Moderni budizam Geshe Kelsang GYATSO 1 deo.pdf

Moderni budizam

Ostala djela Geshe Kelsang Gyatsa Pažnje vrijedno Jasna svjetlost blaženstva Univerzalno suosjećanje Radostan put do sreće Bodhisattva zavjet Dragulj srca Velika riznica zasluga Uvod u budizam Razumijevanje uma Tantrička tla i putovi Ocean nektra Bit Vajrayane Živjeti smisleno, umrijeti radosno Osam koraka do sreće Promijenite svoj život Novi priručnik za meditaciju Kako riješiti naše ljudske probleme Tantra Mahamudre Novo srce mudrosti Novi vodič kroz Zemlju Dakina

Za daljnje informacije o ovim knjigama, ili općenito o Kailash centru, posjetite www.bc-kailash.hr

GESHE KELSANG GYATSO

Moderni budizam PUT MUDROSTI I SUOSJEĆANJA

PRVI DIO

THARPA HRVATSKA

Moderni budizam Geshe Kelsang Gyatso Prvo izdanje 2014. © Nova Kadampa tradicija – Međunarodno udruženje Kadampa budizma Prijevod djela: Modern Buddhism, Geshe Kelsang Gyatso Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne smije se umnažati ni u kojem obliku niti bilo kojim sredstvima osim u obliku kratkih navoda ili citata u svrhu osobnih proučavanja, istraživanja ili osvrta. Budistički centar Kailash Rokova 54 21000 Split, Hrvatska Prijevod i priprema: Budistički centar Kailash

Sadržaj

Ilustracije

viii

Predgovor

ix

PRVI DIO: SUTRA Uvodno objašnjenje Što je budizam?

3

Budistička vjera

6

Što je um?

9

Tko su Kadampe?

10

Dragocjenost Kadam Lamrima

19

Put osobe početnog dosega Dragocjenost našeg ljudskog života

23

Što naša smrt znači?

27

Opasnosti nižeg ponovnog rođenja

29

Uzdanje

31

Što je karma?

34

Put osobe srednjeg dosega Što trebamo znati

37

Što trebamo odbaciti

51

Što trebamo prakticirati

53

Što trebamo postići

55

v

Put osobe velikog dosega Vrhunsko dobro srce – bodhichitta

59

Uvježbavanje u srdačnoj ljubavi

60

Uvježbavanje u ljubljenju drugih (brižna ljubav)

63

Uvježbavanje u željnoj ljubavi

69

Uvježbavanje u univerzalnom suosjećanju

70

Uvježbavanje u samoj bodhichitti

72

Uvježbavanje u putu bodhichitte 

75

Uvježbavanje u šest savršenstava

75

Uvježbavanje u uzimanju u spoju s praksom šest savršenstava

78

Uvježbavanje u davanju u spoju s praksom šest savršenstava

83

Uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti

87

Što je praznina? 

87

Praznina našeg tijela

90

Praznina našeg uma

98

Praznina našeg ja

99

Praznina koja je prazna od osam ekstrema

104

Konvencionalne i krajnje istine

109

Jedinstvo dviju istina

114

Praksa praznine u našim svakodnevnim djelatnostima

119

Jednostavno uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti

121

Preispitivanje naše Lamrim prakse

127

DRUGI DIO: TANTRA Dragocjenost tantre

131

Tantra generirajućeg stupnja

137

Završni stupanj

143

Središnji kanal

143

Neuništiva kap

145

Neuništivi vjetar i um

146 vi

Kako meditirati na središnji kanal

148

Kako meditirati na neuništivu kap

149

Kako meditirati na neuništivi vjetar i um

150

Mahamudra završnog stupnja

159

Veliko blaženstvo

161

Praksa Herukine mandale tijela

173

Predaja ovih uputa

173

Što je Herukina mandala tijela?

179

Pripremne prakse

182

Uvježbavanje u generirajućem stupnju Herukine mandale tijela

198

Uvježbavanje u završnom stupnju 

208

Upute o Vajrayogini 

209

Joge spavanja, ustajanja i kušanja nektra

209

Preostalih osam joga

215

Posveta

220

Dodatak I – Oslobađajuća molitva

221

Dodatak II – Molitve za meditaciju

223

Dodatak III – Objašnjenje kanala

231

Dodatak IV – Objašnjenje unutarnjih vjetrova

237

Dodatak V – Joga Buddhe Heruke

243

Dodatak VI – Blaženstveno putovanje

259

Dodatak VII – Brzi put do velikog blaženstva

283

Dodatak VIII – Blaženstveni put

327

Dodatak IX – Nada

337

Rječnik

339

Bibliografija

351

Studijski programi Kadampa budizma

356

Kazalo

360

Od istog autora

383 vii

Ilustracije

Buddha Shakyamuni

2

Atisha

38

Je Tsongkhapa

58

Buddha Suosjećanja

74

Arya Tara

86

Dharma Zaštitnik Mudrosti

126

Heruka s dvanaest ruku

130

Ghantapa

142

Guru Sumati Buddha Heruka

172

Buddha Vajradhara

194

Buddha Vajradharma

200

Poštovana Vajrayogini

210

Vajrayoginina mandala

216

Naropa

230

Tantrički predmeti obveze: unutarnja ponuda u lubanji, vajra, zvono, damaru, mala

244

Je Phabongkha

246

Dorjechang Trijang Rinpoche

260

Buddha Vajradharma

328

Poštovana Vajrayogini

332

viii

Predgovor

Upute dane u ovoj knjizi su znanstvene metode za unaprijeđenje naše ljudske prirode i kvaliteta kroz razvoj kapaciteta našeg uma. Posljednjih je godina naše razumijevanje moderne tehnologije u znatnom porastu pa smo, kao rezultat toga, svjedoci izvanrednog materijalnog napretka, no nije došlo do odgovarajućeg porasta ljudske sreće. U svijetu danas nema ništa manje patnje, niti ima išta manje problema. Zapravo, moglo bi se reći da su sada problemi brojniji, a opasnosti veće nego ikad. To pokazuje da uzroci sreće i rješenje naših problema ne leže u poznavanju materijalnih stvari. Sreća i patnja su stanja uma pa se tako njihovi glavni uzroci ne mogu naći izvan uma. Želimo li biti istinski sretni i slobodni od patnje moramo naučiti kontrolirati svoj um. Kad nam u životu stvari krenu krivo i nađemo se u teškoj situaciji, skloni smo samu tu situaciju smatrati problemom, no zapravo, kakve god probleme proživljavali, oni dolaze od strane uma. Kada bismo na teške situacije uzvraćali pozitivnim ili smirenim umom one nam ne bi predstavljale problem; zapravo, mogli bismo ih čak smatrati izazovima ili prilikama za rast i razvoj. Problemi se javljaju samo ako na teškoće uzvratimo negativnim stanjima uma. Zbog toga, želimo li se osloboditi problema moramo promijeniti svoj um. Buddha je poučavao da um ima moć stvaranja svih ugodnih i neugodnih objekata. Svijet je rezultat karme, ili djela, bića koja ix

moderni budizam

ga nastanjuju. Čisti je svijet rezultat čistih djela, a nečisti svijet rezultat nečistih djela. Budući da sva djela stvara um, sve je, uključujući i sam svijet, u konačnici stvorio um. Nema drugog stvoritelja osim uma. Uobičajeno je reći „Stvorio sam to i to”, ili „On ili ona stvorili su ovo i ono”, ali zapravo je um stvoritelj svega zato što je sve puka imputacija uma. Ovo je jasno i podrobno objašnjeno u poglavlju Uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti. Mi smo poput slugu svoga uma; kad god naš um poželi nešto učiniti, mi to moramo učiniti bez izbora. Od vremena bez početka pa sve do sada, mi smo pod kontrolom svog uma, bez ikakve slobode; ali budemo li iskreno prakticirali upute dane u ovoj knjizi, možemo obrnuti tu situaciju i steći kontrolu nad svojim umom. Tek ćemo tada imati pravu slobodu. Studiranjem velikog broja budističkih spisa možda postanemo poznati učenjak; ali ako ne primijenimo Buddhina učenja u praksi, naše razumijevanje budizma će ostati površno i neće imati moć da riješi naše ili tuđe probleme. Očekivati da nam se samo intelektualnim razumijevanjem budističkih tekstova riješe problemi je kao da bolesnik očekuje izlječenje od svoje bolesti samim čitanjem medicinskih uputa na lijeku, a da sam lijek ni ne uzme. Kako kaže budistički Majstor Shantideva: Buddhina učenja, Dharmu, trebamo primijeniti u praksi Zato što se ništa ne može postići samo čitanjem riječi. Bolestan čovjek se nikad neće izliječiti Samo čitanjem medicinskih uputa! Svako živo biće ima iskrenu želju da trajno izbjegne svu patnju i probleme. To inače nastojimo postići koristeći se vanjskim metodama, ali koliko god da smo uspješni sa svjetovnog stanovišta – koliko god da postanemo bogati, moćni i uvaženi – nikad nećemo naći trajno oslobođenje od patnje i problema. Zapravo, svi problemi koje doživljavamo iz dana u dan dolaze iz našeg samoljublja i samoprianjanja – x

predgovor

pogrešnih shvaćanja koja preuveličavaju našu vlastitu važnost. Međutim, kako mi to ne razumijemo, obično krivimo druge za svoje probleme, a to ih samo pogoršava. Iz ove dvije temeljne pogreške proizlaze sve naše druge zablude, kao što su ljutnja i vezanost, koje nam nanose beskrajne probleme. Molim se da svatko tko pročita ovu knjigu doživi duboki unutarnji mir, ili mir uma, i postigne pravi smisao ljudskog života. Naročito bih želio svih potaknuti da posebice pročitaju poglavlje Uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti. Pažljivim čitanjem i kontempliranjem ovog poglavlja, uvijek iznova i s pozitivnim umom, steći ćete vrlo duboko znanje, ili mudrost, koje će vam u život unijeti veliki smisao. Geshe Kelsang Gyatso

xi

PRVI DIO Sutra

Buddha Shakyamuni

Uvodno objašnjenje

ŠTO JE BUDIZAM? Budizam je praksa Buddhinih učenja koja se inače zovu „Dharma“, što znači „zaštita“. Prakticiranjem Buddhinih učenja, živa bića su trajno zaštićena od patnje. Utemeljitelj budizma je Buddha Shakyamuni. On je pokazao kako se postiže krajnji cilj živih bića, postignuće prosvjetljenja u Bodh Gayi u Indiji, 589. g. pr. Krista. Na zahtjev bogova Indre i Brahme, Buddha je potom počeo i poučavati svoj duboki nauk, odnosno „okrenuo je Kolo Dharme“. Buddha je dao osamdeset četiri tisuće učenja, i iz tih se dragocjenih učenja razvio budizam u ovom svijetu. Danas ima dosta različitih oblika budizma, kao što su Zen i Theravada budizam. Svi ti različiti vidovi su prakse Buddhinih učenja, i podjednako su dragocjeni; samo se razlikuju prezentacije. U ovoj knjizi ću objasniti budizam po Kadampa tradiciji, koju ja studiram i prakticiram. Ovo objašnjenje ne dajem radi intelektualnog shvaćanja, već da bi se stekle duboke spoznaje kroz koje možemo riješiti svoje svakodnevne probleme zabluda i ostvariti pravi smisao našeg ljudskog života. Dva su stupnja u praksi Buddhinih učenja – prakse Sutre i Tantre – a obje su objašnjene u ovoj knjizi. Iako ovdje predstavljene upute dolaze od Buddhe Shakyamunija, i budističkih Majstora kao što je Atisha, Je Tsongkhapa i naših sadašnjih Učitelja, knjiga se zove Moderni budizam zato što 3

moderni budizam

sadrži prezentaciju Dharme posebno osmišljenu za ljude suvremenog svijeta. Moja namjera pri pisanju ove knjige je da dam čitatelju snažan poticaj da razvije i održi suosjećanje i mudrost. Kad bi svatko iskreno prakticirao put suosjećanja i mudrosti, svi bi njihovi problemi bili razriješeni i nikad se više ne bi javili; to jamčim. Buddhina učenja trebamo prakticirati zato što nema neke druge prave metode za rješenje ljudskih problema. Na primjer, s obzirom da moderna tehnologija često uzrokuje više problema i opasnosti, ne može se reći kako je ona prava metoda za rješenje ljudskih problema. Iako želimo stalno biti sretni, ne znamo kako; a i uvijek uništavamo vlastitu sreću razvijajući ljutnju, negativne nazore i negativne namjere. Uvijek nastojimo izbjeći probleme, čak i u snovima, ali ne znamo kako sebe osloboditi od patnje i problema. Pošto ne razumijemo pravu prirodu stvari, uvijek stvaramo vlastitu patnju i probleme vršeći neprimjerena ili nevrlinska djela. Izvor svih naših svakodnevnih problema i patnje je nekontrolirana želja, koju još zovemo i „vezanost“. Od vremena bez početka smo, radi nekontrolirane želje za ispunjenjem naših želja, vršili raznorazna nevrlinska djela – djela koja štete drugima. Kao rezultat toga, stalno doživljavamo razne vrste patnje i nesretne uvjete iz života u život, bez kraja. Kad nam želje nisu ispunjene, obično imamo neugodne osjećaje, na primjer nesretnost ili malodušnost; to je naš problem zato jer smo toliko vezani za ispunjenje svojih želja. Kad izgubimo bliskog prijatelja, doživljavamo bol i nesretnost, ali to je samo zbog toga što smo nemoćni kontrolirati svoje želje. Kad izgubimo imovinu i stvari koje su nam drage, nesretni smo i postanemo uzrujani i ljutiti, zato što imamo nekontroliranu želju za tim stvarima. Kad bismo mogli kontrolirati svoju želju, ne bi bilo osnova za te probleme. Velik broj ljudi je uključen u sukobe, kriminalne djelatnosti, čak i u ratovanje; sva ta djela proizlaze iz njihove nekontrolirane želje za ispunjenjem 4

uvodno objašnjenje

njihovih htjenja. Iz ovoga se vidi da ne postoji niti jedan od problema koje proživljavaju živa bića koji ne dolazi iz njihove nekontrolirane želje. To dokazuje da naši problemi nikada neće prestati ako ne obuzdamo svoju želju. Dakle, svatko, budist ili ne, tko ne želi proživljavati probleme i patnju, treba naučiti kontrolirati svoju želju time što će se uvježbavati u određenim meditacijama koje su predstavljene u Buddhinim učenjima. Trebamo shvatiti kako naši problemi ne postoje van nas već su dio našeg uma koji proživljava neugodne osjećaje. Kad naš kompjuter, na primjer, ima problem, mi kažemo: „Imam problem”, ali zapravo je to problem kompjutera, a ne naš. Problem kompjutera je vanjski problem, a naš problem je naš neugodan osjećaj, koji je unutarnji problem. Ova su dva problema potpuno različita. Problem kompjutera trebamo riješiti tako što ćemo ga popraviti, a svoj problem trebamo riješiti tako što ćemo obuzdati svoju želju za tim da se riješi problem kompjutera. Čak i ako uporno rješavamo probleme kompjutera, ali smo nemoćni obuzdati svoju želju za kompjuterom, i dalje ćemo doživljavati nove probleme vezane za kompjuter. Isti je slučaj i s našom kućom, novcem, vezama i tako dalje. Većina ljudi traži krajnje uzdanje u krivim stvarima zbog toga što pogrešno vjeruju da su vanjski problemi njihovi problemi. Kao rezultat toga, nema kraja njihovoj patnji i problemima. Dokle god smo nemoćni obuzdati svoje zablude kao što je nekontrolirana želja, morat ćemo stalno proživljavati patnju i probleme u ovom životu i iz života u život, bez kraja. Pošto smo čvrsto privezani konopom nekontrolirane želje za užitke samsare, ciklusa nečistog života, nemoguće nam je naći oslobođenje od patnje i problema ako ne prakticiramo Buddhina učenja, Dharmu. Shvaćajući ovo, trebamo razviti i održati snažnu želju za odbacivanjem korijena patnje – nekontrolirane želje. Ova se želja zove „odricanje”, i proizlazi iz naše mudrosti. Buddhina učenja su znanstvene metode za trajno rješenje problema svih živih bića. Provedemo li njegova učenja u 5

moderni budizam

praksu, moći ćemo obuzdati svoju želju i zbog toga ćemo biti trajno oslobođeni od sve patnje i problema. Već i samo iz ovoga možemo razumjeti koliko su za svih dragocjena i važna njegova učenja, Dharma. Kao što je već rečeno, pošto svi naši problemi potječu iz nekontrolirane želje, a osim Dharme, nema drugog načina da se želja obuzda, jasno je da je jedino Dharma prava metoda za rješenje naših problema svakodnevice. Prakticirajući Buddhina učenja na duboki nazor praznine koja su predstavljena u poglavlju Uvježbavanje u krajnjoj bodhichiti možemo riješiti svoje probleme svakodnevice koji proizlaze iz vezanosti, ljutnje i neznanja samoprianjanja. Korijen nekontrolirane želje i sve naše patnje je samoprianjajuće neznanje, neznanje o načinu na koji stvari zapravo postoje. To neznanje nećemo znati prepoznati ako se ne budemo oslanjali na Buddhina učenja; a ako učenja na prazninu ne budemo prakticirali, nećemo moći odbaciti to neznanje. Tako nećemo imati priliku postići oslobođenje od patnje i problema. Međutim, kroz to objašnjenje možemo razumjeti da sva živa bića trebaju prakticirati Dharmu zbog toga što sva živa bića, ljudi i neljudi, budisti i nebudisti, žele biti slobodni od patnje i problema. Nema drugog načina da se ostvari taj cilj. BUDISTIČKA VJERA Za budiste je vjera u Buddhu Shakyamunija njihov duhovni život; ona je korijen svih Dharma spoznaja. Ako imamo duboku vjeru u Buddhu, prirodno ćemo razviti snažnu želju da prakticiramo njegova učenja. S tom željom ćemo zasigurno uložiti trud u svoju praksu Dharme, a sa snažnim trudom ćemo ostvariti trajno oslobođenje od patnje ovog života i bezbrojnih budućih života. Postignuće trajnog oslobođenja od patnje ovisi o našem trudu u Dharma praksi, koji ovisi o snažnoj želji za prakticiranjem Dharme, koja pak ovisi o dubokoj vjeri u Buddhu. Stoga, 6

uvodno objašnjenje

možemo razumjeti da, ako uistinu želimo doživjeti veliku dobrobit od svog prakticiranja budizma, trebamo razviti i održati duboku vjeru u Buddhu. Kako možemo razviti i održati tu vjeru? Prvo, trebamo znati zašto trebamo postići trajno oslobođenje od patnje. Nije dovoljno doživjeti samo privremeno oslobođenje od neke određene patnje; sva živa bića, uključujući životinje, dožive privremeno oslobođenje od nekih određenih patnji. Životinje doživljavaju privremeno oslobođenje od ljudske patnje, a ljudi doživljavaju privremeno oslobođenje od patnje životinja. Trenutno smo možda slobodni od fizičke patnje i mentalne boli, ali je to samo privremeno. Kasnije u ovom životu i u našim bezbrojnim budućim životima, morat ćemo proživljavati nepodnošljive fizičke patnje i mentalnu bol, stalno i bez kraja. U ciklusu nečistog života, samsari, nitko nema trajnu slobodu; svatko mora stalno proživljavati patnje bolesti, starenja, smrti i nekontroliranog rođenja, iz života u život, bez kraja. U ovom ciklusu nečistog života postoje različita područja ili nečisti svjetovi u kojima možemo biti ponovno rođeni: tri niža područja – područja životinja, gladnih duhova i bića pakla – i tri viša područja – područja bogova, polubogova i ljudskih bića. Od svih nečistih svjetova, najgori je pakao; to je svijet koji se pojavljuje najgoroj vrsti uma. Svijet životinja je manje nečist, dok je svijet koji se pojavljuje ljudskim bićima manje nečist od svijeta koji se pojavljuje životinjama. Međutim, patnje ima u svakom području. Kad se ponovno rodimo kao ljudsko biće, moramo proživljavati ljudsku patnju, kad se ponovno rodimo kao životinja, moramo proživljavati patnju životinje, a kad se ponovno rodimo kao biće pakla, moramo proživljavati patnju bića pakla. Kontemplirajući ovo, doći ćemo do spoznaje kako nije dovoljno proživljavati samo privremenu slobodu od neke određene patnje; sigurno nam je potrebno postići trajno oslobođenje od patnji ovog života i svih bezbrojnih budućih života. 7

moderni budizam

Kako to možemo postići? Samo primjenom Buddhinih učenja u praksi zato što su samo Buddhina učenja prave metode za odbacivanje našeg samoprianjajućeg neznanja, izvora sve naše patnje. U jednom svom učenju koje se zove Sutra Kralj koncentracije, Buddha kaže: Mag stvara razne stvari Kao što su konji, slonovi i tako dalje. Njegove tvorevine zapravo ne postoje; Trebaš znati da su sve stvari takve. Već i ovo učenje ima moć da trajno oslobodi sva živa bića od njihove patnje. Prakticiranjem i spoznajom ovog učenja, koje je detaljnije objašnjeno u poglavlju Uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti, možemo trajno iskorijeniti korijen sve naše patnje, naše samoprianjajuće neznanje. Kad se to dogodi, doživjet ćemo vrhunski trajni mir uma, „nirvanu”, trajno oslobođenje od patnje koje je naša najdublja želja i pravi smisao ljudskog života. Ovo je glavna svrha Buddhinih učenja. Shvaćajući ovo, duboko ćemo početi cijeniti Buddhinu dobrotu prema svim živim bićima, iz koje im je dao duboke metode da postignu trajnu slobodu od ciklusa patnji bolesti, starenja, smrti i ponovnog rođenja. Čak ni naša majka nema suosjećanje kojim nas želi osloboditi od ovih patnji; samo Buddha ima ovo suosjećanje za sva živa bića, bez iznimke. Buddha nas zapravo oslobođa time što nam otkriva put mudrosti koji nas vodi do krajnjeg cilja ljudskog života. Trebamo opetovano kontemplirati ovu stavku sve dok ne razvijemo duboku vjeru u Buddhu. Ova vjera je objekt naše meditacije; trebamo transformirati svoj um u vjeru u Buddhu i jednousmjereno je održati što je duže moguće. Ustrajnim prakticiranjem ove kontemplacije i meditacije, održavat ćemo duboku vjeru u Buddhu danonoćno, čitav svoj život. Jedna od Buddhinih glavnih uloga je da udijeli mentalni mir svakom živom biću davanjem blagoslova. Živa bića ne mogu 8

uvodno objašnjenje

sama od sebe razviti smiren um. Samo ako prime Buddhine blagoslove u svoje mentalne kontinuume, živa bića, uključujući čak i životinje, mogu doživjeti mir uma. Kad su im umovi mirni i spokojni, oni su stvarno sretni; ali ako im umovi nisu smireni, ni oni nisu sretni, čak i ako su im vanjske okolnosti idealne. Ovo dokazuje da sreća ovisi o mentalnom miru, a pošto on ovisi o primanju Buddhinih blagoslova, znači da je Buddha izvor sve sreće. Shvaćajući i kontemplirajući ovo, trebamo razviti i održati duboku vjeru u Buddhu, i generirati snažnu želju za prakticiranjem njegovih učenja općenito, a naročito Kadam Lamrima. ŠTO JE UM? Iako često pričamo o umu, kad bi nas netko upitao: „Što je um?“ ne bismo imali jasan odgovor. Neki ljudi kažu da je naš mozak um, ali to nije točno. Mozak ne može biti um zato što je on samo dio tijela; možemo ga izravno vidjeti očima, čak ga se može i fotografirati. S druge strane, um nije dio tijela; ne možemo ga očima vidjeti i ne može ga se fotografirati. Stoga je jasno da mozak nije um. Jasan odgovor na pitanje „Što je um?“ možemo pronaći samo u Buddhinim učenjima. Buddha je dao sljedeće jasno i detaljno objašnjenje o umu. Um je nešto čija je priroda prazna kao prostor, nešto što nikad nije imalo oblik, konturu ili boju, i čija je funkcija da percipira i razumije objekte. Postoje tri razine uma: grubi, suptilni i vrlo suptilni um. U vrijeme naših snova, imamo svjesnost snova kroz koju nam se pojavljuju raznorazni snovi; ova je svjesnost suptilni um jer ju je teško prepoznati. Za vrijeme dubokog sna, imamo samo jednu mentalnu svjesnost, koja percipira samo prazninu. Ova svjesnost se zove „jasna svjetlost spavanja“ i vrlo je suptilan um zato što ju je jako teško prepoznati. Za vrijeme budnog stanja imamo svjesnost budnog stanja kroz koju nam se pojavljuju razne stvari budnog stanja. Ova 9

moderni budizam

svjesnost je grubi um zato što ju nije teško prepoznati. Kad zaspimo, naš grubi um, ili svjesnost budnog stanja, rastapa se u naš suptilni um spavanja. Istovremeno, sve naše pojavnosti budnog stanja postaju nepostojeće; a kad spavamo duboko, naš suptilni um spavanja se rastopi u naš vrlo suptilni um spavanja, jasnu svjetlost spavanja. Na tom smo stupnju poput mrtvaca. Zatim, uslijed održane karmičke veze s ovim životom, iz jasne svjetlosti spavanja opet izlazi naš grubi um, ili svjesnost budnog stanja i ponovno nam se pojavljuju razne stvari budnog stanja. Proces spavanja je vrlo sličan procesu umiranja. Razlika među njima je u tome što kad umiremo, naši se grubi i suptilni umovi rastvaraju u naš vrlo suptilni um smrti, poznat kao „jasna svjetlost smrti“. Zatim, uslijed prestanka naše karmičke veze s ovim životom, naš vrlo suptilni um napušta ovo tijelo, odlazi u idući život i ulazi u novo tijelo, a zatim nam se pojavljuju raznorazne stvari tog idućeg života. Sve je potpuno novo. Iz ovog objašnjenja uma možemo jasno shvatiti postojanje naših budućih života, pa se sada prakticiranjem Buddhinih učenja, Dharme, možemo pripremiti za sreću i slobodu u svojim bezbrojnim budućim životima. Nema ništa smislenije od ovoga. Naš sadašnji život je samo jedan život, dok su naši budući životi bezbrojni. Stoga, nema sumnje kako su naši budući životi važniji od ovog života. TKO SU KADAMPE? „Ka” se odnosi na Buddhina učenja, a „dam” se odnosi na Atishine upute Lamrima (Stupnjeve puta do prosvjetljenja, koji se još zovu i Kadam Lamrim). „Kadam” se dakle odnosi na spoj Buddhinih učenja i Atishinih uputa, a iskreni praktičari Kadam Lamrima se zovu „Kadampe”. Postoje dvije Kadampa tradicije, drevna i nova. Praktičari drevne Kadampa tradicije su naizgled više naglašavali prakticiranje Kadam Lamrima Sutre 10

uvodno objašnjenje

negoli Tantre. Kasnije su Je Tsongkhapa i njegovi sljedbenici podjednako naglašavali prakticiranje Kadam Lamrima i Sutre i Tantre. Ta nova tradicija koju je utemeljio Je Tsongkhapa zove se Nova Kadampa tradicija. Kadampe se iskreno oslanjaju na Buddhu Shakyamunija zato što je Buddha izvor Kadam Lamrima; oni se iskreno oslanjaju na Avalokiteshvaru, Buddhu suosjećanja i na Zaštitnika Dharme Mudrosti, time ukazujući na to da su im glavne prakse suosjećanje i mudrost; i iskreno se oslanjaju na Aryu Taru zato što je ona obećala Atishi kako će u budućnosti voditi posebnu brigu o Kadampa praktičarima. Iz tog se razloga, ova četiri sveta prosvijetljena bića zovu „Četiri Kadampa Guru Božanstva.” Utemeljitelj Kadampa tradicije je veliki budistički Majstor i učenjak Atisha. Atisha je rođen 982. godine kao princ u Istočnom Bengalu, u Indiji. Otac mu se zvao Kalyanashri (Uzvišena vrlina), a majka Prabhavati Shrimati (Uzvišeni sjaj). Bio je drugi od triju sinova, a po rođenju dobio je ime Chandragarbha (Mjesečeva bit). Ime Atisha, koje znači Mir, dobio je poslije, a dao mu ga je tibetanski kralj Jangchub Ö, zato što je uvijek bio odmjeren i smiren. Dok je još bio dijete, njegovi su ga roditelji odveli u posjet hramu. Čitavim putem tisuće ljudi okupilo se da barem nakratko vide princa. Kad je Chandragarbha vidio mnoštvo pitao je „Tko su ovi ljudi?”, a roditelji su mu odgovorili, „Oni su svi naši podanici.” Suosjećanje se spontano javi u prinčevu srcu i on se pomoli, „Neka svi ovi ljudi uživaju dobru sreću, veliku poput moje.” Kad god bi se s nekim sreo, u njegovom bi se umu prirodno javila želja „Neka ova osoba nađe sreću i neka bude slobodna od patnje.” Čak i kao mali dječak, Chandragarbha je primao vizije Arye Tare, ženskog prosvijetljenog bića. Ponekad, dok bi bio u majčinu krilu, plavo upali cvijeće padalo bi s neba i on bi počeo govoriti kao da se obraća cvijeću. Jogini su kasnije njegovoj majci objasnili da je plavo cvijeće koje je vidjela znak da se Tara ukazuje i obraća njenom sinu. 11

moderni budizam

Kada je princ bio stariji njegovi su roditelji željeli ugovoriti brak za njega, no Tara mu je savjetovala, „Ako postaneš vezan za svoje kraljevstvo bit ćeš poput slona kada potone u mulj i ne može se izvući van, zato što je prevelik i pretežak. Nemoj postati vezan za ovaj život. Studiraj i prakticiraj Dharmu. Bio si Duhovni vodič u mnogima od svojih prijašnjih života i u ovom ćeš životu također postati Duhovni vodič.” Nadahnut ovim riječima, Chandragarbha je razvio veliko zanimanje za učenje i prakticiranje Dharme i postao je odlučan postići sve spoznaje Buddhinih učenja. Znao je da će za postizanje tog cilja morati naći potpuno kvalificiranog Duhovnog vodiča. Prvo je prišao čuvenom budističkom učitelju po imenu Jetari, koji je živio u blizini, te je od njega zatražio Dharma upute o tome kako pronaći izbavljenje od samsare. Jetari mu je dao upute o uzdanju i bodhichitti i onda mu je rekao da bi, ukoliko želi čisto prakticirati, trebao otići u Nalandu i učiti od Duhovnog vodiča po imenu Bodhibhadra. Kada je susreo Bodhibhadru princ mu reče, „Shvaćam da je samsara beznačajna, te da su jedino oslobođenje i potpuno prosvjetljenje stvarno vrijedni truda. Molim te, daj mi Dharma upute koje će me brzo odvesti do stanja izvan žalosti, nirvane.” Bodhibhadra mu je dao kratke upute o razvijanju bodhichitte i tada mu je savjetovao: „Želiš li čisto prakticirati Dharmu, potraži Duhovnog vodiča Vidyakokilu.” Bodhibhadra je znao da je Vidyakokila veliki meditator koji je stekao savršenu spoznaju praznine, i koji je vrlo vješt u poučavanju stupnjeva dubokog puta. Vidyakokila je Chandragarbhi dao cjelovite upute i dubokog i širokog puta i tada ga je poslao da studira kod Duhovnog vodiča Avadhutipe. Avadhutipa mu nije odmah dao poduku, već je rekao princu da ode Rahulagupti kako bi primio upute o Hevajra i Heruka Tantrama, i da se nakon toga vrati k njemu da primi još detaljnije pouke o Tajnoj mantri. Rahulagupta je Chandragarbhi dao tajno ime Jnanavajra (Neuništiva mudrost), 12

uvodno objašnjenje

i njegovu prvu punomoć za praksu Hevajre. Tada mu je rekao neka pođe kući i pribavi pristanak svojih roditelja. Iako princ nije bio vezan za svjetovni život, ipak je bilo važno da dobije dozvolu svojih roditelja da bi vježbao na način na koji je želio. Tako se vratio roditeljima, i rekao im: „Ako vježbam Dharmu čisto, tada ću, baš kako je Arya Tara predvidjela, moći uzvratiti vašu dobrotu, i dobrotu svih živih bića. Ako učinim tako, moj ljudski život neće biti potraćen. Inače, čak i ako budem proveo svo vrijeme u veličanstvenoj palači, moj će život biti besmislen. Molim vas dajte mi svoj pristanak da napustim kraljevstvo i posvetim sav svoj život praksi Dharme.” Chandragarbhin otac bio je nesretan kada je ovo čuo, i želio je spriječiti sina da odustane od svojih izgleda kao budući kralj, no majka mu je bila oduševljena kada je čula da njen sin želi posvetiti svoj život Dharmi. Sjetila se da je prilikom njegova rođenja bilo mnogo divnih znakova, kao što su duge, i sjetila se čuda poput plavog upali cvijeća koje je padalo s neba. Znala je da njen sin nije običan princ, i dala je svoj pristanak bez imalo oklijevanja. S vremenom, i kralj je odobrio sinovljevu želju. Chandragharba se vratio Avadhutipi, i sedam je godina primao upute o Tajnoj mantri. Princ je postao toliko sposoban da je jednom prilikom razvio ponos misleći „Vjerojatno znam o Tajnoj mantri više od ikoga na cijelom svijetu.” Te noći u snu su ga posjetile Dakine te su mu pokazale rijetke spise koje nikada ranije nije vidio. Pitale su ga: „Što znače ovi tekstovi?”, ali on nije imao pojma. Kada se probudio, njegov je ponos nestao. Kasnije je Chandragarbha počeo misliti kako bi se trebao ugledati na Avadhutipin način vježbanja, te pokušati kao laik brzo postići prosvjetljenje vježbajući Mahamudru u ovisnosti o djelatnoj mudri, ali ukazao mu se Heruka koji mu je rekao da će, ako se zaredi, moći pomoći bezbrojnim bićima i proširiti Dharmu nadaleko i naširoko. Te je noći sanjao da slijedi procesiju redovnika u prisutnosti Buddhe Shakyamunija koji se pitao zašto se Chandragarbha još nije zaredio. Kada se 13

moderni budizam

probudio iz sna odlučio je postati redovnik. Primio je zaređenje od Shilarakshite i dobio je ime Dhipamkara Shrijnana. Od Duhovnog vodiča Dharmarakshite, Dhipamkara Shrijnana je primio opširne upute o Sedam setova Abhidharme i o Oceanu Velikog objašnjenja – tekstovi napisani sa stanovišta Vaibhashika sustava. Na ovaj je način ovladao Hinayana učenjima. Još uvijek nezadovoljan, Dhipamkara Shrijnana je krenuo put Bodh Gaye da primi detaljne upute. Jednog dana načuo je razgovor dviju žena koje su u stvari bile emanacije Arya Tare. Mlađa je pitala stariju, „Koja je glavna metoda za brzo postizanje prosvjetljenja?”, a starija je odgovorila, „To je bodhichitta”. Čuvši ovo, Dhipamkara Shrijnana postao je odlučan da postigne dragocjenu bodhichittu. Kasnije, dok je obilazio veliku stupu u Bodh Gayi, kip Buddhe Shakyamunija progovori, rekavši mu: „Ako želiš brzo postići prosvjetljenje, moraš steći iskustvo suosjećanja, ljubavi i dragocjene bodhichitte.” Njegova je želja da ostvari bodhichittu tada postala intenzivna. Čuo je da je Duhovni vodič Serlingpa, koji je živio daleko, u mjestu po imenu Serling na Sumatri, postigao veoma posebno iskustvo bodhichitte, i da je u stanju dati upute o Sutrama Savršenstva mudrosti. Dhipamkari Shrijnani trebalo je trinaest mjeseci da doplovi do Sumatre. Kada je stigao, ponudio je Serlingpi mandalu i izložio svoj zahtjev. Serlingpa mu je rekao da će za prijenos učenja trebati dvanaest godina. Dhipamkara Shrijnana ostao je na Sumatri dvanaest godina, i konačno je stekao dragocjenu spoznaju bodhichitte. Potom se vratio u Indiju. Oslanjajući se na svoje duhovne vodiče Atisha je stekao posebno znanje o tri seta Buddhinih učenja: setu moralne discipline, setu rasprava, te setu mudrosti, i o četiri razreda Tantre. Također je ovladao umjetnostima i znanostima kao što su pjesništvo, retorika i astrologija, bio je vrstan liječnik i vrlo vješt u obrtima i tehnologiji. 14

uvodno objašnjenje

Atisha je također postigao sve spoznaje triju viših obuka: obuke u višoj moralnoj disciplini, obuke u višoj koncentraciji i obuke u višoj mudrosti. S obzirom da su svi stupnjevi Sutre, poput šest savršenstava, pet putova, deset tla; i svi stupnjevi Tantre, kao što su generirajući i završni stupanj, uključeni u tri više obuke, znači da je Atisha tako stekao spoznaje svih stupnjeva puta. Postoje tri tipa više moralne discipline: viša moralna disciplina Pratimoksha zavjeta ili zavjeta pojedinačnog oslobođenja, viša moralna disciplina Bodhisattvinih zavjeta; i viša moralna disciplina tantričkih zavjeta. Zavjeti odbacivanja dvjesto pedeset tri prijestupa, koje uzima potpuno zaređeni redovnik, spadaju među Pratimoksha zavjete. Atisha nikada nije prekršio niti jedan od njih. Ovo pokazuje da je posjedovao vrlo snažnu pažnju i veliku savjesnost. Također je čisto održavao Bodhisattvin zavjet izbjegavanja osamnaest korijenskih i četrdeset šest sporednih prijestupa, a čisto je održavao i tantričke zavjete. Postignuća više koncentracije i više mudrosti podijeljena su na opća i izvanredna. Opće postignuće je ono koje stječu praktičari i Sutre i Tantre, a izvanredno postignuće ono koje stječu samo praktičari Tantre. Uvježbavanjem u višoj koncentraciji Atisha je stekao opću koncentraciju smirenog obitavanja i, na osnovi toga, vidovitost, čudotvorne moći i opće vrline. Također je postigao izvanredne koncentracije poput koncentracija generirajućeg i završnog stupnja Tajne mantre. Uvježbavanjem u višoj mudrosti, Atisha je stekao opću spoznaju praznine i izvanredne spoznaje jasne svjetlosti primjera i jasne svjetlosti značenja Tajne mantre. Atisha je ovladao i Hinayana i Mahayana učenjima, i bio je poštovan od strane učitelja obiju tradicija. Atisha je bio poput kralja, krunskog dragulja indijskih budista, i smatralo ga se drugim Buddhom. 15

moderni budizam

Prije nego što se Atisha rodio, trideset sedmi kralj Tibeta, Trisong Detsen (oko 754.–797. poslije Krista), pozvao je Padmasambhavu, Shantarakshitu i druge budističke učitelje u Tibet, i kroz njihov je utjecaj cvala čista Dharma. No, nekoliko godina kasnije, tibetanski kralj Lang Darma (oko 836. godine poslije Krista) uništio je čistu Dharmu i ukinuo Sanghu. Do tog je vremena većina kraljeva bila religiozna, ali je vladavina Lang Dharme za Tibet bila mračno razdoblje. Nekih sedamdesetak godina nakon njegove smrti Dharma je ponovno počela cvjetati u gornjem dijelu Tibeta kroz trud velikih učitelja kao što je prevoditelj Rinchen Sangpo, a također je počela cvjetati u donjem dijelu Tibeta kroz trud velikog Učitelja imenom Gongpa Rabsal. Postupno, Dharma se proširila i središnjim Tibetom. U to vrijeme nije postojala čista praksa jedinstva Sutre i Tantre. Mislilo se da su ove dvije prakse protuslovne, kao vatra i voda. Kada su ljudi prakticirali Sutru odbacivali bi Tantru, a kada su prakticirali Tantru odbacivali bi Sutru, uključujući čak i pravila Vinaye. Lažni su učitelji dolazili iz Indije u želji da steknu zlato kojeg je u Tibetu bilo u izobilju. Hineći da su Duhovni vodiči i jogini uveli su izopačenosti kao što su crna magija, stvaranje privida, seksualne prakse i obredno ubojstvo. Te su nesavjesne prakse postale dosta raširene. Kralj po imenu Yeshe Ö i njegov nećak Jangchub Ö koji su živjeli u Ngari u zapadnom Tibetu bili su uvelike zabrinuti zbog onoga što se dešavalo s Dharmom u njihovoj zemlji. Kralj je plakao kada bi mislio o čistoći Dharme u minulim vremenima u usporedbi sa nečistom Dharmom koja se sada prakticira. Bio je veoma žalostan kad je vidio kako su grubi i nekontrolirani postali umovi ljudi. Mislio je, „Kako bi lijepo bilo kada bi čista Dharma ponovo cvala Tibetom da pripitomi umove našeg naroda.” Da bi ispunio ovu želju slao je Tibetance u Indiju da nauče sanskrt i da se uvježbavaju u Dharmi, ali mnogi od njih nisu mogli podnijeti vruću klimu. Nekolicina preživjelih naučila je sanskrt, i dobro se uvježbala u Dharmi. Među njima je 16

uvodno objašnjenje

bio i prevoditelj Rinchen Sangpo koji je primio mnoge upute, i potom se vratio na Tibet. S obzirom da ovaj plan nije imao uspjeha, Yeshe Ö je odlučio pozvati vjerodostojnog učitelja iz Indije. Poslao je u Indiju skupinu Tibetanaca sa velikom količinom zlata i zadatkom da nađu najkvalificiranijeg Duhovnog vodiča u Indiji. Savjetovao im je svima da studiraju Dharmu i steknu savršeno znanje sanskrta. Ovi su Tibetanci iskusili sve teškoće klime i putovanja da bi ispunili kraljevu želju. Neki su od njih postali znameniti prevoditelji. Preveli su mnoge spise i poslali ih kralju, na njegovu veliku radost. Kada su se ovi Tibetanci vratili u Tibet obavijestili su kralja: „U Indiji postoji mnoštvo vrlo učenih budističkih učitelja, ali najodličniji i najplemenitiji od njih je Dhipamkara Shrijnana. Željeli bismo ga pozvati na Tibet, ali on ima tisuće učenika u Indiji.” Kada je Yeshe Ö čuo ime „Dhipamkara Shrijnana” bio je zadovoljan i postao je odlučan da tog Majstora pozove u Tibet. S obzirom da je već iskoristio većinu svog zlata, a sada ga je trebalo još više da bi pozvao Dhipamkaru Shrijnanu na Tibet, kralj se uputio na ekspediciju kako bi potražio još zlata. Kada je stigao do jedne od granica, neprijateljski ne-budistički kralj ga je zarobio i bacio u tamnicu. Kada su te vijesti došle do Jangchub Öa, on je promislio: „Dovoljno sam moćan da zapodjenem rat s tim kraljem, no učinim li to toliki će patiti, a ja ću morati počiniti mnogo štetnih, destruktivnih djela.” Odlučio je kralju poslati molbu za ujakovo puštanje na slobodu, no kralj je odgovorio riječima, „Pustit ću ti ujaka samo ako postaneš mojim podanikom, ili ako mi doneseš onoliko zlata koliko je teško tijelo tvog ujaka.” Uz velike teškoće Jangchub Ö uspio je skupiti navedenu količinu zlata, no nedostajalo mu ga je još za težinu ujakove glave. S obzirom da je neprijateljski kralj zahtijevao tu dodatnu količinu, Jangchub Ö se pripremio da ode u potragu za još zlata, ali prije nego što je krenuo u potragu, posjetio je ujaka. Našao je Yeshe Öa tjelesno slabog, ali dobrog stanja uma. 17

moderni budizam

Jangchub Ö reče kroz zatvorske rešetke: „Uskoro ću te moći izbaviti, zato što sam uspio sakupiti gotovo svu količinu zlata.” Yeshe Ö mu odgovori: „Molim te ne ponašaj se prema meni kao da sam važan. Ne smiješ dati zlato ovom neprijateljskom kralju. Pošalji svo zlato u Indiju i ponudi ga Dhipamkari Shrijnani. Ovo je moja najveća želja. Radosno ću dati svoj život zbog ponovnog obnavljanja čiste Dharme u Tibetu. Molim te prenesi ovu poruku Dhipamkari Shrijnani. Neka zna da sam dao svoj život da bih ga pozvao na Tibet. Pošto ima suosjećanja za tibetanski narod, kada primi ovu poruku, prihvatit će naš poziv.” Jangchub Ö poslao je prevoditelja Nagtsa sa nekoliko pratitelja u Indiju sa zlatom. Kada su sreli Dhipamkaru Shrijnanu rekli su mu što se događa u Tibetu, i kako ljudi žele pozvati Duhovnog vodiča iz Indije. Također su mu rekli koju je količinu zlata kralj poslao kao ponudu i koliko je Tibetanaca umrlo da bi se na Tibetu obnovila čista Dharma. Rekli su mu kako je kralj Yeshe Ö žrtvovao svoj život da bi ga doveo na Tibet. Nakon što su izložili svoj zahtjev, Dhipamkara Shrijnana razmotrio je njihove riječi i prihvatio njihov poziv. Iako je imao mnogo učenika u Indiji, i mada je ondje vrlo naporno radio zbog Dharme, znao je da na Tibetu nema čiste Dharme. Također je primio proročanstvo Arya Tare da će, ukoliko ode na Tibet, donijeti dobrobit bezbrojnim živim bićima. U njegovu se srcu javilo suosjećanje kada je pomislio koliko je Tibetanaca umrlo u Indiji, a posebno je bio dirnut žrtvom Yeshe Öa. Dhipamkara Shrijnana morao je potajice krenuti put Tibeta, jer da su njegovi indijski učenici znali da odlazi iz Indije, spriječili bi ga. Rekao im je da ide na hodočašće u Nepal, no iz Nepala se prebacio na Tibet. Kada su na koncu njegovi indijski učenici shvatili da se neće vratiti, prosvjedovali su, te su Tibetance nazvali lopovima koji su im oteli Duhovnog vodiča! Kako je u to vrijeme bio običaj, kao što je i danas, da se uvaženi gost pozdravi na poseban način, Jangchub Ö je poslao tristo konjanika i mnoštvo uvaženih Tibetanaca na granicu da 18

uvodno objašnjenje

požele dobrodošlicu Atishi i ponude mu konja da mu se olakša teško putovanje do Ngarija. Atisha je jahao između tri stotine konjanika i pomoću svojih čudotvornih moći sjedio je lakat iznad konjskih leđa. Kada su ga vidjeli, oni koji prethodno nisu gajili poštovanje prema njemu razvili su veoma snažnu vjeru, i svi su govorili da je drugi Buddha stigao na Tibet. Kada je Atisha stigao u Ngari, Jangchub Ö ga je zamolio, „O suosjećajni Atisha, molim te daj upute da pomognu tibetanskom narodu. Molim te daj nam savjet koji svatko može slijediti. Molim te daj nam posebne upute tako da možemo zajedno prakticirati sve putove Sutre i Tantre.” Da bi ispunio ovu želju, Atisha je sastavio Svjetiljku za put do prosvjetljenja po kojoj ih je poučavao. Ove je upute prvo dao u Ngariju, a nakon toga u središnjem Tibetu. Mnogi su učenici koji su čuli ova učenja razvili veliku mudrost. DRAGOCJENOST KADAM LAMRIMA Atisha je napisao izvornik Kadam Lamrim na temelju Ukrasa jasne spoznaje Buddhe Maitreye, koji je tumačenje Sutri Savršenstva mudrosti koje je Buddha Shakyamuni poučavao na Planini Okupljenih lešinara u Rajagrihi, u Indiji. Kasnije je Je Tsongkhapa napisao svoje tekstove opširnih, srednjih i sažetih Kadam Lamrim uputa kao tumačenja Atishinih uputa Kadam Lamrima, i time je dragocjena Buddhadharma procvjetala u mnogim istočnim zemljama, a sada i u zapadnim. Upute Kadam Lamrima, spoja Buddhinih učenja i Atishinih posebnih uputa, predstavljene su u tri stupnja: upute stupnjeva puta osobe početnog dosega, upute stupnjeva puta osobe srednjeg dosega i upute stupnjeva puta osobe velikog dosega. Sva Buddhina učenja i Sutre i Tantre su uključena u ova tri seta uputa. Buddhina učenja su vrhunski lijek koji trajno liječi i fizička oboljenja i bolest zabluda. Baš kao što liječnici daju različite lijekove za različite bolesti, tako je i Buddha dao 19

moderni budizam

različite Dharma lijekove, prema različitim kapacitetima ljudi. Dao je jednostavna učenja onima početnog dosega, duboka učenja onima srednjeg dosega i vrlo duboka učenja onima velikog dosega. U praksi, sva su ta učenja dio Kadam Lamrima, koji je glavno tijelo Buddhinih učenja; nema niti jednog Buddhinog učenja koje nije uključeno u Kadam Lamrim. Iz tog je razloga Je Tsongkhapa rekao da kad slušamo cijeli Lamrim, slušamo sva Buddhina učenja, a kad prakticiramo cijeli Lamrim, prakticiramo sva Buddhina učenja. Kadam Lamrim je sažetak svih Buddhinih učenja; vrlo je praktičan i primjeren svima, a njegova prezentacija je bolja od drugih uputa. Stjecanjem iskustva Lamrima, razumjet ćemo da niti jedno Buddhino učenje nije protuslovno, sva ćemo Buddhina učenja provesti u praksi, lako ćemo spoznati Buddhin krajnji nazor i namjeru, i postat ćemo slobodni od svih pogrešnih nazora i namjera. Svatko, i budisti i nebudisti, treba trajno oslobođenje od patnje, i čistu i vječnu sreću. Ovu želju će ispuniti praksom Lamrima; zato je on pravi dragulj koji ispunjava želje. Općenito govoreći, sva Buddhina učenja – Dharma, su veoma dragocjena, ali Kadam Dharma ili Lamrim je posebna Buddhadharma koja je primjerena za svakoga, bez iznimke. Veliki majstor Dromtonpa je rekao: „Kadam Dharma je kao mala napravljena od zlata.” Baš kao što bi svakome, čak i onima koji ne koriste malu (molitvenu brojanicu), bilo drago dobiti na dar zlatnu malu, na sličan način svi, uključujući i nebudiste, mogu imati koristi od Kadam Dharme. To je tako zato što nema razlike između Kadam Dharme i svakodnevnih iskustava ljudi. Čak i bez studiranja ili slušanja Dharme, neki ljudi čitajući novine, gledajući televiziju i prateći događanja u svijetu, često dođu do istih zaključaka kao što su oni objašnjeni u učenjima Kadam Dharme. Razlog tome je da se Kadam Dharma podudara sa svakodnevnim iskustvima ljudi; ona je neodvojiva od svakodnevice. Svakome je potrebno da mu život bude sretan i smislen, da privremeno riješi svoje ljudske probleme, i da 20

uvodno objašnjenje

može na kraju naći čistu i vječnu sreću obuzdavši svoju ljutnju, vezanost, ljubomoru, i naročito neznanje. U ovim duhovno izopačenim vremenima, pet je nečistoća koje su u porastu diljem svijeta: 1. naš okoliš postaje iznimno nečist uslijed zagađenja, 2. naša voda, zrak i hrana postaju iznimno nečisti, također uslijed zagađenja, 3. naše tijelo postaje iznimno nečisto zato što su bolesti sada sve učestalije; 4. naš um postaje iznimno nečist zato što su nam zablude sve jače; i 5. naša djela postaju iznimno nečista zato što nemamo kontrole nad svojim zabludama. Zbog ovih pet nečistoća, patnja, problemi i opasnosti su svugdje u porastu. Međutim, prakticiranjem Lamrima možemo pretvoriti svoja iskustva ovih pet nečistoća u duhovni put koji nas vodi do čiste i vječne sreće oslobođenja i prosvjetljenja. Možemo koristiti sve teškoće koje vidimo u svijetu kao duhovna učenja koja nas potiču da razvijemo odricanje, želju da sebe oslobodimo iz ciklusa nečistog života; suosjećanje, želju da drugi budu trajno oslobođeni iz ciklusa nečistog života; i mudrost koja spoznaje da su sve ove nečistoće rezultati naših nevrlinskih djela. Na taj način, kroz praksu Lamrima možemo transformirati sve nepovoljne okolnosti u mogućnosti za razvoj spoznaja duhovnog puta koje će nam donijeti čistu i vječnu sreću. Kad god praktičari Lamrima dožive teškoće i patnju, oni misle: „Bezbrojna druga živa bića proživljavaju daleko veću patnju i teškoće od mene”, i na taj način razviju ili uvećaju svoje suosjećanje za sva živa bića, koje ih brzo vodi do vrhunske sreće prosvjetljenja. Kadam Lamrim je vrhunski lijek koji može trajno izliječiti sve patnje bolesti, starosti, smrti i ponovnog rođenja; to je znanstvena metoda za unaprijeđenje naše ljudske prirode i kvaliteta i za rješenje svih naših problema svakodnevice. Kadam Lamrim je najveće zrcalo Dharme u kojem možemo vidjeti kakve su stvari zapravo; i u kojem možemo vidjeti što trebamo znati, što trebamo odbaciti, što trebamo prakticirati, 21

moderni budizam

a što trebamo postići. I samo ako budemo koristili to zrcalo možemo vidjeti veliku dobrotu svih živih bića. Kadampa praktičari naglašavaju uvježbavanje u meditaciji. Što je meditacija? Meditacija je djelo uma i njena priroda je jednousmjerena koncentracija, a funkcija da učini um mirnim i spokojnim. Želimo biti sretni stalno, čak i u snovima, pa kako to možemo postići? Uvježbavanjem u meditaciji zato što meditacija čini naš um mirnim, a kad nam je um miran, sretni smo stalno, čak i ako su nam vanjske okolnosti loše. S druge strane, kad nam um nije miran, nismo sretni, čak i ako su nam vanjske okolnosti izvrsne. Ovo možemo razumjeti iz vlastitog iskustva. Pošto je uvježbavanje u meditaciji metoda kojom se um smiruje, trebamo uložiti trud i vježbati meditaciju. Kadgod meditiramo, vršimo djelo ili karmu koja uzrokuje da u budućnosti doživimo mir uma. Iz ovoga možemo shvatiti koliko je važna meditacijska praksa. Objekti naših meditacija trebaju biti smisleni objekti (oni će u daljnjem tekstu biti opširno objašnjeni), da bismo se uvježbavanjem u meditaciji mogli trajno osloboditi od patnji ovog života i svojih bezbrojnih budućih života i postići vrhunsku sreću prosvjetljenja, kako je Buddha pokazao. To nam je najbolji primjer. Međutim, u početku možemo koristiti svoj dah kao objekt meditacije i prakticirati meditaciju na dah, koja je dosta jednostavna. Kako se prakticira meditacija na dah? Prvo se trebate fizički i mentalno opustiti, i prestati misliti na bilo što. Zatim nježno i prirodno udišite i izdišite kroz nosnice, ne kroz usta, i jednousmjereno se koncentrirajte na osjećaj daha dok ulazi i izlazi kroz nosnice. Ako vam nakon ovoga um i dalje nije miran, trebate ponavljati ovu meditaciju sve dok vam um ne postane potpuno miran. Zatim se trebate potruditi da ostanete uvijek mirni, danonoćno. Tako možete usrećiti i sebe i svoju obitelj i prijatelje.

22

Put osobe početnog dosega

U ovom kontekstu, „osoba početnog dosega” se odnosi na nekoga tko ima početnički kapacitet za razvoj duhovnog razumijevanja i spoznaja. DRAGOCJENOST NAŠEG LJUDSKOG ŽIVOTA Svrha shvaćanja dragocjenosti našeg ljudskog života je ohrabriti sebe da polučimo pravi smisao našeg ljudskog života, a ne da ga tratimo u besmislenim djelatnostima. Naš je ljudski život vrlo dragocjen i smislen, ali samo ako ga iskoristimo za postizanje trajnog oslobođenja i vrhunske sreće prosvjetljenja. Trebamo sebe ohrabriti i ostvariti pravi smisao našeg ljudskog života kroz razumijevanje i kontempliranje sljedećeg objašnjenja. Puno ljudi vjeruje kako je materijalni razvoj pravi smisao ljudskog života, ali možemo i sami vidjeti da bez obzira koliko je u svijetu ostvaren materijalni napredak, on nikad ne smanjuje ljudsku patnju i probleme. Dapače, često uzrokuje porast patnje i problema; zato on nije pravi smisao ljudskog života. Trebamo znati kako smo trenutno nakratko dospjeli u ljudski svijet iz naših prijašnjih života i ukazala nam se prilika da prakticiranjem Dharme postignemo vrhunsku sreću prosvjetljenja. To je naša izuzetna sretna okolnost. Kad postignemo prosvjetljenje, time će sve naše želje biti ispunjene, a moći ćemo i ispuniti želje drugih živih bića; sebe ćemo time trajno osloboditi od patnji ovog 23

moderni budizam

života i bezbrojnih budućih života, a izravno ćemo moći biti od svakodnevne dobrobiti svakom pojedinom živom biću. Stoga je postignuće prosvjetljenja pravio smisao ljudskog života. Prosvjetljenje je unutarnje svjetlo mudrosti koje je trajno slobodno od svih pogrešnih pojavnosti, i čija je funkcija da svakodnevno podaruje mentalni mir svakom živom biću. Trenutno smo ostvarili ljudsko ponovno rođenje i imamo priliku prakticiranjem Dharme postići prosvjetljenje, pa ako potratimo ovu dragocjenu priliku zbog besmislenih djelatnosti, to će biti najveći gubitak i najveća ludost jer će u budućnosti biti jako teško pronaći ovakvu priliku. U jednoj Sutri je Buddha Shakyamuni ovo dočarao sljedećom analogijom. Pitao je svoje učenike: „Pretpostavimo da postoji širok i dubok ocean veličine ovoga svijeta, i da na njegovoj površini pluta zlatni jaram, a da na dnu oceana živi slijepa kornjača koja izranja na površinu samo jednom u sto tisuća godina. Koliko bi često ta kornjača provukla glavu kroz sredinu jarma?” Njegov sljedbenik Ananda je odgovorio da bi to, uistinu, bilo izuzetno rijetko. U tom kontekstu se veliki i duboki ocean odnosi na samsaru – ciklus nečistog života koji proživljavamo od vremena bez početka, stalno iz života u život, bez kraja – zlatni jaram se odnosi na Buddhadharmu, a slijepa kornjača na nas. Iako fizički nismo kornjača, mentalno se previše ne razlikujemo od nje; a iako naše tjelesne oči nisu slijepe, naše oči mudrosti to jesu. Većinu svojih prošlih života proveli smo na dnu oceana samsare, u nižim područjima – područjima životinja, gladnih duhova i bića pakla – a izranjali bismo možda jednom u sto tisuća godina kao ljudsko biće. Čak i kad se nakratko nađemo u višim područjima samsaričkog oceana kao ljudsko biće, iznimno je rijetko susresti zlatni jaram Buddhadharme. Ocean samsare je nepregledno velik, zlatni jaram Buddhadharme ne stoji na jednom mjestu već se stalno miče iz mjesta u mjesto, a naše su oči mudrosti uvijek slijepe. Iz tih razloga, Buddha kaže da će u budućnosti, čak i ako ostvarimo ljudsko ponovno rođenje, biti 24

put osobe početnog dosega

iznimno rijetko opet sresti Buddhadharmu, a Kadam Dharmu još rijeđe. I sami vidimo da veliki broj ljudskih bića na svijetu, iako su se nakratko našli u višem području samsare kao ljudska bića, nisu sreli Buddhadharmu zato što se njihove oči mudrosti nisu otvorile. Što znači „susresti se s Buddhadharmom”? To znači ući u budizam iskreno se uzdajući u Buddhu, Dharmu i Sanghu, i time dobiti i priliku da se uđe i napreduje na putu do prosvjetljenja. Ako se ne susretnemo s Buddhadharmom, nećemo imati priliku za to, pa time ni priliku da ostvarimo čistu i trajnu sreću prosvjetljenja, pravi smisao ljudskog života. U zaključku, trebamo misliti: Trenutno sam se nakratko našao u ljudskom svijetu i ukazala mi se prilika da primjenom Dharme u praksi ostvarim trajno oslobođenje od patnje i vrhunsku sreću prosvjetljenja. Ako potratim ovu dragocjenu priliku zbog besmislenih djelatnosti, to će biti najveći gubitak i najveća ludost. S ovom mišlju, donesemo snažnu odluku da ćemo prakticirati Dharmu Buddhinih učenja na odricanje, univerzalno suosjećanje i duboki nazor praznine sada, dok još imamo priliku. Zatim uvijek iznova meditiramo na ovu odlučnost. Ovu kontemplaciju i meditaciju bismo trebali prakticirati svakodnevno, u puno sjedenja, i na taj se način ohrabriti da polučimo pravi smisao svog ljudskog života. Trebali bismo se zapitati što smatramo najvažnijim – što želimo, čemu težimo ili o čemu sanjarimo? Za neke su ljude to materijalna dobra, poput velike kuće sa svim najnovijim luksuzima, brzog automobila ili dobro plaćenog posla. Za druge je to ugled, dobar izgled, moć, uzbuđenje ili pustolovina. Mnogi pokušavaju pronaći smisao svog života u vezama s obitelji i krugom prijatelja. Sve nas te stvari mogu nakratko učiniti površno sretnima, ali također mogu uzrokovati i mnogo brige i patnje. One nam nikad ne mogu pružiti pravu sreću 25

moderni budizam

za kojom svi mi, u dubini svojih srca, najiskrenije čeznemo. Budući da te stvari ne možemo ponijeti sa sobom kad umremo, ako smo ih učinili glavnim smislom svog života, one će nas na koncu razočarati. Ako su sama sebi cilj, svjetovna su postignuća isprazna; ona nisu pravi smisao ljudskog života. Ako primijenimo Dharmu, s ovim našim ljudskim životom možemo postići vrhunski trajni mir uma, poznat i kao „nirvana”, odnosno prosvjetljenje. Pošto su ova postignuća nevarljiva i krajnja stanja sreće, ona su pravi smisao ljudskog života. Međutim, s obzirom na to da je naša žudnja za svjetovnim užicima toliko snažna, imamo malo ili nimalo zanimanja za praksu Dharme. S duhovnog stanovišta taj je manjak zanimanja za praksu Dharme vrsta lijenosti koja se zove „lijenost vezanosti”. Dokle god imamo takvu lijenost, vrata oslobođenja za nas će ostati zatvorena, a posljedično tome ćemo i dalje proživljavati jade u ovom životu i beskrajne patnje iz života u život. Način na koji možemo nadvladati ovu lijenost koja je glavna smetnja praksi Dharme je meditiranje na smrt. Na svoju smrt trebamo meditirati uvijek iznova sve dok ne steknemo duboku spoznaju smrti. Iako na intelektualnoj razini svi znamo da ćemo na koncu umrijeti, naša svjesnost o smrti ostaje površna. S obzirom na to da nas intelektualno znanje ne dira u srce, svakoga dana i dalje mislimo, „Danas neću umrijeti, danas neću umrijeti.” Čak i na dan vlastite smrti, mi još uvijek razmišljamo o tome što ćemo raditi sljedeći dan ili tjedan. Ovaj um koji svakoga dana misli, „Danas neću umrijeti” zavarava nas – vodi nas u pogrešnom smjeru i uzrokuje da naš ljudski život bude isprazan. S druge strane, meditiranjem na smrt postupno ćemo zamijeniti tu varljivu misao, „Danas neću umrijeti”, nevarljivom mišlju, „Danas mogu umrijeti.” Um koji svakoga dana spontano misli, „Danas mogu umrijeti” je spoznaja smrti. Ova spoznaja je ona koja izravno iskorjenjuje lijenost vezanosti i otvara vrata duhovnog puta. 26

put osobe početnog dosega

Općenito govoreći, možda umremo danas, a možda i ne – to ne znamo. No, ako svakoga dana mislimo, „Danas možda neću umrijeti”, ta će nas misao zavarati jer dolazi iz našeg neznanja; dok, ako umjesto toga, svakoga dana mislimo, „Danas mogu umrijeti”, ta nas misao neće zavarati jer dolazi iz naše mudrosti. Ova korisna misao će spriječiti našu lijenosti vezanosti i potaknut će nas da pripremimo blagostanje svojih bezbrojnih budućih života ili da uložimo veliki trud u ulazak na put do oslobođenja i prosvjetljenja. Na taj način učinit ćemo svoj ljudski život smislenim. Dosad smo besmisleno potratili bezbrojne prijašnje živote; ništa nismo donijeli iz svojih prošlih života osim zabluda i patnje. ŠTO NAŠA SMRT ZNAČI? Naša smrt je trajno razdvajanje našeg tijela i uma. Možemo doživjeti mnogo privremenih razdvajanja tijela od uma, ali ona nisu naša smrt. Na primjer, kad oni koji su dovršili uvježbavanje u praksi „prijenosa svijesti” meditiraju, njihov se um odvaja od njihovog tijela. Tijelo im ostaje na mjestu gdje meditiraju, ali im um odlazi u Čistu zemlju iz koje se poslije vrati u tijelo. Noću, dok sanjamo, naše tijelo ostaje u krevetu, ali nam um ide na raznorazna mjesta svijeta sna, a poslije se vrati u tijelo. Ova razdvajanja našeg tijela i uma nisu naša smrt zato što su samo privremena. U vrijeme naše smrti, um nam se trajno odvaja od tijela. Tijelo nam ostaje na mjestu ovog života, a um odlazi u raznorazna mjesta budućih života, kao kad ptica odleti iz jednog gnijezda u drugo. Ovo jasno ukazuje na postojanje bezbrojnih budućih života, te kako su priroda i funkcija našeg tijela i uma sasvim različite. Naše tijelo je vizualni objekt koji ima boju i oblik, a naš um je bezoblični kontinuum koji je uvijek lišen boje i oblika. Priroda našeg uma je praznom-nalik prostor, a funkcija mu je da percipira ili razumije objekte. Kroz ovo možemo shvatiti 27

moderni budizam

kako naš mozak nije naš um. Mozak je samo dio našeg tijela kojeg se, na primjer, može snimiti, dok se um ne može. Možda nam nije drago slušati o našoj smrti, ali kontempliranje i meditiranje na smrt je iznimno važno za učinkovitost naše Dharma prakse zato što sprječava glavnu prepreku u našoj Dharma praksi – lijenost vezanosti za stvari ovog života – i potiče nas na prakticiranje čiste Dharme sada, odmah. Ako to napravimo, ostvarit ćemo pravi smisao ljudskog života prije nego li umremo. KAKO MEDITIRATI NA SMRT Prvo se upustimo u sljedeću kontemplaciju: Sigurno ću umrijeti. Nema načina da se spriječi konačno raspadanje mojega tijela. Dan za danom, tren za trenom, moj život izmiče. Nemam pojma kada ću umrijeti; vrijeme smrti je sasvim neizvjesno. Mnogo mladih ljudi umre prije svojh roditelja, neki umru čim se rode – nema sigurnosti u ovome svijetu. Nadalje, ima toliko uzroka prijevremene smrti. Nesreće unište živote mnogih snažnih i zdravih ljudi. Nije zajamčeno da neću umrijeti danas. Nakon što smo opetovano promišljali o ovim postavkama, stalno mentalno ponavljamo, „Danas mogu umrijeti, danas mogu umrijeti”, i koncentriramo se na osjećaj koji to u nama izaziva. Pretvorimo svoj um u ovaj osjećaj „Danas mogu umrijeti” i jednousmjereno na njemu ostanemo što je duže moguće. Trebali bismo uvijek iznova prakticirati ovu meditaciju sve dok spontano ne počnemo svakodnevno vjerovati „Danas mogu umrijeti.” Na kraju ćemo doći do zaključka: „S obzirom na to da ću ubrzo morati napustiti ovaj svijet, nema se smisla vezivati za stvari ovoga života. Umjesto toga posvetit ću sav svoj život čistoj i iskrenoj praksi Dharme.” Potom održavamo tu odluku danonoćno. 28

put osobe početnog dosega

U meditacijskoj pauzi, trebamo bez lijenosti ulagati trud u Dharma praksu. Shvaćajući kako su svjetovni užitci varljivi i kako nam odvlače pažnju od smislenog življenja, trebamo odbaciti svoju vezanost za njih. Tako ćemo eliminirati glavnu prepreku čistoj Dharma praksi. OPASNOSTI NIŽEG PONOVNOG ROĐENJA Svrha ovog objašnjenja je da nas potakne da pripremimo zaštitu od opasnosti nižih ponovnih rođenja. Ako to ne napravimo sad, dok imamo ljudski život s njegovim slobodama i datostima i imamo priliku, kasnije će biti prekasno kad se ponovno rodimo u nekom od tri niža područja; a i bit će jako teško opet doći do ovako dragocjenog ljudskog života. Kaže se da je lakše ljudskom biću postići prosvjetljenje nego bićima kao što su životinje postići dragocjeno ponovno ljudsko rođenje. Ako to razumijemo, bit ćemo ohrabreni da odbacimo nevrlinu, odnosno negativna djela, prakticiramo vrlinu, odnosno pozitivna djela i uzdamo se u Buddhu, Dharmu i Sanghu (vrhunske duhovne prijatelje); to je naša prava zaštita. Vršenje nevrlinskih djela je glavni uzrok nižeg ponovnog rođenja, dok je prakticiranje vrline i uzdanje u Buddhu, Dharmu i Sanghu glavni uzrok dragocjenog ponovnog ljudskog rođenja – rođenja u kojem ćemo imati priliku postići trajno oslobođenje od sve patnje. Teška nevrlinska djela su glavni uzrok ponovnog rođenja kao biće pakla, srednje nevrlinska djela su glavni uzrok ponovnog rođenja kao gladni duh, a još manje nevrlinska djela su glavni uzrok ponovnog rođenja kao životinja. Puno je primjera u budističkim spisima kako nevrlinska djela vode ponovnom rođenju u tri niža područja. Bio jednom jedan lovac čija žena je bila iz porodice stočara. Kad je umro, ponovno se rodio kao krava koja je pripadala obitelji njegove žene. Mesar kupi tu kravu, zakolje je i proda 29

moderni budizam

meso. Lovac se sedam puta ponovno rodio kao krava koja je pripadala toj istoj obitelji, i tako postajao hrana za druge. Ima jedno jezero u Tibetu, Yamdroktso u kojem je puno ljudi iz obližnjeg grada ribarilo cijeli život. Jednom je jedan jogi koji je bio vidovit posjetio taj grad i rekao: „Vidim da ljudi iz ovog grada i ribe iz jezera stalno mijenjaju mjesta.” Time je mislio kako su se ljudi koji su voljeli loviti ribu ponovno rađali kao ribe, hrana drugih ljudi, a ribe su se ponovno rađale kao ljudi koji su voljeli loviti ribu. Tako su stalno ubijali i jeli jedni druge, samo su mijenjali svoj fizički aspekt. Ovaj ciklus jada se nastavljao iz generacije u generaciju. KAKO MEDITIRATI NA OPASNOSTI NIŽEG PONOVNOG ROĐENJA Prvo se upustimo u sljedeću kontemplaciju: Kada se ulje u uljnoj svjetiljci potroši, plamen se ugasi jer plamen nastaje iz ulja, ali kada naše tijelo umre, svijest nam se ne ugasi jer svijest ne nastaje iz tijela. Kada umremo, naš um mora napustiti ovo sadašnje tijelo koje je kao privremeno boravište i naći novo tijelo, slično kao što ptica napušta jedno gnijezdo da bi odletjela u drugo. Naš um nema slobodu ostanka i ne može izabrati kamo će ići. U mjesto ponovnog rođenja otpuhuju nas vjetrovi naših djela, ili karme, sretne ili nesretne. Ako je karma koja sazrijeva pri našoj smrti negativna, sigurno ćemo se roditi nižim ponovnim rođenjem. Teška negativna karma uzrokuje ponovno rođenje u paklu, manje negativna karma uzrokuje ponovno rođenje kao gladni duh, a najmanje negativna karma uzrokuje ponovno rođenje kao životinja. Vrlo je lako počiniti tešku negativnu karmu. Na primjer, ako u ljutnji zgnječimo komarca, stvaramo uzrok da se ponovno rodimo u paklu. Tijekom ovoga i svih svojih bezbrojnih prošlih života počinili smo puno teških negativnih djela. Ukoliko već 30

put osobe početnog dosega

nismo pročistili ova djela prakticiranjem iskrene ispovijedi, njihovi potencijali ostaju u našemu mentalnom kontinuumu i bilo koji od ovih negativnih potencijala može sazreti kada umremo. Imajući ovo na umu, trebamo se zapitati: „Ako danas umrem, gdje ću biti sutra? Vrlo je moguće da se nađem u životinjskom području, među gladnim duhovima ili u paklu. Ako bi me danas netko nazvao glupom kravom teško bih to podnijela, ali što ću napraviti ako uistinu postanem krava, svinja ili riba – ljudska hrana?” Nakon što smo opetovano promišljali o ovim postavkama i shvatili kako bića u nižim područjima, poput životinja, proživljavaju patnju, razvijemo snažan osjećaj straha od ponovnog rođenja u nižim područjima. Ovaj osjećaj straha je objekt naše meditacije. Zadržimo ga ne zaboravljajući ga; um bi nam trebao jednousmjereno ostati na ovom osjećaju straha što je duže moguće. Ako izgubimo objekt meditacije, obnovimo osjećaj straha tako što ga se odmah prisjetimo, ili ponavljanjem kontemplacije. Tijekom meditacijske pauze, nastojimo nikada ne zaboraviti osjećaj straha od ponovnog rođenja u nižim područjima. Općenito govoreći, strah je besmislen, no strah razvijen ovdje navedenom kontemplacijom i meditacijom ima neizmjernog smisla jer proizlazi iz mudrosti, a ne iz neznanja. Ovaj strah je glavni uzrok uzdanja, koje je stvarna zaštita od takvih opasnosti, i pomaže nam da ostanemo pažljivi i savjesni u izbjegavanju nevrlinskih djela. UZDANJE U ovom kontekstu, „uzdanje” znači tražiti uzdanje u Buddhi, Dharmi i Sanghi. Svrha ove prakse je da nas trajno zaštiti od nižeg ponovnog rođenja. Trenutno smo slobodni od ponovnog rođenja kao životinja, gladni duh ili biće pakla zato što smo 31

moderni budizam

ljudsko biće, ali to je samo trenutno tako. Mi smo kao neki zatvorenik koji je dobio dozvolu da ode kući na tjedan dana, ali se onda mora vratiti u zatvor. Nama treba trajno oslobođenje od patnji ovog života i bezbrojnih budućih života, a ono ovisi o ulasku u, napredovanju na i dovršenju budističkog puta do oslobođenja, a koje ovisi o ulasku u budizam. U budizam ulazimo prakticirajući uzdanje. Da bi naša praksa uzdanja bila kvalificirana trebamo vizualizirati Buddhu u prostoru ispred nas i usmeno ili mentalno obećati da ćemo se uzdati u Buddhu, Dharmu i Sanghu cijeli život. Ovo obećanje je naš zavjet uzdanja, i ulaz kroz koji ulazimo u budizam. Dokle god se držimo tog obećanja, u budizmu smo, ali ako ga prekršimo, onda smo van budizma. Ulazeći i ostajući u budizmu imamo priliku početi budistički put do oslobođenja i prosvjetljenja, napredovati na njemu i dovršiti ga. Ne bismo nikad trebali odustati od svog obećanja da ćemo tražiti uzdanje u Buddhi, Dharmi i Sanghi tijekom cijelog života. Uzdati se u Buddhu, Dharmu i Sanghu znači ulagati trud u primanje Buddhinih blagoslova, provoditi Dharmu u praksi i primati pomoć od Sanghe. Ovo su tri glavne obveze zavjeta uzdanja. Održavanjem i iskrenim prakticiranjem ove tri glavne obveze uzdanja, možemo ispuniti svoj krajnji cilj. Glavni razlog zbog kojeg trebamo donijeti odluku i obećanje da ćemo se cijeli život uzdati u Buddhu, Dharmu i Sanghu je zato što trebamo ostvariti trajno oslobođenje od patnje. Trenutno smo možda slobodni od fizičke patnje i mentalne boli, ali kao što je već rečeno, ta je sloboda samo privremena. Kasnije u ovom životu i u našim bezbrojnim budućim životima, bit ćemo prisiljeni neprestano proživljavati nepodnošljive fizičke patnje i mentalnu bol, iz života u život, bez kraja. Kad nam je život u opasnosti ili nam netko prijeti, obično tražimo uzdanje u policiji. Naravno, ponekad nas policija može zaštititi od neke određene opasnosti, ali nema te policije 32

put osobe početnog dosega

koja nam može pružiti trajno oslobođenje od smrti. Kad smo ozbiljno bolesni, tražimo uzdanje u liječnicima. Ponekad nas liječnici mogu izliječiti od neke bolesti, ali nema tog liječnika koji nam može pružiti trajno oslobođenje od bolesti. Nama treba trajno oslobođenje od sve patnje, a kao ljudsko biće to možemo ostvariti tražeći uzdanje u Buddhi, Dharmi i Sanghi. Buddhe su „probuđeni” što znači da su se probudili iz sna neznanja i da su slobodni od snova samsare, ciklusa nečistog života. Oni su potpuno čista bića trajno oslobođena od svih zabluda i pogrešnih pojavnosti. Kao što je već rečeno, Buddhina funkcija je da kroz blagoslove svakodnevno podaruje mentalni mir svakom živom biću. Mi znamo da smo sretni kad nam je um miran, a nesretni kad nije. Dakle, jasno je da naša sreća ovisi o tome imamo li miran um, a ne o dobrim vanjskim okolnostima. Čak i ako su nam vanjske okolnosti loše, ako održimo smiren um svo vrijeme, uvijek ćemo biti sretni. Stalnim primanjem Buddhinih blagoslova možemo održati smiren um svo vrijeme. Buddha je, dakle, izvor naše sreće. Dharma je prava zaštita kojom se možemo trajno osloboditi patnji bolesti, starosti, smrti i ponovnog rođenja; a Sangha su vrhunski duhovni prijatelji koji nas vode ispravnim duhovnim putovima. Pomoću ova tri dragocjena dragulja koja ispunjavaju želje, Buddhe, Dharme i Sanghe – koje još zovemo „Tri dragulja” – možemo ispuniti svoje želje i želje svih živih bića. Svaki bismo dan trebali iz dubine srca recitirati molitve zamolbi prosvijetljenim Buddhama, istovremeno održavajući duboku vjeru u njih. To je jednostavna metoda za stalno primanje blagoslova Buddha. Trebamo se priključiti i skupnim molitvama, „pujama” koje se organiziraju u budističkim hramovima ili prostorijama za molitvu, jer su to moćne metode za primanje blagoslova Buddhi i zaštite.

33

moderni budizam

KAKO MEDITIRATI NA UZDANJE Prvo se upustimo u sljedeću kontemplaciju: Želim se trajno zaštititi i osloboditi od patnji ovog i svih budućih života. To mogu postići samo primanjem Buddhinih blagoslova, primjenom Dharme u praksi i primanjem pomoći od Sanghe – vrhunskih duhovnih prijatelja. Duboko razmišljajući na ovaj način, prvo donesemo snažnu odluku, a onda obećamo da ćemo se cijeli život iskreno uzdati u Buddhu, Dharmu i Sanghu. Svakodnevno trebamo meditirati na ovu odluku i održati svoje obećanje stalno, do kraja života. Kao obveze uzdanja, trebamo uvijek ulagati trud u primanje Buddhinih blagoslova, primjenu Dharme u praksi i primanje pomoći od Sanghe, naših čistih duhovnih prijatelja, uključujući i našeg Duhovnog učitelja. Tako se uzdajemo u Buddhu, Dharmu i Sanghu. Time ćemo ostvariti naš cilj – trajno oslobođenje od patnji ovog života i svih bezbrojnih budućih života, pravi smisao našeg ljudskog života. Kako bismo održali svoje obećanje da ćemo se cijeli život iskreno uzdati u Buddhu, Dharmu i Sanghu, te da bismo mi i sva druga živa bića primali Buddhine blagoslove i zaštitu, sa snažnom vjerom recitiramo sljedeću molitvu: Ja i sva osjetilna bića, dok ne postignemo prosvjetljenje, Uzdamo se u Buddhu, Dharmu i Sanghu. ŠTO JE KARMA? Karmu treba razumjeti i u nju vjerovati da bi se spriječila buduća patnja i utemeljila osnova za put do oslobođenja i prosvjetljenja. Općenito govoreći, karma znači djelo. Od nevrlinskih djela dolazi patnja, a od vrlinskih djela dolazi sreća; ako u to vjerujemo, vjerujemo u karmu. Buddha je dao opširna 34

put osobe početnog dosega

učenja da bi dokazao istinitost ove tvrdnje, i puno raznih primjera da bi pokazao posebni odnos između naših djela u prijašnjim životima i naših iskustava u ovom životu. Neki od njih su objašnjeni u Radosnom putu do sreće. U svojim prošlim životima smo vršili razna nevrlinska djela koja su drugima nanijela patnju. Kao rezultat tih nevrlinskih djela, javljaju se razne nesretne okolnosti i situacije, a mi proživljavamo beskrajnu ljudsku patnju i probleme. Ovo je slučaj i sa svim drugim živim bićima. Trebamo prosuditi vjerujemo li da su naša nevrlinska djela glavni uzrok naše patnje, a naša vrlinska djela glavni uzrok naše sreće. Ako u to ne vjerujemo, nikada nećemo ulagati trud u sakupljanje vrlinskih djela, ili zasluga, i nikada nećemo pročišćavati naša nevrlinska djela, pa ćemo zbog toga i dalje stalno proživljavati patnju i teškoće, iz života u život, bez kraja. Svako djelo koje izvedemo ostavlja otisak na našem vrlo suptilnom umu, a svaki otisak konačno prouzrokuje vlastitu posljedicu. Naš je um kao polje, a izvoditi djela je kao sijati sjeme na tom polju. Vrlinska djela siju sjeme buduće sreće, a nevrlinska djela siju sjeme buduće patnje. Ovo sjeme ostaje uspavano u našem umu dok se ne sakupe okolnosti za njegovo sazrijevanje i tada proizvede posljedicu. U nekim slučajevima se to može dogoditi mnogo života nakon što je originalno djelo izvedeno. Sjeme koje sazrije kada umiremo je vrlo važno jer određuje koju vrstu ponovnog rođenja ćemo imati u narednom životu. Koje određeno sjeme sazrije na samrti ovisi o stanju uma u kojem umremo. Ako umremo sa smirenim umom to će stimulirati vrlinsko sjeme i mi ćemo doživjeti sretno ponovno rođenje, ali ako umremo s nemirnim umom, na primjer u stanju ljutnje, to će stimulirati nevrlinsko sjeme i mi ćemo doživjeti nesretno ponovno rođenje. Ovo je slično načinu na koji se noćne more aktiviraju našim bivanjem u uznemirenom stanju uma prije no što zaspimo. 35

moderni budizam

Sva neprimjerena djela, uključujući ubijanje, krađu, seksualni prijestup, laganje, razdorni govor, vrijeđanje, dokono brbljanje, pohlepu, zlobu i držanje krivih nazora, su nevrlinska djela. Kad odbacimo nerlinska djela i uložimo trud u pročišćavanje svojih već počinjenih nerlinskih djela, tad prakticiramo moralnu disciplinu. To će nas zaštititi od proživljavanja buduće patnje i nižeg ponovnog rođenja. Primjeri vrlinskih djela su uvježbavanje u svim meditacijama i drugim duhovnim praksama koje su predstavljene u ovoj knjizi. Meditacija je vrlinsko mentalno djelo koje je glavni uzrok proživljavanja mentalnog mira u budućnosti. Kadgod prakticiramo meditaciju, bez obzira je li ona jasna ili ne, vršimo vrlinsko mentalno djelo koje je uzrok naše buduće sreće i mira uma. Inače smo samo zainteresirani za svoja tjelesna i verbalna djela, ali su mentalna djela zapravo važnija. Naša tjelesna i verbalna djela ovise o našem mentalnom djelu, odnosno o našem mentalnom donošenju odluke. Kad god napravimo vrlinsko djelo kao što je meditacija ili neka druga duhovna praksa, trebamo imati sljedeću mentalnu odlučnost: Jašući konja vrlinskih djela, Vodit ću ga na put oslobođenja uzama odricanja, I goneći ga naprijed bičem truda, Brzo ću stići u Čistu zemlju oslobođenja i prosvjetljenja. Nakon što smo kontemplirali ovo objašnjenje, trebamo misliti: Pošto nikad ne želim patiti i uvijek želim biti sretan, moram odbaciti i pročistiti svoja nevrlinska djela i iskreno vršiti vrlinska djela. Trebamo svakodnevno meditirati na ovu odlučnost i provesti svoju odluku u praksu.

36

Put osobe srednjeg dosega

U ovom kontekstu, „osoba srednjeg dosega” se odnosi na nekoga tko ima srednji kapacitet za razvoj duhovnog razumijevanja i spoznaja. ŠTO TREBAMO ZNATI U Sutri Četiri plemenite istine, Buddha kaže: „Trebaš znati za patnje.” Time nas savjetuje da trebamo znati koje nas nepodnošljive patnje čekaju u bezbrojnim budućim životima, i na temelju toga razviti odricanje, odlučnost da sebe trajno oslobodimo od tih patnji. Općenito, svatko tko trpi tjelesnu ili mentalnu bol, čak i životinje, razumije svoju vlastitu patnju. Ali kada Buddha kaže, „Trebaš znati za patnje”, on misli da trebamo znati za patnje svojih budućih života. Kroz poznavanje ovoga, razvit ćemo snažnu želju da se oslobodimo od njih. Ovaj praktičan savjet važan je za svakoga zato što ćemo, ako imamo želju da sebe oslobodimo od patnji budućih života, sigurno ovaj svoj sadašnji ljudski život iskoristiti za slobodu i sreću svojih bezbrojnih budućih života. Nema većeg smisla od ovoga. Ukoliko nemamo ovu želju, potratit ćemo svoj dragocjeni ljudski život samo na slobodu i sreću ovog jednog kratkog života. Ovo bi bilo ludo zato što naša namjera i djela ne bi bili nimalo različiti od namjera i djela životinja koje su zaokupljene 37

Atisha

put osobe srednjeg dosega

samo ovim životom. Veliki jogi Milarepa jednom je rekao lovcu po imenu Gonpo Dorje: Tvoje je tijelo ljudsko, ali tvoj um je um životinje. Ti, ljudsko biće, koji posjeduješ um životinje, molim te poslušaj moju pjesmu. Obično vjerujemo da je rješenje problema i patnji našeg sadašnjeg života najvažnije, i čitav svoj život posvećujemo tome. U stvarnosti, trajanje problema i patnji ovoga života je veoma kratko: ako sutra umremo, one će prestati sutra. Međutim, pošto je trajanje problema i patnji budućih života beskrajno, sloboda i sreća naših budućih života su neizmjerno važnije od slobode i sreće ovog jednog kratkog života. Riječima „Trebaš znati patnje“, Buddha nas potiče da iskoristimo svoj sadašnji ljudski život kako bismo se pripremili za slobodu i sreću bezbrojnih budućih života. Oni koji ovo znaju, istinski su mudri. U budućim životima, kada budemo rođeni kao životinja, na primjer kao krava ili riba, postat ćemo hrana drugim živim bićima, i morat ćemo proživjeti puno drugih vrsta životinjske patnje. Životinje nemaju slobode, a ljudi ih iskorištavaju za hranu, rad i užitak. One nemaju mogućnosti da se poboljšaju; čak i ako čuju dragocjenu Dharmu njima je ona besmislena, kao da čuju vjetar kako puše. Kad se ponovno rodimo kao gladni duh, nećemo imati ni kapljicu vode da se napijemo; jedina tekućina će nam biti vlastite suze. Morat ćemo proživljavati nepodnošljive patnje žeđi i gladi puno stotina godina. Kad se ponovno rodimo kao biće pakla u vrućim paklima, tijelo će nam postati neodvojivo od vatre, a drugi će jedino po našim krikovima moći znati da to nije samo vatra već i naše tijelo. Morat ćemo podnositi nepodnošljive muke tijela koje će gorjeti milijunima godina. Kao i svi drugi fenomeni, područja pakla ne postoje inherentno već postoje kao puke pojavnosti umu, poput snova. 39

moderni budizam

Kad se rodimo kao bog područja želje, proživljavamo mnoge sukobe i veliko nezadovoljstvo. Čak i kad doživimo neke površne užitke, naše želje samo još više jačaju, a mi imamo čak više mentalne patnje od ljudskih bića. Kad se rodimo kao polubog, uvijek smo ljubomorni na slavu bogova i radi toga imamo velike mentalne patnje. Naša je ljubomora poput trnja koje nam probada um i uzrokuje mentalnu i fizičku patnju jako dugo vremena. Kad se ponovno rodimo kao ljudsko biće, morat ćemo proživljavati raznorazne vrste ljudske patnje kao što su patnje rođenja, bolesti, starosti i smrti. ROĐENJE Kada naša svijest tek uđe u spoj sperme našega oca i jajašca naše majke, tijelo nam je vrlo vruća vodenasta tvar nalik bijelom jogurtu s primjesama crvene boje. U prvim trenucima nakon začeća nemamo grube osjećaje, no čim se oni razviju počinjemo doživljavati bol. Naše tijelo postupno postaje sve čvršće, a kako nam udovi rastu, osjećamo se kao da nam tijelo razvlače na spravi za mučenje. Unutar majčine utrobe vruće je i mračno. Naš devetomjesečni dom je taj mali, uski prostor pod pritiskom, prepun nečistih tvari. Kao da smo nagurani u mali spremnik za vodu pun nečistih tekućina s čvrsto zatvorenim otvorom tako da zrak i svjetlo ne mogu prodrijeti unutra. Dok smo u majčinoj utrobi, sami samcati trpimo mnogo boli i straha. Vrlo smo osjetljivi na sve što naša majka čini. Kada brzo hoda osjećamo se kao da padamo s visoke planine i prestravljeni smo. Ako ima spolni odnos osjećamo se kao da smo prignječeni i da se gušimo između dva velika tereta i paničarimo. Ukoliko naša majka samo malo poskoči osjećamo se kao da smo zbačeni na tlo s velike visine. Ukoliko pije nešto toplo, osjećamo se kao da nam netko kožu polijeva kipućom vodom. Pije li nešto hladno to je nalik ledenom tušu usred zime. 40

put osobe srednjeg dosega

Kada izlazimo iz majčine utrobe imamo osjećaj kao da nas nešto gura kroz usku pukotinu između dvije čvrste stijene, a kada se tek rodimo naše je tijelo toliko osjetljivo da je svaki dodir bolan. Čak i ako nas netko vrlo nježno drži, nama su njihove ruke nalik trnovitom grmlju koje nam probada meso, a najsuptilnije tkanine čine nam se grubima i hrapavima. U usporedbi s mekoćom i glatkoćom majčine utrobe, svaki je osjetilni dodir grub i bolan. Ako nas netko podigne, osjećamo se kao da nas netko njiše iznad duboke provalije i osjećamo se prestrašeno i nesigurno. Zaboravili smo sve što smo znali u svojem prošlom životu, iz majčine utrobe nosimo samo bol i smetenost. Što god čujemo beznačajno je poput zvuka vjetra i ne možemo pojmiti ništa što uočimo. Prvih nekoliko tjedana nalik smo nekome tko je slijep, gluh i nijem i pati od duboke amnezije. Kada smo gladni ne možemo reći, „Trebam hrane”, a kada nas nešto boli ne možemo reći, „To me boli”. Jedini znaci koje dajemo vruće su suze i bijesne geste. Naša majka često nema pojma koje patnje i nedaće trpimo. Potpuno smo bespomoćni i sve nas treba naučiti: kako jesti, kako sjediti, kako hodati i kako govoriti. Iako smo najranjiviji tijekom prvih nekoliko tjedana svojega života, naše patnje ne prestaju ni kako odrastamo. Nastavljamo proživljavati razne vrste patnje tijekom cijeloga života. Baš kao što, kada zapalimo vatru u velikoj kući, toplina vatre prožima cijelu kuću, a sva toplina u kući dolazi od te vatre, isto tako, kada smo rođeni u samsari, patnja prožima cijeli naš život, a svi jadi koje doživljavamo dolaze zbog toga što smo se rodili okaljanim ponovnim rođenjem. Naše ljudsko ponovno rođenje, okaljano otrovnom zabludom samoprianjanja, osnova je za našu ljudsku patnju; bez te osnove nema ljudskih problema. Boli rođenja postupno se pretvaraju u boli bolesti, starenja i smrti – one su jedan kontinuum.

41

moderni budizam

BOLEST Iz našeg rođenja proizlaze patnje bolesti. Baš kao što vjetar i snijeg oduzimaju veličanstvenost zelenim livadama, drveću, šumama i cvijeću, tako i bolest oduzima mladenački sjaj našemu tijelu, uništavajući njegovu snagu i moć naših osjetila. Ako smo inače u formi i dobrog zdravlja, kada obolimo odjednom nismo u stanju baviti se svim svojim uobičajenim tjelesnim aktivnostima. Čak i prvak u boksu koji je obično kadar nokautirati sve svoje protivnike postaje u potpunosti bespomoćan kada ga pogodi bolest. Bolest odnese sva naša iskustva svakodnevnih užitaka i uzrokuje nam danonoćna neugodna iskustva. Kada obolimo, nalik smo ptici koja je letjela nebom i onda je odjednom pogođena. Kada je ptica pogođena, sva njena ljepota i snaga istog trena propadaju, a ona pada ravno na tlo kao komad olova. Na sličan način, kada mi obolimo trpimo iznenadnu nemoć. Ukoliko smo ozbiljno bolesni možemo postati u potpunosti ovisni o drugima i izgubiti čak i sposobnost kontrole svojih tjelesnih funkcija. Tu je promjenu teško podnijeti, osobito onima koji su se ponosili nezavisnošću i tjelesnim dobrostanjem. Kada smo bolesni, osjećamo se frustriranima jer ne možemo obavljati svoj uobičajeni posao niti završiti sve zadatke koje smo si zadali. Lako postajemo nestrpljivi sa svojom bolešću i postajemo potišteni zbog svega onoga što ne možemo raditi. Ne možemo uživati u stvarima koje nam obično pružaju užitak, kao što su sport, ples, pijenje, jedenje začinjene hrane ili društvo prijatelja. Sva ova ograničenja čine nas još jadnijima, a našu nesreću dodatno pogoršava i to što moramo trpjeti sve one tjelesne boli koje bolest sa sobom nosi. Kad smo bolesni, ne samo da moramo trpjeti sve neželjene boli same bolesti, već također moramo trpjeti razne druge vrste neželjenih stvari. Na primjer, moramo uzimati lijekove koji 42

put osobe srednjeg dosega

su nam propisani, bilo da se radi o lijekovima ružnoga okusa, mnoštvu injekcija, većim operacijama, ili suzdržavanju od nečega što jako volimo. Ako nam je potrebna operacija, moramo ići u bolnicu i prihvatiti sve tamošnje uvjete. Možda ćemo morati jesti hranu koju ne volimo i cijeli dan ležati besposleni u krevetu, a zbog operacije možemo osjećati tjeskobu. Možda nam naš liječnik neće objasniti točno u čemu je problem, niti očekuje li da ćemo preživjeti. Ako saznamo da nam je bolest neizlječiva, a nemamo nikakvog duhovnog iskustva, patit ćemo od tjeskobe, straha i žalosti. Možemo postati deprimirani i izgubiti nadu, ili se možemo razljutiti na bolest, smatrajući je neprijateljem koji nas je zlobno lišio sve naše radosti. STARENJE Iz našeg rođenja također proizlaze i patnje starenja. Starenje nam krade ljepotu, zdravlje, stasitost, lijep ten, vitalnost i lagodnost. Starenje nas pretvara u objekt prezira. Ono donosi mnoge neželjene patnje i hitro nas nosi ka smrti. Kako starimo, gubimo svu ljepotu svoje mladosti, a naše snažno, zdravo tijelo postaje slabo i opterećeno bolestima. Naš, nekada čvrst i dobro građen stas postaje savinut i nagrđen, a naši se mišići i meso usuču, tako da nam udovi postaju tanki poput štapa, a kosti nam strše van. Kosa nam izgubi boju i sjaj, a ten nam izgubi blistavost. Lice nam postaje naborano, a crte lica izobličene. Milarepa je rekao: Kako stari ljudi ustaju? Oni ustaju kao da iz zemlje izvlače kolac. Kako stari ljudi hodaju naokolo? Jednom kad su na nogama moraju oprezno gaziti kao lovci na ptice. Kako stari ljudi sjedaju? Stropoštaju se kao teški kovčeg kad mu pukne ručka. Možemo kontemplirati sljedeću pjesmu o patnjama starenja koju je napisao učenjak Gungtang: 43

moderni budizam

Kada ostarimo, kosa nam pobijeli, No, ne zbog toga što smo je oprali; To je znak da ćemo ubrzo sresti Gospodara smrti. Imamo bore na čelu, No, ne zbog toga što imamo previše mesa; To je upozorenje Gospodara smrti: „Uskoro ćeš umrijeti. Zubi nam poispadaju, No, ne da bi napravili mjesta za nove; Znak je to da uskoro nećemo moći jesti ljudsku hranu. Lica su nam ružna i neugodna, No, ne zbog toga što nosimo maske; Znak je to da smo izgubili masku mladosti. Glave nam se tresu amo-tamo, No, ne zbog toga što se ne slažemo; To nas Gospodar smrti udara po glavi štapom kojeg drži u desnoj ruci. Hodamo pognuti, zureći u tlo, No, ne zbog toga što tražimo izgubljene igle; Znak je to da tražimo svoju izgubljenu ljepotu i uspomene. Ustajemo s tla koristeći sva četiri uda, No, ne zbog toga što oponašamo životinje; Znak je to da su nam noge preslabe da bi nam podržale tijelo. Sjedamo kao da smo iznenada pali, No, ne zbog toga što smo ljuti; Znak je to da nam je tijelo izgubilo snagu. Tijelo nam se njiše dok hodamo, No, ne zbog toga što mislimo da smo važni; Znak je to da nam noge ne mogu nositi tijelo. 44

put osobe srednjeg dosega

Ruke nam se tresu, No, ne zbog toga što nas svrbi da ukrademo; Znak je to da nemirni prsti Gospodara smrti kradu našu imovinu. Malo jedemo, No, ne zbog toga što smo škrti; Znak je to da ne možemo probaviti hranu. Često uzdišemo, No ne zato što šapćemo mantre bolesnima; Znak je to da ćemo uskoro ostati bez daha. Dok smo mladi, možemo putovati oko cijeloga svijeta, no kada ostarimo, teško stižemo i do svojih ulaznih vrata. Postajemo preslabi da bismo se upustili u većinu svjetovnih djelatnosti, a često nam se prorijede i duhovne djelatnosti. Na primjer, imamo premalo tjelesne snage za vršenje vrlinskih djela, a mentalno imamo manje energije za pamćenje, kontempliranje i meditiranje. Ne možemo prisustvovati predavanjima koja se daju na mjestima do kojih je teško doći, ili u kojima nije udobno boraviti. Ne možemo drugima pomoći na načine koji zahtijevaju tjelesnu snagu ili dobro zdravlje. Ovakve lišenosti često stare ljude čine vrlo tužnima. Kada ostarimo, postajemo nalik onima koji su slijepi i gluhi. Ne možemo jasno vidjeti i trebamo sve jače naočale, sve dok konačno više nismo u mogućnosti čitati. Ne možemo jasno čuti, pa nam postaje sve teže slušati muziku ili televiziju ili čuti što drugi govore. Pamćenje nam blijedi. Sve djelatnosti, svjetovne i duhovne, postaju sve teže. Vježbamo li meditaciju, postaje nam teže steći spoznaje, jer su nam pamćenje i koncentracija preslabi. Ne možemo se posvetiti učenju. Dakle, ukoliko nismo naučili i vježbali duhovne prakse u mladosti, jedino što možemo učiniti kada ostarimo, jeste to da razvijemo žaljenje i čekamo dolazak Gospodara smrti. 45

moderni budizam

Kada smo stari, ne možemo polučiti isti užitak iz stvari u kojima smo prije uživali, kao što su hrana, piće ili seks. Preslabi smo da bismo se igrali i prečesto smo iscrpljeni čak i za zabavu. Kako nam životni vijek ističe, ne možemo se pridružiti mladim ljudima u njihovim aktivnostima. Dok oni putuju uokolo, mi moramo ostati po strani. Nitko nas ne želi povesti sa sobom kada smo stari i nitko nas ne želi posjećivati. Čak ni naši unuci ne žele dugo ostajati s nama. Stari ljudi često u sebi misle, „Kako bi lijepo bilo kada bi mladi ljudi ostali sa mnom. Mogli bismo prošetati i mogao bih im pokazati neke stvari”; no mladi ljudi ne žele biti uključeni u njihove planove. Kako im se život bliži kraju, stari ljudi trpe patnje napuštenosti i usamljenosti. Oni imaju puno osobitih žalosti. SMRT Iz našeg rođenja također proizlaze i patnje smrti. Ukoliko smo tijekom života naporno radili kako bismo sakupili razna dobra, te ako smo za njih postali jako vezani, trpjet ćemo veliku patnju u trenutku smrti, misleći, „Sada moram ostaviti sva svoja dragocjena dobra iza sebe.” Obično nam je jako teško nekome drugome čak i posuditi neku od svojih najdragocjenijih stvari, a kamoli je dati. Stoga nije ni čudo što postajemo tako jadni kada shvatimo da u rukama smrti moramo ostaviti sve. Kada umremo, moramo se rastati čak i od svojih najbližih prijatelja. Moramo ostaviti svojeg partnera, iako smo možda proveli godine zajedno i nismo ni dana bili odvojeni. Ukoliko smo vrlo vezani za svoje prijatelje, trpjet ćemo velik jad u trenutku smrti, no jedino što ćemo biti u stanju učiniti jeste to da ih držimo za ruke. Nećemo moći zaustaviti proces smrti čak i ako nas budu preklinjali da ne umremo. Obično, kada smo vrlo vezani za nekoga, osjećamo ljubomoru ukoliko nas ta osoba ostavi same, a vrijeme provede s nekim drugim, no kada umremo morat ćemo svoje prijatelje ostaviti s drugima zauvijek. 46

put osobe srednjeg dosega

Kada umremo, morat ćemo ostaviti ovo tijelo koje smo ljubili i brinuli se za njega na toliko načina. Ono će postati bezumno poput kamena i bit će pokopano u zemlju, ili spaljeno. Ukoliko iznutra nismo zaštićeni duhovnim iskustvima, u vrijeme smrti osjećat ćemo strah i uznemirenost, a također i tjelesnu bol. Kada naša svijest napušta tijelo u vrijeme smrti, svi potencijali koje smo sakupili u svome umu čineći vrlinska i nevrlinska djela idu s njom. Osim toga, ništa drugo ne možemo ponijeti s ovoga svijeta. Sve ostale stvari nas zavaravaju. Smrt okončava sve naše aktivnosti – naše razgovore, obroke, susrete s prijateljima, spavanje. Sve se privede kraju na dan naše smrti i sve stvari moramo ostaviti iza sebe, čak i prstenje na prstima. U Tibetu, prosjaci nose štap da bi se obranili od pasa. Da bismo shvatili potpuno lišavanje u smrti, trebamo se prisjetiti da, u trenutku smrti, prosjaci ostavljaju čak i taj stari štap, najbjednije od svih ljudskih dobara. Diljem svijeta možemo primijetiti kako su jedina svojina mrtvih njihova imena uklesana u kamenu. OSTALE VRSTE PATNJE Također, moramo proživljavati patnje odvajanja, nužnosti susretanja s onim što nam nije drago i neuspjeha u ispunjenju svojih želja – što obuhvaća patnje siromaštva, i štete koju nanose ljudi i ne-ljudi, i od vode, vatre, vjetra i zemlje. Prije krajnjeg rastanka u trenutku smrti, često moramo proživljavati privremeno odvajanje od ljudi i stvari koje su nam drage, što nam nanosi mentalnu bol. Možda moramo napustiti svoju zemlju gdje žive svi naši prijatelji i rodbina, ili možda moramo napustiti posao koji nam je drag. Možda izgubimo ugled. Puno puta u ovome životu moramo doživjeti boli odvajanja od ljudi koji su nam dragi, ili moramo žrtvovati i izgubiti stvari koje su nam ugodne i privlačne, ali kada umremo, morat ćemo se zauvijek odvojiti od prijatelja i od užitaka i od svih vanjskih i unutarnjih uvjeta za praksu Dharme, ovoga života. 47

moderni budizam

Često smo prisiljeni živjeti ili raditi s ljudima koji nam nisu dragi, ili nailaziti na situacije koje smatramo neugodnima. Ponekad se možemo naći u vrlo opasnoj situaciji poput požara ili poplava, ili u kakvoj situaciji punoj nasilja kao što je pobuna ili bitka. Životi su nam ispunjeni manje ekstremnim situacijama koje nam dosađuju. Ponekad smo spriječeni da radimo ono što želimo. Za sunčanog dana možda se uputimo na plažu, ali zaglavimo u prometnoj gužvi. Neprestano proživljavamo uplitanja našega unutarnjeg demona zabluda, koji nam ometa um i duhovnu praksu. Bezbrojne su okolnosti koje nam osujećuju planove i sprječavaju nas da radimo ono što želimo. Izgleda nam kao da smo goli, a živimo u trnovitom grmu – kad god se pokušamo pomaknuti, okolnosti nas ozlijede. Što više želja i planova imamo, to više frustracija doživljavamo. Što više želimo određene situacije, to više zaglavljujemo u sitacijama koje nismo željeli. Izgleda kao da svaka želja priziva svoju prepreku. Neželjene situacije nas spopadaju, a da ih ne tražimo. Zapravo, jedine stvari koje dolaze bez truda su one stvari koje ne želimo. Nitko ne želi umrijeti, no smrt dolazi bez truda. Nitko ne želi biti bolestan, no bolest dolazi bez truda. Kako smo se rodili ponovnim rođenjem bez slobode ili kontrole, imamo nečisto tijelo i živimo u nečistome okolišu, pa se na nas sručuju neželjene stvari. U samsari su ovakva iskustva potpuno prirodna. Mi imamo bezbrojne želje, no bez obzira na to koliko truda u njih uložili, nikada nemamo osjećaj da smo ih zadovoljili. Čak i kada dobijemo ono što želimo, ne dobijamo to onako kako smo željeli. Posjedujemo neki objekt, no iz toga ne polučujemo nikakvo zadovoljstvo. Na primjer, možemo sanjati o tome da se obogatimo, no, ako doista to i postignemo, život nam nije onakav kakvim smo ga zamišljali, pa se ne osjećamo kao da nam se želja ispunila. To je zbog toga što nam želje ne opadaju srazmjerno s rastom našeg bogatstva. Što više bogatstva imamo, to više želimo. Bogatstvo koje tražimo ne može se naći, jer 48

put osobe srednjeg dosega

tražimo iznos koji će zasititi naše želje, a nikakvo bogatstvo to ne može učiniti. Da bi stvar bila još gora, pri stjecanju objekata svojih želja mi stvaramo nove razloge za nezadovoljstvo. Sa svakim objektom želje dolaze ostali objekti koje ne želimo. Na primjer, s bogatstvom dolaze porezi i nesigurnost, te složeni novčani poslovi. Ti neželjeni dodaci priječe nas da iskusimo potpuno zadovoljstvo. Slično, možemo sanjati o tome da odmor provedemo na južnim morima i zbilja možemo tamo i otići, no iskustvo nije nikada baš onakvo kakvo smo i očekivali, a s ljetovanjem dolaze i druge stvari kao što su opekotine od sunca i visoki troškovi. Promotrimo li pažljivo svoje želje, vidjet ćemo da su neumjerene. Mi želimo sve najbolje stvari samsare – najbolji posao, najboljeg partnera, najbolji ugled, najbolju kuću, najbolji automobil, najbolji odmor. Sve što nije najbolje ostavlja nas razočaranima – i dalje tražimo, ali ono što želimo ne nalazimo. No, niti jedan svjetovni užitak ne može nam pružiti potpuno i savršeno zadovoljstvo koje želimo. Stalno se proizvode uvijek bolje stvari. Svugdje nove reklame najavljuju da su najbolje stvari upravo pristigle na tržište, no nekoliko dana kasnije već dolazi druga najbolja stvar i bolja je od najboljeg proizvoda od prije nekoliko dana. Nema kraja novim stvarima koje privlače naše želje. Djeca u školi ne mogu nikada zadovoljiti niti svoje niti ambicije svojih roditelja. Čak i ako su najbolja u svom razredu, osjećaju da ne mogu biti zadovoljna ako isto ne postignu i sljedeće godine. Ako tako nastave i budu uspješni i u svome poslu, ambicije će im biti jače nego ikada. Nema neke točke kada će se moći odmoriti s osjećajem da su potpuno zadovoljni s učinjenim. Možemo pomisliti da su barem oni ljudi koji vode jednostavan život na selu zadovoljni, no razmislimo li shvatit ćemo da čak i poljoprivrednici traže, a ne nalaze ono što žele. Njihovi su životi puni problema i tjeskoba, a oni ne uživaju 49

moderni budizam

pravi mir i zadovoljstvo. Njihov opstanak ovisi o mnogim nesigurnim čimbenicima izvan njihove kontrole, kao što je, recimo, vrijeme. Poljoprivrednici nemaju ništa više slobode od nezadovoljstva od poslovnih ljudi koji žive i rade u gradu. Kada svakoga jutra odlaze na posao noseći svoje torbe, poslovni ljudi izgledaju uredno i učinkovito, no iako izvana izgledaju glatko, u svojim srcima nose mnogo nezadovoljstva. Oni i dalje traže, a ne nalaze ono što žele. Promislimo li o ovoj situaciji, mogli bismo možda odlučiti da možemo pronaći ono što tražimo ostavivši svoju imovinu. Međutim, možemo vidjeti da čak i siromašni ljudi traže, a ne nalaze ono što žele. Mnogi siromasi ne mogu naći čak niti ono što im je neophodno za život. Patnju nezadovoljstva ne možemo izbjeći tako što ćemo često mijenjati svoju situaciju. Možda smatramo da ćemo, budemo li stalno nalazili novog partnera ili novi posao, ili ako stalno budemo putovali, na kraju naći ono što želimo; no čak i ako bismo otputovali na svako mjesto na kugli zemaljskoj, i u svakom tom mjestu imali novog ljubavnika, opet ćemo tražiti neko drugo mjesto i nekoga novog ljubavnika. U samsari nema stvarnog ispunjenja naših želja. Kad god vidimo nekoga na visokom ili niskom položaju, bilo muškarca ili ženu, oni se razlikuju samo po izgledu, odjeći, ponašanju i statusu. U biti, svi su jednaki – svi proživljavaju probleme u svojim životima. Kad god imamo problem, lako je pomisliti da je on uzrokovan našim specifičnim okolnostima i da bi, kad bismo samo promijenili svoje okolnosti, naš problem nestao. Krivimo druge ljude, svoje prijatelje, hranu, vladu, svoje doba, meteorološke prilike, društvo, povijest i tako dalje. No, vanjske okolnosti poput ovih nisu glavni uzroci naših problema. Moramo prepoznati da su sve fizičke patnje i mentalna bol koju proživljavamo posljedice našega ponovnog rođenja u životu okaljanom unutarnjim otrovom zabluda. Ljudska bića moraju proživljavati ljudske patnje zato što su se ponovo rodila kao ljudi. Životinje moraju proživljavati životinjske patnje, dok 50

put osobe srednjeg dosega

gladni duhovi i bića pakla moraju proživljavati svoje osobite patnje stoga što su se ponovo rodili okaljanim ponovnim rođenjem. Čak ni bogovi nisu oslobođeni patnje jer su se i oni ponovno rodili okaljanim ponovnim rođenjem. Baš kao što netko tko se nađe usred lomače razvije intenzivan strah, i mi trebamo razviti intenzivan strah od nepodnošljivih patnji ovog beskrajnog ciklusa nečistog života. Ovaj strah je pravo odricanje i proizlazi iz naše mudrosti. U zaključku, nakon što smo kontemplirali ovo objašnjenje, trebamo misliti: Nema koristi od poricanja patnji budućih života; kad se one zapravo sruče na mene, bit će prekasno da se od njih zaštitim. Zato definitivno trebam pripremiti obranu sada, dok imam ovaj ljudski život koji mi pruža priliku da se trajno oslobodim od patnji mojih bezbrojnih budućih života. Ako ne primijenim trud da to ostvarim, već dopustim da mi ovaj ljudski život bude isprazan, bez smisla, od toga nema veće samoprijevare i veće nerazboritosti. Moram sada uložiti trud u trajno oslobađanje sebe od patnji bezbrojnih budućih života. Kontinuirano meditiramo na ovu odlučnost dok ne razvijemo spontanu želju da trajno oslobodimo sebe od patnji svojih bezbrojnih budućih života. To je spoznaja odricanja. U trenutku kad razvijemo tu spoznaju, ulazimo na put do oslobođenja. U ovom kontekstu, oslobođenje se odnosi na vrhunski trajni mir uma, poznat kao „nirvana”, koji nam daje čistu i trajnu sreću. ŠTO TREBAMO ODBACITI U Sutri Četiri plemenite istine Buddha kaže: „Trebaš odbaciti postanke.” Time nas Buddha savjetuje da, ukoliko se želimo trajno osloboditi od patnji svojih bezbrojnih budućih života, trebamo odbaciti postanke. „Postanci” su naše zablude, prvenstveno naša zabluda samoprianjanja. Samoprianjanje se zove „postanak” zato što je izvor sve naše patnje i problema, a još se zove i „unutarnji demon”. Zablude su krive svjesnosti 51

moderni budizam

koje funkcioniraju tako što uništavaju mentalni mir, izvor sreće; one nemaju neku drugu funkciju osim da nam štete. Zablude kao što je samoprianjanje obitavaju u našem srcu i stalno nam, danonoćno, štete bez odmora jer nam uništavaju mir uma. U samsari, ciklusu nečistog života, nitko nema prilike iskusiti pravu sreću zato što je njihov mentalni mir, izvor sreće, konstantno uništavan unutarnjim demonom samoprianjanja. Naše samoprianjanje je um koji pogrešno vjeruje da mi sami, naše tijelo i sve druge stvari koje inače vidimo, zapravo postoje. Uslijed tog neznanja, razvijamo vezanost za stvari koje nam se sviđaju, a ljutnju za stvari koje nam se ne sviđaju. Zatim vršimo raznorazna nevrlinska djela, a kao rezultat tih djela, doživljavamo raznorazne vrste patnje i problema u ovom životu i iz života u život. Samoprianjajuće neznanje je unutarnji otrov koji nam nanosi daleko veću štetu od bilo kojeg vanjskog otrova. Zbog toga što je zagađen tim unutarnjim otrovom, naš um sve vidi pogrešno, a kao rezultat toga mi proživljavamo iluziji-nalik patnje i probleme. Zapravo, mi sami, naše tijelo i stvari koje inače vidimo ne postoje. Samoprianjanje se može usporediti s otrovnim stablom, sve druge zablude s njegovim granama, a sve naše patnje i problemi s njegovim plodovima; to je temeljni izvor svih drugih zabluda i svih naših patnji i problema. Iz ovoga možemo razumjeti da će, ako trajno odbacimo svoje samoprianjanje, sve naše patnje i problemi ovog života i bezbrojnih budućih života, trajno prestati. Veliki jogi Saraha je rekao: „Ako ti je um trajno oslobođen samoprianjanja, nema sumnje da ćeš i ti biti trajno oslobođen od patnje.” Kad smo to shvatili i kontemplirali ovo objašnjenje, trebamo misliti: Moram uložiti veliki trud u prepoznavanje, smanjivanje i konačno potpuno odbacivanje svog neznanja samoprianjanja. Trebamo stalno meditirati na ovu odluku i provesti svoju odluku u praksi. 52

put osobe srednjeg dosega

ŠTO TREBAMO PRAKTICIRATI U Sutri Četiri plemenite istine Buddha kaže: „Trebaš prakticirati put.” U ovom kontekstu, „put” ne znači vanjski put koji vodi od jednog mjesta do drugog, već unutarnji put, duhovnu spoznaju koja nas vodi do čiste sreće oslobođenja i prosvjetljenja. Praksa stupnjeva puta do oslobođenja može se sažeti unutar triju obuka više moralne discipline, više koncentracije, i više mudrosti. Ove se obuke nazivaju „višima” zato što su motivirane odricanjem. One su stoga stvarni put do oslobođenja kojeg trebamo prakticirati. Priroda moralne discipline je vrlinska odluka da se odbace neprimjerena djela. Kada prakticiramo moralnu disciplinu, odbacujemo neprimjerena djela, održavamo čisto ponašanje, i izvršavamo svakog djelo ispravno s vrlinskom motivacijom. Moralna disciplina je najvažnija za svakoga kako bi se spriječili budući problemi za sebe samoga i za druge. Ona nas čini čistima zato što čini naša djela čistima. Trebamo biti oprani i čisti; imati oprano tijelo nije dovoljno, pošto naše tijelo nismo mi sami. Moralna disciplina je poput velike zemlje koja podržava i hrani usjeve duhovnih spoznaja. Bez prakticiranja moralne discipline, veoma je teško napredovati u duhovnim obukama. Obuka u višoj moralnoj diciplini je kad se učimo duboko zbližiti s praksom moralne discipline, motivirani odricanjem. Druga viša obuka je obuka u višoj koncentraciji. Priroda koncentracije je jednousmjereni vrlinski um. Dok god zadržimo taj um, proživljavat ćemo mentalni mir i stoga, biti sretni. Kad prakticiramo koncentraciju, sprječavamo rastresenosti i koncentriramo se na vrlinske objekte. Veoma je važno uvježbavati se u koncentraciji, jer uz rastresenost ne možemo ništa postići. Obučavanje u višoj koncentraciji je kad se učimo duboko se zbližiti sa sposobnošću da zaustavimo rastresenost i da se koncentriramo na vrlinski objekt, motivirani odricanjem. S obzirom na bilo koju praksu Dharme, ako je naša koncentracija 53

moderni budizam

jasna i jaka, veoma je lako napredovati. Općenito govoreći, rastresenost je glavna zapreka u praksi Dharme. Praksa moralne discipline sprječava grube rastresenosti, a koncentracija sprječava suptilne rastresenosti; iz njih zajedno proizlaze brzi rezultati u našoj praksi Dharme. Treća viša obuka je obuka u višoj mudrosti. Priroda mudrosti je vrlinski inteligentni um koji funkcionira tako da razumije smislene objekte kao što su postojanje prošlih i budućih života, karma i praznina. Razumijevanje tih objekata daje veliki smisao ovom životu i bezbrojnim budućim životima. Mnogi su ljudi veoma inteligentni u uništavanju svojih neprijatelja, skrbi za svoju obitelj, pronalaženju onoga što žele, i tako dalje, ali ovo nije mudrost. Čak i životinje imaju takvu inteligenciju. Svjetovna je inteligencija varljiva, dok nas mudrost neće nikada prevariti. Ona je naš unutarnji Duhovni vodič koji nas vodi do ispravnih putova, i božansko oko kroz koje možemo vidjeti prošle i buduće živote i posebnu vezu između naših djela u prošlim životima i naših iskustava u ovom životu, poznatih kao „karma”. Tema karme je veoma opsežna i suptilna, i mi je možemo razumjeti samo uz pomoć mudrosti. Obučavanje u višoj mudrosti je kad učimo razviti i uvećati svoju mudrost koja spoznaje prazninu kroz kontempliranje i meditiranje na prazninu, motivirani odricanjem. Ova je mudrost izuzetno duboka. Njen objekt, praznina, nije ništavilo već prava priroda svih fenomena. Detaljno objašnjenje praznine može se naći u poglavlju Uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti. Tri više obuke su stvarne metode za postizanje trajnog prestanka patnji ovog života i bezbrojnih budućih života. Ovo se može razumjeti iz sljedeće analogije. Kada siječemo drvo koristeći pilu, sama pila ne može posjeći stablo bez korištenja naših ruku, što zauzvrat ovisi o našem tijelu. Obučavanje u višoj moralnoj disciplini je poput našeg tijela, obučavanje u višoj koncentraciji je poput ruku, a obučavanje u višoj mudrosti je poput pile. Koristeći ove tri stvari zajedno, možemo posjeći 54

put osobe srednjeg dosega

otrovno stablo našeg samoprianjajućeg neznanja, i automatski će sve druge zablude – njegove grane – i sva naša patnja i problemi – njegovi plodovi – u potpunosti prestati. Tada smo postigli trajni prestanak patnje u ovom životu i budućim životima – vrhunski trajni unutarnji mir poznat kao „nirvana”, ili oslobođenje. Riješili smo sve svoje ljudske probleme i postigli pravi smisao svoga života. Kontemplirajući sve ovo, trebamo misliti: Pošto su tri više obuke prave metode za postizanje trajnog oslobođenja od patnje ovog života i svih bezbrojnih budućih života, moram uložiti veliki trud u prakticiranje tih obuka. Trebamo stalno meditirati na tu odluku i provesti ju u praksi. ŠTO TREBAMO POSTIĆI U Sutri Četiri plemenite istine Buddha kaže: „Trebaš postići prestanke.” U ovom kontekstu, „prestanci” znače trajni prestanci patnje i njenog korijena, samoprianjajućeg neznanja. Kad Buddha ovo kaže, on nam savjetuje da se ne zadovoljimo samo privremenim oslobođenjem od neke određene patnje, već da trebamo imati namjeru ostvariti krajnji cilj ljudskog života, vrhunski trajni mir uma (nirvanu), i čistu i vječnu sreću prosvjetljenja. Svako živo biće bez iznimke mora proživjeti ciklus patnji bolesti, starenja, smrti i ponovnog rođenja, iz života u život, beskrajno. Slijedeći Buddhin primjer, trebali bismo razviti snažno odricanje za taj beskrajni ciklus. Kada je živio u palači sa svojom obitelji, Buddha je vidio kako njegov narod stalno proživljava ove patnje i donio je čvrstu odluku da će postići prosvjetljenje, veliko oslobođenje, i da će povesti svako živo biće do tog stanja. Buddha nas nije potaknuo da odbacimo svakodnevne djelatnosti koje osiguravaju uvjete potrebne za život, ili koje 55

moderni budizam

sprječavaju siromaštvo, probleme s okolišem, određene bolesti, i tako dalje. Međutim, koliko god mi bili uspješni u ovim djelatnostima, nikad nećemo postići trajni prestanak tih problema. I dalje ćemo ih morati proživljavati u svojim bezbrojnim budućim životima, a čak i u ovom životu, iako toliko teško radimo kako bismo spriječili te probleme, patnje siromaštva, zagađenja okoliša, i bolesti se povećavaju diljem svijeta. Nadalje, zbog moderne tehnologije danas se u svijetu razvijaju mnoge velike opasnosti koje se ranije nisu proživljavale. Stoga se ne bismo trebali zadovoljiti samo privremenom slobodom od pojedinih patnji, već uložiti veliki trud da postignemo trajnu slobodu dok imamo ovu priliku. Trebali bismo se uvijek prisjećati dragocjenosti ljudskog života. Zbog svojih prijašnjih zabludnih nazora koji su nijekali vrijednost duhovne prakse, oni koji su se ponovno rodili kao životinje, na primjer, nemaju priliku upustiti se u duhovnu praksu koja je jedina iz koje proizlazi smisleni život. Kako je njima nemoguće slušati, razumjeti, promišljati i meditirati na duhovne upute, njihovo je sadašnje ponovno rođenje kao životinja samo po sebi već zapreka. Kako je već navedeno, jedino su ljudska bića slobodna od takvih zapreka i imaju sve potrebne uvjete za upuštanje u duhovne putove, koji jedini vode do vječnog mira i sreće. Ova kombinacija slobode i posjedovanja potrebnih uvjeta je posebna karakteristika koja naš ljudski život čini tako dragocjenim. U zaključku, trebamo misliti: Ne bih trebao biti zadovoljan puko privremenim prestankom neke određene patnje, koji mogu doživjeti čak i životinje. Iskrenim prakticiranjem tri više obuke moram postići trajni prestanak samoprianjajućeg neznanja, korijena patnje. Na ovu odluku trebamo svakodnevno meditirati i provesti ju u praksi. Na taj način ćemo sebe voditi do oslobađajućeg puta.

56

Put osobe velikog dosega

U ovom kontekstu, „osoba velikog dosega” se odnosi na nekoga tko ima veliki kapacitet za razvoj duhovnog razumijevanja i spoznaja. Pošto je ova tema opširna i duboka, i sadrži Sutru i Tantru, slijedi detaljno objašnjenje u narednim poglavljima.

57

Je Tsongkhapa

Vrhunsko dobro srce – bodhichitta

Odricanje – iskrenu želju da postignemo trajno oslobođenje – trebamo danonoćno održavati. Ono je vrata oslobođenja – vrhunskog trajnog mira uma – i osnova za naprednije spoznaje. Međutim, ne trebamo se zadovoljiti samo traženjem vlastitog oslobođenja; trebamo razmotriti i dobrostanje drugih živih bića. Bezbrojna se bića utapaju u samsaričkom oceanu, proživljavajući nepodnošljive patnje. Dok je svatko od nas samo jedna osoba, drugi su po broju bezbrojni; stoga su sreća i sloboda drugih puno važnije od naše. Iz tog razloga moramo ući na Bodhisattvin put, koji nas vodi do stanja potpunog prosvjetljenja. Kapija kroz koju ulazimo na Bodhisattvin put je bodhichitta. „Bodhi” znači prosvjetljenje, a „chitta” znači um. Bodhichitta je um koji spontano želi postići prosvjetljenje da bi bio od izravne dobrobiti svakom živom biću. U trenutku kad razvijemo taj dragocjeni um bodhichitte, postajemo Bodhisattva – osoba koja spontano želi postići prosvjetljenje za dobrobit svih bića – i postajemo Sin ili Kći Buddhi Osvajača. Ovo vrhunsko dobro srce bodhichitte se ne može razviti bez uvježbavanja. Je Tsongkhapa je rekao: Navodnjavajući tlo srdačne ljubavi brižnom ljubavlju, A onda sijajući sjeme željne ljubavi i suosjećanja, Izrast će ljekovito stablo bodhichitte. 59

moderni budizam

Ovo znači da u uvježbavanju bodhichitte ima pet stupnjeva: 1. uvježbavanje u srdačnoj ljubavi, 2. uvježbavanje u brižnoj ljubavi, 3. uvježbavanje u željnoj ljubavi, 4. uvježbavanje u univerzalnom suosjećanju; i 5. uvježbavanje u samoj bodhichitti. UVJEŽBAVANJE U SRDAČNOJ LJUBAVI U ovom uvježbavanju učimo razviti i održati toplo srce i osjećaj bliskosti sa svim živim bićima, bez iznimke. Ova srdačna ljubav čini naš um čistim i uravnoteženim, i priprema temelje za razvoj brižne ljubavi za sva živa bića. Naš je um inače neuravnotežen; ili osjećamo da smo nekima prebliski iz vezanosti ili od drugih udaljeni zbog ljutnje. Nemoguće je razviti vrhunsko dobro srce bodhichitte s tako neuravnoteženim umom. Ovaj neuravnoteženi um je izvor svih naših svakodnevnih problema. Možemo misliti da su nam neki ljudi neprijatelji zato što nam štete, pa kako možemo razviti i održati takvo dobro srce prema takvim ljudima? To je netočan način razmišljanja. Ljudi koje mi smatramo neprijateljima su zapravo naše majke iz prijašnjih života. Naše majke iz prijašnjih života i naša majka iz ovog života su sve naše majke i podjednako su dobre prema nama. Neispravno je misliti da naše majke iz prijašnjih života nisu više naše majke samo zato što je prošlo dugo vremena od kada su one zapravo brinule za nas. Ako bi naša sadašnja majka danas umrla, bi li ona prestala biti našom majkom? Ne, mi bismo je još uvijek smatrali svojom majkom i molili se za njenu sreću. Isto vrijedi i za sve naše prijašnje majke – one su umrle, ali još uvijek ostaju naše majke. Ne prepoznajemo jedni druge samo zbog promjena u našoj vanjštini. U svakodnevnom životu vidimo puno različitih živih bića, ljudi i ne-ljudi. Neke smatramo prijateljima, neke neprijateljima, a većinu strancima. Ove razlike čine naši pogrešni umovi; njih valjani umovi ne potvrđuju. Stoga bi bolje bilo sva živa bića smatrati svojim majkama, negoli slijediti takve pogrešne 60

vrhunsko dobro srce – bodhichitta

umove. Koga god sretnemo, trebamo misliti, „Ova je osoba moja majka.” Na ovaj način osjećat ćemo jednaku toplinu prema svim živim bićima. Naše vjerovanje da su sva živa bića naše majke je mudrost zbog toga što razumije smisleni objekt, a to je da su sva živa bića naše majke. Kroz ovo razumijevanje, doživjet ćemo veliki smisao u ovom životu i u bezbrojnim budućim životima. Nikad ne bismo trebali odbaciti ovo korisno vjerovanje ili nazor. Trebamo kontemplirati sljedeće: S obzirom na to da je nemoguće pronaći početak našega mentalnog kontinuuma, slijedi da smo se u prošlosti bezbroj puta ponovno rađali, a ako smo se nebrojeno puta ponovno rađali, morali smo imati i bezbrojne majke. Gdje su sada sve te majke? One su sva živa bića koja danas žive. Nakon što smo uvijek iznova kontemplirali o ovome, snažno vjerujemo da su sva živa bića naše majke i meditiramo na to uvjerenje. DOBROTA ŽIVIH BIĆA Nakon što smo se uvjerili da su sva živa bića naše majke, kontempliramo neizmjernu dobrotu koju smo primili od svakoga od njih kada su bili naše majke, jednako kao i dobrotu koju su nam ukazivali u drugim razdobljima. Kada smo bili začeti, da nas naša majka nije htjela zadržati u svojoj utrobi, mogla je pobaciti. Da je to učinila, mi sada ne bismo imali ovaj ljudski život. Svojom dobrotom dozvolila nam je da ostanemo u njezinoj utrobi, pa sada uživamo ljudski život i sve njegove prednosti. Da nismo primali njenu neprestanu brigu i pažnju u vrijeme kada smo bili malo dijete, sigurno bismo doživjeli neku nesreću i možda bismo sada bili invalidi ili slijepi. Srećom, naša nas majka nije zapustila. Danju i noću pružala nam je svoju brigu punu ljubavi, smatrajući nas 61

moderni budizam

važnijima od sebe same. Spašavala nam je život mnogo puta svakoga dana. Noću je dozvoljavala da joj san bude isprekidan, a danju je žrtvovala svoje uobičajene užitke. Morala je napustiti posao, a kada bi se njeni prijatelji odlazili zabavljati, ona im se nije mogla pridružiti. Trošila je sav svoj novac na nas, pružajući nam najbolju hranu i najbolju odjeću koju je mogla priuštiti. Naučila nas je kako jesti, kako hodati, kako govoriti. Misleći na naše buduće dobro, učinila je sve što je mogla da nam osigura dobro obrazovanje. Zbog njezine dobrote sada smo u prilici studirati što god izaberemo. Sada smo u mogućnosti prakticirati Dharmu i na koncu postići prosvjetljenje, prvenstveno zahvaljujući dobroti svoje majke. Kako nema nikoga tko nekad nije bio naša majka u prijašnjim životima, i kako su se one prema nama, dok smo bili njihova djeca, odnosile s istom onakvom dobrotom kakvom se prema nama odnosila i naša sadašnja majka u ovome životu, sva su živa bića veoma dobra. Dobrota živih bića nije ograničena samo na vrijeme kada su bila naše majke. Čitavo vrijeme sve se naše svakodnevne potrebe podmiruju zahvaljujući tuđoj dobroti. Iz svojega prošlog života sa sobom nismo donijeli ništa, a ipak čim smo se rodili dobili smo dom, hranu, odjeću i sve što smo trebali – sve nam je osigurala dobrota drugih. Sve u čemu sada uživamo osigurala nam je velikodušnost drugih bića, u prošlosti ili u sadašnjosti. U prilici smo koristiti puno stvari uz samo malo truda s naše strane. Ako razmotrimo pogodnosti kao što su ceste, vozila, vlakovi, zrakoplovi, brodovi, kuće, restorani, hoteli, knjižnice, bolnice, dućani, novac i tako dalje, jasno je da je mnoštvo ljudi teško radilo u pripremi tih stvari. Iako mi, sa svoje strane, imamo malo ili nimalo udjela u pripremi tih pogodnosti, one su nam ipak sve na raspolaganju. To ukazuje na veliku dobrotu drugih. I za svoje opće obrazovanje i za svoju duhovnu obuku možemo zahvaliti drugima. Sve naše Dharma spoznaje, od 62

vrhunsko dobro srce – bodhichitta

samih prvih uvida pa sve do našeg konačnog postignuća oslobođenja i prosvjetljenja, bit će postignute u ovisnosti o dobroti drugih. Kao ljudska bića, općenito govoreći imamo priliku postići vrhunsku sreću prosvjetljenja zato što imamo priliku ući na i slijediti put do prosvjetljenja, duhovni put motiviran suosjećanjem za sva živa bića. Kapija kroz koju ulazimo na put do prosvjetljenja je, dakle, suosjećanje za sva živa bića – univerzalno suosjećanje – a to suosjećanje možemo razviti samo ako se oslanjamo na sva živa bića kao na objekte svog suosjećanja. Ovo pokazuje kako samo zahvaljujući velikoj dobroti svih živih bića koja djeluju kao objekti našeg suosjećanja, imamo priliku ući na put do prosvjetljenja i postići vrhunsku sreću prosvjetljenja. Dakle, jasno je kako su za nas sva živa bića vrhunski dobra i dragocjena. Iz dubine svojih srca, trebamo misliti: Svako živo biće je za mene vrhunski dobro i dragocjeno. Oni mi pružaju priliku da postignem čistu i vječnu sreću prosvjetljenja – krajnji cilj ljudskog života. Razumijevajući i razmišljajući na ovaj način, razvijemo toplo srce i osjećaj podjednake bliskosti prema svim živim bićima, bez iznimke. Pretvorimo svoj um u ovaj osjećaj i ostanemo jednousmjereno na njemu što je duže moguće. Stalnim kontempliranjem i meditiranjem na ovaj način, održat ćemo toplo srce i osjećaj bliskosti prema svakom živom biću, stalno i u svakoj situaciji. Kad shvatimo osam dobrobiti održavanja srdačne ljubavi koje su navedene kasnije u poglavlju Željna ljubav, trebamo stalno ulagati trud u ovu praksu. UVJEŽBAVANJE U LJUBLJENJU DRUGIH (BRIŽNA LJUBAV) Ovo uvježbavanje ima dva stupnja: 1. izjednačavanje sebe s drugima; i 2. zamjena sebe s drugima. 63

moderni budizam

IZJEDNAČAVANJE SEBE S DRUGIMA Ova se praksa zove „izjednačavanje sebe s drugima” zbog toga što učimo vjerovati da su naša i tuđa sreća i sloboda podjednako važne. Naučiti ljubiti druge je najbolje rješenje za naše svakodnevne probleme, i izvor sve naše buduće sreće. Postoje dvije razine ljubljenja drugih: 1. ljubiti druge onako kako ljubimo bliskog prijatelja ili člana obitelji; i 2. ljubiti druge onako kako ljubimo sebe. Druga razina je dublja. Ljubeći sva živa bića onako kako ljubimo sebe, razvit ćemo duboko univerzalno suosjećanje koje funkcionira kao brzi put do prosvjetljenja. Ovo je jedna od ključnih stavki Kadam Lamrima. Za uvježbavanje u izjednačavanju sebe s drugima, upustimo se u sljedeću kontemplaciju: Moram vjerovati da su moja sreća i sloboda i one svih živih bića podjednako važne zato što: 1. Sva živa bića ukazala su mi veliku dobrotu u ovom i u prošlim životima. 2. Isto kao što ja želim biti oslobođen patnje i proživljavati samo sreću, tako to žele i sva ostala bića. U tom pogledu, ja nisam ništa drugačiji od bilo kojega drugog bića; svi smo jednaki. 3. Ja sam samo jedan, dok su drugi bezbrojni, pa kako onda mogu ljubiti samo sebe, propustivši ljubiti druge? Moja sreća i patnja su zanemarive kada ih usporedim sa srećom i patnjom svih drugih živih bića. Nakon što smo opetovano kontemplirali ove stavke, snažno vjerujemo da su naša sreća i sloboda i one svih živih bića podjednako važne. Zatim ostanemo jednousmjereno s tim vjerovanjem što je duže moguće. Trebamo kontinuirano prakticirati ovu kontemplaciju i meditaciju dok spontano ne počnemo vjerovati da su naša sreća i sloboda i one svih drugih živih bića podjednako važne, a to je spoznaja izjednačavanja sebe s drugima. 64

vrhunsko dobro srce – bodhichitta

ZAMJENA SEBE S DRUGIMA Ovo uvježbavanje ima tri stupnja: 1. kontempliranje mana samoljublja; 2. kontempliranje prednosti ljubljenja drugih; i 3. uvježbavanje u zamjeni sebe s drugima. KONTEMPLIRANJE MANA SAMOLJUBLJA Što je točno samoljublje? Samoljublje je naš um koji misli „Ja sam važan”, a istovremeno zanemaruje druge. Kad mislimo „ja“ i „moje”, opažamo inherentno postojeće „ja”, ljubimo ga i vjerujemo da su njegova sreća i sloboda od najveće važnosti. To je samoljublje. Brinuti se o sebi nije samoljublje. Trebamo se brinuti o sebi da održimo ovaj ljudski život, pa da možemo stalno ulagati trud u ostvarenje njegovog pravog smisla. Samoljublje i samoprianjanje su različiti aspekti jednog uma. Samoprianjanje prianja na inherentno postojeće „ja”, a samoljublje vjeruje kako je to „ja” dragocjeno i kako su njegova sreća i sloboda od najveće važnosti. Samoljublje je naš uobičajeni nazor koji vjeruje „Ja sam važan” i „Moja sreća i sloboda su važne”, i koji zanemaruje tuđu sreću i slobodu. Ono je dio našeg neznanja zato što inherentno postojeće ja zapravo ne postoji. No, naš samoljubivi um svejedno ljubi to ja i vjeruje da je ono od najveće važnosti. To je nesmotren i varljiv um koji se stalno upliće u naš unutarnji mir, i predstavlja nam veliku prepreku u postizanju stvarne svrhe ljudskog života. Ovo samoljublje imamo iz života u život, od vremena bez početka, čak i dok spavamo i sanjamo. U Vodiču za način života Bodhisattve, Shantideva kaže: ...sva patnja koja postoji na ovome svijetu Proizlazi iz želje da mi sami budemo sretni. Patnje nam nisu dodijeljene kao kazna. Sve one proizlaze iz našega samoljubivog uma, koji nama samima želi sreću, 65

moderni budizam

dok zanemaruje sreću drugih. Ovo se može razumijeti na dva načina. Kao prvo, samoljubivi um stvoritelj je svih naših patnji i problema; a kao drugo, samoljublje je temelj za proživljavanje svih tih naših patnji i svih problema. Patimo zato što smo činili djela koja su uzrokovala patnju drugima. Ta su djela stvorena sebičnim namjerama – našim samoljubljem. Kao rezultat ovih djela, sada mi proživljavamo ovu našu sadašnju patnju i probleme. Stoga je pravi stvoritelj sve naše patnje i problema naš samoljubivi um. Naše trenutno iskustvo određene patnje i problema ima posebnu povezanost s određenim djelima koja smo činili u prijašnjim životima. Ovo je vrlo suptilno. Mi ovu skrivenu vezu ne možemo vidjeti svojim očima, ali je možemo razumjeti koristeći se svojom mudrošću, a naročito oslanjajući se na Buddhina učenja. Općenito govoreći, svatko zna da će, ako čini loša djela, doživjeti loše posljedice, a da će, ako čini dobra djela, doživjeti dobre posljedice. Samoljubivi um je isto tako i temelj za doživljavanje sve naše patnje i svih problema. Na primjer, kada ljudi nisu u mogućnosti ispuniti svoje želje, mnogi proživljavaju potištenost, obeshrabrenost, nesretnost i mentalnu bol, a neki se čak požele i ubiti. To je zato što njihovo samoljublje vjeruje da su njihove želje od tolike velike važnosti. Slijedi, dakle, da je njihovo samoljublje većim dijelom odgovorno za njihovu nesretnost. Bez samoljublja ne bi bilo temelja za doživljavanje takve patnje i tolikih problema. Kada smo ozbiljno bolesni, teško nam je prihvatiti svoju patnju, ali bolest nam škodi samo zato što ljubimo sebe. Kada bi neka druga osoba proživljavala sličnu bolest, mi ne bismo imali problema. Zašto? Zato što njega ili nju ne ljubimo. No, kada bismo ljubili druge onoliko koliko ljubimo sebe, bilo bi nam teško podnijeti njihovu patnju. To je suosjećanje. Kako Shantideva kaže: 66

vrhunsko dobro srce – bodhichitta

Patnja koju proživljavam Ne škodi drugima, Ali ja je teško podnosim Jer ljubim samo sebe. Slično tome, patnje drugih Meni ne škode, Ali, budem li ljubio druge, Njihovu ću patnju teško podnositi. Iz života u život, od vremena bez početka, nastojali smo ispunjavati želje svojega samoljubivog uma, vjerujući da je njegov nazor istinit. Uložili smo ogroman trud tražeći sreću od vanjskih izvora, no sada nemamo što pokazati. Uzalud smo potratili bezbrojne prijašnje živote zato što nas je samoljublje zavaravalo. Ono nas je navodilo da radimo za svoju korist, ali nismo ništa stekli. Ovaj nesmotreni um učinio je sve naše prijašnje živote ispraznima – kada smo se rodili ovim ljudskim ponovnim rođenjem, sa sobom nismo donijeli ništa osim zabluda. Svakoga trena, svakoga dana, ovaj nas samoljubivi um nastavlja varati. Nakon što smo kontemplirali ove stavke, mislimo: Ništa mi ne nanosi veću štetu od ovog demona mojeg samoljublja. Ono je izvor sve moje negativnosti, nesreće, problema i patnje. Zato moram odbaciti svoje samoljublje. Trebamo svakodnevno meditirati na ovu odluku i primijeniti je u praksi. KONTEMPLIRANJE PREDNOSTI LJUBLJENJA DRUGIH Kad duboko mislimo kako su drugi važni, i kako su njihova sreća i sloboda važne, tada ljubimo druge. Ako ovako ljubimo druge, uvijek ćemo imati dobre odnose i živjeti u skladu s 67

moderni budizam

drugima, a naša svakodnevica će biti mirna i sretna. Za početak možemo prakticirati s obitelji, prijateljima i onima oko nas, a onda ćemo postupno razviti i održati brižnu ljubav za sva živa bića, bez iznimke. U Vodiču za način života Bodhisattve, Shantideva kaže: Sva sreća koja postoji na ovome svijetu Proizlazi iz želje da drugi budu sretni. Ako pažljivo promislimo o ovome, spoznat ćemo da sva naša sadašnja i buduća sreća ovise o ljubljenju drugih – o našoj želji da drugi budu sretni. U svojim prošlim životima, zato što smo ljubili druge, prakticirali smo vrlinska djela, kao što je suzdržavanje od ubijanja ili vrijeđanja drugih, ili odbacivanje krađe od njih. Davali smo im materijalnu pomoć i zaštitu, te prakticirali strpljenje. Kao rezultat ovih vrlinskih djela, sada smo ostvarili ovaj dragocjeni ljudski život s prilikom da doživimo ljudske užitke. Neposredna posljedica ljubljenja drugih će biti da će mnogi od naših problema, kao što su oni koji proizlaze iz ljutnje, ljubomore i sebičnog ponašanja, nestati, a um će nam postati spokojan i smiren. Budući da ćemo djelovati na obziran način, udovoljavat ćemo drugima i nećemo biti upleteni u svađe ili prepirke. Ako druge ljubimo, pazit ćemo da im pomažemo, a ne da im štetimo, pa ćemo prirodno izbjegavati nevrlinska djela. Umjesto njih, prakticirat ćemo vrlinska djela kao što su suosjećanje, ljubav, strpljenje i davanje materijalne pomoći i zaštite, te tako stvarati uzroke za ostvarenje čiste i trajne sreće u budućnosti. Posebice, budemo li ljubili druga živa bića onako kako ljubimo sebe, njihova patnja će nam biti nepodnošljiva. Naš osjećaj da je patnja svih drugih živih bića nepodnošljiva je univerzalno suosjećanje koje će nas brzo voditi do čiste i trajne sreće prosvjetljenja. Baš kao svi prijašnji Buddhe, rodit ćemo se kao prosvijetljeni Buddha od majke, univerzalnog suosjećanja. Tako će nam ljubljenje svih drugih živih bića omogućiti da vrlo brzo postignemo prosvjetljenje. 68

vrhunsko dobro srce – bodhichitta

Kontemplirajući ove dobrobiti, mislimo: Dragocjeni um koji ljubi sva živa bića štiti mene i druge od patnje, donosi čistu i trajnu sreću i ispunjava moje i želje drugih. Zato moram uvijek ljubiti sva živa bića, bez iznimke. Trebamo svakodnevno meditirati na ovu odluku, a van meditacije primjenjivati svoju odluku u praksi. To znači da zapravo ljubimo svako živo biće, uključujući životinje. UVJEŽBAVANJE U ZAMJENI SEBE S DRUGIMA Zamijeniti sebe s drugima znači zamijeniti svoj objekt ljubljenja sa sebe na sva druga živa bića. To je nemoguće bez vježbe. Kako se uvježbavamo u zamjeni sebe s drugima? S razumijevanjem velikih mana ljubljenja sebe i velikih prednosti ljubljenja svih živih bića, kao što je već objašnjeno, i prisjećajući se svoje odluke da odbacimo samoljublje i uvijek ljubimo sva druga živa bića, bez iznimke, iz dubine srca mislimo: Moram odustati od ljubljenja sebe i umjesto toga ljubiti sva živa bića, bez iznimke. Zatim meditiramo na ovu odluku. Trebamo kontinuirano prakticirati ovu meditaciju sve dok spontano ne povjerujemo da su sreća i sloboda svakog živog bića daleko važnije od naših. Ovo vjerovanje je spoznaja zamjene sebe s drugima. UVJEŽBAVANJE U ŽELJNOJ LJUBAVI S razumijevanjem i vjerovanjem da su sreća i sloboda svakog živog bića daleko važnije od naše, razvijamo željnu ljubav za sva živa bića, misleći: Kako bi bilo lijepo kad bi sva živa bića postigla čistu i trajnu sreću prosvjetljenja! Neka postignu tu sreću! Ja sam ću raditi na ispunjenju tog cilja. 69

moderni budizam

Ostanemo jednousmjereno na ovom dragocjenom umu željne ljubavi prema svim živim bićima što je duže moguće. Ponavljamo ovu meditaciju sve dok spontano ne razvijemo želju da svako živo biće doživi sreću prosvjetljenja. Ova spontana želja je prava spoznaja željne ljubavi. Željna ljubav se još zove i „neizmjerna ljubav” zato što već i samim meditiranjem na željnu ljubav, primamo neizmjerne dobrobiti u ovom životu i u bezbrojnim budućim životima. Na temelju Buddhinih učenja, veliki učenjak Nagarjuna je naveo osam dobrobiti srdačne ljubavi i željne ljubavi: 1. Samo jedan trenutak meditiranja na srdačnu ljubav i željnu ljubav sakuplja veću zaslugu nego da triput dnevno hranimo sve gladne na ovom svijetu. Kad dajemo hranu gladnima, ne dajemo stvarnu sreću. Razlog tome je što sreća koja dolazi od jedenja hrane nije stvarna sreća, već samo privremeno smanjenje gladi. No, meditacija na srdačnu ljubavi i željnu ljubav vodi nas i sva živa bića do čiste i trajne sreće prosvjetljenja. Ostalih sedam dobrobiti meditiranja na srdačnu ljubav i željnu ljubav su da ćemo u budućnosti: 2. primiti puno brižne dobrote od ljudi i neljudi; 3. biti zaštićeni na raznorazne načine od strane ljudi i neljudi; 4. biti mentalno sretni cijelo vrijeme; 5. biti fizički zdravi cijelo vrijeme; 6. biti zaštićeni od oružja, otrova i drugih štetnih okolnosti; 7. ostvariti sve nužne uvjete bez truda; i 8. biti rođeni u vrhunskom raju Buddhine zemlje. Nakon što smo kontemplirali ove dobrobiti, trebali bismo uložiti svakodnevni trud u meditiranje na željnu ljubav. UVJEŽBAVANJE U UNIVERZALNOM SUOSJEĆANJU Univerzalno suosjećanje je um koji iskreno želi trajno osloboditi sva živa bića od patnje. Ako, na temelju ljubljenja svih živih bića, kontempliramo činjenicu kako oni proživljavaju ciklus 70

vrhunsko dobro srce – bodhichitta

fizičke patnje i mentalne boli, iz života u život, bez kraja, njihovu nemogućnost da sebe oslobode od patnje, njihov nedostatak slobode, te kako, upuštajući se u negativna djela, siju sjeme buduće patnje, razvit ćemo prema njima duboko suosjećanje. Trebamo se saživjeti s njima i osjećati njihovu bol jednako gorljivo kao što osjećamo i svoju. Nitko zapravo ne želi patiti, no, uslijed neznanja, živa bića stvaraju patnju vršeći nevrlinska djela. Stoga bismo trebali osjećati jednako suosjećanje za sva živa bića, bez iznimke. Nema niti jednoga živog bića koje ne bi bilo prikladan objekt za naše suosjećanje. Sva živa bića pate zato što su se rodila okaljanim samsaričkim ponovnim rođenjem. Ljudska bića nemaju drugog izbora, prisiljena su proživljavati ogromne ljudske patnje, i to zato što imaju ljudsko rođenje, koje je okaljano unutarnjim otrovima zabluda. Slično tome, životinje moraju proživljavati životinjske patnje, a gladni duhovi i bića pakla prisiljena su proživljavati sve patnje svojih odgovarajućih područja. Kada bi živa bića proživljela svu tu patnju u samo jednom životu, to i ne bi bilo toliko loše, no ciklus patnje nastavlja se iz života u život, bez kraja. Kako bismo razvili odricanje, prije smo kontemplirali kako ćemo u svojim bezbrojnim budućim životima morati proživljavati nepodnošljive patnje životinja, gladnih duhova, bića pakla, ljudi, polubogova i bogova. Sada, na ovom mjestu, kako bismo razvili suosjećanje za sva živa bića koja su naše majke, kontempliramo kako će oni u njihovim bezbrojnim budućim životima morati proživljavati nepodnošljive patnje životinja, gladnih duhova, bića pakla, ljudi, polubogova i bogova. Kad smo o tome kontemplirali, mislimo: Ne mogu podnijeti patnje ovih bezbrojnih majki bića. Utapaju se u velikom i dubokom oceanu samsare, ciklusu zagađenog ponovnog rođenja, i moraju podnositi nepodnošljive fizičke patnje 71

moderni budizam

i mentalnu bol u ovom životu i u bezbrojnim budućim životima. Moram trajno osloboditi sva ova živa bića od njihove patnje. Trebamo kontinuirano meditirati na ovu odluku, koja je univerzalno suosjećanje i uložiti veliki trud u ispunjenje njenog cilja. UVJEŽBAVANJE U SAMOJ BODHICHITTI U trenutku kad razvijemo bodhichittu, postajemo Bodhisattva, osoba koja spontano želi postići prosvjetljenje za dobrobit svih živih bića. U početku ćemo biti Bodhisattva na putu sakupljanja. Zatim možemo, slijedeći put do prosvjetljenja vozilom bodhichitte, napredovati od toga da smo Bodhisattva na putu sakupljanja preko toga da smo Bodhisattva na putu pripreme, Bodhisattva na putu viđenja i zatim Bodhisattva na putu meditacije. Od toga ćemo lako stići do Puta bez daljnjeg učenja, koji je zapravo stanje prosvjetljenja. Kao što je već rečeno, prosvjetljenje je unutarnje svjetlo mudrosti koje je trajno slobodno od svih pogrešnih pojavnosti i funkcionira tako da svakodnevno podaruje mentalni mir svakom živom biću. Kad postignemo prosvjetljenje Buddhe, moći ćemo biti od izravne dobrobiti svakom živom biću kroz davanje blagoslova i kroz naše bezbrojne emanacije. U učenjima Sutre, Buddha kaže: U ovom nečistom životu samsare Nitko ne proživljava pravu sreću; Djela koja vrše uvijek će biti uzroci patnje. Sreća koju inače proživljavamo zahvaljujući dobrim okolnostima, kao što su ugled, dobar položaj, dobar posao, dobri odnosi, viđenje privlačnih oblika, slušanje dobrih vijesti ili dobre glazbe, jedenje, pijenje i seks nije prava sreća već promjenjiva patnja – smanjenje naše prethodne patnje. 72

vrhunsko dobro srce – bodhichitta

Međutim, iz neznanja, mi vjerujemo da samo te stvari donose sreću i zbog toga nikad ne želimo ostvariti pravu sreću, čistu i vječnu sreću oslobođenja i prosvjetljenja, čak ni za svoje dobro. Uvijek tragamo za srećom unutar ovog nečistog života samsare, poput lopova koji je tražio zlato u Milarepinoj praznoj pećini i ništa nije našao. Veliki jogi Milarepa je jedne noći čuo kako mu lopov pretresa po pećini i doviknuo mu je: „Kako misliš išta vrijedno ovdje naći po noći, kad ja ovdje ne mogu naći ništa vrijedno ni po danu?” Kad, uvježbavanjem razvijemo dragocjeni um prosvjetljenja, bodhichittu, spontano mislimo: Kako bi divno bilo kad bih ja i sva živa bića razvili pravu sreću, čistu i trajnu sreću prosvjetljenja. Neka postignemo tu sreću. Ja sam ću raditi da ostvarim taj cilj. Potrebno nam je da imamo ovaj dragocjeni um bodhichitte u srcu. On je naš unutarnji Duhovni vodič, koji nas izravno vodi do stanja vrhunske sreće prosvjetljenja; i on je pravi dragulj koji ispunjava želje kroz koji možemo ispuniti svoje i želje drugih. Nema veće dobre namjere od ovog dragocjenog uma. Kad smo ovako kontemplirali, iz dubine srca mislimo: Ja sam samo jedan dok su druga živa bića bezbrojna, i sva su ona moje dobre majke. Ove bezbrojne majke bića moraju proživljavati nepodnošljivu fizičku patnju i mentalnu bol u ovom životu i u njihovim bezbrojnim budućim životima. U usporedbi s patnjama ovih bezbrojnih živih bića, moja je patnja zanemariva. Moram trajno osloboditi sva živa bića od patnje, i u tu svrhu moram postići Buddhino prosvjetljenje. Jednousmjereno meditiramo na ovu odluku, koja je bodhichitta. Trebamo stalno prakticirati ovu kontemplaciju i meditaciju sve dok ne razvijemo spontanu želju da postignemo prosvjetljenje za izravnu dobrobit svakog živog bića, a zatim trebamo uložiti veliki trud u ispunjenje svoje bodhichitta želje. 73

Buddha Suosjećanja

Uvježbavanje u putu bodhichitte

Tri su stupnja uvježbavanja u putu bodhichitte: 1. uvježbavanje u šest savršenstava; 2. uvježbavanje u uzimanju u spoju s praksom šest savršenstava; i 3. uvježbavanje u davanju u spoju s praksom šest savršenstava. UVJEŽBAVANJE U ŠEST SAVRŠENSTAVA Šest savršenstava su zapravo put do prosvjetljenja, i ona su put bodhichitte i Bodhisattvin put. Slijedeći ovaj put vozilom bodhichitte, sigurno ćemo stići do stanja prosvjetljenja. Naša bodhichitta želja je da postignemo prosvjetljenje za izravnu dobrobit svakog živog bića. Da bismo ispunili tu želju, ispred našeg Duhovnog vodiča ili prikaza Buddhe kojeg smatramo živim Buddhom, trebamo obećati da ćemo se upustiti u Bodhisattvin put ili uvježbavanje dok triput recitiramo sljedeću obrednu molitvu. Ovo obećanje je Bodhisattvin zavjet. Baš kao što su prijašnji Sugate, Buddhe, Generirali um prosvjetljenja, bodhichittu, I ostvarili sve stupnjeve Bodhisattvina puta. Tako ću i ja, zbog svih bića, Generirati um prosvjetljenja 75

moderni budizam

I ostvariti sve stupnjeve Bodhisattvina puta. Kad uzmemo Bodhisattvin zavjet, obvezujemo se da ćemo se upustiti u put do prosvjetljenja, Bodhisattvinu obuku, a to je praksa šest savršenstava. Inače, kad počnemo neki posao, obvežemo se da ćemo ispuniti želje svog poslodavca, u protivnom ćemo brzo izgubiti posao. Na isti način, nakon što smo generirali bodhichittu – odluku da ćemo postići prosvjetljenje kako bismo bili od izravne dobrobiti svakom živom biću – trebamo se obvezati na upuštanje u praksu šest savršenstava. Ako se tako ne obvežemo uzimanjem Bodhisattva zavjeta, izgubit ćemo priliku da postignemo prosvjetljenje. Kontemplirajući ovo, trebamo se ohrabriti na uzimanje Bodhisattva zavjeta i iskreno prakticirati šest savršenstava. Šest savršenstava su prakse davanja, moralne discipline, strpljenja, truda, koncentracije i mudrosti motivirane bodhichittom. Trebali bismo prepoznati da su šest savršenstava naša dnevna praksa. U praksi davanja trebali bismo prakticirati: 1. davanje materijalne pomoći potrebitima, uključujući davanje hrane životinjama; 2. davanje praktične pomoći bolesnima ili fizički slabima; 3. davanje zaštite time što ćemo uvijek nastojati spasiti tuđi život, uključujući živote insekata 4. davanje ljubavi, učeći ljubiti sva živa bića tako što ćemo uvijek vjerovati da su njihova sreća i sloboda važne; i 5. davanje Dharme, tako što ćemo pomagati u rješavanju problema ljutnje, vezanosti i neznanja davanjem Dharma učenja ili smislenih savjeta. U praksi moralne discipline trebali bismo odbaciti sva neprimjerena djela uključujući i ona koja drugima uzrokuju patnju. Naročito bismo trebali odbaciti kršenje naših obveza Bodhisattva zavjeta. Ovo je osnovni temelj s kojeg možemo napredovati na Bodhisattvinom putu. Time će djela našeg tijela, govora i uma biti čista pa ćemo postati čisto biće. 76

uvježbavanje u putu bodhichitte

U praksi strpljenja ne bismo si trebali dopustiti da postanemo ljutiti ili obeshrabreni, tako što ćemo zasad prihvatiti sve teškoće ili štetu koju nam nanose drugi. Kad prakticiramo strpljenje, nosimo vrhunski unutarnji oklop koji nas izravno štiti od fizičkih patnji, mentalne boli i drugih problema. Ljutnja uništava naše zasluge, odnosno sreću, pa ćemo stalno doživljavati mnoge zapreke, a zbog pomanjkanja sreće bit će nam teško ispuniti naše želje, naročito naše duhovne ciljeve. Nema većeg zla od ljutnje. S praksom strpljenja možemo postići bilo koji duhovni cilj; nema veće vrline od strpljenja. U praksi truda trebali bismo se oslanjati na neopozivi trud u sakupljanju velikih skupova zasluga i mudrosti koji su glavni uzroci ostvarenja Buddhinog Tijela oblika, Rupakaye, te Tijela istine, Dharmakaye, a naročito bismo trebali naglasiti kontemplaciju i meditaciju na prazninu, način na koji stvari postoje. Time ćemo s lakoćom napredovati na putu do prosvjetljenja. S trudom možemo postići bilo koji cilj; s lijenošću ne možemo postići ništa. Na ovom stupnju u praksi koncentracije, trebamo staviti naglasak na postizanje koncentracije smirenog obitavanja koje promatra prazninu. Objašnjenje se nalazi dalje u tekstu, u dijelu Jednostavno uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti. Kroz moć ove koncentracije, kad iskusimo posebnu mudrost zvanu „uzvišeno viđenje” koja vrlo jasno spoznaje prazninu svih fenomena, napredovali smo od toga da smo Bodhisattva na putu sakupljanja do toga da smo Bodhisattva na putu pripreme. Na ovom stupnju u praksi mudrosti, trebamo staviti naglasak na uvećavanje moći naše mudrosti uzvišenog viđenja kontinuiranim meditiranjem na prazninu svih fenomena s motivacijom bohichitte. Time ćemo, kad nam se uzvišeno viđenje pretvori u put viđenja, koje je izravna spoznaja praznine svih fenomena, napredovati od toga da smo Bodhisattva na putu pripreme do toga da smo Bodhisattva na putu viđenja. U trenutku kad postignemo put viđenja, Uzvišeni smo 77

moderni budizam

Bodhisattva koji više ne proživljava patnje samsare. Čak i ako nam netko nožem razreže tijelo na komadiće neće nas zaboljeti jer imamo izravnu spoznaju načina na koji stvari postoje. Kad smo dovršili put viđenja, da bismo dalje napredovali trebamo se kontinuirano upuštati u meditaciju na prazninu svih fenomena s motivacijom bodhichitte. Ova meditacija se zove „put meditacije”. Kad postignemo taj stupanj napredovali smo od toga da smo Bodhisattva na putu viđenja do toga da smo Bodhisattva na putu meditacije. Dovršivši put meditacije, kad se naša mudrost puta meditacije pretvori u sveznajuću mudrost koja proživljava trajan prestanak pogrešnih pojavnosti, ta se sveznajuća mudrost zove „Put bez daljnjeg učenja”, i zapravo je prosvjetljenje. Kad postignemo taj stupanj napredovali smo od toga da smo Bodhisattva na putu meditacije do toga da smo prosvijetljeno biće, Buddha. Dovršili smo krajnji cilj svih živih bića. Bodhisattvina početna obuka u sakupljanju zasluga ili mudrosti je Bodhisattvin put sakupljanja; Bodhisattvina obuka u sakupljanju zasluga ili mudrosti koja je priprema za postizanje puta viđenja je Bodhisattvin put pripreme; Bodhisattvina obuka koja je početna izravna spoznaja praznine je Bodhisattvin put viđenja; nakon dovršenja puta viđenja, Bodhisattvina obuka koja kontinuirano meditira na prazninu je Bodhisattvin put meditacije; a Buddhina sveznajuća mudrost koja je postignuta dovršenjem svih uvježbavanja u Sutri i Tantri je Put bez daljnjeg učenja, stanje prosvjetljenja. UVJEŽBAVANJE U UZIMANJU U SPOJU S PRAKSOM ŠEST SAVRŠENSTAVA Četiri su glavne dobrobiti meditacija na uzimanje i davanje: one su moćne metode za: 1. pročišćavanje potencijala nevrlinskih djela koji uzrokuju da doživimo ozbiljne bolesti kao što je rak; 2. sakupljanje velikog zbira zasluga; 3. dozrijevanje našeg 78

uvježbavanje u putu bodhichitte

potencijala da možemo biti od dobrobiti svim živim bićima; i 4. pročišćavanje našeg uma. Bio jednom praktičar Lamrima Kharak Gomchen koji je ozbiljno obolio od kuge. Liječnički tretmani mu nisu puno pomagali, i stanje mu se iz godine u godinu pogoršavalo. Konačno, njegovi su mu liječnici priopćili da više ništa ne mogu učiniti za njega. Misleći kako će uskoro umrijeti, Gomchen je napustio svoj dom i otišao se na groblje pripremiti za smrt. Dok je bio na groblju, danonoćno se koncentrirao na prakticiranje meditacija na uzimanje i davanje sa snažnim suosjećanjem za sva živa bića. Ovom se praksom potpuno izliječio i vratio se kući zdrav i sretnog uma. Puno je sličnih primjera. Trenutno ne možemo biti od dobrobiti svim živim bićima, ali imamo potencijal za tu sposobnost, koji je dio naše Buddha prirode. Prakticiranjem meditacija na uzimanje i davanje sa snažnim suosjećanjem za sva živa bića, dozrijet će potencijal da možemo biti od dobrobiti svim živim bićima, a kad se to dogodi postat ćemo prosvijetljeno biće, Buddha. Kad pročistimo svoj um kroz prakse uzimanja i davanja, svaka će duhovna spoznaja u njemu lako rasti. Kontempliranjem četiri glavne dobrobiti meditiranja na uzimanje i davanje, trebamo sebe ohrabriti na iskreno prakticiranje tih meditacija. „Uzimanje” u ovom kontekstu znači kroz meditaciju uzeti na sebe patnje drugih. Kad meditiramo na uzimanje motivacija bi nam trebala biti suosjećanje, i trebamo misliti: Moram trajno osloboditi sva živa bića od njihove patnje i strahova u ovom životu i u bezbrojnim budućim životima. Na ovaj način, dajući zaštitu, prakticiramo savršenstvo davanja; odbacujući samoljublje prakticiramo savršenstvo moralne discipline; dragovoljno prihvaćajući sve nepovoljne okolnosti koje se upliću u našu praksu uzimanja, prakticiramo savršenstvo strpljenja; ulaganjem truda u stalno prakticiranje ove meditacije, slobodni od lijenosti, prakticiramo savršenstvo 79

moderni budizam

truda; jednousmjereno se koncentrirajući na meditaciju na uzimanje, slobodni od distrakcija, prakticiramo savršenstvo koncentracije; a spoznajući da mi sami, sva živa bića i sve njihove patnje postojimo kao puka imena, a ne postojimo inherentno, prakticiramo savršenstvo mudrosti. Tako se trebamo uvježbavati u meditaciji na uzimanje u spoju s prakticiranjem šest savršenstava. To je vrlo duboka metoda za prakticiranje šest savršenstava. Trebamo primijeniti istu metodu na sve druge meditacije, kao što je meditacija na smrt, tako da možemo brzo napredovati na putu do prosvjetljenja. Dva su stupnja u meditaciji na uzimanje: 1. meditacija na uzimanje usmjerena na sva živa bića; i 2. meditacija na uzimanje usmjerena na određena živa bića. MEDITACIJA NA UZIMANJE USMJERENA NA SVA ŽIVA BIĆA Na ovom prvom stupnju, usmjerimo se na skup svih živih bića, bez iznimke i potom iz dubine srca, mislimo: U njihovim bezbrojnim budućim životima, ova će živa bića stalno, bez izbora proživljavati patnje ljudi, životinja, gladnih duhova, bića pakla, polubogova i bogova. Kako bi divno bilo kad bi sva ova živa bića bila trajno oslobođena od patnje i strahova ovog života i bezbrojnih budućih života! Neka oni to postignu. Ja sam ću raditi na tome da oni to postignu. Moram na tome raditi. Razmišljajući na ovaj način, zamislimo da se patnje svih živih bića sakupljaju zajedno u vidu crnog dima. To se rastvori u našem neznanju samoprianjanja i samoljublja pri našem srcu. Zatim snažno vjerujemo da su sva živa bića trajno oslobođena od patnje, a da je naše neznanje samoprianjanja i samoljublja potpuno uništeno. Zatim jednousmjereno meditiramo na ovo vjerovanje što je duže moguće. 80

uvježbavanje u putu bodhichitte

Sa suosjećanjem za sva živa bića, trebamo stalno prakticirati ovu meditaciju sve dok ne doživimo znakove koji upućuju na to da nam je um pročišćen. Ti znakovi obuhvaćaju izlječenje od bolesti koje smo možda imali, smanjenje naših zabluda, da imamo mirniji i sretniji um, rast naše vjere, ispravnu namjeru i ispravan nazor, a naročito jačanje našeg iskustva univerzalnog suosjećanja. MEDITACIJA NA UZIMANJE USMJERENA NA ODREĐENA ŽIVA BIĆA U ovoj meditaciji se možemo usmjeriti, na primjer, na skup živih bića koja proživljavaju patnju bolesti. Zatim mislimo: Ova živa bića proživljavaju patnju bolesti u ovom životu i u njihovim bezbrojnim životima, bez kraja. Kako bi divno bilo kad bi ova živa bića bila trajno oslobođena od bolesti! Neka oni to postignu. Ja sam ću raditi na tome da oni to postignu. Moram na tome raditi. Razmišljajući na ovaj način, zamislimo da se patnje bolesti svih živih bića sakupljaju zajedno u vidu crnog dima. To se rastvori u našem neznanju samoprianjanja i samoljublja pri našem srcu. Zatim snažno vjerujemo da su sva živa bića trajno oslobođena od bolesti, a da je naše neznanje samoprianjanja i samoljublja potpuno uništeno. Jednousmjereno meditiramo na ovo vjerovanje što je duže moguće. Na isti način, možemo prakticirati meditaciju na uzimanje dok se fokusiramo na određene patnje nekog pojedinca ili skupine živih bića koji proživljavaju neke druge patnje kao što su siromaštvo, ratovi i glad. Naročito bismo trebali uložiti poseban trud u razvijanje duboke bliskosti s meditacijom na uzimanje koja se usmjerava na sva živa bića. Ova meditacija čini naš um čistim, a to opet čini naša 81

moderni budizam

djela čistima, pa tako mi postajemo čisto biće. Ako umremo sa snažnim suosjećanjem za živa bića, sigurno ćemo se roditi u Čistoj zemlji Buddhe zbog toga što će naše suosjećanje koje se očituje dok umiremo izravno prouzročiti dozrijevanje našeg potencijala za ponovno rođenje u Čistoj zemlji Buddhe. To je rezultat dobrog srca. Rezultat održavanja dobrog srca koje iskreno želi trajno osloboditi sva živa bića od patnje je da ćemo mi sami doživjeti trajno oslobođenje od patnje tako što ćemo se ponovno roditi u Čistoj zemlji Buddhe. Na primjer, kad je Geshe Chekhawa umirao, razvio je iskrenu želju da se ponovno rodi u paklu kako bi mogao izravno pomoći bićima pakla, ali je dobio jasne vizije da će se ponovno roditi u Sukhavati, Čistoj zemlji Buddhe Amitabhe. Rekao je svom pomoćniku: „Nažalost, želja mi se neće ispuniti.” Pomoćnik ga je upitao: „A što želiš?” Geshe Chekhawa je odgovorio: „Želim se ponovno roditi u paklu tako da izravno mogu pomoći bićima pakla, ali sam vidio jasne znakove da ću se ponovno roditi u Čistoj zemlji Buddhe Amitabhe.” Iako se Geshe Chekhawa želio ponovno roditi u paklu, njegovo ga je suosjećanje za sva živa bića sprječilo od nižeg ponovnog rođenja; nije imao izbora nego je otišao u Buddhinu Čistu zemlju gdje je doživio trajno oslobođenje od patnje. Međutim, iako se Geshe Chekhawa ponovno rodio u Čistoj zemlji, mogao je pomagati bićima pakla kroz svoje emanacije. Možemo misliti kako je naše vjerovanje da su sva živa bića postigla trajno oslobođenje od patnje kroz našu meditaciju netočno, zato što živa bića nisu to zapravo postigla. Iako je točno da živa bića nisu zapravo postigla trajno oslobođenje, naše je vjerovanje ipak točno jer proizlazi iz suosjećanja i mudrosti. Meditiranje na ovo vjerovanje će uzrokovati brzo dozrijevanje našeg potencijala da smo sposobni trajno osloboditi sva živa bića od patnje, pa ćemo tako brzo postići prosvjetljenje. Zato nikad ne bismo trebali odbaciti to korisno vjerovanje, koje je prirode mudrosti. Meditacija na uzimanje je 82

uvježbavanje u putu bodhichitte

brzi put do prosvjetljenja, i ima sličnu funkciju kao tantrička praksa. Kaže se da se tantričke spoznaje mogu jednostavno postići, samo oslanjanjem na ispravno vjerovanje i maštu. Ova je praksa jako jednostavna; sve što je potrebno učiniti je duboko se zbližiti s meditacijom na ispravno vjerovanje i maštu kako je predstavljeno u Tantri, primjenjujući kontinuirani trud. UVJEŽBAVANJE U DAVANJU U SPOJU S PRAKSOM ŠEST SAVRŠENSTAVA „Davanje” u ovom kontekstu znači davanje naše sreće drugima kroz meditaciju. Općenito govoreći, u ciklusu nečistog života, samsari, uopće nema prave sreće. Kao što je već rečeno, sreća koju mi inače doživljavamo kroz jelo, piće, seks i tako dalje, nije prava sreća, već samo smanjenje prijašnjeg problema nezadovoljstva. Na primjer, kad bi sreća koju doživimo od seksa bila prava sreća, slijedilo bi da je sam seks pravi uzrok sreće. Kad bi to bilo istinito, značilo bi što više seksa, to više sreće, ali zapravo došlo bi do suprotnog: umjesto porasta sreće, naša patnja bi se uvećala. U Četiristo strofa, budistički majstor Aryadeva kaže: Doživljaj patnje se nikad neće promijeniti istim uzrokom, Ali možemo vidjeti da se doživljaj sreće mijenja istim uzrokom. To znači da se, na primjer, patnja uzrokovana vatrom nikad ne može promijeniti u sreću uslijed vatre, ali možemo vidjeti kako se sreća uzrokovana, na primjer, jelom, hoće promijeniti u patnju samo ako nastavimo jesti. Kako se meditira na davanje? U Vodiču kroz način života Bodhisattve, Shantideva kaže: ...da ostvarim dobrostanje svih živih bića, Pretvorit ću svoje tijelo u prosvijetljeni dragulj koji ispunjava želje. 83

moderni budizam

Trebamo smatrati svoje stalno obitavajuće tijelo; svoje vrlo suptilno tijelo, pravim draguljem koji ispunjava želje; to je naša priroda Buddhe kroz koju će biti ispunjene naše želje i želje svih drugih živih bića. Zatim mislimo: Sva živa bića žele biti sretna cijelo vrijeme, ali ne znaju kako to postići. Nikad ne dožive pravu sreću, zato što iz neznanja, razvijajući zablude poput ljutnje i vršeći negativna djela, uništavaju svoju sreću. Bilo bi divno kad bi sva ta živa bića doživjela čistu i vječnu sreću prosvjetljenja. Neka dožive tu sreću. Sad ću ja dati moju buduću sreću prosvjetljenja svakom živom biću. Razmišljajući na ovaj način, zamislimo da iz našeg stalno obitavajućeg tijela pri našem srcu zrače beskrajne zrake svjetla, koje su po prirodi naša buduća sreća prosvjetljenja. One dopru do svih živih bića šest područja, a mi snažno vjerujemo da svako živo biće doživljava čistu i vječnu sreću prosvjetljenja. Jednousmjereno meditiramo na ovo vjerovanje što je duže moguće. Trebamo stalno prakticirati ovu meditaciju sve dok spontano ne povjerujemo da su sva živa bića zapravo primila našu buduću sreću prosvjetljenja. Kroz ovu praksu smo poput Bodhisattve koji prakticira pastiru-nalik bodhichittu. Baš kao što pastir želi pružiti svom stadu potrebnu zaštitu i druge uvjete prije nego što se on sam opusti, tako Bodhisattva koji prakticira pastiru-nalik bodhichittu želi pripremiti zaštitu i krajnju sreću za sva živa bića prije nego što je on sam ostvari. Ova meditacija ima četiri glavne dobrobiti: 1. uvećava našu željnu ljubav za sva živa bića; 2. dozrijeva našu potencijalnu sposobnost da budemo od dobrobiti svim živim bićima; 3. sakuplja veliki zbir zasluga, ili dobre sreće; i 4. uzrokuje prestanak običnih pojavnosti i koncepcija. Naša buduća sreća prosvjetljenja je rezultat našeg generiranja suosjećanja za sva živa bića. Meditacija na davanje donosi ovaj budući rezultat na put i zato je brzi put do prosvjetljenja 84

uvježbavanje u putu bodhichitte

koji ima sličnu funkciju kao tantrička praksa. Trebamo uložiti veliki trud u prakticiranje ove meditacije tako da možemo brzo napredovati na putu do prosvjetljenja. Kad meditiramo na davanje, motivacija bi nam trebala biti željna ljubav. Dajući ljubav na taj način, prakticiramo savršenstvo davanja; odbacujući samoljublje prakticiramo savršenstvo moralne discipline; dragovoljno prihvaćajući sve nepovoljne okolnosti koje se upliću u našu praksu davanja, prakticiramo savršenstvo strpljenja; ulaganjem truda u stalno prakticiranje ove meditacije, slobodni od lijenosti, prakticiramo savršenstvo truda; jednousmjereno se koncentrirajući na meditaciju na davanje, slobodni od distrakcija, prakticiramo savršenstvo koncentracije; a spoznajući da mi sami, sva živa bića i sve njihove patnje postojimo kao puka imena, a ne postojimo inherentno, prakticiramo savršenstvo mudrosti. Tako se trebamo uvježbavati u meditaciji na davanje u spoju s prakticiranjem šest savršenstava. Uvježbavanje u davanju je specijalna meditacija na željnu ljubav koja iskreno želi da sva živa bića postignu pravu sreću – čistu i trajnu sreću oslobođenja i prosvjetljenja. Kao što je već rečeno, meditacija na željnu ljubav se zove i „neizmjerna ljubav” zato što samim meditiranjem na željnu ljubav primamo neizmjerne dobrobiti u ovom životu i u bezbrojnim budućim životima.

85

Arya Tara

Uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti

Kad meditiramo na prazninu da razvijemo ili uvećamo krajnju bodhichittu, tada se uvježbavamo u krajnjoj bodhichitti. Prava krajnja bodhichitta je mudrost koja izravno spoznaje prazninu motivirana bodhichittom. Zove se „krajnja bodhichitta” zato što joj je objekt krajnja istina, praznina, i zato što je jedan od glavnih putova do prosvjetljenja. Bodhichitta koja je dosad objašnjena je konvencionalna bodhichitta, prirode suosjećanja, dok je krajnja bodhichitta prirode mudrosti. Ove dvije bodhichitte su poput dva krila ptice s kojima ona može odletjeti u prosvijetljeni svijet. Ako ne znamo smisao praznine, nema osnove za uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti, zato što je praznina objekt krajnje bodhichitte. Je Tsongkhapa je rekao: Znanje o praznini je nadmoćnije od svakog drugog znanja, Učitelj koji nepogrešivo podučava prazninu je nadmoćniji od svakog drugog Učitelja, A spoznaja praznine je sama bit Buddhadharme.

ŠTO JE PRAZNINA? Praznina je ono kakve stvari zapravo jesu. To je način na koji stvari postoje, za razliku od načina na koji se pojavljuju. 87

moderni budizam

Prirodno vjerujemo da su stvari koje vidimo oko sebe kao što su stolovi, stolice i kuće istinski postojeće zato što vjerujemo da stvari postoje upravo onako kako nam se pojavljuju. Međutim, način na koji se stvari pojavljuju našim osjetilima je varljiv i u potpunosti proturječan načinu na koji uistinu postoje. Stvari se pojavljuju kao da postoje sa svoje strane, ne oviseći o našem umu. Ova knjiga koja se pojavljuje našem umu, na primjer, izgleda kao da ima svoje neovisno, objektivno postojanje. Čini se da je ona „vani“ dok naš um izgleda kao da je „unutra“. Osjećamo da knjiga može postojati izvan našeg uma; ne osjećamo da je naš um na bilo koji način uključen u postojanje knjige. Ovaj način postojanja, neovisno o našem umu ima različite nazive: „istinsko postojanje“, „inherentno postojanje“, „postojanje sa svoje strane“ i „postojanje sa strane objekta“. Premda se fenomeni izravno pojavljuju našim osjetilima kao istinski ili inherentno postojeći, zapravo su svi fenomeni lišeni istinskog postojanja, tj. prazni su od njega. Ova knjiga, naše tijelo, naši prijatelji, mi sami i čitav svemir u stvarnosti smo samo pojavnosti umu, kao stvari koje vidimo u snovima. Ako sanjamo o slonu, slon nam se živo pojavljuje sa svim detaljima – možemo ga vidjeti, čuti, onjušiti i dodirnuti – ali kad se probudimo shvatimo da je on bio samo pojavnost umu. Ne pitamo se „Gdje je slon sada?“ zato što shvaćamo da je on bio samo projekcija našeg uma i da ne postoji izvan našeg uma. Kada prestane svjesnost sna koja je pojmila slona, slon ne odlazi nikamo – on naprosto nestaje jer je bio samo pojavnost umu i nije postojao odvojeno od uma. Buddha je rekao da isto važi za sve fenomene; oni su samo puke pojavnosti umu, potpuno ovisni o umovima koji ih opažaju. Svijet kojeg doživljavamo dok smo budni i svijet kojeg doživljavamo dok sanjamo su oba puke pojavnosti umu koje proizlaze iz naših pogrešnih koncepcija. Ako želimo reći da je svijet sna lažan, tada bismo također morali reći da je svijet jave lažan; a ako želimo reći da je svijet jave istinit onda također 88

uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti

moramo reći da je svijet sna istinit. Jedina razlika između njih je to što je svijet sna pojavnost našem suptilnom umu sna dok je svijet jave pojavnost našem grubom umu jave. Svijet sna postoji samo dok postoji svjesnost sna kojoj se on pojavljuje, a svijet jave postoji samo dok postoji svjesnost jave kojoj se on pojavljuje. Buddha je rekao: „Trebaš znati da su svi fenomeni poput snova.” Kada umremo, naši grubi umovi budnog stanja se rastvaraju u vrlo suptilni um, a svijet kojeg smo doživljavali dok smo bili živi naprosto nestaje. Svijet kako ga drugi vide će nastaviti postojati, ali naš osobni svijet će potpuno i neopozivo nestati, baš kao i svijet sna prethodne noći. Buddha je također rekao da su svi fenomeni poput iluzija. Postoje mnoge vrste iluzija kao što su fatamorgane, duge ili halucinacije potaknute drogom. U drevna vremena postojali su čarobnjaci koji bi bacili čini na publiku uzrokujući da ljudi vide objekte poput komada drveta kao nešto drugo, recimo kao tigra. Oni prevareni čarolijom bi vidjeli stvarnog tigra i uplašili bi se, no oni koji bi došli nakon što su čini bačene vidjeli bi običan komad drva. Ono što je zajedničko svim iluzijama jest da se način na koji se pojavljuju ne podudara s načinom na koji postoje. Buddha je sve fenomene usporedio s iluzijama zato što, kroz silu otisaka samoprianjajućeg neznanja sakupljenog od vremena bez početka, što god se pojavljuje našem umu prirodno se pojavljuje kao istinski postojeće, a mi instinktivno pristajemo na takvu pojavnost, ali u stvarnosti je sve potpuno prazno od istinskog postojanja. Poput fatamorgane koja se pojavljuje kao voda, a zapravo nije voda, stvari se pojavljuju na varljiv način. Ne razumijevajući njihovu pravu prirodu mi smo prevareni pojavnostima i prianjamo na knjige, stolove, tijela i svjetove kao istinski postojeće. Rezultat ovakvog prianjanja na fenomene je razvijanje samoljublja, željne vezanosti, mržnje, ljubomore i drugih zabluda; naš um postaje razdražljiv i neuravnotežen, a naš mir uma uništen. Mi smo poput putnika u pustinji koji su se izmorili jurnjavom za fatamorganama ili poput nekoga tko 89

moderni budizam

šeta cestom noću misleći da su sjene stabala kriminalci ili divlje životinje spremne za napad. PRAZNINA NAŠEG TIJELA Da bismo shvatili kako su fenomeni prazni od istinskog, ili inherentnog postojanja, trebali bismo razmotriti svoje tijelo. Jednom kada smo razumjeli kako je naše tijelo lišeno istinskog postojanja lako možemo isto takvo rezoniranje primijeniti i na druge objekte. U Vodiču kroz način života Bodhisattve, Bodhisattva Shantideva kaže: Stoga, nema tijela, Ali, zbog neznanja, mi vidimo tijelo unutar ruku i tako dalje; Baš kao što um pogrešno pojmi osobu Kad u sumrak opazi oblik gomile kamenja. Na jednoj razini, vrlo dobro poznajemo svoje tijelo – znamo je li zdravo ili bolesno, lijepo ili ružno, i tako dalje. Međutim, nikada ga dublje ne istražujemo, pitajući se: „Što je točno moje tijelo? Gdje je moje tijelo? Koja je njegova prava priroda?” Da smo na ovakav način ispitivali svoje tijelo ne bismo ga bili u stanju pronaći – umjesto da pronađemo svoje tijelo, rezultat ovakvog istraživanja bio bi da naše tijelo nestaje. Značenje prvoga dijela Shantidevine strofe, „Stoga, nema tijela”, je to da, ako tragamo za svojim „stvarnim” tijelom, tijela nema; naše tijelo postoji jedino ako iza njegove puke pojavnosti ne tražimo stvarno tijelo. Postoje dva načina potrage za objektima. Primjer prvoga načina, kojega možemo nazvati „konvencionalnom potragom”, je potraga za našim automobilom na parkiralištu. Zaključak ovakvog tipa potrage je da pronalazimo automobil, u smislu da vidimo stvar za koju se svi slažu da je naš automobil. Međutim, kada smo locirali svoj automobil na parkiralištu, pretpostavimo 90

uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti

da još uvijek nismo zadovoljni pukom pojavnošću automobila i da želimo precizno odrediti što automobil jest. Možemo se upustiti u nešto što možemo nazvati „krajnjom potragom” za automobilom, pri čemu onda gledamo unutar samog objekta da bismo pronašli nešto što taj objekt jest. Da bismo to napravili pitamo se: „Je li je bilo koji od pojedinih dijelova ovog automobila automobil? Jesu li kotači automobil? Je li motor automobil? Je li šasija automobil?”, i tako dalje. Kada provodimo krajnju potragu za automobilom nismo zadovoljni sa samim pokazivanjem na karoseriju, kotače i tako dalje, zatim izgovarajući „automobil”; želimo znati što je zaista automobil. Umjesto da samo koristimo riječ „automobil” kao što to čine obični ljudi, želimo znati na što se ta riječ zaista odnosi. Želimo mentalno razdvojiti automobil od svega onoga što nije automobil, tako da možemo reći: „Ovo je to što automobil zaista jest.” Mi želimo pronaći automobil, ali automobila zapravo nema; ništa ne možemo pronaći. U Sažetoj Sutri savršenstva mudrosti Buddha kaže: „Ako tražiš svoje tijelo s mudrošću, ne možeš ga pronaći.” Isto vrijedi i za naš automobil, našu kuću i sve druge fenomene. U Vodiču kroz način života Bodhisattve, Shantideva kaže: Kad se ovako ispita, Tko živi i tko će to umrijeti? Što je budućnost i što je prošlost? Tko su naši prijatelji, a tko naša rodbina? Preklinjem vas koji ste baš poput mene, Znajte da su svi fenomeni prazni, poput prostora. Glavni smisao ovih riječi je da kad s mudrošću tražimo stvari, nema osobe koja živi ili umire, nema prošlosti ili budućnosti, i nema sadašnjosti, uključujući naše prijatelje i rodbinu. Trebamo znati da su svi fenomeni prazni, poput prostora, što znači da su svi fenomeni ništa drugo doli praznina. 91

moderni budizam

Da bismo razumjeli Shantidevinu tvrdnju o tome kako u stvarnosti nema tijela, trebamo provesti krajnju potragu za svojim tijelom. Ako smo obična bića, svi se objekti, uključujući i naše tijelo, pojavljuju kao da postoje inherentno. Kao što je prije spomenuto, objekti izgledaju neovisni o našem umu i o ostalim fenomenima. Čini se da se svemir sastoji od zasebnih objekata koji imaju postojanje sa svoje strane. Ti se objekti pojavljuju kao da postoje po sebi kao zvijezde, planeti, planine, osobe i tako dalje, „čekajući” da ih iskuse svjesna bića. Obično nam ne pada na pamet da smo na bilo koji način upleteni u postojanje tih fenomena. Na primjer, osjećamo da naše tijelo postoji sa svoje strane i da ne ovisi o našem ili bilo čijem umu da ga dovede u postojanje. Međutim, ako bi naše tijelo postojalo na način na koji instinktivno za njega prianjamo – kao neki vanjski objekt, a ne kao projekcija uma – trebali bismo biti u stanju pokazati na svoje tijelo, pri tom ne pokazujući na bilo koji drugi fenomen koji nije naše tijelo. Trebali bismo ga moći pronaći među njegovim dijelovima ili van njegovih dijelova. Budući da ne postoji treća mogućnost, ako svoje tijelo ne možemo pronaći ili među njegovim dijelovima ili van njih, moramo zaključiti da naše tijelo koje inače vidimo, ne postoji. Nije teško shvatiti da pojedini dijelovi našeg tijela nisu naše tijelo – besmisleno je govoriti da su naša leđa, noge ili glava naše tijelo. Ako je jedan od tih dijelova, recimo leđa, naše tijelo, onda su i drugi dijelovi tijela jednako tako naše tijelo, pa bi iz toga slijedilo da imamo mnoga tijela. Nadalje, naša leđa, noge i tako dalje, ne mogu biti tijelo zbog toga što su to dijelovi tijela. Tijelo je posjednik dijelova, a leđa, noge i tako dalje su posjedovani dijelovi; a posjednik i posjedovano ne mogu biti jedno te isto. Neki ljudi vjeruju da, iako ni jedan od pojedinih dijelova tijela nije tijelo, skup svih dijelova zajedno okupljenih jest tijelo. Po njima je moguće pronaći svoje tijelo kad analitički tragamo za njim, zato što je skup svih dijelova našeg tijela 92

uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti

naše tijelo. Međutim, takvu tvrdnju se da pobiti mnogim valjanim razlozima. Snaga tih razloga možda nam neće odmah biti očigledna, ali ako ih pomno kontempliramo, smirenog i pozitivnog uma, počet ćemo cijeniti njihovu valjanost. Budući da ni jedan od pojedinih dijelova našeg tijela nije naše tijelo, kako onda skup svih dijelova može biti naše tijelo? Na primjer, skupina pasa ne može biti ljudsko biće, zato što ni jedan pojedini pas nije ljudsko biće. Budući da je svaki pojedini član „ne-čovjek”, kako se onda taj skup „ne-ljudi” može čarolijom promijeniti u ljudsko biće? Slično tome, budući da je skup dijelova našeg tijela skup stvari koje nisu naše tijelo, onda on ne može biti naše tijelo. Baš kao što skupina pasa ostaje jednostavno psima, tako i skup svih dijelova našeg tijela jednostavno ostaje dijelovima našeg tijela – ne pretvara se čarolijom u posjednika dijelova, naše tijelo. Ova nam poanta može izgledati teško razumljivom, ali ako smirenog i pozitivnog uma duže vrijeme razmišljamo o njoj i raspravljamo s iskusnijim praktičarima, postupno će nam postati jasnija. Možemo, također, proučiti vjerodostojne knjige na tu temu, poput Novog Srca mudrosti i Oceana nektra. Postoji i drugi način na koji možemo znati da skup dijelova našeg tijela nije naše tijelo. Ako možemo pokazati na skup dijelova našeg tijela i reći da je to, po sebi, naše tijelo, tada taj skup dijelova tijela mora postojati neovisno o svim fenomenima koji nisu naše tijelo. Iz toga bi slijedilo da skup dijelova našeg tijela postoji neovisno i o samim dijelovima. To je očigledna besmislica – kada bi to bilo istinito, mogli bismo odstraniti sve dijelove svoga tijela, a skup dijelova bi ostao. Stoga, možemo zaključiti da skup dijelova našeg tijela nije naše tijelo. Budući da se tijelo ne može pronaći unutar njegovih dijelova, bilo kao pojedini dio ili kao skup, jedina mogućnost koja preostaje je da ono postoji odvojeno od svojih dijelova. Ako je to slučaj, trebalo bi biti moguće mentalno ili fizički ukloniti sve dijelove tijela, a da nam ipak ostane tijelo. Međutim, ako 93

moderni budizam

uklonimo svoje ruke, noge, glavu, trup i sve ostale dijelove svog tijela, ne ostaje nam nikakvo tijelo. Ovo dokazuje da nema tijela odvojenog od njegovih dijelova. Samo zbog neznanja kad god pokažemo na svoje tijelo, pokazujemo samo na dio svoga tijela, a to nije naše tijelo. Sad smo tragali na svim mogućim mjestima i nismo bili u stanju pronaći svoje tijelo ni među njegovim dijelovima ni igdje drugdje. Ne možemo pronaći ništa što odgovara tijelu koje nam se živo pojavljuje, za koje obično prianjamo. Prisiljeni smo se složiti sa Shantidevom koji kaže da nema tijela koje možemo pronaći kad tragamo za njim. To jasno dokazuje da naše tijelo koje inače vidimo ne postoji. To je gotovo kao da naše tijelo uopće ne postoji. I zaista, možemo reći da naše tijelo doista postoji jedino ako smo zadovoljni pukim imenom „tijelo” i ne očekujemo da ćemo iza toga imena pronaći stvarno tijelo. Ako pokušamo naći ili pokazati na stvarno tijelo na koje se odnosi ime „tijelo”, nećemo pronaći ama baš ništa. Umjesto pronalaženja istinski postojećeg tijela opazit ćemo samo puku odsutnost tijela koje inače vidimo. Ova odsutnost tijela kojeg inače vidimo je način na koji naše tijelo zapravo postoji. Spoznat ćemo da tijelo koje normalno opažamo, za koje prianjamo i koje ljubimo, uopće ne postoji. Ovo nepostojanje tijela za koje obično prianjamo je praznina našeg tijela, istinska priroda našeg tijela. Ovaj izraz „istinska priroda” veoma je smislen. Nezadovoljni pukom pojavnošću i imenom „tijelo” ispitali smo svoje tijelo da bismo otkrili njegovu istinsku prirodu. Rezultat tog istraživanja bilo je definitivno nepronalaženje svog tijela. Tamo gdje smo očekivali pronaći istinski postojeće tijelo otkrili smo potpuno nepostojanje tog istinski postojećeg tijela. To je nepostojanje, ili praznina, istinska priroda našeg tijela. Osim pukog odsustva istinski postojećeg tijela, nema neke njegove druge istinske prirode – svaki drugi atribut toga tijela samo je dio njegove varljive prirode. Budući da je tako, zašto onda provodimo toliko vremena usredotočujući se na varljivu prirodu svoga 94

uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti

tijela? Mi trenutno ignoriramo istinsku prirodu svoga tijela i ostalih fenomena i koncentriramo se samo na njihovu varljivu prirodu; ipak, rezultat stalnog koncentriranja na varljive objekte je da nam um postaje uznemiren, a mi ostajemo u nesretnom životu samsare. Ako želimo proživljavati čistu sreću, moramo svoj um upoznati s istinom. Umjesto da tratimo svoju energiju usredotočavajući se samo na besmislene, varljive objekte, trebali bismo se usredotočiti na istinsku prirodu stvari. Iako je nemoguće pronaći naše tijelo kad za njim analitički tragamo, kad se ne upuštamo u analizu, naše se tijelo sasvim jasno pojavljuje. Zašto je to tako? Shantideva kaže da zbog neznanja vidimo svoje tijelo unutar ruku i ostalih dijelova svog tijela. U stvarnosti, naše tijelo ne postoji unutar svojih dijelova. Upravo kao što u sumrak možemo vidjeti hrpu kamenja kao čovjeka iako unutar kamenja nema čovjeka, na isti način naš neznalački um vidi istinski postojeće tijelo unutar skupa ruku, nogu, i tako dalje, iako tamo ne postoji nikakvo tijelo. Istinski postojeće tijelo koje vidimo unutar skupa ruku i nogu jednostavno je halucinacija našeg neznalačkog uma. Međutim, kako ga ne prepoznajemo kao takvog, prianjamo za njega vrlo snažno, ljubimo ga i iscrpljujemo se pokušavajući ga zaštititi od bilo kakve nelagode. Način zbližavanja našeg uma s istinskom prirodom tijela jest korištenje gore opisanog pravca rezoniranja da bismo tragali za svojim tijelom, a zatim se, nakon što smo tražili na svim mogućim mjestima i nismo ga pronašli, koncentriramo na prostoru nalik prazninu, a koja je puko odsustvo tijela kojeg inače vidimo. Ova je prostoru-nalik praznina istinska priroda našeg tijela. Iako sliči praznom prostoru, ona je smislena praznina. Njezin je smisao potpuno nepostojanje tijela kojeg inače vidimo, tijela za koje toliko snažno prianjamo i koje smo ljubili cijelog svog života. Kroz zbližavanje s iskustvom prostoru-nalik krajnje prirode tijela, naše će se prianjanje za tijelo umanjiti. Kao rezultat, 95

moderni budizam

doživljavat ćemo mnogo manje patnje, tjeskobe i frustracija u vezi svoga tijela. Naša će se fizička napetost umanjiti, a zdravlje će nam se poboljšati, pa nam tjelesna nelagoda neće uznemiriti um čak ni kad se razbolimo. Oni koji imaju izravno iskustvo praznine ne osjećaju nikakvu bol čak ni ako ih tuku ili ih ustrijele. S obzirom da oni znaju da je istinska priroda njihovog tijela poput prostora, za njih je, kada ih se udari, isto kao da se udarilo prostor, a kada ih se ustrijeli, kao da se ustrijelilo prostor. Štoviše, dobri i loši vanjski uvjeti više uopće nemaju moć da uznemire njihov um, jer su oni spoznali da su poput magovih iluzija, bez postojanja odvojenog od uma. Umjesto da ih promjenjivi vanjski uvjeti povlače amo-tamo kao što konci povlače marionete, njihovi umovi ostaju slobodni i smireni u znanju o jednakoj i nepromjenjivoj krajnjoj prirodi svih stvari. Na taj način, osoba koja je izravno spoznala prazninu, istinsku prirodu fenomenâ osjeća mir i sreću, danju i noću, život za životom. Trebamo razlikovati konvencionalno postojeće tijelo koje postoji, od inherentno postojećeg tijela koje ne postoji; ali moramo biti oprezni kako nas riječi ne bi navele na pomisao da je konvencionalno postojeće tijelo išta više od puke pojavnosti umu. Možda je manje zbunjujuće jednostavno reći da tijela nema za um koji izravno vidi istinu, ili prazninu. Tijelo postoji jedino za običan um kojemu se tijelo pojavljuje. Shantideva nam savjetuje da, osim ako ne želimo shvatiti prazninu, ne bismo trebali istraživati konvencionalne istine poput svog tijela, imovine, mjesta i prijatelja, nego bismo se, umjesto toga, trebali zadovoljiti njihovim pukim imenima, kao svjetovni ljudi. Kad svjetovna osoba zna ime i svrhu nekoga objekta, ona se zadovolji takvim poznavanjem objekta i ne istražuje dalje. I mi moramo raditi tako, osim ukoliko želimo meditirati na prazninu. Međutim, trebali bismo zapamtiti da ne bismo pronašli objekte ako bismo pomnije istraživali, zato što bi 96

uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti

oni jednostavno iščezli, baš kao što i fatamorgana iščezava ako je pokušamo naći. Isto rezoniranje koje smo koristili kako bismo dokazali nedostatak istinskog postojanja tijela može se primijeniti na sve ostale fenomene. Ova knjiga, na primjer, izgleda kao da postoji sa svoje strane, negdje unutar svojih dijelova; ali kada preciznije ispitamo knjigu, otkrivamo da niti jedna od pojedinačnih stranica niti skup svih stranica nije knjiga, a opet, bez njih nema knjige. Umjesto pronalaženja istinski postojeće knjige, ostajemo u promatranju praznine koja je nepostojanje knjige za koju smo ranije smatrali da postoji. Zbog našeg neznanja, knjiga se pojavljuje kao da postoji odvojeno od našeg uma, kao da je naš um unutra, a knjiga vani, ali analizirajući knjigu otkrivamo da je ova pojavnost potpuno lažna. Nema knjige izvan uma. Nema knjige „tamo vani”, unutar stranica. Jedini način na koji knjiga postoji je kao puka pojavnost umu, puka projekcija uma. Svi fenomeni postoje po konvenciji; ništa ne postoji inherentno. To važi za um, za Buddhu, čak i za samu prazninu. Sve je puko imputirano umom. Svi fenomeni imaju dijelove – fizički fenomeni imaju fizičke dijelove, a ne-fizički fenomeni imaju različite dijelove, ili atribute, koji se mogu razlučiti mišlju. Koristeći se istim tipom rezoniranja kao gore, možemo spoznati da bilo koji fenomen nije jedno od svojih dijelova, niti skup svojih dijelova, niti je odvojen od svojih dijelova. Na ovaj način možemo spoznati prazninu svih fenomena, puku odsutnost svih fenomena koje inače vidimo ili opažamo. Posebno je korisno meditirati na prazninu objekata koji u nama izazivaju snažne zablude poput vezanosti ili ljutnje. Ispravnom analizom spoznat ćemo da objekt kojega želimo, ili objekt koji nam se ne sviđa, ne postoji sa svoje strane. Njegova ljepota ili ružnoća, pa čak i samo njegovo postojanje imputirani su umom. Razmišljajući na ovaj način, otkrit ćemo kako nema nikakve osnove ni za vezanost ni za ljutnju.

97

moderni budizam

PRAZNINA NAŠEG UMA U Uvježbavanju uma u sedam stavki, nakon davanja pregleda kako se upustiti u analitičku meditaciju na prazninu inherentnog postojanja vanjskih fenomena poput svog tijela, Geshe Chekhawa kaže da bismo potom trebali analizirati svoj um da bismo shvatili kako je lišen inherentnog postojanja. Naš um nije neovisan entitet već kontinuum koji se stalno mijenja, koji ovisi o mnogim čimbenicima kao što su njegovi prethodni trenuci, njegovi objekti i unutarnji vjetrovi energije na koje su postavljeni naši umovi. Kao i sve ostalo, i naš je um imputiran na skup mnogih čimbenika, i stoga je lišen inherentnog postojanja. Na primjer, primarni um, ili svijest, ima pet dijelova ili „mentalnih čimbenika”: osjećaj, razlučivanje, namjeru, kontakt i pozornost. Ni pojedini mentalni čimbenici, a niti skup tih mentalnih čimbenika nisu sam taj primarni um, zbog toga što su oni mentalni čimbenici, i stoga dijelovi primarnog uma. Međutim, nema primarnog uma koji je odvojen od ovih mentalnih čimbenika. Primarni um je samo imputiran na mentalne čimbenike koji su osnova za njegovu imputaciju, pa tako on sam ne postoji sa svoje strane. Kad smo prepoznali prirodu svog primarnog uma, praznomnalik prostor koji opaža ili razumije objekte, tragamo za njim unutar njegovih dijelova — osjećaja, razlučivanja, namjere, kontakta i pozornosti — sve dok konačno ne spoznamo njegovu nenalažljivost. Ta nenalažljivost koja je njegova krajnja priroda je praznina. Zatim mislimo: Svi fenomeni koji se pojavljuju mom umu su prirode mog uma. Moj um je prirode praznine. Na ovaj način osjećamo da se sve rastvara u prazninu. Opažamo samo prazninu svih fenomena i meditiramo na tu prazninu. Ovaj način meditiranja na prazninu je dublji od meditiranja na prazninu našeg tijela. Postupno će naše iskustvo 98

uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti

praznine postajati sve jasnije i jasnije, dok konačno ne steknemo neokaljanu mudrost koja izravno spoznaje prazninu svih fenomena. PRAZNINA NAŠEG JA Objekt za kojeg najsnažnije prianjamo je naše sebstvo ili ja. Zbog otisaka samoprianjajućega neznanja nakupljenog od vremena bez početka, naše nam se ja čini kao inherentno postojeće, a naš samoprianjajući um automatski prianja na njega na taj način. Iako čitavo vrijeme, čak i dok spavamo, prianjamo na inherentno postojeće ja, nije lako prepoznati kako se ono pojavljuje našem umu. Da bismo ga jasno prepoznali, moramo početi dozvoljavajući mu da se snažno očituje, i to promišljanjem situacija u kojima imamo pretjeran osjećaj sebe, kao kada smo posramljeni, uplašeni ili ogorčeni. Prisjetimo se ili zamislimo takvu situaciju i onda, bez ikakvog tumačenja ili analize, pokušamo stvoriti jasnu predodžbu toga kako se ja prirodno pojavljuje u takvim trenucima. Na ovom stupnju moramo biti strpljivi, jer će nam možda biti potrebna mnoga sjedenja prije nego što steknemo jasnu sliku. Na koncu ćemo vidjeti da se ja pojavljuje kao sasvim solidno i stvarno, kao da postoji sa svoje strane ne oviseći ni o tijelu ni o umu. Ovo ja koje se tako živo pojavljuje, jest inherentno postojeće ja koje tako snažno ljubimo. To je ono ja koje branimo kada nas se kritizira i na koje smo toliko ponosni kada nas se hvali. Jednom kada steknemo predodžbu o tome kako se ja pojavljuje u takvim ekstremnim okolnostima, trebali bismo pokušati prepoznati kako se obično pojavljuje, u manje ekstremnim situacijama. Na primjer, možemo promatrati ja koje sada čita ovu knjigu i pokušati otkriti kako se ono pojavljuje našem umu. Na koncu ćemo vidjeti kako se, iako u ovom slučaju nema onako napuhanog osjećaja ja, ono i dalje pojavljuje kao inherentno postojeće, postojeći sa svoje strane, neovisno o tijelu 99

moderni budizam

ili umu. Jednom kada imamo predodžbu inherentno postojećeg ja, fokusiramo se neko vrijeme na njega s jednousmjerenom koncentracijom. Zatim, u meditaciji nastavimo do narednoga stupnja, a to je kontempliranje valjanih razloga koji dokazuju da inherentno postojeće ja na koje prianjamo zapravo ne postoji. Inherentno postojeće ja i naše sebstvo koje inače vidimo su jedno te isto; trebamo znati da ni jedno ne postoji, praznina ih oba negira. Ako ja postoji na način na koji se pojavljuje, mora postojati na jedan od ova četiri načina: kao tijelo, kao um, kao skup tijela i uma ili kao nešto odvojeno i od tijela i od uma; nema druge mogućnosti. Pažljivo promišljamo ovo sve dok ne postanemo uvjereni da je to slučaj, a zatim nastavljamo ispitivati svaku od četiri mogućnosti: 1.

Ako je naše ja naše tijelo, nema smisla govoriti „moje tijelo”, zato što su posjednik i posjedovano identični. Ako je naše ja naše tijelo, nema budućeg ponovnog rođenja, zato što ja prestaje kada tijelo umire. Ako su naše ja i naše tijelo identični, onda, budući da smo mi sposobni razvijati vjeru, sanjati, rješavati matematičke zadatke, i tako dalje, slijedi da meso, krv i kosti mogu činiti to isto. Pošto ništa od ovoga nije istina, slijedi da naše ja nije naše tijelo.

2.

Ako je naše ja naš um, nema smisla govoriti „moj um”, zato što su posjednik i posjedovano identični; ali, obično kada se usredotočimo na svoj um, kažemo „moj um”. Ovo jasno ukazuje da naše ja nije naš um. Ako je naše ja naš um, onda, budući da imamo mnogo vrsta umova, poput šest svijesti, koncepcijskih umova i nekoncepcijskih umova, slijedi da imamo jednako toliko ja. Pošto je ovo besmisleno, naše ja ne može biti naš um. 100

uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti

3.

Budući da naše tijelo nije naše ja i naš um nije naše ja, skup našeg tijela i uma ne može biti naše ja. Skup našeg tijela i uma skup je stvari koje nisu naše ja, pa kako bi onda sam taj skup mogao biti naše ja? Na primjer, u stadu krava niti jedna životinja nije ovca, pa stoga niti samo to stado nije ovca. Na isti način, u skupu našeg tijela i uma, ni naše tijelo ni naš um nisu naše ja, stoga ni sam skup nije naše ja.

4.

Ako naše ja nije naše tijelo, nije naš um, a nije ni skup našeg tijela i uma, jedina mogućnost koja preostaje je ta da je ono nešto odvojeno i od našeg tijela i od našeg uma. Ako je to slučaj, moramo biti u stanju pojmiti naše ja, a da se ne pojavljuje ni naše tijelo ni naš um. Ali, ako zamislimo da su i naše tijelo i naš um potpuno iščezli, ne bi ostalo ništa što bi se moglo zvati našim ja. Stoga slijedi da naše ja nije odvojeno od našeg tijela i uma. Trebali bismo zamisliti kako se naše tijelo postupno rastvara u zrak, a zatim nam se rastapa um, misli nam se raspršuju u vjetar, osjećaji, želje i svjesnost otapaju se u ništavilu. Je li preostalo išta što bi bilo naše ja? Nema ničega. Jasno je da naše ja nije nešto odvojeno od našeg tijela i uma.

Sada smo istražili sve četiri mogućnosti i nismo uspjeli pronaći svoje ja ili sebe. Kako smo već uvidjeli da nema pete mogućnosti, moramo zaključiti da ja na koje inače prianjamo i koje ljubimo, uopće ne postoji. Tamo gdje se ranije pojavljivalo inherentno postojeće ja, sada se pojavljuje odsustvo tog ja. Ovo odsustvo inherentno postojećeg ja jest praznina, krajnja istina. Kontempliramo na ovaj način dok nam se ne pojavi generička, ili mentalna, predodžba odsustva sebe kojeg inače vidimo. Ova je predodžba naš objekt smještajuće meditacije. Pokušavamo se potpuno zbližiti s njom uporno jednousmjereno meditirajući na nju što je dulje moguće. 101

moderni budizam

Zbog toga što smo prianjali na naše inherentno postojeće ja od vremena bez početka, i ljubili ga više od bilo čega drugog, doživljaj neuspjeha da se u meditaciji pronađe sebe isprva može biti poprilično šokantan. Neki ljudi razviju strah, misleći da su postali potpuno nepostojeći. Drugi osjećaju veliku radost, kao da nestaje izvor svih njihovih problema. Obje su reakcije dobar znak i ukazuju na ispravnu meditaciju. Nakon nekog vremena te će početne reakcije jenjati, a naš će se um smiriti u mnogo uravnoteženije stanje. Tada ćemo moći meditirati na prazninu sebe na smiren i kontroliran način. Trebali bismo dopustiti svome umu da se apsorbira u prostoru-nalik prazninu što je dulje moguće. Važno je zapamtiti da je naš objekt praznina, puko odsustvo sebe kojeg inače vidimo, a ne puko ništavilo. Povremeno bismo trebali budnošću provjeriti svoju meditaciju. Ako nam je um odlutao na neki drugi objekt ili smo izgubili značenje praznine i usredotočili se na puko ništavilo, trebali bismo se vratiti kontemplacijama kako bismo prazninu sebe još jednom jasno doveli umu. Možda se pitamo: „Ako ja kojeg inače vidim ne postoji, tko onda meditira? Tko će ustati iz meditacije, razgovarati s drugima i odgovoriti kada netko prozove moje ime?” Iako naše ja koje inače vidimo ne postoji, to ne znači da naše sebstvo uopće ne postoji. Mi postojimo kao puka imputacija. Nemamo problema dokle god smo zadovoljni pukom imputacijom sebe. Možemo misliti „Ja postojim”, „Ja idem u grad”, i tako dalje. Problem se pojavljuje samo kada tragamo za sobom koje je nešto drugo od puke koncepcijske imputacije, „ja” ili našeg „sebe”. Naš um prianja na ja koje u konačnici postoji, neovisno o koncepcijskoj imputaciji, kao da neko „realno” ja postoji iza te oznake. Kada bi takvo ja postojalo, mi bismo ga bili u stanju i pronaći, ali vidjeli smo da se ja ne može pronaći istraživanjem. Zaključak naše potrage bio je izričito nenalaženje sebe. Ta nenalažljivost sebe je praznina sebe, krajnja priroda sebe. Ja koje postoji kao puka imputacija je naše postojeće ja. Isto tako, fenomeni koji 102

uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti

postoje kao puke imputacije su postojeći fenomeni. Nema sebe ni drugih fenomena koji postoje osim kao puke imputacije. Istina je da su naše ja i drugi fenomeni koji postoje kao puka imputacija krajnja priroda našeg ja i drugih fenomena, a ne konvencionalna priroda. U početku je ova objašnjenja teško razumjeti, ali vas molim, budite strpljivi. Trebamo uložiti trud da primimo moćne blagoslove Buddhe mudrosti Je Tsongkhape time što ćemo iskreno prakticirati Dragulj srca. Kada tek spoznamo prazninu, to činimo koncepcijski, putem generičke predodžbe. Kako nastavljamo meditirati na prazninu uvijek iznova, generička predodžba postupno postaje sve transparentnija, dok potpuno ne iščezne, a mi ugledamo prazninu izravno. Ova će izravna spoznaja praznine biti naša prva potpuno nepogrešna svjesnost, ili neokaljani um. Sve dok izravno ne spoznamo prazninu, svi su naši umovi pogrešne svjesnosti, zato što se, zbog otisaka samoprianjajućeg, ili istinski-prianjajućeg neznanja, svi njihovi objekti pojavljuju kao inherentno postojeći. Većina ljudi naginje prema ekstremu postojanja, misleći da, ako nešto postoji, mora postojati inherentno, pa tako pretjeruju s načinom na koji stvari postoje, jer nisu zadovoljni s njima kao pukim imenima. Drugi, pak, naginju prema ekstremu nepostojanja, misleći da fenomeni ne postoje nikako ako ne postoje inherentno, i tako pretjeruju s nedostatkom inherentnog postojanja. Trebamo spoznati da, iako fenomeni nemaju ni najmanjega traga postojanja sa svoje strane, oni postoje konvencionalno kao puke pojavnosti valjanom umu. Koncepcijski umovi koji prianjaju na naše ja i druge fenomene kao na inherentno postojeće su krive svjesnosti i stoga ih treba odbaciti, ali ja ne tvrdim da su sve koncepcijske misli krive svjesnosti i da ih stoga treba odbaciti. Postoji puno ispravnih koncepcijskih umova koji su korisni u našim svakodnevnim životima, poput koncepcijskog uma koji pamti ono što smo 103

moderni budizam

radili jučer, ili koncepcijskog uma koji shvaća što ćemo raditi sutra. Ima također mnogo koncepcijskih umova koje treba njegovati na duhovnom putu. Na primjer, konvencionalna je bodhichitta u mentalnom kontinuumu Bodhisattve koncepcijski um, zato što ona svoj objekt, veliko prosvjetljenje, poima putem generičke predodžbe. Štoviše, prije nego što možemo izravno spoznati prazninu nekoncepcijskim umom, moramo je spoznati putem naknadnog valjanog saznavatelja, koji je koncepcijski um. Promišljanjem razloga koji opovrgavaju inherentno postojanje našem se umu pojavljuje generička predodžba odsustva, ili praznog, od inherentnog postojanja. Ovo je jedini način na koji se u početku praznina može pojaviti našem umu. Zatim meditiramo na ovu predodžbu sa sve jačom i jačom koncentracijom, dok konačno izravno ne uočimo prazninu. Neki ljudi kažu da je način meditiranja na prazninu jednostavno isprazniti svoj um od svih koncepcijskih misli, i tvrde da pozitivne koncepcijske misli zatamnjuju um isto kao i negativne, jednako kao što bijeli oblaci zaklanjaju Sunce isto kao i crni. Ovaj je nazor potpuno pogrešan, zato što se sama praznina neće nikada pojaviti našem umu ako ne uložimo nimalo truda u stjecanje koncepcijskog razumijevanja praznine, već umjesto toga pokušavamo potisnuti sve koncepcijske misli. Možda ćemo uspjeti steći živo iskustvo prostoru-nalik ništavila, ali to je samo odsustvo koncepcijske misli – to nije praznina, istinska priroda fenomenâ. Meditacija na ovu ništavnost nam može privremeno umiriti um, ali ona nikada neće uništiti naše zablude niti nas osloboditi od samsare i njenih patnji. PRAZNINA KOJA JE PRAZNA OD OSAM EKSTREMA Ako se sakupe svi potrebni atmosferski uzroci i uvjeti, pojavit će se oblaci. Ako su oni odsutni, oblaci se ne mogu formirati. Oblaci potpuno ovise o uzrocima i uvjetima za svoj razvoj; 104

uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti

bez njih oni nemaju moć da se razviju. Isto vrijedi i za planine, planete, tijela, umove i sve ostale proizvedene fenomene. Zbog toga što njihovo postojanje ovisi o čimbenicima van njih samih, oni su prazni od inherentnog, ili neovisnog, postojanja i puke su imputacije uma. Kontempliranje učenja o karmi – djelima i njihovim posljedicama – može nam pomoći da ovo shvatimo. Odakle dolaze sva naša dobra i loša iskustva? Prema budizmu, ona su rezultat pozitivne i negativne karme koju smo stvorili u prošlosti. Kao posljedica pozitivne karme, u našim se životima pojavljuju privlačni i ugodni ljudi, nastaju ugodni materijalni uvjeti i mi živimo u lijepom okolišu; ali kao posljedica negativne karme, pojavljuju nam se neugodni ljudi i neugodne stvari. Ovaj je svijet posljedica zajedničke karme koju su stvorila bića koja ga nastanjuju. Zbog toga što karma potječe iz uma – ili specifičnije rečeno iz naših mentalnih namjera – možemo vidjeti da svi svjetovi proizlaze iz uma. Ovo je slično načinu na koji se pojavnosti javljaju u snovima. Sve što opažamo dok sanjamo rezultat je sazrijevanja karmičkih potencijala u našem umu i nema postojanja izvan našeg uma. Kada nam je um smiren i čist, sazrijevaju pozitivni karmički otisci i snovi koji se pojavljuju su ugodni; ali ako nam je um uzrujan i nečist, sazrijevaju negativni karmički otisci i javljaju se neugodne pojavnosti poput noćnih mora. Na sličan su način sve pojavnosti našeg svijeta jâve jednostavno dozrijevanje pozitivnih, negativnih ili neutralnih karmičkih otisaka u našem umu. Jednom kada shvatimo kako stvari proizlaze iz svojih unutrašnjih i vanjskih uzroka i uvjeta i kako nemaju svoje neovisno postojanje, tada će nas jednostavno viđenje ili razmišljanje o proizvodnji fenomena podsjetiti na njihovu prazninu. Umjesto da ojačavamo svoj osjećaj solidnosti i objektivnosti stvari, počet ćemo stvari vidjeti kao očitovanja njihove praznine, bez konkretnijeg postojanja od duge koja se javlja iz praznoga neba. 105

moderni budizam

Baš kao što proizvodnja stvari ovisi o uzrocima i uvjetima, tako o njima ovisi i raspadanje stvari. Dakle, ni proizvodnja niti raspadanje ne mogu biti istinski postojeći. Na primjer, ako je naš novi automobil uništen bit ćemo nesretni zbog toga što prianjamo i na automobil i na raspadanje automobila kao na istinski postojeće; ali ako bismo shvatili da je naš automobil samo puka pojavnost našem umu, poput automobila u snu, njegovo nas uništenje ne bi uznemirilo. Ovo vrijedi za sve objekte naše vezanosti: ako spoznamo da su i objekti i njihovi prestanci lišeni istinskog postojanja, nema osnove da postanemo uznemireni ako budemo odvojeni od njih. Sve funkcionirajuće stvari – naša okolina, užitci, tijelo, um i mi sami – se mijenjaju iz trena u tren. Oni su prolazni u smislu da ne traju više od trenutka. Knjiga koju čitate u ovome trenutku nije ista ona knjiga koju ste čitali trenutak ranije, a može postojati samo zato što je knjiga trenutka prije prestala postojati. Kada shvatimo suptilnu prolaznost – da naše tijelo, naš um, mi sami i tako dalje ne obitavaju više od trenutka – neće biti teško razumjeti da su prazni od inherentnog postojanja. Iako se možemo složiti s tim da su prolazni fenomeni prazni od inherentnog postojanja, mogli bismo misliti da trajni fenomeni postoje inherentno, budući da su nepromjenjivi i ne proizlaze iz uzroka i uvjeta. Međutim, čak su i trajni fenomeni, poput praznine i neproizvedenog prostora – pukog odsustva fizičke zapreke – ovisno-odnosni fenomeni, jer ovise o svojim dijelovima, svojim osnovama i o umovima koji ih imputiraju; i stoga nisu inherentno postojeći. Iako je praznina krajnja stvarnost, ona nije neovisna ili inherentno postojeća, jer i ona također ovisi o svojim dijelovima, svojim osnovama, i umovima koji je imputiraju. Baš kao što zlatni novčić ne postoji odvojeno od svoga zlata, tako ni praznina našeg tijela ne postoji odvojeno od našeg tijela, zato što je ona jednostavno odsustvo inherentnoga postojanja našeg tijela. Kada god nekamo idemo, razvijamo misao „Ja idem”, i prianjamo na inherentno postojeći čin odlaženja. Na sličan 106

uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti

način, kada nas netko dolazi posjetiti, mislimo „On dolazi”, i prianjamo na inherentno postojeći čin dolaženja. Obje su ove koncepcije samoprianjajuće i krive svjesnosti. Kada netko odlazi, osjećamo da je istinski postojeća osoba istinski otišla, a kada se vrati, osjećamo da se istinski postojeća osoba istinski vratila. Međutim, dolasci i odlasci osoba su poput pojavljivanja i nestajanja duge na nebu. Kada god se uzroci i uvjeti za pojavu duge sakupe, duga se pojavljuje, a kada se uzroci i uvjeti za trajanje duge rasprše, duga nestaje; ali duga ne dolazi odnekud, niti ikamo odlazi. Kada promatramo neki objekt, poput svoga ja, snažno osjećamo da je on pojedinačan, nedjeljiv entitet, i da je njegova jednina inherentno postojeća. U stvarnosti, međutim, naše ja ima mnogo dijelova, poput dijelova koji gledaju, slušaju, hodaju i misle, ili dijelova koji su, primjerice, učiteljica, majka, kći i supruga. Naše ja imputirano je na skup svih tih dijelova. Kao i svaki drugi pojedinačni fenomen i on je jednina, ali njegova je jednina puko imputirana, kao i vojska koja je puko imputirana na skup vojnika ili šuma koja je imputirana na skup stabala. Kada vidimo više od jednog objekta, višestrukost tih objekata smatramo inherentno postojećom. Međutim, baš kao što je i jednina puka imputacija, tako je i množina samo imputacija uma i ne postoji sa strane objekta. Na primjer, umjesto da na skup vojnika ili stabala gledamo sa stanovišta pojedinačnih vojnika ili stabala, mogli bismo na njih gledati kao na vojsku ili šumu, to jest, kao na skup jednina ili cjelinu, pa bismo u tom slučaju promatrali jedninu umjesto množine. U zaključku, jednina ne postoji sa svoje strane zbog toga što je ona samo imputirana na množinu – njene dijelove. Na isti način ni množina ne postoji sa svoje strane jer je ona naprosto imputirana na jedninu – skup njenih dijelova. Stoga su i jednina i množina puke imputacije koncepcijskoga uma i lišene su istinskog postojanja. Ako ovo jasno spoznamo, nema osnove za razvoj vezanosti i ljutnje prema objektima, bilo u jednini ili 107

moderni budizam

u množini. Skloni smo tome da projiciramo greške ili kvalitete nekolicine na mnoštvo, a onda razvijemo mržnju ili vezanost na osnovi, primjerice, rase, vjere ili zemlje. Kontempliranje praznine jednine i množine može biti od pomoći pri smanjivanju takve mržnje i vezanosti. Iako proizvodnja, raspadanje i tako dalje postoje, oni ne postoje inherentno. Naši koncepcijski umovi samoprianjajućeg neznanja su ti koji na njih prianjaju kao na istinski postojeće. Te koncepcije prianjaju na osam ekstrema: inherentno postojeću proizvodnju, inherentno postojeće raspadanje, inherentno postojeću prolaznost, inherentno postojeću trajnost, inherentno postojeće odlaženje, inherentno postojeće dolaženje, inherentno postojeću jedninu i inherentno postojeću množinu. Iako ti ekstremi ne postoje, uslijed neznanja, mi uvijek prianjamo na njih. Ove koncepcije ovih osam ekstrema leže u korijenu svih drugih zabluda, a zbog toga što iz zabluda proizlaze okaljana djela koja nas drže zarobljenima u zatvoru samsare, ove su koncepcije korijen samsare, ciklusa nečistog života. Inherentno postojeća proizvodnja je ista kao proizvodnja koju inače vidimo, i trebamo znati da ni jedna ni druga zapravo ne postoje. Isto važi i za preostalih sedam ekstrema. Na primjer, inherentno postojeće raspadanje i uništenje i raspadanje i uništenje koje inače vidimo su jedno te isto, i trebamo znati da ni jedno ni drugo ne postoji. Naši umovi koji prianjaju na ovih osam ekstrema su različiti vidovi našeg samoprianjajućeg neznanja. S obzirom da je naše samoprianjajuće neznanje to što uzrokuje da proživljavamo beskrajnu patnju i probleme, kada to neznanje trajno prestane kroz meditaciju na prazninu svih fenomena, naša patnja ovog života i svih bezbrojnih budućih života će trajno prestati i mi ćemo ostvariti pravi smisao ljudskog života. Tema osam ekstrema duboka je i zahtijeva podrobno objašnjenje i poduže studiranje. Buddha ih je detaljno objasnio u Sutrama savršenstva mudrosti; a u Temeljnoj mudrosti, tumačenju 108

uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti

Sutri savršenstva mudrosti, Nagarjuna također iznosi mnoge duboke i moćne razloge kako bi, pokazujući kako su svi fenomeni prazni od inherentnog postojanja, dokazao da osam ekstrema ne postoje. Kroz analiziranje konvencionalnih istina, on ustanovljava njihovu krajnju prirodu i pokazuje zašto je neophodno razumjeti i konvencionalnu i krajnju prirodu objekta kako bi ga se moglo u potpunosti razumjeti. KONVENCIONALNE I KRAJNJE ISTINE Što god postoji je ili konvencionalna istina ili krajnja istina, a budući da se krajnja istina odnosi samo na prazninu, sve osim praznine je konvencionalna istina. Na primjer, stvari poput kuća, automobila i stolova su konvencionalne istine. Sve konvencionalne istine su lažni objekti, zbog toga što se način na koji se pojavljuju i način na koji postoje ne podudaraju. Ako nam se netko čini prijateljski nastrojenim i ljubaznim, ali mu je stvarna namjera steći naše povjerenje kako bi nas pokrao, rekli bismo da je on lažan ili varljiv, jer postoji nesuglasje između onoga kako izgleda i njegove stvarne prirode. Slično, objekti poput oblikâ i zvukova lažni su ili varljivi, zbog toga što se pojavljuju kao da postoje inherentno, ali su u stvarnosti potpuno lišeni inherentnoga postojanja. Zbog toga što se način na koji se pojavljuju ne podudara s načinom na koji postoje, konvencionalne se istine nazivaju „varljivim fenomenima”. Na primjer, čini se da šalica postoji neovisno o svojim dijelovima, svojim uzrocima i o umu koji je poima, ali ona u stvarnosti sasvim ovisi o tim stvarima. Zbog toga što se način na koji se šalica pojavljuje i način na koji ona postoji ne podudaraju, šalica je lažni objekt. Iako su konvencionalne istine lažni objekti, one ipak zapravo postoje zato što je um koji izravno opaža konvencionalnu istinu valjani um, potpuno pouzdani um. Na primjer, očna svijest koja izravno opaža šalicu na stolu valjan je saznavatelj zato što nas 109

moderni budizam

neće zavarati – ako pružimo ruku kako bismo podigli šalicu naći ćemo je tamo gdje je naša svijest oka vidi. U tom je pogledu svijest oka koja zapaža šalicu na stolu različita od svijesti oka koja pogrešno zamjenjuje šalicu čiji odraz vidi u zrcalu sa stvarnom šalicom, ili od svijesti oka koja vidi fatamorganu kao vodu. Premda je šalica lažni objekt, u praktičnim je svrhama svijest oka koja ju izravno opaža valjan, pouzdan um. Međutim, iako ona jest valjani um, svejedno je pogrešna svjesnost utoliko što se šalica tom umu pojavljuje kao istinski postojeća. Ona je valjana i nevarljiva s obzirom na konvencionalna svojstva šalice – njen položaj, veličinu, boju i tako dalje – ali je pogrešna s obzirom na njenu pojavnost. Ukratko, konvencionalni objekti su lažni, jer iako izgledaju kao da postoje sa svoje strane, u stvarnosti su puke pojavnosti umu, poput stvari viđenih u snovima. Unutar konteksta snova, međutim, objekti sna imaju relativnu valjanost, a to ih razdvaja od stvari koje uopće ne postoje. Recimo da smo u snu ukrali dijamant i da nas netko upita jesmo li ga mi ukrali. Iako je taj san puka tvorevina našeg uma, ukoliko odgovorimo s „da” govorimo istinu, dok ako odgovorimo s „ne”, govorimo laž. Na isti način, iako je u stvarnosti cijeli svemir samo pojavnost umu, unutar konteksta iskustva običnih bića možemo razlučivati relativne istine od relativnih lažnosti. Konvencionalne istine mogu se podijeliti na grube konvencionalne istine i suptilne konvencionalne istine. Možemo razumjeti kako svi fenomeni imaju ove dvije razine konvencionalne istine razmatrajući primjer automobila. Automobil sâm, automobil ovisan o svojim uzrocima i automobil ovisan o svojim dijelovima su grube konvencionalne istine automobila. Nazivaju se „grubima” zato što ih je relativno lako razumjeti. Automobil koji ovisi o svojoj osnovi imputacije prilično je suptilan i nije ga lako razumjeti, ali je još uvijek gruba konvencionalna istina. Osnova za imputaciju automobila su dijelovi automobila. Da bismo pojmili automobil, dijelovi 110

uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti

automobila moraju se pojaviti našem umu; bez pojave tih dijelova nema načina da razvijemo misao „automobil”. Iz tog su razloga dijelovi osnova za imputaciju automobila. Mi kažemo „Vidim automobil”, ali, strogo govoreći, sve što uopće vidimo samo su dijelovi automobila. Međutim, kada razvijemo misao „automobil” uočavanjem njegovih dijelova, mi vidimo automobil. Nema automobila koji je drugo od svojih dijelova, nema tijela koje je drugo od svojih dijelova, i tako dalje. Automobil koji postoji samo kao puka imputacija mišlju je suptilna konvencionalna istina automobila. Ovo ćemo shvatiti kad spoznamo da automobil nije ništa više od puke imputacije od strane valjanoga uma. Ne možemo razumjeti suptilne konvencionalne istine ako nismo razumjeli prazninu. Kada temeljito spoznamo suptilnu konvencionalnu istinu, spoznali smo i konvencionalnu istinu i krajnju istinu. Strogo govoreći, istina, krajnja istina i praznina su istoznačne, zbog toga što konvencionalne istine nisu prave istine već lažni objekti. One su istine samo za umove onih koji nisu spoznali prazninu. Samo je praznina istina, zato što jedino praznina postoji na način na koji se pojavljuje. Kada um bilo kojeg osjetilnog bića izravno opaža konvencionalne istine, poput oblikâ, one se pojavljuju kao da postoje sa svoje strane. Međutim, kada um Uzvišenog bića izravno opaža prazninu, ne pojavljuje se ništa osim praznine; taj je um potpuno stopljen s pukim odsustvom inherentno postojećih fenomena. Način na koji se praznina pojavljuje umu nekoncepcijskoga izravnog opažatelja točno se podudara s načinom na koji praznina postoji. Trebali bismo obratiti pažnju na to da, iako praznina jest krajnja istina, ona nije inherentno postojeća. Praznina nije odvojena stvarnost koja postoji u pozadini konvencionalnih pojavnosti, već je prava priroda tih pojavnosti. Ne može se izdvojeno govoriti o praznini, zbog toga što je praznina uvijek puki nedostatak inherentnog postojanja nečega. Na primjer, 111

moderni budizam

praznina našeg tijela je odsustvo inherentnog postojanja našeg tijela, i bez našeg tijela kao njene osnove ova praznina ne može postojati. Kako praznina nužno ovisi o osnovi, lišena je inherentnog postojanja. U Vodiču kroz način života Bodhisattve, Shantideva definira krajnju istinu kao fenomen koji je istinit za neokaljani um Uzvišenog bića. Neokaljani um je um koji izravno spoznaje prazninu. Ovaj je um jedina nepogrešiva svjesnost, a posjeduju ga isključivo Uzvišena bića. Zbog toga što su neokaljani umovi sasvim nepogrešivi, sve što je ovim umovima izravno opaženo kao istinito je nužno krajnja istina. Kao suprotnost tome, sve što se umom običnog bića izravno opaža kao istinito nužno nije krajnja istina, zbog toga što su svi umovi običnih bića pogrešni, a pogrešni umovi nikad ne mogu izravno opažati istinu. Zbog otisaka koncepcijskih misli koje prianjaju na osam ekstrema, sve što se pojavljuje umovima običnih bića izgleda kao da je inherentno postojeće. Samo je mudrost meditativne uravnoteženosti koja izravno spoznaje prazninu neokaljana otiscima ovih koncepcijskih misli. To je jedina mudrost koja nema pogrešnu pojavnost. Kada Uzvišeni Bodhisattva meditira na prazninu, njegov se ili njen um u potpunosti stapa s prazninom, bez ikakve pojave inherentnog postojanja. On razvija potpuno čistu, neokaljanu mudrost koja je krajnja bodhichitta. Međutim, kada ustane iz meditativne uravnoteženosti, zbog otisaka istinskog prianjanja konvencionalni se fenomeni ponovno pojavljuju njegovom umu kao inherentno postojeći, a njegova neokaljana mudrost privremeno postaje neočitovana. Samo Buddha može očitovati neokaljanu mudrost u isto vrijeme izravno opažajući konvencionalne istine. Neuobičajena kvaliteta Buddhe je da pojedini trenutak Buddhinoga uma spoznaje i konvencionalnu istinu i krajnju istinu izravno i istovremeno. Postoje mnoge razine krajnje bodhichitte. Na primjer, krajnja bodhichitta postignuta tantričkom praksom mnogo je dublja od one koja se 112

uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti

razvija samo praksom Sutre, a vrhunska krajnja bodhichitta je bodhichitta Buddhe. Ako valjanim rezoniranjem spoznamo puku odsutnost prvog ekstrema, ekstrema proizvodnje, lako ćemo moći spoznati i prazninu ostalih sedam ekstrema. Jednom kada smo spoznali prazninu osam ekstrema, spoznali smo prazninu svih fenomena. Stekavši ovu spoznaju, nastavljamo promišljati i meditirati o praznini proizvedenih fenomena i tako dalje, i kako se naše meditacije budu produbljivale osjetit ćemo kako se svi fenomeni rastvaraju u praznini. Tada ćemo biti u stanju održavati jednousmjerenu koncentraciju na prazninu svih fenomena. Da bismo meditirali o praznini proizvedenih fenomena, možemo misliti: Ja koji sam rođen, kroz uzroke i uvjete, kao ljudsko biće, sam nenalažljiv, kad sebe tražim mudrošću unutar tijela i uma, ili odvojeno od tijela i uma. To dokazuje da ja kakvog inače vidim, uopće ne postoji. Nakon što ovako kontempliramo, osjećamo kako ja kojeg inače vidimo nestaje, a mi opažamo prostoru-nalik prazninu koja je puka odsutnost sebe kojeg inače vidimo. Osjećamo kako nam um ulazi u tu prostoru-nalik prazninu i jednousmjereno tamo ostaje. Ova meditacija se zove „prostoru-nalik meditativna uravnoteženost na prazninu”. Baš kao što orlovi dok jedre silnim nebeskim prostranstvima ne nailaze na zapreke i trebaju samo mali trud da bi održali svoj let, tako i napredni meditatori koji se koncentriraju na prazninu mogu dugo vremena meditirati na prazninu uz vrlo malo truda. Njihovi umovi jedre prostoru-nalik prazninom, nezapriječeni ijednim drugim fenomenom. Kada meditiramo na prazninu trebali bismo pokušati oponašati ove meditatore. Jednom kada smo pronašli svoj objekt meditacije, puko odsustvo sebe kojeg inače vidimo, trebali bismo se suzdržati od daljnje 113

moderni budizam

analize i jednostavno umiriti svoj um u iskustvu ove praznine. S vremena na vrijeme bismo trebali provjeriti kako bismo se uvjerili da nismo izgubili ni jasnu pojavnost praznine ni prepoznavanje njenog značenja, ali ne bismo trebali provjeravati previše snažno jer bi nam to moglo poremetiti koncentraciju. Naša meditacija ne bi smjela biti poput leta sitne ptičice, koja nikada ne prestaje mahati krilima i koja stalno mijenja smjer, već bi trebala nalikovati letu orla, koji nježno jedri, uz samo povremeno prilagođavanje svojih krila. Meditirajući na ovaj način, osjetit ćemo kako nam se um rastvara u praznini i postaje jedno s njom. Ako smo uspješni u ovome, onda smo tijekom meditacije slobodni od očitovanog samoprianjanja. Ali ako, s druge strane, provedemo čitavo vrijeme provjeravajući i analizirajući, nikada ne dozvoljavajući svom umu da se opusti u prostoru praznine, nećemo nikada steći ovo iskustvo i naša meditacija neće poslužiti umanjivanju našeg samoprianjanja. Općenito, trebamo poboljšati svoje razumijevanje praznine obimnim studiranjem, pristupajući joj s mnogo različitih strana i koristeći mnoge različite kutove gledanja i načine zaključivanja. Također je važno temeljito se zbližiti s jednom potpunom meditacijom na prazninu kroz stalno promišljanje, točno razumijevajući kako koristiti rezoniranje da bi nas dovelo do iskustva praznine. Zatim se možemo jednousmjereno koncentrirati na prazninu i pokušati stopiti svoj um s njom, kao da miješamo vodu s vodom. JEDINSTVO DVIJU ISTINA Jedinstvo dviju istina znači da su konvencionalne istine, poput našeg tijela, i krajnje istine, poput praznine našeg tijela, iste prirode. Kad se nama pojavi nešto kao, na primjer naše tijelo, istovremeno se pojave i tijelo i inherentno postojeće tijelo. To je dvojna pojavnost, koja je suptilna pogrešna pojavnost. 114

uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti

Samo su Buddhe slobodni od takvih pogrešnih pojavnosti. Glavna je svrha razumijevanja i meditiranja na jedinstvo dviju istina spriječiti dvojne pojavnosti – pojavnosti inherentnog postojanja umu koji meditira na prazninu – tako omogućavajući našem umu da se rastvori u prazninu. Jednom kada budemo mogli ovo uraditi, naša će meditacija na prazninu postati vrlo moćno sredstvo za uklanjanje naših zabluda. Ako ispravno prepoznamo i negiramo inherentno postojeće tijelo, tijelo koje inače vidimo, i uz jaku koncentraciju meditiramo na puku odsutnost takvog tijela, osjetit ćemo kako se naše normalno tijelo rastvara u prazninu. Razumjet ćemo da je prava priroda našeg tijela praznina i da je naše tijelo puko očitovanje praznine. Praznina je poput neba, a naše je tijelo poput nebeskog plavetnila. Baš kao što je plavetnilo očitovanje samog neba i ne može biti razdvojeno od njega, tako je i naše plavetnilu nalik tijelo jednostavno očitovanje neba svoje praznine i ne može biti razdvojeno od njega. Ako ovo spoznamo, kada se usredotočimo na prazninu svoga tijela osjećamo da nam se sâmo tijelo rastvara u svoju krajnju prirodu. Na ovaj način možemo lako nadvladati konvencionalnu pojavnost tijela u svojim meditacijama, a naš se um prirodno miješa s prazninom. U Sutri srca Bodhisattva Avalokiteshvara kaže: „Oblik nije drugo do praznina.” To znači da konvencionalni fenomeni, poput našeg tijela, ne postoje odvojeno od svoje praznine. Kada s ovim razumijevanjem meditiramo na prazninu našeg tijela, znamo da je praznina koja se pojavljuje našem umu sama priroda našeg tijela i da osim te praznine nema tijela. Meditiranje na ovakav način znatno će oslabjeti naš samoprianjajući um. Kada bismo zaista vjerovali da su naše tijelo i njegova praznina iste prirode, naše bi samoprianjanje zasigurno postalo slabije. Iako praznine možemo dijeliti sa stanovišta njihovih osnova, pa govoriti o praznini tijela, praznini ja, i tako dalje, zapravo su sve praznine iste prirode. Ako gledamo deset boca, možemo 115

moderni budizam

razlučiti deset različitih prostora unutar boca, ali u stvarnosti su ti prostori jednake prirode; a ako razbijemo boce, prostori postaju nerazlučivi. Na isti način, iako možemo govoriti o praznini tijela, uma, ja, i tako dalje, u stvarnosti su one iste prirode i nerazlučive. Jedini način na koji se mogu razlučiti je putem njihovih konvencionalnih osnova. Postoje dvije glavne dobrobiti razumijevanja da su sve praznine jednake prirode: u meditacijskom će nam se sjedenju um mnogo lakše stapati s prazninom, a u meditacijskoj ćemo pauzi biti sposobni vidjeti sve pojavnosti kao jednaka očitovanja njihovih praznina. Dokle god osjećamo da postoji jaz između našeg uma i praznine – da je naš um „ovdje”, a praznina „tamo” – naš se um neće stopiti s prazninom. Znanje da su sve praznine jednake prirode pomaže zatvoriti taj jaz. U običnom životu doživljavamo mnoge različite objekte – dobre, loše, privlačne, odbojne – i naši se osjećaji prema njima razlikuju. Zbog toga što osjećamo da razlike postoje sa strane objekata, naš um je neuravnotežen i mi razvijamo vezanost prema privlačnim objektima, odbojnost prema neprivlačnim objektima i ravnodušnost prema neutralnim objektima. Veoma je teško takav neujednačen um stopiti sa prazninom. Da bismo stopili svoj um s prazninom moramo znati da su fenomeni, iako se pojavljuju u mnogim različitim vidovima, svi u biti prazni. Razlike koje vidimo samo su pojavnosti pogrešnim umovima; sa stanovišta krajnje istine, svi su fenomeni jednaki u praznini. Za kvalificiranog meditatora jednousmjereno apsorbiranog u prazninu, ne postoji razlika između proizvodnje i raspadanja, prolaznosti i trajnosti, odlaženja i dolaženja, jednine i množine – sve je jednako u praznini i svi su problemi vezanosti, ljutnje i samoprianjajućeg neznanja riješeni. U ovom iskustvu sve postaje vrlo smireno i ugodno, uravnoteženo i skladno, radosno i predivno. Nema vrućine, nema hladnoće, nema nižeg, nema višeg, nema ovdje, nema tamo, nema sebe, nema drugog, nema 116

uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti

samsare – sve je jednako u miru praznine. Ta se spoznaja zove „joga izjednačavanja samsare i nirvane”, i detaljno je objašnjena i u Sutrama i u Tantrama. Pošto su sve praznine iste prirode, krajnja priroda uma koji meditira na prazninu je iste prirode kao i krajnja priroda njegovog objekta. Kada u početku meditiramo na prazninu, naš um i praznina pojavljuju se kao dva odvojena fenomena, ali, kada shvatimo da su sve praznine iste prirode, znat ćemo da je taj osjećaj odvojenosti jednostavno iskustvo pogrešnog uma. Zapravo su u konačnici naš um i praznina istog okusa. Ako primijenimo ovo znanje u svojim meditacijama, ono će nam pomoći da spriječimo pojavnost konvencionalne prirode našeg uma i omogućit će našem umu da se rastvori u prazninu. Stopivši svoj um sa prazninom, kada ustanemo iz meditacije doživljavat ćemo jednako sve fenomene kao očitovanja njihove praznine. Umjesto osjećaja da su privlačni, odbojni i neutralni objekti koje vidimo inherentno različiti, znat ćemo da su oni u biti iste prirode. Upravo kao što su i najslabiji i najžešći oceanski valovi jednako voda, tako su i privlačni oblici i odbojni oblici jednako očitovanja praznine. Shvaćajući ovo, naš će um postati uravnotežen i smiren. Mi ćemo prepoznavati sve konvencionalne pojavnosti kao magičnu igru uma i više nećemo snažno prianjati na njihove prividne razlike. Kada je Milarepa jednom jednu ženu poučavao o praznini, usporedio je prazninu s nebom, a konvencionalne istine s oblacima i rekao joj neka meditira o nebu. Ona je slijedila njegova uputstva s velikim uspjehom, ali je imala jedan problem – dok je meditirala o nebu praznine, sve bi joj nestalo i ona nije mogla shvatiti kako fenomeni mogu konvencionalno postojati. Rekla je Milarepi: „Lako mi je meditirati o nebu, ali teško mi je ustanoviti oblake. Molim te, nauči me kako meditirati o oblacima.” Milarepa je odgovorio: „Ako tvoja meditacija o nebu ide dobro, oblaci neće biti problem. Oblaci se jednostavno pojavljuju na nebu – proizlaze iz neba i rastvaraju se natrag u 117

moderni budizam

nebo. Kako ti se bude poboljšavalo iskustvo neba, prirodno ćeš shvatiti i oblake.” Na tibetanskom je riječ i za nebo i za prostor „namkha”, iako je prostor različit od neba. Postoje dvije vrste prostora, proizvedeni prostor i neproizvedeni prostor. Proizvedeni prostor je vidljivi prostor kojega možemo vidjeti unutar sobe ili na nebu. Taj prostor može postati mračan noću, a svijetao danju, a kako na ovaj način prolazi kroz promjene, on je prolazni fenomen. Karakteristično svojstvo proizvedenog prostora je to da ne zaprječuje objekte – ako u sobi ima prostora, tamo možemo bez zapreka postaviti objekte. Slično, i ptice mogu letjeti nebeskim prostorom, jer nema zapreka, ali ne mogu proletjeti kroz planinu! Stoga je jasno da proizvedenom prostoru nedostaje, odnosno da je prazan od, priječećeg kontakta. Ovaj puki nedostatak, ili prazno, od priječećeg kontakta jest neproizvedeni prostor. Zbog toga što je neproizvedeni prostor puko odsustvo priječećeg kontakta, on ne prolazi kroz trenutnu promjenu i stoga je trajan fenomen. Dok je proizvedeni prostor vidljiv i prilično lako shvatljiv, neproizvedeni prostor je puko odsustvo priječećeg kontakta i dosta je suptilniji. Međutim, jednom kada shvatimo neproizvedeni prostor bit će nam lakše shvatiti prazninu. Jedina je razlika između praznine i neproizvedenog prostora njihov objekt negacije. Objekt negacije neproizvedenog prostora je priječeći kontakt, dok je objekt negacije praznine inherentno postojanje. Zbog toga što je neproizvedeni prostor najbolja analogija za razumijevanje praznine, koristi se u Sutrama i mnogim spisima. Neproizvedeni prostor je nepotvrdni negativni fenomen – fenomen koji je spoznat umom koji puko uklanja svoj negirani objekt ne spoznavajući drugi pozitivni fenomen. Proizvedeni prostor je potvrdan, ili pozitivan, fenomen – fenomen koji je spoznat, a da um eksplicitno ne 118

uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti

uklanja negirani objekt. Više detalja o ove dvije vrste fenomena može se naći u Novom Srcu mudrosti i Oceanu nektra. PRAKSA PRAZNINE U NAŠIM SVAKODNEVNIM DJELATNOSTIMA U svojim svakodnevnim djelatnostima trebamo vjerovati kako su sve pojavnosti iluzorne. Iako nam se stvari pojavljuju kao inherentno postojeće, trebali bismo upamtiti da su te pojavnosti varljive i da stvari koje inače vidimo zapravo ne postoje. Kao što je već rečeno, u Sutri Kralj koncentracije, Buddha kaže: Mag stvara razne stvari Kao što su konji, slonovi i tako dalje. Njegove tvorevine zapravo ne postoje; Trebaš znati da su sve stvari takve. Zadnja dva retka ove strofe znače da kao što shvaćamo da konji i slonovi koje je stvorio mag, ne postoje, isto tako trebamo znati da sve stvari koje inače vidimo, zapravo ne postoje. U ovom poglavlju, Uvježbavanje u krajnjoj bodhichiti, opširno je objašnjeno kako sve stvari koje inače vidimo, ne postoje. Kada mag stvori iluzornog konja, konj se vrlo jasno pojavljuje njegovom umu, ali on zna da je to samo iluzija. Doista, sama pojavnost konja podsjeća ga na to da nema konja ispred njega. Na isti će nas način, kad budemo veoma bliski s prazninom, sama činjenica da se stvari pojavljuju kao da su inherentno postojeće podsjećati na to da one nisu inherentno postojeće. Stoga bismo trebali razaznati da je sve što nam se pojavljuje u svakodnevnom životu poput iluzije i da je lišeno inherentnog postojanja. Na taj će se način naša mudrost uvećavati iz dana u dan, a naše će samoprianjajuće neznanje i ostale zablude prirodno slabjeti. Između meditacijskih sjedenja trebali bismo biti poput glumca. Kada glumac igra ulogu kralja on se odijeva, govori 119

moderni budizam

i ponaša kao kralj, ali cijelo vrijeme zna da nije pravi kralj. Na isti bismo način i mi trebali živjeti i funkcionirati u konvencionalnome svijetu, ipak uvijek imajući na umu da mi sami, naš okoliš i ljudi oko nas koje inače vidimo, uopće ne postoje. Ako mislimo ovako, bit ćemo u stanju živjeti u konvencionalnome svijetu, ne prianjajući za njega. Postupat ćemo s njime laka srca i imat ćemo dovoljno fleksibilan um da na svaku situaciju odgovorimo na konstruktivan način. Znajući da je sve što se pojavi našem umu puka pojavnost, kada se pojave privlačni objekti nećemo prianjati na njih i nećemo razviti vezanost, a kada se pojave neprivlačni objekti ni na njih nećemo prianjati i razviti averziju ili ljutnju. U Uvježbavanju uma u sedam stavki Geshe Chekhawa kaže: „Misli da su svi fenomeni poput snova.” Neke stvari koje vidimo u svojim snovima su lijepe, a neke su ružne, ali sve su one samo puke pojavnosti našem umu sna. One ne postoje sa svoje strane i prazne su od inherentnog postojanja. Isto je i s objektima koje opažamo kada smo budni – i oni su također puke pojavnosti umu i lišeni su inherentnog postojanja. Svi su fenomeni lišeni inherentnog postojanja. Kada gledamo dúgu, ona se pojavljuje kao da zauzima neko određeno mjesto u prostoru, i čini nam se kao da bismo, ako bismo tražili, mogli pronaći i mjesto na kojemu ona dodiruje tlo. Međutim, znamo da koliko god tražili, nikada nećemo moći pronaći kraj duge, zato što će, čim stignemo na mjesto gdje smo vidjeli da duga dodiruje tlo, duga već nestati. Duga se pojavljuje jasno ako za njom ne tragamo, ali kada je potražimo, nje nema. Svi su fenomeni poput ovoga. Ako ih ne analiziramo, oni se pojavljuju jasno, ali kada za njima analitički tragamo pokušavajući ih izolirati od svega ostalog, njih tamo nema. Kada bi nešto postojalo inherentno, a mi to nešto istraživali odvajajući ga od svih ostalih fenomena, bili bismo u stanju to i pronaći. Međutim, svi su fenomeni poput dúgâ – ako za 120

uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti

njima tragamo, nikada ih nećemo naći. U početku, ovakva nam ideja može izgledati neugodnom i teško prihvatljivom, ali to je sasvim prirodno. Uz veću bliskost, ovakvo će nam rezoniranje biti sve prihvatljivije, a na koncu ćemo spoznati da je istinito. Važno je razumjeti da praznina ne znači ništavilo. Iako stvari ne postoje sa svoje strane, neovisno o umu, one postoje u smislu da ih shvaća valjani um. Svijet kojeg doživljavamo kad smo budni sličan je svijetu kojeg doživljavamo kada sanjamo. Ne možemo reći da stvari sna ne postoje, ali ako vjerujemo da postoje kao nešto više od pukih pojavnosti umu, postojeći „negdje vani”, onda griješimo, kao što ćemo otkriti kad se probudimo. Kao što je već objašnjeno, nema boljeg načina da se doživi mir uma i sreća od razumijevanja i meditiranja na prazninu. Pošto je naše samoprianjanje to što nas drži zarobljenima u zatvoru samsare i što je izvor sve naše patnje, meditacija na prazninu je univerzalno rješenje za sve naše probleme. To je lijek koji liječi sve mentalne i tjelesne bolesti, i nektar koji udjeljuje vječnu sreću nirvane i prosvjetljenja. JEDNOSTAVNO UVJEŽBAVANJE U KRAJNJOJ BODHICHITTI Za početak mislimo: Moram postići prosvjetljenje da mogu biti od izravne dobrobiti svakom živom biću svaki dan. U tu svrhu ću postići izravnu spoznaju načina na koji stvari stvarno jesu. S ovom bodhichitta motivacijom, kontempliramo: Inače vidim svoje tijelo u njegovim dijelovima – rukama, leđima i tako dalje – ali ni pojedini dijelovi ni skup dijelova nisu moje tijelo zato štu su to dijelovi mog tijela, a ne samo tijelo. No, nema „mog tijela” osim njegovih dijelova. Kad tražim s mudrošću 121

moderni budizam

moje tijelo na ovaj način, uviđam da je moje tijelo nenalažljivo. To je valjan razlog koji dokazuje da moje tijelo koje inače vidim uopće ne postoji. Kroz kontempliranje ove stavke, pokušavamo opaziti puku odsutnost tijela kojeg inače vidimo. Ova puka odsutnost tijela kojeg inače vidimo je praznina našeg tijela, i meditiramo na ovu prazninu jednousmjereno što duže možemo. Trebamo kontinuirano prakticirati ovu kontemplaciju i meditaciju, a onda prijeći na sljedeći stupanj, meditaciju na prazninu sebe. Trebamo kontemplirati i misliti: Inače vidim sebe unutar svog tijela i uma, ali ni moje tijelo ni moj um, ni zbir mog tijela i uma nisu moje ja, zato što su oni moje vlasništvo, a moje ja je vlasnik; a posjedovano i vlasnik ne mogu biti jedno te isto. Međutim, nema „sebe” osim mog tijela i uma. Tražeći sebe na ovaj način, s mudrošću, shvaćam da je moje ja nenalažljivo. To je valjan razlog koji dokazuje da moje ja koje inače vidim uopće ne postoji. Kroz kontempliranje ove stavke pokušavamo opaziti puku odsutnost sebe kakvog inače vidimo. Ova puka odsutnost sebe kakvog inače vidimo je praznina našeg ja, i jednousmjereno meditiramo na tu prazninu što je duže moguće. Trebamo kontinuirano prakticirati ovu kontemplaciju i meditaciju, a zatim prijeđemo na sljedeći stupanj, meditaciju na prazninu svih fenomena. Trebamo kontemplirati i misliti: Baš kao što je slučaj s mojim tijelom i sa mnom, svi drugi fenomeni su nenalažljivi kad ih tražim s mudrošću. To je valjan razlog koji dokazuje da svi fenomeni koje inače vidim ili opažam uopće ne postoje. Kroz kontempliranje ovih stavki pokušavamo opaziti puku odsutnost svih fenomena koje inače vidimo ili opažamo. Ova puka odsutnost svih fenomena koje inače vidimo ili opažamo 122

uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti

je praznina svih fenomena. Stalno meditiramo na ovu prazninu s bodhichitta motivacijom sve dok nismo u stanju jasno održati svoju koncentraciju jednu minutu, svaki put kad meditiramo na nju. Naša koncentracija koja ima tu mogućnost se zove „koncentracija smještanja uma”. Na drugom stupnju, s koncentracijom smještanja uma, kontinuirano meditiramo na prazninu svih fenomena sve dok nismo u stanju jasno održati svoju koncentraciju na pet minuta svaki put kad meditiramo na nju. Naša koncentracija koja ima ovu sposobnost se zove „koncentracija kontinuiranog smještanja.” Na trećem stupnju, s koncentracijom kontinuiranog smještanja, meditiramo kontinuirano na prazninu svih fenomena sve dok nismo u stanju odmah se sjetiti svog objekta meditacije – puke odsutnosti svih fenomena koje inače vidimo ili opažamo – čim ga izgubimo tijekom meditacije. Naša koncentracija koja ima ovu sposobnost zove se „koncentracija opetovanog smještanja.” Na četvrtom stupnju, s koncentracijom opetovanog smještanja meditiramo kontinuirano na prazninu svih fenomena sve dok nismo u stanju jasno održati koncentraciju cijelo meditacijsko sjedenje, a da ne zaboravimo svoj objekt. Naša koncentracija koja ima ovu sposobnost zove se „koncentracija bliskog smještanja.” Na ovom stupnju imamo vrlo stabilnu i jasnu koncentraciju usmjerenu na prazninu svih fenomena. Zatim, s koncentracijom bliskog smještanja, kontinuirano meditiramo na prazninu svih fenomena sve dok konačno ne postignemo koncentraciju smirenog obitavanja usmjerenu na prazninu, koja uzrokuje da iskusimo specijalnu fizičku i mentalnu podatnost i blaženstvo. S ovom koncentracijom smirenog obitavanja razvit ćemo posebnu mudrost koja spoznaje prazninu svih fenomena vrlo jasno. Ova mudrost se zove „uzvišeno viđenje.” Kroz kontinuirano meditiranje na koncentraciju smirenog obitavanja povezanu s uzvišenim viđenjem, naša mudrost uzvišenog viđenja će se pretvoriti 123

moderni budizam

u mudrost koja izravno spoznaje prazninu svih fenomena. Ova izravna spoznaja praznine je prava krajnja bodhichitta. U trenutku kad postignemo mudrost krajnje bodhichitte, postajemo Uzvišeni Bodhisattva. Kao što je već spomenuto, konvencionalna bodhichitta je prirode suosjećanja, a krajnja bodhichitta je prirode mudrosti. Ove dvije bodhichitte su kao dva krila ptice s kojima možemo odletjeti i vrlo brzo dostići prosvijetljeni svijet. U Savjetima iz Atishinog srca, Atisha kaže: Prijatelji, dok ne postignete prosvjetljenje, Duhovni učitelj je nezamjenjiv, stoga se oslanjajte na svetog Duhovnog vodiča. Na Duhovnog vodiča se trebamo oslanjati sve dok ne postignemo prosvjetljenje. Razlog za to je vrlo jednostavan. Krajnji cilj ljudskog života je postići prosvjetljenje, a to ovisi o kontinuiranom primanju posebnih Buddhinih blagoslova kroz našeg Duhovnog vodiča. Buddha je postigao prosvjetljenje isključivo s namjerom da kroz svoje emanacije vodi sva živa bića stupnjevima puta do prosvjetljenja. Tko je emanacija koja nas sad vodi stupnjevima puta do prosvjetljenja? Jasno je da je to naš trenutni Duhovni vodič koji nas iskreno i ispravno vodi putovima odricanja, bodhichitte i ispravnog nazora praznine, dajući ta učenja i pokazujući praktičan primjer nekoga tko ih iskreno prakticira. S tim razumijevanjem, trebamo snažno vjerovati kako je naš Duhovni vodič emanacija Buddhe, i razviti i održati duboku vjeru u njega ili nju. Atisha također kaže: Dok ne spoznaš krajnju istinu, slušanje je nezamjenjivo, stoga slušaj upute Duhovnog vodiča. Čak i da pogrešno vidimo dva Mjeseca na nebu, ta bi nas pogrešna pojavnost podsjetila da zapravo ne postoje dva Mjeseca, već jedan. Slično, ako nas kad vidimo inherentno 124

uvježbavanje u krajnjoj bodhichitti

postojeće stvari to podsjeća da nema inherentno postojećih stvari, znači da je naše razumijevanje praznine, krajnje istine, ispravno. Dok naše razumijevanje praznine nije savršeno te da bi se zaštitili od zalaženja u jedan od dva ekstrema – ekstrema postojanja i ekstrema nepostojanja – trebamo slušati, čitati i kontemplirati upute našeg Duhovnog vodiča. Podrobnije objašnjenje o oslanjanju na našeg Duhovnog vodiča nalazi se u knjizi Radostan put do sreće. Sve kontemplacije i meditacije predstavljene u Prvom dijelu ove knjige, od Dragocjenosti ljudskog života pa do Jednostavnog uvježbavanja u krajnjoj bodhichitti trebale bi se prakticirati u spoju s pripremnim praksama za meditaciju koje se nalaze u Dodatku II: Molitve za meditaciju. Ove pripremne prakse će nam omogućiti da pročistimo svoj um, sakupimo zasluge i primimo blagoslove prosvijetljenih bića, tako osiguravajući uspješnost naše meditacijske prakse.

125

Dharma Zaštitnik Mudrosti

Preispitivanje naše Lamrim prakse

Prakticirajući stupnjeve puta osoba početnog dosega, srednjeg dosega i velikog dosega, možda smo razvili određeno iskustvo odricanja, bodhichitte i ispravnog nazora praznine, koji se zovu „tri glavna puta”. Sada se trebamo preispitati da ustanovimo jesu li naša iskustva odricanja, bodhichitte i ispravnog nazora praznine kvalificirana. Prosuđujući svoj um, ako ocijenimo da nam je vezanost za stvari ovog života i dalje ista kao i prije, to je znak da nam je odricanje nekvalificirano; ako nam je samoljublje koje vjeruje da su naša sreća i sloboda važne, a zanemaruje sreću i slobodu drugih isto kao i prije, to je znak da nam je bodhichitta nekvalificirana; a ako nam je samoprianjanje koje prianja na nas, naše tijelo i sve druge stvari koje inače vidimo, isto kao i prije, to je znak da je naše razumijevanje praznine nekvalificirano. Stoga trebamo uložiti veliki trud da se duboko zbližimo s uvježbavanjem u odricanju, bodhichitti i ispravom nazoru praznine. Trebamo kontinuirano prakticirati ove obuke sve dok se naša vezanost, samoljublje i samoprianjanje ne smanje, a mi budemo sposobni kontrolirati te zablude. Kad smo to ostvarili, „prošli smo svoj ispit” i zaslužili „položaj” velikog jogija ili jogini.

127