Miro Gavran - Poncije Pilat

Mira Gavran (1961.) suvremeni je hrvatski književnik. Djela su mu prevedena na više od dvadeset jezika. Za odrasle je napisao knjigu priča Mali neobični ljudi, i sedam romana: Zaboravljeni sin, Kako smo lomili noge, Klara, Margita, Judita, Krstitelj, te Poncije Pilat. Za mlade je napisao šest kratkih proznih knjiga. Od 1983. godine kada je debitirao s dramom Kreontova Antigona, napisao je tridesetak drama i komedija: Ljubavi Georgea VVashingtona, Noć bogova, Muž moje žene, Kad umire glumac, Sve o ženama, Čehovje Tolstoju rekao zbogom, Hotel Babilon, Zaboravi Hollywood, Kako ubiti predsjednika, Zabranjeno smijanje.... Njegove predstave je vidjelo više od milijun i pol gledatelja širom svijeta. Dobio je osamnaest književnih i kazališnih nagrada, a među njima i Nagradu "Central European Timea" koja se u Budimpešti dodjeljuje svake godine najboljim srednjoeuropskim piscima za cjelokupan opus.

Uređuje Zoran Maljković MIRO GAVRAN PONCIJE PILAT

Posvećeno mojoj ženi Mladeni. M. G.

PRVO POGLAVLJE Sve je slutilo na dobro. Ništa na zlo. Tek na svršetku toga dana otac će se prisjetiti da je, tjedan prije, obiteljski predskazivač sudbine zastao nad utrobom žrtvovane ptice, zagledan s nerazumijevanjem u viđeno, ostavši neuobičajeno dugo u zagrljaju nedoumice, dok se krv ubijene životinje razlijevala po žrtveniku. Zbunjen prizorom, nije po običaju rekao: »Bogovi su uz ovu obitelj«, nego se sakrio iza neodređene tvrdnje: »Neka svako zlo mimoiđe ovu časnu kuću.« Crnom slutnjom ne htjede uznemiriti ni oca ni majku, koji ga bogato nagradiše za obavljeni posao. A opet, molbom za milost upućenom neimenovanim bogovima spasio je svoje dobro ime, jer mu nitko ne mogaše zamjeriti da nadolazeće zlo osta skriveno njegovu iskusnom pogledu, u kojemu se prošlost i budućnost sabiru ujedno. Sunčano jutro koje porodi taj kobni dan osta mi zauvijek u jasnom sjećanju. Nedugo iza buđenja, u predvorju kuće bili smo otac, majka i ja. Rob je iz pekarnice upravo donio mirisni pšenični kruh premazan bjelanjkom i posut anisom i kuminom. Poput drugih dobrostojećih rimskih obitelji, i mi običavasmo dan započinjati skromnim doručkom, a završavati ga obilatom večerom. I dok su otac i majka umakali komadiće kruha u posudicu s ponajboljim grčkim vinom, dogovarahu se o gozbi koju smjeraše prirediti za desetak dana u našoj kući. Spominjahu pri tome imena brojnih rimskih uglednika, među kojima bijahu poznati senatori i očevi ratni prijatelji, iz vremena dok on bijaše časnik u službi našega cara Augusta. Iako majka već nebrojeno puta nadgledaše pripreme za gozbe koje se događahu u našemu domu, ne htjede našim slugama i robovima izdati ni jednu važniju zapovijed prije negoli je pažljivo razmotri s ocem. Sjećam se da i toga puta otac s uvažavanjem izbor hrane i pića prepusti majci, dok u pitanjima odabira gostiju i zabavljača, recitatora i pjesnika, jasno iskaza namjeru da sve bude u skladu s njegovim mišljenjem i ukusom. Bili su skladan par, uzajamno se uvažavahu znatno više nego većina rimskih muževa i žena. Možda tome bijaše uzrok zrela dob u kojoj se susretoše i odlučiše na zajednički život.

Većina mojih vršnjaka imaše znatno mlađe roditelje od mojih. A mlađi ljudi, opsjednuti budućnošću i uspjehom, znatno manje vremena posvećivahu svojoj djeci. I mada se pred prijateljima često zasramih dubokih bora na licima svojega oca i majke, uživah u pažnji i ljubavi kojom me obasipahu. Iza njih bijaše život i stoga posjedovahu vrijeme i strpljenje za uživanje u mojemu odrastanju. Nebrojeno puta otac bi me poveo u šetnju rimskim ulicama te nazočih njegovim razgovorima s umnim građanima, iz kojih naučih mnogo više negoli u školi od grčkih učitelja koji mišljahu da je najvažnije u životu dobro čitati, još bolje računati te u govorništvu biti nadmoćniji od suparnika. I toga dana bijah pratnja ocu kada pođe na Forum, gdje susrete prijatelja iz minulih vremena. Zajedno ratovahu po nemirnim dijelovima našega carstva, gušeći pobune u Kantabriji i Dalmaciji. Nakon što u sjećanju prođoše kroz uzvišene dane svoje junačke mladosti, razgovor im skrenu na događaje koji određivahu budućnost. Pamtim da spominjahu zadnje vijećanje Senata na kome upravitelji državom, uz carevu privolu, donesoše nove propise za trgovinu suknom,te za uvoz željeza s Elbe i iz Etrurije. — Dužnost je cara i Senata da propisima određuju tko i pod kojim uvjetima smije trgova ti na području našega carstva. Naša je sreća da su kovači, lončari i tkalci tkanine pod držav nim nadzorom — govorio je s uvjerenjem koje ne poznaje sumnju očev stari prijatelj. — U pravu si, ali ne sasvim, prijatelju moj. Naime, iskustvo nas uči da se u proizvodnji i tr govini ne može sve do u tančine propisati, jer nikada ne znamo što će donijeti krvotok nepred vidljivog života. Samo je po sebi razumljivo da se više proizvodi ona roba za kojom postoji veća potreba, a ne ona koju potiče Senat — uzvratio je moj otac. — Oprosti, ali ne mogu se složiti s tobom. Prisjeti se posljednje veće nestašice žita prije desetak godina. Do nje nikada ne bi došlo da je Senat pomnije isplanirao kolike su potrebe ovoga grada i da je na vrijеme opskrbio žitnice. — Nisam mislio na žito. Žitne rezerve uis tinu treba mudro planirati, ali ako govorimo o srebru koje se kopa u Sardiniji i Galiji, ili ako govorimo o količinama bakra koji se dobiva u rudnicima u Luziteniji i Akvitaniji, onda moraš priznati da... Ali otac ne dovrši misao, jer se pred nama iznenada stvori naš najstariji rob, bacivši se pred očeve noge.

— Gospodaru! Jadni moj gospodaru, dono sim vam strašne vijesti! — Što je bilo?! Kazuj! — zapovjedi mu otac iznenađen neočekivanom pojavom. — Gospodaru, vaša žena, a naša predobra gospodarica, pade mrtva usred predvorja! — O čemu govoriš?! Kako, kada?! — očev je glas zadrhtao. — Dok nam izdavaše zapovijedi, odjednom se rukom osloni o stup, licem joj preleti bolan grč, drugom se rukom uhvati za prsa, ispusti krik i pade mrtva. — Jesi li siguran da?... — Siguran sam, gospodaru. Na žalost, siguran sam. Nema joj spasa, životni je dah na pusti i smrt je uze k sebi. Tek tada spoznah da izgubih majku. Očev prijatelj htjede ga primiti u utješan zagrljaj, ali otac to odlučno odbi. Na licu mu se nastani leden izraz, kao da maskom prekri ob-raze i oči. Samo suho izusti: — Pođimo kući! Ne dočekavši odgovor, zaputi se žurna koraka prema našem tužnom domu. Naši robovi bijahu hitri: majku zatekosmo položenu na samrtnu postelju. Tijelo joj bijaše postavljeno u prirodan položaj. Doimaše se tako živom, kao da iščekuje da joj donesu večeru. — Postavite borove grane pred kuću, neka prolaznici znadu da je u ovome domu mrtvac! Pozovite narikače! — izda otac zapovijedi, kao da se radi o pripravi za neko uobičajeno do gađanje. I tek kad robove posla da raznesu prijateljima tužnu vijest po gradu, pristupi samrtnoj postelji, kleknu do majke i rukama uze njezinu ruku. Primijetili da mu prsti na trenutak zadrhtaše, ali ga njegovo lice ni tada ne izdade, čuvajući istinu o snažnom čovjeku koji uvijek uspijevaše zauzdavati svoje osjećaje. Kad se prolomi lelek narikača koje okružiše mrtvo tijelo moje majke, postadoh svjestan veličine užasa i gubitka. Preko sunčanog dana pade crni pokrov. Briznuh u plač koji mi uskraćivaše dah. Trenutak potom, otac me grubo uhvati za ruku i povuče k sebi. — Dođi! Od snažnog stiska oćutjeh bol. Gotovo vrisnuh. Ubrzo bijasmo daleko od pogleda naših robova i sluškinja u prostoriji u kojoj otac u sretnije dane primaše goste.

Uhvati me svojim snažnim rukama za moja nejaka ramena i protrese ih kao da me želi probuditi iz ružnog sna. — Slušaj i upamti! Ne smiješ plakati! Smiri se! Ukroti dah! Nikada nitko ne smije vidjeti tvoje suze. Ti si muškarac, ti si sin čovjeka koji je dvadeset pet godina s mačem u ruci branio carstvo. Nijedan rob, nijedan čovjek ne smije više vidjeti tvoje suze. Majka ti je umrla i znam da te to boli, kao što boli i mene. Ali, ljudi se rađaju i umiru svakoga dana, jer je to volja bogova, jer je to zakon svijeta kojemu se svi moramo pokoriti. Jednoga dana i ti ćeš poput mene biti ratnik koji gleda smrt u oči. Stoga se nauči, od današnjega dana, gospodariti svojim srcem i suzama, kako te ne bi počeo pratiti sraman glas. Shvaćaš li što ti govorim? Stisnuo sam zube, rukom obrisao suze, su- spregnuo jecaje i pogledao oca ravno u oči: — Shvaćam, oče. Imao sam jedanaest godina. I nikada više u životu nisam zaplakao. DRUGO POGLAVLJE Snagom volje, čovjek doista sve može nadvladati, sve i svakoga pobijediti. Ali sjećanja... sjećanja nikada ne možemo do kraja zauzdati, ukrotiti, podložiti ih sebi. I dok bih umišljao da mi nitko ništa ne može, da se nikoga ne bojim, moja sjećanja su gospodarila mnome, a ne ja njima. Pohodila su me u trenucima kada je to njima odgovaralo, a ne meni. Donosila mi sumnju i slabost u trenucima kada mi je trebala snaga, odlučnost i zdrav razum. A opet — da nije sjećanja, bili bismo poput životinja, nedostojna bića uronjena u nepodnošljivu sadašnjost. Nije li svaki čovjek zbroj sadašnjega karaktera i krvave kože u koju su ušivena njegova li-jepa i ružna sjećanja? Imao sam bogato djetinjstvo i još bogatiju mladost, ispunjenu događajima koji bi mogli dostajati za tri života. Pa ipak, u sjećanje mi dolažahu uvijek isti malobrojni prizori. Točnije rečeno: tek nekolicina prizora iz ranih godina moga života zadobi povlašteno mjesto u nepreglednom mnoštvu dana koje je prekrio zaborav. Bilo je to dvije godine nakon majčine smrti. Danima se cio Rim pripremao za taj događaj.

Nakon krvavih bitki i sjajnih pobjeda, i vojska i narod priželjkuju TRIJUMF — svečani ulazak u Rim. Dani prije trijumfa nalikuju danima u kojima zaručnik i zaručnica iščekuju vjenčanje. Čak je i moj uvijek ozbiljan otac bio naglašeno uzbuđen i nestrpljiv uoči toga trijumfa. Naložio mi je da odjeneni svečanu togu i da se ni na trenutak ne odvajam od njega. Doista ne vidjeh svečanijeg prizora od carskoga trijumfa kojim August počasti Rim i njegove građane. U velebnoj povorci koja pođe s Martova polja prema Forumu i Kapitolu, u prvim redovima bijahu senatori i viši činovnici, zatim ratni plijen, potom zlatni vijenci i brojni darovi za cara i najviše vojne dostojanstvenike. Pred kolima trijumfatorovim išle su žrtvene životinje i najugledniji zarobljenici, među kojima bijaše sin barbarskoga kralja. Car August stajao je na kolima u koja su bila upregnuta četiri bijela konja. Na glavi mu bijaše lovorov vijenac, a u ruci bjelokosno žezlo. Na kraju povorke išla je vojska, pjevajući vesele pjesme. Nakon pogubljenja zarobljenika, pred Jupiterovim hramom vojskovođa je žrtvovao bika. Potom poče najveća moguća gozba na koju bijahu pozvani vojnici pobjednici i sav rimski narod. Toga dana otac me je upoznao s trojicom zapovjednika legija koji se proslaviše u tom ratu i koji doživješe ponajveće počasti od svoga naroda i svoga grada. Srce mi je drhtalo od uzbuđenja i smione misli koja me snažno obujmi: od želje da jednoga dana i ja budem dio pobjedničke povorke, dio velepnoga trijumfa, da i ja jednoga dana prođem ovim veličanstvenim gradom hvaljen i slavljen od naroda kao ratni heroj. Da, tek toga dana u mojemu srcu začela se istinska želja da mi vojni zanat odredi sudbinu i život. U svojoj dječačkoj glavi nisam mogao zamisliti uzvišeniji i časniji zanat od vojnoga. Godinama nakon toga spoznat ću da ne postoji ozbiljnija i važnija stvar od dječačke mašte, jer nam upravo ona određuje sudbinu. Ostvarimo li svoje dječačke snove, prije ili poslije moramo uvidjeti nesrazmjer između sna i stvarnosti.

Ako, pak, ne ostvarimo ono što u mladosti željesmo, bivamo određeni čak i tim neostvarenim snovima i gorčinom, koja nam zbog neuspjeha postaje vječnom pratiteljicom. Mjesec ili dva iza toga trijumfa vidim sebe i dragoga prijatelja Salvija, čiji otac bijaše jedan od najboljih rimskih mozaičara, kako s udivljenjem stojimo u predvorju novosagrađene patricijske kuće, promatrajući vješte ruke dok slažu raskošan mozaik. Salvije bijaše ponosan na svoga slavnog oca, kojega često pozivahu imućnici iz udaljenih gradova i pokrajina da svojom vještinom uljepša njihove palače i ljetnikovce. I sam Salvije poželje u vještini doseći svoga oca te se svom svojom snagom i dječačkom ljubavlju posveti uzvišenom zanatu. Pamtim ruke Salvijeva oca, pamtim tišinu naleglu na prizor majstora zadubljena u svoj posao, pamtim ljepotu koja se postupno rađala pod njegovim prstima. Spoznah razlog sretnom izrazu lica u ljudi što vijek proživješe stvarajući. I kao da osjeti moje divljenje, Salvijev otac na trenutak zastade, pogleda me i zapita: — Sto želiš postati u zrelim godinama? — Želim biti vojnik, časnik rimske vojske. — Ovaj mozaik nadživjet će i mene i svakog rimskog vojnika — uzvrati mi. —Neće ako rimska vojska ne obrani granice carstva pred nasrtajima barbara — spremno mu odgovorih. Salvijev otac prasnu u smijeh. —"Dobro si mi odgovorio. Nalik si na svoga uvaženog oca, Prenesi mu moje pozdrave i reci mu da ima odlučna sina oštra jezika, koji će bez sumnje postati dobrim vojnikom. Iz te godine još jedan prizor nastani se u riznici mojih najsnažnijih uspomena. Podne je. Otac sa mnom dolazi pred trošnu kuću na rubu grada. Pristupa velikim drvenim vratima i metalnom sarkom udara nekoliko puta. Začusmo korake kako se približavaju. Trenutak potom otvoriše se vrata, a pred nas stupi ispijen visok čovjek, lica prekrivena brojnim ožiljcima. Širok osmijeh zamijeni početni mrk pogled kad prepozna moga oca te kleknuvši preda nj na desno koljeno u znak poštovanja uskliknu: — Zapovjednice, činite mi čast dolaskom u moju skromnu kuću.

— Ne, Kasije moj vjerni, ne dođoh radi toga da ti učinim čast, nego da ti meni pomogneš u onome u čemu si oduvijek bio najvještiji. — Sve što poželite, učinit ću, zapovjednice moj. — Želim da podučiš moga sina mačevanju, na način na koji si nekada podučavao mlade neiskusne vojnike. Ja ga kao otac ne mogu podučavati. Odviše ga volim pa bi njegove mane u mojemu oku mogle ostati skriven — Sa zadovoljstvom. Ipak vi meni ukazujete čast povjeravajući mi sina. Kada želite da počnemo s vježbanjem? — Odmah — odgovori otac. — Zar nećete prvo vino... —Ne sada! Poslije! Dok vidim kakav je. Kasije kimnu glavom i povede nas na prostrano dvorište. Uz trijem su bili naslonjeni drveni mačevi. Pruži jedan mač prema meni i reče: — Uzmi! Drugi mač uze za sebe. Odmjeri me, kao da me pokušava pogledom sagledati i procijeniti. — Udari me! — reče. — Kako?! — bijah zbunjen. —Napadni me, prohodi me! Nisam čekao da mi ponovi. Krenuh na njega, ali on se izmače strelovitim skokom. Umalo izgubih oslonac i završih u prašini. Pribrah se i jače stisnuh mač. — Probodi me! — izazivao je ponovno. Pođoh na njega opreznije, ali ne manje odlučno. Svojim mačem dočeka moj. Bio je zadivljujuće brz, poput mladića. Odgovarajući na izazivanje, nasrnuh na njega još nekoliko puta. Otklanjao je moje napade, ali je u jednome trenutku i sam morao ustuknuti. Ipak sam nešto naučio u danima dok sam se kao dijete igrao s prijateljima drvenim mačevima koje smo sami izradili. Sto me je taj ratnik više izazivao, ja sam jače nasrtao na nj. Znoj je prštao s mojega lica. Prašina se dizala oko nas. U jednom trenutku Kasije ljevicom uhvati moj mač, a oštricu svojega prisloni na moja prsa: — Da si na bojnom polju, ovo bi bio tvoj kraj. Otac i Kasije grohotom se nasmijaše. Tek tada osjetih koliko me desnica boli. Kasije me još jednom odmjeri svojim proračunatim pogledom pa reče mojemu ocu:

— Ima žestine, brzo uči, bit će mi radost podučavati ga. Postat će sjajan borac. Dogovorismo se da tri puta tjedno dolazim Kasiju na poduku. Upoznah i druge mladiće koje je uvježbavao. Sa strašću se prepustih učenju. To postadoše najsretniji trenuci moje rane mladosti. Ovladavajući ratnim vještinama, kao da sam ovladavao samim životom, ubrzano odrastajući u pripremi za najuzvišeniji zanat. Pomisao da vojnu vještinu učim od čovjeka za kojega moj otac nebrojeno puta kaza da bijaše njegovim najboljim vojnikom, od čovjeka koji prođe brojne bitke i čiji mač mnoge neprijatelje našega carstva rastavi od života, toj poduči davala je ozbiljnost i uvjerljivost kakvu može pružiti samo život u vojnom logom. TREĆE POGLAVLJE Na moj četrnaesti rođendan otac me je poveo na gladijatorske borbe. Imali smo dobra mjesta. Znao sam da gledajući druge kako se bore na život i smrt mogu puno naučiti o vojnoj vještini. Gladijatori su toga dana bili svi odreda izvrsno uvježbani i snažni poput divljih životinja. Ipak, po mačkastim pokretima, po načinu kako su držali oružje u rukama, po vještini pravodobnog uzmicanja i napadanja, gotovo sa sigurnošću mogao sam odrediti pobjednika u srazu dvojice na prvi pogled jednakih. Otac je žustro komentirao svaki pokret, svaki napad, prepuštajući se uzbuđenju, kao da je i sam u areni s mačem u ruci. Gladijatorske su ga borbe na najuvjerljiviji način vraćale u prohujala vremena, kada je u najboljoj muževnoj dobi, na ratnom polju, stjecao slavu i časno ime. Nenadano, usred jednog dvoboja, dok je »Tračanin« nasrtao na »Samnićanina«, otac me uhvati za ruku i reče: — Pođimo! Ne sačekavši moj odgovor, gotovo me odvuče sa sobom. Ubrzo potom zatekosmo se ispred velikih vrata arene. Tek tada zastade i čučnu preda me. Rukama se držaše za trbuh. Na licu mu primijetih bolan grč. — Što je, oče?! — Ne znam! Boli! Jako me boli... Kao da sam progutao žeravicu. Boreći se s bolovima, uspravi se i odlučno pođe dalje, da bi nakon stotinjak koraka opet zastao i čučnuo, držeći se za trbuh.

Dugo smo išli tako, često zastajkujući, prije negoli dođosmo do naše kuće. Obgrlio je ležaj poput spasonosnog štita i izdao zapovijed robu da hitro dozove liječnika. Nisam se odvajao od oca. Strah koji je bezuspješno nastojao sakriti od mene preobratio ga je u samo nekoliko sati. Na svaki se pokret trzao, bojeći se da ga ne prepustim samoći. Liječnik mu nije pomogao. Čak mogu reći da ga je razdražio upornim inzistiranjem da ispije neku žućkastu tekućinu. Kad mu je napokon otac popustio i popio propisani lijek, ubrzo potom spopalo ga je nezaustavljivo povraćanje. Povraćao je sve jače i jače, povraćao je i kada više ništa od hrane ne ostade u njegovu želucu. — Kako se zove moja bolest? Kako se liječi? Zašto ne mogu obuzdati povraćanje, zašto, zašto??? — ponavljao je bijesno, dok ga je liječnik promatrao bespomoćnim pogledom, ne uspijevajući više izgovoriti ni najobičniju utješnu rečenicu. Tu noć proveo sam uz očev ležaj. Nismo spavali. Bila je to najduža noć u mojemu životu. Bolovi su sve upornije iscrpljivali očevo napaćeno tijelo. Kada bi što od hrane stavio u usta, trenutak potom povratio bi. Čak ga je i voda razdraživala. U zoru je poslao po svoga najboljeg prijatelja, senatora Silana. Nakon što su u mojoj nazočnosti razmijenili pozdrave, otac se obrati senatoru: — Dragi prijatelju, bojim se da mi se primiče kraj... Zaklinjem te Jupiterom i našim prijateljstvom, kada umrem, budi zaštitnik mojemu sinu u godinama koje dolaze. — Ne brini, prijatelju, bit ću mu poput oca — odvrati Silan drhtavim glasom. — Znadeš da ni ja ni moja pokojna žena ne imadosmo nikoga od rođaka... svi pomriješe prije nas... ostadosmo sami, kao posljednji prokletnici dviju starih loza... Stoga mi je posljednja želja da časno ime našega sina čuva čisto sjećanje na mene i pokojnicu. Otac je nakratko zašutio. Izgovorene riječi iscrpljivale su ga više od bolova. Osjećao sam da ga uz blizinu smrti jednako uznemiruje i strah za moju budućnost. Prikupio je snagu i nastavio:

— Ima ruku, oko i srce ratnika. Neustrašiv je i odlučan. Pomozi mu da nauči kako biti jednako promišljen i oprezan... Osjećam da je pred njim život vrijedan življenja... Kada poraste, budi mu zaštitnik od spletki u carskoj palači i Senatu... On je sam, posve sam. Nakon što je uvjerio oca da se može pouzdati u njega, Silan mu obeća poslati svoga liječnika, krijepeći bolesnika nadom da možda ipak nije sve izgubljeno. U zoru trećega dana očeva bolovanja, novi liječnik ocu donese nove patnje. Uznemiri ga još više od neučinkovita prethodnika. Ovaj, pak, oca nagovori da žvače neku gorku travu koja ga je opet nagnala na povraćanje i daljnje iscrpljivanje. U svojoj razdražljivosti i boli, otac ga napokon otpusti i naredi slugama da više nikoga ne puštaju u njegovu sobu. — Želim biti sam sa sinom. Otiđite, svi otiđite... u predvorje. Želim se odmoriti od ljudi, od posjetitelja i liječnika. Bespogovomo ga poslušaše. Ostadosmo sami. Lice mu se pretvorilo u bolan grč. Znao sam da jako pati i da je njegova snaga pri kraju. Teško je disao. Njegovi su obrazi u ta tri dana promijenili boju. Uze me za ruku, na trenutak me pogleda u oči, potom otkloni svoj pogled u stranu i tihim glasom progovori: — Sine moj, moram ti otkriti tajnu koju ne želim ponijeti sa sobom u smrt. Moram ti reći nešto što se tiče tebe, nešto što su osim mene znale još samo tvoja majka i njezina sestra, a nijedna od njih više nije na životu. Opet napravi stanku. Ovaj put to ne bi zbog gubitka snage, nego zbog nelagode. — Tvoja majka i ja... kada počesmo živjeti zajedno, bijasmo već u zrelim godinama... od više stari a da bi nam bogovi podarili dijete... Dogodilo se tako da u svojemu posljednjem vojnom pohodu, kad razorismo neprijateljsko na selje, u podrumu glavne barbarske utvrde, tamo gdje su čuvali namirnice... tamo zatekoh mrtvu ženu i jednomjesečno dijete... Ta žena bila je tvoja prava majka... a netko od pobijenih neprijateljskih vojnika vjerojatno bijaše tvoj pravi otac. Zadrhtah. Nasta mučna tišina. Ja koji za sebe oduvijek mišljah da sam rođeni Rimljanin, izdanak ugledne patricijske loze što vuče korijen iz davnih vremena, ja sam tek obično barbarsko siroče...

A čovjek za kojega mišljah da je izvorište moje krvi, koji me nauči razumijevati ovaj svijet, gasio se preda mnom, pretvarajući se u dalekog stranca. — Reci mi da me svejedno voliš, kao da sam ti pravi otac — zvučalo je kao molba očajnika. — Volim te kao da si mi pravi otac, jer ti i jesi moj pravi otac, bez obzira na sve — suho izustili, zadnjom se snagom odupirući vrtoglavici koja je prijetila da me povuče u nesvijest. Znao sam da zadnja očeva vojna bijaše u Akvitaniji, gdje samo s jednom legijom Rimljani ugušiše slabašan i nepromišljen ustanak buntovnog barbarskog plemena. Žudio sam da ga zapitam o tim ljudima, o tome naselju, ali se uplaših da ga moja radoznalost u tim teškim trenucima ne povrijedi. Uplaših se da starac na samrti ne ode s ovoga svijeta vjerujući da mi je važnije krvno podrijetlo i istina o tom barbarskom narodu koji me porodi nego što me boli životni svršetak čovjeka koji me othrani. Kada se uvjerio da sam otkriće velike tajne prihvatio u miru, otac nastavi: — Ova tajna mora ostati tajnom. Za sve ljude koje susretneš u životu, ti trebaš biti i ostati rođeni građanin grada Rima. Jednoga dana, kad se oženiš, čak ni svojoj ženi nikada ne otkrij tko si uistinu... Ti si stvoren za vojnika, za uspješna časnika, možda i za vojskovođu. Uvijek sam znao prepoznati odabrane... U tebi je i mir i nemir, i premda ti nisam pravi otac, kao da tvojim žilama kola moja krv... U vojsci ćeš steći novu obitelj i istinsku sreću. Nikada ne zaboravi da ti je život spasio rimski časnik... Mnogima je vojni zanat gorak i opor, ali tebi će donijeti sreću, jer tvoj nemirni duh nikada ne bi mogao ostati samo u jednome gradu, pa bio to i sam Rim... Kada umrem, ne plači. Sjeti se kako sam te prisilio da obuzdaš suze kada ti je majka umrla... sjeti se da sam ti zabranio da ikada više pred bilo kime pokažeš svoju slabost. Zakašljao se. Počeo se gušiti. Više nije mogao govoriti. A želio je. Želio mi je još toliko toga reći... Kada je obuzdao napadaj, zatvorio je oči kao da se prepušta odmoru. Disao je kratkim udisajima i izdisajima. Izdahnuo je u predvečerje. Nisam plakao za njim. I nije me stajalo velikoga napora spriječiti suze da ne poteku. Toliko sam bio shrvan zagrljajem košmarnih misli o svojemu podrijetlu, umoran od nespavanja i ranjen trodnevnom očevom patnjom, da ni istinsku bol zbog njegove smrti ne oćutjeh na očekivan način.

ČETVRTO POGLAVLJE Istrzana su moja sjećanja, nalik mojemu životu, u kome susretoh brojna iznenađenja. Kao da mi ne bijahu suđeni mir i dosada — pratitelji proračunatih urednih sudbina. Kao da sam bio bačen u pobjesnjelo more, na koje je Neptun zaboravio. Moj zaštitnik senator Silan imao je tri kćeri, sve tri udane za uglednike. Kako ne imaše nijednoga sina na kojega bi mogao prenijeti svoja životna iskustva, nakon smrti moga oca postade mi istinski zaštitnik i učitelj. Uistinu je činio sve da me na najbolji način pripravi za život koji me je u Rimu čekao. Ne htjede ni na trenutak dovesti u pitanje želju mojega pokojnog oca da postanem vojnik, čuvar carstva. To, uostalom, bijaše i moja najveća težnja. Silan se na sve načine trudio da me pripravi i za onaj drugi život, život spletki i carske palače, život u kojemu mnogi časnici i vojskovođe bijahu nespretni poput nezrele djece. Mudri senator Silan mišljaše da svaki rimski uglednik iz dobrostojećih obitelji mora znati sve o upravljanju gradom i državom, o krvotoku cijeloga našega carstva. Smatrao je da mi, odabrani, nemamo pravo na neznanje i nepromišljenost, jer bismo time doveli u pitanje sve ono što naši preci kroz stoljeća učiniše za dobrobit carstva i naš primat u svijetu. Govorio je da jedino zahvaljujući znanju s ponosom možemo reći da smo ne samo građani uzvišenog Rima nego i njegovi odgovorni upravitelji i baštinici stoljetnih vrijednosti. Moje priprave za vojnu službu Silan je udvostručio, ali se istodobno potrudio pribaviti mi i ponajbolje učitelje govorništva, gramatike, matematike i grčkoga. I premda sam više uživao učeći jahanje i mačevanje nego povijest i zemljopis, mogu reći da pod budnim nadzorom svoga staratelja ne prepustih ništa bitno u stjecanju potrebnih znanja za život koji me je čekao. Sa sedamnaest godina bijah spreman za prvi vojni zadatak — izbor je pao na nemirnu pokrajinu Germaniju i njezine još nemirnije granice, koje bijahu velika prijetnja sigurnosti našega carstva. S nestrpljenjem sam iščekivao dan svojega puta, dan u kome će otpočeti moj istinski vojnički život. Veselio sam se kao da idem na gozbu, gdje me iščekuju brojni prijatelji, lijepe plesačice i bogata trpeza.

U mojim maštanjima nije bilo ni kiše, ni blata, ni znoja, ni dosade, ni životinjskoga straha. Cak je i krv neprijatelja u mašti bila drukčije boje. Nikada neću zaboraviti svoju prvu bitku, ako se to uopće bitkom može nazvati, taj sraz našega centuriona s pedesetak hrabrih nepromišljenih pobunjenika, koji nas dočekaše pred gustom šumom, koja im mogaše biti sigurnom zaštitnicom, da im mržnja prema mrskim Rimljanima ne nadvlada razum. Ne, nikada neću zaboraviti tu prvu bitku i prvoga čovjeka kojega sam ubio. I sada se sjećam njegovih očiju i izraza nevjerice i užasa na njegovu licu kada mu zarinuh mač u prsa. Bio je snažniji od mene, ali manje vješt, manje oprezan. Kao da mu je mržnja spram Rimljana pomutila razum, nagnavši ga na nepromišljene poteze, izloživši njegovo tijelo mojoj oštrici. I danas osjećam toplu, ljepljivu krv prvoga čovjeka kojega ubih, krv koja je šiknula po mojoj podlaktici i desnom obrazu. Bogovi su mi svjedoci da je odvratnost od tuđe krvi nadmašila ogroman strah koji me je obuzeo toga dana. Neželjene tuđe krvi ne mogoh se riješiti sve do predvečerja, kada se vratismo u vojni logor. Za razliku od većine svojih prijatelja, ne priđoh posudama s vodom utažiti žeđ, nego prvo oprah desnicu i obraz na kojima bijaše tada već zgrušana krv neprijatelja kojega ubih. Te noći nisam mogao usnuti. Srce mi je ubrzano kucalo, san je od mene bježao, uzbuđenje nije željelo splasnuti. Osjećao sam da sam tek tada istinski odrastao i stekao pravo razgovarati s iskusnim ratnicima koji prođoše kroz brojne bitke. Ležeći u postelji, rukom milovah svoj mač, kao da mu želim zahvaliti na vjernosti, na poslušnosti bez koje ne bih obranio svoj život pred razbjesnjelim barbarima. Moje trajanje posta ratovanje, pripremanje za bitke i sabiranje snage nakon bitaka, utvrđivanje granica carstva i njegovo širenje na divlje prostore koje životinjskom snagom braniše neprijateljska plemena. Zavoljeh miris vojnog logora i vojnički život. Naučih kako se nositi s dosadom ispraznog vojničkog trajanja u mirnim razdobljima moje službe, baš kao što se naučih sačuvati sabranost u danima opasnosti i pogibelji, kada i najiskusniji među nama gube mir i oslonac. Bogovi mi pomogoše da brzo izgradim svoje ime među časnicima i vojnicima.

U jednoj nespretno vođenoj bici zamalo ostadosmo bez zastave naše legije, koja nakratko dopade u neprijateljske ruke, ali je ja srećom preoteh s desetak svojih ljudi i spasih cijelu legiju od najveće moguće sramote. Godinu potom, u noći punog mjeseca, ujahah s trideset konjanika u neprijateljski vojni logor i pobih dvije stotine njihovih ljudi, a da ni jednoga svoga čovjeka ne izgubih. Tada mi vojnici nadjenuše naslov »miljenik bogova«. I mjesecima nakon tog »slavnog« dana mišljah da sam uistinu ja, Poncije Pilat, miljenik bogova, sve dok ne zarobismo jednog barbarina koji nam otkri da njegovo pleme, u strahu od šumskih bogova, baš nikada u noći punog mjeseca ne ide u bitku. Čak ni ako je njihov život ugrožen, jer su u noći punog mjeseca obvezni štovati šumskoga boga mira po svaku cijenu. I tako u trenutku spoznah da one »slavne« noći ne bijah vješt časnik — miljenik bogova, nego običan koljač što pobi ljude koji mu se ni ne pokušaše oduprijeti. Spoznah tada da svako lice može imati neočekivano naličje i da se bogovi često vole igrati našim uvjerenjima i osjećajima, dovodeći nas u zablude koje i najmoćnije čine najslabijima, a najmudrijima razum svode na pamet djeteta. I nikada sa sigurnošću ne znamo kada će doći dan u kojemu istina postaje laž, a dojučerašnja se laž pretvara u novu istinu zbog koje i naše dotadašnje djelovanje zadobiva novo značenje. Mjesec prije negoli sam krenuo u Germaniju po prva vojna iskustva, moj zaštitnik Silan jednoga me dana pozva k svojoj kući, ponudi me jakim vinom i zagleda se u moje oči, kao da želi biti siguran hoću li iskreno odgovoriti na njegovo neočekivano pitanje: — Reci mi jesi li do sada vodio ljubav s ne kom ženom? Oborih pogled. — Ne, nisam. — Vrijeme je onda da i o tome naučiš sve što treba znati zreo muškarac. I odvede me Silan u ponajbolju javnu kuću u gradu te dogovori s upraviteljicom da me ljubavnom umijeću poduči jedna grčka bludnica. Ne trebam ni reći koliku mi ugodu i radost učini ta lijepa Grkinja u čijem zagrljaju izgubih nevinost. Sutradan Silan s upraviteljicom javne kuće dogovori da vodim ljubav s bludnicom koja u Rim dođe iz Egipta. U prvi mah bijah razočaran što mi uskratiše zagrljaj moje Grkinje, ali kada Egipćanka poče sa mnom putovati kroz predjele užitka i strasti, shvatih da mi

dadoše još vještiju i strasniju ženu s kojom premaših dan prije uspostavljene granice naslade. Trećega dana, kada dođoh pred upraviteljicu javne kuće, očekujući da me ponovno odvede do strasne Egipćanke, ona me uze za ruku i reče: — I Grkinja i Egipćanka hvale te da imaš dara, da brzo učiš tajnu ljubavnog umijeća. Vidim ti u pogledu kako misliš da znaš sve. Ni naslutiti ne možeš koliko je tvoje neznanje i koliko toga još trebaš naučiti. Zato ću te od sada ja podučavati. Ne sačekavši odgovor, odvede me u svoju sobu, da bi trenutak potom gipkim prstima otpočela razotkrivanje mojega tijela i postupno rasplamsavanje mojih osjetila. I dok se moje sladostrašće opasno približavalo rubovima nesvjestice, spoznah da Grkinja i Egipćanka bijahu tek vješte početnice u odnosu na ovu iskusnu ženu s kojom doživjeh najžešći susret vatre i vode — vrhunac putene naslade. Kad se nakon te strasne noći susretoh sa senatorom Silanom u predvorju njegove kuće, ne odoljeh radoznalosti i zapitah ga: — Zašto mi u tri dana za redom dade tri bludnice, od kojih svaka sljedeća bijaše bolja od prethodne. Silan se nasmija. — To učinih zato da u životu nijednu ženu ne bi cijenio više nego što zaslužuje. To učinih zato da znaš da uvijek postoji bolja žena u Ijubavnom umijeću od one s kojom si trenutačno. Za budućeg ratnika važno je da se ne veže ni za jednu ženu na ovome svijetu, jer nijedna nije vrijedna ljubavi rimskoga časnika koji brani svoju domovinu. PETO POGLAVLJE Posve neočekivano, crni dani nadvise se nad sve nas koji bijasmo u Germaniji kao zaštitnici našega carstva. Plemena se barbarska združiše i silnom snagom udariše na naše legije. Istodobno nas napadoše na raznim stranama, tako da uzalud jedni drugima upućivasmo pozive za pomoć. Preko noći pokaza se slabost i loša organiziranost naših postrojbi, naša nespremnost za pravi rat. Naš vojskovođa Kvintije Var nastrada s tri svoje legije, tako da se konačan poraz i gubitak cijele pokrajine doimao pitanjem dana. Panika se širila našim redovima, a najzastrašeniji među nama prorokovahu da bi gubitak Germanije mogao dovesti do gubitka cijeloga carstva.

I tako od pripadnika najveće vojne sile na svijetu postadosmo jadnici koji se bore za opstanak. Ostaci naše vojske bijahu već u rasulu, a mnogi od vojnika i časnika gledahu kako da se bijegom spase. Tada nam bogovi poslaše u pomoć Tiberija, posinka našega cara Augusta. Veliki vojskovođa Tiberije dobi od cara i Senata tribunsku vlast na pet godina i zadaću da uspostavi mir u Germaniji. Čvrstom rukom povrati stegu u naše redove. Kohorte koje bi uzmaknule pred neprijateljem znao je desetkovati i hraniti ječmom kao konje. Centurione koji bi napustili svoja mjesta kažnjavao bi smrtnom kaznom. Za manje prijestupe dao bi vojnicima da cio dan stoje ispred zapovjednikova šatora s busenom zemlje u ruci, izvrgnuvši ih tako ruglu i sramoti. Postigao je Tiberije da ga se bojimo koliko i neprijatelja, ali i to da svi ponovno uzvjerovasmo u svoju snagu, pred kojom i neprijatelji stadoše uzmicati. A kako vojska voli pobjednike, Tiberijevo ime iz mjeseca u mjesec izgovarasmo sa sve većim uvažavanjem. Nakon jedne bitke u kojoj s lakoćom razbismo neprijatelja, Tiberije pozva u svoj šator sve rimske časnike i časnike iz pomoćnih četa da proslavimo sretnu pobjedu, u kojoj se još jedared potvrdila naša snaga. Čudna bijaše ta gozba u vojskovođinu šatoru. Ma koliko bijasmo sretni zbog lake pobjede, pred licem strogoga Tiberija nitko se ne usudi prepustiti do kraja vinu i radosti. I dok smo tako pred vojskovođom bili sputani i u strahu, primijetih jednog Brukteranina, časnika pomoćne čete koji vojevaše za nas proteklih mjesec dana, kako se naglašeno glasno veseli, kao da svojim grlatim smijehom i ubrzanim gestama želi nešto sakriti od nas, od sebe. U toj usiljenoj suzdržanoj gozbi vjerojatno i naš vojskovođa prepoznade našu sputanost njegovom nazočnošću, diže se sa svojega mjesta i napusti zapovjedni šator. Svi smo se pravili kao da ne primijetismo da se udaljio s gozbe. Znali smo da Tiberije običava u svako doba dana i noći bez pratnje prošetati vojnim logorom i osobno provjeriti budnost naših stražara. Njegovim udaljavanjem gozba dobi na živosti, časnici povisiše glasove i kao da tek u tom trenutku otpoče pravo slavlje. Srećom, primijetih kako i onaj Brukteranin pođe prema izlazu iz šatora, a njegovi pokreti bijahu tako oprezni i usporeni, da mi se učini kako želi da njegov odlazak ostane neprimjetan.

To izazva sumnju u meni pa pođoh jednako oprezno za njim, trudeći se da me ne opazi. Vođen nejasnom, ali snažnom slutnjom, slijedio sam u polumraku sumnjivog čovjeka, sve dok ne dođoh do južnog dijela logora, na mjesto gdje bijaše postavljena glava boga Marsa, pred kojom vidjeh našeg vojskovođu u molitvi. I dok je Tiberije, ništa ne sluteći, upućivao svoje misli i želje bogu rata, s leđa mu se prikradao Brukteranin s isukanim mačem. Ne dvojeći ni časa, potegoh svoj mač i kriknuh poput zvijeri! Nato se obojica okrenuše prema meni. Tiberije se u skoku zakloni iza postolja kipa, a Brukteranin umjesto da napadne careva nasljednika morade uzvratiti na moj napad. Iznenađenje je bilo na mojoj strani, vještina je bila na mojoj strani, i trenutak potom Brukteranin bijaše razoružan, krvave desnice, bačen na koljena. Nemoćno gledajući preda se, lijevom je rukom uzalud pokušavao zaustaviti krv iz otvorene rane. Pun mržnje, mrmljao je kroza zube: — Prokleti Rimljani, prokleti Tiberije, došli ste u ovu zemlju da je zgazite i uništite, znajte da nikada u njoj nećete biti ni sigurni ni sretni. U pomoćnim četama svi vas mrze, svi vas preziru. Ovo je naša zemlja, nikada neće biti vaša i nikada nećemo biti vaši vjerni vojnici. — Prestani! — kratko je odgovorio Tiberi je na njegov izljev mržnje. Ubrzo je cio logor bio na nogama, Brukteranin uhićen, vezanih ruku, ja pred licem našega velikog vojskovođe, koji me sa zahvalnošću upita: — Kako ti je ime, mladiću? — Poncije Pilat — odgovorih. — Život si mi spasio. To ti nikada neću zaboraviti, nikada. Nakon nekoliko minuta, cio naš logor znao je da je Poncije Pilat spasio život carevu posinku. Sutradan se glas o tome pronio širom našega carstva. Od te sudbonosne večeri pa sve do Tiberijeva trijumfalnog ulaska u Rim, do kojega dođe nakon što svlada i pokori Germaniju i Ilirik, bijah Tiberijev najvjerniji časnik, čovjek od povjerenja, pred kojim je slavni vojskovođa bez susprezanja izricao svoje sumnje uoči najvažnijih odluka, za koje nitko nije mogao ni pretpostaviti da su donesene nakon dugotrajna promišljanja i neodlučnosti. Da, bijah uz njega u brojnim bitkama po nemirnom Iliriku što se proteže od Italije, Norika, Trakije i Makedonije te između Dunava i Jadranskoga mora. I ostvari se moj san da jašući uz bok slavnom vojskovođi, kojemu bijaše lovorov vijenac na glavi, doživim njegov trijumf. Doživjeh klicanje rimskoga mnoštva, doživjeh dane slave o kojoj kao dijete maštah.

U godinama koje uslijediše izmjenjivala su se razdoblja mojega boravka u Rimu, gdje me zaštitnik Silan sve više podučavao dosadnim gradskim poslovima, s razdobljima vojnoga služenja po dalekim pokrajinama našega nemirnog carstva. I kao da mi bijaše lakše u divljim krajevima, okružen ogrubjelini vojnicima, iščekujući neprijateljske napade, negoli u razuzdanom Rimu, premreženom brojnim spletkama, pred kojima su i najmoćniji bivali tako ranjivi i nezaštićeni. Ponavljalo se vječno prokletstvo da Rim ponajviše ljubljah kada ne bijah u njemu te da za vojničkim životom i uzbuđenjima počeh čeznuti tek nakon što bih neko vrijeme proveo u gradu, daleko od vojnog logora. Bijah poput nemirnih mornara koji mjesecima sanjahu luku i kopno, da bi u lukama žudjeli za morem i novom plovidbom. Da, bijah razapet između dva načina života, od kojih me nijedan ne mogaše u potpunosti zadovoljiti, jer ljudskoj prirodi zauvijek osta svojstveno vjerovati da je sreća negdje drugdje, a ne ondje gdje u tome trenutku prebivamo. Priznati moram da mi povraci u Rim bijahu dragi ponajviše stoga što u tome gradu obitavahu najstrasnije bludnice na svijetu, s kojima se nijedna bludnica iz provincije ne mogaše mjeriti. Kao da pred barbarima tajna istinskog ljubavnog umijeća ostade zauvijek skrivena. Nakon jednogodišnjeg izbivanja, vratih se iz Makedonije u Rim i saznadoh da je umro car August, a vlast u svoje ruke preuzeo Tiberije. Smrt Augustovu Tiberije nije objavio prije negoli je uklonio mladog Agripu, tako da i njegova vladavina otpoče prolijevanjem krvi onih koji ga mogaše na bilo koji način ugroziti. Agripu je ubio vojnički tribun koji mu je bio dodijeljen za čuvara, pošto je pročitao carsku naredbu kojom mu se nalagalo da to učini. Nikada se nije saznalo je li tu naredbu na samrti ostavio August kako bi uklonio svaki povod za nemire poslije svoje smrti ili ju je u Augustovo ime izdiktirala Livija, s ili bez Tiberijeva znanja. Unatoč brojnim neprijateljima i osporavateljima, Tiberije posta novi car i otpoče novo doba Rima. Senator Silan tih mi dana kaza: — Čovjek kojemu si spasio život postao je car. To je prilika za tebe. — Prilika za što? — zapitah. — Prilika da proslaviš svoje ime i stekneš važnu službu u carstvu. — Misliš li da sam tome dorastao? — zapitah nesigurnim glasom.

— Uvijek sam vjerovao u tebe. Od trenutka kada je tvoj otac umro, živim za ovo, za dan u kojemu ćeš se ti popeti na vrh. A to je moguće samo uz blagoslov cara koji ti je, srećom, naklonjen. — I, što mi je činiti? — tražio sam odgovor. — Car mora znati da si spreman preuzeti odgovornost u poslovima upravljanja ovim slavnim gradom ili čak državom. Ali to ne smije čuti iz tvojih usta. Bit će mnogo bolje ako ja progovorim o tvojim vrlinama nego ako se sam budeš morao pred njim kititi hvalospjevnim rečenicama, tražeći ono što ti i tako po tvojim ratničkim zaslugama pripada. Silanove riječi učiniše mi se razboritima i po prvi puta u životu pomislih da možda nisam rođen samo za to da cio život provedem po ratištima. DRUGI DIO ŠESTO POGLAVLJE Griješimo kada preuzimamo mjerila drugih ljudi. Griješimo svaki puta kada ne slušamo svoje srce. Spoznah to ubrzo nakon što me senator Silan preporuči caru Tiberiju za upraviteljske službe, a car preda mnom raskrili vrata svojega dvora. Postadoh ono što nikada nisam želio biti. Ostvarih snove zaštitnika Silana, a svoje snove o putovanjima po dalekim prostranstvima carstva moradoh sapeti, kao uostalom i samoga se be. Postadoh čovjek dvora. Lisica i zmija u ljudskoj koži. Spletkar poput mnogih, koji svoju moć grade osporavajući druge. I što sam se više uspinjao na ljestvici dužnosti prema caru i državi, to sam bivao nesretniji. Nedostajao mi je vojni logor, vojnički život I osjećaj da činim nešto doista korisno za carstvo, nešto što ne može učiniti nitko drugi osim mene i moga mača. U očima poznanika bivao sam iz godine u godinu sve moćniji i značajniji, a u svome srcu sve jadniji i ne sretniji. Biti među onima koji upravljaju najmoćnijim gradom na svijetu i najmoćnijim carstvom, raspravljati u Senatu o novim i starim zakonima, biti zagovornik novih poreza ili osporavatelj dotadašnjih, promišljati koje namirnice država treba uvoziti, a koje izvoziti, odlučivati o gradnji hramova i brodova, sve to mi u duši, s godinama koje pretjecahu, pojačavaše osjećaj mučnine i odbojnosti prema životu kojim sam živio.

Mjesec dana nakon smrti dragoga mi zaštitnika Silana, koji mi, ne htijući, život učini nepodnošljivim, na vratima moje kuće pojaviše se carski vojnici s pozivom da se sutra u podne pojavim pred Tiberijem. Cijele noći ne mogoh usnuti. Samo nekoliko dana prije, car je pred Senatom izrekao svoje nezadovoljstvo vođenjem carstva, dodavši u bijesu podrugljivu primjedbu da mnogi od nesposobnih namjesnika po našim pokrajinama ne zaslužuju ni da im se povjeri stado ovaca na čuvanje. Slutio sam da carski poziv imade sudbinsko značenje za mene i, prevrćući se u postelji, priželjkivah da me imenuje ili namjesnikom neke pokrajine ili zapovjednikom vojske kojoj je dat jasan osvajački cilj. O, kako vrijeme sporo protječe kada ga naše nestrpljenje želi ubrzati. To mi bijaše najduža noć u životu. Neispavan i izmučen neželjenim mislima, dočekah jutro. Pred cara dođoh iscrpljen kao nakon bitke. A on, ne žureći otkriti svrhu poziva, poče se prisjećati bitaka i ratišta na kojima bijasmo zajedno. Dok je govorio, primijetih da se beskrajna tuga nastanila u glasu toga ostarjelog, životom izmučena čovjeka. Ništa ne osta od one snage koja je prije dvadesetak godina kolala žilama tog velikog vojskovođe. Kao da se izopačeni razbludni život kojemu se odao odrazio na tome licu. Kao da su sva ona brojna ubojstva koja je naredio ostavila trag ružnoće na njemu, zavukavši se čak i u njegov pogled. Preda mnom je bio zločest, opasan starac koji nikada više neće krenuti ni u jednu bitku i kojemu ostadoše samo sjećanja na dane u kojima je njegova ratnička snaga izazivala poštovanje i u neprijatelja. Na trenutak je zašutio, zagledao se u moje oči, kao da proniče u najskrovitiju dubinu moje duše i tihim glasom izgovorio: — U Judeji već godinama imamo poteškoća s tamošnjim nemirnim stanovništvom. Jučer sam dao opozvati namjesnika. Želim tebe imenovati namjesnikom Judeje. Zanima me što ti misliš o tome i želiš li tu dužnost. Jednom si mi spasio život, nisi običan podanik, zato te i pitam želiš li tu službu. Da si običan podanik, ne bih te pitao za mišljenje, nego bih ti naredio što imaš činiti za cara i carstvo, bez obzira želiš li to ili ne. Na njegove riječi saletješe me proturječni osjećaji. Nisam znao što misliti, što odgovoriti. Bio sam sretan što mi se pruža prilika postati namjesnikom jedne pokrajine, ali bijah i duboko razočaran što me želi poslati u Judeju, na rub našega carstva, u beznačajnu pokrajinu u kojoj ne mogu steći slavu, u

pokrajinu koja se tako rijetko spominjaše u razgovorima uglednika na Forumu. Priznajem: očekivao sam više, priželjkivao sam više. A opet, slutio sam da mi car to nudi vjerujući da mi time čini veliku čast, ali i da mi se oduži što mu davno nekada spasih život i za godine ratovanja provedene po nemirnim dijelovima našega carstva. Znao sam da je opasno odbiti ga, jer bi se moglo dogoditi da nikada ne dobijem bolju priliku od ove, čak ni bilo kakvu priliku. Biti namjesnik ipak nešto znači, pa makar i u toj beznačajnoj Judeji. Zamuckujući, uz velik napor, uspjedoh izgovoriti suvisle rečenice koje u mojim ušima zazvučaše kao da dopiru iz tuđih usta: — Veliku mi čast činite imenujući me namjesnikom jedne naše pokrajine. Učinit ću sve da opravdam vaše povjerenje i da moje namjesništvo bude na slavu i korist mojega cara i cijeloga carstva. Samo mi recite kada trebam krenuti na put. — Sutra — odgovori kratko Tiberije. Ne imah vremena ni pozdraviti se s prijateljima. Kao u kakvu polusnu, izdavao sam zapovijedi slugama i robovima što sve moraju pripraviti za put. Nekada, kao vojnik, polazio sam na put znajući da mi osim mača i odjeće ništa drugo ne treba. A sada, kao namjesnik, osjećao sam da u Judeju moram ponijeti sve ono što mi u gradu Rimu proteklih godina posta nužnim za svakodnevni život. U samo jednome danu moj život promijenio je smjer. Znao sam da nikada više ništa neće biti kao prije. Znao sam da odsad postajem i sudac i gospodar i careva produžena ruka. Postah čovjek čiji će svaki pokret biti izložen napadima zavidnih senatora, odvagivan očima mrzovoljne javnosti. Na put u Judeju ne posla car samo mene, nego i dvojicu njemu odanih ljudi koji mi u godinama što dolaze trebahu biti najtvrđim osloncem. Kao savjetnika odredi mi staroga prepredenog Lucija, a kao zapovjednika mojih postrojbi u gradu Cezareji ambicioznog Rufiona. Kako Lucije bijaše savjetnik i dvojice prethodnih namjesnika u Judeji, posumnjah da im njegov pogan jezik pred carem možda skrivi to što više nisu namjesnici. Pomislih da možda car više vjerovaše Luciju nego namjesnicima, kada ga šalje da i mene savjetuje kao i moje prethodnike. Rufion, pak, bijaše tek godinu ili dvije mlađi od mene i do sada se isticao samo kao odan časnik na sjevernim i zapadnim ratištima našega carstva.

Dok smo plovili galijom prema Cezareji, pomorskom gradu gdje će biti moja stalna rezidencija, imadoh priliku u razgovoru ih malo bolje upoznati. Skrivah pred njima dvojicom, a i pred vojnicima i slugama, da mi plovidba morem zadaje muku i nelagodu. Doista, nikad mi ne bijaše ugodno na nemirnom mom, gdje se čovjek osjeća tako nemoćnim i nezaštićenim pred olujama i nepredvidljivim valovima. Kratili smo vrijeme dugotrajnim razgovorima u kojima me Lucije uzalud pokušavaše upozoriti da moram biti oprezan i odmjeren prema Zidovima koji bijahu najbrojniji narod u Judeji. Govoraše mi o njihovu vjerskom fanatizmu i štovanju samo jednoga boga, za kojega naivno vjerovahu da je moćniji od svih drugih bogova koje štovahu ostali narodi koji nađoše utočište u okrilju Rimskoga Carstva. Dobro se sjećam kako sam s prezirom i gađenjem govorio da samo bezumnici mogu uzvjerovati da jedan bog, ma kakav bio, može biti moćniji od brojnih bogova koji zadobiše štovanje u znatno većih i moćnijih naroda. Mišljah tada da moćniji bogovi uspijevaju osvojiti naklonost moćnijih naroda, dok slabijim bogovima ostadoše jadni mali, podređeni narodi. S uvjerenjem koje ne dovedoh u sumnju, mišljah da su rimski bogovi najmoćniji na nebu, jer rimski narod bijaše najmoćniji na zemIji- I kao da ne htjedoh čuti Lucijeva upozorenja da prema židovskoj vjeri moram pokazati uvažavanje, želim li postići da me oni uvaže kao namjesnika. SEDMO POGLAVLJE Moja stalna rezidencija bijaše u Cezareji, primorskom lučkom gradu na obali Sredozemnog mora. Ime mu nadjenu Herod Veliki po Cezaru Augustu. Ima neke ljepote u tim novim gradovima, po čijim zidovima vrijeme još ne dospje utisnuti sive tragove. Cezareja bijaše važno sjecište putova. Trgovci su njome morali prolaziti idući iz Tira za Egipat. Taj grad bijaše središte trgovine kopnom i morem. Sa svakim jutarnjim buđenjem vjetar bi mi donio miris mora u kojemu oćutjeh neslućene daljine. Kao da plovni putovi iz svih luka bijahu usmjereni prema gradu s kojim me bogovi sudbinski povezaše. Da, zavoljeh taj grad, tu malu prijestolnicu moje nemirne pokrajine, zavoljeh grad koji bijaše tek blijed odbljesak moćnoga Rima s kojim su svi drugi gradovi na ovome svijetu nemjerljivi i neusporedivi. Odlučih čvrstom rukom uvesti red u Judeju, podložiti tu pokrajinu moćnomu Rimu i pokazati svima koji u tome dijelu carstva žive da moraju poštivati i cara

i njegova novog namjesnika. Stoga sam naredio da se u Jeruzalem, koji bijaše četiri dana hoda od Cezareje, na vladarsku palaču postave zlatni grbovi s carskim likom, a da po gradu vojne postrojbe nose zastave s orlom i carskom slikom. Moj savjetnik Lucije pokušavao me na sve načine spriječiti u provedbi te naredbe. — Namjesnice, ne činite to. Jeruzalem je sveti židovski grad i u njemu ne smijete činiti ono što ovdje u Cezareji ne smeta baš nikome. Ne zaboravite da njihova vjera zabranjuje čak i izradu, a kamoli štovanje ljudskih likova u skulpturi ili u slikarstvu. Moglo bi doći do pobune, do neslućenog otpora. — Nije li Judeja dio našega carstva i nije li naš car i njihov car. Neka se nauče poštivati naše svetinje, ako žele da mi uvažimo njih i njihova smiješnoga boga. Dragi Lucije, slutim da su dosadašnji namjesnici vladali odviše mekom rukom pa si danas Zidovi i previše dopuštaju. Stoga i bijahu često skloni pobunama jer znadoše da će im se popuštati. — Poštovani Poncije, tek ste došli u ovu zemlju. Dopustite mi da vas upozorim da ovaj narod nije poput drugih. Zašto izazivati njihov bijes kada... — Zar želiš da se bojim onih koji mi moraju biti podložni. Neka se nauče čim prije da novi namjesnik vlada čvrstom rukom i da im je dužnost pokoravati se. Uzaludne bijahu Lucijeve molbe. Na svoju nesreću i sramotu, ne poslušah nijedan savjet svojega savjetnika. Nepun tjedan od izdavanja zapovijedi, u moju rezidenciju utrča uznemireni Rufion. — Namjesnice, dogodilo se nešto strašno: iz smjera Jeruzalema prema Cezareji stiže nekoliko tisuća Zidova. Strah me da ne provale u grad. — Naredi da se zatvore sva gradska vrata. — Tu naredbu već izdadoh, ali oni žele da ih vi primite i nemaju namjeru otići prije nego li s vama razgovaraju. Žele prosvjedovati zbog vaše naredbe da po Jeruzalemu rimski vojnici nose zastave s orlom i carevim likom. Govore da im rimski carevi obećaše da njihov sveti grad nikada neće biti oskvrnut slikama koje vrijeđaju... — Drži vrata zatvorena i ne puštaj nikoga u Cezareju, čak ni trgovce. Ne želim primiti te pobunjenike, jer ih nisam pozvao na razgovor. Svaki prosvjed za mene je neposluh. Reci im da idu odakle su došli i da s njima nemam namjeru razgovarati. Znao sam da im je od Jeruzalema do Cezareje trebalo četiri dana hoda pa mišljah da će se već sutradan povući neobavljena posla.

Ali sve krivo mišljah. Prosvjednici ostadoše pred zatvorenim vratima pet dugih dana, ne pokazujući namjeru da se povuku prije negoli im se pruži prilika da razgovaraju sa mnom i iskažu svoje nezadovoljstvo. A kako gradska vrata bijahu zatvorena za sve, a ne samo za Zidove, pred ulazom u Cezareju okupiše se brojne karavane pa se činilo kao da grad opsjedaju različite vojske. Razljutiše me svojom upornošću, svojom drskom tvrdoglavošću. Napetost je bivala sve jača unutar gradskih zidina, stanovnici se prestadoše okupljati na trgovima, bez velike nužde ne izlažahu iz svojih kuća, kao da bitku iščekuju. Šestog dana shvatih da mi nema druge nego izići s vojskom pred njih i zaprijetiti im da ću nekolicinu pobiti, ako se ne povuku od gradskih zidina. Do smrti ću pamtiti taj dan kada s naoružanim vojnicima stupih pred židovski narod. Prosvjednici bijahu goloruki, ispaćeni. U jedan glas počeše vikati da vrijeđam njihovu vjeru i njihova boga i da oni to ne mogu dopustiti. — Carski sam namjesnik i pokoriti mi se morate, ako ne želite ostati bez svojih jadnih života! Raziđite se, inače ćemo mačeve na vas potegnuti. Kao da ne uzvjerovaše mojoj prijetnji, nastaviše prosvjedovati, ne pokazujući namjeru da odstupe od gradskih zidina. Vidjeh bijes u njihovim očima i začuh pogrdne uzvike razjarene gomile. Ponašahu se kao da su mačevi u njihovim, a ne u našim rukama. Ja koji toliko puta ratovah i protiv najljućih neprijatelja, osjetih strah od te povrijeđene svjetine. Pomislih da ne smijem gubiti vrijeme pa zavikah da me svi čuju: — Legionari, isučite mačeve! Kao jedan, svi izvršiše zapovijed i oštra sječiva usmjeriše prema srditim Zidovima. Mišljah da će to biti dovoljno i da ćemo ih time zaplašiti, kad na to njihovi svećenici, a za njima i svi ostali, polegoše po zemlji i otkriše svoje vratove, dopuštajući da im bez otpora odrubimo glave. Zbuniše me. Ne znadoh što mi je činiti. — Sto ovo ima značiti? — zapitah. — Više volimo poginuti kao mučenici vjere nego trpjeti bogohuljenje — uzvrati mi jedan mladi svećenik. I u trenutku spoznah da je preda mnom narod koji ne bijaše sličan nijednom drugom narodu kojega sunce obasjava.

Spoznah da moj savjetnik Lucije bijaše u pravu kad me pokušavao nagovoriti da povučem svoju ishitrenu zapovijed. Ja koji htjedoh na početku svojega namjesništva pokoriti njih, bijah pokoren i osramoćen. Znadoh da mi car ne bi oprostio da ih mačevima sasiječem tako goloruke, zbog smiješnog protivljenja, zbog neposluha izazvana zastavama koje se po mojoj naredbi unesoše u njihov sveti grad. Povukoh vojsku, a njima obećah da u Jeruzalem više neću unositi ni kipove s carskim likom, a ni zastave s orlom. Ja koji htjedoh vladati čvrstom rukom, već u prvom mjesecu namjesnikovanja doživjeh da moram sramno popustiti. I što je najgore: u samome početku svojega vladanja postadoh s pravom omražen vladar među svojim ponosnim podanicima, koje sam tako slabo razumijevao. OSMO POGLAVLJE Teško mi je bilo objasniti zašto je moćni Rim toliko popuštao tim Zidovima i činio im brojne ustupke, tako da nijedan namjesnik nije mogao samostalno vladati bez pripomoći Velikoga vijeća u kojemu glavnu riječ imaše židovski svećenici. Rim je davno odobrio, a ja se tome moradoh pokoriti, da Veliko vijeće, kojemu sjedište bijaše u Jeruzalemu, može donositi važne presude, propisivati poreze i daće. Veliko vijeće moglo je čak i suditi na smrt, ali tu osudu morao je potpisati i rimski upravitelj da bi bila valjana i da bi se mogla provesti. Imali su i svoju policiju, koja je slušala samo njih. Ne znam zašto, ali Veliko vijeće sastajalo se samo prvog i četvrtog dana u tjednu. Imalo je sedamdeset jednog člana, a to uglavnom bijahu svećenički poglavari, pučke starješine i pismoznanci. U Veliko vijeće ulazilo se izborima, a bijaše sastavljeno uglavnom od saduceja i farizeja. Na čelu Velikog vijeća bijaše veliki svećenik, koji se svake godine mijenjao. Te godine, kada dođoh u Judeju, veliki svećenik bijaše čovjek po imenu Boaz. Znao sam da mogu vladati samo uz pomoć Velikog vijeća i velikog svećenika pa odlučih zaputiti se u Jeruzalem i u svojoj rezidenciji provesti desetak dana. Sa sobom povedoh i savjetnika Lucija, dok Rufiona ostavih u Cezareji. Kada stigosmo u Jeruzalem, Lucije mi reče da bih već sutra trebao poslati po velikog svećenika i primiti ga u svojoj rezidenciji. — Zato već sutra? — zapitah.

— Zato jer ćeš tako pokazati da ga uvažavaš i da se u upravljanju zemljom želiš osloniti na njega. — A što ako mu želim odaslati upravo suprotnu poruku? Sto ako ga pozovem na audijenciju tek petog ili šestog dana? — Moglo bi se dogoditi da se uopće ne odazove tvojemu pozivu. Pazi, oni su odviše ponosni i stalno se pozivaju na to da ih čak i rimski carevi uvažavaju. — O malo kojem narodu u Rimu govore s toliko prezira kao o Zidovima. — Svejedno, ovdje misle da zavrjeđuju poštovanje i da njihove vjerske svetinje zaslužuju i naš respekt. — Dobro, pošalji glasnika velikom svećeniku i neka mu kaže da ga pozivam u audijenciju već sutra. I doista se sutradan preda mnom pojavi njihov veliki svećenik, taj Boaz, koji bijaše poput najlukavije lisice. Nije se ustručavao dati mi do znanja da su oni najveći autoritet Zidovima i da moram biti pažljiv i osjetljiv kada su u pitanju njihova vjerska osjećanja. — U ovoj zemlji žive ponosni ljudi. Spremni su pokoriti se svome Bogu i Božjim zakonima za koje skrbimo mi, od Boga odabrani svećenici. Ne boje se smrti, a to im daje snagu i hrabrost. Kao što znate, u prošlosti bijaše mnogo buna i nemira u ovim krajevima, a njihov najčešći uzrok bio je u tome što moćnici ne razumijevahu i ne poštivahu naše svetinje za koje je svaki Židov spreman dati život. Veliki je svećenik govorio i govorio, a ja sam se osjećao kao da je on mene pozvao k sebi u audijenciju, kao da je on meni nadređen, a ne ja njemu. Stoga ga u jednom trenutku grubo prekinuh i rekoh: — Govorite stvari koje znam i koje nije nužno naglašavati. Drukčije rečeno: previše govorite. Ako želite dobro svojemu narodu, bit ćete mi podložni i pomoći ćete mi da obuzdam povremenu nepromišljenost vaših sunarodnjaka. U protivnom sam ću, uz pomoć svoga mača i dviju legija, naučiti vaš narod da je pod vlašću Rima i rimskoga cara, čiji sam ja namjesnik. Lucije se u neprilici nakašlja, a veliki svećenik Boaz problijedi kao malo dijete kada ga uhvate u laži. Nastavak razgovora bijaše manje izravan, ali ne i manje mučan. Sada znam da toga dana nas dvojica bijasmo poput dvojice tvrdoglavih ovnova na istome brvnu, koji se ne htjedoše ukloniti s puta jedan drugome. Upravitelj moje rezidencije u Jeruzalemu bijaše ugledni Židov Jafet, čovjek koji odavno pređe šezdesetu godinu, ali u čijim je pokretima bilo mladalačke brzine.

Prepoznah u tome čovjeku pouzdana i odmjerena upravitelja, koji znalački radi svoj posao ne rasipajući novac na nepotrebne stvari, a opet ne škrtareći u onom što bijaše nužno kako bi se dalo značenje rezidenciji rimskoga namjesnika. Jafet je u redu i poslušnosti držao sluge i robove koji bijahu u rezidenciji. Red se ogledao i u spremištima za hranu i u prostranim podrumima koji se nalaze ispod rezidencije. Primijetih da mu je najvažnija pomoćnica prelijepa dvadesetogodišnja žena koja nadzire kuhare i stolne poslužitelje. — Tko je ona mlada žena? — zapitah upravitelja Jafeta. — Moja najmlađa kći. I nije žena, nego djevojka, jer se nikada nije udavala. — Kako se zove? — Lea. — Lijepo ime — primijetih. — Tako se zvala i moja pokojna majka, koja umrije kada imadoh tek deset godina pa kćerkinim imenom htjedoh sačuvati sjećanje na njezinu dobrotu koju oćutjeh u ranom djetinjstvu. U danima koji uslijediše, sve češće sebe znadoh zateći kako netremice promatram Leu dok rukovodi poslužiteljima stola. I kao da sam namjerno sve sporije i sporije blagovao, samo da što duže ostanem u Leinoj blizini. Jednoga me dana, nakon večernjeg obroka, zapita: — Gospodaru, recite mi kakvu hranu volite jesti, da znamo što vam pripraviti za sutra i prekosutra. — Izbor ću prepustiti tebi. Možda je najbolje da tvoji kuhari pripreme hranu kakvu jedu građani Jeruzalema — odgovorih. — Bojim se da vas to ne bi zadovoljilo. — Zašto? — Ovdje i najbogatiji jedu jednostavnu hranu. Znam da građani grada Rima vole raskošniju trpezu. — Godinama sam bio vojnik, naviknut na skromnu vojničku hranu. Ja nisam poput većine Rimljana. Možeš bez bojazni zapovjediti da mi pripreme hranu kakvu jedu u tvojemu domu. — Nadam se da nećete biti razočarani — uzvrati mi osmjehujući se. I doista nisam bio razočaran njihovom hranom. Mali okrugli ječmeni kruhovi imali su poseban okus, uz njih su mi jednako dobro prijale male prepelice te brojne vrste sireva kakve do tada ne okusih. Kolače mi pripraviše od divljega meda i datula. Uz to mi poslužiše sok od šipka.

Kada pred Leom i njezinim ocem Jafetom pohvalih izbor jela koja mi pripraviše, primijetih da svojom pohvalom više obradovah oca nego kćer. Kao da je zazirala od mojih pohvalnih rečenica, ili još gore: kao da im nije pridavala veliko značenje. Desetoga dana boravka u Jeruzalemu saznah da je u gradu poznati grčki zvjezdoznanac Toranije, kojega primahu u najuglednijim jeruzalemskim kućama da im prorokuje budućnost. U ljudskoj je prirodi da teži otkriti skriveno, dokučiti nedokučivo, spoznati nespoznatljivo. I mada se svatko od nas užasava i same pomisli da bi mogao vidjeti svoju budućnost na način na koji poznaje svoju prošlost, radoznalost nam ne da mira i želja nam je proviriti bar malo u područje gdje obitavaju događaji koji se tek imaju dogoditi. Stoga nije čudno da ne odoljeh radoznalosti te naredih ljudima da mi dovedu tog zvjezdoznanca. Bilo je to u predvečerje. Upravo sam započinjao s objedom, okružen nekolicinom jeruzalemskih uglednika. Desno od mene sjedio je moj savjetnik Lucije, s moje lijeve strane bijaše zapovjednik legije Kasije. Pred nama je stajao zvjezdoznanac Toranije sluteći zašto ga pozvah. — Hvale te mnogi, priča se da ti ništa u budućnosti nije skriveno — oslovih ga tako da su svi mogli čuti. — Treba vjerovati uglednim ljudima — uzvrati spremno zvjezdoznanac. — Možeš li vidjeti moju budućnost? — zapitah ga. — Mogu baš kao što ti sada vidiš mene, uvaženi Poncije. — Kaži što vidiš i bit ćeš bogato nagrađen. — Dopuštaš li mi da ispijem vino iz tvoga pehara, uvaženi namjesnice? — zapita zvjezdoznanac. Kimnuh glavom. Toranije uze pehar ispred mene, koji bijaše do pola ispijen, i u jednom gutljaju popi preostalo vino, potom pehar odloži na stol i zagleda se u svoje rastvorene ruke, kao da iz njih nešto čita. Onako nepomičan, neko vrijeme nije ništa govorio, zaogrnut šutnjom svih nazočnih, a potom tihim glasom poče priopćavati viđeno: — Vino nas spaja, vino nas prozirnije. U vinu što bijaše u ovome peharu dodiruju se tvoja sudbina i moje oči, moje viđenje i ono što ćeš ti tek učiniti u godinama koje dolaze. Tajne nestaju, tajne se skrivaju, prošlost i budućnost postaju jedno. Vidim sreću koja te grli, vidim tvoju moć koja iz dana u dan narasta. Poštovanje ljudi i slava čekaju te. U Rimu će jednoga dana svi govoriti

o tebi. Budi oprezan s prijateljima, neprijatelja se ionako dobro čuvaš. Ti si miljenik bogova i sreća će te pratiti do kraja života. — Zvjezdoznanac naglo zašuti, spusti ruke pa reče: — Sve što sam vidio, rekao sam. Nemam više ništa za pridodati. Dadoh znak Jafetu da zvjezdoznanca nagradi kesom denara. Bijah zadovoljan onim što čuh. Iako bijaše škrt na riječima, ništa loše ne kaza o mojoj budućnosti, tako da mi uveseli večer i potače moju darežljivost. Pozvah zvjezdoznanca da nam se pridruži za objedom pa smo se zabavljali slušajući ga kako proriče budućnost i drugim sustolnicima. I mada moja pozornost bijaše usmjerena na zvjezdoznanca, primijetih preziran podsmijeh na licu upraviteljeve kćeri Lee, kao brz odbljesak na zvjezdoznančeve riječi, dok nadziraše poslužitelje stola. Kao da je čula kako nam budućnost proriče nezrelo dijete, a ne slavni zvjezdoznanac. Činilo se da samouvjereno sumnja u sve ono što Toranije te večeri izreče. Na svršetku večeri, kada se gosti razidoše, pozvah pred sebe Leu i njezina oca Jafeta pa je zapitah: — Primijetio sam kako s podsmijehom slušaš zvjezdoznančeve riječi. Zar sumnjaš u ono što o meni reče? — On nije zvjezdoznanac, nego lukavi obmanjivač koji ljudima govori ono što žele čuti. Da je pravi zvjezdoznanac, vidio bi svoju budućnost i sebi bi pomogao. Iznenadiše me njezine riječi, a još više sigurnost s kojom ih izreče. — Kako to da tvoja kći može razlikovati lažnog od istinskog zvjezdoznanca? — zapitah Jafeta. — Gospodaru, moja kći u snovima često vidi i ono što je običnim ljudima skriveno. Pred njom se budućnost često razotkriva. Pomislih na trenutak da su u tom gradu svi pomalo ludi i da je bolje dalje ih ne ispitivati ni o budućnosti ni o prošlosti. Nakon lijeganja u postelju, brzo usnuh slatkim snom, sretan zbog proročanstva koje o meni iskaza slavni zvjezdoznanac. Ne dopustih da mi Lea svojom sumnjom pomuti radost i uvjerenje da me u godinama koje su preda mnom iščekuju sreća i slava, kojima teži svaki ljudski stvor na ovome svijetu. Sutradan se digoh rano u zoru. Želio sam da što prije krenemo u Cezareju, kako bismo što veći dio puta prevalili prije podneva. Znao sam da u to doba godine judejsko sunce znade biti nemilosrdno i da ga se razumni ljudi moraju čuvati. Tek što izjahasmo iz Jeruzalema, Lucije mi reče:

— Namjesnice, ne kazah ti što se jučer dogodi s onim zvjezdoznancem. — Sto se dogodi? — zapitah. — Tek što napusti tvoju rezidenciju, u jednoj mračnoj jeruzalemskoj ulici napadoše ga razbojnici, izbodoše ga bodežima i orobiše ga. — I, kako je sada? — Sada je dobro, ako je dobro u svijetu mrtvih gdje prebivaju duše pokojnika. — Hoćeš reći da... — Iskrvario je još sinoć. Gradski stražari pronašli su njegovo beživotno tijelo. Protrnuh. Sjetih se Leinih riječi: »Da je pravi zvjezdoznanac, vidio bi svoju budućnost i sebi bi pomogao.« Ona je znala što će zadesiti nesretnog Toranija, ona je sa sigurnošću osporila njegovu sposobnost proricanja budućnosti. Podbo sam konja želeći se pojačanim kasom osloboditi nelagode koja me na trenutak obuzela. DEVETO POGLAVLJE Tjedan dana po povratku u Cezareju izgubih mir. Postadoh razdražljiv, nezadovoljan. Noću bih se probudio, iznenadno i bezrazložno, a potom do zore ne bih mogao usnuti. Neobjašnjivo nezadovoljstvo mojim životom narastalo je iz dana u dan, a da mu uzrok ne mogoh razotkriti. Stvari koje su me do jučer uveseljavale izazivaše u meni odbojnost i nezainteresiranost. Sve manje nalikovah na sebe prijašnjega — na onog Poncija Pilata koji čvrstim koracima ide nepokolebljivo kroz život, ismijavajući slabiće, sumnjičavce, neodlučne ljude koji ne znaju živjeti punim plućima. Imao sam četrdeset godina i nisam si želio priznati da i meni, kao i svakom drugom čovjeku na ovome svijetu, treba još nešto za sreću, nešto što se ne može ni oteti ni osvojiti mačem, nešto što ne ovisi ni o našoj hrabrosti ni o našem bogatstvu, a ni o položaju koji zauzimamo u zajednici kojoj pripadamo. Napokon priznadoh samome sebi da sve moje misli bijahu usmjerene na Leu, na kćer upravitelja moje rezidencije u Jeruzalemu. I ma što činio i u čijem društvu bio, bijah njome netremice zaokupljen. O, kako mi se neprimjetno zavukla u srce, nastanivši se na izvorištu mojih misli, tako da o čemu god mišljah, u svakoj misli bijaše i ona.

Nekada prije prezirao sam ljude kojima vladaju nestalni osjećaji, smijao sam se prijateljima koji ne znadoše, u svojoj slabosti, priznati da su ljubavlju obuzeti. A što je najgore, cijeloga života mišljah da ne postoji žena koja zavrjeđuje da čovjek njome bude određen. Da mu duša i srce budu u njezinim rukama. Preko noći sve se izmijeni. U trenutku postadoh čovjek kakav nikada prije ne bijah. I na kraju onaj negdašnji Poncije izgubi bitku s novorođenim Poncijem. Teškom mukom priznadoh samome sebi da ljubim tu ženu svakim svojim udisajem i izdisajem. Žudio sam za njezinom blizinom, za njezinim pogledom, za bojom njezina glasa. Tek u četrdesetoj godini spoznah što je to istinska ljubav i shvatih da je zaljubljen čovjek nalik robu, koji nema sebe u svojoj vlasti. Preda mnom bijahu brojni poslovi u Cezareji i ne imah nikakva razloga za posjet Jeruzalemu, ali znadoh da moram ponovno krenuti u taj grad, prije negoli izludim od čežnje. Htjedoh pričekati s putem još tjedan ili dva, ali me poče progoniti strah da bi je netko mogao isprositi od njezina oca baš tih dana, dok se premišljam i oklijevam.. Bijah poput nesigurna djeteta, čiji osjećaji vladaju njime, navodeći ga u jednom trenutku na smijeh i radost, a već u drugom na tugu i suze. Znao sam da se baš nikome ne mogu povjeriti. Tek se sa savjetnikom Lucijem upustih u oprezniji razgovor. — Kao što vidiš, živim sam. Kada bih oženio neku ženu iz Jeruzalema, recimo neku Zidovku, što misliš kako bi to primili stanovnici Judeje? — Politički gledano, to bi bio sjajan potez. Približio bi se Zidovima na najbolji moguć način. Ipak su oni ovdje najbrojniji. A i ostali narodi koji ovdje obitavaju doživjeli bi to dobro, u najmanju ruku kao znak da se čvrsto vežeš za ovo podneblje. Ali, život sa Židovkom sigurno ne bi bio isti kao s Rimljankom. — Naredi ljudima da pripreme sve što je potrebno za putovanje. Sutra polazim u Jeruzalem. — Ali, za tri dana stiže predstavnik Antiohije na pregovore o trgovini. — Ti ćeš ga primiti. Ti si ovdje prvi čovjek u mojoj odsutnosti. Sve što dogovoriš u interesu našega grada i Judeje bit će kao da sam i ja dogovorio. Moj ponovni dolazak u Jeruzalem sve je iznenadio. Upravitelj grada ozarena mi lica reče:

— Prethodni namjesnik dolazio je tek tri puta godišnje, a vi u istom mjesecu već drugi put. Iskazujete nam veliku čast svojom nazočnošću. — Jeruzalem mi je važan koliko i Cezareja. Jer ako je Cezareja glava Judeje, srce toga tijela predstavlja upravo Jeruzalem — odgovorih mu, s uvjerenjem da će moje riječi sutra ponoviti pred mnogim svojim sugrađanima. Svi bijahu iznenađeni mojim dolaskom, osim Lee. Njezino smireno, ozbiljno lice ne otkri ni najmanji znak čuđenja ili usplahirenosti. Mirnim glasom zapitala me koja jela želim da mi kuhari priprave u danima što dolaze, koliko će na objedima biti gostiju te imam li kakvih posebnih želja vezanih uz piće koje će se piti. Izigravao sam neodlučnost dok sam odgovarao na njezina pitanja, ne bih li je što duže zadržao u svojoj blizini. Nastojao sam na sve načine da naš razgovor traje što duže, a opet da ona ne primijeti razlog zbog kojega ga produžujem. U smiraj dana pozvah Jafeta, upravitelja rezidencije, da nasamo porazgovaram s njime. — Zapovijedajte, uzvišeni namjesnice, što želite da učinim za vas. — Ovaj put nisam te pozvao da ti nešto zapovjedim, nego te pozvah iz želje da s tobom razgovaram. Ali ne kao namjesnik. U pogledu mu vidjeh zbunjenost. A i ja sam bijah zbunjen i u neprilici, jer preda mnom stajaše čovjek kojemu sam nadređen, a koji i kao takav može odrediti moju sreću ili nesreću. — Kolika ti je obitelj? — zapitah. — Velika, namjesnice, imam četiri sina i četiri kćeri. Srećom, sva su mi djeca takva da su mi na ponos. — Ako su i drugi kao Lea, onda u to ne sumnjam — odgovorih. — Imadoh sreću da djecu izrodih sa ženom koja im bijaše divna majka. — Onda se, bez sumnje, možeš smatrati sretnim čovjekom. — Bog je prema meni uvijek imao milosti — uzvrati mi bez prizvuka sumnje. Na trenutak smo obojica zašutjeli. U njegovim očima vidjeh da iščekuje moje novo pitanje kao odgonetku ovoga razgovora i razotkrivanje njegove svrhe. I sam bijah nestrpljiv da što prije progovorim o onome zbog čega ga pozvah na razgovor. — Tvoja kćerka Lea, još je neudata. Jesi li je kome obećao za ženu? — Nikome. — Volio bih da se uda za mene.

Jafet duboko uzdahnu. Kao da ga dovedoh u nepriliku. Vidio sam da traži riječi pa mu pokušah olakšati možda i nepotrebnom primjedbom: — Bio bih joj dobar muž. — Iskazujete mi veliku čast, ali... moram vas upozoriti da ona nije djevojka poput drugih. Moja kći često u snovima vidi budućnost i nebrojeno puta građanima Jeruzalema predskaza ono što im se tek potom dogodi... U tim snovima ona vidje da nikada neće postati majka. Bog joj dade oči pred kojima se budućnost razgolićuje, ali joj oduze tu milost da može roditi dijete. Nisam znao da li da mu povjerujem ili da te riječi shvatim kao naivan način izbjegavanja potvrdnog odgovora. Možda mu je neugodno odbiti me, pa je smislio način kako da odustanem od namjere da se oženim njegovom kćerkom. A možda je tu priču o nemogućnosti rađanja djece ona rekla svome ocu kako bi odbila nekog prijašnjeg prosca. — Da, to bi bila velika prepreka, ako doista ne može roditi. — Ne sumnjam u istinitost njezinih riječi, jer sve što dosad reče da će biti u budućnosti, doista se i dogodi — uzvrati Jafet. Prisjetih se da me je moj poočim na dan smrti molio da njegovu imenu produžim lozu, a opet i mene prevariše ljudi za koje mišljah da su mi roditelji. Bez obzira na sve, sanjao sam da ću jednoga dana imati djecu, nasljednike, i znadoh da ovom čovjeku trebam zahvaliti na iskrenosti te završiti razgovor o prošnji osobe koja mi ni po čemu nije ravna, ali ja tek rekoh: — Budućnost je varljiva čak i bogovima. Možda te moja ponuda dovodi u zabunu zato što sam ti nadređen, možda ni tvojoj kćeri nisam mio, ali te molim da na trenutak zaboraviš i na njezine proročke snove, a i na to da sam ja namjesnik Judeje, te da mi po srcu kažeš jesi li mi spreman dati kćer za ženu. — Gospodaru, vi znadete da moja kći nije poput moje druge djece i ja vam ne mogu odgovoriti kao što odgovorih ljudima koji isprosiše tri moje starije kćeri. Moram razgovarati s Leom, moram znati što ona misli i osjeća. I bez obzira kakav odgovor dobili nakon toga, molim vas da ne sumnjate u naše uvažavanje vaše osobe. Veliku mi čast iskazujete ovom ponudom. A siguran sam da i ona o vama misli sve najbolje, jer je čuh kada za vašega prvog posjeta Jeruzalemu reče svojoj majci: »Očekivah da će nam Rim poslati starog debelog namjesnika, a dobismo mladog, oku ugodna muškarca.« Ali, poštovani Poncije, ne zaboravite da je moja kći okrenuta duhovnom životu, molitvama i razgovoru s Bogom. Za razliku od druge moje djece, samoća joj

nikada ne bijaše mrska. Možda vam brak s njom ne bi donio sreću, ne sumnjam da želite da vam žena rodi nasljednika. Ne znadoh mogu li vjerovati Jafetovim riječima. Znoj mu, u neprilici, pođe niz lice. Osjetih se jednako zbunjenim pa ipak rekoh: — Svejedno, ja je prosim i želim da mi bude žena, pa makar mi nikada ne rodila nasljednika. — Ne znam njezine misli ni njezine osjećaje. Ako pristane, bit će mi čast da moja kći bude vaša žena. Večeras ću joj reći o sadržaju našega razgovora. A sutra je vi zapitajte želi li vam biti žena. Prihvatih njegov odgovor, kojim se moja muka samo produžavala. Znao sam da je preda mnom noć u kojoj ću ostati bez okrepljujućeg sna. Zbunio me Jafet svojim riječima. Nije mi bilo jasno zašto na kćerina leđa prebacuje odgovornost za odgovor koji mi je i on sam mogao dati. Ili se uz njezinu pomoć želio izvući tako da pomislim da me ona odbija, a ne on. Budući da mi je podređen, teško mu je bilo u lice mi reći »ne«, a vjerojatno postoji velik razlog što izravno ne reče odmah »da«. Ili možda samo lukavošću želi postići da se sve doima tako kao da oni meni čine milost svojim pristankom, umjesto da budu zahvalni što sam spreman uzeti za ženu djevojku koja je znatno ispod mojega statusa. Razgovor s Leom bijaše mnogo teži i za me neugodniji nego razgovor s njezinim ocem. Dok je razgovarala sa mnom, gledala me ravno u oči, ni na trenutak ne dopuštajući da joj lice razotkrije osjećaje. — Nadam se da ti sinoć otac reče zbog čega želim s tobom razgovarati. — Da, rekao mi je. — Nadam se da si o svemu dobro razmislila i da mi možeš dati izravan odgovor. Ja sam te čista srca zaprosio od tvojega oca i spreman sam ti biti dobar muž i zaštitnik. — Cijenim to, gospodaru. Ali, prije negoli vam dadem odgovor, mislim da se slažete kako je nužno da se bar u ovome razgovoru iskreno i dobro upoznamo. Naime, razvidno je da nas brojne razlike čine bitno drukčijima. — Meni te razlike ne smetaju — uzvratih. — Bojim se da ja možda nisam onakva žena kakva dolikuje carskom namjesniku u Judeji — pridoda. Zadrhtali od bojazni da će me odbiti. — Dopusti mi da sam mogu procijeniti kakva mi žena dolikuje — uzvratih. — Ne bih vas željela razočarati. Ne bih željela da tek nakon vjenčanja spoznate kakvu ste osobu uzeli za ženu.

— To je pošteno od tebe. Kaži, zbog čega misliš da možda nismo jedno za drugo? — Ne zaboravite da već stoljećima svaki Židov svakog jutra i večeri izgovara rečenicu kojom započinje svoju molitvu, a koja glasi: »Čuj, Izraele, gospodin Bog naš, Gospodin je jedini.« Želim da znate da bih se prije odrekla života nego svojega Boga i svoje vjere. Usto, želim da znate da nikada, baš nikada, vaše rimske bogove ne mogu prihvatiti kao svoje, jer u dubini srca i duše znam i vjerujem da je gospodin Bog naš uistinu Gospodin jedini. Oboje smo na trenutak zašutjeli. Govorila je na način kao da je ona od mene dvostruko starija, a ne ja od nje. Doista je bilo važno raspraviti brojne različitosti koje nas dijele kao dva nepomirljiva svijeta. Slutio sam da neće pristati biti moja žena ako na bilo koji način pokušam osporiti svijet u kojemu je rođena i sazrela kao odgovorno biće koje zna što želi od života. S punim uvjerenjem rekoh: —Nikada neću zatražiti da osporiš Židovskoga boga niti ću zatražiti da se klanjaš mojim bogovima. — Vjerujete li da muž i žena mogu biti jedno i ako su u vjeri različiti? — Vjerujem — uzvratih. Nije obarala pogled. — Otac vam je rekao da mi se ponekad u snovima otkriva budućnost? — Da, rekao je. — Udam li se za vas, brojna će iskušenja biti na putu našoj sreći. — Draže mi je s tobom proživjeti najteža iskušenja nego živjeti bez tebe. Prvi put se osmjehnula. — Cijenim to što se borite za moju naklonost, ali doista ne želim da zbog mene budete nesretni, da zbog mene patite. — Ne mogu zamisliti veću patnju od života bez tebe. Rukom joj dodirnuh lice. Pod drhtavim prstima oćutjeh nježnu kožu. Oborila je pogled. — Otac vam je rekao da vam ne mogu roditi nasljednika? — I to znam. — Onda vam moram reći još nešto o sebi, nešto što ne zna ni moj otac... Nešto što znade samo moja majka i nitko više na ovome svijetu. Glas joj je zadrhtao. Teškom mukom nastavi govoriti. — Imala sam dvanaest godina kada s majkom Rahabom pođoh na put iz Jeruzalema u galilejski grad Nain. Pred nama je bilo pet dana putovanja. U Nainu smo majka i ja trebale provesti tjedan dana na vjenčanju njezine naj mlađe sestre. Na pola puta do odredišta našu karavanu napadoše razbojnici.

Pobili su sve muškarce koji bijahu u našoj pratnji. Mene i moju majku zarobiše. Deset dana držali su nas u jednoj spilji u gori Gerizim. Svakoga dana silovali su nas po nekoliko puta. Doživjela sam zlostavljanja i poniženja za kakva mislim da ih nijedna žena na svijetu nije iskusila. Bila sam na onoj tankoj granici gdje se život i smrt dodiruju na način da je teško odgonetnuti gdje prestaje život, a gdje počinje smrt. — Zašutjela je, duboko uzdahnula, a potom nastavila: — Ne samo da nisam djevica nego se užasavam i same pomisli da me muška ruka dodirne. Sigurna sam da ne mogu biti žena koja će vas učiniti sretnim. Nisam sigurna da vam je potrebna žena poput mene. I ne vjerujem da ikome na ovome svijetu mogu biti žena kakvu želi. Njezine riječi padoše među nas poput tvrde zakletve koju izgovaraju zavjerenici. Znao sam sa sigurnošću da sam prva osoba kojoj povjerava svoju potresnu priču. Doista, sve što reče o sebi govorilo je protiv toga da je uzmem za ženu. Ali, i pored toga, na neki neobjašnjiv način, sa svakom rečenicom koju je izgovorila, kao da mi se za jedan pedalj primakla, osvajajući me svojom izravnošću, svojim povjeravanjem. — Kako ste umakli tim razbojnicima? — Rimski vojnici otkrili su njihovo skrovište i sve do jednoga pobili u obračunu koji smo majka i ja svojim očima gledale. Na povratku u Jeruzalem, majka me zaklela da nikada pred ocem ne otkrijem da nas razbojnici obeščastiše, znajući da on to ne bi mogao podnijeti. Od tada imam snove u kojima mi se budućnost razotkriva, od tada vjerujem da je za mene bolje da nikada nikome ne postanem žena. Nadam se da sada možete shvatiti zašto mislim da je i za vas bolje da se ne vjenčamo. Vi ste ugledan Rimljanin, a ja tek obična ranjena židovska djevojka koja vam ne može podariti nasljednika i koja na vaš zagrljaj nije u stanju uzvratiti. Lice joj je odavalo sigurnost da njezina uvjerenja postaju mojima i da je uspješno privela kraju naš mučni razgovor. Doista se proturječni osjećaji uskomešaše u meni, jer bijah zbunjen svim onim što čuh od nje, ali svejedno moj suhi drhtavi glas izreče jasnu misao koja mi dođe iz dubine srca, određujući moju sudbinu, moju budućnost: — Zao mi je što si se s patnjom susrela na početku mladalačkih dana. Jasno razabirem sve prepreke koje su na putu našoj zajedničkoj sreći. Pa i pored svega želim te zagrliti ljubavlju koja se tako snažno rasplamsala u mom srcu, da ne mogu i ne želim zamisliti nijedan dan u kojemu ti nećeš biti uz mene.

DESETO POGLAVLJE Vjenčanje smo upriličili u Cezareji. Tjednima prije toga s Leinom majkom Rahabom i ocem Jafetom moradoh pažljivo i temeljito promisliti i dogovoriti svaki detalj oko sedmodnevne svadbe. Oni su željeli da se poštuje obred uobičajen na svim židovskim svadbama. Ja sam, pak, kao rimski namjesnik, morao voditi računa da se moja svadba ne razlikuje ni u čemu bitnome od patricijskih svadbi u Rimu. Dogovori i pregovori bijahu nam mučni, kao pregovori o miru između dvaju kraljeva koji sve do jučer ratovahu. Na kraju uglavismo brojne kompromise koji od moje i Leine svadbe učiniše do tada neviđeno isprepletanje židovskih i rimskih običaja. Kaže se da tko želi ugoditi svima, često ne ugodi nikome, tako da možda i mi u svojemu nastojanju da pomirimo nepomirljivo i učinimo zadovoljnim i Rimljane i Zidove koji bijahu uzvanicima na našoj svadbi, možda razočarasmo I jedne i druge. Ne mogu znati što bijaše u glavama onih što s peharima u ruci provedoše sa mnom i s mojom ženom sedam dana i sedam noći. Kada si namjesnik, nadređen svima koji te okružuju, tada, na žalost, ni od koga ne možeš čuti istinu. Do tebe dopiru samo laske, tako da možeš samo pretpostavljati što drugi misle. Znao sam da tu svadbu moram odraditi kao bilo koji drugi namjesnički posao. A tijekom svadbe, dok Lea bijaše uz mene, nebrojeno puta pogledi nam se susretoše i na njezinu licu vidjeh osmijeh. Nisam sumnjao u to da sam joj drag. Oćutjeh kako joj godi moja blizina i vidjeh ponos u oku što baš ja postajem njezin muž. Moradoh poštivati stare običaje, ali već trećega dana svadbe osjetih nestrpljenje i pomislih kako bih bio najsretniji da što prije prođe sedmi dan. Pomislih da svadba odviše dugo traje, iscrpljujući ponajviše one koji se vjenčavaju. Zato s radošću dočekah osmi dan, kada, prema židovskom običaju, mladoženja smije pristupiti ležaju mlade. Uljanice su škrtom treperavom svjetlošću osvjetljavale našu ložnicu. Lea je stajala preda mnom u svoj svojoj ljepoti. Kada joj pristupih u namjeri da je dodirnem, da je razodjenem, da se napokon stopim s njom, susretoh njezin izbezumljen pogled pun straha. Drhtala je, njezino je srce preplašeno lupalo, cijelo tijelo trzalo se kao da se toga trenutka nad njom činilo neko nasilje.

— Ne boj se, neću te povrijediti. — Znam to, ali... Odjednom je briznula u plač, koji dugo nakon toga ne uspje zaustaviti. Njezin izbezumljeni strah osjećao se u zraku poput nečeg opipljivog. Nježno sam joj rukom milovao kosu, želeći je smiriti, a ona se na moje dodire trzala sve jače i jače, kao da joj udarce zadavah. Stoga se odmakoh od nje na tri koraka i strpljivo pričekah da ona obuzda svoje jecaje. Kada se primirila, tihim glasom progovori: — Gospodaru moj, žao mi je, jako mi je žao što nisam kao druge žene. Oprostite, ali bojim se muškog dodira više nego smrti. Ja znam da ste razočarani mnome i da imate pravo na moje tijelo, ja sam vam žena, ali želim da znate da... Nije dorekla rečenicu do kraja, jer je obuze novi napad plača. Posta mi razvidnim da je njezin strah tako velik, da bi moju želju za vođenjem ljubavi doživjela kao nasilje. Pričekah da se malo primiri pa joj rekoh: — Draga Lea, ono što osjećam prema tebi jest ljubav, a ne mržnja. I nisam razočaran tobom, nego sam presretan što smo napokon zajedno. Odagnaj svoj strah jer, iako sam ti od danas muž, neću polagati pravo na tvoje tijelo i tvoju ljubav prije negoli mi sama ne uzvratiš nježnošću. U ovoj postelji spavat ćemo jedno pored drugoga, ako treba i godinama, kao dva prijatelja, sve do dana kada će moja ljubav odagnati tvoj strah. Izraz oslobađajućeg olakšanja preleti njezinim licem, a trenutak potom obuze je novi plač, ali drukčiji nego dotadanji. Priđe mi, uze moju ruku, poče je ljubiti i govoriti: — Dobri ste, gospodaru, predobri ste. Nisam vas dostojna. Mjesecima smo spavali u istoj postelji Lea i ja, mjesecima sam ležao pored njezinog prelijepog tijela a da nisam vodio ljubav s njom. Mjesecima smo bili muž i žena koji se ne ophode uzajamno poput muža i žene. S naporom sam se suzdržavao od žudnje za njezinim tijelom i sjedinjenjem u strasti. I pored svega toga bijah s njome sretan i ispunjen na način na koji nikada prije ne bijah u zagrljaju ni s jednom bludnicom s kojom vodih ljubav. U to vrijeme svakodnevno sam s Leom satima pričao o životu, na način na koji nikada ni s kim nisam razgovarao. Zahvaljujući njoj naučio sam mnogo o židovskom svijetu koji nju othrani, a koji mi se činio tako čudnim, tako posebnim i nerazumljivim. Pričala mi je o njihovom praocu Abraha-mu, o Mojsiju koji je sklopio Savez s njihovim Bogom, za kojega čvrsto vjerovahu da je Bog jedini i da sve što postoji o njemu ovisi.

Taj njihov Bog bijaše pravedan, srdit i pun ljubavi. Za njih bijaše pun nade, jer svijet koji je stvorio imaše svoj smisao i svrhu. Svijet u kojemu živimo, mišljahu oni, nije nikakav privid, nego usmjerena povijest što predstavlja rast svakog vjernika k ostvarenju kraljevstva Božjega. Mišljahu oni da život nije teret kojemu treba izmicati, nego najveći Božji dar, koji treba u punini živjeti. Svi oni bijahu usmjereni na Savez s Bogom i čežnju da shvate što njihov Bog uistinu hoće od njih, što je naumio sa svijetom i svakim pojedinim bićem. Kao Što je Bog jedan, mišljahu, jedan je i život. Stoga treba učiniti svetim svaki dio života, treba ga posvetiti. Židovski je ideal da svaka obitelj bude savršena Božja zajednica, svaki obiteljski stol da bude kao žrtvenik i u svemu, baš u svakom djelovanju, da se prakticira pravednost. U tom duhu vjerni Židov živi svoj život kao neprekinut lanac blagoslova. Riječi blagoslova i zahvale izgovaraju se nad jelom i pilom, nad novom odjećom, nad vrtom kojim se šeću, nad kućom u kojoj žive, jer sve je to dar Božji. I sve što imaju činiti i kako trebaju živjeti, u starim vremenima židovski rabini staviše u zbirku od nekoliko stotina propisa, koji se odnose doista na sve moguće životne prilike. Meni najsmješnija u njihovoj vjeri bijaše priča o prvom čovjeku Adamu koji počini grijeh kad pojede plod s drveta spoznaje, bez obzira što mu to njihov Bog najstrože zabrani. I kada Adam, na nagovor svoje žene Eve, iskaza neposluh prema Bogu počinivši najveći grijeh time što ubra plod s drveta spoznaje, odmah doživi pad, nakon kojega svi njegovi potomci žive trpeći patnju. Lea je s punim uvjerenjem govorila da čovjek ljubeći Boga i težeći sve većoj sličnosti s Bogom ljubi i sva sebi i Bogu slična bića, ljubi sve ljude i da u svakom čovjeku treba tražiti ono najbolje, ono božansko, što je često zapreteno pod naslagama grijeha. Naučio sam mnogo o Zidovima i o njihovim vjerovanjima. Naučio sam kako od starih proročkih vremena, već stotinama godina, vjeruju da će jednoga dana doći Mesija, Božji pomazanik, potomak njihova kralja Davida, te da će donijeti mir i spas Izraelu. — Zar i ti vjeruješ da će jednoga dana doći taj vaš Mesija? — zapitao sam Leu. — Nema Zidova koji u to ne vjeruje. Prorok Ilija ga je najavio. Mi znamo da će on doći na dan Pashe pa zato uvijek kada slavimo Pashu na stol stavljamo čašu vina za proroka. To je Ilijina čaša.

— I, što će biti sa mnom kada se pojavi taj vaš Mesija? — zapitao sam je kroz smijeh. — Toga dana past će sva carstva i kraljevstva i za tebe će biti najbolje da ga priznaš Mesijom, ako se pojavi za tvojega života. — A što će biti sa svim našim bogovima? — Jedan je Bog — odgovorila mi je s najtvrđim uvjerenjem. Doista, u to vrijeme nisam mogao ništa drugo nego na Zidove gledati kao na malo opsjednutu djecu, čiji ih ograničeni razum onemogućava da obuhvate jednim pogledom cjelinu svijeta i života. U to vrijeme bijah toliko usredotočen na ljubav prema Lei, da i njezine čudne sunarodnjake promatrah s blagonaklonošću, opraštajući im isključivost i netoleranciju koju iskazivahu prema svima koji mišljahu drukčije od njih. Petoga mjeseca od dana našega vjenčanja, jedne večeri, dok ležah u postelji uz svoju ljubljenu Leu misleći da spava, osjetih njezinu ruku kako dodiruje prste moje ruke. Ne odgovorih odmah na njezinu nježnost. Tek kada se uvjerih da to nije slučajnost, nepromišljen dodir, uzvratih na njezino milovanje svojim prstima. Bojao sam se učiniti nagao pokret koji bi je mogao preplašiti, trudio sam se ne učiniti ništa što bije moglo nagnati na bijeg od ljubavne igre koje se do tada toliko plašila. Naše približavanje zbivalo se u šutnji koju nitko od nas nije želio narušiti, bojeći se rečenica koje bi svojom nepromišljenošću i banalnošću mogle prekinuti ovu čaroliju. Potrajalo je cijelu vječnost dok njezine usne ne potražiše moje, još više vremena prođe prije negoli poljupci ustupiše mjesto zagrljajima. Bogovi su mi svjedoci da u trenutku kada naša tijela postadoše jedno oćutjeh najveću nasladu i sreću u svojemu životu, koja se umnažala spoznajom da u tom našem prožimanju Lea uživaše jednako snažno i iskreno poput mene. JEDANAESTO POGLAVLJE Tek puno kasnije shvatit ću da u toj prvoj godini nakon vjenčanja ne bijah sretan i ispunjen samo zato što uza se imadoh ženu čija me ljubav hranila i opijala, nego moja sreća bijaše dobrim dijelom i u tome što nakon očeve smrti ponovno oćutjeh što znači imati obitelj, imati dom. Lea bijaše moja obitelj i moj dom, i zbog nje zavoljeh hladnu cezarejsku rezidenciju kao najljepše stanište pod suncem.

Zalio sam što nemamo djece, ali u tome vidjeh želju bogova da s još većom sviješću uživamo jedno u drugome kao u najvećem nebeskom daru. Na nesreću, život je tako sazdan da razdoblja sreće nikada ne mogu dugo potrajati a da ih ne počne nagrizati zlo. Kao da ne možemo bez neke muke, baš kao što ne možemo bez vode i zraka. A moju muku uzrokovaše Leini sunarodnjaci, ti nepredvidljivi svojeglavi Zidovi, s kojima nikada nisam mogao sa sigurnošću znati na čemu sam. Naglo i neočekivano, po cijeloj Judeji otpočeše nemiri i napetosti, kojima uzrok ni uz najbolju volju ne mogoh odgonetnuti. Isprva se činilo tek to da se umnožio broj razbojničkih družina i da je stoga putovanje cestama opasnije nego prijašnjih mjeseci. Ali, kad zamijetismo da se u pravilu napadaju rimski konvoji, da se napadi nikada ne zbivaju u dane židovskih blagdana ni sedmoga dana u tjednu te da i najbolje plaćenu službu u carskim palačama u strahu odbijaju prihvatiti i oni Zidovi za koje znamo da im je novac prijeko potreban za obitelj, za opstanak, posta nam jasno da iza svega toga stoji osmišljena pobuna, koja je iz mjeseca u mjesec sve više jačala. U to vrijeme Zidovi bijahu opsjednuti nekim prorokom po imenu Ivan Krstitelj, koji na obali rijeke Jordan propovijedaše masama o tome da dolaze posljednja vremena i da se moraju preobratiti ako se žele spasiti. Srećom, taj Krstitelj u svojim oštrim propovijedima nikada ništa ne kaza o meni, nego svoj pogani jezik usmjeri na mojega neprijatelja Heroda Antipu, tetrarha Galileje, koji me nekoliko puta pokuša oblatiti pred carem u Rimu i prikazati čovjekom koji nevjesto vlada ovim ljudima i ovim prostorom, na štetu Rimskoga Carstva. Odgovaralo mi je to što Krstitelj napada Heroda Antipu pred Zidovima, jer Zidovi se oduvijek bojaše onih koji za sebe govorahu da su proroci. Na koncu Antipa ne imade drugog izbora uhititi Krstitelia i zatočiti ga u tamnicu, a nakon što splasnu oduševljenje hrabrim prorokom, odsiječe mu glavu. I tek što jedan prorok napusti ove krajeve, žedne čuda i čudotvoraca, odnekud se pojavi novi prorok, koji poče hodati od grada do grada, od sela do sela, i govoriti da su njegov dolazak najavili i potvrdili i nedavno pogubljeni Ivan Krstitelj i veliki prorok Malahija. Svi u Judeji prepričavahu riječi tog samozvanog proroka kojega mnogi smatrahu Mesijom i vjerovahu poput male djece da im on donosi istinski spas i najavljuje veliki dan Božje pravde i suda, o kojemu govoraše prorok Malahija i sveti spisi.

Sto sam drugo mogao u te dane misliti, doli to da mi car udijeli najtežu moguću dužnost — vladanje opsjednutim ljudima, kojima snažno judejsko sunce isuši mozak, oduzimajući im moć zdrave prosudbe. Jednoga dana, neočekivano i nenajavljeno, na vratima moje rezidencije u Cezareji osvanu senator Antonije, čovjek s kojim nebrojeno puta u kupalištima i na rimskom Forumu znadoh razgovarati na obostrano zadovoljstvo. Obradovah mu se kao dragom gostu koji me podsjećaše na dane kada moj život i moji snovi bijahu vezani uz moćni grad Rim. Usto, znadoh da će mi Antonije priopćiti brojne novosti vezane uz grad nad gradovima te uz ljude koji nekada bijahu dijelom mojega života. Priredih gozbu Antoniju u čast, ali dok objedovasmo, moj nekadašnji prijatelj kao da izbjegavaše reći išta važno i kao da moradoh riječi čupati iz njegovih šutljivih usta. Tek nakon večere, kad sustolnike poslah na spavanje, saznadoh razlog Antonijeva iznenadnog posjeta. Četiri mjeseca prije, neki atenski zvjezdoznanac dođe u posjet caru Tiberiju pa mu predskaza da će Rimsko Carstvo srušiti čovjek čije lice obasjava sunce koje i nas grije te da taj čovjek već korača zemljom Judejom. U početku ostarjeli car ravnodušno primi njegove prijeteće riječi. Međutim, tjedan potom one ga počeše tako proganjati i izjedati, da ubrzo povjerava u njih. I kao što sam i od dragih čuo, zbog starosti Tiberije posta sve zločestiji i opasniji za svoje protivnike, ali i za najbliže podanike, a sad ga još uz to poče nagrizati sumnja da će carstvo kojim vlada i za koje mišljaše da je vječno, jednoga dana biti razoreno. Stoga car svoje sumnje izreče samo Antoniju, čovjeku od povjerenja, i naloži mu da se zaputi u Judeju te mi prenese carsku naredbu da mi je zadatak otkriti tko je najveći protivnik Rima u Judeji, kao i da ga po carskom nalogu imam pogubiti. Kada Antonije dovrši obrazlaganje uzroka svojega iznenadnog posjeta, ne odoljeti, nego se nasmijah kao da upravo čuh kakvu šalu. — Dragi prijatelju, zar toliku prašinu morade progutati da bi mi prenio smiješni bezrazložni strah našega cara i gospodara? Uostalom, ako je u zvijezdama zapisano da će taj čovjek razoriti carstvo, onda se to nikakvim ljudskim djelovanjem ne može spriječiti. A ako to nije u zvijezdama zapisano, onda si nepotrebno putovao i zlopatio se po tvrdim cestama i nemirnom moru.

— Dragi Poncije, daleko je ovo od šale. Prijatelji smo pa ti mogu iskreno reći: da je car sada začuo ove tvoje riječi, ostao bi bez glave istoga trenutka. Strah ga čini opasnim. Zaboravio bi čak i to da si mu jednom spasio život. Postao je nervozan, uplašen, mušičav, osvetoljubiv. Ponajviše mrzi mlade muškarce, kojima zavidi i na samoj vjerojatnosti da će ga nadživjeti. Vjeruj mi: to je bio jedini razlog što u zadnje vrijeme mnogi mladi senatori ostadoše bez glave. Stoga te molim, prema ovoj njegovoj naredbi ophodi se krajnje obazrivo i bez podsmijeha, a ja ću mu prenijeti da si mi rekao kako ćeš već sutra sazvati sve svoje doušnike i narediti im da što prije saznaju tko u Judeji predstavlja najveću opasnost za naše carstvo. Savjetujem ti da što prije pronađeš nekog bundžiju koji mrzi Rimsko Carstvo, pogubiš ga i pošalješ caru poruku da si otklonio najveću opasnost. — E moj Antonije, ovdje bar ne oskudijevamo onima koji mrze naše carstvo. I sam bih volio doznati tko je taj koji stoji iza brojnih nereda i nemira što tinjaju na sve strane Judeje. — Ako je tako, onda ćeš pojačanom požrtvovnošću pomoći i sebi i caru. Njega ćeš spasi ti od paučinastog neobjašnjivog straha, a sebe od čovjeka koji je glavni uzročnik tvojih nevolja. — Lako je to reći. Osjećam se tako nemoćno, kao da iza svih tih razbojstava stoji nevidljivi duh, a ne čovjek od krvi i mesa. — Natjeraj ga da iziđe pred danje svjetlo, učini ga vidljivim i opipljivim. — Volio bih to više od tebe, ali kako? — Ne žali srebrnjake za potkupiti njegove najbliže suradnike, ne žali blago za unaprijediti doušničku službu. Doušnici su za tebe što za slijepca štap. Moraš znati tko što misli u ovoj zemlji, ako želiš njome istinski upravljati. DVANAESTO POGLAVLJE Poslušao sam svoga prijatelja senatora Antonija. U mjesecima koji su uslijedili neštedimice sam počeo trošiti novac i vrijeme za proširenje doušničke službe. Znao sam da se, boreći se s lukavim pobunjenicima, borim za svoj opstanak. S odbojnošću sam mislio o tim ljudima koji se usudiše ovdje, na rubu svijeta, maštati o tome da se mogu suprotstaviti velikom carstvu i moćnim legijama. Prezirao sam vođu te besmislene pobune, koji je žrtvovao život svojih ljudi u ratu koji nije rat, jer je unaprijed izgubljen. Nisu imali nikakva izgleda protiv naše vojske i naših legija. Stoga me poče progoniti misao da je čovjek koji vuče konce svih tih nemira skromna razuma i

ništavna osjećaja za dobrobit svojih sunarodnjaka, jer ih izlaže nepotrebnoj pogibelji. Mudri Rim uvijek je mislio kako pridobiti pokorene narode da se osjećaju dijelom Rimskoga Carstva, da ne žive kao robovi, nego kao narodi koji imaju pravo biti to što jesu. Uvažavali smo i njihove bogove, samo da se ostvari mir i sreća svih koji postadoše kamenčići u veličanstvenom mozaiku što zove se Rimsko Carstvo. A Zidovima naši carevi dadoše brojne povlastice, samo da se izbjegne njihovo osjećanje podložnosti ili nekakva »ropstva«, o kojemu su znali ispod glasa govoriti njihovi nezadovoljnici. I kao da množina tih povlastica dovede do još većeg nezadovoljstva i zahtjeva za novim nerazumnim povlasticama. U ljudskoj je prirodi da uvijek žudi osvojiti veću slobodu nego što je trenutačno uživa, a zadatak je nas carskih namjesnika na najučinkovitiji način obuzdavati neumjerene zahtjeve. Srećom, moja doušnička služba dođe do imena vođe koji bijaše mozak svih razbojstava što se dogodiše sa željom da se oslabi snaga rimske vojske u Judeji. Taj bezumnik, što poput šteneta nasrnu na lava, bijaše neki zelot po imenu Baraba, čovjek koji se već godinu dana skrivao po planinama i pustinjama judejskim. Nerazumnik o kojemu govorim bijaše iz dobrostojeće obitelji, ali mu ugled i bogatstvo koje posjedovaše ne bi dostatno za sreću, nego umisli da će jednoga dana podići na oružje sve Zidove, istjerati rimsku vojsku izvan granica Judeje i sebe proglasiti kraljem ove jadne zemlje. Prepuštajući se tim bezumnim snovima, nije žalio živote židovskih mladića koji se rastaviše s ovim svijetom, vjerujući da Judeju približavaju »slobodi«, a Barabinoj glavi priskrbljuju krunu svojom nepotrebnom žrtvom. Nakon što saznadoh tko je, mjesecima potom pokušavah doznati gdje je, ne bi li ga moji ljudi uhitili. Bijaše to iscrpljujuća potraga za nevidljivom utvarom. Bio je lukav i nevjerojatno oprezan, u neprekidnom pokretu. Iz dana u dan mijenjao je svoja tajna prebivališta, tako da ga nikada ne uspjesmo zateći ondje gdje smo doznali da je dan prije noćivao. Nakon dugih iscrpljujućih mjeseci, shvatio sam da je nemoguće pronaći i uhititi Barabu. Činilo se mnogo lakšim dopustiti Barabi da pronađe nas. Saznao sam da su se Barabini roditelji sklonili u jedno selo nedaleko od Jeruzalema. Preko svojih doušnika dadoh razglasiti da će stotinu rimskih

vojnika na dan sljedećega mjeseca mlađaka udariti na to selo i razoriti ga, u znak odmazde za sve ono što do tada Baraba učini rimskim vojnicima. Znao sam da Barabina jadna vojska može brojati najviše između četiri stotine i osam stotina vojnika, kao i to da će na vijest da samo stotinu legionara ide na selo njegovih roditelja okupiti sve svoje snage kako bi ga obranio i proslavio se u prvom većem sukobu. I doista sam poslao samo stotinu vojnika na to selo, a u razmaku od sat hoda povedoh u istom smjeru dvije tisuće vojnika. Baraba je zagrizao bačenu udicu. Okupio je pet stotina naoružanih ljudi i svom silinom udario na onih mojih stotinu legionara, pred samim ulazom u selo. U žaru bitke nije ni primijetio da sam ga okružio s dvije tisuće vojnika. Bili su nevični pravoj borbi, naviknuti na kukavičke prepade i sitne čarke. Polovinu njegovih vojnika sasjekli smo, a polovinu zarobili. Među njima i njega, čovjeka koji mi je zadavao najveću glavobolju otkako dođoh u Judeju. Iznenadio me njegov izgled. Suhonjava lica i niska rasta, nije bio nimalo nalik čovjeku koji se usudio udariti na carsku vojsku i maštati o kraljevskoj kruni. Bacio sam ih sve u tamnicu u Cezareji. Naredio sam da jednom tjedno po trojicu pobunjenika dadu pogubiti razapinjanjem na križ, što i dolikuje onima koji poželješe srušiti naše carstvo. Također naredih da Barabu čuvaju u odijeljenoj tamnici, bez dodira s drugim zatočenicima. — Pogubi ga odmah, što prije — savjetovao me Rufion, zapovjednik gradske vojske u Cezareji. Kao da se bojao imati takva zatočenika u svojemu gradu. — Ne, prijatelju. Sada kada je Baraba u mojim rukama, Zidovi znaju da će iz tamnice izaći živ. Ako ga pogubim, izabrat će drugoga za vođu, a meni će opet trebati godina dana dok ga zarobim. Umoran sam od toga. Draže mi je ovako: znam tko im je vođa i u mojoj je tamnici. — Ali što ako oni... — Ne boj se, neće pobjeći. Usto, znaj da vođa pobunjenika, neostvareni kralj, dok trune u tamnici, iz dana u dan gubi i sjaj i ugled. U tamnovanju nema ničeg herojskog — primijetih. — Možda si u pravu — uzvrati Rufion. Kako ti moji podanici, ti maštanju skloni Zidovi, ne mogu živjeti bez heroja i vođa, od dana kada stavih Barabu u tamnicu, počeše sve više pričati o čudima koja čini onaj Galilejac što ga smatrahu Mesijom.

Govorahu kako jednog čovjeka podiže iz mrtvih, mnogim slijepim povrati vid, usred dana napuni mrežu ribama na mjestu gdje oduvijek bijaše mršav ulov. Pričahu čak i da od vode znade načiniti vino, i sve takve stvari koje raspaljuju maštu svjetine. Kada od svojih doušnika saznadoh da taj Isus Nazarećanin ima tek dvanaestoricu nenaoružanih sljedbenika, pomislih da za me počinju bolji dani. Opasna protivnika imadoh u svojoj tamnici, a bezopasna nenaoružana zabavljača na slobodi. Napokon sam mogao odahnuti. Imao sam nadzor nad svim što se zbiva u zemlji kojom sam vladao. Sve što se događalo, događalo se uz moje odobrenje ili s mojim znanjem. Naredio sam svojim ljudima da nekolicinu Barabinih ratnika udare na najteže muke i da saznaju imena judejskih obitelji koje su pomogle te buntovnike. Potom sam naredio da se u tim obiteljima smrću kazni najstariji muškarac, jer znadoh da se ni u jednoj židovskoj obitelji ništa ne događa bez blagoslova najstarijeg muškarca. Potom naredih ljudima iz doušničke službe da pronesu vijest kako je te kažnjene obitelji izdao Baraba, a u zamjenu za produljenje svojega kukavnog tamničkog života, odnosno za odgodu smrtne kazne koja ga je čekala. TRINAESTO POGLAVLJE Približila se Pasha, najveći židovski blagdan, na koji mnogi pripadnici njihova naroda hodočaste u Jeruzalem. Ustalilo se već pravilo da tjedan prije svake Pashe dođem u Jeruzalem i ondje proboravim petnaestak dana. Tako sam učinio i te godine. Sa sobom povedoh Barabu i još nekolicinu njegovih razbojnika. Slutio sam da je dobro da je uza me taj vođa čija slava u mjesecima tamnovanja izblijedje i za kojega mišljah da ga treba pogubiti u Jeruzalemu, u gradu koji je taj buntovnik zamišljao kao kraljevski grad kraljevstva koje htjede uspostaviti na tlu Judeje. I danas se jasno mogu prisjetiti kako od samog ulaska u Jeruzalem sve bijaše drukčije nego prijašnjih godina. U gradu se osjećala napetost kakvu do tada nikada ne dodirnuh. Svi ljudi koji me pohodiše toga dana u mojoj rezidenciji da mi požele dobrodošlicu, baš svi odreda pripovijedahu o onom Nazarećaninu, čija je slava u Jeruzalemu narasla do neslućenih razmjera.

Govorahu o njemu kao da govore o polubogu. Običan puk zavolio je njegove riječi, povjerovao priči da je Sin Božji? pa svakoj njegovoj rečenici pripisivahu značenja kakva bi valjda pripisivali samo Jupiteru da ga čuju kako govori. Toga istog dana najavi mi se i dođe mi u audijenciju i veliki svećenik Kajfa. Bio je uznemiren, izgledao je kao da noćima nije spavao. Trudio se biti ljubazan sa mnom, pokazati pokornost i želju za suradnjom. Po prvi puta u njega naiđoh na dobru volju, čak svojevrsnu prijateljsku naklonost. Po svemu tome zaključih da će nešto od mene tražiti, moliti, zahtijevati. I to nešto jako krupno. I nisam se prevario. U jednom trenu pogleda me i zapita: — Namjesnice, pretpostavljam da ste čuli o tom samozvanom proroku za kojega mnogi misle da je Mesija? — Čuo sam. Svi pričaju o njeiru. Kao po običaju, ljudi ovdje vole pretjerivati oko svega, pa i oko tog prevaranta. — Slažem se s vama. Naši ljudi često gube osjećaj za mjeru. Povodljivi su, naivni. Svatko ih može zavesti. Nezadovoljni su svojim životima, ne pokoravaju se Bogu na jedini moguć ispravan način pa stoga postaju lak plijen brojnih obmanjivača. — Takav obmanjivač bijaše i Baraba — rekoh. — Ne namjeravam ga braniti. Nikome nije donio dobro svojim djelovanjem, ali ipak smatram da bijaše suvišna odmazda nad obiteljima koje njegovim ljudima dadoše kruh ili vodu. — Mnogi od njih dadoše im i oružje i srebrnjake za naoružati vojsku — rekoh. — Većina to učini pod prisilom — uzvrati Kajfa. — Ali ga nitko od njih ne prokaza rimskim vlastima. — Zbog straha za svoj život, štovani namjesnice. Ali, mi sada imamo još opasnijeg obmanitelja od Barabe, a nitko ne čini ništa da od njega zaštitimo naivni svijet. — Na koga misliš? — zapitah. — Mislim na Isusa, koji dopušta da ga se naziva kraljem židovskim, koji buni narod protiv nas svećenika, koji izgovara bogohulne tvrdnje o svome podrijetlu, koji je podjednako oskvrnitelj Jeruzalema koliko i protivnik Rim skoga Carstva. Saznao sam da će za ovaj blagdan sa svojim sljedbenicima uzaći u Jeruzalem. Ako on progovori pred desecima tisuća hodočasnika koji dolaze ovamo iz cijele Judeje i Galileje, kao i iz drugih krajeva gdje žive Zidovi, mogao bi pobuniti narod. On je tako blago glagoljiv, da mu naivni lako povjeruju. Mogao bi nastati pravi kaos.

— I, što očekuješ od mene? — Uhiti ga, baci u tamnicu, potom osudi na smrt i pogubi. Nisam mu odmah odgovorio. Promatrao sam ga u napetoj šutnji. Znao sam da ga moram nadigrati, a opet, ne smijem ga učiniti svojim neprijateljem. —A zašto ga tvoja straža ne uhiti? — zapitah. — Mnogi Zidovi naivno mu vjeruju. Želio bih izbjeći podjele. Bojim se da nas neki od naših vjernika ne prokunu. Naši ljudi poštuju proroke i misle da je on poput starih proroka. Cak i oni koji ne vjeruju da je Mesija misle da je prorok čije riječi imaju težinu, a vole ga i kao iscjelitelja koji mnogima uze bolest, a dade zdravlje. — I od mene tražiš da takva čovjeka uhitim i osudim. — Čini mi se da je tako najbolje za sve — uzvrati Kajfa. — Tako je najbolje za tebe, a najgore za mene. Nemoj misliti da ti ne želim pomoći, ali znaš koliko mržnje navukoh na sebe kada pučkoga heroja Barabu bacih u tamnicu. Uostalom, i ti si mi zamjerio što sam kažnjavao obi telji koje su mu pomagale. A sada tražiš da im oduzmem i ovog miljenika, ovog bezopasnog zabavljača uz kojega je tek dvanaest nenaoružanih sljedbenika. Mislim da ti je jasno da tražiš previše od mene. Izvoli, izloži se sam pa ću ti pomoći u tome, ali ne traži od mene da obavljam posao koji možeš i sam obaviti. Nasta šutnja još duža i mučnija od one prethodne. Kajfi bijaše jasno da ga dočeka moje odbijanje i kao da je grozničavo tragao za izlazom iz neprilike u koju je sam sebe doveo. Lice mu je odavalo borbu misli i želja koja se u njemu odvijala u tim trenucima. Progovorio je tihim glasom, lagano odvagujući svaku rečenicu: — Namjesnice, vjerujte mi da mi u Velikom vijeću nismo bez dugotrajnog promišljanja došli do toga da tražimo vašu pomoć. I nismo tog lažnog Mesiju tek tako odlučili onemogućiti u njegovu djelovanju. Ja nisam star čovjek, a u svojemu životu susretoh već devetoricu ljudi koji za sebe govorahu da su Mesija. I za svakim od njih narod pođe. Ja im opraštam što bijahu zavedeni, jer i sam žudim za pojavom istinskog Mesije. Ali, moja je dužnost braniti vjeru i skrbiti o zdravom razumu i boljitku ljudi koji su mi povjereni. A riječi ovog prevaranta opasne su koliko za nas toliko i za vas. Zajedničkim naporima moramo se potruditi da narod u našoj napaćenoj zemlji živi uz što manje patnji, sa što manje boli i bez suvišnih zabluda. Znam da sam možda i odviše tražio moleći vas da uklonite tog lažnog proroka. Mogu razumjeti i vašu poziciju. Stoga predlažem da to učinimo zajednički, na način da veća odgovornost bude na Velikom vijeću nego na vama. Mi ćemo dati našim stražarima da ga uhite, mi ćemo ga saslušati i osuditi na smrt. Kao

što znate, po našem zakonu i dogovoru s rimskim carem, naša osuda na smrt može biti valjana samo ako je potvrdi rimski namjesnik u Judeji. Učinite to, potvrdite našu osudu Isusa Nazarećanina na smrt te je sa svojim vojnicima provedite. I tek što izreče taj prijedlog, u mojoj glavi zače se misao kako mogu zadobiti naklonost običnih Zidova, a svećeničke glavare bar na neko vrijeme osramotiti i zavaditi s njihovim narodom. — U redu, bit će tako kako zahtijevaš — rekoh. Kajfinim licem preleti oslobađajući smiješak. Ni naslutiti nije mogao kakva se spletka porodila u mojoj glavi u tom trenutku. ČETRNAESTO POGLAVLJE Odlučih da se, kada Židovi preda me dovedu Isusa, pravim kao da ne nalazim na njemu nikakve krivnje te da potvrdim smrtnu kaznu tek na njihovo inzistiranje. A kako uvedoh običaj da o svakoj Pashi pustim jednoga zatočenika kojega narod odabere, odlučih pred jeruzalemsku svjetinu izvesti Isusa i Barabu te zapitati narod koga da im pustim. Sa sigurnošću sam vjerovao da će narod tražiti da im pustim najnovijeg miljenika Isusa, jer Baraba omrznu u njihovim očima otkako moji doušnici proniješe glas da je izdao obitelji svojih suboraca. Znao sam da ću tom spletkom postići višestruku korist: bit će kao da je narod osudio Barabu, a ne ja. Bit će i to da ću uz pomoć židovskoga naroda ostvariti da se taj prorok ponovno nađe na slobodi te da svojim riječima dovede do još većeg razdora između naroda koji ga slijedi i svećeničkih glava koje ga osporavaju. Sve sam dobro i pažljivo promislio i zamislio, samo propustili zamijetiti da o blagdanima narav tih nestalnih Židova postaje još nestalnijom i nepredvidljivijom te da svaka spletka ovisi o ćudljivom ljudskom djelovanju. Svećenici postupiše po dogovoru, uhitiše Isusa, izvedoše ga pred Veliko vijeće i osudiše na smrt. Potom ga dovedoše pred moju rezidenciju i zatražiše da pred okupljenom svjetinom potvrdim smrtnu kaznu za optuženika i dam ga pogubiti. Izađoh pred narod i zapitah: — Što je zgriješio ovaj optuženik? — Hulio je na Boga. Svjedoci potvrdiše i to da je rekao da će razoriti hram Božji i ponovno ga za tri dana sagraditi — pred svima izreče Kajfa.

— Recite mi jasno u čemu je njegova krivnja i kakvu optužbu iznosite protiv ovog čovjeka? Kajfa na moje pitanje povika: — Kad ovaj ne bi bio zločinac, ne bismo ga tebi predali. — Uzmite ga vi pa mu sudite po svome zakonu — uzvratih na to. Kajfu iznenadiše moje riječi. Na trenutak se zbuni pa uzvrati: — Nama nije dopušteno nikoga ubiti. U tebe je moć da možeš izricati smrtnu kaznu, a po našem sudu ovaj protivnik vjere i države zavrjeđuje da bude kažnjen smrću. Stoga zahtijevamo da potvrdiš smrtnu kaznu koju zav rjeđuju svi bogohulnici. — Procijenit ću njegovu krivnju, a potom pred svima vama izreći presudu — uzvratih. Bilo je rano ujutro. Znadoh da svećenici neće ući u moj dvor, kako se, po svojemu smiješnom vjerovanju, ne bi onečistili pa onda ne bi mogli blagovati pashalnu večeru. I doista, kad naredih da stražari uvedu Isusa u dvor, nijedan svećenik ne dođe za mnom čuti izbliza moje ispitivanje, nego ostadoše pred dvorom s brojnom svjetinom koja iščekivaše moju odluku. Preda me izvedoše visoka, mršava čovjeka, izražajnih krupnih očiju. Bio je smiren, ne odajući nikakav strah. Promotrio sam ga pa zapitao: — Jesi li ti kralj židovski? — Kažeš li to sam od sebe ili su ti drugi kazali za mene da to tvrdim? — uzvrati mi pitanjem. — Znaš da nisam Židov. Tvoji glavari i svećenici predali su te meni. Sto si učinio? Jesi li doista tvrdio da si kralj židovski? Isus odgovori: — Moje kraljevstvo ne pripada ovom svijetu. Kada bi moje kraljevstvo pripadalo ovome svijetu, moji bi se dvorani borili da ne budem predan Zidovima. Ali moje kraljevstvo nije odavde. Začudih se kako taj priprosto odjeven čovjek odgovara vješto u zagonetkama pa ga izravnim pitanjem pokušah navesti da odbaci optužbe: — Dakle, ti si kralj? Umjesto da to ospori, nerazumni optuženik uzvrati mi glasno i odlučno, da mogaše jasno čuti svi vojnici u dvoru, a i svećenici pred dvorom: — Dobro veliš, ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i zato došao na svijet da svjedočim za istinu. Svatko tko je prijatelj istine sluša moj glas. — Sto je istina? — uzvratih novim pitanjem na njegove zagonetne riječi.

Ne odgovori mi. — Dakle, što je istina? —ponovih. On me prkosno ponovno ostavi bez odgovora. — Meni ne odgovaraš?! Ne znaš li da imam vlast osloboditi te ili razapeti? — Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti kada ti ne bi bilo dato odozgo. Zato je veći grijeh na onomu koji me tebi predade. Iznenadila me njegova drskost i hrabrost. Govorio je na način na koji govore stari, mudri ljudi potkraj života, u dobi kad pred njima više nema tajni. Ljudi koji prođoše brojna iskušenja koja im razbistriše razum, a njihove taštine i nagone ukrotiše, tako da svisoka mogaše suditi i prosuđivati život i postupke drugih. U tom trenutku pristupi mi Lucije i reče: — Namjesnice, molim te da na trenutak prekineš suđenje i dođeš do svoje žene. Tek tada, u dubini dvorane, primijetili Leu. Pristupih joj. Pogled joj je bio zastrašen: — Mužu moj i gospodaru, protrudih se ne od uzvika svjetine koja dođe pred našu palaču, nego od mračnog sna kojega se preplaših. — Kazuj, što vidje u snu? — Vidjeh lice ovog čovjeka za kojega mnogi misle da je Mesija, vidjeh kako ga daješ pogubiti, a njegova krv pada na nas. Molim te, nemoj se nikako miješati u stvar toga pravednika, kako nas njegovo prokletstvo ne bi pratilo kroz život. — Ne boj se, Lea, potrudit ću se da ga oslobodim. Potom izađoh pred dvor i naredih da dovedu Isusa i Barabu. Postavih ih pred lice naroda, a potom uzviknuh: — Evo pred vašim licem razbojnika Barabe čiji postupci zavrjeđuju smrt. Evo pred vašim licem i čovjeka koji se vlada poput Mesije, čime izazva bijes vaših svećenika. Kao što znate, uveo sam običaj da o blagdanu Pashe svake godine oslobodim jednoga utamničenika. Ove godine odlučih da odluka ne bude moja, nego vaša. Recite mi koga želite da oslobodim, Barabu ili Isusa, i taj će dobiti slobodu na slavu vašemu Bogu i na spomen na vaš blagdan. Narodom prostruja žamor. Iznenadiše ih moje riječi. Zbuniše se prizorom pogrbljena i izgladnjela borca za slobodu kojemu mjeseci tamnice oduzeše svu gordost te prizorom visoka mladića za kojega mnogi povjeravaše da je Mesija.

Tada zamijetih kako svećenici židovski počeše nagovarati narod da uzviknu Barabino ime. I doista, ubrzo začuh, na svoj užas, kako brojnošću i snagom zagovornici Barabe nadjačaše Isusove zagovornike. — Baraba, Baraba! — tutnjalo je pred mojom palačom i ja u trenutku shvatih da postajem žrtva vlastite spletke. Iz tisuće grla razlijegalo se ime čovjeka kojega mjesecima uzalud pokušavah uloviti, čiji nam ratnici zagorčaše život u ovoj surovoj zemlji. Lucije mi pristupi i nagnuvši se prema mome lijevom uhu, tiho reče: — Nećete valjda pustiti na slobodu najvećega protivnika Rimskoga Carstva u Judeji? Protrnuh u neprilici. Nisam znao što činiti. Podigoh ruku. Vika se preobrati u iščekujuću šutnju. — Ne vidim kakvo je zlo učinio Isus. Ne nalazim na njemu nikakve krivnje. Na moje riječi netko zavika: — Razapni ga! A mnoštvo prihvati u glas: — Razapni ga, razapni ga! Željeli su proglasiti krivim Isusa, kako bi mogli ishoditi milost za Barabu. Susretoše me preplašene oči moje žene. Lucijev pogled bijaše jednako uplašen i zbunjen. U trenutku shvatih da nemam izbora i da moram osuditi Nazarećanina. Poželjeh bar pred Leom umanjiti zlo koje činim pa naredih da mi donesu posudu s vodom. Potom oprah ruke pred svima i uzviknuh: — Nevin sam od krvi ovog pravednika. To je vaša stvar. I pustih svog najvećeg neprijatelja na slobodu, uz oduševljeno klicanje gomile, koja ga i pored svega još uvijek smatraše svojim vođom i miljenikom. A Isusa predah u ruke legionara s naredbom da ga bičuju, a potom razapnu, kako se ima postupiti sa svakim neprijateljem našega carstva. U tom trenutku naivno mišljah da je najveće zlo u tome što pustih na slobodu Barabu, a tek na svršetku dana naslutih da puno gore bijaše što dadoh razapeti onog proroka. Na nesreću, baš toga dana, negdje oko šestoga sata navukoše se gusti tamni oblaci što zakloniše sunce i bi kao u predvečerje. Sparina i tjeskoba pritisnuše

grad, tako da i ja u glavi osjetih težinu kakvu često znadoh otrpjeti pred kišu i svaku promjenu vremena. A onda negdje oko devetoga sata bljesnuše munje, nebom se prolomi snažna zaglušujuća grmljavina pa se činilo kao da će nas sva ta kiša, praćena praskanjem munja, odnijeti s površine zemlje. Da zlo bude još veće, onaj Nazarećanin izdahnu proboden kopljem baš oko devete ure s prvim praskom groma što preplaši okupljeni narod oko križeva na Golgoti pa počeše uzvikivati da ih Bog njihov kažnjava, a da po Isusovu dušu dolazi Ilija, kojega trenutak prije smrti on zazva. Nešto kasnije dođe Josip iz Arimateje, kojega sam otprije poznavao, i zamoli me da uzme Isusovo tijelo i položi ga u grob. Dopustih mu, ne želeći činiti veći grijeh prema židovskom Bogu, za kojega svi tvrdiše da se dan prije razbjesnio na sve nas zbog smrti svojega odabranika. Trećega dana od pogubljenja onog Nazarećanina, kad mišljah da je nevoljama kraj, negdje u predvečerje preda me dotrča moja žena Lea uznemirena i preplašena, drhteći čitavim svojim tijelom, kao da je stotine bijesnih pasa trčalo za njom. — Jesi li čuo što se dogodilo? — zapita me. — Ne znam o čemu govoriš. — Tijelo čovjeka kojega si dao razapeti nestalo je! Njegovi učenici pričaju da je uskrsnio od mrtvih. — Ne vjeruješ valjda u takve gluposti? — uzvratih. — Izgleda da si dao ubiti pravog Mesiju, svetog čovjeka kojega smo čekali stoljećima! Sjeti se samo one zastrašujuće grmljavine koja se prolomila u trenutku njegove smrti, sjeti se njegovih riječi, sjeti se svih znakova koji su pratili ove dane! Priča se da se hramski zastor razderao na dvoje kada je zagrmjelo, kada je izdahnuo! Dao si razapeti Sina Božjega! Onaj san koji usnuh nije bio slučajan! Ostat ćemo prokleti u vijeke vjekova i ti i ja! Na svoj užas spoznah da moja žena vjeruje u sve zlokobne riječi koje izreče preda mnom. Shvatih da nikada više neću povratiti njezino povjerenje i ljubav. I ma koliko moj razum odbijaše u svim tim židovskim pričama odčitati znakove neke nadnaravne sile, neobjašnjiva mi se jeza zavuče pod kožu, oduzimajući mi mir, muteći mi razum.

PETNAESTO POGLAVLJE U mojemu životu, nakon te Pashe, sve je krenulo krivim smjerom. Ništa mi više nije polazilo za rukom kao do tada. Sve je bilo drukčije i teže, jer izgubih ljubav žene čija mi je blizina značila mnogo više nego što bijah u stanju sebi priznati. Iz dana u dan Lea se sve više udaljavala od mene. Osjećao sam da me doživljava strancem, čovjekom čija je blizina uznemiruje i zastrašuje. Kako narastaše njezina netrpeljivost prema meni, tako i ona poče blijedjeti u mojemu srcu. Nisam više nalazio sreću u njezinu zagrljaju, jer mi ona ne želješe tu sreću pružiti. Sve češće događalo se da ona boravi u Jeruzalemu, a ja u Cezariji i da se po mjesec ili dva ne vidimo. Prešutno smo oboje pristali na to da sve rjeđe bivamo jedno uz drugo, znajući da je to jedini način kako svoja srca poštedjeti nelagode. Postali smo dva svijeta. Mi koji bijasmo jedno. I bilo je kao da više nismo muž i žena, nego daleki rođaci koji samo zbog obiteljskih obzira ne žele pokazati međusobnu netrpeljivost koja je iz dana u dan narastala. Kada sam pustio Barabu na slobodu, mišljah da će on s lakoćom ponovno okupiti sljedbenike, ali od uhoda svojih doznadoh da ga njegov narod poče izbjegavati kao gubavca. Jedni su mu zamjerali što je zbog spasa njegova života u smrt otišao Mesija, a drugi su ga prezirali jer se jedini spasio od svih suboraca koje sam s njime bio bacio u tamnicu. Usto, pojavi se još jedan zelot opsjednut čežnjom da se proglasi židovskim kraljem pa se njih dvojica zavadiše oko prvenstva, huleći jedan na drugoga, blateći se međusobno i osporavajući, sve do dana kad se susretoše na putu za Samariju. Nasrnuše mačevima jedan na drugoga te u dvoboju Baraba bi ubijen, a njegov protivnik teško ranjen, tako da tjedan potom i on umrije. I pokaza se čak dobrim za mene što oslobodih Barabu i na taj način rastočih pobunjenički pokret, oduzimajući njihovu vođi predznak heroja. Ali, slaba mi to bijaše utjeha, jer nevolje počeše navirati ondje gdje ih najmanje očekivah. Učenici onog Isusa Nazarećanina okupiše svoje učenike pa zajedno nastaviše s još jačim žarom ponavljati riječi i misli čovjeka kojega dadoh razapeti.

Sljedba Isusova poče narastati i ubrzo višestruko premaši broj onih koji u njega uzvjerovaše za njegova života, dok ih je opčinjavao čudesnim ozdravljenjima, u kojima, po riječima mnogih, doista bijaše vješt. Od uhoda doznah da uz mudre i zagonetne riječi što ih Nazarećanin izgovori prepričavahu i to da gaja dadoh pogubiti te da ustade od mrtvih trećega dana nakon razapinjanja i da je sada na nevidljiv način nazočan u trenucima kada njegovi učenici svjedoče o njemu, a da će ponovno na vidljiv način doći na svršetku svijeta, kada će njihov Bog suditi dobre i zle, lučeći jedne od drugih. Svi moji pokušaji da pohvatamo njegove sljedbenike ostadoše uzaludni. Činilo se kao da ih neka nevidljiva sila štiti, tako da moji vojnici uvijek stizahu prekasno na mjesta gdje se tek koji sat prije pred okupljenim mnoštvom širila Isusova riječ. I do Rima stiže vijest da se na uznemirujuć način širi sljedba čovjeka koji bijaše protivnik carstva te od samoga cara dobih nalog da napokon iskorijenim to zlo, prije negoli proširi svoje korijene. Znao sam da i moja glava dolazi u pitanje i da napokon caru moram dati dokaz svoje učinkovitosti i poslušnosti. Prigodu za to dobih dvije godine nakon što dadoh razapeti Isusa. U Jeruzalem stigoh dva dana prije dogovora. Kada me ugleda, moja žena Lea kaza da joj je majka bolesna i da će joj otići u posjet te u njezinu domu provesti nekoliko noći, kako bi joj mogla olakšati bolovanje i prekratiti joj vrijeme koje nužno mora provesti u postelji. Odobrih to bez pogovora, znajući da nam time oboma olakšava muku. Mišljah: ako laže, tom laži pomaže i meni i sebi da se spasimo neželjene nazočnosti onoga drugog. A ako joj majka uistinu bijaše bolesna, bolje da je uz nju nego sa mnom, a u mislima u brizi za majku. Drugoga dana mojega boravka u Jeruzalemu dođe mi prvi čovjek moje doušničke službe i reče uznemirena glasa: — Vijest je provjerena, vijest je iznimna, i samo ti, uvaženi namjesnice, možeš odlučiti što nam je činiti. — Kazuj o čemu se radi! — zapovjedih. — Sutra, kada padne mrak, u Betfagi će se sastati Isusovi sljedbenici. Dvojica će propovijedati o njegovu životu. Za očekivati je da bi moglo biti dvije ili tri stotine radoznalaca. — Jesi li siguran u to što govoriš? — Kao što sam siguran da stojim pred tobom, poštovani namjesnice — uzvrati mi ne trepnuvši.

Bila je to prilika koju ne smjedoh propustiti. Betfaga bijaše nedaleko od Jeruzalema te znadoh da ne smijem slati vojsku jer bi ih mogli primijetiti. Trubama ili paljenjem vatri mogli bi dojaviti njihov dolazak i na vrijeme se razbježati. Stoga naredih da se pripravi dvije stotine židovskih haljina i da se naši vojnici obuku u njih, a pod haljinama da ponesu mačeve te da Jeruzalem napuste u malim grupama, čijim zapovjednicima jedino otkrih smjer kretanja, ali ne i cilj, kako bi se tajna što bolje sačuvala. Glavnom zapovjedniku te prerušene vojske nasamo jasno i nedvosmisleno rekoh: — Kada,dođete onamo i ugledate Isusove sljedbenike, pobijte ih sve do jednoga. I učenike i radoznale slušače, koji će možda, da bi izbjegli smrt, tvrditi da se tu zatekoše slučajno. — Baš sve? — Baš sve. Moramo već jednom iskorijeniti tu nesreću i caru poslati dokaz svoje učinkovitosti. U Betfagu uđoše s prvim mrakom i zatekoše preko tri stotine Isusovih sljedbenika. Na zapovjednikov znak isukaše mačeve i stadoše sjeći okupljene Zidove. Nasta vriska i dozivanje. U tom metežu polovina njih pobježe, zaogrnuta mrakom kao jedinim spasiteljem, dok drugu polovinu pobiše. Oko ponoći moji se ljudi vratiše s bakljama, krvavih ruku i praznih pogleda. Dok mi je podnosio izvješće, zapovjednik sve vrijeme gledaše u pod, kao da je nešto skrivio, umjesto da se prepusti sreći i zadovoljstvu zbog dobro obavljena posla. Oćutjeh zadovoljstvo zbog spoznaje da napokon započe uspješno iskorjenjivanje toga zla. Odjednom se zapovjednik baci na koljena pred moje noge i zavapi: — Gospodaru, oprosti ako smo pogriješili. Bio je mrak. Ni ja ni moji ljudi uz onih nekoliko baklji ne vidjesmo lica okupljenih. Zapovjedio si da ubijemo sve koje ondje zateknemo i mi smo samo provodili tvoju zapovijed. — Dobro ste učinili. Ne kleči preda mnom, jer ne zaslužuješ kaznu, nego nagradu. — Strah me je, gospodaru, reći sve do kraja... Tamo u mnoštvu bijaše i vaša žena Lea. Ne znajući da je to ona, naši je vojnici posjekoše. Tek kad je sve bilo gotovo, promotrismo lica žrtava i među mnogima prepoznasmo, na svoju žalost, nju. Tijelo mi obuzeše neukrotivi drhtaji.

Na trenutak bijah na rubu nesvjestice, i da mi Lucije ne priskoči i ne pridrža me, vjerojatno bih se srušio pred svima, poput kakve žene. O, kako me opeklo, kako me zaboljelo! Očaj i beznađe obujmi me od same pomisli da je više nema, da bijaše mučki ubijena, i to po mojoj naredbi. U trenutku mi bijesnu da je ljubim kao u prvim danima naše ljubavi i da se ne udaljismo jedno od drugoga od svoje volje. O, kako se uruši cio moj svijet, zbog svoje gluposti izgubih najdragocjenije biće, jedinu osobu koja je mojemu jadnom postojanju davala svrhovitost i ljepotu. Sto bijaše najgore, u tom košmaru stajah pred svojim ljudima koji očekivahu moju riječ, moj odgovor. Stisnuh zube, položih ruku na zapovjednikovo rame i suhim glasom izgovorih: — Izvršio si moju zapovijed i zaslužuješ nagradu, a ne kaznu. A zapovijed bi bila ista čak i da znadoh da je ondje i moja žena. Tom laži spašavao sam svoju jadnu namjesničku poziciju, koja bijaše ugrožena javnim saznanjem da je čak i moja žena pristupila Isusovim sljedbenicima protiv kojih sam se pokušavao boriti. Sve je bilo jadno i tužno u toj noći užasa. U toj noći u kojoj ne dodirnuh san. U zoru je, u suzama, preda me stupio Lein otac, proklinjući samoga sebe: — Kriv sam, gospodaru, ja sam kriv! Znao sam da je povjerovala u riječi toga lažnog proroka, znao sam da i ona i moja žena uzvjerovaše da je istinski Mesija, da uskrsnu od mrtvih. Ne pođe mi za rukom razuvjeriti ih. Kriv sam što vam to ne rekoh, kriv sam što je izgubih. — Uvaženi Jafete, tu nema tvoje krivnje. Na nesreću, ja izdah zapovijed koja Lei donese smrt. Saberi se i otiđi u svoj dom utješiti njezinu majku, braću i sestre. Jedino što još možeš učiniti za nju jest prirediti joj dostojan pogreb. Ja nemam pravo ni u tome sudjelovati, jer je poslah u smrt. ŠESNAESTO POGLAVLJE Moj život nakon Leine smrti kao da je izgubio negdašnju boju, okus i miris. Preplavio me osjećaj uzaludnosti i posvemašnje besmislenosti. Ništa me više nije radovalo, ni u čemu više nisam znao uživati. Ne, to nije bila obična tuga. Bijaše tu gorčine i samooptužbe što tek njezinim odlaskom spoznah koliko mi je uistinu značila. Ja samo s njom bijah čovjek koji ima svoj dom. Bijaše u mojoj tuzi nečeg opasnog za moj život. Zatupljujuća ravnodušnost činila je da se više nikoga i ničega ne bojim. Gubio sam osjećaj za oprez. Nisam više vagao svoje rečenice.

Znao sam da me svi oko mene preziru i da ne postoji više nijedno biće na ovome svijetu koje prema meni osjeća istinsku ljubav. Nakon njezine smrti još sam dugih pet godina vladao Judejom. U to su vrijeme Isusovi sljedbenici iz dana u dan sve više jačali. Množili su se na neobjašnjiv način. I što je bio udaljeniji dan u kojemu dadoh razapeti njihova proroka, to je s većom snagom narastala njihova vjera u sve ono što on govoraše za života. Nisam više činio ništa da ih onemogućim. Nijednom više ne izdadoh. zapovijed da se netko od njih ubije. Ali, ne opozvaše me zbog toga iz Rima, jer me i ondje štitila priča o mojoj ženi koju dadoh ubiti kada pristupi onima koji osporavahu vladavinu ovozemnih kraljeva i careva. Sivilom i bezvoljnošću bijaše označeno preostalih pet godina moje vladavine. Kada mi pristiže vijest da je car Tiberije umro, ne osjetih ni žaljenje ni strah. Znao sam da će ubrzo potom iz Rima stići moj opoziv i da ću morati napustiti ovu zemlju u kojoj sahranih jedino biće koje istinski ljubih. I doista, dva mjeseca potom, razriješiše me namjesničke vlasti a da ni na trenutak ne požalih za tim. Čak osjetih olakšanje i zadovoljstvo što odlazim iz zemlje u kojoj me svi mrze i preziru. U Rimu sam se osjećao kao stranac. Sve se izmijenilo. Na carsko prijestolje zasjeo ludi, nepredvidljivi Kaligula. Glave uglednika preko noći su padale bez objašnjenja, bez svrhe, bez bilo kakvog političkog opravdanja. Dojučerašnji Tiberijevi miljenici postadoše najugroženijim bićima. Strah i nemir od ludog vladara zavlada najmoćnijim gradom. Nisam se bojao za svoj život. Bilo mi je svejedno hoće li jednoga dana ili jedne noći carski legionari doći po mene sa smrtnom presudom ili će zaobići moju pustu kuću. Nisam se bojao, jer prestadoh cijeniti svoj život. Ravnodušno sam gledao kako neke od mojih bivših prijatelja i poznanika odvode u smrt, u nepostojanje. Ljudski život imao je još manju cijenu nego u vrijeme cara Tiberija. Svi oni koji s radošću i pjesmom dočekaše proglašenje novoga cara sada i sami strepiše da bi i njihov život mogao biti ugrožen. Sve one blagodati koje mi je Rim u mladosti pružao, sve one prednosti nad drugim gradovima svijeta počeh doživljavati kao zamor i manu. Počeh

vjerovati da taj grad može pružiti sreću samo mladim ljudima željnim uzbuđenja. Da, zagazih u zrele godine, kada je čovjeku draži smiraj dana od podnevne vreve i živosti. Tek ovdje spoznah koliko sam se izmijenio dok bijah namjesnik u Judeji. Iz ovoga grada otiđoh kao čovjek koji ima nadu i žudnju nešto učiniti u svojemu životu, a vratih se bezvoljan i razočaran. Odživjeh u tom ludom, opasnom Rimu dvije godine, povučen od svijeta, ponajviše bivajući zatvoren između četiri zida svoje puste kuće. A tada, odjednom, poče mi u snove dolaziti moja Lea. Tek što bih usnuo, ugledao bih nju kako mi uz osmijeh prilazi. I vidjeh po stotinu puta trenutak kada se naši pogledi prvi puta susretoše, vidjeh po stotinu puta naše vjenčanje i ponovno proživjeh sve one razgovore u kojima sam nekada tako uživao. Bijahu ti snovi, u kojima nju susretoh, tako jasni, tako stvarni, poput samoga života. I dogodi se da zamrzih buđenja, one tužne trenutke u kojima se moradoh rastaviti od njezine sjene. Sto sam je više noćima sanjao, to sam teže podnosio dane i stvarnost u kojoj nje nije bilo. Mislio sam da će mi vrijeme olakšati patnju, a nasuprot tomu snovi u kojima susretoh njezin lik povratiše staru tugu i još je pritom umnožiše. Poče mi nedostajati miris judejske zemlje, miris hrane koju je nekada Lea odabirala za me želeći mi ugoditi. Poče mi nedostajati miris mora u gradu Cezareji, miris koji se zavlačio u moju ložnicu dok bijah u zagrljaju voljene žene. Na sedmu godišnjicu njezine smrti, probudih se obliven znojem. Sanjao sam je tužnu, bez osmijeha na licu. Stajala je u nekoj velikoj spilji, a između nas dvoje bijahu rešetke koje mi priječiše da joj priđem i zagrlim je. Pokušavao sam joj nešto reći, ali me ona nije mogla čuti. I koliko se god upinjah da je dozovem, da skrenem njezinu pozornost na sebe, ostadoh za nju nevidljiv, a glas moj nečujan. Spoznah da je tužna što nisam uz nju, da pati što joj ne dođoh u posjet prije negoli izgradiše te rešetke koje nas zauvijek razdvojiše. Taj san toliko me uznemirio da nisam mogao objedovati sve do predvečerja. A u predvečerje pozvah nadglednika mojih slugu i robova i rekoh mu: — Morat ćeš biti brz. Upravo donesoh odluku: za dva dana polazim na dalek put, pripravi sve što je potrebno. Dugo me neće biti.

— Kamo idete, gospodaru? — U Judeju. Obići grob svoje žene. Sutradan, dok bijah u žaru priprema za put, na vratima moje kuće osvanu moj prijatelj iz djetinjstva, Salvije, slavni mozaičar. Godinu dana ne bijaše u Rimu. U Dalmaciji provede to vrijeme, ukrašavajući mozaicima kuće dvojice rimskih moćnika. Iskreno mu se obradovah. Nakon što mi je ispripovjedio kako je živio i što je činio u protekloj godini, zapitah ga za svrhu njegova posjeta. Spremno mi ju je izložio: — Prijatelju, otkako carstvo vodi Kaligula, u ovome gradu nasta pravi kaos, nitko se ne brine ni za koga, a ponajviše ispaštaju rimski siročići, koji ostadoše na ulici bez zaštite države. Razgovarao sam s nekoliko imućnih ljudi koji nisu bez srca, pa se dogovorismo da svaki od nas dade veću sumu novca za sagraditi dva velika prihvatilišta za njih. Da bar imaju što za pojesti i da ne spavaju na otvorenom. Stoga te dođoh pitati možemo li se nadati i tvojoj pomoći. — Dragi Salvije, sutra polazim na put u Judeju i nisam siguran hoću li se otamo živ vratiti. Danas ću sastaviti oporuku u kojoj ću napisati da sve što imam ostavljam rimskim siročićima, ako se za šest mjeseci ne vratim sa svoga puta. — Ali, Poncije, to je više od onoga što sam očekivao, ne moraš baš sve... — Dopusti, Salvije, da mi je veća radost da moja imanja i obiteljska kuća pripadnu najmlađim rimskim beskućnicima nego da to završi u rukama one zvijeri koja sebe naziva carem. A kao što znaš, mnogi koji bijahu bliski pokojnom Tiberiju ostadoše i bez glave i bez imanja. U prijateljevim očima susretoh izraz zahvalnosti zbog mojega dobročinstva kojemu se u toj mjeri zasigurno nije nadao. SEDAMNAESTO POGLAVLJE U Cezareji se zadržah samo jedan dan. Tek toliko koliko bijaše potrebno da se pridružim prvoj karavani koja je sutradan u zoru polazila za Jeruzalem. Bijah uzbuđen kao svaki zreo čovjek kada nakon dugih godina dođe u kuću svojega djetinjstva.

Dvije godine prije, dok sam napuštao Judeju, mišljah da je to zauvijek. A evo, opet sam tu i opet se potvrđuje da nikada sa sigurnošću ne možemo znati kamo će nas naš nepredvidljivi život odvesti. Putujući prema Jeruzalemu, od ljudi iz karavane saznadoh da novi namjesnik Judeje vlada čvrstom rukom, izigravajući maloga Kaligulu. Rimska okrutnost i strah od novoga dana i ovdje postadoše ljudima svakodnevnica. Činilo se kao da je cio svijet poludio. Pa i pored toga, bilo mi je kao da se sklonih u neku zavjetrinu. Rim mi se učini tako dalekim, a ja oćutjeh zadovoljstvo što se sa svakim korakom sve više udaljavam od njega. Kada stigoh u Jeruzalem, otiđoh do Leine obiteljske kuće. Ondje zatekoh njezinu majku Rahabu. Mišljah da će mi susret s tom ženom, čiju kćer poslah u smrt, biti mučan i nelagodan, a umjesto toga susretoh blage oči pune praštanja. Saznadoh da joj je muž umro prije godinu dana. Najstariji sin preuzeo je očev posao u namjesnikovoj rezidenciji u Jeruzalemu, a ostali sinovi, koji život posvetiše trgovini, bijahu poslom u Tiberijadi. Bila je sama u kući. Nakon što me nahranila i napojila, zagleda se u mene i reče: — Znala sam da ćete jednoga dana doći. — Kako ste mogli znati, kad ni ja to ne znadoh? — zapitah. — Prije negoli će otići u Betfagu, dala mi je jedan svitak i rekla da ga uručim vama, tek onoga dana kada dođete u ovu kuću. Rekla mi je da nitko, pa ni ja, ne smije pročitati što u nje mu piše i da strpljivo čekam vaš dolazak, pa makar prije toga prošle godine i godine. Otišla je u drugu prostoriju i trenutak potom vratila se s požutjelim svitkom koji je čekao duže od sedam godina da mi bude uručen. Ruka mi je zadrhtala kada razmotah svitak i ugledah Lein rukopis. Bile su to njezine posljednje riječi upućene meni. — Mogu li sada, odmah, bez čekanja, pročitati što ovdje piše? — zapitah njezinu majku. — Možete. Želite li da ja odem u drugu prostoriju, da u miru čitate? —Ne, naprotiv. Ostanite u mojoj blizini. Iako neću čitati na glas, lakše mi je ako ste tu, jer strepim od riječi osude koje mi možda napisa. Ona je vidjela svoju budućnost i možda me u ovim rečenicama proklinje zbog toga što je poslah u smrt. Zašutio sam i pogled usmjerio na oproštajne rečenice moje neprežaljene žene.

Dragi Poncije! Pišem ti ovo, jer u snu vidjeh svoj svršetak i ono što će biti nakon toga. A vidjeh tvoju tugu, i dan u kojem dolaziš u moju roditeljsku kuću, i ovaj trenutak dok drhtavom rukom držiš svitak čitajući moje oproštajne riječi. Želim da znaš da zagrljena tvojom ljubavlju doživjeh istinsku sreću. Prije negoli tebe upoznadoh, živjela sam ranjena i osramoćena nesrećom koja me u ranoj mladosti zadesila. Zahvaljujući tebi odagnala sam strah od dodira, zahvaljujući tebi postala sam žena koja ne prezire svoje tijelo. Zahvaljujući našim predivnim razgovorima, naučih se poštivati ljude koji dolaze iz drukčijeg svijeta od onoga s kojim se susretoh u krilu svoje obitelji. Želim da znaš da ti sve opraštam i da ni za čim ne žalim. Priznajem da se bojim onoga što vidjeh pred sobom, onoga što me iščekuje u Betfagi. Ali me tješi spoznaja da i veliki Isus vidje svoj kraj pa mu ne htjede umaknuti. Tješi me spoznaja da smo svi mi upisani u veliki Božji plan kojim će se proslaviti ime njegovo. Vidjeh tvoju tugu prije negoli te zadesi. Vidjeh očaj i samoću koja će te obuzeti po povratku u Rim, vidjeh tvoj ponovni dolazak u Judeju i razlog dolaska. Znam da si ovdje došao u namjeri da obideš moj grob. A ja te molim, ne idi na moj grob. Molim te i zaklinjem našom čistom ljubavlju, otiđi na grob onoga kojega razapeše po tvojoj naredbi. Pred njegovim grobom, pokaj se za ono što mu učini, pokaj se za svako zlo koje si u svojemu životu počinio i zatraži oproštaj. I on će ti oprostiti. Jer on oprašta svima koji se pokaju i koji u njega zatraže oproštenje. Povjeruješ li u ove riječi, povjeruješ li u to da je gospodin Bog naš Gospodin jedini, povjeruješ li da je Isus njegov Sin, pokaješ li se za svoje grijehe, bit ćeš spašen. Naći ćeš svoj mir. I jednoga dana ti i ja, nakon svih patnji i lutanja, ponovno ćemo biti sjedinjeni u ljubavi. Ne optužuj samoga sebe. Ne robuj prošlosti. Sve što je bilo, moralo je biti. Ni za čim ne žali. Znaj da i tvoja duša može biti spašena. To je moja posljednja želja. Pred Isusovim grobom ostavi prošlost, preobrati se i spasi se. Moja ljubav čeka na tebe.

Ljubeći te kroz svu vječnost, iščekujem naš ponovni susret u slavi Oca nebeskoga i šaljem ti posljednji pozdrav. Tvoja Lea Spustih svitak. Nedostajalo mi je zraka. Srce mi je ubrzano kucalo. Osjećao sam kao da upravo dovrših razgovor s Leom. Mišljah da ću skončati od snage rečenica koje upravo pročitah. Prvi put nakon njezine smrti oćutjeh živu ljubav i povratak nade za koju mišljah da me zauvijek napustila. — Problijedili ste, da vam donesem vode? — zapita me njezina majka. — Ne, nije potrebno, u redu je, sve je u redu — uzvratih. — Ali, ne izgledate dobro. Ako želite, mogu... — Dobro sam, dobro. Imam samo jednu molbu, jednu želju. — Kažite. — Molim vas, odvedite me do Isusova groba. Susretoh nevjericu i zaprepaštenje u očima Leine majke. Sve je mogla očekivati od mene, samo ne takav zahtjev. Osjećao sam se kao u nekom polusnu. Bijah iscrpljen od teškog, napornog putovanja, bijah zbunjen svim onim što pročitah s onog svitka. U vrtlogu proturječnih osjećaja, dopuštao sam samo jednoj misli da me vodi dalje: ispuniti Leinu posljednju želju. Da, želio sam ispuniti njezinu posljednju želju pa makar u tome dodirnuo svoj kraj i svoju propast. Prepuštao sam se njezinoj volji, njezinoj ljubavi koja izviraše iz svake rečenice koju mi napisa. Ona vidje svoj kraj, ali ga ne izbježe jer ne htjede spriječiti da se odvija Božji plan. Ona vidje i sve ono što se meni dogodi tek nakon njezina svršetka. Bio sam na rubu ludila i gubitka svijesti. Kad me dovela do Isusova groba, tihim glasom rekoh Leinoj majci: — Poštovana Rahaba, zahvaljujem vam na vašoj dobroti. Molim vas, ostavite me ovdje samoga. Ne znam hoćemo li se više ikada su sresti. Želim tek da znate da žalim zbog boli koju vam nanesoh, želim da znate da onoga prokletoga dana kad poslah vojnike u Betfagu i samome sebi uništih život. Neka vas čuva i štiti vaš Bog u kojega je Lea vjerovala svom dušom i srcem. Nježno me je rukom dodirnula po licu, onako kako dodirujemo malo dijete željno zagrljaja, i rekla: — Neka vas Bog čuva, nesretni čovječe. Neka vam podari mir i oprost. Ostavila me samoga.

Ostavila me pred grobom čovjeka kojega dadoh razapeti. Dugo sam sjedio ondje. Nepomičan, u zagrljaju šutnje. Prožimala me nelagoda. Prvi put u životu bijah pred grobom čovjeka kojemu oduzeh život. A mnoge već poslah svojim mačem u carstvo mrtvih, nikada ni ne pomišljajući na to da ću jednoga dana i sam morati poći onamo. I da će me, možda, ondje susresti gnjev onih kojima oduzeh život. Prisjetih se onoga dana kada sam mu sudio. Zatvorih oči i dozvah u sjećanje njegov lik, njegove oči. Prisjetih se čak i boje njegova glasa, kada je bez straha, stojeći preda mnom, rekao: »Moje kraljevstvo ne pripada ovom svijetu. Ja sam se zato rodio i zato došao na svijet da svjedočim za istinu. Svatko tko je prijatelj istine sluša moj glas.« — Oprosti mi — izustih naglas. U tom trenutku, kao u snu, jasno vidjeh toga pravednika kako hoda svijetom i ozdravlja bolesne, otvara oči slijepima, oživljava mrtve. Vidjeh ga kako čini dobra djela želeći proslaviti Boga jedinoga koji ga posla na ovaj svijet, da ljudima donese nadu, dobrotu i spas. I vidjeh svoj jadni život i stotine ljudi koji nastradaše od mojega mača i mojih bešćutnih naredbi. Vidjeh svoju žudnju za vojničkom slavom, koja je ostvariva samo na kostima poginulih i zgaženih, vidjeh sebe kako živim bez ljubavi, kako upoznajem Leu i svijet drukčiji od dotadanjeg. Vidjeh mrtve majku i oca i dan u kojemu saznadoh da mi oni nisu ni majka ni otac. Vidjeh život koji nije vrijedan življenja. I spoznah da najsretniji bijah kada ljubav dodirnuh i ljubavlju Leinom bijah darivan. Povjerovah da svaki život ima svrhu, da jedan je Bog i da susretoh istinskoga Mesiju. Spoznah stravično zlo koje počinih, spoznah koliko jadan i bijedan čovjek bijah. Ja, slijepac sa zdravim očima. Ja, koji mišljah da se ljubav može oteti, da se sreća mačem može osvojiti. U tom užasu, jedinu mi utjehu pružiše Leine oproštajne riječi i njezina vjera da čak ni za mene nije kasno, da ni ja nisam zauvijek izgubljen, da se baš svatko na ovome svijetu može spasiti ako povjeruje u Boga jedinoga i pred njime se iskreno pokaje i zatraži oprost. Kleknuh na koljena, poljubih veliki kamen što zatvaraše ulaz u grob u kojemu nekoć bijaše položeno Isusovo tijelo i tiho progovorih: — Vjerujem u tebe, jedini Bože, i u tvoga Sina kojega dadoh razapeti. Kajem se zbog sveg zla koje počinih u svome životu. Bijah kao dijete koje nedužnim

životinjama vadi oči. Molim te, oprosti mi. Udijeli mi svoj oprost, iako znam da ga ne zaslužujem. Kunem se svojim životom da nikada više nikakvo zlo nikomu neću htjeti. Isuse premili, bijah tvoj krvnik, a volio bih da imam tu milost da mogu biti tvoj najponizniji sluga. I tek što to rekoh, zagrli me neka toplina, ruke mi se same od sebe raširiše, padoh na zemlju i kao da na trenutak izađoh iz svojega tijela. Osjetih milost, osjetih oprost onoga koji zbog mene bijaše razapet, osjetih da i ja mogu biti spašen, osjetih ljubav Sina Božjega kojega u smrt otjerah. Znao sam da ne zaslužujem tu milost. Moj grijeh bijaše ogroman, ničim iskupiv, a ipak doživjeh da mi oprosti onaj koji bez krivnje prođe ovim svijetom i nakon moje presude umrije u teškim mukama. Suze mi navriješe od zahvalnosti i tuge. I kao da suzama ispirah sve muke i nepravde koje počinih drugima u svome životu, kao da se oslobodih svih tuga i strahova koji me do tada progoniše. Plakao sam, prvi put nakon majčine smrti. Ponovno se u meni rađalo ono dijete kojem nekada davno zabraniše da živi kao dijete, primoravši ga na život svojstven bešćutnim bićima. OSAMNAESTO POGLAVLJE Znao sam da po Galileji i Judeji, po Samariji i Pereji hode Isusovi učenici i narodu propovijedaju Božju riječ. Osjetih istinsku žeđ za njegovim učenjem, jer povjeravah u njega, pa donesoh odluku da ću potražiti njegove prve sljedbenike. Da, želio sam dodirnuti sve ono što propustih u svojemu životu. Poželjeh se udaljiti od svega onoga što nekada bijah. I tako raspolućen između svoje prošlosti i budućnosti, zaputih se s jednom karavanom dolinom rijeke Jordan prema Galileji. Govorahu svi da se Isusovi učenici najčešće pojavljuju baš u Galileji i da im je ondje najsigurnije širiti svoj zabranjeni nauk. Nakon tri dana puta, dođosmo u jedno prenoćište nedaleko od grada Salima. Do Galileje mi je trebalo još nešto više od dana hoda, ali kad čuh da u obližnjem selu jedan od Isusovih sljedbenika propovijeda, odlučih sutradan u zoru otići onamo. Na izlazu iz sela bijaše zdenac, a nedaleko od njega veliki maslinik. Došlo je preko stotinu ljudi. Strpljivo su čekali da se pojavi čovjek koji će nam prenijeti riječi Sina Božjega.

Kad napokon dođe među nas, nasta takva tišina, da ni dah svoj ne mogasmo čuti. Bijaše pred nama mršav čovjek u zrelijim godinama. U ruci je držao veliki štap o kakav se putnici vole oslanjati na dugim putovanjima. Glas mu je bio zvonak, poput glasa kakva mladića: — Braćo i sestre, počujte riječi koje primismo od Isusa, Sina Božjega, u dane dok bijaše među nama. A govorio je: »Nemojte suditi, da ne budete suđeni. Jer kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti. Sto imaš gledati trun u oku brata svojega, a brvna u svom oku ne zapažaš!« I još nas je podučavao: »Čuli ste da je kazano: Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskog, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i nepravednima.« I još nam reče i stoput ponovi: »Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima. U tome je sav Zakon i Proroci.« Upijao sam riječi koje čuh poput sasušene zemlje na koju, nakon dugotrajnog iščekivanja, padaju prve kapi kiše. Slušao sam i o tome kako je ozdravio dvojicu slijepih, kojima je vid povratio u trenutku kada potvrdiše da vjeruju u njega. Slušao sam o tome kako je ozdravljao gubave i oduzete, o tome kako je opraštao bludnicama i grešnicima. Imao je samilost za svakoga tko se pokajao, tko je pokazao vjeru, tko je zaiskao oprost za počinjene grijehe. Na kraju nam Isusov svjedok ispriča priču o bogatom mladiću: — Odjednom mu pristupi neki čovjek i zapita: »Učitelju, što dobro moram činiti da postignem život vječni?« Isus mu odgovori: »Zašto me pitaš o onome što je dobro? Samo je jedan Dobar. Ako hoćeš ući u život vječni, vrši zapo vijedi.« Mladić ga upita: »Koje?« A Isus mu od govori: »Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku! I ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe.« Mladić mu odgovori: »To sam sve držao, što mi još treba?« Isus mu odgovori: »Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me.« Kad mladić ču te riječi, udalji se žalostan, jer je posjedovao veliko imanje. Kad propovijed bi okončana, priđoh onom čovjeku pa ga zapitah: — Dobri čovječe, jesi li ti Isusov učenik? — Ne. Ja sam učenik njegova učenika Petra. — Jesi li imao tu milost slušati Isusa?

— Tri puta stajao sam pred njim, kao što sada stojim pred tobom. Do svoje smrti neću zaboraviti njegove oči, boju njegova glasa i sve što izreče pred okupljenim mnoštvom u ta tri susreta koja se dogodiše posljednje godine njegova propovijedanja. — Želio bih doći do njegovih učenika, želio bih ih upoznati, slušajući njih, slušati Isusove riječi. Čovjek me pažljivo odmjerio, kao da propituje iskrenost mojih riječi. — Pođi u Galileju. I budeš li na svojemu putu činio ono što bi Isus volio da činiš, njegovi će ti se učenici otkriti. Budeš li, pak, zatvorio svoje srce za sve ono što danas na moja usta reče Isus, i njegovi će ti učenici ostati skriveni. Nakon što je snažno sunce u poslijepodnevnim satima izgubilo svoju snagu, pođoh s jednim prosjakom put Galileje. Bijaše to čovjek u poodmaklim godinama pa moradosmo koračati polaganije nego što bi meni odgovaralo. Osjećao sam da mu je to putovanje naporno i da se ne odluči na njega bez velika razloga. Ime mu bijaše Abel. U razgovoru od njega doznadoh da prije mnogo godina i on jedared susrete Mesiju i poču njegovu živu riječ, koju potom nikada više ne zaboravi. — Ja sam priprost čovjek, godinama načet, i lako zaboravljam i ono što mi jučer netko reče, ali ni jednu njegovu riječ ne zaboravih. Čak ga i upamtih kako govori: »Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko! Blago onima koji tuguju, jer će se utješiti! Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju! Blago žednima i gladnima pravednosti, jer će se nasititi! Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe! Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati! Blago mirotvorcima, jer će se zvati sinovi Božji! Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine! Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima! Ta, tako su progonili i proroke koji su živjeli prije vas.« Još mi Abel reče kako upamti Isusove riječi kojima navijesti svoju smrt. Reče pred učenicima svojim i ljudima koji se zatekoše pred njima da će morati ići u Jeruzalem, gdje će mnogo trpjeti od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca te da će biti ubijen i da će uskrsnuti treći dan. — I kad se doista dogodilo tako kako je navijestio, kad čuh da ga razapeše u Jeruzalemu i da treći dan uskrsnu, povjerovah u njega i od tada živim u miru znajući da me nakon smrti čeka nagrada zato što poštivah riječ

Božju cijeloga života. U miru sam od tada, bez gorčine, gledao na sve ružno što me zateče u životu, a što me do tada ne snošljivo gušilo. — Govoriš kao da si mnogo propatio. — Pa i jesam. Srećom, sada znam i vjerujem da svaki život ima svrhu i da u ovoj dolini suza i patnje ne bijaše pošteđen ni najbolji među nama. Ni sam Sin Božji koji proživi život bez grijeha. I tada mi starac ispripovijeda kako nekada davno živješe kao uglednik u jednom judejskom selu, sve do dana kada ga prijatelj lažnim svjedočanstvom pred seoskim starješinama ne okleveta da je skrivio požar u kojemu izgorje seoska sinagoga. Iako u tome ne bijaše nimalo istine, starješine ga odlučiše za kaznu išibati, a njegovu kuću i zemlju koju posjedovaše oduzeti kao naknadu štete seoskoj zajednici. Njega, ženu i desetogodišnjega sina prognaše zauvijek iz sela i okolice. — Od šibanja umalo umrijeh. Ruke me od tada slabo služe. Sa zavežljajima na leđima, žena, sin i ja pođosmo put Jeruzalema. I tek što prođosmo vrata jeruzalemska, žena mi se sruši na zemlju i umrije. Onako izranjavan, s nedoraslim sinom, bez ičega svoga, ne mogoh joj pružiti ni dostojan pogreb. Od tada počeh prositi i živjeti od milostinje dobrih ljudi. Nakon dvije godine, sina mi uze kao pomoćnika u svoju trgovinu prijatelj iz djetinjstva koji je živio u gradu Nainu, tako da mi se bar dijete spasilo bijede i prosjačkoga života. Kasnije, kada dođe do zrelosti, iskaza se u poslu, oženi se čestitom djevojkom pa dobiše sina i kćer. Slao mi je poruke da ostavim život prosjaka I Jeruzalem u kojemu ponajčešće prebivah te da dođem živjeti u njihovoj kući. Ne htjedoh im biti na teret pa odbih njegove opetovane ponude. I mišljah da je dobro tako kako jest, mišljah da mi dijete dodirnu sreću, sve do prije šest dana, kada saznadoh da mi sina i njegovu ženu ubiše razbojnici u kući na spavanju i orobiše sve što nađoše. Srećom, petogodišnjeg unuka i sedmogodišnju unučicu mi poštedješe. A da nevolja bude veća, pokaza se da mi sin ostavi dug od dvadeset četiri srebrnjaka, na što starješine grada Naina odrediše da će kuća mojega sina pripasti vjerovniku ako u roku mjesec dana netko od rođaka ne namiri taj veliki dug. Kako sam ja jedini rod svojim unucima, pođoh im u pomoć čim doznadoh za sve kako se dogodi. — Imaš li potreban novac za vratiti dug? — zapitah ga. — Osim jedne beskvasne pogače, u mojoj torbi nema više ničega, baš ničega. Očajan sam i nesretan što ostadoh bez sina i snahe, a u još veću tugu tonem što mi unučad ostade bez budućnosti i što mi nema druge nego podučiti ih prosjačkom životu na ulici.

— I svejedno vjeruješ u Boga i zahvaljuješ mu na takvu životu? — zapitah ga. — Vjerujem svom dušom i srcem, jer znam da nas Gospodin često izlaže nevoljama ne bi li iskušao našu ljubav i vjeru, ne bi li dao prigodu onima koji žive u blagostanju da zahvaljujući nama bijednicima mogu iskazati svoje milosrđe i tako se približiti Bogu. Kada Abel reče da iza njegova pokojnog sina ostade dug od točno dvadeset četiri srebrnjaka, znadoh da me Bog naš jedini odluči iskušati, jer u mojoj kesi bijahu ostala još točno dvadeset četiri srebrnjaka. — Abele, možda ti ja mogu pomoći — rekoh. Starac zastade, zagleda se u moje oči i u nevjerici zapita: — Kako, gospodine, i zašto? Ti si u skupim rimskim haljinama, a ja sam u ovim prosjačkim neuglednim. Ne ljuti se, ali ljudi poput tebe ponajčešće zaobilaze nas prosjake. Niti mi možemo u vaš svijet, niti vi možete u naš. Milostinju ponajčešće dobih od onih koji imadoše tek malo više od nužnoga za svakodnevni život. Pa već i ovo što si ostavio onu karavanu s mazgama koja te je dovela do grada Salima i što poželje čuti sljedbenika Isusova pa se potom zaputi pješice sa mnom, već to je čudo. Na njegovu sumnju, pokajnički uzvratih: — Griješio sam mnogo u svome životu. Mnogim ljudima nanesoh bol. Bog je htio da u mojoj kesi ostanu još točno dvadeset četiri srebrnjaka. Iznos ravan dugu koji osta iza tvojega nesretnog sina. Učini mi tu radost, uzmi ovaj novac i spasi svoje najmilije od bijede i ulice. Starčeve usne zatitraše kao da ne uspijevaju više govoriti. Teško je dolazio do zraka. Ruke mu zadrhtaše, a onda se naglo baci preda me I stade mi ljubiti noge. — Velik si, Bože, velik si, kada mi posla ovako plemenita čovjeka, kada mi posla spas kojemu se ne usudih ponadati. O gospodine dobri, o spasioče moj, reci mi bar svoje ime da znam koga ću do smrti hvaliti, čije će ime moji unuci i unuci njihovih unuka slaviti i spominjati. — Unucima ćeš reći da vas je spasio Isus koji se mnome poslužio kao svojom produženom rukom. — Svejedno te molim, reci mi, dobri čovječe, kako ti je ime. — Zovi me... zovi me Nikodem. Židov sam iz poganoga grada Rima — rekoh. — Nikodeme brate, neka Bog blagoslovi i tebe i tvoju obitelj. — Ja nemam obitelji, Abele. I nisam dostojan Božjega blagoslova. Stoga ne zahvaljuj meni za ove srebrnjake, nego Isusu. Pružih mu kesu sa srebrnjacima. Starac ih drhtavom rukom uze pa reče:

— U ovoj sreći što je osjećam zbog spasa svoga unuka i svoje unučice, žalim samo za time što ja tebi baš ničim ne mogu uzvratiti za tvoju ljubav i dobrotu. — Možeš. Možeš mi učiniti veliku uslugu, koju ti nikada neću zaboraviti. — Samo kaži, gospodaru, na sve sam spreman, samo da ti uzvratim. — Podari mi te svoje prosjačke halje, a ja ću tebi zauzvrat dati ovu moju gospodsku haljinu. — Ali... u mojim haljama nećete izgledati dostojno svojega značenja. — Zar ti je žao tvoje odjeće? — Ne, gospodaru, ne. Samo... ako obučete moje halje, svi će misliti da ste običan prosjak. — Abele dragi, tvoje mi halje trebaju jer želim biti prosjak, želim živjeti od tuđe milosti, ja koji mnogima uskratih milost koju su zaslužili od mene. Reci mi, kada bih u ovim haljama došao na bilo čija vrata zaiskati milostinju, što bi se dogodilo? — Otjerali bi vas, jer bi mislili da zbijate šale s njima. — Eto vidiš, zato mi treba tvoja odjeća. Da ne umrem od gladi. Jer kad tebi dadoh ove srebrnjake, ostadoh praznih ruku. Stoga te molim, budi milostiv prema meni, daj mi svoje halje i spasi me od gladi. I molim te, uzmi moju bezvrijednu haljinu, koja ni prosjaku ne može pomoći. I dok smo razmjenjivali odjeću, vidjeh u Abelovim očima strah, jer sumnjaše da u mojoj koži obitava poludjeli um. Da, gledao je u meni luđaka i bojao se da bih već u sljedećem trenutku mogao promijeniti svoje odluke, koje njemu donesoše spas, a mene pretvoriše u običnoga prosjaka. Ni naslutiti nije mogao taj prostodušni čovjek da se nizašto više ne bih vratio u svijet koji zauvijek ostavljam, bježeći od sebe kakav nekada bijah. KRAJ

PONCIJE PILAT - EVOLUCIJA PREMA NOVIM HORIZONTIMA Pojava književnika i dramskog pisca Mire Gavrana na hrvatskoj i europskoj kulturnoj sceni značajna je iz više razloga. Rekao bih, možda ponajviše zbog toga jer je svojim doista jedinstvenim, neponovljivim i atipičnim stilom osvojio vrlo široku čitateljsku i kazališnu publiku. A malo toga mu je zapravo išlo u prilog. Kao pisac jedne zanimljive, ali internacionalno jako malo afirmirane nacionalne književnosti probijao se svojim djelima u inozemstvu, polučujući respektabilne rezultate. Sistematičan i temeljit u radu, angažiran u kulturnom životu, vrlo je rano počeo pisati. To mu je pomoglo i u odabiru širokog i raznolikog spektra književnih motiva koji su ga značajno afirmirali i vinuli ga u sam vrh recentne književne produkcije u Hrvatskoj. Roman Poncije Pilat (pored već tiskanih naslova Judita i Krstitelj) zaključuje biblijsku trilogiju Mire Gavrana. Čitanje ovog naslova priziva u svijest aktualizaciju judeo-kršćanskog kodeksa kojim je pisac ovog djela uspio vrlo duboko proniknuti u psihologiju povijesti međuljudskih odnosa. Današnje postojanje ideja i motiva u književnosti može se zadovoljiti revidiranom ulogom povijesnih osoba u fikcionalnom romanu ako to, uvjetno rečeno, proširuje mogućnosti sagledavanja jedne značajne sudbine, u kontekstu univerzalnih kršćanskih motiva koji se, u ovom slučaju, prelamaju i fluktuiraju upravo u barbarskoj duši jednog rimskog namjesnika Judeje. Francuz Claude Roy napisao je: »Mi konačno nikad ne čitamo da bismo zaboravili život, već naprotiv: da ga osvijetlimo« (Gallimard, Pariz, 1968). Ta misao kao da je prisutna nit vodilja u svim djelima Mire Gavrana. Njegova sposobnost da zbivanja svojih djela uvijek transponira u neko drugo vrijeme, pritom postižući potpunu autentičnost i ugođaj doba kojeg nam prezentira, da bi povrh svega u tim djelima zapravo problematizirao dvojbe, sumnje, strahove i nesigurnosti modernog čovjeka. Biblijska trilogija nudi rješenje zapretenih ljudskih sudbina u kršćanskim vrednotama, koje i danas, dvije tisuće godina od svoga nastanka, suvereno daju odgovor na kompleksnost življenja. Također, valja reći kako autor izbjegava u svom umjetničkom ostvaraju dati svojim djelima pedagošku, odnosno didaktičku dimenziju koja bi banalizirala strukturu i tematiku djela. Filozofske i duhovne misli koje proizlaze iz fabule romana samorazumljivo se nameću kao logičan slijed evolucije misli i spoznaja do kojih dolaze likovi u romanu kroz već poznate događaje iz života Isusa i njegovih učenika. Iznenađuje autorova sposobnost da ih ispriča ponovo na jedan posve nov i originalan način, pritom ne dirajući u već poznate i nedvojbene činjenice, već u mogućnosti sagledavanja što se u fikcionalnom slijedu događanja moglo zbiti s akterima iz biblijske priče o

Ponciju Pilatu. Hermeneutički Gavran zapravo postiže visok rezultat. Savršeno se uklapa u nedodirljive kršćanske objave, a svojoj fikciji ostavlja puno prostora u interpretaciji različitih mogućnosti prvih kršćanskih sudbina. Poncije Pilat kao lik u Gavranovoj književnoj radionici pokazao se kao vrlo zahvalna figura. Pripadnik visokog, vojničkog sloja rimske države. Religiozno nedefiniran, pobornik mnogoboštva. Čovjek sile i nasilja, međutim, zdrave logike i rasuđivanja. Nakon zavidno uspješne vojničke karijere po rimskim provincijama, dolazi u Rim gdje ga car Tiberije zbog nemira u Judeji šalje kao namjesnika. Iz njegova načelno jednakog tretiranja rimskih provincija, po dolasku u Judeju, vrlo brzo se suočava s jednom vrlo kompleksnom političkoreligioznom situacijom za koju će se uskoro uvjeriti kako njome, uza sav svoj vojnički talent, ne može ovladati. Štoviše, višestruko upleten u nove odnose, on se polako počinje mijenjati, da bi na kraju, nakon što je protiv svoje volje dao pogubiti Isusa, potom nenamjerno i svoju ženu, pao s namjesničkog položaja, uvidjevši svu apsurdnost materijalnog života i karijere zasnovane na sili, potpuno se preobratio i postao kršćanin. Zanimljiva fabula koju Gavran polako gradi na međusobno ovisnom slijedu događaja: odrastanju mladoga Pilata u Rimu, smrti roditelja za koje na samrtnoj očevoj postelji saznaje da mu nisu roditelji, već je dijete poginulih pobunjenika iz jedne od rimskih provincija, do vojničke karijere koja će ga odvesti u Judeju, provinciju koja će ga u potpunosti moralno, duhovno i intelektualno preobraziti. Terapeutski način pisanja ostvarenje kroz lapidamost i konzistentnost fabule. Otvaranje prema životu glavnog lika romana realizirano je maštovito i u vrlo snažnoj interakciji sa stvarnošću starog vijeka. Zakoni koji su tada vladah govore koliko surovosti postoji u ljudskoj psihologiji. Gavran nam zapravo pokazuje kako je i koliko ona i danas prisutna u modemom svijetu, a može biti prevladana ljubavlju, praštanjem i brigom za bližnje, tim tradicionalnim kršćanskim vrednotama koje su došle na svijet Isusovim naučavanjem. Pri tome autor pokazuje umijeće usklađivanja fabule s dramatskom radnjom, opis materijalnog života koji dovodi do više, duhovne spoznaje, ljudske egzistencije koja, prepuštena naoko stihijskim, besmislenim i kaotičnim događajima evoluira prema novim horizontima. Dotaknuti problem subjektivnog i objektivnog uma, kao sukoba između snage duha/harmonizirane slike svijeta i zaokupljenosti sredstvima, ciljevima, prilagodbi i interesima da je povoda za razmišljanje. Najviše zbog toga jer smo svjesni kako u našem dobu dominira subjektivni um blizak dezorijentiranom intelektualcu koji u taksativnom nizanju poznatoga i računanju svojih mogućnosti vidi jedini svoj autoritet. I dok kultura vodi progresu (patetična

sintagma), religija ipak mora dovesti do spoznaje i oslobađanja. Ostaje dojam kako autor koristeći vlastito životno iskustvo i dosegnute spoznaje na vrlo relevantnoj razini uspijeva interpolirati veliko znanje u jednu, samo naoko, biblijsku priču. Jednostavan stil, prepun napetih dramskih trenutaka u ovom romanu, pokazuje kako se zapravo kao čitatelji više moramo orijentirati na sadržaj nego na formu. Kratke i jezgrovite rečenice, brzo nizanje događaja i scena kao da žele pokazati unutrašnji, a ne vanjski svijet rimskog namjesnika. Izbacivanje suvišnih rečenica i nebitnih događaja uobičajen su stil pisanja Mire Gavrana. Podsjeća me to na američke škole kreativnog pisanja koje idu u krajnje redukcije i balansiranja teksta kako bi se postigla ujednačenost i snaga umjetničkog dojma. Opreka između stvaralaštva ovog autora i drugih hrvatskih pripovjedača upravo je u toj točki najzamjetnija. Obimni tekstovi drugih pisaca sa bezbroj nevažnih pojedinosti često guše suvremenu književnu produkciju. Izbjegavajući stereotipe u koje je mogao vrlo lako zapasti posegnuvši za jednom biblijskom temom, autor se znalački i vrlo maštovito kreće kroz samozadate koordinate. Fascinantni su dijalozi koje Poncije Pilat vodi s Isusom, Tiberijem, Kajfom, Leom, Rufionom... Senzualan, emotivan ljubavni odnos Poncija sa ženom Leom, epizoda koja će najviše utjecati na spoznajno sazrijevanje rimskog namjesnika, ujedno su najsnažnije i najdirljivije stranice ove knjige koje po inventivnosti i vrlo snažnom umjetničkom dojmu spadaju u najbolje stranice koje je u cjelokupnom svojem književnom stvaralaštvu ispisao Miro Gavran. Biblijska trilogija koja je, nakon romana Judita (2001) i Krstitelj (2002), zaokružena romanom Poncije Pilat predstavlja jedno od najznačajnijih i umjetnički najkompleksnijih literarnih zahvata u našoj recentnoj produkciji. Štoviše, uvjeren sam kako će ova biblijska trilogija ostati kao jedno od trajnih literarnih vrijednosti nacionalne književnosti. Romanom Poncije Pilat dobili smo jedno nesvakidašnje djelo koje će svojim univerzalizmom, dubinom umjetničke poruke, nepretencioznošću, kompozicijom i fabulom plijeniti pažnju čitatelja različitih naraštaja. Mladen Urem

MOZAIK KNJIGA d.o.o., Zagreb Za nakladnika Marijan Gnošeij Grafički urednik Srećko Jolić Oblikovanje naslovnice Fadil Vejzović Korektor Jakov Lovrić Tisak AKD d.o.o., Zagreb, 2004. CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb UDK 821.163.42-31 GAVRAN, Mira Poncije Pilat / Miro Gavran. - Zagreb : Mozaik knjiga, 2004. - [Biblioteka Mozaik ; knj. 42) ISBN 953-196-413-0 441006164 Kad se prolomi lelek narikača koje okružiše mrtvo tijelo moje majke, postadoh svjestan veličine užasa i gubitka. Preko sunčanog dana pade crni pokrov. Briznuh u plač koji mi uskraćivaše dah. Trenutak potom, otac me grubo uhvati za ruku i povuče k sebi. Dođi! Od snažnog stiska oćutjeh bol. Gotovo vrisnuh. Ubrzo bijasmo daleko od pogleda naših robova i sluškinja u prostoriji u kojoj otac u sretnije dane primaše goste. Uhvatio me svojim snažnim rukama za moja nejaka ramena i protrese ih kao da me želi probuditi iz ružnog sna. — Slušaj i upamti! Ne smiješ plakati! Smiri se! Ukroti dah! Nikada nitko ne smije vidjeti tvoje suze. Ti si muškarac, ti si sin čovjeka koji je dvadeset pet godi na s mačem u ruci branio carstvo. Nijedan rob, nijedan čovjek ne smije više vidjeti tvoje suze. Majka ti je umrla i znam da te to boli, kao što boli i mene. Ali, ljudi se rađaju i umiru svakoga dana, jer je to volja bogova, jer je to zakon svi jeta kojemu se svi moramo pokoriti. Jednoga dana i ti ćeš poput mene biti ratnik koji gleda smrt u oči. Stoga se nauči, od današnjega dana, gospodariti svojim srcem i suzama, kako te nebi počeo pratiti sraman glas. Shvaćaš li što ti govorim? Stisnuo sam zube, rukom obrisao suze, suspregnuo jecaje i pogledao oca ravno uoči: — Shvaćam, oče. Imao sam jedanaest godina. I nikada više u životu nisam zaplakao.