Modeli Zdravstvenog Osiguranja - Sem. Rad

Modeli zdravstvenog osiguranja Sadržaj

1. 2. 3. 4. 5.

Uvod ...............................................................................................................................2 Pojam zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja ..............................................3 Razvoj zdravstvenog osiguranja .................................................................................4 Vrste osiguranja ...........................................................................................................5 Modeli zdravstvenog osiguranja .................................................................................6 5.1. Bizmarkov model ....................................................................................................6 5.2. Beveridţov model ...................................................................................................7 5.3. Semaškov model .....................................................................................................7 5.4. Trţišni model (privatno zdravstveno osiguranje u SAD) .......................................8

6. 7. 8. 9.

Razlike u modelima zdravstvenog osiguranja ........................................................10 Evropski i američki model ........................................................................................11 Zaključak ....................................................................................................................14 Literatura ....................................................................................................................15

1

Modeli zdravstvenog osiguranja 1. Uvod

Pojam zdravstvene zaštite obuhvata organizovanu i sveobuhvatnu djelatnost društva u cilju očuvanja zdravlja graĎana. Pored zdravstvenih usluga, ovaj pojam uključuje i područje upravljanja i finansiranja u svim segmentima društva koji su značajni za socijalnu sigurnost i zaštitu stanovništva. Zdravstveno osiguranje predstavlja posebni oblik društvene organizovanosti pri kojoj se pacijenti osiguravaju od rizika oboljevanja i povreĎivanja, posredstvom ustanova zdravstvenog osiguranja, koje preuzima taj rizik na sebe nadoknaĎujući štetu osiguraniku u slučaju odštetnog zahtjeva. Začetke modela obaveznog zdravstvenog osiguranja u formi koja je prisutna i danas, postavio je Bizmarkov sistem socijalnog osiguranja. On počiva na doprinosima koje u „bolesničke kase“ uplaćuju zaposleni i poslodavci. Posle Drugog svjetskog rata u Engleskoj se uspostavlja Beveridţov model ili sistem nacionalne zdravstvene zaštite koji počiva na obaveznom zdravstvenom osiguranju finansiranom iz drţavnog budţeta na osnovu poreza. U zemljama sa socijalističkim društvenim poretkom razvijen je Semaškov model socijalističkog zdravstvenog osiguranja kao pandan Beveridţovom modelu, samo sa ideološkom razlikom. Suština savremenog koncepta zdravstvene osiguranja u Evropi je u uvaţavanju principa solidarnosti. Ovaj princip predstavlja osnovni postulat u afirmaciji demokratije i ekonomske razvijenosti društva. Načinjen je i osvrt na privatno zdravstveno osiguranje u SAD. Za ovaj sistem vaţi da, iako je najskuplji i često omogućuje visok standard zdravstvenih usluga, ne obuhvata princip solidarnosti.Funkcionisanje i organizacija zdravstvenog sistema, iako različiti širom svijeta, imaju zajedničke osnovne karakteristike. S tim u vezi osnovne elemente sistema zdravstvene zaštite čine resursi: ljudski resursi, tj. zdravstveni radnici, organizacija, administracija i rukovoĎenje i obezbjeĎenje zdravstvenih usluga stanovništvu.U okviru nacionalnih zdravstvenih sistema jedne zemlje tri su bitne karakteristike koje obraĎuju i opisuju sistem zdravstvene zaštite: prava iz zdravstvene zaštite koje sistem obezbjeĎuje stanovništvu, obuhvat stanovništva zdravstvenom zaštitom i finansiranje sistema zdravstvene zaštite.Da bi se shvatila suština sistema zdravstvene zaštite u svijetu u vezi sa pravima iz zdravstvenog osiguranja naznačena je uloga tri osnovne interesne grupe: korisnici, davaoci usluga i posrednici u pruţanju zdravstvene zaštite.Osnovni faktori koji determinišu zdravstvenu potrošnju su: demografske promjene stanovništva, rodne i dobne skupine stanovništva, zdravstveno stanje stanovništva, gustina naseljenosti, geografska lokacija naselja i udaljenost od većih centara.

2

Modeli zdravstvenog osiguranja 2. Pojam zdravstvene zaštite i zdravstvenog osiguranja

Opredjeljenje pojma zdravstvena zaštite moţe biti sloţeno, posebno kada se povezuje sa pojmom zdravstvenog osiguranja. Zdravstvena zaštita jeste organizovana i sveobuhvatna djelatnost društva sa osnovnim ciljem da se ostvari najviši mogući nivo očuvanja zdravlja graĎana i porodice. Zdravstvena zaštitaobuhvata sprovoĎenje mjera za očuvanje i unapreĎenje zdravlja graĎana, sprečavanje, suzbijanje i rano otkrivanje bolesti, povreda i drugih poremećaja zdravlja i blagovremeno i efikasno liječenje i rehabilitaciju povrjeĎenih i oboljelih.1Ovo je najšira definicija zdravstvene zaštite i u svojoj sveobuhvatnosti onemogućava jasno razgraničenje i preciziranje odgovornosti nosilaca zdravstvenezaštite. Zbog toga se meĎu stručnjacima odgovornim za zdravstvenu zaštitu (zdravstveni radnici i ekonomisti) koristi pojam uţa zdravstvena zaštita, koji podrazumjeva sve društvene,grupne i individualne postupke i aktivnosti koji doprinose očuvanju, poboljšanju i ponovnom uspostavljanju zdravlja pojedinca, porodice ili grupe i društva. Pored čisto zdravstvenih usluga, ovaj pojam uključuje i područje upravljanja i finansiranja na poljima koja su značajna za socijalnu sigurnost i zaštitu pacijenata. Svaka drţava ima obavezu da vodi računa i brine o zdravstvenom stanju svog stanovništva. Drţava je duţna da obezbjedi zdravstvenu zaštitu svojih graĎana na što višem nivou, a prema ekonomskim mogućnostima (nacionalnom dohotku). Ovo podrazumjeva i cilj da se što veći procenat stanovništva obuhvati pravom na korišćenjeosnovnezdravstvene zaštite bez doplate. Osnovni ciljevi savremenog sistema zdravstvene zaštite su:     

Univerzalnost - obezbjediti pristup pravima iz zdravstvenog osiguranja svim stanovnicima, Ekonomičnost - očuvanje troškova zdravstvene zaštite na odreĎenom nivou, Pravičnost - ljudima koji imaju jednake zdravstvene potrebe mora biti osiguran jednak kvalitet zdravstvenih usluga, Sloboda izbora za korisnike zdravstvenih usluga, Autonomija za davaoce zdravstvenih usluga.

Sistem zdravstvene zaštite obuhvata osnovne elemente zdravstvene zaštite i njihovu meĎusobnu ureĎenost. MeĎu navedene elemente spadaju: Korisnici zdravstvene zaštite, koji u tom sistemu nastupaju direktno, tako što sami plaćaju zdravstvene usluge i proizvode ili indirektno kao osiguranici organizacija obaveznog ili dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja,  Dobra zdravstvene zaštite koja čine usluge i proizvodi kojima pojedinci mogu zadovoljiti svoje potrebe u u pogledu zdravstvene zaštite,  Organizacije zdravstvene zaštite koje pruţaju usluge i proizvode,  Država, koja u sistemu zdravstvene zaštite uobličava društveni interes i ostvaruje ga u okviru tog sistema bilo da to čini neposredno utičući na upravljanje u organizacijama zdravstvene zaštite ili organizacijama obaveznog zdravstvenog osiguranja, bilo da odgovarajućim postupcima reguliše aktivnosti i učinke zdravstvenih organizacija. 

Kada definišemo područje zdravstvenog osiguranja, onda po teoriji osiguranja mora područje zdravstva ispunjavati odreĎene uslove osiguravanja, i to: 1

http://www.zdravstvo-srpske.org

3

Modeli zdravstvenog osiguranja   

postojanje potencijalnog rizika, postojanje „stranke“,odnosno osiguranika koji je spreman da se pred rizikom osigura, postojanje onog koji je spreman da taj rizik preuzme na sebe, koji je spreman da se od tog rizika osigura.

Područje uţeg zdravstvenog osiguranja ispunjava sve navedene uslove. Dakle, pred realnim rizikom oboljevanja i povreĎivanja pacijenti se od tog rizika osiguravaju, plaćajući odreĎenu cijenu - premiju, a Fond ili Zavod za zdravstveno osiguranje preuzima taj rizik na sebe, kao i rizik od dijela socijalnih posljedica bolesti i povreda i u slučaju odštetnog zahtjeva osiguraniku nadoknaĎuje štetu. Finansiranje na osnovu treće stranke, odnosno fonda za osiguranje, postoji u svim sistemima zdravstvene zaštite, pa i u modelima privatnog ili ličnog dodatnog osiguranja. Trţišni model u kojem potrošač (pacijent) za učinjene usluge zdravstvenih radnika plaća cjelokupni iznos, nije poţeljan i rijetko se pojavljuje kao oblik finansiranja zdravstvenih usluga. Razlog posrednog plaćanja zdravstvenih troškova, odnosno osiguranja, leţi u činjenici što niko ne zna kada će i da li će se i od čega razboljeti i kakve će ekonomske posljedice to imati po njega.

3. Razvoj zdravstvenog osiguranja

U drugoj polovini devetnaestog vijeka radnički pokret za socijalna prava dovodi do pojave prvih zametak zdravstvenog osiguranja. U to doba su uslovi rada i ţivota bili teški, a bolesti i povrede česti. Radnici i njihove porodice su za vrijeme liječenja bili materijalno ugroţeni, jer nisu dobijali nadnice u vreme odsutvovanja s posla, a imali su povećane rashode ukoliko su koristili usluge ljekara ili kupovali lijekove. U traganju za rešenjem, kako bi ugroţeni pojedinci mogli da preţive, pojavila se je najpre individualna štednja u javnim štednim blagajnama. MeĎutim, ovaj sistem se zbog mnogih nedostatka nije odrţao. Kasnije su po zakonu poslodavci postali odgovorni za izdrţavanje radnika u vreme njegove nesposobnosti za posao usljed bolesti ili povrede. Tu svoju odgovornost za neke od rizika poslodavci su osigurali u osiguravajućim društvima. Ovakvo djelimično osiguranje takoĎe nije bilo efikasno i u traţenju novih rešenja. Njemačka 1883. godine donosi zakon o zdravstvenom osiguranju radnika u slučaju bolesti koji predstavlja začetak zdravstvenog osiguranja u formi koja je prisutna i danas. Odmah po završetku Drugog svjetskog rata, cjelokupno stanovništvo drţava u kojima se formirao socijalistički sistem bilo je obuhvaćeno pravom na besplatnu zdravstvenu zaštitu po modelu obaveznog zdravstvenog osiguranja. Engleska je 1948. godine uvela sistem koji je obuhvatio cjelokupno stanovništvo, a podrazumjeva pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu „Nacionalna zdravstvena sluţba“. Po njemu, cjelokupno stanovništvo Engleske koristi besplatno odreĎeni broj datih prava u okviru sistema zdravstvene zaštite zemlje. Kasnije su sve zemlje zapadne Evrope postepeno uvodile sistem zdravstvene zaštite. Danas je u Engleskoj i Italiji cjelokupno stanovništvo obuhvaćeno besplatnom zdravstvenom zaštitom, tj. sistemom „Nacionalne zdravstvene sluţbe“. Ovo se finansira putem ubiranja poreza. Obuhvaćenost stanovništva besplatnom zdravstvenom zaštitom iznosi u Francuskoj 95%, Njemačkoj 85%, Švajcarskoj 98%, Belgiji 95%, Grčkoj 95% i Španiji 95%. U ovim zemljama finansiranje besplatne zdravstvene zaštite vrši se kroz sistem obaveznog (ili kombinacijom obaveznog i dobrovoljnog) zdravstvenog osiguranja, koje plaćaju pojedinci i poslodavci. Obavezno zdravstveno osiguranje se zasniva na principu uzajamnosti i

4

Modeli zdravstvenog osiguranja solidarnosti. Upravo ovaj vid brige o bolesnom stanovništvu izraz je stepena demokratske razvijenosti društva i ekonomske moći drţave.

4. Vrste osiguranja

U odnosu na nivo zdravstvene zaštite i vrstu usluga koja se nudi osiguraniku razlikujemo sledeće tipove osiguranja: Obavezno zdravstveno osiguranjena koje obavezuje drţava svojim propisima.Obavezno zdravstveno osiguranje vam obezbjeĎuje korišćenje prava u slučaju bolesti i povreda, koja obuhvataju: liječenje u zdravstvenim ustanovama u Republici Srpskoj, a u odreĎenim okolnostima i u inostranstvu; konsultativnospecijalističku zdravstvenu zaštitu; dijagnostiku; fizikalnu rehabilitaciju u specijalizovanim ustanovama; stomatološku zdravstvenu zaštitu; lijekove; ortopedska, stomatološka i optička pomagala. Pravima iz zdravstvenog osiguranja obuhvaćena je i preventivna zdravstvena zaštita (imunizacija i preventivni pregledi), kao i naknada plate za zaposlena osigurana lica koja se nalaze na bolovanju duţem od 30 dana.Zakonom o zdravstvenom osiguranju je propisano da su svi graĎani Republike Srpske obuhvaćeni obaveznim zdravstvenim osiguranjem. Ovim zakonom je propisano i to da je uplaćen doprinos uslov za korišćenje prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja.2  Dopunsko zdravstveno osiguranje pokriva razliku do pune vrednosti za usluge koje su iznad paketa usluga obaveznog zdravstvenog osiguranja. To znači da je za sklapanje dopunskog osiguranja potrebno prvo da drţava definiše nivo obaveznog osnovnog osiguranja. Usluge iz oblasti dopunskog osiguranja su dio poţeljnog nivoa zdravstvene zaštite u skladu sa preporukama Svetske zdravstvene organizacije, ali ih iz razloga racionalnosti obavezno osiguranje ne obuhvata.  Dodatno zdravstveno osiguranjeje dobrovoljno osiguranje koje obezbjeĎuje osiguraniku pokriće vanstandardnih prava i usluga koje prevazilaze prava iz obaveznog i dopunskog osiguranja.  Privatno zdravstveno osiguranjeje zdravstveno osiguranje koje plaćaju pojedinci ili njihovi poslodavci. 

Nivoi osiguranja su različiti zavisno od osiguravajućeg društva. Nosioci osiguranja su obično profitne zdravstvene ustanove, ali mogu biti i ustanove javnog zdravstva i neprofitne organizacije.

2

http://www.zdravstvo-srpske.org

5

Modeli zdravstvenog osiguranja 5. Modeli zdravstvenog osiguranja

Postoji nekoliko karakterističnih modela sistema zdravstvenog osiguranja. Iako se u teoriji svojim karakteristikama izdvajaju kao posebni modeli u svakodnevnoj ţivotnoj praksi čistih modela sistema zdravstvenog osiguranja nema. Uglavnom je reč o kombinaciji različitih sistema sa prevagom karakteristika pojedinog modela, a najznačajniji su:  Bizmarkov model postoji u Nemačkoj, Austriji, Francuskoj, Luksemburgu, Belgiji, Sloveniji, Češkoj, Japanu,  Beveridžev model ima Engleska, Irska, skandinavske zemlje, Kanada, Australija, Novi Zeland,  Semaškov model u Evropi više ne postoji, ostali su samo neki njegovi elementi, a postoji u Kini, SevernojKoreji, Mongoliji, Vijetnamu, na Kubi,  Tržišni model poznat je u SAD, a u manjem obimu i u drugim drţavama.

5.1. Bizmarkov model

To je najstariji sistem zdravstvenog osiguranja koji je nastao sa uspostavljanjem prvog zakonodavstva sa područja zdravstva i zdravstvenog osiguranja u Nemačkoj 1883. godine, kada je vladao Otto von Bismarck3. Prethodno dobrovoljno, osiguranje ovim zakonom postaje obavezno,što propisima obezbjeĎuje drţava. Glavni izvor sredstava za zdravstvenu zaštitu u toj grupi drţava predstavljaju sredstva socijalnog osiguranja. Osiguranje od rizika plaćaju svi koji imaju bilo kakav dohodak. Finansiranje u tim sistemima uključuje odreĎivanje stope doprinosa koje plaćaju poslodavci, plaćanje doprinosa od strane radnika kao i transfer iz drugih kasa ili fondova (npr. penzioni fond ili fond za nezaposlene). Poslodavci i uposleni plaćaju doprinose po pravilu u jednakom iznosu. Doprinosi se slivaju u bolesničke kase ili osiguravajuća društva, koja su od drţave skoro potpuno nezavisne, ali su (u različitoj mjeri) podvrgnute drţavnom nadzoru. To znači da same odreĎuju stope doprinosa za zdravstveno osiguranje, opredjeljuju prava osiguranih osoba u odnosu na zdravstvene usluge i novčana primanja i stupaju u odnose ugovaranja sa bolnicama, udruţenjima ljekara, stomatologa i farmaceuta. Najčešći način plaćanja izvoĎača usluga je do obima posla koji je odreĎen u ugovoru izmeĎu izvoĎača i nosioca osiguranja. Takvim načinom upravljanja obezbjeĎena je njihova nezavisnost od drţave i drţavnog budţeta. MeĎutim, nezavisnost ne znači i nezainteresovanost drţave za sistem zdravstvenog osiguranja. Štaviše, drţava ima izraţenu regulativnu i nadzornu ulogu u tomsistemu. Prava iz oblasti zdravstvenog osiguranja su osigurana skoro svim stanovnicima drţave. U načelu je članstvo u tom sistemu obavezno za sve stanovnike drţave, iako u praksi nijedna drţava ne obezbeĎuje univerzalni pristup zdravstvenim uslugama cjelokupnom stanovništvu. Obavljanje zdravstvene djelatnosti u okviru obaveznog zdravstvenog osiguranja je neprofitno. Privatna osiguranja i lična sredstva u cijelom sistemu ne predstavlaju značajan udio, ali su dozvoljena i moguća za pojedince čiji prihodi prelaze odreĎeni nivo, kao što postoje i tzv. transferi, odnosno zdravstvene subvencije, za grupe stanovnika koji su ekonomski slabiji (bez posla, socijalno ugroţeni, izbjeglice, itd), što blaţi negativne učinke privatnog zdravstvenog osiguranja. 3

Otto Eduard Leopold von Bismarck (1815–1898), njemački kancelar kome se pripisuje implementacija sistema socijalnog osiguranja u Njemačkoj

6

Modeli zdravstvenog osiguranja Bizmarkovmodel finansiranja zdravstva imaju Slovenija, Austrija, Belgija, Francuska, Nemačka i Luksemburg.4 5.2.Beveridţev model Počeci ovog modela seţu u početak dvadesetog vijeka, a formalno ga je u Engleskoj postavio Beveridţ5 1942. godine. Na početku se je i kod ovog sistema razvio veliki broj nezavisnih zdravstvenih fondova koji su pokrivali manje djelove stanovništva. Sa vremenom se je broj članova, odnosno učesnika, povećavao, što je uzrokovalo razvoj sistema u sledećim smjerovima:   

Drţava je osjetila potrebu da se finansiranje izvodi putem poreskih prihoda, Pokrivenost stanovništva je postala univerzalna, Zdravstveni fondovi su izgubili svoju nezavisnost i postali su dio javnog sektora.

Dakle, sa razvojem ovog sistema je poreski način prikupljanja sredstava postao prevlaĎujući. Kao izvor finansiranja koriste se porezi skupljeni u drţavnom budţetu, što znači da sistem zdravstvene zaštite ne raspolaţe sopstvenim sredstvima. Drţava preuzima ulogu voĎenja i upravljanja. Pored toga, drţava organizuje odgovarajuću mreţu zdravstvenih kapaciteta. O djelu budţeta namjenjenom za zdravstvenu zaštitu odlučuje drţava, a rasporeĎivanje sredstava izvode institucije drţavne uprave. Drţava propisuje i aktivnosti i zadatke zdravstvene sluţbe. Cjelokupno djelovanje zdravstvene djelatnosti zasnovano je na ljekaru opšte prakse, ličnom ljekaru, koji ima posebno odreĎenu funkciju i ovlašćenja. Ljekar je plaćen po broju njemu na brigu povjerenih osoba i djelimično prema broju obavljenih usluga. Ljekari opšte prakse su u ugovornom odnosu sa odgovarajućim drţavnim nadleštvom (u velikoj Britaniji NHS National Healt Service), koje im odreĎuje način isplate i cijenu usluga. Zadatak nadleštva je organizovanje aktivnosti i finansiranje zdravstvene sluţbe, meĎutim, očuvanje i povratak zdravlja stanovništva su briga drţave. Osim po načinu prikupljanja sredstava, u odnosu na Bizmarkov sistem, ovaj model se razlikuje i po tome što svi stanovnici drţave (a ne samo zaposleni) imaju obezbeĎen pristup do zdravstvenih usluga pod jednakim uslovima. Obim prava je dobro ograničen i stiče se sa drţavljanstvom. U takvom sistemu bi načelo solidarnosti trebalo da bude bolje ispoljeno. Drţave sa Beveridţovim modelom finansiranja zdravstvenih usluga su Finska, Grčka, Irska, Italija, Švedska, Španija, Velika Britanija, Danska i Portugal. 5.3.Semaškov model Nastao je u Sovjetskom Savezu i zemljama istočne i srednje Evrope u vrijeme socijalističkog društvenog ureĎenja, kao odgovor na Beveridţov model nacionalne zdravstvene sluţbe. Razlika meĎu njima je samo ideološka. Semaškov model proizilazi iz istog načina razmišljanja da je drţava odgovorna za zdravstvenu zaštitu svojih drţavljana. Semaško je naime tvrdio, da je socialistička zajednica preko svojih drţavnih institucija (vlada, parlament, zdravstvene ustanove) duţna da svom stanovništvu obezbjedi sva prava u vezi sa zdravljem besplatno i na najvišem nivou. Za taj sistem je karakteristično da se zdravstvene usluge 4

http://sr.wikipedia.org/wiki/Bizmarkov_model Lord William Henry Beveridge (1879–1963), jedan od najznačajnijih britanskih ekonomista i reformatora socijalnog osiguranja 5

7

Modeli zdravstvenog osiguranja finansiraju iz budţeta koji se puni iz poreza. Društveni sistem u ovim zemljama počivao je na drţavnoj društvenoj svojini. Ulogu društvene svojine su prenjeli i na područje zdravstvenog osiguranja, a ličnu svojinu i privatno osiguranje, štaviše, zabranili. Privatna ljekarska praksa, naravno, nije moguća. Zdravstvena infrastruktura je u javnom vlasništvu, a sve zdravstvene usluge su bile javno dostupne. Odgovornost za planiranje rasporeĎivanje finansijskih sredstava i upravljanje investicijama je snosila drţavna administracija, koja je bila organizovana po nivoima: drţavnom, regionalnm i lokalnom. Ugovaranja izmeĎu interesno organizovanih grupa nema, jer visinu sredstava za finansiranje izvoĎača odreĎuje vlada. Opisani model su imale sve bivše socijalističke drţave Evrope. Ovaj model osiguranja je imao odreĎene prednosti, odnosno dobre strane, kao što su: visoka dostupnost zdravstvenim uslugama, dobra strukturiranost zdravstvenih usluga, tj. dobra geografska pokrivenost stanovništva, dobro izvoĎenje javnih programa zdravstvene zaštite kao što su vakcinacije, sistematski pregledi, eradikacije pojedinih bolesti i sl. Na drugoj strani se sistem suočavao sa većim brojem nedostataka kao, na primjer: neprilagoĎenost zdravstvene sluţbe i zdravstvenih usluga potrebama bolesnika, relativna potcenjenost i nedovoljno finansiranje zdravstvenih radnika i usluga po meĎunarodnim standardima zbog čega je bio ograničen pristup modernoj tehnologiji, naglašena uloga bolničkog zbrinjavanja i ljekara specijalista umesto vanbolničkih usluga i primarne zdravstvene zaštite, nedovoljan obim zdravstvenih usluga, veliki broj ljekara na broj stanovnika, privilegije i bolja dostupnost zdravstvenih usluga „posebnim značajnim“ grupama osiguranika (uglavnom ljudima iz vlasti), pojava sive ekonomije i dr. To su bili razlozi zbog kojih su drţave Srednje i Istočne Evrope kao i drţave nekadašnjeg SSSR-a prešle na drugačiji sistem osiguranja i izraţeniju ulogu trţišta.6 5.4.Trţišni model (privatno zdravstveno osiguranje u SAD)

U sistemima privatnog finansiranja privatno zdravstveno osiguranje potiskuje socijalnu solidarnost. U takvom sistemu, zbog premija osiguranja koje su podreĎene riziku, moraju bolesni plaćati više od zdravih, čime se krši princip solidarnosti. Kroz proces poznat kao negativna selekcija premije za osiguranike rastu sa porastom rizika, tako da se zdravi praktično isključuju iz osiguranja. Ovakav tip privatnog finansiranja zdravstva je tipičan za SAD. Velike kompanije plaćaju zaposlenima osnovno zdravstveno osiguranje i većina Amerikanaca dobija zdravstveno osiguranje od svog poslodavca. Ali ne svi, i sve više zaposlenih iz svog dţepa pokriva zdravstvene troškove. Osim toga, 45 miliona (oko 20%) Amerikanaca je bez ikakvog zdravstvenog osiguranja. Zvanični podaci pokazuju da su troškovi zdravstvenog osiguranja u SAD 2004. godine dostigli 1900 milijardi dolara, što predstavlja 16 odsto američkog bruto nacionalnog proizvoda. Sjedinjene Drţave troše više novca po osobi na zdravstveno osiguranje nego bilo koja druga zemlja na svetu, oko 5300 dolara godišnje. PoreĎenja radi, Švajcarska troši 3500 dolara po osobi godišnje, Japan oko 2000, dok Turska troši svega 446 dolara. Osnovni razlog za visoku cenu američkog zdravstvenog osiguranja je taj što su medicinske usluge, materjal, tehnologija i lijekovi mnogo skuplji nego u drugim industrijalizovanim zemljama. Osim toga, ljekari su primorani da primenjuju veći broj preventivnih procedura kako bi se zaštitili od mogućih tuţbi za pogrešno liječenje, koje su mnogo češće u Sjedinjenim Drţavama nego u drugim zemljama. Osiguranje koje ljekari plaćaju da bi se zaštitili od mogućih kazni za pogrešno liječenje, sve je skuplje, i to zauzvrat povećava cijenu zdravstvenih usluga. Premije za osiguranje od pogrešnog liječenja su izuzetno visoke i čine petinu ukupnih prihoda ljekara. Upotreba skupih 6

http://www.lat.rfzo.rs/download/Modelizdrosig-lat.pdf

8

Modeli zdravstvenog osiguranja novih tehnologija za bolju i brţu dijagnozu i liječenje bolesti takoĎe povećavaju cijenu zdravstvenog osiguranja. Sjedinjene Drţave imaju i sisteme besplatne zdravstvene zaštite, zvane Mediker (Medicare) i Medikejd (Medicaid). Tim programima se omogućuje osnovna zdravstvena zaštita najsiromašnijima i korisnicima drţavne novčane pomoći (invalidi, zapuštena deca i dr.). Pošto su programi izazivali visoke troškove drţavi, oni su naknadno reformisani tako da su suţena prava po ovim programima, što je dovelo do smanjenja plata zdravstevnom osoblju i broja zdravstvenih radnika koji su u te programe bili uključeni. Za vreme Klintonove administracije djelimično je proširen program Medicare, tako da su stariji stanovnici dobili pomoć pri kupovini lijekova na recept (Goldstein, 1999). Još iz tog perioda prisutna je polemika koja je imala za cilj da zdravstevna zaštita postane dostupna svim drţavljanima. Razmatrano je i uvoĎenje zdravstvenog osiguranja sličnog evropskom, ali moćni zdravstveni lobiji i sumnjičavost Amerikanaca prema socijalizovanoj medicini, vjerovatno će znatno oteţati radikalni preokret u sistemu. MeĎutim, sve skuplja zdravstvena zaštita za američku privredu, vladu i porodice vjerovatno će učiniti neke promjene neminovnim.7

7

http://tmg.org.rs/v320405.htm

9

Modeli zdravstvenog osiguranja 6. Razlike u modelima zdravstvenog osiguranja

Tabela 1. Razlike u modelima zdravstvenog osiguranja

Karakteristike

Bizmarkov model

Beveridžov model

Semaškov model

Tržišni model

Doprinosi poslodavca, osiguranika i td

Porezi, budţet

Centralni drţavni budţet

Samoupravno od predstavnika osiguranika i poslodavaca

Drţava i njeni organi

Centralna vlada i ministarstvo za zdravlje

Privatne organizacije i agencije

Nosioci javnog osiguranja u okviru javnih ovlaštenja

Drţava i njeni organi

Centralna vlada

Sve se temelji na ponudi i traţnji

Solidarnost

Apsolutna

Apsolutna

Apsolutna

Ne postoji

Planiranje poslova osiguranja

Drţava i nosioci

Drţava

Drţava

Ne postoji

Finansiranje

Upravljanje

Odlučivanje o pravima i obavezama

Privatna sredstva osiguranika, privatna osiguranja

Izvor: www. rzzo.rs.

10

Modeli zdravstvenog osiguranja 7. Evropski i američki model

Jedna od najjednostavnijih i najrasprostranjenijih podjela je podjela na evropski i američki model. Evropski model je zastupljen u drţavama EU. Zdravstveno osiguranje se bazira na obaveznom (socijalnom) osiguranju, koje se finansira iz doprinosa na zarade na teret zaposlenih i poslodavaca i iz poreza. Osnovni principi su solidarnost i jednakost pristupu zdravstvenim uslugama. ObezbjeĎuje paket osnovnih zdravstvenih usluga za svo stanovništvo. Dobrovoljno zdravstveno osiguranje postoji kao dopuna obaveznom zdravstvenom osiguranju u različitim oblicima i obimu, i razlikuje se od drţave do drţave. Razlike proizilaze iz različite zakonske regulative. Tri su osnovna oblika dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja u drţavama EU:  substitutive (zamjena ili alternativno),  complementary (dopunsko),  supplementary (dodatno).8 Alternativno zdravstveno osiguranje je limitirano za specifične populacione grupe u malom broju drţava. Pristup ovom tipu dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja je odreĎen prihodom ili statusom zaposlenog. Obično je predviĎen za dio populacije koja je po osnovu visokih prihoda isključena iz obaveznog zdravstvenog osiguranja (Holandija), dio populacije koja po osnovu visokih prihoda moţe da bira da li će ostati u obaveznom ili će se odlučiti za dobrovoljno zdravstveno osiguranje (Njemačka), i za dio populacije tzv. samozaposlenih (Austrija i Belgija). Nivo pokrića se kreće od 0,2% u Austriji, do 24,7% u Holandiji. U Holandiji je vladin plan reforme, koji je imao za cilj povećanje kvaliteta usluga i kontrolu troškova zdravstvene zaštite, isključio iz sistema obaveznog zdravstvenog osiguranja ljude sa prihodom većim od propisanog iznosa za usluge vanbolničkog liječenja i kratkoročne bolničke zaštite, čime se i objašnjava visok nivo pokrića (24,7%).U Njemačkoj dio populacije, čiji prihodi prelaze propisani limit, moţe da bira ili da ostane u obaveznom zdravstvenom osiguranju, ili da se isključi iz obaveznog i pristupi dobrovoljnom (alternativnom) zdravstvenom osiguranju. MeĎutim, samo jedna trećina se odlučuje da napusti obavezno zdravstveno osiguranje. To su uglavnom mladi, zdravi i nezavisni članovi društva. U Austriji i Belgiji dio populacije, tzv. samozaposleni, čiji prihodi prelaze odreĎeni limit, mogu da istupe iz obaveznog i prihvate dobrovoljno (alternativno) zdravstveno osiguranje.Dopunsko i dodatno dobrovoljno zdravstveno osiguranje otvoreni su za cijelu populaciju i postoje u svakoj drţavi članici EU. MeĎutim, teško su uporedivi po drţavama, zbog razlika u tipu i kvalitetu pokrića. U drţavama EU, zbog rasta troškova, sve više je prisutna participacija korisnika zdravstvenih usluga. Dopunsko dobrovoljno zdravstveno osiguranje uglavnom pokriva troškove participacije. Zbog toga se moţe reći da su osiguranici dopunskog dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja vrlo raznovrsne kategorije populacije. Prisutno je u svim drţavama, a najviše u Belgiji, Danskoj, Francuskoj, Luksemburgu, Švedskoj i Holandiji. Nivo pokrića se kreće od 20% do 70%. 8

Mossialos, Thomson, 2004.

11

Modeli zdravstvenog osiguranja Dodatno dobrovoljno zdravstveno osiguranjeje pogodnije za dio populacije sa višim profesionalnim statusom i višim prihodima. Ono povećava mogućnosti izbora i pristupa različitim zdravstvenim uslugama (i onim koje nisu pokrivene obaveznimzdravstvenim osiguranjem9). ObezbjeĎuje širi izbor snadbjevanja uslugama, brţi pristup (bez liste čekanja na tretman) i bolje usluge (prijatniji boravak u bolnici), ali ne mnogo bolji medicinski kvalitet zaštite. Ovaj oblik dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja je omogućen u mnogim drţavama članicama, ali preovlaĎuje u drţavama sa Beveridţovim modelom zdravstvenog osiguranja.U drţavama EU prosečno učešće troškova zdravstvene zaštite u BDP je oko 9%. Učešće troškova dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja u ukupnim troškovima zdravstvene zaštite na nivou EU je nešto ispod 10%. Nešto viši procenat učešća od prosječnog je u Francuskoj (12,2%), zbog visokih participacija nametnutih obaveznim osiguranjem, a koje su dovele do značajnog povećanja dopunskog dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja (čak 85% stanovništva ima dopunsko osiguranje) i Holandiji (17,7%), jer je po osnovu prihoda oko 25% stanovništva isključeno iz dijela obaveznog zdravstvenog osiguranja i zaključuje supstitutivno dobrovoljno zdravstveno osiguranje. Znatno niţe učešće, čak ispod 5%, zabiljeţeno je u Grčkoj, Italiji, Portugaliji, a manje od 2,5% u Austriji, Belgiji, Danskoj, Finskoj,Luksemburgu, Španiji i V. Britaniji. Američki model je prisutan u SAD, gde se sistem zdravstvenog osiguranja bazira na privatnom zdravstvenom osiguranju. Zdravstveno osiguranje se obezbeĎuje preko privatnih kompanija za osiguranje, koje posluju na trţišnim principima. Premija osiguranja je osnov finansiranja zdravstvene zaštite. Zasnovan je na dobrovoljnosti i ne obezbjeĎuje univerzalno pokriće. MeĎutim, veoma je rasprostranjena praksa da poslodavci potpuno ili djelimično obezbeĎuju za svoje zaposlene i članove njihovih porodica zdravstveno osiguranje. Poznati su primarni i sekundarni plan10. Socijalno zdravstveno osiguranje je obezbjeĎeno samo za dio stanovništva koji ispunjava odreĎene uslove (stari i siromašni), kroz programe Medicare i Medicaid. Ne postoji univerzalno pokriće, već je oko 16%, ili oko 50 miliona stanovnika, zdravstveno neosigurano. Američki sistem zdravstvenog osiguranja karakteriše najviši rast troškova zdravstvene zaštite. Stopa učešća troškova zdravstvene zaštite u bruto društvenom proizvodu je oko 16%, a prosečni troškovi po glavi stanovnika iznose 7290$11. Razlog tako visokih troškova je visok komfor pacijenata, visoki troškovi administracije, a neki analitičari opravdanje nalaze u visokim ulaganjima u naučnoistraţivački rad. Kompanije za osiguranje posluju na profitnoj osnovi. Ispitivanja javnog mnjenja pokazuju da su Amerikanci najmanje zadovoljni svojim sistemom zdravstvenog osiguranja. Pokazateljizdravstvenog statusa nacije su bolji u drţavama EU, sa učešćem troškova zdravstvene zaštite u BDP sa oko 9%. Reforma sistema zdravstvenog osiguranja u SAD predmet je svake predsjedničke kampanje. Aktuelni predsednik Barak Obama je, zbog visokih troškova, ekonomske krize i činjenice da je oko 50 miliona Amerikanaca zdravstveno neosigurano (svake godine oko 14.000 ljudi izgubi zdravstveno osiguranje, a 18.000 umre jer nema zdravstveno osiguranje), takoĎe obećao reformu. Cilj je da se obezbjedi osiguranje za sve koji su bili neosigurani, smanji 9

Najčešće su to stomatološke usluge, fizikalna terapija i sl. Primarnim planom se obezbeĎuje zdravsteno osiguranje za zaposlenog, a sekundarnim i za članove porodice. 11 OECD Health Data 2009. 10

12

Modeli zdravstvenog osiguranja cijena osiguranja za siromašni i srednji sloj stanovništva i zabrani diskvalifikacija onih koji su već bolesni na početku osiguranja. Protivnici reformi su organizovali proteste, zbog straha od daljeg povećanja troškova, a kompanije za osiguranje su negodovale zbog straha od gubitka profita. Ipak, Predstavnički dom Kongresa je tijesnom većinom u prvoj polovini septembra 2009. godine usvojio predlog zakona kojim se reformiše zdravstveni sistem u SAD, a Senat je 22. 3. 2010. godine usvojio Zakon o reformi zdravstvenog osiguranja u SAD. Novi zakon od svih Amerikanaca zahtjeva da se zdravstveno osiguraju, što znači da će prvi put u Americi biti obezbeĎeno univerzalno pokriće. U svakom od navedenih oblika zdravstvenog osiguranja prisutna je veoma komplikovana administracija, kao i moralni hazard12, koji utiče na povećanje troškova zdravstvene zaštite. Kompanije za osiguranje se protiv moralnog hazarda bore uvoĎenjem participacija i franšiza13.

12

Pored fizičkog, legalnog postoji i moralni hazard, koji se moţe definisati na dva načina: kao mana pojedinaca da namerno prouzrokuju ili laţno prijave ostvarenje osiguranog rizika da bi naplatili odštetu ili kao nemarno ponašanje u odnosu na moguće troškove zbog postojanja osiguranja. U zdravstvenom osiguranju je prisutan moralni hazard kao oblik nemarnog ponašanja prema mogućim troškovima, jer ih pojedinac ne snosi, već kompanija za osiguranje 13 Franšiza je je odreĎena ugovorena suma po polisi, koja je plativa, a koja se oduzima od ukupne štete. Jednostavnije, to je deo štete koju snosi sam osiguranik, a što je prihvatio prilikom sklapanja ugovora o osiguranju. Franšiza je prisutna u imovinskim osiguranjima, osiguranju automobila i zdravstvenom osiguranju. Ne koristi se u osiguranju ţivota i osiguranju od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima. U zdravstvenom osiguranju franšize mogu biti iskazane novčano i vremenski. Najčešće korišćene franšize u zdravstvenom osiguranju su kalendarske ili godišnje i eliminatorni period (karenca).

13

Modeli zdravstvenog osiguranja 8. Zaključak

Zakonom o zdravstvenom osiguranju ureĎuju se prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja zaposlenih i drugih graĎana, obuhvaćenim obaveznim zdravstvenim osiguranjem, organizacija i finansiranje obaveznog zdravstvenog osiguranja, dobrovoljno zdravstveno osiguranje i druga pitanja od značaja za sistem zdravstvenog osiguranja.14 I pored visokog ekonomskog standarda koji imaju, stanovnici Evropske unije često nisu do kraja zadovoljni rešenjima koje im nude obavezni sistemi zdravstvene zaštite. To znači da idealnog sistema zdravstvenog osiguranja još nema. Za Beveridţeov model zdravstvene zaštite se smatra da najbolje korelira sa solidarnošću postulatom koji savremeno zdravstveno osiguranje treba da obuhvata. Beveridţ-ov sistem nacionalnog zdravstvenog osiguranja garantuje zdravstvenu zaštitu svima, uz rizik eventualno niţeg kvaliteta zdravstvene zaštite. Bizmarkov sistem garantuje kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, ali je ne obezbeĎuje cjelokupnom stanovništvu. U raljama ograničenih finansijskih sredstava i dosljednog poštovanja principa solidarnosti, mnoge zemlje u kojima se sprovodi reforma sistema zdravstvene zaštite imaju dilemu: koji sistem odabrati? Preporučeno rješenje je najbolja moguća kombinacija sistema koja omogućuje dostupnost kvalitetne zdravstvene zaštite u okviru sigurnih i stabilnih finansijskih izvora zavisno od lokalnih uslova. Poznati dokument Svjetske zdravstvene organizacije „Zdravlje za sve u 21.vijeku“ obavezuje sve drţave članice da obezbjede solidarnost i univerzalnu dostupnost zdravstvenog osiguranja, uz istovremeno savlaĎivanje troškova.

14

dr Ž. Ristić, dr M. Divčić, Upravljanje socijalnim finansijama, EtnoStil, Beograd 2010, str.165.

14

Modeli zdravstvenog osiguranja 9. Literatura

 doc dr. K. Ristić, prof. dr. Ţ. Ristić, Ekonomija socijalnog, zdravstvenog i penzionog osiguranja, EtnoStil, Beograd 2013  dr Ţ. Ristić, dr M. Divčić, Upravljanje socijalnim finansijama, EtnoStil, Beograd 2010  www.zdravstvo-srpske.org  www.wikipedia.org  www.lat.rfzo.rs  www.tmg.org.rs  www.oecd.org

15

Modeli zdravstvenog osiguranja

16