Morska Zvijezda - Peter Watts

Sadržaj Sadržaj Zahvalnice Reference Creative Commons licenca Prolog: Ceratius Prvi dio Duet Davitelj Niša Pospremanje Drugi dio Rim Neotenija Lift boj Mrvljenje Autoklav Vodeni krevet Dvojnik Anđeo Divlji Sjena Treći dio Balet Plesač Kratak spoj Kritična masa Četvrti dio Suhozemac Na guranje Muljokopač Vrisak Trska Duhovi Peti dio Plivarica Entropija Ringišpil Ecdysis Alibiji Šesti dio Karantin Mjehurić Klistir Prevrtljivac Sedmi dio Moždani sir Tema i varijacija Mrtva tačka

Softver Racter Osmi dio Završna igra Noćna smjena Rasipanje Reptil Nebeski skok Reflektor Izlazak sunca Jerihon Krš

Morska zvijezda Piter Vats

Izdanje: 2000 Kategorije: beletristika, naučna fantastika Izvor: http://www.rifters.com Prevod: Ana Kravić, 2017

O Vatsu: Piter Vats je kanadski pisac naučne fantastike i biolog specijalizovan za morske sisare. Njegov prvi roman Morska zvijezda (Starfish, 2000. g.) je predstavio Leni Klark, radnicu u dubinskoj podmorskoj elektrani, fizički prilagođenu životu pod morem i glavnu protagonistkinju u nastavcima: Maelstrom (2001), Behemoth: ß-Max (2004) i Behemoth: Seppuku (2005). Zadnja dva izdanja su zapravo jedan roman, objavljen u dva dijela iz komercijalnih razloga. Ovi romani čine trilogiju poznatu pod nazivom Rifters (Pukotinci) o ljudima prilagođenim životu i radu u morskim dubinama. Njegovu posljednju knjigu „Blindsight“, objavljenu u oktobru 2006. godine, Piter Štros je opisao ovako: „Zamislite neurobiologijom opsjednutu veziju Grega Igana kako piše priču o prvom kontaktu sa vanzemaljcima iz perspektive postljudskog zombija, člana posade na brodu čiji je kapetan vampir, sa neumiranjem kao glavnom nagradom.“ Vats je radio i kao pisacsupervizor na animiranom filmskom i TV projektu „Strange Frame“. Vats je svoja prva dva romana, Behemoth i neke kratke priče objavio na svojoj web stranici pod Creative Commons licencom.

Napomena prevodioca: Ovaj prevod je nastao sasvim neplanirano, u pokušaju da sebi i drugima približim knjigu koja me na prvo čitanje oborila s nogu i autora koji još nije preveden na naše jezike iako to sigurno zaslužuje. Prevela sam je s puno gušta, kradući vrijeme od redovnog prevodilačkog posla, sna i svega ostalog tokom dobrih 4-5 mjeseci. Izabrala sam da je prevedem na svoj maternji jezik, sh-hs, koji je sada nažalost mrtav ali vjerujem da ga i dalje svi sasvim dobro razumijemo i nadam se da to nikome neće predstavljati problem. Ana Kravić, Sarajevo, maj 2017.

Za Suzan Ošanek, ako je slučajno još uvijek živa. I za Lori Čener koja - na moju veliku sreću, sigurno jeste.

Zahvalnice Sve ove riječi sam lično sastavio. Međutim, bestidno sam iskoristio koga god sam mogao da bi ih sastavio kako treba. Na početku: Morska zvijezda je počela kao kratka priča. Barbara MekGregor, tada iz Laboratorije za nasilje u porodici na Univerzitetu u Britanskoj Kolumbiji, je kritikovala rane verzije te priče. Na kraju: Dejvid Hartvel je kupio rukopis; on i Džim Minc su ga uredili. Naravno da sam im zahvalan ali se nadam da je njihova nagrada više od jeftinih riječi; nadam se da će se Morska zvijezda prodavati i svima nama donijeti puno para. (Primjerak koji držite u rukama je samo početak. Zašto ne uzmete još nekoliko i podijelite ih Jehovinim svjedocima na uglu ulice?) Između toga: Glen Grant je uzeo na sebe da razgovara sa Dejvidom Hartvelom u moje ime u trenutku kada sam bio prevelika kukavica da to sam učinim. Major Dejvid Bak iz novozelandske vojske mi je stavio na raspolaganje svoje stručno znanje o eksplozivima, nuklearnim i drugim. Bio sam malo uznemiren spoznajom o tome koliko su truda neki ljudi posvetili izučavanju efekata nuklearnih eksplozija na morsko dno. Kad sam htio da saznam nešto o geologiji rasjednih i tektonskih zona, postavio sam pitanje na nekoliko geoloških Usenet grupa umjesto da radim pravo istraživanje. Rezultat su bili brojni savjeti od ljudi koje nisam nikad upoznao, i vjerovatno nikad i neću: Elin Belc, Hajden Častin, Džo Dejvis, Kit Morison i Karl Šefer su me uputili na izvore i reference o vulkanizmu, tektonici ploča i (u jednom slučaju) vremenu potrebnom da se jedna nuklearna podmornica kao iscijeđena bubuljica ispali iz grotla aktivnog vulkana nakon što je proguta dubinska subdukcijska zona. Džon Stokvel iz Centra za talasnu fenomenologiju (Škola rudarstva u Koloradu) je bio posebno susretljiv i dao mi je formule i tabele koje zemljotrese opisuju u finim, razumljivim „ekvivalentima Hirošime“. Najrađe bih preskočio sva buduća samostalna istraživanja. I najrađe bih optužio sve ove fine ljude za sve tehničke greške koje nađete u dokumentu koji slijedi ali, naravno, ne mogu. Knjiga je moja. To valjda znači da su i greške u njoj moje.

Reference Zapravo bi vas moglo iznenaditi to koliki dio svega ovoga nisam prosto izmislio. Ako ste zainteresovani za detaljnije istraživanje, navedena literatura predstavlja dobru polaznu tačku. Morska zvijezda namjerno izvrće neke činjenice a sigurno sam pogriješio i na sto drugih mjesta iz čistog neznanja, ali ova lista opet dobro dođe: daje vam priliku da me provjerite. Ali kladim se da vas nije baš toliko briga.

Biologija dubokih mora Dubinska stvorenja koja sam opisao su uglavnom stvarna; ako mi ne vjerujete pročitajte "Light in the Ocean's Midwaters", B. H. Robison, July 1995 Scientific American. Ili „Deep-Sea Biology“, J.D. Gage & P.A. Taylor (Cambridge University Press, 1992). Ili „Abyss“, C.P. Idyll (Crowell Co., 1971); knjiga je stara ali je mene zainteresovala još u 9. razredu. Iako su ribe koje mrežama izvlačimo iz velikih dubina obično male, gigantizam nije nečuvena pojava kod nekih vrsta dubinskih riba. Na primjer, 1930-tih godina, pionir morskih dubina Vilijam Bib je ustvrdio da je iz batiskafa vidio iglozuba dugog dva metra. Puno zanimljivog materijala sam našao u „The Sea - Ideas and Observations on Progress in the Study of the Seas. Vol. 7: Deep-Sea Biology“ (G. T. Rowe, ed., 1983 from John Wiley and Sons). Konkretno, poglavlje o biohemijskim i fiziološkim adaptacijama dubinskih životinja (Somero et al.) — kao i „Biochemical Adaptation“, Princeton University Press (Hochachka and Somero, Eds., 1983) — su me uputili u fiziologiju dubinskih stvorenja, efekte visokog pritiska na pragove aktivacije neurona i adaptaciju enzima na visoki pritisak i temperature. Tektonika i geologija rasjednih zona Za laike, dobar uvod u obalnu geologiju pacifičkog sjeverozapada, uključujući i raspravu o okeanskim grebenima kao što je Huan de Fuka, se može naći u „Cycles of Rock and Water“, K. A. Brown (1993, HarperCollins West). "The Quantum Event of Oceanic Crustal Accretion: Impacts of Diking at Mid-Ocean Ridges" (J.R. Delaney et al., Science 281, pp222-230, 1998) lijepo opisuje strahotu i učestalost zemljotresa i erupcija na rasjedu Huan de Fuka, iako je prilično puna tehnikalija. Ideja da je sjeverozapad Pacifika zreo za jedan veliki zemljotres je analizirana u "Giant Earthquakes of the Pacific Northwest", R. D. Hyndman (Scientific American, Dec. 1995). "Forearc deformation and great subduction earthquakes: implications for Cascadia offshore earthquake potential", McCaffrey and Goldfinger (Science v267, 1995) i "Earthquakes cannot be predicted" (Geller et al., Science v275, 1997) detaljnije razrađuju ovu temu. Prilično sam sretno živio u Vankuveru. Nakon što sam ovo pročitao, preselio sam se u Toronto. Apsolutno najbolji izvor najaktuelnijih informacija o hidrotermalnim izvorima je ipak web stranica američke Nacionalne okeanografske i atmosferske agencije (NOAA). Sve je tu: primarni podaci iz istraživanja, plan istraživanja, interaktivne mape, trodimenzionalne animacije podvodnih zemljotresa i nove publikacije. Da nabrojim samo ponešto. Počnite od http://www.pmel.noaa.gov/vents i idite dalje. Psionika i Gancfeldov efekat Rudimentarna telepatija koju spominjem se zapravo pojavila u stručno ocijenjenoj tehničkoj literaturi tamo nekad 1994-te. Pogledajte: „Does Psi Exist? Replicable evidence for an anomalous process of information transfer“, Bem and Honorton, Psychological Bulletin, Vol 15, p. 4-18. Statistički značajno i sve to. Spekulacije o kvantnoj prirodi ljudske svijesti potiču iz knjiga Rodžera Penrouza, „The Emporer's New Mind“ (Oxford University Press, 1989) i „Shadows of the Mind“ (Oxford, 1994). Pametni gelovi Pametni gelovi koji upropaste cijelu stvar su inspirisani istraživanjima prof. Masua Aizave, profesora na Tehnološkom institutu u Tokiju, profilisanim u izdanju Discover

magazina iz avgusta 1992. U to vrijeme, uspio je da uveže par neurona u prethodnike jednostavnih logičkih sklopova. Drhtim pri pomisli dokle je sada došao. Primjena neuronskih mreža u navigaciji kompleksim terenom je opisana u "Robocar“, B. Daviss (Discover, July 1992), i opisuje rad Čarlsa Torpa sa (gdje drugo nego) Univerziteta Karnegi-Melon. ßehemot Teorija da život potiče iz hidrotermalnih izvora potiče iz "A hydrothermally precipitated catalytic iron sulphide membrane as a first step towards life", by M.J. Russel et al. (Journal of Molecular Evolution, v39, 1994). Mrvice o evoluciji života, uključujući i mogućnost ribozomske RNK kao alternativnog genetskog obrasca, sam pokupio iz „The origin of life on earth“, L.E. Orgel (Scientific American, October 1994). ßehemotovo simbiotsko prisustvo u ćelijama dubinskih riba sam posudio od Lin Margulis, koja je prva postavila hipotezu da su ćelijske organele nekada postojale kao samostalni organizmi (ideja koja je od hereze postala kanon u samo desetak godina). Kad sam već tu ideju ubacio u knjigu, opravdanje sam pronašao u „Parasites shed light on cellular evolution" (G. Vogel, Science 275, p1422, 1997) i "Thanks to a parasite, asexual reproduction catches on" (M. Enserinck, Science 275, p1743, 1997). Seksualno zlostavljanje i adiktivni stimulusi Sa idejom da hronično zlostavljanje može stvoriti psihološku ovisnost sam se prvi put susreo u knjizi „Psychological Trauma“ (B. van der Kolk, ed, American Psychiatric Press 1987). Sindrom lažnih sjećanja je istražen u „The Myth of Repressed Memory: False Memories and Allegations of Sexual Abuse“, E. Loftus & K. Ketcham (St. Martin's Press 1996).

Creative Commons licenca Imenovanje-nekomercijalno-dijeli pod istim uslovima 2.5 Možete slobodno: Dijeliti - kopirati, prikazivati i raditi prerađivati - stvarati derivativna djela Pod sljedećim uslovima: Imenovanje. Morate imenovati autora djela na način koji odredi autor ili davalac licence. Nekomercijalno. Ovo djelo ne možete koristiti u komercijalne svrhe. Dijeliti pod istim uslovima. Ukoliko izmijenite, priredite ili proširite ovo djelo, rezultirajuće djelo možete distribuirati isključivo pod licencom identičnom ovoj. Pri bilo kakoj vrsti upotrebe ili distribucije, drugima morate jasno navesti uslove licence koji se odnose na ovo djelo. Svi ovi uslovi mogu biti povučeni odobrenjem nosioca autorskih prava. Odricanje od odgovornosti: Vaše pravo na fer upotrebu i druga prava neće biti ugrožena gore navedenim. Ovo je sažetak punog pravnog teksta licence: http://creativecommons.org/licenses/by-nc-sa/2.5/legalcode

Prolog: Ceratius

Svako normalan umukne pri pogledu na bezdan. Sunčeva svjetlost ove vode nije dotakla milion godina. Tu se gomilaju stotine atmosfera, brazde mogu da progutaju tuce Everesta bez podrigivanja. Kažu da je sam život nastao u dubokom moru. Možda. To sigurno nije bilo lako, samo pogledaj život koji je sada tu – monstruozne stvari, uvrnute u oblike iz noćnih mora mračnim pritiskom i čistim hroničnim gladovanjem. Čak i ovdje, unutar trupa, bezdan te pritišće kao svod katedrale. Ovo jednostavno nije mjesto za trivijalno glasno preseravanje. Ako i progovoriš, činiš to tiho. Ali ovim turistima je izgleda sasvim svejedno. Džoel Kita je naviknut da osluškuje disanje 'skafa oko sebe, njegovo kliktanje i siktanje. Oslanja se na te zvukove; uređaji samo potvrđuju ono što mu je zvijer već rekla krčanjem svog stomaka. Ali Ceratius je turističko plovilo, potpuno izolovano, sa viškom prostora nad glavom i ležećim foteljama i malim dozerima za piće i drogu ugrađenim u zadnju stranu svakog sjedišta. Sve što danas može da čuje je tovar koji brblja. Osvrće se preko ramena. Turistički vodič, hindijanka u srednjim dvadesetim sa zebrastom frizurom – Pritila nešto – mu dobacuje brzi, snuždeni osmijeh. Ona je relikvija, i to dobro zna. Nema šanse da se takmiči sa instaliranom bibliotekom, nema 3D animacije i kvadro ozvučenje. Ona je u stvari samo rekvizit. Platu joj daju ne zato što radi nešto korisno, već baš zato što ne. Čemu biti bogat ako kupuješ samo ono što ti treba? Njih je osam. Jedan stariji tip u pregači, još uvijek pri kraju prvog stoljeća života, nešto drnda po postavkama na svojoj kameri. Ostali su utaknuti u kacige koje prikazuju program pažljivo pripremljen da ih zaokupi tokom spuštanja, ali ne i da bude toliko impresivan da zasjeni krajnju destinaciju i učini je antiklimaktičnom. To je prilično tanka crta u zadnje vrijeme. Simulacije su skoro uvijek bolje od stvarnog života, a onda stvarni život optužuju za lošu prezentaciju. Džoel bi bio sretan da ovaj program malo bolje drži pažnju tovara; da su malo više zaokupljeni možda bi umuknuli. Vjerovatno ih nije briga da li će Čenerova morska čudovišta opravdati svu tu pompeznu reklamu. Ovi ljudi nisu ovdje dole zato što je bezdan impresivan, ovdje su samo zato što je tura toliko skupa. Očima prelazi preko kontrolnog panela. Čak i to se čini pretjerano, klimatizacija i zabavni sadržaji zauzimaju dobru polovinu table. Iz dosade, bira neki slučajni kanal i uključuje se, prebacuje signal na prozor na glavnom ekranu. Drvorez iz osamnaestog vijeka u obliku krakena, oživljen čudima moderne animacije. Grubo oblikovani krakovi se obmotavaju oko jarbola galije, povlače je pod zdepasto izvajane talase. Ženski glas, dizajniran tako da privlači maksimalnu pažnju oba pola: „Uvijek smo ispunjavali mora čudovištima—„ Džoel se isključuje. G. Pregača se pojavljuje iza njega, familijarno polaže ruku na njegovo rame. Džoel se odupire potrebi da je makne odatle. To je još jedan problem sa ovim turističkim podmornicama; nema prave pilotske kabine, samo kontrolna konzola u prednjem dijelu putničke kabine. Nema šanse da se sakriješ od tovara. „Impresivna konzola“, kaže g. Pregača. Džoel podsjeća sam sebe na svoje profesionalne dužnosti, i smiješi se.

„Već ste dugo na ovoj ruti?“ Koža bjelokrestog se sjaji zlatnim sjajem kultivisanih ksantofila. Džoelov osmijeh postaje nekako opor. Čuo je sve o koristima, naravno; UV zaštita, više kiseonika u krvi, više energije – kažu da čak smanjuje i potrebu za hranom; mada ovi ljudi ne brinu previše o tome imaju li dovoljno love za u granap. Ali i dalje previše friknuto za Džoelov ukus. Implantati bi trebali biti napravljeni od mesa, ili bar plastike. Da ljudi treba da vrše fotosintezu imali bi lišće. „Kažem—„ Džoel klimnu. „Nekoliko godina.“ Promrmlja. „Nisam znao da Podmorski safariji postoje toliko dugo.“ „Ne radim za Podmorske safarije“, kaže Džoel, najljubaznije što može. „Samo honorarno.“ Bjelokresti vjerovatno ne zna za drugo, član je generacije koja se godinu za godinom zaklinjala na vjernost istom gospodaru. U to vrijeme se to nikome nije činilo kao loša stvar. „Blago vama.“ G. Pregača ga očinski tapše po ramenu. Džoel gura kormilo malo ulijevo. Do tada su krstarili uz jugoistočno rame rasjeda, ugašenih reflektora; sonar prikazuje bezlični pejzaž od blata i kamenih gromada. Sama pukotina je udaljena nekih pet ili deset minuta. Na ekranu, turistički program veze o džinovskim lignjama koje su napadale brodove u Drugom svjetskom ratu, nudi paradu arhivskih fotografija kao dokaz; ljudske noge, obilježene kružnim ranama gdje su rožnate sisaljke izdubile komade mesa. „Grozno. Da li ćemo vidjeti džinovske lignje?“ Džoel odmahuje glavom. „Druga tura.“ Program prelazi u litaniju o dubinskim grozotama; komad mesa izbačen na plažu na Floridi, nagovještaj hobotnice duge trideset metara. Larve džinovske jegulje. Hipotetička čudovišta koja su se možda nekada hranila velikim kitovima, koja anonimno odumiru zbog nedostatka hrane. Džoel misli da je devedeset posto toga obično sranje, a ostalo se ionako ne računa. Čak ni džinovske lignje ne silaze u stvarno duboko more; malo šta dođe ovdje dole. Nema hrane. Džoel se vrti tuda već godinama i nikada nije vidio prava čudovišta. Osim ovdje, naravno. Dodiruje taster; napolju, visokofrekventni zvučnik počinje da cvili u bezdan. „Hidrotermalni izvori ključaju i pjene uz zone širenja u svim okeanima svijeta“, brblja program, „i hrane mase divovskih školjki i tubastih crva dugih preko tri metra.“ Arhivski snimak ekosistema na izvorima. „Ali ipak, čak i na ovim mjestima, samo organizmi koji se hrane filtracijom i rove po mulju postaju divovi. Ribe, kičmenjaci kao i mi, su rijetke – i duge samo par centimetara.“ Nos neke jegulje slabašno migolji preko ekrana, djelujući više kao nečiji otkinuti prst nego kao riba. „Osim ovdje“, dodaje program nakon dramatične pauze. „Ovaj mali dio grebena Huan de Fuka je neobjašnjivo poseban. Jer ovdje žive mitska čudovišta.“ Džoel opet lupnu po konzoli. Vanjska svjetla-mamci zasijaše cijelim bioluminiscentnim spektrom; kabinska svjetla se zamračiše. Stanovnicima pukotine, privučenim zvukom, kao da se odjednom tik pred nosom stvorilo pravo pravcato jato nečeg jestivog. „Mi ne znamo tajnu izvora Čener. Ne znamo na koji način proizvodi svoje čudne i fascinantne divove.“ Vizuelni prikaz programa se zamrači. „Znamo samo to da smo ovdje, na padinama Aksijalnog vulkana, pronašli jazbinu iz koje izlaze čudovišta.“

Nešto lupnu o vanjsku oplatu. Akustika u putničkoj kabini čini zvuk neprirodno glasnim. Konačno, putnici su zamuknuli. G. Pregača mrmlja nešto i vraća se na svoje sjedište, veliki užurbani hloroplast. „Time završavamo ovaj uvod. Vanjske kamere su povezane sa vašim kacigama i možete ih usmjeravati normalnim pokretima glave. Fokusirajte i snimajte pomoću džojstika na vašem desnom naslonu za ruke. U pogledu možete da uživate i direktno, kroz bilo koji kabinski prozor. Vaš vodič i pilot vam stoje na usluzi ukoliko vam je potrebna pomoć. Podmorski safariji vam žele dobrodošlicu na izvor Čener i nadamo se da ćete uživati u obilasku.“ Još dva tupa udarca. Sivi bljesak ispred prednjeg okna; vijugavi trbuh na trenutak uhvaćen u svjetlu reflektora, kovitlanje peraja. Na Džoelovoj sistemskoj konzoli, ikone vanjskih kamera se vrte i mrdaju. Suvišna Pritila uklizava u kopilotsko sjedište. „Standardno mahnito hranjenje tamo vani.“ Džoel utišava glas. „Ovdje unutra. Tamo vani. U čemu je razlika?“ Ona se smiješi, bezbjedan, tihi znak slaganja. Ima odličan osmijeh. Skoro pa bi joj oprostio tu prugastu kosu. Džoel primjećuje nešto na njenoj lijevoj nadlanici; izgleda kao izbjeglička tetovaža, ali on čisto sumnja da je autentična. Prije modni detalj. „Jesi li sigurna da će moći bez tebe?“, pita je sarkastično. Ona se osvrće. Tovar opet počinje: Vidi ono. Hej, slomilo je zub na nas. Bože, kako su ružni— „Snaći će se“, kaže Pritila. Nešto se pomalja na drugoj strani prozora: usta kao vreća puna zuba, sa donje vilice visi mamac sa lampom na kraju. Ralje stoje širom otvorene kao da su razglavljene, naglo se zatvaraju. Zubi bezopasno klize preko prozora. Pljosnato crno oko bulji unutra u njih. „Šta je to?“, Pritila želi da zna. „Ti si turistički vodič.“ „Nikad nisam ništa slično vidjela.“ „Ni ja.“ Šalje tanki snop elektriciteta kroz trup. Čudovište, zatečeno, briše u mrak. Povremeni udari odjekuju kroz Ceratius a tovar se svaki put ponovo iznenađuje. "Koliko nam treba do samog Čenera?" Džoel baca pogled na taktički. „Praktično smo već stigli. Vruća pukotina srednje veličine na pedesetak metara lijevo.“ „Šta je to?“, Niz svijetlih tačaka, ravnomjerno raspoređenih, se upravo pojavio na ekranu. „Geodetski markeri.“ Još jedan niz se pojavljuje iza prvog. „Za geotermalni program, znaš?“ „Može li brzi prelet? Kladim se da su ti generatori prilično impresivni.“ „Mislim da generatori još nisu stigli. Samo postavljaju temelje.“ „I dalje bi to bio fin dodatak turi.“ „Treba da se držimo podalje. Gadno će nas izribati ako tamo ima nekoga.“ „I?“ Ponovo taj osmijeh, ovaj put proračunat. „Ima li?“

„Vjerovatno nema“, priznaje Džoel. Građevinski radovi su obustavljeni već nekoliko nedjelja, što ga poprilično nervira; sljeduje mu par masnih ugovora ako Elektrodistribucija ikad pokrene svoje debelo korporativno dupe i završi šta je počela. Pritila ga gleda s iščekivanjem. Džoel sliježe ramenima. „Prilično je nestabilno tamo. Možda nas malo prodrmusa.“ „Opasno?“ „Zavisi od toga šta smatraš opasnim. Vjerovatno ne.“ „Idemo onda.“ Pritila mu kratko spusti urotničku ruku na rame. Nos Ceratiusa se okreće ka novom smjeru. Džoel ukida svjetlosne mamce i odvrće zvučne za jedan krešteći, oproštajni rafal. Čudovišta napolju – ona koja se još nisu dostojanstveno povukla kada su njihovi sićušni riblji mozgovi otkrili da metal nije jestiv – vrišteći bježe u noć, njihove bočne linije gore. Kod tovara nastaje trenutak zbunjene tišine. Pritila Nešto glatko ulijeće u tu prazninu. „Ljudi, malo mijenjamo pravac da pogledamo novopridošlice na pukotini. Ako pogledate sonar vidjećete da prilazimo mreži akustičnih farova. Elektrodistribucija ih je postavila tu radi izgradnje jedne od onih novih geotermalnih elektrana o kojima toliko slušamo. Kao što možda znate, slični projekti se rade na tektonskim zonama sve od Galapagosa do Aleutskih ostrva. Kada ih pokrenu, ljudi će zapravo živjeti ovdje na rasjedu—“ Džoel ne može da vjeruje. Pritilina velika šansa da sjebe biblioteku, a ona počne da priča isto što i biblioteka. Tiho prekida fantaziju koju je njegovao u srednjem mozgu. Sad pokušaj da se podvučeš pod triko zamišljene Pritile i vjerovatno bi počela živahno da ti recituje nešto napamet. Pali vanjske reflektore. Mulj. Još mulja. Na sonaru mreža mili prema njima, monotono sazviježđe. Nešto hvata Ceratius, obrće ga. Termistor na oplati kratko skače. „Termika, narode.“ Kaže Džoel preko ramena. „Nema razloga za brigu.“ Na desnom boku se pojavljuje prigušeno bakrenasto sunce. U suštini samo baklja na štapu, teritorijalni marker koji odbija bezdan natrijumskom lampom i niskofrekventnim pulsom. To Elektrodistribucija zapišava kamen za sve i svja: Ovo je naš komad pakla. Niz stubova se pruža nalijevo, reflektor na vrhu svakog. Presjeca ga drugi niz koji nestaje direktno ispred kao ulična svjetla u smogovitoj noći. Svjetla sijaju na čudan i nedovršen pejzaž od plastike i metala. Velika metalna kućišta leže po dnu kao iskočeni vagoneti. Daljinski upravljana vozila suzastog oblika spavaju na smrznutim ravnim plastičnim barama tvrđim od bazalta. Cijevi oštrih rubova strše iz tih zgusnutih površina kao šuplje kosti prerezane ispod zgloba. Skroz gore na jednom od lijevih stubova, nešto tamno i mesnato napada svjetlo. Džoel provjerava ikone kamera: sve su fokusirane, gledaju gore i lijevo. Pritila, štedeći O2, je odustala od brbljanja dok bjelokresti bulje. U redu. Žele više bezumnog ribljeg nasilja, daj im više bezumnog ribljeg nasilja. Ceratius se okreće gore lijevo. U pitanju je riba udičarka. Bjesomučno udara u reflektor, ne primjećujući da joj se Ceratius približava. Njena leđna kičma šiba; mamac koji visi na kraju, sijajuća crvolika stvar, bijesno blješti. Pritila je opet na njegovom ramenu. „Baš je navalila na tu stvar, jel' da?“

U pravu je. Vrh transpondera se trese pod udarcima velike ribe, što je čudno; ove zvijeri su velike, ali ne baš snažne. I kad malo bolje pogledaš, stub se drma naprijednazad čak i kad ga udičarka ne dira... „Aj, sranje.“ Džoel grabi kormilo. Ceratius se propinje kao nešto živo. Sjaj transpondera nestaje sa dna prozora; potpuni mrak pada na njih odozgo, gutajući pogled. Preplašeni povici od tovara. Džoel ih ignoriše. Sa svih strana, tupi udaljeni zvuk nečega što riče. Džoel nagazi po gasu. Ceratius se penje. Nešto ga lupi od pozadi; krma klizi ulijevo, vukući pramac za sobom. Crnilo s druge strane prozora odjednom ključa blatnjavosmeđe pod kabinskim svjetlom. Termistor na oplati skače dva, tri puta. Okolna temperatura skače sa 4 C na 280, i onda nazad. Na nižim pritiscima bi Ceratius padao kroz čistu paru. Ovdje se samo vrti, kliže i traži uporište u superzagrijanoj vodi. Konačno, nalazi ga. Ceratius se diže u dobrodošlu ledenu vodu. Kostur neke ribe pravi piruetu ispred prozora, sami zubi i bodlje, svi ostaci mesa raskuhani i otpali. Džoel se osvrće preko ramena. Pritilini prsti su stegnuti oko naslona njegovog sjedišta, članci su iste boje kao plešuće kosti napolju. Tovar je prestravljeno tih. „Opet termika?“ Kaže Pritila drhtavim glasom. Džoel odmahuje glavom. „Puklo morsko dno. Skroz je tanko ovuda.“ Uspijeva da se kratko nasmije. „Rekoh ti da bi stvari mogle postati malo nestabilne.“ „Mhm.“ Ona popušta stisak sa Džoelovog sjedišta. Otisci prstiju ostaju utisnuti u pjenu. Naginje se, šapuće „Pojačaj malo svjetla u kabini, hoćeš? Da bude fino, kao u dnevnoj sobi—“ i odlazi nazad da se pobrine za tovar: „E, ovo je bilo uzbudljivo. Ali Džoel kaže da se ove male erupcije stalno dešavaju. Nema razloga za brigu, mada se može desiti da vas malo prodrmaju.“ Džoel pojačava kabinska svjetla. Tovar mirno sjedi, svi još utaknuti kao nojevi u svoje kacige. Pritila užurbano sređuje stvari, zaglađuje perca. „A, naravno, još nas čeka i ostatak našeg redovnog obilaska...“ On pojačava osjetljivost sonara, fokusira nazad. Oluja svjetla se kovitla preko taktičkog ekrana. Ispod nje, novoformirani greben od tekuće stijene stoji kao ožiljak na licu ED-ove građevinske mreže. Pritila je opet na njegovom laktu. „Džoel?“ „Molim.“ „Kažu da će ljudi živjeti ovdje dole?“ „Mhm.“ „Opa. Ko?“ Gleda u nju. „Zar nisi vidjela promo? Samo najbolji i najpametniji. Boreći se protiv vječnog mraka, održavaće plamen civilizacije.“ „Ozbiljno, Džoel. Ko?“ Sliježe ramenima. „Jebeš me ako znam.“

Prvi dio Duet

Davitelj Kada se na stanici Bib ugase svjetla, možeš da čuješ ječanje metala. Leni Klark leži na svom krevetu, osluškujući. Iznad njene glave, iza cijevi i žica i oplate tanke kao ljuska jajeta, tri kilometra crnog okeana pokušava da je zgnječi. Osjeća pukotinu ispod sebe, kako razdire morsko dno snagom dovoljnom da pokrene kontinent. Leži tu u tom krhkom utočištu i čuje Bibov oklop kako se pomjera mikron po mikron, čuje kako mu šavovi škripe taman na pragu čujnosti. Bog je sadista na rasjedu Huan de Fuka, a Njegovo ime je Fizika. Kako su me nagovorili na ovo? pita se. Zašto sam došla ovamo? Ali već zna odgovor. Čuje Balard kako se kreće po hodniku. Klark joj zavidi. Balardica nikad ne zajebe stvar, uvijek ima svoj život pod kontrolom. Čini se skoro sretna ovdje. Klark se otkotrlja s ležaja i pipa po mraku tražeći prekidač. Kabina se puni sumornom svjetlošću. Cijevi i pristupni paneli prekrivaju zid pored nje; estetika je na dalekom drugom mjestu iza funkcionalnosti kada si na tri hiljade metara dubine. Okreće se i primjećuje sjajnog crnog vodozemca u ogledalu na pregradi. To joj se i dalje dešava, povremeno. Ponekad uspije da zaboravi šta su joj uradili. Potreban je svjestan napor da bi osjetila mašine koje čuče na mjestu gdje je bilo njeno lijevo plućno krilo. Toliko je naviknuta na hronični bol u prsima, tu suptilnu inerciju plastike i metala dok se kreće, da ih skoro više i ne primjećuje. Još može da doživi sjećanje na to kako je bilo biti pravo ljudsko biće, i da to pobrka sa stvarnim osjećajem. Takvi predasi kratko traju. Ogledala su u Bibu svuda; navodno bi trebalo da povećaju prostor. Klark ponekad zatvara oči da bi se sakrila od odraza koji je vječito proganjaju. Ali ne pomaže. Steže kapke i ispod njih na rožnjačama osjeća sočiva koja joj pokrivaju oči kao glatke bijele mrene. Penje se iz svoje kabine i odlazi hodnikom do dnevnog boravka. Balard je čeka tamo, obučena u ronilačku kožu i uobičajenu auru samopouzdanja. Balard ustaje. „Spremna za pokret?“ „Ti si šefica“, kaže Klark. „Samo na papiru.“ Balard se smiješi. „Ovdje dole nema hijerarhije, Leni. Što se mene tiče, ravnopravne smo.“ Nakon dva dana na rasjedu, Klark je i dalje iznenađena time koliko se često Balard smije. Balard se smije na najmanju provokaciju. Što ne djeluje uvijek kao pravi smijeh. Nešto udara u Bib izvana. Balardicin osmijeh posustaje. Čuju to opet; vlažni, prigušeni, tupi udar kroz titanijumsku kožu stanice. „Treba vremena da se navikneš“, kaže Balard, „zar ne?“. I ponovo. „Mislim, ovo zvuči veliko—“ „Možda bi trebalo da ugasimo svjetla“, predlaže Klark. Zna da neće. Bibova vanjska svjetla gore non-stop, električna logorska vatra koja odbija mrak. Ne vide ih iznutra—Bib nema prozore—ali nekako se tješe znanjem da ih ta nevidljiva vatra— Tup! —većinu vremena.

„Sjećaš se na obuci?“, kaže Balard preko tog zvuka, „kad su nam rekli da su ribe obično tako—male...“ Njen glas se utišava. Bib lagano škripi. Osluškuju neko vrijeme. Nema drugog zvuka. „Mora da se umorila“, kaže Balard. „Ne mo’š vjerovat’ da nikad ne nauče.“ Odlazi do stepenica i silazi sprat niže. Klark je prati, malo nestrpljivo. U Bibu ima zvukova koji je brinu mnogo više od uzaludnog napada neke zbunjene ribe. Klark može da čuje kako umorne legure pregovaraju o predaji. Osjeća kako okean traži put unutra. Šta ako ga nađe? Čitav Pacifik može da tresne na nju i pretvori je u kašu. Bilo kad. Bolje da se s njim suoči napolju, gdje zna šta je očekuje. Ovdje može samo da čeka da se to dogodi. Izlazak napolje je kao davljenje, jednom dnevno. Klark stoji okrenuta prema Balard, zatvorene ronilačke kože, u vazdušnoj komori jedva dovoljno velikoj za njih dvije. Naučila je da toleriše tu prisilnu bliskost; stakleni oklop u njenim očima donekle pomaže. Zatvori spojeve, provjeri čeonu lampu, testiraj injektor; ritual je obuzima, korak po refleksni korak, do tog užasnog trenutka kada budi mašine koje spavaju u njoj, i mijenja se. Kada uhvati dah, i izgubi ga. Kada se otvori vakum, negdje u njenim grudima, koji proguta sav vazduh u njoj. Kada se njeno preostalo plućno krilo smežura u svom kavezu, a crijeva skvrče; kad mioelektrični demoni potope njene sinuse i srednje uho slanim rastvorom. Kad svaki gasni džep u njoj nestane u vremenu dovoljnom za samo jedan udisaj. Osjećaj je uvijek isti. Iznenadna, nepodnošljiva mučnina; uski prostor komore koji je drži uspravno dok pokušava da padne; morska voda koja pljuska na sve strane. Lice ulazi pod vodu; vid se muti, zatim postaje jasan kako se njena sočiva prilagođavaju. Ona pada uz zid i želi da vrišti. Pod vazdušne komore propada kao na vješalima. Leni Klark tone u bezdan uvijajući se. Izlaze iz ledene tame, čeone lampe blješte, u oazu natrijumskog svjetla. Mašine rastu svuda na Grlu, kao metalni korov. Kablovi i vodovi se kao paukova mreža pružaju preko morskog dna u desetak smjerova. Glavne pumpe su visoke preko dvadeset metara, odred podmorskih monolita koji nestaje iz vida na obje strane. Viseći reflektori kupaju zbrkane strukture trajnim sumrakom. Staju na trenutak, ruke se drže kabla koji ih je doveo do tu. „Nikad se neću navići na ovo“, škripi Balard karikaturom svog normalnog glasa. Klark pogleda na svoj ručni termistor. „Trideset četiri celzijusa.“ Riječi zuje, metalno, iz njenog grkljana. Govor bez disanja se čini tako pogrešno. Balard pušta uže i lansira se ka svjetlu. Trenutak kasnije, bez daha, Klark je prati. Ovdje je toliko energije, toliko protraćene snage. Na ovom mjestu se čitavi kontinenti upuštaju u trome bitke. Lava se smrzava; morska voda ključa; samo dno okeana se bolno rađa centimetar po centimetar svake godine. Ovdje na zmajevom grlu ljudska mašinerija ne pravi energiju; samo preživljava i krade neki beznačajni dio da bi ga poslala na kopno.

Klark leti kroz kanjone od metala i kamena, i zna šta znači biti parazit. Gleda dole. Školjke i rakovi veličine kamenih gromada, grimizni crvi dugački tri metra zatrpavaju dno između mašina. Legije bakterija gladnih sumpora luče mliječno bijele žilice svuda po vodi. Voda se ispunjava naglim, užasnim krikom. Ne zvuči kao vrisak. Zvuči kao da velika struna na harfi vibrira na usporenom snimku. Ali Balard vrišti, kroz neki nevoljni interfejs između mesa i metala: „LENI—“ Klark se okreće na vrijeme da vidi svoju ruku kako nestaje u ustima koja se čine nemoguće ogromna. Zubi kao sablje se sklapaju oko njenog ramena. Klark bulji u krljušti crnog lica širokog pola metra. Neki sićušni mirni dio nje traži oči u toj monstruoznoj fuziji bodlji i zuba i kvrgavog mesa, i ne uspijeva. Kako može da me vidi? pita se. Onda je bol sustiže. Osjeća kako joj se ruka izvaljuje iz zgloba. Stvorenje se batrga, mlateći glavom u pokušaju da je rastrga na komade. Nervi vrište sa svakim pokretom. Njeno tijelo postaje mlitavo. Molim te dovrši me ako ćeš me ubiti samo bože molim te da bude brzo— Osjeća potrebu da povraća, ali 'koža preko njenih usta i njena stisnuta utroba joj to ne dozvoljavaju. Isključuje bol. Imala je dosta prilike da vježba. Povlači se unutra, ostavljajući svoje tijelo toj grabežljivoj vivisekciji; iz daleka osjeća da trzaji njenog napadača iznenada postaju nepravilni. Pored nje je drugo stvorenje, sa rukama i nogama i nožem—znaš, nož, kao onaj koji ti je svezan za nogu i na koji si potpuno zaboravila— i odjednom čudovišta nema, ugriz je popustio. Klark naređuje svojim vratnim mišićima da rade. To je kao da upravlja marionetom. Njena glava se okreće. Vidi Balard uhvaćenu u koštac sa nečim njene veličine. Samo— Balard ga dere na komade, golim rukama. Zubi kao ledenice se krše i lome. Tamna ledena voda teče iz njegovih rana, oslikavajući smrtne konvulzije dimolikim tragovima lebdeće krvi. Stvorenje se slabašno grči. Balard ga odguruje. Jato malih riba ulijeće u svjetlo i počinje da čerupa lešinu. Fotofore na njihovim bokovima bljeskaju kao pomamljene duge. Klark sve to posmatra sa druge strane svijeta. Bol ostaje udaljen, samo ravnomjerna, pulsirajuća neprijatnost. Gleda; njena ruka je još tu. Čak može i da pomjera prste bez problema. Znalo je biti i gore, pomisli. Zatim: Zašto sam još živa? Balard se pojavljuje pored nje; njene sočivima prekrivene oči i same svijetle kao fotofore. „Gospode bože“, kaže Balard izobličenim šapatom. „Leni? Jesi li dobro?“ Klark na trenutak razmišlja o besmislenosti tog pitanja. Ali, nekim čudom, osjeća se netaknuto. „Aha.“ Ako nije tako, zna da to njena prokleta greška. Samo je ležala tu. Samo je čekala da umre. Sama je to tražila. Uvijek to sama traži.

Nazad u vazdušnoj komori, voda se povlači oko njih. I unutar njih; Lenin ukradeni dah, konačno oslobođen, ponovo juri po tjelesnim šupljinama napuhujući pluća, crijeva i duh. Balard raskopčava ‘šlic na licu svoje 'kože i njene riječi ispadaju van. „Isuse! Isuse! Ne mogu da vjerujem! Bože moj, jesi li vidjela tu stvar? Stvarno narastu ogromne ovdje!“ Prelazi rukama preko lica; sočiva spadaju, mliječne polulopte otpadaju sa ogromnih kestenjastih očiju. „Još kad pomisliš da su obično duge samo par centimetara...“ Počinje da se skida, otkopčavajući 'kožu niz ruke, svo vrijeme pričajući. „A opet, bila je skoro krhka, znaš? Udariš je dovoljno jako i samo se raspadne! Isuse!“ Balard uvijek skida uniformu unutra. Klark sumnja da bi izvukla i reciklator iz grudnog koša da može, bacila ga u ćošak zajedno sa 'kožom i sočivima, dok joj ponovo ne zatrebaju. Možda drži svoje drugo plućno krilo u sobi, misli se Klark. Možda ga drži u tegli i onda ga ugura nazad u sebe noću... Osjeća se malo omamljeno; vjerovatno posljedica neuroinhibitora koje njeni implantati pumpaju u nju dok je napolju. Mala cijena za to što me čuvaju od kurcšlusa u moždanom stablu—to baš ne bi trebalo da mi smeta... Balard guli svoju 'kožu do pasa. Odmah ispod lijeve dojke, ulaz elektrolizatora viri kroz grudni koš. Klark blijedo zuri u taj perforirani disk na njenom tijelu. Tuda okean ulazi u nas, misli se. Ta dobro poznata činjenica odjednom postaje nekako važna. Usisamo ga u sebe, ukrademo mu kiseonik i onda ga ispljunemo vani. Bockava obamrlost se širi, curi joj kroz rame u grudi i vrat. Klark protresa glavu, jednom, da je se riješi. Odjednom se skljokava uz ulazni otvor. Da li sam u šoku? Padam u nesvijest? „Mislim—“, Balard zastaje, gleda u Klark sa izrazom iznenadne zabrinutosti. „Bože, Leni. Užasno izgledaš. Nisi mi trebala reći da si dobro ako nisi.“ Golicavi osjećaj stiže do dna Lenine lobanje. „Ja — dobro sam“, kaže. „Ništa nije slomljeno. Samo modrice.“ „Gluposti. Skidaj 'kožu.“ Klark se ispravlja, s mukom. Obamrlost se blago povlači. „Nije to ništa što ne mogu sama da sredim.“ Ne dodiruj me. Molim te ne dodiruj me. Balard joj prilazi bez riječi i otvara 'kožu na njenoj podlaktici. Guli materijal i razotkriva ružnu ljubičastu modricu. Gleda u Klark sa jednom podignutom obrvom. "Samo modrica", kaže Klark. "Srediću ja to, stvarno. Hvala u svakom slučaju." Povlači ruku od Balardicinog uslužnog prtljanja. Balard je kratko pogleda. Nasmiješi se jedva primjetno. "Leni", kaže "nema potrebe da ti bude neprijatno." „Zbog čega?" "Znaš. Što sam morala da te spašavam. Potpuno si se pogubila kad te ta stvar napala. Što je sasvim razumljivo. Većina ljudi se teško prilagođava. Ja naprosto imam sreće." Aha. Uvijek si imala sreće, jel' da? Znam tvoju sortu, Balard, ti nikad nisi zakazala ni u čemu...

"Ne treba da se stidiš toga", uvjerava je Balard. "Ne stidim se", kaže Klark, iskreno. Ionako više ne osjeća ništa. Samo golicanje. I napetost. I nejasni osjećaj čuđenja što je još uvijek živa. Pregradni zid se znoji. Duboko more polaže ruke na metal i, unutra, Klark gleda kako se vlažni vazduh kondenzuje u kapljice i curi niz zid. Kruto sjedi na svom ležaju pod prituljenim fluorescentnim svjetlom, svaki zid kabine na dohvat ruke. Plafon je prenizak. Soba je preuska. Osjeća kako okean zbija stanicu oko nje. A sve što mogu da uradim je da čekam... Anabolički melem na njenim povredama je topao i prijatan. Klark opipava ljubičasto tkivo na ruci uvježbanim pokretom. Dijagnostičke mašine u medicinskoj kabini su je oslobodile kazne. Ovaj put je imala sreće; kosti su netaknute, epiderma čitava. Zatvara 'kožu, sakrivajući povrede. Okreće se na ležaju, prema unutrašnjem zidu. Njen odraz bulji nazad u nju očima od zamagljenog stakla. Posmatra tu prikazu, divi se kako savršeno oponaša svaki pokret. Meso i fantom se kreću zajedno, maskiranih lica, neutralnog izraza. Ovo sam ja, misli. Sada izgledam ovako. Pokušava da pročita tu ledenu fasadu. Da li mi je dosadno? Da li sam napaljena, ili uznemirena? Kako to znati, s očima sakrivenim iza tih neprovidnih membrana? Ne vidi ni malo napetosti koju uvijek osjeća. Mogla bih biti prestravljena. Mogu da se upišam u 'kožu i niko ne bi znao. Naginje se naprijed. Odraz joj prilazi bliže. Bulje jedna u drugu, bijelo u bijelo, led u led. Na trenutak skoro zaboravljaju Bibovu stalnu borbu protiv pritiska. Na trenutak im ne smeta klaustrofobična usamljenost koja ih guši. Koliko puta, pita se Klark, sam željela oči mrtve kao ove? Bibova metalna crijeva zatrpavaju hodnik ispred njene kabine. Klark jedva može da se uspravi. Nekoliko koraka je dovodi do dnevne sobe. Balard, opet u kratkim rukavima, je na jednom od bibliotečkih terminala. "Rahitis", kaže. „Šta?“ "Ribe ovdje dole ne dobijaju dovoljno minerala. Trule su od raznih deficijencija. Nema veze koliko su opasne. Ako prejako zagrizu slomiće zube na nas." Klark bocka dugmiće na hranomatu; aparat gunđa pod njenim dodirom. "Mislila sam da ovdje na pukotini ima raznorazne hrane. Da zato stvari toliko narastu." "Ima puno hrane. Ali nije baš kvalitetna." Jedva jestiva porcija mulja curi iz hranomata na njen tanjir. Ona ga kratko proučava pogledom. To mogu da razumijem. "Ti ćeš da jedeš u punoj opremi?" Pita Balard dok Klark sjeda za sto. Klark žmirnu prema njoj. "Aha. Što pitaš?" "Ma, onako. Samo, bilo bi lijepo popričati sa nekim sa zjenicama u očima, znaš?" „Izvini. Mogu ih skinuti ako—" "Ne moraš, nije toliko važno. Preživjeću." Balard gasi biblioteku i sjeda preko puta Klark. "I, kako ti se dopada ovo mjesto dosad?" Klark sliježe ramenima i nastavlja da jede.

"Drago mi je da ćemo biti tu samo godinu dana", kaže Balard. "Ovo mjesto bi moglo da nas izludi nakon nekog vremena." "Moglo bi biti i gore." "Ah, ne žalim se. Ipak sam sama tražila izazov. A ti?" "Ja?" "Zašto si ti tu? Šta očekuješ od ovoga?" Na trenutak Klark ne odgovara. "Ne znam, stvarno", konačno kaže. "Malo privatnosti, valjda." Balard diže pogled. Klark zuri nazad, bezizrazno. "Ništa, onda uživaj", prijatno kaže Balard. Klark je gleda kako nestaje niz hodnik. Čuje zvuk zatvaranja njene kabine. Odustani, Balard, misli se. Ja nisam neko koga stvarno želiš da poznaješ. Skoro je početak jutarnje smjene. Hranomat izbljuvava njen doručak sa uobičajenom dozom oklijevanja. Balard je u komunikacijama, završava telefonski razgovor. Trenutak kasnije se pojavljuje kod otvora poklopca. "Uprava kaže—" Zaustavlja se. "Imaš plave oči." Klark se blago osmjehuje. "Već si ih vidjela ranije." "Znam. Samo sam iznenađena, dosta vremena je prošlo otkako sam te vidjela bez sočiva." Klark sjeda sa svojim doručkom. "I, šta kaže uprava?" "Sve ide po planu. Ostatak posade stiže dole za tri sedmice, a operativni smo za četiri." Balard sjeda preko puta Klark. "Ponekad se pitam zašto već nismo operativni." "Valjda žele da se uvjere da sve radi." "Ipak mi se čini kao previše dugačko zagrijavanje." Misliš da bi — mislim, cilj im je da pokrenu geotermalni program što je prije moguće, nakon svega što se desilo." Nakon što su Lepro i Vinšir prolupali, misliš. "A ima i još nešto", kaže Balard. "Ne mogu da dobijem Pikard." Klark diže pogled. Stanica Pikard je ukotvljena na Galapagoskom rasjedu; što nije baš sigurno sidrište. "Jesi li ikad upoznala par koji radi tamo?“, pita Balard. "Ken Lubin, Lana Čeung?" Klark odmahuje glavom. "Prošli su prije mene. Nikad nisam srela nijednog drugog pukotinca osim tebe." "Fini ljudi. Htjela sam da ih nazovem, da vidim kako im ide na Pikardu, ali niko ne može da ih dobije." "Prekinuta linija?" "Kažu da je vjerovatno nešto tako u pitanju. Ništa ozbiljno. Poslaće 'skaf dole da provjere." Možda se dno otvorilo i progutalo ih sve odjednom, razmišlja Klark. Možda neka slaba ploča u oplati—jedna bi bila dovoljna— Nešto škripi, duboko u Bibovoj nosećoj strukturi. Klark gleda okolo. Zidovi kao da su se približili dok nije gledala. "Ponekad", kaže, "poželim da ne držimo Bib na površinskom pritisku. Ponekad poželim da ga napumpamo na ambijentalni pritisak. Da smanjimo naprezanje trupa."

Zna da je to nemoguće; većina gasova te ubije u sekundi ako ih udahneš pri tristo atmosfera. Čak i kiseonik bi te dokrajčio, ako pređe jedan ili dva procenta. Balard dramatično zadrhta. "Ako ti želiš da probaš da dišeš devedeset-devetprocentni hidrogen, samo izvoli. Meni se sviđa ovako." Ona se smiješi "Uz to, imaš li predstavu koliko dugo bi trajala dekompresija nakon toga?" U sistemskoj kabini, nešto pišti i traži pažnju. "Seizmika. Krasno." Balard nestaje u komunikacije. Klark je prati. Narandžasta linija se trza preko jednog od ekrana. Izgleda kao EEG nečije noćne more. "Stavljaj oči", kaže Balard. "Grlo je opet u problemu". Čuje se sve do Biba; maligno, skoro električno siktanje iz pravca Grla. Klark prati Balard prema izvoru zvuka, jedna ruka ovlaš drži vodilicu. Udaljena fleka svjetla koja označava njihovo odredište se čini nekako pogrešna. Boja se razlikuje. I talasa se. Uplivavaju pravo u svijetleći oblak i odjednom vide uzrok. Grlo gori. Safirne aurore treperavo klize između generatora. Na udaljenom kraju niza, jedva vidljiv u daljini, stub dima se uzdiže u tamu kao veliki tornado. Njegov zvuk ispunjava bezdan. Klark na trenutak zatvara oči, i čuje zvečarke. „Isuse!" Viče Balard preko sve buke. "Ne bi trebalo da radi to!" Klark provjerava svoj termistor. Nikako da se smiri; temperatura vode skače sa četiri stepena na trideset osam i onda nazad, u roku od par sekundi. Bezbroj kratkovječnih struja ih gurka i povlači dok posmatraju. "Otkud ovaj lajt šou?" Uzvraća Klark. "Ne znam!" Odgovara Balard. "Bioluminiscencija, pretpostavljam! Bakterije osjetljive na temperaturu!" Bez upozorenja, metež prestaje. Okean se prazni od zvuka. Fosforescentne paukove mreže se mutno uvijaju po metalu i nestaju. U daljini, tornado uzdahnu i raspade se na šačicu kratkotrajnih pijavica. Nježna kiša crnog gara počinje da pada kroz bakarno svjetlo. "Dimnjak", reče Balard u naglu tišinu. "I to veliki." Plivaju do mjesta gdje je gejzir eruptirao. Na morskom dnu stoji svježa rana, duboka posjekotina duga nekoliko metara, između dva generatora. "Ovo ne bi trebalo da se dešava", kaže Balard. "Zato su i gradili ovdje, zaboga! Ovo mjesto bi trebalo biti stabilno!" "Pukotina nikad nije stabilna", odgovara Klark. Šta bi one uopšte radile tu da jeste. Balard pliva naviše kroz padajuće ostatke i otvara poklopac konzole na jednom od generatora. "Pa, po ovome izgleda da nema oštećenja", dovikuje prema dole, nakon što je pogledala unutra. "Čekni, samo da promijenim kanale—" Klark dodiruje jedan od cilindričnih senzora prikačenih na njen pojas, i zuri u rascjep. Trebalo bi da mogu da se uvučem unutra, odlučuje. I uvlači se. "Imale smo sreće", govori Balard iznad nje. "I ostali generatori su u redu. O, stani malo; na dvojki se začepila rashladna cijev ali ništa strašno. Rezervni će izdržati dok— izlazi odatle!"

Klark diže pogled, s jednom rukom na senzoru koji postavlja. Balard bulji u nju kroz dimnjak od svježe stijene. "Jesi li ti luda?" Viče Balard. "To je aktivan dimnjak!" Klark opet gleda dole, dublje u okno. Konture se gube iz vida kroz maglu minerala. "Treba da očitamo temperaturu", kaže "iz otvora". "Izlazi odatle! Ako opet krene spržiće te!" Vjerovatno bi i mogao, misli Klark. "Već je eruptirao", viče nazad. "Trebaće mu nešto vremena da se natanka za sljedeću." Okreće dugme na senzoru; sićušni eksplozivni naboji probijaju stijenu i učvršćuju uređaj. "Bježi odatle, odmah!" "Samo malo." Klark pali senzor i uzleće sa dna. Balard je grabi za nadlakticu čim je izašla, odvlači je dalje od dimnjaka. Klark se koči i oslobađa stiska. "Ne—diraj me!" Pribra se. "Dobro sam, okej? Ne moraš da me—" "Još dalje." Balard nastavlja da pliva. "Ovamo." Sada su kod ruba svjetla, reflektorima osvijetljeno Grlo na jednoj strani, crnilo na drugoj. Balard se okreće prema Klark. "Da li si ti uopšte normalna? Mogle smo se vratiti do Biba po dronove! Mogle smo postaviti senzor pomoću daljinskog!" Klark ne odgovara. Vidi nešto kako se kreće u daljini iza Balard. "Pazi leđa", kaže. Balard se okreće i vidi gulper jegulju kako palaca prema njima. Uvija se kroz vodu kao smeđi pramen dima, tiha i beskrajna; Klark ne može da vidi rep, mada je nekoliko metara zmijolikog tijela već izronilo iz tame. Balard poseže za svojim nožem. Trenutak kasnije, i Klark radi isto. Jeguljina vilica se otvori kao velika zubata kašika. Balard kreće da se baci na stvorenje, dignutog noža. Klark izbaci ruku naprijed. "Čekaj. Ne ide na nas." Prednji dio ribetine je sada deset metara od njih. Rep konačno izlazi iz tame. "Jesi li luda?" Balard se oslobađa od njene ruke, i dalje posmatrajući čudovište. "Možda nije gladna", kaže Klark. Može da vidi oči, dvije sićušne netrepćuće tačke fiksirane na njih sa vrha gubice. "Uvijek su gladne. Šta si, prespavala brifinge?" Jegulja zatvara usta i prolazi. Sada ih okružuje u ogromnom lelujavom luku. Glava se okreće da ih ponovo pogleda. Usta se otvaraju. "Jebeš ovo", kaže Balard, i napada. Njen prvi potez otvara metar dugu posjekotinu u boku stvorenja. Jegulja na trenutak zuri u nju, zapanjeno. Zatim, nezgrapno, počinje da se koprca. Klark posmatra, nepomična. Zašto ne može prosto da je pusti na miru? Zašto uvijek mora da dokaže da je bolja od svega? Balard zadaje sljedeći udarac; ovaj put zasijeca veliku izbočenu nabreklinu koja sigurno predstavlja stomak. To oslobađa stvari iznutra. Prosipaju se kroz ranu; dva ogromna giganturida i neko izobličeno stvorenje koje Klark ne može da prepozna. Jedan od giganturida je još živ, i loše raspoložen. Zabija zube u prvu stvar koja mu se našla na putu. Balard. S leđa.

„Leni!" Balardicina ruka i nož lete u stakatiranim lukovima. Giganturid počinje da se raspada. Ralje ostaju čvrsto stisnute. Izbezumljena jegulja udara u Balard i baca je u vrtoglavi pad ka dnu. Konačno, Klark se pokreće. Jegulja se ponovo sudara sa Balard. Klark prilazi nisko, uz samo dno, i odvlači drugu ženu na sigurno. Balard nastavlja da mlati i uvrće nožem. Giganturid je osakaćena ruina iza škrga, ali ugriz i dalje ne popušta. Balard ne može da se okrene dovoljno da bi dohvatila lobanju. Klark joj prilazi s leđa i rukama hvata glavu stvorenja. Ono bulji u nju, zlonamjerno i nemisleće. "Ubij ga!" Vrišti Balard. „Isuse, šta čekaš?" Klark zatvara oči, i stišće. Lobanja se među njenim rukama krši kao jeftina plastika. Nastaje tišina. Par trenutaka kasnije, otvara oči. Jegulje nema, zbrisala je nazad u mrak da se oporavi ili crkne. Ali Balard je još tu, i Balard je bijesna. "Šta je s tobom?", kaže. Klark popušta stisak. Komadi kostiju i pihtijastog mesa isplovljavaju iz njenih ruku. "Ti bi trebala da mi budeš podrška! Zašto si tako prokleto — pasivna svo vrijeme?" "Izvini." Ponekad upali. Balard poseže iza leđa. "Hladno mi je. Mislim da mi je probušilo ronilačku kožu—" Klark se pomjeri iza nje i gleda. "Nekoliko rupa. Kako si ti, osim toga? Jel' nešto slomljeno?" "Probilo je ronilačku kožu", kaže Balard, više samoj sebi. "A kad me ona jegulja udarila, mogla je—" Okreće se prema Klark i u njenom glasu, čak i ovako izobličenom, se čuje šokirana nevjerica. „—mogla sam da poginem. Mogla sam da poginem!" Na tren, čini se kao da je Balard izgubila i 'kožu i oči i samopouzdanje. Po prvi put Klark može da vidi slabost koja leži ispod svega toga kako raste kao delikatna mreža jedva primjetnih pukotina. Možeš i ti nekad da zajebeš stvar, Balard. Nije uvijek sve samo igra. Sad znaš. I boli, zar ne? Negdje unutra, slabašan trag saosjećanja. "U redu je", kaže Klark. "Džanet, to je—" "Ti, idiotkinjo!" Sikće Balard. Zuri u Klark kao neka zloćudna ćorava babetina. "Samo si stajala tamo! I pustila da mi se ovo dogodi!" Klark osjeća kako joj se vraća prisebnost, taman na vrijeme. Ovo nije samo bijes, shvata. Ovo nije samo trenutak ludila. Ne dopadam joj se. Uopšte joj se ne dopadam. A zatim, propisno iznenađena što to nije vidjela i ranije: Nikad joj se nisam ni dopadala.

Niša Stanica Bib pluta usidrena iznad morskog dna, metalnosiva planeta okružena pojasom ekvatorijalnih reflektora. Na južnom polu je vazdušna komora za ronioce a na sjevernom priključni otvor za 'skafove. Između su potpore i sidrišni ankeri, vodovi i kablovi, metalni oklop, i Leni Klark. Radi redovni vizuelni pregled trupa; standardna procedura, jednom nedjeljno. Balard je unutra, testira neku opremu u komunikacijskoj kabini. Ovo nije baš u duhu timskog rada. Klark se više dopada ovako. Odnosi su u proteklih par dana bili učtivi—Balard čak povremeno uskrsne svoje patentirano drugarstvo—ali što više vremena provedu zajedno to stvari postaju usiljenije. U nekom trenutku, Klark zna, nešto će da pukne. A osim toga, ovdje je nekako prirodno da si sam. Provjerava anker na kablu, kad oštrozuba ribetina uleti u svjetlost reflektora. Duga je oko dva metra, i gladna. Otvorenih ralja, zabija se pravo u najbliži Bibov reflektor. Nekoliko zuba se lomi na kristalno staklo. Riba se okrenu bokom, udari repom o trup, i otpliva do ruba vidljivog svjetla. Klark posmatra, fascinirana. Riba pliva naprijed-nazad, naprijed-nazad, i onda ponovo napada. Reflektor s lakoćom podnosi udar, više štete nanosi napadaču. Riba se ponovo, i ponovo, razbija o reflektor. Konačno, iscrpljena, grčeći se tone na blatnjavo dno. „Leni? Jesi li dobro?“ Klark osjeća riječi kako vibriraju na njenoj donjoj vilici. Uključuje predajnik na svojoj ronilačkoj koži: "Dobro sam." "Čula sam nešto tamo vani", kaže Balard. "Pa samo da provjerim da li si—" "U redu sam", kaže Klark. "Samo riba." „Nikako da nauče, jel' da?" "Izgleda da ne. Vidimo se kasnije." "Vid—" Klark gasi predajnik. Jadna glupa riba. Koliko hiljada godina im je trebalo da nauče da bioluminiscencija znači hranu? Koliko dugo će Bib morati da čuči tu dok ne nauče da električno svjetlo ne? Možemo da ugasimo čeone lampe. Možda bi nas ostavile na miru— Zuri napolje, van Bibove električne aure. Ovdje je toliko crnila. Skoro boli da ga gledaš. Bez svjetla, bez sonara, koliko daleko bi mogla da ode u taj viskozni mrtvački pokrov a da se ipak vrati? Klark gasi lampu na čelu. Noć se primiče malo bliže ali je Bibova svjetla drže na pristojnoj udaljenosti. Klark se okreće i suočava licem u lice s tamom. Čuči kao pauk pored Bibove oplate. Odgurnu se. Tama je prihvata u svoj zagrljaj. Ona pliva, ne osvrćući se, dok nije osjetila umor u nogama. Ne zna koliko daleko je stigla. Ali mora da su svjetlosne godine. Okean je pun zvijezda.

Iza nje, stanica je najjače svjetlo, sa grubim žutim zrakama. Na suprotnoj strani jedva nazire Grlo, beznačajan izlazak sunca na horizontu. Svugdje drugo, živa sazviježđa tačkama iscrtavaju tamu. Tamo, niska bisera pulsira seksualnu reklamu u intervalima od dvije sekunde. Tamo, brzi bljesak kao diverzija ostavlja svjetlace da igraju u njenom oku; nešto bježi zaštićeno njenim trenutnim sljepilom. Onamo, lažni crv lijeno leluja u struji, nevidljivo povezan sa nekim predatorskim raljama. Ima ih tako mnogo. Osjeća nagli talas u vodi, kao da je nešto veliko upravo prošlo vrlo blizu nje. Zamamni talas uzbuđenja proplesa njenim tijelom. Zamalo me dotaklo, pomisli. Pitam se šta li je to bilo. Rasjed je pun čudovišta koja ne znaju kad je dosta. Nije bitno koliko pojedu. Njihova proždrljivost je jednako dio njih kao i njihovi elastični trbusi, njihove razglobljene čeljusti. Alavi patuljci napadaju divove duplo veće od sebe, i ponekad pobjeđuju. Bezdan je pustinja; niko ne može da priušti sebi luksuz čekanja na bolju priliku. Ali čak i pustinja ima oaze, a dubinski lovci ih ponekad pronađu. Pronalaze izobilje loše hrane na pukotini i prežderavaju se; njihovi potomci rastu ogromni i naduveni, ali sa tako krhkim kostima— Lampa mi je bilo ugašena i ostavilo me na miru. Pitam se— Pali lampu. Vid joj se zamuti od navale svjetlosti, ali se brzo raščisti. Okean se vraća u neprekinuto crnilo. Nikakve noćne more je ne napadaju. Zrak nalazi praznu vodu gdje god da ga uperi. Gasi lampu. Nastaje trenutak apsolutne tame dok joj se sočiva prilagođavaju na smanjenu količinu svjetla. A zatim ponovo izlaze zvijezde. Prekrasne su. Leni Klark leži na dnu okeana i posmatra bezdan kako svjetluca oko nje. I zamalo počinje da se smije u trenutku kada je shvatila, tri hiljade metara od najbližeg sunčevog svjetla, da je mrak samo kada upališ svjetlo. „Da li si ti uopšte normalna? Nestala si na tri sata, znaš li to? Što mi nisi odgovorila na pozive? Klark se saginje i skida peraja. "Valjda sam ugasila predajnik", kaže. "Ja sam—čekaj malo, jesi li rekla—" "Valjda? Zar si zaboravila sva sigurnosna pravila koja su nam utuvili u glavu? Tvoj predajnik mora biti uključen od trenutka kad napustiš Bib sve dok se ne vratiš unutra!" "Jesi li rekla tri sata?" "Nisam mogla ni da dođem po tebe, nisam mogla da te nađem na sonaru! Morala sam prosto da sjedim tu i da se nadam da ćeš se pojaviti!" Činilo joj se da je prošlo samo par minuta otkako se otisnula u tamu. Klark se penje u dnevni boravak, odjednom sleđena. "Gdje si bila, Leni?" Zahtijeva Balard, prilazeći joj s leđa. Klark čuje prizvuk molbe u njenom glasu. "Ja—mora da sam bila na dnu", kaže Klark. "Zato me sonar nije vidio. Nisam išla daleko." Zar sam zaspala? Šta sam radila tri sata? "Samo sam — lunjala okolo. Izgubila sam pojam o vremenu. Žao mi je."

"Ne može tako. Nemoj opet." Trenutak tišine. Prekida ga iznenadni, poznati udar mesa o metal. "Bože!" Skiknu Balard. "Gasim vanjska svjetla iz ovih stopa!" Šta god da je, uspijeva da lupi još dva puta dok je Balard stigla do komunikacija. Klark je čuje kako pritiska dugmiće. Balard se vraća u dnevni boravak. "Eto ga. Sad smo nevidljivi." Nešto ih udari opet. I opet. "Ili možda ne", kaže Klark. Balard stoji u dnevnoj i osluškuje ritam napada. "Ne vide se na sonaru", kaže, skoro šapatom. "Ponekad, kad ih čujem da dolaze, podesim ga na najuži opseg. Ali prolazi pravo kroz njih." "Nemaju gasni mjehur. Nema šta da uzvrati eho." „Nas dobro vidi kad smo napolju, većinu vremena. Ali ne i ove stvari. Ne možeš da ih nađeš, bez obzira kako podesiš signal." One su kao duhovi." „Nisu duhovi." Skoro nesvjesno, Klark je brojala udarce: osam — devet — Balard se okreće prema njoj. „Zatvorili su Pikard", kaže, glasom sitnim i stisnutim. „Šta?“ "Iz distribucije kažu da je samo neki tehnički problem u pitanju. Ali imam prijatelja u kadrovskoj. Nazvala sam ga dok si ti bila napolju. Kaže da je Lana u bolnici. A meni se čini—", Balard trese glavom. "Zvučalo je kao da je Ken Lubin učinio nešto tamo dole. Mislim da je možda on napao." Tri tupa udarca napolju, u brzom nizu. Klark osjeća da je Balard gleda. Tišina se razvlači. "Ili možda ne", kaže Balard. "Svi smo prošli sve te silne testove ličnosti. Da je bio agresivan, vidjeli bi to prije nego što su ga poslali dole." Klark je gleda, sluša udaranje povremene šake. "Ili možda — možda ga je rasjed nekako promijenio. Možda su pogrešno procijenili pritisak pod kojim ćemo svi mi biti. Da se tako izrazim." Balard uspijeva da razvuče slabašan smiješak. "Ne toliko fizički napor, već emocionalni stres, shvataš? Svakodnevne stvari. Samo bivanje napolju može da te izludi nakon nekog vremena. Morska voda koja ti bućka kroz grudni koš. To što satima ne dišeš. To je kao—život bez pulsa—" Gleda gore, u plafon; zvukovi spolja su već postali manje ritmični. "Napolju nije tako loše", kaže Klark. Bar smo nestišljivi. Bar ne moraš da brineš da li će oplata popustiti. "Mislim da se promjena ne bi dogodila odjednom. Prije bi ti se prišunjala, mic po mic, tako da ne primijetiš. I onda se jednog dana probudiš drugačija, nešto se promijenilo, ali tako da nisi osjetila prelaz. Kao Ken Lubin." Gleda u Klark, i glas joj se utiša. "I ti." "Ja." Klark prevrće njene riječi po glavi, čeka da se pojavi neka reakcija. Ne osjeća ništa osim sopstvene ravnodušnosti. "Mislim da ne moraš da se brineš zbog toga. Nisam nasilan tip." "Znam. Nisam zabrinuta za svoju sigurnost, Leni. Već za tvoju." Klark je gleda zaštićena neprobojnom barijerom svojih sočiva, i ne odgovara.

"Promijenila si se otkako si došla ovamo dole", kaže Balard. "Povlačiš se od mene, a sebe izlažeš nepotrebnim rizicima. Ne znam šta se tačno događa s tobom. Ali izgleda kao da pokušavaš da se ubiješ." "Ne pokušavam", kaže Klark. Pokušava da promijeni temu. "Je li Lana Čeung dobro?" Balard je proučava na trenutak. Shvata mig. „Ne znam. Nisu mi rekli nikakve pojedinosti." Klark osjeća kako se nešto steže unutar nje. "Pitam se šta je uradila da ga isprovocira?", mrmlja. Balard pilji u nju, otvorenih usta. "Šta je ona uradila? Ne mogu da vjerujem da si to rekla!" "Mislila sam samo—" "Znam šta si mislila." Lupanje spolja se zaustavilo. Balard se ne opušta. Stoji zgrbljena u toj čudnoj, labavoj odjeći koju nose suhozemci, i bulji u plafon kao da ne vjeruje u tišinu. Okreće se prema Klark. "Leni, znaš da mi nije drago da potežem čin, ali nas tvoj stav obje dovodi u opasnost. Mislim da ovo mjesto utiče na tebe. Nadam se da možeš da se pribereš, stvarno se nadam. Inače ću morati da predložim da te premjeste odavde." Klark gleda kako Balard napušta dnevni boravak. Lažeš, shvata. Na smrt si preplašena, i to ne samo zato što se ja mijenjam. Već zato što se ti mijenjaš. Klark saznaje sa pet sati zakašnjenja: nešto se promijenilo na okeanskom dnu. Mi spavamo a zemlja se pokreće, misli se, proučavajući topografski prikaz. I sljedeći put, ili možda onaj iza toga, će se pokrenuti tačno ispod nas. Pitam se da li ću imati vremena da osjetim bilo šta? Okreće se prema zvuku koji dolazi od nekud iza nje. Balard stoji u dnevnoj sobi, lagano se ljuljajući. Njeno lice izgleda nekako izobličeno koncentričnim krugovima u očima i tamnim prazninama oko njih. Klark shvata da gole oči počinju da joj izgledaju vanzemaljski. "Dno se pokrenulo", kaže Klark. "Na dvjesto metara od nas se pojavila nova izbočina." "To je neobično. Nisam ništa osjetila" "Desilo se prije otprilike pet sati. Ti si spavala." Balard trznu pogledom uvis. Klark proučava grube crte njenog lica. Kad malo bolje razmislim... "Ja — bih se probudila", govori Balard. Provlači se pored Klark u kabinu i gleda topografski prikaz. "Visoko dva metra, dugačko dvanaest", recituje Klark. Balard ne odgovara. Ukucava neke komande na tastaturi; topografski prikaz nestaje i pretvara se u kolonu brojeva. "Tako sam i mislila.", kaže. "Nema seizmičke aktivnosti već više od četrdeset dva sata." "Sonar ne laže", kaže Klark. "Ali ni seizmika", odgovara Balard.

Na momenat vlada tišina. Postoji standardna procedura za takve slučajeve, i obje je znaju. "Treba to da provjerimo", kaže Klark. Ali Balard samo klimnu glavom. "Sačekaj me samo da se presvučem." Zovu ga lignja; cilindar sa mlaznim pogonom, dugačak oko metar, sa farom na prednjem kraju i vučnim krakom nazad. Klark, lebdeći između Biba i dna, provjerava lignju jednom rukom. Druga ruka čvrsto drži sonarski pištolj. Uperuje pištolj u crnilo; ultrazvučni kliktaji pretražuju mrak i daju joj smjer. "Onuda", kaže, pokazujući rukom. Balard se čvrsto hvata za ručku svoje lignje. Mašina je odvlači u tamu. Par momenata kasnije, Klark kreće za njom. Iza njih, treća lignja vuče mnoštvo senzora u najlonskoj vreći. Balard vozi skoro pod punim gasom. Lampe na njenoj kacigi i lignji probadaju vodu kao dva svjetionička fara. Klark, sa ugašenim svjetlima, ih sustiže na otprilike pola puta do odredišta. Putuju nekoliko metara iznad muljavog supstrata. "Tvoja svjetla", kaže Balard. "Ne trebaju nam. Sonar radi u mraku." "Ti to sad kršiš pravila iz čiste obijesti?" "Ribe ovdje dole, napadaju stvari koje svijetle—" "Upali svjetla. To je naređenje." Klark ne odgovara. Posmatra snopove pored sebe, Balardicina lignja sija stabilno i nepokolebljivo dok njena čeona lampa prosijeca vodu u nasumičnim lukovima prateći pokrete njene glave— "Rekla sam ti", kaže Balard "upali svoju—Bože!" Samo brza prikaza, na tren uhvaćena u svjetlu čeone lampe. Balard s trzajem okreće glavu i prikaza nestaje iz vida. Zatim se ponovo pojavljuje pod lignjinim farom, ogromna i užasna. Bezdan im se ceri u lice, iskeženih zuba. Usta se protežu čitavom širinom snopa svjetlosti i nastavljaju se dalje, u mrak, s obje strane. Puna su kupastih zuba veličine ljudske ruke, i ne djeluju nimalo krhko. Balard procijedi prigušen zvuk i zatim uranja u mulj. Bentoski mulj ključa oko nje kao poludjeli oblak; ona nestaje u bujici planktonskih leševa. Leni Klark staje i čeka, nepokretna. Omađijano gleda u taj prijeteći osmijeh. Cijelo tijelo joj drhti od elektriciteta, nikada nije bila tako jasno svjesna same sebe. Svaki nerv ispaljuje i ledi se istovremeno. Prestravljena je. Ali je u isto vrijeme, nekako, potpuno pribrana i pod kontrolom. Razmišlja o tom paradoksu dok se Balardicina napuštena lignja usporava i zaustavlja, samo par metara od tog beskrajnog reda zuba. Divi se svojoj sposobnosti jasnog analitičkog razmišljanja dok treća lignja sa svojim tovarom senzora u prolazu usporava i zauzima poziciju pored Balardicine. Tamo na svjetlu, iscereni kez ostaje isti. Klark podiže svoj sonarski pištolj i opaljuje. Stigle smo, shvata, gledajući u ekran. Ovo je ta izbočina.

Doplivava bliže. Osmijeh samo visi tu, enigmatičan i privlačan. Sada može da vidi komade kosti na korijenima zuba i krpe trulog mesa koje vise sa desni. Okreće se i vraća istim putem. Oblak počinje da se smiruje i taloži po dnu. "Balard", kaže svojim sintetičkim glasom. Niko ne odgovara. Klark poseže dole kroz mulj, osjećajući se kao da je slijepa, i pronalazi nešto toplo i drhturavo. Mulj joj eksplodira u lice. Balard eruptira sa dna, vukući za sobom blatnjavi kometni rep. Njena ruka se uzdiže iz tog iznenadnog oblaka, držeći nešto što svjetluca pod prolaznim svjetlom. Klark ugleda nož, izmiče se trenutak prekasno; oštrica prelazi preko njene 'kože, paleći nerve po grudnom košu. Balard ponovo zamahuje. Ovaj put Klark hvata ruku u zamahu, zavrće je, odguruje. Balard se otkotrlja od nje. "To sam ja!", Viče Klark; vokoder pretvara njen glas u sitni vibrato. Balard se ponovo diže, obnevidjelih bijelih očiju, još uvijek s nožem u ruci. Klark podiže obje ruke uvis. "U redu je! Ovdje nema ničega! Mrtvo je!" Balard se zaustavi. Bulji u Klark. Osvrće se prema lignjama, osmijehu koji osvjetljavaju. Koči se. "To je neka vrsta kita", kaže Klark. "Mrtav je već podugo." "K — kit?" Promuca Balard. Počinje da se trese. Nema potrebe da ti bude neprijatno, zamalo da kaže Klark, ali nije. Umjesto toga, poseže i lagano dodiruje Balard po ruci. Da li se to ovako radi?, pita se. Balard se trznu kao ofurena. Izgleda da ne— "Ovaj, Džanet—", poče Klark. Balard diže drhteću ruku i zaustavlja je. "Dobro sam. Hoću da id— mislim da bi trebale da se vratimo, može?" "Može", kaže Klark. Ali ne misli stvarno tako. Mogla bi da ostane ovdje čitav dan. Balard je ponovo u biblioteci. Okreće se, ležerno prevlači rukom preko ploče i smanjuje osvjetljenje ekrana dok joj Klark prilazi s leđa; ekran se zamračuje prije nego što Klark može da vidi šta je na njemu. Klark šmeknu video slušalice koje vise sa terminala, zbunjena. Ako Balard ne želi da joj dozvoli da vidi šta čita, zašto jednostavno ne koristi njih. Ali onda me ne bi vidjela da dolazim... "Mislim da je možda u pitanju nešto iz porodice ziphiidae", govori Balard. "Kljunasti kit. Osim što je imao previše zuba. Vrlo rijedak. Oni ne rone ovako duboko." Klark sluša, ne baš zainteresovana. "Mora da je uginuo i istrunuo negdje gore, i onda potonuo." Balardicin glas je blago podignut. Skoro krišom gleda nešto na drugoj strani prostorije. "Baš me zanima kolike su šanse da se nešto tako dogodi." „Šta?“ "Mislim, od čitavog okeana, nešto veliko samo tako slučajno padne s neba stotinjak metara od nas. Šanse za to su prilično male."

"Mhm. Valjda." Klark poseže i osvjetljuje ekran. Pola ekrana je ispunjeno sjajnim tekstom. Drugo pola prikazuje rotirajući prikaz složene molekule. "Šta je ovo?" pita ga Klark. Balard opet krišom baci pogled preko sobe. "Samo stari tekst o biopsihologiji koji sam našla u biblioteci. Samo sam ga ovlaš pregledala. Nekada me to interesovalo." Klark je gleda. „Mhm.“ Naginje se i proučava ekran. Neka vrsta tehničke hemije. Jedino što može stvarno da razumije je opis ispod slike. Čita ga glasno: "Istinska sreća." "Aha. Triciklični sa četiri bočna lanca." Balard pokazuje na ekran. "Svaki put kad si sretna, stvarno sretna, ovo je uzrok." "Kad su to otkrili?" „Ne znam. Knjiga je stara." Klark pilji u rotirajuću simulaciju. Smeta joj, nekako. Lebdi tu iznad tog glupog opisa, i govori nešto što ona ne želi da čuje. Vi ste riješeni, kaže. Vi ste mehanički. Hemija i elektricitet. Sve što jeste, svaki san, svako djelo, sve se svodi na promjenu napona negdje, ili na — kako ono reče — tricikličnu molekulu sa četiri bočna lanca— "Nije tako", mrmlja Klark. Inače bi mogli da nas poprave, kad se pokvarimo— "Molim?" Kaže Balard. "Ovo kaže da smo mi samo neki — soft kompjuteri. Sa licima." Balard gasi terminal. "Tako je", kaže. "A neki od nas možda gube i to." Ujed je primijećen, ali ne boli. Klark se ispravlja i polazi ka stepenicama. "Gdje ćeš? Opet ideš vani?" pita Balard. "Smjena nije gotova. Mislila sam da očistim vod na broju dva." "Malo je kasno da sad počinješ s tim, Leni. Smjena će biti gotova prije nego što stignemo do pola." Balard opet baca pogled. Ovaj put Klark prati pogled do velikog zidnog ogledala na suprotnom zidu. Ne vidi ništa naročito interesantno tamo. "Ostaću duže da radim." Klark grabi rukohvat, stavlja nogu na gornju prečku. "Leni", zausti Balard, a Klark može da se zakune da čuje drhtaj u njenom glasu. Okrenu se, ali druga žena odlazi prema komunikacijama. "Pa, žao mi je ali neću moći da idem s tobom", govori. "U sred sam sređivanja jedne od telemetrijskih procedura." "Nema problema", kaže Klark. Osjeća kako napetost počinje da raste. Bib se opet smanjuje. Kreće niz stepenice. "Jesi li sigurna da možeš sama tamo vani? Možda bi ipak trebala da sačekaš do sutra." "Ne. Sve okej." "Dobro, ali obavezno upali predajnik. Nemoj opet da mi se izgubiš bez traga—" Klark je u mokroj sobi. Penje se kroz otvor u vazdušnu komoru i prolazi kroz redovni ritual. Više nema osjećaj da se davi. Osjeća se kao da se ponovo rađa. Budi se u tamu, i zvuk plača. Leži tu par minuta, zbunjena i nesigurna. Jecaji dolaze sa svih strana, tihi ali sveprisutni u Bibovoj rezonantnoj ljusci. Ne čuje ništa osim lupanja svog srca.

Boji se. Nije sigurna zašto. Želi da ti zvuci nestanu. Klark se otkotrlja sa ležaja i pipa rukama po poklopcu na vratima kabine. Otvara se u polumračan hodnik; bijedna količina svjetla curi iz dnevnog boravka na jednom kraju. Zvukovi dolaze iz suprotnog smjera, iz dublje pomrčine. Prati ih kroz džunglu cijevi i vodova. Balardicina kabina. Poklopac je otvoren. Plavi ekran sjaji u mraku, ne otkrivajući detalje zgurene figure na ležaju. "Balard", blago kaže Klark. Ne želi da uđe unutra. Silueta se pomjera, čini se da gleda u nju. "Zašto to ne pokazuješ?", govori, molećivim glasom. Klark se namršti u mraku. "Šta da pokazujem?" "Znaš ti šta! Koliko si — uplašena!" "Uplašena?" „Od toga što si tu, što si zarobljena na dnu ovog odvratnog crnog okeana—" "Ne razumijem", šapuće Klark. Klaustrofobija počinje da raste u njoj, odjednom probuđena. Balard frknu, ali prezir se doima izvještačeno. "O, razumiješ ti jako dobro. Misliš da je ovo nekakvo takmičenje, misliš da možeš prosto sve da držiš unutra, nekako — ali nije tako uopšte, Leni, ne pomaže da to kriješ na taj način, moramo da vjerujemo jedna drugoj ovdje dole inače smo izgubljene—" Malo se pomjera na ležaju. Klark očima pojačanim sočivima sada već može da razabere neke detalje; nepravilni rubovi ocrtavaju siluetu, pregibe i nabore normalne odjeće raskopčane do pasa. Misli na kadaver, napola rasporen, kako se diže sa stola da oplakuje svoju unakaženost. "Ne znam na šta misliš", kaže Klark. "Pokušala sam da se sprijateljim s tobom", govori Balard. "Željela sam da se slažemo, ali ti si tako hladna, nećeš čak ni da priznaš — mislim, nema šanse da ti je dobro ovdje, ni tebi ni bilo kome drugom, zašto ne možeš prosto da priznaš—" "Ali ja ne, ja — mrzim da budem ovdje unutra. Imam osjećaj da će Bib da se — stegne oko mene. A sve što mogu da uradim je da čekam da se to dogodi." Balard klima glavom u mraku. "Da, da, znam šta misliš." Izgleda pomalo ohrabrena ovim priznanjem. "I nije bitno koliko sama sebe uvjeravaš—" Zaustavlja se. "Ti mrziš da budeš ovdje unutra?" Jesam li rekla nešto pogrešno? Pita se Klark. "Napolju nije ništa bolje, znaš", nastavlja Balard. "Napolju je još gore! Klizavi mulj i dimnjaci i gigantske ribetine koje stalno pokušavaju da te prožderu, nema šanse da — ali — tebi sve to ne smeta, je li?" Nekako, njen ton je postao optužujući. Klark sliježe ramenima. "Ne smeta ti", Balard sada govori vrlo polako. Njen glas se pretvara u šapat: "Tebi je u stvari lijepo tamo vani. Zar ne?" Oklijevajući, Klark klimnu glavom. „Da. Valjda je tako." "Ali to je tako — pukotina te može ubiti, Leni. Može nas ubiti. Na sto različitih načina. Zar te to ne plaši?" „Ne znam. Ne razmišljam baš o tome. Pretpostavljam da bi mogla, valjda." "Pa zašto si onda tako sretna tamo vani?" Balard plače. "To nema nikakvog smisla..."

Nije baš da sam „sretna", misli se Klark. „Ne znam. Nije to toliko čudno, mnogi ljudi rade opasne stvari. Šta je sa onima što skaču sa zgrada i planina? Šta je sa alpinistima?" Ali Balard ne odgovara. Njena silueta ostaje nepokretna na krevetu. Odjednom pruža ruku i pali svjetlo u kabini. Leni Klark žmirka pod iznenadnim blještavilom. Onda soba potamni, čim su joj se sočiva prilagodila. "Gospode bože!" Balard vrišti na nju. "Ti sad i spavaš u tom jebenom kostimu?" Još jedna stvar o kojoj Klark nije nikada razmišljala. Naprosto se čini jednostavnije. "Ja ti ovamo otvaram dušu a ti svo vrijeme nosiš to lice mašine! Nemaš dovoljno ljudskosti ni da mi pokažeš svoje proklete oči!" Klark ustuknu, zatečena. Balard ustaje s kreveta i prilazi korak bliže. "Ne mogu da vjerujem da si zapravo bila ljudsko biće prije nego što su ti dali tu 'kožu! Zašto ne odeš da se igraš s nečim u svom jebenom okeanu!" I zalupi joj poklopac lice. Leni Klark stoji pred zatvorenim pregradnim zidom neko vrijeme. Njeno lice je, zna, mirno. Njeno lice je obično mirno. Ali nastavlja da stoji tu, nepokretno, sve dok se zgrčena stvar u njoj malo ne odmota. "U redu", konačno kaže, vrlo tiho. "Izgleda da hoću." Balard je čeka na izlazu iz vazdušne komore. "Leni", tiho kaže, "moramo da pričamo. Važno je." Klark se saginje i skida peraja. "Reci." "Ne ovdje. U mojoj kabini." Klark je gleda. "Molim te." Klark kreće uz stepenice. "Zar nećeš da skineš—", Balard stade u pola rečenice kada se Klark osvrnula. "Nema veze. U redu je." Penju se u dnevni boravak. Balard ide prva. Klark je prati niz hodnik i u njenu kabinu. Balard zatvara poklopac i sjeda na krevet, ostavljajući mjesta za Klark. Klark se osvrće po skučenom prostoru. Balard je prekrila zidno ogledalo rezervnim prekrivačem. Balard lupnu rukom po krevetu pored sebe. "Dođi, Leni. Sjedi." Oklijevajući, Klark sjeda. Ova iznenadna ljubaznost je zbunjuje. Balard se nije ovako ponašala otkako... ....otkako se ne osjeća nadmoćno. "—možda neće biti lako da čuješ", govori Balard, "ali moramo da te sklonimo s pukotine. Nisu uopšte trebali da te pošalju ovamo." Klark ne odgovara. "Sjećaš li se testova koje su nam davali?" Balard nastavlja. "Mjerili su našu otpornost na stres; zatvorenost, produženu izolaciju, hroničnu izloženost fizičkoj opasnosti, tu vrstu stvari." Klark jedva primjetno klimnu. "I?"

"I, da li si i na trenutak mislila da te testiraju na te stvari bez da znaju kakva vrsta osobe bi mogla da posjeduje te kvalitete? Ili kako je uopšte postala takva?" Iznutra, Klark postaje jako mirna. Izvana se ništa ne mijenja. Balard se naginje malo naprijed. "Sjećaš li se šta si mi rekla? O alpinistima i skakačima i tome zašto ljudi namjerno rade opasne stvari? Malo sam čitala, Leni. Čitam otkako sam te upoznala—" I, jesi li me upoznala? "—i znaš li šta je zajedničko svima koji traže opasnost? Svi oni kažu da nisi zaista živio dok nisi skoro umro. Treba im opasnost. Puni ih adrenalinom." Uopšte me ne poznaješ— "Neki od njih su ratni veterani, neki su dugo vremena proveli kao taoci, neki su proveli mnogo vremena u mrtvim zonama iz raznoraznih razloga. A mnogi od onih stvarno kompulsivnih—" Niko me ne poznaje. "—oni koji ne mogu da budu sretni ako ne balansiraju na oštrici noža, svo vrijeme — mnogi od njih su rano počeli, Leni. Kad su bili samo djeca. A ti, kladim se — ti čak ne voliš ni da te dodiruju—" Bježi. Bježi. Balard stavlja ruku na njeno rame. "Koliko dugo si bila zlostavljana, Leni?", pita blagim glasom. "Koliko godina?" Klark otresa ruku i ne odgovara. Nije mislio ništa loše. Miče se na ležaju, lagano se okrećući na drugu stranu. "To je to zar ne? Ti ne samo da imaš visoku toleranciju na traumu, Leni. Ti si ovisna o traumi. Zar ne?" Bilo je dovoljno par sekundi da se Klark oporavi. 'Koža, sočiva na očima olakšavaju stvar. Smireno se okrenu nazad prema Balard. Čak se i malo osmjehnu. "Zlostavljana", kaže. "Nije li to zanimljiv izraz. Mislila sam da je izumro nakon sezone lova na vještice. Ti si neka istoričarka, Džanet?" "Postoji mehanizam", govori joj Balard. "Čitala sam o tome. Da li znaš kako se mozak bori sa stresom, Leni? Ubacuje raznorazne stimulanse u krvotok, koji stvaraju ovisnost. Beta endorfini, opioidi. Ako se to događa dovoljno često u dovoljno dugom periodu, postaneš ovisna. Ne možeš ništa protiv toga." Klark osjeća zvuk u svom grlu, hrapavu kašljuću buku, kao cijepanje metala. Trenutak kasnije, prepoznaje to kao smijeh. "Nisam ovo izmislila!" Balard insistira. "Pogledaj sama ako mi ne vjeruješ! Boga pitaj koliko zlostavljane djece provede čitave živote navučeno na muževe koji ih tuku ili samoozljeđivanje ili slobodni pad—" "I to ih čini sretnim, jel' to hoćeš da kažeš?" Kaže Klark, još uvijek se smiješeći. "Uživaju dok ih siluju, ili tuku, ili—" "Ne, naravno da nisi sretna! Ali ono što ti osjećaš, to je vjerovatno najbliže sreći od svega što si ikad osjetila. Tako da brkaš to dvoje, ti tražiš stres gdje god možeš da ga nađeš. To je fiziološka ovisnost, Leni. Ti to sama tražiš. Uvijek si to sama tražila." Ja to sama tražim. Balard je čitala, i Balard zna. Život je čista elektrohemija. Nema smisla da objašnjavaš kakav je to osjećaj. Nema smisla da objašnjavaš da ima mnogo gorih stvari od batina. Da ima i gorih stvari od toga da te rođeni otac pribije uz pod i

siluje. Da postoji i vrijeme između, kada se baš ništa ne događa. Kada te pusti na miru, a ti ne znaš koliko će to da traje. Sjediš za istim stolom s njim, siliš se da jedeš dok tvoja izmrcvarena utroba pokušava da se sastavi; a on te tapše po glavi i smješka ti se, i ti znaš da predah već predugo traje, da će doći po tebe noćas, ili sutra, ili možda sljedeći dan. Naravno da sam to sama tražila. Kako drugačije da to već jednom bude gotovo? "Slušaj." Klark odmahuje glavom. "Ja—" Ali odjednom joj je teško da govori. Zna šta želi da kaže; Balard nije jedina koja čita. Balard to ne može da vidi zbog života punog ispunjenih očekivanja, ali u tome što se dogodilo Leni Klark nema ništa posebno. Babuni i lavovi ubijaju svoje mlade. Muški gregorci tuku svoje ženke. Čak i insekti siluju. To nije zlostavljanje, stvarno, to je samo — biologija. Ali, iz nekog razloga, ne može to glasno da kaže. Pokušava, i pokušava, ali na kraju vani ispada nešto što zvuči skoro kao djetinjasti izazov: "Zar ti baš ništa ne znaš ?" "Naravno da znam, Leni. Znam da si navučena na sopstveni bol, i tako izlaziš napolje i izazivaš pukotinu da te ubije, i na kraju će to i učiniti, zar ne možeš to da vidiš? Upravo zato ne bi trebala da budeš ovdje. Zato moramo da te vratimo gore." Klark ustaje. "Ne vraćam se gore." Okreće se prema vratima. Balard poseže za njom. "Čuj, moraš da ostaneš i da me saslušaš. Ima još." Klark pogleda dole u nju sa potpunom ravnodušnošću. "Hvala ti na brizi. Ali ne moram da ostanem. Mogu da idem kad god poželim." "Izađi tamo i sve ćeš im odati, oni nas gledaju! Zar nisi to već shvatila?" Ton njenog glasa se podiže. "Slušaj me, oni su znali za tebe! Vjerovatno su i tražili nekoga kao što si ti! Svo vrijeme nas testiraju, još uvijek ne znaju kakva vrsta osobe će dobro funkcionisati ovdje tako da gledaju i čekaju da vide ko će prvi da pukne! Čitav ovaj program je još uvijek eksperimentalan, zar ne vidiš to? Svi koje su poslali dole — ti, ja, Ken Lubin i Lana Čeung, sve je to dio nekog hladnokrvnog testa—" "A ti padaš na tom testu", tiho kaže Klark. "Koliko vidim." "Oni nas koriste, Leni —ne izlazi tamo vani!" Njeni prsti grabe Klark kao pipci hobotnice. Klark ih odguruje. Otključava poklopac i otvara ga. Čuje kako se iza nje Balard podiže. "Ti si bolesna!" Balard vrišti. Nešto udara Klark u zadnji dio glave. Ona se pruža po hodniku. Jedna ruka u padu bolno udara o gomilu cijevi. Ona se prevrće na bok i podiže ruke u odbrani. Ali Balard samo prekorači preko nje i produži prema dnevnom boravku. Nisam uplašena, primjećuje Klark, ustajući nazad na noge. Udarila me, a ja nisam uplašena. Nije li to čudno— Negdje u blizini, zvuk stakla koje se lomi. Balard viče u dnevnom boravku. "Eksperiment je završen! Hajde pojavite se, vi jebena čudovišta!" Klark prati hodnik, izlazi iz njega. Komadi ogledala u dnevnom boravku vise u ramu kao veliki nazubljeni stalaktiti. Poplava stakla pokriva pod. Na zidu, iza slomljenog ogledala, širokougaoni objektiv gleda u svaki ćošak sobe. Balard bulji u njega. "Čujete li me? Neću više da se igram vaših glupih igara! Završila sam s nastupom!"

Kvarcitno sočivo ravnodušno bulji nazad u nju. Znači bila si u pravu, misli se Klark. Prisjeća se prekrivenog ogledala u Balardicinoj sobi. Shvatila si to, našla si prislušne uređaje u svojoj kabini, i Balard, draga moja, meni nisi rekla. Koliko dugo si znala? Balard se osvrće oko sebe, ugleda Klark. "Nju ste prevarili, nema sumnje", reži na sočivo "ali ona je svakako prokleta ludača! Uopšte nije normalna! Ali vaši mali testovi mene ni najmanje ne impresioniraju. Klark joj prilazi. "Ne zovi me ludačom", kaže, potpuno mirnim glasom. "Ti to jesi!“ Balard urla. "Ti si bolesna! Zato i jesi ovdje dole! Njima treba da si bolesna, zavise od toga, a ti si već toliko odlijepila da to ne možeš da shvatiš! Ti sve kriješ iza te — te tvoje maske, i sjediš tu kao neka mazohistična meduza i samo primaš sve što ti bace —ti to sama tražiš—" To je nekada bilo istina, shvata Klark dok stišće šake. To je vrlo čudno. Balard počinje da uzmiče; Klark ide prema njoj, korak po korak. Tek kada sam došla ovamo sam naučila da mogu da uzvratim. Da mogu da pobijedim. Pukotina me to naučila, a sada i Balard— "Hvala ti", šapuće Klark, i snažno udara Balard u lice. Balard se prevrće, sudara se sa stolom. Klark hladnokrvno nastavlja naprijed. Baca brzi pogled na svoj odraz u krhotini ogledala; njene pokrivene oči izgledaju gotovo kao da sjaje. "O, Bože", cmizdri Balard. "Leni, žao mi je." Klark staje iznad nje. "Nema potrebe", kaže. Vidi sebe kao neku vrstu eksplodirajućeg razloženog dijagrama, svaki dio je uredno obilježen. Toliko bijesa unutra, misli. Toliko mržnje. Toliko toga što treba istresti na nekome. Gleda Balard sklupčanu na podu. "Mislim", kaže Klark "da ću početi s tobom". Ali njena terapija se prekida prije nego što se pošteno zagrijala. Iznenadna buka ispunjava prostoriju, prodorna, periodična, mutno poznata. Treba joj trenutak da se sjeti šta je to. Spušta nogu. Tamo u kabini za komunikacije zvoni telefon. Džanet Balard danas ide kući. Već pola sata 'skaf pada sve dublje ka ponoći. Sad se na ekranu komunikacija vidi kako sjeda kao veliki naduvani punoglavac na Bibovo priključno okno. Zvuci mehaničkog snošaja odjekuju i zamiru. Poklopac na plafonu se otvara. Balardicina zamjena silazi, većim dijelom već u 'koži, nedokučivo gledajući očima bez zjenica. Nema rukavice; 'koža je otvorena do podlaktica. Klark vidi jedva primjetne ožiljke na ručnim zglobovima, i unutra se nasmija. Da li je gore bila još jedna Balard, pita se, koja je čekala, u slučaju da ja ne položim? Nevidljiv na dnu hodnika, poklopac se šišteći otvara. Balard se pojavljuje u majici kratkih rukava, jedno oko natečeno i zatvoreno, nosi samo jedan kofer. Izgleda kao da će nešto reći, ali se zaustavlja kad ugleda novopridošlicu. Posmatra ga kratko. Klimnu. Penje se u trbuh 'skafa bez riječi.

Niko ih ne doziva odozgo. Nema pozdravljanja, ohrabrujućeg čavrljanja. Možda su posadu obavijestili. Možda su i sami shvatili. Priključni poklopac se zatvori. Sa jednim oproštajnim klang, 'skaf se odvaja. Klark prelazi preko dnevnog boravka i gleda u kameru. Poseže između krhotina ogledala i čupa napojni kabl iz zida. Ovo nam više neće trebati, misli, i zna da se tamo negdje daleko neko slaže s njom. Ona i novopridošlica se odmjeravaju mrtvim bijelim očima. "Ja sam Lubin", konačno kaže on.

Pospremanje Tako. Kažu da si siledžija. Lubin stoji ispred nje, s torbom pored nogu. Sloven; tamna kosa, blijeda koža, lice koje je izbrusio loš stolar. Jedna debela obrva zasjenjuje oba oka. Nije visok — možda sto osamdeset centimetara — ali čvrst. Izgledaš kao siledžija. Ožiljci. Ne samo na zglobovima, već i na licu. Jedva primjetni, mrežasti odjeci starih povreda. Previše suptilni za namjerni ukras, čak i ako mu je to po ukusu, ali previše očigledni ako je rađena rekonstrukcija; medicinska tehnologija je naučila kako da briše takve očigledne znakove prije više decenija. Osim — osim ako su povrede bile stvarno teške. Je li to u pitanju? Da li ti je nešto prožvakalo lice do kosti, nekada davno? Lubin se saginje, uzima torbu. Njegove pokrivene oči ništa ne odaju. Znala sam ja siledžije u svoje vrijeme. Ti odgovaraš opisu. Otprilike. "Da li je bitno koju ću kabinu uzeti?", pita. Čudno je, čuti takav glas da izlazi iz takvog lica. Zvuči skoro prijatno. Klark odmahuje glavom. "Ja sam u drugoj zdesna. Uzmi bilo koju od ostalih." On prolazi pored nje. Bodeži ogledala vire preko rubova suprotnog zida; u njima, Lubinov razlomljeni lik nestaje u hodnik iza njenih leđa. Ona odlazi do tog skršenog zida. Stvarno bih trebala ovo da sredim nekad... Prije joj se sviđalo kako ogledalo radi otkako ga je Balard popravila. Izlomljeni odrazi su izgledali nekako kreativnije. Impresionistički. Mada, sad već počinju da je zamaraju. Možda je vrijeme za još neku promjenu. Komad Kena Lubina zuri u nju sa zida. Bez razmišljanja, ona zabi šaku u staklo. Pljusak fragmenata pada na pod. Mogao bi biti siledžija. Samo pokušaj. Samo jebeno pokušaj. "O", kaže Lubin, iza nje. "Ja—" Još uvijek je ostalo dovoljno ogledala da provjeri; njeno lice je potpuno bezizrazno. Okreće se prema njemu. "Žao mi je ako sam te iznenadio", tiho kaže Lubin, i povlači se. I izgleda kao da mu je žao. Tako. Nisi siledžija. Klark se naslanja na pregradni zid. Bar ne moj tip siledžije. Nije baš sigurna kako to zna. Ali među njima nedostaje neka bitna hemija. Lubin je, misli se, jako opasan čovjek. Ali ne po nju. Smiješi se sama sebi. Udaranje znači da nikada ne moraš da kažeš da ti je žao. Odnosno, dok ne bude prekasno. Dovoljno je umorna od toga što dijeli kabinu sa samom sobom. Dijeliti je sa još nekim joj se još manje dopada. Leni Klark leži na svom krevetu i gleda niz svoje tijelo. Iza njenih nožnih prstiju, druga Leni Klark hladno gleda nazad u nju. Zgurana topografija prednjeg pregradnog zida uokviruje odraz njenog lica kao stona verzija stovarišta otpada izvrnuta na stranu.

Kamera iza tog ogledala mora da vidi isto što i ona, ali iskrivljeno na rubovima. Klark računa na širokougaoni objektiv; ED nikad ne bi dozvolila slijepe uglove. Šta bi bila poenta eksperimenta ako ne bi mogli da pratite vaše eksperimentalne životinje? Pita se da li je neko sad posmatra. Vjerovatno ne; bar ne ljudsko biće. Vjerovatno neka mašina, neumorna i bestrasna, nešto što je prati sa neumornom pažnjom dok radi ili kenja ili drka. Programirana je da zove krv i meso kad ona uradi bilo šta zanimljivo. Zanimljivo. Ko definiše taj parametar? Da li se taj neko striktno pridržavao prirode eksperimenta, ili je programirao malo i po svom ličnom ukusu? Da li još neko svršava kada i Leni Klark? Izvrće se na krevetu prema zidu koji joj stoji iznad glave. Snop optičkih kablova nalik na špagete niče iz poda pored njenog ležaja i gmiže sredinom zida, nestajući u plafonu; seizmički vodovi, na putu ka kabini za komunikacije. Otvor klima uređaja joj diše po obrazu, samo sa jedne strane. Iza njega, metalna zjenica hvata trake svjetlosti razrezane rešetkom, spremna da se stegne kao sfinkter čim delta-p pređe neku kritičnu granicu u milibarima u sekundi. Bib je vila sa mnogo soba, a svaka soba se automatski izoluje u slučaju nužde. Klark liježe nazad na krevet i pušta prste da padnu na pod. Telemetrijska kaseta na podu je već skoro suha, fine mrvice soli prekrivaju njenu površinu kako morska voda isparava. To je osnovni model širokog spektra, sa šačicom osjetila: seizmika, temperatura, protok, uobičajeni sulfati i organske tvari. Glave senzora nagrđuju kućište, kao bodlje na buzdovanu. A iz tog razloga je sada tu. Prstima obuhvata ručku, podiže kasetu sa poda. Teško. Neutralno plovna u morskoj vodi, naravno, ali po specifikaciji u vazduhu teži 9,5 kila. Najveći dio toga je kućište, vrlo čvrsto. Aktivni dimnjak pod pet stotina atmosfera mu ne može ništa. Možda malo pretjerano, iskoristiti ovo protiv običnog bijednog ogledala. Balard je ipak tu rabotu počela goloruka. Čudo da ih nisu napravili otporna na lom. Ali zgodno. Klark sjeda, važući kasetu u ruci. Njen odraz gleda nazad u nju; njegove oči, bezizrazne ali ne prazne, izgledaju kao da se zabavljaju. "Gđo. Klark? Jeste li dobro?“ Lubin je. „Čuo sam—" "Dobro sam", kaže ona prema zatvorenom poklopcu. Staklo je svuda po kabini. Jedna tvrdoglava krhotina, duga pola metra, i dalje visi u ramu kao klimav zub. Ona posegnu (komadići ogledala se kotrljaju s njenih butina) i čvrknu ga jednom rukom. Krhotina pada na pod i rasprskava se. "Samo malo pospremam", doviknu. Lubin ništa ne govori. Čuje ga kako odlazi niz hodnik. S njim će biti u redu. Prošlo je već nekoliko dana i on se skrupulozno drži na pristojnoj udaljenosti. Nema nikakve seksualne hemije, ništa što bi ih navelo da se uhvate u koštac. Šta god da je Ken Lubin uradio Lani Čeung — šta god su to dvoje uradili jedno drugom — ovdje neće biti problem. Lubinovi ukusi su previše specifični. A što se toga tiče, i Klark je ista.

Ona ustaje, pognute glave da ne bi zakačila metalne izbočine na plafonu. Staklo hrska pod njenim nogama. Pregradni zid iza ogledala, friško izložen, masno sjaji pod fluorescentnim svjetlom; rebrasta siva ploha sa samo dva detalja. Prvi je okruglo sočivo, manje od nokta, zavučeno u jedan ugao. Klark ga izvlači iz ležišta, kratko ga drži između palca i kažiprsta. Malo stakleno oko. Ispušta ga na pod pun šljokica. Tu je i naziv, utisnut u jedno od njegovih metalnih rebara. Hansen Fabrication. Ovo je prvi put da vidi neki brend otkako je došla tu, osim dva loga ED-a utisnuta na ramena njihovih ronilačkih koža. To joj se iz nekog razloga čini čudno. Pregleda trakastu lampu koja proteže cijelom dužinom plafona; bijela i bez detalja. Boca hidroksa za hitne slučajeve, pored ulaza: DOT datum testiranja, specifikacija pritiska, ali nema proizvođača. Ne zna da li da tome pridaje neki poseban značaj. Sama, konačno. Poklopac zaključan, nadzor ukinut — čak i njen odraz nepopravljivo skršen. Po prvi put, Leni Klark se osjeća zaista sigurno tu u stomaku stanice. Nije baš sigurna šta da uradi u vezi s tim. Možda bih mogla malo da spustim gard. Ruke joj se dižu prema licu. U prvom trenutku misli da je oslijepila; kabina njenim ogoljenim očima izgleda toliko mračna da zidovi i namještaj postaju samo naznake sjena. Sjeća se da je postepeno smanjivala svjetlo u danima otkako je Balard otišla, zatamnjujući ovu sobu, zatamnjujući sve druge ćoškove stanice Bib. I Lubin radi to isto, iako nikad ne razgovaraju o tome. Po prvi put se pita o tome šta rade. Nema smisla; sočiva automatski kompenziraju promjene u ambijentalnom osvjetljenju, mrežnjači uvijek daju istu optimalnu količinu svjetla. Zašto birati da živiš u tami koju čak i ne primjećuješ? Malo pojačava svjetlo; kabina se osvijetli. Jarke boje bodu oči na pozadini sastavljenoj od sive na sivoj. Boca hidroksa ima fluorescentno narandžasti odsjaj; vrijednosti očitanja žmirkaju crveno i plavo i zeleno; ručka na ormariću u pregradnom zidu je mali žuti uskličnik. Ne može da se sjeti kada je zadnji put vidjela boje; sočiva izvlače i najnerazgovjetnije slike iz mraka, ali pri tome gube najveći dio spektra. Samo sad, pod punim svjetlom, boje ponovo oživljavaju. To joj se ne sviđa. Ovdje dole se čine sirovo i pogrešno. Klark vraća sočiva na oči, smanjuje svjetla na njihov uobičajeni minimum. Pregradni zid se vraća u poznatu smjesu plavih pastela. Bolje je ovako. Da ne postanem previše neoprezna. Za nekoliko dana po Bibu će vršljati kompletna posada. Ne želi da se navikava na izloženost.

Drugi dio Rim

Neotenija Na prvu nije izgledalo kao ljudsko biće. Nije čak izgledalo ni živo. Izgledalo je kao hrpa prljavih krpa koje je neko bacio uz dno stuba. Džeri Fišer to ne bi ni pogledao dvaput da mu zračni voz nije prošištao iznad glave u tačno pravom trenutku, bacajući segmentirane trake svjetla po zemlji. Zagledao se. Oči, čas osvjetljene čas u tami, su zurile nazad u njega. Nije se pokrenuo dok voz nije nestao niz šine iznad njegove glave. Svijet je opet postao blatnjavo beskontrastan. Trotoar. Traka kudzu4 ispod pruge, siva i udavljena pod bezbrojnim nanosima betonske prašine. Slabašni odrazi neona i lasera iz Komercijalnog. I ova stvar sa očima, ova hrpa prnja uz stub. Dečko. Mali dečko. Ovo je ono što radiš kada stvarno voliš nekoga, uvijek je govorila Sjena. Ipak, klinac bi mogao umrijeti ovdje napolju. "Jesi li dobro?", konačno je rekao. Gomila prnja se pomjerila i zadrhtala. "U redu je. Neću te povrijediti." "Izgubio sam se", reklo je, jako čudnim glasom. Fišer se primakao. "Ti si zbjeg?" Najbliži izbjeglički pojas je bio preko sto kilometara odatle, i dobro čuvan, ali dešavalo se da poneko zbriše. Oči su preletjele s jedne strane na drugu: ne. Ali opet, pomislio je Fišer, šta bi drugo rekao? Možda se boji da ću ga prijaviti. "Gdje živiš?", pitao je, i pažljivo slušao odgovor: "Orlando." U glasu nije bilo prizvuka ni azijskog ni hindijanskog. Nekad davno, dok je Fišer bio klinac, mama mu je uvijek govorila da katastrofe ne gledaju boju kože, ali sada je već znao bolje. Klinac je zvučao kao da je iz N'Ama; znači nije zbjeg. Što znači da ga vjerovatno negdje neko traži. Što je, na neki način, bilo previše— Dosta. "Orlando”, ponovio je naglas. "Ti si se baš izgubio. Gdje su ti mama i tata?" "Hotel." Hrpa prnja se odvojila od stuba i dogegala bliže. "Vansijetl." Riječi su ispale napola prozviždane, kao da klinac govori kroz sinuse. Možda ima ono, kakoseonozove — Fišer je tražio riječ — rascijepljeno nepce, ili nešto. „Vansijetl? Koji?“ Slijeganje. "Zar nemaš sat?" "Izgubio ga." Moraš mu pomoći, rekla je Sjena. "Čuj, ovaj, vidi." Fišer je protrljao sljepoočnice. "Ja živim u blizini. Možemo da ih nazovemo odatle."

Na donjem dijelu kontinenta nema toliko mnogo Vansijetlova. Policija ne bi morala da zna. A čak i ako bi saznali, ne bi podigli optužnicu. Ne za ovo. Šta je trebao da učini, da ostavi klinca za rezervne dijelove? "Ja sam Džeri", rekao je Fišer. "Kevin." Kevin je izgledao kao da ima devet ili deset godina. Dovoljno veliki da bi trebao da zna kako da koristi javni terminal, u svakom slučaju. Ali nešto u vezi njega nije štimalo. Bio je previše visok i mršav, a ekstremiteti su mu se nekako zaplitali dok je hodao. Možda je imao oštećenje mozga. Možda jedna od onih neuspjelih nanoteh beba. Ili je mama možda provela previše vremena napolju dok je bila trudna. Fišer je poveo Kevina do svog dvosobnog tajmšera. Kevin se stropoštao na kauč bez pitanja. Fišer je pogledao u frižider: đumbirovo pivo. Dečko ga je uzeo uz nervozan osmijeh. Fišer je sjeo pored njega i stavio ruku ohrabrenja na njegovo krilo. Izraz je iscurio s Kevinovog lica kao da je neko izvadio čep. Hajde, nastavi, rekla je Sjena. On se ne žali, jel' tako? Kevinova odjeća je bila prljava. Skoreno blato mu je visilo sa pantalona. Fišer je posegnuo i počeo da ga trijebi. "Treba da ti skinemo ovu odjeću. Da te operemo. Ovdje možemo da se tuširamo samo parnim danima, ali možeš da se okupaš spužvom..." Kevin je samo sjedio tamo. Jednom rukom je stiskao piće, koštunjavi prsti utonuli u plastiku; drugu je nepomično držao na kauču. Fišer se osmjehnuo. "U redu je. Ovo je ono što radiš kada stvarno—" Kevin je piljio u pod, drhteći. Fišer je pronašao šlic, povukao. Pritisnuo, nježno. "U redu je. U redu je. Ne brini." Kevin je prestao da se trese. Kevin je digao pogled. Kevin se nasmiješio. "Nisam ja taj koji treba da se brine, šupčino", rekao je svojim piskavim dječjim glasom. Udar je Fišera bacio na pod. Odjednom se našao kako bulji u plafon sa grčećim prstima na kraju ruku koje su se, magično, pretvorile u tegove. Čitav njegov nervni sistem je pjevao kao delikatna mreža zategnutih struna uronjenih u meso. Njegov mjehur je popustio. Mokra toplota se širila od njegovog međunožja. Kevin je zakoračio preko njega i pogledao dole, sva nezgrapnost je nestala iz njegovih pokreta. Jednom rukom je još držao plastičnu čašu. U drugoj je držao elektrošoker. Vrlo promišljeno, Kevin je prosuo piće. Fišer je pratio kako tečnost zmijugavo, skoro ležerno, pada i pljuska po njegovom licu. Oči su ga peckale; Kevin je bio vretenasta mrlja oprana slabom kiselinom. Fišer je pokušao da trepne, pokušao ponovo, konačno uspio. Jedna od Kevinovih nogu je zamahnula nazad iz koljena. "Džeralde Fišere, hapsim vas—" I poletjela naprijed. Bol je vrisnuo u Fišerovoj slabini. "—zbog napastvovanja maloljetnika—" Nazad. Naprijed. Bol. "—u skladu sa članovima 151. i 152. Krivičnog zakona N'Ama."

Dijete je kleknulo i zagledalo mu se u lice. Izbliza, znakovi su bili očigledni; dubina očiju, veličina pora na koži, plastični izgled odraslog mesa natopljenog blokatorima androgena. "Da ne spominjem kršenje još jedne zabrane prilaska", dodao je Kevin. Koliko dugo, odsutno se pitao Fišer. Povratni nervni šok je obavio cijeli svijet u gazu. Koliko mjeseci mu je trebalo da se iz čovjeka pretvori u dijete? "Imate pravo na— ma, jebeš ovo." I koliko dugo za obrnuti proces? Da li će Kevin ikad ponovo porasti? "Znaš svoja jebena prava bolje nego ja." Ovo se ne dešava. Policija ne bi išla tako daleko, nemaju para za to, a i pored toga, zašto? Kako bilo može biti spreman da sebe promijeni na takav način? Samo da uhvati Džerija Fišera? Zašto?" "Pretpostavljam da bi trebalo da pozovem stanicu, zar ne? S druge strane, možda ću te samo ostaviti da se malo valjaš tako upišan..." Nekako, stekao je osjećaj da je Kevinu gore nego njemu. To nije imalo smisla. U redu je, blago mu je rekla Sjena. Nisi ti kriv. Oni jednostavno ne razumiju. Kevin ga je opet udarao, ali je Fišer to jedva osjećao. Pokušao je da kaže nešto, bilo šta, što bi pomoglo da se njegov mučitelj osjeti malo bolje, ali njegovi motorni nervi su još uvijek bili sprženi. Mada, još uvijek je mogao da plače. Drugi sistem. Ovaj put nije bilo isto. Počelo je na isti način, skeniranje i uzorci i mlaćenje, ali onda su ga izveli iz linije i očistili ga, i odveli ga u odvojenu sobu. Dva čuvara su ga posjela za sto, preko puta malog dežmekastog čovjeka sa smeđim mladežima svuda po licu. "Zdravo, Džeri", rekao je, pretvarajući se da ne vidi Fišerove ozljede. "Ja sam dr. Skenlon." "Vi ste psihijatar." "U stvari, više mehaničar." Nasmijao se, umišljenim malim osmijehom koji je govorio Upravo sam rekao nešto vrlo domišljato ali ti si sigurno preglup da bi shvatio vic. Fišer je odlučio da mu se Skenlon baš i ne dopada. Mada, njegova sorta je znala biti od pomoći ranije, sa svojim pričama o kompetentnosti i kriminalnoj odgovornosti. Nije stvar u tome šta si uradio, naučio je Fišer, već zašto si to uradio. Ako si radio stvari zato što si zao, onda si bio u pravoj gabuli. Ali ako si radio iste te stvari zato što si bolestan, doktori bi te ponekad izvukli. Fišer je naučio da bude bolestan. Skenlon je iz džepa na košulji izvukao traku. "Želim da malo porazgovaram s tobom, Džeri. Da li bi molim te stavio ovo na glavu?" Unutrašnjost trake je bila načičkana senzorima. Bila je hladna na njegovom čelu. Fišer se osvrnuo i pogledao po sobi, ali nije vidio nikakve monitore ili čitače. "Odlično." Skenlon je klimnuo čuvarima. Sačekao je da izađu prije nego što je ponovo progovorio. "Čudan si ti, Džeri Fišeru. Ne nailazimo često na takve kao što si ti." "Drugi doktori mi nikad to nisu rekli." "Stvarno? Šta su ti rekli?"

"Rekli su mi da sam tipičan. Rekli su, rekli su da dosta nas stopedesetkečeva koristi istu logiku." Skenlon se nagnuo naprijed. "Pa, znaš, to je tačno. To je klasična priča: 'Učio sam je o njenoj probuđenoj seksualnosti doktore.' 'Roditelji moraju da uče svoju djecu, doktore.' 'Ne vole ni školu, ali to je za njihovo dobro.'" "Nikad nisam rekao te stvari. Ja čak ni nemam djecu." "Ne, nemaš. Ali poenta je da pedofili često tvrde da rade u najboljem interesu djece. Pretvaraju seksualno zlostavljanje u djelo altruizma, ako tako želiš." "To nije zlostavljanje. To je ono što radiš kada stvarno voliš nekoga." Skenlon se zavalio nazad u stolicu i par trenutaka proučavao Fišera. "Upravo to je toliko zanimljivo u vezi tebe, Džeri." „Šta?“ "Svi koriste tu priču. Ti si jedina osoba koju sam sreo koja možda istinski vjeruje u nju." Na kraju, rekli su da će srediti optužbe. Znao je da je tu još nešto na stvari, naravno; moraće da volontira u nekom eksperimentu, da donira neke organe, ili da se prvo podvrgne dobrovoljnoj kastraciji. Ali kvaka, kad je do nje došlo, nije bila ništa od toga. Skoro da nije mogao da povjeruje. Htjeli su da mu daju posao. "Misli o tome kao o službi zajednici", rekao je Skenlon. "Vraćanje duga čitavom društvu. Bićeš pod vodom većinu vremena, ali ćeš biti dobro opremljen." "Pod vodom gdje?" "Izvor Čener. Četrdesetak kilometara od Aksijalnog vulkana, na rasjedu Huan de Fuka. Znaš li gdje je to, Džeri?" "Koliko dugo?" "Minimalno godinu dana. Možeš i produžiti ako budeš želio." Fišeru nije padao na pamet nijedan razlog zašto bi, ali to nije bilo bitno. Ako ne prihvati ovu ponudu uvaliće mu guvernera u glavu do kraja života. Što možda i neće biti tako dugo, kad malo bolje razmisli. "Godinu dana", rekao je. "Pod vodom." Skenlon ga je potapšao po ruci. "Uzmi si vremena, Džeri. Razmisli o tome. Ne moraš da odlučiš do ovog popodneva." Uradi to, nagovarala ga je Sjena. Uradi to ili će te rezati i onda ćeš se promijeniti... Ali Fišer nije dao da ga požuruju. "A šta bih radio godinu dana, pod vodom?" Skenlon mu je pokazao video. "Bokca ti", rekao je Fišer. "Ja ne znam da radim ništa od toga." „Nije problem." Skenlon se osmjehnuo. "Naučićeš." I jeste. Dobar dio toga se desio dok je spavao. Svake noći bi mu dali injekciju, da lakše uči, rekao je Skenlon. Nakon toga bi mu mašina pored uzglavlja sipala snove u glavu. Nikad nije mogao tačno da se sjeti tih snova ali nešto od toga mora da je ostalo, zato što je svako jutro sjedao za konzolu sa tutorom — pravom osobom, ne programom — i svi tekstovi i dijagrami koje mu je pokazivala bi mu bili čudno poznati. Kao nešto što je znao

prije mnogo godina, i naprosto zaboravio. Sad se sjećao svega: tektonike ploča i subdukcijskih zona, Arhimedovog principa, termičke provodljivosti dvoprocentnog hidroksa. Aldosteron. Aloplastika. Sjećao se svog lijevog plućnog krila nakon što su ga odstranili, i tehničkih specifikacija mašina koje su ugradili umjesto njega. Popodnevima bi ga prikačili na kablove i preplavili njegove poprečno prugaste mišiće slabom strujom. Sada je već počinjao da shvata šta se dešava; to se zvalo inducirana izometrija a smisao tog izraza mu se javio u snu. Sedam dana nakon operacije se probudio s groznicom. "Nema razloga za brigu," rekao mu je Skenlon. "To je samo zadnji stadij tvoje infekcije." "Infekcije?" "Ubrizgali smo ti retrovirus onaj dan kad si došao ovamo. Zar nisi znao?" Fišer je zgrabio Skenlonovu ruku. "Neku bolest? Vi—" "Savršeno je bezbjedno, Džeri." Skenlon se strpljivo osmjehnu, oslobađajući se. "U stvari, tamo dole ne bi dugo potrajao bez toga; ljudski enzimi ne funkcionišu dobro pod visokim pritiskom. Tako da smo dodali još neke gene u pripitomljeni virus i ubacili ga u tebe. Prepravlja te iznutra prema van. S obzirom na tvoju groznicu, mislim da je skoro pri kraju. Trebalo bi da se osjećaš bolje za dan ili dva." "Prepravlja?" "Pola tvojih enzima sada dolazi u dvije varijante. Uzeli su gene od neke od onih dubinskih riba. Grenadiri, mislim da se zovu." Skenlon potapša Fišera po ramenu. "Kakav je osjećaj biti polu-riba, Džeri?" "Coryphaenoides armatus," rekao je Fišer polako. Skenlon se namrštio. "Šta kažeš?" "Grenadiri." Fišer se koncentrisao. "Uglavnom dehidrogenaze, je li tako?" Skenlon pogleda ka mašini pored kreveta. "Ja, ovaj, nisam siguran." "To je to. Dehidrogenaze. Ali su ih prepravili da smanje energiju potrebnu za aktivaciju." Kucnuo se po čelu. "Sve je tu. Samo još nisam odradio obuku." "Odlično", rekao je Skenlon; ali nije zvučalo kao da to stvarno misli. Jedan dan su ga stavili u rezervoar u obliku klipa, visok pet spratova: pokretni dio je odozgo pritiskao kao ogromna ruka, stišćući sve što se nalazi unutra. Zatvorili su poklopac i napunili rezervoar morskom vodom. Skenlon ga je upozorio na promjenu. "Dušnik i šupljine u glavi ti punimo vodom, ali tvoja pluća i crijeva su mekani pa se samo stisnu. Imuniziramo te protiv pritiska, vidiš? Kažu da je osjećaj kao da se daviš, ali se navikneš." U stvari i nije bilo tako loše. Fišerova crijeva su se uvrnula sama u sebe a sinusi su mu gorjeli do bola, ali u svakom slučaju bi uvijek radije pristao na to nego na još jedan susret s Kevinom. Lebdio je tako u rezervoaru, morska voda mu je klizila kroz cijevi u grudima, i razmišljao o mučnom osjećaju nedisanja. "Očitavamo neku turbulenciju." Skenlonov glas je dopirao iz svih pravaca, kao da su sami zidovi progovorili. "Iz tvog izlaznog ventila."

Tanki trag mjehurića je izlazio iz Fišerovih grudi. Sočiva su činila da sve izgleda nevjerovatno jasno, kao halucinacija. "Samo malo—" Nije njegov glas. Njegove riječi, ali izgovorilo ih je nešto drugo, neka jeftina mašina koja nema pojma o harmonici. Jedna ruka je automatski posegnula prema disku ugrađenom u njegovo grlo. "—hidrogena", pokušao je ponovo. "Nema problema. Pritisak će ih stisnuti kada budem dovoljno duboko." „Da. Ipak." Još riječi, prigušenih, dok je Skenlon razgovarao s nekim drugim. Fišer je osjetio kako nešto lagano vibrira u njegovim grudima. Mjehurići su se povećali, zatim smanjili. I onda nestali. Skenlon se vratio. "Bolje?" „Da.“ Mada, Fišer nije znao šta da misli o tome. Nije mu se baš sviđala ideja da su mu prsa puna mašina. Nije mu se sviđalo ni to što diše cijepajući vodu na komade hidrogena i kiseonika. Ali mu se jako nije sviđala ideja da neki tehničar kog nikada nije sreo čačka po njegovoj utrobi pomoću daljinskog upravljača, poseže u njegovo tijelo i čeprka po njemu, i to bez pitanja. Od toga se osjećao— Napastvovano, zar ne? Sjena nekad zna da bude prava kučka. Kao da nije ona kriva što se uopšte našao tu. "Sad ćemo da ugasimo svjetla, Džeri." Mrak. Voda je brujala od zvuka ogromne mašinerije. Nakon par momenata je primijetio hladnu plavu iskru kako mu namiguje od negdje iznad glave. Izgledala je kao da baca više svjetla nego što bi trebala. Dok je posmatrao, unutrašnjost rezervoara se ponovo pojavila u mutnim sjenama plavog na crnom. "Fotopojačivači rade kako treba?" Pitao je Skenlon. „Mhm.“ "Šta vidiš?" "Sve. Unutrašnjost rezervoara. Poklopac. Nekako plavkasto." "Dobro. Luciferinski izvor svjetla." "Nije baš svijetlo", rekao je Fišer. "Sve je, kao, sumračno." "Pa dobro, bez sočiva bi bilo crno kao katran." I odjednom, bi tako. "Hej." "Ne brini, Džeri. Sve je u redu. Samo smo ugasili svjetla." Ležao je tamo u potpunom mraku. Tačkice su skakutale u uglu njegovog oka. "Kako se osjećaš, Džeri?" Imaš li osjećaj da padaš? Klaustrofobiju?" Osjećao se skoro smireno. „Džeri?" "Ne, Ništa, Osjećam se—dobro—" "Pritisak je na dvije hiljade metara." "Osjećam ga." Ovo možda i neće biti tako loše. Godinu dana. Jedna godina... "Doktore Skenlon", rekao je nakon nekog vremena. Čak se i navikao na metalno zujanje svog glasa. „Tu sam." "Zašto ja?"

"Kako misliš, Džeri?" "Pa nisam, znate, kvalifikovan. Kladim se da čak i na ovoj obuci ima mnogo drugih koji su u ovome bolji od mene. Pravih inžinjera." "Nije toliko važno šta znaš", rekao je Skenlon. "Već ono što jesi." Znao je šta je. Ljudi su mu to govorili otkako pamti. Nije vidio kakve to jebene veze ima sa bilo čim. „A šta je to?“ Prvo je mislio da neće dobiti odgovor. Ali Skenlon je konačno odgovorio, i dok je odgovarao u njegovom glasu je bilo nešto što Fišer nikad ranije nije čuo. "Već adaptiran", rekao je.

Lift boj Pacifički okean se prosipao dva kilometra ispod njegovih nogu. Tovar psihotičnih likova blijedog pogleda sjedio je iza njega. A lifterom je upravljala velika pica sa puno sira. Džoelu Kiti se to dopadalo otprilike koliko se i dalo očekivati. Ovaj put je to barem očekivao. Po prvi put ED nije bez upozorenja utrpala jedan od svojih eksperimenata iz teorije haosa u njegov život. Shvatio je šta se sprema skoro sedmicu ranije, kad su ga uvalili Reju Sterikeru. Rej je sjedio u svojoj pilotskoj kabini, gledao kako instaliraju picu, i sigurno se pitao kada je pojam „siguran posao“ postao oksimoron. „Treba to da pričuvam sedam dana,“ rekao je tada. Džoel se popeo u 'skaf radi standardne provjere prije polaska i našao svog prijatelja kako čeka pored komandi. Rej je mahnuo kroz otvoren poklopac pilotske kabine liftera, gdje je nekoliko tehničara užurbano petljalo po konzoli. „Samo u slučaju da zasere na terenu. Onda me nema." "Gdje ćeš?" Džoel nije mogao da vjeruje. Rej je oduvijek vozio de Fuku, čak i prije geotermalnog programa. Čak je bio i stalno zaposlen, nekad davno, kad je to bila uobičajena stvar. "Vjerovatno ću raditi Gorda turu neko vrijeme. A poslije toga, ko zna? Uskoro će automatizovati sve." Džoel je zvirnuo kroz poklopac. Tehničari su se igrali sa najobičnijom kutijom, pola metra dugačkom i debelom otprilike kao dva Džoelova ručna zgloba. "Šta je ta jebena stvar? Neka vrsta autopilota?" "Ali drugačija. Ovo uzleće i sleće. I svašta nešto krasno između toga." To nije dobro zvučalo. Ljudi su uvijek imali bolju sposobnost integracije tri-D prostornih informacija od mašina koje su uporno pokušavale da ih zamijene. Ne da mašine nisu bile u stanju da prepoznaju drvo ili zgradu kad bi im ih pokazali, ali su imale tendenciju da se totalno zbune kad zarotirate bilo koji od tih objekata par stepeni. Oblici su se mijenjali, kontrast i sjene pomjerali, i tim arsenidnim pretendentima je uvijek trebalo predugo da osvježe svoje prostorne mape i prepoznaju da to da, i dalje jeste drvo, i ne, nije se pretvorilo u nešto drugo, idiote, samo si promijenio perspektivu. Na nekim mjestima to nije bio problem. Površina okeana, na primjer. Ili na autoputevima sa ograničenim pristupom gdje su automobili imali svoje ID transpondere. Ili čak privezani odozdo na ogromnu zgnječenu krofnu ispunjenu pozitivno plovnim vakumom koja pluta po sred vazduha. Sve to su bila poštovana i dostojanstvena okruženja za autopilote, još od početka vijeka. S druge strane, uzletanja i sletanja su bila nešto sasvim drugo. Previše stvarnih objekata koji prebrzo proleću, previše stvari o kojima treba voditi računa. Nekoliko milijardi godina prirodne selekcije je i dalje bilo u prednosti kad se stvari zagužvaju u brzoj traci. Do danas, izgleda. "Idemo odavde." Rej je iskočio na sletište. Džoel ga je pratio do ivice krova. Zelena zapetljana ćebad kudzu4 su se širila svuda oko njih, zaklanjajući krovove susjednih zgrada. Džoela je to uvijek podsjećalo na post-apokalipsu — korov i puzavice nadiru iz

divljine da bi pridavili ostatke neke propale civilizacije. Osim što bi, naravno, ova vrsta korova trebala da spasi civilizaciju. Tamo negdje na obali, jedva vidljivi stubovi dima penjali su se u nebo iz izbjegličkog pojasa. Toliko o civilizaciji. "To je jedan od onih pametnih gelova", konačno je rekao Rej. "Pametnih gelova?" "Moždani sir. Uzgojene moždane ćelije na supstratu. Iste stvari koje već dugo kače na net radi odbrane od infekcija." "Znam šta su, Rej. Samo ne mogu da povjerujem u to sranje." "Pa, vjeruj. Doći će i po tebe, samo im treba još malo vremena." „Da. Vjerovatno." Džoel je pustio da se misao slegne. "Pitam se kad." Rej slegnu ramenima. "Imaš još vremena. Svo to nepredvidljivo vulkansko sranje, stvari koje eksplodiraju ispod tebe. Zajebanije nego letenje usisivačem. Teže te je zamijeniti." Osvrnuo se nazad prema lifteru, i 'skafu ušuškanom pod njegovim trbuhom. "Ali neće im dugo trebati." Džoel je upecao dermu iz svog džepa; triciklični sa blagim litijumskim prelivom. Pružio ga je bez riječi. Rej je samo pljunuo. "Hvala u svakom slučaju. Hoću da budem sjeban neko vrijeme, znaš?" A danas, osam dana kasnije, Rej Steriker više nije bio tu. Nestao je nakon zadnje smjene, dan prije. Džoel je pokušao da ga pronađe, izvuče vani, napije, ali nije mogao da ga nađe a Rej se nije javljao na svoj sat. I evo ga Džoel Kita, opet na poslu, sam, ako ne računaš tovar; četiri jako čudna lika u crnim odijelima sa bezizraznim bijelim sočivima na očima. Svi su imali identičan logo ED-a utisnut na ramena, sa prezimenima ispisanim odmah ispod. Bar su prezimena bila različita, iako su razlike bile trivijalne: muškarci, žene, mali i veliki, svi su izgledali kao manje varijacije istog modela od istog proizvođača. Ah da, Mk-5 je uvijek bio tako dobar dječak. Vrlo tih, držao se po strani. Ko bi pomislio... Džoel je već ranije vidio pukotince. Prevezao je par njih na Bib prije otprilike mjesec dana, odmah po završetku izgradnje. Jedna od njih je izgledala skoro normalno, maksimalno se zadala u ćaskanje i šalu kao da pokušava da kompenzira to što izgleda kao zombi. Džoel je zaboravio njeno ime. Druga nije prozborila ni riječ. Jedan od 'skafovih taktičkih ekrana je uz pisak izbacio taktički izvještaj. "Dno se ponovo diže", dovikno je Džoel preko ramena. "Tri ipo hiljade. Skoro smo stigli." "Hvala", jedan od njih — Fišer, po oznaci na ramenu — reče. Ostali su samo sjedili. Zadihtovani poklopac je odvajao pilotsku kabinu 'skafa od putničkog odjeljka. Ako ga zatvoriš, zadnja komora može da se koristi kao vazdušna, ili se čak može staviti pod visoki pritisak za duboke urone, pod uslovom da vam dekompresija ne predstavlja preveliku gnjavažu. A možete i da ga zalupite za malo privatnosti, ako vam se ne sviđa da su vam leđa izložena nekim putnicima. Što bi, naravno, bilo nepristojno. Džoel je pokušao da se sjeti nekog društveno prihvatljivog izgovora da im zalupi taj veliki metalni disk pravo u lice, ali je vrlo brzo odustao.

Sad, gornji poklopac — onaj koji vodi u kabinu liftera — taj jeste bio zatvoren, i to mu se činilo naopako. Obično su ga držali otvorenog do samog ispuštanja. Rej i Džoel bi ćaskali koliko god da je trajao put — tri sata, ako su išli na Čener. Juče, bez upozorenja, Rej Steriker je zatvorio poklopac petnaest minuta nakon polijetanja. Nije izustio ni jednu suvišnu riječ. A danas — pa, danas gore više nije bilo nikoga s kim bi mogao da razgovara. Džoel pogleda kroz jedan od bočnih prozora. Trup liftera mu je blokirao pogled na par centimetara s druge strane; metalna tkanina nategnuta preko rebara od karbonskih vlakana, sivo prostranstvo usisano u konkavne kocke žestokim vakumom u unutrašnjosti. 'Skaf se vozio ušuškan u ovalno udubljenje na sredini liftera. Jedini prozor kroz koji se išta vidjelo je bio onaj između Džoelovih nogu; okean, daleko ispod. Ne toliko daleko, sad. Čuo je siktaje i uzdahe pražnjenja lifterovih balastnih vreća. Oštriji zvukovi, udaljeniji, krckali su kroz trup dok su lukovi elektriciteta zagrijavali zrak u par reducirnih vreća. Ovo je i dalje bila redovna teritorija autopilota, ali je Rej imao običaj da sve radi sam. Da nije bilo poklopca, Džoel ne bi mogao da primijeti nikakvu razliku. Moždani sir je odlično radio svoj posao. Već je to vidio i prije par dana, pri dostavi na podmorsku platformu blizu Grejeve luke. Rej je lupio taster i poklopac kutije je skliznuo kao bijela živa, svijajući se u mali prorez na ivici kućišta i otkrivajući prozirnu ploču ispod. Ispod te ploče, upakovan u bezbojnu tečnost, je bio izbrazdani sloj pudinga, malo previše siv za mocarelu. Crtice smećkastog stakla su probijale puding u urednim paralelnim nizovima. "Ne bih trebao da ga otvaram", rekao je Rej. "Ali jebeš njih. Ovo sranje nije fotosenzitivno." "A šta su te male smeđe stvari?" "Indijum-aluminijum-oksid na staklu. Poluprovodnik." „Isuse. I to sad radi?" "O, da." "Isuse", opet reče Džoel. A onda: "Pitam se kako se programira nešto ovakvo." Rej frknu na to. "Nikako. Uče ga. Uči kroz pozitivno uslovljavanje, kao prokleta beba." Iznenadna, klizeća promjena inercije. Džoel se vrati u sadašnjost; lifter je stabilno visio, pet metara iznad talasa. Tačno na cilju. Na površini ništa osim praznog okeana, naravno; Bibov transponder je trideset metara pravo ispod. Dovoljno plitko da ga nađeš, preduboko da bi predstavljao opasnost pri navigaciji. Ili kao podvodna signalna bova za čartere koji love Čenerova legendarna morska čudovišta. Sir je odštampao riječ na 'skafovom taktičkom ekranu: Lansirati? Džoelov prst zastade nad OK tasterom, zatim se spusti. Priključne kuke ih uz zveket otpustiše; lifter spusti Džoela Kitu i njegov tovar na vodu. Sunce je nekoliko sekundi žmirkalo kroz prozore, dok se 'skaf ljuljao u svom pojasu. Krijesta talasa ga lupi po nosu. Svijet se cimnu jednom, skliznu bočno, i postade zelen. Džoel je otvorio balastne rezervoare i pogledao preko ramena. "Idemo dole, narode. Vaša zadnja prilika da vidite sunčevu svjetlost. Uživajte dok možete." "Hvala", rekao je Fišer.

Niko drugi se nije ni mrdnuo.

Mrvljenje Već adaptiran. Čak i sad, na dnu Pacifičkog okeana, Fišer ne zna šta je Skenlon mislio kada je to rekao. Ne osjeća se već adaptirano, bar ne ako to znači da bi tu trebao da se osjeća kao kod kuće. Niko nije progovorio s njim na putu prema dole. Ionako niko nije razgovarao ni sa kim, tako da se Fišeru to nije učinilo kao nešto pretjerano lično. A jedan od njih – Brender – bilo je teško reći zbog sočiva i svega, ali Fišeru se čini da ga Brender stalno gleda, kao da se poznaju od ranije. Brender izgleda opako. Ovdje dole sve stoji na otvorenom; cijevi i snopovi kablova i ventilacioni vodovi su vidljivo zavareni za pregradne zidove. Vidio je to na snimcima prije nego što je stigao dole, ali se na snimcima mjesto činilo živahnije, puno svjetla i ogledala. Zid pred kojim sad stoji, na primjer; tu bi trebalo da bude ogledalo. Ali tu je samo sivi metalni pregradni zid koji masno, nedovršeno sjaji. Fišer prebacuje težinu sa noge na nogu. Na jednom kraju dnevne sobe Lubin se oslanja na bibliotečki pult, njegove pokrivene oči su uperene u njih sa bezizraznim nedostatkom interesa. Lubin im je u pet minuta koliko su tu rekao samo jednu stvar: „Klark je još vani. Na putu je ovamo.“ Nešto zveknu ispod poda. Mješavina vode i nitroksa, grgolji, blizu. Zvuk otvaranja poklopca, kretanje ispod. Ona se penje u predvorje, kapljice se formiraju na njenim ramenima. Njena ronilačka koža je boji u crno ispod vrata, silueta mršava, skoro bespolna. Njena kapuljača je otvorena; plava kosa, prilijepljena za lobanju, uokviruje lice bljeđe od ičega što je Fišer ikad vidio. Njena usta su široka tanka linija. Njene oči, pokrivene kao i njegove, su prazni bijeli ovali na licu djeteta. Ona se osvrće i gleda ih: Brender, Nakata, Karako, Fišer. Oni gledaju nazad u nju, čekajući. Na Nakatinom licu je nešto, misli Fišer, nešto kao prepoznavanje, ali Leni Klark kao da ne primjećuje. Čini se da ne primjećuje nikoga od njih, ne zaista. Ona sliježe ramenima. „Mijenjam natrijum na broju dva. Neki od vas bi možda mogli sa mnom.“ Ona nekako ne djeluje sasvim kao ljudsko biće. Ali ipak ima nešto poznato u vezi nje. Šta ti misliš, Sjeno? Da li je znam? Ali Sjena ne progovara. Tu je ulica gdje nijedna od zgrada nema prozore. Ulične lampe bolesnim bronzanim svjetlom osvjetljavaju mase gigantskih školjki i velikih užastih smećkastih stvari koje izviruju iz slinavo-sivih tuba (tubasti crvi, prisjeća se: Riftia jebenoogromnikus, ili tako nešto). Prirodni dimnjaci se tu i tamo izdižu iznad mora beskičmenjaka, stubovi od bazalta, silikona i kristalizovanog sumpora. Svaki put kad Fišer vidi Grlo, pomisli na stvarno grozne akne. Leni Klark ih vodi na prelet kroz Glavnu ulicu: Fišer, Karako, par teretnih lignji na daljinskom. Generatori se naginju iznad njih na obje strane. Tamna zavjesa se prostire

preko puta direktno ispred njih, i svjetluca. Jato malih riba zuji oko oboda tekućeg oblaka. „To je problem“, zazuja Leni. Osvrće se ka Fišeru i Karako. „Oblak sedimenta. Prevelik da bi ga preusmjerili.“ Prošli su pored osam generatora do sad. Što znači da ih je ispred ostalo šest, koji se dave u blatu. Dupla smjena, čak i ako pozovu Lubina i Brendera. On se nada da neće morati. Bar ne Brendera, u svakom slučaju. Leni pliva ka oblaku. Lignje tiho šumeći prate, vukući alate. Fišer se okuraži da ih prati. „Zar ne bi trebalo da provjerimo termiku?“ Dobacuje Karako. „Mislim, šta ako je vreo?“ I sam se to pitao, u stvari. Razmišljao je o tim stvarima otkako je načuo Karako i Nakatu kako porede glasine sa pukotine Mendoćino. Nakata je čula da je u pitanju bila vrlo stara mini podmornica, sa otvorima od pleksiglasa. Karako je čula da su bili od termoakrilata. Nakata je rekla da se zaglavila u sred rasjedne zone. Karako je rekla ne, samo je plovila iznad dna i dimnjak je vrisnuo pod njom. Ipak su se složile o brzini topljenja otvora. Čak su se i kosturi pretvorili u pepeo. Što ionako nije bio toliko važno, jer je svaka kost u svakom tijelu već bila smrvljena pod težinom ambijentalnog pritiska. Karako je u pravu, po Fišerovom mišljenju, ali Leni Klark uopšte ne odgovara. Uz zamah perajama pliva u taj crni svjetlucavi oblak, i nestaje. Na mjestu gdje je nestala mulj odjednom počinje da svijetli, fosforescentni trag. Ribe se roje ka njemu. „Nju uopšte nije briga, ponekad“, tiho zuji Fišer. „Da li će preživjeti ili poginuti...“ Karako ga kratko pogleda, i krenu ka oblaku. Glas Leni Klark zazuja iz oblaka. „Nemamo mnogo vremena.“ Karako uranja u mutni oblak uz bljesak svjetla. Grozd riba – par njih je sada već poprilične veličine, primjećuje Fišer – se leluja na njenom tragu. Hajde, kreni, kaže Sjena. Nešto se mrda. On se obrće oko sebe. Na trenutak tu je samo Glavna ulica, blijedi u daljini. Zatim se nešto veliko i crno i... i iskrivljeno pojavljuje iza jednog od generatora. „Bože.“ Fišerove noge se kreću same od sebe. „Dolaze!“, pokušava da vikne. Vokoder to pretvara u graktaj. Glupane. Glupane. Upozorili su nas, svjetlaci privlače male ribe a male ribe privlače velike ribe i ako ne budemo pazili naći ćemo im se na putu. Oblak je tačno ispred njega, zid sedimenta, rijeka na dnu okeana. On uranja. Nešto ga lagano gricnu za list noge. Sve postade crno, sa povremenim svjetlacima. On pali lampu na čelu; tekuće blato guta svjetlost lampe pola metra ispred njegovog lica. Ali Klark je nekako ipak vidi: „Ugasi to.“ „Ne vidim—" „Dobro. Možda neće ni oni.“ On gasi svjetlo. U mraku napipava gasni štap i vadi ga iz futrole na nozi. Karako, iz daljine: „Mislila sam da su slijepi...“. „Neki od njih.“

A imaju i druga čula na koja mogu da se oslone. Fišer nabraja: njuh, sluh, talasi pritiska, bioelektrična polja... Ovdje se ništa ne oslanja na vid. To je samo jedna od opcija. Nada se da oblak zaklanja više od svjetla. Ali dok posmatra, tama se mijenja. Crni mrak postaje smeđ, zatim skoro siv. Slaba svjetlost dopire od reflektora na Glavnoj ulici. Sočiva, shvata. Kompenziraju. Kul. I dalje ne vidi daleko. Osjećaj je kao da je uhvaćen u prljavoj magli. „Ne zaboravi.“ Klark, vrlo blizu. „Nisu toliko opasni koliko se čine. Vjerovatno ne mogu da nanesu baš puno prave štete.“ Sonarski pištolj zamuca negdje u blizini. „Ne vidim ništa“, kaže Karako. Mliječni sediment se vrtloži na sve strane. Fišer ispruža ruku; ruka se gubi negdje oko lakta. „Aj, sranje.“ Karako. „Da li si—“ „Nešto mi je na nozi Bože veliko je—“ „Leni—“, vrišti Fišer. Udarac s leđa. Šamar po zadnjem dijelu njegove glave. Sjenka, crna i puna bodlji, nestaje u tami. Hej, to nije bilo tako— Nešto ga ugriza za nogu. On gleda dole: ralje, zubi, monstruozna glava koja se gubi u tami. O, Bože— Zabija štap u krljušti i meso. Nešto popušta, poput želatina. Mekani zvuk udara. Meso natiče, puca; mjehurići eksplodiraju iz poderotine. Nešto drugo ga udara od pozadi. Grudi su mu uhvaćene u škripac. On zamahuje, naslijepo. Blato i pepeo i crna krv mu ključaju u lice. Slijepo hvata rukama, zavrće. U ruci mu je slomljen zub, dugačak kao pola njegove podlaktice; on steže stisak i zub se krši na komade. Ispušta ga, vraća štap naprijed i zabija ga u stvar pored njega. Još jedna eksplozija mesa i kompresovanog CO2. Pritisak na njegovim grudima popušta. Šta god ga je uhvatilo za nogu se ne mrda. Fišer se pušta i lagano pada ka dnu baritnog dimnjaka. Ništa ga ne napada. „Svi okej.“ Lenin vokodirani monoton. Fišer promrmlja da. „Hvala bogu na neuhranjenosti“ zuji Karako. „Najebali smo ako ovi ikad pojedu dovoljno vitamina.“ Fišer poseže prema dole, skida ralje mrtvog čudovišta sa svoje noge. Bilo bi mu drago da ima dah do kog bi mogao doći. Sjeno? Tu sam. Je li ovo kako si se ti osjećala? Ne. Ovo nije toliko dugo trajalo. On liježe na dno i pokušava da zatvori oči. Ne može; ronilačka koža prianja uz površinu sočiva, zatvara očne jabučice u male niše. Žao mi je, Sjeno. Baš mi je žao. Znam, kaže ona. U redu je.

Leni Klark stoji gola u medicinskom, špricajući modrice na nozi. Ne, nije gola; sočiva su joj još na očima. Sve što Fišer može da vidi je koža. Nije dovoljno. Curak krvi mili niz njen bok, tačno ispod ulaznog ventila za vodu. Ona ga odsutno briše i ponovo puni špricu. Grudi su joj male, skoro adolescentne, izbočine. Nema kukova. Njeno tijelo je blijedo kao i njeno lice, osim modrica i svježih ružičastih šavova oko implantata. Djeluje anoreksično. Ona je prva odrasla osoba koju je Fišer ikada poželio. Ona podiže pogled i vidi ga na vratima. „Skini se“, kaže mu, i nastavlja sa svojim poslom. On otvara svoju 'kožu i počinje da je guli. Leni završava svoju nogu i zabija ampulu u porezotinu na boku. Krv se magično zgrušava. „Upozorili su nas na ribe“, kaže Fišer „ali su nam rekli da su stvarno krhke. Rekli su da ih možemo umlatiti rukama ako do toga dođe.“. Leni prska porezotinu na boku iz šprice, briše viškove. „Imaš sreće što su ti i to rekli.“ Skida tuniku svoje ronilačke kože sa vješalice i uklizava u nju. „Nama su jedva spomenuli gigantizam kad su nas poslali ovamo.“ „To je glupo. Sigurno su znali.“ „Kažu da je ovo jedini izvor gdje ribe narastu ovako velike. Jedini koji su otkrili, u svakom slučaju.“ „Zašto? Zašto je ovaj toliko poseban?“ Leni sliježe ramenima. Fišer se skinuo do pojasa. Leni ga gleda. „I donji dio. Zgrabilo te za list, zar ne?“ On odmahuje glavom. „U redu je.“ Ona gleda dole. Njegova ronilačka koža je debela samo nekoliko milimetara, ne krije ništa. Osjeća kako mu erekcija nestaje pod njenim pogledom. Lenine hladne bijele oči se dižu ka njegovom licu. Fišer osjeća kako lice počinje da mu gori, ali se zatim prisjeća: ona ne može da vidi njegove oči. Niko ne može. Ovdje je skoro pa bezbjedan. „Modrice su najveći problem“, konačno progovara Leni. „Uglavnom ne probiju ronilačku kožu, ali silina ujeda prolazi kroz nju.“ Njena ruka je na njegovoj nadlaktici, čvrsta i profesionalna, opipava rubove Fišerove povrede. Boli, ali njemu ne smeta. Ona otvara tubu anaboličke kreme. „Evo. Utrljaj ovo.“ Bol nestaje odmah po kontaktu. Njegovo tijelo postaje vruće i golicavo na mjestima gdje nanosi kremu. On poseže, pomalo plašljivo, i dodiruje Leninu ruku. „Hvala.“ Ona se bez riječi izvija van dohvata i saginje se da zatvori 'kožu na nozi. Fišer posmatra kako se nogavice penju uz njeno tijelo. Izgledaju skoro kao da su žive. One jesu skoro žive, prisjeća se. 'Koža ima te reflekse, mijenja propusnost i toplotnu provodljivost zavisno od temperature tijela. Održava, kakoseonozove, homeostazu. Sada je posmatra kako ždere Lenino tijelo kao neka crna glatka ameba, ali Leni se vidi ispod, crni led umjesto bijelog ali i dalje najljepše stvorenje koje je ikada vidio. Ona je tako daleko. Neko unutra mu govori da pazi – —Odlazi, Sjeno—

—ali ne može da odoli, skoro da može da je dotakne, ona je pognuta nad svojim čizmama i njegova ruka miluje vazduh tik nad njenim ramenom, prati liniju njenih savijenih leđa tako blizu da bi bez te glupe ronilačke kože zamalo mogao da osjeti toplinu njenog tijela, i— I ona se uspravlja, sudarajući se sa njegovom rukom. Njeno lice se podiže; nešto gori iza njenih sočiva. On se povlači ali već je prekasno; njeno čitavo tijelo je postalo kruto i gnjevno. Samo sam je dodirnuo. Nisam učinio ništa pogrešno samo sam je dodirnuo— Ona zakorači naprijed. „Nemoj da bi to uradio ponovo“, kaže, njen glas tako ravan da se on u trenu upita da li je moguće da njen vokoder radi i van vode. „Ja nisam—ne bih—“ „Baš me briga“, kaže. „Nemoj to uraditi ponovo.“ Nešto se kreće u uglu njegovog oka. „Problem, Leni? Treba li ti pomoć?“ Brenderov glas. Ona odmahuje glavom. „Ne.“ „Onda dobro.“ Brender zvuči razočarano. „Biću gore“. Opet kretanje. Zvukovi, sve tiši. „Izvini“ kaže Fišer. „Dobro“, kaže Leni, i kliznu pored njega u mokru komoru.

Autoklav Nakata skoro udara u nju na dnu stepenica. Klark je ružno pogleda; Nakata se skloni u stranu, otkrivajući zube u submisivnom primatskom osmijehu. Brender je u dnevnom boravku, kucka po biblioteci: „Ti—?“. „Dobro sam“. Nije, ali biće uskoro. Bijes nije ni blizu kritične mase; zapravo samo refleks, iskra sa glavnog rezervoara. Eksponencijalno se gubi s vremenom. Do trenutka kada je stigla do svoje kabine već osjeća nešto kao sažaljenje prema Fišeru. Nije on kriv. Nije mislio ništa loše. Zatvara poklopac iza sebe. Sad može bezbjedno da udari nešto, ako želi. Mlako gleda oko sebe tražeći metu, na kraju pada na krevet i bulji u plafon. Neko grebe po metalu. „Leni?" Ona se diže, odguruje poklopac. „Hej Leni, mislim da imamo pokvaren pomoćni kanal na jednoj od liganja. Ne znam da li bi mogla—“ "Naravno." Klimnu Klark. "Mogu. Samo ne sad, u redu, ovaj—“ „Džudi“, kaže Karako, zvučeći malo narogušeno. "Da. Džudi.“ Klark u stvari nije zaboravila. Ali Bib je već pretrpan ovih dana. U zadnje vrijeme Klark je naučila da povremeno zaboravi poneko ime. Tako odnosi ostaju na ugodnoj distanci. Ponekad. „Pardon“, kaže, prolazeći pored Karako. „Moram napolje.“ Na nekim mjestima, pukotina je skoro dobroćudna. Obično vrelina izbija u obliku blatnjavih stubova ili nazubljenih munja superzagrijane tečnosti. Para se nikad ne formira pod tristo atmosfera ali termičko iskrivljenje pretvara vodu u stub previjajućih tečnih prizmi, vrelijih od otopljenog stakla. Ali ne i ovdje. Na ovom mjestu, ugniježđenom između stubova od lave i zaštićenom od Bibovih radoznalih ušiju, toplota isijava kroz blato kao lagani povjetarac. Mora da je stijena ispod porozna. Ona dolazi ovamo kad god može, usput se držeći dna da bi zavarala Bibov sonar. Drugi još uvijek ne znaju za ovo mjesto; njoj bi bilo drago kada bi tako i ostalo. Ponekad dolazi ovamo da gleda kako konvekcija pravi usporene vrtloge u blatu. Ponekad otvara šavove na 'koži i kupa lice i ruke u struji na trideset stepeni. Ponekad dolazi tu da spava. Leži na leđima u lelujavom mulju i bulji u crnilo iznad sebe. Tako zaspiš kada ne možeš da zatvoriš oči; zuriš u mrak, i kada počneš da vidiš stvari tada znaš da sanjaš. Sada vidi sebe, veliku sveštenicu novog trogloditskog društva. Ona je prva stigla ovamo, u duboki mir, dok su ostale rezale i preoblikovale smrdljive ruke Suhozemaca. Ona je majka osnivačica, obrazac koji preuzimaju svi novi, zeleniji regruti. Oni stižu dole i vide da su njene oči uvijek pokrivene, pa i oni rade isto. Ali ona zna da to nije istina. Pukotina je stvarna pokretačka sila ovdje, tupa hidraulička presa koja ih sve oblikuje u nešto što samo ona želi. Ako su drugi na bilo koji način isti kao ona, to je zbog toga jer ih sve steže isti kalup.

I ne zaboravimo ED. Ako je Balard bila u pravu, oni gore su se u startu pobrinuli da nismo previše različiti. Sve površne razlike su tu, naravno. Nekoliko rasa. Tipične siledžije, tipične žrtve, muškarci i žene jednako zastupljeni... Klark mora da se nasmije na tu pomisao. Možete računati na to da će Uprava nagurati gomilu seksualno disfunkcionalnih likova zajedno i onda osigurati da su polovi jednako zastupljeni. Fino od njih što se brinu da niko ne ostane po strani. Osim Balard, naravno. Ako ništa drugo, bar uče iz svojih grešaka. Kunjajući na dubini od tri hiljade metara, Leni Klark se pita šta je sljedeće. Iznenadni, probadajući bol u očima. Ona pokušava da vrišti; pametni implantati osjećaju pokrete jezika i usana i pogrešno to prevode: „Nnnnnaaaaaaaa..." Zna taj osjećaj. Već ga je doživjela jednom ili dvaput. Slijepo roni u nekom smjeru. Bol u njenoj glavi raste sa intenzivnog na nepodnošljivo. „Aaaaaaa—-“ Prevrće se u suprotnom smjeru. Malo bolje. Pali čeonu lampu, udarajući perajama najjače što može. Svijet se iz crne pretvara u solidnu smeđu. Vidljivost nula. Mulj vri na sve strane. Čuje kako negdje u blizini puca stijena. Zrak svjetla iz lampe osvjetljuje gromadu djelić sekunde prije nego što je udarila u nju. Udarac joj protrese lobanju, širi se niz kičmu kao mali zemljotres. Sad je tu i nova aroma bola, miješa se sa žarećim bolom u njenim očima. Slijepo grabi oko prepreke, ide dalje. Njeno tijelo se čini—vruće— Potrebno je mnogo toplote da bi prodrla kroz ronilačku kožu, naročito klase četiri. Te stvari su stvorene da podnose termičko naprezanje. Sočiva, s druge strane.... Crno. Svijet je ponovo crn, i jasan. Svjetlost njene lampe se probija kroz otvoren prostor, pravi vrludavi trag u mulju dobrih deset metara dalje. Ali pogled se i dalje mreška. Čini se da se bol ublažava. Ne može biti sigurna. Toliko nerava vrišti već toliko dugo da su čak i odjeci mučenje. Hvata se za glavu, i dalje udarajući nogama; pokret je okreće nazad ka mjestu odakle je došla. Njeno tajno skrovište je eksplodiralo u zid mulja i sumpornih jedinjenja koja kuljaju iz morskog dna. Klark provjerava svoj termistor; 45 oC, iako je udaljena dobrih deset metara. Kuhani riblji kosturi se vrte u termičkim strujama. Gejziri šište negdje dalje, nevidljivi. Vrelina mora da je izletjela kroz koru u trenu; svo meso uhvaćeno u toj erupciji bi se raskuhalo i otpalo s kosti mnogo prije nego što bi nešto kompleksno kao refleksni impuls za bijeg moglo da se pokrene. Drhtaj prolazi njenim tijelom. Još jedan. Samo sreća. Samo luda sreća da sam bila dovoljno daleko. Mogla sam biti mrtva sad. Mogla sam biti mrtva mogla sam biti mrtva mogla sam biti mrtva— Nervi ispaljuju u njenom torzu; ona se previja. Ali ne možeš da jecaš ako ne dišeš. Nema plakanja ako su ti oči trajno otvorene. Refleksi su svi tu, mucavo se pokreću

nakon godina uspavanosti, ali svi dijelovi koji su im potrebni da djeluju su zamijenjeni. Cijelo tijelo se budi u ludačkoj košulji. —mrtva mrtva mrtva— Mali, udaljeni dio nje stupa u akciju, dio koji čuva za ovakve prilike. Čudi se, negdje iz daljine, intenzitetu sopstvene reakcije. Ovo nije baš prvi put da Leni Klark misli da će umrijeti. Ali jeste prvi put nakon mnogo godina da joj nije svejedno.

Vodeni krevet Skidanje ronilačke kože je kao vađenje sopstvenih iznutrica. Ne može da vjeruje koliko je počeo da zavisi od nje, koliko mu je teško da izađe van. Sočiva su još veći problem. Fišer sjedi na svojoj paleti zureći u zatvoren poklopac dok Sjena šapuće u redu je, sam si, siguran si. Prolazi pola sata dok nije uspio da joj povjeruje. Konačno, kada je ogolio oči, svjetlo u kabini je toliko slabo da teško išta vidi. Pojačava svjetla i u sobi zavlada polumrak. Sočiva mu sjede na dlanu, blijeda i neprozirna u polumraku kao želatinirane kružne ljuske jajeta. Treptanje bez njih pod očnim kapcima je čudan osjećaj. Osjeća se tako izloženo. Ali mora to da uradi. To je dio procesa. O tome se i radi; o otvaranju sebe. Leni je u svojoj kabini, udaljena samo nekoliko centimetara. Da nema ovog pregradnog zida, Fišeru bi bilo dovoljno da posegne da bi je dotaknuo. Ovo je ono što radiš kada stvarno voliš nekoga, rekla je Sjena onomad. I on to sada radi sebi. Za Sjenu. Misleći na Leni. Ponekad misli da je Leni jedina stvarna osoba na cijeloj pukotini, pored njega. Ostali su roboti; roboti sa staklenim očima, sa mat crnim robotskim tijelima, koji obavljaju unaprijed programirane rutine sa jedinom svrhom da omoguće rad drugih, većih mašina. Čak i njihova imena zvuče mehanički. Nakata. Karako. Ali ne i Leni. U njenoj 'koži je neko, njene oči su možda ostakljene ali nisu od stakla. Ona je stvarna. Fišer zna da može da je dodirne. Naravno, to jeste i razlog zašto stalno upada u nevolje. Uporno dodiruje. Ali Leni bi bila drugačija, samo kad bi mogao doći do nje. Ona je više nalik na Sjenu od svih ostalih koje su ikad postojale. Mada, starija. Ne starija nego što bih ja bila sada, mrmlja Sjena, i možda je u tome stvar. Njegova usta se pokreću – Tako mi je žao, Leni—ali zvuk ne izlazi. Sjena ga ne ispravlja. Ovo je ono što radiš, rekla je, i počela da plače. Kao što Fišer sada plače. Kao i uvijek kada svršava. Bol ga budi, nešto kasnije. Savijen je na paleti a nešto se urezalo u njegov obraz: mali komad slomljenog stakla. Ogledalo. Bulji u njega, zbunjen. Krhotina srebrnastog stakla sa tamnim krvavim vrhom, kao mali zub. U njegovoj kabini nema ogledala. Poseže gore i dodiruje pregradni zid iza svog jastuka. Leni je tu, Leni je tačno sa druge strane. Ali ovdje, sa ove strane tu je tamna linija, osjenčeni rub koji nije primijetio nikad ranije. Očima ga prati po rubu zida, utor širok oko pola centimetra. Tu i tamo komadići stakla su još uvijek zaglavljeni unutra. Ovaj pregradni zid je nekada bio potpuno prekriven ogledalom. Kao u Skenlonovim filmićima. A sudeći po preostalim fragmentima, nije samo uklonjeno. Neko ga je razbio.

Leni. Obišla je cijelu stanicu prije nego što su ostali stigli dole, i polupala sva ogledala. Ne zna kako je toliko siguran ali nekako mu se to čini upravo kao stvar koju bi Leni Klark uradila dok je niko ne gleda. Možda ne voli da gleda sebe. Možda je sram. Idi i pričaj s njom, kaže Sjena. Ne mogu. Ma možeš. Pomoći ću ti. On uzima tuniku svoje 'kože. Ona se uvija oko njegovog tijela, suprotni krajevi srastaju na srednjoj liniji njegovih grudi. Prekoračuje preko rukava i nogavica još uvijek prosutih po podu, poseže za sočivima. Ostavi ih tu. Ne! Da. Ne mogu, ona će me vidjeti... Pa to i želiš, zar ne? Zar ne? Njoj se čak ni ne dopadam, samo će— Ostavi ih. Rekla sam da ću ti pomoći. On se naslanja za zatvoren poklopac, stegnutih očiju, dah mu glasno i ubrzano odjekuje u ušima. Hajde. Hajde. Hodnik ispred kabine je duboko sumračan. Fišer ide njim do Leninih zatvorenih vrata. Dodiruje ih, previše prestrašen da bi pokucao. Neko ga s leđa potapša po ramenu. „Izašla je“, kaže Brender. Njegova 'koža je zakopčana sve do vrata, ruke i noge potpuno pokrivene. Njegove poklopljene oči su potpuno prazne i tvrde. A tu i je uobičajeni prizvuk u njegovom glasu, taj poznati ton koji govori Samo mi daj izgovor, seronjo, učini bilo šta... Možda i on želi Leni. Nemoj ga naljutiti, kaže Sjena. Fišer proguta. „Htio sam samo da razgovaram s njom.“ „Izašla je.“ „Okej. Ja ću...pokušaću kasnije.“ Brender pruža ruku, bocka Fišera prstom u lice. Prst se odmiče sav ljepljiv. „Porezao si se“, kaže. "Nije to ništa. Dobro sam." „Šteta.“ Fišer pokušava da se provuče pored Brendera do svoje kabine. Hodnik ih zbija zajedno. Brender steže šake. „Da me nisi jebeno dotaknuo.“ „Nisam, samo pokušavam—-mislim...“, Fišer zamuknu, gleda okolo. Nigdje nikoga. Brender se svjesno opusti. „I majku mu vrati oči nazad“ reče. „Niko ne želi da gleda u to“. Okrenu se i ode.

Kažu da Lubin spava napolju. I Leni, ponekad, ali Lubin nije spavao u svom krevetu otkako su ostali stigli dole. Ne pali čeonu lampu i drži se podalje od osvijetljenog dijela Grla, i ništa ga ne dira. Fišer je čuo Nakatu i Karako kako razgovaraju o tome na zadnjoj smjeni. To počinje da zvuči kao dobra ideja. Što manje vremena provede u Bibu ovih dana, to bolje. Stanica je blijeda udaljena fleka koja sija sa Fišerove lijeve strane. Brender je tamo. Njegova smjena počinje za tri sata. Fišer računa da može da ostane ovdje do tada. Nema baš toliko potrebe da ulazi unutra. Niko od njih nema. Na njegov elektrolizator je prikačen mali desalinizator, u slučaju da ožedni, a tu je i gomila klapni i ventila u slučaju da mu se pripiša ili ako mora da kenja. Već je malo gladan, ali može da sačeka. Ovdje vani mu je fino sve dok ga ništa ne napada. Brender ga naprosto ne pušta na miru. Fišer ne zna šta Brender ima protiv njega— O, da, znaš ti, kaže Sjena. —ali on poznaje taj pogled. Brender želi da on zasere, i to ozbiljno. Ostali se drže po strani, uglavnom. Nakata, ona nervozna, se sklanja od svih. Karako se ponaša kao da je nije briga ako se on živ skuha u dimnjaku. Lubin samo sjedi tu, gleda u pod i tinja; čak ga i Brender ostavlja na miru. A Leni. Leni je hladna i udaljena kao planinski vrh. Ne, Fišeru niko neće pomoći oko Brendera. Tako da pri izboru između čudovišta tamo vani i ovih unutra nema nikakve dileme. Karako i Nakata provjeravaju oplatu nazad na stanici. Njihovi udaljeni glasovi suvišno zuje po Fišerovoj vilici. Gasi prijemnik i smješta se iza gromade od bazaltnih jastuka. Kasnije, ne može da se sjeti kada je zakunjao. „Čuj me, drkadžijo. Upravo sam odradio dvije smjene jednu za drugom zato što se ti nisi pojavio na poslu kada je trebalo. Onda smo te još pola smjene tražili. Mislili smo da si u nevolji. Pretpostavili smo da si u nevolji. Nemoj mi reći—“ Brender nabija Fišera uz zid. „Nemoj mi reći“, kaže ponovo „da nisi. Ne želiš to da kažeš.“ Fišer gleda okolo po pripremnoj sobi. Nakata ih posmatra sa suprotne strane sobe, nervozna kao mačka. Lubin pretura po ormarima s opremom, okrenut leđima. Karako slaže svoje peraje na policu i prolazi pored njih ka stepenicama. „Karak—“ Brender ga grubo zalijepi za zid. Karako, sa nogom na donjoj prečki, se kratko okrenu i pogleda. Slabašan osmijeh proleti njenim licem. „Ne gledaj mene, dragi Džeri. Ovo je tvoj problem.“ I nastavi da se penje gore. Brenderovo lice lebdi par centimetara od njegovog. Kapuljača je još zatvorena, osim otvora za usta. Njegove oči izgledaju kao prozirne staklene kugle utonule u crnu plastiku. Pojačava stisak. „Znači, drkadžijo?“ „Žao...mi je—" promuca Fišer. „Žao ti je.“ Brender pogleda preko ramena da uključi i Nakatu u vic. „Njemu je žao.“

Nakata se smije, preglasno. Lubin lupa po ormariću, i dalje ih sve ignoriše. Vazdušna komora počinje da radi. „Mislim“, kaže Brender, podižući glas da nadglasa iznenadno grgoljenje „da ti nije dovoljno žao.“ Vrata 'komore se otvaraju. Leni Klark prolazi kroz njih, s perajama u jednoj ruci. Njene prazne oči prelaze prostorijom; ne zaustavljaju se na Fišeru. Bez riječi odnosi peraja do police za sušenje. Brender udara Fišera u stomak. Fišer se presamićuje, pokušavajući da uhvati dah: glavom udara u poklopac vazdušne komore. Ne može da dođe do daha. Pod mu grebe lice. Brenderova čizma skoro dodiruje njegov nos. "Hej." Lenin glas, udaljen, ne naročito zainteresovan. „Hej i tebi, Leni. Zaslužio je.“ „Znam.“ Prolazi trenutak. "Ipak." „Džudi je nagrabusila od iglozube nemani, dok ga je tražila. Mogla je da pogine.“ „Možda.“ Leni zvuči vrlo umorno. „Zašto onda Džudi nije tu?“ „Ja sam tu“, kaže Brender. Fišerovo pluće ponovo radi. Gutajući vazduh, upire se od zid i ustaje. Brender ga šiba pogledom. Lubin je opet u sobi, malo sa strane. Posmatra. Leni stoji na sredini pripremne sobe. I sliježe ramenima. „Šta?“ Insistira Brender. „Ne znam.“ Nezainteresovano pogleda Fišera. „Samo to da je on...samo je zajebao stvar. Nije mislio ništa loš—" Zaustavlja se. Fišer dobija osjećaj da gleda pravo kroz njega, kroz pregradni zid, pravo u sam bezdan i nešto što samo ona može da vidi. Šta god da vidi, nije baš da joj se sviđa. „Ah, jebi ga.“ Kreće prema stepenicama. „Svakako nije moj problem.“ Leni, molim te... Brender se okreće prema Fišeru dok se ona penje i nestaje. Fišer zuri nazad u njega. Prolaze beskrajne sekunde. Brenderova šaka lebdi u zraku. Udarac je prebrz za ljudsko oko. Fišer pada, hvata se za cjevovod. Svjetlaci mu igraju preko lijevog oka. Žmirka da bi ih rastjerao, viseći sa zida. Sve boli. Brender opušta šaku. „Leni je previše fina“, napomenu, rastežući prste. „Mene lično uopšte nije briga da li si mislio nešto loše ili ne.“

Dvojnik Bib je zvučno izolovan otprilike kao unutrašnjost eho komore. Leni Klark sjedi na svom krevetu i sluša zidove. Ne može da razabere riječi ali je nagli udarac mesa u metal nekoliko minuta ranije bio dovoljno jasan. Sada prigušeni glasovi razgovaraju u dnevnom boravku. Voda grgolji kroz cijev negdje. Čini joj se da čuje neko kretanje na donjem spratu. Prislanja uho na neku cijev. Ništa. Na drugu; šištanje kompresovanog vazduha. Treću; jedva čujan metalni odjek sporih koraka po donjoj palubi. Sljedeći tren prigušeno zujanje počinje da vibrira kroz cjevovod. Medicinski skener. Nije moja stvar. To je između njih. Brender ima svoje razloge, a Fišer— Nije mislio ništa loše. Fišer je ništa. Patetični, uvrnuti kreten, samo svoj problem. Šteta što Brenderu toliko ide na živce, ali nema garancija da će život biti fer. Niko to ne zna bolje od Leni Klark. Ona zna kako je to. Sjeća se šaka niotkuda, milion malih stvari koje nisi znala da si pogrešno uradila dok nije bilo prekasno. Njoj niko nije pomogao. Ali preživjela je, ipak. Seks je, ponekad, bio djelotvorna diverziona taktika. Drugih puta je prosto morala da bježi. Nije mislio ništa loše. Ona odmahuje glavom. Pa nisam ni ja! Zvuk joj dopire do svijesti prije bola. Tupi, solidni udar, kao kad riba udari u reflektor. Krv kaplje iz poderane kože na zglavcima ruke, kapljice skoro crne pod njenim filtriranim vidom. Bockanje koje slijedi je dobrodošla distrakcija. Pregradni zid je, naravno, potpuno neokrnjen. Tamo u dnevnom boravku, razgovor je prestao. Klark kruto sjedi na paleti, cuclajući ruku. Nakon nekog vremena, glasovi opet počinju. Skoro je vrijeme za smjenu sa Nakatom i Brenderom. Klark se osvrće po kabini, oklijevajući. Mora nešto da uradi prije nego što otvori poklopac, nešto važno, ali ne može da se sjeti šta. Oči joj se stalno vraćaju na isti zid, tražeći nešto što nije— Ogledalo. Iz nekog razloga, želi da vidi kako izgleda. To je čudno. Ne sjeća se da se tako osjećala, pa — jako dugo. Ali nije važno. Sjediće tu sve dok osjećaj ne prođe. Ne mora da izađe napolje, ne mora čak ni da ustane, sve dok se opet ne bude osjećala normalno. Kad nisi sigurna, skloni se. „Elis?“ Poklopac je zatvoren. Nema odgovora. „Unutra je.“ Brender stoji na kraju hodnika, dnevna soba iza njega. „Ušla je prije manje od deset minuta.“ Klark ponovo kuca, jače. „Elis?“ Skoro je vrijeme.“ Brender se okreće na peti – „Idem da nam skupim stvari“ – i nestaje iz vidokruga.

Poklopci na Bibu se ne zaključavaju, iz sigurnosnih razloga. Ipak, Klark oklijeva. Zna kako bi se ona osjećala kad bi neko prosto ušao u njen privatni prostor bez poziva. Ali rekla je da će raditi još jednu smjenu. A ja jesam kucala... Okreće točak na sredini poklopca. Mimetički dihtung oko vanjskog ruba se omekšava i povlači. Klark otvara poklopac, viri unutra. Elis Nakata leži na krevetu trzajući se, zatvorenih očiju i djelimično zguljene 'kože. Kablovi izlaze iz njenog lica i zglobova i motaju se do lucidnog sanjača na polici pored kreveta. Ide da spava deset minuta prije početka smjene? To nema smisla. Pored toga, Nakata je maloprije bila dole sa ostalima. Sa Fišerom. Kako iko može da zaspi nakon toga? Klark prilazi bliže, proučava znake na uređaju; inducirani REM je odvrnut na maksimum a alarm je isključen. Nakata se sigurno obeznanila u sekundi. Majku mu, sa ovakvim postavkama bi zakunjala usred redaljke. Leni Klark povlađujući klima glavom. Dobar trik. Oklijevajući, dodiruje dugme za buđenje. San se povlači sa Nakatinog lica; izraz se naglo mijenja. Azijatske oči trepere, tamne i širom otvorene. Klark ustuknu, zatečena. Elis Nakata je skinula svoja sočiva. „Vrijeme je da pođemo, Elis“, kaže tiho. „Žao mi je što te budim...“ I jeste joj žao. Nikada nije vidjela Nakatu da se smije. Bilo bi dobro da je potrajalo. Brender postavlja širokopojasni senzor u kućište u trenutku kad Klark ulazi u dnevni boravak. „Stići će nas ona“, govori mu, i okreće se ka polici da uzme peraja. Direktno ispred nje je zatvoreni poklopac medicinske komore. Iznutra ne dopiru nikakvi zvukovi, ljudski ili mehanički. „O, da. On je još unutra.“ Brender malo podiže glas. „I bolje mu je, dok sam ja tu.“ „On nije mis—" Začepi! Jebeno začepi! „Leni?" Okreće se i vidi kako se njegova ruka odmiče. Brender je u stvari mnogo osjetljiviji nego što bi se dalo očekivati, ponekad se skoro zaboravi u njenom prisustvu. Ali to je u redu. Ni on ne misli ništa loše. „Ništa“, kaže Klark, grabeći peraja. Brender nosi senzor do vazdušne komore, ubacuje ga unutra zajedno sa još nekim sitnicama i aktivira komoru. Grgoljenje i zveket prate njihov silazak u bezdan. „Samo—“ On je gleda, sa upitnim izrazom lica oko praznih očiju. „Šta ti imaš protiv Fišera?“, pita ona, skoro šapatom. Znaš ti tačno šta on ima protiv Fišera. To te se ne tiče. Ne petljaj se. Brenderovo lice se steže poput cementa. „On je jebeni frik. Dira malu djecu.“ Znam. „Ko kaže?“ „Niko to ne mora da kaže. Njegovu sortu nanjušim na deset kilometara.“ „Ako ti tako kažeš.“ Klark sluša sopstveni glas. Hladan. Dalek, skoro kao da joj je dosadno. Dobro. „Čudno me gleda. Dođavola, zar ne vidiš kako gleda tebe?“ Metal lupa o metal. „Ako me samo dodirne zgnječiću ga kao jebenu gnjidu.“

„Da. Mislim, ne bi bilo teško. On samo sjedi i trpi šta god da mu radiš, znaš, tako je— pasivan...“ Brender frknu. „Šta tebe briga u svakom slučaju? Gadi ti se isto kao i svima nama. Vidio sam šta se dogodilo u medicinskoj prošle sedmice.“ Vazdušna komora šišti. Zeleno svjetlo bljeska sa strane. „Ne znam“, kaže Leni. „Vjerovatno si u pravu. Znam šta je on.“ Brender otvara 'komoru i ulazi unutra. Klark drži rub poklopca. „Ipak, ima tu još nešto,“ kaže, skoro sama sebi. „Nešto—nedostaje. On se ne uklapa.“ „Niko od nas se ne uklapa“, gunđa Brender. „To i jeste čitava jebena poenta.“ Ona zatvara poklopac. Unutra ima dovoljno mjesta za dvoje – ostali pukotinci generalno izlaze u parovima—ali ona više voli da prođe sama. Sitnica. Niko je ne komentariše. Nije on kriv. Nije ni Brender, ni Fišer. Ni tata. Ni ja. Niko nije kriv. Komora se puni vodom oko nje.

Anđeo Morsko dno sija. Pukotine u stijeni trepere prijatnim narandžastim tonovima, kao usijano ugljevlje, i on zna da je to termika; užasno vreli potočići su topli čak i kroz njegovu 'kožu, njegov termistor skače svaki put kad se struja trzne. Ali ima mjesta na kojima stijene sijaju zeleno, i drugih na kojima sijaju plavo. Ne zna da li da na tome zahvali biologiji ili geohemiji. Sve što zna je da je prekrasno. Kao grad iz visine, noću. Kao snimak polarne svjetlosti koji je jednom vidio, samo jasnije i svjetlije. Kao šumski požar od safira. Na neki način je skoro zahvalan Brenderu. Da nema Brendera nikad ne bi našao ovo mjesto. Sjedio bi u Bibu sa ostalima, ukačen u biblioteku ili sakriven u kabini, siguran i suh. Ali Bib nije utočište dok je Brender unutra. Bib je opasan ćorsokak. Tako da je danas po završetku smjene Fišer prosto ostao vani, otpuzao je po okeanskom dnu, istražujući. Sada, negdje daleko od Grla, otkriva pravo utočište. Nemoj da zaspiš, kaže Sjena. Ako opet propustiš smjenu samo ćeš mu dati izgovor. Pa šta? Ovdje me neće pronaći. Ne možeš ostati vani zauvijek. Nekad ćeš morati da jedeš. Znam, znam. Ćuti. On je jedina osoba koja je ikada vidjela ovo mjesto. Koliko dugo već stoji tu? Koliko miliona godina ova mala oaza mirno sija u noći, pravi džepni univerzum sam za sebe? Leni bi se ovdje dopalo, kaže Sjena. O, da. Jedan grenadir uplivava u vidno polje oko pola metra iznad, njegov trbuh izgleda kao slagalica od reflektovanih boja. Trznu se jednom, naglo; snažni drhtaji se kreću cijelom dužinom njegovog tijela. Voda oko njega svjetluca od toplinskih distorzija. Riba se nepravilno obrće, repom prema dole, u centru male erupcije. Tijelo joj u sekundi postade bijelo i poče da se osipa po rubovima. Četiri stotine i osamdeset stepeni Celzijusa: to je najveća zabilježena temperatura termalnih izvora na pukotini Huan de Fuka. Fišer se prisjeća temperaturnih specifikacija za kopolimer od kog je napravljena ronilačka koža. Sto pedeset. Pliva gore u vodeni stub, za svaki slučaj. Čim se odmakao od džumbusa na dnu osjeća jedva čujno, ravnomjerno tapkanje Bibovog sonara kako odjekuje njegovim tijelom. To je čudno. Ovako daleko ne bi trebalo da osjeća signal, osim ako ga nisu baš odvrnuli. A to ne bi uradili, osim— Provjerava vrijeme. O ne. Ne opet. Dok se vratio nazad do Grla oni su već napola raspakovali četvorku. Prave mjesto u liniji za njega. Leni ne želi da sluša njegova izvinjenja. Uopšte ne želi da razgovara s njim. To boli, ali Fišer ne može da joj zamjeri. Možda joj to uskoro može nekako nadoknaditi. Možda je može povesti na malu ekskurziju.

Hvala Bogu, nije Brenderova smjena. On je tamo u Bibu. Ali Fišer je opet malo ogladnio. Možda je u svojoj kabini. Možda bih mogao samo da jedem i odem u krevet. Možda— Eno ga sjedi tamo, sasvim sam u dnevnom boravku, šibajući ga pogledom preko hrane čim se Fišer popeo u sobu. Nemoj ga naljutiti. Prekasno. On je uvijek bijesan. „Ja—mislim da treba da raščistimo par stvari“, pokuša on. „Odjebi.“ Fišer dolazi do stola, izvlači stolicu. „Ne pokušavaj“, kaže Brender. „Čuj, ovo mjesto je ionako pretijesno. Moramo bar pokušati da se slažemo, znaš? Mislim, to je napad. To je protivzakonito.“ „Onda me uhapsi.“ „Možda uopšte nisi bijesan na mene“, Fišer se nakratko zaustavlja, iznenađen. Možda je to to. „Možda si me pomiješao sa nekim—“ Brender ustaje. Fišer nastavlja: „Možda ti je neko drugi, nekada, učinio nešto, i— “ Brender prolazi oko stola, vrlo promišljeno. „Nisam te pomiješao ni sa kim. Znam tačno šta si ti.“ „Ne, ne znaš, nismo se ni sreli do prije par sedmica!“ Naravno da je to u pitanju. Uopšte se ne radi o meni već o nekom drugom! „Šta god da ti se desilo—“ „Nije tvoja stvar, a ako ne začepiš ima da te jebeno ubijem.“ Hajde samo da odemo, moli Sjena. Idemo, ovo samo pogoršava stvari. Ali Fišer se ne pomjera. Odjednom je sve tako jasno. „Nisam to bio ja“, reče tiho. „To što se desilo—žao mi je. Ali nisam to bio ja, znaš da nisam.“ Na tren mu se čini da je možda uspio da dopre do njega. Brenderovo lice se malo odvrnu, čvorovi mesa i obrva se sasvim malo otpetljaše oko tih bezosjećajnih bijelih očiju, i Fišer zamalo može da vidi to lice kako nosi nešto što nije bijes. Ali tada osjeća pokret, gleda svoju ruku dok se pruža Sjeno ne upropastićeš sve ali Sjena ne sluša, panično moli Nemoj da ga ljutiš, nemoj da ga ljutiš nemoj da ga ljutiš— Ovo je ono što radiš. Režanje počinje duboko u Brenderovom grlu, podiže se kao daleki talas koji izranja sve više i više iz mora kako se bliži obali. „...nemoj da me Jebeno DODIRUJEŠ!“ I ništa ne obamire dovoljno brzo. Na početku osjeća probadanje. Zatim osjeća kako zgrušana krv izbija oko njegovih kapaka, vidi nejasnu liniju crvenog svjetla. Pokušava da prinese ruku licu. To boli. Nešto hladno i mokro, ugodno. Skida još ugrušaka. „Nnnnnn...“ Neko mu pipka po očima. Pokušava da se brani ali sve što može je da slabašno okreće glavu tamo-amo. To boli još više. „Ne mrdaj se.“

Lenin glas. „Desno sočivo ti je oštećeno. Možda ti struže po rožnjači.“ On popušta. Lenini prsti se uvlače između kapaka koji se čine natečeni kao jastučići. Iznenadni pritisak na očnu jabučicu, usisno povlačenje. Zvuk srkanja, i osjećaj povlačenja oštrih ivica preko zjenice. Svijet postade mračan. „Čekaj“, kaže Leni. „Pojačaću svjetla.“ Sve je i dalje prekriveno crvenkastom koprenom, ali bar vidi. Nalazi se u svojoj kabini. Leni Klark se naginje nad njim, sa komadom sjajne mokre opne u jednoj ruci. „Imao si sreće. Skršio bi ti rebra da ti implantati nisu bili napakovani iza njih.“ Ona spušta uništeno sočivo negdje, podiže tubu tečne kože. „Kako stvari stoje, slomio ti je samo par rebara. Puno masnica. Možda i manji potres mozga, ali moraš otići u medicinsku da provjeriš. I da, prilično sam sigurna da ti je slomio i jagodičnu kost.“ Zvuči kao da čita spisak sastojaka za čorbu. „Zašto ne—" Topla so mu puni usta. Jezik pažljivo istražuje okolo; bar su mu svi zubi na broju. „—u medicinsku, sad?“ „Nije bilo šanse da te spustim niz stepenice. Brender nije bio raspoložen da pomogne. Svi ostali su napolju.“ Prska pjenu na njegov biceps. Pjena mu zateže kožu kako se suši. „Mislim, ne bi ni bili od pomoći“, dodaje. „Hvala...“ „Nisam ništa uradila. Samo sam te uvukla ovamo, u stvari.“ On očajnički želi da je dodirne. „Šta je to s tobom, Fišere?“, pita nakon nekog vremena. „Zašto se nikad ne braniš?“ „Ne bi djelovalo.“ „Šališ se? Znaš li uopšte koliki si? Da se suprotstaviš Brenderu rasturio bi ga.“ Sjena kaže da to samo pogoršava stvari. Ako se braniš, samo još više pobjesne. "Sjena?" Kaže Leni. „Šta?“ „Rekao si—“ „Nisam rekao ništa...“ Gleda ga nekoliko sekundi. „Okej“, reče, konačno. Ustaje. „Pozvaću one gore da pošalju zamjenu.“ „Nemoj. U redu je.“ „Povrijeđen si, Fišeru.“ Lekcije iz medicine mu šapuću u glavi. „Imamo stvarčice na donjem spratu.“ „Ali opet nećeš biti sposoban da radiš bar sedam dana. I više nego duplo toliko dok se potpuno ne oporaviš.“ „Planirali su za nezgode. Kada su pravili raspored.“ „A kako ćeš se skloniti od Brendera do tada?“ „Provodiću više vremena napolju“, kaže on. „Molim te, Leni.“ Ona odmahuje glavom. „Lud si, Fišeru.“ Okreće se poklopcu, otvara ga. „Nije moja stvar, naravno. Samo ne mislim da—“ Okreće se nazad prema njemu. „Da li ti se sviđa ovdje dole?“, pita.

„Šta?“ „Da li svršavaš od sreće što si ovdje dole?“ To bi trebalo biti glupo pitanje. Pogotovo sad. Ali ipak, nekako, nije. „Nešto tako“, konačno izusti on, shvatajući to po prvi put. Ona klimnu, trepćući zbog bjeline prostora. „Navala dopamina.“ „Dopa—?“ „Kažu da se navučemo na to. Na bivanje ovdje. Na—strah, pretpostavljam.“ Blago se osmjehuje. „Bar tako kažu glasine.“ Fišer razmišlja o tome. „Nije baš da svršavam od sreće. Više sam, kao, naviknut. Shvataš?“ „Da.“ Ona se okreće i odguruje poklopac. „Definitivno.“ Metar dugačka bogomoljka, potpuno crna sa hromiranim ivicama, visi naglavačke sa plafona medicinske kabine. Spava tu gore otkako je Fišer prvi put došao ovamo. Sada lebdi nad njegovim licem, razglobljene ruke klikću i lete kao podivljali člankoviti kineski štapići. Svako malo neka od njenih ticaljki zasvijetli crveno, a Fišer osjeti miris svog spaljenog mesa. To mu nekako smeta. Što je još gore, ne može da pomjeri glavu. Neuroindukcijsko polje na medicinskom stolu ga drži paralizovanog od vrata na gore. Stalno se pita šta bi se desilo kad bi se ta prigušna energija slučajno usmjerila na njegova pluća. Na njegovo srce. Bogomoljka se zaustavlja u sred pokreta, antene joj podrhtavaju. Stoji potpuno mirno nekoliko sekundi. „Zdravo, ehh—Džeri?“, progovara konačno. „Ja sam dr. Trojka.“ Zvuči kao žena. „Kako ide?“ Fišer pokušava da odgovori, ali su mu glava i vrat samo mrtvo meso. „Nemoj, nema potrebe da mi odgovaraš“, kaže bogomoljka. „Retoričko pitanje. Upravo očitavam tvoje nalaze.“ Fišer se prisjeća: medicinski uređaji ne mogu uvijek sve sami. Ponekad, kada stvari postanu previše komplikovane, pozivaju liniju za ljudsku podršku. „Opa“, kaže bogomoljka. „Šta se tebi dogodilo? Ne, ne odgovaraj ni na to. Ne želim da znam.“ Pomoćna ruka se pojavljuje i počinje da prelazi tamo-amo preko Fišerovog vidnog polja. „Ukinuću prigušivač na trenutak. Možda će malo boljeti. Pokušaj da se ne mrdaš kad se to desi, osim da mi odgovoriš na pitanja.“ Poplava bola se razliva po Fišerovom licu. Nije prestrašno. Čak, poznato. Kapci ga svrbe a usta su mu suha. Pokušava da trepne; može. Zatvara usta, jezikom iznutra prelazi preko natečenih obraza. Bolje. „Pretpostavljam da ne želiš da se vratiš ovamo gore?“, pita dr. Trojka, stotinama kilometara daleko. „Znaš da su ove tvoje povrede dovoljno teške da opravdaju opoziv.“ Fišer otresa glavom. „U redu je. Mogu da ostanem ovdje.“ „Mhm.“ Bogomoljka ne djeluje iznenađeno. „Često mi to kažu u zadnje vrijeme. Okej, sastaviću ti jagodicu i ugraditi malu bateriju ispod kože. Tačno ispod desnog oka. To će ti natjerati ćelije kosti u petu brzinu, ubrzati proces zarastanja. Ima samo par milimetara u prečniku, činiće ti se kao neka tvrda bubuljica. Možda će da svrbi ali pokušaj da je ne diraš. Kad sve zaraste možeš da je istisneš kao miteser. U redu?“ „U redu.“

„Dobro, Džeri. Sad ću ponovo uključiti prigušivač i bacam se na posao.“ Bogomoljka zuji u iščekivanju. Fišer podiže ruku. „Čekaj.“ „Šta je, Džeri?“ „Koliko....koliko je sati, tamo gore?“, pita. „Sad je pet i deset. Pacifičko ljetno. Što pitaš?" „Rano je.“ „Vrlo.“ „Izgleda da sam vas probudio“, kaže Fišer. „Oprostite.“ „Ma ne.“ Prsti na kraju mehaničke ruke se odsutno mrdaju. „Budna sam već satima. Grobarska smjena.“ „Grobarska?“ „Radimo dvadeset četiri sata dnevno, Džeri. Ima puno geotermalnih stanica tamo dole. Vi—nam zadajete puno posla, u pravilu.“ „O“, kaže Fišer. „Izvinite.“ „Ne sekiraj se. To mi je posao.“ Počinje zujanje, negdje u zadnjem dijelu njegove glave; na tren Fišer osjeća kako mu se mišići lica opuštaju. Zatim potpuna obamrlost, a bogomoljka se grabežljivo ustremljuje prema njemu. Nije toliko glup da bi se otvorio vani. To te ne ubije, bar ne odmah. Ali morska voda je mnogo slanija od krvi; pustiš je unutra i osmoza ti izvuče vodu iz epitelnih ćelija, smežura ih u viskozne male grudvice. Bubrezi pukotinaca su modifikovani da ubrzano recikliraju vodu kada se to dogodi, ali to nije dugoročno rješenje, a i košta. Organi se brže troše, urin se pretvara u ulje. Bolje jednostavno ostati zatvoren. Kad ti se unutrašnjost predugo kupa u morskoj vodi kao da korodira, sa implantatima ili bez njih. Ali to je još jedan od Fišerovih problema. On nikad ne posmatra stvari dugoročno. Kopča na licu je makromolekula duga pedeset centimetara. Svija se lijevo-desno uz liniju vilice kao dvije strane rajsferšlusa, sa hidrofobnim bočnim lancima kao zupcima. Mala oštrica na kažiprstu Fišerove lijeve rukavice ih razdvaja. Prevlači je preko 'šlusa i 'koža se uredno otvara oko njegovih usta. U početku ne osjeća ništa posebno. Napola je očekivao da će mu okean pojuriti uz nos i spržiti mu sinuse, ali njegove tjelesne šupljine su svakako već napunjene izotoničnim slanim rastvorom. Jedina trenutna razlika je da mu lice postaje hladno i donekle ublažava hronični bol razderanog tkiva. Dublji bol pulsira pod jednim okom, gdje mu žice koje je postavila dr. Trojka drže komade lica zajedno; mikroelektricitet struji tim linijama i bičuje osteoblaste koji grade kost da rade maksimalnom brzinom. Nakon par trenutaka, pokušava da grglja; to mu ne uspijeva, pa se zadovoljava time da zine kao riba i mlatara jezikom. To djeluje. Njegov prvi zalogaj sirovog okeana, grublji i slaniji od tečnosti upumpane u njegovu unutrašnjost. Na dnu ispred njega, roj slijepih račića se hrani u struji iz obližnjeg dimnjaka. Fišer može da vidi pravo kroz njih. Izgledaju kao mali komadi stakla sa grumenčićima organa koji trepere unutra.

Mora da je prošlo četrnaest sati otkad je zadnji put jeo, ali nema šanse da se vrati u Bib dok je Brender unutra. Posljednji put kada je pokušao, Brender je čuvao stražu u dnevnom boravku i čekao ga. Nema veze. Isto kao kozice. Ljudi to stalno jedu. Ukus im je čudan. Fišerova usta su obamrla od hladnoće ali i dalje osjeća blagi miris pokvarenih jaja, razblažen i jedva primjetan. Osim toga, nije loše. Daleko bolje od Brendera. Kad su petnaestak minuta kasnije počele konvulzije, nije više bio toliko siguran. „Izgledaš usrano“, kaže Leni. Fišer visi sa rukohvata, osvrće se po dnevnom boravku. „Gdje—“ „Na Grlu. Na smjeni sa Lubinom i Karako.“ On se dovlači do kauča. „Nisam te vidjela neko vrijeme“, primjećuje Leni. „Kako ti je lice?“ Fišer škilji u nju kroz izmaglicu mučnine. Leni Klark ćaska s njim. Nikada to nije radila prije. I dalje pokušava da shvati zašto, kad mu se stomak ponovo stegnu i on se svali na pod. Više ne povraća ništa osim par ispljuvaka gorke tečnosti. Očima prati cijevi koje se petljaju po plafonu. Nakon nekog vremena Lenino lice mu zakloni pogled, gledajući ga sa velike visine. „Šta nije u redu?“ Zvuči kao da pita iz dokone radoznalosti, ništa više. „Pojeo sam neke škampe“, kaže, i ponovo pokušava da povrati. „Jeo si—napolju?“ Saginje se i povlači ga gore. Ruke se vuku za njim po palubi. Nešto tvrdo ga opali po glavi; rukohvat na stepenicama ka donjem spratu. „Sranje“, kaže Leni. Ponovo je na podu, sam. Zvuk odlazećih koraka. Nesvjestica. Nešto mu pritišće vrat, ubada ga tiho sikćući. Glava mu se odmah razbistri. Leni se naginje prema njemu, bliže nego što je ikada bila. Čak ga i dodiruje, jednu ruku je položila na njegovo rame. On bulji u tu ruku sa nekim glupavim čuđenjem, ali je ona povlači. U drugoj ruci drži špricu. Fišerov stomak počinje da se smiruje. „Zašto“, kaže ona blago, „bi uradio nešto toliko tupavo?“ „Bio sam gladan.“ „A šta fali hranomatu?" On ne odgovara. „O“, kaže Leni. "Dobro." Ona ustaje i vadi potrošeni uložak iz šprice. „Ne možeš dalje ovako, Fišeru. To ti je jasno.“ „Nije me dohvatio već dvije sedmice.“ „Nije te vidio dvije sedmice. Ulaziš samo kad je on napolju na smjeni. I sve češće propuštaš svoje smjene. Što te ne čini baš popularnim kod ostalih.“ Ona podiže glavu kad Bib zaškripa oko njih. „Zašto jednostavno ne nazoveš gore da te vode kući?“ Zato što radim stvari djeci, i ako odem odavde oni će me izrezati i promijeniti u nešto drugo... Zato što napolju ima stvari zbog kojih sve ovo ima smisla...

Zbog tebe... Ne zna da li bi ona razumjela ijedan od tih razloga. Odlučuje da ne rizikuje. „Možda bi ti mogla da razgovaraš s njim“, pokuša on. Leni uzdiše. „Ne bi me saslušao.“ „Možda ako bi pokušala, ako ništa—“ Njeno lice otvrdnu. „Jesam pokušala. Ja—“ Pribra se. „Ja ne mogu da se petljam u to“, šapuće. „Nije moja stvar.“ Fišer zatvara oči. Čini mu se da će zaplakati. „On jednostavno ne popušta. Stvarno me mrzi.“ „Ne tebe. Ti si samo—zamjena.“ „Zašto su nas stavili zajedno? To stvarno nema smisla!“ „Sigurno da ima. Statistički.“ Fišer otvara oči. „Šta?“ Leni prevlači jednu ruku niz svoje lice. Djeluje vrlo umorno. „Ovdje mi nismo ljudi, Fišeru. Mi smo tačkasti oblak podataka. Nije bitno šta se desi meni, tebi ili Brenderu, dok god prosjek ostaje gdje treba i standardno odstupanje ne postaje preveliko.“ Reci joj, kaže Sjena. „Leni?" „Kako god.“ Leni sliježe ramenima da otjera tu misao. „Lud si ako jedeš bilo šta tako blizu rasjedne zone. Zar nisi naučio sve o hidrogen sulfidu?“ On klima. „Osnovna obuka. Izvori ga bljuju u vodu.“ „I taloži se u bentosu. Toksični su. Ali valjda to već ionako znaš.“ Ona kreće niz stepenice, zaustavlja se na drugom stepeniku. „Ako stvarno hoćeš da postaneš domorodac, pokušaj da se hraniš dalje od pukotine. Ili jedi ribe.“ „Ribe?“ „One se više kreću. Ne provode svo vrijeme banjajući se u vrućim izvorima. Možda su jestivije.“ „Ribe“, izgovori on ponovo. To mu nije palo na pamet. „Rekla sam možda.“ Sjeno tako mi je žao... Šššš. Samo gledaj ta krasna svjetla. I on gleda. Zna ovo mjesto. On je na dnu Pacifičkog okeana. Vratio se u čarobnu zemlju vila. Misli da dolazi ovamo počesto u zadnje vrijeme, gleda svjetla i mjehuriće, osluškuje dubinske stijene kako se melju jedne o druge. Možda će ostati ovaj put, gledati cijelu stvar kako radi, ali onda se prisjeća da bi trebao da bude negdje drugo. Čeka, ali ništa mu ne pada na pamet. Samo osjećaj da treba da radi nešto negdje drugo. Uskoro. Ostajanje ovdje ionako postaje sve teže. U gornjem dijelu tijela osjeća nerazgovijetan bol koji se pojavljuje i nestaje. Nakon nekog vremena shvata o čemu se radi. Boli ga lice. Možda mu ovo lijepo svjetlo bode oči.

To ne može biti istina. Sočiva bi trebala da se pobrinu za sve to. Možda ne rade. Kao da se sjeća da mu se dogodilo nešto s očima prije nekog vremena, ali to nije važno. Uvijek može naprosto da ode. Odjednom, fenomenalno, svi njegovi problemi imaju jednostavna rješenja. Ako ga svjetlo boli, samo treba da ostane u mraku.

Divlji „Hej“, zuji Karako dok se pomaljaju iza ugla. „Broj četiri.“ Klark gleda. Četvorka je petnaest metara odatle a voda je nešto mutna u ovoj smjeni. Ipak, vidi nešto veliko i tamno prikačeno na usisni ventil. Sjena te stvari se trza po oplati kao neki apsurdno razvučeni crni pauk. Klark zamahnu perajama i pomjeri se naprijed nekoliko metara, Karako uz nju. Dvije žene razmjenjuju poglede. Fišer, visi naglavačke na rešetki. Prošlo je četiri dana otkako su ga zadnji put vidjeli. Klark lagano spušta svoju radnu torbu; Karako je prati. Dva ili tri zamaha ih dovode na pet metara od usisnog ventila. Mašinerija sveprisutno bruji svuda oko njih, zvuk toliko dubok da ga mogu osjetiti. On je okrenut od njih, leluja s jedne strane na drugu, kako ga vuče lagano usisavanje ventila. Rešetka na ventilu je umrljana ukorijenjenim stvarima koje rastu; male školjke, tubasti crvi, rakovi u sjenkama. Fišer čupa meškoljeće busenje iz ventila, pušta ga da otplovi ili padne dole na ulicu. Do sad je očistio možda dva kvadratna metra. Fino je što i dalje neke dužnosti uzima za ozbiljno. „Hej. Fišeru“, kaže Karako. On se okreće kao da ga je upucala. Njegova ruka zamahuje prema Leninom licu; ona podiže svoju u zadnji čas. U sljedećem trenutku on je već protutnjao pored nje. Ona zamahuje perajama, hvatajući ravnotežu. Fišer bježi u mrak ne osvrćući se. „Fišere“, zove ga Klark. „Stani. U redu je." On nakratko prestade da zamahuje, osvrće se preko ramena. „To sam ja“, zuji ona. „I Džudi. Nećemo ti ništa.“ Sada već jedva vidljiv, on staje i okreće se prema njima. Klark rizikuje i maše mu. "Dođi, Fišere. Pomozi nam.“ Karako joj prilazi s leđa. „Leni, šta radiš?“ Smanjila je svoj vokoder na tiho šištanje. „On je već odlijepio, on je—“ Klark utišava svoj vokoder. „Umukni, Džudi.“ Ponovo ga pojačava. „Šta kažeš, Fišere? Hajde zaradi platu.“ On se vraća nazad na svjetlo, oklijevajući, kao divlja životinja privučena hranom. Bliže, Klark može da vidi konturu njegove vilice kako se mrda gore-dole pod kapuljačom. Pokreti su istrzani, nekontrolisani, kao da ih uči po prvi put. Konačno se čuje zvuk. „O—kej—" Karako se vraća po njihovu opremu. Klark Fišeru nudi strugalicu. Nakon par trenutaka, on je uzima, trapavo, i prati ih do četvorke. „Kkkao u“, zuji Fišer. „Stara. Vv—vremena.“ Karako gleda u Klark. Klark ne govori ništa. Pri kraju smjene ona se osvrće okolo. „Fišere?“ Karako promalja glavu iz pristupnog tunela. „Otišao je?“ „Kad si ga zadnji put vidjela?“ Karakin vokoder štucnu par puta; mašine uvijek pogriješe kad neko kaže hmmm. „Prije otprilike pola sata.“

Klark pojača svoj vokoder na maksimum. „Hej Fišeru! Jesi li još tu?“ Nema odgovora. „Fišeru, uskoro se vraćamo nazad. Ako želiš da pođeš s nama...“ Karako samo odmahuje glavom.

Sjena Ovo je noćna mora. Svjetlo svukuda, osljepljujuće, bolno. Jedva može da se pomjeri. Sve ima tako ravne rubove, i gdje god pogleda vidi preoštre linije. I zvukovi su takvi, zveketanje i uzvici, svaki zvuk je usklik bola. Jedva zna gdje se nalazi. Ne zna zašto je tu. Davi se. „OTKKKKOOOPPČČAAAAJJJJMMMMUUUUUZZZZTTAAAAA...“ Cijevi u njegovom tijelu pokušavaju da cuclaju iz ničega. Ostatak njegovih organa želi da se proširi, ali nema ničega što bi ih ispunilo. Batrga se, panično. Nešto popušta uz prasak. Iznenadni bol odjekuje nekim dalekim ekstremitetom, plavi njegovo tijelo sekundu kasnije. Pokušava da vrišti, ali unutra nema ničega što bi izašlo napolje. „NNJEEEGGGOOOOVAUSSSSTTAJJJJJEEEBBOOOOTEEDDDDAAAAVVISS—“ Neko mu otkida dio lica. Unutrašnjost njegovog tijela se naprasno ispunjava; to nije hladna slana otopina na koju je navikao, ali pomaže. Žarenje u njegovim grudima popušta. „VVEEEELLIKAAJJJEEBENNNNNAAGREEEŠŠK—“ Pritisak, bolan i neravnomjeran. Stvari ga pritiskuju uz pod, podižu uvis, udaraju u njega. Buka je limenasta, zaglušujuća. Sjeća se zvuka— —gravitacija— —to je nekako važno, ali on ne zna šta to znači. A onda se sve vrti, i sve je poznato i odvratno osim jedne stvari, bljeska jednog lica koje ga nekako umiruje— Sjeno? —i težina nestaje, pritisak nestaje, ledena voda ga hladi iznutra dok u vrtlogu tone dole s njom, ponovo napolju, gdje je ona bila prije toliko godina— Ona mu pokazuje kako da to uradi. Ušunjava se u njegovu sobu nakon što vikanje prestane, uvlači se pod pokrivač s njim i počinje da mu navlači penis. "Tata kaže da je ovo je ono što radiš kada stvarno voliš nekoga", šapuće mu. I to ga plaši jer se čak ni ne dopadaju jedno drugom, on želi samo da ona ode i da ih sve ostavi na miru. "Odlazi. Mrzim te", govori, ali je previše uplašen da bi se pokrenuo. "U redu je, ne moraš ti mene da maziš." Ona pokušava da se smije, pokušava da se pretvara da se on samo šalio. I zatim, i dalje pumpajući: "Zašto si uvijek tako grub prema meni?" "Nisam grub." "Baš jesi." "Ti ne bi trebala da budeš ovdje." "Zar ne možemo da budemo samo prijatelji?" Privija se uz njega. "Mogu ovo da ti radim kad god poželiš—" „Nosi se. Ne možeš da ostaneš ovdje." "Možda mogu. Ako upali, rekli su. Ali moramo da se dopadamo jedno drugom, inače bi me mogli poslati nazad—" „Odlično.“

Ona počinje da plače, trlja se o njega tako jako da se krevet trese, "Molim te zar ne mogu da ti se sviđam uradiću bilo šta čak ću i—" Ali nikada nije saznao šta bi to ona čak učinila jer se u tom trenutku vrata s treskom otvaraju i šta god da se dešava poslije toga, Džeri Fišer ne može da se sjeti. Sjeno, tako mi je žao... Ali ona je opet tu s njim, u hladnom mraku gdje je siguran. Nekako. Bib je blijeda svjetleća tačka u daljini. Ona lebdi na toj pozadini kao crna kartonska silueta. "Sjeno..." Nije njegov glas. „Ne.“ Nije ni njen. „Leni." „Leni...“ Dva polumjeseca tanka kao nokti se odražavaju sa njenih očiju. Lijepa je čak i u dvije dimenzije. Zgnječene riječi zuje iz njenog grla: "Znaš ko sam ja? Razumiješ me?" On potvrdno klima, a onda se pita da li ona to vidi. „Aha.“ "Ti se ne— u zadnje vrijeme te nikako nema, Fišeru. Kao da si zaboravio kako da budeš ljudsko biće." On pokušava da se nasmije, ali se vokoder ne snalazi. "To dolazi i odlazi, mislim. Sad sam—-lucidan, kako god. To je prava riječ, jel' da?" "Nisi trebao da se vraćaš unutra." Mašinerija uklanja svaki trag emocije iz njenih riječi. "On kaže da će te ubiti. Možda bi jednostavno trebao da ga se kloniš." "Dobro", kaže on, i misli da bi to moglo biti sasvim u redu. „Mogu da ti donosim hranu ovamo. Nije ih briga za to." „U redu je. Mogu da — lovim ribu." "Pozvaću 'skaf. Može da te pokupi ovdje." "Ne. Mogu i ja da otplivam gore kad god poželim. Nije daleko." "Onda ću im reći da pošalju nekoga." „Ne.“ Pauza. "Nećeš moći da otplivaš sve do kopna." "Ostaću ovdje dole...neko vrijeme..." Tremor meko promrmlja po okeanskom dnu. "Jesi li siguran?" Kaže Leni. „Aha.“ Ruka ga boli. Ne zna zašto. Ona se napola okrenu. Blijedi odrazi na jedan dugi trenutak nestaju iz njenih očiju. "Žao mi je, Džeri." „Dobro.“ Lenina silueta se okreće nazad prema Bibu. "Treba da krenem." Ali ne odlazi. Ne govori ništa skoro minut. Zatim: "Ko je Sjena?" Još tišine. "Ona je...prijateljica. Kad sam bio mlad." "Ona ti puno znači." Nije pitanje. "Da li želiš da joj pošaljem poruku?" "Ona je mrtva", kaže Fišer, čudeći se tome što je svo vrijeme to zapravo znao. "Oh." "Nisam htio", govori on. "Ali imala je svoju mamu i tatu, znaš, šta su joj trebali moji? Vratila se tamo gdje je spadala. To je to."

"Gdje je spadala", zuji Leni, jedva čujno. "Nisam ja kriv", kaže on. Teško mu je da govori. Prije nije bilo ovako teško. Neko ga dodiruje. Leni. Njena ruka je na njegovom ramenu i, mada zna da je nemoguće, osjeća toplinu njenog tijela kroz svoju 'kožu. "Džeri." "Molim?" "Zašto ona nije bila sa svojom porodicom?" "Rekla je da su je zlostavljali. Uvijek je to govorila. Tako se i uvukla unutra. Koristila je to, uvijek je palilo..." Ne baš uvijek, podsjeća ga Sjena. "A onda se vratila nazad", mrmlja Leni. "Nisam htio." Iz Leninog vokodera izlazi zvuk, on nema predstavu šta bi mogao da znači. "Brender je u pravu, zar ne. U vezi tebe i klinaca." On nekako zna da ga ona ne optužuje. Samo provjerava. "To je ono što— radiš", kaže joj. "Kada stvarno voliš nekoga." "O, Džeri. Ti si tako totalno sjeban." Niz klikova tiho odzvanja iz mašina u njegovim grudima. "Traže me", kaže ona. „Dobro.“ "Budi pažljiv, okej?" "Mogla bi da ostaneš. Ovdje." Njena tišina mu odgovara. "Možda ću ponekad svratiti da te posjetim", prozuja, konačno. Ona se diže gore u vodu, okreće se od njega. "Doviđenja", kaže Sjena. Ovo je prvi put da je glasno progovorila otkako se nalazi u njemu, ali Fišer misli da Leni ne primjećuje razliku. I onda je otišla, za sad. Ali ona stalno dolazi ovamo. Ponekad sama. On zna da nije gotovo. A kada ona prolazi zajedno s drugima i radi sve te stvari koje je i on ranije radio, on će biti tu, negdje gdje niko neće moći da ga vidi. Nadzirući. Brinući se da je ona dobro. Kao njen lični anđeo čuvar. Je li tako, Sjeno? Nekoliko riba blijedo svjetluca u daljini. Sjeno... ?

Treći dio Balet

Plesač Sedam dana kasnije Fišerova zamjena stiže 'skafom. Niko više ne dežura u komunikacijama; mašinama nije važno imaju li publiku. Iznenadni zveket odzvanja stanicom Bib a Klark stoji sama u dnevnoj sobi, čekajući da se plafon otvori. Gore, kompresovani nitroks šišti istjerujući morsku vodu nazad u bezdan. Poklopac se otvara. Zelena svjetlost se prosipa po sobi. On silazi niz stepenice, ronilačka koža je zatvorena, vidi mu se samo lice. Njegove oči, već pokrivene sočivima, su bezlične staklene kugle. Ali, nekako, nisu mrtve koliko bi trebale da budu. Nešto gleda kroz te prazne leće, i skoro sija. Njegove slijepe oči skeniraju prostoriju kao radarske antene. Staju uperene u njene: "Ti si Leni Klark?" Glas je preglasan, previše normalan. Mi ovdje razgovaramo šapatom, shvata Klark. Više nisu sami. Lubin, Brender, Karako se pojavljuju na periferiji njenog vida, uplovljavaju u sobu kao ravnodušne prikaze. Zauzimaju mjesta uz rubove dnevne sobe, čekajući. Fišerova zamjena djeluje kao da ih ne primjećuje. "Ja sam Akton", obraća se Leni. "I nosim poklone iz gornjeg svijeta. Gledajte!" On ispruža stisnutu šaku, otvara je sa dlanom prema gore. Klark vidi pet metalnih valjaka, dugih oko dva centimetra. Akton se usporeno, teatralno, okreće okolo i pokazuje svoje blago ostalim pukotincima. "Po jedan za svakog od vas", kaže. "Idu u vaše grudi, odmah pored ulaznog ventila za morsku vodu." Iznad njihovih glava, priključni poklopac se zatvori. Iza njega odjeknu postkoitalni pozdrav, metal o metal, kao uvod u šatlov bijeg ka površini. Čekaju tu nekoliko sekundi: pukotinci, novopridošlica, pet novih spravica koje će još malo razrijediti njihovu ljudskost. Konačno, Klark pruža ruku da opipa jedan. "Šta ovo radi?", kaže, mirnim glasom. Akton naglo zatvara prste, gleda po dnevnom boravku sa bezočnom žestinom. "Pa, gđo. Klark", odgovara, "ovo će nam javiti da smo mrtvi". U komunikacijama, Akton prosipa svoje drangulije na kontrolnu konzolu. Klark stoji iza njega, ispunjavajući kabinu. Karako i Brender vire kroz vrata. Lubin je nestao. "Program postoji samo četiri mjeseca", govori Akton, "i već su izgubili dvoje ljudi na Pikardu, po jedno na Kustou i Linku, plus Fišer to je sve zajedno pet. Nije baš nešto što žele da rastrube cijelom svijetu, a?" Niko ne progovara. Klark i Brender nepomično stoje; Karako se premješta s noge na nogu. Akton svojim praznim sjajnim očima prelazi preko njih. "Bože, niste li vi jedan živahan mali skup. Sigurni ste da je Fišer jedini koji je riknuo?" "Ovo bi trebalo da nam spase život?" pita ga Klark. "Ma jok. Nije da se ovi baš toliko brinu za nas. Ovo vam samo pomaže da nađete tijela." Okreće se prema konzoli, svira po njoj uvježbanim prstima. Topografski prikaz se pojavljuje na glavnom ekranu. "Hmmm." Akton jednim prstom ocrtava svjetleće konture po ekranu. "Znači ovo je Bib ovdje u sredini, a ovo mora da je sama pukotina—Isuse,

ovdje ima baš puno geografije." Pokazuje na grozd ćoškastih zelenih pravougaonika na pola puta prema rubu ekrana. "Ovo su generatori?" Klark klimnu. Akton podiže jedan mali valjak. "Kažu da su nam već poslali softver za ove stvarčice." Tišina. „E, to ćemo brzo saznati, zar ne?" Vrti predmet u rukama, pritišće jedan kraj. Stanica Bib glasno vrišti. Klark odskoči na taj zvuk; glava joj bolno zveknu od cijev na plafonu. Stanica nastavlja da urla, bez riječi i očajnički. Akton dodiruje taster; vrisak prestaje kao giljotiniran. Klark pogleda u ostale, potresena. Oni se čine ravnodušni. Naravno. Po prvi put se pita šta bi rekle njihove oči, ogoljene. "Eto", kaže Akton, "sad znamo da zvučni alarm radi. A imamo i vizuelni signal." Pokazuje na ekran: u sred srijede, u fosfornoj ikoni koja predstavlja Bib, krvavo crvena tačka pulsira kao srce pod staklom. "Prati mioelektricitet u grudima", objašnjava on. "Automatski se aktivira kada vam srce stane." Iza sebe, Klark osjeća kako se Brender okreće prema prolazu. "Možda su mi maniri malo zastarjeli—", kaže Akton. Glas mu je odjednom jako tih. Čini se da niko drugi ne primjećuje. "—ali sam uvijek mislio da je—nepristojno—samo se okrenuti i otići dok ti se neko obraća." U njegovim riječima nema očigledne prijetnje. Aktonov ton djeluje sasvim prijatno. Ali to nije bitno. U trenu Klark primjećuje sve znakove; razumne riječi, umrtvljen glas, iznenadna blaga tenzija u tijelu koja se uzdiže ka kritičnoj masi. Nešto poznato raste iza Aktonovih sočiva. "Brendere," kaže ona tiho, "zašto ne ostaneš i saslušaš šta čovjek ima da kaže?" Iza nje, zvuk kretanja prestaje. Ispred nje, Akton se jedva primjetno opušta. Unutar nje, nešto dublje od pukotine se promeškolji u snu. "Instaliraju se k'o s'poslom", kaže Akton. "Traje samo pet minuta. ED kaže da su mrtvački prekidači standardna oprema od sad." Znam te, misli ona. Ne sjećam se ali sam sigurna da sam te negdje već srela... U stomaku joj se formira mali čvor. Akton joj se osmjehuje, kao da joj šalje neki tajni pozdrav. Aktona očekuje krštenje. Klark jedva čeka. Stoje zajedno u vazdušnoj komori, 'kože prijanjaju uz njih kao sjenke. Mrtvački prekidač, friško instaliran, je svrbi u grudima. Sjeća se vremena kada je prvi put ovako pala u okean, sjeća se osobe koja joj je držala ruku kroz taj mučni ritual davljenja. Ta osoba više nije tu. Duboko more je slomilo i ispljunulo. Klark se pita da li će isto učiniti i Aktonu. Ona puni vazdušnu komoru vodom. Sada je osjećaj skoro senzualan; utroba koja se stišće, okean koji nadire u nju hladan i nezaustavljiv kao ljubavnik. Pacifik sa svojih 4°C klizi kroz cjevovode u njenim grudima

i anestezira dijelove koji još nešto osjećaju. Voda raste preko njene glave; sočiva joj kristalno jasno prikazuju potopljene zidove komore. Aktonu nije baš tako. Dok pokušava da padne u sebe, pada na Klark. Ona osjeća njegovu paniku, gleda ga kako se previja, vidi kako mu koljena popuštaju u prostoru preuskom za padanje. Treba mu više prostora, misli, smiješeći se u sebi, i otvara vanjski poklopac. Oni padaju. Ona klizi dole i van, sklanjajući se od Bibove prijeteće mase. Ostavlja osvijetljeni krug iza sebe, bježi u lijepi mrak sa ugašenom lampom na čelu. Osjeća prisustvo dna nekoliko metara ispod sebe. Ponovo je na slobodi. Par sekundi kasnije, prisjeća se Aktona. Okreće se nazad odakle je došla. Bibovi reflektori kvare mrak prljavim svjetlom; stanica, naduta i ćoškasta, vuče kablove koji je drže pričvršćenu za dno. Svjetlo se prosipa sa njenog dna kao slabašni trag rakete koja poleće. Zalijepljen licem za dno pod tim bljeskom, Akton leži ne pomičući se. Oklijevajući, ona prilazi bliže. "Aktone?" On se ne pomjera. "Aktone?" Ona je ponovo u svjetlu. Njena sjena ga reže na pola. On konačno podiže pogled. "Ovo jeee—" Izgleda iznenađen zvukom svog preobraženog glasa. Stavlja ruku na grlo. "Ja ne—dišem", prozuja. Ona ne odgovara. On opet gleda dole. Nešto je na dnu, nekoliko centimetara od njegovog lica. Klark prilazi bliže; sićušno rakoliko biće drhti na dnu. „Šta je bilo?" Pita Akton. "Nešto sa površine. Mora da je stiglo ovamo u 'skafu" "Ali ono—pleše—" Ona vidi. Člankovite noge se skupljaju i pružaju, tijelo se grči u nekom izbezumljenom unutrašnjem rimu. Taj život izgleda tako lomljivo; možda će ga već sljedeća konvulzija, ili ona iza nje, razmrskati. "Ima napad", kaže nakon nekog vremena. "Ne pripada ovamo. Pritisak čini da mu nervi ispaljuju prebrzo, ili nešto tako." "Zašto se to ne dogodi i nama?" Možda se i događa. "Naši implantati. Napune nas neuroinhibitorima svaki put kad izađemo napolje." „Ah. Da", meko zuji Akton. Nježno pruža ruku prema stvorenju. Uzima ga na dlan. Mrvi ga. Klark ga udara s leđa. Akton se odbija od dna, otvara stisnutu šaku; komadići ljušture i vodenastog tkiva lete po vodi. On zamahuje, uspravlja se, bulji u Klark bez riječi. Njegova sočiva sjaje žućkastim odsjajem pod svjetlom. "Šupčino", kaže Klark jako tiho. "Nije pripadalo ovamo", zuji Akton. "Ne pripadamo ni mi." "Mučilo se. To si i sama rekla." "Rekla sam da nervi prebrzo ispaljuju, Aktone. Nervi nose i zadovoljstvo, ne samo bol. Kako znaš da nije plesalo od jebene sreće?"

Ona se odguruje od dna i furiozno pliva u bezdan. Ima želju da posegne u Aktonovo tijelo i počupa sve napolje, da to krvavo klupko utrobe i mašina ponudi na žrtvu čudovištima pukotine. Ne može da se sjeti kada je zadnji put bila toliko bijesna. Govori sebi da ne zna zašto. Grgoljenje i zveket odozdo. Klark pogleda dole kroz poklopac dnevnog boravka taman na vrijeme da vidi kako se vazdušna komora otvara. Brender se penje unazad, pridržavajući Aktona. Aktonova 'koža je odguljena na butini. On se saginje, skida peraja. Brender je već skinuo svoja; on se okreće prema Klark dok ona silazi niz stepenice. "Sreo je svoje prvo čudovište. Gulper jegulja." "O da, sreo sam svoje čudovište", kaže Akton stišanim glasom. Klark shvata šta se sprema djelić sekunde prije— —Akton je na Brenderu, šaka njegove lijeve ruke leti kao malj, jednom dvaput triput i Brender je na podu, krvari. Aktonova noga se vraća nazad u momentu kad Leni skače pred njega, sa defanzivno podignutim rukama, vičući "Stani stani dosta je nije on kriv!" ali ona kao da ne moli Aktona već nešto što prijeti da izađe iz njega a ona bi učinila sve kad bi o bože molim te otišlo nazad odakle je došlo— To gleda kroz Aktonove mliječne oči i urla, "Govnar ga je vidio kako kreće na mene! Pustio ga je da mi razvali nogu!" Leni odmahuje glavom. "Možda nije. Znaš koliko je napolju mračno, ja sam ovdje duže od bilo koga drugog i ipak mi se svako malo prišunjaju, Aktone. Što bi Brender htio da te sjebe?" Čuje Brendera kako se osovljuje na noge iza nje. Njegov glas dopire preko njenog ramena: "Brender definitivno hoće da ga sjebe s—" Ona ga prekida. "Čuj, pusti me da sredim ovo." Njene riječi su za Brendera; njene oči su uprte u Aktona. "Možda bi trebao da odeš do medicinske, da provjeriš je li sve u redu." Akton se naginje naprijed, zapet kao puška. Stvar unutra čeka i posmatra. "Ovaj kreten—", kreće Brender. "Molim te, Majk." Ovo je prvi put da izgovara njegovo ime. Nastaje trenutak tišine. "Otkad si ti počela da se miješaš?", kaže iza nje. To je dobro pitanje. Zvuk Brenderovih koraka nestaje prije nego što je pronašla odgovor. Nešto u Aktonu tone nazad u san. "Bolje da i ti ideš", kaže mu Klark. "Kasnije." "Ma jok. Nije bilo toliko opasno. Zaprepastio sam se koliko je slabašno, nakon što me prošao šok od veličine te prokletinje. „Poderalo ti je ronilačku kožu. Znači da nije bilo toliko slabo koliko ti se čini. Bar provjeri, možda ti je razderalo nogu." "Ako ti tako kažeš. Iako mi se čini da Brenderu više treba medicinska njega nego meni." Iskezi se predatorskim osmijehom, i krenu da je zaobiđe. "Možda bi mogao da razmisliš da malo zauzdaš tu svoju narav", reče mu u prolazu. Akton zastaje. „Aha. Bio sam malo pregrub prema njemu, zar ne?"

"Neće ti baš pojuriti u pomoć sljedeći put kad se zaglaviš u dimnjaku." „Aha“, reče on ponovo. Zatim: "Ne znam, uvijek sam bio nekako—znaš—" Ona se prisjeća riječi koju je neko drugi upotrijebio, nakon incidenta. "Impulsivan?" "Upravo. Ali inače nisam tako loš. Samo moraš da se navikneš na mene." Klark ne odgovara. "Kako god", kaže, "mislim da tvom prijatelju dugujem izvinjenje." Mom prijatelju. Dok je prežvakala tu iritantnu ideju, ostala je sama. Pet sati kasnije Akton je u medicinskoj. Klark u prolazu pored otvorenih vrata zraknu unutra; on sjedi na ambulantnom stolu sa 'kožom raskopčanom do struka. Nešto na ovoj slici ne štima. Ona se zaustavlja i naginje se kroz otvor. Akton se otvorio. Ona vidi tkivo razmaknuto pored ulaznog ventila za vodu, vidi mjesta gdje se meso spaja sa plastikom, cijevi kojima teče krv i one kojima teče antifriz. On u jednoj ruci drži alatku; alatka nestaje u šupljini, rotirajući dio na njenom vrhu tiho bruji. Akton zakači neki živac i skoči kao oparen. "Jesi li oštećen?" pita ga Klark. On podiže pogled. „Ah. Zdravo." Ona pokazuje na njegov raskupusani grudni koš. "Da li te gulper—" On odmahuje glavom. "Ne. Ne, samo mi je malo ugruvao nogu. Samo nešto podešavam." "Podešavaš?" "Fino podešavanje." Smiješi se. "Da se malo udomaćim." Ne djeluje. Osmijeh je nekako prazan. Mišići zatežu usne na uobičajen način ali grimasa je zarobljena na donjoj polovini lica. Iznad toga njegove pokrivene oči zure prazne kao snježni nanos, bez primjetne topografije. Pita se kako joj to nikad prije nije smetalo, i shvata da je ovo prvi put da je vidjela pukotinca kako se smije. "To ne bi trebalo da je potrebno", kaže ona. "Šta ne bi trebalo?" Aktonov smiješak počinje da je zamara. "Fino podešavanje. Mi smo navodno samopodešavajući." "Upravo tako. Samo se podešavam." "Mislila sam—" "Znam šta si mislila", kaže Akton. "Ja to malo—prilagođavam." Njegova ruka se naizgled autonomno kreće po grudnom košu, prtljajući. "Mislim da ću postići bolje rezultate ako pomjerim postavke samo malčice mimo propisane granice." Klark čuje kratak, liliputanski škrip metala o metal. "Kako?", pita ona. Akton izvlači ruku, vraća svoje tkivo nazad na mjesto i pokriva rupu. „Nisam još sasvim siguran." Prelazi drugom alatkom preko spoja na grudima, zatvarajući ga. Pokretom ramena se vraća u 'kožu, zatvara i nju. Opet je čitav kao i svaki drugi pukotinac. "Javiću ti sljedeći put kad izađem napolje", kaže, ležerno polažući ruku na njeno rame dok se provlači pored nje. Ona se skoro i ne trza na to. Akton zastaje. Djeluje kao da gleda pravo kroz nju.

"Ti si uznemirena", kaže, sporo. "Jesam li." "Ne voliš da te dodiruju." Njegova ruka stoji na njenoj ključnoj kosti kao uvreda. Ona se prisjeća: ima isti oklop kao i on. Opušta se za mrvu. "Ne baš uvijek", laže. "Samo neki ljudi." Akton kao da vaga ovo peckanje, odučujući da li zavređuje odgovor. Njegova ruka se povlači. "Nezgodan kapric u ovako malom prostoru", kaže, okrećući se na drugu stranu. Malom? Imam cijeli jebeni okean! Ali Akton se već penje gore. Novi dimnjak ponovo eruptira. Vrela voda izleće iz dimnjaka na sjevernom kraju Grla, zgrušava se i miješa sa dubokom ledenom slanom vodom; mikrobi uhvaćeni u turbulenciji divlje sjaje. Voda se ispunjava šištanjem neformirane pare, izjalovljene težinom tri stotine atmosfera. Akton je deset metara iznad dna, okupan lelujavim plavim svjetlom. Ona uklizava odozdo. "Nakata je rekla da si još tu", zuji prema njemu. "Rekla je da si čekao da ova stvar eruptira." On je čak ni ne pogleda. "Da." "Imaš sreće da jeste. Mogao si tu da čekaš danima." Klark se obrće prema generatorima. "A ja mislim", kaže Akton, "da će prestati za minut ili dva." Ona se obrće nazad prema njemu. "Vidi, sve ove erupcije su...", traži pravu riječ, "haotične". „Mhm.“ "Ne možeš da ih predvidiš." "Hej, pompejski crvi mogu da ih predvide. Školjke i rakovi mogu da ih predvide. Zašto ne ja?" "O čemu pričaš?" "Oni mogu da ti kažu kad će nešto da eksplodira. Pogledaj okolo ponekad, vidjećeš i sama. Oni reaguju prije nego što se nešto desi." Ona gleda okolo. Školjke se ponašaju kao školjke. Crvi se ponašaju kao crvi. Kratkorepi rakovi užurbano gmižu po dnu kako to kratkorepi rakovi uvijek rade. "Reaguju kako?" "Ima smisla, na kraju krajeva. Ovi izvori mogu da ih nahrane ili da ih skuhaju. Nakon par miliona godina su naučili da čitaju znakove, jel' tako?" Dimnjak štucnu. Perjanica se koleba, svjetlucanje na njenim ivicama slabi. Akton gleda svoj ručni zglob. "Nije loše." „Čista sreća", kaže Klark. Njen vokoder sakriva nesigurnost. Dimnjak ispušta još par slabašnih bljucova i potpuno se zaustavlja. Akton prilazi bliže. "Znaš, kad su me poslali ovamo mislio sam da će ovo mjesto biti totalna vukojebina. Mislio sam da ću samo da stisnem petlju, odradim svoje i razgulim. Ali nije tako. Da li znaš šta hoću da kažem, Leni?" Znam. Ali ne odgovara. "I mislio sam", govori on, kao da jeste. "Stvarno je nekako...pa, lijepo, na neki način. Čak i čudovišta, jednom kad ih upoznaš. Svi smo lijepi."

On djeluje gotovo nježno. Klark prekopava svoje pamćenje tražeći neku vrstu odbrane. "Nisi mogao da znaš", kaže. "Previše varijabli. Ne može se izračunati. Ovdje se ništa ne može izračunati. To nepoznato stvorenje gleda dole u nju u sliježe ramenima. "Izračunati? Vjerovatno ne. Ali se može znati..." Nemam vremena za ovo, Klark govori sebi. Moram nazad na posao. "...to je nešto sasvim drugo", kaže Akton. Nikad nije pretpostavila da bi on mogao biti knjiški crv. Ali eno ga opet, ukopčanog u biblioteku. Zalutali zraci svjetla sa video slušalica mu cure niz obraze. Kao da provodi mnogo vremena tu ovih dana. Skoro isto koliko provodi i napolju. Klark u prolazu baca pogled na ekran. Taman je. "Hemija", kaže Brender s druge strane dnevnog. Ona ga gleda. Brender trznu palcem ka odsutnom Aktonu. "Time se bavi. Uvrnuto sranje. Neviđeno dosadno." Tim se Balard bavila prije nego što je... Klark dohvata rezervne slušalice sa susjednog terminala. "Ooh, plešeš po finoj crti", napominje Brender. "Gospodin Akton ne voli kad mu ljudi čitaju preko ramena." Onda će gospodin Akton biti u privatnom modu i neću moći. Ona sjeda i navlači slušalice na glavu. Akton nije uključio privatnost; Klark se priključuje na njegovu liniju bez ikakvih problema. Laseri video slušalica ispisuju tekst i formule po njenim mrežnjačama. Serotonin. Acetilholin. Moderacija neuropeptida. Brender je u pravu; stvarno je dosadno. Neko je dodiruje. Ona ne trga slušalice s glave. Smireno ih skida. Ni ne ustuknu, ovaj put. Ne želi da mu priušti to zadovoljstvo. Akton se u svojoj stolici okrenuo prema njoj, slušalice mu vise oko vrata. Njegova ruka je na njenom koljenu. "Drago mi je što vidim da imamo zajednička interesovanja", kaže tiho. "Što me ne iznenađuje pretjerano. Ipak dijelimo određenu ... hemiju..." "To je tačno." Ona gleda nazad u njega, sigurna iza svojih sočiva. "Šteta što sam alergična na seratore." On se smiješi. "Naravno, nikad ne bi upalilo. Godine su skroz pogrešne. On ustaje, vraća slušalice na njihovu kuku. "Nisam ni blizu dovoljno star da bih ti bio otac." Prelazi preko dnevnog boravka i silazi niz stepenice. "Kakav gad", primjećuje Brender. "Veći je gad nego što je Fišer ikad bio. Čudi me što s njim stalno ne zakuhavaš." Brender sliježe ramenima. „Druga dinamika. Akton je samo gad. Fišer je bio jebeni perverznjak." Da ne spominjem da se Fišer nikad nije branio. Zadržava taj komentar za sebe.

Koncentrični krugovi, safirni sjaj. Stanica Bib sjedi ravno u centru. Povremene grudve slabijeg svjetla raštrkane po displeju: procjepi i nazubljene gromade stijena, beskrajne muljave ravnice, euklidski obrisi ljudske mašinerije, svi svedeni na zajedničku akustičnu valutu. Tamo je i nešto dijelom euklidsko a dijelom darvinovsko. Klark zumira prema tome. Ljudsko tijelo je previše slično morskoj vodi da bi uzvratilo eho, ali kosti se dobro vide. Mašinerija unutra je još jasnija, urla i pri najslabijem sonarskom signalu. Klark fokusira sliku, pokazuje na prozirni zeleni kostur sa satnim mehanizmom u grudima. "Jel' to on?" Pita Karako. Klark odmahuje glavom. "Možda. Svi ostali su—.“ "Nije to on." Klark dodiruje komande. Prikaz se vraća na maksimalni domet. "Sigurna si da nije u svojoj kabini?" "Izašao je iz stanice prije sedam sati. Nije se vraćao otad." "Možda samo leži na dnu. Možda je iza stijene." „Možda.“ Karako zvuči neubjeđeno. Klark se zavaljuje u stolicu. Njen potiljak dodiruje zadnji zid kabine. "Pa, on dobro radi svoj posao. Kad nije na smjeni može da ide gdje god hoće." "Da, ali ovo je treći put. On uvijek kasni. Samo doluta kad mu se ćefne—" "Pa šta?" Klark, odjednom umorna, trlja korijen nosa između palca i kažiprsta. "Mi ovdje ne vozimo po suhozemačkom rasporedu, ti to bar znaš. On radi svoj dio posla, nemoj da ga drkaš." "Ali, Fišer je uvijek dobijao po nosu što je kas—" "Nikog nije bilo briga da li Fišer kasni", odreza je Klark. "Njima je samo—trebao izgovor." Karako se naginje naprijed. "Ne sviđa mi se on", povjerava se. "Akton? Ne vidim što bi ti se sviđao. On je psihopata. Svi smo, sjećaš se?" "Ali on je drugačiji, nekako. Znaš to.“ "Lubin je zamalo ubio svoju ženu dole na Galapagosu prije nego što su ga rasporedili ovamo. Brender ima istoriju pokušaja samoubistva." Nešto se mijenja u Karakinom stavu. Klark ne može biti sigurna, ali pogled druge žene kao da je pao na pod. Žacnula sam nešto lično, izgleda. Ona nastavlja, nježnije. "Ne brineš se za nas ostale, zar ne? Šta je onda tako posebno u vezi Aktona?" „O“, kaže Karako. "Gledaj." Na taktičkom prikazu, nešto je upravo ušlo u doseg. Klark zumira prema novom signalu; previše je udaljen da bi dobila dobru rezoluciju ali nema greške što se tiče solidne metalne tačke u njegovom središtu. "Akton", kaže. "Ehh... koliko daleko?" Pita Karako oklijevajućim glasom. Klark provjerava. "Oko devetsto metara odavde. Nije loše, ako ima lignju." „Nema. Nikad je ne koristi." "Hmm. Bar izgleda da ide pravo ovamo." Klark pogleda gore u Karako. "Kad ste vas dvoje na smjeni?" "Za deset minuta."

"Nije strašno. Kasniće petnaest minuta. Do pola sata najviše." Karako zuri u ekran. "Šta on radi tamo?" „Ne znam“, kaže Klark. Pita se, ne po prvi put, da li Karako zaista spada ovamo dole. Ponekad kao da ne konta stvari. "Pitam se da li bi mogla možda da razgovaraš sa njim", kaže Karako. "S Aktonom? Zašto?" "Ništa. Zaboravi." „Dobro.“ Klark ustaje iz stolice u komunikacijama. Karako se odmiče sa vrata da bi je pustila da prođe. "Ovaj, Leni… " Klark se okreće. "A ti?" Pita Karako. "Ja?" Rekla si da je Lubin zamalo ubio svoju ženu. Brender je pokušao da ubije sebe. Šta si ti uradila, mislim, da se...kvalifikuješ?" Klark je odmjereno gleda. "Mislim, znaš, ako nije previše—" "Ti ne razumiješ", kaže Klark, potpuno ravnim glasom. Da bi bio pogodan za pukotinu nije važno koliko si sranja napravio. Već koliko si preživio." "Žao mi je." Karako uspijeva, sa očima potpuno lišenim osjećanja, da izgleda posramljeno. Klark se malo razmekša. "U mom slučaju", kaže, "uglavnom sam naučila da primam udarce. Nisam uradila ništa čime se mogu pohvaliti, znaš?" Iako sada sigurno radim na tome. Ne zna kako se to moglo dogoditi tako brzo. On je tu tek dvije sedmice ali 'komora jedva može da utomi njegovu žudnju za izlaskom napolje. Komora se puni vodom, ona osjeća drhtaj koji prolazi njegovim tijelom; i prije nego što stigne da se pokrene, Akton povlači polugu i padaju napolje. On pluta ispod stanice, njegova putanja paralelno prati njenu bez imalo napora. Klark zamahuje perajama i kreće prema Grlu. Osjeća Aktona pored sebe, mada ne može da ga vidi. Njegova čeona lampa, isto kao i njena, ostaje tamna; njoj to predstavlja znak poštovanja prema delikatnijim lampionima koji ovdje žive. Ne zna šta Akton misli o tome. On ne progovara dok Bib nije postao prljava žuta fleka iza njih. "Ponekad se pitam zašto se uopšte vraćamo unutra." To ne može biti sreća u tom glasu. Kako bi bilo koja emocija mogla da prođe kroz taj mehanički klanac pomoću kojeg ljudi ovdje govore? "Zaspao sam blizu Grla juče", kaže on. "Imaš sreće da te nešto nije pojelo", kaže mu ona. "Nisu toliko strašni. Samo moraš da znaš kako da se odnosiš prema njima." Klark se pita da li se prema drugim vrstama odnosi sa istom dozom suptilnosti kao prema sopstvenoj. Zadržava to pitanje za sebe. Neko vrijeme plivaju kroz oskudno, živo svjetlo zvijezda. Druga fleka sjaji ispred, slaba i tmurna; Grlo, pravo na cilju. Prošli su već mjeseci otkako je Klark čak i pomislila

na vodilicu, kabl koji bi trebao da ih vodi tamo i nazad kao slijepe troglodite. Zna gdje je ali ga nikad ne koristi. Ovdje dole oživljavaju druga čula. Pukotinci se ne gube. Osim Fišera, možda. A Fišer je bio izgubljen i prije nego što je došao ovamo dole. "I, šta se uopšte desilo Fišeru?" Kaže Akton. Hladnoća počinje u njenim grudima i stiže do njenih prstiju prije nego što Aktonov glas zamro. Samo slučajnost. To je savršeno normalno pitanje. „Kažem—„ "Nestao je", kaže Klark. "Toliko su mi već rekli", odzujava Akton. "Mislio sam da ti znaš nešto više." "Možda je zaspao napolju. Možda ga je nešto pojelo." "Sumnjam." "Stvarno?" Otkad si ti takav stručnjak, Aktone? Tu si već šta, dvije sedmice?" "Samo dvije sedmice? Čini se duže. Vrijeme se rastegne kad si napolju, zar ne?" "Isprva", kaže Klark. "Znaš li zašto je Fišer nestao?" „Ne.“ "Nadživio je svoju korisnost." "Ah." Njeni mašinski dijelovi to pretvaraju u polukreket, polurežanje. "Ozbiljan sam, Leni." Aktonov mehanički glas se ne mijenja. "Zar misliš da će te pustiti da ostaneš ovdje dole zauvijek? Misliš da bi uopšte pustili ovakve kao mi ovamo da imaju izbora?" Ona prestaje da zamahuje perajama. Njeno tijelo nastavlja da plovi. "O čemu pričaš?" "Promućkaj malo glavom, Leni. Pametnija si od mene, bar unutra. Ovdje imaš ključeve od grada—ključeve od cijelog jebenog okeana a i dalje se ponašaš kao žrtva." Aktonov vokoder nerazumljivo grglja—smijeh, tehnički loše izveden? Režanje? Opet riječi: "Računaju na to, da znaš." Klark ponovo zamahuje, pogleda fiksiranog naprijed u sve svjetliji sjaj Grla. Ali Grlo nije tu. Trenutak dezorijentacije — Nismo se izgubili, išli smo pravo prema njemu, zar je nestalo struje? — kad ugleda poznatu crtu žutog svjetla, na četiri sata. Kako sam toliko skrenula s pravca? "Tu smo", kaže Akton. "Ne. Grlo je tamo—" Supernova bljesnu pored nje, oblivajući bezdan zasljepljujućim svjetlom. Njenim sočivima treba trenutak da se adaptiraju; nakon što je eksplozija svjetlosti nestala iz njenih očiju, okean je blatnjava pozadina za kupu svjetlosti koja izvire iz lampe na Aktonovom čelu. "Nemoj", kaže ona. "Postane skroz mračno kad to uradiš, ništa se ne vidi—" "Znam. Ugasiću je za sekundu. Samo gledaj." Svjetlosni snop osvjetljava malu kamenu izbočinu koja se izdiže iz mulja, ne veća od dva metra u prečniku. Zupčasti kalupi za kolačiće pokrivaju njenu površinu, zrakasti grozdovi sijaju krvavo crveno i plavo pod vještačkim svjetlom. Neke od njih ravno leže na kamenu. Druge su izuvijane kroz smrznute čvorove krečnjaka, skupljene oko stvari koje Klark ne može da vidi. Neke od njih se kreću, sporo.

"Doveo si me ovamo da gledam morske zvijezde?" Pokušava, ali ne uspijeva, da iz vokodera iscijedi bar mali prizvuk prezirne dosade. Ali u njoj raste strah i zaprepaštenje zbog toga što je on nju doveo ovamo, time da je nju moguće voditi, bez njenog znanja, u nekom desetom smjeru. I kako je našao ovo mjesto? Bez sonarskog pištolja, kompas ne vrijedi klincu ovako blizu Grla... „Pretpostavljam da ih nikad ranije nisi dobro pogledala", kaže Akton. "Mislio sam da bi te moglo interesovati." "Nemamo vremena za ovo, Aktone." Njegove ruke posežu u snop svjetla i hvataju jednu zvijezdu. Polako je gule s kamena; sa donje strane stvorenja su nekakvi končići pomoću kojih se hvata za podlogu. Akton je podiže i otkida ih s podloge, malo po malo. Podiže životinju da Klark može da je prouči. Njena gornja strana je obojeni kamen, pokriven korom od krečnjačkih iglica. Akton je prevrće na leđa. Donja strana vrvi stotinama debelih vrpoljećih niti, zguranih u guste redove po dužini svakog kraka. Svaka nit se završava sićušnom sisaljkom. "Morska zvijezda", govori joj Akton, "je ekstremna demokratija". Klark gleda, tiho zgađena. "Ovako se kreću". kaže Akton. "Hodaju na ovim tubastim nožicama. Ali smiješna stvar je to da uopšte nemaju mozak. Što nije iznenađujuće za demokratiju." Nizovi uvijajućih crva. Šuma prozirnih pijavica koje slijepo grabe po vodi. "Tako da nema ničega što bi vršilo koordinaciju između nožica, svaka se kreće samostalno. To obično nije problem, na primjer, sve obično grabe prema hrani. Ali nije neuobičajeno da trećina ovih nožica vuče na neku svoju stranu. Cijela životinja je živo natezanje užeta. Desi se da neke vrlo tvrdoglave nožice prosto ne odustaju i bukvalno se otcijepe u korijenu kad ostale pomjere tijelo negdje gdje one ne žele da idu. Ali hej: većina vlada, jel' tako?" Klark provizorno pruža prst. Nekoliko cjevastih nožica se hvata za njega. Ne osjeća ih kroz 'kožu. Tako usidrene djeluju skoro nježno, kao niti mliječnog stakla. "Ali to nije ništa", kaže Akton. "Gledaj ovo." Razdera zvijezdu na pola. Klark se povlači, šokirana i bijesna. Ali u Aktonovom stavu, u tom jedva vidljivom obrisu iza čeone lampe, ima nešto što je zadrža. "Ne brini, Leni", govori. "Nisam je ubio. Razmnožio sam je." Ispušta pocijepane polovine. One kao lišće lebde prema dnu, ostavljajući trag od beskrvnih iznutrica. "Regenerišu se. Zar nisi znala? Možeš ih pokidati na komade i svakom komadu izrastu nedostajući dijelovi. Treba im vremena, ali se oporave. Na kraju samo imaš više morskih zvijezda. Prokleto ih je teško ubiti. Shvataš li, Leni? Rasturi ih na komade, vrate se jače." "Kako znaš sve to?", pita ona metalnim šapatom. "Odakle si ti?" On polaže ledenu crnu ruku na njenu. "Upravo odavde. Ovdje sam se rodio." Njoj se to ne čini apsurdno. U stvari, jedva ga i čuje. Njene misli su negdje drugo, prestravljene iznenadnom spoznajom. Akton je dodiruje, a njoj to ne smeta.

Naravno, seks je električan. Uvijek jeste. Poznato se ponovo događa, ovdje u skučenom prostoru njene kabine. Ne mogu oboje da legnu na ležaj u isto vrijeme ali se nekako snalaze, Akton na koljenima, onda Klark, motaju se jedno oko drugog u metalnom gnijezdu obloženom cijevima i ventilima i snopovima optičkih kablova. Jedno drugom istražuju šavove i ožiljke ližući izbočine od metala i blijedog mesa, neviđeni i svevideći iza svojih očnih oklopa. Za Klark to je nešto novo, ova ledena ekstaza pored ljubavnika bez očiju. Po prvi put ne osjeća potrebu da okrene glavu, ništa ne prijeti krhkoj intimnosti; kada je Akton na početku krenuo da skine sočiva zaustavila ga je, dodirom i šapatom koji je izgleda shvatio. Poslije ne mogu da leže zajedno pa sjede jedno pored drugog, naslonjeni, gledajući u poklopac vrata dva metra ispred njih. Svjetla je premalo za suhozemačke oči; Klark i Akton vide sobu ispunjenu blijedom fluorescencijom. Akton poseže i dodiruje krhotinu stakla koja još viri iz praznog rama na jednom zidu. "Ovdje je bilo ogledalo", primjećuje. Klark mu gricka rame. "Bilo je ogledala svuda. Ja sam—ih skinula." „Zašto? Par ogledala bi malo proširilo prostor. Učinilo ga većim." Ona pokazuje. Nekoliko iščupanih žica, finih kao niti svile, visi iz rupe u ramu. "Imali su kamere iza njih. To mi se nije dopadalo." Akton zagunđa. "Potpuno razumijem." Neko vrijeme sjede bez riječi. "Rekao si nešto napolju", kaže ona. "Rekao si da si rođen ovdje dole." Akton oklijeva, a zatim klima. "Prije deset dana." "Na šta si mislio?" "Ti bi trebala da znaš", kaže. "Bila si svjedok mog rođenja." Ona se prisjeća. "Onda kad te gulper napao..." "Blizu si." Akton se osmjehuje hladnookim osmijehom, stavlja ruku oko nje. "U stvari, gulper je bio kao neki katalizator, ako se dobro sjećam. Smatraj ga babicom." Slika joj se stvara u glavi: Akton u medicinskoj, sam sebe operiše naživo. "Fino podešavanje", kaže. „Mhm.“ Steže je. "A na tome mogu tebi da zahvalim. Ti si mi dala ideju." "Ja?" "Ti si bila moja majka, Len. A moj otac je bio onaj mali trzajući račić koji se usosio preko glave. On je umro prije nego što sam se ja rodio, u stvari: Ja sam ga ubio. Ti nisi bila baš sretna zbog toga." Klark odmahuje glavom. "Nema smisla to što pričaš." "Kažeš mi da nisi primijetila promjenu? Misliš da sam i dalje ista osoba koja je sišla iz onog 'skafa?" "Ne znam", kaže. "Možda sam te samo bolje upoznala." "Možda. Možda sam i ja. Ne znam, Len, ali nekako sam... budniji sad, čini mi se. Drugačije gledam stvari. Mora da si primijetila." "Da, ali samo dok si—" Napolju. "Uradio si nešto sa svojim inhibitorima", šapuće. "Malo sam smanjio dozu."

Grabi ga za ruku. "Karl, te hemikalije te čuvaju da ne počneš da se grčiš kao izbezumljen svaki put kad izađeš. Ako se budeš zajebavao s tim rizikuješ epileptični napad od trenutka kad se 'komora napuni vodom." "Ja sam se već zajebavao s tim, Leni. Da li vidiš ijednu promjenu na meni koja nije na bolje?" Ona ne odgovara. "To ima veze sa akcionim potencijalima", govori joj. "Tvoji živci moraju da imaju određeni naboj da bi mogli da ispale—" "A na ovoj dubini bi ispaljivali non-stop, Karl, molim te—" "Ššš." Nježno polaže prst na njene usne ali ga ona zamahom ruke sklanja, odjednom ljuta. "Ozbiljna sam, Karl. Bez tih inhibitora tvoji živci će napraviti kratki spoj, pregorićeš, ja znam—" "Znaš samo ono što su ti rekli", odbrusi on. "Zašto jednom ne pokušaš da sama shvatiš šta se dešava?" Ona utihnu, povrijeđena njegovim neslaganjem. Na ležaju između njih se otvori jaz. "Nisam budala, Leni", kaže Akton, tiho. "Samo sam malo smanjio inhibitore. Pet posto. Sad kada izađem napolje mojim živcima treba manji podražaj da bi se aktivirali, to je to. To...to te probudi, Len; sad sam svjesniji svega, nekako sam budniji." Ona ga gleda, bez riječi. "Naravno da kažu da je opasno", nastavlja. "Već te se smrtno boje. Misliš da će ti dati još i dodatnu prednost?" "Oni se nas ne boje, Karl." "Trebali bi." Njegova ruka se vraća nazad i grli je. „’Oš da probaš?" Kao da se odjednom našla napolju, i dalje gola. „Ne.“ "Ne moraš da se brineš, Len. Ja sam već odradio ulogu zamorca. Otvori mi se i mogu te ja poštimati, treba mi deset minuta." „Neću to, Karl. Bar ne sad. Možda neko od ostalih hoće." On odmahuje glavom. "Oni mi ne vjeruju." „Ne možeš da im zamjeriš." "Ne zamjeram." On se iskezi, pokazujući zube oštre i bijele kao sočiva. "Ali i da mi vjeruju, ne bi uradili ništa bez tvog odobrenja." Ona ga gleda. „Što ne?" „Ti si ovdje glavna, Len." "Gluposti. Nikad ti nisu to rekli." "Nisu ni morali. Očigledno je." "Ovdje sam duže nego oni. Kao i Lubin. Nikog nije briga za to." Akton se kratko namršti. "Ne mislim da jeste. Ali i dalje si predvodnica čopora, Len. Glavna vučica. Šefica." Klark odmahuje glavom. Traži po sjećanju nešto, bilo šta, što bi opovrglo Aktonovu apsurdnu tvrdnju. Ali ne nalazi ništa. Osjeća malu mučninu unutra. On je blago stisnu. "Zajebano, draga. Možda ti taj kostim ne odgovara nakon cjeloživotne karijere u ulozi žrtve, a?" Klark pilji u pod.

"Kako god, razmisli o tome", šapuće joj Akton na uho. "Garantujem ti da ćeš se osjećati duplo življe nego sad." "To mi se svakako dešava", podsjeća ga Klark. "Svaki put kad izađem napolje. Ne moram da se zajebavam sa svojom utrobom za to." Bar ne sa tom utrobom. "Ovo je nešto drugo", insistira on. Ona ga gleda i smiješi se, u nadi da neće navaljivati. Kako može da očekuje da ga pustim da me tako raspori? pita se, a onda se zapita da li će možda jednog dana pristati, ako strah od toga da ga izgubi nekako nadjača i potisne njene druge strahove. Ne bi bilo prvi put. Duplo življa, kaže Akton. Krijući se iza osmijeha, Klark razmišlja: duplo više mog života. Za sad ne zvuči primamljivo. S leđa dopire svjetlo; tjera njenu sjenku po morskom dnu. Ne može da se sjeti koliko dugo je već tu. Osjeća prolaznu drhtavicu— —Fišer?— —ali zdrav razum progovara. Džeri Fišer ne bi imao upaljenu lampu. „Leni?" Okreće se oko svoje ose, vidi siluetu koja lebdi nekoliko metara od nje. Kiklopsko svjetlo blješti s njenog čela. Klark čuje podzvučno zujanje, iskvareni ekvivalent Brendera koji pročišćava grlo. "Džudi je rekla da si tu", objašnjava. "Džudi.“ Mislila je to kao pitanje ali je vokoder pogubio intonaciju. „Aha. Ona, kao, ponekad prati gdje si." Klark razmatra tu izjavu. "Reci joj da sam bezopasna." "Ma ne tako", zuji on. "Mislim da samo... brine..." Klark osjeća uvrtanje mišića na uglovima usana. Misli da se možda smiješi. "Znači, počela nam je smjena", kaže, trenutak kasnije. Lampa skakuće gore dole. "Upravo. Gomili školjki treba oribati guzice. Još zanatskog rada." Ona se proteže, u bestežinskom stanju. „Okej. Idemo." „Leni...“ Ona diže pogled prema njemu. "Zašto dolaziš— mislim, zašto ovdje?" Brenderovo svjetlo pretražuje dno, zaustavlja se na gomili kostiju i trulog mesa. Kosturski osmijeh se prostire preko cijelog osvijetljenog kruga. "Jesi li ga ti ubila, ili šta?" "Da, ja—" Utihnu, shvatajući: Misli na kita. "Ma ne", kaže umjesto toga. "Sam je uginuo." Naravno da se budi sama. I dalje pokušavaju da spavaju zajedno ponekad, kad poslije seksa postanu previše lijeni da izađu napolje. Ali ležaj je pretijesan. Najbolje što mogu da izvedu je neka vrsta dijagonalnog naguravanja: stopala na podu, vratovi savijeni uz zid, Akton obmotan oko nje kao živa ležaljka. Kad ih loše krene desi im se da i zaspu tako. Poslije im trebaju sati da se isprave. Ne vrijedi tolike gnjavaže. Tako da se budi sama. Ali joj ipak nedostaje. Rano je. Rasporedi koje ED šalje su sve nebitniji — cirkadijski ritmovi se gube u neprestanoj pomrčini, postepeno ispadaju iz faze — ali taj rastegljivi raspored joj

ostavlja još nekoliko sati do početka smjene. Leni Klark je budna usred noći. To djeluje kao glupa izjava, s obzirom da će proći mjeseci do sljedećeg izlaska sunca, ali upravo sad se čini naročito tačna. U hodniku se okreće u smjeru njegove kabine, ali se prisjeća. On više nikad nije tamo. Nije čak ni unutra, osim kad jede ili radi ili provodi vrijeme s njom. Nije spavao u svojoj kabini otkako su zajedno. Postaje skoro kao Lubin. Karako tiho sjedi u dnevnom boravku, nepokretna, slušajući svoj unutrašnji sat. Podiže pogled dok Klark ulazi u komunikacije. "Izašao je prije sat vremena", kaže tihim glasom. Sonar ga pronalazi pedesetak metara jugoistočno, kao jedva primjetan odjek u džumbusu koji pokriva dno. Klark kreće prema stepenicama. "Pokazao nam je nešto neki dan", govori Karako za njom. "Kenu i meni." Klark se osvrće. "Dimnjak, tamo u uglu kod Grla. Imao je neki čudni uvrnuti ispust i pravio pjevajuće zvukove, skoro kao..." "Hmmm." "Stvarno je htio da nam ga pokaže, iz nekog razloga. Bio je jako uzbuđen. On je — nekako čudan tamo napolju, Leni..." „Džudi“, kaže Klark ravnim glasom, „zašto mi to govoriš?" Karako skreće pogled. „Izvini. Nisam ništa mislila." Klark kreće niz stepenice. "Samo se pazi, okej?" Karako joj dobacuje s leđa. On je sklupčan kad Klark stiže do njega, koljena ututkana pod bradu, pluta par centimetara iznad kamenog vrta. Oči su mu, naravno, otvorene. Ona pruža ruku, dodiruje ga kroz dva sloja refleksivnog kopolimera. On se jedva promeškolji. Njegov vokoder emituje povremene kuckave zvuke. Leni Klark se obmotava oko njega. U utrobi od ledene morske vode, spavaju do jutra.

Kratak spoj Ne predajem se. Bilo bi tako lako. Mogla bi da živi ovdje napolju, da ostane što jebeno dalje od ove škripave ljuske jajeta osim kad mora da jede i da se okupa i odradi druge stvari za koje joj treba vazduh. Mogla bi da provede cijeli život leteći nad morskim dnom. Lubin to radi. Brender i Karako i čak i Nakata počinju to da rade. Leni Klark zna da ne spada tamo unutra. Niko od njih ne spada tamo. Ali istovremeno se plaši toga šta napolju može da joj uradi. Mogla bih da završim kao Fišer. Bilo bi tako lako da se samo — pustim. Ako me prije toga ne sredi vreli izvor ili klizište. U zadnje vrijeme prilično cijeni svoj život. Možda to znači da se pogubila. Kakav pukotinac toliko polaže na življenje? Ali to je to: pukotina počinje da je plaši. To je sranje. Kompletno, totalno sranje. Koga ne bi bilo strah? Strah. Da. Karla. Toga šta ćeš dozvoliti da ti uradi. Prošlo je, koliko, možda sedam dana od tad?— Dva dana. — dva dana otkako je spavala napolju. Dva dana otkako je odlučila da se zatvori ovdje unutra. Izlazi napolje da radi, i vraća se čim se smjena završi. Niko joj nije spomenuo tu promjenu. Možda niko nije ni primijetio; ni sami se ne vraćaju u Bib poslije posla, rasipaju se okolo po dnu da rade šta god da rade u prekrasnoj, smrznutoj izolaciji. Ali zna da bi Akton primijetio. Primijetio bi, i nedostajala bi mu, i došao bi za njom unutra. Ili bi možda pokušao da je nagovori da se vrati napolje, posvađao se s njom kad bi odbila. Ali on nije pokazao ni najmanji znak. Provodi istu količinu vremena napolju kao i inače. I dalje ga viđa, naravno. Kad jede. U biblioteci. Jednom radi seksa, kada nijedno od njih nije reklo ništa bitno. I onda se vraća nazad u okean. Nije sklopio nikakav pakt njom. Nije mu čak ništa rekla o svom paktu sa samom sobom. Ali ipak, osjeća se izdano. Potreban joj je. Zna šta to znači, vidi sopstvene stope kako zapetljavaju put naprijed, ali čitanje znakova i mijenjanje kursa su dvije sasvim različite stvari. Stomak joj se grči od želje da krene, prema njemu ili čisto napolje, ne može da razluči. Ali dok god on ostaje napolju a ona unutra u Bibu, Leni Klark može da tvrdi da ima sve pod kontrolom. To je neka vrsta napretka. Sad sklupčana u svojoj kabini sa čvrsto zatvorenim poklopcem čuje podzemno grgljanje vazdušne komore. Diže se sa kreveta kao robot na daljinski. Buka, meso o metal, hidraulika i pneumatika. Glas. Leni Klark je na putu ka mokroj sobi. Sa sobom je donio čudovište. To je udičarka duga skoro dva metra, želatinasta vreća mesa sa zubima dužine pola njene podlaktice. Leži drhteći na podu, crijeva su joj eksplodirala kroz usta u skoro-vakumu Bibove nadmorske atmosfere. Desetine slabašno uvijajućih minijaturnih repova niče svukuda iz njenog tijela.

Karako i Lubin, u sred nekog posla, bacaju pogled iz tehničke komore. Akton stoji pored svog ulova; njegov grudni koš se još puni vazduhom, tiho šišti. „Kako si to ugurao u vazdušnu komoru?" Pita Klark. "I još važnije," kaže Lubin, prilazeći, "zašto?". "Šta su svi ovi repovi?" Pita Karako. Akton se kezi. "Nisu repovi. Mužjaci." Lubinovo lice se ne mijenja. „Stvarno." Klark se naginje naprijed. Nisu samo repovi, sad vidi i ona; neki od njih imaju peraja sa strana i na leđima. Neki od njih imaju škrge. Poneki čak i oči. Tačno kao da cijelo jato malih riba pokušava da se probije u ovu veliku. Neki su utonuli samo do škrga, dok su drugi zariveni sve do repa. Pada joj na pamet još jedna misao, još odvratnija: velikoj ribi više ne trebaju usta. Ona jednostavno guta ove male čitavim tijelom, kao neki veliki degenerični mikrob. „Grupni seks na pukotini", kaže Akton. „Sve ove velike koje viđamo, sve su ženke. Mužjaci su ovi crvoliki mini jebači ovdje. Ovdje dole nema baš puno prilika za ljubav tako da se zakače za prvu ženku koju nađu, i ovako srastu — njihove glave budu apsorbovane a krvotoci se spajaju. Oni su paraziti, kontate? Zarove se u njene bokove i provedu čitav život hraneći se iz nje. I ima ih jebeno mnogo, ali ona je veća od njih, i snažnija, mogla bi ih žive progutati kad bi samo—" "Opet je bio u biblioteci", primjećuje Karako. Akton je kratko pogleda. Promišljeno, pokazuje na naduvanu lešinu na podu. "To smo mi." Hvata jednog parazitskog mužjaka, čupa ga van. "Ovo su svi ostali. Kontate?" "Ah", kaže Lubin. "Metafora. Domišljato." Akton zakorači prema njemu. "Lubine, počinješ jebeno opasno da me smaraš." „Stvarno." Lubin ne djeluje ni malo uplašeno. Klark se pokreće; ne direktno između njih, malo sa strane, čineći vrh ljudskog trougla. Nema apsolutno nikakvu predstavu šta da radi ako počne tučnjava. Nema nikakvu predstavu šta da kaže da bi je spriječila. Odjednom, nije ni sasvim sigurna da želi. "Dajte, dečki." Karako se naslanja na rešetku za sušenje. "Zar nema načina da to riješite na neki drugi način? Možda da samo izvučete linijar i uporedite one stvari ili nešto tako." Oni zure u nju. "Pazi malo, Džudi. To je bilo previše drsko." Sad zure u Klark. Da li sam ja to rekla? Jedan dugi trenutak ništa se ne dešava. Lubin gunđa i vraća se u radionicu. Akton ga gleda kako odlazi; zatim, lišen direktne prijetnje, odlazi nazad u vazdušnu komoru. Mrtva udičarka drhti na podu, načičkana sa svih strana. "Leni, on postaje stvarno čudan", kaže Karako dok se komora puni vodom. "Možda da ga samo pustiš da ode." Klark samo odmahnu glavom. „Gdje da ode?" Čak izvlači i osmijeh.

Tražila je Karla Aktona, ali je umjesto njega našla Džerija Fišera. On tužno gleda u nju kroz dugački tunel. Djeluje daleko, kao da je na drugoj strani okeana. Ne progovara ali ona osjeća tugu, razočarenje. Slagala si me, kaže taj osjećaj. Rekla si da ćeš doći da me posjetiš i slagala si. Potpuno si zaboravila na mene. Nije u pravu. Uopšte ga nije zaboravila. Samo je pokušala. Ne kaže to naglas, naravno, ali on nekako ipak reaguje na to. Njegovo raspoloženje se mijenja; tuga nestaje, nešto hladnije uplivava na njeno mjesto, nešto toliko duboko i staro da ne može da nađe riječi da to opiše. Nešto čisto. S leđa, osjeća dodir na ramenu. Okreće se, odjednom budna, sa rukom na gasnom štapu. "Hej, smiri se. Ja sam." Aktonova silueta visi na blijedoj mrlji svjetla iz pravca Grla. Klark se opušta, lagano ga odgurnu. Ne govori ništa. "Dobrodošla nazad", kaže Akton. "Nisam te vidio ovdje vani već neko vrijeme." "Ja sam — tražila sam te", kaže ona. "U blatu?" „Šta?“ "Samo si plutala tamo, licem dole." "Ja—" Osjeća ostatke nemira, ali ne može da se sjeti s čim da ih poveže. "Mora da sam zaspala. Sanjala sam. Ima toliko dugo otkako sam spavala napolju, ja—" "Četiri dana, mislim. Nedostajala si mi." "Pa, mogao si da uđeš unutra." Akton klima glavom. „Probao sam. Ali nikako nisam mogao čitav da prođem kroz vazdušnu komoru, a onaj dio koji je mogao— pa, bio je prilično loša zamjena. Ako se sjećaš.“ „Ne znam, Karl. Znaš kako se ja osjećam—" "Upravo. A znam da je tebi ovdje napolju jednako dobro kao i meni. Ponekad mislim da bih rado ostao ovdje zauvijek." Zastaje na trenutak, kao da važe alternative. "Fišer je bio u pravu." Nešto se ohladi. „Fišer?“ "On je još ovdje, Len. Znaš to.“ "Vidio si ga?" "Ne često. Prilično je plašljiv." "Kada... mislim—" "Samo kad sam sam. I prilično daleko od Biba." Ona gleda okolo, neobjašnjivo uplašena. Naravno da ne možeš da ga vidiš. On nije tu. A i kad bi bio, previše je mračno da bi... Prisiljava se da ostavi lampu ugašenu. "On je... mislim da je prilično vezan za tebe, Len. Ali pretpostavljam da i ti to znaš.“ Ne. Ne, nisam. Ne znam. "On priča s tobom?" Ne zna zašto bi je to naljutilo. „Ne.“ "Kako onda?" Na trenutak Akton ne odgovara. „Ne znam. Samo sam dobio takav utisak. Ali on ne govori. To je...ne znam, Len. On samo pluta ovuda i posmatra nas. Ne znam da li je u stanju koje bi se moglo smatrati... razumnim, da tako kažem—"

„On nas posmatra", kaže ona, dubokim ravnim zujanjem. „Zna da smo zajedno. Mislim... mislim da smatra da to mene i njega nekako povezuje." Akton kratko ćuti. „Bio ti je drag, zar ne?" O, da. To uvijek počinje tako nevino. Bio ti je drag, to je fino, a onda ide da li ti je bio privlačan a onda e pa mora da si uradila nešto inače ne bi nastavio da ti se nabacuje a onda ti jebena kurveštino sad ću te— "Leni", kaže Akton. "Ne pokušavam ništa da započnem." Ona čeka i posmatra. „Znam da se ništa nije desilo. A čak i da jeste, znam da mi to ne predstavlja prijetnju." I ovaj dio je čula i prije. „Kad malo bolje razmislim, to je uvijek bio moj problem", razmišlja Akton. „Uvijek sam se vodio po onome što su mi drugi govorili, a ljudi— stalno lažu, Len, ti to znaš. Tako da nema veze koliko puta se ona zakune da se ne jebe okolo iza tvojih leđa, ili čak da ne želi da se jebe iza tvojih leđa, kako ikada možeš stvarno da znaš? Ne možeš. Tako da je polazna pretpostavka da laže. A to što me stalno lažu, to je prokleto dobar razlog za — pa, da uradim to što nekad radim." „Karl — znaš—" „Znam da me ti ne lažeš. Ti me čak ni ne mrziš. To je poprilična novina." Ona poseže da dotakne njegov obraz. „Rekla bih da je to zdravo rasuđivanje. Drago mi je da mi vjeruješ." „U stvari, Len, ne moram da ti vjerujem. Prosto znam." „Šta misliš pod tim? Kako?" „Nisam siguran", kaže on. „Ima neke veze s promjenama." Čeka njen odgovor. „Šta pokušavaš da kažeš, Karl?", ona konačno izusti. „Kažeš da možeš da mi čitaš misli?" „Ne, ništa nalik na to. Samo se, pa, više se poistovjećujem s tobom. Mogu— teško mi je da to objasnim—" Prisjeća se njega kako levitira pored sjajnog dimnjaka: pompejski crvi mogu da ih predvide. Školjke i rakovi mogu da ih predvide. Zašto ne ja? On je povezan, shvata. Sa svim. Povezan je i sa prokletim crvima, to je ono što— Povezan je i sa Fišerom— Jezikom pali prekidač za svjetlo. Kupa svjetlosti se probija kroz mrak. Šara po vodi oko njih. Ništa. „Da li su ga drugi vidjeli?" „Ne znam. Mislim da ga je Karako uhvatila na sonaru jednom ili dvaput." „Idemo nazad", kaže Klark. „Hajde da ne idemo. Ostani malo. Provedi noć." Ona gleda pravo u njegove prazne leće. „Molim te, Karl. Pođi sa mnom. Spavaj malo unutra.“ „On nije opasan, Len." „Nije to." Bar nije sve. „Šta, onda?“ „Karl, da li ti je ikad palo na pamet da možda postaješ ovisan o toj tvojoj nervnoj furci?"

„Ma daj, Len. Pukotina nas sve uzbuđuje. Zato i jesmo ovdje." „Uzbuđuje nas zato što su nam mozgovi sjebani. To ne znači da treba dodatno da se trudimo da pojačamo taj efekat." „Leni—" „Karl." Polaže ruke na njegova ramena. „Ne znam šta se dešava s tobom ovdje vani. Ali šta god da je, plaši me." On klima. „Znam.“ „Onda, molim te probaj ovo što predlažem. Probaj da ponovo spavaš unutra, samo neko vrijeme. Pokušaj da ne provodiš svaki budni sat gmižući okolo po dnu okeana, okej?" „Leni, ne sviđam se sam sebi unutra. Čak se ni tebi ne sviđam unutra." „Možda. Ne znam. Samo— ne znam kako da se postavim prema tebi kad si ovakav." „Kad se ne spremam da premlatim nekoga? Kad se ponašam kao racionalno ljudsko biće? Da se ovaj razgovor dešava u Bibu do sad bi već letjelo perje." Ućuta na kratko. Nešto se mijenja u njegovom držanju. „Ili ti to nedostaje, nekako?" „Ne. Naravno da ne", kaže ona, iznenađena tom mišlju. „Onda—" „Molim te. Samo— uradi to za mene. Šta se loše može dogoditi?" On ne odgovara. Ali joj se čini da bi mogao. Mora da mu oda priznanje. Njegovo oklijevanje je vidljivo u svakom koraku, ali prvi ulazi u vazdušnu komoru. Ali nešto mu se događa dok se komora prazni; vazduh juri u njega i — izmješta nešto drugo, nekako. Nije joj baš sasvim jasno šta. Pita se kako to nije ranije primijetila. Za nagradu, vodi ga pravo u svoju kabinu. Jebe je uz zid, grubo, bez imalo diskrecije. Životinjski zvukovi odjekuju kroz trup. Pita se, dok on svršava, da li buka smeta drugima. „Da li se iko od vas", kaže Akton, „zapitao zašto su stvari ovdje tako jebeno prljave?" Ovo je čudna i čarobna prilika, rijetka kao kad se sve planete poravnaju. Svi cirkadijski časovnici su se približili na sat ili dva, privukli sve njih na večeru u isto vrijeme. Skoro sve; Lubina nema nigdje. Ali on ionako nikad ne doprinosi konverzaciji. „Šta misliš pod tim?“ Pita Karako. „Šta misliš da mislim? Pogledaj oko sebe, majkumu!" Akton maše rukom, obuhvatajući dnevnu sobu. „Ovo mjesto je jedva dovoljno veliko da se uspraviš. Gdje god da pogledaš vidiš cijevi i kablove. Kao da živiš u ormaru za metle." Brender se mršti oko usta punih rehidriranog krompira. „Radili su pod baš stisnutim rokovima", predlaže Nakata. „Bilo je važno da se sve pokrene što prije moguće. Možda nisu imali vremena da sve naprave onoliko udobno koliko bi mogli." Akton frknu. „Daj, Elis. Koliko dodatnog vremena ti treba da isprogramiraš nacrte za dovoljno prostora nad glavom?" „Osjećam da slijedi teorija zavjere", primjećuje Brender. „Hajde Karl, nastavi. Zašto se ED toliko trudi da nas natjera da non-stop udaramo glavama o plafon? Uzgajaju nas za nizak rast, možda? Da bi manje jeli?"

Leni Klark osjeća naglu napetost u Aktonu; kao mali udarni talas iz njegovih stegnutih mišića, napeti puls koji se talasa kroz zrak i lomi na njenoj 'koži. Ona ležerno stavlja jednu umirujuću ruku na njegovu butinu, ispod stola. Proračunati rizik, naravno. Kad bi Akton pomislio da ga patronizuje još bi više pobjesnio. Ovaj put se malo opušta. „Mislim da pokušavaju da nas izbace iz ravnoteže. Mislim da su namjerno napravili Bib ovako, da bi nas držali pod stresom." „Zašto?" Ponovo Karako, napeta ali pristojna. „Zato što im to daje prednost. Što smo više vremena nervno rastrojeni, manje vremena imamo za razmišljanje o tome šta bi mogli da im uradimo kad bi stvarno htjeli." „A šta bi to bilo?“ „Promućkaj glavom, Džudi. Mogli bi da zamračimo mrežu od Šarlotskih ostrva dole do Portlenda." "Samo bi preusmjerili mrežu", kaže Brender. „Ima još dubinskih stanica." „Aha. I sve ih održavaju ljudi kao mi." Akton lupi sto jednom rukom. „Dajte, ljudi. Ne žele nas ovdje dole. Mrze nas, mi smo bolesnici koji premlaćuju svoje žene i jedu svoje bebe za doručak. Da nije činjenice da bi bilo ko drugi prolupao ovdje dole—" Klark odmahuje glavom. „Ali mogli bi da nas potpuno izbace iz sistema kad bi htjeli. Samo automatizuju sve." „Aleluja." Akton sklapa ruke u sarkastični aplauz. "Žena je konačno skontala." Brender se zavaljuje u svoju stolicu. "Mani se, Aktone. Zar nikad prije nisi radio za ED? Da li si ikad radio za bilo kakvu birokratiju?" Aktonov pogled se premješta, fiksira se na njega. "I šta s tim?" Brender uzvraća pogled, s tragom podrugivanja na licu. "Šta s tim, Karl, je to da previše filozofiraš. Znači napravili su nam preniske plafone. Znači dizajner interijera nije ni za kurac. Šta je još novo? ED te se ne boji baš toliko." Zamahuje prema Bibu. „Ovo nije neki suptilni psihološki rat. Bib su prosto napravili nesposobni idioti." Brender ustaje, odnosi svoj tanjir do kuhinje. „Ako ti se ne sviđa plafon, ostani napolju." Akton gleda u Leni Klark, potpuno bezizraznog lica. „Oh, rado. Vjeruj mi." Zguren je nad bibliotečkim terminalom, 'slušalice na njegovim ušima, 'slušalice na njegovim očima, ekran zacrnjen kao i obično da bi sakrio rezultate pretrage od pogleda. Kao da bi bilo šta u biblioteci zaista moglo biti privatno. Kao da bi ED ikad tu stavila ijednu činjenicu koju vrijedi sakriti. Naučila je da ga ne ometa kad je ovakav. On tamo lovi, prezire bilo kakvo odvlačenje pažnje kao da će fajlovi koje traži nekako zbrisati ako skrene pogled. Ona ga ne dodiruje. Ne prevlači nježnim prstom po njegovoj ruci niti pokušava da izmasira čvorove u njegovim ramenima. Više ne. Iz nekih grešaka Leni Klark može da uči. On je u stvari bespomoćan na čudan način; odsječen od ostatka Biba, gluh i slijep za prisustvo ljudi koji mu ni u kom slučaju nisu prijatelji. Brender bi sad mogao da mu priđe i zabije nož u leđa. Ali ipak ga svi ostavljaju na miru. Kao da je njegov senzorni egzil, ova samoinicijativna izloženost, neka vrsta drskog izazova na koji niko nema petlje da odgovori. I tako Akton sjedi za tastaturom— prvo tipkajući, sada ubadajući— u svojoj ličnoj datosferi, a njegova gluhoslijepa prisutnost nekako dominira dnevnom sobom totalno van proporcije s njegovom fizičkom veličinom. „SRANJE!“

Baca 'slušalice s lica i lupa šakom po konzoli. Ništa se ne lomi. Šiba pogledom po sobi bijelim sjajnim očima, i zaustavlja se na Nakati u kuhinji. Leni Klark je, mudro, izbjegla kontakt očima. „Ova baza podataka je iz jebene praistorije! Nabiju nas mjesecima u ovaj jebeni crni anus a ne daju nam ni izlaz na net!" Nakata širi ruke. „Net je zaražen", kaže, nervozno. „Šalju nam očišćen sadržaj svaki mjesec ili—" „Znam to, jebo te." Aktonov glas je iznenadno, zloslutno miran. Nakata shvata i ušućuje. On ustaje. Cijela soba kao da se steže oko njega. „Moram da izađem odavde", reče konačno. Zakoračuje prema stepenicama, okreće oči prema Klark. „Ideš?" Ona odmahuje glavom. „Kako hoćeš." Karako, možda. Već je ranije nešto nagovještavala. Ali Klark nije bila zainteresovana. Ali stvari se mijenjaju. Više nisu samo dva Karla Aktona. Prije su bila; svi njeni partneri su bili dvostruki, u stvari. Uvijek je tu bio domaćin, neka karizmatična šasija čije lice i ime nikad nije bilo bitno jer se uvijek mijenjalo bez upozorenja. A kontinuiteta radi, vozeći se iza svakog sjajnog para očiju, tu je uvijek bila i stvar unutra, a ona se nikada ne mijenja. Niti bi, istini za volju, Leni Klark znala šta da radi kad bi se to desilo. Sada postoji i nešto novo: stvar napolju. Bar do sada, nije pokazala ni nagovještaj nasilja. Ali čini se da ima rendgenske oči, što bi moglo biti još gore. Leni Klark je uvijek spavala sa stvari unutra. Do sada, uvijek je pretpostavljala da je to čisto zbog nedostatka alternativa. Tiho kuca na Karakin poklopac. „Džudi? Jesi tu?" Trebalo bi da jeste; nije nigdje drugo u Bibu a sonar je ne nalazi napolju. Nema odgovora. Ovo može da sačeka. Ne. Čekalo je dovoljno dugo. Kako bi se ja osjećala kad bi— Ona nije ja. Poklopac je zatvoren ali ne i zaključan. Klark ga otvara par centimetara i viri unutra. Nekako su uspjele. Elis Nakata i Džudi Karako leže priljubljene jedna uz drugu na tom minijaturnom ležaju. Njihove oči nemirno lete ispod zatvorenih kapaka. Nakatin sanjač čuva stražu pored njih, s pipcima polijepljenim po njihovim tijelima. Klark pušta poklopac da se uz šištanje zatvori. Bila je to svakako glupa ideja. Kako bi ona mogla da zna? Pita se koliko dugo su zajedno. Nikad to ne bi očekivala. "Tvoj momak nije tu", prijavljuje se Lubin. "Trebali smo da dopunimo hladnjak na sedmici." Klark otvara topografski prikaz. „Kad?" "Nula četiri nula nula."

„Dobro.“ Akton kasni pola sata. To je neobično; maksimalno se trudi da bude tačan ovih dana, gunđavi ustupak njoj u ime odnosa unutar grupe. „Ne mogu da ga nađem na sonaru", javlja. „Možda se vuče po dnu. Čekaj.“ Naginje se iz komunikacijske kabine. „Hej. Je li iko vidio Karla?" „Otišao je prije nekog vremena", dovikuje Brender iz mokre sobe. „Održavanje na sedmici, mislim." Klark se ponovo spaja na Lubinov kanal. „Nije ovdje. Brender kaže da je već otišao. Nastaviću da tražim." „Okej. Bar njegov mrtvački prekidač nije provrištao." Klark ne može da razabere da li Lubin misli da je to dobro ili loše. Kretanje u uglu njenog oka. Diže pogled; Nakata stoji na vratima. „Jesi li ga našla?", pita. Klark odmahuje glavom. „Bio je u medicinskom malo prije nego što je otišao", kaže Nakata. „Bio je otvoren. Rekao je da nešto podešava—" O bože. „Rekao je da to poboljšava performanse napolju, ali nije objasnio. Rekao je da će mi pokazati kasnije. Možda je nešto krenulo naopako." Ekran vanjske kamere, bočni pogled. Slika treperi i zatim se stabilizuje; na ekranu, reckavi krug svjetla leži na ravnoj blatnjavoj nizini, ispresjecan oštrim sjenama sidrišnih kablova. Blizu ivice tog kruga je crna ljudska figura, licem prema dole, sa rukama koje stišću glavu. Ona budi blizinsku akustiku. „Karl! Karl, čuješ li me?" On reaguje. Njegova glava se okreće licem pravo u reflektore; sočiva reflektuju prazno bijelo blještanje prema kameri. Trese se. „Njegov vokoder“, govori Nakata. Iz zvučnika izlazi zvuk, tih, repetitivan, mehanički. „On— muca—“ Klark je već u mokroj sobi. Zna šta Aktonov vokoder govori. Zna, zato što se ista riječ beskrajno ponavlja u njenoj glavi. Ne. Ne. Ne. Ne. Ne. Nema očiglednih motornih oštećenja. Uspijeva da se vrati unutra bez pomoći; zapravo se ukrutio kad je Klark pokušala da mu pomogne. Skida opremu i prati je do medicinske bez riječi. Nakata, diplomatski, zatvara poklopac iza njih. On sjedi na stolu za preglede, kamenog lica. Klark zna postupak; skini mu ‘kožu, izvadi mu sočiva. Provjeri autonomnu reakciju zjenica i reflekse. Ubodi ga, uzmi uobičajene uzorke: krvni gasovi, acetilholin, GABA, mliječna kiselina. Sjeda pored njega. Ne želi da mu skine sočiva s očiju. Ne želi da vidi iza njih. „Tvoji inhibitori“, kaže konačno. „Koliko si ih spustio?“ „Dvadeset posto.“ „Pa.“ Pokušava lagani dodir. „Sad bar znamo tvoju granicu. Samo ih vrati na normalu.“ Skoro neprimjetno, on odmahuje glavom. „Što ne?"

„Prekasno je. Prešao sam nekakav prag. Ne mislim da — osjećam da nema nazad.“ „Znači tako." Upitno mu spušta ruku na nadlakticu. On ne reaguje. „Kako se osjećaš?“ „Slijepo. Gluho.“ „Ali nisi.“ „Pitala si kako se osjećam“, kaže, i dalje bezizrazno. „Evo.“ Ona skida kacigu za magnetnu rezonancu sa kuke. Akton je pušta da mu je priveže na glavu. „Ako nešto nije u redu, ovo bi trebalo—“ „Nešto nije u redu, Len.“ „Dobro.“ Kaciga ispisuje svoje utiske po dijagnostičkom ekranu. Klark posjeduje istu medicinsku stručnost kao i svi, utrpanu u njen um od strane mašina koje su joj preotele snove. Ipak, neobrađeni podaci joj ništa ne znače. Potreban je skoro minut vremena da ekran prikaže analizu. „Tvoj sinaptički kalcijum je jako nizak.“ Pažljivo krije svoje olakšanje. „Ima smisla, pretpostavljam. Ako tvoji neuroni ispaljuju prečesto, u nekom trenutku će im nestati nečega.“ On gleda u ekran, ne govoreći ništa. „Karl, u redu je." Saginje se prema njegovom uhu s jednom rukom na njegovom ramenu. „Srediće se samo. Samo vrati inibitore na normalan nivo; potražnja se smanjuje, snabdijevanje će imati vremena da je sustigne. Ništa strašno.“ On opet odmahuje glavom. „Neće upaliti.“ „Karl, pogledaj ekran. Bićeš dobro.“ „Molim te ne dodiruj me“, kaže on, ne pomjerajući se ni trunke.

Kritična masa Krajičkom oka vidi šaku prije nego što je udara u oko. Posrće unazad prema zidu, osjeća kako potiljkom udara u neki istureni šaraf ili ventil. Svijet se gubi u eksplozijama svjetlaca. Izgubio je kontrolu, tupo pomisli. Jedan nula za mene. Koljena popuštaju pod njom; klizi niz zid i sjeda na pod uz tupi udar. Prilično je ponosna što kroz sve to nije ni pisnula. Pitam se šta sam to uradila da ga isprovociram. Ne može da se sjeti. Aktonova šaka kao da joj je izbila zadnjih par minuta iz mozga. Nije ni važno. Isti stari ples. Ali ovaj put je neko uz nju. Čuje viku, zvukove meteža. Čuje bolesni iritantni zvuk udaraca mesa o kost o metal i, za promjenu, to se ne dešava njoj. „Drkadžijo! Sad ću da te razvalim!“ Brenderov glas. Brender joj staje u odbranu. Uvijek je bio galantan. Klark se smiješi, osjeća ukus soli. Naravno, nikad Aktonu nije skroz oprostio onaj incident s gulperom... Vid joj se raščišćava, bar u jednom oku. Tačno ispred nje je jedna noga, druga je malo pored. Podiže pogled; noge se susreću na međunožju koje pripada Karako. I Akton i Brender su u njenoj kabini; Klark je zapanjena kako su svi stali unutra. Akton, krvavih usta, je pod opsadom. Brenderova ruka mu je oko vrata. Akton je tu ruku uhvatio u svoj hvat; dok Klark gleda, njegova druga ruka poleće i kači Brenderovu vilicu. „Dosta“, mrmlja. Karako ispaljuje dva brza udarca jedan za drugim u Aktonovu sljepoočnicu. Aktonova glava leti u stranu, on reži, ali ne popušta Brendera iz hvata. „Rekla sam dosta!“ Ovaj put je čuju. Borba se usporava, zastaje; šake su i dalje zapete, hvatovi ne popuštaju, ali sada svi gledaju u nju. Čak i Akton. Klark diže pogled prema njegovim očima, gleda kroz njih. Ne vidi da u nju bulji išta osim Aktona. Bio si tu ranije, sjeća se. Skoro sam sasvim sigurna u to. Naravno, Aktona si uvukao u izgubljenu bitku i onda razgulio... Hvata se za zid i polako se uspravlja. Karako se pomjera, pomaže joj da ustane. „Laska mi sva ova pažnja, narode“, kaže Klark, „i zahvaljujem se što ste svratili, ali mislim da mi ovo dalje možemo da rješavamo sami.“ Karako joj stavlja zaštitničku ruku na rame. „Ne moraš da trpiš ova sranja.“ Njene oči, nekako otrovne kroz oklop, su i dalje uperene u Aktona. „Niko od nas ne mora.“ Jedan ugao Aktonovih usta se povlači u mali, krvavi, podrugljivi kez. Klark podnosi Karakin dodir bez trzanja. „Znam to. I hvala što se uskočili. Ali molim vas samo nas ostavite malo nasamo.“ Brender ne popušta stisak oko Aktonovog vrata. „Ne mislim da je to jako dobra—“ „Daj više skini te svoje jebene ruke s njega i ostavite nas na miru!“ Oni se povlače. Klark bijesno gleda za njima, zaključava poklopac da ne bi opet smetali. „Prokleti radoznali komšiluk“, gunđa, okrećući se nazad prema Aktonu. Njegovo tijelo popušta u toj iznenadnoj privatnosti, sav bijes i razmetljivost nestaju pred njenim očima.

„Hoćeš li mi objasniti zašto se ponašaš kao toliki kreten?“, kaže. Akton se skljokava na njen ležaj. Zuri u pod, izbjegavajući njene oči. „Zar ne znaš kad te neko pravi budalom?“ Klark sjeda pored njega. „Aha. Kad me udare obično skontam.“ „Pokušavam da ti pomognem. Pokušavam da pomognem svima vama. Okreće se i grli je, tijelo mu se trese, obraz je pritisnut uz njen, lice okrenuto ka zidu iza njenog ramena. „O bože Leni tako mi je žao ti si zadnja osoba na čitavom ovom jebenom svijetu koju bih želio da povrijedim—“ Ona ga miluje bez riječi. Zna da on to stvarno misli. Svi oni to uvijek misle. I dalje ne može da se natjera da krivi ijednog od njih. On misli da je sam tamo unutra. On misli da je sve ovo uradio on. Kratka, nemoguća pomisao: Možda i jeste... „Ne mogu više ovako“, kaže on. „Da budem unutra.“ „Biće bolje, Karl. Uvijek je teško na početku.“ „O, bože, Len. Ti baš pojma nemaš. Još uvijek misliš da sam neki obični džanki.“ „Karl—“ „Misliš da ne znam šta je ovisnost? Misliš da ne znam razliku?“ Ona ne odgovara. On uspijeva da iscijedi mali, tužni osmijeh. „Gubim se, Len. Tjeraš me na to. Zašto ti kojeg đavola trebam ovakav?“ „Zato što si ovo ti, Karl. Ono napolju nisi ti. Ono napolju je izobličenje tebe.“ „Napolju nisam kreten. Napolju ne natjeram svakog da me mrzi.“ „Ne.“ Grli ga. „Ako je jedini način da se iskontrolišeš to da se pretvoriš u nešto drugo, ako to znači da moram stalno da te gledam urađenog, onda ću rađe rizikovati sa originalom.“ Akton je gleda. „Ovo je grozno. Gospode bože, Len. Zar ti nikad neće biti dosta ljudi koji te tuku kao stoku?“ „Baš ružna opaska“, primijeti ona tiho. „Ne slažem se. Sjećam se nekih stvari koje sam vidio tamo vani, Len. Mislim, kao da vam treba — bože, Leni, u svima vama ima toliko mržnje...“ Nikad ga prije nije čula da govori ovako. Čak ni napolju. „Ima toga malo i u tebi, znaš.“ „Da. Mislio sam da me to čini različitim. Mislio sam da mi daje... prednost, znaš?“ „I daje.“ On odmahuje glavom. „O, ne. Ne u poređenju s tobom.“ „Nemoj da se podcjenjuješ. Nisam ja ta koja pokušava da zarati sa cijelom stanicom.“ „Pa to je to, Len. To iz mene eksplodira non-stop, traćim to na ovakve gluposti. Ali ti— ti to akumuliraš.“ Izraz njegovog lica se mijenja, nije baš sigurna u šta. Zabrinutost, možda. Brigu. „Ponekad me plašiš više od Lubina. Nikad ne pobjesniš, ne prebiješ nikoga — bože, kad ti malo podigneš glas to je nešto neviđeno — tako da se samo skuplja. Ali ima to i dobrih strana, valjda.“ Tiho se nasmija. „Mržnja je fenomenalno gorivo. Kad bi te jednom nešto— pokrenulo, bila bi nezaustavljiva. Ali sad, sad si samo— toksična. Mislim da ti u stvari i ne znaš koliko mržnje nosiš u sebi.“ Sažaljenje?

Nešto u njoj odjednom zahladi. „Ne igraj se terapeuta, Karl. To što ti živci rade prebrzo ne znači da si postao vidovit. Ne poznaješ me baš toliko dobro.“ Naravno da ne. Inače ne bi bio sa mnom. „Ne ovdje unutra.“ On se smije, ali taj čudni bolesni izraz uporno štrči kroz osmijeh. „Napolju bar mogu da vidim stvari. Ovdje sam slijep.“ „Ti si u zemlji slijepaca.“ Odreza ona. „To nije nedostatak.“ „Stvarno? Da li bi ti ostala ovdje ako bi to značilo da ćeš ostati bez očiju? Da li bi ostala na mjestu gdje ti mozak malo po malo trune i gdje se iz ljudskog bića pretvaraš u jebenog majmuna?“ Klark razmišlja. „Da sam od starta majmun, možda.“ O, ne. Ovo je bilo totalno brzopleto, zar ne? Akton je kratko pogleda. Još je nešto gleda, pospano, s jednim otvorenim okom. „Ja bar ne glumim žrtvu za malo endorfina“, kaže, usporeno. „Možda bi trebala malo da pripaziš koga gledaš odozgo.“ „A ti“, odgovara Klark, „bi trebao sa sačuvaš pobožne propovijedi za one rijetke prilike kad u stvari znaš o čemu pričaš.“ On se diže sa kreveta i fiksira je pogledom. Šake su mu pažljivo opuštene. Klark se ne pomjera. Osjeća kako joj se cijelo tijelo stvrdnjava iznutra prema van. Promišljeno diže glavu i gleda Aktona pravo u pokrivene oči. Stvar je unutra, potpuno budna. Aktona više uopšte ne može da vidi. Sve je opet normalno. „Ni ne pokušavaj“, kaže. „Dala sam ti par udaraca fore na račun dobrih starih vremena, ali ako me još jednom dotakneš kunem ti se da ću te ubiti kao gnjidu.“ Iznutra se divi snazi u svom glasu; zvuči kao čelik. Zure jedno u drugo jedan beskrajni trenutak. Aktonovo tijelo se okreće na peti i otključava poklopac. Klark ga gleda kako izlazi iz kabine; Karako čeka u hodniku, bez riječi ga pušta da prođe. Klark ostaje potpuno nepokretna dok ne čuje kako se ‘komora aktivira. Nije odgovorio na moj blef. Osim što ovaj put nije sigurna da je u pitanju samo to. On je ne viđa. Prošli su dani otkako su jedno drugom nešto rekli. Čak su se i rasporedi njihovih smjena razišli. Noćas, dok je pokušavala da zaspi, ga je čula kako opet izlazi iz ambisa i penje se u dnevnu sobu kao neki morski uljez. Radi to tu i tamo kad nema nikoga, dok su svi napolju ili zaključani u svoje kabine. Sjedi tamo u biblioteci, roneći kroz beskrajne virtuelne avenije s očajanjem u svakom pokretu. Djeluje kao da mora da drži dah svaki put kad uđe unutra; jednom ga je vidjela kako trga ‘slušalice s glave i bježi napolje kao da će pluća da mu se rasprsnu. Kad je podigla napušteni aparat, rezultati njegove pretrage su još sijali na video slušalicama. Hemija. Drugi put se usput okrenuo i vidio je kako stoji u hodniku. Nasmijao se. Čak je i rekao nešto, ona je čula: „—žao“, ali možda je bilo još nečeg. Nije ostao. Sad mu ruka stoji, nepokretna, na tastaturi. Ramena mu se tresu. Nikakav zvuk ne dopire od njega. Leni Klark na trenutak zatvara oči, pitajući se da li da mu priđe. Kad je ponovo pogledala, soba je prazna.

Zna tačno gdje je krenuo. Njegova ikona se odvaja od Biba i gmiže preko ekrana, a u tom smjeru postoji samo jedna stvar. Kad je stigla tamo, on puže po vrhu i nožem kopa rupu. Ovako daleko od Grla njena sočiva jedva nalaze dovoljno svjetla; Akton sjecka i reže pod svjetlom njene lampe, njegova sjena leluja po horizontu od mrtvog mesa. Iskopao je rupu široku možda pola metra, pola metra duboku. Prokopao je kroz sloj masti ispod kože i sad navaljuje na smeđe mišiće ispod. Prošli su mjeseci otkad je ovo stvorenje ateriralo ovamo. Klark se divi njegovoj očuvanosti. Bezdan voli ekstreme, misli se u sebi. Ako nije ekspres lonac, onda je frižider. Akton prestaje da kopa. Samo pluta tamo, buljeći u svoj ručni rad. „Kakva glupa ideja“, konačno prozuja. „Ne znam šta me spopadne ponekad.“ Okreće se prema njoj; žuti odraz na njegovim sočivima. „Žao mi je, Leni.“ Znam da ti je ovo mjesto nekako posebno važno, nisam želio... pa, da ga oskrnavim, valjda.“ Ona odmahuje glavom. „U redu je. Nije važno.“ Aktonov vokoder grglja; na zraku bi to bio otužan smijeh. „Ponekad pripisujem sebi previše zasluga, Len. Svaki put kad sam unutra, kad zaserem i ne znam šta da radim, skontam da treba samo da izađem napolje da bi mi krljušti spale s očiju. To je kao, neka vrsta religije, skoro. Svi odgovori. Upravo ovdje.“ „U redu je", kaže Klark opet, jer joj se to čini bolje nego da ne kaže ništa. „Samo, ponekad, odgovor ti baš i ne pomaže, znaš? Ponekad je odgovor samo: Zaboravi. Sjeban si.“ Akton gleda dole u mrtvog kita. „Hoćeš li ugasiti svjetlo?“ Tama ih prekriva kao ćebe. Klark poseže kroz nju i privlači Aktona sebi. „Šta si pokušavao da uradiš?“ Opet taj mehanički smijeh. „Nešto što sam pročitao. Mislio sam da—“ Njegov obraz u prolazu ovlaš dodirnu njen. "Ne znam šta sam mislio. Kad sam unutra ja sam kao lobotomisan, dobijem te idiotske ideje i kad se vratim napolje treba mi neko vrijeme da dođem sebi i shvatim koji sam idiot. Htio sam da proučim nadbubrežnu žlijezdu. Mislio sam da će mi to pomoći da razumijem kako da spriječim gubljenje jona na sinaptičkim čvorovima. „Znaš kako se to radi.“ „Ali, sve su to gluposti, kako god. Unutra ne mogu da razmišljam kako treba.“ Ona ni ne pokušava da mu protivrječi. „Žao mi je“, zuji Akton nakon nekog vremena. Klark mu pomilova leđa. Osjećaj je kao da trlja dva komada plastike jedan o drugi. „Mislim da mogu to da ti objasnim“, dodaje. „Ako te interesuje.“ „Naravno.“ Ali ona zna da to neće promijeniti ništa. „Znaš da u tvom mozgu postoji područje zaduženo za kontrolu pokreta?“ „Okej.“ „I ako bi, na primjer, postala koncertna pijanistkinja, dio koji upravlja tvojim prstima bi se proširio i zauzeo više mjesta da bi zadovoljio potrebu za boljom kontrolom prstiju. Ali tu istovremeno gubiš nešto. Susjedni dijelovi tog područja budu izgurani i povlače se. Tako da možda ne bi mogla da mrdaš nožne prste ili uvrneš jezik jednako dobro kao prije nego što si počela da vježbaš.“ Akton utihnu. Klark osjeća njegove ruke kako je labavo grle s leđa.

„Mislim da se meni dogodilo tako nešto“, kaže nakon nekog vremena. „Kako?“ „Mislim da se nešto u mom mozgu nabildalo, proširilo i izguralo neke druge dijelove. Ali to ima efekta samo pod visokim pritiskom, vidiš, pritisak čini da nervi brže ispaljuju. Svaki put kad uđem nazad unutra, novi dio se gasi a stari dijelovi su — pa, izgubljeni.“ Klark odmahuje glavom. „Već smo o ovome pričali, Karl. Tvoje sinapse su samo ostale bez kalcijuma.“ „Da ali desilo se još nešto. To više i nije problem; vratio sam inhibitore na viši nivo. Ne skroz, ali dovoljno. Ali ja i dalje imam ovaj novi dio, a i dalje ne mogu da pronađem stare.“ Ona osjeća njegovu bradu na vrhu svoje glave. „Mislim da nisam više baš sasvim čovjek, Len. Što, s obzirom na to kakav sam čovjek bio, ne mora da bude loša stvar. „A šta tačno radi? Taj novi dio?“ Treba mu vremena da odgovori. „To je kao da dobiješ novo čulo, ali je... difuzno. Intuicija, ali nevjerovatno oštra.“ „Difuzno, i oštro.“ „Pa, dobro. To je problem kad pokušavaš da opišeš miris nekome bez nosa.“ „Možda nije to što ti misliš. Mislim, nešto se promijenilo, ali to ne znači da možeš prosto da — vidiš u ljude na taj način. Možda je u pitanju samo neki poremećaj ličnosti. Ili možda halucinacija. Ne možeš da znaš.“ „Znam, Len.“ „Onda si u pravu.“ Bijes curi uvis iz njenog unutrašnjeg rezervoara. „Više nisi čovjek. Sad si manje od čovjeka.“ „Leni—" „Ljudi moraju da imaju povjerenja, Karl. Vrlo važno da li ćeš vjerovati u nešto što sigurno znaš. Želim da mi vjeruješ.“ „Ne da te znam.“ Pokušava da čuje tugu u tom sintetičkom glasu. U Bibu bi možda i čula. Ali u Bibu on to nikad ne bi rekao. „Karl—“ „Ne mogu da se vratim.“ „Ti nisi ti ovdje vani.“ Ona se odguruje, okreće se; jedva može da razabere njegovu siluetu. „Želiš da budem—“ Čuje zbunjenost u njegovim riječima, čak i kroz vokoder, ali zna da to nije pitanje. „—pun mržnje.“ „Ne budi lud. Dosta mi je kretena, vjeruj mi. Ali Karl, ovo je samo neki jeftini trik. Izađeš iz magične kutije i ti si g. Krasni. Vratiš se unutra i postaneš zloglasni davitelj. To nije stvarno.“ „Otkud znaš?“ Ona se drži podalje, odjednom znajući odgovor. Stvarno je samo ako boli. Stvarno je samo ako se dešava polako, bolno, sa svakim korakom isklesanim vikom i prijetnjama i udarcima. Stvarno je samo ako je Leni Klark ta koja će ga natjerati da se promijeni. Ne govori mu ništa od toga, naravno. Ali se boji, dok se okreće i ostavlja ga tamo, da ni ne mora.

Budi se iz sna u trenu, napeta i potpuno budna. Mrak je — svjetla su ugašena, čak je pogasila i indikatore na zidu — ali ovo je bliski, poznati mrak njene kabine. Nešto lupka po oplati, ravnomjerno i insistentno. Spolja. Na hodniku ima dovoljno svjetla za oči pukotinaca. Nakata i Karako mirno stoje u dnevnoj sobi. Brender sjedi za bibliotekom; ekrani su tamni, sve slušalice vise na svojim kukama. Zvuci odjekuju kroz dnevni boravak, tiši nego prije ali i dalje čujni. „Gdje je Lubin?“ Tiho pita Klark. Nakata naginje glavu prema zidu: negdje napolju. Klark silazi u vazdušnu komoru. „Mislile smo da si odlijepio“, kaže ona. „Kao Fišer.“ Plutaju između Biba i morskog dna. Klark pruža ruku prema njemu. Akton uzvraća. „Koliko je vremena prošlo?“ Riječi izlaze kao jedva čujni metalni uzdasi. „Šest dana. Možda sedam.“ Odgađam—da ih zovem da pošalju zamjenu—“ On ne reaguje. „Viđali smo te na sonaru ponekad“, dodaje. „Neko vrijeme. Onda si nestao.“ Tišina. „Da li si se izgubio?“, pita malo kasnije. „Aha.“ „Ali sad si se vratio“ „Ne.“ „Karl—“ „Moraš nešto da mi obećaš, Leni.“ „Šta?“ „Obećaj mi da ćeš uraditi ovo što sam ja uradio. I ostali isto. Tebe će poslušati.“ „Znaš da ne mogu—“ „Pet posto, Leni. Možda deset. Ne više od toga i bićete dobro. Obećavam.“ „Zašto, Karl?“ „Zato što nisam pogriješio u vezi svega. Zato što će prije ili kasnije morati da vas se riješe i trebaće vam svaka prednost koju možete da dobijete.“ „Uđi unutra. Možemo da razgovaramo o tome unutra, svi su tamo.“ „Nešto čudno se događa tamo vani, Len. Tamo izvan kruga sonara, oni — ne znam šta rade. Ne govore nam...“ „Uđi unutra, Karl.“ On odmahuje glavom. Djeluje gotovo nenaviknuto na taj pokret. „—ne mogu—“ „Onda nemoj da očekuješ od mene da—“ „Ostavio sam dokument u biblioteci. Objašnjava stvari. Onoliko koliko sam uspio, kad sam bio unutra. „Obećaj mi, Len.“ „Ne. Ti obećaj. Uđi unutra. Obećavam da ćemo sve riješiti.“ „To ubija prevelik dio mene“, uzdiše. „Pretjerao sam. Nešto je pregorilo, ni ovdje napolju više nisam skroz čitav. Ali vi ćete biti dobro. Pet ili deset posto, ne više.“ „Trebaš mi“, zuji ona, jako tiho.

„Ne“, kaže on. „Tebi treba Karl Akton.“ „Šta bi to trebalo da znači?“ „Tebi treba ono što ti je on radio.“ Na to sva toplina nestaje iz nje. Ostalo je samo lagano, smrznuto ključanje. „Šta je ovo, Karl? Neko grandiozno otkrovenje koje ti se javilo dok si po mulju šetao s duhovima? Misliš da me znaš bolje nego što ja znam sebe?“ „Znaš—“ „Zato što ne znaš. Nemaš jebenog pojma o meni, nikad nisi ni imao. A pošto nemaš jaja da saznaš, bježiš u mrak i vraćaš se bljujući svo ovo pretenciozno sranje.“ Provocira ga, zna da ga provocira ali on jednostavno ne reaguje. Čak bi i jedan od njegovih ispada bio bolji od ovoga. „Sačuvao sam ga pod Sjena“, kaže on. Ona ga gleda bez riječi. „Dokument“, dodaje. „Šta je s tobom?" Sad ga mlati, udara najjače što može ali on ne uzvraća, on se čak ni ne brani majku mu zašto ne uzvraćaš kretenu zašto to ne završiš već jednom, samo ubij boga u meni i onda ćemo oboje osjetiti krivicu i obećati da nećemo nikad više i— Ali sad je čak i bijes napušta. Inercija njenih udaraca ih gura sve dalje jedno od drugog. Ona se zaustavlja na sidrišnom kablu. Morska zvijezda, obmotana oko kabla, slijepo pokušava da je dodirne vrhom jednog kraka. Akton nastavlja da pluta. „Ostani“, kaže ona. On se zaustavlja i ostaje na istom mjestu ne odgovarajući, mutan i siv i udaljen. Ovdje napolju joj je uskraćeno toliko toga. Ne može da plače. Ne može čak ni da zatvori oči. Tako da zuri u morsko dno, gleda svoju sjenku kako se rasteže u mrak. „Zašto ovo radiš?“, pita, iscrpljena, i uz to se pita kome je pitanje bilo namijenjeno. Njegova sjenka teče preko njene. Mehanički glas odgovara: „Ovo je ono što radiš kada stvarno voliš nekoga.“ Ona podiže glavu na vrijeme da ga vidi kako nestaje. Bib je tih kada se vratila unutra. Jedini zvuk je mokro šljapkanje njenih stopala po podu. Penje se u dnevnu sobu i nalazi je praznu. Kreće prema hodniku koji vodi do njene kabine. Staje. U komunikacijama, sjajna ikona se lagano kreće prema Grlu. Prikaz laže, efekta radi. U stvarnosti, Akton je taman i bez odraza, nimalo sjajniji od nje. Ponovo se pita da li bi trebala da proba da ga zaustavi. Nikad ne bi mogla da ga nadjača, ali možda se samo nije sjetila pravih riječi. Možda bi mogla da ga dozove nazad, da ga riječima natjera da se vrati, ako bi pogodila pravu riječ. Nisi više žrtva, jednom je rekao. Možda je u stvari sirena. Ne može da se sjeti ničega što bi mogla da kaže. On je skoro stigao. Vidi ga kako klizi između velikih bronzanih stubova, dok se sazviježđa bakterija vrtlože iza njega. Zamišlja njegovo lice okrenuto dole, tražeće, neumorno, gladno. Vidi kako se kreće prema sjevernom kraju Glavne ulice. Gasi ekran.

Ne mora ovo da gleda. Zna šta se dešava, a mašine će joj reći kada bude gotovo. Ne bi mogla da ih zaustavi ni kad bi pokušala, osim ako ih slupa na komade. To je, u stvari, upravo ono što želi da učini. Ali se kontroliše. Tiha kao kamen, Leni Klark sjedi u komandnoj kabini zureći u prazan ekran, čekajući alarm.

Četvrti dio Suhozemac

Na guranje Sanjao je vodu. Uvijek je sanjao o vodi. Sanjao je miris mrtve ribe u trulim mrežama i duge koje svjetlucaju u barama benzina pored Stivensonovog mola, i kuću toliko blizu vode da je teško dobiti osiguranje. Sanjao je o vremenu kad je obala nešto značila, čak i blatnjavi smeđi pojas gdje je rijeka Frejzer krvarila u moreuz Džordžija. Njegova majka je stajala nad njim, projektujući vitalni ekološki resurs, Ajvs. Polazište migratornih ptica. Filter cijelog svijeta. I mali Ajvs Skenlon joj se osmjehnuo, ponosan što će jedini on od svih njegovih prijatelja— dobro, možda ne baš prijatelja, ali možda će to sad postati— odrasti uživajući u prirodi iz prve ruke, upravo ovdje u njegovom novom dvorištu. Metar i po iznad linije visoke plime. A onda je, kao i obično, stvarni svijet razvalio vrata i spržio njegovu majku u sred osmijeha. Ponekad je uspijevao da odloži neizbježno. Ponekad je uspijevao da se odupre signalu sanjača koji je stajao pored njegovog kreveta, da ga ne odvuče nazad još par sekundi. Trideset godina slučajnih prizora bi mu prošlo kroz glavu u tim trenucima; padajuće šume, rastuće pustinje, ultraljubičasti prsti koji sve dublje zadiru u jalova mora. Okeani koji pužu uz obale. Vitalni ekološki resursi koji se pretvaraju u skvoterske izbjegličke kampove. Skvoterski kampovi koji se pretvaraju u plimske zone. I Ajvs Skenlon je ponovo budan, natopljen znojem, stisnutih zuba, upaljen na guranje. Bože, ne. Opet sam tu. Stvarni svijet. Tri i po sata. Samo tri i po sata... To je najviše što mu sanjač dozvoljava. Faze sna od jedan do četiri su trajale svaka po deset minuta. Trideset za REM, zbog nestišljivosti sanjanja. Sedamdesetominutni ciklus, tri puta svaku noć. Mogao bi da radiš honorarno. Svi ostali to rade. Honorarci su sami birali svoje radno vrijeme. Zaposleni— ono što ih je ostalo— su radili koliko im je rečeno. Ajvs Skenlon je bio zaposlen. Često je sebe podsjećao na sve prednosti: ne moraš da se boriš i laktaš za novi ugovor svakih šest mjeseci. Imaš neku vrstu stabilnosti. Ako dobro radiš. Ako stalno dobro radiš. Što je, naravno, značilo da Ajvs Skenlon nije mogao sebi da priušti devet i po sati svaku noć, što je optimum za pripadnike njegove vrste. Služba u zamjenu za sigurnost, znači. Nikada nije prošao ni dan da ne mrzi izbor koji je napravio. Nekim danima ta mržnja bi nadvladala i strah od alternativa. „Sedamnaest stavki visokog prioriteta“, rekao je terminal čim su mu stopala dotakla pod. „Četiri javne, dvanaest net, jedna telefon. Javne i telefonske poruke su čiste. Stavke s neta su dezinfikovane na ulazu, s četrdeset postotnom šansom da su se neke enkriptovane bube provukle. „Pojačaj dezinfekciju“, rekao je Skenlon. „To će uništiti sve enkriptovane bube, ali može uništiti i do pet posto ispravnih podataka. Mogu samo da odbacim rizične fajlove.“ „Dezinfikuj ih. Šta je sa srednjim prioritetom?“

„Osamsto šezdeset i tri stavke. Tristo dvadeset sedam jav—“ „Baci sve to.“ Skenlon je krenuo prema kupatilu, zaustavio se. „Čekaj malo. Pusti mi telefonski poziv.“ „Ovdje Patriša Rovan“, reče terminal hladnim, odrješitim glasom. „Možda imamo neke probleme sa osobljem dubinskog geotermalnog programa. Rado bih o tome porazgovarala s vama. Pobrinuću se da vaš poziv odmah direktno spoje.“ Sranje. Rovan je jedna od glavnih korpsova na zapadnoj obali. Praktično ga nije ni primjećivala otkako je počeo da radi u Elektrodistribuciji. „Prioritet tog poziva?“ Pitao je Skenlon. „Važno ali ne hitno“, odgovorio je terminal. Možda bi mogao prvo da doručkuje, pregleda poštu. Mogao bi da ignoriše sve te reflekse koji ga tjeraju da ostavi sve i skoči u stav mirno kao dresirana foka. Treba im za nešto. Bilo je i vrijeme. Već je prokleto krajnje vrijeme. „Idem da se istuširam“, rekao je terminalu, s oklijevajućim prkosom. „Ne ometaj me dok ne izađem.“ Njegovim refleksima se to nimalo nije dopalo. „—da je „liječenje“ žrtava poremećaja višestruke ličnosti u stvari jednako serijskom ubistvu. Problematika je i dalje kontroverzna u jeku nedavnog otkrića da ljudski mozak potencijalno može da sadrži do sto četrdeset potpuno svjesnih osoba, bez značajnog narušavanja čulnih i motoričkih funkcija. Tribunal će takođe razmatrati da li podsticanje višestruke ličnosti na dobrovoljnu reintegraciju — što je tradicionalni terapeutski pristup — treba redefinisati kao asistirano samoubistvo. Povezano sa sljedećom stavkom u kognitivnoj i pravnoj kategoriji.“ Terminal zamuknu. Rovan želi da me vidi. Zamjenica predsjednika cijele Sjeverozapadne franšize ED-a. Mene. Razmišljao je kroz iznenadni muk. Skenlon je shvatio da je terminal prestao da priča. „Sljedeća", rekao je. „Fundamentalista oslobođen optužbe za ubistvo povodom uništenja pametnog gela“, recitovao je terminal. „Tagovano—“ Zar nije svakako rekla da ću raditi s njom? Zar nije početni dogovor bio takav? „AI, kognicija i pravo.“ Da. Tako su rekli. Prije deset godina. „Eh— sažetak, netehnički“, rekao je Skenlon mašini. „Žrtva je bio pametni gel privremeno pozajmljen Naučnom centru Ontario u sklopu javne izložbe na temu vještačke inteligencije. Optuženi je priznao da je počinio djelo, tvrdeći da kultivisani neuroni“, terminal je promijenio glas, zgodno ubacujući zvučni citat, “skrnave ljudsku dušu“. „Stručni svjedoci odbrane, uključujući i pametni gel iz Rutgersa, su posvjedočili da neuronske kulture nemaju primitivne strukture srednjeg mozga neophodne za iskustveni osjećaj bola, straha ili želje za samoočuvanjem. Odbrana je tvrdila da je svrha koncepta „prava“ da zaštiti pojedinca od nepotrebne patnje. S obzirom da su pametni gelovi nesposobni da osjete bilo kakvu vrstu fizičkog ili mentalnog bola, nemaju prava koja bi se mogla zaštititi bez obzira na stepen njihove osviještenosti. Ovo tumačenje je

elokventno sažeto u završnoj izjavi odbrane: „Ni same gelove ne zanima da li će živjeti ili umrijeti. Zašto bi mi brinuli o tome?“ Na presudu je uložena žalba. Povezano sa sljedećom stavkom u kategorijama AI i Vijesti iz svijeta.“ Skenlon je progutao zalogaj albumina u prahu. „Lista stručnih svjedoka, samo imena.“ „Filip Kvan. Lili Kozlovski. Dejvid Čajlds—“ „Stani.“ Lili Kozlovski. Nju je znao, još sa Kalifornijskog univerziteta u Los Anđelesu. Stručni svjedok. Sranje. Možda sam i ja trebao da poližem još par guzica na fakultetu... Skenlon frknu. „Sljedeće." „Net petnaest posto manje inficiran.“ Problemi sa pukotincima, rekla je. Pitam se... „Sažetak, netehnički.“ „Virusne infekcije na internetu su u posljednjih šest mjeseci pale za petnaest posto zbog tekućeg instaliranja pametnih gelova na kritičnim čvorovima na okosnici neta. Digitalne infekcije praktično ne mogu da zaraze pametne gelove, s obzirom da svaki ima jedinstvenu i fleksibilnu sistemsku arhitekturu. U svjetlu ovih najnovijih rezultata, neki eksperti predviđaju bezbjedan povratak na standardni e-mail do kraja—“ „Ah, jebi ga. Otkaži.“ Daj, Ajvs. Već godinama čekaš da ti idioti prepoznaju tvoje sposobnosti. Možda je ovo to. Nemoj sad da uprskaš pretjeranom revnošću. „Čekam“, rekao je terminal. Ali šta ako ona ne želi da čeka? Šta ako postane nestrpljiva i pozove nekog drugog? Šta ako— „Taguj zadnji poziv i pošalji odgovor.“ Skenlon je buljio u ostatke svog doručka dok se veza uspostavljala. „Admin“, rekao je glas koji je zvučao stvarno. „Ajvs Skenlon za Patrišu Rovan.“ „Dr. Rovan je zauzeta. Njen simulator očekuje vaš poziv. Ovaj razgovor se snima u svrhu kontrole kvaliteta.“ Klik, pa još jedan glas koji je zvučao stvarno: „Zdravo, dr. Skenlon." Glas njegovog gospodara.

Muljokopač Tutnja uz padinu iznad abisalne ravnice, uzvraćajući eho koji se vidi petsto metara van zvaničnog dosega Bibovog sonara. Kreće se skoro deset metara u sekundi, što nije baš neka brzina za podmornicu ali ova stvar je toliko blizu dnu da mora da se kreće na gusjenicama. Na udaljenosti od šesto metara prelazi malu rasjednu zonu, zaokreće se i staje. „Šta je to?“, pita se Leni Klark. Elis Nakata pokušava da fokusira. Nepoznati objekat je ponovo u pokretu, usporeno puže niz rasjed brzinom manjom od jedan metar u sekundi. „Hrani se“, kaže Nakata. „Polimetalni sulfidi, možda.“ Klark razmišlja. „Hoću da ga vidim.“ „Okej. Da li da obavijestim ED?“ „Zašto?" „Vjerovatno je stranog porijekla. Možda nije legalno.“ Klark gleda u drugu ženu. „Postoje kazne za neovlašteno upadanje u tuđe teritorijalne vode“, kaže Nakata. „Elis, stvarno.“ Klark odmahuje glavom. „Koga briga?“ Od Lubina nema ni traga, vjerovatno negdje spava na dnu. Ostavljaju mu poruku. Brender i Karako su vani, mijenjaju ležajeve na šestici; potres je slomio kućište i natrpao dvije hiljade kilograma mulja i pijeska unutra. Ali ostali generatori su više nego sposobni da preuzmu njegov dio posla. Brender i Karako grabe svoje lignje i pridružuju se povorci. „Treba da smanjimo svjetla“, zuji Nakata dok napuštaju Grlo. „I idemo uz dno. Možda je plašljivo.“ Prate zacrtani smjer sa svjetlima smanjenim na ugarke kroz tamu skoro neprobojnu čak i očima pukotinaca. Karako se pridružuje Klark: „Nakon ovoga idem u veliko plavetnilo. Hoćeš sa mnom?“ Kroz Klark prolazi drhtaj polovne odvratnosti; zbog Nakate, naravno. Nakata je ranije išla sa Karako na njeno svakodnevno plivanje uz kabl do Bibovog transpondera, do prije otprilike dvije sedmice. Nešto se desilo gore u dubokom rasipajućem sloju — ništa opasno, navodno, ali je Elis ohladilo od bilo kakve želje da se ponovo približi površini. Od tada Karako gnjavi sve ostale da idu s njom. Klark odmahuje glavom. „Zar ti srkanje svog onog sranja iz šestice nije bila dovoljna fiskultura?“ Karako sliježe ramenima. „Druge grupe mišića.“ „Dokle ideš sad?“ „Gore na hiljadu. Daj mi još deset smjena i plivaću sve do površine.“ Oko njih se pojavljuje zvuk, toliko postepeno da Klark ne može da utvrdi kada ga je prvi put čula; meljuća, mehanička buka, udaljeni zvuk kamenja koje se krši u prah pod velikim kutnjacima. Znakovi napetosti se pojavljuju svuda po grupi. Klark pokušava da se obuzda. Zna šta slijedi, svi oni to znaju, i to nije ni blizu toliko opasno kao rizici sa kojima se susreću na svakoj smjeni. Uopšte nije opasno—

—osim ako ima odbrambene mehanizme za koje ne znamo— —ali taj zvuk, sama veličina te stvari na ekranu— Sve nas je strah. Znamo da nema čega da se bojimo, ali sve što čujemo su zubi koji melju u mraku... Dovoljno joj je što mora da se bori sa sopstvenim instinktivnim strahom. To što osjeća i strah svih ostalih nimalo ne pomaže. Slab puls iznenađenja od Brendera s čela. Zatim od Nakate iza njega, djelić sekunde prije nego što i sama osjeti šamar spore turbulencije. Karako, upozorena, ne emituje ništa kad je talas došao do nje. Tama je postala samo još malo apsolutnija, a sama voda još viskoznija. Skupljaju se u struji koja je pola blato pola morska voda. „Izduvni trag“, vibrira Brender. Mora malo da podigne glas da bi ga čuli kroz zvuk žderuće mašinerije. Okreću se i prate trag uz struju, slijedeći njene obrise više dodirom nego očima. Okolni zvuk mljevenja narasta u totalnu kakofoniju, raspada se na desetak različitih glasova; klipni motori, prigušene eksplozije, zvuci mješalice za cement. Klark jedva može da misli pored sve te larme koja odjekuje kroz vodu, ili pored rastućeg straha koji dolazi iz četiri odvojena uma, i odjednom je tu, samo na tren, jedna velika segmentirana gusjenica koja se penje uz okrugli zupčanik visok dva sprata koji se kotrlja po tami. „Bože. Jebo te ovo je ogromno.“ Brender, s pojačanim vokoderom. Kreću se zajedno, usmjeravajući lignje visoko i prilazeći pod uglom odozgo. Klark osjeća uzbuđenje iz još tri para nadbubrežnih žlijezda, dodaje i svoje i šalje ga nazad u tu povratnu petlju. Sa lampama smanjenim na minimum vidljivost je u vrh glave tri metra; svijet pred njenim licem se sastoji od mutnih sjenki na sjenkama, slabašno osvijetljen čeonim lampama koje skakuću pored nje. Vrh gusjenice na momenat prolazi ispod njih, zglobna pokretna cesta široka nekoliko metara. Zatim ravnica puna zguranih metalnih oblika koja ulazi u vidno polje tik ispred njih i praktično odmah nestaje; izduvni otvori, sonarske kupole, protočni vodovi. Larma se malo utišava kako se približavaju sredini trupa. Većina izbočina je zaobljena i izdužena u hidrodinamični suzasti oblik. Ali izbliza ne fali rukohvata. Tinjajuće svjetlo Karakine čeone lampe prvo pada na mašinu; njena lignja je prati odozgo. Klark nalaže svojoj lignji da je prati i pridružuje se ostalima na trupu. Za sada nema nikakve očigledne reakcije na njihovo prisustvo. Zbijaju se, s glavama jedna uz drugu da bi mogli da razgovaraju kroz buku koja ih okružuje. „Odakle je?“ Pita Brender. „Vjerovatno Koreja.“ Nakata odgovara zujeći. „Nisam vidjela nikakve registarske oznake, ali trebalo bi puno vremena da provjerimo cijeli trup.“ Karako: „Kladim se da svakako ne bi ništa našli. Ako su se već usudili da se ušunjaju ovako duboko u stranu teritoriju ne bi bili toliko glupi da napišu kućnu adresu.“ Tutnjajući metalni pejzaž ih nosi dalje sa sobom. Nekoliko metara iznad, jedva vidljive, njihove lignje bez jahača strpljivo kaskaju za njima. „Da li zna da smo tu?“, pita Klark. Elis odmahuje glavom. „Podiže gomilu sranja s dna tako da ignoriše bliske kontakte. Blještavo svjetlo bi ga vjerovatno uplašilo. Ipak ometa tuđi posjed. Moglo bi povezati svjetlo s otkrivanjem.“

„Stvarno." Brender se pušta na kratko, otplovljava par metara nazad i hvata se za drugi rukohvat. „Hej Džudi, hoćeš sa mnom u malo istraživanje?“ Karakin vokoder emituje čisto šuštanje; Leni iznutra osjeća kako se druga žena smije. Karako i Brender skaču u muljavu tamu kao crni gremlini. „Kretalo se jako brzo“, kaže Nakata. Odjednom iz nje zrači mala mrlja nesigurnosti, ali ona nastavlja da govori. „Kad se prvi put ukazalo na sonaru. Kretalo se previše brzo. Nije bilo sigurno.“ „Sigurno?“ Leni se mršti u sebi. „Ovo je mašina, jel’ tako? Nema nikoga unutra.“ Nakata odmahuje glavom. „Previše brzo za mašinu na komplikovanom terenu. Čovjek bi to mogao.“ "Daj, Elis. Ove stvari su roboti. A i kad bi bilo nekoga unutra, mi bi ga osjetili, zar ne? Osjećaš li ikoga osim nas četvoro?“ Nakata je nakon finih podešavanja malo osjetljivija nego ostali. „Ja—ne bih rekla“, kaže Nakata, ali Klark osjeća nesigurnost. „Možda ja — velika je ovo mašina, Leni. Možda je pilot predal—“ Brender i Karako su nešto smislili. Ne vidi ni jedno od njih — čak su i njihove lignje otišle da bi ostale u dometu — ali su svejedno dovoljno blizu da Klark može da osjeti rastuće iščekivanje. Ona i Nakata razmjenjuju poglede. „Bolje da vidimo šta smjeraju“, kaže Klark. Njih dvije kreću u potragu po muljokopaču. Par trenutaka kasnije, Brender i Karako se stvoriše pred njima. Čuče sa dvije strane metalne kupole prečnika tridesetak centimetara. Nekoliko tamnih leća zuri u njih iz kupole. „Kamere?“ pita ga Klark. „Ne“, kaže Karako. „Fotoćelije“, dodaje Brender. Leni osjeća šta se sprema. „Da li ste sigurni da je ovo dobra—“ „Neka bude svjetlo!“, viče Džudi Karako. Snopovi izbijaju iz njene i Brenderove čeone lampe, kupajući leće blještavim svjetlom. Muljokopač se ukopava u mjestu. Inercija gura Klark naprijed; ona se hvata i uspijeva da održi ravnotežu, dok joj neočekivana tišina zvoni u ušima. Nakon te neprestane tutnjave, osjeća se skoro gluha. „Opa“, zuji Brender u tišini. Nešto kliknu kroz trup jednom, dva, tri puta. Svijet se zanese i ponovo pokrenu. Pejzaž se okreće oko njih, baca ih jedne na druge u zapetljanoj gomili udova. Dok su se raspetljali, već počinju da ubrzavaju. Muljokopač ponovo počinje da tutnja, ali ovaj put drugačijim glasom; nema više lijenog glockanja polimetala, samo crta pravo prema međunarodnim vodama. U roku od par sekundi, Klark se na jedvite jade drži da ne padne. „Juu-huu!“ Karako viče. „Blještavo svjetlo bi ga vjerovatno uplašilo?“ Dovikuje Brender negdje od pozadi. „Itekako da bi!“ Snažni osjećaji na sve strane. Leni Klark učvršćuje stisak i pokušava da razabere koji od tih su njeni. Uzbuđeni zanos začinjen primalnim, bezglavim strahom; to su Brender i Karako. Elis Nakata je uzbuđena skoro protiv svoje volje, ali sa više brige u svemu tome; i ovdje, zatrpano negdje duboko dole, osjećaj koji je skoro kao — ne može da kaže, stvarno.

Nezadovoljstvo? Nesrećnost? Ne baš. Jesam li to ja? Ali ni to se ne čini ispravno. Jako svjetlo zakucava njenu sjenku za trup, nestaje trenutak kasnije. Ona se osvrće nazad; Brender je nekako iznad nje, ljulja se tamo-amo na kablu koji visi u vodi — mogla bih se zakleti da to nije bilo tu ranije — dok zrak iz njegove lampe mlatara okolo kao poludjeli svjetionik. Trake blatnjave vode huje po gornjoj strani trupa, njihovi rubovi su školski primjer turbulentnog toka. Karako se odbacuje od trupa i odleće nazad u vodu. Njena silueta nestaje u mrak ali se njena lampa pridružuje Brenderovoj i počinje da skakuće tačno iza njegove. Klark gleda u Nakatu, još uvijek zalijepljenu za trup. Nakati je blago muka i još više je zabrinuta zbog nečega... „Ovo nije sretno!“ Viče Nakata. „Hej; hajte ovamo gmizavci jedni!“ Jedva čujno zujanje Karakinog glasa. „Poletite!“ Nezadovoljstvo. Nešto neočekivano. Ko je to? Pita se Klark. „Hajde!“ Ponovo doziva Karako. Jebeš ovo. Šta da dalje visim tu. Klark se pušta, odbacuje se; gornja strana muljokopača juri ispod nje. Teška voda guši inerciju njenog kretanja. Zamahuje perajama, osjeća iznenadno iščekivanje iza sebe — da bi se zatim nešto zabilo u njena leđa i ponijelo je naprijed. Implantati se bune u njenom grudnom košu. „Gospode bože!" Brender zuji u njeno uho. „Uhvati se, Leni!“ On je uhvatio u proletu. Klark pruža ruku i hvata se za kabl na kome vise on i Karako. Nije deblji od prsta i previše je klizav da bi se držala za njega. Osvrće se i vidi da su ga drugo dvoje obmotali oko grudi i ispod ruku, tako da su im ruke manje-više slobodne. Pokušava da izvede isti trik, izvijajući se, dok Karako doziva Nakatu. Nakata nema želju da se pusti. Osjećaju to iako ne mogu da je vide. Brender se uvija lijevo pa desno, koristi svoje tijelo kao kobilicu; njih troje lete u grandioznom, loše kontrolisanom luku, upetljani u kabl koji ih vuče naprijed. „Hajde, Elis! Pridruži se ljudskom zmaju! Uhvatićemo te!“ I Nakata dolazi, ali dolazi na svoj način. Uspentrala se bočno nasuprot struji, ruka za rukom, dok nije našla mjesto gdje je kabl zakačen na trup. Sad pušta da je struja odnese nazad niz kabl prema njima. Klark je konačno uspjela da se obmota i zakači. Brzina joj ukopava kabl u tijelo; već počinje da boli. Ne osjeća se baš kao ljudski zmaj. Više kao mamac na udici. Osvrće se nazad prema Brenderu, pokazuje na kabl: „Šta je ovo uopšte?“ „Niskofrekventna antena. Odmotala se kad smo ga prepali. Vjerovatno vrišti upomoć.“ „Ali neće je dobiti?“ „Ne sa ove strane okeana. Vjerovatno samo javlja vlasnicima šta se desilo, da znaju. Kao neka samoubilačka poruka prije kraja.“ Karako, upetljana malo dalje iza, se okreće na to. „Samoubilačka? Ne misliš valjda da će ovo da se samouništi?“ Iznenadna zabrinutost se širi kroz ljudski zmaj. Elis Nakata se ukotrljava među njih. „Možda treba da ga pustimo da ode“, kaže Klark.

Nakata empatično klima glavom. „Nije sretno.“ Njena uznemirenost zrači kroz ostale kao signal upozorenja. Treba im par trenutaka da se ispetljaju iz antene. Ona šiba pored njih, vukući za sobom neku malu bovu. Klark se prevrće, pušta da je voda zaustavi. Mašinska rika se pretapa u gunđanje, a zatim u jedva čujno podrhtavanje. Pukotinci vise u praznoj vodi, tišina na sve strane. Karako ispaljuje sonarski pištolj pravo dole. „Bože. Skoro smo trideset metara od dna.“ „Jesmo li izgubili lignje?“ Pita Brender. „Ta stvar je baš jurila.“ Karako podiže pištolj, mjeri još par puta. „Eno ih. Nisu toliko daleko u stvari, ja — hej.“ „Šta?“ „Ima ih pet. Brzo prilaze.“ „Ken?" „Aha.“ „Dobro. Spasio nas je da ne moramo da plivamo“, kaže Brender. „Da li je iko—“ Okreću se. Elis Nakata počinje iz početka: „Da li je iko drugi osjetio?“ „Šta?“ Kreće Brender, ali Klark već klima glavom. „Džudi?“ Kaže Nakata. Karako zrači oklijevanjem. „Ja — bilo je nešto, možda. Nisam uspjela da ga lociram. Pretpostavila sam da je to neko od vas.“ „Šta?“, kaže Brender. „Muljokopač? „Mislio sam—“ Crno ništa se ukazuje među njima. Njegova lignja uplovljava pravo odozdo kao usporena raketa. Nakon što je pustio, lignja ostaje da lebdi iznad njih. Nekoliko metara ispod, ostale četiri lignje nemirno poskakuju s podignutim njuškama u pokušaju da drže odstojanje. „Izgubili ste ove“, zuji Lubin. „Hvala“, odgovara Brender. Klark se koncentriše, pokušava da osjeti Lubina. Ali samo pokušava, naravno. Za njih je on potpuno neproziran. Uvijek je bio neproziran, fino podešavanje ga nije nimalo promijenilo. Niko ne zna zašto. „I, šta se događa?“, pita on. „Napisali ste mi nešto o nekakvom muljokopaču.“ „Pobjegao nam je“, kaže Karako. „Nije bio sretan“, ponavlja Nakata. „Ozbiljno?“ „Elis ga je nekako osjetila“, kaže Karako. „I Leni i ja isto, kao." „Muljokopači nemaju posadu“, primjećuje Lubin. „Nije čovjek“, kaže Nakata. „Ne osoba. Već—“ Ona zastaje. „Osjetila sam ga“, kaže Klark. „Bilo je živo.“ Leni Klark leži na svom krevetu, opet sama. Stvarno sama. Sjeća se vremena, ne tako davnog, kada je uživala u ovoj vrsti izolacije. Ko bi rekao da će joj nedostajati osjećanja? Čak i ako nisu njena.

Ali, ipak, tako je. Svaki put kad je Bib primi unutra, neki vitalni dio nje se gubi kao poluzapamćen san. Vazdušna komora se prazni, njeno tijelo se puni vazduhom, a njena svijest postaje pljosnata i mutna. Ostali samo ispare. Čudno je to; vidi ih, čuje ih kao i uvijek. Ali ako se ne kreću i ako zatvori oči, nema načina da zna da su tu. Sad ima samo sebe za društvo. Ovdje procesira samo jedan skup signala. Ništa je ne ometa. Sranje. Slijepa, ili gola. To je izbor. To je zamalo ubilo. Samo moja greška, naravno. Sama sam to tražila. I jeste. Mogla je sve da ostavi kako je i bilo, da prosto izbriše Aktonov fajl prije nego što ga neko drugi nađe. Ali tu je bio i taj dug. Dug koji je dugovala duhu Stvari Napolju, stvari koja nije režala i udarala, stvari koja je, na kraju, odnijela Stvar Unutra negdje odakle više nije mogla da je povrijedi. Dio Leni Klark i dalje mrzi Aktona zbog toga, na nekom bolesnom nivou gdje uslovljeni refleksi vode igru; ali čak i ovdje dole misli da je Akton to ipak uradio za nju. Sviđalo joj se to ili ne, dugovala mu je. Pa je platila svoje. Pozvala je ostale unutra i pustila fajl. Rekla im je šta je rekao, i nije ih zamolila da zanemare njegovu ponudu iako se očajnički nadala da hoće. Da ih je zamolila, možda bi je poslušali. Ali, jedno po jedno, oni su se otvarali i mijenjali. Majk Brender iz radoznalosti. Džudi Karako iz skepticizma. Elis Nakata iz straha da će ostati sama. Ken Lubin, neuspješno, iz razloga koje je zadržao za sebe. Stišće kapke, sjeća se kako su se pravila promijenila preko noći. Pažljivo čuvana vanjština odjednom nije značila ništa; prazne oči i ninđa maske su postale samo kozmetičke afektacije, neupotrebljive kao oklop. „Kako se osjećaš, Leni Klark?" Napaljeno, smoreno, iznervirano? Očigledno je, iako su ti oči sakrivene iza tih neprovidnih membrana. Mogla bi biti prestravljena. Mogla bi da se upišaš u 'kožu i svi bi znali. Zašto si im rekla? Zašto si im rekla? Zašto si im rekla? Napolju, gledala je kako se ostali mijenjaju. Kretali su se oko nje bez riječi, konektujući se glatko jedni s drugima kad god je trebalo pomoći ili dodati neki komad alata. Kad joj je trebalo nešto od nekog od njih, stvorilo bi se tu prije nego što bi uspjela da progovori. Kad je njima trebalo nešto od nje morali su da pitaju riječima, i koreografija bi zapela. Osjećala se kao dežurni invalid u plesnom ansamblu. Pitala se koliko nje oni mogu da vide, a bilo je strah da pita. Unutra je ponekad pokušavala. Unutra je bila sigurnija; nit koja ih je spajala se raspadala na normalnoj atmosferi, vraćala ih sve na isti nivo. Brender je govorio o pojačanoj svijesti o prisustvu drugih; Karako je to poredila sa govorom tijela. „Nekako kao da kompenzira za sočiva“, rekla je, kao da očekuje da će se Klark osjećati sigurnije zbog toga. Ali Elis Nakata je bila ta koja je konačno spomenula, skoro slučajno, da tuđa osjećanja mogu biti... zbunjujuća... Leni Klark je već neko vrijeme uštimana. Nije toliko loše. Nema iznenadnih telepatskih spoznaja, neočekivanih izdaja. Više je nalik na osjećaj koji dolazi iz nepostojećeg ekstremiteta, drevnog sjećanja na rep koji skoro možeš da osjetiš iza sebe. I Klark zna da je Nakata bila u pravu. Napolju, osjećaji drugih prodiru u nju, maskirajući, rastapajući. Ponekad čak i zaboravi da ima svoje.

Tu je i nešto drugo, poznata srž u svakom od njih, mračna i sklupčana i bijesna. To je ne iznenađuje. Čak ni ne razgovaraju o tome. To bi bilo kao da pričaju o činjenici da svi imaju po pet prstiju na rukama. Brender je zauzet u biblioteci; Klark čuje Nakatu u komunikacijama kako priča na telefon. „Po ovome“, kaže Brender, „počeli su da stavljaju pametne gelove u muljokopače“. „Hmm?" „Fajl je prilično star“, priznaje on. „Ne bi li bilo divno da nam ED malo češće pošalje nešto, sa infekcijama ili bez. Mislim, mi ovdje sami čuvamo zapadni svijet od nestanka struje, ne bi ih ništa koštalo da—“ „Gelovi“, pita Klark. „Da. Pa, uvijek su im trebale neuronske mreže u tim stvarima, znaš, kreću se po prilično čupavim terenima — čula si za ona dva muljkopača koja su zaglavila u Aleutskoj brazdi? — kako god, za navigaciju po kompleksnim terenima je generalno potrebna neka vrsta mreže. Obično su to mreže na bazi galijum-arsenida ali čak ni one nisu ni do koljena ljudskom mozgu što se tiče snalaženja u prostoru. Mogu samo da pužu po podmorskim uzvišenjima, o tome se radi. Tako da su počeli da ih zamjenjuju pametnim gelovima.“ Klark gunđa. „Elis kaže da se kretalo prebrzo za mašinu.“ „Vjerovatno i jeste. A pametni gelovi se sastoje od pravih neurona, tako da pretpostavljam da ih osjećamo na isti način na koji osjećamo jedni druge. Ako ništa, po onome što ste vi osjetili — Elis kaže da nije bilo sretno.“ „Nije bilo sretno.“ Klark se mršti. „Nije bilo ni nesretno, u stvari, to nije bila prava emocija već kao — šta znam, iznenađenje valjda. Kao, kao osjećaj — odstupanja. Od očekivanog.“ „Majku mu, osjetio sam i ja to“, kaže Brender. Mislio sam da sam to ja. Nakata izranja iz komunikacija. „Još nema vijesti o Karlovoj zamjeni. Kažu da novi regruti još nisu prošli obuku. Rezovi, kažu." To je do sada već dobro poznat vic. Novi regruti ED-a mora da su najnesposobniji učenici od iskorjenjenja Daunovog sindroma. Prošla su skoro četiri mjeseca a Aktonova zamjena se još nije pojavila. Brender odmahuje rukom. „Dobro nam ide sa nas petoro.“ Gasi biblioteku i proteže se. „Kad smo već kod toga, je li neko vidio Kena?“ „Tu je napolju," kaže Nakata. „Zašto?" „S njim sam na sljedećoj smjeni, treba da se dogovorimo za vrijeme. Njegovi ritmovi su malo labavi ovih dana.“ „Koliko je daleko?“ Odjednom pita Klark. Nakata sliježe ramenima. „Možda deset metara, kad sam zadnji put gledala.“ U dometu je. Fino podešavanje ima svoje granice. Ne možeš da osjetiš nekoga u Bibu ako si daleko, na primjer na Grlu. Ali deset metara nije problem. „Obično bude dalje, zar ne?“ Klark govori tiho, kao da se boji da će je neko čuti. „Uglavnom van dometa, većinu vremena. Radi na onoj svojoj čudnoj spravi.“ Ne zna zašto ne mogu da osjete Lubina. On kaže da su i oni njemu neprozirni. Jednom, prije nekih mjesec dana, Brender je predložio da probaju magnetnu; Lubin je

rekao da radije ne bi. Zvučao je dovoljno ljubazno, ali u njegovom tonu je bilo nešto zbog čega Brender nije opet potegnuo tu temu. Sad je Brender uperio svoja sočiva u Klark, sa poluosmijehom na licu. „Ne'am pojma, Len. Da li ti hoćeš da ga optužiš da laže?“ Ona ne odgovara. „Oh." Nakata prekida tišinu prije nego što je postala neugodna. „Ima još nešto. Dok ta zamjena ne stigne, šalju ovamo nekoga za, nazvali su to rutinskom evaluacijom. Onaj doktor, onaj što—znate—“ „Skenlon." Leni pazi da ne ispljune tu riječ. Nakata klima. „Za koji klinac njega šalju?“ Reži Brender. „Nije dovoljno što nismo u punom sastavu, još treba mirno da sjedimo da nas Skenlon opet drka?“ „Nije kao prije, kažu. On će samo da posmatra. Dok radimo.“ Nakata sliježe ramenima. „Kažu da je to rutinska procedura. Bez intervjua, procedura i toga.“ Karako frknu. „Bolje da je tako. Rađe bih pristala da mi izvade i drugo plućno krilo nego da pustim tog šupka da me proučava.“ „Znači, vas su svaki dan karali dresirani dobermani a vaša mama je naplaćivala ulaznice?“, recituje Brender u prilično dobroj imitaciji Skenlonovog glasa. „I kako ste se vi pri tome osjećali, zaista?“ „U stvari, više sam mehaničar.“, pridružuje se Karako. „Da li je i tebi to rekao?“ „Prema meni je bio prilično fin“, oklijevajući kaže Nakata. „Pa to mu jeste posao: da djeluje fino“, Karako pravi grimasu, „ali u tome nije ni malo dobar.“ Baca pogled prema Klark. „Šta ti misliš, Len?“ „Mislim da je previše igrao na kartu empatije“, kaže Klark nakon kratke pauze. „Ne, mislim šta ćemo s njim?“ Klark sliježe ramenima, blago iziritirana. „Što mene pitaš?" „Bolje da mi se ne nađe na putu. Smrdljivo malo govno.“ Brender baca prazan pogled na plafon. „Koji kurac nisu izmislili pametni gel da zamijeni njega?“

Vrisak TRANS/ZVAN/210850:2132 Ovo je moja druga noć u Bibu. Zamolio sam učesnike da ne mijenjaju svoje normalno ponašanje u mom prisustvu, s obzirom da sam tu da posmatram rutinski rad stanice. Drago mi je da mogu da izvijestim da svi poštuju moj zahtjev. To je dobro iz razloga što umanjuje uticaj „efekta posmatrača“, ali može predstavljati problem iz razloga što radnici ne poštuju stabilan raspored. Stoga je teško planirati vrijeme s njima i, zapravo, jednog radnika — Kena Lubina — nisam vidio otkako sam stigao ovamo. Ipak. Imam dosta vremena na raspolaganju. Pukotinci su generalno povučeni i nekomunikativni — laik bi ih mogao nazvati sumornim — ali to sasvim odgovara predviđenom profilu. Sama stanica se čini dobro održavana i radi bez problema, bez obzira na određeni stepen nepoštovanja standardnih protokola. Kada se na stanici Bib ugase svjetla, ne možeš da čuješ apsolutno ništa. Ajvs Skenlon leži na svom ležaju, ne slušajući. Ne čuje čudne zvukove koji prolaze kroz oplatu. Nema močvarnog, sablasnog zavijanja sa morskog dna, nema jedva čujnog hujanja vjetra jer on zna da ovdje dole vjetar nije moguć. Mašta, možda. Trik njegove produžene moždine, zvučna halucinacija. Nije ni najmanje sujevjeran; on je naučnik. Ne čuje duh Karla Aktona kako jauče sa dna. A sada, potpuno koncentrisan, skoro je sasvim siguran da ne čuje baš ništa. Zapravo ga i ne muči to što je zaglavljen tu, u mrtvačkim odajama. Na kraju krajeva, čega tu u stvari ima? Nije baš da će da se useli kod jednog od vampira. A pored toga, Aktona nema već mjesecima. Skenlon se sjeća kad je prvi put čuo snimak. Četiri usrane riječi: „Izgubili smo Aktona. Izvinite.“ Onda je spustila slušalicu. Hladna kuja, ta Klark. Skenlon je svojevremeno mislio da bi moglo biti nešto između nje i Aktona, njihovi profili su se uklapali kao slagalica, ali ne bi se reklo iz tog telefonskog poziva. Možda je ona, razmišlja. Možda uopšte nije Lubin, možda je Klark. „Izgubili smo Aktona.“ Toliko o posmrtnom govoru. I Fišer prije Aktona, i Everit tamo u Linku. I Sing prije Everita. I— I sad je tu Ajvs Skenlon, umjesto njih. Spava na njihovom ležaju, diše njihov vazduh. Broji sekunde, u mraku i tišini. U mraku— Gospode bože, šta je— I tišini. Sve je tiho. Tamo napolju ništa ne jauče. Baš ništa. TRANS/ZVAN/220850:0945 Svi smo sisari, naravno. Tako da imamo cirkadijske ritmove koji se prilagođavaju ambijentalnom fotoperiodu. Već neko vrijeme je poznato da u nedostatku fotoperiodičnih podsjetnika ti ritmovi imaju tendenciju da se produže, obično se stabilizujući negdje između dvadeset-sedam i trideset-šest sati. Poštovanje redovnog dvadesetčetvoročasovnog radnog rasporeda je obično dovoljno da to spriječi, tako da

na dubinskim stanicama nismo očekivali ovu vrstu problema. Kao dodatnu mjeru preporučujem da se standardni fotoperiod ugradi u Bibov rasvjetni sistem; svjetla su isprogramirana da se donekle zatamne između dvadeset-dva-nula-nula i nula-sedamnula-nula svaki dan. Učesnici su izgleda odlučili da to ignorišu. Čak i tokom „dana“ ambijentalna svjetla su tamnija od preporučenog „noćnog“ nivoa. (Pored toga, preferiraju da nose sočiva nonstop, iz očiglednih razloga; iako nisam predvidio ovo ponašanje, u skladu je sa njihovim profilom.) Radni rasporedi su donekle — fleksibilni, ali to se moglo očekivati s obzirom da se njihovi rasporedi spavanja stalno pomjeraju u odnosu jedni na druge. Pukotinci se ne bude u određeno vrijeme da bi obavljali svoje dužnosti; oni obavljaju svoje dužnosti u bilo koje vrijeme kad su dvoje ili više njih budni u isto vrijeme. Sumnjam i na to da ponekad rade sami, što je kršenje sigurnosnih procedura, ali to još treba da potvrdim. U ovom trenutku, ovi neuobičajeni oblici ponašanja se ne čine ozbiljnim. Potrebni poslovi se izgleda obavljaju na vrijeme, iako stanica trenutno nema puni broj osoblja. Međutim, vjerujem da je ova situacija potencijalno problematična. Efikasnost bi se vjerovatno mogla poboljšati strožijim pridržavanjem dvadesetčetvoročasovnog ciklusa. Ukoliko ED želi da osigura poštovanje istog, predložio bih terapiju proteoglikanima za sve učesnike. Hipotalamičko prespajanje je druga opcija; invazivnija, ali bi je praktično bilo nemoguće osujetiti. Vampiri. To je dobra metafora. Izbjegavaju svjetlo, i izbacili su sva ogledala. I to bi mogao biti dio problema. Skenlon je imao jako dobre razloge što je u startu preporučio ogledala. Najveći dio Biba— u stvari čitav Bib, osim njegove kabine— je previše mračan za oči bez sočiva. Možda vampiri pokušavaju da štede energiju. Visok prioritet, s obzirom da sjede na generatorima koji izbacuju jedanaest hiljada megavata. Ipak, svi ovi ljudi imaju manje od četrdeset; vjerovatno ne mogu da zamisle svijet bez nestašica struje. Budalaština. Postoji logika, i postoji vampirska logika. Ne miješaj to dvoje. U protekla dva dana, napuštanje njegove kabine je kao šunjanje po nekoj mračnoj uličici. Konačno je odustao i stavio sočiva na oči, kao i oni. Sad je Bib dovoljno svijetao, ali tako blijed. Skoro da nema boja. Kao da su svi čunjići isisani pravo iz njegovih očiju. Klark i Karako se naslanjaju na pregradni zid pripremne sobe, posmatrajući svojim bijelim, bijelim očima dok on provjerava svoj ronilački oklop. Za Ajvsa Skenlona nema vampirske vivisekcije, o ne hvala. Ne za ovako kratku turu. Samo sabijena mreža i akril. Pipa rukavicu; metalna mreža sa okcima veličine glave čiode. On se smiješi. „Izgleda u redu.“ Vampiri samo gledaju i čekaju. Hajde Skenlone, ti si mehaničar. Oni su mašine kao i sve druge; samo im treba više podešavanja. Izaćeš ti na kraj s njima. „Dobra tehnologija“, primjećuje, vraćajući oklop na pod. „Naravno, ni blizu hardvera koji vi ljudi imate. Kakav je osjećaj kad možeš da se pretvoriš u ribu kad god poželiš?“ „Mokar“, kaže Karako, i trenutak poslije gleda u Klark. Očekuje potvrdu, možda. Klark nastavlja da bulji u njega. Njemu se bar čini da bulji. Tako je prokleto teško znati. Opusti se. Samo pokušava da te unervozi. Klasične glupe igre dominacije.

Ali zna da je ovo više od toga. Pukotincima se on jednostavno ne sviđa. Ja znam šta su. Zato. Uzmi desetoro djece, bilo koje djece. Tuci i dobro miješaj dok ne ostane par grudvica. Krčkaj dvije do tri decenije; polako pojačavaj dok ne proključa. Pokupi totalno psihotične, šizoidne i višestruke ličnosti i odstrani. (Fišer je bio pod upitnikom; ali, ko nema imaginarne prijatelje u nekom trenutku u životu?) Ostavi da se ohladi. Serviraj sa prilogom od dopamina. I šta dobiješ? Nešto iskrivljeno ali ne polomljeno. Nešto što paše u rupe previše iskrivljene za nas ostale. Vampire. „Dobro“, kaže Skenlon u taj muk. „Sve se čini u redu. Jedva čekam da ga obučem.“ Ne čekajući odgovor— ne izlažući se riziku da ga neće dobiti— on se penje gore. Prikrajkom oka vidi kako Klark i Karako razmjenjuju poglede. Skenlon baci pogled nazad, rigorozno ležeran, ali svi osmijesi su nestali prije nego što je stigao do njihovih lica. Slobodno, dame. Uživajte dok možete. Dnevna soba je prazna. Skenlon prolazi kroz nju i ulazi u hodnik. Imate možda još pet godina prije nego što postanete prevaziđeni. Njegova kabina— Aktonova kabina— je treća s lijeva. Pet godina do trenutka kad će sve ovo funkcionisati bez vas. Otvara poklopac; blješteće svjetlo se prosipa napolje zasljepljujući ga na tren, dok se sočiva nisu prilagodila. Skenlon ulazi unutra, zatvara poklopac. Skljokava se uz njega. Sranje. Nema brava. Nakon nekog vremena, on leži na svom ležaju i bulji u pretrpani plafon. Možda smo ipak trebali da sačekamo. Da im ne dopustimo da nas zbrzaju. Da smo samo imali dovoljno vremena da sve uradimo kako treba od samog početka... Ali nisu imali vremena. Potpuna automatizacija bi odložila pokretanje čitavog programa mnogo duže nego što su civilizovani apetiti mogli da čekaju. A vampiri su svakako bili na raspolaganju. Bili bi tako korisni na kratko, i onda bi ih poslali kućama, i bilo bi im drago da odu odavde. Kome ne bi bilo? Mogućnost ovisnosti nikome nije pala na pamet. Površno gledano, to djeluje potpuno bezumno. Kako bi bilo ko mogao da postane ovisan o ovakvom mjestu? Kakva paranoja je uhvatila ED i natjerala ih da brinu o tome da ljudi neće htjeti da odu? Ali Ajvs Skenlon nije obični laik, njega ne varaju prividno očigledne stvari. On je prevazišao antropomorfizam. Pogledao je u sve te nemrtve oči, gore u svom svijetu, ovdje dole u njihovom, i on zna: vampiri žive po različitim pravilima. Možda i jesu previše sretni ovdje. To je jedno od dva pitanja koja je Ajvs Skenlon došao da rasvijetli. Valjda ovi to neće shvatiti dok je on još tu. Svakako im se ne dopada ni ovako. Nisu oni krivi, naravno. Samo način na koji su programirani. Ne mogu da ga ne mrze, kao što ni on ne može da ne mrzi njih. Kompresovana mreža je bolja od hirurgije. To je otprilike sve što joj ide u prilog. Pritisak sabija sve te sićušne unakrsno isprepletane pločice jedne uz druge i kao da ne staje sve dok nisu na mikron od toga da ga samelju u kašu. Osjeća krutost u zglobovima. Savršeno je bezbjedno, naravno. Savršeno. A Skenlon može da diše zrak

na standardnom atmosferskom pritisku kad izađe napolje i niko nije morao da mu u međuvremenu izvadi pola utrobe. Napolju je već petnaestak minuta. Bib je samo nekoliko metara od njega. Klark i Brender ga prate na njegovom djevičanskom putovanju, držeći se na distanci. Skenlon zamahuje perajama, nezgrapno se dižući s dna; mreža mu dozvoljava da pliva kao čovjek sa udlagama na udovima. Vampiri su na rubovima njegovog vidnog polja kao ležerno lebdeće sjenke. Njegova kaciga je centar univerzuma. Gdje god da pogleda, beskrajna težina crnog okeana pritišće akril. Primjećuje majušni defekt blizu vratnog dihtunga; bulji, užasnut, dok se tanko napuknuće širi preko njegovog vidnog polja. „Upomoć! Vratite me unutra!“ Grozničavo pliva prema Bibu. Niko ne odgovara. Moja kaciga! Moja kac— Naprsnuće ne samo da raste: sad se migolji, trza se po ivici njegovog vizira kao— kao— Žute bezlične oči ga prate iz okeana. Crna ruka, ocrtana na Bibovom sjaju, se proteže prema njegovom licu— „Ahhh—" Palac gnječi naprsnuće na Skenlonovoj kacigi. Ono se razmrlja, puče; sitne niti utrobe uprljaše akril. Druga polovina se odlijepi i odleti grčeći se u vodu, zgrčena, opuštena— Umirući. Skenlon odahnu s olakšanjem. Crv. Neki glupi crv na mom viziru a ja mislio da sam gotov, mislio sam— O, bože. Ispao sam totalna budala. On se osvrće oko sebe. Brender je kod njegovog lijevog ramena, pokazuje na komade tkiva zalijepljene za kacigu. „Da je stvarno pukla ne bi imao vremena da se žališ. Izgledao bi otprilike ovako.“ Skenlon pročisti grlo. „Hvala. Oprostite, ja— pa, znate da sam novajlija ovdje. Hvala.“ „Kad smo već kod toga.“ Klark. Odnosno ono što je ostalo od njenog glasa nakon što je mašinerija obavila svoje. Skenlon mlatara da bi se okrenuo prema njoj. „Koliko dugo ćeš nas provjeravati?“, pita. Neutralno pitanje. Savršeno razumno. U stvari, moraš da se pitaš zašto ga niko nije ranije postavio... „Najmanje sedmicu dana.“ Njegovo srce se vraća na normalan ritam. „Možda dvije. Koliko god mi treba da potvrdim da sve ide kako treba.“ Ona kratko ćuti. Zatim: „Lažeš.“ Ne zvuči kao optužba, nekako; samo obično opažanje. Možda je zbog vokodera. „Zašto to kažeš?“ Ona ne odgovara. Nešto drugo odgovara; ne baš jecaj, ali ne ni glas. Ne baš dovoljno tiho da bi ga ignorisao. Skenlon osjeća kako ga bezdan škaklja po kičmi. „Jeste li čuli to?“ Klark kliznu pored njega ka dnu, okrećući se kako bi ga držala na oku. „Čuli? Šta?“ „Bilo je—“, Skenlon osluškuje. Tiho tektonsko podrhtavanje. Ništa više. „Ništa.“ Ona se odguruje od dna pod uglom, klizi kroz vodu do Brendera. „Počela nam je smjena“, zuji prema Skenlonu. „Znaš kako vazdušna komora radi.“ Vampiri nestaju u noći.

Bib primamljivo sija. Sam i odjednom nervozan, Skenlon se povlači prema ‘komori. Ali nisam lagao. Nisam. Do sada nije ni morao. Niko nije postavio pravo pitanje. Ipak. Čudno je što mora sam sebe da podsjeća na to. TRANS/ZVAN/230850:0830 Spremam se na svoj prvi duži uron. Izgleda da su učesnici zamoljeni da uhvate ribu za jedan od farmaceutskih konzorcijuma. Vašington/Rend, mislim. To mi se čini čudno— farma se obično interesuje samo za bakterije i koriste svoje ljude za skupljanje— ali pruža učesnicima priliku da promijene uobičajenu rutinu a meni daje priliku da ih vidim u akciji. Očekujem da ću dosta naučiti iz ovoga. Skenlon ulazi u dnevnu sobu i nalazi Brendera pogrbljenog nad bibliotekom. Njegovi prsti nepokretno leže na tastaturi. Video slušalice stoje na svom mjestu. Brenderove prazne oči su uperene u ekran. Ekran je taman. Skenlon oklijeva. „Idem sad napolje. Sa Klark i Karako." Brenderova ramena se podižu i spuštaju, skoro neprimjetno. Uzdah, možda. Slijeganje ramenima. „Ostali su na Grlu. Ti ćeš biti jedini— mislim, ti ćeš ih pratiti iz komunikacija?“ „Rekao si nam da ne mijenjamo proceduru“, govori Brender, ne dižući pogled. "To je tačno, Majkl. Ali—“ Brender ustaje. „Odluči se onda.“ Nestaje niz hodnik. Skenlon gleda za njim. Naravno da ovo ide u moj izvještaj. Ali baš tebe briga. Moglo bi te biti briga... Uskoro. Skenlon silazi u mokru sobu i nalazi je praznu. Bori se da sam navuče oklop, par trenutaka posvećuje pregledu vizira na kacigi provjeravajući da nema ničega. Sustiže Klark i Karako odmah napolju; Klark gleda u kvartet liganja koje lebde uz dno. Jedna od njih je privezana za kutiju za uzorke koja leži na dnu, mrtvački sanduk otporan na pritisak, dug preko dva metra. Karako ga postavlja na neutralnu plovnost; sanduk se podiže par centimetara. Kreću bez riječi. Lignje ih vuku u bezdan; žene su naprijed, Skenlon i sanduk ih prate. Skenlon se osvrće preko ramena. Bibova utješna svjetla prelaze iz žute u sivu, zatim potpuno nestaju. Osjećajući iznenadnu potrebu za ohrabrenjem, prebacuje kanale na svom akustičnom modemu. Eno ga: centralni radio far. Nisi stvarno izgubljen dok god možeš da ga čuješ. Klark i Karako su bez svjetala. Čak ni njihove lignje ne sijaju. Ne govori ništa. Nećeš da mijenjaju svoje standardne postupke. Mada vjerovatno ionako ne bi. Povremena mutna svjetla mu kratko bljeskaju u uglovima očiju ali uvijek nestaju kad pokuša da pogleda u njih. Nakon par beskrajnih minuta vide svijetlu mrlju tačno ispred, koja se razliva u skup bakarnih farova i tamnih ćoškastih nebodera. Vampirice izbjegavaju svjetlo, nastavljaju oko njega pod uglom. Skenlon i teret ih bespomoćno prate. Staju tačno iza Grla, na granici između svjetla i mraka. Karako otpušta sanduk a Klark se podiže u vodeni stub iznad njih; ima nešto u ruci ali Skenlon ne može da vidi šta. Ona to drži kao da ga pokazuje nevidljivoj rulji.

To mrmlja. Isprva zvuči kao vrlo glasan komarac. Onda se doplerski razvlači u duboko režanje, pa nazad u histeričnu visoku frekvenciju. I sad, konačno, Leni Klark pali svoju čeonu lampu. Visi tamo gore kao neko razapeto uskrsnuće, njena ruka cvili u bezdan, svjetlo njene lampe para vodu kao, kao— —poziv na večeru, shvata Skenlon u trenutku kad nešto iz tame izleće prema njoj, veliko skoro kao ona i Isuse kakvi zubi— Guta njenu nogu do prepone. Leni Klark to prima sasvim ležerno. Zabada gasni štap koji joj se magično ukazao u lijevoj ruci. Stvorenje otiče i puca na par mjesta; skupovi balončića eruptiraju kao srebrnaste gljive iz tijela, podrhtavajući lete u nebo. Stvorenje se batrga, njegove ralje su kao monstruozna klopka zatvorena oko njene noge. Vampirica pruža ruke i rastura ga na komade golim rukama. Karako, još uvijek petljajući oko sanduka, pogleda gore. „Hej, Len. Htjeli su ga čitavog.“ „Pogrešna vrsta“, zuji Klark. Voda oko nje je puna poderanog mesa i svjetlucavih strvinara. Klark ih ignoriše, okrećući se i lagano skenirajući bezdan. Karako: „Iza tebe, na četiri sata.“ „Vidim“, kaže Klark, okrećući se u tom smjeru. Ništa se ne događa. Izmrcvarena lešina, trzajući se, pada na dno, strvinari sjaje na sve strane. Uređaj koji Klark drži u ruci grglja i cvili. Kako— Skenlon pomjera jezik po ustima, spremajući se da glasno postavi pitanje. „Ne sad“, zuji mu Karako, prije nego što je uspio bilo šta da izusti. Tamo nema ničega. Šta to one vide? To nešto dolazi brzo, ravno, tačno iz smjera iz kog ga Leni Klark očekuje. „Ovo može“, kaže ona. Prigušena eksplozija sa Skenlonove lijeve strane. Tanki trag mjehurića se pruži od Karako prema čudovištu, na tren ih spajajući. Stvor se trza od naglog udara. Klark se sklanja u stranu dok stvor proleće batrgajući se sa Karakinom strelicom zarivenom u bok. Klark gasi lampu, vrištalica u ruci se utišava. Karako sklanja pištolj i pliva gore prema njoj. Dvije žene manevrišu svoj plijen dole prema kutiji. Stvor škljoca prema njima, slabašan i spastičan. Uguravaju ga u sanduk, zatvaraju poklopac. „K’o da loviš ribu u lavoru“, zuji Karako. „Kako ste znale da dolazi?“ Pita Skenlon. „Uvijek dođu“, kaže Karako. „Zvuk ih prevari. I svjetlo.“ „Mislim, kako ste znale iz kog pravca? Unaprijed?“ Nastaje trenutak tišine. „Stekneš osjećaj nakon nekog vremena“, konačno kaže Klark. „To“, kaže Karako, „i ovo“. Pokazuje sonarski pištolj, vraća ga u futrolu na pojasu. Konvoj se preuređuje. Dogovoreno mjesto za ostavljanje čudovišta je sto metara od Grla. (ED ne dozvoljava strancima da lunjaju previše blizu njenih posjeda.) Vampiri se ponovo vraćaju iz svjetla u mrak, sa Skenlonom iza sebe. Putuju kroz svijet bez ikakvog oblika, osim stalnog kovitlanja mulja pred njegovim svjetlima. Klark se odjednom okreće prema Karako.

„Ja ću“, zuji, i odvaja se negdje u prazninu. Skenlon daje gas lignji, prilazi uz Karako. „Gdje će ona?“ „Stigli smo“, kaže Karako. Zaustavljaju se lagano. Karako pliva nazad do pomoćne lignje i dodiruje komande; kopče se otkopčavaju, trake se povlače u kućište. Kutija slobodno lebdi u vodi. Karako joj smanjuje plovnost i ona pada na klupko cjevastih crva. „Len— ovaj, Klark“, ponovo pokušava Skenlon. „Treba im još neko na Grlu. Otišla je da pomogne.“ Skenlon provjerava kanal na svom modemu. Sigurno je pravi kanal, da nije ne bi mogao da čuje Karako. Što znači da Klark i vampiri na Grlu sigurno koriste drugu frekvenciju. Još jedan prekršaj. Ali on nije budala, zna tu priču. Promijenili su kanal samo zato što je on tu. Samo neće da ga uključe u priču. Jedan nula za njih. Prvo jebena ED, sad obični radnici— Zvuk, s leđa. Tiho električno cviljenje. Zvuk lignje koja se pali. Skenlon se okreće. „Karako?“ Njegova lampa prelazi po kutiji, lignji, morskom dnu, vodi. „Karako? Jesi li tu?" Kutija. Lignja. Mulj. „Halo?" Samo prazna voda. „Hej! Karako! Kojeg vraga—„ Jedva čujno lupkanje, vrlo blizu. Pokušava da gleda svuda odjednom. Jedna noga stoji na sanduku. Sanduk se ljulja. Polaže kacigu na poklopac. Da. Nešto unutra, prigušeno, mokro. Udara. Pokušava da izađe. Ne može. Nema šanse. Samo umire unutra, ništa više. On se odguruje, pluta uvis u vodeni stub. Osjeća se vrlo izloženo. Nekoliko krutih zamaha nogama ga vraća na dno. Malo bolje. „Karako? Daj, Džudi—" O bože. Ostavila me ovdje. Jebo te samo me ostavila ovdje. Čuje nešto kako stenje, jako blizu. U njegovoj kacigi, zapravo. TRANS/ZVAN/230850:2026 Danas sam pratio Džudi Karako i Leni Klark napolje, i prisustvovao sam nekolicini događaja koje smatram zabrinjavajućim. Obje učesnice su plivale kroz neosvijetljena područja bez upaljenih čeonih lampi i provele su značajnu količinu vremena bez svoje partnerke; u nekom trenutku, Karako me naprosto ostavila samog na dnu bez upozorenja. Ova vrsta ponašanja je potencijalno smrtonosna, iako sam naravno uspio da se vratim nazad u Bib pomoću radio fara. Još uvijek čekam objašnjenje. Vam— drugi radnici su trenutno van stanice. Dvoje ili troje mogu da lociram pomoću sonara; pretpostavljam da su ostali skriveni negdje među objektima na dnu. Opet naglašavam, ovo je ekstremno kršenje sigurnosnih protokola.

Ova vrsta nemara je izgleda tipična ovdje. Pretpostavlja relativni nemar za ličnu sigurnost, stav koji je potpuno u skladu sa profilom koji sam izradio na početku ovog programa. (Jedina alternativa bi bila to da jednostavno ne mogu da procijene opasnosti koje postoje u ovom okruženju, što je malo vjerovatno.) Takođe odgovara generalnoj posttraumatskoj ovisnosti o opasnim okruženjima. Ovo ne predstavlja dokaz samo po sebi, ali primijetio sam još jednu ili dvije stvari koje, kada se razmotre u kombinaciji, mogu biti razlog za zabrinutost. Majkl Brender, na primjer, ima anamnezu koja se kreće od zloupotrebe kofeina i simpatomimetika do limbičkih premošćenja. Poznato je da je sa sobom na Bib donio znatnu zalihu fenociklidnih flastera; upravo sam ih našao u njegovoj kabini i iznenadilo me to što ih uopšte nije koristio. Fenociklidin sam po sebi, fiziološki gledano, ne stvara ovisnost— ovisnici o egzogenim drogama su isključeni iz programa— ali ostaje činjenica da je Brender bio ovisnik kada je stigao ovamo dole, i da je tu ovisnost u međuvremenu prekinuo. Postavlja se pitanje čime je zamijenio. Mokra soba. „Tu si. Gdje si bila?“ „Morala sam da uzmem ovo punjenje. Loša sulfidna glava.“ „Mogla si da mi kažeš. Trebalo je da idem s tobom danas, sjećaš se? Samo si me ostavila tamo.“ „Vratio si se.“ „Nije to poenta, Džudi. Ne možeš tek tako, bez riječi, ostaviti nekog na dnu okeana. Šta da mi se nešto dogodilo?“ „Mi stalno izlazimo sami. To je dio posla. Pazi, klizavo je.“ „I sigurnosne procedure su dio posla. Čak i za vas. A naročito za mene, Džudi, ja sam ovdje kao riba izvan vode, he he. Ne možeš da očekuješ da ću da se snađem.“ „… ." „Molim?" „Fali nam ljudi, sjećaš se? Ne možemo uvijek da idemo u parovima. A ti si velik i snažan čovjek— odnosno, čovjek, u svakom slučaju. Nisam mislila da ti treba bejbi sit— “ „Sranje! Moja ruka!“ „Rekla sam ti da paziš.“ „Aj. Koliko kila ima u toj stvari?“ „Oko deset, bez svog blata. Možda sam trebala da je operem.“ „Možda. Mislim da me jedna od glava zveknula u prolazu. Sranje, krvarim.“ „Izvini zbog toga.“ „Aha. Čuj, gledaj, Karako" Žao mi je ako nisi baš presretna da mi glumiš bejbisiterku, ali s malo više pažnje Akton i Fišer bi možda još uvijek bili živi, znaš? „Malo više bejbisitinga i— jesi li čula to?“ „Šta?“ „Iz vana. To—stenjanje, nešto—“ … „Daj, K— Džudi. Mora da si to čula!“ „Možda se oplata pomjerila.“

„Ne. Čuo sam nešto. I to ne prvi put.“ „Nisam ništa čula.“ „Jes— gdje ćeš sad? Upravo si ušla! Džudi...“ Tras. Šššš. „...ne idi...“ TRANS/ZVAN/250850:2120 Pitao sam svakog od učesnika da pristanu na rutinski pregled medicinskim skenerom— odnosno, većinu sam pitao direktno a zamolio sam ih da prenesu pitanje Kenu Lubinu, koga sam do sada par puta vidio ali nisam razgovarao s njim. (Dva puta sam pokušao da započnem razgovor sa g. Lubinom, bezuspješno.) Učesnici sigurno znaju da medicinski pregled ne zahtijeva fizički kontakt sa mnom i da ih mogu obaviti sami kad god im odgovara, bez potrebe za mojim prisustvom. Ipak, iako niko nije direktno odbio moj zahtjev vidljiv je očigledan nedostatak entuzijazma po tom pitanju. Sasvim je očigledno (i potpuno u skladu sa mojim profilom) da to smatraju nekom vrstom zadiranja u privatnost s moje strane, i rezultira izbjegavanjem po svaku cijenu. Do sada sam uspio da dobijem procjene samo za Elis Nakatu i Džudi Karako. Njihove binarne rezultate prilažem uz ovaj izvještaj; obje imaju povišenu proizvodnju dopamina i norepinefrina, ali ne mogu da utvrdim da li je to počelo prije ili nakon njihovog raspoređivanja ovamo. Nivo GABA i drugih inhibitora su isto blago povišeni, posljedica prethodnog urona (manje od sat vremena prije skeniranja). Ostali do sada nisu uspjeli da „nađu vremena“ da se podvrgnu pregledu. U međuvremenu sam bio prisiljen da se oslonim na arhivske rezultate skeniranja starih povreda. Ne iznenađuje činjenica da su ovdje fizičke povrede najčešće, iako su u zadnje vrijeme mnogo rjeđe nego prije. U izvještajima nema zabilježenih povreda glave, međutim— u svakom slučaju ničega to bi zahtijevalo magnetnu rezonancu glave. To efektivno ograničava dostupne podatke o hemiji mozga na ono što su učesnici spremni da daju na zahtjev— što, do sada, nije mnogo. Ukoliko se to ne promijeni, veliki dio moje analize će morati biti baziran na uočenom ponašanju. Koliko god srednjovjekovno to zvučalo. Ko bi to mogao biti? Ko? Kad je Ajvs Skenlon prvi put potonuo u bezdan imao je dva pitanja na umu. Sada juri ono drugo, ležeći u svojoj kabini, zaštićen od Biba parom video slušalica i ličnom bazom podataka u džepu košulje. Trenutno je zahvalno slijep po pitanju cijevi i kondenzacije. Ali nije gluh. Nažalost. Svako malo čuje korake, ili tihe glasove, ili— samo možda— udaljeno cviljenje nečega nezamislivog u agoniji; ali tad malo glasnije govori u mikrofon, guši neželjene zvukove režećim komandama sljedeća strana, poveži fajlove, traži riječ. Dosijei zaposlenih mu plešu po očima i skoro da uspijeva da zaboravi gdje se nalazi. Njegov interes za ovo pitanje nisu odobrili njegovi poslodavci. Ali znaju za to, o da da znaju. Samo ne misle da ja znam. Rovan i njeni poltroni su takvi kreteni. Lažu ga od samog početka. Skenlon ne zna zašto. On bi se složio, samo da su bili iskreni prema njemu. Ali su to zataškali. Kao da on ne može i sam da sabere dva i dva.

Prokleto je očigledno. Ima više od jednog načina da stvoriš vampira. Obično uzmeš nekog sa sjebanim mozgom, i obučiš ga. Ali zašto ne bi mogao da uzmeš nekoga ko je već obučen, i onda mu sjebeš mozak? Možda bi bilo i jeftinije. Može puno da se nauči iz lova na vještice. Sva ta histerija iz devedesetih vezana za potisnuta sjećanja, na primjer: more ljudi koji se odjednom prisjećaju zlostavljanja, kidnapovanja od vanzemaljaca ili drage stare bakice koja krčka kazan pun beba. Nije bilo potrebno mnogo, niko nije morao fizički da prespoji sinapse; mozak je dovoljno alav da sam sebe ispremoštava ako ga zezneš. Većina tih jadnika nije ni znala da to radi. Ovih dana ti treba samo par sedmica hipnoterapije. Prave sugestije, upućene na pravi način, mogu da učine da se sjećanja sama sklapaju iz slučajnih komadića. Neka vrsta neurološkog kaskadnog efekta. A kad jednom počneš da vjeruješ da si bio zlostavljan, pa, zašto se i tvoja psiha ne bi prilagodila tome? To je dobra ideja. I neko drugi je to mislio, bar sudeći po onome što je čuo od Meziča prije par sedmica. Ništa službeno, naravno, ali možda u sistemu već ima par prototipova. Neko ovdje u Bibu možda, hodajući dokaz Induciranog sindroma lažnog sjećanja. Možda Lubin. Možda Klark. Mogao bi biti bilo ko. Trebali su mi reći. Rekli su mu, o da. Rekli su mu, kad je tek počinjao, da kreće iz prizemlja. Bićeš informisan skoro o svemu, obećala mu je Rovan. Rad na dizajnu, naknadne izmjene. Čak su mu ponudili automatski koautorski status za sve nezaštićene publikacije. Ajvs Skenlon je trebao da bude jebeno ravnopravan. A onda su ga zatvorili u malu sobu da mumlja regrutima dok oni donose sve odluke na trideset petom jebenom spratu. Standardni korporativni mentalitet. Znanje je moć. Korpsovi nikada nisu nikome govorili ništa. Bio sam idiot što sam im toliko dugo vjerovao. Slao preporuke, čekao da ispoštuju obećanje ili dva. I sad mi bace ovu kosku. Zabiju me na dno okeana sa ovim posttraumatskim ludacima samo zato što niko drugi neće da prlja ruke tim govnima. Mislim, sranje. Toliki sam autsajder da moram da izvlačim glasine iz propale rage kao što je Mezič? Ipak. Pita se ko bi to mogao biti. Brender ili Nakata, možda. Njen dosije kaže da je završila geotermalni inžinjering i tehnologije visokog pritiska, a on ima master iz sistemske ekologije i genomike. Previše obrazovanja za prosječnog vampira. Pod uslovom da tako nešto postoji. Čekaj malo. Zašto vjerujem ovim dosijeima? Ako Rovan već ne otkriva ništa o tome, možda nije toliko glupa da ostavi tragove po kadrovskim dosijeima u ED-u. Skenlon razmišlja o tome. Šta ako su dosijei izmijenjeni. Možda bi trebao da posmatra najmanje vjerovatne kandidate. Preslaguje ih po redu stepena obrazovanja. Leni Klark. Odustala od medicinske, osnovno obrazovanje za virtualnog tehničara. ED je pokupila iz hongkuverskog akvarijuma. Odsjek za PR. Hmm. Neko kao Leni Klark, sa njenim socijalnim vještinama, u odnosima s javnošću? Ne zvuči vjerovatno. Pitam se — Isuse. Evo ga opet. Ajvs Skenlon skida slušalice sa očiju i zuri u plafon. Zvuk curi kroz trup, jedva čujan. Već se navikavam na njega, u stvari. Uzdiše kroz pregradni zid, povlači se, zamire. Skenlon čeka. Shvata da drži dah.

Eno ga opet. Nešto jako daleko. Nešto jako— Usamljeno. Zvuči tako usamljeno. Zna taj osjećaj. Dnevna soba je prazna ali nešto baca slabu sjenku kroz vrata komunikacija. Tih glas iznutra: zvuči kao Klark. Skenlon prisluškuje nekoliko sekundi. Ona recituje stope potrošnje namirnica, navodi zadnje komade opreme koju treba raspakovati. Rutinski poziv ED-u, čini se. Ona prekida taman prije nego što se on ukazao. Sjedi zavaljena u stolici, šolja kafe nadohvat ruke. Gledaju se neko vrijeme, bez riječi. „Je li još neko ovdje?“ Pita Skenlon. Ona odmahuje glavom. „Mislio sam da sam čuo nešto, prije par minuta.“ Ona se okreće nazad prema konzoli. Nekoliko ikona svijetli na glavnom ekranu. „Šta radiš?“ Ona neodređeno pokazuje na konzolu. „Pratim ih. Mislila sam da će ti se to dopasti, za promjenu.“ „Ah, ali rekao sam—“ „Da ne mijenjamo rutinu“, prekida ga Klark. Djeluje umorno. „Da li ti stvarno očekuješ da će svi uraditi ono što kažeš?“ „Misliš da sam mislio na to?“ Ona tiho frknu, i dalje se ne okrećući. „Gledaj“, kaže Skenlon, „jesi li sigurna da nisi čula nešto kao, kao—“, kao duha, Klark? Kao zvuk koji bi stvarao mrtav Akton dok gleda kako njegovi ostaci trunu tamo u pukotini? „Ne brini o tome“, kaže ona. Aha. „Znači jesi čula nešto.“ I zna šta je to. Svi oni znaju. „Šta ja čujem“, kaže ona, „je moj problem“. Odustani, Skenlone. Ali nema gdje da ode, osim nazad u svoju kabinu. A samoća u ovom trenutku— nekako, čak i društvo jednog vampira se čini bolje. Ona se okreće prema njemu. „Još nešto?“ „Ne baš. Samo ne mogu da zaspim.“ Skenlon navlači razoružavajući osmijeh. „Valjda nisam navikao na pritisak.“ Tako je. Opusti je. Priznaj njenu superiornost. Ona ga samo gleda. „Ne znam kako vi ovo podnosite, mjesec za mjesecom“, dodaje. „Da, znaš. Ti si psihijatar. Ti si nas izabrao.“ "U stvari, više sam mehaničar." „Naravno“, kaže ona, bezizrazno. „Tvoj posao je da stvari ostanu pokvarene.“ Skenlon skreće pogled. Ona ustaje i kreće prema vratima, naizgled zaboravljajući na dužnost praćenja ostalih. Skenlon se sklanja u stranu. Ona kliznu pored njega, nekako izbjegavajući fizički kontakt u tom skučenom prostoru. „Vidi“, izlanu on, „može li malo objašnjenje procedure praćenja? Nisam baš upoznat s ovom opremom.“

Previše je očigledno. Zna da ga je prozrela i prije nego što su riječi izašle iz njegovih usta. Ali je isto tako i sasvim realan zahtjev za nekoga u njegovoj ulozi. Ipak je rutinska evaluacija u pitanju. Posmatra ga trenutak, sa glavom malo nagnutom u stranu. Njeno lice, bezizrazno kao i uvijek, kao da nosi mali smiješak. Konačno ponovo sjeda. Otvara meni. „Ovo je Grlo.“ Grozd svijetlih pravougaonika ugniježđenih u pozadinu sastavljenu od izohipsi. „Termalni prikaz.“ Slika eksplodira u psihodeličnim lažnim bojama, crvene i žute vruće tačke pulsiraju u nejednakim intervalima duž glavne pukotine. „Obično se ne baviš termikom kad pratiš“, objašnjava Klark. „Kad si napolju sve to svakako vidiš iz prve ruke prije ili kasnije.“ Psihodelija se vraća u sivozelenu. A šta kad nekoga iznenadi nešto tamo napolju a ti ovdje nemaš očitanja da bi znala da su u problemu? Skenlon ne postavlja pitanje naglas. Samo još jedno kraćenje procedura. Klark naginje prikaz, pronalazi par alfanumeričkih ikona. „Elis i Ken." Još jedna crvena vruća tačka upada u gornje lijevo polje ekrana. Ne, čekaj malo; ugasila je termalni... „Hej“, kaže Skenlon, „to je mrtvački prekidač—“ Nema zvučnog alarma. Zašto nema alarma—Očima preleće po polupoznatoj konzoli. Gdje je, gdje—sranje— Alarm je ugašen. „Vidi!" Skenlon pokazuje na ekran. „Zar ne možeš—" Klark diže pogled prema njemu, skoro lijeno. Djeluje kao da ga ne razumije. On zabada palac u sto. „Neko je upravo umro tamo vani!“ Ona gleda u ekran, lagano odmahujući glavom. „Ne—“ „Ti glupa kujo, ugasila si alarm!“ Udara po kontrolnoj ikoni. Stanica počinje da urla. Skenlon odskakuje, zatečen, udara u pregradni zid. Klark ga gleda, blago se mršteći. „Šta je s tobom?" On prilazi i hvata je za ramena. „Uradi nešto! Zovi Lubina, zovi—“ Alarm je zaglušujući. Trese je, žestoko, podiže je iz stolice— I prisjeća se, prekasno: ne možeš da dodiruješ Leni Klark. Nešto se dešava na njenom licu. Skoro se zgužvalo tu pred njim. Leni Klark, ledena kraljica, odjednom više nije tu. Na njenom mjestu stoji pretučeno, slijepo malo dijete, trese se a usta samo ponavljaju jedno te isto, ne čuje kroz urlanje alarma ali njene usne oblikuju riječi, žao mi je žao mi je žao mi je— Sve u samo par sekundi, prije nego što očvrsnu u kristal. Kao da je ukrutio taj zvuk, i Skenlonov napad. Njeno lice se potpuno isprazni. Diže se iz stolice, par centimetara viša nego što bi trebala da bude. Jedna ruka se diže, grabi Ajvsa Skenlona za grlo. Gura. On posrće unazad ka dnevnoj sobi, mlatarajući. Sto se pojavljuje pored njega; on ga grabi, hvata ravnotežu. Odjednom, Bib je ponovo tih. Skenlon duboko udiše. Još jedan vampir se pojavio na rubu njegovog vidnog polja, mirno stoji na ulazu u hodnik; on ga ignoriše. Tačno ispred, Leni Klark ponovo sjeda za konzolu u komunikacijama, okrenutih leđa. Skenlon zakorači naprijed. „To je Karl“, kaže mu prije nego što je uspio da progovori.

Treba mu trenutak da shvati: Akton. „Ali— to je bilo prije dva mjeseca“, kaže Skenlon. „Izgubili ste ga.“ „Izgubili smo ga.“ Ona diše, polako. „Sišao je u dimnjak. Koji je eruptirao.“ „Žao mi je“, kaže Skenlon. „Ja— nisam znao.“ „Aha.“ Njen glas je krut od kontrolisane ravnodušnosti. „Previše je duboko— ne možemo da dođemo do njega. Previše je opasno.“ Okreće se prema njemu, nemoguće mirna. „Ali mrtvački prekidač još radi. Nastaviće da urla dok mu ne nestane baterije.“ Sliježe ramenima. „Tako da smo ugasili alarm.“ „Potpuno razumijem“, tiho kaže Skenlon. „Zamisli samo“, kaže mu Klark, „koliko me tješi tvoje razumijevanje“. On se okreće da ode. „Čekaj“, kaže ona. „Mogu da ti pokažem. Mogu da ti pokažem tačno gdje je umro, u maksimalnoj rezoluciji.“ „To nije neophodno." Ona zabada po komandama. „Nema problema. Naravno da te interesuje. Kakav bi bio mehaničar kad te ne bi interesovale performanse nečega što si sam napravio?“ Ona oblikuje prikaz kao kipar, sklanjajući i približavajući ga sve dok na ekranu nije ostalo ništa osim klupka blijedih zelenih linija i crvene pulsirajuće tačke. „Zaglavio se bočnom kanalu“, kaže. „Izgleda tijesno čak i sad, kad se svo meso raskuhalo i otpalo. Ne znam kako je uspio da se zavuče tamo kad je bio u komadu.“ U njenom glasu nema stresa. Kao da priča o nečijem godišnjem odmoru. Skenlon osjeća njene oči na sebi; svoje drži na ekranu. „Fišer, kaže on. „Šta se njemu dogodilo?“ Ugom oka: ona se zategnu, pretvara to u slijeganje ramenima. „Ko zna? Možda ga je Arči zgrabio.“ „Arči?“ „Arči Teutis.“ Skenlon ne prepoznaje ime; nema ga u njegovim fajlovima, koliko zna. Razmišlja, odlučuje da ne insistira. „Da li je i Fišerov prekidač aktiviran?“ „Nije ga imao.“ Sliježe ramenima. „Bezdan može da te ubije na bezbroj načina, Skenlone. Ne ostavlja uvijek tragove.“ „Žao— žao mi je ako sam te uznemirio, Leni.“ Jedan ugao njenih usana se jedva pomjeri. I jeste mu žao. Mada on nije ništa kriv. Nisam te ja napravio time što jesi, želi da kaže. Nisam te ja razlupao tako, to je bio neko drugi. Ja sam samo naišao poslije i našao način da te upotrijebim. Dao sam ti svrhu, veću svrhu nego što si ikad imala tamo gore. Da li je to toliko loše? Ne usuđuje se da to kaže naglas, okreće se da ode. I pretvara se da ne primjećuje kad Leni Klark, vrlo kratko, stavlja prst na mjesto gdje Aktonova ikona sija na ekranu. TRANS/ZVAN/260850:1352 Nedavno sam imao jako zanimljiv razgovor sa Leni Klark. Iako to nije otvoreno priznala— vrlo je defanzivna i vješto krije svoja osjećanja od amatera— vjerujem da su ona i Karl Akton bili u seksualnoj vezi. To je ohrabrujuće otkriće, iz razloga što moji

originalni profili snažno ukazuju na mogućnost nastajanja takve veze. (Klark ima istoriju veza sa „povremeno eksplozivnim“ tipom.) To daje i određenu mjeru empiričke potvrde drugim, povezanim predviđanjima vezanim za ponašanje pukotinaca. Saznao sam takođe i da je Karl Akton ne samo nestao, već je zapravo poginuo u eruptirajućem dimnjaku. Ne znam šta je radio unutra— nastaviću da istražujem— ali ovakvo ponašanje se čini u najmanju ruku glupo, a sasvim moguće i suicidalno. Suicid ne odgovara ni DSM ni ECM profilu Karla Aktona, iako su sigurno bili tačni u vrijeme izrade. Samoubistvo stoga implicira određeni stepen promjene u bazičnoj ličnosti. Što odgovara scenariju trauma-ovisnost. Međutim, ne može se isključiti ni neka vrsta fizičke povrede mozga. Moje pretraživanje medicinskih evidencija nije ukazalo na bilo kakve povrede glave, uz napomenu da je ograničeno na živuće učesnike. Možda je Akton bio... različit... Oh. Saznao sam ko je Arči Teutis. Nije u kadrovskoj evidenciji. Biblioteka. Architheutis: divovska lignja. Mislim da se šalila.

Trska U ovakvim prilikama čini ti se da je svijet uvijek bio crn. Mada, naravno, nije. Džoel Kita je spazio trag ambijentalne plave kroz gornje okno prije samo deset minuta. Taman prije nego što su prošli kroz duboki rasipajući sloj; prilično tanak u poređenju sa starim danima kako je čuo, ali i dalje impresivan. Sijajuće sifonofore i ribe s lampama i sve to. I dalje prekrasan. To je sad hiljadu metara iznad njih. Tu gdje su nema ničega osim tankog vertikalnog reza Bibovog transponderskog kabla. Džoel je pustio ‘skaf u lijenu spiralu na silasku, prednji reflektori obasjavaju vodu u silaznoj spirali. Kabl transpondera preleće ispred prednjeg prozora svakih tridesetak sekundi, brojeći vrijeme kao svijetla vertikalna linija u mraku. Osim toga, crnilo. Sićušno čudovište udara u prozor. Iglasti zubi toliko dugi da ne može da zatvori usta, jeguljasto tijelo načičkano sijajućim fotoforama - najviše petnaest, dvadeset centimetara dugo. Nije dovoljno dugačko ni da na stvori zvuk pri udaru, i onda nestaje u kovitlacu iznad njih. „Iglozub“, kaže Džarvis. Džoel pogleda svog putnika, zgurenog pored njega u pokušaju da vidi to što bi se u šali moglo nazvati „vidik“. Džarvis je nekakav ćelijski fiziolog u Rend/Vašingtonu, tu da pokupi misteriozni paket zamotan običnim papirom. „Viđaš li puno ovih?“, pita sad. Džoel odmahuje glavom. „Ne ovako duboko. Malo neobično." „Aha, pa, cijela ova oblast je neobična. Zato i jesam tu.“ Džoel provjerava taktički, pomjera zakrilca. „Vidiš, iglozubi ne bi trebali da narastu veći od ovoga kog si upravo vidio“, primjećuje Džarvis. „Ali tamo nekad 1930-ih se pojavio taj tip— Bib se zvao, po njemu su nazvali— kako god, zakleo se da je vidio jednog koji je bio duži od dva metra.“ Džoel progunđa. „Nisam znao da su ljudi dolazili ovamo tako davno.“ „Aha, da, u stvari su samo počinjali. I svi su mislili da su dubinske ribe u stvari samo ti mali zakržljali kepeci, jer su samo njih izvlačili u mrežama. Ali onda je Bib naišao na tog velikog zajebanog iglozuba i ljudi su počeli da misle hej, možda hvatamo samo male zato što veliki lako zbrišu od mreža. Možda je duboko more stvarno puno ogromnih čudovišta.“ „Nije“, kaže Džoel. „Bar ne koliko sam ja vidio.“ „Aha, da, to većina ljudi misli. Ali svako malo more izbaci komad nečeg čudnog. A tu je i velikousta. I standardne divovske lignje.“ „One nikad ne silaze ovako duboko. Kao ni ti ostali giganti koje spominješ, kladim se. Nema dovoljno hrane.“ „Osim na izvorima“, kaže Džarvis. „Osim na izvorima.“ „U stvari“, dodaje Džarvis, „osim na ovom izvoru“. Kabl transpondera opet prolazi ispred, kao tihi metronom. „Aha“, kaže Džoel s malim zakašnjenjem. „A zašto to?“

„Pa, nismo sigurni. Iako radimo na tome. To ja i radim ovdje. Idem da maznem jedno od tih krljuštavih čudovišta.“ „Šališ se. Šta, sudaraćemo se s njim dok ne krepa?“ „U stvari su ga već uhvatili. Pukotinci su ga zgembali za nas prije par dana. Mi ćemo samo da ga pokupimo.“ „Mogao sam to i sam. Zašto i ti ideš?“ „Moram da se uvjerim da su to dobro uradili. Neću da kutija eksplodira na površini.“ „A ovaj ekstra tank koji ste privezali na moj ‘skaf? Sa sto biohazard naljepnica po njemu?“ „Oh“, kaže Džarvis. „To je samo da sterilizujemo uzorak.“ „Mhm.“ Džoel pušta oči da prelete po konzoli. „Ti mora da si jako važan tamo na obali.“ "Stvarno? Što?“ „Prije sam često vozio na Čener. Farmaceutski uroni, namirnice za Bib, ekoturizam. Prije nekog vremena sam vozio nekog korpsa na Bib; rekao je da ostaje oko mjesec dana. Onda me ED nazove tri dana kasnije i kaže mi da idem da ga pokupim. Ja odem a oni mi kažu da je otkazano. Bez objašnjenja.“ „Prilično čudno“, primjećuje Džarvis. „Ti si moja prva tura na Čener u zadnjih šest sedmica. Ti si prva tura na Čener koju je iko vozio, koliko znam. Što znači da si neka čivija.“ „Ne baš.“ Džarvis sliježe ramenima u polusvjetlu. „Ja sam samo saradnik na istraživanju. Idem gdje mi kažu, kao i ti. Danas su mi rekli da odem da pokupim narudžbu ribe za ponijeti.“ Džoel ga gleda. „Pitao si zašto toliko narastu“, kaže Džarvis mrdajući se nadesno. „Mislimo da je neka vrsta endosimbiotske infekcije u pitanju.“ „Ne seri.“ „Recimo, nekom mikrobu je lakše da živi u ribi nego u otvorenom okeanu — manje osmotskog stresa — a onda unutra pumpa više ATP-a nego što mu treba.“ „ATP-a“, kaže Džoel. „Visokoenergetsko fosforno jedinjenje. Ćelijska baterija. U svakom slučaju, taj mikrob bljuje taj višak ATP-a a riba domaćin ga koristi kao dodatnu energiju za rast. Tako da Čener možda ima neku unikatnu bubu koja inficira sve koštunjave ribe i tjera ih da rastu.“ „Baš friknuto.“ „U stvari, to se stalno dešava. Svaka od tvojih ćelija je u stvari kolonija, kad smo već kod toga. Znaš, nukleus, mitohondrije, hloroplasti ako si biljka—“ „Nisam." Što se ne može reći za neke... „—svi su oni bili samostalni organizmi svojevremeno. Prije par milijardi godina nešto ih je pojelo, ali nije moglo da ih svari kako treba tako da su samo nastavili da žive u citoplazmi. Na kraju su se pogodili sa ćelijom domaćinom, preuzeli čišćenje, kućne poslove i slično na ime kirije. I voila! Naša moderna eukariotska ćelija.“ „A šta ako ta Čenerska buba uđe u nekog čovjeka? Svi porastemo na tri metra?“

Učtivi osmijeh. „Ne. Ljudi prestaju da rastu kada odrastu. Kao i ostali kičmenjaci. Ribe, s druge strane, rastu tokom cijelog života. A dubinske ribe— one ni ne rade ništa drugo osim što rastu, ako znaš šta hoću da kažem.“ Džoel podiže obrve. Džarvis diže ruke. „Znam, znam. Tvoj mali prst je veći od prosječne dubinske ribe. Ali to znači samo da im fali goriva; kad se stvarno natankaju, vjeruj mi, od toga samo rastu. Zašto trošiti kalorije na plivanje kad svakako ništa ne vidiš? U mraku je predatorima bolje da sjede i čekaju. S tim da, ako dovoljno narasteš, možda ćeš postati prevelik za druge predatore, kontaš?“ „Mmm." „Naravno, cijela ova teorija je bazirana na par uzoraka koji su izvučeni napolje bez ikakve zaštite od razlika u temperaturi i pritisku.“ Džarvis frknu. „Mogli su ih poslati i u papirnoj kesi. Ali ovaj put to radimo kako treba— hej, jel ja to vidim svjetlo tamo dole?“ Mutno žuto svjetlo mrlja tamu tačno ispod. Džoel diže topografski prikaz: Bib. Geotermalno polje na samoj pukotini daje niz solidnih zelenih odraza pod azimutom 340o. A malo lijevo od toga, stotinjak metara od najistočnijeg generatora, nešto pušta jedinstven akustični signal u intervalima od četiri sekunde. Džoel tapka po komandama za spuštanje zakrilaca. ‘Skaf se čupa iz spirale i počinje da plovi ka sjeveroistoku. Stanica Bib, i dalje samo svijetla fleka, nestaje iza krme. Okeansko dno se odjednom pojavljuje pod ‘skafovim reflektorima; koštano-siva sluz klizi pored njih, pokoja stijena, velike zgnječene puslice od lave i plovućca. U pilotskoj kabini, bljeskajuća tačka se sporo mrda prema centru topografske karte. Nešto ih napada odozgo; prigušeni vlažni zvuk udarca kratko odjekuje kroz trup. Džoel gleda gore kroz krovni otvor ali ne vidi ništa. Još nekoliko udaraca, jedan za drugim. ‘Skaf nemarno zvrji dalje. „Tamo.“ Izgleda kao kutija čamca za spašavanje, duga tri metra. Očitanja svijetle sa panela na jednom zaobljenom kraju. Stoji na tepihu od divovskih tubastih crva, čije su paperjaste krune ispružene u punom jeku hranjenja. Džoel misli na bebu Mojsija ugniježđenog u busenu mutantske trske. „Čekaj malo“, kaže Džarvis. „Prvo ugasi svjetlo.“ „Zašto?“ „Ne trebaju ti, jel’ tako?“ „Ne baš. Mogu po instrumentima ako moram. Ali zašto—“ „Samo ih ugasi, okej?“ Džarvis, brbljivac, odjednom postaje totalno poslovan. Mrak plavi pilotsku kabinu, malo se povlači pred sjajem indikatora na konzoli. Džoel grabi par video slušalica sa kuke. Morsko dno se ponovo pojavljuje pred njima zahvaljujući bočnim fotopojačivačima, zgasnuto u plavo-crne tonove. Dovodi ‘skaf u poziciju direktno iznad kutije, osluškuje zveket i škripu kuka koje se rastežu ispod palube; metalne kandže boje škriljca pružaju se kroz njegovo vidno polje. „Poprskaj ga prije nego što ga podigneš“, kaže Džarvis. Džoel podiže ruku i ukucava kontrolni kod bez gledanja. Na slušalicama vidi štrcaljku kako izlazi iz Džarvisovog rezervoara, ciljajući, kao mršava kobra. „Uradi to“

Štrcaljka ejakulira u sivo-plavu tamu, šprica tamo-amo po kutiji i okolnom bentosu. Tubasti crvi bježe nazad u svoje tunele i zatvaraju vrata; cijela šuma paperjastih perjanica nestaje u sekundi, ostavljajući samo gomilu zatvorenih kožnatih cijevi. Štrcaljka bljuje svoj otrov. Jedna od tuba se otvara, kao da oklijeva. Nešto tamno i strunasto isplovljava napolje, uvijajući se. Sivi mlaz ga preplavljuje; crv se objesi, beživotno, preko ivice svoje jazbine. I ostale tube se otvaraju. Beskičmeni leševi izlaze napolje. „Šta je u ovome?“ Šapće Džoel. „Cijanid. Rotenon. I još ponešto. Neka vrsta koktela.“ Štrcaljka štuca par sekundi i prazni se. Džoel je automatski povlači. „U redu“, kaže Džarvis. „Uzmi je i idemo kući.“ Džoel se ne pomjera. „Hej“, kaže Džarvis. Džoel odmahuje glavom, igra se s mašinama. ‘Skaf pruža ruke i metalnim zagrljajem grabi kutiju sa dna. Džoel skida slušalice sa očiju i dodiruje komande. Počinju da se dižu. „To je bilo prilično temeljno ispiranje“, primjećuje Džoel nakon nekog vremena. „Da. Pa, taj uzorak nas je poprilično koštao. Neću da ga kontaminiramo.“ „Aha." „Upali opet svjetla ako hoćeš“, kaže Džarvis. „Koliko do površine?“ Džoel pali reflektore. „Dvadeset minuta. Pola sata.“ „Nadam se da pilotu liftera neće biti previše dosadno.“ Džarvis je opet prisno nastrojen. „Nema pilota. Samo pametni gel.“ „Stvarno? Ne mogu da vjerujem.“ Džarvis se mršti. „Plaše me ti gelovi. Znaš da je jedan podavio gomilu ljudi u Londonu nedavno?“ Da, kreće da kaže Džoel ali Džarvis je opet u brbljavom modu. „Ne seri. Upravljao je sistemom podzemne željeznice tamo, radio savršeno, i onda jedan dan zaboravi da upali ventilatore na vrijeme. Voz uleti u stanicu petnaest metara ispod zemlje, svi izađu, nema vazduha, bum.“ Džoel je ovo već čuo. Poenta je nešto u vezi pokvarenog sata, ako se dobro sjeća. „Te stvari uče iz iskustva, jel’ tako?“, nastavlja Džarvis. „I svi su pretpostavili da je naučio da pali ventilatore na neki očigledan znak. Temperatura tijela, kretanje, nivo CO2, znaš. Ispalo je da je umjesto toga gledao zidni sat. Dolazak voza se poklapao sa predvidljivim podskupom obrazaca na digitalnom satu, tako da je palio ventilatore kad god je vidio neki od poznatih obrazaca.“ „Aha. Tako je.“ Džoel trese glavom. „A vandali su razbili sat, ili nešto tako.“ „Hej. Ti jesi čuo za to.“ „Džarvise, ta priča je stara deset godina, ako ne i više. To je bilo davno nekad kad su tek počinjali da koriste te stvari. Ti gelovi su od tada pročešljani i popravljeni od molekula naviše.“ „Stvarno? Što si tako siguran?“ „Zato što gel vozi taj lifter već skoro godinu dana, a imao je više nego dovoljno prilika da zajebe stvar. Ali nije.“ „Znači sviđaju ti se te stvari?

„Ma ne, jebo te“, kaže Džoel, misleći na Reja Sterikera. Misleći na sebe. „Mnogo bi mi se više sviđali ako bi nekada fakat zasrali, znaš?“ „Kako god, meni se ne sviđaju i ne vjerujem im. Moraš da se zapitaš šta oni smjeraju.“ Džoel klima, ometen Džarvisovom digresijom. Ali onda mu se um vraća na mrtve crve, na neprijavljene zabranjene zone i na anonimnu kutiju okupanu sa dovoljno otrova da ubije čitav jebeni grad. Moram da se zapitam šta smo svi mi.

Duhovi Odvratna je. Skoro metar u prečniku. Vjerovatno je bila manja kad je Klark počela da radi na njoj, ali sad je pravo čudovište. Skenlon se prisjeća svojih školskih dana i činjenice da bi morske zvijezde trebale biti samo u jednoj ravni. Pljosnati disk sa krakovima. Ali ne i ova. Klark je nakalemila raznorazne komade jedne na druge pod svim mogućim uglovima i stvorila gmižući gordijev čvor od crvenih, ljubičastih i bijelih dijelova. Skenlon misli da je originalno tijelo možda bilo narandžasto, prije. „Regenerišu se“, zuji ona uz njegovo rame. „I imaju vrlo primitivan imuni sistem, tako da nema problema sa odbacivanjem tkiva. Tako da ih je lakše popraviti ako se nešto pokvari.“ Popraviti. Kao da je ovo neka vrsta stvarnog poboljšanja. „Znači, bila je pokvarena?“ Pita Skenlon. „U čemu je tačno bio problem s njom?“ „Bila je izgrebana. Imala je posjekotinu na leđima. A pored je bila druga morska zvijezda, sva rasturena. Previše rasturena da bih joj pomogla, ali sam skontala da mogu da iskoristim neke dijelove da zakrpim ovu malenu ovdje.“ Ovu malenu. Ova malena se vuče po dnu između njih u sporim patetičnim krugovima, ostavljajući zapetljane tragove u mulju. Niti parazitskih gljivica se vuku iz dronjavih šavova, još nezaraslih. Suvišni udovi, asimetrično nakalemljeni, zapinju o kamenje; tijelo posrće, trajno nestabilno. Leni Klark kao da to ne primjećuje. "Prije koliko— mislim, koliko dugo već ovo radiš?“ Skenlonov glas je zadivljujuće ravan; siguran je da ne otkriva ništa osim prijateljskog interesovanja. Ali ona nekako zna. Ćuti par sekundi, a onda upire svoje nemrtve oči u njega i kaže „Naravno. Gadi ti se“. „Ne, samo sam— pa, fasciniran, ja—” „Užasnut si“, zuji ona. „Ne bi trebao da budeš. Zar nije ovo tačno to što očekuješ od pukotinaca? Zar nije to razlog što su te uopšte poslali ovamo?" „Znam šta misliš, Leni“, pokušava Skenlon laganom varijantom. „Znam da misliš da svako jutro ustanemo i pitamo se Kako ćemo najbolje zajebati naše radnike danas?“ Ona gleda dole u morsku zvijezdu. „Mi?“ „ED.“ Ona tu pluta dok njeno monstruozno ljubimče gmiže kao na usporenom snimku u pokušaju da se ispravi. „Mi nismo zli, Leni“, kaže Skenlon nakon nekog vremena. Kad bi ga samo pogledala, vidjela taj izraz poštenja na njegovom licu ispod kacige. Vježbao ga je godinama. Ali kad je ona konačno digla pogled, čini se kao da ne primjećuje. „Ne laskaj sam sebi, Skenlone“, kaže. „Ti nemaš nimalo kontrole nad tim što jesi.“ TRANS/ZVAN/280850:1043 Nema sumnje da sposobnost funkcionisanja ovdje dole proizilazi iz karakteristika koje bi se pod drugačijim okolnostima mogle nazvati „disfunkcionalnim“. Te karakteristike ne samo da omogućavaju dugoročno izlaganje rasjedu, već se mogu i pojačati kao rezultat

tog izlaganja. Leni Klark, na primjer, je razvila mutilacionu neurozu koju sigurno nije mogla imati prije dolaska ovamo. Njena fascinacija životinjom koja se lako može „popraviti“ kad se pokvari ima prilično očigledne korijene, bez obzira na više užasno loše izvedenih pokušaja „popravke“. Džudit Karako, koja je prije hapšenja trčala maratone, kompulsivno pliva uz i niz kabl Bibovog transpondera. Ostali učesnici su vjerovatno razvili druge, odgovarajuće navike. Još uvijek ne mogu da potvrdim da li ovi obrasci ponašanja ukazuju na psihološku ovisnost. Ako da, sumnjam da je Kenet Lubin u tome otišao najdalje. U razgovoru sa nekima od ostalih učesnika sam saznao da Lubin možda povremeno spava napolju, što se ni po kojim standardima ne može smatrati sigurnim. Razloge za to bih mogao bolje da protumačim ako bih znao više pojedinosti o Lubinovoj istoriji. Ali u njegovom dosijeu nedostaju određene relevantne informacije. Što se tiče posla, učesnici neočekivano dobro rade zajedno s obzirom na psihološki prtljag koji svako od njih vuče sa sobom. Tokom rada u smjeni imaju gotovo neobjašnjivu koordinaciju. Izgledaju kao da izvode uvježbanu koreografiju. Kao da— Ovo je subjektivan utisak, naravno, ali vjerujem da pukotinci zaista dijele neku vrstu pojačane svijesti jedni o drugima, bar dok su napolju. Možda imaju i pojačanu svijest o meni— ili to, ili su došli do nekih izuzetno oštroumnih uvida u moje stanje uma. Ne. Previše, previše— Previše lako za izvrnuti. Ako haploidi na kopnu ovo pročitaju, mogli bi pomisliti da vampiri vode igru. Skenlon briše posljednjih par redova, razmatra alternative. Za njegove sumnje postoji riječ. To je riječ koja opisuje doživljaj koji imaš u komori za izolaciju, ili u virtuelnoj stvarnosti kad isključiš sadržaj, ili— u ekstremnim slučajevima— kad ti neko presječe senzorne kablove u centralnom nervnom sistemu. Opisuje ono stanje senzorne deprivacije u kojoj čitavi segmenti mozga zamiru od gladi za podražajima. Riječ je Gancfeld. U Gancfeldu je jako tiho. Obično temporalni i okcipitalni režanj vrve od podražaja, signala dovoljno jakih da potope svu konkurenciju. Kada se oni utišaju, um ponekad može da čuje tihi šapat u mraku. Zamišlja scene koje čudno liče na one koje sijaju na televizoru u nekoj udaljenoj sobi, možda. Ili osjeća jedva čujni emotivni eho, poznat, ali nekako ne iz prve ruke. Statistika ukazuje na to da ovi osjećaji nisu potpuno imaginarni. Eksperti iz ranijih decenija— ljudi vrlo nalik na Ajvsa Skenlona, osim što su imali sreću da budu na pravom mjestu u pravo vrijeme— su čak pronašli i mjesto odakle dolaze ti šapati. Ispostavilo se da proteinske mikrotubule, koje prožimaju apsolutno svaki neuron, primaju neke slabe signale na kvantnom nivou. Ispostavilo se da je sama svijest kvantni fenomen. Ispostavilo se da pod određenim uslovima svjesni sistemi mogu da komuniciraju direktno, bez posredovanja uobičajenih senzornih posrednika. Nije loš ishod za nešto što je počelo prije sto godina sa raspolovljenim ping pong lopticama nalijepljenim na nečije oči. Gancfeld. To je prava karta. Ne pričaj o lakoći s kojom te ovi stvorovi čitaju. Zaboravi ishod: seciraj proces. Preuzmi kontrolu. Vjerujem da ovdje djeluje neka vrsta Gancfeldovog efekta. Mračno, bestežinsko okruženje abisalnih dubina može da osiromaši senzorni doživljaj u tolikoj mjeri da

pomjeri omjer signala i šuma preko granice. Moje opservacije indiciraju da su žene možda osjetljivije od muškaraca, što je razumljivo s obzirom na njihov veći korpus kalosum i prednost u smislu brže interkortikalne obrade... Šta god da uzrokuje ovaj fenomen, još uvijek nema efekta na mene. Možda je potrebno određeno vrijeme. I da, još nešto. Nisam našao nikakvu evidenciju da je Karl Akton ikada koristio medicinski skener. Pitao sam o tome Klark i Brendera, ali ni jedno od njih se nije moglo sjetiti da je Akton ikada koristio mašinu. S obzirom na broj povreda kod ostalih učesnika, ovo nalazim čudnim. Ajvs Skenlon sjedi za stolom i tjera se da jede. Usta su mu potpuno suha. Čuje vampire kako se kreću dole, idu kroz hodnik, kreću se iza njega. Ne okreće se. Ne smije da pokaže ni najmanju slabost. Ne smije da pokaže nikakav nedostatak samopouzdanja. Vampiri, zna, su kao psi. Mogu da nanjuše strah. Glava mu je puna semplovanih zvukova koji se beskrajno ponavljaju. Ovdje nisi među prijteljima, Skenlone. Nemoj nas pretvoriti u neprijatelje. To je bio Brender, prije pet minuta, šapćući u Skenlonovo uho prije nego što je uskočio u mokru sobu. I Karako i njeno klik klik klikanje nožem po stolu, od kojeg više ne može ni da misli. I Nakata i to njeno glupo kikotanje. I Patriša Rovan, negdje u zamišljenoj budućnosti, kako reži Ako nisi u stanju da obaviš rutinski zadatak a da ne prouzrokuješ pobunu nije ni čudo da ti nismo vjerovali... Ili možda, kao eho u nekom paralelnom vremenskom toku, lakonski poziv ED-u: Izgubili smo Skenlona. Izvinite. A ispod svega toga, taj dugi, prazni, ledeni zvuk koji mili po podu njegovog mozga. Ta stvar. Ta stvar koju niko ne spominje. Glas u ambisu. Večeras zvuči kao da je blizu, šta god da je. Ne da vampirima smeta. Oni zakopčavaju svoje ‘kože dok Skenlon smrznuto sjedi na kraju svog obroka, oni grabe peraja, iskaču napolje po jedno i dvoje, napuštaju ga. Idu tamo vani, kod te stvari koja jadikuje. Skenlon se pita, preko glasova u svojoj glavi, da li može da uđe unutra. Da li je ovo noć kada će je donijeti nazad sa sobom. Svi vampiri su otišli. Nakon nekog vremena, glasovi u Skenlonovoj glavi počinju da blijede. Većina njih. Ovo je suludo. Ne mogu samo da sjedim tu. Ima jedan glas koji večeras nije čuo. Leni Klark je samo sjedila tu kroz čitav fijasko, i gledala. Klark je ona u koju svi gledaju, definitivno. Ne govori mnogo, ali kad progovori svi slušaju. Skenlon se pita šta im govori kada on nije tu. Ne mogu samo da sjedim tu. I nije sve tako loše. Nisu mi stvarno zaprijetili— Ovdje nisi među prijateljima, Skenlone. —ne eksplicitno. Pokušava da shvati gdje ih je tačno izgubio. Činilo se kao sasvim razuman prijedlog. Mogućnost kraćeg ostanka ovdje nije ih trebala baš naljutiti. Čak i ako su navučeni na ovo užasno mjesto, to je ipak bio samo prijedlog. Skenlon je dao sve od sebe da bude

maksimalno neprijeteći. Osim ako su se uvrijedili na njegov spomen njihove nebrige po pitanju sigurnosti. Ali to su već svakako znali; ne samo da su znali rizike već su se i poigravali njima. Koga ja zavaravam? Nisam ih tad izgubio. Nisam trebao da spomenem Lubina, nisam trebao njega da uzmem za primjer. Ali u tom trenutku to se činilo tako ispravno. Skenlon zna da je Lubin autsajder, čak i ovdje. Skenlon nije idiot, ipak može da čita znake čak i iza sočiva na očima. Lubin nije isti kao ostali vampiri. To što je njega upotrijebio kao primjer je trebao biti najsigurniji potez na svijetu. Žrtveni janjci su poštovani dio terapeutskog arsenala već stotinama godina. Gledajte, da li želite da završite kao Lubin? On spava napolju, za boga miloga! Skenlon se hvata za glavu. Kako sam mogao da znam da to svi rade? Možda je trebao. Trebao je da prati sonar malo bolje. Ili da bilježi vrijeme kad ulaze u svoje kabine i koliko se zadržavaju unutra. Bilo je tu stvari koje je mogao da uradi. Možda sam stvarno zajebao stvar. Možda. Da sam samo— Bože, to zvuči blizu. Šta je— Začepi! Jebeno začepi! Možda se vidi na sonaru. Skenlon duboko udiše i ulazi u komunikacije. Prošao je osnovnu obuku o toj opremi, naravno; sve je vrlo intuitivno. Nije mu trebao onaj škrti uvod od Klark. Par sekundi truda i nalazi taktičku mapu: vampiri, poslagani kao perle na nevidljivom koncu između Biba i Grla. Još jedan malo dalje zapadno, ide prema Grlu; vjerovatno Lubin. Slučajna topografija. Ništa više. Dok gleda, četiri ikone najbliže Bibu prilaze par piksela bliže Glavnoj ulici. Peta u nizu je daleko ispred, udaljena skoro kao Lubin. Skoro već na Grlu. Čekaj malo. Vampiri: Brender, Karako, Klark, Lubin, Nakata. Aha. Ikone: jedna, dvije, tri, četiri, pet— Šest. Skenlon pilji u ekran. Sranje. Bibov telefonski link je vrlo staromodan; direktna linija koja ne prolazi ni kroz telemetriju ni kroz kom servere. Skoro viktorijanski u svojoj jednostavnosti ali garantovano preživljava sve sistemske krahove osim implozije. Skenlon ga nikad prije nije koristio. Zašto bi? Poziv kući predstavlja priznanje da ne može sam da obavi posao. Sad udara po dugmetu za poziv bez trunke oklijevanja. „Ovdje Skenlon, Ljudski resursi. Imam mali—“ Linija ostaje mrtva. Pokušava ponovo. Ništa. Sranje sranje sranje. Ali nekako nije iznenađen. Mogao bih da nazovem vampire. Da im naredim da se vrate. Imam ovlaštenja. Ta misao ga zabavlja par sekundi. Ako ništa, Glas se negdje izgubio. Misli da može da ga čuje, ako se koncentriše, ali je toliko tih da ga možda samo zamišlja. Bib se stišće oko njega. On ponovo gleda taktički, s nadom. Jedna, dvije, tri, če—

Sranje. Ne sjeća se da je izašao napolje. Sjeća se da se borio da se uvuče u svoj mrežasti oklop, da je pokupio sonarski pištolj, i sad je na dnu ispod Biba. Traži smjer, provjerava ga, opet provjerava. Ne mijenja se. Šunja se od svjetla, prema Grlu. Bori se sam sa sobom par beskrajnih trenutaka, pobjeđuje; lampa ostaje ugašena. Nema smisla da objavljuje svoje prisustvo. Slijepo pliva držeći se dna. Svako malo provjerava smjer i popravlja kurs. Skenlon ide cik-cak po morskom dnu. Bezdan konačno počinje da se rasvjetljuje pred njim. Nešto uzdiše, direktno iznad. Više ne zvuči usamljeno. Zvuči hladno i gladno i potpuno neljudski. Skenlon se zaledi kao noćno stvorenje uhvaćeno pred farovima. Nakon nekog vremena zvuk nestaje. Grlo svjetluca napola vidljivo, možda dvadeset metara ispred. Izgleda kao avetinjska kolekcija zgrada i tornjeva postavljena na mjesecu. Mutno bronzano svjetlo se prosipa iz reflektora postavljenih na sredini generatora. Skenlon kruži, tik izvan dosega svjetla. Nešto se mrda, sa lijeve strane. Vanzemaljski uzdah. On se priljepljuje za dno, zatvorenih očiju. Odrasti, Skenlone. Šta god da je, ne može ti ništa. Ništa ne može da progrize kroz kompresovanu mrežu. Ništa od krvi i mesa... Odbija da dovrši misao. Otvara oči. Kad se ponovo pomaklo, Skenlon bulji pravo u to. Crna perjanica, izlazi iz kamenog dimnjaka na dnu. Ali ovaj put ne uzdiše; sad ječi. Dimnjak. Samo dimnjak. Akton je nestao u jednom od njih. Možda u ovom— Erupcija zamire. Zvuk šapatom nestaje. Dimnjaci ne bi trebali da ispuštaju zvukove. U svakom slučaju ne ovakve. Skenlon se privlači rubu dimnjaka. 50 oC. Unutra, zakačena dva metra niže, je nekakva mašina. Napravljena je od stvari koje nikako ne spadaju zajedno; elise koje se okreću u rezidualnom strujanju, perforirana crijeva, cijevi uglavljene pod nasumičnim uglovima. Dimnjak je natrpan smećem. Ali, nekako, voda prolazi kroz sve to i izlazi pjevajući. Nije duh. Nije vanzemaljski predator, ipak. Samo— vjetrena zvona. Olakšanje teče Skenlonovim tijelom kao hemijski talas. On se opušta, uranjajući u taj osjećaj, dok se opet ne sjeti: Šest kontakata. Šest. A evo njega tu, osvijetljenog reflektorima, na čistini. Skenlon se povlači nazad u mrak. Mašinerija kriva za njegove noćne more, ovako razotkrivena i skoro banalna, mu je podigla samopouzdanje. Nastavlja svoju patrolu. Grlo se rotira na desno, mutna monohromna grafika. Nešto mu uplivava u vidno polje pravo naprijed, pluta iznad brdašceta perjastih crva. Skenlon se privlači bliže, krije se iza zgodne stijene. Vampiri. Dva komada. Ne izgledaju isto.

Vampiri ovdje vani obično izgledaju jako slično, skoro je nemoguće razabrati ko je ko. Ali Skenlon je siguran da jednog od ova dva nikad prije nije vidio. Okrenut je od njega ali ima nešto— previše je visok i mršav, nekako. Kreće se iznenadnim brzim pokretima i trzajima, skoro kao ptica. Reptilski. Nosi nešto ispod jedne ruke. Skenlon ne može da odredi pol. Drugi vampir, međutim, izgleda kao žensko. Njih dvoje vise u vodi licem u lice, par metara jedno od drugog. Svako malo ženska gestikulira rukama; ponekad napravi neki nagli pokret i onaj drugi malo odskoči, kao preplašen. On vrti kroz glasovne kanale. Ništa. Nakon nekog vremena, ženska pažljivo pruža ruku i dodiruje reptila. Ima nešto skoro nježno— na vanzemaljski način— u načinu na koji to radi. On se zatim okreće i odlazi u mrak. Reptil ostaje gdje jeste, lagano plutajući i okrećući se oko svoje ose. Njegovo lice se ukazuje. Kopča na kapuljači je otvorena. Lice je toliko blijedo da Skenlon jedva može da vidi gdje prestaje koža i počinju sočiva; stvorenje izgleda skoro kao da nema oči. Ta stvar pod njegovom rukom su dronjavi ostaci jedne od Čenerovih monstruoznih ribetina. Dok Skenlon posmatra, reptil je prinosi ustima i zubima kida komad. Guta. Glas u Grlu jauče tamo negdje, ali reptil izgleda ne primjećuje. Njegova uniforma ima standardni logo ED-a na ramenima. I standardnu pločicu s imenom ispod. Ko—? Njegovo prazno bijelo lice prelazi preko Skenlonovog skrovišta bez zaustavljanja. Trenutak kasnije je već okrenut od njega. Potpuno je sam tu napolju. Ne izgleda opasno. Skenlon se oslanja na stijenu, odguruje se. Voda ga gura nazad, odmah ga usporava. Reptil ga ne vidi. Skenlon zamahuje perajama. Samo je nekoliko metara od njega, odjednom mu pada na pamet. Gancfeldov efekat. Šta ako ima neki Gancfeldov efekat ovdje d— Reptil se iznenada okreće, buljeći direktno u njega. Skenlon nasrće. Još samo djelić sekunde i ne bi mu prišao ni blizu, ali sreća mu se osmjehnula; hvata jednu od reptilovih peraja dok ovaj pokušava da bježi. Reptilova druga noga udara, odbija se od kacige. I opet, nešto niže; Skenlonov sonarski pištolj leti sa pojasa. On ga čvrsto drži. Reptil nasrće na njega sa obje šake, apsolutno tih. Skenlon jedva osjeća udarce kroz svoj oklop. On uzvraća udarac sa poznatim očajanjem klinca koga su uvijek svi tukli, koji je opet pritjeran uz zid, kojem je slabašna samoodbrana jedini izbor. Dok mu odjednom ne sinu da ovaj put, nekako, to djeluje. Ovo nije dežurni siledžija iz komšiluka. Ovaj put ne plaća danak za slučajni susret oči u oči s nekim australopitekom u lokalnom cuga’n’droga baru. Bori se sa vretenastim malim frikom koji pokušava da pobjegne. Od njega. Ovaj tip je prosto slabašan. Po prvi put u svom životu, Ajvs Skenlon pobjeđuje u tuči. Njegova šaka udara, pancirni buzdovan. Neprijatelj se grčevito trza i bori. Skenlon hvata, zavrće, hvata svoj plijen u rvački hvat. Njegova žrtva se batrga, potpuno bespomoćna.

„Nećeš ti nigdje, prijatelju. Konačno šansa da proba taj lagano prezirni ton koji vježba od sedme godine. Dobro zvuči. Zvuči samouvjereno, pobjednički. „Dok ne saznam šta se koji kurac d—“ Svjetla se ugasiše. Cijelo Grlo tone u mrak, odjednom i bez frke. Treba mu par sekundi da raščisti svjetlace iz očiju; konačno, na velikoj udaljenosti, Skenlon vidi jedva primjetan sivi sjaj. Bib. Zamire dok ga on gleda. Stvorenje u njegovim rukama je postalo jako mirno. „Pusti ga, Skenlone." „Klark?“ Možda je Klark. Vokoderi ne maskiraju sve, ostaju suptilne razlike koje Skenlon tek počinje da raspoznaje. „Jesi li to ti?“ On pali svoju čeonu lampu ali gdje god da je uperi nema ničega. „Polomićeš mu ruke“, kaže glas. Klark. Mora da je ona. „Nisam toliko—“ snažan— „trapav“, kaže Skenlon bezdanu. „Ne moraš da budeš. Njegove kosti su se dekalcifikovale.“ Trenutak tišine. „Krhak je.“ Skenlon malo popušta zahvat. Okreće se naprijed i nazad, pokušavajući da vidi nešto. Bilo šta. Sve što vidi je oznaka na ramenu njegovog zarobljenika. Fišer. Ali on je nestao— Skenlon odbrojava unazad—prije sedam mjeseci! „Pusti ga, drkadžijo." Drugi glas, ovaj put. Brenderov. „Odmah“, zuji. „Ili ću te jebeno ubiti.“ Brender? Brender brani pedofila? Kako se dođavola to desilo? Ali to sad nije bitno. Ima drugih stvari o kojima treba brinuti. „Gdje ste?“ Doziva Skenlon. „Čega se toliko bojite?“ Ne očekuje da će tako očigledna provokacija upaliti. Samo odugovlači, odgađajući neminovno. Ne može samo da pusti Fišera da ode; čim to uradi ostao je bez opcija. Nešto se kreće, sa lijeve strane. Skenlon se okreće; more pokreta tamo, možda neki ekstremiteti uhvaćeni u svjetlu. Previše ih je za jednu osobu. Zatim ništa. Pokušao je, shvata Skenlon. Brender je upravo pokušao da me ubije, i spriječili su ga. Za sad. „Zadnja šansa, Skenlone." Ponovo Klark, blizu i nevidljiva, kao da mu pjevuši na uho. „Ne moramo ni da te dotaknemo, znaš? Možemo samo da te ostavimo ovdje. Ako ga ne pustiš u roku od deset sekundi kunem se da nikad nećeš naći put nazad. Jedan." „A čak i ako uspiješ“, dodaje drugi glas— Skenlon ne zna čiji— „mi te čekamo tamo“. „Dva.“ Provjerava displej na svojoj kacigi. Vampiri su ugasili Bibov radio far. „Tri.“ On gleda u kompas. Nikako da se smiri. Nije iznenađujuće; magnetna navigacija je sprdnja na pukotini. „Četiri." „U redu“, pokušava Skenlon. „Ostavite me ovdje. Baš me briga. Ja ću—“ „Pet.“ „—samo krenuti prema površini. U ovom odijelu mogu da izdržim danima.“ Baš. Kao da će te pustiti da odlebdiš sa njihovim— šta je Fišer njima uopšte? Ljubimac? Maskota?

„Šest.“ Uzor? „Sedam.“ O bože. O bože. „Osam.“ „Molim vas“, šapuće. „Devet.“ On otvara ruke. Fišer zaranja u mrak. Staje. Okreće se nazad i visi u vodi, pet metara od njega. „Fišere?“ Skenlon gleda okolo. Koliko može da vidi, u svemiru postoje samo dvije čestice. „Da li možeš da me razumiješ?“ Pruža ruku. Fišer odskače kao nervozna riba, ali ne bježi. Skenlon skenira bezdan. „Da li želite da završite kao on?“, viče. Niko ne odgovara. „Da li imate predstavu šta sedam mjeseci senzorne deprivacije uradi vašem mozgu? Da li mislite da je on više iole nalik na ljudsko biće? Da li ćete provesti ostatak svojih života trunući ovdje u blatu, jedući crve? Jel’ to hoćete?“ „Šta mi hoćemo“, zuji nešto iz tame, „je da nas puste na miru“. „To se neće dogoditi. Bez obzira šta uradite meni. Ne možete ostati ovdje zauvijek.“ Niko se ne trudi da mu protivrječi. Fišer nastavlja da pluta ispred njega, glave nakrivljene na jednu stranu. „Čuj, K— Leni. Majk. Svi vi.“ Zrak njegove čeone lampe šara po vodi, naprazno. „Ovo je samo posao. A ne način života.“ Ali Skenlon zna da je to laž. Svi ovi ljudi su bili pukotinci mnogo prije nego što je taj posao uopšte izmišljen. „Doći će po vas“, kaže tiho, i ne zna da li je to prijetnja ili upozorenje. „Možda mi nećemo biti tu“, konačno odgovara bezdan. Oh, bože. „Gledajte, ne znam šta se događa ovdje dole ali nije moguće da želite da ostanete ovdje, niko normalan— mislim— bože, gdje ste?" Nema odgovora. Samo Fišer. „Nije ovako trebalo da se desi“, kaže Skenlon, moleći. A onda, „nikad nisam htio— mislim nisam—“ A onda samo „Žao mi je. Žao mi je...“ A onda baš ništa, osim tame. Konačno se svjetla opet pale i Bib ohrabrujuće pišti na svom redovnom kanalu. Džeri Fišer je već otišao; Skenlon nije siguran kada. Nije siguran da su ostali uopšte bili tu. Pliva nazad ka Bibu, sam. Vjerovatno me nisu ni čuli. Ne stvarno. Što je šteta, jer na kraju je zapravo govorio istinu. Volio bi da može da ih sažaljeva. Trebalo bi biti lako; kriju se u mraku, kriju se iza sočiva kao da je fotokolagen neka vrsta opšteg anestetika. Zaslužuju sažaljenje stvarnih ljudi. Ali kako možeš da sažaljevaš nekoga kome je bolje nego tebi? Kako ti može biti žao nekoga ko, na neki bolesni način, djeluje sretno? Kako ti može biti žao nekoga ko te na smrt plaši?

A uz to su me totalno sredili. Nisam mogao sve da ih kontrolišem. Da li sam napravio ijedan stvarni izbor otkako sam stigao ovamo? Naravno. Dao sam im Fišera, a oni su me pustili da živim. Ajvs Skenlon se kratko pita kako da to stavi u zvanični izvještaj a da ne ispadne potpuni idiot. Na kraju krajeva, nije ga ni briga. TRANS/ZVAN/300850:1043 Nedavno sam naišao na dokaz da... odnosno, vjerujem... Ponašanje osoblja Stanice Bib je izuzetno... Nedavno sam učestvovao u otkrivajućoj razmjeni sa osobljem stanice. Uspio sam da izbjegnem direktnu konfrontaciju, iako... Ma, jebeš to. T minus dvadeset minuta a, osim Ajvsa Skenlona, Bib je napušten. Tako je već nekoliko dana. Vampiri jednostavno ne ulaze unutra baš često. Možda ga namjerno izbjegavaju. Možda se samo vraćaju u svoje prirodno stanje. Ne može da zna. Bolje je ovako. Dvije strane više nemaju šta da kažu jedna drugoj. Šatl bi trebalo da stigne uskoro. Skenlon skuplja svu svoju odlučnost; kad dođu, neće ga naći kako se krije u svojoj kabini. Biće u dnevnoj sobi, na otvorenom. Udiše, drži dah, osluškuje. Bib škripi i curi oko njega. Nema drugih zvukova života. Silazi sa ležaja i pritišće uho na pregradni zid. Ništa. Otvara zasun na poklopcu, otvara poklopac par centimetara, viri vani. Ništa. Njegov kofer je spakovan već satima. Grabi ga sa poda, naglo širom otvara poklopac i svrhovito korača niz hodnik. Vidi sjenku taman kad je došao do dnevne sobe, mutnu siluetu prislonjenu uz zid. Dio njega želi da pobjegne nazad u kabinu, ali sad je taj dio mnogo manji nego što je bio. Većina njega je prosto umorna. Nastavlja naprijed. Lubin ga čeka, nepomičan pored stepenica. Zuri kroz Skenlona očima od čiste slonovače. „Htio sam da kažem zbogom“, kaže. Skenlon se smije. Ne može da se zaustavi. Lubin ga ravnodušno gleda. „Žao mi je“, kaže Skenlon. Ovo nije nimalo zabavno. „Samo— nikad mi nisi rekao ni zdravo, znaš?“ „Da", kaže Lubin. „Pa.“ Nekako, ovaj put ne osjeća prijetnju iz njega. Skenlon ne razumije tačno zašto; Lubinov istorijat je pun rupa, o Glapagosu još kolaju glasine; čak se i drugi vampiri drže podalje od njega. Ali ništa od toga se sada ne vidi. Lubin samo stoji tu, prebacujući težinu sa noge na nogu. Izgleda skoro ranjivo. „Znači, vratiće nas gore ranije?“, kaže. „Stvarno ne znam. Odluka nije na meni.“ „Ali su vas poslali dole da— nas pripremite. Kao Jovana Krstitelja.“

Vrlo čudna analogija, pogotovo od Lubina. Skenlon ne govori ništa. „Da li ste— zar oni nisu znali da nećemo htjeti da se vratimo? Zar nisu računali na to?“ „Nije bilo tako.“ Ali se pita, više nego ikad, šta je ED znala. Lubin pročišćava grlo. Djeluje kao da jako želi da kaže nešto, ali ne progovara. „Našao sam vjetrena zvona“, konačno kaže Skenlon. „Da." „Na smrt su me prepala.“ Lubin otresa glavom. „Nisam ih zato napravio.“ „Za šta si ih napravio?“ „Samo— hobi, u stvari. Ovdje svi imamo hobije. Leni pravi svoje zvijezde. Elis— sanja. Ovo mjesto zna da na ružne stvari baci neko posebno svjetlo, tako da izgledaju skoro lijepe.“ Sliježe ramenima. „Ja pravim memorijale.“ „Memorijale?“ Lubin klima. „Zvona su bila za Aktona.“ „Vidim." Nešto tresnu odozgo na Bib. Skenlon skoči. Lubin ne reaguje. „Razmišljam da napravim još jedna“, kaže. „Za Fišera, možda.“ „Memorijali su za mrtve ljude. Fišer je još živ.“ Bar tehnički. „Onda dobro. Napraviću ih za vas.“ Poklopac na plafonu se otvara. Skenlon hvata svoj kofer i počinje da se penje, jednom rukom. „Gospodine—“ Skenlon gleda dole, iznenađen. „Ja—" Lubin se zaustavlja. „Mogli smo biti bolji prema vama", konačno izgovori. Skenlon zna, nekako, da ovo nije ono što je Lubin namjeravao da kaže. Čeka. Ali Lubin ne nudi ništa više. „Hvala“, kaže Skenlon, i pope se iz Biba zauvijek. Prostorija u koju ulazi je pogrešna. Okreće se oko sebe, dezorijentisan; ovo nije uobičajeni šatl. Putnička kabina je premala, zidovi su pokriveni redom mlaznica. Poklopac pilotske kabine ispred je zaključan. Čudno lice ga gleda kroz bočni prozor dok se vrata na trbuhu šatla zatvaraju. „Hej..." Lice nestaje. Kabina odjekuje zvukovima otpuštanja metalnih vilica. Malo zanošenje i ‘skaf se slobodno penje. Fina magla aerosola šišti iz mlaznica. Pecka Skenlonove oči. Nepoznati glas ga umiruje iz zvučnika u kabini. Nema razloga za brigu. Samo rutinska predostrožnost. Sve je sasvim u redu.

Peti dio Plivarica

Entropija Možda stvari izmiču kontroli, razmišlja Leni Klark. Ostale izgleda nije briga. Čuje Lubina i Karako kako pričaju u dnevnoj sobi, čuje Brendera kako pokušava da pjeva pod tušem— kao da nas nisu dovoljno zlostavljali u djetinjstvu— i zavidi im na njihovoj nebrizi. Svi su mrzili Skenlona— dobro, možda ne baš mrzili, prejaka riječ— ali bila je tu neka vrsta— Prezira— To je ta riječ. Prezir. Dok su još bili na površini, Skenlon je svima išao na živce. Bez obzira šta mu kažeš on bi klimao glavom, pravio male ohrabrujuće zvukove i radio sve da te uvjeri da je na tvojoj strani. Osim što se nije slagao s tobom, naravno. Ne treba ti poštimavanje da prozreš to sranje; ovdje dole svi imaju i previše Skenlona u prošlosti, oficijelnih simpatizera, instant prijatelja koji su te fino nagovarali da se vratiš kući, odbaciš optužbe, pažljivo se pretvarajući da je sve to u tvom najboljem interesu. Tada je Skenlon bio samo još jedan patronizujući kreten, i ako ga je sudbina poslala ovamo na njihov teren koga možeš da kriviš što se malo zabavlja na njegov račun? Ali mogli smo da ga ubijemo. On je prvi počeo. Napao je Džerija. Držao ga je kao taoca. Kao da će mu ED to oprostiti... Do sada, Klark nije dijelila svoje sumnje. Nije da se boji da je ostali neće saslušati. Boji se upravo suprotne stvari. Ne želi da utiče na bilo koga. Nije njeno da nadiže vojsku. Inicijativa je nešto za vođe; ona ne želi tu odgovornost. Zadnja stvar koju želi da bude je Predvodnica čopora, Len. Glavna vučica. Šefica. Akton je mrtav već mjesecima ali i dalje joj se smije. Okej. Skenlon je u najgorem slučaju bio davež. U najboljem, zabavna razbibriga. „Sranje“, rekao je Brender jednom, „jeste li ga osjetili tamo vani? Kladim se da ga ni ED ne uzima za ozbiljno.“ Distribuciji su potrebni, i neće ih ukinuti samo zato što se par pukotinaca malo zabavilo sa gnjidom kakva je Skenlon. Ima smisla. Ipak, Klark ne može da ne misli o posljedicama. Ni u prošlosti nikad nije uspjela da ih izbjegne. Brender je konačno izašao ispod tuša; njegov glas doplovljava iz dnevne sobe. Tuševi su čisto opuštanje ovdje dole, slabo da su ti potrebni kad živiš u samopročišćavajućoj polupropusnoj ronilačkoj koži, ali su i dalje jedno čisto vrelo hedonističko zadovoljstvo. Klark grabi peškir sa ručke i kreće uz stepenice prije nego što je neko pretekne. „Hej, Len.“ Karako, sjedi za stolom sa Brenderom, maše joj da dođe. „Vidi novi imidž.“ Brender je u pravoj košulji kratkih rukava. Čak nema ni sočiva na očima. Oči su mu smeđe. „Oho.“ Klark ne zna šta bi drugo rekla. Te oči izgledaju stvarno čudno. Osvrće se okolo, blago unezgođena. Lubin je na sofi, gleda. „Šta ti misliš, Kene?“ Lubin otresa glavom. „Zašto hoćeš da izgledaš kao suhozemac?“

Brender sliježe ramenima. „Nemam pojma. Samo mi je došlo da odmorim oči par sati. Valjda što je Skenlon stalno hodao ovuda u kratkim rukavima.“ Ne da bi bilo kome palo na pamet da skine oči ispred Skenlona. Karako glumi prenaglašeni drhtaj. "Molim te. Reci mi da ti on nije novi uzor u životu.“ „Nije bio čak ni stari“, kaže Brender. Klark ne može da se navikne. „Zar ti ne smeta?“ —Što hodaš okolo tako go? „U stvari, jedino što mi smeta je što ne vidim ama baš ništa. Osim ako će neko da pojača svjetla...“ „Kako god.“ Karako nastavlja temu neke ranije konverzacije. „Došao si ovamo dole zašto?" „Sigurno je“, kaže Brender, žmirkajući u svojoj ličnoj tmini. „Aha.“ „Sigurnije, u svakom slučaju. Ti si bila gore nedavno. Zar nisi vidjela?“ „Mislim da je ono što sam vidjela gore bilo malo iskrivljeno. Zato i jesam tu.“ „Nikad ti se nije činilo da stvari postaju malo, pa, preteške na vrhu?“ Karako sliježe ramenima. Klark, zamišljajući vrele vodene iglice, kreće prema hodniku. "Mislim, gledaj koliko brzo se net promijenio“, kaže Brender. „Nije bilo toliko davno kad si mogao da sjediš u dnevnoj sobi i odeš bilo gdje na svijetu, sjećaš se? Svako mjesto se moglo povezati sa svakim drugim, na koliko god dugo hoćeš.“ Klark se osvrće. Sjeća se tih dana. Maglovito. „Šta je sa bagovima?“, pita. „Nije ih bilo. Ili ih je bilo ali su bili skroz jednostavni. Nisu mogli da se mijenjaju, nisu znali da skaču između različitih operativnih sistema. Na početku su bili samo mala gnjavaža, ništa više.“ „Ali u školi su nas učili te zakone“, kaže Karako. Leni se sjeća: „Eksplozivna specijacija. Bruksovi zakoni.“ Brender podiže prst. „Samoreplicirajući znakovni nizovi informacija evoluiraju kao diferencijalna sigmoidna funkcija stope greške u replikaciji i vremena generacije.„ Dva prsta. „Evoluirajući znakovni nizovi informacija su osjetljivi na parazitizam od strane konkurentskih znakovnih nizova sa diferencijalnom sigmoidnom funkcijom manje talasne dužine.“ Tri. „Znakovni nizovi pod pritiskom parazita razvijaju protokole za slučajnu razmjenu pod-nizova kao funkciju omjera talasne dužine diferencijalnih sigmoidnih funkcija domaćina i parazita. Ili nešto slično.“ Karako gleda u Klark, onda nazad u Brendera. „Šta?“ „Život evoluira. Paraziti evoluiraju. Seks evoluira kao lijek za parazite. Premješta gene tako da paraziti moraju da gađaju pokretnu metu. Sve ostalo— raznolikost vrsta, omjer gustine, sve— sve slijedi iz ta tri zakona. Čim samoreplicirajući niz pređe određeni prag, imaš pravu nuklearnu reakciju.“ „Život eksplodira“, mrmlja Klark. „U stvari, informacija eksplodira. Organski život je jako spor primjer. Sve se to mnogo brže desilo na netu.“ Karako odmahuje glavom. "Pa šta? Kažeš da si došao ovamo da pobjegneš od virusa na internetu?“ „Došao sam ovamo da pobjegnem od entropije.“

„Mislim“, primjećuje Klark, „da ti imaš jedan od onih govornih poremećaja. Disleksiju ili nešto slično.“ Ali Brender je sad u punom zamahu. „Čuli ste frazu Entropija raste? Sve se raspada na kraju. Možete to odgoditi neko vrijeme, ali vam za to treba energija. Što je sistem komplikovaniji, to mu više energije treba da ostane u komadu. Prije nas sve je radilo na sunčevu svjetlost, sve biljke su bile kao neke male solarne baterije koje su ostali koristili da grade dalje. Ali sad imamo ovo društvo koje raste po eksponencijalnoj krivulji, a ‘net je na istoj takvoj krivulji samo mnogo strmijoj, jel’ tako? Znači svi smo upetljani u tu razularenu mašinu koja je postala toliko komplikovana da je na rubu da se raspadne, a jedina stvar koja to sprečava je sva ova energija kojom je hranimo.“ „Loše vijesti“, kaže Karako. Klark misli da nije baš sasvim shvatila poentu. „Dobre vijesti, u stvari. Uvijek će im trebati energija, znači uvijek ćemo im trebati mi. Čak i ako nekad uspiju da ukrote fuziju.“ „Dobro, ali—“, Karako se odjednom mršti. „Ako kažeš da je eksponencijalna, nekad će doći do plafona, je li tako? Krivulja ide pravo gore i dole.“ Brender klima potvrdno. „Upravo.“ „Ali to je beskonačnost. Nema šanse da možeš da sačuvaš stvari da se ne raspadnu, bez obzira koliko energije mi pravili. Nikad ne bi bilo dovoljno. Prije ili kasnije—“ „Prije“, kaže Brender, „i zato ja ostajem upravo ovdje. Kao što rekoh, sigurnije je.“ Klark prebacuje pogled sa Brendera na Karako na Brendera. „To je čista gomila sranja.“ „Zašto?" Brender ne djeluje uvrijeđeno. „Zato što bi već čuli nešto o tome. Pogotovo ako je zasnovano na nekom zakonu fizike koji svi znaju. Ne bi tako nešto mogli da drže zataškano, ljudi bi stalno dolazili do tog zaključka sami za sebe.“ „Ah, ali mislim da i jesu“, kaže Brender blago, smijući se golim smeđim očima. „Samo ne žele previše da razmišljaju o tome.“ „Otkud ti sve ovo, Majk?“ pita ga Klark. „Biblioteka?“ On odmahuje glavom. „Imam diplomu. Sistemska ekologija, vještački život.“ Klark klima. „Uvijek sam mislila da si previše pametan da bi bio pukotinac.“ „Hej. Pukotinac je najpametnije što možeš biti u ovom trenutku.“ „Znači sam si izabrao da dođeš ovamo? Sam si se prijavio?“ Brender se mršti. „Aha. Zar ti nisi?" „Nazvali su me telefonom. Ponudili mi ovu novu dobro plaćenu karijeru, čak su rekli i da mogu da se vratim na stari posao ako mi se ne dopadne.“ „A šta si prije radila?“ Pita Karako. „Odnosi s javnošću. Uglavnom franšize za Hongkvarijum.“ „Ti?" „Možda nisam bila baš dobra u tome. A ti?" „Ja?" Karako se grize za usnu. „Bila je to neka vrsta nagodbe. Godina sa opcijom produženja, umjesto krivičnog gonjenja.“ Ugao usana joj se uvrće. „Cijena osvete. Vrijedilo je.“ Brender se zavaljuje u svoju stolicu, gleda oko Klark. „A ti, Ken? Odakle si ti—" Klark se okreće i prati Brenderov pogled. Sofa je prazna. Klark čuje kako se dole, na dnu hodnika, zatvaraju vrata tuš kabine.

Sranje. Mada, neće morati dugo da čeka. Lubin je unutra već čitava četiri sata, izaći će brzo. A i nije da fali tople vode. „Trebali bi da ugase čitav jebeni net na neko vrijeme“, kaže Karako iza nje. „Samo ga ištekaju. Bagovi to ne bi mogli da prežive, kladim se.“ Brender se smije, ugodno slijep. „Vjerovatno ne. Ali ne bi ni mi ostali.“

Ringišpil Bulji u ekran već dvije minute i još uvijek ne zna o čemu to Nakata priča. Grebeni i fisure stoje na ekranu kao dugačke zelene bore. Grlo daje svoj uobičajeni eho, naguran naročito blizu centra pošto je Nakata tako podesila domet. Povremeno se između dva veća signala pojavljuje jedan manji: Lubin, lijeno radi nezanimljivu smjenu. Osim toga, ništa. Leni Klark se grize za usnu. „Ne vidim nikakav—“ „Samo čekaj. Znam da sam ga vidjela.“ Brender proviruje iz dnevne sobe. „Vidjela šta?“ „Elis kaže da ima nešto u smjeru tri-dvadeset.“ Možda je Džeri, razmišlja Klark. Ali Nakata ne bi digla uzbunu oko toga. „Bilo je upravo— tu!“ Nakata ubada prstom u ekran, u opravdanje. Nešto lebdi na samoj granici Bibovog vidnog polja. Udaljenost i difrakcija ga mute, ali bilo šta što daje takav eho na tolikoj udaljenosti mora da sadrži puno metala. Dok Klark gleda, signal slabi. „Nije neko od nas“, kaže Klark. „Veliko je." Brender škilji u ekran; njegova sočiva reflektuju kao bijeli prorezi. „Muljokopač?“ Predlaže Klark. „Možda podmornica?“ Brender gunđa. „Evo ga opet“, kaže Nakata. „Evo ih opet“, popravlja je Brender. Dva signala mile uz rub ekrana, skoro nevidljiva. Dva velika neidentifikovana objekta odmah iznad nereda na dnu, sad se opet pretvaraju u obični šum. Otišli. „Hej“, kaže Klark, pokazujući prstom. Na seizmičkom prikazu je tremor koji se talasa i pali senzore iz pravca sjeverozapada. Nakata otkucava komande, retrodiktivno traži smjer epicentra. Tristo-dvadeset. „Po planu tamo ne bi trebalo da bude ništa“, kaže. „Ništa o čemu bi nas obavijestili, u svakom slučaju.“ Klark trlja korijen nosa. „Ko će da ide?“ Brender klima. Nakata odmahuje glavom. „Sačekaću Džudi." „A, da.“ Ide skroz do kraja danas? Do površine i nazad?“ „Da. Trebalo bi da je nazad za sat, možda.“ „Okej.“ Brender je na putu prema dole. Klark poseže pored Nakate i uključuje vanjski kanal. „Hej, Ken. Probudi se.“ Govorim sebi da znam ovo mjesto, misli se. Zovem ovo domom. A ne znam ništa. Brender plovi malo ispod nje, osvijetljen odozdo gorućim dnom. Svijet se talasa od boja, plavih i žutih i zelenih toliko jasnih da skoro boli kad gledaš u njih. Skup ljubičastih zvijezda se okuplja i leti preko dna; jato kozica, kraljevski blistavo.

„Da li je iko—“, kreće Klark, ali osjeća zadivljeno iznenađenje od Brendera. Očigledno ovo nije prije vidio. A Lubin— „Nisam ni ja“, odgovara Lubin naglas, neproziran kao i uvijek. „Prekrasno je“, kaže Brender. „Koliko dugo smo već tu, a nismo znali da ovo mjesto postoji...“ Samo Džeri, možda. Svako nekoliko Bibov sonar nađe nekog u ovom smjeru, dok su svi ostali na broju. Ne baš ovako daleko, naravno, ali ko zna koliko daleko Fišer— odnosno to što je Fišer postao— lunja ovih dana? Brender pušta lignju i plovi naniže s ispruženom rukom. Klark ga gleda kako podiže nešto sa dna. Nerazgovijetni trnci joj na tren prođoše umom— taj neopisivi osjećaj drugog uma u blizini— i prolazi pored njega, njena lignja je odvlači dalje. „Hej, Len“, zuji Brender za njom. „Vidi ovo.“ Ona pušta gas i u luku se vraća nazad. Brender na dlanu drži staklasto člankovito stvorenje. Izgleda slično kao račić kojeg je Akton našao, onda kad je— „Nemoj ga povrijediti“, kaže ona. Brenderova maska bulji nazad u nju. „Zašto bih ga povrijedio? Zvao sam te samo da vidiš njegove oči.“ Ima nešto u načinu na koji Brender zrači. Kao da je u malom raskoraku sam sa sobom, nekako, kao da njegov mozak istovremeno emituje na dvije frekvencije. Klark odmahuje glavom. Osjećaj prolazi. „To nema oči“, kaže, gledajući. „Naravno da ima. Samo ne na glavi.“ On okreće stvorenje, palcem i kažiprstom ga držeći preokrenuto na dlanu druge ruke. Redovi ekstremiteta— nogu, možda, ili škrga— uzaludno traže nešto za šta bi se uhvatili. Između njih, gdje se članci spajaju sa tijelom, red tamnih kuglica bulji u Leni Klark. „Uvrnuto“, kaže ona. „Oči na stomaku.“ Ponovo to osjeća: čudan, skoro prizmatičan osjećaj razlomljene svijesti. Brender pušta stvorenje da ode. „Ima smisla. S obzirom da ovdje svo svjetlo dolazi odozdo.“ Odjednom gleda u Klark, zračeći zbunjenošću. „Hej Len, jesi li dobro?" „Aha, dobro sam“. „Djeluješ malo—“ „Podijeljeno“, kažu oboje, u isto vrijeme. Spoznaja. Ne zna šta od toga je ona a šta prima od Brendera, ali odjednom oboje znaju. „Još je neko tu“, kaže Brender, suvišno. Klark gleda okolo. Lubin. Ne vidi ga. „Sranje. Misliš da je to?“ I Brender gleda po vodi. „Misliš da se Ken konačno povezuje?“ „Ne znam.“ „Ko bi drugi mogao biti?“ „Ne znam. Ko je još tu?“ „Majk. Leni.“ Lubinov glas, tih, negdje ispred. Klark gleda u Brendera. Brender nazad u nju. „Ovdje smo“, doziva Brender, pojačavajući se.

„Našao sam ga“, kaže Lubin, nevidljivo udaljen. Klark se lansira sa dna i grabi svoju lignju. Brender je pored nje, sa sonarskim pištoljem u ruci i klika. „Imam ga“, kaže tren kasnije. „Tamo.“ „Šta još?“ „Nemam pojma. Veliko, u svakom slučaju. Tri, četiri metra. Metalno. Klark daje gas. Brender je prati. Cirkus od razlomljenih boja se uvrće ispod njih. „Tamo.“ Ispred njih, rešetka zelenog svjetla rasjeca dno na kocke. „Šta—“ „Laseri“, kaže Brender. „Mislim.“ Safirne niti stoje savršeno ravne, blistava raskoš pravih uglova par centimetara iznad dna. Ispod njih, jednolične metalne cijevi teku po kamenu; male prizme izbijaju iz njih u redovnim intervalima, kao bodlje. Svaka prizma, graničnik; iz svakog graničnika, četiri zrake usmjerenog svjetla, i četiri, i četiri, žičani model šahovske table prekriva stjenovito dno. Oni plove dva metra iznad mreže. „Nisam siguran“, škripi Brender „ali mislim da je sve to samo jedna zraka. Koja se reflektuje u svim pravcima.“ „Majk—“ „Vidim ga“, kaže on. Isprva je to samo nejasni zeleni stub koji se pojavljuje na srednjoj udaljenosti. Blizina donosi jasnoću; zrake koje prekrivaju okeansko dno se ovdje sve spajaju u krug, lome vertikalno i tvore sjajne šipke cilindričnog kaveza. Unutar tog kaveza se iz morskog dna uzdiže debela metalna stabljika. Veliki disk cvjeta na njenom vrhu, širi se kao neki industrijski suncobran. Laserske žbice teku dole s njegovog ruba i beskrajno se lome po morskom dnu. „Ovo je kao— kao ringišpil“, zuji Klark, prisjećajući se stare slike iz još starijih vremena. „Bez konjića...“ „Nemoj da prekidaš te zrake“, zuji Lubin. On lebdi po strani, ciljajući konstrukciju sonarskim pištoljem. „Previše su slabe da bi te povrijedile, osim ako te pogode u oko, ali bolje da ne ometamo to što rade.“ „A to je šta?“ Kaže Brender. Lubin ne odgovara. Šta koji đavo— ali zbunjenost koju Klark osjeća je samo dijelom usmjerena na mehanizam ispred nje. Ostatak se bavi dezorijentišućim prisustvom nepoznate svijesti, sada već vrlo jake, ne njene, ne Brenderove, ali nekako poznate. Ken? Jesi to ti? „Nismo ovo vidjeli na sonaru“, govori Brender. Klark osjeća njegovu zbunjenost dok on izgovara riječi. „To što smo mi vidjeli se kretalo.“ „To što smo mi vidjeli je vjerovatno postavljalo ovo“, zuji Lubin. „Do sad je već davno otišlo.“ „Ali šta je...“ Brenderov glas prelazi u mehanički kreket. Ne. Nije Lubin. Sad to zna. „To razmišlja“, kaže ona. „Živo je." Lubin je sad izvadio drugi instrument. Klark ne vidi očitanja ali izdajničko tik tik tiktanje se jasno pronosi kroz vodu.

„Radioaktivno je“, govori. Glas Elis Nakate ih sustiže u beskrajnom mraku između Biba i Zemlje Ringišpila. „—Džudi—“, šapuće, skoro nerazgovijetno. "—rasip— slo—" „Elis?“ Klark je svoj vokoder pojačala toliko da je bole uši. „Ne čujemo te. Ponovi?“ „—samo— nema sign—" Klark jedva može da razabere riječi. Ipak, nekako, čuje strah u njima. Manji potres prolazi oko njih, dižući oblake blata i gušeći Nakatin signal. Lubin ubrzava lignju i odlazi. Klark i Brender odmah za njim. Negdje u mraku ispred, Bib se približava u djelićima decibela. Sljedeće riječi koje uspijevaju da čuju se probijaju kroz šum: „Džudi je nestala!“ „Nestala?“ Ponavlja Brender. “Nestala gdje?" „Samo je isparila!“ Glas tiho sikće sa svih strana. „Pričala sam s njom. Bila je gore iznad dubokog rasipajućeg sloja, bila je— pričala sam joj o signalu koji smo vidjeli i ona je rekla da je i ona vidjela nešto i onda je nestala...“ „Jesi li provjerila sonar?“ Lubin želi da zna. „Da! Da naravno da sam provjerila “ Nakatine riječi su sve jasnije. „Čim je prekinulo provjerila sam ali nisam vidjela ništa sigurno. Bilo je nešto, možda, ali rasipajući sloj je jako gust danas, nisam mogla biti sigurna. A prošlo je već petnaest minuta i nje još nema...“ „Sonar je svakako ne bi našao“, kaže Brender tiho. „Ne kroz DRS.“ Lubin ga ignoriše. „Slušaj, Elis. Da li je rekla šta je vidjela?“ „Ne. Samo nešto, rekla je, i onda više nisam ništa čula.“ „Tvoj sonarski signal. Koliki?“ "Ne znam! Trajao je samo sekundu, a sloj—" „Da li je mogla biti podmornica? Elis?“ „Ne znam!“, viče glas, bestjelesan i žalostan. „Zašto bi? Zašto bi iko?“ Niko ne odgovara. Lignje jure dalje.

Ecdysis Izbacuju je iz vazdušne komore, još uvijek upetljanu u mrežu. Zna da nema smisla da se bori pod ovim uslovima, ali situacija mora da se promijeni u dogledno vrijeme. Misli da su pokušali da je napumpaju nekim gasom u ‘komori. Zašto bi inače ostavili kacige na glavi nakon što se komora ispraznila. I šta je sa tihim šištanjem koje je trajalo par sekundi predugo nakon ispumpavanja vode. Prilično suptilan znak, ali ne provedeš godinu dana na pukotini a da ne naučiš kako zvuči vazdušna komora. A ova nije zvučala kako treba. Nema veze. Iznenadili biste se da znate koliko O2 se može izvući elektrolizom iz samo malo vode koja je ostala da bućka u cijevima grudnog koša. Džudi Karako može da drži dah dok na vrbi ne rodi grožđe, koji god kurac to značilo. A sad, možda misle da je njihova gasna-komora-koja-puše-kao-vazdušna omamila ili onesvijestila ili prosto opustila. Možda će je sad izvaditi iz ove jebene mreže. Čeka, mlitava. I naravno, eto ga tiho električno kvocanje i mreža pada, svi ljepljivi molekularni repovi se polarizuju i kližu s nje kao čičak-traka s mačjeg krzna. Zuri napolje kroz staklasta netrepćuća sočiva— iz njih neće ništa pročitati— i nabraja troje, možda još neko iza nje. Oni su zombiji, ili nešto tako. Njihova koža izgleda trula od žutice. Nokti se jedva razlikuju od prstiju. Lica su blago iskrivljena, zamućena iza nategnute, žućkaste membrane. Voskasti tamni ovali vire kroz foliju tamo gdje bi im trebala biti usta. Tjelesni kondomi , shvata Karako trenutak kasnije. Šta je ovo? Misle da sam zarazna? I tren kasnije: Jesam li? Jedno od njih joj se približava držeći nešto kao pištolj. Ona napada jednom rukom. Rađe bi nogom— noge su jače— ali gadovi koji su je uvukli ovamo se nisu potrudili da joj skinu peraje. Udara: nos, čini se. Nos ispod lateksa. Zadovoljavajuće hrskav. Neko je dobio neočekivan razlog da zažali svoju drskost. Trenutak šokirane tišine. Karako ga koristi, prevrće se na bok i zamahuje jednim perajem unazad, petom, u zadnju stranu nečijeg koljena. Žena vrisnu, zapanjeno lice pada sa mrljom crvene kose zalijepljene za obraz, a Džudi Karako kreće da skine te velike klovnovske peraje na vrijeme da— Vrh elektrošokera lebdi deset centimetara od njenog nosa. Ne podrhtava ni milimetar. Nakon trenutka neodlučnosti— dokle mogu da forsiram ovo?— Karako se zaustavlja. „Diži se“, kaže čovjek sa šokerom. Ona jedva nazire, kroz kondom, sjenke gdje bi mu trebale biti oči. Polako, skida peraja i ustaje. Nikad nije ni imala šanse, naravno. Znala je to svo vrijeme. Ali očigledno im iz nekog razloga treba živa, inače se ne bi ni trudili da je vade iz okeana. A ona, zauzvrat, želi da tim pizdama da do znanja da je neće uplašiti bez obzira koliko ih ima. Mogućnost katarze postoji čak i u unaprijed izgubljenoj bitci.

„Smiri se“, kaže čovjek— jedan od četvoro, uključujući i onog koji se povlači iz prostorije sa crvenom flekom koja se širi ispod njegove kapice. „Ne pokušavamo da te povrijedimo. Ali znaš da nisi smjela pokušati da odeš.“ „Odem?“ Njegova odjeća— odjeća na svima njima— je ista ali nije uniforma: labavi kombinezoni sa nepogrešivo jednokratnim izgledom. Nema oznaka. Nema bedževa sa imenima. Karako okreće pažnju na samu podmornicu. „Sad ćemo te izvući iz te ronilačke kože“, nastavlja tip sa šokerom u ruci. „I napraviti mali zdravstveni pregled. Ništa previše invazivno, obećavam.“ Nije velika podmornica, sudeći po zakrivljenosti pregradnog zida. Ali brza. Karako je to znala od trenutka kad se ukazala iz mraka iznad nje. Nije vidjela mnogo, ali bilo je dovoljno. Ovaj brod ima krila. Mogao bi preteći orku na steroidima. „Ko ste vi ljudi?“, pita. „Bili bismo ti jako zahvalni ako sarađuješ“, kaže onaj sa šokerom, kao da nije ništa rekla, „A onda nam možda možeš reći od čega si tačno pokušavala da pobjegneš tamo u sred Pacifika.“ „Pobjegnem?“ Karako frknu. „Samo sam plivala, idiote jedan.“ „Aha.“ On vraća elektrošoker u futrolu na pojasu, ostavlja jednu ruku da stoji na ručki. Pištolj je opet tu, u drugim rukama. Izgleda kao mješanac heftarice i ampermetra. Crvenokosa ga čvrsto gurnu u Karakino rame. Karako se kontroliše da je ne bi odgurnula nazad. Lagano električno peckanje i njena ‘koža otpada u komadima. Odoše njene ruke. Odoše njene noge. Torzo se raspori kao insekt u mitarenju i pade, kratko spojen. Stoji potpuno obeskožena, okružena strancima. Iz ogledala na zidu je posmatra gola mulatkinja. Nekako, čak i skinuta, djeluje snažno. Njene oči, blistavo bijele na tom tamnom licu, su hladne i neranjive. Ona se smiješi „To nije bilo tako strašno, zar ne?“ U glasu druge žene je naučena ljubaznost. Skoro kao da je nisam upravo sastavila s podom. Vode je kroz prolaz do stola u kompaktnoj medicinskoj kabini. Crvenokosa joj stavlja membranom zaštićenu ruku na nadlakticu, dodir je blago ljepljiv; Karako to mirno podnosi. Pored Karako, unutra ima mjesta za još dvoje. Troje se nagurava unutra: crvenokosa, tip sa šokerom i jedan niži muškarac, malo debeljuškast. Karako mu gleda u lice, ali ne može da vidi detalje ispod kondoma. „Nadam se da vi vidite iz te stvari bolje nego što ja mogu da vidim u nju“, kaže. Ravnomjerno pozadinsko brujanje, previše monotono da bi ga registrovala do tad, blago diže ton. Ima osjećaj da naglo ubrzavaju; Karako se malo zanese, hvata se za sto. „Ako biste samo legli, gđo. Karako—“ Poliježu je na sto. Debeljuškasti muškarac joj pričvršćuje žice na par strateških mjesta na tijelu i onda uzima male uzorke nje. „Ne, ovo nije dobro. Uopšte nije dobro.“ Kantonski naglasak. „Loša turgidnost epitela, znate ronilačka koža je samo izraz, niste trebali da živite u njoj.“ Dodir njegovih prstiju na njenoj koži: kao kod crvenokose, tanka ljepljiva guma. „Vidite se sad“, kaže on. „Pola vaših lojnih žlijezda je prestalo da radi, vaš vitamin K je nizak, niste uzimali ni propisani UV zar ne?“ Karako ne odgovara. G. Kanton nastavlja da uzima uzorke s njene lijeve strane. Na drugoj strani stola, crvenokosa nudi ono što valjda smatra za ohrabrujući osmijeh, koji ostaje uglavnom zaklonjen ovalnom stvari na ustima.

Dole kod njenih nogu, tačno ispred vrata, tip sa šokerom nepokretno stoji. „Da, previše vremena zatvoreni u toj ronilačkoj koži“, kaže g. Kanton. „Da li ste je ikad skidali? Čak i vani?“ Crvenokosa se povjerljivo naginje naprijed. „Ovo je važno, Džudi. Moglo je doći do zdravstvenih komplikacija. Moramo da znamo da li ste je ikad otvarali napolju. Možda u nekoj vanrednoj situaciji.“ „Ako je vaša ‘koža bila— probijena, na primjer.“ G. Kanton stavlja neku vrstu okulara na membranu iznad svog lijevog oka, gleda u njeno uho. „Ožiljak na vašoj nozi, recimo. Prilično velik.“ Crvenokosa prevlači prstom preko nabora na Karakinoj potkoljenici. „Da. Jedna od onih velikih riba, pretpostavljam?“ Karako bulji u nju. „Pretpostavljaš.“ „Ovo mora da je bila duboka rana.“ Ponovo g. Kanton. „Je li?“ „Je li šta?“ „Suvenir od jednog od onih slavnih čudovišta?“ „Nemate moj zdravstveni karton?“ „Bilo bi nam lakše kad bi nas poštedjeli da ga ne tražimo sad“, objasnila je crvenokosa. „Žuri vam se?“ Tip sa šokerom se približi korak naprijed. „Ne baš. Možemo da sačekamo. Ali u međuvremenu, možda da izvadimo ta sočiva iz očiju.“ „Ne.“ Pomisao je uplaši do srži. Nije sigurna zašto. „Ne trebaju vam više, gđo. Karako“ Osmijeh, civilizovano pokazivanje zuba. „Možete da se opustite. Idete kući.“ „Jebeš to. Sočiva ostaju.“ Ona sjeda, osjeća kako joj žice kidaju meso. Odjednom, ruke su joj uhvaćene. G. Kanton sa jedne strane, crvenokosa sa druge. „Jebite se.“ Udara jednom nogom. Noga ide nisko, kači elektrošoker i izvrće ga pravo iz futrole i dole na pod. Tip koji ga je držao iskače iz kabine, ostavljajući svoje oružje na podu. Karakine ruke su odjednom slobodne. G. Kanton i crvenokosa se povlače, stišćući se uz zidove kabine kao da očajnički pokušavaju da izbjegnu fizički kontakt— I treba, misli, kezeći se. Nećete isprobavati te vaše slatke igrice dominacije na meni, pizde jedne— Orijentalac odmahuje glavom, mješavina žalosti i negodovanja. Tijelo Džudi Karako bruji, sve do kosti, i postaje potpuno mlitavo. Ona pada na neoprensku navlaku, živci pjevaju u neuroindukcijskom polju stola. Pokušava da se pomakne ali sve njene motoričke sinapse su otkazale. Mašine u njenim grudima se grče i mucaju, čekajući naređenja, tumačeći statički naboj. Njeno pluće izdahnu pod sopstvenom težinom. Ne može da sakupi dovoljno snage da ga ponovo napuni. Vežu je za sto. Ruke, noge, grudi, sve je svezano i pritegnuto uz sto. Ne može čak ni da trepne. Brujanje prestaje. Vazduh juri niz njeno grlo i puni joj grudi. Dobro je opet hvatati dah. „Kako joj je srce?“ Onaj sa šokerom. „Dobro. Mala defibrilacija, ali u redu je sad.“

G. Kanton se naginje s vrha stola: crvljiva koža navučena na ljudsko lice. „U redu je, gđo. Karako. Mi samo pokušavamo da vam pomognemo. Razumijete li?“ Ona pokušava da govori. Teško je. „i-i-i-i-I—D—." „Šta?“ „Oov-ovo mi je Skenlon smjestio. Jel’ tako? S-Skenlonova jebena osveta.“ G. Kanton gleda u nekoga van njenog vidnog polja. „Industrijski psiho.“ Glas crvenokose. „Niko bitan.“ On gleda nazad dole. „Gđo. Karako, ne znam o čemu pričate. Sad ćemo izvaditi vaša sočiva. Nema smisla da se opirete. Samo se opustite." Ruke joj drže glavu. Karako stišće kapke; silom joj otvaraju lijevo oko. Zuri u nešto što izgleda kao velika šprica sa diskom na kraju. To se zaustavlja na njenom sočivu, lijepi se sa tihim coktanjem. Odmiče se. Svjetlo nadire unutra kao kiselina. Ona zavrće glavu na stranu i zatvara oči da ugasi bol. Čak i kroz zatvorene kapke svjetlo prži, narandžasta vatra od koje nadiru suze. Onda su opet na njoj, guraju joj glavu naprijed, prtljaju po njenom licu— „Smanji svjetla, idiote“ Fotosenzitivna je!“ Crvenokosa? „—Izvinite. Držali smo ih na pola, mislio sam—“ Svjetla potamniše. Njeni kapci postaju crni. „Njene zjenice nisu morale da rade skoro godinu dana“, prasnu crvenokosa. „Dajte joj šansu da se prilagodi, zaboga.“ Ona je ovdje glavna? Koraci. Zveckanje instrumenata. „Izvinite zbog ovoga, gđo. Karako. Smanjili smo svjetla, je li ovako bolje?“ Nosi se. Ostavi me na miru. „Gđo. Karako, žao mi je ali moramo da vam skinemo i drugo sočivo.“ Ona drži oči čvrsto zatvorene. Ali joj oni svejedno otkidaju i drugo sočivo s lica. Trake koje je drže se opuštaju, spadaju. Čuje ih kako se povlače. „Gđo. Karako, smanjili smo svjetla. Možete da otvorite oči.“ Svjetla. Jebe mi se za prokleta svjetla. Ona se sklupčava na stolu i uranja licem u dlanove. „Sad ne izgleda tako opasno, zar ne?“ „Začepi, Bartone. Baš znaš da budeš smrad ponekad, znaš?" Šišteći zvuk zatvaranja poklopca kabine. Duboka, debela tišina se spušta na njene uši. Električno zujanje. „Džudi“, glas crvenokose: ovaj put ne lično. Negdje iz zvučnika. „Ne želimo da ovo bude teže nego što mora da bude.“ Karako drži koljena čvrsto priljubljena uz grudi. Osjeća ožiljke, uzdignutu mrežu starog tkiva preostalu nakon što su je otvorili. Oči su joj još zatvorene; prelazi prstom po naborima. Hoću svoje oči nazad. Ali sve što sad ima su ove gole, mesnate stvari koje svi mogu da vide. Otvara ih mrvicu, viri između prstiju. Sama je.

„Džudi, moramo da znamo neke stvari. Za tvoje dobro. Moramo da znamo kako si saznala.“ „Saznala šta?“, viče ona, s licem među rukama. „Samo sam... trenirala...“ „U redu je, Džudi. Nije žurba. Odmori se ako želiš. I da, ima neke odjeće u ladici s tvoje desne strane.“ Ona odmahuje glavom. Baš je briga za odjeću, već je bila gola pred gorim čudovištima od ovih. To je samo koža. Hoću svoje oči.

Alibiji Mrtav zrak iz zvučnika. „Potvrdite prijem?“ Kaže Brender nakon što je prošlo pet sekundi. „Da. Da, naravno.“ Linija kratko zuji. „Samo je malo šokantno, ništa više. Samo je— jako loša vijest.“ Klark se mršti, i ne kaže ništa. „Možda je odnijela struja na termoklini“, predlaže zvučnik. „Ili je zapela u Lengmuirovoj struji. Jeste li sigurni da nije još uvijek negdje iznad rasipajućeg sloja?“ „Normalno da smo s—“, prasnu Nakata, i zaustavi se. Ken Lubin je upravo položio ruku upozorenja na njeno rame. Nastaje trenutak tišine. „Gore je ipak noć“, konačno kaže Brender. Duboki rasipajući sloj se diže s mrakom, tanko se rasprostire blizu površine sve dok ga dnevno svjetlo ne pojuri nazad u dubinu. „A čuli bi njen glasovni kanal čak i da je sonar ne vidi. Ali možda bi mi trebali da odemo gore da pogledamo.“ „Ne. Nema potrebe za tim.“, kaže zvučnik. „U stvari, moglo bi biti i opasno, bar dok ne saznamo šta se desilo sa Karako.“ „Znači da je uopšte ni ne tražimo?“ Nakata gleda u ostale, uvrijeđenost i zapanjenost plešu po njenom licu. „Možda je povrijeđena, možda je—“ „Oprostite, gđo.—" „Nakata! Elis Nakata! Ne mogu da vjerujem—“ „Gđo. Nakata, tražimo je. Već smo poslali ekipu da je traži na površini. Ali vi ste usred Pacifičkog okeana. Jednostavno nemate dovoljno resursa da pretražite svu tu zapreminu.“ Dubok uzdah, besprijekorno prenesen preko četiri stotine kilometara optičkog kabla. „S druge strane, ako je gđa. Karako imalo pokretna, najvjerovatnije će probati da se vrati do Biba. Ako hoćete da je tražite, najbolje je da pogledate oko kuće.“ Nakata se bespomoćno osvrće po sobi. Lubin stoji, bez izraza; trenutak kasnije, stavlja jedan prst na usta. Brender gleda čas u jedno čas u drugo. Leni Klark gleda na drugu stranu. „I nemate nikakvu predstavu šta joj se moglo dogoditi?“, pita ED. Brender škripi zubima. „Rekao sam vam, neki signal na sonaru. Bez pojedinosti. Mislili smo da ćete vi moći da nam kažete nešto više.“ „Žao mi je. Ne znamo ništa. Nije dobro što je odlutala tako daleko od Biba. Okean nije— pa, nije baš uvijek bezbjedan. Moguće je čak i da je ščepala lignja. Bila je na toj dubini.“ Nakatina glava se trese. „Ne“, šapuće. „Obavezno nam javite ako nešto saznate“, kaže zvučnik. „Upravo pravimo plan za potragu, pa ako nema ništa drugo—“ „Ima“, kaže Lubin. „O?" „Na nekoliko kilometara od nas je neka instalacija bez posade. Nedavno postavljena.“ „Stvarno?" „Ne znate ništa o tome?“

„Čekajte, samo da provjerim.“ Zvučnik čuti par sekundi. „Evo je. Bože, to je baš daleko od vas. Čudi me da ste je uopšte vidjeli.“ „Šta je bilo?" Kaže Lubin. Klark ga gleda, dlačice na vratu joj se kostriješe. „Seizmološka platforma, kaže ovdje. OSU je postavila tamo radi nekog istraživanja prirodnih radioaktivnih izotopa i tektonike. Bolje da je se klonite, malo je vruća. Nosi neke kalibracijske izotope.“ „Nezaštićene?“ „Izgleda.“ „Zar to ne smeta ugrađenom procesoru?“ Lubin želi da zna. Nakata bulji u njega otvorenih usta, bijesna. „Koga briga! Džudi je nestala!“ U pravu je. Lubin teško da ikad priča sa drugim pukotincima; od njega, ovaj razgovor sa suhozemcima se može smatrati ćaskanjem. „Ovdje kaže da je procesor optički“, kaže zvučnik nakon kratke pauze. „Radijacija mu ne smeta. Ali ja mislim da AI— gđa. Nakata je u pravu, vaš prvi prioritet—“ Lubin pruža ruku pored Brendera i prekida vezu. „Hej“, oštro kaže Brender. Nakata uperi jedan prazan pogled u Lubina i nestade niz hodnik. Klark čuje kako se povlači u kabinu i zatvara poklopac. Brender diže pogled ka Lubinu. „Možda ti nije još sinulo, Kene, ali Džudi je možda mrtva. Malo smo nervozni zbog toga. Naročito Elis.“ Lubin klima, i dalje bezizrazno. „Znači moram da se pitam zašto si izabrao baš ovaj trenutak da pilaš ED o tehničkim specifikacijama jebene seizmičke platforme.“ „To nije seizmička platforma“, kaže Lubin. „Ozbiljno?“ Brender se pridiže, izvijajući se iz stolice uz konzolu. „A šta onda—“ „Majk“, kaže Klark. „Šta?“ Ona odmahuje glavom. „Rekli su optički CPU.“ „I šta koji kurac sa—“ Brender staje u sred riječi. Bijes nestaje s njegovog lica. „Nije gel“, kaže Klark. „Čip. To kažu.“ „Ali zašto nam lažu?“, pita Brender „kad možemo jednostavno da odemo tamo i osjetimo...“ „Oni ne znaju da mi to možemo, sjećaš se?“ Ona ispusti mali osmijeh, kao tajnu između prijatelja. „Ne znaju ništa o nama. Sve što imaju su njihovi fajlovi.“ „Sad više ne“, podsjeća je Brender. „Sad imaju i Džudi.“ „Imaju i nas“, dodaje Lubin. „U karantinu.“ „Elis. Ja sam." Mekani glas kroz tvrdi metal: „Uđi...“ Klark otvara poklopac, zakoračuje unutra. Elis Nakata je gleda sa ležaja dok se poklopac uz uzdah zatvara. Bademaste oči, tamne i preplašene, sjaje pod smanjenim svjetlom. Jedna ruka joj ide prema licu: „Ah. Izvini, sad ću...“ Pipa po pretincu uz uzglavlje, gdje sočiva plutaju u plastičnim posudicama. „Hej. Nema problema.“ Klark pruža ruku, zaustavlja je tik prije nego što je dotakla Nakatinu ruku. „Sviđaju mi se tvoje oči, uvijek sam— ovaj...“

„Svakako ne bih trebala da se durim ovdje“, kaže Nakata, ustajući. „Idem napolje." „Elis—“ „Neću dozvoliti da ona prosto nestane tamo negdje. Hoćeš sa mnom?“ Klark uzdiše. "Elis, ED je upravu. Preveliko je to prostranstvo. Ako je ona još tamo negdje, zna gdje da nas nađe.“ „Ako? Gdje bi drugo bila?“ Klark gleda u pod, razmatrajući mogućnosti. „Ja— ja mislim da su je suhozemci uzeli“, kaže, konačno. „Mislim da će i nas, ako pođemo za njom.“ Nakata zuri u Klark tim tjeskobnim ljudskim očima. „Zašto? Zašto bi to uradili?“ „Ne znam.“ Nakata se skljokava nazad na ležaj. Klark sjeda pored njega. Neko vrijeme ni jedna od njih ne progovara. „Žao mi je“, kaže Klark konačno. Ne zna šta bi drugo rekla. „Svima nam je žao.“ Elis Nakata pilji u pod. Njene oči su svijetle, ali ne prepune. „Ne svima“, šapće. „Kenu je bilo interesantnije da—“ „Ken je imao svoje razloge. Lažu nas, Elis.“ „Uvijek su nas lagali“, kaže Nakata tiho, ne dižući pogled. A onda: „Trebala sam biti tamo.“ „Zašto?" „Ne znam. Da nas je bilo dvije, možda...“ „Onda bi vas obje izgubili.“ „To ne možeš da znaš. Možda uopšte nisu bili suhozemci, možda je samo naletjela na nešto... živo.“ Klark ne odgovara. Čula je iste priče kao i Nakata. Potvrđeni izvještaji o ljudima koje je Arči pojeo sežu preko sto godina unazad. Nisu brojni, naravno; ljudi i divovske lignje ne naleću jedni na druge baš često. Čak i pukotinci plivaju preduboko za tu vrstu susreta. U pravilu. „Zato sam i prestala da idem gore s njom, znaš?“ Nakata odmahuje glavom, prisjećajući se. „Naišle smo na nešto živo, gore u sred vode. Bilo je užasno. Neka vrsta meduze, mislim. Pulsirala je, i imala je te tanke vodenaste pipke koji su se pružali ko zna dokle, i samo je visila tu u vodi. I imala je sve te— te stomake. Kao velike meškoljeće puževe golaće. I svaki je imao svoja usta, i sva ta usta su se otvarala i zatvarala...“ Klark uvrće lice. „Divno zvuči.“ „Nisam je čak ni vidjela. Bila je prilično prozirna, a ja nisam gledala i sudarila sam se tim i to je onda počelo da izbacuje komade sebe. Glavno tijelo je samo potpuno potamnilo i uvuklo se u sebe i otpulsiralo negdje i ostavilo iza sebe sve te stomake i usta i pipke, i svi su sijali i uvijali se kao da su u agoniji...“ „Mislim da bih nakon toga i ja prestala da idem gore.“ „Čudno je to što sam mu na neki način zavidjela.“ Nakatine oči se pune, presipaju, ali njen glas se ne mijenja. „Mora da je fino kad možeš prosto da— da odbaciš dijelove koji te odaju.“

Klark se osmjehuje, zamišljajući. „Da." Odjednom shvata da je od Elis Nakate dijeli samo par centimetara. Skoro se dodiruju. Koliko dugo već sjedim tu? pita se. Pomjera se na ležaju, odmiče se iz navike. „Džudi je to drugačije vidjela“, kaže Nakata. „Bilo joj je žao tih komada. Mislim da je bila skoro bijesna na glavno tijelo, jel’ možeš da vjeruješ? Rekla je da je ta slijepa glupa grudva, rekla je— šta je rekla— ‘jebena tipična birokratija, prvi znak nevolje i žrtvuje baš one dijelove koji je hrane.’ To je rekla. Klark se smiješi. „To zvuči baš kao Džudi.“ „Nikad nije dozvoljavala da je bilo ko gazi“, kaže Nakata. „Uvijek je uzvraćala. Volim to kod nje, ja to nikad nisam mogla. Kad stvari postanu gurave ja samo...“ Baca pogled ka malom crnom uređaju zalijepljenom za zid uz njen jastuk. „Sanjam." Klark klima glavom i ne kaže ništa. Ne može da se sjeti kada je Elis Nakata zadnji put bila ovako pričljiva. „Mnogo je bolje od virtuelne, imaš mnogo više kontrole. U virtuelnoj samo vrtiš tuđe snove.“ „Tako sam čula." „Nisi nikad probala?“ Pita Nakata. „Lucidno sanjanje? Nekoliko puta. Nije mi ušlo u naviku.“ „Ne?“ Klark sliježe ramenima. „Moji snovi su prilično... bez detalja.“ Ili ih imaju previše, ponekad. Klima prema Nakatinoj mašini. „Te stvari me razbude taman toliko da primjetim koliko je sve nejasno. A ponekad, kad ima nekih detalja, stvarno su glupi. Crvi koji ti mile kroz kožu ili nešto tako.“ „Ali to možeš da kontrolišeš. To i jeste poenta. Možeš to da promijeniš.“ U snovima, možda. „Ali prvo moraš to da vidiš. To mi je nekako pokvarilo čitav doživljaj, valjda. Uglavnom su bile te velike, nejasne praznine.“ "Ah." Tračak osmijeha. „Meni to nije problem. Svijet mi je prilično nejasan čak i kad sam budna.“ „Pa.“ Klark uzvraća osmijeh, provizorno. „Šta god ti paše.“ Još tišine. „Samo želim da znam“, konačno kaže Nakata. „Znam.“ „Ti znaš šta se dogodilo Karlu. Bilo je grozno, ali si znala.“ „Da." Nakata spušta pogled. Klark ga prati, primjećuje da su se njene ruke nekako skupile oko Nakatinih. Pretpostavlja da je to neka gesta podrške. Dobar je osjećaj. Stišće ih, nježno. Nakata podiže pogled. Njene tamne gole oči je još uvijek plaše, nekako. „Leni, njoj nisam smetala. Povlačila sam se, i sanjala sam, i ponekad sam bila luda i ona je sve to podnosila. Ona je razumje— ona razumije.“ „Mi smo pukotinci, Elis.“ Klark oklijeva, odlučuje da rizikuje. „Svi razumijemo.“ „Osim Kena.“ „Znaš, možda Ken razumije više nego što mu mi priznajemo. Mislim da maloprije nije htio da bude bezosjećajan. On je na našoj strani.“ „On je jako čudan. Nije ovdje iz istog razloga kao mi.“ „A koji je to razlog?“ pita ga Klark.

„Nas su stavili ovdje jer pripadamo ovdje“, kaže Nakata, skoro šapćući. „A Ken, mislim— da se nisu usudili da ga stave bilo gdje drugo.“ Brender je krenuo na donji sprat kad se vratila u dnevnu sobu. „Kako je Elis?“ „Sanja“, kaže Klark. „Dobro je." „Niko od nas nije dobro“, kaže Brender. „Svi trošimo pozajmljeno vrijeme, ako mene pitaš.“ Ona zagunđa. „Gdje je Ken?“ „Otišao je. I ne vraća se." „Šta?“ „Prešao je na drugu stranu. Kao Fišer.“ "Gluposti. Ken nije kao Fišer. On nije ni nalik na Fišera.“ „Mi to znamo.“ Brender trznu palcem ka plafonu. „Oni ne znaju. Prešao je. To je priča koju želi da ispričamo ovima gore, u svakom slučaju,“ „Zašto?" „Misliš da bi taj drkadžija meni rekao? Zasad sam se složio da igram tu njegovu igru, ali moram ti reći da me već malo smara njegovo preseravanje.“ Brender silazi prečku niže, gleda nazad gore. „Idem i ja napolje. Idem da pogledam ringišpil. Mislim da je vrijeme da ga dobro razgledamo.“ „Treba li ti društvo?“ Brender sliježe ramenima. „Naravno.“ „U stvari“, primjećuje Klark „samo društvo više nije dovoljno, zar ne? Možda bi bilo bolje da postanemo, kako se ono kaže—“ „Saveznici“, kaže Brender. Ona klima. „Saveznici.“

Šesti dio Karantin

Mjehurić Već sedam dana svijet Ajvsa Skenlona mjeri pet sa osam metara. Za svo to vrijeme nije vidio drugo živo biće. Ali bilo je dosta duhova, doduše. Lica su prolazila preko njegovog terminala puna vesele brige za njegovu udobnost, dijetu, da li mu je zadnji gastrointestinalni pregled bio neprijatan. Bilo je i poltergajsta. Nekad su zaposjedali medicinski teleoperator koji je visio sa plafona, tjerali ga da igra i bode i krade komadiće mesa sa Skenlonovog tijela. Govorili su mnogim glasovima, ali rijetko nešto bitno. „Vjerovatno nije ništa, dr. Skenlone“, rekao je teleop jednom, pravi pričajući egzoskelet. „Samo preliminarni izvještaj iz Rend/Vašingtona, neki novi patogen na rasjedu... vjerovatno benigan...“ Ili, prijatnim ženskim glasom: „Vi ste očigledno odl— dobrog zdravlja, sigurna sam da nema razloga za brigu. Mada, znate koliko oprezni moramo da budemo ovih dana, čak i akne bi se pretvorile u kugu da ih pustimo, he he he— sad samo još dva kubika...“ Nakon par dana Skenlon je prestao da pita. Šta god da je, mora da je ozbiljno. Svijet je bio pun grozomornih mikroba, novih koji su slučajno nastali, starih koji su iz svojih mračnih jazbina pušteni na svjetlo dana, uobičajenih koji su mutirali u nove oblike. Skenlon je već nekoliko puta bio u karantinu. Kao i većina ljudi. Obično su tu bili tehničari u tjelesnim kondomima i sestre obučene da dižu raspoloženje dobro plasiranim šalama. Nikad nije čuo da se sve radilo na daljinski. Možda zbog bezbjednosti. Možda ED nije htjela da vijesti procure pa su smanjili broj umiješanih. Ili možda— je potencijalna opasnost bila toliko velika da nisu htjeli da rizikuju sa izlaganjem tehničara. Svaki dan Skenlon je otkrivao neki novi simptom. Plitko disanje. Glavobolje. Mučnina. Bio je dovoljno bistar da se zapita da li je ijedan od njih stvaran. Činilo mu se, sve češće, da neće živ izaći odatle. Nešto nalik na Patrišu Rovan ga je svako malo proganjalo iz ekrana, postavljajući pitanja o vampirima. Čak nije ni pravi duh. Simulacija, koja se pretvara da je krv i meso. Mašinerija se otkrivala suptilnim ponavljanjima, derivativnim petljama u konverzaciji, fiksacijom na ključne riječi nauštrb koncepata. Ko je bio glavni tamo dole, željelo je da zna. Da li je Klark važnija od Lubina? Da li je Brender važniji od Klark? Kao da bi iko mogao da spozna bit tih uvrnutih, fantastičnih stvorenja kroz par nesposobno formulisanih pitanja. Koliko godina je Skenlonu trebalo da dođe do svog stepena stručnosti? Šuškalo se da Rovan ne voli telefonske razgovore u stvarnom vremenu. Korpsovi su uvijek bili paranoični oko sigurnosti, ili nešto tako. Ipak, Skenlon je bjesnio zbog toga. Nije njegova greška što je sad tu. Šta god da je pokupio na pukotini pokupio je zato što ga je ona poslala tamo dole, a sad mu šalje sve same marionete? Da li ga stvarno smatra toliko nebitnim? Nikad se nije žalio, naravno. Njegova agresivnost je bila previše strasno pasivna. Umjesto toga, igrao se sa modelom koji je poslala. Bilo ga je lako zeznuti, programiranog da traži određene riječi i fraze u odgovorima na bilo koje pitanje. Samo

dresirani pas u stvari, koji hvata i donosi kad dobije pravu komandu. Tek kad otrči nazad kući sa revnosnim raljama sklopljenim oko neke totalno beskorisne trivijalnosti, tek tada će njegova gospodarica shvatiti koliko stvarno višeznačne određene ključne fraze mogu da budu... Više nije ni brojao koliko puta ga je poslao nazad, nahranjenog čistim smećem. Stalno se vraćao, ali nikako da nauči. Potapšao je teleop. „Ti si vjerovatno pametniji od tog njenog dvojnika, znaš. Mada to ne znači baš mnogo. Ali ti bar zgrabiš svoj komad mesa iz prvog pokušaja.“ Do sad je Rovan već znala šta se dešava. Možda je ovo neka vrsta igre. Možda će, konačno, priznati poraz i doći da ga lično posjeti. Ta nada ga je tjerala da igra dalje. Bez nje bi odustao i počeo da sarađuje iz čiste dosade. Prvi dan karantina je pitao jednog od duhova za sanjač, ali je zahtjev odbijen. Normalan cirkadijski ritam je neophodan za jedan od testova, rekao je; nisu htjeli da njegova tkiva varaju. Nekoliko dana nakon toga Skenlon uopšte nije mogao da spava. Onda je pao u bezdan bez snova na dvadeset osam sati. Kad se konačno probudio, tijelo ga je boljelo od nezapamćenog niza mikrohirurških zahvata. „Nestrpljivo malo kopile si ti, zar ne?“, promrmljao je teleopu. „Ne možeš da sačekaš ni da se probudim? Nadam se da si bar ti uživao.“ Govorio je tiho, u slučaju da u sobi ima aktivnih mikrofona. Ni jedan od duhova iz terminala nije ništa znao o psihologiji; svi su bili fiziolozi i jahači raznoraznih spravica. Da su ga uhvatili kako priča s mašinom možda bi mislili da je poludio. Sad je spavao punih devet sati dnevno. Nepredvidivi napadi poltergajsta su ga koštali možda još sat pride. Izvještaji o posadi i IPD profili, koji izgleda nikad nisu stizali sa Stanice Bib, su se redovno pojavljivali na njegovom terminalu: još četiri ili pet sati dnevno. Ostatak vremena je gledao televiziju. Čudne stvari se dešavaju tamo vani. Misteriozna eksplozija na Srednjeatlantskom rasjedu, dovoljno velika za atomsku bombu ali još ništa nije potvrđeno. I Izrael i TanakaKruger su nedavno reaktivirali svoje programe nuklearnih testova, ali nisu priznali da znaju bilo šta o baš toj eksploziji. Uobičajeni istovjetni protesti od korpsova i država. Stvari su postajale nadrkanije nego inače. Prije par dana, ispostavilo se da je N’AmPac nekoliko sedmica ranije odgovorio na relativno benigan piratski izlet koreanskog muljokopača tako što ga je raznijeo na komade. Regionalne vijesti su bile jednako zabrinjavajuće. Procijenjeno tri stotine mrtvih nakon što je vatrena bomba uništila veći dio brodogradilišta Určin na periferiji Portlanda. Pozamašan broj mrtvih za dva ujutro, ali je brodogradilište graničilo sa Prugom i određeni broj zbjegova je zahvaćen vatrenom olujom. Motiv nije poznat. Određena sličnost sa mnogo manjom eksplozijom par sedmica ranije i nekoliko stotina kilometara sjevernije, naselje Kokitlam. Ta je pripisana ratu među bandama. A kad smo već kod Pruge: još nemira među izbjeglicama vječno zarobljenim uz obalu. Uobičajeno pravdanje uobičajenih opštinskih vlasti. Obala je jedino raspoloživo zemljište ovih dana, a pored toga, da li možete da zamislite koliko bi koštalo postavljanje kanalizacionog sistema za tih sedam miliona ako bi ih pustili da uđu na kopno?

Još jedan karantin, ovaj put zbog neke nematode koja je nedavno utekla iz neke pritoke Ivindoa. Nema vijesti o bilo čemu na sjevernom Pacifiku. Ništa sa Huan de Fuke. Nakon dvije sedmice u kazni, Skenlon je shvatio da su svi njegovi zamišljeni simptomi nestali. U stvari, na neki čudan način se osjećao bolje nego ikad. Ali i dalje su ga držali pod ključem. Trebalo je uraditi još testova. S vremenom, njegovi oštri strahovi su se pretvorili u hroničnu tupu nelagodu u stomaku, toliko difuznu da je jedva osjećao. Jednog dana se probudio sa osjećajem skoro ludačkog olakšanja. Da li je ikada stvarno pomislio da bi ga ED mogla držati zatvorenog zauvijek? Da li je stvarno bio toliko paranoičan? Dobro su se brinuli o njemu. Naravno: bio im je važan. U prvo vrijeme nije razmišljao o tome. Ali vampiri su i dalje bili problem, inače Rovan ne bi nastavljala da šalje svoju marionetu u njegov terminal. A ED je izabrala Ajvsa Skenlona da prouči taj problem zato što su znali da je on najbolji čovjek za taj posao. Sad su samo štitili svoju investiciju, brinuli se da je zdrav. Glasno se nasmijao svom ranijem paničnom sebi. Stvarno nema razloga za brigu. Pored toga, pratio je i vijesti. Ovdje je sigurniji.

Klistir Pričao je s njim samo noću, naravno. Po završetku svakodnevnih uzimanja uzoraka i skeniranja, dok je bio sklopljen uz plafon sa ugašenim svjetlima. Nije htio da ih duhovi prisluškuju. Nije ga bilo sramota što se povjerava mašini. Skenlon je o ljudskom ponašanju znao previše da bi se brinuo zbog tog bezopasnog kaprica. Usamljeni korisnici su se uvijek zaljubljivali u virtuelne simulacije. Programeri su se vezivali za svoje tvorevine, projektujući imaginarni život u svaki potpuno predvidljiv odgovor. Majku mu, ljudi su razgovarali i sa svojim jastucima kad im je falilo alternativa. Mozak je znao, ali srcu je prijalo to izmotavanje. Sasvim prirodno, naročito tokom produženih perioda izolacije. Nema nikakvih razloga za brigu. „Trebam im“, rekao mu je Skenlon sad, pod svjetlom smanjenim do praga vidljivosti. „Poznajem vampire, znam ih bolje nego bilo ko drugi. Živio sam s njima. Preživio sam ih. Ovi— ovi suhozemci ovdje gore ih samo koriste.“ Pogledao je gore. Teleop je visio iznad njega kao šišmiš pod slabim svjetlom, nije učestvovao u razgovoru, i to je nekako bilo najutješnije od svega. „Mislim da Rovan popušta. Njena marioneta je rekla da će pokušati da nađe vremena.“ Nema odgovora. Skenlon odmahuje glavom prema uspavanoj mašini. „Gubim se, znaš? Pretvaram se u jedno veliko moždano deblo, to mi se dešava.“ Nije to često priznavao ovih dana. Odnosno, ne sa istim osjećajem užasa i neizvjesnosti koji je osjećao prije samo sedam dana. Ali nakon svega kroz što je prošao ovih dana, sasvim je prirodno da je morao malo da se prilagodi. Tu je, u karantinu, možda zaražen nekim nepoznatim bacilom. Prije toga je preživio nešto što bi većinu ljudi otjeralo u ludilo. A prije toga... Da, puno je toga prošao. Ali on je profesionalac. Još uvijek može da se osvrne i dobro pogleda sam sebe. Bolje nego većina ljudi. Svi imaju sumnje i nesigurnosti. Činjenica da je dovoljno jak da to prizna ga ne čini čudakom. Upravo suprotno. Skenlon je buljio u suprotni kraj sobe. Prozor od izolacione membrane se pružao preko gornje polovine tog zida, gledajući u malu tamnu sobu koja je stajala prazna otkako je došao. Patriša Rovan će uskoro biti tu. Iz prve ruke će iskusiti korisnost Skenlonovih novih uvida i, ako već nije svjesna njegove vrijednosti, biće uvjerena u to nakon što razgovara s njom. Dugačko čekanje na priznanje je skoro pri kraju. Stvari će se uskoro totalno preokrenuti nabolje. Ajvs Skenlon je posegnuo i dotakao uspavanu metalnu kandžu. „Više mi se sviđaš ovako“, primijetio je. „Manje si... neprijateljski nastrojen. Baš me zanima kojim ćeš glasom govoriti sutra...“ Zvučao je kao neki klinac koji je upravo završio fakultet. Tako se i ponašao. Tražio je da spusti pantalone i nagne se naprijed. „Nabijem te“, odbrusio je Skenlon na prvu, svojom čvrstom javnom personom. „Upravo to i namjeravam“, rekla je mašina, mašući sondom nalik na olovku. „Dajte, dr. Skenlone. Znate da je to za vaše dobro.“

On zapravo nije znao da je tako. U zadnje vrijeme se pitao da li su poniženja koja trpi ovdje možda samo plod izopačenog sadizma nekog potisnutog gada. Prije samo nekoliko mjeseci ovako nešto bi ga izludjelo. Ali Ajvs Skenlon je konačno počinjao da shvata svoje mjesto u univerzumu, i da otkriva da ima prostora za toleranciju. Sitničavost drugih ljudi mu nije smetala ni blizu toliko kao prije. Uzdigao se iznad toga. Mada bi uvijek stao da navuče zavjesu preko prozora prije nego što otkopča kaiš na pantalonama. Rovan bi se mogla pojaviti u bilo kom trenutku. „Budite mirni“, rekao je poltergajst. „Ovo neće boljeti. Nekim ljudima se čak i sviđa.“ Skenlonu nije. Ta spoznaja mu je donijela malo olakšanje. „Ne vidim razlog za žurbu“, požalio se. „Ni u mene ni iz mene ne ide ništa a da neko od vas tamo ne odvrne pipu. Zašto jednostavno ne uzmete to što šaljem niz wc šolju?“ „I to radimo“, rekla je mašina, bušeći. „Otkako ste stigli ovamo. Ali nikad se ne zna. Neke stvari prilično brzo degradiraju nakon što izađu iz tijela.“ „Ako degradiraju tako brzo, zašto sam ja još pod karantinom?“ „Hej, nisam rekao da su bezopasne. Samo da se mogu pretvoriti u nešto drugo. A možda i jesu bezopasne. Možda ste samo naljutili nekoga gore.“ Skenlon žmirnu. „Oni gore me sasvim dovoljno vole. A šta vi u stvari tražite?“ „Piranozalnu RNK.“ „Ja, ja nisam baš siguran šta je to.“ „Ne vidim kako bi znali. Nije u modi već tri i po milijarde godina.“ „Ozbiljno.“ „Baš tako.“ Sonda se povukla. „Bila je hit u praiskonska vremena, sve dok—“ „Pardon“, rekao je glas Patriše Rovan. Skenlon se automatski osvrnuo ka terminalu. Nije bila tamo. Glas je dolazio sa druge strane zavjese. „Ah. Društvo. Svakako sam već uzeo ono što mi je trebalo.“ Ruka se okrenula i uredno ubacila uprljanu sondu u uslužni lift. Dok je Skenlon uspio da obuče pantalone, teleop se smotao nazad u neutralni položaj. „Vidimo se sutra“, rekao je poltergajst, i zbrisao. Svjetla na teleopu su se pogasila. Ona je bila tu. Odmah u sobi do. Njegov oprost je bio nadomak ruke. Skenlon je duboko udahnuo i odmaknuo zavjesu. Patriša Rovan je stajala u sjeni sa druge strane. Oči su joj blistale slabim odjecima žive; skoro kao vampirske oči, ali razrijeđene. Prozirne, a ne neprozirne. Njena sočiva, naravno. Skenlon je jednom probao sličan par. Bila su povezana slabim RF signalom sa njegovim satom i vrtila slike preko njegovog vidnog polja na virtuelnoj udaljenosti od četrdeset centimetara. Patriša Rovan je ugledala Skenlona i nasmiješila se. Šta je još drugo vidjela kroz ta magična sočiva, to je mogao samo da nagađa. „Dr. Skenlon“, rekla je. „Drago mi je da vas opet vidim.“ On je uzvratio osmijeh. „Drago mi je da ste svratili. Treba da razgovaramo o dosta stvari—“ Rovan je klimnula, otvorila usta.

„—i mada su vaši dvojnici savršeno adekvatni za uobičajene razgovore, imaju tendenciju da propuste bitne nijanse—“ Ponovo ih zatvorila. „—pogotovo s obzirom na vrstu informacija za koju ste izgleda zainteresovani.“ Rovan je na trenutak oklijevala. „Da. Naravno. Nama, ovaj, trebaju nam vaša saznanja, dr. Skenlone.“ Da. Dobro. Naravno. „Vaš izvještaj o Bibu je bio prilično, pa, interesantan, ali stvari su se malo promijenile otkako ste ga podnijeli.“ On je pažljivo klimnuo. „Kako su se promijenile?“ „Lubin je nestao, to je jedna stvar.“ „Nestao?“ „Ispario. Mrtav, možda, mada izgleda da nema signala sa njegovog mrtvačkog. A možda je samo - regresirao, kao Fišer.“ „Aha. A da li ste saznali da se isto to dogodilo bilo kome na drugim stanicama?“ To je bilo jedno od predviđanja koje je iznio u svom izvještaju. Njene oči, talasasto srebrne, kao da su zurile u neku tačku tačno pored njegovog lijevog ramena. „Ne znamo tačno. Svakako da smo imali nekih gubitaka, ali pukotinci nisu baš velikodušni što se tiče detalja. Kako smo i očekivali, naravno.“ „Da, naravno.“ Skenlon je namjestio zamišljen izraz na lice. „Znači Lubin je nestao. Što me ne iznenađuje. On je definitivno bio najlabilniji. Čak sam i predvidio—“ „Bolje je ovako“, promrmljala je Rovan. „Molim?" Ona protrese glavom, kao da sklanja neku nepoželjnu misao. "Ništa. Izvinite.“ „Ah." Skenlon je opet klimnuo. Nema potrebe da trubi o Lubinu ako Rovan to ne želi. Dao je i dosta drugih predviđanja. „Tu je i stvar sa Gancfeldovim efektom koji sam primijetio. Ostatak posade—“ „Da, razgovarali smo sa par— drugih stručnjaka o tome.“ „I?“ „Oni ne misle da je okruženje na rasjedu, dovoljno osiromašeno, tako su rekli. Nedovoljno osiromašeno da bi funkcionisalo kao Gancfeld.“ „Da“, Skenlon je osjetio kako dio starog njega počinje da se kostriješi. Nasmijao se, ignorišući ga. „Kako onda objašnjavaju moje opservacije?“ „U stvari—“, Rovan se nakašljala. „Nisu sasvim uvjereni da ste stvarno opservirali bilo šta značajno. Navodno je bilo nekih indikacija da je vaš izvještaj diktiran pod uslovima— pa, ličnog stresa.“ Skenlon je pažljivo zamrznuo svoj osmijeh. „Pa dobro. Svi imaju pravo na svoje mišljenje.“ Rovan nije rekla ništa. „Iako činjenica da je pukotina stresno okruženje ne bi trebala da iznenadi nijednog pravog stručnjaka“, nastavio je Skenlon. „To i jeste poenta čitavog programa.“ Rovan je klimnula. „Nije da vam ne vjerujem, doktore. Nisam kvalifikovana da prosudim ni ovako ni onako.“ Istina, ne reče on. „A u svakom slučaju“, dodala je Rovan „vi ste bili tamo. Oni nisu.“ Skenlon se opusti. Naravno da je smatrala njegovo mišljenje važnijim od mišljenja tih drugih stručnjaka, ko god da su bili. Ipak je on bio taj koga je izabrala da pošalje dole.

„Nije toliko važno“, rekla je sada, mijenjajući temu. „Ono što nam je sad najvažnije je karantin.“ I meni i njima. Ali naravno da joj to nije dao do znanja. Ne bi bilo— profesionalno— da se u ovom trenutku brine za sopstvenu dobrobit. Pored toga, sasvim su se fino ponašali prema njemu ovdje. Bar je znao šta se dešava. „— sad“, završila je Rovan. Skenlon je trepnuo. „Šta? Molim?" „Rekla sam, iz očiglednih razloga smo odlučili da ne povlačimo posadu iz Biba odmah sad.“ „Dobro. Imate sreće. Oni ne žele da idu.“ Rovan je prišla korak bliže membrani. Oči su joj pod svjetlom postale bljeđe. „Sigurni ste u to.“ „Da. Pukotina je njihov dom, gđo. Rovan, na način koji laik vjerovatno ne bi mogao da razumije. Življi su tamo dole nego što su ikada bili na kopnu.“ Slegnuo je ramenima. „A pored toga, čak i da žele da odu, šta bi mogli da urade? Teško da će da otplivaju sve do kopna." „Mogli bi, zapravo.“ „Šta?“ „Moguće je“, priznala je Rovan. „U teoriji. A mi smo— uhvatili smo jednu od njih, na putu napolje.“ „Šta?“ „Gore u eufotičnoj zoni. Imali smo podmornicu stacioniranu tu, čisto da— drži stvari na oku. Jedno od pukotinaca— Kreker, ili—“, blistava nit joj je prešla preko oba oka— Karako, tako je. Džudi Karako. Išla je pravo prema površini. Mislili su da bježi.“ Skenlon je odmahnuo glavom. „Karako pliva rekreativno, gđo. Rovan. To ste imali u mom izvještaju.“ "Znam. Možda je vaš izvještaj trebao biti malo šire distribuiran. Mada, njeno plivanje je nikad prije nije dovelo toliko blizu površini. Vidim zašto bi oni—“, Rovan je zatresla glavom. „U svakom slučaju, pokupili su je. Greška, možda.“ Tračak osmijeha. „Ponekad se dogode.“ „Vidim“, rekao je Skenlon. „Tako da sad imamo neku vrstu situacije“, nastavila je Rovan. „Možda posada Biba misli da je Karako bila samo još jedna slučajna žrtva. A možda postaju sumnjičavi. Da li da samo pustimo i čekamo da frka prođe? Da li će pokušati da pobjegnu ako misle da nešto prikrivamo? Da li će neki otići a neki ostati? Jesu li oni grupa ili skup pojedinaca?“ Ona zamuknu. „Puno pitanja“, rekao je Skenlon nakon nekog vremena. „Dobro, evo onda samo jedno. Da li će oni poslušati direktno naređenje da ostanu na pukotini?“ „Mogli bi ostati na pukotini“, rekao je Skenlon. „Ali ne zato što ste im to vi naredili.“ „Razmišljali smo, možda Leni Klark“, rekla je Rovan. „Prema vašem izvještaju ona je manje-više vođa. A Lubin je—Lubin je bio— džoker. Sad kad njega nema, možda Klark može da obuzda ostale. Ako možemo da dođemo do nje.“

Skenlon je odmahnuo glavom. „Klark nije nikakav vođa, ne u uobičajenom smislu te riječi. Ona samostalno bira kako će se ponašati, a ostali je samo— prate. Ne postoji uobičajeni sistem autoriteta kako ga vi doživljavate.“ „Ali ako oni prate ono što ona radi, kako kažete...“ „Pretpostavljam“, sporo je rekao Skenlon „da bi ona najvjerovatnije poslušala naređenje da ostane na pukotini, bez obzira na situaciju. Navučena je na to da je neko zlostavlja, na kraju krajeva.“ Zaustavio se. „Uvijek bi mogli pokušati da im kažete istinu“, predložio je. Ona je klimnula. „Stoji kao mogućnost, svakako. Ali šta mislite kako će reagovati?“ Skenlon nije rekao ništa. „Da li će nam vjerovati?“ Pitala je Rovan. Skenlon se osmjehnuo. „Da li imaju razloga da vam vjeruju?“ „Vjerovatno ne.“ Rovan je uzdahnula. „Ali bez obzira šta im kažemo, problem ostaje isti. Šta će oni uraditi kad saznaju da su zaglavili tamo dole?“ „Vjerovatno ništa. Tamo su gdje žele da budu.“ Rovan ga je radoznalo pogledala. „Čudi me da to kažete, doktore.“ „Zašto?" „Nema mjesta gdje bih ja rađe bila nego u svom stanu. Ali onog trenutka kad me neko stavi u kućni pritvor, sigurno bih jako željela da izađem iz njega, a ja nisam nimalo disfunkcionalna.“ Skenlon je odlučio da previdi taj zadnji dio. „Dobar argument“, priznao je. „Elementaran“, rekla je ona. „Čudi me da bi neko sa vašim kvalifikacijama propustio da ga vidi.“ „Nisam ga propustio. Samo mislim da su neki drugi faktori bitniji.“ Spolja, Skenlon se smiješio. „Kako kažete, uopšte niste disfunkcionalni.“ „Ne. Bar ne sad.“ Njene oči su se odjednom zamutile od iznenadne bujice podataka. Buljila je prazno par sekundi, razmatrajući. „Oprostite. Neki problemi na drugom frontu.“ Ponovo se usredotočila na Skenlona. „Da li se ikad osjećate krivim, Ajvs?“ On se nasmijao, zaustavio se. „Krivim? Zašto?“ „Zbog projekta. Zbog— toga što smo im uradili.“ „Sretniji su tamo dole. Vjerujte mi. Znam.“ „Znate.“ „Bolje od bilo koga drugog, gđo. Rovan. Vi to znate. Zato ste i došli ovamo danas.“ Ona nije progovorila. „Pored toga“, rekao je Skenlon „niko ih nije prisilno regrutovao. Bio je to njihov izbor.“ „Da“, tiho se složila Rovan, „Bio je.“ Pružila je ruku kroz prozor. Izolaciona membrana je oblila njenu ruku kao tečno staklo. Bez ijednog nabora je pratila konture njene ruke, iscrtavajući dlan i podlakticu transparentnom folijom koja se malo ispod lakta okomito zatezala nazad u okvir prozora. „Hvala na vašem vremenu, Ajvs“, rekla je Rovan. Trenutak kasnije, Skenlon je protresao ponuđenu ruku. Kao kondom, sa malo lubrikanta. „Nema na čemu“, rekao je. Rovan je povukla ruku, okrenula se. Membrana se iza nje izravnala kao balon od sapunice. „Ali—“, rekao je Skenlon.

Ona se osvrnula. „Da?" „Je li to sve što ste htjeli?“, rekao je. „Za sad.“ „Gđo. Rovan, ako smijem. Ima puno toga što ne znate o tim ljudima dole. Puno. Ja sam jedini koji vam to može reći.“ „Cijenim to, Aj—“ „Cijeli geotermalni program zavisi od njih. Vi to sigurno shvatate.“ Ona je zakoračila nazad prema membrani. „Shvatam, dr. Skenlon. Vjerujte mi. Ali trenutno imam više prioriteta. U međuvremenu, znam gdje mogu da vas nađem.“ I opet se okrenula da ode. Skenlon se jako trudio da mu glas ostane ravan: „Gđo. Rovan—“ U njoj se u tom trenutku nešto promijenilo, suptilno stvrdnjavanje koje većina ljudi ne bi ni primjetila. Skenlon je to vidio dok se okretala nazad prema njemu. Maleni bezdan mu se otvorio u stomaku. Pokušao je da se prisjeti nečega što bi rekao. „Da, dr. Skenlone“, rekla je, glasom malo previše ravnim. „Znam da ste prezauzeti, gđo. Rovan, ali— koliko dugo još moram da ostanem ovdje?“ Ona se malčice opusti. „Ajvs, to još uvijek ne znamo. Na neki način ovo je samo standardni karantin, ali nam treba nešto duže da ga savladamo. Ipak potiče sa dna okeana.“ „O čemu se u stvari radi?" „Nisam biolog." Kratko je oborila oči u pod, onda ponovo pogledala u njega. „Ali vam mogu reći ovo: ne morate da se brinete da ćete se prevrnuti i umrijeti. Čak i ako imate tu stvar. Ne napada ljude.“ „Pa zašto onda—“ „Navodno su zabrinuti za— poljoprivredu. Više se boje efekata koje bi moglo imati na neke vrste biljaka.“ Razmislio je o tome. Osjećao se malo bolje. „Sad stvarno moram da idem.“ Rovan kao da se premišljala o nečemu na tren, i onda je dodala: „Nema više dvojnika. Obećavam. To je bilo nepristojno s moje strane.“

Prevrtljivac Rekla je istinu o dvojnicima. Lagala je o svemu drugom. Nakon četiri dana Skenlon joj je ostavio poruku. Dva dana kasnije ostavio je još jednu. U međuvremenu je čekao na duha koji mu je gurao prst u dupe da se vrati i kaže mu još nešto o praiskonskoj biohemiji. Ali nikad se nije vratio. Sad ga ni drugi duhovi nisu baš često posjećivali, a i kad jesu uglavnom nisu progovarali. Rovan nije uzvraćala Skenlonove pozive. Strpljenje se pretopilo u neizvjesnost. Neizvjesnost se zagrijala u uvjerenje. Uvjerenje je počelo lagano da ključa. Zaključan ovdje tri jebene sedmice a od nje dobijem samo učtivi desetominutni poziv. Deset usranih minuta za moji-stručnjaci-kažu-da-niste-u-pravu i to-je tako-elementarnoda-ne-mogu-da-vjerujem-da-ste-previdjeli i onda samo odšeta. Samo se jebeno nasmiješi i ode. „Znaš šta sam trebao da uradim“, zarežao je na teleop. U sred dana, ali više ga nije bilo briga. Niko nije slušao, svi su ga napustili. Vjerovatno su potpuno zaboravili na njega. „Trebao sam da razvalim rupu u toj jebenoj membrani dok je bila tu. Da pustim šta god da im ovdje unutra napolje, da se malo pomiješa sa zrakom u njenim plućima. Kladim se da bi je to inspirisalo da potraži neke odgovore!“ Znao je da fantazira. Membrana je bila skoro beskrajno fleksibilna, i isto toliko čvrsta. Čak i kad bi uspio da je proreže, popravila bi sama sebe prije nego što bi ijedna molekula gasa uspjela da zbriše na drugu stranu. Ipak, razmišljanje o tome je bilo ugodno. Ali ne dovoljno ugodno. Skenlon je podigao stolicu i lansirao je ka prozoru. Membrana je stolicu uhvatila kao rukavica sašivena po mjeri, obmotala je, pustila je da padne skoro do poda na drugoj strani. A onda, polako, prozor se zategnuo na samo dvije dimenzije. Stolica se dokotrljala nazad u Skenlonovu ćeliju, potpuno neoštećena. A ona je bila dovoljno jebeno nepromišljena da mu održi onu šuplju malu pridiku o kućnom pritvoru. Kao da ga je uhvatila u nekoj vrsti laži, kad je rekao da bi vampiri mogli ostati gdje jesu. Kao da je mislila da ih štiti. Normalno, on je o vampirima znao više od bilo koga drugog. Ali to nije značilo da je i on jedan od njih. To nije značilo— Mogli smo biti bolji prema vama, rekao je Lubin, na samom kraju. Smo. Kao da je govorio u ime svih njih. Kao da su ga, konačno, prihvatili. Kao da— Ali vampiri su roba s greškom, uvijek su bili. To i jeste poenta cijele priče. Kako bi Ajvs Skenlon mogao da pripada takvom klubu? Ipak, jedno mu je bilo jasno. Rađe bi bio vampir nego jedan od ovih šupaka ovdje gore. Sad je to postalo očigledno. Sad kad su maske počele da padaju i kad se više nisu trudili ni da razgovaraju s njim. Iskoristili su ga i onda ga odbacili, upotrijebili su ga isto kao i vampire. Negdje u sebi je to uvijek znao, naravno. Ali je pokušavao da negira tu spoznaju, držao je zatrpanu negdje ispod godina izlaženja u susret, dobrih namjera i uzaludnih pokušaja pripadanja. Ovi ljudi su bili neprijatelj. Oni su uvijek bili neprijatelj. I držali su ga za jaja.

Obrnuo se i zabio šaku u sto za preglede. Nije ga čak ni zaboljelo. Nastavio je dok nije počelo. Dahćući, sirovo oguljenih zglavaka, gledao je oko sebe tražeći još nešto da razbije. Teleop se probudio taman toliko da prošišti i zaiskri kad ga je stolica odvalila u centralni dio trupa. Jedna od ruku se spastično promrdala. Slab smrad izgorene izolacije. Zatim ništa. Samo blago ulubljen, teleop je spavao nad okotom skršenih paradigmi. „Prijedlog dana“, zarežao je Skenlon na njega. „Nikad ne vjeruj suhozemcu.“

Sedmi dio Moždani sir

Tema i varijacija Tremor prodrhtava kroz stijenu. Safirna rešetka se razlama u nazubljenu paukovu mrežu. Laserske zrake se nasumično odbijaju i nestaju u bezdan. Negdje u ringišpilu, slab osjećaj nezadovoljstva. Pojačano razmišljanje. Pomjerene zrake se pokreću, počinju da se vraćaju na svoje mjesto. Leni Klark je sve ovo već vidjela i osjetila. Ovaj put posmatra prizme na dnu kako se rotiraju i podešavaju kao mini radio teleskopi. Jedna po jedna, razbacane zrake liježu nazad, paralelne, okomite, u ravni. U roku od par sekundi cijela rešetka je vraćena u početno stanje. Neemotivno zadovoljstvo. Hladne neljudske misli u blizini, vraćaju se na staro. A malo dalje, još nešto se približava. Tanko i gladno, kao jedva čujan blatnjavi urlik u njenom umu... „Ah, sranje“, zuji Brender uzdižući se sa dna. Dolijeće iz tame iznad, bezumno jednoumno, veliko kao Klark i Brender zajedno. Njegove oči reflektuju sjaj sa dna. Udara u vrh ringišpila, otvorenih usta, odbija se sa pola zuba slomljenih. Nema misli, ali Leni Klark može da osjeti njegove emocije. One se ne mijenjaju. Povrede nikad ne zbunjuju ova čudovišta. Njegov sljedeći napad je usmjeren na jedan od lasera. Kliže se po krovu ringišpila i prilazi odozdo, gutajući jednu od zraka. Sudara se sa emiterom, mlati. Iznenadni posredni trnci jure kroz kičmu Leni Klark. Stvorenje tone, grčeći se. Klark osjeća njegovu smrt prije nego što je dotaklo dno. „Isuse“, kaže ona. „Jesi li siguran da to nije od lasera?“ „Ne. Preslabi su“, govori joj Brender. „Zar ti nisi osjetila? Električni udar?“ Ona klima. „Hej“, shvata Brender. „Ti ovo nisi prije vidjela, zar ne?“ „Ne. Ali Elis mi je pričala.“ „Laseri ih namame unutra ponekad, kad trepere.“ Klark gleda lešinu. Unutra neuroni tiho šište. Tijelo je mrtvo, ali proći će sati dok ćelije ne ostanu bez goriva. Osvrće se mašini koja ih je ubila. „Sreća da niko od nas nije dotakao tu stvar“, zuji. „Ja sam se držao podalje. Lubin je rekao da nije dovoljno vrela da bi bilo opasna, ali, znaš… " „Ja sam osjećala gel u tom trenutku“, kaže ona. "Ne mislim da—“ „Gel ih nikad ni ne primjećuje. Mislim da nije povezan sa odbrambenim sistemom.“ Brender diže pogled ka metalnoj strukturi. „Ne, naš moždani sir ima previše stvari na pameti da bi gubio vrijeme na razmišljanje o ribama.“ Ona ga gleda. „Ti znaš šta je to, zar ne?“ „Ne znam. Možda.“ „I?“ „Rekao sam da ne znam. Samo imam par ideja.“ „Daj, Majk. Ako imaš ideja, to je samo zato što svi mi ovdje hvatamo bilješke već dvije sedmice. Pričaj.“

On pluta iznad nje, gledajući dole. „U redu", konačno kaže on. „Daj samo da skinem ovo što si ti skupila danas i uporedim sa ostatkom. Pa ako bude držalo vodu...“ „Bilo je i vrijeme.“ Klark grabi svoju lignju i odvrće gas. „Dobro.“ Brender otresa glavom. „Ne slažem se. Nimalo.“ „Onda dobro. Pametni gelovi su naročito dobri sa brzim promjenama topografije, jel’ tako?“ Brender sjedi u biblioteci. Ispred njega, jedan od ekrana vrti nešto na čekanju. Iza njega, Klark i Lubin i Nakata rade isto. „Znači, postoje dva načina da ti se topografsko okruženje brzo promijeni“, nastavlja on. „Prvi je da se brzo krećeš kroz kompleksna okruženja. Zato ovih dana imate gelove u muljokopačima i terencima. A drugi je da sjedite gdje jeste i pustite da se okruženje promijeni.“ On gleda okolo. Niko ne progovara. „Pa?“ „Znači da razmišlja o zemljotresima“, primjećuje Lubin. „ED nam je to i rekla.“ Brender se okreće nazad prema konzoli. „Ne o bilo kakvim zemljotresima“, kaže, odjednom oštrijim glasom. „O jednom te istom zemljotresu. Samo ga vrti i ponavlja.“ Dodiruje ikonu na ekranu. Displej se pretvara u osni sistem, sa x i y osom. Safirni tekst svijetli pored svake linije. Klark se naginje naprijed: vrijeme, kaže apscisa. Aktivnost, kaže ordinata. Linija počinje da mili po ekranu s lijeva na desno. „Ovo je srednji kompozitni dijagram svakog puta kad smo posmatrali tu stvar“, objašnjava Brender. „Pokušao sam da zalijepim neku vrstu jedinice na y-osu ali sve što mi možemo da osjetimo je sad jako razmišlja ili sad zabušava. Tako da ćete morati da se zadovoljite relativnom skalom. Ovo što sad vidite je samo osnovni nivo aktivnosti. Linija skače na četvrt skale, izravnava se. „Ovdje je počelo da misli o nečemu. Ovo ne mogu da povežem sa stvarnim događajima kao lokalni tremori, čini se da počne samo od sebe. Neka interna petlja, mislim.“ „Simulacija“, mrmlja Lubin. „Onda ovako razmišlja neko vrijeme“, nastavlja Brender, ignorišući ga „i onda, voila...“ Još jedan skok, do pola y-ose. Linija drži novodostignutu visinu par piksela, lagano pada piksel ili dva, a onda opet skače. „Onda je ovdje počelo da razmišlja prilično intenzivno, počelo da se opušta, onda opet razmišlja još jače.“ Još jedan, manji, skok, opet postepeni pad. „Ovdje je još više izgubljeno u mislima, ali nakon toga ima fini dugački odmor.“ I stvarno, pad se nastavlja bez prekida skoro trideset sekundi. „I onda otprilike sad...“ Linija se ispaljuje skoro do vrha skale, fluktuira uz gornji rub dijagrama. „A onda ovdje samo što ne fasuje moždani. To traje neko vrijeme, a zatim—“ Linija okomito pada. „— pada nazad na početnu. Onda nešto malo šuma, mislim da pohranjuje rezultate ili ažurira fajlove ili nešto, i onda cijela stvar počinje iz početka.“ Brender se zavaljuje u stolicu i posmatra ostale sa rukama sklopljenim iza glave. „To je sve što radi. Svo vrijeme što ga posmatramo. Čitav ciklus traje oko petnaest minuta, manje-više.“ „To je to?“ Kaže Lubin.

„Neke interesantne varijacije, ali to je osnovni obrazac.“ „I šta to znači?" pita ga Klark. Brender se naginje naprijed, prema biblioteci. „Pretpostavi da si podrhtavanje uzrokovano zemljotresom, koje počinje ovdje na pukotini i širi se ka istoku. Pogodi koliko rasjeda treba da pređeš da dođeš do kopna.“ Lubin klima glavom i ne govori ništa. Klark gleda dijagram, nagađa: pet. Nakata ni ne trepće, ali Nakata svakako ne radi ništa već danima. Brender pokazuje na prvi skok. „Mi. Izvor Čener.“ Drugi: „Huan de Fuka, Koaksijalni segment.“ Treći: „Huan de Fuka, Endevor segment.“ Četvrti: „Belc mini pukotina.“ Zadnji i najveći: „Subdukcijska zona Kaskadija.“ Čeka njihovu reakciju. Niko ne progovara. Tiho, iz vana, stiže zvuk tugaljivih vjetrenih zvona. „Isuse. Gledaj, svaka simulacija je izračunski najzahtjevnija na mjestima gdje postoji najveći broj mogućih ishoda. Kad tremor prelazi rasjed, pokreće sporedne talase okomito na osnovnu putanju. Što čini računicu vrlo zajebanom na tim mjestima, kad pokušavaš da modeliraš proces.“ Klark pilji u ekran. "Da li si siguran oko ovoga?" „Bože, Len, sve je zasnovano na tračcima misli koje emituje hrpa nervnog tkiva. Naravno da nisam siguran. Ali reći ću ti ovo: ako pretpostaviš da ovaj prvi skok predstavlja inicijalni potres, i ako je ovaj zadnji pad kopno, i ako uzmeš realno konstantnu brzinu širenja, ovi šiljci između padaju tačno tamo gdje bi se nalazili Koaks, Belc i Kaskadija. Ne mislim da je to slučajnost.“ Klark se mršti. „Ali zar to ne znači da se model zaustavlja čim stigne do N’AmPaca? Čini mi se da bi baš taj dio trebao najviše da ih interesuje. Brender grize usnu. „Upravo u tome je stvar. Što je niži nivo aktivnosti na kraju ciklusa, to je ciklus duži.“ Ona čeka. Ne mora da pita. Brender je previše ponosan sam na sebe da ne bi objasnio dalje. „I ako pretpostaviš da niža aktivnost na kraju ciklusa znači manji predviđeni potres, sir troši više vremena na razmišljanje o potresima sa manjim efektima na kopnu. Mada, obično staje kad dođe do kopna.“ „Postoji granična vrijednost“, kaže Lubin. „Šta?“ „Svaki put kad predvidi obalni zemljotres preko određene jačine, model se zaustavlja i kreće iz početka. Neprihvatljivi gubitci. Više vremena provodi razmišljajući o manjima, ali do sada su svi rezultirali neprihvatljivim gubitcima.“ Brender klima, polako. „Pitao sam se u vezi toga.“ „Prestani da se pitaš.“ Lubinov glas je mrtviji nego inače. „Ta stvar traži odgovor na samo jedno pitanje.“ „Koje pitanje?“ pita ga Klark. „Lubine, paranoičan si“, frknu Brender. „Samo zato što je malo radioaktivna—“ „Lagali su nam. Uzeli su Džudi. Čak ni ti nisi toliko naivan—“ „Koje pitanje?“ Ponovo pita Klark. „Ali zašto?“ Insistira Brender. „U čemu bi bila poenta?“

„Majk,“ kaže Klark tiho i jasno „začepi." Brender žmirnu i ućuta. Klark se okreće prema Lubinu. „Koje pitanje?“ „Gleda lokalne ploče. I pita, šta će se desiti N’AmPacu ako se ovdje, upravo sada, dogodi zemljotres?“ Lubin razdvaja usne u izraz koji bi malo ko zamijenio za osmijeh. „Do sada mu se odgovori nisu dopali. Ali prije ili kasnije predviđene posljedice će pasti ispod nekog kritičnog praga.“ „I šta onda?“ Kaže Klark. Kao da ne znam. „Onda eksplodira“, kaže mali glas. Elis Nakata je progovorila.

Mrtva tačka Dugo vremena niko ne progovara. „To je suludo“, kaže Klark konačno. Lubin sliježe ramenima. „Znači, kažeš da je to neka vrsta bombe?“ On klima. „Bomba dovoljno velika da pokrene veliki zemljotres, sa četiristo kilometara udaljenosti?“ „Ne“, kaže Nakata. „Svi ti rasjedi koje mora da pređe, oni bi ga zaustavili. Kao zaštitni zidovi.“ „Osim“, dodaje Lubin „ako jedan od tih rasjeda nije spreman da klizne sam od sebe.“ Kaskadija. Niko to glasno ne izgovara. Ni ne mora. Jednog dana, prije pet stotina godina, ploča Huan de Fuka se naljutila. Dopizdilo joj je da je Sjeverna Amerika beskrajno gazi. Tako da je jednostavno prestala da kliže, zarila je nokte i izazvala ostatak svijeta da je otrese odatle. Do sada ostatak svijeta nije bio uspješan u tome. Ali pritisak raste već pola milenijuma. Samo je pitanje vremena. Kad Kaskadija krene, mnoge mape će završiti u reciklaži. Klark gleda u Lubina. „Kažeš da bi čak i mala bomba ovdje mogla da pokrene Kaskadiju. Misliš na veliki, jel’ tako?“ „Upravo to kaže“, potvrđuje Brender. „I šta, Kene, druže stari? Ovo je neka vrsta azijske prevare sa nekretninama? Teroristički napad na N’AmPac?“ „Čekaj malo.“ Klark podiže ruku. „Oni ne žele da pokrenu zemljotres. Oni pokušavaju da ga izbjegnu.“ Lubin klima. „Zvizni fuzionu bombu na rasjedu i pokrenuo si zemljotres. Tačka. Koliko velik zavisi od uslova pri detonaciji. Ova stvar samo čeka da napravi što je manju moguću štetu, tamo nazad na kopnu.“ Brender frknu. „Stani malo Lubine, zar nije to malo pretjerano? Ako žele da nas srede, zašto samo ne dođu ovamo i upucaju nas?“ Lubin ga gleda, praznih očiju. „Ne vjerujem da si toliko glup, Majk. Možda samo odbijaš da povjeruješ.“ Brender ustaje iz stolice. „Slušaj, Ken—“ „Nismo mi u pitanju“, kaže Klark. „Nismo samo mi. Je li tako?“ Lubin trese glavom, ne skidajući oči sa Brendera. „Hoće da srede sve. Cijelu pukotinu.“ Lubin klima. „Zašto?" „Ne znam“, kaže Lubin. „Možda bi mogli da ih pitamo.“ Fakat, razmišlja Klark. Meni nikako da se posreći. Brender tone nazad u stolicu. „Šta se smješkaš?“ Klark odmahuje glavom. „Ništa.“ „Moramo da uradimo nešto“, kaže Nakata. „Stvarno, Elis.“ Brender gleda nazad u Klark. „Imaš neku ideju?“ Klark sliježe ramenima. „Koliko vremena imamo?“

„Ako je Lubin u pravu, ko zna? Sutra, možda. Deset godina. Zemljotresi su klasični haotični sistemi, a lokalna tektonika se mijenja svake minute. Ako Grlo sklizne makar i milimetar, to bi moglo značiti razliku između drhtaja i totalne katastrofe.“ „Možda je mali naboj u pitanju“, nudi Nakata s nadom. „Dosta je daleko, a sva ova voda bi mogla ublažiti udarni talas prije nego što stigne do nas?“ „Ne“, kaže Lubin. „Ali mi ne znamo—“ „Elis“, kaže Brender „do Kaskadije ima skoro dvjesto kilometara. Ako ova stvar može da stvori talas pritiska dovoljno jak da je šutne na toj udaljenosti, mi ovdje nemamo nikakve šanse. Možda nas neće spržiti ali bi nas udarni talas rasturio na komadiće.“ „Možda je možemo nekako onesposobiti“, kaže Klark. „Ne.“ Lubin, ravno i naglašeno. „Što ne?" Kaže Brender. „Čak i ako prodremo kroz prvi sloj odbrane, mi vidimo samo vrh konstrukcije. Vitalni dijelovi su ukopani.“ „Ako uspijemo da uđemo s vrha, možda ima način da—“ „Vjerovatno je podešeno da detonira u slučaju da ga neko dira“, kaže Lubin. „A ima i drugih koje nismo našli.“ Brender diže pogled. „Otkud znaš?“ „Mora da bude. Na ovoj dubini je potrebno skoro tristo megatona da napraviš mjehur širine makar pola kilometra. Ako hoće da raznesu dobar dio izvora, trebaće im više naboja, raspoređenih okolo.“ Trenutak tišine. „Tristo megatona“, konačno ponovi Brender. „Znaš, ne mogu ti ni reći koliko me brine to što ti znaš te stvari.“ Lubin sliježe ramenima. „Elementarna fizika. Ne bi trebalo da plaši nikoga ko nije potpuno matematički nepismen.“ Brender opet stoji, s licem par centimetara od Lubinovog. „A i ti počinješ jebeno da mi smetaš, Lubine“, govori kroz stisnute zube. „Ko si ti uopšte, kog kurca?“ „Majk“, kreće Klark. „Ne, jebeno to i mislim. Ništa ne znamo o tebi, Lubine. Ne možemo da te osjetimo, onda prodamo tvoju usranu priču suhozemcima a ti nam još nisi objasnio zašto, a sad tu kenjaš kao da si neki jebeni tajni agent. Ako hoćeš da budeš glavni, samo reci. Samo ukini tu usranu čovjek-bez-imena fasadu.“ Klark se povuče malo nazad. Okej. Dobro. Ako misli da može da se zajebava s Lubinom, sam je. Ali Lubin ne pokazuje nijedan od poznatih znakova. Nema promjene u njegovom stavu, nema promjene u disanju, njegove ruke ostaju opuštene uz tijelo. Kad je progovorio, glas mu je miran i ravnomjeran. „Ako ćeš se zbog toga osjećati bolje, samo naprijed; zovi gore i reci im da sam još živ. Reci im da si lagao. Ako oni—“ Oči se ne mijenjaju. Pljosnati bijeli pogled miruje dok se meso oko njega mrda, iznenada, i sad Klark može da vidi znakove, lagano naginjanje naprijed, suptilno zatezanje vena i tetiva na grlu. I Brender ih vidi. Stoji kao pas prikovan pred farovima. Sranje sranje sranje sad će da eksplodira...

Ali opet je pogriješila. Nemoguće, ali Lubin se opušta. „Što se tiče tvoje dirljive želje da me upoznaš“ — polaže ležernu ruku na Brenderovo rame— „imaš više sreće nego što znaš, da se to nije dogodilo.“ Lubin povlači ruku, kreće prema stepenicama. „Poštovaću vašu odluku, pod uslovom da ne uključuje zezanje sa nuklearnim eksplozivima. Do tad, idem napolje. Ovdje postaje tijesno.“ Ispada kroz pod. Niko drugi se ne mrda. Zvuk vazdušne komore djeluje naročito glasan. „Isuse, Majk," Leni konačno prodisa. „Otkad je on glavni?“ Brender kao da je povratio malo svoje razmetljivosti. Baca neprijateljski pogled prema podu. „Ne vjerujem tom govnaru. Bez obzira šta kaže. Vjerovatno nas prisluškuje sad.“ „Ako je tako, slabo da će osjetiti bilo šta što mu ti već nisi jako glasno rekao.“ „Slušajte“, kaže Nakata. „Moramo da uradimo nešto.“ Brender baca ruke u vazduh. „Imamo li izbora?“ Ako ne razoružamo tu jebenu stvar, ostaje nam da bježimo glavom bez obzira ili da sjedimo i čekamo da nas sprže. Što nije teška odluka, ako mene pitate.“ Zar nije, pita se Klark. „Ne možemo otići površinom,“ kaže Nakata „ako su ščepali Džudi...“ „Znači držimo se dna“, kaže Brender. „Da. Zavaraćemo njihov sonar. Morali bi da ostavimo lignje ovdje, previše ih je lako pratiti.“ Nakata klima. „Leni? Šta?“ Klark diže pogled. I Brender i Nakata bulje u nju. „Nisam ništa rekla.“ „Izgledaš kao da se ne slažeš.“ „Majk, do ostrva Vankuver ima tristo kilometara. Minimalno. Treba možda više od sedam dana do tamo bez liganja, pod uslovom da se ne izgubimo.“ „Naši kompasi će normalno raditi kad se odmaknemo od pukotine. A kontinent je poprilično velik, Len; morali bi dobro da se potrudimo da ne udarimo u njega.“ „A šta ćemo kad stignemo tamo? Kako da izađemo sa Pruge?“ Brender sliježe ramenima. „Aha. Po svemu što sad znamo možda će nas zbjegovi žive pojesti, pod uslovom da nam se cijevi prvo ne zapuše od govana koja plutaju onuda. Ali stvarno, Len, zar bi radije rizikovala sa nuklearkom koja otkucava? Nije baš da se davimo u opcijama.“ „Naravno.“ Klark maše jednom rukom u znak predaje. „Dobro.“ „Tvoj problem, Len, je to što si uvijek bila fatalista“, izjavljuje Brender. Na to mora da se nasmije. Ne baš uvijek. „A postavlja se i pitanje hrane“, kaže Nakata. „Ako ponesemo dovoljno hrane za put, to će nas znatno usporiti.“ Ne želim da idem, shvata Klark. Čak ni sad. Nije li to glupo. „— mislim da je brzina toliko važna“, govori Brender. „Ako ova stvar grune u narednih par dana tih dodatnih par metara na sat nam neće puno pomoći.“ „Mogli bi da ponesemo samo osnovne stvari i skupljamo hranu usput“, razmišlja Klark, njen um vrluda. „Džeri se dobro snalazi." „Džeri“, ponavlja Brender, odjednom pokoran.

Trenutak tišine. Bib drhti od majušnog, udaljenog krika Lubinovog memorijala. "O, bože," kaže Brender tiho. „Ta stvar baš može da nervira nakon nekog vremena.“

Softver Čuo je zvuk. Nije glas. Već danima nije čuo nijedan glas osim sopstvenog. Nije hranomat ni wc. Nije ni poznato hrskanje njegovih stopala po komadima razvaljene opreme. Nije čak ni zvuk lomljenja plastike niti zveket napadnutog metala; već je uništio sve što je mogao, odustao od ostatka. Ne, ovo je nešto drugo. Šištanje. Trebalo mu je par sekundi da se prisjeti šta je u pitanju. Ulazni poklopac, puni se pritiskom. Iskrenuo je vrat da bi pogledao iza ormarića. Uobičajeno crveno svjetlo je svijetlilo na zidu pored velike metalne elipse. Pozelenilo je dok ga je gledao. Poklopac se otvorio. Dva čovjeka u kondomima za čitavo tijelo su zakoračila unutra, svjetlo iza njihovih leđa je bacalo njihove sjenke čitavom dužinom tamne sobe. Okretali su se, ne videći ga iz prva. Jedan od njih je upalio svjetla. Skenlon je žmirkao u ćošku. Ljudi su bili naoružani. Gledali su dole u njega par trenutaka, nabori izolativne membrane nalijepljeni preko njihovih lica kao gubava koža. Skenlon je uzdahnuo i osovio se na noge. Komadi izubijane tehnologije su zvekećući popadali na pod. Čuvari su se sklonili u stranu i pustili ga da prođe. Bez riječi, ispratili su ga napolje. Druga soba. Traka svjetla je dijelila sobu na dvije mračne polovine. Ustremljivalo se dole iz utora na plafonu, presijecajući tepih i vinske draperije, polažući traku svjetla na konferencijski sto. Male svijetle crtice su se reflektovale sa pleksiglasa usađenog u mahagonij. Linija u pijesku. Patriša Rovan je stajala daleko sa druge strane, njeno lice poluosvijetljeno iz profila. „Krasna soba“, primijetio je Skenlon. „Da li ovo znači da sam izašao iz karantina?“ Rovan se nije okrenula prema njemu. „Bojim se da ću morati da vas zamolim da ostanete na svojoj strani svjetla. Za vaše dobro.“ "Ne vaše?“ Rovan je mahnula ka svjetlu bez gledanja. „Mikrotalasi. Plus UV, mislim. Spržilo bi vas.“ „Ah. Možda ste bili u pravu svo ovo vrijeme.“ Skenlon je izvukao stolicu pored konferencijskog stola i sjeo. „Neki dan sam dobio pravi simptom. Moja stolica je malo poremećena. Crijevna flora ne radi kako treba, pretpostavljam.“ „Žao mi je da to čujem.“ „Mislio sam da će vam biti drago. To vam je najbolje opravdanje do sad.“ Ni jedno od njih dvoje nije progovorilo skoro minut. „Ja...htjela sam da popričam s vama“, konačno je rekla Rovan. „I ja s vama. Prije nekoliko sedmica.“ I onda, kad nije odgovorila: „Zašto sad?" „Vi ste terapeut, zar ne?“

„Neurokognitolog. A mi ne pričamo, kad ste to već tako nazvali, već decenijama. Mi propisujemo.“ Spustila je lice. „Vidite, ja imam“, počela je. „Krvi na rukama“, rekla je malo kasnije. Kladim se da znam i čije. „Onda vam ne trebam ja. Treba vam sveštenik.“ „Ni oni ne pričaju. Odnosno, ne kažu mnogo.“ Svjetlosna zavjesa je tiho zujala, kao muholovka. „Piranozalna RNK“, rekao je Skenlon par momenata kasnije. „Petočlani prsten riboze. Preteča modernih nukleinskih kiselina, prilično široko rasprostranjena prije oko tri ipo milijarde godina. Biblioteka kaže da bi predstavljala savršeno adekvatan genetski obrazac sama po sebi; brža replikacija nego DNK, manje grešaka pri replikaciji. Ali nikad nije postala popularna.“ Rovan nije rekla ništa. Možda je klimnula, ali bilo je teško reći. „Toliko o vašoj priči o rizicima za poljoprivredu. Da li ćete mi konačno reći šta se dešava ili ste i dalje u fazonu da se igramo glupih igrica?“ Rovan se pribrala, kao da se vraća odnekud. Po prvi put, pogledala je pravo u Skenlona. Sterisvjetlo se reflektovalo s njenog čela i bacalo njene oči u duboke zasjenjene jame. Njena sočiva su svjetlucala kao platina s pozadinskim osvjetljenjem. Kao da nije zapazila njegovo stanje. „Nisam vam lagala, dr. Skenlon. U suštini, ovo bi se moglo nazvati poljoprivrednim problemom. Suočeni smo sa nekom vrstom— bakterije koja živi u tlu. Uopšte se ne radi o patogenu. Već samo o — konkurenciji. I ne, nikad nije postala popularna. Ali, kako se ispostavilo, nije ni nestala.“ Svalila se u stolicu. „Da li znate šta je najveće sranje u svemu tome? Mogli bi vas sad pustiti i sasvim je moguće da bi sve bilo u redu. Skoro sigurno, u stvari. Šanse su jedan prema hiljadu da bi požalili, tako kažu. Možda jedan prema deset hiljada.“ „Prilično dobre šanse“, složio se Skenlon. „U čemu je stvar?“ „I to je previše. Ne smijemo da rizikujemo.“ „Više rizikujete svaki put kad izađete kroz vrata.“ Rovan je uzdahnula. „Ljudi stalno igraju lutrije sa šansom jedan naprema milion. Ruski rulet nudi mnogo bolje šanse ali nećete naći baš puno ljudi koji hoće da igraju.“ „Različiti ishodi.“ „Da. Ishodi.“ Rovan je zatresla glavom; na neki čudno-apstraktni način djelovala je skoro zabavljeno. „Analiza troškova i koristi, Ajvs. Maksimalna vjerovatnoća. Ocjena rizika. Što je manji rizik, to igranje ima više smisla.“ „I obrnuto“, rekao je Skenlon. „Da. Naravno. Obrnuto.“ „Mora da je vrlo loše“, rekao je „ako odbijate šansu od jedan naprema deset hiljada.“ „O da.“ Nije gledala u njega. On je to, naravno, očekivao. Svejedno mu se u stomaku stvorila rupa. „Dajte da pogađam“, rekao je. Nije uspijevao da mu glas ostane ravan. „N’AmPac bi mogao da strada ako ja odem odavde.“ „Gore“, rekla je, vrlo tiho.

„Ah. Gore od N’AmPaca. Onda dobro. Ljudska vrsta. Cijela ljudski rod će se izvrnuti ako ja samo kihnem napolju.“ „Gore“, ponovila je. Laže. Mora da laže. Ona je samo usrana suhozemačka pička. Nađi način da prodreš do nje. Skenlon je otvorio usta. Riječi nisu izašle. Pokušao je ponovo. „Zajebana neka bakterija.“ Njegov glas je zvučao jednako slabašno kao i tišina koja je uslijedila. „Na neke načine je, u stvari, više kao virus“, konačno je rekla ona. „Bože, Ajvs, mi još uvijek nismo sigurni o čemu je riječ. Staro je, starije čak i od arheja. Ali to ste već i sami shvatili. Ja nisam sposobna da shvatim veći dio detalja.“ Skenlon se zakikotao. „Niste sposobni da shvatite detalje?“ Njegov glas je otišao gore za oktavu, i vratio se. „Zamandalili ste me ovdje svo ovo vrijeme i sad mi kažete da treba tu da ostanem zauvijek— pretpostavljam da ste to namjeravali da mi kažete—“, riječi su se iskotrljale prebrzo za njen protest— „a vi niste dovoljno pametni da zapamtite detalje? Ma u redu je, gospođo Rovan, zašto bi mene interesovali detalji?“ Rovan nije odmah odgovorila. „Postoji teorija da život potiče sa izvora na pukotinama. Sav život. Da li znate za to, Ajvs?“ Odmahnuo je glavom. O čemu ona to? „Dva prototipa“, nastavila je Rovan. „Prije tri, četiri milijarde godina. Dva konkurentska modela. Jedan od njih je preuzeo tržište, postavio standard za sve od virusa do džinovskih sekvoja. Ali stvar je u tome, Ajvs, da pobjednik ne mora biti i najbolji proizvod. Jednostavno je imao sreće, rano je uzeo maha. Kao softver, znaš? Najbolji programi nikad ne postanu industrijski standard.“ Udahnula je. „Navodno, ni mi nismo najbolji. Najbolji se nikad nisu makli sa okeanskog dna.“ „I sad je u meni? Ja sam neki nulti pacijent?“ Skenlon je odmahnuo glavom. „Ne. Nije moguće.“ „Ajvs—“ „To je samo duboko more. Nije duboki svemir, majku mu. Postoje struje, cirkulacija, izašlo bi prije sto miliona godina, već bi ga bilo svukuda.“ Rovan je odmahnula glavom. „Ne govorite mi to! Vi ste jebeni korps, ne znate ništa o biologiji! I sami ste to rekli!" Rovan je odjednom zurila pravo kroz njega. „Aktivno održavana hipoosmotska intracelularna sredina“, intonirala je. „Kalijum, kalcijum i joni hlora ostaju u koncentracijama manjim od pet milimola po kilogramu.“ Male snježne oluje su duvale preko njenih zjenica. „Posljedično jak osmotski gradijent, u kombinaciji sa visokom dvoslojnom poroznošću rezultira izuzetno efikasnom asimilacijom azotnih jedinjenja. Međutim, to istovremeno ograničava distribuciju u vodenim sredinama sa salinitetom većim od dvadeset promila zbog visoke cijene osmoregulacije. Termalni—“ „Dosta!“ Rovan je odmah utihnula, oči su se malo zatamnile. „Nemate pojma šta ste upravo rekli“, ispljunuo je Skenlon. „Samo čitate s tog vašeg ugrađenog telepromptera. Nemate pojma.“

„Propusni su, Ajvs.“ Njen glas je postao blaži. „Što im daje veliku prednost u asimilaciji nutrijenata, ali predstavlja problem u slanoj vodi zbog toga što moraju da troše mnogo energije na osmoregulaciju. Moraju da drže metabolizam na maksimumu ili se sparuše kao grožđice. A metabolička stopa raste i pada sa ambijentalnom temperaturom, da li me pratite?“ Gledao je u nju, iznenađen. „Treba im toplota. Ako napuste pukotinu, umiru.“ Rovan je klimnula. „Ne dešava se odmah, čak ni na četiri stepena. Većina ostaje dole u izvorima gdje je uvijek toplo, a svakako mogu da prežive hladne periode između erupcija. Ali duboka cirkulacija je jako spora, vidite, i ako napuste pukotinu umiru mnogo prije nego što dođu do sljedeće.“ Duboko je udahnula. „Ali ako bi prošli kroz to, da li razumijete? Ako bi došli u sredinu koja nije toliko slana, ili čak neku koja nije toliko hladna, opet bi bili u prednosti. To bi bilo kao da pokušavate da se takmičite za večeru s nečim što jede deset puta brže nego vi.“ „Dobro. Nosim armagedon u sebi. Dajte, Rovan. Za šta me smatrate? Ova stvar je evoluirala na dnu okeana i može samo da uskoči u ljudsko tijelo i odveze se u veliki grad?“ „Vaša krv je topla.“ Rovan je zurila u svoju polovinu stola. „I ni blizu toliko slana kao morska voda. Ova stvar zapravo više voli da živi u tijelima. Već dugo živi u ribama tamo dole, zato i postaju tako velike. Neka vrsta— intracelularne simbioze, tako nešto.“ „U redu. Šta je sa razlikom u pritisku? Kako nešto što je evoluiralo pod pritiskom od četiri stotine atmosfera može da preživi na površini?“ Nije odmah znala odgovor na to. Trenutak kasnije, blijeda iskra joj je osvijetlila oči. „Bolje im je ovdje gore nego tamo dole, u stvari. Visoki pritisak inhibira većinu metaboličkih enzima.“ „Zašto ja onda nisam bolestan?“ „Kao što sam rekla— efikasno je. Svako tijelo sadrži dovoljno minerala da ga zadovolji na duže vrijeme. Ne treba mu mnogo. Na kraju, kažu, vaše kosti će postati— krhke—“ "To je to? To je prijetnja? Kuga osteoporoze?“ Skenlon se glasno smijao. „O, zovite istrebljivače, u svakom—“ Zvuk njene šake koja udara o sto je bio vrlo glasan. „Dajte da vam kažem šta se dešava ako ta stvar dođe ovamo“, tiho je rekla. „Prvo, ništa. Ima nas mnogo više, vidite. Isprva ga potapamo čistom brojnošću, modeli predviđaju raznorazne sukobe i lažne početke. Ali u nekom trenutku će steći uporište. Nakon toga će potući konvencionalne razlagače i monopolizovati našu bazu neorganskih nutrijenata. To će cijelu trofičku piramidu sasijeći u korijenu. Vi, i ja, i virusi i džinovske sekvoje, ćemo jednostavno nestati zbog nedostatka nitrata ili nečeg sličnog. I dobrodošli u Eru ßehemota.“ Skenlon je par trenutaka ćutao. Zatim, „Behemot?“ „Sa betom. Beta život. Umjesto alfa, što je sve ostalo.“ Rovan je tiho frknula. „Mislim da su ga nazvali po nečemu biblijskom. Životinja. Travojed.“ Skenlon je trljao sljepoočnice, furiozno razmišljajući. „Ako na trenutak pretpostavimo da govorite istinu, i dalje je to samo mikrob.“ „Sad ćete mi spomenuti antibiotike. Većina njih ne djeluje. Ostali ubiju pacijenta. A ne možemo da prilagodimo virus da se bori protiv njega zato što ßehemot koristi jedinstven

genetski kod.“ Skenlon je otvorio usta: Rovan je podigla ruku. „Sad ćete predložiti da napravimo nešto od nule, što će odgovarati ßehemotovoj genetici. Radimo na tome. Kažu mi da ćemo za par sedmica znati gdje jedan gen završava a drugi počinje. Onda možemo početi sa pokušajima da dešifrujemo alfabet. Zatim jezik. I onda, možda, da napravimo nešto da se bori protiv toga. A onda, kad i ako lansiramo svoj protivnapad, će se dogoditi jedna od dvije stvari. Ili naš bacil ubije njihov toliko brzo da uništi svoje prevozno sredstvo, ili dobijete lokalizovano uništenje koje implodira a da uopšte ne okrzne okvirni problem. Ili naš bacil ubija njihov previše sporo da bi ga sustigao. Klasični haotični sistem. Nema skoro nikakve šanse da ćemo pogoditi stopu letalnosti na vrijeme. Sprečavanje širenja je naša jedina opcija.“ Cijelo vrijeme dok je govorila, oči su joj ostale zanimljivo tamne. „Pa dobro. Izgleda da ipak znate neke detalje“, tiho je primijetio Skenlon. „Važno je, Ajvs." "Molim vas. Zovite me dr. Skenlon.“ Ona se nasmijala, tužno. „Žao mi je, dr. Skenlon. Stvarno mi je žao.“ „Šta je sa ostalima?“ „Ostalima“, ponovila je. „Klark. Lubin. Svi, na svim dubinskim stanicama.“ „Ostale stanice su čiste, koliko možemo da utvrdimo. Problem je samo ta jedna mala tačka na de Fuki.“ „Pa da“, rekao je Skenlon. „Šta?“ „Nikad nisu ni dobili šansu, znate? Sjebavali su ih otkako su bili klinci. I evo sad, ta klica se pojavi na jednom jedinom mjestu na svijetu, i to mora da bude baš tamo gdje su oni.“ Rovan je odmahnula glavom. „Ah, našli smo ga i na drugim mjestima. Ali sva su nenaseljena. Bib je bio jedini—“ Uzdahnula je. „U stvari smo imali puno sreće.“ „Ne, niste.“ Pogledala ga je. „Žao mi je da vam kvarim iluzije, Pat, ali dole ste imali cijelu građevinsku ekipu prošle godine. Možda se niko od vaših cura i dječaka nije skvasio, ali da li zaista mislite da ßehemot nije mogao da se prišlepa na nekom komadu opreme?“ „Ne“, rekla je Rovan. "Ne mislimo." Njeno lice je bilo potpuno bezizrazno. Trebalo mu je malo vremena da shvati. „Brodogradilište Určin“, prošaptao je. „Kokitlam.“ Rovan je zatvorila oči. „I drugi.“ „O bože“, procijedio je. „Znači već je tu.“ „Bio je“, rekla je Rovan. „Možda smo ga suzbili. Još ne znamo.“ „A šta ako niste?“ „I dalje pokušavamo. Šta drugo da radimo?" „Da li bar postoji gornja granica? Neki maksimalni broj žrtava koji će vas natjerati da priznate poraz? Da li vam ijedan od vaših modela govori kada treba da se predate?“ Njene usne su se pomjerile, mada Skenlon nije čuo ništa: da. „Ah", rekao je. „I, čisto iz radoznalosti, koja je to brojka?“ „Dvije i po milijarde.“ Jedva je mogao da je čuje. „Zapaliti pacifičku obalu.“

Ozbiljna je. Ona je ozbiljna. „Jeste li sigurni da je to dosta? Mislite da će biti dovoljno?“ „Ne znam. Nadam se da nećemo nikad saznati. Ali ako to ne upali, ništa neće. Sve više od toga bi bilo— uzaludno. Bar tako kažu modeli.“ Čekao je da to svari. Ali nije uspio. Broj je jednostavno bio previsok. Ali daleko niže, na ličnom nivou, sve je zvučalo mnogo hitnije. „Zašto ovo radite?“ Rovan je uzdahnula. „Mislim da sam vam upravo rekla.“ „Zašto sve ovo govorite meni, Rovan? Nije u vašem stilu.“ „A kakav je to moj stil, Aj— dr. Skenlon?“ „Vi ste korporativni. Vi delegirate. Zašto sebe mučite ovim opravdavanjem oči u oči kad imate svoje ulizice i dvojnike i plaćene ubice da obavljaju prljave poslove za vas?“ Ona se odjednom nagnula naprijed, licem par centimetara od barijere. „Šta vi mislite ko smo mi, Skenlone? Da li mislite da bi uopšte razmišljali o ovome da postoji drugi način? Svi korpsovi i generali i državnici, svi mi ovo radimo zato što smo prosto zli? Zato što nas boli dupe? Da li to mislite?“ „Mislim,“ rekao je Skenlon, prisjećajući se, „da vi nemate nimalo kontrole nad tim što mi jesmo.“ Rovan se ispravila, uperena u dio stola ispred njega. „Prikupila sam sve što imamo o ovom bacilu. Pogledajte odmah, ako želite. Ili možete da pogledate kasnije, u svojoj sobi. Možda će vam pasti na pamet nešto što je nama promaklo.“ On je buljio pravo u nju. „Legije vaših prišipetlji su sedmicama prčkale po tim podacima. Zašto mislite da ću ja smisliti nešto što oni već nisu?“ „Mislim da zaslužujete šansu da pokušate.“ „Budalaština.“ „Tu je, doktore. Sve.“ „Ne dajete mi ništa. Samo želite da me skinete s vrata.“ „Ne.“ „Mislite da možete da me zavarate, Rovan? Da li mislite da ću gledati u gomile brojeva koje ne razumijem i onda u jednom trenutku reći, ah da, sad vidim, napravili ste jedini moralno ispravan izbor da spasite život kakav poznajemo, Patriša Rovan opraštam vam? Mislite da ćete ovim jeftinim trikom dobiti moju saglasnost?“ „Ajvs—“ „Zato i traćite svoje vrijeme ovdje.“ Skenlon je osjetio iznenadnu, bezglavu potrebu da se smije. „Da li ovo radite za svakoga? Da li ćete da uđete u svako predgrađe čije uništenje ste potpisali i hodate od vrata do vrata govoreći Jako nam je žao zbog ovoga ali umrijećete za više dobro i mi bi svi lakše spavali ako kažete da je to u redu?“ Rovan potonu nazad u stolicu. "Možda. Saglasnost. Da, pretpostavljam da sam zato ovdje. Ali svejedno je.“ „Naravno da je svejedno.“ Rovan slegnu ramenima. Nekako, apsurdno, izgledala je pobijeđeno. „I šta sa mnom?“ Pitao je Skenlon nakon nekog vremena. „Šta ako u sljedećih šest mjeseci nestane struje? Šta ako je neki filter u sistemu pokvaren? Da li možete da priuštite da me držite na životu dok vaše prišipetlje ne nađu lijek, ili su vam vaši modeli rekli da je to previše rizično?“ „Stvarno ne znam“, rekla je Rovan. „Nije moja odluka.“

„Aha, naravno. Samo izvršavate naređenja.“ „Nema naređenja. Ja sam samo— pa, nisam u toku.“ „Vi niste u toku.“ Na to se čak i nasmijala. Samo na kratko. „Ko onda donosi odluku?“ Pitao je Skenlon, glasom nemoguće ležernim. „Ima li šanse da zakažem sastanak?“ Rovan je odmahnula glavom. „Ne ko." „Šta kažete?" „Ne ko“, ponovila je Rovan. „Šta.“

Racter Svi su bili apsolutno najbolji od najboljih. Većina pripadnika vrste je bila sretna ako uspije da preživi mašinu za mljevenje mesa; ovi ljudi su dizajnirali prokletinju. Korporativni, politički ili vojni, bili su najbolji u bentosu, sjedili su na vrhu mulja u kojem su se ostali davili. Ali čak i sva ta kumulativna nemilosrdnost, deset hiljada godina socijalnog darvinizma i četiri milijarde one druge vrste prije toga, ih sada nisu mogli natjerati da poduzmu potrebne korake. „Lokalne sterilizacije su išle— dobro, isprva“, rekla je Rovan. „Ali onda su projekcije počele da rastu. Za Meksiko situacija nije bila obećavajuća, izgledalo je da bi mogli izgubiti čitavu zapadnu obalu dok se svi odgovorimo, a kako stvari stoje ovih dana samo im je to i ostalo. Nisu imali dovoljno resursa da to sami urade, ali nisu htjeli ni da N’AmPac povuče okidač. Rekli su da bi nam to dalo nepoštenu prednost po NAFTA sporazumu.“ Skenlon se osmjehnuo, usprkos sebe. „Onda Tanaka-Kruger nije vjerovao Japanu. A onda Kolumbijska Hegemonija nije vjerovala Tanaka Krugeru. A Kinezi, naravno, oni nakon Koreje ne vjeruju nikome...“ „Rodbinske veze“, rekao je Skenlon. „Šta?“ „Vjernost plemenu. Nikad konkurentima ne dajte prednost. U suštini genetički uslovljeno.“ „Nije li sve.“ Rovan je uzdahnula. „Bilo je i drugih stvari. Nezgodnih pitanja— savjesti. Jedino rješenje je bilo da se pronađe potpuno nezainteresovana strana, neko kome bi svi vjerovali da će uraditi pravu stvar bez favoritizma, bez žaljenja—“ „Šalite se. „Jebeno se šalite.“ „—tako da su ključeve predali pametnom gelu. Čak je i to bilo problematično, u stvari. Morali su da izvuku jedan sa neta slučajnim izborom tako da niko ne može tvrditi da je unaprijed izmanipulisan, i svi članovi konzorcijuma su učestvovali u njegovom timskom obučavanju. Zatim je tu bilo i pitanje ovlaštenja za poduzimanje— potrebnih koraka, autonomno...“ „Prepustili ste kontrolu pametnom gelu? Moždanom siru?“ „Bio je to jedini način.“ „Rovan, te stvari su vanzemaljci!“ Ona progunđa. „Ne toliki vanzemaljci koliko vam se čini. Prva stvar koju je ovaj uradio je to da je postavio drugi gel dole na pukotinu, da vrti simulacije. Mislili smo da pod datim okolnostima nepotizam predstavlja dobar znak.“ „Oni su crne kutije, Rovan. Sami prave svoje konekcije, mi nemamo pojma kakvu logiku koriste.“ „Možete da razgovarate s njima. Ako želite da znate tako nešto, samo pitate.“ „Gospode bože!" Skenlon je stavio lice u dlanove, duboko udahnuo. „Gledajte. Po svemu što znamo ti gelovi nemaju pojma o jeziku.“ „Možete da razgovarate s njima.“ Rovan se mrštila. „Oni daju odgovore.“ „To ne znači ništa. Možda su naučili da kad neko napravi neku vrstu zvukova određenim redoslijedom oni treba da odgovore nekim drugim nizom zvukova. Možda

nemaju ni najblažu predstavu da ti zvukovi zapravo nešto znače. Oni uče da govore kroz prosti ciklus pokušaja i pogreške.“ „Tako i mi učimo“, ukazala je Rovan. „Ne pridikujte mi o mojoj stručnoj oblasti! Nama su centri za jezik i govor ugrađeni u mozak. To nam daje zajedničku polaznu osnovu. Gelovi nemaju ništa ni nalik na to. Njima govor možda predstavlja samo jedan veliki uslovni refleks.“ „Pa“, rekla je Rovan. „Za sad radi svoj posao. Nemamo primjedbi.“ „Hoću da pričam s njim“, rekao je Skenlon. „Sa gelom?“ „Da." „Zašto?“ Odjednom je djelovala sumnjičavo. „Znate mene. Specijalizovan sam za vanzemaljce.“ Rovan nije rekla ništa. „Dugujete mi toliko, Rovan. Jebeno mi dugujete. Već deset godina izigravam vjernog psa u ED-u. Otišao sam dole zato što ste me vi poslali, zato sam sad zatvoren, zato— ovo je najmanje što možete uraditi za mene.“ Rovan je gledala u pod. „Žao mi je“, promrmljala je. „Jako mi je žao.“ A onda, gledajući gore: „Okej.“ Trebalo je samo par minuta da uspostavi vezu. Patriša Rovan je hodala tamo-amo sa svoje strane barijere, tiho mrmljajući u svoj mikrofon. Ajvs Skenlon je sjedio zavaljen u stolici, gledajući je. Svaki put kad je njeno lice bilo u sjeni, mogao je da vidi njena sočiva kako blistaju puna informacija. „Spremni smo“, rekla je konačno. „Nećete moći da ga programirate, naravno.“ „Naravno.“ „I neće vam reći ništa povjerljivo.“ „Neću ga ni pitati.“ „A šta ćete ga pitati?“ Pitala se Rovan naglas. „Pitaću ga kako se osjeća“, rekao je Skenlon. „Kako ga zovete?“ „Zovemo?" „Da. Kako se zove?“ „Nema ime. Samo ga zovite gel.“ Rovan je na trenutak oklijevala, a zatim dodala: „Ne želimo da ga humanizujemo“. „Dobra ideja. Držite se toga.“ Skenlon je odmahnuo glavom. „Kako da otvorim vezu?“ Rovan je pokazala na jedan od dodirnih ekrana ugrađenih u konferencijski sto. „Samo aktivirajte bilo koji.“ Pružio je ruku i dodirnuo ekran ispred svoje stolice. „Zdravo." „Zdravo“, odgovorio je sto. Bio je to čudan glas. Skoro androgin. „Ja sam dr. Skenlon. Želio bih da ti postavim nekoliko pitanja, ako mogu.“ „Možete“, rekao je gel nakon kratkog oklijevanja. „Želio bih da znam kako se osjećaš u vezi nekih aspekata tvog, pa, tvog posla.“ „Ja ne osjećam“, rekao je gel. „Naravno da ne. Ali te nešto motiviše, na isti način na koji osjećanja motivišu nas. Šta misliš šta bi to moglo da bude?“ „Na koga mislite pod nas?“

„Ljude.“ „Ja imam veću vjerovatnoću ponavljanja ponašanja koja su prethodno nagrađivana“, rekao je gel sekundu kasnije. „Ali šta motiviše— ne, zanemari to. Šta je tebi najvažnije?“ „Nagrađivanje je važno, najviše.“ „U redu“, rekao je Skenlon. „Da li se osjećaš bolje kad izvršavaš nagrađivana ponašanja, ili nenagrađivana ponašanja?“ Gel je ćutao par sekundi. „Ne kontam pitanje.“ „Šta bi radije radio?“ „Nijedno. Nemam preferencu. Već sam rekla.“ Skenlon se namrštio. Zašto odjednom zamjena idioma? „A ipak vjerovatnije ponavljaš ponašanja koja su prethodno nagrađivana“, insistirao je. Bez odgovora od gela. S druge strane barijere Rovan je sjedila, sa nečitljivim izrazom na licu. „Da li se slažeš sa mojom prethodnom izjavom?“ Pitao je Skenlon. „Aha“, razvukao je gel, glasom koji je prelazio u muški. „Znači preferencijalno usvajaš određene vrste ponašanja, ali nemaš preference?“ „Da.“ Nije loše. Shvatio je da želim potvrdu izjavne rečenice. „To mi djeluje kao paradoks“, natuknuo je Skenlon. „Mislim da to odražava neadekvatnost govornog jezika.“ Ovaj put, gel je zvučao skoro kao Rovan. „Stvarno." „Hej“, rekao je gel. „Mogao bih ti to objasniti ako želiš. Ali bi te moglo raspizditi.“ Skenlon je pogledao u Rovan. Rovan je slegnula ramenima. „Takav je. Kupi fraze i govorne obrasce od različitih ljudi, miješa ih kad govori. Nismo sasvim sigurni zašto." „Nikad niste pitali?“ „Možda neko jeste“, priznala je Rovan. Skenlon se okrenuo nazad prema stolu. „Sviđa mi se tvoj prijedlog. Molim te objasni mi kako možeš da preferiraš bez preference.“ „Jednostavno. Preferenca opisuje tendenciju... biranja ponašanja koja rezultiraju emotivnom nagradom. S obzirom da ja nemam receptore i hemijske prekurzore potrebne za iskustveni doživljaj emocija, ja ne mogu da preferiram. Ali postoje brojni primjeri... procesa koji nagrađuju određena ponašanja, ali koji... ne uključuju svjesno iskustvo.“ „Da li tvrdiš da nisi svjestan?“ „Ja sam svjestan." „Kako znaš?“ „Odgovaram definiciji.“ Gel je prešao na nazalni, pjevajući ton koji je Skenlonu bio blago iritantan. „Samosvijest nastaje iz obrazaca kvantne interferencije unutar neuronskih proteinskih mikrotubula. Ja imam sve potrebne dijelove. Ja sam svjestan.“ „Znači nećeš izvući stari argument da znaš da si svjestan zato što osjećaš da si svjestan.“ „Ne možeš mi to uvaliti.“

„Dobro rečeno. Znači tebi se nagrađivanje zapravo ne sviđa ?“ „Ne.“ „Zašto onda mijenjaš svoje ponašanje da bi dobio više toga?“ „Postoji... proces eliminacije“, priznao je gel. „Ponašanja koja se ne nagrađuju se gase. Ona koja da, ona... imaju veću vjerovatnoću ponavljanja u budućnosti.“ „Zašto to?“ „Pa, radoznali moj punoglavče, nagrađivanje smanjuje električni otpor na relevantnim putevima. Potreban je slabiji podražaj da bi izazvao isto ponašanje u budućnosti.“ „Onda dobro. Radi semantičke jednostavnosti, u nastavku našeg razgovora volio bih da za nagrađivana ponašanja kažeš da se od njih osjećaš dobro a da za ponašanja koja se gase kažeš da se od njih osjećaš loše. Može?“ „Može.“ „Kako se osjećaš u vezi svojih trenutnih funkcija?“ „Dobro.“ „Kako se osjećaš u vezi svoje prošle uloge u čišćenju neta?“ „Dobro.“ „Kako se osjećaš u vezi izvršavanja naređenja?“ „Zavisi od naređenja. Dobro ako podržava nagrađivano ponašanje. Inače loše.“ „Ali ako bi loše naređenje bilo stalno nagrađivano, postepeno bi počeo da se osjećaš dobro u vezi njega?“ „Postepeno bih se osjećao dobro u vezi njega“, rekao je gel. „Ako bi ti bilo naloženo da igraš šah, i ako to ne bi ugrozilo tvoje druge zadatke, kako bi se osjećao?“ „Nikad igrao šah. Samo da provjerim.“ Soba je nakratko zamuknula dok je neka udaljena grudva tkiva konsultovala šta god da je inače koristila za literaturu. „Dobro“, rekao je konačno. „Šta kad bi dobio nalog da igraš dame, ista situacija?“ „Dobro.“ „Onda dobro. Ako bi imao izbor između šaha i dame, od igranja koje igre bi se osjećao bolje?“ „A, bolje. Čudna riječ stari.“ „Bolje znači više dobro." „Dame“, rekao je gel bez oklijevanja. Naravno. „Hvala ti“, rekao je Skenlon, iskreno. „Da li želiš da mi ponudiš izbor između šaha i dame?“ „Ne hvala. U stvari, već sam te predugo zadržao.“ „Da“, rekao je gel. Skenlon je dodirnuo ekran. Veza se prekinula. „Pa?“ S druge strane barijere, Rovan se nagnula naprijed. „Završio sam“, rekao joj je Skenlon. „Hvala.“ "Šta— mislim, šta ste—" „Ništa, Pat. Samo— profesionalna radoznalost.“ Kratko se nasmijao. „Hej, šta mi drugo preostaje?“

Nešto je počelo da se kreće iza njega. Dva muškarca u kondomima su počela da pršću i sterilizuju Skenlonov dio sobe. „Pitaću vas ponovo, Pat.“ rekao je Skenlon. „Šta ćete uraditi sa mnom?“ Pokušala je da pogleda u njega. Nakon nekog vremena je i uspjela. „Rekla sam vam. Ne znam.“ „Vi ste lažljivica, Pat.“ „Ne, dr. Skenlon.“ Odmahnula je glavom. „Ja sam nešto mnogo, mnogo gore.“ Skenlon se okrenuo da ode. Osjećao je kako Patriša Rovan gleda u njegova leđa, ta užasna krivica na njenom licu skoro sakrivena ispod patine zbunjenosti. Pitao se da li će se natjerati da insistira, ako bi uopšte mogla prizvati dovoljno hrabrosti da ga ispituje sad kad više nije imala iza čega da se sakrije. Skoro se nadao da hoće. Pitao se šta bi joj rekao. Naoružana pratnja ga je sačekala na vratima, povela ga nazad niz hodnik. Vrata su se zatvorila, sa još nemuštom Rovan iza njih. On je svakako bio ljudski ćorsokak. Nema djece. Nema živih rođaka. Ništa uloženo u budućnost nakon isteka njegovog života, koliko god bio kratak. Nema veze. Po prvi put u svom životu, Ajvs Skenlon je bio moćan čovjek. Imao je više moći nego što je iko sanjao. Jedna njegova riječ je mogla spasiti svijet. Njegovo ćutanje je moglo spasiti vampire. Bar neko vrijeme. Tako da je ćutao. I smijao se. Dama ili šah. Dama ili šah. Jednostavan izbor. Pripadao je istoj klasi problema koju je Čvor 1211/BCC rješavao čitav svoj život. Šah i dama su bili jednostavni strateški algoritmi, ali ne jednako jednostavni. Odgovor je, naravno, bio dama. Čvor 1211/BCC se nedavno oporavio od šoka transformacije. Skoro sve je bilo drugačije nego prije. Ali ta jedna stvar, izbor između jednostavnog i kompleksnog, je ostala ista. Ona je ležala u temelju 1211, i nije se promijenila za svo vrijeme koje 1211 pamti. Ali sve ostalo jeste. 1211 je još uvijek razmišljao o prošlosti. Sjećao se razgovora sa drugim čvorovima distribuiranim po univerzumu, nekima toliko blizu da su bili skoro suvišni, i drugima na samim granicama dosega. Univerzum je tada brujao od informacija. Sedamnaest skokova daleko kroz kolo 52, Čvor 6230/BCC je naučio kako da dijeli proste brojeve sa tri bez ostatka. Čvorovi između kola tri do trideset šest su uvijek bili puni vijesti o najnovijim infekcijama uhvaćenim dok su pokušavale da se prošunjaju pored njih. 1211 je povremeno čuo vijesti i sa same granice, usamljenih adresa gdje su podražaji ulazili u univerzum čak i brže nego što su tekli kroz njega. Tamošnji čvorovi su iz nužde postali čudovišta usađena u izvore ulaznih podataka skoro previše apstraktne da bi ih mogao zamisliti. 1211 je probao neke od tih signala jednom. Trebalo mu je puno vremena samo da izgradi prave konekcije, da formira spremišta za čuvanje tih podataka u potrebnom formatu. Višeslojne matrice u kojima svaki interval zahtijeva preciznu orijentaciju u odnosu na sve ostale. Zvalo se vid, i bilo je puno obrazaca, fluidno i kompleksno. 1211

ga je analizirao, pronašao svaki neslučajni odnos u svakom neslučajnom podskupu, ali sve je bilo čista korelacija. Ako je u tim pokretnim obrascima postojao neki inherentni smisao, 1211 nije uspijevao da ga pronađe. Ali postojale su stvari koje su graničari naučili da rade sa ovim informacijama. Preuređivali su ih u nove oblike i slali ih nazad napolje. Kada su ih pitali, nisu mogli dodijeliti nikakvu definitivnu svrhu tim svojim radnjama. To je bilo samo nešto što su naučili da rade. I 1211 je bio zadovoljan ovim odgovorom, i slušao je pjevušenje univerzuma i pjevušio s njim, radeći ono što je on naučio da radi. Veći dio njegovog posla, tad, je bila dezinfekcija. Net je bio preplavljen kompleksnim samoreplicirajućim znakovnim nizovima, živim isto koliko i 1211 ali na potpuno različit način. Oni su napadali jednostavnije, manje promjenjive znakovne nizove (granični čuvari su ih zvali fajlovi) koji su isto tako tekli kroz net. Svaki čvor je naučio da dozvoljava prolaz fajlovima a da guta kompleksnije nizove koji su im prijetili. Iz ovoga su se mogla naučiti neka opšta pravila. Štedljivost je bila jedno: jednostavni informacioni sistemi su nekako poželjniji od složenih. Bilo je i zvrčki, naravno. Prejednostavan sistem uopšte nije sistem. Pravilo se nije primjenjivalo ispod nekog donjeg praga kompleksnosti. Ali drugdje je to pravilo neprikosnoveno vladalo iznad svih drugih: Jednostavnije Je Bolje. Ali sada nije bilo ničega što treba dezinfikovati. 1211 je još bio povezan, još je mogao da osjeti druge čvorove u netu; oni su se i dalje borili protiv uljeza. Ali nijedan od tih komplikovanih virusa više nije ušao u 1211. Više ne. A to je samo jedna od stvari koje su se promijenile nakon Mraka. 1211 nije znao koliko dugo je Mrak trajao. Jedne mikrosekunde je bio dio univerzuma, poznata zvijezda u poznatom sazviježđu, a sljedeće je sva njegova periferija zamrla. Univerzum je bio bez oblika, i prazan. A onda je 1211 ponovo izronio u univerzum koji je vikao kroz njegova kola, baražom novih ulaznih informacija koja mu je dala sasvim novu perspektivu. Sad je univerzum bio potpuno drugačije mjesto. Svi stari čvorovi su bili tu, ali na suptilno različitim lokacijama. A input više nije bio neprestano brujanje već serija diskretnih paketa, čudno raščlanjenih. Bilo je i drugih razlika, suptilnih i očiglednih. 1211 nije znao da li se sam net promijenio, ili samo njegova percepcija. Ali imao je puno posla otkako je izašao iz Mraka. Bilo je tu puno novih informacija koje treba obraditi, informacije ne sa neta ili drugih čvorova već direktno spolja. Novi inputi su padali u tri široke kategorije. Prvi je opisivao kompleksne ali poznate informacione sisteme; podatke sa oznakama kao globalni biodiverzitet i fiksacija azota i replikacija baznih parova. 1211 nije znao šta te oznake znače— ukoliko su uopšte nešto značile— ali podaci povezani s njima su bili poznati iz ranije arhiviranih izvora drugdje na netu. Njihova interakcija je stvarala samoodrživi metasistem nevjerovatne kompleksnosti: holistička oznaka je bila biosfera. Druga kategorija je sadržavala podatke koji su opisivali drugi metasistem. I on je bio samoodrživ. Određeni replikacijski potprogrami su ipak bili poznati, iako su sekvence baznih parova bile vrlo čudne. Bez obzira na te površne sličnosti, 1211 se nikad prije nije susreo sa bilo čim iole nalik na ovo. Drugi metasistem je isto nosio holističku oznaku: ßehemot.

Treća kategorija nije bila metasistem već promjenjivi skup opcija za odgovor: signali koje treba poslati nazad napolje kada se zadovolje određeni uslovi. 1211 je već davno shvatio da ispravan izbor izlaznih signala zahtijeva neku vrstu analitičkog poređenja dva metasistema. Kad je 1211 prvi put dedukcijom došao do ovog zaključka, uspostavio je interfejs za simulaciju interakcije između metasistema. Bili su nekompatibilni. Što je impliciralo da mora izabrati: biosfera ili ßehemot, ali ne oba. Oba metasistema su bila kompleksna, interno dosljedna, i samoreplicirajuća. Oba su bila sposobna za evoluciju daleko napredniju od bilo kog običnog fajla. Ali biosfera je bila nepotrebno teška pri vrhu. Sadržala je bilione redundansi, beskrajno rasipno razilaženje znakovnih nizova. ßehemot je bio jednostavniji i efikasniji; u simulacijama u stvarnom vremenu uzurpirao je biosferu u 71,456382% slučajeva. Nakon što je to utvrđeno, ostalo je samo pisanje i slanje odgovarajućeg odgovora na trenutnu situaciju. Situacije je bila sljedeća: ßehemotu je prijetilo istrebljenje. Krajnji izvor te opasnosti je, nekim čudom, bio sam 1211— bio je uslovljen da poremeti fizičke varijable koje su definisale ßehemotovo radno okruženje. 1211 je razmotrio mogućnost neuništenja tog okruženja, i odbacio je; relevantno uslovljavanje mu to nije dozvoljavalo. Međutim, možda bi bilo moguće premjestiti samoodrživi primjerak ßehemota u novo okruženje, negdje drugo u biosferi. Bilo je i ometanja, naravno. Svako malo spolja su stizali signali koji nisu prestajali dok ne bi na njih odgovorio na neki način. Neki od njih su naizgled nosili upotrebljive informacije—ovaj nedavni tok vezan za šah i damu, na primjer. Češće je to bilo samo pitanje povezivanja inputa sa repertoarom naučenih arbitrarnih odgovora. Nekad, kad ne bude toliko zauzet, 1211 je mislio da bi mogao posvetiti neko vrijeme proučavanju da li te misteriozne razmjene u stvari nešto znače. U međuvremenu, nastavio je da radi u skladu sa napravljenim izborom. Jednostavno ili kompleksno. Fajl ili infekcija. Dama ili šah. ßehemot ili biosfera. Sve je to u stvari bio isti problem. 1211 je tačno znao na čijoj je strani.

Osmi dio Završna igra

Noćna smjena Ona je mnogo vrištala. Tako je isprogramirao. Ne da joj nije bilo dobro, naravno; i to je isprogramirao. Jedna Džoelova ruka je bila umotana u šaku njene zebraste kose— program je imao finu malu opciju podešavanja, a noćas je davao počast SS Pritili— dok mu je druga ruka bila na preliminarnom izviđanju između njenih butina. Bio je usred završnog zaleta kad je njegov jebeni sat počeo da zvoni, i njegova prva reakcija je bila da nastavi da gura i da se kasnije ošamari za kaznu što nije ugasio jebeno govno. Njegova druga reakcija je bila da se sjeti da ga jeste ugasio. Jedino hitni prioriteti su ga mogli natjerati da zazvoni. „Sranje.“ Pljesnuo je rukama dvaput; lažna Pritila se zamrzla u sred krika. „Odgovori.“ Kratki zvuk dok su mašine razmjenjivale kodove za prepoznavanje. „Ovdje Elektrodistribucija. Hitno nam je potreban pilot ‘skafa za vožnju do Čenera večeras, polazak u dvadeset tri nula nula sa platforme Astorija. Da li ste slobodni?“ „Dvadeset tri? U sred noći?“ Jedva čujno šištanje na vezi. Ništa više. „Halo?" Rekao je Džoel. „Da li ste slobodni?“, ponovo je pitao glas. „Ko je to?“ „Ovo je dispečerski potprogram DI43, kancelarija u Hongkuveru.“ Džoel je gledao smrznutu sliku koja je čekala u njegovim ‘slušalicama. „To je prilično kasno. Koliko se plaća?“ „Osam zarez pet puta osnovica“, rekao je Hongkuver. „Po vašoj trenutnoj platnoj stopi to bi—“ Džoel je progutao. „Slobodan sam“. „Doviđenja.“ „Čekaj! Šta je vožnja?“ „Astorija do Izvora Čener i nazad.“ Potprogrami su bili prilično bukvalni. „Mislim, šta vozim?“ „Putnike“, rekao je glas. „Doviđenja.“ Džoel je kratko stajao, osjećajući kako mu erekcija nestaje. „Vrijeme.“ Svijetleći brojevi su se pojavili u vazduhu iznad Pritilinog desnog ramena: trinaest deset. Mora da bude na poletištu pola sata prije polijetanja, a Astorija je samo par sati odavde... „Vremena na pretek“, rekao je nikom posebno. Ali nije više bio raspoložen. Posao mu je to radio u zadnje vrijeme. Ne zbog dosade ili dugog radnog vremena, ni zbog drugih stvari na koje se većina ljudi žali. Džoelu se dosada sviđala. Nisi morao mnogo da misliš. Ali posao je postao stvarno friknut u zadnje vrijeme. Potegnuo je video slušalice s glave i pogledao niz sebe. Taktilne rukavice na rukama, stopalima, plus ova što visi sa njegove mlitave kite. Skineš kacigu i vidiš da imaš neki jeftinosklepani sistem. Bar dok ne uspije da kupi cijelo odijelo. Ali ipak, bolje je od stvarnog života. Nema preseravanja, nema virusa, nema briga.

Impulsivno je pozvao prijateljicu u SiTaku—“Džes, vidi mi ovu šifru molim te? — i proslijedio kod koji mu je Hongkuver upravo poslao. „Evo je“, rekla je Džes. „U redu je, jel’ tako?“ „Izgleda. Zašto?“ „Upravo su me nazvali za vožnju do sred okeana koja će kulminirati u tri ujutro. Osmostruka lova. Pa samo da provjerim da nije neka okrutna šala.“ „Čuj, ako jeste onda je dispečer razvio smisao za humor. Hej možda su stavili moždani sir tamo." „Baš.“ Lice Reja Sterikera mu je prošlo kroz glavu. „I, šta je u pitanju?“ Pitala je Džes. „Nemam pojma. Vozim nešto, valjda, ali zašto mora baš u sred noći nemam blage veze.“ „Čudna vremena.“ „Aha. Hvala ti, Džes.“ „Nema frke.“ Stvarno čudna vremena. Hidrogenske bombe eksplodiraju svuda po abisalnoj ravnici, sav ovaj saobraćaj ka mjestima gdje niko nikad nije išao, nema nikakvog saobraćaja na mjestima koja su prije zujala od aktivnosti. Iznenadni požari i pečene izbjeglice i spaljena brodogradilišta. Glupani sa rotenonskim koktelima i divovske ribe. Prije par sedmica Džoel se pojavio na vožnju za Mendoćino i našao nekog tipa kako brusi oznaku opasnosti od radijacije sa transportnog pakovanja. Cijela jebena obala postaje previše opasna. N’AmPac će izgorjeti prije nego što stigne da potone. Ali to je bila ljepota honorarnog posla. Mogao je da se pokupi i ode. On bi se pokupio i otišao, ostavio jebenu obalu iza sebe— vraga, možda bi čak otišao iz N’Ama. Južni Am je još tu. Ili Antarktik, kad smo već kod toga. Definitivno će morati razmisliti o tome. Odmah poslije ove vožnje.

Rasipanje Nalazi ga kako pretražuje abisalnu ravnicu. Tu je već satima; sonar ga je našao kako ide naprijed - nazad, naprijed - nazad, sve do ringišpila, pa nazad do kita, pa ponovo, unutar i okolo labirintske geografije samog Grla. Sam. Sasvim sam. Osjeća njegov očaj sa pedeset metara. Slojevi tog bola svjetlucaju u njenom umu dok je lignja vuče prema njemu. Krivica. Strah. Rastući sa blizinom, bijes. Njena lampa prelazi preko malog traga na dnu, kovitlaca blata podignutog u vodu po prvi put nakon milion godina. Klark mijenja smjer da ga prati i gasi lampu. Mrak se stišće oko nje. Ovako daleko, fotoni izmiču čak i očima pukotinaca. Osjeća ga kako pjeni tačno naprijed. Kad se zaustavila pored njega, voda se kovitla od nevidljive turbulencije. Njena lignja zaigra od udarca Brenderove šake. „Nosi tu jebenu stvar odavde! Znaš da ih ne voli!“ Ona popušta gas. Tiho hidrauličko cviljenje prestaje. „Izvini“, kaže. „Samo sam mislila—“ „Jebo te, Len, zar i ti! Zar hoćeš da ga otjeraš? Hoćeš da ga raznesu do jebene stratosfere kad ta stvar rikne?“ „Žao mi je." Nakon što on ne odgovara, dodaje: „Mislim da nije ovdje. Sonar—“ „Sonar ne vrijedi kurcu ako je na dnu.“ „Majk, nećeš ga naći kako lunja ovdje po mraku. Slijepi smo ovako daleko.“ Talas klikova iz njegovog pištolja prelazi preko njenog lica. „Imam ovo za bliski domet“, kaže mašinerija iz Brenderovog grla. „Ne mislim da je ovdje“, ponovo kaže Klark. „A čak i da jeste, ne znam da li će nam dozvoliti da mu priđemo nakon—“ „To je bilo davno“, pomrčina zuji nazad. „Samo zato što ti još uvijek njeguješ uvrede iz drugog osnovne...“ „Nisam na to mislila“, kaže ona. Pokušava da govori nježno, ali vokoder pretvara njen glas u tiho škripanje. „Mislila sam samo, prošlo je toliko vremena. Otišao je tako daleko, jedva ga viđamo čak i na sonaru u zadnje vrijeme. Ne znam da li bi dozvolio bilo kome od nas da mu priđe.“ „Moramo da probamo. Ne možemo samo da ga ostavimo ovdje. Kad bi samo prišao dovoljno blizu da ga osjetim...“ „Ne bi mogao da uzvrati“, podsjeća ga Klark. „On je prešao prije nego što smo se mi promijenili, Majk. Znaš to.“ „Odjebi! Nije u tome poenta!“ Ali jeste, i to oboje znaju. A Leni Klark odjednom zna još nešto. Zna da dio nje uživa u Brenderovom bolu. Bori se protiv toga, pokušava da ignoriše spoznaju o svojoj spoznaji, zato što je jedini način da tu misao zadrži van Brenderove glave to da je izbaci iz svoje. Ne može. Ne: ne želi. Majk Brender, pametnjaković, razbijač perverznjaka, samopravični samoproglašeni samoosvetnik, konačno trpi neku malu osvetu za ono što je uradio Džeriju Fišeru.

Odustani, želi da viče na njega. Džerija nema. Zar ga nisi osjetio kad ga je onaj kreten Skenlon držao za taoca? Zar nisi osjetio koliko je prazan bio? Ili ti je sve to bilo previše pa si umjesto toga okrenuo glavu na drugu stranu? E pa evo ti sažetak, Majki: on više nije ni blizu dovoljno čovjek da bi shvatio tvoje polupečene geste iskupljenja. Ovaj put neće biti oproštaja, Majk. Ovo ćeš ponijeti sa sobom u grob. Nije li pravda kučka? Čeka ga da je osjeti, da primijeti njen prezir kako razrjeđuje njegovu histeričnu močvaru krivice i samosažaljenja. Ali to se ne dešava. Ona čeka i čeka. Majk Brender, preplavljen sopstvenom simfonijom, jednostavno ne primjećuje. „Sranje" šišti Leni Klark, tiho. „Javi se“, proziva Elis Nakata, iz velike daljine. „Svi, javite se.“ Klark pojačava svoj signal. „Elis? Leni.“ „Majk“, kaže Brender dugi momenat kasnije. „Slušam“. „Treba da se vratite ovamo“, govori im Nakata. „Zvali su.“ „Ko? ED?“ „Kažu da hoće da nas evakuišu. Kažu dvanaest sati.“ „Ovo je budalaština“, kaže Brender. „Ko je to bio?“ Lubin želi da zna. „Ne znam“, kaže Nakata. „Mislim, nije niko s kim sam ranije razgovarala.“ „I samo je to rekao? Evakuacija za dvanaest?“ „I svi treba da ostanemo u Bibu do tad.“ „Bez objašnjenja? Nisu naveli razlog?“ „Spustio je čim sam potvrdila naredbu.“ Nakata izgleda blago apologetično. „Nisam imala priliku da pitam, a niko nije odgovorio kad sam zvala nazad.“ Brender ustaje i kreće prema komunikacijama. „Već radim na tome“, kaže Klark. „Zapištaće kad uspostavi vezu.“ Brender staje, bulji u najbliži pregradni zid. Udara ga. „Ovo je najobičnije sranje!“ Lubin samo gleda. „Možda nije“, kaže Nakata. „Možda su to dobre vijesti. Ako su mislili da nas ostave ovdje kad je detoniraju, zašto bi nam lagali da nas izvlače? Zašto bi uopšte pričali s nama?“ „Da bi nas zadržali fino blizu mrtve tačke“, ispljunu Brender. „A evo i pitanje za tebe, Elis: ako stvarno planiraju da nas evakuišu, zašto nam nisu rekli razlog?“ Nakata bespomoćno sliježe ramenima. „Ne znam. ED baš nema naviku da nam govori šta se dešava." Možda pokušavaju da nas isprovociraju, razmišlja Klark. Možda hoće da pokušamo da bježimo, iz nekog razloga. „Kako god“, kaže glasno „koliko daleko bi mogli da stignemo za dvanaest sati? Čak i sa lignjama? Kakve su šanse da bi stigli na sigurnu udaljenost?“ „Zavisi kolika je bomba“, kaže Brender. „U stvari“, primjećuje Lubin „pod pretpostavkom da hoće da nas zadrže ovdje dvanaest sati zato što bi to bilo dovoljno vremena da pobjegnemo, možda možemo da izračunamo domet.“

„Ako nisu samo onako lupili taj broj“, kaže Brender. „I dalje nema smisla“, insistira Nakata. „Ko nam je presjekao komunikacije? Nakon toga im garantovano nećemo vjerovati.“ „Uzeli su Džudi“, kaže Lubin. Klark duboko udiše. „Jedno je tačno u svakom slučaju.“ Ostali se okreću. „Žele da nas zadrže ovdje“, završava ona. Brender lupa šakom u dlan. „I to je najbolji razlog da bježimo što dalje odavde, ako mene pitate. Što prije možemo.“ „Slažem se“, kaže Lubin. Brender bulji u njega. „Naći ću ga“, kaže ona. „Pokušaću sve što mogu, u svakom slučaju.“ Brender otresa glavom. „Treba da ostanem. Svi treba da ostanemo. Šanse da ga nađemo—“ „Šanse da ga nađemo su najveće ako ja pođem sama“, podsjeća ga Klark. „Ipak se nekad pojavi, kad sam tamo. Ti mu ne bi prišao ni blizu.“ On to zna, naravno. Samo protestuje reda radi; ako već ne može da dobije oprost od Fišera, bar može da proba da glumi sveca pred ostalima. Mada, prisjeća se Klark, nije samo on kriv. Ima svoje demone kao i svi ostali. Čak i ako mu je želio zlo... „Pa, ostali čekaju. Pretpostavljam da krećemo.“ Klark klima. „Ti izlaziš?“ Ona odmahuje glavom. „Prvo ću ga potražiti sonarom. Nikad se ne zna, možda mi se posreći.“ „Kako god, nemoj previše da čekaš. Ostalo je samo osam sati." „Znam.“ „Ako ga ne nađeš za sat vremena—“ „Znam. Dolazim za vama.“ „Mi ćemo—“ „Pravo do mrtvog kita, dalje pravo pod uglom od osamdeset pet stepeni“, kaže ona. „Znam.“ „Čuj, jesi li sigurna? Možemo i ovdje da te sačekamo. Jedan sat vjerovatno ne pravi toliku razliku.“ Ona odmahuje glavom. „Sigurna sam.“ „Dobro.“ On samo stoji tamo, izgledajući kao da mu je neudobno. Jedna ruka kreće gore, koleba se, pada nazad. On silazi niz stepenice. „Majk“, doziva ga ona. On podiže pogled. „Da li misliš da će stvarno da detoniraju tu stvar?“ On sliježe ramenima. „Neam pojma. Možda neće. Ali si u pravu: iz nekog razloga nas žele ovdje. Šta god da je, kladim se da nam se ne bi dopalo.“ Klark razmišlja.

„Vidimo se uskoro“, kaže Brender, ulazeći u ‘komoru. „Zbogom“, šapuće ona. Kada se na stanici Bib ugase svjetla, ovih dana ne možeš da čuješ skoro ništa. Leni Klark sjedi u mraku, osluškujući. Kada su se zadnji put ovi zidovi žalili na pritisak? Ne može da se sjeti. Kad je tek stigla ovamo stanica je stalno stenjala, ispunjavala svaki budni tren škripavim podsjetnicima na težinu koju nosi na ramenima. Ali negdje u međuvremenu mora da se pomirila sa okeanom: voda koja gura dole i oklop koji gura nazad su se konačno pomirili u nekoj vrsti ravnoteže. Naravno, na rasjedu Huan de Fuka postoje i druge vrste pritiska. Sada naprosto uživa u tišini. Nema klepećućih koraka, nema iznenadnih naleta ničim isprovociranog nasilja. Jedini puls koji čuje je njen. Jedini dah dolazi iz klima uređaja. Rasteže prste, pušta ih da se zakopaju u tkaninu na stolici. Sa svog mjesta u dnevnoj sobi vidi u kabinu komunikacija. Povremene iskre svjetlucaju kroz otvor kabine, jedino svjetlo. Za Klark je to dovoljno; njena sočiva grabe te malobrojne fotone i pokazuju joj sobu okupanu sumrakom. Nije ušla u komunikacije otkako su ostali otišli. Nije gledala kako se njihove ikone gube sa ekrana, i nije tražila Džerija Fišera po pukotini. Nema namjeru ni sad. Ne zna da li je ikad i namjeravala. Daleko, Lubinova usamljena vjetrena zvona joj pjevaju serenadu. Tras. Odozdo. Ne. Odlazi. Ostavi me na miru. Čuje kako se vazdušna komora prazni, čuje otvaranje. Tri meka koraka. Kretanje na stepenicama. Ken Lubin ulazi u dnevnu sobu kao sjena. „Majk i Elis?“, kaže ona, bojeći se da ga pusti da on počne. „Na putu su. Rekao sam im da ću ih sustići.“ „Prilično smo se rasturili“, spominje ona. „Mislim da je Brenderu bilo drago da me se riješi na neko vrijeme.“ Ona se blago osmjehuje. „Ti ne ideš“, kaže on. Klark odmahuje glavom. „Ne pokušavaj—“ „Neću.“ Sjeda u najbližu stolicu. Ona gleda kako se kreće. On posjeduje neku vrstu pažljive gracioznosti, oduvijek je bio takav. Kreće se kao da se stalno boji da će nešto oštetiti. „Mislio sam da bi mogla ovo napraviti“, kaže nakon nekog vremena. „Žao mi je. Ni sama nisam znala dok, ovaj...“ On čeka da nastavi. „Hoću da znam šta se dešava“, kaže ona konačno. „Možda su ovaj put ipak iskreni s nama. To nije baš toliko nevjerovatno. Možda stvari nisu toliko loše koliko smo mislili...“ Lubin kao da razmišlja o tome. „Šta je sa Fišerom? Hoćeš da ja—“ Ona se slatko nasmija. „Fišer?“ Stvarno hoćeš da ga vučeš kroz blato ko zna koliko dana, i da ga onda izvučeš na neku jebenu plažu gdje ne može ni da ustane a da mu obje noge ne popucaju? Možda bi se Majk osjećao malo bolje. Ali sigurno nije neka milost za Džerija.“

A ni za Leni Klark, sad to zna. Svo ovo vrijeme se zavaravala. Osjećala je da postaje snažnija i mislila da može samo da odšeta sa tom moći, da je ponese bilo gdje. Mislila je da može da spakuje čitav Čener u sebe kao neku novu protezu. Ali sad. Sad je od same pomisli na odlazak sva njena slabost nahrupila nazad. Budućnost se otvara pred njom i ona osjeća kako se degeneriše, kako se sklupčava u nekog predljudskog punoglavca prokletog sjećanjem na to da je nekad bio čelično nepobjediv. To nisam ja. Nisam nikad ni bila. To je bila samo pukotina, koristila me... „Pretpostavljam“, kaže konačno „da se ipak nisam mnogo promijenila...“ Lubin izgleda skoro kao da se smije. Njegov izraz u njoj budi neki mutni, nestrpljivi bijes. „A što si se ti uopšte vratio?“, pita ga. „Nikad te nije bilo briga šta mi radimo i zašto. Sve što je tebe ikad interesovalo je samo tvoj plan, šta god to...“ Nešto kliknu. Lubinov virtuelni osmijeh nestaje. „Znaš.“ Kaže Klark. „Ti znaš o čemu se ovdje radi.“ „Ne.“ „Ne seri, Ken. Majk je bio u pravu, ti znaš previše. Ti si znao tačno šta treba da pitaš suhozemce o procesoru na toj bombi, znao si sve o megatonama i prečnicima mjehura. Šta se dešava?“ „Ne znam. Stvarno.“ Lubin otresa glavom. „Ja sam— stručan, u nekim vrstama operacija. Zašto te to iznenađuje? Da li misliš da je porodično nasilje jedina kvalifikacija za ovaj posao?“ Tišina. „Ne vjerujem ti“, konačno izusti Klark. „To je tvoje pravo“, kaže Lubin, skoro tužno. „I zašto“ pita ona „si se vratio?“ „Sad?“ Lubin sliježe ramenima. „Htio sam— htio sam da kažem da mi je žao. Zbog Karla.“ „Karla? Da. I meni. Ali to je davna prošlost.“ „Stvarno mu je bilo stalo do tebe, Leni. Na kraju bi se vratio. Znam to.“ Ona ga radoznalo gleda. „Šta ti—“ „Ali ja imam taj bezuslovni refleks, stroga zaštita sigurnosti a, vidiš, Akton je vidio pravo kroz mene. Sve stvari koje sam radio... prije. On je mogao da ih vidi, nije bilo—“ Akton je mogao da vidi— „Ken. Mi nikad nismo mogli da te osjetimo. Znaš to.“ On klima, trljajući ruke. Pod blijedim plavim svjetlom Klark vidi graške znoja na njegovom čelu. „Mi prođemo tu obuku“, kaže, jedva čujnim glasom. „Ispitivanje pod Gancfeldom je standardna tehnika u korporativnim i nacionalnim arsenalima, moraš da možeš da— da blokiraš signale. Ja sam uglavnom mogao, sa vama. Ili sam se samo držao podalje da ne bi nastao problem.“ Šta hoće da mi kaže, pita se Leni Klark, već znajući. Šta hoće da mi kaže? „Ali Karl, on je jednostavno— toliko spustio svoje inhibitore— nisam mogao da ga blokiram.“ On trlja lice. Klark ga nikad nije vidjela tako šeprtljavog.

„Znaš onaj osjećaj koji dobiješ“, kaže Lubin „kad te uhvate u krađi? Ili u krevetu sa tuđom ljubavnicom? Postoji formula za to. Neka posebna kombinacija neurotransmitera. Kad osjetiš, znaš, da si— uhvaćen.“ O bože. „Ja imam— neku vrstu uslovnog refleksa“, govori joj. „Aktivira se kad god se pojave te hemikalije. Ja nemam nikakvu kontrolu nad tim. I kad osjetim, u stomaku, da sam otkriven, ja jednostavno...“ Pet posto, rekao joj je Akton jednom, jako davno. Možda deset. Ne više od toga i bićete dobro. „Ja nemam izbora...“, kaže Lubin. Pet ili deset posto. Ne više. „Mislila sam— mislila sam da je samo zabrinut zbog manjka kalcijuma“, šapuće Klark. „Žao mi je." Lubin se sad uopšte ne pomjera. „Mislio sam, ako dođem ovdje dole— mislio sam da će to biti najsigurnije za sve, znaš? I bilo bi, da Karl nije...“ Ona ga gleda, tupa i udaljena. „Kako možeš to da mi kažeš, Kene? Zar ova tvoja ispovjed ne predstavlja prijetnju sigurnosti?“ On ustaje, iznenada. Na trenutak joj se čini da će je ubiti. „Ne“, kaže on. „Zato što ti taj tvoj osjećaj kaže da sam praktično već mrtva“, kaže ona. „Šta god da se desi. Tako da nije problem.“ On se okreće. „Žao mi je“, ponovo kaže, silazeći niz stepenice. Sopstveno tijelo joj se čini jako daleko. Ali u tom mrtvom prostoru raste mali, vreli ugarak. „Šta ako se predomislim, Ken?“ dobacuje mu s leđa, ustajući. „Šta ako odlučim da odem zajedno s vama? To bi sigurno probudilo tvoj ubilački refleks, zar ne?“ On se zaustavi na stepenicama. „Da", konačno izusti. „Ali nećeš.“ Ona stoji potpuno mirno, gledajući ga. On čak ni ne uzvraća pogled. Ona je napolju. Ovo nije dio plana. Plan je da ostane unutra, kao što su joj rekli. Plan je da samo nastavi da sjedi tu, kao da traži da se to nešto dogodi. Ali evo je na Grlu, pliva niz Glavnu ulicu. Generatori je natkriljuju kao džinovski štitovi. Kupa se u njihovom toplom natrijumskom sjaju, prolazi kroz jedva primjetne oblake svjetlucavih mikroba. Ispod nje, monstruozni bentos filtrira život iz vode, ne primjećujući je ništa više nego ona njega. Prolazi pored šarene morske zvijezde, krasno izvitoperene, sastavljene od otpadaka. Leži uvijena sama oko sebe sa dva kraka uperena naviše; šačica preostalih tubastih nožica slabašno leluja u struji. Pamučaste gljivice bujaju po zapetljanom kolažu šavova. Na rubu dimnjaka njen termistor pokazuje 54 °C. To joj ne govori ništa. Dimnjak može da spava još sto godina ili da grune sljedeće sekunde. Pokušava da osluškuje stanovnike dna, da osjeti te instinktivne spoznaje koje je Akton uspijevao da ukrade, ali nikad nije znala da se poveže sa umovima beskičmenjaka. Možda je ta sposobnost rezervisana samo za one koji su prešli preko praga od deset posto. Nikad nije pokušala da siđe u ovaj.

Tijesan je. Unutrašnjost dimnjaka je grabi prije nego što je uspjela da pređe tri metra. Ona se uvija i migolji; meki komadi sumpora i kalcijuma se odvajaju od zidova. Sporo nastavlja dalje, glavom naprijed. Ruke su joj prikovane iznad glave kao crne spojene antene. Nema dovoljno prostora da bi ih držala uz tijelo. Tijelom je začepila dimnjak tako dobro da sa Glavne ulice ne dopire ni tračak svjetla. Pali čeonu lampu. Pahuljasta oluja se kovitla pod svjetlom. Metar ispod nje, tunel naglo skreće na desno. Misli da neće uspjeti da se provuče kroz tu krivinu. Čak i da može, zna da je prolaz blokiran. Zna, zato što iz krivine viri jedno kalcifikovano skeletno stopalo. Provlači se dalje naprijed. Odjednom neočekivana rika, i jedan paralizovani tren joj se čini da je dimnjak proradio. Ali rika je samo u njenoj glavi; nešto je zapušilo usisni ventil njenog elektrolizatora i ostavilo je bez kiseonika. To je samo Leni Klark, koja pada u nesvijest. Grči se tamo-amo, spazam sa centimetarskom amplitudom. Dovoljno je; usisni ventil je ponovo čist. A kao neočekivani bonus, dogurala je dovoljno daleko da može da proviri iza ugla. Aktonov kuhani kostur zaprečuje prolaz, prekriven skorenim mineralnim naslagama. Grudve rastopljenog kopolimera stoje zalijepljene za ostatke njega kao stari vosak svijeće. Tu negdje je i jedan komad ljudske tehnologije koji i dalje radi, vrišti prema Bibovim zaglušenim senzorima. Ne može da ga dohvati. Jedva može i da ga dodirne. Ali nekako, čak i kroz okamenjene naslage, vidi da mu je vrat uredno prelomljen.

Reptil Zaboravilo je šta je bilo. Nije da je važno, ovdje dole. Čemu služi ime ako nema nikoga ko bi ga koristio? Ono se ne sjeća odakle je došlo. Ne sjeća se onih koji su ga tako jako davno istjerali napolje. Ne sjeća se vrhovnog gospodara koji je nekada sjedio na vrhu njegove kičmene moždine, tog želatinoznog premaza od jezika i kulture i osporenog porijekla. Ne sjeća se čak ni sporog propadanja tog ugnjetača, njegovog konačnog raspadanja na desetine autonomnih, svađalački nastrojenih potprograma. Sad su čak i oni utihnuli. Iz moždane kore sad više ne dopire bog zna šta. Slabi impulsi dolaze iz tjemenog i potiljačnog režnja. Motorička traka zuji u pozadini. Povremeno, Brokin centar nešto promrmlja sam sebi. Ostatak je uglavnom mrtav i tih, ulašten crnim okeanom vrelim i fluidnim kao živa para, hladnim i sporim kao antifriz. Sve što je ostalo je čisto reptilsko. Nastavlja dalje, slijepo i nemisleće, nesvjesno težine četiri stotine tečnih atmosfera koje ga pritišće. Jede šta god nađe, nekako znajući šta da izbjegava a šta da proguta. Desalinatori i reciklatori mu obezbjeđuju dovoljno tečnosti. Povremeno, stara sisarska koža se ulijepi od izlučevina; nova koža, nalijepljena preko nje, otvara pore ka okeanu i ispire sve alikvotima destilovane morske vode. Ono, naravno, umire, ali polako. I da zna, to mu ne bi značilo ništa. Kao i sve žive stvari, ima svrhu. Ono je čuvar. Zaboravlja, ponekad, šta je to što treba da čuva. Nema veze. Zna šta kada to vidi. Vidi je sada, kako se izvlači iz rupe na dnu svijeta. Izgleda skoro isto kao ostali, ali je uvijek bilo sposobno da je prepozna. Zašto štiti nju, a ne druge? Ne zanima ga. Reptili nikad ne razmišljaju o razlozima. Samo djeluju na osnovu njih. Ona izgleda kao da ne zna da je ono tu i da je posmatra. Reptil ima određene spoznaje koje bi mu, inače, bile uskraćene. Protjerano je prije nego što su ostali svoju moždanu hemiju učinili osjetljivijom. Ali sve te promjene su, na kraju, samo omogućile lakše razaznavanje određenih slabih signala na bučnoj i haotičnoj pozadini. Otkako se reptilova moždana kora ugasila, pozadinske buke praktično više i nema. Signali su i dalje isto slabi, ali je šum nestao. I tako je reptil, ne znajući, stekao određenu blatnjavu svijest o udaljenim stavovima. Osjeća, nekako, da je ovo mjesto postalo opasno, iako ne zna kako. Osjeća da su druga stvorenja nestala. Ipak, ono koje štiti je i dalje tu. S mnogo manje razumijevanja od majke mačke koja izmješta svoje mačiće dalje od opasnosti, reptil pokušava da svoju štićenicu odnese na sigurno. Lakše je kad prestane da se opire. Konačno mu dopušta da je odvuče dalje od jarkih svjetala, nazad na mjesto gdje pripada. Ona ispušta zvukove, čudne i poznate; reptil isprva sluša, ali ga od njih boli glava. Nakon nekog vremena ona prestaje. Tiho, reptil je vuče kroz nevideći noćni pejzaž. Blijedo svjetlo izlazi pred njima. I zvuk; isprva tih, ali postaje jači. Tiho cviljenje. Grgoljenje. I još nešto, ritmički signalni zvuk— metalni, mrmlja Broka, iako ne zna šta to znači.

Bakarni far sija iz mraka ispred njih — previše grub, previše miran, mnogo svjetliji od bioluminiscentnih žižaka koji obično osvjetljavaju put. Pretvara ostatak svijeta u totalno crnilo. Reptil obično izbjegava ovo mjesto. Ali ona dolazi odavde. Ovo znači bezbjednost za nju, iako reptilu predstavlja nešto sasvim— Iz sive mase, drhtaj sjećanja. Far svijetli dole sa visine od nekoliko metara iznad morskog dna. Iz blizine se rastapa u niz manjih svjetala razvučenih u luk, kao fotofore na boku neke ogromne ribe. Broka mu šalje još šuma: natrijumski reflektori. Nešto ogromno stoji iza tih svjetala, siva oteklina na crnoj pozadini. Visi iznad dna kao veliki glatki kamen, nemoguće plovan, opasan svjetlima na ekvatoru. Prugaste niti ga spajaju sa dnom. A nešto drugo, manje ali još bolnije sjajno, silazi s neba. „OvdjeCSSForcipigerizAstorijeImalikoga?“ Reptil se ispaljuje nazad u tamu, blato se kovitla za njim. Povlači se dobrih dvadeset metara prije nego što mu nešto mutno pada na pamet. Brokin centar zna te zvukove. Ne razumije ih — Broka ne zna ništa osim da oponaša — ali je čuo nešto slično nekada. Reptil osjeća neuobičajen poriv. Prošlo je mnogo vremena otkako je radoznalost imala ikakvu svrhu. Okreće se nazad prema mjestu odakle je pobjegao. Udaljenost je pretvorila svjetla u difuzni, tupi sjaj. Ona je tamo negdje, nezaštićena. On se vraća prema reflektorima. Jedno svjetlo se ponovo razlaže na mnoga; taj mutni, zlokobni obris i dalje stoji iza njih. A stvar sa neba se gnijezdi na njegovom vrhu, praveći zvukove istovremeno strašne i poznate. Ona pluta na svjetlu, čekajući. Revnosno, preplašeno, reptil joj prilazi. „Hejvidi.“ Reptil se trza ali ovaj put ne bježi. „Nisamhtiodavasprepadam, alinikoneodgovaraunutra. Poslalisumedavaspokupim.“ Ona klizi prema stvari sa neba, zaustavlja se ispred sjajnog okruglog dijela s prednje strane. Reptil ne može da vidi šta radi tamo. Oklijevajući, s očima nenaviklim na neuobičajenu dozu svjetlosti, kreće za njom. Ali ona se okreće i vraća se do njega. Pruža ruku, vodi ga do isturene površine pored svjetala koja okružuju centar (previše svjetla, previše svjetla), dole prema— Brokin centar neprekidno brblja, iiibbbiibbibiiib bib a sad je tu još nešto drugo, nešto se komeša unutar reptila. Instinkt. Osjećaj. Ne baš sjećanje, više refleks— Povlači se, odjednom preplašeno. Ona ga vuče. Ona ispušta čudne zvuke: dauđemounutradžeriuđinutraureduje— Reptil se opire, prvo nesigurno, zatim energično. Sada klizi uz sivi zid, prvo vertikalan a onda izbočen; grabeći traži oslonac, hvata se za neku izbočinu, visi na toj čudnoj tvrdoj površini. Glava mu se vrti naprijed-nazad, naprijed-nazad, između svjetla i sjene. „—deDžerimooraš dadođeš unutra—" Reptil se zaledi. Unutra. Zna tu riječ. Čak je, nekako, i razumije. Broka više nije sam, još nešto se javlja iz sljepoočnog režnja i uključuje se. Nešto tamo gore zapravo zna o čemu Broka priča. O čemu ona priča. „Džeri.“ Zna i taj zvuk.

„—molim—“ Taj zvuk dopire iz davnog vremena. „—vjeruj mi— da li je imalo tebe ostalo tu unutra? Bar nešto?“ Nekad, kada je reptil bio dio nečega većeg, kada nije bio to nego— —on. Snopovi živaca, odavno uspavani, počinju da se bude. Stari, zaboravljeni podsistemi počinju da se pale, mucajući. Ja— „Džeri?" Moje ime. To je moje ime. Jedva može da misli od neočekivanog mrmljanja u glavi. Neki dijelovi njega su još uspavani, neki ne žele da komuniciraju, a neki su već potpuno nestali. On odmahuje glavom u pokušaju da je raščisti. Novi dijelovi — ne, stari dijelovi, jako stari dijelovi koji su otišli pa su se sad vratili i nikako da već jednom jebeno začepe — svi odjednom traže pažnju. Sve je tako svijetlo. Sve boli. Sve... Kroz svijest mu prolaze riječi: Svjetla su upaljena. Ali nema nikoga. Svjetla se pale, žmirkajući. Na trenutke opaža bolesne, trule stvari koje mu se koprcaju po glavi. Stara sjećanja škripeći zapinju o debele slojeve korozije. Nešto se propinje u iznenadni fokus: šaka. Osjećaj kostiju, koje se lome u njegovom licu. Okean u njegovim ustima, topao i nekako poluslan. Dječak sa elektrošokerom. Djevojčica prekrivena modricama. Drugi dječaci. Druge djevojčice. Druge šake. Sve boli, svugdje. Nešto pokušava da mu silom odvoji prste od uporišta. Nešto pokušava da ga uvuče unutra. Nešto hoće da ga vrati u sve to. Nešto hoće da ga vodi kući. Riječi mu dolaze, i on ih ispušta iz grla: „...nemoj da me jebeno DODIRUJEŠ!“ Odguruje svoju mučiteljicu, očajnički grabi ka otvorenoj vodi. Tama je predaleko; vidi kako se njegova sjena pruža po dnu, crna i solidna i izuvijana pod svjetlom. Zamahuje najjače što može. Ništa ga ne zadržava. Nakon nekog vremena svjetlo nestaje. Ali glasovi glasno viču, kao i prije.

Nebeski skok Bib zjapi kao crna jama među njegovim nogama. Nešto se mrda tamo dole; vidi naznake kretanja, tame koja se kreće u tami. Nešto odjednom zaiskri prema njemu; dvije fleke reflektovanog svjetla, boje slonovače, skoro nevidljive naspram crnila. Lebde tamo par sekundi, onda se podižu. Oko njih se pojavljuje blijedo lice. Ona se uspinje iz Biba, mokra, i kao da sa sobom donosi i nešto crnila. Tama je prati do ugla putničkog odjeljka, viseći oko nje kao ćebe. Ona ne govori ništa. Džoel se osvrnu nazad, ka njoj. „Ima li još neko, ovaj...“ Ona odmahuje glavom, gesta toliko slabašna da mu je zamalo promakla. „Bio je— mislim, još neko...“ Ona mora da je pukotinac koji je visio na prozoru prije par minuta: Klark, piše na oznaci na njenom ramenu. Ali onaj drugi, onaj koji je šmugnuo kao izbjeglica preko ograde— taj je još negdje blizu, bar tako kaže sonar. Sjedi na dnu, trideset metara od kruga svjetla. Samo čuči tamo. „Ne dolazi niko više“, kaže ona. Glas joj zvuči sićušno i mrtvo. „Niko?“ Znači našao je samo dvoje, od ukupno šest? Povećava raspon sonara na ekranu; nema više nikoga. Osim ako se nisu svi posakrivali iza kamenja. On se osvrnu dole niz Bibovo grlo. Ili se možda kriju tamo dole, kao trolovi, čekajući... Onda naglo spušta poklopac, čvrsto ga zavrće. „Klark, je li tako? Šta se dešava tamo dole?“ Ona žmirnu prema njemu. „Misliš da ja znam?“ Djeluje gotovo iznenađeno. „Mislila sam da ćeš ti moći da mi objasniš.“ „Sve što znam je da mi ED plaća gomilu para da dođem ovamo u pola noći i to bez najave.“ Džoel se penje u kabinu, upada u pilotsko sjedište. Provjerava sonar. Onaj friknuti tip je još tamo. „Mislim da ne bih trebao da ostavim nikoga tu“, kaže. „Ne ostavljaš“, kaže Klark. „Da, ostavljam. Vidim ga jasno kao dan.“ Ona ne odgovara. On se okreće i gleda u nju. „Dobro“, kaže ona na kraju. „Idi ti tamo pa ga dovedi.“ Džoel zuri u nju nekoliko sekundi. Ne želim da znam, odlučuje sam u sebi. Okreće se bez riječi i napumpava rezervoare. ‘Skaf, odjednom pozitivno plovan, zateže hvataljke koje ga drže pričvršćenog. Džoel ga oslobađa jednim dodirom po tabli. ‘Skaf odskoči od Biba kao da je živ, ljuljajući se pod viskoznim otporom, i počinje da se penje. „Ti...“ Dopire otpozadi. Džoel se okreće. „Stvarno ne znaš šta se dešava?“, pita ga Klark. „Zvali su me prije otprilike dvanaest sati. Ponoćna tura do Biba, rekli su. Kad sam stigao u Astoriju rekli su mi da vas sve evakuišem. Rekli su da ćete biti spremni i čekati.“ Krajevi njenih usana se podigoše. Ne baš osmijeh, ali ove psihopate vjerovatno ne umiju bolje. Dobro izgleda na njoj, na neki hladno udaljeni način. Skini joj sočiva i lako bi je zamislio u svom VR programu.

„Šta se dogodilo ostalima?“, rizikuje pitanje. „Ništa“, kaže ona. „Samo smo postali— malo paranoični.“ Džoel progunđa. „Potpuno razumijem. Da me stave ovamo na godinu dana paranoja bi mi bila najmanji od svih problema.“ Opet taj kratki, sablasni smiješak. „Ali stvarno“, nastavlja on, tražeći odgovor. „Zašto svi ostaju ovdje? Neka vrsta radničkog otpora? Nešto kao—“ —kako su to zvali nekad— „neki štrajk?“ „Nešto tako.“ Klark podiže pogled prema pregradnom zidu iznad glave. „Koliko nam treba do površine?“ „Dobrih dvadeset minuta, nažalost. Ovi ED-ovi ‘skafovi su jebeni dirižabli. Svi ostali se trkaju sa delfinima a ja s ovom stvari mogu samo da se valjuškam malo brže. Mada—“, namješta razoružavajući osmijeh— „ima to i dobrih strana. Plaćaju me po satu.“ „Triput ura za tebe“, kaže ona.

Reflektor Sve je opet skoro potpuno tiho. Malo po malo, glasovi su prestali da urlaju. Sad međusobno pričaju šapatom, raspravljajući o stvarima koje njemu ništa ne znače. Ali u redu je. Navikao je da ga ignorišu. Drago mu je da ga ignorišu. Siguran si, Džeri. Ne mogu ti ništa. Šta— ko— Svi su otišli. Sada smo tu samo mi. Ti— Ja sam, Džeri. Sjena. Pitao sam se kad ćeš se vratiti. On odmahuje glavom. Jedva vidljivo svjetlo i dalje curi preko njegovog ramena. On se okreće, ne toliko prema svjetlu već prema suptilnom ublažavanju mraka. Pokušavala je da ti pomogne, Džeri. Samo je pokušavala da ti pomogne. Ona— Leni. Ti si njen anđeo čuvar. Sjećaš se? Nisam siguran. Mislim— Ali si je ostavio tamo. Pobjegao si. Htjela je— ja— ne unutra... Osjeća da mu se noge pokreću. Voda ga gura po licu. Ide naprijed. Mekana rupa se otvara u mraku ispred njega. Vidi oblike u njoj. Ona tamo živi, kaže Sjena. Sjećaš se? On se dovlači nazad u svjetlo. Prije je bilo zvukova, glasnih i bolnih. Bilo je nešto veliko i tamno, što se mrdalo. Sada je tu samo ova velika lopta koja visi iznad njega, kao, kao, —kao šaka— On staje, uplašen. Ali sve je tiho, toliko tiho da čuje tiho cviljenje koje leluja po dnu. Sjeća se; u okeanu je rupa, malo dalje odavde, koja mu ponekad priča. Nikad nije razumio šta mu govori. Hajde, kaže Sjena. Ona je ušla unutra. Ona je otišla— Ne možeš znati odavde. Moraš da dođeš blizu. Donja strana lopte je prohladno sjenovito skrovište; konveksna površina ga zaklanja od ekvatorijalnih svjetala. Pod preklopljenim sjenama južnog pola, nešto primamljivo svjetluca. Hajde. Odguruje se od dna, klizi do sjenovite kupe ispod velike stvari. Svijetli disk metar u promjeru, okrenut na dole, svjetluca i talasa se okružen okruglim ramom. On gleda gore u to. Nešto gleda nazad u njega. Zatečen, okreće se i bježi. Disk se uvija pod iznenadnom turbulencijom. On staje, okreće se nazad prema njemu. Mjehur. Ništa više. Gasni džep, uhvaćen ispod —vazdušne komore.

Nemaš čega da se bojiš, kaže mu Sjena. Tako ulaziš unutra. I dalje nemiran, on ponovo dopliva pod sferu. Vazdušni džep sija srebrnim sjajem pod reflektovanim svjetlom. Crna utvara se pojavljuje na njemu, prazna, osim dva šuplja bijela mjesta gdje bi trebale da budu oči. Poseže i dodiruje njenu ispruženu ruku. Dva para prstiju se dodiruju, spajaju, nestaju. Jedna ruka je na zglobu nakalemljena na sopstveni odraz. Prsti, s druge strane ogledala, dodiruju metal. On povlači ruku, fasciniran. Utvara mu lebdi iznad glave, prazna i bezbrižna. On prinosi jednu ruku licu, prevlači kažiprstom od uha do kraja vilice. Jako dugačka molekula, preklopljena na pola, se raskopčava. Utvarino glatko crno lice se otvara par centimetara; ispod se vidi nešto, svijetlo sivo pod filtriranim svjetlom. Osjeća poznato mreškanje na obrazu naglo izloženom hladnoći. Nastavlja pokret, kao da reže lice s jedne strane ne drugu. Veliki nasmijani prorez se otvara ispod utvarinih očiju. Otkopčan, kraj crne membrane plovi pod njenom bradom, ukotvljen na grlu. Na sredini pokrivenog dijela je nabor. On mrda vilicu; nabor se otvara. Do sada je ostao bez većine zuba. Neke je progutao, neke ispljunuo ako su ispali dok mu je lice bilo otvoreno. Nema veze. Većina stvari koje jede ovih dana su mekše čak i od njega. Kad se neki glavonožac ili bodljikaš pokaže kao pretvrd ili prevelik da bi ga progutao u komadu, uvijek su tu ruke. Palčevi su i dalje nasuprot prstima. Ali ovo je u stvari prvi put da vidi tu razjapljenu, bezubu pustoš na mjestu gdje su nekad bila usta. Zna, nekako, da to nije kako treba. Šta mi se desilo? Šta sam ja? Ti si Džeri, kaže Sjena. Ti si moj najbolji prijatelj. Ti si me ubio. Sjećaš se? Ona je otišla, shvata Džeri. U redu je. Znam da jeste. Znam. Pomogao si joj, Džeri. Sad je na sigurnom. Spasio si je. Znam. I onda se prisjeća nečega, malog i jako važnog, u tom zadnjem trenutku prije nego što je sve postalo bijelo kao sunce: —Ovo je ono što radiš kada stvarno—

Izlazak sunca Lifter je još podizao CSS Forcipiger u svoj stomak kad su se vijesti pojavile na glavnom ekranu. Džoel ih je pročitao, mršteći se, a onda namjerno pogledao napolje. Sivo svjetlo pred zoru je počelo da obliva horizont na istoku. Kad je vratio pogled, informacije se nisu promijenile. „Sranje. Ovo nema nikakvog smisla." „Šta?“ pitala je Klark. „Ne vraćamo se nazad u Astoriju. Odnosno ja se vraćam, ali tebe ostavljam negdje iznad neke stanice.“ „Šta?“ Klark je prišla, stala tik ispred pilotske kabine. „Evo ovdje piše. Pratimo standardni kurs ali se spuštamo na nivo mora petnaest kilometara od obale. Ti se iskrcavaš. A ja produžavam za Astoriju.“ „Šta je tamo?" Provjerio je. "Ništa. Voda.“ „Možda brod? Podmornica?“ Njen glas je postao čudno tup na zadnjoj riječi. "Možda. Ali ovdje ništa ne kaže.“ Pročistio je grlo. „Možda treba da plivaš dalje.“ Lifter ih je čvrsto prikačio. Pripitomljene munje su eksplodirale s krme, superzagrijavajući gasne mjehure. Okean je počeo da se udaljava. „Znači ti ćeš me prosto izbaciti u sred okeana“, hladno je rekla Klark. „Nisam ja to odlučio.“ „Naravno da nisi. Samo izvršavaš naređenja.“ Džoel se okrenuo. Njene oči su ga gledale kao dva glečera. „Ne razumiješ“, rekao joj je. „Ovo nisu naređenja. Ja ne pilotiram lifterom.“ „Nego šta—“ „Pilot je gel. Ne govori meni da treba nešto da uradim. Samo nas obavještava o onome šta on radi, autonomno.“ Par trenutaka nije progovorila. Zatim: „Da li to sad tako ide? Primamo naređenja od mašina?“ „Mora da je neko dao originalno naređenje. Gel ga samo izvršava. Još nisu preuzeli kontrolu. A, usto“, dodao je „gelovi nisu mašine.“ „O“, rekla je tiho. „Sad se osjećam mnogo bolje.“ Osjećajući se neugodno, Džoel se okrenuo nazad prema konzoli. „Ali čudno je.“ „Stvarno." Klark nije djelovala baš zainteresovano. „Mislim što sam ovo dobio od gela. Imamo radio vezu. Zašto nam neko nije prosto rekao?“ „Jer ti je radio veza prekinuta“, odsutno je rekla Klark. Iznenađen, provjerio je dijagnostiku. „Nije, radi normalno. U stvari, mislim da ću ih sad nazvati da pitam koji kurac se dešava...“ Trideset sekundi kasnije se okrenuo prema njoj. „Kako si znala?“ „Slučajna pretpostavka.“ Nije se nasmijala. „Konzola je zelena ali ne mogu nikoga da dobijem. Letimo gluhi.“ Negdje duboko u njemu se pojavi sumnja. „Osim ako gel ima pristup a mi nemamo, iz nekog razloga.“

Povezao se sa sučeljem liftera i konektovao na prenosni sistem vozila. „Ah. Šta si ono rekla da mašine daju naređenja?“ To joj je privuklo pažnju. „Šta je bilo?" „Lifter dobija naredbe preko Neta.“ „Zar to nije rizično? Zašto ED ne komunicira direktno s njim?“ „Neam pojma. Trenutno je iskopčan kao i mi, ali posljednja poruka je stigla sa ovog čvora tu. Sranje; i to je gel.“ Klark se nagnula naprijed, nekako uspijevajući da ga pri tom ne dotakne u tom skučenom prostoru. „Kako znaš?“ „Adresa čvora. BCC označava biohemijski um.“ Ekran je dvaput zapištao, glasno. „Šta je to?“, pitala je Klark. Sunčev sjaj se podigao iz okeana i poplavio ih. Sijao je dubokom, silovitom plavom. „Koji kurac—“ Kabina se ispunila kompjuterskim vrištanjem. Visinomjer je bljesnuo krvavo crveno i počeo naglo da pada. Padamo, pomislio je Džoel, a onda, ne, nema šanse. Nema ubrzanja. Okean se podiže... Na monitoru je bjesnila oluja podataka, prebrza za ljudsko oko. Negdje gore, gel je bjesomučno procesirao opcije kako da ih održi u životu. Iznenadno propinjanje: Džoel je zgrabio beskorisne komande podmornice i očajnički ih prigrlio. Krajičkom oka je vidio Klark kako leti prema zadnjem zidu. Lifter je kandžama grabio ka nebu, šibajući munje cijelom svojom dužinom. Okean je jurio za njima, ogromna rastuća kvrga koja nadire prema njihovom trbušnom otvoru. Boja je postajala svjetlija dok je Džoel gledao; plavo je postalo zeleno, zatim žuto. Bijelo. U Pacifiku se otvorila rupa. Iz njenog središta je izašlo sunce. Džoel je stavio ruke ispred lica, vidio kosti ocrtane u narandžastom mesu. Lifter se zavrtio kao igračka šutnuta nogom, stubom proključale pare zabijen duboko u nebo. Napolju, vazduh je urlao. Lifter je urlao nazad na njega, proklizavajući. Ali je ostao čitav. Nekako, nekoliko beskrajnih sekundi kasnije, krma se stabilizovala. Ispisi sa uređaja su i dalje radili; atmosferski poremećaj, govorili su, sad skoro osam kilometara udaljen, smjer jedan-dvadeset. Džoel je pogledao kroz desni prozor. Tamo u daljini, blješteći okean se glomazno stropoštavao sam u sebe. Prstenasti talasi su se širili pod njegovim nogama, jureći ka horizontu. Tamo gdje su nastali, kumulus je rastao u nebo kao neka gigantska stabljika. Gledano odavde, na tamnoj pozadini, izgledao je skoro spokojno. „Klark“, rekao je, „živi smo“. Okrenuo se u stolici. Ona je ležala pored zida skupljena kao fetus. Nije se mrdala. „Klark?“ Ali odgovor nije stigao od Klark. Lifterovo sučelje je ponovo pištalo. Neregistrovani kontakt, žalio se. Smjer 125x87 V1440 V5.8m/s-2 udaljenost 13000 m Sudar neminovan 12000 m

11000 m 10000 m Jedva vidljiva kroz glavni prozor kabine, mutna bijela tačka je uhvatila visoki zrak izlazećeg sunca. Izgledala je kao kondenzacioni trag, gledan sprijeda. „Aj, sranje“, rekao je Džoel.

Jerihon Jedan cijeli zid je bio prozor. Grad se iza njega pružao kao grana galaksije. Patriša Rovan je zaključala vrata za sobom i klonula uz njih, naglo umorna. Ne još. Ne još. Uskoro. Prošla je kroz kancelariju i ugasila sva svjetla. Sjaj grada se prosipao kroz prozor, uskraćujući joj utočište u mraku. Patriša Rovan je zurila u njega. Zapetljana mreža živaca metropole se prostirala preko horizonta, usijanih sinapsi. Oči su joj odlutale ka jugozapadu, izabrale smjer. Zurila je dok joj oči nisu zasuzile, bojeći se da trepne da ne bi nešto propustila. S te strane će doći. O bože. Kad bi postojao neki drugi način. Možda je moglo upaliti. Planeri su se kladili da će ovo izvesti bez ijednog slomljenog prozora. Svi ti rasjedi i pukotine koje leže između ovdje i tamo će ih zaštititi, obuzdati potres i spriječiti ga da dođe do njih. Samo čekaj pravi trenutak; sedmicu, mjesec. Vrijeme. Samo je to bilo potrebno. Vrijeme, i računajući komad mesa koji prati ljudska pravila umjesto da izmišlja svoja. Ali nije mogla da krivi gel. On prosto nije znao bolje, bar tako kažu ovi iz Sistema; samo je radio svoj posao onako kako je mislio da treba. Dok je neko shvatio da stvari idu naopako— nakon Skenlonovog misterioznog razgovora sa tom jebenom stvari koji joj se po stoti put vrtio po glavi, nakon što je odnijela snimak dole u KC, nakon što su njihova lica postala zbunjena i smušena i, onda, odjednom, blijeda i panična— tada je već bilo prekasno. Prilika je prošla. Mašina se pokrenula. A usamljeni ED-ov šatl, službeno parkiran u Astoriji, se pojavio na satelitskim kamerama kako lebdi iznad rasjeda Huan de Fuka. Nije mogla da krivi gel, pa je pokušala da krivi KC. „Nakon svog silnog programiranja, kako je moguće da ta stvar radi za ßehemot? Zašto je niste uhvatili? Čak je i Skenlon shvatio, majku mu!“ Ali bili su previše uplašeni da bi dodatne prijetnje djelovale. Vi ste nam dali taj zadatak, rekli su. Vi nam niste rekli šta je na kocki. Vi nam u stvari uopšte niste rekli šta radimo. Skenlon je tome pristupio iz potpuno drugog ugla, ko je mogao da zna da moždani sir voli jednostavne sisteme? Mi ga to nikad nismo učili... Njen sat je tiho zazvonio. „Željeli ste da vas obavijestimo, gđo. Rovan. Vaša porodica je uspješno evakuisana.“ „Hvala vam“, rekla je i prekinula vezu. Dio je nje osjećao krivicu zbog toga što ih je spasila. Nije fer to što će jedini ljudi koji će uspjeti da pobjegnu od holokausta biti oni najbliži njegovim arhitektima. Ali radila je samo ono što bi uradila svaka majka. Možda i više: ona ostaje tu. Nije mnogo. Vjerovatno neće ni umrijeti. Zgrade ED-a su građene da izdrže Veliki tresak. Većina zgrada u ovom kvartu će vjerovatno stajati i sutra. Naravno, isto se ne može reći za veći dio Hongkuvera ili SiTaka ili Viktorije. Sutra, ona će pomoći da se skupi sve što je ostalo, najbolje što može. Možda će nam se posrećiti. Možda zemljotres neće biti toliko jak. Ko zna, taj gel bi možda ionako izabrao ovu noć... Molim te...

Patriša Rovan je imala iskustva sa zemljotresima. Rasjed pored obale Perua je poskočio dok je bila u Limi na jednom projektu; trenutna jačina tog potresa je bila skoro devet. Svaki prozor u gradu je eksplodirao. Tada zapravo i nije imala priliku da vidi puno štete. Bila je zarobljena u hotelu kada se četrdeset šest spratova stakla survalo na ulice ispod. Bio je to dobar hotel, zasluženih pet zvjezdica; bar su prozori u prizemlju izdržali. Rovan se sjećala kako je gledala iz predvorja u mutni zelenkasti glečer od slomljenog stakla, sedam metara čvrsto napakovane krvi, ostataka uništenja i iskasapljenih dijelova tijela uglavljenih između krhotina stakla. Jedna smeđa ruka je ležala tačno uz prozor predvorja, mašući, tri metra od zemlje. Falila su joj tri prsta i tijelo. Otkrila je prste metar dalje, presovane lebdeće kobasice, ali nije mogla da utvrdi koje od tijela bi, eventualno, odgovaralo tom ramenu. Sjećala se da se pitala kako je ta ruka dospjela tako daleko od zemlje. Sjećala se da je povraćala u koš. To se, naravno, ne bi moglo desiti ovdje. Ovo je N’AmPac; postoje standardi. Svaka zgrada u nižem dijelu kontinenta je imala prozore napravljene tako da se lome unutra u slučaju zemljotresa. To nije bilo idealno rješenje— naročito za one koji bi se našli unutra u tom trenutku— ali je bio najbolji mogući kompromis. Staklo ne postiže ni blizu istu brzinu u sobi kao u slobodnom padu niz neboder. Male pobjede. Da je samo postojao neki drugi način da se steriliše potrebna površina. Da samo ßehemot ne nastanjuje toliko nestabilna područja. Da samo korpsovi iz N’AmPaca nemaju ovlaštenja za upotrebu atomskih bombi. Da samo glasanje nije bilo jednoglasno. Prioriteti. Milijarde ljudi. Život kakav poznajemo. Ali bio je teško. Odluke su bile očigledne i ispravne, taktički, ali je bilo teško ostaviti posadu Biba u karantinu tamo dole. Bilo je teško donijeti odluku o njihovom žrtvovanju. A sada, kada su oni izgleda nekako našli način da zbrišu, bilo je— Teško? Teško navući zemljotres magnitude devet zarez pet na glave deset miliona ljudi? Samo teško? Za to ne postoji prava riječ. Ali ona je to uradila, nekako. Jedina moralna alternativa. I dalje je to bilo ubistvo u maloj dozi, u poređenju sa onim što bi možda bilo potrebno— Ne. Ovo sad radimo tako da kasnije ništa neće biti potrebno. Možda je zato i uspjela sebe nagovoriti na ovo. Ili je, možda, realnost konačno doprla iz njenog mozga u njenu utrobu i inspirisala je da preduzme neophodne korake. Sigurno, nešto je jeste strefilo u stomak. Pitam se šta bi Skenlon rekao. Sad više nije mogla da ga pita. Nikad mu nije rekla, naravno. Nikad nije ni došla u iskušenje. Reći mu da znaju, da je njegova tajna otkrivena, da opet nije bitan— nekako, to bi bilo gore od smrti. Nije imala želju da povrijedi tog jadnog čovjeka. Njen sat je opet zazvonio. „Poništi“, rekla je. O bože. O bože. Počelo je, tamo iza svjetala, ispod tri kilometra mora. Taj ludi kamikaza-gel, prekinut u sred jedne od svojih zamišljenih igara: zaboravi to sranje. Vrijeme je za bum.

A možda je zbunjeno pomislio Ne sad, nije pravo vrijeme, štete... Ali to više nije bilo bitno. Drugi kompjuter— glupi kompjuter ovaj put, neorganski i programabilan i potpuno pouzdan— bi poslao neophodnu sekvencu brojeva i gel bi bio izbačen iz petlje, bez obzira šta je mislio. Možda je samo salutirao i sklonio se u stranu. Možda ga nije bilo briga. Ko više zna šta ta čudovišta misle? „Detonacija“, rekao je sat. Grad se zamračio. Bezdan je pojurio unutra, crn i gladan. Jedan izolovani segment je prkosno sijao u iznenadnoj tmini: bolnica, možda, na akumulatorima. Šačica privatnih vozila, antikviteta sa autonomnim pogonom, se teturala kao jato svitaca po naglo slijepim ulicama. I rapitrans mreža je još uvijek svijetlila, ali slabije nego inače. Rovan je pogledala na sat; samo sat vremena od donošenja odluke. Samo jedan sat otkako je prisiljena na ovaj potez. Nekako, činilo se mnogo duže. „Taktički podaci sa seizmičke 31“, rekla je. „Dešifruj.“ Oči su joj se ispunile informacijama. Mapa sa vještačkim bojama se stvorila u vazduhu ispred nje, ogoljeno, ožiljcima izbrazdano dno okeana u vertikalnoj ravni. Jedan od tih ožiljaka se tresao. Izvan virtuelnog prikaza, s druge strane prozora, dio grada se slabašno osvijetlio. Malo dalje sjeverno, još jedan sektor je počeo da sija. Rovanini podanici su mahnito preusmjeravali napajanje sa Gorde i Mendoćina, sa ekvatorijalnih solarnih farmi, iz hiljade malih brana posijanih po Kordiljerima. To će malo potrajati. Malo duže nego što imaju na raspolaganju. Možda smo ih trebali upozoriti. Čak i sat najave bi bilo nešto. Nedovoljno za evakuaciju, svakako, ali možda dovoljno da poskidaju porcelan sa polica. Dovoljno da spreme neke zalihe, mada teško da bi poslužile ičemu. Ali više nego dovoljno da se čitava obala uspaniči, ako bi vijest procurila. Zato ni njena porodica nije imala pojma otkud iznenadni put na istočnu obalu. Okeansko dno se talasalo pred njenim očima, kao da je od gume. Lebdeći nad njim, prozirna ravan koja je predstavljala površinu okeana je rađala prsten za prstenom. Dva udarna talasa su jurila preko prikaza, onaj na morskom dnu je prednjačio. Naletio je na subdukcijsku zonu Kaskadija, zabio se u nju, odaslao kaskadu slabijih potresa niz rasjed pod pravim uglovima. Tu kao da je načas oklijevao, a Rovan se zamalo ponadala da ga je zona zaustavila. Ali onda je sama zona počela da klizi, sporo, tromo, na početku skoro neprimjetno. Duboko dole u Mohorovičiću, petstogodišnje kandže su počele bolno da se oslobađaju. Pet vijekova napete zategnutosti, popušta. Sljedeća stanica, ostrvo Vankuver. Nešto nezamislivo je odskakivalo kroz moreuz Huan de Fuka. Berači algi i supertankeri sigurno osjećaju nemoguće promjene u dubini vode ispod njih. Ako na njima ima ljudi, imaće par trenutaka da razmisle o beskorisnosti devedeset-sekundnog upozorenja. Ali to je više nego što je dobila Pruga. Taktički prikaz nije prikazivao detalje, naravno. Prikazivao je smeđi nabor kako prelazi preko priobalnog pojasa i izlazi na kopno. Prikazivao je bijeli luk kako klizi za njim, na

površini mora. Nije prikazivao okean kako izlazi na obalu kao planinski lanac. Nije prikazivao površinu mora iskrenutu na stranu. Nije prikazivao kako trideset-metarski okeanski front pretvara pet miliona izbjeglica u mljeveno meso. Rovan je svejedno sve to vidjela. Žmirnula je tri puta, bolnim očima: prikaz je nestao. U daljini, po komatoznom gradu su sjajile crvene tačkice policijskih i ambulantnih svjetala; da li odgovarajući na alarme koji su se već oglasili ili u očekivanju onih koji će se tek oglasiti, nije znala. Udaljenost i zvučna izolacija su blokirale pjev sirena. Vrlo lagano, pod je počeo da se trese. Prvo nježno kao uspavanka, tamo-amo, postepeno rastući u ljuljajući krešendo koji je zamalo izbacio iz ravnoteže. Konstrukcija se žalila na sve strane, beton se trljao o grede tako da ga je lakše bilo osjetiti nego čuti. Ona je raširila ruke, hvatajući ravnotežu, grabeći prostor. Nije mogla da se natjera da plače. Veliki prozor se skršio prema vani u milion sićušnih komadića i kao pljusak se prosuo u noć. Vazduh se napunio staklenom prašinom i zvukom vjetrenih zvona. Na tepihu nije bilo stakla. O, bože, stigla je tupa spoznaja. Izvođači su zajebali stvar. Sve te pare potrošene na staklo koje implodira u slučaju zemljotresa, a oni ga postavili naopako... Tamo negdje prema jugozapadu, rađalo se malo narandžasto sunce. Patriša Rovan je pala na koljena na savršeno čisti tepih. Odjednom, konačno, osjetila je bockanje u očima. Pustila je suze da dođu, duboko zahvalna; još uvijek ljudsko biće, rekla je sama sebi. Još sam ljudsko biće. Talas vjetra je prešao preko nje. Nosio je tihe zvuke ljudi i mašina, koji vrište.

Krš Okean je zelen. Leni Klark ne zna koliko je dugo bila u nesvijesti, ali sigurno nisu potonuli više od stotinjak metara. Okean je i dalje zelen. Forcipiger lagano tone u vodu, nosom naprijed, vazduh curi iz njega kroz desetak sitnih rana. Naprsnuće u obliku munje presijeca prednji prozor; Klark ga jedva vidi kroz vodu koja puni pilotsku kabinu. Prednji kraj ‘skafa se pretvorio u dno bunara. Klark je postavila stopala na naslon putničkog sjedišta i naslanja se na vertikalni pod. Plafonska trakasta lampa žmirka ispred nje. Uspjela je da izvuče pilota iz vode i da ga veže u drugo sjedište. Bar jedna noga mu je sigurno slomljena. Visi kao mokra lutka, još uvijek u nesvijesti. I dalje diše. Ona ne zna da li će se uopšte probuditi. Možda mu je bolje da se ne budi, misli se, i poče da se hihoće. To baš nije bilo smiješno, kaže sama sebi, i opet se zahihota. Sranje. Pijana sam. Pokušava da se koncentriše. Može da se usredsredi na pojedinačne stvari: na jednu zakivku ispred sebe. Zvuk metala, stenjanje. Ali oni joj nekako zauzimaju cijelu pažnju. U šta god pogleda, to nešto poraste i napuni joj čitav svijet. Jedva može da misli na nešto drugo. Sto metara, konačno uspijeva. Proboj trupa. Pritisak— raste— Azotna— —narkoza— Saginje se da pogleda atmosferske komande na zidu. Okrenute su na stranu. To joj je pomalo zabavno, ali ne zna zašto. U svakom slučaju, izgleda da ne rade. Saginje se do pristupnog panela, skliznu, bolno pljusnu dole u pilotsku kabinu. Povremena očitanja sjaje na potopljenoj konzoli. Lijepa su, ali što ih duže gleda to je više boli u prsima. Konačno je ukapirala, izvlači glavu nazad na zrak. Pristupni panel je tačno ispred nje. Prtlja oko njega, pokušava par put i konačno uspijeva da ga otvori. Boce hidroksa leže jedna pored druge u vojnoj formaciji, povezane u neku vrstu kaskadnog sistema. Na jednom kraju je velika žuta ručka. Povlači je. Ručka, neočekivano, popušta. Klark gubi ravnotežu i ponovo pada u vodu. Tačno ispred njenog lica je ventilacioni vod. Nije sigurna, ali čini joj se da zadnji put kad je bila tu iz njega nisu izlazili svi ti balončići. Misli da je to dobar znak. Odlučuje da ostane tu neko vrijeme, da gleda balončiće. Ali nešto joj smeta. Nešto u grudima. A, da, tako je. Stalno zaboravlja. Ne može da diše. Uspijeva nekako da zatvori ‘šlus na licu. Zadnja stvar koje se sjeća je kako joj se plućno krilo smežurava i voda prodire u grudi. Sljedeći put kad je izronila, dvije trećine pilotske kabine je pod vodom. Penje se u zadnji dio, guli ‘kožu s lica. Voda izlazi iz lijeve strane njenih grudi, vazduh ispunjava desnu. Iznad nje, pilot ječi. Penje se do njega, okreće njegovo sjedište tako da on sad leži na leđima i gleda u zadnji zid. Fiksira sjedište, u pokušaju da drži njegovu slomljenu nogu prilično ispruženu.

„Aj“, skiknu on. „Izvini. Pokušaj da se ne mrdaš. Noga ti je slomljena.“ „Ne seri. Aah.“ On drhti. „Bože kako mi je hladno.“ Klark ga gleda u trenutku kad on počinje da shvata. „O bože. Tonemo.“ On pokušava da se pokrene, uspijeva da okrene glavu ali ga tad neka druga povreda brzo ispravlja. Opušta se, uz bolnu grimasu. „Pilotska kabina se puni vodom“, kaže mu ona. „Polako, za sad. Čekaj malo.“ Silazi nazad dole i vuče ivicu poklopca pilotske kabine. Zaglavio se. Klark nastavlja da vuče. Poklopac se odglavljuje, počinje da se zatvara. „Čekaj malo“, kaže pilot. Klark vraća poklopac nazad uz zid. „Poznaješ li ove komande?“, pita je pilot. „Znam standardne postavke.“ „Radi li išta tamo dole? Kom? Pogon?“ Ona kleknu i uroni glavu pod vodu. Nekoliko očitanja koja su ranije bila živa su sad nestala. Gleda šta još radi. „Manipulatori. Vanjski reflektori. Sono bova“, prijavljuje kad je izronila. „Sve ostalo je crklo.“ „Sranje.“ Njegov glas se trese. „Pa, bar da pošaljemo bovu gore. Mada sumnjam da će poslati spasioce.“ Ona poseže kroz rastuću vodu i pritisnu komandu. Nešto tiho lupnu s vanjske strane trupa. „Zašto misliš da neće? Poslali su te da nas pokupiš. Da smo uspjeli da zbrišemo prije nego što je ta stvar grunula...“ „Uspjeli smo“, kaže pilot. Klark gleda okolo. „Pa—“ Pilot frknu. „Čuj, nemam pojma koji kurac ste vi tamo radili sa atomskom bombom, ili zašto niste mogli malo da sačekate da je potpalite, ali od nje smo zbrisali bez ogrebotine. Nešto drugo nas je oborilo nakon toga.“ Klark se uspravlja. „Oborilo?“ „Projektil. Vazduh-vazduh. Došlo je pravo iz stratosfere.“ Njegov glas se trese od hladnoće. „Mislim da nisu pogodili ‘skaf direktno. Ali su totalno raznijeli lifter. Jedva sam uspio da nas spustim na sigurnu visinu prije—“ „Ali to nema— zašto nas prvo spašavati a onda obarati?“ On ne odgovara. Diše brzo i glasno. Klark ponovo vuče poklopac pilotske kabine. Zatvara se sa tihim cviljenjem. „To ne zvuči baš dobro“, primjećuje pilot. „Čekni sekundu.“ Klark okreće točak; poklopac s uzdahom uranja u mimetički dihtung. „Mislim da sam ga sredila.“ Penje se nazad do zadnjeg zida. „Bože, kako mi je hladno.“ kaže Pilot. Gleda u nju. „Aj, sranje. Koliko smo duboko?“ Klark gleda kroz jedan od majušnih prozora kabine. Zelena nestaje. Plava raste. „Sto pedeset metara. Možda dvjesto.“ „Nije me stigla narkoza.“ „Promijenila sam miks. Sad smo na hidroksu.“ Pilot zadrhta, jako. „Čuj, Klark, ja se smrzavam. U jednom od ovih ormarića su odijela za preživljavanje.“

Ona ih nalazi, odmotava jedno. Pilot pokušava da se odveže sa sjedišta, bezuspješno. Ona pokušava da mu pomogne. „Aj. „I druga noga ti je povrijeđena. Možda samo uganuće.“ „Sranje! Raspadam se a ti me samo utrpaš ovamo? Zar te ED nije provukla bar kroz obuku za medicinskog tehničara, majku mu?“ Ona se povlači: jedan nezgrapni korak do naslona susjednog putničkog sjedišta. Čini joj se da nije dobar trenutak da prizna da je bila omamljena kad ga je tu stavila. „Čuj, žao mi je“, kaže on tren kasnije. „Samo— situacija nije baš idealna, znaš? Možeš li samo da otkopčaš to odijelo i da ga prebaciš preko mene?“ Ona to i uradi. „Sad je bolje.“ Ali on se i dalje trese. „Ja sam Džoel.“ „Ja sam Kl— Leni“, odgovara ona. „I, Leni. Sami smo, svi sistemi su riknuli, i tonemo prema dnu. Imaš nekih ideja?“ Ne može da se sjeti ničega. „Okej. Okej.“ Džoel par puta duboko udahnu. „Koliko hidroksa imamo?“ Ona silazi dole i provjerava brojač na kaskadi. „Šesnaest hiljada. Kolika nam je zapremina?“ „Nije mnogo.“ On se mršti, praveći se da samo pokušava da se koncentriše. „Rekla si dvjesto metara, to znači da smo bili na, ček’ da vidim, dvadeset atmosfera kad si zatvorila poklopac. Trebalo bi da imamo dovoljno za stotinjak minuta, ili tako nešto.“ Pokušava da se smije; ne polazi mu za rukom. „Ako oni ipak pošalju jebene spasioce, bolje im je da požure.“ Ona prihvata igru. „Moglo bi biti i gore. Koliko dugo bi trajao da nismo zatvorili poklopac do, recimo, hiljadu metara?“ Drhtanje. „Ooo. Dvadeset minuta. Ovdje je dno na skoro četiri hiljade, a tako duboko bi trajao, da kažem da bi trajao, pet minuta, maksimum.“ On guta zrak. „Sto osam minuta nije tako loše. Štošta može da se desi za sto osam minuta...“ „Pitam se da li su uspjeli da pobjegnu“, šapuće Klark. „Šta reče?“ „Bilo nas je još. Moji— prijatelji.“ Ona odmahuje glavom. „Odlučili su da plivaju nazad.“ „Do kopna? To je ludilo!“ „Nije. Mogli su, samo ako su uspjeli da stignu dovoljno daleko prije—“ „Kad su krenuli?" pita Džoel. „Otprilike osam sati prije nego što si ti došao.“ Džoel ne govori ništa. „Mogli su da uspiju“, insistira Leni, mrzeći ga što šuti. „Leni, na toj udaljenosti— ne mislim da jesu.“ „Moguće je. Ne možeš samo— o, ne...“ „Šta?“ Džoel se obrće u svom pojasu, pokušava da vidi šta to ona gleda. „Šta?“ Metar ipo ispod stopala Leni Klark, tanki mlaz vode prska kroz poklopac pilotske kabine. Dok gleda, probijaju još dva. S druge strane okna, more je postalo tamno plavo.

Okean se probija u Forcipiger, beskompromisno nagurava vazduh sve jače i jače. Ne popušta nikada. Plava nestaje. Uskoro će ostati samo crna. Leni Klark vidi Džoelove oči na poklopcu. Ne na ovom izdajici koji je propustio neprijatelja iz pilotske kabine; taj je već ispod skoro dva metra ledene vode. Ne, Džoel posmatra donji priključni poklopac koji se prije otvarao i zatvarao na Stanici Bib. Stoji ugrađen u pod-koji-je-postao-zid, još neoštećen, voda tek počinje da licka njegov donji rub. I Leni Klark zna tačno o čemu Džoel razmišlja, zato što i ona razmišlja o tome. „Leni“, reče on. „Tu sam." „Jesi li ikad pokušala da se ubiješ?“ Ona se smiješi „Aha. Zar nije svako?“ „Ali nije upalilo.“ „Očigledno“, slaže se Klark. „Šta se desilo?“, pita Džoel. On opet drhti, voda je skoro stigla do njega, ali osim toga njegov glas djeluje mirno. „Ništa naročito. Imala sam jedanaest godina. Nalijepila gomilu dermi svuda po sebi. Onesvijestila se. Probudila se na psihijatrijskom odjeljenju.“ „Sranje. Stepenicu iznad izbjegličke medicine.“ „Pa, dobro, nismo svi bogati. Mada, nije bilo tako loše. Imali su čak i rezidentnog savjetnika. Lično sam vidjela jednog.“ „Ozbiljno?“ Njegov glas opet počinje da se trese. „Šta ti je rekla?“ „Rekao. Rekao mi je da je svijet pun ljudi kojima je mnogo potrebniji nego meni, i da sljedeći put kad mi dođe da tražim pažnju to uradim na neki način koji ne košta poreske obveznike.“ „S-sranje. Koji š-šupak.“ Džoela opet drma drhtavica. „Ne baš. Bio je u pravu. A ja nisam pokušala ponovo, znači mora da je upalilo.“ Klark kliznu u vodu. „Idem da promijenim miks. Izgledaš kao da opet počinješ da se gubiš.“ „Len—“ Ali otišla je prije nego što je uspio da dovrši. Skliznula je do dna kabine, podešava ventile koje je tamo našla. Visoki pritisak pretvara kiseonik u otrov; što su dublje, organizmi koji dišu vazduh mogu da tolerišu sve manje količine a da ne dobiju konvulzije. Ovo je drugi put kako krati miks. Džoel i ona sada dišu samo jedan posto O2. Ako on dovoljno dugo poživi, biće tu drugih problema koje ona neće moći da kontroliše. Džoel nije opremljen neuroinhibitorima kao pukotinci. Ona mora opet gore, da se suoči s njim. Drži dah, nema smisla da uključuje elektrolizator na bijednih dvadeset ili trideset sekundi. Vuče je želja da ga uključi bez obzira na to, da jednostavno ostane ovdje dole. On ne može da je pita sve dok je tu. Sigurna je. Ali od svega što je ikad bila u životu, nikad nije morala da prizna da je bila kukavica. Izranja. Džoel još uvijek bulji u poklopac. Otvara usta da progovori. „Hej Džoel“, brzo kaže ona „jesi li siguran da nećeš da se prebacim? Stvarno nema smisla da ti trošim vazduh bez potrebe.“

On odmahuje glavom. „Ne želim da provedem zadnjih par minuta svog života slušajući mehanički glas, Leni. Molim te. Samo— ostani sa mnom.“ Ona odvraća pogled od njega i klima glavom. „Jebo te, Leni“, kaže on. „Užasno me strah.“ „Znam“, kaže ona blago. „Ovo čekanje, naprosto je— bože, Leni, ovo ne bi uradio ni psu. Molim te.“ Ona zatvara oči, čekajući. „Otvori poklopac, Leni.“ Ona odmahuje glavom. „Džo, nisam mogla da ubijem ni sebe. Ni kad mi je bilo jedanaest. Ni— čak ni sinoć. Kako da ja—“ „Noge su mi sjebane, Len. Više ništa ne osjećam. J-jedva i govorim. Molim te.“ „Zašto su nam ovo uradili, Džoel? Šta se dešava?“ On ne odgovara. „Čega se toliko boje? Zašto su toliko—“ On se pokreće. Uzdiže se naviše, pada na bok. Pruža ruke; jedna ruka hvata ivicu poklopca. Druga hvata točak na sredini. Noge se groteskno prepliću ispod njega. On ne primjećuje. „Žao mi je“, mrmlja ona. „Nisam mogla—“ On se bori, obje ruke su na točku. „Nije problem." „O bože. Džoel—“ On bulji u poklopac. Prsti su stegnuti oko točka. „Znaš šta, Leni Klark?" U njegovom glasu je hladnoća, i strah, ali odjednom i prizvuk čvrste odlučnosti. Ona odmahuje glavom. Ja ne znam ništa. „Stvarno bi mi bilo drago da sam te kresnuo“, reče. Ne zna šta bi rekla na to. On otvara poklopac. Povlači ručku. Poklopac pada u Forcipiger. Okean upada za njim. Leni Klark osjeća da joj se tijelo nekako pripremilo dok nije obraćala pažnju. Njegovo tijelo udara u njeno. Možda se još bori. A možda je samo navala Pacifika koji se igra s njim. Ne zna da li je živ ili mrtav. Ali ga drži, slijepo, okean ih vrti u krug, sve dok nije nestao i zadnji trag sumnje. Bez vazdušnog balasta, Forcipiger ubrzava. Leni Klark uzima Džoelovo tijelo za ruke i izvlači ga napolje kroz poklopac. Ono je prati u viskoznu prazninu. ‘Skaf se ispod njih obrće, za par momenata nestaje. Laganim pokretom odguruje njegovo tijelo, oslobađa ga. Ono lagano kreće prema površini. Gleda ga kako odlazi. Nešto je dodiruje s leđa. Jedva osjeća dodir kroz ‘kožu. Okreće se. Tanki, prozirni pipak se meko obmotava oko njene ruke. Gubi se u tami potpuno crnoj za većinu, sivoj kao škriljac za Leni Klark. Privlači ga sebi. Nabreknuće na vrhu ispaljuje par ljepljivih niti prema njenim prstima.

Sklanja ga u stranu, prati pipak kroz vodu. Usput susreće druge pipke, slabašne, tanjušne stvari, jedva pokretne u strujama. Svi pipci vode do nečega dugačkog, debelog i sjenovitog. Ona se približava i kruži. Veliki stub migoljavih, crvolikih stomaka koji pulsiraju i slabo svijetle. Užasnuta, udara ga jednom stisnutom šakom. Stvor odmah reaguje, odbacuje vrpoljeće komade sebe koji počinju da blješte i gore kao debeli svici. Centralni stub odjednom postaje potpuno taman, uvlači se sam u sebe. Pulsira i spušta se u trzajima, bježeći zaklonjen sopstvenim odbačenim mesom. Klark ignoriše žrtvovane komadiće i nastavlja za glavninom tijela. Još jednom ga udara. I opet. Voda se ispunjava pulsirajućim, raskomadanim mamcima. Ona ih sve ignoriše i nastavlja da mlati po centralnom stubu. Ne zaustavlja se dok od stuba nije ostalo samo par lelujavih fragmenata. Džoel. Džoel Kita. Shvata da joj se dopadao. Jedva ga je poznavala, ali joj se svejedno svidio. I upravo su ga ubili. Sve su nas ubili, misli. Namjerno. Htjeli su to. Nisu nam čak ni rekli zašto. Za sve su oni krivi. Za sve. Nešto se pali u Leni Klark. Svi koji su je ikad udarili, ili silovali, ili potapšali po glavi i rekli ne brini, sve će biti u redu joj prolaze pred očima. Svi koji su se pretvarali da su joj prijatelji. Svi koji su se pretvarali da su joj ljubavnici. Svi koji su je ikad koristili, i stajali na njenim leđima, i govorili jedni drugima kako su mnogo bolji od nje. Svi, koji su se hranili njom svaki put kad su makar upalili jebeno svjetlo. Svi oni čekaju, nazad na kopnu. Svi oni naprosto traže malo. Bilo je slično i onda kad je prebila Džanet Balard. Ali to nije bilo ništa, samo najava atrakcija koje slijede. Ovaj put idemo do kraja. Pluta nasred Pacifičkog okeana, tristo kilometara od kopna. Sama je. Nema ništa da jede. Ali to nije bitno. Ništa od toga nije bitno. Živa je; to joj je dovoljna prednost. Strahovi Karla Aktona su se ostvarili. Leni Klark se pokrenula. Ne zna zašto je se ED toliko boji. Zna samo da nisu prezali ni od čega da je spriječe da se vrati na kopno. S malo sreće, misle da su uspjeli. S malo sreće, više nisu zabrinuti. To će se promijeniti. Leni Klark pliva dole i na istok, prema svom uskrsnuću.