 1587; Madrigali (6-gl.), 1590; Concerti spirituali, 1593; Saa etCantica: I knj. (8-gl.), 1596 i II knj. (5-gl., 6-gl. i 8-gl.), 1602; M (3gl-)> !598; Responsoria ad lectiones divini Officii Hebdomadas Sanctae 1606; madrigali, moteti, mise i dr. u različitim suvremenim zbirkama i U; Obj. zbirku duhovnih madrigala Le Gioie s djelima 19 najistaknutijih ' društva Sodalitas musicorum (Palestrina, G. M.Nanino, L. Marenzio, F. S 1589. Zajedno sa F. Surianom priredio izdanje zbirke gregorijanskih tzv. Editio Medicaea, I, 1614. NOVA IZD.: pojedine mise obj. K. Proske, F. X. Haberl (1903), H. : (1933) i dr.; pojedine motete obj. L. Niedermever (1844), K. Proske, J (1845), F. W(illner, F. Commer, F. X. Haberl (1903), A. Mendelssohn (19;
2. Giovanni Francesco, kompozitor (Rim, 1567 — Gr 1630). Brat Felicea; 1575—79 član dječačkog zbora pa kapele, kojoj je rukovodio Palestrina. God. 1600—03 n di cappella crkve 5. Giovanni in Laterano, 1605—10 crl Spirito u Rimu. Iduće godine dirigirao je u katedrali u 1 a kraće vrijeme djeluje na kraljevskom dvoru u Krakovu. 1613—20 bio je zborovoda crkve 5. Maria dei Monti. Po je otišao u Krakov 1624 gdje je ostao do 1628. Umro je na p ku u Rim. Kao i stariji brat Felice, slijedio je Palestrinin stil, usav jući formalnu i tematsku čistoću polifone strukture, ali je s i nove izražajne elemente. Kod njega se bogat polifoni u mnogoglasnim i višezbornim djelima ravnomjerno izmj s jednostavnom homofonijom u kompozicijama za manji glasova i basso continuo. Novi barokni izraz, tonsko sli zvukovno bogatstvo opažaju se najjače u duhovnim madrig važnim primjercima razvojne faze oratorija {oratorio vo DJELA: madrigali (2 knj.; 5-gl.), 1599, 1608; II dialogo past presepio (3-gl.), 1600; Messe a 4 vod, 1605; Gagliarde intavolate per sor Čembalo e Liuto, 1607; Moteti (5 knj.; i-gl. do 6-gl.): 1609, 1611, 161: i 1618. Concentuum cotnpositoris (i-gl. do 3-gl.), 1609; madrigali Rec\ armonica (i-gl. do 2-gl.), 1611; Litanie Deiparae. Virginis (7-gl. i 8-gl.) Antiphonae seu Sacrae cantiones (1 gl. do 4-gl.), 1613; Sacri concentus ( 4-gl. do 6gl.), 1613—17; Missarum (4-gl. do 6-gl.), 1614; Responsorit vitatis Domini (3-gl. do 8-gl.), 1614; moteti, madrigali, canzonette, i arije La selva (i-gl. do 4-gl.), 1617; madrigali Li diporti musicali (i-gl. dc 1617; Sacrae cantiones (i-gl. do 5-gl.), 1618; arije, canzonette, madrig
ANERIO — ANGLĆS Sella Clori armonica (i-gl. do 3-gl.), 1619; Ghirlanda di sacre rose (5-gl.), 1619; Psalmi vesperarum (3-gl. i 4-gl.), 1620; / Lieti scherzi, 1620; Messa di morli, [630; Rime sacre concertate (2-gI. do 4-gl.), pojedinačne kompozicije u razli čitim suvremenim zbirkama i u rkp. NOVA IZD.: pojedine plesove obj. R. Eitner (1875), O. Kinkeldev (1910), \. Schering(i93l) i dr.; neke mise obj. F. X. Haberl, H. Bauerle (1931) i dr.; Rekvijem i Te Deum obj. K. Proske; Salve Regina i litanije F. X. Haberl; moteti su obj. u različitim zbirkama. LIT.: F. X. Haberl, Giovanni Francesco Anerio, KMJB 1886, 1891 i [895. — R. Eitner, Giovanni Francesco Anerio, MFM, 1887. — F. X. Haberl, Felice Anerio, KMJB, 1903. — L. Torri, Nei Parentali 1614—1914 di Felice \nerio e di Carlo Gesualdo..., RMI, 1914. — A. Catnetti, Nuovi contributi Ule biografie di Maurizio e Felice Anerio, ibid., 1915. —R. Casimiri, Maurizio, Felice e Giovanni Francesco Anerio, ibid., 1920. — B. Becherini, Giovanni Francesco Anerio ad alcune sue gagliarde per čembalo, La Bibliofilia, 1939. —■ G. Liberali, Giovanni Francesco Anerio. Un suo fugace soggiorno a Treviso, Note d'archivio, 1940. — K. G. Fellerer, Anerio, MGG, I, 1951. — H. Federkofer, Ein Beitrag zur BiogTaphie von Giovanni Francesco Anerio, A1F, 1949 1953. — Isti, Berichte und kleine Beitrage nochmals zur Biographie von Gio/anni Francesco Anerio, ibid., 1953.—F. X. Haberl, Felice und Giovanni Fran:esco Anerio, Zeitschrift fur Kirchenmusik, 1954. — G. L. Dardo, Felice Anerio : la »Congregazione dell' Oratorio«, Chigiana, 1964. K. Ko.
ANFOSSI, Pasquale, talijanski kompozitor (Taggia kraj Napulja, 24. IV 1727 — Rim, 1797). Učio violinu na napuljskom Konzervatoriju Santa Marta di Loreto, kasnije studirao kontrapunkt i kompoziciju kod A. M. Sacchina i N. Piccinnija. Od 1792 maestro di cappella crkve S. Giovanni in Laterano u Rimu. Njegove su se opere izvodile u Italiji, Parizu, Londonu, Berlinu ; Pragu. Najuspjelije su mu komične opere u koje, po uzoru na Piccinnija, unosi lirsku, često sentimentalnu notu. DJELA. Opere (76): JI finto medico, 1764; La clemenza di Tito (P. Metastasio), 1769; L'incognita perseguitata, 1773 ; La finta giardiniera (R. Calzabigi), [774; L'avaro, 1775; La vera costanza, 1776; // curioso indiscreto, \~Jli; I viaIgiatori felici, 1780; / vecchi burlati, 1781: // cavaliere per amore, 1784; Gli irtigiani, 1794. — Dvanaest oratorija (La Betulia Liberata); 4 mise; psalmi i ir. — Instrumentalna muzika. LIT.: F. Florimo, La scuola musicale di Napoli, II, Napoli 1882. — A. Della Corte, L'opera comica italiana nel 700, II, Bari 1923. — W. Bollert, Pasquale ^nfossi, MGG, I, 1951.
ANGELES, Victoria de Los, španjolska pjevačica, sopran Barcelona, i. XI 1923 —). Pjevanje i klavir učila na Konzervatoriju u Barceloni, gdje je debitirala 1944 (Mozart, Le nozze di Figaro). Od 1949 koncertira u mnogim gradovima Evrope, SAD, Kanade i Južne Amerike. Pjeva na milanskoj Scali, u Parizu, x Covent Gardenu u Londonu, u Stockholmu, Kobenhavnu, u kazalištu Coldn u Buenos Airesu i od 1951 na operi Metropolitan j New Yorku. Stalan je gost najpoznatijih muzičkih festivala Edinburgh, Firenca, Salzburg, Nizozemska, Švicarska). LIT.: H. Rosenthal, Sopranos of Today, London 1956.
ANGELI, Andrea d' ~> D'Angeli, Andrea ANGELICA (angelique), instrument XVII st. iz obitelji utaje, sa 17 dijatonski ugođenih žica. LIT.: J. Mattheson, Das Neu-Eroffnete Orchester, Hamburg 1713. — V. Bessaraboff, Ancient European Musical Instruments, Boston 1941.
ANGELINI, Giovanni Andrea ->■ Bontempi, Giovanni Andrea ANGELIS, Alberto de ~> De Angelis, Alberto ANGERER, Paul, austrijski violinist i kompozitor (Beč, [6. V 1927 —). Učenik bečke Muzičke akademije. Član tamošnjeg iimfonijskog orkestra i od 1956 dirigent komornog orkestra. Vješt polifoničar, u svojim kompozicijama primjenjuje rane po-ifonijske (organum, faux-bourdon), ali i suvremene oblike. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija (s orguljama). Koncerti: za klavir . gudače; za flautu i komorni orkestar; za violu i komorni orkestar; za violu da ? amba, gudače i udaraljke, 1965 i za 12 instrumenata i klavir; Gloriatio za kontrabas i komorni orkestar; Conference za 2 violončela i komorni orkestar, 1965; Mušica za gudače; Mušica fera; Mušica ad impulsum et pulsum za gudače i udaaljke. — KOMORNA: kvartet za 2 violine, violu i kontrabas; duhački kvintet, [963; sekstet za flautu, trublju, fagot, violinu, violu i kontrabas; koncert za čembalo, violu i 5 duhačkih instrumenata; Cogitatio za nonet. — Mušica za >rgu!je, 1946. — VOKALNA. Oratoriji: Gesang von mir selbst (W_ Whitman); \arrenoratorium (S. Brand); Trost der Philosophie (Boethius) i Sinfonia dominica n passione. Chorbuch za zbor a cappella. — Misa za zbor a cappella.
ANGIOLINI, Gasparo, talijanski plesač, koreograf i teore-:ičar (Firenca, 1731 — Milano, 5. II 1803). Prve svoje balete postavio u Torinu (1757), a zatim je djelovao u Beču. U nastojanju da reformira tradicionalni balet A. je stvorio okosnicu za tzv. Dalet akcije. Surađivao je sa Calzabigijem i Gluckom i zajedno > njima postavio je 1761 balet-pantomimu Don Juan. Pozvan je dva puta u Petrograd gdje je koreografirao balet Napuštena Di-iona. Njegovi pogledi i ideje o baletu, koji se podudaraju s Glu-:kovim načelima o reformi opere, sakupljeni su u knjizi Posvete za Alcestu, Pariš i Helenu. LIT.: D. Lynham, The Father of Modem Ballet, London 1950.
ANGKLUNG, javanski idiofoni instrument (njem. Rasselinstrument). Dva ili tri komada bambusova drva, kojima su gornji dijelovi koso odrezani, ugodena su u oktavama; smještena su na bambusovu stalku tako da kod trzanja u nj udaraju i odzvanjaju. A. se gradi u raznim veličinama, a osobito je raširen na zapadnoj
Javi. Tamošnji stanovnici plešu često u većim grupama, udara jući svaki o svoj angklung. LIT.: S. M.
Tagore, Hindu Music, Calcutta 1882.
ANGLAISE (danse anglaise, franc. engleski ples), tip engleskih plesova u francuskom baletu potkraj XVII st. Tempo im je vrlo živ, mjera dvodobna, bez uzmaha. Stilizirani oblik toga plesa javlja se katkad u baroknoj instrumentalnoj suiti. Naziv a. J.S.Baoh
upotrebljava se i za druge plesove engleskog podrijetla: za Hornpipe, oko 1800 i za Country Dance i Ecossaiseu. ANGLEBERT, Jean-Henri d', francuski kompozitor i čembalist(Pariz, 1628 — 23. IV 1691). Učenik J. CH. Chambonnieresa, orguljaš vojvode od Orleansa, od 1664 čembalist Luja XIV. God. 1689 objavio Pieces de clavecin ... avec la maniere de les jouer. To su tri serije od 30 do 40 kompozicija poredanih po tonalitetima. Po formi su suite, započinju slobodnim preludijem, a zatim slijedi Allemande, više Couranta, Sarabande, Gigue, Gail-larde, Chaconne ili Passsacaglia, Gavotte, Menuet. Između pojedinih plesova umetnute su obradbe uvertira i plesova iz Lully-jevih opera, kao i serija od 22 varijacije na Folies d'Espagne. Na početku zbirke nalazi se popis ukrasa i uputa za njihovo izvođenje, a na završetku rasprava o harmoniji generalbasa. NOVA IZD.: Pieces de clavecin obj. A. Farrenc, 1871 i M. Roesgen- Champion, 1934. Pojedine kompozicije obj. F. Raugel, 1933 (novo izd. 1949) i G. Tagliapietra, 1934. LIT.: Y. Rokseth, Jean Henri d'Anglebert, MGG, I, 1951. ANGLES,
Higino, španjolski muzikolog (Maspujols, i. I 1888 —). Rim, 8. XII 1969 Studij filozofije i teologije završio 1913 u Tarragoni, muziku učio kod J. Barbere, V. M. Giberta, J. Cogula i F. Pedrella u Barceloni, u muzikologiji se kasnije usavršavao kod W. Gurlitta u Freiburgu im Breisgau i F. Ludvviga u Gottingenu. Od 1917 vodio muzički odjel biblioteke de Cata-lunya u Barceloni, gdje je 1927 postao profesor na Konzervatoriju i 1933 na Univerzitetu. Za španjolskog građanskog rata 1936—39 boravio u Munchenu, a po povratku u domovinu imenovan je 1943 za direktora novoosnovanog Španjolskog instituta za muziko-logiju i člana Akademije lijepih umjetnosti u Barceloni. Od 1947 bio direktor Papinskog instituta za crkvenu muziku u Rimu. Najodličniji poznavalac španjolske muzike, A. je svoja istraživanja usmjerio najviše na razdoblje od XIII do XV st., pa je stoga područja objavio niz veoma zapaženih rasprava i muzičkih spomenika, osobito u Publicaciones del Departamento de Mušica de la Biblioteca de Cataluna i Monumentos de la Mušica Espanola, zbirkama koje je sam pokrenuo. A. je utemeljitelj i muzičkog časopisa Anuario Musical. Povodom 70-godišnjice njegova života objavljena su 2 sveska Festschriften (Barcelona 1961).
ANGKLUNG
DJELA. STUDIJE (izbor): Les melodies del trobador Guiraut Riquier, Estudis Universitaris Catalans, 1926, 2; Les Cantigues delreiN'AnfoselSavi, Vida Cristiana, 1926/27; El »Chanson-nier Francais* de la Colombina de Sevilla,Estudis Universitaris Catalans, 1929; Historia de la Mušica Espanola, dodatak u španjolskom izdanju »Male muzičke historije« J. Wolfa, 1934 ( I I izd. 1944); La mušica medieval en Toledo, Spanische Forschungen der GorresGesellschaft, 1938; 7; La mušica en la Corte del rey D. Alfonso V de Aragon, ibid., 1939, 8; La mušica espanola desde la Edad Media kasta nueslros dias, 1941; La notacion musical espanola de la sugunda mitad del 5. XV, Anuario musical, 1947; La mušica conservada en la Biblioteca Colombina y en la Catedral de Sevilla, ibid., Cristobal de Morales y Francisco Gu-errero, ibid., 1954; Vopera di Morales e lo sviluppo della polifonia sacra spag-nola nel 1500, 1954; Die Bedeutung der Vokalpoliphonie fur die r'omische Litur-gie, Kongress-Bericht des Kongresses fiir Kirchenmusik, 1954; El »Llibre Vermelh de Montserrat y los cantos y la dama sacra de los peregrinos durante le siglo XIV, Anuario musical, 1955. —
■^----■^.■s--^ -. :.:i^s^ č--^
54
ANGLĆS — ANNIBALE PADOVANO
Els Madrigals i la Missa de Difunts d'En Brudie (zajedno sa F. Pedrellom), Publicaciones del Departamento de Mušica de la Biblioteca de Cataluna, 1921; Cataleg dels Manuscrits Musicah de la colleccio Pedrell, ibid.; J. Pujol... Opera omnia, 2 sv. ibid., 1926—32; J. Cibanilles... Opera omnia, 4 sv., ibid., 1921, 1933, 1936, 1956; El Codex Musical de Las Huelgas, 3 sv., ibid., 1928—31; A. Soler, Sis Quintets (zajedno sa R. Gerhardom) ibid. , 1933; La Mušica a Catalunya fins al segle XIII, 1935; La Mušica de las Cantigas del rey Alfonso el Sabio II: Transcripcion musical, 1943. — La Mušica en la Corte de los Reyes Catolicos, 2 sv., Monumentos de la Mušica Espaftola, I sv. 1941, II sv. 1947 (III sv. s komentarima J. Rubija i J. Romeua Figuerasa, 1951); La Mušica en la Corte de Carlos V (uz to: L. Venegas de Henestrosa, Libro de Cifra Nueva), ibid., 1944; Recopi-lacion de sonetos y villancicos a auatro y a cinco, de J. Vasquez, ibid., 1946; Cr. Morales, Opera Omnia I—IV, ibid., 1952—56. — Posebno izd.: Catdlogo Musical de la Biblioteca Nacional de Madrid, 3 sv. (zajedno sa J. Subirom), 1946, 1949, 1951LIT. : Ch. van den Borren, Hommage a Higino Angles, AML, 1958. K. Ko.
ANGLIKANSKO CRKVENO PJEVANJE obuhvaća poseban način izvođenja psalama, biblijskih pjesama i drugih nabožnih tekstova koji se upotrebljava u liturgiji anglikanske crkve. Ono se temelji uglavnom na principima psalmodijskog recitiranja gregorijanskog korala s tom razlikom, što se a. c. p. izvodi četvoroglasno harmonizirano, u strogo metričkom ritmu i na živom engleskom jeziku. Harmoniziranje psalmodije, koje se javlja najprije kao falso kordone, već je tokom XVI st. općenito prošireno u djelima Josquina des Presa, L. da Vittorije i drugih. Prvi engleski kompozitori kao Th. Tallis, W. Byrd, Th. Morlev i O. Gibbons prihvatili su ovaj način obradbe i, premda su tokom stoljeća nastajale promjene, on se sačuvao sve do danas. Osobito je u XVII st. proširen ovaj način »stiliziranja« izvornog gregorijanskog korala, uvođenjem mjera i taktnih crta u harmonizacijama. Time se izražajna snaga melodije u tolikoj mjeri skučila da je gotovo potpuno izgubila vezu s originalnim vrelom iz koga je potekla. Grupiranje teksta u omeđene taktove izmijenilo je prirodnu deklamaciju, dajući neopravdanu važnost izoliranim riječima, ili čak pojedinim slogovima. Dok su neki slogovi podmetnuti pod duge note, čitav niz riječi morao se izvoditi na jednu razmjerno kratku notu. Tome se pokušalo doskočiti tzv. akcentuiranjem (pointing) koje je imalo zadatak, da istakne pojedini slog ili riječ u nizu ostalih i na taj način sačuva logičan smisao teksta. Kasnije je i to napušteno, pa se u himnima nastojala sa čuvati prirodna gipkost recitacije, a u mnogim napjevima, koji se sastoje od nota kraćih vrijednosti, nastojalo se postići što veću okretnost izvođenja. Gornje navode ilustriraju slijedeći primjeri:
Lord,novLe&est ihou. Uu: seroant defor mine
part in, h
ucorcLng to Ay sal- thy
p&ac e seen
va -
te-
lord, ncut Idtest tAou lhy seroant deport in. peace ac~cor~cU/ig to thy tvorcĆ:
Y B
p /2>^
TTM / KJ
p
r
p ec/es
hane
p se&n.
^' i/u/
J
J
ii^^^
.sal - oa - tion..
A. c. p. relativno je nepotpuno uspjeli napor oko stvaranja vlastitog muzičkog izraza na temelju gregorijanskog korala. Usprkos mnogim nastojanjima, ova su dva sistema ostala nepomirljiva. U anglikanskom pjevanju prozni akcenti ovise o nepromjenljivoj metričkoj shemi, dok se u koralu ritmički zamah muzike upravlja normalnim govorom, bez obzira na književni oblik teksta. Prema tome je a. c. p. kompromis, koji ponekad podsjeća čak na recitativni stil talijanske opere XVIII st. (recitativo secco). LIT.: A, Ramsbotham, Music and Letters, 1920, 3. — Ch. W. Pearce, The Futilitv M Anglican Chant, MQ, 1921. — W. Douglas, Church Music in Historv and Practice, 1937. —P. A. Scholes, The Oxford Companion to Music, London i New York 1938. — E. H. Fellowes, English Cathedral Music, London 1943 — W. K. Stanton, The Canticles Pointed, Tanworth in Arden 1946. A. Vi.
ANHALT, Istvan, kanadski kompozitor madžarskog podrijetla (Budimpešta, 12. IV 1919 —). Učenik Z. Kodalva na Muzičkoj akademiji u Budimpešti i N. Boulanger u Parizu; umjetničku karijeru započeo kao dirigent opere u Budimpešti. Od 1949 djeluje kao nastavnik Konzervatorija u Montrealu. A. je jedan od pionira elektronske muzike u Kanadi. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija, 1958; Interludium za gudače, klavir i timpane, 1950; Funeral music, T951. — KOMORNA: klavirski trio, 1953; sonata za violinu i klavir, 1955. — KLAVIRSKA: sonata, 1951; Fantasia, 1954; Are en del za 2 klavira, 1951. — Četiri Electronic Compositions, 1959, 1959, 1960 i 1961. — VOKALNA: šest pjesama Na Conxy Pan za bariton i klavir, 1948; Psalam XIX za bariton i klavir, 1951; 3 Songs of Love za 2 soprana i alt, 1951; Comments za alt i klavirski trio, 1954; 3 Songs of Death za sopran, alt, tenor i bas, 1954.
ANHEMITONIKA -> Pentatonika 1 ANIMATO (tal. živahno), oznaka za interpretaciju; od se ne samo na karakter nego i na tempo kompozicije. Sempr< animato ili poco a poco animato znači isto što i incalzando. L piše se i con anima. ANIMUCCIA, Giovanni, talijanski kompozitor (Firenca 1500 — Rim, 25. III ili IV 1571). God. 1555—71 rnaestt cappella crkve sv. Petra u Rimu (nasljednik Palestrine). Istodi surađuje sa F. Nerijem kao dirigent i kompozitor u orat San Gerolamo della Caritd. Komponirao je pretežno crk muziku, pokazujući osobitu lakoću stvaranja. U duhu proturi macijskog pokreta A. teži za jasnoćom, jednostavnošću i ura teženošću teksta i muzičkog izraza. Nastojanje za isticanjem j deklamacije teksta iznio je A. u predgovoru svoje zbirke 1 objavljene 1567, gdje izjavljuje da komponira »... na način, će najmanje smetati razumijevanju riječi«. U njegovim dje nema formalističkog kontrapunktiranja. Kao kompozitor 1 i duhovnih madrigala A. je znatno pridonio razvoju orator forme. ' DJELA, četiri knjige madrigala: I (4-gl. do 6-gl.), 1547; II (4-gl. gl.), 1567; III(5-gl.), 1551 i IV(5-gl.), 1554. Madrigali i moteti (2 knj.; -gl.), 1565 i II (4-gl. do 5-gl.), 1548. Zbirka misa (4-gl. do 6-gl.), 1567 Magnificat (4 - gl.), 1568; Laudi spirituali (2 knj.), 1563 i 1570. NOVA IZD.: dva stavka mise Conditor alme, madrigal i Magnifica' L. Torchi (Arte tnusizale in Italia, I i II, 1897), laudu obj. A. Schering schichte der Musik in Beispielen), 1931. LIT.: K. G. Fellerer, Giovanni Animuccia, MGG, I, 1951. -Cervelli, Le laudi spirituali di Giovanni Animuccia e le origini dell' on musicale a Roma, RAM, 1950. — Isti, Attualita di Giovanni Animuccia, sicisti toscani, Siena 1955.
ANISIMOVA, Nina Aleksandrovna, sovjetska plesači koreograf (Lenjingrad, 1909 —). Već njeni prvi nastupi u I listu Kirov bili su zapaženi, jer su se odlikovali snažnim i pr; plesačkim temperamentom. God. 1928 interpretirala je virtu Žar Pariza, a 1935 postavila je svoje prve balete na muziku špa skih kompozitora (Albeniz, Granados, Sarasate). Najpozn njene koreografije su balet Gajane (Hačaturjan) i nova vs baleta Šeherezada (Rimski-Korsakov). LIT.: M. Frangopulo, Nina Aleksandrovna Anisimova, Lenjingrad .
ANKA, Paul, kanadski pjevač i kompozitor zabavnih mel< sirijskog podrijetla (Ottawa, 30. VII 1941 —). Već kao d počeo improvizirati napjeve. Od svoje petnaeste godine, kac s melodijom Diana stekao svjetsku popularnost, napisao viš 300 ehansona, balada i zabavnih melodija. Kao pjevač jeda od najistaknutijih svjetskih predstavnika zabavnog muzi žanra. ANNA AMALIA, njemački kompozitor (Berlin, 9. XI 172 30. III 1787), pruska princeza, sestra Friedricha II. Muziku 1 kod P. Kirnbergera i komponirala u stilu starih polifonii Skupila je bogatu zbirku rukopisa i štampanih muzičkih ć većinom kompozitora XVIII st. (Handel, Hasse, J. G. i K Graun, Palestrina, Haydn i dr.). Najvredniji su u njoj ruk< (autografi) i izdanja djela J. S. Bacha. Od 1914 zbirka se ču Berlinskoj državnoj biblioteci. DJELA: instrumentalne kompozicije (trio-sonate; sonate za flautu i 1 koračnice). — Kantata Der Jod Jesu (na tekst K. W. Ramlera). — Crl kompozicije. NOVA IZD.: sonatu za flautu i b. c, trio-sonatu u D-duru i 4 kon obj. G. Lenzewski, 1927; 2 stavka iz kantate Der Tod Jesu obj. C. H pjesmu Auf! tapfre Krieger obj. G. Lenzewski, 1915 (obrađenu za glas i li i 1916 (obrađenu za zbor). LIT.: R. Eitner, Katalog der Musikalien-Sammlung des Joahimi schen Gvmnasiums zu Berlin, Berlin 1884 (kao dodatak za MFM). — C. S Prinzessin Amalie von Preussen als Musikerin, HohenzoHern-Jahrbuch, 19] W. Krabbe, Anna Amalia, MGG, I, 1951.
ANNA AMALIA, njemački kompozitor (Wolfenbiittel, X 1739 — Weimar, 10. IV 1807), nećakinja Friedricha II, vo; kinja od Sachsen-Weimara. Učila kod F. G. Fleischera i E Wolfa. Kao muzičar-amater očitovala zamjernu tehničku vjei i izvornost. Znatno je utjecala na umjetnički život Wein okupivši oko sebe istaknute umjetnike (Goethe, Wieland, He 1 dr.). DJELA: simfonija; divertimento za klavir, klarinet, violu i violor 2 sonatine za obligatni čembalo, rog, flautu, fagot, 2 violine, violu i kontrat Muzika za igrokaz Erzvin und Elmire (Goethe), 1776 i za farsu Jahrmar zu Plundersweilen (Goethe), 1778. —■ Schrift iibsr Musik (izgubljeno). NOVO IZD.: Igrokaz Erwin und Elmire obj. M. Friedlander, 1 pojedine odlomke, 1896 i 1916. LIT.: W. Bode, Amalie Herzogin von Weimar (3 sv.), Berlin 1908. ■ Miinnich, Aus der Musikaliensammlung der Weimarer Landesbiblii besonders dem Nachlass der Anna Amalie, Jubilare Festschrift der Lai bibliothek, Jena 1941. — O. Heuschele, Herzogin Anna Amalia, Mur 1947. — A. A. Abert, Anna Amalie von Sachsen-Weimar, MGG, I,
ANNIBALE PADOVANO (Hannibal Patavinus), tal ski orguljaš i kompozitor (Padova, 1527 — Graz, krajem III i< Od 1552 orguljaš prvih orgulja crkve sv. Marka u Veneciji, : prešao na dvor austrijskog nadvojvode Karla u Graz, gdje je
ANNIBALE PADOVANO — ANSAMBLI NAR. PLESOVA I PJESAMA SFRJ prije orguljaš, 1567 obrister Musicus i 1570 Kapellmeister. Smatra iedaje A. P. prvi prakticirao dvozborni stil u muziciranju na orgujama. Među prvima je objavio instrumentalne ricercare i usavršio ormu tokate, proširivši je na trodijelni oblik dodavanjem imita-:ijskoga srednjeg dijela. DJELA: II prima libro de Ricercari (4-gl), 1556; Toccate e Ricer-ari per organo, 1604 (posthumna zbirka koja sadržava i tokate drugih majsto- a); Battaglia per sonar d'Instrumenti da fiato (8-gl.), 1590 (u skupnoj zbirci). — // primo libro de Madrigali (5-gl.), 1564; madrigali (5-gI.) u rkp. — \iissarum (5gl.), Liber Primus, 1573; misa za 24 glasa u rkp.; Liber Motectorum 5-gl. i 6-gl.), 1567; moteti i4-gl. i 8-gl.) u rkp. NOVA IZD.: Ricercare iz 1556 obj. N. Pierront i J. P. Hennebains {Edi-'.ions de VOiseau Syre, 1934). LIT.: A. Einstein, Annibale Padoanos Madrigalbuch, G. Adler Festschrift, Jt'ien 1930. —■ G. Del Valle De Paz, Annibale Padovano nella storia della mušica lel cinquecento, Torino 1933. — H. Klotz, Annibale Padovano, MGG, I, 951.
ANONIMNA DJELA, ostvarenja nepoznatih autora. Izdanja inonimnih djela po vremenu svog postanka idu gotovo uvijek 1 srednji vijek (rjeđe u XVII i XVIII st.). Za velik broj anonimlih djela, prije svega onih iz srednjeg razdoblja srednjeg vijeka, nože se pretpostaviti da su im se autori svjesno povlačili u tamu jezimenosti, što je odgovaralo mentalitetu tadašnjeg čovjeka. U nuzikologiji, za razliku od nekih drugih znanosti (filozofija, ilologija, teologija i historija), nije još do danas izvršen cjelokupan pregled anonima, a ni bibliografija. Obuhvaćen je uglavnom peiod IV—XVI st. Anonimni traktati većinom ne nose oznake ;odine, često ni mjesta, ne navode suvremenike, a nedostaju im notni primjeri. Za određivanje doba u kojem je anonimno djelo lastalo važan je opći sadržaj, a u nekim slučajevima upotreba idređenih termina (modus, tonus, clavis, vox i dr.), koje u srednjem rijeku nasljeđuje jedan teoretičar od drugoga, i kojima su se sluiili i neki poznati autori. Najvažnije zbirke u kojima su sabrana i djela anonimnih mtora: M. Gerbert, Scriptores ecclesiastici de mušica (3 sv.), 1784; lastavak Gerbertova djela izdao je Ch. E. H. de Coussemaker, Scriptorum de mušica medii aevi nova series (4 sv.), 1864—76 i \. de La Fage, Fragmenta inedita scriptorum anonymorum u Nicolai lapuani presbyteru compendium musicale, 1863. Autori anonimnih Ijela citiraju se obično prema mjestu, na kojemu se u pojedinoj :birci nalaze. Tako je anon. 4. Couss. I. pisac četvrte anonimne asprave prvog sveska Scriptores Coussemakera. LIT.: J. Wolf, Geschichte der Mensuralnotation von 1250 bis 1460, Leipzig 904. — Isti, Handbuch der Notationskunde, Leipzig 1913. — H. Riemann, jeschichte der Musiktheorie im 9. bis 19. Jahrhundert, Leipzig 1928. — M. Ippel, Terminologie in den mittelalterlichen Musiktraktaten (disertacija), lerlin 1938. —■ H. Huschen, Anonvmi, MGG, I, 1951. — H. Pohlmann, Die 7 riihgeschichte des musikalischen Urheberrechts, Musikwissenschaftliche Arteiten, XX, Kassel 1962. —■ G. Reaney, Zur Frage der Autorenzuweisung in nittelalterlichen Musiktraktaten, Kongress-Bericht, Kassel 1962. M. Kun.
ANROOY, Peter van, nizozemski dirigent i kompozitor Zeltbommel, 13. X 1879 — Hag, 13. X 1954). Učenik J. Wa-;enaara, G. Veermana i S. van Adelberga u Utrechtu i S. Tanje-eva u Moskvi. Bio orkestralni muzičar u raznim evropskim :emljama. Od 1901 kazališni dirigent u Amsterdamu, od 1905 u jroningenu, od 1910 u Arnhemu, a 1917—29 vodio je Residentie drchester u Amsterdamu. God. 1935 prestao javno nastupati. DJELA. ORKESTRALNA: balada za violinu, 1902; suita Das kalte Herz; ntrodukcija i scherzo, 1896; 2 uvertire, 1897; rapsodija Piet Hein, 1901. — Clavirski kvintet, 1898. — Dvije kantate za dječje glasove, 1898 i 1899.
ANSAMBEL SLAVKO OSTERC (Ensemble SO), konorno muzičko tijelo osnovano 1962 u Ljubljani na poticaj kom-»ozitorske skupine Pro mušica viva za njen koncert na festivalu Mu-ica nova u Opatiji 1962. Ansambl je u početku nastupao pod ime-lom Pro mušica viva, a A. S. O. nazvao se u maju 1963. Vodi ga . Petrič, a stalni su članovi istaknuti slovenski koncertanti, medu :ojima su flautist Feđa Rupel, klarinetist Miha Gunzek, kornist ože Falout, violinist Tomaž Lorenz, harfistica Paula Uršič pijanist Aci Bertoncelj. Repertoar ansambla obuhvaća komornu nuziku XX stoljeća, i to standardni koncertni repertoar i avangardle partiture, naročito djela jugoslavenskih kompozitora. Do danas 1970) na njegovim je koncertima doživjelo praizvedbu više od 0 suvremenih muzičkih ostvarenja, od kojih su neka i njemu losvećena (Shin-Ichi Matsushita, R. Schollum, P. Ramovš i dr.). i. S. O. stalno sudjeluje na Muzičkom bienalu u Zagrebu, na ; estivalu sodobne komorne glasbe u Slatini Radencima i na ugoslavenskoj muzičkoj tribini u Opatiji. Uz to je ansambl ;ostovao na festivalima u Varšavi (1963), Sofiji (1968) i Dubrovuku (1969), a koncertirao je u više navrata u Čehoslovačkoj, Rumunjskoj, Austriji, Njemačkoj i Italiji. B. Lk. ANSAMBL (franc. ensemble), 1. skupina reproduktivnih umjetlika muzičara, glumaca ili plesača, koji zajednički izvode muzičko, idnosno muzičko-scensko djelo. 2. Odlomak scenskih ili većih vokalno-instrumentalnih djela, 1kojemu nastupa određeni manji sastav izvodilaca.
55
ANSAMBLI NARODNIH PLESOVA I PJESAMA SFRJ. Poslije Oslobođenja 1945 u mnogim gradovima Jugoslavije osnovane su brojne grupe za izvođenje narodnih plesova i pjesama. Njihov je zadatak upoznavanje i njegovanje pjesama i plesova svih jugoslavenskih naroda. Oni interpretiraju izvorne narodne plesove, izabirajući najljepše i najkarakterističnije, a bave se i scenskim obradama pojedinih plesova. U toku vremena neke su od tih grupa prestale s radom, dok su se druge razvile u ozbiljne amaterske plesne i pjevačke kolektive. Pored mnogobrojnih grupa za izvođenje plesova i pjesama koje djeluju u okviru radničkih kulturnoumjetničkih društava, kao i sindikalnih i omladinskih kulturnoprosvjetnih društava, gotovo u svakoj socijalističkoj republici osnovani su profesionalni državni ansambli, koji vrlo uspješno propagiraju jugoslavensku narodnu umjetnost i u inozemstvu. U Srbiji je 1948 utemeljen profesionalni državni ansambl narodnih igara Kolo. Pod rukovodstvom Olge Skovran ansambl je stvorio bogat i raznolik program narodnih igara iz svih krajeva Jugoslavije, držeći se dosljedno principa da je potrebno sačuvati stil i karakter svake igre i koristiti samo izvornu gradu. U toku dosadašnjeg rada Kolo je dalo na hiljade javnih priredaba u Beogradu i gotovo u svim jugoslavenskim gradovima, kao i u mnogim zemljama Evrope i drugih kontinenata. — Prema nepotpunim podacima u Srbiji je 1949 bilo oko 1500 grupa sa preko 20000 igrača, ne računajući grupe u osnovnim, srednjim i stručnim školama. Od amaterskih ansambla srpskih kulturno-umjetničkih društava najviši su domet postigli u Beogradu: studentsko KUD Branko Krsmanović (osnovano 1946), omladinsko KUD Ivo Lola Ribar (1944), željezničarsko KUD Branko Cvetković (1944), radničko KUD Abrašević (1905), poštarsko KUD Doka Pavlović (1945) i dr. U Zrenjaninu djeluje poluprofesionalni ansambl Đura Jakšić, koji proučava i njeguje isključivo vojvođanske igre, a u Prištini profesionalni ansambl narodnih igara Šota, osnovan 1964 pod rukovodstvom Slavka Kvasneskog, sa ciljem da njeguje narodne igre Albanaca u Jugoslaviji. Iz SR Srbije ističu se još ovi amaterski ansambli: u Novom Sadu radničko KUD Svetozar Marković i KUD Rusina Maksim Gorki, u Nišu KUD Abrašević i KUD Oro, u Valjevu KUD Abrašević i u Šapcu KUD Abrašević. U Prizrenu je veliku aktivnost razvio zbor albanskog KUD Agimi, naročito pod vodstvom Lorenca Antonija, i tursko KUD Dogru--Yol. U Hrvatskoj je 1949 osnovan Državni zbor narodnih plesova i pjesama sa sjedištem u Zagrebu, koji se od 1955 zove Lađo. Zadatak ansambla ne sastoji se samo u tome da preko javnih izvedaba prikazuje folklorno blago s područja SFRJ, već i da pomaže folklornim grupama SR Hrvatske u njihovu umjetničkom usavršavanju. Lađo u prvom redu prikazuje hrvatske tradicionalne plesove, pjesme i nošnje, ali u svoj program stavlja i najljepše primjere narodne umjetnosti ostalih naroda Jugoslavije. »Oštri se kontrasti spajaju tako u estetsku cjelinu, u živopisnu, čas eksplozivno-temperamentnu a čas u melankolično obojenu simfoniju pokreta, zvuka, oblika i boja.« Direktor ansambla (1970) je Ivo Vuljević, a umjetnički rukovodilac Zvonko Ljevaković, koji je najviše zaslužan za visok artistički nivo i međunarodnu afirmaciju. U proteklih 20 godina Lađo je nastupio više od 2000 puta u zemlji i u najuglednijim koncertnim dvoranama Evrope, Azije, Afrike, Sjeverne i Južne Amerike, osvajajući brojne nacionalne i internacionalne nagrade. — Među amaterskim folklornim ansamblima u SR Hrvatskoj izdvajaju se svojim kvalitetom sekcije kulturnoumjetničkih društava u Zagrebu: omladinsko KUD Joža Vlahović (osnovano 1945), studentsko KUD Ivan Goran Kovačić (1948), radničko KUD Otokar Keršovani (1946) i Vladimir Nazor (1947), poštarsko KUD Vilim Galjer (1945), željezničarsko KUD Vinko Jeđut (1946) i grafičarsko KUD Ognjen Priča (1947). U SR Hrvatskoj afirmirali su se još: u Splitu radničko KUD Jedinstvo, u Opatiji KUD Zora, u Dubrovniku KUD Linđo, u Osijeku Pajo Kolarić i dr. Do završetka Drugog svjetskog rata nije u Sloveniji bilo ni jednoga društva koje bi njegovalo narodne plesove; prigodno prikazivanje folklora bilo je na raznim priredbama prepušteno seljačkim grupama. God. 1945 osnovana je u Sloveniji folklorno-plesna skupina pri Glasbeno-narodopisnom institutu u Ljubljani za potrebe institutskog rada na istraživanju slovenskog plesnog folklora, kao i za prikazivanje folklora u domovini i u inozemstvu. Prvi javni nastup triju parova bio je iste godine u ljetu. Broj članstva se naglo širio, naročito među srednjoškolskom omladinom, a 1948 skupini su pristupili i neki članovi studentskog KUD Tone Tomšič, pa je skupina otada najčešće nastupala pod tim imenom. Nakon smrti svog osnivača F. Marolta (1951) promijenila je ime u Akademska folklorno-plesna skupina France Marolt. Svojim nastupima u izvornim narodnim nošnjama društvo je steklo mnoga priznanja u zemlji i u inozemstvu, i to podjednako
56
ANSAMBLI NARODNIH PLESOVA I PJESAMA SFRJ — ANTEGN/
zbog odabranog programa koji se sastojao pretežno od plesova sa cijelog područja SR Slovenije i zbog izvrsne realizacije. Po uzoru na ansambl France Marolt počele su se po cijeloj Sloveniji osnivati folklorne skupine kod kulturno-umjetničkih društava, sindikata i omladinskih organizacija. Medu njima se najviše afirmirala folklorna skupina KUD Tine Rožanc, a u posljednje doba zamjerne uspjehe ostvaruju također folklorna skupina Emona iz Ljubljane i studentsko KUD Student iz Maribora. Neke skupine djeluju u okviru kulturno-prosvjetnih društava (Svoboda u Jesenkama, Karavanke u Tržiču i dr.). Profesionalnog državnog ansambla u Sloveniji nema. Razvojem turizma raširilo se u posljednje vrijeme zanimanje za plesni folklor, osobito u izvornom obliku, pa danas djeluje više seljačkih skupina u raznim mjestima (Bohinj, Predvor pri Kranju, Beltinci, Cirkovce, Markovci, Lancova vas, Vinica, Bojanci, Preloka, Stari trg ob Kolpi, Predgrad i dr.). U Bosni i Hercegovim nema državnog ansambla narodnih plesova i pjesama. Umjesto toga veliku su aktivnost razvile folklorne sekcije pojedinih kulturno-umjetničkih društava. Koristeći folklorno bogatstvo svoje republike i iznoseći ga na javnim nastupima u zemlji i u inozemstvu, one su postigle opetovana priznanja, odlikovanja i nagrade. Najznačajnije rezultate ostvarile su folklorne sekcije kulturno-umjetničkih društava u Banjaluci (Veselin Masleša), Mostaru (Abrašević) i Sarajevu (Ivo Lola Ribar, Miljenko Cvitković, Proleter, Slobodan Princip Seljo i Vaso Miskin Crni). U Makedoniji je 1949 osnovan ansambl narodnih igara i pjesama Tanec. Njegov rad je u prvom redu, usmjeren na klasifikaciju i izvođenje narodnih igara i pjesama sa gledišta njihovih glavnih odlika. Tanec se u većini slučajeva strogo pridržava čistih narodnih izvora. Njegov repertoar igara i pjesama vrlo je opsežan, a izvodio ih je na mnogobrojnim koncertima u zemlji i inozemstvu. U okviru rada toga ansambla pokušalo se spojiti netemperirane narodne muzičke instrumente s modernim orkestralnim instrumentima, osobito za izvođenje onih starinskih pjesama koje se zbog arhaičnih obilježja ne daju harmonizirati po zapadnoevropskim harmonijskim principima. Od amaterskih ansambla narodnih plesova i pjesama u Makedoniji na brojnim su koncertima u zemlji i inozemstvu postigla zapažene rezultate, dobijala priznanja i osvajala nagrade ova kulturno-umjetnička društva: akademsko društvo Mirče Acev; Kočo Racin; Košta Abrašević; Vlado Tasevski i Orce Nikolov iz Skopja, Ilinden iz Bitole i Panče Pešev iz Kumanova. U Crnoj Gori postoje tri folklorna ansambla. Državni ansambl narodnih igara Crne Gore Oro osnovan je na Cetinju 1951. Pre stao je s radom 1954, ali djeluje i dalje kao folklorna grupa KUD Njegoš na Cetinju. Prikupljao je, obrađivao i interpretirao folklor iz svih naših republika, osobito iz Crne Gore. Sastavljen od pro fesionalnih plesača, narodnih pjevača i muzičara, nastupao je u zemlji i u inozemstvu. Folklorni ansambl Budo Tomović ističe se također raznovrsnim umjetničkim repertoarom. Osim u domovini velik je uspjeh postigao na gostovanjima u Italiji, Čehoslovačkoj i Rumunjskoj. Najmlađi u ovoj skupini je ansambl studentskog folklornog društva Mirko Srzentić. R. ANSAMBL ZAGREBAČKIH SOLISTA -+ Zagrebački solisti ANSATZ (njem. dodatak, nastavak), 1. položaj usana kod sviranja na drvenim i limenim duhačkim instrumentima (prema istoznačnom franc. embouchure odomaćio se kod nas izraz ambažura). Kod limenih instrumenata usnice preuzimaju i funkciju jezičca, dok to kod drvenih duhačkih instrumenata nije potrebno. 2. Kod limenih instrumenata dodatni dio koji je produljivao cijev i omogućivao sviranje i neharmonijskih tonova. Upotreblja vao se u XVIII i XIX st., dok nisu pronađeni ventili. 2. U tehnici pjevanja način dobivanja prvog tona neke fraze ( -» Einsatz). LIT.: H. Hofmann, tjber den Ansatz der Blechblaser, Kassel 1956. K. Ko.
ANSCHUTZ, Georg Ernst, njemački muzički pisac (Braunschweig, 15. XI 1886 — Hamburg, 25. XII 1953). Studirao u Miinchenu, Wiirzburgu, Leipzigu i Parizu (T. Lipps, W. Wundt, H. Riemann, A. Binet). God. 1915—19 predavao na Univerzitetu u Carigradu, od 1920 na Univerzitetu u Hamburgu gdje je uz to 1942—45 i direktor Psihološkog instituta. Organizirao je i 1927— 31 vodio kongrese Farbe-Ton-Forschung i uređivao njihove publikacije. DJELA: Asthetik der Tonkunst — Stiherzvandschaften zzvischen Musik und anderen Kiinsten, Zeitschrift fur Asthetik, 1919, 25; Frage der musikalischen Symbolik, M, 1920; Kurze Einfiihrung in Farbe-Ton-Forschung, 1927; Farbe-TonForschungen (3 sv.), 1927—36; Abriss der Musikaesthetik, 1928; Farben-horen und Kunstschaffen, der Pelikan, 1929; Das Farbe-Ton-Problem im psycho-logischen Gesamtbereich, 1929; Ober den psychologischen Ausdruck der Musik im Zeitalter der Romantik, Archiv ftir die gesamte Psychologie, 1936; Bild und Klang, Der deutsche Film, 1936; Das Verhaltnis der Musik zu den bildenden
Kiinsten im Lichte stilistischer Betrachtungen, AFMW, 1938; ! ten und den Sinn subjektiver Tonempfindungen, Zeitschrift ftir Ps Die Syndsthesien und das Farbe-Ton-Problem, Neue Wissenscha logie, 1953 .
ANSERMET, Ernest, švicarski dirigent i koi vey, 11. XI 1883 — Ženeva, 21. II 1969). Muziku uči (A. Debereaz), Žt blan, E. Bloch) Gedalge), Mu Mottl) i Berlinu Orkestralni dirig reauxu (1911—1< njem I. Stravins dirigent baletne Djagiljeva (191 1918 bio je gl novoosnovanog C Suisse romande 1 je vodio do 1966 među najveće d generacije. Propa menu muziku, p( sku i rusku (I. St tako po prvi put značajna djela si tora. Bavio se i rr E. ANSERMET kom (Gazette de DJELA: simfonijska pjesma Feuilles de Printemps. — Pj i uz klavir. — Transkripcije za orkestar. — SPISI: Le geste d 1943; Debat sur Vart conletnporain, 1948; Les fondements de I conscience humaine (2 sv.), 1962; Entretiens sur la musiaue (sa 1963. LIT.: W. Tappolet, Ernest Ansermet, Neue Schvveizeri 1926. — Isti, Ernest Ansermet, Schvveizerische Musikzeitung Baudry i G. Augsbourg, Ernest Ansermet und das Orchestre de 1 Laussanne 1943. — B. Gavoty, Ernest Ansermet, Geneve. Ansermet, Lausanne 1943. — W. Tappolet, Ernest Ansermet, 51. — H. Curjel, Ansermets Musikdenken, Melos, 1964. -Ernst Ansermet, Neuchatel-Paris 1965.—J. Cl. Piguet, Err les fondements de la musique, Lausanne 1964. — C. Da) Polemik gegen Schonberg, Neue Zeitschrift fiir Musik, 1966.
ANSORGE, Conrad, njemački pijanist i kom vvald, Šlezija, 15. X 1862 — Berlin, 13. II 193c na Konzervatoriju u Leipzigu, kasnije (1885—86) u Weimaru i Rimu. Nakon turneje po Americi pr 1903 na konzervatoriju Klindworth-Scharwenka u 1920 vodio majstorsku klasu klavira na Njemačkoj n miji u Pragu. Istakao se kao interpret Beethoven Schumanna. U njegovim kompozicijama osjeća se sionizma, kojemu je u Njemačkoj utirao put. DJELA: dvije simfonije; koncert za klavir i orkestar; kompozicije. — Dva gudačka kvarteta; gudački sekstet; soi i klavir. — Tri sonate i druge kompozicije za klavir. — Requie za tenor, muški zbor i orkestar; solo-pjesme. LIT.: R. M. Breithaupt, Conrad Ansorge, Nord und Sud Schellenberg, Conrad Ansorge, M, 1928, 8. — R. M. Breithaupt ibid., 1930. — K. Laux, Conrad Ansorge, MGG, I, 1951.
ANTECEDENTE-CONSEO.UENTE (tal. pr ći), nazivi za dvije melodijske fraze (ili rečenice) sobno odnose kao pitanje i odgovor. Ovakvo dijalo bolje do izražaja, ako svaku frazu izvodi druga a.-c. upotrebljavaju se i kao sinonimi za temu subjekt) i odgovor (comes, risposta) u fugi. ' Ali? molto quasi presto 1
VCELLO
ANTEGNATI, talijanska obitelj orguljaša. N nici djelovali u Bresciji od sredine XV do sredine dili su ukupno više od 400 orgulja. Tvrtku je utem (Lunezzane, Brescia, oko 1450 — Albino, Bergarm Naslijedili su ga sinovi Giovanni Battista (Bresci Lodi, oko 1556), Giovanni Giacomo (Brescia, ol Giovanni Francesco (?) koji je uz orgulje (među lanskoj katedrali) gradio i čembala, a neko je vrijen katedrale u Milanu. Radionu su zatim vodili Bar Benedetto (Brescia, oko 1530 —?) i Graziadio /(Br te Costanzo. Costanzo (Brescia, kršten 9. XII 1549 — 14 Graziadija, najpoznatiji član obitelji. On je 1584— ljaš katedrale u Bresciji. Sagradio je oko 150 org Bresciji, Milanu, Cremoni, Bergamu i Mantovi. Ts L'arte organica jedan je od najvažnijih izvora mehanizma i načina gradnje orgulja onog vreme
ANTEGNATI — ANTIČKI DUR
57
i zasebno, 1608; novi izdanje priredio R. Lune
Posljednji orguljari iz obitelji A. bili su sin Costanza Giovanni Francesco //(?, 1587 —?) te njegov sin Graziadio II (Brescia, 1609 —?). LIT.: D. Muoni, Gli Antegnati, Milano 1883. — P. Guerrini, La bottega organaria degli Antegnati, Brescia 1930. — Isti, La fine di Costanzo Antegnati, Note d'archivio, 1933. — R. Lunelli, Una breve stassi dell'attivita organaria degli Antegnati, Mušica sacra, 1942. —■ K. Jeppesen, Die italienische Orgelmusik am Anfang des XVI. Jahrhunderts, Kobenhavn 1943 (II izd. 1962). — H. Kltstz, Costanzo Antegnati, MGG, I, 1951.
ANTHEIL, George, američki kompozitor i pijanist (Trenton, New Jersey, 8. VII 1900 — New York, 12. II1959). Studirao na Konzervatoriju u Philadelphiji, zatim kod E. Blocha. Od 1920 živio je u Evropi, većinom u Parizu. Koncertirao je u mnogim evropskim gradovima. God. 1936 vratio se u SAD (Hollvvvood). U ranijim djelima eksperimentirao, unoseći u partituru neuobičajene sastave, kojima je nastojao imitirati zvukove suvremenih tehničkih uređaja {Ballet mecaniaue pisan je za 10 klavira, električna zvona, ksilofone, avionski propeler, pneumatsko svrdlo i udaraljke). Sklonost neuobičajenim zvučnim efektima očitovala se i u njegovim klavirskim interpretacijama (upotreba stisnute šake i podlaktice). U tematici je katkada aktualan: u operi Transatlantic, koju sam naziva »satirom i prvom modernom političkom operom«, ruga se američkom načinu života. Pored elemenata jazza, opaža se u njegovim djelima i utjecaj suvremenih ruskih kompozitora (I. Stravinski, D. Šostakovič). DJELA. ORKESTRALNA: šest simfonija, 1926—49; Jazz Symphony za komorni orkestar (prer. za simfonijski orkestar, 1955); koncert za klavir, 1926; koncert za violinu, 1947; Zingareska, 1921; suita za komorni orkestar, 1926; Capriccio, 1930; Decatur in Algiers, 1943; Over the Plains, 1946; Hot Time Dance, 1948; serenada za gudače, 1948; serenada za komorni orkestar, 1950; uvertira The Rivers, 1950; Tom Sawyer, 1950. — KOMORNA: tri gudačka kvarteta, 1924—48; kvintet za flautu, violu, fagot, trublju i trombon, 1923; koncert za flautu, fagot i klavir, 1930; komorni koncert za 8 instrumenata, pone, 1933; Venus in Africa, 954; , 954 , 955 Ballet micaniaue, 1924; Fighting the Waves, 1929; marionetski balet Flight, 1930; Dreams, 1935; Dance in Four Parts, 1935; The Love Within, 1935 i The Capital oj the World, 1953. — Muzika za Sofoklova Edipa, 1928. Filmska muzika. — Kantata; solo-pjesme. —■ Memoari Bad Boy of Music, 1945. LIT.: E. Pound, Antheil and the Treatise on Harmonv, Chicago 1927. — J. T. Homard, Our Contemporarv Composers, New York 1954. — K. H. VCorner, George Antheil, MGG, I, 1951.
ANTHEM (staroengl. himna, od grč. avr^oveco odgovarati), zborna kompozicija u Engleskoj na biblijske tekstove ili na parafraze biblijskih tekstova. Upotrebljava se kao propisan dio u bogoslužju anglikanske crkve (izvodi se iza treće kolekte). Premda etimološki potječe od antifone, nije antifonalnog karaktera. Po svome značenju, a djelomično i po obliku, a. je sličan motetu u katoličkoj liturgiji. Dijeli se na više vrsta: Full Anthem, Full Anthem toith Verses i Verse Anthem. Full Anthem)^ obično čist zborni stavak, Verse je stavak za sole (solo, duet, tercet, kvartet) uz pratnju continua ili obligatnih instrumenata. Katkad se i full anthem izvodi uz pratnju instrumenata. A. je nastao u doba Reformacije. Ugleda jući se u katoličke motete, Ch. Tye, Th. Tallis, W. ByrdiO. Gibbons (nazvan engleski Palestrina) stvorili su u XVI st. brojne antheme polifonog stila s bogatim imitacijama. Oko sredine XVII st. P. Humphrey, J. Blow, M. Wise, J. Clarke i H. Purcel obogaćuju formu anthema uvodeći monodički stil i proširujući opseg izmjenjivanjem zbornih i solističkih stavaka uz pratnju continua, odnosno instrumenata. Ovu razvijeniju formu anthema (sličnu kantati) usavršio je kasnije G. F. Handel u svojim kompozicijama, napisanim za razne svečane zgode (npr. Chandos Anthems 1717— 20; Coronation Anthems for George II, 1727). LIT.: M. B. Foster, Anthems and Anthem Composers, London 1901. — E. WaIker,The Chapel Royal Anthem Book of 1635, Musical Antiquary, 1910— u. _ J. A. VPestrup, Anthem, MGG, I, 1951. — R- Th. Daniel, The Anthem in New England before 1800 (disertacija), Cambridge Mass. 1955. — Isti, Bnglish Models for the First American Anthems, Journal of the American Musicological Societv, 1959. — P. Le Huray, The English Anthem 1580—1640, Proceedings of the Royal Musical Association, 1959—60. — W. J. King, The Eng lish Anthem from the Early Tudor Period through the Restoration Era (diser tacija), Boston Mass. 1962. A. Vi.
ANTHOLOGIE FRANCAISE -» Zbirke primjera, ->■ Monnet, Jean ANTHONIOU, Theodore, grčki kompozitor (Atena, 10. II 1935 —). Violinu, pjevanje i kompoziciju učio kod M. Kalomirisa i J. A. Papayoannua na Konzervatoriju u Ateni, 1961—65 studirao kompoziciju kod G. Bialasa na Visokoj muzičkoj školi u Miinchenu i radio u Studiju za elektronsku muziku. Od 1967 direktor Gradskog orkestra u Ateni, osnovao je Helenic Group of Contemporary Music. God. 1968 boravio je kao stipendist u Berlinu, 1969 predaje kao gost kompoziciju i instrumentaciju na Stanford University, Cali-
fornija. A. ide u najistaknutije predstavnike mlade kompozitorske generacije u svijetu. DJELA. ORKESTRALNA: Antithesen, 1962; Mikrographien, 1964; Kinesis za 2 gudačke skupine, 1966; Op Ouverture, 1966. Dva Concertina za klavir i instr. ansambl, 1962—63; koncert za violinu, 1965; Jeux za violončelo i gudače, 1963; Events za klavir, violinu i orkestar, 1968. — KOMORNA: Ouartetto giocoso za obou, violinu, violinčelo i klavir, 1965; Lyrics za violinu i klavir, 1967; Six Likes za tubu solo, 1967. — DRAMSKA: baleti Klytemnestra, 1967 i Kas-sandra, 1969. — VOKALNA: kantata Meli, 1962; Epilog za mezzosopran, recitatora i instr. ansambl, 1963; Kantakion za sole, zbor i gudače, 1965 i dr. LIT.: K. Hashagen, Theodore Antoniou, Mušica, 1968, 4.
ANTICIPACIJA (lat. anticipatio uzimanje unaprijed, prethodenje; engl. anticipation, franc. anticipation, njem. Vorausnahme, Antizipation, tal. anticipazione), prijevremeni nastup jednoga ili više tonova nekog akorda koji se u cjelini pojavljuje tek na idućoj naglašenoj dobi. Ovi »anticipirani« tonovi, koji najavljuju akord na nenaglašenoj dobi, čine redovito disonancu s ~> akordičkim tonovima akorda s kojima zvuče, te se prema njemu odnose kao -* neakordički tonovi (primjer 1; -> Konsonanca i disonanca). rt\
^
A. li *f i
A
[
I—F —
j
*
^ -i A- _^
y . :\ [ ' ■
---------
4.
r i-
»r X
Česti su i slučajevi da se ton, koji na nenaglašenoj dobi znači anticipaciju, pojavljuje kao akordički ton na idućoj naglašenoj dobi u nekom drugom glasu, pa se tada govori o slobodno riješenoj anticipaciji (primjeri 2 i 3); a. u primjeru br. 3 mogla bi se tumačiti i kao ->■ izmjenični ton koji »odskače« na novi akordički ton. I čitav akord može biti anticipiran, ako nastupa neposredno prije naglašene dobe, na kojoj ga očekujemo, pa se onda još jednom u toj naglašenoj dobi ponavlja (primjer 4). N. Dć.
ANTICO (Anticho, De Antiquis, Antiquus, Antigo),
Andrea, talijanski muzički nakladnik i kompozitor (Motovun, Istra, oko 1470/80 —?). Svećenik; u početku XVI st. vjerojatno orguljaš i pjevač u Veneciji (15 njegovih frottola objavio je Petrucci u prvim zbirkama iz 1504—08). Oko 1509 preselio u Rim i započeo nakladničku djelatnost; 1510 štampao prvu zbirku: Can-zoni Nove con alcune scelte de varii libri di canto, a 1516 dobio od pape Leona X privilegij za tiskanje muzike »figurate«. Iste godine objavio veliki zbornik Liber quindecim Missarum sa 15 četvoro-glasnih misa Brumela, Josquina, Moutona, La Ruea, Pipelarea i dr. Ubrzo zatim dobio i privilegij za štampanje orguljske muzike i 1517 izdao Frottole intabulate da sonar organi libro primo. To je prva talijanska tiskana zbirka muzike za orgulje. 1520 vratio se u Veneciju i objavio Chansons a troys. U Veneciji nije više radio samostalno nego za nakladnike Giuntu, Scotta i dr. A. je primjenjivao novu tehniku notnog tiska prema metodi O. Petruccija, ali nije dostigao njegovu kvalitetu. U svemu je poznato 21 Anticovo izdanje. L. Županović smatra da je A. hrvatski kompozitor i naziva ga, prema mjestu rođenja, Andrija Motovunjanin. LIT.: P. Tomasin i G. Piber, Andrea Antico chierico di Montona nell'Istria, primo calcografo musicale, Trieste 1880. — K. Jeppesen, Die italienische Orgel musik am Anfang des Cinquecento, Kobenhavn 1943. — J. Schmidt-Gorg, Andrea de Antiquis, MGG, I, 1951. —• C. Sartori, Dizionario degli editori musicali italiani, Firenze 1958. —L. Županović, Hrvatski skladatelji XVI sto ljeća, Zagreb 1970 (sadrži i 7 Anticovih frottola za orgulje u transkripciji B. Disertorija iz djela Le frottole per canto e liuto intabulate da F. Bossinensis, 1964). I- Ać.
ANTIČKI DUR, ljestvica koju je konstruirao srpski folklorist M. Vasiljević na osnovu analize narodnih pjesama s Kosova. On je ustanovio da se velika većina jugoslavenskih narodnih pjesama kreće u tonskom ambitusu od malog h do as2. Nazvao ga je koligacionim ambitusom, a izgleda ovako:
Prema Vasiljeviću postoje dvije varijante toga ambitusa: prvoj je centar as — h (stepen i pol), a drugoj a — b (polustepen). Ljestvicu s prvim centrom nazvao je a. d., a onu s drugim cen trom orijentalni dur. Harmonijski centar jedne i druge je na gl. Vasiljević postavlja ove bitne razlike između antičkog i moder-
iM>iiBii
58
ANTIČKI DUR — ANTON
nog dura: antički protivno od modernoga gravitira naniže prema subdominanti, ima kvartno kretanje, heptakordalnu podjelu, nema u svom opsegu ni harmonijsku ni melodijsku funkcionalnu cjelinu, tetrakordi imaju plagalne harmonijske konstrukcije, dominantni akord ne dolazi u upotrebu, jer kvari ljepotu antičke plagalne kadence, tonički kvintakord na noti finalis postavlja se od finalisa naniže. Vasiljević je počeo sam revidirati ranija svoja teorijska shvaćanja o antičkom duru. Njegov koligacioni ambitus nema analogije sa savršenim ljestvicama u smislu opće muzičke teorije. On obuhvaća tonove i onih tetrakordalnih ljestvica, u koje pojedine pjesme toga muzičkog kruga moduliraju. Najpravilnije bilo bi nazvati ljestvicu, u kojoj se kreću pjesme Vasiljevićeva antičkog dura, miksolidijskom ljestvicom, u kojoj se melodije završavaju na drugom stupnju s dominantnom harmonijom. LIT,: M. A. Vasiljević, Jugoslovenski muzički folklor, I, Beograd 1950. V. Žc.
ANTIENNE, franc. Antifona ANTIFONA (grč. av-ricpoveo odvraćati), kratak napjev u ranoj kršćanskoj liturgiji (od IV st.), koji se kod antifonijskog pjevanja psalama izvodio prije i poslije svakog stiha. Kasnije se a. zadržala samo kao uvodna i završna pjesma psalma. Tekstovi za antifonu uzeti su obično iz Biblije, a sadržavaju glavnu misao psalma, odnosno svetkovine, prigodom koje se izvode. Melodije antifone jednostavne su i silabičkog karaktera. U gregorijanskom repertoaru ima ih oko 1000, a mogu se svesti na 40 vrsta. Osim psalamskih antifona postoje i druge samostalnog karaktera. Jedne se upotrebljavaju kod časoslova (Magnificat, Benedictus i četiri tzv. pseudoantifone: Alma redemptoris mater, Ave regine coelo-rum, Regina coeli laetare i Salve regina) i razlikuju se samo opsežnijim tekstom, dok se druge upotrebljavaju kod mise. Ove su obično narativnog karaktera, melodijski razvijenije, a tekstovi su im uzeti iz Novoga zavjeta. Misnim antifonama zovu se i introit (antiphona ad introitum), ofertorij (antiphona ad offertorium) i communio (antiphona ad communionem). LIT.: A. Gastoue, Les origines du chant romain. L'antiphonaire gregorien, Pariš 1907. — P. Ferretti, Estetica gregoriana, Roma 1934. — H. Sowa, Quellen zur Transformation der Antiphonen, Kassel 1935. — E. Wellesz, Eastern Elements in Western Chant, Monumenta Musicae Byzantinae, Boston 1947. — B. Stablein, Antiphon, MGG, I, 1951. — H. Huske, Untersuchungen zum Begriff »Antiphon« (disertacija), Freiburg im Br. 1952. — G. Renoit-Castelli, L'Antienne »Ecce nomen Domini Emmanuel«, Etudes gregoriennes, 1957. — J. Lemarie, Les antiennes »Veteran hominem«, Ephemerides liturgicae, 1958. — G. Benoit-Castelli, L'antienne »Jam fulget Oriens«, Etudes gregoriennes, 1961. A. Vi.
ANTIFONAR (liber antiphonarius), zbornik zapadnih liturgijskih napjeva koje su izvodili pjevači ili narod za vrijeme
mise. A. pape Grgura Velikog (umro 604) sadržava anti responzorije koje je on sam prikupio i sredio. Grgurov nakon mnogih rasprava oko njegove autentičnosti, poslu; osnova za restauraciju gregorijanskog korala. Kasnije je j iz antifonara razdijeljeno u više različitih knjiga tako d; antifonaru XX st. zadržani samo oni napjevi koji se izv pjevanja časoslova. Među najstarije antifonare ubrajaju se torium u Monzi iz VIII st. i a. u Vatikanu iz prijelaza VIII1 Nekoliko antifonara iz XIV—XVI st. sačuvano je u dalmatinskim knjižnicama te u Sveučilišnoj i u Metropoli knjižnici u Zagrebu. LIT.: A. Gastoue, Le graduel et Tantiphonaire romains, Lyon P. Alfonso, L'Antifonario deU'Ufncio Romano, Subiaco 1935. — D. i Zagrebački liturgijski kodeksi XI—XV stoljeća, Zagreb 1940. — B. Antiphonar, MGG, I, 1949—51. — W. Lipphardt, Gregor der Grosse Anteil am romischen Antiphonarium, Kongressbericht, Roma 1950. —INote sull'Antifonario, Rivista Liturgica, 1951. — C. D'Amato, L'Ar Officii, ibid., 1954. , I
ANTIFONAR IZ MONTPELLIERA potječe iz samostana clunvevskog reda, a danas se čuva u knjižnici \ skog fakulteta u Montpellieru. Nastao je u XI st. i s brojne liturgijske napjeve zabilježene dvostrukom muzičk tacijom: neumatskom i alfabetskom. Napjevi su poredani načinima (modusima) pa je rukopis vjerojatno služio u tičke svrhe. Objavljen je 1901 pod naslovom Antiph Tonale Missarum (Cod. H. 159, Montpellier) u seriji Pa hie musicale (sv. VII i VIII). ANTIFONAR IZ ST. GALLENA, rukopisni ne kodeks iz IX st. koji je prvi objavio L. Lambillot {Anti de Saint Gregoire, Pariš 1851) misleći da je to autograf p gura Velikog što ga je papa Hadrijan poslao (oko 790) Karlu Velikome. Kritičko izdanje antifonara iz St. Ga] skano je 1924 u seriji Paleographie musicale (2, sv. I) pod Cantatorium (Cod. 359, St. Gallen). ANTIFONIJA (grč. dv-ucpcoveco odgovarati), u grč] zičkoj teoriji naziv za oktavu. ANTIFONIJSKO PJEVANJE, izmjenično pjevanj zborova. U kršćansku je liturgiju preuzeto iz grčke t Već Plimje mlađi (112) spominje da kršćani pjevaju himai izmjenično (secum invicem). Na Zapadu ga je uveo biskup Ambrozije (386). Iz antifonijskog pjevanja nikla sebna pjesma -> antifona. A. p. cvalo je i u crkvenim zb XVI i XVII st. Višeglasni psalmi O. di Lassa i kompozic spezzati mletačke škole zahtijevali su po dva brojna izvježbana zbora koji su pjevali najprije izmjenično, da bi zajednički završili kompoziciju. ANTILL, John, australski kompozitor i dirigent 8. IV 1904 —). Studirao na Konzervatoriju u Sidnevu. dirigent i korepetitor putujuće operne družine (Williar, perial Grand Opera Company); od 1934 dirigent rad a poslije rata direktor muzičkog odjela (program i pri Australian Broadcasting Commission (ABC) u Sydneyu. i se baletom Corroboree (1947), u kojemu postavlja na scen tični totemistički ritual australskih domorodaca, a u in; talni sastav unosi posebne udaraljke. Izvedba tog bale stavlja značajan datum u stvaranju australskog nacional: zičkog izraza. DJELA: opere Endymion (prema Keatsu) i The Music Critic or 77 Devil. Baleti Corroboree (1947) i Sentimental Bloke, Scenska muzika Hassan i dr. — Kantata The Song of Hagar; ciklusi solo-pjesama. LIT.: J. Garling, Australian Notes on the Ballet, Sydney I9<
ANTIQUIS, Anđreas de -* Antico, Andrea ANTOLEK, Vladimir, violončelist (Zagreb, 22. IV i Studij violončela završio 1930 na Muzičkoj akademiji u (U. Fabbri) i dobio Klaićevu nagradu, a zatim se 1931—; šavao kod D. Alexaniana u Parizu. Kao član Jugosl kvarteta koncertirao u Parizu i drugim francuskim gr Od 1957 profesor je na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, se ističe kao interpret djela jugoslavenskih kompozitora. ANTON, Karl, njemački muzikolog (Worms, 2. VI : Protestantski svećenik. Studirao teologiju i muziku ni zitetima u Heidelbergu, Greifsvvaldu i Halleu. Od 191 muzičku povijest na Hochschule fiir Musik u Mannheii profesor). Bavio se najviše problemima evangeličke crkven DJELA: Beitrdge zur Biographie Karl Loezves mit besonderer Beru seiner Oratorien und Ideen zu einer volkstiimlichen Ausgestaltung dei tischen Kirchenmusik (proširena disertacija), 1912; Luther und die A (III izd. 1928); Angezoandte Liturgik, 1919; Erneuerung der Kirchenn
REDOVNICI UZ ANTIFONAR. Inicijal iz rukopisa Psalterium chori »Af«. Zadar, Franjevački samostan, XV st.
ANTON, Vaclav, operni pjevač (bariton) i glumai podrijetla (Plzen, 16. V 1850 — Zagreb, 18. II 1917). učio kod I. Matesa u Plzeriu i na Konzervatoriju u Pragu karijeru započeo 1871 u Plzenu. Od 1873 djelovao je 1 gdje je debitirao kao Valentin u Faustu (Gounod). Is
ANTON — APIVOR ngažiran je za stalnog člana zagrebačkog kazališta. Isprva je jevao manje partije u operama, a zatim je prešao u dramu naupajući najviše u komičnom fahu. Nastupao i u operetama I. ajca. J. Offenbacha, J. Straussa i K. Zellera. God. 1881 postao : redatelj opere i operete, 1900 imenovan je nadredateljem. id 1893 nastavnik za mimiku u školi Hrvatskog glazbenog zavoda, io je i koralist u zagrebačkoj katedrali. God. 1911 proslavio je Dgodišnjicu umjetničkog rada i napustio pozornicu. Za zagreačko kazalište najznačajnija je njegova djelatnost u karakternolomičnoj struci. LIT.: Vaclav Anton, Sv. C, 1917, 2.
I. Ać.
ANTONELLUS DE CASERTA (Anthonello de Caserta), ilijanski kompozitor, djelovao u Avignonu krajem XIV i početjm XV st. Pripada generaciji kompozitora nakon Landija, koja je lihvarila francuski jezik i francuske forme. U rukopisima u Modeni Vblioteca Estense, L. 568) i Parizu ( Bibliotheque nationale, rukopis T]\ — Codex Reina) sačuvano je njegovih 5 ballada, 2 rondeaua 1 virelai. A. primjenjuje u notaciji zamršene odnose prolacija proporcija i nekoliko tipova crvenih nota (color), pa ritmička >mpleksnost pojedinih glasova u njegovoj muzici često poprima izmjere čiste intelektualne igre. LIT.: J. VC'olf, Geschichte der Mensural-Notation, I, Leipzig 1904, str. 3. — HT. Apel, The Notation of Polyphonic Music 900—1600, Cambridge, ass., 1949, str. 414. —■ Isti, French Secular Music of the Late Fourteenth :ntury, Cambridge, Mass., 1950 (sadrži transkripcije svih Antonellusovih Euvanih djela).
ANTONI, Lorenc, kompozitor i muzički pisac (Skoplje, 23. C 1909 —). Studirao na Filozofskom fakultetu u Skoplju, muziku Sio privatno u Skoplju i Beogradu. Djelovao kao zborovođa, kestralni dirigent i nastavnik u Prištini i Prizrenu. God. 1948 novao u Prizrenu prvu muzičku školu na Kosovu i bio njen rektor. Od 1956 muzički urednik Radio-Prištine. Kompozitor icionalnog smjera, svoja zborska i orkestralna djela temelji na ementima albanske narodne muzike. Uz pedagoški, dirigentski kompozitorski rad uspješno se bavi melografijom. A. je objavio še zapaženih rasprava i studija s područja etnomuzikologije. DJELA. ORKESTRALNA: Na ka dale nusja e mire (Lijepa nevjesta), 50; Ne Prizrenin e bukur (U lijepom Prizrenu), 1952; Ne Prizrenin e vjeter ' starom Prizrenu), 1959; Kosovska suita, 1959; 3 Šiptarske rapsodije, 1961—67 Siptarska plesa, 1962—65; Uspavanka, 1963 ; Malsorja, 1966 ; Stari ćalgadžijski !S, 1967. — VOKALNA. Zbirke zborova: Šiptarski korovi, 1957 ijehonate mres, 1958. Mješoviti zborovi: suita Opojanja; Skenderbeu ngadhnimtar i dr. asovne pjesme (Kanga e nji majit; Kah an erdhe keta partizan; PartisJ. Obrade rodnih napjeva. — SPISI: O muzičkom folkloru Kosova i Metohije, Jeta e 1949, 1; Muzički oblici i narodni instrumenti šiptarskog naroda, ibid., 1950, -6 i 1951, 1; Ritam liptarskih narodnih pjesama, ibid., 1952, 1; Tonalne osnove tarske narodne muzike, Perparimi, 1958, 11—12; Narodne pjesme iz Opolja d., 1959, 2—3 ; Narodno pjevanje, ibid., 1959, 9 i Zvuk, 1960, 41—42 ; Dva \ra načina pjevanja kod šiptara u Crnoj Gori, Perparimi, 1961; Metrički oblici šiptarskoj narodnoj muzici, Zvuk, 1963, 59; Ćitelija, Perparimi, 1961, 10 i irodno stvaralaštvo, 1964, 11 ; Osnovne karakteristike albanskog muzičkog klora Kosova, Perparimi, 1968. — MELOGRAFSKE ZBIRKE: Kange pullore shqiptare, 2 sv., 1951; Folklori muzikor shaiptar, 4 sv., 1956—70; ilajdjoni, stare svadbene igre, Glasnik muzeja Kosova i Metohija, 1958. A. Koc.
ANTONIĆ, Božidar, muzički pedagog i zborovođa (Dubra-:c, Turopolje, 13. III 1907 —). Na Muzičkoj akademiji u Zagre-1 studirao orgulje i diplomirao u teoretskonastavničkom odjelu, ■ednjoškolski nastavnik i od 1951 profesor Pedagoške akademije Zagrebu. Istaknuti pedagog, svojim je radom mnogo pridonio lapredenju muzičkog školstva u Hrvatskoj. A. je prvi kod nas imijenio načela metode Tonic-SolFa i u muzičkoj nastavi na ićeobrazovnim školama. Uz nastavnički rad djelovao je kao di-;ent pjevačkih društava Jeka (Samobor), SPD Obilić, Bratstvo 'edinstvo i Ivan Filipović.
DJELA: Suvremena metoda pjevanja u pučkoj školi, 1940—42 (separat Sv. C); Muzička početnica, 1947; Muzička vježbenica, 1948; Muzička počet-\a, 1951; Muzička vježbenica, 1953; Uvod u dirigiranje (2 sv.), 1960 —61; manje s lista (2 sv.), I95i—53; Specijalna metodika nastave muzike (rkp.). M. Kun.
ANTONIUS DE CIVITATE (Antonio da Cividale del riuli), talijanski kompozitor (krajem XIV st. — poslije 1423). ominikanac, živio u Firenci. Sačuvana su 3 njegova misna ivka (2 Glorije, 1 Credo), 5 moteta i 5 višeglasnih svjetovnih esama (u arhivima i bibliotekama u Bologni, Oxfordu, Munche1, Firenci, Strasbourgu, Sieni i Lučci). Moteti (dva iz 1422— ,) pripadaju gornjotalijanskom tipu što ga je utemeljio Johannes iconia; uglavnom su 4-glasni, mjestimice u imitaciji i sa slobodni tenorom. Misni stavci su troglasni, jednostavniji. Od svjevnih pjesama samo je jedna talijanska 3-gl. ballata, ostale su imponirane prema francuskim uzorima u obliku rondeaua (3) virelaija (1). Prema glavnim stilskim obilježjima A. C. pripada »sljednjem razdoblju talijanske Ars nove, sljedbenik je Ciconije, i već prijemljiv i za stvaranje mladoga Dufavja. LIT.: H. Besseler, Neue Quellen des 14. und beginnenden 15. Jahrhunderts, MW, 1925, 7. — F. Ghisi, Poesie musi^ali italiane dell'Ars nova fiorentina, rte d'Archivio per la storia Musicale, 1938. — A. Bonaccorsi, Un nuovo codice 11'Ars nova: il codice Lucchese, Atti Academici dei Lincei, 1948. — H. Bes3
59
seler, Bourdon und Fauxbourdon, Leipzig 1950. — Isti, Antonius de Civitate MGG, I, 1951.
ANTROPOFONIKA (grč. av^pcorco? čovjek i cpaiv?] glas), nauka o prirodi ljudskoga glasa. LIT.: K. L. Merkel, Anatomie und Phvsiologie des menschlichen Stimmund Sprachorgans (Anthropophonik), Leipzig 1856.
ANZOLETTI, Marco, talijanski violinist, kompozitor i muzički pisac (Trento, 4. VI 1866 — Mesiano di Pavo, Trento, 23. I 1929). Studirao na Milanskom konzervatoriju (G. de Angelis, G. Coronaro). Koncertirao po Italiji i Austriji; 1889—1928 predavao violinu na Milanskom konzervatoriju. DJELA: violinski koncert, 1914; simfonijska pjesma L'ospite della Terra. — KOMORNA: dva gudačka kvarteta; klavirski trio, 1914; Concerto za 4 violine, 1909; 2 sonate za violinu i klavir; 24 varijacije na temu J. Brahmsa za violinu i klavir; Grande studio di concerto za violinu i klavir i dr.—DRAMSKA. Opere: La fine di Mozart, 1898 (na vlastiti libreto); Militza o Serbia, 1897; La Gore, 1902; Faida, 1915; Belfagor, 1920. —■ Kantata; solo-pjesme. — SPISI: Do-menico Cimarosa, cenni biografici, 1901; 43 Sonetti musicali, 1902; Mozart, scene della vita intima, 1906; L'insegnamento del violino in Italia, 1909; Giuseppe Tartini, studio critico biografico, 1917; članci i kritike. Instruktivna djela: 12 Studi per la viola, 1929; // repertorio del piccolo violinista, 1920 i Moto perpetuo sopra movimenti di scale, 1920.
APEL, Nikolaus, njemački učenjak (Konigshofen an der Saale, oko 1470 — Leipzig, 1537). Studirao teologiju i filozofiju na Univerzitetu u Leipzigu; 1497 dobio naslov magister artium, 1507 imenovan profesorom filozofije. U dva navrata (1514—22) bio rektor Leipziškog univerziteta, a 1531 Consiliarius. Oko 1492 počeo sakupljati kompozicije, a 1504 završio znameniti muzički kodeks poznat pod naslovom Mensuralkodex des Magisters Nikolaus Apel koji je prvotno bio u njegovu posjedu a kasnije je prešao u Univerzitetsku biblioteku u Leipzigu kao rukopis 1494 (poslije 1945 izgubljen izuzev jedne fotokopije). Apelov kodeks predstavlja veoma važan izvor za njemačku muziku XV st. Podijeljen je na 22 fascikla a sadrži 172 kompozicije, pretežno duhovne i u manjem broju svjetovne, od raznih autora (Adam von Fulda, Heinrich Finck, Aulen, U. Florigal, H. Isaac, Paulus de Rhoda i dr., te više anonimnih rkp.). Pretpostavlja se da A. nije samo sakupljač nego i pisac pojedinih dijelova kodeksa. Novo izdanje kodeksa obj. R. Gerber u Das Erbe Deutscher Musik, XXXII. LIT.: H. Riemann, Der Mensuralkodex des Magisters N. Apel, KMJB 1897. — R. Gerber, Die Hvmnen des Apelschen Kodex, Schering-Festschrift, Leipzig 1937. — Isti, Nikolaus Apel, MGG, I, 1951.
APEL, Willi, američki muzikolog njemačkog podrijetla (Konitz, Pruska, 10. X 1893 —). Studirao matematiku u Bonnu, Miinchenu i Berlinu i istodobno privatno učio klavir kod L. Kreutzera, E. Fischera, C. A. Martienssena i dr. God. 1936 emigrirao u SAD; 1938—42 predavao na Harvard University, a od 1950 do 1963 profesor je muzikologije na Indiana University u Bloomingtonu. Proučavao osobito srednjovjekovnu i renesansnu muziku; glavna su mu djela iscrpan traktat o notaciji polifone muzike i leksikon muzičkih pojmova koji je doživio 16 izdanja. DJELA. KNJIGE: Die Fuge, 1932; Accidentien und Tonalitat in den Musikdenkmdlern des 15. und 16. Jahrhunderts (disertacija), 1936; The Notation of Polyphonic Music, 800—1600, 1942 (IV izd., 1953); Harvard Dictionary of Music, i944(XVizd., 1964; nova red. 1969). Masters of the Keyboard, 1947; The GregorianChant, 1957; Geschichte der Orgel und Klaviermusik, 1967. — RASPRAVE I ČLANCI: Back's Kunst der Fuge, M, 1922, 4; Die alte Klaviermusik, ibid., 1923, 7 i 9; Neue Klaviermusik, ibid., 1924, 3 i 7; Die Tabulatur des Adam Ileborgh, ZFMW, 1934; Early Spanish Music for Lute and Keyboard, MQ, 1934; Early German Keyboard Music, ibid., 1937; Dunoiveau sur la musique francaise pour l'orgue au XVIe siecle, RM, 1937; Neapolitan Links between Cabezon and Frescobaldi, MQ, 1938; The Partial Signatures in the Sources prior to 1450, AML, 1938, X; The French Secular Music of the Late Fo irteenth Century, ibid., 1946—47, XVIII—XIX; Early History of the Organ, Speoilum, 1948; The Early Development of the Organ Ricercar, Mušica Disciplina, 1949; From St. Martial to Notre—■ Dame, Journal of the American Musicological Societv, 1949; Imitation Canons on VHomme arme, Speculum, 1950; Rondeaux, Virelais and Ballades in French I3th - Century Song, Journal of the American Musicological Societv, 1954; The Central Problem of Gregorian Chant, ibid., 1956; The Earliest Polyphonic Composition and its Theoretical Background, Revue Belge de .Musicologie, 1956; Imitation in the Thirteenth and Fourteenth Centuries, Essay on Music in Honor of A. T. Davison, 1957; Bemerkungen zu den Organa von St. Martial, Festschrift H. Angles, 1958. — Objavio antologije i zbirke starije muzike: Musik aus friiher Zeit (2 sv.), 1934; Concord Classics for the Piano, 1938; Historical Anthology of Music (2 sv., sa T. A. Davisonom), 1947—50; French Secular Music of the Late Fourteenth Century, 1950. Uređuje zbirku Corpus of Early Keyboard Music, od 1963 nadalje. — U čast Apelu objavljen je svezak Essays in Musicology, 1967.
A PIACERE (tal. po volji) ~* A bene placito, -> Ad libitum APIVOR, Denis, irski kompozitor, podrijetlom iz Walesa (Collinstown, Irska, 14. IV 1916 —). Član dječačkog katedralnog zbora u Christ Churchu u Oxfordu i Herefordu; završio medicinski fakuhet. Muziku studirao kod P. Hadleva, A. Rawsthornea i kod Schonbergova učenika E. Clarka. Komponira dodekafoničku muziku. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija; koncert za klavir, 1950; koncert za violinu; concertino za gitaru; nokturno Si la noće hace escure za gudački orkestar, 1938; fantazija Normandy, 1944. — KOMORNA: sonata za klarinet, klavir i udaraljke, 1945; Concertante zz klarinet, klavir i udaraljke, 1946; sonata za violinu i klavir, 1946. —■ Klavirske kompozicije. — DRAMSKA. Opere: The Stoops to Conquer, 1943—47 i Yerma(F. G. Lorca), 1957. Baleti: A Mirror for Witches, 1952; Bordas de sangre (F. G. Lorca), 1953 i Sandades i Veneziana (prema mu-
60
APIVOR — APRILE
žici G. Donizettija). — VOKALNA: kantata The Hollow Men (T. S. Eliot), 1939 (rev. 1946); Eslela marina za glas i gudački orkestar, 1946; pjesme za glas i različite komorne instrumentalne sastave; solo-pjesme.
APLIKATURA -+ Prstomet APOLINIJSKI -> Dionizijski i apolinijski APOLON (grč. 'ATCOXXCOV), U grčkoj mitologiji bog sunca, zaštitnik pjesništva i muzike, vođa muza. U staroj grčkoj književnosti i umjetnosti često prikazan kao pjevač i svirač lire, kitare i aulosa {Ilijada, Odiseja; Euripid, Aristofan, Eshil, Pindar). Na Pitijskim igrama u Delfima, njegovu glavnom svetištu, održavala su se i muzička natjecanja. APOLONOV NOMOS (grč. 'ATC6XXO>VO; VO^O? Apolonova himna), pjesma sastavljena od nekoliko dijelova i posvećena bogu Apolonu. Izvodila se uz pratnju kitare (->■ Kitarodija) na različitim natjecanjima u staroj Grčkoj. APOSTEL, Hans Erich, austrijski kompozitor, pijanist i pedagog (Karlsruhe, 22. I 1901 —). Učio na Konzervatoriju u rodnom gradu (A. Lorenz), zatim kod A. Schonberga i A. Berga u Beču gdje od 1922 djeluje kao nastavnik. Isprva komponira u duhu kasne romantike, kasnije, pod utjecajem A. Schonberga, prihvaća dodekafoničke principe. DJELA. ORKESTRALNA: koncert za klavir, 1958; Adagio za veliki gudački orkestar, 1937; varijacije na Havdnovu temu, 1949; Ballatta, 1955; varijacije na 3 narodne pjesme, 1956; Rondo ritmico, 1957; Fiinf osterreichische Miniaturen, 1959; intrada za limene duhačke instrumente i udaraljke, 1954; Festliche Musik za duhački orkestar, 1962. — KOMORNA: dva gudačka kvarteta, 1935 i 1956; 6 epigrama za gudački kvartet, 1962; duhački kvartet, 1947—49; 5 bagatela za duhački trio, 1952; studija za flautu, violu i gitaru, 1958 (nova ver zija 1964); Kleines Kammerkonzert za flautu, violu i gitaru, 1964; sonata za vio lončelo i klavir, 1962. Sonatine: za flautu, 1951; z a klarinet, 1951; za fagot, 1951; za obou, 1964 i za rog, 1964. — KLAVIRSKA: sonata, 1929; Sonatina ritmica, 1934; Variationen nach einer Kokoschka-Mappe, 1928; ciklus Kubiniana, 1945—50; 60 Shemen fiir Klavier, Abenteuer einer Notenfeder, 1949—50; suita Concise, 1955; passacaglia, 1961; tokata, 1964. — VOKALNA: Reguiem (R. M. Rilke), za 8-gl. zbor i orkestar, 1933; pjesme za glas i orkestar (H. Johst, F. Holderlin. E. Morike, G. Trakl). LIT.: J. Kafer, Hans Erich Apostel, II diapason, 1953. — H. Kaufmann, Hans Erich Apostel, Wien 1965.
APOSTOLOVA BOGDANOVA, Pavlina, pevačica, sopran (Tetovo, 16. V 1927 —). Pevanje učila kod Nine Kuneli i P. Bogdanova Kocka u Skoplju. Od 1949 članica Skopske opere u kojoj je ostvarila niz sopranskih uloga. Među njima posebno se ističu: Euridika (Gluck, Orfej), Pamina (Mozart, Čarobna frula), Adina (Donizetti, Ljubavni napitak), Norma (Bellini), Olvmpia, Giulietta i Antonija (Offenbach, Hoffmannove priče), Margareta (Gounod, Faust), Abigaile (Verdi, Nabucco), Violetta (Verdi, La Traviata), Micaela (Bizet, Carmen), Musette i Mirni (Puccini, La Boheme), Cio-Cio-San (Puccini, Madame Butterfly), Georgetta (Puccini, Plašt), Jelena (Zajc, Nikola Šubić Zrinjski) i Đula (Go tovac, Ero s onoga svijeta). T. Si. APOTOME (grč. ano^o^i]), u muzičkoj teoriji starih Grka, kromatski polustepen (b — h), za razliku od dijatonskog polustepena (a — b) nazvanog limma (grč. XeT(i[Aa). Dok je u suvremenoj muzičkoj praksi kromatski polustepen (24 : 25) manji od dijatonskog (15 : 16), po Pitagori je a. veća. Limma je polustepen, koji se dobiva, ako se od čiste kvarte (3 : 4) oduzmu dva cijela stepena (t : [t] 2 = ! T I ili 20 : 21), a a. (2048 : 2187) nastaje, kad se od cijelog stepena odbije limma. APPASSIONATO (tal.), strastvena, zanosna interpretacija. APPENZELLER (Appenzelders), Benedictus, nizozemski kompozitor iz XVI st. (Oudenarde, ? — ?). Oko sredine stoljeća dirigent dječačkoga zbora na dvoru u Bruxellesu, u službi madžarske kraljice Marije koja je stolovala u tom gradu. God. 1551 pratio je kraljicu na putu u Španjolsku. A. je napisao tužaljku prigodom smrti Josquina Des Presa, pa su neki otud zaključivali, da je bio Josquinov učenik. Svoja je djela najčešće potpisivao samo imenom Benedictus i stoga su mnoge njegove kompozicije pripisivali drugim autorima (Benedictus Ducis, Benedictus de Opittiis). DJELA: tužaljka Musae J,ovis ter maximi povodom smrti Josquina Des Presa, 1521 (obj. 1545); zbirka od 23 chansona (4-gl.), 1542; motet Soneta Marta, 1545; misa (4-gL); Magnificat (4-gl.); oko 40 chansona, oko 30 moteta, psalama i responzorija u rkp. i u suvremenim zbirkama, 1529—72. NOVA IZD.: tužaljku, pavanu i 11 chansona, obj. je R. J. van Maldeghem (Tresor musical, sv. XIV, XV i XVIII) ; tužaljku je obj. A. Smijerš (VCerken van Josquin de Pres, 1959). LIT. : E. van der Straeten, La Musique aux Pays-Bas, III, VII i VIII, Bruxelles 1867—88. — W. Barclay Squire, Who was Benedictus, SBIMG, 1911—12. —■ D. Bartha, Benedictus und Ducis Appenzeller, Wolfenbuttel 1930. — H. Albrecht, Benedictus Appenzeller, MGG, I, 1951.
APPOGGIATURA, 1. predudar ili predraz (od tal. appoggiarsi nasloniti se; franc. appoggiature, njem. Vorschlag); melodijski ukras od jednog ili više tonova, koji prethodi (izvan takta) glavnom tonu, a služi obogaćenju melodijske linije. Dvije su vrste appoggiatura: a. dugi predraz (nota cambiata, aecent, port de voix), što je u stvari zaostajalica. Zbog jasnoće harmonija
pisali su je u starijoj praksi kao appoggiaturu, tj. sitnimIzvodi se kao obična zaostajalica na glavni dio dobe ili trajanju kojim je sitna nota zabilježena. Osnovnoj noti i; pripada ostatak trajanja, npr.:
[U IflsH dobro
Teškoća nastaje katkad kod ° ili I takta, ako je a. napisana. Ispravna je izvedba u primjeru označena zvji b. Kratki predraz koji se razlikuje od dugoga (od X dalje) po prekriženoj zastavici; bilježi se obično kao 1 Njegovu je vrijednost često teško odrediti, jer stari majs bili dosljedni u bilježenju. Kratki predraz izvodi se, kai na teški dio dobe, a ne pred dobom. Npr.:
loše
Dinamički je a. uvijek jednaka glavnoj noti. I a. od i izvodi se na početku dobe i s jednakom snagom kao i gla\
i onda, kad stoji pred tonom iz akorda, izvodi se kratki j na dobu, a ne prije akorda: j
2. Nepripravljena zaostajalica u harmoniji (-*■ Zao APPOGGIO (tal. oslonac), usklađen čvrst pritisak glasnice, koje čvršće ili slabije zbližene, stvaraju otf zraka, pa time izazivaju komprimiranost zraka ispod Osjetno se a. odrazuje u motornom dijelu vokalnog ins APPUNN, Georg August Ignaz, njemački muzičai 1. IX 1816 — 14. I 1888). Široke stručne naobrazbe, gotovo sve instrumente. Do 1860 bio je učitelj muzičke te ranja i pjevanja u Hanauu i Frankfurtu. Kasnije se b; stičkim istraživanjima. Konstruirao je akustičke aparate i harmonijume s ljestvicama čiste ugodbe. Taj rad doveo ga s istaknutim akustičkim stručnjacima (H. Helmholtz, A. gen, G. Engel), Napisao je knjigu Ober die Helmholtz: von den Tonempfindungen (1863). APREA, Tito, talijanski kompozitor i pijanist (Ri 1904 —). Muziku studirao na Konzervatoriju u Ns Longo). God. 1927—37 direktor Talijanskog konzer Tunisu, zatim do 1962 profesor klavira u Rimu. Od u Cagliariju kao direktor Konzervatorija te umjetničk koncertne poslovnice i kazališta. DJELA: poema Augusteo za orkestar. — Ouartetto delle stagiott kvartet; Sonata campestre za violinu i klavir; Canto za violončelo i k klavir: tokata; 28 brani di avviamento alla mušica moderna; Juvem Teoretsko djelo L'arte del pedale nel pianoforte (2 sv.).
APRILE, Giuseppe (zvan Sciroletto, Scirolino), pjevač (Martina Franca, Taranto, 28. X 1731 — 11. Kastrat. Pjevanje učio u Napulju kod G. Scirolija. K pjevač debitirao 1753 u Napulju. S velikim je uspjehe u Španjolskoj (1758), Veneciji (175?—60), Stuttgart 1767) i u mnogim talijanskim gradovima. Od 1783 b sopranist na dvoru u Napulju gdje je vodio i privatnv školu (njegov je učenik bio i D. Cimarosa). Komponi vokalnih djela, a 1791 izdao je u Londonu školu pje Modem Italian Method of Singing (posljednje talija 1942) koja se upotrebljava još i danas.
APSOLUTAN SLUH — ARANY APSOLUTAN SLUH, izuzetno prirođeno svojstvo sluha la prima i pamti apsolutnu visinu tonova. Osoba s apsolutnim sluhom može, bez ikakva pomagala i izvan konkretne muzičke :jeline, da raspoznaje, a i reproducira (ne uvijek) tonove, akorde ili tonalitete, npr. c kao c, C-dur kao C-dur i slično. Treba razlikovati pravi a. s. od parcijalnog, kod kojeg nije razvijen potpuni iistem raspoznavanja tonova (osoba s takvim sluhom može npr. iesto mnogo sigurnije raspoznati komorni ton ili neke druge tonove od apsolutnog slušača, a da uz to čitav niz tonova ne raspoznaje). A. s. se ne može naučiti, ali se može izvježbati do nekih granica; pojavljuje se najčešće već u 3. i 4. godini života i podvrgnut je zakonima razvitka. Postoje različiti tipovi apsolutnih slušača: jedan, tzv. linearni tip, doživljava, kao najbliže slične tonove, susjedne tonove, dok drugi, ciklički (ili polarni tip) osjeća ovakve tonove kvalitativno suprotnima, a kvartne i kvintne tonove (kvintni krug) doživljava kao bliskije, srodne. Često se a. s. zasniva na pamćenju specifične boje koju imaju pojedini tonovi. I kod apsolutnog sluha javljaju se u većoj ili manjoj mjeri pogreške u određivanju visine tonova; takav su slučaj npr. osobe, koje su u svojoj praksi i iskustvu naučene na različito udešene instrumente, pa se ne mogu prilagoditi na stvarnu apsolutnu visinu tonova, već raspoznaju subjektivnu visinu; nadalje postoje osobe, koje tačnije čuju srednje tonove nego visoke i duboke i obrnuto. Stupanj sposobnosti i nepogrešivosti zavisi od razvitka i vježbe isto tako kao i kod tzv. relativnog sluha. A. s. nije preduvjet za muzičku nadarenost, iako je prilično siguran znak muzikalnosti. Mnogo je važniji i svakom muzičaru prijeko potreban -> relativan sluh.
LIT.: O. Abraham, Das absolute Tonbewusstsein, SBIMG, 1902. — 0. Abraham i F. Auerbach, Das absolute Tonbewusstsein, ibid., 1907. — H. Riemann, Tonhohenbewusstsein und Intervallsinn, ZIMG, 1912. — G. Revesz, Cber die beiden Arten des absoluten Gehors, ibid., 1913. — C. E. Seashore, The Psychology of Musical Talent, Boston 1919. — J. Kobelt, Das Dauergedachtnis fiir absolute Tonhohen, AFMW, 1920. — G. Revesz, Priifung der Musikalitat, Zeitschrift fiir Psychologie, 1920. — L. Weinert, Untersuchungen iiber das absolute Gehor, Archiv fiir Psychologie, 1929. — A. Wellek, Das ibsolute Gehor und seine Typen, Leipzig 1938. — M. Gebhardt, Das absolute Gehor im Kindesalter, Das Musikleben, Mainz 1948, I, 9. — A. K'ellek, Gehorpsvchologie, MGG, IV, 1955. I. Ać.
APSOLUTNA MUZIKA (lat. absolutus oslobođen, potpuni neovisan, čist), instrumentalna muzika bez programa ili programnog naslova (fuga, simfonija, koncert, gudački kvartet, sonata). Suprotstavljanje apsolutne muzike programnoj dugo je izazivalo polemike, često žučljive i oštre. Te se polemike mogu svesti na iva oprečna mišljenja. Prvo, prema kojemu svako muzičko djelo mora imati »program«, kulminira u A. Scheringovoj tezi o skri-? enom, prešućenom programu svih pretklasičnih i klasičnih djela. Prema drugom se mišljenju muzika mora kloniti veze s poezijom li slikarstvom, odnosno s vanmuzičkim elementima. Krajnji ipsolutisti brane joj čak odražavanje emocija i afekata, tražeći ia sačuva svoju autonomiju kojoj smisao leži u čistom kombiniranju tonova i oblika (F. M. Gatz: »Svaka je muzika autonomna apsolutna«; Hindemith: »Svemu je zlu kriv Beethoven. On je i muziku uveo borbu i patos, a ja želim samo muzicirati«). W. K'iora naglašava, da je štetno držati se striktno bilo kojeg od ovih ivaju pogleda na muzičku umjetnost: formalizam sužava mogućlosti apsolutne muzike, dok uklapanje literarnih programa preazi njeno područje. Granica između apsolutne i programne muzike nije oštra. fV m. nije gotovo nikad potpuno odvojena od vanmuzičkih pojmova. Već oznake kao veselo, čeznutljivo, divlje, tužno, obilježavaju tarakter neke kompozicije, odnosno afekte ili emocije, koje će interpretacija njome oživjeti. No to su apstraktni afekti i emocije, lami po sebi, u svojoj biti (Schopenhauer), a nisu vezani uz neke realne životne okolnosti. LIT. : P. Moos, Die deutsche Aesthetik der Gegenwart, 1919. — Isti, Die Philosophie der Musik von Kant bis E. von Hartmann, 1922. — F. AI. latz, Musik-Aesthetik in ihren Hauptrichtungen, 1929. — W. Serauky 3 Die nusikaljsche Nachahmungsasthetik im Zeitraum von 1600 bis 1800, 1930. — :. Kurth, Musikpsvchologie, 1930. —H. Jancke, Das Spezifisch-Musikalische md die Frage nach dem Sinngehalt der Musik, Musikpsychologische Studien, /I, Archiv fiir die gesamte Psychologie, 1930, 78. — R. Schdfke, Geschichte ler Musik-Aesthetik, 1934. —■ A. Wellek, Gefiihl und Kunst (u djelu Phantasie ind Kunst). — F. Krueger, Neue Psychologische Stimme, 1939. — W. Wiora, \bsolute Musik, MGG, I, 1951. K. Ks.
APTHORP, VVilliam Foster, američki muzički pisac (Boiton, 24. X 1848 — Vevey, Švicarska, 19. II 1913). Studirao u Dresdenu, Berlinu i Rimu, zatim na Harvard College u Bostonu J. K. Paine, B. J. Lang); diplomirao 1869. Kratko vrijeme na-:tavnik klavira i harmonije na National College of Music, 1874 —86 ia Nem England Conservatory u Bostonu. Podučavao na College >f Music i na Lozvell Institute u Bostonu, te na Peabody Institute 1 Baltimoreu. Od 1872 surađivao u časopisima The Atlantic \ionthly, Sunday Courier i Traveller, a 1888—1903 bio je muzički litičar u Boston Evening Transcript. Izdavao Programbooks boston-ikog simfonijskog orkestra 1892—1901.
61
DJELA: Hector Berlioz, Selection jrom his Letters and Writings, 1879: Aiusicians and Music Lovers, 1894; By the Way, about Music and Art in general (2 sv.), 1898; The Opera, Past andPresent, 1901. — Izdao zajedno sa J. D.Champlinom Cyclopedia of Music and Musidans (3 knj.), 1888—90.
A PUNTO D'ARCO (tal. na vrhu gudala), uputa violinistu, da svira vrhom gudala. ARABESKA, naziv za kraću (obično klavirsku) kompoziciju. Smisao je naziva figurativan: ornamentalne šare Istoka odražavaju se u ritmu i bizarnosti melodijske linije. Simpatije romantičkih pjesnika za poeziju Istoka nalaze tu svoju muzičku paralelu (R. Schumann, C. Debussv i dr.). ARAJA, Francesco, talijanski kompozitor (Napulj, 25. VI 1709 — Bologna, oko 1770). Učio kod svoga djeda Pietra Aniella, a možda i kod L. Vincija i L. Lea. God. 1729 debitirao kao operni kompozitor muzičkom komedijom u napuljskom dijalektu Lo Matremmonejo pe'vennetta, zatim komponirao za talijanska kazališta niz opera seria, oratorija i kantata. 1735 angažiran u Petrogradu kao dvorski dirigent, kompozitor i direktor Talijanske operne družine; 1736 postavio u carskom kazalištu svoju operu La Forza dell' amore e dell'odio — prvi veliki operni spektakl izveden u Rusiji; time ujedno započinje rad ruske Dvorske opere. 1755 komponirao prvu operu na izvorni ruski libreto I4e- Perzijska muzika, -> Turska muzika). A. m. vuče korijene iz narodne muzike arapskih nomada predislamskog doba, a izgrađivala se pod utjecajem Islama, klasičnih oblika arap. poezije i u dodiru s muzičkim kulturama naroda koje je zahvatila islamska ekspanzija te je postala svojevrsnom sintezom raznorodnih muzičkih elemenata. Sve do novijih vremena a. m. se prenosila usmenom predajom, pa se njezina povijest, izuzev malobrojnih izvornih muzičkih primjera, izvodi iz posrednih izvora, poglavito iz muzičkih teoretskih djela i religijskih dokumenata, a sama muzika proučava se uglavnom u njezinu današnjem stanju. Razvoj arapske muzike može se podijeliti u 5 razdoblja koja se uglavnom podudaraju s važnim događajima arapske opće povijesti. Predislamsko razdoblje. Predislamska ili tzv. staroarapska muzika nomada-beduina ima mnogo zajedničkog s hebrejskim ili staroegipatskim melizmatičkim oblicima; izrasla iz govornih akcenata, ona je povezana s predislamskim narodnim pjesničkim oblicima koje su gajili putujući pjevači-pjesnici. Psalmodičko, solističko, melodijsko deklamiranje narodnih epova uz pratnju gudačkog instrumenta rebaba može se ubrojiti u primjere izvorne muzike Beduina. Melodije imaju mali opseg i karakteristične mikrointervale; neki srednjovjekovni teoretičari navode podjelu male terce na 6 različitih tonova. Melodije se monotono ponav ljaju od stiha do stiha; važnu funkciju ima u toj muzici ritam izveden iz govornog ritma; njime se oponašaju koraci deve i konjski galop. Ovi osnovni ritmovi pojavljuju se u najstarijim oblicima arapske pjesme; to su po predaji hidd i khabab. Od instrumenata poznati su od davnine: duff {-> def), plosnat, četvorouglast, dvostruko napeti ručni bubanj koji prati akcente govornog ritma, zatim veliki bubanj tabl, pa vrsta mandoline s dugim vratom i 2 žice -» tanbur i vrsta violine sa 2 žice i četvorouglastim ili kruškolikim rezonatorom -> rebab (ili rabab).
Razdoblje razvoja (od 662 do oko 830). U doba osnivanja dinastije Omejida, velikih osvajanja i širenja na Istok a. m. se
obogaćuje elementima sirijske, perzijske i grčke muzike' umjetnički karakter. Pojavljuju se profesionalni muzi osnivaju škole, nastaju originalna djela, počinje se razv dicionalni orijentalni stil. Prvi put se formulira dotad 1 pojam muzičkog izražaja. Muzika je doduše podvrgnuta poezije i Kur'ana, ali nije više samo dopuna pjesničkor Prema suvremenim dokumentima težilo se za umjetnici kovanjem primarno muzičkih elemenata pa u to doba postaje bogatija, uglađenija, izražajnija, opsegom šira; se i ritmička građa ali novi se oblici prilagođuju zahtjev: rike; pojedine su vrste razdijeljene prema 4 temeljna 1 h a z a j n 7 / 1 | r a m a l J i J J J i J i \ al thaq.il al awwal J jt i J i i J \ £ jt J \ Jl
a ! t h aa j l al t h đ ni
J J i J j ' J J
s v ar i j a nt om m dk hu r i
hazaj (po svoj prilici dvodjelni ritam marša), ramal (2+! prvi thagil, drugi thaqil (svaki sa po 16 doba) i mdkhiiri, drugog thaqila). Instrumentarij se također obogatio i prilagodio st napretku, osobito proširenju ljestvice. Najvažniji ir klasične arapske muzike postaje lutnja—'ud ili al-'ud 1 svoj prilici potekla od perzijskog barbata; ima 4 žice i t perzijskih imena barnm i zir a unutarnje arapskih matb lath i udešena je u kvartama: bamm
mithlath
bo
\\o
mathna
Upotrebljava se i mi' zaf, vrsta harfe ili citre sa 12 ž kanun (qanun), citra u obliku trapeza sa po 3 žice za pa već spomenuti tanbur, a od duhačkih, vrsta obo( (ili zamr) i flauta — gesbah ili qhesbah (najčešće sa 9 rup struka flauta sa 5 rupa), koja služi i za pratnju pjevač; muzička središta bila su, za vladavine Omejida, Dam Abasida, Bagdad, gdje su muzika i likovne umjetnosti velik procvat. Na dvorovima kalifa muzika je postalf dio ceremonijala. U toku svečanosti i službenih prijema su nastupali jedan za drugim; otud potječe izraz naub, koji je u muzici isprva značio izvodilački sastav a kasnij ziciju u obliku niza instrumentalnih (i vokalnih) stavak; suitu. U to doba su reproduktivni umjetnici često bi kompozitori, učitelji, graditelji instrumenata i teoretici od prvih arapskih muzičkih teoretičara, ibn Mussayih je pjevački sistem i proširio opseg melodike preko oktav učenik Muslim ibn Muhriz razbio je okvire klasičnog stiha i time omogućio bogatiji razvoj muzičkih linija, arapskoj baladi građenoj u dugačkom nizu stihova jedna i strukture, melodijska se fraza oblikovala prema jedr i zatim ponavljala. Ibn Muhriz proširio je muzičku fra: stiha (po uzoru na perzijsku Rubayiu); tako je nastao oblil koji i danas postoji u arapskoj muzici. Karakter star stiha sačuvale su do najnovijeg doba psalmodičke recitacij koje su jednostavne, čisto metričke, bez ikakvih ukrasa. N skom dvoru glasovita je bila obitelj muzičara al Mav, je na čelu Ibrahim (742—804), pjevač i instrumentali: se pripisuje više od 900 kompozicija. Njegov sin Ish 850), pjevač, lutnjist i teoretičar, sistematizirao je ara zičku teoriju starije škole (u mnogome podudaranu s Eu i opisao njezinu praktičnu primjenu u 2 traktata: u melodiji i ritmu« i u »Velikoj knjizi pjesme«. Ibrahim Mansur Zalzal (?—791), također dvorski muzičar, h novi tip lutnje ('ud aš-šabbut), dulje od dotadašnje. Razdoblje širenja arapske kulture na Zapad (( konačne Rekonkviste 1492). Osvajanje zapadnih zema arapskoj muzici nove utjecaje, koji se od Zapada prei oplođuju i križaju. Pokušaj sinteze različitih muzičkih nisu uspjeli zbog etničke raznolikosti. Već na početku ov< ističu se dva muzička središta — jedan u Bagdadu, i
Cordobi — gdje se razvijaju različito usmjerene škole; 1
ARAPSKA MUZIKA Bagdadu javlja se pored predstavnika tradicionalnog, klasičnog tila i slobodnija škola nezavisnih. U ovom su razdoblju veliki irapski filozofi, enciklopedisti i teoretičari muzike — Alkindi oko 790 — oko 873), Alfarabi (oko 870 — oko 950) i Avicena arap. ibn Sina, 980—1037) — znanstveno obuhvatili tekovine slamske kulture. Uzori su im bili grčki filozofi pa i u teorijskoj istematizaciji muzike usvajaju osnove grčkog sistema prilagođuući ih arapskoj muzici. Proučavaju se u prvome redu fizikalna vojstva tonova i intervala, obraduju vrste ljestvica, ritmički lačini i instrumenti. Visinu tonova i njihove međusobne odnose zračunavali su i utvrđivali arapski teoretičari pomoću lutnje (ili anbura); njezine su prazne žice bilo ugođene u tetrakordima a onski je opseg obuhvaćao 2 oktave antičkog systema teleion. -ice na hvataljki, gotovo redovito su dijelile tri nepomične prečlice iz kojih su proizlazile »pitagorejske« vrijednosti velikog cijelog ona, male i velike terce, čiste kvarte i oktave sa dijatonskim ni-:om od sedam tonova koji je bio i ostao temeljem umjetničke nuzike Prednjeg Istoka. Osim ovakvim ustaljenim brojem neponičnih prečnica, žice su se skraćivale dalje većim ili manjim jrojem pomičnih prečnica pa su se na taj način dobivale različite jolutonske, četvrttonske pa i manje vrijednosti, a oktava je obulvaćala često 17 do 24 tona. Najveći broj pomičnih prečnica usreće se kod Alfarabija, čija je tzv. materijalna ljestvica na utnji sadržavala više od 25 stupnjeva u oktavi. Različite sisteme jestvica ili tonskih rodova izgrađivali su i arapski teoretičari ta osnovi tetrakorda; karakteristično je međutim da su Arapi, uprotno od Grka, ljestvicu smatrali uzlaznom linijom, što je losve izmjenilo teoriju 0 tonskim rodovima, odnosno o položaju tepena u svakom pojedinom slučaju. Taj se preokret najjasnije igleda u kromatskom tonskom rodu; dok su kod Grka mali ntervali smješteni u donjem dijelu kvarte, kod Arapa se nalaze 1a oba kraja tako da najveći interval dolazi u sredini tetrakorda povećana sekunda). Ta se pojava naziva »orijentalnom kromaikom«. Polazeći od »savršenog sistema« Alfarabi je razvrstao iestvice u dvije grupe tonskih rodova: jake (dijatonske) i slabe kromatske i enharmonske) sa po 6 različitih vrsta u svakoj grupi. Jnutar grupe »jakih« tonaliteta nalazi se dijatonska »ptolemejska« iestvica, karakteristična za današnju orijentalnu muziku naroda 'rednjeg istoka (primjer u modernoj notaciji):
(X): —
1 KOMA
Avicena, koji se po svemu sudeći oslanja na Ptolemejevu eoriju, nabraja 16 tonskih rodova (7 jakih i 9 slabih); intervali ih tonaliteta mogu se razdijeliti na tri različita načina, tako da lastaje 48 kombinacija. (G. A. Villoteau otkrio je u toku svojih straživanja 1428 vrsta arapskih ljestvica.) U pogledu ritma arapska se teorija bitno razlikuje od zapadijačke, jer metričko ritmički oblici arapske muzike nisu simerično naglašeni, već su zasnovani na slobodnom nizanju kraćih li duljih ritmičkih jedinica (aditivna ritmika). Polazi se od najnanje ritmičke jedinice (kao antički chronos protos) koja se slaže 1 različite ritmičke figure (iga'at) prema metričkim modelima loetike. Po tome, što se oslanja na akcente govora, arapska je nuzika sačuvala do danas svoju specifičnost. U općoj teoriji o itmu arapski teoretičari dijele ritmove na »sastavljene«, koji lotječu od staroarapskog hazaja, i na »rastavljene«, odnosno »preinute«, koji se sastoje od nizanja ritmičkih motiva u duge periode dor), a te često obuhvaćaju veći melodijski kompleks. Pulsiranje itmičkih figura ili perioda odvija se samostalno i prilično neovisno melodijskom obličju tako da se melodija i ritmički instrument esto križaju. Pored vlastite teorije ritmičkih modela izgradili su arapski rednjovjekovni teoretičari (Alkindi, Avicena i dr.) teoriju meDdijskih modela (arap. maqam), odnosno karakterističnih melodijkih tipova koji kompozitoru služe za uobličavanje. Prvotno su a bile narodne melodije koje su u toku vremena tipizirane, zatim istematizirane i svedene u okvire određenih ljestvica. Glavna su luzička obilježja maqama, temeljni ton svakog pojedinog i odeđeni broj tipičnih melodijskih pomaka. Posljednji veliki teoreičar klasične, srednjovjekovne arapske muzike Perzijanac Safi I Din (1230—1294) klasificirao je i prvi put imenovao 12 maqama 6 avazata (sekundarnih melodijskih tipova). Velik procvat doživjela je a. m. u osvojenoj Španjolskoj gdje e obogatila španjolskim elementima. Razvio se novi stil tzv. An-'aluzijske škole koju je utemeljio u Cordobi Ziryab (Abu'lHasan ili ibn Xafi, oko 800), znameniti pjevač, kompozitor, teoreti-:ar i pedagog. Zirvab je proširio opseg lutnje dodavši joj petu
63
SVIRAČ KRATKE OBOE. Fragment s kovčežića od slonove kosti, španjolska, XI st.
žicu hadd i izgradio vlastiti muzički sistem koji je izložio u 24 nauba. Njegova metoda pjevanja i raspored tih nauba poznati su po opisu al-Maqqaria: »U Andaluziji koncert počinje nashidom (recitativ), koji se pjeva u slobodno odabranom ritmu. Zatim slijedi polagani dio i priredba završava sa dva poletna stavka, prema pravilima koja je postavio Zirvab«. Tragovi Zirvabove škole naziru se u sjevernoafričkom području još i u XIV st. Osim Cordobe značajna su žarišta zapadnoarapske muzike Granada, Valencija i Sevilla koja je ujedno središte gradnje muzičkih instrumenata. U tim gradovima djeluje čitav niz istaknutih arapskih muzičara i teoretičara: Ibn Kharia i Ibn Zai al-Haddad (Valencija), Abu al Hossen Ali ben al-Hamra (Granada), Ali ben Jaahdar, Abu Bakr al-Hassar, Abu Bakr Sabuni i Abu Bakr ben Sarim (Sevilla) te veliki filozof arapskog Zapada, ujedno kompozitor i muzički teoretičar Avempace (ibn Badžah, oko 1090— 1138). Karakteristično je da je u osvojenim španjolskim krajevima muzički život obuhvatio šire, narodske slojeve dok je na Istoku muziciranje uglavnom privilegij dvorske elite, umjetnost virtuoza-solista. Tako su pod utjecajem španjolske pučke refrenske pje sme nastali novi strofni oblici arapske lirike: muvešah i zajal koji su slični renesansnoj odi ili baladi. Muvešah je bliži klasičnoj arapskoj metrici ramala, a melodika je bogato ornamentirana; njegovali su ga prvenstveno dvorski pjesnici virtuozi (pronalazak se pripisuje 'Obadu al-Quazzazu iz XI st.). Zajal, pučka je varijanta muvešaha u andaluzijskom dijalektu; svakom rimovanom stihu odgovara druga melodijska fraza. Njegovao ga je i proširio pučki pjesnik i trubadur ibn-Guzman (XII st.) čije su pjesme bile podjednako omiljene u Španjolskoj i zemljama Prednjeg istoka. U afričkim provincijama isprepletali su se sve do prve Rekonkviste utjecaji s Istoka (osobito iz Sirije i Iraka) i sa Zapada. Za velikih kršćanskih osvajanja, protjerani Arapi osnivaju u berberskoj Africi kulturne centre u koje presađuju umjetničke tradicije andaluzijskih gradova. Razvijaju se četiri muzička dijalekta čije varijante odaju podrijetlo: tuniska je škola pod utjecajem seviljske, alžirska pod kordobskim utjecajem, a Tetuan i Fez blizi su stilski nekadašnjim središtima u Valenciji i Granadi. Istodobno, islamska muzika dalje se širi u kršćanskoj Španjolskoj. Izvještaji o Rekonkvisti i suvremene kronike govore o muzičkim priredbama na kojima sudjeluju kršćani, Jevreji i Saraceni; ugledajući se na muhamedanske knezove, kršćanski vladari uvode arapsku muziku u svoje palače; dvorski žongleri, plesači i svirači uglavnom su Arapi. Sam narod usvaja saracenske pjesme tako da crkvene vlasti najzad moraju intervenirati (koncil u Valladolidu). Razdoblje stagnacije. Od XVI st. nadalje, kada je vlast nad islamskim svijetom prešla u ruke turskih sultana, razvoj arapske muzike nije više posve jedinstven; stvaraju se sve izrazitije raznolični muzički dijalekti (egipatski, turski, perzijski), a sama a. m. u užem smislu zapravo stagnira. Tradicionalna, arapska muzička djela sve više ustupaju mjesto novim oblicima mahom turskoga podrijetla; to su npr. orkestralna predigra Pesref i melizmatičke pjesme Semai, Nakis i Kiami-natik. Od teoretskih djela toga razdoblja zanimljiva je manja rasprava nepoznatog autora — »Poznavanje 8 tonova« — koja sadrži jedini do danas poznati pokušaj notacije arapske muzike: znakovi arapskog pisma raspoređeni su prema grčkom alfabetu (slovčana notacija). U traktatu
64
ARAPSKA MUZIKA — ARBOS zivanja ('odan) mujezina s minareta, oblikovana poput si rapsodičnih uvoda (maval) svjetovnog pjevanja.
GOZBA UZ SVIRKU
LUTNJE. Minijatura iz arapskog rukopisa Egipat, XIV st.
se nalazi i tabulatura za lutnju ugodenu u kvintama; takva se lutnja još i danas upotrebljava u Alžiru i Maroku (kouitra). U XVIII st. javljaju se pokušaji renesanse andaluzijskog stila. ElHadž'Allal al-Batla (1729—57) iz Feza, komponira naubu u tonalitetu istihldl (»izlazak mjeseca«), srodnu klasičnoj naubi dil. Muhamed ibn al-Hassan al-Hdik sastavlja zbirku azjala i tavasiha (novo ime za muvešah), te svih klasičnih i neoklasičnih tradicionalnih pjesničkih oblika, koje razvrstava u slijed nauba. U to doba nastaju i neke neobične eklektičke tvorevine; neki pjevač npr. sastavlja čudan mozaik reminiscencija povezujući u cjelinu egipatski taqsim, andaluzijski mavg.1 i druge folklorističke elemente. Najnovije doba. U okviru velikog pokreta za ponovnim oživljavanjem cjelokupne muhamedanske kulture i umjetnosti, započela je i obnova arapske muzike. God. 1932 održan je međunarodni muzički kongres u Kairu, na kojemu je utvrđen program naučnog istraživanja i sakupljanja ostataka islamske muzike, te pokretanja njezine obnove i pripremanja tla za razvoj koji bi se uskladio s razvojem evropske muzike. S tim u vezi osnovani su istraživački instituti u Kairu (Institut za orijentalnu muziku), Carigradu (u sklopu Konzervatorija), Ankari, Jeruzalemu, Rabatu (Konzervatorij u suradnji s Institutom za domorodačku umjetnost), Tetuanu i drugdje, u kojima se radi na sakupljanju i sistematizaciji materijala. Na temelju dosadašnjih istraživanja utvrđeno je da, usprkos nejedinstvenosti današnje arapske muzike, postoje odre đena karakteristična svojstva zajednička svim arapskim mu zičkim dijalektima. To je prije svega pojava mikrointervala; zatim primjena mnogobrojnih, raznovrsnih tonaliteta: svaki tip melodije i svaka vrsta tonaliteta obuhvaća 8 tonova oktave, ali se ti tonovi mogu odabrati između 24 ljestvičnih stupnjeva (evropsko uho teško može razlikovati sve te tonove, a ne mogu se niti notirati); u melodici se često susreće povećana sekunda; zajedničko je obilježje svih muzičkih dijalekta smisao za složene ritmove koji se izvode na raznovrsnim udaraljkama gotovo potpuno neovisno od melodije (d'Erlanger je uspio zabilježiti 110 vrsta ritmova, koji se danas upotrebljavaju, a osim njih postoje još mnoge varijante); glavno je obilježje oblikovanja princip slobodnog nizanja dijelova bez dinamičkih vrhunaca i bogato ornamentiranje na različite načine: vokalize, melizmi, trileri, kratki guturalni akcenti, brze pasaže. Po građi a. m. je monofona, polifonih i har monijskih elemenata nema, izuzev nekih oblika heterofonije (bordunske i ostinatne forme). Kod muziciranja, karakteristična je sklonost improvizaciji, neznatnoj jačini zvuka i solističkoj prvenstveno vokalnoj ili instrumentalnoj izvedbi ili malim, komornim sastavima. Općenito se u arapskoj svjetovnoj i duhovnoj muzici današnjice može utvrditi podjela na zapadnjačku dijalektalnu grupu koja se nadovezuje na »andaluzijsku« tradiciju i na istočnjačku grupu kojoj su glavna središta Kairo i Carigrad. U liturgijskoj muzici također nije provedeno jedinstvo; Kur'an se danas čita na dva načina: u »oficijelnom« liturgijskom stilu koji se kreće između povišena govora i pjevanja (tzv. kantilacija slična silabičkim recitacijama psalama i lekcija) i u »koncertantnom« stilu koji je bliz svjetovnom umjetničkom pjevanju, bogat melizmima, s melodijom koja slijedi svjetovne modele maqama. Osebujna tvorevina islamske duhovne muzike su molitvena za-
LIT.: R. G. Kieseioetter, Die Musik der Araber, Leipzig 1842 N. Land, Recherches sur l'histoire de la gamme arabe, Actes du Viem International des Orientalistes, Leiden 1884. — Ibrahim bey Mustafa, des intervalles dans la musique arabe, Kairo 1888. — X. M. Collangei sur la musique arabe, Journal asiatique, 1904—06, IV—VIII. — R L'Orientalisme musical et la musique arabe, Le Monde Oriental, 1 A. Z. Idelsohn, Die Maqamen der arabischen Musik, SBIMG, 19 Ronzevalle, Un Traite de musique arabe moderne, Beyruth 1913. —■ . Die Volksmusik der Araber von Biskra und Umgebung, ZFMW, —■ K. Schlesinger, Is European Musical Theory Indebted to the Arabs 1925. — H. G. Farmer, Arabic Musical Manuscripts in the Bodleiai London 1925. — Isti, The Influence of Music: From Arabic Source 1926. — Isti, A History of Arabian Music to the XIIIth Century, Lon — R. Lachmann, Musik des Orients, Breslau 1929. —■ R. d'Erlanger, L: Arabe (6 sv.), Pariš 1930—59. — H. G. Farmer, Studies in Orientj Instruments, London 1931. — G. Pesenti, Canti sacri e profani, dar degli Arabi, dei Somali e dei Suaheli, Milano 1931. — O. Ursprum Frage nach dem arabischen beziehungsweise maurischen Einfluss auf landische Musik des Mittelalters, ZFMW, 1934. — J. Robson, Anciei Musical Instruments, Glasgow 1938. — H. G. Farmer, The Sources t Music, An Annotated Bibliography, Bearsden 1940. —■ R. Lachmai Cantillation and Song in the Išle of Djerba, Jerusalem 1940. — B. La Mušica hispano-musulmana en Maruecos, Larache 1941. —■ C. ± Rise of Music in the Ancient World, East and West, New York 1943, Farmer, The Minstrels of the golden Age of Islam, Islamic Culture, 1 1943—44. — H. Mickmann, Terminologie arabe des instruments de Kairo 1947.—Isti, Le Rapports entre la musique orientale et occident: ne Egyptienne, 1948, 27—28. — H. G. Farmer, What is Arabian Mu gow University Oriental Society, 1948.—-A. Chottin i H. Hickmann, Musik, MGG, I, 1951. — H. G. Farmer, The Religious Music of Išla: of the Royal Asiatic Society, 1952. — E. Gerson-Kiwi, Migrations and of Oriental Folk Instruments, Journal of the International Folk Musi 1952. — 5. M. Stern, Les Chansons mozarabes, Palermo 1953. — H. Grundlagen der antiken und orientalischen Musikkultur, Berlin 19 Shiloah, Caracteristiques de Fart vocal arabe au moyen age, Tel-j
ARATO, Istvan, madžarski kompozitor (Zagreb, 9. II Muziku studirao u Budimpešti (Z. Kodalv), kasnije u ] u Salzburgu. Živi u Švicarskoj. U krugovima evropske avangarde postao je poznat svojim apstraktnim baletima DJELA: rapsodija za orkestar. — Sonatina za violinu i klavir Ronda dei tempo, 1952; Mušica astratta per un balletto za 14 instrumei — Kantata Ruf za zbor i orkestar, 1950; zborovi; solo-pjesme.
ARBATSKI (Arbatskv), Jurij (Yury), ruski orgul; pozitor i muzikolog (Moskva, 15. IV 1911 —). Studij kor dovršio je 1932 kod H. Grabnera na Konzervatoriju u I God. 1933 bio je dirigent u Leskovcu i Sremskoj Miti 1935 zborovođa i orguljaš katoličke katedrale u Beograd živao je balkanski muzički folklor. Prije odlaska na ; institut u Pragu (1942) sabrao je veliki folklorni mater 3000 albanskih, 1000 makedonskih i nešto srpskih, hr bugarskih zapisa), ali su svi njegovi fonografski snimci prilikom bombardiranja Beograda. God. 1944 A. je u Pri torirao disertacijom Sviranje na tupanu u Makedoniji živi u Chicagu, gdje vodi folklornu zbirku biblioteke 1 DJELA: Stichproben aus den Volksmusikkulturen Sudosteuropa: einer Verzvertung der Elemente der ukrainischen Volksmusikkultur in aben Kunstmusik; Possibilities of Crossing of the Modem Occidental Art . Extraeuropean Music Cultures; The Road of the Music of Humanit the Tupan in the Central Balkans, 1953. — Komponirao je 8 simfo orkestralna, klavirska i orguljska djela. LIT.: O. Kusznir, Jury Arbatsky, MGG, I, 1951.
ARBEAU, Thoinot (anagram pravog imena Jean Ta francuski muzički pisac (Dijon, 1519 — Langres, 1595). u Langresu. Napisao traktat o plesovima svog doba Orches traite en forme de dialogue (Langres 1589), važan zboj opisa svih ondašnjih važnijih plesova (branle, allemande. pavane, gaillarde, moresca, matassin i dr.), kao i zbog n koje se odnose na muziku. A. donosi i mnogo podataka o nim i kulturnim prilikama svoga vremena. Djelo je bo strirano slikama i notnim primjerima. NOVA IZD.: Orchćsographie obj. L. Fonta, 1880; na engles C. W. Beaumont, 1925; izvatke iz toga djela preveo na njemački A. (Die Tanze des XVI Jahrhunderts), 1878; 6 stavaka obradio W. Berg: LIT.: R. Sonner, Musik und Tanz, Leipzig 1930. — E. P. Bari Thoinot's Francy, Musik and Letters, 1930. — C. Sachs, Weltgesi Tanzes, Berlin 1933. — A. Mary, L'orchesographie de Thoinot A Tresors des bibl. de France, 1935. — P. Nettl, The Story of Dance h York 1947. —A. Michel, Die altesten Tanzlehrbiicher, s. a. — R. Sonn> Arbeau, MGG, I, 1951 .
ARBĆS, Enrique Fernandez, španjolski dirigenl nist (Madrid, 24. XII 1863 — San Sebastian, 2. VI 19 ziku studirao u Madridu (J. Monasterio), Bruxellesu (t temps, F. A. Gevaert) i Berlinu (J. Joachim). Kratko koncertni majstor Berlinske filharmonije, zatim predavai na konzervatoriju u Hamburgu i Madridu. God. 1889 1 majstor glasgowskog simfonijskog orkestra, 1891—191 sor na Royal Cottege of Music u Londonu. Od 1904 bio: gent te profesor Konzervatorija u Madridu. Kao dirigenti je u Italiji, Francuskoj, Belgiji, Švicarskoj, SSSR i SAD ' tirao je i kao član komornih sastava. <
ARAPSKA MUZIKA
VOJNIČKA MUZIKA.
Minijatura iz
rukopisa
Haririjevih
makama, Bagdad, 1237
BALET
PLESNA SVEČANOST. Minijatura iz engleske kronike Jeana de Waurina J XV st.
ARBOS — AREZZO DJELA: Noche de Arabia i Ausencia za orkestar. — Trois Pieces originales dans le genre espagnol za klavirski trio ■—■ Kompozicije za violinu. — Zarzuela Viaje al centro de la tierra, 1895. — Pjesme. — Orkestrirao više klavirskih kompozicija I. Albeniza. LIT.: V. Espinds Molto, El meastro Arbos, Madrid 1942. ARCADELT
(Archađet, u francuskim izvornicima Harcha-delt i Arcadet), Jakob (Jacques), nizozemski kompozitor (oko 1500 ili 1514 — Pariz, 14. X 1568). Podaci o njegovu životu vrlo su oskudni. Prema Van der Straetenu potječe vjerojatno iz Brug-gea ili Brabanta a drugi misle da mu je domovina Liege. Školovao se možda kod Josquina Des Presa što također nije pouzdano utvrđeno, ali su rana Arcadeltova djela svakako inspirirana Josquinovim stilom. Zna se da je A. dulje vremena boravio u Italiji: najprije u Firenci (30-tih godina), zatim u Rimu gdje je isprva pjevač (tenor) a od 1540 (ili 1539) do najkasnije 1552 dirigent Papinske kapele. God. 1557 objavljene su mu 3 mise u Parizu a u naslo vu je tituliran dvorskim dirigentom kardinala Charlesa de Lorrainea. U kardinalovoj je pratnji dospio i na francuski dvor, gdje dobiva naslov regius musicus. Komponirao je pretežno svjetovnu muziku, posebice madrigale (više od 200) i francuske chansone (oko 120). Neobičnu je popularnost stekao upravo kao madrigalist: prva knjiga njegovih 4-glasnih madrigala doživjela je još za njegova života, tj. do 1654, četrdeset izdanja, a madrigal // bianco e dolce cigno postao je antologijsko djelo. Po stilu A. pripada među rane majstore renesansnog madrigala: slog mu je redovito 4-glasan, a isticanje gornjega glasa još je u vezi s frottolom. Harmonije su mu čiste, dijatonske, građa polifonička mjestimice akordička, izraz melodiozan liričan a interpretacija teksta, koji je najčešće Petrarkin, vanredno poetična. U chansonima se A. približava stilu chanson mesure'e, a u misama i motetima provodi skroz imitaciju. DJELA: VOKALNA. Pet knjiga 4-gl. madrigala: I—IV, 1539 i V, 1544; Pnmo libro di Madrigali a 3 v., insieme alcuni di C. Fena con la gionta di dodese canzoni francese & sei moteti novissimi, 1542; više madrigala u talijanskim antologijskim zbirkama; oko 120 francuskih chansona u zbirkama Le Roya, Ballarda, Attainganta i dr. — CRKVENA: Missae tres cum 4 et 5 vocibus; 1557; 1 knjiga moteta a 4, 1545; Canticum beatae Mariae Virginis, 1557. NOVA IZD.: 6 chansona, 1 motet i 29 madrigala obj. R. J. van Maldeghem (zbirka Tresor musicale, 1874, 1884 i 1889—92); The Chansons of J. A. obj. E. B. Helm (Smith College Music Archives, V 1942); madrigale obj. B. Meier (Das Chortnerk, 58); motete obj. H. Osthoff (Das Chormerk 54, 1956). LIT.: R. Eitner, Jacob Archadelt, MFM, 1887. — W. Klefisch, Arcadelt als Madrigalist (disertacija), Koln 1938. — A. Einstein, The Italian Madrigal, Princeton 1949. — J. Schmidt-Gorg, Jakob Arcadelt, MGG, I, 1951. — Ch. van den Borren, Arcadellt ou Monte?, Revue Belge de Musicologie, 1952. — F. Lesure, A. est mort en 1568, Revue de Musicologie, 1961. I. Ać.
ARCHER, Violet, kanadski kompozitor i pijanist (Montreal, 24. IV 1913 —). Klavir i kompoziciju studirao na Konzervatoriju u Montrealu, u kompoziciji se zatim usavršavao kod P. Hindemitha i B. Bartoka u New Yorku. God. 1950—53 predavao na North Texas State College, 1953—61 na Univerzitetu u Oklahomi. Od 1962 profesor je teoretskih muzičkih predmeta na Univerzitetu u Alberti, Kanada. U svojim djelima služi se povremeno i dodekafonijom. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija, 1946; simfonijska pjesma The Nun, 1944; koncert za timpane, 1939; koncert za klavir, 1956; koncert za violinu, 1959; Concertino za klarinet i orkestar, 1946; Britannia, ajoyful Overture, 1941; Fantasy on a Gromid, 1946; Three Sketches, 1961; Fantasia concertante za flautu, obou, klarinet i gudače, 1939 i dr. — KOMORNA: dva gudačka kvarteta, 1940 i 1942; 2 gudačka trija, 1953 i 1961; 2 klavirska trija, 1954 i 1957; kvartet za flautu, obou, klarinet i klavir, 1945; gudački kvintet, 1963; sonata za flautu, klarinet i klavir, 1944; sonata za violinu i klavir, 1956; sonata za violončelo i klavir i dr. — Kompozicije za klavir i orgulje. — Zborovi; solo-pjesme i dr.
ARCHET (archetto) -> Gudalo ARCHI... ARCI... (tal.), uz imena starijih instrumenata znači ili velik oblik instrumenta (archiviola, arciliuto) ili neku osobitost u gradnji (archicembalo). ARCHICEMBALO (tal.), posebna vrsta čembala koji je izumio Nicola Vicentino da bi ostvario prirodnu ugodbu na instrumentu s tipkama, odnosno da bi mogao izvoditi u tačnoj intonaciji tri antička tonska roda (dijatonski, enharmonski i kromatski). Instrument je imao 125 tipaka, tj. 6 nizova raspoređenih vjerojatno na 2 manuala. Oktava je bila podijeljena na 31 ton. A. je zbog teškoća pri sviranju iščeznuo iz prakse već potkraj XVI st. Vicentino ga je opisao u svojemu djelu L'antica mušica ridotta alla moderna prattica (1555); osim toga izgradio je i jedan Arcfhjiorgano. Instrumente slične archicembalu konstruirali su kasnije G. B. Đoni (sa 3 manuala), K. Luvthon (Universalklavizymbel sa 18 tonova u oktavi, 1585), Vito Trasuntino (clavemusicum omnitonum sa 31 tonom u oktavi, 1606) i dr. U novije su doba instrumenti s tipkama za reprodukciju prirodne ugodbe uglavnom harmoniji. LIT. : Sh. Tanaka, Studien im Gebiet der reinen Stimmung, VFMW, 1890. — A.Koczirz, Zur Geschichte des Luvthon' schen Klavizimbels, SBIMG, 1907—08. — W. Dupont, Geschichte der musikalischen Temperatur, Nordlingen 1935. I. Ać. Muz., E, I,
65
ARCILIUTO (tal.), velika lutnja sa dvije pužnice i dva niza žica. Na jednom nizu izvodi se melodija, a na drugome pratnja (bordun). Konstruirao ju je A. Piccinini 1623. -> Teorba. ARCIORGANO (tal.), poseban tip orgulja iz XVI st. koje je sagradio i opisao N. Vicentino (Descrizione dell'arciorgano, 1561). -> Archicembalo.
ARCO (coll'arco, are, c. are, arcato, od tal. arco gudalo), uputa violinistu da svira gudalom. Upotrebljava se kad treba prekinuti izvođenje -> pizzicata. ARDĆVOL, Jose, kubanski kompozitor španjolskog podrijetla (Barcelona, 13. III 1911 —). Od 1930 živi u Habani. Ondje je 1934 osnovao i do 1952 vodio komorni orkestar, a sudjelovao je i u pokretanju avangardnog udruženja Grupo de Renovacion Musical te u osnivanju Simfonijskog orkestra i Muzičke akademije u Habani na kojoj je od 1938 profesor kompozicije. Predaje i na Univerzitetu. Surađuje u različitim stručnim časopisima i urednik je revije La Mušica. Svoja ranija djela A. je komponirao atonalno, kasnije se približio neoklasicizmu. Živ i raznolik ritam njegove muzike otkriva utjecaj kubanske narodne muzike. DJELA. ORKESTRALNA. Tri simfonije: I, 1943—47; II, 1945 i III, 1946. Koncert za 3 klavira, 1938; koncert za klavir i duhački orkestar, 1944; simfonijske varijacije za violončelo, 1951; El son za violinu, 1952; 3 ricercara, 1936; 3 Concerta grossa; 9 Pequetas piezas, 1943; 2 kubanske suite, 194711949; Trtptico de Santiago, 1949; Triptico de Pinar del Rio, 1954; Mušica za mali orke star, 1957. —KOMORNA. Tri gudačka kvarteta: I, 1933; 11,1943 i III, 1959. Koncert za gudački sekstet, 1932; Mušica de cdmara za sekstet, 1936; duhački kvintet, 1957; 6 sonata za 3 različita instrumenta, 1937—46; sonata za violinu i klavir, 1947; sonata za violončelo i klavir, 1948; sonata za gitaru, 1948; sonatina za violinu i klavir, 1932; sonatina za violončelo i klavir, 1950. — KLAVIRSKA: tri sonate, 1944; 2 sonatine, 1922 i 1934. — Balet Forma za zbor i orkestar, 1943. Filmska muzika. — Burla de Don Pedro a caballo za zbor i orkestar, 1943; zborovi; solo-pjesme. LIT.: O. Mayer-Serra, Mušica y Musicos de Latino-America, Mexico 1947. — Josi Ardevol, Compositores de America, Washington 1955.
ARDITI, Luigi, talijanski dirigent i kompozitor (Crescentino, Vercelli, 22. VII 1822 — Hove kraj Brightona, 1. V 1903). Učio na Milanskom konzervatoriju. Bio je dirigent u Vercelliju, Milanu, Torinu te u Habani, Carigradu i Dublinu. Nastanio se zatim u Londonu gdje je bio dirigent na Talijanskoj operi i promenadnim koncertima u Covent Gardenu (1874—77). Gostovao je u Beču, Petrogradu i Madridu te u Njemačkoj i u Americi. Stekao je popularnost nizom plesnih pjesama (II Baccio, Uincantatrice, Parla). Komponirao je i tri opere te kraća instrumentalna djela. Napisao je autobiografiju My Reminiscences (1896). AREL, Btilent, turski kompozitor i pijanist (Istanbul, 23. IV 1919 —). Završio studij na Konzervatoriju u Ankari (N. K. Akses, F. Erkin, E. Praetorius). Nastavnik muzičke teorije na konzervatorijima u Istanbulu i Ankari, od 1951 muzički direktor Radio-Ankare. Suosnivač Akademije za balet i narodne plesove u Istanbulu (sada u Ankari) i udruženja Helikon, dirigent Komornog orkestra; kao kompozitor sljedbenik suvremenih muzičkih strujanja. DJELA. ORKESTRALNA: dvije simfonije, 1945 i 1947; koncert za kla vir, 1943; Passacaglia za gudače i udaraljke, 1944. — KOMORNA: četiri stavka za gudački kvartet, 1947; Muzika za gudački kvartet, 1947; klavirski trio, 1949. — Kompozicije za klavir {Constructions, 1950). — DRAMSKA: baleti Hdnsel und Gretel, 1951 i Bremer Stadtmusikanten, 1954; muzika za dramu Saloma O. Wildea i dr.
AREND, Max, njemački muzikolog (Deutz na Rajni, 2. VII 1873 — Koln, 1944). God. 1889—93 studirao muziku i muzikologiju u Kolnu i Wiesbadenu (H. Riemann), uz to i pravne nauke. Pisao muzičke kritike i eseje. Nastojao oživjeti interes za umjetnost Chr. W. Glucka, pa je 1913 osnovao i udruženje Gluckgemeinde.
DJELA: Gluck, 1921; sabrani članci Zur Kunst Glucks, 1914. — Priredio izdanje Gluckovih komičnih opera Le recontre imprevue (Der Pilger von Mekka), 1910 i L'arbre enehante (Der Zauberbaum), 1911.
ARENSKI, Anton Stepanovič, ruski kompozitor, pijanist i dirigent (Novgorod, 12. VII 1861 — Terioki, Finska, 25. II 1906). God. 1879—82 studirao na Konzervatoriju u Petrogradu (K. Johannsen, N. Rimski-Korsakov). God. 1883 predavao harmoniju i kontrapunkt na moskovskom Konzervatoriju, 1895—1901 bio je dirigent Carske pjevačke kapele u Petrogradu. Po značajkama svog stvaranja bliži je P. I. Čajkovskom nego skupini Petorice. DJELA. ORKESTRALNA: dvije simfonije, 1883 i 1889; koncert za kla vir, 1882; koncert za violinu, 1891; fantazija na ruske narodne pjesme za klavir; 3 suite; intermezzo za gudački orkestar; varijacije za gudački orkestar na temu P. I. Čajkovskog. — KOMORNA: dva gudačka kvarteta; dva klavirska trija; klavirski kvintet. — Klavirske kompozicije. — DRAMSKA. Opere: Cou na Bome, 1890; PatfajAb, 1894 i Ha.ab u HaMannmu, 1903. Balet Honb e Ezunme, 1900; scenska muzika. — Kantate; zborovi, solo-pjesme. — Udžbenici: KpaniKoe pyKosodcmeo KnpaKtnuHecKoMy ujyneHuw tapMonuu, 1891 (V izd. 1929; njemački prijevod, 1900); Pynoeodcmeo K u3yueMUHj opM uucmpyMeumatibnou u eoKaAbtiou My3UKu (2 sv.), 1893—94 (VI izd. 1930); C6opHuK 3adai (1000) ČA.I npaKtnuuecKoio u3yueHUH zapMOHuu, 1897 (najnovije izd. 1960). LIT.: F. LJbinuH, AHTOH ApeHCKHH, CoBeTCKafl My3biKa, 1961, 7. — Isti, A. C. ApeHCKHH, Moskva 1966.
AREZZO, Guido -> Guido d'Arezzo
66
ARGENTA — ARIE
ARGENTA (Maza), Ataulfo, španjolski dirigent (Castro Urdiales, Santander, 19. XI 1913 — Los Molinos kraj Madrida, 21. I 1958). Član crkvenog pjevačkog zbora u rodnom gradu, klavir, violinu i kompoziciju učio na Konzervatoriju u Madridu. Kasnije je studirao dirigiranje u Belgiji i Njemačkoj. Od 1945 bio je stalni dirigent Simfonijskog orkestra u Madridu. Istakao se i kao zborovoda. Na koncertnim turnejama po inozemstvu (Evropa, Južna Amerika) popularizirao djela suvremenih španjolskih kompozitora. LIT.: B. Gavoly, Ataulfo Argenta, Geneve 1956. —■ A. Fernandez Cid, Ataulfo Argenta, Madrid 1958. — J. Montero Alonso, Vida apasionada de Ataulfo Argenta, Santander 1959.
ARGENTINA (pravo ime Antonia Mercć y Luque), španjolska plesačica i koreograf (Buenos Aires, 1888 — San Sebastian, 1936). Kći roditelja plesača, već kao jedanaestgodišnja djevojčica nastupila u kraljevskoj operi u Madridu. Nakon velikih uspjeha u najvećim španjolskim kazalištima odlazila je od 1905 na duge turneje po Evropi i Južnoj Americi. God. 1927 priređivala u Parizu u Theđtre des Champs-Elysees samostalne koncerte uz pratnju gitare i kastanjeta koje je svirala izvanredno virtuozno. Ponovno je gostovala u Parizu (Opera comigue) 1929 sa španjolskim baletima. Tada se istakla u baletima Juerga (Batista), Sonatina (Halffter), El Contrabandista (Espla), Triana (Albeniz) i naročito u baletu El amor brujo (de Falla). A. je prva nastojala razviti španjolski ples u klasičnom okviru. Ona je najslavnija španjolska plesačica svoga vremena. ARGENTINSKA MUZIKA. Počeci muzičke kulture u ovoj zemlji, kao i u drugim zemljama Južne Amerike, povezani su s radom misionara-redovnika, koji su udarali temelje muzičkoj nastavi i crkvenoj muzici. Medu njima se najviše istaknuo isusovac Luis Berger (1588—1641) koji je propagirao sviranje na evropskim muzičkim instrumentima. U Argentini su u kasnijim stoljećima boravili i poznatiji evropski kompozitori, tako u XVIII st. čembalist i orguljaš Domenico Zipoli. Pošto je Argentina 1813 postigla političku nezavisnost, prilike za razvoj muzičke kulture postajale su sve povoljnije. Iste godine nastaje argentinska himna; napisao ju je Blas Parera, jedan od prvih poznatih argentinskih kompozitora XIX st. God. 1826 izvodi se u Argentini prva opera, Rossinijev II barbiere di Siviglia. U prvoj polovini stoljeća dominira u argentinskoj muzici talijanski utjecaj, kome su podložna sva tri istaknuta muzičara toga razdoblja: Amancio Alcorta (1805— 1862), autor klavirske i komorne muzike te pjesama, Juan Pedro Esnaola (1808—1878), pijanist i utemeljitelj Muzičke akademije u Buenos Airesu (1822) i Juan Bautista Alberti (1810—1884), književnik i kompozitor većinom klavirske muzike. U drugoj polovini XIX st. razvija se u Argentini nacionalni muzički smjer, koji svjesno gradi na elementima folklora. Prvi su mu predstavnici Francisco Hargreaves (1849—1900), autor prve argentinske opere »Bijela mačka« (1877) i Arturo Berutti (1862— r 938), kompozitor opere »Pompa« (1897), u kojoj se prvi put likovi iz naroda pojavljuju u argentinskom muzičko-scenskom djelu. Plodnu i razgranatu aktivnost razvio je Alberto Williams (1862—1952), učenik Pariškog konzervatorija, pijanist, pedagog, dirigent, teoretičar, organizator i utemeljitelj Konzervatorija u Buenos Airesu (1893). U svojim djelima uspješno združuje značajke kasne romantike i argentinskog folklora. Napisao je, medu ostalim, 9 simfonija i oko 150 klavirskih kompozicija. Dok je Constantino Gaito (1880—1945) najpoznatiji argentinski operni kompozitor, Gilardo Gilardi (1889) piše pretežno orkestralna djela. Rousselov učenik Carlos Lopez Buchardo (1881—1948) sjedinjuje impresionističke i folklorne elemente; najuspjelije su mu solo-pjesme. Toj generaciji pripada pijanist Ernesto Drangosch (1882— 1925), Felipe Brero (1884 —; narodna opera »El Matrero«) i Floro Ugarte (1884). U generaciji rođenoj devedesetih godina zamjećuje se sve određenije napuštanje nacionalno-muzičkih smjernica. Nacionalnom pravcu ne pripada Jose Maria Castro (1892), član razgranate obitelji muzičara, pretežno neoklasik, dok je njegov brat Juan Jose Castro (1895—1968), d'Indvjev učenik i dirigent međunarodnog ugleda, samo u nekim kompozicijama blizak argentinskom folkloru (»Sinfonia argentina«). Luis Gianneo (1897) je najpoznatiji po svojim orkestralnim djelima. Jedan od najradikalnijih suvremenih argentinskih kompozitora je Juan Carlos Paz (1897) koji je od neoklasicizma, preko atonalnosti i politonalnosti, prešao k Schonbergovoj dodekafoniji; najizrazitiji je u komornim kompozicijama. Dalek je od nacionalnog smjera i Malipierov učenik Honorio Siccardi (1897). Od argentinskih muzičara rođenih u ovom stoljeću najdarovitiji je i najugledniji Alberto Ginastera (1916). U svojim djelima sretno spaja vrlo razvijenu kompozicijsku tehniku s folklornim obilježjima (»Sinfonia Portena«, »Concierto argentino«, »Cantos del Tucuman« za sopran i mali instrumentalni sastav). Od ostalih
ističu se Roberto Garda Morillo (1911), kompozitor i e: Rodolfo Arizaga (1926) i Mauricio Kagel (1931) koji živi u I i očituje poseban afinitet za aleatoriku i elektronsku muziki Središte kulturnog i muzičkog života zemlje već je 01 Buenos Aires sa svojim mnogobrojnim muzičkim ustano od kojih svjetski ugled uživa opera Teatro Colon. LIT.: J. Aharez, Origines de la mušica argentina, Rosario de Sa: 1908. — S. Cabrebra, Chansons populaires argentines, Pariš 1931. — A. Se Historia de la mušica argentina, 1933. — C. Vega, Danzas y canciones arge 1933. — Isti, La mušica popular argentina, 1941. — G. Chase, A Guide oi America Music, Washington 1945. — N. Slonimsky, Music of Latin Ai New York 1945 (III izd. 1949). —J. Aretz-Thiele, Mušica tradicional arg 1946. — O. Schiuma, Miisicos argentinos contemporaneos, Buenos Aires
J. ARGERICH, Marta, argentinska pijanistica (Buenos . 5. VI 1941 —). Učenica V. Scaramuzze, F. Gulde, N. Mag i S. Askenazea, kao koncertant debitirala već 1949 uz pi orkestra u Buenos Airesu. 1957 osvojila prvu nagrai Busonijevom natjecanju u zanu i Ženevi, a 1965 ni dunarodnom Chopinovor tjecanju u Varšavi, što joj vorilo put u najveća sv muzička središta. Umjetni vanredne tehničke spremi razitog smisla za modi: klavirskog zvuka, ističe se ma plastičnom interpreta muzičkog sadržaja. A. je s la također i velik broj gi fonskih ploča.
M. ARGERICH
ARGHUL (arap.), truka svirala felaha (bila znata i starim Egipća sa dvije cilindrične cijevi su pričvršćene jedna uz gu. Desna, sa šest rupica, za izvođenje melodije, lijt bordunsku pratnju. Bord svirala može se produljiti jednim ili sa više nastavaka, s jednostavnim jezičcem koso je urezan u cijevi. Kod nja obje se svirale drže u ustima, ali se ne pritiskaju ni zu ni usnicama. Šupljina ustiju služi kao spremište zraka ko raci dovode dišući kroz nos, a da kod toga ne prekidaj; ranje. A. se gradi u tri veličine. LIT.: G. A. Villoteau, Description historique, technique et littera: instruments de musique des Orientaux, Description de l'Egvpte, Pariš — C. Sachs, Real-Lexikon der Musikinstrumente, Berlin 1913. K.
ARHANGELSKI, Aleksandar Andrejevič, ruski di i kompozitor (Penza, 23. X 1846 — Prag, 16. XI 1924). V šesnaeste godine crkveni zborovoda. God. 1880 organizirao titi zbor, s kojim je koncertirao po Evropi. U ruskom crkv pjevanju zamijenio dječačke glasove ženskima. Napisao broj crkvenih kompozicija (mise, rekvijem). ARIBO SCHOLASTICUS (Arbeo, Arbon, Arpeo, Ai benediktinac, muzički teoretičar iz XI st. Sigurnih npdat njegovu životu ima vrlo malo. Prema novijim istraživanjima (K. G. Fellerer) smatraju da je bio Bavarac iz Freisinga i tamo umro kao predstojnik (scholasticus) katedralne škole drugi (J. S. Waesberghe) drže da je bio Francuz iz Orleai Belgijanac iz Liegea. U raspravi De Mušica, napisanoj vjeri između 1068 i 1078, A. tumači teoriju Guida Aretinskog, poi muziku i kozmos, raspravlja o etičkim i estetskim vrijedne muzičke umjetnosti, posebno crkvene. On je jedan od najva predstavnika srednjovjekovne muzičke simbolike. NOVA IZD.: De Mušica objavili su: M. Gerbert (Scriptores eccl 2. sv. 1784; novo izd. 1931); J. P. Migne (Patrologia tatina, CL, 1844 J. Smits van Waesberghe (Corpus scriptorum de Mušica, sv. II, 1951). LIT.: H. Abert, Die Musikanschauung des Mittelalters und ilire Grun Halle 1905. — K. G. Fellerer, Beitrage zur Musikgesch'chte Freisings, I 1926. — J. Smits van Waesberghe, Muziekgeschiedenis der Middeleen sv.), Tilburg 1936—42. — H. HUschen, Aribo, MGG, I, 1951.
ARIE, Rafael, bugarski pjevač, bas (Sofija, 22. VIII 1921 Isprva učio violinu, zatim pjevanje kod bugarskog pjevai Brmbarova, usavršavao se u Italiji kod A. Merlinija i G. Bin Od 1945 član Sofijske opere, 1946 dobitnik prve nagrade ni dunarodnom natjecanju u Zenevi, 1948 nastupom u opei ljubljen u tri naranče (Prokofjev) u milanskoj Scali stječe 1 narodnu reputaciju. Poslije toga pjeva na glavnim evrops sjevernoameričkim opernim pozornicama i na mnogim festh (Maggio musicale fiorentino). Njegov opsežan repertoar obu preko 90 opera na originalnim jezicima od Don Giovannija (M
do Borisa Godunova (Musorgski), od Don Carlosa (Verd
ARIE — ARIJA suvremenih (svjetske praizvedbe opera Raskolnikoff A. Sutermeistera, 1948, Billy Budd F. Ghedinija, 1949 i The Rake's Progress I. Stravinskog, 1951). ARIENZO, Nicola d' -> D'Arienzo, Nicola. ARIETTA (tal.; franc. ariette), 1. mala arija, često isto što i pjesma ili cavatina. 2. U.francuskoj operi prije 1750 ariette je pjesma u briljan tnom koloraturnom stilu na talijanskom jeziku. 2. U drugoj polovici XVIII st. ariette je solistička pjesma na francuskom jeziku, a izmjenjuje se s govornim dijalogom u fran cuskim muzičkim komedijama comedie a ariettes ili pieces d'ariettes.
ARIGOT, provansalski naziv za jednostavne duhačke instrumente (svirale, pištaljke i si.). ARIJA (tal. aria od srednjovjekovno lat. aera od grč. dcrjp zrak; engl. Aria i Air, franc. air, njem. Arie), višedjelna, vokalna kompozicija za solo glas i instrumentalnu (obično orkestralnu) pratnju. Javlja se samostalno ili kao dio većih vokalno-instrumentalnih djela (opere, oratorija, kantate). Razlikuje se od solo-pjesme po tome, što je opsegom veća, što izbjegava strofni oblik i težište prebacuje više na posve muzičke kvalitete, zanemarujući pri tom često sam tekst; od svih vokalnih oblika a. je odnos riječi i tona najradikalnije riješila u korist muzike. U operi, a. je uglavnom izraz lirskih raspoloženja, suprotno od recitativa, u kojemu se sažima akcija drame; u toku razvoja opere sve se više zaoštravala opreka između recitativa i arije (osobito u XVIII st.), pa je a. vrlo često predstavljala odlomke koji su ispadali iz okvira dramske radnje i kočili njen razvoj. Stoga i svi reformatori opere (Gluck, Wagner, u posljednjim djelima i Verdi), nastoje zamijeniti ariju oblicima koji će se bolje i elastičnije prilagoditi razvoju dramske radnje. No ako se izuzmu nastranosti (oko 1750 i 1850, Meverbeer), koje se očituju u konvencionalnosti bez duha i virtuoznosti bez sadržaja, a. je dala veliko bogatstvo izraza i istinskih umjetničkih vrijednosti. Značenje riječi a. proširilo se u srednjem vijeku na pojmove: pojava, način, shema (lat. sinonim modus). U tome novom značenju a. je ušla na početku XVI st. u muzičku terminologiju; njome se označivala određena shema (model) strofne pjesme, u kojoj se iznad stalne basove melodije (basso ostinato) improvizirala uvijek nova melodija. Taj je ostinatni bas odgovarao trajanju jedne strofe. Istodobno se arijom počela nazivati i sama melodija (B. Castiglione, 1528). U prvim zbornicima novog, monodijskog solopjevačkog stila (G. Caccini, Nuove musiche, 1602; J. Peri, Varie musiche, 1609; A. Grandi, Cantade et arie a voće sola, 1620; S. Landi, Arie a una voće, 1620; B. Ferrari, Musiche varie, 1633—41), a. se pojavljuje uz stariji madrigal i noviju kantatu. Njezina se forma postepeno ustaljuje. U ovoj prvoj razvojnoj fazi opažaju se tri tipa. Prvi se oslanja na slobodni deklamatorski stil rane monodije; iz njega se kasnije razvio -> arioso. Drugi je tip složen poput canzone od dijelova, koji se često razlikuju i po tempu i po mjeri. Treći, najvažniji tip, na stavlja i izgrađuje oblik strofne arije na ostinatnom basu, samo što je sada njegov model kraći, pa je time i cijela forma elastičnija. Instrumentalni uvod i međuigre (ritornello) pojavljuju se sve redovitije i sačinjavaju važan konstruktivni element arije. U toku XVI st. razvile su se i instrumentalne i plesne arije, koje su se pored glavnog vokalnog oblika održale sve do kraja XVIII st. Instrumentalna a. u djelima G. Frescobaldija, J. Frobergera, J. Pachelbela i J. S. Bacha zadržava prvotni oblik teme (modela), na kojoj se gradi čitav niz varijacija (J. S. Bach, Goldbergvariationeri). Dvodjelna plesna arija, nalik na pjesmu, razvila se osobito u francuskom dvorskom baletu, operi i francuskoj suiti XVII i XVIII .st. (-»- Air). Drugo razdoblje u razvoju arije (1650—1750) karakterizira uglavnom izgradnja tipa arije da capo. Odsada se a. razvija uglavnom unutar opere, koja najprije cvate u Firenci, a poslije u Veneciji (1640—1700) i Napulju (1700—1760). U Veneciji se napušta strogi humanistički ideal Firentinaca koji su operom željeli prvenstveno oživjeti starogrčki teatar. Opera se demokratizira; krug njezine publike širi se i zahvata ponajviše građanske slojeve čijem ukusu, umjesto dugih recitativa, više odgovaraju kraće melodioznije arije. U operama je bilo po 70 do 80 takvih »malih arija« zapravo dvodjelnih arietta. U njihovu melodiku sve jače prodiru plesni ritmovi, ponajviše iz talijanskih narodnih plesova, kao što su venecijanska forlana (preteča barkarole), zatim vilotta, nio i siciliano, prvotno brzog tempa, kasnije u XVIII st. nosilac pastoralnog, ponešto tugaljivog izraza (npr. Handelove siciliano-arije). U ariju ulaze i melodijski i ritmički elementi stranih pučkih plesova, npr. gigue, a i dvorskih (sarabande, courante, menuet, bourree, gavotte). U melodici se opaža i utjecaj narodne pjesme. Uporedo sa svim tim utjecajima, u oblikovanju prevladava jaka tendencija za izgradnjom arije da capo, kojoj je pret-
67
hodnik Monteverdi. U njegovim posljednjim djelima već se pojavljuje a., koja se temelji na trodjelnom obliku tipa ABA (finale opere Incoronazione di Poppea). Ovaj seriozni tip arije, obogaćen i koloraturama, namijenjen je u operi osobama koje predstavljaju »višu« društvenu klasu, dok se manje pretencioznim, kraćim arijama izražavaju osobe iz naroda; naročito venecijanska opera obiluje veoma bogatom galerijom tipova iz puka. Tako je dru štvena struktura našla svoj odraz u dvojakom tipu arije. Ponešto drugačiju sliku pokazuje razvoj opere u Napulju. Kontrastni oblici komične i ozbiljne opere (opera buffa i opera seria) konačan su rezultat toga razvoja. U operi seria izgradila se arija da capo do pune formalne zrelosti; osnovna je shema te arije:
tra
T
a'~j
ra a .
ij T T
ra
B
A
T
'' Da Capo
T' D' A. počinje uvodom (prvi ritornello), u kojemu instrumenti intoniraju glavnu temu (r a ). Tu temu prihvaća zatim pjevač (a'). Glavna se misao pojavljuje na početku dva puta: kao neka deviza (parola) otuda i naziv devizna arija (H. Riemann). Ovaj je dio na shemi zagrađen, jer ga nemaju sve arije. Tek nakon ponovnog, drugog nastupa instrumenata (drugi ritornello) pjevač razvija temu (a); to je jezgra prvog dijela (A). Drugi, srednji dio (S) razvija se ili na srodnoj ili na novoj tematskoj građi. U oba slučaja kontrast se postiže i promjenom tonaliteta. I tu vlada zakonitost: arije u duru donose odsjek B u paralelnom molu, a arije u molu imaju srednji dio u nekom srodnom duru. Da capo (ponavljanje prvog ^-odsjeka) nikad se ne ispisuje; pjevaču se dopušta, da ga slobodno interpretira. Iako prilično stroga, forma arije da capo nije isključila improvizaciju, taj značajan oblik baroknog muziciranja. U okviru oblika da capo razvili su se pojedini tipovi arija različiti po svom karakteru i izrazu; virtuozna aria di bravura, s koloraturama, namijenjena »prvim« pjevačima (prima donna i primo uomo), obično brzog tempa, prožeta herojskim, snažnim osjećajima, kao što su osveta, trijumf i si.; aria di mezzo carattere u tempu andante, izraz je ljupkog, umiljatog; aria cantabile u tempu adagio, largo namijenjena »teškim« raspoloženjima: boli, tuge, čežnje, razmatranjima; aria di portamento polaganog tempa, dostojanstvena smirena izraza; zatim aria concertata, aria da chiesa, aria fugata, aria buffa, aria d'imitazione, aria in-furiata i dr. Konačna čista forma arije da capo javlja se poslije 1700. U tom strogo simetričnom, zakonomjernom i uravnoteženom obliku a. odražava duh racionalizma i barokne reprezentativnosti. Pjevača stavlja pred maksimalne zadatke i u izražaju i u vokalnoj tehnici bel canta karakterističnoj za baroknu ariju. Zakonitost muzikalne forme provodi se na račun teksta. Pjesnički oblik (strofa) razbija se do te mjere, da se tekst ukazuje tek kao pretekst. Premda rođena u krilu muzičke drame, a. je postala upravo anti-dramatska. Njena se uloga svodila na to, da prikazuje efekte koji se pojavljuju kao posljedice neke dramatske situacije. To prikazivanje lišeno je, međutim, svega individualnog. Likovi kao da ne izražavaju svoju strast nego strast uopće. Takvo shvaćanje prihvaćaju i pjesnici, dajući sadržaju sliku tipičnog, općenitog. Stoga su se pojedine arije (osvete, opraštanja, ljubomore) mogle bez ikakvih teškoća presaditi iz jedne opere u drugu. Tom vrlo raširenom praksom obilno su se koristili ne samo manji nego i najveći kompozitori toga vremena (Handel, Gluck, Hasse, pa i Bach, koji čak prenosi ariju iz svjetovne sfere u duhovnu). Tekst ima još jednu tipičnu crtu: afekt se poistovećuje s nekom prirodnom, elementarnom pojavom; takav simboličan prikaz emocionalnog stanja daje kompozitoru prilike, da se iživljava u tonskom slikanju tog simbola, zaboravljajući pri tom čak i samu emociju. Otuda ona često naivna »slikovitost« te muzike, koje se ni Bach nije htio odreći. No svaka kritika arije da capo nepravedna je i jednostrana, ako se mimoiđu specifične težnje ne samo muzičkog baroka, nego baroka uopće. I barokna a. potvrđuje da je muzika u to doba postala toliko autonomna, da je mogla, posve protivno od težnja firentinske Camerate, i poeziji diktirati i nametnuti svoje zakone. Poslije smrti Bacha i Handela javljaju se nove težnje, pa i a. napušta svoj strogi oblik. Općenito, ona se opet više prilagođuje zahtjevima drame, ili se sasvim iz nje izdvaja u obliku koncertne arije. Pod utjecajem opere buffe, a i razvoja instrumentalne muzike, a. dobiva sve raznoličnije oblike. Sve češća je dvodijelna dispozicija: poslije obligatnog recitativa najprije polagani, zatim brzi dio (npr. arija u D-duru »Kraljice noći« u Mozartovoj Čarobnoj fruli). Ovaj dvodijelni oblik traje do preko polovine XIX st. i
68
ARIJA — ARITMETIČKA PODJELA
dobiva sve više karakter prokomponirane dramatske scene; npr.: Beethoven, Fidelio, arija Leonore »Abscheulicher, wo eilst du hin?« i arija Florestana »Gott, welch Dunkel hier«; Weber, Freischiitz, arija Agathe »Wie nahet mir der Schlummer«; Verdi, Traviata, arija Violette »Ah, fors' e lui« (finale I čina) — tipičan primjer tzv. arije stretto (izraz se odnosi na briljantni, brzi, završni dio arije). Kod Wagnera nestaje arija kao zatvoren oblik, a gdje se pak javlja, opravdava se dramskom radnjom (npr. na gradna pjesma Walthera u operi Die Meistersinger von Niirnberg). U operi XX st. opet se a. pojavljuje u vezi s tendencijama oko obnove baroknih oblika (R. Strauss, Ariadne auf Naxos; B. Britten, The Rape of Lucretia; I. Stravinski, The Rake's Progress). LIT. : H. Goldschmidt, Studien zur Geschichte der italienischen Oper im 17. Jahrhundert (2 sv.), Leipzig 1901—04. —■ B. Flogel, Studien zur Arientechnik in den Opern Handels, Handel-Jahrbuch, II, 1929. —J. V. L. Godefroy, Some Aspects of the Aria, Music and Letters, 1936, XVII. —■ L. Walther, Die Ostinato-Technik in den Ghaconne- und Arien-Formen des 17. und 18. Jahrhunderts, Wiirzburg 1940. — R. Gerber, Arie, MGG, I, 1951. — M. F. Robinson, The Aria in Opera Seria, 1725—80, Proceedings of the Royal Musical Association, 1961—62. — B. Hjelmborg, Aspects of the Aria in the Early Operas of Fr. Cavalli, Natalicia Musicologica, Kobenhavn 1962. M. Ca.
ARION ('Apicov), grčki pjesnik i pjevač (živio oko *- 600). Potječe s otoka Lezba. Pripisuje mu se da je stvorio ditiramb odnosno da ga je razvio u umjetnički oblik. Za vladavine tiranina Periandera (oko ■ Dordogne, XII st.), stvarao između 1180—1200, u kl; razdoblju trubadurske umjetnosti. Njegovao je »hermetii trobar clus i stvorio posebni oblik strofe od 6 jedanaester stinu koju su oponašali mnogi provansalski i talijanski { a preuzeli su je i Dante i Petrarca. Sačuvano je 18 Arn vanredno uglađenih pjesama od kojih 2 s melodijama. LIT.: U. A. Canello, La Vita e le Opere del trovatore Arnoldo Halle 1883. — R. Lavaud, Les Poesies d'Arnaut Daniel, Toulouse 19 Gennrich, Arnaut Daniel, MGG, I, 1951. — E. Kfenek, Šestina, Mel 1958.
ARNE, Thomas Augustine, engleski kompozitor (I 12. III 1710 — 5. III 1778). Učio je violinu kod M. F Komponirao je za londonska kazališta i za koncerte u V Gardens, Drury Lane i Covent , Garden. Danas je poznat zbog patriotske pjesme Rule Britannia iz scenskog djela The Masque of Alfred (1740) i solo-pjesama naShakespeareovtekst (Blow,Blow, Thou Winter Wind; Under the Greenzvood Tree i Where the Bee Sucks). Manje uspjeha imale su njegove kompozicije velikih oblika. Oratorij Judith pokazuje Handelov utje-
caj.Arneove uvertire od 8 stava- w^^^^^K^fm % ka važni su primjeri engles^^^^^^^^^mm '■ kog simfonijskog stila u sredini XVIII st. DJELA. INSTRUMENTALNA: dvanaest uvertira (obj. 8, 1740); 6 Favourite Concertcs za orgulje ili čembalo ili klavir, 1786; 7 sonata za 2 violine i b. c, 1740; 8 sonata (lessons) za čembalo, 1743. — DRAMSKA: TH. A. ARNE brojne opere; maske, pantomime. Scenska muzika za oko 30 kazališnih
komada, među ostalima za Shakespeareova djela As You Like it, 1740; J chant of Venice, 1741; The Tempest, 1746; Much Ado about Nothir Romeo and Juliet, 1750; — VOKALNA: oratoriji The Death of Abi Judith, 1761. Dvije kantate; 6 kantata za vokalnog solistu i instru pratnju, 1756; preko 20 knjiga pjesama. — Mise; 2 moteta; 2 ode i NOVA IZD.: Neke trio-sonate obj. su M. Seiffert (Collegium 1928) i H. Murril (1950); suitu za čembalo obj. je E. Gubitozi, 1922; c
ARNE — ARNOLD VON BRUCK mm obj. je J. Herbage (Mušica Britanica, 1951); kantatu The Morning obj. je R. Salkeld, (1954), a 1 motet A. Lewis (1950). LIT.: B. H. Horner, Life and Works of Dr. Arne, London 1893. — Popis djela, The Musical Times, 1901, novembar-decembar. — W. H. Granan Flood, Dr. Arne's Visits to Dublin, Musical Antiquary, 1910—11. — W. H. Cummings, Dr. Arne and »Rule Britannia«, London 1912. — R. Griffin, An Arne Portrait, Proceedings of the Musical Association, 1915. — H. A. Scott, Sidelights on Thomas Arne, MQ, 1935. — H. Langley, Doctor Arne, Cambridge 1938. — P. A, Scholes, God Save the King, London 1942. — Isti, The Great Dr. Burnev, London 1948. — J. A. Westrup, Thomas Augustin Arne, MGG, I, 1949—51. —H. LangUy, The Newly Discovered Arne Mass, The Monthly Musical Record, 1951- — J- Herbage, The Vocal Style of Thomas Augustine Arne, Proceedings of the Roval Musical Association, 1951—52. — C. Cudworth, Two Georgian Ckssics: Arne and Stevens, Music and Letters, 1964. K. Ko.
ARNELL, Richard (Anthony Sayer), engleski kompozitor (London, 15. IX 1917 —). Studirao na Royal College of Music u Londonu (J. Ireland). God. 1939 otišao u SAD gdje je 1943—45 bio muzički savjetnik BBC za radio-službu Sjeverne Amerike i do 1946 zborovoda u International Lady Garment Worker's Union Choir. Od 1947 profesor je kompozicije na Trinity College of Music u Londonu.
DJELA. ORKESTRALNA: pet simfonija, 1943—1954; simfonijska pjesma Lord Byron, 1952; koncert za klavir; koncert za violinu, 1940; koncert za klari net; Canzona and capriccio za violinu i gudače; divertimento za klavir i komorni orkestar; uvertire The Nezo Age 1939 i 1940, 1940; Classical Variations za gudače, 1939; Abstract Forms za gudače; sonata za komorni orkestar, 1942; 2 preludija; divertimento; Landscapes and Figures, 1956. — KOMORNA: pet gudačkih kvarteta; klavirski kvartet, 1942; kvintet s oboom, 1945; sonata za violinu i klavir, 1941. — Kompozicije za klavir (Siciliana and furiant; 22 varijacije) i za orgulje (sonata; preludij i fantazija). — DRAMSKA. Opere: Love in transit (za TV) i Moon Flozvers, 1958. Baleti: Punch and the Child, 1947; Harlequin in April, 1951; The great Detective, 1953 i The new Age. Filmska muzika. — VOKALNA: Secular Cantata, 1941; kantata The War God, 1944; Ode to the West Wind za sopran i orkestar, 1954; zborovi; solo-pjesme.
ARNHEIM, Amalie, njemački muzikolog (Berlin, 29. XII 1863 — 26. V 1917). Studirala pjevanje zatim muzikologiju na Univerzitetu u Berlinu (H. Kretzschmar, M. Friedlander, O. Fleischer). DJELA: Zur Geschichte des einstimmigen iveltlichen Kunstliedes im XVII Jahrhundert; SBIMG, 1908—09; Aus dem Bremer Musikleben in XVII Jahrhundert, ibid., 1910—11; Thomas Selle als Schulkantor, Liliencron-Festschrift; članci.
ARNIČ, Blaž, kompozitor (Luče, Savinjska dolina, 31. I 1901 —Ljubljana, 1. II 1970). Studij kompozicije započet na Konzerva toriju u Ljubljani završio 1931 u Beču i zatim se usavršavao u Varšavi (1938) i Parizu (1939— 40). God. 1934—35 predavao muziku na gimnaziji u Bolu na Braču, 1940—43 bio profesor na srednjoj školi Glasbene akademije u Ljubljani, a od 1945 redovni profesor za kompoziciju na Akademiji za glasbo u Ljubljani.
U početku pod očitim utjeB. ARNIČ cajem A. Brucknera i ruske petorice, u daljnjem je razvoju neoromantični realist. U težnji za širim izrazom oblikuje slobodno. Melodika mu je široka, linije se prepleću i nižu često u polifonom slogu; harmonije su bogate, modulacije smione i osobite. Muzičko tkivo često je zgusnuto, pa ostavlja dojam zamršenosti, iako je pregledno u formi. A. uzima tematiku iz realnog života. Njegova je muzika svježa, vedra, povezana sa slovenskom prirodom i ljudima. Sklon je velikim muzičkim oblicima, pa dosljedno komponira simfonijsku i komornu muziku. Simfonije obično nose konkretne nazive koji se odnose na određene ideje. Po dotjeranosti i izvornosti značajne su njegove simfonijske pjesme. Posljednjih godina uzimao teme iz narodnooslobodilačkog rata i poratne obnove. Ističe se i autobiografska VI simfonija, a od komornih kompozicija prvi.stavak široko oblikovanog koncerta za violinu i klavir. DJELA. ORKESTRALNA. Devet simfonija: Te Deum za orkestar, orgulje i mješoviti zbor op. 10, 1932; Simfonićna rapsodija za orkestar i klavir op. 12, [933 (Ljubljana, 19. IV 1937); Resurrectionis za orkestar i orgulje op. 15, 1935 Ljubljana, 23. XI 1936); Duma za orkestar, bas solo i mješoviti zbor op. 17 Ljubljana, 28. XI 1938); Vojne vihre, op. 22, 1941; Samorasnik op. 36, 1948 Ljubljana; 1. VIII 1958); Simfonija dela op. 35, 1950; Na domaći grudi op. 40, [951 i Vojna in mir op. 63, 1960. Sedam simfonijskih pjesama: Ples čarovnic op. [8 (Ljubljana, 28. XI 1938); Pesem planin op. 20 (Ljubljana, 5. XI 1940); Za-"leljivec op. 19 (Ljubljana, 1. XII 1940); Gozdovi pojejo op. 27 (Beograd, 12. [II 1946); Povodni moz (Ljubljana, 7. II 1951); Divja jaga op. 53
71
(Ljubljana, [.8. VII 1958; 2. verzija op. 72, 1965) i Vasovalec op. 79, 1969. Koncert za orgulje, iuhače i trublje (Ljubljana, 20. XI 1935); 2 koncerta za violinu: I op. 41 (Ljub-jana, 21. I 1953) i II op. 48, 1953; koncert za violončelo op. 64, 1960; koncert !a klarinet op. 69, 1963; koncert za violu op. 78, 1967; koncertni preludij za )rgulje (Ljubljana, 9. VIII 1930). Uvertira za orkestar, 1932 (Ljubljana, 19. [V 1937). — KOMORNA. Dva klavirska trija: I, 1929 (Beč, 16. V 1932; jugosl.
premijera Ljubljana, 28. XI 1938) i II, 1965; gudački kvartet op. 16, 1933 (Ljub ljana, 4. IV 1938); koncert za violinu i klavir op. 25, 1934; skladbe za violinu i klavir, 1952. — Klavirska suita Slike iz mladosti, 1954. — VOKALNA: kantata Z vlakom za soliste, zbor i orkestar op. 48, 1954 (Ljubljana, 26. X 1956); zborovi; solo-pjesme. — Filmska muzika. D. Co.
ARNOLD, Đuro, kompozitor i muzički pisac (Taksonv, Madžarska, 5. VI 1781 — Subotica, 25. X 1848). Otac Josip, orguljaš, rođen je u Prinzensdorfu (Austrija), a majka Katarina Bohm u Paksu (Madžarska). Školovao se u Pečuhu i Varadinu, a muziku učio kod oca i kod P. Pohma, dirigenta katedrale u Ka-lači. Od 1800 do smrti upravitelj kora župne crkve sv. Terezije u Subotici. Tu je osnovao stalni pjevački zbor i orkestar, odgojivši njihove članove u vlastitoj školi, koja je temelj današnje Muzičke škole. S učenicima je često priređivao samostalne koncerte, a kao dirigent gostovao u Kalači, Pečuhu, Segedinu, Somboru, Đakovu. Komponirao je uglavnom djela duhovnog karaktera (mise, ofer-torije, himne), najviše za zbor, orgulje i orkestar, koja su stilski i tehnički pod očitim utjecajem operne manire svoga vremena. Sačuvalo se samo nekoliko njegovih kompozicija. Najvažnije je Arnoldovo djelo omašna zbirka tekstova crkvenih pjesama Pisme-nik Uliti skupljenje pisama razlicsiti ... (Osijek 1819, kod M. A. Divadla). To je prva pjesmarica namijenjena bačkim Hrvatima, medu kojima je postala veoma popularna. Pjesmarica je objavljena »na korist sveg Naroda Illiricskog«. Pri sastavljanju tog djela A. se služio među ostalim Citharom octochordom, a i vlastitim zapisima bunjevačkih narodnih pjesama. Arnoldov Pismenik bio je kasnije jedno od vrela za Vinac (1830) M. Jaića. U rukopisu je ostavio Historisch-musikalisch-biographisches Tonkiinstler Lexicon. DJELA: Missa in C, 1848; Missa in B; Requiem; Te Deum solenne (posvećeno A. Alagoviću), 1813; Te Deum, 1833; Offertorium pro fešto anniversarii electionis et coronationis S. D. Papae Leonis XII, 1823; Offertorium e-mol de B. M. V., 1826; Offertorium de B. M. V. SS. Pio IX dedicatum, 1846; Libera, 1809; Libera in e; Libera in c, 1847; Tantum ergo, 1810; Tantum ergo, 1832; Regina coeli; 12 himana i dr. — Muzika za melodram Goihardska vještica. LIT.: K. d'Isoz, Arnold Gyorgy, Budapest 1908. — J. Schulhoff, Az elfelejtet zeneszerzo" . . ., Napio, Subotica 22. VII 1934. — A. Vidaković, Đuro Arnold, Sv. C, 1937, 3—4. — Isti, Nekoliko nepoznatih dokumenata 0 glazbeniku Duri Arnoldu, ibid., 1940, 3. — Isti, Giorgio Arnold, Note d'archivio, Roma 1938, 4—5A. Vi.
ARNOLD, Malcolm Henry, engleski trubljač i kompozitor (Northampton, 21. X 1921 —). Muziku učio na Royal College of Music u Londonu. Član je londonskog Filharmonijskog orkestra. Kompozicije mu se odlikuju melodijskom invencioznošću i virtuozno tretiranim instrumentalnim dionicama.
DJELA. ORKESTRALNA. Pet simfonija: I, 1950; I I , 1953; III, 1957; IV, 1960 i V, 1963. Simfonija za gudački orkestar, 1946; Toy Symphony; 2 simfonijete; simfonijska pjesma Larch Trees, 1943. Koncerti: za orgulje; za klarinet, 1948; za obou, 1953; za harmoniku, 1954; za flautu; za 2 klavira; za gitaru i 2 koncerta za rog. Uvertire: A Sussex Overture; Tam o Shanter'; Beckus the Dandipratt, 1943; The Smoke, 1948; Rapsodija The Sound Barrier; 4 Scottish Dances, 1957. — KOMORNA: gudački kvartet; klavirski trio; trio za flautu, violu i fagot; 2 divertimenta za duhački trio; kvartet s oboom, 1965; 2 kvinteta; Three Shanties za duhački kvintet 2 sonate za violinu i klavir; sonata za violu i klavir, 1947; sonatina za flautu i klavir, 1948; sonatina za obou i klavir, 1951; sonatina za klarinet i klavir, 1950; 5 fantazija za fagot; za klarinet; za flautu; za rog i za obou, 1966. —■ Klavirske kompozicije. — Sonata za orgulje. — DRAMSKA: opere The Dancing Master i The Open Window. Baleti: Homage to the Oueen, 1953; Rinaldo and Armida i Solitaire, 1956. — Scenska muzika (Shakespeare The Tempest, 1954). — Filmska muzika. — Psalm CL za zbor i orgulje; solo-pjesme. LIT.: D. Mitchell, Malcolm Arnold, The Musical Times, 1955.
ARNOLD, Satnuel, engleski kompozitor (London, 10 VIII 1740 — 22. X 1802). Učio kod B. Gatesa i J. Naresa. Bio je orguljaš i kompozitor dvorske kapele, od 1789 ravnatelj Academy of Ancient Music i od 1793 orguljaš Westminsterske opatije u Londonu. A. je 1787 započeo objavljivati prvo izdanje sveukupnih Handelovih djela (dovršio je 36 sv.). Priredio je za štampu i antologiju crkvenih kompozicija engleskih autora XVI—XVIII st. (1796) i priručnik New Instruction for the German Flute (1787). Komponirao je više od 60 opera i 5 oratorija. LIT.: J. M. Coopersmith, The First Gesamtausgabe: Dr. Arnold's Edition of Handel's Works, Notes, 1947.
ARNOLDSON, Sigrid (udata Fischof), švedska pjevačica, sopran (Stockholm, 20. III 1861 — 7. II 1943). Pjevanje učila kod svog oca, tenora Oscara Arnoldsona, zatim kod M. Strakoscha, F. Arlberga i Desiree Arot. Debitirala 1885 u Pragu, pjevala zatim u Moskvi, Petrogradu, Londonu {Covent Garden), Amsterdamu, Hagu, New Yorku {Metropolitan), Nici, Ziirichu, Budimpešti i Stockholmu. God. 1922—38 podučavala pjevanje u Beču, kasnije u Stockholmu. Visoki sopran velikog raspona, neobične mekoće, proslavila se kreacijama Rosine (Rossini, // barbiere di Siviglia), Dinorah (Meverbeer), Mignon (Thomas) Cherubina i Zerline (Mozart, Le nozze di Figaro i Don Giovanm), Violette (Verdi, Traviatd), Lakme (Delibes), Sonnambule (Bellini) itd. LIT.: F. Hedberg, Svenska operasangare, Stockholm 1885.
ARNOLD VON BRUCK, austrijski kompozitor (Bruck, oko 1490 — Linz, oko 1554). Čini se, da je bio učenik H. Fincka. Vjerojatno je oko 1510 ušao u dvorsku kapelu Ferdinanda I u Beču, najprije kao pjevač, a od 1527 kao dirigent. Od 1546 živio
72
ARNOLD VON BRUCK — ARPEGGIONE
u Ljubljani ili u Linzu (u oba grada posjedovao je nadarbine). Njegova djela — moteti i druge crkvene kompozicije, višeglasne duhovne i svjetovne pjesme (ukupno oko 50) — nisu se sačuvala u posebnim štampanim izdanjima, već se nalaze u velikom broju zbirki iz XVI st. A. v. B. savršeno svladava višeglasni, osobito peteroglasni stavak. U melodici njegovih djela jasno je zamjetljiv utjecaj renesansnih načela o odnosu riječi i tona. Iako katolik, često je i uspješno obrađivao protestantske korale. NOVA IZD.; sedamnaest koralnih stavaka ooj. J. Wolf (DDT, 1908); 3 stavka obj. A. W. Ambros (Geschichte der Musik, 1911); 13 stavaka obj. Fr. Jode (Das Chorbuch, 1927—31); 18 svjetovnih pjesama obj. L. Nowak (DTO, 193°); 4 himne obj. R. Gerber (Das Erbe deutscher Musik'}; 2 svjetovne pjesme obj. R. Eitner (ibid.). LIT.: H. Albrecht, Atnold von Bruck, MGG, I, 1951. — O. Wessely, Zur Frage nach der Herkunft Arnolds von Bruck, Wien 1951. — H. Osthoff, Das Te Deum des Arnold von Bruck, Festschrift Fr. Blume, Kassel 1963. — O. Wessely, Arnold von Bruck. Leben und Umwelt, Kdln i Graz 1968.
ARNOLJD, Jurij Karlovič, ruski kompozitor, muzički pisac i pedagog (Petrograd, 13. XI 1811 — Karakaš, Krim, 20 VII 1898). Studirao kod Fuchsa i Josepha Huntea. Od 1840 živio u Leipzigu kao muzički kritičar i publicist, dopisnik lista Signal i član redakcije (1863—70; časopisa Neue Zeitschrift fiir Musik; 1857 —68 izdavao Neue Allgemeine Zeitschrift fiir Theater und Musik. Od 1870 vodio vlastitu muzičku školu u Moskvi; 1888 profesor je muzikologije na tamošnjem Univerzitetu, a od 1894 do kraja života vokalni pedagog u Petrogradu. — U kompoziciji neinventivan, akademičar, A. je važniji po svojim muzičkim spisima, posebice po monografijama 0 ruskoj crkvenoj muzici. Njegovo gledište da muzičkim folklorom vanevropskih naroda vladaju ista načela kao zapadnjačkim, oborili su ruski muzikolozi P. Sokalski, J. Melgunov, J. Linjova i A. Kastalski. — Prema otkrićima V. Kozlovskog, u brošuri Agenti carističke Ohrane (1917), A. je bio u službi Trećeg odjela pa je njegova muzička aktivnost u Leipzigu služila samo za prikrivanje špijunske djelatnosti; Kozlovski smatra da A. nije autor muzikoloških djela objavljenih pod njegovim imenom, već neki Pešenin koji je za njih dobio novčanu odštetu. Međutim, iz toga vremena nije poznat muzičar imenom Pešenin. DJELA. SPISI: Primjena starogrčkih i bizantskih teorija na rusko neumatsko pjevanje (na ruskom); Nacrt racionalne muzičke gramatike (na ruskom); O teoriji muzičkih tonova na temelju akustičkih principa (na ruskom); Zusammenfassung der Grundregeln zur Harmonisierung des Neumengesdnge; Betrachtungen iiber die Kunst der Darstellung im Musikdrama, 1867; Die Alten Kirchenmodi historisch undakustisch entwickeltjl%y$', VapMonu3auuji dpeeue-pyccKoio uepKosnozo nenuM, 1886; Ist es mb'glich in der Musikkunst die charakteristische nationale Schule des Singens festzustellen und auf tuelchen Daten musi sie basiert sein?, 1889; Harmonijski principi crkvenog pjevanja (na ruskom), 1892; Teorija oblikovanja glasa (na ruskom), 2 dijela, 1898. — Obj. BocnOMUnanun (3 sv.), 1892—93. Prevodio na njemački ruske romanse i libreta opera Glinke, DargomiŽskog, Sjerova i Čajkovskog. — KOMPOZICIJE: uvetira Eopuc /"odjHO«. — Komične opere HHeaAud, 1852 i Honb nod lleaua Kyna.iat 1853. — Kantata CeemAana; zborovi; oko 50 romansa i dr. LIT.: TI. TI. lOpuu ApnoAbd, BceMHpHan HjiuiocTpauHa, 1886, 37.— Y. Arbatsky, Jurij von Arnold, MGG, I, 1951. I. Ać.
ARNOULD, Madeleine-Sophie, francuska pjevačica, sopran (Pariz, 14. II 1740 — 18. X 1802). Prvi put javno nastupila 1757 na dvorskoj svečanosti u Parizu, a na opernoj sceni afirmi rala se iduće godine u Auvergneovoj operi Enee et Lavinie. A. je bila prvi interpret glavnih ženskih uloga u Gluckovim operama: Iphigenie en Aulide, Orphee et Euridice i Arbre enchante. Uz to se istakla u djelima Rameaua (Dardanus i Les Fetes d"Hebe), Lullvja (Proserpine i Amadis), Destouchesa (Les Elements) i dr. God. 1778 povukla se iz javnog života; umrla je u bijedi. LIT,: A. Deville, Arnouldiana, ou Sophie Arnould et ses contemporains..., Pariš 1813. — E. ij. de Goncourt, Sophie Arnould d'apres sa correspondance et ses memoires Inedits, Pariš 18^7. — R. B. Douglas, Sophie Arnould, Actress and Wit, Pariš 1898. — F. Rogers, Sophie Arnould, MQ, 1920. — J. Stern, A l'ombre de Sophie Arnould, Pariš 1930. — B. Dussanc, Sophie Arnould, la plus spirituelle des bacchantes, Pariš 1938.
ARPEGGIO (arpeggiato; tal. na način harfe), nači đenja akorda, u kojem tonovi ne nastupaju istovremeno, i dan za drugim, kao na harfi. Označuje se kraticom Arp. gavom linijom (rjeđe lukom) ispred akorda, a u starijoj 1 kosom crtom, koja ujedno označuje smjer arpeggia. Npr.
*
7
h 4
U muzici XVII i XVIII st. za clavicembalo ili gud strumente a. je služio kao neka vrsta abbreviature, tj. i; arpeggirao se dva ili više puta (prema gore i prema dolj lježio se polovinkama ili cijelim notama. Npr.:
U modernoj muzici tempo izvođenja ovisi o trajai Npr.:
Kontinuirani a. označuje vitičasta linija kroz oba istodobni a. označuju dvije vitičaste linije, svaka na svojen Poseban su slučaj predrazi u arpeggiu; oni se izvode t peggia. Npr.:
ARPEGGIONE (tal.), instrument u obliku gitar Rijetko se susreće ova oznaka za arpeggio:
AROCA (Aroca y Ortega), Jesus, španjolski muzikolog i kompozitor (Madrid, X 1877 — 31. X 1939). Studirao na Madridskom konzervatoriju, na kojemu je od 1933 predavao harmoniju; uz to pijanist i kompozitor Teatra Romeo. Istraživao je stariju španjolsku muzičku povijest. DJELA. SPISI: Resena histdrica de la Tonada, Coleccion de Transcripciones musicales a*e los siglos XVI, XVIIy XVIII. . . (sadržava transkripcije španjolske muzike X-\T~XVIII s t. i jednu tiranu samog Aroce), 1913; Cancionero musical y poetico delsiglo XVII recogido por Claudio de la Sablonara y transcripto en notacion moderna por el maestro D. Jesus Aroca (sadržava 78 višeglasnih kompozicija iz kodeksa koji jt sastavio C. de la Sablonara, s tekstom i komentarima, a u do datku biografske podatke o autorima), 1918. LIT.: R. Mitjana, Comentarios y apostillas al »Cancionero Poetico y Mu sical del sigio XVII, recogido por Claudio de la Sablonara y publicado por D. Jesus Aroca, Revista de Filologia Espagnola, 1919, IV. —J. Subird, Jesus Aroca, MGG I, 1951.
ARON, Pietro ->• Aaron (Aron), Pietro ARPAj 1. talijanski, španjolski i baskijski naziv za harfu. 2. Novogvinejski bubanj,, promjera 10—18 cm, visok 50— 150 cm. Dugi i uski korpus, sužen u sredini, ima kožu prilijepljenu samo na jednom kraju. Instrument ima obično u sredini držak.
svira gudalom (guitare d'amour). Ima šest žica, ugo kod gitare (E A d g h c 1 ); konstruirao pa je G. Staul
ARPEGGIONE — ARS ANTIQUA ieču. Schubertova sonata za a. (1824; postala je vrlo poznata u ibradbi za violončelo G. Cassadća. ARPICORDO, u XVI i XVII st. talijanski naziv za vrstu nstrumenta koji se vrlo malo razlikovao od čembala. LIT.: C. Sachs, Reallexikon der Musikinstrumente, 1913.
ARRANGEMENT -* Preradba muzičkog djela ARRAU, Claudio, čilenski pijanist (Chillan, 6. II 1903 —;. itudirao kod Paolija u Santiagu, usavršavao se kod M. Krausea la Sternovu konzervatoriju u Berlinu. Koncertirao već u svojoj estoj godini. God. 1927 osvojio Gr and Prix International des Hanistes u Ženevi. 1925—40 profesor klavira na Sternovu konzeratoriju u Berlinu, od 1941 živi u SAD. Koncertirao na mnogoirojnim turnejama po zemljama Evrope, Južne i Sjeverne Amerike. ivoj opsežan i raznovrstan repertoar interpretira virtuoznom tehlikom i posebnim smislom za produbljeno, stilski vjerno oblikoanje. A. ide u najsvestranije pijaniste svoje generacije. LIT.: V. Thomson, The Strange Case of Claudio Arrau, The Musical Scene, !ew York 1945. — K. Laux, Claudio Arrau, MGG, I, 1951.
ARREGUI, Jose Maria, španjolski kompozitor (Villaro, otkraj XIX st. —). Redovnik, franjevac. Isprva se afirmirao kao oncertni pijanist, od 1918 vodio Capilla del Santuario u Aranazuu, koju je reorganizirao i podigao na visoku umjetničku rainu, izvodeći djela velikih vokalnih polifoničara, a katkad i moernih kompozitora. U Barceloni osnovao i vodio Orquesta sera-;ca antoniana, a u franjevačkom samostanu u Caspeu (Aragon) bor Orfeon Caspolina. Komponirao pretežno crkvenu muziku. Jjegova zborna djela i obrade narodnih pjesama često su na epertoaru pjevačkih zborova. DJELA: jota Viva Caspe za 6 glasova; A orillas del Arga za 8 glasova; jesma Los dos cortejos za 5 glasova; Ikusten dezu (na baskiisku melodiju) za 6 Lsova 1 dr. — Alissa Sanctus Fraticiscus za 4 glasa; zbirka moteta ColeccionHomenaje, 1926; psalmi za 6—7 glasova; responzoriji za 6—8 glasova i dr. LIT.: J. Subird, Jose Maria Arregui, MGG, I, 1951.
ARREGUI GARAY, Vicente (Vincente), španjolski kompoitor (Madrid, 3. VII (VIII) 1881 — 2. XII 1925). Studirao na konzervatoriju u Madridu, usavršavao se u Parizu i Rimu. Pre-avao muziku na Escuela Superior de Magisterio, vodio zbor Eco e Madrid i više godina pisao muzičke kritike za madridski dnev-ik El Debate. U početku neovisan o nacionalnim strujanjima lijedi simfonijski stil C. Francka (Calipso), kasnije se priklanja panjolskom kolorizmu (Sinfonia Bascaj. DJELA. ORKESTRALNA: Sinfonia Basca; simfonijske pjesme Calipso Historia de una madre (na španjolsku dječju pjesmu); Melodia religiosa i dr. - Gudački kvartet. — Klavirska sonata. — DRAMSKA. Opere: La Maya Jolande, 1911. Zarzuele: La Sombra del rey Galdn; Los Ojos jovenes; La Aiadona; I Cuento de Barba Azul i dr. — VOKALNA: oratorij S. Francisco; kantata / lobo aego; zborovi. — Crkvena muzika. LIT.: J. Subird, Vincente Arregui, MGG, I, 1951.
ARRESTI, 1. Giulio Cesare, talijanski orguljaš i kompozitor Bologna, 26. II 1619 — 17. VII 1701). Učenik O. Vernizzija. Od 659 do 1699, s kraćim prekidima, prvi orguljaš crkve 5. Petronio Bologni. Suosnivač i u nekoliko navrata predsjednik bolonjske \ccadenrije Filarmonica. Sukobivši se s glavnim zborovođom San etronija M. Cazzatijem oštro ga je napao u spisu Dialogo fatto 'a im maestro ed un discepolo desideroso d'approfittarsi nel con-•appunto (1659), na što mu je Cazzati poslao odgovor: Risposta lle opposizioni fatte dal Signor G. C. Arresti (1663). Jedan od odećih majstora bolonjskog koncertantnog stila, A. je težio za vučnim efektima i profinjenom deklamacijom pa je zbog toga priavao manje važnosti kontrapunktičkoj razradi. DJELA. INSTRUMENTALNA: dvanaest Sonate a trt op. 4, 1665; irtitura di Modulationi precettive sopra gVHinni del canto fermo za orgulje op. 7. - \'OKALXA. Oratoriji: // figliol prodico, 1651: Licenza di Gesu da Maria, J61: L'Orto di Getsemani, 1661;'Lo Sposalizio di Rebecca, 1675 i Abigail, 1701. - CRKVENA : Messa e Vespro della B. V. op. 1, 1663 ; Alesse a 3 v. con Sinfonie Ripieni d beneplacito, accompagnate da Motetti e Concerti op. 2, 1663. — Izdao >irku Sotiate da organo di varii autori, 1687, medu njima 3 vlastite.
2. Floriano Maria, talijanski orguljaš i kompozitor (Bologna, 5. XII 1667 — oko 1719), sin Giulija Cesara; učenik B. Pasquiija u Rimu, gdje je kraće vrijeme orguljaš crkve 5. Maria in 'rastevere. Od 1703 do smrti orguljaš katedrale 5. Pietro u Boigni. Od 1684 član bolonjske Accademije Filarmonica (1714 i njen redsjednik). Poput svog oca komponirao u koncertantnom stilu 1 težištem na zvukovnom oblikovanju; preuzeo mnoge značajke spuljske škole ne zapadajući u miniru. DJELA: više orguljskih kompozicija. — Opere: VEnigma disciolto, 1710; m Vinganno si vince Vinganno, 1710; Crisippo, 1710; La Costanza in cimento n la Crudeltd, 1712 i // Trionfo di Pallade in Arcadia, 1715; — Šest oratorija nuditta, 1717); kantata Cieli! Che cara pena. — Antifone za 2 glasa, violine i b. c. LIT.: C. Ricci, I Teatri di Bologna nei secoli XVII e XVIII, Bologna 1888. ■ A. Schering, Geschichte des Oratoriums, Leipzig 1911. — L. Frati, Per la oria della mušica in Bologna nel secolo XVII, RMI, 1925. — .V. Marini, La , Accademia Filarmonica di Bologna, Bologna 1930. — K. G. Fellerer, Zur dienischen Orgel-Musik des XVII—XVIII Jahrhunderts, PJB, 1938. — Isti, rresti, 1. Giulio Cesare, 2. Floriano, MGG, I, 1951.
ARRIETA (Arrieta y Corera), Etnilio, španjolski kompotor :Puente la Reina, Navarra, 21. X 1823 — Madrid, u. II
73
1894). Studirao na Konzervatoriju u Milanu (N. Vaccai). Od 1849 učitelj kraljice Izabele II u Madridu i dvorski kompozitor; od 1857 predavao kompoziciju na Madridskom konzervatoriju (od 1868 direktor); njegovi su učenici T. Breton, R. Chapi, E. Serrano, P. M. Marques i dr. Isprva operni kompozitor (prvi Španjolac čije su opere izvedene na španjolskom jeziku u Kraljevskom kazalištu), kasnije se posvetio gotovo isključivo zarzueli, u kojoj je vješto povezao stilske elemente talijanske opere i španjolskog folklora. DJELA. Opere: Ildegonda, 1846 i La Conauista di Granada, 1850 (1855 pod naslovom Isabel la Catolica). Više od 50 zarzuela: El Domind azul, 1853; El Grumete, 1853; La Estrella de Madrid, 1853; Marina, 1855 (izvodi se i danas u Španjolskoj); Llamada y tropa, 1861; La Guerra Santa, 1879; San Franco de Sena, 1883. — Više prigodnih kantata i himna. LIT.: A. Pena y Goni, La Opera espanola y la mušica dramatica en Espana, Madrid 1885. — M. Muiioz, Historia de la zarzuella y el genero chico, Madrid 1946. — J. Subird, Emilio Arrieta, MGG, I, 1951.
ARRIEU, Claude, francuski kompozitor (Pariz, 30. XI 1903 —). Studirala na Konzervatoriju u Parizu klavir (M. Long) i kompoziciju (J.-J. Roger-Ducasse, P. Dukas). Pristaša neoklasičkog stila, spontana u izražavanju muzičkih misli, sklona stvaranju humorističkih štimunga, A. komponira djela formalno dotjerana i jasna, ekspresivna, često puna fantazije i brija. Velik uspjeh postigla je muzikom za radio. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija u C-duru, 1940; 2 koncerta za klavir 1932 i 1950; koncert za dva klavira, 1934; 2 koncerta za violinu, 1939 i 1949; Partita; suita La Conouete de l'Algerie, 1935. — KOMORNA: kvartet za klavir, flautu, klarinet i violu; duhački trio; violinska sonata; sonata za flautu. — Klavirska suita La boite a malice. — DRAMSKA. Opere: Noe, 1934; L e s deux rendez-vous, 1947; Cadet Roussel, 1948; La Princesse de Babylone, 1955. Muzička komedija Les gueux au Paradis.— Baleti: Fete galante, 1948 iLamaison de la courtisane.—Radio-opere: La Coauille dplanetes ; Cantate des sept poimes de guerre; Comedies italiennes; Candide; L'Ane culotte ; Histoires de Pariš; La Cabine telephonique. Scenska i filmska muzika. — VOKALNA: Reauiem za zbor a cappella; solo pjesme na stihove Mallarmea (Chanson bas, 1938), Aragona, Eluarda i dr.
ARRIGONI, Carlo, talijanski lautist i kompozitor (Firenca, 5. XII 1697 — 19. VIII 1744). Datumi rođenja i smrti nisu utvrđeni sa sigurnošću. U početku svoje karijere bio je, čini se, maestro di cappella na dvoru princa od Carignana; 1732—33 vodio u Londonu, zajedno sa Giuseppeom Sammartinijem »koncerte četvrtkom« u Hickfords-Hallu. Od 1736 u službi je Toskanskog dvora u Firenci, isprva kao pomoćni dirigent zatim kao maestro di cappella; istodobno komponirao i za bečki dvor.
DJELA: 6 Lezzioni za violu d'amore — Opere: La Vedova, 1722; Fernando, 1734; Sirbace, 1739 i Sdpione nelle Spagne, 1739. — VOKALNA: oratoriji // Ripentimento d'Acabbo, 1728 i Ester, 1738; 10 Cantate da catnera za sopran i basso continuo, 1732; 6 Cantate con stromenti; Fešta da camera, 1737; nekoliko kantata u rukopisu (Beč, Nacionalna biblioteka); Canzonette. LIT.: A. Cappi, Necrologio di Carlo Arrigoni, Ravenna 1862. — S. Fassini, II melodramma italiano a Londra nella prima meta del Settecento, Torino 1914. — B. Paumgartner, Carlo Arrigoni, MGG, I, 1951.
ARRIGONI, Giovanni Giacomo, talijanski kompozitor (Lombardija?, konac XVI st. — ?, poslije 1663). Orguljaš carske dvorske kapele Ferdinanda II u Beču najmanje od 1635, napustio tu službu 1637, ali čini se da je još do 1640 živio u Beču, zatim se vratio u Italiju. Komponirao je medu prvima vokalne komorne koncerte i objavio ih u zbirci Concerti di Camera (za 2—9 glasova, 1635), u koju je umetnuo i 4 instrumentalne sonate. Ostala su mu sačuvana djela: opera Gli amori di Alessandro Magno e di Rossana (1657), 1 madrigal a due sa continuom, 3 jednoglasna moteta (u skupnim zbirkama) i zbirka Salmi a 3 vod concertate... con 1 Magnificat a 5 voci e 2 violini (1663). LIT.: B. Paumgartner, Giovanni Giacomo Arrigoni, MGG, I, 1951.
ARROYO, Joao Marcellino, portugalski kompozitor (Oporto, 4. X 1861 — Quinta do Casal, Penedo, 18. V 1930). Klavir i kompoziciju studirao u Oportu. Bio je u diplomatskoj službi, a od 1900 profesor prava na Univerzitetu u Coimbri gdje je osnovao i vodio pjevačko društvo. A. je autor prve modernije portugalske opere O amor de Perdicdo nastale pod neposrednim Wagnerovim utjecajem.
DJELA: simfonijska pjesma Amor; 4 orkestralne suite. — Komorne i klavirske kompozicije. — Opere O amor de Perdicdo, 1907 i Leonor Telles; opereta Tres Sdbios no Nonage'simo Hemisferio Norte. —■ Solo-pjesme. LIT.: C. A. Dos Santos, Joao Arrovo, Lisboa 1941. — /. E. Dos Santos, Joao Arrovo: notas sobre a sua personalidade, Lisboa 1941.
ARROYO, Martina, američka pjevačica, sopran (New York, 2. II 1936 —). Studirala na Hunter Collegeu i na Univerzitetu u New Yorku. Debitirala 1956 sopranskom partijom (Korifeja) opere Assassinio nella Cattedrale (I. Pizzetti) u njujorškom Carnegie Hallu. God. 1959 nastupila prvi put na sceni Metropolitana i doskora postala članicom tog opernog kazališta. Uz to gostuje po SAD i Evropi te više puta u Jugoslaviji (HNK, dubrovačke Ljetne igre, Muzički biennale u Zagrebu). Pored standardnog repertoara (JMadame Butterfly i Turrandot G. Puccinija, Don Carlos i Aida G. Verdija) često izvodi sopranske partije suvremenih opera. Cijenjena i kao koncertna pjevačica. ARS ANTIQUA, naziv, kojim se u razvoju muzike označuje razdoblje od kraja XII do početka XIV st., u užem smislu od oko
74
ARS ANTIQUA — ARTEAGA
1230 do 1320; odsjek prije 1230 naziva se doba Nolre Dame, zbog toga, što su njegovi najznačajniji predstavnici djelovali u pariškoj katedrali. Ovaj dugo zaboravljeni naziv — a. a. nastao je vjero jatno oko 1320 u Parizu, nasuprot nazivu ars nova, kojim su tada htjeli obilježiti početak jednog novog naprednijeg razdoblja (osobito na području notacije); u novije vrijeme preuzeli su ga opet pojedini njemački muzikolozi (J. Wolf, H. Riemann) i načinili od njega stilistički pojam. Nakon prvih početaka višeglasja, u razdoblju ars antiquae izgrađene su i razvijene nove značajne višeglasne forme, neke na osnovi potpuno slobodne koncepcije, a druge na temelju cantus firmusa, preuzetog iz inventara koralnih melodija. Dodavanjem jednog, dvaju pa i triju novih glasova cantus firmusu nastalo je dvoglasje, troglasje i četvoroglasje. Najznačajniji su muzički oblici u to vrijeme ->• conđuctus, -> motet (motetus), -> rondellus, -> ho-quetus. Usavršava se i notacija, koja od modalnog tipa izrazito simetričnog karaktera prelazi na menzuralno notiranje. Uz kompozitore, kakvi su Leoninus, Perotinus i Petrus de Cruce, javljaju se tada i brojni teoretičari, tako Johannes de Garlandia, Franco iz Kolna, Franco iz Pariza, Johannes de Grocheo i dr. Izvan okvira višeglasne muzike razvijala se tada i jednoglasna muzička umjetnost trubadura, truvera, Minnesangera i žonglera. Za proučavanje ovog razdoblja izvori su uz rukopise, prvenstveno izdanja iz novijeg vremena: W. de C'oussemaker, L' art harmonique aux XII e et XIII e siecles, Pariš 1865; P. Aubry, Cent motets du XIIIe siecle (tzv. Bamberški rukopis), Pariš 1908; F. Gennrich, Rondeaux, Virelais und Balladen (2 sv.), Dresden 1921—27; R. Ficker, Musik der Gotik: Perotinus, »Sederunt principes«, Wien 1930; D. Rokseth, Polvphonies du XIII e siecle (zbornik iz Montpelliera, 4 sv.), Pariš 1935—48; H. Husmann, Die drei- und vierstimmigen Notre Dame-Organa, Leipzig 1940. LIT.: H. Riemann, Geschichte der Musiktheorie im IX.—XIX. Jahrhundert, Berlin 1898 (II izd. 1921).'—J. Wolf, Die Musiklehre des Johannes de Grocheo, SBIMG, 1899—1900, str. 65. —' F. Ludivig, Repertorium organorum recentioris et motetorum vetustissimi stili, I/i, Halle 1910. — H. Besseler, Die Motette von Franko von Koln bis Philipp von Vitry, AFMW, 1926. — M. Schneiđer, Der Conđuctus, ZFMW, 1928—29. — F. Ludivig, Die geistliche nichtliturgische, weltliche einstimmige und mehrstimmige Musik des Mittelalters, Adler, Handbuch der Musikgeschichte, II izd., Berlin 1930. — M. Schneiđer, Zur Satztechnik der Notre Dame-Schule, ZFMW, 1931—32. — H. Besseler, Die Musik des Mittelalters und der Renaissance, Potsdam 1931—34. — O. Ursprung, Die katholische Kirchenmusik, Potsdam 1931—34. — H. Schmidt, Die drei- und vierstimmigen Organa, Kassel 1933. — G. D. Sasse, Die Mehrstimmigkeit der Ars antiqua in Theorie und Praxis (disertacija), Berlin 1940. — G. Reese, Music in the Middle Ages, New York 1940. — L, Ellimvood, The Conđuctus, MQ, 1941- — H. Besseler, Ars antiqua, MGG, I, 1951. — F. Gennrith, Bibliographie der altesten franzosischen und lateinischen Motetten, Darmstadl 1957. — Th. Golner, Formen friiher Mehrstimmigkeit, Tutzing 1961. J. As.
ARSENOVIĆ (Boberić), Teodora, dramska glumica i operska pevačica (Vranjevo, 22. XII 1885 — Beograd, 17. X 1960). God. 1906 članica hora Narodnog pozorišta u Beogradu, ubrzo zatim dobija uloge u komadima sa pevanjem(E. Toth, Seoska lola; M. Petrović-Seljančica, Čučuk-Stana; B. Stanković, Koštana; S. Sremac, Zona Zamfirova i dr.). Do osnivanja stalne opere u Beogradu, a i kratko vreme posle toga, ona je i nosilac glavnih mezzosopranskih partija u operama Carmen (Bizet), Trubadur (Verdi), Madame Butterfly (Puccini), Cavalleria rusticana (Mascagni). Iako je drama glavno područje njene umetničke delatnosti, A. je u stvaranju i izgrađivanju beogradske opere odigrala korisnu pionirsku ulogu. S. Đ. K. ARSIS -> Arza ARS NOVA, naziv za muzičku kulturu od početka XIV do početka XV st. Potječe od istoimenog naslova rasprave Ph. de Vitrvja, koja je napisana u Parizu, vjerojatno oko 1320, a u kojoj se objašnjavaju nove tekovine ondašnje notacije. Izraz a. n. izazvao je tada antitezu: ars antiqua, pod kojom se u početku razumijevala pretežno tehnička strana muzičke umjetnosti XIII st. Naziv a. n. doživio je, poput izraza ars antiqua, evoluciju značenja; on danas ne označuje samo nove tekovine u razvoju notacije, već sve napredne pojave ondašnje evropske muzike, u prvom redu u Francuskoj i Italiji. U muzičkoj kulturi tih zemalja, usporedo s razvitkom društvenog života, ekonomskim jačanjem gradova i napredovanjem nauke, zamjećuju se u to doba nove, humanističke crte, prevlast svjetovnih elemenata s izrazitom sklonošću za isticanje realističkih pojedinosti. Svjetovne tendencije očite su u izboru tekstova, u djelomičnom napuštanju liturgijskih cantus firmusa u korist slobodno sastavljenih, ali i narodnih napjeva. Kompozitori žele što vjernije izraziti ljudska čuvstva, slikati scene iz prirode i života. Muzička se tehnika obogaćuje. Razvijaju se elementi kromatike, terca i seksta postaju konsonancama, a kvarta ulazi medu disonance. Izbjegavaju se usporedne kvarte i kvinte, polagano se stvaraju obrisi kadencirajućih završetaka s povišenim VII stupnjem ljestvice, čime se priprema tlo za osjećanje dura i mola. Polifonija
se dalje izgrađuje, osobito uz pomoć imitiranja. Ritmiku c zuje primjena sinkopa. Menzuralna notacija dalje se razra iako je svi putovi ne vode uvijek k jasnoći. U Francuskoj ars novu predstavljaju u prvome redu Ph: de Vitrv, Johannes de Muris i Guillaume de Machault. U vima ovih umjetnika susreću se moteti, balade, rondeaux, cl virelais. U Italiji razvijaju se pretežno svjetovne forme: -> ma ne valja ga zamjenjivati s madrigalom XVI st.), -* balada i -da. Majstori su ars nove u Italiji Francesco Landini, Johann Florentia, Jacopo da Bologna i dr. Novija su izdanja, iz kojih se mogu proučavati stilska i 1 nička obilježja ovog razdoblja, medu ostalima, ove publik P. Aubry, Les plus anciens monuments de la musique fran Pariš 1905; Fr. Ludzvig, G. de Machault, Musikalische ^ (3 sv.), Leipzig 1926—29; J. Wolf, Sing- und Spielmusi alterer Zeit, Leipzig 1926; A. Gastoue, Le manuscrit de mi du Tresor d'Apt (XIV e — XVe siecle), Pariš 1936; G. de Les monuments de l'Ars nova, I/i, Pariš 1938; L. Ellinwooa Works of Francesco Landini, Cambridge (Mass.) 1939; Vi Marrocco, Fourteenth-Centurv Italian Cacce, Cambridge (1 1942; F. Ghisi, Italian Ars-nova Music (dodatak k Jouri Renaissance and Baroque Music, 1946—47/3); W. Apel, I Secular Music of the Late Fourteenth Centurv, Caml (Mass.) 1950. LIT.: E. de Coussemaker, Les Harmonistes du XIV e siecle, Pari — H, Riemann, Geschichte der Musiktheorie im XI. —XIX. Jahrhundert 1898 (II izd. 1921). — J. Wolf, Florenz in der Musikgeschichte des 1. hunderts, SBIMG, 1901—02. —■ Fr. Ludwig, Die mehrstimmige Mu 14. Jahrhunderts, ibid., 1902—03. — M. Brenet, Musique et musicie vieille France, Pariš 1911. — G. Gasperini, La Musique italienne aux 1 XVe siecles, Lavignac, Encvclopedie de la musique, 1/2, 1912. — A. ± Studien zur Musikgeschichte der Friihrenaissance, Leipzig 1914. — A. 1 Les Primitifs de la musique francaise, Pariš 1922. —■ D. Parent, Les Inst: de musique au XIV e siecle, Pariš 1925. — H. Besseler, Studien zur M' Mittelalters, I, Neue Quellen des 14. und beginnenden 15. Jahrhunderts, 1 1925. — Isti, Studien zur Musik des Mittelalters, II. Die Motette von von Koln bis Philip von Vitrv, ibid., 1926. — A. Aiachabey, Histoire e1 tion des formules musicales du I er au XV e siecle, Pariš 1928. — Fr. Die geistliche nichtliturgische, weltliche einstimmige und mehrstimmigi des Mittelalters, Adler, Handbuch der Musikgeschichte, II izd., Berli Af. Schneiđer, Die Ars nova des 14. Jahrhunderts in Frankreich unc (disertacija), Berlin 1930. — J. Wolf, Italian Trecento Music, Procee the Musical Association, 1931, 58. — H. Besseler, Die Musik des Mi1 und der Renaissance, Potsdam 1931—34. — E. Li Gotti i N. Pirrotta, II 5 e la tecnica musicale del trecento italiano, Firenze 1935. — L. K. F Die Friihgeschichte des Kanons bis Josquin des Prez, Emsdetten 193' Ellinzvood, Origins of the Italian Ars Nova, Ohio 1937. — G. Reese, fl the Middle Ages, New York 1940. — A. von Konigslozv, Die italienischer. galisten des Trecento, Wurzburg 1940. — E. Li Gotti, L' »Ars nova«eilm Atti Accademici, Palermo 1944. — A\ Pirrotta, Per l'origine e la sto »caccia« e del »madrigale« trecentesco, RMI, 1946. — W. Apel, The Fr< cular Music of the Late Fourteenth Centurv, Acta Musicologica, 1^ H. Besseler, Ars nova, MGG, I, 1951. — K. v. Fischer, Studien ltenischen Musik des Trecento und frtihen Quattrocento, Bern 1956. On the Technique, Origin and Evolution of Italian Trecento Musi 1961. — Zbornik L'Ars Nova italiana del Trecento, Primo Convegn nazionale 1959, Certaldo 1962. '
ARTAMONOV, Aleksej Pavlovič, sovjetski kompc dirigent (Novočerkassk, 17. II 1905 —). Zaslužni umjetnik SFSR, predsjednik sekcije kompozitora u Rostovu na Do DJELA. ORKESTRALNA: šest simfonija (I, Kasam,«, 1940; V. tom, 1951); simf. pjesme; uvertire i dr. — DRAMSKA: pet opera ( 1939; MacKapad, 1957; Ee dpy3tH, 1964); balet JJonCKan Hpacaeu opereta; scenska muzika za oko 100 kazališnih djela.
ARTARIA, muzičko izdavačko poduzeće u Beču. Tr Cesare, Domenico i Giovanni Casimiro A. iz mjesta Ble jezeru Como) nastanili su se oko 1750 kao putujući trgovci nina u Beču. God. 1769 na osnovi carskog patenta utemt Carlo (sin Cesara), Francesco (sin Domenica) i G Casimiro poduzeće za prodaju umjetnina i muzikalija pod i A. sa sjedištem u Beču. Od 1776 počeli su i sami štamp; zička djela. Neko je vrijeme poduzeće bilo udruženo s poduzećei imena, koje je još 1765 osnovao u Mainzu Giovanni Casin kasnije se opet osamostalilo, te su ga, uglavnom, vodili j osnivača sve do 1932. Poduzeće je po prvi put objavilo djela Havdna, Mozarta, Beethovena, neka djela J. S. Baci Njegov je posljednji veliki pothvat izdavanje (1894—1918' zbirke Denkmaler der Tonkunst in Oesterreich pod uredi G. Adlera. Kuća A. posjedovala je bogat i skupocjen arhiv gobrojnim rukopisima velikih austrijskih i drugih komp Historijski su od važnosti katalozi koje je poduzeće pov izdavalo, već od 1778. Kad je poduzeće prestalo s radom taj je arhiv pohranjen u biblioteci Albertina u Beču. LIT.: F. Artaria i H. Botstiber, Joseph Haydn und das Verlagshau \X - ien 1909. — E. F. Schmiđ, Artaria, MGG, I, 1951.
ART DU VIOLON, L' -*- Spadina, Stjepan ' ARTEAGA, Esteban de, španjolski književnik i pisac (Moraleja de Coca, Segovia, 26. XII 1747 — Pari2 1799). Isusovac; u doba progona isusovaca iz Španjolske,
ARTEAGA — ARTIKULACIJA i Italiju, 1769 istupio iz reda i studirao u Bologni filozofiju i priodne znanosti. Od 1784 živio u Veneciji, zatim u Rimu i Firenci, i potkraj života u Parizu. U svojem najvažnijem djelu Le rivo-uzioni del teatro musicale italiano ... (počeo ga je pisati po nagovoru Padre Martinija) proučava odnos pjesništva i muzike u operi s tog gledišta obraduje različite oblike muzičke drame od njezine )ojave do drama P. Metastasija. A. naglašuje da je za savršenu nuzičku dramu potrebna sinteza sviju lijepih umjetnosti, tj. larmonično sjedinjavanje drame, muzike i dekoracije; po literar- lim idejama njegovo stajalište ima mnogo zajedničkog s Wagne-ovim, ali muzička mu je teorija posve suprotna, jer je A. pristaša alijanske melodike.
za N J Motiv na početku druge teme sačinjava pet tonova: L.vanBeethoven: Koncert za violinu
J J
J
Lf
Artikulacijske oznake uvjetovane su violinskom tehnikom, a istodobno pomažu jasnijoj muzičkoj deklamaciji. Slično i u Beethovenovoj klavirskoj sonati op. 31, br. 3, jasna artikulacija dviju vezanih osminka pridonosi izrazitosti jampskog karaktera dekla macije: L.van Beethoven: Sonata za klavir op. 31 br. 3
Jak utjecaj konvencionalnosti starije violonske tehnike osjeća se i u klavirskim djelima klasičnih majstora. Npr.: jUlegretto
L.vanBeethoven: Sonata za klavir op.10 br.3
W.A.Mozart: Sonata za klavir u D-duru
L.van Beethoven: Sonata za klavir op.31 br3
umjesto
Sličan je primjer iz Brahmsove II simfonije: J.Brahms:ll simfonija
J, J J
i
Frazirana, ova tema bi izgledala ovako:
Pokušaji reformi i uvođenja posebnih znakova za fraziranje datiraju od XVIII st._ LIT,: H. Keller, Die musikalische Artikulation bei J. S. Bach ; disertacija) 1925. — Isti, Artikulation, ,MGG, I. 1951. — Isti, Phrasierung und Artikulation!
Hin Beitrag zu einer Sprachlehre der Musik, Kassel 195S. — W. Thoet, Frage der Artikulation im Čembalo- und Clavichordspiel, Festschrift K. ( lerer, Regensburg 1962. 3
ARTOT, obitelj muzičara rodom iz Belgije, pravim im Montagney. 1. Maurice Montagney, prozvan Artot, instrumei :Gray, Haute-Saone, 3. II 1772 — Bruxelles, 8. I 1829), kornist u Theatre de la Monnaie u Bruxellesu, uz to podu pjevanje a bio i vješt gitarist i violinist. 2. Jean Desirć, kornist i kompozitor (Pariz, 23. IX 18 St. Josse ten Noode, Bruxelles, 25. III 1887). Sin i učenik A cea koga je 1829 naslijedio kao kornist u Theatre de la Mon Bruxellesu. Od 1843 profesor je Bruxelleskog konzervatoriji 1849 prvi kornist kraljevske kapele. Komponirao mnogo! djela za rog: fantazije, etide, kvartete za rogove itd. 2. Alexandre (Joseph), violinist, brat Jeana Desirea (B les, 25. I 1815 — Ville d'Avrav, Pariz, 20. VII 1845). Uči prije kod oca, zatim na Konzervatoriju u Parizu kod Rodol Augusta Kreutzera. Stekao međunarodnu reputaciju kao vi virtuoz na mnogobrojnim koncertnim turnejama po Belgi zozemskoj, Italiji, Njemačkoj, Engleskoj (1839 u Londonu) 1843). Komponirao više violinskih djela: koncert u a fantazije i varijacije za violinu i klavir ili violinu i orkestar nadalje gudačke kvartete i klavirski kvintet. 4. Desirće (Marguerite Josephine Dćsiree), pjevačici zosopran (Pariz, 21. VII 1835 — Berlin, 3. IV 1907). Kći Desirea. Studirala najprije na Konzervatoriju u Bruxellesu a 57 u Parizu kod M. Audrana i Pauline Viardot-Garcie. K započela 1857 koncertima u Bruxellesu, 1858 debitirala n; pariške Opere kao Fides (Meverbeer, Le Prophete), pjevals u Belgiji, Nizozemskoj, Italiji, između 1860—65 u Ber talijanskom opernom družinom Lorinija) i Londonu (k: Her Majesty), poslije u Rusiji gdje je 1868 zaručena sa P. kovskim, i u Poljskoj. God. 1869 vjenčala se sa španjolski vačem Marianom Padillom y Ramos. Od 1884 podučavala p u Berlinu, 1889 preselila u Pariz. Isprva snažan mezzo osvajala pasioniranošću akcentuacije, kasnije proširila o dubinu i visinu tako da je mogla pjevati i sopranske partij slavila se kreacijama Donne Anne i Zerline, Contesse i S 'W. A. Mozart, Don Giovanni i Le Nozze di Figaro), s Bizet), La Figlia del reggimento (Donizetti), Marguerite (G Faust) i Violette (Verdi, La Traviata). 5. A. de Padilla, Lola, pjevačica, sopran (Sevres, 5. — Berlin, 12. IV 1933)- Kćerka i učenica Desiree. De 1904 u pariškoj Opera-Comique, zatim pjevala u Berlinu, navskim zemljama i Poljskoj; 1905—08 članica je komičnt 1909—27 dvorske opere u Berlinu; 1913 dobila naslov K sangerin. U Berlinu pjevala na svjetskoj praizvedbi Leonc opere La Boheme, 1905 (Mirni) i Straussova Rosenkc 1911 (Ottaviano). Velike uspjehe postigla i kreacijama Z Contesse (W. A. Mozart, Don Giovanni i Le Nozze di , Amelije (Verdi, Un balio in maschera), Charlotte (Massene ther) i Micaele (Bizet, Carmen), ARTUSI, Giovanni Maria, talijanski muzički teor kompozitor (Bologna. oko 1540 ili 1545 — 18. VIII i6r kod G. Zarlina u Veneciji; od 1562 kanonik crkve S. S' u Bologni. Vrstan kontrapunktičar ali uvjereni pristaša vativnog »starog stila« (tzv. prima prattica). Poznat je p što je niz godina vodio žučljive, pristrane a katkad čak rektne polemike sa suvremenicima, posebice sa C. Mori jem, E. Bottrigarijem i V. Galileijem, pokazujući nerazum za njihove napredne ideje i nov muzički govor. Međut: teoretičar on je medu prvima iznio mišljenje da u dvo: kompozicijama i u duhovnim koncertima treba sve basov na unisono. DJELA. SPISI: teoretsko djelo VAne del Contraponto (2 knj.), Polemike: protiv C. Monteverdija L'Artusi ovvero delte imperfettioni derna mušica, I, 1660, II (Considerazioni musicalij, 1603, Discorso r, Antonio Braccino da Todi, 1606. Discorso secondo musicale di Antonii de Todi per la dichiaratione, 1608; protiv E. Bottrigarija: II Desiderio di Annibale Melone, 1601; protiv G. Zarlina: Impresa del molto Rev. 1 Zarlino da Chioggia, 1604: protiv V. Galileija: Lettera apologetica . Giulizie musicale del S. Cabalao nobile di Pocceia (otvoreno pismo), Kompozicije: Canzonetle a 4 voci, 1598; motet Cantate Domino za LIT.: Padre Martini, Esemplare ossia Saggio fondamentale di Con Bologna 1774—75. — G. Fantuzzi, Notizie degli scrittori Bologne. de Giovanni Fantuzzi, I, Bologna 1781. — G. Gaspari, Dei Musicisti al 16° secolo, Atti e Memorie Romagna, II—2, Bologna 1876.—E. II Desiderio (novo izd.), Berlin 1924. — D. de' Paoli, C. Monteven 1945. — H. F. Redlich, C. Monteverdi—Leben und Werk, Olten 19
Giovanni Maria Artusi, MGG, I, 1951. — D. Arnold, »Seconda P Bachground to Monteverdi's Madrigals, Music and Letters, 1957. —■ rini, G. M. Artusi e alcune sue opere teoriche, Le celebrazioni deli Siena 1963.
ARUTJUNJAN, Aleksandr Grigorjevič, armensi pozitor i pijanist (Erevan, 23. IX 1920 —;. Studirao na
ARUTJUNJAN — ASHTON vatoriju u Erevanu, usavršavao se u Moskvi. Od 1954 umjetnički je direktor Filharmonijskog društva u Erevanu. Kao pijanist izvodi najčešće vlastita djela. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija, 1957; koncert za klavir, 1941; koncert za trublju, 1950; koncert za rog, 1962; Concertino za klavir, 1951; Coticertino za 5 duhačkih instrumenata, 1964; KonitepniHan yeepmwpa, 1944; npadduuHHan yaepmwpa, 1949; Tam^eeaAbHan cwuma, 1953 i dr. — KOMORNA: FICCHR 0 zope Apazaif za ansambl violončela i klavir; Flo.tu^OHunecKan napmuma za violinu i klavir; KoHt^epmnoe CKepifo za trublju i klavir i dr. — KL A VIRSKA : preludiji; plesovi; A PMUHCKUH pancodun za 2 klavira (sa A. Babadžanjanom) i dr. — Scenska i filmska muzika. ■—■ VOKALNA : Kaumama 0 Podune, 1948; simfonijska pjesma Cna3 od apMtiuCKOM napode, zasole, recitatora, i orkestar, 1961 ; koncert za koloraturni sopran i orkestar (tekst A. Graši); zborovi; solo-pjesme.
ARZA (grč. SpSi; ukidanje, dizanje, zamah), u starogrčkoj metrici oznaka za laku dobu stope, nasuprot tezi, koja je označivala tešku dobu (po uzoru na dizanje i spuštanje noge kod plesa ili ruke kod dirigiranja). Kod rimskih-gramatika i srednjovjekovnih pisaca a. je dobila obratni smisao, jer je označivala dizanje glasa, tj. isticanje toničkog naglaska. U tom se smislu a. i danas upotrebljava u metrici; to često stvara zabunu, jer je u muzičkoj ritmici zadržan njezin prvotni smisao, koji označava dizanje, zamah i polet, nasuprot tezi, koja ima karakter spuštanja, klonulosti i mirovanja.
r Starogrčka metrika t a t a Srednjovjekovna i današnja metrika a t a t Današnja muzika t a t a Kod starih kontrapunktičara izraz per arsin et thesin značio je, da se odgovor na subjekt kod fuge mora provesti u protupomaku (npr. J. S. Bach, Kunst der Fuge, br. 5). A. Vi. AS i ASAS (tal. la bemolle, franc. la bemol; tal. la doppio bemolle, franc. la double bemol), jedanput, odn. dva puta sniženi ton a:
Enharmonijski je as jednak tonu gis, a asas tonu g:
M.J - J ASAFJEV (Asaf'ev), Boris Vladimirovič (pseudonim Igor Glebov), sovjetski kompozitor i muzikolog (Petrograd, 29. VII 1884 — Moskva, 27. I 1949). Studirao 1904—10 na Petrogradskom konzervatoriju (kompoziciju kod A. Ljadova) i usporedo povijest i filologiju na Univerzitetu. God. 1910—37 muzički savjetnik i kompozitor Manjinskog teatra u Lenjingradu; uz to od 1920 vodio muzičkohistorijski odjel Državnog instituta historije umjetnosti i od 1925 bio profesor (i osnivač) Muzikološkog fakulteta na Lenjingradskom konzervatoriju. Od 1943 bio je u Moskvi upravitelj Odjela za muzikološka istraživanja i profesor Konzervatorija, te stalni naučni suradnik Instituta za povijest umjetnosti Akademije nauka.
A. je jedan od najznačajnijih ruskih muzikologa i muzičkih kritičara. Po njegovu mišljenju historija muzike se ne iscrpljuje u nizu odijeljenih biografija, već odražava cjelokupni razvoj društvenog života; estetska je vrijednost muzike određena njezinom pjevnošću (koja mora odraB. V. ASAFJEV
žavati životni sadržaj), te snagom masovnog djelovanja. U svojim metodološkim radovima {Muzički oblik kao proces, I—II) uveo je kao novi pojam — intonaciju koja obuhvaća cjelokupnost karakterističnih formalnih tokova određenog stila, a muzičke pojave ne istražuje statički već u njihovim neprekidnim promjenama.
77
Obrađujući iscrpno pojedine ličnosti i razdoblja ruske muzičke prošlosti A. je među ostalim ukazao na
povezan ost kompozi cija P. I. Čajkovsk oga s ruskim duhom. Gorljivi pristaša zapadnoe vropskog moderniz ma (20tih godina osnovao je i vodio KpyxoK HO&OU My3UKu ), A. poslije 1930 mijenja svoj stav te se u mnogobr ojnim člancima zalaže za izgrađiva nje socijalisti čkog realizma i primjenu folklora u muzici. Kao pedagog protivi se skolastič kom učenju muzičkih oblika i harmonij e, a zagovara emocion alno i živo shvaćanj e i usvajanje muzičkih zakona. Muzički jezik B. Asafjeva , oblikova n na tradicija ma muzičke klasike, tehnički je uglađen i primarno melodiča n. Najznačajnija su mu djela baleti. DJEL A. ORKESTR ALNA: četiri simfonije; simfonijet a; klavirski koncert i dr. —
Komorne kompozicije. — DRAMSKA: deset opera (3 dječje). 27 Baleta, najuspjeliji: FI.iaMH riapuitca, 1932; EaxuucapaucKuu $0Hmau prema Puškinu), 1934; KaahaacKuu YI,UHHUK (prema Puškinu), 1938. Operete. Scenska muzika za drame Shakespearea, Schillera, Sofokla, Tirsa da Moline i dr. — VOKALNA: dvije kantate; zborovi; solo-pjesme. — SPISI. Knjige: Opecmen (muzička trilogija S. I. Tanjejeva), 1916; Rječnik muzičkih termina, I9!9; JJaHme u Gy3biKa, 1921; koncertni vodič PyccKan no33un e pyccKou My-3biKe, 1921; Cu.uifioHUHecKue 3mwdbi, 1922; 77. 11. lauKoacnuu, eio oicmnb u maopnectneo, 1922; Ilcmpy'MenmaAbHoe maopuecmeo *lauKO6CKoeo, 1922; Knuza 0 CtnpasuucKoM, 1929; A. F. Py6uHiutneiiH e ezo My3biKa*ibHou deHmeAbnocmu u oni3bieax coepeMenHuKoe (1829—1929), 1929; My3biKajibHaH tfiopMa K Babilonsko-asirska muzika ASLANIŠVILI, Salva Salamonovič, gruzijski mu: (Ardanuč, Kutajska gubernija, 23. III 1896 —). Zaslužni nik Gruzijske SSR, djelovao je kao profesor na Konzervat Tbilisiju. DJELA: P. I. Čajkovski u Gruziji, 1940 (na ruskom jeziku); H, narodnih zborskih pjesama Kartalino-Kahetije, 1950 (na gruzijskom); j 0 gruzijskoj narodnoj pjesmi, 1954 (na gruzijskom i ruskom); Dvoglasne i invencije J. S. Bacha, 1964 (na gruzijskom).
ASOLA, Giovanni Matteo, talijanski kompozitor (\ 1524 — Venecija, 1. X 1609). Svećenik. Učio kod V. Ruffa 1577—78 maestro di cappella u Trevisu, 1578—82 u V zatim kapelan crkve San Severo u Veneciji. Plodan poli venecijanske škole XVI st., komponirao pretežno crkvenu r pridržavajući se odluka Tridentskog koncila jednostavn čistoćom izraza. Mnoga su mu djela višezborna. D JELA. IN STR UMENTA LNA : Canto fermo sopra Messe, I altre cose ecdesiastiche appartenenti ai suonatori d'organo, 1592. — VOK Le Vergini 3-gl. madrigali (2 kuj.), 1579—87; Madrigali a 2 v., 1584; A a 6 v., 1605. — CRKVENA: Misse tres za 5—6 glasova (2 knj.), 1570; , a 4 v. pari (2 knj.), 1574; Missae octonis compositae tonis za 4 glasa (2 knj." 81; Missae tres octonis vocibus (2 knj.), 1588; Missae duae decemoue sacr, za 3 glasa, 1588; Missae tres za 6 glasa, 1591; Missa Defunctorum za 6 zbirki moteta i introitusa za 2, 4 i 8 glasova; 14 zbirki psalama za 3sova; himni; lamentacije i dr. NOVA IZD.: 6 orguljskih kompozicija obj. F. Riegel (Praxis Orga 1869); 6-gl. motet obj. F. Commer (Mušica Sacra XXVII); Missa otf obj. J. Schrems itd. LIT.: F. Ciaffi, Della vita e delle opere di G. M. Asola, Padova G. Turrini, La Tradizione musicale a Verona, Verona 1953. — G. D La Cappella musicale del Duomo di Treviso, Treviso 1954. — G. . Storia musicale vicentina, Vicenza 1956. — D. Fouse, The religioi of G. M. Asola (disertacija), Ann Arbor 1960.
ASPA, Mario, talijanski kompozitor (Messina, 1799— i 1868). Muziku je učio u Napulju (N. A. Zingarelli) gdje ji privatno podučavao pjevanje. Kasnije je predavao kontr na Istituto del Buon Pastore u Palermu. DJELA (izbor). Opere: Bannier, ossia L'assedio di Arolte, 1829; / senza lite, 1831; Federico II re di Prussia, ovvero La calunnia, 1833; meo del Piombo, 1836; Allan Mac-Aulay, 1838; Maria d'Arles, 1840, Virginia, 1843; Carlotta e VC'erther, 1849; // coscritto, 1851. Baleti: J dei fidanzati, 1844; II Cid, 1845. — Kantate i himne.
ASPELMAYR (Aspelmeyr, Aspelmaver, Appelm Franz, austrijski kompozitor (Beč, 1728 — 29. VII 1786). 0 njegovu životu vrlo su oskudni; zna se jedino da je 1761 na Glucka u službi baletnog kompozitora Njemačkog kaza Beču, da je bio dvorski muzičar i da je 1782 kao violinist lovao u izvedbi Havdnovih kvarteta. Važan je u prvome r< svojim instrumentalnim djelima po kojima je jedan od 1 predstavnika bečkog instrumentalnog stila u razdoblju i pretklasike i Havdna; izdvajaju se divertimenti u koji: naziru talijanski utjecaji te kvarteti i trija koji, oslobođeni continua, pripravljaju Havdnove gudačke kvartete. Za ži\ međutim, bio najviše cijenjen po svojim dramsko-muzički lima, posebice po Rousseauovu monodramu Pygmalion u njemačkom jezičnom području prvi muzički obradio,, kompozicijama baleta Noverrea koje ga svrstavaju među, predstavnike novije baletne muzike. DJELA (sačuvana). INSTRUMENTALNA: tri simfonije, Es-dui 1 Dis-dur (!); violinski koncert; 5 divertimenta; 6 serenada za flautu, rog čelo i b. c; 12 gudačkih kvarteta; 15 trija za 2 violine i b. c; 2 trija i b. c.; 3 violinske sonate; menueti. — DRAMSKA: melodram I(tekst J.-J. Rousseau), 1772. Singspieli: Fruhling und Liebe i Die Ki Natur, 1780. Baleti: Les petits riens, 1768; Agamemnon vengi; Ale> Campaspe; Acis et Galathie; Iphigenie en Tauride; Flora; L'Espiegled* La Lavandara di Citere; I Mori Espagnuoli. LIT.: E. Istel, Studien zur Geschichte des Melodrams (disertacija), 1 1901. — A. Sandberger, Zur Geschichte des Havdnschen Streichc Ausgevvahlte Aufsatze zur Musikgeschichte, Miinchen 1921. — R. Haa in der Wiener deutschen Stegreifkomodie, STMW, 1925. — E. Valent, Aspelmavr, MGG, I, 1951. — H. Riessberger, Franz Aspelmaver (1728 Innsbruck 1954.
ASPERGES ME (lat. poškropi me), antifona koja se < nedjeljom prije svečane mise, dok celebrant škropi blago nom vodom. Asperges me počinje s intonacijom celebranta, čega zbor nastavlja s pjevanjem antifone, psalma Miserere Gloria Patri. Iza. toga zbor opet ponavlja antifonu do psa] uskrsno vrijeme pjevala se mjesto A. m. antifona Vidi < psalmom Confitemini. ASPESTRAND, Sigwardt, norveški kompozitor (Fr hald, 13. XI 1856 — Oslo, 31. XII 1941). Violinu učio 1 Leipzigu i Berlinu (J. Joachim), ali je karijeru violiniste n zbog povrede na ruci. Dugo je živio u Njemačkoj. Kom] je u tradicijama romantike i norveškog nacionalnog mi pravca. DJELA: komorne kompozicije. — Osam opera (7 na vlastiti tekst): 5 bruden, 1894; Frejas Altar; Der Recke von Lyskovsheid, 1931; Die W Goethezimmer; Le Baiser au Porteur; Robin Hood i Pervonte.
ASPIRATION — ATEMATIČNOST ASPIRATION (franc.; njem. Nachschlag), ukras u francuskoj muzici XVII i XVIII st. (javlja se i pod imenom accent i plainte). Izvodi se na račun trajanja prethodnog tona, a dodiruje gornju ili donju sekundu glavnog tona. Npr.: Pile se
Izvodi se
A. se označivao i drugim znakovima: okomitim ili kosim crticama, smještenima uz ton, kome pripada. ASSAI (tal. veoma, vrlo), dolazi uz oznake za tempo, dinamiku, artikulaciju itd. Npr. allegro assai (vrlo brzo), diminuendo assai, legato assai itd. Isti smisao ima i riječ molto. ASSMAYER, Ignaz, austrijski orguljaš, dirigent i kompozitor (Salzburg, li. II 1790 — Beč, 31. VIII 1862). Učenik Michaela Havdna i J. L. Evblera. Od 1808 orguljaš crkve sv. Petra u Salzburgu; 1825 dvorski orguljaš, 1838 pomoćni dirigent i 1846 dru gi dirigent dvorske kapele u Beču. Uz to 15 godina vodio bečki Tonkunstler-Societat. Prijateljevao sa F. Schubertom. Kompo nirao je pretežno oratorijsku i crkvenu muziku. DJELA: simfonija u B-duru. — VOKALNA. Oratoriji: Die SUndflul; Das Geliibde; Sauls Tod i Saul und David. Kamata Worte der Weihe i dr. — CRKVENA: 15 misa; 2 Requiema; Te Deum; graduali i offertoriji.
ASTAIRE, Fred (pravo ime Austerlitz), američki plesač i glumac (Omaha, 10. V 1899 —). Učenik K. Wayburna u New Yorku, ubrzo se uvrstio u prve plesače -+ stepa ftap dance) na Broadwayu. Sa sestrom Adelom postigao velike uspjehe u nizu vaudevillea, revija i musicala u SAD i Engleskoj. God. 1934 započeo filmsku karijeru i do 1939 s partnericom Ginger Rogers snimio nekoliko filmova koji idu u vrhunska dostignuća u toj umjetničkoj grani (The Gay Diverce; Roberta; Top Hat; Folloui the Fleet; Szving Time; Shall We Dance; Carefree i The Story oj Vernon and Irene Castle). Poslije 1939 njegove su partnerice bile Eleanor Powel, Paulette Godard, Rita Hayworth, Gene Kelly i dr. Virtuozna tehnika i koreografska invencija, smisao za komiku i grotesku i natprosječna nadarenost za glumu učinili su Astairea najistaknutijim umjetnikom modernog plesa i nezaboravnom ličnošću filmskoga platna. ASTARITTA, Gennaro, talijanski kompozitor (Napulj, oko 1745 — poslije 1803). O njegovu se životu zna vrlo malo. Vjerojatno je bio učenik N. Piccinnija. Djelovao je 1779 u Veneciji, 1780 u Bratislavi, od 1784 u Moskvi, a od 1787 u Petrogradu. Vrativši se u Italiju živio-je 1789—93 u Veneciji. God. 1799 ponovo u Petrogradu gdje je vodio talijansku opernu trupu. Umro je vjerojatno na povratku u Italiju. Komponirao je više od 30 opera od kojih je najveći uspjeh postigla Ulisse e Circe (1787). Napisao je i jednu simfoniju, nekoliko baleta i kantata. ASTON (Ashton, Auston, Aystoun), Hugh, engleski kompozitor (Lancashire, oko 1480 — York, 9. XII 1522). God. 1505 baccalaureus, a 1507 magister artiutn Univerziteta u Oxfordu. Bio je kanonik u Westminsteru, a od 1515 arhidakon u Yorku. Sačuvali su se njegovi plesovi i kompozicija Hornpipe, najstariji primjerak muzike za virginal u Engleskoj. Po stilskim obilježjima to je djelo mnogo naprednije od tadašnjih kompozicija za instrumente s tipkama na kontinentu (rukopis potječe iz 1525, čuva se u British Museumu). U biblioteci Bodleiana (Oxford) sačuvane su dvije mise (Te Deum i Videte manus meas) i nekoliko moteta NOVA IZD.: Hornpipe obj. S. Smiths (Mušica antiqtia); 1 kompoziciju za virginal obj. W. Apel (Musik aus friiher Zeit), 1934; obje mise i 4 moteta (Tudor Church Music, 1929). LIT.: W. H. Grattan Flood, Early Tudor Composers, Oxford 1925. — Th. Dan, Hugh Aston, MGG, I, 1951.
ASTORGA, Emanuele d', talijanski kompozitor španjolskoga podrijetla (Augusta, Sicilija, 20. III 1680 — Madrid ili Lisabon, oko 1757). Član ugledne plemićke obitelji; u muzici samouk. Mnogo je putovao i u njegovoj biografiji ima dosta neutvrđenih podataka. Poznato je da je 1707 i 1708 bio u Rimu i Napulju. Boravio zatim u Palermu, Genovi, Mantovi i Veneciji, a 1712—14 živio je u Beču. Vrativši se u Italiju bio je 1717—18 senator u Palermu. God. 1723 bio je u Lisabonu. Posljednje godine života proveo je u Španjolskoj ili u Portugalu. Veliku popularnost stekle su njegove komorne kantate. Trajniju vrijednost ima, međutim, Stabat Mater, kompozicija koja zbog svoje neposredne izražajnosti i stilske čistoće ide među uzorna djela crkvene muzike. DJELA: opere La Moglie nemica, 1698 i Dafni, 1709. — 158 komornih kantata za glas i b. c. (za autorova života obj. 12 Cantate da Camera a voće sola..., 1726); 7 komornih dueta za 2 glasa i b. c. — Stabat Mater za sole, zbor i orkestar, vjerojatno 1707. NOVA IZD.: Odlomke iz opere Dafni obj. su: J. R. Carreras y Bulbena, 1902; J. Fischer; H. Volkmann, 1919, Pojedine komorne kantate obj. su H.
79
Riemann; H. Volkmann, 1919; K. Jeppesen; A. L. Hettich; G. Rubinstein. Stabat Mater obj. su u partituri R. Franz, 1864; F. Pedrell, 1910 i dr., a u klavirskom izvatku C. J. Latrobe, 1806; F. Rochlitz, 1831; G. Rosler, 1872 ; H. J. R. Carreras y Bulbena, 1906; F. Commer (Cantica sacra) ; M. Steinitzer, 1908; Riemann, 1912; H. Volkmann, 1919. Dvije arije obj. M. Zanon, 1922; 1 duet obj. Fr. Martienssen, 1927. LIT. : H. Volkmann, Emanuele d' Astorga (2 sv.), Leipzig 1911—19. — L. Genuardi, Emanuele Rincon d'Astorga, musicista siciliano, Archivio Storico Siciliano, 1912. —■ A. A. Abert, Emanuele d'Astorga, MGG, I, 1951. — F. Walker, Astorga and a Neapolitan Librettist, The Monthly Musical Record 1951. — O. Tiby, Emanuele d'Astorga, aggiunte e correzioni da apportare alle ricerche del prof. H. Volkmann, AML, 1953.
AŠKENAZI, Vladimir, sovjetski pijanist (Gorki, 6. VII 1937 —•). Učenik L. Oborina na Konzervatoriju u Moskvi; 1955 osvojio nagradu na internacionalnom Chopinovom natjecanju u Varšavi i iduće godine prvu nagradu na natjecanju u Bruxellesu. Umjetnik međunarodne reputacije, ističe se i kao interpret djela suvremenih kompozitora. AŠRAFI, Muhtar Ašrafovič, uzbečki kompozitor i dirigent (Buhara, 11. VI 1912 —). Rektor Konzervatorija i od 1947 dirigent Uzbečkos muzičkog kazališta u Taškentu. Kompozitor prve uzbečke nacionalne opere. DJELA: dvije simfonije, 1942 i 1944; 5 orkestralnih suita, 1937—55. — Komorna i klavirska muzika. — Opere: Buran, 1939; Veliki kanal, 1940 (obje u suradnji sa S. N. Vasiljenkom); Dolina sreće, 1940 i Diloram, 1962. Filmska muzika. — Kantata Uzbekistan, 1947; poema Veliki vojskovođa za zbor i orkestar, 1942; solo-pjesme.
AŠUG, narodni pjesnik pjevač kavkaskih naroda. Pjevanje prati na narodnom gudačkom instrumentu (kemanđe, saze i dr.). ATANASIJEVIĆ, Slavka (Alojzija), pijanistkinja i kompozitor (Osijek, 2. XI 1850 — Beč, ?). Prvo muzičko vaspitanje dobila u Osijeku učeći pevanje kod I. N. Hummela, klavir kod Đ. Trišlera i violinu kod T. Mahulke. Studirala u Beču, gde se udala za poljskog slikara Kietkowskog. Koncertirala isprva na priredbama pevačkog društva Lipa u Osijeku, a zatim u Somboru, Budimpešti, Grazu, Subotici i dr., izvodeći svoja i tuđa dela. U njenim kompozicijama, koje su većinom varijacije na narodne i gradske melodije, ogleda se briljantni salonski stil sa mnoštvom površnih efekata, inspirisan virtuoznim stilom F. Liszta i -A. Dreyschocka. DELA. KLAVIRSKA: Fantaisie de Concert (varijacije na temu Na te mislim); Chansonette Slave (varijacije na Ustaj, ustaj rode); Reflets du Printemps; fantazija slavenskih pesama. S. Đ. K.
ATANASOV, Georgi (prozvan Maestro), bugarski kompozitor i dirigent (Plovdiv, 6. V 1882 — Lago di Garda, 17. XI 1931). Prvu poduku dobio od oca, zatim učio kod G. Bajdanova i P. Pipkova u Plovdivu te na Konzervatoriju u Bukureštu. Studij kompozicije završio 1903 kod P. Mascagnija u Pesaru (Italija), stekavši naziv Maestro. Djelovao je u Haskovu, Karlovu i Plovdivu; 1914 postao dirigent Gardijskog orkestra u Sofiji, gdje je razvio široku mu zičku aktivnost. Sa svojim ansamblom priredio je gotovo 100 simf. koncerata, upoznavajući bugarsku javnost s klasičnom zapadnoevropskom i ruskom simfonijskom muzikom. Od 1920 kapelnik Vojne akademije i 1922—23 istodobno dirigent Sofijske opere. Središnje mjesto u njegovu stvaralaštvu zauzimaju muzičko scenska djela. Pisao je opere sa sadržajem iz narodnog života, temeljeći svoju muziku na elementima bugarskog folklora. Služio se suvremenim tehničkim sredstvima, ali se nije mogao oteti utjecaju talijanske opere. DJELA. DRAMSKA. Šest opera: Borislav, 1911; Gergana, 1916; Napuštena vodenica, 1922; Makedonska krvava svadba (Cveta), 1924; Kosara, 1926 i Alcek, 1930. Opereta Moralisti, 1916; više dječjih igrokaza s pjevanjem. — Kompozicije za klavir. — Solo-pjesme i dr. LIT.: L. Sagajev, Maestro Georgi Atanasov, Sofija 1960.
ATANASOV, Nikola, bugarski kompozitor (Kjustendil, 25. X 1886 —). Muzički studij završio 1912 na školi Hrvatskog^glazbenog zavoda u Zagrebu (F. Dugan, V. Rosenberg-Ružić, Ć. Junek, V. Huml). God. 1913—22 nastavnik gimnazije u Staroj Zagori (1915 u Plevenu), od 1923 lektor za teoretske discipline, pa predavač i 1929—58 profesor na Muzičkoj akademiji u Sofiji. Blizak kasnoromantičnom smjeru, komponirao u duhu nacionalne muzike svoje zemlje. Za razliku od svojih prethodnika koji su njegovali pretežno manje vokalne oblike, Atanasova je privlačila orkestralna muzika. On je napisao prvu simfoniju u povijesti bugarske muzike (tri stavka komponirao u Zagrebu kao diplomski rad). DJELA. ORKESTRALNA. Tri simfonije: I, u g-molu, 1912; II, u d-molu, 1922 i III, u e-molu, 1950. Dvije uvertire: Hristo Botev, 1928 i Jecaj u planini, 1931. — Trio za violinu, fagot i klavir. — Sonata za klavir, 1929. — Solopjesme. LIT.: P. Ljondev, Nikola Atanasov, Sofija 1963.
ATEMATIČNOST, stilska značajka suvremene muzike koja se očituje u odsustvu tema i kompozicijsko-tehničkih manipulacija s temom i njenim dijelovima, odnosno motivima, kao što je ponavljanje, transponiranje, variranje, razrađivanje, kontrastiranje i si. (-* Motiv, -> Tema).
80
ATEMATIČNOST — ATTWOOD
U skladu s posve novim pristupom sveukupnom zvučnom materijalu suvremeno muzičko mišljenje odbacilo je svaku una prijed determiniranu kategoriju, kao tonalitet, motiv, temu, pa i samu konkretnu vrstu forme (->• Atonalnost, -s- Elektronska muzika, -> Serijelna muzika). x. Dć. A TEMPO (tal. u vremenu), označuje vraćanje na prvobitan tempo, napušten zbog povremenog ubrzavanja ili usporavanja, kao i zbog drugih sloboda u izvođenju. ATENA (grč. 'A#r(va), božica mudrosti i rata, pokroviteljica umjetnosti. Smatrali su je izumiteljicom instrumenta salpinx, trublje, kojoj mjedeni zvuk odjekuje u boju, podsjećajući na grmljavinu. U Argosu je postojalo svetište u čast Ateni Salpinx. Prema Pindaru A. je prilikom borbe Perseja s Meduzom pronašla aulos, ali ga je odbacila, kad je vidjela kako sviranje tog instrumenta unakazuje sviračevo lice. Ovaj je mit nastao u Ateni vjerojatno nakon perzijskih ratova, kad su se Atenjani počeli opirati sviranju na aulosu, kao stranom instrumentu. ATKINS, Sir Ivor Algernon, engleski orguljaš, dirigent i kompozitor (Cardiff, 29. XI 1869 — Worcester, 26. XI 1953). Učio kod svog oca, crkvenog orguljaša Frederika Atkinsa i kod G. R. Sinclaira. Od 1897 do 1950 orguljaš i zborovoda katedrale u Worcesteru. Uz to dirigent glasovitog Three Choirs Festivala, na kojemu je izveo mnoga značajna novija vokalna i orkestralna djela. Zbog zasluga za obnovu (1920) i vođenje tog festivala podijeljen mu je naslov Sira. DJELA: Hymn of Faith za sole, zbor i orkestar, 1905; zborne kompozi cije; solo-pjesme. — Crkvena muzika. — Objavio (zajedno s Elgarom) Matthdus Passion i Weimarer Orgelbiichlein J. S. Bacha. — Napisao predgovor djelu Worcester Mediaeval Harmony.
ATONALNOST (njem. Atonalitat), stilska značajka suvremene muzike koja se očituje ne samo u odsustvu tonaliteta, baziranog na klasičnim harmonijskim funkcijama, nego i u odsustvu tonalnih odnosa u najširem smislu riječi, odnosa koji bi bili sve deni barem samo na dominaciju jednoga jedinog središnjeg tona — tonike (-*■ Harmonijske funkcije i Tonalitet). Prijelaz iz tonaliteta u atonalnost odvijao se postepeno, u dugom historijskom procesu. Obogaćivanje dijatonske tonalitetne osnove kromatikom, alteriranim akordima i modulacijama u udaljene tonalitete, formiranje složenih akorđičkih sklopova, uvođenje elemenata cjelotonske ljestvice u melodijske i harmonijske odnose i osamostaljenje disonance slabilo je sve više tonalitet i dovelo na kraju do nestanka svakog tonalnog osjećaja uopće, pa i do svjesnog izbjegavanja svake melodijske i harmonijske — horizontalne i vertikalne — konstelacije tonova koja bi mogla izazvati neke tonalne asocijacije (-> Harmonija). Prvim atonalnim kompozicijama smatraju se Drei Klavierstiicke op. 11 (1908) A. Schonberga. U njima nema tradicionalnih uzajamnih odnosa među tonovima ni u horizontalnom niti u vertikalnom smislu, tj. nema ni središnjeg tona ni vodice s njenom težnjom za polustepenim pomakom, kao što nema ni konsonantnih akorđičkih sklopova niti akorda građenih po terenom prin cipu; postoji samo 12 ravnopravnih kromatskih polustepena od kojih je svaki potpuno slobodan u svome kretanju. Međutim, toj atonalnosti nedostaje još racionalna organizacija tonskog materijala koja bi bila njena pozitivna komponenta. Bazu za takvu organizaciju dao je Schonberg tek 1923 svojom metodom komponiranja sa dvanaest tonova (-> Dodekafonijd). Sam Schonberg smatrao je izraz 'atonalan« nepodesnim, jer »atonalan« u stvari znači koliko i »a-tonski«, »bez-tonski«, pa protivuriječi biti muzike. Prema tome bilo bi ispravnije •■atonalitetan« — jednako kao i »tonalitetan«, a ne »tonalan«. Ali u praksi su ipak općenito prihvaćeni izrazi nonalan« i »atonalan«. LIT.: A. Bauer, Atonale Satztechnik, Cham 1923 (.II izd. 1925}. — D. Milhaud, Polvtonalite et atonalite, RM, 1923. — J. M. Hauer, Atonale Musik, M, 1923—24. — Isti, Vom Wesen der Musik, Leipzig-Wien 1920 (II izd. s podnaslovom Ein Lehrbuch der atonalen AJusik, Berlin-Wien 1923). — Isti, Zur Einfuhrung in meine '■' patrie toliko je oduševio sluša-oce, da su posle predstave krenuli pred zgradu uredništva novina Le National i otpočeli pobunu. Ovo delo poslužilo je i Wagneru kao uzor za njegovu operu Rienzi. Ono obiluje me-lodijskim bogatstvom i moćnim ansamblima te je prožeto pravim revolucionarnim zanosom i strašću, kakva će se docnije uzalud tražiti u drugim Aube-rovim delima. No Auberu nedostaje ono što je najvažnije u ovom rodu: veličina i pravi dramski stil. A. je tipični kompozitor komičnih opera. One su, naročito najuspelija među njima Fra Diavolo, pronele njegovu slavu i u njima su došle do punog izražaja najbolje strane njegovog stila: tečna melodika, živi ritmovi, pregnantna karakterizacija likova, duhovitost, jasnoća i vedrina. Njegovi su motivi laki i pristupačni, oni ostaju u pamćenju bez napora. To je razlog Auberove popularnosti i uspeha. No on je kompozitor bez snažnih osećanja, kome nedostaju D.-F.-E. AUBER široki potezi, ponešto suv i dosta površan. A. je predstavnik muzike, koja je ugađala građanskoj klasi svoga vremena, zadovoljavajući njene želje za zabavom i razonodom. DELA. Opere : L'Erreur d'un moment, 1805 ; Jean de Couvin, 1802 ; Le Sejour militaire, 1813 ; Le Testament ou Les Billets doux, 1819 ; La Bergere chd-
D.-F.-E. AUBER, Nijema iz Portičija, prizor s izvedbe u Beču. Suvremena litografija telaine, 1820; Emma ou La Promesse imprudente, 1821; Leicester, 1822; La Neige ou Le nouvel Eginhard, 1823; Vendome en Espagne (sa Heroldom), 1823; Les trois genres (sa Boieldieuom), 1824; Le Concertdla cour, 1824; Leocadie, 1824; Le Macon, 1825 ; Le Timide ou Le nouveau seducteur, 1826; Fiorilla, 1826 ; La Muette de Portici, 1828 (jug. premijera, Zagreb, 27. II 1877); La Fiancee, 1829 ; Fra Diavolo, 1830 (jug. premijera, Zagreb, 15. X 1887); Le Dieu et la Bayadere, 1830; La Marguise de Brinvilliers (kolektivni rad), 1831; Le Philtre, 1831; Le Serment ou Les Faux monnayeurs, 1832; Gustav III ou Le Bal Masque, 1833; Lestoca ou VIntrigue et Vamour, 1834; Le Cheval de bronze, 1835 (prikazana kao balet 1857); Acteon, 1836 ; Les Chaperons blancs, 1836 ; L'Ambassadrice, 1836; Le Domino noir, 1837; Margarethe von Gent, 1838 ; Le Lac des fees, 1839; Zanetta, 1840; Les Diamants de la couronne, 1841 ; Le Duc d'Olonne, 1842 ; Carlo Broschi ou La Part du diable, 1842 ; La Sirene, 1844 ; La Barcarolle ou L'Amour et la musigue, 1845; Haydee ou Le Secret, 1847; L'Enfant prodigue, 1850; Zerline ou La Corbeille d'oranges, 1851; Marco Spada, 1852 (prikazana kao balet 1857); Jenny Bell, 1855; Manon Lescaut, 1856 ; Magenta, 1859; La Circassienne, 1860 ; La Fiancee du roi de Garbe, 1864 ; Le premier jour de bonheur, 1868 i Reves d'amour, 1869. Scenske kantate. — Instrumentalna muzika (koncert za violinu i orkestar, 1808; 4 koncerta za violončelo i orkestar; gudački kvarteti; klavirski trio). — Misa, 1812. LIT. : B. Jouvin, Daniel Francois Esprit Auber, Sa vie et ses oeuvres, Pariš 1864. — E. de Mirecourt, Auber, Pariš 1867. — A. Delehelle, Auber, Correspondance litteraire, Pariš 1871. — R. Wagner, Erinnerungen an Auber, Musikalisches Wochenblatt, 31. X 1871 (i u Gesammelte Schriften und Dichtungen, IX, Leipzig 1888). — A. Pougin, Auber, Pariš 1873. — A. Jullien, Musiciens d'aujourd'hui (2eme serie), Pariš 1894. — A. Kohut, Auber, Leipzig 1895. — Ch. Malherbe, Auber, Pariš 1911. —H. Wirth, Daniel-Francois-Esprit Auber, MGG, I, 1951. — R. M. Longyear, Daniel-Francois-Esprit Auber (1782—1871), Ann Arbor 1957. —W. Borner, Die Opern von Daniel-Francois-Esprit Auber (disertacija), Leipzig 1962. A. Pr.
AUBERT, Jacques, francuski violinist i kompozitor (Belleville, Pariz, 30. IX 1689 — 17. ili 18. V 1753). Violinu učio kod J. B. Senaillea. Od 1719 bio je u službi princa de Condea, od 1727 na dvoru Luja XV. God. 1728 postao je prvi violinist u Operi, a 1729—40 nastupao je na Concerts spirituels u Parizu. A. je prvi u Francusku uveo tip talijanskog koncerta sa solo-violinom, 3 ripieno-violine i basso continuom. Dodavši naknadno svojim suitama za gudače duhačke instrumente, stvorio je simfonijske oblike i time pridonio razvoju klasične simfonije. DJELA. INSTRUMENTALNA: suite Six Concerts de Simphonie, 1733 i Six Suites en trio, 1737; Les petits concerts, 1734; koncerti za 4 violine, violončelo i b. c. (2 knj.), 1734 i 1739; sonata za violinu i b. c. (5 knj.), 1719—35 i 1793; sonate za 2 violine; Les jolis airs za 2 violine (4 knj.), 1749; kompozicije za manje sastave, za 2 violine i za 2 flaute. — DRAMSKA: Arlequin Hulla, 1716; Les arrets de Vamour, 1719; divertimento Diane, 1721 i La Reine des Peris, 1725. Baleti: La paix triomphante, 1713; Le Ballet des vingt-quatre heures, 1722 i La fete champetre et guerriere, 1746. — Kantate Le ballet de Chantilly, 1722 i L' Inconstance, 1726. NOVA IZD.: violinska sonata i suita za 2 violine obj. u Collection Debroux: 1 koncert obj. E. Borrel. LIT.: L. de la Laurencie, L'Ecole francaise du violon, Pariš 1923—24. — E. Borrel, Jacques Aubert, MGG, I, 1951.
AUBERT, Louis-Francois-Marie, francuski pijanist, kompozitor i muzički kritičar (Parame, Francuska, 19. II 1877 — Pariz, 10. I 1968). Muziku je studirao na Pariškom konzervato riju (L. Diemer, A. Lavignac, G. Faure). Bio je muzički kritičar i suradnik Francuske radio-stanice, a djelovao je i kao pijanist i kao pedagog. Njegov impresionistički izraz pokazuje značajke Faureove škole.
DJELA. ORKESTRALNA: simfonijska pjesma Habanera, 1918; fantazija za klavir, 1899; capriccio za violinu, 1925; Noel, pastoral za violinu, 1927; Suite brive, 1900; Dryade, 1924; Feuille d'Images, 1930; Offrande, 1947; Le tombeau de Chateaubriand, 1948. — KOMORNA: sonata za violinu i klavir; klavirski kvintet; Introduction et Allegro za flautu i klavir, 1922. —■ KL A V IRSKA : Lutins, 1902; Pieces en forme de Mazurka, 1907; Sillages, 1908—12. — DRAMSKA. Opere: La legende du sang i La ForU bleue, 1904—10 (izv. 1913). Baleti: La Momie, 1903; Chrysothe'tnis, 1904; La nuit ensorcelee, 1923; Cine'ma, 1952 i La belle Helene. Scenska muzika. — VOKALNA. Za zbor i orkestar: Nuit mauresque, 1907; Six poimes arabes, 1907; Le Pare d'automne; Avril, 1907; Crepuscules d'automne, 1910; Trois Chants Hebraigues, 1925; Pays sans nom, 1926 i Trois Chansons francaises, 1940—43. Les Saisons za solo, zbor i orkestar, 1937: Incantation za jazz-orkestar, zbor i simfonijski orkestar, 1943; solo-pjesme. — Traite de VHarmonie, Mu/., F, I, 6
82
AUBERT — AUGER
LIT.: L. Vuillemin, Louis Aubert et son oeuvre, Pariš 1921. — R. Bernard, Louis Aubert, Rivista Musicale, 1927. — A. Machabey, Louis-Francois-Marie Aubert, MGG, I, 1951.
AUBIN, Tony, francuski kompozitor i dirigent (Pariz, 8. XII 1907 —). Studirao 1925—30 na Pariškom konzervatoriju (kompoziciju kod P. Dukasa). God. 1930 dobio Prix de Rome za kantatu Acteon, a 1934—35 usavršavao dirigiranje kod Ph. Gauberta. Od 1940 dirigent Francuskog radio-orkestra i od 1946 profesor kompozicije na Konzervatoriju u Parizu (učenici su mu 0. Alain i M. Constant). Po stilu neoklasičar, mjestimice pod utjecajima Dukasa, Faurea i Ravela. D JE L A. OR K E STR A LNA : Sym phonie rom antigue, 1937; simfonij a u F, 1951; Cantilene variee za violončelo i orkestar; Suite danoise; Suite eolienne za flautu, klarinet i gudače; scherzo Chevalier Picopin. — Gudački kvartet. — Klavirska muzika. — DRAMSKA. Baleti: Les caprichos, 1947: Cressida, 1947 i Fourberies (na muziku Rossinija), 1950. Scenska muzika za Athalie (Račine), 1948 i dr. Muzika za radio-drame i za film (La Belle meuniire, 1947). — Solo-pjesme (Six poemes de Verlainej. LIT.: P. Landormy, La musique francaise apres Debussv, Pariš 1948. — A. Machabey, Portraits de trente musiciens francais, Pariš 1949.
AUBRY, Pierre, francuski muzikolog i paleograf (Pariz, 14. II 1874 — Dieppe, 31. VIII 1910). Diplomirao na pariškom Filozofskom fakultetu (književnost i orijentalni jezici) 1892, a na Pravnom 1894. Predavao historiju muzike u Parizu (Institut catholigue, Schola Cantorum, muzički odjel Šcole des hautes etudes sociales). Redoviti suradnik organa Scholae Cantorum, Tribune de Saint-Gervais (1897—iyO4 i 1906—07) i jedan od glavnih suradnika novoosnovane Revue d'histoire et de critigue musicales (od 1901 do kraja života); 1903—08 pisao i u listovima Courrier musical i Mercure musical. Proučavao francusku srednjovjekovnu muziku, osobito XIII st. (pjesme trubadura i truvera, španjolske cantigas). Objavio je brojne studije, izdanja s faksimilima srednjovjekovnih crkvenih i svjetovnih muzičkih dokumenata te djela iz tog razdoblja u modernoj notaciji. U rješavanju problema notacije trubadurskih melodija primijenio (počevši od 1907) tzv. -> modalnu teoriju došavši u sukob sa J. B. Bečkom zbog prioriteta koji zapravo pripada F. Ludwigu (primjena već 1905). DJELA: Huit chants he'roiques de Vancienne France, 1896; La Philologie musicale des trouveres (disertacija), 1898; Melanges de musicologie critique: I, La Musicologie medievale, histoire et methodes, 1900, II, Les Proses d'Adam de Saint Victor (s Abbe Missetom), 1900, III, Lais et descorts francais du XIII e siecle (suradnici A. Jeanrov i L. Brandin), 1901, IV, Les plus anciens monuments de la musique francaise (sa 24 faksimila), 1905; Essais de musicologie comparee: 1, Le rhythme tonique dans la poesie liturgique et dans le chant des eglises chretiennes du moyen-dge, 1903, II, Esquisse d'une bibliographie de la chanson populaire en Europe, 1905; Ouatre po'esies de Marcabru, troubadour Gascon du XIIe siecle, 1904; Une Estampide de Rambaut de Vaqueiras, 1904; Les caracteres de la danse (sa E. Dacierom), 1905; La chanson populaire dans les textes musicaux du moyen Age, 1905; La tnusique et les musiciens de l'eglise en Normandie au X1116 siecle d'apres le »Journal des visites pastorale« d'Odou Rigaud, 1906; Estampies et danses royales, les plus anciens textes de musiaue instrumentale au moyen age, 1907; Recherches sur les »Tenor s« latins dans les motets du XIII e siecle d'apres le ms. de Montpellier, 1907; Recherches sur les »Tenors« francais dans les motets du XlII e stide, 1907; La Rhythmique musicale des troubadours et des trouveres, 1907: L'Oeuvre melodique des troubadours et des trouveres, Revue musicale, 1907; Iter hispanicum, 1908; Trouveres et troubadours, 1909 (na engleskom, 1914); Les Chansons des Croisades (sa J. Bedierom), 1909; Refrains et rondeaux du Xlll e siecle, Festschrift H. Riemann, 1909. — Izdanja: Le Roman de Fauvel reproduction photographique du ms. francais 146 de la Bibliotheque Nationale (s indeksom muzičkih umetaka i tumačenjima), 1907; Cent motets du XIII e siecle, 3 sv. (fak simile rukopisnog kodeksa Bamberg Ed. IV 6 sa transkripcijom u modernu notaciju i komentarom), 1908; Le Chansonnier de rArsenal (faksimile i transkrip cija, sa A. Jeaurovom), 1909. LIT.: H. Collet i L. Villalba, Contributions a l'etude des cantigas d'Alphonse le Savant, Bulletin hispanique, 1911.—J. Ecorcheville, Nekrolog s popisom djela u Bulletin de la Societe Internationale de Musique, 1911. — H. Besseler, Pierre Aubry, MGG, I, 1951^ — J. Chailley, Quel est l'auteur de la »theorie modale« dite de Beck-Aubry, AFMW, X, 1953. I. Ać.
AUDICIJA (franc. audition slušanje, pokusno pjevanje). U nas se taj izraz udomaćio za pokusno pjevanje, sviranje, plesanje, glumljenje i si. početnika, kad pristupaju prvi put kojem ansamblu ili se upisuju u umjetničku školu. Međutim, kad se i školovani muzičari, glumci i dr. natječu za namještenje u kazalištu, na radiju, profesionalnom orkestru, zboru i si. moraju pristupiti audiciji, na kojoj posebna komisija ocjenjuje njihove sposobnosti. AUDRAN, Edmond, francuski kompozitor (Lyon, 11. IV 1842 — Tierceville kraj Pariza, 17. VIII 1901). Studirao u Parizu na £cole Niedermeyer (C. Saint-Saens). God. 1861 postao orguljaš crkve sv. Josipa u Marseilleu, a od 1877 živio u Parizu. A. je komponirao više od 30 opereta (komičnih opera) koje su po stigle veliku popularnost (opereta La Mascotte izvedena je do 1897 u Parizu 1700 puta). Zahvaljujući dinamičnosti radnje i istinskoj muzičkoj komici neke od njih održale su se do danas. DJELA. DRAMSKA. Operete (komične opere): L'Ours et le Pacha, 1862; Le grand Mogol, 1877; Les Noces d'Olivette, 1879; La Mascotte, 1880 (jugosl. premijera, Zagreb, 9. XII 1897); La Cigale et la Fourmi, 1884; Miss Helyett, 1890; L'Oncle Celestin, 1891 ; Gillette de Narbonne, 1892; Madame Suzette, 1893; Mon Prince, 1893; La Duchesse de Ferrare, 1895: La Pouppee, 1896; Monsieur Lohengrin, 1896 i dr. — Oratorij La Sulamite. — Crkvene kompozicije (misa). LIT. : J. Feschotte, Edmond Audran, MGG, I, 1951.
AUER, Leopold, madžarski violinist i muzički pe (Veszprem, 7. VI 1845 — Loschwitz kraj Dresdena, 17 1930). Studirao na Konzervatoriju u Budimpešti zatim u 1 Hannoveru (J. Joachim). God. 1863'—65 koncertni majs Dusseldorfu, 1866 u Hamburgu, od 1868 dvorski solist i pr Konzervatorija u Petrogradu, gdje je 1887—92 vodio ko Carskog muzičkog društva. Interpretirao je djela klasika kao Čajkovskog, koji je za njega napisao nekoliko kompozicija z linu solo. Od 1918 bio je nastavnik violine u New Yorku. N su učenici M. Elman, E. Zimbalist, K. Parlow, J. Heifetz, A. die i dr. DJELA: Violin Playing as 1 Teach it, 1921; My Long Life in Music Violin Master Works and their Interpretation, 1925. — Komponirao je violinu. LIT.: E. Hilb, Leopold Auer, M, 1924—25. — H. HtmonbcKuL nonji Ayep, CoBeTCKan My3biKa, 1956, 3.
AUER, Max, austrijski muzički pisac (Vocklabruck, ( Austrija, 6. V 1880 — Beč, 24. IX 1962). God. 1900—15 bi Vocklabrucku učitelj osnovne škole, zborovođa i dirigent. St kao samouk muzičku naobrazbu, položio je 1921 u Beču d ispit za pjevanje, klavir i orgulje i dobio naslov počasnog proi Od 1924 djelovao je kao regens chori u Vocklabrucku. Proi je uglavnom djela A. Brucknera. A. je osnivač društva Bru -Gesellschaft. DJELA: Anton Bruckner, 1906—07 (obj. 1923; VI izd. 1949); A. E als Kirchenmusiker, 1912 (obj. 1927); Bruckner, der Meister der Orgel (mit visationsthemen), M, 1923 ; Der Streit um den »echten« Bruckner, ZFM, 1, ] Priredio II, III i IV sv. opsežne Gollerichove monografije o Bruckneru, 36. Izdao A. Bruckner, Gesammelte Briefe, 1924,
AUERSPERG, Volk Engelbert, kranjski zemaljsk glavar (1610—1673). Zaslužan za razvoj muzičkog života 1: bljani; studirao u Italiji; potpomagao izvođenje kazališnih stava kod ljubljanskih isusovaca. Prvi u Ljubljani uveo tali opere, koje su se davale u njegovu dvorcu i u njegovu v: paviljonu Ballhaus. U svojoj biblioteci A. je sabrao više teor djela o muzici i štampana libreta raznih suvremenih opera, izvor za istraživanje historije kazališnih i opernih preds tadašnjoj Ljubljani. 1 LIT.: P. v. Radics, Frau Mušica in Krain, Ljubljana 1877. — D. Zgodovina glasbene umetnosti na Slovenskem, I, Ljubljana 1957. D
AUFRAY, Hugues, francuski pjevač i kompozitor eh na (Neuillv, 1932 —). Prvi veći uspjeh postigao je 196 stupom u Parizu (Olympia). Njegova je popularnost nagi sla pa je već 1966 bio jedan od najpoznatijih francuskih sonjera. Njegove pjesme očituju utjecaj Boba Dvlana, sadržaju pripadaju tzv. protesnoj muzici ili su bliske fc nim napjevima. AUFSCHNAITER, Benedict Anton, austrijski komp i muzički teoretičar (Kitzbiihel, kršten 21. II 1665 — P sahranjen 24. I 1742). Vjerojatno učenik M. Ebnera u Beču je zatim bio dvorski muzičar. Od 1705 dvorski i crkveni di u Passauu (nasljednik G. Muffata). U njegovim kompozii opažaju se utjecaji G. Muffata i francuskog instrumentalno toga vremena, ali mu je melodika bliža pučkom duhu. DJELA. INSTRUMENTALNA: šest uvertira; suite Concors d (5-gl.) za gudače, 1695; crkvene sonate Dulcis fidium harmonis za 4 g instrumenta i b. c, 1703. — CRKVENA: pet misa A laudae V . . . , 171 toriji Aquila elangens exaltata... (4-gl.) uz instrumentalnu pratnju, 1719: Cymbalum Davidis... (4- gl.) uz instrumentalnu pratnju, 1728; 5 Mise, TEORETSKA: Regulae compositionis fundamentales Musurgiae. LIT.: F. Lehrndorfer, B. A. Aufschnaiter (disertacija), Mtinchei (obj. Passau 1930). — W. M. Schmid, Zur Passauer Musikgeschichte, 2
Uzmah
1930—31. — E. F. Schmid, Benedict Anton Aufschnaiter, MGG, I
AUFTAKT AUGENER & CO., englesko nakladno poduzeće sa sjec u Londonu. Osnovao ga 1853 George Augener (1829— Isprva se njegova djelatnost ograničavala na dobavljanje in nih muzičkih izdanja (englesko generalno zastupstvo n C. F. Peters). God. 1867 poduzeće je započelo izdavati muz pod vlastitim imenom. Objavljivalo je djela istaknutih kompc iz raznih razdoblja, znatan broj kompozicija suvremenih ; te instruktivnu, osobito klavirsku, literaturu. — 1871 poc je pokrenulo časopis The Monthly Musical Record (prvi ui E. Prouth), koji je okupio brojne suradnike, a 1878 uredio j štitu tiskaru. God. 1896 nakladnici su kupili londonsko nali poduzeće Robert Cocks & Co. (utemeljeno 1823); tako je nastalo prošireno nakladno poduzeće Augener & Co., koje js uredilo novu modernu tiskaru. George Augener vodio je poc do 1910; njegov nasljednik bio je W. Strecker, a 1922—44 zećem je upravljao Frank Standfield. Izdanja ove naklade hvaćaju više od 6000 djela. AUGER (Auget), Paul, francuski kompozitor (Por oko 1592 — Pariz, 24. III 1660). God. 1617 u službi opa Saint Aubina, pariškog dekana, zatim pjevač Kraljevske k
AUGER — AURELIANUS REOMENSIS 1624 maitre de la musique kraljice majke i oko 1630 vrhovni intendant kraljevske komorne muzike. Komponirao vokalnu muziku za tzv. dvorske balete (ballet de cour); sačuvan je 1 air iz Ballet du Roy i 2 aira iz Ballet du Serieux et du Grotesque (1627). U skupnim zbirkama Ballarda objavljeno je (između 1617 i 1628) u svemu 13 Augerovih aira koji po muzičkoj građi i ritmičkoj shemi pripadaju prvom razdoblju razvoja te vrste. LIT.: H. Prunieres, Le Ballet de France avant Benserade et Lully, Pariš 1914. — Th. Gerold, L'Art du chant en France au XVII e siecle, Strasbourg 1921. —• A. Verchaly, Paul Auger, MGG, I, 1951.
AUGMENTACIJA (srednjovjek. lat. augmentatio povećanje), 1. u menzuralnoj notaciji, produljenje trajanja nota za polovinu njezine vrijednosti. Bilježi se tačkom — punctus augmentationis (additionis) — uz odgovarajući notni znak, npr.: |^|. 2. U kompoziciji, tehnički postupak koji se sastoji u povećavanju ritmičkih vrijednosti tonova postojeće teme, motiva, fraze i si. Prvotne se vrijednosti u dvodjelnom tempu obično udvostručuju, u trodjelnom utrostručuju, ali se stvaraju i drukčiji, složeni ritmički omjeri. A. se kao kontrapunktska tehnika javlja u različitim polifoničkim oblicima počevši od razdoblja Ars antiquae. Najviše se primjenjuje u kanonu i fugi, osobito u njezinu završnom dijelu, ali se susreće i u sonatnim stavcima. U završnoj
J 1 J. r
,--------
o
j. -ai UD----
" gradaciji kompozicije često se kombinira a. u jednoj dionici s imitacijom teme u obratu ili račjem kretanju u drugoj dionici. Poznati su primjeri augmentacije: Bachova fuga u c-molu iz II sv. zbirke Das Wohltemperierte Klavier gdje s augmentacijom teme u srednjoj dionici istodobno nastupa njezin obrat u basovoj dionici; nadalje augmentacija u posljednjem stavku Beethovenove klavirske sonate op. 110; početak reprize u 1. stavku Brahmsove IV simfonije u c-molu itd. i- Ać. AUGMENTED (engl. povećan), oznaka za povećani interval; primjenjuje se najviše u američkom načinu bilježenja -> harmonijskih simbola za povećanu undecimu od temeljnog tona. AUGUSTINUS, Aurelius, crkveni otac (Thagaste, Numidija, 13. XI 354 — Hippo, sada Bone, Alžir, 28. VIII 430). Studirao u Kartagi, gdje je od 379 retor; od 383 retor u Rimu. U Milanu studirao Platona, Sv. pismo (učenik biskupa Ambrozija), prešao na kršćanstvo 387, od 391 svećenik, a od 396 biskup u gradu Hippo. Njegova djela {De mušica Ubri sex, 387—89; Confessiones, 397—400; De civitate Dei libri XXII, 413—27 i dr.) sadržavaju i važne podatke o muzici u najstarijem razdoblju kršćanstva, osobito o ambrozijanskom pjevanju. LIT.: A. J. H. Vincent, Analyse du traite de metrique et de rhythmique de Saint Augustin intitule »De mušica*, Pariš 1849. — A. Berthaud, Augustini doctrina de pulchro ingeniusque artibus, Poitiers 1891. — W. Scherer, Des hl. Augustinus sechs Blicher »De mušica«, KMJB, 1909. — J. Mausbach, Die Etnik des hl. Augustin (2 sv.), Freiburg i Br. 1909. — A. Wikmann, Beitrag zur Asthetik Augustinus Cdisertacija), Weida i. Thiir. 1909. — J. Hure, Saint Augustin musicien, Pariš 1924. — H. Edehtein, Die Musikanschauung des Augustins (disertacija), Freiburg i Br. 1929. — F. Americo, II »De mušica« di S. Agostino, Torino 1929. — VC r. Roetzer, Des heiligen Augustins Schriften als liturgiegeschichtliche Studien (disertacija), Freiburg i. Br. 1930. — W. Hoffmann, Philosophische Interpretation der Augustin-Schrift »De arte mušica«, 1930. — G. Borghezio, La mušica in San Agostino, Roma 1931. — W. Hoffmann, Philosophische Interpretation der Augustinusschrift »De arte mušica« (diser tacija), Freiburg i. Br. 1932. — H. Daveson, Traite de la musique selon l'eprit de Saint Augustin, Neuchatel 1942. — H. Hascken, Augustinus Aurelius, MGG, I, 1951. — C. J. Perl, Augustine and Music, MQ, 1955.
AULETIKA, instrumentalno muziciranje na aulosu. Sviralo se na jednom ili dva instrumenta. Glavni oblik auletike bio je -> Pitijski nomos Sakadasa iz Argosa. AULETTA, Pietro, talijanski kompozitor (S. Angelo a Scala, Avellino, oko 1698 — Napulj, IX 1771). Studirao kod N. Porpore na napuljskom konzervatoriju 5. Onofrio. God. 1724 maestro di cappella crkve S. Maria La Nova, 1725 dvorski dirigent princa Belvedera u Napulju. Komponirao pretežno komične opere pod utjecajem A. Scarlattija i G. B. Pergolesija. Najuspjelija je UOrazio (1737) koja se više puta izvodila s umetnutim arijama Finija, Lea, Pescettija, Pergolesija i Terradellasa pa se najzad transformirala u pravi pasticcio, objavljen u Parizu 1753
83
pod naslovom II Maestro di mušica i krivo pripisan Pergolesiju i Latilli (prema F. Walkeru u tom je pasticciu samo 7 arija od Aulette).
\aone, 1759. — ^rKvena muziKa. LIT. : F. Walker, Two Centuries of Pergolesi Forgeries and Misattributions, Music and Letters, 1949. — Isti, Orazio: The History of a Pasticcio, MQ, 1952.
AULIN, Tor, švedski violinist, dirigent i kompozitor (Stockholm, 10. IX 1866 — 1. III 1914). Učio na Konzervatoriju u Stockholmu kod C. J. Lindberga i u Berlinu kod E. Saureta i Ph. Scharvvenke, 1889—1902 koncertni majstor opere u Stockholmu, do 1909 dirigent tamošnjeg koncertnog udruženja, zatim dirigent orkestralnog udruženja u Goteborgu. God. 1887 osnovao gudački kvartet Aulin, koji je koncertirao i u inozemstvu. Kao dirigent propagirao djela švedskih kompozitora. DJELA: tri violinska koncerta; suita i plesovi za orkestar. — Kompozicije za violinu. — Klavirske kompozicije (dvoručno i četvororučno). — Scenska muzika za dramu Master Olof A. Strindberga. — Solo-pjesme. LIT.: A. Aulin, Enfvrvappling av svenska tonsattare. Minnen om Aulin, Sjorgen, Stenhammar och Peterson-Berger, Musikmanniskor, 1943. — M. Pergament, August Strindberg och Tor Aulin, Svenska Tonsattare, 1943.
AULODIJA, solo-pjevanje uz pratnju aulosa koju je izvodio poseban svirač. Najpoznatiji predstavnik aulodije bio je Klonas iz Tegea u Arkadiji. Više cijenjena bila je -> kitarodija. AULOS (grč. au>,6?), naziv za nekoliko vrsta duhačkih instrumenata starih naroda. A. je imao oblik cilindrične cijevi, a upotrebljavao se obično u paru, tj. duhalo se istodobno u dvije cijevi. Bilo je raznih vrsta dvostrukih aulosa: frigijski je imao jednu cijev kraću, na kraju svinutu; kod grčko-rimskog obje su cijevi bile ravne, jednake i divergentne.
SVIRAČICA AULOSA. Grčki
reljef, crescendo. Upotrebljava se najčešće u dužim zvukovnim gradacijama. AURELI, Aurelio, talijanski operni libretist (Murano, prva polovina XVII st. — Venecija, nakon 1708). Sastavio je 1652— 1708 preko 50 libreta za kompozitore venecijanskog opernog kazališta (Fr. Cavalli, C. Pallavicino, C. F. Pallarolo, G. Legrenzi, P. A. Ziani). Kasnije je radio i za B. Sabadinija, B. Pasquinija, A. Sartorija, A. Scarlattija, te za Handela (Admeto) i Hassea (Gerone). U svojim prvim libretima A. je obrađivao uobičajene teme venecijanske opere (likovi iz mitologije i alegorije), ali je uz njih stvorio i realistična lica, komične tipove sluga i lakrdijaša, koji podsjećaju na commediu dell' arte, i uz fantastična lica sudjeluju u vrlo zamršenoj radnji. Kasnija Aurelijeva djela znatno su jednostavnija. U predgovoru k libretu Fatiche d'Ercole per Deianira A. je naglasio da jedinim temeljem opere smatra ariju. LIT.: A. Belloni, II Seicento, Storia Letteraria d'Italia (III izd.), Milano 1929. — H. Chr. Wolf, Die venetianische Oper in der zweiten Halfte des XVII Jahrhunderts (disertacija), Berlin 1937. — A. A. Abert, Aurelio Aureli, MGG, I, 1951.
AURELIANUS REOMENSIS (Aurćlien de Rćomć), francuski muzički teoretičar IX st. Napisao traktat Mušica disciplina u 20 poglavlja (izd. M. Gerbert, Scriptores ecclesiastici de mušica sacra, 1784). U prvom dijelu (Cap. 1—7) govori se općenito o postanku, nazivima i podjeli muzičke umjetnosti, a posebno 0
84
AURELIANUS REOMENSIS — AUSTRALSKA MUZIKA
nauci o intervalima. Drugi dio 'Cap. 8—15; sadrži teoriju o starocrkvenim načinima, a treći (Cap. 16—20) razlaže postanak, osobine i oblike gregorijanskog pjevanja. Kod podjele muzike A. povezuje gledište Boetia (mušica mundana, humana et instrumentalis) s Cassiodorovim stanovištem (mušica harmonica, rhythmica et metrica). A. je prvi zapadni muzički teoretičar, koji opisuje starocrkvene načine i bavi se problemom podmetanja teksta pod melodiju, naglašujući potrebu njihova usklađivanja. Traktat Mušica disciplina jedan je od najvažnijih izvora za proučavanje muzičke prakse onoga doba, a značajan je i za muzičku terminologiju, jer se u njemu prvi put upotrebljavaju nazivi tonus (dotada tropus) i nota (dotada neuma). LIT.: H. Abert, Die Musikanschauung des Mittelalters und ihre Grundlagen, Halle 1905. — H. Riemann, Geschichte der Musiktheorie im IX—XIX Jahrhundert, Leipzig 1920. — G. Pietsch, Die Klassifikation der Musik von Boetius bis Ugolino von Orvieto, Halle 1929. — H. Hiischen, Aurelianus Reomensis, MGG, I, 1951. — J. Handschin, Eine alte Neumenschrift, AML, 1950. — L. A. Gushee, The Mušica Disciplina« of Aurelien of Reome: A Critical Text and Commentarv (disertacija), Ann Arbor 1963.
AURIAC, Lionel d' -* Dauriac Lionel AURIC, Georges, francuski kompozitor (Lodeve Herault, 15. II 1899 —}. Studirao u Parizu, do 1914 na Konzervatoriju kod G. Caussadea (kontrapunkt i fuga) zatim na Scholi cantorum kod d'Indvja (kompozicija) i Saint-Riquiera (orgulje). Već u 15. godini svratio na sebe pozornost prvim kompozicijama u kojima se ugledao u Ravela. Oko 1918 potpao je pod utjecaj Satiea i doskora sa A. Honeggerom, D. Milhaudom i drugima osnovao grupu Les Six. U to doba stekao je značajna priznanja baletima za trupu S. Djagiljeva Ballets Russes (Les Fđcheux i dr.), a nakon uspjeha koji postiže muzikom za film Rene Claira A nous la liberte posvetio se u većoj mjeri filmskoj muzici. Od 1957 direktor je pariških Concerts Lamoureux na kojima se zalaže za izvođenje suvremene muzike; od 1962 vodi Reunion des The'atres Natio-naux Lyriques. Pisao je muzičke kritike za Nouvelle Revue Francaise (1921), Nouvelles Lit-teraires, Marianne (od 1936) i Pariš-Soir. — Isprva radikalan protivnik svih tradicija, prelazi G. AURIC. Crtež J. Cocteaua
kasnije na umjereniji način izražavanja. Muzika prve faze, vezana na estetiku »Šestorice«, po osnovnom je ugođaju vedra, protkana humorom i satirom; melodika je jasna, tema i oblici sažeti, harmonije opore, oštre. U kasnijim djelima prevladava sklonost k dramatičnosti, veličanstvenom, tragičnom intenzitetu izraza, razvijenijim melodijskim linijama, veoma gustim i često složenim harmonijama i bujnoj ritmici. DJELA. ORKESTRALNA: Sutle symphomque, 1960; Ouverlure, 1938; Nocturne; Fox-trot; La Seine au matin, 1937; Hommage a Marguerite Long, 1956. — KOMORNA: trio za obou, klarinet i fagot, 1938; Suite pour six in~ struments, 1925; violinska sonata, 1937; sonata za flautu i klavir, 1964. — KLAVIRSKA: dvije sonate, 1931 i 1932; sonatina, 1923; Petite suite, 1928; Trois impromptus, 1946; Trois pastorales; Prelude (u Album des Six), 1920; foxtrot Adieu, Nezv York, 1920: Neuf pieces breves; za dva klavira: Chandelles romaines i Partita. — DRAMSKA: Komična opera Sous le masque. Baleti: Les Noces de Gamache, 1915; Les Fdcheaux, 1924; Les Matelots, 1925; La Pastorale, 1926: Les Enchantements d'Alcine, 1929; La Concurrence, 1932; Les Imaginaires, 1933: Ouadrille, 1945; Le Peintre et son modele, 1949; Phidre (libreto J. Cocteau), 1950; Musical Chairs, 1950; Chemin de lumUre, 1952; Coup de feu, 1952: La Ckambre, 1955; Le Bal des voleurs (libreto J. Anouilh), 1960. Scenska muzika za Marlbourgh s'envat' enguerre (M. Achard), 1924; Le Mariage de M. Le Trouhadec (J. Romains), 1925; Les Oiseaux (B. Zimmer prema Aristofanu), 1927: Volpone (Ben Jonson), 1928; Ouatorze juillet (R. Rolland), 1931; Le Bossu (Feval i Anicet Bourgeois), 1949. Filmska muzika: Le sang d'un pokle, 1930; A nous la liberte, 1932; Les Mystires de Pariš, 1936; Orage, 1938; Gribouille, 1942; La belle et la bete, 1946; Symphonie pastorale, 1946; Orphee, 1950; Caroline cherie, 1952; Moulin rouge, 1952; Gervaise, 1956 i dr. — VOKALNA : Ouatre chansons francaises za zbor (na pjesme iz XV st.), 1950. Solo-pjesme: Trois interludes, 1918; Huit poemes dejean Cocteau, 1920; Les Joues en fe-l (R. Radiguet), 1921; Alphabet, 1924; Cinq poemes de Gerard de Nerval, 1926; Trois Caprices (Th. de Banville), 1928; Printemps (Ronsard), 1935; Le Canard, 1937; Quatre ckants de la France malheureuse (Aragon, Supervielle, Eluard), 1947; Six poemes (P. Eluardl, 1948; Trois poemes d'Henri de Montherlant, 1951. — SPISI: Notice sur la vie et les travaux dej. Ibert, 1963; autobiografija 'u knjizi J. Bruvra, L'ecran des musiciens, 1930); članci i kritike. LIT.: B. de Schloezer, George Auric, RM, 1926. — P. Landormy, La musique francaise apres Debussv, Pariš 1943. — A. Machabey, Georges Auric, MGG, I, 1951. — C. Rostand, La musique francaise contemporaine, Pariš, 1952. — A. Golea, Georges Auric, Pariš 1958. I. Ać.
AURRESKU (aurrescu; španj.), stari baskijski n. ples iz provincije Guipiizcoa; izvodi se u raznolikim fig s energičnim oštrim koracima i gestama koje simbolizira; nidbene svečanosti i druge obrede. Muškarac pleše pred : uz pratnju jedne vrste flaute (txistu) i malog bubnja. LIT.: F. Gascue, L'Aurresku, danse basque, Revue Musicale de la Internationale de Musique, 1912. — Isti, El Aurresku en Guipuzcoa a H siglo XVIII, Segun Iszueta, San Sebastian 1916.
AUSTIN, engleska obitelj muzičara. 1. Frederic, pjevač (bariton) i kompozitor (London, 3 1872 — 10. IV 1952). Učio kod W. H. Hunta (klavir, ki zicija) i H. Grimshavva (orgulje). Karijeru započeo kao c orguljaš i nastavnik harmonije na College of Music u Liver Istovremeno studirao pjevanje kod Ch. Lunna, i prvi put pio kao koncertni pjevač 1902 u Londonu. Na opernoj debitirao 1908 u kazalištu Covent Garden kao Gunther (W Die Gdtterdammentng). Poslije toga angažiran u kazalištirr Majesty's i Covent Garden (1910), a nakon osnutka Bt Opera Company (1915), preuzima glavne bas-baritonske u tom kazalištu. God. 1924—29 umjetnički je direktor 1 National Opera Company. Osobito se istakao kao interpr Wagnera, te opera R. Straussa (Elektra), J. Offenbacha ( manns Erzahlungenj, W. A. Mozarta (Cosi fan tutte, Le di Figaro), D'Alberta (Tiefland) i Verdija (Otelio). Veliki postigao kreacijom Peachuma u obnovljenoj izvedbi The Be Opera (1920) koju je za tu prigodu sam i preradio (arar napjeva i instrumentacija za mali orkestar i čembalo). Kac certni pjevač često je izvodio vokalna djela suvremenih eng kompozitora. Pjevao na mnogim engleskim festivalima, go; u Njemačkoj, Nizozemskoj i Danskoj. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija u E-duru, 1913; simfonijsk ma Isabella, 1909; uvertira The Sea Venturers, 1936; rapsodija Spring, danske impresije Palsgaard, 1916; Festival Prelude za gudače i orgulje. -moma muzika. — Klavirske i orguljske kompozicije. — Scenska mu; The Knight oj the Burning Pestle (Beaumont i Fletcher); lnsecl-Play ((. Way of the Vt'orld (Congreve). — VOKALNA: Pervigilium Veneris za orkestar, 1931: Songs of Unrest, 1913 (pjesme s orkestrom); Songs inaFar za sole, gudački kvartet i klavir; Love's Pilgrimage za glas, gudački k\ klavir. — Preradbe: The Beggar's Opera J. Gaya i J. Chr. Pepuscha, nastavak tog djela, opera Polly, 1922.
2. Ernest, kompozitor (London, 31. XII 1874 —■ Wellir Surrev, 24. VII 1947). Brat Frederica. Učio kod F. Daven] ali je zapravo samouk. U svojim kompozicijama često obr motive starih engleskih napjeva. U Engleskoj su se mnogo iz' njegova komorna djela. DJELA: varijacije za gudački orkestar The Vicar of Bray op. 35, Slella Mary Dances op. 58, 1918. — Više komornih kompozicija, najpc trio Fantasv on Old Tunes op. 65. — KLAVIRSKA: sonata; 14 sonai djecu na teme engleskih pučkih pjesama. Ciklus od 12 kompozicija za inspiriranih djelom The Pilgrim's Progress J. Bunvana op. 14. — VOKA Love Songs from Don Quixote za sole, zbor i orkestar; Hymn of Apollo za orkestar; Ode on a Grecian Um: zborovi; solo-pjesme. — Knjiga: The Fa, of Music, 1922.
3. Richard, dirigent (Birkenhead, 26. XII 1903 —: Frederica. Studirao 1922—26 na Royal College of Music u donu (A. Boult, M. Sargent), usavršavao se u Munchenu. 1 je dirigent različitih londonskih kazališta, te Carl Rosa 1 Company, Od 1928 vodio Bristolski simfonijski orkestar, a I1 40 orkestar Bournemoutha. Istakao se kao vrstan dirigent stan nog repertoara i dobar organizator (redoviti koncerti, go festivali, reorganizacija orkestra). Od 1946 profesor na College of Music; 1947 osnovao u Londonu udruženje The Era Concert Sociely namijenjeno izvođenju manje poznatih i kompozicija. Komponirao scensku muziku za radio-izvedbu kespeareove tragedije Antony and Cleopatra. 1 LIT.: E. W. \X'hite, The Rise of English Opera, London 1951.
AUSTRAL, Florence (pravo ime Florence Wilson) stralska pjevačica, sopran (Richmond, Melbourne, 26. IV 18 Newcastle, Nuovo Galles del Sud, 16. V 1968). Nakon stui Melbourneu (1914—18), Londonu i New Yorku debitirala u londonskom Covent Gardenu kao Briinnhilde (Wagner, Ring des Nibelungen). Mnogo je koncertirala u Engleskoj i Ško od 1925 u SAD, Kanadi, Australiji, Nizozemskoj, Njem: Istakla se kao Aida (Verdi) i osobito u Wagnerovim muz dramama. AUSTRALSKA MUZIKA obuhvaća muziku indonezi australskih, melanezijskih i polinezijskih naroda, kao i njima nih Tasmanaca i Naga (tibetsko-burmansko jezično podr Ova muzika razvila se iz primitivnih oblika, sačuvanih jo: ostataka predaustralskog i predaustronezijskog pučanstva, ima vrlo velik niz ritmičkih i melodičkih obrazaca, koji se u okviru tzv. »uske melodike« (motivi u opsegu 2—3 tona). to jedini oblici primitivnog muzičkog izražavanja: muziko mogu smatrati i razne tužaljke, plesovi uz totemističke ol
AUSTRALSKA MUZIKA — AUSTRIJSKA MUZIKA (imitiranje životinjskih pokreta, prirodnih zvukova i šumova), jer se oni ne ograničavaju samo na realističko imitiranje prirod nih pojava, već sadržavaju niz motiva koji se u toku ponavljanja razvijaju u svojstvene melodijske obrasce. Postoje i spontano stvoreni muzički motivi. Granice između ovih motiva i onih nastalih na bazi imitacije, trajno se prepleću, pa ih je teško svrstati u određene muzičke oblike i vrste. Neki karakteristični postupci pri gradnji upućuju ipak na izrazitu težnju za postizavanjem raznolikih forma, koje se svode npr. na melodije sa dosljedno Malu
sE eiri-cun
cu!
bzib
U ULI} p U - wa/v
Izib
LJr
LTp
eiri-(U7h o
provedenim sekundnim ili tercnim opsegom (primjer i), na oblike slične kanonu (primjer 2), na melodije sazdane od tonova rastavMalaka J—I J
J—I
^r lj enog a kord a ili na dvoglasja poput ev ropskog diskant a itd. Na ti m osnovnim muzičkim elementima primitivnih kultura grade narodi na višem stupnju razvoja složenije oblike, razvijaju u opsežnije teme, transpoziciju motiva s jednog stupnja na druge provode slobodnije, a višeglasje izvode u formi diskanta, ili borduna, ili pak u paralelnim pomacima terca, kvarta i kvinta; česta je upotreba ostinata ispod dva glasa u diskantu. Kod Melanezijaca i Malajaca uska melodika dobiva izrazituju, pregledniju formu, jer tema ima prilično određen metrički model koji se postepeno razbija u manje vrijednosti: pojavljuju se već i kratki epilozi na kraju pojedinih redaka. U melodijskoj strukturi melanezijske mu zike javlja se, paralelno s razvojem kulture, jako isticanje inter vala kvarte i kvinte, dok često ponavljanje nota ili visine upućuje na starije totemističke muzičke oblike (primjer 3). Na Bismarckovu
L arhipelagu postoji naročito oblikovanje melodike nalik na fanfare: brzo se izmjenjuju veće i manje skupine kratkih nota. Kod Indonezijaca jako su rašireni zborni oblici s pjevačem solistom. Zbor često izvodi temu za trećinu polaganije od solista, ili je transponira na niže stupnjeve, ili donosi nove motive. Pjesme lovaca iz plemena Naga imaju kanonske oblike sa širokim razmacima između imitacija, a izvode ih dvije grupe pjevača izmjenično. U polinezijskoj muzici opažaju se evropski elementi; melodijska linija oblikovana je u stilu recitativa, a ritmika u skladu sa sadržajem. Kanonske oblike i ovdje izvode izmjenični zborovi, koji se upotpunjuju. Napjevi u paralelnim sekundnim pomacima imaju vjerojatno simboličko značenje (kozmički dualizam: riba i lav, odnosno smrt i život). U višeglasju mnogo se upotrebljava dvostruka kvarta (Samoa). Kod ovih naroda pobuda za stvaranjem muzike potječe iz poštovanja prema mrtvima koje smatraju začetnicima svega živoga. Unatoč tome muzika odiše najčešće vedrinom i bezbrižnom radošću. Znatan broj pravih tužbalica izvodi se, međutim, samo kod kulta mrtvih. Najvažniji su instrumenti nomatuna i nankara (neke vrste zujalica), zatim školjkaste trublje, panove svirale, bubnjevi (signalni i ručni), flaute i ksilofoni. Oni proizvode osebujne i mističke zvukove pomoću neobičnih rezonantnih tijela, koje domoroci smatraju stanovima božanstava i mrtvih predaka. Umjetnička muzika u evropskom smislu javlja se u Australiji tek u najnovije doba. Od kompozitora australskog podrijetla vrijedni su spomena Alfređ Hill (1870—1960), Percy A. Grainger (1882—1961) i Margaret Sutherland (1897 —). U Australiju se iz Engleske uselio 1909 Fritz Bennicke Hart (1874—1949), direktor Konzervatorija u Melbourneu. Engleski kompozitor Eugene Goossens (1893—1962) bio je direktor Konzervatorija u Sydneyu.
85
Važno muzičko izdavačko poduzeće Lyre Bird Press utemeljila
je Louise B. Dyer. Tu je izdan, među ostalim, Antifonar iz Montpelliera (Cod.H. 196) i sveukupna djela F. Couperina. LIT.: Af. Leceine, Musical Life in Australia and New Zeeland, Music Year Book P. Keya, 1926—27. — E. H. Davies, Aboriginal Songs of Central and Southern Australia, Oceania, Melbourne 1931—32. — E. G. Burrows, Native Music of the Tuamotus, Honolulu 1933. — J. C. Andersen, Maori Music with its Polinesian Background, Wellington 1936. — H. O. Lethbriđge, Australian Aboriginal Songs, Melbourne 1937. — H. Hubner, Die Musik im Bismarck - Archipel, Berlin 1938. — V. A. Rucroft, A Survev of Music in X>w Zeeland Proceedinge of the Musical Association, 1943. — J. Kunst, SVIRAC CEREMONIJALNE FLAUTE. Nova Muziek en Dans in de Gvineja Buitengewesten, Amsterdam 1946. — /. Moresby, Australia Makes Music, Melbourne i London 1950. — Af. Schneider, Australien und Austronesien, MGG, I, 1951. — W. A. Orchard, Music in Aus tralia: More than 150 Years of Development, Melbourne 1952. — A. P. Elkin, Australian and New Guinea Musical Records, Oceania, 1957. — A. Af. Moyle, Sir Baldvvin Spencer's Recordings of Australian Aboriginal Singing, Memoirs of the National Museum Melbourne, 1959. — A. Silbermann, Zur Geschichte des Musiklebens in Australien, MF, 1959. — C. J. Ellis, Aboriginal Music Making: A Study of Central Australian Music, Adelaide 1964. A. Vi.
AUSTRIJSKA MUZIKA. Historija austrijske muzike najvećim se dijelom neodvojivo uklapa u historiju njemačke muzike. Kao što su austrijski muzičari preuzimali muzičke tekovine osta lih zemalja njemačkog jezičnog područja, tako su sa svoje strane djelovali na njemačku muziku i dali joj djela epohalne vrijednosti. Neke specifičnosti austrijske muzike uvjetovane su geografskim položajem zemlje, koja neposredno graniči s romanskim i slavenskim narodima i s Madžarima. Kao muzički centri najznatniju su ulogu odigrali Beč i Salzburg. Ti su gradovi i danas zadržali muzičku prevlast. Beč je kao glavna rezidencija habsburških vladara bio predodređen da bude i najveće žarište muzičkih zbivanja. Danas se uz redovne i visoko kvalitetne koncertne i operne izvedbe u Beču priređuju i muzički festivali (od 1951). Salzburg, u toku nekoliko stoljeća sjedište kneza-nadbiskupa koji je istodobno bio crkveni poglavar i svjetovni suveren, već od srednjeg vijeka živo gaji muzičku umjetnost, a u njemu se rodio i počeo djelovati W. A. Mozart. Od 1920 Salzburg je jedan od najpoznatijih festivalskih gradova na svijetu. Kad je za vladavine Karolinga rimsko liturgijsko pjevanje postalo obvezatno, u austrijskim se zemljama ta praksa najprije proširila u Salzburgu (pod nadbiskupom Arnom, 785—821). Neki rukopisi s neumama iz austrijskih samostana potječu još iz IX—X st. (npr. »Codex Millenarius Minor« iz Kremsmunstera). Za jedan graduale iz Seckaua (Štajerska) P. Wagner smatra da je »možda najvažniji dokument za studij njemačke koralne tradicije XII st.« Rukopisi iz Štajerske i Salzburga sadržavaju najstarije primjere polifonije s austrijskog tla i pokazuju na utjecaj škole Notre Dame. Sačuvano je i nekoliko uskrsnih prikazanja (npr. »Auferstehungshistorie« iz Sankt Floriana) i duhovnih napjeva na njemačkom jeziku. Prvi zapis s potpunim tekstom i neumama crkvene pjesme »Ćhrist ist erstanden« nalazi se u jed nom rukopisu opatije Klosterneuburg od god. 1325. Prvi austrijski zastupnik njemačke svjetovne viteške lirike (»Minnesang«) bio je Kiirenberger iz Gornje Austrije (prije 1150). Središtem Minnesanga postaje Beč, u kojem vladaju vojvode od Babenberga, pokrovitelji umjetnosti. Nije sigurno da li veliki Minnesanger Walther von der Vogelmeide potječe iz Austrije, ali je, po vlastitom iskazu, naučio »u Austriji pjevanje i kazivanje« (ze Osterriche singen unde sagen). Austrijski su Minnesangeri, osim Kiirenbergera: Dietmar von Aist, Neidhart von Reuenthal, Ulrich von Lichtenstein, Heinrich von Tiirlin, Zachdus von Himmelberg, Albrecht von Scharpfenberg, Leuthold von Sachen, Hugo von Montfort (za čije je stihove melodiju komponirao njegov Spielmann Btirk Mangolt) i dr. Prve polifone kompozicije svjetovnog karaktera napisao je u drugoj polovici XIV st. salcburški redovnik Hermann, zvan Miinch von Salzburg, a za njim tirolski vitez Osmald von Wolkenstein, čiji kanoni svjedoče o poznavanju
86
AUSTRIJSKA MUZIKA
REBEK I LUTNJA. Detalj drvenog oltara iz crkve u Kefermarktu, Gornja Austrija, XV st.
francuske Ars nove i talijanske umjetnosti trecenta. Građanski nasljednici viteške poezije, Meistersingeri, bili su u Austriji slabije zastupani od Minnesangera. Postojalo je nekoliko škola za majstore pjevače, tako u Schwazu, Stevru i Welsu. XV stoljeće razvija bogatu vokalnu polifoniju pod utjecajem franko-nizozemskih škola. Visoku muzičku kulturu toga vremena potvrđuju između ostalog kodeksi iz Trenta (Trienter Kodices). Prvenstveno habsburške dvorske kapele u Beču, Innsbrucku i Grazu pozivaju nizozemske majstore. Među njima nalazili su se i J. Brassart, H. Isaac A. von Bruck, J. de Cleve, J. Regnart, P. de Monte. Na dvoru Maksimilijana I (vladao 1493— I 5'i9) pojavljuju se i majstori koji nisu Nizozemci, kao Austrijanac P. Hofhaimer i Švicarac L. Senfl. Dvorska carska kapela u Beču reorganizirana je 1498 pod vodstvom Slovenca J. Slatkonje. Nešto kasnije je i veliki renesansni polifoničar, također slovenskog porijekla, Jacobus Gallus (Petelin) živio neko vrijeme u Austriji. Dokumentirano je da se oko 1568 nalazio u samostanu Melk kao pjevač u zboru, a 1574 kao član dvorske kapele u Beču. Pored dvorova i samostana, nosioci muzičke kulture bili su gradovi, zahvaljujući radu školskih učitelja i kantora, gradskih glazbenika, te Turnera ili Tiirmera, koji su na duhačkim instrumentima, većinom u određene sate, s tornjeva svirali signale, fanfare, korale, plesove i dr. Prvo cehovsko udruženje svjetovnih svirača (Spielleute) na njemačkom tlu nastalo je u Beču. To je bratovština sv. Nikolaja (St. Nicolai-Bruderschaft), čije je postojanje dokumentirano od 1288 do 1782. Humanizam je dao svoj doprinos muzici u- zborovima za antičke komedije i suvremene latinske drame, i u Komofonim melodijama na teksto ve Horacijevih oda. Humanističke ode pisao je i P. Hofhaimer. Taj muzičar (1459—1537) bio je najveći majstor na orguljama svoga vremena u zemljama njemačkog jezika i jedan od glavnih zastupnika tadanjeg njemačkog viseglasnog Lieda (zvanog Cantus firmus—Lied, Tenorlied ili Gesellschaftslied). Cantus firmus njemačkog viseglasnog Lieda katkad je narodna, a još češće dvorska melodija. Jedan od najglasovitijih primjera njemačkog viseglasnog Lieda, »Innsbruck ich muss dich lassen«, potječe od Nizozemca H. Isaaca (prije 1450—1517). U toku XVI st. u Austriji se pojavljuju i sve više jačaju utjecaji talijanske muzike (koja je i sama u to vrijeme u nekim kra jevima mnogo preuzela od nizozemskih majstora), koji su u XVII st. prevladali posvema. Talijanski muzičari namješteni u austrij skim dvorskim kapelama donijeli su tekovine venecijanske vo r kalne i instrumentalne umjetnosti XVI st., a zatim i monodijski stil. Važnu etapu u postanku barokne suite označuje Austrija nac P. Peuerl kao prvi predstavnik ranobarokne cikličke forme nazvane variacijskom suitom (»Neue Padovan«, »Intrada«, »Dantz und Galliarda«, 1611). Peuerlova instrumentalna djela spajaju elemente talijanske instrumentalne muzike i umjetnosti virginalista s tradicijom njemačkih renesansnih plesova. Prva oratorijska izvedba s onu stranu Alpa zabilježena je u Salzburgu 1617 (oratorij »La Santa Christina«), a u dvorcu Hellbrunn pokraj Salzburga god. 1618 prikazuju se tri talijanske opere: »Orfeo«, »Andromeda« i »Perseo«. Monteverdi za vjenčanje Ferdinanda II piše tri intermedija (1622). God. 1627 sagrađeno je u Innsbrucku operno kazalište. Medu sve brojnijim izved bama talijanskih scenskih djela pravu je senzaciju izazvala opera
•II Pomo d'oro« M. A. Cestija, prikazana u vrlo luksuznoj o s mnoštvom blještavih scenskih efekata god. 1666 (ili Ić Bečkom Opernhausu, podignutom 1659. Nekoliko muzici darenih habsburških vladara, među kojima se kao komp ističu Ferdinand III, Leopold I i Josip I, stekli su velike 2 za sjajan i intenzivan muzički život XVII i XVIII st. u Innsbrucku. Na srodan način tekao je muzički razvoj u Salz U Austriji su stvarali talijanski majstori 5. Bernardi, O. Be A. Bertali, M. A. Cesti, G. F. Sances, A. Draghi, G. B. Bor, A. Caldara i dr. Uz najreprezentativnije barokne muzičke opere, izvode se i mnogi oratoriji i specifična bečka varijar oblika sepolcoro (npr. »II Figlinolo prodigo« cara Leopo 1663). Od prve polovine XVIII st. bečki Kdrntnertorth talijanske putujuće operne družine omogućuju publici sv jeva da prisustvuje opernim predstavama. Premda talijanska muzika zauzima privilegiran položaj, r. su u XVII st. u Austriju doprli još i novi zvuči i nove t iz Engleske i Francuske, domaći su se talenti nesputano ra Uz P. Peuerla valja u XVII st. još posebno spomenuti W. 1 zatim majstora suite za čembalo J. J. Frobergera (rođeni jemca, koji je samo povremeno živio u Austriji), J. H. Schr (prvog dirigenta koji nije bio Talijan), J. K. Kerlla (Ni orguljaš u Beču 1677—84) i H. I. F. Bibera. Sintezu talijanskoga, francuskog i njemačkog stila o su Georg Muffat (1653—1704), orguljaš na nadbiskupskom u Salzburgu, i J.J. Fux (1660—1741), dvorski dirigent u Crkvena, instrumentalna i operna djela J. J. Fuxa označi vršetak austrijskog muzičkog baroka, a njegova nauka trapunktu »Gradus ad Parnassum« svrstava ga među velik« tičare u historiji evropske muzike. U toku XVII i XVIII st. preko škole i crkve muz kultura sve više razvija i u širim društvenim slojevima, te nička muzika preuzima mnoge elemente narodnog muzi Na toj su podlozi u doba velikog stilskog obrata po za barokne ere stvarali austrijski pretklasični kompozitori Monn, G. C. Wagenseil, L. Mozart i dr. U Beču su nasta reformne opere C. W. Glucka (»Orfeo ed Euridice«, 1762 Gluckovo je djelo, međutim, samo u ograničenoj mjeri pi s austrijskom muzikom. Proces muzičke obnove (u koj osim spomenutih, imali udjela i G. Muffat, G. Reuter m stvorio je teren za bečku klasiku. U posljednja dva de XVIII st. Beč je postao glavni centar Singspiela. Crpući mace pučke komedije i muzički raznolikih opernih pi koje su se u Beču mogle vidjeti, kompozitori su stvori! Singspiela koja je od srednjonjemačkog Singspiela H tipa muzički mnogo bogatija usprkos tome što je stilski jedinstvena. Nastojanju oko Singspiela dao je kratkotraj žan dodatni impuls car Josip II, koji je radi podupirai mačkog nacionalnog teatra osnovao Nationalsingspiel ( 1778 sa Singspielom /. Umlauffa »Die Bergknappen«, a rs 1788). Usprkos necjelovitosti dramske forme i mješovito: Singspiel je u rukama pravih opernih dramatičara kakvi K. Ditters von Dittersdorf (»Doctor und Apotheker«, 178 i W. A. Mozart pružio bogate mogućnosti za finu karakterizaciju likova i situacija, a utjecao je i na razvoj njemačke romantične opere, osobito Singspiel sa čarobnim, vilinskim sadržajem kakav su njegovali F. Kauer, P. Wranitzky, W. Mu'ller i dr. Još prije romantike iz atmosfere vilinskog Singspiela izrasla je Mozartova opera »Die Zauberflote« (1791), a specifičnu povezanost narodnog duha, vilinskog svijeta i svečanog nadahnuća te opere pokušali su oponašati mnogi muzičari.
Novim formama (simfoniji, klasičnoj sonati, kvartetu), ko-
STARA ZGRADA DRU STVA PRI MUZIKE U BEČU . Crtež N. Bi
AUSTRIJSKA MUZIKA — AUTORSKO PRAVO
87
G. Adler (1855—1941), E. Mandyczewski (1857—1929), H. Schenker (1867—1935), R. Lach (1874—1938), H. Botstiber (1875— 1941), a nakon njih B. Paumgartner, A. Orel, R. Tenschert, E. Schenk, O. Wessely, H. Federhofer, A. Liess, L. Noivak. LIT. : Ch. Burney, The Present State of Music in Germany, I, London 1773. — E. Hanslick, Geschichte des Concertwesens in Wien, 2 sv., Wien 1869— 70. — M. Millenkovich-Morold, Die osterreichische Tonkunst, Osterreichische Bucherei X, Wien i Leipzig 1918. — A. Fischer (izdavač), Die Musikstatten Osterreichs, \Vien 1928. — G. Adhr, Musik in Osterreich, STMW, XVI, 1929. — A. Orel, Osterreichisches Wesen in osterreichischer Musik, Osterreichische Rundschau II, 1935. — R. Lach, Das Osterreichertum in der Musik, AM, LXV, 1938. — E. Schenk, 950 Jahre Musik in Osterreich, Wien 1946. — Isti, Kleine
KARNTNERTHORTHEATER, OPERNO KAZALIŠTE STAROG BEČA
jima su temelji stvoreni u Mannheimu, Berlinu i Beču, tek su veliki majstori bečke klasike J. Haydn, W. A. Mozart i L. v. Beethoven udarili pečat savršenstva, a i u operi i oratoriju stvorili su čitav niz remek-djela. Njihovom zaslugom Austrija je u drugoj polovini XVIII st. i prvih decenija XIX st. prva muzička zemlja u Evropi. Osebujan genij F. Schuberta podignuo je u stoljeću romantizma njemačku solo-pjesmu na umjetnički ravnopravnu razinu sa simfonijom, koncertom i drugim velikim formama. F. Liszt, rođen u Gradišću (Burgenland), došao je 1822 u Beč i postao učenik C. Czernvja i A. Salierija. I u drugoj polovini XIX st. u Austriji su se pojavile snažne kreativne ličnosti u simfoničaru A. Bruckneru i majstoru Lieda H. Wolfu. Umjetnička karijera Hamburžanina J. Brahmsa dobrim je dijelom vezana za Beč, u kojem je stalno djelovao od 1878 do svoje smrti (1897). O svježini, lakoći i bezbrižnosti austrijskog mentaliteta svjedoče ritmovi i melodije bečkih valcera. U prvoj polovici stoljeća stvarali su J. Lanner i J. Strauss st., a najviši umjetnički domet valcer postiže nakon 1860 u djelima Straussovih sinova Johanna (mlađeg), Josepha i Eduarda. Služeći se plesnim formama, F. Suppe i Johann Strauss ml. stvorili su klasičnu bečku operetu (»Die Fledermaus« J. Straussa, 1874; »Boccaccio« F. Suppea, 1879) i našli na tom putu sljedbenika sve do naših dana (K. Millocker, F. Lehdr, O. Straus i dr.).
U koncertnom životu XIX st. sve više sudjeluje građanska publika. Naslijedivši »Tonkiinstlersozietat,« udruženje koje je 1771 osnovao kompozitor F. L. Gassmann, god. 1812 nastaje »Gesellschaft der Musikfreunde«, s ciljem da organizira koncerte i muzičke svečanosti, da održava na životu Konzervatorij (pre šao u državne ruke 1908; danas (1970) nosi naslov »Hochschule fiir Musik und Darstellende Kunst«), da daje poticaj muzikološkim istraživanjima. Muzička udruženja rađaju se i u drugim austrij skim gradovima (u Grazu 1815, Innsbrucku 1818, Linzu 1821, Klagenfurtu 1828, Salzburgu 1841). God. 1841 osnovano je društvo »Philharmonische Konzerte« na poticaj O. Nicolaja. Bečka opera privlačila je prvorazredne sile, među njima kompozitore-dirigente kao G. Mahlera, F. Weingartnera i R. Straussa. Uz bečku operu vezana su u XIX i XX st. i imena kompozitora W. Kienzla, J. Bittnera, F. Schrekera i njegova učenika E. Kfeneka, te F. Schmidta. Živa muzičkoizdavačka djelatnost, koja je postojala još od 1769, snažno se proširila u vrijeme bečke klasike {Huberty, Artaria, Torricella, Lausch, Molio & Cappi, Diabelli i dr.) i održala se u punoj snazi sve do danas. Najveća suvremena austrijska izdavačka kuća Universal-Edition utemeljena je 1901. Beč je i u XX st. kroz neko vrijeme bio jedno od žarišta muzičkog stvaralaštva. Tu je A. Schonberg nakon 1920 izgradio metodu komponiranja s nizovima od dvanaest kromatskih tonova (dodekafoniju). Još prije Schonberga bavio se kompozicijom sa dvanaest kromatskih tonova, na nešto drugačijim principima, Austrijanac J. M. Hauer. Ličnost i naučavanje A. Schonberga, a vjerojatno još više djela njegovih genijalnih učenika A. Berga i A. Weberna, koji zajedno s njim tvore tzv. bečku atonalnu školu, snažno su djelovali na razvoj nove muzike. Među suvremenim kompozitorima ističu se, osim spomenutih, J. Marx, H. E. Apostel, J. N. David, G. von Einem, H. Jelinek, F. Petyrek, K. Schiske, E. L. Uray, E. Wellesz i dr. Austrijska muzikologija obiluje značajnim imenima kao što su E. Hanslick (1825—1904),
Wiener Musikgeschichte, Wien 1947. ■— R. Fr. Brauner, Osterreichs Neue Musik, Wien 1948. — J. Gregor, Geschichte des osterreichischen Theaters, Wien 1948. — O. Wessely, Die Entwicklung der Musikerziehung in Osterreich, Musikerziehung VI, 1952— : 53. — R. Quoika, Die altosterreichischen Orgeln, Kassel 1953. — A. Orel, Musikstadt Wien, Wien i Stuttgart 1953. — O. Wessely, Alte Musiklehrtmcher aus Osterreich, Musikerziehung VII, 1953—54. — H. J. Moser, Die Musik im frlihevangelischen Osterreich, Kassel 1954. — H. Federhofer, Die Niederlander an den Habsburgerhofen in Osterreich, Anzeiger der Osterreichischen Akademie der Wissenschaften XCIII, 1956. — Isti, Monodie und mušica reservata, Deutsches Jahrbuch der Musikwissenschaft II (PJB, XLIX), 1957. —O. W'essely,Die osterreichische Musikforschung nach dem 2. Weltkrieg, AML, XXIX, 1957. — H. Federhofer, Der Musikerstand in Oster reich von circa 1200 bis 1520, Deutsches Jahrbuch der Musikwissenschaft I I I (PJB...L), 1958. — H. Federhofer, F, Grasberger, O. Wessely, W. Senn i E. Schneider, Osterreich, MGG, IX, 1961. — C. Schoenbaum, Die bohmischen Musiker in der Musikgeschichte Wiens, STMW, XXV, 1962. — E. Schenk, Austria, Enciclopedia della Mušica Ricordi, I, 1963. B. Ać.
Stari načini AUTENTIČNA KADENCA -» Kadenca AUTENTIČNI MODUSI AUTERI-MANZOCCHI, Salvatore, talijanski kompozitor (Palermo, 24. XII 1845 — Parma, 21. II 1924). Učio kod P. Platanije u Palermu i T. Mabellinija u Firenci. Niz godina djelovao u Londonu. Živio je zatim kao nastavnik pjevanja i koncertni dirigent u Parizu, Budimpešti, Beču, Trstu i od 1889 u Parmi gdje je do 1910 predavao pjevanje na Konzervatoriju. Bio je prijatelj F. Liszta i W. A. Ambrosa čiju je kćerku oženio. Veliku su popularnost uživale njegove pjesme i dopadljive romance. DJELA: komorna muzika. — Opere: Marcellina, 1874; Dolores, 1875; II Negriero, 1878; Stella, 1880; II Conte di Gleichen, 1887; Graziella, 1894; Severo Torelli, 1903. Balet Alessandro U Magnanimo. — Romance. — Teoretsko djelo // canto nella sua essenza artistica e scientifica, 1936.
AUTO (španj. čin), dramsko prikazivanje biblijskih sadržaja u Španjolskoj i Portugalu, često praćeno muzikom (autos sacramentales). Pisali su ih španjolski dramatičari Juan del Encina, Gil Vicente, Lope de Vega, Calderon i dr. 1765 kraljevom odredbom zabranjeno je njihovo prikazivanje. AUTOGRAF (grč. auro; sam i Ypaq3eiv pisati), originalni rukopis. A. muzičara može biti notno pismo (čistopis, korektura, prijepis, skica) ili slovčano pismo (dnevnik, pismo, bilješka i drugo). Sačuvani datirani notni autografi potječu uglavnom iz doba nakon pronalaska notnog tiska. U suvremenoj muzičkoj nauci i praksi pripada autografu veliko značenje: a) za utvrđivanje kronologije i autorstva; b) kao vrelu podataka o interpretaciji djela; c) za bolje upoznavanje stvaralačkog procesa kompozitora naročito ako je a. u obliku studije ili skice (u tom su po gledu osobito zanimljive Beethovenove skice); d) kao izvoru autentičnog muzičkog teksta prigodom izdavanja muzičkih i znanstvenih edicija. Autografi u obliku pisma, autobiografije, bilješke (Beethovenovi sveščići za konverzaciju) pružaju muzičkoj historiji bitne biografske elemente pojedinih umjetnika. Od 1927 postoji u Beču zbirka originalnih rukopisa znamenitih muzičara. LIT.: W.-M. Lulher, Autograph, MGG, I, 1951.
K. Ks.
AUTOMELON (grč. cc'j-cot; sam, od sebe, upravo i (ićXo; pjesma;
drukčiji napjev), pjesme u bizantskoj crkvenoj muzici, što se pjevaju po ustaljenoj melodiji, izvorno komponiranoj za neku drugu pjesmu. Ovaj se izraz upotrebljavao i za antifone gregorijanskog korala. AUTORSKO PRAVO (engl. copyright, franc. droit d'auteur, njem. Urheberrecht, tal. diritto di autore), pravo stvaraoca (autora) duhovne tvorevine (književnog, znanstvenog ili umjetničkog djela) na toj tvorevini. Ono je neovisno o pravu na materijalnom predmetu kojim je duhovna tvorevina izražena (npr. vlasništvo knjige, partiture, slike), može se svakom suprotstaviti (apsolutno pravo), prenosivo je i većinom ograničena trajanja, a danas sa država najčešće: a) imovinskopravna ovlaštenja (imovinska prava), među
koja se ubrajaju pojedina prava na iskorištavanje djela, kao što su pravo umnožavanja, prikazivanja, izvođenja, emitiranja, pre vođenja, prerađivanja i dr. a) osobnopravna ovlaštenja (moralna prava), medu koja se ubrajaju naročito pravo na priznanje autorstva, pravo raspola ganja djelom i pravo na poštivanje djela. Zbog sličnosti s pravom vlasništva a. p. se naziva i »knji ževnim i umjetničkim vlasništvom«.
88
AUTORSKO PRAVO
Razvoj autorskog prava. Već u starom vijeku postojala je svijest o moralnom pravu na priznanje autorstva, o čemu svje doče napose epigrami Martiala protiv plagijatora Fidentina. Međutim, posebna pravna pravila o.autorskom pravu nisu postojala ni u rimskoj državi, u kojoj je građansko pravo postiglo visok stupanj razvoja i u kojoj je postojala razvijena izdavačka djelatnost pomoću prepisivanja knjiga, kao i djelatnost prikazivanja kazališnih djela, jer za to nije postojala potreba s obzirom na društveni položaj pisaca koji su dobivali kao naknadu za svoj rad počasti i materijalnu pomoć svojih mecena. Na razvoj autorskih imovinskih prava utjecao je Gutenbergov izum tiska (štampe), omogućivši da se književna djela umnožavaju i stavljaju u promet u velikom broju. Taj novi tehnički postupak nametnuo je izdavačima znatne troškove i rizike, pa je došlo najprije do zaštite imovinskih interesa izdavača protiv nelojalne konkurencije preštampavanjem knjiga. Ta se zaštita javila u sistemu privilegija za vršenje izdavačke djelatnosti ili za izdavanje pojedinog djela. Prvi poznati izdavački privilegij dobio je u Veneciji 1469 Johannes Spever. U Francuskoj su u XVI i XVII st. izdavački privilegiji postali sredstvo cenzure, pa su se podjeljivali i autorima. Sistem privilegija izazivao je među izdavačima sukobe tako da su se tokom XVIII st. pojedinačni privilegiji počeli nadomještavati općim propisima prema kojima se pravo izdavanja ne dobiva više kao »milost«, nego se veže uz stvaralačku djelatnost autora. Tako je u Engleskoj donijet 1709 zakon (Act of 8 Anne, c. 19) prema kojem isključivo pravo izdavanja djela dobivaju autori u trajanju od 14 godina s time da se taj rok može produžiti, ako ga autor nadživi, na daljnji rok istog trajanja. Tim zakonom priznato je autorima prvi put jedno od temeljnih autorskih imovinskih prava, pa se zbog toga taj zakon smatra prvim zakonom o autorskom pravu. U Francuskoj su donijete 1777 odluke Kraljevskog vijeća koje priznaju autoru pravo izdavanja djela na temelju njegove stvaralačke djelatnosti. Time se počelo odvajati autorsko pravo od prava na materijalnom predmetu kojim je djelo izraženo. Nakon sukoba autora dramskih djela, napose Beaumarchaisa, s glumcima oko polaganja računa o prihodima od predstava i udjela autora u tim prihodima kao i nakon ukidanja svih vrsta privilegija, u Francuskoj je u dekret-zakon o javnim kazalištima iz 1791 ušla i odredba da djela živih autora ne mogu biti prikazivana bez formalnog i pismenog pristanka autora pod prijetnjom oduzimanja cijelog prihoda predstave u korist autora. To je bio prvi zakonski propis koji je priznao autorima još jedno od te meljnih autorskih imovinskih prava: pravo prikazivanja. Sudska praksa počela je primjenjivati taj propis i na muzička djela. Po seban dekret-zakon iz 1793 priznao je autorima isključivo pravo iskorištavanja njihovih djela za života i 10 godina poslije smrti. Krajem XVIII i u prvoj polovici XIX st. donijeti su i u drugim državama propisi o autorskom pravu (npr. SAD 1790, Rusija 1828, Pruska 1837, Austrija 1846, Peru 1849), a u drugoj polovici XIX st. dobila je većina tadašnjih država posebne zakone o autorskom pravu. Među njima su i hrvatsko-ugarski zakon iz 1884 i austrijski zakon iz 1895, koji su ostali na snazi na dijelovima teritorija Jugoslavije do stupanja na snagu zakona iz 1929. U novoj Jugoslaviji donijet je već 1946 Zakon o zaštiti autorskog prava, koji je bio na snazi do stupanja na snagu Zakona o autorskom pravu iz 1957, a ovaj do stupanja na snagu Zakona o autorskom pravu iz 1968. U vezi s novim načinima iskorištavanja autorskih djela povećao se i broj autorskih imovinskih prava, a njihovo trajanje se produživalo. Suvremena zakonodavstva o autorskom pravu. Danas postoje u pravnim propisima o autorskom pravu pojedinih država brojne razlike od kojih su najznatnije one između zakonodav stva evropskih država i SAD. Unutar evropskih država znatnije se razlikuje zakonodavstvo Velike Britanije i SSSR od zakonodavstava ostalih evropskih država. U sistemu evropskog zakonodavstva a. p. pripada prvenstveno autoru, i to na temelju njegova čina stvaranja duhovne tvorevine bez posebnih formalnosti (registracije djela, depo niranja primjeraka), a traje za života autora i određeno vrijeme poslije njegove smrti. U britanskom zakonodavstvu postoje znatna ograničenja prava autora u korist industrije koja koristi autorska djela, dok se moralna prava posebno ne navode. U sovjetskom zakonodavstvu postoje znatnija ograničenja prava autora u javnom interesu (korištenje putem radiodifuzije, prevođenje), a ograničeno je i prenošenje i trajanje autorskog prava. U zakonodavstvu SAD više je zaštićeno djelo nego autor. Zaštita je vezana uz formalnosti, a trajanje je utvrđeno u određenom roku neovisno o trajanju života autora. Suvremena zakonodavstva o autorskom pravu sadržavaju naročito odredbe o objektima (zaštićenim djelima) i subjektima
(autorima i drugim nosiocima) autorskog prava, zatim o prenošenju, trajanju i ostvarivanju tog prava i sankcijar čaju njegovih povreda. Zaštićenim djelima smatraju se sve duhovne tvorevii ideja ne smatra se djelom dok nije izražena u određenor što ne znači da oblik mora biti u svakom slučaju fiksirai terijalnoj podlozi. Propisi o autorskom pravu često upoti za zaštićena djela izraze »književna i umjetnička djela«, jaju manje ili više podrobno primjere takvih djela. U tor plifikativnom nabrajanju navode se naročito književna 1 sana i govorna), dramska i dramsko-muzička, koreo, pantomimska, muzička s riječima i bez njih, kinemai djela likovnih umjetnosti, fotografska i kartografska d novi, skice i plastična djela s raznih područja znanosti, vrijeme neki zakoni posebno navode i radiodifuzijska; zijska djela. !
Medu duhovne tvorevine uvrštavaju se i zbirke < takve ako, s obzirom na izbor i raspored građe, pre samostalne duhovne tvorevine. Pored izvornih, među zaštićena djela ubrajaju se i djela koje imaju značaj duhovnih tvorevina, kao što su prijevodi, prilagođavanja (adaptacije) i obradbe (aranžma folklora također mogu biti objektima autorskog prav; su im autori nepoznati. Prema našim zakonima iz 19; upotreba izvornih narodnih književnih i umjetničkih slobodna je, ali se za izvođenje takvih tvorevina plaća Naslovi djela zaštićeni su kao i samo djelo, pa propisi 1 taju da se za naslov djela uzima naziv već upotrijebljen sko djelo iste vrste, ako bi takav naslov mogao izazvati pogledu autorstva djela (npr. naslovi pojedinih opera' Autor djela je osoba koja je djelo stvorila. Kod zbirl smatra autorskim djelom, to je osoba koja je zbirku a kod preradba djela, osoba koja je djelo preradila (pre\ godila, obradila). Ako je djelo stvoreno suradnjom dvij osoba, one su suautori (koautori) djela. Pojedini zakoni posebno određuju tko se smatra kinematografskog djela. Prema zakonu SFRJ iz 1968, t( scenarija i režiser, kod crtanog filma i glavni crtač, a kinematografskom djelu muzika bitni element, i kc muzike u tom djelu. Zakonska je pretpostavka da se autorom djela srna čije je ime ili pseudonim označeno na djelu, dok se 1 protivno. Nosilac autorskog prava može biti i druga osoba temelju zakona ili pravnog posla (ugovora, oporuke) j sva ili pojedina autorskopravna ovlaštenja, koja se moguj Na temelju nekih zakona (npr. britanskog) autorsko ] kinematografskom djelu pripada proizvođaču takvog temelju ugovora mogu pripasti pojedina autorskoprav tenja izdavačima i drugim korisnicima autorskih djela, melju zakona ili, u nekim zakonodavstvima i oporuke, pravo prelazi poslije smrti autora na njegove nasljedr U našim zakonima iz 1957 i 1968 posebno je norn torsko pravo na autorskom djelu stvorenom u radnon odnosno po narudžbi. Prema zakonu iz 1968, radna organizacija, državni organ ili osoba koja samostalno ■ nom dopuštenu djelatnost ima isključivo pravo da u ok redovne djelatnosti iskorištava, uz određena ograničen sko djelo koje je u izvršenju svoje radne obaveze stvo: te organizacije ili organa, odnosno radnik zaposlen kod osobe. Autorska imovinska prava obuhvaćaju: I, prava k razvila iz prava izdavanja, i to posebice: pravo umnoi reprodukcije (pod reprodukcijom misli se svako materij ranje djela) i pravo stavljanja u promet umnoženih p bilo da se radi o grafičkom ili fonografskom umnožav pravo mehaničke reprodukcije); II, prava koja su se prava prikazivanja, i to posebno: pravo javnog prikazh autorska velika prava), pravo javnog izvođenja (tzv. mala prava), pravo javnog recitiranja, pravo prenošei žica, pravo emitiranja putem radiodifuzije (tj. radija ili i pravo saopćavanja javnosti pomoću zvučnika ili koji sličnog uređaja za prijenos znakova, zvukova ili si ranog djela. U nekim zakonodavstvima postoji takoi pravo slijeđenja koje se sastoji u pravu na dio od pov jednosti djela likovne umjetnosti koja se ostvari priliki prodaja djela. Među autorska imovinska prava ubrajaju se takoc prevođenja, pravo prilagođavanja, napose kinematogra lagođavanja i pravo obrađivanja. Iz navedenih prava proizlazi da druga osoba smij autorsko djelo samo uz dozvolu autora (autorizacija.
AUTORSKO PRAVO — AUXCOUSTEAUX samim zakonom nije drukčije određeno. Zakoni navode slučajeve u kojima se autorsko djelo može koristiti i bez dozvole autora (zakonske licence), kao i slučajeve u kojima autor ne može uskratiti davanje dozvole (prinudne licence). Zakonska ograničenja autorskih imovinskih prava postoje naročito *u pogledu korištenja radi osobnog usavršavanja, nastave, informacija, citiranja odlomaka. Autorska moralna prava sačinjavaju posebice: pravo na priznanje autorstva, iz kojega proizlazi dužnost da se kod svakog iskorištavanja djela, ukoliko nije anonimno, označi ime autora; pravo raspolaganja djelom, prema kojem samo autor odlučuje da li će svoje djelo učiniti pristupačnim javnosti, a ako je pustio u promet primjerke djela, ima pravo da ih povuče iz prometa (pravo povlačenja); pravo na poštivanje djela, prema kojem autor ima pravo da se protivi svakom mijenjanju djela kao i svakoj drugoj povredi koja bi vrijeđala njegovu čast i ugled. Za života autora mogu se prenositi autorska imovinska prava ugovorima, i to u cjelini ili djelomično, uz naknadu ili bez nak nade, za vrijeme trajanja tih prava ili na kraće vrijeme. Takvi ugovori su naročito izdavački ugovor, ugovor o snimanju, ugo vor o prikazivanju, ugovor o izvođenju, ugovor o emitiranju, ugovor o prevođenju, ugovor o prilagođivanju, ugovor o obradi. U slučaju autorove smrti autorska imovinska, a uglavnom i moralna prava, prelaze na njegove nasljednike. Trajanje autorskih prava je u većini država ograničeno. Općenito, autorsko pravo traje u većini država za života autora i 50 godina poslije autorove smrti. U nekim je državama rok poslije autorove smrti kraći (npr. u SSSR 15, u Poljskoj 20, u Japanu 30 godina), u nekim dulji (npr. u Brazilu 60, u SR Njemačkoj 70, u Španjolskoj 80 godina), a u nekim je državama neograničena trajanja (u SFRJ autorska moralna prava). Za pojedine vrste djela (npr. za fotografska djela, djela primijenjene umjetnosti, anonimna djela, djela objavljena pod pseudonimom) postoje posebni rokovi. Načini računanja navedenih rokova nisu u svim zakonima jednaki. Najčešće se njihovo trajanje računa od početka kalendarske godine koja slijedi neposredno poslije događaja od kojeg su ti rokovi počeli teći. Pravo prevođenja stranih djela je u nekim zakonima, među kojima je i naš, posebno ograničeno. U SAD autorska imovinska prava traju 28 godina od objavljivanja djela s time da se taj rok može produžiti još na 28 godina. Ako je djelo stvoreno suradnjom dvaju ili više autora, traja nje autorskih imovinskih prava računa se od smrti suradnika koji je posljednji umro. Nakon prestanka autorskih imovinskih prava autorsko djelo postaje slobodno u pogledu korištenja. U nekim državama plaća se naknada i za korištenje slobodnih djela (domaine public payant). Autor, odnosno nosilac autorskog prava može ostvarivati a. p. osobno ili putem zastupnika. Pravo javnog izvođenja i pravo mehaničke reprodukcije ostvaruje se najčešće kolektivno putem organizacije autora. Za povrede autorskog prava predviđene su građanskopravne sankcije (najčešće.. zabrana vrijeđanja autorskog prava, oduzimanje predmeta kojim se vrši njegova povreda, naknada štete) i kaznenopravne sankcije (novčane i druge kazne). U većini država autorskopravnu zaštitu prema domaćim propisima uživaju djela domaćih državljana (kriterij državljanstva) i djela stranih državljana koja su prvi put izdana ili objavljena na teritoriju te države (kriterij mjesta prvog izdanja). U nekim državama uživaju zaštitu i djela stranih državljana koji imaju prebivalište na teritoriju te države, a u nekima i djela stranih, državljana koja se u materijalnom obliku nalaze na teritoriju te države. Djela stranih državljana uživaju zaštitu u većini država i na temelju odredaba međunarodnih ugovora, a u nekima i na temelju faktične uzajamnosti (reciprociteta). Potreba međunarodne zaštite autorskih prava javila se naročito u drugoj polovici XIX st. kada se počela sve više razvijati međunarodna razmjena kulturnih dobara. Prvi instrumenti takve zaštite bili su dvostrani međunarodni ugovori. Međutim, oni nisu u dovoljnoj mjeri osiguravali međunarodnu zaštitu autorskih prava, pa se pristupilo sklapanju višestranih međunarodnih ugovora. Prvi i najpotpuniji takav ugovor je -> Bernska konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela potpisana 1886. Američke države sklopile su niz ugovora o zaštiti autorskih prava (u Montevideu 1889, u Meksiku 1902, u Rio de Janeiru 1906, u Buenos Aieresu 1910, u Caracasu 1911, u Habani 1928 i u Washingtonu 1946). U novije doba sklopljena je u Ženevi 1952 -> Univerzalna konvencija 0 autorskom pravu.
LIT. : E. Pouillet, Traite theorique et pratique de la propriete litteraire et artistique et du droit de representation, III izd., Pariš 1908. — Ph. Allfeld, Das Urheberrecht an Werken der Literatur und der Tonkunst, Miinchen 1928. — P. Olagnier, Le Droit d'auteur, Pariš 1934. — Desbois, La Propriete litteraire et artistique, Pariš 1953. — R. Plaisant, Propriete litteraire et artistique, Pariš 1954. — Sidjanski — Castanos, Droit d'auteur ou copyright. Les Rapports entre
AUTORSKOM
PRAVU
89 SUSJEDNA
ILI
SRODNA
1957. Ph. Wittenberg, The Law of Literarv Propertv, Cleveland i New York 1957. — R. Castelain, Histoire de l'edition musicale ou du droit d'editeur au droit d'auteur (1501—1793), Pariš 1957.— J. Štempihar, Avtorsko pravo, Ljubljana 1960. —■ M. C. Dock, Etude sur le droit d'auteur, Pariš 1963. — F. E. Skone James i E. P. Skone James (izdavači), Copinger and Skone James, On T he L aw of C opvright, X izd. , L ondon 1965. — Ž. R adojković, L ičnopravni (moralni) elementi autorskog prava, Beograd 1966. — H. Desbois, LeDesbois, Droit d'auteur en dauteur France, en II. France, izd., Pariš — H. Unver— H. Le Droit II. 1966. izd., Pariš richt Der Schutz musikwissenschaftlichen Editionen nach dem neuen richt, Der Schutz musikwissenschaftlichen Editionen nach dUrheber h MF 66 E UlU h b
PRAVA (engl. neighbouring rights, franc. droits voisins ou connexes, njem. Nachbarrechte ili verivandte Schutzrechte, tal. diritti connessi) , sač inja va ju da na s na r oč ito —> prav a um je tnik a- izv ođač a ->■ prava proizvođača fonograma i -> prava organizacija za ra-
diodifuziju. Ova prava pojavila su se u vezi s autorskim pravom i najčešće su normirana u okviru pojedinih zakona o autorskom pravu (Velika Britanija 1911, Argentina, 1933, Austrija 1936, Urugvaj 1939, Italija 1941, Čehoslovačka 1953, Skandinavske države 1961, SR Njemačka 1965 itd.), ali se po objektima, subjektima, sadržaju i trajanju razlikuju od autorskog prava. Djelomični propisi o pravima umjetnika — izvođača donijeti su u SFRJ 1953. Međunarodna zaštita navedenih susjednih ili srodnih prava regulirana je —*- Rimskom konvencijom o zaštiti umjetnika interpreta ili izvođača, proizvođača fonograma i organizacija za radiodifuziju, koja je potpisana 1961. U nekim državama svrstavaju se među a. p. susjedna ili srodna prava i neka druga prava kao što su npr. prava na određenim izdanjima, fotografijama, kinematografskim djelima i dr. LIT.: \'. Spaić, Međunarodna zaštita prava »srodnih« autorskom pravu, Sarajevo 1956. — E. Ulmer, Der Rechtsschutz der ausiibenden Kiinstler, der Hersteller von Tontragern und der Sendegesellschaften in internationaler und rechtsvergleichender Sicht, Miinchen—Berlin 1957. —Z. Urem, Nešto 0 međunarodnoj zaštiti prava srodnih autorskom pravu, Naša zakonitost, Zagreb 1962. — K. Sigulinski, Prava »srodna« autorskom pravu i njihova zaštita, Begrad 1964. I. Hg.
AUVERGNE (Dauvergne), Antoine d', francuski violinist i kompozitor (Moulins, 3. X 1713 — Lyon, 23. II 1797). Karijeru započeo kao violinist u Clermont-en-Auvergneu. Od 1739 je u Parizu, isprva član kraljevske komorne muzike, 1744 violinist u orkestru Velike opere, a 1751 dirigent; iduće godine prešao u novootvorenu Opera Comique, gdje postiže velik uspjeh operom Les Troqueurs (1753). Poslije toga dobiva zvanje kraljevskog kompozitora (1755, maltre de musique de la chambre) i vrhovnog intendanta kraljevske muzike (1764, surintendant de la musique du Roi). Uz to je 1762—71 član uprave pariških Concerts spirituels i u tri navrata na čelu Velike opere: 1769—76, 1780—82 (zajedno sa Gossecom) i 1786—90. Njegovom je zaslugom znatno obogaćen repertoar tih ustanova djelima suvremenika (simfonije Havdna, opere Gosseca i Glucka). Za Francuske revolucije izgubio službu, pobjegao iz Pariza i doskora zaboravljen, umro u bijedi. Svestrano obrazovan i nadaren muzičar ancien regimea, A. je svoje stvaranje započeo instrumentalnim djelima: solo i trio sonatama na talijanski način sa razvijenijom formalnom građom i ekspresivnom tematikom koja karakterizira i druga njegova djela. U središtu su njegova stvaranja scensko-muzička djela, posebice opera Les Troqueurs, u stilu talijanskih buffo intermezza, ali prožeta pravim galskim duhom, bez trunka sentimentalnosti i suvišnih ukrasa; ova opera označuje prijelaz iz vaudevillea u pravu opera comique i smatra se prvom francuskom komičnom operom. D JE L A. IN STR U MEN TA LNA : Concerts de sym phonies a 4 parties op. 3 i 4, 1751; Sonates a 2 violons et labasse op. I, 1739; Sonates d viola seule avec la basse continue op. 2, 1739. — DRAMSKA. Opere: La Coquette trompee, 1751; Les Troaueurs (tekst J. J. Vade), 1753; Enee et Lavinie, 1758: Les Fetes d'Euterpe (opera-ballet), 1758; Canente, 1760; Hercule mourant, 1761; Alphee et Arethuse (opera-ballet), 1762; Pyrrhus et Polyxene, 1763; La Venitienne (Comedie-ballet), 1768. Baleti: Les Amours de Tempe, 1752; Le Triomphe de Flore, 1764 i Le Prix de la valeur, 1771. LIT.: E. Campardon, L'Academie Rovale de Musique au 18-eme siecle, Pariš 1884. —J. De Roure đuPaulin, La vie et les oeuvres d'Antoine Dauvergne, Pariš 1911. — L. de la Laurencie, Deux imitateurs francais des bouffons: Blavet et d'Aavergne, L'annee musicale, 1912. — B. Engelke, Antoine d'Auvergne, MGG, I, 1951. I. Ać.
AUXCOUSTEAUX, Artus, francuski kompozitor (Amiens, konac XVI st. — Pariz, oko 1656). Učio u pjevačkoj školi ka tedrale u Saint Quentinu (J. Bournonville). God. 1613—27 (ili 1616—27) pjevač kapele kralja Luja XIII, 1633 magister puerorum katedrale u Amiensu, 1634 ponovno pjevač (altist) i 1642— 51 glavni dirigent Kraljevske kapele (Sainte Chapelle) u Parizu. Poslije kanonik crkve St. Jacques de VHdpital. Komponirao pretežno muziku koja se nalazi po sredini između tradicionalne polifonije XVI st. i stila (baroknog) što ga je uveo Lullv u XVII st.
90
AUXCOUSTEAUX — AVSHALOMOV
DJELA. VOKALNA: Les Quatrains de M. Mathieu mis en musigue a trois parties selon Vordre des douze modes, 1643; Suite de la premiere partie des Ouatrains de M. Mathieu, 1652; Meslange de chansons, za 5—6 glasova, 1644. — CRKVENA: 8 misa za 4—6 glasova ; Missa quinque v. ad imitationem moduli »Quelle beaute, 6 mortels«, 1651; psalmi za 4—6 glasova, 1631; Octo Cantica Divae Mariae Virginis secundum octo modos, 1641; Noels et cantiques spirituels..., 2 knj., oko 1650 i 1655; Paraphrase des Psaumes de David, en vers francois..., 1656 (IV izd.). NOVA IZD.: Missa quinti toni obj. J. B. de Laborde (Essai sur la musique ancienne et moderne, 1780); 3 Ouatrains obj. Lammers (Oeuvres vocales et instrumentale*, II, 1908). LIT. : M. Brenet, Les Musiciens de la Sainte Chapelle du Palais, Publications delaSIM, section Pariš, I, 1910.—J. G. Prod'homme, Ecritsde musiciens (XV e— XVIII« siecles), Pariš 1912. — Th. Gerold, L'Art du chant en France au X\TI e siecle, Strasbourg 1921. — R. M. Reboud, Messire A. Auxcousteaux, maitre de musique de la Sainte-Chapelle du Palais, Bulletin de la Societe d'etudes du XVIIe siecle, 1954. —A. Bloch-Michel, Les Messes d'Aux-Cousteaux, Recherches 1961—62, Pariš 1962. — Isti, Les Meslanges d'Aux-Cousteaux, Recherches 1963, Pariš 1963. I. Ać.
AVANGARDA (prema franc. avant-garde prethodnica, predvodnica), općenito, grupa ili pojedine osobe koje predvode, nadahnjuju i predstavljaju neki pokret, književni, umjetnički, politički (npr. a. radničke klase), kidajući s tradicijom i pronalazeći nove mogućnosti razvoja. U muzici, naziv za one suvremene kompozitorske generacije koje su kao svoj glavni stvaralački zadatak postavile traženje i pronalaženje novih oblika muzičkog izraza. Iako se izraz a. — široko uzevši — može primijeniti na čitav niz kompozitora, koji već od početka XX st. pridonose stvaranju suvremenoga muzičkog izraza, on se ipak dovodi prvenstveno u vezu s avangardnim kompozitorskim generacijama koje su se pojavile poslije Drugoga svjetskog rata, jer su tek pripadnici tih generacija radikalno prekinuli sve veze s tradicijom prošlih muzičkih razdoblja, oslobađajući se tako sila, koje bi ih mogle kočiti u njihovom traganju za novim. Glavno žarište i stjecište muzičke avangarde u svijetu predstavljali su pedesetih godina ovoga stoljeća tečajevi za novu muziku u -> Darmstadtu. N. Dć. AVELINE, Albert, francuski plesač, koreograf i pedagog (Pariz, 1883 —). Plesanje je započeo učiti 1894 u baletnoj školi Pariške opere, u ustanovi uz koju će biti vezana cjelokupna nje gova umjetnička djelatnost. God. 1911 postao partner tada najpoznatije balerine C. Zambelli. Od 1919 djelovao je kao maitre de ballet, a od 1924 kao direktor Baletne škole pariške opere. Koreografirao je, među ostalima, balete La Grisi (1935), Elvire (! 937)) Jeux d'enfants (1941) i prolog za Indes galantes (1952). Stilski njegove koreografije stoje na prijelazu iz baleta belle epoque i ruske baletne škole. Bio je izvanredan poznavalac plesačke tehnike i izvrstan pedagog. AVE MARIA (lat. Zdravo Marijo), tzv. anđeoski pozdrav Bogorodici. U zapadnoj se liturgiji upotrebljavao obično kao tekst za ofertorije marijanskih blagdana. Prije Tridentskog koncila (1545) kompozitori su često obrađivali proširene i parafrazirane verzije izvornog teksta. Sredinom XVI st. ustalio se običaj da se komponira tekst uz primjenu motivičke građe koralnog napjeva. Koralna se tema uzimala ili kao materijal za slobodnu polifonu obradbu, ili kao cantus firmus u jednoj dionici. Osobito su kompozitori XIX st. rado uzimali taj tekst za solo-pjesme uz pratnju orgulja ili klavira (L. Cherubini, F. Schubert i Ch. Gounod, koji je za harmonijsku podlogu svojoj melodiji upotrebio preludij u C-duru J. S. Bacha iz zbirke Das Wohltemperierte Klavier). A. Vi.
AVENARIUS, Thomas, njemački orguljaš (Eilenburg, Saska, ? — ?). Djelovao u prvoj polovici XVII st. kao orguljaš u Hildesheimu. Izdao je: Horticello . . . Amorischer Gesanglein, 1614; Convivium musicale, 1630 (5-gl. plesne suite) i Viridarium musicum, 1638. AVERKAMP, Antoon, nizozemski kompozitor i zborovođa (Willige Langerak, 18. II 1861 — Bussum, Amsterdam, 1. VI 1934). Studirao u Amsterdamu (D. de Lange), Berlinu (F. Kiel i W. Bargiel) i Miinchenu (J. Rheinberger). Osnovao i 1890—1918 vodio pjevački zbor Amsterdamsch A Cappella Coor s kojim je koncertirao širom Evrope izvodeći djela starih nizozemskih majstora, dotada zanemarenih; mnogi članovi zbora postali su znameniti pjevači. Njegov je učenik bio A. A. Smijers. Od 1919 bio je direktor Muzičke škole u Utrechtu koja se pod njegovim vodstvom razvila u konzervatorij; od 1927 predsjednik Vereeni-ging voor nederlandsche Muziekgeschiedenis. DJELA: simfonija u F-duru; simfonijska pjesma Elaine en Lancelot. — Opera De Heidebloem. — Zborovi s orkestrom (Decora Lux; Die versunkene Burg); zborovi a cappella; pjesme. — Priručnik za solo-pjevanje Ujt mijn practijk, 1916; De Koordirigent, 1933; članci u raznim časopisima. — Izdavao djela starih nizozemskih majstora (A. Willaert, Missa super benedicta).
AVICENA (arap. Abu'AH al Husein ibn 'Abd AHah ibn Sina), arapski filozof, prirodoslovac i liječnik (Afšana kraj Buhare, 980 — Hamadan, 1037). U svoje vrijeme najveći medicinski autoritet arapskog svijeta. Napisao »Kanon medicine«
(al-Qanun fi't-tibb), djelo koje je u latinskom prijevodu na evropskim fakultetima kao temeljni udžbenik medi< XII do XVII st. U svom glavnom djelu »Knjizi ozdr; (Kitab aš-Šifa) koje ima karakter enciklopedije (18 sv.) c i muzičku teoriju; u 6 rasprava XII poglavlja, govori 0 intervalima, tonskim rodovima i sistemima, ritmu i k čiji. Iste muzičke teme obraduje i u »Knjizi oslobođenj tab an-Nagat). Treći, po svemu sudeći najznačajniji I prilog muzičkoj nauci »Uvod u muzičku umjetnost« (Ma Sina 'at al-musiql), nije se sačuvao. NOVA IZD. : dva različita fragmenta o muzici iz »Knjig; ozd objavili su R. d'Erlanger (na francuskom u La Musique arabe, II, 193 Farmer (na engleskom u Studies in Oriental Musical Instruments, 19 mak iz »Knjige oslobođenja* obj. Mahmud el-Hefni (na njemaČkon Ibn Sina's Musiklehre, 1931). LIT.: Carra de Vaux, Avicenne, Pariš 1900. — H. G, Farmer of Arabian Music, London 1929. — Isti, Avicenna, MGG, I, 1951 Sources of Arabian Music, Leiden 1965.
AVIDOM, Menahem (pravo ime Menahem Mahle stein), izraelski kompozitor (Stanislawow, 6. I 1908 -dirao na Američkom univerzitetu u Beirutu i kod H. I u Parizu. God. 1931—35 nastavnik u Alexandriji i Kairu 45 predaje na Konzervatoriju u Tel Avivu a od 1945 n Teacher's Training Collegeu; 1946 generalni sekretar 1 filharmonije, od 1952 direktor umjetničke sekcije Jerusal vention centrea, ustanove za organizaciju muzičkih i k: festivala. U ranim djelima pod utjecajem je francuske poslije 1940 priključuje se nastojanjima za izgrađivanjer nalnog muzičkog izraza Izraela. A. je komponirao prvu : veliku historijsku operu. DJELA. ORKESTRALNA: šest simfonija: I, Folk Symphony, vidirana 1958); II, David, 1948; I I I , Mediterranian Sinfonietta, 1951; V, The Song of Eilat, 1957 i VI, 1958. Concertino za flautu i gudače: strings. — KOMORNA: gudački kvartet; duhački kvintet; 2 Con violinu i klavir i za violončelo i klavir i dr. — KLAVIRSKA: Firsi Miriam; Little Ballet for Daniela i dr. — DRAMSKA. Opere: Alex -Hašmonit, 1953 (prva izvedba 1961); En Each Generation, 1955 i dj David and Goliath. — Psalm Cantata za zbor; solo-pjesme. LIT.: P. Grademuitz, Music and Musicians in Israel, Tel Aviv
AVISON, Charles, engleski kompozitor i muzič (Newcastle-on-Tyne, 16. II 1709 — 10. V 1770). Sti Italiji (F. Geminiani), a zatim u Londonu. Od 1736 bio ljaš u Newcastleu, gdje je, među prvima u Engleskoj, or| koncerte u pretplati. Njegova rasprava An Essay on Expression izazvala je vrlo žive diskusije među engleski] čarima onoga vremena. DJELA: dvadesetšest koncerata za orgulje ili čembalo, 1742— u 4 knj. 1758); 8 koncerata za orgulje ili čembalo op. 4, 1755; 12 koi 9, 1766; 6 koncerata op. 10, 1769; 24 sonate za čembalo uz 2 violine i (4 serije): I op. 1, oko 1757; II op. 5, 1756; III op. 7, 1760 i IV op. £ Oratorij Ruth (sa F. Gardinijem), 1765. — Rasprava An Essay t Expression, 1752 (dopunjeno 1753). — Preradio je u obliku koncerta D. Scarlattija, 1744. — Zajedno sa J. Garthom priredio je za štarr psalama B. Marcella s engleskim tekstom i autorovom biografijom, iLIT.: A. Milner, Charles Avison, The Musical Times, 1954. t
A VISTA (a prima vista) -> Prima vina '■ AVRAMOVSKI, Risto, kompozitor (Selci, Debar, : !943 —)• Kompoziciju studirao na Muzičkoj akademiji gradu (E. Josif); sada je muzički saradnik Radio-televizijs DELA : Varijacije za orkestar, 1967. — KAMERNA: gudači sonata za 2 violončela i klavir ; Esenski skici za flautu i klavir ; 4 del kamerni sastav. — Minijature i Suita za klavir. — VOKALNA: Kiril i Metodij 1969: kantate: Makedonija; Vezilka, 1965 i Rođen k horovi: Sckerzando; Bes i molitva i Burleska; solo-pesme Jezero i Psalm*
AVSENIK, Vilko -> Ovsenik AVSHALOMOV, 1. Aaron, rusko-američki koi (Nikolajevsk, Sibir, 11. XI 1894 — New York, 26. I" Studirao na Konzervatoriju u Zurichu. Od 1914 djelova« proučavao kinesku muziku i komponirao niz djela koja s< na kineskoj tematici a sadrže i autentične kineske melodi uspjeh imao i kao dirigent. God. 1947 nastanio se u Ne\ DJELA. ORKESTRALNA. Četiri simfonije: I, 1940; I I , 1 1950 i IV, 1951 ; koncert za klavir; koncert za violinu; simf. skica P tungs. — DRAMSKA. Opere: Kuan Yin, 1925 i Veliki zid, 1945. ] CKina, 1933; pantomima Sjene tamjana, 1935; koreografska slika j božanstava planetarija, 1942.
2. Jacob, američki kompozitor (Tsingtao, 28. III 191 Aarona; studirao u Pekingu; 1937 preselio u Ameriku i studije kod E. Tocha (Los Angeles) i B. Rogersa (Rc God. 1947—54 predavao na univerzitetu Columbia; vođi Portland Junior Symphony. Djela su mu formaln sadržajno raznolična, s mpetim kromatskim harmoi istočnjačkim prizvukom. DJELA. ORKESTRALNA: Simfonietla, 1946; The Takmg' Kuan, 1948; The Plywood Age, 1955 ; Evocations za klarinet i komorr — Komorna i klavirska muzika. — VOKALNA: Inscriptions at t, Brass za glas, recitatora, zbor i orkestar, 1956; Prophecy za tenor, zbor Psalm 100 za zbor i duhače i dr.
AXMAN — AZIJSKA MUZIKA AXMAN, Emil, češki kompozitor (Rataje kod Kromžfiža, 3. VI 1887 — Prag, 25. I 1949). Studij muzikologije s doktoratom završio 1912 na Univerzitetu u Pragu (Z. Nejedly); kompoziciju učio privatno kod V. Novaka. Od 1913 do smrti arhivar Nacionalnog muzeja u Pragu. Sljedbenik A. Dvofaka, svoj kasnoromantički muzički govor obogatio je tekovinama suvremenog konstruktivizma. Muzičar programnog smjera, posebno se istakao na području vokalne muzike. Njegovi zborovi i kantate od likuju se snažno izraženom melodikom i dobro ostvarenim kontrastima. DJELA. ORKESTRALNA. Šest simfonija: I, Tragica, 1926; II, Giocosa 1927 ; III, Primavera, 1928; IV, Eroica ; V, Ditirambica, 1936 i Patriotica, 1942 2 simfonijske pjesme : Smutky a nadčje, 1920 i Jasno, 1922 ; koncert za violinu 1936; koncert za klavir, 1939; koncert za violončelo, 1940; dvostruki koncert za violinu i violončelo, 1944; simfonijeta, 1923; suita, 1924; Simfonijska uvertira. 1931; Varialni suita, 1948. — KOMORNA. Četiri gudačka kvarteta: I, 1924 II, 1925 ; III, 1930 i IV, 1946 ; klavirski trio, 1925 ; duhački kvintet, 1938 sonata za violinu i klavir, 1923 ; sonata za violončelo i klavir, 1924 i dr. — KLAVIRSKA. Tri sonate: I, Appassionata, 1922; II, Pamdtce velikeho človčka. 1922 i I I I , 1924; Sonatina charakteristickd, 1922. —■ VOKALNA. Kantate Moje matka, 1926; Balada 0 oćich topičovych, 1927; Ilonka Beniaćova, 1929 Sobotecky hfbitov, 1932; zborovi; 9 ciklusa solo-pjesama : Vzpomindni, 1918, Duha, 1921 ; Žalmy, 1928 ; Noc, 1924 ; U plamene, 1930 ; Pisni o domovu, 1946 ; KytUka z Moravy, 1947; Podzimni koupel, 1937 i Vdnoćni zpiv, 1936. — CRKVENA: kantata Stabat Mater, 1938; graduali; moteti i dr. — SPISI: Moravske opery v XVIII stoleti (disertacija), 1912; Leoš Jandček, 1929; studije; rasprave; članci. — Obrade moravskih, ruskih i šleskih narodnih napjeva za različite sastave.
AYALA, Daniel, meksički kompozitor i dirigent (Abala, Yucatan, 21. VII 1908 —). Studij violine završio na Konzervatoriju u Mexicu. Najprije svirao u različitim orkestrima, a zatim osnovao i vodio simfonijski orkestar u Meridi. Tamo je utemeljio i Yucatanski konzervatorij. Kompozitor indijanskog podrijetla, A. u svoja djela unosi folklorna obilježja, inspirirajući se legendama Maja. Njegove simfonijske suite izvode se često i kao baletna muzika. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija, 1946; Yaax U ha, 1952; simfonijske suite : Un antiguo cemeterio, 1933; Tribu, 1935 ; Paisaje, 1936; El Hombre Maya, 1940; Patioramas de Mexico, 1940. — Komorna i klavirska djela. — U Kayil Chaac za sopran i orkestar; solo-pjesme uz klavirsku i orkestralnu pratnju i dr.
AYRE (aire; engl.), 1. strofna pjesma u jednostavnom homofonom stilu za vokalni ili vokalno-instrumentalni sastav. Javlja se u engleskoj muzici XVI st., a nalik je na talijansku —> canzonettu ili balletto. 2. Kod engleskih muzičkih pisaca XVII st. izraz aire istovetan je s modusom: sthese aires which the antiquity termed Modi« (Th. Morlev, Plaine and Easy Introduction). LIT.: A. Dolmetsch, English Songs and Dialogues of the XVI and XVII Centuries, 1912. — P. Warlock, The English Ayre, Oxford 1926.
AZANJAC, Miodrag, flautist (Kragujevac, 9. XII 1932 —). Dinlomirao kod J. Srejovića na Muzičkoj akademiji u Beogradu a usavršavao se u Parizu i Sieni. Nastupao kao solista i kao član Beogradskog duvačkog kvinteta u mnogim gradovima u zemlji i inostranstvu. Ima bogat solistički repertoar koji zahvata od ba rokne do avangardne muzike. s. Đ. K. AZERBAJDŽANSKA MUZIKA. Tokom mnogih vjekova azerbajdžanska narodna muzika razvijala se u znaku jednoglasja, za koje su karakteristične bogato ornamentirane i ritmički raznovrsne melodije. Jednostavniji oblici višeglasja (heterofonija, različiti burdonski tipovi, imitacijska odstupanja od unisona) javljaju se kod pjevača uz pratnju instrumenata. Najrasprostranjeniji su instrumenti: žičani, gudački kjemanča, trzalački tar i saz, duhački naj (vrsta flaute), žurna (tip šalmaja), i balaban (sličan duduku), zatim bubanj gaval, vrsta timpana nagara i vrsta citre kanon; od plesova gazaki, inabi, mirzai, tarakjama, uzundara i dr. Narodni pjevač ašug (od tur. ašik) oslanja se na pučke mu-zičkopjesničke oblike, od kojih je najrazvijeniji dastan. Osim kraćih narodnih pjesama i plesova, veoma su omiljeli tzv. mugami, opsežne vokalno-instrumentalne pjesme, koje pjevaju hanendi. U mugamima se izmjenjuju pjevački i plesni dijelovi, koji imaju ustaljenu (tipiziranu) melodiku, s dijelovima improvizatorskog karaktera. Postoji 7 temeljnih mugama istih imena kao njihove odgovarajuće ljestvice; svaki od njih ima svoju karakterističnu gradu, melodijsko obličje (»kalup«), tonalitet i sadržaj. Poznati narodni instrumentalni ansambl (Sazandari) osnovali su početkom XX st. hanende Džabar Karjagdi, tarist Kurban Primov i kjemančist Šaša Oganezešvili. Prva djela azerbajdžanske umjetničke muzike nastala su u XX st., a povezana su s imenom -> Uzeira Hadžibekova (1885— 1948), autorom prve nacionalne opere »Lejli i Medžun« (1908). Muzika ove opere pretežno je u stilu mugama uz pratnju tare i kjemanče; u libretu je navedeno ime pojedinog mugama kao podloga pjevaču za improvizaciju. Kompozitor A. Magmajev komponirao je operu »Šah Ismail«, također u improvizatorskom stilu,
91
i prvu azerbajdžansku operu s revolucionarnom tematikom »Negris« (1935). Kompozitori novije generacije su Kara Abulfas-ogly Karajev (baleti, simfonijska i komorna muzika), F. Amirov (opera »Sevilj«, simfonijski mugami), 5. Hadžibekov (balet »Gjuljšen«, kompozicije za orkestar), Dž. Hadžijev (5 simfonija, simfonijska pjesma), /. Rustamov (pjesme, kompozicije za orkestar narodnih instrumenata), A. Melikov (balet »Jlezenba 0 jtwd6y«) A. Rsajev (2 violinska koncerta) itd. LIT.: G. Wdldman, J. Keldiš, V. Vinogradov i dr., Russland, MGG, XI, 1963Bi. R.
AZEVEDO, Alcxis Jacob, francuski muzički pisac i kritičar (Bordeaux, 18. III 1813 — Pariz, 21. XII 1875). Studirao na Konzervatoriju u Parizu. Surađivao u nizu pariških novina (Le Menestrel; Le Siecle ; La France musicale; La Presse; Opinion nationale); osnivao i vlastite muzičke časopise: La critique musicale (1846) i Les doubles croches (1874). DJELA. SPISI: Feliden David, sa vie et ses oeuvres, 1863; G. Rossini, sa vie et ses oeuvres, 1864; La verite sur Rouget de V Išle et la Marseillaise, 1864; Dictionnaire musicokumoristique, 1870 (pod pseudonimom »Docteur Aldo«); La Transposition par les nombres, 1874; Les doubles croches malades (zbirka članaka, 2 sv.), 1874.
AZIJSKA MUZIKA. Budući da je Azija samo geografski pojam, a stanovništvo joj se sastoji od raznih rasa i naroda s vlastitim kulturama, ne može se govoriti o nekoj jedinstvenoj azijskoj muzici. Osim toga, teško je postaviti makar samo i približni kri terij za opće-azijsku stilističku bazu. Mnogostranost muzičkih pojava, koje su ovisne o rasnim, vjerskim, kulturnim i povijesnim uzrocima, traži, unatoč nekim međusobnim utjecajima, da se pojedina područja odijele i promatraju kao zasebne cjeline. To je još opravdanije, ako se uzmu kao primjer bezbrojni tonski sistemi, koji zbog svoje raznolikosti već unaprijed onemogućuju svaki pokušaj sjedinjavanja. Isto vrijedi, ali još u većoj mjeri, za mnoge raznorodne muzičke oblike, obrede, sredstva i načine izvedbe. Ipak, ako se analizirajući kulturnu baštinu azijskih naroda bude išlo putem postepenog odjeljivanja historijskih naslaga, nastalih u toku dugih vremenskih razdoblja na temelju međusobnih povezanosti i utjecaja, moći će se utvrditi, da vrijeme od VII do X st. dopušta pretpostavku o postojanju jednog kontinentalnog zajedničkog stila. To je razdoblje, kada su granice Kine sezale na zapad gotovo do Kaspijskog jezera, kada se njen živi pomorski promet odvijao ne samo s Indijom nego je išao čak do Perzijskog zaljeva i kada je carski dvor dinastija Sui i Tang bio središte koje je služilo kao uzor kulturnih nastojanja svake vrste. Premda se ne može reći, da je u to vrijeme na području muzike došlo do stvaranja jedinstvenog tonsJcog jezika, ipak je po uzoru na carski dvor prevladala jedna određena muzičko-izvedbena praksa koja je, međutim, i nadalje ostavljala netaknute izvorne značajke i pučko obilježje svake pojedine regionalne muzičke vrste. Pri tom su glavno značenje imali muzički elementi koji su dolazili ponajprije iz Indije preko istočnog Irana i miješa jući se s tokarijskim utjecajima prodirali na sjeveroistok, a zatim elementi iz Indokine koji su se iz današnjeg Amana i Kambodže također širili prema sjeveru, da se konačno nađu u središtu ki neskog carskog područja. Odatle su se utjecaji širili dalje na sjever u pokrajinu Po-hai, današnju Mandžuriju i Koreju, gdje im se priklonio pučki muzički stil naroda Moho, ali samo do početka
PLES UZ INSTRUMENTALNI ANSAMBL. Zidna slika iz pećina Tung--huang, provincija Kan-su, razdoblje dinastije T'ang (618— 907).
92
AZIJSKA MUZIKA — AŽARAGS
X st., kad ga je nakon najezde Kitana nestalo. Propašću kineske dinastije Tang izgubio se i njezin utjecaj na svim područjima, pa su se tako izgubili i počeci zajedničke muzičke izvedbene prakse. Dok joj na kontinentu nije kasnije ostalo nikakvih tragova, zaslugom posredničke uloge naroda Moho sačuvani su u Japanu u prvom redu ostaci njegove svojevrsne muzičke prakse (bugakuj, zatim elementi stare stražnjoindijske muzike u tzv. stilu linyi, a onda teorije, instrumenti i običaji iz Irana, te samo veoma slaba sjećanja na sirijsko-nestorijansku liturgiju u ritualu budističke sekte Šingon. Zbog bezbrojnih pojedinačnih muzičkih pojava Azija se mora danas podijeliti na nekoliko velikih autonomnih područja koja se neće uvijek slagati s geografskim i nacionalnim granicama. Mnoge promjene uvjetovane seobama, nasilnim prodiranjem stranih naroda, islamizacijom i mnogim drugim zbivanjima povijesnog značenja, utjecale su i na mijenjanje i preslojavanje u muzičkom pogledu. Zato se kao osnovne cjeline muzičkih područja mogu smatrati najprije prednja Azija, središnja Azija i sjeverna Azija, a onda Indija i jugoistočna Azija s otocima, jer svako od njih predstavlja izvjesno šire jedinstvo u duhovnom i kulturnom pogledu.
LIT.: R. Lachmann, Musik des Orients, Breslau 1929. — H. G. Farmer, Reciprocical influences in music 'twixt the Far and the Middle East, Journal of the Royal Asiatic Society, 1934. — Chung Sik Keh, Die koreanische Musik, Ziirich 1935. — W. Danckert, Musikvvissenschaft und Kulturkreislehre, Anthropos 1937. — E. Biicken, Naturvolker und musikalische Hochkulturen des Ori ents, Die Musik der Nationen, Leipzig 1937. — C. McPhee, The Balinese wajang Koelit and its music, Džakarta 1937. — A. Danielou, La Musique du Cambodge et du Laos, P.ondichery 1937. — P. Sambamoorty, South Indian Music (4 sv.), Madras 1941. — F. Bose, Die Musik der aussereuropaischen Volker, Berlin i Ziirich 1943. — 5. Hedin, The music of the Mongols, Stockholm 1943. — C. Sachs, The Rise of Music in the ancient World East and West, New York 1943 (talijanski prijevod 1963). — Bibliography of Asiatic Musics (sastavili R. A. Watermann, S. Lichtenwanger, V. Hitchock, Herrmann, H. J. Poleman i C. Hobbs), 1947. — Duriyanga Phra Cheti, Siamese Music, Bangkok 1948. — H. Echardt, Asiatische Musik, MGG, I, 1951. — A. Danielou,Northern Indian Music (2 sv.), London 1949 i 1954. — M. Hood, The nuclear theme as a determinant of patet in Javanese Music, Groningen 1954. — Tran van Khe, La musique vietnamienne traditionnelle, Pariš 1962. — H. Husmann, Grundlagen der antiken und orientalischen Musikkultur, Berlin 1963. A. Vi.
AZIONE SACRA -> Oratorij AZKUĆ, Resureccion Maria de, španjolski filolog, kompozitor i folklorist (Lequeitio, Biscaglia, 5. VIII 1864 — Bilbao,
9. XI 1951). Izvrstan poznavalac baskijskoga jezika, 1897 o u Bilbaou baskijsku školu s kazalištem za koje je napisao n zarzuela. Tada je započeo studirati muziku i to najprije u E zatim u Parizu na Schola cantorum i konačno u Bruxelle: tujući po baskijskim selima A. je sakupio oko 2000 na napjeva, od kojih je gotovo polovicu uzorno sredio, p> filološkim i etnomuzikološkim komentarom te izdao U| Cancionero popular Vasco (12 sv.). DJELA. DRAMSKA; opere Orlzurri, 1911 i Urlo, 1913, Z \'iscaytik Bizkaira; Paso de chimbos; Eguzkia Nora; Sasi -es-kola i Aitart Muzička komedija Colonia inglesa; Zortzikos za glas i klavir. — CRK Oratoriji: Daniel; Lemindano i Andrd Urraha. Te Deum; Jesusen Biotzi Cdnticos religiosos; Cdnticos a Nuestra Senora; Ćoro y tres estrofas en San Josi. — SPISI: La Mi pular vascongada (sadrži i 14 1 ziranih narodnih napjeva); L don en nuestra mušica popular ; Existencia de la mušica poput i La Mušica popular vasca v (oboje u predgovoru zbirci nero...). — Zbirka baskijskih 1 napjeva Cancionero popular z sv.), 1923—24.
LIT.: J. Subird, Resurea ria de Azkue, A1GG, T, 19
AZNAVOUR, C (pravo ime Charles As urian Garabed), fn šansonjer armenskoga jetla (Pariz, 1924—). I je pjevačku karijeru z još 1941 veći uspjeh i i čiju postigao je istom CH. AZNAVOUR Oko 1960 postao je jec najpopularnijih pjevača Francuske. A. piše i t< za chansone, a od 1955 : je u mnogim filmovima. Njegove chansone govore najčešće bavi, a odlikuju se poetskim prikazivanjem stvarnosti La Mamma, Apres Vamour, La Ville). AŽARAGS, letonski narodni instrument od kozjeg
B, i. drugi stupanj nekadašnje osnovne ljestvice, koja je započinjala tonom a (A B C D E F G). Budući da je između prvog i drugog stupnja ljestvice postojao interval od cijelog ste-pena, to je b zapravo označivao ton h. Za dalji razvoj tona b u durum i molle -* Predznaci. 2. Naziv za polustepensko sniženje tona h. Taj naziv nije po svuda usvojen u tome smislu; u Engleskoj i Nizozemskoj b još uvijek označuje ton h, dok se za polustepensko sniženje tona h upotrebljava oznaka b flat (romanske zemlje uopće ne označa vaju tonove slovima, već solmizacijskim slogovima). 2. Kratica za Basso. K. Ko. BAAREN, Kees van, nizozemski kompozitor (Enschede, 22. X 1906 — Oegstgeest, 2. IX 1970). Kompoziciju učio u Berlinu (F. Koch) i Rotterdamu (W. Pijper). Djelovao u Amsterdamu i Utrechtu, od 1957 direktor Kraljevskog konzervatorija u Hagu. U početku neoromantičar, B. je prihvatio impresionisti- čka stilska obilježja, ali je 1933, kada se priklonio 12-tonskoj metodi komponiranja, uništio sva svoja ranija djela. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija za komorni orkestar, 1957; koncert za klavir, 1964; Concertino za klavir i orkestar, 1934; varijacije, 1959; Partita za duhace; Mušica, 1966. — KOMORNA. Dva gudačka kvarteta: I, 1933 i II, Sovraposizioni I, 1962; trio za flautu, klarinet i fagot, 1936; sekstet, 1952; septet, 1952; Sovraposizioni II za 5 duhača, 1963; Mušica za flautu solo. — KLA-VIRSKA: sonata In memoriam W. Pijper, 1948; sonatina, 1948 i dr. — Kantata The Hollov: Men za soliste, zbor i orkestar (tekst T. S. Eliota), 1948. LIT.: J. Wouters, Kees van Baaren, Sonorum Speculum, 1963.
BABADŽANJAN, Arno Arutjunovič, armenski kompozitor i pijanist (Erevan, 22. I 1921 —). Muziku učio u Erevanu i na Konzervatoriju u Moskvi (klavir K. Igumnov, kompozicija V. Šebaljin). Njegov muzički izraz nastao je pod utjecajem S. Rah-manjinova i A. Hačaturjana kao i muzičkog folklora njegova rodnog kraja. DJELA. ORKESTRALNA. Koncerti: za klavir, 1944; za violinu, 1949 i za violončelo, 1962. Ciklus Herojska balada za klavir i orkestar, 1952; Poema-rapsodija, 1954. — KOMORNA: dva gudačka kvarteta; klavirski trio; sonata za violinu i klavir, 1959; brojne klavirske kompozicije (sonata, 1943; polifona sonata, 1946; varijacije, 1937; rapsodija za 2 klavira). — Filmska muzika. — Solo--pjesme. — Obradbe narodnih pjesama. LIT.: A. FpmopMH, APHO Ea6aA>KaHHH, MocKBa 1961.
BABAJEV, Andrej Avanesovič, armenski kompozitor (Msmna, Azerbajdžan, 27. XII 1923 — Moskva, 21. X 1964). Na Konzervatoriju u Bakuu diplomirao 1950 kompoziciju (K. Karajev). Studirao zatim na Konzervatoriju u Moskvi (J. Šaporin). B. je bio dobar poznavalac narodne muzike mnogih istočnih sovjetskih republika, posebno armenskoga folklora. Utjecaj narodnog melosa vidljiv je u većini njegovih djela koja je oblikovao pretežno u klasičnim formama. DJELA. ORKESTRALNA : simfonija, 1950; suita, 1946 ; Dramatska poema, 1961; uvertira Mladost. Za mali orkestar: Koncertna rapsodija, 1955; Indijska fantazija, 1958; 2 plesa. Kompozicije za duhački orkestar i za orkestar armenskih narodnih instrumenata. — Gudački trio, 1953. — Opera Orlovska pleme, 1957; komična opera Ujak Baltazar, 1962. Scenska i filmska muzika. — Kantate Oktobar, 1947 i Pjesma o partiji, 1957; solo-pjesme. — Obradbe narodnih pjesama. LIT.: B. 3ax, AHflpeft Ea6aeB, MocKBa 1966.
BABAJEV, Sabir, uzbečki kompozitor (Taškent, 30. XII 1920—). Profesor matematike, 1943—49 studirao muziku na Konzervatoriju u Taškentu gdje je djelovao kao zborovoda. Njegova se muzika i melodijski i ritmički temelji na uzbekistanskom folkloru. DJELA: dvije simfonijske pjesme, 1956 i 1958; 2 orkestralne suite, 1946 i 1948; djela za orkestar narodnih instrumenata. — Muzička drama Ljubav za
domovinu, 1957; opeTa Hamza, 1961; 2 operete; scenska muzika. — Kantata Uzbekistanski uzgajati pamuka, 1955; suita Bijelo zlato za zbor i orkestar; zborovi ; solopjesme. — Obradbe narodnih pjesama.
BABBI, talijanska obitelj muzičara. 1. Gregorio, pjevač, tenor (Cesena, 6. XI 1708 — 2. I 1768). Bio je u službi na dvoru u Napulju, zatim na toskanskome dvoru. Kao solist debitirao 1731 u Firenzi. Pjevao na mnogim talijan skim opernim pozornicama, u Lisabonu, Beču i Madridu, ste kavši veliku popularnost i slavu. Oko 1760 vratio se u Cesenu. 1. Cristoforo, violinist i kompozitor (Cesena, oko 1748 — Dresden, 19. XI 1814), sin ili brat Gregorija. Studirao kod Tartinijeva učenika P. Alberghija. Bio je član Filharmonijskoga druš tva te koncertni majstor i dirigent kazališnoga orkestra u Bologni. God. 1781—83 solist na dvoru u Dresdenu. Od njegovih kom pozicija (simfonije, violinski koncerti, kvarteti, vokalna djela) sačuvana je samo simfonija-uvertira kantate Augusta (1798). 1. Gregorio II, violinist i kompozitor (Dresden, ? — ?), sin Cristofora. Koncertni majstor i dirigent dvorskoga orkestra u Dresdenu. Komponirao je dvije simfonije, djela za orkestar i za orgulje. BABBITT, Milton, američki kompozitor i muzički pisac (Philadelphia, 10. V 1916 —). Na Univerzitetu u Princetonu završio studij matematike; muziku učio privatno kod R. Sessiona. Na istoj ustanovi predavao od 1938 matematiku, a zatim postao profesor muzike. B. je direktor Elektronskog muzičkog centra Univerziteta u Columbiji i Princetonu. Ugledni američki pred stavnik avangardnog muzičkog stremljenja, njegova se djela odlikuju metodičnom organizacijom, ekonomičnošću sredstava i matematičkom preciznošću. U traženju novih zvukovnih rješenja služi se posebno konstruiranim aparatom, nazvanim synthesizer. Kao muzički pisac osobito se bavio problemima 12-tonske muzike. DJELA: dva gudačka kvarteta, 1948 i 1954; Composition za 4 instrumenta, 1948; Composition za 12 instrumenata, 1948; Composition za violinu i klavir, 1950; kvartet za flautu, klarinet, obou i fagot, 1953; Ali Set za 8 jazz-instru-menata, 1957; Composition for Synthesizer, 1961; Ensembles for Synthesizer, 1962; Composition for Tenor and six Instruments, 1962; Vision and Prayer za sopran i elektronske zvukove, 1961; Philomel za sopran, flautu i elektronske zvukove, 1965; Relata I za orkestar, 1965. — KLAVIRSKA: Semi-Simple, Variations, 1956; Partitions, 1957; Post-Partitions, 1966. — VOKALNA. Za glas i klavir: The Widow's Lament in Springtime za sopran, 1950; ciklus pjesama Du, 1951; Sounds and Words za sopran, 1960. Music for the Mass za zbor a cappella i dr. — Filmska muzika. — SPISI: The Function of Set Structure in the Twelzve Tone System, 1946; brojni članci i studije u časopisima: Musical Quarterly, Journal of the American Musicological Society, Juilliard Revieio, New Aiusic, Perspectives of New Music i dr.
BABELL, William, engleski čembalist, orguljaš i violinist (London, oko 1690 — 23. IX 1723). Učenik J. Pepusha, nekoliko godina orguljaš u Ali Hallozvs u Londonu. Komponirao je sonate za violinu (ili obou) i b. c. te concerte grosse za gudački orkestar. Objavio je zbirku popularnih opernih arija prerađenih za čembalo koja je vrijedan izvor za upoznavanje izvodilačke prakse onoga vremena, posebno Handelovih opera. BABIĆ (BABA), Benedikt, orguljaš (Dubrovnik, oko 1540 — Bosco kraj Aleksandrije, 18. VIII 1591). Dominikanac, nauke dovršio u Bologni, kasnije postigao stupanj baccalaureusa. Profesor u Dubrovniku, raznim talijanskim gradovima i rektor kolegija samostana San Giovanni e Paolo u Veneciji. Bio je vikar kongregacije. Kompozicije mu se nisu sačuvale. Historičar Sebastian Dolci navodi da je B. prvi uveo koralno pjevanje {Fasti litterari Ra-
94
BABIĆ — BABILONSKO-ASIRSKA MUZIKA
ASIRSKI VOJNI SVIRAČI. Reljef iz Asurbanipalove palače u Ninivi, ~ - V II st.
gusini, Venecija 1767, str. 8), a Serafin Cerva piše da je B. gradio i orgulje (Bibliotheca Ragusina, I, str. 158, Dubrovnik 1740, rkp.). O Babicu kao muzičaru pišu Serafin Razzi (koji je u Du brovniku boravio 1587—89) u djelu La storia di Raugia (Lucca ! 59S) i Ambrozije Gučetić-Gozze u Catalogus virorum ex Familia Praedicatorum in literis insignium (Venecija 1605, str. 41). LIT.: S. Ljubić, Dizionario biografico, Beč 1856. ■—■ A. Posinković, Domi nikanac fra Benedikt Babić (Baba), pjevač, glazbenik i graditelj orgulja, Sv. C, 1917, 5- — V- Kuzmić, Život tolikih glazbenika (rkp.). K. Ko.
BABIĆ, Bogdan, dirigent (Zagreb, 27. IX 1921 —). Studij dirigovanja završio na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Od 1943 korepetitor, potom dirigent Beogradske opere, gde preuzima uglavnom italijanski i francuski repertoar, a od domaćih dela diriguje opere Ero s onoga svijeta (Gotovac), Suton (Hristić), Četrdeset prvu (Logar) i balete Ohridska legenda (Hristić), Đavo u selu (Lhotka). Kao dirigent Akademskog hora Branko Krsmano-vić izveo je, pored ostalih dela, prvi u Jugoslaviji Hindemithove Kantate nade, Orffove Carminu burana i Trijumf Afrodite, i u koncertnoj formi operu Prvi ustanak S. Nastasijevića. Sa istim horom dobio je prvu nagradu na međunarodnim takmičenjima u Arezzu 1955, u Llangollenu 1956, zatim medalje u Moskvi 1957 i Beču 1958; nastupao u mnogim zemljama Evrope i Amerike. Njegovom zaslugom ovaj amaterski hor se uzdigao do profesionalnog umetničkog nivoa, te je B. 1963 nagrađen Oktobarskom nagradom grada Beograda. Nastupa i kao simfonijski dirigent. S.Đ. K.
BABIĆ, Konstantin, kompozitor i muzički publicist (Beograd, 10. II 1927 —). Studij kompozicije završio 1955 na Muzičkoj akademiji u Beogradu (M. Živković). God. 1953—55 dirigent hora KUD Napredak i redaktor Radio-stanice u Beogradu, od 1955 profesor muzičke škole Mokranjac i od 1966 docent Muzičke akademije u Beogradu. Saradivao u Književnim novinama, Politici i Zvuku. Babićeva muzika odlikuje se ne samo temperamentom već i ritmom, koji ponekad izrasta iz narodnog melosa; izvesna osebujnost muzičkog jezika vezuje ga za savremeni stil. DELA. ORKESTARSKA: Koncerna intrada, 1955; Preludijum; Dečja simfonija.— Gudački kvartet, 1954; Burleska za violinu i klavir. — KLAVIR-SKA: Metamorfoze; sonatina; Tokata. — Filmska muzika. •— VOKALNA: kantata Orfej među šljivama; Balada ukraj potoka za ženski hor; Levačka suita za mešoviti hor, 1966 i dr.; dečje pesme. LIT.: V. Peričić, Muzički stvaraoci u Srbiji, Beograd 1969. R. Pej.
BABILČE, Jean Gutmann, francuski plesač, koreograf i glumac (Pariz, 2. II 1923 —). Pohađao baletnu školu Pariške opere; debitirao 1941 u Cannesu (Plava ptica i Labuđe jezero). God. 1945 ušao je u trupu Ballets des Champs-Elysees. Interpretacijom Jockea u baletu Igra karata (Stravinski) uspeo se u najviši red mladih plesačkih virtuoza. Najveći uspjeh postigao je u baletu Le jeune homme et la mort (Cocteau) u kojem je plesao zajedno sa svojom ženom A. Phillippart. Kao koreograf pojavio se prvi put 1949 (L'Amour et son amour, Tili Eulenspiegel). Pleše mnogo i u inozemstvu i na raznim festivalima (Maggio Fiorentino, Enghien-
-les-Bains). Posljednjih godina nastupa i kao glumac, a b režijom (muzička komedija Noć bez kralja prema Shakesj BABILONSKO-ASIRSKA MUZIKA. Muzička 1 stare Mezopotamije obuhvaća oko 3000 godina ( Bach, obitelj), tada dvorski i gradski rr. u Eisenachu, dao mu je prve upute u sviranju violine, ; Johann Christoph podučavao ga je čembalo i orgulje, mu je 1694 umrla majka Elisabetha rod. Lammerhirt, a otac, B. se preselio najstarijemu bratu Johannu Christoj Ohrdruf i kod njega nastavio s učenjem klavira, orgulja i se upućivati u tehniku komponiranja. Uz to je kao učenik ' rufske škole pjevao u zboru. Kad ga brat više nije mogao i vati, jer se njegova vlastita obitelj jako povećala, otišao je ] Liineburg, u školu samostana sv. Mihajla. Tu je imao da upozna vokalnu polifoniju XV i XVI st. te vokalnu i i mentalnu muziku talijanskih i njemačkih baroknih ma; putujući u nekoliko navrata u Hamburg i Celle B. je ur. i tadašnju njemačku operu, sjevernonjemačku orguljsku n te francusku operu i balet. Ne zna se pouzdano kada je oti Liineburga; 1703 stupio je u službu weimarskog vojvode Jo Ernsta, vjerojatno kao dvorski violinist a možda i orgulja već je u drugoj polovini 1703 dobio mjesto orguljaša i k u Arnstadtu (dužnost mu je bila da sudjeluje i u grofovskoj skoj kapeli). God. 1705 odlazi na jednomjesečni dopust u L da bi čuo D. Buxtehudea, najvećeg tadašnjeg orguljaša sj« Njemačke. Međutim, zbog prekoračenja dopusta i suko đacima i pretpostavljenima B. 1707 napušta Arnstadt te za orguljaša u Muhlhausen; ondje je ostao godinu dana i vj se s rođakinjom Marijom Barbarom Bach, s kojom će imat moro djece (medu njima kompozitore Wilhelma Friedema Carla Philippa Emanuela). God. 1708 odlazi u Weimai kakvu je dužnost bio pozvan, nije poznato, ali se 1713 potp kao Hoforganist und Kammermusikus. Ponovni dolazak u W J
BACH donosi mu bolji materijalni i društveni položaj. Dvorski svjetovni muzički život (koji se tada u Weimaru naglo razvijao) pružao mu je i šire polje rada, iako je uglavnom bio usredotočen na Tafelmusik i na muziciranje kod primanja i svečanosti te kod crkvenih obreda u dvorskoj kapeli. U Weimaru je B. isprva čembalist, orguljaš, član (violinist ili violist) dvorskog orkestra i kompozitor orguljske i klavirske muzike, a 1714 dobio je naziv Konzertmeistera uz obavezu da svakog mjeseca stvara nove kompozicije za dvorsku kapelu. Nezadovoljan, .što ga vojvoda nije J. S. BACH imenovao dvorskim dirigentom, kad je to mjesto ostalo upražnjeno, B. je odlučio da napusti Weimar, utoliko prije, što mu se pružila prilika, da u Cothenu dobije baš takav položaj. U kolovozu 1717 primio je i službeno imenovanje za dvorskog kneževskog dirigenta Anhalt-Cothena (Hochfiirstlich Anhah-Cothenische Kapellmeister). Međutim je zbog otpusta izbio otvoren sukob između njega i weimarskog vojvode koji ga je dao zatvoriti, pa je B. odsjedio u zatvoru s obitelji u Cothenu. '»Weimarske« su godine značile za Bacha uspon do visokog majstorstva, kako u stvaralaštvu, tako i u instrumentalnom virtuozitetu i improvizatorskoj vještini. U Weimaru je nastao velik broj njegovih djela za orgulje (koralne obradbe, koralne fantazije, koralni preludiji, toccate, koncerti, Orgelbucklein, pojedini preludiji i fuge), zatim više kantata, a vjerojatno i komornih i klavirskih kompozicija. Tamo je B. započeo i intenzivnu pedagošku djelatnost kao nastavnik orgulja i kompozicije; učenici su mu bili J. M. Schubart, J. T. Krebs, J. K. Vogler, J. G. Ziegler i dr. Bachovo umjetničko djelovanje u Cothenu sasvim je drukčijeg karaktera. U njemu se ogleda veliki umjetnikov interes za svjetovnu muziku njegovanu na dvorovima, za muziku kasnog baroka koja je, razvijajući se u dvostrukom sjaju i atmosferi prosvjetiteljskih ideja, pružala veće stvaralačke slobode i u sebi nosila veće klice novog: instrumentalno tehničko majstorstvo i subjektivniji, emocionalni sadržaj. Bachova djelatnost u Cothenu priprema je za konačnu sintezu najpozitivnijih tradicija svjetovne i crkvene muzike, posebno i tradicija reformacije; to spajanje provest će B. za boravka u Leipzigu. Odnos malog cothenskog kneza prema Bachu bio je prisan, gotovo prijateljski, pa je B. u svome muzičkom djelovanju imao potpuno slobodne ruke. Komponirao je pretežno instrumentalna djela, a vokalna (kantate), većinom svjetovna, za prigodne dvorske svečanosti. Od duhovnih kompozicija u Cothenu je nastao veličanstveni Johannespassion.
Na ovome dvoru B. je napisao velik broj svojih najznačaj nijih kompozicija za klavir: dvoglasne i troglasne invencije, Franzosische Suiten, Englische Suiten, kromatsku fantaziju i fugu, prvi svezak zbirke Wohltemperiertes Klavier. Nadalje, cothenskom razdoblju pripada i najveći dio njegovih sačuvanih orkes tralnih i komornih djela: sonate (odn. suite) za violinu solo, suite za violončelo solo, 2 triosonate, sonate za flautu i klavir, koncerti za violinu, Brandenburgische Konzerte (posvećeni markgrofu Christianu Ludwigu od Brandenburg-Ansbacha, po kome nose i ime), orkestralne uvertire itd. Većina ovih djela nastala je iz određenih izvođačkih potreba, a neka i iz njegove pedagoške djelatnosti (njoj, npr., duguju postanak invencije). God. 1720 umrla je Bachova žena Marija Barbara. Iduće se godine oženio s Annom Magdalenom Wiilcken, »kneževskom pjevačicom« cothenskog dvora. S njom će imati 13 djece, među njima kompo zitora Johanna Christiana. Kad su mu stariji sinovi dorasli za univerzitetski studij, iskoristio je B. priliku koja se pružila smrću J. Kuhnaua, kantora škole sv. Tome u Leipzigu i tamošnjeg gradskog Directora Musices, i prijavio se na natječaj. On je do duše smatrao da će prelaskom u Leipzig doći na niži društveni položaj od onoga što ga je imao u Cothenu, ali je bio uvjeren, da će imati veće prihode u čemu se doskora razočarao. Natjecali su se i G. Ph. Telemann i Chr. Graupner, ali su obojica odustali u Bachovu korist. Pošto je izabran, B. je 1. VI 1723 stupio na novu dužnost. x
99
Dolazak u Leipzig otvara u Bachovu životu novo krupno poglavlje. On će u tome gradu ostati do smrti. Prvom dijelu života, u kojemu je dominirala nestalnost boravaka i obaveza, suprotstavit će se odsad stalnost i trajnost dužnosti kojih će, doduše, biti čitav niz. Zadaci, koji su ga u Leipzigu očekivali, unijeli su temeljite promjene u njegov način rada i stvaranja. Dok se u Cothenu gotovo isključivo bavio svjetovnom muzikom, u Leipzigu je morao »snabdijevati« muzikom crkve sv. Tome i sv. Nikole, tj. komponirati nedjeljne i blagdanske kantate, kao i djela za razne prigode (dijelove misa, Magnificate, oratorijske pasije i dr.). U Cothenu se bavio pretežno instrumentalnom muzikom, u Leipzigu je najviše pisao vokalnu (solističku i zbornu). Cothenski orkestar sastojao se od izvrsnih profesionalnih mu zičara, a u Leipzigu mu je stajao na raspolaganju ansambl sa stavljen prigodice od gradskih muzikanata, skromnih sposobnosti, te od studenata amatera i učenika. Uz to je i zbor u crkvi sv. Tome bio loš i nediscipliniran (o kvaliteti 54-orice đaka pisao je B.: ». . . Summa, 17 upotrebljivih, 20 još neupotrebljivih, 17 nesposobnih . . .«). U Cothenu je izvršavao samo zadatke svoje dvorske službe, a u Leipzigu je, pored kompozitorskih obaveza, morao dijeliti rad na više strana. U njegove dužnosti išla je muzička nastava u školi, rukovođenje zborom, orguljanje, nabavljanje muzičkog materijala, te muziciranje kod misa, vjenčanja, pogreba, univerzitetskih i javnih, gradskih svečanosti itd. Pored toga, dužnosti i prava, obaveze i povlastice kantora sv. Tome i gradskog muzičkog direktora bile su u društvenoj djelatnosti Leipziga toliko zamršene i isprepletene, pune zaostalih, starih tradicionalnih pravila i ograda, da se B. već u početku sukobio s Univerzitetom u pogledu svoje uloge i obaveza prema toj ustanovi. Zbog upletanja u njegovu kompetenciju, on će idućih godina imati i drugih sporova, kako s Univerzitetom, tako i s crkvom i s gradskim vijećem. Uza sav taj posao treba pribrojiti još i druge, kompozitorske i izvođačke zadatke: trebalo je pisati serenade za aristokratske kuće, za gradske i vojne odličnike, prigodne kantate, djela za svečane priredbe pod vedrim nebom. Osim toga B. je kroz 12 godina vodio javne muzičke priredbe studentskog Collegium musicuma u jednom od leipziških Kaffeehausa ili Kaffeegartena. Time je neposredno prethodio kasnijoj praksi stalnih javnih koncerata za građanstvo u Leipzigu. Bachova djelatnost u Leipzigu može se podijeliti u tri raz doblja: 1723—30, 1730—40, 1740—50. U prvom razdoblju komponirao je: Magnificat i Matthduspassion, oko 50 crkvenih kantata i nekoliko svjetovnih, zatim sonate za orgulje, partite za klavir. Već pri kraju ovog perioda jasno je iz Bachovih izjava i pisama, da nije bio zadovoljan životom i radom u Leipzigu. Ali unatoč razočaranju, on je u Leipzigu i dalje ostao, pomirivši se, makar samo izvana, sa stanjem i prilikama u kojima je trebalo raditi. Drugi odsjek Bachova leipziškog života, doba je njegove velike duhovne koncentracije. B. sve više osjeća sukob između ustaljene tradicije i novih nastojanja, koji dobiva za njega neu godne oblike. No to je i doba, kada stupa u najzreliju fazu svog života i stvaralaštva, svjestan velikih postignuća, sređujući, sintetizirajući i 'pretvarajući u novi kvalitet skupljenu baštinu i iskustva. Sukob novog i starog očitovao se i u školi sv. Tome. Kad je J. M. Gesner 1730 postao rektor škole, pokušao je da provede stare luteransko-humanističke odgojne principe i da postavi muziku u središte školskog odgoja. Novi rektor J. A. Ernesti (mladi) nastupio je 1734 s novohumanističkim pogledima, čime je izazvao sukob s Bachom. Naoko se činilo, da B. brani prava koja su mu kao kantoru bila pismeno zajamčena. U stvari,
EINSENACH U XVII ST.
f
100
BACH
TRIJEM BACHOVK RODNE KUĆU U EISENACHU
radilo se o »prodoru racionalističko-prosvjetiteljske koncepcije školstva (u Ernestijevoj osobi), koja je htjela nadomjestiti dogmatsko i teocentrično, ortodoksno kršćansko poimanje, simbolizirano u gajenju muzike, znanstvenim izobražavanjem intelekta i odgajanjem u duhu moralno razborite čovječnosti« (F. Blume). U tom je sukobu Ernesti pokazao netrpeljivost i sitničavost, a služio se i podvalama, dok je B., iako ponekad nagao i nedosljedan, očitovao samosvijest i uzdržanost. U sukob su bili uvučeni načelnik, gradsko vijeće, konzistorij pa i sam knez. Ali Bachov lični i umjetnički autoritet nije na njih jače utjecao; knez ga je od 1733 do 1736 ostavio da čeka na zamoljeni naslov dvorskog kompozitora. — Što se tiče Bachova stvaralaštva, karakteristično je za to doba da osim Mise u h-molu, nije komponirao više niti jedno veliko oratorijsko djelo. Alarcuspassion, Weihnachts-Oratorium; Osteroratorium, Himmelfahrts-Oratorium i Vier kleine Messen, sve su to u stvari parodije, većinom prema svjetovnim, a samo djelomično prema crkvenim uzorima. Njegova pažnja usredotočuje se na sakupljanje pretežno ranije nastalih djela u veće zbirke (4 sv. Klavierubung; II sv. zbirke Wohltemperiertes klavier, 18 Chorale za orgulje itd.) i na crkvene kantate, također djelomično parodije ranijih djela; u protestantskim kantatama=B. tada napušta stariji oblik (tzv. Spruchkantate) i prelazi na novi tip solo kantate (bez uvodnog zbora) te na koralnu kantatu sa široko razvijenim i razrađenim, višedjelnim uvodnim zborom, slobodno oblikovanim recitativima i arijama i jednostavnim završnim zbornim koralom. Od 1740 B. se više bavi muzičko-tehničkim problemima: sabiranjem, pročišćavanjem i konačnim dotjerivanjem muzičkog nasljeđa i vlastitih iskustava. Karakteristično je pri tome, da je, i pored konstruktivizma i kombinatorike u kontrapunktičkoj tehnici, u Bachovim djelima iz tog vremena stalno prisutna emocionalna, živa muzika. To vrijedi u prvome redu za četiri majstorska ciklusa: Goldberg-Variationen, nastale po narudžbi grofa H. Kevserlincka za njegova dvorskog muzičara J. G. Goldberga; Das musikalische Opfer, ciklus na temu koju je Bachu 1747 zadao Fridrik II prilikom umjetnikova posjeta Potsdamu (na taj Thema Regium komponirao je B. umjetnički vanredno složeni ciklus kanona, fuga i ricercara te jednu trio-sonatu); Kanonische Veranderungen iiber uVom Himmel hochi i Kunst der Fuge, djelo u kojemu ni prije ni poslije nitko nije dosegao toliku visinu kontrapunktičkog majstorstva u okviru fuge (ovaj je rad ostao nedovršen\ Za boravka u Leipzigu B. je povremeno putovao u druge njemačke gradove radi koncertiranja ili kolaudiranja orgulja. Tako je 1732 boravio u Kasselu, 1735 u Cothenu i Miihlhausenu, 1746 u Naumburgu; u Dresdenu je bio 1731, 1733, 1736 i 1738, u Halleu 1740, u Berlinu 1741, a 1747 u Potsdamu u znamenitoj posjeti Fridriku II. Početkom 1749 razbolio se, a krajem godine izgubio je vid. Operacija, izvršena u januaru 1750, ostala je sasvim bez uspjeha. Njegov učenik i zet J. Chr. Altnikol bio je u posljednjim mjesecima stalno uza nj. On je po Bachovu dik tatu zapisao posljednje umjetnikove kompozicije. Bacha su 31. VII 1750 pokopali kod južnog zida crkve sv. Ivana, ali je mjesto njegova groba ubrzo zaboravljeno. God. 1885, o 200-godišnjici umjetnikova rođenja leipziško gradsko vijeće postavilo je spomen-ploču na taj zid. Međutim, 1894 pronađen je lijes s Bachovim ostacima i oni su položeni u kriptu crkve sv. Ivana. Budući da je ta crkva bila porušena za Drugoga svjetskog rata, preneseni su Bachovi ostaci 1949 u crkvu sv. Tome. Prvi spomenik Bachu podignut je 1843 u Leipzigu, na inicijativu F. Mendelssohna. Da bi se objasnilo Bachovo značenje, uloga i vrijednost, treba njegovu stvaralačku ličnost promotriti kao kariku u lan cu razvoja evropske muzičke kulture, odnosno kao raskršće prema
kojemu vode gotovo svi putovi dotadašnje evropske 1 aktivnosti, da bi se zatim razgranali na razne strane, d budućnost. Sve važne tekovine muzičke renesanse — pr težišta s crkvene tematike na svjetovnu, jačanje tender jasnijim ispoljavanjem kompozitorova odnosa prema stv razvoj polifonog majstorstva, kristaliziranje i ustaljivanje nije, neposrednost melodike sa jačanjem utjecaja grada pučkih izvora, ravnoteža muzičkih oblika i njihova sve v ređenost, počeci izgrađivanja instrumentalne muzike kac stalne muzičke grane, približavanje muzike dramskom iz sve su to temelji na kojima izrasta nova epoha evropske 1 kulture — barok. Ono što se u doba muzičke renesanse ješta ili javlja u neizradenim, elementarnim formama, još mnogim konvencijama ustaljene muzičke prakse — s baroku poprima određenije, savršenije, zrele oblike. To nosi poglavito na instrumentalnu muziku, na nove \ -instrumentalne vrste i na scensko-muzička djela. U ep roka stvaraju se i neke karakteristike pojedinih naći muzičkih kultura, opredjeljuju se stilovi pojedinih instri. i instrumentalnih ansambla, smjelo se ruše polifone pa monijske konvencije. Zato se muzički barok i ocrtava kai previranja, puna protivurječnosti (konačno, to je epoha se sukobljuju i prepleću kulturne tendencije triju dri snaga: crkve, aristokracije i građanstva): u kontrareforma Rimu javlja se prvi pokušaj komične opere s oštrom p: dalnom tendencijom; dramma per mušica, rođena iz te realističnijim umjetničkim izražavanjem i uskrsavanjem kratične (u specifičnom smislu) grčke tragedije, posta opera seria) tipičan predstavnik feudalne umjetničke id< oratorij, stvoren da služi kao oružje kontrareformacijske i postaje nosilac naprednih umjetničkih tendencija; instrun muzika na dvorovima, kojoj je najčešće nametnut zad služi samo u reprezentativno-dekorativne svrhe, poprirj čenje umjetnički složenog i duboko proživljenog djela; o muzika, vezana -i prostorom za crkvu, dobija ponekad svjetovni karakter; protivrječnost i kontrast u muzičkim kod kojih konvencija igra važnu ulogu, postaju glavnim 1 čem razvoja novih muzičkih misli i građe novih arhitel oblika; uz dostojanstvenost i ukočenost javlja se živa ŠE i kićenost, uz pompoznost susreće se jednostavnost i ne nost, uz filozofsku i religioznu meditaciju — jedar i oštar uz snažnu dramatiku — najtananija lirika. Sve ove crte u punijem obliku i u najoštrijim suprotnostima, reljefno : i jasno osvijetljene, došle su do izražaja u djelu Johanna Se Bacha. Pojavivši se u završnoj fazi baroka B. je kao s ličnost, u svojemu monumentalnom djelu, obuhvatio s muzičke tekovine i stvorio osnovu novim još i danas nei nim mogućnostima razvoja. Od Tridesetgodišnjeg rata (1618—48) do Bachov Njemačka pruža sliku ekonomski i politički rasparčane malo samostalne u kulturnom pogledu, zemlje s tipičnin građanskim pojavama u duhovnom životu. Pod pritiskom kracije i djelomično pod valom kontrareformacije ona se 1 sporo i na poseban način. Potkraj stoljeća postoje uvjeti nomsko jačanje pojedinih pokrajina iz tadašnjeg komplel mačkih zemalja — Austrije i Prusije (jačanje zanata i tr. Karakteristično je za Bachovo doba s jedne strane čuvanj
>•*>Schweigt stille, plaudert nicht«, oko 1732—35; 212. Cantate en bu hahn en neue Oberkeet«, 1742; 213. Herkules auf dem Scheidezveg sorgen, lasst uns zvachen«, 1733; 214. Tonet, ihr Pauken! Erschallet, J733; 215. Preise dein Gliicke, gesegnetes Sachsen, 1734; 216. Veri senstadt (nedovršeno) 1728. (Kantate br. 36, 173 a i od 201 do 216 s' karaktera; izgubljene kantate nisu uzete u obzir). Pjesme (samo je jt njegova — Vergiss mein nicht). — CRKVENA: Četiri male mise 1 F-dur, A-dur, g-mol, G-dur (sastoje se samo od stavaka Kyrie i ( je najkasnije oko 1737 sastavio prema ranijim vlastitim djelima). 1723 (prerađen oko 1730). Moteti: O Jesu Christi, mein's Lebens L i instrumentalnu pratnju, oko 1736—37; Singet dem Herrn, za 8 1726—27; Der Geist hilft unsrer Schzvachheit auf, za 8 glasova, i; dich nicht, za 8 glasova oko 1726; Komm, Jesu, komm, za 8 glasova Jesu, meine Freude, za 5 glasova, 1723; Lobet den Herrn, alle Heic zbor i b. c. oko 1723—34; Sei Lob und Preis mit Ehren, za 4 glasa. ] (vjerojatno obradbe tuđih djela); Christe eleison. Četvoroglasne c tovo 400 protestantskih korala (371 koral nalazi se u proširenom II Bachovih korala, koji je 1834 obj. G. F. Becker; II izd. priredili su i J. Ph. Kirnberger, 1784—87, a I izd. Ph. E. Bach 1765—69"). Pojedinačna Bachova djela tiskana su za njegova života i po; smrti. Prvo cjelokupno izdanje Bachovih djela (sačuvanih) objavio je schaft od 1851 do 1899 u 46 svezaka; 1932 objavljen je jedan dod 1948 izdana je u Ann Arboru (Michigan, SAD), nova naklada svih Okolnost, da je to izdanje u mnogočemu zastarjelo, nepotpuno i da principima današnje muzičke nauke, izazvala je potrebu za novim, izdanjem cjelokupnih Bachovih djela. O proslavi 200-godišnjice ■ smrti preuzeli su dužnost pripremanja novog cjelokupnog izdanja n> ustanove Johann-Sebastian-Bach Institut u Gottingenu i Bach-Archiz God. 1955 izašli su prvi svesci (Barenreiter-Verlag u Kasselu) tog no^ izdanja (Neue Ausgabe sdmtlicher Werkej koje će objavljivati sva djelo u autentičnom obliku i u preradbama, uz kritičke komentare (k izdanja). Pretpostavlja se da će ovo izdanje biti dovršeno kroz 15 cjelokupno izdanje Bachovih djela postoje i izdanja sveukupnih dj struke, tako za orgulje: Sdmtliche Orgelzverke (8 sv.) u redakciji E, (Breitkopf & Hdrtel, Leipzig); Ouevres completes pour Vorgue (6 sv.' M. Duprea (do 1940, Bornemann, Pariz); Organ Works (15 sv.; Noveli nadalje djela za klavir: Sdmtliche Klavierzverke (7 sv.) u redakciji ] (Steingrdber, Leipzig, 1880—88); zbirka sviju koncerata obj. je u Scheringa {Eulenburg, Leipzig, 1924—31), a 4-gl. korale izdao je C pod naslovom Bach's Four Part Chorales (3 sv.; Cambridge, 1915, Neue Bach-Gesellschaft objavilo je praktična izdanja i uglavnom mi te novootkrivena Bachova djela, u 47 godišta, 1901—48. LIT.: BIBLIOGRAFIJA, POPISI IZDANJA, PISMs MENTI: A. Ddrffel, Thematisches Katalog der Instrumentalwerke Leipzig 1867. — A. Schering (urednik), Bach-Jahrbuch (izd. Neue I schaft), 1904—39, I—XXXVI, godišta 1940—48, XXXVII— XI. 1 u jednom svesku. — M. Schneider, Verzeichnis der bisher erschie ratur iiber J. S. Bach, Bach-Jahrbuch, 1905. — M. Seiffert, Zu: Gesamtausgabe von Bachs Werken, ibid., 1906. — M. Schneider, T Verzeichnis der musikalischen Werke der Familie Bach, ibid. Isti, Neues Material zum Verzeichnis der bisher erschienenen Lil J. S. Bach, ibid., 1910. — J. Schreyer, Beitrage zur Bach-Kritik (2 den i Leipzig 1910—12. — G. Frotscher, "Obersicht Iiber die wichtigi sehriften erschienenen Aufsatze iiber J. S. Bach 1915—1918, Bac 1918. — H. Tessmer, J. S. Bach im offentlichen Schrifttum seiner Musikzeitung, Stuttgart 1919, sv. 11—18. — H. Preuss, J. S. Bachs Bi Festgabe fiir J. Zahn, Leipzig 1928. — A. Landau, Obersicht iibe -Schrifttum in Zeitschriften 1928—1930, Bach-Jahrbuch, 1930. — I Beitrage zur Bach-Kritik, I, Kassel 1934. — E. Muller v. Asozv, Briefe J. S. Bachs, Regensburg 1938 ( I I izd. 1950). — H. T. David (izdavači), The Bach Reader. A Life of Johann Sebastian in Letten ments, New York 1945. — W. Schmieder, Thematisch-svstematischi nis der musikalischen Werke von Johann Sebastian Bach, Leipzi izd. 1958). — W. Schmieder, Die Handschriften J. S. Bachs, Ba sehrift 1950, Ziirich i95°- — W. M. Luther, Johann Sebastian Bach. (katalog Bachove izložbe u Gottingenu 1950), Kassel 1950. — W, Das Bachschrifttum 1945—52, Bach Jahrbuch 1953. — K. Geiringei Familv, New York 1954 (franc. prijevod Pariz 1955). —■ G. von Dc trage zur Chronologie der Werke J. S. Bachs, Trossingen 1958. — I i H. J, Schulze, Schriftstucke von der Hand J. S. Bachs, Bach Dc Kassel i Leipzig 1963. BIOGRAFIJE I MONOGRAFIJE: J. F. Agricola i C. Ph. E. 1 mal dreier verstorbener Mitglieder der Sozietat der musikalischen X ten, Mizler, Musikalische Bibliothek, Leipzig 1754, 1 (nekrolog). — Lebensbeschreibungen beriihmter Musikgelehrter und Tonkiinstl 1784. — E. N. Forkel, Ober Johann Sebastian Bachs Leben, Kunst werke . . ., Leipzig 1802 ( I V izd. Kassel i Hamburg 1950). — J.
BACH
105 Bachs, Breslau 1834. — C. L. Hilgenfeldt, Johann
u 3 sv.; novo izd. u 2 sv., London 1954; skraćeno njemačk
C. F. A. Williams, J. S. Bach, London 1903. — A. Schzveitzer, Johann Se bastian Bach, le musicien-poete, Paris 1905 (VII izd. 1958; njemačko prošireno izd. Leipzig 1908 [novo izd. 1960]; engl. prijevod u 2 sv., London 1911 [XI izd. 1955]; tal. prijevod Milano 1952). — A. Pirro, J. S. Bach, Paris 1906 (novo izd. 1949). —■ Ph. Wolfrum, Johann Sebastian Bach (2 sv.), Berlin i Leipzig, 1906— 10. — Ch. H. Parry, Johann Sebastian Bach. The Story of the Development of a Great Personality, London 1909 (novo izd. revidirao E. Daymond, New York i London 1936). — A. Chybinski, J. S. Bach, Warszawa 1910 (na poljskom). E. Po3euoe, H. Ć. Eax (H ero poa). MocKBa 1911. — J. Tiersot, J. S. Bach, Paris 1912 (II izd. revidirao Bider, 1934). — H. Kretzschmar, Bach-Kolleg, Leipzig 1922 (tal. prijevod pod naslovom j. S. Bach. La Vita e le opere, Torino 1935). — W. Dahms, J. S. Bach, Munchen 1924. — Th, Gerold, J. S. Bach Biographie critique, Paris 1925 (novo izd. 1950). — Ch. S. Terry, The Origins of the Family of Bach, London 1925. — Isti, Johann Sebastian Bach, London 1928 (njem. prijevod Leipzig 1929; tal. prijevod Milano 1938; III izd. 1949). E. Borkoivsky, Die Musikerfamilie Bach, Jena 1930. — R. Boughton, J. S. Bach, London 1930. — J. Levin, }. S. Bach, 1930. — H. Besseler, J. S. Bach, Berlin 1935- — H. J. Moser, J. S. Bach, Berlin 1935. — J. Miiller-Blattau, J. S. Bach, Leipzig 1935 ( II izd. 1950). — R. Steglich, J. S. Bach, Potsdam 1935. E. Schiitze, Bach-Biichlein fiir jedermann, 1936. — W. Gurlitt, J. S. Bach. Der Meister und seinWerk, Berlin 1936 ( I I I izd. Kassel 1948). — F. Xydoe, Ce6aCTHH Eax, MocKBa 1936 ( I II prer. i dopunjeno izd. Moskva 1953). — W. Vetter, J. S. Bach, Leipzig 1938 (II izd. 1943). — W. Hitzig, J. S. Bach, Leipzig 1938. K. Laux, Der Thomaskantor und seine Sohne, Dresden 1939. — E. Borkotvsky, J. S. Bach, Jena 1939. — T. Jlueanoea, Eax, My3biKajibnaH KJiacHKa XVIII Bena, MocKBa 1939. — K. Hasse, J. S. Bach, Koln 1941. — R. Pitrou, J. S. Bach, Paris 1941. — A. Casella, G. S. Bach, Torino 1942. — E. Cherbuliez, J. S. Bach, Olten 1946. — H. Keller, J. S. Bach, Lorch 1947. — Eva Mary i Sydney Grezv, Bach, London 1947. — R. Malipiero, Bach, Brescia 1948. — E. Fischer, J. S. Bach, Bern 1948. — H. Engel, J. S. Bach, Berlin 1950. — K. F. Miiller, J. S. Bach, Wien i New York 1950. — C. Valabrega, G. S. Bach, Parma 1950. —■ R. Benz, Das Leben von J. S. Bach, Hamburg 1950. — A, Fayol, J. S. Bach, Paris 1950. — B. Paumgartner, Johann Sebastian Bach, Leben und
ses fils; une lignee de musiciens, Paris 1952. —J. F. Steffin, J, S. Bach, Hamburg 1953. — E. Paccagnella, J. S. Bach, Roma 1962. — O INSTRUMENTALNIM DJELIMA: Debrais van Bruyck, Analyse des Wohltemperierten Klaviers, Leipzig 1867 ( II I izd. 1925). — P. Waldersee, Vivaldis Violinkonzerte von J. S. Bach bearbeitet, VFMW, 1885. — H. Riemann, Katechismus der Fugenkomposition (3 sv.; sadržava analize djela Wohltemperiertes Klavier i Kunst der Fuge),
iđ, ine iuites 01 tsach, Uxtord 1924. — w. tischer, Zur Chronologie der Klaviersuiten J. S. Bachs, Kongressbericht Basel 1924, Leipzig 1925. — WGraeser, Bachs Kunst der Fuge, Bach-Jahrbuch, 1924. —J. A. Fuller-Maitland, The >>48i( (2 sv.), London 1925. — L. Perrachio, II Clavicembalo ben temperato, Milano 1926. — H. T. David, Die Gestalt von Bachs Chromatischer Fantasie, Bach-Jahrbuch, 1926. — J. Knorr, Die Fugen des Wohltemperierten Klaviers in bildlicher Darstellung, Leipzig, II izd. 1926 (obj. na njem., franc. i engl.)— F. Jb'de, Die Kunst Bachs dargestellt an seinen Inventionen, Wolfenbiittel 1926 (II izd, 1957)- — G. Oberst, J. S. Bachs Englische und Franzosische Suiten, Gedenkschrift fiir H. Abert, Halle 1928. — P. VC'ackemagel, J. S. Bach, Brandenburgische Konzerte. Einfiihrungen, Berlin 1928. —J. A. Fuller-Maitland, Bach's Brandenburg Concertos, London 1929. — F, Dietrich, J. S. Bach's Orgelchoral und seine geschichtlichen Wurzeln, Bach-Jahrbuch, 1929. — E. Eaglefield-Hull, Bach's Organ Works, 1930. — E. Schwebsch, J. S. Bach und die Kunst der Fuge, Stuttgart 1931 ( I I izd. 1955). — J. Miiller-Blattau, Grundziige einer Geschichte der Fuge, Kassel 1931. — D. F. Tovey, A Companion to the Art of Fugue, London 1932. — W. Ehmann, Der 3. Teil der Klavier -iibung, Musik und Kirche, 1933. — H. E. Huggler, J. S. Bach's Orgelbiichlein (disertacija), Bern 1935. — J. Handschin, Die Spielbestimmung der Kunst der Fuge, Basler Nachrichten, 1937. — H. Keller, Unechte Orgelwerke Bachs, BachJahrbuch, 1937. — G. Langer, Die Rhythmik der Bachschen Praludien und Fugen fiir die Orgel (disertacija), Dresden 1937. — C. Gray, The Forty-eight Preludes and Fugues of J, S. Bach, London 1938. — H. Husmann, Die Kunst der Fuge als Klavierwerk, Bach-Jahrbueh, 1938. — H. J. Moser, Bachs Violinsonaten, ZFM, 1938. — A. Schzveitzer i Ch. M. Widor, Ober die Wiedergabe der Praludien und Fugen fiir Orgel, Die Orgel, 1940. — B. Aiartin, Praktische Anwendung der im Studium der Kunst der Fuge gewonnenen Erkenntnisse, Bach-Jahrbuch, 1940—48. — S. Taylor, The Choral Preludes of J. S. Bach, London 1942. — H. T. David, J. S. Bach's Musical Offering (2 sv.), New York 1945. —E. A. HeopcKUU, CIOHTBI Eaxa RIIH KnaBiipa, MocKBa H JleHHHrpaA 1947. — F. Florand, J. S. Bach. L'oeuvre d'orgue, Paris 1947. — H. Keller, Die Orgelwerke Bachs, Leipzig 1948. — N. Dufourcq, J. S. Bach, Le Maitre de Porgue, Paris 1948. — L. Misch, Unerkannte Formen im Wohltemperierten Klavier, MF, 1948. — F. Germani, Guida illustrativa alle composizioni per
^Surich 1950. — A. Lunowt ninluhrung in die >>Kunst der rug, Sebastian Bach, Hamburg 1950. — C. i E. Ernst, Baugeheimnisse der Kunst der Fuge von J. S. Bach, Heidelberg 1951. — R. Gerber, Bachs Brandenburgische Konzerte. Eine Einfiihrung in ihre formale und geistige Wesensart, Kassel 1951 J E Hum A Companion to Bach's Orgelbiichlein London 1951
1952. — E. Schenk, Das »Musikalische Opfer" von J. S. Bach, Wien 1953. — F. Rotschild, A Handbook to the Performance of the 48 Preludes and Fugues of J. S. Bach, according to the Rules of the Old Tradition, London 1955. — A. Lualdi, L'Arte della fuga di G. S. Bach (sa 40 muzičkih primjera), Firenze 1955. — F, Ernst, Der Flugel J. S. Bachs, Frankfurt am Main, London i New York 1955' — J- F> Paillard, Les Six concerts Brandenbourgeois de J. S. Bach, Paris i9 TWAUH, KpKCTajuiHsaiiHH TeMaTH3Ma_ B TBoptiecTBe Eaxa H ero npeauiecTBenHHKOB, ibid. — B. Lazarević, Bah, Život i rad, I935J 141—'146. — L. M. Škerjanc, J. S. Bach, Življenje in svet, 1935, u i 12. — R. Švarc, Bach i Handel, Zvuk, 1935, 4. —^V. Ukmar, Bach-Handel, Pevec, 1935, 3—6. — Zeta, Ivan Sebastijan Bach, Život, 1935, 5. — A. E. F. Dickinson, The Art of J. S. Bach, London 1936 ( I I izd. 1950). — A. Koberle, Bach, Beethoven, Bruckner, Berlin 1936. — A. G. Huber, Auf den Geisteswegen von Bach und Beetho ven, Strassburg 1938. — M. Jansen, Bachs Zahlensymbolik, Bach-Jahrbuch, 1938. — H. Besch, Bachs Frb'mmigkeit und Glaube, I, Deutung und Wirklichkeit, Giitersloh 1938 (II izd. Kassel 1950). — W. Hitzig, Bachs Leben in Bildern, Leipzig 1939. — W. Korte, Musik und Weltbild (Bach und Beethoven), Leipzig 1940. — H. Hoffmann, Schiitz und Bach, Kassel 1940, — M. Milojević, O staroklasičnom stilu i Bahu i Hendlu, Letopis Matice Srpske, 1939, 351, sv. 1. •— • A. Schering, J. S. Bach und das Musikleben Leipzigs im 18. Jahrhundert, Musikgeschichte Leipzigs, III, Leipzig 1941. — Isti, Das Symbol in der Musik, Leipzig 1941. — K. Gannett Bach's Harmonic Progression, Philadelphia 1942. W. Blankenburg, Die innere Einheit von Bachs Werk (disertacija), Gottingen 1942. — G. Herz, Bach's Religion, Journal of Renaissance and Baroque Music, 1946. — L. Schrade, Bach: the Conflict between the Sacred and the Secular, Journal of the History of Ideas, New Haven 1946 (u posebnoj knjizi, 1955). — M. Pfender, J. S. Bach, chantre de Dieu, Paris 1947. — F. Smend, Luther und Bach, Berlin 1947, — B. de Schloezer, Introduction a J. S. Bach, Paris 1947. M. A. Meyer, J. Ph. Rameau et J. S. Bach, Paris 1947. —■ N. Dufourcq, Un Architecte de la musique: Jean-Sebastien Bach, genie allemand, genie latin?, Paris 1947 (novo izd. 1954). — F. Blume, J. S. Bach im Wandel der Ge schichte, Kassel 1948. — M. Dehnert, Das Weltbild J. S. Bachs, Leipzig 1948. A. G. Huber, J. S. Bach als Meister der »Gemtiths-Ergotzung«, Ziirich 1948. —- T. Jlmauoaa, My3biKajinaH ApaMaTyprHH Baxa, MocKBa H JleHHHrpaa 1948. —■ A. G. Huber, J. S. Bach als Meister der Farben, Ziirich 1949. — G. Hausszvald (redaktor), J. S. Bach (zbornik), Dresden 1950. — W. Blankenburg, Von der Verwendung von Blechblasinstrumenten in Bachs kirchenmusikalischen Werken, Musik und Kirche, 1950. —W. Vetter, Der Kapellmeister Bach Potsdam 1950. — R. Steglich, Wege zuBach, Regensburg 1950.—F. Smend, J. S. Bach bei seinem Namen gerufen. Eine Noteninschrift und ihre Deutung, Kassel 1950. — H. Raupach, Das vvahre Bildnis J. S. Bachs, Wolfenbiittel 1950. — K. Geiringer, The Lost Bach Portrait, New York 1950. — K. Matthdi (redaktor), Bach-Gedenkschrift 1950, Ziirich 1950. — R. Schittenhelm, Der junge Johann Sebastian, Stuttgart 1950. — Bach-Festschrift, 1950, Leipzig 1950.— H. Drdger, i K. Laux (redaktori), Bach-Probleme, Festschrift zur Deutschen Bach-Feier,
106
BACH
1950, Leipzig 1950. — K. Schonewolj i K. H. A. Tetzner (redaktori), Bekenntnis zu Bach. Festgabe zur Deutschen Bach-Feier 1950, Leipzig 1950. — W. Mann, Introduction to the Music of Bach, London 1950. — P. Hindetnith, Johann Sebastian Bach. Ein verpflichtendes Erbe, Mainz 1950 (na engleskom, u prije vodu autora, 1953). —P. Aldrich, Ornamentation in J. S. Bach, New York 1951. — H. Besseler, Bach und das Mittelalter, Leipzig 1951. — W. David, J. S. Bachs Orgeln, Kassel 1951. — A. T. Davison, Bach and Handel. The Consummation of the Baroque in Music, London 1951. — W. Krdmer, Goethe und Bach, Wilhelmshaven 1951. — H. P. Schmitz, Uber die Wiedergabe der Musik J. S. Bachs, Berlin-Dahlem 1951. —■ W. Ehmann, J. S. Bach in unserem Leben, Wolfenbiittel 1952. — G. i S. Kiek-Pavesi, J. S. Bach, la cathedrale musicale du monde, Lausanne 1952. — W. H. Šcheide, J. S. Bach as a Biblical-Interpreter, Princeton 1952. —■ F. Smend, Bach in Kothen, Berlin-Dahlem 1952. — W. Emery, Bach's Ornaments, London 1953. —■ J. Matter, Bach eternel, Geneve 1953. — W. Neumann, Auf den Lebenswegen J. S. Bachs, Berlin 1953. — L. Schrade, Bach; the Conflict between the Sacred and the Secular. New York 1955. — H. Besseler, Funf echte Bildnisse J. S. Bachs, Kassel i Basel 1956. — A. E. F. Dickinson, Bach's Fugal Works, London 1956. — R. Eller, Zur Frage Bach-Vivaldi, Kongressbericht der Gesellschaft fur Musikforschung, Hamburg 1955. — L. Ronga, Bach, Mozart, Beethoven, Venezia 1956. — U. Siegele, Kompositionsweise und Bearbeitungstechnik in der Instrumentalmusik J. S. Bachs (disertacija), Tiibingen 1956. — J. Witold, D'ou vient l'art de Bach, Pariš 1957. — G. Hausswald, Zur Stilistik von J. S. Bachs Sonaten und Partiten fur Violine allein, AFMW, 1957. — R. Steglich, Uber die »kantable Art« der Musik J. S. Bachs, Ziirich 1957. — H. J. Moser, Bachs Werke, Kassel 1964. N. Ha.
3. VVilhelm Friedemann, kompozitor i orguljaš (Weimar, 22. XI 1710 — Berlin, 1. VII 1784). Najstariji sin Johanna Sebastiana koji ga je podučavao orgulje, klavir i kompoziciju i za njega sastavio Klavierbiichlein, angefangen in Cothen . . . 1720, s vlastitim i nešto tuđih kompozicija (autograf danas u biblioteci Yale Universityja u New Havenu). Od 1723 W. F. je pohađao školu sv. Tome, a od 1729 studirao pravo te filozofiju i matematiku na Univerzitetu u Leipzigu. God. 1726—27 boravio je u Merseburgu i učio violinu kod J. G. Grauna. Pošto je završio studije, 1733 dobiva mjesto orguljaša crkve sv. Sofije u Dresdenu, gdje je ostao do 1746. Ondje je komponirao većinu svojih najznačajnijih instrumentalnih djela; uz to je i podučavao (učenik mu je J. G. Goldberg). God. 1746 postao je u Halleu orguljaš u Liebfrauenkirche i gradski W. F. BACH muzički direktor (Director musices) što je obuhvaćalo dužnosti slične očevoj službi u Leipzigu: komponiranje kamata (nedjeljnih i blagdanskih) za tri glavne mjesne crkve, vođenje školskog i gradskog zbora te jednog Collegium Musicuma. U Halleu je stekao velik ugled osobito kao orguljski virtuoz i improvizator; imao je i nekolicinu nadarenih učenika (J. S. Petri, F. W. Rust) ali je zbog opetovanih nesuglasica s pretpostavljenim crkvenim vlastima 1764 napustio službu i 1770 preselio u Braunschweig. Otada nije više imao stalno namještenje nego je uzdržavao sebe i obitelj koncertiranjem i podučavanjem, zapadajući u sve veću oskudicu. U želji da živi životom slobodna umjetnika W. F. se oslobodio službeničkih spona, ali u njegovom vremenu još nisu bili dozreli uvjeti za takav način života. Smatra se da je zbog neimaštine u to vrijeme bio prisiljen da proda dio očevih rukopisa koje je naslijedio. God. 1774 nastanio se u Berlinu. Ondje je, čini se, došlo do kasnije često citiranih i ozloglašenih »falsifikata« očevih djela: na autograf orguljskog koncerta u d-molu od Johanna Sebastiana (preradba Vivaldijeva koncerta op. 3) stavio je W. F. svoj natpis: di W. F. Bach manu mei patris descriptum. Umro je u bijedi, iako se iz nekrologa (u Cramerovu Magazin der Musik, II, 1784) može zaključiti da je bio veoma cijenjen i poznat: »Njemačka je s njime izgubila svog prvog orguljaša, a muzički svijet čovjeka čiji je gubitak nenadoknadiv«. Ubrzo nakon njegove smrti biografi (F. W. Marpurg, F. Reichardt i dr.) spleli su oko njegove ličnosti i bohemskog načina života romantične legende na koje se oslanja i fantastični roman »Wilhelm Friedemann Bach« E. Bachvogela (1858) i istoimena opera P. Graenera (1931). Nakon nekoliko posve kontradiktornih sudova istom se u novije doba nastoji naučno rasvijetliti njegova ličnost i životni put. Tako se u vezi s prodajom očevih autografa ističe činjenica da je čitava tadašnja sredina bila indiferentna prema djelu Johanna Sebastiana pa sin nije morao da bude u tome iznimka, a prisvajanje i iskorištavanje tuđih (očevih) djela ne mora se uzeti kao prijestup, jer je to u ono vrijeme bila uobičajena pojava (F. Blume). Život i stvaranje izuzetno nadarenog Wilhelma Friedemanna zapravo su razorile iste one suprotnosti vremena i sredine koje
su na snažnu stvaralačku ličnost Johanna Sebastiana plodonosno. Kao orguljaš W. F. je bio jedan od naj\ stora svojega doba i smatra se posljednjim reprezenta like tradicije. Kao kompozitor pripada pretklasičnom, njemačkom stilskom krugu a važan je po klavirskim i djelima. Posebno se izdvajaju njegove klavirske sonate početak moderne klavirske sonate u sjevernonjemačk prethode sonatama Philippa Emanuela, te koncertant pirane poloneze koje se približavaju romantičarskom nom klavirskom »komadu«. Sva su mu klavirska dje preobiljem osjećajnosti, karakteristične za tzv. Em stil, tako da tehnička izradba i forma djeluju poput prsi ra. Koncerti i simfonije su, kao i sonate, redovito mom DJELA. ORKESTRALNA. Osam simfonija: C-dur, F-dur, G A-dur, B-dur, D-dur i a-mol. Pet koncerata za klavir i gudače: a-emol i Es-dur; koncert za 2 klavira u Es-duru. —■ KOMORNA: violine ili flautu i b.c.; 3 sonate za flautu i b. c.; 6 dua za 2 flaute viole. — KLAVIRSKA: koncert za klavir solo u G-duru; 9 sonati 2 klavira; 13 poloneza; 10 fantazija; suita u g-molu; 11 fuga; pi ORGULJSKA: 3 fuge; 7 koralnih predigra; trio na »Allein Gott i kanoni; vježbe. —■ Opera Lausus und Lydie (nedovršena), 1778— KALNA: 24 duhovne kantate; 2 svjetovne kantate; arije. — C Deutsche Messe; misni stavci. NOVA IZD.: sveukupne klavirske sonate obj. F. Blume (N, archiv, 63, 78 i 156, 1930—40); 12 poloneza obj. F. Wiihrer (1949— za 2 klavira obj. H. Schwartz (1925); 4 trio-sonate obj. M. Seiffert( za flautu obj. K. Walther (1939); kantatu Heilig, heilig obj. A. Sche alter Gesangmusik, I 1922); kantatu Dies ist der Tag obj. L. Nov LIT.: F. W. Marpurg, Legende einer Musikheiligen, Koln 17& Bitter, Carl Philipp Emanuel und Wilhelm Fridemann Bach und d (2 sv.), Berlin 1868. — Isti, Die Sohne Sebastian Bachs, Leipzig Nagel, W. Fr. Bachs Berufung nach Darmstadt, SBIMG, 1900. -W. F. Bach und seine hallische Wirksamkeit, Bach-Jahrbuch, 1 Sckneider, Das sogenannte »Orgel konzert d-moll von Wilhelm Friede Bach-Jahrbuch, 1911. — M. Falck, Wilhelm Friedemann Bach (( popisom djela), Leipzig 1913 (novo izd. obj. W. Gurlitt, Lindau 1 Stabenow, Johann Sebastian Bachs Sohn, Leipzig i Hamburg 1935.Wilhelm Friedemann Bach, MGG, I, 1951. — H. Franck, Fried Sohn J. S. Bachs, Berlin 1963.
4. Carl Philipp Emanuel, kompozitor i čembalist 8. III 1714 — Hamburg, 14. XII 1788), prozvan B Hamburški Bach. Drugi sin Johanna Sebastiana Bach; učenik. Djetinjstvo je proveo u Weimaru (do 1717): (do 1723) i Leipzigu; ondje je 1723—30 pohađao školu a 1731—34 studirao pravo na Univerzitetu. Intenziva život u očevu domu rano ga je doveo u dodir s mnogi nim kompozitorima i s različitim muzičkim strujanju vremena. U osamnaestoj godini komponira svoja j (više klavirskih sonata, koncerata i komornih kompoz je kasnije u Berlinu preradio. God. 1734—38 nasta prava u Frankfurtu na Odri, uzdržavajući se podučavj vira te muziciranjem na akademskim svečanostima i koncertnog društva. God. 1738 pozvan je na dvor pri ljednika Fridrika Pruskog čija je kapela boravila većinom bergu. Pošto je stupio na prijestolje, Fridrik II ga je 1741 komornim čembalistom. Na tom položaju dužnost n da muzicira na čembalu pri redovitim kraljevim veče mornim koncertima na dvorovima u Berlinu i Potsda podučava klavir; u to doba učenici su mu vojvoda C Wiirttemberški (kojemu je C. Ph. E. posvetio Wiintt Sonaten, 1743), J. A. P. Schulz, mlađi brat Johann Bach i F. W. Rust. U Berlinu je, na dvoru i u građan govima, C. Ph. E. došao u dodir s istaknutim muziča: Quantz, braća Graun, J. G. Sulzer, Ch. G. Krause, J berger i dr.), upoznao talijanski operni i francuski g£ i drugovao s književnicima (Lessing, Ramler, Gleir sve znatno utjecalo na njegov umjetnički razvoj. U \ je razdoblju napisao e stveni priručnik Vei die tuahre Art das ( spielen koji mu je d< taciju najznačajnijeg pedagoga onoga vrei kako je bio nezadovol službom na dvoru (k: osobito cijenio, pla bila slaba), pokušava koliko navrata da se z: gdje: 1750, nakon oč natjecao se bez uspje sto kantora sv. Tome gu, a 1753 za kantora konačno je 1768 dol muzičkog direktora j.
crkava i kantora gim hanneum u Hambur jedivši svog dugogod C. PH. E. BACH
jatelja G. F. Telen
BACH Kao bogat hanzeatski grad, Hamburg je u ono doba imao daleko razvijeniji društveni, kulturni i muzički život nego Berlin, osiromašen Sedmogodišnjim ratom. Stoga je i djelatnost Philippa Emanuela bila mnogo šira: pored organiziranja crkvene muzike (što je uključivalo i stvaranje novih djela) on komponira niz svjetovnih., prigodnih kantata i serenada za gradske svečanosti, te priređuje javne koncerte kao solist (čembalist) i kao dirigent izvodeći značajna oratorijska i operna djela Telemanna, Hassea, Handela (Messias, 1775)5 J. S. Bacha, Glucka (Orpheus)3 Haydna, Jommellija (Reguiem) i dr. U Hamburgu je stekao i velik društveni ugled; njegov hamburški dom posjećivali su mnogi muzičari na proputovanju (Ch. Burnev, A. Lolli, B. Galuppi), on se dopisivao s Diderotom (o muzičkim problemima) i sa J, N. Forkelom (koji se kasnije natjecao za njegovu ostavštinu) i drugovao s istaknutim hamburškim učenjacima i književnicima (Lessing, historičar Ch. D. Ebeling, ekonomist J. G. Busch, filozof J. A. H. Reimarus); za njegovo je stvaranje osobito značenje imalo prijateljevanje s pjesničkim krugom oko Klopstocka (H. W. Gerstenberg, M. Claudius, J. H. Voss) u kojemu su se vodile diskusije o odnosu muzike i poezije 0>Sing-Poesie«). Sve do pred kraj života C. Ph. E. se intenzivno bavio i podučavanjem klavira. Umro je poznat u čitavome muzičkom svijetu, tako da se tada pod imenom Bach podrazumijevalo Philippa Emanuela, a ne Johanna Sebastiana. Djelo Philippa Emanuela Bacha nalazi se po sredini između svijeta njegova oca i bečke klasike te pripada pretklasičnom razdoblju. Težište je na instrumentalnoj muzici, posebice na klavirskim djelima s kojima je odsudno pridonio razvoju ranoklasične instrumentalne muzike. Od sviju sinova Johanna Sebastiana on je na taj razvoj djelovao najtrajnije i najjače, a u pojedinostima njegov doprinos premašuje i udio bečke i mannheimske škole. U ranim se djelima C. Ph. E. još u velikoj mjeri drži očeve tradicije. U berlinskom periodu preobličava elemente nasljeđa u galantni i mjestimice »osjećajni« izraz, a u klavirskim, komornim i simfonijskim djelima hamburškog razdoblja izražava se posve individualnim stilom koji upućuje na budućnost. C. Ph. E. mnogo duguje talijanskoj muzici, osobito melodici belkanta čiji se utjecaji naziru u pjevnoj melodici njegove klavirske muzike. Ali istodobno, on se odlučno protivio prodiranju elemenata opere bufTo u okvire tzv. ozbiljne, apsolutne muzike, suprotstavljajući za bavi jačkom karakteru talijanske i francuske galantne muzike ideju poetične muzike; tražio je neposrednost izraza i smatrao da muzika treba da uzbuđuje, da bude čist govor osjećaja, pa su ga kao izrazita zastupnika »osjećajnog stila« (Empfindsamer stil) nazivali »Klopstockom tonova«. Njegovoj fantaziji i izražajnom senzibilitetu najviše je od instrumenata s tipkama odgovarao klavikord na kojemu se proslavio i kao improvizator. C. Ph. E. je i po stvaralačkoj koncepciji u biti improvizator te zato nije pridavao toliku važnost oblikovanju bitematske sonatne forme; njegova tematika većinom proizlazi iz jedne jedine muzičke zamisli koju on motivički raspreda, razlaže i modificira na najrazličitije načine, koristeći se harmonijskim i dinamičkim kontrastima i promjenama tempa, takta i zvučnih registara. Zato C. Ph. E. nije toliko pridonio izgrađivanju oblika klasične sonate koliko njezinu sadržaju, napose razvoju motivičke razradbe, te produbljivanju i produhovljenosti izražaja. Muzička supstanca, a podjednako i oblikovanje posebne klavirske tehnike, u njegovim kasnijim klavirskim djelima odražavaju posve lični, samosvojni izraz koji navješćuje klavirsku muziku romantičara. O značenju i utjecaju Philippa Emanuela na bečke klasičare najviše govore izjave Havdna i Beethovena koji se pozivam na taj utjecaj u izgrađivanju vlastitog stila. Kao jedan od posljednjih velikih virtuoza na čembalu (klavikordu) C. Ph. E. je svoja golema iskustva iznio u priručniku Versuch iiber die zuahre Art das Clavier zu spielen koji ide medu najvažnije izvore za upoznavanje sviranja klavira, prakse generalbasa i muzičke interpretacije njegova vremena. U vokalnim djelima C. Ph. E. se uglavnom drži stila sjevernonjemačke (Berlinske) škole i ne dostiže originalnost svoje instrumentalne muzike, izuzev pojedinih oda i pjesama. Gotovo sva djela Philippa Emanuela Bacha sačuvala su se zaslugom orguljaša J. J. H. Westphala, koji ih je marljivo sakupljao i još za umjetnikova života (s njim se dopisivao) načinio potpuni tematski katalog. Ova zbirka djela nalazi se u Kraljevskom konzervatoriju u Bruxellesu, a katalog i preostali vrijedni materijal čuva se u Bruxelleskoj kraljevskoj knjižnici {Fond Fetiš Nr. 5218). DJELA. ORKESTRALNA. 19 Simfonija: Sinfonia a Violino primo, Violino secondo, Violetta e Basso, 1759 ; 4 Orchester-Sinfonien mit 12 obligaten Stimmen, 1780; ostale u antologijama i u rukopisu (medu njima 6 simfonija za gudače iz 1773). 52 Koncerta za klavir odn. Čembalo: 3. obj. pojedinačno 1745, 1752 i 1760; 3 obj. pod naslovom Sonatina a Čembalo concertato, I—III, 1764—66; Sei Concertiper U Čembalo, 1772; ostali koncerti u rkp. (medu njima 2 per Vorgano overo U čembalo concertato i po 1 Concerto doppio za čembalo i klavir). 9 koncerata
107
za melodijske instrumente: 4 za flautu, 2 za obou i 3 za violončelo (sve u rkp.); 11 koncerata za flautu (sporno je da li su svi prvotno u tom obliku). — KOMORNA: 30 trio-sonata za 2 melodijska instrumenta (violina i flauta, 2 violine, viola 1 bas-flauta) i b. c, 4 obj. pojedinačno, 1751 i 1762—63, ostale u rkp.; Six Sonates za klavirski trio, 1776; 7 klavirskih trija, u 2 sv., 1776—77; 3 Quartette furs Clavier, Flote, Bratsche und Bass, 1788; 6 sonata za klavir, klarinet i fagot (rkp.); 6 Piccole Sonate za 7 duhača; 11 sonata za flautu i b. c.; 2 sonate za violu da gamba i b. c.; sonata za violončelo i b. c.; sonata za obou i b. c.; Sonata per U Flauto traverso solo, 1763; Zzvo'lf kleine Stucke.,. za flautu (violinu) i klavir, 2 zbirke, 1758 i 1770; dua za 2 violine, za flautu i violinu, za 2 flaute i za 2 kla rineta; marŠevi, menueti, poloneze za različite sastave. — KLAVIRSKA, Oko 170 sonata, štampane: Sei Sonate per Čembalo, 1742 (tzv. Preussische Sonaten posvećene Fridriku II); Sei Sonate per Čembalo, II, 1744 (tzv. Wurttembergische Sonaten); 18 Probestucke in 6 Sonaten, 1753 (dodatak traktatu Versuch iiber die Wahre A r t . . . , I); Sechs Sonaten... mit veranđerten Reprisen, 1760; Fortsetzung von sechs Sonaten, 1761; Zweyte Fortsetzung von sechs Sonaten, 1763; Sechs leichte Clavier-Sonaten, 1766; Six Sonates pour le Clavezin, prije 1768; Six Sonates... a Vusage des Dames, 1770; Una Sonata per U Čembalo, 1786; 6 zbirki fiir Kenner und Liebhaber (sadrži 18 sonata, 13 ronda i 5 slobodnih fantazija), 1779, 1780, 1781, 1783, 1785 i 1787; ostale sonate u antologijama i u rukopisu (među njima Sonata per U Čembalo a due Tastature, 1747). Sechs neue Sonatinen, 1787; Kurze und leichte Clavierstucke mit veranđerten Reprisen und beygefugter Fingersetzung, 2 sv., 1766—68; vise varijacija, menueti i manje kompozicije u rkp.; 4 dua za 2 klavira; zbirka od 80 kadenca za vlastite klavirske koncerte i sonate (rkp.). — ZA ORGULJE: 7 sonata; Fantasta e fuga a 4; Fuga a 4. — VO KALNA: oratoriji Die Israeliten in der Wuste, 1775 i Auferstehung und Himmelfahrt Jesu (tekst C. W. Rammler), 1787. Pasijska kantata Die letzten Leiden des Erlosers, 1770. Kantate: Phillis und Tirsis, 1766; Selma; Der Fruhling; Morgengesang am Schdpfungsfeste (tekst Klopstock), 1784. 20 pasija (djelomice upotrebljena muzika iz pasija i kantata J. S. Bacha i Telemanna); prigodne kantate, serenade i zborovi. Oko 250 duhovnih i svjetovnih pjesama, oda i arija, štampane u zbirkama: Gellerts geistliche Oden und Lieder mit Melodien, 1758 (55 pjesama); Oden mit Melodien, 1762 (20 oda); Zmolf geistliche Oden und Lieder, 1764; Der Wirth und die Gaste, eine Singode vom Herrn Gleim, 1766; Cramers iibersetzte Psalmen mit Melodien zum Singen bey dem Claviere, 1774 (42 psalma); Ch. Sturms .. . geistliche gesdnge mit Melodien, 2 zbirke, 1780—81 (po 30 pjesama); Neue Melodien zu einigen Liedsrn des neuen Hamburgischen Gesangbuchs, 1787 (sadrži i pjesme Dolesa, Dresea i Quantza); Neue-Lieder-Melodien nebst einer Kantate, 1789 (21 pjesma i 1 kantata); ostale pjesme u antologijama. — CRKVENA: Magnificat, 1749; Heilig mit zwey Choren und einer Ariette, 1779; Zwey Litanien aus dem Schleszvig-Holsteinischen Gesangbuche za 8 glasova, dvozborno, 1786; više kompozicija za različite crkvene blagdane; moteti. — SPISI: Versuch iiber die zvahre Art das Clavier zu spielen, mit Exempeln und 18 Probe-stiicken in 6 Sonaten erla'utert, I, 1753, II ( . . . Zweyter Theil in tvelehem die Lehre von den Accompagnement und der freyen Fantasie abgehandelt wird), 1762; Einfall, einen doppelten Contrapunct in der Octave von 6 Tacten zu machen ohne die Regeln davon zu zvissen (štampano u F. W. Marpurgovu djelu Historisch-Kritische Beytrdge zur Musik, I I I , 1757); Von der Fingersetzung, den Manieren und der Freyen Fantasie (rkp.); Kurze Anzveisung zum General-Bass, mit Exempeln iiber jedem Accord (rkp.); Miscellanea Mušica, bestehend in Ubungen... fiir den Generalbass (rkp.). — Popis sveukupnih djela obj. A. Wotquenne (prema popisu J. H. Westphala): Thematisches Verzeichnis der Werke Ph. E. Bachs, 1905. — Autobiogra fiju izdao C. Burnev u djelu The Present State of Music in Germany, the Netherlands and United Provinces (2 sv.), 1773 (novo izd. priredio W. Kahl u Selbstbiographien deutscher Musiker..., 1948). NOVA IZD.: velik broj kompozicija objavili su C. Krebs (Sechs Sammlungen ... fiir Kenner und Liebhaber, 1895), H. Riemann (2 simfonije, 1897; 5 klavirskih koncerata prer. za 2 klavira; trio-sonata u G-duru, 1904; zbirka klavir skih sonata, ronda i dr., Ausgezodhlte Kompositionen), H. Schenker (Klavierzverke, 2 sv., 1902), O. Vrieslander (Kurze und leichte Klavierstucke, 1914; Kleine, Stucke fiir Klavier, 1930; Vier leichte Sonaten, 1932; Lieder und Gesdnge, 1922), R. Steglich (4 simfonije u seriji Das Erbe Deutscher Musik, sv. 18, 1942; Pruske i Wurtemberške sonate, 1927—28), E. Doflein (6 klavirskih sonata), F. Oberdorffer (simfonija u C-duru, 1935; 3 klavirska trija, 1935; Ztuolf kleine Stucke, 1935; Kleinere Stucke za duhače, 1935; 4 dua za 2 klavira, 1944), U. Leupold (6 sonata za duhače, 1937), K. Geiringer (simfonije i koncert za čembalo u djelu The Music of the Bach Family, 1955) i dr. Traktat Versuch iiber die zvahre Art das Clavier zu spielen u skraćenom izd. obj. W. Niemann, na engleskom W. J. Mitchell, 1949, u faksimilu sa svim dodacima iz kasnijih izdanja, L. HoffmannErbrecht, 1957. LIT.: C. H. Bitter, Carl Philipp Emanuel und Wilhelm - Friedemann Bach und deren Briider (2 sv.), Berlin 1868. — E. F. Baumgart, Ober harmonisehe Ausfullungen alterer Klavier-Musik, hauptsachlich bei Ph. E. Bach, Allgemeine musikalisehe Zeitung, 1870. — C. H. Bitter, Die Sohne Sebastian Bachs, Waldersees Vortragssammlung, Leipzig 1884. — H. Riemann, Die Sohne Bachs, Praludien und Studien, III, Leipzig 1901. — M. Flueler, Die Norddeutsche Sinfonie zur Zeit Friedrichs des Grossen und besonders die Werke Ph. E. Bachs (disertacija), Berlin 1908. — II. Jalozvetz, Beethovens Jugendwerke in ihren melodischen Beziehungen zu Mozart, Haydn und Ph. E. Bach, SBIMG, XII. — O. Vrieslander, Carl Phillipp Emanuel Bach, Miinchen 1923. — H. Hoffmann, Die Norddeutsche Triosonate (disertacija), Kiel 1927. — H. Uldall, Das Klavierkonzert der Berliner Schule, Leipzig 1928. — H. Wien-Claudi, Zum Liedschaffen C. Ph. E. Bachs, Reichenberg 1928. — H. Miesner, Philipp Emanuel Bach in Hamburg, Heide 1929. — F. Torrefranca, Le Origini italiane del romanticismo musicale. I primitivi della Sonata moderna, Torino 1930. — F. Salzer, Uber die Bedeutung der Ornamente in Ph. E. Bachs Klavierwerken, ZFMW, 1930. — C. Auerbach, Die deutsche Clavichord-Kunst des 18. Jahrhunderts (disertacija), Freiburg im Breisgau 1930. — E. F. Schmid, C. Ph. E. Bach und seine Kammermusik, Kassel 1931. — A. Schering, C. Ph. E. Bach und das redende Prinzip in der Musik, PJB, 1938. — H. Miesner, Phillipp Ema nuel Bachs musikalischer Nachlass, Bach-Jahrbuch 1938 i 1940—48. — A. E. Cherbuliez, Carl Philipp Emanuel Bach, 1714—1788, Ziirich 1940. — W. J. Mitchell, C. Ph. E. Bachs Essav, an Introduction, MQ, 1947. — D. Plamenac, New light on the last years of Carl Philipp Emanuel Bach, ibid., 1949, 4. — E. F. Schmid, Carl Philipp Emanuel Bach, MGG, I, 1951. — K. Fischer, C. Ph. E. Bachs Variationenwerke, Revue Belge de Musicologie, 1952. — G. Paz Corazon Canave, A Re-Evaluation of the Role Plaved by C. Ph. E. Bach in the Development of the Clavier Sonata, Washington 1956. — G. Busch, C. Ph. E. Bach und seine Lieder, 2 sv., Regensburg 1957. — L. Crichmore, C. Ph. E. Bachs Harpsichord Concertos, Music and Letters, 1958. — W. Muller, Das Ausdrucksproblem in der Klaviermusik C. Ph. E. Bachs, 1959.— R. Wyler, Form- und Stiluntersuchungen zum ersten Satz der Klaviersonaten C. Ph. E. Bachs, Bern 1960. — Ph. Barford, The Kevboard Music of C. Ph. E. Bach considered in Relation to His Musical Aesthetics and the Rise of the Sonata Principle, Lon don 1965. — R- H. Bretver, The two Oratorios of C. Ph. E. Bach in Relation to Performance (disertacija), Ann Arbor 1965. — J. R. Stevens, The Keyboard Concertos of C. Ph. Bach (disertacija), Ann Arbor 1965. I. Ać.
5. Johann Ernst, kompozitor (Eisenach, 28. I 1722 — 1. IX 1777), posljednji istaknuti muzičar Erfurtske grane obitelji
108
BACH
Bach. Učio je kod svog krsnog kuma Johanna Sebastiana u Leipzigu, gdje je od 1737 pohađao školu sv. Tome i zatim studirao pravo. Od 1742 u Eisenachu je zamjenjivao svog oca Johanna Bernharda u orguljaškoj službi, a nakon očeve smrti, 1749, dobio je i naslov dvorskog i mjesnog crkvenog orguljaša. God. 1756 postavljen je za muzičkog direktora Kneževske dvorske kapele Weimara s time da je zadržao orguljašku službu u Eisenachu. Za kneževsku kapelu izradio je zajedno sa G. Bendom plan reorganizacije koji nije uspio da provede u djelo, jer je kapela nakon regentove smrti, 1758, raspuštena. Poslije toga ostao je stalno u Eisenachu. Kao kompozitor držao se, čak i u crkvenim djelima, galant nog stila i mjestimice nalazio smiona i nova tehnička i stilska rješenja pa se, usprkos neujednačenoj vrijednosti cjelokupnog njegovog opusa, može ubrojiti medu istaknutije prethodnike bečke klasike; posebno je značajan za razvoj muzičke balade. DJELA: 6 sonata za klavir i violinu, 2 sv., 1770—72. — KLAVIRSKA: 3 sonate; fantazija i fuga u a-molu i F-duru. Preludij na koral Valet will ich div geben za orgulje. — VOKALNA: pasijski oratorij O Seele, deren Sehnen, 1764. Kantate: Stvaf mich nicht in deinem Zorn; Kein Stiindlein geht dahin', Der Herr ist nahe; Herzlich lieb hab' ich dich; Die Liebe Gottes ist ausgegossen; Mein Odem ist schivach i Gesegneten Auftritt. Trauermusik auf Ernst August Constantin; oda Vertrauen des Christen auf Gon za zbor a cappella; zbirka arija Sammlung auserlesener Fabeln, 1749. — Alissa brevis; Magnificat (na njem. tekst); motet Aus der Tiefen za zbor a cappella.—Napisao predgovor J. Adlungovu djelu Anleitung zu der musikalischen Gelahrtheit, 1758. NOVA IZD.: pasijski oratorij obj. J. Kromolicki (DDT, 48, 1914); zbirku arija obj. H. Kretzschmar (DDT, 42, 1912); 2 stavka iz violinske sonate u f- molu i 3 stavka iz VI psalma obj. K. Geiringer (Music of the Bach Family, 1955). LIT.: M. Friedlander, Das Deutsche Lied im 18. Jahrhundert, 2 sv., Stuttgart 1902. — H. Kiihn, Vier Organisten Eisenachs aus bachischem Geschlecht, u djelu Bach in Thiiringen, Berlin 19SO. — G. Kraft, Johann Ernst Bach, MGG I, 1951. — H. LSffler, Die Schiiler J. S. Bachs, Bach-Jahrbuch, XL, 1953. — K. Geiringer, The Bach Familv, New York i London 1954. I. Ać.
6. Johann Christoph Friedrich, kompozitor, prozvan Buckeburški Bach (Leipzig, 21. VI 1732 — Biickeburg, 26. I 1795). Najstariji preživjeli sin Johanna Sebastiana iz braka s Annom Magdalenom WU1cken. Podučavao ga je otac i rođak Johann Elias Bach. Uz to je pohađao školu sv. Tome, zatim Univerzitet (pravne studije) u Leipzigu. God. 1750 stupio je u službu dvora kneževine Schaumburg-Lippe u Buckeburgu kao Cammer Musicus\ 1758 ili 1759 dobio je naslov Concert Meistera i preuzeo vodstvo blickeburške dvorske kapele koja se u to vrijeme ubrajala medu najbolje u Njemačkoj. U kapeli je prevladavao talijanski ukus, uveden za Friedrichova prethodnika A. Colonne, pa je J. C. F. za svog dugogodišnjeg vodstva (1759—95) također izvodio prvenstveno talijansku muziku: mnogobrojne simfonije, opere, oratorije i komorna djela poznatijih Talijana (Pergolesi, Jommelli, Tartini, Scarlattiidr.), a uz to i djela njemačkih majstora Stamitza, Havdna, Holzbauera i drugih. Njegova vlastita djela nisu se osobito svidjela knezu, pa su većinom izvođena izvan Biickeburga (u Hamburgu i drugdje). Od 1771 do 1777 na dvoru je službovao i J. G. Herder s kojim je J. C. F. surađivao uglazbivši više nje govih tekstova (3 oratorija, kantate i 1 izgubljena opera). God. 1778 posjetio je mlađeg brata Johanna Christiana u Londonu, a na povratku Philippa Emanuela u Hamburgu. Plod je tih putovanja bila izvedba niza Handelovih opera, te Mozartove Otmice iz Seraja i Gluckove Ifigenije na Tauridi u Buckeburgu. J. C. F. je ostavio opsežan i raznoličan opus koji doduše ne dostiže važnost djela njegove poznatije braće, ali svjedoči o mnogostranoj nadarenosti. Stilski je prošao različite faze: isprva komponira pretežno vokalna djela, oratorije i kantate, u kojima nastoji da sjedini utjecaje talijanske muzike i svoga brata Philippa Emanuela Bacha s vlastitim načinom. U duhovnim pjesmama i motetima novim zvučnim sredstvima ponire u sadržaj teksta i postiže za ono doba neuobičajenu dubinu izraza. Nakon po vratka iz Londona zaokupljen je više velikim formama instrumentalne muzike (koncerti, simfonije) u kojima se naziru utjecaji mlađega brata Johanna Christiana Bacha, te Havdna, Schoberta i Mozarta. Uz to je u njegovim djelima bogato zastupljeno očevo kontrapunktičko nasljeđe. Sve te komponente starog i novog uspio je J. C. F. da poveže u jedinstvenu cjelinu te je na taj način postao značajan posrednik između tradicije i mannheimovaca, odnosno bečke klasike. DJELA. ORKESTRALNA: 14 simfonija, 4 trostavačnih, 1770 i 10 četverostavačnih, 1792—94; 6 koncerata za klavir, 1781 i 1791—92. — KOMORNA : 6 gudačkih trija; sekstet, 1780; 6 kvarteta za flautu i gudače, 1769; septet za duhače, 1794; 6 sonata za čembalo i violinu ili flautu, 1785; 2 sonate za violinu i klavir; 2 sonate za violončelo i klavir. — KLAVIRSKA. 14 sonata: 4 Dreisatzige Klavier-Sonaten; Sechs leichte Sonaten, 1785; Drey leichte Sonaten, 1789 i Čembalo Sonate u F-duru. 2 sonate za klavir 4-ručno, 1786 i 1791. Romanze con XII variazioni u A-duru; Allegretto con XVIII variazioni u G-duru; više manjih kompozicija u vlastitoj zbirci Alusicalische Nebenstunden, 2 sv., 1786 —87 i u skupnoj zbirci Musicalischer Pot-Pourri, 1789. — ZA ORGULJE: fuga u c-molu; fughetta. — DRAMSKA: opera Brutus (tekst Herder, muzika izgubljena), 1774; duodrama Philoktetes (Herder, muzika izgubljena), 1774; duo-drama Mosis Mutter und ihre Tochter (tekst Stille, sačuvano nekoliko dionica), 1788. — VOKALNA. Oratoriji: Der Tod Jesu (Ramler), 1769; Die Kind-heit Jesu (Herder; sadrži koralni stavak Johanna Sebastiana Er ist das Heil und
selig Licht), 1773; Die Auferzveckung Lazarus (Herder), 1773; Die Au^ und Himmelfahrt Jesu (Ramler; sačuvano samo nekoliko dionica), 1 Fremdling auf Golgatha (Herder, muzika izgubljena), 1776; Die Hiru Krippe Jesu (Ramler, muzika izgubljena), 1785. Kantate: Die Ausgit Geistes (Herder, muzika izgubljena), 1773; Michaels Sieg (Herder), 17 und machtig (Herder), 1776; Gon wird deinen Fuss nicht gleiten lass Solokantate: Die Amerikanerin (Gerstenberg), 1776; Pygmalion ( Ino (Ramler), 1786 (samo klavirski izvadak) i L'Inciampo. Duet O w, gerne dir\ arija Luci amate; 16 svjetovnih pjesama u vlastitoj zbirci Mi Nebenstunden, 2 sv., 1786—87 i zbirci Philippa Emanuela Bacha Mw Vielerley, 1770; duhovne pjesme u zbirci B. Miintera Geistliche Liec ( I I sv. čitav od J. C. F. Bacha), 1773. — Moteti Wachet auf, ruft uns di 1780 i Ich lieg und schlafe, 1780. NOVA IZD.: Cjelokupna djela izdaje Fiirstliche Institut fiir mus schaftliche Forschung u Buckeburgu (dosad izašla 3 sveska — moteti, sonate i komorna muzika — u redakciji G. Schiinemanna). Popis djel Schtinemann skupa s oratorijima Die Kindheit Jesu i Die Auferiveckunt (DDT, 1917). , LIT.: E. Horstig, J. Ch. F. Bach, u F. Schlichtegrollovu Nek das Jahr 1795, I, Gotha 1797. — G. Schunemann, J. Ch. F. Bach J XI, 1914. — Isti, Friedrich Bachs Briefwechsel mit Gerstenberg und I ibid., 1916. — G. Hey, Zur Biographie J. C. F. Bachs und seiner Fami 1933. — Ch. U. v. Ulmenstein, Die Nachkommen der Buckeburger Bach 1939- — R- Benecke, Johann Christoph Friedrich Bach, MGG, I, 19; Geiringer, The Bach Familv, New York i London 1954.
7. Johann Christian, kompozitor i čembalist (Lei] IX 1735 — London, i. I 1782), prozvan Milanski ili Lc Bach. Najmlađi sin Johanna Sebastiana Bacha. Djetinjstvo veo u Leipzigu gdje mi učitelj bio vjerojatno 1 J. Schneider ili J. Ch. A Johann Sebastian B. 1 vrijeme bio previše zau; jim poslovima, pa je san zirao sinovljevo učenje, očeve smrti petnaesto] J. Ch. odselio se u Berli jemu bratu Philippu 1 elu koji je od njega jednog od najboljih čer onoga vremena. Brat gs dučavao i kompoziciju gućio mu da upozna re berlinske opere, u koj tada dominirala talijansk seria, kao i istaknute rr berlinskog kruga (braća F. Benda, J. J. Quant: Agricola, J. A. Hassi J. CH. BACH su također utjecali na formiranje. God. 1754: rojatnije 1756 J. Ch. odlazi u Milano. Ondje stječe imućno; nu, grofa Agostina Littu, koji mu je dao mjesto dirigenta s\ vatnog orkestra i stipendiju za studije u Bologni kod Padi tinija (s njim se J. Ch. dopisivao do kraja života). Za nau kod glasovitog Bolonježanina komponirao je gotovo sv crkvena djela. God. 1760 prešao je na katoličku vjeru mjesto orguljaša u Milanskoj katedrali, a 1762 i položaj m direktora crkve 5. Maria di Caravaggio. God. 1761 izvo Torinu i Napulju prve njegove opere. Tim operama i ci djelima postiže prve značajnije uspjehe i stječe ugled i izvai ca Italije, posebno zanimanje engleske kraljice Sofije C (rod. von Mecklenburg Strelitz) što mu je osiguralo poslužbu u Londonu. God. 1762 preselio se u London i svoju višegodišnju djelatnost za King's Theater, uverti pasticcio // Tutore e la Pupilla. Iduće godine izvodi se p: gova opera nastala u Er.gleskoj, Orione, ossia Diana ve a datum njezine izvedbe (19. II 1763) označuje prvu pojs rineta u engleskom opernom orkestru (Burnev). Uspjes slijedeće opere Zanaida donijeli su mu položaj kraljičina m majstora (music master) što je obuhvaćalo medu ostalim čavanje kraljevske djece. God. 1764—65 kod njega uči Mozart koji u to vrijeme koncertira na engleskom dvoru. ] J. Ch. postaje središnja ličnost londonskog muzičkog God. 1764 pokreće zajedno s gambistom C. Fr. Abelon tzv. Bach-Abel koncerata koji idu medu prve javne koncert« Ti abonentski koncerti postali su za London isto tako ; kao Concerts spirituels za Pariz. Održavali su se sve do J. Ch. i Abel redovito su nastupali kao solisti i dirigenti, i vlastita i tuđa djela (npr. simfonije Havdna). God. 177 ponirao je J. Ch. za kazalište u Mannheimu operu Tem kojom na praizvedbi doživljuje golem uspjeh; 1776 pon u Mannheimu na praizvedbi svoje opere Lučio Silla. Sve ljednju operu Amadis des Gaules komponirao je za Pariz. 1781 nije više napisao nijedno novo djelo. Pažnju loi publike privukle su druge muzičke ličnosti, a njegova j počela da blijedi tako da je njegova smrt ostala u Engles tovo nezapažena.
BACH — BACHMANN Za Bachove renesanse, u XIX st., Johanna Christiana ponovo spominju, ali se njegovo pravo značenje otkriva tek u novije vrijeme (Riemann, Ch. S. Terry). Čitav njegov opus nosi pečat galantnog stila i njegove »osjećajnosti« (Emfindsamkeit). U ranim, većinom komornim i crkvenim djelima naziru se, pored utjecaja Johanna Sebastiana i Philippa Emanuela Bacha, tragovi Padre Martinija. Ali J. Ch. je u biti stvaralac lirske inspiracije i melodičar, pa je već u tim crkvenim djelima dao prednost melodiji koju oblikuje (svakako i pod talijanskim utjecajima) vanredno kantabilno i graciozno. Takva pjevna, ljupka i nježna melodika karakteristična je za sva njegova kasnija djela, posebno za opere. U svom opernom stvaranju nadovezuje se na Hassea i prihvaća stil napuljske škole, tačnije njezinih obnovitelja Jommellija, Traette i Maja; on ga obogaćuje time što napušta izvještačeni patos i nametljivi sjaj koloratura, a najveću važnost pridaje izražajnoj melodici vokalnih linija, oblikovanju harmonija i instrumentaciji, bogatoj novim zvučnim bojama. Ali dramatska komponenta potisnuta je u njegovim operama čistom muzičkom, što se očituje i u njegovoj instrumentalnoj muzici. U simfonijama, koje su redovito trostavačne (samo je jedna četverostavačna), razvojni put Johanna Christiana ide od talijanske operne simfonije prema koncertnoj simfoniji. Veoma je značajno kako J. Ch. formira orkestar: duhači se sve više osamostaljuju, osobito klarinet, a čembalo se javlja sve rjeđe; osim toga u kasnijim djelima (simfonije op. 18) orkestralne zvučne boje majstorski su iskorištene za tzv. razlomljenu razradbu tematike (durchbrochene Arbeit). U koncertantnim simfonijama i klavirskim koncertima, od kojih neke već komponira za Hammerklavier, J. Ch. suprotstavlja orkestru maštovito oblikovanu dionicu solističkog instrumenta i razvija virtuozno razigrano muziciranje. No, u njegovoj koncertnoj muzici, a i medu komornim djelima ima na brzinu rađenih, nedorečenih kompozicija pored onih posve zaokruženih, vanredno značajnih u kojima već tinja duh klasike. Svojim klavirskim djelima, osobito sonatama s karakterističnim pjevnim Allegrom (singendes Allegro), razvijenom kontrasnom tematikom i težištem na srednjim klavirskim registrima J. Ch. je postao spona između talijanskog klavirskog stila i Mozartova sonatnog i pijanističkog stila. Općenito govoreći, J. Ch. je od klasičara najjače djelovao na Mozarta u čijim se djelima tragovi njegovih utjecaja mogu sli jediti do u zrelo doba, posebice u melodici i u instrumentaciji. DJELA. ORKESTRALNA. 49 simfonija: Six Simphonies op. 3 i op. 6, 1765 i oko 1770; Six Simphonie piriodique op. 8, bez god.; Trois Symphonies op.9, 1785; Deux Simfonies a grande Orchestre op. 18, bez god.; ostale pojedinačno ili u rkp. 24 koncertantne simfonije; 36 koncerata za čembalo ili klavir: Six Concerts pour le clavecin op. 1, 1763 (finale VI koncerta u obliku varijacija na himnu God save the King); Sei Concerti per U Čembalo o Pianoforte op. 7, oko 1780; A Third Sett of Six Concertos op. 13, 1777; ostali pojedinačno i u rkp.; 18 uvertira. — KOA4ORNA: 34 trija za različite sastave; 29 kvarteta; 9 kvinteta; sekstet za obou, 2 roga, violinu, violončelo i čembalo; 41 sonata za violinu (ili flautu) i čembalo (klavir); 13 dua za 2 violine (ili klavir i violinu); 16 marševa 1 2 Entradas za rogove. — KLAV1RSKA: 35 sonata za čembalo ili klavir: 6 sonata op. 5, 1768 (br. 2—4 preradio W. A. Mozart kao klavirske koncerte); 6 sonata op. 17, oko 1779; 3 sonate op. 21, bez god. i 4 pod naslovom Four Pro gressive Lessons op. 16, oko 1780; ostale pojedinačno i u rkp.; 10 sonata za klavir 4-ručno; sonata za 2 klavira; varijacije; obradbe vlastitih orkestralnih i opernih uvertira za klavir.—DRAMSKA. Opere: Artaserse, 17S1; // Catone in Utica, 1761; Alessandro nell'Indie, 1762; Orione ossia Diana vendicata, 1763; Zanaida, 1763; Adriano in Siria, 1765; Carattaco, 1767; Temistocle, 1772; Lučio Silla, 1776; La Clemenza di Sdpione, 1778 i Amadis de Gaule, 1779; arije za 7 pasticcia i za engleske komedije. — VOKALNA: oratorij Gioas, Re di Giuda, 1770. Kantate: Amor vincitore; Aurora; Endimione (serenata) i Rinaldo ed Armida. Oda Thanks be to God za solo glas, zbor i gudače; Canzonette za vokalni duet, 1 zbirke; više talijanskih arija; engleske pjesme pojedinačno i u 3 zbirke: Favourite Songs, sung at Vauxhall, 1765, 1767 i 1775. — CRKVENA: Misa; Requiem; Dies irae za 8-gl. zbor; Magnificat za 8-gl. zbor; 2 Tedeuma; moteti; anthemi. NOVA IZD.: veći broj djela objavili su L. Landshoff (12 Konzert- und Opernarien, 1930; 10 klavirskih sonata, 1926), A. Kiister (3 kvarteta zajedno sa M. Gloderom, 1927; 3 violinske sonate; 2 sonate za klavir 4-ručno), R. Steglich (6 kvinteta, 1935 i 2 kvinteta, 1936), W. Upmever (3 gudačka trija, 1948) i F. Stein (Simfonia concertante u Es-duru, 1935; 5 simfonija u seriji Das Erbe Deutscher Musik, 1956). LIT.: M. Schzoarz, J. Chr. Bach, SBIMG, 1901. — M. Brenet, Un Fils du grand Bach a Pariš en 1778—79, Guide musical, 1902. — H. Abert, J. Ch. Bachs italienische Opern und ihr Einfluss auf Mozart, ZFMW, 1919. — G. de Saint-Foix, A propos de J. Ch. Bach, Revue de musicologie, 1926. — H. P. Schokel, J. Ch. Bach und die Instrumentalmusik seiner Zeit, Wolfenbiittel 1926. — Ch. Burney, Continental travels 1770—72, uredio C. H. Glover, Lon don 1927. — F. Tutenberg, Die Sinfonik J. Chr. Bachs, Wolfenbuttel i Berlin 1928. — Ch. S. Terry, Johann Christian Bach (sa cjelokupnim popisom djela), London 1929. — A. L. Wenk, Beitrage zur Kenntnis des Opernschaffens von J. Chr. Bach (disertacija), Frankfurt 1932. — W. Georgii, Klaviermusik, Ziirich 1941 (III izd. 1956). — H. Wirth, Johann Christian Bach, MGG, I, 1951. — K. Geiringer, The Bach Familv, New York i London 1954. — R. Seebandt, Arientypen bei J. Ch. Bach (disertacija), Berlin 1956. — 5. Sadie, The Wind Music of J. Ch. Bach, Music and Letters, 1957. — P. J. Simon, A Royal Manuscript: Ensemble Concertos by J. Ch. Bach, Journal of the American Musicological Society, 1959. I. Ać.
BACH, Fritz, švicarski kompozitor (Pariz, 3. VI 1881 — Renens, Lausanne, 27. XII 1930). Završio studij teologije u Lausannei; muziku učio na Scholi Cantorum u Parizu i to orgulje (A. Guilmant, L. Vierne) i kompoziciju (V. d'Indv, A. Serieyx). Od 1910 orguljaš u Parizu, 1913 postao profesor Konzervatorija
109
u Montreuxu i orguljaš u Nyonu. Od 1927 živio je u Renensu. Bio je predsjednik društva Hymne et Liturgie; 1925 utemeljio Association des organistes protestanls romands.
DJELA: simfonija u c-molu, 1913; suita za gudački orkestar. — KOMORNA: 2 klavirska kvinteta, 1914 i 1927; klavirski kvartet, 1917; suita za gudački kvartet, 1925; sonata za violinu i klavir, 1905. — Kompozicije za klavir i orgulje. — DRAMSKA. Scenska muzika za drame: Molto rumove per nulla (Shakespeare), 1902; LaLegende de Saint-Christophe, 1920 i Davel, 1923. — VOKALNA : Histoire de la Naissance de Jesus-Christ za sole, recitatora, zbor i mali orkestar, 1930; Cantate de Noel za zbor i klavir (harmonij), 1930; De Gethsemane au Calvaire za zbor i gudački kvartet; psalmi; himne; solo-pjesme i dr. LIT.: H. Gagnebin, Fritz Bach, sa vie, son oeuvre, Neuchatel-Paris 1935.
BACH, Otto, austrijski kompozitor (Beč, 9. II 1833 — Untervvaltersdorf kraj Beča, 3. VII 1893). Učenik S. Sechtera u Beču, A. B. Marxa u Berlinu i M. Hauptmanna u Leipzigu. Bio je operni dirigent u različitim kazalištima, od 1868 umjetnički direktor Mozarteutna i zborovoda katedrale u Salzburgu, a od 1880 zborovoda u Beču (Votivkirche). DJELA: četiri simfonije; uvertira Elektra. — Komorna djela. — Opere: Sardanapal, oko 1860; Die Liebesprobe ili Der Lotve von Salamanha, 1867; Die Argonauten, oko 1870; Leonore, 1874. — Balada Der Blumen Rache za zbor i orkestar. — Mise; rekvijem; Te Deum.
BACHAUER, Gina, grčka pijanistica austrijskog podrijetla (Atena, 21. V 1913 —). Studij klavira završila na Njemačkom konzervatoriju u Ateni i zatim se usavršavala kod A. Cortota i S. Prokofjeva na Ecole Normale de Musique u Parizu i kod S. Rahmanjinova u Francuskoj i Švicarskoj. Nakon umjetničkog debija 1935 u Ateni pod vodstvom D. Mitropulosa započela koncertirati po Evropi i od 1950 po Americi. Pijanistica snažne umjetničke individualnosti, B. ide u skupinu instrumentalista izrazitih virtuoznih sklonosti. Njen opsežan repertoar obaseže djela od Mozarta do Stravinskog. B. je čest gost jugoslavenskih koncertnih dvorana. BACHE, engleska obitelj muzičara. 1. Francis Edvvard, pijanist i kompozitor (Birmingham, 14. IX 1833 — 24. VIII 1858). Muziku učio u Birminghamu, Lon donu (S. Bennett), na Konzervatoriju u Leipzigu (Hauptman, Plaidv) i u Dresdenu. Vratio se u London 1855. Nakon ponovnog studijskog putovanja u Pariz, Leipzig i Rim nastanio se 1858 u Birminghamu. DJELA: koncert i poloneza za klavir i orkestar; klavirski trio; romanca za violončelo i klavir; klavirske kompozicije. — Opere Which is Which, 1859 i Rubezahl, 1853. — Solo-pjesme.
2. Walter, pijanist i dirigent (Birmingham, 19. VI 1842 — London, 26. III 1888), brat Francisa Edvvarda. Studirao u Birminghamu, Leipzigu (Plaidv, Moscheles, Reinecke, Richter) i 1862—65 kod Liszta u Rimu. Djelovao u Londonu kao pijanist i dirigent; propagirao je Lisztova djela. 3. Constanze, pijanist (Birmingham, 11. I I I 1846 — Montreux, 28. VI 1903), sestra Francisa Edvvarda i Waltera. Studi rala u Miinchenu i kod K. Klindwortha u Berlinu. Od 1883 živjela u Londonu. Napisala je Brother Musicians, Reminiscences oj Edzvard and Walter B. (1901). Prevela na engleski neka pisma F. Liszta i H. von Biilowa kao i nekoliko opernih libreta. BACHELET, Alfred, francuski kompozitor (Pariz, 26. II 1864 — Nancv, 10. II 1944). Studirao na Pariškom konzervatoriju kod A. F. Marmontela, G. A. Savarda i E. Guirauda i 1890 dobio Prix de Rome za kantatu Cle'opdtre. Od 1907 bio je korepetitor i nastavnik pjevanja, 1914—18 dirigent Pariške opere, a od 1919 direktor Konzervatorija u Nancvju. Najbolja su mu scenska djela, prožeta dramatskom izražajnošću. Njegova je orkestracija puna kolorita, a harmonije zanimljive i osebujne. DJELA. ORKESTRALNA: Lamento za violu ili rog i gudački orkestar, 1915; Balada za violinu, 1920; Barcarolle Nocturne za violinu ili violončelo, 1928; Dans la Montagne za gudački orkestar. — Komorna i klavirska muzika. —■ DRAMSKA. Opere: Fiona, 1890; Scemo, 1914; Ouand la Cloche sonnera, 1921 i Un Jardin sur VOronte, 1932. Baleti Une Fete chez La Pouglimiere, 1916 1 Fantaisie Nocturne, 1944; scenska muzika Doux merci, 1906. —• VOKALNA. Kantate: La Vision de Satil, 1886; Didon, 1887; Velleda, 1888; Semele, 1889; Cleopdtre, 1890 i Suryd, 1940. Simfonijska pjesma L'Amour des Ondines za sole, 1 zbora i orkestar, 1905; solo-pjesme. — Preradio je operu Castor et Pollux ]. Ph. Rameaua, 1918.
Muzička društva LIT.: G. Ferchault, Alfred Bachelet, MGG, I, 1951.
BACH- GESELLS CH AFT BACHMANN, Alberto Abraham, švicarski violinist, kompozitor i muzički pisac (Ženeva, 20. III 1875 — Neuilly-sur- Seine, 24. XI 1963). Njegovi su nastavnici za violinu bili E. Ysaye, C. Thomson, J. Hubay i A. Brodski. Nakon mnogih turneja nastanio se 1897 u Parizu. God. 1916—26 živio je u SAD, zatim se vratio u Pariz gdje je otvorio violinsku školu. DJELA: tri koncerta za violinu i orkestar; više od 400 kompozicija za vio linu (sonata, 3 suite, etude, preludiji, capriccia i dr.). — SPISI: Le Violon, 1906; Les grands violonistes du passe, 1912; Gymnastique a Vusage des violonistes, 1914; Le Piano, ses origines et ses maitres; L lArt du Violon; L'Ecole du violoniste (4 sv.); Encyclopaedia of the Violin, 1925. — Više transkripcija tuđih djela.
110
BACHMANN — BADEV
BACHMANN, Georg Christian, njemački klarinetist (Paderborn, 7. I 1804 — Bruxelles, 18. VIII 1842). Solist dvorskog orkestra u Bruxellesu i profesor tamošnjeg Konzervatorija. Odgojio je više odličnih klarinetista, a i gradio je prvorazredne klarinete. BACHOFEN, Johann Caspar, švicarski kompozitor (Ziirich, 26. XII 1695 — 23. VI 1755). Kantor u Ziirichu (od 1720) i Grossmunsteru (od 1742). Objavio opsežnu zbirku protestantskih duhovnih pjesama Musikalisches Halleluja (1727; X izd. 1786; novo izd. 1803) i nekoliko manjih zbirki {Psalmen Davids, 1734; Musicalisch-Monatliche Ausgaben; Musicalische Ergezungen . . . , J 755)- Komponirao pasiju Der fu'r die Siinden der Welt gemartete und sterbende Jesus (tekst Broches; obj. 1759). LIT.: E. M. Fallet, Johann Kaspar Bachofen, Schweizerische Musikzeitung, 1926. — M. Menge, Uber Broches und Bachofen, ibid., 1939.
BACHRICH, Zsigmond, mađarski violist i kompozitor (Nyitra-Zsambokret, 23. I 1841 — Beč, 16. VII 1913). Studirao na Konzervatoriju u Beču (1851—57). Nakon što je kraće vrijeme djelovao u Beču kao koncertni majstor opernog orkestra, bio je 1866 u Parizu dirigent i muzički kritičar. Vrativši se 1869 u Beč postao je član kvarteta Hellmesberger (do 1881) i zatim kvarteta Rose. Uz to je bio koncertni majstor Filharmonije i od 1899 profesor Konzervatorija. DJELA: komorne kompozicije. — Komične opere Mussedin, 1883 i Heini von Steier, 1884; balet Sakuntala, 1884; 3 operete. — Solo-pjesme. — Memoari Aus verklungenen Zeiten (obj. posth. 1914).
BACH-SOCIETY -> Muzička društva BACK, Sven-Erik, švedski kompozitor i violinist (Stockholm, 16. IX 1919 —) Studirao je na Konzervatoriju u Stockholmu, Baselu i Rimu (G. Petrassi). Član je mnogih komornih ansambla (1944—53 kvarteta Barkei) u kojima često svira i violu. Vodi školski komorni orkestar radio-stanice u Stockholmu i bavi se muzičkom pedagogijom. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija za gudače, 1951; komorna sim fonija, 1955; koncert za violinu, 1955; koncert za violončelo, 1965; A Game around a Game za gudače i udaraljke, 1959; Intrada, 1964. — KOMORNA: tri gudačka kvarteta, 1945, 1947 i 1962; 2 gudačka kvinteta (I, Exerzitien, 1948); gudački trio, 1953; sonata za flautu solo, 1949; sonata za 2 violončela; Favola za klarinet i udaraljke, 1962. — Klavirske kompozicije {Sonata alla ricercare, 1950). — DRAAiSKA: komorna opera Tranfjadrarna, 1957; scenski oratorij Ett spel om Maria, 1958; radio-opera Fageln, 1961; balet Ikaros, 1963; scenska muzika za radio-drame, televizijske drame i za kazalište lutaka; filmska muzika. —• CRKVENA. Moteti za zbor i orkestar: Ur Johannes 3, 1946; Jesajas 9, 1948 i Sinfonia sacra (Davidovi psalmi 41 i 42), 1953. Serije moteta za cijele liturgij ske godine, od 1960 nadalje. LIT.: /. Bengtsson, Sven-Erik Back und Ingvar Lidholm, Melos, 1956, 12. —• Musik in Schweden, Musikrevv, 1959 (specijalni broj posvećen muzici u Švedskoj). — B. Wallner, Scandinavian Music after the Second World War, MQ, 1965.
BACKGROUND (engl. pozadina), 1. u jazz muzici uobičajen naziv za pratnju koju izvode duhači i udaraljke. B. može biti rit mička, harmonijska ili melodijska okosnica kompozicije, a temelji se na elementima afro-američke muzike. Javlja se u doba kada jazzmuzičari prestaju kolektivno improvizirati i kada započinje era solističke improvizacije. U početku se i b. improvizirao, kasnije se ispisivao ( -> Riff).
\Y. BACKHAUS
2. Izraz b. upotrebljava se katkad i kao oznaka za kulisnu muziku. BACKHAUS, VVilhelm, njemački pijanist (Leipzig, 26. III 1884 — Villach, Karnten, 5. VII 1969). Klavir učio u Leipzigu kod A. Reckendorfa i kasnije kraće vrijeme kod E. d'Alberta u Frankfurtu na Majni. God. 1900 s koncertom u Londonu započeo je dugotrajnu sjajnu umjetničku karijeru. Koncertirao je u Evropi, Americi i Australiji. B. je posjedovao vanredno razvijenu tehniku, gotovo nepogrešivo pamćenje i ve-
liku sposobnost uživljavanja. Pedagoškim radom bavio se samo povremeno (Royal Manchester College of Music, konzervatorij u Sondershausenu, Curtis institute u Philadelphiji). Nakon Drugoga svjetskog rata nastanio se u Luganu, u Švicarskoj. LIT.; F. W. Herzog, Wilhelm Backhaus, Berlin 1935. — G. Stiegliz, Wil-helm Backhaus, MGG, I, 1951. — B. Gavoty, Wilhelm Backhaus, Geneve 1957-
BACON, Ernst, američki pijanist, kompozitor i dirigent (Chicago, 26. V 1898 —). Studij započet u Chicagu nastavio je u Beču kod K. Weigla. Po povratku u SAD učio je kompo-
ziciju kod E. Blocha, a dirigiranje kod E. Goossensa. K gent koncertirao je u Evropi i SAD. Od 1925 nastavnik 1 korepetitor na Eastman School u Rochesteru, 1939 posta' muzičkog odjela na Converse College u Spartanburgu, direktor muzičke škole Univerziteta u Svracusi. Osnovaoj 1935 vodio festivale CarmelBach u Kaliforniji. Težište gova stvaranja u vokalnoj muzici. Posljednjih godina p američku narodnu muziku, osobito onu engleskog po DJELA. ORKESTRALNA: dvije simfonije, 1932 i 1937; si preludij i fuga, 1926; suite Ford's Theatre, 1943 i From These Stat Klavirski kvintet, 1946; kompozicije za violinu, za violončelo i : DRAMSKA: opera A Tree on the Plains, 1942; muzička komec Your Choice, 1936 i dječja opera Drumlin Legend, 1949; scenska muziks KALNA: kantate Ecclesiastes, 1936 i From Emily's Diary, 1944; vtš pjesama s orkestrom i klavirom. —■ SPISI: Our Musical Idiom, 1917 in Search of Music, 1941 i Notes on the Piano, 1963. LIT.: W. Fleming, Ernst Bacon, Musical America, 1949. —■ K. 1 ner, Ernst Bacon, MGG, I, 1951. :
BACON, Roger, engleski filozof, matematičar i \ slovac (Ilchester, Somerset, 1214 — Oxford, 11. VI 1294). studija u Oxfordu i Parizu stupio je u Oxfordu u franjeva Napisao je traktat o muzici De valore musices (ponovo ob; u Londonu 1733). BAČANOVIĆ, Milivoj, pjevač, bariton (Hercegn XII 1921 —). Nakon Pomorske trgovačke akademije studij pjevanja na konzervatoriju Rossini u Pesaru (E. G na opernoj pozornici debitirao 1946 u Sarajevu kao Rigoletto (Verdi) i otada je stalni član Sarajevske opere uz prekid 1955 —57 kada je djelovao u Zagrebačkoj operi. Dobitnik prve nagrade (1953) na internacionalnom takmičenju opernih pjevača u Verviersu (Belgija) i drugih priznanja, u svojoj umjetničkoj karijeri ostvario niz prvih baritonskih uloga u kojima se afirmirao kao pjevač profinjene muzičke kulture i izrazitog smisla za glumu. Glavne njegove kreacije su: grof Almaviva (Mozart, Figarov pir), Gugli-elmo (Mozart, Cosi fan tutte), Papageno (Mozart, Čarobna frula), doktor Malatesta (Do-nizetti, Don Pasquale), Figaro (Rossini, Seviljski brijač), grof M.BAČANOVIĆ
Luna (Verdi, Trubadur), Jago (Verdi, Otelio), Posa (Ver Carlos), Rigoletto i Falstaff (Verdi), Escamillo (Bizet, C Gerard (Giordano, Andrea Chenier), Lescaut (Puccini, Lescaut), Knez Igor (Borodin), Evgenij Onjegin (Čajl Tomski i Jelecki (Čajkovski, Pikova dama), Mlinar Sima vac, Ero s onoga svijeta) i dr. Osim na jugoslavenskim c scenama gostovao je u Belgiji, Grčkoj, Italiji i Bugarsko ističe na koncertnom području, naročito kao interpret ] M jugoslavenskih kompozitora. BADALBEJLI, Afrazijab Badal, sovjetski kompc dirigent (Baku, 19. IV 1907 —). Od 1930 dirigent kaza orkestra u Bakuu. B. je autor prvog azerbajdžanskoga Devičja kula. DJELA: simfonijske pjesme Za sovjetsku vlast, 1930 i Minijatui Simfonijeta za orkestar narodnih instrumenata. — Komorne i klavirsk« zicije. — Opere Narodni gnjev, 1941 i Nizami, 1948; balet Devičja ku scenska muzika. — Solo-pjesme. — Napisao Razgovori o muzici (azerbaj 1953; Kurban Primov (azerbajdžanski), 1955 i Azerbajdžansko narodt i baletno kazalište M. Ahundova (ruski), 1959.
BADEV, Atanas, kompozitor, horovoda i muzički čar (Prilep, 14. I 1860 — Sofija, 21. IX 1908). Studira matiku na Filozofskom fakultetu u Odessi. Posle dve godine 1 taj studij i prelazi u Moskvu, gde se upisuje u Sinodalnu { školu. Kasnije odlazi u Petrograd i kao učenik N. Rimskog kova i M. Balakireva završava Dvorsku pevačku školu i kompoziciju. Po završetku studija vraća se u Makedonij prikuplja narodne pesme i igre, te čini onde prve pokus; organizovanja muzičkog života. Kasnije je delovao kao na u Solunu, Ruse, Samokovu i Kjustendilu. Tamo je vodič i crkvene horove i komponovao dela duhovnog karaktera Na prvom muzičkom kongresu u Sofiji (1904) B. je referat O folkloru i njegovim osobenostima u Makedonij prikaz ovakve vrste o makedonskoj muzici. B. je prvi : ritmičke i poliritmićke osobenosti makedonske narodne r kao i druge njene odlike, te prvi pronašao osnovu za ] ljanje taktovne teorije grupiranjem najmanjih metrički menata (hronos protos) u taktove s produženim vrerr
BADEV — BAGGE Kompozicije A. Badeva svedoče o solidnom znanju, bogatoj invenciji i jakoj stvaralačkoj snazi. On je prvi makedonski stručno obrazovani muzičar i teoretičar opšte i široke kulture, ujedno prvi makedonski crkveni kompozitor višeglasne muzike. Sve njegove crkvene kompozicije pisane su u duhu ruske crkvene muzike s malim izuzecima u odnosu na slobodnija kretanja njegovih melodija, u koje unosi i elemente istočnopravoslavne crkvene melodike, sa prekomernim sekundama, melodičnim ukrasima i melizmima. Od velikog broja njegovih crkvenih i svetovnih dela dosad je pronađena i sačuvana samo Zlatoustova liturgija za mešoviti hor iz 1898, štampana u bugarskom gradu Ruse (1908).
111 (V. Thern) i dirigiranje, a zatim se u klaviru usavršavao kod E. Fischera u Luzernu. Dobitnik visokih nagrada na međunarodnim natjecanjima (1948 u Budimpešti, 1949 u Parizu) započeo blistavu koncertantnu karijeru turnejama po Evropi, Americi i Australiji. Od 1960 vodi tečajeve za usavršavanje na festivalima u Beču i Edinburghu i od 1962 na Mozarteumu u Salzburgu. Ogledao se i kao kompozitor.
LIT.: JI. BumaH^ea, ATaHac EafleB, H3BecTHH Ha HHCTHTvTa 3a My3HKa, II—III, CO Bacarisse, Salvador l
BAKER, Josćphine, američka revijska pjevačica i j (St. Louis, Missouri, 3. VI 1906—). Karijeru započe kao član crnačke revijske trupe Black Bird. Temperarr nekonvencionalna pjevačica, B. je ubrzo postala simbol varijetea Folies Bergere i Casino de Pariš. Njezine su c postigle svjetsku popularnost. Gostovala je u mnogim ev zemljama i u SAD. Glumila je i u nekoliko filmova. Aktiv protiv rasizma, okuplja djecu bez roditelja svih nacion: izdržava ih vlastitom zaradom. Napisala je Les Memoires ( Sauvage). BAKER, Theodore, američki leksikograf i muzici (New York, 3. VI 1851 — Dresden, 13. X 1934). Studij : logije s doktoratom završio 1882 na Univerzitetu u Leip Paul). Do 1890 djelovao u Njemačkoj. God. 1892—1926 nik nakladnika G. Schirmera u New Yorku, a zatim se ■ Njemačku. B. je autor vrijednih muzičko-leksičkih djela ( je najpopularnija Dictionary of Musical Terms i Biog Dictionary of Musicians. DJELA: Ober die Musik der nordamerikanischen Wilden (disertaci Dictionary of Musical Terms, 1895 (XXV izd. 1939); Biographical J of Musicians, 1900 (V izd. s dopunama red. N. Slominskv, 1965); A Pr Pocket Manual of Musical Terms, 1905; The Musician's Calendar and -Book, 1915—17. — Brojni članci u MQ; prevodio je teoretske pri studije s njemačkog na engleski.
BAKFARK (Bacfarc, Greff), Valentin (Bdlint), ski lautist i kompozitor (Brasov, Erdelj, 1507 — Padova, 1 1576). Odgojen i muzički izobražen na dvoru Ivana u Budimu, gdje je zatim bio dvorski lautist. God. 154 službi na dvoru poljskoga kralja Sigismunda Augusta II, 68 na bečkom dvoru, zatim na dvoru erdelj skoga knej 1571 živio je u Padovi. Kao putujući umjetnik upoznao dio Evrope i svugdje,stekao velika priznanja kao virtuoz n Njegove intavolature moteta, madrigala i chansona p siguran sud u izboru djela (Josquin des Pres, O. Lasso, ]S bert, Clemens non Papa). U tim preradbama B. je nast čuvati izvorni oblik vokalnog predloška te je zadrža foni koji je bogato kolorirao. Najvažnija i najzanimljiv gova djela su fantazije (ricercari). Bogatstvo harmonijsl plastična motivika, obilna primjena ornamentike, zaoki oblika, odlike su po kojima te kompozicije idu među što je napisano u ranom razdoblju instrumentalne muzike DJELA: Intabulatura Valentini Bacfare..., 1552 (sadrži 4 ricerc tavolature od 4 moteta, 6 chansona i 6 madrigala; djelomično nanovo u Premier Livre de Tabelature de Luth... par Valentin Bacfarc, 1564; kompozicije ponovo štampane u raznim suvremenim zbirkama); , Greff i Bakfarci, Pannonii, harmoniarum musicarum in usum testudinis ' 1565 (3 fantazije, 8moteta, 1 ehanson; II izd. 1569). NOVA IZD.: sedam fantazija i nekoliko intavolatura obj. je A (DTO, XVIII 2, 1911); 1 poljsku pjesmu O. Gombosi (Muzyka, 1 fantazija isti (Musicologia Hungarica, II, 1935). LIT.: L. Kaiser, Valentin Bakfark (disertacija), Wien 1907. — / ski, Valentin Bakfark (disertacija), Leipzig 1914. — E.Haraszti, Un g thiste du l6 e siecle, RM, 1929. — O. Gombosi, Der Lautenist, Valec fark Leben und Werke, Musicologia Hungarica, II, Budapest 1935 Valentin Bakfark, MGG, I, 1951.
BAKLJANOV, Georgij Andrejevič, ruski pjevač,' (Riga, 4. I 1881 — Basel, 6. XII 1938). Pjevanje učio Peca i I. Prjanjišnjikova. Debitirao 1905 u Petrogradu do 1909 član Moskovske opere. Angažiran u Moskvi, Beču i Londonu te 1917—24 na operi u Chicagu. Gostovi Jugoslaviji. Isticao se gipkim glasom velika opsega i i glumačkim talentom. U njegove najbolje kreacije idu (Musorgski, Boris Godunov), Mefisto (Gounod, Faust), 1 (Verdi), Escamillo (Bizet, Carmen), Scarpia (Puccini,. i dr. BAKOČEVIĆ, Radmila, pevačica, sopran (Guča 1933 —). Studij solo-pevanja završila 1956 na Muzičk demiji u Beogradu (N. Cvejić), potom se usavršavala u a već od 1955 angažovana u Beogradskoj operi. Za vrlo vreme ostvarila velik broj uloga lirskog i dramskog faha tumačila većinom na inostranim scenama: Metropolitan Yorku, Covent Garden u Londonu, Boljšoj teatr u Teatro Colon u Buenos Airesu, Staatsoper u Beču, zatim dovima Francuske, Nemačke, Italije, Španije, Portugala, Švajcarske, UAR, Grčke, Turske, Danske, Norveške i i mestima SAD. Učestvovala, takođe, na internacionalnir
■HR BAKOČEVIĆ — BALADA valima u Berlinu (1964 i 1965), Bergenu (1965) i Atini (1966). Dobitnik je, pored domaćih, i internacionalnih nagrada u Ženevi (1962) i Liegeu (1963). U izvođačkoj umetnosti Radmile Bakočević sjedinjuju se izrazita muzikalnost, glas iz vanredne lepote, izjednačenosti i nosivosti i osobiti smisao za dramsko oblikovanje tumačenih rola. Otuda je ona izbila medu vrhunske jugoslovenske operske umetnike i stekla međuna rodni ugled. Njen veoma bogat i raznovrstan repertoar, koji je započeo ulogom Margarete (Gounod, Faust), obuhvata, R. BAKOČEVIĆ pored ostalog, najznačajnije he roine G. Verdija: Desdemona (Otelio), Violetta (La Traviata), Leonora (Trubadur i Moć sudbine), Elizabeta (Don Carlos) i Marija (Simone Boccanegra), G. Puccinija: Mimi (La Boheme) i Čo-Čo-San (Madame Butterfly), P. I. Čajkovskog: Tatjana (Evgenij Onjegin), Liza (Pikova dama) i Marija (Mazepa), zatim Jaroslavnu (Borodin, Knez Igor), Normu (Bellini) i u domaćim operama Koštanu (Konjović) i Evicu (Logar, Pokondirena tikva). S. D. KBALABAN, narodni duhački instrument u obliku uske cilindrične trublje, s jednostrukim jezičcem. Susreće se u Uzbekistanu i Azerbajdžanu, ali i u drugim krajevima sjevernog Kavkaza i u Iranu. Zvuk mu je altovskog timbra. BALADA (od provansalskog balar plesati; engl. ballad, franc. ballade, tal. ballata), 1. u kasnom srednjem vijeku prvotno jednoglasna pučka plesna pjesma koju su izvodili, u kolu, pretpjevač i zbor. Određeni oblik strofne pjesme s refrenom, dobiva u francuskoj viteškoj lirici trubadura i trouvera. Po refrenu srodna je rondeauu i virelaiju od kojega se muzičkom građom isprva nije bitno razlikovala. Potkraj XIII st. poprima svoj konačni, specifični oblik od 3 izometričke, skroz rimovane strofe (većinom u osmercu ili desetercu) iza kojih se svaki put ponavlja jedan te isti refren. Muzička građa slijedi strukturu teksta te se sastoji od 3 raznolike muzičke fraze: prva fraza javlja se dva puta sa različitim završecima, neriješenim, »otvorenim« (ouvert) koji odgovara prvom dijelu strofe i finalnim »zatvorenim« (clos) koji odgovara drugom dijelu strofe; nakon toga dolazi druga muzička fraza i za njom treća re-frenska muzička fraza. Po tome je muzička građa francuske balade oko 1300 imala oblik A (otvorena kadenca) — A1 (finalna kadenca) — B (završnica strofe) — R (refren). U doba Ars novae (XIV st.) b. postaje glavna svjetovna muzičko-pjesnička forma, a komponira se jednoglasno i višeglasno i to u tehnici kantilene: gornju dionicu obično pjeva visoki muški glas, a dionice tenora i contratenora (katkada još i tripluma) izvode se instrumentalno. Najznačajniji je majstor francuske balade toga doba G. de Machault koji je spjevao veći broj stihova i komponirao 42 balade (tzv. balades notees), većinom dvoglasne (19) i troglasne (15), te jednu dvostruku 1 2 trostruke balade kod kojih su, po uzoru na tadašnji motet, 1 odnosno 3 pjevane dionice izvodile različite francuske tekstove. Za baladu kasnog XIV st. najvažniji su izvori kodeks J II 9 Na cionalne biblioteke u Torinu koji sadržava 103 balade i rukopisni zbornik 1047 — muzeja Conde u Chantillvju koji ima 70 pretežno 3-glasnih balada. U XV st. opada popularnost balade; potiskuje je rondeau prema kojemu se najčešće oblikuje francuski chanson. Od kasnih majstora balade ističu se G. Dufay i G. Binchois. U Italiji je b. imala svoj specifičan razvojni put i oblik. Ballata je središnja i najomiljenija literarno-muzička forma Italije od sredine XIII do XV st. Prvotno je i talijanska b. jednoglasna plesna pjesma slična plesnim oblicima drugih zemalja. Ali poseban je i najkarakterističniji element njezine strukture — ripresa, kojom je kolovođa započinjao odnosno najavljivao ples, a neposredno za njim ponovio ju je zbor plesača. Solist je zatim pjevao strofe (stanze), a zbor je iza svake strofe opetovao ripresu. Od tih ranih plesnih ballata sačuvali su se samo tekstovi, melodije ne. Najstariji sačuvani primjerci melodija i tekstova potječu od ballata religioznog sadržaja iz druge polovice XIII st., a to su zapravo duhovne laude, oblikovane na način balade. Presađena u reli giozni okvir laude i oslobođena plesne namjene, b. se razvila u umjetnički uglađenu literarno-muzičku vrstu. Konačni, umjetnički usavršeni oblik i izraz dali su ballati pjesnici kruga dolce stil nuovo (G. Cavalcanti, Dante i dr.). U njih se b., većinom spjevana u jedanaestercu i sedmercu, sastojala od riprese promjenljiva broja stihova (4—1) na1 temelju čega su je teoretičari razvrstavali u
115
ballatu grande (4 stiha), mezzana (3 stiha), minore (2 stiha), piccola (1 stih, jedanaesterac) ili minima (1 stih sedmerac); na ripresu se nadovezivala stanza sa 2 simetrična dijela (piedi ili mutationi) i završnicom (volta) koja je metrički bila ista kao ripresa. Muzička grada oblikovala se prema metričkoj, pa je simetričnim dijelo vima odgovarala ista melodija odnosno fraza: A (ripresa) —B (I piede) —B (II pieđe) —A (volta). Ripresa je bila sadržajno i formalno (rima, versifikacija, ritam, melodija) jezgra ballate, a stanza je preuzela strofu canzone i neke elemente francuskog virelaija. U takvu umjetnički stiliziranom obliku, b. je u XIV st. postala središnjom svjetovnom muzičkom vrstom potisnuvši madrigal i cacciu. Izvodila se (prema opisu u Boccacciovu Decameronu) bilo uz ples, bilo kao samostalno lirsko muzičko djelo, a pjevanje su pratili instrumenti, obično lutnja ili viola. Od jedno glasnih ballata toga vremena sačuvan je mali broj, jer su se očito prenosile usmenom predajom (od autora poznati su Gherardello, Lorenzo Mašini i Nicolo da Perugia). Otprilike od 1365 (najstariji primjerci) b. se komponira i višeglasno na tekstove Dantea, Petrarke i dr. Formalna shema višeglasne ballate ista je kao i kod jednoglasne, a sastav je najčešće dvoglasan ili troglasan. Međutim, u višeglasnoj kompoziciji ballate razvila su se dva načina: jedan je izrazito talijanski sa tradicionalnom trodobnom mjerom i sa dvije dionice — cantusom i tenorom koje se izvode vokalno (ako postoji i treća dionica — contratenor, onda je ona instru mentalna); a drugi način, sa 6/8 ili 9/8 ritmom, ima vokalni cantus i jednu ili dvije instrumentalne dionice, što ukazuje na francuske utjecaje. Kod ovog drugog tipa ballate javljaju se i tzv. otvorena i zatvorena kadenca. Glavni su predstavnici više glasne ballate: Andrea dei Servi, Paolo da Firenze, Nicolo da Perugia, Donato da Cascia, Bartolino da Padova i pjesnik-muzičar Francesco Landino (ostavio 141 baladu). Procvat višeglasne ballate traje otprilike do 1425. U toku XV st. b. se kao literarna vrsta u Italiji i dalje njeguje dok muzička iščezava iz prakse, osobito nakon 1450. Potkraj XV st. nastaje, kao derivat pjesničke ballate -> frottola koja se po homofonoj muzičkoj gradi bitno razlikuje od polifone ballate. 1. AĆ. 2. B. novijega doba ima svoj korijen u engleskoj i škotskoj narodnoj pjesmi pripovjedačkog karaktera (ballad). Oko 1770 njemački prijevodi (Herder) škotskih i engleskih pučkih balada dali su poticaja razvoju njemačke umjetničke balade kao posebne književne vrste lirsko-narativnog karaktera (Biirger, Lenore; Goethe, Erlkonig; očita je veza sa škotskom baladom Herr Oluf). Doskora se »nordijska« umjetnička b. prihvaća i u drugim zemljama (Francuska, Italija, Španjolska), a u XIX st. ona poprima izraziti romantično-baladeskni karakter tajanstvenog, viteškog, sudbinskog. U muzici se takva pjesnička b. komponira od kraja XVIII st. obično u obliku strofne pjesme za glas i klavir; sve se strofe pjevaju na istu melodiju, ali se već rano javlja težnja da se muzika prilagodi cijelom tekstu, te tako nastaju prokomponirane balade (Schubert, Erlkonig). Ipak se i u tom slučaju nastoji sačuvati jedinstvo (variranjem strofne pjesme, provođenjem jedinstvene motivičke građe, pa čak i primjenom tzv. provodnih motiva). Instrumentalna pratnja postaje sve složenija, potcrtavajući ilustrativno tekst. B. za glas i klavir veoma je raširena u XIX st. u doba romantizma (Schubert, Schumann, Brahms, Grieg, Glinka, Dargomižski, Musorgski, a osobito K. Loewe). Mokranjčev Lem Edim također ima obilježja balade. Pored ove vrste razvija se b. za veće ansamble, tako za zbor (Schumann, Romanzen und Balla-
BALADA, kolo uz virelai Dame, a vous sans retollir
G. de Machaulta. miniiatura
116
BALADA — BALAKIREV
den op. 67, 145, 146) ili za zbor i orkestar (N. Gade, Die Kreuzzički pravac, postao im učiteljem i savjetnikom. Pod fahrer; H. Wolf, Feuerreiter). Posebni ogranak predstavlja operna njegovim vodstvom formirala se tada čuvena skupina b. (Wagner, b. Sente u Ukletom Holandezu, Musorgski, b. VarPetorice. God, 1862 osnovao je B. u laama u Borisu Godunovu). Petrogradu sa G. J. Lomakinom n mu i Stasovom 3. U XIX st. nastaje i instrumentalna b., ponajčešće za tzv. Besplatnu muzičku školu. U okviru te «OBM klavir. Chopin naziva baladama (prvi put u klavirskoj literaturi) ustanove organizirao je koncerte, kojima je i dirigirao četiri svoje klavirske kompozicije iz 1831—40, inspirirane Mickie(on je u Rusiji prvi dirigirao napamet). God. 1867— 69 vviczevom poezijom. Ove balade, kao i čitav niz klavirskih b. dirigirao je i koncertima Ruskog muzičkog društva; kao nastalih kasnije (Brahms, 4 balade op. 10; Liszt, balade u Des- dirigent i organizator koncerata propagirao je i izvodio duru i h-molu; Debussv, Ballade) nemaju svoj specifični oblik. prvenstveno djela ruskih klasika U nekima se naziru konture klasične sonatne forme ili ronda, a Glinke i Dargomižskoga i djela svojih I;OIHU i neke su građene u obliku trodijelne pjesme, varijacije ili slobodne mladih drugova i suboraca, a i kompozicije suvremenih fantazije. Po svome stilu, klavirske balade, poglavito one iz XIX evropskih majstora. Međutim, 70--tih godina doživljava st., veoma su bliske vokalnoj baladi; većinom inspirirane poetskim B. tešku duševnu krizu, koja je posljedica čitavog niza djelom istog žanra, to su kompozicije lirskog, pripovjedalačkog moralnih i materija prilika (osiromašenje, zapreke u karaktera, u tamno obojenom, žalobnom štimungu. U XIX i radu, a i sumnje u vlas gućnosti); napušta napredne XX st., kada su se razlabavili formalni obrisi i određenost sadržaja ideje, povlači se iz javnog iz kruga Petorice i boravi lirske klavirske kompozicije, baladom se nazivaju i djela koja ne- cijelih deset godina u osami Tek 1883 vraća se ponovo maju baladni karakter. Orkestralne balade češće su nego klavirske stvaralačkom radu i javnon vanju (postaje dirigent neposredno vezane uz određen pjesnički sadržaj (H. Bulow, dvorske pjesničke kapele), ali 1 naprednih muzičara nema Des Sdngers Fluch prema istoimenoj baladi L. Uhlanda; A. Taviše prijašnju ulogu. God. 1 finitivno napušta svoju njejev, Ballade d'apres une poesie du Cte A. Tolstoy), dok su po službu i posvećuje se isključiv poniranju (uglavnom formalnoj gradi slične rapsodiji ili simfonijskoj pjesmi; P. Dukas revidira i dotjeruje starija svoja I t ' i t II! IO, 8 »Hi l»B i, . naziva Scherzom svoju simfonijsku baladu L'Apprenti sorcier Iako se po snazi talenta ne može (inspiriranu Goetheovom baladom Zauberlehrling). Zanimljive mjeriti s Musorg Čajkovskim, u povijesti ruske muzike su balade F. Martina pisane za različite instrumente solo ili s B. je jedan od isl likova. Osobito je zaslužan kao orkestrom (balada za flautu; za trombon; za violončelo; za sakutemeljitelj Petorice. A kompozitor B. je dao krupnih ksofon, gudače i klavir); u nas je N. Devčić komponirao Baladu priloga ruskom nacionalm zičkom smjeru. Među za klavir i orkestar (1953). njegovim kompozicijama prvo pripada orkestralnim LIT.: Ph. Spitta, Die Ballade, Musikgeschichtliche Aufsatze, Berlin 1894. djelima. Vrhunci su A. Konig, Die Ballade in der Musik, Berlin 1904. — H. Kleemann, Beitrage njegova stva M. A. BALAKIREV. Program prvog i zur Aesthetik und Geschichte der Loeweschen Ballade, Halle 1913. — O. Ritter, Nižnjem-Novgorodu, 1855 simfonijska pjesma Die Geschichte der franzosischen Balladen-formen, Halle 1914. — M. Schneider, Die Ars Nova des XIV-Jahrhunderts in Frankreich und Italien, Potsdam Tamara, uvertira na tri ruske teme i Rusija. B. gradi svoj 1930. — H. J. Moser, Die Ballade, zbirka Musikalische Formen in historischen orkestralni stil na dva elementa: na i; vanju folklorne Reihen, III, 1930 (novo izd. Wolfenbuttel 1959). — F. Gennrich, Grundriss tematike, koje je kod njega povezano s n; smislom za einer Formenlehre des mittelalterlichen Liedes, Halle 1932. — G. H. Gerould, The Ballad of Tradition, Oxford 1932. — G. Axel, Die Klavier-Ballade (diser isticanje muzičkog kolorita, i na živopisnoj pro skoj osnovi, tacija), Wien 1934. — A". Pirrotta, Lirica monodica trecentesca, RAM, 1936, koja je svojstvena svim nacionalno orijentiran zičkim IX. — W. J. Entvristle, European Balladrv, Oxford 1939. — G. Reese, Music pravcima. U kasnim godinama svoga života B. je svladati in the Middle Ages, New York 1940. — S. Northcote, The Ballad in Music, Oxford 1942. — E. K. Wells, The Ballad Tree: a Study of British and Ameri i simfonijske i koncertantne oblike, ali u njima stigao can Ballads, Their Folklore, Verse and Music (sa 60 tekstova i napjeva), New razinu svojih orkestralnih djela. Svojim klavirskii York 1950. — M. J. C. Hodgard, The Ballads, London 19SO. — F. Gennrich, pozicijama pridonio je osamostaljenju ruske klavirske lit' H. Besseler, O. H. Mies i V. Kahl, Ballade, MGG, I, 1951- — N. Pirrotta, 1 Ballata, ibidem. — W. Apel, Rondeaux, Virelais and Ballads in French 13" u istočnjačkoj fantaziji Islamey majstorski je primijenio moj Centurv Song, JAMS, VII, 1954. — L. Meierhans, Die Ballade, Bern 1956. klavirske tehnike, pa se to djelo smatra najvišim ostv U. Gunther, Der musikalische Stilwandel der franzosischen Liedkunst in postchopinovskog klavirskog virtuoziteta. B. je mnogo pr der 2. Halfte des 14. Jahrhunderts (disertacija), Hamburg 1957. — W. T. Marrocco, The Ballad — A Metamorphic Form, AMF, 1959. — E. Bouillon, Zum ruski folklor, koji je i uzorno obrađivao (u tom smislu Verhaltnis von Text und Melodie in die schottisch-englischen Volksballade epohalno značenje pripada njegovoj zbirci narodnih pje (disertacija), Bonn 1960. — Ch. Engelbrecht, Zur Vorgeschichte der Chopin1866), a zanimao se i za folklor drugih naroda (češki i špa schen Klavierballade, Kongress-Bericht, Warszawa 1960. — N. Pirrotta, Ballata e »Soni« secondo un grammatico del 1300, Saggi e ricerche in memoria di E. S posebnim je ukusom iskorišćivao živopisnu melodiku i ■ Li Gotti, Palermo 1960—62. — U. Gunther, Datierbare Balladen des spaten kavkaskih krajeva Rusije. 14. Jahrhunderts, I—II, Mušica Disciplina, 1961—62, XV—XVI. — G. Reaney, The Development of the Rondeau Virelai and Ballad Forms from Adam de la Hale to G. de Machault, Festschrift K. G. Fellerer, Regensburg 1962. M. Ca.
BALAFO (balafon), vrsta afričkog ksilofona (-> Marimba). BALAKIREV, Milij Aleksejevič, ruski kompozitor i diri gent (Nižnij Novgorod, 2. I 1837 — Petrograd, 29. V 1910). Studirao prirodne nauke na Univerzitetu u Kazanu. Njegova je muzička naobrazba počela već u ranom djetinjstvu, ali nije bila sistematska; najviše je naučio sam, a osobito mnogo se koristio bogatom muzičkom bibliotekom A. D. Ulibiševa, muzičkog pisca. God. 1855 napušta studij na fakultetu u Kazanu i, namje ravajući da se bavi isključivo muzikom, polazi u Petrograd. Tamo upoznaje Glinku, koji je odmah zapazio njegov talent i postao mu pokroviteljem, gledajući u njemu čovjeka, koji će nastaviti njegovo djelo na iz građivanju nacionalne ruske um jetničke muzike. U Petrogradu je koncertirao kao pijanist iz vodeći vlastita djela. Mnogo je za Balakireva značilo i poznan stvo s kritičarom V. V. Stasovom, koji ga je upozorio na demokratsko-realističke težnje ondašnje ruske književnosti i publicistike. God. 1861 počeli su se oko njega okupljati mladi muzičari — najprije C. A. Cui, a kasnije M. P. Musorg ski, N. A. Rimski-Korsakov i A. P. Borodin. On ih je sve M. A. BALAKIREV oduševio za nacionalni mu-
DJELA. ORKESTRALNA. Dvije simfonije, u C-duru, 1862 i 1908; simfonijska pjesma 1000 godina (kasnije nazvana Rusija), 1862, ska pjesma Tamara, 1867—82; klavirski koncert u Es-duru (ostao n završio ga S. Ljapunov); fantazija na ruske motive za klavir i orkest uvertira na jednu španjolsku koračnicu, 1857 (prerađena 1869); uv tri ruske teme, 1858; uvertira na češke teme (kasnije nazvana En Bohen suita Chopin, 1909.— KLAV1RSKA: sonata u b-molu, 1906; fantE mey, 1869 (kasnije prerađena i za klavir i orkestar); 3 scherza; 7 rm valcera. Više pojedinačnih kompozicija: Complainte; Au jar din i dr. T čije djela Glinke (UAlouette; Kamarinskaja; Ivan Susanjinj i Beeth( Scenska muzika za Shakespeareova Kralja Leara, 1858—61. — Tridi -pjesama u 2 zbirke, 1858—61 i 1895. — Obradbe narodnih napjeva: 2 1866 (40 melodija) i 1898 (30 melodija). — Balakirevljevu korespond P. I. Čajkovskim izdao S. Ljapunov 1912; iste je godine objavio i M. vocoressi u Musical Times; korespondenciju sa N. A. Rimski-Korsakc javio S. Ljapunov 1915—17, u listu My3biKaAbnuii coepe.MennuK, a sa ! 1917 i 1935. Autobiografija izašla u listu CoeemcKoe ucKyccmeo, 1938, LIT.: A. CmpeAbHUKoe, M. A. EajiaKHpeB, ITeTep5ypr 1922. -PUMCKUU-KopcaKoa, JleTonHCh Moeii MV3biKaJibH0H JKH3HH, V izd., Moći — G. Abraham, Studies in Russian Music . . . , New York 1936. — F. M. A. EajiaKHpeB, MocKBa 1938. — B. My3aneecKuu, M. A. Ba. JleHHHrpa^ 1938. — V. Serroff, Le groupe des Cinq, Pariš 1949. — poea, M. A. EajiaKHpeB, MocKBa H JleHHHrpaji 1951. — U". Ki
BALAKIREV — BALBIANI Aleksejewitsch Balakirew, MGG, I, 1951. — A. KaHČuHCKuu, CHM(poHH*iecKHe npoH3Be^eHHH M. A. EajiaKHpeBa, MoCKBa 1960. — MHJIHH AjieKceeBHH EajiaKHpeB. HccjieflOBaHHH H CTaTbH, JleHHHrpaa 1961. — M. A. EajiaKHpeB. BocnoMHHaHHH, nHCbMa, MaTepHaJibi, MocKBa 1962. — MHJIHH AjieKceeBHH BajiaKHpeB. JleTOnHCb HKH3HB H TBopiecTBo B nHCbiwax H jjoKyiweHTax, MocKBa 1967. — E. Garden, Balakirev. A Critical Study of his Life and Music, London 1967. J. As.
BALALAJKA (rus. dajiajiauKa), ruski narodni instrument sa žicama, zvukom srodan tamburi. Trup od jelovine ima karakterističan trouglasti oblik. Dno (donja daska) je sastavljeno od više dijelova, a gornja, blago izbočena daska ima jedan ili više odušaka. Na dugom i uskom vratu smještene su prečnice u dijatonskim razmacima. Tri crijevne (iznimno čelične) žice trzaju se perom; one su na donjem kraju pričvršćene P pucetom i preko konjića napete na jednostavne čivije. Najčešće su ugodene: e\ e1, a1. B. se prvi put pojavila oko 1700 i po stepeno zamijenila domru; upotrebljavala se za pratnju pjevanja i plesa, a imala je samo dvije žice. Kasnije se usavršila i do bila treću žicu, a potkraj XIX st. — nasto janjem V. V. Andrejeva — postala instru mentom za skupno muziciranje (eenuKopyccKuii opKecmp). B. se gradi u šest veli čina, s ugodbom: pikolo: h1, e2, a2; prim: «', e 1 , a 1 ; sekund: a, a, d 1 ; alt: e, e, a; bas E, A, d; kontrabas: kontra E, kontra BALALAJKA A, D. LIT.: A. C. 'PaMUHifUH, floMpa H cpo«Hbie efl My3biKajn>Hbie HHCTpyMeHTbi pyccKoro Hapoj^a. HcTOpntieCKHH o^epK, 1899. —A. Rose, The Balalaika, Proceedings of the Musical Association 1900. K. Ko.
BALANCEMENT (franc), u XVIII st. naziv za tremolo. B. se u literaturi za klavikord katkad upotrebljava kao sinonim za —> Bebung.
BALANCHINE (Balančivadze), George, ruski plesač i koreograf (Petrograd, 22. I 1904 —). Školovao se u Carskoj baletnoj školi u Petrogradu. God. 1924 boravio je s grupom mladih plesača u Njemačkoj i Engleskoj. Iste godine prihvatio je ponudu S. Djagiljeva i postao u Parizu plesač i koreograf u trupi Ballets russes. Nakon smrti Djagiljeva (1929) djelovao je neko vrijeme u Kabenhavnu i Londonu. Ubrzo se vratio anasamblu Ballets russes u Monte Carlo, gdje je 1933 osnovao The School of American Ballet i organizirao baletnu trupu Ballet 1933. Još iste godine otišao je u SAD i ondje postao direktor American Ballet Theatre. U New Yorku koreografira i na Metropolitan operi i u mnogim američkim baletnim kompanijama. God. 1947 pozvan je u Pa rišku operu. Po povratku u SAD preuzima vodstvo novoosnovane baletne trupe New York City Ballet koja je ubrzo postala najbolji američki baletni ansambl. Gostovao je u svim većim gradovima SAD i Evrope. B. je najistaknutiji predstavnik neoklasicizma u baletnoj umjetnosti. U svojim koreografskim ostvarenjima nastoji postići što potpuniji sklad pokreta i tona zabacujući emocionalnu subjektivnost. Svoje balete stvara na vrijednu muziku klasičnih i suvremenih kompozitora (Mozart: Divertimenti, Serenade; J. S. Bach: Concerto barocco; Schubert; Čajkovski; Hindemith: Die vier Temperamente; Stravinski: Žar ptica, Igra karata, Apol-lonMusagete, Orfej; Prokofjev: Izgubljeni sin). Objavio je niz članaka u različitim stručnim publikacijama. LIT.: J. Lawrence, Balanchine in Hollywood, Dancing Times, 1937. — Dance Index (dvobroj posvećen Balanchinu), 1945, 2—3. — L. Kirstein, Balanchine and the Classical Revival, The Arts, 1947, 12. — Isti, Balanchine and the American Ballet, Ballet, 1950, 5. — H. KoegUr, George Balanchine und der amerikanische Neoklassizismus, Melos, 1953, 6.
BALANČIVADZE, 1. Meliton Antonovič, gruzijski kompozitor (Kutais, 5. I 1863 — 21. XI 1937). Član opernog zbora kazališta u Tbilisiju, od 1883 vodio (sa F. Koridzeom) Zbor gruzijske narodne pjesme u Kutaisu i zatim na Petrogradskom konzervatoriju učio pjevanje i od 1891 kompoziciju kod N. A. Rimski-Korsakova. God. 1895—1917 organizirao i vodio pjevačke zborove u mnogim mjestima središnje Rusije, Ukrajine, Poljske i baltičkog područja, a 1918 utemeljio muzičku školu u Kutaisu. B. je autor prvih gruzijskih romansa (1888) i osnivač gruzijske nacionalne opere. Uspješno se bavio i skupljanjem narodnih napjeva. DJELA: opera Koeapuan JXape6o*can, 1897 (prema dramatskoj poemi KompHdn TaMapa A. Ceretelija. Prva gruzijska narodna ope Tbilisi, 1926). — Kantata C.iaea 3az3cy; mnogobrojni zborovi i pjesme. LIT.: B. JXonad3e, My3biKajn,Hoe HacjieflHe Tpy3HH, Fpy3HHCKaH iwy3biKajitHaH KyjibTypa, MocKBa 1957.
2. Andrej Melitonovič, gruzijski kompozitor (Petrograd, 1. VI 1905 ili 1906 —). Sin Melitona Antonovića i brat znamenitog koreografa -> Balanchinea, Georgea. Na Konzervatoriju u Tbilisiju studirao kompoziciju (M. M. Ipolitov-Ivanov) i klavir (I. S. Ajsberg),
117
a zatim se usavršavao u Lenjingradu kod A. M. Žitomirskog (kompozicija) i M. V. Judina (klavir). Od 1931 djeluje u Tbilisiju, najprije kao muzički rukovodilac Gruzijskoga dramatskog ka zališta i Kazališta radničke omladine i od 1935 kao docent, odnosno (1942) profesor kompozicije na Konzervatoriju. God. 1941—48 bio je istodobno umjetnički voda Državnoga simfonijskog orkestra Gruzijske republike. Jedan od najistaknutijih predstavnika suvremene gruzijske muzike, B. je znatno pridonio razvoju simfonijskog i koncertantnog stvaralaštva. Autor je i prvog gruzijskog baleta. Njegovi su učenici: A. Kvernadze, Š. Milorava, A. Čimakadze, A. Šaverzašvili i dr. DJELA. ORKESTRALNA: dvije simfonije, 1944 i 1959; simfonijske slike: KpifmuccKuu 6ou, 1943; Mope, 1952, Jlnenp, 1955 i dr.; 4 koncerta za klavir, 1936, 1946, 1952 i 1965; Concertino za fagot, 1954. — DRAMSKA: opera Mmn 1950. Baleti: Cepdue zop, 1936 (II redakcija 1938): CmpaHuubi 0KU3HU, 1961; Myupu, 1964. Filmska i scenska muzika. LIT.: G. Ordžonikidze, Andrej Balančivadze, Moskva 1959. K. Ko.
BALASANJAN, Sergej Artemjevič, sovjetski kompozitor (Ašhabad, Turkmenistan, 26. VIII 1902—). God. 1935 diplomirao muzičku teoriju na Konzervatoriju u Moskvi. Kompoziciju učio kod D. Kabaljevskoga. Od 1936 djelovao u Stalinabadu, 1949— 54 bio muzički suradnik sovjetske radio-službe, od 1955 predaje kompoziciju na Moskovskom konzervatoriju. B. je medu prvima sabirao i proučavao armenski folklor. DJELA. ORKESTRALNA: ciklus simfonijskih pjesama Indonezijski otoci, 1960; 4 suite, 1943—56; Armenska rapsodija, 1944; Poema-fafitazija, 1947; Rapsodija (teme solo-pjesama na Tagorine stihove), 1961. — Sonatina za violinu i klavir, 1947; 2 sonate za klavir, 1947 i 1948. — DRAMSKA. Opere: Boccmanue B0C3, 1939; Ky3Heu Kosa, 1941 i Baxmuop u Hucco, 1954. Baleti Jleujiu u Med3KHyn, 1947 (II verzija, 1957; I I I verzija, 1964) i UlaKywnaAa, 1963. Muzički igrokaz JIoAa, 1938; muzička komedija Rusija, 1952; scenska i filmska muzika. — VOKALNA: Svečana kantata, 1941; zborovi; ciklus pjesama na Tagorine sti hove za glas i orkestar, 1961; solo-pjesme.
BALATKA, Antonin, češki dirigent i kompozitor (Prag, 27. X 1895 — Brno, 25. VI 1958). Na Konzervatoriju u Pragu učenik A. Elschlegera (orgulje) i K. Steckera (teorija), studij kompozicije završio 1919 na Majstorskoj školi kod V. Novaka. God. 1919—29 korepetitor, a zatim dirigent i redatelj opere u Ljubljani, od 1929 šef opernog orkestra (od 1932 i dramaturg) narodnog kazališta u Brnu. Tamo je istodobno 1929—45 bio nastavnik i 1945—51 profesor Konzervatorija i od 1951 docent na Janačekovoj akademiji muzičkih umjetnosti. Bavio se i muzičkom publicistikom. Istakao se kao propagator jugoslavenske muzike. Pod njegovim vodstvom doživjela je svoju praizvedbu opera Morana J. Gotovca (Brno, 29. XI 1930). DJELA: Scherzo za orkestar, 1926; Srbske kolo za orkestar, 1926. — Klavirski trio, 1919; suita za flautu, klarinet i fagot, 1927. — Balet Z jitfni zeme~ t 1927 (praizvedba 1. II 1928 u Ljubljani pod naslovom Iz jutrove dežele); scenska i filmska muzika. — Kantata Piseh o vrchnim veliteli, 1952; zborovi.
BALBASTRE, Claude Bćnigne, francuski orguljaš i kompozitor (Dijon, 22. I 1727 — Pariz, 9. V 1799). Učio kod svog oca Benignea, zatim kod C. Rameaua i J.-Ph. Rameaua. God. 1743—50 bio je orguljaš katedrale u Dijonu, a zatim u različitim pariškim crkvama. Istakao se svojim koncertima na orguljama u pariškim Concerts Spirituels (od 1755 stalni član te ustanove). Od 1776 podučavao je članove kraljevske obitelji i bio orguljaš kapele u Versaillesu. Poslije Revolucije izvodi na orguljama u Notre-Dame patriotske kompozicije (medu ostalim i Marseljezu). U svojim brojnim i raznovrsnim djelima za orgulje i za klavir B. je uglavom slijedio tradicije, ali i talijanske uzore. U trostavačnim sonatama napuljskog tipa često je početni stavak umjerena tempa zamijenio živahnim brzim stavkom. Njegove programne kompozicije za orgulje i za klavir (s literarnim naslovima) karakterizira lakoća, profinjenost, šarm i vedrina. DJELA: Sonates en quatour za čembalo ili klavir uz 2 violine, bas i 2 roga ad libitum; Piices de clavecin avec deux Fugues pour VOrgue, 1748; Pieces de clavecin, 1759; 4 suite s varijacijama Recueil de Noels za klavir; Recueil d'Ariettes choisies, 1781: Recueil d' Airs choisis de plusieurs operas za čembalo. — Za orgulje: 14 koncerata i više improvizacija (rukopisi izgubljeni). LIT.: J. Gardien, L'Orgue et les organistes en Bourgogne et en Franche- Comte..., Pariš 1943. — M. Frecot, Claude-Benigne Balbastre, MGG, I, 1951.
BALBI, Melchiorre, talijanski kompozitor i muzički teoretičar (Venecija, 4. VI 1796 — Padova, 21. VI 1879). Učio u Padovi (G. Valeri, A. Calegari). God. 1819—54 bio je koncertni majstor u Teatro Nuovo u Padovi, a zatim zborovoda u crkvi sv. Antuna. DJELA. Opere: La Notte perigliosa, 1820; L'Abitator del bosco, 1821 i VAlloggio militare, 1825 —■ Mise; rekvijem prema Rossinijevim motivima (povodom Rossinijeve smrti), 1868: crkvene kompozicije. — SPISI: Grammatica regionata della mušica considerata sotto Vaspetto della lingua, 1825; Semplificazione grafico-musicale per facilitare la lettura, 1845; Cenni biografici di illustri scrittori e compositori di mušica padovana, 1851; Nuovo sistema musicale, 1871; Nuova scuola basata sul sistema semitonato equabile, 1872, Nuovo sistema armonico fondato suita divisione delVottava in dodici semitoni equabili, 1877. — Izdao Trattato del sistema armonico A. Calegarija s napomenama, 1829.
BALBIANI, talijanska obitelj orguljara. 1. Lorenzo (Valsassina, 1798 — Milano, 21. X 1876). U Leccu je imao stolarsku radionicu, a povremeno je i popravljao orgulje
118
BALBIANI — BALET
u samom mjestu i okolici. God. 1824—26 boravio u Milanu gdje je proučavao konstrukciju orgulja u različitim crkvama. Svoje prve orgulje dovršio je 1828 u Leccu. Preselivši zatim u Milano bavio se isključivo orguljarstvom. 2. Natale (Lecco, 25. XII 1836 — Milano, 22. X 1912), sin Lorenza. Radio je s ocem u njegovoj radionici u Milanu. Isprva se bavio restauriranjem starih orgulja. God. 1860 sprijateljio se s torinskim orguljarom Giacomom Vegezzi-Bossi s kojime je zatim stalno surađivao. Pod vodstvom Natalea tvrtka B. izgradila je oko 220 orgulja, među ostalim u crkvi sv. Marka u Veneciji (1876), u kazalištu La Scala u Milanu (1887) i u bazilici u Leccu (1909). 2. Celestino (Milano, 24. IX 1880 — 7. VI 1956) i 4. Luigi (Milano, 28. III 1891 — 10. IV 1963), sinovi Natalea. Naslijedili su očevu radionicu surađujući i nadalje sa članovima obitelji Vegezzi-Bossi (orgulje u crkvi sv. Antuna u Milanu, 1906), pa su 1927 promijenili i naziv poduzeća u B. — VegezziBossi. Već 1925 otvorili su kao prvi evropski orguljari podružnice u SAD. Proširili sii znatno djelatnost tvrtke te restaurirali i izgradili niz orgulja u Milanu (40), Bologni, Piši (crkva sv. Nikole), Rimu (Augesteo, crkva sv. Josipa), Napulju, New Yorku (crkva sv. Jo sipa), Pittsburghu, La Pazu (katedrala) i dr. Svi ti instrumenti, od kojih su neki vrlo veliki, sretno spajaju značajke starih baroknih orgulja s tehničkim dostignućima suvremenog američkog orguljarstva, pa idu u red najuspjelijih neobaroknih instrumenata. Ce lestino B. bavio se i proučavanjem orguljaške umjetnosti. U Bolletino Ceciliano objavio je niz članaka, a konstruirao je i neke nove tipove orgulja, kao npr. male prenosive orgulje. Danas vode tvrtku Celestinovi sinovi Natale, Cesare i Alessandro.
LIT.: G. Tebaldini, Per un centenario, Numero unico per l'inaugurazione del quadrupiice organo elettrico nella basilica abbaziale di Santa Maria Immacolata in Genova, 1928. — Una Polemica organaria . . . , Organo, 1960.
BALDVVIN, Samuel Attkinson, američki orguljaš i kompozitor (Lake City, Minnesota, 25. I 1862 — New York, 15. IX 1949). Studirao na Konzervatoriju u Dresdenu. Kao orguljaš djelovao je u Chicagu (1885—89), New Yorku (1895—1902) i Brooklvnu (1902—11). Uz to je 1907—32 predavao muziku na College of the City u New Yorku. Tu je uveo tjedne koncerte na orguljama i osnovao American Guild of Organists, Bio je vrstan orguljaš (priredio je oko 1500 koncerata), a neki njegovi anthemi postigli su veliku popularnost u SAD. DJELA. ORKESTRALNA: dvije simfonije; uvertire A Journey in Nor-
v>ay, 1887 i Trithjof and Ingeborg; 4 rapsodije; suita A Summer Idyl, 1895. — Dva
gudačka kvarteta; klavirski trio. — VOKALNA: kantata The Triumph of Love, 1892; Psalam XVIII za soliste, zbor i orkestar, 1884; anthemi.
BALET (tal. balletto, deminutiv od balio ples), scensko plesno djelo, javlja se redovito uz muziku. Pretežni broj baleta dramski prikazuje ili priča neki sadržaj. Mnogi se baleti, međutim, odvijaju bez scenske radnje, a cilj im je da stvore neku atmosferu, priopće neko psihičko stanje, ili da budu čisti, u neku ruku apstraktni plesni pokret, obično kao korelat muzici uz koju se izvode. Plesni spektakli postoje na svima kulturnim stupnjevima i u svima geografskim širinama, ali naziv b. pripada onoj vrsti plesa, koja je nastala na evropskoj sceni potkraj XVI st. i otad se neprekidno razvijala do danas, u mnogo varijanata pokreta, boje i zvuka. Plastika ljudskoga tijela, ljepota i dinamika geste, ritam muzike, boja i linija dekora, simbolika kostima, poetska ideja i dramska radnja koordiniraju se u baletu na uvijek nov način. B. se razvio iz magijskih obreda, orgijastičkih plesova, grčke tragedije i komedije, rimskih povorka i cirkuskih pantomima, srednjovjekovnih turnira, crkvenih rituala, liturgijske drame, misterija, narodnih i dvorskih plesova. U srednjovjekovnoj Francuskoj, pa sve do u XVI st., izvode se za vrijeme gozbe entremets, plesne scene za razonodu uzvanika. Na balovima maskirani plesači improviziraju koreografske tačke. Momeries u doba Franje I već su čitavi mali baleti s nekoliko plesača. U drugoj polovici XV
st. u renesansnoj se Italiji Lorenzo Medici i Agnolo Poliziano živo zanimaju za svečanosti, za predstave i mimohode. Iduće stoljeće pjesnik Giambattista Marino u epskoj poemi Adone već tačno opisuje neke baletne figure. U XVI st. miješaju se elementi talijanske scensko-plesne umjetnosti — maskerata i intermedija — s francuskima. Iz talijanske i francuske tradicije, pod jakim utjecajem humanističko--reformatorskih ideja francuske Plejade, naročito Ronsarda i -» Baifa koji osniva Academie de Musigue et de Poesie (program joj je među ostalim, stvoriti ballet mesure, koji bi značio obnovu grčke tragedije), nastaje potkraj stoljeća na dvoru posljednih Valoisa -*• ballet de cour. Prvim velikim datumom u historiji baleta smatra se 1581, kad je izveden Ballet Comigue de la Reine ili Ballet de Circe, kojemu je autor i koreograf Balthasard de Beaujoyeulx (Baldassaro da Belgiojoso), poznat i pod imenom Baltazarini. Autorstvo je sebi
BALETNI PRIZOR IZ OPERE LB TRIOMPHE DE L'AMOUR J. B. LULLYJA, 1681. Crtež J. Beraina
svojatao i pjesnik T. A. d'Aubigne. Muziku su napisali Lamt de Beaulieu i Jacques Salmon. Ballet de cour sjedinjuje u organ cjelinu ples, vokalnu i instrumentalnu muziku, skupocjene kosti i bogat dekor. Pojedine scene, nazvane entrees, povezane su jed stavnom dramskom radnjom koju tumači recit, tj. govoreni te između scena, a u završnom baletnom prizoru (grand bal sudjeluju svi plesači ili bar veći broj izvođača nego u prethodi scenama. Plesove izvode pripadnici dvorske aristokracije i profes nalni plesači. Teme su mitološke, legendarne, alegorične. I i baleta burlesknog, grotesknog karaktera: Ballet des Din, Ballet des Bouteilles. Neki dvorski baleti samo su velike mase rate; kao pretekst plesu služi neka generalna ideja; Ballet des F Forets de Saint-Germain (1628), Ballet de la Douairiere de Bi bahaut (1626). Postoje i dramski baleti s razvijenijom i čvršće po zanom radnjom koji su već slični operi: La Delivrance de Ren (1617)5 Tancrede (1619). Ballet de cour dostiže vrhunac oko sredine XVII st., u pr godinama vladavine Luja XIV, koji je i sam bio pasionirani pk (npr. u Lullvjevu Ballet Royal de la Nuit, 1653). Oko 1670 ol dvorskog baleta izumire, a njegova se tradicija nastavlja u operj J. B. Lullvja: Thesee (1675), Le Triomphe de l'Amour (16! Armide et Renaud (1686). Lully je sjedinio elemente talijan opere, francuske klasične tragedije i dvorskog baleta. Sadržaji Lullyjevih opera mitološki i legendarni, a podtekst im je apote Luja XIV. Glavni je koreograf baleta Lullyjeva vremena pk Charles Louis Beauchamps. Iz suradnje Lullyja i Molierea naši komedije baleti: Les Facheux (1661), La Princesse d'Elide (l6f Le Bourgeoes Gentilhomme (1670). Lully za te komedije kompoi entr'actes, tj. baletne intermedije, koreografske skečeve. Baletni umeci javljaju se i u talijanskim operama: u Perije i Caccinijevoj Euridice (obadvije 1600), u Monteverdijevu Or, (1607), u operama rimske škole, u Cestijevu Pomo d'Oro (i6( ali Lully je, nadovezujući na bogatu francusku tradiciju, bal u svojim operama dao mnogo opširniju i važniju ulogu. Od Luli; pa preko opera baleta A. Campre {VEurope Galante, 169-J. Ph. Rameaua {Les Indes Galantes, 1735; Castor et Poli 1737; Dardanus, 1739) nastavlja se u Francuskoj tradicija povi vanja opere s baletom do u XIX st. Ta je tradicija toliko snaž da R. Wagner za parišku izvedbu Tannhdusera (1861) kompoi
BALET muziku Bakanala. U manjoj se mjeri nalazi b. u operi drugih zemalja: Italije i Njemačke. U XX st. ta je pojava sporadična. Francuski balet XVI, XVII i XVIII st. nije ekspresivan; on nije nosilac neke izrazite dramske radnje, niti je lirski nadahnut. Na često samo izvanjski sjaj, na idejnu prazninu plesa svoga vremena oštro je reagirao plesač i koreograf Jean Georges Noverre (1727—1810). Njegovi Lettres sur la Danse et les Ballets (1760) manifest su dramatske plesne pantomime, baleta koji prikazuje dramsku radnju (ballet d'action). Noverre se zalagao za veću prirodnost, izražajnost i dramatičnost plesa. Umjesto konvencionalne kretnje potrebna je gesta, kakvu diktira osjećaj; umjesto besmislenog, nemotiviranog slijeda plesnih scena, intriga što se uvjerljivo razvija iz karaktera pojedinih lica. Corps de ballet ne smije se grupirati u ukočenim geometrijskim likovima. Maske se moraju ukinuti (sve dotle plesači su nosili maske; one su za glavne interprete ukinute 1773, dok su ih članovi corps de balleta nosili sve do kraja stoljeća). Od Noverrea potječu mnoge značajne koreografije: za balete F. Dellera i J. J. Rudolpha u Stuttgartu, J. Starzera i F. Aspelmevera u Beču, W. A.' Mozarta u Parizu {Les Petits Riens, 1778). Slične principe zastupa Gasparo Angiolini (1723— 96), koreograf Don Juana Chr. W. Glucka (Beč 1761). U vrijeme Rousseauovih spisa, opere buffe i Gluckove opere, reformatori Noverre i Angiolini oslobodili su b. barokne pompe i dvorskog formalizma. Premda su baletom kroz cijelo XVIII st. i u početku XIX st. dominirali muški plesači, pojavilo se već u XVIII st. nekoliko velikih balerina: Maria Anna Cuppide Camargo (1710—70) — La Camargo — sablažnjava pariške gledaoce, skrativši baletnu suknju; Marie Salle (rođena oko 1711) pleše u Londonu u lepršavoj, slobodno nabranoj odjeći od muslina; život Madeleine Guimard (1743—1816) ispričao je Edmond de Goncourt. Medu muškim plesačima veliko je ime Gaetano Vestris (1729—1808), nazvan le dieu de la danse; od Jean Daubervala (1742—1806) potječe koreografija najstarijeg baleta koji se danas još izvodi: La Fille Mal Gardee (1786). Korak dalje u koreografiji učinio je Salvatore Vigano (1769— 1821), prema Stendhalu jedan od tri najgenijalnija Talijana njegova vremena. Vigano vodi više računa o dubini, o trodimenzionalnosti prostora, te francuskom baletu (dramma pantomimico), u kome ima više mimičke gestikulacije nego plesa, suprotstavlja svoj balet (coreodramma), u kojem se pleše od prvog do posljednjeg takta, uz mnogo slobodnije i posve nesimetrično kretanje baletnog ansambla. Vigano je postavio na scenu Beethovenov balet Die Geschopfe des Prometheus (Beč 1801). Carlo Blasis (rođen 1803), osnivač Plesne akademije u Milanu (1837), sumira u svojim djelima Traite elementaire iheoriaue et pratigue de l'Art de la Danse (Milano 1820) i Code of Terpsichore (London 1828) čitavu tadanju baletnu tehniku; ta je klasična, akademska tehnika (danse d'ecole), u svojim osnovnim principima, temelj baletne umjetnosti do danas. Početkom škole klasičnog baleta smatra se 1661, kad je u Parizu osnovana Academie Royale de Danse. U doba romantizma mijenja se štimung i sadržaj baleta. Nestaje mitoloških i herojskih tema; na sceni se pojavljuju duhovi i vile. Velika balerina Maria Taglioni (1804—1884), plešući na vršcima prstiju (često se ta novost u baletu pripisuje njoj, mada postoje i druga mišljenja), u laganoj bijeloj suknji (tutu), postaje estetskim idealom. Kao kontrapunkt toj dezinkarnaciji pojavljuje se Fanny Elssler (1810—1884), plesačica snažnog dramatskog talenta, koja izvodi i narodno inspirirane plesove s puno zdravog temperamenta. Prva je manifestacija romantičnog baleta u Parizu premijera Meverbeerove velike opere Robert le Diable (1831);
PRIZOR IZ FANTASTIČNOG BALETA G1SELLE A. ADAMA, 18
119
INSCENACIJA A. BENOISA ZA PETRUSKU I. STRAVINSKOG, 193°
Philippe Taglioni koreografira b. trećega čina. Slijedi 1832 La Silphide (muzika Schneitzhoffer, koreografija Ph. Taglioni), a 1841 Giselle, s Carlottom Grisi u naslovnoj ulozi, jedini ranoromantični francuski balet koji se do danas održao na svima velikim baletnim pozornicama. Sadržaj potječe od Th. Gautiera (po H. Heineu), najvećeg estetičara romantičnog baleta, muzika od A. Adama, koreografija od J. J. Perrota. U romantičnom baletu apsolutna prednost pripala je ženskim likovima na uštrb muških plesača. Iznimka je Danac A. Bournonville, Vestrisov učenik, uz Perrota najveći koreograf romantičnog baleta, koji je kao maitre de ballet u Kobenhavnu umio zadržati ravnotežu između ženskih i muških uloga. U ostalim baletnim središtima tek će u XX st. muški plesač opet osvojiti ravnopravno mjesto. Poslije 1850 nastaje u Francuskoj nekoliko muzički vrijednih baleta {La Source, Coppelia i Sylvia L. Delibesa; Namouna E. Laloa), ali je iz koreografije nestalo poezije i originalnosti. Baletonaani više se dive virtuoznosti nego umjetnosti. Mallarme primjećuje da plesačica nije žena koja pleše, jer niti je žena, niti pleše. U to se vrijeme javlja velik slikar prizora iz kazališnog života balerina: Edgar Degas. Primat u baletu, koji je kroz 300 godina pripadao Francuskoj, prelazi za idućih nekoliko decenija (do oko 1930) na Rusiju koja preuzima francusku tradiciju, ali joj daje novu originalnu verziju. Ruski baleti (-> Ballets Russes) pojavljuju se prvi put u Parizu 1909. Rusija tada već ima gotovo 200 godina staru baletnu historiju, vezanu uz petrogradsku Carsku baletnu školu (osnovana 1738) koju vode znameniti strani maitres de ballet: Landet, Hilferding, Le Picq, Angiolini, Didelot, Perrot, Marius Petipa, Johansson, Cecchetti. Za razliku od Francuske, u Rusiji se umjetničkom i tehničkom školovanju muških plesača oduvijek posvećivala ista pažnja kao i odgoju plesačica. Potkraj XIX st. centar je ruskoga baletnog života Manjinski teatar u Petrogradu, najbolja tadanja baletna pozornica u Evropi. Glavni je baletni meštar Francuz M. Petipa (1822—1910), predstavnik čistog akademizma u najplemenitijem značenju te riječi. Kroz više od 40 godina svog koreografskog i pedagoškog rada u Rusiji, taj je veliki umjetnik stvorio oko 50 baleta. Od njega potječu koreografije Labuđeg jezera (neuspjela premijera, u kojoj ne sudjeluje Petipa, Moskva 1877; repriza, u koreografiji Petipe i Ivanova, Petrograd 1895) i Trnoružice (Petrograd 1890) P. I. Čajkovskog. Balet u Petipinoj koreografiji postaje oblik prostranih dimenzija i monumentalne arhitekture. Solistički brojevi {pas d'action, pas de caractere, grand pas-de-deux i dr.), plesovi corps de balleta i veličanstveni finali stopili su se u organsku cjelinu velikog stila koja unutar svoje vrste služi kao uzor koreografske strukture još i danas. Nimalo nije slučajno što su upravo baleti na emotivno naglašenu i raskošno orkestriranu muziku P. I. Čajkovskog ovjekovječili ime M. Petipe. Na početku našega stoljeća tzv. »bijeli b.«, dominantna forma scenskog plesa, postaje anahronizmom, usprkos savršenstvu kreacija M. Petipe i velikoj umjetnosti balerina, kakve su bile M. Kšesinska, O. Preobraženska i L. Jegorova. Dolazi do reakcije protiv suhog akademizma i do revolucioniranja baleta. S posve novom koncepcijom plesa pojavila se američka plesačica Isadora Duncan (1878—1927). Antidogmatična, nonkonformistička, prezirući školski balet, I. Duncan pleše bosonoga ili u sandalama, odjevena u starogrčki peplos. Njen je ples iskonski doživljaj, slobodan izraz umjetničke volje. Pokreti su joj često inspirirani plesnim figurama sa starogrčkih vaza i reljefa. Ona prva pleše uz muziku, koja nije napisana za ples: Beethovenovu,
120
BALET
Wagnerovu, Franckovu. Elementarna snaga I. Duncan zadala je udarac samozadovoljnoj akademskoj rutini baleta. Međutim, I. Duncan nije sama mogla stvoriti pravu školu, jer joj je za to nedostajalo poznavanje i svladavanje plesne tehnike. Inspiratori i vode, oko kojih se okupila trupa Ruskih baleta (u koju isprva ulaze plesači Manjinskog teatra), jesu Sergej Djagiljev (1872—1929), slikar Alexandre Benois i koreograf Mihail Fokin (1880—1942), pravi začetnik modernog baleta. God. 1909—29 Ruski baleti, kojima je centar u Parizu a kasnije i u Monte Carlu, traže i iznalaze nova rješenja. Ni jedan od baleta što su ih Rusi postavili na scenu ne ponavlja formulu ranije kreacije, ma kako ona bila uspješna. Mnogi su prava remek-djela, kao Fokinovi Polovjecki plesovi (muzika A. Borodina, 1909), Les Sylphides (F. Chopin, 1909), Šeherazada (N. Rimski-Korsakov, 1910), Carnaval (R. Schumann, 1910), Le Spectre de la Rose (C. M. Weber u preradbi H. Berlioza, 1910), Žar ptica (I. Stra-vinski, 1910), Petruška (I. Stravinski, 1911); zatim baleti Leonida Mjasina (Massine) El Sombrero de tres picos (M. de Falla, 1919), La Boutigue Fantasaue (G. Rossini u preradbi O. Respighija, 1919), Piilcinella (I. Stravinski, prema G. B. Pergolesiju, 1920); baleti Bronislave Nizinske Svadba (I. Stravinski, 1923) i Les Biches (F. Poulenc, 1924). Ruski baleti nisu prekinuli sa školom klasičnog baleta, ali su daleko razmaknuli granice tehničkih i izražajnih mogućnosti scenskog izraza. Oni su humanizirali ples, unoseći u svoje stilizirane pokrete primarnu snagu temperamenta, lirsku toplinu i patetiku. Obogatili su baletni govor koracima iz ruskih narodnih plesova. Njihove su teme nove: odsjaj Orijenta u magiji fauvističkog kolorita, prethistorijski brutalni obredi, vreva pred sajamskim kazalištem. Izvedba plesa, muzike i dekora na istoj je visini. Zahvaljujući novatorskoj smjelosti S. Djagiljeva i njegovu nepogrešivom instinktu u otkrivanju talenata, koreografi M. Fokin, Vaclav Nizinski, L. Mjasin, B. Nizinska i Georges Balanchine, u suradnji s muzičkom, literarnom i slikarskom avangardom (I. Stravinski, S. Prokof jev, M. Ravel, E. Satie, A. Honegger, D. Milhaud, F. Poulenc, V. Rieti; A. Gide, J. Cocteau; P. Picasso, G. Rouault, G. Braque, A. Derain, G. de Chirico) stvaraju djelo koje će, kao podjednako vrijedna realizacija svih angažiranih umjetnosti, kasnije rijetko kada biti dostignuto. U nizu izvanrednih plesnih umjetnika tih godina ističu se Ana Pavlova (1882—1931) koja samo kratko vrijeme surađuje u Ruskim baletima, a inače pleše s vlastitom trupom, Tamara Karsavina, Lidija Lopokova, Olga Spesivceva, Alicia Markova, V. Nizinski (1890—1950), Adolf Bolm (1884—1951), Anton Dolin i Sergej Lifar. Smrću S. Djagiljeva (1929) raspada se njegova trupa. Pod jakim impulsom, što su ga Rusi dali Zapadu, raste interes za plesnu scenu i b. ubrzo osvaja nove zemlje: Englesku i Ameriku. Poslije 1930 većina značajnih baleta nastaje u Francuskoj, Engleskoj i Americi. Rusi su i dalje aktivni, osobito u Ruskom baletu Monte Carla, a pojedinci su članovi drugih trupa: pariških, londonskih i njujorških. Fokin, Mjasin, Nizinska i Balanchine koreografiraju nova djela u raznim zemljama; nastaju: Fokinov batet »chinois« L'Epreuve d'Amour (W. A. Mozart, 1936) i Paganini (S.
INSCENACIJA GABOA I PEVSNERA ZA BALET LA CHATTB NA MUZIKU H. SAUGUETA, 1927
Rahmanjinov, 1939); Mjasinovi simfonijski baleti (tj. kore uz muziku čitavih simfonija) Les PrSsages (V simfonij Čajkovskog, 1933), Choreartium (IV simfonija J. Brahmsa Symphonie Fantastique (H. Berlioz, 1936), od Nižinsk« de Bach (J. S. Bach, 1931), Les Cent Baisers (F. d'Erlanger Balanchineov Cotillon (E. Chabrier, 1932), La Concurre; Auric, 1932), Le Palais de Cristal (G. Bizet, Pariz 1947). U pariškom baletu odigrao je važnu ulogu kao plesa reograf Sergej Lifar; započevši karijeru u Ruskim baleth je od 1929 do 1958 uz prekide maitre de ballet pariške istakao se koreografijama za balete Icare (bez partiture, ] uz ritmičku pratnju bubnjeva i drugih udaraljki od G. ! ! 935)> David Triomphant (V. Rieti, 1937), Le Cantigue des gues (A. Honegger, 1938), Le Chevalier et la Damoiselle (Pl bert, 1941), Joan de Zarissa (W. Egk, 1941), Phedre (J. 1950), Le Chevalier errant (J. Ibert, 1950), Let Noces fant (M. Delannov, 1955). Od koreografa, čija su imena u Fra iskrsla poslije Drugoga svjetskog rata, spominje se među Roland Petit; djela su mu Les Forains (H. Sauguet, 19 Jeunne Homme et la Mort (J. S. Bach, 1946) Les Demon la Nuit (J. Francaix, 1948), Le Loup (H. Dutleux, 1953), / Lost (M. Constant, 1967), Turangalild (O. Messiaen, Poeme de l'Extase (A. Skrjabin, 1968). Maurice Bejart (1 školovan, sad stvara u stilu modernog plesa) pozvan je 1 Thedtre Royal de la Monnaie u Bruxellesu. Pod njegovim : stvom tamošnji baletni ansambl prozvao Les Ballets d siecle "(od 1960). Bejart je sklon eksperimentu i želi da ostvari totalni teatar. Stvorio je, medu inim, koreografiju na 1 venovu IX simfoniju (1964), nadalje balete: Symphom un homme seul (konkretna muzika P. Henry i P. Schaeffer. Haut voltage (konkretna muzika M. Constant i P. Henry, Sonate a. trois (prema Sartreovoj drami Huis clos, na mu: Bartoka, 1957), Orphee (P. Henry, 1958), La Douceur du t (D. Ellington, 1960), Suite viennoise (I Espace na muziku berga; II Temps, Webern; III Matiire, A. Berg, 1962), (T. Baird, 1965), L'Art de la barre (bez muzike, 1965^ (G. Confalonieri), Concert de Danse (I Prelude, bez n II Webern op. 5; III Variations, Webern op. 27; IV alpha, Xenakis; V Hi-Kyo, Fukushima; VI Lettera a, Monteverdi). Engleska odavna kultivira scenski ples (masques XVI st.; baletna muzika u operama, npr. u Dido and Aeneas H. P oko 1689; pantomime XVIII st.), ali pravi baletni život poč u XX st. Ruski baleti često gostuju u Londonu, a 1930—3 vaju se domaća društva: Camargo Society, Ballet Club, Vi Ballet. Danas je najznatniji Royal Ballet, koji se sastoji o< trupa, a nastao je 1957 spajanjem Vic Wells Balleta, t Wells Balleta i Sadler's Welh Theatre Balleta. Englesk nepuna četiri decenija dala vrlo zanimljive i originalne do baletu. Ninette de Valois, bivša članica Ruskih baleta, zi koreograf, direktor Sadler's Wells Balleta i zatim (do 1963] Balleta, uz Marie Rambert je glavni organizator engleskog Od Ninette de Valois potječu Job, s podnaslovom A Mas Dancing (R. Vaughan Williams, 1931), The Rake's Progr Gordon, 1935), Checkmate (A. Bliss, 1937). Najveća pojavs engleskim koreografima je Frederick Ashton, od 1963 d Royal Balleta. Njegova su ostvarenja; Facade (W. Walton; A Wedding Bouguet (Lord Berners, 1937), Horoscope (C. La 1938), Dante Sonata (F. Liszt, orkestrirao C. Lambert, Scenes de Ballet (I. Stravinski, 1948), Ondine (H. W. 1958), The Two Pigeons (A. Messager, 1961), Marguen Armand (F. Liszt, orkestrirao H. Searle, 1963), Monoh (E. Satie u orkestraciji C. Debussvja i R. Manuela, 1965), tones I (E. Satie u orkestraciji J. Lanchberyja, 1966), . Variations (E. Elgar, 1968). Robert Helpmann stvorio je dn balet Miracle in the Gorbals (A. Bliss, 1944). Vrlo znatan na razvoj baleta izvršio je u Engleskoj i Americi (gdje živi oc Antony Tudor sa svojim posve ličnim stilom u okviru kl; pokreta. On naginje plesnoj drami i doveo je balet u tješnji I sa svakodnevnim životom, obrađujući teme s područja psih( seksualne problematike, kriminala. Postavio je Jardin au: (E. Chausson, London 1936), Pillar oj Fire (A. Schonberj York 1942), Undertozv (W. Schuman, New York 1945), dowplay (Ch. Koechlin, London 1967). Među koreogr; Andreje Howard, najveću je popularnost stekao balet L Etrange (G. Faure, 1940). Walter Gore stvara balete u stilu komedije, kao Street Games (J. Ibert, 1952), ali i djela dramatike, npr. The Night and Silence (J. S. Bach, aranžir; Mackerras, 1958). John Cranko, ranije u Engleskoj, oc direktor baleta na operi u Stuttgartu, istakao se koreografiji Pineapple Poli (A. Sullivan, obradio Ch. Mackerras, London Harleauin in April (R. Arnell, London 1951), The Prince
BALETNA PANTOMIMA. Izvedba u bečkom Dvorskom kazalištu. Canaletto, bakrorez, 1758
BALET
Gore: PRIZOR IZ KOMED I JE-B ALETA J L^4 PRINCESSE D'ELIDE MOLIEREA I LULLYJA, 1664 Dolje: LABUĐE JEZERO P. I. ČAJKOVSKOGA, Eojibiuou meamp u Moskvi, 1957
BALET U JUGOSLAVIJI
Gore: ONDINE H. W. HENZEA, Balet Narodnog pozorišta u Sarajevu Dolje: LICITARSKO SRCE K. BARANOVIĆA, Balet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, 1924
BAROK
PRIZOR IZ OPERE ARSACE F. FEA, Torino, 1740
BALET Pagodas (B. Britten, London 1957), Antigone (M. Theodorakis. London 1959), Presence (B. A. Zimmermann, Stuttgart 1968). Kenneth MacMillan često prikazuje freudovske teme, strasti, frustracije, razočaranja i samoću. Koreografirao je samo djela na muziku XX st. Njegovo je ime vezano uz balete The Invitation (M. Seiber, 1960), Las Hermanas (F. Martin, Stuttgart 1963V The Song of the Earth (G. Mahler, Stuttgart 1965). Peter Darrell prikazao je momke i djevojke u kožnatim mondurama što se iživljavaju u divljoj vožnji na motornim kotačima i na suprotnoj strani, omladinu ekstravagantno pomodne nošnje u baletu Mods and Rockers (The Beatles, 1963). Pored baleta u užem smislu, u ovom se stoljeću kultivira i slobodna forma scenskog plesa, nastala izvan baletne tradicije; ta se forma naročito razvila u Americi i Njemačkoj. Današnji oblik američkoga slobodnog plesa naziva se »moderni ples« (»modern dance«). Jak utjecaj na postanak plesa imao je Švicarac Emile Jaques-Dalcroze (1865—1950) sa svojim sistemom euritmike, muzičkog studija pomoću simultanih tjelesnih pokreta. Isadora Duncan ide među prve propagatore slobodnog plesa. Madžar Rudolf von Laban, izumitelj najdotjeranijeg pisma za bilježenje plesnih pokreta, tzv. labanotacije, plesač-filozof, otvara 1911 školu u Miinchenu, istražuje temelje i smisao ekspresivnog pokreta, proučava odnos kretnje, prostora i trajanja, izrađuje teoriju emocionalne i izražajne vrijednosti plastičnog i muzičkog ritma. Marv Wigman, njemačka plesačica (isprva učenica Jaques-Dalcrozea. kasnije se priključuje Labanu), otvara u svojim plesovima slobodnog stila potpuno nove plesne aspekte. Laban i Wigmanova naglašavaju prostornu estetiku, nasuprot frontalnom, linearnom konceptu klasičnog baleta. Pod njihovim utjecajem stvaraju: Kurt Joos. čiji balet Der griine Tisch dobiva 1931 prvu nagradu na konkursu Archives Internationales de la Dame u Parizu, a zatim osvaja svijet suverenošću izvedbe i oštrinom političke satire, uperene protiv fašizma i rata (ovaj balet spaja slobodnu tehniku s klasičnom); nadalje Trudy Schoop, Harald Kreutzberg, Margarete Wallmann i dr. U Americi su, osim Isadore Duncan, veliki pioniri slobodnog plesa Ruth St. Denis i Ted Shawn. Njih dvoje otvaraju školu Denishaivn; tamo se 1915—32 odgaja velik broj modernih plesača. Učenici su Denishavma tri najznatnija predstavnika američkog modernog plesa: Martha Graham, koja kreira Primitive Mysteries (muzika L. Horsta, 1931), Letter to the World (H. Johnson, 1940), Deaths and Entrances (H. Johnson, 1943), Appalachian Spring (A. Copland, 1944), Cave of the Heart (S. Barber, 1947) i Night Journey (W. Schuman, 1947); Doris Humphrev, autor plesova New Dance Triology (W. Riegger, 1935—36), Passacaglia (J. S. Bach, 1938), Lament for Ignacio Sdnchez Mejias (N. Lloyd, 1946) i Day on Earth (A. Copland, 1497); Charles Weidman, od koga potječu Kinetic Pantomime (djelomično bez muzike, djelomično s muzikom C. Me Pheea, 1934), On My Mother's Side (L. Novvak, 1940), And Daddy was a Fireman (H. Haufrecht, 1943). Moderni ples Fragments of a Shattered Land (1. Inheritance, 2. Partizan Journey) prikazuje momente iz jugoslavenske partizanske borbe; kreirala ga je 1945 Sophie Maslow, uz pratnju jugoslavenskih narodnih melodija na harmonici. Sadržajno, moderni je ples bliži svakodnevnom životu i aktualnim javnim problemima, negoli balet. Tematika modernih plesova prvenstveno je psihološka, psihoanalitička, psihijatrijska, socijalno-kritička, politička itd. Mnogo se proučavaju i izvode egzotični i primitivni plesovi: crnački, indijanski, orijentalni, plesovi s Martiniquea i Havvaja. U pogledu tehnike, gotovo svi suvremeni baletni koreografi, počevši od Fokina, preuzeli su bar neke termine iz rječnika slobodnog i modernog plesa, i obrnuto: mada su neki »moderni« negirali balet, baletne procedure sve se više uvlače u moderni ples. Duži suvremeni plesovi sve se češće nazivaju modernim baletima. Za SAD je karakteristična činjenica da dvije forme scenskog plesa, klasični balet i moderni ples, imaju podjednako snažnu tradiciju. I ne samo to: moderni se ples u Americi intenzivno kultivirao prije nego što je klasični balet uhvatio čvrste korijene. Dok danas u Americi jedan dio koreografa slijedi gotovo čistu klasičnu tradiciju (kao G. Balanchine i J. Taras), drugi (medu kojima su najzanimljiviji J. Clifford, G. Arpino i E. Feld) svjesno stvaraju scenski oblik koji spaja modern dance i akademski ples u novu cjelinu. • Ameriku su s baletom upoznala strana gostovanja (F. Elssler, A. Pavlova, Ruski baleti.) Između dva rata nastaju u SAD do maće baletne družine: American Ballet, Ballet Caravan, Ballet Theatre, Ballet Society. Najmlađi ansambl klasičnog baleta, utemeljen 1946, je Neiv York City Ballet. Njegov glavni stvaralački pokretač je Balanchine (u Americi od 1934). Njegove se koreografije odlikuju neobičnom jasnoćom linije, eliminacijom svakog pokreta koji nije bitan za arhitekturu cjeline i karakterizaciju pojedinog lika. Balanchineovi su baleti u prvom redu čisti ples, a dramska
121
NACRT KOSTIMA ¥. LEGERA ZA BALET LA CREATIOS DV MONDE D. MILHAUDA, 1923
radnja, pantomima i literarni predložak potisnuti su u pozadinu ili posve odsutni. Nasuprot Fokinovim širokim, romantično impresionistički nadahnutim linijama i nasuprot Mjasinovoj analitičkoj i kompleksnoj koreografiji, Balanchine u obnovljenoj formi nadovezuje na čistu klasičnu koncepciju petrogradske baletne škole (već se Djagilev, kod kojega je Balanchine debitirao, u svojim posljednjim godinama priklonio neoklasicizmu). On gotovo beziznimno stvara balete uz umjetnički vrijednu muziku. Bitna je za razvoj njegova stila suradnja sa Stravinskim koja datira još iz doba Ruskih baleta, kad je B. koreografirao evropsku premijeru Apollon Musagetea (1928), i nastavlja se u Americi, gdje je Balanchine postavio balete Jeu de Cartes (1937), Danses Concertantes (1944), Orpheus (1948), Agon (1957), Movements (I dio, Monumentum pro Gesualdo, 1960; II dio, Movements for Piano and Orchestra, 1963 i III dio Variations, 1966). U dugom nizu ostalih Balanchineovihkreacija nalaze se: Serenade (P. I. Čajkovski, 1934), Ballet Imperial (Čajkovski, 1941), The Four Temperaments (P. Hindemith, 1946), Liebeslieder Walzer (J. Brahms, 1960) ijeivels (G. Faure, I. Stravinski, P. I. Čajkovski, 1967). Posve drugačiji premda također na klasičnoj podlozi, jesu baleti autohtonog Amerikanca Jeromea Robbinsa: Fancy Free (L. Bernstein, 1944), Interplay (M. Gould, 1945) i Dances at a Gethering (1969). Ostala su vrlo poznata imena među američkim koreografima: John Taras, autor baleta Piege de Lumiere (J.-M. Damase, Pariz 1952), Ebony Concerto (I. Stravinski, 1960), Glen Tetlev, od koga potječu djela Ziggurat (K. H. Stockhausen, London 1967) i Embrace Tiger and Return to Mountain (elektronska muzika M. Subotnicka, London 1968; balet se inspirira starim kineskim gimnastičkim sistemom T'ai-Chi) i Robert Jof frey, u čijem su baletu Astarte (C. Svrcus, 1967) muzika rock and rolla, filmska projekcija i svjetlosni efekti podjednako važni sudionici plesa. U SSSR baletna je umjetnost naslijedila, u pogledu tehnike, veliku tradiciju ruskoga carskog baleta. U poređenju s baletom zapadnih zemalja, izvodi se tamo više plesova folklornog karaktera, veća se važnost pridaje pantomimi, jače se naglašava realizam. U isto se vrijeme repertoarni klasični baleti nigdje na svijetu ne izvode tako mnogo kao u Sovjetskom Savezu. Neka nova djela imaju socijalno-revolucionarni sadržaj. Centar je baleta moskovski Veliki teatar. Medu koreografima ističu se F. V. Lopuhov, R. V. Zaharov, L. M. Lavrovski, V. I. Vajnonen, V. M. Čabukiani, I. D. Belski i J. N. Grigorovič. Kao velikog pedagoga valja na prvome mjestu spomenuti A. J. Vaganovu (1879—1951)- od baleta značajni su: Lijepi Josip (muzika Vasilenka, koreografija K. J. Golejzovskoga, 1924), Crveni mak (Gliere, N. D. Tihomirov, 1927), Fudbaler (Oranski, L. A. Laščilin i I. A. Mojsejev, 1930), Zlatni vijek (Šostakovič, Vajnonen, 1931), Klin (Šostakovič, Lopuhov, 1931), Plamen Pariza (Asafjev, Vajnonen, 1932), Bahčisarajska fontana (Asafjev, Zaharov, 1934), Bistri potok (Šostakovič, Lopuhov, !935)5 Tri debeljka (Oranski, Mojsejev, 1935), Romeo i Julija
122
BALET — BALET U JUGOSLAVIJI
OHRIDSKA LEGENDA S. HRISTIĆA U IZVEDBI BALETA NARODNOG POZORIŠTA U BEOGRADU
(Prokofjev, Lavrovski, 1936), Kavkaski zarobljenik (Asafjev, Zaharov, 1938), Srce bregova (Balančivadze, Čabukiani, 1938), Laurencija (A. A. Krejn, Čabukiani, 1939), Taras Buljba (Solovjev-Sedoj, Lopuhov, 1940), Priča 0 popu i njegovu radniku Baldi (M. I. Čulaki, Vakovicki, 1940), Pepeljuga (Prokofjev, Zaharov, 1945), Brončani konjanik (Gliere, Zaharov, 1949), Kameni cvijet (Prokofjev, Lavrovski, 1954), Obala nade (Petrov, Belski, 1959), Legenda o ljubavi (Melikov, Grigorovič, 1961), Lenjingradska simfonija (Šostakovič, Belski, 1961). Kao svaki oblik umjetničkog izražavanja, tako je/ i b. kroz stoljeća doživio brojne metamorfoze, ali je u svim promjenama u jednoj tački ostao vjeran tradiciji: u strogom akademskom školovanju, koje jedino omogućava da se plesom izrazi neka stvaralačka zamisao. Balet je i starinska umjetnost koja odiše romantičarskom čežnjom i moderan scenski oblik koji prikazuje fabričku mehanizaciju, sportska natjecanja i akrobatske vještine. Pa i onda kad je čisti, apstraktni plesni pokret, on ostaje duboko humana umjetnost, kao i »objektivna« muzika jednog Bacha, Mozarta ili Stravinskog (-> Prilog). LIT.: R. Rolland, Histoire de 1'Opera en Europe avant Lully et Scarlatti, Pariš 1895. — H. Prunišres, L'Opera italien en France avant Lully, Pariš 1913. Isti, Le Ballet de Cour en France, Pariš 1914. — C. W. Beaumont i Idzikoivski, A Manual of the Theorv and Practice of Classical Theatrical Dancing, London 1922 ( I I izd. 1955). —A. Levinson, The Russian Ballet, Berlin 1926. — /. Duncan, My Life, London 1928. —A. Levinson, Le Ballet Romantique, Pariš 1929. Isti, La Danse d'aujourd'hui, Pariš 1929. — La Revue Musicale (poseban broj posvećen Ruskim baletima), Pariš 1930. — T. Karsavina, Theatre Street, London 1930. — F. Bbttger, Die »Comedies-Ballets« von Moliere-Lully, Berlin 1931. — C. Sachs, Eine Weltgeschichte des Tanzes, Berlin 1933. — C. W. Beaumont, Michel Fokine and his Ballets, London 1935. — Isti, Complete Book of Ballets, London 1937. — N. de Valois, Invitation to the Ballet, London 1937. A. Haskell, Ballet, Harmondsvvorth 1938 (II izd. 1955). — L. Kirstein, Ballet Alphabet, New York 1939. — C. W. Beaumont, Supplement to the Complete Book of Ballets, London 1942. — P. Michaut, Histoire du Ballet, Pariš 1945. J. Gregor, Kulturgeschichte des Balletts, Ziirich i Wien 1946. — P. Nettl, The Story of Dance Music, New York 1947. — 5. Lifar, Traite de Danse Academique, Pariš 1949. — K). CAOHUMCKUU, COBCTCKHH 6ajreT. MaiepHajibi K HCTOPHH coBe-rcKoro SaJieTHoro Tearpa, MocKBa i JleHHHrpaa 1950. — P. Nettl, Ballet, MGG, I, 1951. — M. Lloyd, The Borzoi Book of Modem Dance, New York 1949. — P. Michaut, Le Ballet Contemporain, Pariš 1950. — S. Lifar, Histoire du Ballet Russe, Pariš 1950. — Isti, Traite de Choreographie, Pariš 1952. — 5. Hurok, A Memoir of the Dance World, New York 1953. — A. Chujoy, The New York City Ballet, New York 1953. — /. Gaesl.The Ballet of the Second Empire 1858—70, London 1953. — A. Haskell, Diaghilev, Lon don 1953. — B. Kochno, Le Ballet, Pariš 1954. — A. H. Franks, Twentieth Century Ballet, London 1954. — G. Ulanova, Ballets Sovietiques, Pariš 1954. — A. M. AHucu.Hoea, EajieT EoJikinoro Teaxpa CCCP, MocKBa 1955. — G. Arout, La Danse contemporaine, Pariš 1955. — C W. Beaumont, Ballets Past and Present, London 1955. — M. Clarke, The Sadler's Wells Ballet, Lon don 1955. — 5. Kragh-Jacobsen, Royal Danish Ballet, K0benhavn 1955. — M. Lobet, Panorama du ballet d'aujourd'hui, Pariš i Bruxelles 1956. —L. Moore (izdavač), Russian Ballet'Master. The Memoirs of Marius Petipa, London 1958. — B.KpacoscKan, PyccKnii 6ajieTHt,iH Teaip OT BO3HHKHOBCHHH ^O cpeAHHM XIX BeKa, JlenHHrpafl i MocKBa 1958. — A. Benois, Memoirs, Lon don 1960. — H. Koegler, Ballet international, Berlin 1960. — Chujoy-Fokine, Fokine. Memoirs of a Ballet Master, Boston 1961, London 1962. — Stravinsky and the Dance, A Survey of Ballet Productions, 1910—62, u zborniku Honor of the Eightieth Birthday of I. Stravinsky, New York 1962. — M. McGozvan, L'Art du ballet de cour en France (1581—1643), Pariš 1963. — N. Roslavleva, Era of the Russian Ballet, London 1966. — M. G. Swift, The A of the Dance in the USSR, 1968. — P. Brinson i C. Crisp, Ballet for Ali, London 1970. B. Ać.
BALET U JUGOSLAVIJI. Srbija. B. se u Srbiji razmerno kasno. Iako su se prve operske predstave izvc beogradskom Narodnom pozorištu već pre Prvog svetskc prva baletska ostvarenja nastaju tek 1920, po formiranju opere. Isprva su to bile baletske tačke u okviru operskih stava u koreografiji Klavdije Isačenko i Marije Bologov: bi se, po dolasku Jelene Poljakove za šefa baleta (1922), 1923 i prve samostalne baletske predstave (Rimski-Ko Šeherezada; Chopin, Silfide; i prvi pokušaj modernog; čeg baleta — mada izvan zgrade Narodnog pozorišta Balai du valet sa muzikom Miloja Milojevića na libreto Ristića). Dalji repertoar Beogradskog baleta, koji poštuj tvaruju koreografi ili šefovi baleta A. Fortunato, Nina nova, Margarita Froman, A. Romanovski, Pia i Pino 1 B. Knjazev, A. Žukovski i dr., obuhvata uglavnom kl svetski poznatu baletsku literaturu (Adam, Giselle; L Coppelia; Čajkovski, Očarana lepotica, Labudovo jezero kunčik; Glazunov, Rajmonda; Borodin, Polovecke igre; Poziv na igru i dr.), ali i modernije balete I. Strai (Žar-ptica, Petruška), M. de Falle (Trorogi šešir), Ni. (Daphnis i Chloe), zatim balete K. Szymanowskog, N. njina, A. Tansmana i R. Straussa. Značajna etapa u dalje voju obeležena je delovanjem Margarite Froman koja, ostalih dela, postavlja i premijere Baranovićevih baleta Lic srce (1927) i Imbrek z nosom (1937), dok Pia i Pino Mlak: jim koreografijama Legende 0 Josifu i Tilla Eulenspiegela Straussa (1934) te Đavola u selu F. Lhotke (1938) unose gradski balet nov duh i moderniji izraz. Dok su u prvim stavama toga perioda solisti i koreografi uglavnom bili porekla, ubrzo se tada počinju isticati umetnici rođeni ili tani na našem tlu: Nataša Bošković, Anica Prelić, Riki Nata Milošević, Šonja Stanisavljević, Tamara Polonska, i Olenjina, Ana Roje, Sima Laketić, Miloš Ristić, Mile Jo-\ i dr. Tada se gostovalo: u Atini (1933), Sofiji (1938) i Frar na Majni (1939). Poslednja premijera 1941 je divertissement sastavi) baleta Oganj u planini (Pordesa), svite Jugoslavenske igre i nijskog kola (Gotovac) koje režira A. Žukovski. Za vreme čije Beograda reditelj i koreograf Miloš Ristić postavlja ili ol devet predstava. Posle Oslobođenja rad u baletu Beogradske opere ] 1945 sa smanjenim brojem članova i kraćim baletskim p vama među kojima je i premijera Poeme S. Rajičića. Naj nije ostvarenje toga perioda je Ohridska legenda S. H koja od svoje premijere (1947), kao popularno delo sa folk motivima, ostaje na repertoaru sve do danas (1970). No toar se otada usmeruje — izuzev pojedinih celovečernjih stava medu kojima se ističu Romeo i Julija (Prokofjev) u koreografiji Dimitrija Parlića, Balada 0 jednoj srednjov, ljubavi (Lhotka) u režiji i koreografiji Pije i Pina Mlakara i (Adam) u režiji Leonida Lavrovskog — sve više na kraće 1
BALET U JUGOSLAVIJI savremeniju muziku, kao što su Peča i vuk (Prokofjev), Orfej (Stravinski), Zlatna ribica (Logar), Ljubav čarobnica (De Falla), Kinema priča (Baranović) ili Čudesni mandarin (Bartok). U ovom periodu balet gostuje van zemlje: u Edinburghu (1951, 1962), Atini (1952, 1957, 1964), Wiesbadenu (1953, 1956, 1957, 1958, 1960, 1962), Salzburgu (1953), Ženevi i Ziirichu (1953), Firenci Becu (1955)5 (1955, 1964), Parizu (1957), Lausannei (1958, 1967, 1969), Bruxellesu (1958), Amsterdamu (1958), Veneciji (1960, 1960, 1967), Monte Carlu (1960), Kairu (1961, 1962), Varšavi (1960), Aleksandriji (1962), Osaki i Tokiju (1964), Barceloni i Madridu (1965), Rimu (1965), Istočnom Berlinu i Leipzigu (1965) i Palermu (1968). Dok su prve posleratne režije i koreografije bile uglavnom pod voćstvom Nine Kirsanove, kasnije sve više pripadaju veoma obdarenom scenskom umetniku Dimitriju Parliću, čije koreogra fije predstavljaju »čitavu jednu epohu u aktivnosti beogradskog Baleta i čine je osovinskim dobom njegovog istorijskog hoda« (B. Dragutinović). Sadržajno i stilski velik raspon Parlićevih kreacija ide od stilizacije folklornih plesnih motiva u baletima Licitarsko srce (Baranović), Simfonijski triptihon (Konjović) i Ohridska legenda (Hristić), preko prenošenja klasičnih muzičkih simbola u plesne u baletima Simfonija (Bizet), Šesta simfonija (Čajkovski) i sinteze klasičnog i modernog baleta u Romeo i Julija (Prokofjev), Čudesni mandarin (Bartok), Orfej i Poljubac vile (Stravinski) do originalnog, slobodnog pokreta i mise-en-scenea ostvarenog u baletima Dvoboj (Banfild), Rođendan infantkinje (Fortner), Čovek pred ogledalom i Abandonate (Kelemen), Juan od Zarisse (Egk) i Sebastian (Menotti). Izrazit smisao za oživljavanje stare baletske igre savremenim izražajnim sredstvima i duhovita koreografska rešenja ispoljila je Vera Kostić u svojim postavkama baleta Osveta (Tomasi), Susret u Louisvilleu (Ibert), Vibracije (Fribec) i Peter Pan (Bjelinski). Uporedo sa izgrađivanjem određenog lika Beogradskog baleta formirale su se i smenjivale čitave generacije obdarenih solista, među kojima su: Mira Sanjina, Rut Parnel, Vera Kostić, Katarina Obradović, Jovanka Bjegojević, Dušanka Sifnios, Višnja Đorđević, Lidija Pilipenko, Dušica Pavlović, Branko Marković, Dušan Trninić, Milorad Mišković, Milan Momčilović, Stevan Grebeldinger, Borivoje Mladenović i Nedeljko Vojkić. Baletski ansambl Opere u Novom Sadu formirala je Marina Olenjina uglavnom od plesne trupe Centralnog doma JNA koja je delovala do 1950. Za kratko vreme svoga postojanja balet Novosadske opere dao je u režiji i koreografiji Marine Olenjine, Maksa Kirbosa i Georgija Makedonskog velik broj samostalnih predstava koje obuhvataju kako standardni inostrani repertoar (Rimski-Korsakov, Šeherezada; Glazunov, Rajmonda; Čajkovski, Labudovo jezero i dr.) tako i najpoznatije domaće balete (Lhotka, Đavo u selu; Baranović, Licitarsko srce i Hristić, Ohridska legenda). Pomenutim koreografima se kasnije pridružuju Jelena Vajs-Beložanski, Iko Otrin i Boris Tonin, a gostuju Pino i Pia Mlakar, Vera Kostić, Karol Toth (ČSSR) i dr. U veoma raznovrsnom repertoaru koji se u poslednje vreme sve više obogaćuje savremenim domaćim delima (Konjović, Triptihon; Kelemen, Čovek u ogledalu; Bruci, Demon zlata i Pasion; Brandolica, Velegradske varijacije) i inostranim delima dvadesetog veka (Prokofjev, Romeo i Julija i Pepeljuga; Casella, Krčag; Debussv, Popodne jednog fauna; Stravinski, Žar-ptica; Banfild, Agostino), klasična baletska muzika i dalje zauzima svoje mesto (Adam, Giselle; Delibes, Čoppelia i Sylvia; Čajkovski, Francesca da Rimini i Ščelkunak i dr.). Balet Novosadske opere gostovao je u mnogim gradovima Srbije, nastupao na festivalu baleta u Ljubljani i gostovao u Bugarskoj, Italiji, Belgiji i Luksemburgu. Među solistima koji su doprineli visokom umetničkom nivou ovog ansambla nalaze se: Erika Marijaš, Mira Popović, Danica Izrailjovski, Je lena Prokić, Stevan Izrailjovski i Franja Hajek.
123
Do ponovnog uspostavljanja opere ponovno gostuju u Zagrebu strani plesači, pojedinačno i u skupinama, izvodeći samostalne divertissemente i baletne umetke u operetama i povremenim opernim predstavama. Tako 1892 L. Gundlach, baletni majstor iz Beča, koreografira plesove u opereti Mikado i, 13. III iste godine, postavlja prvi cjelovečernji balet Vilu lutaka (Bayer) s dramskim umjetnicima kao plesačima. Ozbiljnija nastojanja datiraju iz 1894. Te je godine intendant S. Miletić angažirao pri mabalerinu Emu Grondonu (iz milanske Scale), baletnog majstora Bartika i supruge Viscusi, a za pedagoga Irenu Freisinger. Baletni zbor brojio je 12 članova, među kojima se od domaćih plesača uskoro istakla Krista Župančić. Novi ansambl nastupio je prvi put 16. X 1894 n a premijeri obnovljene opere Zrinjski (Zajc) i odmah zatim u Prodanoj nevjesti (Smetana). Uz plesove u operama trupa je izvodila i cjelovečernje balete. Bili su to 1895: Djačka ljubav (Bayer) i Čoppelia (Delibes); 1896: Sunce i zemlja (Gaul i Hassreiter); 1897: Giselle (Adam), Bečki valcer (Bayer) i dr. U to su vrijeme nastali i doživjeli praizvedbu prvi domaći izvorni baleti: Jela Bele Adamovića (1898) i Na Plitvička jezera Srećka Albinija (1898), u kojima su uz cijeli baletni ansambl nastupili članovi drame i baletne škole, a koreograf je bila Ema Grondona. Između 1898 i 1909 nije bilo samostalnih baletnih priredaba (osim jednog gostovanja 1906). Ponovnim otvaranjem opere 1909 počeo je opet s radom i balet. Međutim, osim jedne pantomime, izvedene 1909, i baleta Vila lutaka, obnovljenog u sezoni 1917—18, baletni su plesači nastupali sve do 1920 samo u okviru opereta i opera. Primabalerine u tom razdoblju bile su Hana Vojaček, Klotilda Astrup, Claire Genta, Emilija Strigel-Senberg, Anđela Godlar-Fiala, Josipa Weiss i Draga Špoljar. Do važnog preokreta u razvoju hrvatskog baleta dolazi 1921, kada su angažirani primabalerina bivšeg moskovskog Carskog kazališta Margarita Froman, njen brat Maksimilijan i nekoliko ple sača iz trupe koja je gostovala u Zagrebu. Time je stvoreno jezgro ansambla koji će — popunjen domaćim plesačima i učenicama privatnog baletnog studija M. Fromanove — izvesti niz značajnih baletnih ostvarenja iz svjetskog repertoara, kao što su: 1921: Vizije noći (Chopin), Labuđe jezero (Čajkovski) i Čoppelia (Delibes); 1922: Šeherezada (Rimski-Korsakov), Polovjecki plesovi (Borodin) i Vila lutaka (Bayer); 1923: Petruška (Stravinski) i Tamara (Ba-
LIT.: 5. Đurić-Klajn, Deset godina Beogradske opere, Pozorišni život, 1955, i- — Repertoar Narodnog pozorišta u Beogradu, priredio S. Cvetković, Beograd 1966. — B. Dragutinović, Prolegomena za istoriju Opere i Baleta Na rodnog pozorišta, Jedan vek Narodnog pozorišta u Beogradu, Beograd 1968; Godišnjak stote jubilarne sezone 1968—69, Beograd 1968. S. D. K.
Hrvatska. Počeci baletne umjetnosti u Hrvatskoj datiraju iz 1862, kada su u zagrebačkom kazalištu izvedene, u veoma skromnom obliku, Freudenreichove pantomime Harlekin prvi put u Hrvatskoj i Vjetrenjača u Volovcu. Od stranih trupa koje su nakon toga nastupale u Zagrebu posebno valja istaknuti gostovanje Pietra Coronellija i Irene Freisinger koji su 1876 nastupili sa 12 članova ansambla, jer je to bio zametak iz kojega će dvadesetak godina kasnije izrasti balet Hrvatskog narodnog kazališta. Freisingerova je od 1876—77 bila angažirana kao plesačica i koreograf i nekoliko idućih godina daju se u Zagrebu opere s baletnim umecima {Nikola Šubić Zrinjski, Faust, Rigoletto, Aida i dr.). Ukidanjem opere 1889 završava i prvo razdoblje zagrebačkog baleta.
SUSRETI I. KIRIGINA U IZVEDBI BALETA HNK U ZAGREBU
124
BALET U JUGOSLAVIJI
lakirev); 1924: Karneval (Schumann); 1925: Pan Twardowski (Rožvcki); 1927: Žara (Casella), Kutija igračaka (Debussv), Šut (Prokofjev) i Puldnella (Stravinski); 1930: Trorogi šešir (De Falla); 1931: Priča o Honzi (Nedbal); 1932: Ščelkunčik (Čajkovski); 1936: Mladost i Nikotina (V. Novak); 1941: Faunovoposlije podne (Debussv) i dr. Uporedo s razvojem baletne umjetnosti nastaje u Hrvatskoj niz baleta iz pera domaćih kompozitora, i to najviše na poticaj Krešimira Baranovića. Njegova obrada Zajčeva Svatovca (1922) a posebno baleti Licitarsko srce (1924) i Imbrek z nosom (1935), otvaraju novu stranicu u hrvatskoj muzici. Božidar Širola s baletom Sjene (1923), Lujo Šafranek-Kavić s Figurinama (1926) i Sanjama (1934) i Boris Papandopulo sa Zlatom (1930) nisu ostavili dubljeg traga. Utoliko su više odskočila baletna ostvarenja Frana Lhotke, posebno ona, nastala po scenariju Pije i Pina Mlakara: Đavo u selu (Ziirich 1935, Zagreb 1937; najpopularnije njegovo djelo), Balada o jednoj srednjovjekovnoj ljubavi (Ziirich 1937, Beograd 1950), Luk (Miinchen 1939, Ljubljana 1940) i Duša mora (neizv.). Svoj prvi balet Lhotka je napisao na scenarij Z. Grgoševića {Đavo
MAKETE I. MALECA U IZVEDBI BALETA HNK U ZAGREBU i njegov šegrt, 1931). U razdoblju do 1941 najznačajnija imena među plesačima su: Olga Orlova, Paula Hudi, Zlata Lanović, Mila Senjan, Vera Vaić, Mary Afrić, Đurđa Đurdan, Ana Roje, Mia Čorak-Slavenska, Josip Krameršek, Oskar Harmoš, Josip Kavur, Rudolf Zubčić, Georg Skrvgin, Zvonimir Pintar, Kazimir Kokić i dr. Između 1930 i 1941 samostalne baletne predstave priređivali su pojedini domaći plesači (Mia Čorak-Slavenska, Mercedes Goritz-Pavelić, Ana Roje, Oskar Harmoš, Rod Riffler), plesne trupe i škole (plesni ansambl Matice hrvatskih ka zališnih dobrovoljaca, škole M. Goritz-Pavelić, A. Maletić, R. Riffler, M. Janaček-Stropnik). U toku Drugoga svjetskog rata nije bilo samostalnih baletnih priredbi i broj plesača se smanjio. Međutim, odmah nakon Oslobođenja baletni se ansambl povećao na 42 člana, kada je u nje gove redove ušlo više mladih plesača iz škole M. Froman i Roje-Harmoš. Među njima su bili: Nevenka Bidin, Šonja Kasti, Frane Jelinčić, Nenad Lhotka, Vjera Marković, Zlatica Stepan, Zvonimir Tajzl, Milko Šparenblek, Veseljko Sulić i Ivica Sertić, a kasnije Žarko Prebil, Drago Boldin, Maja Bezjak i Neda Janjčić. S takvim je ansamblom bilo lako obnoviti neke ranije predstave i ostvariti niz novih baleta, među kojima su: 1945: Rapsodija (Liszt); 1947: Bolero (Ravel) i Bahčisarajska fontana (Asafjev); 1948: Romeo ijulija (Prokofjev); 1949: Ohridska legenda (Hristić); 1950: Trnoružica (Čajkovski); 1952: Sat Španije (De Falla) i Slike s izložbe (Musorgski—Ravel); 1953: Danse macabre (Liszt), Francesca da Rimini (Čajkovski), Klasična simfonija (Prokofjev) i Tragedija Salome (Schmitt); 1956: La Valse (Ravel); 1957: Ballet concerto (Vivaldi), Pelivani (Sauguet) i Candelaire (Sauguet); 1958: Čudesni mandarin (Bartok), Snovi (Britten) i Triptihon (Konjović); 1959: Igra marioneta (Chabrier), Ljubavna tragedija (Šostakovič), Rapsodija (Rahmanjinov), Klasična baletna suita (Rossini) i Fantastična simfonija (Berlioz); 1960: Pepeljuga (Prokofjev), Balada 0 mjesecu lutalici (Radić) i Lepa Vida (Ukmar); 1961: Opus 88 (Havdn) i Pokreti (Kabalevski); 1962: Bakantice (Sicilianos); 1963: Remi (Gostuški); 1965: Soba (Auric); 1966: Lutanja (Prokofjev); 1967: Talijanska simfonija (Mendelssohn), Na plaži (Walton), Volimo Bacha (Bach) i Peca i vuk (Prokofjev);
1968: Učimo balet (Schumann); 1969: IX simfonija (Šosts Ozarena noć (Schonberg), Žar ptica (Stravinski) i dr. Intenziviranje baletnog djelovanja pridonijelo je i stvara poletu hrvatskih kompozitora na tom području, pa je nas novih baleta, čiji su autori ovi (navode se samo izvedena Krešimir Baranović {Kineska priča, 1955), Bruno Bjelinski cchio, 1959; Dubrovačke skice, 1965; Peter Pan, 1966), Silviji bardelli {Grob u žitu, 1946; Stranac, 1956; Poklade, 1962 Brkanović (Heloti, 1963), Milo Cipra {Leda, 1966), Pavle 1 {Igre, 1964; Varijacije, 1965), Dubravko Detoni (Trigonom 1969), Krešimir Fribec {Vibracije, 1958; Demon zlatne ! 963), Jakov Gotovac {Jugoslavensko kolo, 1947), Milko K {Čovjek pred zrcalom, 1963; Napuštene, 1964), Ivo Kirigin (; 1963), Igor Kuljerić {Posljednja uloga, 1965), Ivo Lhotka-K {Plesači, 1959; Legenda 0 pjesmi, 1966), Ivo Malec {A 1961; Prije doručka, 1958; Apprendre a marcher, 1961), Njirić {Cvijeće male Ide, 1960; Galeb i djevojčica, 1961), Odak {Leptirića i mjesec, 1959), Boris Papandopulo {Žetva, Intermezzo, 1953; Doktor Atom, 1966; Grand hotel, 1967; B Cenci), Branimir Sakač {Simfonija 0 mrtvom vojniku, 1959) gutin Savin {Balada, 1954). God. 1965 baletna grana u Hrvatskom narodnom ka u Zagrebu je osamostaljena i njen prvi direktor postala je Kasti. Uz primabalerinu Vesnu Butorac u tom se razdoblji ranije navedenih umjetnika ističu: Silva Muradori, Melita SI ski, Ivanka Žunac, Milena Leben, Đurđica Ludvig, I Lončar, Slavica Katulić, Maja Srbljenović, Miljenko Vikić, Novak, Stane Leben, Norio Yoshida, Alfredo Kollner, Furjan, Peter van Dyk, Juraj Mofčan, Zoran Grgić i d Osim u domovini balet Hrvatskog narodnog kazališta afi: se i u inozemstvu. God. 1953 solisti baleta nastupili su u I a 1955 cijeli je ansambl gostovao u Londonu i Nerviju (G( 1956 u Pragu, Bratislavi i Brnu, 1960 u Solunu, Napulju, niji i Bresciji, 1961 ponovo u Cataniji, 1962 u Bologni i A 1963 u Napulju. Iza toga slijedila su gostovanja 1964 u A: damu, Rotterdamu, Hagu i Salzburgu, 1965 u Parizu, Ve Tokiju i Osaki, 1966 u Wiesbadenu, 1967 u Beču i Veneciji u Mainzu i 1969 u Passauu. Od 1946 djeluju baleti uz opere u Rijeci i Splitu, a od u Osijeku, priređujući i samostalne cjelovečernje predsta Prva baletna škola u Hrvatskoj otvorena je uz Zagn operu 1909. Na njoj su kao nastavnice u toku godina dj< uglavnom primabalerine. Odmah po dolasku u Zagreb, Mai Froman otvorila je privatni plesni studio; kasnije je po nekoliko privatnih plesnih škola (u nekima od njih pođi je klasični balet). God. 1949 osnovana je u Zagrebu S baletna škola s rangom potpune srednje škole. U Rijeci • baletna škola pri kazalištu, a u Dubrovniku i Zadru vršila se na tečajevima uz muzičke škole. God. 1953—59 vodili si Roje i Oskar Harmoš Internacionalnu baletnu školu u Kambelovcu {-> Prilog). K. Slovenija. Prave uvjete za razvoj dobio je slovenski tek poslije 1918. Premda je u Ljubljani i prije toga dje slovensko kazalište, tehnički uvjeti i izvodilački ansamb bili takvi da bi se uspješnije mogao razviti balet u produkt i reproduktivnom smislu. Prva slovenska kompozicija na u koreografske svrhe bila je pantomima Možiček Josipa I Kao klavirski izvadak štampana je 1901. Izvedena je n u Grazu, zatim u Ljubljani (8. X 1912), Mariboru, Novom a i u Olomoucu. Bila je vrlo popularna i prije Prvoga svj( rata jedno od najviše izvođenih slovenskih muzičko-sci djela. Preradio ju je i dao joj nov sadržaj koreograf P. Go -Gresserov, koji ju je nazvao Usodna napaka doktorja Bt Poslije Možičeka slijedila je 1918 mimička igra Plesna leg Rista Savina. Kompozitor ju je napisao pod dojmom Legenden G. Kellera. Stilski je novoromantična, muzički nalna i dobro instrumentirana. Na sceni Ljubljanske ope vedena je 1922, ali se nije održala na repertoaru zbog mi fabule, daleke svakoj stvarnosti. R.# Savin je 1922 napisac drugi balet, mimičku igru Čajna punčka, sastavljenu oc paralelnih, međusobno povezanih slika. God. 1931 kompi je Slavko Osterc baletnu pantomimu Maska rdeče smrti po E. A. Poea, 1940 baletnu pantomimu Nezakonska mati, a pantomimu Illusions. Osobito je značajna Maska rdeče u svoje vrijeme događaj u slovenskoj baletnoj produkciji, z ljiva ne samo muzički, već i sadržajno. Kasnije slovensko b stvaralaštvo nije veliko. Koreografirane su mnoge kompo prvenstveno koncertnog sadržaja. Medu njima su Vizija i Demetrija Zebrea, Valse interrompue Danila Svare, Plesni i Arabski ples Lucijana M. Škerjanca, Divertissements i SI02 plesna burleska Matije Bravničara, Tatarska suita Emila Ads
BALET U JUGOSLAVIJI Podlim i Bela Krajina Marjana Kozine. Svi su ti baleti izvedeni na sceni Ljubljanske opere. Nakon drugoga svjetskog rata nastao je cjelovečernji balet Mala balerina koji su koncipirali koreografi Pino i Pia Mlakar. Muzički sadržava taj balet niz raznih kompozicija, među njima kraće originalne kompozicije Stanka Preka za gitaru. Osim toga nastalo je u ■ tom razdoblju još nekoliko baleta, među kojima su Triptihon Marjana Kozine, Plesalec v sponah Pina i Pije Mlakar i Lepa Vida Vilka Ukmara. Između prvoga i drugoga svjetskog rata stekao je osobite zasluge za razvoj slovenske baletne reprodukcije u Ljubljanskoj operi baletni majstor Peter Golovin--Gresserov, a uza nj plesači Lidija Wissiak i Pia i Pino Mlakar. Osim toga treba spomenuti koreografska i re-dateljska ostvarenja Hen-rika Neubauera i Metoda Jerasa. U Mariborskom baletu se na tom području istakao Iko Otrin. Medu slovenskim plesačima ističu se još: Gizela Bravničar, Silva Japelj, Erna Mohar, Boris Pilato, Drago Pogačar, Stane Polik, Marta Remškar, Tatjana Remškar, Vali Smerkolj, Lidija Wissiak, Maks Kirbos, Lidija Lipovž-Sotlar, Veronika Mlakar, Majna Sevnik, Janez Mejač, Etka Kline, Vida Volpi i dr. Nastava baleta još je mlada kod Slovenaca. Počeci padaju u 1942, kada je u okviru Ljubljanske opere osnovana baletna škola, u stvari tečaj bez organiziranog, sistematskog oblika rada. Takav otpočinje 1948 osnutkom Srednje baletne škole. Njoj je priključena i niža baletna škola. Srednju baletnu školu vodio je najprije Pino Mlakar, zatim bivša prva balerina Ljubljanske opere Gizela Bravničar, a poslije nje Lidija Wissiak. Cilj škole, koja je danas u sastavu Zavoda za glasbeno in baletno izobraževanje, sastoji se u obrazovanju profesionalnih plesača, ali i u pouci ama tera. U širem smislu, balet je uključen i u program ljubljanske Aka demije za gledališče, ra dio, televizijo in film, a zadaća mu je da uvede studente u osnove baleta. Nastava se odvija pod vodstvom Pina Mlakara. Već prije drugoga svjet skog rata, ali i poslije, u Ljubljani je djelovala privatna plesna škola Me tode Vidmar, u' kojoj se njegovao suvremeni ples po metodi M. Wigmanove. D. Co. Bosna i Hercegovina. Temelji baletske umjetnosti u Bosni i Hercegovini postavljeni su 1946 zajedno sa osnivanjem opere u Sarajevu. U tom pogledu važnu je ulogu odigrao baletski odsjek na Srednjoj muzičkoj školi, čiji su nastavnici Eduard Venijer i Dubravka Milanković postali i prvi rukovodioci baletnog ansambla Sarajevske opere. Angažovanjem nekoliko solista i članova iz folklornih sekcija kulturno-umjetničkih društava kolektiv se postepeno povećavao, da bi u periodu 1949—53 broj igrača narastao na četrdesetak. Pitanje daljeg podmlađivanja plesačkog kadra i izgradnje njegovog profesionalnog kvaliteta riješeno je 1952 osnivanjem
125
Baletskog studija pri Narodnom pozorištu koje je preuzelo funkciju ukinutog baletskog odsjeka na Srednjoj muzičkoj školi. Početni zadaci novooformljenog ansambla ograničavali su se na izvođenje baletskih tačaka u standardnom opernom repertoaru (balet je prvi put nastu-
FESTIVAL M. LIPOVSEKA U IZVEDBI BALETA SNG U LJUBLJANI
pio 9. XI 1946 u Prodanoj nevjesti B. Smetane). U sezoni 1949— 50 plesački je kvalitet ansambla znatno porastao, a dolaskom na njegovo rukovodstvo Jitke Ivelje i Franje Horvata otvorene su mogućnosti daljem razvoju, pa je 25. V 1950 u koreografiji Nine Kirsanove izvedeno prvo samostalno baletno veče u Sarajevu. Bila je to Žetva B. Papandopula, predstava koja je ukazala na obje osnovne karakteristike u daljem radu Sarajevskog
GROZDANIM K1KOT D. ŠKERLA U IZVEDBI BALETA NARODNOG POZORIŠTA U SARAJEVU
baleta: njegovanje nacionalnog baletnog repertoara i traženje koreografskih rješenja koja počivaju na principu dcsljednog poštovanja zakona klasičnog baleta, bez obzira radilo se o folklornoj stilizaciji, o klasično-romantičnom baletu ili o djelima savremenog stvaralaštva. Izgrađujući svoj repertoar domaćim baletima sa folklornom tematikom i romantičnim baletnim spektaklima, ansambl proširuje aktivnost gostujući u nizu gradova BiH.
Razvitak Sarajevskog baleta može se podijeliti na tri razdoblja: razdoblje uspona, umjetničke emancipacije i traženja novih kreativnih mogućnosti. Razdoblje uspona, 1946—54, obilježeno je nizom ostvarenja, medu kojima se posebno ističu baleti jugoslovenskih kompozitora: Licitarsko srce (Baranović), Đavo u selu (Lhotka), Intermezzo (Papandopulo) i Ohridska legenda (Hristić). Posljednje djelo označava ujedno i viši korak ka profesionalizmu i artizmu ansambla; to je bila platforma sa koje je Sarajevski balet mogao da konkuriše za značajnije mjesto u jugoslovenskim razmjerama, a i da stekne afirmaciju izvan zemlje. Sa Ohridskom legendom ansambl je gostovao prvi put u inostranstvu (Že-neva, 1955). Od solista u tom periodu svratili su pozornost Drago Bol-din, Ivica Ganza, Srećko Ćurić, Anita Baković i Nevenka Petrović. Razdoblje umjetničke emancipacije, 1954— 61, odvijalo se u znaku koreografskih ostvarenja Franje Horvata, koji je istovremeno koreograf, pedagog i rukovodilac ansambla. On usmjerava programsku politiku u pravcu klasičnog baletnog spektakla, ne zanemarujući ni folklorni balet, a od igrača zahtijeva krajnju profesionalnu angažovanost i minuciozno izgrađivanje uloga i cjelovitosti predstave. Vrhunska ostvarenja u tom razdoblju su klasični baleti Labudovo jezero i Uspavana ljepotica (Čaj-kovski), a naročito Romeo i Julija (Prokofjev). Među solistima se ističu Katarina Kocka, Neda Pavela, Miljenko Vikić, Slavko Pervan i Antun Marinić. Iz toga vremena na repertoaru su i djela neoklasičnog i neoromantičnog smjera: Ljubav čarobnica (De Falla), Čudesni mandarin (Bartok), Abraxas (Egk) i dr.
126
BALET U JUGOSLAVIJI — BALLAD-OPERA
U posljednjem razdoblju, od 1961 do danas (1970), Sarajevski balet u svojoj repertoarnoj politici teži ka radikalnijim i savremenijim rješenjima, a raznovrsnost i dinamiku unose povremeno angažovani koreografi iz zemlje i inostranstva (B. Lovačev, N. Anisimova, D. Parlić i dr.)- Od djela jugoslovenskih autora treba spomenuti u tom razdoblju Ninu (Švara) i Kontraste i GrozčLanin kikot (Škerl), a od stranih Hoana od Zarisse (Egk) i Onđinu (Henze). Baletni studio Narodnog pozorišta u Sarajevu dao je nekoliko talentovanih igrača-solista. To su Muhamed Imanić, Suad Kavazović, Đorđe Milošević, Emina Kamberović i Nedžad Potogija, koji uz Katarinu Kocku, Antuna Marinića i Slavka Pervana zauzimaju danas središnje mjesto u ansamblu. Sarajevski balet nastupao je u brojnim jugoslovenskim gradovima, a gostovao je u Švajcarskoj, Italiji, Austriji, Bugarskoj, UAR i Rumuniji (-» Prilog). LIT.: Z. Kučukalić, Deset godina Sarajevskog baleta, Zvuk, 1961, 45— 46. — 5. Špirić, Dvadeset godina Sarajevskog baleta, 1969. S. Sp.
Makedonija. Pre drugog svetskog rata bilo je pokušaja da se formiraju baletske grupe (Skopje, Bitola i neka druga mesta), ali ta nastojanja nisu dala nekih vidljivijih rezultata. God. 1945, u sastavu Doma pionira Karpuš u Skopju, osnovana je baletska grupa sastavljena od pionirki i pionira. Grupom je rukovodila Jelena Mavrovska. Međutim, prvi počeci baleta u pravom smislu vezani su za osnivanje Makedonske opere u Skopju 1948. Iste je godine u sastavu Opere osnovan prvi baletski studio u Makedoniji. Njime je u početku rukovodila balerina Anelize Asmann, a polovinom 1948 angažovan je Georgi Makedonski za koreografa i šefa baleta Skopske opere. Tada je formirana baletska grupa od oko 15 igrača iz raznih krajeva Jugoslavije u koju su ušli i napredniji, stariji članovi baletskog studija. Studio je 1950 prerastao u Srednju baletsku školu. Mladi baletski ansambl daje već 1949 svoju prvu samostalnu premijeru Bahčisarajski fontan (Asafjev). To je ujedno bila i prva celovečernja baletska predstava u Makedoniji. Ovoj premijeri prethodilo je izvođenje baletskog fragmenta Valpurgijska noć iz opere Faust (Gounod). Posle Bahčisarajskog fontana slede baletske premijere: Bolero (Ravel) i Francesca da Rimini (Čajkovski) u koreografiji Georgija Makedonskog, Baletska impresija iz opere Gioconda (Ponchielli) i Makedonska povest Gligora Smokvarskog (prvi makedonski nacionalni balet) u koreografiji Dimi tri ja Parlića, Balerina i banditi (Mozart), Poziv na igru (Weber) i Šeherezada (Rimski-Korsakov) u koreografiji Aleksandra Dobrohotova, Kopelija (Delibes) i Začarana lepotica (Čajkovski) u koreografiji Nine Kirsanove te Đavo u selu (Lhotka) u koreografiji Pina Mlakara i dr. Na početku druge decenije svoga postojanja, posle znatnog broja premijera, balet Makedonskog narodnog teatra stiče veliko priznanje na II jugoslovenskom festivalu baleta u Ljubljani (1960), gde u konkurenciji renomiranih kolektiva sa znatno dužim tradicijama osvaja treće mesto. Na istom festivalu prva solistkinja baleta Natka Penušlijska proglašena je najboljom jugoslovenskom igračicom klasičnog baleta. To priznanje bilo je značajno, u izvesnom smislu, i za ćelu prvu generaciju makedonskih baletskih umetnika, koji su za kratko vreme dostigli zavidan profesionalni nivo. U periodu pune zrelosti baletskog ansambla Skopske opere zapaženi su rezultati postignuti u celovečernjim delima standardnog i savremenijeg repertoara, kao što su: Giselle (Adam) u koreografiji Nine Kirsanove, Romeo i Džulieta (Prokofjev) u koreografiji Dimitrija Parlića, Abraxas (Egk) u koreografiji Franje Horvata, Otelio (Hanuš) u koreografiji Miroslava Kure i dr. Unazad nekoliko godina prekinuta je stagnacija u radu Srednje baletske škole u Skopju, koja sve više angažuje renomirane pedagoge i koreografe u cilju što šire popularizacije baleta i školovanja podmlatka za kontinuirani rad profesionalnih ansambala. Zašavši u treću deceniju umetničkog delovanja balet Make donskog narodnog teatra izveo je početkom 1970 svoju pedesetu celovečernju premijeru. T. Si.___D. Ov. BALETNI DIVERTISSEMENT -> Divertissement BALFE, Michael William, irski pjevač (bariton) i kompozitor (Dublin, 15. V 1808 — Rowney Abbey, Hertfordschire, 20. X 1870). Studirao najprije u Londonu, a 1825 u Italiji (Rim, Milano). Debitirao je 1827 na Talijanskoj operi u Parizu u ulozi Figara (Rossini, Seviljski brijač). Do 1835 pjevao na talijanskim pozornicama i komponirao opere koje su se izvodile u Palermu, Paviji i Milanu. U Londonu je neko vrijeme bio dirigent u Kraljevskom kazalištu. God. 1864 povukao se na svoje dobro Rowney Abbey. Njegova djela pokazuju neobičnu lakoću rada, ali odaju pomanjkanje autokritike i dubljeg uživljavanja.
DJELA. DRAMSKA. Opere: Enrico qualro al passo della Marna, l£ The Siege of Rochelle, 1835; The Maid of Artois, 1836; Catherine Grey, 1! Joan of Are, 1837; Falstaff, 1838; Keolanthe, 1841; Le Puits d'amour, li The Bohemian Girl, 1843 (najpopularnija; pod naslovom Ciganka izveden; X 1872 u Zagrebu); Les Quatre fils Aymon, 1844; The Enchantress, 1845; LE de Seville, 1845; The Bondman, 1846; The Maid of Honour, 1847; Pittore e D 1854; The Rose of Castille, 1857; Satanella, 1858; Bianca, 1860; The Purit Daughter, 1861; The Armourer of Nantes, 1863 i dr. Balet La Perouse, 1! — VOKALNA: tri kantate; nekoliko balada. — Priručnici Indispensable . dies for a Sopran Voice, 1852; Method of Singing, 1855. LIT.: Ch. L. Kenney, Memoir of Balfe, London 1875. — W. A. Bar, Balfe. His Life and VCorks, London 1882. — H. Wirth, Michael William B; MGG, I, 1951. — P. Graves, The King of Melody: Balfe and The Bohen Girl, Kingham 1951. — J. K. Fletcher, Balfe and Barrvmore at Milan, The Notebook, 1953.
BALFOORT, Dirk Jacobus, nizozemski violinist i muzike (Utrecht, 19. VII 1886 — Hag, 11. XI 1964). Studij završio Konzervatoriju u Amsterdamu (A. Spoor); djelovao kao koncei majstor u više njemačkih gradova (Liibeck, Dresden). G' 1924—26 predavao violinu na Konzervatoriju u Rotterdamu onda se posvetio studiju muzikologije te je 1934—53 bio kus i zamjenik direktora Muzičko-historijskog odjela muzeja u Ha Tamo je organizirao i vodio koncerte na kojima je izvodio dj mladih kompozitora, osobito nizozemskih. Napisao je više radi 0 nizozemskim graditeljima instrumenata. DJELA: De viool en hare Meesters; De Hollandsche vioolmakers, rc Eigenartige Musikinstrumente; De Viol d'amore; Ouirinus van Blankenbi Het Muziekleven in Nederland in de ij e en i8 e eeutv, 1938; Het Probleem de vioolbouzv; Het Onderricht in het vioolspel; Stradivarius, 1945.
BALIJA, Zlatko, violinist (Split, 11. IV 1927 — Zagr 20. IV 1970). Studij violine završio 1957 na Muzičkoj akader u Zagrebu (I. Pinkava), a muzičku karijeru započeo 1945 kao č opernog orkestra HNK u Zagrebu. God. 1947—64 naizmjei član Simfonijskog orkestra Radio-televizije i Zagrebačke filh monije, od 1964 koncertni majstor HNK. Istakao se kao i morni muzičar u ansamblu Zagrebačkih solista, Zagrebačk kvartetu (1958—66), Klavirskom triju Radio-Zagreba i K. Ko.
BALKANSKA, Mirni, bugarska pjevačica, sopran (Ru 23. VII 1902 —). Nakon što je 1920 debitirala kao opere subreta u sofijskom kazalištu Renesans, studirala pjevanje u B linu i Beču. Od 1922 djelovala u Sofiji, gdje je utemeljila Koope tivni teatar. God. 1938—42 član kazališta Odeon, zatim primadc 1 direktor Hudožestvenog operetnog teatra i 1948—63 prvaki: Državnoga muzičkog kazališta Stefan Makedonski. U više navr gostovala u Zagrebu. U svojoj dugogodišnjoj umjetničkoj karij ostvarila oko 400 različitih uloga iz klasičnog i suvremenog o] retnog repertoara, a najviši domet postigla u operetama Knegi čardaša i Grofica Marica (Kalman), Orlov (Granichstadten' Vesela udovica (Lehar). BALKANSKI MOL, molska ljestvica, kojoj je četvrti stup; povišen, a melodijski sedmi stupanj je »prirodni« g, dakle a — h — c1 — dis1 — e1 —fis1 —g1— a1. Tako je tu ljestvicu opisao i nazvao Milenko Živković u Na 0 harmoniji (Beograd 1947), ali on i sam s pravom tvrdi da je bol ako se ona shvati kao dorska ljestvica s povišenim četvrtim stupnje U našem muzičkom folkloru nema pjesama koje bi bile komj. nirane u toj ljestvici u potpunom opsegu. Ima primjera od I V stupnja (pentakord). Nije se našlo ni pjesama s ambitusom VI stupnja. Ova je ljestvica prema tome vještačka tvorevina. Ne pjesme u orijentalnom tetrakordu (h, c, dis, e) kadenciraju na niku a, umjesto da završavaju na II stupnju h s dominantne harmonijom. Vjerojatno su takvi primjeri dali povoda za konstrv. čiju balkanskog mola. BALLABILE (tal. prikladan, podesan za ples), manje ples epizode u operi (naročito talijanskoj u XIX st.). BALLAD-OPERA, u Engleskoj u XVIII st. vrsta muzičk -scenskih djela s govorenim dijalozima i muzičkim tačkan Preteče ballad-opere su parodije na ozbiljna kazališna djela, os bito brojne u drugoj polovini XVII st. U njima je melodijama poznatih talijanskih opera podmetnut šaljiv tekst, a susreću si napjevi popularnih pučkih pjesama. U pravoj ballad-operi osno^ muzički materijal upravo su te pučke melodije, najčešće škots 1 irske balade. Prvo djelo te vrste je The Beggar's Opera od Gaya i J. Chr. Pepuscha (London 1728) u kojoj se pričaju zgo iz života skitnica, propalih djevojaka i lopova; to je oštra sati na tadašnje društvene i političke prilike, a ujedno i na pretj ranost i neprirodnost patetične talijanske opere onoga doba. Nj zin veliki uspjeh potakao je i druge autore na stvaranje sličn djela. Najpoznatije su ballad-opere: The Quaker's Opera (172! The Cobbler's Opera (1728), The Lover's Opera (1729), The Villa Opera (1729), The Prisoner's Opera (1730), a uz J. Gaya i J. Ch Pepuscha kao autori isticali su se C. Cibbfr i H. Fielding. I pučke napjeve nalaze se u njima često i melodije poznatih koi pozitora (M. Locke, H. Purcell, J. Eccles, G. F. Handel, F. G
BALLAD-OPERA — BALLETS RUSSES
127
miniani, A. Corelli, A. Scarlatti). Najveću je popularnost uživala b.-o. 1728—36; u tih nekoliko godina nastalo je preko 80 takvih scenskih djela. Pod utjecajem francuske opera-comique počela se tada razvijati i u Engleskoj opera buffa, koja je, međutim, zadržala neke karakteristike ballad-opere. The Beggar's Opera bila je već u XVIII st. izvedena i izvan Engleske. U Njemačkoj je prva ballad-opera prikazana 1743 u Berlinu; bio je to njemački prijevod The Devil to Pay, or The Wiwes metamorphosed (Der Teufel ist los, oder die verviandelten Weiber), čiji je autor Ch. Coffev. Izvedba ovog i sličnih engleskih djela u Njemačkoj izravno je utjecala na stvaranje Singspiela. — U XX st. neki su autori preradili i modernizirali The Beggar's Operu. Učinio je to P. Austin 1920, malo kasnije i E. J. Dent; 1928 preradio je tekst B. Brecht, dok je K. Weill napisao novu muziku; ta je verzija The Beggar's Opere, prikazana pod naslovom Dreigroschenoper, doživjela velik uspjeh. Tu najpoznatiju ballad-operu harmonizirao je i instrumentirao 1948 i B. Britten. NOVA IZD.: The Beggar's Opera obj. je H. Bishop (1805); odlomke iz ballad-opera obj. su J. Oxenford i J. L. Hatton (English Ballad Opera, 1874); G. Calmus (Zwei Opern-burlesken aus der Rokokozeit, 1913); Ch. E. Pearce (Polly Peachum: the Story of Polly and The Beggar's Opera, 1913); faksimil izvornog izdanja The Beggar's Opera obj. je 1921 i 1923; pojedini napjevi iz te opere obj. su u zbirkama The Plays of J. Gay (2 sv., 1923); Twelwe Famous Plays of the Resto-ration and Eighteenth Century (1933) ; W. Apel i T. A. Davison (Historical An-thology of Music, II, 1950); uvertiru The Beggar's Opera obj. je J. Horton (1960). LIT.: G. Sarrazin, John Gay's Singspiele, 1898. — G. Calmus, Die »Beg gar's Opera« von Gay und Pepush, SBIMG, 1906—07. — C. Barclay Squire, An Index of Tunes in the Ballad Operas, Musical Antiquary, 1910—11. — G. Tufts, Ballad Operas: a List and some Notes, ibid., 1912—13. — G. Calmus, Zwei Opernburlesken aus der Rokokozeit, Berlin 1913. — Ch. E. Pearce, Polly Peachum: the Story of Polly and The Beggar's Opera, London 1913. — L. Melvill, Life and Letters of John Gay 1685—1732, London 1921. — 117. J. Lauirence, Early Irish Ballad Opera and Comic Opera, MQ, 1922. — W. H. Gr. Flood, The Beggar's Opera, Music and Letters, 1922. — F. Kidson, The Beggar's Opera: its Predecessors and Successors, Cambridge 1922. — W. E. Schultz, Gay's Beggar's Opera: its Content, Historv and Influence, New Haven (Conn.) 1923. — A. Nicoll, A History of Early Eighteenth-Century Drama 1700—50, Cambridge 1925. — J. A. Westrup, French Tunes in The Beggar's Opera and Polly, Musical Times, 1928. — C. Tolksdorf, J. Gay's »Beggar's Opera« und B. Brecht »Dreigroschenoper« (disertacija), Bonn 1934. — A. V. Berger, The Beggar's Opera, the Burlesque and Italian Opera, Music and Letters, 1936. — E. M. Gagey, Ballad Opera, New York 1937. — A. Loemenberg, Annals of Opera 1597 to 1940 (disertacija), 1943. —■ M. VFinesanker, The Record of English Mu sical Drama, 1750—1800 (disertacija), 1944. — W. H. Rubsamen, The Ballad Burlesques and Extravagances, MQ, 195°. — J- A. Westrup, Ballad Opera, MGG, I, 1951. — G. Handley-Taylor i Fr. Granville Barker, J. Gay and the Ballad Opera, Hinrichsen's 9" 1 Music Book (s bibliografijom), London 1956. — W. H. Rubsamen, Mr. Seedo, Ballad Opera, and the Singspiel, Miscelanea on homenaje a H. Angles, Barcelona 1958—60. M. Kun.
BALLARD, francusko muzičko izdavačko poduzeće u Parizu (1551 — oko 1820). Osnovali su ga Robert B. i muzičar Adrien Le Rov. Na temelju posebnih privilegija poduzeće je kroz 200 godina imalo monopol u Francuskoj za štampanje muzičkih djela. Vlasnici poduzeća nisu se služili naprednim tekovinama notnog tiska, pa su još u XVIII st. upotrebljavali četvorouglaste notne oblike. To je izvrsno odgovaralo muzici XVI st., ali je bilo vrlo neprikladno za muziku XVIII st. —■ Medu najstarija izdanja
BALLAD-OPERA. W. Hogarth: Parodija na uspjeh Prosjačke opere, 1728
idu Le Livrede tablature de guiterne d'Adrien le Roy (1561) i Les Psaumes de David mis en vers par Marot avec la musique (1562). LIT.: M. Brenet, La Librairie musicale en France de 1653 a 1790, SBIMG, 1907. — G. Lepreaux, Gallia typographica, Pariš 1911. — B. Guegan, Histoire de l'impression de la musique. La Typographie musicale en France, Arts et metiers graphiques, 1933—34. — V. Fedorov i F. Lesure, Familie Bajlard, MGG, I, 1951. — E. Leblan, La Bibliotheque musicale des editeurs Ballard a Pariš k la fin du XVII e siecle, uXVII e siecle, 1954. — F. Lesure i G. Thibault, Bibliographie des editions d'Adrien Le Roy et Robert Ballard (1551—1598), Pariš 1955. — H. Charnasse, Sur la transcription des recueils de cistre edites par A. Le Roy et Robert Ballard (1564—65), RMI, 1963. M. Kun.
BALLATA, Zeqirija, kompozitor (Đakovica, 23. IV 1943 —). Srednju muzičku školu završio u Prizrenu, a studij kompozicije kod M. Bravničara na Akademiji za glasbo u Ljubljani. Tamo je stekao i naziv magistra (L. M. Škerjanc) i sada studira muzikologiju. Djeluje u Ljubljani kao profesor na Nižoj muzičkoj školi. DJELA. ORKESTRALNA: suita za gudački orkestar, 1966; Passacaglia in modo antico, 1967; Capricdo sinfonico, 1967. — Piccola suita za flautu solo, 1966. — KLAVIRSKA: Sonata u dva stavka, 1966; Ou village, 1963; Odmevi z Prokleti} (Odjeci s Prokletija) za lijevu ruku, 1964; Deux caprices, 1967; Solo de concert, 1967. — VOKALNA. Mješoviti zborovi: Vetar duše; Razgovor sa zemljom; Poetom; Najveć sveta otrokom sliši slave; Oh, kah po shkon moj goc'e vogel (Kam greš deklica), 1967. Muški zborovi: Da su meni oči tvoje i Si dukati i vogel je (Zlata si mi). Andrimi i femise (Otrokov) za ženski zbor. A. Ki.
BALLET DE COUR, baletne priredbe na francuskom dvoru na kojima su nastupali plemići, pa i sam kralj. Poznato je djelo te vrste Ballet comique de la Reine, izveden 1581 prigodom vjenčanja Margarete de Lorraine s vojvodom de Joyeux. To je ujedno najstariji b. d. c. od kojeg se sačuvala muzika. U njoj se nalaze i dva odlomka u izrazito monodičkom stilu. Takve priredbe bile su naročito omiljele za vrijeme vladanja Henrika od Navarre (1589—1610). Umjetnički vrhunac doživio je b. d. c. u doba J. B. Lullvja i baletnog majstora Beauchampsa za vladanja Luja XIV, koji je i sam često nastupao kao plesač. Najpopularniji su
TISKARSKI ZNAK CH. BALLARDA IZ 1685
tada bili baleti Les Muses (1667) Beusardea i Triomphe de VAmour (1681) Lullvja. U zajednici s Molierom, Lullv je nastojao spojiti balet i komediju; tako je 1664 nastao novi rod comedie--ballet. Najvažnije djelo te vrste je Le Bourgeois Gentilhomme (1670). Unutar dvorskog baleta razvili su se različiti plesovi (gavotte,
passepied, bourree, rigaudon i naročito menuet) koji su postali sastavnim dijelovima suite. B. d. c. je utjecao i na razvoj francuske opere. LIT.: P. Lacroix, Ballets et mascarades de cour, de Henri III a Louis XIV (6 sv.), Geneve 1868. — H. Pruniires, Le Ballet de cour en France Pariš 1913. — W. Storz, Der Aufbau der Tanze in den Opern und Balletts Lul- ly's (disertacija), Gottingen 1928. — N. Ivanoff, Les Fetes a la cour des derniers Valois, Revue du i6e siecle, 1932. — M. Paquot, Les Etrangers dans le Ballet .de cour, ibid., 1932. — P. Melese, Le Theatre et le public a Pariš sous Louis XIV (1659—1715), Pariš 1934. — D. P. Walker, Ballet de cour, MGG, I, 1951. — M. McGozvan, L'Art du Ballet de cour en France (1581—1643), Pariš 1963. M. Kun.
BALLETS RUSSES, ruska baletna trupa koju je 1909 osnovao Sergej Djagiljev. Trupa B. R. je revolucionirala baletnu umjetnost i znatno utjecala na svaku umjetničku aktivnost povezanu s njenim radom. Koreografije M. Fokina i realizacije V. Nizinskog, T. Karsavine, S. Lifara i čitavog tog ansambla fascinantne tehnike čine temelj modernom baletu. U širem teatar skom smislu, u trupi B. R. inauguriran je nov stil slikarski vrijednog i funkcionalnog dekora (L. Bakst, A. Benois i dr.), te
128
BALLETS RUSSES — BALTZAR
stavljen akcent na izbor, odnosno kreaciju kostima. Svojim smjelim i novotarskim poticajima, a često i narudžbama, trupa je obogatila muzičku literaturu i učinila popularnima mnoga kompozitorska imena (M. de Falla, M. Ravel, I. Stravinski, A. Casella, S. Prokofjev, D. Milhaud, F. Poulenc, H. Sauguet). Nakon smrti S. Djagiljeva (1929) trupa se razišla. LIT.: T. Karsavina, Ballets Russes, Pariš 1931. — C. W. Beaumont, The Diaghilew Ballet in London, London 1940. — A. Benoist, Reminiscences of the Russian Ballet, London 1941. I. Me.
BALLET THĆATRE CONTEMPORAIN, francuska usta nova za propagiranje plesne umjetnosti, osnovana 1968 u Amiensu. Umjetnička nastojanja njenih rukovodilaca idu za što uspješnijom sintezom muzike, plesa i likovne umjetnosti. U želji da sa svojim težnjama upozna što širi krug publike B. t. c. organizira preda vanja, diskusije i si. Od istaknutih suvremenih plesača u toj ustanovi djeluju J. Babilee, A. Checinlescu, J. Giuliano, K. Koldamova, C. Marchand, M. Parmain i M. Popa, a od koreografa F. Blaska, M. Descombev, J. Lazzini, M. Šparemblek i G. Skibin. Na repertoaru plesnog ansambla nalaze se djela suvremenih kompozitora, kao npr. Danses concertantes (Stravinski), Deserts (Varese), Aquatheme (Malec) i dr. j. šip. BALLETTO, 1. talijanski naziv za balet. 2. Oko 1600 vokalna kompozicija plesnog karaktera, pisana jednostavnim madrigalskim stilom (najstariji primjeri: G. Gastoldi, Balletti a cingue vod ... di cantare, sonare e ballare, 1591). 2. U XVI i XVII st. komorna sonata (suita), sastavljena od više plesova različita karaktera (J. H. Schein, Banchetto musicale, 1617) ili suita od nekoliko plesnih pjesama s instrumentalnim uvodom (Entrata) za dvorske i slične svečanosti (C. Monteverdi, Scherzi musicali, 1607). 2. U suitama XVII st. instrumentalni stavak plesnog ka raktera i trodijelna oblika A B A (A — AHemanda u 4/4mjeri; B — Gagliarda ili Courante u 3/4-mjeri). K. Ko. BALLIF, Claude Andrć Francois, francuski kompozitor (Pariz, 22. V 1924 —). Studirao u Bordeauxu (J. F. Vaubourgoinj, Parizu (N. Gallon, T. Aubin, O. Messiaen) i Berlinu (B. Blacher, J. Rufer). God. 1955—59 lektor Francuskog instituta u Berlinu i Hamburgu, od 1959 u Parizu asistent Radio-televizije i član Schaefferove Groupe de Recherches Musicales i nastavnik. Od 1964 profesor je muzičke analize i pedagogije na Konzervatoriju u Reimsu. Plodan stvaralac suvremenih tendencija, komponira na principu »metatonaliteta« koji je sam pronašao. DJELA. ORKESTRALNA: Lovecraft, 1955; Fantasta, 1957; A cor et a eri, 1965; Cendres za orkestar udaraljki, 1946; Voyage de mon oreille za komorni orkestar, 1957 ; Čeci et celd za 8 duhačkih solista i orkestar, 1953. — KOMORNA . Tri gudačka kvarteta: I, 1955; II , 1958 i IH, 1959; 2 gudačka trija, 1956 i 1959; trio za obou, klarinet i fagot, 1953; trio za flautu, fagot i harfu, 1961; Double Trio za violinu, klarinet i rog i flautu, obou i violončelo, 1961: više kvinteta; Jmaginaire I i Imaginaire II za 7 instrumenata, 1963 i 1967; sonata za violinu i klavir, 1957; sonata za flautu i klavir, 1958; sonata za violončelo i klavir, 1962. — KLAV1RŠKA: 5 sonata; Airs comprimes, 1953; Pieces detaches, 1953; Bloc-Notes, 1961; Passe-temps, 1962. — Sonate za orgulje, 1956. — VOKALNA: Requiem za zbor i duhački orkestar, 1954; kantata Retrouver la parole za glas i komorni orkestar, 1960. Za glas i klavir: Apparitions, 1949 (uz violu); Chansons bas, 1949; Minuit pour Geants, 1951 (uz violu); Musik im Mirabel, 1956; Phrases sur le souffte, 1958. — SPISI: Introduction a la Metatonalite, 1956; L'Usage des instruments dans la tnusique contemporaine, 1960; Triste exotisme, 1961; Matiere, Mouvement, Musiaue, 1963; Points, Mouvements, 1967; Un Sens de sons 1967.
BALLING, Michael, njemački dirigent (Heidingsfeld na Majni, 28. VIII 1866 — Darmstadt, i. IX 1925). Učenik H. Rittera u Wiirzburgu. Kraće vrijeme violinist u Mainzu i Schvverinu. God. 1892 osnovao u Nelsonu prvu australsku muzičku školu. Dirigentsku karijeru započeo 1896 kao asistent u Bavreuthu. Dirigirao je zatim u Hamburgu, Ltibecku, Breslauu i Karlsruheu. God. 1911—14 bio je dirigent u Manchesteru, od 1919 djelovao je u Darmstadtu kao generalni direktor kazališnog orkestra. Uz to je 1906—25 redovito sudjelovao i na festivalima u Bavreuthu. Gostovao je u mnogim gradovima zapadne Evrope i Engleske. B. je redigirao cjelokupno izdanje Wagnerovih djela {Breitkopf & Hartel; od 1912 nadalje). LIT.: R. Sternfeld, Michael Balling, M, 1924—25.
BALLO, Ferdinando, talijanski muzički kritičar (Orvieto, 14. XI 1906 — Milano, 13. X 1959). Isprva dirigent, kasnije se počeo baviti nrizičkom kritikom stekavši ubrzo ugled jednog od najboljih suvremenih talijanskih kritičara i najdosljednijih propagatora avangardne muzike. Do drugog svjetskog rata surađivao u dnevnicima i časopisima (RAM, VItalia Letteraria, Cronache Latine, UAmbrosiano). Sa A. Rosom osnovao 1944 izdavačko poduzeće, a 1945 sa R. Paoneom otvorio u Milanu
koncertnu poslovnicu Pomeriggi Musicali koju je vodio do 1950. Uz to je od 1947 bio umjetnički direktor venecijanskoga Festivala za suvremenu muziku. Od 1945 ponovno je pisao muzičke kritike (Avanti, II Mondo, Mondo europeo, Omnibus, Sipario, za parišku
RM, londonski Tempo i dr.), a od 1949 djelovao je i kao um nički rukovodilac milanskog televizijskog studija. DJELA: Arrigo Boito, 1938; Grosz e l'arte rivoluzionaria, 1945. Vc za opere Capricci di Callot (Malipiero), Arlecchino (Busoni), Volo di notte (] lapiceola) i Ćoro di morti (Petrassi). Studije i članci.
BALLONCHIO, talijanski narodni ples, koji se izvodi krugu, poput našeg kola. BALMER, Luc, švicarski dirigent i kompozitor (Miinch 13. VII 1898 —). Studirao je na Konzervatoriju u Baselu i B linu (F. Busoni). Djelovao je 1924—28 kao profesor teo Konzervatorija u Bernu, 1928—32 kao dirigent u Luzernu, 1934-kao operni dirigent u Bernu. Tamo je 1941 preuzeo vods orkestralnog udruženja. Istakao se kao interpret djela R. Schum na i J. Brahmsa. DJELA: simfonija; simfonijski fragment; koncert za violinu i orkes koncert 2a klavir i orkestar; koncert za violončelo i orkestar; serenada za k] i mali orkestar; simfonijske varijacije; varijacije za obou, fagot i gudače, i< simfonijska suita. — Tri gudačka kvarteta; duo za violinu i violončelo. — Si ska muzika za niz dramskih djela. — Petrarkin sonet CXIII za bariton, ; i orkestar, 1930; zborovi: solo-pjesme. ! BALMER, Lucie -> Dikemnann-Balmer, Lude BALOKOVIĆ, Zlatko, violinist (Zagreb, 21. III 1895 Venecija, 29. III 1965). Učenik V. Humla na školi Hrvatsl glazbenog zavoda u Zagrebu, usavršavao se kod O. Ševčika Majstorskoj školi Muzičke a demije u Beču. Nakon diple skog ispita na kojem je i bio prvu državnu nagradu počeo je 1913 priređivati mostalne koncerte. Nastupat u Rusiji (Moskva), Njemačl Austriji, Italiji, Egiptu, a kon prvog svjetskog rata Engleskoj, Francuskoj, Svit skoj, Poljskoj, Čehoslovački drugim evropskim zemljaj U više navrata gostovao Sjevernoj Americi, osobito SAD, kamo se 1924 stalno j selio. Iz New Yorka podt mao je brojne koncertne t neje, 1932 posjetio je sve k tinente. z. BALOKOVIC Duboko proživljavanje, teligentno predavanje i 1 svladavanje tehničkih proble instrumenta združivalo se kod Balokovića s bujnim tempe mentom. Njegov pun i zvučan ton odlikovao se toplinom i nj nošću, baršunastom mekoćom i pjevnošću. B. se mnogo bav karitativnim radom. Već u prvom svjetskom ratu brojni bili njegovi nastupi na dobrotvornim koncertima u korist 1 đunarodnog Crvenog križa. Za narodnooslobodilačkog rata ] stasa NOB-e i jedan od organizatora američke pomoći na: narodima, koju je djelatnost nastavio i kasnije kao predsjed Društva prijatelja nove Jugoslavije u SAD. Za svoj rad o< kovan je najvišim jugoslavenskim odlikovanjima. i
LIT.: K. Kovačevii, Zlatko Baloković (1895—19*>5), Zvuk, 1965, K. Kc
BALTAZARINI (BALTAGERINI) DI BELGIOIO! Baldassarre, talijanski violinist i koreograf (Piemonte ili Lc bardija, ? — Pariz, oko 1587). U Francusku je došao oko 155 promijenio ime u Balthasard de Beaujoyeule. Bio je najprije u slu maršala de Brissac, kasnije na dvoru Katarine Medici, K; IX, Henrika III i Marije Medici. Među suvremenim muzičari uživao je veliki ugled osobito kao odličan violinist. B. je zami i koreografirao Ballet comigue de la Reine (1581). U tom je dj spojio uobičajeni dvorski balet s estetskim načelima koja su zas pali članovi Baifove akademije. LIT.: L. Celler, Les Origines de l'opera et le ballet de la reine, Pariš i£ — H. Prunieres, Le Ballet de cour en France avant Benserade et Lully, P 1914. — P. Nettl, Baltazarini, MGG, I, 1951. — G. A. Caula, Un Precedi storico dell J opera in mušica, Torino 1963. — M. McGozuan, L'Art du B; de cour en France, Pariš 1963.
BALTZAR (Baltzer), Thomas, njemački violinist i kc pozitor (Liibeck, oko 1630 — London, 24. VII 1663). Muzii naobrazbu stekao u Njemačkoj. Najkasnije 1655 preselio ss Englesku gdje je uživao ugled kao jedan od najvećih violins virtuoza svog vremena. Prema svjedočanstvu suvremenika ; sjedovao je izuzetnu tehničku spretnost. B. je medu prvim; Njemačkoj upotrebljavao tehniku dvohvata. Komponirao je strumentalne suite, violinske sonate i sola
(sačuvano u rukopi nekoliko kompozicija objavljeno je u zbirci The Division Vic J. Plavforda, 1685, 1688 i kasnije).
BALTZAR NOVA IZD.: preludij i allemande obj. C. Stichl (MFM, 1888); 12 pre ludija i 1 allemande obj. K. Gerhartz (Deutsche Meistervierke fiir Violin allein, 1921); allemande obj. A. Schering (Geschichte der Musik in Beispielen, 1931). LIT.: C. Stiehl, Thomas Baltzar, ein Paganini seiner Zeit, MFM, 1888. — E. H. Meyer, Thomas Baltzar, MGG, I, 1951.
BALUN, narodni ples iz Istre. Naziv mu potječe od talijanske riječi balio. Budući da ga je narod izvodio odvajkada snažno i temperamentno, Talijani su ga nazivali augmentativno ballone; otuda je nastao naziv plesa. Plešu ga veće ili manje grupe muškaraca i žena zajedno. Stari naziv baluna bio je, vrlo vjerojatno, kolo, jer ima i oblik kola. To se vidi i iz jednog sačuvanog stiha narodne pjesme, koja se uz ovaj ples pjeva: »Obrni se, obrni, kako k-o-l-o povodi«. B. se pleše u cijeloj Istri, naročito u za padnim dijelovima, obično pred crkvom, pod ladonjama, na prazničke dane. Izvodi se i na gumnu, a rjeđe u sobi. B. ima uglavnom tri figure: pribiranje, okretanje i šetnju. Pleše se uz pratnju sopele ili mijeha, gdjekada i uz pjevanje plesača. LIT.: 5. Zlatič i dr., Istarski narodni ples Vjalun, Sklad, 1935, I- — Lj. Taš, Narodni plesovi u Istri (rukopisna grada u Institutu za narodnu umjetnost u Zagrebu). V. Žc.
BAL Y GAY, Jesus, španjolski muzikolog (Lugo, 23. VI 1905 —). Učenik Madridskog konzervatorija, studij muzikologije završio na Univerzitetu u Santiagu di Compostella. Najprije djelovao u Madridu i tamo 1935 utemeljio vokalno udruženje Cantores ddsicos espanoles za njegovanje djela starih španjolskih majstora; od 1938 živi u Meksiku, gdje je sada urednik časopisa Nuestra Mušica. Ogledao se i kao kompozitor. DJELA: Hacia el ballel gallego, 1925; Folklore musical de Melida, 1933; 30 Canciones de Lope de Vega, 1935; Bibliographie de la chanson populaire espagnole, Musique et Chanson populaires; Romances y villancicos espanole de s. XVI, I939I Villancicos de diversos autores, a dos a tres . . . vozes . . . Venezia, 1566, 1944; El Nacionalismo y la Mušica mexicana de hoy, 1949; La Leccion de Andre Gide, 1950; Tesoro de la Mušica Polifonica en Mexico: I El Codice del Convento delCarmen, 1952; Trientos, 1960. — Komponirao Serenadu za orkestar; Concerto grosso; komorna djela; solo-pjesme i dr.
BAMBOLA, crnački bubanj u Zapadnoj Indiji. Preko izdubenog panja napeta je koža o koju se lupa rukom. Koža je pričvršćena obručem od bačve i na krajevima uzicom privezana o klinove. BAMPTON, Rose, američka pjevačica, sopran (Cleveland, Ohio, 28. XI 1909 —). Studij pjevanja završila na Curtis Institute oj Music u Philadelphiji (F. Alda), a zatim stekla doktorat na Univerzitetu u Des Moinesu (Iowa). Na opernoj pozornici debitirala 1929 kao Siebel (Gounod, Faust) u New Yorku. Pjevala je u Philadelphiji, 1932—50 na operi Metropolitan u New Yorku, istodobno 1942—47 u Teatro Colon u Buenos Airesu i dr. Dramski sopran, B. je u svojoj daljoj karijeri nastupala i u ulogama mezzosoprana. Njene najveće kreacije bile su Laura (Ponchielli, Gioconda), Aida (Verdi), Elizabeta (Wagner, Tannhauser), Elza (Wagner, Lohengrin), Kundrv (Wagner, Parsifal), Donna Anna (Mozart, Don Giovanni), Daphne (R. Strauss) i dr. Istakla se i kao koncertna pjevačica. Bila je prva interpretkinja Schonbergovih Gurrelieder u SAD.
BANCHIERI, Adriano (nazivan Adriano da Bologna, Monaco Olivetano), talijanski kompozitor i muzički teoretičar (Bologna, 3. IX 1568 — 1634). Isprva studirao književnost i filozofiju, 1587 stupio u red Olivetanaca; oko 1592 učio muziku kod G. Guamija u Lučci. Od 1594 crkveni je orguljaš u olivetanskom samostanu San Michele in Bosco kraj Bologne, 1600—04 na istoj dužnosti u crkvi »9. Muria in Regola u Imoli, zatim u Gubbiju, Veneciji i Veroni; 1608 vraća se u samostan San Michele, gdje je ostao do smrti (1613 imenovan je profesorom, 1620 opatom). U tom je samostanu osnovao i vodio muzičku školu, glasovitu zbog praktičkih pedagoških metoda; velik broj liturgičkih i muzičko-teoretskih priručnika i traktata što ih' je B. u to doba napisao namijenjeni su bili u prvome redu pitomcima te škole. U samostanu je utemeljio 1614 i Accademiju dei Floridi, 1623 pretvorenu u Accademiju dei Filomusi u Bologni kojoj je bio na čelu (s nadimkom // Dissonante). B. se javlja na prijelazu iz kasne renesanse u rani barok kao svojevrstan prethodnik koji je (poput E. Satiea u novije doba) u svojim teoretskim djelima i kompozicijama donio čitav niz muzičko-tehničkih novina, ali one zbog njegova ograničenog stvaralačkog dometa nisu imale šireg odjeka. U zbirci dvozbornih moteta Concerti Ecclesiastici iz 1595 B. je prvi put primijenio koncertantni princip u motetu velikog stila i ispisao odvojeno dionicu orgulja za prvi zbor u obliku spartiture. To je najstarija štampana partitura s taktnim crtama; tim djelom anticipira tehniku bassa continua, a u zbirci V Organo suonario (1605) služi se već sistematski brojkama i predznacima (suprotno od Viadane) za generalbas. B. je medu prvima (a možda doista prvi) upotrebljavao di namičke oznake, kao npr. / (jorte) i p (piano), o kojima govori u predgovoru madrigalskoj komediji La Pazzia senile (izdanje MUZ. E., 1, 9
BAND A
129
iz 1608). Dao je historijsku osnovu i modernoj dirigentskoj praksi s taktiranjem i sistematskom agogikom {Cartella musicale, 1614). Svojim uputama za harmoniziranu pratnju gregorijanskog korala anticipirao je liturgičku praksu koja traje do naših dana. Važan je njegov prilog i vokalnoj praksi onoga doba naukom o pjevanju iz 1609, u kojoj je (nadovezujući se na Caccinija i Cavalierija) sistematski razvrstao modernu vokalnu ornamentaciju. Kao stvaralac B. je također smiono eksperimentirao : komponirao je medu prvima rane »sonate«, tj. izvorno instrumentalna djela (Canzoni alla jrancese a 4) i specifično orguljske kompozicije s iscrpnim uputama za registriranje (koje se u tom obliku javljaju samo PRIZOR iz BANCHIERIJEVE MADRIGAL kod C MonteverdiSKE OPERE IL METAMORFOSI MUSICALE, 1601, najraniji dosada poznati prikaz operne inscenacije
ja) Medu kompQ_ ziciiama za oreulie ostavio je 1 jednu Battagliu, rani primjer opisne programne muzike. Najveći dio Banchierijeva opusa pripada dramatskom žanru madrigalske komedije; za ta je djela većinom sam pisao libreta u pučkom, venecijanskom dijalektu. To su jednočine bujfo-scene, zapravo minijaturne opere s monolozima i dijalozima, po stilu srodne djelima njegovih suvremenika (O. Vecchi, G. Croce i dr.) ali sa znatno jače izraženim utjecajem komedije delV arte; u parlando-pasažama i u realističnoj deklamaciji teksta B. je dao elemente kasnije napuljske opere bujjo i njezina secco recitativa. — U cijelini, B. kao prethodnik tzv. razdoblja generalbasa, kao kompozitor rane, izvorne instru mentalne muzike i kao napredan teoretičar sa smislom za nove zvukovne ideale, ide medu najznačajnije ličnosti talijanske muzike na početku XVII st.
DJELA. INSTRUMENTALNA: Canzoni alla francese a 4 v . p e r sonare, dentrovi un Echo & in fine una Battaglia a 8, et dui Concerti . . . 1596; Fantaste overo Canzoni alla Francese .. . a 4, 1603; Moderna armonia di Canzoni alla francese, 1612;// Virtuoso ritrovato accademico, Concerti za 2—5 glasova, 1626; Dialoghi, Concerti, Sinfonie e Canzoni, 1625. — DRAMSKA (madrigalske komedije): La nobilissima, anzi asinissima compagnia delli briganli della Baština, 1597; La Pazzia senile, 1598; // Studio dilellevole, 1600 (parafraza O. Vecchijeva djela L'Amfiparnasso); II Metamorfosi musicale, 1601; // Zabaione musicale, 1603 —04; Virtuoso ridotto . . . una nuova comedia detta »Prudenza giovanile«, 1604 (prer. kao Saviezza giovenile, 1628); La Barca di Venezia per Padova, 1605; // Festino nella sera del Giovedi grasso avanti cena, 1608; Tirsi, Filli e Clori, 1614; La Sampogna musicale, 1625; Trattenimenti da villa, 1630. — VOKALNA: Libro primo dei Madrigali a 5, 1593; madrigali i canzonette za 3 glasa, 6 knj. ]594— 1614 (/ Horo prima di Ricreatione 1594, II—VI knj. navedene kao madrigalske komedije iz 1598, 1600, 1601, 1604 i 1614); canzonette za 4 glasa, 5 knj.: I— II, 1595; I I I , 1596; IV, 1597 i V 1598; Vivezze di Flora e Primavera, Cantate recitate e concertate, madrigali za 5 glasova, 1622; Duoincontrappunto sopra Ut, Re, Mi, Fa, 1613 (o problemu solmizacije); Due Ripieni in Aplauso musicale con 8 parti, 1614. — CRKVENA: Concerti Ecclesiastici za 8 glasova i orgulje; Salmi za 5 glasova, 1598; Messa solenne za 8 glasova, 1599; Ecclesiastiche Sinfonie za 4 glasa i orgulje, 1607; Gemelli armonici, 21 motet za 2 glasa i b. c, 1609; Vezzo di perle musicali za 3 glasa, 1610; Terzo libro di nuovi Pensieri Ecclesiastici, mpteti za 1—2 glasa i b. c, 1613; Salmi festivi za 4 glasa i orgulje, 1613; Primo libro delle Messe e Motetti concerlati za 2 glasa i b. c, 1620 (sadrži i I sonatu za violinu, trombon i orguljski continuo); Litanie et Concerti za 8 glasova i dr. — SP ISI. Te oret ski : C onc l usi oni ne l suono del V Organo, 1591 ( I I i z d. 1609); Cartella overo Regole ulilissime . . . a quelli che desiderano imparare U Canto figurato, 1601 (ponovo izd. s
dodatkom Brevi documenti, 1610; s podnaslovom Moderna pratica musicale, 1613 i 1614; prošireno izd. s naslovom La Cartellina musicale, 1615); L'Organo suonarino, 1605 (sadrži i kompozicije za orgulje; II izd. iz 1611 sadrži i opis instrumenta arpichittarone koji je konstruirao B.; I I I izd. iz 1622 sadrži traktat o gregorijanskom koralu); Cartellina del cantofermo, 1611; Direttorio Monastico di Canto Fermo, I—I I I , 1615; Armoniche conclusioni nel suono dell' organo, 1626. — Više literarnih djela u stihu i prozi; zbirka Lettere armoniche, 1628. NOVA IZD.: Conclusioni nel suono dell' organo, faksimile izdanje iz 1609 (1934): madrigalsku komediju La Pazzia senile obj. L. T orchi {A rte musicale in Italia, IV), // Festino nella sera obj. B. Somma (Capolavori polifonici del sec. XVI, 1939), a La Saviezza giovenile R. Allorto (partituru, 1956).' LIT.: G. Caspari, Memorie biografiche e bibliografiche sui musicisti bolognesi del secolo XVI: A. Banchieri, Atti e memorie delle RR. Deputazioni di Storia patria per le provincie dell' Emilia, Modena 1877. — F. Vatielli, Adriano Banchieri — Musiche Corali, Milano 1919. — Isti, II Madrigale drammatico e Adriano Banchieri, Arte musicale di Bologna, 1927, I. — H. F. Redlich, Adriano Banchieri, MGG, I, 1951. — F. Mompellio, Un grillesco capriccio di A. Banchieri, RMI, 1953- — E. Capaccioli, Precisazioni biografiche su A. Banchieri, ibid., I954- — R. Allorto, A. Banchieri: dalla »Prudenza« alla "Saviezza giovenile", Collectanea Historiae Musicae, II, Firenze 1956. — E. Capaccioli, A. Banchieri. Contributo biografico e bibliografico, Mušica Sacra, 1960. I. Ać.
BANDA (tal.; engl. band, franc. bande), skupina svirača orkestralnih instrumenata, najčešće duhačkih. U početku taj naziv označuje orkestralna tijela. Tako se 24 violons du roi Luja XIV nazivalo i Grande bande, a 24 jiddler Karla II The King's private Band. Kasnije je izraz b. postao donekle omalovažavajući naziv za
130
BANDA — BANDURRIA
ansamble duhačkih instrumenata. Razlikuje se nekoliko tipova bande: b. limenih ili drvenih duhačkih instrumenata, vojna b. (sastoji se ponajviše od limenih duhačkih instrumenata), jazz-band, b. balalajki i dr. Simfonijskom bandom naziva se ponekad skupina drvenih duhačkih instrumenata i violončela, a u talijanskim orkestrima daje se katkada taj naziv skupini limenih duhačkih instrumenata i udaraljki. Orkestar, koji se u operi pojavljuje na pozornici, također je banda.
LIT.: A. Vessella, Trattato di strumentazione per Banda, Milano 1897— 1901 (novo dopunjeno izd. priredio A. Giampieri, 1955). — F. Brunetto, Per Funificazione dello strumentale delle Banda, RMI, 1900. — F. Gleich, Handbuch der modernen Instrumentierung fur Orchester und MilitSr-Musikkorps (IV izd.), Leipzig 1903. — R. Caravaglios, Lezioni di strumentazione per Banda, Napoli 1916. — M. Brenet, La Musique militaire, Pariš 1917. — A. Vesella, La Banda dalle origini ai nostri giorni, Milano 1935. — C. Preile, Instrumentazione per Banda, Milano 1936. — P. Panoff, Militarmusik in Geschichte und Gegenwart, Berlin 1938. — H. E. Adkins, A Treatise on the Military Band, London 1945. — H. G. Farmer, Military Music, London 1950. — G. Gorgeral, Encyclopedie de la musique pour les instruments a vent (3 sv.), Lausanne ( I I izd.), 1955. — A. Morandi, II Direttore di Banda, 1956. — A. Baines, Woodwind Instruments and their History, New York 1957. — P. Ermengildo, II Maestro di Banda, Milano 1958. — K. W. Berger, Band Encyclopedia, Evansville 1960. — R. F. Goldman, The Wind Band, Boston 1961. M. Kun.
BANDAR (bender), alžirski tamburin. Na drvenu okviru, promjera 32—46 cm, visoku 7—12 cm, napeta je kozja koža. S unutrašnje strane nalazi se žica koja klepeće. BANDOLĆN, španjolski instrument sa 18 žica, koje su po tri jednako ugodene. Pojedine su grupe žica od čelika, mjedi ili su omotane, a trzaju se pločicom od kornjačevine ili roga. Varijanta tog instrumenta sa 24 žice ugođene u grupama proširena je u Meksiku. BANDONEON, harmonika s više od 88 tonova. Konstruirao ju je oko 1846 H. Band u Krefeldu. (-> Concertina i Harmonika.) BANDORA -> Bandura BANDROWSKA-TURSKA, Ewa, poljska pjevačica, sopran (Krakov, 20. V 1899 —). Pjevanje učila kod H. Zboinske-Ruszkowske u Beču. God. 1918—26 članica opernih kazališta u Varšavi, Lavovu i Poznanu, od 1926 nastupala na brojnim muzičkim pozornicama Evrope i Amerike. Od 1946 profesor je Konzervatorija u Krakovu. Istakla se svojom interpretacijom solo-pjesama suvremenih kompozitora, osobito poljskih i francuskih. U njene najbolje operne kreacije idu: Konstanca (Mozart, Otmica iz Seraja), Lucia di Lammermoor (Donizetti), Rosina (Rossini, Seviljski brijač), Margareta (Gounod, Faust), Manon (Massenet), Lakme (Delibes), Violetta (Verdi, La Traviata), Gilda (Verdi, Rigoletto), Leonora (Verdi, Trubadur), Elizabeta (Wagner, Tannhduser), Elza (Wagner, Lohengrin), Tosca (Puccini), Čo-Čo-San (Puccini, Madame Butterfly), Mirni (Puccini, La Boheme) i Tatjana (Čajkovski, Evgenij Onjegin). BANDROWSKI, Aleksander, poljski pjevač, tenor (Lubaczow, 22. IV 1860 — Krakov, 28. V 1913). Od 1881 nastupao u Lavovu kao operetni pjevač pod pseudonimom Aleksander Barski. Pjevanje učio kod Sangiovannija i L. Salvija i zatim nastupao na opernim pozornicama u Beču, Grazu, Dresdenu, Munchenu, Mannheimu i Hannoveru; 1889—1903 bio je član opere u Frankfurtu na Majni. Od 1909 djelovao kao pjevački pedagog u Krakovu. Kao dramski tenor istakao se u Wagnerovim i Meverbeerovim operama. Gostovao je na prvim opernim scenama Evrope i Amerike. Prevodio je Wagnerove opere na poljski i napisao libreta za poljske kompozitore W. Zeleiiskog (Starabašn), L. R6žyckog (Boleslazv Smialy) i B. Wallek-Walewskog (Tzoardozoski). BANDUR, Jovan, kompo zitor i dirigent (Javnica, Dvor na Uni, 24. IX 1899 — Beo grad, 14. V 1956). Posle za vršene gimnazije počeo studij kompozicije i dirigovanja na Muzičkoj akademiji u Beču (J. Mare), a završio na Konzervatorijumu u Pragu (J. Kfička). Više godina profesor gimnazije i dirigent pevačkih društava (Srpsko crkveno pevačko druš tvo u Pančevu i Akademsko pe vačko društvo Obilić u Beogra du); 1931—37 dirigent i dve godine vršilac dužnosti direk
tora Opere u Beogradu, a od osnivanja Muzičke akademije u Beogradu (1937) njen admini strativni direktor i od 1945 do smrti vanredni profesor. Kao dirigent B. je u Pančevačkom J. BANDUR pevačkom održao tradi-
društvu
ORKESTAR BANDURA IZ UKRAJINE
cionalni visoki nivo tog najstarijeg srpskog društva, dok je poveo putem moderne muzike izvodeći prvi put u Jug Religiofoniju (Simfoniju orijenta) J. Slavenskog, Oedipus Stravinskog, Stabat mater H. Szymanowskog, Večno je; L. Janačeka i dr. Dok je u predratnom periodu pisao pov i to pretežno male oblike, posle Oslobođenja B. se, im< teškom bolešću, posvećuje isključivo kompoziciji, daju simfonijska dela, među kojima je njegov najznačajniji opu slovenska partizanska rapsodija. U horovima i solo-p< rađenim jednim delom i na narodnim motivima, B. se kao tanani tonski liričar tople osećajnosti i umereno me izraza. Kao muzički pisac sarađivao je u Zvuku, Muzičko niku i Muzici i preveo sa češkog Kontrapunkt O. Šina. DELA: Simfonija in C (nedovršena); koncert za violinu i orkestar nici kroz život), 1954. —■ Gudački kvartet u dva stava, 1925. Za violi u 3 stava; 4 male kompozicije za decu. — Dvanaest kompozicija za klavir. — Scenska muzika za Nečistu krv B. Stankovića, 1934. — VO1 šest makedonskih pesama za glas i simfonijski orkestar, 1938; Seljakova za bariton i orkestar, 1947. Kantate: Poema 1941 (tekst D. Maksimovii mešoviti hor i orkestar, 1947 (Beograd, 9- V 1948); Jugoslovenska pa rapsodija (tekst narodni) za sola, mešoviti hor i orkestar, 1947 (Beogi 1948); Raspeva se zemlja (tekst G. Tartalja) za sopran, tenor, meš i orkestar, 1949 (Beograd, 15. V 1955); Od svitanja sve do mraka (tekst J. za dečji hor, recitatora i orkestar, 1949 i Himna čoveku (Sofokle)zar hor i kamerni ansambl, 1928. Ženski horovi sa klavirom (Kiša; Mese< menakj; 2 dečja hora sa klavirom; 2 masovna hora sa klavirom; Molba melodram sa klavirom. Ciklus madrigala za mešoviti hor, 1929—51: D madrigal; Kaluđerska; Slovo Ijubve; Svatovski madrigal; Snijeg pade; se zazori; Lovćenu; Proleće Srbije. Motetto (5 voeum) ; Oda našem r 8-gl. mešoviti hor; Rodoljubiva pesma za mešoviti hor; Tri istarske m muški hor; deset dečjih horova; 22 solo-pesme sa klavirom. LIT.: O. Danon, »Partizanska rapsodija« Jovana Bandura, Muzil 4. — M. Pavlović, Jovan Bandur, Radio Beograd, 1953, IX. — M. Vuk Jovan Bandur, Zvuk, 1956, 7—8. — P. Bingulac, Jovan Bandur in m Jugoslovenski radio, 1956, 22. — Isti, Jovan Bandur, Savremeni akor vanredni broj. — V. Peričić, Muzički stvaraoci u Srbiji, Beograd s. :
BANDURA, ukrajinski narodni instrument sa žici obliku velike lutnje. Potječe iz XV i XVI st. a nalik je n; ukrajinski instrument kobzu. Ima ovalan, u stranu ispupo izbočena dna i ravne gornje daske s okruglim otvorom u na kratkom vratu nalaze se dva ormarića za čivije. Dvanat koje se trzaju, dijele se u dvije grupe po šest, tj. u glavne ip< (cmpyubi, npucmpyHKu); ugođene su: cmpyubi: G, c, d, g npucmpyHKu: g1, a1, h1, cis2, d2, e2. Glavne su žice napeti hvataljke, pa se mogu skraćivati, dok se pomoćne proi strane. Veća od ove bila je gospodska b. (6audypa nauci 15 glavnih i 14 pomoćnih žica. Manji je oblik bandure b širen kod Kozaka u Ukrajini. LIT.: A. C. Banjo). BANISTER, Henry Charles, engleski kompozitor i muzički pedagog (London, 13. VI 1831 — 20. XI 1897). Učenik C. Pottera. Od 1851 predavao je na Royal Academy of Music, od 1880 na muzičkoj školi Guildhall, a od 1881 na školi za slijepce. DJELA: Textbook of Music (mnogo izdanja); Musical Art and Study, 1888: Life of Sir Georg Macfarren, 1892; Helpful Papers for Harmony Students, 1895; The Harmonising of Melodies, 1897; The Art of Modulating, 1901. Neobjavljena predavanja izdao St. Macpherson pod naslovom Interludes, 1898. — Kompozicije: 4 simfonije, kraća orkestralna, komorna i klavirska djela; kantate i solo-pjesme.
BANISTER, John, engleski violinist i kompozitor (London, oko 1630 — 3. X 1679). Učio kod svoga oca, gradskog muzičara u Londonu. Od 1660 muzičar na dvoru Karla II, koji ga je 1662 poslao u Pariz da prouči rad ansambla Vingt-quatre violons du roi. Po povratku vodio je do 1667 dvorski ansambl violinista, poslije je bio dvorski učitelj muzike. B. je prvi u Londonu organizirao javne koncerte (održavali su se redovito 1672—78), a čini se da su to prvi koncerti u Evropi na kojima se naplaćivala ulaznina. Komponirao je instrumentalna djela (obj. u različitim suvremenim zbirkama) i pjesme za scenska djela (The Man's the Master, The Tempest Shakespearea, Circe i dr.). LIT.: H. C. de Lafontaine, The King's Music, London 1909.— W. Barday Squire, The Music of Shadwell's »Tempest«, MQ, 1921. — H. A. Scott, Londons Earliest Public Concerts, ibid., 1936. — J. A. \Vestrup, John Banister, MGG, I, 1951. — A. A. Luhring, The Music of John Banister (disertacija), Ann Arbor 1966.
BANKS, Don (pravo ime Oscar Donald), australski kompozitor (Melbourne, 25. X 1923 —). Studirao je na Konzervatoriju u Melbourneu, kod M. Seibera u Londonu i L. Dallapiccole u Firenci. Djeluje u Londonu. U svojim djelima povremeno se služi suvremenim tekovinama, osobito dodekafonijom.
DJELA. ORKESTRALNA: 4 stavka; Episode za komorni orkestar; koncert za zbor i orkestar, 1965; Divisions, 1965. — KOMORNA: sonata za violinu i klavir, 1954; Divertimento za flautu i gudački trio; trio za violinu, rog i klavir, 1963; duo za violinu i violončelo, 1952; Three Studies za violončelo i klavir, 1954. —■ Psalm 70 za sopran i komorni orkestar.
BANNISTER, Henry Marriott, engleski muzikolog (Oxford, 18. III 1854 — 16. II 1919). Studirao u Oxfordu. Na brojnim putovanjima istraživao srednjovjekovne muzičke rukopise sačuvane u evropskim bibliotekama, posebno u Rimu i Oxfordu. God. 1917—19 bibliotekar u Oxfordu. Važni su njegovi radovi 0 sekvencama i himnama.
DJELA: Monumenti Vaticani di Paleografia Musicale Latina (2 sv.), 1913; The Earliest French Tropar and Its Date, Journal of Theological Studies, 1901; Un iropaire prosier de Moissac, Revue d'histoire et de litterature religieuse, 1903; Some Recently Discovered Fragments of Irish Sacramentaries, Journal of Theological Studies, 1904; Sequenza per la fešta di San Gregorio?, Rassegna Grego-riana, 1904; Un antico »credo« greco e latino con neumi, scoperto nella Biblioteca Vaticana, ibid., 1905; Liturgical Fragments, Journal of Theological Studies, 1908; Ordine »Ambrosiano« per la Settimana Santa..., Miscellanea Ceriani, 1910; Missale Gothicum, 1917 i 1919; brojni prilozi u zbirci Analecta hymnica medii aevi. LIT.: B. Stablein, Henrv Marriott Bannister, MGG, I, 1951.
BANTOCK, Granville, engleski kompozitor i dirigent (London, 7. VIII 1868 — 16. X 1946). Muziku učio u londonskoj Royal Academy of Music (F. Corder). God. 1893—96 izdavao napredni muzički časopis Nevi Quarterly Musical Reviezv i istodobno bio dirigent putujućih opernih družina. God. 1897 dirigent orkestra Toiver Band u New Brightonu, koji se pod njegovim rukovodstvom brzo razvio u značajno reproduktivno tijelo. God. 1901 prelazi B. u Birmingham, gdje je najprije upravitelj muzičke škole Birmingham and Midland Institute, a od 1908 do 1933 profesor muzike na Univerzitetu. Kroz to vrijeme B. je mnogo dirigirao, osobito s Orkestralnim društvom iz Liverpoola i Wolverhamptona. God. 1933 napušta službu na Univerzitetu i putuje po svijetu (1938—39) sve do Australije kao muzički istraživač za Triniiy College of Music. Poslije Bantockove smrti utemeljeno je Bantock Society (predsjednik mu je bio Jean Sibelius), udruženje kojemu je svrha, da promiče Bantockova djela, osobito pomoću gramofonskih snimaka. U obnovi engleske muzike, koja je započela potkraj prošlog stoljeća, B. je veoma značajna ličnost; dok su mnogi njegovi suvremenici u Engleskoj nastavljali preživjele tradicije njemačkih romantičara, B. otkriva široke mogućnosti moderne orkestralne palete i time daje poticaj mladoj generaciji da se oslobodi akademskih šablona. On je među prvima pokazivao interes za engleski folklor (u nekim njegovim pjesmama opaža se jak utjecaj keltske pučke pjesme); šarolikim bojama Bantockove orkestracije pogodovala je u mnogome njegova sklonost za programno koncipiranje i za orijentalnu tematiku. U tome su smislu njegova možda najuspjelija djela Hebridska simfonija i kantata Omar Khayyam,
131
kojoj je za osnovu poslužila čuvena istoimena staroperzijska zbirka pjesama. DJELA. ORKESTRALNA; Hebridean Symphony, 1916; A Pagan Symphony, 1936; Celtic Symphony za gudački orkestar i 6 harfa, 1940. Simfonijske pjesme: Processional; Jaga-Naut; Dante and Beatrice, 1911; Thalaba the Destroyer; Lalla Rookh. Simfonijska uvertira Saul. Predigre za kazališna djela: The Pierrot of the Minute; Oedipus Coloneus, 1911; The Frogs (Aristofanove Žabe), 1936. Old English Suite za mali orkestar ; Marionettes, baletna suita; Oriental Rhapsody, 1930; The Sea Reivers, orkestralna balada; Tzvo Heroic Ballads, 1944; Helena Variations; The Witch of Atlas; Fifine of the Fair; Russian Scenes; English Scenes; Caristonia, 1920; Three Dramatic Scenes. Za gudački orkestar: Serenada From the far West; Scottish Rhapsody, 1913; Scenes from the Scottish Highlands; The Land of Gael; Coronach za gudače, harfu i orgulje. — KOMORNA: četiri sonate za violinu i klavir; sonata u g-molu za violončelo solo; 2 sonate za violončelo i klavir; Fantastic Poeni i Dramatic Poem za violončelo*! klavir, odnosno orkestar; Pibsach: A tune of 1526 za violončelo i harfu. — KLAVIRSKA: Cloud Cuckoo-Land; The Išle of Dreams; Memories of Sapphire. — DRAMSKA. Opere: Caedmar, 1892; The Pearl-of Iran, oko 1893; The Daughter of Herodias, 1907; The Seal Woman, 1924: Eugene Aram (neizvedeno). Scenska muzika za više kazališnih djela (medu ostalim za Sofoklovu Elektru, Euripidove Bakantkinje, Shakespeareova Macbetha, Wildeovu Salomu). — VOKALNA. Kantate za sole, zbor i orkestar: The Firezvorshippers, 1892 ; Wulstan, 1892 ; Omar Khayyam, 1906—09 (prerađeno 1917 u obliku zborskog baleta); The Time Špirit; Sea Wanderers; Christ in the Wilderness, 1907; Gethsemane; The Great God Pan, 1914—20; Song of Songs (oratorij u 5 dijelova); The Pilgrims Progress; Song of Liberty. Ciklusi pjesama: Songs of the East; Songs of the Seraglio; Six Jester Songs; Five Ghazals of Hafiz; Songs from the Chinese Poets; Songs of Japan, Egypt, Persia, India, China; Songs of Childhood; Six Sacred Songs; From the Rose Garden of Sa'di. Obradbe: nekoliko zbornika narodnih napjeva Engleske i drugih zemalja: 100 Folk-songs of Ali Nalions; 100 Songs of England; 60 Patriotic Songs of Ali Nations. LIT.: H. Orsmond Anderton, Granville Bantock, London 1915. — E. Lockspeiser, u zbirci eseja British Music of Our Time, 1946. — H. F. Redlich, Granville Bantock, MGG, I, 1951. J. As.
BANWART, Jakob (pseudonim Jakob Avia), njemački kompozitor (Sigmaringen, 19. V 1609 — Konstanz, oko 1657). Svećenik. Prvu muzičku poduku dobio od orguljaša D. Bolliusa. God. 1629—31 studirao filozofiju na Univerzitetu u Dillingenu; 1632 zaređen. Poslije toga razvio muzičku aktivnost u Konstanzu na dvoru kneza nadbiskupa, a od 1641 kao muzički direktor katedrale. Ubraja se među značajne predstavnike južnonjemačkog ranobaroknog crkvenog stila. Iako odgojen u duhu tradicije prelazi na moderniji način komponiranja. Crkvena djela su mu bila veoma popularna u južnoj Njemačkoj i doživjela su više izdanja. Važna je i zbirka Tafel-music s humorističkim dijalozima, quodlibetima i sličnim vokalnim stavcima uz pratnju generalbasa, komponiranim »na talijanski način«. DJELA: Teutsche mit new componirten Stucken und Couranten gemehrte kurtzweilige Tafel Music von Gesprachen, Dialogen, Ouodlibeten za 2—4 glasa, 1652 (I izd. izgubljeno). — CRKVENA: Pars I Missarum brevium op. 3 za 4—5 glasova, sa 5 instrumenata i II sa zborom adlibitum, 1649; Pars secundaMissarum op. 5 za 4—5 glasova (1 misa za 10 ili 18 glasova) i b. c, 1657; Missa unica alias decima guinta za 5 glasova, 2 violine, b. c, orgulje i II zborom ad libitum, 1662; Liber primus sacrorum concentuum za 2—4 glasa, b. c. i djelomice 2 violine, 1641; Motetae sacrae, selectae . . . za 3—u glasova, 1661. LIT.: J. Hornes, Die Kirchenmusik in Franken, Archiv des historischen Verein von Unterfranken und Aschaffenburg, Wiirzburg 1867. — K. G. Fellerer, Ein Musikalien-Inventar des fiirstbischonichen Hofes in Freising, AFMW, 1924. — H. J. Moser, Corvdon, I, Braunschvveig 1933. — E. F. Schmid, Jakob Banvvart, MGG, I, 1951.
BANJALUČANIN, Mato, bosanski franjevac, živio u drugoj polovici XVII st. Ljetopisi bosanskih franjevaca spominju ga kao vrlo dobrog pedagoga pjevanja i orguljanja. Djelovao je po raznim samostanima Bosne, najdulje franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci. Napisao je priručnik za pjevanje i sviranje na orguljama pod naslovom Regulae cantus plani pro incipientibus, 1687. Djelo (u rukopisu) pisano je na talijanskom jeziku gotskim slovima, a nalazilo se u biblioteci franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci. U prvom dijelu knjige B. iznosi muzičku teoriju (čitanje nota, intervali, ljestvice, trozvuci), a zatim prelazi na praktične vježbe i upute na koji način treba izvoditi pojedine primjere.
Djelo je dugi niz godina služilo kao jedini priručnik za orguljaše i pjevače, jer na jednostavan način uvodi početnike u tehniku pjevanja i sviranja na orguljama. LIT.: J. Jelenić, Kultura i bosanski fra njevci, I, Sarajevo 1912. G. Jć.
BANJO, američki žičani instru ment sličan gitari. Kao ormarić za rezonanciju služi plitak tamburin pro mjera oko 28 cm, prekriven s gornje strane pergamentom ili kožom; vrat, dug oko 85 cm, ima oko 20 prečnica. HA.vjo Instrument ima 5—7 žica,
crijevnih
132
BANJO — BARBARINO
od kojih je prva najviša, a druga najdublja; najčešći su primjerci sa šest žica. Kao tipičan instrument američkih Crnaca, b. se mnogo upotrebljavao u jazz-muzici gdje je izvodio akordičku pratnju (kasnije ga je zamijenila gitara). Posljednjih tridesetak godina proizvodi se i tvornički u raznim varijantama i sa čeličnim žicama. Neki muzikolozi smatraju da su b. u Ameriku donijeli crnački robovi iz Senegambije, gdje je sličan instrument poznat pod imenom bania. LIT.: G. A. Keeler, Notes on Trick Solo Playing on the Banjo, London 1940. K. Ko.
BARANOVIĆ, Krešimir, kompozitor i dirigent (Šibenik, 25. VII 1894—). Učio u Zagrebu kod D. Kaisera (klavir, teorija) i na muzičkoj školi Hrvatskog glazbenog zavoda kod F. Lhotke (rog); kompoziciju studirao 1912—14 na Muzičkoj akademiji u Beču. Dirigirati započeo 1915 u Zagrebačkoj operi u kojoj je, uz kraći prekid, radio do 1943 (1929 —40 direktor). God. 1927—29 dirigent Opere u Beogradu; u to vrijeme (1927— 28) s baletnom trupom Ane Pavlove gostuje u Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj i Italiji. God. 1943 preuzima vodstvo Radio-orkestra u Bratislavi, gdje je zatim (1945—46) direktor Opere. Od 1946 bio je profesor Muzičke akademije u K. BARANOVIC Beogradu i 1952— 61 istodobno direktor Beogradske filharmonije. Redoviti je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Baranovićeve kompozicije inspirirane su pretežno muzičkim folklorom Hrvatskog zagorja; one odaju bogatu fantaziju i spontanu invenciju snažne umjetničke ličnosti. B. posvećuje osobitu pažnju instrumentaciji, pokazujući veliko znanje i smisao za iskorišćavanje raznolikih mogućnosti; njegov orkestar, pun kolorita, zvučan i blistav, često je važan faktor u tumačenju i pojačavanju dramske radnje. Svoj najviši umjetnički domet B. je ostvario na području muzičkog kazališta, osobito u baletu Licitarsko srce, koji je poslužio kao uzor mnogim jugoslavenskim kompozitorima nacionalnog smjera. U tom se djelu na izvoran način povezuju lirski osjećaji sa snažnom dramatikom; raspojasano raspoloženje odlikuje se humorom, koji mjestimično prelazi u grotesku. U baletu Imbrek z nosom B. je otišao još korak dalje u kidanju s klasičnom baletnom tradicijom. I ovdje se B., posebno u kompozicijsko-tehničkim postupcima, oslanja na tekovine tzv. Ruskog baleta i njegova glavnog predstavnika I. Stravinskog, ali kao zreo majstor on muzici udara pečat svoje umjetničke ličnosti koja suvereno vlada izražajnim sredstvima. Na istim principima izgrađena je i Baranovićeva narodna opera Slriženo-košeno. Spretnim izmjenjivanjem ljubavno-lirskih i humorističko-grotesknih situacija on je u njoj ostvario skladnu cjelinu, protkanu originalnim zamislima; sočna instrumentacija, ispunjena rafiniranim efektima i inventivnim rješenjima, izvrsno potcrtava stiliziranu narodnu priču. U svojim kasnijim scenskim djelima, u komičnoj operi Nevjesta od Cetingrada i baletu Kineska priča, B. se udaljio od muzičkog folklora, ali je i na temelju kozmopolitskog muzičkog govora stvorio muziku trajne vrijednosti. Među ostalim ostvarenjima K. Baranovića najistaknutije mjesto pripada ciklusu Z mojih bregov. Inspiriran nostalgičnim i živopisnim kajkavskim stihovima F. Galovića, B. je stvorio ciklus od tri pjesme za bariton i orkestar u kojem je sugestivno dočarao različite ugođaje. U prvoj se pjesmi (Pozdravlenje) opisuje ponešto tmurno, tjeskobno duševno stanje čovjeka koga tište neizvjesnost i strah. Zvuk večernjih zvona unosi u njega mir i on zaboravlja na crne misli. Ostale dvije pjesme sadržajno su donekle srodne: Međaš i Kum Martin dočaravaju atmosferu iz seljačke sredine, osvježuju uspomene na trenutke iz prošlih dana, na likove iz naroda koji zbog nesklone sudbine nisu više ono što su negda bili ili kojih više nema među živima.
Uz uspjehe u stvaralačkom radu B. je velike zasluge stel na području muzičke reprodukcije kao umjetnik-dirigent. U grebačkoj operi najznačajnije su njegove izvedbe djela n majstora, koje su snažno utjecale na muzičku sredinu, pos na razvoj mlađe generacije hrvatskih kompozitora; 1918 1 postavio i dirigirao prvu jugoslavensku izvedbu opere . Godunov (Musorgski), a poslije, opere Snjeguročka i Sadko (Rii -Korsakov) i balete Petruška i Žar ptica (Stravinski). Uz izveo u Zagrebu po prvi put niz djela domaćih autora: opei Širole (Novela od Starica; Citara i bubanj), L. Šafraneka K (Hasanaginica), P. Konjovića (Vilin veo; Knez od Zete; Kosti A. Dobronića (Rkać), a od stranih Smetaninu Libušu (: prva izvedba izvan Češke), tri dijela Wagnerove tetralogije INibelunga i dr. B. je dirigirao i mnogim koncertima Zagrel filharmonije, a dugo je vodio i zagrebačko pjevačko dri Lisinski. Svojim majstorskim kreacijama na opernom i simfonij: području podigao je umjetnički nivo i pridonio profesionali jugoslavenskog muzičkog života. DJELA. ORKESTRALNA: simfonijeta u Es-duru (Zagreb, 1939) fonijeta za gudački orkestar (prema gudačkom kvartetu), 1951 (Beograd, 1952); Koncertnapredigra (Zagreb, 5. II 1916); Simfonijski-scherzo, 1921 (Z 11. II 1923); Poeme balkanigue, 1926 (Zagreb, 6. III 1927); rapsodija i Sudara, 1945 (Zagreb, 25. I 1947). — Gudački kvartet (-> simfonijeta z; orkestar), 1924 (Zagreb, 27. IV 1928). — DRAMSKA. Dvije opere: ženo-košeno (libreto G. Krklec; Zagreb, 4. V 1932) i Nevjesta od Cetit (libreto M. Fotez po Šenoinoj noveli Turci idu), 1942 (Beograd, 12. V Četiri baleta: Licitarsko srce (na vlastiti scenarij), 1923 (Zagreb, 17. VI Cvijeće male Ide (scenarij Margareta Froman po Andersenu; Zagreb, 2 1925); Imbrek z nosom (vlastiti scenarij), 1934 (Zagreb, 19. I 1935) i K priča (scenarij D. Parlić prema Klabundovoj drami Krug kredom), 1953 (Be 30. IV 1955). Scenska muzika za drame: Tirena i Dundo Maroje (M. I Požar strasti (J. Kosor); Antigona (Sofoklo); Henrik IV (Shakespeare) i VOKALNA: simfonijska poema Pan za recitatore, soliste, mješoviti : orkestar (stihovi M. Krleža), 1957 (Beograd, 10. I I I 1958); Goran, vizije pjt za recitatora, soliste i orkestar (I. Goran Kovačić), 1959 (Beograd, 10. V Z mojih bregov {Pozdravlenje, Međaš, Kum Martirij, tri pjesme za bai orkestar (F. Galović), 1927 (Zagreb, 14. IV 1929); Moj grad, tri pjesme u skom dijalektu za glas i orkestar (V. Nikolić), 1941 (Zagreb, 1944): Iz pet pjesama za glas i orkestar (na vlastiti tekst u logoru u Staroj Gradiški) (Radio-Beograd, 1946); Oblaci, tri pjesme za mezzosopran i orkestar (D. Ce 1963 (Radio-Beograd, 31. X 1964). Pjesme za glas i klavir na riječi V. N F. Galovića i I. G. Kovačića: Tri sestre; Mrtvi lugar; Notturno; Crn-be. breskvama; Moj grob; Popevka. Vragolije (B. Radičević) za mješoviti Psalam za zbor. — Muzika za igrane i dokumentarne filmove. — Obrada 1 nog kola Svatovac od I. Zajca, 1920 (izvedeno kao baletna muzika, Z 7. VI 1922). LIT.: K. Kovačević, Hrvatski kompozitori i njihova djela, Zagreb — V. Peričić, Muzički stvaraoci u Srbiji, Beograd 1969. K. 1
BARBAJA, Domenico, talijanski operni impresario lano, 1778 — Posillipo kraj Napulja, 16. X 1841). Počet konobar. Neko vrijeme direktor cirkusa, zatim kazališni imj rio. Posredovanjem grofa Gallenberga postao direktor kaz Karntnertor-Theater i Theater an der Wien u Beču, gd radio 1821—28, a istodobno bio i zakupnik Teatro San Ca Napulju i Teatro alla Scala u Milanu; tako je u isto vr upravljao glavnim evropskim opernim centrima toga doba. C kompozitori za njegova kazališta bili su Rossini, Bellini i ] zetti. LIT.: G. Monaldi, Impresari celebri del secolo XIX, Rocca San Ca 1918. — G. Radiciotti, II Barbaja nella legenda e nella storia, L'arte pian 1920.
BARBARA (pravo ime Monique Serf), francuska pje-* i kompozitor chansona (Pariz, 1930 —). Prvi veći uspjeh po je 1960 kada je dobila Grand Prix du Disaue kao interpn Brassensovih chansona. Ugled najveće suvremene autorice sona uživa od 1966. Prati se sama na klaviru, a pjeva izvan: senzibilno i nadahnuto. Njene chansone kao i njezin način izi visoke su umjetničke kvalitete. BARBARINO (Barberino), Bartolomeo (prozva Pesarino), talijanski kompozitor, orguljaš i pjesnik (Fal Ancona, XVI st. — ?, poslije 1617). God. 1593—94 altist \ Santa Časa u Loretu, zatim muzičar (»mušico«) biskupa Gii della Roverea; od 1602 orguljaš katedrale u Pesaru i od muzičar biskupa od Padove. Kasnije je možda bio u službi vc od Urbina jer 1614 spominje »mnoge godine« provedene na nji dvoru. Među prvima je komponirao u monodijskom stilu; s\ djela obilno ukrašavao fioriturama i diminucijama pa je vjero zbog teškoća u izvođenju, II knjigu moteta objavio u dvije vi jednostavnijoj i složenijoj. Dio tekstova za svoje kompc napisao je sam. DJELA. VOKALNA: Madrigali. . . per cantare sopra U chitarror, vicembalo 0 altri strumenti da una voće sola con 1 Aria da cantarsi da 2 1606; // // libro de Madrigali . . . con un dialogo di Anima e Caronte, I( /// libro de Madrigali . . . con alcune canzonette nel fine, 1610; // IV li Madrigali . . . da voće sola con 1 dialogo fra Tirsi e Aminta, 1614; Canzc 1 e 2 voci con alcuni Sonetti da cantarsi da I voće sola nel chitarrone 0 altro in Soprano overo Tenore, 1616; Madrigali a 3 v . . . con U b. c. . . . con Madrigali da cantar solo, 1617. — CRKVENA: II I libro de Motetti . voće sola. 1610; II II libro delli Motetti, 1614. LIT.: G. Radiciotti, Aggiunte e correzioni ai dizionari biografici dei cisti, SBIMG, 1912—13. — P. Schmitz Geschichte der Kantate und des;
BARBARINO — BARBIERI chen Konzerts, I, Leipzig 1914. — A\ Fortune, Italian Secular Monody from 1600 to 1635: an Introductorj- Survey, MQ, 1953.
BARBATO, Elisabetta, talijanska pjevačica, sopran (Berlett.j 11. IX 1921 —). Učenica Marije Aguccini u Bologni i L. Rir /iida (Verdi) i ubrzo napravila svjetsku karijeru. Nastupala jo na prvim evropskim opernim kazalištima. Njezine glavne kreacije bile su: Marija (Verdi, Simon Boccanegra), Amelija (Verdi, Kračuljni ples), Tosca (Puccini), Minnie (Puccini, Djevojka sa Zapada), Santuzza (Mascagni, Cavalleria rustieana), Iris (Mascagfii), Giulietta (Zandonai, Ginlietta e Romeo), Leah (Rocca, Dibitk) i Fedora (Giordano). BARBĆ (Barbe), Antoine, flamanski kompozitor (Hainaut, ? — Antwerpen, 2. XII 1564). God. 1527—62 zborovođa katedrale u Antvverpenu. Zaredio se poslije smrti svoje žene. Komponirao mise, motete i chansone na francuske i flamanske tekstove (pojedine kompozicije objavljene su u zbirkama onoga vremena, a neke su sačuvane u rukopisu). Jedna od njegovih misa, izdana pod naslovom Vecy la đanse de Barbarie, pokazuje znatno kontrapunktičko znanje autora. Barbeova dva sina nosila su očevo ime (Antoine). Bili su orguljaši u antwerpenskim crkvama. Mladi od njih napisao je raspravu Exemplaire des dome tons de la »msique et de lenr nature, Antvverpen 1599.
LIT.: J. Schmidt-Gorg, Anton Barbe, MGG, I, 1951.
BARBELLA, Emanuele, talijanski violinist i kompozitor (Napulj, 14. IV 1718 — 1. I 1777). Učio violinu najprije kod svoga oca Francesca, a zatim u Bologni kod L. Lea i Padre Martinija. Bio je član različitih orkestara (Teatro Nuovo, 1753—56; Cappella Reale, 1756—61; Teatro di San CarloJ i nastavnik na Conservatorio di S. Ono/rio u Napulju. Njegove su izrazito melodične kompozicije bile vrlo popularne. DJELA: dvanaest trio-sonata; oko 20 dueta za 2 violine; 6 dueta za 2 viole; 6 dueta za violinu i violončelo; 24 Minuetti gustosi za 2 violine; 18 sola za violinu. — Nekoliko prizora za operu Elmira generosa, 1753.
BARBER, Samuel, američki kompozitor (West Chester, Pennsvlvania, 9. III 1910 —). Na Curtis Institutu u Philadelphiji studirao kompoziciju (R. Sca-lero), klavir (I. Vengerova) i dirigiranje (F. Reiner). Za vrijeme studija, a i kasnije, dobio je niz nagrada (1935, 1936 i 1958 Pulitzerovu nagradu, 1935 američku Rimsku nagradu, 1945 i 1949 Guggenheimovu nagradu . U nekoliko je navrata posjetio Evropu (1935—36 Rim i Beč, 1937 Salzburg). God. 1939—42 predavao je orkestraciju i dirigiranje na Curtis Institutu u Philadelphiji. Nakon rata nastanio se u Mt. Kisco (N. Y.). B. je jedan od najpoznatijih i najdarovitijih američkih kompozitora. U početku svog stvaranja bio je povezan uz tradiciju i postepeno je postajao sve slobodniji i smjeliji u obogaćivanju ritmičke podloge muzičkog tkiva.
S. BARBER
linearnom koncipiranju
DJELA. ORKESTRALNA. Dvije simfonije: I, 1936 (prerađena 1943) i I I , 1944 {prerađena 1947); koncert za violinu, 1940; koncert za violončelo, 1945; koncert za klavir, 1962; Capricorn Concerto za flautu, obou, trublju i gudački orkestar, 1944; uvertira The School of Scandal, 1931; Music for a Scene from Shelley, 1933; Adagio za gudače, 1936; Tzvo Essays, 1937 i 1942; Souvenirs, 1952; suita Aledea's Meditation and Dance of Vengeance, 1955; Toccata Jestiva, 1960; Dies Natalis, 1961. — KOMORNA: gudački kvartet, 1936; serenada za gudački kvartet, 1929; Summer Music za duhački kvintet, 1956 ; sonata za violončelo i klavir, 1932. — KLAVIRSKA: sonata, 1949; Excursions, 1944; nokturno, 1959; Souvenirs za 2 klavira, 1952. — Varijacije Wondrous Love za orgulje, 1958. — DRAMSKA. Opere: Vanessa (libreto G. C. Menotti), 1958; Hand of Bridge (libreto G. C. Menotti), 1959 i Antony and Cleopatra (prema Shakespeareu), 1966. Baleti The Serpent Heart, 1946 i Crucifix, 1951. Scenska muzika. — VOKALNA: oratorij Prayers of Kierkegaard, 1954; A Stopwatch and an Ordnance Map za muški zbor i orkestar, 1940. Za glas i orkestar: / Hear My Army (J. Joyce), 1936: Knoxville: Summer of 1915, 1947 i Andromache's Fareviell, 1963. Dover Beach za glas i gudački kvartet, 1931; zborovi {The Virgin Martyrs, 1935; Let Doimi the Bars, O Death, 1936; Reincarnations, 1936—40); solo-pjesme: 3 pjesme na stihove J. Jovcea, 1936; Melodies Passageres (R. M. Rilke), 1950— < i ; Hermit Songs (anonimni irski pjesnici VIII—XIII st.), 1952—^3. LIT.: .V. Broder, The Music of Samuel Barber, MQ, 1948. — K. H. W6rner, Samuel Barber, MGG, 1,1951. — D. Ezven, American Composers Today, New York 1950. —■ F. D'Amico, Samuel Barber, RAM, 1951. — M. Grater, Der Sanger von Capricorn, Melos, 1954. — N. Broder, The Music of Samuel Barber, New York 1954.
BARBERA, Humbert Jose, španjolski kompozitor, folklorist i muzički pedagog (Barcelona, 27. I 1874 — 19. II 1947). Muziku učio na Konzervatoriju u Barceloni i kod F. Pedrella. Od 1924 predavao harmoniju, kontrapunkt, kompoziciju i instrumentaciju,
133
a 1931—38 bio i direktor Konzervatorija u Barceloni. Mnogo se bavio problemima muzičkog odgoja djeteta, surađujući s poznatim pedagogom M. Montessori. Svoja zapažanja i iskustva s područja muzičke pedagogije objavljivao je u Revista Barcelonesa. Proučavao je španjolski muzički folklor. Njegovi su učenici, među ostalima, H. Angles i F. Pujol. DJELA: simfonija, 1928; Sinfonia sinte'tica (nedovršeno); simfonijeta za gudački orkestar i klavir, 1927; simfonijska pjesma Alfeo y Aretusa, 1937; orkestralne biblijske vizije jael i Agar. — Klavirska djela. —• Zborovi; solo-pjesme. — Zbirka od 150 obrađenih narodnih napjeva. — SPISI: Curso de Melodica, 1919—20; Ouaderns d'Estudis; Tratado de Harmonizacion (neobjavljeno); Quatro lecdones de alta teoria musicale, 1948; studije i članci. — Surađivao u Diccionario delta Mušica i Diccionario Enciclopedico della Mušica. LIT.: J. Subira, Jose Barbera, MGG, I, 1951.
BARBERIIS (Barbariis, Barberio, Barberis), Melchiore de, talijanski kompozitor i lutnjist (oko 1500 — poslije 1549). Živio u Padovi. Objavio u Veneciji više knjiga tabulatura za lutnju. Sačuvano ih je 5, a po njihovoj numeraciji sudeći, bilo ih je 10 (nedostaju I—III i VII—VIII knj.). Četvrtu, petu i šestu knjigu sačinjavaju obradbe tuđih vokalnih djela, uglavnom moteta, francuskih chansona i, što je zanimljivo, priličnog broja madrigala (24); deveta i deseta knjiga sadržavaju izvorne, solistički koncipirane kompozicije za lutnju (Jantasit, balli, passi et mezzi, paduane itd.). U X knj. nalaze se i veoma rani primjerci tabulature za 2 lutnje, te nekoliko fantazija za gitaru. Po stilu i načinu obradbe, B. pripada gornjotalijanskoj školi. DJELA : Intabulatura di lautto libro 4°, . . . libro j°, . . . libroč 0, 1546 ; Inlabolatura di lauto libro 90 intitolato U Bembo, 1549; Opera intitolata contina. Intabolatura di lauto . . . libro 10°, 1549. LIT.: O. Chilesotti, Note circa alcuni liutisti italiani della prima meta del Cinquecento, RMI, 1902. — L. de la Laurende, Les Luthistes, Pariš 1928. — W. Boetticher, Melchiore de Barberiis, MGG, I, 1951. — J. Jacquot, Le Luth et sa musique, AML, 1959. — G. Thibault, La Musique instrumentale au XVI e siecle, Encyclopedie de la Pleiade, Histoire de la Musique, I, 1960.
BARBETTA (Barbetti), Giulio Cesare, talijanski lutnjist i kompozitor (vjerojatno Padova, oko 1540 — ?, poslije 1603). 0 njegovoj biografiji malo je poznato. Sam je sebe nazivao Padoano (tj. iz Padove). Tri sveska njegovih kompozicija u tabulaturi za lutnju izašla su u Veneciji (1569, 1585, 1603), a četvrti svezak u Strassburgu (1582). U svojim djelima B. je proširio tehničko-izvodilačke mogućnosti lutnje i obogatio talijanske plesne oblike unoseći elemente francuskih i njemačkih plesova. Zbirka iz 1582 sadržava i njegove obradbe vokalnih kompozicija J. Arcadelta, J. van Berchema i O. di Lassa; O. Chilesotti izdao je 8 njegovih kompozicija za lutnju u zborniku Lautenspieler des 16. Jahrhunderts, 1891. LIT.: W. Bjetticher, Giulio Cesare Barb5tta, MGG, I, 1951.
BARBI, Alice, talijanska pjevačica, mezzosopran (Modena, 1. VI 1862 — Rim, 4. IX 1948). Kao dijete učila violinu i javno koncertirala. Kasnije studirala pjevanje u Bologni (C. Verardi, L. Zanboni, A. Busi) i u Firenci (L. Vannuccini). Debitirala 1882 u Rimu. Nastupala je isključivo kao koncertna pjevačica. Često je izvodila solo-pjesme J. Brahmsa. God. 1893 prestala je javno koncertirati. B. je među prvima, uz djela suvremenih autora, u svoj repertoar uvrstila i kompozicije stranih talijanskih majstora. Objavila je zbirku starih talijanskih arija s vlastitom harmonizacijom. LIT.: G. Sgambatti, Alice Barbi, The Musical World, 1885. — G. B. Nappi, Alice Barbi, Gazzetta musicale, 1887.
BARBIER, Jules Paul, francuski libretist (Pariz, 8. I I I 1822 — 16. I 1901). Autor (često zajedno sa M. Carreom) velikog broja libreta za opere koje su komponirali Ch. Gounod (Faust), G. Meverbeer (Le Pardon de Ploermel), A. Thomas (Mignon), J. Offenbach (Contes d'Hoffmann), C. Saint-Saens (Timbre d'argent). BARBIER, Rene-Auguste-Ernest, belgijski kompozitor (Namur, 12. VII 1890—). Studirao na Konzervatoriju u Bruxellesu 1u Liegeu (S. Dupuis). Bio je profesor najprije na Konzervatoriju u Liegeu, zatim u Bruxellesu i konačno direktor Konzervatorija u Namuru. Djelovao je i kao dirigent.
BARBIERI, Fedora, talijanska pjevačica, mezzosopran (Trst, 4. VI 1919 —). Pjevanje je učila najprije u Trstu (L. Toffolo), zatim u Firenci (G. Armani), gdje je debitirala 1940 u Teatro Comunale kao Fidalma (Cimarosa, Tajni brak). U Rimu je pjevala prvi put 1941, a na milanskoj Scali 1942. Nastupala je zatim u Engleskoj, Francuskoj, te Južnoj Americi (Verdi, Aida i Trubadur). Od 1949 stalni je gost opere Metropolitan u New Yorku. Njen
134
BARBIERI
repertoar obuhvaća više od 40 uloga. B. posjeduje veoma opsežan i izražajan glas te izvanrednu muzikalnost, pa ide u red najpoznatijih suvremenih opernih umjetnica. Glas joj je veoma opsežan, obuhvaća 3 oktave. BARBIERI, Francisco Asenjo, španjolski kompozitor, dirigent i muzikolog (Madrid, 3. VIII 1823 — 18. II 1894). Na Madridskom konzervatoriju studirao klavir (I. Albeniz), kompoziciju (Carnicer) i pjevanje (B. Saldoni). Zbog teških obiteljskih prilika zaposlio se 1842 kao klarinetist u nekom opernom orkestru, a 1844 putovao je kao pjevač i zborovoda s nekom talijanskom opernom družinom po sjevernoj Španjolskoj. Diplomirao je 1845. Od 1847 bio je u Madridu muzički kritičar, dirigent i, od 1868, profesor kompozicije i povijesti muzike na Konzervatoriju. B. je suosnivač Teatro de la Zarzuela (1856) i Sociedad de bibliofilos (1866). Uz to je organizirao koncerte klasične i suvremene muzike te nastupao kao dirigent. Kao kompozitor zarzuela B. se oslobodio talijanskog utjecaja i izgradio individualni stil na osnovi španjolskog muzičkog folklora. Važan je njegov rad na muzičkim rukopisima biblioteke del Palacio Real (španjolske svjetovne pjesme iz XV i XVI st. za 2—4 glasa) koje je transkribirao u moderno notno pismo, popratio opširnim biografskim tumačenjima i izdao pod naslovom Cancionero Mušica] de los siglos XV y XVI. DJELA: instrumentalne kompozicije. — Preko 70 zarzuela, medu njima Jugar con fuego, 1851; Los Diamantes de la corona, 1854; Pan y Toros, 1864; El Hombre es debil, 1871; El Barberillo de Lavapies, 1874; De Getafe al Paraiso, 1883. —' Scenska muzika. — Crkvene kompozicije (moteti). — SPISI: Me~ moriapara la creacion de una Academia de Mušica; Resena historicade lazarzuela; El Teatro Real y el de la Zarzuela, 1877; Teatro de Juan de la Encina; El Canto de Ultreja; Las Castanuelas, 1878; La Mušica religiosa, 1889; više članaka i studija u raznim časopisima. — Obj. je zbirku španjolskih svjetovnih pjesama iz XV i XVI st. Cancionero Musical de los siglos XV y XVI, 1890. LIT.: Peha y Goni, Barbieri, Madrid 1875. — J. Subird, Manuscritos de Barbieri existentes en la Biblioteca Nacional, Madrid 1936. — G. Chase, Barbieri and the Spanish Zarzuela, Music and Letters, 1939. — A. Martinez Olmedilla, El maestro Barbieri y su tiempo, Madrid 1941 (novo izd. 1950). —■ J. Subird, Francisco Asenjo Barbieri, MGG, I, 1951. — A. S. Salcedo, Francisco Asenjo Barbieri, Madrid s. a.
BARBIERI-NINI, Marianna, talijanska pjevačica, sopran (Firenca, oko 1820 — 27. XI 1887). Učenica P. Romanija, N. Vaccaija i Giuditte Pasta; debitirala na opernoj sceni 1840 u Firenci kao Lucrezia (Donizetti, Lucrezia Borgia). Bila je jedna od najpoznatijih dramskih soprana svojega doba. Na izričito Verdijevo traženje bila je prvi interpret glavnih ženskih likova u njegovim operama: / dne Foscari (1844), Macbeth (1847) i // Corsaro (1848). BARBIREAU (Barbariau, Barberianus, Barbicole, Barbyrianus), Jakob, flamanski kompozitor (?, oko 1408 — Antwerpen, 8. VIII 1491). Od 1448 do smrti bio je zborovoda i uči telj pjevanja u antvverpenskoj katedrali. Na toj dužnosti naslijedio ga je J. Obrecht. Od njegovih djela sačuvane su mise Virgo Parens Christi (5-gl.) i Faulx perverse (4-gl.), Kyrie iz mise Paschale (4-gl.), motet Osculetur me (4-gl.) te 3 chansone (3-gl.). Po stilu Barbireauove kompozicije bliske su muzici J. Ockeghema. B. Mlier objavio je mise i Kyrie iz mise Paschale u Corpus Mensurabilis Musicae (1594 i 1957). LIT.: O. Gombosi, J. Barbireau, ZFMW, 1929—30. — J. du Saar, Het Leven en de Composities van Jacobus Barbireau, Utrecht 1946. — J. Schmidt-Go'rg, Jakob Barbireau, MGG, I, 1951.
BARBIROLLI, John, engleski dirigent (London, 2. XII 1899 — 29. VII 1970). Muziku (violončelo i dirigiranje) učio na Trinity College of Music i Royal Academy of Music u Londonu. God. 1925 osnovao Barbirolli Chamber Orchestra. Dirigent u British National Opera com-pany (1926), od 1931 vodio novoosnovani operni ansambl Covent Garden Touring Company, s kojim je proputovao Nizozemsku, Finsku i Rusiju. God. 1933— 36 dirigent Scottish Orchestra i Northern Philharmo-nic Orchestra, a 1937—42 njujorškog Philharmonic Orchestra (nasljednik Toscaninija). Po povratku u Englesku (1942) preuzeo vodstvo Halle Orchestra u Manchesteru koji je obnovio i reorganizirao, tako da je doskora postao po svojoj ujednačenosti i zvuku najbolji engleski orkestar. J. BARBIROLLI Uz to je 1948 te 1950— 51 dirigirao i orkestrom edinburškog festivala, a 1951—54 orkestrom londonskog Covent Gardena. Često je gostovao po Evropi i SAD. Uz T. Beechama, B. je jedan od najboljih suvremenih dirigenata Engleske. Njegova interpretacija odlikuje se preciz-
BARCEWICZ nošću i vitalnošću, sklon je romantičnom emotivnom treti čak i kod djela XVIII st. Repertoar mu je raznolik i veli je niz djela Purcella, Marcella, Mozarta, Pergolesija pre za komorni orkestar. Napisao je The Training of Orchestral P (1946). LIT.: O/i. Rigby, John Barbirolli, Altrincham 1948. — H. F. Redlich Barbirolli, MGG, 1, 1951.
BARBITON (barbitos; grč. ^dp^iTov), 1. starogrčki za instrument sa žicama. Na koji se instrument zapravo oc ne može se sa sigurnošću ustanoviti. Neki muzikolozi mis je to uski dugački instrument tipa grčke kitare, drugi tvr< naziv (prema tome i instrument) potječe od perzijsko-ara barbata. 2. U XVIII st. naziv za basovu lutnju i teorbu. LIT.: G. B. Đoni, Lyra barberina, I, Firenze 1763. — C. Sachs, Bai Real-Lesikon der Musikinstrumente, Berlin 1913.
BARBLAN, Guglielmo, talijanski muzikolog (Siena, : 1906 —). Violončelo diplomirao 1929 u Rimu, kompoziciju u Bolzanu. Muzikologiju je započeo studirati na Univerzit Rimu (F. Liuzzi), a završio u Miinchenu (A. Sandberger). lovao je najprije kao muzički kritičar (1926—32 u različitim skim dnevnicima, 1932—50 u La Provinzia di Bolzano), za 1932—49 predavao historiju muzike i violončelo na Kon; toriju u Bolzanu. Tada je postao direktor biblioteke Milan konzervatorija na kojemu je od 1965 i profesor muzikol Uz to od 1959 predavao historiju muzike na Milanskomu verzitetu. Svojim radovima B. je dao vrlo vrijedan prilog znavanju talijanske muzičke kulture. DJELA: Un Musicista trentino: F. A. Bonporti, vita e opera, 1940; 1 e strumenti musicali delVAfrica Orientale Italiana, 1941; Giuseppe Verdi e romantica, 1941; U Opera di Donizetti nelVetd romantica, 1948; Catalog mostra degli autografi verdiani, 1951; Problemi monteverdiani, 1954; G: Clavicembalo ben temperato di J. S. Bach, 1961. Studije obj. u djelu S, Milano (II Teatro Musicale in Milano nei secoli XVII e XVIII; La Vita r t in Milano nella prima meta del Cinquecento; Vita musicale alla corte s/c 1958—61. Sa A. Della Corteom uredio je zbornik Mozart in Italia. V lettere, 1956; sa F. Walkerom obj. je Contributo alVepistolario di G. Do Studi Donizettiani, 1962; surađivao u izradbi djela C. Monteverdi nel centenario della nascita, 1967. — Priredio je nova izdanja kompozicija Bonportija, G. G. Cambinija i F. Geminijanija. LIT.: F. Mompellio, Guglielmo Barblan e la musicologia »umana menica Studi di Musicologia in onore di Guglielmo Barblan, Firenzi — A. Zecca-Laterza, Guglielmo Barblan: Note bibliogranche, ibid.
BARBLAN, Otto, švicarski kompozitor, orguljaš i zbor (Scanfs, Engadin, 22. III 1860 —■ Ženeva, 20. XII 1943). Sn na Konzervatoriju u Stuttgartu (S. Lebert, E. Alvens, I. F Dvije je godine bio nastavnik pjevanja i zborovoda u Chur 1887 bio je u Ženevi orguljaš u katedrali, pa nastavnik orf kompozicije na Konzervatoriju i dirigent zbora Societe de sacre (do 1938). I kao orguljaš i kao zborovoda B. je najčeš vodio Bachove kompozicije. DJELA. INSTRUMENTALNA: gudački kvartet, 1907; klavirsk tet; 2 klavirska t r i j a ; klavirske kompozicije. Za orgulje: Passacaglia] chaconna na temu B-A-C-H, 1901; varijacije i trostruka fuga na temu B-.; 1927. — VOKALNA. Kantate: Ode patriotiaue, 1896; Calvenfeier, 189 tenebras lux (prigodom Calvinova jubileja), 1909 i Lukaspassion, 1916; I zur Hundertjahrfeir der Biindner Kantonschule za muški zbor i duhački 01 1904; Psalam 29 za muški zbor i orgulje, 1926. Za zbor a cappella: 2 1 1902 i 1913; Psalam 117, 1903: Psalam 23, 1906; Psalam 84, 1928 i dr -pjesme. — Erinnerungen, 1929 (francuski 1944). — Priredio za štampu 01 djela C. Francka (4 sv.), 1919. LIT.: Ch. Chaix, L'Oeuvre d'orgue d'Otto Barblan, La Vie musicale, 11. — E. Chaponniere, Otto Barblan, Directeur de la Societe de Chan de Geneve, Geneve 1917. — R. Vuataz, Otto Barbtan, Schweizerische zeitung, 1944. — A. E. Cherbuliez, Otto Barblan, Biindner Jahrbuch, 1 E. Perini, Das kompositorische Schaffen von Otto Barblan (popis djela) (i nerisches Monatsblatt, 1949. — W. Taoppolet, Otto Barblan, MGG, I, I: E. Perini, Otto Barblan, Ziirich 1960.
BARBOUR, J. Murray, američki kompozitor i muzi (Chambersburg, Pennsvlvania, 31. III 1897 — Pittsburgh. 1970). Studirao kompoziciju kod Ph. H. Goeppa u Temp muzikologiju kod O. Kinkeldeva na Cornell University doktorirao). God. 1926—32 predavao na Wells College, 193 na Ithaca College i od 1939 na Michigan State College. ' čavao akustičke probleme. DJELA: Synthetic Musical Scales, American Mathematical M 1929; The Persistence of the Pythagorean Tuning System, Scripta Ma tica, 1933; Jun Intonation Confuted, Music and Letters, XIX, 1938; i Logarithms, Scripta Mathematica, 1940; Bach and the Art of Tempe\ MQ, 1947; Irregular Systems of Tuning, Journal of the American Mi gical Societv, I, 1948; Musical Scales and their Classification, ibid., II More on the Leipzig Organ Tuning, ibid. I I I , 1950; Tuning and Tempe\ A Historical Survey, 1951 ( I I izd. 1953); Violin Intonation in the iHth C Journal of the Americin Musicological Society, V, 1952. — Kompozicije: nijska pjesma Childe Rozvland, 1928. — Komorna muzika. — Sonata za < — Scenska muzika za Hanneles Himmelfahrt (G. Hauptmann), 1939; ' Like it i Romeo and Juliet (Shakespetre), 1948 i 1949. — Rekvijem u t
BARCEVVICZ, Stanislatv, poljski violinist i pedagog šava, 16. IV 1858 — 2. XI 1929). Violinu i kompoziciju v Varšavi i na Konzervatoriju u Moskvi (F. Laub, J. Hfima I. Čajkovski). Od 1876 koncertirao u glavnim evropskim muz
BARCEWICZ — BARESEL centrima. 1885 postao profesor violine na Konzervatoriju u Varšavi (od 1910 direktor), a bio je i koncertni majstor opernog orkestra. God. 1889 utemeljio gudački kvartet u kojem su još bili E. Stiller, J. Jakowski i W. Alovz (A. Cink). B. je odgojio cijelu plejadu poljskih violinista. LIT.: J. Kleczyhski 1 Stanislaw Barcewicz, Echo Muzyczne i Teatralne, 1884, 30. — A. Ehrlich, Beriihmte Geiger der Vergangenheit und Gegenwart, Leipzig 1893. — I. Chabielski, Barcewicz — spiewak polski, Scena i Sztuka, 1910, 46. — R. Opienski, Stanislaw Barcevvicz, Przeglad Muzyczny, 1925, 3.
BARD (irski; lat. bardus), profesionalni pjesnik i pjevač kod starih Kelta (u nekadašnjoj Galiji, te Irskoj, Škotskoj, Engleskoj). Prvi spominju barde grčki i rimski historičari (- crzvthe, a kasnije i uz vrstu velške harfe, nazvane telyn. U srednjem vijeku čini se da su se razlikovale tri kategorije barda prema njihovoj društvenoj ulozi: dvorski bardi imali su zadatak da slave značajnije pothvate ili rodoslovlja vladara; kućni bardi pjevali su najčešće o ljubavi, a putujući bardi (menestreli) opjevali su junačka djela ili društveno zanimljive događaje. Bardi su bili privilegirana i društveno utjecajna klasa pjevača (izuzev možda onih putujućih). U toku vremena, u pojedinim su se krajevima stali razlikovati bardi-muzičari i bardi-pjesnici. Uloga barda u historiji keltskih naroda važna je, jer su oni u toku stoljeća, osobito u razdobljima engleskog pritiska, nje govali i čuvali narodnu poeziju i muziku i budili narodnu svi jest. — Najstarije velške melodije za harfu i naslovi pjesama koji sadrže tradicionalne bardske teme čuvaju se u Britanskom muzeju. LIT.: J. C. Walker, Historical Memoirs of the Irish Bards, Dublin 1786. E. Jones, Musical and Poetical Relicks of the Welsh Bards, London 1784. Ch. de la Borde, Essai sur les Bardes (3 sv\), 1840. — V. Lederer, Uber Heimat und Ursprung der mehrstimmingen Tonkunst, Leipzig 1906. — G. Borrotv, Celtic Bards, Chiefs and Kings, London 1928. — W. Evans, The Bard of the Išle of Britain, London 1930. — A. Dolmetsch, Translations from the Pennlynn Manuscnpt of Ancient Harp Music, Llangefni 1937. Y. Br.
BARDI, Benno (pseudonim od B. Poswiansky), engleski dirigent i kompozitor njemačkog podrijetla (Konigsberg, 16. IV 1890 —). U Berlinu studirao kompoziciju (E. Humperdinck) i muzikologiju (H. Kretzschmar, C. Stumpf, C. Sachs, J. Wolf, G. Fleischer). Najprije operni korepetitor u Berlinu, zatim 1918 kazališni dirigent u Saarbriickenu, pa dirigent Berlinske opere. Organizirao je Konzertverein Gross-Berlin s kojim je priređivao orkestralne koncerte i u drugim njemačkim gradovima. Komponirao je muziku za mnoga scenska djela M. Reinhardta. God. 1933 emigrirao je u Kairo, a odatle u SAD i konačno u London gdje djeluje kao nastavnik na City Literatury Institutes. DJELA, ORKESTRALNA: tri simfonijete; kompozicije za violinu orkestar: On Completion; The Song of Wine; Primavera Variations; The Cocke- rel. Passacaglia; Sentimental Dialogue; 3 orijentalna plesa; Egipatska suita za mali orkestar. — Gudački kvintet; 18 varijacija za violinu. — DRAMSKA. Opere: Fatme (obradba istoimene opere F. Flotovva), 1925; Bimala (prema fragmentima iz djela J. Halevyja), 1927; Der tolle Kapellmeister (prema muzici R. Keisera), 1931 i Hatasut, 1932. — Scenska muzika za djela Shakespearea (Henrik V, Vesele žene zuindsorske, Hamlet, Oluja, Rikard III, Romeo i Julija, Othello), Goethea (Faust), G. Hauptmanna (Und Pippa tanzt) i dr. — VOKALNA: oratoriji Hymn to Love i Hymn to Life; madrigal za 8-gl. zbor (na tekst Psalama); pjesme za glas i orkestar (neke na tekstove kineskih pjesnika). — Geschichte der komischen Oper zur Zeit VC'agners (disertacija).
BARDI, Giovanni di Vernio, talijanski humanist (Firenca, 5. II 1534 — Rim, 1612). U njegovoj kući u Firenci počeli su se 1580 sastajati istaknuti umjetnici i učenjaci (Camerata Fiorentina), da raspravljaju o mnogim problemima umjetnosti, osobito muzike. U tom su humanističkom krugu postavljeni te melji novom monodijskom stilu. Teoriju tog pokreta iznio je B. u svom spisu Discorso mandato ... a G. Caccini sopra la mušica antica e'l cantar bene (obj. u F. Đoni, Lyra Barberina, 1763). B. je komponirao i dva madrigala (Miserere habitator, obj. u zbirci Malvezzi, Intermedi e Concerti..., 1591 i Lauro, ohime Lauro, obj. u zbirci II Lauro Secco, Lib. I, di Madrigali a 5, 1582) -* Camerata iz Firence.
135
fiorentina, Le Manifestazioni culturali deH'Accademia Nazionale di Santa Cecillia, 1953 (i MQ, 1954, 2). — Isti, Tragedie et comedie dans la Camerata fiorentina, zbornik Musique et poesie au XVI e siecle, Pariš 1954.
BARDOS, Lajos, madžarski kompozitor i zborovoda (Budimpešta 1. X 1899 —). Studirao na Muzičkoj akademiji u Budimpešti (kompoziciju kod Z. Kodalva). God. 1925—28 srednjoškolski nastavnik, od 1928 profesor Budimpeštanske muzičke akademije na kojoj je prvi u Madžarskoj predavao i dobrim dijelom sam obradio nekoliko predmeta (modalna i romantičarska harmonija, muzička prozodija, teorija suvremene muzike, stilistika itd.). Uz to je 1926—41 bio dirigent pjevačkog zbora Cecilia, 1929—33 zbora Palestrina, a 1942—47 vodio je njihov ujedinjeni sastav pod imenom Budapesti Kćrus. God. 1933 osnovao (sa Gy. Kerteszom) i do 1950 vodio muzičko nakladno poduzeće Magyar Korus te uređivao istoimenu reviju; 1934 organizirao pokret za muzički odgoj omladine u madžarskom duhu linekld Ifjusdg. Kao iskusni zborovoda mnogo je pridonio obnovi i gajenju zbornog pjevanja te širenju novih domaćih zbornih djela u Madžarskoj. Sa zborovima Cecilia i Palestrina gostovao je po Njemačkoj, Belgiji, Jugoslaviji (1940) i dr. Kao kompozitor nadovezao se na Z. Kodalva. DJELA: komorne i klavirske kompozicije. — DRAMSKA: opere Hajnalvdrds (Očekivanje zore), 1928; A gyermekek utja (Dječji put), 1935; Alexius, 1946 i muzička komedija A bujdosć macska (Mačka skitnica), 1955. — VOKALNA. Za zbor i orkestar: Kortdnc (Kolo); Szomogyi Kaszdsok (Somođski žeteoci); Fiijd a sipot (Sviraj sviralu); Csdngd lednytdnc (Djevojački ples) i Kis kacsa (Malo pače), 1959. Mnogobrojna djela za različite zborne sastave (Nepdalkorusok, 4 sv.); solo-pjesme. — CRKVENA: 4 mise; više mo-teta; himni i dr. — SPISI: Hangzatgyakorlo, I (Vježbenica suzvučja), 1954; Moddlis harmoniak Liszt miiveiben (Modalne harmonije u Lisztovim djelima), 1955; Modalis harmćniak, 1961 i dr. — Izdanja: 101 magyar nepdal (101 madžarska narodna pjesma), 1928; Harmonia Sacra, 1934; Gyongyvirdg (92 narodne pjesme), 1952; Szdzszorsrep (100 narodnih napjeva iz zbirke Z. Kodalya).
BARENBOIM, Daniel, izraelski pijanist i dirigent (Buenos Aires, 15. XI 1942 —). Učenik E. Fischera (klavir), I. Markeviča (dirigiranje) i Nadie Boulanger (kompozicija), pijanističku karijeru započeo već kao desetogodišnji dječak. Osvojivši više nagrada na internacionalnim pijanističkim natjecanjima, s velikim uspjehom nastupa solistički i pod upravom najuglednijih svjetskih dirigenata. Podjednako se istakao i kao dirigent, pa mu je povjereno vodstvo ansambla Englich Chamber Orchestra u Londonu. B. se posebno ističe kao interpret klasične i romantične muzike. Snimio je velik broj gramofonskih ploča. BARENREITER-VERLAG, njemačko muzičko izdavačko poduzeće; osnovao ga 1924 Karl Votterle u Augsburgu kao organ pokreta Finkensteiner Bund, koji je težio za obnovom njemačke pučke pjesme. Prvo izdanje poduzeća bilo je glasilo pokreta Finkensteiner Bla'tter. U skladu s idejama, koje su zastupali vode pokreta, B.-V. izdao je već u početku niz zbornika stare zborske muzike, pjesama starih majstora i klasičnih djela za orgulje (O. di Lasso, H. Isaac, J. Dowland, H. L. Hassler, J. Pachelbel, J. S. Bach) te kompozicija srednjovjekovnih autora. God. 1927 preselilo se sjedište poduzeća u Kassel. Votterle je organizirao i niz muzičkih udruženja (Neue Schutz-Gesellschaft i Gesellschaft ftir Musikforschung) pa je i njihova glasila, uz niz drugih časopisa, izdavao u svome poduzeću. Od 1932 štampa B.-V. i suvremena muzička djela. Zbog ratnih prilika osnovana je 1944 podružnica u Baselu, a od 1957 djeluju i podružnice u Londonu i New Yorku. God. 1949 B.-V. započeo je izdavati golemu muzičku enciklopediju Musik in Geschichte und Gegenivart (MGG), svoju najopsežniju publikaciju. Danas je B.-V. najveće njemačko muzičko izdavačko poduzeće. Dosad (1970) je izdalo oko 4000 djela, među kojima se ističu cjelokupna izdanja J. S. Bacha, G. Ph. Telemanna, Ch. W. Glucka, W. A. Mozarta, G. F. Handela, J. Pachelbela i dr. Uz to u istoj nakladi izlazi i niz važnih muzičkih časopisa: Musik und Kirche (od 1929), Mušica (od 1947), Die Musikforschung (od 1948), Acta musicologica (od 1954), Fontes artis musicae (od 1954), Neue Schau i dr. LIT.: Bdrenreiter Jahresbericht, 1924, 1925, 1927, 1928, 1929, 1930. — Gesamtverzeichnis, 1934, 1936, 1944, 1949, 1954. — Barenreiter Bote, od 1938 dalje. — W. Blankenburg, Zehn Jahre Barenreiter Verlags, Zeitschrift ftir Hausmusik, 1934. — E. Schieber, Zehn Jahre Barenreiter-Verlags, Lied und Volk, 1934. — K. Votterle, Haus unterm Stern, Aus einem Erinnerungsbuch iiber das Entstehen, die Zerstorung und den Wiederauf bau des Barenreiter-Werkes, Kassel, 1949. — Das Barenreiter-Werk im Bild, 1949. — H. Bornefeld, 25 Jahre Barenreiter-Verlags am 12. April 1949, Neue Schau, 1949. — F. H. Sckzvank, Karl Votterle, Welt und Wort, 1950. — R. Baum, Barenreiter-Verlag, MGG, I, 1951.
BARESEL, Alfred, njemački muzički pedagog i pisac (Leipzig, 10. I 1893 —). U Leipzigu je studirao na Konzervatoriju (R. Teichmuller, H. Sitt, S. Krehl) i na Univerzitetu (NX Wundt, H. Riemann, A. Schering). God. 1921—39 bio je \ Leipzigu nastavnik klavira na Konzervatoriju i uz to 1922—33 muzički referent u Neue Leipziger Zeitung (kasnije i u drugim listovima). Zatim je 1951—53 vodio odjel za jazz-muziku na Konzervatoriju u Miinchenu, a od 1956 bio muzički redaktor
136
BARESEL — BARKER
nakladnog poduzeća W. Zimmermann u Frankfurtu na Majni. B. se najviše bavio problemima jazz-muzike. DJELA: Robert Teichmuller ah Mensch und Kiinstler, 1922; Die Schule Robert Teichmuller, 1922; Glossen zur Musikkultur, 1922; Das Jazzbuch, 1925; Musikgeschichte in Witzen; Das neue Jazzbuch, 1929; J. Haydn, 1930; Schule des Rhythmus mit zahlreichen klassischen und modernen Tanzstucken, 1931; G. Verdi, 1931; Opernfiihrer, 1930; Jazz-Klavierschule, 1932; R. Teichmuller und die Leipziger Klaviertradition, 1939; Jazz-Akkordeonschule, 1952; Lehrgang der Jazz-Improvisation, 1952; Jazz-Harmonielehre 1952; Musikalische Novellen, 1952; serija kraćih biografija: W. A. Mozart, G. Puccini i R. Strauss, 1954—56-
BAREZA, Nikša, dirigent (Split, 31. III 1936 —). Studij dirigiranja završio 1961 na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (S. Zlatić) i zatim se 1962 usavršavao kod H. Scherchena na Mozarteumu u Salzburgu. Kazališnu karijeru započeo kao korepetitor u Zagrebačkoj operi (1957). Od 1959 djeluje u njoj kao dirigent i od 1965 kao direktor. Gostovao je u Francuskoj, Italiji, Poljskoj, Austriji i Njemačkoj. Nastupa i kao dirigent simfonijskih kon cerata. K. Ko. BARFORM (njem. Bar pjesma Meistersingera neodređenog, ali uvijek neparnog broja strofa i Form oblik), u njemačkoj muzikološkoj terminologiji oznaka za formu sheme AAB. (Kod Meistersingera formula AAB = Stollen, Stollen, Abgesang odgovara strukturi jedne strofe Bara, a ne strukturi cijele pjesme.) Dijelovi AA mogu biti jednaki ili slični (AA1), a drugi dio može prema prvom stajati i u odnosu varijacije ili transpozicije (AAvaT, AA"). Po dužini B može biti jednako dug kao A ili kao oba A, može biti duži od oba A ili vrlo kratak. — B. se osniva na paralelnosti i oprečnosti, jednom od osnovnih načela u muzici i poeziji. Prvotno je to vokalni oblik koji je kasnije prenesen i u instrumentalnu muziku. Nagovještava ga još grčka oda u svojoj konstrukciji strofa-antistrofa-epoda. Javlja se u himnama ranog srednjeg vijeka, u trubadurskoj lirici, kod Meistersingera i Minnesangera, u protestantskim crkvenim pjesmama, kod njemačkih kompozitora Lieda i oda XVIII st. (G. Ph. Telemann, J. V. Gorner; u zbirci Singende Muse an der Pleisse J. S. Scholze-Sperontesa). — U XVIII st. B. se češće javlja u narodnoj pjesmi i u umjetničkoj, kad joj se hoće dati narodni ton (J. A. Hiller). Čest je u pjesmama Schuberta, Schumanna i Brahmsa i osobito kod R. Wagnera. Poseban je tip Barforma Reprisenbarform ili Rundkanzone sa strukturom AABA. Sličan tip, kod kojeg se ponavljaju oba dijela ||: a :]|: b -1- a :||, kao da ukazuje na kasniji razvoj instrumentalnih oblika. LIT.: A. Lorenz, Das Geheimnis der Form bei R. Wagner (4 sv.), Berlin 1924—34. — Isti, Das Relativitatsprinzip der musikalischen Form, Festschrift fiir G. Adler, 1930. — Fr. Gennrich, Grundriss einer Formenlehre des mittelalterlichen Liedes, Halle 1932. —■ K. GudevAll, Die Barform und ihre Modifikation, Kongressbericht Luneburg, 1950. — Isti, Barform, MGG, I, 1951. K. Ko.
(1925—33), 7/ Popolo di Roma, L'Unita i dr. Izvrstan s najbolji su mu članci o talijanskoj operi XVIII st. i 0 G. Ve:
nirai,
1915.
LIT.: Kolektiv autora, Ritratto di Bruno Barilli, La Fiera Letteraria
BARIOLAGE (franc. šarenilo), postupak u violinskoj te: kada se brzim izmjenjivanjem žica postiže različita obojenost i to na taj način, što se npr. viši ton izvodi na nižoj žici. B. se primjenjuje uzastopnim izvođenjem istoga tona na praznoj] susjednoj dubljoj žici: ; J.S.BACH, KONCERT ZA VIOLINU U A-MOLU, III STAVAK
BARITON (grč. (Japu? dubok i TOVO; glas), 1. muški između tenora i basa, opsega od G—g 1 . Prema karakteru razlikuje se dramski bariton (bas-bariton) i lirski bariton (ti -bariton). U Wagnerovim rama uloge Ukletog Holai (Der fliegende Hollande s~ ' Hansa Sachsa (Die Meist ger von Nurnberg) primje za dramski bariton, dok j< nato u Verdijevoj operi balio in maschera lirski bai 2. Opći naziv za ten muzičke instrumente, koj: tem osobitih uređaja, do] četvrtog ventila, kao i pri nom menzurom, mogu izi i dublje tonove (-> Tet instrumenti).
BARGIEL, Woldemar, njemački kompozitor i pedagog (Berlin, 3. X 1828 — 23. II 1897). Učenik Konzervatorija u Leipzigu (M. Hauptmann, I. Moscheles, I. Rietz, N. W. Gade). Najprije u Berlinu podučavao privatno, a zatim je 1859—65 predavao teoriju na Konzervatoriju u Kolnu. God. 1865 postao direktor i dirigent instituta Maatschappij tot bevordering van toonkust u Rotterdamu. Od 1874 profesor na Visokoj muzičkoj školi, a 1875 preuzeo je majstorsku klasu za kompoziciju na Umjetničkoj akademiji u Berlinu. U njegovim djelima vidljiv je utjecaj Schumanna i Brahmsa. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija u C-duru op. 30; Adagio za violončelo. Uvertire: Prometheus; Ouverliire zu einem Trauerspiel (Romeo und Ju lia) i Medea. 3 Danses allemandes. — KOMORNA: dva gudačka kvarteta; 3 klavirska trija; oktet; sonata za violinu i klavir; suita za violinu i klavir. — KLAVIRSKA: dvije sonate; 2 suite; fantazije; nokturni; impromptus; etide i dr. — VOKALNA: psalmi za zbor uz pratnju orkestra ili klavira; zborovi. — Izdao Johann Sebastian Bach's vierstimmige Choralgesange (u starim ključevima), 1891. Surađivao na izdanju cjelokupnih djela R. Schumanna i F. Chopina. LIT.: A. Adrio, Woldemar Bargiel, MGG, I, 1951.
BARIĆ, Srđan, kompozitor (Beograd, 22. VI 1927 —). Studij kompozicije završio 1956 na Muzičkoj akademiji u Beogradu (M. Logar). Saradnik i od 1963 glavni urednik muzičkog programa Radio-Beograda. Njegove kompozicije pokazuju stvaraoca koji, ne prekidajući sa tradicijom, nalazi svoj izraz u subjektivno-osećajnim raspoloženjima, njegove dečje pesmice zvuče prisno i pristupačno najmlađima. DELA: uvertira, 1956; Mala suita za gudače, 1958.— Gudački kvartet, 1953 ; Fantazija za klarinet i klavir, 1954 (prerađeno za violinu i gudački orkestar, 1967). — VOKALNA: ciklus Prizori za mezzosopran i 6 instrumenata, 1964. Horovi: Pesme iz Pirotskog kraja; Zavičajna pesma; Pesma mladih izvidnika; Pesma selenita; Vremeplov mladih i dr. Dečje pesme: Lovac Joca; Strašan lav; Zašto i dr. — Muzika za pozorišne komade i za televiziju. LIT.: V. Peričić, Muzički stvaraoci u Srbiji, Beograd 1969. R. Pej.
BARILLI, Bruno, talijanski muzički publicist i kompozitor (Fano kraj Pesara, 14. XII 1880 — Rim, 15. IV 1952). Studirao na Konzervatoriju u Parmi i na Muzičkoj akademiji u Miinchenu (L. Thuille, F. Mottl). Bio je muzički kritičar rimskih listova 77 Tempo (1917—22), II Corriere italiano (1923—24), // Tevere
BARITON, XVIII st.
2. Gudački instrument Viola di bardone ili Vio bordone) veličine violonče viole da gamba; imao je crijevnih žica smještenih : hvataljke, i još veći broj 7—24 i više) čeličnih, ko s donje strane hvataljke p žile kroz izduben vrat. posljednje (ugođene razl prema broju; najdublja ol E) nisu odzvanjale samo si tetički, već ih je i svirač palcem lijeve ruke, što je st\ velike poteškoće. B. je uX
st. rasprostranjen u Njemt Medu kompozitorima z; instrument treba spomeni Havdna koji je za knez Esterhazvja napisao 175 za bariton. Preteča je bai vjerojatno Viola bastarda kojoj su Englezi u XVII st. 1 dodavati žice za rezonanciju. U Italiji se gdjekad taj instru nazivao Baritono. 4. Gudački instrument veći od violine, a manji od vi čela, ugođen za oktavu dublje od violine. Konstruirao ga je Ca Henrv 1847 u Parizu. K. : BARITON-KLARINET -> Klarinet BARITON-OBOA -> Oboa BARITONOV KLJUČ -> Ključevi i BARITON-SAKSOFON -> Saksofon BARKAROLA (tal. barcarola, također i gondoliera), pj venecijanskih gondolijera i njen stilizirani oblik u vokali instrumentalnoj muzici. Redovito je trodijelna oblika u 9/8 ili 12/8 mjeri, umjerena tempa s monotonom pratnjom dočarava pokret valova i vesala. Najpoznatije su primjere os Mendelssohn {Lieder ohne Worte op. 19 br. 6, op. 30 br. 6 62 br. 5), Chopin (op. 60) i Faure. U opernoj literaturi či je b. iz opere Les contes d'Hoffmann (Offenbach). LIT.: W. Kahl, Barkarole, MGG, I, 1951.
M.
BARKER, Charles Spackman, engleski orguljar (. 10. X 1804 — Maidstone, 26. XI 1879). Gradio je orgulje prije u Londonu, a od 1837 u Parizu, gdje je 1840 postao up telj radionica tvrtke Daublaine & Callinet i 1860 osnovao titu tvrtku, Barker & Verschneider. God. 1870 vratio se i
BAROK
•a
Qh wu o U,
136 nakladnog podr
BARKER — BAROK glesku. B. je pronašao pneumatičku polugu Borkerhebel i električnu mehaniku i time znatno usavršio orgulje. LIT.: K. Kl otz, Das Buch von der Orgel, Kassel 1938 (IV izd.
1953).
BARLE, Janko, historičar i muzički pisac (Budanje kod Vipave, 12. III 1869 — Zagreb, 18. II 1941). Studij teologije završio u Zagrebu. Kanonik zagrebačke katedrale i ravnatelj nadbiskupske pisame. U mnogim hrvatskim i slovenskim listo vima objavio niz članaka literarnog i etnografskog sadržaja, a posebno velik broj rasprava s područja starije hrvatske muzičke povijesti. Kao dugogodišnji urednik muzičkog časopisa Sv. Cedlija (1914—41) napisao preko 100 članaka i bilježaka, otkrivajući na temelju istraživanja arhivske grade nepoznate ličnosti, događaje i djela važna za stariju povijest naše muzike. Osobito je zaslužan za proučavanje i oživljavanje hrvatskih crkvenih pučkih pjesama i njihovih tekstova. Istraživao je muzički život starog Zagreba, Požege, Lepoglave, Varaždina i drugih pokrajinskih gradova i poticao sakupljanje građe o muzici, naročito crkvenoj. Dugi niz godina bio je predsjednik Cecilijina društva i član ravnateljstva Hrvatskog glazbenog zavoda. DJELA: Cithara octochorda, Ljubljanski zvon, 1891, str. 316—318; Crkvene pjesme o. Nikole Krajačevića, Zagreb 1915; Pavlinska pjesmarica iz godine 1664, Zagreb 1917; Anton Foerster, Sv. C, 1918, 2—6; Franjo Dugan, ibid., 193S 5 —6. LIT.: F. Dugan, Ljetopis JA, 1923, 37. — J. Mantuani, Janko Barle, Čas, 1928—29. — B. Sirola, Proslava 70-godišnjice Janka Barlea, Jutarnji list, 1939, 9808. — M. Ivšić, Svečani koncert u proslavu 70-godišnjice kanonika Msgra Janka Barlea, Sv. C, 1939, 2. — 5. Premrl, Janko Barle, Cerkveni glasbenik, 1941, 5—6. — K. Dočkal, Janko Barle, nacrt života, Sv. C, 1941, 1—2. — Isti, Bibliografija Janka Barlea, ibid., 1941, 3—4 i 1942, 1. — Isti, Književni rad Janka Barlea u očima kritike, ibid., 1942, 2. — Isti, Iz korespondencije Janka Barlea, ibid., 3—4. A. Vi.
BARLOW, Samuel, američki kompozitor i pijanist (New York 1. VI 1892 —). Studirao je na Harvardovu univerzitetu i na Muzičkom institutu u New Yorku (F. Robinson), zatim u Parizu (I. Philipp) i u Rimu (O. Respighi). Živi u New Yorku kao predavač, publicist (osobito u časopisu Modem Music), dirigent kazališta Guild i funkcionar mnogih društava i ustanova. Njegova opera Mon ami Pierrot prva je američka opera izvedena u Parizu (1935). DJELA. ORKESTRALNA: koncert z a klavir, 1931; simfonij ska pjesma Alba, 1927, simfonijski koncert Babar (uz projekciju laternae magicae), 1935; Biedermeier Waltzes, 1935; Leda, 1939; Sousa ad Parnassum, 1939. — Balada i scherzo za gudački kvartet, 1933; Conversation with Tchekhov za klavirski trio, 1940. — Suite za klavir. — DRAMSKA. Opere: Mon ami Pierrot, 1934; Amanda, 1936 i Eugenie. Balet Balio Sardo, 1928. Scenska muzika. — Tri kineske pjesme za tenor i 7 instrumenata, 1924; solo-pjesme. — Članci.
BARLOW, Wayne, američki kompozitor (Elvria, Ohio, 6. IX 1912 —). Klavir i violinu studirao na Eastman School of Music u Rochesteru i na University of Southern California (A. Schonberg) u Los Angelesu. Od 1934 crkveni orguljaš, a od 1937 nastavnik na Eastman School of Music u Rochesteru. Na stupao kao dirigent, a izvodi isključivo djela američkih autora. Njegove kompozicije često se temelje na motivima američkog muzičkog folklora. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija, 1950; simfonijeta, 1936; simfonij ska pjesma De Profundis, 1934; Concerto grosso za duhače i orkestar; rapsodija The Winter's Past za obou i gudački orkestar, 1938: Lyrical Piece za klarinet i gudački orkestar, 1945; nokturno za 18 instrumenata, 1946. — KOMORNA: gudački kvartet; triptih za gudački kvartet; klavirski kvintet, 1951; sonata za violinu i klavir. — Baleti The Black Madonna, 1941 i Three Moods for Dandng 1940. Film ska m uzika. — V OKAL NA: kantata Zion in Exi le, 1937; Songs from the Silence of Amor za sopran, zbor i mali orkest ar, 1937; Madrigal for a Bright Morning za zbor a cappella, 1942; Psalam XXIII za zbor, orgulje i orkestar, 1943; misa 1951; solo-pjesme. — Napisao je Foundation of Music, 1953-
BARMAS, Issave, ruski violinist (Odessa, 1. V 1872 — London, 3. VII 1946). Studirao u Moskvi (J. Hfimaly) i u Ber£j-*v\C**rf'tr&-
I—r-
137
linu (E. Wirth, J. Joachim). Debitirao 1899 u Berlinu, a zatim koncertirao po Njemačkoj, Austriji, Rusiji, Danskoj i Poljskoj. God. 1900 postao je u Berlinu profesor na Sternovu konzerva toriju, a 1905—29 bio je pročelnik violinskog odjela na konzervatoriju Klindworth-Scharwenki. Osnovao je vlastiti gudački kvartet (1919)DJELA: Die Losung des geigentechnischen Problems, 1913; Tonleiter-Spezialstudien; Doppelgriff-Spezialstudien. — Pripremio nova izdanja pretklasične, klasične i novije violinske muzike.
BARNEKOW, Christian, danski kompozitor (St. Sauveur, 28. VII 1837 — Kobenhavn, 20. III 1913). Učio je klavir, orgulje i kompoziciju kod E. Helsteda u Kobenhavnu. God. 1871—87 bio je predsjednik Društva za izdavanje danske muzike, a od 1895 direktor Muzičkog udruženja u Kobenhavnu. DJELA: suita Idyller za orkestar. — Gudački kvintet; klavirski trio, 1857; klavirski kvartet; sonata za violinu i klavir. — Klavirske kompozicije. — Pre ludiji i dr. za orgulje. — Zborovi; solo-pjesme. — Crkvene kompozicije. — Ob ra dbe : zbi r ka st arij i h duh ovni h pj e sa m a J. Chr. Fr. B acha , Ph. Em . Bac ha i J. A. P. Schulza uz pratnju orgulja (8 sv.); odabrane kompozicije za klavir četvororučno D. Buxtehudea; zbirka korala (2 sv.), 1878 (VI izd. 1907) i 1892.
BARNES, Edvvin Shippen, američki orguljaš i kompozitor (Seabright, N. J., 14. IX 1887 —). Muziku je učio najprije u Laivrenceville School i na Yale University (H. B. Jepson, H. Parker), zatim 1910—11 na Schola Cantorum u Parizu (V. d'Indv). Do 1945 bio je crkveni orguljaš u New Yorku, Philadelphiji i Santa Monici. Bavi se i izdavačkim radom, surađujući u First Presbyterian Church Santa Monica Editorial Work. DJE L A: klav irske kom pozi c ije . — Z a org ul j e: dvi je sim fonij e; 3 s uit e; 7 Sketches i dr. — VOKALNA: tri duhovne kantate; fantazija za zbor i orgulje; zborovi; anthems; svjetovne i duhovne pjesme. — Priručnici: School of Organ Playing; Modulation in Theory and Practice; Interludes for the Church Organist; Childreti's Anthem Book; Bach for Beginners in Organ Playing i dr. — Brojni članci u stručnim časopisima.
BARNETT, engleska obitelj muzičara njemačkoga podrijetla. 1. John, kompozitor i pjevač (Bedford, 15. VII 1802 — Ćheltenham, 16./17. IV 1890). Zarana je pokazao izvanrednu daro vitost, pa je već 1813 javno nastupao kao pjevač. Od 1832 bio je umjetnički direktor londonskoga kazališta Olympic, a od 1841 nastavnik pjevanja u Cheltenhamu. Svojim scenskim djelima B. je bio postigao znatan uspjeh kod suvremenika. DJELA: simfonija. — Dva gudačka kvarteta. — DRAMSKA. Opere: Robert the Devil; The Soldier's Widow; Married Lovers; Charles the Twelfth (sve prije 1830); The Carnival of Naples, 1830; The Pet of Pettycoats, 1831; Blanche of Jersey, 1832; The Mountain Sylph, 1834; Fair Rosatnond, 1837; Farinelli, 1839; Kathleen i dr. Farsa Before Breakfest, 1825. — Oratorij The Omnipresence of the Devil, 1830; oko 400 solo-pjesama. — Napisao je priručnik School for the Voice, 1844. — Obj. je pamflet Systems and Singing Masters: an Analylic Comment upon the Vi'ilhelm System as taught in England, 1842.
2. John Francis, kompozitor i pijanist (London, 16. X 1837 — 24. XI 1916), nećak Johna. Studij muzike započet u Engleskoj nastavio je 1856—59 na Konzervatoriju u Leipzigu (I. Moscheles, L. Plaidv) gdje je s uspjehom svirao na koncertima Gezvandhaus. Živio je u Londonu kao koncertni pijanist, dirigent i istaknuti klavirski pedagog. Od 1883 bio je profesor na Royal College of Music. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija, 1864; koncert za klavir; Concerto pastorale za flautu. Uvertire: Ouverture symphonique, 1868; The Winter's Tale (Shakespeare), 1873 i The Lay of the Last Minstrel (Scott), 1874. Suita The Harvest Festival, 1881; Pastoral Suite, 1892. — Gudački kvarteti; klavirski kvint eti; t rija . — Kl avirske kompozi cij e. VOKA LNA: oratorij i The Raising, of Lazarus, 1876 i The Good Shepherd, 1876. Kantate: The Ancient Mariner 1867; Paradise and the Peri, 1870; The Building of the Ship, 1880; The Wishing-Bell, 1881; The Triumph of Labour, 1888 i The Eve of Saint Agnes, 1913. Solo-pjesme. — Crkvene kompozicije. — Napisao je Musical Reminiscences and Impressions, 1906.
BAROK, razdoblje muzičke povijesti, koje obuhvaća vremenski period od kraja XVI do polovine XVIII st. Izraz b. odavna se već primjenjuje na isto razdoblje u povijesti likovnih umjetnosti. U muzičkoj terminologiji taj je pojam novijeg datuma. Polazeći sa stajališta, da je b. cjelovita pojava i da se njegova jedinstvena
BARKAROLA. Šaljivi crtež
duhovna osnova morala i u muzici odraziti analognim stilskim odlikama i izražajnim sredstvima, njemački su muzikolozi oko 1920 započeli proučavati i razrađivati obilježja baroka u muzici. Postepeno je pojam muzičkog baroka bio prihvaćen i u drugim zemljama, tako kod slavenskih
naroda, pa u Engleskoj i Americi. Međutim, talijanska i francuska muzikologija odnose se prema tom poj mu prilično skeptično i rezervirano i on se u tim zemljama još nije udomaćio. U cjelini uzeta, barokna se umjetnost oštro suprotstavlja renesansnoj. To je umjetnost pokreta, dinamike, ekstaze, umjetnost nemira, vrtoglavih uspona i padova; ona teži apsolutnom, kome se želi približiti mistička ekstatičnost baroknih likova. Barokno stvaranje naglašuje kontraste, suprotstavlja
138
BARO K
pojedinca masi, svjetlo tami. U baroku vlada bujnost oblika i detalja, što ga katkad vodi u bizarnost i u virtuozitet. S druge strane, upravo takva nastojanja unapređuju tehničko majstorstvo. Takva se obilježja mogu uočiti i u muzici baroknog vremena. Počeci muzičkog baroka povezani su s pojavom opere, tj. one muzičko-scenske forme, u kojoj — još uvijek pod utjecajem renesansnih težnja — oživljuju starogrčki mitovi. Opera dovodi na muzičku scenu pojedinca, individuum, s njegovim ličnim osjećajima, bolima i radostima, nadama i razočaranjima. Nasuprot pomalo bezličnom izvodilačkom kolektivu polifone muzike XVI st., nastaje sada kult pojedinca. Otuda upravo kazalište unosi u muzički b. individualiziranie, a preko njega dinamičnost, uzburkanost, ekspresivnost, pa i ekstazu. Što više odmiče XVII st. to se više u muzici pojavljuju obilježja tipično barokne bujnosti i raskoši. Cvate virtuozitet, izrastao iz monodije — izrazito barokne muzičke tekovine — u beskonačnim vokalizacijama opernih arija i u karakterističnoj motoričnosti instrumentalnih stavaka, dok bogatim, pažljivo izrađenim detaljima baroknih građevina odgovaraju isto tako pažljivo i inven-ciozno razrađeni detalji barokne fuge, monumentalne muzičke građevine, koja je podjednako osvojila vokalnu i instrumentalnu muziku. Konačno, i barokna muzika voli kontraste. Ona ih prvenstveno naglašuje suprostavljanjem pojedinca kolektivu, bilo da se radi o opernom ili ora-torijskom pjevaču, koji^ stoji nasuprot zboru, ili' 0 instrumentalnom
koncert), suiti, sonati (ona je trio-sonata ili solistička s koju u XVII st. kompozitori oblikuju u podvrstama son, chiesa i sonate da camera), u minijaturi za čembalo i u mon talnim kompozicijama za orgulje, koje će u protestantskim ljama nastati obrađivanjem korala. Kako na vokalnom, tak instrumentalnom području snažno se razvija — osobito i nom baroku — fuga, kojoj nedostižne uzore daje J. S. Ba doduše započinje s prevlašću monodije nad polifonijom, dalje ostaje prvenstveno snažnim izražajnim sredstvom ci muzike. Ali postepeno, u srcu baroka, polifonija doživljuje renesansu i u svjetovnoj muzici (instrumentalnoj i vok pa je karakteristično, da će polovinom XVIII st. muzički roki kao nekada barokr ,.'.,>,ajj«e~« nodija — reagir: složenost
BAROK. A. Bossc, Concert de table
solistu, s čijim se nastupima izmjenjuje muziciranje orkestra. Kontrasti su očiti i u naglim prijelazima s jedne dinamičke plohe na drugu. Muzički b. obogatio je evropsku muziku nizom novih oblika u svim oblastima, ispunivši ih sadržajem, koji je takve forme i tražio. U baroku dolazi do već spomenutog razvoja muzičkog kazališta. Razvija se opera, najprije u Italiji, gdje se ona rađa iz nastojanja' Firentinske camerate, a zatim u drugim evropskim zemljama. Ona postaje gotovo centralnom baroknom muzičkom formom. Njezin utjecaj, golem i sveobuhvatan, znatno se osjetio 1 u duhovnoj muzici, u kojoj se, dobrim dijelom na izražajnim sredstvima opere, izgrađuje oratorij. U značajne vokalne forme baroka ide i kantata, u oba svoja vida, duhovnom i svjetovnom. Sve ove forme njeguju s posebnom pažnjom polaritet recitativa i arija, pri čemu recitativ iznosi pojedinosti povezane uz radnju, dok arije postaju područjem lirskih kontemplacija i vo kalnog virtuoziteta koji će izazvati dekadenciju opere kasnog baroka. Uz ove, pretežno krupnije vokalne oblike, njeguju se i drugi, kraći, tipa samostalne arije uz instrumentalnu pratnju ili jednoglasnog (i višeglasnog) madrigala. Zlatni su rezultati mu zičkog baroka u instrumentalnoj muzici, koja se tek u drugoj polovini XVI st. počela samostalnije rizvijati. Krupnu je ulogu tu odigrao barokni instrumentarij, koji se postepeno obogaćivao dobivajući konture klasičnog instrumentarija. U XVII st. lutnja još uživa velik ugled, ali su najvažnije tekovine toga stoljeća usavršenje violine i drugih gudačkih instrumenata srodnog tipa (to je doba velikih graditelja i graditeljskih obitelji, u koje idu Amati, Guarneri, Stradivari). Ti gudački instrumenti — s violi nom na čelu — ulaze u prvi plan komornog i koncertantno-orkestralnog muziciranja. Vrlo je značajno u baroku i definitivno razgraničenje stilističkih obilježja između muzike za čembalo i muzike za orgulje. Naročito čembalo postaje jednim od središ njih instrumenata ne samo po svojoj solističkoj ulozi, nego i kao temelj instrumentalne pratnje u svim muzičkim manifesta cijama izvan crkvenih prostorija. Samostalnost instrumentalne muzike postaje u baroku sve jača, sve specifičnija u oblicima, koji se u ovom razdoblju pojavljuju i izgrađuju: u koncertu (koji se najprije razvija kao concerto grosso, a zatim kao strogo solistički
polifono zičkog govora i z; rati novu jednost i lakoću. Jedno je od i bujnijih obilježja 1 basso continuo (-»
ralbas, šifrirani ba se pojavio u oblil sove dionice (u v( manjoj mjeri sn vene brojkama za zaciju akorda nad vim tonovima), k< bila svrha, da i akordičku podlogi nicama pjevača i strumentalista. Ti jevrsna, u baroku ] potrebna muzički nografija prati rr b. kroz cijelo v njegova trajanja, oc početaka monodi završetka Bachova delova stvaranja, continuo u neku postavlja i granio zičkom baroku: kc gova rađanja rađa kad on iščezne i b. će nestati (ali će se šifrirani bas još do p XIX st. održati u upotrebi u crkvenoj muzici, u dionici or Šifrirani bas realizirao se ponajviše improviziranjem. Impi čija je uopće u baroku čest i važan postupak pri muzic: uobičajen naročito kod ornamentiranja i ukrašivanja u tz\ Da capo, kao i u izvođenju instrumentalnih stavaka polagana l U razvoju muzičkog baroka mogu se (prema Bukofzeri likovati tri faze. U prvoj (rani barok, 1580—1630) prev otpor prema polifoniji ranijih vremena i dramatsko-ekspi interpretacija riječi (teksta), koja dobiva oblik recitativa bodnom ritmu. Zamjećuje se sklonost k disonanci kao i: nom sredstvu, dok je harmonija još pretonalna, akordi ni sasvim tonalno usmjereni. Počinje diferenciranje vokal instrumentalnog muzičkog govora, ali vokalna muzika pre U drugoj fazi (srednji barok, 1630—80) dolazi do procvai kanta u kantati i operi, a s time i do odjeljivanja recitat
arije. Sve se više razvijaju nove barokne forme, polifonij, postepeno restaurirana. Nekadašnji modusi svode se na mol. Vokalna i instrumentalna muzika podjednake su va: Treća faza (kasni barok, 1680—1730) donosi vrhunac r; Dolazi do savršenog stapanja tonalne harmonije i polifon nike. Forme se proširuju i dostižu tipično baroknu monun nost. Koncertantni stil je definitivno izgrađen, a s njim i b; naglašivanje mehaničkog, motoričkog ritma. Instrume muzika dominira nad vokalnom. U baroku snažno se razvila i muzička nauka, osobito n: ručju harmonije. J.-Ph. Rameau utemeljuje svojim kapi raspravama (Traite de Vharmonie, 1722) harmoniju kao 1 uspostavljajući principe gravitacije, obrata akorda i osi harmonijskih funkcija. . Glavni su predstavnici muzičkog baroka u oblasti Cl. Monteverdi, F. Cavalli, A. Scarlatti, J.-B. Lully, Rameau, R. Keiser, G. Ph. Telemann, H. Purcell; na poi oratorija i drugih crkvenih oblika H. Schiitz, G. Carissit F. Handel i J. S. Bach; u instrumentalnoj muzici A. ( G. Frescobaldi, A. Vivaldi, G. Tanini, D. Scarlatti, F. C01 G. Ph. Telemann, J. S. Bach. Uz ova najkrupnija imena, kojima ima i umjetnika, u čijim se djelima naziru obrisi
BAROK — BARRAUD vremena, koja će se oštro suprotstaviti baroku (D. Scarlatti, Tanini, Couperin), djelovao je golem broj kompozitora, od kojih su mnogi ostavili vrlo značajna djela, tako u operi 5. Landi, A. Stradella, L. Leo, J. J. Fux, u crkvenoj muzici i muzici za orgulje A. Lotti, M. A. Cesti, B. Marcello, J. H. Schein, S. Scheidt, M. Praetorius, D. Buxtehude > A. Charpentier, u instrumentalnoj muzici T. Vitali, A. Veracini, G. Torelli, B. Pasquini, J. J. Froberger, J. Pachelbel, J. K. Fischer, J. Kuhnau, J. Ch. de Chambonnieres. Barokna muzika nije ostala bez utjecaja na kasniji razvitak muzičke historije. Ona je kao cjelina dugo bila zapostavljena, pa i zaboravljena. Interes za njezine predstavnike oživio je i ojačao tek u prvoj polovini XIX st., s početkom Bachove renesanse. Međutim, u razvoju muzičkih pravaca, koji su se pojavili u XX st. muzika baroka (upravo kasnog baroka) privukla je velik broj evropskih i vanevropskih muzičara koji su preuzeli neke njene značajke (u prvom redu polifonijsko oblikovanje i motoričnost) i ostvarili pojavu tzv. mobaroka (koji se ponekad naziva i neokla-sikom). Po svojim nadasve izvornim nastojanjima i dostignućima, po neslućenom sadržajno - formalnom bogatstvu svoje goleme baštine, b. ostaje jednom od najznačajnijih epoha u povijesti muzike (->Prilog). LIT.: H. Goldschmidt, Musikasthetik des r8. Jahr-hunderts, Ziirich i Leipzig 1915. — C. Sachs, Barock-musik, PJB, 1919. — Isti, Kunstgeschichtliche Wege zur Musikvvissenschaft, AFMW, 1919. — W. Weisbach, Der Barock als Kunst der Gegenreformation, Berlin 1921. — H. J. Moser, Die Zeitgrenzen des Musikalischen Barocks, ZFMW, 1922. — E. Katz, Die Stilbegriffe des 17. Jahrhunderts (disertacija), Freiburg im Br. 1926. — R. Haas, Die Musik des Barocks, Potsdam 1928. — Th. Kroyer, Zwischen Renaissance und Barock, PJB, 1927. — E. Wellesz, Renaissance und Barock, ZFMW, 1929. — H. J. Moser, Die Epochen der Musikgeschichte, 1930, str. 98—118. — A Della Corte, II barocco e la mušica, Melanges L. de La Laurencie, Pariš 1933. — W. Flemming, Oper und Oratorium im Barock, Leipzig 1933. — E. d'Ors, Du Baroque, Pariš 1935. — E. Schenk, Ueber Begriff und Wesen des musikalischen Barock, ZFMW, 1935. — E. Borrelli, Intuizione barocca e civilta musicale, RAM, decembar 1937 — januar 1938. — E. H, Meyer, Form in the Instrumental Music of the I7th Centurv. Proceedings of the Musical Association, 1938—39. — E. Borrelli, Rinascimento barocco e romanticismo in una storia del linguaggio musicale, RAM, juni 1939. — H. J. Therstappen, Die Musikkultur des deutschen Barocks, Deutsche Musikkultur, juni—juli, 1940. — H. Zenck, Grundformen deutscher Musikanschauung, Jahrbuch der Akademie der Wissenschaften in Gottingen, 1941—42. — F. Gieling, Der Begriff »Konzert« in der Barockmusik, Schweizerische Musikzeitung, 1944. — A. Lfess, Wiener Barockmusik, Wien 1946. — M. Bukofzer, Music in the Baroque Era, New York 1947. — 5. Clercx, Le Baroque et la musique. Essai d'esthetique musicale, Bruxelles 1948. ■— F. Blume, Barock, MGG, I, 1951. —Le »Baroque*< musical. Recueil d'etudes sur la musique du XVII e siecle, Pariš 1964. — R. Goldron, Splendeur de la musique barocjue, Lausanne 1966. — R. Stricker, Musique du baroque, Pariš 1968. — Fr. Blume, Renaissance and Baroque Music, London 1968. J. As.
BARON (Baronius), Ernst Gottlieb (Theophil), njemački lautist, kompozitor i muzički pisac (Breslau, 17. II 1696 — Berlin, 12. IV 1760). Studirao u Breslauu i Leipzigu (pravo i filozofiju). Bio je lautist u Jeni (1720—22) i Niirnbergu, od 1728 na dvoru u Gothi, od 1735 na dvoru u Reinsbergu i od 1744 u Berlinu. Posljednji veliki njemački lautist baroka, B. je istaknuti kompozitor djela za taj instrument. Od osobite su važnosti njegovi radovi o muzičkoj estetici u kojima se zalaže za ideje nauke o afektima.
DJELA. INSTRUMENTALNA: dva koncerta za lutnju, violinu i violon čelo; 6 trija za lutnju, violinu i violončelo, 1765; trio za lutnju, flautu i violinu; duet za lutnju i flautu; sonata za 2 lutnje i flautu, 1730; sonate za 2 lutnje; 6 partita za 13 lutnji, menueti i dr. za lutnju. — SPISI: Historisch-theoretische und praktische Untersuchung des Instruments der Lauten, 1727; Abriss einer Abhandlung von der Melodie, eine Materie der Zeit, 1756; 3 priloga za 2. sv. djela Historisch-critische Beytrdge F. W. Marpurga, 1756. Preveo je na njemački Essai sur le beauY. M. Andrea, 1757 i Discours sur V harmonie J. B. L. Gresseta, I757\Ay.: A. Koczirz, Verschollene neudeutsche Lautenisten, AFMW, 1921. — W. Boetticher, Ernst Gottlieb Baron, MGG, I, 1951.
, BARON, Maurice, američki kompozitor, dirigent i muzički izdavač francuskog podrijetla (Lille, i. I 1889 —). Sin muzičara,
139
studirao je na Konzervatoriju u Lilieu violinu i kompoziciju. God. 1928—30 bio je kazališni dirigent u New Yorku, zatim muzički direktor u Roxy Theater. Djelovao je na radio-stanici kao kompozitor i aranžer, a povremeno je nastupao i kao dirigent. Osnovao je izdavačko poduzeće M. Baron Inc. Potakao je 1949 u New Yorku osnivanje Society for French and American Symphonic Music Abroad (predsjednik tog udruženja), a 1950 u Parizu Association Musicale Franco-Americane. Napisao je i objavio preko 350 kompozicija, pretežno operetno-zabavnog značaja (rapsodije, baleti, opera Villon, pjesme, filmska muzika). BARONIJAN, Vartkes, kompozitor (Beograd, 23. IV 1933 —). Na Muzičkoj akademiji u Beogradu diplomirao 1963 (P. Milošević). Urednik je muzičke re-
BAROK. Izvedba upere U \u?>io dl Olimpia G. de Maja u kazalištu Palazzo Reale u Napulju 1747. Bakrorez G. Vasija
dakcije Televizije Beograd. Komponujepretežno instrumentalnu muziku novoklasičarske orijentacije; odnos prema muzičkoj materiji mu je objektivan, katkad svesno arhaičan. U instrumentaciji odaje sklonost prema duvačkim instrumentima i vibrafonu.
DELA. ORKESTARSKA: koncert za orkestar, 1962; Divertimento za flautu, klarinet, gudače i udaraljke, 1963; Concertino za vibrafon i gudački orkestar, 1966. ■— KAMERNA: gudački kvartet, 1961; sonatina za saksofon i klavir. 1957; Dva stava za 2 klarineta, 1959. — KLAVIRSKA : sonata , 1958; varijacije, 1956; svite 1954 i 1956; Prelidi, 1959. LIT.: V. Peričić, Muzič ki stvaraoci u Srbiji, Beograd 1969. R. Pej.
BAROXYTON, duhački instrument snažna zvuka, konstruirao ga V. F. Červeny 1848 u K6niggratzu. Imao je oblik tube, helikona ili fagota. B. je eufonij sa 3—4 ventila, a postoji u tri veličine: in B, in F, in Es. Duljina cijevi kod instrumenta in B iznosi 2,30 m, a opseg D-a1. Zbog lakog izvođenja dubokih tonova, osobito primjenom piska većeg promjera, B. je vrlo prikladan kao basov instrument. Upotrebljavao se u vojnim muzikama Austrije i Rusije. BARRAINE, E'sa, francuski kompozitor (Pariz, 13. II 1910 —). Studirala na Pariškom konzervatoriju (J. Gallon, P. Dukas, Ch. Widor). God. 1929 osvojila Prix de Rome. Član zbora radio-stanice i Opere Comique; od 1953 profesor je Pariškog konzervatorija. Stilski je djelomice pod utjecajem Bartoka, Prokofjeva i Stravinskog; sklona neoromantičarskom lirizmu. DJELA. ORKESTRALNA: tri simfonije, 1931, 1938 i 1947; simf. pjesma Harold Harfagar, 1930; Fantaisie concertante za klavir i orkestar; Concertino
za klavir, obou i gudače: simf. uvertira Pogromes, 1933; varijacije Le Fleuve rouge, 1945; Suite astrologique za mali orkestar, 1947; 3 Ridicules, 1955 i dr. — KOMORNA: klavirski kvintet; duhački kvintet; varijacije za klavir i udaralj ke; Suite juive za violinu i klavir i dr. — KLAVIRSKA: Nocturne; Hommage a Dukas; Marche du printemps sans dme, 1946. — DRAMSKA: komična opera Le Roi bossu, 1932. Baleti: Le Mur, 1947; Claudine a Vecole, 1950; Le Chanson du mal aime, 1951. Scenska i filmska muzika. — Zborovi; pjesme. — Didaktička djela.
BARRAQUE, Jean, francuski kompozitor (Pariz, 17. I 1928 —). Učenik J. Langlaisa i O. Messiaena; suradnik je eksperimentalnog studija Francuske radio-difuzije u Parizu. Bavi se i muzičkom kritikom. DJELA: Sequence za sopran, klavir, harfu, violinu, violončelo, zvončiće, ksilofon i udaraljke, 1950—55; Le Temps restitue za glas i orkestar, 1957; Au dela du hasard za glas i 4 instrumentalne grupe, 1960; sonata za klavir, 1952; Chant aprds chant za sopran, klavir i 6 skupina udaraljki, 1966; Lysianas za vokalne soliste i orkestar, 19Ž6; koncert za klarinet i orkestar, 1967. — Objavio je knjigu Debussy, 1962.
BARRAUD, Henry, francuski kompozitor (Bordeaux, 23. IV 1900 —). Studirao u Bordeauxu (H. Vaubourgoin) i Parizu (P. Dukas, G. Caussade, L. Aubert). God. 1932 suosnivač udruženja komorne muzike Le Triton, zaslužnog za gajenje i propagiranje suvremene muzike u Francuskoj (do 1940). Od 1944 direktor muzičkog programa (od 1948 Nacionalnog programa) Francuske radio-difuzije i televizije. Komponira uglavnom tonalno, često i modalno te daje prednost određenim intervalima, osobito tritonusu. Rjeđe se oslanja na folklor.
140
BARRAUD
DJELA. ORKESTRALNA: Symphonie de Numance (prema istoimenoj operi), 1952; simfonija za gudače, 1956; simfonija br. 3, 1957; simf. pjesma Offrande a une ombre, 1941; Concerto da camera, 1934, Concerto za klavir i orkestar, 1939; Concerto za flautu i gudače, 1963; Simfonia concertante za trublju i orkestar, 1966; Images pour un poete maudit; Rapsodie Cartesienne; Rapsodie dyonisienne; divertimento. — KOMORNA: gudački kvartet; gudački trio; duhački trio; Concertino za klavir i duhače; sonatina za violinu i klavir. — Kla-virske kompozicije. — DRAMSKA. Opere: La Farce de Maitre Pathelin, 1948; Numance, 1950: Lavinia, 1961. Baleti: La Kermesse, 1943; UAstrologue dani le puits, 1951. Scenska i filmska muzika. — VOKALNA: oratorij Le Mystire des Saints Innocents; kantate Le Testament de Villon i Le Feu za zbor i orkestar; Trois chansons de Gamadoch za glas i orkestar; solo-pjesme. — SPISI: H. Ber-lioz, 1955; La France et la musique occidentale, 1956.
BARRE (franc), u tehnici sviranja na lutnji i gitari poprečni hvat prsta preko nekoliko žica, čime se stvara umjetno sedlo, potrebno za izvedbu akorda u visokim položajima te za svladavanje težih tonaliteta. Pogrešno se gdjekad taj postupak naziva capotasto, iako mu je srodan. BARRE, Antonio, talijanski kompozitor i muzički nakladnik francuskog podrijetla (Langres, Haute-Marne, ? — Rim, poslije '579)- God. 1552 pjevač Papinske kapele, zatim tiskar i muzički nakladnik u Rimu. Od 1555 do 1564 objavio, pod naslovom Libro delh Muse, 8 zbirki madrigala (jedna iz 1555 sadrži prve štampane moreske) i 1 zbirku moteta. Madrigali su dijelom vlastiti a di jelom od istaknutih kompozitora toga vremena, Arcadelta, J. Berchena, O. di Lassa, Palestrine i dr. U vlastitoj nakladi izdao i traktat N. Vicentina VAntica mušica ridotla alla moderna pratica, 1555. Kao kompozitor i madrigalist B. pripada krugu Cvpriana de Rorea. Njegovi Madrigali ariosi s naglašenom linijom gornjega glasa i razvijenom deklamacijom ubrajaju se među značajne prethodnike monodije. DJELA: Madrigali a 4 r. libro 1, 1552; veći broj madrigala za 3, 4, 5, 6 i 8 glasova u skupnim zbirkama. LIT.: A., W. Ambros, Geschichte der Musik, III ( I I I izd.), Leipzig 1893. — E. Vogel, Bibliothek der gedruckten weltlichen Vocalmusik Italiens aus den Jahren 1500—1700 (2 sv.), Berlin 1892. — A. Einstein, The Italian Madrigal (3 sv.), Princeton 1949. — J. Schmidt-Gorg, Anton Barre, MGG, I, 1951.
BARRE (Barrae, Barret, Barri), Leonard, francuski kompozitor (Limoges,? — Rim, poslije 1555), vjerojatno u srodstvu s Antonom Barreom. Na tiskanoj, skupnoj zbirci iz 1540 navodi se da je bio učenik A. Willaerta u Veneciji. Od 1537 do 1555 pjevač Papinske kapele u Rimu (u to je vrijeme član kapele i Palestrina); 1546 sa petoricom papinskih pjevača sudjelovao na koncilu u Tridentu, kao član komisije za uređenje crkvene muzike. Poslije 1555 muzički direktor crkve San Lorenzo in Damaso u Rimu. U skupnim zbirkama i u rukopisu sačuvano je nekoliko njegovih moteta (četiri za 4 glasa, dva za 5 glasa i dva za 6 glasova), komponiranih u skroz provedenoj imitaciji, sa svježom, mjestimice pučki obojenom melodikom, te 11 madrigala (za 4—5 glasova) u stilu venecijanske škole starijeg razdoblja. LIT.: F. X. Haberl, Die romische »Schola Cantorum" und die papstlichen Kapellsanger bis Mitte des 16. Jahrhunderts, VFMW, 1887. — E. Vogel, Bibliothek der gedruckten vveltlichen Vocalmusik Italiens, aus dem Jahren 1500— 1700 (2 sv.), Berlin 1892 (novo rev. izd. 1945—48). — K. VCeinmann, Die papstliche Kapelle unter Paul IV, AFMT, 1919/20. — A. Einstein, The Italian Madrigal (3 sv.), Princeton 1949. — J. Schmidt-Gorg, Leonard Barre, MGG, I, 1951.
BARRETT, VVilliam Alexander, engleski muzički pisac (Hacknev, London, 15. X 1834 — London, 17. X 1891). Učio je kod J. Gossa. Bio je pjevač u katedrali sv. Pavla (1846—49), kasnije u crkvi sv. Andrije (1858—61) u Londonu. Zatim je djelovao kao zborovoia u Oxfordu (1863—-56) i u londonskoj katedrali. Od 1881 bio je muzički inspektor. Kao muzički kritičar surađivao je u dnevniku The Morning Post od 1867 do -smrti. Neko je vrijeme uređivao časopise Globe, The Monthly Musical Record i The Musical Times. DJELA: English Glee and Madrigal Vfriters, 1877; English Church Composers, 1882; Balfe: His Life and Work, 1882; English Glees and Part Songs, 1886; English Folhsongs, 1890. — Sa J. M. Stainerom obj. je Dictionary of Musical Terms, 1875. — Komponirao je oratorij Christ before Pilate i zbornu muziku (madrigali, anthems).
BARRIENTOS, Maria, španjolska pjevačica, sopran (Barcelona, 10. III 1884 — Ciboure, 8. VIII 1946). Na Konzervatoriju u Barceloni studirala violinu, klavir i kompoziciju. Pjevala je na najvećim pozornicama Španjolske, Italije i drugih zemalja (1916— 20 bila je prvakinja opsre Metropolitan u New Yorku). Isticala se interpretacijom koloraturnih uloga. U posljednjem razdoblju života sve više je nastupala kao koncertna pjevačica u Francuskoj izvodeći djela suvremenih francuskih kompozitora. BARRIERE, Alain (pravo ime Alain Bellec), francuski kompozitor i pjevač chansona (La Trinite-sur-Mer, 1935 —). Debitirao 1961, a već 1962, osobito nakon turneje po SAD, postao popularan i izvan Francuske. Njegove su pjesme melodične i dopadljive. Često se temelje na ritmičkim elementima brazilske muzike. Uglazbljuje poeziju R. Desnosa i P. Forta (Ma vie, Toi). BARRIOS, Angel, španjolski gitarist i kompozitor (Granada, 4. I 1882 — Madrid, 27. XI 1964). Studirao u Granadi (A. Se-
BARTH gura), Madridu (C. del Campo) i Parizu (A. Gedalge). Godj utemeljio Trio Iberia (gitara, lutnja, bandurria) s kojim jei movini i izvan nje izvodio djela španjolskih autora. Bio i rektor Konzervatorija i predavač na Univerzitetu u Gran DJELA: simfonijska pjesma Zambra en el Albaicin; Copla Solea i gitanas za orkestar. — Kompozicije za klavir i za gitaru. — Opere: La 1 i El Avapies (obje u suradnji sa C. del Campom), 1919 i La Lola se 1 puertos, 1955. Nekoliko zarzuela 1 Granada miaj. Scenska muzika.
BARROVVS, John, američki kompozitor (Glendale, fornija, 12. II 1913 —). Učio muziku u Rochesteru na Ec School of Music (rog), na Vale School of Music (kompo violončelo, rog) te kod P. Baumgartena, R. Donovana i Smitha. Orkestralni muzičar (prvi hornist) simfonijskih ori u San Diegu i u New Hawenu, koncertirao je i kao solist. DJELA. ORKESTRALNA: Concertino za klavir i komorni o 1937; nokturno za rog i komorni orkestar, 1935; suita za gudački orkestai kompozicije za limeni duhački orkestar. — KOMORNA: dva gudačka k 1936 i 1937; divertimento za gudački trio, 1936; duhački kvintet, 1936; flautu, rog i fagot, 1937; varijacije za rog i gudački kvintet, 1935; varij: septet limenih duhača, 1947; po jedna sonata za rog i klavir, za viole klavir, za violu i klavir, za flautu i klavir, za fagot i klavir. — Klavirsk — Scenska muzika.
BARSANTI, Francesco, talijanski kompozitor (Lucca 1690 — London, prije 1776). Studirao najprije pravo na verzitetu u Padovi, poslije se posvetio muzici. Od 1714 u L01 flautist i zatim oboist Talijanske opere. Prije 1742 pres< Edinburgh, gdje je objavio Collection of Old Scots Tunes i nuo se kao instrumentalista na koncertima edinburškog N. Society. Oko 1750 vratio se u London. DJELA. INSTRUMENTALNA: Concerti grossi, I—II op. 3, oko Concerti grossi ... composti da diversi Notturni del St. Martini op. 6, 1757: Overture a quattro op. 4, oko 1745; Sonatas of three Parts za 2 violine, vio i b. c. (prema Geminianijevim violinskim sonatama), 1735: 12 Sonate a flaute ili violinu i b. c, oko 1740; 6 Sonatas za 2 violine i b. c, oko 1765 for a German Flute, a Hoboy or Violin zvith a Thorough Bass, op. 3, ok( Sonate za flautu ili violinu i b.c, 1724; VI Sonatas per la Traversiera 1728; Sonatas or Solos za flautu i b.c, oko 1730. — A Colletcion of old seot uz b.c, 1742. — Sei Antifone op. 5, oko 1750. LIT.: J. Hamkins, A General Historv of the Science and Practice < sic, II, London 1875.— Ch. Vi'elch, Six Lectures on the Recorder . . . , 1911. — W. B. Sauire, Catalogue of Printed Music Published betwee: and 1800, now in the British Museum, London 1912. — A. Bonaccorsi, certi grossi di F. Barsanti, Bollettino storico lucchese, 1930. — H. G. 1 A Historv of Music in Scotland, London 1947.
BARTELS, VVolfgang, njemački kompozitor (Hambur; VII 1883 — Miinchen, 19. IV 1938). Studirao kompozic Miinchenu (A. Beer-Walbrunn) i u Parizu (A. Gedalge). I kompozitor i muzički kritičar u Miinchenu. DJELA: simfonija, 1930; Koncerti: za violinu i orkestar, 1924; za orkestar, 1927; za gudački orkestar, 1928 te za obou, klarinet, fagot i 01 1929. Suita za flautu i gudački orkestar, 1924. — Gudački trio, 1924; so violinu i klavir. — DRAMSKA. Opere: The Spanish lovers, 1912 i Li1918; melodrama The Little Dream (Galsworthy), 1911; scenska bajka White and the Seven Dzvarfs, 1911; scenska muzika. — Kantata Frau 1932; zborovi; ciklusi solo-pjesama (Li-Tai-Pe, Baltic Songs, Minne LIT.: L. Lađe, Der Komponist Wolfgang Bartels, ZFM, 1938.
BARTH, Adolf Franz, njemački laringolog (Alsleber XI 1852 — III 1936). Kao specijalist za bolesti uha, nosa vodio je Univerzitetsku polikliniku u Marburgu, Bresl; Leipzigu. Bavio se akustičkim istraživanjima i problemima DJELA: Zur Lehre von den Tonen und Gerauschen, 1887; Bestimmi Hbrschdrfe, 1888; Dekrement abschivingender Stimmgabeln, 1888 (sve tri r; u Zeitschrift flir Ohrenheilkunde); Beitrag zur Anatomie des inneren Anatomische Hefte, 1889; Die Helmholtzsche Theorie iiber das Horen im Ohr, Sitzungsbericht der Marburger Naturforschenden Gesellschaft, Uber die Bildung der tnenschlichen Stimme, 1904; Klang und Tonhohe der i stimme, 1906.
BARTH, Hans, američki kompozitor i pijanist njem podrijetla (Leipzig, 25. VI 1897 — Jacksonville, Florida, 2 1956). Studirao na Konzervatoriju u Leipzigu. Od 1907 ži SAD. Bio je pijanist i muzički pedagog u New Yorku, a od vodio je majstorsku klasu na Konzervatoriju u Miamiju (Fk Pisao je četvrttonsku muziku, i 1929 konstruirao je sa ( Weitzom poseban prenosivi četvrttonski klavir na kojemv. sam koncertirao. DJELA: dvije simfonije, 1940 i 1948; 2 koncerta za klavir, 1928 (u! tonskom sistemu s gudačkim orkestrom) i 1930; etide za klavir i orkestar, četvrttonska suita za gudače, trublje i timpane, 1930. — Kvintet sa četvrti klavirom, 1930; 2 klavirske sonate, 1929 i 1932. — Opereta Miragia, l< Vokalna muzika. — Priručnik za klavir Technic, 1935.
BARTH, Richard, njemački violinist i dirigent (Grossleben, 5. VI 1850 — Marburg, 25. XII 1923). Violinu u Magdeburgu i kod J. Joachima u Hannoveru. Zbog po na prstima lijeve ruke držao je violinu u desnoj, a gudalo jevoj ruci. Bio je koncertni majstor u Munsteru i od 1882 u feldu. Djelovao je zatim kao muzički direktor Univerzit Marburgu, 1895—!9°4 kao dirigent Filharmonijskih konce od 1908 kao direktor Konzervatorija u Hamburgu. Bio je z vođa raznih pjevačkih društava; postigao je velik uspjeh sa zb Hamburških učitelja.
BARTH — BARTOK DJELA: gudački kvartet; klavirski trio; 3 sonate za violinu i klavir; partita 1 ciacona za violinu solo. — Napisao je J. Brahms und seine Musik, 1904. — Priredio je za štampu Brahms' Briefivechsel mit J. O. Grimm, 1908. LIT.: E. Deggeller-Engelke, Richard Barth (disertacija), Marburg 1949.
BARTHA, Dćnes, madžarski muzikolog (Budimpešta, 2. X 1908 —). Muzikologiju studirao u Berlinu (H. Abert, F. Blume, A. Schering i H. J. Moser). God. 1930—42 kustos muzičkog odjeljenja Madžarskog narodnog muzeja u Budimpešti. Uz to od 1935 nastavnik, a od 1947 profesor povijesti muzike na Muzičkoj akademiji. God. 1941—44 uređivao časopis Magyar Zenei Szemle, 1947—49 suurednik je časopisa Zenei Szemle. God. 1964—66 držao predavanja na Univerzitetima u SAD (Smith, Harvard, Cornell). Sa B. Szabolcsijem uredio seriju muzikoloških izdanja Zenetudomdnyi Tanulmdnyok (1953—62, 10 sv.). Glavni je urednik Muzičkog leksikona — Zenei lexikon (3 sv.), 1965. DJELA. SPISI: Benedictus Ducis und Appenzeller (disertacija), 1930; Das Alusiklehrbuch einer ungarischen Klosterschule aus 1490 (obj. na njemačkom i na madžarskom), Musicologia Hungarica, 1934, I; A jdnoshidai avarkori kettSssip (Avarski dvostruki šalmaj iz Janoshida), Archaeologia Hungarica, 1934, XIV; A XVIII. szdzad magyar dallamai 1770—1800 (Madžarski napjevi XVIII
netortenel antologdja (Antologija muzičke Szemle, 1944 ( I I izd.
1964); A
zen^tuiicf Basova lutnja BASSO -> Bas BASSO, Alberto, talijanski muzikolog (Torino, 21 1931 —). Završio studij prava na Univerzitetu u Torinu; u samouk. Od 1956 suradnik Talijanske radio-televizije i c nastavnik povijesti muzike na Konzervatoriju u Torim: 1968 postao potpredsjednik Talijanskog muzikološkog < DJELA: UAmfiparnasso di O. Vecchi, 1960; // Corale organisticc Bach, L'approdo musicale, 1961, 14—15; Autografi di musicisti e su interesse musicale, 1962; G. Verdi: Autografi espositi per l'esecuzione c Boccanegra, 1963; studije; rasprave; članci; komentari.
BASSO CIFRATO (basso numerato, basso fi; franc. basse chiffree, basse figuree), talijanski naziv za siste: ranog notiranja (-* Generalbas). BASSO CONTINUO (skraćenica b. c, skraćeno con
talijanski naziv za -> generalbas. Prvotno (oko 1600) b. c. basova dionica koja je na instrumentu (orguljama) bez pratila (otuda naziv continuo) vokalne polifoničke ili moi partije i, za razliku od ranijeg načina nazvanog -> basso s mjestimice se udaljavala od tonova najdublje vokalne < Isprva (prije 1600) dionica continua (tada nazivana još generale ili basso principale) nije bila numerirana nego su davane samo akcidentalije ( i h ) koje su naznačivale veli] nosno malu tercu. Doskora je b. c. kao nosilac harmonija organski sastavni dio vokalnog ili instrumentalnog djela solističke instrumentalne muzike), te se označivao brojkama i nazivi basso cifrato, basso numerato), BASSO DI VIOLA (tal.), u XVIII st. talijansko violu da gamba. U Francuskoj se katkad upotrebljava kai za kontrabas. BASSO OSTINATO -* Ostinato BASSO PROFONDO ~* Bas BASSO RIPIENO (tal.) označuje da u orkestralnim (XVIII st.) basovu dionicu moraju izvoditi svi svirači (-»■ R BASSO SEGUENTE (tal. slijedeći ili popratni bas), XVI st. naziv za instrumentalno izvođenje (na orgulji čembalu) najdublje dionice višeglasnog vokalnog sastava, (nazvan i Basso cavato) rani je oblik -> generalbasa. ". BASSTUBA -» Tuba BASTIANELLI, Giannotto, talijanski muzički kri kompozitor (S. Domenico di Fiesole, 20. VII 1883 —Tu
BASTIANELLI — BATTAGLIA
149
IX 1927). U kompoziciji uglavnom samouk. Živio je u Firenci i ondje surađivao u listovima i časopisima La Nazione, II Resto del Carlino, La Voće, II Mazocco, II Convegno, La nuova mušica i dr. God. 1914 osnovao sa I. Pizzettijem časopis Dissonanza, koji nije dugo izlazio. Kao muzički pisac bio je poznat po oštrini svojih ocjena. Pokušao je principe Croceove estetike primijeniti na muzičku kritiku.
BATESON, Thornas, engleski kompozitor (Cheshire?, oko 1570 — Dublin, III ili IV 1630). God. 1599 orguljaš katedrale u Chesteru, a od 1612 zborovoda dječačkog zbora i orguljaš kate drale u Dublinu. Od njegovih se kompozicija sačuvalo oko 60 3 — 6 glasnih madrigala, obj. u 2 knjige (1604 i 1618). Iako B. u svojim madrigalima zaostaje za velikim engleskim madrigalistima, on privlači u prvom redu osebujnostima harmonije.
DJELA : poema za orkestar ; koncert za 2 klavira i orkestar; uvertira Orlando furioso. — Klavirski kvartet; sonata za violinu i klavir; komorne kompozicije. — Četiri sonate i dr. za klavir. — Opera buffa La Scala; Balletto Toscano. — SPISI: Critica e pubblico, 1910; Pietro Alascagni, 1910; La Crisi musicale europea, 1912; II Parsifal, 1913; Musicisti di oggi e di ieri, 1914; L'Opera ed altri saggi di teoria musicale, 1921. LIT.: L. Parigi, Gianotto Bastianelli, II Pianoforte, 1927. — D. Pelrini, L'Opera nel pensiero di Giannotto Bastianelli, RAM, 1929. — L. Pestalozza, uvod u Antologia della Rassegna Musicale, Milano 1966.
NOVA IZD.: obje knjige madrigala obj. su E. Rimbault i E. H. Fellowes {Tne English Madrigal Schol) ; 2 madrigala obj. je W. Hawes (The Triumphes of Oriana). LIT.: E. H. Fellon'es, English Madrigal Composers, Oxford 1921 (II izd. London 1948).
BASTIANINI, Ettore, talijanski pjevač, bariton (Siena, 24. IX 1922 — Sirmione, Brescia, 25. I 1967). Pjevanje učio u Sieni i Firenci. Na opernoj pozornici debitirao 1945 u Ravenni kao Colline (Puccini, La Boheme), a već 1948 nastupio u milanskoj Scali kao Tiresije (Stravinski, Oedipus rex). Najprije basist, uskoro preuzeo baritonski fah te stekao međunarodnu reputaciju, osobito kao interpret Verdijevih opernih likova: Amonasro (Aida), Rigoletto, Luna (Trubadur), Germont (La Traviata), Filip (Don Carlos), Jago (Otelio), Don Carlos (Moć sudbine) i Rene (Krabuljni ples). B. je bio jedan od rijetkih talijanskih pjevača koji su interpretirali i uloge iz ruskog opernog repertoara (tako u operama P. I. Čajkovskog Pikova dama, Evgenij Onjegin, Mazeppa). Nastupao je na opernim scenama Evrope i Amerike (Metropolitan, Chicago, Philadelphia, San Francisco), a gostovao je i u Jugoslaviji. Od 47 njegovih kreacija još se ističu: Scarpia (Puccini, Tosca), Gianni Schicchi (Puccini), Barnaba (Ponchielli, Gioconda), Gerard (Giordano, Andrea Chenier) i Escamillo (Bizet, Carmen). BAŠIĆ, Mladen, dirigent i pijanist (Zagreb, 1. VIII 1917 —). Studij klavira završio na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. God. 1938—48 nastupao kao pijanist i koncertni pratilac. Dirigentsku karijeru započeo 1940 u Zagrebačkoj operi kao korepetitor i od 1945 kao dirigent (1955—58 direktor). Od 1959 direktor Opere u Salzburgu i 1967—68 operni dirigent u Frankfurtu na M. God. 1968 —70 direktor opere u Splitu, od 1970 dirigent Zagrebačke filharmonije. Na zagrebačkoj pozornici postavio je medu ostalim opere L'heure espagnole M. Ravela, The Rape oj Luc-retia i Peter Grimes B. Brit-tena te balete Tragedie de Sa-lome F. Schmitta i Romeo i Ju-lija S. Prokofjeva. Profinjen umjetnik široke muzičke kulture s uspjehom nastupa i na koncertnom podiju. Kao operni i simfonijski dirigent gostovao je u mnogim evropskim zemljama. Objavio je više zapaženih rasprava i članaka s područja muzičke esejistike. K. KO. BAŠIĆ, Zvjezdana, pijanistica (Šibenik, 30. V 1926—). M. BAŠIĆ Studij klavira završila 1950 na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (S. Stančić), a zatim se usavršavala kod V. Gornostajeve i G. G. Nejgauza u Moskvi. God. 1950—53 profesor muzičke škole Pavao Markovac u Zagrebu, 1958—59 muzičke škole Josip Slavenski u Beogradu i od 1970 na muzičkoj školi Vatroslav Lisinski u Za grebu. Koncertnu karijeru započela 1951; gostovala u Švicarskoj, UAR, SSSR i u više zemalja južne Amerike. K. Ko. BATE, Stanlev Richard, engleski kompozitor, pijanist i slikar (Plvmouth, 12. XII 1911 — London, 19. X 1959). Studirao na londonskom Royal College of Music (R. Vaughan Williams, G. Jacob, A. Benjamin), kasnije u Parizu kod Nadije Boulanger i kraće vrijeme u Berlinu kod P. Hindemitha. Koncertirao je u Australiji, SAD, Brazilu, Bruxellesu, Amsterdamu i Parizu. Komponirao za razne engleske i američke kazališne družine. DJELA. ORKESTRALNA: četiri simfonije; 2 simfonijete; 3 koncerta za klavir; concertino za klavir i komorni orkestar, 1937; 3 koncerta za violinu; koncert za violu, 1946; koncert za violončelo, 1953; koncert za čembalo, 1953; Concerto grosso za klavir i gudače, 1952. — KOMORNA: dva gudačka kvarteta; 5 kompozicija za gudački kvartet. Sonate: za violinu i klavir, za flautu i klavir te za obou i klavir. — KLA VIRSKA'. dvije sonate, 9 sonatina; preludij; rondo i tokata. — DRAMSKA. Baleti: Eros, 1935; Goyescas, 1937; Perseus, 1938; Cap over Mili, 1938; Highland Fling, 1947; Troilus and Cressida, 1948; Dance Varialions, 1948. Scenska muzika. Filmska muzika. — Solo-pjesme.
BATH, Hubert, engleski dirigent i kompozitor (Barnstaple, Devonshire, ,6. XI 1883 — Harefield, Middlesex, 24. IV 1945). Studirao na Royal Academy of Music u Londonu (O. Beringer, R. Steggali, P. Corder). Kazališni dirigent u Londonu; tamo je neko vrijeme vodio operni odjel na Guildhall School of Music i bio muzički savjetnik u London County Council. DJELA. ORKESTRALNA: simfonijska pjesma The Visions of Hannele, 1913; African Suite; suita Woodland Scenes; suita Pierette by the Stream; uvertira Midshipman Easy, 1911; varijacije, 1904. — Šest klavirskih kvinteta. — Kompo zicije za klavir. — DRAMSKA. Opere: Young England, 1915; Bubbles, 1923; The Sire de Maletroit's Door; The Three Strangers i Trilby. Pantomima Aladdin, 1919; scenska muzika; filmska muzika. — VOKALNA. Kantate: Legend of Nerbudda, 1908; The Wedding of Shon MacLean, 1910; The Jackdazv of Rheims, 1911; Look at the Clock, 1911; The Men on the Line, 1913 ; The Wake of O'Connor, 1914; Psyche's Departure i Orpheus and the Sirens. Zborovi; oko 150 solo-pjesama.
BATHORI, Jane, francuska pjevačica, sopran (Pariz, 14. V 1877 —). Klavir i pjevanje studirala u Parizu. Kao pjevačica debitirala u Nantesu 1900. Pjevala je zatim na milanskoj Scali (1902—04), u kazalištu i na koncertima u Bruxellesu te u Parizu gdje je 1917—19 bila (uz J. Copeaua) direktor kazališta Vieux-Colombier. God. 1926—33 koncertirala, poučavala pjevanje i vodila pjevačke zborove u Buenos Airesu. Vrativši se u Pariz nastavila je s koncertnom i pedagoškom djelatnošću do 1940 kada ponovno odlazi u Argentinu. Nakon svršetka rata živi u Parizu. B. je bila izvrsna koncertna pjevačica. Posebnu je pažnju posvećivala djelima suvremenih francuskih i stranih autora. Napisala je Conseils sur le Chant (1929) i Sur Vinterpretation des melodies de Claude Debussy (1933). BATIĆ, 1. (franc. baguette, tal. bacchetta) drveni štapić kojim se udara u bubanj, timpane i neke druge udaraljke. 2. Dio klavirskog mehanizma koji udara po žici da ova za titra i tako proizvede ton (-> Klavir). BATIFON, drveni duhački instrument koji su konstruirali Skorra i Wieprecht u Berlinu 1839. Pripada obitelji klarineta, opsega od D — b. Bio je uveden u njemačku vojničku muziku, ali je uskoro zamijenjen boljim bas-klarinetom. BATKA, Richard, austrijski muzikolog češkog podrijetla (Prag, 14. XII 1868 — Beč, 24. IV 1922). Završio studij germanistike i muzikologije s doktoratom. U Pragu je sa H. Teiblerom izdavao Neue musikalische Rundschau (1896—98), uređivao muzički prilog listova Neue Revue i (od 1897) Kunstioart, pisao muzičke kritike i organizirao koncerte. Od 1909 u Beču sa R. Spechtom izdavao časopis Der Merker, bio muzički referent lista Wiener Fremdenblatt i predavao povijest muzike na Muzičkoj akademiji. Uz to je pisao analize za koncertne vodiče, prevodio operna libreta s francuskog, talijanskog i češkog i dr. DJELA: Aus der Musik- und Theaterwelt, 1894; Martin Pliiddemann: Eine Kritische Studie, 1896; Musikalische Streifziige, 1899; Die Musik der Griechen, 1900; Die mehrstintmige Kunstmusik des Mittelalters, 1901; Studien zur Geschichte der Musik in Bohmen, 1901; Die Lieder Miilichs von Prag (sa P. Rungeom), 1905; Geschichte der Musik in Bohmen, I, 1906; Die Musik in Bohmen, 1906; Allgemeine Geschichte der Musik, 3 sv. ( I I I svezak dopunio W. Nagel), 1907—15; Richard
Wagner, 1912. — Izdao od J. S. Bacha Notenbiichlein fu'r A. M. Bach.
BATON, Renć (Rhenć-Baton), francuski dirigent i kompozitor (Courseulles-sur-Mer, Calvados, 5. IX 1879 — Chatou, 9. X 1940). Na Konzervatoriju u Parizu studirao klavir (Ch. de Beriot) i kompoziciju (A. Bloch, A. Gedalge). Bio je zborovoda pariškog kazališta Opera-comigue, zatim dirigent tzv. Popularnih koncerata u Angersu, pa društva sv. Cecilije u Bordeauxu i 1918 —32 orkestra Pasdeloup u Parizu. Gostovao je i u inozemstvu. Njegove su kompozicije često nadahnute bretonskim folklorom. DJELA. ORKESTRALNA: varijacije na eolsku temu za klavir i orkestar; Fantasie orientale za violinu i orkestar; Poeme elegiaaue za violončelo i orkestar; suita Fresaues antiaues; preludij i fuga. — KOMORNA: klavirski trio; sonata za violinu i klavir; sonata za violončelo i klavir; passacaglia za flautu i klavir. — Suita En Bretagne i dr. za klavir. — Scenska djela. —■ Više od 60 solo-pjesama. LIT.: D. Sourdet, Douze chefs d'orchestre, Pariš 1924.
BATTAGLIA (tal. bitka), vokalna ili instrumentalna programna kompozicija koja prikazuje bitku ili neki ratni događaj tako da oponaša akustičke pojave iz ratnih scena (pucnjava, bubnjanje, zveket, raznovrsni udarci, vojnički koraci i si.). B. je bila osobito omiljela od 1400 do 1650. Najpoznatije vokalne battaglie tog razdoblja jesu: C. Jannequin, La Guerre, 1531 (u vezi s bit-
150
BATTAGLIA — BAUER
kom kod Marignana 1515); G. Costeley, La Prise du Havre, La Guerre de Calais; M. Flamengo, Battaglia italiana, 1544 (bitka kod Pavije 1525); A. Gabrieli, Vittoria, 1587 (bitka kod Lepanta 1571); C. Monteverdi, Canti guerrieri, 1630. Od instrumentalnih poznate su battaglie za klavir (virginal) W. Byrda, J. Sweelincka, A. Banchierija. Poslije 1700 prikazivanje bitaka javlja se vrlo često u operama (Handel, Giulio Cesare; Lully, Cadmus; Mozart, Don Giovanni; Verdi, Macbeth; Wagner, Rienzi), oratorijima (Loewe, Zerstorung Jerusalems), solo-pjesmama (Schumann, Die beiden Grenadiere; Musorgski, Vojskovođa), instrumentalnim kompozicijama (Beethoven, Wellingtons Sieg oder die Schlacht bei Vittoria; Liszt, Hunenschlacht; Šostakovič, opsada Lenjingrada u VII simfoniji). Battagliama se nazivaju i kompozicije, koje prikazuju alegorične i ljubavne borbe, osobito u operama (Handel, Rinaldo; Mozart, Zauberflote; Wagner, Siegfried, Tannhauser i Parsifal). LIT.: R. Glase!, Geschichte der Battaglia (disertacija), Leipzig 1931.— E. Bienenfeld, tiber ein bestimmtes Problem der Programmusik (Darstellung der Schlachten), ZIMG, 1906. — H. Engel, Battaglia, MGG, I, 1951- — B. Becherini, La Canzona »sila battaglia« de H. Isaac, RAM, 1953. R.
BATTEMENT (franc), u XVII st. u Francuskoj naziv za svaki ukras u kojem se izmjenjuju dva susjedna tona (-> Mordent). U XVIII st. oznaci za ornament koji se izvodi pomoću donje male sekunde glavnoga tona. U notnom tekstu nije se posebno označivao, a u izvodilačkoj se praksi primjenjivao nakon većeg melodijskog skoka. Kratki b. počinjao je glavnom, a dugi b. sporednom notom:
BATTERIE (franc), 1. skupina udaraljki u orkestru. 2. Tremolo na bubnju. 2. U XVIII st. različite vrste figura (arpeggio; Albertinski basovi}, koje su se (prema leksikonu J. J. Rousseaua) izvodile staccato. 2. U gitarističkoj tehnici način sviranja pri kojem se postiže efekt pizzicata: žice se ne trzaju već se po njima udara. BATTISTINI, Mattia, talijanski pjevač, bariton (Rim, 27. II 1856 — Collebaccaro, Rieti, 7. XI 1928). Isprva studirao medicinu, zatim pjevanje (E. Terziani, V. Persichini). Debitirao 1878 u Donizettijevoj operi Favorita na sceni rimskog kazališta Argentina, međunarodno ime stekao nastupom u milanskoj Scali (1888). Pjevao je na opernim pozornicama i u koncertnim dvoranama Evrope i Amerike. Njegov repertoar obuhvaćao je preko 100 kreacija, medu kojima su se posebno isticale visoke baritonske uloge u Bellinijevim, Rossinijevim, Donizettijevim, Verdijevim i Massenetovim operama. Uz to je blistao i kao Don Giovanni (Mozart), Wolfram (Wagner, Tannhauser) i Telramund (Wagner, Lohengrin). B. je bio jedan od najpoznatijih predstavnika talijanskog belkanta. Glas mu je do u visoku starost sačuvao svježinu, snagu i ljepotu. Posljednji put nastupio je 1927 u Grazu. LIT.: G. Francassini, Mattia Battistini, profilo artistico, Milano 1914. — G. Monaldi, Cantati celebri, II, Roma 1929. — A. Lancelotti, Le voci d'oro, Roma 1942. — F. Palmeggiani, Mattia Battistini, Milano 1948. — D. Shazve-Taylor, Mattia Battistini, Opera, 1957.
BATTKE, Max, njemački muzički pedagog (Schiffuss kod Wandlackena, Prusija, 15. IX 1863 — Berlin, 4. X 1916). Učio na Visokoj muzičkoj školi u Berlinu gdje je zatim djelovao kao muzički pedagog. God. 1900 osnovao je ondje Seminar za muziku (1910 reorganiziran kao Seminar za pjevačku školu), a 1902 pokrenuo je tzv. koncerte za omladinu. Važan je njegov rad na području muzičke metodike. Voden tonalno-funkcionalnim načelima izradio je posebni sistem poučavanja solfeggia, srodan Tonika-Do metodi. DJELA: Elementarlehre der Musik, 1898 ( I I I izd. 1908); Primavista, eine Methode vom Blatt zu singen, 1898 ( I V izd. 1912); Erziehung des Tonsinnes, 1905 (II izd. 1900; Singebiichlein, 1907; Tonsprache und Muttersprache, 1908; Musikalische Grammatik, 1909 (III izd. 1912); Stimmbildung und Schule, 1912; Neue Formen des Musikdiktats, 1913. — Priredio nekoliko zbirki vježbi zbornog pjevanja i pjesmarica za omladinu. Sa E. Humperdinckom uredio antologiju klavirske muzike.
BATTUTA (tal.), 1. udar, takt, ~> Mjera, ->■ A battuta 2. Izraz b. označava katkada i tezu. Ritmo di tre (quattro) battute upućuje izvodioca da skupinu od tri (četiri) takta treba povezati u veću ritmičku cjelinu u kojoj svaki takt odgovara jednoj dobi (npr. Scherzo u Beethovenovoj IX simfoniji). BAUCK, \Vilhelm, švedski muzički pisac (Goteborg, 13. XII 1808 — Stockholm, 8. X 1877). Orguljaš u Goteborgu, zatim je djelovao u Stockholmu kao muzički kritičar, urednik
časopisa Ny tidning fo'r musik (1853—57) i profesor I muzike na Konzervatoriju (od 1858). DJELA: Handbok i musikens historia, 1862—88; Allmdn Musikla 1864 i 1871; sabrani članci i kritike Musik och theater, 1868; Musikalisk kon, 1871; Sjelfbiografisk skizz 1872, 1878. — Komponirao je gudač 1 klavirsku muziku; aranžirao je brojna tuda djela za različite sasti
BAUD-BOVY, Samuel, švicarski muzikolog i (Ženeva, 27. XI 1906 —). Završivši u Ženevi Konzervat dirao zatim dirigiranje i muzikologiju u Beču (G. Adler) (T. Dukas, A. Pirro), Baselu (F. Weingartner) i Ženevi (H chen). God. 1929—31 proučavao u Grčkoj narodnu n crkveno pjevanje. Od 1933 profesor na Konzervatoriju t (od 1957 direktor). Uz to je od 1938 dirigent udruženja de Chant Sacre. DJELA: La Chanson populaire grecque du Dodecanćse, 1936; J la chanson cleftigue, 1958; brojni članci. — Redigirao zbirke Chanso decanese (2 sv.), 1935—38 i Chansons populaires grecgue du Dodecanese et harmonisees pour chant et piano.
BAUDIOT, Charles-Nicolas, francuski violončelist; 29. III 1773 — Pariz, 26. IX 1849). Učio kod J. B. Janson je 1802 naslijedio na položaju profesora Pariškog konzer God 1816—32 bio je i prvi violončelist dvorskoga orkes DJELA: Methode compUte de violoncelle; Traite de transpositior, 1837; Instruction pour les compositeurs, ou notions sur le mecanisme e du violoncelle, 1849. — Zajedno sa J. H. Lavasseurom i F. Baillotor Methode de violoncelle du Conservatoire, službenu školu za violončelo n£ konzervatoriju, 1805. — Komponirao je 4 koncerta za violončelo 3 gudačka kvarteta i kraća djela za violončelo (etide, romance).
BAUDREXEL, Philipp Jakob, njemački kompozitor 2. V 1627 — Mainz, 23. III 1691). Studirao u Rimu (C Germanicum) teologiju i kod G. Carissimija kompoziciji Od 1651 kanonik i muzičar katedrale u Augsburgu, 1 župnik u Kauf beurenu, zatim dvorski kapelan i dirigent a od 1679 na dvoru u Mainzu. Kao Carissimijev učenik je presađivanju talijanskog stile concertato u južnonjemai venu muziku XVII st. Od njegovih kompozicija popularni osobito one jednostavnije, oblikovane poput pjesme. DJELA: zbirka Primitiae Deo & Agno coelestis hierarchiae cantai 2 Tedeuma, 2 mise, 2 Requiema i 16 moteta) za 5 i 8 »koncertantnih« violine (djelomice ad libitum), II zbor za 5 glasova i orgulje ad libiti Psalmi vespertini de Dontinica . . . cum Hymnis de Communi, 4 Magnifi pletorio et 4 Antiphonis . . . Te Deum, za 4, 5 i 8 »koncertantnih« glasova i II zbor s orguljama ad libitum, 1668. Njemačke pjesme i muzika za » nisu se sačuvali. LIT.: A. Steinhuber, Geschichte des Collegium Germanicur ricum in Rom, I, Freiburg 1906. — K. Schweickert, Die Musikpfiege der Kurfiirsten von Mainz im 17. und 18. Jahrhundert, Mainz 1937. -tron, Dr, Philipp Jacob Baudrexel, Mainzer Zeitschrift, 1940. — i hundert Jahre Mainzer Kirchenmusik, Mainz 1943. — E. F. Schmi, Jakob Baudrexel, ein Fiissener Komponist des 17. Jahrhunderts, 1 zum 1200 jahrigen Jubilaum des Heiligen Magnus, Fiissen 1950. — 75 Jakob Baudrexel, MGG, I, 1951.
BAUDRIER, Yves, francuski kompozitor (Pariz, 1906 —). Po zvanju pravnik, muziku učio kratko vrijeme Lotha, d'Indvjeva učenika, ali je uglavnom samouk. Go osnovao zajedno sa O. Messiaenom, D. Lesurom i A. J< kompozitorsku grupu -> Jeune France, a 1945 sa M. L'He utemeljio Institut des Hautes Studes Cinematographiques jemu drži tečajeve komparativne estetike muzike i filma. S i na francuskoj Radio-difuziji i televiziji. Često se inspiri vama u prirodi, osobito morem. Značajna mu je filmska u kojoj napušta melodramatske i pseudooperne efekte i da potcrtava filmsku radnju nastoji da je upotpuni ili da dramske elemente; ostvario je novi način spajanja mi vizuelne ritmike (npr. koraci, isprekidana konverzacija DJELA. ORKESTRALNA: simfonija, 1945; simfonijska pje de Sein, 1935; suita za gudače; Le Musicien dans la cite, 1937 (rev. Chant de jeunesse, 1935; Eleonora za mali orkestar, 1938; Le grand voil Preludes a quelques sortileges, 1954; Double mouvement za gudače, 1965 MORNA: gudački kvartet; Lied za violinu i klavir; Melancholia za 1 3o i dr. — Klavirske kompozicije. — DRAMSKA: muzika za više od f među kojima: La Bataille du rail, 1945; Le Moudit (R. Clement), 1947 teau de verre, 1950; Le Tempestaire (Epstein), 1951. — VOKALNA de la Pentecote; Credo dupauvre diable za sole, zbor i orkestar; zborovi a solopjesme. — Napisao: VIntelligence et la musique, 1950. LIT.: J. J. Brothier, La »Jeune France«: Y. Baudrier, A. Jolive! -Lesur, O. Messiaen, Pariš 1956.
BAUER, Harold, američki pijanist engleskog p< (New Malden, London, 28. IV 1873 — Miami, Florida, 1951). Najprije je učio violinu, kasnije klavir (1892 u Pat Paderevvskog). Do Prvog svjetskog rata živio je u Parizu često koncertirao u triju sa J. Thibaudom i P. Casalsor vremeno odlazio je na velike koncertne turneje po Evropi rici. Nakon rata (1919) utemeljio je u New Yorku i do 19^ Beethoven Association, jednu od najvećih organizacija za 1 komorne muzike u New Yorku. B. je bio izvrstan inter Brahmsovih, Schumannovih, Franckovih, Debussyjevih i Rs djela. Napisao je Self-Portrait of the Artist as a Young Ma 1947) i knjigu uspomena Harold Bauer: his Book.
BAUER — BAUTISTA BAUER, Marion Eugenie, američki kompozitor i muzički pisac (Walla-Walla, Washington, 15. VIII 1897 — South Hadley, Massachusetts, 9. VIII 1955). Muziku studirala u Berlinu i Parizu (R. Pugno, A. Gedalge, N. Boulanger). Predavala je na raznim univerzitetima u SAD (neko vrijeme i na Juillard School). DJELA. ORKESTRALNA: simfonijska pjesma Up the Ocklamaha, 1913; American Youth concerto za klavir, 1943; Lament of African Themes za komorni orkestar, 1928; Indian Pipes, 1928; Orientale, 1932; simfonijska suita za gudače, 1940. — KOMORNA: gudački kvartet, 1928; 5 kompozicija za gudački kvartet, 1946—49; suita za obou i klarinet, 1932; Pan za septet i klavir, 1937; concertino za obou, klarinet i gudački kvartet, 1940; trio-sonata za flautu, violončelo i klavir, 1944; Patterns za deset duhačkih instrumenata, 1949; 3 sonate za vio linu i klavir, 1922, 1928 i 1932; sonata za violu i klavir, 1936; sonatina za obou i klavir, 1940. — Klavirske kompozicije (Sun Splendor, 1926; Dance Sonata, 1932). — Scenska muzika. Filmska muzika. — VOKALNA: China za zbor i orkestar, 1944; Faun Song za alt i komorni orkestar, 1934; zborovi. — SPISI: Twentieth~Century Music, 1933; A Summary of Tioentieth Century Music; Musical Questions and Quizzes, 1941; sa E. R. Pevesorovom: How Music Grew (1925), Music Through the Ages (1932) i How Opera Grezv (1955).
BAUER, Moritz, njemački muzikolog (Hamburg, 8. IV 1875 — Frankfurt na M., 31. XII 1932). Završivši studij medicine, učio muziku u Leipzigu na Konzervatoriju i na Univerzitetu (H. Kretzschmar). God. 1904 promovirao je u Ziirichu. Nakon daljeg studija kod S. Hauseggera i I. Knorra u Frankfurtu, predavao je 1905—26 povijest i estetiku muzike na Frankfurtskom konzervatoriju. Napisao je brojne članke, analize za koncertne vodiče i studije. DJELA: Historie oder Pamphlet, 1908; Franz Schubert, 1909; Die Lieder Franz Schuberts, 1915; Ivan Knorr, ein Gedenkblatt, 1916; Zur Form der sinjonischen Werke Anton Bruckners, 1918; Johann Mayrhofer, ZFMW, 1922; Formprobleme des spaten Seethoven, ibid., 1927; Einige Bemerkungen iiber die Brahms und den Brahmskreis betreffende Literatur, ibid., 1928. — Izdao je K. Fr. Zelter, Funfzehn ausgezudhlte Lieder (s uvodom), 1924. — Kompozicije: solo-pjesme; XXVIII psalam za sopran, zbor i orgulje. LIT.: F. Szymichowski, Moritz Bauer, ZFMW, 1933. — W. Kahi, Moritz Bauer, MGG, I, 1951.
BAUERL, Paul -> Peuerl, Paul BAUERLE, Hermann, njemački kompozitor i muzički teoretičar (Ebersberg, Wiirttemberg, 24. X 1869 — Ulm, 21. V 1936). Svećenik. Studirao na Univerzitetu u Tiibingenu teologiju, filologiju i muziku (E. Kaufmann); 1906 doktorirao iz muzikologije na Univerzitetu u Leipzigu. God. 1901—08 predavao na Školi za crkvenu muziku u Regensburgu; od 1917 bio muzički direktor i crkveni orguljaš u Schwabisch-Gmiindu, a 1921 osnovao u Ulmu višu muzičku školu (od 1922 konzervatorij) koju je vodio do smrti. Gorljivi propagator cecilijanstva u Njemačkoj, B. je pridonio popularizaciji gregorijanskog korala i klasične polifone muzike. DJELA. SPISI I INSTRUKTIVNA DJELA: Repetitorium der Harmonielehre, 1902; Palestrina muss populdrer zverden, 1903; Generalregister zum Kirchenmusikalischen Jahrbuch, 1906; Die 7 Busspsalmen des Orlando di Lasso, eine musikphilologische Studie (disertacija), 1906; Der vatikanische Choral in moderner Choralnotation, 1907; Gesanglehre fiir Oberstimtnen, 1918; Musikseminar, Grundlinien der Musiklehre (u svescima), 1919—26; Methodik des Klavierunterrichtes und der Klavierliteratur, 1928. — IZDANJA : serija Bibliothek altklassischer Kirchenmusik in moderner Notation od 1903 dalje (sa djelima Palestrine, O. di Lassa, T. L. de Victorije i dr.); Vatikanische Choralausgabe, 1907—24. — KOMPOZICIJE: orguljski preludiji i fuga. — Šest misa; 2 Requiema; moteti; više crkvenih pjesama za zbor a cappella.
BAUM, Alfred, švicarski kompozitor i orguljaš (Zurich, 23. IX 1904 —). Studij završio na Konzervatoriju u Ziirichu i tamo 1923 postao crkveni orguljaš. Od 1929 predavao klavir i teoretske predmete u Winterthuru, a od 1946 na Konzervatoriju u Ziirichu. Kao koncertant na orguljama zalaže se za suvremeno muzičko stvaralaštvo. DJELA: koncert za trublju, gudače i klavir; Concertino za klavir i orkestar, 1960. — KOMORNA: Tanzsuite za 5 duhača i klavir, 1946; Divertimento za 4 instrumenta, 1960; sonatina za violu ili violončelo i klavir, 1962; Serenada za flautu i gitaru ili klavir, 1957. — Kompozicije za orgulje. — VOKALNA: Psalam 118 za zbor i orgulje, 1939; ciklusi solo-pjesama: Busch-Baum, 1945; 11 Lieder aud dem Schneckenhaus, 1946 i dr.
BAUM, Kurt, američki pjevač češkog podrijetla, tenor (Prag, 15. III 1908 —). Od 1930 studirao na Muzičkoj akademiji u Berlinu. Debitirao je 1933 u Ziirichu. Kasnije je nastavio studij pjevanja kod E. Garbina u Milanu i u školi Santa Cedlia. Kao operni i koncertni pjevač nastupao je u Beču, Budimpešti, Stockholmu, Parizu, Salzburgu, Monte Carlu. Od 1939 živi u Americi gdje je pjevao u Chicagu i bio stalni član njujorške opere Metropolitan.
BAUMGARTNER, Paul, švicarski pijanist (Altstatten, kanton St. Gali, 21. VII 1933 —). Učio u Miinchenu i Kolnu (W. Braunfels, E. Erdmann). God. 1927—-35 nastavnik klavira u Kolnu na Rajnskoj muzičkoj školi i na Visokoj muzičkoj školi. Od 1937 profesor na Konzervatoriju u Baselu; 1953—52 predavao uz to i na Visokoj muzičkoj školi u Hannoveru. Pijanist tehničke bravure, veoma širokog repertoara, izvrsno interpretira djela Beethovena (izvodi kompletnu seriju sonata kroz nekoliko večeri) i suvremenih kompozitora. BAUMGARTNER, VVilhelm, švicarski zborovoda i kompozitor (Rorschach, 15. XI 1820 — Zurich, 17. III 1867). Učio
151
je kod A. Miillera u Ziirichu, zatim kod W. Tauberta (kompoziciju) u Berlinu. Od 1842 nastavnik klavira u St. Gallenu, a od 1846 učitelj klavira i zborski dirigent u Ziirichu. Stekao je velika priznanja osobito kao dirigent studentskog zbora. B. je pripadao krugu oko R. Wagnera. Neki njegovi zborovi postali su veoma popularni (pjesma O mein Heimatland na riječi G. Kellera smatra se neslužbenom švicarskom nacionalnom himnom). Uz zborna djela B. je komponirao i solo-pjesme te klavirsku muziku. Pri redio je za štampu antologijsku zbirku Liedersammlung fiir schzveizerische Mannerchore (4 sv., 1857—5i) u kojoj se nalazi oko 300 njegovih kompozicija. LIT.: C. VCidmer, Wilhelm Baumgartner, ein Lebensbild, Zurich 1868. — K. Nef, Die Freunde G. Keller und W. Baumgartner und ihr »O mein Heimat land«, Schweizerische Musikzeitung, 1905. — L. Gross, W. Baumgartner, sein Leben und sein Schaffen (disertacija), Miinchen 1930. — E. Refardt, Wilhelm Baumgartner, MGG, I, 1951.
BAUMKER, VVilhelm, njemački muzički pisac (Elberfeld, 25. X 1842 — Rurich-Aachen, 3. III 1905). Studirao teologiju i filologiju u Miinsteru i Bonnu. Bio je svećenik u Rurichu. DJELA: Das katholische deutsche Kirchenlied in seinen Singweisen von den fruhesten Zeiten bis gegen Ende des 17. Jahrhunderts (4 sv.), I (prerađeno i dovršeno djelo K. Meistera iz 1862), 1886; II, 1883; III, 1891 i IV (posth. obj. J. Gotzen), 1911; Palestrina, ein Beitrag zur musikalischen Reform des 16. Jahrhunderts, 1877; Orlandus de Lassus, 1878; Zur Geschichte der Tonkunst in Deutschland, 1881; Niederlandische geistliche Lieder . . . des 15. Jahrhunderts, VFMW, 1888; Ein deutsches geistliches Liederbuch mit Melodien aus dem 15. Jahrhundert, 1895.
BAUR, Jiirg, njemački kompozitor (Diisseldorf, u. XI 1918 —). Studij kompozicije (Ph. Jarnach), klavira (K. H. Pillnev), orgulja i crkvene muzike (M. Schneider) pohađao na Konzervatoriju u Kolnu. Od 1946 djeluje u Diisseldorfu kao profesor konzervatorija Robert Schumman i od 1952 istodobno kao orguljaš i kantor u Pauluskirche. DJELA. ORKESTRALNA: Sinfonia montana, 1955; koncert za violu i komorni orkestar, 1951; Mušica concertante, 1958; Concertino za flautu, obou, klarinet, gudače i udaraljke, 1959; Concerto romano za obou i orkestar, 1960; koncert za gudače, 1962; koncert za duhački kvintet i orkestar, 1965; koncert za trautonium i gudački kvartet; varijacije Lo Specchio, 1966; Sinfonischer Prolog, 1966; vizija Romeo und Julie. — KOMORNA : tri gudačka kvarteta; Metamorphosen za klavirski trio, 1960; Ouintetto sereno za duhače; Fantasia romena za klarinet i klavir, 1960; fantazija za obou i klavir, 1954; fantazija za čembalo i udaraljke, 1962; Divertimento za čembalo i udaraljke, 1963. — KLAVIRSKA: sonata za 2 klavira, 1957; Aphorismen, 1955; Capriccio, 1955; Heptameron, 1965. Kompozicije za čembalo i orgulje. — Solo-pjesme; zborovi. LIT.: H. Krellmann, Kalkulierte Visionen, Portrat des Komponisten Jiirg Baur, Mušica, 1968, 6.
BAUSSNERN, Waldemar, njemački kompozitor (Berlin, 29. XI 1866 —■ Sanssouci-Potsdam, 20. VIII 1931). Muziku učio kod W. Bargiela i F. Kiela u Berlinu. God. 1891—1903 zborovoda u Mannheimu i Dresdenu, 1903 nastavnik na Konzervatoriju u Kolnu, 1908 upravitelj muzičke škole u Weimaru. God. 1916 postao je direktor Hochova konzervatorija u Frankfurtu na Majni, a od 1923 do smrti predavao je kompoziciju na Akademiji za crkvenu muziku i muzičku pedagogiju u Berlinu. B. je bio majstor velikog znanja. »Njegov stil, koji se djelomično povezuje uz Brahmsov, ali je svjetliji i više ispunjen životnom radošću, razvija postepeno bogatu, često oporu i hitru polifoničnost, koja se služi brzim modulacijama, ali nikada ne prelazi u proizvoljnost ili jeftinu atonalnost« (G. F. Wehle). DJELA. ORKESTRALNA. Devet simfonija: I, Jugend, 1899; I I , Dem Andenken Brahms, 1899; III, Leben (sa zborom), 1911; IV, 1918; V, Dem Andenken der gefallenen Soldaten (sa zborom), 1922; VI, Psalm der Liebe (sa sopranom), 1921; VII, Die Ungarische, 1926; VIII, 1930 i IX, Himmlische Idyllen za 10 gudača i orgulje, 1916. Uvertira Champagner; Fridericus Rex, passacaglia i fuga, 1930; 2 suite. — KOMORNA. Četiri gudačka kvarteta: I, 1888; I I , 1899; I I I , 1918 i IV, 1923. Tri fuge za gudački kvartet; nekoliko kvinteta; gudački sekstet; oktet; 2 klavirska trija, 1922 i 1925 ; 3 trio-sonate; 2 sonate za violinu i klavir; 4 suite za violinu i klavir; sonata za violončelo i klavir; suita za 4 vio lončela. — KLAVIRSKA: tri male sonate; Sonata eroica. — Djela za orgulje. — DRAMSKA. Opere: Dichter und Welt, 1897; Durer in Venedig, 1901; Herbort und Hilde, 1902; Der Bundschuh, 1904 i Satyros (Goethe), 1923. — VOKALNA : brojne kantate (Hafis; Aus unserer Not; Der Pilger); zborovi; oko 150 solo-pjesama. — 46. psalam za 8 glasova i zbor a cappella. — Priredio je za štampu zbirku narodnih pjesama te opere Der Barbier von Bagdad i Der Cid P. Corneliusa. Dovršio je Corneliusovu operu Gunlod, 1906. LIT.: G. F. Wehle, Die Chorkompositionen vom W. v. Baussnern, Die Tonkunst, 1926. — Isti, W. v. Baussnerns sinfonisches Schaffen, Regensburg 1931. — Isti, Waldemar Baussnern, MGG, I, 1951.
BAUTISTA, Julian, španjolski kompozitor (Madrid, 21. IV 1901 —). Kompoziciju studirao na Madridskom konzervatoriju (C. del Campo), gdje je od 1936 predavao harmoniju. God. 1940 emigrirao u Argentinu. Više je njegovih djela uništeno za građanskog rata u Španjolskoj. DJELA. ORKESTRALNA: Sinfonia breve, 1956; simfonija Ricordiana; Impressiones sinfonicas; 3 Preludios Japoneses, 1927—29; Suite all'antiga za gudače, 1932; Obertura para una opera grotesca, 1933. — KOMORNA: dva gudačka kvarteta; sonatina za gudački trio, 1930. —■ Colores za klavir, 1922; Preludio y Danza za klavir, 1929. — Kompozicije za gitaru. — Opera Interion (uništena); baletna pantomima Juerga, 1929.— VOKALNA: Tres Cindades (G. Lorca) za sopran i orkestar, 1937; Catro poemas galegos (G. Lorca) za mezzosopran i instrumentalni ansambl; La Flute de Jade za glas i klavir (ili komorni orkestar); solo-pjesme. LIT.: R. Garcia Morillo, Julian Bautista Bauenos Aires 1943.
152
BAX — BAZELAIRE
A. E. T. BAX
BAX, Arnold Edvvard Trevor, engleski kompozitor (Streatham Surrev, 8. XI 1883 — Cork, 3. X 1953). Od 1900 učio muziku na Royal Academy of Music (kompozicija: F. Corder, klavir: T. Mathay). God. 1942 dobio je počasni naslov Master of the Kings Music (prije njega su taj naslov nosili H. Purcell i E. Elgar). Mnoge ustanove (univerziteti u Oxfordu i Durhamu, National University of Ireland) podijelile su Baxu visoka priznanja za njegov kompozitorski rad (počasni doktorati, odlikovanja, počasna članstva). B. je mnogo putovao (Njemačka, Rusija), a dugo se zadržavao u Irskoj, gdje su na nj osobito djelovale irske legende, kao i sav folklor te zemlje.
folklora (pretežno irskog). U tome su osobito karakteristične njegove poznate i često izvođene simfonijske pjesme November Woods i Tintagel (u kojoj ima srodnosti s Wagnerovim Tris-tanom). Težište Baxova stvaralaštva leži u njegovim trostavačnim simfonijama. D JELA. ORKE STRA LNA. Sedam simfonija: I, 1922; II, 1925; IH 1929; IV, 1930—31: V, 1933; VI, 1934 i VII, 1939. Sinfonietta, 1932. Simfonijske pjesme: Into the Twilight, 1908: In the Faery Hills, 1909; Christmas Eve in the Mountains, 1912—13; Nympholept, 1912—13; Spring Fair, 1912 —13 ; Scherzo, 1913; The Garden ofFand, 1916 ; Tintagel, 19T-7; In memoriam,l9l7 ; November Woods, 1917; Summer Music, 1921; The Happy Forest, 1921; Mediterranean, 1921; Cortege 1924; The Tale the Pine Trees Knew, 1931; London Pageant, 1937 ; Paean, 1938; Legend, 1945. Koncert za klavir (lijeva ruka) i orkestar, 1949.Više koncertantnih programnih kompozicija za klavir i orkestar; Winter Legendsi^io; Saga Fragment,1923 ; Morning Song, 1947. Simfonijske varijacije za klavir i orkestar 1916; fantazija za violu i orkestar, 1920; koncert za flautu, obou, harfu i gudački kvartet, 1934: koncert za fagot, harfu i gudački sekstet, 1936. Uvertire; Festival Overture, 1909; Romantic Overture, 1923; Overture to adventure, 1926; Over-ture Elegy and Rondo, 1929; Overture to a Picaresaue Comedy, 1930; Rogue Co-medy Overture, 1936; Work in Progress, 1944. — KOMORNA: tri gudačka kvarteta, 1918, 1924 i 1936; 3 trija za različite sastave, kvintet za harfu i gudače, 1920; kvintet za obou i gudače, 1921; nonet, 1931; klavirski kvintet, 1914—15; klavirski kvartet, 1923, oktet s klavirom, 1934; 3 sonate za violinu i klavir, 1910, 1915 i 1924; 2 sonate za violu i klavir, 1921 i 1927; sonata i sonatina za violon čelo i klavir, 1920 i 1923; sonata za klarinet i klavir, 1934. — KLAVIRSKA: četiri sonate, 1910—32; Water Music; Toccata; Dream in Exile; A Mountain Mood; Maynight in the Ukraine; Princess, Rose Garden; Winter VCaters; The Slave Girl; In a Vodha Shop; Lullaby; Country tine; Burlesoue; Serpent Dance; sonata za 2 klavira, 1928. — DRAMSKA. Baleti: Betmeen Dush and Davni, 1917; The Frogskin, 1918; The Truth about the Russian Dancers, 1920; Filmska muzika: Oliver Tviist, 1948. — VOKALNA: kantata Fatherland za zbor i orkestar, 1907; Enchanted Summer za zbor i orkestar, 1909; The Morning Watch za zbor i orkestar, 1935; Tedeum za zbor i orgulje, 1945; brojne pjesme, medu njima ciklus A Celtic Songcycle 1904 i više ciklusa irskih pjesama. Pisao i književna djela, izdao nekoliko zbirki novela. Objavio autobiografiju Farewell my Youth, 1943. LIT.: R. II. Huli, Arnold Bax, 1921. — Isti, A Handbook of Bax Svmphonies, 1933. — H. F. Redlich, Arnold Bax, MGG, I, 1951. — J. Herbage, The Music of Arnold Bax, The Musical Times, London, 1953, 12. J. As.
BAXONCILLO (španj. baxon, bajon povući), u Španjolskoj orguljski registar koji ima karakter principala. B. de 13 odgovara principalu od 7 stopa, B. de 26 je principal od 16 stopa. Principal od 32 stope zove se Flauto de 52. BAYER, Josef, austrijski kompozitor (Beč, 6. III 1852 — 12. III 1913). Završio je Bečki konzervatorij (J. Hellmesberger, A. Bruckner) i 1870 postao violinist u orkestru, a 1885 dirigent baleta u Bečkoj operi. Gostovao je i u inozemstvu (1881 u New Yorku). Od njegovih dvadesetak baleta najuspjeliji je Puppenfee. DJELA. Baleti: Vfiener VCalzer, 1885; Puppenfee, 1888 (jug. premijera Zagreb, 5. III 1892); Sonne und Erde, 1889; Ein Tanzmarchen, 1890; Rouge et noir, 1891; Die Welt in Bild und Tanz, 1892; Burschenliebe, 1894; Rundum Wien, 1894; Die Braut von Korea, 1897; Aus der Heimat, 1908; Nippes, 1911 i dr. Divertissementi. Operete: Der Chavalier San Marco, 1881; Mister Menelaus, 1892; Frdulein Hexe, 1898; Der Poli-zeichef, 1904. Muzika za šaljive igrokaze.
BAYREUTH. Svečane igre u Bavreuthu održavaju se svakoga ljeta,' a posvećene su umjetnosti
WAGNEROVO KAZALIŠTE U BAYR£UTHU za prvih svečanih igara 1871
U svojoj generaciji, kojoj pripadaju R. Vaughan Williams i G. Holst, B. je.jedan od najizrazitijih i najplodnijih stvaralačkih ličnosti. U suštini kasni romantik, razvija B. široke tonske slike, u kojima oživljuju osebujnost keltsko-irske prirode, keltska mitologija i poezija daleke prošlosti. Njegov je orkestar bogat koloritom; blještavilo palete, koja je povremeno prožeta impresionističkim elementima, združuje se s oporom ljepotom arhaičkog
Richarda Wagnera. Wagner je 1871 sam izabrao B. kao festivalskih izvedbi svojih opernih djela. Tu je izgradio i k: zgradu koja je odgovarala njegovim idejama o reformi U njoj je orkestar pokriven, pozornica proširena, gledališt ni loža ni balkon. Sjedišta su postavljena amfiteatralno i vaju galerijom. Kazališna dvorana može primiti do 200c laća, a najveća joj je odlika izvanredna akustičnost. U po< Wagner namjeravao na svečanim igrama izvoditi najvredni operne literature osobito njemačke. Kasnije je od toga c pa se u Bavreuthu od početka održavanja igara do danas pi samo Wagnerove muzičke drame. ( Prve svečane igre u Bavreuthu održane su 1876. Toga triput izveden Wagnerov ciklus Der Ring des Nibelunger, velikog deficita morala je idućih 6 godina kazališna zgrad zatvorena. God. 1882 doživio je na bavreuthskim svečanim praizvedbu Parsifal. Nakon Wagnerove smrti upravu ba skog kazališta preuzela je njegova žena Cosima, a 1908 si fried. Sve do 1914 održavale su se svečane igre svakoga lj njima su bili redovito prikazivani Der Ring des Nibelunget sifal, a ostala Wagnerova kazališna djela povremeno. E bavreutsko kazalište bilo je zatvoreno. Te je godine zgra širena i nastavljeno je s redovitim ljetnim prikazivanjin kon smrti Cosime i Siegfrieda (1930) postala je upravitelji Siegfriedova udovica Winifred. God. 1945 požar je znatr tio kazališnu zgradu, pa su prve poslijeratne svečane ij tek 1949. Njima su rukovodili Wagnerovi unuci Wieland gang. Smjelim režijskim zahvatima oni su nastojali Wa; umjetnost približiti duhu našeg vremena i idejama sui kazališne umjetnosti. Bavreuthske svečane igre privlače svake godine tisuće* laća iz cijeloga svijeta. Na njima nastupaju najistaknutiji umjetnici. Od naših pjevača sudjelovali su na festivalu u Ba M. Trnina, B. Kernic, M. Bugarinović i T. Neralić, a < genata L. Matačić i B. Klobučar. LIT.: La Mara, Das Buhnenfestspiel in Bavreuth, Leipzig 187 St. Chamberlain, Die ersten 20 Jahre Bavreuth Buhnenfestspiele, 1896. — A. Priifer, Die Buhnenfestspiele in Bavreuth, Leipzig 1891 pod naslovom Das Werk von Bavreuth, 1910). — H. v. K'olzogen, '. Berlin 1904. — W. Golther, Bavreuth-Festspiele und Festspielhaus. En Beschreibung, Bedeutung, 1904. — C. Baily Norris, Aus Bavreuth, Be A. Bahr-Mildenburg i H. Bahr, Bavreuth, Leipzig 1912. — A. Le Vovage artistique a Bavreuth, Pariš 1919. — A. v. Puttkammer Jahre Bavreuth, Berlin 1927. — L. Reichzvein, Werden und Wesen der B Festspiele, 1934. — P. Bullow, Bavreuth, die Stadt des R. Wagner f 1875 bis 1936, 1936. — Bavreuther Festspielfiihrer, Jubilaums Ausg; —1937 (red. O. Strobel), Bavreuth 1937. — Fr. Klose, Bavreuth, 19 Bertram, Der Seher von Bavreuth, Berlin 1943. — H. Jenkner, Bavrei 5. Rutzow, Richard Wagner in Bavreuth, Miinchen 1944. ■— F \P. Cooper, Heritage de feu, Pariš 1947. — H. Weitemeyer, Bavreuth ; Wegen, Jahrbuch der Musikwelt, 1949—50. — R. Baum, Bavreutr I, 1951. — W. Hess, 75 Jahre Bavreuth, Schweizerische Musikzeitu 7—8. — Bavreuther Festspielbuch 1951, Bavreuth 1951. — E. Walt diskussion um Bavreuth: ein Querschnitt durch die ersten Festspiele 1 Kriege, 1952. — W. Eichner, Weltdiskussion um Bavreuth, 1952. — Corte, II »nuovo stile« scenico nel teatro wagneriano a Bavreuth, R; 1955. — Zd. v. Kraft, Das Festspielhaus im Bavreuth, Bavreuth 19; Neupert, Die Besetzung der Bavreuther Festspiele 1876—1960, Bavrei — A. M. Lingg, Great Opera Houses: Bavreuth, Opera News, 1962. M
BAZELAIRE, Paul, francuski violončelist i kompozi dan, 4. III 1886 — Pariz, n. XII 1958). Dugogodišnji 1 violončela na Pariškom konzervatoriju (1919—56), konce
BAZELAIRE — BEAULIEU karijeru započeo već u svojoj dvanaestoj godini. Nastupao je solistički na turnejama po Engleskoj, Njemačkoj, Rusiji, Italiji i Belgiji, u Parizu utemeljio ansambl od 50 violončelista koji nosi njegovo ime. DJELA. ORKESTRALNA: simfonijska pjesma Cleopatre, 1908; Suite francaise sur des chants populaires: Suite grecque za mali orkestar, 1910; Rapsodie dans le style russe za violončelo i orkestar, 1941. — KOMORNA: klavirski trio; kompozicija za violinu, za violončelo, za harfu i klavir. — Liturgijska drama Jesus devant Pilate za sole, zbor i orkestar. — Psalam IX za sole, zbor, orgulje i orkestar; solo-pjesme. — Objavio Quetques notes sur les differents poinls impor-tants de la technique generale de piano, bez god.
BAZELON, Irvin, američki kompozitor (Evanston, Illinois, 4. VI 1922 —). Studij završio na Univerzitetu u Chicagu, u kompoziciji učenik D. Milhauda u Oaklandu i E. Blocha u Berkelevu. Od 1948 djeluje u New Yorku. DJELA. ORKESTRALNA. Četiri simfonije; I, 1960; II, Short Symphony, 1962; I I I , za duhače, udaraljke i gudački sekstet, 1963 i IV, 1965. Concert Overture, 1952 (nova verzija 1960); Overture to the Taming of the Shrezv, 1960; baletna suita za komorni orkestar, 1949; suita za mali orkestar, 1956; Suite for Merry Wives of Windsor, 1958; Adagio e Fuga za gudače, 1956; Ballet Centauri IJ , 1960; Fusions, 1965. — KOMORNA: dva gudačka kvarteta; Chamber Sym-phony za 7 instrumenata, 1957; duhački kvintet, 1963; Movimento da camera za flautu, fagot, rog i čembalo, 1954; suita za klarinet, violončelo i klavir, 1947; 5 stavaka za violončelo i klavir. — KLAVIRSKA: 3 sonate; sonatina; Piano suite for young people.
BAZIN, Francois Emmanuel Joseph, francuski kompozitor i muzički pedagog (Marseille, 4. IX 1816 — Pariz, 2. VII 1878). Učio na Pariškom konzervatoriju (D.-F. Auber, J. Ha- levv) i 1840 dobio Prix de Rome. Na toj je ustanovi od 1844 predavao solo-pjevanje, harmoniju i kompoziciju (od 1871 direktor). B. je bio istaknuti pedagog i mnogi francuski kompozitori druge polovine XIX st. bili su njegovi učenici. DJELA: devet komičnih opera (Le Voyage en Chine; Maitre Pathelin). — Oratorij La Pentecoste, 1842; psalam Super flumina Baylonis. — Izdao je pri ručnike Cours a"harmonie theorigue et pratigue i Cours de contre-point theorique et pratigue. Napisao je La Musique a St. Malo, 1885.
BAZZINI, Antonio, talijanski violinist i kompozitor (Brescia, 11. III 1818 — Milano, 10. II 1897). Muziku učio u Milanu kod F. Camssanija; 1841—45 koncertirao u svim većim grado vima Italije, Njemačke, Francuske, Belgije i Danske. Boravio je zatim u Bresciji do 1849 kada odlazi na koncertne turneje po Španjolskoj i Francuskoj. U Parizu je živio 1852—63. God. 1864 gostovao je u Nizozemskoj. Tada se vratio u Italiju i od 1873 predavao je kompoziciju na Konzervatoriju u Milanu (od 1882 direktor). Njegovi su učenici bili A. Catalani i G. Puccini. DJELA. ORKESTRALNA: simfonijska pjesma Francesca da Rimini, 1890. Za violinu: 4 koncerta; concertino; Grande Allegro i dr. Uvertire Saul, 1866 1 Re Lear, 1868. — KOMORNA: šest gudačkih kvarteta; kvintet; so nata za violinu i klavir; sonata za violončelo i klavir; serenada za violončelo i klavir; oko 70 kompozicija za violinu i klavir; brojne parafraze, fantazije i vari jacije na teme iz popularnih opera za violinu i klavir. — Opera Turanda, 1867. —• VOKALNA: oratorij La Risurrezione di Cristo. Kantate: Sennacheribbo, 1872; Le Nozze di Prometeo i Sinfonia Cantata. Zborovi; solo-pjesme. — Psalmi i druge crkvene kompozicije. LIT.: R. Schumann, Antonio Bazzini, Neue Zeitschrift fiir Musik, 1843. — E. Montazio, Antonio Bazzini, Firenze 1847. — C. Sartori, Antonio Bazzini, Brescia 1936. — A. Toni, Antonio Bazzini, Milano 1946. — G. Barblan, Le due vite artistiche di Antonio Bazzini, I grandi anniversari del 1960, Siena 1960.
B. C, kratica za -* basso continuo BEACH, H. H. A. (rod. Amy Marcy Cheney;, američka pijanistkinja i kompozitor (Henniker, New Hampshire, 5. IV 1867 —■ New York, 27. XII 1944). Učila klavir kod E. Peraboa i K. Baermanna. Kao pijanist debitirala je 1883 u Bostonu. Kas nije je mnogo koncertirala po Americi i 1910—15 u Evropi. U svoja je djela često unosila elemente folklora. DJELA: Gaelic Symphony, 1896; 2 koncerta za klavir i orkestar. — Klavirski kvintet; klavirski trio; sonata za violinu i klavir. — Suita za 2 klavira. — Opera Cabildo, 1932. — VOKALNA. Kantate: The Minstrel and the King; The Rose of Avontomn; Sylvania; The Sea Fairies i The Chambered Nautilus. Zborovi; solopjesme. — Crkvene kompozicije (misa, 1892; Božični anthem). LIT.: P. Goetschius, Mrs. H. H. A. Beach, Boston 1906. — B. C. Tuthill, Mrs. H. H. A. Beach, MQ, 1940. — K. H. W6rner, H. H. A. Beach, MGG, I, 1951. — E. L. Merrill, Mrs. H. H. A. Beach: Her Life and Music (disertacija), Ann Arbor 1963.
BEACH, John Parsons, američki kompozitor (Gloversville, New York, n. X 1877 — Pasadsna, California, 6. XI 1953). Studirao na Konzervatoriju u Bostonu. God. 1900—34 predavao je klavir i teoretske predmete na Konzervatoriju i na Uni verzitetu u Minneapolisu, zatim do 1907 u New Orleansu. God. 1910 boravio je u Evropi. U Parizu je studirao kompoziciju sa A. Gedalgeom, a u Veneciji sa F. Malipierom. Po povratku u SAD nastanio se najprije u New Yorku, kasnije u Pasadeni. DJELA. ORKESTRALNA: Orleans Alley; Ascolani, 1926; Neto Orleans Street Cries, 1927. — Komorne (koncert za sekstet, 1929) i klavirske kompozi cije. — Kraće opere Pippa's Holiday, 1915 i Jornida andjornidel; baleti Phanton Satvr, 1925 i Mardi Gras, 1926. — Angelo's Letter za tenor i komorni orkestar, 1929; brojne solo-pjesme.
BEARD, John, engleski pjevač, tenor (London?, oko 1717 — Hampton, 5. II 1791). U mladosti pjevao u kraljevoj kapeli. Nastupao u kazalištima Drury Lane i Covent Garden. Zbog sve
153
jače gluhoće povukao se 1767 s pozornice. Za njega je Handel napisao mnoge tenorske partije u svojim oratorijima. BEART, Guy, francuski kompozitor i pjevač chansona (Kairo, 1920—). Inženjer, matematičar, pjesnik i pjevač B. je jedna od najinteresantnijih i najsvestranijih ličnosti suvremene francuske chansone. Privlače ga pitanja o smislu života i o položaju čovjeka u suvremenom svijetu. S jednakom poetskom kvalitetom i snagom govori o djetinjstvu, ljubavi i osvajanju svemira. Mislilac i buntovnik, želi uskrsnuti načelo ljubavi prema bližnjem. Posjeduje izvanredan smisao za građenje melodije osebujnog ritma. Osvojio je Grand Prix du Disgue akademije Charles Cros, a u ediciji P. Seghersa Poetes d'aujourd'hui izašla je knjiga njegovih chansona (1965; Chandernagor, Les grandes principes, Qui suis-je, L'Eau vive, Cercueil a roulettes, Les Enfants sur la lune). BEAT (engl. udarac), 1. u engleskoj muzičkoj terminologiji oznaka za dobu takta. Katkada stariji engleski teoretičari upotrebljavaju naziv b. za neke melodijske ukrase (J. Callcott Musical Grammar, 1860). 2. U jazz muzici izraz b. označuje metričku okosnicu muziciranja, tj. stalno, ravnomjerno pulsiranje uvijek jednako naglašenih metričkih jedinica. B. je uvijek paran (four b. ili twoo b.), a izvode ga udaraljke, odnosno ritmički instrumenti bande, dok melodijski instrumenti sviraju napjev slobodno je akcentirajući u različitim polimetrijskim i poliritmičkim kombinacijama (-> Off beat). Time se stvara za jazz karakteristična metričko-ritmička napetost -> drive. Ravnomjerni tok beata prekida se jedino zbog primjene nekih izvodilačkih manira (-> Break, -> Stop). B. je jedan od bitnih elemenata afroameričkoga folklora i jazz-muzike od njenih početaka sve do danas. LIT.: E. L. Waletne r, Metrik und Rhvthmik im Ja zz, Berlin 1965.
BEATLES, THE, engleski vokalno-instrumentalni kvartet iz Liverpoola. Svjetsku slavu postigao je taj ansambl električnih gitara zahvaljujući specifičnosti svog načina sviranja, izrazitoj individualnosti i kvaliteti muziciranja. Četiri beatlesa, rođenih u Liverpolu — John Lennon (1940), Paul MacKartnev (1942), George Harrison (1943) i Ringo Star (pravo ime Richard Starkev; 1940) — najizrazitiji su predstavnici tzv. beat-muzike. The B. izvode većinom vlastite kompozicije. Prvu ploču snimili su 1962 (Love Me Do), a već iduće godine njihove su snimke prve na rang-listama popularnih (She Loves You, Tzvist And Shout, Please, Please Me). Vrtoglavom uspjehu ovog ansambla mnogo je pridonio menager Brian Epstein. Najveći uspjeh postigli su kompozicijom Yesterday J. Lennona i P. McKartneva. Nastu pili su u nekoliko filmova i gostovali u mnogim zemljama od Amerike do Australije. M. Ke. BEAU, Adolphe -> Le Beau, Adolphe Louise BEAUCHAMP, Charles Louis, francuski plesač i koreograf (Versailles, 1636 — Pariz, vjerojatno 1719), najistaknutiji član poznate obitelji muzičara i plesača. Na kraljevom dvoru koreografirao je od 1656 sve balete, istakao se kao izvrstan plesač, a bio je i učitelj plesa kralja Luja XVI. Kao majstor baleta na Academie royale de musique često je surađivao sa J. B. Lullvjem i Moliereom {Le bourgeois gentilhomme, 1669; Alceste, 1674; Thesee, 1675). A. je prvi kodificirao klasične baletne položaje i pokrete (pirouette, tours en l'air i dr.). On je utemeljitelj francuskog otmjenog plesa. BEAUJOYEULX, Baltazar -> Baltazarini da Belgioioso, Baldassare BEAULAIGUE, Barthelemy, francuski kompozitor i pjesnik (oko 1540 — ?). Prema podacima navedenim u dvije njegove tiskane zbirke, zna se jedino da je, najkasnije od 1554, bio zborski dječak katedrale La Major u Marseilleu. Zbirke su objavljene 1559 u Lyonu pod naslovom: Chansons 'nouvelles composees par Barthelemy Beaulaigue excellent musicien (13 chansona) i Mottetz nouvellement mis en musique a 4, 5, 6, 7, et S parties (14 moteta). Osim toga još su dva njegova moteta štampana u zborniku Thesaurus musicus (1564). Ova sačuvana djela odlikuju se umjetnički prilično dotjeranom polifoničkom tehnikom, iako ih je B. po svemu sudeći komponirao prije svoje dvadesete godine (izuzev dvaju kasnijih moteta). LI T.: F . Le sure , Ba rt hel em v Bea ul a ign e, MGG, I, 1951. — A. Auda, B. Beaulaigue: poete et musicien prodige, Bruxelles 1957.
BEAULIEU, Marie-Dćsirć, francuski kompozitor i muzički pisac (Pariz, 11. IV 1791 — Niort, 21. XII 1863). Učio na Konzervatoriju u Parizu (E. N. Mehul, R. Kreutzer); 1810 dobio Prix de Rome. U Niortu je osnovao muzičko društvo koje se kasnije razvilo u Association musicale de l'Ouest. To je društvo priređivalo od 1835 svake godine velike muzičke festivale po raznim gradovima. B. je 1860 utemeljio i Societe des Concerts de Chant Classigue u Parizu.
154
BEAULIEU — BECHSTEIN
DJELA: orkestralne kompozicije. — Kompozicije za violinu. — Opere Anacreon i Philadelphie, 1855. Lirske scene: Jeanne d'Arc; Psychi etVAmour; Fete bachique i Sapho. —■ Oratoriji: Hymne du matin; LImmor talite de Vdme, 1851 i Hymne de la nuit, 1851. Pjesme. — Crkvene kompozicije {Requiem, 1940, mise). — SPISI: Cours de composition (zajedno sa E. N. Mehulom), 1809; Memoire sur ce qui reste de la musique des anciens Grecs dans les premiers chants de Veglise, 1952; Du Rythme, des effects qttil produit et de leurs causes, 1853; Me~ moire sur quelques airs nationaux . . . , 1858; Memoire sur le caractere, que doit avoir la musique d'eglise, 1858; Memoire sur Vorigine de la musiaue, 1859.
BEAUMARCHAIS, Pierre-Augustin Caron de, francuski komediograf (Pariz, 24. I 1732 — 18. V 1799). Učitelj harfe na dvoru Luja XV, autor niza kazališnih djela, od kojih je najznačajnije Le Mariage de Figaro. Ono se smatra optužbom feudalnog sistema u Francuskoj i ide u red onih književnih djela koja su utirala put Francuskoj revoluciji. U predgovoru drugog izdanja svoje drame Tarare (uglazbio ju je A. Salieri), B. iznosi svoje poglede o operi, osobito o potrebi uske suradnje između pjesnika i kompozitora te sklada riječi i muzike. Pjesme za svoju komediju Le Barbier de Seville i završni vaudeville za Le Mariage de Figaro vjerojatno je B. sam komponirao (ili je adaptirao španjolske arije). ■— Izvrsni likovi i duhovit dijalog njegovih komedija Barbier de Seville i Mariage de Figaro privukli su mnoge kompozitore i libretiste. Najpoznatije su opere // barbiere di Siviglia G. Rossinija (libreto G. Sterbini) i Le nozze di Figaro W. A. Mozarta (libreto L. da Ponte). Po ovim Beaumarchaisovim komedijama komponirali su opere još: G. Paisiello (Barbiere di Siviglia), S. Arnold (The Spanish Barber), J. A. P. Schulz (Le Barbier de Seville), F. Paer (II nuovo Figaro), F. Morlacchi (Barbier di Siviglia), L. Ricci (II nuovo Figaro i Nozze di Figaro). Scensku muziku za originalne Beaumarchaisove komedije komponirali su A. L. Baudrov {Le Maiiage de Figaro, pjesme i zborovi), P. I. Čajkovski (Le Barbier de Seville, kupleti), R. M. Gliere (MeHiimbSa BUNDA
1920. — J. Gabriel, František Benda, Stare Benatkv. 1926. — F. Berten, Franz Benda (disertacija), Koln 1928. — E. Nissel--Nemenoff, Die Violinte-chnik Franz Bendas und seiner Schule (disertacija), Konigsberg 1930. — H.Wirth, František Benda, MGG, 1,1949—51. — F. Lorenz, Die Musiker-familie Benda: Franz Benda und seine Nachkom-men, Berlin 1967.
Mit au l«lan Češke akademije znanosti i umjetnosti (1890). U svojim operama B. se nadovezao na Meverbeerova, Gounodova i Thomasova stilska obilježja. Svoj najviši domet ostvario je na području vokalne muzike. U tim djelima slijedio je najprije F. Mendelssohna, ali se onda priklonio nacionalnom smjeru B. Smetane i A. Dvofaka, s kojim ga je od mladosti vezalo iskreno prijateljstvo. DJELA. ORKESTRALNA: Tarantella, 1881; Jihoslovanskd rhapsodie, 1881; Slavnostnipochod, 1881; Poloneza, 1882; Ditiramb, 1887; Capriccio, 1887; Ouvertura i dr. — KOMORNA: dva gudačka kvarteta, 1895; sonata za violinu i klavir; suita za violinu i klavir; Romanca za violončelo i klavir. —■ Klavirske kompozicije. — DRAMSKA. Devet opera: Bfetislav, 1869; Stary ženich, 1874; Čarovnf kvlt, 1876, Černohorci, 1881; Gina, 1884: Karei Skrita, 1883; DM Tabora, 1888; Mati Mila, 1895 i Švanda dudah, 1896 (u izvornom obliku kantata). Balet Češka svatba, 1894. Dvije operete Lejla, 1867 i Indicki princezna, 1877. — VOKALNA. Dvije kantate: Švanda duddk, 1881 (najznačajnije Bendlo-vo djelo. Izvedeno 18. II 1883 u Pragu) i Štčdry den, 1885.Oko300 zborova; ciklusi solo-pjesama: Šest pisni z Rukopisu krdlovedvorskeho, 1875; Ciganske melodie, 1881; Cypfiše, 1882; Pisne v nar. tonu, 1882: Detske pisni, 1880; Skfi-vdnći pisne, 1888: 12 milostnych pisni, 1891: Z žiti maje i dr. LIT.: J. Poldk, KarelBendl, Praha 1938.
BENEDETTI MICHELANGELI, Arturo, talijanski pijanist (Brescia, 5. I 1920—). Klavir studirao kod P^ Chimerija i na Konzervatoriju u Milanu kod G. Anfossija. Dobitnik prve nagrade na Međunarodnom natjecanju u Ženevi, 1939. Poslije rata razvio briljantnu pijanističku karijeru koncertirajući po Italiji i drugim zemljama (1948 prvi put u SAD; 1969 u Jugoslaviji). Uz to držao katedre za klavir na konzervatorijima u Bologni i Veneciji, predavao na Konzervatoriju u Bolzanu, vodio pijanističke tečajeve u Arezzu i vlastitu školu za usavršavanje u Torinu. Sada je profesor Milanskog konzervatorija. Njegov posve individualan,
tehnički besprijekoran način sviranja odlikuje se čistoćon sugestivnom pjevnošću tona i bogatstvom zvučnih gi Cijenjen je osobito kao interpret Scarlattija, Mozarta, rom te suvremene klavirske muzike. LIT.:
R. Alaione, Ascoltando Benedetti Michelangeli, La Se;
BENEDICT, Sir Julius, engleski kompozitor, dij muzički pisac njemačkog podrijetla (Stuttgart, 27. XI : London, 5. VI 1885). Učenik J. Ch. Abeillea, J N. Hu: C. M. Webera. God. 1823—25 dirigent kazališta Kam u Beču, 1825—35 napuljskih kazališta San Carlo i Fond, 1835 preselio u London, gdje je doskora stekao veliku re] kao operni dirigent. Bio je angažiran 1837 u Lyceum '. 1838 u Drury Lane, 1852 u Her' Majesty's i od 1862 u Gardenu. Osim toga vodio, 1845—78, festival u Norwi< 1859 dirigirao popularnim »koncertima ponedjeljkom« donu, a 1876—80 vodio Filharmonijsko društvo u Livi Kao kompozitor najviše se afirmirao na opernom podn njegovim se djelima isprepleću obilježja njemačkog i tali stila. DJELA: 2 simfonije, 1873—74; 2 klavirska koncerta. — DR; Opere: Giaccinta et Ernesto, 1827; / Portoghesi in Goa, 1830; Un Ai giorno, 1836; The Gipsy's Warning, 1838; The Brides of Venice, 1844; saders, 1846; The Lily of Killarney, 1862 (njemački Die Rose von Erin) KALNA: oratoriji St. Cedlia, 1866 i St. Peter, 1870; kantate: Undv Richard Coeur de Lion, 1863 i Graziella, 1882. — SPISI: A Sketch o] and Works of the late F. Mendelssohn-Banholdy, 1850; Websr, 1881. LIT.: W. Neumann, Julius Benedict, Leipzig 1859.
BENEDICTUS (lat. blagoslovljen), peti dio ordinariji Celebrant ga govori neposredno nakon Sanctusa, dok j pjeva nakon pretvorbe. U gregorijanskom pjevanju B. je stavan i kratak napjev, koji se nadovezivao na Sanctus i pjev pretvorbe. Običaj da se dijeli Sanctus od Benedictusa, uv u doba renesanse, kad je opsežnija polifona obradba misnih 1 zahtijevala znatno više vremena za izvođenje, pa bi pov< Sanctusa s Benedictusom sprečavalo nesmetano odvijanje li Tekst je uzet iz Matejeva evanđelja XXI, 19: Benedic venit in nomine Domini. BENEDIKTINSKI RED, redovnička zajednica, k osnovao sv. Benedikt (529, Monte Cassino). Osobite zaslugf je b. r. gajenjem katoličke liturgije i liturgijskog pjevanja, mostanima toga reda koji su, osobito u srednjem vijel rasadište znanosti i umjetnosti, odgojen je čitav niz kompi teoretičara i historičara muzike, od kojih su najpo Grgur Veliki, Aurelianus Reomensis, Remigius iz Auxerre, iz Prtima, Notker Balbulus, Hucbald, Odon iz Clugnvja. iz Arezza, Hermannus Contractus, Bernhard iz Clairvaus Nastojanja oko obnove gregorijankog pjevanja, započeta oko p XIX st., potekla su također iz benediktinskog reda. Opat lesmes (Francuska), Monte Cassino (Italija), Monserrat (Š ska), St. Gallen (Švicarska), Beuron (Njemačka) i Klostern (Austrija) glavna su rasadišta za proučavanje gregorijai rezultati toga rada objavljeni su u muzikološkim rasprav Guerangera, J. Pothiera, A. Mocquereua, G. Sunola, P. F< R. Molitora, U. Gaisera, D. Johnera i dr. U našim je kra osobito u Dalmaciji, od XI do XIX st. bilo više benedik samostana u kojima s£ jnedu ostalim umjetnostima, gajili gorijansko pjevanje. O tome svjedoče i mnogi rukopisni zt sačuvani po našim knjižnicama. LIT.: jf. Mabillon, Annales ordinis s. Benedicti (6 sv.), 1703—39 bliographie des Bčnedictins de la Congregation de France, 1889. — Sv. ! i njegovo djelo, 1939. — /. Ostojić, Katalog benediktinskih samostana na D skom primorju, Život s Crkvom, 1941. — H. HU'schen, Benediktiner, 1> 1931.
BENEDITO Y VlVES, Rafael, španjolski dirigent i fo (Valencia, 3. IX 1885—). Studirao isprva u rodnome gradu na Madridskom konzervatoriju. U Madridu utemeljio Orguesta Benedito, 1918 Masa Coral de Madrid, prvi veli šoviti zbor španjolskog glavnog grada, i 1927 Ćoro univt Organizirao je posebne tečajeve narodne pjesme i plesa te c grupu pjevača i plesača s kojima je priredio niz turneja po i Americi. ' DJELA: priručnici Como se ensena el canto y la mušica, 1927, ( 1934) i Elpiano amigo del nino. — Obradbe: Cantos populares espanoles : klavir; Pueblo zbirka španjolskih nar. pjesama; Natura zbirka dječijih složenih od narodnih pjesama i kompozicija raznih autora (Beethoven, A sohn, Schumann i dr.) s dodanim španjolskim tekstom.
BENEVOLI, Orazio, talijanski kompozitor (Rim, : 1605 — 17. VI 1672). Kao zborski dječak crkve S. Lm Francesi u Rimu učenik V. Ugolinija. Od 1624 maestro di c, različitih rimskih crkava, 1644—46 dvorski dirigent nad\ Leopolda Wilhelma u Beču; od 1646 ponovno je u Rimu vrijeme na čelu kapele Liberiane u crkvi 5\ Maria Magg od oktobra iste godine do kraja života vodi kapelu Giulia Petru. B. je glavni predstavnik rimskog monumentalnog 1
BENEVOLI — BENNETT baroknog stila u crkvenoj muzici. Najpoznatije mu je djelo Salzburška svečana misa, koja je naručena za posvećenje katedrale u Salzburgu; komponirana je za golemi sastav od 52 glasa i continuo (16 vokalnih i 34 instrumentalne dionice, 2 orgulje i basso continuo). U tom mladenačkom djelu (1627—28) već su u punoj mjeri iz ražene značajke njegova stila: originalan način oblikovanja velikih zvučnih masa, majstorsko vladanje polifonijom (osobito u fugi), smisao za grandiozne zvučne efekte, posebice u partijama tuttija (statičkim i dinamičkim) te za njegovo doba napredna sklonost modernim harmonijama dura i mola. Benevolijevi su izravni učenici: P. Lorenzani, E. Bernabei i A. Liberati (njegov biograf), a stilski sljedbenici G. Pitoni i G. Ballabene koji njegov monumentalni stil nastavljaju u XVIII st. DJELA. CRKVENA: Salzburgei Festmesse za 52 glasa i b. c, 1628; više od 30 misa za 3—16 glasova (10 misa za 16 gl., po 5 misa za 10 i 12 glasova itd.); više psalama za io, 12, 14, 16 i 24 glasa; Magnificati za 8—14 glasa; oko 20 moteta za 1—3 glasa; antifone, himni i dr. Sva su djela sačuvana u rukopisima, najviše u knjižnici Licea musicale u Bologni. NOVA IZD.: cjelokupna djela objavljuje od 1950 dalje L. Feininger (u Monumenta liturgiae polychoralis Sanctae Ecclesiae Romanae); Salzburger Festmesse i himnu Plaudite tympana obj. G. Adler (DTO, X, sv. 20, 1903). LIT\: A. Liberati, Lettera al Ovidio Persapeggi, Roma 1684 (ponovo izdao G. Baini u Memorie . . . , II, Roma 1828). — V. Radi, Da Vincenzo Ugolini ad Orazio Benevoli nella Cappella della basilica Liberiana (1603—1646), Roma 1902. — G. Adler, Una Messa e un Inno a 53 voci di Orazio Benevoli, RMI, 1902. — H. Lsichtentritl, Ein Urahne des Berliozschen Requiems, AM, 1903. —■ A. Cametti, La Scuola dei pueri cantus di S. Luigi dei Francesi in Roma, RMI, 1915. —■ H. F. Redlich, Orazio Benevoli, MGG, I, 1951. — L. Feininger, Orazio Benevoli, Atti dei Congresso inte/nazionale di mušica Sacra . . . , Roma 1952. — Isti, La Scuola policorale romana dei Sei. e Settecento, Collectanea Historiae Musicae, II, Firenze 1956. I. Ać.
BENGTSSON, i. Gustav Adolf Tiburtius, švedski kompozitor (Vadstena, 29. III 1886—). Studirao na Konzervatoriju u Stockholmu (kompoziciju kod J. Lindegrena), usavršavao se Berlinu (P. Juon), Leipzigu (H. Riemann) i Parizu. God. 1922— 42 nastavnik u Karlstadu, zatim orkestralni dirigent, zborovođa i nastavnik u Linkopingu. DJELA. ORKESTRALNA. Tri simfonije: I, 1908; I I , 1910 i III, 1921; Sinfonietta concertante za violinu, violu i orkestar; koncert za violinu; koncert za violončelo; suita / Vadstena kloster i dr. — KOMORNA: gudački kvartet; gudački kvintet; klavirski trio; violinska sonata. — Zborna djela; solo-pjesme.
2. Ingmar Olof, pijanist i muzikolog (Stockholm, 2. III 1920 —). Sin Gustava. Studirao klavir na Konzervatoriju u Stockholmu, zatim u Kabenhavnu i Baselu (E. Mttller), a muzikologiju u Stockholmu i Uppsali. Od I942koncertira kao čembalist i pijanist-pratilac. Od 1955 profesot muzikologije na Univerzitetu u Uppsali. Osim toga predsjednik Švedskog muzikološkog udruženja (od 1961) i muzički kritičar lista Svenska Dagblat. DJELA. Knjige: Bach och hans tid, 1946; Fran visu tili symfoni, 1947; JH. Roman och hans instrumentalmusik (disertacija), 1955; Handstiler och notpikturer i Kui°l. Musikaliska akademiens Roman-samling (u suradnji s R. Danielsonom), 1955. Više studija i članaka u stručnim revijama (Henning Mankell, Biografisk studie, Svensk Tidskrift for Musikforskning, 1941). Surađuje od 1965, na izdanju cjelokupnih djela F. Berwalda.
BEN-HAIM, Paul (pravo ime Paul Frankenburger), izraelski kompozitor i dirigent (Miinchen, 5. VII 1897 —). Studirao na Muzičkoj akademiji i na Univerzitetu u Miincnenu (A. Sandberger, Th. Krover). God. 1924—31 kazališni dirigent u Augsburgu, 1933 preselio u Palestinu i razvio široku aktivnost kao orkestralni dirigent, profesor Konzervatorija u Tel Avivu i Jeruzalemu, i organizator muzičkog života. Od 1954 predaje na Music Teacher's Seminary u Tel Avivu. B. ide u najznačajnije izraelske kompozitore tzv. istočnomediteranske škole; djela su mu prožeta pastoralnim koloritom, a tematika i melodika inspirirani folklorom orijentalnih Jevreja. .DJELA. ORKESTRALNA: 2 simfonije, 1940 i 1945; simf. pjesma Pan, 1931; klavirski koncert; violinski koncert; koncert za violončelo; Concerto grosso; Concerto za gudače; Capriccio za klavir i orkestar; suita From Israel; 3 simf. stavka The Sweet Psalmist of Israel za harfu, klavir i orkestar; Music for Strings; »metamorfoze« To the Chief Musidan; Fanfare to Israel; The Eternat Theme i dr. — KOMORNA: gudački trio; kvartet; kvintet s klarinetom; sonata za violinu solo; serenada za flautu i gudački trio; Berceuse Sephardite za violinu i klavir i dr. — KLAVIRSKA: sonata; sonatina; Music for the Piano, 1957. — VOKALNA: oratorij Joram, 1932; Liturgical Cantata; kantata The Vision of a Prophet; Hymn from the Desert za zbor i orkestar; solo pjesme s klavirom i s orkestrom. LIT.: P. Gradenzmtz, Music and Musicians in Israel, Tel Aviv 1959.
BENIĆ, 1. Krešimir (pseudonim Koranski), muzički kritičar i kompozitor (Karlovac, 28. IV 1887 — Rijeka, 26. VII 1961). Kompoziciju studirao na Muzičkoj akademiji u Beču (H. Gradener) i na Konzervatoriju u Parizu (Ch. M. Widor). God. 1922—24 nastavnik na nižoj i srednjoj školi Muzičke akademije u Zagrebu, a zatim srednjoškolski profesor u Beogradu, Sušaku, Kragujevcu i Dubrovniku, gdje je 1937 osnovao privatnu Muzičku školu. God. 1943—47 knjižničar Hrvatskog državnog konzervatorija u Zagrebu, 1948—50 suradnik Radio-Skoplja i od 1950 neko vrijeme urednik radio-stanice. u Rijeci. Već od 1910 pisao muzičko-literarne studije, kritike i prikaze u mnogim zagrebačkim dnevnicima i časopisima (Obzor, Novosti,
173
Jutarnji list, Narodne novine, Pokret, Hrvatska njiva, Grič, Savremenik, Hrvatska revija); 1916—20 uređivao umjetničku reviju Grič. Uz studiju Predgovor novoj muzici (Savremenik, 1916), u kojoj je izložio svoje gledanje na nacionalno muzičko stvaranje, pisao je o radu mnogih hrvatskih kompozitora: o Lisinskom, Zajcu, Vilku Novaku, B. Bersi i dr. Komponirao je uz ostalo koreografski poem u tri dijela Muzika pejzaža (Uvodni pejzaž; Plein-air; Noć u brdima). K. KO. 2. Vladimir, dirigent (Zagreb, 3. X 1922 —). Sin Krešimira, na Muzičkoj akademiji u Zagrebu učio violinu (V. Huml) i 1947 završio studij dirigiranja (M. Sachs, F. Zaun). God 1948—49 korepetitor i dirigent opere u Skoplju, od 1950 dirigent opere Narodnog kazališta Ivan Zajc u Rijeci (1963—68 direktor). God. 1960—61 usavršavao se kod G. Szella u Clevelandu, SAD. Stalni je dirigent Riječke filharmonije i Riječke muzičke scene. Osim u zemlji nastupao je u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Rumunjskoj, Madžarskoj, SAD, Japanu i dr. U najviše domete njegove umjetnosti ide kreacija opere Kavalir s ružom R. Straussa, nagrađena od Fonda Vladimir Nazor. Kao direktor Riječke opere posebnu je pažnju posvećivao stvaralaštvu jugoslavenskih kompozitora. K. KO. BENJAMIN, Anton J., muzičko nakladno poduzeće u Londonu (glavno sjedište) i Hamburgu. Osnovao ga je Joseph B. 1818 u Altoni i kasnije preselio u Hamburg, gdje ga je dalje vodio njegov sin Anton. Antonov sin John (1868—1931) preuzeo je 1888 vodstvo muzičkog odjela firme i znatno ga proširio: 1907 pripojio mu je koncertnu agenciju J. A. Bohmea u Hamburgu, 1918 nakladno poduzeće D. Rahter iz Leipziga, 1925 nakladu City i 1928 N. Simrock iz Berlina. Danas poduzeće B. vodi Irene Retford u Londonu. BENJAMIN, Artur, australski pijanist i kompozitor (Sydney, 18. IX 1893 — London, 10. VI 1960). Studirao na Royal College of Music u Londonu kod Ch. Stanforda (kompozicija) i F. Cliffea (klavir). God. 1919—21 profesor klavira na Konzervatoriju u Sydneyu, a 1926—37 na Royal College of Music u Londonu, gdje mu je učenik bio i B. Britten. Nakon turneja po Australiji, Kanadi i Indiji, 1940—46 dirigent orkestra kanadske Broadcasting Corporation u Vancouveru; od 1946 ponovno predavao na Royal Collegeu u Lodonu. Kompozicije su mu umjereno »moderne«, tonalne, izrazito melodične. Najuspjelija su dramska djela, posebice komične opere The Devil Take Her i Prima Donna (parodija talijanske opere) po kojima ga smatraju nasljednikom Sullivana, i romatična opera The Tale of Two Cities (prema Dickensu). Popularne su i orkestralne suite zabavnog karaktera, npr. Two Jamaican Pieces, obojene lokalnim koloritom. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija, 1944—45; Concerto quasi una fantasia za klavir, 1949; violinski koncert, 1932; Concertino za klavir; koncert za obou i gudače, 1942 (prema klavirskim sonatama D. Cimarose); koncert za harmoniku, 1953; Romantic Phantasy za violinu, violu i orkestar, 1935; Elegy Waltz and Toccata za violu i orkestar, 1945; Overture to an Italian Comedy, 1937; Light Music Suite, 1928 i 1933 ; Cotillon, suita starih engleskih plesova, 1938 ; Two Jamaican Pieces, 1938; sonatina za komorni orkestar, 1940; From San Domingo, 1945 ; Carribean Dance, 1946; Ballade za gudače, 1947. — KOMORNA : Pastoral Fantasy za gudački kvartet, 1924; sonatina za violinu i klavir, 1925; sonatina za violončelo i klavir, 1938.1 dr. — KLAVIRSKA: suita, 1927; Odds and Ends (2 knj.), 1924; Forest Pieces, 1927 i dr. — DRAMSKA. Opere: The Devil Take Her, 1931; Prima Donna, 1933; The Tale of Two Cities 1949—50; Tartuffe (posthumn»), 1964; televizijska opera Manana 1956. Balet Orlando's Silver Vi'edding, 1951. Muzika za filmove: The Scarlet Pimpernel 1935; An Ideal Husband, 1948; The Conquest of Everest, 1953 i dr. —■ VOKALNA: zborovi a cappella i uz instrumentalnu pratnju; oko 20 solo-pjesama. LIT.: H. Keller, Arthur Benjamin and the Problem of Popularitv, Tempo, 1950, 15. — D. Aritndell, Arthur Benjamin's Operas, ibid.
BENNER, Paul, švicarski orguljaš, dirigent i kompozitor (Neuchatel, 7. XI 1877 — 29. III Od 1901 crkveni orguljaš i 1953). Studirao na Konzervatoriju u Frankfurtu na Majni. zborovođa u Neuchatelu (Šglise independante) i Yverdonu; od 1911 vodio je i neuchatelski Societe Chorale, te predavao na Konzervatoriju.
DJELA. VOKALNA: La Redemplion; Requiem; Les Poemes de la mer; Le Bapteme du Bourdon; Liber apertus est, misa u c-molu i Te Deum (sve za sole, zbor i orkestar). Zborovi a cappella; solo-pjesme uz orkestar i uz klavir. LIT.: D. Berthoud i S. Ducommun, Paul Benner, 1877—1953, Neuchatel 1953.
BENNETT, Richard Rodney, engleski kompozitor i pijanist (Bioadstairs, Kent, 29. III 1936 —). Studirao na Royal Academy of Mus : c u Londonu (H. Ferguson, L. Berkeley) i 1957—59 kod P. Bouleza u Parizu. U početku pristaša postwebernovske avan-
R. R. BENNETT
174
BENNETT — BENTZON
garde, u kasnijim se djelima orijentirao prema nešto tradicionalnijem izrazu. DJELA. ORKESTRALNA: dvije simfonije, 1965 i 1967; koncert za klavir, 1968; koncert za rog, 1956; 5 Pieces, 1956; The approaches of sleep za 4 glasa i 10 instrumenata, 1959; Journal, 1960: Aubade, 1964; suita, 1966; Friday's Chilđ za jazz-orkestar, 1964. Za komorni orkestar: Calendar, 1960 i Nocturnes 1962. — KOMORNA: Četiri gudačka kvarteta, 1952 1953, 1960 i 1964; Trio za flautu, obou i klarinet, 1964; sonata za violinu i klavir, 1964; sonata za violinu solo, 1965: sonatina za flautu solo, 1954; 4 improvizacije za violinu solo, 1955; Conversations za 2 flaute, 1964; Crosstalk za 2 klarineta, 1967. — KLA VIRSKA : sonata, 1956; Cycle 2 for P. Jacobs, 1958; 5 Studies, 1964; Piano Fantasy, 1964; Diversions, 1964. — DRAMSKA. Opere: The Ledge, 1961; The Mines of Sulphur (Ballade im Moor), 1965; Penny for a Song, 1967 (jug. premijera pod naslovom Napoleon dolazi, Osijek 28. XII 1969). Balet Jazz Calendar, 1968. Muzika za radio i televiziju. — VOKALNA: London Pastoral za tenor i komorni orkestar, 1962; Epithalamion za zbor i orkestar, 1966; zborovi i dr.
BENNETT, Robert Russell, američki kompozitor i dirigent (Kansas City, Missouri, 15. VI 1894—). Učenik C. Busha i Nadije Boulanger (Pariz). Karijeru započeo u New Yorku kao aranžer i instrumentator muzičkih komedija za Broadway; od 1930 djelovao u filmskim studijima Hollywooda, a 1940 postao je dirigent na američkom radiju. Od njegovih mnogobrojnih aranžmana najpoznatiji su muzičke komedije Shotoboat (J. Kern, 1923), opera Porgy and Bess (G. Gershwin, 1935) i musical Oklahomal (R. Rodgers i O. Hammerstein, 1943). U vlastitim, efektno orkestriranim kompozicijama B. nastoji da ostvari sintezu dvaju oblika njujorskog muzičkog izraza, sjedinjujući obilježja ležernijeg broadwayskog stila sa serioznim koncertnim. DJELA. ORKESTRALNA. Četiri simfonije; I, Abraham Lincoln Symphony> 1931; II, Symphony in D »for the Dodgers«, 1941; III, 1943 i IV, 1946; koncert za klavir; koncert za violinu; Concerto grosso za duhački orkestar; simf. skice The Four Freedoms; Overture to an Imaginary Drama; Charlestovm Rhapsody; A Dry Weather Legend i dr. — KOMORNA: VCater Music za gudački kvartet; Toy Symphony za 5 duhača; Five Improvisations za trio i dr. — Klavirske kompozicije. — DRAMSKA. Opere: An Hour of Delusion, 1928; Marta Malibran, 1935 i The Enchanted Kiss, 1944. Opereta-balet Endymion, 1927. Scenska i fijmska muzika. —■ Zborovi: solo-pjesme. LIT.: J. T. Hoviard, Our contemporarv Composers, New York 1941. — K. H. Worner, Robert Russell Bennett, MGG, I, 1951-
BENNETT, William Sterndale, engleski kompozitor, pijanist i dirigent (Sheffield, 12. IV 1816 — London, 1. II 1875). Sa osam godina član zbora King's Collegea u Cambridgeu, od 1826 studira na Royal Academy of Music u Londonu kod W. H. Holmesa (klavir), W. Crotcha, C. Pottera (kompozicija) i dr. God. 1834—35 crkveni orguljaš u Wandsworthu. Na poticaj Mendelssohna putovao nekoliko puta u Njemačku: 1836—37 u Diisseldorf i Leipzig, gdje je izvodio vlastita djela na koncertima Gezvandhausa i sprijateljio se sa Schumannom (koji je o njemu pohvalno pisao u Neue Zeitschrift fiir Musik), zatim 1842 u Berlin, Kassel i ponovo u Leipzig. U međuvremenu mnogo komponira, predaje na Royal Academy of -:•—'——■....
■
....------_._,,.......
Mu sic te n astu pa ka o pijanist i
dirigent u Londonu. God. 1849 osnovao Bach Society (s kojim je 1854 izveo prvi put u Engleskoj Bachov Matthauspassiori); 1856— 66 vodio orkestar londonskog Philharmonic Society; uz to je od 1856 profesor na Univerzitetu u Cambridgeu, a od 1866 direktor londonske Royal Academy of Music. — B. se smatra utemeljiteljem romantičkog muzičkog smjera u Engleskoj. Stilski se formirao u tzv. Leipziškom krugu romantičara, osobito pod utjecajem Mendelssohna, ali je uspio sačuvati individualne crte. Najznačajnije su mu poetične klavirske kompozicije, »živi zvučni krajolici«, kako ih je ocijenio W. S. BENNETT Schuman. Slikanje prirode karakteristično je za čitav Bennettov opus, a nadasve uvertire po obliku slične Mendelssohnovim koncertnim uvertirama. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija u g-molu op. 43, 1872; 4 klavirska koncerta: I, u d-molu, 1832; 11, u Es-duru; 111, u c-molu i IV, u f-molu. Capriccio u E-duru za klavir i orkestar. Uvertire: Parisina; The Naiads; The Woodnymphs; Marte du Bois i fantazija-uvertira Paradis and the Peri, 1862. — KOMORNA: klavirski trio; klavirski sekstet; sonata za violončelo i klavir, 1853. — KLAVIRSKA: sonata u f-molu; sonata The Maid of Orleans; sonatina; Three Musical Sketches; Six Studies in Capriccio Form; Three Impromptus; Three Romances; Suite des Dieces; fantazija; scherzo; tema s varijacijama; Preludes and Lessons; tokata i dr. — Scenska muzika za Sofoklova Ajaksa op. 45. — VOKALNA: oratorij The Woman of Samaria, 1867; kantata The May Queen, 1858; Cam-bridge Installation Ode; solo-pjesme. — CRKVENA: Anthems; Psalm tunes; 10 Hymn Tunes. — Objavio (sa O. Goldschmidtom) The Choral Book, 1862 (suplement 1864).
LIT.: R. Schumann, William Sterndale IJennett, Neue Zeits Musik, 1837, 2—3. —J. R. St. Bennett, The Life of William Sterndal Cambridge 1907. — C. V. Stanford, William Sterndale Bennett, A — Isti, William Sterndale Bennett, Interludes, London 1922. — William Sterndale Bennett, MGG, I, 1951. —■ G. Bush, Sterndale the Solo piano works, Proceedings of the Musical Association, 191
BENOIST, Francois, francuski orguljaš i kompozitc tes, 10. IX 1794 — Pariz, 3. V 1878). Studirao na Pariški zervatoriju (Ch. Catel, L. Adam). God. 1815 dobio Prix za kantatu Oenone. Od 1820 dvorski orguljaš i profesor vatorija (do 1872) u Parizu; uz to od 1840 glavni zborovod opere. Njegovi su učenici bili A. Adam, G. Bizet, Th. E. Paladilhe i dr. DJELA: Bibliothegue de Vorganiste, sabrana djela za orgulje (1 DRAMSKA. Opere: Felix et Leonore, 1821 i L'Apparition, 1848. 1 Gipsy (u suradnji s Thomasom i Marlianijem), 1839; Le Diable 1840; Nisida, 1848; Paguerette, 1851. — Troglasna misa.
BENOIT, Peter (Leonard-Leopold), belgijski kor (Harelbeke kod Courtraia, 17. VIII 1834 —■ Antwerpen 1901). Studirao na Konzervatoriju u Bruxellesu (Fetiš Hanssens); 1857 osvojio belgijski Prix de Rome. God. studijskom je putovanju u Njemačkoj, zatim živi nai u Belgiji i Parizu gdje je 1862 dirigent Offenbachova ] Theđtre des Bouffes Parisiens. Vrativši se u domovinu, 1863, a najprije boravi u Bruxellesu, a zatim 1867 osniva Flamansku muzičku školu (Vlaamsche Muziekschool) u Antwerpenu, koja je pod njegovim dugogodišnjim vodstvom dala veoma značajne rezultate (1898 državni konzervatorij — Koninklijk Vlaamsch Conservatorium).
B. je svu svoju mnogostranu P. BENOIT. Rad J. roi. djelatnost, stvaralačku, pedagošku, spisateljsku i organiza-torsku, podredio jednome cilju: utemeljenju flamanskog nacionalnog muzičkog izraza. Po stilu romantičar, bogate fantazije, svoj je najviši domet ostvario u oratoriju, kantati i simfonijskoj pjesmi. Tu su najpotpunije došle do izražaja njegove sklonosti k epskoj monu nosti, oživljavanju nacionalnih veličina (kantata o Ruber nošenju patriotskih vizija te smisao za muzičku deskr orkestralni kolorit. Melodika mu je inventivna, svježa 1 neke njegove pjesme vrlo popularne. »Peter Benoit u svoji: tranim orkestralnim i koralnim freskama daje vanjski manskog temperamenta, sastavljenog od snage, bujnosti, tivnog i materijalnog sjaja. U svojim širokim kompozicij ima ... bogatstvo i iskrenost tonaliteta i ritma, koje čov u remek-djelima sjajnih boja kod majstora flamanskog sli Bogatstvo kombinacija, moć koncepcije i zamisli, snažna masa, obilje i duhovitost, neposrednost, snaga pučke ins osnove su tih zaista genijalnih i istinitih crteža« (R. Lyi Gilson).
DJELA. ORKESTRALNA: Symphonisch Gedicht voor Klavier er, 1864; Symphonisch Gedicht voor Fluit en Orkest, 1866; Die Schnitter sit zborom. — Komorna i klavirska djela. — DRAMSKA. Opere: Het Gebergte, 1856; Le Roi des Aulnes, 1859; Issa, 1867; De Pacificatie 1 1876; Karei van Gelderland, 1885; Het mielief, singspiel »za diletan Pompeia, 1896. Scenska muzika za Charlotte Corday, 1876 i Willem d* 1863. — VOKALNA. Oratoriji: Lucifer, 1865; De Schelde, 1868; D 1873; De Rhijn, 1889. Kantate: De Leie, 1879; Vlaanderen's Kunstroen Rubens), 1877; Aan Antiverpen, 1877; De Waereld in\ (dječja kantat De Genius des Vaderlands, 1880; De Muse der Geschiedenis, 1880; H den Vooruitgang, 1885; Hucbald, 1886; Treur-en Triomfzang, 1896 i dr. Cathelyne, scena za alt i orkestar, 1879; solo pjesme. — CRKVENA: Q religieuse (Kerstmis, Hoogmis, Te Deum, RequiemJ, 1860—63; biblij; Drama Christi, 1871; Missa brevis, moteti. — SPISI: De Vlaamsche school van Antzuerpen, 1873; L'Institution des festivals en Belgique, if handeling over de nationale Toonkunde, 2 sv., 1875—77; De Muziekale C in Belgie, 1876; De Oorsprong van het cosmopolitisme in de Muziek, 1876 sche Brieven, 1885; članci i studije. LIT.: C. Stoffels, Peter Benoit et le mouvement musical flamand pen 1901. — A. M. Pols, Het Leven von Peter Benoit, Antwerpen J. Horemans, Peter Benoit, 1934—1901: een Levensbeeid voor de \ Jeugd, Antwerpen 1934. — F. von der Mueren, Peter Benoit, een mar Volk, Leuven 1935. — Ch. van den Borren, Peter Benoit, Bruxelles A. Corbet, Peter Benoit, leven, werk en beteekenis, Antwerpen, 194^ van den Borren Petrus-Leonardus-Leopoldus Benoit, MGG, I, 19; Douliez, Peter Benoit, Bloemendaal 1954.
BENTZON, 1. Jer gen Liebenberg, danski kon (Kobenhavn, 14. II 1897 — Horsholm, 9. VII 1951). Po pravnik. Kompoziciju studirao kod C. Nielsena i S. Karg U Kobenhavnu utemeljio 1931, zajedno sa F. Hofldingc
rodnu muzičku školu, po uzoru na škole tog tipa koje je (
BENTZON — BEOGRADSKA FILHARMONIJA F. Jode u Njemačkoj. Pod utjecajem C. Nielsena i stilske prekretnice karakteristične za evropsku muziku oko 1918, B. sjedinjuje u svojim djelima specifično danski, lirski izraz s obilježjima njemačkog ekspresionizma. Isprva ga privlači pretežno komorna muzika (najznačajniji, ciklus Racconti), a kasnije prelazi na vokalne i na veće, složene oblike te daje svoja najbolja ostvarenja operom Saturnalia, simfonijom Dickens (pojedini stavci nose imena lica i epizoda iz Dickensovih romana) i zbornim djelima. B. je odigrao važnu ulogu u danskom muzičkom životu i kao organizator i kao pisac mnogobrojnih, duhovito napisanih članaka o aktualnim, praktičnim, muzičkim problemima. DJELA. ORKESTRALNA: Dickens-Symphonie op. 37,1940; II simfonija, bez opusa, 1947; Sinfonia seria za diletantski orkestar op. 33, 1937; Sinfonia buffa za isti sastav op. 35, 1939; Symfonisk trio for tre instrumentgrupper op. 18, 1929; koncert za klarinet op. 39, 1941; Sinfonietle za gudački orkestar, 1941; koncertna uvertira, 1923; uvertira Photomontage, 1934; Intermezzo espressivo, 1935. — KOMORNA: gudački trio, 1921; 5 gudačkih kvarteta, 1921—28; duhački trio, 1924; ciklus od 6 Racconti za različite sastave, 1935—50; Varia-zioni inlerotti za klarinet, fagot, violinu, violu i violončelo, 1925—26; sonata za fagot, violinu i violu, 1926; sonatina za flautu i klavir, 1945 i dr. — Klavirske kompozicije. — Opera Saturnalia, 1944. — VOKALNA: En romersk Fortaelling za glas i komorni orkestar; Mikrofoni za glas i komorni sastav; soneti za ženski zbor; zborovi a cappella; solo-pjesme.
2. Niels Viggo, danski kompozitor i pijanist (Kobenhavn, 24. VIII 1919 —). Bratić Jorgena. Studirao na Konzervatoriju u Kobenhavnu (Ch. Christiansen, K. Jeppesen, E. Bangert). Od 1943 koncertira u domovini i inozemstvu (u skandinavskim zemljama, Nizozemskoj, Engleskoj, Francuskoj i dr.), izvodeći često vlastita djela i suvremenu klavirsku muziku. Od 1947 predaje na Konzervatoriju u Aarhusu, a od 1949 u Kobenhavnu. Kao kompozitor polazi od Brahmsove tradicije, prihvaća elemente schonbergovskog ekspresionizma (dodekafonije) i neoklasičnog stila te daje svojim djelima pečat individualnosti najjače izražene u liričnim polaganim stavcima. DJELA. ORKESTRALNA: 12 simfonija (II, za klavir i orkestar; IV
Symfoniske Metamorfoser; VI, Sinfonia piccola); 5 koncerata za klavir ( I I , Piccolo
concerto); 2 koncerta za violinu; koncert za violončelo; koncert za flautu; Tripelkonzert za flautu, obou, fagot i gudače; Kammerkonzert za II instrumenata i 3 klavira; 6 Kopenhagener Konzerte za sole, gudače i čembalo i dr. — KOMORNA: 7 gudačkih kvarteta; 3 duhačka kvarteta; 5 duhačkih kvinteta; kvintet za klavir, flautu i gudače; 5 trija za različite sastave; Mosaique musical za flautu, violinu, violončelo i klavir; više sonata za solistički instrument i klavir; Piccole suite za violinu i klavir i dr. — KLAVIRSKA: 7 sonata; toccata; passacaglia; partita; Pentachord; 12preludija; 15 dvoglasnih invencija; 3 troglasne invencije; sonata za 2 klavira i dr. — DRAMSKA: opera Faust 5 (libreto prema Goetheu, Joyceu i Kafki), 1964. Baleti. Metaphor, 1950; Kurtisanen, 1953; Die Tur i Premiere. Filmska muzika. — VOKALNA: oratorij Torquilla; kantata Bonjour Max Ernst; Elementi aperti za mezzosopran i orkestar; Sage za muški zbor, limene duhače i timpane. — Napisao: Tolvtoneteknik, 1953. LIT.: N. Schierring, Bentzon, 1. Jorgen Liebenberg, 2. Carl Nielsen, MGG, I, 1951- — F- Weis, Niels Viggo Bentzon, The Chesterian, 1957.
BENVENUTI, Arrigo, talijanski kompozitor (Buggiano, Pistoia, 2. V 1925 —). Učenik L. Dallapiccole, djeluje u Firenci. DJELA: Racconto I za sole, zbor i orkestar, 1956; 5 invencija Canoni enigmatici za orkestar, 1959; Racconto II za magnetofonsku vrpcu i 7 instrumenata, 1960; 4 Studi za ri instrumenata, 1961; Intermedi a dne »Racconti« za 2 mimi-muzičara, 1962; Polymerie za orkestar, 1961; Folia za klavir i gudački kvartet, ig6j;Debris za24instrumenta, 1964; Oma-ggio a S2 FM za magnetofonsku vrpcu, 1966; Pot Po-urri za 18 instrumenata, 1967 i dr.
175
Orfeo (novo izd. i instrumentacija), 1934 i L'Incoronazione di Poppea, 1937 (faksimile, 1938); / Classici Musicali Italiani (15 sv.; djela M. A. Cavazzonija, B. Marcella, L. Boccherinija, A. Gabrielija, N. Piccinnija, Padre Martinija, A. Scarlattija, P. Locatellija i dr.), 1941—43. — KOMPOZICIJE: Sinfonia; Poema sinfonico; uvertira. — Gudački kvartet. — Klavirske kompozicije. — Opera Juan Jose. — Solo-pjesme. LIT.: C. Sartori, Giacomo Benvenuti, RMI, 1943. — R.Bacchelli, Giacomo Benvenuti, Rassegna d'Italia, 1946. — C. Sartori, Giacomo Benvenuti, MGG, I, 1951.
BENZ, Richard, njemački historičar umjetnosti i muzički pisac (Reichenbach, 12. VI 1884 — Heidelberg, 9. IX 1966). Studirao povijest umjetnosti na Univerzitetu u Heidelbergu. Proučavao poglavito njemačku muziku i zalagao se za obnovu specifično njemačkog muzičkog nasljeđa kao izvora za suvremeno stvaralaštvo. Pri tom je izdvojio staronjemačku srednjovjekovnu muziku te razdoblje od Bacha do Schuberta kao kvintesencu njemačke muzike i kulture uopće, a negirao, posve krivo, pojave izvan toga, npr. muzičku renesansu i ličnosti kao što su Brahms i Wagner. Djela su mu doživjela više izdanja. DJELA: Die Stunde der deutschen Musik, 2 sv., 1923—27; Das Ethos der Musik, 1926; Franz Schubert, der Vollender der deutschen Musik, 1928; Bachs Passion - Die Nordische Tragodie, 1935; Bachs geistiges Reich, 1935; Beethovens Denkmal im Wort, 1935; Die ewigen Meister. Deutsche Musikergestalten, 1935; Vom Erdenschicksal ezviger Musik, 1936; Die deutsche Romantik, Geschichte einer geistigen Bemegung, 1937; Von den drei Welten der Musik, 1940; Goethe und Beethoven, 1942; Das Leben von J. S. Bach, 1950; Mozart, 1956. — Objavio muzičke spise E. T. A. Hoffmanna (1926) i W. Wackenrodera (u 2 sv., 1926 i 1948). — Benzu je posvećen spomen-spis Gegenwart im Geiste, 1954. LIT.: Vi'. G. OschilezDski, Uber Richard Benz (s popisom djela), Frankfurt am Main 1944. — K. Laux, Richard Benz, MGG, I, 1951.
BENZI, Roberto, francuski dirigent (Marseille, 12. XII 1937 —). Učio kod A. Cluvtensa; karijeru započeo kao čudo od djeteta sa 11 godina. Dirigirao nizom najznačajnijih orkestara u Francuskoj, Engleskoj, Belgiji, Švicarskoj, Italiji i Americi. Nastupio i u filmovima Prekide a la gloire i L'Appel du destin (glavne uloge). BEOGRADSKA FILHARMONIJA. Osnovali je 13. VI 1923 članovi orkestra opere Narodnog pozorišta i nastavnici Muzičke škole u Beogradu. Inicijator za stvaranje orkestra Beogradske filharmonije i osnivač bio je Stevan Hristić, tada dirigent opere Narodnog pozorišta u Beogradu. Prvi predsednik (1923—25) bio je Aleksandar Belić, a 1925—34 Stevan Hristić, koji je od osnivanja do 1934 bio i šef i dirigent. God. 1934 predsednik je Dušan Putnik, a od 1934 do 1941, kada B. f. prestaje sa radom, Stevan Vagner. B. f. je osnovana sa ciljem da izvodi simfonijsku muziku domaćih i stranih autora, i na tom polju je njen rad veoma značajan. Na njenim koncertima, koji su se održavali prvo u Narodnom pozorištu a kasnije u dvorani Kolarčevog narodnog univerziteta, izvedene su u većini slučajeva prvi put neke partiture domaćih kompozitora, a isto tako je pružena prilika beogradskoj publici da čuje značajna dela iz svetske muzičke literature kao i da upozna domaće i strane dirigente i soliste. Do 1934 Beogradskom filharmonijom diriguje Stevan Hristić, a 1934—41 šef je Lovro Matačić, pored koga di-riguju Mihailo Vukdra-gović i drugi domaći
BENVENUTI, Giacomo, talijanski kompozitor i muzikolog (Toscolano kraj Brescie, 16. III 1885 — Barbarano di Salo, 20. 1 1943). Studirao u Bresci (P. Chimeri), Bologni (L. Torchi, M. E. Bossi) i Munchenu (A. Sandberger). Zalagao se za obnovu i reviziju ta lijanske muzike XVII i XVIII st. Uredio je prva 2 sveska edicije htituzione e monumenti del l'Arte Musicale Italiana
(A. e G. Gabrieli ...) te pokrenuo i uređivao opsežnu seriju / Classici Musicali Italiani predviđenu u 60 svezaka.
DJELA: SPISI: Andrea e Giovanni Gabrieli e la mušica strumentale di S. Marco, Istituzioni e Monumenti dell'Arte musicale italiana, 1931—32 (uvodna rasprava); Frescobaldina, lettera a H. Prunieres, Bollettino bibliografico Musicale, 1931; // Ritorno d'Ulisse non i di Monteverdi, II Gazzettino, 1942. —Izdanja (kritičke zbirke): 12 Sonate per čembalo di autori italiani; 35 Arie di vari autori del secolo XVII; 17 Arie di autori italiani; 22 Arie di autori italiani; Čembalisti italiani del Settecento (18 sonata Bertonija, Galuppija, Manfredinija, Paradisija i dr.), 1926; Aiusica strumentale in San Marco, Instituzioni e Monumenti dell' Arte musicale italiana (2 sv.), 1931—32; Sammartini, Sinfonie; Monteverdi,
BEOGRADSKA FILHARMONIJA
dirigenti. Od stranih dirigenata sa Beogradskom filharmonijom nastupili su Rhene-Baton, G. Fi-telberg, D. Mitropulos, J. Krips, A. Wolff i dr. Posle Drugog svetskog rata B. f. nastavlja sa ** radom već novembra 1944. Orkestar je sastavljen od članova orkestra Opere i Radio-stanice, a predsednik je Oskar Da-non. Januara 1951 osnovan je Simfonijski orkestar NRS, a od njega početkom 1952 nastaje B. f. kao posebna ustanova. Njen šef je Krešimir Baranović, a pored njega stalni su dirigenti Zivojin Zdravković i Đura Jakšić. Od 1962 direktor i umetnički šef Beogradske filharmonije je Zivojin Zdravković. Ovaj visoko kvalitetni ansambl sa svojim brojnim koncertima, abonmanima i priredbama za Muzičku omladinu izvodi dela domaće i strane literature sa domaćim i stranim dirigentima i solistima, vršeći važnu ulogu u propagiranju dela jugoslovenskih kompozitora. Pored
snimanja na jugoslovenskim radio-stanicama, B. f. je sa uspehom gostovala i van granica naše zemlje, u Rumuniji, Bugarskoj, Grčkoj, Libanu, UAR, Italiji,
176 BEOGRADSKA FILHARMONIJA — BEOGRADSKO PEVAČKO DRUŠTVO SSSR, SR Nemačkoj, Austriji, Velikoj Britaniji te na festivalima u zemlji (Dubrovačke ljetne igre, Zagrebački biennale, Beosradske muzičke svečanosti) i inostranstvu (Zapadni Berlin, Spoletto). D. Sn. BEOGRADSKI DUVAČKI KVINTET, osnovali su 1964 Miodrag Azanjac (flauta), Egon Gotvald (oboa), Ernest Ačkun (klarinet), Marijan Bolfan (fagot) i Stjepan Rabuzin (horna). Njihovo zajedničko muziciranje otkriva izvanrednu usviranost, lepotu zvuka, izvajanu melodijsku liniju, kao i sigurnost u evociranju muzike različitih stilskih epoha. Bogat repertoar ansambla obuhvata dela od baroknih majstora do savremenih stvaralaca, uključujući i ostvarenja jugoslovenskih kompozitora. B. d. k. uživa među narodnu reputaciju. Gostovao je u Nemačkoj, Belgiji, Rumuniji, Italiji i Danskoj. R. Pej. BEOGRADSKI GUDAČKI KVARTET — Muzička društva i ustanove u SFRJ (Srbija) BEOGRADSKI MADRIGALISTI, horski ansambl čiji je osnivač dirigent Milan Bajšanski. Izrastao 1951 iz hora Radio-Beograda II, ubrzo se razvio u vokalno telo izrazitog smisla za stilski čistu interpretaciju dela prošlih epoha. God. 1961 vodstvo hora preuzeo je Dimitrije Stefanović, koji je zaslužan za mnoga prva izvođenja do tada u nas nepoznatih kompozicija. Dimitrijevića je nasledio Vojislav Ilić, a ođ 1968 dirigent je Dušan Miladinović. B. m. gostovali su u mnogim evropskim zemljama i snimili brojne gramofonske ploče sa duhovnim i svetovnim đelima jugoslo venskih i stranih kompozitora, a na međunarodnim takmičenjima osvajali su prve nagrade u Arezzu (1956), Llangollenu (1962), Bratislavi i Brnu (1965). R. Pej. BEOGRADSKI TRIO, osnovali su 1964 pijanista Andreja Preger, violinista Aleksandar Paviović i violončelista Viktor Jakovčić. Kamerni ansambl visoke muzičke kulture, studioznosti i senzibilnosti. Njegov repertoar obuhvata klasične i romanti čarske opuse i dela savremenih stranih i domaćih kompozitora. Sem u jugoslovenskim gradovima B. t. gostovao je u Belgiji, ČSSR, Austriji, Grčkoj, Kanadi, Norveškoj, Francuskoj, Italiji i Nemačkoj.. Posebnu afirmaciju stekao je na festivalima u Du brovniku, Ohridu, Somboru, na Kamernom festivalu u Bugarskoj i na festivalu u Aarhusu, Danska. R. Pei. BEOGRADSKO PEVAČKO DRUŠTVO. Prvo pevačko društvo u Beogradu osnovano je i formirano u periodu kada Srbija, od države sa skoro isključivo zemljoradničkom strukturom, po stepeno postaje zemlja u kojoj počinju da se razvijaju gradovi i da se polagano formira građanska klasa, lako su se prvi vidovi muziciranja javili već tridesetih godina u Kragujevcu, Beograd postaje središte muzičke delat nosti uskoro posle proglašenja za državno i političko središte ^ Kneževine. Koreni i prethodna priprema za osnivanje B. p. d. nalaze se u praksi izvođenja muzičkih, naročito horskih tarul'iUCKofl , U " M I > [ čaka, ubacivanih u pozorišne E, l>....../,- 27 h* . , komade koji su se počevši od 1842 izvodili u Beogradu, a koje su spremali za scenu Nikola Đurković i Josif Šlezinger.
K0HUEPTT>
CEPBCKArO I'IBIIGKAFO OBUiCfli G MO KP AH U, A
JH.CABHHA
Osnovano 14.1 1853 od sku pine građana, ljubitelja muzike, sa Milanom Milovukom kao horovođom, B. p. d. se prvo bitno ograničavalo na »među sobno uživanje i obučavanje u muzici« (statut), bez tendencija da se njegovim posredstvom muzika širi među narod. Tako > , , . n« '""'■"'''"'!'■ je ceo prvi period delatnosti cura^ . ■ . ■ ' . ' . >rC, Beogradskog pevačkog društva ' " ■ ■ ' ' """»-—•• do 18 63 , t j . do do la ska Ko rne 532! lija Stankovića za horovođu,
»•■ «»•■•>..
^™"
obeležen pevanjem Liedertafel.HAI-IHHHU t -horova, većinom nemačkih ,,;, H1 „„„.,,,. *■•« autora, pa čak i na stranim jezi*'"""" lru,,lvlllh,, cima, u usko m krugu s amih . «:„„„„..„. "*•""•" pevača. Prekretnica koja na' m c , s .., t •»••• staje dolaskom Stankovića, pri ■': : , , ■ »..p.«> čemu mu pomaže predsednik ™H»*""T... « -.,=.,«,,,. Društva, slikar Steva Todoro;, ,: : . , v ić, s as to ja la se u n ov oj sa d rž in i
* - ■ ' ■ ■ . . ■ . - . . ,~
koncertnih programa koji su otada pretežno orijentisani ka
- ;■ ■ . .. . ■ . , ■ ■
BEOGRADSKO PEVAČKO
harmonizovanim srpskim na- DRUŠTVO , plakat koncerta u Perodnim pesmama i kompozicitrogradu 1896
jama drugih slovenskih autora. Ta nova orijentacija, nes plod romantičarskih slavenofilskih ideja koje su bile z veliki deo srpske građanske inteligencije, učvršćuje se i pravilima koje Društvo donosi 1864, a u kojima stoji novni cilj »rasprostranjenje, potpomaganje i usavršavanje u otečestvu i buđenju ljubavi ka toj veštini, imajući j osobito u vidu karakter slavenske srpske muzike«. Tak vlada u Društvu i kada ono postaje 1866 član Ujedinjen dine srpske i organizator njene skupštine koja je trebal održi 1867 u Beogradu, no koju su vlasti rasturile. Posle kraće i naizmenične delatnosti horovođe Milov drugi put), Josifa Dusla, Antonija Cimbrića, Drage Milo-Stevana Mokranjca (prvi put), Ferdinanda Melhera i P mića, značajnu etapu u umetničkom razvoju Društva pre period kada je Davorin Jenko bio horovođa (1865—77 : snim prekidima). Jenko ostaje veran nacionalnom smeru koji je utvrdio K. Stanković, ali ga proširuje i na obt slovenski plan, unoseći, sasvim prirodno, izvestan č duh u ovo. društvo. Kao što je njemu B. p. d. dalo pods komponovanje horskih kompozicija, tako, još više, podstič Marinkovića (horovođa 1882—87) da stvori ne samo svoj vokalne rapsodije koje su potom služile St. Mokranjcu ZE Rukovetima, nego i mnoge druge horove, kojima je najčeši njavao programe koncerata. Od god. 1887, otkada je Stevan Mokranjac, raniji stij Društva, postao njegov horovođa, zabeležena je ne sar plodnija aktivnost Društva nego i njegovo tesno povez: identifikovanje sa muzičkom kulturom u Beogradu uopšt se dotadašnja delatnost Društva sastojala u koncertima gradu, najčešće u dobrotvorne svrhe, i ponekim mestima v od 1893 ono počinje da čini turneje i izvan Kraljevine, jugoslovenske gradove pod austro-ugarskom upravom ( vnik, Kotor, Sremska Mitrovica) i turskom vlašću (! Vranje) a zatim i u dalja inostrana mesta. Tako se nižu 1894 u Solun i Budimpeštu, 1895 u Sofiju, Plovdiv i C; 1896 u Moskvu, Petrograd, Kijev i Nižnji Novgorod, Berlin, Drtsden i Leipzig. Ugled i umetnički nivo Društi tada u tolikoj meri da se sa njime spajaju i pretapaju u jedno umetničko telo, jedno za drugim, pevačka društva Davorje Kornelije Stanković (1896) i instrumentalni ansambl Ah muzičko društvo (1898). Najznačajniji akt, međutim, pre osnivanje (1899), u okrilju Društva Srpske muzičke škol stalne škole u Beogradu koja se održala i do danas (-> Mo* muzička škola). Prvom pedesetogodišnjicom B. p. d., proslai maja 1903, uz učešće dvadeset i dva hora iz Srbije i Austro-I monarhije, završava se jedan od najznačajnijih perioda 1 vanju Društva. Tom prilikom se osniva i Savez srpskih p< društava kao organ srpskog građanskog društva u sprov patriotskih i umetničkih ideja. Dalja decenija do Prvog svetskog rata predstavlja, u po: sa prethodnom, izvestan pad u delovanju Društva. To si objasniti sa jedne strane političkim događajima koji su bil ili bar privremeno zaustavili mnoge akcije na umetničkon (promena vladara, dinastičke borbe, aneksija Bosne i Herce Balkanski rat) i u mnogome stvarali nepovoljne uslove za un rad, a sa druge strane teško poremećenim zdravljem ! Mokranjca, koji nije više mogao sa ranijom energijom i p da vodi Društvo. Pa ipak, u tome periodu dolazi i do prv torijskih koncerata uz pratnju orkestra (1905 Dvofakov 1 mater i Griegovo veče, 1908 Dvofakovi Svadbeni darovi čemu Mokranjcu pomaže u dirigovanju Hinko Maržinec Perosijevo Stradanje Hrista i veče Čajkovskog). Uto vren gram se orijentiše i na sasvim mlade kompozitore koje B tada prvi put izvodi: Petra Konjovića, Stevana Hristića, Milojevića i Isidora Bajića; u isto doba su, izvan Srbije,: koncerti u Sarajevu, Mostaru, Cetinju i Splitu (191°)) U 1 Rijeci i Zagrebu (1911) i najzad u Atini (1914). Tih pos godina pred Prvi svetski rat, Mokranjca sve češće zamen dirigentskim pultom Miloje Milojević, dok se koncert 1 održava pod dirigovanjem Dragutina Pokornog. Za vreme ratnih godina 1914—1918, B. p. d., sman broju članova, sužava i svoju delatnost samo na pevanje u a dužnost horovođe za sve vreme vrši Sofija Predić. Tim šava jedna značajna etapa u razvoju društva. Novi politički uslovi, stvoreni 1918, zahtevali su pre preorijentisanje sadržine rada Društva sa uže srpske na slovensku. Pored tog zadatka, Društvo je dosta vremena u svoju reorganizaciju kao i u obnavljanje materijalnih srf i sakupljanje novih članova. Posle kraćeg delovanja Stevan stića kao dirigenta, krajem 1919 tu dužnost preuzima Kosi nojlović koji za sve vreme svoga rada (do 1931) utiskuje E
BEOGRADSKO PEVAČKO DRUŠTVO — BERCHEM jak pečat svojih ne samo umetničkih shvatanja nego i ideoloških pogleda. Nastrojen romantičarski rodoljubivo, Manojlović teži da se očuvaju sve srpske tekovine iz prošlosti i da se prvenstveno .rži nacic ialni pravac koji je dao Kornelije Stanković, ali on taj voj pafiotizam prenosi i na šire južnoslovensko polje, unoseći i programe koncerata, pored srpskih, hrvatskih i slovenačkih, i bugarske kompozitore. U tom periodu B. p. d., menjajući svoj statut, donosi i odluku da se naziv promeni u Prvo beogradsko pevačko društvo, da bi se lakše razlikovalo od drugih društava u prestonici; ono uzima aktivnog učešća u stvaranju Južnoslovenskog pevačkog saveza (1924), ono priređuje prvu jugoslovensku muzičku izložbu i svečani koncert savremene jugoslovenske muzike (1926), a 1929 proslavlja 75-godišnjicu svoga delovanja sa sletom trinaest pevačkih društava iz drugih gradova Jugoslavije i utakmicom ho-rova. Ta svečana proslava znači opet kraj jedne određene etape, posle koje nastaje izvestan zastoj, izazvan uglavnom unutrašnjim sukobima u društvu. Kratak prelazni period označava delovanje Lovre Matačića (1931); pod dirigovanjem Predraga Miloševića (1931—41), uz asistenciju Vojislava Ilica (1933—37), B. p. d. opet je dalo značajna izvođenja kao što su Verdijev Reguiem (1934), Dvofakovi Svadbeni darovi (1935) i Handelov Mesija (1937) i krunisalo taj poslednji period pred Drugi svetski rat prvom nagradom na Međunarodnom festivalu horske muzike u Budimpešti (1937), Po drugi put u toku svoje istorije B. p. d. se za vreme faši stičke okupacije Beograda (1941—44), smanjeno u članstvu, ograničava samo na sudelovanje u Sabornoj crkvi (pod dirigovanjem Vojislava Ilica). No ovoga puta strada u velikoj meri i bogata notna i istorijsko-dokumentarna društvena arhiva. Posle oslo bođenja zemlje, B. p. d. teško se regeneriše i još teže nalazi svoj put u novim društvenim okolnostima. Ostajući u senci stogodišnje slave, jedini vidniji znak njegovog postojanja bio je koncert priređen povodom proslave stogodišnjice (1953) na kome su izvedena većinom dela ranijih horovoda društva pod dirigovanjem Alek sandra Gavanskog. U opštoj oceni umetničkog i društvenog delovanja Beogradskog pevačkog društva ističe se njegova delotvorna uloga u prošlom veku. Tada je ono, kao jedno od malobrojnih muzičkih društava u Beogradu i Srbiji, bilo nosilac kulturnih stremljenja i građansko-liberalne ideologije svoga članstva, koje se sastojalo iz redova zanatlija, velikoškolaca i pripadnika činovničkog staleža; u kasnijem periodu, usled sve većeg diferenciranja srpske društvene zajednice, a u utakmici sa sve većim brojem dobrih horova koji se osnivaju širom zemlje, ono postaje sve više skup ljubitelja muzike iz redova građanske inteligencije, pa prema tome i sve više usmeruje svoju delatnost na usko umetničku, uzdižući doduše svoj muzički nivo, ali gubeći ulogu društvenog faktora i središnog kulturnog centra u Beogradu. Posle Drugog svetskog rata, kada se osnivaju profesionalni horovi koji pokazuju vidne umetničke rezultate, amaterizam u pevačkim društvima koja nisu vezana za određenu grupaciju sve više gubi svoj smisao.
777
DJELA: O slovenski narodni glasbi, Čas, 1910; Vrazovi zapiski narodnih melodij, Časopis za zgodovino in narodopisje, 1910; Naprej zastave slave in narodna popevka, Novi akordi, 1910. LIT.: F. Komik, D. Beranič, Slovenec, 1924, 4. D. Co.
BERARDI, Angelo, talijanski muzički teoretičar i kompozitor (S. Agata Bolognese, oko 1627/30—?, poslije 1693). Učio oko 1660—62 kod M. Scacchija. Bio crkveni dirigent u Viterbu (1668—73), Tivoliju (1673—79) i Spoletu (1679—83), kanonik u Viterbu (1687) i 1693 maestro di cappella bazilike S. Maria in Trastevere u Rimu. U svojim je raspravama obuhvatio muzičku praksu i teoriju svojega doba, koristeći se i naučavanjem M. Scacchija, te je dao kapitalni prilog nauci o kontrapunktu i kompoziciji za razdoblje visokog baroka. Iako je bio pristaša tzv. stare prakse (prima pratica), B. nije odbacivao druge načine i sredstva. Štaviše, izloživši iscrpno i metodički pravila strogog kontrapunkta, nastojao ih je uskladiti sa suvremenom kompozicijskom praksom koja je bila već daleko slobodnija u primjeni disonance. I upravo po tome se B. ubraja među najvažnije posrednike između nizozemskog polifoničkog umijeća i procvata polifonije u razdoblju visokog baroka. Historijski su vrijedni primjeri koje B. navodi ili na koje upućuje u nauci o disonancama {Documenti, III), a zanimljivo je i njegovo tumačenje muzičke simbolike te podjela na stilove (crkveni, kazališni, komorni) i na muzičke vrste (Ragionamenti, Perche). DJELA. SPISI: Ragionamenti musicali, 1681; Documenti armonici, 1687; Miscellanea musicale, 1689; Arcani musicali, 1690; // Perche musicale ovvero Staffetta armonica, 1693. — KOMPOZICIJE: Sinfonie a violino solo, Libro primo (6 canzona), 1670. — Musiche diverse variemente concertate per camera a 2-4 v. (madrigali, canzonette, kantate, dialogi), 1689. — CRKVENA: Missa pro defunctis... za 5 glasova, 1663; Salmi concertati a 3 v., 1668; Sacri concentus 2-5 v., 1669; Psalmi vespertini za 4 glasa i orgulje, 1675; Psalmi vespertini za 3—6 glasa i orgulje, 1682. LIT.: L. Fausti, La Cappella musicale del Duomo di Spoleto, Perugia 1916. — F. Blume, Angelo Berardi, MGG, I, 1951. — K. F. Waack, Angelo Berardi als Musiktheoretiker (disertacija), Kiel 1956.
BERBER, Felix, njemački violinist (Jena, n. III 1871 — Miinchen, 2. XI 1930). Studirao na Konzervatoriju u Dresdenu i Leipzigu (A. Brodskv). Od 1889 violinist u Londonu, pa koncertni majstor u Magdeburgu (1891—96), Chemnitzu (1896—1900) i istodobno 1898—1903 u Gewandhausu u Leipzigu. God. 1904 postao profesor na Muzičkoj akademiji u Miinchenu, a zatim je poučavao na Hochovu konzervatoriju u Frankfurtu na Majni (1907—08) i na Konzervatoriju u Ženevi, a 1920 vratio se na Muzičku akademiju u Miinchen. U Ženevi i Mtinchenu vodio je gudački kvartet. Nastupao je i kao solist u zemlji i inozemstvu.
LIT.: 5. Kalik, Spomenica o 50-godišnjici Beogradskog pevačkog društva, 1903. — Prvo beogradsko pevačko društvo o 75-godišnjici, 1929. — St. V. Lazaiević, Beogradsko pevačko društvo, Godišnjak Muzeja grada Beograda, 1955S. D. K.
BEOGRADSKO PROLEĆE -» Festivali zabavne muzike BEQIRI, Fahri, kompozitor (Kosovska Mitrovica, 19. IV 1936 —). Srednju muzičku školu završio u Prizrenu, a studij kompozicije na Muzičkoj akademiji u Beogradu (M. Živković, E. Josif). Djeluje kao profesor na nižoj Muzičkoj školi u Kosovskoj Mitrovici. DJELA. INSTRUMENTALNA: duhački kvintet; sonata za klarinet; Veliki marš i Scherzo za klavir. — VOKALNA: 50 dječjih zborova; madrigal lbri plak (Stari Ibar) za zbor; solo-pjesme za sopran i klavir (Perty; Qetsija) ; masovne i popularne pjesme. — Obrade narodnih napjeva za različite sastave. A. Koc.
BERAN, Emerik, kompozitor, čelist i pedagog (Brno, 17. X 1868 — Ljubljana, 10. III 1940). Muziku studirao u Brnu, 1892 položio državni ispit u Beču. God. 1890—98 poučavao muziku na učiteljskoj školi u muzičkoj školi Glasbene Matice u Mariboru; 1928—36 honorarni profesor violončela na Konzervatoriju u Ljubljani, gdje je odgojio novu generaciju slovenskih violončelista. Kompozicije su mu romantičnog smjera, odlične tehnike i široke invencije. Suradnik časopisa Novi akordi. DJELA. ORKESTRALNA: Žalobna simfonija; 3 Legende; Idila; Dumka; Scherzo. — Dva gudačka kvarteta. — Opera Meluzina. — Kantata Rama za alt 1 orkestar; Hymnus za sole, zbor i orkestar; madrigal za mješoviti zbor, 2 kla rineta, 2 roga, 2 fagota i 1 kontrafagot. — Tri slovenske mise. D. Co.
BERANIČ, Davorin, muzički historičar i filolog, zborovoda i orguljaš (Cirkovci kod Ptuja, 9. XI 1879 — Ptuj, 29. XII 1923). Studirao filozofiju u Grazu; profesor na gimnaziji u Ptuju. Većina njegovih spisa ostala je neobjavljena.
BERBER IAN, Cathy, američka pjevačica armenskog podrijetla, mezzosopran (Attleboro, Massachusetts, 4. VII 1925 —). Na Univerzitetu u Bostonu studirala pjevanje, recitaciju, scenografiju i slikarstvo. Od 1949 u Italiji, u pjevanju se usavršavala kod G. Del Viga. Bila je supruga kompozitora L. Berija koji ju je uveo u modernu muziku. Nastupa kao koncertna i operna pjevačica u Italiji i inoC. BERBERIAN zemstvu. Njoj su posvetili svoja djela kompozitori J. Cage, L. Berio, S. Bussotti i I. Stravinski. B. je komponirala Stnpsody za mezzosopran solo (1966). BERCEUSE -> Uspavanka BERCHEM, Jachet (de), nizozemski kompozitor i orguljaš (? — Ferarra, 1580). Rođen vjerojatno u Berchemu kraj Antvverpena. Između 1555 i 1561 orguljaš na dvoru u Ferrari. Raniji historičari krivo su ga zamjenjivali s -> Jachetom iz Mantove, crkvenim kompozitorom, iako je B. prvenstveno svjetovni kompozitor — madrigalist. Od njegovih madrigala izdvaja se opsežna zbirka Capriccio sa 93 uglazbljene stanze iz Ariostova epa Orlando furioso. Muzički su ti madrigali oblikovani na način francuskog deklamacijskog chansona; svježinom i jednostavnošću izraza blizi su stilu Willaerta i Rorea. Berchemu se pripisuju i 3 mise i ne-
koliko moteta ali postoji sumnja da im je autor Jachet iz Mantove.
DJELA: Giachet Berchem madrigali a 5 v., libro primo, 1546; Die Jachet Berchem U primo libro di madrigali a 4 v., 1556; Primo, secondo et lerso libro Capriccio di Iachelo Berchem a 4 v., 1561; veći broj madrigala i chansona u antoMuz., E I, 12
logijskim zbirkama onoga vremena. — Tri mise: Altro non i U mio amore; Deus miseratur nostri i Mort et merci. LIT.: R. Eitner, Jachet de Mantua und Jachet Berchem, MFM, 1889. — J. Schmidl-Gb'rg, Jachet Berchem, MGG, I, 1951. — A. Bautier-Regnier, Contribution a 1' etude du probleme des Jachet, Revue Belge de Musicologie, 1952.
178
BERDE — BERG
BERDE, najveća tambura u tamburaškom zboru. Trupina ima oblik gitare. Svirač stojeći trza trzaljkom. Nad oduljim vra tom b. napeta su dva para metalnih žica; parovi su ugođeni u razmaku kvinte: G^Đ. Opseg instrumenta ide od G1 dod. Dionica za b. ispisuje se u basovu ključu; realni je zvuk za oktavu dublji od zapisanog. Vješt tamburaš može na tom instrumentu izvesti i brze prijelaze u živahnom ritmu, ali se kod običnih kompozicija ograničuje na izvođenje temeljnih basovih tonova — osobito kod diletantskih seljačkih tamburaških zborova. U dotjeranom obliku instrumenta oba para žica nisu iste debljine. — B. grade i seoski tamburari u okolici Siska i Marije Bistrice, a ponekad uzimaju i gotov kontrabas, pa na njegovu trupinu napnu samo metalne žice. Male berde imaju tri para žica ugođenih u kvintama: C-G-d. Opseg ide od C do dl. Dionica se ispisuje u basovu ključu. Realni zvuk odgovara zapisanome. B. ša. BERDOVIĆ, Vladimir, kompozitor i muzički kritičar (Dubrovnik, 30. VI 1906 —). Završio studij prava u Zagrebu; violončelo i kompoziciju učio privatno u Dubrovniku (J. Tkalčić, J. V. Vrutickv, L. M. Rogovvski). Najprije advokat, 1945—52 urednik muzičkog programa na Radio-stanici i od 1953 član Gradskog orkestra u Dubrovniku. Uz to 1938—41 zborovoda pjevačkoga društva Sloga, 1949—51 RKUD 29. Novembar i od 1946 dirigent Radio-zbora. God. 1953—63 šef muzičkog programa Dubrovačkih ljetnih igara. Kompozicije mu se temelje na elementima narodnog melosa. Bavi se i muzičkom kritikom (Dubrovački vjesnik, Slobodna Dalmacija, Vjesnik, Zvuk). DJELA. ORKESTRALNA: Crnogorska legenda, 1935; More'ska, 1939; Meditacija na dvije narodne pjesme, 1940; Linđo, 1945; Pantomima i burleska, 1946; Dalmatinska plesna suita, 1953; Pionirsko logorovanje, 1956; Diptih za gu dače (Tužbalica i Veselica), 1956; Spomenica 1941, 1959; Divertimento za ko morni orkestar, 1964; Sonata giocosa za komorni orkestar, 1968. In modo antico za violončelo i orkestar, 1947; Koncertna suita za 2 trublje i orkestar, 1962; Concertino za klarinet i komorni orkestar, 1969. — KOMORNA: sonatina za vio lončelo i klavir, 1956; sonatina za obou i klavir, 1957; Osmjesi za flautu, obou i fagot, 1959; Pet narodnih igara iz Srbije i Makedonije za duhački trio 1966. — DRAMSKA. Dječje operete: Mali ptičar, 1947; Pepeljuga, 1949; Crvenkapica, 1952 i dr. Scenska muzika. — VOKALNA: Dalmatinska suita za sole, zbor i orkestar, 1965; Crnogorska suita za ženski zbor i orkestar, 1966; Pjesme s Jadrana za sopran, alt i komorni orkestar, 1967. Zborovi: Kroz stare dubrovačke ulice; 3 suite; Linđo; Stojanka majka Knežopoljka; Legenda s Romanije; Vrzino kolo; Dalmatinska rukovet, 1966; Dubrovačka rukovet, 1967; Dalmatinska vokalna suita, 1967; Daj da malo popjevamo, 1968; Tužbalica, 1969. Ciklusi za bariton i orkestar: Iz staroga Dubrovnika, 1959 i Međimurke, 1965. — Za glas i klavir: Užezi, ćerko, kandilo; Samotna jela; Šuma; čobanica Dana i dr. Masovne i bor bene pjesme. — CRKVENA: tri Liturgije; 5 Opijela; Pomiluj mja Bože za so pran i mješoviti zbor (Psalam 50); 3 Statije; Na rijekah vavilonskih i dr. — Obrade narodnih napjeva za vokalne i vokalno-instrumentalne sastave. — Članci i muzičke kritike. K. Ko.
BEREND, Joachim-Ernest, njemački muzički historičar i teoretičar (Berlin, 20. VII 1922 —). Od 1945 vodio na radio-stanici Baden-Baden odjel za jazz-muziku. Njegove emisije i komentari o jazz-muzici odlikuju se stručnom ozbiljnošću. God. 1950 bio je na dužem studijskom putovanju u SAD. B. je jedan od najistaknutijih evropskih teoretičara jazza. DJELA: Der Jazz, Eine zeitkritische Studie, 1950; Das Jazzbuch, 1953; Jazzoptisch, 1953; Variationes injazz, 1956. Studije i članci u različitim struč nim publikacijama.
BERENS, Hermann, njemački kompozitor (Hamburg, 7. IV 1826 — Stockholm, 9. V 1880). Sin i učenik flautiste i vojnog dirigenta Karla Berensa (1801—1857), studirao kod K. G. Reissigera u Dresdenu. Od 1847 djelovao u Švedskoj. Kao pijanist nastupao na komornim koncertima u Stockholmu, bio vojni kapelnik u Orebro (1848—60) te od 1860 u Stockholmu dirigent kazališta Mindre Theatre i Dramatic Theatre i (1861) profesor kompozicije i instrumentacije na Konzervatoriju. U muzičkoj nastavi mnogo se upotrebljavaju njegova instruktivna djela za klavir. DJELA: opera Violetta, 1855. Operete: En sommernattsdrom, 1856; Lully och Ouinault, 1859; En utflykt i det grdna, 1862 i Riccardo, 1869. Scenska muzika. — Pjesme. — Instruktivna djela za klavir: Neueste Schule der Gelaufigkeit op. 61 i Pflege der linken Hand op. 89.
BERETOVAC, Branka, pjevačica, sopran (Zagreb, 17. VI 1944 —). Studij pjevanja završila 1969 na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Z. Šir). Na opernoj pozornici debitirala 1964 u Zagrebu kao Jelena (Zajc, Nikola Šubić Zrinjski), a umjetničku karijeru započela 1967—68 kao solist opere u Bonnu. Od 1969 solist je Zagrebačke opere. U njezinom opernom repertoaru ističu se ove uloge: Ilia (Mozart, Idomeneo), Euridika (Gluck, Orfej) i Zorka (Lisinski, Porin). Uspješno nastupa i kao oratorijska pjevačica. K. Ko.
BEREZOVSKI, Maksini Sozontovič, ruski kompozitor i pjevač, tenor (Goluhov, Ukrajina, 27. X 1745 — Petrograd, 2. IV 1777). Muziku učio na Crkvenoj akademiji u Kijevu; kao pjevač debitirao 1759 u operi Alessandro nelle Indie od F. Araje. Član dvorske pjevačke kapele u Petrogradu, nastupao i u dvorskom kazalištu. U Petrogradu učio kompoziciju kod F. Zoppisa. God. 1765 usavršavao se u Bologni kod Padre Martinija. Bolonjska filharmonijska akademija izabrala ga je za svoga člana 1771. Pošto
mu je u Livornu izvedena opera Demofoonte (1773), vrati u domovinu. Tu nije naišao na razumijevanje, pa je u depresiji izvršio samoubojstvo. U historiji ruske muzi jedan od najznačajnijih kompozitora tzv. duhovnih ■ za zbor a cappella. LIT.: H. Ky>K0AbHUK, M. C. Eepe3OBCKHii, Co^tmeBHH, noBeern 3bi, neTep6ypr 1852. — H. A. JJećedee, Bepe30BCKHii H EOPTHH K0Mno3HTopi>i LjepKOBHoro neHHH, neTep6ypr 1882. — M. 77. A/, Bepe3OBCKHH, zbornik IIoceB, Oflecca 1921. •— B. Bacuna-Fpo 6biTan nOBeert o PVCCKOM My3hiKaHTe, CoBeTCKan My3biKa, 1947
BEREZOVSKI (Berezowsky), Nikolaj, američki i kompozitor ruskog podrijetla (Petrograd, 17. V 1900 York, 27. VIII 1953). Studij violine završio 1916 u Pet 1917—19 član opernog orkestra u Saratovu i zatim v teatru u Moskvi. Od 1922 djelovao u New Yorku, gdje je na Juilliard Graduate School of Music (R. Goldmark, P. Ko Violinist Njujorške filharmonije (1923—29) i član j kvarteta Coolidge (T935—40), nastupao je i kao dirigei -orkestra (1948 osvojio Guggenheimovu nagradu). DJELA. ORKESTRALNA. Četiri simfonije: I, 1925; II, 1929 i IV, 1942. Simfonijeta, 1931; koncert za violinu, 1930; koncert za v Concerto lirico za violončelo, 1935; koncert za harfu, 1945; Fantazija vira i orkestar, 1931; Toccata, Variations, and Finale za gudački kvai star, 1937; Soldiers on the town, 1943; Christmas Festival Overture KOMORNA: dva gudačka kvarteta, 1931; 2 duhačka kvinteta, 19 sekstet za gudače, klarinet i klavir, 1926; Poem za 11 instrumenata, 15 violu i klarinet, 1931. — Fantazija za dva klavira, 1930. — DRAMS. Prince Batrak, 1920; Ship South, 1941 i dječja opera Babar the Elepi — Kamata Gilgamesh, 1947. LIT.: K. H. VCbrner, Nikolai T. Berezowsky, MGG, I, 1951.
BERG, Adam, njemački tiskar i muzički nakladr Miinchen, 1610). Zanat izučio po svoj prilici u Nizo 1554 preuzeo radnju miinchenskog majstora A. Schobsf širivši je u svestrano izdavačko poduzeće, počeo je 15c i izdavati knjige i muzikalije i bio je tri decenija jedini tiskar u Bavarskoj. God. 1597 udružio se sa zetom Nil Heinrichom (Henricus). S potporom knezova Albrecl Vilima V, B. je objavio u svemu 300 raznovrsnih djela preko 80 muzikalija. Najznačajnija mu je edicija opsežr kompozicija bavarskih muzičara Patrocinium musices ( 1573—98. U pojedinačnim izdanjima najbrojnije su z kompozicije O. di Lassa (Newe Teutsche Liedlein, I/i 1571, III/1576; Geistliche und toeltliche Lieder, 1582; Psalmen, 1558; Magnum opus musicum, 1605), te kon Lassova miinchenskog kruga (I. de Vento, L. Daser, J G. Victorinus, J. de Kerle). LIT.: H. Riemann, Notenschrift und Notendruck, Leipzig 18 Ursprung, Der kunst- und handelspolitische Gang der Musikdruc 1600, Kongressbericht, Wien 1927. ■—■ P. Dirr, Ein Drucker unc der Gegenreformation, Miinchen 1932. — O. Kaul, Adam Berg, 1951.
BERG, Alban, austrijski kompozitor (Beč, 9. II 24. XII 1935). U kompoziciji u početku samouk; 1904hadao tečajeve za kompoziciju A. Schonberga, s kojim s teljio i postao mu oda rac i drug. Plod njil radnje jesu, među Bergove tematske ana Schonbergovih djela. '. voga svjetskog rata E pisao nekoliko komp> sam počeo podučavati, nakon rata, otkako i na muzičkom festivalu furtu bila izvedena t menta iz opere Wozze Bruchstiicke von Wozz* činje B. privlačiti pažnj narodne muzičke javn je opera imala velik (premijera Berlin 1925 se reći da je to jedina 1 opera pisana zaista suvi sredstvima našega vren A. BERG joj je uspjelo da uđe u s ni operni repertoar. B. je počeo komponirati pod Schonbergovim utjecaj« zumljivo je stoga, što se i u njegovim prvim radovima prvim Schonbergovim djelima) susreće odsjaj kasne ro sa zvukovnom zasićenošću tristanovskih štimunga. Slijed učitelja, B. već u 4 kompozicije za klarinet i klavir (op. 5 okvir atonalnog koncipiranja i sadržajno-formalne s Međutim, opera Wozzeck, napisana prema drami G. B otkriva potpuno snažnu Bergovu umjetničku individual tome možda najjačem, najreljefnijem djelu muzičkog el
BERG — BERGANZA
179
nizma B. je pokušao ukazati operi nove putove, povezujući dramatsko zbivanje uz formalne obrasce instrumentalne muzike (suita, varijacija, passacaglia, invencija). Time je dao vrlo izrazitu fizionomiju svakom odlomku ovoga potresnog opernog djela, iznoseći stradanje naslovnog junaka, koji propada zbog socijalne nepravde i ljudskog nerazumijevanja. Kroz čitav svoj život usko povezan sa Schonbergom, no ne gubeći time samostalnost, B. je usvojio i principe Schonbergove dodekafonije. Ali ga nije slijedio u apstraktnosti njegove konstruktivističke kombinatorike, već je u dodekafoniju unio element ljudske topline, primjenjujući sistem veoma slobodno, ne dopuštajući da on izvrši nasilje nad njegovim kompozitorskim ciljevima. DJELA. ORKESTRALNA: violinski koncert, 1935; 3 orkestralne kompozicije (preludij, ples, koračnica) op. 6, 1914; 5 simfonijskih odlomaka iz Lulu, 1934- — KOMORNA: gudački kvartet op. 3, 1909—10: Lyrische Suite za gudački kvartet, 1926; komorni koncert za klavir i violinu sa 12 duhača, 1923—25; 4 kompozicije za klarinet i klavir op. 5, 1913. — Klavirska sonata op. I, 1908 (preradio 1920). — Opere: Vfozzeck, 1917—21 (praizv. i925)iLi 18. IV 1777 — 16. II 1839). Kompoziciju učio kod J. A. Giirlicha u Berlinu, a klavir kod M. Clementija kojega je pratio na njegovu putovanju u Petrograd. God. 1812 napustio Rusiju i preko Stockholma došao u London gdje je imao velike uspjehe kao pijanist. Vrativši se 1815 u Berlin, posvetio se podučavanju i doskora ušao u red najznačajnijih muzičkih pedagoga svojega doba. Njegovi su učenici bili F. Mendelssohn, W. Taubert, A. Henselt i mnogi drugi. Koncertirao je do 1817; bio je cijenjen kao interpret Beethovena. God. 1819 utemeljio je sa B. Kelinom, G. Reichardtom i L. Rellstabom mladi berlinski Liedertafel koji je, kao protuteža Zelterovu Liedertafelu, dao jake poticaje daljem procvatu muških zborova. U kompoziciji, B. se kretao između rane i visoke romantike s naglašenom sklonošću liričnom, pjevnom izrazu. Svojim klavirskim etidama, koje se približavaju tipu lirske kompozicije, utjecao je na Mendelssohnove Lieder ohne Worte, a pjesmama, od kojih je osobito značajan ciklus Die schone Miillerin, otvorio je razdoblje tzv. Treće berlinske Liederschule. DJELA: Simfonija u d-molu; klavirski koncert, 1808. — KLAVIRSKA, Pet sonata: I, 1804; II, 1808; III, 1812; IV, 1815 i V, 1820. 29 etida; varijacije; ronda; tokate; marševi i dr. Sonata za klavir 4-ručno, 1805. — VOKALNA: kantate; muški zborovi; 160 solo-pjesama u ciklusima: Gesange aus einem Liederspie l "Die sc hone Mulle ri n« von W. Mi ille r op. I I , 1816 ; 4 Gedi chte v on Goet he; 9 de ut sc he Li e de r op. 17; IO Lie de r op. 55 i dr.
LIT.: L. Rellstab, Ludvvig Berger, Berlin 1846.— H. Engel, DieEntwicklung des deutschen Klavier-Konzerts von Mozart bis Liszt, Leipzig 1927. — H. Rosenzuald, Das deutsche Lied zwischen Schubert und Schumann (diser tacija), Heidelberg 1929. — P. Egert, Die Klavier-Sonate im Zeitalter der Romantik, Berlin i Karlshorst 1934. — W. Kahl, Ludwig Berger, MGG, I, 1951. — D. Siebenkas. Ludwig Berger, Berlin 1964. — Isti, Zweimal Ludvvig Berger, MF, 1965.
BERGER, Theodor, austrijski kompozitor (Traismauer an der Donau, 18. V 1905 —). Kompoziciju studirao na bečkoj Muzičkoj akademiji (F. Schmidt). Afirmirao se posredstvom W. Furt\vanglera koji mu je izvodio djela u zemlji i inozemstvu. Od 1953 živi u Hamburgu. Kao stvaralac sklon je eksperimentiranju. DJELA. ORKESTRALNA: Sinfonia macchinale; Sinfonia parabolica, 1957; simf. ciklus Elemente, 1938; Concerto manuale za 2 klavira, marimbafon, metalofon, gudačei udaraljke, 1951; Capriccio und Fantasta za 2 violine i orkestar, 1938; Rhapsodisches Duo za violinu, violončelo i orkestar, 1939; Ballata, 1940; Legende vom Prinzen Eugen, 1941; Impressionen, 1946; Musikalischer Nachrichten-Menst, 1953; La Parola, 1955 i dr. — KOMORNA: 2 gudačka kvarteta; kvintet za rogove; Rondo ostinato za duhače i udaraljke. — DRAMSKA: baleti Homer ische Symphonie, 1948 i Hziratsannoncen, 1958. Scenska muzika za Goetheova Fausta ( I I dio). Filmska muzika. LIT.: H. A. Fiechtner, Theodor Berger 50 Jahre alt, Osterreichische MuMkzeitschrift, Wien 1955, 5.
BERGER, Wilhelm, njemački pijanist, kompozitor (Boston, 9. VIII 1861 — Jena, 16. I 1911). Studirao n; školi za muziku u Berlinu (F. Kiel, E. Rudorff). God. 18 predavao na berlinskom konzervatoriju Klindworth-Scl uz to od 1899.vodio Musikalische Oesellschaft, a mnogo je k( i kao pijanist. Od 1903 dvorski dirigent i profesor na Un akademiji u Meinfngenu. Po stilu sljedbenik Brahmsa. nici su ga najviše cijenili po solo-pjesmama, iako su mu : opsežna zborna djela na Goetheove tekstove u kojim svoj uzor. Važne su mu i simfonije, komorne kompozid za klavir. DJELA. ORKESTRALNA. Dvije simfonije: I, u B-duru, 18 hmolu 1912; Konzertstiick za klavir i orkestar, 1888; uvertira Drame dichtung; varijacije i fuga na vlastitu temu, 1909. — KOMORN, trio, 1898; gudački kvintet, 1899; 2 klavirska kvarteta; klavirski kvi trio za klavir, klarinet i violončelo, 1905; 3 sonate za violinu i klavir VIRSKA: sonata; suita; varijacije za dva klavira i dr. — VOKALh kompozicije s orkestrom: Gesang der Geister u'ber den Wassern, if Gottin, 1898; Euphorion, 1899; Die Tauben, 1902; An die grossen T Der Totentanz, 1903, Sonnenhymnus, 1912 i dr. Zborovi s klaviro! a cappella; terceti; dueti; solo-pjesme s orkestrom; solo-pjesme s k] Obradbe: 24 Volkslieder za mezzosopran i bariton (ili alt) s klavir disehe Volkslieder za mezzosopran i bariton (ili tenor) s klavirom. — gerovih štampanih djela objavio W. Altman: Wilhelm Berger Kat LIT.: G. Ernest, Wilhelm Berger, Berlin 1931. — W. Kahl, Wi ger, MGG, I, 1951.
BERGERETTE (franc. berger pastir), 1. u XV st. i cuske pjesme jednostavna oblika nalik na virelai, ali sam nom strofom. Primjeri takve pjesme nalaze se u zbornicim hagener Chansonnier (novo izd. priredio K. Jeppesen, Harmonice Musices Odhecaton A (novo izd. priredio H. i 1942, II izd. 1946). ■
2. U XVI st. kratak instrumentalni ples većinom! 6/8-mjeri, nalik na saltarello ili basse danse. 2. U XVIII st. tip francuske lirske pjesme pastoi ljubavnog sadržaja.
LIT.: L. B. VCeckerlin, Bergerettes, 1913. — R. W. Winkler i G. . The Bergerette Form in the Laborde Chansonnier, Journal of the Musicological Societv, 1954.
BERGH, Rudolf, danski kompozitor i zoolog (Kel 22. IX 1859 — Davos, 7. XII 1924). Docent za zool Univerzitetu u Kobenhavnu; muziku studirao kod O. Rc (Kobenhavn), te kod H. Herzogenberga i H. von Evkena u Od 1922 član je ravnateljstva Konzervatorija u Kobenb kompoziciji sljedbenik J. Brahmsa. DJELA: Simfonija. — Gudački kvartet; sonata za violinu i klav virske kompozicije. — Geister der Windstille za sole, zbor i orkesta: fiir Werther; zborovi; oko 150 solo-pjesama.—Napisao: Musikenide, hundrede, 1919 i Musikens Historie indtil Beethoven, 1926.
BERGLUND, Joel Ingemar, švedski pjevač, bai (Torsaker, Glaveborg, 4. VI 1903 —). Studij pjevanja 1928 na Konzervatoriju u Stockholmu (Lejdstrom, J. i tamo iduće godine debitirao na opernoj pozornici kao 1 (Verdi). God. 1936—42 član Državne opere u Beču, na na brojnim drugim muzičkim pozornicama, u Buenos (1937), Chicagu, Ziirichu, Berlinu, Bavreuthu (1942), Buc u Južnoj Americi i SAD, a 1949—52 bio je direktor Stockholmu. Najveće njegove operne kreacije bile su: L (Mozart, Don Giovanni), Guglielmo Teli (Rossini), (Beethoven, Fidelio), Dappertutto i Miracolo (Offenbach, / nove priče), Mefisto (Gounod, Faust), Simon Boccanegra (V« BERGMAN, Erik, finski kompozitor i zborovoda kaarlepvv, 24. XI 1911 —;. Studirao na Muzičkoj akademi verzitetu u Helsinkiju, a zatim se usavršavao u kompoz H. Tiessena u Berlinu i V. Vogela u Asconi (Švicarska) t< i Parizu. Djeluje kao zborovoda, orguljaš i muzički kritiča sinkiju. Njegova djela, osobito vokalna, uživaju veliku pop u nordijskim zemljama. DJELA. ORKESTRALNA: Suita za gudače, 1940; Burla, aspetti a"una serie dodecafonica, 1957; Aubade za komorni sastav, 19« MORNA: Klavirski trio, 1939: Mušica da camera za sopran, flauti violončelo i klavir; kompozicije za violinu i klavir. — Djela za klavii KALNA: kantata Mušica da camera za sopran i instrumente, 1944; za bariton, muški zbor i orkestar, 1953; Aton-Echnatons solhymn za bar recitatora i orkestar, 1959; Adagio za bariton, muški zbor i instrume: Drei Galgenlieder za bariton, recitatora i zbor, 1959; ciklus pjesama za sopran i orkestar, 1946 i dr. '
BERGMANN, Carl, njemački dirigent (Ebersbach u. IV 1821 — New York, 16. VIII 1876). Učio kod Zimm« (violončelo) i A. F. Hessea (kompozicija). Od 1850 kc po SAD, isprva kao član (violončelist), doskora kao dirig tujućeg orkestra Germania. Od 1855 dirigent orkestra Phili Society u New Yorku (1866—76 direktor). Uz to više vodio pjevačko društvo Arion i dirigirao koncertima Society i Haydn Society u Bostonu (1852—54). Odigra« ulogu u američkom muzičkom životu podižući na "visoli fesionalnu razinu orkestralno muziciranje i uvodeći nov
BERGMANN — BERIO posebice R. Wagnera (prve izvedbe uvertira Tannhausera, Lohengrina i Tristana u New Yorku), Liszta i Berlioza. BERGMANS, Paul, belgijski muzikolog (Gent, 23. II 1868 — 14. XI 1935). Studirao na Konzervatoriju u Gentu te kod H. VCaelputa. Od 1892 asistent (1919 direktor) biblioteke, 1912 docent za muzikologiju na Univerzitetu (1919 profesor) u Gentu. Uz to pisao muzičke kritike za gentski list Flandre liberale, a surađivao i u drugim dnevnicima i muzičkim časopisima. Od 1900 član belgijske Arheološke akademije, a od 1913 član Belgijske kraljevske akademije. U nizu znanstveno preciznih monografija iznio velik broj vrijednih podataka i dokumenata. DJE LA. P. J. L eblan, carillonneur de la ville de Gand au XVIII" siicle, 1884; H. Waelput, 1886; Varietes musicologiques, 3 serije, 1891, 1901 i 1920; La Vie musicale gantoise au XVIIIe siicle, 1897; L' Organiste des archiducs Albert et Isabelle; Peter Philips, 1903; Les Musiciens de Courtrai et du Courtraisis, 1912; Notice sur Fl. van Duyse, 1919; La Biographie du compositeur Corneille Verdonch, 1919; Henry Vieuxte'mps, 1920; Ouatorze lettres inedites du compositeur Philippe de Monte, 1921; Tielman Susato, 1923; De Vhistoire de la musique, 1927; Les Origines belges de Beethoven, 1927; La Typographie musicale eyi Belgique au XVI" siecle, 1930; Monumenta musicae Belgicae, I, uvodnik izdanju djela J. B. Loeilleta. LIT.: Ch. Van den Borren, Notices sur la vie et les travaux de Paul Bergmans, Annuaire de l'Academie Rovale de Belgique, 1937.
BERGONZI, talijanska obitelj graditelja gudačkih instrumenata iz Cremone. 1. Carlo (Cremona, oko 1683 — 1747), po svoj prilici učenik A. Stradivarija u čijoj je kući 1742 stanovao. Ali graditi je počeo već oko 1716. Isprva je oponašao oblik i proporcije Stradivarijevih violina, a kasnije se osamostalio i razvio posve individualni stil, bliži Guarneriju del Gesu. Mali broj Bergonzijevih sačuvanih violina dostiže najvišu kvalitetu Stradivarijevih i Guarnerijevih instrumenata. Konstrukcija im je robustna, oblici skladni, lak žut kao jantar ili crvenkastosmed. Ton je vanredno lijep i velik. Karakteristični su dosta nisko postavljeni i široki // otvori. Osim violina gradio je i vrlo uspjela violončela i kontrabase. 1. Michelangelo, sin Carla (Cremona, 1722 — oko 1770). Živio u razdoblju dekadanse cremonske škole i gradio pretežno gitare, mandoline i vrlo kvalitetne kontrabase. Violine mu zaostaju za očevim instrumentima. 1. Nicolo i Zosimo (Cremona, II pol. XVIII st.), sinovi Michelangela. Cijenjeni poglavito zbog svojih violončela. LIT.: W. L. Lutgendorff, Die Geigen- und Lautenmacher von Mittelalter bis zur Gegenwart, Frankfurt am Main 1922. — R. Monterosso, Catalogo sto-ricocritico-bibliograflco dei musicisti cremonesi, Cremona 1951. — F. Niederheitmann, Cremona, Frankfurt am Main 1956 (VIII izd.).
BERGONZI, Carlo, talijanski pjevač, tenor (Vidalenzo, Parma, 13. VII 1924—). Pjevanje učio na Konzervatoriju u Parmi i 1948. debitirao na opernoj sceni u Lecce u naslovnoj (bariton skoj) ulozi opere Seviljski brijač (Rossini). Kasnije je preuzeo tenorski fah i 1951 nastupio kao Andrea Chenier (Giordano) u Bariju. Njegov repertoar obaseže standarne uloge dramskog tenora. Posebno se ističe kao interpret Verdijevih opera. Gostuje na mnogim svjetskim opernim pozornicama; 1956—57 nastupao je u njujorškom Metropolitanu. BERGREIHEN (Bergkreyen, Bergreigen; njem.), svjetovne pjesme njemačkih rudara, ili pjesme komponirane za rudare. Od reformacije često su im se podmetali crkveni tekstovi. U XVI st. B. se javlja i kao skupni naziv za pjesme pučkog karak tera različita sadržaja (često i za balade, ljubavne pjesme, napitnice). Oko polovice XVIII st. naziv B. se gubi, a rudarske pjesme javljaju se pod nazivima Bergknappenlieder i Bergmannslieder. B. su se njegovale u Tiringiji i Saskoj, gdje su prvi put štampane (W. Meierpeck, Etliche Bergkreien geistlich und vieltlich, 1531). Dugo se smatralo, da je za njih karakterističan jednostavan imitacijski stil (nota protiv note). Međutim, K. Gudevvill (MGG, I) naglašava, da jedine B. koje su štampane s melodijama — dvoglasne E. Rotenbuchera (1551) i četvoroglasne M. Francka (1602) — imaju doduše akordičnu okosnicu, no ona je tako pokrivena koloriranim kontrapunktom (contrappunto colorato) da se jedva nazire. NOVA IZD.: M. Doring, Sachsische Bergreihen, 1839—49; O. Schade, Bergreihen, Ein Liederbuch des 16. Jahrhunderts, 1854; J. Meier, Bergreihen, Ein Liederbuch des 16. Jahrhunderts, nach den vier altesten Drucken von 1531, 1533, 1536 und 1537 (bez napjeva), 1892: Musikalische Bergreihen M. Francka (1602), 1936. LIT.: R. Bdumer, Untersuchungen iiber die Bergreihen von 1531, 1533, 1536. 1537 (disertacija), Leipzig 1895. — K. Henning, Die Geistliche Kontra-
181
faktur im Jahrhundert der Reformation, Halle 1909. — W. Heinz, Das Bergmannslied (disertacija), Greifswald 1913. — G. Heilfurth, Das erzgebirgische Bergmannslied, Schwarzenberg 1936. — K. Gudezuill, Bergreihen, MGG, I, 1951. — G. Heilfurth, Das Bergmanns-lied, Kassel 1954. — R. Kohler, Berg mannslieder, VX'eimar 1958. K. Ko.
BERGSMA, William, američki kompozitor (Oakland, California, 1. IV 1921 —). Studirao na Eastman School of Mune u Rochesteru (H. Hanson, B. Rogers) i na Stanford University. God. 1946—63 predavao na Jnilliard School of Music u New
Yorku, a od 1963 direktor je muzičke škole na University of Washington u Seattleu. Sklon je harmonijski disonantnom, kontrapunktičkom oblikovanju i poetičnom, lirskom izrazu. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija br. 1, 1949; simfonija za komorni orkestar, 1943; simfonijska pjesma A Carol on Tzvelfth Night, 1953 (rev. 1958); koncert za klavir, 1936; koncert za violinu, 1965; Suite za gudače, 1938; Music on a Ouiet Theme, 1943; The Fortunate Island za gudače 1947 (rev. 1956); Chameleon Variations, 1960; Toccata for the Sixth Day, 1962; serenada To Azoail the Moon za komorni orkestar, 1965. — KOMORNA: 3 gudačka kvarteta, 1942, 1944 i 1953; klavirski kvintet, 1939; Concerto za duhački kvintet, 1958; sonata za 2 violine; Suite za 4 limena duhača; Fantastic Variations za violu i klavir (na temu iz opere Tristan und Isolde) i dr. —• Klavirska djela (2 knj. Tangents). — DRAMSKA. Opere: Aucassin and Nicolette, 1940 i The Wife of Martin Guerre, 1956. Baleti: Paul Bunyan, 1939 i Gold and Senor Commandante, 1942. Filmska muzika. — VOKALNA: Confrontation za zbor i 22 instrumenta; zborovi; solo-pjesme. LIT.: A. Skulsky, The Music of William Bergsma, The Juilliard Rewiew, 1956.
BERGSON, Michal, poljski pijanist i kompozitor (Varšava, 20. V 1820 — London, 9. II 1898). Učenik F. Schneidera u Dessauu i K. Rurlgenhagena i W. Tauberta u Berlinu; koncertirao u Francuskoj, Italiji (Firenca, Bologna, Rim), u Beču, Berlinu i Leipžigu. U Parizu priređivao cikluse komornih koncerata s violinistom i virtuozom na violi d'amore Karolom Ka,tskim. God. 1863 postao profesor i zatim direktor Konzervatorija u Ženevi. Posljednje godine života proveo u Londonu. DJELA: koncert za klavir i orkestar u es-molu op. 62. — KOMORNA: klavirski trio; Duo dramatique za flautu (violinu) i klavir; 3 dua za violinu i klavir. — KLAVIRSKA: 12 Grandes Etudes caracteristiques\ mazurke; poloneze; popularne fantazije na operne arije. — DRAMSKA: opere Luisa di Montfort, 1842 i Salvator Rosa (neizv.); opereta Qui va d la chasse, perd sa place, 1859. —' Solo-pjesme.
BERINGER, Oskar, engleski pijanist i kompozitor njemačkog podrijetla (Furtvrangen, Baden, 14. VII 1844 — London, 21. II 1922). Učio kod I. Moschelesa i C. Reineckea u Leipžigu te kod C. Tausiga u Berlinu. Koncertirao u Njemačkoj i Engleskoj. Od 1871 živio u Londonu, gdje je 1873 osnovao i vodio pijanističku akademiju (Academy for the Higher Development of Pianoforte Playing), po uzoru na Tausigovu berlinsku školu; ta je akademija postojala do 1897. Uz to je bio od 1885 profesor na Royal Academy of Music. Komponirao pretežno instruktivna klavirska djela, zatim sonatine, Anđante i Allegro za klavir i orkestar i niz solo--pjesama. Napisao Fifty Years Experience of Pianoforte Teaching and Playing, 1907. BERIO, Luciano, talijanski kompozitor (Oneglia, 24. X 1925 —). Studij kompozicije završio 1950 na Konzervatoriju u Milanu (G. C. Paribeni, G. F. Ghedini) i zatim se usavršavao u Tanglewoodu, SAD, kod L. Dallapiccole. Vrativši se u domovinu utemeljio 1954 (zajedno sa B. Madernom) Studio di Fonologia Musicale pri Talijanskoj radio--televiziji (RAI) u Milanu (direktor do 1959). Od 1956 urednik je časopisa Incontri musicali. Veoma aktivan pobornik suvremene muzike, djelovao kao predavač kompozicije na tečajevima u Americi i Evropi, u Tanglevraodu (od 1960), na Summer School u Darlingtonu, u Darmstadtu i Kolnu. Sada je profesor kompozicije na Juilliard School of Music u New Yorku. Uz L. Nona i B. Madernu najistaknutiji predstavnik talijanske avangardne muzike, B. je, nadovezujući na A. von Weberna, prihvatio totalnu se- rijelnost i aleatoriku, ne preza- jući ni pred mogućnostima koje pruža elektronika. Kompozitor pretežno orkestralnih i komornih djela, B. smatra da je obnova muzike moguća samo putem proširivanja izražajnih sredstava. »Jedino u stalnom kontaktu sa živim zvukovnim materijalom — kaže Berio — mogu se izbjeći sheme L. BERIO do kojih vode postupci nekih pseudoserijskih praktičara«. DJELA. ORKESTRALNA: varijacije za komorni orkestar, 1953; Nones, 1954 (prva verzija kao oratorij); Divertimento, 1955 (zajedno sa B. Madernom); 2 Allelujah: I, za 6 instrumentalnih grupa, 1956 i II, za 5 instr. grupa, 1958; 2 Ouaderni: I, za duhačke instrumente, udaraljke, harfu i celestu, 1960 (nova, verzija 1961); II, za orkestar, 1960 (vokalna verzija Ouaderni I i Ilpod nazivom Epifanie, 1961) i I I I , za orkestar, 1965; Traces za sopran, mezzosopran, 2 zbora, 24 violine, 2 dirigenta i orkestar (tekst S. Ovama), 1964; 3 Chemins: I, za harfu, 1965; II, za orkestar, 1967 i III, za violu, 9 solista i orkestar, 1967; Sinfonia za 8 vokalnih dionica i orkestar, 1969; Piccolo concerto za klarinet i orkestar, 1948; Tempi concertati za flautu, violinu, 2 klavira i 4 instrumentalne grupe, 1960.
3 182
BERIO — BERLINSKA ŠKOLA
— KOMORNA: dva gudačka kvarteta, 1955 i 1964; duhački kvintet, 1948; Dva stavka za violinu i klavir, 1951; Study za gudački kvartet; Serenata za flautu i 14 instrumenata, 1958; 6 Sequenza: I i II, za flautu solo, 1958 i 1964; III, za glas solo, 1965; IV, za klavir, 1966; V, za trombon, 1966 i VI, za violu solo, 1968; Differences za 5 instrumenata (flauta, klarinet, viola, violončelo, harfa) i magneto fonsku vrpcu, 1959; Sincronie za gudački kvartet, 1964. — Pet varijacija za klavir,
L. BERIO. Circles za ženski glas, harfu i udaraljke, 1960, fragment partiture 1952; Rounds za čembalo, 1964. — ELEKTRONSKA: Mimomusigue I,1953; Mutazioni, 1956; Perspectives, 1956; Tema: Omaggio a Joyce, 1958; Momenti, 1960. — DRAMSKA: pantomima Mimomusique II, 1953; mimička priča Allez-Hop\ (tekst I. Calvino), 1959; Circles za sopran, harfu i udaraljke (E. E. Cummings), 1960; Visage za ženski glas, elektronske zvukove i plesača, 1961; kazališna radnja Esposizione za magnetofonsku vrpcu, 14 instrumenata, mezzosopran i 2 dječja glasa (E. Sanguinerti), 1963; kazališni komad Passaggio za sopran, 2 zbora i orkestar (E. Sanguinetti), 1963 .— VOKALNA: Tre liriche popolari za glas i klavir, 1948; Magnificat za 2 soprana, mješoviti zbor, 2 klavira, duhače 1 udaraljke, 1949; Due pezzi sacri za 2 soprana, klavir, 2 harfe, timpane i 12 zvona, 1949; Opus Number Zoo za recitatora i 4 duhača, 1950; Chamber music za ženski glas, klarinet, violončelo i harfu (J. Joyce), 1953; El Mar la Mar za 2 soprana, flautu, klarinet, violončelo, kontrabas i harmoniku (A. Machado), '953; Folk Songs za mezzosopran i 7 izvodilaca, 1967. LIT.: P. Santi, Luciano Berio, Diapason, Milano 1955. — Isti, Luciano Berio, Reihe IV, Wien 1958. — M. Bortolotto, New Music in Italy, MQ, 1965. — U. Dibelius, Moderne Musik 1945—1965, Miinchen 1966. K. Ko.
BERIOSOVA, Svetlana, engleska plesačica litvanskog podrijetla (Kovno, 1932 —). Učila kod svog oca, poznatog baletnog pedagoga Nikole Beriosova (Kovno, 1906 —). Debitirala je 1941 u Ruskom baletu u Monte Carlu, zatim djelovala u Londonu, gdje je 1950 postala član trupe Sadler's Welh Ballet. Interpretirala je glavne uloge u baletima The Shadoiu (1953) i Prince of Pagode (Britten, 1957)Gostovala je u SAD i Italiji. Često nastupa u televizijskim emisijama. Vrlo tražena i cijenjena, B. ide u red najboljih suvremenih balerina u Engleskoj.
BERIOT, Charles-Auguste de, belgijski violinist i kompozitor (Louvain, 20. II 1802 — Bruxelles, 8. IV 1870). Violinu učio kod svog tutora Tibvja i kod violinista Robberechtsa te kratko vrijeme (1821)
CH-A. DE BERIOT Litografija J. Kriechubera
kod P. Baillota na Konzervatoriju u Parizu. Koncertirao
u Parizu, po Engleskoj i Holandiji. God. 1826—30 pr privatne kapele holandskog kralja. Do 1836 nastupa jom ženom pjevačicom Marijom Malibran u Engles cuskoj, Belgiji i Italiji; 1838—40 u Parizu i sredn; God. 1842—52 profesor violine na Konzervatoriju u ! B. je osnivač moderne francusko-belgijske violinske šl njegovim učenicima ističu se: H. Vieuxtemps, E. Sai Lauterbach. Beriotovo sviranje odlikovalo se čistoćom nošću u nijansiranju i fraziranju i suverenim sv] tehnike gudala. Njegove kompozicije izrazito su karaktera. DJELA: 10 koncerata i capriccio Le Tremolo za violinu i ork< klavirska trija; sonate i etide (5 sv.) za violinu i klavir; 11 Airs Variis 1856. — Priručnik Methode de violon en trois parties, 1858. LIT.: F. Fayolle, Paganini et Beriot, Pariš 1831. — E. He Contribution towards an Accurate Biographv of de Beriot and Malih 1894. — P. Soccanne, Les Virtuoses: Charles de Bćriot, Le guidc 1937. — G. Ferchault, Charles-Auguste de Beriot, MGG, I, 19;
BERKELEY, Lennox, engleski kompozitor (Oxf< 1903 —). Studirao 1927—32 u Parizu kod Nadije (kompozicija). God. 1942— 45 suradnik je British B, Corporation, od 1946 predaje kompoziciju na Royai of Music u Londonu. Ide među najznačajnije engleske kc svoje generacije. Formirao se pod utjecajima francusk sionizma i neoklasicizma. Očituje smisao za prozrači mentaciju, za čvrstoću i preglednost oblika te sklono izrazu. DJELA. ORKESTRALNA: 2 simfonije, 1940 i 1959; S; strings, 1935; Sinfonietta, 1950; koncert za klavir, 1947; koncert 1948; koncert za violinu, 1964; koncert za flautu, 1952; Allegro 1938; Overture, 1935; serenada za gudače, 1939; Divertimento, 194 1945. — KOMORNA: gudački trio, 1944; 2 gudačka kvarteta, i trio za violinu, rog i klavir; sekstet za klarinet, rogi gudački kvartet certino za flautu, violinu, violončelo i klavir, 1955; 2 sonate za vio! sonata za violončelo i klavir; sonata za violu i klavir; sonatina za vio Elegy i Toccata za violinu i klavir. — KLAVIRSKA: sonata; 5 ; Impromptus; 6 preludija; 3 mazurke, 1951; 4 koncertne etide; si klavira. — DRAMSKA. Opere: A Dinner Engagement, 1954; A Ruth, 1956 i Caslaway. Baleti: The Judgement of Pariš, 1938 i Loi 1947. Scenska i filmska muzika. —■ VOKALNA: oratorij Jonah, 1 Colonus Praise, 1949; psalam Domini est terra za zbor i orkestar, i Mater za 6 solista i komorni orkestar, 1947; Variations on a Hymr, Gibbons za tenor, zbor, gudače i orgulje; misa za 5 glasova; Four . Teresa za alt i gudače; Five Songs (stihovi Waltera de la Mare); F W. H. Anden; Songs of the Half-Light za glas i gitaru. LIT.: R. Huli, The style of Lennox Berkeley, The Chesteri: H. F. Redlich, Lennox Berkeley, MGG, I, 1951. — Isti, Lenm Music Survey, 1951. — J. W. Klein, Some reflections on Berkel The Chesterian, 1955.
BERKŠIRSKI FESTIVAL, svečane ljetne igre kc utemeljio S. Kussewitzky u Tanglevvoodu, Massachuse Festival se održava svake godine, a središnje mjesto naj zauzimaju operne predstave u izvedbi Opernog odsjeka centra iz Berkshirea pod vodstvom dirigenta B. Gc B. f. okuplja najbolje svjetske operne umjetnike. Uz premijere Mozartovih opera Zaide i Idomeneo, Brittem Grimes i Albert Herring i dr., na njemu su praizvedbe djela američkih kompozitora: The Rope (1955) L,. 1 Tale for a Deaf Ear (1957) M. Buccija, Griffelkin L. I BERLIN, Irving (pravo ime Izzy-Israel Baline) kompozitor ruskoga podrijetla (Temun, Rusija, n. V Od 1893 živio je u New Yorku, gdje je kasnije bio uli i konobar. U muzici samouk, a prvi veći uspjeh postig: s pjesmom Alexander's Ragtime Band. Komponirao je musicala te je 1921 osnovao Music Box Theatre u ko; izvodila mnoga njegova djela. Nakon Prvoga svjetf bavio se i nakladničkom djelatnošću (1919 osnovao je Inc.). Berlinova plesna i zabavna muzika vrlo je popula je komponirao na vlastiti tekst. U mnogim je pjesmam izvanredan sklad riječi i tona. DJELA. Musicali: VCatch Your Step, 1916; 3 Ziegfeld Follies i 1927; 5 Music Box Revues, 1921—25; Face the Music, 1932; Ea 1933; Louisiana Purchase, 1939; This Is the Army, 1942; Annie Gel 1946; Miss Liberty, 1949; Call Me Madam, 1950.—Filmskamuziki 1000 pjesama (Always, 1925; Russian Lullaby, 1927; Blue Skies, ] Christmas). LIT.: A. Wollcott, The Story of Irving Berlin, New York 1 Emen, Men of Popular Music, New York 1944. — Isti, The Stoi Berlin, New York 1950. — H. W6rner, Irving Berlin, MGG, I, Green i J. Laurie, Show Biz, New York 1951.
BERLINSKA ŠKOLA (Sjevernonjemačka škol za skupinu muzičara koji su u drugoj polovini XVIII st u Berlinu, većinom na dvoru Fridrika II, i koji stoje Mannheimskoj ili Južnonjemačkoj školi, čije je sjedište t heim. Predstavnici su berlinske škole: j. J. Quantz, I. ( K. H. Graun, F. Benda, Ch. Nichelmann, F. W. Mi Kirnberger, J. Fr. Agricola, a najistaknutiji među njin Philipp Emanuel Bach. Uz mannheimske muzičare i ] Berlinske škole imaju važan udio u izgrađivanju klasičn Posebno treba spomenuti klavirske sonate C. Ph. E
BERLINSKA ŠKOLA — BERLIOZ one su redovito trostavačne, s polaganim stavkom u sredini, a u prvom se susreću već i dvije teme suprotnih karaktera kao i pokušaj provedbe. Premda je instrumentalnoj muzici pripadalo središnje mjesto u Berlinskoj školi, ona je njegovala i vokalnu muziku. Njeni predstavnici sačinjavali su prvu Berliner Liederschule čiji je razvoj stajao pod utjecajem racionalističkog naziranja Fridrika II. Tzv. Ztveite Berliner Liederschule prihvaća ideje Klopstocka i mladog Goethea te razvija živu djelatnost upravo u vokalnoj muzici (osobito Lied). Predstavnici te generacije berlinskih muzičara su: J. P. A. Schultz, J. F. Reichardt, K. F. Zelter i dr. Često se naziv B. š. odnosi isključivo na tu skupinu kompozitora. LIT.: M. Friedldnder, Das deutsche Lied im XVIII Jahrhundert (2 sv.), Stuttgart 1902 (novo izd. 1962). — Af. Fluer, Die norddeutsche Sinfonie (di sertacija), Berlin 1908. — H. Hoffmann, Die norddeutsche Triosonate . . . (di sertacija), Kiel 1924. — E. Stilz, Die Berliner Klaviersonate zur Zeit Friedrichdes Grossen (disertacija), Berlin 1930. M. Kun.
BERLINSKI, Herman, njemačko-američki kompozitor (Leipzig, 18. VIII 1910 —). Učio na Konzervatoriju u Leipzigu, 1933 pobjegao pred nacizmom u Pariz i tamo na Bcole Normale de Musigue studirao klavir (A. Cortot) i kompoziciju (N. Boulanger). Za Drugog svjetskog rata u Legiji stranaca, a zatim emigrirao u SAD. God. 1960 stekao doktorat iz crkvene muzike na Jevrejskom teološkom seminaru. U svojim djelima vješto povezuje rapsodične elemente tradicionalnih jevrejskih napjeva s dodekafonskom tehnikom komponiranja. DJELA. ORKESTRALNA: Symphonic Visions, 1949; Concerto da camera, 1951; For the Peace of Mind za obou, klavir i gudački orkestar, 1952. — KOMORNA: sonata za flautu i klavir, 1941; sonata za violinu i klavir, 1949; Quadrille za duhački kvartet, 1952. — KLAVIRSKA: Sonata brevis, 1944; Rhytkm Ostinato, 1950; varijacije na Mozartovu temu, 1958. — ORGULJSKA: tri simfonije, 1954, 1958 i 1960; From the World of My Father, 1938; preludij And Behold, the Bush Burneth, 1956; ln Memoriam, 1958. — David and Goliath za bariton i orkestar, 1946. ■— CRKVENA: Lecho Dođi za bariton, zbor, orgulje i orkestar, 1953; Bor'chu za zbor, 1955; Avodat Shabbat za tenor (bariton), zbor i orkestar, 1957—61; Kiddush Ha-Shem za soliste, zbor i orkestar, 1958. Za bariton, zbor i orgulje: Micho-mocho, 1954; Etz Chaijm, 1955; Sh'tna Ysroel, 1955LIT.: Af. Kayden, The Music of Herman Berlinski, Bulletin of the Ame rican Composers Alliance, 1959.
BERLIOZ, Louis-Hector, francuski kompozitor (La CoteSaint-Andre, Isere, 11. XII 1803 — Pariz, 8. III 1869). Otac mu je bio liječnik. Prvih osamnaest godina života proveo je u rodnom mjestu, baveći se amaterski muzikom (svirao je flautu i gitaru). God. 1821 upisao se po očevoj želji na Medicinski fakultet u Parizu. Tu je, prema sklonostima svoga već razvijenog estetskog ukusa, postao vatreni poklonik romantizma. Mnogo više od medicinskih predavanja njega tada privlače muzičke priredbe. B. otkriva svijet muzičkog kazališta: Mehul, Spontini, Dalavrac, a nad svima Gluck, ostavljaju na nj duboke i trajne utiske i on spoznaje, da je muzika njegov pravi poziv. No odluka, da će napustiti medicinski studij i postati muzičar, izaziva teške sukobe s roditeljima. Otac je odbio da ga i dalje pomaže, ali B. je i bez toga izdržao. Fanatična ljubav prema muzičkoj umjetnosti pomogla mu je da skrši sve zapreke. Našao je i učitelja. Bio je to Jean-Francois Lesueur, plodan kompozitor opera, oratorija, kantata, oda, pjesama i pisac teoretskih radova. On je Berlioza uputio u temelje dramatske muzike i zainteresirao ga za programno područje, na kojemu će B. dati kasnije svoja najkarakterističnija i najznačajnija djela. Od 1826 B. je i redoviti slušač Lesueurove klase za kompoziciju na Pariškom konzervatoriju. Istodobno slušao je predavanja iz kontrapunkta i fuge, što ih je na tom zavodu držao češki majstor Antonin Reicha. Ipak, ono, što je za nj u prvom redu karakteristično i novo — revolucionarno tretiranje orkestra, nije ni od koga naučio. Izrazit smisao za kombiniranje orkestralnih boja razvio je mladi B. vlastitim radom i zapažanjem. U tim godinama svoga umjetničkog sazrijevanja on prati rađanje književnog i umjetničkog romantičkog pokreta u Parizu i sudjeluje u borbi protiv preživjelih tradicija. U krug njegova umjetničkog interesa ulaze: Shakespeare, Goethe, Beethoven. Uz to on sklapa prijateljstva s istaknutim ondašnjim književnicima i umjetnicima: A. de Vignvjem, V. Hugoom, A. Dumasom, H. de Balzacom, E. Delacroixom i drugima. U Berliozovu je životu godina 1830 nadasve značajna. Te je godine, konačno nakon četvorokratnog pokušaja dobio Prix de Rome za kantatu La derniere nuit de Sardanapale. Završio ju je u danima Srpanjske revolucije, kad je i sam, ponesen zanosom masa, obradio Marseillaise za veliki orkestar i veliki zbor. Te iste godine nastaje Berliozovo epohalno djelo, njegova Symphonie fantastigue, koja znači snažnu prekretnicu u razvoju programne muzike i orkestracije. B. je kao dobitnik Rimske nagrade morao provesti u Rimu dvije godine, ali je ostao nešto više od godine dana (1831—32). Rim gaje razočarao siromaštvom i zastarjelošću muzičkog života. Važniji su utisci, što ih je stjecao na brojnim izletima po rimskoj okolici i srednjoj Italiji. Njihovi se tragovi jasno zamjećuju u nekim njegovim djelima (Harold en Italie; Benvenuto Cellini).
183
Još prije odlaska u Italiju, B. se bio zaljubio u englesku glumicu Harriett Smithson, koja ga je očarala ulogom Ofelije u Hamletu. U uskoj je vezi s tom ljubavi postanak Svmpho-nie fantastique.XJ početkuSmith-sonova nije pokazivala razumijevanja za Berliozove osjećaje. Nekoliko godina kasnije, kad se vratio iz Rima i započeo nemiran život kritičara, feljtonista i kompozitora, kojemu je uspijevalo da postepeno sve više zainteresira parišku javnost za svoj rad, Smithsonova je pristala da se uda za nj (1833). U tom braku B. nije bio sretan te je 1842 napustio dom. Ni u svome drugom braku (s pjevačicom Marijom Recio) B. nije našao smirenje. Čovjek divljeg mladenačkog temperamenta, pjesnik trajno uznemirene fantazije, u svome je privatnom životu ostao nesretan do smrti. Kao šezdesetogodišnjak pokušao je da se smiri i započne zajednički život sa jednom svojom dječačkom simpatijom, ženom koja je bila starija od njega, ali ni tada nije uspio. U međuvremenu nastaju značajna Berliozova djela: Harold en Italie, Romeo et Juliette, Requiem. Ali priznanja u Parizu nije mogao steći. U stvari nije ih nikada ni stekao. Njegova popularnost u Parizu i Francuskoj temeljila se u prvom redu na ugledu što ga je uživao kao kritičar, muzički pisac i polemičar. Umjetničke ambicije je trebalo zadovoljiti drugdje. I tako su, već od 1842, započela brojna putovanja Berlioza dirigenta u inozemstvo. God. 1842—43 je u Njemačkoj, gdje u Dresdenu, Braunschweigu, Hamburgu i Berlinu doživljuje pravo slavlje (u nekima drugim njei.iačkim gradovima naišao je tada i na prilično nerazumijevanje, unatoč Mendelssohnovu i Schumannovu zalaganju); 1845—46, na koncertnoj turneji kroz srednju Evropu, Beč, Prag i Budimpeštu priređuju mu trijufalan doček. B. tada uspješno izvodi
"0 jbiftv- *&
t. Je^
Q '
f
L. - H. BERLIOZ. Pismo N. Paganiniju, autograf
odlomke iz oratorija La Damnation de Faust, koji će, dovršen i po prvi put u cijelosti izveden 1846, ostaviti pariške slušatelje hladnima, usprkos oduševljenju omanjeg broja umjetnikovih štovatelja.
L. - H. BERLIOZ Rad G. Courbeta
J
Jf
OUJ t t
I'C' AJi .
184
BERLIOZ JMBuf
God. 1847 odlazi B. u Rusiju. U Moskvi i Petrogradu njegove kompozicije postižu izvanredan uspjeh. Manje je sreće imao, kad je uskoro organizirao nekoliko koncerata u Londonu. Ta putovanja i turneje, kao i ona iz kasnijih godina (»Berliozov tjedan«, što ga je F. Liszt organizirao u Weimaru 1852, put u Austriju 1866, u Njemačku 1867, u Rusiju 1868) učvršćivali su u njemu vjeru u vrijednost njegova stvaranja. Jedno za drugim nastaju i posljednja njegova krupna djela: oratorij L'Enfance du Christ, opere Les Trpyens i Beatrice et Benedict.
Ali s godinama se B. mijenjao. Trajna borba za vlastitu afirmaciju; borba za istinu nove umjetnosti, kojoj je i kao kritičar i feljtonist lista Journal des Debats kroz duge godine vjerno služio; nezadovoljstva u bračnom životu; ekonomske teškoće koje su ga kroz čitav život pratile; pobolijevanje; samoća koju je teško snosio (najbolji prijatelji, druga žena, jedini sin — iz braka sa Smithsonovom — umrli su prije njega); to su izvori Berliozove duševne i tjelesne iscrpljenosti, njegova pesimizma, iz kojega nije nalazio ^zlaza. Nekadašnja revolucionarnost pretvorila se u njemu u hladni cinizam, u ravnodušnost, pa i u reakcionarno tumačenje zbivanja u suvremenoj Francuskoj. Smrt je našla sjenu olujnog, neustrašivog romantičara iz proteklih dana. Poznavanje Berliozova života olakšao je on sam. Njegove Me'moires, remek-djelo stila i duhovitosti, opisuju vrlo sugestivno značajne etape umjetnikova života, iako nisu uvijek sasvim pouzdani, jer je romantička mašta ponegdje prikazala i događaje koji se nisu dogodili, dok je drugdje ponešto dodavala ili odu zimala. Izuzmemo li Couperina i Rameaua, svi ostali veliki muzičari, čija imena susrećemo u dotadašnjem francuskom muzičkom životu, bili su stranci: Lullv, Gretrv, Gluck, Rossini, Cherubini, nešto kasnije Meverbeer. B. stoji na pragu novog odsjeka francuske muzike kao historijski markantna pojava; on je otima utjecaju stranaca te je osamostaljuje, a na orkestralnom području i utemeljuje. Ali njegovo nastojanje da uspostavi novu vezu između
i«*
777
L. - H. BERLIOZ. Vijence, autograf
riječi i tona, između vanmuzičkih duševnih stanja i muzike kao njihova tumača, odrazilo se daleko preko granica Francuske: Symphonie fantastigue postala je klicom, koja je pala na plodno tlo
i ukazala blistavi put Lisztu, Smetani, Rimski-Korsakovu Straussu i tolikim drugima. B. je romantik, ponesen talasom romantičarskog z je u prvoj polovini prošlog stoljeća uznemirio zapadnu svim predjelima umjetničkog stvaralaštva. Svoj romant svu vulkansku snagu svog južnjačkog, neobuzdanog menta, unosio je B. u svoje kompozicije koje su poni stajale strogo subjektivnim odrazima njegova umjetnici skog htijenja. Sve je u tim djelima romantičko: od »akademskih« propisa suhe školske pedanterije, p upadanja u neumjerenost i neuravnoteženost, te strasn< za slikovitošću, do izrazitih sklonosti za nagle kontrasi dimenzija, do isticanja vlastite individualnosti, koja s dištu Symphonie fantastique i Lelia, kao i Harolda, Romec
Unoseći svoje težnje i duševna stanja u stvaranje, i kroz ih je posuđivao iz tuđih djela (a uzimao je baš one koji najbliži), te stvarajući od muzike izražajno sredstvo k golemim rasponom obuhvaća često i muzički neizrazi B. je izvršio krupnu promjenu u francuskoj, a preko nje skoj muzičkoj umjetnosti. Slobodu neposrednog i nevezanog muzičkog izraza stigao ne samo u općim obrisima svoje umjetničke 1 već i u pojedinostima, na kojima ju je izgradio. To melodije, zanosne, svježe i individualne, melodije, kakv izrazitoj širini i rasponu, ne poznaju majstori orkestra lioza. To je sloboda ritma, u kojemu splet pravilna i kretanja najavljuje kasniju evoluciju ritmike i podaje fizionomiju muzičke misli. To je, konačno i nad svim orkestralnog jezika, u kojemu se očituje zadivljujući upotrebu i stapanje instrumentalnih boja, za karaktei pomoć individualnih obilježja pojedinih instrumem romantičarskom kolorističkom nastojanju ostao je vjerai Posvećujući podjednako punu pozornost svim instrun orkestru, B. ga, u težnji za ostvarenjem svojih izvorr potpuno iskorištava. Od lelujave prozračnosti vilinsl Mab u Romeo et Juliette, baleta gorskih duhova u La de Faust i pastoralne naivnosti u L'Enfance du Christ, ljivih ljubavnih zvukova, kojih su pune najljepše stranii Fausta, do grotesknih štimunga u Symphonie fantastiqu, fanfara u Requiemu. Berliozov umjetnički svijet, svijet je nove drams žajnosti, kojom su prožeta sva njegova značajna djela; intenzivne, iskrene, proćućene, nijansirane dramatike, vlači i zanosi, otvarajući nove poglede u jedinstveno ] elemenata muzičkih i vanmuzičkih doživljaja. Iako je 1 četku stvaralačke karijere čvrsto bio odlučio, da će te rada postaviti na muzičku pozornicu, njemu to nije bi ćeno zbog različitih uzroka, među koje idu svakako i spletke, lična neprijateljstva i suparništva. Dobro v biograf P. M. Masson, da Berlioza treba shvatiti kao kompozitora, kome su spriječili redoviti tok muzičke Kad nije mogao prodrijeti u kazalište, B. je prenio dr; kestar. Tražeći i pronalazeći nove elemente za sadržajnu gradu svojih djela, B. je kao pravi romantik umio ; ekspresivnost muzičkog govora do granica visoke uzi Ali se nije uspio osloboditi okvira tipično romantičkoj na život i svijet; njegovi junaci nisu veliki, neustrašivi: pasivni sanjari, koji na kraju podliježu »sudbini«. Svoju1 benost B. nije unosio u rješavanje krupnih životnih suk protagonista. Poput velikih romantičara, odvraćao je lice nosti i tražio zaborav u nestvarnim plodovima fantaziji Prvo i najpopularnije Berliozovo veliko orkestralno < koje je do danas sačuvalo nesmanjenu životnu snagu, jes nie fantastigue (1830). Kao ostale njegove orkestralne kc i ona nosi izrazit programni karakter. Ali njezin prc B. našao u književnom, likovnom, historijskom ili leg svijetu, već u igri vlastite mašte i u peripetijama sve prema glumici H. Smithsonovoj. U pet stavaka ovoj grafskog dokumenta iznosi se niz slika iz života nesret ljenog umjetnika, koji konačno pokušava samoubojstvo Ali ne umire, već zapada u stanje u kojemu dozivizije. Dok je u biti i u pojedinostima (posebno u oru finalnom Sijelu vještica) Symphonie fantastigue izrazito r djelo, formalno je ona ipak još bliska višestavačkom simfonijskom okviru. Lisztovu zamisao, da se više stai simfonijske kompozicije prelije u jednostavačnu s: pjesmu, pije B. mogao ostvariti ni u ovoj ni u kasnijim kestralnim kompozicijama. Međutim, jedno je obiljež sebne važnosti u ovom majstorski instrumentiranom c u svom izvornom ili u preinačenom obliku, kroz sve provlači muzička tema široka raspona, kojom je k
BERLIOZ protagonist simbolizirao voljenu ženu. Tu temu, nazvanu »idee fixe« upotrebio je B. lajtmotivički, najavljujući, izvan muzičke pozornice, jedan od nadasve značajnih elemenata epohalne Wagnerove operne reforme. Primjena te teme, kao i nedostatak izra zito »druge« teme u pojedinim stavcima, upućuje na Berliozov monotematizam, karakterističan za nj, kao i za Lisztove simfonijske pjesme. Berliozov osnovni, romantički stav ne pozna snagu Beethovenova umjetničkog stvaranja, koja se temelji na čvrstoj konstruktivnosti, izrasloj iz kon-trastne dualističke tematske građe i napete, borbene provedbe. Berliozov Harold en Italie (1834) povezan je uz lik Byronova junaka, ali je i ovdje u stvari glavno lice sam kompozitor. Kroz Haroldove doživljaje, koji se nižu u četiri slike (stavka), B. se sjeća svojih utisaka iz Italije. I u ovom djelu postoji »idće fixe«, muzička tema, koja simbolizira Harolda i provlači se kroz sve stavke. Ona je povjerena gotovo uvijek istom instrumentu —■ violi solo. Haroldova tema ne javlja se samo izolirana, već upada u muzičko tkivo, u vrijeme dok se u orkestru razvijaju druge muzičke misli. Time je B. sretno naglasio junakovu osamljenost, njegovo nesudjelovanje u životnim pojavama oko njega i pasivnost. U svom trećem simfonijskom djelu, •»dramatskoj simfoniji« Romeo et Juliette (1839) B. je broj stavaka znatno proširio, dodavši izvođačkom sastavu i glasove (soliste i zbor). Ipak, središnje muzičke tačke predstavljaju opsežne orkestralne , scene, u prvom redu Ljubavni prizor, u kojemu toplina i zasićenost melodike gotovo da nagovještava Wagnerova Tri-stana i Izoldu, te scherzo Kraljica Mab, remek-djelo prozračne instrumentacije i uspješnog dočaravanja fantastičnog vilinskog svijeta. Berliozova sklonost velikim dimenzijama, monumentalnosti, nagomilavanju izražajnih sredstava, koju je baštinio od svog učitelja Lesueura (a ovaj ju je stekao u danima Velike revolucije, kad su se narodni praznici slavili na otvorenu, pred tisućama građana, uz sudjelovanje golemih izvođačkih kolektiva), naročito se očitovala u njegovim radovima iz oblasti duhovne muzike, osobito u Requiemu i Te Deumu. Od posebna je značenja Requiem (1837) sa snažnim kontrastima i mjestimično silnim zvukovnim dojmom (Dies irae), dramatskim akcentima, ali i izrazito romantičkom teatralnošću nekih efekata. Za izvedbu ovog djela traži B. 80 soprana i alta, 60 tenora, 70 basova, dodajući uz to da se taj broj može podvostručiti i potrostručiti. U orkestru nastupa 25 prvih i 25 drugih violina, 20 viola, 20 violončela i 18 kontrabasa; pojačan je i broj svih ostalih instrumenata, posebno udaraljki (na nekim mjestima upotrebljeno je osam pari timpana!). Uz redovito zaposlene limene instrumente, B. je u pojedinim odlomcima ovog djela upotrebio četiri manje skupine limenih instrumenata, koje je razmjestio oko orkestra, u četiri ugla.' Na području velikih vokalno-instrumentalnih kompozicija oratorijskog tipa najznatnije je Berliozovo djelo »dramatska legenda« La Damnation de Faust (1846). B. je rano naučio poštovati Goetheov spjev (već 1829 komponirao je Huit scenes de Faust). Duboko proniknuvši u Goetheove stihove, B. je, po riječima svoga biografa A. Boschota, u La Damnation de Faust odrazio »snatrenje romantičke duše, njezino maštanje i nemir, njene kršćanske čežnje i demonsko-hoffmannovska fantaziranja, grozničavost i želju za mirom, potrebu vjere i gorljivo nijekanje, panteističku ljubav k prirodi, klonulost, dosadu i trzanje volje, očajanja, pjesničku nježnost, strast koja urla ili se u ushitu stišava. . .«, Karakteristična je sloboda kojom je B. ponegdje tretirao razvoj radnje u Goetheovu djelu. U njemu Margaretina ljubav spašava Fausta, ali Berliozovu junaku ne pomaže. On stradava i juri zajedno s Mefistom u bezdan propasti. Ovakva koncepcija više je odgovarala temeljnom stavu Berlioza, koji kao umjetnik ne pozna upornost borbe što vodi k pobjedi, već romantičkom pasivnošću ostavlja neriješene krize života i njegova proturječja. Likovi glavnih junaka uvjerljivo su
185
orisani, iskreno je i snažno oblikovan unutrašnji proces Faustove tragedije. I u ovom djelu ima uspjelih orkestralnih odlomaka. Od tri Berliozove opere svakako je najuspjelija Les Troyens. Ali ta njegova djela nisu u povijesti evropske muzike ni izdaleka izvršila utjecaj njegovih krupnih simfonijskih radova. Zvanje kritičara i feljtonista osiguravalo je Berliozu decenijima egzistenciju. Ali je od njega načinilo i sjajnog muzičkog pisca, briljantnog stilista i esejista. Libreta, što ih je pisao za svoje opere, očituju veliku nadarenost
BERLIOZ KAO DIRIGENT. Karikatura G. Dorea
za pjesničko oblikovanje. Poetskim duhom prožet je i njegov traktat moderne instrumentacije i orkestracije (1844), u kome se obilježja pojedinih instrumenata opisuju rijetkim darom zapažanja. Berliozove zasluge za razvoj francuske i evropske muzike velike su i trajne. Njegova djela nisu, doduše, bez nedostataka; melodika ne odaje uvijek dovoljno svježine i izbornosti, harmonija je katkada blijeda i neizrazita, formalna struktura rastrgana, a romantičke neuumjerenosti i suviše očite. Ali ono, što je u njima novo, bilo je dovoljno da preobrazi instrumentalnu muziku njegova vremena u Francuskoj i izvan nje. Kao pravi Francuz, B. je, prema riječima R. Rollanda, stvorio muziku, koju je »oblikovao francuski duh i koja je odgovarala njegovoj jasnoj mašti, nagonu za slikovitosti, pokretljivosti dojmov3 i krajnjoj težnji za nijansama«. Uteme-Ijivši jednu novu muzičku vrstu, B. je otvorio neslućent putove programnoj muzici i oplodio stvaralačke energije koje su uz njega i poslije njega dalje produbljivale načela ovog osebujnog umjetnika. DJELA. ORKESTRALNA: Symphonie fantasligue, episode de la vie d'un artiste op. 14, 1830; Symphonie funebre et triomphale za veliki vojnički orkestar, gudače i zbor ad libitum op. 15, 1840; Harold en Italie op. 16, 1834; Romio et Juliette, dramatska.simfonija za sole, zbor i orkestar, op. 17, 1839; Reverie et caprice za violinu i orkestar, 1839. Uvertire: Wawerley op. 1, 1828; Les Francs Juges op. 2, 1828; Rob Roy, 1833; Le Roi Lear op. 4, 1831; Le Carnaval romain op. 9 (druga uvertira za operu Benvenuto Cellini), 1844; Le Corsaire op. 21, 1844. — KLAVIRSKA: Serenade auguste a la Madone sur le thime des pifferari romains.----DRAMSKA. Opere: Benvenuto Cellini op. 23, 1838; Beatrice et Benedict, 1862; Les Troyens, muzička tragedija u 2 dijela: a) La Prise de Troie (prva izvedba 1899) i b) Les Troyens a Carthage, 1863. — VOKALNA. Oratoriji : La Damnation de Faust, dramatska legenda, op. 24, 1846 i L'Enfance du Christ, trilogie sačree, op. 25, 1855. Kantate: Scene heroique sur la revolution greegue za zbor i orkestar, 1826; La Mort d'Orpkee, monolog i bakanal za zbor i orkestar, 1828; Herminie et Tancrede, 1828; Cleopatre, 1829; Huit scenes de Faust, 1829; La derniere nuit de Sardanapale, 1830; Lelio ou le Retour a la vie, melolog za sole, zbor i orkestar (nastavak Symphonie fantastique) op. 14 bis, 1832; Le Cing Mai, ehant sur la mort de VEmpereur Napoleon op. 6, 1835; V Imperiale za 2"2bora i orkestar op. 26, 1855; Fantaisie drantatique sur la Tempete za zbor, 2 klavira 4ručno i orkestar; Tristia za zbor i orkestar op. 18. (1. Meditation religieuse, 1831; 2. La mort d' Ophelie, 1848; 3. Marche funebre pour la derniere scene d'Hamlet, 1848); Sara la baigneuse, balada za 3 zbora i orkestar, op. u, 1850 (postoji u više verzija, tako i za 2 glasa i klavir); Vox populi za zbor i orkestar op. 20, 1860 (1. La Menace des Frances; 2. Hymne a la France); Le Temple universel za 2 zbora i orkestar, 1860; Hymne za 4 glasa, 1863; Le Montagnard exile, dvopjev uz klavir ili harfu, 1826. Pjesme i romance uz klavir: Le De'pit de la bergire, 1823; Toi qui Vaimas, verse des pleurs . . ., 1826; Le Maure jaloux, 1826; Pleure, pauvre Colette, 1826; Neuf melodies imitees de Vanglais op. 2 (također i za 2 glasa), 1830; La Captive op. 12, 1831 (orkestrirano 1848); Je crois en vous, 1834; Nuits d'ete op. 7 (6 pjesama), 1834; Fleurs des landes op. 13 (5 pjesama), 1850; Feuilles d'album op. 19 (6 pjesama), 1850 i 1855; La belle Ysabeau, conte pendant Vorage (sa zborom ad libitum). — CRKVENA: Grande Messe des Morts op. 5 (rekvijem) za sole, zbor i orkestar, 1837; Te Deum za 3 zbora, orkestar i orgulje op. 22, 1855; nekoliko manjih kompozicija (Resurrexit; Tantum ergo; Veni creatorj. — OBRADBE:
Rouget de Lisle, La Marseillaise (za 2 zbora i orkestar); C. M. Weber, Aufforderung zum Tanz (za orkestar) i dr. — SPISI: Grand traite d' instrumentalion et d'orchestration modernes op. 10, 1844 (revidirano i prošireno izdanje s dodacima Uart du chef d'orchestre i Les nouveaux instruments, 1856; preradbe: F. Weingartner, 1904 i R. Strauss, 1905; opsežan dodatak objavio Ch. M. Widor, pod naslovom La Technique de Vorchestre moderne, 1905); Memoires, 1870 ( I I izd. 1878 u 2 sv.); Voyage musical en Allemagne et en Italie . . ., 1844 (kasnije uvršteno u Memoires); Les Soirees de Vorchestre, 1852; Les Grotesque de la musique, 1859; A travers ehants, 1862; Les musiciens et la musique, 1903 (izabrani članci iz Journal des Debats, uredio A. Hallavs). — ZBIRKE PISAMA: Les Annees romantiques (1819—1842), 1904; Le musicien errant (1842— 1852), 1819 i Au milieu du chemin (1852—1855) (objavio J. Tiersot), 1930; Correspondance inedite de Hector Berlioz, 1878; Lettres intimes (obj. Ch. Gounod), 1882; Lettres inidites a Thomas Gounet, 1903; Une page d' amour romantique; Lettres inidites d Mme Estelle F., 1903; Briefe von Hector Berlioz an die Furstin Caroline Sayn-Wittgenstein, 1903; New Letters oj Berlioz, 1954: Hector Berlioz: a Selection from his Letters (obj. M, Searle), 1966.
186
BERLIOZ — BERNARD
LIT.: O. Fouaui, Les Rćvolutionnaires de la musique, Pariš 1862. — G. de Massougnes, Berlioz, son oeuvre, 1870 (novo izd. 1919). — G. Noufflard, Berlioz et le mouvement de l'art contemporain, Pariš 1883. — E. Hippeau, Berlioz intime, Pariš 1883. — Isti, Berlioz, 1' homme et 1' artiste (3 sv.), Pariš 1883—85. — A. Barbier, Souvenirs personnels et silhouettes contemporaines, Pariš 1883. — A. Ernst, L'Oeuvre dramatique d' Hector Berlioz, Pariš 1884. L. Pohl, Hector Berlioz, Studien und Erinnerungen, 1884. — R. Schumann, Gesammelte Schriften iiber Musik und Musiker, Leipzig 1888. — A. Jullien, Hector Berlioz, sa vie et ses oeuvres, Pariš 1888. — E. Hippeau, Berlioz et son temps, Pariš 1890. — J. G. Prod'homme, La Damnation de Faust, Pariš 1896. Isti, L'Enfance du Christ, Pariš 1898. — L. Pohl, Hector Berlioz, Leben und Werke, Leipzig 1900. — C. Saint-Saens, Portraits et souvenirs, Pariš 1900. P. Morillot, Berlioz ecrivain, Grenoble 1903. — A. Hallays, Hector Berlioz critique musical, Revue de Pariš, 1903. — G. Allix, Sur les elements dont s'est formee la personnalite artistique de Berlioz, Grenoble 1903. — K. F. Boult, Berlioz's Life as Written by Himself in his Letters and Memoirs, 1903. — R. Louis, Hector Berlioz, 1904. — R. Rolland, Berlioz, Revue de Pariš, 1904 (objavljeno i u zbirci Musiciens d'aujourd'hui, Pariš 1908). —J. Tiersot, Hector Berlioz et la Societe de son temps, Pariš 1904. — 3. Marnold, Hector Berlioz •musicien«, Mercure de France, 1905. — J. G. Prod'homme, Hector Berlioz, sa vie et ses oeuvres, Pariš 1905. — A. Boschot, Hector Berlioz (3 sv.), Pariš 1906—12 (I, La Jeunesse d' un romantique, 1803—^1831, 1906; II, Un Romantique sous Louis-Philippe, 1831—1842, 1908; III, Le Crepuscule d'un romantique, 1842—1869, 1912; novo izd. triju sv. 1946—50). — A. Bruneau, L' Influence de Berlioz sur la musique contemporaine, Mušica, 1908. —E. Bernoulli, Hector Berlioz als Aesthetiker der Klangfarben, Ziirich 1909. — A. Coquard, Berlioz, Pariš 1909. — A. Boschot, Le Faust de Berlioz, Pariš 1910 (novo izd. 1945). J. Hure, Berlioz musicien, Renaissance contemporaine, Pariš 1911. — J. Kapp, Berlioz, Berlin 1914. — A. Boschot, Une Vie romantique: Hector Berlioz, Pariš 1920 (novo izd. 1951). — Ch. Koechlin, Le Cas Berlioz, RM, 1922. — T. Mantovani, »La Dannazione di Faust« di Berlioz, Milano 1923. — P. M. Masson, Hector Berlioz, Pariš 1923. —J. Tiersot, La Damnation de Faust, Pariš 1924. — M. M. Co.tJiepmuHCKuu, FeKTOp EepjiH03, MocKBa 1932. — L. Constantin, Berlioz, London 1933. — J. H. Elliot, Berlioz, London 1938 (tal. prijevod Milano 1946). — H. Bartenstein, Hector Berlioz's Instrumentationskunst, Buhi i Baden 1939. — G. de Pourtales, Berlioz et l'Europe romantique, Pariš 1939- — F- Farga, Der spate Ruhm. Hector Berlioz und seine Zeit, Zurich 1939- — E. Lockspeiser, Berlioz, London 1939. — P. G. Mouthier, Hector Berlioz, Bruxelles 1944. — Ch. Hertrich, La Vie romantique et le genie createur de Berlioz, Saint-Etienne 1945. — E. Buenzod, Musiciens, Premiere serie, Lausanne 1945. E. Harassti, Berlioz et la Marche Hongroise, Pariš 1946 (Editions de la RM). J. Andreis, Hector Berlioz, Zagreb 1946. — R. Malipiero, »La Dannazione di Faust« di E. Berlioz, Milano 1947.— G.Ferchauh, Faust, une legende et ses musiciens, Pariš 1948. — Isti, H. Berlioz, MGG, I, 1951. — A. W. Ganz, Berlioz in London, London 1950. — R. E. Oliver, Hector Berlioz: the Man and His Writings, Urbana 1951. — J. Barzun, Berlioz and the Romantic Centurv (2 sv.), London 1951 (nova izd. 1956 i 1964). —J. Feschotte, Berlioz, La Vie — 1' oeuvre, Discographie, Pariš 1951. — C. Hopkinson, A Bibliographv of the Musical and Literary Works of Hector Berlioz . . ., Edinburgh 1951. — Y. Tienot, Hector Berlioz, Pariš 1951. — H. Kilhner, Hector Berlioz, Charakter und Schopfertum, Olten i Freiburg 1952. — J. Roy, La Vie de Berlioz racontee par Berlioz, Pariš T 954- — Theodore-Valensi, Le Ćhevalier »Quand-Meme« Berlioz, Pariš 1955. H. Barraud, Berlioz, Pariš 1955. — Delaye-Didier-Delorme, Hector Berlioz, Pariš 1956. — Theodore-Valensi, Fin et gloire de Berlioz, Niče 1956. — G. Guillemot-Magitot, H. Berlioz, Pariš 1958. — A. XoxjioeKuua, EepjiHO3, Moc KBa 1960.— J. Rousselot, La Vie passionnee de Berlioz, Pariš 1962. — M.M.CoAAepmuHCKuu, FeKTOp BepJiH03, MocKBa 1962. — G. Sanford, The Overtures of Hector Berlioz. A Study in Musical Style, Ann Arbor 1964. — B. O6paM, BepjiH03, MocKBa 1964. — E. C. Bass, Thematic Procedures in the Symphonies of Berlioz, Ann Arbor 1964. — Cl. Ballif, Berlioz, Pariš 1968. — S. Demarguez, Hector Berlioz, Pariš 1969. J. As.
BERMUDEZ-SILVA, Jesus, kolumbijski kompozitor (Bogota, 24. XII 1884 —). Studirao na Nacionalnom konzervatoriju u Bogoti (G. Uribe Holguin), usavršavao se u Madridu (C. del Campo). God. 1935—37 profesor kompozicije na Konzervatoriju u Bogoti, od 1942 direktor Konzervatorija za departman Tolima u Ibagueu; od 1953 ponovo u Bogoti, profesor Konzervatorija i Nacionalnog univerziteta Kolumbije. Kompozicije su mu uglavnom građene na elementima kolumbijskog muzičkog folklora. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija u C-duru, 1933; 3 simf. pjesme: Cuento de Hadas, 1930; Torbellino, 1931 i Orgia Campesina, 1959. Koncert za klavir, 1947; uvertira Recuerdos de un estudiante; Danza tipica, 1938; Estampa Criolla, 1959. — KOMORNA: gudački kvartet; klavirski trio; trio za klavir, flautu i violončelo; kompozicije za flautu i dr. — Klavirska djela (sonata, plesovi). — Zborovi; solo-pjesme.
BERMUDO, Juan, španjolski muzički teoretičar (Ecija, Andaluzija, oko 1510 — ?), franjevac. Oko 1550 stupio u službu andaluzijskog nadbiskupa čiju je kapelu tada vodio C. Morales. Ostavio je tri rasprave u kojima obraduje tadašnje instrumente, orgulje, klavikord, lutnju, gitaru, harfu i dr., raspravlja o njihovim tehničkim problemima, o različitim mogućnostima ugađanja i sugerira pogodan repertoar, odnosno izbor autora te u cijelosti daje iscrpnu sliku španjolske instrumentalne prakse svoga doba. Rasprave su namijenjene učenicima, pa u prvoj, Comienca el libro primero de la declaracion de instrumentos (1549), B. izlaže osnove antičke i suvremene muzičke teorije i prakse. Druga, Ane Tripharia (1550), priručnik je za sviranje orgulja i učenje cantus planusa. Treća knjiga, Comienca el libro llamado declaracion de instrumentos musicales (1555), podijeljena je na 7 dijelova i posvećena različitim instrumentima; zanimljiv je osobito IV dio u kojemu je prikazana tadašnja metoda intavoliranja za monokord, lutnju i harfu. B. je ostavio i nekoliko orguljskih kompozicija. NOVA IZD.: Declaracion de instrumentos musicales iz 1555 obj. u faksimilu M. S. Kastner (Documenta Musicologica, I, u, 1957; 13 orguljskih kompozicija obj. F. Pedrell (Salterio Sacro—Hispano, 1883). LIT.: H. Collet, Le Mysticisme musical espagnol au XVI e siecle, Pariš 1913. — H. Angles, Fray Juan Bermudo, MGG, I, 1951. — R. Stevenson, Juan Bermudo, Dčn Haag 1960.
BERNABEI, 1. Ercole, talijanski kompozitor ( Viterbo, oko 1622 — Miinchen, pokopan 6. XII 168' O. Benevolija. U Rimu je od 1653 orguljaš crkve S. Francesi, 1665—67 maestro di cappella Sv. Ivana Li i od 1672 bazilske Sv. Petra. God. 1674 imenovan j dirigentom Bavarske dvorske kapele u Miinchenu. Najv kao crkveni kompozitor čija su se djela do danas održ pertoaru Sikstinske kapele. Pripada među najznač stavljače, odnosno obnovitelje tradicije rimske škole; mjestimice bliz Carissimiju. Pet opera što ih je kom] Miinchen nije se sačuvalo. Svojim vokalnim komorni: snažno je utjecao na svog učenika A. Steffanija. DJELA: Opere (samo libreta) // Litigio del cielo e delta terra, ed Anterote, 1686. — Komorne kantate (rkp.); Concerto madrigalesc 1669. — CRKVENA: Sacrae modulationes, moteti za 5 glasova, 2 v 1691; više 4—8-gl. misa, moteta, psalama, himni itd. u rkp. LIT.: R. Casimiri, Ercole Bernabei, maestro della Cappella Laterano, Roma 1920. — R. de Rensis, Ercole Bernabei, Mušica d'o| M. Zenger, Geschichte der Munchener Oper, Miinchen 1923. -Materialien zur romischen Musikgeschichte, AML, 1957.
2. Giuseppe (Gioseffo) Antonio, talijanski k i orguljaš (Rim, 1649 — Miinchen, 9. III 1732). Sir Ercolea. Od 1672 maestro di cappella crkve S. Luigi dt u Rimu; 1677 pozvan u Miinchen za vicedirigenta dvors 1688 naslijedio oca na položaju glavnog dirigenta. Po komponirao gotovo isključivo crkvenu muziku tako da i komorne priredbe Bavarske dvorske kapele vodio z Torri, iako je Giuseppe Antonio bio oficijelno glavni Vješt kontrapunktičar, u crkvenim djelima često uj kanonsku tehniku. Općenito je više sklon tradiciji ne strujanjima. DJELA. Opere: Alvilda in Abo, 1678; Enea in Italia, 1679; 1680; La Dori, 1680; Giulio Cesare ricoverato all'ombra, 1680; 1 Alba, 1686; Diana amante, 1688; Trionfo d'Imeneo, 1688; Gli dei 1688; Venere pronuba, serenata, 1688; // Segreto d'amore in petto del Vaticinio di Apollo e Diana, oko 1690; La Fiera, 1691; 5. Michele, dr; 1697. — VOKALNA: oratorij Regina Ester liberatrice del popola kantate i arije u rkp. — CRKVENA: Sex Missarum brevium za 4 gl mente, 1710; oko 20 misa; Requiemi; moteti; oko 60 himni; Magnific tacije (sve u rkp.). — LIT.: K. Forster, Uber das Leben und die Kirchenmusikalisi des G. A. Bernabeis (disertacija), Miinchen 1933. — W. Bollert, ] Ercole, 2. Giuseppe Antonio, MGG, I, 1951.
BERNAC, Pierre (pravo ime Pierre Bertin), francu bariton (Pariz, 12. I 1899 —). Pjevanje učio kod W. : R. de Wahrlicha. Sa F. Poulencom kao klavirskim ' priredio je 1933—61 niz koncerata u Evropi, a od 1948 God. 1945—65 predavao na Američkom konzervatorij tainebleauu, od 1957 i na Scole Normale de Musique n od 1958 drži redovito predavanja o interpretaciji u gradovima SAD. B. je jedan od najistaknutijih koncertni U njegovu repertoaru posebno se ističu djela novije i engleske vokalne literature. BERNACCHI, Antonio Maria, talijanski pjevač ' pedagog (Bologna, 23. VI 1685 — 16. III 1756). Kas kod F. Pistocchija. Bio jedan od najslavnijih pjevača s mena. Pjevao u Diisseldorfu, 1716—17 14 Londonu, zat nečiji, Milanu, Bologni, Miinchenu i Beču, a od 1729 Londonu, kamo ga je pozvao Handel. God. 1736 vratio lognu gdje je osnovao pjevačku školu. Sačuvane su nek kompozicije (arije, dueti, crkvena muzika) u rukopisu. LIT.: L. Frati, Antonio Bernacchi e la sua scuola di canto, R
BERNAL JIMENEZ, Miguel, meksički kompozitor 16. II 1910 — Leon, 26. VII 1956). Studirao u rodno: i na Pontificio Istituto di Mušica Sacra u Rimu (R. Ca Dobici, L. Refice). Vrativši se u Moreliju, od 1936 vod de Mušica Sagrada, 1939 osnovao društvo Amigos de 1 i časopis Schola cantorum, zatim utemeljio i od 1945 v< relijski konzervatorij. Uz to koncertirao kao orguljaš i 2 u domovini i inozemstvu. Operom Tata Vasco (1941) dao prilog meksičkom muzičkom kazalištu. Djelo ima više 1 nego dramski karakter; pojedine slike komponirane su cionalnim oblicima instrumentalne muzike, a građa sa mente gregorijanskog korala, renesansne vokalne i bai strumentalne polifonije te pentatonike i ritmova meks dijanaca; upotrebljene su i karakteristične udaraljke do: u okvirima briljantne, puccinijevske orkestracije. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija; simf. pjesma Noche 1 1941; Suite michoacana; Mexico. — Komorna djela. — Više orguljsl zicija. — DRAMSKA: opera (»dramma sinfonico«) Tata Vasco, li Navidad en Pdtzcuaro; Timgambato; El Chueco i Los tres galanes d< solistima i zborom), 1952. Scenska i filmska muzika. — Zborna djela, muzika (mise, moteti i dr.). — SPISI: Morelia colonial, 1939; El A sical del Colegio de Santa Rosa de Santa Maria de Valladolid, 1939; uvo Antologia de mušica colonial: priručnici za kompoziciju i gregorijansk
BERNARD, Filip, kompozitor (Jesenice, 24. IV ] Muziku studirao kod oca (1910—14), Troiera u Kap
^ v s -
BERNARD — BERNERS (1914), Raymonda u Beču (1915—16) i na Konzervatoriju u Ljubljani (1925—26). Učitelj duhačkih instrumenata na školi Glasbene Matice u Ptuju (1931—36) i flaute na školi Sloge u Ljubljani (1938—40). Zborovođa u Dugoj Resi (1928—30), vodio je 1932—35 radnički pjevački zbor Svoboda u Ptuju. Od 1941 bio je flautist orkestra Ljubljanske opere, a poslije oslobođenja dirigent Radio-orkestra u Ljubljani. DJELA. ORKESTRALNA: Scherzo za gudački orkestar, 1938: Rapsodično kolo, 1939; uvertira Bilećanka, 1943; Otroška suita, 1957. Za violinu i orkestar: fantazija Lejla, 1927 i Barcarola, 1942. — VOKALNA. 7A zbor i orkestar: Mlada pola, 1930; V jutranji zarji, 1930; Novi svet, 1954. Za sopran i orkestar: Osetn narodnih pesmi, 1958 i fantazija Dekle na vrtu, 1959. — Scenska muzika za ko mediju Veseli dan ali Matiček se ženi A. T. Linharta. — Kompozicije za salonski orkestar. — Obrade i instrumentacija kompozicija različitih autora za razne orkestralne sastave. D. Co.
BERNARD, Robert, francuski kompozitor i muzički pisac (Ženeva, 10.'X 1900 —). Na Univerzitetu u Ženevi učio književnost i povijest, studirajući paralelno klavir i kompoziciju (O. Barblan, J. Lauber). God. 1918 osnovao u Ženevi udruženje Nouvelle Societe d'Art za propagiranje francuske umjetnosti. Od 1926 djeluje u Parizu kao muzički pisac i kritičar (Paris-Soir, Revue musicale), predavač (od 1929 na Conservatoire Internationale, od 1937 na Schola cantorum) i kompozitor. God. 1939 naslijedio H. Prunieresa kao glavni urednik časopisa La Revue Musicale. DJELA. ORKESTRALNA. Tri koncerta za klavir: I, 1934; II, za klavir ili čembalo, 1945 i III, 1953. Divertissement za violinu, 1929; Esquisses symphoniques, 1918; Prelude a une tragedie, 1920; Triptyques, 1932; Les Bergers d' Arcadie, 1933; Ballade symphonique, 1943; Chant de delivrance, 1945; La Danse devant V Arche, 1953; Ouverturepour la tempete, 1957. — KOMORNA: gudački kvartet, 1956; serenada za gudački kvartet, 1932; gudački trio, 1934, klavirski trio, 1927; duhački trio, 1943; kvartet za saksofone, 1935; 3 kvinteta: I, 1934; II, 1945 i III, 1952; 2 sonate za violinu i klavir, 1927 i 1936; sonata za violončelo i klavir, 1928; sonata za violu i klavir, 1933. — Klavirske kompozicije (sonata, 1950). ■— LiRAMSKA. Opere: Elen, 1918; Le Chevalier an Barizel, 1919 i Polypheme, 1922. Scenska muzika. — Zborovi; solo-pjesme. — SPISI: Cesar Franck et son ecole; La Musique et le peuple; L' Originalne en musique; Les Caracteristiques de la musique francaise; Les Tendances de la musique francaise moderne; A. Roussel; Histoire de la musique (3 sv.).
BERNARDEL, Auguste Sćbastien Philippe, francuski graditelj gudačkih instrumenata (Mirecourt, 1798 ili 1802 — Bougival, 1870). Zanat izučio u rodnome gradu i kod N. Lupota u Parizu. Ondje je 1826 osnovao vlastitu radionicu. Uz Ch. F. Ganda smatra se najznačajnijim Lupotovim učenikom. Bernardelovi instrumenti, izrađeni od kvalitetnog drva, velikog su ali pomalo nazalnog tona; lak im je crvenkastosmed. Osim violina veoma su mu uspjeli violončeli. Njegovi sinovi Ernest i Gustave Ađolphe (Pariz, 1832—1904) naslijedili su očevu radionicu, a 1866 udružili su se s Eugenom Gandom, unukom Nicolasa Lupota, te osnovali firmu Gand & Bernardel freres, koja je poznata u čitavom svijetu. LIT.: L.A. Vidal, Les Instruments a archet (3 sv.), Pariš 1876—78. — W. L. Liitgendorff, Die Geigen- und Lautenmacher vom Mittelalter bis zur Gegemvart (2 sv.), Frankfurt am Main 1922 (VI izd.).
BERNARDI, Bartolomeo, talijanski violinist i kompozitor (Bologna, oko 1660 — Kobenhavn, V 1732). Od 1696 član akademije Filharmonica u Bologni. Oko 1700 stupio u službu danskoga kralja kao violinist i dirigent dvorske kapele u Kobenhavnu; ondje je ostao do kraja života. Njegove sonate nose tragove bolonjske škole koja je, po svemu sudeći, dala temelje njegovu formiranju. DJELA. INSTRUMENTALNA: 12 Sonate da camera a 3 op. 1,1692; 10 Sonate a 3 op. 2, 1696; 12 Sonate a violino solo op. 3, oko 1700. — Opere: Gige fortunato, 1703; Diana e la Fortuna, 1703 i Libussa, 1703. — Kantate u rkp. LIT.: W. S. Newman, The Sonata in the Baroque Era, Chapel Hill 1959.
BERNARDI, Francesco (prozvan il Senesino), talijanski pjevač, sopranista, kastrat (Siena, oko 1680 — oko 1750). Učio kod A. M. Bernacchija. Karijeru započeo u Italiji; 1719 pjevao u dresdenskoj Dvorskoj operi, a zatim ga je Handel angažirao za londonsko kazalište Havmarket. U tom je kazalištu ostao do 1733, interpretirajući uloge u operama Handela, Bononcinija i Ariostija; zatim je prešao u kazalište Lincoln's Inn Field pod vodstvom Porpore. Poslije 1736 vratio se u Italiju. Bio je jedan od najvećih pjevača svojega doba, slavljen osobito u Londonu zbog glasovnog volumena, sjaja, tehnike i posebice zbog izražajne deklamacije recitativa u čemu »nije imao premca u Evropi«. LIT.: 5. Fassini, II Melodramma italiano a Londra, Torino 1914.
BERNARDI, Gian Giuseppe, talijanski kompozitor i muzički pisac (Venecija, 15. IX 1865 — 15. XI 1946). Studirao isprva pravo, zatim muziku na Konzervatoriju u Veneciji, gdje je kasnije predavao teoriju, povijest i estetiku muzike. Gorljivi propagator talijanske muzike, držao predavanja i koncerte o Galuppiju, Cavalliju, Pergolesiju; osnovao udruženje namijenjeno muziciranju na starim instrumentima, Societd di mušica e strumenti antichi, a 1920 ustanovu Accademia veneziana di mušica antica koja je 1925 postala Accademia nazionale di mušica antica. DJELA. KOMPOZICIJE: simfonija. — Kompozicije za violinu i klavir. — Opereta // Vecchio e la morte, 1923. — Više zbornih djela; solo-pjesme. —
- * * " ■ '
757
SPISI: La Mušica nella Reale Accademia virgiliana di Mantova, 1923 ; priručnici Armonia 1896 i Contrappunto, 1904; brojne rasprave u »Atti della R. Accademia Virgiliana di Mantova« i »Ateneo Veneto«. —• Priredio nekoliko izdanja Untersteinerove Storia della mušica (prošireno izd. 1937).
BERNARDI, Stefano (Steffano), talijanski kompozitor (Verona, oko 1576 — Salzburg, prije 1638). Svećenik i pravnik. Muziku učio kod Baccusija. God. 1607—10 maestro di cappella crkve Trinitd dei Monti u Rimu, 1611—22 katedrale u Veroni, zatim u službi nadvojvode Carla Josepha, biskupa od Breslaua (Wroclaw), i Bressanonea, a od 1624 na nadbiskupskom dvoru u Salzburgu. Ondje je prigodom posvećenja nove katedrale, 1628, dirigirao izvedbom Benevolijeve mise za 52 glasa i vlastitog Te Deuma za 48 glasova (izgubljen). Učenici su mu bili A. Bertali, P. Verdina i dr. U vokalnim djelima uglavnom se nadovezuje na tradiciju rimske škole i ostaje u krugu tzv. stare prakse (prima pratica). Međutim instrumentalnim canzonama i sonatama pridonosi stvaranju koncertantnog stila, posebice kontrastiranjem instrumenata. DJELA. INSTRUMENTALNA: Canzoni per sonare con ogni sorte di stromenti, 1613 ; Concerti accademici con varie sorte di sinfonie, za 6 glasova, 1616; Sonate a 3, 1621; Sonate accomodate per ogni sorte di stromenti, 1624. — VOKALNA: pet knj. madrigala za 3—6 glasova: I, 1611; II, 1611 ( II izd. s dodanim bassom continuom, 1621); III, 1616; IV, 1619 i V, 1624; Madrigaletti a 2—3 v., 1621. — CRKVENA: četiri knj. misa za 4, 5 i 8 glasova i djelomice continuo: I, 1615; II, 1619; III, 1619 i IV, 1638; 3 knj. moteta: I, za 2—5 glasova, 1610; II, za 4 glasa, 1613, i III, za 2—6, 1634; psalmi za 4 glasa i b.c, 1613; psalmi za 8 glasova i b.c, 1624; Salmi concertati a 5 v., 1637; više crkvenih kompozicija u rkp. — Priručnik Porta musicale per la quale il principiante con fadle brevita alV acquisto delle perfette regole del contrapunto vien introdotto, 1615 (7 izdanja do 1639). NOVA IZD.: izbor crkvenih djela obj. K. A. Rosenthal (DTO, XXXVI). LIT.: H. Spiess, Steffano Bernardi, Salzburger Chronik, 1899. — K. A. Rosenthal, Zur Stilistik der Salzburger Kirchenmusik des 17. Jahrhunderts, Kongress-Bericht der Beethoven-Zentenarfeier, Wien 1927. — Isti, Steffano Bernardis Kirchenwerke, STMW, 1928. — F. Posch, Steffano Bernardis weltliche Vokal- und Instrumental-Werke, Salzburg 1935. —■ C. Schneider, Geschichte der Musik in Salzburg, Salzburg 1935. — Th. W. Werner, Steffano Bernardi, MGG, I, 1951.
BERNARDIĆ, Drago, pjevač, bas (Karlovac, 27. VIII 1912 —). Studij pjevanja završio na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1938; dobitnik Klaićeve nagrade). Još kao student pjevao na koncertima i školskim produkcijama, a na opernoj pozornici de bitirao 1938 u Zagrebu u Medvedgradskoj kraljici (Šafranek-Kavić). Od 1940 bio je član Splitske i 1941—43 Osječke opere. Od 1943 djeluje neprekidno u Zagrebu. Među njegovim kreacijama posebno se ističu uloge Gazda Marko (Gotovac, Ero s onoga svijeta), Sulejman (Zajc, Nikola Šubić Zrinjski), Ivan Susanjin (Glinka), Pimen (Musorgski, Boris Godunov), Leporello (Mozart, Don Giovanni), Rocco (Beethoven, Fidelio), Don Basilio (Rossini, Seviljski brijač) i Filip (Verdi, Don Carlos). Za visoka umjetnička dostignuća nagrađen je u više navrata. K. Ko. BERNASCONI, Andrea, talijanski kompozitor (Milano ili Marseille, 1706 — Miinchen, pokopan 29. I 1784). Muziku stu dirao u Parmi. Živio zatim u Milanu, Veroni te 1746—47 u Veneciji. God. 1753 postao je zamjenik dirigenta, a 1755 dirigent dvorskog orkestra u Miinchenu. Njegova pastorka Antonia (rođ. Wasel; Stuttgart, 1741—1803) bila je istaknuta operna pjevačica (sopran). DJELA: 28 simfonija; koncert za flautu, 2 violine i b. c; kraće instrumen talne kompozicije. — 25 opera (Demofoonte, 1741; Germanico, 1744; Agelmondo 1760; Demetrio, 1772); nekoliko kraćih muzičko-scenskih djela. — 4 oratorija; dueti; arije; 34 mise; 2 rekvijema; 11 magnificata; 34 psalma; oko 100 moteta. LIT.: J. Weiss, Andrea Bernasconi als Opernkomponist (disertacija), Miinchen 1923.
BERNEKER, Konstanz, njemački kompozitor (Darkehmen, 31. X 1844 — Konigsberg, 9. VI 1906). Studirao na Muzičkoj akademiji u Berlinu. Od 1872 zborovođa udruženja Singakademie u Konigsbergu, kasnije još i katedralni orguljaš, profesor kom pozicije na Konigsberškom konzervatoriju, lektor na Univerzitetu (od 1895) i muzički kritičar. Komponirao uglavnom zborna djela. DJELA. Oratoriji: Siegesfest, 1871 i Judith, 1877. Kantate: Das hohe Lied; Hero und Leander; Refortnations-kantate; Gott ist tnein Leben; Gott unsere Zuflucht; Mila, das Haidekind i Christi Himmelfahrt. Zborovi; moteti; psalmi; solopjesme. LIT.: O. Laudien, Konstanz Berneker, Berlin 1909.
BERNERS, Lord (pravo ime Gerald Hugh Tyrwhitt-Wilson), engleski kompozitor, slikar i književnik (Arley Park, Bridgnorth, 18. IX 1883 — London, 19. IV 1950). Školovao se u Etonu. Muziku učio samo kraće vrijeme u Dresdenu (tečaj harmonije), zatim kod A. Caselle i I. Stravinskog (instrumentacija). God. 1909—11 u diplomatskoj je službi u Carigradu a 1911—20 u Rimu. God. 1918 nasljedstvom dobio titulu lor da Bernersa te se otada na svojim umjetničkim djelima potpisi vao tim imenom. Po izrazitom smislu za humor, satiru i karikiranje B. je srodan E. Satieu (stoga ga i nazivaju »engleski Satie«). On se vješto narugao malograđanskim navikama u djelu Trois petites marches funebres (1. Za državnika, 2. Za kanarinca, 3. Za bogatu tetku).
7 SS U Valses bonrgeoises karikirao je konvencionalne tipove bečkog valcera (od J. Straussa do R. Straussa), a u Fantaisie espagnole parodirao kompozicije pseudošpanjolskog stila, i pri tom uspio da dočara pravu atmosferu Španjolske. Zbog nepotpunog muzičkog obrazovanja mjestimice su mu djela, osobito ranija, kompozicijsko-tehnički neujednačena. U baletima The Triumph of Neptune i The Walding Bouguet uspio je da uskladi inventivan muzički sa*držaj s oblikovanjem pa se oni smatraju Bernersovim najboljim djelima.
BERNERS — BERNSKA KONVENCIJA Epistula... i Praefatio... preveo na francuski i obj. L. Lambilotte thiarie et pratigue du chant gregorien, 1855); Epistula... preveo na nje U. Kornmuller (KMJB, 1889). LIT.: E. Vacandard, Vie de St. Bernard (2 sv.) Pariš 1895. — Dijk, Saint Bernard and the »Instituta Patrum« of Saint Gali, Mušica 1950. — H. Huschen, Bernhard von Clairvaux, MGG, I, 1951. — 5. Les Origines du chant cistercien, Roma 1952. — R. Monterosso, La K sicale di S. Bernardo, Cremona 1955. — Isti, Cluniacensi e cistercens ri del canto gregoriano, Rassegna dell' Istruzione Artistica, 1967,
LORD BERNERS
DJELA. ORKESTRALNA: Trois morceaux, 1916; Fantaisie espagnole, 1919; fuga u c-molu, 1924; Adagio, Variations and Hornpipe, za gudače (aranžman iz baleta The Triumph of Neptune), 1926. — KLAVIRSKA: Le Poisson d'or, 1914; Trois petites marches funebres, 1914; Fragments psychologiques, 1915; Valses bourgeoises, za 2 klavira, 1917. —^DRAMSKA: komična opera Le Carros-se du Saint-Sacrement, 1923. Baleti: The Triumph of Neptune, 1926; Luna Park, 1930; The VCedding Bouquet, 1936; Cupid and Psyche, 1938; Les Sirenes, 1946. Filmska muzika: Nicholas Nickleby, 1947 i dr. — VOKALNA: trinaest solo--pjesama, medu njima ciklus Liederalbum na tekstove H. Heinea, 1913. — Autobiografija: A First Childhood, 1934 i A Distant Prospect, 194.5LIT.: J. Holbrooke, Berners, u knjizi Contemporarv British Composers, London 1925. — C. Mason, Lord Berners, The Listener 1951. — G. Hendrie, Sir Gerald Hugh Tyrwhitt-Wilson, MGG, XIII, 1966.
BERNET KEMPERS, Karei Phillippus, nizozemski muzikolog (Nijkerk, Gelderland, 20. IX 1897 —). Studirao u Amsterdamu kod B. Zweersa (kompozicija) i S. van Milligena (povijest muzike) i na Univerzitetu u Munchenu kod A. Sandbergera. Predavao povijest muzike na konzervatorijima u Hagu (1929—49) i Amsterdamu (1934—53), te muzikologiju na amsterdamskom Univerzitetu, s prekidom 1942—45 kada je otpušten iz službe. Uz to 1934—41 uređivao časopis Wereld der Muziek, a od 1947 ureduje mjesečnik Preludium-Concertgebouw-Nieuws.
DJELA: Jacobus Clemens non Papa und seine Motetten (disertacija), 1928; Die Italiaansche Opera van Peri tot Puccini, 1929; De Zauberflote, 1929; Carmen, 1929; Leidmotieven, herinneringsmotieven en grondthema's, 1929; Muziekgeschiedenis, 1932 (V izd. 1955); Muziek in den ban der Letteren, 1935; Schubert, 1938; Muziekmetennschap in den hop der tijden, 1938; Meesters der Muziek 1939 (V izd. 1955): Beknopte Geschiedenis von het Kerklied (sa G. van der Leeuwom), 1939; Het Muziekschrift, 1946; Panorama der Muziek, 1948; Willem Pipper's opera Halezvijn, 1950. Mnogobrojne studije i članci. — Izdanja: redakcija cjelo kupnih djela Clemensa non Pape, od 1950 dalje (American Institute of Musicologv); L. Bourgeois, 57 vierstimmige Psalmen-Bearbeitung (novo izd.); Lieder aus Valerius Gedenckclanck, 1941. Preradio posljednje izdanje L. C. Bouman'sova djela Vreemde Woorden m der Muziek, 1950.
BERNHARD, Christoph, njemački kompozitor (Danzig, 1627 — Dresden, 14. XI 1692). Učio kod Ch. Wernera i P. Sieferta u Danzigu, H. Schiitza u Dresdenu i u dva navrata kod G. Carissimija u Rimu. Pjevač i zamjenik dirigenta 1655 u Dresdenu, 1664—74 kantor u Hamburgu, a zatim opet u Dresdenu dvorski učitelj muzike, zamjenik dirigenta i 1681—88 dirigent. Dobar poznavalac kontrapunkta, B. je jedan od vodećih njemačkih kompozitora XVIII st.
DJELA: duhovni koncerti (20) Geistlicher Harmonien erster Teil 2-gl. do 5-gl., 1665; tužaljka Letzter Schzuanengesang, 1667; himna Prudentia Prudenti-ana, 1669; 3 mise; nekoliko misnih stavaka; kantate; oko 20 moteta. — SPISI: Von der Singekunst oder Maniera; Tractatus compositionis augmentatus; Aus-fiihrlicher Bericht von dem Gebrauche der Consonanzen und Dissonanzien. NOVA IZD.: 5 zborskih kompozicija obj. M. Seiffert (DDT, 1901); 1 misu obj. R. Gerber (Das Choruierk, 1932); 2 moteta obj. B. Grusnick (1933 i 1934); sva 3 traktata obj. J. M. Miiller-Blatau {Die Kompositionslehre H. Schutz e n s . . . , 1926).
LIT.: J. M. Miiller-Blattau, Die Kompositionslehre H. Schiitzens inder Fassung seines Schiikrs Ch. Bernhard, Leipzig 1926. — B. Grusnick, Christoph Bernhard, MGG, I, 1951. — H. Federhofer, Die Figurenlehre nach Chr. Bernhard und die Dissonanzbehandlung in Werken von H. Schiitz, Kassel i Basel 1954-
BERNHARD DE CLAIRVAUX (Bernardus Clarevallensis), francuski teolog, filozof, političar i muzički teoretičar (Fontaines kraj Dijona, 1091 — Clairvaux, 20. VIII 1153). Osnivač i prvi opat cistercitskog samostana u Clairvauxu. Utjecajna ličnost u političkom i crkvenom životu svoga vremena, autor asketsko-mističkih studija, dogmatsko-polemičkih rasprava, teoloških spisa i dr. Napisao i nekoliko muzičkih traktata (Epistula seu prologus super antiphonarium Ordinis Cisterciensium; pripisuju mu se i rasprave Praefatio seu Tractatus de cantu et correctione antiphonarii Ordinis Cistercensium, Tonale i Tractatus cantandi graduale). U smislu zaključaka cistercitskog reda iz u 34 u njima se zalagao za reformu koralnog pjevanja. Njegova nastojanja išla su za pojednostavnjenjem .gregorijanskih melodija i oživljavanjem njihova prvobitnog, jednostavnog oblika. To je u povijesti muzike prvi pokušaj reforme koralnoga pjevanja provedene sistematski i na osnovi principijelnih zahtjeva. NOVA IZD.: Tonale obj. M. Gerbert (Scriptores ecclesiasticide mušica, 1784); muzičke rasprave obj. J. P. Migne ! Patrologiae cursus completus, Series tatina) ;
BERNIER, Nicolas, francuski kompozitor (Mant< 1664 — Pariz, 5. VII 1734). Kao dječak pjevao u zboru u Mantesu, zatim studirao u Rimu, gdje je bio u vezi darom. God. 1694—98 dirigent katedrale u Chartresu, crkvama St. Germain l'Auxerrois i St. Chapelle u Pari 1723—33 dirigent na dvoru Luja XIV u Versaillesu. V pedagog. B. je medu prvima u Francuskoj komponirao ; kantate (poznate su Les Nuits de Sceaux). U njegovim kompozicijama ističe se svladavanje polifonog sloga. S hladan, iako bez praznog virtuoziteta. DJELA: moteti (2 knj.) r .J7O3 i 1713; svjetovne kantate (7 kr 1703; V, Les Nuits de Sceaux, 1715; VI, 1718 i VII, 1723. Chant d differents seints nouveaux..., 1724; airs, moteti i psalmi u suvremenin — Rasprava Prindpes de composition, oko 1726—34. LIT.: M. Brenet, Les Musiciens de la Sainte Chapelle, Pariš 1 Oellier, Nicolas Bernier, MGG, I, 1951. — Ph. Nelson, Nicolas Resumeofhis Works, Recherches, 1960, Pariš 1960.—Isti, Princit position de Mr. Bernier, ibid., 1961—62, Pariš 1962.
BERNOULLI, Eduard, švicarski muzikolog (Base 1867 — 18. IV 1927). Njegovi preci, podrijetlom N bili su znameniti matematičari Johann B. (1667—174 niel B. (1700—81) koji su dali kapitalne priloge problen zičke akustike. B. je studirao kod H. Kretzschmara na zitetu u Leipzigu. Od 1908 predavao je na Univerzitetu v (od 1921 profesor). Proučavao je muziku srednjeg vi sebno problem ritmičke interpretacije gregorijansko te muziku njemačkog humanizma. Međutim, težište je rada na uređivanju novih izdanja starijih muzičkih djek je najznačajnije Syntagma musicum, III, M. Praetoriu DJELA. Knjige: Die Choralnotenschrift bei Hymnen und Sequenzt ren Mittelalter (disertacija), 1897; Oratorientexte Hdndels, Streifzu Mete der Chrysanderschen Hdndelforschung, 1905; H. Đerlioz als Aes Klangfarben, 1909; Aus Liederbuchern der Humanistenzeit, 1910. Ćlam t)ber die schweizerische Musikgeschichte, kongres IMG, 1909; Bezie Berlioz zu Liszt und Wagner, Wissen und Leben, 1909—ro; 5; Dok Geschichte des Liedes und Tanzes aus dem XVI und XVII Jahrhunde\ IMG, 1924; Der Zurcher Humanist Hans Fries als Forderer des Sci Schweizerisches Jahrbuch fiir Musikwissenschaft, 1927 i dr. — Iz Jenaer Liederhandschriften (sa G. Holzom i F. Šaranom), 2 sv., 1901; Poetisch-musikalisches Lustwaldchen 1642, DDT, XII—XIII; P. Chansons und Tdnze, Pariser Tabulaturdrucke fiir Tasteninstrumen Jahren 1530—31 (faksimile), 4 sv. i 5. sv. komentari 1914; M. Praet tagma musicum, III (izdanje revidirano prema originalu iz 1619, s pr i komentarom), 1916; L. Euler, Tentamen novae theoriae musicae, 192 Ausgabe des Liederbuches von Arnt von Aich (sa H. J. Moserom), 193c LIT.: K. Nef, Prof. Dr. Eduard Bernoulli, Schweizerisches fiir Musikwissenschaft, 1927. — E. Refardt, Historisch-Biographi siklexikon der Schweiz, 1928. — H. Ehinger, Eduard Bernoulli, MG<
BERNO VON REICHENAU, muzički teoretiča Reichenau, 7. VI 1048). God. 1008 opat samostana Reicl Bodenskom jezeru. Kao teoretičar stajao je pod utjecajem I i Guida d'Arezza; u svojim se spisima najviše bavio prč promjena u tonalitetu. Njegov učenik bio je Hermannus Co DJELA: De consona et tonorum varietate; Mušica oder prologus in Tonarius ; De varia psalmorum atque cantuum modulatione. Neke su nj ego' 0 muzici izgubljene (De instrumentis, De mensura monochordi). NOVA IZD.: sačuvane traktate obj. su M. Gerbert {Scriptores de mušica, 1784) i J. P. Migne {Patrologiae cursus completus, Seri* LIT.: W'. Brambazh, Das Tonsvstem und die Tonarten des c Abendlandes im Mittelalter, Leipzig 1881. — Isti, Theorie und Reichen,auer Sangerschule, Karlsruhe 1888. — H. Riemann, Gesc Musiktheorie im 9.—19. Jahrhundert, Leipzig 1898. — R. Molitor, I der Abtei Reichenau, I i II , Miinchen 1925. — H. Sozva-Sanden, C Transformation der Antiphonen. Tonar- und Rhvthmusstudien, K; — E. Jammers, Berno von Reichenau, MGG, I, 1951. — H. Oesch, ] Hermann von Reichenau, Bern 1961.
BERNSKA KONVENCIJA ZA ZAŠTITU KNJI5 1 UMJETNIČKIH DJELA, prvi mnogostrani med ugovor o zaštiti autorskog prava. Pošto se pokazalo da se i bar donekle jednoobrazna međunarodna zaštita autorsk ne može osigurati pomoću dvostranih međunarodnih na inicijativu Association Litteraire et artistique inter (ALAI) sklopljen je na diplomatskoj konferenciji u Ben 1886 ugovor pod nazivom: Konvencija o stvaranju međi unije za zaštitu književnih i umjetničkih djela. Konvi dopunjena u Parizu 1896 Dodatnim aktom i Interprei deklaracijom, revidirana u Bernu 1908, dopunjena u Ber Dodatnim protokolom, te revidirana u Rimu 1928, u Bi 1948 i u Stockholmu 1967, kojom prilikom joj je dodan i koji se odnosi na zemlje u razvoju. Prema stanju na početku 1970, Bernskom konvenci je vezano 59 država, među kojima se nalaze gotovo ove države, uključujući Jugoslaviju; od azijskih država: Cejloi
BERNSKA KONVENCIJA — BERSA
189 Filipini, Indija, Izrael, Japan, Libanon, Pakistan, Tajland i Tur ska; od afričkih država: Dahomej, Gabon, Gornja Volta, Južnoafrička Unija, Kamerun, Kongo (Brazzaville), Kongo (Kinšasa). Madagaskar, Mali, Maroko, Niger, Obala Slonovače, Senegal Tunis; od američkih država: Argentina, Brazil, Kanada, Meksiko i Urugvaj; od ostalih država: Australija i Nova Zelandija. Do tada nisu pristupile Bernskoj konvenciji, između ostalih država, SAD i SSSR zbog neslaganja njihova zakonodavstva o autor skom pravu sa sistemom zaštite prema Bernskoj konvenciji (-> Autorsko pravo). Eernskom je konvencijom stvorena Unija za zaštitu prava autora na njihovim književnim i umjetničkim djelima (Bernska unija). Prema odredbama konvencije izraz »književna i umjetnička djela« obuhvaća sve proizvode s područja književnosti, znanosti i umjetnosti bez obzira na način i oblik izražavanja. Kao primjeri nabrojena su različita književna djela, pisana i govorna, dramska i dramsko-muzička djela, koreografska i pantomimska djela, muzička djela s riječima i bez njih, kinematografska i si. djela, različita djela likovnih umjetnosti, fotografska i kartografska djela, planovi, skice i plastična djela s raznih područja znanosti; zbirke djela, koje s obzirom na izbor i raspored grade predstavljaju samostalne duhovne tvorevine, te prerade djela kao što su prijevodi, prilagođavanja (adaptacije) i obrade (aranžmani). Navedena djela uživaju zaštitu prema odredbama konvencije, ako imaju kao zemlju porijekla jednu od zemalja Unije, što znači prema tekstovima konvencije do Stockholmskog akta, djela državljana te zemlje, ako nisu obavljena, a prema Stockholskom aktu ako su i objavljena bilo gdje, kao i djela objavljena po prvi put u zemlji Unije bez obzira na državljanstvo autora. Pod »ob javljenim djelima« u smislu ove konvencije podrazumijevaju se samo izdana djela bez obzira na način na koji su izrađeni primjer ci djela (dakle ne samo grafički nego i fonografski umnoženi primjerci kao npr. gramofonske ploče). Navedena djela uživaju u svakoj drugoj zemlji Unije ista prava kao i djela domaćih državljana (tzv. nacionalni tretman) i to bez ikakvih formalnosti kao što su registracije djela, deponiranje primjerka djela, oznaka na primjerku djela da uživa zaštitu ili si. Ako bi nacionalni tretman djela bio na previše niskom nivou, dolaze do primjene tzv. minimalna prava specijalno priznata konvencijom. To su što se tiče autorskih moralnih prava: pravo na priznanje autorstva i pravo na pošti vanje djela, a što se tiče autorskih imovinskih prava: pravo prevođenja (uz mogućnost da se njegovo trajanje ograniči pristu panjem konvenciji uz rezervu u pogledu toga prava), pravo umnožavanja (uz određena ograničenja), pravo javnog prikazivanja ili izvođenja djela, radiodifuzijska prava (uz mogućnost da se predvidi samo pravo na naknadu, a ne i na davanje autorizacije), pravo zvučnog snimanja djela (uz mogućnost da se predvidi također samo pravo na naknadu a ne i na davanje autorizacije), kinematografska prava, prava prilagođavanja i obrađivanja djela i napokon tzv. pravo slijeđenja djela (uživanje koristi od pre prodavanja djela). Opći rok trajanja zaštite prema Bernskoj konvenciji iznosi vrijeme života autora i 50 godina poslije autorove smrti (Bruxelleski akt) odnosno, prema ostalim aktima konvencije, vrijeme pro pisano zakonom zemlje u kojoj se zaštita traži. Trajanje zaštite se računa od početka kalendarske godine neposredno poslije smrti autora. Osim odredaba o autorskom pravu konvencija sadrži i tzv. administrativne odredbe o organima Bernske unije. Ured Unije je ujedinjen s uredom Pariške unije za zaštitu industrijskog vlasništva (patenti i dr.) i nosi naziv Bureaux internationaux reunis pour la protection de la propriete intellectuelle (BIRPI), a sjedište ima u Ženevi. Napokon konvencija sadrži i odredbe o reviziji, ratifikaciji, rezervama, primjeni konvencije, rješavanju sporova, stupanju na snagu, trajanju i otkazivanju konvencije. LIT.: J. šuman, Bernska konvencija za zaštitu književnih i umetničkih dela i njene revizije, Beograd 1928. — B. Eisner, Međunarodna zaštita autorskog prava i naše zakonodavstvo o autorskom pravu, Arhiv za pravne i društvene nauke, 1953. — M. Boutat i R. Plaisant, La Convention d'Union de Berne (u djelu: R. Plaisant, Propriete litteraire et artistique), Pariš 1954. — W. Bappert i E. Wagner, Internationales Urheberrecht, Munchen i Berlin 1956. — V. Spaić, Autorsko pravo, Sarajevo 1957. — J. Štempihar, Avtorsko pravo, Ljubljana 1960. — C. Masouye, The Berne Convention from 1886 to 1967, New Delhi i Geneve 1967. — 1. Henneberg, Bernska konvencija za zaštitu književnih i umjet ničkih djela revidirana u Stockholmu 1967, Prinosi za poredbeno proučavanje prava i međunarodno privatno pravo Instituta za međunarodno pravo i među narodne odnose u Zagrebu, 1969. I. Hg.
BERNSTEIN, Leonard, američki dirigent i kompozitor (Lawrence, Massachusetts, 25. VIII 1918 —). Kompoziciju (W. Piston, E. B. Hill) i klavir (H. Coates, H. Gebhard) učio na Harvard University, dirigiranje (F. Reiner) i orkestraciju (R. Thompson) na Curtis Institute u Philadelphiji. Kasnije učenik S.
L. BERNSTEIN
Kussevitskog u Tanglewoodu. Vrlo je brzo stekao ugled kao jedan od najboljih suvremenih američkih dirigenata. Gostuje u SAD, Južnoj Americi, Evropi i Aziji. God. 1945—47 dirigent New York City Center Orchestra, 1951'—56 predavao je na Bran-deis University, a 1958—68 bio je direktor Filharmonije uNew Yorku. »U Bernsteinovoj muzici najviše zapanjuje neposrednost emotivnog efekta. U melodiji i harmoniji ona ima spontanost i toplinu, koje na slušatelje smjesta djeluju. U Bernsteinovim najboljim ostvarenjima muziku prožima potresna ritmička invencija, neodoljiv polet; ona često dostiže silnu dramatsku snagu« (A. Copland). DJELA. ORKESTRALNA. Simfonije: Jeremiah za mezzo-sopran, 1943 i Age of Anxiety (s klavirom), 1949: koncert za klavir i orkestar ; koncert za violinu i orkestar ; Serenata za violinu, gudački orkestar i udaraljke 1954; uvertira Candide, 1956; simfonijski plesovi West Side Story, 1960. — Sonata za klarinet i klavir, 1942. — Klavirska sonata; Anniversaries (11) za klavir, 1943—48. — DRAAiSKA : televizijska opera Trouble in Tahiti, 1952. Muzičke komedije On the Town, 1944; Wonderful Totvn (prema Shakespeareu), 1952 i West Side Story, 1957. Baleti: Fancy Free, 1944 i Facsimile, 1946. Scenska i filmska muzika. — VOKALNA: oratorij Kaddish, 1963; Chichester Balm za zbor i orkestar, 1965; ciklusi pjesama / Hate Music, 1943 i La Bonne Cuisine, 1949. — Napisao The Joy of Music, 1959 i The Infinite Variety of Music, 1966. LIT.: /. Fine, Young America: Bernstein and Foss, Modem Music, 1945, 4. — P. Gradenzoitz, Leonard Bernstein, Music Rewiev, 1949, 3. — K. H. W6rner, Leonard Bernstein, MGG, I, 1951. — D. Gozv, Leonard Bernstein, The Musical Times, 1960. — D. Ewen, Leonard Bernstein. A Biographv for Young People, New York 1960 (rev. 1967). — A. Holde, Leonard Bernstein, Berlin 1961. — J. Briggs, Leonard Bernstein. The Man, his Work and his World, Cleveland 1961. — J, Gottlieb, The Music of Leonard Bernstein: A Study of Melodic Manipulations (disertacija), Ann Arbor 1964. J. Aa.
BERR, Friedrich, njemački klarinetist i fagotist (Manheim, 17. IV 1794 — Pariz, 24. IX 1838). Vojni muzičar, od 1823 prvi klarinetist opernog orkestra u Thedtre italien u Parizu. God. 1831 postao profesor klarineta na tamošnjem Konzervatoriju, 1832 solist dvorskog orkestra i 1836 direktor pariške Vojne mu zičke škole. Napisao priručnik za klarinet Traite complet de la clarinette a 14 clefs (1836) i De la necessite de reconstituer . . . de la musique militaire (1838). Komponirao djela za klarinet (Gammes et e'tudes, koncerti, divertimenti) i oko 500 kompozicija za vojni orkestar. BERRY, Walter, austrijski pjevač, bariton (Beč, 8. IV 1929 —). Pjevačku karijeru započeo na Državnoj operi u Beču kao zborist, ali već 1950 postao solist. Od 1952 član opere u Salzburgu i od 1961 na Gradskoj operi u Berlinu. Svestrani umjetnik koji s podjednakom lakoćom interpretira baritonske uloge lirskog i dramatskog karaktera, B. je stalni gost prvih evropskih i američkih muzičkih kazališta. Među njegovim kreacijama posebno se ističu: Papageno (Mozart, Čarobna frula), Guglielmo (Mozart, Cosi fan tutte), Figaro (Mozart, Figarov pir), Rossini, Seviljski brijač), Julije Cezar (Handel), Pizzaro (Beethoven, Fidelio), Faninal (R. Strauss, Kavalir s ružom), Mandrvka (R. Strauss, Arabelld), Wozzeck (Berg) i dr. Snimio je velik broj gramofonskih ploča. Njegova supruga je Christa Ludwig.
BERSA, 1. Vladimir (Vladoje), kompozitor (Zadar, 4. X
1864 — 7. VII 1927). Srednju školu završio u Dubrovniku, a zatim studirao pravo u Grazu, gdje je učio kompoziciju i instrumentaciju kod A. Dopplera. Nakon završenih pravnih studija postao upravni činovnik u Dalmaciji (Zadar, Supetar, Split). B. je na prijelazu iz XIX u XX st. dao nekoliko priloga hrvatskoj opernoj muzici. Značajni su njegovi zapisi narodnih napjeva iz srednje Dalmacije.
190
BERS A
DJELA: simfonijska slika Marjan; Novelete za orkestar. — Gudački kvarteti; klavirska trija i druga komorna djela. — Manje klavirske kompozicije. — Opere: Cvijeta (Zagreb, 21. IV 1898) i Andrija Čubranović (Zagreb, 10. XI 1900), komponirane na libreta brata Josipa Berse; Komedijaš (Zagreb, 14. III 1916), na vlastiti libreto prema drami M. Magrea i Mozartova smrt (neizvedeno). Mnoge pjesme uz klavir; crkvena djela (Miserere za muški zbor i orgulje i dr.). Njegovu zbirku od 460 narodnih pjesama objavila je JA u redakciji B. Sirole i V. Dukata pod naslovom Vladoje Bersa: Zbirka narodnih popjevaka iz Dalma cije, 1944. K. Ko.
2. Blagoje, kompozitor (Dubrovnik, 21. XII 1873 — Zagreb, 1. I 1934). Brat Vladimira. Gimnaziju je polazio u Beču, Trstu i Zadru. God. 1893 upisao se na Zagrebački konzervatorij (I. Zajc, A. Stockl, H. Geiger), a 1896 na Konzervatorij u Beču (R. Fuchs, J. Epstein). Njegova diplomska orkestralna kompozicija Andante sostenuto izvedena je javno u Beču (1899). Nakon završenih studija bio je B. neko vrijeme zborovođa sarajevskog pjevačkog društva »Trebević«, a zatim splitskog društva »Zvonimir«. U kazališnoj sezoni 1902—03 bio je kraće vrijeme dirigent Gradskog kazališta u Grazu. U ljetu 1903 nastanio se u Beču gdje je uz manje prekide živio do 1919. God. 1904 odazvao se pozivu impresarija Miillera te je primio angažman za niz melodramskih koncerata s recitatorkom P. Wiirth po Njemačkoj, Švicarskoj i Češkoj. Tom prilikom nastupao je B. kao pijanist i dirigent vlastitih kompozicija. Vrativši se u Beč, B. je materijalno teško živio. Podučavao je malobrojne učenike iz klavira, a povremeno je instiumentirao i iz skica kompozicijski izrađivao djela istaknutih ondašnjih operetnih kompozitora (O. Ned-bala, L. Falla, O. Strausa, C. Ziehrera). B. BERSA Kad se u Osijeku osnovalo kazalište odlazi B. 1908, da ondje osnuje stalnu operu, ali se nakon tri mjeseca vraća u Beč gdje 1911 postaje stalni aranžer i umjetnički savjetnik muzičkog izdavačkog poduzeća Doblinger (Bernhard Herzmanskv). Za potrebe Doblingera B. je prerađivao i instrumentirao razna tuđa djela, većinom operete. Nakon Prvog svjetskog rata dolazi u Zagreb gdje je imenovan profesorom kompozicije i instrumentacije na Muzičkoj akademiji. Na tom je mjestu djelovao do smrti. Bersa je izraziti romantik. Njegova su djela gotovo uvijek subjektivna, a kako je po naravi bio pesimist, to u njima prevladavaju tamna i tmurna raspoloženja. Osnovna je karakteristika njegove muzike refleksivna lirika; osim u operama, rijetko u njoj susrećemo dramatičnosti. Bersine su kompozicije obično rap-sodične, a odlikuju se izradbom detalja. U svim njegovim orkestralnim djelima treba naročito istaknuti virtuoznu instrumentaciju u kojoj su mu bili uzori R. Strauss, a kasnije i N. Rim-ski-Korsakov. Bersina je muzika često i eklektična. U njoj se
Kr. zrm
OGANJ. I
B. BERSA. Autograf i
prepleću razni elementi muzičkog govora XIX st., od mantike preko R. Wagnera do impresionista i talijanskih Gdjekad se osjeća i prizvuk muzike slavenskih majstor bno P. I. Čajkovskog. I muzika bečkih valcera i opereta je katkad na njegov izraz. Bersine orkestralne kompozicije pripadaju većinom ] programne muzike. Među njima treba u prvom redu diptihon Sablasti i Sunčana polja. U tim simfonijskim pj kojih je osnovna ideja pobjeda svjetlosti nad mračnin noći, uspio je B. izvanrednim kolorističkim efektima dva potpuno oprečna raspoloženja. Za studija u Beču' je B. simfoniju od koje je dovršio tri stavka. Kasnije je pr nazvao Dramatska ouvertura, drugi Idila, a treći Capricciote se oni danas izvode pojedinačno kao zasebna djela, klasičnom obliku, ti se stavci odlikuju jasnoćom i pregl Od malobrojnih kompozicija s područja komorne najvredniji je Klavirski trio u klasičnom stilu op. 7, a od klavirskih djela Balada, Na žalu i ciklus Po načinu sta de ballet. Najvjerniji su odraz Bersina unutarnjeg, intimnog žh gove solo-pjesme. U svemu ih je napisao 30, od toga go lovinu na njemački tekst. Od solo-pjesama s hrvatskim ističe se niz pjesama na Preradovićeve stihove, zatim p vrlo uspjela Seh duš dan, pa Oj sanci, vi šareni sanci i d Kazalište je vrlo rano privuklo Bersinu pažnju. Gc dovršio je operu Jelka na tekst svoga brata Josipa. Pisana talijanskih opera, Jelka je koncipirana naivno, bez praA matskog sukoba. Na njemački libreto A. M. Willnera kon je B. 1905—06 svoje najvažnije operno djelo Der Eiset (Oganj). Ognju pripada posebno'mjesto u razvoju hrvatski literature. Velika je naime Berlina zasluga što je tom operom prvi prenio u Hrvatsku tekovine Wagnerove opi forme i suvremenog opernog simfonijskog orkestra. Za od sladunjavo-romantičkih sadržaja ostalih hrvatskih opi čeva doba, libreto Ognja postavlja u prvi plan suvremen bleme. Muzička se izradba ove opere ističe tehničkom nošću (dočaravanje ritma tvorničkih strojeva). Bersina je u tom djelu često bliska Wagneru, ali se zamjećuje u njo caj talijanskih verista. Der Schuster von Delft (Postolar oa 1912—13) komična je opera po motivima Andersenov Srećine koljače (njemački libreto J. Wilhelm i A. M. \ Po svojoj muzičkoj vrijednosti ona zaostaje za Ognjen 1919 izvedena je u Beču scenska muzika za Antigonu ( senclever); to se Bersino djelo izgubilo. B. je napisao i' za nijemi film Neretvanska vila. Bersin je rad od velike vrijednosti za daljnji razvoj 1 kulture u Hrvatskoj, jer je postavio čvrste temelje tehničk cipa na kojima se kasnije razvila suvremena hrvatska Svoje bogato iskustvo prenio je B. kao profesor Muzičke mije na cijelu generaciju hrvatskih kompozitora. On ji prvim hrvatskim muzičkim pedagozima postavio nastav pozicije i instrumentacije na suvremene evropske temelje. S razumijevanja za sklonosti svojih učenika, B. je indivii postupkom prema svakom pojedincu uspio stvoriti od 1 mostalno izgrađene stvaralačke ličnosti. Od njegovih ističu se: Z. Grgošević, R. Matz, B. Kune, Z. Bradić, pandopulo, M. Cipra, I. Brkanović, B. Bjelinski N. Her
DJELA. ORKESTRALNA. Simfonijske pjesme: Hamlet op. (preradio Z. Bradić 1934); // Sogno d'una spasa op. 22, 1897; Una Notte op. 31, 1902 (preradio 1934 Z. Bradić i dao naslov Nokturno, San / na Hvaru); Sunčana polja, 1919 (Zagreb, 10. V 1920) i Sablasti, 1926 9. I 1927). Concertando za violinu 1924 (dovršio 1934 Z. Bradić i dao na: fonijske varijacije); Dramatska ouvertura op. 25a, 1898; Andante sosu B. BERSA. Plakat za praizvedbu opere Oganj
BERSA — BERTINI
191 29, 1899; Idila op. 25b, 1902; Capriccio-Scherzo op. 25c, 1902. — KOMORNA: gudački kvartet u c-molu op. 9 (izgubljeno); Menuet za gudački kvartet op. 14, 1896; Klavirski trio u klasičnom stilu op. 7, 1895 (preradio Z. Bradić); elegija Povero Tomin za violinu i klavir op. 1; elegija Reverie za violončelo i klavir op. 49, 1904. — KLAVIRSKA: sonata u C-duru op. 19, 1897; sonata u f-molu op. 20, 1897; Valcer u A-duru op. 3, 1893; Ballabih, 1894; Mlnuetto op. 11; Bagatella op. 16, 1897; Rondo-Polonaise op. 18, 1895—97; Marcia trionfale op. 24, 1898; tema s varijacijama op. 15, 1899; Fantasta impromptu op. 27, 1903; nokturno op. 38, 1903; Riso e lamento op. 63, 1908; Noveletta op. 69, 1910; Serenada-Barkarola, 1917; Venecijanska barkarola op. 58, 1905—21; Valse melancolique op. 76, 1915—21; Melancolie op. 76, 1919—21; Balada u d-molu op. 75, 1921; Na Salu, 1921; Po načinu starih Airs de ballet, 1924. — DRAMSKA. Opere: Jelka (Josip Bersa) op. 12, 1901; Der Eisenhammer (Oganj; A. M. Willner) op. 57, 1905—06 (Zagreb, 12. I 1911) i Der Schuster von Delft (Postolar od Delfa; J. Willhelm i A. M. Willner), 1912 (Zagreb, 26. I 1914). Četiri me lodrame (sačuvani samo klavirski izvaci): Salome (J. Donat) op. 54, 1904; Frou-Frou (J. Donat) op. 54, 1904; Die vier Temperamente (J. Donat) op. 55, 1904 1Die rote Anna (J. Donat), 1904. Scenska muzika za dramu Antigena (W. Hasenclever), 1919 (izgubljena). Muzika za nijemi film Villa von Narenta (Neretvanska vila), 1919 (sačuvan samo klavirski izvadak). — VOKALNA: Ljudevitu Gaju (J. Miličić) za mješoviti zbor a cappella, 1909; Zora puca, bit će dana (P. Preradović) za sopran, alt, tenor, mješoviti zbor i klavir, 1918; Himna (V. Mišić) za mješoviti zbor a cappella, 1919; Tri pejsaža: Mjesečina (ljetna) za mješoviti zbor a cappella bez riječi, 1921, Jesen za mješoviti zbor bez riječi uz obou, engleski rog i 2 fagota, 1922 i Prvi snijeg (predvečerje) za muški zbor bez riječi uz harfu, 2 roga i violinu, 1922. Harmonizacije narodnih pjesama iz Dalmacije za muški zbor (1927): Popuhnul je; L'jepe ti su; Da mije umriti; Podigoh se; Vozila se; Pošetaj, popivaj. Solo pjesme: Mio povero amor op. 4, 1894; Die Verlass'ne op. 5, 1895; Na moru (Josip Bersa) op. 6; Mrtvoj dragoj (J. Pinter) op. 8, 1895; Bio bi rekao op. 13, 1896; Edzvard (G. Herder) op. 17, 1897; // Re di Tule (G. Carducci) op. 21, 1897, Zaljubljeni luđak (B. Lovrić) op. 33, 1902; O lache nicht (M. Ljermontov) op. 32, 1903; Mein siisses Lieb (H. Heine) op. 39, 1903; Und ah ich so lange (H. Heine) op. 40, 1903; Auf den Wdllen Salamankas (H. Heine) op. 41, 1903; Duhaj vjetre (B. Lovrić) op. 43, 1903; Kolko sam te (J. Bersa) op. 44, 1903; Oj sanci, vi Šareni sanci (J. Bersa) op. 45, 1903; Ja te ljubim (J. Bersa) op. 46, 1903; Robinjica (J. Bersa) op. 47, 1903; Ne znam Haje (J. Bersa) op. 48, 1903; Ein Schwann (H. Ibsen) op. 52, 1903; Meeresleuchten op 61, 1906; La Fite des Morts op. 64, 1909; Lieb Liebchen (H. Heine) op. 66, 1909; Ein Lied der Liebe (R. Volker) op. 67, 1910; Primorska pjesmica (P. Preradović) op. 72, 1918; Jelica (P. Preradović) op. 73, 1918; Seh dui dan (V. Nazor) op. 74, 1918; Crni dan (P. Preradović), 1918; Kad (P. Preradović), 1918. — CRKVENA: Ave Maria za sopran, tenor, zbor i orgulje op. 10, 1895; motet Nun lobet Herrn in seinem Knecht za mješoviti zbor a cappella op. 30; Danas slavno (Duhovi) za ženski zbor i orgulje, 1916. LIT.: R. Matz, Blagoje Bersa, Glazbeni vjesnik, 1927, 4. — Ž. Hirschler, Blagoje Bersa, Jutarnji list, 19. XI 1933. — K. Benić, Blagoje Bersa, ibid., 31. XII 1933. — Z. Grgošević, Maestro Bersa medu svojim učenicima, Obzor, 4. I 1934. — B. Papandopulo, Blagoje Bersa kao pedagog, Novosti 25. XII 1934. —■ L. Matačić, O operi Oganj, Komedija, 1935. — M. Cipra, Blagoje Bersa, Sv. C, 1943, 2. — M. Kuntarić, Opere Blagoja Berse (dipl. radnja, u arhivu Muzičke akademije u Zagrebu), 1953. — Ista, Blagoje Bersa, Zagreb 1959. — K. Kovaćevic, Hrvatski kompozitori i njihova djela, Zagreb 1960. — M. Cipra, »Sunčana polja« Blagoja Berse, Zagreb 1968. M. Kun.
BERTALI (Bartali, Bertaldi), Antonio, talijanski kompozitor (Verona, III 1605 — Beč, 1. IV 1669). Učio kod S. Bernardija u Veroni. Najkasnije od 1623 angažiran na dvoru u Beču, gdje je djelovao više od 4 decenija kao kompozitor, instrumentalist i od 1649 glavni dirigent dvorske kapele. Najprije se afirmi rao kao kompozitor crkvene muzike u kojoj je nastojao da sjedini polifoni stil sa zvučnom monumentalnošću višezbornog stila. Ali za Beč je imao veće značenje kao operni kompozitor. Bio je jedan od glavnih predstavnika venecijanskog stila u Austriji i jedan od začetnika spektakularnog tipa dvorske opere koji je dosegao vrhunac Cestijevim djelom Ponio d'oro. Za praizvedbu Bertalijeve opere L'Inganno d'amore (1653) sagrađeno je provizorno kazalište pa se taj datum smatra početkom kontinuiranog gajenja opere u Beču. Muzički su veoma vrijedna i Bertalijeva instrumentalna djela u kojima prevladava forma canzone (za veće duhačke sastave), a susreću se i trio-sonate za 2 violine i trombon.
DJELA (više od 600 dobrim dijelom izgubljenih kompozicija). INSTRUMENTALNA: 12 Sonate da camera a 3, 5 e 8; II Sonate con trombe solenni za 13—18 glasova; IJ Sonate ordinate per Chiesa a 5 e 6; 10 Sonate a tre (većinom za 2 violine i trombon).— DRAMSKA. Opere: La Gara, 1652; Theti, l6§2; Niobe, 1652; L'Inganno d'amore, 1653; II Re Gelidoro, 1659; Gli Amori di Apollo con Clizia, fešta teatrale, 1660; // Ciro riconoscente (podijeljeno na 3 intermezza), 1661; Pazzo amore, »opereta«, 1664; L'Alcindo, 1665; Cibele e Atti, 1666; La Contesa delVaria e dell'acaua, balletto a cavallo (vokalne partije od Bertalija; baletna muzika od J. H. Schmelzera) 1666. — VOKALNA. Oratoriji: Maria Maddalena, 1663; Oratorio sacro, 1663 i La Strage degli innocenti a 5 vod con sinfonia, 1665; 134 Compositioni Amorose a I—8 v.; 40 Compositioni Morali e Spiriluali per la Camera za 1-6 glasova i instrumente; 14 Compositioni proprie. — CRKVENA: 33 mise do 18 glasova; 10 rekvijema; 76 moteta; 23 psalma; 5 Te Deuma; Stabat Mater; 29 litanija; 22 magnifikata i vespera i dr. (navedena djela nabrojena su u tadašnjem popisu dvorskog arhiva u Beču). LIT.: Ch. Laroche, Antonio Bertali als Opern- und Oratorienkomponist (disertacija), Wien 1919. — A. Liess, Antonio Bertali, MGG, I, 1951.
BERTALOTTI, Angelo Michele, talijanski pjevač i pjevački pedagog (Bologna, 1665 —?). Studirao u Bologni i 1687—90 u Rimu. Član Accademije Filarmonica (1703) i nastavnik pjevanja u Bologni. Napisao Regole utilissime per apprendere . . . li canti fermo e figurato (1698) i $0 Solfeggi a Canto e Alto (1744; ponovo obj. F. X. Haberl, 1881; II izd. 1888). BERTAPELLE, Milka, pjevačica, sopran (Vrbovec, 14. XII 1925 —). Studij pjevanja završila na muzičkoj školi Pavao Markovac u Zagrebu. Još za studija članica Mješovitog zbora Radio-Zagreba (1951—58). Na opernoj sceni debitirala 1953 u Zagrebu kao Michaela (Bizet, Carmen). Od 1958 solist je Zagrebačke opere. Njezin repertoar obaseže niz prvih sopranskih uloga,, među ko-
jima su; Dorabella (Mozart, Cosi fan tutte), Leonora (Verdi, Trubadur), Elizabeta (Verdi, Don Carlos), Madeleine (Giordano, Andre Chenier), Tosca (Puccini), Marica (Smetana, Prodana ne vjesta), Irmengarda (Lisinski, Porin), Eva (Zajc, Nikola Šubić Zrinjski) i Volumnija (Šulek, Koriolan). Nastupa i kao koncertna i oratorijska pjevačica. K. KO. BERTATI, Giovanni, talijanski operni libretist (Martellago, 10. VII 1735 — Venecija, 1815). Službovao od 1763 u venecijanskom kazalištu San Cassiano, gdje je versificirao tekstove scenskih izvedaba. God. 1771—91 pisao tekstove za brojne opere, najviše za kazalište Giustiniano di S. Mosi. Autor je libreta za opere D. Cimarose (II Matrimonio segreto; Amor rende sagace), G. Paisiella (La Locanda; Le Nozze disturbate), F. Bianchija (La Villanella rapita), B. Galuppija, A. Salierija (Bella Selvaggia), T. Traette, G. Tenorija i dr. LIT.: E. Savioli, Giovanni Bertati, Venezia 1880. — A. Schatz, Giovanni Bertati, VFMW, 1889. — U. Rolandi, II Librettista del »Matrimonio segreto«, Giovanni Bertati, Trieste 1926.
BERTE, Heinrich (Henrik), madžarski kompozitor (Galgćc, 8. V 1857 — Perchtoldsdorf kraj Beča, 25. VIII 1924). Djelovao u Beču. P6stigao u svoje vrijeme znatnije uspjehe plesnim operetama novijeg, bečkog tipa, izvođenim po Njemačkoj i Austriji. Dulje se održala jedino Das Dreimaderlhaus koju je komponirao prema muzičkim motivima F. Schuberta (instrumentacija je od B. Berse). DRAMSKA: opera Die Schneeflocke, 1896. Baleti: Das Marchenbuch, 1890; Die goldene Marcheninelt, 1893; Amor auf Reisen, 1895; Der Karneval in Venedig, 1900; Automatenzauber, 1901 i Amor in Kiinstlerheim, 1905. Operete: Der neue Biirgermeister, 1894; Die Millionenbraut, 1904; Der schbne Gardist, 1907; Der kleine Chevalier, 1907; Der Gliicksnarr, 1908; Kreolenblut, 1910; Der Marchenprinz, 1914 i Das Dreimaderlhaus (Beč, 1916; jug. praizvedba ped naslovom Tri djevojčice, Osijek 7. II 1917).
BERTEAU (Berteaud, Berthau), Martin, francuski violončelist, pedagog i kompozitor (Valenciennes, ? — Pariz, 1756). Učio violu da gamba kod Čeha Kozecza, kasnije prešao na violončelo. God. 1739 debitirao u Concerts Spirituels u Parizu. Ljubimac pariške muzičke publike. Odgojio mnoge učenike, među kojima su braća Janson, Gupis, Duport st., Tilliere i dr. Smatra se osnivačem francuske violončelističke škole. Pisao koncerte i sonate za violončelo i basso continuo. BERTEN, Walter Michael, njemački kompozitor i muzički pisac (Diilken, 23. VIII 1902 — Koln, 5. VIII 1956). Studirao kompoziciju (H. Unger) i muzikologiju (E. Bticken) na Univerzitetu u Kolnu. Utemeljio (1923) i vodio Gesellschaft fiir Neue Musik u Miinchen—Gladbachu; 1927—30 direktor muzičke škole u Essenu, 1931—33 muzički urednik časopisa Germania u Berlinu i 1933—44 umjetnički direktor tvornice gramofonskih ploča Electrola. Od 1946 djelovao u Diisseldorfu, a 1951 postao je docent za muzičku sociologiju i primijenjenu muziku na Visokoj muzičkoj školi u Kolnu. DJELA: Inlrade za orkestar. — Gudački kvartet; Sonata a due za violinu i violu; Satzfolge za flautu i fagot. — Klavirska sonatina. — VOKALNA. Kan-tate: Gluck ohne Ruh, 1933; Kleine Liebesgeschichte, 1932 i Brot, 1952. Dankes-messe, 1949; zborovi; Erste Liedfolge za glas, flautu, violu i bas-klarinet; Zvoeite Lied/olge za glas i komorni orkestar ili klavir. — SPISI: Zum Varialionstil Max Regers (disertacija), 1928; Kunstwille in Miinchen-Gladbach, 1925; Musik und Musikleben der Deutschen, 1933; Musik und Mikrofon, 1951; brojni članci u časopisima i listovima.
BERTHEAUME (Berthaume), Isidore, francuski violinist i kompozitor (Pariz, oko 1725 — Petrograd, 20. III 1802). Koncertirao od 1761 kao solist Concerts spirituels u Parizu (1783 dirigent). Violinist u orkestru Velike opere, od 1788 koncertni majstor Opera comique. Nakon kraćeg boravka na dvoru u Eutinu, nastanio se u Petrogradu gdje je bio solist privatnog Carskog orkestra. Odgojio je niz učenika, od kojih su najpoznatiji Grasset i Lafont. DJELA: 2 Symphonies concertantes op. 6; koncert za violinu i orkestar, 1787. — Violinske sonate (3 sv.): I (6), 1769; II (6) op. 4, 1786 i III, (3) op. 7. Sonate dans le style de Lolli, oko 1786; 6 violinskih dua.
BERTINI, 1. Benoit-Auguste, francuski pijanist i kompozitor (Lyon, 5. VI 1780 — London, poslije 1830). Učenik M. Clementija u Londonu, 1806—17 učitelj klavira u Parizu, zatim kraće vrijeme u Napulju i konačno u Londonu. Pokušao izraditi neku vrstu stenograflje za note pomoću tačaka, crtica i kružića i stvoriti sistem tajnog pisma u kojem bi položaj nota na crtovlju predočavao konsonante i vokale. DJELA: Stigmatographie, ou Van d'ecrire avec des points, suivie de la melographie, 1812; Phonological System for Acauiring Extraordinary Fadlity on ali Musical Instruments as well as in Singing, 1830 ( I I I izd. 1849); New System for Learning... ali Musical Instruments, 1837; Explanation of the Method... of the Phonological System. — Komponirao je djela za klavir i operu Le Prince d'occasion, 1817.
2. Henri, francuski pijanist i kompozitor (London, 28. X 1798 — Mevlan kraj Grenoblea, 1. X 1876). Učio kod svog bra-
I 192
BERTINI — BERWALD
ta Benoit-Augustea. Do 1859 bio učitelj klavira u Parizu, odakle je odlazio na dulje koncertne turneje u Belgiju, Nizozemsku i Njemačku. Njegovo muziciranje bilo je precizno i izražajno. Nije težio za izvanjskim efektima i briljantnošću. I u svojim klavirskim etidama, koje se još i danas upotrebljavaju u nastavi, više je polagao na muzikalnost nego na tehniku. DJELA: komorna muzika. — Klavirske kompozicije (oko 200) dvoručno i četvororučno; zbirke etida Methode elementaire et facile i Methode complete et Progressive. — Preradio Wolhtemperiertes Klavier J. S. Bacha za klavir četvororučno. LIT.: U". Kahl, Bertini, MGG, I, 1951.
BERTOLOTTI -> Sald, Gasparo da BERTON, 1. (Le Breton), Pierre-Montan, francuski kompozitor i dirigent (Maubert-Fontaines, 7. I 1727 — Pariz, 14. V 1780). Učio orgulje, čembalo, klavir i kompoziciju na pjevačkoj školi katedrale u Senlisu, studij završio u Parizu na Academie Royale de Musique. Uz to je 1743—44 pjevao u zboru katedrale Notre Dame. Neko vrijeme violončelist pariške Opere, zatim basist u Marseilleu, 1745—55 operni i koncertni dirigent te orguljaš u Bbrdeauxu. God. 1756—78 dirigent Opere u Parizu (1767—70 i !775—-7% direktor), od 1773 također dirigent Concerts spirituels. Kao kompozitor slijedio operni stil J.-Ph. Rameaua. DJELA. Baleti: Deucalion et Pyrrha (sa J. Giraudom) 1775 i Silvie (sa J.-C. Trialom), 1765; pastorale: Fetes lyriques, 1766 i Fragments nouveaux (sa Grenierom i J.-C. Trialom), 1767; lirska tragedija Adele de Ponthieu (sa J.-B. de la Bordeom), 1772. — Kantate; arije; moteti. — Preradio nekoliko opera J.-B. Lullvja, A. Campre i J.-Ph. Rameaua. — Obj. Recueil de differents airs... com-posćs et ajoutes... au concert des Tuilleries, 1762. LIT.: Notice sur la vie et les oeuvres de M. Berton, Administrateur general de l'Academie rovale de musique. Necrologues des hommes illustres, Pariš 1783. — M. Briquet, Pierre Montan Berton, MGG, I, 1951.
2. Henri-Montan, francuski kompozitor, muzički pisac i pedagog (Pariz, 17. IX 1767—22. IV 1844). Sin i učenik PierreMontana, postao je sa 13 godina violinist u pariškoj Operi i usavršavao se kod A. M. Sacchinija. God. 1795 profesor harmonije na Konzervatoriju u Parizu, zatim dirigent na Opera comique, Chef du chant u Operi i od 1817 profesor kompozicije na Konzerva T toriju. B. nije razvio originalni stil, ali je težio za čistom harmonijom i profinjenom orkestracijom; odlikovao se smislom za dramatski efekt. DJELA: simfonije; 12 uvertira. — Kvarteti; dua. — Opere (oko 50): Les Promesses du mariage, 1787; Montano et Stephanie, 1799; Le Delire, 1799; Atine, 1803. Četiri baleta. — Pet oratorija; kantate; pjesme. — Crkvena muzika. — SPISI: Traite d'harmonie (4 sv.), 1814; De la musique mecanique et philosophique, 1826; Epitre d un celebre compositeur francais (Boieldieu), 1829 i CaUchisme musical raisonne, 1841. LIT.: H. Bl~nchord, Henri Montan Berton,Pariš 1839. —A. Adam, Derniers souvenirs d'un musicien, 1859. — Isti, Henri Berton, Pariš 1871 (obj. i u engles kom prijevodu R. Capella, Music and Letters, 1949). — M. Briquet, Henri-Montan Berton, MGG, I, 1951.
BERTONCELJ, Aci, pijanist (Ljubljana, 27. VIII 1939 —). Studij klavira završio 1960 na Akademiji za glasbo u Ljubljani (Hilda Čas-Horakova). Već kao student sudjelovao na ljetnim tečajevima Mozarteuma u Salzburgu kod C. Zecchija (1954—56) i H. Levgrafa (1958); nakon diplomskog ispita usavršavao se kod P. Sancana na Konzervatoriju u Parizu (1960—62) i kod G. Agostija u Rimu (1962—63). Osim u zemlji s velikim uspjehom na stupa i u inozemstvu. Od 1967 član je Slovenskog trija (sa D. Bravničarom i C. Škerjancom). Za svoje umjetničko djelovanje dobio je nagradu grada Ljubljane (1969). A. Rij. BERTONI, Ferdinando Giuseppe, talijanski orguljaš i kompozitor (Salo, 15. VIII 1725 — Desenzano, 1. XII 1813). Učenik Padre Martinija u Bologni. Od 1752 prvi orguljaš, a 1785—97 zborovoda katedrale San Marco (nasljednik B. Galuppija) i od 1757 ujedno direktor Conservatorio dei Mendicanti u Veneciji. God. 1778—80 i 1781—83 boravio u Londonu gdje je komponirao nekoliko opera za kazalište Haymarket. DJELA: 6 gudačkih kvarteta; 6 sonata za čembalo. — Opere (više od 40): Orazio e Cariazio, 1746; Ipermestra, 1784; Olimpiade, 1765; Orfeo, 1776. — Kantate: // Vaticinio di Proteo e L'unione del senno con la fortuna, 1789 i Adria consolata, 1803. — Petnaest oratorija; Miserere concertato i druga crkvena djela. NOVA IZD.: 2 kvarteta obj. A. Toni (1922 i 1927); po jednu sonatu obj. G. Benvenuti (Čembalisti Italiani del Settecento, 1926) i G. Tagliapietra {Antologia di mušica antica e moderna per il pianoforte, 1934). LIT.: F. Caf/i, Storia della mušica sacra nella gia ducale cappella di S. Marco in Venezia, I, Venezia 1854. — G. Busstico, Un Musicista salodiano del secolo XVIII, Ferdinando Bertoni, Illustrazione bresciana, 1911. — Isti, Ferdinando Bertoni, Mušica d'oggi, 1927. — /. Haas, Ferdinando Bertoni: Leben und Instrumentahverk, Wien 1958.
BERTRAM, Theodor, njemački pjevač, bariton (Stuttgart, 12. II 1869 — Bavreuth, 24. XI 1907). Pjevao u kazalištima u Ulmu, Hamburgu, Berlinu i 1893—99 na Dvorskoj operi u Miinchenu. Gostovao u mnogim zemljama od 1898 i u SAD (1900—01 član Metropolitana u New Yorku). Često je nastupao u Wagnerovu kazalištu u Bavreuthu. Njegova su najbolja ostvarenja likovi iz Wagnerovih opera (osobito Wotan). BERTRAND, Antoine de, francuski kompozitor (Fontanges, departman Cantal, oko 1545 — Toulouse, oko 1581). U gradu
Toulouse bio povezan s krugom humanista te je ugla: broj njihovih pjesama. Njegove kompozicije, građene r teoretskih postavki škole C. de Rorea, pokazuju i utje< Lassa. Težeći za ostvarenjem humanističkih principa o fo i sadržajnom skladu umjetničkog djela B. obraća jedna! harmonijskoj strukturi djela (smjela upotreba kromatik melodijskoj liniji. Ubraja se medu najistaknutije francu pozitore druge polovine XVI st. DJELA: 3 knj. chansona (4-gl.): I, Livre des Amours de P.de I pjesama), 1576; II, Livre des Amours de P. de Ronsard, 1578 (obje 1580 u Ženevi pod naslovom Sonets chrestiens) i III, Livre de Chansons tekstove Ronsarda, Du Bellava i drugih francuskih pjesnika), 1578. Ai (11 latinskih himni 4-gl. i 5-gl. te 12 francuskih pjesama; sačuvana sa dionica), 1582. NOVA IZD.: sve 3 knj. chansona obj. H. Expert [Monumenti de francaise au temps de la Renaissance, 1920—27). LIT.: G. Thibault, Antoine de Bertrand, musicien de Ronsard i toulousains, Melanges offerts a M. Abel Lefranc, Pariš 1936. — G. L. Percevau, Bibliographie des poćsies de Ronsard mises en musiqu< siecle, Publication de la Societe francaise de musicologie, Pariš i< Lesure, Antoine de Bertrand, MGG, I, 1951.
BERTRAND, Jean-Gustave, francuski muzički pis girard kraj Pariza, 24. XII 1834 — Pariz, 9. II 1880). Sti Šcole des Chartes u Parizu. Proučavao je stariju muzi storiju orgulja. Surađivao u djelu Didota Complement cydopedie. Muzički kritičar i feljtonist mnogih pariški] (Le Menestrel, La Revue moderne, Le Nord, Journal des DJELA: Histoire ecclesiastique de l'orgue, 1859; Essai sur la mi Vantiquite, 1860; Les Origines de Vharmonie, 1866; De la reforme dei chant au Conservatoire, 1871; Les Nationalites musicales, etudiees dan lyrique, 1872.
BERUTTI, 1. Arturo, argentinski kompozitor (Sa 27. III 1862 — Buenos Aires, 3. I 1938). Kompoziciji rao na Konzervatoriju u Leipzigu (S. Jadassohn, K. Rs a zatim boravio u Berlinu (1887), Parizu (1889) i Milanu Od 1896 živio u Buenos Airesu. U svojim djelima nagli nacionalna muzička obilježja. DJELA. ORKESTRALNA: Sinfonia argentma, 1890; Los An za gudački orkestar. — 4 Semblanzas za gudački kvartet. — Klavirsk zicije. — DRAMSKA. Devet opera: La vendetta, 1892; Evangelina, ič Bulba, 1895; Pampa, 1897 (prva nacionalna opera izvedena u Bueno Yupanki, 1899 (sadržaj iz pučke legende Inka); Khryse, 1902; Horrida Los heroes, 1919 i Facundo (neizv.). — Solo-pjesme.
2. Pablo, argentinski pijanist i kompozitor (San Juan 1866 — Buenos Aires, 17. VI 1914). Brat Artura, solisti tupao već kao dijete. U klaviru se usavršavao na Konzer.'a Leipzigu. Djelovao je u Buenos Airesu kao profesor Konze: i inspektor vojničkih orkestara. Komponirao je simfoniji Cocchabamba (neizv.), Te Deum, dvije mise, djela za solopjesme. BERWALD, 1. Franz Adolf, švedski violinist i kor njemačkog podrijetla (Stockholm, 23. VII 1796 — 3. P Violinu učio kod svoga oca Christiana Friedricha a kompoziciju kod E. Du Puya. God. 1811—28 violini; skog orkestra, istodobno koncertira u Finskoj, Rusiji, Ne Njemačkoj i Austriji (počasni član Mozarteuma u Sal: Razdoblje 1829—41 proveo u Berlinu, baveći se uz muzi struiranjem ortopedskih pomagala (1835 utemeljio ins ortopedsku gimnastiku), a onda se, nakon kraćeg zad: u Beču, vratio u domovinu. God. 1864 izabran je ; Švedske muzičke, akademije, od 1867 bio je profesor zicije na Konzervatoriju u Stockholmu. Berwaldova mi njegova života gotovo nepoznata izvan domovine, dozi pedesetak godina nakon njegove smrti pravu renesansu danas ubrajaju u najznačajnije predstavnike švedske m prvoj polovini XIX st. U početku pod Beethovenovim, binijevim i Spohrovim utjecajem, B. je ostvario svoj vla koji se odlikuje prozračnom fakturom, osobito na podruc fonijske muzike. Za razliku od Griegova »nacionalno-roma stila, Bervvaldova se djela ističu izvjesnom »nadnacionali telektualnom jasnoćom«. B. je prvi švedski simfoničar. DJELA. ORKESTRALNA. Šest simfonija: I, u A-duru, 1820 fonie serieuse u g-molu, 1842; III, Sinfonie capricieuse u D-duru, 1842 (izgubljena); V, Sinfonie singuliere u C-duru, 1845 i VI, u Es-duru, 1 fonijske pjesme: Slaget vidLeipzig, 1828; Elfenspiel; Minnen fran Norsl Allvarsamma och glada infall, 1842 i dr. Koncert za klavir, 1855; kom -molu za violinu, 1820; dvostruki koncert za 2 violine, 1817 (izgubljei varijacijama za violinu i orkestar, 1816; Konzertstiick za fagot i orkes — KOMORNA: tri gudačka kvarteta, 1818; 1849 i 1849; kvartet klarinet, rog i fagot, 1819; 3 klavirska kvinteta; 5 klavirskih trija; sept klavir i violinu; duo za klavir i violončelo. — Kompozicije za klavir — DRAMSKA. Opere: Gustav Wasa (nedovršena); Leonida, 1830; Dei oko 1830; Donna Isabella, oko 1830; Estrella de Soria, 1862 i Drott Golconda; 2 operete. — Kantata Ein landliches Verlobungsfest i dr. LIT.: A. Lindgren, Franz Berwald, Musikaliska Studier, Stockhc — A. FLellman, Franz Berwald, En biografisk studie, Stockholm 19: Morales, Franz Berwald Forf aderna, Svensk Tidskrift for musikforskn — 5. Broman, Berwalds instrumental musik fore 1830, Musikvarld 3 1 8 ; 1946, 1. — M. Pergament, Franz Berwald, The Monthlv Mušica 1946. — .S. Walin, Franz Berwalds offentliga konsertverksamhet i S
BERWALD — BETETTO
193 fore utrikesresan 1829. Svensk Tidskrift for musikforskning, 1946. — E. Sundttrom, Franz Berwalds operor, ibid., 1947. — S. Goddard, Franz Adolf Berwald, The Listener, 1948. — N. Castegren, Musikaliska konstforeningen och Franz Berwald . . ., Svensk Tidskrift for musikforskning, 1953. — R. Layton, Franz Berwald (1796—1868). A critical study of the I9th centurv Swedish symphonist, London 1959.
2. Astrid, švedska pijanistica (Stockholm, 8. IX 1886 —). Unuka Franza Adolfa, studirala na Konzervatoriju u Stockholmu i na Visokoj muzičkoj školi u Berlinu (E. Dohnanvi). Pro fesor klavira na muzičkoj školi R. Anderssona u Stockholmu (od 1935 direktor). Nastupala je solistički i u klavirskom triju Bertvald koji je utemeljila 1935. BERWALD, William, američki kompozitor njemačkog podrijetla (Schwerin, 26. XII 1864 — Loma Linda, Kalifornija, 8. V 1948). Studirao u Mtinchenu (J. Rheinberger) i Stuttgartu (I. Faiszt). Dirigent Filharmonijskog društva u Libau, od 1892 učitelj kompozicije i klavira na College of Fine Arts Univerziteta u Svracusi, N. Y. Tamo je 1921—24 vodio i simfonijski orkestar. Kao kompozitor najviše se istakao na području vokalne muzike. DJELA. ORKESTRALNA: simfonijska pjesma Eros and Psyche, 1943. Uvertire: Dramatic overture i Walthari. — KOMORNA: klavirski kvintet; klavirski trio; 2 sonate za violinu i klavir; 2 romance za violončelo i klavir. — Muzička drama Utopia, 1936. — VOKALNA. Kamate: Seven Last VCords of Christ; Crucifixion and Resurrection; From Old Japan i dr. Zborovi: Fair California, 1928; A Cycle of Floiuers, 1929; Fair Saratoga Glorious, 1931; Far, Far Away, 1934; Stars with Little Golden Sandals, 1935 i dr. Zborovi; mnogobrojni anthemi i dr.
BESANZONI, Gabriella, talijanska pjevačica, alt (Rim, 20. IX 1890 — 8. VII 1962). Učenica A. Maggija i Hilde Brizzi, pjevačku karijeru započela kao sopran. Na opernoj pozornici debitirala 1913 u Viterbu kao Adalgisa (Bellini, Norma). Umjetnički put vodio ju je u Južnu Ameriku. Pjevala je u Buenos Airesu, na opernim pozornicama Perua, Urugvaja i Meksika, 1919—20 na Metropolitanu u New Yorku i zatim u Chicagu. God. 1933—38 ponovo u Italiji, gdje se zatim posvetila pjevačkoj pedagogiji. Svoj najveći domet ostvarila je u ulozi Carmen (Bizet). LIT.: M. Miserocchi, Gli occhi di Gabriella, La Scala, 1952.
BESARDUS (Besard), Jean-Baptiste, francuski lautist
(Besancon, oko 1567 — Južna Njemačka?, oko 1625). Muziku učio u Rimu (Lorenzini) i u Kolnu. Proputovao gotovo cijelu Evropu, stekavši ugled jednog od najboljih lautista. Medu njegovim kompozicijama za lutnju ističu se metrički jasni preludiji, u kojima izbjegava francuski način upotrebe rastavljenih trozvuka. U fantazijama polazi od Dowlandova principa variranja. DJELA: Isagoge in artem testudinariam, das ist: Grilndtlicher Vndericht vber das kiinstliche Saitenspiel der Lauten, 1614; Novus partus sive Concertations Alusicae, 1617. Zbirka kompozicija za lutnju (403, od toga 38 Besardusovih) Tkesaurus Harmonicus divini Laurencini Romani... (10 sv.), 1603 (neke plesove iz te zbirke obradio je u obliku dviju orkestralnih suita M. Seiber 1956). NOVA IZD.: 22 kompozicije obj. O. Chilesotti (Lautenspieller des XVI Jahrhunderts, 1891); 2 kompozicije obj. W. Apel {Musik aus friiher Zeit fur Klavier, 1934). LIT.: O. Chilesotti, Di Besardo e del suo Thesaurus Harmonicus, Milano 1888. — L. Baille, J.-B. Besard, luthiste Bizontin, Revue de Franche-Comte, 1925. — L. de la Laurencie, Les Luthistes Ch. Bocquet, Ant. Francisque et J. B. Besard, Revue de Musicologie, 1926. — W. Boelticher, Jean-Baptiste Besardus, MGG, I, 1951. — J. S. Sutton, Jean Baptiste Besards »Novus Partus« of 1617 (disertacija), Ann Arbor 1962. — Isti, The Lute Instructions of Jean-Baptiste Besard, MQ, 1965.
BESCH, Otto, njemački kompozitor i muzički pisac (Neuhausen kod Konigsberga, 14. II 1885 — Kassel, 2. V 1966). Učenik E. Humperdincka u Berlinu. God 1918—45 profesor kompozicije na Konzervatoriju u Konigsbergu i kasnije muzički urednik radio-stanice u Hamburgu. Djelovao je i kao muzički kritičar. DJELA. ORKESTRALNA: koncert za orgulje i orkestar, 1932; Kurische Stale, 1935; Ostpreussisches Bilderbuch, 1938; Divertimento, 1941; Samlandische Idylle, 1953; uvertire E. T. A. Hoffmann, 1920 i Ostmarkouvertiire, 1938. — KOMORNA. Četiri gudačka kvarteta: 1936, 1945, 19471 1951; suita Mitsommerliedza gudački kvartet; klavirski trio. — Kompozicije za klavir (sonata Tryptichon, 1951). — DRAMSKA: opere Arme Ninette, 1926 i E. T. A. Hoffmann, 1945; Weihnachtsmysterium, 1933. — VOKALNA: kantata na istočnopruske narodne napjeve, 1914; Advents-Kamate, 1930; Auferstehungs-Kantate, 1933; solo-pjesme.
BESEDE
— Biografija Engelbert Humperdinck, 1914.
Čitaonice, slovenske
BESEL, Vasilij Vasiljevič, ruski muzički nakladnik (Petrograd, 25. IV 1843 — Ziirich, 25. IV 1907). _God. 1865 završio studij na Konzervatoriju u Petrogradu (P. I. Čajkovski). Zajedno s bratom Ivanom otvorio 1869 u Petrogradu trgovinu muzikalija s vlastitom štamparijom nota; prije osnutka naklade M. P. BeIjajev B. je bio glavni izdavač djela ruskih kompozitora. B. je uređivao i u svojoj nakladi objavljivao časopise My3UKa.ibHuu AucmoK (1872—77) i My3UKaAbHoe o6o3penue (1885—88). God. 1920 poduzeće je preneseno u Pariz, gdje su ga dalje vodili Beselovi sinovi Vasilije i Aleksandar. B. je objavio teoretski priručnik Honinoe bejio (1901) i uspomene na Čajkovskog, Rubin-steina i Liszta. LIT.: H. i: Kanon MUZ., E. I, 13
BESLER, 1. Samuel, njemački kompozitor (Brieg, 15. XII 1574 — Wroclaw, 19. VII 1625). God. 1602 postao kantor u crkvi sv. Bernarda u Wroclawu, od 1605 predavao muziku na tamošnjoj gimnaziji. Komponirao je isključivo crkvenu muziku (božične, pasijske i uskrsne pjesme, motete i dr.) većinom didaktičkog značaja. Objavio je Auferstehungshistorie (1612) i Pasiju po Ivanu (1621) Scandellusa. NOVA IZD.: 1 motet obj. E. Kohler (poslije 1838); Pasiju po Mateju obj. su K. Ameln, Chr. Mahrenholz i W. Thomas {Handbuch der deutschen evangelischen Kirchenmusik, 1937). LIT.: R. Starke, Samuel Besler, MFM, 1899.
2. Simon, kompozitor (Brieg, 27. VIII 1583 — Wroclaw, 12. VII 1633). Brat Samuela. Studirao je na Univerzitetu u Frankfurtu na Odri. Bio je kantor u Striegau, 1610—20 u crkvi sv. Marije Magdalene u Wroclawu i neko vrijeme dvorski muzičar u Liegnitzu. Od njegovih kompozicija sačuvano je nekoliko jednostavnih duhovnih pjesama i moteta. LIT.: A. Adrio, Besler, 1. Samuel, 2. Simon MGG, I I , 1952.
BESLY, Maurice, engleski dirigent i kompozitor (Normanbv, Yorkshire, 28. I 1888 — Horsham, Sussex, 20. III 1945). Muziku studirao u Cambridgeu i na Konzervatoriju u Leipzigu (R. Teichmiiller, G. Schrek, S. Krehl), u dirigiranju se usavršavao kod E. Ansermeta. God. 1912—14 nastavnik na Tonbridge School u Cambridgeu, od 1918 muzički direktor na Queen's College u Oxfordu i od 1920 dirigent oksfordskog orkestra. Od 1924 vodio je neko vrijeme Scotish Orchestra u Glasgowu, a zatim se posvetio advokaturi. Ostavio je nekoliko orkestralnih i komornih djela, lirsku scenu Phaedra, zborova, anthema i moteta. Priredio je više transkripcija djela J. S. Bacha za orkestar i izdao Queen's College Hymn Book. BESOZZI, Alessandro, talijanski oboist i kompozitor (Parma, 22. VII 1702 — Torino, 26. VII 1793). Sin i učenik oboiste i fagotiste Cristofora B. Djelovao najprije u Parmi, a 1731 postao dvorski muzičar (kasnije primo virtuoso di camera e direttore generale degli istrumenti musicali) u Torinu. Priređivao mnoge koncertne turneje. S bratom Paolom Girolamom, također oboistom, gostovao 1735 u Parizu (Concerts Spirituels). Komponirao je oko 100 trio-sonata za različite sastave i canzonette. BESSELER, Heinrich, njemački muzikolog (Dortmund-Horde, 2. IV 1900 — Leipzig, 25. VII 1969). Učio filozofiju, matematiku i prirodne nauke; muzikologiju studirao u Beču i Freiburgu u Breisgauu (G. Adler, W. Fischer, W. Gurlitt) i pro movirao 1923; studirao još u Gottingenu kod F. Ludwiga. Sveučilišnu karijeru započeo 1925 u Freiburgu. God. 1928 postao izvanredni profesor Sveučilišta u Heidelbergu, 1948 preuzeo kao ordinarius katedru muzikologije u Jeni i 1956—65 bio profesor Univerziteta u Leipzigu. B. je jedan od vodećih njemačkih muzikologa. Broj njegovih znanstvenih djela, rasprava i članaka vrlo je velik. Posebno se istakao na području muzičke povijesti srednjega vijeka i renesanse kao i svojim radovima iz oblasti estetike. Uz to je bio izvrstan poznavalac Bachove umjetnosti. DJELA. KNJIGE: Die Musik des Mittelalters und der Renaissance, Handbuch der Musikwissenschaft, 1931; Zum Problem der Tenorgeige, 1949; Bourdon und Fauxbourdon, 1950; Das musikalische Ho'ren der Neuzeit, 1959. —STUDIJE: Grundfragen des musikalischen Hb'rens, PJB, 1925; Grundfragen der Musikdsthetik, ibid., 1926; Das Lochhamer JLiederbuch aus Nurnberg, MF, 1948; Die Entstehung der Posaune, AML, 1950; Bach und das Mittelaiter, Wissenschaftliche Bach-Tagung, Leipzig 1950; Bemerkungen, J. S. Bachs Brandenburgische Konzerte betreffend, MF, 1960; Der Ausdruck der Individualitdt in der Musik, Beitrage zur Musikwissenschaft, V, 1963. — Brojni članci, rasprave, prikazi i dr. — Izdao pojedinačna djela Ockeghema, G. Gabrielija i G. Dufaya. Redigirao cje lokupna djela G. Dufaya (u izdanju ustanove American Institute of Musicology u Rimu, 1951) kao i neke druge edicije: Heidelberger Studien zur Musikmissenschaft (8 sv.), 1932—39; Musikalische Gegenwartsfragen, 1939; Musikgeschichte in Bildern (zajedno sa M. Schneiderom) i dr. LIT.: G. Hausszuald, Heinrich Besseler 60 Jahre, Mušica, 1960.
BEST, William Thomas, engleski orguljaš (Carlisle, 13. VIII 1826 — Liverpool, 10. V 1897). Orgulje učio kod J. Normana. God. 1840—90 orguljaš u mnogim crkvama i muzičkim društvima u Londonu (Panopticon of Science and Art) i Liverpoolu (Pembroke Road Church; Liverpool Philharmonic Society; Musical Society of Liverpool; St. George's Hali). Često koncertirao u Londonu (Albert Hali; Monday Popular Concerts) i drugim engleskim gradovima; 1890 gostovao u Sydneyu, Australija. B. je bio jedan od najpoznatijih engleskih orguljaša svoga doba. DJELA: komponirao 2 uvertire i koračnicu za orkestar, više djela za klavir i orgulje i nekoliko misa, anthema i himni. — Objavio: The Modem School for the Organ, 1853 i The Art of Organ Playing, 2 sv., 1869—70. Sastavio 2 antologi-j e : Handel Album (20 sv) i Arrangements from the Scores of the Great Masters (5 sv). LIT.: H. H. Statham, The Organ and its Position in Musical Art, London 1909. — O. A. Mansfield, William Thomas Best, His Life, Character and Work, MQ, 1918. —J. M. Levien, Impressions of William Thomas Best, London 1942. — J. A. Carr, Hatton and Best of Liverpool, Liverpool Libraries, Museums and Arts Committee Bulletin, 1951.
BETETTO, Julij, pjevač, bas (Ljubljana, 27. VIII 1885 — 14. I 1963). Pjevanje učio kod M. Hubada u Ljubljani i 1907—
794 09 na Konzervatoriju u Beču. God. 1908—22 solist Dvorske (državne) opere u Beču, 1930— 32 Bavarske državne opere u Miinchenu i opere u Ljubljani (1903—07,1923—30 i od 1932). God. 1933—39 direktor Kon zervatorija u Ljubljani, a od 1939 profesor solo-pjevanja na Akademiji za glasbo (1943—45, 1947—49 i od 1957 rektor). Lirski bas, B. je bio izvrstan interpret i glumac. Najbolje su mu uloge kralj Henrik (Wagner, Lohengrin), Mefisto (Gounod, Faust), Kecal (Smetana, Proda na nevjesta), Dušan (R.
BETETTO — BEZIĆ burgu, Geri, Bernburgu, Kothenu i Rostocku, a ič Berlinu. B. je bio jedan od najboljih vvagnerijanaca. ( kreirao je u Miinchenu Hansa Sachsa (Meistersinger, u Bavreuthu Wotana (Ring des Nibelungen). BEURON, benediktinska opatija u pokrajini Si] (Njemačka), utemeljena u XI st. kao sijelo augustin; su je 1862 preuzeli benediktinci, gajio se tu osobito grc koral. U Beuronu se prvenstveno njegovala likovna i graditeljstvo (D. Lenz, G. Wuger, L. Steiner i P. i kasnije i crkvena muzika. Nastojanjima D. Johnera, G. litora, A. Kienlea, W. Mevera i E. v. Werra u Beurom vana 1907 dobro uređena Škola za koralno pjevanje muzikologiju. Od 1919 izlazi tu benediktinski časopis nosi mnoge članke o muzici. LIT.: H. Laussaulx, Beuron und die Kirchenmusik (1863—1< burger Caecilia, 1913. — C. Gindele, Die Beuroner Orgel, Musik 1950—51. — D. Johner, Beuron, MGG, I, 1951. — Festschrift zv jahrigen Bestehen der Erzabtei St. Martin, Beuron 1963.
Savin,
% Gosposvetski sen), Sulejman (Zajc, Nikola Šubić Zrinjski) J. BETETTO i dr. Svojim kreacijama mnogo je pridonio podizanju slovenske operne produkcije, a osobito izvedbi slovenskih originalnih opera. Istakao se i kao koncertni pjevač. Kao pedagog odgojio velik kadar slovenskih pjevača. LIT.: V. Ukmar, Srečanja z Julijem Betettom, Ljubljana 1961.
D. Co.
BETTELSTUDENTEN -> Đaci prosjaci BETTINELLI, Bruno, talijanski kompozitor i pijanist (Milano, 4. VI 1913 —). Studirao na Konzervatoriju u Milanu (G. C. Paribeni i R. Bossi), gdje od 1941 predaje harmoniju, a od 1957 kompoziciju. Muzički kritičar različitih dnevnika (Italia). DJELA. ORKESTRALNA. Četiri simfonije: I, Sinfonia da camera, 1938; II, Sinfonia drammatica, 1944; III, 1947 i IV, Sinfonia breve, 1954. Koncert za klavir, 1953; koncert za 2 klavira i komorni orkestar, 1962; 3 koncerta za orkestar: I, 1940; II, Concerto da camera, 1952 i III, 1964; Fantasia concertante za gudački kvartet, 1950; Due movimenti sinfonici, 1938 i 1945; Due invenzioni za gudački orkestar, 1939; Ouverture gaia, 1939; fantazija i fuga na napjev Gregorijanskoga korala za gudački orkestar, 1942; Divertimento, 1944; Ricercari za mali orkestar, 1952; Mušica za gudački orkestar, 1958; Preludio elegiaco, 1959; Episodi, 1961. — KOMORNA: 2 gudačka kvarteta, 1937 i 1960; Momenti za gudački trio, 1946; divertimento za klavirski kvartet; 3 invencije za sekstet, 1951; divertimento za flautu, violončelo i klavir, 1952; sonata za violončelo i klavir; sonatina za violinu i klavir, 1945; sonatina za flautu i klavir; suita za flautu i obou, 1955. — KLAVIRSKA: Sonatina da concerto, 1944; 3 ricercara i tokata, 1944; fantazija 1955; sonatina za 2 klavira. —Tokata-fantazija za orgulje, 1958. — Opere II pozzo e U pendolo, 1958 (izved. 1967) i La Smorfia, 1959. — VOKALNA: Espressioni madrigalistiche za zbor, 1940; Liriche corali {Ungaretti), 1940; Tre canti za zbor i orkestar, 1945 ; Laudi del 1200 za glas i gudački orkestar, 1947; Liriche di Mantale za sopran i mali orkestar, 1948; solo-pjesme. — Rekvi jem za zbor (6-gl. do 8-gl.), 1944; 2 mise za 2 glasa i orgulje; Psalam IVza sopran i orkestar, 1950; Psalam I, 1951; 5 moteta za glas i orgulje, 1955—5§- — Revidirao nova izdanja djela Bonportija, Corellija, Nardinija, Sammartinija -i dr. LIT. : G. Gavazzeni, Un Milanese: Bruno Bettinelli, Musicisti d'Europa, Milano 1951. — A. Aescklimann-Rochat, Bruno Bettinelli, Schweizerische Musikzeitung, 1956, 11.
BETTONI, Vincenzo, talijanski pjevač, bas (Melegnano, 1. VII 1881 — Milano 4. XI 1954). Na opernoj pozornici debitirao 1902 kao Silva (Verdi, Ernani) i ubrzo se uvrstio u istaknute predstavnike svoga faha u Italiji. God. 1926—40 član milanske Scale, najviše se istakao u ulogama buffo-karaktera. Nastupao je na festivalu u Glvdebourneu (1934), u londonskom Covent Gardenu i drugim uglednim evropskim opernim kazalištima. Svoje glavne kreacije ostvario je u Rossinijevim operama: Don Basilio (Seviljski brijač), Don Magnifico (Cenerentola) i Mustafa (Talijanka u Alžiru), zatim kao Don Alfonso (Mozart, Cosi fari tutte), Collin (Puccini, La Boheme) i dr. BETTS, Lorne M., kanadski kompozitor (Winnipeg, Manitoba, 2. VIII 1918 —). Studij muzike započet u Winnipegu nastavio u Torontu (J. Weinzweig). Kasnije se usavršavao na ljetnim tečajevima kod R. Kfeneka, A. Ravvsthornea i R. Harrisa. Od 1952 djeluje u Hamiltonu, Ontario, kao direktor Konzervatorija i dirigent prezbiterijanske crkve sv. Pavla. DJELA. ORKESTRALNA: dvije simfonije, 1954 i 1961; simfonijeta, 1952; koncert za klavir, 1956; Concertino za klavir i orkestar, 1957; 3 suite za gudače, 1948, 1952 i 1954; sonata, 1949; 2 plesa, 1950; Fantasia Canadiana, 1955; Five Portraits from Robert Burns, 1958; Divertimento, 1959; Two Abstracts, 1961; Elegy za engleski rog i gudače, 1949; Mušica za violinu i orkestar, 1960. — KOMORNA: dva gudačka kvarteta, 1948 i 1951; gudački trio, 1959; kvartet za flautu, klarinet, basklarinet i celestu, 1960; Music for the Theatre za 7 instrumenata, 1950; Preludij, pastorala i ples za flautu, engleski rog i fagot, 1949; sonata za violinu i klavir, 1948; sonata za klarinet i klavir, 1949. — KLA VIRSKA: Miniature suite, 1948; suita, 1950; sonata, 1950; Short pieces for piano (2 sv.), 1959; Music for a Ballet, 1960; Music for a Modem Dance, 1961. Za orgulje: Three Hymn Preludes, 1960; Prelude on »Rockingam«, 1960. —■ Opere Riders to the Sea, 1955 i The Woodcarver's wife, 1961. — VOKALNA: David za recitatora, zbor i orkestar, 1949; Joe Harris 1913—42 za recitatora, muški zbor i orkestar, 1951; Five Songs za visoki glas i gudače, 1949; Vespers za zbor i orgulje, 1968; zborovi; solo-pjesme. — Obrade narodnih napjeva.
BETZ, Franz, njemački pjevač, bariton (Mainz, 19. III 1835 — Berlin, u. VIII 1900). Član Opere u Hannoveru, Alten-
BEVERSDORF, Thomas, američki kompozitor Texas, 8. VIII 1924 —). Studij završio na Univerziteti! i zatim se usavršavao kod B. Rogersa na Eastman Schoo u Rochesteru. Učio je i kod A. Coplanda i A. Honeggei shireu. Od 1950 predaje na muzičkoj školi Univerziteta DJELA. ORKESTRALNA. Četiri simfonije: I, 1946; II, l< duhače i udaraljke, 1954 i IV, 1960; koncert za 2 klavira, 1951; koi linu, 1959; Ode, 1952; New Fronliers, 1953; Variations, 1963; Co za obou i komorni orkestar, 1950. — KOMORNA: 2 gudačka kv i 1955; sonata za rog i klavir, 1945; sonata za trublju i klavir, 196 violinu i klavir, 1963; sonata za flautu i klavir, 1964; Suite on Bar za klarinet, violončelo i klavir, 1947; Cathedral Music za limene i 1950. — Oratorij The Rock, 1958.
BEYDTS, Louis, francuski kompozitor (Bordeau: 1895 — Canderan, Bordeaux, 19. IX 1953). Muziku uc deauxu kod J. F. Vauborgoina do 1919 kada se nastanio Do 1950 bio je direktor pariške Opera-comique. Steka( kao kompozitor opereta. DJELA. Operete: Les Canards mandarins, 1931; Moineau S. A. D. M. P., 1931; Le Voyage de Tchong-Li, 1932; Virginie et Dt A Vaimable Sabine, 1937. Balet Lejardinier et son Seigneur; scenska i zika. — Instrumentalna djela. — Kompozicije za glas i orkestar; s LIT.: J. Stevens, Louis Beydts, Opera, 1953.
BEYLE, Henri -* Stendhal BEZEKIRSKI, 1. Vasilij Vasiljevič, ruski violini pozitor (Moskva, 26. I 1835 — 8. XI 1919). Poslije učenja muzike, 1850—58 violinist Carskog orkestra i U Bruxellesu nastavio studij kod H. Leonarda (violina) ; ckea (kompozicija). God. 1861—90, s prekidima, soliš kazališta u Moskvi; 1868 pošao na niz turneja po > Austriji, Španjolskoj, Engleskoj i Skandinavskim zernl 1871 vodio vlastitu violinsku školu, 1882—1902 bio na školi Moskovske filharmonije, zatim predavao violini gradu. DJELA. ORKESTRALNA : koncert za violinu, 1873; Ouvertur, Tableau symphonique; Scene lyrique; Episode fantastigue; Ballade; si Brojne violinske kompozicije: kadence za violinske koncerte L. van J. Brahmsa i N. Paganinija (Es-dur).. — Objavio Bachove violins predgovorom L'art musical du violon du XVII e jusqu'au XX e siecle, j uspomena M3 3anucnou KHUOKKU apmucma, 1910.
2. Vasilij Vasiljevič ml., američki violinist rusko jetla (Moskva, 15. I 1880 — East Windham, N. Y., 8. Sin i učenik Vasilija Vasiljeviča, umjetničku karijeru ; Moskvi već u svojoj dvanaestoj godini. Nakon koncertn po Rusiji, Njemačkoj i skandinavskim zemljama (1910— 1914 u SAD. God. 1916—28 nastavnik u Providence i profesor na Univerzitetu u Michiganu, Ann Arbor. Od : povučeno u East Windhamu. BEZIĆ, Jerko, etnomuzikolog (Kranj, 10. VI i' Studij muzičke povijesti završio 1956 na Akademiji za Ljubljani (D. Cvetko), a zatim doktorirao iz muziki Ljubljanskom univerzitetu. God. 1951—56 nastavnik na školama u Ljubljani, 1957—64 asistent Instituta JAZl sor muzičke škole u Zadru i od 1964 suradnik Institu rodnu umjetnost u Zagrebu. Uže područje njegova zn istraživanja je narodna muzika u Hrvatskoj u prošlost njosti. 'd ljudskim glasbenim izražanjem in J. Maydnovi _ _ ■ • _ _ __________________
_.
ir.u
-1 J." -.•
.._______*.. - l_____ ._________.._
i Izu. Ljetopis JAZU za 1958, 1961; Nosioci zadarskog muzičkog živ* na narodni preporod u Dalmaciji, Radovi Instituta JAZU u Zadru, i pomorstvo u našoj narodnoj muzičkoj tradiciji, Pomorski zbornik, ic mijehom na zadarskom području, Rad kongresa folklorista, Ohrid 196 skom kazalištu u Zadru, Zbornik Zadar, 1964; Starinska pučka pjesm puka« i njezini napjevi u zadarskoj okolici, Radovi Instituta JAZl 1965; Odnosi starije i novije vokalne narodne muzike na zadarsko Narodna umjetnost, 1966; Muzički folklor Sinjske krajine, ibid., 1968 kološki rad akademika Vinka Žganca, Narodno stvaralaštvo, 1968
BEZIĆ — BIBER napjeve Hektorović priložio svom »Ribanju i ribarskom prigovaranju«, Arti Musices, I, 1969; Razvoj i oblici glagoljaškog pjevanja u sjevernoj Dalmaciji (disertacija), rkp., Ljubljana 1969; The Problem of Historicity in European Folksong, Kon gresni izvještaj, Ljubljana 1967, 1970. K. Ko.
BEZJAK, Maja, plesačica i koreograf (Zagreb, 18. VIII 1931 —). Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu studirala klavir, ali se onda posvetila plesu. Učenica M. Jovanovića i Đ. Đurđan u Zagrebu te Madame Nora, M. Resnikoff, S. Rosetti i R. Hightower u Parizu. Od 1955 članica baletnog zbora i 1958—64 solist Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, 1964—66 u Parizu, od 1966 djeluje u Zagrebu kao koreograf. Najbolje plesačke kreacije ostvarila u baletima: Labuđe jezero (Čajkovski), Pepeljuga (Prokofjev), Klasična suita (Rossini), Rapsodija (Rahmanjinov), Don Quichote (Minkus) i Fantastična simfonija (Berlioz). Kao koreograf od 1959 na sceni Hrvatskog narodnog kazališta i zagrebačkoj televiziji postavila niz baleta.
K. Ko.
BIALAS, Giinter, njemački kompozitor (Bielschovvitz, Gornja Šlezija, 19. VII 1907—). Studirao u Breslauu i Berlinu (M. Trapp). Od 1939 pre_________________ davao na Institutu za muzički odgoj Univerziteta u Breslauu. G. BIALAS God I945 _ 47 vo di o Bachovo udruženje u Miinchenu. Bio zatim profesor kompozicije na Muzičkoj akademiji u Weimaru, pa u Detmoldu i od 1959 u Miinchenu. U svom stvaranju B. primjenjuje načela dodekafonije i serijelne tehnike. Ide medu najistaknutije suvremene njemačke kompozitore. DJELA. ORKESTRALNA: Sinfonia piccola za gudače, 1960. Koncerti: za violu, 1940; za flautu, 1947 ; za violinu, 1948 ; za violončelo, 1961; za klarinet, 1962 i za klavir, 1966. Kleine Konzertmusik ZE . klavir, 1936; Jazz-Promenade za klavir, 1956; koncert, 1939: Concerto litico za klavir i orkestar, 1968; koncert za 2 gudačka orkestra i timpane, 1947; Bolkenhaimer Burgmusik za 4 duhačka instrumenta, gudački orkestar i timpane, 1938; Groteske Trauermusik za saksofon i udaraljke, 1949; Rotnanzero, 1955; Quodlibet; Serenata za gudače, 1955: Invokationen, 1956. — KOMORNA. Tri gudačka kvarteta: I, 1936; II, 1950 i III, 1968; gudački trio; trio za flautu (violinu), violu i violončelo; Ouodlibet za 7 instrumenata i udaraljke, 1956; sonata za violinu i klavir; Sonata piccola za violinu i klavir; sonata za flautu i klavir; Partita za 9 duhaČa i kontrabas; Pastorale i Rondo za nonet; Impromptus za violonče'o i klavir, 1968; Kanonische Etiiden za 2 flaute. — Klavirske kompozicije. — DRAMSKA. Opere: Hero und Leandar, 1966 i Die Geschichte von Aucassin und Nicolette, 1967. Filmska muzika. — VOKALNA. Kantate: Gesang von den Tieren, 1950; Indianische Kantate, 1951 i Oraculum, 1951. Die Czekler Husaren za muški zbor, trublje i timpane, 1949; Symbolum za muški zbor i duhački kvintet; zborovi; Preisungen za bariton i orkestar, 1964; solo-pjesme (Rilke, Lorca, Herder, Li Tai Pe). — članci u ZFM. LIT.: E. Valentin, Gunter Bialas, MGG, I, 1951. — L. Jung, Giinter Bialas, ZFM, 1950. — J. Herrmann, Gunter Bialas, Mušica, 1957, 11.
BIANCHI, Francesco, talijanski kompozitor (Cremona, 1752 — Hammersmith, sada London, 27. XI 1810). Učio je u Napulju kod Jommellija. Već 1773 izvedena je njegova prva opera (II gran Cidde) u Firenci, a 1775 druga (Enzione) u Paviji. Iste je godine došao u parišku Comedie-Italienne. Tu je ostao do 1778, kada se vratio u Italiju gdje je 1779—94 izvedeno gotovo 50 njegovih opera. God. 1783 postao drugi zborovoda stolne crkve u Milanu, 1785—92 drugi orguljaš crkve sv. Marka u Veneciji. Od 1794 bio je dirigent u King's Theatru u Londonu, 1797—1801 operni dirigent u Dublinu. Živio zatim u Londonu. Do 1795 komponirao redovito svake godine po jednu operu. Ukupno je od 1773 do 1808 napisao 56 talijanskih i 14 francuskih opera (za 12 francuskih opera iz razdoblja 1804—07 sporno je, tko im je autor). DJELA: šest trija za dvije violine i basso continuo. — Opere: La Reduction de Pariš, 1775; Le Mort tnarie, 1776; La Villanella rapita, 1783 (prigodom izvedbe u Beču, 1785, W. A. Mozart uklopio u operu jedan tercet i jedan kvartet); Semiramide, 1783; Disertore, 1784; Aci e Galatea, 1794; Antigona, 1796; Merope, 1797; Alžira, 1801 i dr. — Nekoliko oratorija i druga crkvena djela (Domine ad adjuvandum me festina za 4 glasa nalazi se u King's Music Librarv u Londonu). — Teoretsko djelo DelVattenzione armonica (djelomično obj. u Quarterly Musical Review, 1820—21). LIT.: A. Della Corte, L'Opera comica italiana nel 700, II, Bari 1923.
BIANCHI, Lino, talijanski muzikolog (Vedano Olona, Varese, 14. V 1920 —). Studij kompozicije završio 1945 na Konzervatoriju u Pesaru (G. C. Paribeni, D. D'Ambrosi, G. F. Ghedini). God. 1947—48 muzički kritičar firentinskih i milanskih dnevnika, od 1949 djeluje u Rimu. Tamo je utemeljio Centro delV Oratorio Musicale, gdje je do 1963 izveo sve oratorije G. Carissimija, kao i brojna crkvena djela A. Stradelle, A. i D. Scarlattija, Palestrine
i dr.
DJELA. Objavio: Le Opere complete di G. Carissimi (8 svezaka oratorija, 1 kantate, 1 mise i moteti), 1953 i kasnije Le Opere complete di Giovanni Pierluigi da Palestrina, 1955 (i kasnije); Gli Oratori di A. Stradella, 1967 (i kasnije). Za nakladu De Santis u Rimu redigirao oko 20 svezaka oratorija i oko 37 svezaka opera i dr. — SPISI: Carissimi, Stradella, Scarlatti e Voratorio musicale, 1968; Palestrina, 1968. Studije; članci; prikazi.
BIANCHI, Renzo, talijanski kompozitor, dirigent i muzički kritičar (Maggianico, Lombardija, 29. VII 1887 —). Studirao na Konzervatoriju u Milanu. Djelovao kao operni dirigent i muzički kritičar. Bio je član uprave Koncertne poslovnice i umjetničkog rukovodstva opere La Scala u Milanu.
DJELA. ORKESTRALNA: simfonijska pjesma Jaufre Rudel, 1930; Tre Tempi di Sinfonia, 1940; Ouadretti, 1954. — DRAMSKA. Opere: In umbra, 1905; // Canto di Francesca, 1905 ; Fausta, 1908; Ghismonda, 1918; La Ghibellina, 1924; Proserpina, 1938; Fior di Maria, 1943 i Gli Incatenati, 1948. Mimodrama II fiume innamorato, 1953. —■ Članci i studije.
BIANCHI, Valentine, poljska pjevačica, sopran (Wilno, 1839 — Candau, Kurlandija, 28. II 1884). Školovana na Pariškom konzervatoriju, debitirala 1855 u Frankfurtu. Pjevala zatim u Schwerinu, Stettinu, Petrogradu i Moskvi. God. 1870 povukla se s pozornice, koncertirajući u Poljskoj i na inozemnim gostovanjima. Imala je glas neobično velikog opsega (f-e*), kojim je svladavala altovske i sopranske uloge. BIBALO, Antonio, talijanski kompozitor (Trst, 18. I 1922 —). Na Konzervatoriju u Trstu studirao klavir (L. Gante) i kompoziciju (G. Viozzi), a zatim se u klaviru usavršavao kod E. Lutvensa u Londonu. Osvojio nagrade na natjecanjima Wieniaivski u Varšavi (1954—55) i Bela Bartok u Bloomingtonu, Indiana. B. djeluje u Norveškoj. DJELA. ORKESTRALNA: koncert za klavir; Concerto da camera za klavir i gudače; Concerto allegorico za violinu i orkestar; Pitture astratte; Fan~ tasia za violinu i orkestar, 1955. — KLAVIRSKA: sonatina; 3 Homages; Toccata; 4 Danze balcaniche; 12 Miniature. — Opera Das Lacheln am Fusse der Leiter, 1965; balet Pinocchio, 1967. — Elegia per un'era spaziale za sole, zbor i instrumente.
BIBELREGAL, vrsta malih prenosivih orgulja s klavijaturom od nekoliko oktava. Registri su im s jezičkom. Upotreb ljavale su se između XVI i XVII st. Dva mala mijeha, poput dviju velikih knjiga (biblija, odatle naziv Bibelregal) tjerao je jedan čovjek rukama, dok je drugi svirao.
BIBELREGAL (Njemačka, XVI st.)
BIBER, Heinrich Ignaz Franz von, njemački violinist i kompozitor češkog podrijetla (Liberec, Češka, 12. VIII 1644 — Salzburg, 3. V 1704). Čini se, da je muziku učio u Dresdenu ili u Pragu, a kasnije je vjerojatno bio i učenik J. H. Schmelzera u Beču. Član biskupskog dvorskog orkestra u Olomoucu i Kromefižu. God. 1670 prešao u službu salzburškog nadbiskupa. Od 1677 bio nastavnik dječačkog pjevačkog instituta u Salzburgu, a od 1684 i glavni dirigent. Po Matthesonu B. je mnogo i često putovao i koncertirao pred raznim evropskim vladarima. Pouzdano se međutim znade samo, da je gostovao na bavarskom dvoru i da je uživao velik ugled kao violinski virtuoz. Još sto godina kasnije Burnev naziva Bibera najvećim njemačkim violinistom XVII st. U Biberovu djelovanju doživljava njemačka
196
BIBER — BIEHLE
violinska umjetnost svoj najveći uspon. Njegovo se sviranje odlikovalo izvanrednom muzikalnošću i velikom tehničkom zrelošću. Osobito je razvio tehniku dvohvata i sviranja u visokim položajima (od sedmog položaja). Usavršio je uz to upotrebu scordature koju je prvi primijenio J. H. Schmelzer. Biberu pripada i istaknuto mjesto kao autoru violinskih kompozicija, naročito sonata. Nasuprot klasičnoj formalnoj uravnoteženosti Corellijevih djela, Biberove sonate očituju sklonost k improvizaciji i romantičnoj patetičnosti; u njima se gdjekad osjeća i prizvuk H. I. F. von B IBER austrijske pučke muzike. Zanimljivi su u tim djelima i pokušaji programnog koncipiranja. Preko L. Mozarta B. je utjecao i na W. A. Mozarta. DJELA. INSTRUMENTALNA: Serenade mit dem Nachtzodchterruf, J673; 15 sonata Zur Verherrlichung von 15 Mysterien aus dem Leben Mariae za violinu, oko 1674; Sonatae tam ariš, quam aulis servientes, 1676; Mensa sonora seu mušica instrumentalis, 1680; 8 sonata za violinu i b. c, 1681; 12 sonata Fidicinium sacro-profanum, 1681; 7 partita Harmonia artificiosa-ariosa za 3 instrumenta, izd. 1712; passacaglie i sonate za violinu. — DRAMSKA. Opere: Chi la dura, la vince, 1687; Alessandro in Pietra (izgubljena), 1689; L'Ossequio di Salisburgo (izgubljena), 1699. — CRKVENA: mise; rekvijem; moteti; Ves-perae langiores ac breviores za 4 glasa, 3 violine i 2 viole, 1693; litanije; ofertoriji; Stabat Mater. NOVA IZD.: Serenadu je obj. P. Nettl (Nagels Musik-Archiv, 112); 1 sonatu obj. F. David (Hohe Schule des Violin-Spiels, 1867; novo izd. 1903); 8 sonata iz 1681 obj. G. Adler (DTO, 1898); sonate Zur Verherrlichung von 15 Mvsterien . . . obj. E. Luntz (DTO 1905); iste je obj. i R. Reitz, (1923); 1 sonatu obj. A. Schering (Geschichte der Musik in Beispilien, 1931; novo izd. 1953).; Harmonia artificioza . . . obj. P. Nettl (DTĆ), 1954); 1 misu obj. G. Adler (DTO, 1918); rekvijem obj. isti (ibid., 1923). LIT.: E. Luntz, H. J. F. Biber, Musikbuch aus Osterreich, Wien i Leipzig, 1906. — M. Schneider, Zu Bibers Violinsonaten, ZIMG, 1906—07. —F. Moissl, F. H. I. Biber, ein Wartenberger Grossmeister des Violinspiels, Mitteilung der Vereinigung fiir Heimatkunst, 1907. — G. Beckmann, Das Violinspiel in Deutschland vor 1800, 1918. — G. Schneider, Biber als Opernkomponist, AFMW, 1925. — P. Nettl, H. P. v. Bibern, Reichenberg 1926. — Isti, Der deutschbohmische Geiger Biber und die Quellen seiner Kunst, Sudetendeutsches Jahrbuch, 1925. — E. Schmitz, Bibers Rosenkrantzsonaten, Mušica 1951. — A. Liess, Heinrich Ignaz Franz Biber (von Bibern), MGG, I, 1951. — P. Nettl, Heinrich Franz Biber von Bibern, STMW, 1960. M. Kun.
BIBL, Rudolph, austrijski orguljaš i kompozitor (Beč, 6. I 1832 — 2. VIII 1902). Učio kod svog oca Andreasa, orguljaša bečke katedrale sv. Stjepana, te kod S. Sechtera (kompozicija). Od 1850 orguljaš u mnogim bečkim crkvama (od 1859 u kate drali), od 1863 dvorski orguljaš i od 1897 dvorski dirigent. DJELA: koncert za orgulje i orkestar, 1891. — Sonata za violinu i klavir. Klavirske kompozicije. — Kompozicije za orgulje (sonata, 1895; preludiji; fuge). — Mise (jedna a cappella i 4 uz instrumentalnu pratnju); 2 rekvijema. Priručnik Organ Schule, 1897.
BICINIUM (lat. bis dvaput i canere pjevati), u XVI st., osobito u Njemačkoj, naziv za dvoglasnu vokalnu kompoziciju. Vrijedne bicinije sadržavaju zbirke: G. Rhaw, Bicinia Gallica, Latina et Germanica, 1545; C. Othmavr, Bicinia sacra, 1547; E. Rotenbucher, Diphona amoena et florida, 1549; P. Vinci, II primo libro della mušica a due vod, 1560; E. Bodenschatz, Bicina XC selectissima . . . , 1615 i dr., kao i u djelima L. Senfla, O. Lassa i M. Praetoriusa. S. Scheidt u svom djelu Tabulatura nova (1624) upotrebljava naziv b. za kraće dvoglasne stavke (versete) i varijacije za orgulje (—» Tricinium). NOVA IZD.: M. Praetorius, Zwiegesange obj. Fr. Jode (Der Musikant, 1924; III prošireno izd. 1927); G. Rhaw, 30 Bicinija obj. H. Reichenbach (1926), O. di Lasso, 12 instrumentalnih bicinija, obj. W. Pudelko (1927; novo izd. 1949); C. Othmavr, Geistliche Zwiegesange obj. W. Lipphardt (1928—29); J. Wannemacher, Bicinia obj. A. Miiller (1929); G. Otto, 9 bicinija obj. G. Heinrichs (2$ geistliche Tonsatze, 1929—33); 7 bicinija obj. Fr. Piersig ( Vfeltliche Zzoiegesange, 1930); 20 bicinija obj. E. Doflein (1932); 12 instrumentalnih bicinija obj. E. Gerson-Kiwi (1933); M. Praetorius, Zzviegesange (2 sv.) obj. G. Schwarz (1948); O. di Lasso, Bicinia obj. G. Pinthus (1949); J. P. Svreelinck. Duette obj. J. Ph. Hinnenthal (1951); E. Rotenbucher, Schone und liebliche Zzviegesange obj. D, Degen (1951). LIT.: L. Nozvak, Eine Bicinienhandschrift der Wiener Nationalbibliothek, ZFMW, 1931—32. — H. Albrecht, Bicinium, MGG, I, 1951. — Isti, Zur Rolle der Kontrafaktur im Rhaus »Bicinia«, Spomenica M. Schneideru, Leipzig (1955). — A. L. Aiurphy, The Bicinia Variorum Instrumentorum of J. Chr. Pezel (di sertacija), Taliahassee 1959. ■— W. Boetticher, Eine franzosische Bicinien-Ausgabe als friihmonodisches Dokument, Spomenica K. G. Fellereru, Regensburg 1962. — D. Kamper, Das Lehr- und Instrumentalduo um 1500 in Italien, MF, 1965. K. Ko.
BIDOU, Henry, francuski muzički pisac (Givet, 1873 — Pariz, 1943). Muzički kritičar listova L'Opinion i Le Temps. God. 1925—29 predavao na Universite des Annales o muzici. Ta je predavanja kasnije izdao pod naslovom Conferencia. B. je objavio
i više romana, putopisa, reportaža, kronika, mnoštvo biografiju o Chopinu (1926). BIDŽOVA, Kiril Vaska, pevačica, sopran (Pril< 1924 —). Pevanje učila kod Nike Cunelli, P. Hokx Betetta. Umetničku karijeru započela 1949 u Skops Tamo je do sada ostvarila niz uloga lirskog i koloraturn među kojima su: Karolina (Cimarosa, Tajni brak), K (Mozart, Čarobna frula), Adina (Donizetti, Ljubavn Rosina (Rossini, Seviljski brijač), Gilda (Verdi, Rigolet pia, Giulietta i Antonija (Offenbach, Hoffmannove pr BIĐIN, Nevenka, plesačica i koreograf (Osijek, 7. X Pohađala baletni studio Margarete Froman u Zagreb' učila kod M. Jovanovića i Đ. Fučkar. Od 1946 člai zbora i uskoro solistica Zagrebačkog baleta. Muzikai žito temperamentna plesačica, B. je ostvarila niz 1 solističkih uloga, posebno u baletima Šeherezada (Rim kov), Bolero (Ravel), Trorogi šešir (De Falla), Bahčisa tana (Asafjev), Đavo u selu (Lhotka), Ohridska legende Kineska priča (Baranović) i Triptihon (Konjović). Od 195 se bavi koreografijom, pa je na sceni Hrvatskog narodne (zajedno sa S. Kasti) postavila, između ostalog, balete 0 mrtvom vojniku (Sakač), Susreti (Kirigin), Čovjek pr (Kelemen), Simfonija in Re (Sorkočević), Varijacije Dubrovačke skice (Bjelinski), Posljednja uloga (Kulji (Auric) i dr. BIE, Oscar, njemački muzički pisac (Breslau, 9. I Berlin, 21. IV 1938). Povijest umjetnosti studirao u Leipzigu i Berlinu (promovirao 1886). Istodobno uč: kod Ph. X. Scharvvenke. Djelovao u Berlinu. Od 185 docent za povijest umjetnosti na Visokoj tehničkoj ško časopisa Freie Biihne i Neue Rundschau i od 1921 doo sokoj muzičkoj školi. Bio je muzički kritičar lista Berlin courier. B. je imao opsežno i sigurno muzičko znanje < poznavanjem likovnih umjetnosti. Bio je izrazit feljte svoje misli iznosio jasno, živo, pristupačno i zanimljiv
DJELA (s područja muzike): Das Klavier undseine Meister, 189! na engleski pod naslovom A History of the Pianoforte, 1899); h 1904; Tanzmusik, 1904; Der Tanz, 1906 (III izd. 1925); Die moderr, Richard Strauss, 1906 (II izd. 1916); Klavier, Orgel und Harmonii izd. 1921); Die Oper, 1913 (X izd. 1923); Fritzi Massary, 1920; Ba 1921; Das Klavier, 1921; Das Ratsel der Musik, 1922; Franz Sch Das deutsche Lied, 1926; Richard Wagner und Bayreuth, 1931. LIT.: O. Lessmann, Oscar Bie, Das Klavier und seine Meister — A. Weissmann, Oscar Bie, Die Oper, M, 1914. — Isti, Oscar ] Geburtstag, Musikblatter des Anbruchs, 1924. — H. Schnoor, Ost deutsche Lied, M, 1927. — K. Laux, Oscar Bie, MGG, I, 1951.
BIEHLE, 1. Johannes, njemački muzikolog (Bai VI 1870 — 4. I 1941). Napustivši učiteljsko zvanje, stu ziku na Konzervatoriju u Dresdenu, a kasnije je na Tehničkoj visokoj školi proučavao probleme prostorne Od 1898 kantor katedrale u Bautzenu gdje je uz to o koncerte i festivale i 1908 bio imenovan crkvenim mu; rektorom. Od 1916 predavao prostornu akustiku na visokoj školi u Berlinu, od 1918 i liturgijsku muziku n zitetu, kasnije i na Akademiji. B je postavio temelje no kampanologiji. DJELA: Theorie der pneumatischen Orgeltraktur und die Stelim tisches, SBIMG, 1911; Theorie des Kirchenbaues vom Standpunkte * musikers und des Redners mit einer Glockenkunde, 1913; Wesen, V Gebrauch der Glocken, 1916; Vergleichende Bezvertung der Bronze- w glocken, 1918; Beitrdge zur musikalischen Liturgik, 1919; Raumakus technische und bau-liturgisehe Probleme. Untersuchungen am Dome z 1922; Die liturgisehe Gleichung, 1923; Die Tagung fiir Orgelbau in 1 1929; Die Technik der Kirche als das alle christlichen Religionen 1940. LIT.: Festschrift Johannes Biehle (red. E. H. Muller), Leipz H. Biehle, Johannes Biehle, MGG, I, 1951.
2. Herbert, pjevački pedagog i muzički pisac (Dri II 1901 —). Sin Johannesa, studirao medicinu i muziku na Univerzitetu te na Akademie der Kiinste (G. Schumar linu. Klavir je učio kod R. Buchmavera i L. Rappoldi a pjevanje kod G. Armina. Od 1928 pjevački pedagog 1 1930—37 asistent svog oca, zatim docent na Univerzil —44 nastavnik na Visokoj muzičkoj školi i zborovoda u Berlinu. Proučavao glas i s umjetničkog i medicinskog U svojim radovima prikazuje pjevačku umjetnost u te storijskom razvoju.
DJELA: Musikgeschichte von Bautzen (disertacija), 1924; Geort 1925; Einfiihrung zum Requiem von Richard Wetz, 1926; Schuber Kritik und Literatur, 1928; Schuberts Lieder als Gesangsproblem, : dich gesundl, 1929; Die Stimmkunst (2 sv.; I, Geschichtliche Grund, II, Grundlegung einer Stimmasthetik, 1933); Berlin und das deutscht teilungen des Vereins fiir die Geschichte Berlins, 1926; Franz Sehu deutsche Lied, 1928; Die antike Stimmkunst, Zeitschrift fiir Asthei gemeine Kunstwissenschaft, 1929; Beitrdge zur mittelalterlichen Die Stimme, 1929; Der liturgisehe Sprechgesang als Stimmproblem, rapeutisehe Wirkungen durch phonotorische Stauiibungen, Deutsche r Wochenschrift, 1937; Redetechnik, 1954; Stimmkunde fiir Beruf, Heilzwecke, 1955. — Komponirao je 6 solo-pjesama, 1922.
BIEL
BINCHOIS
197 BIEL, Michael von, njemački kompozitor (Hamburg, 1937—). Muziku učio na Univerzitetu u Torontu, Kanada, kod M. Feldmana u New Yorku i K. Stockhausena u Darmstadtu, gdje je 1962 dobio prvu nagradu za kompoziciju. Kraće vrijeme suradnik Elektronskog studija Radio-Kolna, od 1965 profesor je na Univerzitetu u Buffalu, SAD. DJELA: 2 gudačka kvarteta, 1962 i 1963; Fassung, 1964; For 2 Piinos I—///, 1961; Book for 3, 1962; 29 Doubles, 1962; Fur Klavier, 1964 —66.
BIERMANN, Wolf, njemački kompozitor i pjevač chansona (Hamburg, 1936 —). Od 1953 živi u Istočnom Berlinu (DDR). Studirao je filozofiju. Djeluje kao asistent režije u Brechtovom kazalištu. Komunist po uvjerenju, u svojim chansonama oštro i otvoreno razračunava sa suvremenim nesporazumima poretka. (Napisao je i dramu o izgradnji berlinskog zida, neizvedena.) Pjesme su mu pisane pučkim jezikom, često u obliku balade, i izraz su beskompromisne borbe pjesnika za bolje i humanije uređenje svijeta (Barlach-Lied, Wann ist denn endlich Frieden, Grosses Gebet der alten Kommunistin Oma Meume in Hamburg, Zmschenlied). Biermannova umjetnost nastala je pod utjecajem Brechta. On je najzanimljiviji i najdarovitiji suvremeni njemački interpretator chansona. BIERNACKI, Michal Marian, poljski kompozitor (Lublin, 24. IX 1855 — Varšava, 18. V 1936). Studij kompozicije završio na Konzervatoriju u Varšavi (C. Roguski, W. Zeleriski). Najprije violončelist Varšavske opere, 1880—97 dirigent u Stanislawowu i zatim nastavnik teoretskih predmeta na Konzervatoriju u Varšavi. DJELA. ORKESTRALNA: simfonijska pjesma Alea jacta est; Svečana poloneza; Tarantella; prolog Au lever du jour. — KOMORNA: dvije suite za violinu i klavir; Romanca za violinu i klavir; kompozicije za violončelo. — Kla-virska suita na temu A—D—C—A I Ars divulgetur causa artis). — VOKALNA : kantata Kosciuszkozvska za zbor i duhače; Sobotka za zbor i orkestar; Idila; Piesn zbojecka za zbor a cappella; solo-pjesme. — Misa u c-molu. —Priručnik Zasady muzyki, 1901 (kasnija izdanja na ruskom).
BIFARA ->■ Tremulant BIG-BAND (engl. veliki orkestar), u jazzu obično naziv za tip velikog orkestra uobičajenog u eri swinga (1935—45). Dok je mali sastav (-* combo) odgovarao linearnom, polifonom načinu muziciranja, big-band je nastao u doba kada jazz-muzika postaje sve više harmonijski koncipirana. Sastavljen je od skupine ritmičkih instrumenata (bubnjevi, kontrabas, gitara, klavir) i skupine melodijskih instrumenata (trublje, tromboni i saksofoni). Oblikovanju i razvoju big-banda mnogo su pridonijeli neki istaknuti bandleaderi (B. Moten, C. Dickerson, F. Henderson, D. Ellington, B. Pollack, P. Whiteman, Časa Lama i B. Goodman). BIGOT, Marie de Morogues (rođ. Kićne), francuska pijanistkinja (Colmar, 3. III 1786 — Pariz, 16. IX 1820). God. 1804—09 boravila u Beču. Haydn, Beethoven i Salieri veoma su je cijenili. Živjela je zatim u Parizu. Studirala je kompoziciju s Cherubinijem i Auberom, družila se s Baillotom, Cramerom i Clementijem. Njen je dom bio istaknuto središte pariškog muzičkog života. Od 1812 bavila se i podučavanjem klavira (neko je vrijeme bio njen učenik i F. Mendelssohn). Komponirala je djela za klavir (studije, sonate, varijacije, valceri). LIT.: J. F. Reichardt, Vertraute Briefe, geschrieben auf einer Reise nach Wien 1808—09, 1810. — E.-M. Fallet, Marie Bigot a Neuchatel, Schweizerische Musikzeitung, 1948.
BIHARI, Janos, madžarski violinist i kompozitor (Nagyabony, 21. X 1764 — Budimpešta, 26. IV 1827). Violinski virtuoz, najznačajniji majstor madžarskog verbunkos stila u prvim decenijima XIX st. Oko 1802 osnovao u Budimpešti cigansku kapelu s kojom se proslavio širom Madžarske i na gostovanjima u inozemstvu. Svojim melodijski inventivnim plesnim melodijama i parafrazama, koje prožima karakterističnim patetičnim zanosom, dao je konačni sjaj stilu verbunkosa. Važan je posebno po tome što se oslanja na madžarsku narodnu muziku i na tradicije kuruckih pjesama. Nije bio školovani muzičar pa su njegove melodije (sačuvano ih je 84) zabilježili i obrađivali drugi. Za života su mu objavljene 3 zbirke: Zwei ungarische Tame oder Werbung von Herrn Bihary, oko 1804—07; Sieben ungarische Tdnze fur eine Violine, 1810 i 75 Ungarische Tanze fu'r 2 Violinen, 1811. Bihariju se pripisuje i glasoviti Rakoczi-marš čije je podrijetlo još uvijek predmet rasprava. Biharijeve melodije obradili su medu ostalima: F. Liszt, P. Sarasate i Ivan Padovec (Jntroduction und Variatio-nen iiber ein ungarisches Thema von Bihari fur die guitarre, 1832). LIT.: E. Major, Bihari Janos (s tematskim katalogom), Zenei Szemle 1928, 6—8. — E. Haraszti, Bihari a becsi kongresszuson es a Rakoczi-indulo Becsben (Bihari na Bečkom kongresu i Rakoczi-marš u Beču), Magyar Tortenetkutato Intezet Evkonvve, 1935. — B. Szabolcsi, A XIX. szazad magvar romantikus zeneje (Madžarska romantička muzika XIX st.), Budapest 1951. — E. Major, Bihari Janos verbunkosainak visszhangja a 19. szazadi magvar zeneben (Odjek J. Biharijevih verbunkosa na madžarsku muziku XIX st.), Ujzenei Szemle, 1952.
BIJELI ŠUM, izraz kojim se u -> elektronskoj muzici označuje istodobno zvučanje, odnosno sinteza, svih sinusoidalnih titraja
(frekvencija) što ih ljudsko uho može čuti (-> Akustika); proizvodi se posebnim generatorom, a doima poput ravnomjernog šuma slapa, jačeg potoka ili morskih valova. Iz bijeloga šuma može se pomoću električnog filtra izdvojiti uži frekventni »pojas«, pa u tome slučaju bijeli šum prelazi u tzv. obojeni šum, koji poprima određenu zvučnu boju u zavisnosti od isfiltriranoga frekventnog područja. Nazivi bijeli i obojeni izvedeni su iz optike, gdje se iz bijeloga svjetla (koje »pokriva« čitavo čovječje vidno polje) mogu pomoću optičkoga filtra izdvojiti određene boje. B. š. predstavlja vrlo važnu sirovinu u elektronskoj muzici (-> Šum). LIT.: VC'erner Kaegi, Was ist elektronische Musik, Zurich 1967.
N. Dć.-
BILINE (rus. 6ujMHbi), ruske narodne epske pjesme o herojskim pothvatima narodnih junaka i o istaknutim zbivanjima iz narodnog života. Mirni, ponešto jednolični napjevi bilina, više se puta temelje na ritmički slobodnom ponavljanju jednog tona ili motiva. BILLI, Vincenzo, talijanski kompozitor i dirigent (Brisighella, Ravenna, 4. IV 1869 — Firenca, 20. XII 1938). Sin i učenik Giuseppea, direktora Konzervatorija u Pesaru, studirao je flautu i klavir, ali se onda posvetio kompoziciji i dirigiranju. Djelovao je u Francuskoj, Nizozemskoj, Španjolskoj i Engleskoj. Kao kompozitor najviše se istakao na području zabavne muzike. DJELA. DRAMSKA. Operete: Al chiaro di Luna, 1891; Scompartimento signore sole, 1894; Una gara in famiglia; La camera oscura, 1921; Lo sciopero dei burattini, 1927; La bambola, 1927; La trovata d' Arlecchino, 1928; Lapietradello scandalo, 1932 (muzička komedija u firentinskom dijalektu); I grilli del focolare, 1932; Incanto di primavera, 1933. — Dječja kantata I fiori; popularne romance, chansoni i serenade.
BILLINGTON, Elizabeth (rođ. VVeichsel), engleska pjevačica (sopran) njemačkog podrijetla (London, oko 1767 ■— St. Artein blizu Venecije, 28. VIII 1818). Sa 7 godina koncertirala kao pijanist. Muziku učila kod J. Chr. Bacha, klavir kod J. S. Schoedera, a pjevanje kod J. Billingtona (za koga se udala 1783) i A. M. Sarchinija. God. 1783 pjevala u Dublinu, 1786—94 u Covent Gardenu u Londonu, 1794—95 u kazalištu San Carlo u Napulju, 1796—1801 u Rimu, Firenci, Livornu, Veneciji, Trstu i Milanu. Od 1801 ponovo u Londonu u kazalištu Covent Garden, u talijanskoj operi, na koncertima i festivalima. S pozornice se povukla 1811. Glas joj je bio velikog opsega (dopirao je do/3, pa čak i do ^3). Komponirala je 3 sonate za violinu i klavir (1792) i 2 zbirke sonata za klavir. Napisala je Anszver to the Memoirs of Mrs. Billington (1792) u kojem poriče mnoge navode iznesene u knjizi Memoirs of Mrs. Billington from her Birth (1792) I. Ridgwaya. LIT.: G. Hagarth, Memoirs of the Musical Drama, London 1834. — C. F. Pohl, Mozart und Havdn in London, Wien 1867.
BILLROTH, Theodor, njemački kirurg i muzički amater (Bergen, otok Riigen, 26. IV 1829 — Opatija, 6. II 1894). Od 1867 živio u Beču. Na muzičkim večerima u svom domu u Beču sudjelovao kao violinist u prvim izvedbama gotovo svih komornih djela J. Brahmsa, s kojim je bio sprijateljen (Brahms mu je posvetio oba gudačka kvarteta op. 51). Napisao je raspravu Wer ist musikalisch? (1896; IV izd. 1912). LIT.: Briefe von Theodor Billroth, obj. G. Fischer, Hannover i Leipzig 1895 (VIII izd. 1910). — /. Fischer, Theodor Billroth und seine Zeitgenossen, Berlin i Wien 1929. — O. G. Billroth (red.), Billroth und Brahms im Bnefwechsel, Wien 1935. — L. Weiler, Theodor Billroth, Essen 1942.
BINAR (lat.), muzička jedinica od dva člana. U gregorijan skom je koralu b. osnovna ritmička jedinica od dva stvarna vre mena u odnosu arze i teze, tj. zamaha i smirivanja. Teoretici ranog višeglasja dijelili su osnovne muzičke vrijednosti najprije na tri jednaka dijela (npr. nota longa dijelila se na tri note brevis). Kasnije su, osobito u XVI st., renesansni majstori uveli i binarsku razdiobu (nota longa sastojala se od dva brevisa, brevis od dva semibrevisa, itd.). Pučki elementi muzike, pretežno binarskog ka raktera, utjecali su također na razvoj ovoga shvaćanja tako, da je binarski sustav u muzici općenito usvojen. Elementi binara, kao osnovne ritmičke jedinice, javljaju se i u današnjem evropskom folkloru. A. Vi. BINCHOIS, Gilles (Binchoys, Bincoys, Bynczoys, Wintzois, de Binche, de Bins), nizozemski kompozitor (Mons, oko 1400 — Soignies, Hainaut, 20. IX 1460). Otac mu je bio dvorski činovnik kneževine Hainaut, pa je B. odgojen na dvoru u Monsu gdje je imao prilike da upozna francusku muziku. Prije nego što je zaređen službovao je, po svemu sudeći, kao vojnik (tekst Ockeghemove Tužaljke). God. 1424 u službi je vojvode od Suffolka u Parizu, 1425 prati ga u Hainaut, a kasnije možda i na putovanje u Englesku. Oko 1430 stupio je u Burgundsku dvorsku kapelu (chaplain) u kojoj je ostao do smrti. Kao dvorski muzičar dolazio je u dodir s G. Dufayem. U muzičkom svijetu bio je cijenjen i poznat još i u idućem stoljeću. Ockeghem je njemu u čast spjevao Deploration sur la mort de Binchois. B. je, uz Dufaya, glavni pred-
198
BINCHOIS — BINIČKI stavnik prvog, »burgundskog«, odnosno ranorenesansnog razdoblja nizozemske polifonije i najznačajniji majstor burgundskog chansona. Ostavio je i znatan broj crkvenih djela, najviše u jednostavnoj tehnici faux-bourdona, komponiranih često na liturgičke melodije. Chansoni su mu vanredno rafinirani, graciozni, redovito 3-glasni (izuzev jednog, 4-glasnog) s dominantnom melodijskom linijom gornjega glasa i originalnim, mjestimice vrlo smionim harmonijama, posebice u kadencama. Stihovi dijelom potječu od velikih pjesnika onoga vremena (Alain Chartier, Christine de Pisan, Charles d'Orleans), a dijelom je autor nepoznat ali se pretpostavlja da je veći broj stihova spjevao sam B., jer ga u anonimnoj Tužaljci nazivaju retorikom i muzičarom. Od oblika prevladava rondeau, a ima chansona i u formi bailade. U oblikovanju chansona B. ne dostiže mnogostranost Dufava, ali ga premašuje dubinom i usrdnošću izražaja.
BINGHAM, Seth, američki orguljaš, kompozitor (Bloomfield, N. J., 16. IV 1882 —). Učio teoretske kod H. Parkera, a u Parizu studirao kompoziciju kod ' i orgulje kod Ch. Widora, A. Guilmanta i H. B. Jepsc mirao na Yale University 1908. Orguljaš u njujorškin do 1919 instruktor za orgulje na Yale University. < postao profesor za kompoziciju i orgulje na Columl a 1954 na Columbia University u New Yorku.
DJELA: 54 chansona na francuske stihove. — Više misnih stavaka većinom 3-glasnih: 6 Kyria, 7 Gloria (1 za 4 glasa); 5 Creda; 5 Sanctusa i 5 Agnusa. Četiri Magnificata za 3 glasa; 26 moteta, himni, Te Deuma i si. NOVA IZD.: cjelokupno izd. chansona obj. W. Rehm (Musikalische Denkmdler,ll, 1957); veći broj crkvenih djela i chansona obj. J. Marix (Les Musidens de la cour de Bourgogne au XV e stide. Messes, motets, chansons, Pariš 1938). al6chansona W. Gurlitt (Gilles Binchois, Sechzehn weltliche Lieder ZU3 Stimmen, Das Chorvverk, 1933). LIT.: W. Gurlitt, Burgundische Chanson- und deutsche Liedkunst, Kongress-Bericht, Basel 1924. — E. Closson, L'Origine de G. Binchois, Revue de musicologie, 1923—24, VIII. — H. Besseler, Die Musik des Mittelalters und der Renaissance, Potsdarrt 1928. —J. Marix, Histoire de la musique et des Musiciens de la cour de Bourgogne sous le regne de Philippe le Bon (1420—1467), Strasbourg 1939. — Ch. van den Borren, Btudes sur le XV e siecle musical, Antwerpen 1941. — J. Schmidt-Gorg, Gilles Binchois, MGG, I, 1951. — W. Frei, Weltlich und geistlich. Ein Gedenkwort zum 500. Todestag von G. Bin chois, SMZ 1961. — M. Picker, The Cantus firmus in Binchois Filles a marier, Journal of the American Musicological Societv, 1964. — A. Parris, The Sacred Works of G. Binchois (disertacija), Ann Arbor 1965. I. Ać.
BINGULAC, Petar, muzički pisac (Vukovar, 5. VI Posle završenog Bogoslovskog fakulteta u Sremskim I apsolvirao u Parizu pravne nauke i 1924 Scholu Can, trapunkt P. Le Flem, kompozicija V. d'Indv). D< svetskog rata i kratko vreme posle toga u diplomat; a otada profesor muzičke škole Stanković, potom Mi demije u Beogradu do 1967. Saradivao člancima i i časopisima Zvuk, Misao, Savremeni akordi, Muzika, Muzeja grada Beograda i Rad Saveza folklorista Kao komentator Radio-Beograda i drugih radio-s velik broj komentara o najraznovrsnijim muzičkim p
BINDER, Abraham Wolfe, američki kompozitor i dirigent (New York, 9. I 1895 — 10. X 1966). Nakon muzičkog studija na univerzitetu Columbia u New Yorku (D. G. Mason, C. Rybner) bio je u tom gradu muzički direktor udruženja Young Men's Hebreiv Association, od 1923 zborovoda sinagoge. God. 1928 postao nastavnik za liturgijsku muziku u Jeioish Institute of Religion (1937 profesor). Nekoliko puta boravio u Palestini proučavajući jevrejsku muziku. Nastupao i kao dirigent. DJELA. ORKESTRALNA: rapsodija za klavir; Hibbath Shabbath, 1928; Rinnath Shabbath, 1933; Palestinian Song Suite, 1935; The Valley of Dry Bones 1935; Concertante za gudače, 1938; Kabbalath Shabbath, 1942; Concertino za gudače, 1945; Poeni of Freedom, 1953; Sabbath for Israel, 1954. — Komorna muzika. — VOKALNA. Za zbor: Amos on Times Sguare, 1943; Israel Reborn, 1949; Heart of America, 1954; Chanukkah of the Maccabees, 1954. Djela namijenjena jevrejskom bogoslužju: Evening Service for the New Year, 1940; Morning Service for the New Year, 1951; Afternoon Service for Day of Atonement, 1956 i dr. — Izdao zbirke; Nezv Palestinian Folk Songs (2- sv.), 1925 i 1932; Palestine in Song, 1938; Pioneer Songs of Palk, 1948. — Napisao History of Jemish Music, 1952 i Biblical Chant, 1960. LIT.: /. Heskes, Abraham Wolfe Binder, His Life and Work, New York 1965-
BINET, Jean, švicarski kompozitor (Ženeva, 17. X 1893 — Trelex-sur-Nyon, Vaud, 24. II 1960). Učenik O. Barblana, 1919—23 studirao kompoziciju u New Yorku i Clevelandu (E. Bloch). U Clevelandu utemeljio školu ritmike po Jaques-Dalcrozeovoj metodi. Po povratku u Evropu djelovao najprije u Bruxellesu, a zatim živio od 1929 u Trelexu u Švicarskoj. Jedan je od utemeljitelja udruženja Carillon za propagiranje suvremene muzike. B. je bio muzičar velikog znanja, istančane osjetljivosti, uravnotežen i umjeren, s mnogo smisla za profinjenost zvukovnih nijansi.
DJELA. ORKESTRALNA: koncert za klarinet i orkestar; Divertissement za violinu i mali orkestar, 1934. Suite d'airs et danses populaires suisses, 1931; Country dances: suite de danses populaires anglaises, 1933; 4 Danses, 1936; 3 stavka za gudače, 1939; Cartes postales, suita za mali orkestar, 1942; Musique de Mai, 1943; Prelude symphonique, 1949; Suite grisonne, 1951. — KOMORNA: gudački kvartet, 1929; Sonate breve za violinu i klavir, 1946; Dialogues za flautu i violinu, 1937; sonatina za flautu i klavir, 1942; 3 Dialogues za 2 flaute, 1957 i dr. — Kompozicije za klavir i orgulje. — DRAMSKA. Tri baleta: Die Strasse, 1934; Vile enehantee, 1947 i La naissance du Printemps, 1950. Scenska muzika; muzika za radio i film. — VOKALNA. Kantate: Ode a Diane, 1932; Ode d Sestius, 1932; Cantate de Noel, 1935; Cantate pour la Pentecote et tous les temps, 1945; La fenetre ouverte, 1947; Pe'trarque, 1958 i Ode a la musiaue, 1959. Psalmi: XIII, 1924; CXXX, 1924; CVII, 1932 i Psaume de la delivrance, 1952; zborovi; solo-pjesme. — Obrade narodnih napjeva. LIT.: E. Mchr, Jean Binet, MGG, I, 1951. — 40 Schweizer Komponisten der Gegenwart, Amriswil 1956. — A. Fornerod, Jean Binet, Schweizerische Musikzeitung, 1960. — Različiti autori, Hommage a Jean Binet, Nyon 1960.
BING, Rudolf, operni impresarij austrijskog podrijetla (Beč, 9. I 1902 —). Profesionalnu karijeru započeo 1923 u opernom odsjeku Koncertne direkcije u Beču, 1928 postao umjetnički sekretar direktora kazališta u Darmstadtu i iduće godine Grad skog kazališta u Berlinu. God. 1930—33 djelovao je na Državnoj operi u Berlinu, a onda se pred nacističkim režimom povukao u Englesku, gdje je 1935—39 i 1946—49 bio impresarij operne kompanije u Glvndebourneu i istodobno glavni organizator i 1947—49 direktor muzičkog festivala u Edinburghu. God. 1946 postao je engleski državljanin. God 1949-72 intendant Metropoliian-opere u New Yorku. B. je jedan od najutjecajnijih opernih direktora današnjice.
DJELA. ORKESTRALNA: koncert za orgulje, 1946; Wal tasy, 1912; Tame Animal Tunes za komorni orkestar, 1918; Passt suita Memories of France, 1920; Pioneer America, 1922; The Br 1928; Connecticut Suite za gudače i orgulje, 1954. — KOMOR kvartet, 1916; suita za duhački nonet, 1915. — ORGULJSKA: Harmonies of Florence, 1929; Carillon de Chdteau-Thierry, 1936; Pc 1938; 36 Hymn and Carol Canons, 1952. — Opere La Charelzt VOKALNA: Wilderness Stone za sole, recitatora, zbor i orkestar, 1 of the Sun za zbor i orkestar, 1942; Poems of Passion za mješovit moteti.
DELA. SPISI: O Josifu Marinkoviću, Godišnjak Muzeja gri 1954; Stevan Mokranjac i njegove Rukoveti, ibid., 1956; Simfoni; Slavenskog, Savremeni akordi, 1954; Josip Slavenski, ibid. 1957. ] savremenim kompozitorima (M. Ravel, B. Martinu, B. Britten, Honegger i dr.). — Kompozicije za mešoviti hor (Aman djevojk Psalam).
BINIČKI, pevačko društvo u Tetovu, osnovano I vači i prvi dirigenti bili su Andra i Voja Popović, uč: je društvo bilo jedno od najagilnijih pevačkih društava između dva svetska rata. Na takmičenju horova Župe Mokranjac u Skopju, štvo dobija prvu nagradu. B. je dugo godina središt muzičkog već i celokupnog kulturnog života Tetoi njegove okoline. Društvo je prestalo delovati 1941. U postojanja dalo je velik broj koncerata u Jugoslaviji i granica. ' BINIČKI, 1. Stanislav, kompozitor i dirigent ( Kruševca, 27. VII 1872 — Beograd, 15. II 1942). Pn znanje i izvesnu muzičku praksu (svirao na violini i fl divao i spremao korr đački orkestar) stek; mnaziji koju je poha i Beogradu. Za vre na Filozofskom fak rodno -matematički Beogradu, B. aktivn kao pevač u Obiliću skom pevačkom druš na Velikoj školi A ka zičko društvo, sa za
neguje instrumental Po završenom fakuli 1894 predavač na u Leskovcu, gde Zbirku pesama iz 0 kovca za mešoviti h godine napušta sluz naziji i odlazi u M S. BINIČKI Muzičku akademiji. dira kompoziciju vanje. U Miinchenu nastupa na više koncerata k; i solo-pevač. Iz toga perioda potiče nekoliko njego: tih horova na stihove nemačkih pesnika. Po dolasku postaje 1899 vojni dirigent i osniva prvi veliki simfonij: pod imenom Beogradski vojni orkestar, sa kojim rec certira do 1903. Sa S. Mokranjcem i C. Manojlovi* 1899 Srpsku muzičku školu (današnja škola Mokranjc radi i kao nastavnik. God. 1904 osniva Muziku Kral u kojoj radi kao dirigent neprekidno do 1920. Kac aktivan je u Beogradskom pevačkom društvu, Obiliću. skom pevačkom društvu Jakšić i u Pevačkoj družini Ovim poslednjim horom B. diriguje dvadeset godin prvi put u Beogradu, u zajednici sa Muzikom Kral niz krupnih oratorijskih dela, među kojima Sedam 1 vih (1907) i Stvaranje (1908) od Havdna i Beethovem
BINIČKI — BISCHOFF
199 simfoniju (1910). Sa tim ansamblima održava B. 1911 nekoliko koncerata u Odesi. Iste godine postaje prvi direktor tada osnovane Muzičke škole Stanković. Za vreme Prvoga svetskog rata, kao dirigent orkestra Kraljeve garde, priređuje B. niz koncerata na Krfu i u Solunu, zatim u Parizu, Lvonu, Bordeauxu, Montaubanu, Orangeu, Marseilleu, Toulonu i Nici. Posle završenog rata, sa istirp. orkestrom nastavlja veću turneju po celoj Jugoslaviji. Po osnivanju prve stalne Opere u Beogradu, 1920, B. postaje njen prvi direktor, radeći uporedo i dalje kao horovođa Pevačkog društva i nastavnik Muzičke škole Stanković. God. 1924 prestaje njegova javna umetnička delatnost i on se otada isključivo posvećuje komponovanju. Odgovarajući potrebama muzičke kulture u Beogradu početkom XX st. i stupnju njene razvijenosti, kompozitorska delatnost S. Biničkoga, koja dolazi upravo u vreme najjačeg uspona građanske klase u Srbiji, kretala se u okviru tadašnjih izvođač kih mogućnosti u Beogradu. Pretežno apsorbovan muzičko-reproduktivnom i organizatorskom aktivnošću, B. je najpozitivnije rezultate dao u svojoj društvenoj delatnosti. U prve dve dece nije ovoga veka B. je bio ne samo veoma aktivan pokretač celokupnog muzičkog života u Srbiji, nego i nosilac mnogih pionirskih poteza. Iako i njegova dela, kao i dela njegovih ranijih prethodnika u srpskoj muzici, pretežno baziraju na srpskom folkloru, B. unosi i mnogo elemenata koji su tipični produkti srpske građanske kulture toga vremena. Folklor u kompozicijama Biničkog većinom je prilagođen gradskom ukusu i tretiran kroz prizmu gradskog sentimentalizma, kako u delima koja su nastala na stihove domaćih književnika (Nušić, Šantić, Ilić), tako i u kompozicijama koje je napisao po pevanju građanskih pevača sevdalija (Mijatovke). U orkestarskim i ostalim kompozicijama, koje nisu vezane za srpski tekst, dosta je vidan utjecaj zapadnoevropskog neoromantizma. Izuzetnu popularnost je sticala od 1960 nadalje njegova orkestarska kompozicija Marš na Drinu (komponovana 1914 na samom bojištu), koja je dovela i do izvesne renesanse kompozitorovog imena; o tome svedoče preko 20 domaćih i stranih aranžmana (medu kojima i adaptacija sa horskom partijom K. Baranovića) i 27 raznih diskografskih izdanja širom sveta. DELA: uvertira Iz moga zavičaja; vojni marševi. — DRAMSKA: Opera u jednom činu Na uranku, 1903 (na tekst B. Nušića; Beograd, 2. I 1904; prva izvedena srpska opera); muzika za Nušićevu bajku Ljiljan i omorika, 1900; uvertira i simfoniski intermeco za Ekvinocio I. Vojnovića, 1903; melodramska muzika za spev V. Ilica Periklova smrt; muzika za Put oko sveta, 1908 i Nahod, 1923 B. Nušića; prerada Jenkove muzike za Didu J. Veselinovića i D. Brzaka, 1922; muzika za dramu Tašana B. Stankovića, 1927. —VOKALNA: mešoviti horovi na stihove nemačkih pesnika: Komm, schliesse mich in deinen Arm; Maienseligkeit; Schlummerlied; Ein vergessenes Grab; Blaubliimlein; Spat-herbst. Ciklusi: Seljančice; Tri devojke; Jesen stiže; Čini. ne čini; Divna noći; Dvoje dragih; Hm!; Tetovke {Site momčinja dojdova; T'mna magla; Dremka mi se; Se zapali odojčeto; Sto mi je milo i drago) ; Pesme iz Južne Srbije (Pojdo na gore; Memete more; Puknala majko presnala; Vanka ima crne oči) ; Mijatovke (Poslala me stara majka; Kad sumbil mori Đurdo; Razbole se belo done; Pevnula Jana; Pošla Vanka na voda; Zašto, Sike, zašto; Cigančicai. Solo-pesme: Griv-na; Kad ja videh oči tvoje; Da su meni oči tvoje; Po polju je kiša pala; Spa va moma; Pod jorgovanom; Na Liparu. —■ CRKVENA: Liturgija; Opelo; Blagodarenje. LIT.: B. Nušić, O životu i radu Stanislava Biničkoga, Comoedia, 1924, 5. — 5. Durić-Klajn, Deset godina od smrti S. Biničkog, Književne novine 1952. — Ista, Razvoj muzičke umetnosti u Srbiji (Historijski razvoj muzičke kulture u Jugoslaviji), Zagreb 1962. — R. Pejović, Stanislav Binički kao organi zator muzičkog života u Beogradu, Zvuk, 1966, 69, — V. Peričić, Muzički stvaraoci u Srbiji, Beograd 1969. S. D. K.
2. Miroslava (rod. Frieda Blanke . koncertna pevačica i muzički pedagog (Miinchen, 9. X 1876 — Beograd, 5. VIII 1956). Posle završenih studija na Muzičkoj akademiji u Miinchenu, do lazi 1899 u Beograd sa svojim suprugom Stanislavom Biničkim. Tu sudeluje u osnivanju Srpske muzičke škole i škole Stanko vić, gde je i prvi nastavnik solo-pevanja, nastupa kao pevačica na mnogim koncertima u prvoj četvrtini ovog veka, a radi izvesno vreme i kao horovođa pevačkog društva Stanković. Pri ostvarivanju prvih operskih predstava u Beogradu, ona, uz St. Biničkog, aktivno sarađuje kao korepetitor, horovođa, pa i reditelj. Po osnivanju Udruženja muzičkih umetnika NR Srbije bila je izabrana za prvog počasnog člana. S. D. K. 2. Aleksandar, operni pjevač (tenor-buffo) i redatelj (Beograd, 16. V 1885 — Zagreb, 7. VIII 1963). Brat Stanislava. Najprije dramski glumac u Beogradu, a zatim je završio muzičke studije u Miinchenu (M. Reger, F. Mottl). Režiju učio privatno kod Joce Savića. Djelovao u Rigi (1908), Kolmaru (1909) i u opernoj trupi Žarka Savića u Novom Sadu. Od 1911 član Zagrebačke
opere, u kojoj je bio direktor operete. Kao svestran kazališni radnik nastupao je mnogo puta u operi i opereti, baletu i drami. Posebno se istakao u buffo ulogama, kao što su Vašek i Cirkuski ravnatelj (Smetana, Prodana nevjesta), Beppo (Leoncavallo, Pagliacci) i Timoleon (Zajc, Nikola Šubić Zrinjski). Ostvario je i niz karakter nih likova, a broj njegovih nastupa u opereti penje se na tisuće. Opernom režijom počeo se baviti 1912, pa je između ostalog
postavio na scenu više opera hrvatskih kompozitora. To su Morana (Gotovac), Dorica pleše (Odak), Citara i bubanj (Širola), Povratak i Adel i Mara (Hatze). Za zagrebačko kazalište preveo je 12 opera, preko 80 opereta te mnoge drame i komedije. LIT.: D. Mačuka, Aleksandar Binički, nekrolog, Vjesnik, 8. VIII 1963, K. Ko.
BINIOU (bignou; franc), bretonske gajde. Svirala je konična ili cilindrična, ima 7 rupica i dvostruku cijev. Izrađena od šimši-rova drva kao i bordunska svirala s jezičcem. B. je zajedničkog podrijetla s balearskim, galicijskim, škotskim i irskim gajdama, samo je nešto stariji. BINKERD, Gordon, američki kompozitor (Lvnch, Nebraska, 22. V 1916 —). Klavir učio u South Dakoti, a kompoziciju na Eastman School of Music u Rochesteru (B. Rogers) i na Harvardskom univerzitetu (W. Piston). Od 1949 predaje na Muzičkom fakultetu univerziteta Illinois u Urbani (od 1952 profesor). DJELA. ORKESTRALNA. Pet simfonija: I, 1955; II, 1957; III, 1959; IV, 1961 i V, 1963; Sun Singer, 1952, Za gudački orkestar: Andante, 1955; Cantilena, 1955; Arietta, 1957; Nearer than Hands and Feet, 1959. Three Canzonas za duhački orkestar, 1960. — KOMORNA: dva gudačka kvarteta, 1958 i 1961; trio za klarinet, violu i violončelo, 1955; sonata za violončelo i klavir, 1952; sonatina za flautu i klavir, 1947. — Kompozicije za klavir i orgulje. — Zborovi a cappella i uz pratnju orgulja; solo-pjesme. —• Transkripcije starih majstora (J. Redford, M. Weckmann, D. Buxtehude, J. Pachelbel, J, S. Bach) za orkestar,
BIRCKENSTOCK, Johann Adam, njemački violinist (Alsfeld, 19. II 1687 — Eisenach, 26. II 1733). Učenik J. B. Volumiera u Berlinu, Fiorellija u Bavreuthu, F. Duvala u Pa rizu i R. Feđelija u Kasselu. Koncertni majstor u Kasselu i dvorski dirigent u Eisenachu. Njegove kompozicije stoje na prijelazu u galantni stil. U sonatama često se javljaju plesni oblici (gigue, allemande) s efektima jeke, što upućuje na stariju suitnu formu, dok primjena unisona podsjeća na galantni stil Telemanna. DJELA: simfonija u D-duru; 12 koncerata za 4 violine, violu, violončelo i b. c, 1732; sonate za violinu i b. c. (2 sv.), 1722; 6 trio-sonata; nekoliko koncerata sačuvano u rkp. NOVA IZD.: 1 sonatu obrađenu za violončelo i nekoliko stavaka iz sonata obj. A. Moffat (1904); 1 sonatu obj. A. Schering {Alte Meister des Violinspiels, 1909); 1 sonatu obj. VX\ Woehl (Nagels Musik-Archiv, 1928). LIT.: H. F. Redlich, Johann Adam Birckenstock, MGG, I, 1951.
BIRD, William -> Byrd, William BIRO, Miroslav (pravo ime Friedrich Bittlingmaver), violinist, kompozitor i dirigent (Budimpešta, 29. XI 1895 — Zagreb, 22. VI 1960). Violinu studirao u Budimpešti i Beču. U razdoblju između dva rata djeluje kao dirigent salonskih orkestara. God. 1942—54 bio je član orkestra Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Ostavio je preko 50 pjesama i kompozicija zabavnog karaktera, od kojih su mnoge postigle zapažen uspjeh (Ti pjesmo života mog, Zim-zum pčela zuji, Tri palme, Rumbana, Kolofoks, Ti se smij, O, sjeti se draga, Nekoć su cvale ruže, U svijet je patka pošla, Ja bih te dragi voljela, More, more i najuspjelija od svih Mirno teku rijeke). M. Ke. BIRTNER, Herbert, njemački muzikolog (Hamburg, 16. VI 1900 — Voronjež [poginuo], 27. IX 1942). Muzikologiju i povijest umjetnosti učio u Heidelbergu i Leipzigu (Th. Krover), gdje je doktorirao 1924. Univerzitetski profesor u Marburgu (1928—40) i Grazu. Stručnjak za muziku iz doba reformacije i kasnog protestantizma. DJELA: Joachim a Burek als Motettenkomponist (disertacija), 1924; Die Probleme der spatmittelalterlichen Mensuralnotation, ZFMW, 1929; Studien zur niederlandisch-humanistischen Musikanschauung, 1930; Renaissance und Klassik in der Musik, Krover-Festschrift, 1933; Grundsatzliche Bemerkungen zur Schiitz-Pflege, Musik und Kirche, 1935; Fragen der Ausfuhrungspraxis... bei Schiitz, Deutsche Musikkultur, 1938; J. J. Fux und der musikalisehe Historismus, ibid-, 1942. — Priredio kritička izdanja djela J. Aulena i H. Schiitza. LIT.: F. Blume, Herbert Birtner, AFMF, 1943. — Isti, Herbert Birtner, MGG, I, 1951.
BIRTWISTLE, Harrison, engleski kompozitor (Acrington, Lancashire, 15. VII 1934 —). Muziku studirao na Royal Manchester College of Music i na Royal Academy of Music u Londonu. Sada (1970) je direktor muzičke škole u Salisburvju. DJELA. ORKESTRALNA: Chorales, 1963; Three mouvements tvithfanfares. — KOMORNA: Refrains and Choruses za duhački kvintet, 1957; The World is Discovered za 12 instrumenata, 1960; Tragoedia za 10 instrumenata. Za klarinet i klavir: Verses, 1966 i Monodrama, 1967. — Kompozicije za klavir. — Opera Punch and Judy, 1968. — VOKALNA: Entr'actes and Sappho za sopran, flautu, obou, violinu, violu, harfu i udaraljke; The Visions of Fr. Petrarca za bariton i komorni orkestar; Monody for Corpus Christi za sopran, flautu, violinu i rog, 1959; The Mark of the Goat za recitatora, sole, zbor i orkestar, 1966; zborovi.
BIS (lat. dvaput), znak za opetovanje. Stavlja se ponekad na kraju stiha, pripjeva ili odlomka u kompoziciji, koju je po trebno dvaput izvesti. B. se izvikuje i na muzičkim priredbama, kad slušatelji žele, da se neka kompozicija ponovi. BISCHOFF, Hans, njemački pijanist (Berlin, 17. II 1852 — Niederschonhausen kraj Berlina, 12. VI 1889). Učenik Th. Kullaka i R. Wuersta, 1873 doktorirao na filozofskom fakultetu Univerziteta u Berlinu s disertacijom Bernard von Ventadorn.
200
BISCHOFF — BIVA
Od 1872 nastavnik klavira i metodike na Kullakovoj akademiji i zatim na Sternovu konzervatoriju u Berlinu. Nastupao solistički i u komornim sastavima; zajedno s Hellmichom vodio nedjeljne koncerte Berlinske pjevačke akademije. DJELA: Vber die altere franzosische Klaviersckule, 1877; Uber Joh. Kuhnaus Vorstellung einiger Biblischen Historien, 1877; Zur Erinnerung an Theodor Kullak, 1883. — Preradio II i III izd. Kullakova djela Asthetik des Klavierspiels, 1876 i 1890; objavio Auszvahl Hdndelscher Klaviervjerke i kritička izdanja kompozicija J. S. Bacha i R. Schumanna. Surađivao s Kullakom u redakciji Chopinovih djela. LIT.: O. Stieglitz, Hans Bischoff, 1889.
BISCHOFF, Hermann, njemački kompozitor (Duisburg, 7. I 1868 — Berlin, 25. I 1936). Studij kompozicije završio na Konzer va toriju u Leipzigu (S. Jada ssohn) , a za tim se usavrša vao kod R. Stra ussa u Miinchenu. Bavio se autor sko- pravnom za štitom u Berlinu.
DJELA. ORKESTRALNA. Dvije simfonije: I, u E-duru, 1906 i II, u dmolu, 1908; simfonijske pjesme Pan i Gewittersegen; Introdukcija i rondo. — Solo-pjesme. — Studija Das deutsche Lied, M, 1905. LIT.: P. Raabe, Hermann Bischoff, ZFM, 1936.
BISCHOFF, Ludwig Friedrich Christian, njemački muzički kritičar (Dessau, 27. XI 1794 — Koln, 24. II 1867). Studij filozofije završio u Berlinu. God. 1923—49 srednjoškolski profe sor i direktor gimnazije u Weselu. Iz opozicije prema Schumannovu časopisu Neue Zeitschrift fiir Musik utemeljio 1850 u Kolnu Rheinische Musikzeitung, koji je u njegovoj redakciji od 1853 izlazio pod nazivom Niederrheinische Musikzeitung. B. je na njemački preveo (1859) knjigu Beethoven, ses critiques et ses glossateurs A. D. Ulibiševa. BISERNICA (arap. tanbur-sedefli), najmanja tamburica u lamburaškom zboru. Trupina joj ima oblik gitare ili je kruškotika. Na njoj su napete četiri metalne žice, ugodene sve u istom oonu d 2 . Novije bisernice imaju tri para žica ugodenih u kvinti od tona g. Svirač drži bisernicu oslonjenu o prsa i trza trzalicom Dd kore, pera ili celuloida. Opseg instrumenta seže od d 2 do V. ta ionica bisernice ispisuje se u violinskom ključu za oktavu dublje, a ko da je zvuk, rezak i zvonak, za oktavu viši od zapisanog. U ttmburaškom zboru bisernici pripada uloga visokog sopranskog instr ume nta . U ve likom ta mbur a škom or ke str u upotr e blja va ju se po tri bisernice (I, II, III); treću bisernicu zovu ponegdje kontrašica, a također i šara ili šargija. B . Sa. B IS HO P , He n r y R ow l e y , e ng le sk i k om po z i to r ( L on do n, 18. XI 1786 — 30. IV 1855). Učio kod F. Bianchija. Komponirao za razna londonska kazališta, od 1810 bio dirigent i kompozitor kazališta Covent Garden, od 1813 dirigent novoosnovanog Filharmonijskog društva. God. 1819—21 vodio oratorijske koncerte u Covent Gardenu, zatim, nakon različitih namještenja, dirigirao 1840—48 tzv. Ancient Concerts. Bio je 1841—43 profesor muzike na U niverzite tu u Edinbur ghu, a od 1848 u O xfordu. Nje gove su opere (ballad-opera, pasticcio) romantična sadržaja, tehnički slabe, ali privlačne melodike. Do danas su se održale arije »What shall he have who killed the deer« i »Lo, here the gentle lark« iz pasticcija The Come t dy of Errors, te »Home sweet home« iz opere Clari, or the Maid of Milan. DJELA: više od 100 dramskih djela (opere, igrokazi s pjevanjem, baleti, pasticci i preradbe starijih opera). — Oratorij; kantate. — Memoari Reminiscences. — Objavio zbirku Melodies of Various Nations, a zajedno sa J. Stevensonom 3 sv. National Melodies s tekstovima Th. Moorea. LIT.: F. Corder, The Works of Sir Henry Bishop, MQ, 1918. — R. Northcott, The Life of Sir Henry R. Bishop, London 1920. — G. Abraham, Sir Henry Rowley Bishop, MGG, I, 1951.
BISPHAM, David Scull, američki pjevač, bariton (Philadelphia, 5. I 1857 — New York, 2. X 1921). Po zanimanju trgovac, muzikom se bavio kao amater. Pjevanje studirao u Firenci (L. Vannuncini) i Milanu (F. Lamperti). Debitirao u Londonu, 1891 u opereti, a 1892 u operi Tristan i Izolda (dirigirao G. Mahler) u English Opera House. Nekoliko godina angažiran u Covent Gardenu, od 1896 bio član opere Metropolitan u New Yorku. Osobito se istakao u muzičkim dramama R. Wagnera (Wolfram, Telramund, Wotan, Alberich, Kurwenal, Beckmesser). Od 1902 pjevao samo na koncertima i bavio se podučavanjem. Njegov repertoar obuhvaćao je preko 50 scenskih uloga, velik broj ora torija i kantata, te oko 1500 pjesama. Napisao je autobiografiju A Quaker Singer's Recollections (1920). BISQUERTT PRADO, Prospero, čilenski kompozitor (Santiago, 8. VI 1881 —). Završio studij tehnike; u muzici uglavnom samouk. Najprije poštanski činovnik, od 1923 bavio se isključivo kompozicijom. God. 1940—45 vodio je Istituto de extension musical u Santiagu. DJELA. Simfonijske pjesme: Suite Patetica; Primavera helenica; La Procesion del Cristo de Mayo, 1931. — Komorna i klavirska djela. — Opera Sayeda, 1928; zarzuela El ano dos mil. — Solo-pjesme i dr.
BITENC, Janez, muzički pedagog i publicist (Ljubljana, 25. X 1925 —) . S tudira o na odje lu z a muz ič ku povije st Aka de mije za glasbo u Ljubljani. God. 1947—63 muzički urednik Radio-
-Ljubljane, 1963—66 vodio muzički odjel Pionirskoga 1966 direktor je muzičke škole Franc Šturm u Ljubljs dištu njegova zanimanja je muzički odgoj djece i om tom području ostvario je već do sada vrijedne rezuli je brojne seminare i na školi Franc Šturm utemeljio 01 predškolski muzički odgoj, što je bio poticaj za osniva organizacijskih oblika u drugim gradovima Slovenij blemima muzičkog odgoja napisao je više studija objavljenih u Zvuku, Grlici i u reviji Otrok in družina. Mladinske knjige uredio dvije zbirke dječjih pjesam dječjih partizanskih pjesama s komentarom i snimkan mofonskoj ploči. Od 1964 muzički je urednik Držav Slovenije. Ogledao se i kao kompozitor. DJELA: zbirka dječjih pjesama Naša četica koraka, 1959; gramofonskom pločom Uspavanke in nagajivke, 1967; priručnik G, z glasbeno beležnico, 1970. — Komponirao više od 100 dječjih pjesam;
BITONALNOST, istodobno zvučanje dvaju razlii liteta (npr. u Sarkazmima za klavir S. Prokofjeva c svira u fis-molu, a lijeva istovremeno u B-duru). B. tek u muzici XX st.; medu najranije primjere idu oc truške I. Stravinskog (1911) i Sonatina seconda F. Bušo: -> Politonalnost. BITTER, Karl Heinrich, pruski državnik i mu: (Schwedt, 27. II 1813 — Berlin, 12. IX 1885), mini: čija u Bismarckovoj vladi. Muzikologijom se bavio ka pa su kr itič a r i ( Ph. Spitta , F r. Chr isa nde r ) na la z ili u nekim njegovim djelima. Bitterova je međutim zaslug; žio podatke na originalnim izvorima koje je često sam pro kupio. U tom su smislu vrijedni njegovi radovi oBachovin DJELA: J. S. Bach (2 sv.), 1865 (II izd. u 4 sv., 1881); Moza und Glucks Iphigenie, 1866; C. Ph. E. Bach und W. Fr. Bach und , (2 sv.), 1868; Gervinus' Hdndel und Shakespeare, 1869; Beitrage z; des Oratoriunls, 1872; Stabat Mater, eine Studie; Die Reform der Gluck und Wagner > 1884. — Izdao C. Loeweovu autobiografiju (1 J. S. Bacha i duhovne pjesme C. Ph. E. Bacha. — Sabrana djela Schriftenj obj. su 1885. LIT.: F. Blume, Karl Heinrich Bitter, MGG, I, 1951.
BITTNER, Julius, austrijski kompozitor (Beč, 9. F 9. I 1939). Po zvanju pravnik. Muziku učio kod pijani; ljaša J. Labora. Član uprave bečke Muzičke akademi vao časopis Merkur. B. je nastojao obnoviti austrij: polazeći od Singspiela, pa je više uspijevao komponira pučke sadržaje, nego u tonskom oblikovanju napetih tragične radnje. DJELA. INSTRUMENTALNA: dvije simfonije; simfoni; Vaterland i Das Lied von den Bergen (sa zborom); 2 gudačka kva] za violončelo i klavir. — DRAMSKA. Opere: Die Rote Gret, 1907 der Liebe, 1909; Der Musikant, 1910; Der Bergsee, 1911; Der Aben, Das hollisch Gold, 1916; Der liebe Augustin, 1917; Die unsterbliche K Die Todestarantella, 1920; Die Kohlhaymerin, 1921; Das Rosengai Die silberne Tdnzerin, 1924; Mondnacht, 1928 i Das Veilchen, 1934. solopjesme. — Grosse Messe mit Tedeimi za sole, mješoviti zboi orgulje, 1925. LIT.: R. Specht, Julius Bittner, Eine Studie, Miinchen 1921. -Julius Bittner, MGG, I, 1951.
BITU-UVU, poprečna flauta s otoka Fidži. Bambv. sa dva otvora za puhanje zatvorena je s oba kraja. Čijerupica od kojih neke ] štene u istom redu. nju obje krajnje rup nepokrivene.
J|§
BIVA (biwa), ja strument sa žicama, v ili mandoline. Na plos venom trupu nalszi s strane poprečan uski vučen lakom, na koje proreza, izrađena 01 kosti u obliku pol treći okrugli prorez, ispod drška za žice. taljci su četiri uzdigr niče u razmaku od jedi stepena i tri polustef kraju vrata ormarić sa svinut prema natra žice ugođene su: a, O žice i o lakirani se drvenim batićem ment služi za akordičl starih ljubavnih i rati pjeva. Zvuk mu osel zvanja, jer žice kod ti
BIVA
diruju uzdignute pre B. se razvila od kir strumenta p'ip'a. U Ja
BIVA
BIZET
201 raju na njoj uglavnom žene. Postoji i manji oblik sa četiri prečnice. Vizantijska muzika -> Ekfonetska notacija Susreće se i pod nazivom satsuma-biva ili bugaku bizva. K. KO. BIZANTSKA MUZIKA -> BIZANTSKA NOTACIJA BIZET, Georges (Alexandre-Cesar-Leopold), francuski kompozitor (Pariz, 25. X 1838 — Bougival kraj Pariza, 3. VI 1875). Otac mu je bio učitelj pevanja i osrednji kompozitor a majka pijanistkinja, pa su ga roditelji od najranijeg detinjstva upućivali u muziku. U devetoj godini počeo je učiti klavir kod A. F. Marmontela, a u desetoj (1848) primljen je, zbog izvanrednog talenta, na Pariški konzervatorij; onde su mu učitelji A. F. Marmontel za klavir, F. Benoist za orgulje i P. J. Zimmermann za kontrapunkt (ovoga je često zamenjivao Gounod). Od 1853 B. studira kompoziciju u klasi J. F. E. Halevvja, sa čijom se kćerkom Genevieveom kasnije oženio. U toku studija dobiva niz nagrada, a Prix de Rome stiče 1857 kantatom Clovis et Clotide. Iste godine pobedio je (zajedno sa Ch. Lecocqom), na konkursu koji je I. Offenbach raspisao za operetu, pa se njegova opereta, Docteur Miracle, izvodi u Thedtre des Bouffes Parisiens. U decembru 1857 B. odlazi u Rim gde ostaje do jeseni 1860. Za boravka u Italiji komponovao je operu buffo Don Procopio u kojoj svesno oponaša talijanski stil, i simfonijsku odu Vasco da Gama. Po povratku u Pariz radi na simfoniji Roma, te dovršava uvertiru La Chasse d'Ossian (1861) i komičnu operu La Guzla de 1'E.mir koju u zimi 1862 skidaju s repertoarnog plana u Thedtre Lyrique nudeći mu libreto za operu Les Pecheurs de perles. S ovom operom B. je 1863 debitirao u Thedtre Lyrique, Uspeh je bio polovičan, kritičari se izražavaju sa rezervom ili oštro, predbacuju Bizetu da imituje R. Wagnera, F. Davida i G. Verdija i govore o »harmo nijskim bizarnostima«, koje su proizašle »iz loše usmerene težnje za originalnošću«. Jedino je Berlioz pisao (u Journal des Debats) 0 talentu koji mnogo obećava. Posle toga B. komponuje veliku operu u pet činova Ivan le Terrible. Ona nije primljena na izvo đenje i autor je kasnije sam povlači (izvedena je istom 1946, u Wurttembergu). Thedtre Lyrique zatim poručuje od Bizeta operu La Johe Fille de Perth po romanu Waltera Scotta. Delo je izve deno 1867 i to je jedina Bizetova opera koju je tadašnja kritika skoro jednodušno pohvalila. U to vreme B. piše nekoliko klavirskih kompozicija i solo-pesama (ciklus Feuilles d'album), ali je prisiljen, zbog loših materijalnih prilika, da se bavi i drugim poslovima: priređivanjem klavirskih izvoda i aranžmana tuđih dela, orkestra cijom bezvredne zabavne muzike i podučavanjem (učenici su mu E. Galabert i P. Lacombe). Preterani rad podriva njegove telesne 1 duševne snage. B. proživljava period teške duševne krize koja je ostavila trag na njegovom radu; tada započinje nekoliko opera (Nicolas Flamel, Les Templiers, Vercingetorix) koje ne dovršava ili ih kasnije napušta. Među ovim delima karakteristični su ulomci iz opere La Coupe du Roi de Thule. W. Dean smatra da je ovo delo dovršeno i da se u njemu jasno opažaju stilski elementi i postupci opere Carmen. God. 1872 B. se ponovo pojavljuje na operskoj sceni sa jednočinkom Djamileh (libreto L. Galleta prema Mussetovoj poemi Namouna). Iako je puno duha i fine invencije ovo delo doživljava neuspeh i kod publike i kod kritičara. Potpu no nezapaženo prolazi i Bizetova scenska muzika za Daudetovu dramu L'Arlesienne, dovršena iste godine. Tek u obliku orkestarske svite, uskoro zatim, ona postiže veliki uspeh. God. 1873 B. počinje da radi na operi Carmen (prema istoimenoj Merimeeovoj noveli) i do jeseni dovršava veliki deo partiture. U međuvremenu prekida taj posao da bi komponovao operu u pet činova Don Rodrigue (prema drami o Cidu na libreto L. Galleta i E. Blaua) koja je ostala nedovršena, a deo njenog muzičkog materijala upotrebio je B. za uvertiru Patria. Ovo loše i za Bizeta posve bezna čajno delo, doživelo je začudo na premijeri veliki uspeh. God. 1874, posle bolesti, B. u kratkom roku od 2 meseca, završava instrumentaciju Carmen, a početkom 1875 započinju probe. Već tokom proba B. je prisiljen da se bori sa orkestrom koji se pobu nio zbog neobično teške muzike, i sa horom koji je uvređen jer mora ne samo da peva nego i da glumi. Kompoziciji se protive čak i libretisti H. Meilhac i L. Halevv, privikli na muziku Offenbacha. Trećeg marta 1875 održana je u Operi comique premijera Carmen sa slavnom pevačicom Galli-Marie u naslovnoj ulozi. Publika je delo primila posve hladno, a kritika je napala sve, počevši od fabule koja je »nemoralna« do pevačkih partova koji su »potpuno prepušteni galami i zbrci orkestra«. Uprkos tome Carmen je u nepunih godinu dana doživela 45 predstava. I mada je ujesen iste godine s velikim uspehom izvedena u Bečkoj operi (s recitativima koje je naknadno komponovao E. Guiraud, umesto govorenih dijaloga), odakle je započeo njen trijumfalan put ši rom sveta, Carmen je tek osam godina docnije, 1883, stavljena ponovno na repertoar Pariške Opere comique sa kojega nije više bila skinuta. Ali ravno tri meseca posle premijere, dok se njegovo
remek-delo 31. put davalo u Parizu, izdahnuo je njegov autor u Bougivalu.
B. nije bio jednostran i G. BIZET ograničen zanatski majstor muzičkog umeća, kako ga neki pisci prikazuju. Svestrano zainteresovan za književnost kao i za likovne umetnosti, on se bavio i pitanjima filozofske prirode i živim duhom pratio društveni razvoj svog vremena i njegove probleme. Duhovit pisac brojnih pisama, on je u njima izložio svoja mišljenja 0 mnogim pitanjima. O ši rini njegovog horizonta svedoče i njegove refleksije povodom Francusko-pruskog rata, pro žete humanizmom. B. je stva rao sa retkom lakoćom koja je bila plod sjajnog vladanja svim oblastima muzičkog znanja 1 zanata. No uprkos tome, njegov stvaralački razvoj išao je sporo. Razlozi leže kako u stanju operske umetnosti u Fran cuskoj u njegovo doba, tako i u njemu lično. Šezdesetih go dina XIX v. kada B. započinje svoju delatnost operskog kom pozitora muzičkom scenom Pariza još uvek vladaju Meverbeer u velikoj operi i Auber u komičnoj. Jednako stran izveštačenom, herojskom patosu Meverbeerove dramaturgije kao i površnoj teatralnosti Aubera, B. se u početku prvenstveno ugledao na Gounoda, koji je upravo bio stvorio novi tip francuske opere — lir sku muzičku dramu kao neku vrstu sredine između neprestano uzvišenog jezika muzičke tragedije i suviše skromnog okvira tadanje komične opere. Doduše, mestimično se u ranim Bizetovim operama nalaze i tragovi uticaja Meverbeera (naročito u Ivan le Terrible), a i talijanske opere (Les Pecheurs de perles), kojih se kasnije sasvim oslobađa. Kao spontani stvaralački tip muzičara, B. je pravi podstrek dobivao tek onda kad bi obrađivao teme koje su odgovarale njegovom biću i talentu. Komponujući većinom rđavo odabrana libreta, koja je morao da prihvati ako je želeo da mu se dela izvedu, on je dugo morao da traži svoj pravi put. Tek u svojim remek-delima ispoljio je svoju pravu prirodu i iskonski talenat muzičkog dramatičara. Ali pojedini elementi njegovog definitivno izgrađenog stila iz muzike za Arležanku i iz opere Carmen otkrivaju se mestimično već u ranijim delima. To je vanredna sigurnost u dramatskom oblikovanju, upotreba motiva ili melodija koje karakterišu pojedina lica ili situacije, sklonost za opisivanjem južnjačkih ili egzotičnih krajeva, smisao za specifični harmonijski kolorit i majstorska veština instrumen tacije. Ove odlike javljaju se u pojedinim uspelijim partijama opere Les Pecheurs de Perles i La Jolie fille de Perth, naročito u dramatski napetim scenama i u novim kolorističkim akcentima harmonija i orkestracije. Sledećih nekoliko nedovršenih opera jasno potvrđuju Bizetova nastojanja da pronađe način kako da »izmeni žanr opere comique«. Značajniji korak prema tom cilju predstavlja jednočinka Djamileh u kojoj prvi put postiže jedin stvo između dramatskog i egzotičnog elementa; tu uvodi i novi oblik kratkog instrumentalnog komada, označenog kao melodrames, koji prati radnju ili govoreni dijalog. Najzad, u Arležanki se B. prvi put suočio sa delom veće literarne vrednosti i tu je njegov talent zablistao u punom sjaju: u 27 kratkih brojeva — intermezza, interludija, melologa i plesova koji su, izuzevši nekoliko horova, svi namenjeni instrumentalnom sastavu, majstorski je upotpunio i obojio južnjački, jarkim suncem obasjani, živopisni krajolik i duh Provanse; neuobičajenim zvučnim kombinacijama (upotrebio je čak i saksofon) i sasvim nekonvencionalnim harmonskim po stupcima dočarao je svu patetičnost i napetost situacija, dramskih kontrasta i snažnih emocija očitujući vanredni osećaj za teatar. Siže Carmen, po dramskoj zaoštrenosti radnje koja se odigrava u zemlji živih boja, oštrih kontrasta, sunca i senke, uzbudljivih ritmova i žestokih strasti, odlično je odgovarao sposobnostima, prirodi i temperamentu kompozitora. Ovaj put pružila mu se prilika da na opersku scenu postavi stvarna ljudska bića, da fiksira i razvija njihove odnose i tako prikaže žestoki sukob ljudskih strasti. Iznoseći u okviru jednog operskog dela zgusnutu lju bavnu tragediju i dajući istovremeno pravim realističkim darom šarenu i vibrantnu sliku sredine u kojoj se odigrava radnja, B. je uspeo da stvori uzor romanske muzičke drame. Njemu je pre svega bilo stalo do dramske i do životne istine. Umesto lutaka dotadanje konvencionalne komične opere, obučenih u suvremene
kostime, B. postavlja na pozornicu ljude iz života, ocrtavajući njihove karaktere realistički, jasno, precizno. Prvi put su tada
202
BIZET
u operi prikazani likovi sa dna društva, cigani i krijumčari, ljudi koji se bez skrupula suprotstavljaju moralnim pravilima društva. To je izazvalo sablazan kod savremenika i postalo jednom od glavnih razloga zašto je delo otklonjeno. Adaptirajući Merimeeovu novelu libretisti su mirni tok novelističkog pripovedanja saželi i dramatski zaoštrili; no u isto vreme oni su likove pojednostavnili, oduzevši im onaj grubi realistično iznijansirani okvir (sa čitavim nizom sitnih detalja, opisa i događaja), koji u noveli pojačava sirovost njihovih karaktera i strasti. B. je nadzirući rad na libretu, sam napisao mnoge delove, a neke je kasnije izmenio (npr. čitavu , -Habaneru). Bizetova Carmen donekle je idealizovana i kao takva mnogo je pogodnija za ( ■. * nosioca glavne tragične uloge ! nego Merimeeova. Uprkos svo- j jim antisocijalnim postupcima \ i svome moralu, ona nekim l svojim osobinama (predanošću vlastitim osećanjima, odvažno-šću i ljubavlju prema slobodi) postaje tragična junakinja sudbinske ljubavne drame, i kao »femme fatale« ona predstavlja novi tip operske heroine prema kojoj su kasnije modelirane Saloma, Elektra i Turandot. Unoseći po karakteru sasvim suprotne likove naivne Micaele i samosvesnog Escamilla (što mnogi smatraju suvišnim), B. je pojačao tragiku Joseova pada od čestitog seoskog momka do razbojnika i ubice. Muzički portret Josea, promene u njegovu karakteru, razradio je B. psihološki vanredno upečatljivo: dok su ostala glavna lica naznačena na početku opere motivima koji se kasnije često ponavljaju, Josea, koji proživljava metamorfozu vlastite ličnosti, ne prati takav karakterističan motiv. Struktura ove opere ne razlikuje se bitno od tradicionalne opere comique sa recitativima i arijama, duetima, ansamblima i horovi-ma; ali u taj konvencionalni cente istinite
starsku zamisao i fakturu. Većinom su to mladenački! ciozni prigodni radovi. B. je naišao na krajnje nerazumevanje svojih s koji su mu predbacivali nedostatak melodičnosti, nei harmonija, prigovarajući mu da je sledbenik Wagnei kad je Wagner potpuno ovladao duhovima u Francui se gledati na Bizetovu muziku kao na nešto što pripai To je razumljivo, jer je teško naći muziku koja bi s \ preterano reČitim romantizmom, pretovarenom kor bila u oštrijoj sup _.-.,.. . Bizetove. Njegova n stvari prvi značaja Wagnerovom osvaj; cuske, prvo »šupi mediteranskog duh topline germanskon ima tipično galske o na je duha, jasna i neopterećena unapr nim sistemima i Ona odiše zdravljen ume da oživi strast, oboji jarkim i živi Ona predstavlja c francuskog genija 1 svetlost, sva život, 1 naličja, kako za nju k Rollan. — Trago\ uticaja naziru se u kod Chabriera i Rave Debussvja i F^ures mu duguju i Puccini veristička opera.
DELA. DRAMSK Maison du docteur, o\ (rano delo, neobjavljenog pio, opera buffa, 1858carlo, 1906); La Gusla d' comique, 1861—62 (nei Pecheurs de perles, 186 1863; jug. premijera, 2 1900); Ivan le Terrible vršen), 1865 (Wurttemb Jolie fille dePerth, 1866 La Coupe du Roi de Thu mo delovi), 1868; Član opera comique (nedovri •X— —71; Griselidis, opera dovršeno), 1870—71; DJ comique, 1871 (Pariz, if G. BIZET. Naslovna strana prvog izdanja opere Carmen (Pariz, Choudens mijera, Zagreb, 13. V it Pere et Fils)realizam sa završnim prizorom opere prema praizvedbi 1875 okvir B. je uneo potresne ak-jedan psihološki dotad drigue (nedovršeno), li neslućenih razmera. Na taj način udaljio se od sheme svo opera comique, 1873—74 jih prethodnika (Boieldieu, Auber, Adam) i, oslobodivši muziku jug. premijera, Zagreb, 18. VI 1893). Scenska muzika za Daud L'Arlesienne, 1872. Operete: Le Docteur Miracle, 1856 ili 1857 ( sentimentalizama i »ljupkih scherza«, obnovio je i doveo do vr - Malbrough s'en va-t-en guerre (samo prvi čin od Bizeta, ostale čine hunca operu comigue. Sa Carmen francuska opera je našla ponovo vali I. E. Legouix, E. Jonas, Courtois, i L. Delibes), 1867; Sol putove iskrenijeg dramskog izraza na osnovu pevane reci, uspo- 1872. Dovršio i orkestrirao Halevvjevu operu Noe, 1868— 69. — Ol simfonija u C-duru, 1855; simfonija Roma u C-duru, 1860—t stavila realističke elemente opere comigue, spajajući tako najbolje NA: Tri uvertire: I, u a-molu (A-duru), oko 1855; II, La Chasse a osobine dvaju osnovnih tipova francuskog muzičkog pozorišta: izgubljena) i III, Patria, 1873. Suita VArlesienne (prer. 4 stavov scenske muzike), 1872 ( I I svitu prema VArlesienne priredio lirske i komične opere u novo jedinstvo. Melodijska sažetost, Petite Suite d'orchestre (prer. 5 stavova iz Jeux d'enfa oštrina dramske karakteristike, specifičnost ritmova, osobena, za 1876); i Marche funebre u f-molu, 1861 (Scherzo je kasnije uključen svoje vreme smela i živo obojena harmonska podloga, prozračnost Roma); Marche funebre u b-molu za klavir i orkestar (prvobitno j i lepota orkestarskog zvuka, nepogrešivo pogođen lokalni kolorit, La Coupe du R oi de Thule), 1868. — KLAVIRSKA: 4 Pri Theme brillant; Caprice original br. 1 i 2; Romance sam pai odlike su ove muzike. de concert i Nocturne (sve mladenačka dela); Chasse fanti B. je uopšte majstor slikanja pitoresknih, dalekih i egzo - Valse ciklus Chants du Rhin (prema pesmama A. Mervja), 1685; Mari tičnih pejzaža. Stoga se taj element susreće skoro u svima nje- La Chanson du matelot: Souvenir d'Ischia), 1868 ?; Variations c govim delima. No pri tome on se skoro nikad ne služi folklor - concert, 1868 (orkestrirao F. Weingartner, 1939); Nocturne, 1868 d'enfants za 2 klavira, 1871. Trois Esquisses musicales, pour orgue ex; nim motivima, već mu je glavni izvor vlastita uobrazilja, pomoću — VOKALNA. Kantate: Le Retour de Virginie, oko 1855—57; koje finom intuicijom ume da pogodi karakter nekog kraja ili Clovis et Clotilde, 1867; Carmen saeculare, 1860 (nedovršeno) i naroda. Tako je npr. u Carmen ostvario pravu atmosferu Špa- Promethee, 1867 (izgubljeno). Te Deum za sole, hor i orkestar, nije, mada je u čitavoj operi upotrebio samo 2 španije melo - da Gama, simfonijska oda, 1859—60. Za hor i orkestar: Choe. (rano delo); Valse u G-duru, 1855; La Mort s'avance i Ave Mario dije (Seguidilla je originalna njegova tvorevina). du rouet za solo glas, hor i klavir, oko 1857 ; Le Golfe de Bahia za so Pretežno operski kompozitor, B. je na području orkestarske mu- hor i klavir, oko 1865 (uključeno u operu Ivan le Terrible; posto zike dao jedno blistavo delo mladosti: simfoniju u C-duru, pisanu sa klavir); Saint-Jean de Palhmos za 4 glasa a cappella, 1866?; La . 1872. Preko 30 solo-pesama među njima ciklusi Feuilles d\ 17 godina, po duhu srodnu Mozartu i Mendelssohnu. Kao duhovit duet, hove A. de Musseta, V. Hugoa i dr.), 1866 i Chants des Pyrenee i fin minijaturista pokazao se B. sa svojim klavirskim ciklusom pesama), 1867?; zbirke Vingt Melodies i Seize Melodies, obj. post jfcux d'enfants, iz kojega je 5 stavova kasnije preradio za orkestar i 1887 (sadržavaju ranije, pojedinačno štampane pesme). —PRER transkripcija i klavirskih izvoda, medu njima dela Ch. Gouni , Petite suite); ovo delo anticipira Debussvjevu Petite suite i broj I simfonije u C-duru i opera La Nonne sanglante, Philemon ct Bat Ravelov ciklus Ma Mere l'Oye. Simfonija Roma., također bliza de Soba, Romeo et Juliette, itd.), G. F. Handela (Uharmonieux fo\ Mendelssohnu, te uvertira Patrie više su programskog karaktera air varie za klavir 4-ručno), B. Marcella (psalam Signore non l Mozarta (transkripcija čitave opere Don Giovanni, sa na i ne idu medu značajna Bizetova dela. Solo-pesme su u pretežnoj Gretrvja, i vokalnim partijama, 1866), Rossinija (Trio pour vit većini srodne Gounodovoj vokalnoj lirici, sem nekoliko izvornijih kestarskim orgue sur G. Teli), Schumanna, Chopina, (La Mort s'avance, C, pesama u kojima prevladava specifični kolorit. Mada je bio odli- d'apris deux etudes de Chopin), Masseneta, A. Thomasa (klavirsk Mignon i Hamlet), Saint-Saensa i dr. — Pisma: Causerie Mušici čan pijanista, njegove klavirske kompozicije imaju više orkepod pseudonimom G. de Betzj u Revue Nationale et Etrangere, Impressions de Rome, 1857—1860 i La Commune, 1871, izdao ] 1908; Lettres a un ami 1865—1872, izdao E. Galabert, 1909; Br ljudske drame i 1857—1860, izdao 1949 W. Klerisch (s predgovorom); Unpub by G. Bizet, obj. M. Curtis, MQ, 1950. ,
"**. «.-#•
BIZET — BJELINSKI-WAISZ NOVA IZD.: kritičko izdanje opere Carmen priredio F. Oeser (2 sv., 1964); operu Ivan le Terrible obj. E. Hartmann, 1951. LIT.: E. Galabert, Georges Bizet. Souvenirs et correspondance, Pariš 1877. — Ch. Pigot, Georges Bizet et son oeuvre, Pariš 1886. — L. Mastrigli, Giorgio Bizet. La sua vita e le sue opere, Roma 1888. — C. Bellaigue, Georges Bizet, sa vie et son oeuvre, Pariš 1891. — H. Imbert, Portraits et etudes. Lettres inedites de Georges Bizet, Pariš 1894. — Isti, Georges Bizet. Pariš 1899. — P. Voss, Georges Bizet, Leipzig 1899. — C. Saint-Saens, Portraits et souvenirs, Pariš 1900. — F. Burgess, Carmen, London 1905. — A. Vffeissman, Bizet, Berlin 1907. — H. Gauthier-Villars, Bizet, Pariš 1911. — F. Nietzsche, Randglossen zu Bizets Carmen (red. H. Daffner), Regensburg 1912 (novo izd. 1951). — G. M. Gani, Giorgio Bizet, Torino 1914. — F. Hiihne, Die Oper Carmen als ein Typus musikalischer Poetik, Greifswald 1915. — R. Northcott, Bizet and Carmen, London 1916. — D. Imsan, Carmen, Charakter-Entwicklung fur die Buhne, Darmstadt 1917. — H. Malherbe, Georges Bizet, Pariš 1921. — Ch. Gaudier, Carmen de Bizet, Pariš 1922. — P. Landormy, Bizet, Pariš 1924 (novo izd. 1950). — J. Rabe, Georges Bizet, Stockholm 1925. — J, Tiersot, Bizet and Spanish Music, MQ, oktobar 1925. — D. C. Parker, Georges Bizet, His Life and Works, London 1926 (novo izd. 1951). — E. Istel, Bizet und Carmen, Stuttgart 1927. — M. Delmas, Georges Bizet, Pariš 1930. — J. Chantavoine, Quelques inedits de Georges Bizet, Le Menestrel, August-September 1933. — R. Laparra, Bizet et l'Espagne, Pariš 1935. — Revue de musicologie, novembar 1938 (cijeli broj posvećen Bizetu). — M. Epyx, 5Kop>K EH3e, MocKBa 1938. — M, Cooper, Georges Bizet, London 1938. —■ F. Gerver, Bizet, Charleroi 1945. — P. Lockspeiser, Bizet, London 1946. — M. Cooper, Carmen, London 1947. — W. Dean, Bizet and La Coupe du Roi de Thule, Music and Letters, 1947. — Isti, Bizet, London 1948. — Isti, Carmen by Prosper Merimee with a Study of the Opera of the Same Name, with Goya Drawings, London 1949- — Isti, Introduction to the Music of Bizet, London 1950. — N. Curtiss, Georges Bizet, MGG, I, 1951. — H. Malherbe, Carmen, Pariš 1951. — P. Stefan, Georges Bizet, Zurich 1952. — A. XoxjiomuHa, }Kop>K BH3e, MocKBa 1954 ( II izd. '959). — M. Curtis, Bizet and his World, New York 1958. A. Pr.
BJELI, Viktor Aronovič, sovjetski kompozitor (Berdičev, 14. I 1904 —). Studij kompozicije započet u Harkovu završio 1929 na Konzervatoriju u Moskvi (G. A. Konius, N. J. Mjaskovski). Sa A. Devidenkom i B. Šehterom utemeljio 1925 muzičko udruženje Prokoll radi propagiranja suvremene sovjetske tematike među mladim kompozitorima. Djeluje u Moskvi kao profesor Konzervatorija i urednik časopisa My3UKajibHan MCU3Hb. Dok njegove rane kompozicije odavaju Skrjabinov i Ravelov utjecaj, u kasnijem se stvaranju nalaze obilježja nacionalne muzike. Osobito su mu popularne masovne pjesme. Njegovi učenici su S. Kac, S. Tulikov, N. Gubarkov, R. Murtazin i R. Jahin. DJELA: tri uvertire za orkestar. — Poem za violu i klavir, 1921. — KLAVIRSKA: četiri sonate, 1923, 1926, 1942 i 1946; lirska sonatina, 1928; 4 pre ludija, 1922; 16 preludija na melodije naroda SSSR, 1947 i dr. — VOKALNA: revolucionarna kantata Pohod gladi, 1931! Pjesma 0 Tarasu, 1942; vokalni monolog 26, 1926; ciklus Rat, 1929; Orlić, 1936; 2 fragmenta iz Poeme V. I. Lenjin (V. Majakovski), 1938; suita na stihove V. Majakovskog, 1956. Zborna suita na čuvaške teme, 1936; Pjesma o partizanskoj djevojci, 1938; Jugoslavenska suita, 1939; Balada o kapetanu Gastellu, 1940; Pjesma 0 petorici heroja, 1940; U zaštitu mira. — Filmska muzika. LIT.: K>. Kopee, BHKTOP APOHOBIM EeJifeiH, MocKBa 1962.
BJELINSKI, Bruno, kompozitor (Trst, 1. XI 1909 —). Diplomirani pravnik, studij kompozicije završio 1935 na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (B. Bersa, F. Dugan). Neko vrijeme djelovao kao sudski i advokatski pripravnik u Zagrebu. God. 1944—45 nastavnik na muzičkoj školi u Splitu, a od 1945 profesor je kontrapunkta i fuge na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Jedan od najistaknutijih suvremenih hrvatskih umjetnika, B. se nadovezao na klasične tradicije. U početku je najveću pažnju posvećivao klaviru i komornim sastavima, a zatim se podjednako intenzivno bavio koncertnom, simfonijskom, vokalnom i scenskom muzikom, 0 čemu svjedoči niz reprezentativnih ostvarenja sa svih područja muzičkog stvaralaštva kojih se dotakao. Glavno obilježje muzike B. Bjelinskog iskren je i vedar optimizam koji zrači gotovo iz svake njegove partiture, pa i sa stranica natopljenih dubokom tugom. Lirika prožeta svježinom protkana je humorom koji mjestimice graniči s lakom ironijom. Kao suprotnost vedrini i životnoj radosti brzih stavaka, u polaganim prevladavaju sjetna raspoloženja kojih je djelovanje potencirano dramatskim akcentima. Posebno treba podvući njegovu sklonost za intimno muziciranje koje se odlikuje spontanošću osjećaja, što_ se osobito ispoljuje u vokalnoj lirici. Na tim stranicama B. se otkriva kao suptilan umjetnik rijetkih B. sposobnosti za BJ uživljavanje u kontemplativnu tematiku stihova i za oblikovanje osebujnih lirskih ugođaja. Djela B. Bjelinskog izgrađena su na čvrstim tonalnim teme-
205
ljima, ali im živa ritmika, izvorna melodika i bogat harmonijski
govor daju pečat suvremenosti. Premda B. ne spada u kompozitore nacionalnog muzičkog smjera, njegovi radovi odavaju umjetnika naše zemlje. To se zamjećuje i u ritmici, koja se oslanja na metričke uzore narodne muzike, i u melodici prožetoj mediteranskim, ugođajem. U kompozicijama nastalim nakon umjetnikova boravka u Brazilu nerijetko se susreću prizvuci te daleke zemlje. Pet simfonija, 3 simfonijete i druga orkestralna djela (Divertimento; Svečana uvertira) koncipirani su uglavnom programno. U Simfoniji ljeta, prvoj po redu, B. je tonovima dočarao zanosno raspoloženje dvoje sretnih ljudi, njihov rastanak i uzaludno traženje utjehe u bučnom vašarskom veselju. U II simfoniji s podnaslovom In memoriam poetae evociraju se uspomene na pjesnika R. Tagorea, kome je djelo i posvećeno. Pod skromnim naslovom Muzika za prijatelje, kako je B. nazvao svoju III simfoniju, krije se umjetnikova poruka svima koji su, unatoč suprotnostima što ih svakodnevno okružuju, kadri da dozive muziku kao nešto nesvakidašnje, neobično, kao svečani trenutak radosnog susreta. Sinfonia iubilans, četvrta po redu, nastala je povodom 20-godiš-njice Udruženja kompozitora Hrvatske, a peta, Simfonija za Taliju, prigodom inauguracije obnovljene zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. U tom djelu, koje završava molitvom za mir, B. je ocrtao nespokojstvo današnjeg čovjeka. Sadržajna osnova Mediteranske simfonijete naznačena je u naslovu. No, uz karakterističan humor, u muzici se ispoljava i druga, osjećajna strana umjetnikove prirode. Nakon relativno kratke Sinfoniette brasileire, čiji je karakter određen renesansnom karnevalskom povorkom uvodne muzike, B. je u Koncertantnoj simfonijeti dosegao novi vrhunac u svom bogatom stvaralaštvu. Inspirirana svježina koja zrači iz toga djela, usko povezana sa zvukovnom briljantnošću klavira i orkestra, najjače je izražena u završnoj gradaciji finala. B. je do danas (1970) napisao 13 koncertantnih djela za različite instrumente, među kojima se njegov specifični stil očituje najviše u razigranoj Serenadi za trublju, klavir, gudače i udaraljke, izgrađenoj na elementima iz plesnog folklora latinske Amerike. Uz 3 sonate za violinu i sonatu za violončelo, II gudački kvartet i druge komorne radove B. Bjelinskog odskače njegov klavirski trio, programno koncipirano djelo posvećeno uspomeni dvojice prijatelja stradalih u ratu. Na području muzičkog kazališta B. je najviši domet ostvario u baletu Peter Pan. Ostajući u domeni priče za djecu on se nije upuštao u konstrukciju nekakvih posebnih situacija, već je radnji dao sasvim realističan tok i na taj način se najviše približio psihi mladih. Sklon šali i duhovitim dosjetkama, on je i ovdje ostao sam sebi vjeran, iskorištavajući svaku priliku da se nasmije sa svojim junacima. Stvaralaštvu za djecu B. je dao i niz drugih vrijednih priloga. DJELA. ORKESTRALNA. Pet simfonija: I, Simfonija ljeta, 1955 (Radio-Ljubljana, 1956); II, In Memoriam poetae, 1961 (Zagreb, 12. IV 1961); III, Muzika za prijatelje, 1964 (Zagreb, 27. X 1965); IV, Sinfonia iubilans, 1965 (Zagreb, 19. IX 1966) i V, Simfonija za Taliju, 1969 (Zagreb, 27. XI 1969). Tri simfonijete: I, Mediteranska, 1958; II, Brasileira, 1961 i III, Concertante za klavir i orkestar, 1967 (Zagreb, 27. XI 1968). Komorni koncert za klavir i orkestar, 1948 (Zagreb, 17. III 1949); Concertino za klavir, gudače i udaraljke, 195.6 (Niš, 26. IV 1957); koncert za violinu, 1952 (Radio-Atena, 1956); koncert za violu i komorni orkestar, 1956 (Zagreb, 4. II 1959); 2 koncerta za violončelo: I (Zagreb 1945) i II, 1953 (Zagreb, 21. VI 1955); koncert za flautu i gudače, J955 (Radio-Ljubljana, 1956); koncert za obou i gudače, 1954 (Zagreb, 15. III 1957); koncert za klarinet i gudače, 1952 (Zagreb, 29. I 1954); koncert za fagot, r95O (Radio-Beograd, 1951); Mušica tonalis za fagot, obou i gudače, 1968; Se-renada za trublju, klavir, gudače i udaraljke, 1957 (Zagreb, 6. V 1958); Concertino za rog i gudače, 1967; Suita iz Korkyre, 1944; Divertimento za komorni orkestar, 1948 (Zagreb, n. III 1950); Prelude, 1951; Svečana uvertira, 1963; Pet invencija za komorni orkestar, 1965. — KOMORNA. Dva gudačka kvarteta: I, Lirski, r943 (Radio-Beograd, 1948) i II, 1951 (Zagreb, 19. XI 1951); klavirski trio, 1953 (Radio-Zagreb, 1954); trio za flautu, violončelo i klavir, 1960 (Radio--Beograd, 1965); 3 sonate za violinu i klavir: 1933, 1937 i 1960; sonata za violon čelo i klavir, 1950; sonata za klarinet i klavir, 1966; 6 invencija za violončelo i klavir, 1950; 2 invencije za fagot i klavir, 1950; Scherzi di notte za duhački kvintet, 1969. — KLAVIRSKA. Tri sonate: I, 1938 (izgubljena); II, 1944 i II I, 1960; 4 suite: I, 1938; II, 1938; II I, 1939 i IV, Proljetne igre, 1957. Toccata, 1938; 7 bagatela, T950; Partita, 1954; Preludij u C-duru. — DRAMSKA: dječja opera Pčelica Maja, 1952 (Rijeka, 9. II 1963); komorna komična opera Heraklo za bariton, sopran, recitatora i klavir, 1969. Baleti: Pinocchio (Zagreb, 15. IV 1959); Peter Pan (Zagreb, 26. XI 1966) i Karneval iluzija {Sinfonietta Brasileira, Zagreb, 5. XI 1967); dječja priča Noćni sastanak, 1968. — VOKALNA : kantata Zore i vihori (V. Parun), 1961^ (Radio-Zagreb, 29. III 1962). Ciklusi za glas i klavir (orkestar): Ciciban (O. Župančič), 1947; Pjesme za bezimenu (G. Krklec), 1953; Bez povratka (Li-Tai-Po), 1953; Gitanjali (R. Tagore), 1957 i Suma spava (G. Vitez), 1965. Dvije pjesme Gorana Kovačića, 1952; Tri dječje pjesme, 1953; Plavi čuperak (M. Antić) za sopran, bariton, flautu i klavir, 1968. Zborovi. — Muzika za film. LIT.: K. Kovačevič, Hrvatski kompozitori i njihova djela, Zagreb 1960. — Isti, Muzičko stvaralaštvo u Hrvatskoj 1945—1965, Zagreb 1966. K. Ko.
BJELINSKI-WAISZ, Aurel, violinist (Zagreb, 1865 —?). Violinu učio u Zagrebu kod A. Švarca, zatim u Leipzigu (A. Brodskv) i Beču (J. Griin). God. 1888 nastavnik na školi Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu. Iduće godine otišao u Hamburg, a iza toga u London, gdje je postao koncertni majstor simfonijskog orkestra u Queen's Hallu. U Londonu osnovao gudački kvartet i često koncertirao kao solist.
MM,'!':"
204
, '1-t-i >**t
BJELORUSKA MUZIKA — BLACKWOOD
BJELORUSKA MUZIKA. Muzičko nasljeđe Bjelorusa do Revolucije isključivo je narodno stvaralaštvo. Narodne pjesme imaju izrazito lirski karakter. Starije zborno pjevanje je jednoglasno, s čestim odstupanjima od unisona. Kasnije se njeguje dvoglasje i troglasje, za koje je karakteristična melodija u nižem glasu sa solističkim improvizacijama u gornjem glasu (poput diskanta). U muzičkom folkloru zastupljene su i revolucionarne i partizanske pjesme. Blagim humorom odlikuju se šaljive pjesme i plesne melodije (JInaoHuxa, RDpouKa, Eyjib6a, Kpu^icaHOK). Od
muzičkih instrumenata zastupljeni su: dmbal, žalejka (vrsta trublje), bjeloruska lira, dudka (vrsta flaute) i duda (gajde). Do XX st. u Bjelorusiji izvodila se batlejka, narodna lutkarska predstava uz muziku i pjesme. Prva opera izvedena 1852 u Minsku je KpecmbHHKa poljskog kompozitora S. Moniuszka. Boljšoj teatr (opera i balet) postoji u Minsku od 1933, a od 1937 Filhar monija; Muzički tehnikum od 1924, a Konzervatorij od 1932. Pioniri bjeloruske operne i komorne muzike bili su N. Čurkin i N. Aladov. Kompozitori nacionalnih opera: E. Tikocki, A. Bogatirjov, A. Turenkov, D. Lukas, G. Pukst, a baleta M. Krošner, G. Vagner i E. Glebov. Razvitku muzičkog profesionalizma mnogo je pridonio V, Zolotarjov. Ostali važniji kompozitori: D. Kaminski, V. Olovnikov, P. Podkovirov, J. Semenjako, L. Abeliovič, D. Smoljski, E. Tirmand i N. Sokolovski. Bi. R. BJONER, Ingrid, norveška pjevačica, sopran (Kraakstad, 8. XI 1927 —). Završila studij farmacije, a zatim učila pjevanje na Visokoj muzičkoj školi u Frankfurtu na Majni i kod P. Lohmanna u Wiesbadenu. Na opernoj pozornici debitirala 1957 u Oslu kao Donna Anna (Mozart, Don Giovanni). Operna solistica u Oslu, Stockholmu, 1959—61 u Njemačkoj operi na Rajni i od 1961 istodobno u Miinchenu i na Metropolitanu u New Yorku. Pjevačica međunarodne reputacije, gostovala na Državnoj operi u Beču, Covent Gardenu u Londonu, Scali u Milanu, Teatru Colon u Buenos Airesu, na Svečanim igrama u Bavreuthu i drugim svjetskim pozornicama. Podjednako se ističe kao interpret ženskih likova u Mozartovim, Wagnerovim i R. Straussovim operama, kao Rezia (Weber, Oberori), Leonora (Beethoven, Fidelio) i dr.
BjORKANDER, Nils (Frank Fredrik), švedski kompozitor i pedagog (Stockholm, 28. VI 1893 —). Na Konzervatoriju u Stockholmu učio klavir kod L. Lundberga i kompoziciju kod C. Nordquista (1910—15). Osnovao vlastitu klavirsku školu u Stockholmu (1917). Njegove kompozicije nose obilježja nacionalne muzike. DJELA: koncertna fantazija za klavir i orkestar. — Klavirski kvintet; sonate za violinu i klavir; sonate za flautu i klavir. — KLAVIRSKA: sonatina; Miniatyrer (izvodi se i u instrumentaciji E. Bengtssona); 3 Pianostycken; Fyra Skdrgardsskisser (instrumentirao T. VCilhelmi); Ljetna noć; Ples seljaka (inspirirano djelom slikara Zorna). — Solo pjesme.
BjORLING, Jussi, švedski pjevač, tenor (Stora Tuna, 2. II 1911 — Stockholm, 9. IX 1960). Već kao dječak koncertirao u vokalnom kvartetu s ocem Karlom Davidom (1873—1926) i braćom Olleom (1909) i Gostom (1912) i zatim učio pjevanje kod J. Forsella na Konzervatoriju u Stockholmu i kod T. Voghierea u Rimu. Na opernoj pozornici debitirao 1930 kao Don Ottavio (Mozart, Don Giovanni) u Stockholmu. God. 1938 solist opere u Chicagu i 1938—54 opere Metropolitan u New Yorku (s prekidom 1940—44), do kraja života član stockholmskog Dvorskog kazališta. Umjetnik visoke muzičke kulture, ostvario je niz tenor -skih kreacija, osobito u Verdijevim, Rossinijevim, Puccinijevim i Mozartovim operama. Gostovao u mnogim zemljama, medu ostalim i u Jugoslaviji. Objavio je autobiografiju Med begaget i strupen (1945).
BLACHER, Boris, nje mački kompozitor (Newchwang, Kina, 6. I 1903 —). Muziku učio
u Irkutsku (Sibir) i Harbinu (Kina), zatim u Berlinu kod F. E. Kocha (1922—26) i na Uni verzitetu (muzikologija). God. 1938—39 nastavnik za kompo ziciju na Konzervatoriju u Dresdenu, od 1948 predavao kompo ziciju na Visokoj muzičkoj školi u Berlinu (1953—59 direktor). Njegovi su učenici, među osta lima, G. v. Einem i G. Klebe. Blacherova muzika živi pr venstveno u raznovrsnosti rit ma. On stalno izbjegava raskoš B. BLACHER zvuka, veoma eko-
postupajući
nomično sredstvima, kojima se služi. B. nastoji vratiti ope: nom tipu Mozartovih vremena s prevagom muzičkih e Njegov je cilj koncertantna opera, a ne simfonijska drar certantni je element istaknut i u drugim njegovim djelin žujući elemente arhitektonike i ritmike, uveo je B. tzv. « ljivu metriku« (variable Metren), postupak, prema k svaki takt određene arhitektonske cjeline povećava za j mičku jedinicu; nakon postignutog maksimalnog broja slijedeći taktovi donose stalno po jednu jedinicu manji dostignu početni broj. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija op. 12, 1938; simfonij Hamlet op. 17, 1940; 2 koncerta za klavir: I, op. 28, 1948 i II, op. 42, 1 i jedan koncert bez numeracije i broja opusa, 1935); koncert za vio] 1948 ; koncert za violu op. 48,1954; koncert za violončelo, 1965; varija« M. Clementija za klavir i orkestar op. 61, 1961; Geigenmusik za violin op. 8, 1938; koncert za gudački orkestar op. 20, 1942; koncert za j; 1946; koncert za klarinet, fagot, rog, trublju, harfu i gudački orkes 1950; Dialog za flautu, violinu, klavir i gudački orkestar, 1950; k za duhački kvintet i gudače, 1963; Virtuose Musik za violinu, 10 du i udaraljke, 1967; Capriccio za mali orkestar op. 4, 1933; Kurmusik c Divertimento za duhački orkestar op. 7, 1937; Estnische Tdnze za 1 instrumenata op. 9; Concertante Musik op. IO, 1937; Partita za gu< raljke, 1945; varijacije na Paganinijevu temu op. 26, 1948; Orcheste, op. 44, 1953. Studie im Pianissimo op. 45, 1954; Zwei Invenzionen o\ Orchesterfantasie op. 51, 1956; Hommage d Mozart op. 52, 1956; Cleveland op. 53, 1957; Mušica giocosa op. 59, 1959; Collage, 1968. — NA. Četiri gudačka kvarteta: I, op. 11, 1930; II, op. 16, 1940; III, 1 i IV, Epitaph op. 41, 1951. Oktet za klarinet, fagot, rog i gudački kvi sonata za violinu i klavir op. 18, 1941; sonata za violinu solo op. 40 vertimento za trublju, trombon i klavir op. 31, 1948; Divertimento za fl klarinet i fagot op. 38, 1951; Two Poems za jazz-kvartet op. 55, 1957; < iiber einen đivergierenden c-Moll-Dreiklang za gudački kvartet, 1968 (mir) oder... Die 7 Plagen za violinu i klavir, 1967. — KLA VIRSKA. 39, 1950; 2 sonatine op. 14, 1940; Trois pieces op. 21, 1943; Ornam (7 studija na promjenljivu metriku), 1950. Vier Studien za čem — EKSPERIMENTALNA: Multiph Raumperspektiven za klavi: trična generatora, 1962; Studie in schtuarz za elektronske zvukove, 196 nisehe Studie na glissando trombona, 1962; Elektronische Impulse, 1966. ■ SKA. Opere: Fiirslin Tarakanozva, 1941; Abstrakte Oper Nr. 1 (libret 1953 (nova verzija 1957); Rosamunde Floris, 1960; Zzuischenfalle bei eh dung, 1966 i 200000 Taler, 1969. Komorne opere: Die Flut, 1947 Julia, 1947; dramatični nokturno Die Nachtschwalbe, 1948; opera-ba sches Mdrchen, 1952. Baleti: Fest im Suđen, 1937; Harlekinade, 1940; Z buch von Erzerum (na muziku F. Flotowa), 1942; nova verzija pod na ersle Bali, 1950); Chiarina, 1950; Hamlet, I9SO; Lysistrata, 1951; De, Venedig, 1955; Demeter, 1963; Tristan, 1965. Scenska i filmska 1 VOKALNA: oratorij Der Grossinquisitor, 1948. Kantate: Es tagt Walde za sopran, bas, zbor i gudače, 1946 i Traume vom Tod und vo; tenor, zbor i orkestar op. 49, 1955. Jazz-Coloraturen za sopran, alt fagot op. 1, 1929; Zwei Chansons za glas, klavir, klarinet, trublju, i gitaru, 1947; Francesca da Rimini za sopran i violinu solo op. 47 (prerr 1954; Thirteen Ways of Looking at a Blackbird za sopran i gudački kva 1957; Die Gesdnge des Seeraubers O'Rourke und seiner Geliebten S za sopran, bariton, recitatora, govorni zbor i orkestar op. 56, 1958; sopran, bariton, zbor i orkestar op. 58, 1958; Fiinf Negro Spirituai instrumentalni ansambl, 1962. Za glas i klavir: Fiinf Sinnspruche Zellmachers, 1931; Tri psalma, 1943; Vier Lieder nach Texten von Frie. 1947; Apreslude, 1958. Zborovi. — Priručnik Einfuhrung in den stre 1953. — Za kompozitora G. von Einema napisao operna libreta: Da Der Zerissene i (zajedno sa H. v. Cramarom) Der Prozess. LIT.: G. F. Kosuszek, Boris Blacher, The Score, 1949. —J. R Blacher e i suoi »metri variabili«, II Diapason, 1951. — A. Adrio, Bor MGG, I, 1951. — H. H. Stuckenschmidt, Four Contemporarv Germi sers, MQ, 1952 (prevedeno na talijanski u RAM, 1953). — W. Warth Stil und Technik, Melos, 1953, 2. — F. Burt, The Teaching and Ide Blacher, The Score, 1954. — H. H. Stuckenschmidt, Boris Blacher, Be baden 1963. — W. Oelmann, Zum Werk Boris Blachers, Mušica, 1967,
BLACK-BOTTOM (engl. crno tlo), moderan ameri vrsta ragtimea. Pojavio se 1926. To je polagani foxtro breve mjeri (J = 72) sa sinkopom na trećoj četvrtinki, dol
tjj ^ J * I J
:
ima naglasak na prvoj četvrtinki. Naziv potječe od imena j. s obale Mississippija, a korak je preuzet od tamošnjih plesova. Autor prvog black-bottoma bio je R. Hendersi BLACKBURN, Maurice, kanadski kompozitor i (Quebec, 22. V 1914 —). Studirao na Ecole de Musiq verziteta u Lavalu i na New England Conservatory u 1 kasnije u kompoziciji učenik Nadije Boulanger u Par 1942 stalno je namješten kao kompozitor kanadskog poduzeća National Film Board. \ DJELA. ORKESTRALNA: Lespetites rues du vieux Quebec, 1938 en mocassins 1941; Suite pour cordes, 1960; Concertino za klavir i dl kestar, 1948. — Kompozicije za klavir. — DRAMSKA: opereta du roi, 1950; komorne opere za 3 glasa i klavir: Une Mesure de silen Pirouette, 1960. Filmska muzika.
BLACKWOOD, Easley, američki kompozitor (. polis, 21. IV 1933 —). Muzički studij započet u India nastavio u Bekshireu i kod P. Hindemitha na univerzite U kompoziciji se usavršavao kod N. Boulanger u Par: 1958 predaje na Muzičkom fakultetu Univerziteta u ( DJELA. ORKESTRALNA. Tri simfonije: I, 1958 (nagrada vitzkv); II, 1960 i III, 1965; komorna simfonija, 1955; koncert za 1964. — KOMORNA: dva gudačka kvarteta, 1957 i 1960; Concertino trumenata, 1959; sonata za violinu i klavir, 1960; sonata za violu i kla — Un Voyage a Cythere za sopran i 10 instrumenata, 1966. ;
BLAHA-MIKEŠ — BLASIUS
205 BLAHA-MIKEŠ, Zaboj, češki kompozitor (Prag, 22. XI 1887 — 3. IV 1957). Učenik A. Mikeša (klavir), F. Spilke i V. Novaka (kompozicija). Djelovao u Pragu kao nastavnik klavira. Bavio se i muzičkom publicistikom, kritikom i prevođenjem na češki; bio je urednik časopisa Českd hudba (1930—39), Zvon (1934—36), Umelec (1945—46) i dr. Od njegovih kompozicija osobitu su popularnost stekli neki ciklusi solo-pjesama. DJELA. Melodrame: Pribyvajid Misic, 1921; Velky pdtek, 1926; Balady 0 smrti, 1942; Zeleny vitiz, 1950 i Lilie, 1953. Kantate: Tuldcke srđce, 1929 (rev. 1942); Stabat Mater, 1941; Vodnik, 1949; Oratorium o lasce a miru, 1950. Ciklusi solo-pjesama: Japanske pisni, 1914; Biblicke pisni, 1914; Nocturna, 1914; Pisni na slova Ud. poesie, 1915; Pisni ticha, 1918; Milostne pisni, 1918; Vesela laska, 1918; Hovory se smrti, 1919; Na zavdte cesti, 1921; Balada o matćini srdd, 1944; Kytice, 1949; Pisni, 1949; Pisni a fikadla, 1949 i dr. Zborovi; kompozicije za klavir i dr.
BLAHETKA, Marie Leopoldine, austrijska pijanistica i kompozitor (Guntramsdorf kraj Beča, 15. XI 1811 — Boulogne-sur-Mer, 12. I 1887). Koncertirala već kao dijete. Na Beethovenov savjet postala učenica C. Czernvja; kasnije učila klavir kod F. Kalkbrennera i I. Moschelesa, kompoziciju kod S. Sechtera. Kao pijanist nastupala u domovini i na čestim turnejama u inozemstvu. Njezino pijanističko umijeće s priznanjem spominje R. Schumann (Gesammelte Schriften, II, 45). Od 1840 živjela je u Boulogne-sur-Mer, baveći se kompozicijom. DJELA, Za klavir i "orkestar: Variaziom brillanti; Konzertstiizk. — Kla-virski trio: Variazioni concertanti za klavir i violinu. — Kompozicije za klavir. — Opera Die Rditber und die Sdnger, 1830. — Solo-pjesme.
BLAHO, Janko, slovački pjevač, tenor (Skalice, 15. XI 1901 —). Završio studij prava (Dr jur.), pjevanje učio u Pragu i Milanu; tamo je 1926 i debitirao kao Alfredo (Verdi, La Traviata). Od 1927 bio solist opere Slovačkog narodnog kazališta u Bratislavi. Njegov operni repertoar brojio je više od 120 prvih tenorskih uloga medu kojima su najveće kreacije bile Don Octavio (Mozart, Don Giovanni), Vojvoda (Verdi, Rigoletto), Don Jose (Bizet, Carmen), Šujski (Musorgski, Boris Godunov), Janko (Smetana, Prodana nevjesta), Podhajsky (Smetana, Dvije udovice) i Lukaš (Smetana, Cjelov). Nastupao je i kao oratorijski pjevač, a posebno se istakao kao interpret narodnih pjesama. Osim u domovini gostovao je u Austriji i Rumunjskoj. Sakupio je i objavio tri sveska narodnih napjeva (1948, 1952, 1957). Bavio se i opernom režijom. BLAINVILLE, Charles-Henri, francuski kompozitor, violončelist i muzički teoretičar (Tours ? 1711 — Pariz, nakon 1777). B. je smatrao da je otkrio novi tonalitet sa značajkama dura i mola (mode mixte, mode hellenique). Bila je to ljestvica identična frigijskom načinu. J. J. Rousseau prihvatio je oduševljeno njegovu teoriju, a slikar i muzički teoretičar J. A. Serre oštro ju je napao. DJE LA. INSTRU MEN TAL NA: 2 simfonije (1 u tzv. mode mixte), 1751: 6 simfonija za 2 violine, flautu, violu, fagot, violončelo i b. c, 1752; Concerli grossi, oko 1755; 6 trio-sonata; sonate za violinu i b. c. (2 knj.), 1753. — Opere (izgubljene) These'e i Midas, 1753. — VOKALNA: 7 kantata (izgubljene), oko 1751; kantata Les Plaintes inutiles za glas i violinu, 1757; Lecons de Te-nebres, 1759; Romances et Ariettes a voix seule, 1769; Recreations lyriques, 1771; chansoni; moteti. — SPISI: Harmonie Theoretico-Pratique, 1746; Essai sur un troisieme mode, 1751; VEsprit de VArt Musical, 1754; Prospectus d'une Histoire generale de la Musioue, 1766; Histoire generale critique et philologique de la musique, 1767. LIT.: E. Borrel, Charles-Henri Blainville, MGG, I, 1951.
BLANC, Ernest, francuski pjevač, bariton (Sanary-sur-Mer, Toulon, 1. XI 1923 —). Studij pjevanja završio 1946 na Konzervatoriju u Toulonu; na opernoj pozornici debitirao 1949 u Marseilleu kao Tonio (Leoncavallo, Pagliacci). Od 1954 kada je prvi put nastupio u Pariškoj operi u ulozi Rigoletta (Verdi) ubraja se u najuglednije svjetske operne pjevače, o čemu svje doče njegova gostovanja u Bavreuthu, Berlinu, Milanu, Na pulju, Lisabonu, Londonu, New Yorku, Chicagu, Buenos Airesu 1dr. Posebno se ističe kao interpret uloga standardnog talijan skog i francuskog romantičnog opernog repertoara. Kao wagnerijanac najviši je domet ostvario kao Telramund (Lohengrin). BLANCAFORT DE ROSELL6, Manuel, španjolski kompozitor (La Garriga-Barcelona, 12. VIII 1897—). Učio muziku kod svog oca i kod J. Lamote de Grignona u Barceloni. Putovao po Italiji i Francuskoj i upoznao se s težnjama impresionista i »Šestorice« te suvremenih talijanskih kompozitora. U svojim djelima služio se i elementima katalonskog folklora. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija, 1950. Simfonijske pjesme: Manana de Fešta, 1929; El Rapto de las Sabinas, 1931 i La Ermita y el Panorama, 1946. Dva koncerta za klavir, 1943 i 1946; preludij, arija i gigue, 1947. — Dva gudačka kvarteta, 1948 i 1949. — KLAVIRSKA: sonata, 1930; Sonatina antigua, 1929; Notas de Antano, 1918; Cantos intimos, 1922; El parque de atracciones, 1924; Camins, 1926; 3 nokturna, 1930; Romanza, intermedio y Marcha, 1941; Piezas espirituales, 1942; 3 tonadille, 1942. — Za zbor i orkestar: Čami de Siena, 1928 i Mati de Fešta a Puiggracios, 1929; solo-pjesme. LIT.: J. Subird, Manuel Blancafort, MGG, I, 1951.
BLANCHET, Ćmile-Robert, švicarski pijanist i kompozitor (Lausanne, 17. VII 1877 — Pully kod Lausanne, 27. III 1943). Sin i učenik Charlesa studirao zatim na Konzervatoriju u Kol-
nu (klavir kod I. Seissa) te kod F. Busonija u Weimaru i Ber linu. U kompoziciji učenik E. Straessera. God. 1904—17 pre davao klavir na Konzervatoriju u Lausannei. Njegova brojna klavirska djela zanimljiva su po svojoj harmonijskoj osebujnosti i pokušajima poliritmije (etide). DJELA: Konzertstiick za klavir i orkestar, 1912.—Arija za violinu i klavir, 1901 (rev. 1941); preludij i sarabanda za violinu i klavir, 1930. — Oko 500 klavirskih kompozicija (sonate; 200 etida; 150 preludija; suite; poloneze; mazurke; balade i dr.). — Stabat Mater za glas i klavir, 1900; 14 solo-pjesama. LIT.: H. Stierlin- Vallon, Emile-Robert Blanchet, Feuilles musicales, 1949. — H. Jaton, Emile-Robert Blanchet, ibid., 1953.
BLANCK, Hubert de, nizozemski pijanist i kompozitor (Utrecht, 11. VI 1856 —• Habana, 28. XI 1932). Studij završio na Konzervatoriju u Liegeu, a zatim se u kompoziciji usavršavao kod F. Hillera u Kolnu. Umjetničku karijeru započeo 1873 kao pijanist, koncertirajući u Švicarskoj, Njemačkoj i Rusiji (Petrograd). Kao dirigent debitirao u Varšavi. God. 1881—83 nastavnik klavira na College of Music u New Yorku, od 1883 djelovao u Habani. Tamo je osnovao Konzervatorij (1885) i pokrenuo muzički časopis Revista Correo Musical. DJELA. ORKESTRALNA: simfonijska pjesma, 1894; koncert za klavir; Capricho cubano za klavir i orkestar; Suite sinfonica, 1881. — Klavirski trio; gudački kvintet. — Kompozicije za klavir. — DRAMSKA. Opere: Hiacona, 1889; Los Hijos de los peregrinos, 1891; Patria, 1899; Actea, 1905; La Princesa morisca, 1906; La Parisina. Zarzuela Dolores, 1916. —' VOKALNA: oratorij Magdalena, 1891; kantata; solo-pjesme; misa.
BLANCKENHEIM, Toni, njemački pjevač, bariton (Koln, 12. XII 1922 —). Učenik O. Watrina u Kolnu i P. Lohmanna u Frankfurtu na Majni. Tamo 1947 započeo umjetničku karijeru; 1950—68, s prekidima, član Hamburške opere (1954—57 u Stuttgartu, 1965—68 istodobno u Darmstadtu) i od 1968 u Stuttgartu. Gostovao na brojnim evropskim pozornicama i festiva lima, u San Franciscu, Los Angelesu, Meksiku i dr. U njegovu opsežnom repertoaru ističu se uloge u Wagnerovim operama: Alberich (Prsten Nibelunga), Beckmesser (Majstori pjevači) i Klingsor (Parsifal), zatim Leporello (Mozart, Don Giovanni), Don Pasquale (Donizetti), Bartolo (Mozart, Figarov pir i Rossini, Seviljski brijač), Faninal i Baron Ochs (R. Strauss, Kavalir s ružom), Wozzeck (Berg) i dr. BLANGINI, Felice, talijanski kompozitor i pjevački pedagog (Torino, 18. XI 1781 — Pariz, 18. XII 1841). Komponirati započeo u dvanaestoj godini, dok je pjevao u zboru katedrale u Torinu. Odlično je svirao violončelo i često je koncertirao. Od 1799 živio u Parizu. Bio je vrlo ugledan pjevački pedagog, a njegove su romance bile popularne u pariškim salonima. God. 1806—14 u službi na dvorovima u Nici i Kasselu, zatim u Parizu 1816 profesor pjevanja na Konzervatoriju i od 1817 nadintendant Dvorskog orkestra. DJELA: više od 30 opera. — 174 romance (najpoznatija // faut partir: le menestrel vient de Vapprendre)\ 170 nokturna za dva glasa. — četiri mise s orkestralnom pratnjom. — Autobiografija Souvenir de Blangini (izdao M. de Villemarest, 1834). LIT.: Ph. Losch, Felice Blangini Kbnig Jeromes Generalmusikdirektor, Hessenland 1914. — D. Zanetti, II Romanzo di Felice, La Scala, 1956.
BLANKENBURG, Walter, njemački muzikolog (Emleben kod Gothe, 31. VII 1903 —). Svećenik u Vaakeu (1933—47), iz muzikologije promovirao 1940 kod H. Zencka u Gottingenu. Od 1947 direktor novoosnovane Škole za evangeličku crkvenu muziku u Schliichternu; urednik časopisa Musik und Kirche (od 1941) i priručnika Leiturgia, Handbuch des evangelischen Gottesdienstes (1954 i kasnije). Bio je suradnik novog izdanja knjige Geschichte der evangelischen Kirchenmusik od F. Blumea (1965)DJELA: Der Psalter in vierstimmigen Liedsdtzen von H. Schiits, 1936 (II izd. 1957); Einfiihrung in Bachs h-moll Messe, 1950; Kirchenlied- und Volksliedloeise, 1953; Kann Singen Verkiindigung sein?, 1953; Abriss der Melodiegeschichle des evangelischen Kirchengesangbuchs, Handbuch zum Evangelischen Kirchengesangbuch, II, 1957, 2. Niz pojedinačnih studija i rasprava s područja protestantske crkvene muzike.
BLARAMBERG, Pavel Ivanovič, ruski kompozitor (Orenburg, 26. IX 1841 — Nica, 28. III 1907). Odgojen u Petrogradu, djelovao najprije kao činovnik i urednik dnevnika Ruskije vjedomosti. U muzici samouk; samo kratko vrijeme učio na Konzervatoriju u Bruxellesu i kod M. Balakireva i A. Gerkea. God. 1878 — 98 profesor teorije, instrumentacije i nauka o oblicima na školi moskovskog Filharmonijskog društva. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija u h-molu, 1886; simfonijeta u cmolu; simfonijske pjesme: JlejnoH (prema Ljermontovu), 1869 i yMuparoufii zjiaduamop, 1882; scherzo. — DRAMSKA. Pet opera: Mapun Eypeynd-cnan (prema V. Hugou), 1878; CKOMOPOX, 1881 (najznačajnije njegovo djelo; praizvedba Moskva, 27. IX 1908); TyiuuHtfbi, 1895 i dr. Scenska muzika. — VOKALNA: kantate Skakavci, 1879 i Na Volgi, 1880; zborovi; solo-pjesme i dr.
BLASIUS (Blassius), Matthieu-Frćderic, francuski klarinetist, kompozitor i dirigent (Lautenburg, Alzacija, 26. IV 1758 — Versailles, 1829). Stekavši temelje muzičke naobrazbe kod svog oca, nastavio studij u Parizu. Ubrzo je stekao ugled kao di-
;-■$.,
BLASIUS — BLEYLE rigent vojnih orkestara. Bio je profesor duhačkih instrumenata na Pariškom konzervatoriju, a zatim od 1802 do 16 dirigent u Opera
gentske tečajeve. Komponovao je vrlo malo, uglavn< kompozicije za potrebe pevačkih društava. Sarađivao je i kritikama, u Javoru, Srpskom Sionu i dr.
DJELA: Sinfonia concertanle, 1795; 4 koncerta za violinu i orkestar; koncert za klarinet i orkestar; uvertire. — 12 gudačkih kvarteta; trio-sonate; nekoliko duhačkih trija; 3 sonate za violinu i bas; 3 sonatine za violinu i bas; 6 sonata za fagot i bas (violončelo). — Opere: La Paysanne supposie, 1788; L'Amour hermite, 1789; Les trois sultanes, 1789; Pelletier de Saint Fargeau, 1793 i Vive Vamour et lafolie. — Napisao priručnik Nouvelle Methode pour la clarinette, 1796 i nekoliko rasprava i članaka o harmoniji.
LIT.: V. R. Đordević, Prilozi biografskom rečniku srpskih n sebna izdanja SA"N, 1950, CLXIX.
comigue.
BLASKA, Felix, suvremeni francuski plesač i koreograf. Već kao asistent R. Petita pokazao izvanrednu darovitost za koreografiju. Velik je uspjeh postigao baletom Les Danses Concertantei, koji se stalno nalazi na repertoaru velike francuske baletne trupe Ballet-Thedtre Contemporain u Amiensu. BLATNIK, Juri), kompozitor (Kranj, 1693 —?). O njegovu životu i radu još se ne zna mnogo. God. 1718 spominju ga arhivi u Grazu kao kompozitora koji je pisao muziku za tamošnje jezuitske školske igre. Ostavio je: Missae concentibus adaptatae ; Miserere; Regina Coeli i Salve Regina. LIT.: Izvjestja Muzejskega društva za Kranjsko, 1900,- 137. — D. Cvetko, Stoletja slovenske glasbe, Ljubljana 1964. D. Co.
BLAUWAERT, Emil, belgijski pjevač, bas-bariton (St. Nicolas, Flandrija, 13. VI 1845 — Bruxelles, 2. II 1891). Studirao na Konzervatoriju u Bruxellesu (E. Goosens, H. Warnots). Neko vrijeme član orkestra u Theatre Flamand. Debitirao 1866 u Benoitovu oratoriju Lucifer. Učitelj pjevanja na muzičkim školama u Brugesu, Antwerpenu i Monsu. Koncertirao u Nizozemskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Rusiji i Engleskoj. Osobito se istaknuo u Wagnerovim operama (Telramund u Lohengrinu, Gurnemanz u Parsifalu). Glas mu je imao izvanredno velik opseg. BLAVET, Michel, francuski flautist i kompozitor (Besancon, kršten 17. III 1700 — Pariz, 28. X 1768). U muzici samouk, rano je svirao na nekoliko instrumenata, tako na flauti i fagotu. God. 1723 preselio se u Pariz, gdje je 1726 prvi put nastupio kao flautist na priredbama Concerts spirituels, a 1738 postao član ansambla Musique du roi u kojem je djelovao trideset godina. Od 1740 svirao u orkestru Pariške opere. B. je uživao ugled najboljeg francuskog flautista. Njegove kompozicije za taj in strument postavljaju goleme zahtjeve na izvođača. Pisao je i komične opere u stilu talijanskih intermezza XVIII st. DJELA: Concerto d quatre parties pour flute, 2 violon, basse non chiffree; Six sonates pour deux flutes traversieres sans basse, 1728; (6) sonates mSlees de pieces pour la flute, traversiere avec la basse, 1731; Sonates pour la flute traversiere avec la basse, 1740; Recueil de pieces, petits airs, brunettes, menuets ... pour les flutes traversieres, violons . . . (3 sv.). — Opere: Le Jaloux corrige, 1752; Floriane ou la grotte des Spectacles, 1752; La Jeux olympiques, 1753; Fete de Cythire, 1753. LIT.: L. de Laurencie, Deux imitateurs de bouffons: Blavet et Dauvergne, L'Annee Musicale, 1912. — R. Cotte, Michel Blavet, MGG, I, 1951.
BLAŽE, 1. (Castil-Blaze), Francois-Henry-Joseph, francuski muzički pisac kompozitor (Cavaillon blizu Avignona, 1. XII 1784 — Pariz, 11. XII 1857). Sin bilježnika. Prvo muzičko obrazovanje dobio od oca Henrija Sebastiena, koji se bavio kompozicijom. Studirao u Parizu pravo i muziku (teoriju kod F.-L. Pernea). Poslije kraće advokatske karijere u provinciji, vraća se u Pariz (1820) i ubrzo stiče ugled kao muzički pisac i kritičar. Bio muzički suradnik u Journal de Debats, a pisao i za mnoge druge listove (Revue de Pariš, Menestrel, Revue et Gazette musicale de Pariš, La France musicale). Ogledao se i kao kompozitor opera, crkvenih djela i dr. DJELA: DeTopera en France (2 sv.), 1820; Dictionnaire de musiaue moderne 1821 (III izd. 1828 s dodatkom Biographie des theoriciens, compositeurs, chanteurs et musiciens celebres qui ont illustre Vecole flamande; Chronique musicale du Journal des debats, 1830; Ckapelle-Musique des rois de France, 1832; La Danse et les ballets depuis Bacchus jusqu'd Mademoiselle Taglioni, 1832; Le Piano, histoire de son invention, de ses ameliorations successives et des maitres..., 1839—40; Physiologie du musicien, 1844; Memorial du Grand Opera, 1847; L'Acade'mie imperiale de Musique (3 sv.), 1847—55; Moliere musicien (2 sv.), 1852; L'Opera ltalien de 1548 d 1856, 1856; Thedtres lyriques, 1857. — Redigirao zbirku južnofrancusk'h narodnih pjesama Chants de Provence. Preveo na francuski libreta raznih opera. LIT.: G. Veran, Le Pere de la critique musicale: Castil, Comedia, 1937. — W. Kahl, Francois-Henry-Joseph Castil-Blaze, MGG, II, 1952.
2. (de Bury), Henri, muzički pisac (Avignon, 17. V 1813 — Pariz, 15. III 1888). Sin Francoisa. U pariškom časopisu Revue des Deux Mondes objavio niz muzičko-estetskih eseja i biografskih skica pod pseudonimom Hans Werner i kasnije F. de Lagenevais. DJELA: La Vie de Rossini, 1851; Musiciens contemporains, 1855; Meyerbeer, 1855 ; Musiciens du passi, du present et de Vavenir, 1880; Goelhe et Beethoven, 1892; brojni članci.
BLAŽEK, Dragutin, muzički pedagog (Veležice kod Praga, 29. VII 1847 — Sombor, 4. VI 1922). Posle završene Učiteljske škole i Konzervatorijuma u Pragu dolazi u Vršac te postaje horovođa više pevačkih društava. Potom prelazi u Sombor, gde je 35 godina radio kao nastavnik muzike u Učiteljskoj školi (u kojoj su mu đaci bili J. Marinković i P. Konjović) i vodio diri-
BLAŽEK, Zdenčk, češki kompozitor i muzikolog1 Moravska, 24. V 1905 —). Studij muzikologije s c završio 1930 na Univerzitetu u Brnu (V. Helfert) i isi tamošnjem Konzervatoriju učio kompoziciju (V. Pel kompoziciji se usavršavao kod J. Suka na Majstorsl Pragu. God. 1933—41 muzički urednik Češkog radija, 1 profesor Konzervatorija u Brnu (od 1947 direktor). Po 1 u svojim ranijim djelima pod utjecajem Suka, Foersten kasnije je našao vlastiti izraz; inspirira se narodnom 1 Njegov dramski talent došao je najviše do izražaja u chovina. DJELA. KOMORNA. Tri gudačka kvarteta: I, 1943; II, 194! gudački kvintet, 1949; klavirski trio, 1929; Domdci hudba za gudač za violinu i klavir: Tfi skladby, 1926 i Čtyfi skladby; Tri vzpomink čelo i klavir, 1945; Mald suita za obou i klavir, 1952; Sonatina g\ rinet i klavir, 1949; Tfi skladby za fagot i klavir, 1953; čtyfi roi za rog i klavir, 1952 i dr. — Kompozicije za klavir. — Opera Ver, (Brno, 3. III 1956). — VOKALNA. Kantate: Zplv rodne zenti, 1 chudobu, 1958 i Domov, 1962; zborovi: ciklusi solo-pjesama i dr Dvojsmirnd alterace v harm. mylleni, 1949; Sčasovdmi ve skladbi 1956.
BLAŽIĆ, Ludvig, graditelj gudačkih instrumen; (Rijeka, 1827 — Zagreb, 1898). Po zvanju lučki kapet teljstvo gudačkih instrumenata učio kod Giuseppea (' Dollenza u Trstu. Violine mu imaju vrlo nizak obod, kasto-smeđ, a ton malo nazalan. Gradio je i violonče strumentima se potpisivao Lodovico Blasich. BLECH, Leo, njemački kompozitor i dirigent (Aacl 1871 — Berlin, 24. VIII 1958). Učio u Berlinu kla Rudorffa, kompoziciju kod W. Bargiela i kasnije kod E dincka. Umjetničku karijeru započeo 1893 kao dirigent kazališta u Aachenu. God. 1899—1906 dirigent ! kazališta u Pragu, 1906—23 i 1926—37 Dvorske (kasnij opere u Berlinu (1913—23 glavni muzički direktori. Zl međunarodnog ugleda što ga je stekao kao izvrstan d bio progonjen prvih godina nacizma (B. potječe iz je rodice). Budući da je njegov položaj u Njemačkoj post izvjesniji, otišao je 1937 u Rigu, a 1941 se sklonio u ! gdje je do 1949 dirigent Kraljevske opere. God. 1949 dirigent Gradske opere u Berlinu. Naporna dirigentska karijera nije ga spriječila u p: granatom kompozitorskom radu. B. je majstor noviji komične opere. Zanimljivo tretiranje modernog ori posebnu obojenost lakoći i profinjenosti njegova kom stila. Veoma su mu uspjeli opera Versiegelt i šest svez pjesama. DJELA. ORKESTRALNA. Tri simfonijske pjesme: Die . Trosl in der Natur, 1900 i Waldwanderung, 1901; 2 vojnička marša đačka kvarteta op. 8; kompozicije za violončelo i klavir. — Kompc vir. — DRAMSKA. Šest opera: Aglaja, 1893; Cherubina, 1894; 1902; Alpenkonig und Menschenfeind, 1903; Aschenbrodel, 190* (praizvedba 1908 u Hamburgu: jug. premijera Zagreb, 17. III ig Die Strohwitwe, 1920. — Zborovi i solo-pjesme. LIT.: E. Rychnovsky, Leo Blech, Prag 1905. — W. Jacob, I Brevier, Leipzig 1931. — K. Laux, Leo Blech, MGG, I, 1951
BLESSINGER, Karl, njemački muzikolog i kompo 21. IX 1888 —). Studij dirigiranja završio na Mu demiji u Munchenu (F. Mottl); tamo je 1913 promovi: tora muzikologije (A. Sandberger, Th. Krover). Na gent kazališta u Koblenzu i Bonnu, 1920—45 nastavnik koj akademiji u Munchenu. DJELA: Studien zur Ulmer Musikgeschichte im 17. Jahrhunder, uber Leben und Werke S. A. Scherers (disertacija), 1913; Versuch kalisehe Form, Sandberger-Festschrift, 1919; Die musikalischen Gegenzvart und ihre Ldsung, 1920; Die Vbervjindung der musikalisc 1920; Grundziige der musikalischen Formenlehre, 1926; Melodiel fiihrung in die Musiktheorie, I, 1930; pamflet Mendelssohn, Meyei drei Kapitel Judentum in der Musik als Schliissel zur Musikgesc) Jahrhunderts, 1938; brojne rasprave, studije i članci. — Orkestra! djela; kompozicije za klavir i orgulje; zborovi i solo-pjesme. — pjesama H. Berlioza, 1920 i novo izdanje Harmonielehre Louis-T
BLEYLE, Karl, njemački kompozitor (Feldkin berg, 7. V 1880 —). Muziku studirao u Stuttgartu ( S. de Lange, E. Singer) i u Munchenu (L. Thuille 1915 u Munchenu, zatim u Grazu, u Nacionalnom Weimaru, pa u Veldesu, Cannstadtu i Stuttgartu. G. da bude pristupačan i širim slojevima ljubitelja mu jući i sklonost k monumentalnosti. U izvedbi Die Christi sudjelovalo je 600 pjevača i instrumentalisti DJELA. ORKESTRALNA. Dvije simfonije: u c-molu, 190 1906; simfonijska pjesma FlagellanUnzug, 1908; koncert za vii za violončelo, 1950; Romanca za violinu; uvertira; suita; Der Tau< 1917; Legende; Alpenmorgen. — KOMORNA: 2 gudačka kv
BLEYLE — BLOCH 1950; Deutsche Tame za gudački kvartet; 2 sonate za violinu i klavir; 2 partite za violinu solo. — Klavirske kompozicije. — DRAMSKA: komična opera Hannesle und Sannele oder Der Hochzeiter, 1923; muzička drama Der Teufelsteeg, 1924. — VOKALNA. Za sole, zbor i orkestar: Lernt lachen (Nietzsche); Die Hbllenfahrt Christi (Goethe), 1910; Ein Harfenklang; Lied des Lebens, 1936 i dr. An den Mistral (Nietzsche) za zbor i orkestar; zborovi; solo-pjesme (uz orkestar i uz klavir). — Rekvijem. LIT.: Werkverzeichnis K. Blevle, Leipzig 1937.
BLISS, Arthur, engleski kompozitor (London, 2. VIII1891—). Muziku učio na Univerzitetu u Cambridgeu (Ch. Wood), zatim na Royal College of Music u Londonu (Ch. V. Stanford, G. Holst, R. Vaughan Williams). God. 1921 postaje nastavnik za kompoziciju na Royal College of Music, ali uskoro odlazi u Kali-forniju, gdje je nastupao kao glumac; 1925 se vratio u London. God. 1942— 44 vodio muzički odjel engleske radio--službe. Poslije toga se ponovo bavi isključivo komponiranjem. B. je u svom razvitku pošao obratnim putem od mnogih svojih suvremenika. U početku pristaša pariške »Šestorice« i Stra-vinskog, tj. izrazito antiroman-tičkih težnja, B. se kasnije odlučno priklonio umjetničkom stavu, koji bi se u mnogočemu mogao nazvati romantičkim. Po riječima G. Abrahama, uzrok je takvom preokretu u postojanoj ljubavi za bujnost i raskoš boje i tona, koju B. nije nikada uz-mogao u sebi A. BLISS potpuno potisnuti. Karakteristično je za nj, da se zanosio za što tješnje združivanje tona i boje, za postizavanje novih i zanimljivih čulnih i psihičkih učinaka, što se osobito očituje u njegovom najzanimljivijem orkestralnom djelu Simfonija boje (A Colour Symphony). U naslovima stavaka obilježio je simboličko povezivanje tonova i boja sa životom: prvi stavak, polagan i svečan, nosi naziv Purpur, boja ametista: raskoš, kraljevanje i smrt; drugi stavak (scherzo): Crveno, boja rubina: vino, svečano raspoloženje, talionice, hrabrost i čarolija; treći stavak: Modro, boja safira: duboka voda, nebo, vjernost i melankolija; četvrti, fugirani stavak: Zeleno, boja smaragda: nada, radost, mladost, proljeće i pobjeda. Medu Blissovim djelima veoma su značajne komorne kompozicije, u kojima su sadržane mnoge njegove najbolje muzičke misli. Prema sredstvima, kojima se služi, B. se ne ustručava da granice svoje melodike i harmonije razmakne do u atonalnost. DJELA. ORKESTRALNA: A Colour Symphony, 1922 (prerađena 1932); simfonija Morning Heroes za recitatora, zbor i orkestar, 1930; koncert za klavir i orkestar, 1938; koncert za klavir, trublju, gudačke instrumente i udaraljke, 1920 (prerađen za 2 klavira i orkestar); koncert za violinu i orkestar, 1954; Melee fantasque, 1921; Battle Variations, 1925; Hymn to Apollo, 1926; Introduction and Allegro, 1926; Music for Strings, 1935; uvertira Edinburgh; suita Kenilvjorth za limene instrumente 1936; Varijacije na temu John Blovja, 1955; Discours, 1957. — KOMORNA: četiri gudačka kvarteta; Rhapsody za gudački kvartet, 1922; klavirski kvartet; kvintet Conversations, 1919; kvintet za obou i gudače, 1927; Rhapsody za nonet, 1919; Rhapsody za sopran i tenor (bez riječi) i 7 instrumenata, 1919; sonata za violu i klavir, 1932. — KLAVIRSKA: sonata; Masks; 2 interludija; tokata; invencije; suita.— DRAMSKA. Opere The Olympi-ans, 1949 i Tobias and the Angel, 1960. Baleti: Checkmate, 1937; Mirade in the Gorbals, 1944; Adam Zero, 1946; The Lady of Shallot, 1958. Scenska muzika za As You like it, 1919 i The Tempest od Shakespearea, 1921. Filmska muzika. — VOKALNA: Madame Noy za sopran i 6 instrumenata, 1918; Rout za sopran i komorni orkestar, 1919; Two Nursery Rhymes {The Ragzvort za sopran, klarinet i klavir i The Dandelion za sopran i klarinet), 1921; The Women of Yueh za sopran i 12 instrumenata; The Enchantress za alt i orkestar; serenada za bas i orkestar. Solo-pjesme: Three Romantic Sonqs, 1922; ciklus The Ballads of the Four Sea'ons, 1923; Seven American Poems. LIT.: A. Robertson, Arthur Bliss, zbornik British Music of our Time A. L. Bacharacha, London 1946. — G. Abraham, Sir Arthui Bliss, MGG, I, 1951. — M. Cooper, Modem British Music, London 1951. — A. Franck, Modem British Composers, London 1953. — A. Jefferson, Bliss Composer royal, Music and Musicians, 1965. — K. L. Thompson, Ćatalogue of Bliss's Work, The Musical Times, 1966. — C. Crisp, The Ballets of Arthur Bliss, London 1967. J. As.
BLITHEMAN, VVilliam, engleski orguljaš i kompozitor (? — London, 1591). God. 1564 orguljaš i kantor u Oxfordu, a od 1585 orguljaš dvorske kapele u Londonu. B. je bio učitelj Johna Bulla. Njegove kompozicije za virginal (od kojih se 14 nalazi u rukopisnom zborniku The Thomas Mulliner-Book, a 1 u Virginal Book) idu medu najstarije sačuvane primjerke muzike za taj instrument. Pisao i crkvene kompozicije. NOVA IZD.: The Thomas Mulliner Book obj. D. Stevens (Mušica Britanica, 1951; komentar, 1952); Virginal Book obj. J. A. Fuller Maitland i W. Barclav Squire (1894).
BLITZSTEIN, Mare, američki kompozitor (Philadelphia, 2. III 1905 — Fort-de-France, Martinique, 22. I 1964). Studirao u rodnom gradu na Curtis Institute kompoziciju (R. Scalero) i
207
klavir (A. Siloti); kasnije kompoziciju kod N. Boulanger u Pa rizu i A. Schonberga u Berlinu. Predavao na nekoliko visokih škola (Columbia University, Vassar College, New School for Social Research). U muzičko-scenskim djelima pokazuje B. smisao za karakterizaciju, za komiku i parodiju. Njegova kazališna djela pokušaj su stvaranja nacionalne američke opere. Kao libretist izabrao je suvremene teme od općeg interesa i davao im često propagandistički i politički karakter. DJELA. ORKESTRALNA: The Airborne Symphony za recitatora, tenor, bas i muški zbor, 1945; koncert za klavir, 1931; suita Zig-Sata, 1927; Romantic Piece, 1930; varijacije, 1934; Freedom Morning, 1943. — KOMORNA: gudački kvartet, 1930; serenada za gudački kvartet, 1932; 2 sonate za klavir, 1927 i 1930; Percussion Music za klavir, 1923; suita za klavir, 1933. — DRAMSKA. Opere: komična opera Triple Sec, 1928; Parabola and Circula, 1929; The Condemned, 1933; The Cradle will Rock, 1937; radio-opera I've Got the Tune, 1937; No for an Ansioer, 1941; The Harpies, 1953; Reuben,Reuben,l9S4 i Juno, 1958. Baleti Cain, 1930 i The Guest, 1949; musical Regina, 1949; scenska muzika. Filmska muzika. — VOKALNA: kantate Airborne, 1946 i This is the Garden, 1957; Cantatina za ženske glasove i udaraljke; solo-pjesme. — Obj. američku verziju djela Dreigroschenoper K. Weilla, 1951. LIT.: H. Brant, Mare Blitzstein, Modem Music, 1946.— C. Keis, Composers in America, New York 1947. — K. H. Wbrner, Mare Blitzstein, MGG, I, 1951. — J T. Hoviard, Our American Music, New York 1954. — H. Brant, Mare Blitstein, Boletin interamericano de mušica, 1960.
BLOCH, Ernest, švicarski kompozitor (Ženeva, 24. VIII 1880 — Portland, Oregon SAD 14. VII 1959). Studirao kompoziciju (Jaques-Dalcroze, L. Rey, F. Rosse, I. Knorr, L. Thuille) i violinu (E. Ysaye). God. 1911—15 predavao kompoziciju i estetiku na Konzervatoriju u Ženevi. God. 1917 preselio se u SAD, te bio 1920—25 direktor Institute of Music u Clevelandu, 1925— 30 direktor Konzervatorija u San Franciscu. Od 1943 predavao na ljetnim tečajevima Kalif orni jskog univerziteta u Berkeleyu. Često dirigirao vlastite kompozicije. Dobio više nagrada (Coolidgeovu nagradu 1919). Od 1937 postoji Ernest Bloch Society sa svrhom, da propagira Blochovu umjetnost. B. je bio istaknuti muzički pedagog u SAD. Njegovi su učenici kompozitori Roger Sessions, Randall Thompson, Quincy Porter, Ernst Bacon, George Antheil i dr. U djelatnosti ovog veoma istaknutog suvremenog kompozitora dadu se uočiti tri stvaralačka razdoblja. U prvom, koje ide otprilike do Prvog svjetskog rata, B. komponira pod utjecajem prvaka ondašnje evropske muzike, prvenstveno Debussyja i R. Straussa. Težište njegova rada leži u simfonijskim kompozicijama i operi Macbeth. U drugom razdoblju, koje dopire otprilike do Drugog svjetskog ratt, B. postaje sasvim samostalan i stvara djela kojima stiče međunarodni ugled. Jezgro njegova tadašnjeg rada leži u izrazitom odnosu prema hebrejskoj prošlosti i duhu hebrejske misli i muzike. U tom pogledu veoma su karakteristični Trois Poemes Juifs, simfonija Israel, rapsodija Sche-lomo (u kojoj oživljuje lik biblijskog kralja Salamuna), Sacred Service, pisan za liturgijske potrebe. Po vlastitim Blocho-vim riječima, njegova nastojanja nisu upućena prvenstveno oblikovanju »hebrejske« muzike uz pomoć arhaizama i E. BLOCH citata. On teži za tim, da oživi unutrašnje jedinstvo mišljenja i osjećaja, koje prožima starozavjetne knjige i dušu hebrejskog naroda. Dok su djela iz drugog raz'doblja umjetnikova stvaranja pretežno rapsodična, u trećem razdoblju B. očito traži za svoje umjetničke misli čvršću formalnu okosnicu i napušta veze s programnim koncipiranjem.
DJELA. ORKESTRALNA. Tri simfonije: I, u cis-molu, 1901; II Sinfonia breve i III, 1956. Simfonijske pjesme: Vivre et aimer, 1900; Hiver-Printemps, 1904—05; Voice in the Wilderness, 1936. Koncert za violinu i orkestar, 1938; Concerto symphonique za klavir i orkestar, 1950; Schelomo, hebrejska rapsodija za violončelo i orkestar, 1916; Concerto grosso br. 1. za gudače i klavir, 1924—25 i br. 2, 1952; simfonijska freska Helvetia, 1928; simfonijska suitaEvocations t 1937; Suite Symphonique, 1945; Trois Poemes Juifs, 1913; America, an Epic Rhapsody, 1926; 4 Bpisodes za komorni orkestar, 1926. — KOMORNA. Četiri gudačka kvarteta: I, 1916; II, 1946 i IV, 1954. Kompozicije za gudački kvartet: In the Mountains; Night; Three Landscapes; Prelude. Tri nokturna za klavirski trio; klavirski kvintet, 1924; 2 sonate za violinu i klavir, 1920 i 1924; suita za violu 1 klavir, 1918—19. Kompozicije za violinu i klavir: Baal Schem, 1923; Melody Exotic Night; Abodah. Kompozicije za violončelo i klavir: From Jetuish Life i Meditation hebraique. — KLAVIRSKA: sonata, 1935; Enfantines; Five Sketches in Sepia; In the Night; Nirvana; Poems of the Sea. — Opere: Macbeth, 1910 i Jezabel, 1918. — VOKALNA: Poemes d'automne za glas i orkestar, 1906; Israel, simfonija za 2 soprana, 2 kontraalta, bas i orkestar, 1912— 16; Sacred Service (Avodath Hakodesh) za bariton, zbor i orkestar, 1932—34; 1 Psalma za sopran i orkestar, 1912—14; XXII Psalm za bariton i orkestar, 1914. — Članci u muzičkim časopisima. LIT.: G. M. Gatti, Ernest Bloch, MQ_, 1921. — R. Sessions, Ernest Bloch, Modern Music, 1927. — M. Tibaldi Chiesa, Ernest Bloch, Torino 1933. — D.
208
BLOCH — BLOKFLAUTA Ewen, Bloch, The Book of Modem Composers, 1943. — D. Newlin, The later works of Ernest Bloch, MQ, 1947. — J. Hastings, E. Bloch and Modern Music, The Music Review, 1949. — P. GradenvAtz, The Music of Israel, New York 1949. — K. H. Worner, Ernest Bloch, MGG, I, 1951. — W. M. Jones, The Music of Ernest Bloch, Ann Arbor 1963. J. As.
navodi 5, a' (1619) čak velikih 1 posve malu
BLOCH, J6zsef, madžarski violinist (Budimpešta, 5. I 1862 — 6. V 1922). Studirao na Muzičkoj akademiji u Budimpešti (A. Gobbv, K. Huber, R. Volkmann) i na Konzervatoriju u Parizu (Ch. Dancla). Bio je član kvarteta Hubay-Popper i od 1889 pro fesor violine na budimpeštanskoj Muzičkoj akademiji. Svojim pedagoškim radom i instruktivnim djelima (Violinska škola, Me todika sviranja violine i dr.) dao je važan prilog izgrađivanju madžar ske violinističke škole. DJELA. ORKESTRALNA: koncert za violinu op. 64; Magyar nyitany op. 20; Ouverture solennelle op. 57; Ma%yar rapszodia op. 31; Ket zenekari szvit. — Gudački kvartet; etide za violinu op. 4, 11 i 15; Violinska škola, 5 dijelova, 1904; više manjih instruktivnih kompozicija za violinu. — A hegediijdtek mćdszertana (Metodika violine).
BLOCKX, Jan, belgijski kompozitor (Antwerpen, 25. I 1851 — 26. V 1912). Kompoziciju učio kod P. Benoita u Antwerpenu, L. Brassina u Bruxellesu i kasnije kod C. Reineckea na Konzervatoriju u Leipzigu. Od 1886 predavao na Flamanskoj muzičkoj školi i vodio Cercle artistigue u Antwerpenu, a 1901 postao direktor tamošnjeg Konzervatorija (naslijedio P. Benoita). B. je bio jedan od najistaknutijih flamanskih kompozitora svoje generacije. Medu njegovim kompozicijama najznačajnije su opere u kojima su česti prizori iz narodnog života. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija u D-duru; koncertna uvertira Rubens, 1877: Kermisdag; Suite dans le style ancim ; Romanca za violinu i orkestar. — KOMORNA: gudački kvartet; klavirski kvintet; klavirski trio. — DRAM SKA. Opere: Jets vergeun, 1876; Maitre Martin, 1892; Herbergsprinses, 1898; Thyl Uilenspiegel, 1900; De Bruid der Zee, 1901; De Kapel, 1903; Baldie, 1908 i Liefdelied, 1912. Balet Milenka, 1888; pantomima Saint-Nicolas, 1894. — VOKALNA. Kantate: Op den Stroom,, 1875; Een droom van't paradijs; Vredeszang; Klokke Roeland; De Scheldezang, 1903; Feest in den Lande; Jubelgalm. Solo-pjesme. LIT.: L. Solvay, Notice sur Jan Blockx, Bruxelles 1920. — P. Gilson, Notes de musique, Bruxelles 1942. — F. Blockx, Jan Blockx, Bruxelles 1943.
BLODEK, Vilćm, češki kompozitor i flautist (Prag, 3. X 1834 — 1. V 1874). Učenik J. B. Kittla (kompozicija), A. Dreyschocka (klavir) i A. Eisera (flauta) na Konzervatoriju u Pragu. God. 1853—55 djelovao u poljskom gradu Lubvczu, a zatim u Pragu koncertni pijanist, zborovođa i 1860—70 profesor flaute na Konzervatoriju. Od njegovih kompozicija najveću je popularnost stekla komična opera V studni koja je izvedena na mnogim evropskim muzičkim pozornicama. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija u d-molu, 1866; koncert za flautu i orkestar u D-duru, 1862; 4 uvertire: I, u C-duru, 1850; II, u d-molu, 1854; III, u E-duru, 1860 i K svatojanskć pouti. — KOMORNA: klavirski kvartet; kompozicije za flautu i klavir. — DRAMSKA. Opere: Clarissa; V studni (Prag, 17. XI 1867; jug. premijera pod nazivom U zdencu Zagreb, 31. X 1885) i Zitek, 1869 (dovršio F. X. Vani). — Muški zborovi; solo-pjesme. — Crkvene kompo zicije. LIT.: Jerik, Vilem Blodek, Praha 1906.
BLOKFLAUTA (engl. recorder, franc. flute a bec, flute douce, njem. Blockflote, Schnabelflb'te, tal. flauto diritto, flauto dolce),
najvažnija vrsta uzdužne flaute; ima usnik u obliku kljuna (otuda nazivi flute a bec i Schnabelflb'te), odnosno u gornjem dijelu — glavi svirale — utaknuti drveni klin (njem. Block, otuda Blockflote), a uz njega usku pukotinu kroz koju struji zrak prema rubu otvora. Svirala je ranije bila široko menzurirana i gotovo cilindrična, a kasnije uže menzure i konično bušena. Gradi se obično od drva (kruške, javorovine, ebanovine, palisandera); na cijevi je redovito smješteno 8 rupica; s prednje strane sedam i s unutarnje (stražnje) strane jedna za prepuhivanje koja se pokriva pal cem. Zvuk blokflaute je nježan, blag i neobično umiljat. Raspon obuhvaća oko 2 oktave. — Preteče blokflaute, raznolike uzdužne flaute, nalaze se u antičko doba kod Egipćana, Sumerana i Grka. U Evropi, najstariji likovni prikazi blokflaute potječu iz XI (Francuska) i XII st. (Engleska), ali se prema novijim istraživanjima zaključuje da su različiti praoblici postojali već u prethistorijskom folklornom instrumentariju južne i zapadne Evrope (Engleska). U srednjem vijeku, oblik i veličina blokflaute još nije posve ustaljena; u XIII st. susreću se već instrumenti sa 7 rupica, a u drugoj polovini XV st., kada je b. već dobila svoj konačni u osnovi ustaljeni oblik, uvedena je dvostruka najniža rupica s prednje strane svirale kod koje se jedan otvor začepio voskom ovisno o ruci kojom je svirač zatvarao rupice. Dvostruka rupica, namije njena malom prstu, zamijenjena je u XVII st. jednostrukom. U razdoblju renesanse (posebice u XVI st.) i ranog baroka (XVII st.) b. ide među najraširenije instrumente, osobito u Italiji i En gleskoj gdje postaje gotovo pučki instrument. U to doba izgra đena je čitava obitelj blokflaute s instrumentima različitih veličina i udesbe. Neki autori (Virdung, 1511; Agricola, 1528) poznaju 3 različite veličine kojih opseg odgovara po prilici opsegu ljudskih glasova: f-d2, c1-^2 i g1-/3; srednji od tih instrumenata mogao je izvoditi bilo altovsku bilo tenorsku dionicu. Mersenne (1636)
ANĐEO SV IRA Č BLOK FLAUT E Fragment freske nepoznatog talijanskog majstora iz XIII st, Zagreb, kapela sv. Stjepana
nino(in£2). -flaute (in . (in g1), ten basset (in B) i velik flautu dugi po metra ( flote, in F se otpriliki pod imem ta«, bez pc naka, po( valo uvije! blokflautu, n? se srna vrstom i p< načivala (J verso, flutt de, Querfldi
dobiju vis roka b. se poput drugih instrumenata prilagođuje no nim zahtjevima pa se nakon 1650 mijenja, ne samo kićenijim oblikom, nego i građom; svirala, dotada t noj veličini izrađena u jednome komadu, dijeli se sad vu, srednji i donji dio, menzura joj se sužuje, a labium što je uvjetovalo svjetliji, umilniji i oštriji zvuk. Opseg j na nešto više od 2 oktave, ali je izvođenje dubljih tono teže. Od veličine i udesbe koristile su se u prvoj polovi st. uglavnom diskantova f/1-/3 ili gs) i altova blokflau — B. se upotrebljavala kao solistički instrument, osobiti nom, komornom muziciranju, te kao instrument većih, nih sastava (tzv. tutti - instrument). U XVI st. često cirao grupni sastav blokflauta različitih veličina. Kao instrument b. je bogato zastupljena u komornim sasti rokne suite, koncerta (Vivaldi, Telemann i J. S. Bach Brandenburškom koncertu), kvarte'ta, trio-sonate, solo dueta (J. Ch. Pepusch, Telemann, Handel, Purcell, B. Marcello, J. Banister, G. Sammartini i dr.). Kao tu ment susreće se u orkestralnoj suiti ali više u crkven (poglavito u kantatama J. S. Bacha) i u opernom orkesti Keiser, Handel), gdje često dočarava pastoralne ugođaje anđela koji muziciraju. B. je bila i omiljeni instrumen skog i pučkog muziciranja. Koliko je taj instrument bio ] potvrđuje podatak da je 1724 izdana u Londonu Handel Tamerlano prerađena za blokflautu. Oko sredine XVI je uglavnom izašla iz prakse; istisnula ju je poprečna ■ jačeg zvuka i većeg raspona. — Otprilike oko 1910 poč ponovno upotrebljavati za stilske izvedbe historijskih j a u nekim zemljama (Njemačka, Švicarska, Engleske važnu ulogu i u muzičkom odgoju omladine. Izrađuje : prema baroknim renesansnim modelima, a gdjekad i u ji nijem, suvremenijem obliku (npr. sa tzv. modernijim ili n; prstometom). Upotrebljava se u 4 veličine: sopran (in alt (in/;/ 1-^3), tenor (in c; cl-d3) i bas (in/;/-/2). Notira oktavu dublje nego što zvuči. LIT.: S. Virdung, Mušica getutscht, Basel 1511 (faksimile, K2 5. Ganassi, Opera Intitulata Fontegara, Venezia 1535 (faksimi 1934; novo izd., E. Dahuk-Baraffio i H. Peter, Berlin 1956). — M. Svntagma Musicu.m, II—III, Wolfenbiittel 1618—20 (novi otis 1929). —J. Hotteterre, Principes de la flute traversiere ou flute d'Alli la flute a bec ou flute dance, Pariš 1707 (faksimile i njem. prijevod, wig, Kassel II izd. 1958). — C. Sachs, Reallexikon der Musikinstrumt 1913. — H. M. Fitzgibbon, The Story of the Flute, London 1929. — ger, Uber Verwendung und Notation der Holzblasinstrumenten in Kantaten J. S. Bachs, Bach-Jahrbuch, XXVIII, 1931. — M. Ruetz, flote bei Bach, Zeitschrift fiir Hausmusik, 1935. — D. Degen, Zur der Blockflote in den germanischen Landern, Kassel 1939. — C. I Historv of Musical Instruments, New York 1940. — A. Carse, Fii the Recorder, Music Review, 1940. — C. F. Dolmetsch, The Recorder Flute, Blokflauta Music and Letters, 1941. — E. Hunt, The Recordt Music, Proceedings of the Royal Musical Association, 1949. — W. Hill Blockflote bei Handel, Musik im Unterricht 1951. — H. Peter, Die Bio ihre Spielweise in Vergangenheit und Gegenwart (disertacija), Berli
H. P. Schmitz, Floteninstrumente, MGG, IV, 1955. — C. P. Recorder and German Flute During the I7th and i8th Centurv, F of the Royal Musical Association, 1956—57. — L. Hoffer von W H. Kunz, Handbuch der Blockfloten-Literatur, Berlin i Wiesbader H. Alker, Blockfloten Bibliographie (2 sv.), Wien 1960—61. — 1 Lectures on the Recorder in Relation to Litertature, London 1961. — Die Blockflote: Instrumentenkunde, Geschichte, Musizierpraxis, "\ H. M. Linde, Handbuch der Blockflbtenspiels, Mainz 1962. — E ny, Technology of a Bass Recorder, The Galpin Society Journal,
BLOM — BLUM
209 BLOM, Eric VValter, engleski muzikolog (Bern, 20. VIII 1888 — London, 11. IV 1959). U muzici autodidakt, stekao ugled u Engleskoj muzičko-kritičarskom djelatnošću, redigiranjem leksičkih djela i formalno-analitičkim studijama. God. 1923—31 bio muzički kritičar tjednika Manchester Guardian, 1931—46 Birmingham Post, 1937—50 uređivao časopis Music & Letters, a od 1949 muzički kritičar tjednika The Observer. Od 1936 uređivao zbirku biografija Master Musicians. Priredio je peto izdanje Groveova Dictionary of Music and Musicians (1954). Od njegovih radova ističu se formalne analize klasičnih djela, napose Mozartovih opera, popularna historija engleske muzike (Music in England) i izvrsni prijevodi austrijskih pjesnika Schubertova kruga. DJELA: Stepchildren of Music, 1923; A General Index to Modem Musical Literature in the English Language, 1927; Tchaikovsky's Orchestral Works, 1927; The Limitations of Music, 1928; The Romance of the Piano, 1928; Strauss' »Rosenkavalier«, 1930; The Music Lover's Miscellany, 1935; Mozart, 1935; Beethoven's Pianoforle Sonatas Discussed, 1938; zbirka eseja A Musical Postbag, 1941; Music in England, 1942; Some great Composers, 1944; Everyman's Dictionary of Music, 1947 (novo izd. 1954); Classics: Major and Minor, with Other Musical Ruminations, 1958. — Prijevodi; studije i pojedina poglavlja u kolektivnim radovima. LIT.: H. F. Redlich, Eric Walter Blom, MGG, I, 1951. — G. M. Gatti, In memoria di Eric Blom, RAM, 1959.
BLOMDAHL, Karl-Birger, švedski kompozitor (Vaxjo, 19. X 1916 — Stockholm, 14. VI 1968). Na Visokoj muzičkoj školi u Stockholmu učenik H. Rosenberga (kompozicija), P. Carlstena (violina) i T. Manna (dirigiranje), u kompoziciji se usavršavao u Parizu i 1946—47 u Rimu. Do 1954 vodio je komorno udruženje Fylkingen u Stockholmu, 1954—55 održao niz predavanja na univerzitetima u SAD i zatim muzički savjetnik Filharmonije u Stockholmu. Od 1960 bio je dirigent orkestra na Muzičkoj akademiji. Sljedbenik P. Hindemitha i švedskog kompozitora H. Rosenberga, otklanjao je muzičku romantiku i nacionalni muzički smjer. Usvajao je i principe dodekafonije. DJELA. ORKESTRALNA. Tri simfonije: I, 1943; II, 1947 i III, Facetter, 1951; koncert za violu i orkestar, 1941; koncert za violinu i orkestar, 1946; Concerto grosso, 1944; komorni koncert za klavir, drvene duhačke instru mente i udaraljke, 1953; Suita za violinu, violu i orkestar, 1968; simfonijski plesovi, 1939; koncertna uvertira, 1940; Theatermusik, 1945; koreografska suita Sisyphos, 1954 (kao balet izvedena 1957); Fioriture, 1960; Forma ferritonans, 1961. — KOMORNA: dva gudačka kvarteta, 1939 i 1948; gudački trio, 1947; suita za violončelo i klavir, 1944; suita za fagot i klavir, 1945. — Brojne klavirske kompozicije (3 polifona stavka). — DRAMSKA. Opere: Aniara, 1959 i Herr von Hancken, 1965; balet Minotaurus, 1957; scenska muzika. — VOKALNA. Kantate: I speglarnas sal, 1953; Anabase, 1956 i Resan i denna nat, 1966; so-lopjesme. LIT.: 5. Broman, Karl-Birger Blomdahl, Roster i Radio, 1945, 10. — B. Wallner, I speglarnas sal, Musikrevv, 1953, 7—8. — Isti, Karl-Birger Blomdahl, Melos, 1956, 12. — Musik in Schweden, Musikrevv, 1959 (posebni broj). — Sweden in Music, ibid., 1960. — Bo Wallner, Scandinavian Music, MQ, 1965. — Karl-Birger Blomdahl, Mušica, 1968, 5.
BLONDEAU, Pierre-Auguste-Louis, francuski kompozitor i teoretičar (Pariz, 15. VIII 1784—1865). Studirao na Pariškom konzervatoriju (P. M. Baillot, F.-J. Gosses, E. Mehul), 1808 dobio Prix de Rome za kantatu Maria Stuart. Po povratku u Pariz bio je do 1842 violist opernog orkestra. DJELA: koncert za klarinet i orkestar; koncert za fagot i orkestar; 3 uver tire. — 21 gudački kvartet; gudački triji (3 sv.); dueti (12 sv.); sonate za violinu i bas (2 sv.); nokturni za violinu i klavir (3 sv.). — Klavirske kompozicije. — Opera Cosi si fa aigelosi, 1812; balet Almanzor, 1814. — Kantate Marie Stuart, 1808 i La Nascita del Successore dell'Impero..., 1811. — Tri mise; 3 Te Deum; 15 ofertorija. — Priručnici: Revue musicale, ou nouvelle methode de chant; Traite de principes elementaires et constitutifs de la musiaue; Traite d 1 Harmonie i Traite de contre-point, de Vimitation et de la fugue. Monografija Notice sur Palestrina..., Histoire de la musiaue moderne (2 sv.), 1847.
BLOW, John, engleski kompozitor i orguljaš (Collingham, Nottinghamshire, 10. II 1649 — London, 1. X 1708). God. 1668 orguljaš Westminsterske opatije, 1674 član kraljevske kapele i dvorski kompozitor. Na mjestu orguljaša zamijenio ga 1679 njegov najbolji učenik H. Purcell, nakon čije se smrti (1695) B. ponovo vraća na tu dužnost. O vrijednosti njegovih kompozicija mišljenja su podijeljena. Dok ih neki, osobito stariji muzikolozi, smatraju nezrelima, drugi u pogreškama i odudaranju od konvencionalnog načina obradbe vide njegovu neobičnu smjelost i originalnost koncepcije. DJELA. INSTRUMENTALNA: 2 sonate za 2 viole, violu da gamba i bas; Musick's Handmaid za virginal, 1689 (obj. i pod naslovom A Choice Collection of Lessons, 1705); A Choice Collection of Ayres za virginal, 1700; Four Setts of Pieces, 1740; Psalms set full for the Organ or Harpsichord. — Masque Venus and Adonis, oko 1682. — VOKALNA: oko 115 anthema (8 obj. u zbirci Cathedral Music, 1760—78); 14 Services (3 u Cathedral Music); 11 moteta; ode On the Death of Oueen Mary, 1695 i On the Death of H. Purcell, 1696; brojne pjesme, ayres i dr. u suvremenim zbirkama i u rkp.; prigodne ode. — Teoretska djela (rkp.): Rules for Playing of a Through Bass upon Organ and Harpsichord i Dr. Blow's Rules for Composition. NOVA IZD.: 2 sonate obj. W. G. Whitcher (1936); djela za virginal obj. J. A. Fuller Maitland {TheContemporaries of Purcell, 1921); masque Venus and Adonis obj. su G. E. P. Arkwright {The Old Englich Edition, 1902); i A. Lewis (1936); 7 anthems obj. V. Novello, (1852); 6 pjesama obj. G. E. P. Arkwright(77ie Old English Edition, 1900); 3 pjesme obj. A.Lewis, (1938); 2 vokalna djela ubj.H. W. Shaw, (1949); odu sv. Ceciliji (1684) obj. isti, (1950); Rules' or Playing. . . obj. F. T. Arnold (The Art of Accompaniment from a Thorough--Bassj, (1931). LIT.: W. H. Cummings, Dr. John Blow, Proceedings of the Musical Association, 1909. — H. W. Shaw, The Secular Music of John Blow, ibid., 1936. —
MUZ. E. I., 14
Isti, J. Blow Theorist, The Musical Times, 1936. — Isti, J. Blow, a Biographv, ibid., 1937. — Isti, J. Blow's Anthems, Music and Letters, 1938. — Isti, Blovv's Use of the Groundbass, MQ, 1938. — Isti, John Blow, Doctor of Music: Biographv, London 1943. — Isti, Tradition and Convention in J. Blow's Harmonv, Music and Letters, 1949. — H. L. Clarke, John Blow: a Tercentenarv Survev,
Blues
MQ, 1949. — Th. Dan, John Blow, MGG, I, 1951.
BLUE NOTES BLUES, svjetovna pjesma američkih Crnaca, nastala na temelju elemenata afričke pjesme i evropskog muzičkog izraza. To je najstariji i najizvorniji oblik afro-američkog folklora i ujedno najvažnija forma jazz-imrzike. Tekst bluesa je lirski i temelji se na nekoj vrsti dijaloga (call i response). Tempo izvornog bluesa je polagan, kasnije postaje brži. Za melodiju je značajna primjena trećega i sedmoga stupnja dur-ljestvice sniženih za interval manji od male sekunde. To su tzv. blue notes koje, uz ostalo, daju napjevu bluesa karakterističnu melankoličnu obojenost. Instrumentalna pratnja odvijala se u početku u ravnomjernom slijedu četvrtinki, kasnije je postala sinkopirana. Karakteristični i najčešći oblik bluesa sastoji se od tri četverotaktne rečenice. Tipična harmonijska struktura jest: 1. rečenica toničke funkcije; 2. rečenica subdominantne funkcije (2 takta) — toničke funkcije (2 takta) i 3. rečenica dominantne funkcije (2 takta) — toničke funkcije (2 takta). Naziv b. nastao je vjerojatno prema izrazu blue devils koji označuje melankolično i sjetno raspoloženje. Prvi se put susreće u naslovu Memphis Blues W. Ch. Handvja (1909; obj. 1912), prvom štampanom bluesu. Istaknuti interpretatori bluesa bili su G. Ma Rainey, B. Smith, B. Chippie Hill, B. Holidav i J. Rusking, kao i pjevači B. Lemon Jefferson, B. B. Broanzv i Leadbelly koji su se sami pratili na gitari. LIT.: D. Scarborough, On the Trail of Negro Folk Songs, Cambridge (Massachusetts) 1925. — W. C. Handy, Blues : an Anthologv, New York 1926. — A. Lomax, List of American Folk Songs on Commercial Records, Washington 1940. — W. C. Handy, Father of the Blues, New York 1941. — Isti, The Birth of the Blues, New York 1941. — Isti, A Treasurv of the Blues, New York 1949. — J. E. Berendt, Blues, Miinchen 1957. — 5. B. Charters, The Countrv Blues, New York 1949 (njemački prijevod Miinchen 1962). — M. Mezzrow i B. Wolfe, Reallv the Blues, London 1961. — C. Gr. Herzog von Mecklenburg i W. Scheck, Die Theorie des Blues im modernen Jazz, Strasbourg i Baden-Baden 1963. M. Ke.
BLUM, Carl Robert, njemački muzički pisac, kritičar i kompozitor (Kassel, 7. III 1889 —). Učenik C. i Ph. Scharvvenke i F. Gernsheima u Berlinu, studirao i na tamošnjem Univerzitetu (H. Kretzschmar, M. Friedlander, J. Wolf). U Berlinu osnovao 1919 Akademie fiir musikalische Vortragskunst, koja je kasnije priključena starijoj školi Mohrsches Konservatorium fu'r Musik (utemeljena 1870). God. 1912—15 surađivao u časopisu Musik. Konstruirao električni muzički kronometar. Mnogo se bavio problemima filmske muzike. DJELA: Das moderne Tonsystem in seiner erzveiterten und vervollkommneten Gestaltung, 1912; Das Musik-Chronometer und seine Bedeutung fu'r Film-, Theaterund allgemeine Musikkultur, 1926; rasprave, studije i članci.
BLUM (Blume), Karl Ludvvig, njemački kompozitor, dirigent i književnik (Berlin, 1786 — 2. VII 1844). Studij muzike započet u Berlinu kod H. Grossa nastavio u Konigsbergu kod A. Hillera i kasnije u Beču kod A. Salierija. Podučavao je, a od 1820 bio i službeni kompozitor na pruskom dvoru. Kraće vrijeme boravio u Parizu. Po povratku u Berlin (1822) postao redatelj opere. God. 1826—30 putovao po Italiji, Francuskoj i Njemačkoj. B. je u Berlinu razvio veliku djelatnost kao pisac i prevodilac libreta. DJELA: komorna muzika.—DRAMSKA (oko 20). Opere: Zoraide, 1817; Die Liebe in der Madchenschule, 1830; Bergamo, 1837 i dr. Vaudevillei; baleti. — Zborovi; solo-pjesme. — Priručnik Metodo per chitarra (2 sv.). — : Preveo na njemački La Musiaue mise a laportee de tout le monde F.-J. Fetiša pod naslovom Die Musik, Handbuch fiir Freunde und Liebhaber der Tonkunst, 1830 i niz libreta različitih francuskih vaudevillea Vaudevilles fiir deutsche Biihnen (2 sv.), 1824.
BLUM, Mat us ja, pijanistkinja (Kišinjev, SSSR, 10. I 1914 —). Studij klavira završila na Konzervatoriju u Kišinjevu, a zatim 1939 diplomirala na Majstorskoj školi u Pragu kod V. Kurza i J. Hefmana. Iste godine došla u Sarajevo i započela koncertnu i pedagošku djelatnost. Nastupala kao solista i kamerni muzičar, a učestvovala i u manifestacijama Collegium artisticum. God. 1945 postala nastavnik klavira na Srednjoj muzičkoj školi u Sarajevu; 1948—52 djelovala u Beogradu, a zatim ponovo u Sarajevu, gdje je 1956 izabrana za docenta i kasnije za profesora na Muzičkoj akademiji (1963—67 dekan). Kao pedagog odgojila nekoliko generacija pijanista od kojih su se neki afirmisali i u inostranstvu. z. Kuč. BLUM, Robert, švicarski kompozitor i dirigent (Ziirich, 27. XII 1900 —). Studirao na Konzervatoriju u Ziirichu (V. Andreae, Ph. Jarnach) i zatim u Berlinu kod F. Busonija. Zborovoda i dirigent amaterskih orkestara u Ziirichu i okolici, od 1943 predaje na Konzervatoriju u Ziirichu dirigiranje i kontrapunkt. Tehnički zreo, obdaren lakoćom oblikovanja, B. stvara svoje raznovrsne kompozicije vrlo često na snažno naglašenoj polifonoj osnovi.
* ■ < *
J 210
BLUM — BOBČEVSKI
DJELA. ORKESTRALNA. Pet simfonija: I, 1924; II (sa zborom), 1926; I I I , 1935; IV, 1951 i V (za duhački kvintet i gudački orkestar), 1964. Koncerti: Passionskonzert za orgulje i gudački orkestar, 1943; za klavir; za violinu, 1950; zi violu, 1951 i za obou, 1960. Rondo, 1943) 3 uvertire, 1944, 1949 i 1958; suite; koncert, 1955; varijacije. Za komorni (ili gudački) orkestar: Lammentalio angebrum, 1943; fantazija, 1954; tokata, fantazija i fuga, 1961. — KOMORNA: gudački kvartet, 1933; gudački trio, 1937; klavirski kvartet, 1943; klavirski trio, 1944; koncert za klarinet, trublju, violinu, violu i violončelo, 1926; Musik za oktet, 1927; fantazija za septet, 1950; An Orpheus za 13 duhačkih instrumenata, 1950; 2 koncerta za duhački kvintet, 1960 i 1961; Piccolo concerto za violu i klarinet, 1929; Wandererszenen za 2 flaute, 1946; sonata za flautu i violinu, 1963. — Klavirske i orguljske kompozicije. — DRAMSKA. Opere: Amarapura, 1926; Auferstehung, 1926 i Susanna. Scenska kantata Der Mater, i93O;Liederspiel Im Aarga'u sind zweu Liebi, 1935 ; misterij St. Galler Spiel von der Kindheit Jesu, 1936. Scenska muzika. Filmska muzika. — VOKALNA: oratorij Erzengel Michael, 1962; Psalam XXIII za alt i orkestar, 1924; 4 psalma za sopran i ko morni orkestar, 1932; Das XII Kapitel der Offenbahrung Johannis za mezzosopran i gudački kvartet, 1932; Von der Erlosung durch den Geist in Jesu Christi za zbor i gudački kvartet, 1935; Rhapsodische Gesdnge am Meer za tenor, zbor i orkestar, 1938; Der Slreiter in Christo Jesu za sopran i mali orkestar, 1941; Lobgesang za 12 glasova i orkestar, 1945; Serenata za sopran, bas i 13 instrumenata, 1956 ; 4 psalma za sopran i zbor, 1960; zborovi; solo-pjesme. — Trans kripcije. LIT.: 125 Jahre Orchestergesellschaft Baden . . . . Festschrift zur 25-jahrigen Dirigententatigkeit von Robert Blum, Wettingen 1950. — W. Schuh, Schweizer Musik der Gegenwart, Ziirich 1948. — Isti, Robert Blum, MGG, I, 1951. — 40 Schweizer Komponisten der Gegenwart, Amrisvvil 1956. —A. Brunner, Robert Blum zum 60. Geburtstag, Schweizerische Musikzeitung, 1967. — G. Fierz, Robert Blum, Leben und Werk, Ziirich 1967.
BLUME, Clemens, njemački muzikolog (Billerbeck, Westfalen, 29. I 1862 — Konigstein, 8. IV 1932). Svršivši studije u isusovačkom seminaru u Feldkirchu, Vorarlberg, stupio 1878 u isusovački red. Proučavao po evropskim knjižnicama srednjovjekovnu muziku, osobito tekstove latinskih himni i sekvenca. Od 1929 do kraja života pročelnik katedre za liturgijske nauke u kolegiju St. Georgen u Frankfurtu na Majni. Njegovo izdanje zbirke srednjovjekovnih himni, u Analecta Hymnica, vrijedan je izvor za muzičku historiju. DJELA: Repertorium Repertorii, Kritischer Wegweiser durch U. Chevaliers Repertorium Hymnologicum, 1901; Wolstan von Winchester und Vital von St. Evroult, 1903; Der Corsus Sancti Benedicti Nursini und die liturgischen Hymnen des VI—IX Jahrhunderts, 1908; Brevier und Messe, 1919; Johannis de Hovedene *Philomena« (John Hovedens »Nachtigallied«), 1930; Unsere liturgischen Lieder, Das Hymnar der altchristlichen Kirche aus dem Urtext ins Deutsche umgedichtet, psychologisch und geschichtlich erklart, 1932. Brojne studije (Zur Poesie des kirchlichen Stundengebetes im Mittelalter, Stimmen aus Maria Lach,. 1898; Die Poesie des Hochamtes im Mittelalter, ibid., 1906; Gregor der Grosse ais Hymnendichter, ibid., 1908; Vom Alleluja zur Sequenz, KMJB, 1911). — Izdao Analecta Hymnica medii aevi, sv. 25, 27, 29, 31, 33, 34, 37, 39, 42, 44, 47, 49, 53—55 (u suradnji sa H. M. Bannisterom), sv. 43, 51, 52 (u suradnji sa H. M. Bannisterom i G. M. Drevesom), sv. 48 (u suradnji sa G. M. Drevesom), 1897—1922; Ein Jahrtausend lateinischer Hymnedichtung (izbor iz Analecta Hymnica; u suradnji sa G. M. Drevesom, 2 sv.), 1910. LIT.: B. Stablein, Clemens Blume, MGG, I, 1951.
BLUME, Friedrich, njemački muzikolog (Schliichtern, Hessen, 5. I 1893 —). Muzikologiju, povijest umjetnosti i filo zofiju studirao u Munchenu (A. Sandberger, Th. Krover, W. W61fflin, E. Istel), Leipzigu (H. Riemann, A. Schering, J. Volkelt, W. Wundt) i Berlinu (H. Kretzschmar, J. Wolf, H. Goldschmidt). God. 1925 bio je u Berlinu privatni docent za muzikologiju, 1927—29 direktor Muzikološkog instituta tamošnjega Univerziteta, 1928—34 predavao muzikologiju u Spandauu, zatim na Univerzitetu u Kielu (od 1938 profesor). B. je 1928 pokrenuo i do 1938 vodio izdavanje zbirke Das Chorzverk, X 939—44 bio je tajnik kolegija koji je objavljivao zbirku Das Erbe deutscher Musik, a od 1943 glavni je urednik velikoga enciklopedijskog djela- Die Musik in Geschichte und Gegenmart (1949 —1970 obj. 14 svezaka). B. je jedan od najistaknutijih današF. BLUME njih njemačkih i evropskih muzikologa. Ima široku kulturu, golemo tehničko muzikološko znanje, izvrstan dar zapažanja i velike mogućnosti sintetičkog oblikovanja, koje se redovito udružuje s jasnoćom i lakoćom izlaganja. DJELA. Knjige: Studien zur Vorgeschichte der Orchester-Suite im 15. und 16. Jahrhundert (disertacija), 1925; Das monodische Prinzip in der protestantischen Kirchenmusik, 1925; Die evangelische Kirchenmusik, 1931 (novo izd. 1965); Das Rasseproblem in der Musik, 1938; Wesen und Vferden deutscher Musik, 1944; J. S. Bach im Wandel der Geschichte, 1947; Goethe und die Musik, 1948; Renaissance and Baroque Music: a Comprehensive Survey, 1967. Studije: Fortspinnung und Entiaicklung, PJB, 1929; Heinrich Schutze in den geistigen Stromungenseiner Zeit, Musik und Kirche, 1930; Joseph Haydns kiinstlerische Entviichlung in seinen Streichquartetten, PJB, 1931—32; Das VCerk des Michael Praetorius, ZFMW, 1935; Individuum und Gemeinschaft im Chorgesang, Die Musikpflege, 1937; Das Kantatenuierk Dietrich Buxtehudes, PJB, 1940; Die Formung der Mu-
sikgeschichte, Deutsche Musikkultur, 1940; Lasso und Palestrina studije u djelu Syntagma musicologicum (red. M. Ruhnke), 1963.— i predavanja H. Aberta, 1929; djela A. Scheringa, 1942—49; cjel M. Praetoriusa (20 sv.), 1928—40; pojedinačne kompozicije W. G. Chr. Wagensella, W. F. Bacha. LIT.: W. Velter, Friedrich Blume 60 Jahre alt, Musik und 1953. — A. A. Abert i W. Pfannkuch, Festschrift Friedrich Blum Kassel 1963.
BLUMENFELJD, Feliks Mihajlovič, sovjetski p rigent i kompozitor (Kovalevka, Hersonska gubernij 1863 — Moskva, 21. I 1931). U kompoziciji učenik N Korsakova, studij klavira završio 1885 na Konzervatori gradu (T. Stein) i započeo blistavu koncertantnu kari 1885—1918 profesor Konzervatorija u Petrogradu, i< Kijevu i od 1922 u Moskvi. Uz koncertantnu i pedaj latnost bavio se dirigiranjem (koncerti Ruskog muzičke Ruski simfonijski koncerti M. P. Beljajeva), 1895— l zbor Petrogradske opere, a nastupao je i kao komori i pratilac. Član Beljajevskog kružoka, B. je uz G. Nej meljitelj suvremene sovjetske pijanističke škole. Njeg bio je V. Horovvitz. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija tlaMamu dopoiux ycon lu; Allegro de concert za klavir i orkestar u A-duru: Variatior orkestar; Mazurka. — KOMORNA: gudački kvartet u F-duru; za violončelo i klavir. —KLAVIRSKA: sonata fantazija; 24 Prel gična fragmenta; 10 ukrajinskih napjeva. — Romance; solo-pje LIT.: JI. Eepeu6ayM, OejiHKC MHXaHjiOBnM EjiyMeH(beJii,A MvabiKa, 1946, 7. — Isti, Bourdelot, Pierre BONONCINI, talijanska obitelj muzičara. 1. Giovanni Maria, kompozitor i teoretičar (Montecorone, Modena, kršten 23. IX 1642 — Modena, 18. XI 1678). Učio kod M. Uccellinija (kontrapunkt) i A. Bendinellija (kompozicija). Bio isprva u službi modenskoga dvora, zatim maestro di cappella crkve San Petronio u Bologni, a od 1673 maestro di cappella katedrale u Modeni. Jedan je od glavnih predstavnika modenske instrumentalne škole u doba baroka. Vješt kontrapunktičar, poznat prvenstveno po traktatu Mušico prattico koji se upotrebljavao još i u XVIII st. (1701 preveden je na njemački). Imao je tri sina muzičara: Giovannija, Antonija Mariju i GiovannijaMariju DJELA. INSTRUMENTALNA: Primi frutti del Giardino musicale za dvije violine i b. c, 1666; Sonate da camera e da balio za 1—4 instrumenta i b. c, 1667; Varii fiori del Giardino musicale, overo Sonate da camera a 2 —4 col suo basso continuo ed aggiunta d'alcuni Canoni studiosi, 1669; Arie, Correnti, Sarabande, Gighe et Allemande za violinu i violone ili čembalo, 1671; Sinfonia, Allemande, Correnti e Sarabande a 5—6 col suo basso continuo; Et aggiunta d'una Sinfonia a 4, 1671; Sonate da chiesa za 2 violine i b. c. 1672; Ari'etu, Correnti, Gighe, Allemande e Sarabande za 1—4 instrumenta, 1673; Trattenimenti musicali za 3—4 instrumenta 1675; Arie e Correnti a trs za 2 violine i violone, 1678. — Komorna drama / primi voli delV Aquila Austriaca dal Soglio Imperiale alla gloria 1677. — VOKALNA: Cantate per camera a voće sola (2 knj.), 1677—78;
ga u Comparaison de la musique franfaise avec la musigue itali-
enne). Nakon kraćeg boravka u Italiji, 1716 odlazi u London; ondje komponira talijanske opere za Kraljevsko kazalište (Royal Academy of Music) koje vodi G. F. Handel i doskora postaje njegov rival. G. B. se kao štićenik vojvode od Marlborougha suprotstavljao Handelu, koga štiti dvor, pa je čitav sukob dobio politički karakter. Prilagodivši se muzičkom ukusu engleske publike G. B. je u Londonu u početku imao uspjeha (neke njegove operne arije postale su upravo popularne), ali poslije 1724 njegova je slava poG. BONONCINI čela blijediti, a 1731, kada se otkrilo da je pod svojim imenom objavio jedan Lottijev madrigal (iz 1705), morao je napustiti London; ova još do danas mutna afera srušila mu je ugled i izvan granica Engleske, pa se o posljednjim godinama njegova života znade vrlo malo; 1733 boravio je u Parizu, zatim u Lisabonu (1735) i Veneciji, gdje je umro u bijedi. Kao operni kompozitor G. B. se približava novom tipu napuljske opere, iako posve ne napušta čistu fakturu gornjotalijanske škole; u londonskim operama arije su mu po karakteru više nalik na pjesmu što nije samo posljedica prilagođivanja ukusu publike nego i nadovezivanje na tradiciju kakva se oko 1700 gajila u Veneciji i Bologni. Crkvene kompozicije su monumentalne, osobito u zborskim partijama. Po oratorijima, osobito onima iz 1687—90, G. B. ide uz Stradellu među najvažnije majstore ove vrste. U instrumentalnim djelima često daje violončelu solističku ulogu (bio je virtuo_z na tom instrumentu). DJELA. INSTRUMENTALNA: Trattenimenti da camera a 3 op. 1 za 2 violine, violone i b. c. (čembalo), 1685; Concerti da camera a 3 op. 2, 1685; Sinfonie a 5—8 istrumenti, con alcune a una e due trombe op 3, 1685; Sinfonie a 3 istrumenti col basso per organo, 1686; Sinfonie da chiesa a 4 e violoncello obligato op. 5 , 1687; Sinfonie a 2 istrumenti col b. c. per organo op. 6, 1687; Divertimenti da camera za violinu ili flautu i b. c, 1722 (II verzija za čembalo, 1722); Ayres in 3 Parts as Allemands, Corrants, Preludes. . . za 2 violine i b. c.; XIT Sonatas for the Chamber za 2 violine i b. c., 1732; Suites de pieces pour le clavecin, rkp. — DRAMSKA. Opere (samo sačuvane): // Xerse, 1694; Muzio Scevola, 1695 (sadržava i muziku F. Cavallija; 1710 istoimena opera za Beč; 1721 za Lon don: I čin od F. Amadeija, II od G. Bononcinija, III od Handela); Gli Amori di Polifemo, 1702; Tamo Aricino, 1704; Endimione, 1706; VEtearco, 1707; Mario fuggitivo, 1708; L'Abdolomino, 1709; Crispo, 172:; Griselda, 1722; Erminia, 1723; Alessandro in Sidone, 1736. Brojne serenade i kraća scenskomuzička djela od kojih je sačuvana: L'Arrivo della Gran Madre degli Dei in Roma, 1713. — VOKALNA. Oratoriji: La vittoria di Davidde contro Golia, 1687; // Giosuč, 1688; La Maddalena ai piedi di Cristo, 1690; San Nicola da Bari, 1692; La conversione di Maddalena, 1701; La cittd di Sion festeggiante nel ritorno di Davidde dalla valle di Raffaim, 1702; Ezechia, l'J'i'J; Cantate e duetti, 1721; više komornih kantata. — CRKVENA: mise (Missa sine nomine); moteti; Funeral Anthem, 1722 (u povodu smrti vojvode od Marlborougha); Te Deum, 1748 i dr.
3. Antonio Maria, kompozitor, violinist i dirigent (Modena, 18. VI 1677 — 8. VII 1726). Učio po svoj prilici kod G. P. Colonne. God. 1689 bio također u službi kardinala Pamphilija u Rimu, zatim 1702 zajedno s bratom Giovannijem na dvoru u Berlinu, a 1704—u na dvoru u Beču gdje stječe velik ugled kao kompo zitor opera i oratorija. God. 1714 boravi u Rimu (ondje mu je učenik G. H. Stolzel), 1715 u Milanu i od 1716 u Modeni; tu je isprva kazališni dirigent, a od 1721 muzički direktor Dvorske kapele vojvoda d'Este. Muzički opus braće B.—Giovannija i Antonija Marije—, ne može se posve razlučiti, jer je njihov razvoj i rad dobrim dijelom tekao uporedo, pa ih ni njihovi suvremenici nisu uvijek tačno razliko-
vali; tako je npr. Antonije va opera Camilla pridonije la, još prije 1720, bratovoj afirmacij i u Englesk oj. Oper e i oratoriji Antonij a Marije, osobito Trionfo di Camilla ne zaostaju za bratovi m djelima te se ubrajaju u značajni ja ostva-
li
220
BONONCINI — BORCK
renja tog razdoblja. Raznolično, neukalupljeno oblikovanje recitativa, arije s continuom i velike arije s orkestrom, redovito u formi da-capo (uz koju većinom upotrebljava veći orkestar), te smisao za korištenje solističkih instrumenata, odlike su njegova opernog stila koji je, poput bratova, bliz napuljskom tipu. DJELA. DRAMSKA. Opere: Camilla regina dei Volsci overo II Trionfo di Camilla, 1696; Astianatte, 1701; Teraspo overo l'Innocenza giustificata (serenata), 1704; Laregina creduta re, 1706; Bleso e Lesba (intermezzi), 1706; Arminia, 1706; La conquista delle Spagne di Scipione Africano U giovane, 1707; La presa di Tebe, 1708; Tigrane, re d'Armenia, 1710 (pripisuje se i bratu Giovanniju); /: tiranno eroe, 1715; Sesostri, re d'Egitto, 1716; Ludo Vero, 1716; La conguista del vello d'oro, 1717; Griselda, 1718 ; // trionfo deWaquila e del Giglio (pastorala), 1720; Endimione, 1721; Rosiclea in Dania, 1721. — VOKALNA. Oratoriji: // trionfo della grazia, 1707; La decollazione di S. Giovanni Battista, 1709; L'interciso, 1711. Kantata La fortuna, U valore e la giustizia, 1706; veći broj komornih kantata (u rukopisu). — CRKVENA: misa za 5 glasova; Stabat Mater za 4 glasa (sve u rukopisu u biblioteci konzervatorija Cherubini u Firenci).
4. Giovanni Maria (nazivan Angelo), violončelist (Modena, 18. XI 1678 —?). Angažiran kao violončelist u kapeli modenske katedrale. LIT.: L. F. Valdrighi, I Bononcini da Modena, Musurgiana, 8, Modena 1882. — A. Schering, Geschichte des Oratoriums, Leipzig 1911. — E. Wellesz, Die Opern und Oratorien in Wien von 1660—1708, STMW, 1919. — F. Chrysander, G. F. Handel, II, Leipzig 1919. — G. Roncaglia, Di insigni musicisti modenesi: su la famiglia Bononcini, Atti e memorie della R. Deputazione di Storia Patria per le province modenesi, serija VII, knj. VI, 1929. — Isti, L. A. Muratori, la Mušica e il maggior compositore modenese del suo tempo, ibid., serija VII, knj. VIII, 1933. — W. Bollert, Bononcini, 1. Giovanni Maria, 2. Giovanni Battista, 3. Antonio, MGG, II, 1952. — K. Hueber, Gli ultimi anni di Bononcini, Atti e memorie della Societa di Lettere e Arti di Modena 1954. — A. Damerini, Le due Maddalene di Giovanni Bononcini, Collectanea Historiae Musicae, II, Firenze 1956. — G. Roncaglia, La cappella musicale del duomo di Modena, Firenze 1957. — A. Damerini, Giovanni Bononcini e le sue »Arie per Basso col Violoncello«, Musiche Italiane rare e vive, Siena 1962. — W. Klenz Giovanni Maria Bononcini of Modena, Durham 1962. — K. H. Holler, Giovanni Maria Bononcinis Mušico Prattico in seiner Bedeutung fiir die Musikalische Satzlehre des 17. Jahrhunderts, Strasbourg i Baden-Baden, 1963. — F. Bose, Ariosti und Bononcini am Berliner Hof, AFMW 1965. I. Ać.
BONPORTI (Buonporti), Francesco Antonio, talijanski kompozitor (Trento, u. VI 1672 — Padova, 19. XII 1749). Svećenik, učio u Rimu kod A. Corellija i O. Pitonija. Djela su mu izvodili mnogi umjetnici (F. M. Veracini) po raznim muzičkim centrima Evrope. God. 1727 imenovao ga je car Karlo VI za familiare aulico. Poput B. Marcella i T. Albinonija B. je komponirao »per diletto«, slobodan od svih akademskih stega. Nje gova melodika i ritmika ne kreću se u okviru tradicionalnih shema. Harmonija mu se odlikuje izvanrednom finoćom i neočekivanim obratima. DJELA: Concerti a 4 op 11, oko 1714; Arie, Balletti, Correnti, 1705; trio-sonate (3 sv.): I, op. 1, 1696; II, op. 4, 1703 i III, op. 6, 1705; concertini i serenade za violinu i b. c. op. 12, oko 1720; sonate da camera za violinu i b. c. (2 sv.), op. 2, 1698 i op. 7, 1707; invencije za violinu op. 10, 1712 (4 invencije pogrešno uvrštene u izdanje Bachovih djela). — Moteti za glas i violinu op. 3, 1702. , NOVA IZD.: po jednu trio-sonatu obj. su A. Moffat i E. Schenk {Hausmusik, 1955); invencije obj. F. Giegling (Hortus Musicus, 1953—54). LIT.: Ch. Bouvet, Bonporti egal de J. S. Bach, Pariš 1918. — R. Lunelli, Da F. A. Bonporti a J. S. Bach, Trento 1920. — G. Barlan, Un Musicista trentino, F. A. Bonporti, Vita e opere, Firenze 1940. — Isti, Francesco Antonio Bonporti, MGG, II 1952. — O. Wessely, Zur Lebensgeschichte von Francesco Antonio Bonporti, KMJB, 1958.
BONTEMPI, Giovanni Andrea (pravo ime Angelini), talijanski kompozitor i muzički pisac (Perugia, oko 1624 — Brufa kod Perugie, 1. VI 1705). Učio kod V. Mazzocchija u Rimu. God. 1643—50 pjevač (kastrat) zbora crkve sv. Marka u Veneciji koji su u to doba vodili C. Monteverdi i G. Rovetta. Zatim je 1650—80 bio, uz J. Schiitza i V. Albricija, zborovođa na kneževskom dvoru u Dresdenu, gdje je 1664 imenovan i za arhitekta i upravitelja strojeva dvorskog kazališta. Od 1680 živio u Brufi. Pisao je historijska djela o Saskoj i o ustanku u Madžarskoj. — U XVIII st. cijenili su Bontempija kao historičara i kao teoretičara muzike, koji se u mladosti bavio naukom o kontrapunktu. B. je svojim djelom // Paride prvi uveo talijansku operu u sjevernu Njemačku. U kasnijim operama nastojao je uskladiti talijanski i njemački stil. DJELA: Opere: // Paride, 1662; Dafne (zajedno sa M. G. Perandom), 1671 i Jupiter und Jo, 1673. — Oratorij Vita e Martirio di S. Emiliano; kantata Ruscelletto cui rigido cielo; crkvena muzika. — SPISI: Nova quator vocibus componendi methodus. . . , 1660; Tractatus in quo demonstrantur occultae convenientiae sonorum systematis participati, 1690; Historia mušica, nella quale si ha piena cognitione della teorica e della pratica antica della mušica harmonica secondo la dottrina de'Greci. . . , 1695. LIT.: M. Furstenau, Beitrage zur Geschichte der koniglichen sachsischen Musik-Kappelle in Dresden, 1849 i 1861. — G. B. Rossi-Scotti, Di G. A. Bontempi di Perugia, Ricordo storićo, 1878. — Alcune lettere di Angelini G. Andrea al Padre T. Macchetti camaldolese (redaktor U. Morini), Piša 1909. — F. Schmidt, G. A. Bontempi, AFMF, 1939.—R. Engla'nder, II Paride in Mušica (1662) di G. A. Bontempi, Note d'Archivio, 1940. — Isti, Zur Frage der Dafne (1671) von G. A. Bontempi und M. G. Peranda, Allgemeine musikalische Zeitung, 1941 i separat, Kassel i Basel 1951. — E. Zanetti, Giovanni Andrea Bontempi, MGG, II, 1952. — F. Briganti, G. A. Bontempi, musicista — letterato — architetto, Firenze 1956.
BONUCCI, Arturo, talijanski violončelist (Rim, 19. IV 1894 — 11. I 1964). Studij violončela završio 1912 na Konzervatoriju u Bologni (F. Serato) i tamo 1920—25 djelovao kao nas-
tavnik. God. 1934—43 profesor akademije Chigiana u ! 1938 istodobno na tečajevima za usavršavanje na akadem Cecilia u Rimu. Koncertant međunarodnog ugleda, na: solistički i u komornim sastavima Quartetto Bolognt Italiano, Quartetto Poltronieri, Quartetto Carmirelli i Boccherini. BONVIN, Ludvvig, američki kompozitor švicarskog ] (Siders, kanton Wallis, 17. II 1850 — Buffalo, 18. : U Beču studirao teologiju i medicinu, u muzici uglavnom God. 1874 zaređen za jezuitu u Nizozemskoj, od 1885 u Liverpoolu, Engleska; 1887—1907 bio je muzički na Canisius Collegeu u Buffalu, SAD. Stručnjak za rane crkvene muzike, zalagao se za reformu gregorijans van ja. DJELA: simfonija u g-molu; Drei Tonbilder za orkestar; Twi NighVs Dreamo za gudački orkestar. — Komorna djela. —■ Kompozi vir i orgulje. — VOKALNA: oratorij Die Auferstehung des Hern d'Are vor dem Scheiterhaufen za sopran i orkestar; Die sonnige wonr bariton, zbor i orkestar: Wonnig ist's in Frilhlingstagen za sopran, alt pjesme i dr. — CRKVENA: rekvijem: 7 misa; moteti; litanije; 1 — Članci i rasprave u časopisima Mušica sacra i MQ. LIT.: F. E. Bunse, Ludwig Bonvin, Mušica sacra, 1933. 1
BOOGIE-WOOGIE, poseban način interpretacije na klaviru. B.-w. zadržava harmonijsku shemu blues; ruka ponavlja pregnantnu ostinatnu figuru (zvalking ba punktiranoga ritma, dok desna svira napjev bluesa u n čitih varijacija. Efekt blue notes postizava pijanist istodobi đenjem velike i male terce odnosno septime. B.-w. si američki Crnci. Oko 1920 popularan je bio u Chicagu, a. 1930 proširio se u cijeloj SAD i Evropi. U izvornom obi je solistički (F. Waller, A. Tatum, C. Basie, E. Hine: Lewis, I. Yance). Kasnije ga izvode na dva ili tri klavira son, M. L. Lewis, G. Ammons), a preuzimaju ga i js (C. Basie). BOOSEY & HAWKES, Ltd., englesko muzičko poduzeće, utemeljeno 1930 združivanjem nakladnih Boosey & Co. (osnovano 1816) i Hazvkes & Son (osnovai B. & H. ima svoje podružnice u SAD, Kanadi, Južni Australiji, Francuskoj i Njemačkoj. Izdaje osobito dje menih kompozitora (R. Strauss, I. Stravinski, S. Prok Bloch, B. Bartok, Z. Kodaly, A. Copland, S. Rahman Britten i mnogi drugi). Izdanja se odlikuju preciznošću i uspjelom grafičkom opremom. Podružnica u Bonnu samostalnom izdavačkom djelatnošću (od 1952 izdaj Musik der Zeif). LIT. : C. G. Mortimer, Leading Music Publishers Nr. 3., Boosev Ltd., Musical Opinion, 1938. — D. Mitchell, Boosev & Hawkes L1 II, 1952.
BOPP, Wilhelm, njemački dirigent i muzički 1 (Mannheim, 4. XI 1863 — Buhlerhohe, Baden-Baden 1931). Muziku studirao u Mannheimu i Leipzigu. Od I rovoda u Freiburgu im Breisgau, korepetitor Gradskog ks Frankfurtu i asistent F. Mottla na svečanim igrama u Bi 1889 postao nastavnik Konzervatorija u Mannheimu i ta otvorio vlastitu Visoku muzičku školu. God. 1907—19 Konzervatorija u Beču, koji je pod njegovim vodstvoi pretvoren u Akademie fiir Musik und darstellende Kum BORCH, Gaston, francuski kompozitor i dirigent n podrijetla (Guines, Pas-de-Calais, 8. III 1871 — Grai Švedska, 14. II 1926). Kompoziciju učio u Parizu (J. A i K0benhavnu (J. Svendsen). God. 1893—9$ dirigent 1 Bergenu, od 1899 djelovao u SAD (Pittsburgh, St. Louis, a nakon Prvoga svjetskog rata u Stockholmu.
DJELA. ORKESTRALNA: više simfonija; simfonijske pjesmi ve de Pariš, 1893; Quo vadiš, 1909 i Frithjof; koncert za klavir i dr. -zicije za klavir i orgulje. — Opera Silvio, 1897; muzika za bajku ( og vestenfor maane, 1906. — Solo-pjesme. — Priručnik Practical Instrumentation, 1918.
BORCK, Edmund von, njemački kompozitor (Bre II 1906 — kod Nettuna, Italija, 16. II 1944). Učenik B niaka (klavir) i E. Kirscha (kompozicija) u Breslauu, s rigiranja završio na Visokoj muzičkoj školi u Berlinu; na univerzitetima u Berlinu i Breslauu studirao muzi Kratko vrijeme operni dirigent u Frankfurtu na Majni do 1940 nastavnik na Kittelovu konzervatoriju u Berlinu tnik strogo subjektivnih impulsa, blizak kasnoj romantici sionizmu. Najvrednija su mu posljednja djela u kojima sei teški ratni dani.
DJELA. ORKESTRALNA: koncert, 1936: koncert za alt-saksc koncert za klavir, 1941; Concertino za flautu i gudački orkestar, 1936; chesterstiicke, 1933; preludij i fuga, 1934; Prdludium; Thema, Varic Finale, 1936; Zwei Fantasiestiicke, 1940; simfonijska predigra, 1940 1941. — KOMORNA: sekstet za lutnju i gudače, 1936; sonata za vic vir, 1932; mala suita za flautu-solo, 1938. — Kompozicije za klavir. Napoleon, 1942. — Ldndliche Kantate za zbor i gudački orkestar, li -pjesme.
' '«■&■
Cf",'
.■si*-.
BORCK — BORGHI-MAMO LIT.: K. Laux, Edmund von Borck, Musik und Musiker der Gegenwart, Essen 1949. — K. H. Wdrner, E. von Borck, Mušica, 1951, 10. — Isti, Edmund von Borck, Schweizerische Musikzeitung, 1952, 2. — H. Hiibner, Edmund von Borck, MGG, I I , 1952. — H. Benz, Edmund v. Borck, Mušica, 1956, 2.
BORČIĆ, Marija, pjevačica i pedagog (Zagreb, 19. X 1909 —). Studij pjevanja završila na Muzičkoj akademiji u Za grebu (M. Kostrenčić). Kao mladodramski sopran priredila nekoliko koncerata u Zagrebu, a zatim nakon debija na sceni Hrvatskog narodnog kazališta, 1943—5 1 solist Zagrebačke opere i 1951—62 profesor pjevanja na muzičkim školama Pavao Markovac i Vatroslav Lisinski. Od 1962 profesor je Muzičke akademije u Zagrebu. Medu njenim ulogama isticale su se: Grofica (Mozart, Figarov pir), Leonora (Verdi, Trubadur), Liza (Čajkovski, Pikova dama) i Đula (Gotovac, Ero s onoga svijeta). Njezine su učenice Vanda Cistler, Dobrila Bogošević, Ruža Pospiš-Baldani, Dunja K Ko Vejzović i dr. - BORDES, Charles, francuski kompozitor (La Roche-Corbon, Indre-et-Loire, 12. V 1863 — Toulon, 8. XI 1909). Učenik A. F. Marmontela i C. Francka. Od 1890 orguljaš i zborovođa u crkvi St. Gervais u Parizu. Organizirao izvedbe stare crkvene muzike i osnovao zbor Les Chanteurs de St. Gervais. Radi propagiranja zborne muzike majstora XV—XIX st. utemeljio 1896 sa A. Guilmantom i V. d'Indvjem i vodio Scholu cantorum. God. 1889 povjereno mu je skupljanje baskijskih narodnih napjeva, od kojih je mnoge izdao (Archives de la Tradition Basque). Uređivao je glasilo Schole cantorum La Tribune de St. Gervais i surađivao u drugim časopisima. Od njegovih djela najznačaj nije su solo-pjesme u kojima je želio oživjeti Lullvjev i Rameauov recitativ, nastojeći da mu melodija teče slobodno i u skladu s tekstom. DJELA. ORKESTRALNA: Danses bearnaises, 1888; Rapsodie basgue za klavir i orkestar, 1890; Auskal Herria, 1891; Divertissement za trublju i orkestar, 1892. — Suite basque za flautu i gudački kvartet, 1888. — Kompozicije za klavir. — VOKALNA. Zborovi: Madrigal a la musique i O mes morts, tristement nombreux, 1895; moteti; litanije; solo-pjesme i dr.—SPISI: Del'emploi de la musique figure dans les Offices liturgiques, Tribune de la St. Gervais, 1895; Etude Palestrinienne, ibid., 1896; La musique figure de ses origines d la decadence deVecole romaine, ibid., 1896; De V interpretation des oeuvres de Rameau, Le Courrier musical, 1908. — Izdao zbirke: Archives de la Tradition basque...; Dix danses, marehes et cortčges du pays basque espagnol, 1908; Onze ehansons du Languedoc, 1906; zbirke stare crkvene muzike Anthologie des mattres religieux du XV eme et XVI eme sičele i Anthologie des Maitres religieux primitifs. LIT.: R. de Castera, Dix annees d'action musicale religieuse, Pariš 1902. — O. Sere, Musiciens francais d'aujourd'-hui, Pariš 1921. — P. Dukas, Charles Bordes (s bibliografijom), RM, 1924. — F. P. Alibert, Charles Bordes a Maguelonne, Pariš 1926. — R. de Castera, La fondation de la Schola Cantorum (La Schola Cantorum.. .en 1925), Pariš 1927. — F. Raugel, Charles Bordes, MGG, II, 1952.
BORDOGNI, Giulio Marco, talijanski pjevač (tenor) i pjevački pedagog (Gazzaniga, Bergamo, 23. I 1789 — Pariz, 31. VII 1856). Učio kod S. Mayra. God. 1813—15 pjevao na operi u Milanu, a 1819—33 u Thea-tre Italien u Parizu. Od 1820 nastavnik pjevanja na Konzervatoriju u Parizu, kasnije podučavao privatno. Odgojio više istaknutih pjevača; njegova je učenica bila Henriette Sontag. Objavio više vokaliza (3 sv. po 36 vokaliza i 4 sv. po 12 vokaliza), koje se i danas upotrebljavaju u pjevačkoj nastavi, i napisao Methode de ehant.
BORDONI, Faustina, talijanska operna pjevačica, alt (Venecija, 1700 •— 4. XI 1781). Učenica M. Gasparinija i B. Marcella. Debitirala 1716 u VeF. BORDONI neciji u operi Ariodante (C. F. Pollaroli). Nastupala u Bologni, Napulju, Munchenu, Beču i od 1726 u Londonu u Handelovoj operi. God. 1730 udala se za J. A. Hassea te je otada uglavnom pjevala u njegovim operama u Dresdenu i Veneciji. LIT.: A. Stierlin, Johann Adolf und Faustine Hasse, Ziirich 1852. — A. Niggli, Faustina Bordoni-Hasse, Leipzig 1880. — A. Urbani de Gheltof, La »nuova Sirena« e il »caro Sassone«, Venezia 1890. — M. Ho'gg, Die Gesangskunst der Faustine Hasse (disertacija), Berlin 1931. — A. A. Abert, Faustina Hasse (Bordoni), MGG, V, 1956.
BORDUN, 1. naziv za dubok ton koji za vrijeme sviranja na nekim instrumentima neprekidno zvuči. Na žicanim instrumentima srednjeg vijeka (lutnja, viella, theorba) izvodio se na žici, napetoj pored najdublje žice. Ona se nije mogla skratiti, pa je tako davala uvijek isti ton; i ta žica zvala se bordun. Na duhačkim instrumentima s mijehom (gajde, musette, bagpipe) b. proizvodi svirala koja daje najdublji ton, a zove se također bor-
227
dun. Na njima se b. često sastoji od dva tona koji zvuče istodobno
ili izmjenično, redovito u intervalu čiste kvinte. U francuskoj instrumentalnoj muzici XVII st. susreću se i kompozicije s naslovom b. (Couperinove suite). U njima se autor nastojao pri bližiti svirci na pučkim duhačkim instrumentima, tako da u najdubljoj dionici izmjenjuje stalno ton tonike s tonom dominante. Podrijetlo riječi b. nije razjašnjeno. Prvi se put susreće kod Hieronvmusa de Moravije (XIII st.), koji tim nazivom označava najdublje ugođenu žicu na vielli, napetu kraj hvataljke. 2. Kod orgulja 16' ili 8', rjeđe 4' registar. U skupini registara srodnih duhačkim instrumentima, koji su uvedeni u XV st., b. odgovara basu. LIT.: H. Besseler, Bourdon und Fauxbourdon, Leipzig 1950.
M. Kun.
BORENIĆ, Martin, gradišćanski kulturni radnik (Cogerštof, Gradišće, 7. XI 1850 — Pajngert, 22. V 1939). Učiteljsku školu završio u Sopronu, 1871—1916 učitelj u Rohrbachu i Baumgartenu. Zajedno sa M. Nakovićem izdao prvu gradišćansku crkvenu pjesmaricu Kerštjansko-katoličanski crikveni jačkar (Gyor 1901), sa 268 harmoniziranih napjeva. Osim 73 hrvatske pjesme, pjesmarica sadržava madžarske, njemačke, latinske i druge napjeve, kao i 37 originalnih kompozicija Borenića i Nakovića (djelomično na vlastite tekstove). LIT.: J. Barli, Martin Borenić, Sv. C, 1928, 5 i 1939, 3. — /. Esih, Mar tin Borenić, In memoriam nestoru hrvatskih školnika u Gradišću, Obzor, 20, VI 1939. K. Ko.
BORG, Kim, finski pjevač, bas (Helsinki, 7. VIII 1919 —). Završio studij kemije, pjevanje učio u Helsinkiju i tamo 1947 debitirao kao koncertni pjevač. Na opernoj pozornici prvi put nastupio 1951 u Aarchusu i ubrzo stekao međunarodnu reputa ciju. Stalni je gost prvih evropskih opernih pozornica, festivala u Beču, Salzburgu, Edinburghu, Glvndenbourneu i dr., od 1959 član je opere Metropolitan u New Yorku. U posljednje vrijeme nastupa i u baritonskim ulogama. Njegove najveće kreacije su: Don Giovanni (Mozart), Sarastro (Mozart, Čarobna frula), Boris Godunov (Musorgski), Filip (Verdi, Don Carlos), Mefisto (Gounod, Faust), Scarpia (Puccini, Tosca) i dr. Ističe se i kao oratorijski i koncertni pjevač. Ogledao se kao kompozitor (Ostkarelische Lieder za bariton i 10 instrumenta, 1953; Stimmungsbilder za mezzosopran, zbor i harfu, 1956). Živi u Glostrupu, Danska. BORGATTI, Giuseppe, talijanski pjevač, tenor (Cento, 17. III 1871 — Reno, Lago Maggiore, 18. X 1950). Pjevanje učio u Bologni; na opernoj pozornici debitirao 1892 u Castelfranco Veneto kao Faust (Gounod). Uskoro se uvrstio u prve talijanske dramske tenore i bio angažiran u milanskoj Scali. Gostovao u brojnim evropskim i južnoameričkim gradovima. Osobito se istakao kao interpret Wagnerovih opera. Objavio je autobiografiju La mia vita d'artista (1927). BORGHI, Luigi, talijanski violinist i kompozitor (Bologna?, 1745 — ?, oko 1792). Učenik G. Pugnanija. Od 1772 djelovao u Londonu i tamo nastupao kao virtuoz na violini i violi. Na Handelovim svečanostima 1784 vodio je druge violine, a 1790 bio je dirigent talijanskih predstava u Pantheonu. God. 1788 boravio je vjerojatno u Munchenu i Berlinu. DJELA: šest sonata za violinu i b. c. op. 1, 1772; 6 koncerata za violinu op. 2, 1775; 3 koncerta za violinu op. 2; 3 koncerta za violinu op. 3; 6 divertimenta za 2 violine op. 3; 6 sola za violinu i b. c. op. 4, 1783; 6 sonata za violinu i b. c. op. 5, 1783; 6 dueta za 2 violine i violončelo op. 5; 6 dueta za 2 violine i violončelo op. 6; 6 uvertira op. 6, 1787; 12 divertimenta za 1—3 vio line op. 7, 1790. LIT.: F. Torrefranca, Le origini dello stile mozartiano, RMI, 1924.
BORGHI-MAMO, 1. Adelaide, talijanska pjevačica, mezzosopran (Bologna, 9. VIII 1829 — 10. IX 1901). Debitirala 1846 u Urbinu. Pjevala na mnogim talijanskim opernim pozornicama, 1853 u Beču, 1854—60 u talijanskoj i francuskoj operi u Parizu, a 1875 se povukla iz javnog muzičkog života. Kompozitori G. Pacini, S. R. Mercadante i L. Rossi pisali su za nju mezzosopranske partije u svojim operama. Najveće trijumfe slavila je u Rossinijevim operama Semiramida, Cenerentola, Seviljski brijač, Matilda de Shabran i Otelio, u Verdijevim Trubadur i La Traviata, u Donizettijevoj Favoriti i Halevvjevoj Regina di Cipro. 2. Erminia, pjevačica, sopran (Pariz, 18. II 1855 — Bologna, 29. VII 1941). Kći i učenica Adelaide, na opernoj pozornici debitirala 1873 u Bologni kao Leonora (Verdi, Laforza del destino). Pjevala je zatim na opernim kazalištima u Rimu (1876), Parizu (1877), Madridu (1878—79), Lisabonu (1879), Buenos Airesu (1881) i Petrogradu (1891). Od 1893 nije više nastupala i živjela je u Bologni. Njene najuspjelije kreacije bile su: Margareta (Boito, Mefistofele), Lucrezia Borgia (Donizetti), Izabela (Meverbeer, Robert le Diable), Valentina (Meverbeer, Hugenoti), Ines (Meverbeer, Afrikanka), Leonora (Verdi, Trubadur), Aida (Verdi) i Margareta (Gounod, Faust).
222
BORGHI-MAMO — BORODIN LIT.: t/. Rolandi, Un incontro con Erminia Borghi-Mamo, Rassegna Dorica, 1933.
BORGOVAN, Ion, rumunjski kompozitor (Bukurešt, 8. IX 1889 —28. V 1970). Učenik D. G. Kiriaca i I. Scarlatescua u Bukureštu. Proučavao rumunjski muzički folklor; bavio se i muzičkom kritikom (Gazela Transilvaniei, Luceafarul). DJELA. ORKESTRALNA: simfonijska slika Acuarela de primavara, 1910; 2 suite: Suita munteneasca, 1923 i Noapte de tama, 1936; Rapsodia Somesului, 1952. — Gudački kvartet u C-duru, 1922. — Opera Pasarea mdiastra na vlastiti libreto, 1937. — Solo-pjesme.
BORGSTR0M, Hjalmar, norveški kompozitor i muzički kritičar (Oslo, 23. III 1864 — 5. VII 1925). Učenik J. Svendsena, L. M. Lindemana i O. Olsena, 1887—89 studirao na Konzervatoriju u Leipzigu. Djelovao je od 1890 u Berlinu, Londonu i Parizu, 1901 vratio se u Oslo. Uz kompoziciju bavio se muzičkom kri tikom (Verdens Gang, Aftenposten). Kompozitor programnog smjera (simfonijska pjesma Tankeri), u melodici se oslanjao na narodni melos. Bujna instrumentacija podsjeća na Wagnera. DJELA. ORKESTRALNA: dvije simfonije, 1890 i 1912; simfonijske pjesme: Hamlet, 1903; Jesus in Getsemane, 1904; John Gabriel Borckman (prema Ibsenu), 1905; De dodes nat, 1905; Tanken, 1916 (najuspjelija). Koncert za kla vir, 1910; koncert za violinu, 1914. — KOMORNA: dva gudačka kvarteta; klavirski kvintet, 1919; sonata za violinu i klavir, 1906. — Kompozicije za klavir. — Opere Thora pa Rimol, 1894 i Fiskeren, 1900. — Kantate; solo-pjesme i dr. LIT.: O. Gurvin, Hjalmar Borgstr0m, MGG, I I , 1952,
BORI, Lucrezia (Lucrezia Borja y Gonzales de Riancho), španjolska pjevačica, sopran (Valencia, 24. XII 1887 — New York 14. V 1960). Pjevanje učila u Milanu (M. Vidal) i Rimu, gdje je debitirala 1908 kao Micaela (Bizet, Carmen). Nakon toga pjevala u Milanu, Napulju, Parizu i Buenos Airesu, a 1910 nastupila je sa E. Carusom u pariškom Thedtre Chdtelet kao Manon (Massenet). God. 1912—15 i 1919—36 prvakinja njujorške opere Metropolitan; ubrajaju je u najveće umjetnice koje su nastupale u tom kazalištu. Lirski sopran, uz standardni operni repertoar posebnu je pažnju posvećivala novijoj talijanskoj i francuskoj opernoj literaturi. U njene najviše domete idu kreacije: Suzana (Mozart, Figarov pir), Zerlina (Mozart, Don Giovanni), Norina _ (Donizetti, Don Pasguale), Carolina (Cimarosa, Tajni brak), Čo-Čo-San (Puccini, Madame Butterfly), Mimi (Puccini, La Boheme), Violetta (Verdi, La Traviata), Nanetta (Verdi, Fahtaff), Nedda (Leoncavallo, Pagliacci), Suzana (Wolf-Ferrari, Suzanina tajna), Rosaura (Wolf-Ferrari, Znatiželjne žene), Ottavio (R. Strauss, Kavalir s ružom) i Melisanda (Debussv, Pelleas i Melisanda). BORKH, Inge, njemačka pjevačica, sopran (Mannheim, 26. V 1921 —). Pjevanje učila na opernoj školi Reinhardt u Beču, Milanu i Firenci; na opernoj pozornici debitirala 1940—41 u Luzernu kao Agatha (Weber, Strijelac vilenjak). Djelovala je u Bernu i Baselu, a od 1950 nastupala je kao koncertna i operna pjevačica u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji, SAD i Engleskoj. Na Metropolitan operi u New Yorku gostovala je prvi put 1957. Njene najveće kreacije su: Leonora (Beethoven, Fidelio), Senta (Wagner, Ukleti Holandez), Saloma i Elektra (R. Strauss) i Magda Sorel (Menotti, Konzul). BORKOVEC, Pavel, češki kompozitor (Prag, 10. VII1894—). Učenik J. B. Foerstera i J. Kfičke, studij kompozicije završio 1927 kod J. Suka na Majstorskoj školi Konzervatorija u Pragu. Član Češke akademije znanosti i umjetnosti (1937); 1946—64 profesor kompozicije na Muzičkoj akademiji u Pragu. Jedan od najistaknutijih čeških kompozitora svoje generacije, prvi je u češku muziku unio tekovine evropskog linearnog konstruktivizma. U djelima iz kasnijeg stvaralačkog razdoblja naglašen je melodički element, a pročišćeni stil odlikuje se jednostavnijim muzičkim govorom. DJELA. ORKESTRALNA. Tri simfonije: I, 1927: II, 1955 i III, 1960; simfonijska pjesma Stmivdni, 1920; 2 simfonijete za komorni orkestar, 1944 1 1963; 2 koncerta za klavir, 1931 i 1950; koncert za violinu, 1933; koncert za violončelo, 1952; Concerto grosso za 2 violine, violončelo i klavir, 1942; Start, 1930; partita, 1936. — KOMORNA. Pet gudačkih kvarteta: I, 1925; II, 1929; III, 1940; IV, 1947 i V, 1961; klavirski kvartet, 1922; duhački kvintet, 1932; nonet, 1941; 2 sonate za violinu i klavir, 1934 i 1956; sonata za violu solo, 1931. — Kompozicije za klavir. — DRAMSKA. Dvije opere: Satyr, 1938 (prema Goetheu) i Paleček, 1947; balet Krysaf, 1939; melodram Jen jedenkrat, 1921. — VO KALNA. Solo-pjesme: Stadion, 1929; Rozmarne pisni, 1932; Sedm pisni, 1933; Pet pisni, 1935; Rozhovor, 1937; Zvifata, 1961 i Sny, 1961. Madrigaly 0 čaše za zbor.
BČJRLIN, Jan, švedski plesač i koreograf (Haernoesand, 13. III 1893 — New York, 6. XII 1930). Kao mladić solist u baletu kraljevske opere u Stockholmu. Rolf de Mare pozvao ga je zatim u baletnu trupu Švedski balet koju je osnovao 1920. B. se istakao u baletima La Boite au joujoux (Debussv), El Greco (Ingelbrecht), La Creation du monde (Milhaud), L'Homme et son destin (Milhaud), Les Maries de la Tour Eiffel (Milhaud, Honegger, Taileferre) i Jeu (Debussy). Gostovao je u Parizu, Londonu, u Španjolskoj, Belgiji, Engleskoj, Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj, Švicarskoj, Danskoj, Norveškoj i u SAD.
BORNE, Fernand -> Le Borne, Fernand BORNEFELD, Helmut, njemački kompozitor (Stui XII 1906 —). Studirao na Visokoj muzičkoj školi u S Od 1937 kantor i orguljaš u Heidenheim-Brenzu. Prs na Školi za crkvenu muziku u Esslingenu (od 1952 Od 1946 vodi zajedno sa S. Redom Heidenheimer Arbei, neue Kirchenmusik. Mnogo radi na obnavljanju i pro evangeličke crkvene muzike. Piše jednostavne prigodne zicije u kojima se nastoji približiti narodnom duhu, dol pozicijama za orgulje upotrebljava modernija izražajna DJELA: 8 koralnih partita za orgulje, 1937—50. — Das Choraliv 51; 8 koralnih kantata; koralni moteti; Kanons nach Kinderliedern, 19 nach alten Volksliedern, 1946—47. — SPISI: Die Orgel, 1938; in der Kirchenmusik, 1939; Selbstbildnisse sckaffender Kirchenmusike: Ober den Umbau von Orgeln, 1947; Hugo Distler—-Weg und Werk, Kantoreisatze des Choralzuerks, 1949; Warum neue Kirchenmusik?, I LIT.: R. Baum, Helmut Bornefeld, MGG, II, 1952. — J. Wia Choralwerk H. Bornefelds, Musik und Kirche, 1957.
BORNSCHEIN, Franz Carl, američki kompozitc more, 10. II 1879 — 8. VI 1948). Violinu i kompoziciji Peabody Conservatory of Music u Baltimoreu (A. Hamei Boise). Na istom zavodu poučavao od 1906 violinu i vodi orkestar. Djelovao je kao zborovoda, muzički publicist (Evening Sun). DJELA. ORKESTRALNA. Simfonijske pjesme: The Sea God', 1924; Old Louisiana, 1930; Leif Ericson, 1936; Southern Nights, 19361 sion Road, 1937; Appalachian Legend za violončelo i orkestar, 1939; Taos za flautu, udaraljke i gudački orkestar, 1939; suite The Phan 1916 i Cape Cod Impressions, 1935. — Gudački kvartet; klavirski Opereta The Willoiv Plate, 1932. — Kantata Onozva, 1916; zborovi
BORODIN, Aleksandar Porfirjevič, ruski kc (Petrograd, 12. XI 1833 — 28. II 1887). Vanbračni s Luke Stepanoviča Imertinskog Gedeonova. Odgajala ga Već je u mladosti pokazivao naklonost ka prirodnim 1 Naročito ga interesuje hernija, no u isto vreme zanim; muziku, uči sviranje na flauti, violončelu i klaviru. Kao p godišnjak počinje i da komponuje u stilu i tehnici klasič stora. Studira na Medicinsko-hirurškoj akademiji (1 doktorira 1858), te se posvećuje naučno-ispitivačkom. oblasti hernije. God. 1857—62 boravi u nekoliko navrai mačkoj, Francuskoj, Italiji i Švajcarskoj radi usavršavanja Od 1863 do smrti bio je profesor organske hernije na Me< -hirurškoj akademiji u Petrogradu. Borodinovu usavrši muzici naročito su doprinela putovanja u inostranstvo, j nova znanja i sluša nova dela. B. u inostranstvu piše s\ veće kompozicije: gudački kvintet i klavirski sekstet. Po sa putovanja, B. upoznaje 1862 u Petrogradu M. A. B i njegove drugove, kompozitore C. A. Cuia, M. P. Mu; N. A. Rimski-Korsako zičkog kritičara V. V. Oni su sačinjavali sku znatu pod imenom B ski kružok (MoyHan Ruska petorica, Velika Umetničko geslo ove tako značajne za razv muzike, bilo je nastavi cionalno-realističkog s jim su se odlikovala dela M. I. Glinke. I toga kruga B. se, pore nog rada na katedri počinje sve više bavi ponovanjem. God. 1 tu je u Weimar, gde s sa F. Lisztom, koji j< doprinosio popularisa ske muzike, tada si; znate u Evropi, i ko mnogo zauzimati za 1 sanje Borodinovih del; Borodinova života nje A. P. BORODIN dela izvode u Nemački cuskoj i Americi. Gc —86 prisustvovao je u Belgiji izvedbama svojih s i simfonijske slike B Cpedmu A3uu. Jedan od najnadarenijih među »Petoricom«, B. u svo lobrojnim kompozicijama očituje duboku, originalnu mi invenciju, ukusnu smelost harmonije i smisao za kolorit, u ispravnost nacionalnog muzičkog smera, izgrađivao j< uspešno ruski nacionalni muzički stil, inspirišući se rus klorom u koji je duboko proniknuo. Toliko, da se nik služio citatima iz narodne muzike, što se ne bi moglo reć: gove suborce. Najobimnije Borodinovo delo i jedno od n;
BORODIN — BORTKJEVIČ nijih je opera K.HH3b lizopb, remek-delo ruskog operskog stvaralaštva. Na njoj je radio 18 godina, ali je ostala nezavršena (završili su je N. Rimski-Korsakov i A. Glazunov). Libreto je radio prema starom ruskom epu Cjioeo o noAKy Heopeee koji opisuje zbivanja ruske istorije iz 1185, kada je knez Igor Svjatislavič napao pleme Polovaca, zametnuo sa njim boj na reci Kajali i zapao u ropstvo, otkuda mu je uspelo pobeći natrag u Novgorod. B. je u libreto uveo i dva nova lica: narodne guslare Skulu i Jerošku, kao i neke epizode koje doprinose boljem i realističnijem prikazivanju. Ćela opera ima kao osnovnu, pokretačku ideju veličanje patriotskih osećanja koje je pre njega tako snažno izrazio M. I. Glinka u svojoj operi Hem Cycanuu. Knez Igor je pravi lik i uzor ruskog ratnika, kneza zaštitnika, vladaoca i borca. Igorova žena kneginja Jaroslavna je oličenje ženske vernosti, ljubavi i časti. Ova opera, u stvari veliki ep, odaje i širok razvoj radnje i dramske kontraste na bazi raspevane melodije koja nosi obeležja narodnog melosa. B. je izvrsno umeo da izrazi oprečnost koja se nužno javlja iz sukoba dvaju svetova: ruskog i istočnjačkog. Na to upućuje arhaičnost ruskih zbornih tačaka i ritmičko bogatstvo baleta FIo.ioeeuKue HAHCKU koji je ušao i u simfonijski repertoar. U svojim orkestarskim delima B., zajedno sa P. I. Čajkovskim, stvara temelje ruskog simfonizma. Njegov smisao za simfonijsku arhitekturu nazire se već u njegovom prvom simfonijskom delu, u I simfoniji u Es-duru. I pored izvesnog uticaja zapadnoevropskog romantizma koji je Borodinu bio blizak, I simfonija je po temama ipak ruska i predstavlja značajnu kariku u razvoju ruske muzike od M. I. Glinke do kasnijeg, izgrađenijeg perioda. Od orkestarskih dela je najznačajnija i najuspelija II simfonija u h-molu koja uz operu Kn.H3b Heopb predstavlja najviši Borodinov kompozitorski domet i jedno od najlepših dela ruskog simfonijskog stvaranja. Savremenik i veliki prijatelj Borodina, ruski kritičar V. V. Stasov dao je ovoj simfoniji naziv EozamupCKan i taj naziv joj je i ostao. Prema zamisli Borodina, I stav prikazuje skup bogatira (ruski nacionalni junaci u narodnom predanju), Andante — lirski lik »bogatira«, a Finale pirovanje, gozbu uz zvuke ruskih gusala i učestvovanje narodnih masa. Herojsko-epskom karakteru simfonije naročito doprinosi kontrastiranje lirskog laganog stava, po lepoti retkog u ruskoj simfonijskoj muzici. Simfonijska slika B Cpedueu A3uu napisana je u skromnijim razmerama i predstavlja izvesno odstupanje od stila opere KH.i3b Hiopb i II simfonije. Delo je napisano kao muzička pratnja za živu sliku izvedenu na proslavi 25-godišnjice vladavine Aleksandra II. Muzika je programskog karaktera, rađena u duhu ruskog i istočnjačkog melosa. B. je zaslužan i za stvaranje ruskog kamernog stila. Još kao student piše trio za 2 violine i violončelo na temu ruske romanse Čime sam te ražalostio, delo u kome se već ogleda vladanje tehnikom varijacije, kao i poznavanje gudačkih instrumenata. To se zapaža i u kvintetu u c-molu za gudački kvartet i klavir, napisanom 1862. No najvrednija su njegova dela u toj oblasti I i II gudački kvartet. Prvi kvartet u A-duru odaje donekle uticaj Beethovena. Drugi kvartet u D-duru po rasporedu stavova podseća na I Sim foniju (Scherzo se nalazi iza I stava). Treći stav Nokturno, s uspelim kanonom, ide u najbolje Borodinove polagane stavove. U Finalu kvarteta oseća se uticaj ruskih narodnih igara. Za klavir B. nije mnogo pisao. Pored manjih oblika iz mladosti, značajni su Ma.ieHbKan cwuma i Scherzo, napisani 1885. MajieubKan cmuma je sastavljena od 7 minijatura originalnih i bogatih koloritom. Klavirski stil je prilično jednostavan bez većih težnja za virtuozitetom. — Borodinove solo-pjesme, tematski raznovrsne, bliske su folkloru, ponekad i narodnoj epici. Za neke od njih sam je napisao tekstove. Medu najuspelije idu Tlecun mejuHOio neca, KH.ioicHa i balada Mope.
DELA. ORKE STAR SKA. T ri simfonije: I, u E s-duru, 1862—67; II, u h-molu EoeamupcKaH, 1871—77 i III, u a-molu, nezavršena, 1886—87. Muzička slika B Cpedueu A JUU , 1880. — KAMERNA. Dva gudačka kvarteta: I, u A-duru, 1875—78 i II, u D-duru, 1880. Gudački sekstet, 1860; trio za dve violine i violončelo, 1855; klavirski kvintet u c-molu, 1862; Serenata alla Spagnola u Ouatuor sur le nom de B-la-f (u zajednici sa N. Rimski-Korsakovom, A. Ljadovom i A. Glazunovom), 1889; Scherzo u suiti za gudački kvartet Les Vendredis (u zajednici sa C. Cuiem, N. Rimski-Korsakovom i drugim); sonata za violončelo i klavir, 1862; koncert za flautu i klavir, 1847. — KLAVIRSKA: Petite suite u cis-molu op. I; scherzi u b-molu, 1853 i As-duru, 1885; polka, posmrtni marš, mazurka i Requiem u LIapatf>pa3u za klavir četveroručno (u zajednici sa N. Rimski-Korsakovom, A. Ljadovom i drugima). — DRAMSKA: opera Kun3b Mzopb 1869—87; Finale za operu-balet M/iada (nedovršeno); opereta-parodija Eotambipu, 1867. — VOKALNA: osamnaest solo-pjesama. — Pisma objavljena su 1928—36 u Moskvi u 2 sv. LIT.: B. Cmacoe, AjrencaHap IIoptpHpbeBHM EopoflHH, FIeTep6ypr 1889.— A. Habets, A. Borodine d'apres la Biographie et la correspondance publiees par M. Wladimir StassofT, Pariš 1893. — E. Epaydo, AjieKcaHflp IIopcpHpbeBHH EopoAHH. Ero >KH3Hb H TBOpqeCTBO, IIeTep6ypr 1922. — G. Abraham, Borcdin, the Man and his Music, London 1927.—K>. KpeMjee, A. n. Eopo^HH. K CTOjieTHK) co AHH po>KfleHHH, JleHHHrpajj 1934. — N. Berberova, Borodin, Berlin 1938. — H. EeAsa, A. IL EopogHH, MocKBa u JleHHHrpafl 1944 (srpsko-hrvatski prevod, Novi Sad 1946). — T. flonoea, A. II. E OPOAHH (1833
223
—1887), MocKBa 1947 (nemački prevod, Leipzig 1955). — F. FonoeuHCKuu , KHflab Hropb A. EopoflHHa, MocKBa H JleHHHrpa/j 1950. —H.ueypoectKaemra, MocKBa 1958. — A. Coxop, AneKcaHflp nopdjHpbeBHM EopoflHH, Moc KBa 1959. — JI. COAoetjoaa, KaMepHO-HHCTpyiweHTa.HbHaH My3faiKa A. n. EopoflHHa, MocKBa 1960. — 5. A. Dianin, Borodin, London—New York 1963. -- A. C0X0p, AjleKCaHAP IIop(J)HpbeBHM EopOflHH. )Kn3Hb, aeHTeJIbHOCTb, wy3. TBopiiecTBO, MocKBa—JleHHHrpa^ 1965. D. Sn.
BOROVSKI, Aleksandar, ruski pijanist (Liepaja, Latvija, 18. III 1889 —). Studij klavira završio na Konzervatoriju u Petrogradu (A. N. Esipova). God. 1915—20 profesor Moskovskog konzervatorija, 1920 emigrirao. Koncertirao gotovo u svim evropskim zemljama (1927 u SSSR), Sjevernoj i Južnoj Americi. Od 1941 živi u SAD te je 1956 postao profesor na Univerzitetu u Bostonu. Umjetnik veoma profinjena smisla za stil i briljantne tehnike. Repertoar mu je velik i raznolik. Snimio je brojne gramofonske ploče, osobito s djelima J. S. Bacha. BOROWSKI, Felix, anglo-američki kompozitor i muzički kritičar poljskog podrijetla (Burton, Staffordshire, 10. III 1872 — Chicago, 6. IX 1956). Muzički studij započet u Londonu završio na Konzervatoriju u Kolnu. God. 1897 postao nastavnik kompozicije, violine i muzičke povijesti na Musical College u Chicagu ( 916—25 predsjednik). Od 1925 bio je predsjednik čikaškog ( ivic Music Association i 1937—42 profesor muzikologije na Univerzitetu u Evastonu (Illinois). Muzički kritičar listova i časopisa Evening Post, Record Herald (1909—18), Chicago Sun (1942) i Christian Science Monitor; od 1908 pisao komentare na programima Čikaškog simfonijskog orkestra. DJELA. ORKESTRALNA. Tri simfonije: I, u d-molu, 1932; I I , u e-molu, 1933 i III, u G-duru, 1937; simfonijske pjesme: Le Printemps passionni, 1920; Ecce Homo, 1923; Semiramis, 1923; The Mirror, 1956. Koncert za klavir, 1914; Allegro de Concert za orgulje i orkestar, 1915; Rhapsody za orgulje i komorni orkestar, 1926. Elegie symphonique, 1917; Peintures, 1918; fantazija-uvertira Youth, 1923; Overture to a Pantomime za komorni orkestar, 1925; Requiem for a Child, 1944. — Tri gudačka kvarteta, 1930—44; kompozicije za violinu i klavir. — Kompozicije za klavir i orgulje (3 sonate). — DRAMSKA: opera Fernando del Nonsensico, 1935; balet A Century of Dance, 1934; 2 baletne pantomime: Boudoir, 1918 i Pierrot in Arcady, 1920. — Priručnik u 2 sv. The Standard Opera and Concert Guide, 1936 (prema G. P. Uptonu).
BORREN, van den Charles -> Van den Borren, Charles B0RRESEN, Ejnar Hakon, danski kompozitor (Kabenhavn, 2. VI 1876 — 6. X 1954). Učenik J. Svendsena, usavršavao se 1902 u Francuskoj i Njemačkoj. Istaknuta ličnost danskog muzičkog života, 1919—39 organizirao muzičke festivale u Kabenhavnu i 1924—49 bio predsjednik Udruženja danskih kompozitora. Kasni romantičar, istaknutih melodičkih obilježja, bujne harmonije i raskošne instrumentacije, B. je autor najpopularnije danske opere Den kongelige Gaest (1949 stota izvedba). DJELA. ORKESTRALNA. Tri simfonije: I, u c-molu, 1900; II, u Aduru, 1904 i III, u C~duru, 1926; simfonijska pjesma Thor korer til Jotunheim, 1897; koncert za violinu u G-duru, 1904; 2 uvertire: Normannerne, 1912 i Ham-let, 1937; Raadhusintrada, 1933: Olympisk Hymne, 1940; Serenada za rog, gudače i timpane, 1943; Nordiske folketoner za gudački orkestar, 1949 i dr. — KOMORNA. Dva gudačka kvarteta: I, u e-molu, 1913 i II, u c-molu, 1939; gudački sekstet u G-duru, 1901; sonata za violinu i klavir, 1907. — Kompozicije za kla vir i orgulje. — DRAMSKA. Opere: Der kongelige Gaest, 1919 i Kaddara, 1921. Balet Tycho Brahes Drem, 1924. Scenska muzika. — Zborovi: solo-pjesme.
BOHRIS, Siegfried, njemački kompozitor (Berlin, 4. VI 1906 —). U Berlinu studirao ekonomiju i 1927—29 učio muziku kod P. Hindemitha i A. Scheringa. God. 1929—33 docent na Visokoj muzičkoj školi u Berlinu, zatim do 1945 privatno podučavao muziku, a otada vodi pedagoški odjel na Visokoj muzičkoj školi u Berlinu. U središtu njegova stvaralačkoga rada je opera 1 instrumentalna muzika namijenjena muziciranju omladine. DJELA. ORKESTRALNA: 5 simfonija; koncert za violu; koncert za violončelo; koncert za čembalo, fagot i gudački orkestar; koncert za komorni orkestar; suite; divertimenti; serenade za limeni duhački orkestar. — KOMORNA: 2 gudačka kvarteta; gudački sekstet; 2 gudačka trija; partita za 3 violine; duhački kvintet, duhački oktet; 4 partite za flautu i 2 blokflaute. Sonate: 3 za violinu i klavir; za violu i klavir; za violončelo i klavir; za flautu i klavir te 2 za obou i klavir. — KLAVIRSKA : 3 sonate; 2 sonatine; suite i dr. — DRAM SKA: radio-opere Hans im Gliick, 1947 i Hirotas und Gerline, 1948; operna bajka Die Rube, 1953; melodrame; baleti Zwei Kugeln i Das letzte Spiel, 1956; scenska muzika. — VOKALNA: Weihnachtskantate za sopran i orkestar; Osterkantate; Marienkantate za sopran, klavir i gudački trio; Regenkantate za recitatora, zbor, klarinet i gudački kvartet; Fahrtenkantate za zbor a cappella; scenska kantata Ruf des Lebens, 1954; solo-pjesme. — Misa Dona nobis pacem za zbor a cappella. — SPISI: Kirnbergers Leben und VCerk (disertacija), 1933; Praktische Harmonielehre, 1938 (X izd. 1950); Beitrdge zu einer neuen Musikkunde (2 sv.), 1947—48; Einfiihrung in die moderne Musik, 1950; studije i članci. LIT.: O. Riemer, Ruf des Lebens. Zum Schaffen des Komponisten Sieg fried Borris, Mušica, 1955, 4.
BORTKJEVIČ, Sergej Eduardovič, ruski pijanist i kompozitor (Harkov, 28. II 1877 — Beč, 25. X 1952). Studirao na Konzervatorijima u Petrogradu i Leipzigu. God. 1902 debitirao kao pijanist u Miinchenu, zatim koncertirao u Njemačkoj, Austriji, Madžarskoj, Francuskoj i Rusiji. God. 1904—14 boravio u Berlinu i tamo neko vrijeme predavao na konzervatoriju Klindzvorth-
224
m
BORTKJEVIČ — BOSANAC
-Soharmenka. Za Prvog svjetskog rata u ruskoj vojsci, 1920 emigrirao u Carigrad, odakle je prešao u Berlin. Od 1934 živio u Beču. Kompozitor neoromantičnog pravca, ponekad se služio i elementima ruskog i istočnjačkog folklora. DJELA. ORKESTRALNA. Dvije simfonije: op. 52 i 55; simfonijska pjes ma Othello; 2 klavirska koncerta; koncert za lijevu ruku; koncert za violinu; koncert u jednom stavku za violončelo; 3 suite: 1001 noć; Austrijska i Jugoslavenska. — Sonata za violinu i klavir. — Kompozicije za klavir. — Opera Akro-bati. — Knjiga: Die seltsame Liebe P. Tschaikozvskys und der Nadeschda von Meck, 1938.
BORTNJANSKI, Dmitrij Stepanovič, ruski kompozitor (Gluhov u Ukrajini, 1751 — Petrograd, 7. X 1825). Od 1759 pjevao u dječačkom zboru Dvorske kapele u Petrogradu; kompoziciju učio kod B. Galuppija koji je u to vrijeme boravio u Petrogradu. Kad se Galuppi vratio u Italiju, B. je kao stipendist otišao 1769 u Veneciju da nastavi kod njega studij. Kasnije se usavršavao u Bologni, Rimu i Napulju. U Italiji su se izvodile i neke njegove opere. Vrativši se u domovinu (1779) postao dvorski muzičar prijestolonasljednika, velikog kneza Pavla Petroviča. God. 1796 imenovan vođom Dvorske pjevačke kapele, koja se pod njegovim rukovodstvom razvila u vrlo značajno žarište ruskog zbornog pjevanja. B. je nesumnjivo najdarovitiji ruski kompozitor XVIII st.; pisao je scenska djela, instrumentalne kompozicije (on je prvi u Rusiji uspješnije svladao složene oblike instrumentalne muD. S. BORTNJANSKI zike, klasične cikličke sonate i komornog ansambla), solo-pjesme, ali su ova djela pod očitim utjecajem talijanskog stila. Najbrojnije i najvažnije su njegove crkvene kompozicije; medu njima se ističu duhovni koncerti a cappella, ponajčešće trodjelne strukture, koji nose sva obilježja njegova stila: izbjegavanje pretjerane melizmatike i ispraznog virtuoziteta, suvereno vladanje vokalnom polifonijom, iskorišćivanje osobina narodne ukrajinske melodike, usko stapanje tona i riječi, osobito u odlomcima koji izražavaju bol, tugu, stradanja i prizvuk sentimentalne melankolije. B. je znao postizavati i monumentalne efekte (koncerti za dva zbora) prikladne da uzveličaju raskošne dvorske svečanosti. Priznate i gotovo službeno prihvaćene od crkvenih vlasti, njegove crkvene kompozicije postale su ne samo uzorom ruskih crkvenih kompozitora sve do sredine XIX st., već su neke od njih ušle i u repertoar evangeličkog crkvenog pjevanja. DJELA. INSTRUMENTALNA: kvarteti; kvinteti; klavirske sonate. — DRAMSKA. Opere: Creonte, 1776; Alcide, 1778; Ouinto Fabio, 1778; Le Faucon, 1786; Le Fils rival, 1787 (1947 izvedena u Moskvi u koncertnoj formi). — Romance; pjesme. — Preko 100 crkvenih djela; 35 duhovnih koncerata za 4-glasni zbor a cappella; 10 dvozbornih koncerata; liturgije i dr. — Zborna djela Bortnjanskog izdao P. I. Čajkovski u 10 sv., Moskva 1882. LIT.: A. B. npeo6paoKeHCKuu, KvjibTOBaH MV3t>iKa B POCCHH, JleHHHrpaa 1924. —E. Aca$bea, O6 HccjieAOBaHira pvcCKOH iwy3biKH XVIII B«a B aayx onepax EopTHHHCKOro, zbornik My3tiKa H My3biKajibHbiH 6biT cTapoii POCCHHJ JleHHHrpa/t 1927. — H. tpuudeusen, O*iepKH nOHCTopnn My3biKHB POCCHH. II, MoCKBa H JleHHHrpafl 1929. — K). Kejiduui, HCTOPHH pyccKOH My3biKH, I, MocKBa H JIeHHHrpa,q 1948. — C. CKpeČKos, EOPTHHHCKHH — MacTep pyccKoro xopoBoro KOHijepTa, E>KeroAHHK HHcxHTyTa HCTOPHH HCKyccTB AKa^eMHH HayK CCCP, 1948. —E. JI. JJo6poxotnoe, JX. C. EOPTHHHCKHH, MocKBa 1950. — W. Kahl, Dimitri Stepanowitsch Bortnjanskv, MGG, II, 1952. R. A.
BORTOLOTTI, Mauro, talijanski kompozitor (Narni, Temi, 26. XI 1926 —). Na konzervatoriju Sta Cecilia u Rimu studirao klavir (R. Caporali), orgulje (F. Germani) i kompoziciju (G. Petrassi). Pohađao je kurseve kompozicije u Darmstadtu i tamo bio jedan od utemeljitelja rimske skupine za novu muziku Nuova Consonanza. Suradnik je Talijanske radio-televizije. DJELA. ORKESTRALNA: Concerto, 1956; Episodi concerlanti za komorni orkestar, 1961; Mušica za klarinet, gitaru gudače i limene instrumente, 1966. — KOMORNA: Studi per trio, 1960; Tre Movimenti za flautu i klavir, 1961; Studio per E. E. Cummings n. 2 za 11 instrumenata, 1964; Simmetrie za flautu in g, flautu i piccolo flautu, 1965; Tre tempi za klarinet i udaraljke, 19Ć6; Frammenti za 5 skupina od 4 do 8 instrumenata, 1961 (nova verzija 1966). — VOKALNA. Za zbor i orkestar: C'est l'arbre de la liberte (Lied Nr. 1 od P.Eluarda), 1962; Toute sa vie (Lied Nr. 2 od P. Ćluarda), 1964. Za glas uz prat nju: T)ue poesie di P. Eluard, 1959; Cantata (T. S. Eliot) za tenor i komorni orkestar, 1955; Studio per E. E. Cummings n. 1 za glas i 3 instrumenta, 1963; C^nire za sopran i 5 instrumenata, 1965.
BORTOLOTTO, Mario, talijanski muzički kritičar (Pordenone, Udine, 30. VIII 1927 —). Muzički studij završio na Konzervatoriju u Veneciji i zatim doktorirao na medicini. Bavi se muzičkom kritikom. Posebno ga privlače avangardni smjerovi u muzici. DJELA: Introduzione al Lied romantico, 1962; // Cammino di Petrassi,
Quaderni della Rassegna Musicale, 1964, 1; Pase seconda — Studi sulla Nuova
Mušica, 1968. Studije; rasprave; kritike. — Preveo na talijanskih raspravu Versuch iiber Wagner i dr.
BOS, Coenra ad Valenty n, nizozem ski pijanist 1 7. XII 1875 — Chappaq ua, New York, 5. VIII 1955). J. Rontgen a na Konzerv atoriju u Amsterd amu. Utem član Holands kog trija (1898— 1910) i izvrstan koncertn i (E. Casals, J. Joachim , F. Kreisler , D. Popper, J. T dr.). God. 1934— 52 profesor na Juilliard School u Ne' i 1953— na 55 Konzerv atoriju u Cincinna tiju. Zajedno s; tisom objavio The WellTempere d Accomp anist (1949). BOS ANAC, Franjo (Francis cus Bossine nsis), 1 tor. Rođen potkraj XV st. u Bosni, živio je u prvoj polo1 st. u Mlecima . Da je bio rodom iz naših
krajeva pokaži mak ili prezime Bosanac (Bossinensis), kojim se potpi svojim tiskanim djelima, a ovakvo tumačenje njegova \ (slično tumačenju podrijetla drugih naših umjetnika koj lovali u tuđini i potpisivali se kao Dalmata, Schiavone nas je među našim i stranim muzikolozima gotovo opće hvaćeno (A. Prosnitz, D. Plamenac, J. Andreis, D. Ree: Nagađanja D. Plamenca, prema kojima bi B. bio »jam; sanski franjevac« ili pak dvorski muzičar nekog bosansk ne mogu se ničim potvrditi. Jedino na temelju podatak govih tiskanih djela proizlazi: osim sa Franciscus Bossint pisivao se (ispod posvetnog soneta u predgovorima) i ir BMF, koji možda skrivaju daljnje podatke o njegovu prezimenu; djela su mu, kako u istome posvetnom soneti ljenom 1509 i 1511) navodi, nastala kao plod njegovih godina« što upućuje na to, da je morao biti rođen u pc decenijama XV st. (oko 1490); u doba, kada je stvarao i vao svoja muzička djela (tj. nekoliko godina prije 1509, i nakon 1511), živio je u Mlecima i prijateljevao s prote i prvakom crkve sv. Marka Gerolamom Barbadigom, je svoja djela i posvetio. B. je objavio dvije knjige tabulatura za lutnju. Prvi e contrabassi intabulati col sopran in canto figurato per sonar col lauto. Libro Primo, Francisci Bossinensis Opus je 27. III 1509 u Mlecima kod Ottavija Petruccija, a < pod istim naslovom (kao Libro Secundo), tiskana 10. \ Fossombroneu također kod Petruccija. Dok je prva kn sljednji proizvod Petruccijeve radionice u Mlecima, danas još u četiri primjerka (Pariz-Bibliotheque du C toire, Beč — Nationalbibliothek, Sevilla—Bibl. Capit. bina, Firenca — Biblioteca T. de Marinis), dotle je druga : Petruccijeve tiskare u Fossombroneu, vanredna rijeti je sačuvana samo u jednom primjerku (Milano — E Brera). U obje knjige objavljena je na uvodnom mjestu najpri uputa (Regula per auelli che non sanno cantare) za odgoi sustava tabulature, k služio B., a onda pre jedan sonet posvećen C ^enonecdtrabafliinrabij Barbadigu. Glavni d knjiga sadržava talijan: tole obrađene za lati col fopjan in canto fil jedan glas uz pratnju lutn; gurato per cantar e lb ricercara za samu lutnj 46 nar col lauto iui frottola i 26 ricei knj. 56 frottola i 20 ri Frottole što ih je B. svjetovne su kompozii poznatijih tadašnjih au muzičke vrste (Marchi ra, Bartolomeo Tromi F. BOSANAC. Naslovna strana,zbirke Tenori e contrabassi intabulati . . . (I), 1509
dr.), uzete gotovo isključivo iz Petruccijevih zbirki, nih u Mlecima između 1504 i 1511 (neke, bez ozi tora, mogu se pripisati samom F. Bosancu). Svi ricercar sančeve izvorne kompozicije, zamišljene kao predigre pi frottolama. Frottole, prvobitno četvoroglasne i uglavn kalne, B. je transkribirao na taj način da je ostavio naj kalnu dionicu (zapisanu u menzuralnoj notaciji). Ter basovu dionicu intabulirao je za lutnju, a izostavio je alt niču, kao najmanje organski povezanu (posljednju po 1 stajanja). Kako pjevačka i instrumentalna dionica nisu t istom ključu, to je kod pjevačke dionice prema potrebi na za koliko je tonova treba transponirati. Koliko se god ove po svom obliku među sobom razlikuju, ipak se one u c uza svoj ljubavni, veseli i satirični sadržaj — odvajaju O( vokalnih muzičkih vrsta onoga doba, jer su gotovo sve kao pjesme s pripjevom, a pjesnički tekst raspoređen ' većinom od 8 ili 6 stihova u osmercu. Muzička struktura zicije sastoji se od dva dijela, a svaki dio od dvije fraze, se prve dvije ili tri fraze u pravilu opetuju, a posljedi
BOSANAC — BOSANSKO-HERCEGOVAČKA MUZIKA
225 kao pripjev. Sadržaj i karakter pojedine frottole istaknut je raznolikim promjenama ritma, kontrastima u melodijskom pogledu i povremenim imitacijama u pratnji. Svrha ricercara, da kao kratka instrumentalna predigra i završetak uokviri izvedbu pojedine frottole, odredila je ujedno njegov sadržaj i oblik. Otuda i ona sloboda i bezbrižnost u nizanju motiva, u prirodnom razvijanju konvencionalnih figura putem uzlaznih ili silaznih ljestvica ukrašenih koloriranjem i diminucijama, u rješavanju fraza raznolikim kadencama i u prolaznim pokušajima da se muzička misao razvije polifonim vođenjem dionica u spontanim imitacijama. Improvizatorski karakter ricercara očitovao se i u oblicima, koji i po unutrašnjem rasporedu građe, i po opsegu (neki ricercari imaju samo 6, a neki i po 20 taktova) pokazuju, da su nastali bez unaprijed utvrđenog plana, iz čiste Rio ffdo i lubra amor giuponcelftra le Eljrco* potrebe za muziciranjem. U mccofodt tom pogledu B. očituje znatnu darovitost i raznolikost invencije, pa mu je djelo od važnosti ne samo kao dokument u povijesnom razvoju te muzičke vrsti, nego i kao ostvarenje određena umjetničkog kvaliteta. 4—©-
U-4r
toga dana oko staja, bubnjanje pod maskom u svatovima i dr.). Izvjesni likovi simboličnog značenja, izrezbareni na guslama, kao što su konjska glava, junak na konju, zmija i dr., nesumnjivo ukazuju na neku- raniju funkciju epskog pjevanja, različitu od današnje. Kada se pjesmom vrši čin običaja pjevaju se određene pjesme, određenim, opštepoznatim napjevom. U ostalim prilikama pjevaju se, pored starih, i nove pjesme, u stvari novi tekstovi, nov sadržaj, jer se u sredstvima muzičkog izraza malošto mijenja (pa i onda kada se čini da je , , napjev sasvim neustaljen). Osnovni elementi muzičkog izraza, oblici koji određuju odnos stiha i napjeva, principi njihovih struktura — židolipo £i Siopii^oc
lavo se odupiru svakoj promjeni. Čini se da je suština otpora prema no0000 vim oblicima (novim odnosima) u nejednakoj i ograničenoj mogućnosti njihove percepcije i reprodukcije. B dolfi dd nuo aft-inno c dc Prirodno je da se sadržaj brže obnavlja, a sredstva izraza da ne trpe nagle promjene, jer sadržaj odražava na izvjestan način život određene sredine koji se Sto railamento đit colpo mottilr Slo u.ido tn boftM dal j> bofchi mene Ef p funo nrme .ijftn mir p*iie Q. Lm tn> conforu con uoče umoroC Smfbtcotlnt ir ctlui uol£t'lcf.irti: neprestano mijenja, a oučilo ni u i dj mt aw au U p arte Sx> moftro Ufcrtu fangumofa E( (imo dneto comrj i) ueiuo acne &o ludo ui guuu lm diumu nuttr blici (sredstva uobličavanja i saopštavanja saF. BOSANAC, Tenori e conlrabassi držaja) da bi mogli ispuinlabulaii . . . (II), 1511 (faksimil) niti svoju funkciju moB. je ušao u svjetsku raju biti opštepoznati, povijest muzike, jer je što pretpostavlja njihovo trajnije postojanje. Nema sumnje da svojim transkripcijama svako nedovoljno poznavanje sredstava izraza otežava shvatanje frottola utirao put vokalsadržaja. Stoga se novi stihovi improvizuju prema postojećim no-instrumentalnoj solističkoj praksi muziciranja i time postao preteča ranobarokne mono- obrascima metra i leže u osnovi postojećih oblika napjeva po dije, kao i zato, što su njegovi ricercari prve izvorne kompozicije pi- kojima se pjevaju. Kad govori i o najsavremenijim zbivanjima, sane u ovom obliku za lutnju. Zbog toga se neki odlomci njegovih narod se izražava na uobičajen, tradicionalan način. Ali, iako narodni umjetnik ne traži nova sredstva izraza, kompozicija često susreću kao primjeri u stručnoj literaturi (npr. nove oblike niti nove principe strukture, on se ipak ne ponavlja, Wassielewski, Ambros, Tappert, Wolf, Pirro, Bruger, Apel, Schering, Magni Dufflocq, Reese i dr.). Ricercare (iz II knjige) u prvom redu stoga što elemente muzičkog izraza, premda malobrojne i jednostavne, udružuje — uz veoma istaknuto prisustvo je B. Disertori posebno objavio u transkripciji za klavir (Fran-ciscus principa kontrasta — po redu i načinu koji dozvoljava neizmjerBossinensis, 20 Ricercari da sonar nel lauto, transcritti in no-tazione ljivo mnoštvo promjena. Taj red, princip strukture, odaje njegov moderna e interpretati per pianoforte da B. D., Milano 1954)način muzičkog mišljenja, stvaralački metod po kojem se tradiLIT.: J. W. Wassielewski, Geschichte der Instrumentalmusik im 16. Jahrcije pojedinih sredina međusobno razlikuju. hundert, Berlin 1878. — A. W. Atnbros, Geschichte der Musik, II, Leipzig 1882 ( I I I izd. 1891). — W. Tappert, Sang und Klang aus alter Zeit, Berlin 1906. Sposobnost improvizovanja (»nabrajanja«) veoma je rasprostra— A. Promiz, Handbuch der Klavierliteratur, Wien 1908. — J. Wolf, Handbuch njena i živa. Dobri guslari su veoma često i dobri pjesnici. Darodnr Notationskunde, II, Leipzig 1919. ■— A. Pirro, Les »frottole« et la musique instrumentale, Revue de musicologie, 1922. — H. D. Bruger, Alte Lautenkunst vitiji pojedinci se vidnije ističu. Ali je činjenica da je broj takvih aus drei Jahrhunderten, I, Berlin 1923. — Isti, Schule des Lautenspiels, Wolpojedinaca koji aktivno učestvuju, bilo u produktivnoj, bilo u fenbuttel 1925—27. — W. Apel, Musik aus fruher Zeit, I, Mainz 1931. — A. Schering, Geschichte der Musik in Beispielen, Leipzig 1931 (novo izd. 1954; reproduktivnoj muzičkoj djelatnosti, veći u zabačenijim i u ekoengl. New York 1950). — D. Plamenac, Toma Cecchini kapelnik stolnih crkava nomskom pogledu slabije razvijenijim krajevima, nego u razviu Splitu i Hvaru u prvoj polovini XVII stoljeća, Zagreb 1938. — A. Pirro, Hijenijim, naprednijim. stoire de la musique de la fin du XIV e siecle a la fin du XVI e, 1940. — D. Pla menac Music of the l6 th and I7 t]1 Centuries in Dalmatia, Papers of the Ameri U mnogim krajevima Hercegovine i Bosne uspavanke (pjecan Musicological Societv za 1939, 1944. — G. Sartori, A Little Known Petrucci sme uz bešiku) često se improvizuju, tužbalice (kukanje, nari Publication: The Second Book of Lute Tablatures by Francesco Bossinensis, MQ, 1948. — D. Plamenac, Music in the Adriatic Coastal Areas of the Southern canje) gotovo uvijek, a na čitavom području Bosne i HercegoSlavs, u knjizi G. Reesea, Music in the Renaissance, New York 1954. — B. vine još uvijek improvizovanjem nastaju mnogi stihovi (dvostisi) Disertvri, Le Frottole per canto e liuto intabulatece, da Franciscus Bossi pri zajedničkom radu, ili u kolu u vidu razgovora, nadmetanja, nensis, 1964. A. Vi. ljubavnog zadirkivanja između dvije grupe (momaka i djevojaka) BOSANSKO-HERCEGOVAČKA MUZIKA. Narodna. u kojima se odražava život omladine i njen pogled na svijet. Tradicionalna muzička praksa naroda Bosne i Hercegovine Uspjeliji stihovi — koji u datoj situaciji najbolje izražavaju že i danas još živi prilično intenzivno na selu i u gradu. Stare pjesme — naročito one u kojima se veličaju podvizi i karakterne ljenu misao i pogađaju željenu namjeru — rado se pamte, pre osobine junaka koji odgovaraju predstavi idealnog lika društvene nose i ponavljaju. Stihovi koji ne pobuđuju interesovanje ne zadržavaju se ni u sjećanju, oni nestaju gotovo istog časa kada sredine — i danas se na selu rado slušaju, a nastaju i nove pjesme su nastali. Ime autora se rijetko kad pamti. sa savremenim sadržajem. Posmatraču se još pruža mogućnost da Tehniku improvizovanja olakšava čitav sistem gotovih obraiz neposredne blizine prati nastajanje novog u narodnoj tradiciji, zaca i pogodnih struktura napjeva. Tako npr. kada u improvida sagleda uslove koji će odlučivati da li će nova pjesma uspjeti da se održi i da se možda razvije, ili će da nestane. zovanju učestvuju dvije grupe pjevača, primjenjuju se oblici u Društvena funkcija narodne pjesme je mnogostrana. Oso- kojima jedan pjevač (koji improvizuje) počinje i otpjeva cio stih bito na selu — pored glavne uloge da utiče na formiranje pozi- a njegova grupa zatim taj stih ponavlja, izazivajući suprotnu tivnih osobina mladih naraštaja, da šalom razonodi i odmori, stranu na odgovor. da pri zajedničkom radu stvori potrebno raspoloženje za rad (ne U poređenju sa kulturnom baštinom drugih republika Jugoda ritmom napjeva određuje ritam pokreta!) — pjesmom se uspav- slavije, tradicionalna narodna muzika BiH ističe se raznovrsnošću, ljuje dijete u bešici, kroz pjesmu se tuži za umrlim, izjavljuju u njoj se jasno razabiru slojevi različitog porijekla i starosti. Traljubavna osjećanja, svatovskim pjesmama još se rado vrše pojedini dicija sela toliko se razlikuje od narodne muzičke prakse grada dijelovi vjenčanja po starinskom običaju, a sačuvani su i tragovi da lakše uočavamo njihova posebna obilježja negoli zajednička. uloge muzike u obredima magijskog karaktera (čaroice, lazarice, sviranje u trubu od kore uveče uoči Đurđevdana i pred zoru
iirrrrr
MUZ, E., I, 15
33
■>od sokola«); produžavanje tona na konsonantima — npr. »n-«j »j-« i dr. Pa i pjevanje uz okretanje tepsije (si. 2) ili »nijeme« igre — bez muzičke pratnje osim ritma koraka i zveke nakita, predstavljaju karakteristične detalje ove tradicije. Malovaroška tradicija — u stvari tradicija grada i većih naselja uz prometnije puteve, gdje je za vrijeme mnogovjekovne vladavine
omaru, il ga kw -ga
Oblici metra i ritma, a zatim i melopoetski oblici, U; su isti, očito stoga što dobrim dijelom zavise od osobini a taj im je zajednički. Razlika je samo u tome što se ne] češće susreću u jednoj, a drugi u drugoj tradiciji. Tako
i
BOSANSKO-HERCEGOVAČKA MUZIKA
227 ritam riječi (»uravan«) — koji se temelji na jedva menzurabilnoj promjenljivosti osnovne jedinice vremena (dobe) — češći na selu nego u gradu; ostala se karakteristična obilježja ritma kao npr. oštro isticanje dijereze kontrastirajućim ritmičkim obrascima članaka stiha (Notni primjer 12) i si., zatim sklonost prema obrazovanju složenih mjera od nejednakih prostih i povremeno ubacivanje kontrastirajućih mjera (Notni primjer 5), nalaze u _ 0
BjslosaniAt ( 8lasvwx)
(QHgK£ * lju,-bi-6i-ce pla- va, W'itt,H
druie Ti- -to,
J J J J J J svim krajevima Jugoslavije, kako u seoskoj tako i u malovaroškoj tradiciji. Veoma česta pojava nesimetričnih skupina ritma pokreta (»potkorak«), obrazovanih od prostih dvodijelnih i trodijelnih mjera, ne smije se poistovjetiti sa aksak-ritmom koji je kao element turskog uticaja zastupljen samo u malovaroškoj tradiciji. Melopoetski oblici, koji određuju odnos napjeva i stiha, dijele se u dvije osnovne kategorije: na oblike kratkog i na oblike dugog napjeva. U narodu postoji pored ovih termina mnoštvo lokalnih: »potrkuša«, »otezalica« i dr. Osnovna funkcija kratkog napjeva sastoji se u tome da omogući tečno, jasno i ekspresivno izlaganje sadržaja dugačkih pjesama (sa velikim brojem stihova), najčešće narativnog karaktera. Glavna obilježja kratkog napjeva jesu: 1) napjev je kratak, obično ne sadrži više od jednog stiha (Notni primjer 6), ponekad
I g-len. 0- tuo-
n- - -U L ___
samo pola stiha; 2) silabičkog je karaktera; 3) podređen je tekstu (slušalac prati tok izlaganja teksta više nego napjev), usljed čega je napjev izložen znatnim promjenama pa se pojavljuje kao neustaljen (a), sa više ili manje naglašenom tendencijom da se ustali (b), ili kao ustaljen (c); 4) počeci i završeci dužih pjesama, pa i dužih dijelova pjesme (»dušak«), obilježeni su posebnim, snažno kontrastirajućim početnim (Notni primjer 7) i završnim (Notni
lašrge gusle,
moja, dano - ri-
-jo,
6=eo ...što ne ftb-Iim pU-
-mi- -6a,
Pu.-
-ta-
-l/a,- -(h)a- -(h)a,.
primjer 8) obrascima napjeva. Takvi kontrastirajući obrasci mogu spontano da se pojave i u toku pjevanja, naročito kada pjevač osjeti da popušta pažnja slušalaca; 5) brzina pjevanja važan je faktor, a agogičke promjene moćno sredstvo interpretacije za potcrtavanje promjena dramskih zbivanja — s obzirom na brzinu kazivanja koja se traži, potreba predaha predstavlja poseban problem. Oblici kratkog napjeva u mnogome ovise od sastava izvođačkog tijela, pa se uspješno dijele prema tome da li u izvođenju učestvuje: 1) jedno lice (ili više ako pjevaju unisono), 2) jedno lice uz pratnju instrumenta (gusle, tambura i dr.) ili 3) više lica koja pjevaju polifono. Prvu vrstu nalazimo npr. u pjevanju »k'o iz knjige«, u »nabrajanju«, kukanju nad umrlim, u pjevanju improvizovanih stihova uz bešiku i dr.; drugu vrstu u pjevanju uz gusle ili uz tamburu, a treću u »presijecalicama«, karakterističnim oblicima zajedničkog pjevanja starije polifone prakse. Kod pjevanja »k'o iz knjige« pjevač, iako nepismen, rado drži knjigu u ruci, vjerovatno radi bolje koncentracije. Brzo pjevanje (kazivanje) druže Ti - -to,
pLa-vcu,
J JJ J J JJ
pla-va,
druže Ti-to,
Lnn
^| J J J J J
J J J J J __a
ra^kt-Ja
J J JJ
plam.
ravnomjerno prekida zbog predaha. Koliki će broj stihova povezati jednim dahom zavisi samo od njegove fiziološke kondicije, obima daha, sposobnosti brzog izgovaranja, pamćenja i si., ali ne i od sadržaja pjesme: istu pjesmu prekidače razni pjevači na raznim mjestima. Oblici napjeva kukanja i pjevanja uz bešiku su ustaljeni. Kada improvizuje tekst, pjevač odabire složeniji ili jednostavniji obrazac napjeva, prema tome da li mu je za improvizovanje potrebno više ili manje vremena. U svakom slučaju improvizovani tekst sporije se izlaže (od onog primljenog i zadržanog u pamćenju) i prekida nakon svakog melosti-ha, ne toliko radi predaha, koliko zato da bi pjevač dobio na vremenu potrebnom za improvizovanje sljedećeg stiha. SI. 4 BUBNJIĆ-DOBOŠ
Oblici kratkog napjeva uz pratnju instrumenta dozvoljavaju pjevaču da uzme dah za vrijeme međuigre, između stihova, sasvim neprimjetno kad god zatreba i da uspješno primjenjuje agogičke promjene radi oživljavanja kazivanja. Zato ovaj oblik najmanje zamara pjevača (i slu-šaoce), pa se primjenjuje na najduže pjesme. Ukoliko zamor ipak nastupi, pjevanje se cijepa na odsjeke. Kao i kod pjevanja »k'o iz knjige«, ovi odsjeci ne odgovaraju podjeli sadržaja prema razvoju radnje. Naprotiv, pjevač rado prekida na najnapetijem mjestu izlaganja, pa i posred rečenice. Poznato je da duže pjesme obično započinju i završavaju vi-še-manje konvencionalnim tekstovima koji nemaju direktne veze sa sadržajem pjesme. Manje je poznato da TALAMBAS se između odsjeka, nakon odmora, prije prijelaza na sljedeći odsjek, takođe ponekad umeću kraći tekstovi (»diklice«), koji svojim smiješnim, pa i opscenim sadržajem, sasvim odudaraju od sadržaja u koji se umeću. »Presijecalice«, polifoni oblici kratkog napjeva, imaju sasvim ustaljene obrasce (nužna ovisnost partija ne ostavlja mnogo slobode za variranje napjeva). Momenat predaha uticao je ovdje na formiranje dvaju osnovnih tipova. Oni se u svojoj osnovi razlikuju prema tome da li pjevači uzimaju dah. istodobno ili naizmjenično. Osnovni elementi prvog tipa jesu: a) slobodniji početak (slobodniji napjev) prvog pjevača prije nastupa drugog pjevača, Supres. OSNOVNI OBRAZAC
i = 192
tei'U J J ^ J J J J J JdJJJJ. Ja,senajmi'u.popa, damiLorsmikopajn,darrw,sijem'še7iLcu. damu'nmimdječici■ Jd J J J J J: ZAJEDNIČKI PREDAH NAKON SVAKA 4 STIHA
OSTALI STIHOVI
Jca/L SB đojuloj iz-b(h
POSEBAN ZAVRŠETAK
haj!
J-JJJJJ.
b) ustaljeni obrazac napjeva po kojem oba pjevača zajedno započinju i zajedno završavaju sve ostale stihove osim posljednjeg stiha (poseban završetak) (Notni primjer 9). U oblicima drugog
228
BOSANSKO-HERCEGOVAČKA MUZIKA
tipa prvi pjevač započinje, a drugi završava napjev, tako da se melostihovi lančano nadovezuju (Notni primjer 10) bez ikakvog prekida do kraja pjesme. Samo posljednji stih oba pjevača zajedno završavaju i time obilježavaju kraj pjevanja. »Presijecalice« ponekad služe i za pratnju igara. U tom slučaju pjevanje se produžuje ponavljanjem melostihova.
od kojih su jedni opšti, a drugi čvršće vezani za od područja. Veoma brojne oblike te prakse dijelimo prema tri zvučja dominirajućih intervala: 1) na kategoriju oblik se dominirajući intervali (konsonantni i disonantni) ( i tretiraju uglavnom kao i u muzici evropskog Zap
d=66
Steđosrova. d
Iz-uir voda
d d
iz-vi-m-!a iz. koljena
12 jcb-v&ro-va
J JJJJJ^l'
(NA KRAJU)
Oj gth-ra-vi,
tttn. _____ t
pola roda, TTin-ga, te-bevolim,a
JJ Dugi napjev predstavlja složeniju konstrukciju — melostrofu koja privlači pažnju svojim muzičkim kvalitetima. Može da se pamti nezavisno od teksta, a može i da se odvoji od teksta i da živi neovisno od njega kao muzička fraza. Raznovrsne strukture melostrofe dugog napjeva nastaju uglavnom od građe jednog do dva stiha: i) dodavanjem uzvika dozi- vanja (oj, ej), ili riječi esklamativnog značenja (aman) na otegnutim melizmatičkim formulama, 2) raznovrsnim ponavljanjem ili grupisanjem melostihova, 3) raznovrsnim ponavljanjem članaka stihova, 4) dodavanjem pripjeva (prostih, složenih, konstantnih, promjenljivih, sa elementima tajnog sporazumijevanja, tajnog govora, igre riječi i si.) i 5) kombinacijom navedenih postupaka. Homologne i aug-mentativne melostrofe su izuzetne.
Prvi oblik, tzv. »otezalica« osnovni oblikdugognapjevatradicije gorštaka stočara, obuhvata si. 6 BUBANJ NA DERDINU samo jedan stih, a ipak je dugačak zato što mu je napjev proširen otegnutim načinom pjevanja i uzvicima dodatim po stanovitoj shemi, na početku, na kraju i između članaka stiha (No tni primjer 1). Na ovim uzvicima izvode se oporim ornamentima obilno kolorisani početni i završni dijelovi članaka melostiha. Uz opšti naziv »otezalica«, za ovaj osnovni oblik nalazimo i druge nazive koji se obično odnose na način kako se pjeva ili na priliku kada se pjeva, npr. »putnički«, »svatovski«, »sofrački« i dr., a u suštini riječ je o istom obliku, bez obzira da li se pjeva je dnoglasno ili višeglasno. Isti oblik, pod istim nazivima, nalazimo i kod stočara drugih balkanskih naroda (Rumuna, Bugara). Melostrofa nastala ponavljanjem članaka (Notni primjer 5) (jednog, najviše dva stiha) — koju nalazimo u seoskoj i u malovaroškoj tradiciji BiH, kao i u ostalim krajevima Jugoslavije, a i u drugim slavenskim zemljama, npr. Bugarskoj, Slovačkoj, Ru-
wrr tLLrr r joj, ga-
TO,-
vt,
pola roda nw-gcL, tebe volim., CL više 1
primjer 12) — i 2) na kategoriju oblika u kojima se d intervali velike (pa i male) sekunde doživljavaju i treti disonantna već kao konsonantna sazvučja (Notni primjer 3, 5), suprotno praksi evropske muzike. U oblicima prve kategorije viši glas ima vodeću funkciju, a niži drugostepenu, dok se u oblicima druge kategorije vodeći glas povremeno ukrštava sa drugim, izjednačavajući njihove funkcije.
Osim ovih oblika nalazimo u oblasti sjeverozapadne Bosne i takve koji se, i pored izvjesne srodnosti sa oblicima spomenutih kategorija, ne mogu uvrstiti ni u jednu od njih. To su oblici (»djevojački«) u kojima se glasovi ukrštavaju, ali sekunda se rjeđe pojavljuje i ne tretira uvijek kao konsonaca, a posebno im je obilježje protupomak na kraju napjeva (i njegovih odsječaka) kojim se glasovi iz umanjene ili male terce stapajv (Notni primjer 13). SI. 8 ROG BEZ PISK PISKOM
Ivanjska J3os.Srupa.. IDJEVOJJIČKI
13
ne-moj ži-vo- ta &. Oj ns-mcj mala.
-i Posmatrajući ove oblike sa stanovišta međusobni dionica, oblike prve kategorije dijelimo na: a) bore primjer 14), b) paralelno kretanje u tercama (Notni 1 ili sekstama, c) »na bas« (Notni primjer 12) i d) osti: »na bas«, nazvan tako u krajevima gdje se sukoblja Međutim,
SI. 7 SLAVIĆ
^^^
siji, a ne nalazimo kod ostalih naših susjeda — čini se da je ostatak stare slavenske tradicije. Struktura napjeva takve melostrofe ne podudara se nužno sa strukturom teksta, što znači da se uporedo sa dijelovima stiha, koji se ponavljaju, neće ponavljati odgovarajući dijelovi napjeva. Oblici melostrofe ove vrste veoma su mnogobrojni. Srodan im je oblik »sa srijede« (Notni primjer 11), koji ne počinje prvim, već drugim člankom stiha.
ono
po čemu se obje tradicije najizrazitije razlikuju, što najvidnije obilježava ne samo
đib-gium vo-de,
J J J=96
J J
posebne tradicije sela i grada nego i seoske tradicije pojedinih područja međusobno, kao i različite slojeve iz kojih se one sastoje,
to su oblici poli/one prakse. Sklonost prema polifonom muziciranju urodila je samo na području seoske tradicije konkretnim, tradicijom strogo utvrđenim oblicima,
dii- gujn vo- de,
J I J
J J
..
J
J. .
tann,
TULTUL
JJJJ du,-gum vo- de
J
J
J
.
jes', lome,
'-;••■*" Prilog). LIT.: F. Kuhač, Turski živalj u pučkoj glazbi Hrvata, Srba i Bugara, Glas nik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1898. — L. Kuba, Pjesme i napjevi Bosne i Hercegovine, ibid., 1906—10. — C. Sachs, Uber eine bosnische Doppelflote, SBIMG, 1907—08. — M. Murko, Die Volksepik der bosnischen Mohammedaner, Wien 1909. — Isti, Bericht uber phonographische Aufnahmen epischer, ■ meist mohammedanischer Volkslieder im nordwestJichen Bosnien im Sommer 1912, Wien 1912. — Isti, Bericht iiber eine Bereisung von Nordwestbosnien, der abgrenzenden Gebiete von Kroatien und Dalmatien behufs Erforschung der Volksepik der bosnischen Mohammedaner, Wien 1913. — Isti, Bericht iiber phonographische Aufnahmen epischer Volkslieder im mittleren Bosnien und in der Herzegowina im Sommer 1913, Wien 1915. — Isti, Bericht uber eine Reise zum Studium der Volksepik in Bosnien und Herzegowina im Jahre 1913,
Wien 1915. — G. Gesemann, Erlangenski rukopis, Sremski Karl Isti, Studien zur siidslavfischen Volksepik, Reichenberg 1926. -La Poesie populaire epique en Yougoslavie au debut du XX6 siecl B. Marić, Hercegovačka svirala, Sarajevo 1932. — B. Sirola, £ Zagreb 1932. — Isti, Fućkalice, sviraijke od kore svježeg drveta, W. Wiinsch, Die Geigentechnik der siidslawischen Guslaren, I L. Kuba, A la recherche de la chanson slave, Praha 1935. — T. Ma muslimanske narodne epike, Zagreb 1935—36. — B. Marić, Volks ens und der Herzegowina (disertacija), Wien 1936. — P. Bromse, I meien und Sackpfeifen Siidslavviens, Brno 1937. — G. Gesemann, Povodom gramofonskog snimanja bosanske narodne pjesme, Priloz narodne poezije, 1937, 2. — A. Schmaus, Pjevanje uz tepsiju, ibid, Sviraijke s udarnim jezičkom, Zagreb 1937. — W. Wiinsch, in Stidosteuropa, Berlin 1937. — B. Marić, Pentatonika u bosanski koj muzici, Zagreb 1938. — Isti, Naša pučka glazbala, Kalend J 939-— ^- Sirola, Hrvatska narodna glazba, Zagreb 1940. — B. Lord, Serbo-Croatian Folk Songs, New York 1951. — M. Mu srpsko-hrvatske epike, Zagreb 1951. — C. Rihtman, Polifoni obli' muzici Bosne i Hercegovine, Bilten Instituta za proučavanje folkloi 1951.— Isti, Čičak Janja — narodni pjevač sa Kupresa, ibid. — muzika jajačkog sreza, ibid., 1953. — A. Schmaus, Studije o k: Rad JAZU, VI, 1953. — V. Milošević, Bosanske narodne pjesme, Luka 1954—64. — C. Rihtman, Muzička tradicija Neuma i oke Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1959. — V. Milošević, Krajiške boi I—II, Banja Luka 1959—61. — A. B. Lord, The Singer of T Mass. 1960.— M. Braun, Das serbokroatisehe Heldenlied, Gottir V. Milošević, Tambura i harmonika u bosanskom varoškom pjeva Krajiškog muzeja, 1962. — C. Rihtman, Tradicionalna muzika Imi Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1962. — Isti, Oblici kratkog napje 1 muzici Bosne i Hercegovine, ibid., 1963 — V. Milošević, Sevdalink 1964. — C. Rihtman, Narodna muzička tradicija Lepenice, Na BiH, 1964. — Isti, Narodna muzička tradicija Žepe, Glasnik Žema u Sarajevu, 1964. — Isti, Die Hauptmerkmale der konstatierten der tradizionellen Musik und in den Musikinstrumenten Bosni Herzegowina, Naučno društvo BiH, 1965.—M. Fulanović-šošić, I prve kategorije u narodnoj muzici Bosne i Hercegovine, Zvuk, 1 Svatovske pjesme zajedničke Srbima, Hrvatima i Muslimanima Bi govine, Zbornik Kongresa folklorista, Celje 1965. — C. Rihtman, Elemente in der traditionellen Musik Bosniens und der Herzego und Munchener Balkanologische Studien, II, 1967. — Isti, & muzički instrumenti u narodnoj tradiciji Bosne i Hercegovine, Aka i umjetnosti BiH, 1967.—Isti, Diple u Bosni i Hercegovini — Aei menti tipa klarineta, ibid. — D. Rihtman, Arhaični elementi l pjesmama Srba i Hrvata bosanskohercegovačkog sela, Narodno 1968. — M. Fulanović-Sošić, Rog u narodnoj muzičkoj tradiciji cegovine, Zbornik Kongresa folklorista, Jajce 1968. — J. H »Ravna« pjesma u malovaroškoj tradiciji Bosne i Hercegovine, Rihtman, Le Microton dans les aspeets les plus anciens de la musiq nelle en Bosnie et Herzegovine, Izvestija na Instituta za muziku, — Isti, Traditional Recitation Forms of the Epic Chants, Kongri Ljubljana 1967, 1970.
Umjetnička. Razvoj muzičke kulture u BiH, us povoljnim političkim, društveno-ekonomskim i kulti likama, stoljećima je zaostajao. Postepeno povezivan ropskom tradicijom počelo je u vrijeme austro-ugarske ali tek poslije Drugoga svjetskog rata bosansko-he muzika se intenzivno razvija i uklapa u evropske vori za proučavanje muzičke prošlosti u BiH vrlo su ; muzički spomenici rijetki. Krajem XIX st. situac znatno povoljnija, a u prvim decenijama XX st. počin pati i kompozicije. Razvojni put muzičke kulture u Bi podijeliti u pet razdoblja: 1. muzika u srednjovjekovi skoj državi, 2. za turske okupacije, 3. za austro-ugars čije, 4. muzika između dva svjetska rata, 5. savremena 1. Muzički život u srednjovjekovnoj bosanskoj dri XII st. do provale Turaka 1463 — odvija se na tadai štvenim i kulturnim žarištima, na dvorovima vladara feudalaca, u vjerskim središtima i, u kasnije vrijeme, u f Prema podacima koji potiču uglavnom iz dubrovačl saznaje se da su na dvorovima bosanskih velmoža djelo' muzičari i plesači. Oni se u izvorima nazivaju različite igre ili vještine, odnosno prema instrumentima koje svi su imena na latinskom jeziku. Kao žongleri i lakrdijaši se ioculatores, ystriones, cugularii i buffones, a njihovu nije uvijek moguće tačno razgraničiti i definisati. Često svirači na različitim instrumentima kao što su piffari (frulaši), lautarii ili lauteres (lautisti), tubetae ili tubicine: pulsatores (svirači na udaraljkama), gnaehari ili gnaeharini itd. O djelovanju artista i muzičara na dvorovima feudalaca sa sigurnošću se može govoriti tek od počei Vjerovatno je, međutim, da se oni pojavljuju i ranije, interesovanje za umjetnost koje je postepeno preraslo potrebu. Koliko je do sada poznato, artisti iz Bosne sp prvi put 1408 kada je dubrovačko Malo vijeće donijelo se nagrade dvojica žonglera bosanskog kralja. Šestorici igrača velikog vojvode Sandalja Hranića dobili su 141 brovčana 30 perpera za učešće na proslavi sv. Vlaha, ovog uglednog velmože spominju se i u kasnijim izvo nimljiva je odluka dubrovačke vlade iz 1459, kojom se >>sex pictis piffaris et gnaeharinis olim vovvode Sandalis vojvoda Sandalj umro još 1435. Dubrovačko Veliko vije odobrilo artistima bosanskog kralja veliki poklon u natu u vrijednosti od 120 perpera, a u odluci se ističe da su u Dubrovnik da ukazu čast gradu i kraljevoj zemlji. Uči
!**■
BOSANSKO-HERCEGOVAČKA MUZIKA bosanskih artista na raznim svečanostima u Dubrovniku s vremenom je bivalo sve veće, vezano naročito uz proslavu sv. Vlaha. I sastavi artističkih grupa postaju raznovrsniji i brojniji, a repertoar bogatiji. Prilikom proslave sv. Vlaha u Dubrovniku 1457 učestvo valo je 14, a 1459 16 artista iz Bosne. Vjerovatno je najintenzivniji muzički život bio na dvoru hercega Stjepana Vukčića Kosače, koji je 1442 imao cijeli frulaški orkestar (societas pifferorum), a posjedovao je i orgulje koje se 1446 navode u njegovom testamentu (»jedan organić sa cijevima od srebra«). Što se tiče ličnosti srednjo vjekovnih bosanskih artista ništa nije moguće pouzdano zaključiti. Po imenu slavenskog porijekla jedino se spominje izvjesni Mrvac, hercegov lakrdijaš, kome je dubrovačka vlada 1455 nabavila odjeću u vrijednosti od 50 perpera. Kao što su artisti bosanskih vladara i velmoža odlazili u Dubrovnik, tako su u naročitim prilikama bosanski feudalci pozivali umjetnike iz Dubrovnika. Katkad je dubrovačka vlada sama slala na bosanske dvorove svoje svirače i plesače da bi i na taj način pridobila naklonost kralja ili nekog moćnog vlastelina. Tako je 1411 nekoliko dubrovačkih svirača boravilo osam dana na dvoru vojvode Sandalja i pratilo ga na svečano vjenčanje njegove kćeri Katarine sa kraljem Tomašom. Prilikom svadbe kralja Tvrtka II (1428) Dubrovčani su, pored bogatih darova, poslali i svoja dva frulaša. Vrlo zanimljiv podatak datira iz 1455 kada su prilikom ženidbe Vladislava Kosače na svečanosti sudjelovale i dvije du brovačke trubačice (... duos tubicines et tres tubicinas). To je jedini poznati slučaj da se žene spominju medu sviračima na dvorovima srednjovjekovnih bosanskih feudalaca. O kršćanskoj muzici zapadnog ili istočnog obreda iz ovog perioda nema podataka. Međutim, sa sigurnošću se može pretpostaviti da se u kapelama feudalnih dvorova, u franjevačkim samostanima i pravoslavnim manastirima kao i u seoskim i gradskim crkvama, njegovala muzika koja se nije mnogo razlikovala od duhovne muzike Zapada ili Istoka onoga vremena. Posebno je zanimljivo pitanje karaktera muzike samostalne Crkve bosanske, njene uloge i značaja. No, pošto nema nikakvih izvora ni podataka, može se samo pretpostavljati da je, s obzirom na povezanost bogumila s narodom, uticaj narodne muzike bio velik. 2. Razdoblje turske vladavine u BiH trajalo je četiri stoljeća, pa iako su u tom vremenu nastali značajni spomenici iz raznih umjetničkih grana, o muzičkom životu nema mnogo podataka. Turci, uostalom, nisu posvećivali pažnju ni razvoju svoje umjetnič ke muzike, a kultne muzike u okviru islamskog vjerskog obreda nije bilo. Tako je muzika u BiH u ovom periodu vezana prvenstveno uz narodnu tradiciju u koju su stalno prodirali orijentalni elementi. Što se tiče kršćanske muzike zapadnog i istočnog obreda ona je postojala, ali u skromnim okvirima i sa ograničenim mogućnostima razvoja. O katoličkoj crkvenoj muzici ima više po dataka koji govore da je njeno postojanje bilo tijesno vezano uz franjevački red. Pored teološkog obrazovanja, koje su franjevci sticali pretežno u Italiji, oni su tamo učili i muziku te su, vrativši se u Bosnu, razvijali djelatnost i na području duhovne muzike. Medu poznatim imenima ističu se Mato Banjalučanin (Matheus Bani), kojVje 1687 napisao knjigu »Regulae cantus plani pro incipientibus*v Marijan Aljinić, Augustin Soljanin (Tuzlak), Viče Vidi (1734—1796), kompozitor misa, Lovro Bukva, Petar Filipović, Tadija Ribičić, Grgo Kotromanić, Stjepan Marjanović, autor zbirke »Missae novissimae sanctorum« (1846), Filip Ljubas i dr. Ti franjevci djelovali su u samostanima u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu, Fojnici i u Sarajevu. I prve orgulje u BiH imali su fra njevci. One su postavljene 1801 u crkvi samostana u Fojnici. Najzanimljivija ličnost muzičke historije BiH u ovom periodu je ->■ Franjo Bosanac (Franciscus Bossinensis), rođen krajem XV st. u Bosni, koji je objavio dvije knjige tabulatura za lutnju (1509, 1511). Preteča ranobarokne monodije, Franjo iz Bosne autor je prvih ricercara za lutnju. 3. Razdoblje austro-ugarske okupacije BiH, 1878—1918, mnogo je izmijenilo postojeće prilike, a relativno bogatiji izvori, dnevna i periodična štampa i druga arhivska građa, pružaju mogućnost da se one bolje upoznaju. U to doba BiH dolazi prvi put u neposredan i trajniji dodir sa evropskom muzičkom tra dicijom, jer je austro-ugarska uprava nastojala da svojim civilnim i vojnim službenicima na ovom području stvori izvjestan kulturni život, a tu se podrazumijevalo i organizovanje muzičkih priredbi. Bosansko-hercegovačke novine zabilježile su da je 31. V 1881 u Banja Luci održan koncert »pred mnogobrojnom i vrlo odabranom publikom« kao »prvi u Bosni«. Iz štampe se također saznaje da je u ovom periodu u Sarajevu nastupilo više stranih muzičkih umjet nika (npr. 1909 i violinist B. Huberman), a zabilježen je i priličan broj gostovanja operetnih ansambala iz Austrije i Madžarske. Oni su, razumljivo, izvodili predstave na njemačkom jeziku, a nastu pali su uglavnom pred ograničenim krugom publike. Austrijska činovničko-oficirska kolonija osnovala je 1886 u Sarajevu muško
231
pjevačko društvo Mannergesangverein koje je djelovalo pune 43 godine. Društvo je priređivalo i vokalno-instrumentalne koncerte uz sudjelovanje članova vojne muzike, a uz muški hor nastupao je i mješoviti. Aktivnost Mannergesangvereina bila je velika, pa je on katkad organizovao i po sedam koncerata godišnje. Priredbe su se održavale u Društvenom domu, u zgradi današnjeg Narodnog pozorišta u Sarajevu. Dugogodišnji horovođa bio je Josip Vancaš, ali su horom često dirigovali i vojni kapelnici, najviše porijeklom Česi (Julius Fučik, Josip Hladek i dr.). Pored njemačke i austrijske horske literature na programima su se postepeno počela javljati i djela hrvatskih, slovenačkih i čeških kompozitora, a u horu su nastupali i domaći pjevači. Pošto se muzički život budio, a stručno obrazovanih kadrova nije bilo, u BiH su počeli da pristižu muzičari iz raznih krajeva prostrane Habsburške monarhije, najviše iz Češke. Oni postaju nosioci svega što se u to vrijeme događalo na muzičkom polju. Bili su vojni kapelnici, horovođe, dirigenti raznih amaterskih orkestara, nastavnici muzike itd. Od doseljenih Čeha za razvoj muzičkog života u BiH, a posebno u Sarajevu, najznačajniju ulogu je odigrao ->■ Franjo Maćejovski (Matejovsky), diplomirani student Praškog konzervatorija koji je 1900 došao u Banju Luku. Pet godina kasnije Maćejovski se preselio u Sarajevo i tu ostao do kraja života (1938). Kompozitor, dirigent i pedagog, Maćejovski je 1908 osnovao prvu muzičku školu u Sarajevu koju je održao sve do 1915. Prvi profesionalni muzičar koji je svoj cjelokupni rad vezao uz BiH, on se istakao kao autor horova, solo-pjesama, komada sa pjevanjem i drugih djela u kojima se inspirisao bosansko-hercegovačkim narodnim melosom. Pisao je i muzičko-pedagošku literaturu. Češki muzičari zaslužni su i za razvoj simfonijske muzike u BiH. Kao dirigenti vojnih muzika oni su sa svojim orkestrima priređivali i simfonijske koncerte (prvi je održan u Sarajevu 1881). U tom pogledu naročito su se istakli Julije Fučik, koji je u Sarajevu djelovao 1897—1910, i Josip Hladek, koji je od mobilisanih muzičara za vrijeme Prvoga svjetskog rata formirao u Sarajevu kvalitetan simfonijski orkestar. U ovom su orkestru svirali i članovi tadanjeg Tršćanskog kvarteta (Janković, Viezzoli, Dudović, Baraldi). Od čeških muzičara koji su kraće ili duže vrijeme djelovali u BiH ističu se još Robert Tolinger, Hugo Doubek i Bogomir Kačerovsky. U ovom periodu došlo je u BiH i do jače umjetničke djelatnosti domaćeg stanovništva: Srba, Hrvata i Muslimana. Oni svoju aktivnost vezuju uz čitaonice gdje su se povremeno, obično u vezi sa nekim svečanim datumom, priređivali sastanci (besede, sijela). Prva takva priredba održana je u Sarajevu 1882. U to vrijeme, prvenstveno iz političko-nacionalnih motiva, javlja se težnja za sistematskim njegovanjem pjesme koja bi budila i jačala nacionalnu svijest. To je dovelo do osnivanja pjevačkih društava, a njihovo je djelovanje bilo pretežno, ali ne i isključivo, na nacionalnoj ili konfesionalnoj osnovi. Društva su okupljala širok krug članstva i predstavljala, između ostalog, žarišta muzičkog života. Na društvenim koncertima, koji su redovno održavani, nastupali su pored hora i pojedini solisti (npr. tenorista i horovođa Košta Travanj), a neka društva su imala svoje tamburaške i druge instrumen-'*" talne ansamble. Prema tome, u r s " ' " "•" ' _^_ *»x,,-~.« djelovanju pjevačkih društava ;;:.:.„.; nalaze se počeci, ne samo horr ^ "" ' e ' skog, nego i solističkog pjevanja i instrumentalnog muziciranja u BiH. Najstarije je bilo srpsko pjevačko društvo »Njeguš« osnovano u Tuzli 1886, a zatim su, 1888, počela da djeluju još dva srpska pjevačka društva, »Sloga« u Sarajevu i »Gusle« u Mostaru. Tokom sljedeća dva decenijaosnovan je u BiH čitav niz pjevačkih društava, i to hrvatska: »Tre.......,.'.. bević« (Sarajevo, 1894), »Majevica« (Tuzla, 1896) i »Nada« (Banja Luka, 1898); muslimanska: »Jedinstvo« (Derventa) i »Gajret« (Sarajevo, 1903); jevPRVA BALETNA PREDSTAVA rejsko: »Lira« (Sarajevo, 1900); NARODNOG POZORISTA U radničko: »Proleter« (Sarajevo, SARAJEVU. PLAKAT igQ5) kd Horovođe ovih druš. tava bili su među ostalima: Robert Tolinger i Jovan Travanj (»Njeguš«, Tuzla), Hugo Doubek, Miloš Dozela i Aleksa Šantić (»Gusle«, Mostar), Nikola Tajšanović i Ljubomir Bajac (»Sloga«, Sarajevo), Bogomir Kačerovsky, Blagoje Bersa i Hrabroslav Otmar Vogrič (»Trebević«, Sarajevo), Ivan Vincetić (»Majevica«, Tuzla), Franjo Maćejovski i Matej Jankač (»Nada«, Banjaluka) i dr.
-•'■ifiwfe\
232
BOSANSKO-HERCEGOVAČKA MUZIKA
Za upoznavanje evropske kulturne javnosti sa bosansko-hercegovačkom folklornom muzičkom tradicijom osobito je zaslužan u ovom periodu Ludvig Kuba, takode Čeh. On je u BiH sakupio preko hiljadu narodnih pjesama i 1906—1909 većinu teoretski obradio i štampao u »Glasniku Zemaljskog muzeja za BiH«. U uvodnom dijelu iznio je teoriju o tonalitetima bosansko-hercegovačkih narodnih pjesama i ukazao pored dura, mola i starocrkvenih modusa na postojanje novih, dotad nepoznatih ljestvica. 4. Između dva svjetska rata, 1918—41, muzički život u BiH razvijao se znatno intenzivnije i bogatije. Poslije stoljetne turske i austro-ugarske okupacije, kada BiH postaje sastavni dio zajedničke države Južnih Slavena, njen muzički razvoj počeo je postepeno da se usklađuje sa muzičkim životom drugih, u tom pogledu naprednijih, jugoslovenskih naroda. Glavni grad Sarajevo sve više se ističe kao centar koji preuzima vodeću ulogu. U godinama neposredno iza Prvog svjetskog rata najvažniji događaj u muzičkom životu BiH bilo je osnivanje Oblasne muzičke škole u Sarajevu (1920), prve subvencionisane muzičko-pedagoške institucije u BiH. To je bila srednja škola, najprije sa šest, a zatim sa osam razreda, a u nastavi su bili zastupljeni kla vir, solo-pjevanje, gudački i duvački instrumenti i teoretski predmeti. Škola je tokom vremena okupila priličan broj kvalitetnih nastavnika koji su nastupali kao solisti i dirigenti. Oni su prire đivali redovne mjesečne koncerte na kojima su sudjelovali i gosti iz Jugoslavije i inostranstva. Od domaćih solista isticali su se sopran Vika Čahla, bariton Vladislav Kostić, basist Lađislav Pešek, pijanista Klemens Menschik i dr. Otada datiraju počeci sistematskog razvoja koncertnog života u Sarajevu. I osnivanje Sarajevske filharmonije (1923) predstavljalo je značajan događaj. Ovo muzičko društvo nije imalo samo cilj da formira orkestar i organizuje simfonijske, kamerne i solističke koncerte, nego i da podupire postojeće muzičke ustanove, da se stara o umjetnicima, njihovom položaju i radu, da osniva muzičke biblioteke, a u programu je bilo predviđeno i podizanje muzičkog doma. Predsjednik i jedan od glavnih pokretača Sarajevske filharmonije bio je Bogdan Milanković, profesor romanistike, muzikolog i docnije poznati graditelj violina. U početku su dirigenti filharmonije bili Aleksandar Lukinić i vojni kapelnik Josip Roždjalovski, koji je društvu stavio na raspoloženje svoj orkestar. Već u prvoj sezoni svog postojanja Sarajevska filharmonija je organizovala deset samostalnih koncerata pretežno sa domaćim snagama. Kasnije su orkestrom dirigovali Edo Kfenek, Beluš Jungić i, pred početak Drugog svjetskog rata, Oskar Danon. Sarajevska filharmonija je prestala da djeluje 1941. Kada je u Sarajevu otvorena radio-stanica (1942), za potrebe programa formiran je manji orkestar koji je pod vodstvom Olivera Ristića izvodio i simfonijsku muziku. U Sarajevu je 1921 osnovano i Narodno pozorište koje je u svom repertoaru davalo značajno mjesto komadima sa pjevanjem, vrsti nacionalnog Singspiela. Ovaj muzičko-scenski oblik postao je vrlo popularan i njegovao se sve do kraja Drugog svjetskog rata. Za izvođenje muzičkih tačaka već u sezoni 1921—22 formiran je pozorišni orkestar, pa iako skromnih mogućnosti, to je bio prvi veći instrumentalni sastav koji je djelovao u BiH na profesionalnoj osnovi. Kada je u sezoni 1922—23 za dirigenta orkestra postavljen Franjo Maćejovski u repertoar su se počela uvoditi djela sa lokalnom tematikom. On je prvi komponovao komade sa pjevanjem iz bosansko-hercegovačkog života. Kasnije je muziku za ove komade pisao Beluš Jungić, dugogodišnji zaslužni dirigent pozorišnog orkestra, a njegova »Almasa« na tekst Jovana Palavestre prvi je komad sa pjevanjem jednog bosansko-hercegovačkog kompozitora. U sezoni 1923—24 Sarajevsko je pozorište uvelo u svoj program i operetu koja se, uz kratak prekid zadržala sve do 1945. Operetni repertoar kretao se u standardnim okvirima, sa nekoliko zapaženih predstava. Uslijed pomanjkanja kvalifikovanih pjevačkih kadrova protagonisti operetskih predstava bili su dramski glumci. U ovom periodu bilo je pokušaja da se na sceni sarajevskog Narodnog pozorišta izvodi i operski repertoar. U sezoni 1928—29 prikazane su Mascagnieva »Cavalleria rusticana« i Puccinijeva »Madame Butterflv«, a umjetnička duša ovih nastojanja bio je Alfred Pordes, talentovani dirigent pozorišnog orkestra. Njegovim odlaskom iz Sarajeva (1931) ovakva praksa je prekinuta. Tek u sezoni 1944—45 došlo je do novog pokušaja izvođenja operskih predstava vlastitim snagama. Prikazane su Verdijeva »Traviata« i Puccinijeva »Madame Butterfly«. Banjolučko Narodno pozorište osnovano je 1930. I ono je imalo svoj manji orkestar, jer su u repertoaru komadi sa pjevanjem zauzimali značajno mjesto. Kao kompozitori ovog muzičkoscenskog oblika i dirigenti isticali su se Ivan Dominis, Josip Jiranek, Vlado Milošević i Jaroslav Plecity. Pjevačka društva, osnovana
u prethodnom periodu, a i neka nova, razvijaju u razdobl dva svjetska rata još intenzivniju djelatnost, te povremi komade sa pjevanjem, pa čak i operete. Njihovi dirigenti! ostalih, Cvjetko Rihtman (»Sloga«, Sarajevo), Vladisi (»Jedinstvo«, Banjaluka), Ivan Demeter (»Trebević«, Josip Kaplan (»Nada«, Banjaluka), Jaroslav Plecity »Pelagić«, Banjaluka), Košta Travanj (»Proleter«, Šaraj Muzičko stvaralaštvo u BiH počinje se razvijati te periodu, ali još uvijek u skromnim okvirim?. Na pr dolaze umjetničke obrade narodnih pjesama čime su se formama, bavili gotovo svi kompozitori u BiH: Franjo . (rukoveti za mješoviti i ženski hor), Bogomir Kačeroi -pjesme), Beluš Jungić (preko 700 obrada za razne voka! ili soliste uz pratnju malog orkestra), Vlado Milošević orkestarske svite), Jaroslav Pledty (rukoveti), Cvjeth (horovi, solo-pjesme), Tihomil Vidošić, Josip Kaplan, meter (horovi) i dr. Komad sa pjevanjem njegovali su naro zivno Franjo Maćejovski i Beluš Jungić. Komponovanjei i Alfred Pordes (opereta »Bosanska ljubav«, balet »Og; menu«, muzika za komad sa pjevanjem »Nasrudin-Hodži i dr.). U Sarajevu je od 1934 djelovao kao vojni kapt Majer, koji je dirigovao i u pozorištu i povremeno n: orkestrom Sarajevske filharmonije. Komponovao ji »Napoleonov dvojnik« i »Na Jadranu«, kao i nekoliko ki starskih kompozicija. Jaroslav Plecity je pisao, pored pozorište i horove, solo-pjesme i manja klavirska dje 5. Poslije Oslobođenja i temeljitih političkih, 1 ekonomskih i kulturnih promjena, stvoreni su novi usloi muzike u BiH, koja se tek sada, snažnim napretkom, uklapa u evropske okvire. U Sarajevu je 1945 otvorena Državna srednja muz: a kasnije su srednje muzičke škole osnovane i u Mosta luci i Tuzli. Kada je 1955 u Sarajevu započela sa radom akademija sa vokalnim, teoretskim, muzikološkim i sv. mentalnim odsjecima, riješen je problem obrazovan): kadrova koji su uvijek nedostajali u BiH. Muzička okupila je uz to među nastavnicima istaknute muziča care i teoretičare, koji svojom cjelokupnom djelatnošću muzičkom razvoju BiH. Postepeno širenje mreže osnovi kih škola u svim većim gradovima znači mnogo u dem< muzičke umjetnosti. Osnivanjem stalne opere u Sarajevu (1946) stvoren; voju muzičko-scenske umjetnosti nova situacija. Opera jedno od glavnih žarišta savremenog muzičkog života u Angažovani su orkestarski muzičari, formiran je stal okupljeni su i brojni vokalni solisti. Među njima su tokoi djelovali: Marija Podvinec, Božica Sitarić, Vanđa Cis Čipiko, Desa Vlajković, Mira Bašić, Jana Puleva, A Ljiljana Molnar-Talajić, Radmila Smiljanić, Stana Lo-< mila Todorovska, Branka Đorđević, Dragica Koritić Sokolović, Blaga Videc, Mario Duranec, Leopold Polenc, Zaratin, Ivan Hristov, Stjepan Šajfar, Milivoj Baćanović Fijala, Makso Savin, Matija Kuftinec, Mirko Janji Duplančić i dr. Dirigenti su Konstantin Bernhard ( Ivan Stajcer (od 1947), Mladen Pozajić (od 1949), Bo\ dopulo (1949—53), pa Teodor Romanić, Radivoj Spas Debelić i Miroslav Homen. Stalnim nastupima u um Sarajevska opera je protegla svoju djelatnost na čije Republike, a gostovala je i u mnogim gradovima Jugo: inostranstvu. Njen repertoar je bogat, od klasičnog do stvaralaštva, a posebna pažnja se posvećuje jugoslovenski: Pored repriza domaćih opera »Ero s onoga svijeta« i (Gotovac), »Koštana« (Konjović), »Ekvinocij« (Kozina pleše« (Odak) i »Nikola Šubić Zrinjski« (Zajc) na sceni S pozorišta doživile su praizvedbe »Simonida« (Rajičić) te prva« i »Sablazan u dolini Šentflorijanskoj« (Logar). C operu je počeo da djeluje stalni baletni ansambl koji ir školu za odgajanje mladih kadrova. Sarajevski balet p zapažene uspjehe na gostovanjima u inostranstvu, r Italiji. Pored evropskog klasičnog i modernog repertoar je izveo i čitav niz jugoslovenskih baleta: »Licitarsko ranović), »Ohridska legenda« (Hristić), »Đavo u selu« »Žetva« i »Intermezzo« (Papandopulo), »Zlatna ribica« »Kontrasti« i »Grozdanin kikot« (Škerl), itd. Orkestar Sarajevske opere bio je jezgro iz koga se 194 Simfonijski orkestar NR BiH (od 1953 Filharmonija). K jući u Sarajevu i drugim gradovima, ovaj ansambl preds čajan faktor u razvoju muzičkog života BiH. Pored sa jugoslovenskih dirigenata ovim su orkestrom dirigova istaknuti svjetski umjetnici. Tokom vremena djelovali orkestri u Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli i Zenici, ali bez ] muzičara nisu mogli da se održe duže vremena, pa se od
• # ■ .
;
».»v1;
BOSANSKO-HERCEGOVAČKA MUZIKA
< <
■u O
0 N
•o W 00
O _
]
O
H
BOSANSKO-HERCEGOVACKA MUZIKA
Gore lijevo: SVIRAČ DVOJNICA; gore desno: FRULAŠ; dolje: KOLO IZ BRČKOG
BOSANSKO-HERCEGOVAČKA MUZIKA — BOSE
233 simfonijski orkestar u Mostaru. I Radio-televizija Sarajevo osnovala je 1962 profesionalni simfonijski orkestar, koji nastupa i javno. Ovdje su angažovani uglavnom mlađi muzičari, tako da je to perspektivno muzičko tijelo. Dirigent je Radivoj Spasić.
Komadina čija orijentacija prema muzičkim shvatanjima evropske avangarde poprima sve radikalniji karakter. Muzikologija u BiH nema veće tradicije i tek u poslijeratnom periodu počinje da se intenzivnije razvija. Etnomuzikologijom, prikupljanjem i proučavanjem narodne muzike u BiH, bave se akademici Cvjetko Rihtman i Vlado Milošević. Bogdan Milan-ković bavio se naročito, teoretski i praktično, problemima violine, a Zija Kučukalić, glavni urednik časopisa »Zvuk«, proučava historiju jugoslovenske muzike, posebno novijeg doba. U najmlađoj ge-
KONCERT ZBORA I ORKESTRA RADIO-TELEVIZIJE SARAJEVO U DVORANI SKENDERIJE
Tradicija horskog pjevanja ukorijenjena u muzičkoj proš losti BiH nastavljena je i u poslijeratnom periodu. Ona se njeguje u brojnim amaterskim kulturno-umjetničkim društvima »Proleter«, »Vaso Miskin Crni«, »Slobodan Princip Seljo« i »Valter Perić«, Sarajevo; »Abra-šević«, Mostar; »Vaso Pelagić«, Banja Luka; »Iskra« Zenica itd., a kao dirigenti ističu se Tiho-mir Mirić (»Proleter«), Mladen Stahuljak i Ivan Demeter (»Vaso Miskin Crni«), Mladen Pozajić (»Đemo Krvavac«), Miroslav Homen (»Slobodan Princip Seljo«), Zvonimir Nevžala (»Valter Perić«), Bogomil Klobučar (»Ab-rašević«), Radovan Pejić (»Iskra«) i dr. Pored profesionalnog
operskog hora postoji i poluprofesi-onalni mješoviti hor Ra-diotelevizije Sarajevo, osnovan 1947. Njegov osnivač i dugogodišnji dirigent bio je Tihomir Mirić, koga su naslijedili Mladen Pozajić i zatim Julije Marić. Ovaj ansambl je naročito mnogo doprinijeo afirmaciji domaćeg stvaralaštva, naročito bosansko-herce-govačkog. Umjetnici angažovani u pomenutim institucijama nastupaju i kao solisti ili članovi kamernih ansambla. Pored već navede nih svojom su se djelatnošću istakli: pijanisti Matusja Bluni, Sofija Deželić, Vlasta Debelić, Anka Humo, Marijan Feller, Zlata Feller, Tatjana Kartel), Ružica Savić, Ranka Cecič, Jasenka Roter, Dubravko Rukavina, Milica Šnajder, Izolda Ambrožić, Olga Vukomanović i Marija Škerl, violinisti Aleksandar Szegedi, Milan Tarbuk, Nikola Pecko, Karlo Senaši i Miroslava Pašić, violist Dragutin Arany, violončelisti Pavle Stojković, Vladimir Antolek i Ivan Poljanšek, flautisti Franjo Stubičan, Muamer Kulukčija i Bećir Drnda, oboist Josip Bareš, klarinetisti Aleksije Radan i Ante Vezilić, te koncertni pjevači Bruna Špiler, Blanka Danon i Milica Zečević. Bogat razvoj muzičkog života u poslijeratnom periodu u BiH presudno je uticao na muzičko stvaralaštvo. Kao i u dru gim sličnim prilikama gdje ne postoji tradicija umjetničke muzike glavno vrelo inspiracije bio je folklor. Tako su u njemu i bosansko-hercegovački kompozitori tražili — neki konstantno a neki povremeno — oslonac za svoje stvaralaštvo. Raznolikosti stilova doprinijela je činjenica da su u BiH djelovali, kraće ili duže vrijeme, i umjetnici koji su kompozitorsku afirmaciju stekli u drugim sredinama (Boris Papandopulo, Božidar Trudić, Ivan Brkanović, Ruben Radića), a ima i kompozitora rođenih na području BiH, koji su svoju djelatnost razvili u drugim centrima (Milo Cipra, Oskar Danon i dr.). Za BiH je uopšte karakteristična živa fluktuacija muzičara. Ta se situacija izmijenila šezdesetih godina, kada su počele da pristižu mlade snage, većim dijelom apsolventi sarajevske Muzičke akademije, koji se čvršće vezuju za sredinu iz koje su nikli. Medu kompozitorima koji svoj stvaralački rad čvrsto zasnivaju na elementima folklora ističu se Vlado Milošević, plodan u gotovo svim oblastima vokalne i instrumentalne muzike, i Cvjetko Rihtman, autor horova i solo-pjesama. Folklornoj tradiciji je blisko i stvaralaštvo Milana Prebande, Gabriela Jakeševića i Artura Klementija, a nacionalnom muzičkom smjeru u širem smislu pripadaju Mladen Pozajić, Avdo Smailović i Mladen Stahuljak. Miroslav Špiler, kompozitor simfonijskih djela, pretežno se koristi sredstvima kasne romantike, a programsko-naturalističko izražavanje Branka Grkovića zasnovano je na eklektičarskim idejama. Nada Ludvig-Pečar postigla je uspjehe na području muzike za lijecu i u manjim kamernim oblicima. Dane Škerl je plodan kompozitor simfonijske muzike, a njegova djela nose neoklasicistička obilježja. Mladoj generaciji kompozitora u BiH pripada Vojin
neraciji muzikologa u BiH ističu se Bojan Bu-jić, koji se posvetio pretežno istraživanju srednjovjekovne i renesansne muzike, i Slobodan Špi-rić. Na području lake i zabavne muzike u BiH došlo je u novije vrijeme do intenzivnijeg razvoja. Značajnije rezultate ostvarili su medu ostalima: Srđan Matijević, Žarko Roje, Julije Marić i Đorde Novković. Kao rezultat razvijenijeg muzičkog života u najnovijem periodu pojavila se i izdavačka djelatnost. Pored Saveza amaterskih kulturno-u-mj etničkih društava, pre-duzeća Svjetlost i Zavoda za izdavanje udžbenika, u tom pogledu naročito značajnu ulogu igra Udruženje kompozitora BiH, koje štampa gotovo sva djela svojih članova i stara se o njihovom plasiranju.
LIT.: B. Milanković, Muzički život u Sarajevu od okupacije do danas, 1937 (rukopis u arhivu Udruženja kompozitora BiH). — M. Pozajić, Poslijeratno muzičko stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, Zvuk, 1957, 11—12. — Z. Kučukalić, Likovi savremenih bosansko-hercegovačkih kompozitora, Sarajevo 1961. — Isti, Deset godina Sarajevskog baleta, Zvuk, 1961, 45—46. — A. Babič, Fragmenti iz kulturnog života srednjovjekovne Bosne, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, 1964, II. — R. Besarović, Iz kulturne i političke istorije Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1966. — Z. Kučukalić, Dvadeset godina Sarajevske opere, Sarajevo 1966. — Benac, Čović, Pašalić, Basler, Miletić i Anđelić, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do početka turske vladavine, Sarajevo 1966. — Z. Kučukalić, The Development of Musical Culture in Bosnia and Herzegowina, Sarajevo 1967. — Isti, Die Tonkunst Bosniens und der Herzegowina in Vergangenheit und Gegenwart, Zvuk, 1967, 77—78. — Isti, Musikzentren: Sarajevo, ibid. — R. Besarović, Kultura i umjetnost u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upravom, Sarajevo 1968. Z. Kuč.
BOSCHOT, Ađolphe, francuski književnik i muzički kritičar (Fontenav-sous-Bois, 4. V 1871 — Pariz, 1. VI 1955). Zajedno sa Th. de Wyzewom 1901 utemeljio Societe Mozart u Parizu za promicanje Mozartove umjetnosti u Francuskoj. God. 1910—38 muzički kritičar lista E,cho de Pariš. Autor najpouzdanije i do danas najveće monografije o Hectoru Berliozu; 1926 postao član Francuskog Instituta. Osim o muzici pisao je i djela iz povijesti književnosti i estetike. DJELA: Hector Berlioz (3 sv.), 1906—13 (novo prošireno izd. 1946— 50); Le Faust de Berlioz, 1910 (novo izd. 1945); Une vie romantiaue (H. Berlioz), 1920 (novo izd. 1945); Chez les Musiciens (3 sv.), 1922—26; La Lumiere de Mozart, 1928; Le Mystere musical, 1929; La Musique et la vie (2 sv.), 1931—33; Mozart, 1935 (novo izd. 1940); Musiciens-Poetes, 1937 (novo izd. 1952); Portraits de Musiciens (3 sv.), 1946—50; Notes Mozartiennes, 1946; Souvenirs d'un autre siecle, 1947. — Prijevodi libreta nekoliko Mozartovih opera na francuski. LIT.: R. Dumesnil, Adolphe Boschot, MGG, II, 1952.
BOSCOVICH, Alexander Uriah, izraelski kompozitor (Cluj, Rumunjska, 16. VIII 1907 — Tel Aviv, 13. XI 1964). Muzičku naobrazbu stekao u Beču i Parizu (P. Dukas). Djelovao u Narodnoj operi u Cluju, 1928 preselio se u Palestinu, gdje je predavao na Konzervatoriju u Tel Avivu. U svojim kompozicijama služio se hebrejskim muzičkim folklorom nastojeći izgraditi specifični hebrejski stil. DJELA. ORKESTRALNA. Koncerti: za violinu, 1942; za obou, 1943; za čembalo i mali orkestar, 1951. Chansons populaires juives, 1937; Semitska suita 1946 (obrađeno i za klavir). — Komorna muzika. — Album klavirskih kompozicija za omladinu, 1948. — Balet Šarah. Scenska muzika. — Pjesme.
BOSE, Fritz von, njemački pijanist i kompozitor (Konigstein na Labi, 16. X 1865 — Leipzig, 10. V 1945). Studirao 1883—87 na Konzervatoriju u Leipzigu (S. Jadassohn, C. H. Reinecke),
234
BOSE — BOSTON kasnije još kod H. v. Biilowa. Od 1890 stalni pratilac sopranistkinje Alice Barbi. God. 1893 postao nastavnik klavira na Konzervatoriju u Karlsruheu, 1898 na Konzervatoriju u Leipzigu. Član komornih ansambla. DJELA: koncert za klavir i orkestar; simfonijska fantazija za klavir, gudački orkestar, rogove i timpane; 2 orkestralne koncertne kompozicije; suita za gudački orkestar. — Kompozicije za violončelo i klavir. — Klavirska djela (sonatine, etide, suite). ■— Zborovi.
BOSENDORFER, austrijska tvornica klavira. Osnovao ju je 1828 u Beču Ignaz B. (1796—1859). Nakon njegove smrti tvrtku je vodio njegov sin Ludzvig (1835—1919). Za njegove uprave tvornica se znatno proširila i klaviri B. postigli su veliki ugled u svijetu, osvojivši mnoge nagrade na međunarodnim izložbama. Koncertom H. von Biilovva otvorena je 1872 u Beču koncertna dvorana B. (1913 pregrađena) kojoj pripada istaknuto mjesto u bečkom muzičkom životu. Nakon Prvoga svjetskog rata tvrtka B. primjenjuje tzv. repeticijsku (englesku) mehaniku. Danas vode tvrtku Alexander i Wolfgang Hutterstrasser. BOSILJEVAC, Šandor (Aleksandar), kompozitor i orguljaš (Karlovac, 7. III 1860 — Hvar, 8. VI 1918). Crkveni orguljaš u Karlovcu, studirao na orguljaškoj školi u Pragu (F. Z. Sku-herskv, F. Blažek). God. 1892—1900 nastavnik učiteljske škole u Sarajevu, a zatim orguljaš u Hvaru. DJELA. Uvertire: Sokol; Jadransko more i Domorodni zvuči. Oko 20 koračnica (Hrvatska poputnica; Balkanska koračnica); plesne kompozicije (polke; mazurke; valceri; Hrvatsko salonsko kolo; Gavotte sur les thimes croates) za različite ansamble kao i za tamburaški zbor. — Za glas i klavir ili zbor niz zbirki, koje su rađene na narodne motive: Album bosansko-hercegovačkih pjesama; Srca jek; Pjesma i ples; Pjesma i kućna glazba; Pjesme slast i dr. — Više misa (Misa u Gduru za zbor i orkestar): Requiem\ moteti; ofertoriji i dr. Harmonizacije mnogih narodnih pjesama za klavir i zborove: U ranu zoru; Ta u zdravlje; Salonsko kolo i dr. LIT.: J. Barle, Sandor Bosiljevac, nekrolog, Sv. C, 1918, 5. — J. Dulčid, Sandor Bosiljevac, ibid., 6. K. Ko.
BOSIO, Angiolina, talijanska pjevačica, sopran (Torino, 22. VIII 1830 — Petrograd, 13. IV 1859). Učila u Milanu (V. Cattaneo), gdje je i debitirala 1846. Pjevala u gradovima Evrope (Pariz, London, Moskva, Petrograd i dr.) i Amerike. Odlikovala se velikim glasovnim opsegom i osjećajnom interpretacijom. BOSKOVSKY, Willi, austrijski violinist (Beč, 16. VI 1909 —}. Studij violine završio 1935 na Muzičkoj akademiji u Beču, na kojem zavodu sada i sam predaje. Od 1936 prvi koncertni majstor Bečkih filharmoničara i ujedno prva violina gudačkog kvarteta i okteta (Wiener Oktett), koji je utemeljio 1948. B. nastupa i kao dirigent, naročito kao interpret zabavnih kompo zicija J. Straussa i dr. S tog područja snimio je više gramofon skih ploča. BOSSA NOVA, suvremeni društveni ples j užnoameričkog podrijetla. Pleše se u parovima, a u plesnim dvoranama pojavio se oko 1960. (J=cca160)
BOSSE, Gustav, njemački nakladnik (Vienenburg, Harz, 6. II 1884 — Regensburg, 27. VIII 1943). Sin nakladnika F. Bossea, studirao u Leipzigu muzikologiju (H. Riemann, A. Seidl, C. Eitz). God. 1912 osnovao u Regensburgu muzičko nakladno poduzeće u kojemu je posebnu pažnju obraćao na objavljivanje rijetkih, odnosno nedovoljno poznatih djela iz muzičke literature. U toku vremena Bosseov je izdavački plan obuhvatio široko područje, od popularnih biografskih radova i muzičkih romana do znanstvenih rasprava. God. 1929—34 izdavao i uređivao časopis Zeitschrift fiir Musik. LIT.: K. Zeiss, Gustav Bosse, MGG, I I ,
1952.
BOSSI, I. Marco Enrico, talijanski kompozitor i orguljaš (Salo, Lago di Garda, 25. IV 1861 — na putovanju iz Amerike u Italiju, 20. II 1925). Sin i učenik orguljaša Pietra Bossija, studirao je zatim na konzervatorijima u Bologni i Milanu. Učitelji su mu bili F. Sangalli (klavir), A. Fumagalli (orgulje) te Boniporti i A. Ponchielli (kompozicija). Muzičku karijeru započeo 1881 kao zborovođa katedrale u Comu. Od 1890 nastavnik harmonije i orgulja na Konzervatoriju u Napulju, 1895—1902 direktor i profesor orgulja i kompozicije na Konzervatoriju u Veneciji i 1902—11 na istom položaju u Bologni. God. 1916—23 bio je direktor akademije Santa Cecilia u Rimu. Kao orguljaš često koncertirao u domovini i inozemstvu. Bossijeva najbolja djela su oratoriji i kantate; ona udružuju elemente talijanske polifoničke tradicije i njemačkog simfo nijskog stila. Obnavljajući u smionom zahvatu talijansku muziku crkveno-duhovnog karaktera, B. ide u one rijetke talijanske kom-
pozitore koji su potl stoljeća težili k oživ lijanske simfonijske muzike. U svojim dji gulje dao je uzore ni: ka koji su išli njegov B. se zalagao za te formu u gradnji or
DJELA. ORKES SckerzoM. E. BOSSI Itnprornptu; Su za mali orkestar, 1896; Intermezzi goldoniani za tema s varijacijama, 19c i orkestar: koncert u a Pezzo da concerto, 1908: fonica, 1923. — KOM klavirska trija: I, u d-II, Trio sinfonico u D-c sonate za violinu i klavir 4 Pezzi in forma di suiti klavir, 1895; Sposalizu violončelo, harfu i orgi: MUZIKA ZA ORGl sonate: I, u D-duru, ] F-duru, 1894; suita Res s gaudium, 1886; Studio si tema s varijacijama, 189 ique, 1907; Pezzo da concerto, 1908; Tre momenti francescani, 1923 inuna cattedrale, 1922 i dr. — Kompozicije za klavir.—DRAMI Paauita, 1881; II Veggente, 1890; L'Angelo della notte (neizv.) i dl e delitto. —■ VOKALNA. Kantate: Mossa d'Averno, 1893; Canticu 1900 i Cantata a Siena, 1921; misterij Giovanna d'Arco za soliš orgulje, 1914; // Cieco za bariton i orkestar, 1897; poema // Pat ste i orkestar, 1902. — CRKVENA: 7 misa; 2 rekvijema; mot< chra, 1897J; himne; responzoriji i dr. — Priručnik // Metodo tet per lo studio delV organo moderno, 1893 (zajedno sa G. Tebaldinije LIT.: E. Dagnino, Marco Enrico Bossi, Roma 1925. — L. < Enrico Bossi, Milano 192c. — Paribeni, Orsini i Bontempelli, 1 Bossi, Milano 1934. — L. Bossi, Marco Enrico Bossi, MGG, II Mompellio, Marco Enrico Bossi, Milano 1952. — F. Abbiati, 1 Bossi trent'anni dopo, Ricordiana, 1955. — F. Mompellio, Marco I grandi anniversari del 1960, Siena 1960.
2. Renzo, kompozitor i dirigent (Como, 9. IV 1883 2. IV 1965). Sin i učenik Marca Enrica, studij završ zervatoriju u Veneciji, a zatim se usavršavao u Le A. Nikischa (dirigiranje), P. Homevera (orgulje) i J. (klavir). Dirigentsku karijeru započeo 1906 u Altenbt bečku. Vrativši se u domovinu bio je 1913—16 profe i kompozicije na Konzervatoriju u Parmi i 1916—54 vatoriju u Milanu. Od 1955 predavao je kompoziciju Uz to je često nastupao kao operni i orkestralni dirige i inozemstvu. U njegovim- djelima očita je sklonost k humoru koji oživljuje tekovinama novije suvremen« muzičke tehnike. Medu njegovim brojnim učenicima Malipiero, G. Marinuzzi, V. Mortari i dr. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija u a-molu, 1907; ko: linu, 1906; simfonijske pjesme Le Sagre d'Italia, 1933—36 (II Pi II Miracolo di S. Gennaro; La Fešta del Redentore); Bianco e ner^ kontrast, 1913 (također i za violinu i orkestar); Pinocchio, 1922; za La Figlia di Jorio, 1929; Glorificazione della madre, 1935; Tril 1939; Villotta, 1941; Vibrazioni, 1942. — KOMORNA: gudački 1 Inlermezzo nostalgico za violinu, violončelo, flautu i klavir, 1935; . za violinu i klavir, 1923 i dr. — DRAMSKA. Opere: NelVannc Passa la ronda, 1919; Volpino U calderaio, 1925; La Rosa rossa, 1 di Siena, 1942; radio-opera II Principe felice. Baleti: Chiomazzur Trillo del diavolo, 1948; pantomima Burla valdostana, 1935. — — Messa da Requiem. LIT.: A. Ferloni, Note biografico-critiche su Renzo Bossi, . — 5. Pinlacuda, Renzo Bossi (s popisom djela), Milano 1955. — Un Dramma musicak di Pascoli e Renzo Bossi, La Scala, 1956.1
BOSSINENSIS, Franciscus -> Bosanac, Franjo ' BOSSLER, Heinrich Phjlipp, njemački muzič tiskar i teoretičar (? —• Leipzig-Gohlis, 9. XII 1812] u Speveru (1781), Darmstadtu (1792) i Gohlisu (17 antologije Blumenlese i Neue Blumenlese (1782—87). der Grazien (1789—91), Archiv der auserlesensten . U tim su zbirkama obilno zastupljeni južnonjemački i pozitori (D. Schubart, Rosetti, Zumsteeg, K. D. I Vogler, Vanhal, J. Fiala, Koželuh, Haydn, Mozart, E dr.). God. 1788—90 izdavao u Speveru Musikalische . s muzičkim prilogom (kasnije je list promijenio naslov lische Korrespondenz., 1790—92). Napisao Elemente Tonkunst zum Unterricht beim Klavier. BOSTON (franc. valse boston), američki društven se oko 1910 pojavio u državi Massachusetts (SAD), i Americi postao popularan oko 1915. Po karakteru sri ganom valceru s istančanijim ritmom i rafiniranijom Poslije Prvoga svjetskog rata udomaćio se, natrunjen e jazza, i u Njemačkoj. Mnogi suvremeni muzičari up oblik bostona u svojim kompozicijama (P. Hindemith, hoff, C. Beck).
BOSWORTH & CO. — BOUCOURECHLIEV
235 BOSVVORTH & CO., engleska muzička naklada osnovana 1889 u Leipzigu na inicijativu engleskog kompozitora A. S. Sullivana, da objavljuje i širi njegova djela u Evropi. Poduzeće je izdavalo instruktivna djela za violinu O. Ševčika, kao i popularne zbirke kompozicija klasičnih majstora. BOŠKOVIĆ, Nataša, baletska plesačica (Beograd, 15. XI 1905 —). Studirala u Beogradu kod Jelene Poljakove i u Parizu kod Olge Preobraženske. Debitirala u Beogradu 1922 u ulozi Coppelie (Delibes). God. 1928—30 gostuje sa Ruskom operom u Barceloni, a 1934—38 je primabalerina Ruskog baleta d'Andrea i s tom trupom gostuje u zemljama Afrike, Azije i Australije. Do početka rata ponovo u Beogradu. Odličan tehničar, sa lepom skalom izražajnih moći, naročito u poetskoj stilizaciji likova. Sada se bavi isključivo pedagogijom klasičnog baleta (Fred Astaire Studios u Ne\v Yorku i letnji kursevi baleta Beaupre u Lenoxu, s Đ K Massachusetts). - - BOŠNJAKOVIĆ, Ljubomir, kompozitor i dirigent (Mostar, 25. XI 1891 —). Po završenoj Muzičkoj školi u Beogradu, studirao u Beču i Berlinu, a diplomirao na Konzervatorijumu u Napulju. Bio je nastavnik muzike u Skoplju i Aleksincu i, do Drugoga svetskog rata, vojni dirigent. Kao kompozitor uglavnom crpe iz vrela narodnih motiva, koje daje u jednostavnoj klasičnoj harmonizaciji. Naročitu popularnost stekli su Bošnjakovićevi spletovi Selo moje ubavo, Oj, Moravo i Miljeno, cveće Šareno, pisani u duhu srpskog romantizma. DELA. ORKESTARSKA. Rapsodije: Ohridska; Prespanska; Bitoljska i Vojvođanska; uvertira Cer 1914. — Kompozicije za kamerne sastave. — Narodne igre za klavir (2 sv.), 1949—56. — DRAMSKA: opera Robinja, 1961. Scenska muzika za pozorišne komade: Ivanka; Bunjevka; Pokondirena tikvu; Smrt majke Jugovića.— VOKALNA. Spletovi za mešoviti hor i orkestar : Selo moji ubavo; Oj, Moravo i Miljeno, cveće šareno. Horovi: Pesme iz Makedonije; Pesme iz Vojvodine; Lički splet. — Napisao Istoriju muzike, 1921 (prvi priručnik te vrste u Srbiji"). LIT.: V. Periiić, Muzički stvaraoci u Srbiji, Beograd 1969. S. Đ. K.
BOŠTJANČIČ, Aleksander, pjevač, tenor (Ljubljana, 15. X 1920 —). Solo-pjevanje učio kod A. Trost u Ljubljani i A. Mitrović u Zagrebu. God 1949—61 član Riječke opere, od 1962 solist opere u Mariboru. U svojoj umjetničkoj karijeri ostvario više tenorskih uloga lirskog karaktera, među kojima su: Don Ottavio (Mozart, Don Juan), Belmonte (Mozart, Otmica iz Seraja), grof Almaviva (Rossini, Seviljski brijač), Ernesto (Donizetti, Don Pasquale), Des Grieux (Massenet, Manon) i dr. M. špe. BOTE & BOCK, njemačko nakladno muzičko poduzeće. Osnovali su ga u Berlinu 1838 Eduard Bote i Gustav Bock (1813— 1863). God. 1847 prešla je naklada potpuno u vlasništvo obitelji Bock. Gustava Bocka naslijedio je sin Hugo (1848—1932). Pod njegovom upravom poduzeće je doživjelo svoj uspon. Iz davalo je operna i operetna djela te instrumentalnu muziku, a 1847—96 objavljivalo je i časopis Neue Berliner Musikzeitung. God. 1904 ušla je u sastav poduzeća i nakladna kuća Lauterbach & Kuhn (Leipzig). Vlasništvo Huga Bocka prešlo je na njegova sina Gustava Bocka (1882—1953), a od 1953 poduzeće vodi njegov nećak Dieter Langheld. God. 1948 otvorena je podružnica u Wiesbadenu. LIT.: Musikverlag Bote & Bock, Berlin, 1838—1938, Berlin 1938. — G. Bock, Bote & Bock, MGG, II, 1952.
BOTSTIEBER, Hugo, austrijski muzikolog (Beč, 21. IV 1879 — Shrevvsburv, Engleska, 15. I 1941). Studij muzikologije s doktoratom završio na Univerzitetu u Beču (H. Rietsch, G. Adler); u muzičkoj teoriji učenik R. Fuchsa i A. Zemlinskog. Djelovao u Beču kao tajnik novoosnovanog Wiener Konzertvereina (1900), tajnik Društva prijatelja muzike, upravitelj konzervatorijske kancelarije (1905) i 1913—37 kao glavni tajnik udruženja Konzerthausgesellschaft. God. 1938 emigrirao u Englesku.
BOTTAZZO, Luigi, talijanski orguljaš (Presina kraj Padove, 9. VII 1845 — Padova, 29. XII 1924). Slijep od djetinjstva, odgojen je u Zavodu slijepih u Padovi, u kojem je od 1864 bio nastavnik orgulja. Kasnije u istom gradu orguljaš u više crkava i nastavnik muzičke škole. DJELA: kompozicije za orgulje. — Mise; antifone; himni i druga crkvena djela. — Memorie storiche sulla riforma della mušica sacra in Italia, 1927. — Izdao antologiju starije i novije literature za orgulje, a zajedno sa O. Ravanellom školski priručnik za orgulje (L'Organista di ehiesaj. LIT.: Luigi Bottazzo e il suo giubileo didattico, Padova 1914. — G. Zaggia, Luigi Bottazzo e la restaurazione della mušica sacra, Fonti e ricerehe di storia ecclesiastica padovana, Padova 1967.
BOTTĆE DE TOULMON, Auguste, francuski muzikolog Pariz , 15. V 1797 — 22. III 1850). Studirao pravo i muziku
(Desvignes, Cherubini, A. Reicha). Od 1827 surađivao u časopisu Revue musicale, od 1831 dobrovoljni bibliotekar Pariškog konzervatorija. Surađivao i u časopisu Annuaire historiaue. DJELA: L'Art musical depuis Vere chretienne jusqu' d nos jours, 1836; De la ehanson en France au moyen-dge, 1836; Des instruments de musique en usage au moyen-age, 1833 i 1838 (novo izd. 1844); Notice biographiaue sur les travaux de Guido d'Arezzo, 1837; Des puys de palinods au moyen age . . . , 1838; Instructions sur la musiaue des Francais au moyen-dge, 1839; Observations sur les moyens de restaurer la musique religieuse . . . , 1841; Notice des manuscrits autographes de . . . Cherubini, 1843. LIT.: A. J. H. Vincem, Notice sur la vie et les travaux de B. de Toulmon, Pariš 1851.
BOTTESINI, Giovanni, talijanski kompozitor, dirigent i kontrabasist (Crema, Lombardija, 22. XII 1821 — Parma, 7. VII 1889). Na Konzervatoriju u Milanu studirao kontrabas, harmoniju i kompoziciju (F. Basili, N. Vaccai). God. 1840—46 koncertirao u Italiji kao virtuoz na kontrabasu. Dirigent u Americi, Engleskoj, Parizu (Theatre Italien), Palermu i Barceloni. God. 1863 osnovao u Firenci Societa del auartetto za njegovanje njemačke klasične muzike. B. je dirigirao prvu izvedbu Verdijeve Aide u Kairu i na Verdijevu preporuku 1889 postao direktor Konzervatorija u Parmi. DJELA, ORKESTRALNA: Sinfonia caratteristica; Promenades desombres; Malinconia campestre; Notti arabe; Serenada. — Dva gudačka kvarteta; kvintet. — Opere: Cristoforo Colombo, 1847; UAssedio di Firenze, 1856; // Diavolo della note, 1858; Marion Delorme, r862; Vindguerra, 1870; Ero e Leandro, 1879; La Regina del Nepal, 1880. — Oratorij The Garden 0/ Olivet, 1887; rekvijem, 1881. — Metodo completo per contrabasso. LIT.: C. Lisei, Biografia di Giovanni Bottesini, Milano 1886.—A. Carniti, In memoria di Giovanni Bottesini, Crema 1922. — P. Santi, Giovanni Bottesini, I grandi anniversari del 1960, Siena 1960.
BOTTRIGARI (Bottrigaro), Ercole, talijanski muzički teoretičar (Bologna, 24. VIII 1531 — S. Alberto kraj Bologne, 30. IX 1612). Muziku studirao kod B. Spontanea. God. 1557 otvorio tiskaru muzikalija; 1575—86 na dvoru obitelji Este u Ferrari, zatim opet u Bologni. Dobro je poznavao matematiku, astronomiju i klasične nauke. Osobito su vrijedne njegove studije o metrici talijanskog jezika. DJELA: // Patricio, overo de' telracordi armonici di Aristosseno, 1593; H Disiderio, overo de' Concerti di varii strumenti musicali, 1594 (izdao pod imenom Alemanno Benelli; II izd. 1599 pod pravim imenom E. Bottrigari; III izd. 1601 — izdao M. Artusi — pod imenom A. Melone; novo izdanje K. Meyer, 1924); // Melone, diseorso armonico . . . , 1602. Nekoliko radova ostavio u ruko pisu (većinom prijevodi grčkih i rimskih muzičkih teoretičara: A. Boethius, De mušica; Aristoksen, Elementa harmonica i dr.). — Komponirao je madrigale. LIT.: E. Bottrigari, Notizie biografiche intorno agli studi ed alla vita del cavaliere Ere. Bottrigari, Bologna 1842. — G. Gaspari, Dei musicisti Bolognesi dei secoli XVI e XVII, Atti e Memorie della R. Deputazione di Storia Patria per le provincie di Romagna, II, 1876. — K. Meyer, Einleitung zur Neuausgabe von Bottrigaris II Desiderio, Berlin 1924. —■ D. P. Walker, Hercole Bottrigari, MGG, II, 1952. — R. Giazotto, » II Patricio« di Hercole Bottrigari dimostrato praticamente da un anonimo Cinquecentista, 1953.
BOTUTO, trublja Indijanaca iz Gvajane koja se upotreb ljava kod pogrebnih svečanosti. Cijev je od pečene gline, duga preko 1 m, ima 2—3 trbušasta zadebljanja. Zvuk joj je stravičan. BOUCHĆ (franc. začepljen; jednako što i njem. gestopft), uputa za svirača roga prema kojoj treba rukom djelomično začepiti lijevak instrumenta. Ovako dobiveni tonovi zvuče u forte oštro i praskavo, a u pianu prigušeno i meko. BOUCHER, Alexandre-Jean, francuski violinist (Pariz, 11. IV 1778 — 29. XII 1861). Koncertirao već u šestoj godini. God. 1787—1805 violinist na dvoru Karla IV u Madridu. Studirao zatim kod L. Boccherinija i 1820—44 svirao na turnejama po Evropi. Bio je izvrstan virtuoz, ali ne i bez izvještačenosti i šarlatanskih crta. Uspoređivali su ga s Paganinijem. Izdao je 2 violinska koncerta. LIT.: G. Vallat, Etudes d'histoire . . . (podnaslov: Boucher et son temps). Pariš 1890. — M. Pincherle, Alexandre Boucher, RM, 1930.
BOUCHERON, Raimondo, talijanski muzički pisac, kompozitor i zborovođa (Torino, 15. III 1800 — Milano, 28. II 1876). U muzici uglavnom samouk. Zborovođa u Vogheri, zatim u katedrali u Vigevanu (od 1829) i od 1847 do smrti u katedrali u Milanu. Niz godina surađivao je u Gazzetta Musicale. DJELA: brojne simfonije (Gran Sinfonia, 1828). — Kompozicije za orgulje. — Dvije opere. —■ Nekoliko misa i rekvijema; psalmi; himni; antifone. — SPISI: Filosofia dslla Mušica, 1843; Trattato di estetica, 1843; Sdenza del armonia, 1856; Corso completo diletteratura musicale; Esercizidi armonia, 1871; Corso elementare completo di lettura musicale, 1874.
BOUCOURECHLIEV (Bukorešlijev), Andrć, francusko-bugarski kompozitor i muzički kritičar (Sofija, 28. VII 1925 —). Studij započet na Konzervatoriju u Sofiji završio na £cole normale de musiaue u Parizu, na kojem je zavodu sada nastavnik. Muzički kritičar časopisa Nouvelle Revue Francaise, surađuje i u Studio di Fonologia u Milanu. God. 1964 boravio je u SAD. DJELA. KOMPOZICIJE: Musique d trois, 1958; Texte I i II za magnetofonsku vrpcu, 1958—59; sonata za klavir, 1959; Devise, 1960; Frontispice, 1961; Signes za flautu, klavir i 2 udaraljke, 1961; Grodek za sopran i 3 skupine udaraljki, 1963; Pieces za klavir; Musiaues nocturnes za klavir, klarinet i harfu, 1966; Archipel I za 2 klavira i udaraljke, 1967. — SPISI: Schumann, 196c; Chopin, 1962; Beethoren, 1963.
BOUGHTON — BOULEZ BOUGHTON, Rutland, engleski kompozitor (Aylesbury, Engleska, 23. I 1878 — London, 25. I 1960). God. 1900—01 učenik Ch. Stanforda i W. Daviesa na Royal College of Music u Londonu; uglavnom samouk. God. 1904—10 predavao kompoziciju i pjevanje na Midland Institute i bio dirigent New-Coral Society u Birminghamu. Po uzoru na Wagnera zamislio cik lus muzičkih drama prema srednjovjekovnim legendama o kralju Arturu. Za mjesto prikazivanja izabrao gradić Glastonbury, u kojemu je, s poluprofesionalnim ansamblom, priređivao od 1914 festivale s izvedbama vlastitih i tuđih djela. Taj pokušaj nije imao većeg uspjeha. DJELA. ORKESTRALNA. Dvije simfonije: I, Deirdre, 1927 i II, 1937Simfonijske pjesme: A Summer Night, 1902; Oliver Cromzvell, 1904 i Love and Spring, 1906. Koncerti: 2 za obou i gudački orkestar, 1936; za gudački orkestar, 1937; za flautu i gudački orkestar, 1937 i za trublju, 1943. Kompozicije za violinu; Folk Dances za gudački orkestar, 1912. — KOMORNA: kvartet za obou i gudače, 1930; gudački trio, 1944; klavirski trio, 1948; sonata za violinu i klavir, 1921; sonata za violončelo i klavir, 1948.—DRAMSKA. Opere: The Immortal Hour, 1914; Bethlehem, 1915; The Round Table, 1916; The Birth of Arthur, 1921; Alkestis, 1922; The Oueen of Cornzvall, 1924; Agincourt, 1924; The Lily Maid, 1934; The Ever Young, 1935; Galahad, 1944 i Avalon, 1946. Baleti: Choral Dances, 1914; Snovi VChite, 1914; The Moon Maiden, 1919 i May Day, 1926. — Filmska muzika. — VOKALNA. Simfonijske pjesme za zbor i orkestar: The Skeleton in Armour, 1898; The Invincible Armada, 1901 i Midnight, 1907. Kompozicije za zbor i orkestar i za zbor a capella; solo-pjesme. — SPISI: J. S. Bach, 1907; The Music - Drama of the Future (sa R. Buchelevem), 1908; Parsifal, a Study, 1920; The Reality of Music, 1934. LIT.: H. Antcliffe, A British School of Music Drama: The Work of Rut land Boughton, MQ, 1918. — Isti, Rutland Boughton as Song Writer, Musical Opinion, 1920. — H. Ould, Rutland Boughton, Music News and Herald, 1927. — F. Toye, Rutland Boughton and His Music, The Listener, 1935. — E. W. White, The Rise of English Opera, London 1951.
BOULANGER, 1. Nadia (Juliette), francuski kompozitor
dirigent i muzički pedagog (Pariz, 16. IX 1887 —). Prvu poduku u muzici primila od svoje majke. Studirala zatim na Pariškom konzervatoriju (G. Faure, P. Vidal, A. Guilmant, Ch.-M. Widor) i 1908 nagrađena drugim Prix de Rome za kantatu La Sirene. Koncertirala na orguljama i klaviru, dirigirala orkestrima i zborovima, držala predavanja (Pariz, London, SAD, Belgija, Njemačka). Ba vila se kompozicijom, ali je me đunarodni ugled stekla kao nas tavnik kompozicije koju je pre davala u Parizu (JŠcole normale de musique, 1920—39; Konzer vatorij, od 1946) i u Fontainebleauu (Američki konzervato rij; od 1921 profesor, od 1950 direktor). Među njezinim mno gobrojnim učenicima ističu se: 'fSJ^B J. Francaix, J. Chailley, R. LouK Bj^mS crieur, L. Berkelev, C. Beck, T 4 «HH - Szeligowski, B. Woytowicz, -t* S^^^^|B A. Szalowski, G. Bacevvicz, Z. 7 fl^^^^B Mycielski, M. Spisak, W. Piston ^^^^H^Hf ; R- Harris, A. Copland, M. ■■■^■■l Blitzstein, A. Haieff, V. Thomson i dr. Komponirala simfonijN UU.LANGER sku i komornu muziku, solo--pjesme i operu Le Ville morte (zajedno sa R. Pugnoom; libreto prema D'Annunziju, 1911). Djelovala je i kao muzički kritičar (Monde musicale, Revue musicale). LIT.: P. Valiry, Nadia Boulanger, Revue Internationale de Musique, 1938.
2. Lili (Marie-Juliette), francuski kompozitor (Pariz, 21. VIII 1893 — Mezy kod Pariza, 15. III 1918). Sestra i učenica Nadije, studirala 1909—13 na Pariškom konzervatoriju (P. Vidal, G. Caussade). God. 1913, kao prva žena, osvojila Grand Prix de Rome za kantatu Faust et Helene. DJELA: simfonijske pjesme D'un soir triste, 1917 i D'un matin de printemps, 1917. — Gudački kvartet; kompozicije za violinu, za flautu. — Scenska muzika za Maeterlinckovu igru La Princesse Maleine. — Kantata Faust et Helene, 1913; Pour les funerailles d'un soldat za zbor i bariton solo; 3 psalma; Pie Jesu za glas, gudački kvartet, harfu i orgulje, 1918; solo-pjesme. LIT.: C. Mauclair, La Vie et l'oeuvre de Lili Boulanger, RM, 1921. — P. Landormy, Lili Boulanger, MQ, 1930. — H. E. Reeser, Lili Boulanger, De Muziek, 1933.
BOULEZ, Pierre, francuski kompozitor, dirigent i muzički pisac (Montbrison, Loire, 25. III 1925 —). Sin inženjera, već u koledžu pokazao izraziti smisao za matematiku, tako da je bio poslan u Lyon na specijalni kurs za matematiku i tehničke znanosti. U isto vrijeme učio je i klavir. Sa 18 godina dolazi u Pariz i posvećuje se definitivno muzici. Slušajući predavanja O. Messiaena iz muzičke analize na Pariškom konzervatoriju B. stiče suvremene poglede na muziku i razvija vlastiti način muzičkoga mišljenja. God. 1945 prvi put čuje dodekafonske kompozicije
(Schbnbergov Kvintet* če i Webernovu Simfo; ga navodi da sa R. Leib prođe strogi kurs -> c nije. Slijedeće godine Konzervatorij i na pi kompozitora A. Honeg staje muzički direktor i Marigny, u kazališni Jean-Louis Barraultai. ne Renaud, gdje razvijs nu muzičku djelatnost; kompozitora i dirigentE ljujući razumijevanju 1 i Renaudove, B. 1953 f okviru njihova kazališta tnu ustanovu -> Domair, sa zadatkom propagiran menih muzičkih ostvai i muzičkih djela prošlo; P. BOULEZ nih duhu suvremene B. ostaje na čelu Dom, sical do 1967, kada vodstvo preuzima mladi francuski zitor i dirigent Gilbert Amy. Krajem pedesetih godi: nastanjuje u Njemačkoj, u Baden-Badenu. Tu nalazi n gućnosti za svoj kompozitorski i predavački rad (ku novu muziku u -> Darmstadtu) kao i za dirigiranje, kom ćuje sve više i više vremena; dirigiranje postaje po godina njegovom glavnom preokupacijom, u kojoj post čajne umjetničke rezultate, tako da u koncertnoj sezc —71 preuzima i mjesto direktora Njujorške filharmoni Kompozitorski put P. Bouleza počinje pod utjecajem O aena (Troh Psalmodies za klavir, 1945), da bi se nakon trajne dodekafoničke faze Schonbergova tipa (Sonatina ; i klavir, 1946) odvijao u serijelnoj tehnici, koja obuh\ zvukovne parametre (Polyphonie X za 18 instrumenats Structures I za dva klavira, 1952 i dr.) i zatim u aleato: Sonata za klavir, 1957, Pli selon pli — Portrait de Mali sopran i orkestar, 1958—62). Temeljna crta Boulezova opusa, bez obzira o kojoj kretnoj kompozicijskoj tehnici riječ, očituje se u tipično cuskom osjećaju za zvukovne boje; taj koloristički elemi ciran Debussyjem, B. produbljuje, podvrgava serijelnim pos i prede rafinirano serijelno muzičko tkivo od najsuptilnij rističkih, dinamičkih, intervalskih i ritmičkih nijansa što jednako raspoređuje instrumentima i ljudskom glasu 0 sans Maitre za alt i šest instrumenata, 1952—54). B. se s 0 pažnjom obraća u svome stvaranju poetskim tekstovima fra pjesnika. Njegov pristup tekstu temeljio se u početku ni da tekst treba »ilustrirati muzikom«, da bi u zrelom stvar razdoblju bila uspostavljena potpuna ravnoteža između muzike, gdje oba faktora ravnopravno grade strukturu rr tkiva; međutim, B. na taj balans ne gleda mehanički, ne prizmu suvremenoga muzičkog mišljenja: »Dobra poei svoje vlastite zvučnosti kad se ona recitira; nekorisno je vati konkurirati na tome području nekim načinom savrše nopravnosti. Kad pjevam poemu ja stupam u sporazum: i je služiti se ovim sporazumom kao takvim, s njegovim pc zakonima, negoli ga hotimice ignorirati ili htjeti obići i k riti da bi ga odvrnuli od njegova pravog govora. Pjevanji čuje prijenos zvučnosti poeme na intervale i ritmiku, koj meljno udaljuju od intervala i ritmike govora; ono nije p moć dikcije, ono je preobrazba i, priznajmo, raščetvorenje (Boulez, Son et verbe, 1958). '
U člancima, esejima i studijama B. obrađuje estetske i t probleme suvremene muzike, osvjetljuje djelo njenih pi iznosi vlastite umjetničko-stvaralačke stavove. Njegovi se odlikuju poniranjem u srž teme, logičnim rasuđivanjem, 1 nošću u izvođenju zaključaka i blistavim stilom, a ne ma: u nužnome momentu ni polemičke oštrine. Među brojnii lezovim tekstovima ističu se Uventuellement (1952), Alea Tendance de la musique recente (1957), Son et verbe (19; javljeni u zbirci Releves d'apprenti, kao i opsežna studij ment pense-t-on la musiaue aujourd'hui? (Musikdenken 1963) »pisana u Darmstadtu za Darmstadt«. Boulezov p tički rad potpuno kompletira njegovu umjetničku ličnost — istaknutoga stvaraoca suvremene muzike i efikasnog b( njeno ideološko fundiranje i njenu praktičku afirmaciju. DJELA. ORKESTRALNA: Symphonie concertante, 1950; Stroph Doubles, 1958; Figures-Doubles-Prismes, 1963—66; Poesie pour pouvoi: spjevu H. Michauxa) za orkestar i magnetofonsku vrpcu, 1958. — KOM Livre pour Quatuor a cordes I—VI, 1948—49; Polyphonie X za 18 instri 1951; Eclat za 15 instrumenata, 1965; sonatina za flautu i klavir, 1946;
BOULEZ — BOUZIGNAC nes za klarinet i nekoliko instrumenata, 1969. — KLAVIRSKA. Tri sonate: I, 1946; II, 1948 i III, 1957. Trois Psalmodies, 1945. Za dva klavira: sonata, 1948; Structures (2 serije): 1 ( 2 knjige), 1952, II, 1961. — Konkretna muzika: £tude I i II, 1951. — Scenska muzika za Eshilovu tragediju Orestija, 1956. — VOKALNA: kantate (tekst R. Char) Le Soleil des Eaux za sopran, tenor, bas i orkestar, 1948 (nova verzija za soliste, zbor i orkestar, 1958) i Fureur et Mystere za zbor i orkestar, 1957; Visage nuptial (5 pjesama R. Chara) za sopran, alt i komorni orkestar, 1946 (prer. za alt, ženski zbor i orkestar, 1952); Ensemble za zbor a cappella; Marteau sans Maitre (R. Char) za alt i 6 instrumena ta, 1952—54; Pli selon pli — Portraii de Mallarme za sopran i orkestar, 1958 —62. — SPISI: Poinls de repere, 1959; Musikdenken heute, 1963; Releves d'apprenti (sabrani tekstovi; red. i obj. Paule Thevenin), 1966. LIT.: A. Golea, Rencontres avec Pierre Boulez, Pariš 1958. — F. Lesure, Pkrre Boulez, Mušica d'oggi, 1958. — P. Ligeti, Pierre Boulez, Die Reihe, 1958. — D. Handman, Entretien avec Pierre Boulez, France Observateur, 1960. K. Stockhausen, Texte zur elektronischen und instrumentalen Musik, 1963. Isti, Texte zu eigenen Werken, zur Kunst Anderer, Aktuelles, 1964. — U. Dibelius, Moderne Musik 1945—1965, 1966. — P. Alain, Pierre Boulez, Les Nouvelles Litteraires, 1966. —J. Hdusler, Fruchtland der Svnthese. Der komponist Pierre Boulez, Mušica, 1970, 3. N. Dć.
BOULNOIS, Joseph, francuski kompozitor (Verneuil, Oise, 28. I 1884 — poginuo kod Chalaines na Maasi, 20. X 1918). Studirao na Pariškom konzervatoriju orgulje (A. F. Guilmant) i fugu (Ch. Lenepveu). Od 1905 orguljaš u crkvi sv. Elizabete u Parizu, kasnije u 5. Louis d'Antin. Od 1909 korepetitor u Opera Comique. Mare de Ranse i B. osnovali su Schola de S. Louis d'Antin.
DJELA: Symphonie funebre (nedovršena); suita za violončelo i orkestar; Marine i Sarabande za orkestar; suita En Bretagne za mali orkestar. — Gudački kvartet; nekoliko klavirskih trija; sonata za violončelo i klavir. — Kompozicije za klavir, za orgulje, za violinu, za violončelo. — Opera U Anneau d' Isis. — Oko 20 pjesama.
BOULT, Adrian Cedric, engleski dirigent (Chester, 8. IV 1889 —). Studirao u Oxfordu, zatim u Leipzigu dirigiranje kod A. Nikischa i kompoziciju kod M. Regera. Djelovao najprije u Liverpoolu, 1918—19 dirigirao koncertima Kraljevskog filharmonijskog društva, 1919—30 predavao kompoziciju i sviranje partitura na Royal College of Music u Londonu. God. 1921 izvodio u Miinchenu, Pragu i Beču djela modernih engleskih kompozitora, 1924 bio dirigent festivalskog orkestra, a 1925—30 i 1957—60 dirigent Gradskog orkestra u Birminghamu. God. 1930 —42 muzički direktor Britanskog radija (BBC), 1930—49 dirigent njegova simfonijskog orkestra. Od 1949 B. je dirigent Londonske filharmonije (od 1965 direktor). U više navrata di rigirao u SAD. B. se veoma lako umije prilagoditi zahtjevima i temperamentu pojedinih autora pa se njegove izvedbe ističu vjernošću interpretacije. Najveće je uspjehe postigao kao interpret engleske suvremene muzike. DJELA: A Handbook on the Technique oj Conducting, 1921 (novo izd. zajedno sa W. Emervjem, 1949); The St. Matthezv Passion, Its Preparation and Perfortnance, 1950; Zur Kunst des Dirigierens, 1965.
BOUNCE (engl. skok), u jazz muzici, osobito u eri swinga, oznaka za tempo i način interpretacije. B. upućuje na umjereno brzi tempo s vrlo naglašenim tezama i na živahan muzički izraz, katkada na granici komike. BOURDELOT, Pierre (pravo ime Pierre Michon), francuski muzički historičar (Pariz, 2. II 1610 — 9. II 1685). God. 1642 kraljev lični liječnik. Skupljao građu za povijest muzike i plesa zajedno s nećakom Pierreom Bonnetom (1638—1708), koji se po njemu naziva Bonnet-Bourdelot. Djelo je dovršio brat P. Bonneta, Jacques Bonnet (1644—1724) te izdao pod naslovom Histoire de la musigue et de ses effets, depuis son origine jusqu'd present (1715). Drugom izdanju (1726) dodata je rasprava L. de la Vievillea Comparaison de la musique italienne et la musigue franfaise. U tom ju je obliku ponovo objavio 1743. LIT.: H. Kretzschmar, PJB, 1907. —D. Vischer, Der musikgeschichtliche Traktat des Pierre Bourdelot, Bern 1947. — E. Borell, Piere Bourdelot, MGG, II, 1952. — R. Sietz, Pierre Bourdelot in Stockholm, MF, 1957.
BOURGAULT-DUCOUDRAY, Louis-Albert, francuski kompozitor i muzikolog (Nantes, 2. II 1840 — Vernouillet, Seine-et-Oise, 4. VII 1910). Učenik A. Thomasa na Konzervatoriju u Parizu, 1862 osvojio Grand Prix de Rome. God. 1878— 1908 bio je"profesor povijesti muzike i estetike na Pariškom konzervatoriju. B.-D. je vjerojatno prvi medu francuskim kompozitorima teoretski i praktično zagovarao upotrebu starih tonaliteta i egzotičnih ljestvica, smatrajući da će time obogatiti izražajna sredstva. U tom pogledu značajan je njegov dodir s muzičkim folklorom, francuskim i stranim (osobito grčkim). DJELA. ORKESTRALNA: Fantasta, 1874; L'Enterrement d'Ophelie, 1877 (istoimena kompozicija postoji i za klavir); Le Carnaval d'Athene, 1881; Rhapsodie Cambodgienne, 1890. — Komorne i klavirske kompozicije. — DRAMSKA. Pet opera: L'Atelier de Prague, 1859; Michel Colomb, 1887; Anne de Bretagne, 1887; Thamara, 1891 i Myrdhin, 1905. — VOKALNA: oratorij Jeanne la Patrie; kamata Jeanne Hacheite; Stabat Mater, 1868; La Conjuration des fleurs za sole, ženski zbor i orkestar, 1883. — SPISI: Souvenirs d'une mission musicale en Grice et en Orient, 1876; Etude sur la musique eccUsiastique grecque, 1877; Conjerence sur la modalite dans la musique grecaue; Schubert, 1908. — Harmonizirao narodne napjeve za glas i klavir: 30 melodies populaires de Grece etd' Orient; 30 melodies populaires de la Basse-Bretagne, 1885: Melodies du pays de Galles et d'Ecosse, 1909.
237
LIT.: M. Emmanuel, Eloge funebre de Louis-Albert Bourgault-Ducoudray, Pariš 1911 (s popisom djela).
BOURGEOIS (Bourgeoys) Loys, francuski kompozitor (Pariz, oko 1510 — oko 1561). God. 1541—52 kantor u Ženevi, 1560 živio u Parizu. Za muzičku historiju važan je prvenstveno po tome što je medu prvima obradio hugenotske psalme za višeglasni sastav i što je komponirao najveći dio melodija te je na taj način bez dvojbe dao konačni oblik Hugenotskom psaltiru; 1547 izašle su u Lyonu 2 zbirke njegovih 4-glasnih obradbi psalama, dijelom u akordičkoj, dijelom u motetskoj tehnici, 1554 objavio treću, a 1561 u Parizu četvrtu zbirku (za posljednje dvije zbirke komponirao je, obradio i revidirao 83 melodije na psalme u francuskom prepjevu C. Marota i T. Bezea). Komponirao je i neko liko ehansona, koje su objavljene u skupnim zbirkama onoga vremena; po njima se zaključuje da je B. bio vješt kontrapunktičar i da je potekao iz škole Dufava i Binchoisa (tzv. Burgundska škola). Značajan je njegov priručnik za poduku u pjevanju Le droict chemin de musigue u kojemu je nastojao da premosti nedostatke solmizacije i da odredi upotrebu vodice u kadenci. DJELA: Chansoni u skupnim zbirkama iz 1538 i 1559. — CRKVENA: Cinquante Pseaulmes de David roy et prophite, traduictz en vers franeois par C. Marot et mis en musique par L. Bourgeoys d 4 parties, 1547; Le premier Uvre de Pseaulmes de David, contenant XXIV Pseaulmes compose . . . en diversite de musique. . . , 1547; Pseaulmes LXXXIII de David. . . a 4 parties, 1554; Quatre-vingl-trois Psalmes de David en musiaue (fort convenable aux instrumentz) a 4, 5 et 6 parties . . . 1561. — Priručnik Le Droict Chemin de Musique . . . avec la maniere de ehanter les Psaumes par usage ou ruse . . . , 1550. NOVA IZD.: 37 psalama u 4-glasnoj obradbi iz 1547 obj. K. Ph. Bernet Kempers (1937); priručnik Le Droict Chemin de Musique obj. P. A. Gaillard (Documenta musicologica. I, faksimile, 1954). LIT.: F. Bovet, Histoire du Psautier des eglises reformees, Neuchatel 1872. — O. Douen, Clement Marot et le psautier huguenot (2 sv.), Pariš 1878— 99. — W. S. Pratt, The Music of the French Psalter of 1562, New York 1939- — P. A. Gaillard, Loys Bourgeovs: sa vie, son oeuvre comme pedagogue et compositeur, Lausanne 1948. — Isti, Loys Bourgeois, MGG, I, 1952.
BOURNONVILLE, Auguste, danski plesač i koreograf (Kobenhavn, 21. VIII 1805 — 30. XI 1879). Plesati učio u Parizu kod Vestrisa i Coulona. God. 1828 vratio se u Kobenhavn i postao član Kraljevske opere. Nakon kratkog boravka u Italiji ponovno dolazi u Kebenhavn i 1842 koreografira svoj najbolji balet Napoli koji se još i danas nalazi na repertoaru danskog baleta. B. je prvi u baletu dao važnost muškim ulogama. Bio je odgojen na francuskoj baletnoj tradiciji koju je uspješno presadio na dansko tlo. LIT.: V. Cavling, Un grand maitre de ballet: Auguste Bournonville, Archives internationales de la danse, 1934. — F. Prior, Un grand maitre de ballet au XIX e siecle: Auguste Bournonville, Revue musicale, 1937-
BOURRĆE (franc), francuski ples iz XVII st. (iz Auvergne). Tempo je živ, a mjera dvodobna s uzmahom. Spominje ga M. Praetorius (Syntagma musicum, 1615), ali se u kompozicijama ne javlja prije Lullvja (oko 1670). U baroknoj instrumentalnoj suiti nalazi se u stiliziranom obliku na prijelazu iz XVII u XVIII st., tako u Francuskoj suiti br. 6 J. S. Bacha: J.S.Bach
r nt .
m LIT.: M. Versepuy, La Bourree d'Auvergne, Revue de la Societe internationale de musique, 1910. — Isti, La Danse populaire Bourree d' Auvergne, Mušica, 1912 — J. Canteloube, La Danse d'Auvergne, Auvergne litteraire et artistique, 1936. — P. R. Fournier, Deux noms de danses auvergnates, Le Francais moderne, 1948, 3. — C. Marcel-Dubois, Bourree, MGG, II, 1952. M. Ca.
BOUTADE, stari francuski ples ili improvizirani mali balet kapricioznog karaktera (osobito raširen u XVI i XVII st.). U XVIII st. također i jednostavna instrumentalna kompozicija (fantazija i si.). BOUVET, Charles, francuski muzikolog (Pariz, 3. I 1858 — 22. V 1935). U violini učenik E. Sauzava u Parizu, osnovao i 1903—11 vodio ansambl Fondation J. S. Bach s kojim je izvodio djela starih majstora. Od 1919 arhivar i od 1924 direktor biblio teke i muzeja Pariške opere. God. 1920—27 generalni tajnik Societe franfaise de musicologie, surađivao je u časopisima Monde musical, Courrier musical, Bulletin de la Societe musical i dr. DJELA: Une Lecon de G. Tanini et une femme violiniste au XVIII' siecle, 1915; Bonporli igal de J. S. Bach, 1918; Une Dynastie de musiciens francais: Les Couperins, 1919; L'Opera, 1924; Cornelie Falcon, 1927; Massenet, 1929; Spontini, 1930; Musiciens oublies, musique retrouvee, 1932; Nouveaux documents sur les Couperin, 1933. — Izdao Pieces de viole Couperina, 4 invencije F. A. Bonportjja i zbirku kompozicija starih majstora pod naslovom Collection Charles Bouvet.
BOUZIGNAC, Guillaume, francuski kompozitor (nekadašnja francuska pokrajina Languedoc, krajem XVI st. — ?). U službi na raznim francuskim dvorovima (Grenoble, Angoulčme,
.->(*•,
255
BOUZIGNAC — BOŽIKOVA
Carcassonne), sredinom XVII st. u katedrali u Toursu. U knjižnici tog grada sačuvano je u rukopisu njegovih 8 moteta i 2 chansone kao i oko 70 anonimnih djela, od kojih se neka pripisuju Bouzignacu (3 mise, psalmi). Te kompozicije pokazuju, da je B. po nekim obilježjima svog stvaranja (alterniranje dvaju zborova ili solista i zbora, recitativi i dijalozi prožeti dramatičnošću) preteča tipično francuskog vokalno-instrumentalnog »velikog moteta« (grand motet), kojemu je prvi veliki predstavnik H. Du Mont. NOVA IZD.: 6 kompozicija obj. H. Quittard (SBIMG, 1904—05); 5 kompozicija Bouzignaca i 23 kompozicije, za koje njegovo autorstvo nije sigurno utvrđeno, obj. su D. Launav, B. Loth, P. Nicolas i F. Raugel (Collection d'Oeuvres Francaises du Temps de Richelieu, 1947). LIT.: H. Ouittard, Un Musicien oublie . . . , G^uillaume Bouzignac, SBIMG, 1904—05. — Isti, Un Musicien francais inconnu, Guillaume Bouzignac, Revue musicale de Combarien, 1905. — B. Loth, La Regina coeli du ms. 168 de Tours, La Musique sacree, 1948. — D. Launay, Guillaume Bouzignac, Musique et Liturgie, 1951. — Isti, Guillaume Bouzignac, MGG, II, 1952.
BOYER, Lucienne, suvremena francuska pjevačica i glumica (Pariz, ? —). Prva pjevačica chansona koja j Prix du Disque (1930). U njenoj izrazito lirskoj inti stekle su veliku popularnost mnoge poznate chansone -moi d'amour, Rever, Mes mains) koje su kasnije ušle u svih poznatijih francuskih pjevača chansona. BOYLE, George Frederick, australski pijanist i k< (Svdnev, 29. VI 1886 — Philadelphia, 20. VI 1948). I Busonija u Berlinu, djelovao kao klavirski pedagog u S timore, New York, Philadelphia). Koncertirao i u Ev: DJELA. ORKESTRALNA: koncert za klavir u d-molu, 19 za violončelo, 1917; Concertino za klavir i orkestar, 1936; Symphot 1915; Slumber Song and Aubade, 1915. — KOMORNA: 3 klav sonata za violinu i klavir, 1918; sonata za violončelo i klavir, 1928 violu i klavir. — KLAVIRSKA: sonata, 1916 i oko 100 drugih za 2 klavira, 1932. — Kantate The Pied Piper of Hamelin i Don Ran solo-pjesama.
BOVET, Abbć Joseph, švicarski kompozitor i zborovoda (Sales, Gruvere, 7. X 1879 — Clarens, 10. II 1951). Učenik A. Hartmanna, P. Haasa i P. Wagnera. Regens chori katedrale u Fribourgu, 1909—23 vodio tamo i simfonijske koncerte.
BOYVIN, ]acques, francuski orguljaš (?, oko 1635 -30. VI 1706). Od 1674 orguljaš u crkvi Notre Dame u Virtuoz velikih tehničkih mogućnosti, stalno je iznali kolorističke efekte.
DJELA: oratorij Dismas, 1920; više kantata, misa i dr. — Izdao zbirke zborova Nos chansons, 1911; L'Alouette, 1930; Die Heimat singt i nekoliko Školskih pjesmarica.
DJELA: Premier Uvre d'orgue contenant les huits tons a l'usa de Viglise..., 1689; Sezond Uvre d'orgue..., 1700; Traite abrege de l\ mentpour l'orgue et le clavessin, oko 1700. — Sveukupna djela izdali ^ i A. Pirro u Archives des Maitres de Vorgue, 1905. LIT. : N. Dufourcq, La Musique d'orgue francaise, Pariš 1949.Jacques Bovvin, MGG, I I , 1952.
BOVY, Vina, belgijska pjevačica, sopran (Gent, 22. V 1900 —). Studirala na Konzervatoriju u Gentu gdje je 1917 debitirala u operi Hdnsel und Gretel (Humperdinck). God. 1920—23 prvakinja u Thedtre Royal u Bruxellesu. Gostovala je u Italiji, Španjolskoj i Južnoj Americi. Zajedno sa B. Giglijem i Toti dal Monte pjevala 1927 u kazalištu Colon u Buenos Airesu, a 1936 nastupala je i na Metropolitanu u New Yorku. God. 1947. postala direktor opere u Gentu. BOWEN, Edwin York, engleski kompozitor i pijanist (London, 22. II 1884 — Hampstead, 23. XI 1961). Studij klavira i kompozicije završio na Royal Academy of Music u Londonu (R. Matthav, F. Corder). Jedan od najistaknutijih engleskih pijanista svoje generacije; kao stvaralac najviši domet ostvario na području klavirske muzike. DJELA. ORKESTRALNA: tri simfonije; simfonijske pjesme: The Lament of Tasso i Eventide; 3 koncerta za klavir: I, 1904; II, 1906 i III, 1908; koncert za violinu, 1920; koncert za violu; Rapsodija za violončelo i orkestar; Symphonic Fantasia, 1906; koncertna uvertira; više suita. — KOMORNA: tri gudačka kvarteta; klavirski trio; sonata za violinu i klavir; 2 sonate za violu i kla vir. — KLAVIRSKA : sonata u f-molu; 5 suita; poloneza i dr. — Solo-pjesme. — ■ Instruktivna djela: Pedalling the Modem Pianoforte, 1936; Arpeggio Passa-ges for the Keyboard, 1942. LIT.: K. S. Sorabji, A Note on York Bowen, London.
BOWLES, Paul Frederic, američki kompozitor (New York, 31. XII 1910 —). Nastavnici su mu bili A. Copland, V. Thomson i N. Boulanger. Proučavao je folklor Španjolske, sjeverne Afrike, kao i Srednje i Južne Amerike. God. 1942—45 muzički kritičar lista New York Herald Tribune. Otada živi u Tangeru i bavi se pretežno književnim radom. DJELA: suita za orkestar, 1933; koncert za 2 klavira i orkestar, 1949; Romantic Suite za duhački sekstet, gudače, klavir i udaraljke, 1939; Danza mexicana za orkestar, 1941. — Klavirski trio, 1936; sonata za obou i klarinet, 1931; sonata za flautu i klavir, 1932; Melodia za gudački nonet, 1937. — Dvije sonatine za klavir; suita za 2 klavira, 1939; sonatina za 2 klavira, 1945. — Opere: Denmark Vesey, 1937 i The Wind Remains, 1943. Baleti: Yankee Clipper, 1936; The Ballroom Guide, 1937; Pastorella, 1941; Facsimile, 1946. Scenska i filmska muzika. — Cantata za zbor, 1933; A Picnic Cantata za 4 ženska glasa, 2 klavira i udaraljke, 1954; Scenes d'Anabase za tenor, obou i klavir, 1932: Danger de mori za glas i klavir, 1934; Canciones espanolas, 1943. LIT.: P. Glanville Hicks, Paul Bowles, Music and Letters, 1945.
BOYCE, William, engleski orguljaš i kompozitor (London, 1710 — 7. II 1779). Član dječačkog zbora katedrale u Londonu pod vodstvom Ch. Kinga, bio je kasnije učenik M. Greenea i Ch. Pepuscha. Od 1734 orguljaš u raznim londonskim crkvama i 1755—79 Master of the King's Music. Uz to od 1737 vodio zajedničke muzičke svečanosti gloucesterskog, worcesterskog i herefordskog zbora ( Three Choirs). Njegova zbirka Cathedral Music s djelima engleskih kompozitora XVI—XVIII st. (prva poslije Barnardove zbirke Church Music, 1641) utjecala je gotovo do kraja XIX st. na repertoar katedralnih zborova u Engleskoj. B. je surađivao u Havvkinsonovoj povijesti muzike. DJELA. INSTRUMENTALNA: 12 uvertira, 1720; 12 sonata za 2 vio line i violončelo ili čembalo, 1745; 8 Symphonies in Eight Parts, 1750; 10 Voluntaries za orgulje ili čembalo, 1785; 5 concerta grossa (neobj.). — DRAMSKA: masque Peleus and Thetis, r734; The Secular Masque, 1745; pastorala The Chaplet, 1749; The Shepherd's Lottery, 1751. Scenska muzika za drame: The Roman Father (W. Whitehead); The Rehearsal (C. Clive); Romeo and Juliet (Shakespeare); Boadicia (R. Glover); The Tempest i Cymbeline (Shakespeare) i dr. — VOKALNA: oratorij Noah; kantata Saul and Jonathan; zborovi; arije; dueti i dr. (u zbirkama Lyra Britannica, 6 sv., 1745—55; Thalia, 1767 i dr.). — Izdao zbirku u 3 sv. Cathedral Music (s djelima Th. Tallisa, Th. Morleva, W. Byrda, J. Blowa, H. Purcella i dr.), 1760, 1768 i 1772 (kasnija izdanja 1788 i 1849). NOVA IZD.: 8 simfonija op. 2 obj. C. Lambert; Tzvo Voluntaries obi. W. Pearson (1949). LIT.: E. Tavlor, William Boyce and the theatre, The Music Review, 1953-
BOZZA, Eugene, francuski kompozitor i dirige 4. IV 1905 —). Studirao na Konzervatoriju u Parizu i I jio Grand Prix de Rome kantatom Legende de Boukmi 1939—49 dirigent pariške Opera Comigue. Djeluje zatii rektor Konzervatorija u Valenciennesu. Njegove su kc često inspirirane narodnom pjesmom njegovog rodno folklorom Španjolske. i DJELA. ORKESTRALNA: simfonija, 1948; simfonijeta orkestar; simfonijska pjesma Pax triumphans, 1948. Koncerti: za vii za violončelo, 1947; za klarinet, 1952; za klavir; za gudački trio i dl star, harfu i kontrabas. Concertina: za fagot, 1946; za saksofon; za đački orkestar; za trombon. Preludij i invencija za klavir i mali ork Balada za trombon; Fantaisie pastorale za obou; Suite pour un vau Voyages; preludij i passacaglia. — KOMORNA: gudački kvarti kvintet; brojna djela za duhački kvartet različita sastava (Luciolles, la montagne, suita); varijacije i suita za duhački kvintet; brojne sti za različite duhačke instrumente. — Klavirske kompozicije. — D opere Leonidas, 1947 i Beppo ou le Mort dont personne ne voulait; lirs Legende de Roukmani, 1934; baleti Fites romaines, 1939 i Jeux de plc KALNA: oratoriji La Tentation de St.-Antoine, 1948 i La Passi 1963 ; zborovi; solo-pjesme. — Messe de La Saintele Pie XII za zbor rekvijem za zbor a cappella. LIT.: J. Bruyr, Eugene Bozza, Mušica (Pariš), 1957, 42.
BOŽIČ, Darjan, kompozitor i dirigent (Slavonski IV 1933 —). Na Akademiji za glasbo u Ljubljani zav: kompozicije (1958) i dirigiranja (1961). Djelovao u Lju dirigent-asistent Opere SNG. Od 1970 direktor je filharmonije. U ranijim djelima povezivao je elemen evropskom muzičkom tradicijom (Koncert za alt-sak zatim se prihvatio serijelne tehnike (Spoštovanja vredna U najnovijem razdoblju B. sintezom elemenata elek konkretne muzike s tradicionalnim izražajnim sredstvi ruje novu zvukovnost (Requiem). DJELA. ORKESTRALNA: simfonija, 1965; koncert za k koncert za alt-saksofon, 1958; koncert za trombon, 1960; koncerl 1961; Humoreska, 1959; Improvizacije za 6 orkestralnih grupa, 191 za 4 recitatora i orkestar, 1966; Polineikes, collage prema drami 1966. — KOMORNA: Concerto grosso za komorni ansambl, 1960 in cool: I, za flautu i klavir, 1961; II, za klarinet i klavir, 1962 i I] basklarinet i harfu, 1965; Šesta pesem iz cikla »Blaznost« G. Strniše i 7 instrumenata, 1965; Collage sonore za alt-klarinet i 8 izvodilaca, za recitatora, duhački kvintet i magnetofonsku vrpcu, 1966; Pro za ženski glas, klavir i magnetofonske vrpce; Polyrhytmia za duh; Popart-music za gudački kvartet, piccolo i 2 metronoma, 1969. — Ei SKA: Trije dnevi Atme Frank za 2 recitatora i sintetske zvukovi quiem, collages sonores za magnetofonsku vrpcu, 1969. — DRAM opere : Humoreska, 1958 i Spoštovanja vredna vlaćuga, 1960. Baleti: M ci, 1957 i Gluha okna, 1967. Jago, happening za 8 instrumenata i ma vrpcu; muzika za dramu Lizistrata praznih rok. LIT.: A. Rijavec, Sinteza Darjana Božića, Zvuk, 19S9.
BOŽIKOV, Georgi, pevač, bas (Petrič, Pirinska M 20. IV 1931 —). Studij pevanja završio na Državnom tori ju u Sofiji; tamo debitirao 1961 kao Don Basilic Seviljski brijač) i odmah angažovan. God. 1964—66 S( u Skopju, zatim u Zagrebu i od 1968 ponovo u Skopju ostvario više od 20 basovskih uloga, medu kojima su: Fi Don Carlos), Zaccharia (Verdi, Nabucco), Dulcamara ( Ljubavni napitak), Boris Godunov (Musorgski), Mefisto Faust), Velko (Prošev, Pajažina), Samuil (K. Makedc Pevao je u mnogim gradovima Jugoslavije kao i na go: u Sovjetskom Savezu, Čehoslovačkoj i Rumuniji. BOŽIKOVA, Anastasija, pevačica, sopran (Pernik, 16. XI 1940 —). Studij pevanja završila na Muzičkoj al Sofiji; na opernoj sceni debitirala 1965 u Skopju ka<
BOŽIKOVA — BRAHMS
239 (Verdi, Nabucco) i otada članica Skopske opere. God. 1966—68 bila je solist opere u Zagrebu. Lirski sopran, najviše se istakla kao Norma (Bellini), Aida (Verdi), Mirni (Puccini, La Boheme), Margareta (Gounod, Faust), Marženka (Smetana, Prodana nevesta) i dr. Osvojila više međunarodnih nagrada medu kojima i nagradu za najlepši glas na konkursu Francisco Vinas u Barceloni (1969). Gostovala je na brojnim jugoslovenskim opernim scenama, kao i u Rumuniji, Engleskoj, Francuskoj, Italiji i Španiji. D. OV. BRAČ (prema njem. Bratsche, tal. braccio), tambura srednje veličine. Na kruškolikoj trupini usađen je dug vrat, nad kojim su napete četiri metalne žice ugodene u istom tonu dl. Noviji instrumenti imaju tri para žica ugodenih u razmaku kvinte od fona g. Opseg braca seže od g do e3. Da bi mogao lakše pomicati lijevu ruku duž vrata za vrijeme sviranja, svirač podržava in strument uzicom koju veže za njegovu glavu i donji okrajac te je prebacuje preko lijevog ramena i svog vrata. Žice trza trzaljkom od kore, pera ili celuloida. Dionica za b. ispisuje se u violinskom ključu onako kako i zvuči. Braču pripada u tamburaškom zboru uloga melodijskog instrumenta (soprana i alta). U velikom tam buraškom orkestru upotiebljavaju se po tri dionice za brač (I, II, III). B. ša. BRADA, Rezsd, madžarski plesač i koreograf (Budimpešta, 1906 —). Studij plesa započet kod oca, poznatoga pedagoga Ede B., nastavio u SAD kod A. Rascha i Ch. Hale. Kada mu je otac postao baletni majstor Budimpeštanske opere (1921), vratio se u domovinu. God. 1935 preuzeo je očevu dužnost. Plesao je u domovini, u SAD i na brojnim turnejama. BRADAČ, Karl, kornist (Maribor, 4. VIII 1943 —). Studij roga završio 1966 na Akademiji za glasbo u Ljubljani (J. Falout) i iduće godine dobio studentsku Prešernovu nagradu. God. 1968—69 usavršavao se kod L. Theveta i G. Barbotea na £cole Kationale u Versaillesu. God. 1960—68 član Simfonijskog orke stra i Duhačkog kvinteta RTV Ljubljana, od 1969 solist je Slovenske filharmonije. Bradačevo muziciranje odlikuje se nepo srednošću, ljepotom tona i sigurnom tehnikom. Kao solist nas tupao je u svim većim jugoslavenskim gradovima. B. Lk. BRADAČ, Zorka, klavirski pedagog (Ljubljana, 6. III 1916 —). Studij klavira završila 1941 na umjetničkom odjelu Glasbene akademije u Ljubljani (A. Ravnik, M. Lipovšek, Z. Zarnikova). Kasnije se usavršavala kod C. Zecchija na ljetnim klavirskim tečajevima Mozarteuma u Salzburgu (1963 asistent). Pedagoškom djelatnošću započela 1938 na školi Glasbene matice u Ljubljani. Od 1948 profesor Srednje glasbene škole i od 1960 profesor i načelnik klavirskog odjela na Zavodu za glasbeno in baletno izobraževanje u Ljubljani. Sastavila 5 svezaka tehničkih vježba. Zajedno sa Silvom Hrašovec objavila oko 110 instruktivnih klavirskih zbirka koje su doživjele više izdanja. A. Rij. BRADE, William, engleski kompozitor i violist (oko 1560 — Hamburg, 26. II 1630). O njegovoj mladosti i školovanju nije ništa poznato. U više navrata (1594—96, 1599—1606 i 1620— 22) član Dvorske kapele Kristijana IV u Kobenhavnu, 1596—99 na Brandenburškom dvoru u Berlinu, a 1606—09 na dvoru u Gottorpu. God. 1608—10 muzički direktor u Hamburgu, 1614 naHclsteinskom dvoru u Schlesvvigu, 1618 u Halleu na Sali, 1622— 25 ponovno u Gottorpu i konačno od 1625 muzički diiektor u Hamburgu. Izvrstan polifoničar čija se darovitost ističe posebno u iznalaženju zanimljivih ritmičkih kombinacija i melodijskih samostalnosti dionica. DJELA: Nezi'e ausserlesene Paduanen, Galliarden, Cantzonen, Allemanen und Courantm... (3 knj.): I (5-gl.), 1607; II (5-gl.), 1609 i III (6-gl.), 1614; Nezve ausserlesene liebliche Branden..., 1617; Melodieuses Paduanes, Chansons, Galliardes... (3-gl.), 1619; Nežve lustige Volten, Couranten, Balletten, Paduanen, Galliarden, Masqueraden... (5-gl.), 1621; pojedini plesovi u suvremenim zbir kama (Fiillsack, 1607; Hildebrandt, 1609; Oberndorfer, 1620). NOVA IZD.: brojne plesove obj. B. Engelke (Musik und Musiker am Gottorper Hofe, 1930); 7 plesova obj. Th. Dart i W. Coates {Jacobean Consort Mune, Mušica Britannica, IX). LIT.: A. Moser, Geschichte des Violinspiels, Berlin 1923. — B. Engelke, Musik und Musiker am Gottorper Hofe, Breslau 1930. — E. H. Meyer, English Chamber Music, The Historv of a Great Art, London 1946. — liti, W. Brade, MGG, II, 1952.
BRADIĆ, Zvonimir, kompozitor (Zagreb, 5. VII 1904 —). Kompoziciju studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (F. Lhotka, K. Odak, B. Bersa). Djelovao u Zagrebu i to 1926—40 kao zborovoda i dirigent zabavnih orkestara, 1941—51 član opernog orkestra i 1950—64 muzički urednik Radio-Zagreba. U svojim djelima najviše se oslanja na narodni melos. DJELA. ORKESTRALNA: Prizori za balet tLutka; 1929; Hrvatski lanec u F-duru, 1937; preludij O vječnoj čežnji, 1939; Sunčana jutra, 1940; Perpetuum mobile, 1949; Ritmička suita, 1952. — KOMORNA: gudački trio, 1935; duhački kvintet, 1940; Balada za violončelo i klavir; Rapsodija i Recita-tiv i arija za violinu i klavir. — LAKA ORKESTRALNA: Pjesma i ples iz Bosne; Hrvatska plesna suita; Kavalkada i dl. — VOKALNA: zborovi; solo--pjesme; masovne pjesme (Pozdrav Republici; Nova straža) i dr. — Dječja muzika; popularna vokalno-instrumentalna muzika flz kajkavskih popevki;
V dobrom raspoloženju/. Obrade, aranžmani, instrumentacija i redakcija djela s područja seriozne i popularne muzike. — Prema skicama B. Berse sastavio priručnik Načela suvremene orkestracije (neobj.) K. Ko.
BRAGA, Antonio, talijanski kompozitor (Napulj, 22. I 1929 —). Muzički studij završio 1953 na Konzervatoriju u Na pulju i stekao doktorat iz književnosti i filozofije. U kompoziciji se 1954—59 usavršavao kod J. Rivera i D. Milhauda u Parizu i u to vrijeme kao muzički rukovodilac trupe J. Fabbrija komponirao scensku muziku i proputovao Afriku, Kanadu i SAD. God. J 959—60 predavao povijest muzike na akademiji Santa Cecilia u Rimu, 1960—64 djelovao u San Franciscu i zatim postao bibliotekar na Konzervatoriju u Bologni. Od 1965 zauzima isti položaj u Bariju. DJELA. ORKESTRALNA: Ouverture napolilaine, 1955; Suite Macumba za gudače i timpane, 1962; 11 Trono di Abome, 1962; Exotic concerto za klavir i orkestar, 1959; Concerto gitano za violončelo i orkestar, 1965. — KOMORNA: gudački kvartet, 1959; gudački sekstet, 1952; Fantasia za obou, čembalo, udaraljke i kontrabas, 1958; Suite afro-uruguayana za gudački kvartet i timpane, 1962; klavirski trio, 1960; Suite greca za flautu, klarinet i fagot, 1958; sonata za violinu i klavir, 1954: Divertimento za flautu i klavir, 1951; Elegia za violončelo i klavir, 1953. — Kompozicije za klavir. — DRAMSKA: opera II figlio di polvere, 1961; baleti: Les abeilles a Naples, 1955; Ci un albero a New York, 1959; Fantasia, 1960; Concerto exotique, 1961. Scenska muzika za napuljske komedije. — Revidirao opere La Secchia rapita A. Salierija (1959) i Alžira G. Verdija (19Ć6).
BRAGA, Francisco, brazilski kompozitor i dirigent (Rio de Janeiro, 15. IV 1868 — 14. III 1945). Na Konzervatoriju u Rio de Janeiru učenik L. A. de Moura (klarinet) i C. de Mesquite (kompozicija), 1888 započeo dirigentsku karijeru. God. 1890—95 studirao na Pariškom konzervatoriju (J. Massenet) i zatim bo ravio u Njemačkoj i Italiji. Od 1900 ponovo u Rio de Janeiru. Bio je profesor na Escola Nacional de Mušica i 1908—33 dirigent orkestra Sociedad de Concertos Sinfonicos. Njegove se kompozicije temelje na narodnom melosu. DJELA. ORKESTRALNA. Simfonijske pjesme: Maraba; Insonnia; Cauchemar; Paysage i Pesadello; Variacoes brasileiras; Oracdo a Patria. — Komorne i klavirske kompozicije. — DRAMSKA. Opere: Jupira, 1900; Contrac-tador de Diamantes, 1901; Anita Garibaldi, 1901 i dr. — Solo-pjesme. LIT.: 5. Rocha, Perfil biografico do maestro Francisco Braga, Rio de Janeiro 1921. — T. Gomes, Francisco Braga, Rio de Janeiro 1937.
BRAGA, Gaetano, talijanski violončelist i kompozitor (Giulianova d'Abruzzo, 9. VI 1829 — Milano, 20. XI 1907). Na Konzervatoriju u Napulju studirao violončelo (G. Ciandelli) 1kompoziciju (S. Mercadante). Virtuoz na violončelu, koncertirao s velikim uspjehom u Evropi i Americi. Dugo godina djelovao u Parizu i od 1902 u Milanu te se pročuo i kao učitelj pjevanja. Od njegovih opera najznačajnija je La Reginella, a od vokalnih djela osobitu je popularnost stekla Legenda Valacca za glas i klavir (uz obligatni violončelo ili violinu). DJELA. ORKESTRALNA. Dvije simfonije: u g-molu i F-duru, 1853; 2 koncerta za violončelo: u g-molu i a-molu. — KOMORNA. Za violončelo i klavir; Fantasia^ 1853; 4 Meditazioni lugubri, 1876; / Canti dell'anima; melo dije; fantazije; romance i dr. — DRAMSKA. Osam opera: Alina o la spregiudicata, 1853; Estella di San Germano, 1857; // Ritratto, 1858; Margherita la Mendicanle, 1859; Mormile, 1862; Gli Avventurieri, 1867; Reginella, 1871 i Caligola, 1873. — Misa za zbor i orkestar; Magnificat za zbor i orkestar. — Ob javio Metodo per violoncello di J. J. F. Dotzauer, interamente riformato da Gae tano Braga, 1875. LIT.: V. Bindi, Gaetano Braga da' ricordi della sua vita, Napoli 1927. — A. de Angelis, Gaetano Braga, RMI, 1929.
BRAGA-SANTOS, Josć Manuel Joly, portugalski kompozitor i dirigent (Lisabon, 14. V 1924 —). Učenik L. de Freitaaa Branca, 1948 pohađao u Veneciji dirigentski tečaj kod H. Scherchena. Nastupa kao dirigent različitih ansambla, medu ostalim sa Simfonijskim orkestrom Konzervatorija u Oportu. Bavi se i muzičkom kritikom. DJELA. ORKESTRALNA: četiri simfonije; simfonijeta, 1963; Trt schizzi, 1962; koncert za gudače; Elegia a Viana da Mota; Variacoes sinfonicas sobre un tema alentejano; koncertantne varijacije za gudače i harfu, 1963.— Kompozicije za komorne sastave. — Radio-opera Viver ou morter. — Simfonijski triptih sa zborom Lisboa. Solo-pjesme.
BRAHMS, Johannes, nemački kompozitor (Hamburg, 7. V 1833 — Beč, 3. IV 1897). Njegov otac Johann Jakob i sam muzički obdaren (bio je kontrabasista u gradskom orkestru) zapazio je rano talenat svoga sina i poverio ga muzičkom vaspitanju hamburških pedagoga F. W. Cossela (klavir) i E. Marxsena (kompozicija). B. je veoma brzo napredovao. Već u desetoj godini prvi put javno nastupa kao pijanista. Posle 14. godine, zbog teških porodičnih materijalnih prilika, prinuđen je da, pored sve češćih koncertnih nastupa, dopunjuje očevu zaradu sviranjem po lokalima i u pozorištima, davanjem časova i aranžiranjem kompozicija lakog žanra. U to vreme B. počinje da komponuje. U tom hamburškom periodu koji traje do 1853 napisao je znatan broj klavirskih i kamernih dela, ali je veći deo tih radova kasnije spalio, sačuvavši samo dve klavirske sonate (u C-duru op. 1 i u fis-molu op. 2), 6 pesama za glas i klavir op. 3 i klavirski Scherzo u es-molu op. 4. God. 1853 odlazi B. sa violinistom E. Hoffmannom (zvanim Remenvi) na koncertnu turneju po južnoj Saksoniji. Na toj turneji
242
BRAHMS — BRAlLOIU
DELA. ORKESTARSKA. Četiri simfonije : I,u c-molu op. 68,1862—76 ; I I , u D-duru op. 73, 1877; I I I , u F-duru op. 90, 1883 i IV, u e-molu, op. 98, 1884—85. Dva klavirska koncerta: I, u d-molu op. 15, 1854—58 i II, u B-duru op. 83, 1878—81; violinski koncert u D-duru op. 77, 1878; dvostruki koncert za violinu i violončelo u a-molu op. 102, 1887; Akademische Festouvertiire u cmolu op. 80, 1880; Tragische Ouvertiire u d-molu op. 81, 1880—81; dve serenade; I, u D-duru op. 11, za veliki orkestar, 1857—58 i II i u A-duru op. 16,2a mali orkestar, 1858—60; Variationen uber ein Thema von J, Haydn u B-duru op. 56 a, 1873; Drei ungarische Tdnze, 1874 (prer. za orkestar plesova br. 1, 3 i 10 iz istoimenog dela za klavir četvororučno). — KAA1ERNA. Tri gudačka kvarteta : I, u c-molu op. 51 br. 1, oko 1865—73; I I , u a-molu op. 51 br. 2, oko 1860— 73 i I I I , u B-duru op 67, 1875; dva gudačka kvinteta: I, u F-duru op. 88, 1882 i II u G-duru op ur, 1890; dva gudačka seksteta: I, u B-duru op. i8 3 1859—60 i I I , u G-duru op. 36, 1864—65; tri klavirska trija: I, u H-duru op. 8, 1853—54 (prer. 1889); II, u C-duru op. 87, 1880—82 i I I I , u c-molu op. 101, 1886; tri klavirska kvarteta: I, u g-molu op. 25, 1861; I I , u A-duru op. 26, 1861 i III, u cmolu op. 60 (prvotno u cis-molu, kasnije prerađen), 1855—75; kLavirski kvintet u f-molu op. 34, 1861—64; kvintet za gudačke insrumente i klarinet u hmolu op. 115, 1891; trio za klavir, klarinet i violončelo u a-molu op. 114, 1891: trio za klavir, violinu i rog (ili violu) u Es-duru op. 40, 1865 ; tri sonate za violinu i klavir: I, u G-duru op. 78, 1878—79; I I , u A-duru op. 100, 1886 i I I I , u d-molu op. 108, 1886—88; dve sonate za violončelo i klavir : I, u e-molu op. 38, 1862—65 i II, u F-duru op. 99, 1886; dve sonate za klarinet i klavir: I, u f-molu op. 120, br. 1 i II u Es-duru op. 120, br. 2, 1894; jedan stavak, Scherzo iz sonate za violinu i klavir u c-molu (ostale stavke komponovali A. Dietrich i R. Schumann), bez op-, 1853. — KLAVIRSKA. Tri sonate: I, u C-duru op- 1, 1852—53; II, u fis-molu op. 2, 1852 i III, u f-molu op. 5, 1853 j varijacije na temu R, Schumanna u fis-molu op. 9, 1854; varijacije na vlastitu temu u D-duru op. 21, br. r, 1857; varijacije na mađarsku pesmu u D-duru op. 21, br. 2, oko 1855; varijacije i fuga na temu G. F. Handela u B-duru op. 24, 1861; varijacije na temu Paganinija (studije za klavir) u a-molu, op. 35, 2 sv., 1862—63; tema s varijacijama u d-molu (iz seksteta u B-duru op. 18), 1860; Scherzo u es-molu op. 4., 1851: Vier Balladen op. 10, 1854; Acht Klavierstiicke (Capricci, IntermezziS op. 76, 2 sv., 1871—78; Zwei Rhapsodien op. 79, 1879; Fantasien op. 116, 2 sv., 1892; Drei Intermezzi op. 117, 1892; Sechs Klavierstiicke op. 118, 1892; Vier Klavierstiicke op. 119, 1892; Zzuei Sarabanden bez op., 1855; Zzvei Giguen bez op., 1855; 5/ Vbungen, 1890; Gavotte u A-duru (obrada iz opere Paride ed Elena Ch. W. Glucka) 1856; 5 Studien (obrade dela Chopina, Vt'ebera i J. S. Bacha), 1852 —77; Studie fiir dte linke Hand (prema Impromtu op. 90, br. 2 F. Schuberta). Kadence: za klavirski koncert u d-molu J. S. Bacha; 2 kadence za klavirski koncert u G-duru K. V. 453 W. A. Mozarta; za klavirski koncert u c-molu, K. V. 491 \X\ A. Mozarta; 2 kadence za klavirski koncert u c-molu op. 37 L. v. Beethovcna, sve skupa 1854— 56. Za klavir Četvororučno: varijacije na temu Schumanna u Es-duru op. 23, 1861; 16 VTalzer op. 39 (prer. i za klavir dvoručno), 1865; Liebeslieder, valcer (prer. iz vokalnog kvarteta br. 52), op. 52a, 1868—69; Neue Liebeslieder, valcer (prer. iz vokalnog kvarteta op. 65), op. 65a, 1874; Ungarische Tdnze bez op., (4 sv.), 1852—69. Za dva klavira: sonata u f-molu op. 34b (iste godine prer. kao klavirski kvintet op. 34), 1864; varijacije na temu J. Havdna op. 56b (prerada orkestralnih varijacija op. 56a), 1873. — ZA ORGULJE: Choralvorspiel und Fuge iiber »O Traurigkeit, o Herzeleid« bez op., 1856; fuga u as-molu, bez op., 1856; Zwei Prdludien und Fugen bez op., 1856—57; Elf Choralvorspiele op. 122 (2 sv.), 1896. — VOKALNA: Ein deutsches Requiem za sopran, bariton, mešoviti hor i orkestar (orgulje ad libitum) ep. 45, oko 1861— 68; kantata Rinaldo (Goethe'i za tenor solo, muški hor i orkestar op. 50, 1863 —68; Kleine Hochzeitskantate za sopran, alt, tenor, bas i klavir bez op., 1874; Rhapsodie (Goethe) za alt solo, mugki hor i orkestar op. 53, 1869; Triumphlied za bariton solo, 8-gl. hor i orkestar op. 55, 1870—71; Schicksalslied (F. Holderlin) za mešoviti hor i orkestar op. 54, 1871; Ndnie (Schiller), za mešoviti hor i orkestar (s harfom ad lib.) op. 82, 1880— 81; Gesang der Parzen (Goethe) za 6-gl. hor i orkestar op. 89, 1&82; Begrabnis-gesang za mešoviti hor i duvaČke instrumente op. 13, 1858; l'ier Gesdnge za ženski hor, 2 roga i harfu op. 17, 1862; Geistliches Lied (P. Flemming) za mešoviti hor i orgulje ili klavir op. 30, oko 1860; Neue Liebeslieder, 15 valcera za klavir 4-ručno i 1—-4 solo glasa ad libitum op. 56, 1874; Tafellied (Eichendorff) za mešoviti 6-gl. hor i klavir op. 93 b, 1884. Za 1, 2 ili 4 glasa i klavir: Drei Quartette op. 31, 1859—63: Liebeslieder, 18 valcera za klavir 4-ručno i 1—4 solo glasa ad libitum op. 52, 1869; Drei Quartette op. 64, 1864—74; Vier Quartetie op. 92, 1877—84; Elf Zigeunerlieder op. 103, 1887; Sechs Quartette op. 112, 1888—91. Za mešoviti hor a cappella: Alarienlieder op. 22, 1859: Drei Gesdnge 6-gl. op. 42, 1859—61; Sieben Lieder za 4—-6 glasova, op, 62, 1874; Sechs Lieder und Romanzen 4-gl. op. 93a, 1883—84; Fiinf Gesdnge za 4—6 glasova op. 104, 1888 ; Fest und Gedenk-spriiche 8-gl. op. IOQ, 1886—88: Dem dunkeln Schoss der heiFgen Erde (Schiller) bez op., prije 1864; Tone, lindernder Klang kanon, bez op., prije 1872; Zu Rauch muss iverden bez op. Za ženski hor a cappella: Zzvolf Lieder und Roman zen sa klavirom ad libitum op. 44, 1859—63; Dreizehn Kanons op. 113, 1860—90; Mir Idchelt kein Fruhling kanon za 4 ženska glasa, bez op., prije 1881; O wie sanft!, kanon za 4 ženska glasa, bez op.; Grausam ertveiset sich Amor kanon za 4 ženska glasa, bez op.; VTann ?, kanon za sopran i alt, bez op., 1885. Za muški zbor a cappella: Fiinf Lieder 4-glasno op. 41, 1861—62. Dueti sa klavirom: Drei Duette za sopran i alt op. 20, oko 1858—60; Vier Duetie za sopran i alt op. 61, 1874; Fiinf Duette za sopran i alt op. 66, 1875; Vier Duette za alt i bariton op. 28, 1860—62; Vier Balladen und Romanzen op. 75. 1877—78: Roman zen und Lieder za 1 ili 2 glasa op. 84, 1881. — Solo-pesme sa klavirom: Sechs Gesdnge za tenor ili sopran op. 3, 1852—53; Sechs Gesdnge za sopran ili tenor op. 6, 1852—53; Sechs Gesdnge op 7. 1851—53; Acht Lieder und Romanzen op. 14, 1858; Fiinf Gedichte (L. Holty, Uhland, Morike) op. 19, 1858—59; Neun Lieder und Gesdnge op. 32, 1864; Romanzen aus L. Tiecks Magelone op. 33, 1861, 1862 i 1868; Vier Gesdnge op. 43, 1857—61; Vier Gesdnge op. 46, 1864; Fiinf Lieder op. 47, 1858 i 1868; Sieben Lieder op. 48, 1855—68; Fiinf Lieder op. 49, 1868; Lieder und Gesdnge op. 57, 1871; Lieder und Gesdnge op. 58, 1871; Lieder und Gesdnge op. 59, 1870—73; Lieder und Gesdnge op. 63, 1873 i 1874; Neun Gesdnge op. 69, 1877; Vier Gesdnge op. 70, 1875—77; Fiinf Gesdnge op. 71, 1877; Fiinf Gesdnge op. 72, 1876—77; Sechs Lieder op. 85, 1877—79; Sechs Lieder op. 86, 1877—78; Fiinf Lieder op. 94, 1884; Sieben Lieder op. 95, 1844: Vier Lieder op. 96, 1884: Sechs Lieder op. 97, 1884; Fiinf Lieder op. 105, 1886; Fiinf Lieder op. 106. 1886; Fiinf Lieder op. 107, 1886; Vier ernste Gesdnge op. 121, 1896; Mondnacht bez op., oko 1854; Deutsche Volkslieder bez op., dovršeno 1858; Deutsche Volkslieder, 7 sv., bez op., dovršeno 1894; Regenlied bez op., 1862 ili 1866; l'olkskinderlieder bez op., 1854—56. Zwei Gesdnge za alt, klavir i violu op, 91, 18641 1884. Spruch, kanon za glas i violu bez op., 1856—58. — CRKI'ENA: Ave Marta za ženski hor i orkestar (ili orgulje) op. 12, 1858; 13. psalam za 3-gl, ženski hor i orgulje ili klavir (gudački instrumenti ad libitum) op. 27, 1859; dva moteta za 5-gl. mešoviti hor op. 29, 1860; dva moteta za 4— 6-gl. mešoviti hor op. 74, 1863—77 ; tri moteta za 4— 8-gl. mešoviti hor op, 110, 1889; Drei geistliche Chore za ženski hor op. 3 7, 18 59 —6 3. — O B R A D E : E ll en s sz ve it e r G es an g ( F. Sc hu be rt ) za sopran solo, 3-gl. ženski hor i duvačke instrumente, 1861; klavirski kvartet op. 47 i klavirski kvintet op. 44 (R. Schumann) obrada za klavir četvororučno, 1855; Memnon op. 6 i An Schicager Kronos (F. Schubert) obrada za sopran i orkestar, 1862; klavirski izvod mise u Es-duru (F. Schubert), 1865; klavirska pratnja za šest dueta za sopran i alt (G. Handel), 1874: uvertira Demetrius i
Heinrich IV , ] . Joachim) prer. za dva klavira, u rukopisu. — klavirska dela F. Couperina za Chrvsanderovu zbirku Denkmdler IV; revizija Mozartova Requiema; saradivao kod celokupnog iz< Chopina: 3 dela iz Schubertove ostavštine; Scherzo i Presto Ai Schumanna. Bogata Brahmsova korespondencija sa ličnostima njegova vremer i vanmuzičkih krugova objavljena je u 16 svezaka, u izdanju beč" -Gesellschaft (osnov. 1906), 1907—20. Bibliografiju literature o Bra je L. Koch u Budimpešti, 1943- — Popis Brahmsovih dela izdali SL (1897, IH 'zd. 1909), A. von Ehrmann (1933) i J- Braunstein {The of the Collected Works of Brahms, 1956). — Kritičko izdanje cei izdao je bečki Gesellschaft der Musikfreunde pod redakcijskim Mandyczewskog, u 26 sv., 1926—28 (novo izd. 1964—65). LIT.: A. Deiters, Johannes Brahms (2 sv.), Leipzig 1880. -Johannes Brahms und seine Stellung in der Musikgeschichte, 18! Hadozv, Brahms, London 1895. — A. Reimann, Johannes Brahms J. V. Widmatm, Johannes Brahms in Erinnerungen, 1898. — Johannes Brahms (4 sv.), Berlin, 1904—14. — R. Barth, Johannes seine Musik, Hamburg, 1904- — R- von der Leyen, Johannes Brahn und Freund, Diisseldorf i Leipzig, 1905. — F. May, The Life Brahms (2 sv.), London 1905 (II izd. 1948). — W. A. Thomas-San nes Brahms, Eine musikpsvchologische Studie in 5 Variationen, M G. Jenner, Johannes Brahms als Mensch, Lehrer und Kiinstl 1905. — //. Imbert, Johannes Brahms, sa vie et son oeuvre, Pariš Pauli, Brahms, Berlin, 1907. — R. v. Perger, Johannes Brahms, '. J. A. Fuller-Maitland, Johannes Brahms, London 1911. — A Johannes Brahms, Ein Fiihrer durch seine Werke, Berlin 1912. Historical, Descriptive and Analvtical Account of the Entire Work Brahms (4 sv.), London 1912—35. — L. Misch, Johannes Brah 1913. — W. Nagel, Die Klaviersonaten von Johannes Brahms, St W. Niemann, Brahms, Berlin 1920. — P. Landormy, Brahms, G. Ophuls, Erinnerungen an Johannes Brahms, Berlin 1921. Idnder, Brahms' Lieder, Berlin-Leipzig 1922. — P. Mies, Stilmome drucksstilformen im Brahmsschen Lied, Leipzig 1923. — W. Na Brahms, Stuttgart 1923. — J. L, Erb, Johannes Brahms, Londor Specht, Johannes Brahms, Hellerau, 1928. — G. Ernest, Johannes B 1930. — P. Mies, Johannes Brahms, Leipzig 1930. — G. Knepler, den Instrumentalwerken von Brahms (disertacija), Wien 1930. — Lee, Brahm's Orchestral Works, Oxford 1931. — A. Sturke, Der Si Werken, Wurzburg, 1932. — M. Milojević, Johannes Brahms, I godišnjice od rođenja, Zvuk, 1932—33, 7. — P. A, Brotvne, Bi Svmphonies, Oxford 1933. — H. C. Colles, The Chamber Musi Oxford 1933. — A. v. Ehrmann, Johannes Brahms Weg, Werk s v . ; drugi sv. sadrži tematski popis dela), Leipzig, 1933. — D. G Chamber Music of Brahms, London i New York 1933. — J. M Johannes Brahms, Potsdam 1933- — W. Murdoch, Brahms With Study of the Complete Pianoforte Work, London 1933. — R. I The Unknown Brahms, New York 1933. — R. Hemried, Johar Leipzig 1934. — K. K. Kurzzveil, Der Klaviersatz bei Brahms Wien 1934. — K. Geiringer, Johannes Brahms, Wien 1934 (na eng italijanski 1952; japanski 1952). — K. Huschke, Frauen um Brahm 1936- — F- Brand, Das Wesen der Kammermusik von Brahms Berlin, 1937. — R. Gerber, Johannes Brahms, Potsdam 1938. — VI Johannes Brahms, Sein Wesen und seine musikgeschichtliche Berlin 1939- — E, Michelmann, Feuerbach und Brahms, Berlin 1 P. Rehberg, Johannes Brahms. Sein Leben und Werk, Zurich 1947. Brahms An Outline of His Life and Music, London 1948. — P. Lati London 1948. — A. Orel, Johannes Brahms, Ein Meister und seir 1948.— W. Gieseler, Die Harmonik bei Johannes Brahms (diserta gen 1949. — W. R. Anderson, Brahms, London 1950. — 5. Dauchet Brahms, London 1951. — F. Grasberger, Johannes Brahms: Variati Wesen, Wien 1952. — L. Henning, Die Freundschaft Clara Se Johannes Brahms. Aus Briefen und Tagebuchblattern, Zurich 1952. Johannes Brahms, MGG, II, 1952. — C. Rostand, Brahms (2 sv.), 55. — E. Rieger, Die Tonartencharakteristik im einstimnigen Kla^ Brahms, STMW, 1955. — 5. Kross, Die Chorvverke von J. Bra čija), Bonn 1957- — J. Muller-Blattau, Johannes Brahms, Lebe Kb'nigstein 1960. — H. Gal, Johannes Brahms, Frankfurt 1961.;
BRAILLE, Louis, francuski učitelj slijepih (Cou Pariza, 4. } 1806 — Pariz, 6. I 1852). Slijep od svoje tr postao orguljaš i od 1828 do smrti bio učitelj na i slijepe u Parizu. Nakon mnogih eksperimenata (1829 našao je -> sljepačko notno pismo, koje se danas upotrebl| u cijelom svijetu. l
BRAlLOIU, Constantin, rumunjski folklorist i '. (Bukurešt, 13. VIII 1893 — Ženeva, 20. XII 195^ učio u Lausannei i Parizu (A. Gedalge). Utemeljitelj tajnik Udruženja rumunjskih kompozitora (192.0—43) profesor muzičke povijesti i folklora na Konzervatorij reštu. Od 1944 djelovao u Ženevi, gdje je osnovao i v< nacionalni arhiv za muzički folklor i zatim bio direkto: skog muzeja. Neko vrijeme bio je i direktor Centre na Recherche Scientifique u Parizu. DJELA: La Musigue populaire roumaine, RM, 1930; Esguis thode de folklore musical, 1931; Despre bocetul de la Draguf, 1932; 1 tionales, Les Musiciens celebres, 1946; Pentatonismes chez Debuss> moriae Belae Bartćk sacra, 1956; Bela Bartok folkloriste, Schweize: zeitung, 1948, 3; Le Folklore musical, Mušica aeterna, 1949; Le 1 Revue de musicologie, 1951; Le Giusto syllabique. Un Systeme ry laire roumain, Anuario Musical del Instituto Espanol de Music Le Vers populaire roumain ehante, Revue des etudes roumaines, i< bleme de totialite 'La Metabole pentatonigue), Melanges d'histoire que musicale offerts a Paul-Marie Masson, I, 1955; La Rythmi Notations liminaires, Les Col)oques de Wegimont, I, 1956; L'Eth Precis de musicologie (Ch. Jacques), 1958; Reflexion sur la crei collective, Diogene, 1959, 2 5 ; Vie musicale d'un village. Recherche: toire de Draguf (Roumaniej, 1960. — Objavio zbirke: Treizeci ein 1927; Colinde si cintece de stea, 1931 i Cintece batrinejti din Olten Moldova si Bucovina, 1932. — Kompozicije za glas i klavir ili ko LIT.: S. Dragoi, Constantin Brailoiu, Revista dc Folclor, 1 Constantinescu i dr., Constantin Brailoiu, Muzika, Bucuresti, i< Schaffner, Bibliographie des traveaux de Constantin Brailoiu, Re cologie. 1959.
■X*
BRAJLOVSKI — BRANDTS-BUYS BRAJLOVSKI (Brailowsky), Aleksandar, ruski pijanist (Kijev, 16. II 1896 —). Učenik Th. Leschetizkog u Beču i F. Busonija u Ziirichu. Od svoga prvog nastupa u Parizu (1919) na brojnim godišnjim konccrtnim turnejama obišao sve kontinente. Ciklus koncerata na kojima je izvodio sva Chopinova djela priredio prvi put 1924 u Parizu, zatim u Bruxellesu, Ziirichu, Buenos Airesu, New Yorku i dr. B. je ustanovio nagradu Prix Brailotvskv. Koncertne turneje nastavio 1947. Živi u SAD. BRAJNIK, Miro, operni pjevač, tenor (Ognje polje, Koruška, 10. IX 1920 —). Pjevanje studirao na Akademiji za glasbo u Ljubljani. Solist Ljubljanske opere. Pjevač velike glasovne kulture i odlične tehnike. Najbolje dosadašnje kreacije su mu uloge: Janko (Smetana, Prodana nevjesta'/, Don Ottavio (Mozart, Don Giovanni), Alfredo (Verdi, La Traviata), Romeo (J. F. Fischer, Romeo, Julija i tama) i Cavaradossi (Puccini, Tosca). D. Co.
BRAJŠA-RAŠAN, Matko, folklorist i kompozitor (Pićan kraj Pazina, 11. XII 1859 — Zagreb, 5. IX 1934). Završio gimnaziju u Pazinu, pravo studirao u Beču. Neko vrijeme advokatski pripravnik, a zttim općinski činovn'k u raznim istarskim mjestima. Muzikom se bavio uglavnom kao samouk. Sakupljao istarski muzički folklor. U mjestima gdje je službovao osnivao je i vodio pjevačke zborove koji su odigrali važnu kulturnu i naciorslnu ulogu u Istri. Zalagao se za slavensku liturgiju u Istri, pa je objavio Spomenicu, upućenu rimskom papi. DJELA: Popijevke za četiri muška grla, 1893; Koračnica Spinčić, Mandič 1 Laginja za mješoviti zbor, 1896; budnice; himne; crkveni zborovi. — Hrvatske narodne popijevke iz Istre, 50 harmonizacija istarskih narodnih pjesama za muški 1 mješoviti zbor, 1910. — Josip Tartini, istarski virtuoz na guslama (neobj.). LIT.: /. Matetić, Matko Brajša-Rašan, Sv. C, 1930, 3. — V. Novak, Matko Brajša-Rašan, Zvuk, 1933—34. 12. K. Ko.
BRAMBACH, i. Karl Joseph, njemački kompozitor (Bonn, 14. VII 1833 — 20. VI 1902). Muziku učio na Konzervatoriju u Kolnu i privatno kod F. Hillera. God. 1858—61 predavao muzičku teoriju na Konzervatoriju u Kolnu i zatim bio gradski muzički direktor u Bonnu. Od 1869 bavio se isključivo kompozicijom. Kao stvaralac najviše se istakao na području vokalno-instrumentalne muzike.
DJELA. ORKESTRALNA: koncert za klavir u d-molu; uvertira Tasso. — KOMORNA: 3 klavirska kvarteta (Es-dur, a-mol, g-mol); gudački sekstet; 2 sonate za violončelo i klavir (d-mol, a-mol). — Tri sonate za klavir i dr. — VOKALNA, Za mješoviti zbor i orkestar: Trost in Tonen; Das eleusisehe Fest; Friihlingshymnus; Salve Regina; Der spale Vi'inter i Der Bergkbnigin Fruhlingsfahrt. Za muški zbor i orkestar: Die Macht des Gesangs; Velleda; Nacht am Meere; Alcestis; Des Sangers IViederkehr; Prometheus; Columbus; Nachtstuck; Ciisar am Rubikon i An die Sonne. Solo-pjesme. LIT.: H. Hiischen, Karl Joseph Brambach, MGG, I I , 1952.
2. VVilhelm, filolog i muzikolog (Bonn, 17. XII 1841 — Karlsruhe, 26. II 1932). Brat Karla Josepha; 1866—72 profesor filologije u Freibv.rgu i 1872—1904 direktor zemaljske biblioteke u Karlsruheu. Osim filoloških radova objavio više monografija s područja srednjovjekovne muzičke teorije. DJELA: Das Tonsystem und die Tonarten des christlichen Abendlandes im Mitlslaher bis auf die Schule Guidos vonArezzo, 1881; Die Alusikliteratur des Mittelalters bis zur Blule der Reichenauer Sa'ngerschule (500—IO}O), 1883; Hermanni Conlracti Mušica, 1884; Psalterium, bibliographischer Versuch iiber die Hturgischen Bli:her des christlichen Abendlandes, 1887: Tkeorie und Praxis der Reichenauer Sangerschule, 1888; Die verloren geglaubte Historia de S. Afra Marlyre und das Salve Regina des Hermannus Contractus, 1892; Gregorianisch, bibliographische Losung der Streitfrage iiber den Ursprung des gregorianischen Gesangs, 1895 ( J I izd. 1901). LIT.: P. Ladezuig, Wilhelm Brambach, Zentralblatt fur Bihliothekwesen, 1932. — H. Hiischen, Wilhelm Brambach, MGG, II , 1952.
BRAMBILLA, Marietta, talijanska pjevačica (alt) i vokalni pedagog (Cassano d'Adda, 6. VI 1807 —■ Milano, 6. XI 1875). Pjevanje učila na Milanskom konzervatoriju. Debitirala 1827 u Londonu kao Arsace (Rossini, Semiramide), zatim pjevala u Engleskoj, Italiji, Austriji i Francuskoj, a 1834—42 redovito nastupala u operi Scala u Milanu. God. 1856 povukla se s pozornice i četiri godine kasnije otvorila u Milanu školu za pjevanje. Izdala vježbe i vokalize za sopran, zbirku pjesama Souvenir des Alpes. Njezine sestre Teresa (sopran; 1813—1895) i Giuseppina (kontraalt; 1819—1903) bile su također poznate pjevačice. Obje su se osobito istakle u Verdijevim operama. BRANBERGER, Jan, češki muzikolog (Prag, 18. XI 1877 — 4. V 1952). Na Konzervatoriju u Pragu završio studij orgulja, a na Filozofskom fakultetu doktorirao iz književnosti; muzikologiju studirao na Univerzitetu u Berlinu (H. Kretzschmar, J. Wolf, M. Friedlander). Djelovao je u Pragu. God. 1906—18 profesor Konzervatorija, 1919—28 načelnik muzičkog odjela u ministarstvu prosvjete te 1924—38 administrativni direktor Konzervatorija i istodobno (od 1928) profesor estetike na Majstorskoj školi. Urednik muzičkih časopisa Dalibor i Smetana i muzički kritičar lista Čas (1903—11), istakao se i kao organizator muzičkih festivala i koncerata. Zalagao se za oživljavanje viole da gamba i utemeljio instrumentalni ansambl Pro arte antigua.
243
DJELA: O hudbe Zidu, 1904; K dejinam sboroveko zpevu, 1904; Katechismus v'seobecnych dejin hudby, 1905 ( I I izd. u 3 sv., 1932—33); Musikgeschichtliches aus Bb'hmen, 1906; Rytmus a ton, 1909; Konservatof hudby v Praze, 1911; Jak naslouchati hudbe, 1914; Hudebni almanach ČSR, 1922. — Studije; rasprave; članci; kritike.
BRANCO FREITAS, Luis -* Freitas Branco, Luis BRANCOUR, Rene, francuski muzički pisac (Pariz, 17. V 1862 — 16. XI 1948). God. 1904—25 konzervator zbirke instrumenata na Pariškom konzervatoriju, 1906—14 istodobno docent za muzičku estetiku na Sorbonnei i u Alliance Franfaise. Surađivao je u više časopisa, a ogledao se i kao kompozitor. DJELA: Felicien David, I 9 I I ; Mehul, 1912; La Vie et Voeuvre de Georges Bizet, 1913; Histoire des instruments de musique, 1921; Massenet, 1923; O/fenbach (1929); La Marseillaise et le ehant du de'part {bez god.).
BRAND, Max, austrijski kompozitor (Lavov, 26. IV 1896 —;. Učenik F. Schrekera, A. Habe i E. Steina. Kraće vrijeme nastavnik u Salzburgu, osnovao je i vodio baletni ansambl Mimoplastisches Theater u Beču. Nakon kraćega boravka u Brazilu (1938—39) nastanio se 1940 u Ne\v Yorku gdje je umjetnički direktor ustanove The Music and Theatre Wing oj the Carovari of East and West. B. je dodekafoničar, a postao je poznat operom Maschinist Hopkins, ekspresionističkim djelom s aktualnom tematikom i naglašenim elementima društvene kritike, ali i s utjecajima jazza i eksperimentiranjem zbornim izražajnim sredstvima (govoreni zborski stavak). DJELA: Eine Nachtmusik za komorni orkestar, 1923; simfonijski rondo The Wonderful One-Hoss Shay, 1950; Night on the Bayous of Louisiana, 1953. — Gudački trio, 1923. — Opere: Maschinist Hopkins, 1929; Reauiem; Kleopatra i Stormy Interlude, 1955. Baleti Die Wippe, 1925 i Tragoedietta, 1926; scenski oratorij The Gate, 1944; scenska kantata The Chronicle, 1938. —■ Kyrie Eleison za zbor, 1940; Nachtlied (Nietzsche) za sopran i orkestar, 1922; solo-pjesme.
BRANDSCH, Gottlieb, njemački folklorist (Medias, 21. IV 1872 —?). Pastor i učitelj u raznim školama, od 1900 profesor u Sibiuu (Hermannstadt), do 1947 vodio rukopisni odjel tamošnjeg muzeja. Izdao više zbirki narodnih pjesama iz Erdelja, značajnih i zbog toga, što sadrže i veoma stare melodije koje su tamo donijeli još u srednjem vijeku prvi njemački doseljenici. DJELA: Zur Metrik der siebenbiirgisch-deutschen Volksweise, 1905; Vber VC'erden und Vergehen der Volksweisen, 1906; Siebenburgisch-deutsche V olksballaden, Bankelsange und verwandte Lieder in erzahlender Form, 1936; Rumdnische Volksmusik unter dem ivestlichen Einfluss, 1940. — Pjesmarice i zbirke narodnih napjeva iz Erdelja.
BRANDT (Brant), Jobst (Jodocus) vom, njemački kompozitor (Waldershof kod Marktredvvitza, 28. X 1517 — Brand, 22. I 1570). Potomak plemićke obitelji, za studija na Univerzitetu u Heidelbergu član kneževske kapele pod vodstvom L. Lemlina. Do 1548 u dvorskoj službi u Heidelbergu, 1548—50 Stiftshauptmann u Waldsassenu (Oberpfalz) i 1548—65 Pfleger u Liebensteinu. B. ide sa G. Fosterom, C. Othmavrom, L. Lemlinom i S. Zirlerom u grupu tzv. Heidelberger Liedmeister. Od 62 njegove njemačke pjesme većina je objavljena u III —V svesku Forsterove zbirke (Nurnberg, 1549—1556). Nakon Brandtove smrti izišao je Der I. Teil geistlicher Psalmen (Eger 1572).
LIT.: F. Stein, Geschichte des Musikwesens in Heidelberg, Heidelberg 1921. — H. J. Moser, Das deutsche Chorlied zvvischen Senfl und Hassler, PJB, 1928. — C. Ph. Reinhardt, Die Heidelbcrger Liedmeister des 16. Jahrhunderts, Heidelberger Studien zur Musikwissenschaft, Kassel 1939. — H. Albrecht, Die deutschen Psalmen und Kirchengesange des Jobs vom Brandt, AFMW, 1942. — Isti, Jobs vom Brandt, MGG, I I , 1952. — H. Haase, Jobst vom Brandt, Kassel 1967.
BRANDT, Marianne (pravo ime Marie Bischoff), austrijska pjevačica, mezzosopran (Beč, 12. IX 1842 — 9. VII 1922). Studij pjevanja završila na Konzervatoriju u Beču i zatim se usavršavala kod Pauline Viardot-Garcia u Bademi. Na opernoj pozornici debitirala 1867 u Olomoucu, 1868—86 prvakinja Berlinske opere, zatim u New Yorku i na prvim svjetskim opernim kazalištima. Posebno se istakla kao interpret likova iz Wagnerovih opera na svečanim igrama u Bevreuthu, u Weimaru (pod Lisztovim vodstvom), SAD i dr. Od 1890 bila je pjevački pedagog u Beču. LIT.: La Mara, Musikalische Studienkopfe, Leipzig 1908.
BRANDTS-BUYS, 1. Jan, nizozemski kompozitor (Zutphen, 12. IX 1868 — Salzburg, 8. XII 1933). Studirao na Raffovu konzervatoriju u Frankfurtu na Majni (M. Schvvarz, A. Urspruch). Živio kao slobodan umjetnik u Beču, Bolzanu (1910), Ragusi (1920) i napokon u Salzburgu. Njegova muzika je neproblematična i dopadljiva. DJELA. ORKESTRALNA: simfonijska pjesma Meeressang. Tri koncerta za klavir: I, u F-duru, 1897 (Bosendorferova nagrada); II, u Des-duru i I I I , u F-duru; Tancred za violončelo i orkestar; Romancero i dr. — KOMORNA. Četiri gudačka kvarteta? I, u c-molu; II, Suite im alten Stil u D-duru; II I, Romantische Serenade u d-molu i IV, Sizilianische Serenade; gudački sekstet; klavirski trio; kvintet za flautu i gudače.—Etide i druga klavirska djela. — DRAMSKA. Opere: Das Veilchenfest, 1909; Das Glockenspiel (Le Carillon), 1913; Die Schneider von Schonau, 1916 (najuspjelije scensko djelo); Der Eroberer, 1918; Micareme, 1919; Der Mann im Mond, 2922; Traumland, l^'j', Ulysses, 1937-Balet Machinalitat, 1928. — Solo-pjesme.
BRANDTS-BUYS — BRANZELL 2. Johann Sebastian, muzički pisac (Rotterdam, 8. XII 1879 — Djakarta, 1939). Rodjak Jana; učenik svoga oca Ludwiga, orguljaša i dirigenta u Rotterdamu. God. 1911—19 muzički kritičar lista L'trechtsch Dagblad, 1919 preselio na otok Javu, gdje je studirao javansku i indonezijsku muziku. Objavio j e : Over de ontwikkelingsmogelijkheden der muziek op Java; Oude Klanken; Over muziek in het Banjoeivangische; De Toonkunst bij dem Madoereezen i dr. BRANDUKOV, Anatolij, Andrejevič, ruski violončelist (Moskva, 22. XII 1856 — 16. II 1930). Studij violončela završio na Konzervatoriju u Moskvi (B. Cossmann, W. Fitzenhagen); kao solist debitirao 1881 u Angersu pod vodstvom C. Saint- Saensa. Koncertirao kao solist i u komornim sastavima u Francuskoj, Rusiji, Engleskoj, Švicarskoj i Njemačkoj. God. 1886 utemeljio u Parizu gudački kvartet sa M. P. J. Marsickom. Od 1906 direktor i nastavnik Muzičko-dramske škole Moskovske filharmonije i od 1921 profesor Konzervatorija u Moskvi. B. je bio prijatelj Čajkovskog i propagator njegovih djela. Ogledao se kao kompozitor za violončelo. LIT.: L. Ginzburg, Anatolij Brandukov, Moskva i
Leniingrad 1951.
BRANĐOLICA, Ljubomir, kompozitor (Hercegnovi, 19VIII 1932 —). Muzičko obrazovanje dobio na Vojno-muzičkoj školi u Zagrebu i Rijeci. Muzičar JNA, zatim korepetitor Makedonskog narodnog teatra i od 1967 producent u Radio-televiziji Skopje. Piše muziku različitih žanrova, od zabavnih i popularnih pesama do orkestralnih kompozicija pod uticajem jazza. DELA. ORKESTARSKA: Savremena rapsodija, 1956; Velegrad; Da leko proleće; četiri štaka obojena plavim za gudački kvartet i orkestar. — Tri improvizacije za klavir. — DRAMSKA ■ Baleti: Velegradske varijacije, 1957; Abolicija, 1965; Ratna priča 1965 i Šlepa devojka, 1968. Filmska i scenska mu zika. — VOKALNA. Popularne pesme: Mesečevo nokturno; Daj mi ruku; Poigraj devojče; Soul Makedonijo; O, jezero moje i dr. D. Ov.
BRANKO, prvo podgoričko pjevačko društvo, osnovano 1892 u Podgorici (Titograd). Prvi horovođa bio je Franjo Vimer, dirigent Druge crnogorske vojne muzike. U početku je postojao samo muški hor (na dan osnivanja imao 12 članova; 1904 brojio 51 člana). Prvi veći umjetnički uspon društvo je ostvarilo poslije 1896, kada je njegov pokrovitelj postao Knjaz Mirko. Za dalji razvoj hora i muzičkog života u Podgorici velike je zasluge stekao Aleksa Ivanović, horovođa od 1921. On je 1925 osnovao i mješoviti hor od 80 članova s kojim je uspješno izvodio djela S. Mokranjca, S. Biničkog, I. Bajića, V. Đorđevića i drugih jugoslavenskih kompozitora, obogaćujući repertoar i ostvarenjima stranih autora. God. 1930 Ivanović je osnovao i salonski gudački orkestar, pored tamburaškog koji je postojao od osnivanja društva i u početku djelovao pod vodstvom Karla Heringa. Sa ovako proširenim izvođačkim ansamblom Ivanović je često priređivao koncerte sa cjelovečernjim programom, gostujući i izvan granica Crne Gore. Društvo je 1937 osnovalo muzičku školu, koja je radila do okupacije 1941. Pohađalo ju je prosječno oko 200 učenika. Među muzičarima zaslužnim za umjetnički razvoj hora koji je prestao sa radom uoči okupacije istakli su se još Ilija Zlatičanin, Radovan Pekić, Savo Čubranović, Mladen Bošnjaković, Branko Bijelić, Luka Krcunović i Milan Vlajin. LIT.: xx, Naše pjevačko društvo "Branko«, Glas Crnogorca, 15. IV 1892. — 5. Vuletić, Istorija prvog podgoričkog pjevačkog društva »Branko« — povo dom proslave njegove 40-godišnjice, Zeta, 1932, 8. — P. Soć, Muzička kultura u Crnoj Gori, Stvaranje, 1953. R . D . — G . K r.
BRANKO CVETKOViĆ, kulturno-umetničko društvo železničara i brodara u Beogradu. Osnovano novembra 1945. Broji oko 370 aktivnih članova. U društvu rade sekcije: horska, pozorišna, literarna, likovna, folklorna (plesna) i orkestri duvački, narodni i tamburaški. Od osnivanja do danas (1970) društvo je dalo oko 2000 priredaba u zemlji i inostranstvu. Mešoviti hor (dirigenti: do 1953 M. Bajšanski, 1953—65 R. Petrović, od 1965 A. Krastavčević) zauzeo je prvo mesto na takmičenjima horova 1945 u Beogradu, 1950 u Zagrebu i 1958 u Beogradu. Na međunarodnim takmičenjima hor je osvojio prvo mesto u Arezzu (1957), drugo mesto u Llangollenu (1964) i prvo mesto ponovo u Llangollenu (1969). Na repertoaru hora nalazila su se vrhunska dela domaće i strane literature. Značajan domet hor je postigao na svojim samostalnim stilskim koncertima, kao što su Moteli i madrigali starih majstora, Naši kompozitori palim herojima i koncertnim izvođenjem Purcellove opere Dido i Enej. Hor i ansambl narodnih igara (koreograf B. Marković) gostovali su, osim u jugoslovenskim gradovima, u Francuskoj, Italiji, Velikoj Britaniji, Belgiji, Holandiji, Danskoj, Luksemburgu, Švedskoj, Norveškoj, Finskoj, Nemačkoj, Austriji i Madžarskoj, D. Sn. BRANKO KRSMANOVIĆ, kulturno-umetničko društvo Saveza studenata Beogradskog univerziteta, osnovano 1945. Broji oko 400 članova, isključivo studenata. Društvo razvija široku delatnost: Akademski hor (dirigent B. Babić , Ansambl narodnih igara i pesama ^koreograf B. Marković , Akademsko pozorište
reditelj M. Belović), Kamerni orkestar (dirigent. Ansambl baleta (koreograf V. Kostić), Narodni orkest sekcija. Akademski hor daje i veća vokalno-instrumf W. A. Mozart, Reauiem; G. Rossini, Stabat mater; Stabat mater; Carl Orff, Trionfi i dr. Dobitnik bro; na međunarodnim konkursima, Akademski hor go mnogim evropskim i američkim zemljama. BRANLE (bransle; franc. branler ljuljati se, skupina vrlo popularnih francuskih plesova u XVI u mnogim varijantama. T. Arbeau (Jean Taboure svojoj Orchesographie . . . (1588) 26 vrsta. 2. Grupni ples poput kola, izvodio se određenii tijela i ruku, slično kao farandole ili kasnije cotillon. i pjevanje; u tom slučaju se nakon svake strofe pona\ Prema Riemannovoj hipotezi, b. je u XV st. tvorio plesa basse danse, a kasnije se osamostalio. Bratile i u dvodijelnoj, a branle gay u trodijelnoj mjeri. Bn prešao je u XVII st. u amener i, vjerojatno, u men U Engleskoj b. je poznat pod imenom brangill i] Italiji (XVII st.) kao brando. LIT.: L'Art et instruction de bien danser, Pariš oko 1495 V. Scholderer, London 1936). — F. Lesure, Branle, MGG, I' Dolmelsch, Danccs of England and France from 1450 to 1600 . . . ( I I izd. 1959).
BRANNIGAN, Owen, engleski pjevač, bas (An Newcastlea, 10. III 1908 —). Studij pjevanja zavr Guildhall School of Music u Londonu; debitirao 194; leu kao Sarastro (Mozart, Čarobna frula) u ansam VCells Opera. Član te kompanije bio je 1944—49 i 1 to je 1947—49 pjevao u sastavu Glyndebourne Open 1948—50 u londonskom Covent Gardenu, a gostovao svim evropskim zemljama i na brojnim festivalima. Ji boljih engleskih basso-buffo, istakao se i na orator ručju. Bio je prvi interpret basovskih uloga u Britfr rama: Peter Grimes (Swallow), Otmica Lukredje Noyes Fludde (Nove) i San ljetne noći (Bottom). BRANSCOMBE, Gena, kanadski kompozil Ontario, 4. XI 1881 —). Na Chicago Musical College kompoziciju (F. Borowski), 1897—99 nastavila stud (kompoziciju kod E. Humperdincka i E. Fielitza, k Ganza). Dirigiranje učila u New Yorku. Predavala Musical College i na Whitman College u Washington raznim pjevačkim društvima. Predsjednica udruži of Americm Women Composers. DJELA. ORKESTRALNA: Festival Prelude, 1913; Suita Procession, 1935. — Gudački kvartet; sonata za violinu i klavir, Carnival za violinu i klavir, 1932. — Opera The Bells, 1945; : The Pilgrims of Destiny, 1929. — VOKALNA: kantate The Da 1926 i The Planton Caravan za muški zbor i orkestar, 1926; You za ženski zbor i orkestar, 1932; Sun and the Warm Brown Earth : orkestar, 1934; zborovi; A Lute of Jade za sopran, klavir i kvim -pjesme.
BRANT, Henry Dreyfus, američki kompoziti (Montreal, 15. IX 1913 —). Muziku učio u Montrealu School of Music u New Yorku (kompozicija R. Gole J. Friskin) te privatno kod W. Rieggera, A. Coplanda, i F. Mahlera. Kao instrumentator radio za Ame, Paramount Pictures, radio-emisije i razne orkestre, univerzitetu Columbia instrumentaciju, muziku za 1 scenu. DJELA. ORKESTRALNA. Tri simfonije: I, 1931; I I ,
r
Promised Land Symphonv, 1947; Atlantis Antiphonal Symphony, : Angels and Devils za 11 fiauta, 1932: za kontrabas, t932; za kls violu, 1940; za violinu, 1940; za saksofon, 1941; Ceremony za i vokalne soliste, 1954 i The Fire Garden za instrumentalne i 1960. Fantazija i capriceio za violinu, 1941; Intrada, 1933; 2 komorni orkestar, 1933; Gallopjig Ćolloquy, 1934; Whopee C Decision, 1940; Good \Veather Overture, 1940; Dedication in Men Man, 1945; Origins za udaraljke, 1952; Stresses, 1953; Antiphony ] nium N. 2 za duhače i udaraijke, 1954; Conclave, 1955; Labyrint, 1955: On the Nature of Things, 1956; Conversations in an Unkn gudače, 1958. Kompozicije za jazz orkestar (Jazz Clarinet C KOMORNA: Music for an Imaginary Ballel za trio, 1946; varij; 1931; preludij i fuga za oktet, 1938; Five and Ten Cent Store A i 20 instrumenata, 1932; Galaxy za duhače i udaraljke, 1954; B*rc za violu d'amore i carillon, 1960; kraće komorne kompozicije SKA : 2 sarabande, 1930; sonata za 2 klavira, 1930.—EKSPERI. Dialogue of the Jungle za glasove, zviždaljke, sirene i udaraljk' Concerto with Lights za violinu i 5 električna prekidača, 1961 !spatial concert piece), 1963. — DRAMSKA: burleska Dis Cht O' Grady, 1936; Entenle cordiale, 1936; Alisaunde, 1940 i The sal Circus, 1956. Baleti The Great American Goof, 1940 i City Scenska i filmska muzika — VOKALNA. Kantate: Spanisl, 1947; Sing O Heavens, 1951 i Dezember, 1955. Fire in Cities za udaraljke, 1961: Flute Symphony za sopran, udaraljke i 8 flauti, Beasts za mezzosopran i orkestar, 1958; Lyric Cycle za sopr; klavir, 1937; zborovi: solo-pjesme.
BRANZELL, Karin, švedska pjevačica, alt (St IX 1891 —\ Pjevanje učila u Stockholmu (Th. Ha (L. Mantler, L. Bachner^ i New Yorku (E. Rosat:
BRANZELL — BRAVNIČAR
245 1912 u Stockholmu kao Princ Sarvilaka (D'Albert, Izeyl). God. 1912—18 članica Stockholmske opere, 1918—33 na Državnoj operi u Berlinu i 1924—44 na njujorškom Metropolitanu. Od 1946 predavala pjevanje na Juilliard Schoolu u New Yorku. Jedna od najboljih svjetskih altistica u razdoblju između dva rata, gostovala je u Beču, Parizu, Milanu, Bruxellesu, Londonu, Chicagu, San Franciscu, Buenos Airesu, na festivalu u Bavreuthu i dr. Bila je također izvrsna koncertna pjevačica. BRASSENS, Georges, francuski kompozitor i pjevač chansona (Sete, 1921 —;. Nakon rata surađivao u listu Le Libertaire i počeo pisati chansone (Gorila). Od 1952 nastupa na mnogim pozornicama i u kabaretima Pariza i već 1954 dobiva nagradu Akademije Charles Cros. B. je prvi autor-interpretator koji je priredio niz recitala u Thedtre National de Pariš (30 predstava sa preko 90 000 slušalaca samo u 1966). Dobio Grand Prix de Poesie Francuske Akademije (1967). — B. je pjesnik pun zanosa, nekonformist. On nastavlja vjekovnu tradiciju pjesništva u Francuskoj (Villon, Rabelais, du Bellav), a gradi i na folkloru. Napada ljudske i društvene slabosti (Korov), često je delikatan i opscen (Pornograf) ili opsjednut mislima na smrt (Testament). Stihovima klasičnog oblika maštovito opisuje prirodu, ljubav i sve osnovne sadržaje ljudske egzistencije. Pjesnički izraz G. BRASSENS mu je ponešto arhaičan, pa ga nazivaju čovjekom srednjeg vijeka zalutalim u dana šnjicu. Muzička faktura njegovih chansona zaostaje za izuzetno vrijednim stihovima. Objavio je tri zbirke pjesama i jednu knjigu u ediciji Poetes đ'aujourd'hui P. Seghersa (1963; ha mauvaise reputation, Le Parapluie, Pauvre Martin, Les Sabots d'Helene, Le Nombril des femmes d'agents, Le Cocu, La Ballade des cimetieres, Dans l'eau de la claire fontaine). Snimio je više od 100 velikih ploča. Sudjelovao je u filmu Porte de Lilas R. Clairea. BRAŠOVANOV, Stojan, bugarski muzikolog (Ruse, 1. IX 1888 — Sofija, 16. X 1956). Studij muzikologije i filozofije, započet 1908 u Berlinu, završio 1923 na Univerzitetu u Leipzigu (H. Abert). Gimnazijski nastavnik i 1931—51 profesor Muzičke akademije u Sofiji (1937—40 direktor), bio je 1927—31 član redakcije i 1931—44 urednik časopisa Podna neceu, organa Saveza bugarskih pjevačkih društava, kojemu je B. jedan od osnivača. DJELA: Vber die Rhythmik und Metrik des bulgarischen Volksliedes (disertacija), 1923; Odnos muzike i crkve u doba Reformacije, Blgarska misi, 1931 »bugarski); Sociološka razmatranja o narodnoj pjesmi, Filozofski pregled, 1931 'bug.): La musiaue bulgare contemporaine, Revue internationale des Etudes Balcanique, Beograd 1936; Das bulgarische Volkslied als Brauchtum und Kunst,]ahibuch des Auslandsamtes der deutschen Dozentenschaft, Leipzig 1942; Bulga•■ische Musikgegenzvart, Deutsche Musikkultur, 1943; Historija muzike, 1946 >bug.). — Studije, članci, muzičke kritike.
BRATSTVO-JEDINSTVO, zagrebačko pjevačko društvo, formirano je 1949 fuzijom Hrvatskog pjevačkog društva Lisinski i Srpskog pjevačkog društva Obilić, koje je osnovano i djelovalo u NOB. B.-J. izvodi uglavnom kompozicije domaćih autora, povremeno madrigale, a sudjeluje i u izvedbama velikih vokalno-instrumentalnih djela (Beethoven, Missa solemnis i IX Simfonija; Bruckner, Te Deum; Verdi, Requiem; Mozart, Reauiem). Na međunarodnim festivalima zbor je osvojio više nagrada, A. TO. BRAUDO, Evgenij Maksimovič, sovjetski muzikolog ;Riga, 20. II 1882 — Moskva, 17. X 1939). Studirao prirodne znanosti i povijest umjetnosti u Petrogradu i Moskvi, muzikolo-giju na Univerzitetu u Leipzigu (H. Riemann, H. Kretzschmar); u muzici učenik M. Regera. God. 1914—24 profesor Univerziteta u Lenjingradu, gdje je djelovao i u Ruskom zavodu za historiju umjetnosti i na Akademskoj kazališnoj školi; od 1924 profesor Pedagoškog instituta i Instituta za dramu i operu u Moskvi. DJELA (sve na ruskom): E. T. A. Hoffmann, 1921; Aleksandar Povfirjevič Borodin. Njegov život i djelo, 1922; Nietzsche, filozof i muzičar, 1922; Opća povijest muzike (3 sv.), 1922—27; Materijalne osnove muzičkog stvaranja, 1924; Beethoven. Sociološka studija, 192?; Schubert, 1929. — Studije; članci. — Prevodio na ruski djela iz strane muzičke literature (Wagnerova pisma Serovu) i dr.
BRAUN, Carl, njemački pjevač, bas (Meisenheim, 2. VI 1885 — Hamburg, 19. IV 1960). Učio u Berlinu i Wiesbadenu (E. Robert-MC'eiss). God. 1905—07 angažiran u Berlinskoj operi, a 1906—11 u Wiesbadenu. Nastupao na opernim pozornicama
i koncertnim podijima u Njemačkoj, Austriji i Nizozemskoj. God. 1913—17 pjevao glavne basovske uloge na operi Metropolitan u New Yorku. Zatim je kao operni pjevač djelovao do 1935 u Berlinu. God. 1906—31 sudjelovao i na bavreuthskim festivalima i koncertirao u različitim gradovima SAD i Južne Amerike. Povukavši se s pozornice otvorio je u Berlinu kazališnu agenturu. BRAUN, Victor Conrad, kanadski pjevač, bariton (Windsor, Kanada, 4. VIII 1935—). Pjevanje učio kod Lilliane Wilson u Londonu (Kanada) i na Kraljevskom konzervatoriju u Torontu; tamo je 1961 debitirao kao Escamillo (Bizet, Carmeri). Umjetničku karijeru započeo na Kanadskoj operi. Bio je zatim član opera u Vancouveru, Frankfurtu na Majni, Diisseldorfu i Stuttgartu, od 1969 na Covent Gardenu u Londonu. Nastupao je na milanskoj Scali, u San Franciscu, Kolnu, Hamburgu, Ziirichu, Baselu, Rimu, Munchenu i dr. BRAUNFELS, Walter, njemački kompozitor (Frankfurt na Majni, 19. XII 1882 — Koln, 19. III 1954). Klavir učio u Frankfurtu (J. Koast) i Beču (Th. Leschetitzkv), studij kompozicije završio kod L. Thuillea u Miinchenu. God. 1925—33 direktor (uz H. Abendrotha) Visoke muzičke škole u Kolnu. Za nacističkog režima bez namještenja, 1945—50 predsjednik Visoke muzičke škole u Kolnu. Blizak kasnoj romantici, B. je svoja djela temeljio na elementima fantastike, humora i briljantnosti, oso bito na orkestralnom i opernom području. U vokalnim kompozicijama duhovnog karaktera nalazio je i izvorne putove muzičkog izražavanja. DJELA. ORKESTRALNA: Sinfonia brevis, 1948; 2 koncerta za klavir, 1911 i 1920; koncert za orgulje, 1928; Variazioni sinfoniche su un'antica canzone infantile francese, 1909; Phantastische Erscheinungen eines Themas von Berlioz, 1917; varijacije na Mozartovu temu, 1923. Za klavir i orkestar: Hexensabbath, 1908; koncertni komad, 1946; Hebridentanze, 1951. Schottische Phantasie za violu i orkestar, 1933. — KOMORNA. Tri gudačka kvarteta; gudački kvintet. — Kompozicije za klavir i orgulje. — DRAMSKA. Opere: Falada (neizv.); Prinzessin Brambilla, 1909: Ulenspiegel, 1913; Die Vogel, 1920: Don Gil von den griinen Hosen, 1924; Der gldserne Berg, 1929; Galathea, 1929; Der Traum ein Leben, 1937; Der Zauberlehrling, 1954. Misteriji: Verkiindigung, 1937 i Szenen aus detn Leben der heiligen Johanna, 1943. — VOKALNA. Za zbor i orkestar: La Rivelazione di S. Giovanni, 1910; Te Deum, 1921; misa, 1926; DasSpielvon der Auferstehung, 1954. Kantate; zborovi; solo-pjesme uz klavir i orkestar. LIT.: K. Laux, Walter Braunfels, MGG, II, 1952.
BRAVNIČAR, 1. Matija, kompozitor (Tolmin, 24. II 1897 —). Violinu učio dok je polazio učiteljsku školu u Gorici i 1920—21 kod čeških pedagoga R. Zike i F. Wirsinga. Kasnije studirao kompoziciju kod M. Kogoja i na Ljubljanskom konzervatoriju kod S. Osterca (diplomirao 1932). Djelovao je u Ljubljani: 1919—45 član orkestra Opere, 1945—49 direktor Akademije za glasbo, 1949—52 šef muzičkog odjela Državne založbe Slovenije i od 1952 do 1968 profesor kompozicije na Akademiji za glasbo. Uz to je uređivao Gledališki list Narodnog gledaliiča (1940—41) i od 1951 bio jedan od urednika Slovenske glasbene revije. Bio je predsjednik Društva slovenskih skladateljev (1949—52) i predsjednik Saveza kompozitora Jugoslavije (1953—57). Od Bravničarovih djela značajne su opere i orkestralne kompozicije. Operu Hlapec Jernej, koja ima karakter oratorijske opere, nazvao je »opera množice«; u njoj je vodeću ulogu dao zboru kao kolektivnom akteru, koji se povezuje sa solistima, i izvrsno izrazio duh narodnog osjećanja i mišljenja. U svoja simfonijska djela B. unosi slovenske folklorne elemente. Time se udaljio od muzičkog kozmopolitizma i dokazao da se veliko bogatstvo muzičkog folklora može upotrijebiti i u slovenskoj simfonijskoj muzici. Za Bravničara su karakteristična nastojanja na polju programne muzike. I za opere i za simfonijske kompozicije kao i za zborove i solo-pjesme često uzima tekstove iz povijesti slovenskog naroda. U zbirci solo-pje-sama na tekstove K. Destovnika Kajuha poslužio se tematikom iz M. BRAVNIČAR narodnooslobodilačke borbe. Bravničarova su djela stilski ekspresionistička, jasna i logična. Voli se služiti varijacijama u raznim oblicima. Tako u Belokranjskoj rapsodiji uvodni motiv varira na razne načine, čak i u rakovoj imitaciji, pridružujući nove motive. Allegretto moderato te kompozicije počinje s kanonom, nastavlja s glavnim plesnim motivom i zatim ritmički varira glavni motiv. B. teži za dramatskim usponom, iako je u biti liričar. DJELA. ORKESTRALNA. Tri simfonije: I, 1947; I I ,
1951 i I I I ,
S i n fonia
stretta. 1958: simfonijska pjesma Kurent, 1946; Suonada, 1932; Hymmu
246
BRAVNIČAR — BRECHT Slavicus, svečana predigra, 1932; Plesna burleska, 1932; Belokranjska rapsodija, 1938; Kralj Matjaž, uvertira, 1932; Simfonićna antiteza i Tolminska sakralna i Tolminska profana), 1940; Divertissetnent, 1949; Plesne metamorfoze, 1954; Marcia-Rondo, 1960; Simfonićni plesi, 1969. Koncert za violinu i orkestar, 1961; koncert za rog i orkestar, 1963; Fantasia rapsodica za violinu i orkestar, 1967. — KOMORNA: dva duhačka kvinteta, 1930 i 1968; trio za flautu, klarinet i fagot, 1930; Elegija za rogi klavir, 1929. Za violinu i klavir: Fantazija, 1950; Tango mouvement, 1952; Suonata in modo antico, 1953; Elegia notturna, 1955 1 Berceuse interrompue, 1955. Sonata za violinu solo, 1966. Tango za violončelo 1 klavir. — KLAVIRSKA: Studija, 1929; Etudes Gf Caprices, 1951; Deset komornih skladb, 1952; Mladinski album, 1955. —■ DRAMSKA. Dvije opere: Pohujšanje v dolini Šentflorijanski, operna farsa na tekst I. Cankara (Ljubljana, 11. V 1930) i Hlapec Jernej in njegova pravica, opera množice na tekst I. Cankara (Ljubljana, 25. I 1941); satirična revija Stoji, stoji Ljubljanca... (Ljubljana, 2. XII 1933): filmska muzika. — VOKALNA: kantata Hlapec Jernej in njegova pravica, 1940; Šest Kajuhovih za glas i klavir, 1945; solo-pjesme (Žalostinka; Jesenska elegija i dr.); zborovi (Polzja kišica; Moj oćka je rudar i dr.). LIT.: J. Grilc, Trideset pet godina umetničkog rada Matije Bravničara, Zvuk, 1960, 39—40. D. Co.
2. Dejan, violinist (Ljubljana, 1. X 1937—). Sin Matije; studij violine završio 1957 na Akademiji za glasbo u Ljubljani kod K. Rupela, a zatim se usavršavao kod D. Ojstraha na Kon zervatoriju u Moskvi (1957—58, 1959—60) i kod Pine Carmirelli na akademiji Santa Cedlia u Rimu (1962—63;. Od 1967 profesor je violine na Akademiji glasbe u Ljubljani. S velikim uspjehom koncertira u zemlji i brojnim svjetskim muzičkim središtima. Član je Slovenskog trija (zajedno sa A. Bertonceljom i C. Škerjancom). Za umjetničko djelovanje odlikovan je Prešernovom nagradom (1964) i Nagradom grada Ljubljane (1966;. A. Rij. BRAVURA, osobita lakoća u izvođenju tehnički teških muzičkih djela. Aria di bravura, briljantna, virtuozna arija. Bravour-stu'ck, kompozicija za čije je izvođenje potrebna velika tehnička sprema. BRAZILSKA MUZIKA. U doba kolonizacije (XVII—XVIII st.) jedini muzičari i muzički organizatori u Brazilu bili su mi sionari isusovci. Oni su komponirali muziku i pjesme za svoje misterije (autos), bili su orguljaši i muzički učitelji. Osnovali su i prvi brazilski konzervatorij Conservatorio da fazenda nacional da Santa Cruz. Sa smirenjem i ekonomskom konsolidacijom u prvoj polovini XIX st. dolazi do jačeg procvata muzike, osobito kad je 1841 Francisco Manuel da Silva (1795—186.5), autor brazilske narodne himne, osnovao Konzervatorij u Rio de Janeiru. Prvi važniji brazilski kompozitor bio je Jose Mauricio Nunes Garda (1767—183«), autor crkvenih kompozicija u duhu napuljske škole. Prvi brazilski kompozitor poznat u Evropi bio je Carlos Gomes (1836—96), autor opere »II Guaranv« koja se s velikim uspjehom izvodila na milanskoj Scali. Leopoldo Miguez (1850— 1902) istakao se kao autor simfonijskih pjesama, a Henrigue Oszvald (1852—1931) kao kompozitor komorne muzike. Nacionalni muzički stil izgrađivao se na brazilskom muzičkom folkloru koji je nastao prožimanjem elemenata narodne muzike kolonizatora Portugalaca i robova Crnaca, a u vrlo maloj mjeri i domorodaca Indijanaca. Prvi komponiraju u tom stilu Alexandre Levy (1864 —92; »Suite brasileira« i klavirske varijacije na brazilske teme), Alberto Nepomućeno (1864—1920; »Serie brasileira« i uvertira »O Garatuja«) i Brasilio Itibere (1846—1923; orkestralna fantazija »Sertaneja«). U nacionalnom stilu komponirali su djelomično i Francisco Braga (1868—1945) i Francisco Mignone (1897—). Najpoznatiji je kompozitor nacionalnog stila Heitor Villa-Lobos (1885—1959). Gotovo sva njegova brojna djela (orkestralna, komorna, klavirska, kompozicije za gitaf£' , ru, opere, baleti, zborovi, pjesme, crkvena muzika) temelje se na folklornoj tematici koju je unosio sa mnogo znanja i ukusa. Najkarakterističnije su \ ^ mu kompozicije za različite instrumentalne i vokalne kombinacije »choros«, za koje sam kaže da su »nov oblik u kompoziciji, u kojemu se daje sinteza različitih tipova brazilske muzike (domorodačko-indijanske i narodne) . . . oboist orkestra Radio-Ljubljane i zatim, nakon što je nastavio studij na srednjoj školi ljubljanske Akademije za glasbo, 1948—65 prvi oboist Slovenske filharmonije. 1943—69 također oboist opernog orkestra u Ljubljani, i 1956—68 honorarni suradnik na Akademiji za glasbo. 2. Franjo ml., oboist (Ljubljana, 19. IX 1935 —). Sin i uče nik Franje Bregara st., studij oboe završio 1962 na Akademiji za glasbo u Ljubljani. Od 1955 prvi oboist Simfonijskog orkestra a od 1960 i član Duhačkog kvinteta RTV Ljubljana. Stalni sura dnik Ansambla Slavko Osterc, nastupa i solistički. B. Lk. BREHME, Hans, njemački pijanist i kompozitor (Potsdam, 10. III 1904 — Stuttgart, 10. XI 1957). Studij klavira i kompozicije završio 1926 na Visokoj muzičkoj školi u Berlinu i zatim se još dvije godine usavršavao u klaviru kod W. Kempffa u Stuttgartu. Od 1928 profesor klavira i od 1936 istodobno kompozicije na Visokoj muzičkoj školi u Stuttgartu (1945—50 na istom položaju u Trossingenu). Ranija su mu djela, po uzoru na Stravinskog, ritmički složena, iako stroga u formalnoj strukturi. Klavirski koncert virtuozan je i efektan, a Concerto sinfonico bezbrižno pjenušav. Jedno od najznačajnijih njegovih djela je druga simfonija. DJELA. ORKESTRALNA: dvije simfonije, 1925 i 1950; Coticerto siniomco za 5 duhačkih instrumenata, gudače i timpane, 1930; koncert za klavir, 1936; koncert za klarinet, 1928; koncert za klavirski trio, gudače 1 timpane, 1946; koncert za flautu i gudače, 1949; Triptychon na Handelovu temu, 1937. KOMORNA: dva gudačka kvarteta; duhački kvintet: sekstet za gudače i duhače, 1935; kvintet s klarinetom, 1947; sonata za violinu i klavir, 1945: Rondo i Carmen nuptiale za violončelo i klavir; Divertimento za 3 duhačka instrumenta. Sonate i druga djela za klavir. Dvije sonate za orgulje. — DRAAiSKA. Opere: Der Tor und der Tod, 1928; Der Uhrmacher von Strassburg, 1941; Der versiegelte Burgermeisier, 1944 i Liebe ist teuer, 1950. — VOKALNA: pet pjesama za 5 , 6 1 8 glasova a cappella; madrigali; solo-pjesme. ■— Aphorismen za 5 elektrons kih instrumenata. LIT.: K. Laux, Hans Brehme, Musik und Musiker der Gegenwart, Essen 1949. — G. W. B., Hans Brehme, Melos, 1953, 5-
BREIDENSTEIN, Heinrich Carl, njemački muzikolog (Steinau, Hessen, 28. II 1796 — Bonn, 13. VII 1876). Studirao pravo i filologiju u Berlinu i Heidelbergu, u muzici učenik J. Ch. H. Rincka u Darmstadtu. Učitelj muzike u Stuttgartu i Heidelbergu, od 1822 univerzitetski muzički direktor i od 1826 profesor muzikologije u Bonnu. Zaslužan je za uređenje muzikološke biblioteke na Univerzitetu, kojoj je njegovom zaslugom priključena obimna muzička zbirka Ch. B. Kleina, kantora iz Schmiedeberga. U Bonnu 1834 osnovao Musikverein der Lesegeselhchaft,
247
a 1843 orkestralno društvo. U svojim je predavanjima nastojao osvijetliti historijsko-teoretske i estetsko-psihološke probleme u muzici. Ogledao se i kao kompozitor. DJELA: Ober das Schbne in der Musik (disertacija), 1821; Feslgabe zur Inauguralion des Beethoven-Motiuments, 1845; Zur Jahresfeier der Inauguration..., 1846. — Izdao Praktische Singschule, 1831. Surađivao u enciklopediji J. S. Erscha i J. G. Grubera. — Komponirao motete, solo-pjesme, djela za orgulje. LIT.: W. Erman, Geschichte der Bonner Universitats-Bibliothek (1818 —1901), Halle 1919. — C. Steven, Heinrich Carl Breidenstein... (disertacija), Bonn 1924. — H. Hiischen, Heinrich Carl Breidenstein, MGG, I I , 1952. — W. Kahl, Zur Geschichte des Bonner Beethovendenkmals, Beethoven Jahrbuch, 1953—54.
BREITHAUPT, Rudolf Maria, njemački klavirski pedagog (Braunschvveig, 11. VIII 1873 — Ballenstedt, Harz, 2. IV 1945). Studij klavira završio na Konzervatoriju u Leipzigu (R. Teichmiiller); muzikologiju učio kod H. Riemanna i H. Kretzschmara. God. 1918—43 profesor i pročelnik klavirskog odjela na Sternovu konzervatoriju u Berlinu. U svojem najznačajnijem djelu Die natiirliche Klavienechnik pokušao je provesti opsežnu reformu klavirske nastave. Borio se protiv pojedinačnog, izoliranog odgajanja prstiju i ruku te zagovarao aktiviziranje cjelokupnog organizma kod sviranja. DJELA: Die natiirliche Klavienechnik (2 sv.), 1905—06 (IV izd. 1925); Praktische Sludien zur naturlichen Klavienechnik (5 sv.), 1916—21; Musikalische Zeit- und Streitfragen (sabrani članci i eseji), 1906 (II izd. 1927). — Sa Junkerom izdao Vom Singen zum Klavierspielen, 1937. — Kompozicije za klavir. LIT.: P. Stoye, Von einer neuen Klavierlehre, Leipzig 1907. — b. Kiihn, Breithaupt-Technik und Anfanger-Unterricht ( I I izd. Leipzig 1920). — K. Johnen, Rudolf Maria Breithaupt, MGG, I I , 1952.
BREITKOPF, Bernhard Theodor, njemački tiskar, nakladnik i kompozitor (Ldpzig> 20. I I I 1749 — Petrograd, 1820). U muzici učenik J. A. Hillera. Drugovao sa Goetheom za studija u Leipzigu, pa je napisao muziku na njegove pjesme i izdao ih pod naslovom Neue Lieder in Melodien gesetzt von B. Th. Breitkopf (1770). God. 1777 nastanio se u Petrogradu, gdje je 1781 osnovao tiskaru i nakladno poduzeće. Kasnije je postao učitelj muzike u jednom zavodu za odgoj plemićke djece. Izdao među ostalim 3 sveska muzičke revije Giornale musicale del Teatro di Pietroburgo, 1795—97, s djelima Mozarta, Paisiella, Cimarose i dr. Ogledao se i kao kompozitor. LIT.:
U".
Schmieder,
Breitkopf,
MGG,
II,
1952.
BREITKOPF & HARTEL, njemačko nakladno muzičko poduzeće sa sjedištem u Leipzigu. Osnovano ga je 1719 Bernhard Christoph Breitkopf (1695—1777)) pošto je došao u posjed knjižare kojoj početak datira iz 1542. Njegov sin Johann Gottlob Immanuel Breitkopf (1719—94) poboljšao je 1756 tehniku muzičkog tiskarstva pronalaskom rastavljivih, pomičnih matrica i na taj način praktično omogućio tipografsko umnažanje akordične, u prvom redu klavirske muzike. Otada je poduzeće usmjerilo svoju djelatnost na izdavanje muzikalija i tiskalo većinu djela tadanjih kompozitora. Drugi Immanuelov sin, Christoph Gottlob Breitkopf (1750—1800), posljednji vlasnik poduzeća koji nosi to ime, prenio je (1796) poduzeće na Gottfrieda Christopha Hdrtela (1763—1827). Ovaj je ne samo prebrodio financijsku krizu, nego je poduzeće i proširio, utemeljivši poznatu tvornicu klavira (1816). Uz to je osnovao prvi važniji muzički časopis (Allgemeine musikalische Zeitung, 1798—1848 i 1863—65), uveo u tiskanje muzikalija notni rez na kositrenim pločama i započeo objavljivati izdanja cjelokupnih djela istaknutih kompozitora (Mozarta, Havdna i dr.). Nakon smrti G. Ch. Hartela vodio je poduzeće njegov nećak Florens Hartel (do 1835), a zatim njegovi sinovi Raymond (1810—88) i Hermann (1803—75). Njima su se pridružili nećaci Wilhebn Volkmann (1873—96) i Oskar von Hase (1846—1921). Kad se R. Hartel 1880 povukao, postala su ova dvojica jedini vlasnici. Njima se pridružio 1895 Ludwig Volkmann (1870—1947), sin Wilhelma. O. v. Hase stekao je novih zasluga za rad poduzeća. On mu je pribavio središnji položaj medu njemačkim muzičkim nakladama. Uveo je niz novih edicija i omogućio objavljivanje vrlo vrijednih studija i rasprava njemačkih muzikologa (osobito je važna serija Kleine Handbucher der Musikgeschichte). I sam je napisao više zapaženih radova s područja povijesti knjižarstva, kao i povijest svog poduzeća (Breitkopf & Hartel. Gedenkschrift und Arbeitsbericht, 2 sv., IV izd. 1917—19), dok je L. Volkmann uvelike modernizirao tehniku tiskanja. Do 1945 tvrtku su u Leipzigu vodili Helmuth v. Hase (1891—) i Martin v. Hase (1901 —). Tada je u Wiesbadenu osnovan ogranak firme, koji je 1947 pretvoren u samostalno poduzeće. Vode ga Helmuth i Martin v. Hase i Joachim Volkmann (1926 —), dok je poduzeće u Leipzigu nacionalizirano (djeluje ponovno od 1951). Poduzeće B. & H. ima velike zasluge za promicanje muzičke umjetnosti i znanosti. Osim golemog broja pojedinačnih djela, koja je objavljivalo u partiturama i dionicama (pretežno iz raz doblja baroka, klasike i romantike), iz tiskare i naklade ove tvrtke izašla su monumentalna izdanja sabranih djela velikih majstora
•
,>»
,
.,> ■
BREITKOPF & HARTEL — BRETON Y HERNANDEZ Bacha, Beethovena, Berlioza, Brahmsa, Gretrvja, Havdna, O. di Lassa, Liszta, Mendelssohna, Mozarta, Palestrine, Schuberta, Schumanna, Schiitza, Wagnera), zatim neobično vrijedne kolekcije (Denkmdler deutscher Tonkunst; Denkmaler deutscher Ton-kunst in Bayern; Publikationen der Gesellschaft fiir Musikforschung; Denkmaler altpolnischer Musik; Hispaniae Schola mušica sacra), kao i impozantan niz muzikoloških periodičkih publikacija (Mo-natshefte fiir Musikgeschichte, 1869—1905; Vierteljahrschrift fur Musikivissenschaft, 1885—94; Zeilschrift der internationalen Musikgesellschaft, 1899—1914; Sammelbande der Internationalen Musikgesellschaft, 1899—1914; Archiv fur Musikivissenschaft, 1918 —19; Zeitschrift fur Musikzvissenschaft, 1919—35; Mitteilungen der internationalen Musikgesellschaft, 1929—30; Acta Musicologica, 1931—35; Archiv fur Musikforschung, 1936—42). God. 1924—30 tvrtka je' izdavala svoj godišnjak Der Bar. Još potkraj XIX st. utemeljila je podružnice u Bruxellesu, Londonu, Berlinu i New Yorku. Od posebne su važnosti stari tematski katalozi poduzeća, važna pomoć u muzikološkom radu pri utvrđivanju autorstva kod anonimnih rukopisa. LIT.: K. G. Hausius, Biographie Herrn J. G. I. Breitkopfs, 1794 (novi otisak Weimar 1939). — O. Hase, Breitkopf und Hartel, Gedenkschrift und Arbeitsbericht (2 sv., 4 izd.), 1917—19. — H. Hase, Beitrage zur Breitkopfschen Geschaftsgeschichte, ZFMW, 1919—20. — F. W. Hitzig, Katalog des Archivs von Breitkopf & Hartel, I (Musik-Autographe), 1925 i II (Brief-Autographe), 1926. — U". Schmieder, Breitkopf & Hartel, MGG, I I , 1952. — E. Schenk, J. W. Hartel und das Haus Breitkopf, Festschrift H. Engel, Kassel 1964. R. A.
BREL, Jacques, francuski kompozitor i pjevač chansona (Bruxelles, 1929 —). Počinje komponirati 1950. Napustivši porodicu i posao dolazi 1953 u Pariz da bi živio sa chansonom i u bijedi. Tek 1957 postiže uspjeh. Poetičan, ozbiljan, »karakteri stičan kaos i nervoza XX stoljeća vibriraju u njemu poput udaraca motora« (Jevtušenko). Opisuje pejzaže domovine (Niska zemlja), i strah pred smrću. B. je moralist koji sve više kreće prema pesimizmu (»Opsjednut sam ružnim i zlim stvarima o kojima nitko ne želi govoriti. . .«). Gostovao u SAD i u SSSR, glumio u filmu Opasnosti poziva A. Cavattea. U ediciji Pohes d'aujourd'hui objavljena je 1964 knjiga njegovih pjesama (La Valse a mille temps, Seul, Les Dames patronesses, La Tendresse, Ne me quitte pas, Les Biches, Les Vieux, Zangra). BRELET, Gis&le, francuska estetičarka i pijanistica (Fontenay-de-Comte, Vendee, 6. III 1915 —). Učitelji iz klavira bili su joj G. Arcouet na Konzervatoriju u Nantesu i Lazare-Levy na Konzervatoriju u Parizu. Na Sorbonni stekla doktorat i dobila naslov agrege'e iz filozofije. Surađivala u muzičkim, filozofskim i drugim časopisima. Od 1951 urednica Bibliothegue internationale de musicologie u Parizu. Svojim estetskim koncepcijama, u čijem središtu stoji ideja o muzici kao umjetnosti vremena, utjecala na niz mladih avangardnih kompozitora, osobito francuskih. Njezina prva knjiga o estetici i muzičkom stvaranju istražuje uvjete nastajanja muzičkih djela, a temelji se na metodi inspiriranoj Kantovom filozofijom. Vrlo opsežna doktorska disertacija o muzičkom vremenu djelomično se oslanja na filozofiju Bergsona i Lavellea. Kao pijanist izvodila suvremenu muziku, napose na ORTF. DJELA: Esthetique et creation musicale, 1947; Le Temps musical (2 sv.) 1949; L'Interpretation creatrice (2 sv.), 1951. Studije: Musiques exotiques et valeurs permanentes de Vart musical, Revue philosophique, 1946; Musique et silence, RM, 1946; Chances de la musique atonale, Valeurs, 1947 (pod nazivom Atonalna muzika, Zvuk, 1961, 45—46); Temps musical et tempo, Polvphonie, 1948; Philosophie et esthćtique musicales, u J. Chaillev i sur., Precis de musicologie, 1958; Le Style moderne d'interpretation musicale, Feuillets suisses de pedagogie musicale, 1959; Interpretation et improvisation, Revue d'esthetique, 1960; Le Probleme du temps dans la musique nouvelle, Revue internationale de philosophie, 1962; Musique et sagesse, La Table ronde, 1962; Bela Đartćk, u Histoire de la musique Roland-Manuela i dr., 1963; La Musique contemporaine en France, ibid.; Serijelna muzika, Zvuk, 1963, 61; L'Aventure spirituelle de la musigue concrete, La Table ronde, 1963; Musique et structure, Revue internationale de philosophie, 1965 (pod nazivom Muzika i struktura, Zvuk, 1966, 70); Hegel und die moderne Musik, Hegel-Jahrbuch, 1965; Musicalisation de Ves-pace dans la musique contemporaine, Festschrift Walter Wiora, 1967; L'Estheti-que du discontinu dans la musigue nouvelle, Revue d'esthetique, 1968. LIT.: IV. Wiora, Musik als Zeitkunst, MF, 1957. — A. Briner, Eine Zeitasthetik der Musik: zu den Schriften von Gisele Brelet, SMZ, 1958. — E. Fubini, Gisele Brelet e il problema dell'interpretazione musicale, Rivista di estetica, 1960. I. Su.
BREMA, Marie (pravo ime Minny Fehrman), engleska pjevačica, mezzosopran (Liverpool, 28. II 1856 — Manchester, 22. III 1925). Pjevanje učila kod G. Henschela. Debitirala 1891 u Londonu kao koncertna, a u Oxfordu kao operna pjevačica. Pjevala sve Wagnerove mezzosopranske uloge u Bavreuthu (od 1894), na operi Metropolitan u New Yorku, u Bruxellesu, Berlinu, Parizu i na festivalima u Engleskoj. U posljednjim godinama ži vota vodila je opernu školu na Royal College of Music u Manchesteru. BRENDEL, Karl Franz, njemački muzikolog (Stolberg, Harz, 26. XI 1811 — Leipzig, 26. XI 1868). Za studija filozofije
na Univerzitetu u Leipzigu učio klavir kod F. Wieck; predavao muzikologiju u Fribourgu, 1844 preuzeo od R na uredništvo časopisa Neue Zeitschrift fiir Musik u '. ga uređivao u duhu novonjemačke škole. Zajedno sa izdavao 1856—61 mjesečnik Anregungen fiir Kunst, Wissenschaft. Profesor muzičke povijesti na Konzei Leipzigu; 1859 utemeljio zajedno sa F. Lisztom d Allgemeine Deutsche Musikverein, kojemu je bio prvi p DJELA: Grundziige der Geschichte der Musik, 1848; Geschii in Italien, Deutschland und Frankreich (2 sv.), 1852 ( I X izd. 1906 der Gegenwart und die Gesammtkunst der Zukunft, 1854; Franz Li phoniker, 1859; Die Organisation des Musikzvesens durch den Staat und Technik im Clavier-Unterricht, 1867; Gesammelte Aufsatze z und Kritik der neueren Musik (odabrani spisi), 1888. Rasprave; st kritike. LIT.: W. Boetticher, R. Schumann, Berlin 1941 (s izvacima vih pisama Schumannu). — Isti, R. Schumann in seinen Schriften Berlin 1942. — Isti, Karl Franz Brendel, MGG, I I , 1952.
BRENET, Michel (pravo ime Antoinette-Chri rie Bobillier), francuski muzikolog (Luneville, 12 — Pariz, 14. XI 1918). Velik broj kvalitetnih djela muzike rezultat je njena iscrpnog arhivskog istraživan je nastojala da ukaže na pravu vrijednost manje poznat kih kompozitora. U svojim je studijama očitovala sig oštar dar zapažanja i smisao za objektivnost. Svojom mnogo je pridonijela razvoju francuske muzikologij sa L. Lalovem, L. de La Laurenciejem i J. Chantavi meljila i 1911—13 izdavala godišnjak L'Annee musi, DJELA: Histoire de la svmphonie a orcheslre jusqu'd Beethoven, sa vie et ses oeuvres, 1884; Deux pages de la vie de Berlioz, 1889; Jt hem.. .etudes bio~bibliographique d'apres des documents inedits, 185 que dans les processions, 1896; Sebastien de Bronssard, 1896; La les couvents de femmes, 1898; Claude Goudimel, essai bio-bibliogra Notes sur Vhistoire du luth en France, 1899; Les Concerts en Franci regime, 1900; Additions inedites de Dom Jumilhac a son traite, 1902 de Rameau, 1903; Palestrina, 1906; Haydn, 1909; Les Musiciens -Chapelle du Palais, 1910; Musiaue et musiciens de la vieille France, 1 1912; La Musique militaire, 1917: Dictionnaire pratique et historik sique, 1926 (dopunio i izdao A. Gastoue). Prilozi i članci u časop pondent; Guide musical; Journal Musical; Revue musicale; Tribune d LIT.: L. de La Laurencie, Michel Brenet, RMI, 1919. — / Michel Brenet, MGG, I I , 1952.
BRESGEN, Cesar, austrijski kompozitor (Fi X 1913 —). Na Muzičkoj akademiji u Miinchenu za studij orgulja (E. Gatscher) i kompozicije (J. Haas). G 39 orguljaš i muzički urednik na radiju u Mtinchen profesor je kompozicije na Mozaneumu u Salzburgu svoja djela na elementima barokne muzike koju zdru; vremenim izražajnim sredstvima. Njegova tehnički z malno pregledna ostvarenja odlikuju se lakoćom i muziciranja. Na scenskom području najviši je dome muzičkim pričama i omladinskim operama.
DJELA. ORKESTRALNA: Choralsymphome, 1935; Frescoi 953i Concerto grosso, 1936; Sinfonisches Konzert, 1937; Mayenk 3 koncerta za klavir; koncert za violončelo, 1939; koncert za tro Jagdkonzert za violinu i orkestar, 1938; Divertimento za fagot i or Dorfmusikanten, 1935; Sinfonische Suite, 1936: Zortzico, 1955. — h gudački kvartet, 1948; 2 klavirska trija, 1933 i 1948; komorni kori strumenata, 1934; sonate za različite instrumente i klavir, — Orienu za klavir; Totentanz za 2 klavira, 1947 (prema Holbeinu). — 1 Opere: Die Freier, 1937; Dornroschen, 1942; Das Urteil des Pariš, celsus, 1943; Die schlaue Mullerin, 1943; Der Igel als Brdutigam, der Narr, 1950; Briiderlein Hund, 1953: Nino fliegt mit Nina, 1954; (na talijanskom); Der Mann im Mond, 1960; Christkindl-Kumedi, 1 KALNA: oratorij Vita Mariae; kantate: Der Drischleg; Bettlerh Zborovi a cappella i s orkestrom: Bauernhochzeit, 1937; Das Ki Der Strom, 1942; Maihymnus; Requiem fiir Anton Webern, 1948. pjesama: Lieder vom Mai; Eichendorff-Lieder; Lieder vom AJa'rz Berg; TraklZyklus. Drei Gesange za bariton, klarinet, kontrabas, klav 1966. LIT.: E. Valentin, Cesar Bresgen, ZFM, 1938. — K. Niesse der Gegenwart, Koln 1944. — E. Valentin, Cesar Bresgen, MG T
BRESLAUER, Emil, njemački klavirski pedagog 29. V 1836 — Berlin, 26. VII 1899). Studij klavira Sternovu konzervatoriju u Berlinu. God. 1868—79 na Kullakovoj akademiji, zatim vodio vlastiti konzervatorij Od 1878 uređivao i izdavao časopis Der Klavierlehrer,s meljio udruženje nastavnika klavira. Bio je i zborovođa na reformnoj sinagogi u Berlinu. Ogledao se kao k( a bavio se i muzičkom kritikom. DJELA: Die technischen Grundlagen des Klavierspiels, 1874; < sehule (bez god.); Methodik des Klavierunterrichts in Einzelaufsatzen B. L. KShlera, G. Stoewea, S. Baggea, A. Reissmanna, W. Gibe Fiihrer durch die Klavier-Unterrichts-Literalur, 1887; Klavierscl Melodiebildungslehre, 1895; Sind originale Synagogen- und Volks den Juden nackzveisbar, 1898. — Uredio II izdanje Musikalisches K lexikon J. F. G. Schuberta, 1892.
BRETĆN Y HERNANDEZ, Tomas, španjolski tor i dirigent (Salamanca, 29. XII 1850 — Madrid, 2. '. Violinu učio u Salamanci i već sa 14 godina postao majstor tamošnjeg gradskog kazališta. Studij nastavio n vatoriju u Madridu kod J. Dieza (violina) i E. Arriete čija). Kao stipendist boravio u Rimu (1881) i zatim u ]
•.$51*,
BRETON Y HERNANDEZ — BRIDGE rizu. Po povratku u domovinu dirigent raznih koncerata u Barceloni, pa dirigent Opere i društva Sociedad Conciertos i od 1901 profesor kompozicije i direktor Konzervatorija u Madridu. God. 1896 izabran za člana Akademije lijepih umjetnosti. B. je sa L. Chapijem bio niz godina na čelu španjolskog muzičkog života. Kao kompozitor najviše je uspjeha postigao na području opere i zarzuele. Njegova ha Verbena de la Paloma smatra se uzorom tzv. genero chico. Svojim publicističkim radovima borio se za izgrađivanje španjolske nacionalne opere. DJELA. ORKESTRALNA. Simfonijske pjesme: Los Galeotes; Sala-manca i Aiioranzas; koncert za violinu i orkestar (posvećen uspomeni na Sa- rasatea); suita Escenas andaluzas; serenada En la Alhambra. — KOMORNA: 3 gudačka kvarteta; klavirski trio; klavirski kvintet; sekstet 2a klavir i duhače. — DRAMSKA. Opere: Guzmdn el Bueno, 1876; Los Amantes de Tjeruel, 1889; Garin, 1891; La Dolores, 1895; Raquel, 1900; Farinelli, 1901; El Certamen de Cremona, 1906; Tabore, 1913; Don Gil, 1914. Zarzuele: El Alma en un hilo, 1874; Los dos caminos, 1974; El Viaje de Europa, 1874; El Invalido, 1875; El Campanero de Begona, 1878; Corona contra corona, 1879; Vis to y sentencia, 1886; La Verbena de la Paloma, 1894; El Guardia del corps, 1897; El Clavel rojo, 1899; Labien planta, 1899; La Carihosa, 1899; Covadonga, 1901; Botin de guerra, 1902; Al alcance de la mano, 1911; El Bautizo de Pepin; El Domingo de Ramos; Las Percheleras. — Oratorij Apocalipsia, 1882; kantate; zborovi. LIT.: A. S. Salzedo, Tomas Bretćn, su vida y obra, Madrid 1921. — J. Subira, La Opera en los teatros de Barcellona, Barcelona 1946. — J. Deleito y Pinuela, Origen y apogeo del genero ehico, Madrid 1949. — A. J. Subira, Tomas Breton, MGG, I I , 1952. — G. Hernandez Gonzales, Tomas Bretćn, Salamanca 1952. — J. Subira, Historia de la mušica espaftola y hispanoamericana, Barcelona 1953.
BREUNING, Moritz Gerhard, austrijski liječnik (Beč, 28. VIII 1813 — 6. V 1892). Sin Beethovenova prijatelja iz mladosti, kao dječak često zalazio u umjetnikovu kuću u Beču (Ariel i Hosenknopf iz Beethovenovih svezaka za razgovore). Breuningova knjiga Aus dem Schivarzspanierhause (1874; II izd. s dopunama A. Kalischera, 1907) važan je izvor podataka o Beethovenovim posljednjim godinama. LIT.: W. Nohl, Gerhard von Breuning als Knabe, M, 1940.
BRĆVAL, Jean Baptiste, francuski kompozitor i violončelist (departman L'Aisne, 1756 — Chamouille, Aisne, 1825). Učenik J. B. Cupisa; 1781—1806 prvi violončelist Velike opere i 1796—1802 profesor Konzervatorija u Parizu. DJELA. ORKESTRALNA: osam koncertantnih simfonija; 7 koncerata za violončelo. — KOMORNA: 24 gudačka kvarteta; 21 gudački trio; oko 65 dua za 2 violine, 2 flaute, 2 violončela; 24 sonate za violončelo i klavir. — Ko mična opera Ines et Leonore ou La Soeur jalouse, 1788. — Traite du violoncelle, oko 1804. LIT.: B. S. Brook, La Symphonie francaise, Pariš 1962.
BREVAL, Lucienne (pravo ime Berthe-Agnes-Lisette Schilling), francuska pjevačica švicarskog podrijetla, sopran (Berlin, 4. XI 1869 — Neuilly-sur-Seine, 15. VIII 1935). Studij pjevanja završila na Konzervatoriju u Parizu (Warot, Obin, Giraudet) i tamo 1892 debitirala kao Selika (Meverbeer, Ajrikanka). Punih 30 godina prvakinja Pariške opere, posebno se istakla kao interpret glavnih sopranskih uloga u Wagnerovim muzičkim dramama (Tannhduser, Majstori pjevači, Parsifal). Njen repertoar obasezao je i niz kreacija iz novije francuske operne litera ture. Gostovala je u Londonu i SAD. LIT.: H. De Curzon, L'Oeuvre de Richard Wagner a Pariš et ses interpretes (1850—1914), Pariš 1920.
BREVILLE, Pierre-Onfroy de, francuski kompozitor (Barle-Duc, 21. II 1861 — Pariz, 23. IX 1949). Učenik Th. Duboisa i C. Francka. Profesor kontrapunkta na Scholi Cantorum i 1914 —18 komorne muzike na Konzervatoriju u Parizu, bavio se i muzičkom kritikom (ha Revue internationale de Musique, Mercure de France, Courrier Musical, ha France, Revue Blanche). Najviše ga je privlačila komorna muzika. B. nije išao za vanjskim efektima, već se najviše iživljavao u istančanosti tona i boje, u poetičnosti i melodičnosti. DJELA. ORKESTRALNA: uvertire La Princesse Maleine i La Nuil de Decembre; La Cloche Felee. — KOMORNA: gudački trio; Concert a trois za klavirski trio; duhački trio; 2 sonate za vrolinu i klavir: sonata za violu i klavir; sonata za violončelo i klavir. — Kompozicije za klavir. — Opera Eros vainqueur, 1910; scenska muzika za drame. — VOKALNA. Kantate: La Fete de Kenzuarch; Medeia i Hymne a Venus; solo-pjesme; zborovi. — CRKVENA: Scčne mystique Ste. Rose de Lima za sole, zbor i orkestar; misa za zbor i duhački orkestar i dr. — Dovršio operu C. Francka Ghiselle (zajedno sa V. d'Indyjem i drugima). LIT.: P. Landormy, La Musique francaise apres Debussy, Pariz 1943.
BREVIS (breve), u menzuralnoj notaciji notna vrijednost koja odgovara trajanju današnjih dviju cijelih nota. Bilježila se i=], a u suvremenom notnom pismu piše se |o| (-> Alla breve). BREWER, John Hyatt, američki orguljaš i kompozitor (Brooklvn, New York, 18. I 1856 — 30. XI 1931). Učenik D. Bucka, djelovao u Brooklvnu kao orguljaš u različitim crkvama i zborovođa pjevačkih društava. Bio je jedan od utemeljitelja American Guild oj Organists. Ostavio je oko 200 kompozicija, pretežno vokalnih (kantate: Up with the Flag, 1894 i hord oj the Dunderberg). BREZOVŠEK, Ivan, dirigent (Studenci, 3. VII 1898 — Beograd, 13. VI 1942). Posle studija na Konzervatorijumu u Dort-
249
mundu, dirigira u nemačkim gradskim pozorištima (Dortmund, Metz, Plauen, Miihlhausen), kasnije dirigent austrijske vojne mu zike, Narodnog gledališča u Ljubljani (1919—21) i opere Narod nog pozorišta u Beogradu (1921—42). Pored toga profesor klavira u Muzičkoj školi u Beogradu. Predstave koje je on spremao i dirigovao, naročito one iz stilske oblasti nemačke opere (W. A. Mozart, L. van Beethoven, C. M. Weber, O. Nicolai, R. Wagner, R. Strauss), znatno su doprinele umetničkom usponu Beograd ske opere u doba između dva rata. Dirigovao i na simfonijskim koncertima. B. D. BRIAN, VVilliam Havergal, engleski kompozitor (Dresden, Staffordshire, 29. I 1876 —). U kompoziciji samouk. Orgu ljaš i muzički kritičar u Manchesteru (The Musical World). U središtu njegova kompozitorskog opusa su simfonije i opsežna zborska djela. Snažan kontrapunktičar, smion u izrazu, izvoran i zanimljiv, često se inspirira romantičkom literaturom i engleskim narodnim napjevima. DJELA. ORKESTRALNA: 29 simfonija; simfonijske pjesme Hero and Leander, 1904 i In Memoriam, 1912; koncert za violinu, 1935; 4 suite, 1904—21; Fantastic Variatidns on an Old Rhyme, 1907; uvertire i dr. — DRAMSKA: opera The Tigers, 1918. Melodrame: Prometheus Unbound, 1941; Turandoi, 1951; The Cenci, 1953; Doktor Faust, 1955. —• VOKALNA: kantata A Vision of Cleopatra; 2 psalma za sole, zbor i orkestar; solo-pjesme i dr. LIT.: R. Nettel, Ordeal by Music: The Strange Experience of Havergal Brian, Oxford 1945.
BRIBIRAČA, jednocijevna sviraljka klarinetskog tipa. B. je načinjena od dva komada trstike: manji je pisak, odrezan s koljencem na jednoj strani, pa je na njemu zarezom odlupljen udarni jezičak; dulji je b. u užem smislu, jer se na njemu prstima prebira po rupicama kojih može biti 2 ili 3, pa čak i 4. Služi kao dječja igračka na Krku. — Slična joj je karabljica u Bačkoj (u Bačkom Brijegu i okolini). B. Sa. BRICCIALDI, Giulio, talijanski virtuoz na flauti (Terni, 2. III 1818 — Firenca, 17. XII 1881). Studij završio na akademiji Santa Cecilia u Rimu i zatim djelovao u Napulju (1836), Milanu (1839) i Beču (1841). Koncertirao u mnogim evropskim i američkim gradovima, od 1870 bio je profesor na Konzervatoriju u Firenci. Komponirao je operu heonora de' Medici, 1855, i više djela za harfu. Uz to je usavršio tehniku instrumenta (tzv. leva di Briccialdi) i izdao školski priručnik. BRICKEN, Carl Ernest, američki pijanist i dirigent (Shelbvville, Kentuckv, 28. XII 1898 —). Studirao na univerzitetu Yale i kod R. Scalera u New Yorku; u klaviru se usavršavao kod A. Cortota u Parizu i H. Weissea u Beču. God. 1925—28 predavao klavir na Mannes School u New Yorku, 1931—38 profesor i pročelnik muzičkog odjela na Univerzitetu u Chicagu, 1938—44 u Wisconsinu i 1944—48 dirigent simfonijskog orkestra u Seattleu. Sada djeluje kao profesor na Siveet Briar College. Kao pijanist i dirigent nastupao u mnogim američkim gradovima. DJELA. ORKESTRALNA: tri simfonije; preludij, 1932; suita, 1931. — KOMORNA: gudački kvartet, 1925; klavirski kvintet, 1930; sonata za vio lončelo i klavir, 1926; sonata za violinu i klavir, 1944. — Variations on a Old English Theme za 2 klavira. — Filmska muzika. — Zborovi; solo-pjesme.
BRICO, Antonia, američki dirigent (Oakland, Kalifornija, 26 VI 1902 —). Muzički studij završila na Univerzitetu u Kaliforniji i zatim učila dirigiranje kod K. Mućka na Muzičkoj akademiji u Berlinu. Kao dirigent debitirala 1930 s Berlinskom filharmonijom. Otada poduzimala brojne turneje po Evropi i Ame rici. Oko 1934 utemeljila i vodila ženski orkestar New York Women's Symphony Orchestra (kasnije Brico Symphony Orchestra i s muškim članovima). U Jugoslaviji gostovala 1946 i 1952. BRIDGE (engl. most), u engleskoj terminologiji naziv za prijelaz (most) između prve i druge teme u sonatnom obliku. Izraz b. uobičajen je osobito u zabavnoj muzici i to za melodiju epizodnog značaja (npr. u pjesmama sheme A A B A ili A B A C b. je tematski sporedan B odlomak). BRIDGE, Frank, engleski kompozitor i dirigent (Brighton, Sussex, 26. II 1879 — Eastbourne, 10. I 1941). Studij violine završio na Royal College oj Music u Londonu; kompoziciju učio privatno kod Ch. W. Stanforda. Najprije violinist u komornim sastavima (Quartetto Grimson, Quartetto Joachim, English String Quartet), zatim se posvetio dirigiranju te u Londonu vodio više simfonijskih i opernih orkestara. Kompozitor kasnoromantičkih stilskih obilježja, B. je na prijelazu u XX st. pridonio obnovi komorno-muzičkih oblika u Engleskoj. Bio je sjajan tehničar, a osobito se istakao u dočaravanju tonskih impresija iz prirode. U svom umjetničkom razvoju prešao je postepeno od kolorizma i isticanja harmonijskih vrijednosti k linearnosti i polifoniji. DJELA. ORKESTRALNA. Simfonijske pjesme: Isabella, 1907 i Summer, 1914; Oration (»concerto elegiaco«) za violončelo i orkestar, 1930; Dance Rhapsody, 1908; suita za gudače, 1908; Dance Poem, 1909; suita The Sea, 1911; Sir Roger de Coverly, 1922; Enter Spring, 1927; Rebus, 1940; Phantasm, rapsodija za klavir i orkestar, 1931. — KOMORNA. Četiri gudačka kvarteta: I, 1906;
250
BRIDGE — BRITTEN
II, 1915; I I I , 1926 i IV, 1937; 2 Phanlasy Ouartet, 1905 i 1910; 2 klavirska trija, 1907 i 1929, klavirski kvintet, 1905: gudački sekstet, 1912, sonata za violinu i klavir, 1904; sonata za violončelo i klavir, 1917; Miniatures za klavirski trio, 1907; Rhapsody za 2 violine i violu, 1928. — Klavirske kompozicije (sonata, 1925; suita A Fairy Tale, 1917); kompozicije za orgulje. — Dječja opera The Christmas Rose, 1929; scenska muzika. — Zborovi; oko 100 solo-pjesama. — Obrade. LIT. H. Hozvells, Frank Bridge, Music & Letters, 1941. — G. Abraham, Frank Bridge, MGG, I I , 1952.
BRIDGETOWER, George Augustus Polgreen, engleski violinist, mulat (Biala, Poljska, 29. II 1780 — London, 29. II 1860). Sin Poljakinje i Etiopljanina, violinu učio kod I. M. Jarnovića, F. H. Barthelemona i T. Attvvooda. Već u najranijoj mladosti komorni virtuoz princa od Walesa. Koncertirao 1789 u pariškom Concert spirituel. Beethoven se oduševljavao njegovim temperamentnim sviranjem, pa je za nj napisao prva dva stavka violinske sonate op. 47 (kasnije posvećena R. Kreutzeru). BRIEGEL, Wolfgang Carl, njemački kompozitor i orguljaš (Niirnberg, 21. V 1626 — Darmstadt, 19. XI 1712). Učitelji muzike bili su mu vjerojatno S. Th. Staden, J. E. Kindermann i H. Schvvemmer u Niirnbergu. God. 1645—50 djelovao u Schvveinfurtu, 1650 postao dvorski kantor u Gothi i 1671—1709 bio dvorski kapelnik u Darmstadtu. B. je komponirao uglavnom crkvenu muziku. Njegova veća vokalna djela s dijalozima i zborskim nastupima srodna su po obliku oratorijima H. Schutza i A. Hammerschmidta, dok se male crkvene pjesme ističu melodioznošću i jednostavnom harmonijom. Njegov učenik bio je gambist E. Ch. Hesse. DJELA. CRK\'EXA: Geistliche Arien und Concerten, 1652; Davidischer Hertzens-Seufftzer, 1655; Geistlich-musihalischer Rosengarten, 1658; Geislliche Arien (2 sv,), 1660 i 1661; Evangelisches Gesprdch (3 sv.): I, 1660; II, 1662 i III, 1681; Danck-, Lob- und Betlieder, 1663 ; Buss- und Trostgesange, 1664; Evangelischer Blumengarten . . auf Madrigalische Art (4 sv.), 1666—69; 12 Madrigalische Trostgesange, 1670: 12 Geislliche Oden Andreae Gryphii, 1670; Geislliche Gesprache und Psalmen auf Concerten-Manier, 1674; Herrn Pfarers J. S. Kriegmanns Evangelisches Hosianna, 1677; Musicalische Trostguelle, 1679; Musicalischer Lebens-Brunnen, 1680; Chr. Rekefelds Evangeli Psalmen-Zzveig in biblischen Kern-Spruchen und Oden, 1684; J. G. Braunens Cilhara Davidico-Evangelica, 1685; Grosses Cantional, 1687: Davids Buss-Psalmen nebsi Buss-Gesprdchen in Concerten, 1692; Concentus Apostolico-Musicus, 1697; Geistliche Lebensquelle, 1699: Letzter Schzvanejigesang, 1709. —■ SVJETOVNA.' Erster Theil. Darinen begriffen X Paduanen, X Galliarden, X Balletten, und X Couranten za 3—4 glasa, 1652; Intraden und Sonaten za 4—5 gl.. 1669; Musicalisches Tafel-Confect za 1—4 glasa, 2 violine i continuo, 1672 ; Allemanden und Couranten, 1674; Musica lische Erquick-Stunden, Capriccien za 4 instrumenta, 1680. — Devet scenskih djela i nekoliko baleta fmuzika izgubljena). — Redigirao darmstadtski Cantionale. LIT.: E. Pasgue 1 , Geschichte der Musik und des Theaters am Hofe zu Darmstadt, Darmstadt 1853. — J. Folsing, Biographisches iiber Wolfgang Carl Briegel, Darmstadt 1853. — 11", Nagel, Zur Geschichte der Musik am Hofe zu Darmstadt, MFM, 1900. — K. F. Hirschmann, Wolfgang Carl Briegel (disertacija), Marburg 1934. — F. Noack, W. C Briegel als Liedkomponist, Die Musikforschung. 1949. — Isti, VColfgang Carl Briegel, MGG, I I , 1952. — Isti, Vi'olfgang Carl Briegel, Berlin 1963.
BRILLI, Gustav, muzički pisac (Dubrovnik, 2. VII 1903 — Svetozarevo. 8. XI 1968;. Pravo studirao u Zagrebu; muziku učio privatno u Dubrovniku (J. Vlach-Vruticky, L. Rogovvski) i Zagrebu. Od 1933 živio u Beogradu, od 1949 u Svetozarevu, gdje je od 1952 bio direktor muzičke škole. Djelovao je kao pu blicist i prevodilac. Surađivao u domaćim i stranim časopisima (Radio-Beograd, Jugoslovenski radio, Savremeni akordi, Dubrovački vjesnik, Mušica d'oggi i dr. y. Bio je jedan od osnivača Dubrovačke filharmonije. U svojim brojnim člancima i studijama ispoljio je veoma širok interes, prikazujući na naučno-popularan način likove velikih muzičara sadašnjosti i prošlosti te razdoblja i strujanja u povijesti muzike. DJELA: Kroz koncertnu dvoranu (rkp.); Kroz opersko pozorišle (rkp.); SvetomirNastasijević, 1966. — Brojni eseji i čianci; koncertni komentari i dr. — Freveo Životni roman Giaconia Pitccinija od G. Adamija. J. As.
BRINDISI (tal.„ napitnica, prastari običaj u životu i u literaturi, i danas živ. Česti su b. u opernoj literaturi, npr. napitnice u operama Traviaia (Verdi) i Cavalleria rusticana (Mascagni). BRINSON, Peter, engleski historičar baleta (Llandudno, Galles, 6. I II 1912 —,. Na Univerzitetu u Oxfordu studirao ekonomiju, politiku i filozofiju te stekao naslov Master of Arts. God. 1948—52 vodio Odjel za istraživanje i organizaciju Britanskog dokumentarnog filma; uz to od 1949 predavao estetiku i povijest baleta na univerzitetima u Oxfordu, Cambridgeu i Londonu. Surađuje u brojnim dnevnicima i časopisima (The Times, Observer, The Sundav Times, The Times Educational Supplement, The Times Literarv Supplement). DJELA: The Use of Cinema in Fundamenlal Eduzalion, UNESCO, 1950; The Film Induslry in Six European Countnes, ibid-, 1951 ; The Ballet in Britain, 1962; The Coreographic Art, 1963 (zajedno sa P. Van Praaghom): The Polite \Vorld, 1965 (zajedno sa J. Vf'ildebloodomV, Background to European Ballet, 1966.
BRIO (tal.; živahnost, polet), pomoćna muzička oznaka za određivanje živahnog tempa. Obično dolazi zajedno s drugim oznakama. Con brio, brioso, oznaka za interpretaciju i tempo, znači: živahno, poletno, vatreno. Npr. allegro con brio = veoma živ allegro (često se susreće i allegro molto e con brio).
BRISTOVV, George Frederick, američki kompo: lvn, New York, 19. XII 1825 — Ne\v York, 13. XI i učenik Williama Richarda B., djelovao u New Yo: linist, orguljaš, dirigent i učitelj muzike. B. je jed, američkih kompozitora koji su se ogledali na podn i komorne muzike. Stvarao je na temeljima evrops DJELA. ORKESTRALNA: šest simfonija (Arcadian, iS uvertira, 1874 — Dva gudačka kvarteta. — Kompozicije za org Rip Van Winkle, 1855. — VOKALNA. Oratoriji: Praise to Goa 1867; kantate The Great Republic, 1879 i Niagara, 1898; solo-p priručnik A Nezv and Improved Method for Reed or Cabinet C LIT.: J. T. Howard, Our American Music, New York 1931 America's Music, New York, Toronto 1 London 1955.
BRITAIN, Radie, američki kompozitor (Amai 17. III 1903 —). Učila u Clarendonu (Texas) i na konzervatoriju u Chicagu. U orguljama se usavršav; kod M. Duprea, a u kompoziciji kod Noltea u Njt 1938 nastavnica je na Konzervatoriju u Chicagu. DJELA. ORKESTRALNA: Southern Symphony, 1937; si. Misi, 1962; Rhapsođy Phantasy za klavir i orkestar, 1931; Ph i orkestar, 1941; uvertira Pigmalion, 1930; Heroic Poeni, 1929; ^ mezzo, 1929; Ontonagon Sketches, 1939; Cactus Rhapsody, 1945; s 1945. — KOMORNA: 2 gudačka kvarteta, 1929 i 1934; Nottur menata, 1934; Infanl suite za 11 instrumenata, 1935. — Kompo: — DRAMSKA: muzička drama Ubiquity, 1937; balet Shepherd 1930; dječja opereta Happyland, 1946. — VOKALNA: Drums 0 Prayer, 1934; Noontide, 1935; zborovi; solo-pjesme.
BRITTEN, Edvvard Benjamin, engleski komf janista (Lovvestoft, Suffolk, 22. XI 1913 —). Muzil da se bavi vrlo rano; prvi kompozicijski pokušaji njegove pete godine. Klavir učio kod H. Samuela, kontrapunkt kod F. Bridgea. God. 1930—33 naši klavira (A. Benjamin) i kompozicije (J. Ireland) na h of Music u Londonu; u to vreme privukla je već pa; Sinfonietta op. 1 (1932) i ciklus horskih varijacija . Born (1933). God. 1936 počinje njegova suradnja ; W. H. Audenom, sa kojim piše muziku za nekoliki tarnih filmova; najimpresivnija je među njima muzil mentarni film Night Mail. Za orkestar Boyd Neela p na jednu temu F. Bridgea koje se prvi put izvode n; festivalu u Salzburgu 1937 i privlače pažnju evropsk krugova. Ove varijacije, napisane za veliki gudački c rodiraju uobičajene forme (Choral, March, Romance, A Bourree classiaue, Wiener Walzer itd.), ali sa ukusorr terivanja. Kompozicija Ballad of Heroes na pesme W. i R. Svvinglera, posvećena je uspomeni boraca Englesk Internacionalne brigade, poginulih u borbi za Re Španiju. God. 1939—42 boravi B. u SAD gde piše violinu i, najznačajnije delo iz tog perioda, Les i ciklus pesama za visoki glas i gudački orkestar, na tel bauda. Tu nastaje Reauiem i sedam sor i klavir na tekst M koje piše za engle Petera Pearsa, kasn: interpretatora svoj: dela i tenorskih uli vratku u Englesku Serenade za tenor, đački orkestar na 1 znih pesnika (1943) ju prvu i do dan operu Peter Grir, Interesantno je delc person's guide to t,
(1945) — varijaciji na jednu Purcellovi pisane za dokume namenjen omladin se vrlo spretno i \ B. BRITTEN zuju pojedini instrr. strumentalne grupi skog orkestra. B. sve više komponuje za muzičku pozoi često koncertira, osobito kao izvrstan pratilac tenoi s kojim odilazi i na turneje u inostranstvo. God snovao je sa E. Croizerom i P. Pearsom festival u / koji se održava svake godine. Izvode se dela starih engleskih kompozitora, a naročito Brittenova. Ujedno s« izložbe slika i čitaju literarna dela. B. je prvi nakon Purcellovih vremena ponovo pobi svetske muzičke javnosti za englesku muziku. Njego\ se odlikuje, kako invencijom i originalnošću, tako i uravnoteženošću i bleštavom kompozitorskom tehnikorr je mnogostran. On ukusno obrađuje narodne pesme dela starih majstora i piše muziku za film i radio. U
BRITTEN — BRKANOVIĆ
251
kompozicijama gotovo nema oblika u kojemu se nije u većoj ili manjoj meri ogledao. U njegovim vokalnim kompozicijama vidi se znalačko tretiranje ljudskog glasa, kako u pogledu melodijskih
vir op. 51, 1952. Ciklusi solo-pesama: On This Island op. 11, I937j Seven Sonnets of Michelangelo op. 22, 1940; The Holy Sonnets of John Donne op. 35, 1945; Canticle I op. 40, 1947; A Charm of Lullabies op. 41, 1947; Winter Words op. 52, 1953. — CRKVENA: War Requiem op. 66, 1962; Te Deum in C, 19351 Festival Te Deum op. 32, 1945; A VC'edding Anthem op. 46, 1949; Hymn to the Virgin (anthem), 1930; Hymn to St. Cecilia op. 27, 1942. — Obradbe: tri sveska narodnih napeva za glas i klavir ( I , Irska, 1042; II, Francuska, 1546; III, Irske, 1948); obradbe Purcellovih dela (opera Dido and Aeneas); preradba The Eeggar's Opera. LIT.: E. Crozier (red.), Benjamin Britten: Peter Grimes, London 1945. — H. Keller, Rape of Lucretia & Albert Herring, London 1947. — Ch. Sluarl, Britten: Peter Grimes, London 1947. — Benjamin Britten: The Rape of Lu cretia: a Svmposium, London 1948. — E. W. VChite, Benjamin Britten: a Sketch of His Life and Work, London 1948 ( I I prošireno izd. 1954; nem. prevod, Ziirich 1948). — H. Keller i /). Mitchell (urednici), Benjamin Britten: a Commentary on His Works from a Group of Specialists, London 1952. — G. Abraham, Edvvard Benjamin Britten, MGG, I I . 1952. — P. Bingulac, Stvaralački metod B. Brittena, Savremeni akordi, Beograd 1954, 9—1°- — Benjamin Britten (zbor nik), zbirka Musik der Zeit, 1954, 7. — Benjamin Britten. Das Opernwerk, ibid., 1955, 11. —F. Abbiati, B. Britten, Peter Grimes, Milano 1947. — A. Gishford (red.), Tribute to Benjamin Britttn on His Fiftieth Birthdav, Lon don 1963. — A. Taypaeuc, BeH^H'3HKa, CocbHH 1952. — B. A. Kremenliev, Bulgarian-Macedonian Folk Music, Berkeley 1952. — S. Brašovanov, Bulgarische Musik, MGG, II, 1952. — A. JJ. Mot^es, PHT ^ M 11 TaKT B 6i>jirapcKaTa HapOflHa My3iiKa, COCJJHH 1954. — B. Kpicmee, OuepKH Btpxy pa3BHTHeT0 Ha 6-bjrrapcKaTa My3HKa, I, CO4>H« 1954. — B. Cmoun, EtJirapcKaTa Hapo^Ha My3HKa, Co(bHH 1956. — JI. Cataee, BtjirapcKOTO onepHO TBOpMecTBO, CocpHH 1958. — C Ilempoe, Onepiin no HCTopna Ha Gt^rapcKaTa My3HKaJiHa KyjiTypa, C OC J> HH 1959. — M. Velimirović, Byzantine Elements in Early Slavic Chant, I—II, Monumenta musicae byzantinae, IV, 1—2, Kobenhavn 1960. — A. JI. Moifes, OpHaMeHTH B 6i>jirapcKaTa Hapo^Ha My3HKa, COĆ;HH 1961. —E. Cmhpiuenos, B-bjirapcKaia CHM^OHHMHa My3HKa, CocpHH 1961. — E. Panlscheff, Die Entwicklung der Oper in Bulgarien von ihren Anfangen bis 1915, Wien 1962. D. Jć.
BUGARŠTICA (bugaršćica, bugaršćina, bugarkinja), narodna pripovjedna pjesma o junacima i znamenitim događajima iz narodne predaje. Dugoga je stiha, najčešće u petnaestercu i šesnaestercu kojima se povremeno dodaje još i kraći pripjev. Bila je osobito proširena u primorskoj Hrvatskoj i u Boki Kotorskoj od XV do XVIII st. O podrijetlu riječi b. izrečena su različita mišljenja. Prvo ve zuje bugaršticu uz narodno ime Bugarin kojim se u primorskoj Hrvatskoj nekad označavalo Makedonca pa i Srbina. Druga ga vezuje uz glagol »bugariti« (o nečem žalosno pjevati), treće uz talijanski izraz »poesia volgare« (pučko pjesništvo). Tekstove bugarštica objavio je V. Bogišić u zbirci Narodne pjesme iz starijih, najviše primorskih zapisa (1878). U rukopisu
su ostali tekst prikupio za d gu te svoje z gišićev arhiv ■ Imaihurukop kama Matice Javljaju se i p dificirani teks nuti u novo Pored pril zapisanih tel garštica poste dan zapisani 1 bilježio ga je ranin Petar ¥. objavio u svoj ribarskom pri, (Venecija 15 donio i prv« tekstove dviju U pismu grinoviću, pri stihove Riba. i 37') Hektc svom prijatel čina«, tj. dv\ melodije ». . .
način (ovdi zlolu (!) upisan) kojim je Paškoj i Nike sebi bugaršćicu bugario, i tokoje način od one pisni I ka, koju su obadva zajedno pripivali«. U istom pis rović ističe koliko je nastojao što bolje zapisati sve on< Paškoj i Nikola pjevali. O svojim pjevačima piše < sane pjesme naučili od drugih, Paškoj i Nikola su i ljudi od mora, koji brodeći nigda s ovim a nigi
jatoml-iuaru na duadefit dan mifee/t octoi gagodljčcbia odfpajčnya., uarbu ti/ucbia pt dcfćt. , PETRE HECTOROV1CH ISTOMV G NV MICHSCI PELEGR1NOVICI
J o t i Jčagliu Chripoflnii naredni Goff tbfta., oni Sarbfchi način (oudizlolu upijan >c Vafcboy i Nicbola. sfachi po febi bugarfd rio,Itocboye način odonćpifni Jcblicc JCboyufii obadua zayeduo pripiuali. B V G A R S C C H I C , A.
Odfuojega gradu difnoga fmerlna
Ceflmtfe
Teretomi
radofaf nafiuerin ob^irafee,
okacbo bellu gradu brfiyafce
Početak bugarštice Kada mi se Radosave vojevoda oddiljaše u Hektorovićeva Ribanja i ribarskog prigovaranja. Veneci
BUGARŠTICA — BUKOFZER ništo su od ovoga a ništo od onoga slišali, i s pomnjom slu šajući naučili«. O načinu pjevanja imamo samo jedan podatak ». . . jer biše od volje, samo Paškoj pokliče ča može najbolje«. Hektorovićev zapis napjeva bugarštice (fotokopija) prikazuje jednoglasan napjev recitativnog karaktera (u 4. retku ponavlja se ton iste visine 11 puta). Melodijska krivulja razvija se u heksakordu s velikom tercom iznad završnog tona (f g a b c1 d1). Zajednička karakteristika ritmičkih obrazaca u posve silabičkom 1, 4. i 5. retku produženi je pretposljednji slog stiha. U oblikovanju melodijske krivulje svi melodijski reci međusobno se potpuno razlikuju. B. se pjevala jakim glasom (»pokliče ča može najbolje«). Posebnom Hektorovićevom opaskom da je zapisani napjev »sarbski način« (srpski napjev) nisu se pobliže bavili ugledni istraživači tekstova bugarštica F. Miklošić, V. Bogišić, V. Jagić, kao ni muzikolog F. Kuhač. Danas se pretpostavlja da »sarbski način« ukazuje na napjev koji je u srednju Dalmaciju došao iz njezina istočnog kopnenog zaleđa. U XVI st., kad je srpsko, hrvatsko a i drugo stanovništvo iz unutrašnjosti bježalo pred Turcima na obalu i na otoke, nastajali su uzajamni kontakti među tradicijama starosjedilaca i doseljenika. Oznaka »sarbski način« ukazuje na jedan još neasimiliran kopneni utjecaj na otoku Hvaru. Polazeći od Hektorovićevih komentara u pismu M. Pelegrinoviću smatralo se da su napjev za bugaršticu i napjev za »pisnu« najstariji sačuvani notni zapisi folklorne muzike ne samo u Hrvatskoj nego i u Jugoslaviji, premda danas nigdje u Jugoslaviji nema melodija koje bi bile nalik napjevima iz Ribanja. U najnovije vrijeme iznesena su dva nova mišljenja o Hektorovićevim zapisima. Prvo, da su ti napjevi najviše dionice jednog madrigala danas nepoznatog hvarskog muzičara iz prvih decenija XVI st. (L. Županović), i drugo, da su to zapisi izvornih napjeva hvarskih ribara s renesansnim elementima tadašnje dalmatinske varoške pučke pjesme, što je Hektorović kao čovjek svojega doba još jače naglasio, iako je imao najbolju namjeru da napjeve zabilježi što vjernije (J. Bezić). LIT.: P. Hektorović, Ribanye i ribarscho prigovaranye i razliche stvari ine sloxene po Petretv Hectorovichiv Hvaraninv, Venetia 1568. — F. Miklosich, Beitrage zur Kenntniss der slavischen Volkspoesie, I. Die Volksepik der Kroaten, Denkschriften der K. Akademie der Wissenschaften, Phil.-hist. Classe, Wien 1870, XIX. — Fr. Ž. Kuhač, O napjevima k narodnim pjesmama i k Prikazanju sv. Lovrinca, Stari pisci hrvatski, JA, 1874, 6. — V. Jagić, Grada za slovinsku narodnu poeziju, Rad JA, 37, 1876. — V. Bogišić, Narodne pjesme iz starijih najviše primorskih zapisa, I, Beograd 1878. — Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, JA, 1882, 1, 4. — K. Krumbacher, Geschichte der bvzantinischen Literatur, Miinchen 1891. — N. Petrovskij, O sočinenijah Petra Gektoroviča, Kazan, 1901. — /. Scherzer, Bugarštice, Rad JA, 1910, 182. —A. Petravić, O postanku naših narodnih pjesama, almanah Naša narodna poezija, Subotica, 1928. — M. Lalević, Prilog proučavanju bugarštica, Prilozi proučavanju narodne poezije, 1935. — Isti, Bugarštice i umetnička pesma, Prilozi proučavanju narodne po ezije, 1937. — Isti, Bugarštice, Beograd 1956. — M. Hraste, Ober die Heimat der Langzeilenepik auf Grund der sprachlichen Analvse, Sudostforschungen, 1958. — 5. Matić, O tragovima stiha na stećcima, Južnoslovenski filolog, 1958. — V. Žganec, Bugarštice, Muzička enciklopedija, I, 1958. — A. Schmaus, Serbokroatische Lang- und Kurzzeilenepik — Epitneta als chronologisch.es Kriterium, Miinchener Studien zur Sprachwissenschaft, 1959. — Isti, Dvostruki epitet u bugarštici, Zbornik za filologiju i lingvistiku, 1959. — Isti, Formel und metrisch-syntaktiscb.es Modeli, Die Welt der Slaven, 1960. — R. Petrović, The Oldest Notation of Folk Tunes in Yugoslafia, Studia musicologica Academiae Scientiarum Hungaricae, Tomus VII, 1—4, Budapest 1965. — L. Županović, Najstariji hrvatski madrigali? Napjevi iz Hektorovićeva »Ribanja« u svjetlu suvremene muzikološke interpretacije. Teze izlaganja na naučnom skupu o Petru Hektoroviću Telegram 1 XI 1968 J Bezić Kakve je napjeve Hek — L. Županović, Napjevi iz Hektorovićeva Ribanja u svjetlu suvremene muzikološke interpretacije, Zvuk, 1969. — M. Bošković-Stulli, Balada o Marku kraljeviću i bratu mu Andriiašu, Croatica, I / i , Zagreb 1970. — J. Bezić, Etnomuzikološki osvrt na napjeve u Hektorovićevom Ribanju, Zvuk, 1970. J. Bez.
BtJGELHORN (engl. i franc. bugle, tal. flicorno), njemački skupni naziv za cijelu skupinu srodnih limenih duhačkih instru menata, vrstu rogova s većim konusom. Prvobitno običan voj nički signalni instrument, B. je oko 1770 dobio rupice i meha nizam s poklopcima (->■ Klappenhorn), a oko polovice XIX st. ventile koji su omogućili izvođenje cijele kromatske ljestvice. Zvuk tih instrumenata, koji se grade u raznolikim oblicima, nema sjaja trublje ni punoće roga. Zbog relativno malih tehničkih te škoća kod sviranja ušli su u sastav vojničkih muzika. Glavni su predstavnici: piccolo, krilnica, althorn i tenorhorn. U istu grupu idu bariton i tuba. K. Ko. BUINI, Giuseppe Maria, talijanski kompozitor i pjesnik (Bologna, oko 1680—95 — Alessandria, 13. V 1739). Osim kraćeg djelovanja u Mantovi (1729—30) živio u Bologni, gdje je od 1721 bio član i kasnije u više navrata predsjednik Accađemia Filarmonica. Njegova žena bila je pjevačica Cecilia Belisari. DJELA. Opere: Armida abbandonala, 1716; UIpocondriaco, 1718; // Mago deluso dalla magia, 1718; La Pače per amore, 1719 (zajedno sa F. Chellerijem); La Caduta di Gelone, 1719; Armida delusa (na vlastiti libreto), 1720; Gli Inganni fortunati, 1720; Apollo geloso, 1720; // Filindo, 1720; Cleofile, 1721; Pithonessa sulmonte Olimpo, 1722: Amore e Maesta, 1722; Gli Inganni felici, 1722; La Fede ne'tradimenti, 1723; // Tolomeo re d'Egitto, 1724; L'Agrippa telrarca di Gerusalemme, 1724; Amor non vuol rispetti, 1724; La Nin/a riconosciuta, 1724; La Ven-
265
detta dall'amoret 1724; La Cleonice, 1725; L'Adelaide, 1725; Li sdegni cangiati in amore, 1725; // Savio delirante (vlastiti libreto), 1726; Albumazar (vlast, libreto), 1727; // Malmocor (vlast, libreto), 1728; La Forza del sangue, 1728; Teodorico, 1728; Chi non fa non falla (vlast, libreto), 1729; / diporti d'amore in villa, 1729; Amore e gelosia, 1729; La Maschera levata al Vizio, 1730; IlPodestd di Colognole, 1730; Fidarsi č bene ma non fidarsi č meglio (vlast, libreto), 1731 ; Gli Amici, 1734; LP Zanina tnaga per amore (vlast, libreto), 1737. — Oratorij 5. Petronio vescovo e protettore di Bologna, 1720. — Suonate per camera da čembalo, 0 violino e violoncello op. r, 1720. LIT.: E.J.Dent, Giuseppe Maria Buini, SBIMG, 1912. — L.Frati, Bolognesi musicisti e cantanti del '700, RMI, 1917. — F. Vatielli, Operisti e libretisti dei sec. XVII e XVIII, ibid., 1939. — A. della Corte, Satire e grotteschi, Torino 1946.
BUIS1NE (busine, buysine, buzine, buzzane; starofranc. prema lat. buccine), srednjovjekovni limeni duhački instrument arapskoga podrijetla. Gradio se u obliku dugačke tanke cijevi prema kraju proširene poput lijevka. Bio je to vojnički instrument na kojem su se izvodile fanfare na turnirima i drugim viteškim svečanostima. Prvi put se spominje oko 1100 u Chanson de Roland. Kasnije se, u toku BUISINE XV st., iz buisine razvio trombon. LIT.: E. A. Boivles, Unterscheidung der Instrumenten Busine, Cor, Trompe und Trompette, AFMW, 1961.
BUJANIĆ, Marijan, operni pjevač, bariton (Mihovljani, Zlatar, 24. IV 1924 —). Studij pjevanja završio kod F. Lunzera na muzičkoj školi Vatroslav Lisinski u Zagrebu. Najprije član Radio-zbora (1946—55) i solist kazališta Komedija (1955—57) u Zagrebu, 1957—59 operni pjevač u Klagenfurtu, od 1959 član Zagrebačke opere. Njegov repertoar obaseže više baritonskih uloga, pretežno romantičnog muzičkog kazališta, kao što su Rigoletto (Verdi), Posa (Verdi, Don Carlos), Evgenij Onjegin (Čajkovski), Figaro (Rossini, Seviljski brijač), Silvio (Leoncavallo, Pagliacci), Zrinjski (Zajc, Nikola Šubić Zrinjski) i dr. K. KO. BUJIĆ, Bojan, muzikolog (Sarajevo, 6. X 1937 —). U Sarajevu diplomirao 1961 na Filozofskom fakultetu (engleski jezik) 1 na Muzičkoj akademiji (historija muzike); studij muzikologije s doktoratom završio 1967 u Oxfordu (J. D. Bergsagel, E. Wellesz, J. A. Westrup). Od 1967 predaje historiju muzike na Muzičkoj akademiji u Sarajevu i 1968—70 na Univerzitetu u Readingu (Engleska). Glavno područje njegovih istraživanja je hrvatska, talijanska i engleska srednjovjekovna muzika i ranobarokna muzika u Dalmaciji i Italiji. DJELA: Anglo-Italian Interactions in I4th-century Music (disertacija), 1967; Daleki svijet muzikom dokućen, Izraz, 1963; Cecchinijeva tretja knjiga madrigalov »Amorosi concettU, Muzikološki zbornik, 1966; Zadarski neumatski fragmenti v Oxfordu, ibid., IV, 1968; Na tragu jednom izgubljenom djelu Tomasa Cecchinija, Zvuk, 1969, 83; Cecchinijeve mise iz 1617 godine, Arti musices, I, 1970. — Članci, prikazi, kritike, predavanja. K. Ko.
BUKOFZER, Manfred, njemački muzikolog (Oldenburg, 27. III 1910 — Oakland, California, 7. XII 1955). Studirao na Hochovu konzervatoriju u Frankfurtu na Majni i na Univerzitetima u Heidelbergu (H. Besseler), Berlinu (E. Hornbostel, C. Sachs, A. Schering, F. Blume) i Baselu (J. Handschin), gdje je 1936 doktorirao. God. 1937 postao docent na Volkshochschule u Baselu. Od 1939 živio u SAD (1945 primio američko državljanstvo). God. 1940—41 predavao na Univerzitetu u Clevelandu i od 1941 na University of California u Berkelevu (1946 profesor), gdje je podigao muzikološki odjel, koji se pod njegovim vodstvom razvio u značajnu znanstvenu ustanovu. B. je bio jedan od vodećih stručnjaka za probleme srednjovjekovne i barokne muzike. Njegova monografija o muzičkom baroku smatra se najuspjelijom i najiscrpnijom studijom o tom razdoblju. DJELA. Knjige: Geschichte des englischen Diskants und des Fauxbourdons nach den theoretischen Quellen (disertacija), 1936; vSummer is icumen in«: A Revision, 1944; Music in the Barogue Era, 1947; Studies in Medieval and Renaissance Music, 1950; Music of the Classic Period, 1750—1827, 1955. —■ Studije : Soziologie des Jazz, Melos, 1929; The Gymel, the Earliest Form of English Polyphony, Music and Letters, 1935; Zur Interpretation des Fauxbourdon-Begriffs, Mitteilungen der Schweizerischer MusikforschenderGesellschaft, 1935; Prazisionsmessungen an primitiven Musikinstrumenten, Zeitschrift fur Phvsik, 1936, 9—10; Leben und Werke von Dunstable, AML, 1936; Kann die »Blasquintentheorie« zur Erkldrung exotischer Tonsysteme beitragen ?, Anthropos, 1937; The First English Chanson on the Continent, Music and Letters, 1938; Allegory in baroque music, Journal of the Warburg Institute, 1939, 1—2; Popular Polyphony in the Middle Ages, MQ, 1940, 1; On the Performance of Renaissance Music, Proceedings Music Teachers National Association, 1942; An Unknovm Chansonnier of the 15^ Century, MQ, 1942, I; Speculative Thinking in Medieval Music, Speculum, 1942; The Neo-Đaroque, Modern Music, 1945; The Beginnings of Polyphonic Choral Music, Papers of the American Musicological Societv, 1946 ; Forms and Functions of the Music Library, Music Librarv Association Notes, 1948; Caput Redivivium: A Netv Source for Dufay's Missa Caput, Journal of the American Musicological Societv, 1951; Fauxbourdon Revised, MQ, I95 2 > 1; Conductus and Clausula, Annales Musicologiques, 1953. — Objavio izdanje cjelokupnih djela J. Dunstablea, 1953 te teoretske radove G. Coperarija i A. Petit Coclicoa. LIT.: E. Hertzmann, Manfred Bukofzer, MF, 1956, 3. — D. Boyden, In Memoriam: Manfred Bukofzer, MQ, 1956, 3. J. As.
266
BUKOREŠLIJEV — BULOW BUKOREŠLIJEV, Andrej -> Boucourechliev, Andre BUKOREŠTLIJEV, Angel, bugarski folklorist, dirigent, klavirski pedagog i kompozitor (Plevna, 31. I 1870 — Plovdiv, 3. I 1950). Studij orgulja i klavira završio 1890 na Orguljaškoj školi u Pragu. God. 1892—93 učitelj muzike u Kazanliku, od 1894 djelovao u Plovdivu, gdje je 1896 utemeljio i vodio pjevačko društvo i muzičku školu. B. je prvi bugarski koncertni pijanist (1890) i osnivač (zajedno sa D. Kazakovim i I. Slavkovim) prve bugarske operne družine s kojom je 1891 izveo scene iz Gounodova Fausta i Verdijeva Trubadura. Zapisao je 2600 rodopskih narodnih napjeva (461 objavila Bugarska akademija nauka). Veoma zaslužan za razvoj bugarske muzičke kulture, B. se bavio i kompozicijom te, među ostalim, ostavio 10 rukoveti (Kitki) za zbor, više muških i ženskih zborova, solo-pjesama i dueta i dr. LIT.: /. KamburoVf Angel Bukoreštlijev, Plovdiv 1946. — E. Stoin, Angel Bukoreštlijev, Sofija 1961.
BUKOV, Juri, bugarski pijanist (Sofija, 1. V 1923 —). Učenik A. Stojanova u Sofiji, studij klavira završio na Konzervatoriju u Parizu i zatim se usavršavao kod Marguerite Long. Solistički nastupao već kao dječak, prvi samostalni koncert u Parizu priredio 1949 te se ubrzo uvrstio u red istaknutih pija nista svoje generacije, o čemu svjedoče i prve nagrade na međunarodnim natjecanjima Marguerite Long i Jacques Thibaud u Parizu (1949), Louis Diemer u Parizu (1951) i Eugene Ysaye u Bru-xellesu (1952). Gostovao u svim većim evropskim muzičkim središtima, SAD, Kanadi, Kini i dr. BUKOVEC, Vilma, pjevačica, dramski sopran (Trebnje na Dolenjskom, 27. II 1920 —). Pjevanje učila na srednjoj muzičkoj školi u Ljubljani. Solistica opere Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani. Odlikuje se opsežnim glasom i izrazi tim smislom za interpretaciju. Pjevala s velikim uspjehom i na inozemnim pozornicama (Belgija, Italija, Austrija, Sovjetski Savez). Najbolje su joj uloge Marinka (Smetana, Prodana nevjesta), Luise (Charpentier), Tosca (Puccini), Čo-Čo-San (Puccini, Madame Butterfly), Desdemona (Verdi, Otelio), Aida (Verdi), Katja Kabanova (Janaček) i Minka (Foerster, Gorenjski slavček). D. CO. BUKŠEK, Ruđolf, pjevač, bariton (St. Juraj kraj Celja, 7. IV 1882 — Zagreb, 7. XI 1933). Kazališnu karijeru započeo 1901 kao dramski glumac u diletantskom kazalištu u Celju i Narodnom gledališču u Ljubljani, a zatim je studirao pjevanje na Ljubljanskom konzervatoriju (M. Hubad). Bio je član opere u Ljubljani, Osijeku (1913—14, 1919—26) i Zagrebu (1914—19, 1927—33), a gostovao je i na drugim jugoslavenskim pozornicama. Istaknut scenski umjetnik, B. je imao vrlo dobro školovan bariton, izjednačen u svim položajima. Važnije su mu uloge: Zrinjski (Zajc, Nikola Šubić Zrinjski), Mefisto (Gounod, Faust), Figaro (Mozart, Figarov pir; Rossini, Seviljski brijač), Scarpia (Puccini, Tosca), Rigoletto (Verdi), Pfemvsl (Smetana, Libuša), Beckmesser (Wagner, Majstori pjevači), Holandez (Wagner, Ukleti Holandez), Escamillo (Bizet, Carmen) i dr. K. K O. BULBULČE, makedonska keramička sviraljka s vodom, slična slavičeku iz Hrvatskog zagorja. Dječja igračka. Izrađuju je lončari u Titovu Velesu. BULL, John, engleski virginalist, orguljaš i kompozitor (Somersetshire, oko 1562 — Antwerpen, 12. ili 13. III 1628). Kao član dječačkog zbora kraljevske kapele učio muziku kod W. Blvthemana. Od 1582 orguljaš, kasnije i zborovođa dječačkog zbora katedrale u Herefordu; 1585 ušao u kraljevsku kapelu u Londonu i 1591 postao tamo orguljaš. God. 1592 promovi ran za doktora muzike Oksfordskog univerziteta. Preporukom kraljice Elizabete dolazi 1596 za nastavnika na novoutemeljenom Gresham Collegeu na kojem položaju ostaje do 1607. God. 1601 koncertirao kao or guljaš i virginalist u Nizozem skoj, Njemačkoj i Francuskoj, a^ a 1613 iz dosad nepoznatih raz loga napušta Englesku i postaje orguljaš bruxelleskog nadvoj vode Albrechta. Od 1617 bio je orguljaš katedrale u Antvverpenu. B. je do vrhunca razvio tehničku vještinu u svladavanju virginala i njegovih specifičJ. BULL nosti te je svojom tehničkom
nadmoći znatno utjecao na druge kompozitore, osobiti Sweelincka i S. Scheidta. DJELA: Sačuvalo se oko 150 Bullovih kompozicija za virg fantazija, varijacija) u suvremenim tiskanim i rukopisnim zbirkan Fitzmilliam Book i dr.). Rukopisi se čuvaju u Londonu, Oxfordu, i New Yorku. God. 1930 izdao je M. H. Glyn zbirku Bullovih k virginal (Keyboard Music of John Buli, London). Pojedinačnih ko: i u drugim zbirkama novijeg vremena (Schering, Musikgeschichte Ostale Bullove kompozicije, muzika za ansambl viola i vokalna d karaktera, nisu toliko značajne. LIT.: M. Seiffert, Geschichte der Klaviermusik, Leipzig van den Borren, Les Origines de la musique de clavecin en Anglet« 1912. — M. H. Glyn, About Elizabethan Virginal Music and i (potpun popis kompozicija za virginal), London 1924. — L. Het Buli, London 1937. — H. Miller, John Bull's Organ Works, Mu: 1947. — Th. Dan, John Buli, MGG, II, 1952. — W. Mellers, J English Kevboard Music, MQ, 1954. — Th. Dart, John Bull's »Ci & Letters, 1959.
BULL, Ole Bornemann, norveški violinist i . (Bergen, 5. II 1810 — Lys0, Bergen, 17. VIII 1880) uglavnom samouk. Kao violinist debitirao 1831 u Pariz život putujućeg virtuoza. Na turnejama po Italiji, Engleskoj, Rusiji, Sjevernoj Americi, Francuskoj i B( 1850 utemeljio u Bergenu kazalište Den Nationale Sce; Konzervatorij u Christianiji. Kasnije ponovno u Ameri nejama u Francuskoj, Španjolskoj i Njemačkoj. Osebi nička pojava, B. je svojim sviranjem podsjećao na ' s nepravom su mu predbacivali šarlatanstvo.
DJELA. ORKESTRALNA: Polacca guerriera, 1835; 2 konce: i orkestar; Sidliana e Tarantella za violinu i orkestar, 1843. — V. La Preghiera di una modre; Variazioni di bravura; nokturno; , 1849; Niagara; To the Memory of Washington; Solitude of the , LIT.: J. Lie, Ole Bulls breve i utdreg, Kobenhavn 1881. — Buli: a Memoir, London 1886. — O. Vik, Ole Buli, Bergen 1890. —' Den unge Ole Buli, Kobenhavn 1935. — A. Bjorndal, Ole Buli og> musik, Bergen 1940. — M. B. Smith, The Life of Ole Buli, Princi Z. Hopp, Evantvret om Ole Buli, Bergen 1945. — O. Gurzvin, Oli Buli, MGG, II, 1952. — O. Linge, Ole Buli Livshistoria, mannen, Oslo 1953. — 1. Buli, Ole Buli Returns to Pennsvlvania, New Yo
BULOW, Hans von, njemački dirigent, pijanist i 1 (Dresden, 8. I 1830 — Kairo, 12. II 1894). Klavir u Wiecka, harmoniju kod M. Eberweina, a kontrapunl Hauptmanna. Na Univerzitetu u Leipzigu i Berlinu studirao pravo. God. 1850 u demokratski orijentiranom berlinskom listu Abendpost piše članke u duhu Wagnerovih ideja o umjetnosti i njegovih političkih koncepcija oko 1848. Prilikom premijere Wagnerova Lohengrina, pod ravnanjem F. Liszta u Weimaru (1850), oduševio se toliko Wagnerovom muzikom da je napustio studij prava i otišao k Wagneru u Zttrich. Tu ga je Wagner podučavao u dirigiranju. Tada je B. počeo i komponirati. God. 1851—53 nastavlja studij klavira kod F. Liszta u Weimaru, sa čijom se kćerkom Cosimom kasnije oženio. God. 1853 odlazi na svoju prvu pijanističku turneju kroz Njemačku i H. VON BULI Austriju; 1855 naslijedio Th. Kullakai tavnik klavira na Sternovt konzervatoriju u Berlinu. j na poziv bavarskog kralja Ludviga II (Wagnerova B. postaje dvorski pijanist, a zatim dvorski dirigent u I Vrhunac njegove munchenske dirigentske djelatnost: praizvedba Wagnerovih opera Tristan und Isolde (i8( stersinger von Niirnberg (1868). Kada ga je 1869 C pustila zbog Richarda Wagnera (za koga se 1870 pre je započeo nestalan život klavirskog virtuoza; koncen gleskoj, Rusiji i Americi. God. 1877 postao je prvi c rigent u Hannoveru, 1880 dvorski muzički intendant 1 genu; od 1885 ponovo koncertira i dirigira na tur Evropi i Americi; između ostalog vodi koncerte Berlin: monije i abonentske koncerte u Hamburgu. Za umjetnički lik Biilowa karakteristična je sve veliko umjetničko poštenje. On je izbjegavao svaki pi putem jeftinog, površnog virtuoziteta izazove priznanj Ni vlastita klavirska djela nije izvodio. On se osobitt kad je mogao svojim posredovanjem pomoći mladin tim kompozitorima da probiju put u javnost (zalagao ostalima, za R. Straussa, A. Dvofaka, C. Saint-Saei pijanist i dirigent činio je sve, da umjetničko djelo o većoj mjeri onako, kako ga je njegov autor zamišljao ;t je s neobičnom sigurnošću pronalazio pravi tempo ]
Bt)LOW — BURDACH
267
veliku važnost na ispravno fraziranje. Bilo da je interpretirao klasična djela, bilo Wagnera, Brahmsa (čiju je umjetnost s ve likim oduševljenjem propagirao), ili kojeg drugog kompozitora, kojega je smatrao značajnim, on je uvijek razrađivao djela do u najsitnije pojedinosti. Kao dirigent bio je i orkestralni pedagog; studij svake partiture osnivao je na temeljitoj analizi, i to kao zadatak postavljao pred muzičare. Svojim vjernim interpretacijama ponovo je, nakon pola stoljeća, oživio važnost tačnog fraziranja, što je potaklo H. Riemanna na njegove studije o fraziranju. Kao kompozitor B. je svojim orkestralnim djelima Ballade »Des
DJELA. Sedam knjiga instrumentalnih kompozicija: 11 auarto libro de varie Sonate, Sinfonie, Gagliarde, Corrente e Brandi per sonar con 2 vi. et un basso di viola, 1626; // guinto libro de varie Sonate, Sinfonie, Gagliarde, Correnti & Ariette, 1629; Sonate et Canzoni a 2—6 vocibus libro šesto, 1636; // settimo libro di Sonate, Sinfonie, Gagliarde, Corrente et Brandi a 3, 1637. LIT.: A. Moser, Geschichte des, Violinspiels, Berlin 1923. — P. Nettl, Giovanni Battista Buonamente, ZFMW, 1727. — Isti, Giovanni Battista Buonamente, MGG, II, 1952.
DJELA. ORKESTRALNA: Ballade nach Uhlands Dichtung tDes Sdngers Fluch«, 1863; Nirmana. Symphonisches Stimmungsbild, 1866 (kao orkestralna fantazija u formi uvertire, 1881); Vier Characterstiicke, 1873; Ouverture heroigue i Marche des Imperiaux de la tragedie Jules Cesar de Shakespeare, 1860 i 1867. Klavirske kompozicije. — Solo-pjesme. — Redakcija klavirskih kompozicija: J. S. Bacha, G. F. Handela, Ph. E. Bacha, J. Haydna, A. Scarlattija, Ch. W. Glucka, L. v. Beethovena (sonate), C. M. Webera, J. B. Cramera, F. Chopina. Vrlo uspjeli klavirski izvadak iz Wagnerove opere Tristan und Isolde. — Članke i pisma izdala Marie v. Biilow u 8 sv. (1896—1908; postoje i skraćena izdanja). Korespondenciju s Lisztom izdala La Mara 1898, s Nietzscheom E. Fbrster-Nietzsche i P. Gast, 1905. Wagnerova pisma Biilowu objavio D. Triode, 1916, a korespondenciju sa R. Straussom izdali W. Schuti i F. Trenner u Lon donu 1955. LIT.: Th. Pfeiffer, Studien bei Hans v. Bulow, Berlin 1894. — E. Zabel, Hans v. B(ilow. Gedenkblatter aus seinen letzten Lebensjahren, Hamburg 1894. — G. Fischer, Hans v. Biilow in Hannover, Hannover 1902. — A. Steiner, Hans v. Biilow, Ziirich 1906. — H. Reimann, Hans v. Biilow. Sein Leben und Wirken, Berlin 1909. — R. Du Moulin Eckart, Hans v. Biilow, Munchen i Berlin 1921. —■ G. Berger, Hans v. Biilow. Seine Stellung zur Klaviermusik des 18. Jahrhunderts (disertacija), Bonn 1924. — M. v. Biilow, Hans v. Biilow in Leben und Wort, Stuttgart 1925. — L. Schemann, Hans v. Biilow in Lichte der Wahrheit, Regensburg 1925. •— M. v. Millenkovich-Morold, Dreigestirn Wagner, List und Bulow, Leipzig 1940. — K. Huschke, Der deutsche Kampfer Hans von Biilow, 1942. — Isti, Hans v. Biilow als Klavierpedagoge, Horb 1948. —■ W. Kaki, Hans Guido Freiherr von Biilow, MGG, II, 1952. —■ H. Muizenbecher, Cecile Mutzenbecher und Hans von Bulow, Hamburg 1963. J. As.
DJELA: Studi preparatori alle difficoltd delle sonate di Beethoven; The Art of Scale Study. — Izdao Beethovenove klavirske sonate, izbor od 50 etida H. Bertinija i dr. — Ostavio nekoliko kompozicija.
Sćingers Fluch« i Nirmana srodan Lisztu.
BULTHAUPT, Heinrich Alfred, njemački libretist i muzikolog (Bremen, 26. X 1849 — 21. VIII 1905). Završio studij prava. Najprije kućni učitelj u Kijevu; nakon duljih putovanja po Istoku postao advokat u Bremenu. Tamo je od 1879 bio bibliotekar Gradske knjižnice. God. 1892 dobio naslov profesora. DJELA: Dramaturgie der Oper (2 sv.), 1887; Carl Loezoe, Deulschlands Balladenkomponist, 1898; Lortzings »Zar und Zimmermann« und »Undine«, 1901. — Operna libreta: Katchen von Heilbronn (K. M. Reinthaler, 1881); Das Sonntagskind (A. Dietrich, 1885); Christus (A. Rubinstein, 1894); Kain (E. d'Albert, 1930). Tekstovi za zborove i dr. LIT.: H. Kraeger (izd.), Briefe von und an Heinrich Bulthaupt, Oldenburg 1912. — W. Bekker-Glauch, Heinrich Bulthaupt als Dramaturg, Munchen 1938.
BUMBRY, Grace (Ann), američka pjevačica, mezzo-sopran (St. Louis, 4. I 1937 —). Pjevanje studirala u St. Louisu, Bostonu i Chicagu. Na Univerzitetu u IUinoisu učiteljica joj je bila L. Lehmann, usavršavala se kod A. Tokarvana. Debitirala 1959 u Londonu, a 1961 proslavila se kao Venera (Wagner, Tannhauser) na ljetnim igrama u Bavreuthu (prvi crnački umjetnik koji je tamo nastupio). Gostovala je u Beču, Parizu, Bordeauxu, Berlinu, Stuttgartu, Kolnu i Frankfurtu, 1964 pjevala u Salzburgu, a zatim na brojnim opernim pozornicama Amerike i Azije. Umjetnica svjetske reputacije, snimila je mnogo gramofonskih ploča. BUNGERT, August, njemački kompozitor (Muhlheim na Ruhru, 14. III 1845 — Leutesdorf na Rajni, 26. X 1915). Muziku studirao u Miihlheimu, na Konzervatoriju u Kolnu i u Parizu. Od 1869 muzički direktor u Kreuznachu, a 1873—81 učio kontrapunkt kod F. Kiela u Berlinu. Od 1882 živio je u Italiji, a zatim naizmjence u Berlinu i Leutesdorfu. U tetralogiji Die Homerische Welt htio je dati helensku protutežu Wagnerovu Prstenu Nibelunga, postavljajući težište muzičkog izraza na melodiju. God. 1911 osnovano je društvo Bungert sa ciljem da propagira izvođenje njegovih djela. Društvo je izdavalo časopis Der Bund (urednik M. Chop). DJELA. ORKESTRALNA: Sinfonia victrix za sole, zbor i orkestar; simfonija Genius triumphans, Zeppelins erste grosse Fahrt; simfonijska pjesma Auf der Wartburg; varijacije i fuga; uvertira Torquato Tasso. — Klavirski kvartet u Es-duru, 1878. — Klavirske kompozicije. — DRAMSKA: komična opera Die Studenten von Salamanka, 1884 (najuspjelija); tetralogija Die Homerische Welt (Kirhe, 1898; Nausihaa, 1901; Odysseus' Heimhehr, 1896; Odysseus' Tod, 1903). — VOKALNA: Hohes Lied der Liebe s orkestrom; misterij Warum ? Woher} Wohin? za sole, zbor i orkestar, 1908; zborovi; solo-pjesme (osobito na riječi rumunjske kraljić; Carmen Sylve) i dr. LIT.: F. A. Geissler, August Bungert, M, 1907. — M. Chop, August Bungert, ein deutscher Dichterkompon'st, Leipzig 1916. —■ H. J. Moser, Das deutsche Lied seit Mozart, I, 1937. —■ W. Kahl, August Bungert, MGG, II, 1952.
BUONAMENTE, Giovanni Battista, talijanski kompozitor (?—Assisi, 1643). Učenik C. Monteverdija i S. Rossija. Dvorski muzičar u Mantovi, 1626—29 na dvoru u Beču i od 1636 maestro di cappella franjevačkog samostana u Assisiju. B. ide u najstarije kompozitore koji su uz trio-sonate pisali i violinske sonate. Uveo je novi talijanski instrumentalni stil u Austriju. Jedan je od prvih koji uvodnom stavku suite nije davao plesni karakter.
BUONAMICI, Giuseppe, talijanski pijanist (Firenca, 12. II 1846 — 17. III 1914). Učio kod G. Ceccherinija i na Miinchenskom konzervatoriju kod H. Biilowa (klavir) i J. G. Rheinbergera (kompozicija). God. 1873 postao profesor Konzervatorija i dirigent pjevačkog društva Cherubini u Firenci. Utemeljio je Firentinski trio. BURBURE DE VVESEMBEEK, Leon-Philippe-Marie, Chevalier de, belgijski muzikolog i kompozitor (Termonde, 16. VIII 1812 — Antvverpen, 8. XII 1889). Učenik Trocha i F. Devignea (violončelo). Od 1846 arhivar katedrale u Antwerpenu; 1862 postao akademik. B. je jedan od najvećih belgijskih muzikologa XIX st. Kao kompozitor bio je eklektik bez veće originalnosti. DJELA: Apercu sur Vandenne Corporation des musiciens instrumentistes d'Anvers, dite de St. Job et de Stz. Marie-Madeleine, 1862; Recherches sur les facteurs de clavecins et les luthiers d'Anvers, depuis le XVI e jusqu'au XIX e stide, 1869; Notice sur Charles-Louis Hanssens, 1872; Charles Luython, (1550—1620), compositeur de musigue de la Cour imperiale, 1880; Les Oeuvres des anciens musiciens belges: etude sur un manuscrit du XVI e siecle contenant des chants a 4 et a 3 voix, 1882. — Sastavio katalog historijskog muzeja u Antwerpenu. — KOMPOZICIJE: Deset orkestralnih djela; 15 kompozicija za duhački orkestar. — Opera La Serafina, 1837. — Oratorij Amalecitae; 4 kantate; crkvena muzika i dr. LIT.: A. Goovaerts, Levensschet van ridder Les de Burbure, toonzetter geschiedschrijver, Antwerpen 1871. — Isti, Le Chevalier Leon de Burbure, notice biographique, Anvers 1891. — F. A. Gevaert, Notice sur le Chevalier Leon de Burbure, Bruxelles 1893. — Ch. van den Borren, Chevalier Leon-Philippe-Marie Burbure de Wesembeek, MGG, II, 1952.
BURCK (Burgk), Joachim a (pravo ime Moller), njemački kompozitor (Burg kraj Magdeburga, 1546 — Miihlhausen, 24. V 1610). Od 1566 kantor na latinskoj školi i orguljaš crkve sv. Blasiusa u Muhlhausenu, gdje je gotovo pet decenija bio u središtu muzičkih događaja. Komponirao je samo crkvena djela, u početku uglavnom motete u kojima prevladava linearna polifona struktura. Poslije 1574 priklanja se novim strujanjima. Ugledajući se u C. de Rorea i O. di Lassa piše crkvene pjesme i ode u homofonom stilu, te upotrebljava disonancu i kromatiku. DJELA: Harmoniae sacrae za 5 glasova, 1566; Cantio in honorem nuptii... Guntheri za 5 gl., 1566; Dekades IIII. Sententiosorum versuum celebrium virorum germaniae..., 1567; Die Deutsche Passion... nach dem Evangelist S. Johanne za 4 gl., 1568; Symbolum Apostolicum Nicenum... 4 gl., 1569; XX Odae sacrae Ludovici Helmboldi... za 4 gl., 1572; Genethliakon Carmen ... za 5 gl., 1572; Sacrae cantiones za 4-6 gl., 1573; LI 11 Cap. Esaiae, Von dem Leiden und Aufferstehen Jesu Christi za 4 gl., 1573 ; Passio Jesu Christi. In 22 Psalm des Propheten Davids beschrieben za 4 gl., 1574; IV Odae Ludovici Helmboldi za 4 gl., 1574; Zmantzig Deutsche Liedlein za 4 gl., 1575; Lyricorum L. Helmboldi liber I et II za 4 gl., 1577; Crepundia sacra za 4 gl., 1578; Odae sacrae liber II, 1578; Ein christliches Lied und Erinnerung von bestendigem Anhalten und Bekenntnis der Waren Religion, 1579; Officium sacrosanctae coenae Dominicae ... za 4 gl., 1580; Hebdomandas divinitus instituta za 4 gl., 1580; 40 Liedlein von Helmboldi, liber I za 4 gl., 1583; 30 geistliche Lieder auff die Fest durchs Jahr za 4 gl., 1594; Psalmi graduum, Das ist die 75 Lieder im hohern Chor za 4 gl., 1595; 41 Liedlein, vom heiligen Ehestande, liber II, 1596; Die Historie des Leidens Jesu Christi, aus dem Evangelist Luča za 5 gl., 1597; 40 Odae Catecheticae za 4 gl., 1599; 40 deutsche christliche Liedlein... Helmboldi za 4 gl., 1599; Ein schon geistliches Lied za 4 gl., 1604. LIT.: Ph. Spitta, Joachim a Burek, Monatshefte fiir Musikgeschichte, 1870. — O. Kade, Die altere Passionskompositionen bis zum Jahre 1631, Giitersloh 1893. — R. Jordan, Aus der Geschichte der Stadt Muhlhausen, Muhlhausen 1905. — H. Birtner, Joachim a Burek als Motettenkomponist, disertacija, Leipzig 1924. — Isti, Ein Beitrag zur Geschichte der protestantischen Musik im 16. Jahrhundert, dargestellt an Joachim a Burek, ZFMW, 1928. — W. M. Luther, Joachim a Burek, MGG, II, 1952.
BURCO, Ferruccio, talijanski dirigent (Milano, 5. IV 1939 — Ostuni, Brindisi, 27. IV 1965). Čudo od djeteta, prvi put kao dirigent nastupio u svojoj petoj godini u Milanu. Dirigirao je u Italiji i od 1948 u SAD (New York, Philadelphia, Detroit, Bo ston, Chicago, Los Angeles, San Francisco). U New Yorku se afirmirao i kao operni dirigent. Poginuo je u automobilskoj ne sreći. LIT.: A. de Bono, Una Bacchetta infallibile. Vita di Ferruccio Burco, Mi lano 1967.
BURDACH, Konrad, njemački filolog (KSnigsberg, 29. V 1859 — Berlin, 18. IX 1936). Studirao u Leipzigu. Od 1887 profesor na Univerzitetu u Halleu i od 1890 u Berlinu. God. 1902 postao tajnik Pruske akademije nauka. Ostavio je vrijedne i značajne radove o umjetnosti Minnesangera. DJELA: Reinmar der Alte und VCalther von der Vogelioeide, 1880; Studentenspraehe und Studentenlied in Halle vor 100 Jahren, 1894 (zajedno sa J. Meierom); Zur Geschichte und Asthetik der modernen Musik (studija o C. Bernekeru), Deutsche Revue, 1907; Schillers Chordramen und die Geburt des tragischen Stils aus der Musik, ibid., 1910; Ober den Ursprung des mittelalterlichvn Minnesangs, 1918; Reformation, Renaissance, Humanismus, 1918. LIT.: A. Romain, Aus der Werkstatt Konrad Burdachs, Zeitschrift fiir deutsche Bildung, 1927.—P. Piur, Konrad Burdach zum Gedachtnis, Zeitschrift fiir deutsche Philologie, 1937. — K. Lorensen, Konrad Burdach, MGG, I I , 1952.
268
BURETTE — BURKHARD BURETTE, Pierre-Jean, francuski liječnik i muzički pisac (Pariz, 21. XI 1665 — 19. V 1747). Profesor medicine i član Instituta u Parizu. Istraživao staru grčku muziku i objavio više radova u Memoires de l'Academie des Jnscriptions (1717—30). Sačuvano je nekoliko njegovih kantata. LIT.: Groš de Boze, Eloge de M. Burette, Pariš 1748.
BURGHAUSER, Jarmil Michael, češki kompozitor i muzikolog (Pisek, 21. X 1921 —). Kompoziciju učio privatno (J. Kfička, O. Jeremiaš), a zatim na Majstorskoj školi Konzerva torija završio studij dirigiranja (V. Talich). Uz to je na Praškom univerzitetu studirao muzikologiju i psihologiju. God. 1946—49 predavao na Konzervatoriju i 1946—1953 istodobno bio dirigent opernog zbora u Narodnom kazalištu u Pragu. Otada se isklju čivo bavi komponiranjem. DJELA. ORKESTRALNA: dvije simfonije, 1936 i 1955; Jami rondo, 1937; preludij i fuga, 1937; koncert za orkestar, 1942; Romanticke scherzo, 1942; Toccata za mali orkestar, 1947; Simfonijske varijacije, 1952; sonata, 1954; simfonijska suita, 1955; Sette rilievi, 1962. — KOMORNA: pet gudačkih kvarteta; klavirski kvartet; 5 duhačkih kvinteta; 2 klavirska trija; trio za 2 oboe i fagot, 1934; trio za flautu, violu i gitaru, 1939; trio za flautu, obou i klarinet, 1944; nonet, 1939; Divertimento za 7 instrumenata, 1941 i dr. — DRAMSKA. Opere; Alladina a Palomid, 1944; Lakomec, 1950; Karolinka a Ihdf, 1953. Antiopera // Ponte, 1965. Baleti: Honza a ćert, 1954 i Sluha dvou pdnu, 1958. Filmska i scenska muzika. — VOKALNA. Kantate: Utrpenia vzkfišeni, 1946; Hymna svo-body, 1945 ; Češkam irovd, 1952; Sekorova abeceda, 1955 ; više ciklusa solo-pjesama; zborovi. — SPISI: Kvantitativni rozbor hudebnich struktur, Musikologie, 1949; Janačkova tvorba komorni a symf., ibid., 1955; Orchestrace Slovanskych tancu A. Dvofdka, 1959; A. Dvofdk. Thematicky katalog bibliografie. Prehled života a dila, 1960. BURGMULLER, I . Johann Friedrich, njemački kom-
pozitor (Regensburg, 4. XII 1806 — Beaulieu, Seine-et-Oise, 13. II 1874). Popularni kompozitor lakše klavirske muzike; od 1832 živio u Parizu. Još se i danas upotrebljavaju njegove vježbe za početnike, štampane u mnogo izdanja.
DJELA: uvertira u d-duru. — Klavirske kompozicije (La Valse de Giselle). — Baleti: La Peri, 1843 i Lady Henriette, 1844 (zajedno sa F. Flotowom i Delvedezom). — Solo-pjesme (La Fille d'exile) i dr. LIT.: H. Eckert, Johann August Friedrich Burgmiiller, MGG, I I , 1952.
2. Norbert, kompozitor (Diisseldorf, 8. II 1810 — Aachen, 7. V 1836). Brat Johanna Friedricha. Učenik L. Spohra i M. Hauptmanna u Kasselu. U pjesmama i instrumentalnim oblicima srodan je velikim njemačkim romanticima. Za njegovo značenje karakteristične su riječi R. Schumanna: »Nakon rane smrti Franza Schuberta ničija nas smrt nije mogla bolnije pogoditi nego Burgmiillerova.« DJELA. ORKESTRALNA. Dvije simfonije: I, u c-molu i II, u D-duru; koncert za klavir u ns-molu; uvertira u f-molu; Entr' Actes. — Četiri gudačka kvarteta; duo za klarinet i klavir. — Klavirske kompozicije (sonata; rapsodija; Polonaise). — Osterkantate; Prozessionsgesang; solo-pjesme. LIT.: W. Miilhr von Kb'nigszointer, Erzahlungen eines rheinischen Chronisten, Leipzig 1861.—B. Vorzoerk, Norbert Burgmiiller, Beitrage zur Geschichte des Niedsrrheins, 1889; W. Kahl, Norbert Burgmiiller als Typus des Fruhvollendeten, M, 1929—30. — H. Eckert, Norbert Burgmiiller: Ein Beitrag zur Stil- und Geistesgeschichte der deutschen Romantik, Augsburg 1932. — Isti, Norbert Burgmiiller, MGG, II, 1952.
BURGUNDSKA ŠKOLA -> Nizozemska muzika BURIAN, češka obitelj muzičara. 1. Karei, operni pjevač, tenor (Rousinov kraj Rakovnika, 12. I 1870 — Senomatv, 25. IX 1924). Učenik F. Pivoda u Pra gu; na opernoj pozornici debitirao 1891 u Brnu kao Janko (Sme tana, Prodana nevjesta). Pjevao je u Leipzigu, Berlinu, Kolnu, Hamburgu, Dresdenu, Pragu, Budimpešti, Parizu i Londonu. Uspjesi u Bavreuthu i drugim kazalištima, u kojima se istakao kao interpret Wagnerovih opernih likova, otvorili su mu put do Metropolitana u New Yorku (1906). U SAD je pjevao također u Chicagu, Philadelphiji i Bostonu, a po povratku u Evropu bio je 1912—13 član Bečke opere. Osim u Wagnerovim operama svoj najviši domet ostvario je kao Herodes (R. Strauss, Saloma), Don Jose (Bizet, Carmeri), Faust (Gounod), Raoul (Meverbeer, Hugenoti), Werther (Massenet) i dr. Bio je izvrstan koncertni pjevač, bavio se književnošću (Z mych pameti, 1913) i prevođenjem nje mačkih opernih libreta na češki. LIT.: E. F. Burian, Pamatnik bratfi Burianu, Praha 1929. — J. Bartoš, Karei Burian, Rakovnik 1934. — E. F. Burian, Karei Burian, Praha 1948. — A. Rektorys, Naši operni pevci, Praha 1958.
2. Emil, operni pjevač, bariton (Rakovnik, 12. XII 1876 — Prag, 9. X 1926). Pjevanje učio u Pragu (F. Pivoda, K. Wallerstein), a umjetničku karijeru započeo u Moravskoj Ostravi (1895 —97), odakle je preko Brna i Plzena došao u Zagrebačku operu (1899—1902). Djelovao zatim u Plzenu, Niirnbergu i Freiburgu te od 1906 do smrti, s kraćim prekidima, u Pragu. Izvrstan ba riton, svoj najviši domet ostvario je u češkom nacionalnom oper nom repertoaru, posebno u Smetaninim djelima Dalibor (Kralj Vladislav), Poljubac (Tomaš), Tajna (Kalina) i Libuša (Pfemvsl). Među ostalim njegovim kreacijama isticale su se: Figaro (Rossini, Seviljski brijač), Telramund (Wagner, Lohengriri) i Amfortas (Wagner, Parsifal). Istakao se i kao koncertni i oratorijski pjevač.
LIT.: E. F. Burian, Pamatnik bratfi Burianu, Praha 1929. — i Burianum, Karlovi a Emilovi k pocte, Praha 1933. — E. F. Burian, Er Praha 1947.
3. Emil František, kompozitor i režiser (Plzen, 11. — Prag, 9. VIII 1959). Sin Emila; studij kompozicij( 1927 na majstorskoj šk zervatorija u Pragu Foerster). Pisao i \ komade. Sklon ekspe ranju, dao je inicijativ nivanje avangardistićk lista Osvobozene Divadl Dada (1927) i Modem (1928), kojima je i ru God. 1928 utemeljio Vc zbor recitatora uz pra strumentalnog ansamb: jim je imao značajnijih osobito na festivalu. 1 rodnog društva za su' muziku u Sieni (192S 1929—30 direktor d studija Narodnog kaz Brnu; 1933 utemeljio vlastito avangardistićk liste D 34 (Divadlo 1 E. F. BURIAN kome je bio direktor, tičar, glumac i pjevat antifašističke propagande, koju je vršio s pozornice, 1 interniran u koncentracionom logoru. Poslije rata ob] svoje kazalište (D 46). U Burianovoj se muzici ukrštavaju elementi jazza, Šestorice i suvremenih sovjetskih kompozitora.
DJELA. ORKESTRALNA: simfonija s klavirom, 1948; 5 Suit I, 1925, II, za duhački orkestar, 2 klavira i udaraljke; III, za komorn 1950; IV, 1951 i V, 1953 ; suite: Sirena, 1947 i Reminiscence; koncert za ri i orkestar, 1949. — KOMORNA. Osam gudačkih kvarteta: I, 1927, III, 1940; IV, 1947; V, 1947; VI, 1948; VII, 1949 i V, 1951; trio violu i violončelo, 1924; gudački seksteti: Z mlddi, 1924 i Z jara, 1924 kvintet, 1933; Sonata romantica za violinu i klavir, 1938. — Komp klavir (sonata, 1927; sonatina i dr.). — DRAMSKA. Opere: Alladina i 1923; Pred slunce vychodem, 1925; Mastičkdf, 1925; Bubu z Mon 1927; Maryša, 1938 (praizvedba Brno, 16. IV 1940; Burianovo najbol djelo); Cisafovy nove šaty, 1947; Opera z pouti, 1955 i Račte odpu: Baleti: Fagot afletna, 1925; Dfevenivojdčci, 1926; Manež, 1927; Autot Melodrama Balada 0 nenarozenem diteti, 1924; operete; igrokazi s p filmska i scenska muzika. — VOKALNA. Kantate: Unser tdglich Brot, (u koncentracionom logoru); Maj, 1946; O svazku delniku a rolnik Mier na oceli, 1955. Muški i ženski zborovi; masovne i borbene pjes -pjesme; chansoni. —■ Obrade narodnih napjeva. — SPISI. O mod, hudbe, 1926; Polydynamika, 1926; Jazz, 1928; Černošske tance, 1929; bratfi Burianu, 1929; Pražskd dramaturgie, 1938; Emil Burian, 19^ Burian, 1948.
BURIĆ, Marijan, kompozitor (Podšpilje na Visu 1913 —). Studij kompozicije završio na Muzičkoj akad Zagrebu (F. Dugan). God. 1930—40 zborovoda u Splitu i 2 zatim profesor u Gospiću i Splitu i nakon povratka iz u El Shattu profesor Muzičke škole i dirigent u Splitu. C profesor je Muzičke škole Vatroslav Lisinski u Zagrebu.; publicistikom i muzičkom kritikom. '
DJELA. ORKESTRALNA: Slike sa sela, 1936; Suton, 1937; 1938. — KOMORNA: Tri gudačka kvarteta. — Suite za klavir Djeci 1946 i Omladinska, 1946 (prer. 1963). — DRAMSKA: Opera Seljai 1941 (neizv.). Baleti Kuca sat, 1946 i Dvanaest braće, 1947- — VO1 zborovi; solo-pjesme: Galeotova pesan; Pipa; Zaspao je lipi Ive; borca; Nonić i nona. Masovne pjesme: Nova zora; Hajd' u boj; Posijt Zadrugarska; Našoj Partiji; Vojniku naše Armije; Smotra rada. — A^ djecu. — Obrade narodnih napjeva. — Članci, studije i kritike. I*
BURJATSKA MUZIKA. U Burjata su tokom vjekova raznovrsne narodne pjesme (historijske, obredne, radne, plesne i dr.). One su jednoglasne, a temelje se na pen i obiluju specifičnim melodijskim obratima. Popularan rodni ples johor, a od instrumenata hur (na i ili 2 žice) (vrsta flaute). Suvremeno burjatsko narodno pjevanje je viši U Burjatskoj ASSR postoji kazalište, filharmonija (oc državni ansambl narodnih pjesama i plesova Bajkal i dru zičke ustanove. Prvu burjatsku operu »9Hxe-EyA3m 6amoj ponirao je ruski kompozitor M. P. Frolov (1892—1944 nacionalnih kompozitora ističu se kao obradivači pjes; orkestar narodnih instrumenata, zborova, simfonijskih ] i romansi D. D. Aljušejev (1912 —), B. B. Jampilov (19 Ž. A. Batujev (1915 —) i dr. :
BURKHARD, Paul, švicarski kompozitor i dirigent (! 21. XII 1911 —). Studij završio na Konzervatoriju u Ž Kazališni dirigent u Bernu i Zurichu, 1944—57 vodio y star radio-stanice Beromiinster. Od 1959 živi u Zellu kraj Z Kao kompozitor najviše se istakao na području vedrog mi kazališta. U svojim operetama nastoji ukloniti ukalupljen dnje i muzike te izbjeći lažnu sentimentalnost. Djela mu s izvode i izvan Švicarske.
BURKHARD — BURNEY DJELA. Opere: Casanova in der Schweiz t 1944; Spiegel, das Kdtzchen, 1956. Operete i muzičke komedije: Hopsa, 1935; Dreimal Georges, 1936; Der schtuarze Hecht, 1939; Tic-Tac, 1942; Feuerwerk, 1950; Die kleine Niederdorfoper, 19^4; Die Pariserin, 1957; Die Dame mit der Brille, 1962. Scenska muzika i dr. LIT.: H. Ehinger, Paul Burkhard, MGG, II, 1952.
BURKHARD, Willy, švicarski kompozitor (Leubringen, Biel, 17. IV 1900 — Zurich, 18. VI 1955). Kompoziciju studirao u Bernu (E. Graf), Leipzigu (S. Karg-Elert), Munchenu (W. Courvoisier) i Parizu (M. d'Ollone). God. 1928—33 nastavnik teorije na Konzervatoriju u Bernu, 1933—42 živio naizmjence u Levsinu i Davosu i od 1942 bio profesor kompozicije na Konzervatoriju u Zurichu.
Pod utjecajem majstora renesansne zborne muzike i J. S. Bacha, ali istodobno blizak i suvremenim kompozitorima (I. Stravinski, B. Bartok, A. Schon-berg, P. Hindemith), B. je izgrađivao vlastiti način izražavanja, prelazeći razvojni put od naglašene, često bezobzirne polifoničnosti prema isticanju zvukovno-akordičkih vrijednosti. Kroz njegovu muziku neprekidno se provlači ljubav prema prirodi i sklonost prema odražavanju religioznih čuvstava. U mnogim Burkhardovim djelima težište je na etičkom momentu, na borbi između dobra i zla i na pobjedi dobra u koju je čvrsto vjerovao. DJELA. ORKESTRALNA. Tri simfonije: I, 1927; II, u jednom stavku, 1944 i III, Piccola sinfonia giocosa za komorni orkestar, 1949. Dva koncerta za violinu, 1025 i 1943; koncert za violu, 1953; koncert za orgulje, gudački orke \X'. BURKHARD star i limene instrumente, 1945; Hymne za orgulje i orkestar, 1945; Concertino za violončelo i gudački orkestar, 1940; Concertino za 2 flaute, čembalo i gudački orkestar, 1954; Toccata za 4 limena instrumenta, udaraljke i gudače, 1951; koncert za gudački orkestar, 1937; Ulenspiegel-Variationen, 1932; Laupen-Suite, 1940; Hymnus, 1939; koncertantna suita Kaleidoskop, 1946; suita Die schwarze Spinne, 1949; Fantasta Mattutina, 1950. Za komorni ili gudački orkestar: fantazija, 1934; Kleine Serenade, 1935: Toccata, 1939; Sonata da camera za gudače i udaraljke, 1952. — KOMORNA: dva gudačka kvarteta, 1929 i 1943; gudački trio, 1926; klavirski trio, 1936; sonata za violinu i klavir, 1946; sonata za violu solo, 1939; sonata za violončelo i klavir, 1951; sonatina za violinu i klavir, 1936; Kleine Serenade za violinu i violu, 1926; suita za 2 violine, 1937 ; Suite en miniature za violinu i klavir, 1944; Serenata za flautu i gitaru, 1944; Canzona za 2 flaute, 1945; Romanza za rog i klavir, 1945; Serenata za 8 instrumenata, 1945; Lyrische Musik, in memoriam G. Trakl za flautu, violu, violončelo i klavir, 1951. — Kompozicije za klavir i orgulje. — DRAMSKA: opera Die schzvarze Spinne, 1949; radio-opera Laupen, 1939; muzika za svečanu igru Cantique de notre terre; scenska muzika Oedipe roi. — VOKALNA. Oratoriji: Das Gesicht Jesajas, 1935 i Das Jahr, 1941. Kamate: Tili Ulenspiegel, 1929; Vorfrilhling, 1930; Herbst, 1932; Spruchkantate, 1933; Genug ist nicht genug, 1938; Lob der Musik, 1939; Heimatliche Kantate, 1940; Kreuzvolk der Schioeiz, 1941; Christi Leidensverkiindigung, 1942; Psalmenkantate, 1952. Zborovi a cappella i uz pratnju; solopjesme. LIT.: H. Zurlinden, Willy Burkhard, Der kleine Bund, 1940. — E. Mohr, Werk und Fersonlichkeit Willy Burkhards, Schweizerische Musikzeitung, 1950. — Isti, Willy Burkhard, MGG, II, 1952. — H. Zurlinden, Willy Burkhard, Zurich und Stuttgart 1956. — E. Mohr, Willy Burkhard, Leben und Werk, Zurich 1957. — F. Indermiihle, Die erzahlende Musik im Schaffen Willy Burk hards, Schweizerische Musikzeitung, 1960. — 5. Burkhard, Die Klavierlieder von Willy Burkhard, ibid. — K. Gudeviill, Das Lebenswerk Willy Burkhards Sagittarius, 1966. J. As.
BURKHARDT, Max, njemački kompozitor i muzički kritičar (Lobau, Saska, 28. IX 1871 — Berlin, 12. XI 1934). Studij muzikologije s doktoratom završio 1897 u Leipzigu. Tamo je započeo profesionalnu karijeru kao kazališni dirigent i muzički referent Leipziger Tagblatta. Od 1899 bio je zborovođa u Kolnu i od 1906 docent na Lessingovoj visokoj školi i kritičar u Berlinu. DJELA: simfonija Aus den Bergen der Heimat. — Opere Konig Drosselbart, 1904 i Das Moselgretchen, 1912. — Kantata Die Alittagsgottin; zborovi; solo-pjesme. — Izdao Lautenlieder. — SPISI: Beitrdge zur Geschichte des deutschen Liedes und seiner Anfange im 16. und 17. Jahrhunderl (disertacija), 1897; Unsere Lieblingsopern, 1894; Fiihrer durch die Konzertmusik, 1909; Fuhrer durch R.
Burleska
Wagners Musikdramen, 1909; Johannes Brahms: Ein Fuhrer durch seine Werke, 1912.
BURLA BURLEIGH, Cecil, američki violinist i kompozitor (Wyoming, New York, 17. IV 1885 —). Učenik A. Witeka (violina) i H. Leichtentritta (kompozicija) u Berlinu i E. Saureta i H. Heermanna (violina) i F. Borewskog (kompozicija) u Chicagu, bio je 1909—19 violinski pedagog u manjim američkim gradovima. Nakon daljeg studija u New Yorku (L. Auer, W. Rothwell) od 1921 profesor na Univerzitetu u Madisonu (Wisconsin). Osla njajući se na elemente američkog muzičkog folklora, nastojao
269
je izgraditi specifični muzički govor. DJELA. ORKESTRALNA. Simfonijske pjesme: Evangeline, 1929 i Mountam Pictures, 1930; simfonijska trilogija (Creation, Prophecy, Relevation'i, 1944.
Tri koncerta za violinu: I, 1915; I I , 1919 i III, 1928. Suita Leaders oj Men, 1940; From the Muses za mali orkestar, 1944; The Village Dance za komorni orkestar, 1921. — KOMORNA: dva gudačka kvarteta; 2 sonate za violinu i klavir: I, The Ascension, 1914 i II, From the Life of St. Paul, 1921; za violinu i klavir: American Processional, 1945; Mountain Scenes, 1945. — Kompozicije za klavir. — Solo-pjesme. LIT.: J. T. Hoviard, Cecil Burleigh, New York 1929.
BURLEIGH, Henry Thacker, američki pjevač, bariton (Erie, Pennsvlvania, 2. XII 1866 — Stamford, Connecticut, 12. XII 1949). Studirao na Konzervatoriju u New Yorku, gdje je neko vrijeme učio i kod A. Dvofaka. Od 1894 do 1946 solist crkve St. George u New Yorku. Djelovao također kao orguljaš i zborovođa, a kao koncertni pjevač gostovao po Americi i Evropi. B. ide u prve ugledne američke crnačke kompozitore. Osobitu popularnost stekle su njegove pjesme (Love's Garden; Memory; A Prayer; Deep River; Saracen Songs; One Year; Little Mother oj Mine). Svojim obradbama crnačkih duhovnih pjesama (Negro spirituals) upozorio je svjetsku javnost na osebujnost tih napjeva. BURLESKA (burla, burletta; tal. šala), instrumentalna, najčešće klavirska kompozicija veselog, ponešto raspojasanog raspoloženja, često s elementima grube komike. B. se, kao plesni stavak, javlja već kod J. S. Bacha (npr. u I I I partiti). Ostale poznatije primjere nalazimo kod R. Schumanna (Albumblatter op. 124 za klavir), R. Straussa {Burleska za klavir i orkestar) i M. Regera (6 Burlesken op. 58 za klavir četvororučno). B. je omiljeni naslov za mnoge klavirske minijature u XIX i XX st. (B. Bartok, A. Casella). LIT.: R. Sietz, Burlesca, MGG, II, 1952.
M. Ca.
BURMEISTER, Joachim, njemački muzički teoretičar i kompozitor (Liineburg, oko 1566 — Rostock, 5. V 1629). Na Univerzitetu u Rostocku stekao stupanj magistra i postao Collega classicus na tamošnjoj latinskoj školi. Od 1593 bio je kantor u crkvi sv. Marije. U svojim teoretskim radovima sistematski je i sažeto iznosio nauku o muzičkoj teoriji i kompoziciji XVI st., od njezinih elemenata do muzičkoretoričkih »figura«. DJELA: Geistliche Psalmen D. M. L futheri) und anderer gottseliger Manner za 4 glasa (2 sveska), 1601. — SPISI: Hypomnematum musicae poeticae . . . synopsis, 1599; Mušica đuToaxs8LaaT'.xou auae per aliquot accessiones in gratiam philomusorum . . . , 1601; Musicae practicae sive artis canendi ratio, 1601; Mušica poetica, 1606. LIT.: H.H. Unger, Die Beziehungen zwischen Musik und Rhetorik im 16. —18. Jahrhundert (disertacija), Wiirzburg 1941. — F. Blume, Joachim Burmeister, MGG, II, 1952.
BURMEISTER, Richard, njemački pijanist i kompozitor (Hamburg, 7. XII 1860 — Berlin, 19. II 1944). Učenik A. Mehrkensa i F. Liszta (1880—83 u Weimaru, Rimu i Budimpešti). Od 1885 profesor klavira na Peabodvjevu konzervatoriju u Baltimoreu, 1898 postao direktor Scharwenkina konzervatorija u New Yorku. God. 1903—07 bio je profesor na Konzervatoriju u Dresdenu i 1907—25 na konzervatoriju Klindworth-Scharwenka u Berlinu. Komponirao je koncert za klavir, Romancu za violinu i orkestar, orkestralnu fantaziju Die Jagd nach dem Glucke i dr. BURMEJSTER, Vladimir Pavlovič, sovjetski plesač i koreograf (Vitebsk, 1904 —). Učenik V. Semjonova, 1930 stupio u trupu Moskovskog hudožestvenog baleta V. Krigerove (kasnije u sklopu Muzičkog kazališta Njemirovič— Dančenko). God. 1941—60 glavni baletni majstor tog kazališta. Postavio balete: Badnja noć (Asaf jev), Straussiana (1941), Lola (1943), kao i nove verzije baleta Esmeralda i Labuđe jezero koje je postavio 1960 u Pariškoj operi. B. je jedan od najboljih koreografa svoje generacije. BURMESTER, Willy, njemački violinist (Hamburg, 16. III 1869 — 16. I 1933). Učenik J. Joachima na Visokoj muzičkoj školi u Berlinu. Priređivao koncertne turneje po Evropi i Americi; osobito se isticao izvedbama Paganinijevih djela. Od 1890 bio je koncertni majstor u Sondershausenu, a zatim je živio u Wei-maru, Darmstadtu i Berlinu. Autor virtuoznih kompozicija za violinu, objavio je autobiografiju Funfzig Jahre Kunstlerleben, 1926. BURNEY (Macburney), Charles, engleski muzički pisac, kompozitor i orguljaš (Shrewsbury, 7. IV 1726 — Chelsea, 12. IV 1814). Kompoziciju učio 1744—46 kod T. Arnea. Istovremeno svirao u Handelovom orkestru, a 1749—69 bio orguljaš, učitelj muzike i čembalista u orkestru. God. 1760 priredio u Londonu nekoliko koncerata svojih dela, a 1766 izveden je njegov komad The Cunning Man, adaptacija J.-J. Rousseauovog Devin du village; god. 1769 promovisan za doktora muzike u Oxfordu. Godinama je prikupljao građu za istoriju muzike i u tom cilju putovao 1770 u Francusku i Italiju gde se sreo sa Gretryjem, Gallupijem, Mar-tinijem, L. i W. A. Mozartom, Piccinnijem, Voltaireom i drugima. God. 1772 boravio u Holandiji, Nemačkoj i Austriji, sklopio poznanstvo sa Hasseom, Gluckom, Metastasiom, C. Ph. E. Bachom, posetio dvor Fridriha Velikog i slušao čuveni dvorski orkestar
270
BURNEY — BUSCH
u Mannheimu. Plod ovih putovanja su dve knjige (1771 i 1773) 0 muzičkim prilikama i ličnostima u tim zemljama. God. 1784 postao orguljaš u gradu Chelsea. Od 1802 saradivao muzičkim prilozima u delu A. Reesa Cyclopaedia. Poslednje godine života provodi povučeno, uživajući od 1806 državnu penziju. Burneveve su zasluge na muzikološkom polju velike i mnogostruke. On je jedan od prvih muzikologa u savremenom smislu reci i, osim toga, medu prvima je shvatio i isticao važnost terenskog rada. B. je bio svestrano obrazovan muzičar, oštrouman i pronicljiv posmatrač; njegovi sudovi su inteligentni i interesantni. Burnevevi izveštaji o muzici XVIII v. od neprocenjive su vrednosti sa istorijskog stanovišta, a njegovi opisi, npr. manhajmskog orkestra ili napuljske opere, i danas su najpouzdaniji izvor za posredno upoznavanje njihovih izvedaba. Svojim člancima o Josquinu Des Presu i izdavanjem zbirke starih crkvenih pesama Palestrininog doba iz arhive Sikstinske kapele skrenuo je pažnju muzičke javnosti na majstore koji su već bili zaboravljeni (čudnovato je da nije imao CH. BURNEY. Crtež G. Dancea mnogo razumevanja za Handela i Bacha, mada je pred kraj života, upoznavši se sa Bachovim instrumentalnim delima, govorio o njima sa oduševljenjem). Treba istaknuti i njegov izvrstan stil, i danas savremen i zanimljiv. Kao kompozitor ne privlači mnogo, mada je za života bio prilično izvođen. Bavio se takođe pesništvom i astronomijom. DELA. SPISI: The Present State of Music in France and Italy, 1771 (nem. prevod 1772); The Present State of Music in Germany, the Netherlands, and United Provinces (2 sv.), 1773 (nem. prevod 1773, holand. 1786, franc. 1809—10; A Plan for a Music School, 1774; A General History of Music from the earliest Ages to the Present Period (4 sv.), 1776, 1782, 1789 i 1789; An Account of the Musical Performances in Westminster Abbey and the Pantheon, u Commemoration of Handel, 1785; Memoirs of the Life and Writings of the Abbate Metastasio, 1796. — KOMPOZICIJE: trio- sonate. — Dela za čembalo dvoručno i četve roručno. Muzika za orgulje. — Scenska muzika. — Kraće vokalne kompozicije. NOVA IZD.: Dr. Charles Burney's Continental Travels 1770—1772, Compiled from His Journals and Other Sources obj. C. H. Glover (1927); A General History of Music obi. F. Mercer (1935 u 2 sv., 1958 u 4 sv.). LIT.: F. d'Arblay (Frances Burneyj, Memoirs of Dr. Burnev (3 sv.), London 1832. — M. Isaacs, A Friend of Dr. Johnson, MQ, 1915. — C. Ricci, Burnev, Casanova e Farinelli a Bologna, Milano 1920. — P. A. Scholes, The Great Dr. Burnev (2 sv.), London 1948. — J. A. Westrup, Charles Burnev, MGG, II, 1952. — P. A. Sholes, Dr. Burnev's Musical Tours in Europe (2 sv.), London 1959. — R. Londsdale, Dr. Charles Burnev, London 1965. Đ. Jć.
BURT, Francis, engleski kompozitor (London, 28. IV 1926 —■). Kompoziciju studirao na Royal Academy of Music u Londonu (H. Ferguson) i na Visokoj muzičkoj školi u Berlinu (B. Blacher), a zatim je kao stipendist boravio u Rimu. Od 1957 živi pre težno u Beču. DJELA. ORKESTRALNA: Jambics, 1955; Espressione orchestrale, 1959; Fantasmagoria, 1963. — KOMORNA: gudački kvartet, 1953; Music for 2 pianos, 1955; Duo za klarinet i klavir, 1956. — DRAMSKA. Opere: Volpone, 1960 1 Barnstable oder Jemand auf dem Dachboden, 1969; balet The Golem, 1962. — VOKALNA: kantata The Skull za tenor i orkestar, 1956; Bavarian Gentians za vokalni kvartet i klavir, 1957.
BURTON, Frederic Russel, američki muzikolog (Jonesville, Michigan, 23. II 1861 — Lake Hopatcong, New Yersey, 30. IX 1909). Studij završio na Harvardovu univerzitetu u Bostonu i zatim djelovao u New Yorku kao muzički kritičar, zborovođa i nastavnik. Izvrstan poznavalac muzike američkih Indijanaca, objavio raspravu Songs of the Ojibway Indians (1903), koja je u proširenom obliku pod naslovom American Primitive Music (1909) postala klasičnim priručnikom za indijansku muziku. Od njegovih kompozicija posebno se ističe dramatska kantata Hiaviatha (1898) na indijanske teme. BUSBY, Thomas, engleski muzikolog i kompozitor (Westminster, XII 1755 — London, 28. V 1838). Učenik J. Battishilla, djelovao je kao orguljaš u više londonskih crkava i pisao muzičke kritike u The European Reviezv. God. 1901 stekao doktorat muzike Univerziteta u Cambridgeu. DJELA: A Complete Dictionary of Music . . . , 1786 (II izd. u 2 sveska, 1806); A Grammar of Music, 1818; A General History of Music . . (2 sv.), 1819; ConcertRoom and orchestra anecdotes . . (3 sv.), 1825; A Musical Manual, or Technical Dictionary . . . , 1828. — Scenska muzika. — Dva oratorija: The Pro-phecy, 1799 i Britannia, 1800.— Izdao zbornik crkvenih kompozicija engleskih majstora: The Divine Harmonist, 1792; uređivao mjesečnik Monthly Musical Journal of Original Englfsh Music (4 sv.),. 1800.
BUSCH, braća, njemački muzičari. 1. Fritz, dirigent (Siegen, 13. III 1890 — London, 14. IX 1951). Na Konzervatoriju u Kolnu učio klavir (K. Boettcher,
L. Uzielli) i dirigiranje (F. Steinbach). Dirigentsku ka počeo 1909 na Njemačkom kazalištu u Rigi. God. 1911 rovoda u Gothi i 1912—18 muzički direktor u Aachen se izvedbama velikih oratorijskih kompozicija Bacha, Brahmsa i Regera. Na položaju dvorskog i opernog di Stuttgartu (1918—'22) zalagao se za izvođenje djela sv autora (P. Hindemith), a kao direktor opere u Dresde —33) postavio je na scenu opere F. Busonija, K. Weilla, cka, R. Straussa, P. Hindemitha i drugih suvremenih tora. Velik je uspjeh postigao izvedbom Borisa Godun sorgski). Tada započinju i njegova brojna gostovanja ] (Internacionalni festival u Zurichu, od 1923; Bavreuth, Salzburg; Berlin) i Americi. Njemačku napušta 1933 iz razloga i odlazi u Buenos Aires, gdje je do 1936 dirigenl Colon. God. 1936—41 djelovao je u Stockholmu i Ke i 1934—39 i 1950 vodio je ljetni operni festival u Glynd gdje se naročito istakao interpretacijom Mozartovih 1947 bio je argentinski državljanin. Napisao je autobiog dem Leben eines Musikers, 1949.
LIT.: F. von Schuch, Meister des Taktstocks, Dresdner 1948. — K. Laux, Fritz Busch, MGG, II, 1952. — G. Busch i T. i Busch, der Dirigent, Ziirich 1961.
2. Adolf Georg VVilhelm, violinist i kompozitoi 8. VIII 1891 — Guilford, Vermont, SAD, 9. VI 1952 studirao na Konzervatoriju u Kolnu (W. Hess, B. Elderi poziciju učio kod H. Griitersa u Bonnu. God. 1912 pc certni majstor Konzertvereina u Beču, a 1918 nastavn na Visokoj muzičkoj školi u Berlinu. Tada započinje brojne koncertne turneje po cijelom svijetu kao solist i kao član gudačkog kvarteta Busch, utemeljenog 1919 u sastavu: B., K. Reitz, E. Bohnke i P. Griimmer (drugu violinu svirao je kasnije G. Andreasson, a violu K. Doktor). Od 1927 živio je u Baselu, a 1939 preselio se u New York. Nastupao je također u duu s pijanistom R. Serkinom i u klavirskom triju s bratom Hermannom (violončelo) i R. Serkinom.
Iako nadaren kompozitor, A. BUSCH B. je stekao popularnost kao umjetnik na violini. U početku pod utjecajem M. Regera, s kojim je kao mladić i surađivao, kasnije sve individualniji, B. je sačuvao sklonost za komorne oblike koji sačinjavaju okosnicu njegove u ostavštine. Njegov najznačajniji učenik u violini bio j Menuhin. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija u e-molu; koncert i koncert za komorni orkestar: koncert za klavir u C-duru; koncer u a-molu: fantazija za violončelo i orkestar; 9 Variationen iiber det marsch; varijacije i fuga na Mozartovu temu op. 19; varijacije na temu op. 41; Lustspielouvertiire; Capriccio za mali orkestar. — Kl gudački kvartet; 2 gudačka trija; 2 klavirska trija; klavirski kvint sekstet; 2 sonate za violinu i klavir; sonata za violu solo; sonata z; i klavir; 2 suite za violinu i klavir; suita za violu solo; suita za violi Divertimento za 13 instrumenata i dr. — Kompozicije za klavir i VOKALNA. 7.21 zbor i orkestar: Fantasia sinfonica; Padre nostr fiir Mignon; zborovi; solo-pjesme. LIT.: K. Laux, Adolf Georg Wilhelm Busch, MGG, II, 1952. ■ ger, Adolf Busch und Basel, Basler Jahrbuch, 1955. — **, In Memc Busch, Dahlburch 1966.
3. Hermann, violončelist (Siegen, 24. VII 1897 — rao na Konzervatoriju u Kolnu (F. Griitzmacher) i na akademiji u Beču (P. Griimmer). Orkestralni solist i u Bochumu, Beču i Essenu, osobito se istakao kao komo čar: 1926-—52 u klavirskom triju s bratom Adolfom i r. R. Serkinom i 1930—52 u kvartetu Busch (naslijedio stelja P. Griimmera). Od 1933 djeluje u SAD. BUSCH, Carl, američki kompozitor i dirigent dansl rijetla (Bjerre, Danska, 29. III 1862 — Kansas Citv, 1943). Učio na Konzervatoriju u Kobenhavnu (E. K A. W. Gade) i u Parizu (B. Godard). Od 1887 djelovao j sas Citvju kao dirigent i nastavnik; 1912—18 vodio je ts fonijski orkestar. Kao dirigent gostovao u drugim gradovi u Danskoj i Njemačkoj. Posjedovao je zbirku starih instr DJELA. ORKESTRALNA : dvije simfonije; simfonijska pjesma Vision; simfonijski prolog The Passing of Arthur (po Tennvsonu); 2 : za gudački orkestar. — Gudački kvartet; djela za violinu. — Kantati The American Flag; The Four Winds; King Olaf i dr. Zborovi; s LIT.: H. M. Barney, Sir Carl Busch, Kansas City 1942.
'1
ts"'
BUSCH — BUSONI BUSCH, William, engleski pijanist i kompozitor (London, 25. VI 1901 — Woolacombe, Devon, 30. I 1945). Klavir učio kod L. Kreutzera, W. Backhausa i E. Petrija, a kompoziciju kod H. Leichtentritta, J. Irelanda, B. von Dierena i A. Busha. Kao pijanist debitirao 1927 u Londonu. U njegovim djelima preteže polifonički način oblikovanja. DJELA. ORKESTRALNA- koncert za klavir, 1939; koncert za violon čelo, 1941; preludij, 1936. —■ KOMORNA: klavirski kvartet, 1939; Passacaglia za violinu i violu, 1939; suita za violončelo i klavir, 1943. — KLAVIRSKA: Theme; Variations and Fugue, 1928; Allegretto quasi pastorale, 1933; varijacije Nicholas, 1942. — Solo-pjesme.
BUSH, Alan Dudley, engleski kompozitor i pijanist (London, 22. XII 1900 —). Na Royal Academy of Music u Londonu učio kompoziciju (F. Corder) i klavir (T. Matthav), a zatim se •j. ksmpoziciji usavršavao kod J. Irelanda i u klaviru kod B. Moisewuscha, M. Landera i A. Schnabela. God. 1929—31 studirao na Univerzitetu u Berlinu filozofiju i muzikologiju. Od 1925 predavao kompoziciju, 81936—38 i historiju muzike na londonskoj Academy of Music. Povremeno nastupao kao pijanist i dirigent u Engleskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Češkoj, Poljskoj, Bugarskoj, Jugoslaviji i dr. Rano se povezao s radničkim pokretom u Engleskoj, zauzimajući istaknute položaje u radničkim muzičkim udruženjima i ustanovama. Njegovo pristajanje uz marksističku ideologiju odrazilo se u tekstovima njegovih vokalnih kompozicija i u nizu brošura. B. ima veliko tehničko znanje. On je jedan od najsnažnijih kontrapunktičara u suvremenoj engleskoj muzici, ali sklonost polifoničkom koncipiranju ide u njegovim radovima ponekad na štetu emocionalnosti. U vokalnim kompozicijama, osobito u onim u kojima je težište na isticanju klasnih borba i suprotnosti, njegov je umjetnički govor jednostavniji i pristupačniji. DJELA. ORKESTRALNA. Dvije simfonije: I, 1940 i II, Nottingham, 1949; koncert za klavir (s baritonom i zborom u posljednjem stavku), 1937; koncert za violinu, 1948; Meditation on a German Song of 1848 za violinu i orkestar, 1941; koncertna suita za violončelo i orkestar, 1952; Symphonic Impression, 1927; uvertire: Dance Overture, 1935; A Birthday Overture (Birthday Greeting in Honour of Vaughan Williams) , 1942 i Resolution, 1935; Homage to William Sterndale Bennett za gudače, 1946; English Suite za gudače, 1946; Fantasta on Soviet Themes, 1945; Piers Plozvman's Day, 1947; Defender of Peace, 1952; Pavane for the Castleton Queen za duhački orkestar, 1953. — KOMORNA: gudački kvartet, 1924; klavirski kvartet, 1924; 5 stavaka za klarinet, rog, vio linu, violu i violončelo, 7925 ; Dialectic za gudački kvartet, 1929; Three Contrapuntal Studies za violinu i violu, 1930; Concerto piece za violončelo i klavir, 1936; Lyric Interlude za violinu i klavir, 1944: 3 Concerto Studies za klavirski trio, 1947; Trent's Broad Reaches za rog i klavir, 1951; 2 stavka za rog i klavir, 1954. — Kompozicije za klavir i orgulje. — DRAMSKA. Opere: Wat Tyler, 1953 i The Men of Blackmoor, 1956; baleti: Men and Machines, 1934; His War and Yours, 1935; Mining, 1935; dječja opereta The Press-Gang, 1947; operete The Spell, 1953; scenska muzika za drame, — VOKALNA: Songs of the Doomed za tenor, ženski zbor i klavir, 1929; Britain's Part za recitatora, klavir i udaraljke, 1943; The Winter Journey za sole, gudački kvintet i harfu, 1946; Song of Friendship za bariton i orkestar, 1949; The Dream of Llewelyn ap Gruffydd za muški zbor i klavir, 1950; kantata Voices of the Prophets, 1952; Ballad of Freedom's Solđier, 1956; ciklusi solo-pjesama. — SPISI: Music in the Soviet Union, 1943; Marxism and the Battle of Ideas tvith Special Reference to Music, bez god.; Strict Counterpoint in Palestrina Style, 1948. LIT.: Tribute to Alan Bush on his Fiftieth Birthdav, London 1950. — H. F. Redlich, Alan Dudlev Bush, MGG, II, 1952. — H. Ottaway, Alan Bush's •Wat Tyler«, The Musical Times, 1956. J. As.
BUSH, Geoffrey, engleski kompozitor (London, 23. III 1920 —). Prvo muzičko obrazovanje stekao u dječačkom zboru katedrale u Salisburvju, a zatim studirao na Lancing Collegeu i Balliol Collegeu u Oxfordu. God. 1946—47 crkveni orguljaš u Londonu i od 1947 nastavnik muzike na Oksfordskom univerzitetu. U kompoziciji uglavnom samouk. DJELA. ORKESTRALNA: koncert za klavir; Sinfonietta concertante za violončelo i orkestar, 1941; koncert za obou i gudače, 1948; Divertimento za gudače, 1943; Notturno r za gudače; uvertire: The Rehearsal, 1943 i Yorick, 1949. — KOMORNA: duhački kvintet, 1963; Rhapsody za klarinet i gudački kvartet, 1940; sonata za trublju i klavir, 1944; sonata za violinu i klavir, 1945. —■ KLAVIRSKA: sonata za 2 klavira, 1939; 2 sonatine; 4 stavka, 1946. — Marionetska opera The Spanish Rivah, 1948. — VOKALNA: A Christmas Cantata, 1947; A Summer Serenade za zbor, gudače, klavir i timpane, 1949; Tzvelfth Night: an Entertainment (po Shakespeareu) za tenor, zbor i orkestar, 1951; zborovi; solo-pjesme.
BUSINE -* Buisine BUSNOIS, Antoine (pravo ime Antoine de Busnes), nizozemski kompozitor (? — Brugge, 6. XI 1492). Potpisivao se kao učenik J. Ockeghema, ali o njegovu školovanju nema tačnijih podataka. Sudeći po djelima pripada nizozemskoj renesansnoj muzici. Poslije 1467 prati Karla Smjeloga Burgundskog na njegovim putovanjima i vojnama (između 1471 i 1475). Od 1477 u službi je Marije Burgundske (zapisuje se kao chapelain), a zatim vjerojatno rector cantoriae (prema jednoj povelji iz 1492) crkve Saint Sauveur u Bruggeu. B. razvija briljantan imitacijski stil, ali u slobodnijoj formi: imitaciju započinje, prekida i ponovo preuzima, često mijenja sastave glasova, čime oživljava i ublažuje strogo polifono tkivo. Rado upotrebljava kanonske oblike. Ritmika mu je bogata, raznolika, melodijske linije elegantne, gipke, a tehnika rafinirana.
271
Najuspjelije su njegove troglasne i četveroglasne chansone (po formi rondeaux, bergerette), za koje je većinom sam spjevao i stihove. DJELA (većina sačuvana u rkp. u knjižnicama u Berlinu, Bologni, Dijonu, Firenci, Rimu, Parizu, Bruxellesu i Miinchenu; nekoliko chansona obj. u zborni cima O. Petruccija): 63 Ckansons za 3—4 glasa (od toga 34rondeaux, 13 bergerette, 1 balada i 16 neodređena oblika; balada je s flamanskim tekstom, 2 chansone su talijanske, sve ostale francuske). —Tri mise za 4 glasa: Ecceandlla; L'hom-me arme, oko 1475 i O crux lignum; 7 moteta za 3—4 glasa (motet In hydraulis quondam Pythagoras, hvalospjev Ockeghemu); 2 Magnificata (I, 2 1 —4 glasa; II, 3-gl.); himna za 2 glasa. NOVA IZD.: dvije chansone obj. G. Adler i O. Koller (DTO, 1900); 10 chansona obj. E. Droz, J. Rokseth i G. Thibault (Trois chansonniers francais du XVIeme siecle, 1927); 4 chansone obj. K. Jeppesen (Der Kopenhagener Chansonnier, 1927); 2 chansone obj. H. Ringman (Das Erbe deutscher Musik, 1936); 6 chansona obj. C. L. w. Boer {Chansonvoormen op het einde van de XV de eeuiv, 1938); 4 chansone obj. H. Hewitt (Harmonice Musices Odhecaton, 1946); po 1 chansonu obj. su A. Smijers, R. Lenaerts, A. Pirro i C. V. Brooks; 2 chansone i 1 motet obj. G. Adler i O. Koller (DTO, 1900); Kvrieizmise »L'homme arme« i 3 moteta obj. A. Smijers {Van Ocheghem tot Smeelinch, 1939); misu • L'homme arme« obj L. Feiminger {Monumenta Polyphoniae Liturgicae, 1948). LIT.: C. L. W. Boer, Het Anthonius Motet van Anthonius Busnois, Am sterdam 1940. — Ch. van Borren, Etudes sur le XV eme siecle musical, Anvers 1941. — G. Perle, The Chansons of Antoine Busnois, Music Review, 1950. — G. Thibault, Anthoine Busnois, MGG, II, 1952. — C. V. Brooks, Antoine Busnois, Chansons Composer (s popisom svih chansona), Journal of the Ameri can Musicological Societv, 1953. — E. H. Sparks, The Motets of Antoine Bus nois, ibid., 1953. I. Ać.
BUSONI, Ferruccio Benvenuto, italijanski kompozitor i pijanista (Empoli kod Firence, 1. IV 1866 — Berlin, 27. VII 1924). Njegov je otac bio klarinetista, a majka pijanistkinja, poreklom Nemica. Klavir ga je privlačio u ranom detinjstvu pa već u četvrtoj godini vežba s majkom »po sluhu«. Uskoro ga je uzeo u ruke otac, nesređen čovek »koji je o klaviru znao veoma malo i bio je nesiguran u ritmici ali je ove nedostatke zamenio strogošću i neopisivom pedanterijom . . .«, prekidajući poduku »jedino ispadima svoga krajnje razdražljivog temperamenta . . . a uspeo je toliko da me je mislim ujesen 1873 predstavio javnosti« (B., autobiografski fragmenti). To je izazvalo u Busoniju stalnu sklonost suzdržljivosti, averziju prema bučnom »sentimentalizmu« i njegovom nametljivom razotkrivanju. God. 1876 B. nastupa u Beču, gde je E. Hanslick vrlo pohvalno pisao (u Neue Freie Presse) o njegovim pijanističkim i stvaralačkim sposobnostima. Iste go dine odlazi u Graz, gde uči kompoziciju kod W. Mavera (pseudonim W. A. Remy). Prve su Busonijeve kompozicije (1874—79) klavirska i duhovna dela u polifonom stilu. God. 1881—83 koncertira u Italiji, zatim preko Beča odlazi u Leipzig, gde upoznaje istaknute muzičare svoga doba (P. I. Čajkovskog, E. Griega, F. Deliusa, Ch. Sindinga, G. Mahlera); u to vreme susreće i J. Brahmsa kome posvećuje svoje klavirske etide op. 16 i 17. Od 1889 predaje klavir na Konzervatorijumu u Helsinkiju; tu upoznaje J. Sibeliusa i A. Jarnefelta. God. 1890 predaje na Konzervatorijumu u Moskvi, a 1891—94 na New England Conservatory u Bostonu; uz to odilazi na koncertne turneje, koje učvršćuju njegov renome svetskog pijaniste, naslednika Liszta i Rubinsteina. God. 1894 vraća se u Evropu (Berlin), gde nastavlja koncertnu delatnost. B. postaje naročito poznat kao tumač Mozartovih, Bachovih i Lisztovih dela. God. 1901—02 predaje naprednijim pijanistima u Weimaru; 1902 koncertira sa Berlinskim filharmonijskim orkestrom. B. mnogo propagira savremenu muziku. Njegovom zaslugom javnost upoznaje dela E. Elgara, F. Deliusa, A. Schonberga, B. Bartoka, V. D'Indvja i drugih. U toku poslednje dve decenije života komponira mnogo za scenu. Iako je često odi-lazio na velike turneje, B. se intenzivno bavio i pedagoškim radom. Najpre je bio profesor klavira na Bečkom konzervatorijumu, od 1913 direktor Liceo musicale u Bologni, a od 1920 vodio je majstorsku klasu kompozicije na Akademiji umet-nosti u Berlinu. God. 1922 nastupio je poslednji put kao solista.
B. je podjednako značajan kao pijanista i kompozitor. Kao pijanista on nastavlja tradiciju Lisztove škole. Njegova B. izvođačka umetnost bila je romantičarski F. senzibilna, ali BUS rasterećena svega spoljnog i dekorativno-efektnog. Medu velikim pijanistima B. se odlikovao izuzetnim afinitetom prema svom instrumentu, improvizatorskom neposrednošću muziciranja, besprekornošću virtuoziteta, neobičnim rasponom i raznolikošću repertoara. Kao stvaralac B. je tipični pretstavnik prelaznog perioda u razvoju muzike (kraj XIX i početak XX veka). Do op. 31a (Kon-
,-lkS^V1
272
BUSONI — BUSSLER
zerstuck) B. stvara pod uticajem J. S. Bacha, ranih romantičara i, kasnije, Brahmsa. U tim delima južnjačka osećajnost je skladno povezana sa smislom za proporcije forme. Posle Konzertstiicka on teži za jednim novim »mladim klasicizmom« (der junge Klassizismus), koji se, kako je sam definirao, ne sastoji u tome »da se obori ono što postoji, nego da se iznova stvori ono što postoji. . .« ->Pod novim klasicizmom smatram vlast, izbor i iskorišćivanje svih dosada postignutih iskustava i njihovo zatvaranje u čvrste i skladne forme. Ubrajam također u elemente novog klasicizma definitivno oslobađanje od tematizma i obnovljenu upotrebu melodije (ne u smislu dopadljivih motiva) koja dominira svim glasovima, svim impulsima — koja nosi ideju i rađa harmoniju,
F. B. BUSONI. Autograf
ukratko: maksimalno razvijenu (ne komplikovanu) polifoniju. Treći elemenat, isto tako važan, )*e negacija senzualnosti i odri canje od subjektivizma . . . ponovo sticanje jasnoće (serenitas) . . . Ne dubina i osećaj i metafizika, nego samo muzika sasvim čista, koja se nikad ne skriva iza maske, figura i zamisli koje su uzete i posuđene iz drugih polja. Okvir umetnosti . . . prije svega znači: nemojte poveravati umetnosti zadatke koji su strani njezinoj prirodi (npr. u muzici: opis)«. Programatskim tendencijama XIX v. B. suprotstavlja vraćanje ka Bachu i Mozartu kao zastupni cima apsolutne muzike, ali ne odbacuj e eksperimentiranj a u muzici oko početka XX v. već smatra da se ona moraju upotrebiti »utelovljena u definitivni oblik koji će doći«. U svojim traženjima originalnih stvaralačkih puteva B. je pravio smele eksperimente. Pokušavao je stvarati sa trećinostepenskim i šestinostepenskim intervalskim vrednostima; neobičnim harmonskim sklopovima dospeo je u područje atonalizma i politonalizma (6 Sonatina, 1910—17); tražio je nova rešenja unutrašnje organizacije muzičkih oblika, pri čemu je prepuštao vremenu da eliminiše nebitno od bitnog, prolazno od neprolaznog. »Napredak mora obogatiti a ne izmeniti sredstva« — pisao je on. U svojim člancima i esejima dotaknuo jt i druga pitanja muzičke umetnosti, nj ezine prošlosti, sadašnj osti i budućnosti 3 tako problematiku tonaliteta, harmonije i forme u muzici njegova doba. B. gleda na muziku u celini kao na živo, organsko biće koje se neprekidno dalje razvija i menja. Prema E. Vuillermozu B. je »teoretičar od koga su Stravinski i njegovi imitatori preuzeli dogme svog novog asketskog evanđelja, rođenog iz činjenice što nije bilo moguće dalje usavršiti rafiniranu tehniku, punu šarma, koju su iscrpli majstori impresionizma« (Histoire de la musique). Busonijevi su članci i eseji od posebne važnosti i stoga što on u njima vrlo često objašnjava i komentira svoje vlastito stvaranje. DJELA. ORKESTARSKA: Symphonisches Tongedicht op. 32a (prvotno koncertna fantazija za klavir i orkestar, 1888—89), 1893 ; koncert za klavir op. 39 (u finalu sudeluje i 6-gl. muški hor), 1903—04; koncert za violinu u D-duru op. 35a, 1896—97; Konzertstuck za klavir i orkestar op. 31a, 1890; Indianische Fantasie za klavir i orkestar op. 44, 1913; Romanza e Scherzoso za klavir i orkestar op. 54, 1921; Concertino za klarinet i mali orkestar op. 48, 1919; Divertimento za flautu i orkestar op. 52, 1920; Lustspialouvertiire op. 38, 1897(prerađeno 1904); Symphonische Suite op. 25, 1888; Geharnischte Suite op. 34a, 1895 (prerađeno 1903); simfonijska suita iz muzike za Turandot op. 41, 1906; simfonijska suita iz opere Die Brautuoahl op. 45, 1917; Berceuse elegiaque op. 42, 1909; Nocturne symphonique op. 43, 1912; Rondo arlecchinesco op. 46, 1915; Indianisches Tagebuch: Zzveites Buch (Gesang vom Reigen der Geister), studija za mali orkestar op. 47, 1915; Sarabanda e Corteggio (2 studije za Doktor Faust) op. 51, 1918—19; Tanzwalzer op. 53, 1920. — KAMERNA. Dva gudačka kvarteta: I, u C-duru op. 19, 1880—81 i II, u d-molu op. 26, 1889; 2 sonate za violinu i klavir: I, op. 29, 1890 i I I , u -emolu op. 36a, 1898; Bagatellen za violinu i klavir op. 28, 1888; Kleine Suite za violončelo i klavir op. 23, 1886; Kultaselle (varijacije na finski narodni napjev) za violončelo i klavir, oko 1891; Albumbldtt za flautu i klavir, 1917; Elegie za klarinet i klavir, 1921. — KLAVIRSKA: sonata u f-molu, 1883: Sonatina I, 1910; Sonatina seconda, 1912; Sonatina ad usum infaniis, 1916; Sonatina in diem Nativitatis Christi MCMVII, 1917; Sonatina brevis, in signo Joannis Sebastiani Magni, 1919; Sonatina super »Carmen«, 1921; Cinq piices op. 3, 1877; 3 Alorc£gux op. 4—6, 1877; Scherzo op. 8, 1877; Minuetto op. 14, 1878; Gavotta op. 25, 1878; Preludio e fuga in stile libero in do minore op. 21, 1878; 25 Preludi op. 37, 1879—80; Minuetto capriccioso op. 61, 1879; Gavotte op. 70, oko 1880; Una Fešta di villaggio op. 9,1881; Tre pezzi nello stile antico op. 10, 1881; Danze antičke op. 11, 1882; Racconti fantastici op. 12, 1882; Danza notturna op. 13, 1882; Marcia di paesani e contadine op.
32, 1883; Macchiette međioevali, 1883; Etude op. 15, 1883; Sechs E 1883; Preludio e fuga op. 36, 1882; Etude en forme de variations c Zzueite Ballettszene op. 20, 1885; Variationen und Fuge in freier F Chopinsc-mollPrdludium op. 22, 1884; Finnlandische Volkszoeisen op, ručno), 1889; Kontrapunktisches Tanzstiick i Kleine Ballettszene 1890 (prerađeno pod naslovom Zwei Tanzstucke op. 30a, 1914); IV in Form eines Konzertioalzers op. 32, 1892 (prerađeno 1913); Sec) Pianoforte op. 33b, 1896; 6 Elegien, 1907; An die Jugend (5 kompo Nuit de Noel, esquisse, 1909; Fantasta (na teme J. S. Bacha), 19 contrappuntistica, 1910 ( II verzija za 2 klavira, 1922); Indianisch erstes Buch (4 studije na indijanske motive), 1915; improvizacije n Bacha Wie wohl ist mir, o Freund der Seele (za 2 klavira), 1916; Zwei 1 -Studien nach Joh. Seb. Bach, 1917; Drei Albumbldtter, 1917 i 19 concertante na Mozartove teme (za 2 klavira), 1919; Toccata, 1921; na preludij u c-molu F . Chopina, 1922; Klavieriibung (10 sv.), 1922 Stu'cke zur Pflege des polyphonen Spiels, 1923. — ZA ORGULJE fuga op. 7, 1881. — DRAMSKA; fantastična muzička komedija D (prema E. T. A. Hoffmannu), 1908—10; kineska bajka Turando, Gozziju), 1917; pozorišni capriccio »Arlecchino« oder Die Fenste\ opera Doktor Faust (na vlastiti libreto; dovršio Ph. Jarnach, 192« — VOKALNA: kantata // Sabato del villaggio (Leopardi) za sole, li 1882; Le Ouattro Stagioni za muški hor i orkestar op. 40, 1882; A bariton i orkestar op. 35, 1882; Zwei Gesdnge za bariton i mali ork 1917—18; Unter den Linden za sopran i orkestar, 1885; Zigeunen za bariton i orkestar, op. 55, 1923; oko 20 pesama za glas i klavir, Album vocale op. 39b, 1879. — Transkripcije i kritička izdanja ti S. Bacha, L. v. Beethovena, J. Brahmsa, F. Chopina, J. B. Crai Gadea, K. Goldmarka, F. Liszta, W. A. Mozarta, F. Schuberta, R. R. Wagnera, C. M. Webera. Naročito je poznato izdanje J. S. Bach zicija u dve serije: I. Busoni-Ausgabe (sarađivali E. Petri i B. Muj sv. sadržava Bachova klavirska dela; //. Bach-Busoni gesammelte 7 sv. sadržava obradbe i preradbe Bachovih kompozicija za klav violinu, kao i neke Busonijeve kompozicije. Kadence za pojedint violinske koncerte Beethovena, Brahmsa i Mozarta te za Webero klarinet. — Teoretsko-estetska dela: Entzvurf einer neuen Aesthetik c 1907 (II izd. 1910; novo izd. 1954); Versuch einer organischen Kl schrift, 1910; Von der Einheit der Aiusik, Verstreute Aufzeichungen ( i članci), 1922 (novo dopunjeno izd. pod naslovom Wesen und Einhe 1956); Lehre von der Ubertragung von Orgelzverken auf das Klavie delu izdanja Bachove zbirke Wohltemperiertes Klavir). — Libreti za tuđa scensko-muzička dela. — Izbor iz Busonijevih spisa i misli i L. Dallapiccola i G. M. Gatti pod naslovom F. Busoni: Scritti e j mušica (novo izd. 1954). — Pisma: Busoni. Briefe an seine Frau, ic Schnapp; tal. izd. 1955); Funfundzzvanzig Busoni-Briefe, 1937 ( red. ] tal. izd. 1955); Funfundzzvanzig Busoni-Briefe, 1937 (red. G. Se Briefe Busonis an Hans Huber, 1939 (red. E. Refardt). LIT.: H. Leichtentritt, F. B. Busoni, Leipzig 1916. — P, Bel Neue Musik, 1919. — E. J. Dent, Busoni e il pianoforte, Athen — II Pianoforte, 15 juni 1921 (broj posvećen Busoniju). —Mus Anbruch, i.—15. I 1921 (broj posvećen Busoniju). — G. Selden-Goi Busoni, Wien 1922. — J. Wassermann, In memoriam Ferruccio Bi 1925. — H.Jelmoli, Ferruccio Busonis Ziircherjahre, Ztirich, 1929. — Ferruccio Busoni, RAM, 1928, 6. — 5. F. Nadel, Ferruccio Bus 1931. — E. J. Dent, Ferruccio Busoni, A Biographv, London 1933. — Busoni, Roma 1939. — La Rassegna Musicale, januar 1940 (broj p soniju).—P. Roes, La technique fulgurante de Busoni, Pariš 1941. i P. Fragapane, II »Dottor Faust* di Ferruccio Busoni, Firenze Guerrini, Ferruccio Busoni, Firenze 1944. — R. Giazotto, Busoni, opera, Milano 1947. — E. Debusmann, Ferruccio Busoni, Wiesl — H. Wirth, Ferruccio Busoni, MGG, II, 1952. — R. Vlad, Destin RAM, 1953, 2. — A. Briner, Freiheit und Bindung im Denken v< Busoni, Schweizerische Musikzeitung, 1956, 1. — G. Busoni, Erin] Ferruccio Busoni, Berlin 1958. — M. H. BapuMoea, BocnoMunaHHH E MaHe H cE\ EV3OHH, MocKBa 1964. — /'. M. Kozau, epyq^o Ey3C 1964. — G. Selden-Goth, Ferruccio Busoni. Un Profilo, Firenza 19 Stuckenschmidt, Ferruccio Busoni. Zeittafel eines Europaers, Zur 1967.
BUSSER, Henri (Paul), francuski kompozitor (Toulouse, 16. I 1872 —). Sin pijaniste i orguljaša, \ Parizu na školi Niedermeyer i na Konzervatoriju. Učitt bili su mu C. Franck i Ch. M. Widor, a kompozicije E i Ch. Gounod; 1893 dobio Rimsku nagradu, a mnoj (1930) i nagradu Lasserre. Od 1900 operni dirigent Uz to je predavao na Konzervatoriju u odsjeku za vc samble (1904-—29) i u odsjeku za kompoziciju (19301938 član je Instituta. Pristaša klasike, B. svoje stvaranj zuje na Ch. Gounoda. Djela mu se odlikuju ravnotežo: i forme. DJELA.
ORKESTRALNA:
simfonijska
pjesma
Hercule
_ a u
Hesperides, 1900; suita A la villa Medicis; Petite Suite za mali ort Suite funambolesque, 1900; Suite breve za komorni orkestar, 1910; los montes, 1934; uvertira Minerve, 1896; Variations sur un then 1906. — KOMORNA: Divertissetnent za gudački kvartet, 1949; za violinu i klavir, za violu i klavir, za violončelo i klavir i dr. — L Opere: Le miraele des perles, 1899; Colomba, 1921; Les noces corinth La pie borgne, 1929; La carrosse du Saint-Sacrement, 1948; Diafoir La Venus d'Ille, 1964. Pastorala Daphnis et Chloe, 1897. Baleti: Bi 1903; La ronde des saisons, 1905; Le vert galant, 1951; Gayarni, Scer — Dovršio Bizetovu operu Ivan le Terrible (pod naslovom Ivan Rameauovu Les Indes galantes } 1952 (zajedno sa P. Dukasom). —■ \ Kantate: Amadis de Gaule, 1892 i Antigone, 1893; zborovi; solo-pjes vene kompozicije (mise, rekvijemi, moteti). — Instrumentirao 1 klavirsku kompoziciju Petite suite. — SPISI: De Pelleas aux Indes ga, Gounod, 1961; školski udžbenici; solfeggia; vokalize. God. 1933 o prerađeno izdanje Guiraudova Traite pratique d'instrumentation. LIT.: P. Landormy, La musique francaise apres Debussv, , — M. M. Bourla, Henri Busser, MGG, II, 1952. -t
BUSSLER, Luđwig, njemački muzički teoretičar (Berlin, 26. XI 1838 — 18. I 1901). Učenik R. Hertz A. Grella, S. W. Dehna i W. F. Wieprechta (instrmr God. 1865 postao nastavnik na Ganzovoj muzičkoj ško linu. Od 1869 dirigent kazališnog orkestra u Memela,,
BUSSLER — BUTTSTETT
273 predavao na različitim muzičkim školama u Berlinu (od 1879 na Sternovu konzervatoriju). Od 1883 djelovao je i kao muzički kritičar u Nationalzeitungu. Njegova se teoretska djela zbog svoje praktičnosti upotreblja vaju još i danas. . ^uumt
DJELA: Musikalische Elementarlehre, 1867 (XVI izd. 1926); Praktische Harmonielehre in Aufgaben, 1875 (X izd. 1929 u redakciji H. Leichtentritta); Der strenge Satz, 1877; Harmonische Obungen am Klavier y 1877; Kontrapunkt und Fuge im freien Tonsatz, 1878 (II izd. 1912, red. H. Leichtentritt); Musikalische Formenlehre, 1878 (V izd. 1931, red. H. Leichtentritt); Praktische musikalische Kompositionslehre: I, Lehre vom Tonsatz, 1878; II, Freie Komposition, 1879 i III, Instrumentation und Orchestersatz, 1879; Elementarmelodik, 1879; Geschichte der Musik (6 predavanja), 1882; Partiturenstudium (Modulations lehre ), 1882; Lexikon der musikalischen Harmonien, 1889.
BUTORAC, Vesna, plesačica (Zagreb, 11. IX 1943 —). Završila Srednju baletnu školu u Zagrebu i zatim se 1966—67 usavršavala na Koreografskom učilištu u Lenjingradu. Od 1959 član baletnog zbora, od XIVP"lT"' P'"** f" Dlwi Abendmusik). Na tim je priredbama sudjelovalo 12—■ 14 instrumentalista, nekoliko pjevača-solista i zbor. Potanji podaci o rasporedima nisu poznati, ali se zna, da je B. autor mnogih djela (ciklusi kantata).
D. BUXTEHUD E. Početak autografske tabulature
Kao kompozitor kantata i djela za orgulje i kao c je bio uzor mnogim suvremenicima i J. S. Bachu. U s orguljama bio je znatno napredniji od svojih prethodni] po smionosti tehnički ka (bogato iskorišćiv la). Zajedno s Pache je najveći majstor mu gulje prije J. S. Bachi vim djelima za orgul; i kod ostalih sjeverne kompozitora) više tr porosti, nego kod nj vremenika u srednje Vf .. i M rNjemačkoj. B. gradi
«wni> / Muficcn, 3« »n >>M|x.#lrr»',t Mv,™
jama J. P. Sweelinck; red jasnoće stila ne tvrdoćama harmonij s trapunktičkog sloga, su i njegove toceate i teza; one se nadovezu ralaštvo G. Frescoba žne su i Buxtehudeoi glie koje teže k mom PROGRAM ZA ABENDMUSIK S sti i — poput njegov: PO SV E T O M B U X T E H UD E A obradbi — očituju rijacijsku tehniku. kantate, pretežno svjetovnog karaktera, najznačajnija s' -instrumentalna djela te vrste prije Bachovih kantata. i sadržajno one su vrlo raznolike i bogate, s izrazitim si umjetnika k lirskim raspoloženjima i arioznosti. DJELA. KOMORNA: VII Suonate a due, Violino e Viol Čembalo op. I, 1696; VII Suonate a due, Violino e Violdigamba op. II, 1696; 2 sonate (u C-duru i F-duru) za 2 violine, gambu i čen u Dduru za gambu, violone i čembalo, 1692; sonata u a-molu za vii i čembalo. — KLAVIRSKA: 26 suita (7 je izgubljeno); više var phonie in G. — ZA ORGULJE: Passacaglia u d-molu; Ciacone 1 -molu; preludij, fuga i ciacona u C-duru; oko 20 preludija i fuga; fu Canzone u C-duru (2), G-duru (2), d-molu; više tokata; obradbe jacije; fantazije; predigre). — VOKALNA: večernje muzike (Ai oratorijskog karaktera (za neka od tih djela poznat je jedino nasloi samo oratorij Das Jungste Gericht, što ga je 1939 objavio W. Maxton jatno identičan s oratorijem Das Allerschroklichste und Allerfrev 1683); oko 150 kantata, arija i drugih vokalnih djela, koja je čest razgraničiti i klasificirati zbog srodnosti strukture; ta su djela pisana tekstove (s umecima i bez njih), na druge njemačke duhovne teks tinske tekstove; Missa brevis; Magnificat; moteti; kanoni. — Za ž hudeova malo je njegovih djela štampano, a i to se većinom izgu kompozicija sačuvalo se u prijepisima suvremenika. Jači interes za njegovih kompozicija pokazao se istom od 1876. NOVA IZD.: Sveukupno izdanje Buxtehudeovih djela ni; 1925—37 izdano je 7 sv. {redaktori: W. Gurlitt, K. F. Riebcr, H DDT, XI, 1903, izašla su komorna djela (redaktor C. Stiehl), a u 1903, kantate i Abendmusike (redaktor M. Seiffert). Sva djela 2 javio je Ph. Spitta u 2 sv., 1876—77 (Breitkopf & Hartel); novo i: dio M. Seiffert 1903—04, dodavši 1939 III sv.. Buxtehudeove ki orgulje objavili su nadalje H. Keller (2 sv., 1938—39, Peters (Stockholm 1950). U novije vrijeme izdano je viSe Buxtehudeovih djela s raznih područja, osobito kod njemačkih nakladnika (Barem Breitkopf & Hartel, Merseburger). Buxtehudeova pisma izdao dom {Mitteilungen des Vereins ftir Liibeckische Geschichte und Ali sv. 3, 1887—88). LIT.: H. Jimmerthal, Dietrich Buxtehude. Historische Ski 1877. — C. Stiehl, Zur Geschichte des Instrumenten-Museums 1885. — Isti, Die Organisten an der Marienkirche und die Aben Liibeck, Leipzig 1886. — Isti, Musikgeschichte der Stadt Liibe Af. Seiffert, Buxtehude-Handel-Bach, PJB, 1902. — A. Pirro, Dit hude, Pariš 1913. — W. Stahl, Franz Tunder und Dietrich Buxtehi 1926. — Isti, Geschichte der Kirchenmusik in Liibeck bis zum Ai Jahrhunderts, Kassel 1931. — B. Grusnick, Dietrich Buxtehude, Kirche, 1935. — H. Bdelhoff, Die Abendmusiken in Liibeck, ibi W. Stahl, Dietrich Buxtehude, Kassel 1937 (novo izd. 1952). — Dietrich Buxtehude on the Tercentenarv of this Pirth, MQ, 1937. tillet, L'Oeuvre d'orgue de Dietrich Buxtehude, RM, 1937. — / Dietrich Buxtehude, The Musical Times, 1937- — W. Stahl, E Abendmusiken im 17. und 18. Jahrhundert, Zeitschrift des Verein sehe Geschichte und Altertumskunde, Liibeck 1938. — W. Mt Buxtehudes Abendmusik nur ein »Kirchenkonzert«, Musik und I 1 — F. Blume, Das Kantatenwerk Dietrich Buxtehudes, PJB, 194
Moberg, Dietrich Buxtehude, Halsingborg, 1946. —J. Hedar, Di( hudes Orgehverke; zur Geschichte des norddeutschen Orgelstil a/M 1951. — W. Stahl, Dietrich Buxtehudes Geburtsort, Mus Kassel i Basel 1951. — F. Blume, Dietrich Buxtehude, MGG, II K. Hutchins, Dietrich Buxtehude; the Man, His Music, His ] 1955. — H. J. Moser, Dietrich Buxtehude, Berlin 1957. — N. Fries hans by og hans orgel Helsingor, Set. Mahale Kirkes orgelhisto; hundreder, Helsing0r 1960. — G. Karstddt, Die »extraordinairen« ken Dietrich Buxtehudes, Liibeck 1962. — HAJ. Pauly, Die Fuge ii werken Dietrich Buxtehudes, Regensburg 1964. — M. Geck, Die Buxtehudes und der friihe Pietismus, Kassel 1965.
BUZUK (tur. buzurk velik), albanska tambura si ličnih žica (-*■
Tanbur).
BUZZI-PECCIA, Antonio, talijanski kompozito pjevanja (Milano, 13- X 1854 — New York, 29. VIII 1 nik Milanskog konzervatorij a (oboa, violončelo, koj usavršavao se kasnije u Parizu kod J. Masseneta i C. Sai
BUZZI-PECCIA — BYRD Djelovao najprije u Torinu3 a 1898 preselio se u SAD te poučavao pjevanje na Musical Collegeu u Chicagu i na College of Music u Nevv Yorku. Tamo je utemeljio i vlastitu školu pjevanja. DJELA: simfonijska pjesma Saturnale. —■ Kompozicije za komorne sastave i klavir. — Opere: El sogn de Milan, 1892 i Forza d'amore, 1897. — Zborske kompozicije; solo-pjesme (romance) sladunjavo-popularnog karaktera. — SPISI: The Italian Diclion, 1921; How to Succeed in Singing, 1925; The Master Speaks; In a Futurist City. Surađivao u američkim novinama i časopisima.
BUZZOLA, Antonio, talijanski kompozitor (Adria, 2. III 1815 —• Venecija, 20. V 1871). Učio kod svog oca u Adriji i na Napulj skom konzervatoriju (G. Donizetti, S. R. Mercadante). Mnogo je putovao (Njemačka, Rusija, Poljska, Francuska); 1847 nastanio se u Veneciji i 1855 postao maestro di cappella crkve sv. Marka. B. je suosnivač Societd e Scuola Musicale u Veneciji, iz kojeg se razvio današnji konzervatorij B. Marcello. DJELA. Opere: 11 Ferramondo, 1836; Mastino I" della Scala, 1841; Gli avventurieri, 1842; Amleto, 1847; Elisabetta di Valois, 1850; La Puta onorata (neizvedena). — Messa da Reauiem (za Rossinija); Cantata funebre dei caduti di Solferino e San Martino; La campana del tramonto i dr. LIT.: A. Casellati, Antonio Buzzola, Mušica d'oggi, 1930.
BYRD, William, engleski kompozitor (1543 — Stondon Massey, Essex, 4. VII 1623). Podaci o poreklu, porodici i školovanju nisu pouzdani. Pretpostavlja se da mu je otac bio iz Lincolnshirea, pevač u dvorskom horu. B. je bio član dečjeg hora kraljevske kapele u Londonu i verovatno dak T. Tallisa. God. 1563—72 orguljaš u Lincolnu, a od 1569 i pevač u kraljevskoj kapeli. God. 1572 deli sa Tallisom mesto orguljaša kraljevske kapele; 1575 kraljica im daje isključivo pravo da u periodu od 25 godina izdaju i prodaju note, štampaju notnu hartiju i uvoze muzikalije. God. 1577 — 93 živi u Harlingtonu i revnosno objavljuje kako svoja dela, tako i druge značajne muzičke publikacije. God. 1593 seli u Stondon Massev kraj Londona, gde živi do smrti.
0 tim godinama života zna se vrlo malo. B. je uživao veliki ugled 1 autoritet i kao čovek i kao muzičar. Bio je neosporno W. BYRD najznačajniji engleski kompo zitor svog doba, a po razno likosti svojih dela, po majstorskom tretiranju svih forma koje je pisao, po svom plemenitom stilu i često pionirskom nači nu mišljenja ide i medu najveće evropske kompozitore tog razdoblja. Najvažniji deo njegova stvaranja predstavljaju crkve ne kompozicije, katoličke i anglikanske. U misama B. stvara bogatu, briljantnu polifoniju. Zbirke moteta Cantiones sacrae
275
za 5 i 6 glasova, pisane su izvanrednim kontrapunktskim sti lom, koji često dosiže snagu i izražajnost srodnih Bachovih dela. Ima u njima smelih, zvukovno efektnih modulacija i rea lističkih momenata koji ukazuju na uticaj madrigala. Moteti iz dve zbirke Gradualia kraći su od predašnjih, a po stilu tečniji i harmonski bogatiji. Bvrdovo najveće delo Great Service za 5glasni hor pisano je u venecijanskom dvozbornom stilu. U tom delu B. je postigao vrhunac svoje ne samo tehničke veštine, već i dubine misli, lepote izraza i sadržajnosti, zbog čega ga je Fetiš nazvao »engleskim Palestrinom ili O. Lassom«. B. je osnivač engleske madrigalske škole, mada ne i najbolji predstavnik ovog oblika; u poredenju sa madrigalima njegovih učenika i mladih savremenika, njegovi su madrigali ponešto ukočeni i strogi u formi i izrazu. B. je i veoma zaslužan za razvoj engleske solo-pesme. Iz polifonog madrigala izdvojio je solo-glas dodavši mu instrumentalnu pratnju (najčešće kvartet viola) i izbegavajući gustu polifoniju. Glasovi u pratnji pisani su složeno i ingeniozno, a melodije odaju suptilni osećaj za proporciju i ritmičku raznolikost. Istorijski su naročito značajne pesme ovog tipa koje je napisao za pozorišne komade. B. je komponovao četiri vrste komornih dela (sve za različite sastave viola): fantazije, koralne obradbe, plesove i ostinate. Najuspelije su medu njima fantazije, osobito fantazija za sekstet (štampane u zbirci Psalmes, Songs and Sonnets, 1611), u kojima se plesni odlomci izmenjuju sa elementima fantazije. Takav složeni oblik jedinstven je u tadašnjoj Evropi. U ostinatima naziru se fragmenti pučkih pesama. U svojim delima za virginal ostvario je B. izrazito klavirsku muziku homofone strukture i doprineo razvoju novog tipa klavirske kompozicije: varijaciji, uslovljenoj prirodom i tehnikom instrumenta, bogatoj figuracijama i ukrasima. DELA. INSTRUMENTALNA. Kamerna muzika za različite sastave viola da gamba: 15 Fancies; 8 kompozicija In nomine; Prelude and Fantasy; Pavan and Galliard', 9koralnih stavaka. Kompozicije za lautu: 7 koralnih stavaka; nekoliko plesova u tabulaturi. Oko 140 kompozicija za instrumente sa diskama, većinom za virginal; mnoge se nalaze u čuvenim zbirkama onoga vremena: Parthenia; My Ladye Nevells Sooke; Filziuilliam Virginal Book; Will Forsvr's Book. — VOKALNA: oko 70 madrigala za 3—6 glasova; preko 30 pesama za 1, 2 i 3 glasa uz instrumentalnu pratnju, većina objavljena u vlastitim zbirkama: Psalmes, Sonets and Songs, 1588; Songs of sundrie Natures, 1589; Psalmes, Songs and Sonnets, 1611; neke su sačuvane u rukopisu. Preko 50 kanona za 3—7 gla sova (u rukopisu). — CRKVENA MUZIKA. Katolička: tri mise (po jedna za 3, 4 i 5 glasova, verovatno potajno štampane 1605); zbirke moteta Cantiones sacrae (zajedno sa T. Tallisom), 1575; Cantiones sacrae, I i II, 1589 i 1591; Gradualia (2 knj.), 1605 i 1607; veći broj moteta pojedinačno sačuvanih u ruko pisu. Anglikanska: The Short Service; The Great Service; delovi iz 2 Services (u rukopisu); Preces and Responses (3 verzije sa odgovarajućim psalmima za poje mentalnu pratnju (većinom u rukopisu; neki su objavljeni u spomenutim vlastitim izdanjima pesama). —Celokupna Bvrdova dela objavio je E. H. Fellowes 1937—50. LIT.: O. Becker, Die Madrigalisten Byrd, Morlev, Dowland (disertacija), Bonn 1901. — W. H. Hadom, William Byrd, Oxford 1923. — E. H. Fellowes, William Byrd, London 1923 (II izd. 1948). — F. Hozves, William Byrd, London 1928 (II izd. 1933). — E. Dent, Byrd and the Madrigal, Johannes Wolf-Festschrift, 1929. — Th. Dan, William Byrd, MGG, II, 1952. — W. B. Gray, A Comparison of the Latin and English Sacred Choral Composition of William Byrd (disertacija), Ann Arbor 1962. — H. K. Andreivs, The Tehnique of Bvrd's Vocal Polyphony, London 1966. Đ. Jć.
C, r. tzv. prvi c (cl) centralni je ton današnjeg notnog sustava. 2. Početni ton današnje osnovne ljestvice, tj. slijeda od sedam tonova bez povisilica i snizilica (c, d, e, f, g, a, h). 2. Kratica c. znači: a) con, colla, col, coll': c. a. = coll'arco, c. b. ■- col basso, c. d. = colla destra, c. 0. = coll'ottava i dr.; a) cantus: c. f. — cantus firmus; u vokalnim partiturama XVI st. cantus znači sopran; a) capo: d. c. (D. C.) — da capo; a) corda: u. c. -- una corda; a) contralto; a) continuo: b. c. basso continuo. CAAMA51O, Roberto, argentinski kompozitor i pijanist (Buenos Aires, 7. VIII 1923 —). Završivši Konzervatorij u Buenos Airesu koncertirao u svim većim gradovima Latinske Amerike i SAD. Od 1955 predaje na Institutu za crkvenu muziku u Buenos Airesu gdje je uz to od 1956 profesor na Konzervatoriju, a od 1960 i umjetnički direktor kazališta Colon. DJELA. ORKESTRALNA: koncert za klavir, 1957; koncert za bandoneon 1954; Preludij, adagio i fuga, 1951; Variazioni americane, 1954; suita za gudački orkestar, 1949; Mušica za gudački orkestar, 1957. —■ KOMORNA: dva gudačka kvarteta, 1945 i 1946; 5 kompozicija za gudački kvartet, 1955; klavirski kvintet, 1962. — Šest preludija za klavir, 1947; Variazioni gregoriane, 1953: Dialoghi za 2 klavira, 1965. — Solo-pjesme. —• CRKVENA: Psalam CXIJX za solistu, zbor i orkestar, 1948, Psalmi CXfV, VI i XLVI za zbor a cappella; Magnificat za zbor i orkestar, 1954.
CABA, Eduardo, bolivijski kompozitor (Potosi, 13. X 1890 — La Paz, 3. III 1953). Studij započet u domovini nastavio u Buenos Airesu i Madridu (J. Turina, Perez Casas). Po povratku u Južnu Ameriku djelovao najprije
u Buenos Airesu, zatim u Montevideu, a od 1942 bio je direktor Konzervatorija u La Pazu. Stvarao je u duhu indijanske narodne muzike. DJELA: simf. pjesma Potosi; El poemadel Charango za klavir. — Komorna muzika. — 12 Aires indies za klavir. — Kompozicije za gitaru (Paslovil). — Baleti Aires Indios i Katlana. — // Canciones da cdmara za glas i klavir.
CABALETTA (tal.; franc. cavalette), u talijanskim operama kasnog XVIII i XIX st. naziv za kraću ariju kejom obično završava pojedini prizor ili veća arija. Melodija caballete je briljantna, ali harmonijski siromašna, a ritam joj je jednostavan i naglašen. C. se često susreće u Rossinijevim djelima. CABALLĆ, Montserrat, španjolska pjevačica, sopran (Barcelona, 1928 ? —). Već u osmoj godini pjevala Bachove kantate i primljena na Muzičku akademiju (E. Kemenv), 1948 dobila najveću španjolsku nagradu za pjevanje. Na opernoj pozornici debitirala u Baselu kao Mirni (Puccini, La Boheme). God. 1965 nastupila u njujorškom Metropolitanu kao Lucrezia Borgia (Do-nizetti), londonskom Covent Gardenu i na festivalu u Glvnde-bourneu kao Grofica (Mozart, Figarov pir), Maršalica (R. Strauss, Kavalir s ružom) i dr. CABANILLES, (Cavanilles), Juan Bautista Jose, španjolski kompozitor (Algemesi, Valencija, 6. IX 1644 — Valencija, 20. IV 1712). Vjerojatno pjevao u zboru katedrale u Valenciji u kojoj je 1665 postao prvi orguljaš. Komponirao isključivo za orgulje (tientos, passacaglie, tokate i dr.). Po umjetničkoj vrijednosti svoje muzike C. ide u red najvažnijih španjolskih majstora orgulja u XVII st. NOVA IZD.: Sabrana djela Johannis Cabanilles Opera omnia, red. H. Angles (dosad objavljena 4 sv.: 1927, 1933, 1936 i 1956); pojedinačne kompozicije M. Soriano Fuertes, H. Eslava, B. Saldoni i F. Pedrell (u različitim zbirkama stare španjolske muzike).
LIT.: H. Angles, Johannis Cabanilles Opera omnia (predgovor), Madrid 1927. —J. Subira, Juan Cabanilles, MGG, II, 1952. — M. J. Corry, The Key-board Music of J. Cabanilles: A StvHstic Analvsis of the Published Works (disertacija), Ann Arbor 1966.
CABAZA (cabaca, casaba, chaquerć, xaquć), udaraljka brazilskog podrijetla. C. je šuplji kokosov orah nataknut na drveni držak i obavijen mrežom nanizanih perli. Svirač drži držak u lijevoj ruci i kreće instrument u oba smjera. Dlanom desne ruke udara po kokosovom orahu pri čemu zatitraju perle i daju toj udaraljki osebujnu boju zvuka. C. se upotrebljava u skupini ritmičkih instrumenata koji prate mnoge južnoameričke plesove (samba). CABEZĆN (Cabe?6n), Antonio de, španjolski kompozitor (Castrojeriz kod Burgosa, vjerojatno 3. V 1510 — Madrid, 26. III 1566). Slijep od djetinjstva, postaje 1526 mušico de camard y capilla (čembalist i klavikordist) kraljice Izabele. Živeći na dvoru i putujući upoznao je najveće muzičare svoga vremena. Njegove je kompozicije (tientosi, ricercari, vježbe, obrade himni i moteta) sabrao i objavio u španjolskim tabulaturama za orgulje njegov sin Hernando pod naslovom Obras de mušica para tecla y arpa y vihuela . . . (Madrid 1578). Uz djela Antonija C. nalaze se u toj zbirci i kompozicije Hernanda kao i Antonijeva brata Juana. Poredane su progresivno od dvoglasnih do šestoroglasnih, a odlikuju se plemenitom melodikom. Karakteristično je i često križanje dionica. NOVA IZD.: Cijelu zbirku obj. F. Pedrell {Hispaniae sehola mušica sacra sv. 3—4 i 7—8, 1894 i 1898). Pojedine kompozicije objavili su: G. A. Ritter {(ieschichte des Orgelspiels, 1884: II iz-. 1935); H. Riemann u tabulaturama i u transkripciji (Nolenschrifl und Notendruck, 1896); F. Pedrell {Antologia de organisias cldssicos espanoles, 2 sv., 1908); H. Halbig (1928); O. Gauss (1928); K.Straube (1929); A. Schering (1931); G. Tagliapietra (1932); W. Apel (1934); J. Bonnet (Old Spanish Masters, 1940): Devison-Apel (1947; II izd. 1950); M. S. Kastner (1951). LIT.: O. Kinkeldey, Orgel und Klavier in der Musik des 16. Jahrhunderts, Leipzig 1910. — H. Angles, Antonio de Cabezon, MGG, I I , 1952.— .S\ Kast-mr, Antonio de Cabezon, Barcelona 1952. — Isti, Rapports entre Schlick et Cabezon, La musicjue instrumentale de la Renaissance (red. J. Jacquot), Pariš 1955. — Th. Dan, Cavazzoni and Cabezon, Music and Letters, 1955. —■ K. Jeppesen, Cavazzoni — Cabezon, Journal of the American Musicological Societv, 1955. — H. Carpenter, The Works of A. de Cabezon, Chicago 1957.
CABY, Robert, francuski kompozitor (Venette, Oise, 1905 —). Učenik E. Satiea, bliz nadrealističkom pokretu. God. 1928—32 pisao muzičke kritike za Humanite i Monde, a surađivao i u Let-tres Franfaises. DJELA: Ciklus klavirskih kompozicija. — Baiet L°Amour et la Danse prema tekstu J. W. Goethea, F. Schillera i M. Porcheta. Filmska muzika. —■ Ciklus orijentalnih pjesama; pjesme (na stihove A. S.
Puškina, G. Apollinairea, L. Aragona, P. Eluarda, J. W. Goethea, H. Heinea, L. Uhlanda).
CACCIA (eacea), vrsta talijanske polifone kompozicije, koja je nastala i razvila se u XIV st. U osnovi, C. je dvoglasna vokalna kompozicija zasnovana na kanonskoj imitaciji i na sukcesivnim varijacijama dvaju osnovnih melodijskih
obrazaca:
a b a 1 b1 a b a1 a2 b2 .. b1 a2 . . itd .
Sredinom stoljeća glasovima je dodana treća, instrumentalna dionica u duljim notnim vrijednostima, koja ne sudjeluje u imitaciji. U to doba sastavni dio caccie postaje i ritornello, kratki kontrastirajući završni dio, katkad u imitaciji a katkad homofon, preuzet vjerojatno iz madrigala. Tekstovi caccia obično opisuju lov i ribolov, prizore s trga i živu akciju, uz čestu upotrebu ono-matopeja (lovačkih poklika, laveža, uzvika), pa se obično držalo
278
CACCIA
da tekstovnom elementu oblik duguje i ime (caccia — tal. lov). Više je vjerojatno da ime potječe od kanonske imitacije u kojoj jedan glas lovi drugi. Među pjesnicima tekstova za caccie ističu se Franco Sacchetti (rođen u Dubrovniku oko 1333, umro u Firenzi 1400) i Niccolo Soldanieri (umro 1385). Najstariji po znati kompozitori ovog oblika, Maestro Piero i Jacopo da Bologna (aktivni oko 1340) ujedno su i najbliži starijemu, formalno preglednom obliku caccie od kojega se, osim jednog opisa iz 1332 (-> Lit., Debenedetti), nije sačuvalo izvornih primjera. Kompozitori srednje generacije Trecentista, aktivni uglavnom u toku druge polovine XIV st. (Vicenzo da Rimini, Francesco Landini, Giovani da Firenze, Gherardello da Firenze, Donato da Cascia i dr.) zaslužni su za standardni tip troglasne caccie s melizmatičkim početkom, razvijenim vokalnim linijama uz elemente hocquetusa i završnim ritornellom. Na prijelazu u XV st. c. naglo gubi na popularnosti i napušta standardni oblik (Nicolč da Perugia, Magister Zacharias, Fra Andrea dei Servi) te oko 1420 potpuno iščezava. Muzički, iako ne i po metrici teksta, caccii su srodni madrigale canonico i ballata canonica. Najpotpunije novo izdanje caccia i srodnih oblika objavili su W. Th. Marrocco (Fourteenth Century Italian Cacce, 1942, sa 20 caccia) i N. Pirrotta (The Music of Fourteenth Century Italy, u seriji Corpus Mensurabilis Musicae, 1954—63). Francuska -> chasse (chaee) bitno se razlikuje od talijanske caccie. LIT.: G. Carducci, Cacce in rima dei secoli XIV e XV, Bologna 1896. — F. Novati, Per l'origine della storia delle cacce, Studi medievali, 1906, II.— 5. Debenedetti, Un trattatello dei secolo XIV sopra la poesia musicale, Studi medie vali, 1907, III. —■ E. Ligotti i N. Pirrotta, II Sacchetti e la tecnica musicale dei trecento italiano, Firenze 1935. —L. Ellinzuood, Origins of the Italian Ars Nova, Bulletin of the American Musicological Societv, 1937. — N. Pirrotta, Per l'ori gine e la storia della »caccia« e dei »madrigale« trecentesco, RMI, XLVIII 1946—■ 47, XLVIII—XLIX: — F. Ghisi, Caccia, MGG, II 1952. — K. von Fischer, Studien zur italienischen Musik des Trecento und friihen Quattrocento, Publikationen der Schweizerischen Musikforschenden Gesellschaft, II, Bern, 1956. — Isti, On the Technique, Origin and Evolution of Italian Trecento Music, MQ, 1961, XLVII. — M.-L. Martinez, Die Musik des friihen Trecento, Tutzing 1963. B. Buj.
CACCINI, talijanska obitelj muzičara iz XVI i XVII st. 1. Giulio (zvan Romano), kompozitor i pjevač (Rim, oko 1550 — Firenca, 10. XII 1618). Učio pjevanje, lutnju i harfu kod Scipiona della Palle u Rimu. Oko 1564 došao na toskanski dvor u Firencu; ondje sudjeluje kao kompozitor, pjevač i instrumentalist na muzičkim priredbama prigodom svadbenih svečanosti Ferdinanda Medicija 1579 i 1589. U Firenci ubrzo stječe reputaciju kao pjevač i instrumentalist i među prvima učestvuje na sastancima i muzičkim priredbama koje su muzičari, pjesnici i filozofi poznati kao -*• Camerata fiorentina održavali od sredine 70-tih godina u kući grofa Giovannija Bardi di Vernija. God. 1592 bio je tajnik grofa Bardija u Rimu, a od jeseni 1604 do pro ljeća 1605 gostovao je, na poziv francuske kraljice Marije Medici, na njezinu dvoru u Parizu, zajedno sa ženom i dvije kćeri koje su također postale znamenite pjevačice. Posljednjih godina života angažiran je na komornim koncertima nadvojvode Ferdinanda de' Medici u Firenci, a 1610, kada Medičejski dvor boravi u Piši, ondje vodi koncerte duhovne muzike.
G. CACCINI. Naslovna strana opere L'Euridice. Venecija 1615
C. pripada među one kompozitore, članove firentinske Camerate, koji su, poneseni idejom o obnovi antičke muzike i njezina »snažnog djelovanja« stvorili osnove
CACCINT novog monodijs kog stila. S tim u vezi C. je važan i kao stvaralac i kao teoretičar . Njegovo najznačaj nije djelo, zbirka madrigala i arija Le nuo-ve musiehe (1601, ali djelomic e već oko 1580 komponi rana i izvedena u krugu Camerate), prvo je sačuvano djelo u kojemu je monodija kao novi stile recitativo ili rapresent ativo doista oblikova na. U pred-
govoru toj zbirci C. opisuje vještinu i način izražajnog pjevanja, te prvi izlaže osnovna pravila pjevačkog virtuoz poznatog pod imenom -*■ belkanto; zanimljivo je da pi zorava na opasnosti od zloupotrebe vokalnih bravura, svoje ideje o novom vokalnom stilu u kojemu muzik pjevanje, tempo, ukrašavanje itd., treba da budu ovis i afektivnom sadržaju teksta: »U svima svojim kor trudio sam se da dadem smisao riječi tražeći najizrazit i najprivlačniji izraz, a skrivajući što sam bolje mog kontrapunkta . . .« Priznavajući da je u društvu humai više nego za trideset godina učenja kontrapunkta, 01 ». . . ova su me učena gospoda uvijek poticala i veoma ja zima uvjerila, da ne cijenim onu vrst muzike koja ne se dobro razumiju riječi, te kvari njihov smisao, produlji ćujući slogove, da bi ih prilagodila kontrapunktu, to poezije, već da se pridržavam načina, što su ga toliko hi i drugi filozofi, tvrdeći da muzika nije drugo nego rij na kraju zvuk, a ne obrnuto . . .« U madrigalima i arijar musiehe, oblikovanim za solističko pjevanje i akordič C. je već uspio da provede diferencijaciju monodije ns recitativni i jedan ariozni način. Arije su komponirane nette a uso di arie«, »na plemenite stihove čuvenih pje na proste riječi«, kako sam autor kaže. Continuo otkriv poznavanje harmonije; basovi su doduše vrlo jedn( se kreću raznolično prateći melodiju i sadržaj teksta. C. je pridonio i stvaranju opere komponirajući i tekst O. Rinuccinija) gotovo istodobno kada i drugi čla: Jacopo Peri. Ali djelo je izvedeno istom 1602, dvije go Perijeve istoimene opere, u koju je, prema predgov autora, također uvršteno nekoliko Caccinijevih arija. DJELA: opera L'Euridice (libreto O. Rinuccinija), 1600; pa( pimento di Cefalo (tekst G. Chiabrere; 3 arije i 2 zbora od Caccir jelove komponirali S. Venturi dei Nibbio, P. Strozzi i L. Bati). — zbirka Le Nuove Musiehe, sadrži predgovor, 10 arija i 12 madri: basso continuo i fragmente iz Rapimento di Cefalo, 1601; Fugg\ nel quale si contengono Madrigali, Sonetti, Arie, Canzoni et Scheri nel chitarrone, clavicetnbalo o altro istrumento, za 1-2 glasa, 1613; h e nuova maniera di scriverle, sadrži 29 jednoglasnih arija i madriga nim predgovorom iz prve zbirke, 1614; više arija i canzonetta sači pišu u Nacionalnoj biblioteci (cod. 66) u Firenci. NOVA IZD.: operu Euridice (djelomice) obj. R. Eitner (PG. zbirku Le Nuove Musiehe iz 1601 obj. F. Vatielli (faksimile s w i C. Perinello (/ Classici della Mušica Italiana, IV, 1919); K. Jej S kompozicija iz Nuove musiehe, 1601 {La Flora, I, 1949) i 4 k Nuove musiehe, 1614 {La Flora, III, 1949). LIT.: R. Gandolfi, Alcune considerazioni intorno alla riforrr matica a proposito di G. Caccini, RMI, 1896. — M. Kuhn, Die ^ kunst in der Gesangsmusik des 16.—17. Jahrhunderts, Leipzig Solerti, Un Viaggio in Francia di Giulio Caccini nel 1604—05, — Isti, Le Origini dei Melodramma, Torino 1903. — Isti, Mušica, matica alla corte Medicea dal 1600 al 1637, Firenze 1905. — A. E Caccini, Leipzig 1908. — R. Marehal, Giulio Caccini, RM, 1925. Caccini a la cour d'Henri IV, ibid., 1926. — F. Ghisi, Le Fešte 1 Firenze Medicea, Firenze 1939. — Isti, Alle Fonti della Monodi lotio Musicale« di G. Caccini, Milano 1940. — M. G. Masera, La 1 čini alla corte di Maria de' Medici, RAM, 1940. — N. Fortune, 11 Monodv from 1600 to 1635: an Introduction Survev, MQ, 1953. -Temperaments and Tendencies in the Florentine Camerata, ibid.. Maze, Tenburv MS 1018: a Kev to Caccinis Art of Embellishr of the American Musicological Societv, 1956. — C. Morricone, '. musicale« (disertacija), Cremona i Parma 1966.
2. Francesca (prozvana La Cecchina), pjevačii mentalistkinja i kompozitor (Firenca, 18. IX 1587 oko 1640.) Kći i učenica Giulija Caccinija. Karijeri na Medičejskom dvoru u Firenci, 1604 gostovala s ocen Settimijom na dvoru u Parizu, zatim pjevala u Mani i Ravenni. God. 1606 vjenčala se sa G. B. Signorinijem. do 1627 redovito je sudjelovala na dvorskim svečanost certima u Firenci ne samo kao pjevačica nego i kao svira lutnje i chitarrinetta. U kompoziciji pošla je očevim tom stilskom okviru postigla visoku umjetničku razinu. DJELA. DRAMSKA. Baleti: Balio delle Zigane, 1615 (muziki La Liberazione di Ruggero dall'isola di Alcina, 1625 i Rinaldo Inr, 1625 (muzika izgubljena). // Martirio di Sant'Agata, sacre rap 1622 (zajedno sa G. B. da Gaglianom, muzika izgubljena). — ' II I* libro delle musiehe a I e 2 v., 1618; ariette i canzonette u razlici onoga vremena. LIT.: O. Chilesotti, La Liberazione di Ruggero dall'isola Francesca Caccini, Gazzetta musicale di Milano, 1896. — A. II Ritratto della »Cecchina«, La Cultura musicale, 1922. — M. G. M lettere inedite di Francesca Caccini, RAM, 1940. — Isti, Una Music: dei Seicento: Francesca Caccini, ibid., 1941 i 1942. — D. Silbei Caccini called »La Cecchina«, MQ, 1946. — C. Raney, Francesca ( mo libro«, Music and Letters, 1967.
3. Settimia, pjevačica (Firenca, oko 1590 — pos kći Giulija; kao i njezina sestra Francesca počela je Medičejskom dvoru u Firenci, 1604 putovala s ocem! 1609 udala se za A. Ghivizzanija, crkvenog dirigenta Parmi. God. 1608 pjevala je ulogu Venere u operi C. Monteverdija, a 1628 nastupala u djelu Mercuru istog autora, izvedenom prigodom otvorenja kazališta Parmi.
CACCINI — CAHMAN
279 LIT.: N. Pelicelli, Musicisti in Parma, Notte d'Archivio, 1933. — F. Ghisi, Caccini, 1. Giulio, 2. Francesca i 3. Settimia, MGG, II, 1952. I. Ać. 3
CACHUCHA, andaluzijski ples umjerena tempa u /4 mjeri, sličan boleru. U umjetničkoj obradbi prvi put ga izvela plesačica F. Elssler u baletnom umetku opere Le diable boiteux, 1836. CADMAN, Charles VVakef ield, američki kompozitor (Johntown, 24. XII 1881 — Los Angeles, 30. XII 1946). Muziku učio 1899—1909 u Pittsburghu (E. Pauer, L. Kunitz) gdje je zatim djelovao kao orguljaš, zborovođa, muzički pisac i kritičar (Pittsburgh Dispatch). Član i osnivač mnogih udruženja (Hollywood Bozvl Concerts i dr.). Bavio se istraživanjem indijanske narodne muzike, pa se u svojim djelima služio i njezinim moti vima, a i tematika mnogih njegovih opera povezana je uz život Indijanaca. S Indijankom Tsianina Redfleather (mezzosopran) koncertirao od 1909 u Americi, Londonu i Parizu. U SAD ve liku su popularnost stekle njegove solo-pjesme. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija, 1939; Pennsylvania, 1940; fantazija Dark Dancers of the Mardi Gras za klavir, 1933; Autora Borealis za klavir, 1942; A Mad Empress Remembers za violončelo, 1944; fantazija za klavir, 2 saksofona i orkestar, 1932; uvertira Huckleberry Finn, 1945; Thunderbird Suite, 1914; American Suite za gudački orkestar, 1936; Suite on American Folktunes, 1937; Oriental Rhapsody, 1917; To a Vanishing Race za gudački orkestar, 1925; Prairie Sketches. — KOMORNA: gudački kvartet, 1917; klavirski trio, 1914; klavirski kvintet; sonata za violinu i klavir, 1937. — Sonata za klavir, 1915; suita za klavir, 1921. — DRAMSKA. Opere: Shanezvis, 1918; The Garden of Mystery, 1925; A. Witch of Salem, 1926 i radio-opera The Willow Tree, 1933. Scenska kantata The Sunset Trail, 1927. Sedam opereta: Belle of Havana; Golden Trail; Lelawala i dr. — VOKALNA. Kantate: The Vision of sir Launfal, 1910; The Father of Walers, 1928; Far Horizon; Indian Love Charm; House of Joy; The Morning of the Year. Zborovi; brojne solo-pjesme. LIT.: J. T.Homard, Our American Music (III izd.), New York, 1946. — Isti, Our Contemporarv Composers, New York 1941. — N. C. Fiedler, Catalogue of the Complete Musical Works of Charles Wakefield Cadman, Los Angeles 1951. — K. H. Wbrner, Charles Wakefield Cadman, MGG, II, 1952.
CAECILIA, muzički zbornik koji je izlazio u Ljubljani 1857— —59. Uređivao ga je kompozitor K. Mašek. Štampan je bio slovenskim i njemačkim jezikom, donosio je latinske, njemačke i slovenske pjesme. C. je bila u prvome redu namijenjena prak tičnim orguljaškim potrebama učitelja u pokrajini. U njoj je (1857) Mašek prvi od Slovenaca upozorio na Gallusa. D. Co. CAFARO (Caffaro), Pasquale (prozvan Caffariello), talijanski kompozitor (S. Pietro in Galatina, Lecce, 8. II 1706 ili 1716 — Napulj, 23. ili 25. X 1787). Studirao na napuljskom Conservatorio della Pietd dei Turchini (N. i L. Fago, L. Leo). Na istoj je školi od 1759 do 1785 član uprave i nastavnik. Uz to 1768 u službi na napuljskom dvoru kao kraljičin maestro di canto a čembalo, 1770 drugi dirigent i 1771 prvi dirigent Kraljevske kapele. Plodan kompozitor opera, vokalne i crkvene muzike, stilski čiste, melodijski privlačne. Učenici su mu bili G. Tritto, F. Bianchi, A. Tarchi, O. F. Langle. DJELA. DRAMSKA. Opere: Ipermestra, 1751; La Disfatta di Dario, 1756; UIncendio di Troia, 1757; Arianna e Teseo, 1766; Creso, 1768; L'Olimptade, 1769; Antigona, 1770. — VOKALNA. Oratoriji: // Figlinol prodigo ravveduto, 1745; // Trionfo di Davidde, 1746; IJInvenzione della Croce, 1747; Oratorio per S. Antonio; La Belulia liberata. Kantate: Peleo, Giasone e Pallade, 1766; Ercole ed Acheloo, 1769; La Giustizia placata, 1769; Cantata, 1769; La Felicitd della terra, 1770; Cantata del songue di S. Gennaro, 1775; // Natale di Apollo, 1775. Arije; duetti; sofreggi. — CRKVENA: 10 misa; 5 Stabat Mater; moteti; litanije. LIT.: G. De Napoli, Una Triade melodrammatica altamurana, Roma 1925-
CAFFARELLI (pravo ime Gaetano Majorano), talijanski pjevač, sopran, kastrat (Bari, 16. IV 1703 — dvorac S. Dorato kraj Napulja, 30. XI 1783). Nadimak stekao vjerojatno prema svojem zaštitniku Domenicu Caffarelliju (a ne — kako se pretpostavljalo — po kompozitoru P. Cafaru). Učenik N. Porpore, pjevao neobično okretno, osobito u kromatskim prijelazima. Debitirao 1724 u Rimu. S velikim uspjehom nastupao po cijeloj Italiji, Španjolskoj, u Beču, Parizu, Londonu. LIT.: G. Monaldi, Cantati evirati celebri del teatro italiano, Roma 1920. — E. Faustini-Fasini, Gli astri rriaggiori del bel canto napoletano: Gaetano Majorano detto »Caffarelli«, Note d'Archivio, 1938.
CAFFI, Francesco, talijanski muzički pisac i kompozitor (Venecija, 14. VI 1778 — Padova, 24. I 1874). Po zanimanju pravnik. Istraživao muzičku prošlost Venecije, osobito kaza lišni život. DJELA: melodrama 11 pegno di pače, 1810; farsa // solitario, 1812. — Oratorij La caduta di Saulle. Kantate: // divieto d'Orfeo, 1804; Omaggio a Napoleone, 1809 i L'armonia richiamata, 1811. — SPISI: Storia della mušica sacra nella gid Cappella Ducale di San Marco in Venezia dal 1318 al 1797 (2 sv.), 1854—55 (novo izd. u Bollettino Bibliografico Musicale, Milano 1932); Della vita e del comporre di Bonavenlura Furlanetto, 1820; Della vita e del comporre di Benedelto Marcello, 1830; A. Lotti, 1835; Gioseffo Zarlino, 1836; L'ultimo Madrigale di B. Marcello, principe della mušica, 1841; Domenico Dragonetti, 1846; Della vita e delle opere di Giammatteo Asola, 1860; Storia della mušica teatrale a Venezia dalle origini al 1797 (nedovršeno; obj. C. Sartori 1955). LIT.: A. Salvagnini, Francesco Caffi, musicologo veneziano, Roma 1905.
CAFFIAUX, Don Philippe Joseph, francuski muzički historičar (Valenciennes, 1712 — Pariz, 26. XII 1777). Benediktinac, napisao je (sačuvano u rkp.) Histoire de la musigue (prije
1
756) 1 Essai d'une histoire de la musigue (1757) koje je otkrio F. J. Fetiš u Bibliothegue Nationale u Parizu i upozorio na njegovu vrijednost.
CAGE, John, američki kompozitor (Los Angeles, 5. IX1912 J. CAGE —). Studirao u Parizu kompoziciju (R. Buhlig, A. Weiss, H. Cowell, A. Schonberg) i klavir (L. Levy). Predavao na različitim muzičkim ustanovama SAD, a 1956—60 na New School u New Yorku, gdje stalno živi. Sudjeluje na svim festivalima muzičke avangarde u SAD i Evropi. C. istražuje nove zvukovne kombinacije i efekte. Među ostalim uveo je tzv. prepariranje klavira: među žice instrumenata stavlja predmete od različitog materijala (metal, drvo, guma, bambus i dr.) i na taj način mijenja boju tona. Proučava i muziku egzotičnih naroda. Njegove kompozicije imaju značaj eksperimenta. DJELA. ORKESTRALNA: koncert za preparirani klavir i orkestar, 1951; koncert za klavir i orkestar, 1958; Music za gudače, 1936; Sixteen dances, 1951; VCinter music, 1957; Atlas eclipticalis, 1961—62. — KOMORNA : gudački kvartet, 1950; Nokturno za violinu i klavir, 1947; Six melodies za violinu i klavir, 1950; sonata za klarinet, 1933; 3 kompozicije za 2 flaute, 1935; In a Landscape z a h ar fu , 19 48. — ZA R A Z LI Č I TE IN STR U M E N T A L N E SA ST A V E : dvoglasna sonata, 1933; Six short inventions, 1933; Solo with obligato accompaniment (za 2 dionice u obliku kanona) i 6 kraćih invencija, 1933; Amores za 3 instrumenta, 1942; Prelude for six, 1946; 4'33" za različite instrumente, 1952; Music for Carillon 1—4, 1952—61; 59—1I2" za 1 izvodioca na gudačkim instrumentima, 1953; 26' 1.1499 za 1 izvodioca na gudačkim instrumentima, 1955; O' O O", 1962. —ZA UDARALJKE: kvartet, 1935; trio 1936; Construction 1—-3 za 4 izvodioca, 1939—41; Imaginary Landscapes 1—5 za udaraljke i električne instrumente, 1939—52; Double music za 4 izvodioca, 1941; The City Wears a Slouch Hat za orkestar udaraljki, 1942; Amores za udaraljke i preparirani klavir, 1943; 57*70.554" za 1 izvodioca, 1956; Cartridgemusic, 1960. — KI.AVIRSKA : Metamorphosis, 1938; Ophelia, 1943; A Room, 1943; Experiences, 1945—48; Dream, 1948; In a Landscape, 1948; Suite for toy piano, 1948; Music of changes (4 sv.), 1951; For M. C. and D. T., 1952; Music for piano I—84, 1952—56; Seven Haiku, 1952; Waiting, 1952; Winter Music (i uz orkestar), 1957; For P. Taylor and A. Dencks, 1957; Solo, 1957—58; TV Koeln, 1958; Music Walh, 1958; 2 varijacije, 1958—^61; Music for amplified toy piano, 1960. Za preparirani klavir: The Perilous Night, 1944; Prelude for meditation, 1944; A Valentine out of Season, 1944; Sonatas and Interludes, 1946—48; Music for Marcel Duchamp, 1947; 2 Pastorales, 1951; 31'57.9864", 1954; 34'46.776", 1954; A Book of Music (za 2 preparirana klavira), 1944; Three Dances (za 2 preparirana klavira), 1945. — DRAMSKA. Baleti (većinom u 1 činu za 1 plesača uz pratnju prepariranog klavira): Quest, 1935; Marriage at the Eiffel Tower, 1936; America was promised, 1938; Bacchanale, 1938; Spiritual, 1939; Four songs, 1939; Fads and Fancies in the Academy 1940; Dance, 1942; Forever and Sunsmell (za glas i 2 udaraljke), 1942; Opening Dance, 1942; The Earth shall bear again, 1943; Ad lib., 1943; Credo in Us (za klavir i 4 udaraljke), 1943; Totem Ancestor, 1943; Meditation, 1943; Our Spring shall come, 1943; Four dances, 1944; Four Walls, 1944; Root of an Unfocus, 1944; Tripledpaces, 1944; Tossed as it is Untroubled, 1944; Unvailable Memory, 1944; Spontaneous Earth, 1944; Lidice, 1945; Daughters of the Lonesome Išle, 1945; Misterious Adventure, 1945; Soliloquy, 1945; The Feast, 1944; Encounter, 1946; The Seasons (za orkestar), 1947; Experiences II (za vokalnog solistu), 1948; Orestes, 1948; In a Landscape (za harfu), 1948; 16 Dances for soloist and Company of three, 1951; Waiting, 1952; Music for piano 2, 3, 30, 1953. — Solo-pjesme. — ZA MAGNETOFONSKU VRPCU: VCilliam Mix, 1952; Fountana Mix, 1958; Music for »The marrying Maidem, 1960; WBAI 1960. — ZA RADIO I TELEVIZIJU: Waler Music, 1952; Radio Music, 1956. Music Walk, 1958; Sound of Venice, 1959; Water Walk, 1959; Theatre Piece, 1960. — SPISI: Silence, 1961; članci u različitim muzičkim časopisima. LIT.: P. Glainville-Hicks, John Cage, Musical America, 1948. — G. Atnberg, Ballet in America, New York 1949. — H. Curjel, Cage oder das wohlpraparierte Klavier, Melos, 1955. — H. K. Metzger, John Cage o della liberazione, Incontri musicali, 1959. — John Cage, Frankfurt, London i New York 1962. — U. Dibelius, Moderne Musik 1945—1965, Miinchen 1966. — J. Hausler, Musik im 20. Jahrhundert von Schonberg zu Penderecki, Bremen 1969. M. Kun.
CAHEN, Albert, francuski kompozitor (Pariz, 8. I 1846 — Cap d'Ail, 23. II 1903). Učenik W. Clauss-Szarvadvjeve i C. Francka. Među njegovim djelima, stilski eklektičnim, najvred niji je ciklus solo-pjesama Marines. DJELA. DRAMSKA. Opere: Le bois, 1880; Le Venetien, 1890; Le femme de Claude, 1896; biblijska poema Jean le Precurseur, 1874; mitološka poema Endy~ mion, 1875; balet Fleur de neige, 1888. — Solo-pjesme: Chants mystiques, 1891 i Marines. LIT.: J. Feschotte, Albert Cahen, MGG, II, 1952.
CAHIER, Šarah (rođena Layton Walker), američka pjevačica, alt (Nashville, Tennesse, 8. I 1870 — Manhattan Beach, California, 15. IV 1951). Završivši studij u Indianopolisu djelovala kao koncertna pjevačica pod imenom Morris Black. Kasnije studirala u Parizu (F. Konig, J. de Reszke) i Berlinu (A. Joachim, G. Walter). Od 190-1 nastupala kao operna pjevačica u mnogim evropskim gradovima (godinama član Bečke opere), a od 1912 i na operi Metropolitan u New Yorku. Povukavši se sa scene podučava pjevanje na Curtis Institute of Music u Philadelphiji. CAHMAN, švedska obitelj orguljara. Henrik C. izgradio je 1631 orgulje u Kristianstadu. Njegov sin Hans Henric (?, oko
280
CAHMAN — CALL
1640—?, 5. IX 1699) uživao je veliki ugled kao vrstan graditelj orgulja. On je oko 1680 izgradio orgulje za katedralu u Vaxjonu, 1692—98 velike orgulje katedrale u Uppsali i niz manjih instrumenata u različitim švedskim gradovima. Johan Niclas (oko 1670— 1736), sin Hansa Henrica, dovršio je neke orgulje koje je započeo graditi njegov otac. Njegovi se instrumenti nalaze u nekoliko crkava u Stockholmu, u katedrali u Vasterasu i u katedrali u Uppsali (orgulje njegova oca izgorjele su 1702). LIT.: B. Kyhlberg, Orgelbyggarefamilien Cahman, Svensk Tidskrift for Musikforskning, 1945. — T. Lindgren, Fran hogbarock tili senbarock, stilstudier i Cahmanskolan, ibid., 1956.
CAHN-SPEYER, Rudolf, austrijski dirigent i muzikolog (Beč, 1. IX 1881 — Firenca, 25. XII 1940). Studirao u Beču (H. Gradener), Leipzigu (S. Jadassohn, H. Riemann, S. Krehl), Miinchenu (A. Sandberger) i zatim kod L. Thuillea i A. Beer-Walbrunna. Operni dirigent u Kielu (1908), Hamburgu (1909— 11) i Budimpešti (1911—13). Od 1913 profesor na konzervatoriju Klindivorth-Scharzoenka u Berlinu gdje je uz to vrlo aktivno sudjelovao u organiziranju staleških udruženja. God. 1933 preselio u Firencu. DJELA: Franz Seydelmann als dramatischer Komponist (disertacija), I9°9i Zur Opernfrage. Das Wesen der Oper und ihre Entzvicklung in der Gegemnart, 1913; Handbuch des Dirigierens, 1919; članci u dnevnoj štampi.
CAl KEN, anamitska svirala na sedam ili osam rupica. Cijev slijepljena od dvije drvene kore, ima na donjem kraju proširenje od mjedi. Usnik je također mjeden.
LIT.: G. Dumotier, Le Chant et les traditions populaires des Annamites, Pariš 1890.
CAIN, Ursula, suvremena njemačka plesačica. Studirala u Dresdenu na Akademiji za ples (Wigman). Plesala je solističke uloge u suvremenim baletima u Rostocku (1946—47) i Dresdenu (1947—51). Studirala je zatim klasični balet u Leipzigu, gdje od 1952 djeluje kao prvakinja baletnog ansambla opere i kao profesor baletne škole. C. ide u red najistaknutijih njemačkih balerina. Njezin izvorni plesački stil ujedinjuje elemente modernog plesnog izraza i stroge oblike klasičnoga plesa. Najpoznatije su joj uloge u baletima Crnac iz Venecije (Blacher), Don Juan (Gluck) i Labud od Tounela (Sibelius). CA IRA, francuska popularna revolucionarna pjesma na riječi Ladrea ili Poiriera. Za melodiju je poslužila jedna kontradanca violinista Becourta. LIT.: G. Semmer (redakcija), Ca ira, 5oChansons . . . aus der Franzosischen Revolution 1789—95, Berlin 1958.
CAISSE -> Bubanj CAIX D'HERVELOIS, Louis de, francuski kompozitor i virtuoz na violi da gamba (Pariš, oko 1680 — oko 1760). Učio u školi Sainl-Colombe. Kompozitor, dirigent i violinist na dvoru vojvode od Orleansa. DJELA: šest knjiga kompozicija za violu da gamba i b. c, 1725—51; 1 knjiga dueta za viole, 1752; 3 knjige kompozicija za flautu i b. c, 1726, 1731 i 1736. —■ Nekoliko sonata obj. su K. Schroeder i A. Chapuis. LIT.: L. de la Laurencie, Les de Caix et les de Caix d'Hervelois, Le guide Musical, 1910.
CAKE-WALK (engl.), groteskni ples sjevernoameričkih Crnaca; razvio se oko 1870 iz plesne zabave, kod koje je kolač (cake) bio nagrada za najljepši korak. Oko 1905 popularan je u jazz-muzici; ušao i u umjetničku muziku (C. Debussv Gollimog's Cakemalk u klavirskoj zbirci Children's Corner). CALABRESE, Franco, talijanski pjevač, bas (Palermo, 20. VII 1923 —). Studirao u Firenci. Od 1953 stalni je član opere La Scala u Milanu, a pjeva i u svim ostalim većim talijanskim gradovima. Ističe se osobito u operama G. Rossinija i E. Wolf-Ferrarija. Sudjelovao na praizvedbama mnogih opera suvremenih kompozitora (J. Chaillv, G. F. Malipiero, N. Rota). CALAMUS (calamellus; lat. cijev), stari naziv za frulu. Iz ovog izraza razvila se njemačka riječ Schalmei i francuska eha-
CALANDO (tal.), oznaka za dinamiku i tempo, popuštanje u jačini tona, uz istodobno usporavanje terr dobno diminuendo i ritardando). CALANDRONE (tal. calandra ševa), talijanska svirala nazalna zvuka sa dvostrukim jezičcem. Na drve smještena su dva poklopca. CALATA, talijanski ples sličan pavani u 4/4, I2/Č 3/2 (3 x 2/4) mjeri. Raširen u XV i XVI st. u literaturi 2 Milanski lutnjist J. A. Dalza razlikuje Calate alla spagnola alVitaliana (Petrucci, tura de lauto, IV 150: CALDARA, Anti lijanski kompozitor (V oko 1670 — Beč, 28. X Vjerojatno učenik G. zija. God. 1701—07 di dvoru u Mantovi, od r dirigent na carskom Beču (prvi dirigent J. Tu komponira velik b 1716—28 piše i za 1 dvor u Salzburgu. — fr zičarima kasnog vene> baroka C. je, uz A. Lo znatniji predstavnik vol zike. U njegovim se dje tno združuju stroga kon A. CALDARA tika s južnjačkom rasr melodikom. Jasnom p čijom i pojednostavnjenom harmonijom on nagoviještava ra ku. Oratoriji, kantate, moteti i madrigali jezgro su Caldarii Instrumentalna djela zaostaju u vrijednosti, iako C. k važne autore sonate da ehiesa. DJELA. INSTRUMENTALNA: simfonije; sonate da ehiesa; camera; kvarteti; sonate za violinu solo. — Klavirske kompozicij fuge; varijacije) .— DRAMSKA. Opere: Ifigenia in Aulide, 1718; Dt Don Ckisciotte, 1727; Ciro riconosciuto, 1728; II Demetrio, 1731; Adria 1732; La Clemenza di Tito, 1734 i dr. — VOKALNA. Preko 30 orato condannato, 1717; La Caduta di Gerico, 1719; Ester, 1723; 5. Giovc muzeno, 1726; Sant'Elena al Calvario, 1731 i dr. Dramatske kantate arije; madrigali; stotine kanona. — CRKVENA : brojne mise; ofertor: ficati, moteti; Crucifixus za 16 glasova i dr. NOVA IZD.: dvije trio sonate obj. W. Upmever (Nagels Mus 1927 i 1928); 28 troglasnih instrumentalnih kanona {Spielkanons, 19: sonata K. Geiringer (Conlinuo, Sammlung alter Spielmusik, 1935); 3 E. Schenk (Hausmusik LIX, LXXXV i CXXI, 1949—52); 1 trio Schenk (Die italianisehe Triosonate, 1955). — Opera Dafne C. Si R. John (DTO, 91, 1955). — Jedanaest kantata, 3 madrigala, 35 kanon dyczewski {DTO, 39, 1932); madrigal i 12 kanona K. Geiringer (Das sv. 25). — Neka crkvena djela obj. Fr. Commer i R. von Hertzberg (M III i XVI); Crucifixus G. W. Tescher (1840); 8 moteta, Stabat Ma dolorosa, Te Deum, Crucifixus E. Mandyczewski (DTO, 13, 1906). LIT.: L. Posthorn, Antonio Caldaras Instrumentalmusik (d Wien 1920 (rkp.). — A. Liess, Wiener Barockmusik, Wien 1946. — gartner, Antonio Caldara, MGG, II, 1952. — U. Kirkendale, The W Spanisch Succession Reflected in Works of Antonio Caldara, AML Isti, Antonio Caldara. Sein Leben und seine venezianisch-romischen Wien 1966.
CALDICOTT, Alfred James, engleski kompozitoi gent (Worcester, 26. XI 1842 — Gloucester, 24. X 185 dirao na Konzervatoriju u Leipzigu (I. Moscheles, M. Hauj diplomirao 1878 u Cambridgeu. God. 1864 postao or Worcesteru, 1883 profesor na Royal College of Music u I gdje je 1885—89 dirigent orkestra u Albert Hallu. God. 1 gostuje kao dirigent s Huntingdonovom opernom dru; SAD. Po povratku u London postao 1892 direktor Roya of Music, a 1893 dirigent u Comedy Theatru. Neki njegi rovi postigli su veliku popularnost. DJELA: trinaest opereta. — Kantate: The Widow of Nain, 1881; Legend, 1883 i Queen of the May. Zborovi; solo-pjesme.
CALAND, Elisabeth, nizozemski klavirski pedagog (Rotterdam, 13. I 1862 — Berlin, 26. I 1929). Klavir učila u Berlinu kod L. Deppea, a kasnije kod njegovih učenika A. Clark-Steinigera i F. Clarka. Klavirski pedagog u Wiesbadenu (1897), Berlinu (1898—1915), Gehlsdorfu (1915—21) i zatim u Wernigerodeu (Harz).
CALEGARI, Antonio, talijanski kompozitor (Padi II 1757 -— 28. VII 1828). Studirao u Veneciji (F. Ber Padovi 1790—91 direktor opere Teatro Nuovo, a zatim sa svojim bratom Giuseppom) do 1796 kazališni im] God. 1800 postao prvi orguljaš bazilike sv. Antuna, a zborovoda. Neko je vrijeme živio u Parizu. Ugledan oper pozitor bio je i njegov nećak Luigi Antonio C. (Padova, oko; Venecija, 1849).
DJELA: Die Deppe'schen Lehre des Klavierspieh, 1897 (V izd. 1921; prevedeno na nekoliko jezika); Technische Ratschlage fiir Klavierspieler, 1897 (IV izd. 1912; prevedeno na engleski i ruski); Die Ausniitzung der Kraftquellen beim Klavierspiel, 1905; Das kunstlerische Klavierspiel in seinen physiologischen und physikalischen Vorgdngen, I9IO(II izd. 1919), Anhaltspunkte zur Kontrolle zweckmassiger Armbezvegungen beim kiinstlerischen Klavierspiel, 1919; Praktische Lehrgdnge fur kiinstlerisches Klavierspiel (2 sv.), 1921 (III izd. 1922). ■—Priredila za štampu Zehn Klavierstucke dlterer Meister, 1916 i album djela Ph. E. Bacha. 1 924. LIT.: K. Johnen, Elisabeth Caland, MGG, II, 1952.
CALL, Leonhard von, njemački kompozitor (Bavarsl ili 1769 — Beč, 19. II 1815). Virtuoz na gitari, autor
lumeau.
DJELA. DRAMSKA. Opere: Deucalione e Pirra, 1781; Le c ineognite, 1783; Telemacoin Sicilia, 1792; Laconversazione, 1806 iLefes, 1815. — VOKALNA: oratorij Coronatio Salamonis, 1780. Kantate: h e le sue ninfe, 1784;// canto a Lidia; La Resurrezione di Lazzaro i La di Gesu Crislo. Euterpe italica alla tomba delVimmortale Giuseppe Haydn Crkvena muzika (6 psalama). — SPISI: L'art de composer sans en co; elements, 1802 (II izd. 1803; prevedeno na tal.); Trattato del sistema 1829; Modi generali del canto, 1836.
CALL — CALVISIUS
281
za gitaru i niza kraćih djela za taj instrument solo ili uz flautu, odnosno koji drugi instrument. Komponirao je i brojne vokalne duete i četveroglasne zborske kompozicije koje su se vrlo dugo zadržale na repertoaru njemačkih muških zborova.
Monte Carlu i na drugim velikim opernim pozornicama Evrope i Sjeverne Amerike. Od 1910 nastupala je samo na koncertima. Objavila je memoare: My Life (1922) i Sous tous les ciels j'ai chante (1940).
NOVA IZD.: serenada za 2 gitare obj. G. Meier (1926); 6 dueta za 2 gitare obj. A. Just (1928).
LIT.: A. Wisner, Emma Calve. Hcr Artistic Life, New York 1902. — D. Shawe-Taylor, A Gallery of Great Singers: Emma Calve, Opera, 1955.
CALLAS, Maria (pravo ime Maria Anna Kalogeropoulos),
američka pjevačica grčkog podrijetla (New York City, 3. XII 1923 —). Učila pjevanje na Konzer vatoriju u Ateni (E. de Hidalgo), gdje je već 1937 de bitirala kao Santuzza (Mascagni, Cavalleria rusticana). Nakon rata pjevala u Veroni, a prvi »ci ki uspjeh postigla je 1950 kao Aida (Verdi) na milanskoj Scali na kojoj je ubrzo postala najuglednija pjevačica. Od 1954 nastupa u Chicagu, od 1956 i na operi Metropolitan u New Yorku, a od 1958 i u Parizu. Glas joj je neobično široka opsega, pa pjeva koloraturne, lirske i dramatske uloge. Ističe se naročito u operama G. Donizettija (Luda di LamM CALLAS mermoor), G. Verdija (Aida, La forza del destino, Traviata, Rigoletto), G. Puccinija (Tosca, Manon Lescaut) i u ostalom klasičnom opernom repertoaru. LIT.: F. D'Amico, Ha le carte in regola per passare alla storia, Vie Nuove, 1954. — H. Rosenthal, Maria Meneghini Callas, Sopranos of Today, London 1956. — E. Gara i R. Hauert, Maria Callas, Milano 1957. — D. Brook, Singers of Today, London 1958. — R Leibomitz, Le secret de la Callas, Les temps modernes, 1959. — F. Herzfeld, Maria Meneghini Callas, Rembrandt-Reihe, Berlin 1959. — G. Jelinek, Maria Callas, New York 1960. — E. Callas, My daughter — Maria Callas, London 1967. — 5. Galatopoulos, Callas la Divina, London 1968. — C. Cederna, Maria Callas, Milano 1968.
CALLCOTT, John Wall, engleski kompozitor i muzički teoretičar (London, 20. XI 1766 — Bristol, 15. V 1821). U muzici uglavnom samouk, ali je već 1780 komponirao muziku za neki školski igrokaz. S. Arnold, B. Cooke i J. Sale uveli su ga 1882 u Academy of Ancient Music, gdje je upoznao specifične engleske zborne oblike -v catch i ->■ glee. God. 1785 postigao je akademski stupanj Bachelor of Music u Oxfordu i tamo zatim utemeljio Glee Club, a 1789 imenovan je, uz Ch. Evansa, orguljašem crkve sv. Pavla u Covent Gardenu. Uviđajući svoje nedostatke u poznavanju instrumentalne kompozicije, iskoristio je priliku, pa je za Havdnova boravka u Engleskoj (1791) od njega dobio pouku i savjete. God. 1793—1803 bio je orguljaš u Asylumfor Female Orphans, a 1800 stekao je na Univerzitetu u Oxfordu i doktorski naslov. Od 1807 do 1816 bio je s kraćim prekidom profesor na Royal Institutu. Kao kompozitor najveći je domet ostvario na vokalnom području (catch O Beauteous Fair, glee Dull Repining Sons of Care, kanon Blessed is He). Od teoretskih djela najznačajnije je A Musical Grammar, standardni udžbenik koji je doživio brojna izdanja u Engleskoj i Americi. DJELA: opera The Mistakes of a Day, 1785. — Ode to Fancy, 1785: Anthem, 1802; kantata Trafalgar, 1806; scena Angel of life; Ode on the dealh of Thomson. Brojni catch, glees, kanoni i dr. — SPISI: Explanations of the Notes, Marks, Words etc. used in Music, 1792; A Aiusical Grammar, 1806; A Plain Statement of Earl Stanhope's Temperament, 1807; Dr. Callcott's Piano-Forle Grammar, 1836 (redigirao njegov sin William Hutchins). — C. je namjeravao izdati i veliki muzički leksikon, ali je zbog prevelika opsega odustao LIT.: R. A. Harman, John Wall Callcott, MGG, I I , 1952.
CALLEJA GĆMEZ, Rafael, španjolski kompozitor (Burgos, 23. XII 1874 — Madrid, II 1938). Studirao na Konzervatoriju u Madridu klavir, orgulje i kompoziciju. Djelovao kao kazališni dirigent u različitim gradovima Španjolske, Portugala i Južne Amerike. DJELA: simfonijska pjesma Cantos de la Montafia. — Oko 200 zarzuela. — Izdao Collecion de canciones popolares de la provinda de Santander, 1901 i Canciones populares de Galicia y Astunas.
CALMATO (tal.)> oznaka za interpretaciju, znači smireno. Odsjek označen sa c. izvodi se mirnije od prethodnoga u izražaju, a donekle i u tempu. CALVĆ, Emma (pravo ime Rose Calvet), francuska pjevačica, sopran (Decazeville, 15. VIII 1858 — Millau, 6. I 1942). Na opernoj pozornici debitirala 1882 u Bruxellesu kao Margareta (Gounod, Faust), a nakon daljih pjevačkih studija kod Mathilde Marchesi nastupila prvi put 1892 u londonskom Covent Gardenu i već iduće godine na Metropolitanu u New Yorku. Operna pjevačica veoma izražajna glasa velikog opsega, svoj najviši umjetnički domet ostvarila je kao Carmen (Bizet) i Santuzza (Mascagni, Cavalleria rusticana). Pjevala je u Parizu, Milanu, Madridu, Petrogradu,
CALVISIUS, Sethus (zapravo Seth Kalwitz), njemački erudit, astronom, muzički teoretičar i kompozitor (Gorsleben, Thiiringen, 21. II 1556 — Leipzig, 24. XI 1615). Podrijetlom iz siromašne obitelji, humanističku naobrazbu stekao u Magdeburgu izdržavajući se kao ulični pjevač (Kurrendesdnger). Studirao zatim na Univerzitetima u Helmstedtu (1579) i Leipzigu (1580). Čini se da je već tada uživao glas sposobnog muzičara, jer mu je 1581 povjerena dužnost muzičkog direktora Ieipziške Paulinerkirche, a iduće godine preuzima muzičko vodstvo na humanističkoj gimnaziji u Schulpforti kraj Naumburga na Saali. Za 12-godišnjeg djelovanja u Schulpforti podigao je na visoku razinu školski Kantorei i time udario temelje velikom muzičkom ugledu te ustanove; istodobno se pored naučavanja posvetio i muzičko-teoretskim, historijskim i kronologij ikim studijama. Njegov je učenik u Schulpforti bio E. Bodenschatz. God. 1594 postao je kantor crkve sv. Tome i muzički ravnatelj glavnih crkava u Leipzigu. Na tom je položaju ostao do smrti. U Leipzigu je dovršio svoju znamenitu Chronologiju koja mu je donijela pozive na katedre univerziteta u Frankfurtu na Odri i Wittenbergu. Za života je bio veoma cijenjen kao učenjak i muzičar. Krugu njegovih muzičarskih i znanstveničkih veza pripadao je astronom J. Kepler, muzičari M. Praetorius, H. Barvphonus, J. Lippius i mnogi drugi te ljetopisac J. Scaliger koji ga u spisima navodi kao istaknutog historičara onoga vremena. Calvisiusov znanstveni rad obuhvaća pored muzičke teorije, astronomiju, povijest i latinski jezik. Muzičko-teoretska djela pisao je za potrebe nastave oslanjajući se uglavnom na Zarlina. U Compendiumu je obradio elementarnu muzičku teoriju s osobitim obzirom na muzičku praksu. Exercitationes Duae donose u I dijelu nauku o modusima, a u II historijski pregled muzičke teorije. U središtu su tog kontinuiranog prikaza oni teoretičari, do Zarlina uključivo, koji su po mišljenju Calvisiusa pridonijeli organski dosljednom razvoju dijatonsko sintoničkog sistema. U daljim poglavljima obrađena je povijest modusa, tonskih slova, orgulja, voces musicales i figuralne muzike. Ovo je djelo prvi pokušaj pragmatične muzičke povijesti. U Exercitatio tertia C. izričito zagovara novi sistem solmizacije, tzv. -> bocedizaciju. Najznačajniji Calvisiusov traktat, Melopoeia, nauka je o kompoziciji, napisana prema Zarlinovu Istitutioni Harmonične, I—IV. Zarlinovo je djelo C. posve individualno preradio, sažeo i dao mu oblik vrlo preglednog instruktivnog priručnika. Mnogi problemi, kao npr. vođenje glasova, intervalski skokovi, razlike između savršenih i nesavršenih konsonanci i dr., obrađeni su jasnije i suvremenije. U posebnom poglavlju C. daje upute o oblikovanju melodije i njenim izražajnim mogućnostima u odnosu na određeni sadržaj teksta, a naročitu pažnju obraća harmoniji, tumačeći sklop i odnos akorda i njihovu upotrebu. Svojim je djelom C. znatno pridonio prijelazu iz kontrapunktskog u harmonijski način mišljenja odnosno preobrazbi nauke o kontrapunktu u nauku o akordima. Kompozicije su mu također nastale pretežno za pedagoške svrhe. Muzički veće zahtjeve imaju protestantski psalmi Tricinia, S. CALVISIUS oblikovani imitacijski, strofno, na način villanelle. Zbirka Kirchengesange sa 115 korala u jednostavnom akordičkom slogu doživjela je više izdanja i pridonijela uvođenju koralnog sloga, s melodijom u gornjem glasu, u Leipzig. DJELA. SPISI: Mehonoiia sive Melodiae condendae ralio, 1592; Compendium musicae pro incipientibus conscriptum, 1594 (III izd. pod naslovom Musicae artis praecepta, nova et facillime, 1612); Exercitationes musicae duae, 1600; Exercitatio mušica tertia, 1609. — KOMPOZICIJE: Hymni sacri tatini et germamci za 4 glasa, 1594; Harmonia cantionum ecclesiasticarum, Kirchengesange und geistliche Lieder, 1597; Bicinia septuaginta ad sententias Evangeliorum anniversariorum, 1599 (II izd. iz 1612 dodano je 90 bicinija dijelom vlastitih, djelo mice od Lassa, Gallusa i dr.); Tricinia. Ausserlesene Teutsche Lieder, 1603; Der Psalter Davids gesangiveis, 1605; Der 150. Psalm Davids mit 12 Stimmen auf 3 Chor, 1615; »Unser Leben zuahret siebnzig Jahr« za 8 glasova, 1616: moteti u antologijskim zbirkama i u rukopisu.
252
CALVISIUS — CAMBIATA
LIT.: J. Mattheson, Grundlagen einer Ehren-Pforte, Hamburg 1740.
mentne umjetnice odlikovao se izvanrednim ritmon živahnošću. LIT.: G. Lentainturier-Fradin, La Camargo, 1908. — C. Three French Dancers of the i8th Centurv, London 1934.
CAMBEFORT, Jean de, francuski kompozitc (1605 — Pariz, 4. V 1661). Prije 1635 pjevač u R kapeli, a poslije njegove smrti u Mazarinovoj. God stao je na francuskom dvoru kompozitor komorne mv nadintendant dvorske muzike. C. je bio vrstan pjevt djelovao u mnogim dvorskim baletima. Kao kompo posljednje, ali i najznačajnije predstavnike specifičnih baletnih oblika. DJELA: Airs de cour a quatre parties (2 sv.), 1651 i 1655. na baletima Ballet Royal de la Nuit, 1653 i Ballet du Temps, 16 LIT.: H. Prunieres, Jean de Cambefort, Surintendant de 1; Roi ( . . . — 1661) d'apres des documents inedits , Annee Music Th. Gerold, L'Art du Chant en France au XVII e siecle, Strasb L. de la Laurencie, Les createurs de l'Opera francais, Pariz 1930. -Jean de Cambefort, MGG, II, 1952.
CAMBERT, Robert, francuski kompozitor (Pariz, London, II ili III 1677). Učenik J. Champion de Chai orguljaš crkve St. Honore u Parizu, a od 1662 ili i( sa G. Bat zički int( ljice maji Ane Aus taknut pi O P E R A, Rossija č bio izvod ott 1647, C. REP11ESENTATJOK EN MT/SIQV£. za tri glas PASTORALE. te ingrati pokušao c
POMONE
Compofe p,if Manikor P 8 8, JS IH , Conkill« Ja Kov cn'ki Conlcjisj iatts&utkcut dc\ Ambaila-Teta Manfcigf U Due d'OHcasu.
vani reciti
p.tr At C A MBE&T., inundam tU Hfts^M dt /*s fsue $tytit.
— K. Benndorf, Sethus Calvisius als Musiktheoretiker, VFMW, 1894. •— Isti, Calvisiana, MFM, 1901. — G. Pietzsch, Seth Calvisius und Johannes Kepler, Die Musikpflege, 1930. — O. Riemer, Seth Calvisius, der Musiker und Padagoge, ibid., 1932. — R. H. Robbius, Beitrage zur Geschichte des Kontrapunkts von Zarlino bis Schiitz (disertacija), Berlin 1938. — A. Adrio, Sethus Calvisius, MGG, I I , I95 2 - — C. Daklhaus, Musiktheoretisches aus dem Nachlass des Sethus Calvisius, Die Musikforschung, 1956. I. Ać.
CALVOCORESSI, Michel Dimitri, muzikolog (Marseille, 2. X 1877 — London, 1. II 1944). Sin grčkih roditelja, muziku učio u Parizu (X. Leroux); studirao također književnost i filozofiju. U muzikologiji je bio samouk. Od 1901 muzički kritičar i dopisnik inozemnih časopisa. God. 1905—14 predavao u Parizu na Šcole des Hautes Študes Sociales. Surađivao i sa S. Djagiljejevom u njegovoj baletnoj družini. Od 1916 u Engleskoj; dopisni član Ruske akademije znanosti i umjetnosti. »Njegovo je ime neizbrisivo spojeno s umjetničkim razvit kom, koji je utemeljio slavu Musorgskog i francuskih impresionista. S druge strane bio je C. jedan od prvih, koji su uzmogli ocijeniti značenje djela Stravinskog, Bartoka i Šostakoviča. Cio njegov život bio je posvećen služenju muzici, osobito suvre menoj. Svoje mjesto medu najznačajnijim kritičarima današnjice stekao je jedino snagom, sigurnošću i vrijednošću svojih sudova« (R. Bernard). DJELA. Na francuskom jeziku: »L' Etranger« ds Vincent d'Indy, 1902; Liszt, 1905; Musigue russe, 1907; Moussorgsky, 1908; Glinka, 1911; Musique anglaise, 1911; Schumann, 1912; Charles Koechlin, 1923 ; Le vrui Boris Godounoff, 1928. Na engleskom jeziku, medu ostalim: The Principles and Methods of Afusical. Criticism, 1923; Musical Taste, 1925; Musicians Gallery, 1933; Masters of Russian music (surađivao G. Abraham), 1936; Debussy, 1943; A Survey of Russian Music, 1944; Moussorgsky, 1946 (potpuno prerađeno izdanje istoimenog francuskog djela; novo izd. 1956). — Prevodio osobito libreta suvremenih opernih djela. — Autobiografija Music and Ballet, 1933. LIT.: G. Abraham, Michel Dimitri Calvocoressi, The Musical Times, 1944. — R. Bernard, Michel Dimitri Calvocoressi, MGG, II, 1952.
CALYPSO, američki društveni ples podrijetlom s Trinidada s karakterističnim ritmom 2/2 (ili 4/4) J"J3J~3 J"3 J ilij Početkom XX st. crnački pjevači uveli su ga u američku zabavnu muziku. U Evropi je kao plesna pjesma postao popularan 1957 (H. Belafonte, Bananaboat). LIT.: N. R. Ortiz Oderigo, El »Calvpso«, Miscelanea de estudios dedicados F. Ortiz, II, Habana 1956. — D. J. Crowley, Toward a Defmition of Calvpso, Ethnomusicologv, 1959.
CALZABIGI (Calsabigi), Ranieri, talijanski operni libre-tist i pjesnik (Livorno, 23. XII 1714 — Napulj, ? VII 1795). Studirao vjerojatno u Livornu i Piši. Oko 1743 dvorski pjesnik napuljskog dvora i istodobno jedan od urednika književnog časopisa Novelle letterarie. Oko 1750 u Parizu, gdje poslije trogodišnjeg dopisivanja sa P. Metastasijem izdaje 1755 prvi dio nje govih sabranih djela, te u predgovoru izlaže svoje poglede o opernoj estetici. Njegov nemirni duh i lutalačka priroda vode ga
'•,,1« j« OfER A CB
1761 u Beč gdje se bavio bankarskim poslovima i diplomacijom. Tamo je upoznao Ch. W. Glucka s kojim je surađivao do oko 1780. C. je uspio sjediniti u sebi dobra svojstva literate, pjesnika i kazališnog stručnjaka, oštroumnog, duhovitog i veoma obrazovanog pisca, koji je problemu odnosa riječi i tona prilazio drukčije od njegovih suvremenika, smatrajući da kompozicija može postići svoj cilj samo onda, ako su je kompozitor i pjesnik iskreno doživjeli. C. je veoma zaslužan za Gluckovu reformu. Sam Gluck je otvoreno priznao veličinu Calzabigijeva doprinosa i originalnost njegovih ideja o preobrazbi opernog kazališta. DJELA: Dissertazione su le Poesie drammaliche del signor Abate P. Me-taslasio, 1755 (predgovor izdanju prvog dijela Metastasijevih djela); Dissertation sur le Ballets Pantomimes des Anciens, 1765. — Libreti za Gluckove opere: Or-feo ed Euridice, 1762; Alceste, 1767; Paride ed Elena, 1770; za opere G. Paisiella Elvira i Elfrida. — Pjesme i kritike. LIT.: H. VCelti, Calzabigi und Gluck, VFMW, 1891. — G. Lazzeri, La Vita e l'opera letteraria di Ranieri Calzabigi, Citta di Castelo 1907. — J. G. Prod'homme, Ranieri Calzabigi, RMI, 1916, I. — H. Michel, Ranieri Calzabigi als Dichter von Musikdramen und als Kritiker, Gluck-Jahrbuch, 1918. — A. A. Abert, Ranieri Calzabigi, MGG, II, 1952. — Vidi i literaturu uz članak Ch. W. Gluck.
CAMARGO, Marie-Anne de Cupis, francuska plesačica (Bruxelles, 15. IV 1710 — Pariz, 28. IV 1770). Javno pleše već kao dijete od osam godina. Odlazi zatim u Pariz i uči kod Prevosta. Po povratku u Bruxelles bila je 3 godine prvakinja baletnog ansambla Monnaie. Kraće vrijeme u Rouenu; 1726 debitirala u Pariškoj operi i ubrzo stekla veliki ugled i popularnost. God. 1730 imenovana prvom solisticom Pariške opere. Na toj je pozornici plesala punih 20 godina, istakavši se osobito u operamabaletima J. Ph. Rameaua. C. je veoma mnogo pridonijela razvoju baleta. U historiji plesa njeno je ime povezano s velikim napretkom i obogaćenjem ženske plesačke tehnike. Korake kao entrechats, pas battus, cabrioles i si. izvodili su dotad samo muški plesači. Ona ih prva uvodi i u ženske plesne varijacije. Ples ove tempera-
cuskom jf radnji s p Perrinom rao (165 A'iifi ?n J\\ djela od vedena i La Pastor »prvom muzičkon jom«. Sud pjevača instrumei peri Aric ehus, s pi činova, si arije, recii i orkestri stavci. I ki orkest u svom s line, flauti bije, trombone, lutnje, teorbe itd. God. 1669 C. i bili su isključivo pravo priređivanja muzičkih prt francuskom jeziku, ali je Lully, uznemiren njihovo rencijom, uspio 1672 poništiti tu dozvolu za rad osigurati isključivo pravo izvođenja. Razočaran, C. u London i postaje master of the King's music na dvoi II. Tamo je 1673 osnovao Royal Academy of Musi je početkom 1674 svojom Arianom, no bez većeg usf raznih intriga R. CAMBERT. Naslovna strana pastorale Pomone. Pariz 1671
C. je pao u nemilost kod kralja. Ubijen poznatim okolnostima. — Glavna je Cambertova zas] janju raznih elemenata francuskog kazališta u jednu 1 koja omogućava muzički kontinuitet predstave i znači etapu na putu stvaranja francuske opere prije Lullyja DJELA: opera Ariane ou le Mariage de Bacchus, 1659 (pre sačuvan samo libreto). Pastorale: La Pastorale, 1659 (sačuvan 5 Pomone, 1671; Les Peines et les plaisirs de Vamour, 1671. Elegija Muette ingrate; Triobouffe de Cariselli za komediju Le Jaloux ii Brecourta. — Airs a boire a 2 et 3 parties. — Pomone i Les Peinei de Vamour objavljeni su u novije vreme u zbirci Chefs d'oeuvre classit, francais. LIT.: R. Rolland, Histoire del' Opera en Europe avant Luli Pariš 1894. — A. Tessier, Robert Cambert a Londres, RM, 19: Graltan Flood, Quelques precisations nouvelles sur Cambert et C dres, ibid., 1928. — L. de la Laurencie, Les Createurs del' Opera 1930. — D. Launay, Robert Cambert, MGG, II, 1952.
CAMBIATA (tal. cambiare mijenjati), 1. u koi figura koja nastaje, kad nakon nenaglašene disonirajuće uvedene postepenim pomakom odozgo, umjesto dalj. penog silaznog pomaka dolazi skok za tercu u istom zatim postepeni pomak u protivnom smjeru, tj. navi:
CAMBIATA — CAMETTI naknadno, sa četvrtom četvrtinkom, dolazi rješenje disonance što je bila nastupila sa drugom četvrtinkom:
U strogom Palestrininom stilu (-> Rimska škola) c. je bila iznimka od pravila da disonanca mora i nastupiti i proslijediti postepenim pomakom. 2. C. u harmoniji -> Izmjenični ton. CAMBINI, Giovanni Giuseppe, talijanski kompozitor, violinist i muzički teoretičar (Livorno, 13. II 1746 — Pariz, 29. XII 1825). Učenik Padre Martinija u Bologni. God. 1767 u Firenci član (viola) gudačkog kvarteta (violine F. Manfredi i P. Nardini, violončelo L. Boccherini), od 1770 u Parizu, gdje je medu ostalim bio muzički direktor kazališta des Beaujolais (1788—91) i dirigent kazališta Louvois (1791—94). Surađivao u časopisima Allgemeine musikalische Zeitung (1804) i Tablettes de Polymnie (1810 —11). C. je uz Boccherinija najviše pridonio samostalnom razvitku klasične talijanske komorne muzike. DJELA. ORKESTRALNA: 3 simfonije; 82 koncertantne simfonije. Kon certi: 3 za violinu; 1 za violu; 3 za flautu; 1 za obou; 3 za čembalo (klavir). — KOMORNA. Kvarteti: 149 gudačkih; 18 za flautu i gudače; 1 za obou i gudače; 6 za 2 violette, violu i violončelo. Kvinteti: 111 gudačkih; 3 klavirska; 15 za flautu i gudače, 3 duhačka. Trija: 30 za 2 violine i violu; 24 za 2 violine i violončelo; 33 za violinu, violu i violončelo; 6 za flautu, violinu i violu; 24 za flautu, violinu i violončelo, 12 za 2 flaute i violončelo; 6 za flautu, obou i fagot. Dua: 42 za 2 violine; 42 za violinu i violu; 12 za 2 viole; 6 za violinu i violončelo; 12 za violinu i flautu; 6 za flautu i violu; 48 za 2 flaute i dr. Sonate: 6 za violinu i b. c.; 12 za flautu i b. c.; 6 za čembalo (klavir) i violinu. — DRAMSKA. Opere: Rose d'amour, 1779; La Statue, 1784; La Croisee, 1785; Fourberies de Mathnrin, 1786; Le Tuteur avare, 1787; Ćora, 1787; Le bon pere, 1788; Colas et Colinette, 1788; Les deux Fr'eres ou La revanche, 1788; Adele et Edviin, 1789; Nantilde et Dagobert, 1791 (zajedno sa P. D. Deshavesom); Les trois garcons. Balet Les Ro-mans, 1776. — VOKALNA. Oratoriji: Le Sacrifice d'Isaac, 1774 i Joad, 1775. Brojne himne (Hymne a la Victoire, 1793; Hymne a l'Egaliti; Hymne d l'etre supreme; Ode sur nos victoires). Pet misa i dr. — INSTRUKTIVNA: Diffe-rents solfeges d'une difficulte graduelle pour Vexercice du phrase, du style et de l'ex-pression, 1788; L'Art de moduler sur le violon, 1796; Methode pour la flute traver-siere, 1799; Methode pour le flageolet. LIT.: A. Bonaventura, Musicisti livornesi, Livorno 1930. — G. Roncaglia, Di Giovanni Giuseppe Cambini quartettista padre, RAM, 1933. — Isti, Ancora di Giovanni Giuseppe Cambini, ibid., 1934. — Isti, Giovanni Giuseppe Cambini quartettista romantico, ibid. — A. Bonaccorsi, Di alcuni quintetti di Giovanni Giuseppe Cambini, ibid., 1950. — G. Barblan, Giovanni Giuseppe Cambini, Musicisti Toscani, 1954. — E. Gragnani, Cambiniana, Rivista di Livorno, 1954. — B. S. Brook, La Svmphonie francaise dans le seconde moitie du XVIII e siecle, Pariš 1962. — E. Torrefranca, Avviamento alla storia del quartetto italiano, L'Approdo Musicale, 1966, 23. — L. Trimpert, Die konzertanten Quartette von Giovanni Giuseppe Cambini, Tutzing 1967. K. Ko.
CAMERATA IZ FIRENCE (Camerata fiorentina), skupina humanistički orijentiranih umjetnika i učenjaka koja je potkraj XVI st. inaugurirala novi muzički stil -> monodiju i zatim novu muzičko-scen-sku vrstu — operu. U užem smislu, društvo firentinskih muzičara, pjesnika, filozofa, učenjaka i ljubitelja umjetnosti koje se sa-
L E N V O V E MVS1CHE DIG 1 V L I O C A C C I N I KO cici S ■' ■; .
■
i* .
284
CAMETTI — CAMPO Y ZABALETA
istraživanja bila je muzička prošlost Rima. Rasprave mu se odlikuju invencioznošću u pronalaženju novih dokumenata. Camettijeva monografija o Palestrini ide u najznačajnije radove koji su objavljeni o tom umjetniku. B. je od 1899 uređivao časopis Bollettino Musicale Romano koji se 1900 fuzionirao sa časopisom Santa Cecilia iz Torina. DJELA: Cenni biografici di G. P. da Palestrina, 1895; Un Poeta melodrammatico romano, J. Ferretti, 1897; Bellini a Roma, 1900; Donizetti a Roma, 1907; Mozart a Roma, 1907; // Teatro di Tordinona poi di Apollo (2 sv.), 1918: UAccademia Filarmonica Romana dal 1821 al 1860, 1924; G. B. Costanzi, 1924; / Mušici di Campidoglio dal 1524 al 1818, 1925; Palestrina, 1925. Brojne studije, članci, rasprave. — Komponirao komorna djela; mise, motete; djela za orgulje i klavir; solo-pjesme. LIT.: E. Zanetti, Alberto Cametti, MGG, II, 1952.
CAMMAROTA, Ernesto, pjevač, tenor (Bari delle Puglie, 23. XII 1861 — Zagreb, 28. II 1934). Opernu karijeru započeo 1882 u Italiji kao član mnogih opernih stagiona (Siracusa, Malta, Bologna, Tortona, Bari, Ter-ni, Piša, Roma, Piacenza, Torino i dr.), a zatim došao u Zagreb gdje je 1887—1924 kao prvi operni tenor ostvario niz zapaženih kreacija, naročito u Verdijevim operama. Od ostalih njegovih opernih likova posebno su se isticali Don Jose (Bizet, Carmen), Canio (Leoncavallo, Pagliacci), Turiddu (Mascagni, Cavalleria rusticand) i dr. C. je bio i prvi Porin (1897) u istoimenoj operi V. Lisinskog. Nastupao je kao solist u oratorijskim djelima, a bio je i jedan od utemeljitelja pjevačkog društva Lisinski u Zagrebu. God. 1901— 14 poučavao je pjevanje na školi Hrvatskog glazbenog zavoda. Veoma zaslužan član Zagrebačke
E.
C opere, C. je znatno pridonio razvoju hrvatske muzičke kulture. Na opernoj pozornici posljednji je put nastupio 1924. K . KO . CAMPAGNOLI, Bartolommeo, talijanski violinist i kompozitor (Cento di Ferrara, 10. IX 1751 — Neustrelitz, 7. XI 1827). Učenik P. Nardinija, koncertni majstor u više njemačkih i talijanskih gradova; gostovao po cijeloj Evropi, naročito često u sjevernim zemljama. Izvrstan virtuoz i autor briljantnih kom pozicija, C. je značajan kao pedagog i pisac instruktivnih djela za violinu, u kojima spaja talijanske i francuske tradicije violinske umjetnosti. Njegov Metodo per Violino je prva violinska škola koja se temelji na principima moderne violinske tehnike. DJELA: koncert za violinu i orkestar op. 15; koncert za flautu i instrumen talnu pratnju op. 3. — Sonate za violinu i b. c. op. 1; 6 sola za violinu i violon čelo ili violu; 3 Thšmes varies za violinu; 3 koncertantna dua za 2 violine; 6 fuga za violinu solo; 30 preludija za violinu solo; 7 divertimenta za violinu; 41 capriccio za violinu. — Instruktivna djela: Nouvelle methode de la mecaniaue progressive du jeu de Violon..., 1791; Metodo per Violino, 1797. LIT.: G. Atti, Biografia di Bartolomeo Campagnoli da Cento, celebre Vio linista, Bologna 1852. — A. Moser, Geschichte des Violinspiels, Berlin 1923. — W. Schtnid, Aus einer Campagnoli-Studie, Neue Musikzeitung, 1928. — H. F. Redlich, Bartolommeo Campagnoli, MGG, II, 1952.
CAMPANA ->■ Zvona CAMPANELLI ->■ Zvončići CAMPANINI, 1. Italo, talijanski pjevač, tenor (Parma, 30. VI 1845 — Vigato kraj Parme, 14. XI 1896). Pjevanje učio na Konzervatoriju u Parmi i kod F. Lampertija u Milanu. Na opernoj pozornici debitirao 1869 u Odesi kao Manrico (Verdi, Trubadur); 1871 u Bologni prvi talijanski Lohengrin (Wagner). God. 1872—81 solist londonskog kazališta Drury Lane, nastupao u Petrogradu, Moskvi, Lisabonu, Barceloni, Beču, New Yorku (kazalište Academy oj Music) i dr. Na otvorenju opere Metropolitan kreirao 1883 ulogu Fausta (Gounod). Svoj najviši umjetnički domet ostvario kao Don Jose (Bizet, Carmen) i Radames (Verdi, Aida). LIT.: M. Ferrarini, Cantanti celebri parmensi del secolo XIX (II primo Lohengrin e il primo Vasco da Gama), Parma 1938. — A. Ferrarini, Parma teatrale ottocentesca, Parma 1946.
2. Cleofonte, dirigent (Parma, 1. IX 1860 — Chicago, 19. XII 1919). Brat Itala. Violinu i kompoziciju studirao na Konzervatoriju u Parmi (G. C. Ferrarini). Violinist gudačkog kvarteta u Parmi; tamo je 1880 započeo karijeru opernog dirigenta i već 1884 postigao prvi veliki uspjeh na Svjetskoj izložbi u Torinu. Nakon toga dirigirao na prvim svjetskim opernim pozornicama, na njujorškom Metropolitanu, milanskoj Scali (1903—06), londonskom Covent Gardenu (1904—12) i dr. God. 1906—09 umjetnički direktor opere u Manhattanu i od 1910 u Chicagu (1918—19
intendant). Jedan od najvećih dirigenata svojega d< bio prvi interpret opera Adriana Lecouvreur (Čilea) Butterfly (Puccini), 1902 i 1904 u Milanu. Njegova su je znamenita operna pjevačica ->■ Eva Tetrazzini. CAMPENHOUT, Francois van, belgijski kor pjevač, tenor (Bruxelles, 5. II 1779 — 24. IV 1848) opernog orkestra kazališta La Monnai u Bruxellesu; bitirao kao pjevač u operi Azemia (Dalavrac). Nastupao gim belgijskim, nizozemskim i francuskim scenama, živio je u Bruxellesu i bavio se komponiranjem. DJELA. ORKESTRALNA: simfonija; koncert za klavir; ko linu; 4 uvertire; 6 divertimenta; Concertino za flautu i orkestar. — J Opere: Gratius, ou le Chdteau de Loeioenstein, 1808; Le Passe-pi L'Heureux mensonge, 1819 i dr. Balet Diane et Endymion. Lirske sceni vi i La Tempete, ou une Nuit en mer, 1846.— VOKALNA: 9 ka strom; pjesma La Brabanconne, 1830 (kasnije belgijska nacionaln CRKVENA: rekvijem; 3 svečane mise i dr. <
CAMPI, Antonia (rođena Miklasietvicz), poljska sopran (Lublin, 10. XII 1773 — Miinchen, 1. X 1822). L karijeru započela veoma rano i već 1788 postala pjevačic poljskog kralja Stanislava Augusta, a iduće godine u operi. Od 1780 članica Praške opere, gdje je nastupala tovom Figarovom piru, Don Giovanniju i čarobnoj fruli se udala za talijanskog basistu Gaetana Campija. Pj' Leipzigu, Dresdenu, Frankfurtu i Stuttgartu. God. novana je u Beču prvom dvorskom pjevačicom, a 1; je naziv Kammersangerin. Posljednje dane života prc Miinchenu. Umjetnica velikih izražajnih sposobno; njenog glasa išao je od g do / 3 . CAMPION, Francois, francuski gitarist i kompozit oko 1686 — Pariz, 1748 ?). God. 1703—19 svirač 1 gitari u Pariškoj operi. Velik umjetnik na gitari, C. j zvukovne mogućnosti i efekte na tom instrumentu. Pi i fuge za gitaru. Svojim teoretskim raspravama priprei J.-Ph. Rameauu. DJELA: Nouvelles decouvertes sur la guitare ..., 1705; Traite a" ment pour le theorbe, 1710; Traite d'accompagnement et de composi Rigle des Octaves, 1716; Addition au traite de V accompagnement, 17; ponirao je brojna kraća djela za gitaru (obj. u suvremenim zbirkama) obj. je novo izdanje tabulature za 20 njegovih kompozicija, 1933. LIT.: E. Borrel, Francois Campion, MGG, I I , 1952.
CAMPION, Thomas, engleski kompozitor, muzi tičar i pjesnik (London, 12. II 1567 — 1. III 1620). liječnik, komponirao je veći broj napjeva (Ayres) uz prat koji se odlikuju nježnošću i osjećajnošću, na punoj između teksta i muzike. Njegova rasprava o kontrapunki izdana 1655) uživala je ugled među kompozitorima njeg DJELA. Ayres (4 knj.): 1,1601; II, oko 1613 te III i IV, 1617. -tion of a Maske, 1607; A Nezo Way of Making Foure Parts in Coun 1618. — Napisao i nekoliko zbirki pjesama na engleskom i latinsko E. H. Fellowes izdao poslije 1920 sve četiri knjige Ayresa. LIT.: M. M. Kastendieck, England's Musical Poet: Thoms New York 1938. — Th. Dart, Thomas Campion, MGG, II, 1952.
CAMPORA, Giuseppe, talijanski pjevač, tenor 30. IX 1925 —). Pjevanje učio u Genovi i Milanu, r pozornici debitirao 1949 u Bariju kao Rodolpho (Pi Boheme). Pjevao u mnogim talijanskim kazalištima (195c skoj Scali), u Meksiku, Rio de Janeiru, Buenos Airesv. i 1955 na Metropolitanu u New Yorku, a gostovao i u J Posebno se istakao u ulogama: Maurizio (Čilea, Adriana L Cavaradossi (Puccini, Tosca), Pinkerton (Puccini, Mat terfly), Werther (Massenet) i dr. CAMPORESE, Violante, talijanska pjevačica, sop 1785—1839). Plemićkoga roda, udata Giustiniani, pje rijeru započela tek 1815. Učenica G. Crescentinija ubrzo se afirmirala u milanskoj Scali i odmah angažirat donu. Izvrstan interpret uloga u Mozartovim operam Donna Anna (Don Giovanni), Dorabella (Cosi fan tutte (Titus). Na londonskim premijerama Rossinijevih opei za ladra i Otelio nastupila u glavnim ulogama. CAMPOS-PARSI, Hector, portorikanski kompozit 1. X 1922 —). Učenik konzervatorija New England u N. Boulanger u Parizu i A. Coplanda u Tanglevroodi se na Puerto Rico razvio živu djelatnost kao kompozito novinar, muzički kritičar, pedagog, televizijski korr koncertni menedžer. DJELA. ORKESTRALNA: Rapsodia elegiaca, 1960 (posvećel H. Villa-Lobosa); Divertimento del Sur za flautu, klarinet i gudače Tragico za klavir i orkestar, 1965. — KOMORNA: gudački kv Music for 3 violins, 1949; sonatina za violinu i klavir; Versiculos z; 1950. — Sonata za klavir. — Tri baleta: Incidente, 1948; Melos, Bobo, 1957. — Kantata Annunciation, 1954; Madrigales za alt i gL zborovi; solo-pjesme.
CAMPO Y ZABALETA, Conrado del, španjolsl zitor (Madrid, 28. X 1878 — 17. III 1953). Muziki
•**>•*
CAMPO Y ZABALETA — CANDAEL Konzervatoriju u Madridu (E. Serrano, R. Chapi). Mnogo je naučio i kao samouk. Predavao na Madridskom konzervato riju harmoniju i kompoziciju. Izvrstan violist, C. je bio aktivan i kao praktičan muzičar; svirao je u dvorskom, kazališnom i simfonijskom orkestru; bio je i član gudačkog kvarteta J. Francesa. C. je djelovao i kao kritičar te je održao brojna predavanja, koja svjedoče o njegovu interesu za staru španjolsku muziku. Ovom umjetniku koji je u svojoj domovini uživao velik ugled, predbacivali su svojedobno ugledanje na njemačku simfonijsku muziku, posebno na R. Straussa. Iako se ta tvrdnja ne može sasvim osporiti, C. ostaje u suvremenoj španjolskoj muzici zanimljivom stvaralačkom individualnošću, kasno-romantičkih težnji, čija djela počivaju na čvrstom tehničkom znanju i na uspješnim pokuša jima oko dočaravanja lokalnog španjolskog kolorita, osobito u opernim radovima. DJELA. ORKESTRALNA. Simfonijske pjesme: Las Cantigas del Rey Sabio i O frenda a los caidos; koncert za violončelo i orkestar; Suite madrilena; suita Una Kasida, 1922; La divina comedia; La Dama del amboto (sa zborom), 1902; Boselo castellano. — Nekoliko gudačkih kvarteta. — Klavirske kompozicije. — DRAMSKA. Opere: Dies irae, 1908; Los Amantes de Verona, 1909; La Flor del Agua, 1910; El Final de Don Alvaro, 1911; Paolo e Francesca, 1911; El Rey trovador; Lady Godiva; El Avapies (sa A. Barriosom), 1919; La Malquerida; La Dama desconocida; Leonor Teller; La Tragedia del Beso; La Culpa; Fanlochines. — Vokalne kompozicije. — Misa. LIT.: H. Collet, L'Essor de la musique espagnole au XX e siecle, Pariš 1929 (novo izd. 1950). —J. Subird, Conrado del Campo y Zabaleta, MGG, II, 1952.
CAMPRA, Andre, francuski kompozitor (Aix-en-Provence, kršten 4. XII 1660 — Versailles, 29. VI 1744). Muziku učio kao član u dječjem zboru u Aixu. God. 1678 postao svećenik, 1681 bio orguljaš u Arlesu, 1683 preuzeo vodstvo zbora u crkvi St. Etienne u Toulouseu i zauzimao se za uvođenje gudačkih instrumenata u crkvene orkestre. Poslije sukoba sa pretpostavljenim odlazi 1694 u Pariz i postaje upravitelj zbora i škole crkve Notre Dame. Uz to komponira opere i balete. God. 1700 napušta službu u Notre Dame da bi se potpuno posvetio kazalištu i uskoro stiče glas najistaknutijeg pariškog dramskog kompozitora. God. 1723 imenovan za dvorskog dirigenta; 1730—40 C. stoji na čelu Academie Royale de Musique, a zatim se povlači iz javnog života, prepuštajući svoje mjesto J. C. de Mondonvilleu. C. se trudio da u svojim djelima ostvari sintezu talijanskog i francuskog opernog stila svog vremena, stojeći tako i simbolički između J.-B. Lullyja i J.-Ph. Rameaua. Za njegovo stvaranje karakteristična je upotreba neke vrste vodećeg motiva, primjena velikih skokova u melodiji za isticanje snažnih osjećaja i napeta kromatika u scenama duševnih kriza ili patnji. Njegova melodija je veoma izrazita, sadržajna i specifična. Ritmička podloga njegovih djela ovisi o toku dramske radnje; sinkope potcrtavaju uzbuđenje, a sve se odvija na bazi novih, često i vrlo smjelih harmonijskih kombinacija. On upotrebljava dominantni septakord s tonikom kao basovim tonom, nizove septakorda ili čak i nonakorda, modulira u udaljene tonalitete, tražeći tako put za razjašnjenje istinitih refleksa osjećanja, dok za tumačenje raspoloženja često izabire tonalitete kao što su H-dur, b-mol, A. CAMPRA cis-mol, fis-mol, Des-dur 3 itd. Njegova orkestracija također pokazuje težnju za postizanjem što uvjerljivijeg dramskog izraza. Instru menti često dijalogiziraju s glasom ili medu sobom, pojedine grupe se smjenjuju na principu kontrasta ili dočaravaju određenu atmosferu. Konačno, u njegovim se djelima susreću i narodne melodije francuskog i stranog podrijetla. DJELA. DRAMSKA. Opere: L'Europe galante, 1697; Hesione, 1700; Arethuse, 1701; Tancrede, 1702; Les Muses, 1703; Iphige'nie en Tauride, 1704; Alcine, 1705; Hippodamie, 1708; Les Fetes Venitiennes, 1710; Idomenez, 1712; Telephe, 1713; Camille, reine des Volsques, 1717; Achille et Deidamie, 1735. Više baleta i divertismana. — Više pojedinačnih kantata i zbirka Cantates francaises melees de symphonies (3 sv.), 1708, 1724, 1728; arije na francuske i talijanske tekstove; Airs serieux el a boire. — Mise; veći broj moteta. LIT.: A. Pougin, Andre Campra, Pariš 1861. — Marbot, Gilles, Cabassol, Campra, Air, 1903. — L. de La Laurencie, Notes sur la jeunesse de Andre Cam pra, SBIMG, 1909. — Isti, Andre Campra, musicien profane, L'Annee musicale, 1913. — R. Girardon, Andre Campra, MGG, II, 1952. — M. Barthelemy, Andre Campra, sa vie et son oeuvre, Pariš 1957. — J. R. Anthony, The Opera Ballet of Andre Campra: A Study of the First Period French Opera-Ballet (diserta cija), Ann Arbor 1964. — Isti, Thematic Repetition in the Opera-Ballets of Andre Campra, MQ, 1966. R.
285
CAMUSSI, Ezio, talijanski kompozitor (Firenca, 16. I 1877 — Milano, 11. VIII 1956). Studirao u Rimu (S. Falchi, G. Sgambatti), zatim u Bologni. Kasnije je učio i kod J. Masseneta u Parizu. DJELA: orkestralne (uvertira, suite) i komorne kompozicije. — Opere: La Du Barry, 1912; / Fuochi di San Giovanni, 1920; // Donzello; Scampalo 1925; // Volto della Vergine, 1937; La Principessa lontana; II Drappello.
CANARIE (canario), brzi španjolski ples, podrijetlom vjerojatno s Kanarskih otoka. Njegov se punktirani ritam J. 2 J u 3/8, 6/8 ili 3/4 mjeri malo razlikuje od ritma francuskih ple sova courante i gigue. Njegovao se i u Francuskoj od kraja XVI do početka XVIII st. i njime se unosio egzotični element u evropsku muziku toga doba. Brojne canaries u suitama za čembalo pisali su Ch. de Chambonieres, L. Couperin, Lully, Purcell, J. K. F. Fischer, G. Muffat i dr. NOVA IZD.: G. Tagliapietra (Antologia di mušica . . . per pianoforte, 1931 —32); W. Apel (Musik aus friiher Zeit, 1934). K. Ko.
CANCAN (franc), u drugoj polovici XIX st. ples u dvodobnoj ili četvorodobnoj mjeri, živahna ritma, često lascivnih, nepristojnih kretnja. Osobitu je popularnost uživao u Parizu. Nalazi se u Orphee aux enfers J. Offenbacha i nekim drugim francuskim operetama. Između 1890—1900 susreće se i pod imenom frenchcancan. LIT.: A. Moss i E. Marvel, Cancan and Barcarolle, New York 1954.
CANCIONERO (španj. prema cancion pjesma), u Španjolskoj općenito zbirka pjesama jednoga ili više autora. Najčešće se tim izrazom nazivaju zbirke pjesnika, odnosno kompozitora koji su pripadali istom pokoljenju i obično djelovali na istom dvoru. Najstariji sačuvani primjerci cancionera potječu iz XIII st. (-* cantigas). Među kasnijim zbirkama najvažnije jesu: 1. C. musical de Palacio sadrži 459 svjetovnih višeglasnih (većinom dvoglasnih) kompozicija {villancicos, cantarcillos, frottole> kraće instrumentalne stavke) pretežno španjolskih autora. Stilski su te pjesme srodne trubadurskoj umjetnosti. Sabrao ih je J. del Encina, a rukopis je dovršen 1530. Ta zbirka je najvažniji izvor za upoznavanje svjetovne španjolske vokalne polifonije XV i ranog XVI st. NOVA IZD.: pod naslovom Cancionero musical de los siglos XV y XVI obj. je tu zbirku Fr. A. Barbieri (1890; novi otisak, 1945); pod izvornim nazivom obj. ju je H. Angles (La Mušica en la corte de los Reyes Calolicos, 1947—51).
2. C. musical de Sevilla (Cantilenas vulgares puestas en mušica por varios espanoles) sadrži 95 višeglasnih svjetov nih pjesama (20 od njih nalaze se u C. musical de Palacio). I u njoj su većinom zastupani španjolski muzičari. NOVA IZD.: tekstove bez napjeva obj. je pod naslovom Cantilenas vulgares R. Stevenson (1958); 13 kompozicija obj. je isti (Spanisn Music in the Age of Columbus, 1960).
3. C. musical de Elvas sadrži 65 dvoglasnih i troglasnih svjetovnih kompozicija španjolskih autora (14 od njih nalaze se u C. musical de Palacio).
NOVO IZD.: pod naslovom C. musical e poelico da Bibl. Publia Hortensia obj. je tu zbirku M. Joaquim (1940).
4. C. de Uppsala (Villancicos de diversos autores) sadrži 48 višeglasnih svjetovnih kompozicija različitih autora. To je jedini štampani c. (Venecija, 1556). NOVA IZD.: cjelokupnu zbirku obj. su R. Mitjana, J. Bal y Gay i I. Pope (1944); tekstove je obj. R. Mitjana (1909).
5. C. musical de la Časa de Medinaceli sadrži 76 duhovnih i 99 svjetovnih (većinom madrigala) kompozicija. Rukopis je nastao u drugoj polovini XVI st. NOVO IZD.: obj. je M. Querol Gavalda (2 sv., 1949—50).
6. C. musical y poetico del siglo XVII sadrži 75 više glasnih svjetovnih kompozicija španjolskih autora. Sabrao ih je 1624—25 Cl. de la Sablonara. To je najvažniji španjolski višeglasni zbornik ranog XVII st. NOVO IZD.: obj. je J. Aroca (1916).
7. C. musical de Olot sadrži 74 višeglasne svjetovne kom pozicije španjolskih autora iz prve polovine XVII st. LIT.: R. Mitjana, Nuevos notas sul »Cancionero musical de los siglos XV y XVI«, Revista de filologia espanola, 1918. — Isti, Comentarios y apostillas al »Cancionero poetico y musical del siglo XVII«, ibid., 1919. — /.. Pfandl, Uber einige spanische Handschriften der Miinchener Staatsbibliothek, Homenaje a Menendez Pidal, Madrid 1925. — C. S. Smith, Documentos referentes al »Cancionero« de Cl. de la Sablonara, Revista de filologia espanola, 1929. — H. Angles, Die spanische Liedkunst im 15. und am Anfang des 16. Jahrhunderts, Festschrift Th. Kroyer, Regensburg, 1933. — J. Romeu Figueras, La Poesia popular en los cancioneros musicales espanoles, Anuario Mušica', 1949. — M. Schneider, Existen elementos de mušica popular en el »Cancionero musical de Palacio'
View more...
Comments
