Miro Gavran - Margita

Miro Gavran, suvremeni hrvatski književnik, rođenje 1961. godine. Djela su mu prevedena na 12 jezika. Objavio je tri prozne knjge 'slavonskog ciklusa': romane Zaboravljeni sin (1989.) i Kako smo lomili noge (1995.) te zbirku priča Mali neobični ljudi (1989.). 0 tim je knjigama uz blagi humor oslikao tople, prepoznatljive junake, naše suvremenike koji, prolazeći kroz životne nedaće, dosežu pročišćenje. Potom piše romane o junacima prožetim izvanosjetilnim iskustvima: Klara (1997.) i Margita (1997.), kojima u hrvatsku književnost uvodi nove teme i motive. Od 1983. godine, kada je debitirao s dramom Kreontoua Antigona, napisao je dvadesetak drama i komedija: Noć bogova, Ljubavi Georgea Washingtona, Muž moje žene, Deložacija, Čehovje Tolstoju rekao zbogom, Kad umire glumac, Shakespeare i Elizabeta, Veseli četverokut, Pacijent doktora Freuda, Zaboravi Hollyu>ood... Imao je više od 70 kazališnih premijera u Hrvatskoj, Nizozemskoj, SAD-u, Poljskoj, Bugarskoj, Mađarskoj, Sloveniji... Autor je šest rado čitanih proznih knjiga za mlade: Svašta u mojoj glavi, Kako je tata osvojio mamu, Oproštajno pismo, Zaljubljen do ušiju, Sretni dani i Pokušaj zaboraviti. Napisao je scenarij za film Djed i baka se rastaju, te libreto za mjuzikl Veli Jote.

BIBLIOTEKA

Miro Gavran

UREDNICA

NIVES TOMAŠEVIĆ LEKTURA

MARILKA KRAJNOVIĆ LIKOVNI UREDNIK

NINOSLAV KUNC

MARGITA ili PUTOVANJE G PROŠLI ŽIVOT (roman)

Mozaik knjiga Zagreb, 1999.

- Zahvaljujem arheologici dr. Komeliji Minichreiter, čija sam znanja i iskustva o starčevačkoj kulturi unio u ovaj roman, i arheologici dr. Jasni Jeličić-Radonić, što mi je približila značenje Starog Grada - Farosa. M. G.

Što je bilo opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. Ima li išta o čemu bi se moglo reći: »Gle, ovo je novo!« Sve je već davno prije nas postojalo. Samo od prošlosti ne ostade ni spomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije doći.

PROPOVJEDNIK, STARI ZAVJET

PRVO

Bojao se. Učitelj je uzeo stolicu i stavio je nasuprot krevetu. Potom se okrenuo prema njemu i umirujućim glasom rekao: - Možete leći. Duboko je udahnuo, poslušno se smjestio na ležaj i desnom rukom poravnao uzglavlje. Pomisli da još nije kasno za odustajanje. Bilo bi najbolje skočiti s kreveta i istrčati na ulicu, među ljude koji žive banalnim životom, koji se dobro osjećaju u svojoj koži, među one koji ne žele istraživati nepoznato i zabranjeno. Još uvijek nije kasno, još uvijek... Na stari gramofon iz šezdesetih godina učitelj je stavio ploču. Zvuči Beethovenove kavatine ispuniše skromno namješteno potkrovlje. U svakoj drugoj prilici ta bi ga glazba ispunila ugodom, ali sada je skladna kavatina povećala u njemu napetost i razdražila mu osjetila. Učitelj je sjeo na stolicu. Njegovo lice bilo je ozbiljno kao u kirurga trenutak prije početka operacije. * - ■ . , * . . Jk

Miro Gavran

Znao je da učitelj ide s njim na taj put kao jedini svjedok njegovih tajni koje bi možda bilo najbolje ne otkrivati... Valovi straha i nervoze snažno su ga zapljuskivali. Srce mu je sve brže kucalo. Tražio je rečenicu kojom bi se najlakše izbavio iz te nelagode. Pokušavao je smisliti uvjerljivu ispriku. Dlanovi su mu se ovlažili. Suho se nakašljao. Opravo kad je htio izgovoriti spasonosnu rečenicu, učitelj ga je pretekao: - Zatvorite oči. Premda je to bilo izgovoreno tihim glasom, zazvučalo je kao zapovijed. Poslušao ga je bez prigovora. Mrak i glazba. Kao da mu se srce preselilo u vratnu žilu kucavicu. Gubio je dah. Za koji trenutak počet će njegovo putovanje u prošli život. Bojao se tajni koje će uskoro otkriti. Duboko u duši osjećao je da čini nešto što ne bi smio. Jedino mu je misao na nju davala snagu da ne odustane. - Usporite disanje, opustite se. Slušajte moj glas, on će vas odvesti tamo gdje ste već bili, on će vas odvesti u prostore za kojima žudite. Njegove su se riječi stapale s glazbom. Pozivale su ga tako odlučno da im se više nije pokušavao oduprijeti. A sve je počelo prije tri mjeseca.

DRUGO

Sve je počelo prije tri mjeseca. Bio je utorak. Prvi izrazito topao proljetni dan. U stan je stigao oko četiri sata poslije podne. Njegova trinaestogodišnja kćerka Maja i supruga Emilija upravo su pripremale ručak. -Bog! - Bog! - uzvratile su one. Poljubio je Emiliju u vrat, a kćerku u obraz. Kako je bilo u školi? Petica iz fizike. Iz testa? - Da . Bravo! Emilija ga je radoznalo zapitala: Što si mu kupio? Štap za pecanje. Možda si mogao nešto korisnije - neodlučno pro komentira njegova supruga. Siguran sam da će mu se obradovati. Mislim da bi kravata bila prikladnija... No dobro.

Miro Gavran

* #

Te večeri bili su pozvani na rođendansku proslavu k Tiborovu najboljem prijatelju Karlu. Prije šesnaest godina Karlo i Tibor stanovali su dva semestra u istoj sobi u Studenskom domu na Savi. Imali su mnogo toga zajed ničkoga premda su i jedan i drugi bili pomalo zatvoreni u svoje svjetove. Karlo je završio strojarstvo, zaposlio se u »Končaru«, i iz godine u godinu usavršavao se u struci, ali je izbjegavao preuzeti bilo kakvo šefovsko mjesto. Tibor je završio arheologiju. Našao je u njoj najljepše moguće utočište u kojemu su se ravnopravno isprepletale neslućene tajne, neobuzdana mašta i egzaktnost. Doktorirao je prije dvije godine i zaposlio se u Institutu za arheologiju. G međuvremenu je vodio nekoliko važnih iskopavanja i povremeno održavao predavanja na Filozofskom fakultetu. ** Karlo i njegova supruga Tea imali su tri sina. Najstariji je imao deset godina, srednji osam, a najmlađi šest. Bili su to veoma živahni i pametni dječaci. Te večeri su ih ostavili kod bake koja je stanovala u susjednoj ulici. Tea se potrudila da goste dočeka ukusna hrana i velik izbor pića, a u pravom trenutku iznijela je na stol tortu s tri velike i sedam malih svijeća. Tibor je znao da Karlo ne voli galamu, buku i velika društva, ali se vidjelo da cijeni trud svoje supruge i da mu godi njezina pažnja.

Margita ili Putovanje u prošli život

Karlo je te večeri bio okružen dragim prijateljima i kolegama iz »Končara« koji su došli sa svojim suprugama. Bio je tu i njegov bratić iz Rijeke sa svojom ženom. Malo kasnije pridružio im se i Drago, ugledan kardiolog, koji se prije tri mjeseca razveo od svoje druge supruge. Drago je bio pravi veseljak. Cijele se večeri šalio na svoj i njezin račun. Karlo je bio dobro raspoložen. Pričao je svojim kolegama iz »Končara« kako je Drago na prozoru male sobe u Studentskom domu usred zime pekao meso na roštilju. Zavjesa se zapalila, trenutak potom vatra je zahvatila krevet koji je bio do prozora. Vidjevši stoje učinio, Drago je počeo zapomagati. Iz susjedne sobe dotrčali su Tibor i Karlo i pomogli mu ugasiti požar. Tako smo se upoznali. Ja sam se tek bio uselio u taj paviljon - nadopunio je Drago Karlovu priču. Pokušali smo zataškati taj događaj no za nj su saznali svi stanari na našem katu. Istog dana Drago je nabavio nove zavjese i novi pokrivač za krevet, a Karlo i ja smo mu pomogli oličiti čađavi strop - dodao je Tibor. Nakon dva dana netko iz uprave Studentskog doma poslao je kontrolu da ispita u kojoj je sobi bio požar i tko je pekao meso na roštilju. Srećom, moja soba je bila tako uredna da u mene nisu posumnjali. Da mi Tibor i Karlo nisu pomogli, izgubio bih pravo na studentski dom. A pitanje je da li bih mogao nastaviti studij.

Hvala Bogu da smo i nas dvojica svojim soboslikarskim umijećem pridonijeli tome da medicinska znanost dobije vrhunskog kardiologa - zaključio je Karlo priču iz studentskih dana.

Miro Gavran

Tea je iz hladnjaka donijela novu butelju bijelog vina. Karlo je otvorio bocu i dotočio vino u polupraznu Draginu čašu. Emilija, koja je do tada pila pivo, uzela je sa stola praznu čašu i podigla je prema Karlu: Natoči i meni! Pivo i vino... nije dobro miješati - izusti Tibor. Samo da ga kušam. Karlo joj natoči čašu, a Emilija je u dva gutljaja ispije uz komentar: - Baš je dobro. Tako je započeo onaj drugi dio večeri. G samo sat vremena Emilija je popila šest čaša vina. Jezik joj se sve više zapletao, tako da je s teškom mukom izricala svoje zbrkane misli. Kada je Karlo u njezinu čašu pokušao dotočiti mineralnu vodu, Emilija ju je hitro prekrila rukom i odrješito rekla: - Zar ti je žao vina? Karlova ruka s bocom mineralne vode zaustavila se u zraku. Tibora obuzme nelagoda. Svi su primijetili da je Emilija već dobro zagrijana. Oprosti - reče Karlo. Nije mu žao vina, već tebe - pokuša Tibor opravdati prijatelja. Ma nemoj! Sad braniš njega, umjesto mene. Gvijek si takav! - prosikće Emilija i skoči iz naslonjača, ali se zaljulja i posrne. Pri tome opsova i promrmlja: Glupi tepih! Glupi ofucani tepih!

Margita ili Putovanje u prošli život

Tea i Karlo se samo pogledaše. Ostali gosti poniknuše pogledima u pod da ne susretnu Tiborove oči. Pa i nije baš ofucan - uzvrati joj Tea. Sve je ovdje ofucano, sve - svađalački žestoko odvrati joj Emilija i uz jauk se uhvati za trbuh: Povratit ću! G hipu istrči iz sobe i uleti u kupaonicu, gdje je snažan napadaj mučnine natjera da izbaci iz sebe svu hranu i alkohol. Tibor je došao za njom. Zatekao ju je nagnutu nad zahodskom školjkom. Gslijedio je novi napadaj mučnine. Odvratno vino. Odvratno nekvalitetno vino - rekla je kad je došla do daha. Nisi smjela miješati - reče Tibor. Što ti znaš o piću!? Što!? Idemo doma, Emilija. Doma? Što ti je?! Ne idem ja nikamo! Zabava je tek počela. Vraćam se na pivo. Emilija, idemo doma! Smjesta! Premda je bila pijana, osjetila je da se mora pokoriti njegovoj volji. Obgrlio ju je oko struka, njezinu lijevu ruku prebacio je oko svoga vrata i izveo je iz kupaonice. G hodniku im je Karlo pružio kapute. - Oprosti, stari - promrmljao je Tibor umjesto poz drava.

Margita ili Putovanje u prošli život

TREĆE

Tibor i njegova kćerka doručkovali su u šutnji, odgađajući razgovor za koji su znali da im neće biti ugodan. Maja je prva prikupila snagu i progovorila: Čula sam vas sinoć kad ste se vratili. Žao mi je ako smo te probudili. Nema veze. Kako je bilo na rođendanu? U početku lijepo, a poslije... Opet je pila? Da, opet je pila. Kad je trijezna, obožavam je. Kad je pijana, mrzim je. Nepodnošljiva je. Ponovno je zavladala tišina, ali Majine su riječi poput jeke odzvanjale u njegovoj svijesti. Stavio je kruh u toster. Zašto nije ustala? - upita Maja. Boli je glava. Zakasnit će na nastavu. Ne želi ići na nastavu - objasni Tibor. Ne želi?!

Ne. Tražila je od mene da nazovem školu i da kažem da se loše osjeća, da ima temperaturu. A ti? Što si joj na to rekao? A što bih joj rekao? Gistinu nije sposobna za nastavu. Loše izgleda i još gore se osjeća. A opet, ne znam kako nazvati školu i reći da ima temperaturu kad je već sedam puta ove školske godine »imala temperaturu«. Svi znaju o čemu je riječ. 1 ravnatelj i profesori. Znači, još nisi nazvao školu? Nisam. Nazvat ću malo kasnije. Kad doručkujem. Zašto joj ne kažeš da sama nazove? Majo, molim te. Danas si nabrušena na mamu. Da se ona javi telefonom, po boji njezina glasa sve bi shvatili. Shvatit će i ovako. *** Toga dana išao je na Filozofski fakultet da kao gost predavač studentima arheologije govori o starčevačkoj kulturi - svojoj omiljenoj temi. Nije bio vješt predavač. Osjećao je nelagodu pri pomisli da će pred tridesetak studenata arheologije govoriti o stvarima koje nije uvijek lako pretočiti u riječi. Sebe je smatrao tipičnim arheologom praktičarom, stručnjakom na terenu. Kabinetski rad, predavanja, suhoparna teorija koja pokušava obrazložiti ono bitno - sve to je bilo daleko od njegova bića.

Miro Gavran

Gnatoč tome nije mogao odbiti poziv, odnosno nije mogao odoljeti iskušenju da mladim ljudima prenese svoje spoznaje o starčevačkoj kulturi. Želio je što većem broju budućih znanstvenika i arheologa skrenuti pozornost na važnost kulture koja je prije devet tisuća godina postojala na području sjeverne Hrvatske i Vojvodine. Sve što je bilo u vezi s tim slabo istraženim razdobljem za njega je imalo više draži nego nalazi iz antike. Osim toga, svaki dolazak na Filozofski fakultet za Tibora je bio i svojevrstan povratak u studentske dane, kada je njegov život imao drugi okus i kada mu se budućnost ukazivala poput neistraženih predjela. Činilo mu se da je sada, u njegovoj trideset i sedmoj godini, sve određeno i zadano - čak i ta »neizvjesna« budućnost. Kao da je sa svakim povratkom u studentske dane sve više osvještavao nezadovoljstvo sa sadašnjošću, sa životom koji ga nije u cijelosti zadovoljavao. Predavanje je započeo s rezultatima arheoloških istraživanja kraj Zadubravlja, što su se odvijala od 1989. do 1992. godine na dijelu autoceste Slavonski Brod - Lipovac. Ta istraživanja velikih površina na prapovijesnom lokalitetu omogućila su nove spoznaje o arhitekturi starčevačkih naselja, ne samo u sjevernoj Hrvatskoj, nego i na cjelokupnome balkanskom prostoru. G Zadubravlju je otkrivena naseobinska cjelina sa svim pratećim objektima prijeko potrebnim u životu svake neolitičke zajednice.

Margita ili Putovanje u prošli život

- Pogledajte kako svaki dio starčevačkog naselja ima određenu namjenu: ovo je stambeni dio, ovdje je kultni, ovdje su pripremali hranu, u ovom dijelu naselja izrađivali su tkanine, a ovdje lončarske proizvode i kameno oružje. Nas zadivljuje njihov smisao za organizaciju svakodnevnog života. Potom im je s osobitim žarom govorio o nalazu pet lončarskih peći. Govorio im je o sličnosti između tadašnje krušne peći i krušnih peći koje se i danas mogu naći u nekim slavonskim selima. Postupno se oslobađao treme i nelagode. Sve je manje mislio na dojam koji ostavlja, a sve više na činjenice i gledišta koja im je želio prenijeti. - Zaštitne radove u Zadubravlju vodili su mr. Kornelija Minichreiter, koja je tada bila u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Osijeku, profesorica Jesenka Miškiv i profesor Josip Lozuk iz Muzeja Brodskog Posavlja u Slavonskom Brodu. G ekipi su sudjelovali različiti stru čnjaci: arheolozi, ali i apsolventi i studenti arheologije, geolozi, antropolozi, povjesničari, crtači, preparatori i foto grafi. Čak sam se i ja onuda motao, prikupljajući građu za svoj magisterij. A sad, pogledajte rekonstrukciju starče vačkog naselja u Zadubravlju. Tibor je na ploču objesio velik crtež starčevačkog naselja. Studenti se zagledaše u crtež, a on nastavi svoje izlaganje: - Znam da vam ovo djeluje kao obično zemljoradničko naselje, ali ja vas uvjeravam da je ovdje bila prava U .1

Miro Gavran

civilizacija. Tadašnji ljudi nisu poznavali pismo, ali čini se da im ono i nije trebalo. Njihov život nije se mnogo razlikovao od našega. I u to vrijeme ljudi su putovali rijekama, štovali božanstva koja su davala viši smisao njihovu svakodnevnom životu. Bez obzira na sve teorije o seobama naroda posljednjih nekoliko tisuća godina na području Europe i Azije, možemo na neki način reći da su oni naši predci. Narodi koji su dolazili na ovo područje: Iliri, Avari, Hrvati... miješali su se s ovdašnjim narodima i pokoravali ih. G našim žilama, nema sumnje, teče i nešto malo krvi starosjedilaca od prije devet tisuća godina. G ovim zemunicama odvijao se život o kojemu ne znamo mnogo, ali naš zadatak je da pokušamo rasvijetliti i tu tajnu. Da su poznavali pismo, danas bismo o njima učili iz povijesti, a ovako... G starčevačkom naselju Zadubravlju otkriveno je i pet kultnih predmeta koji pripadaju pretklasičnoj fazi starčevačke kulture - stupnju linear A. Tibor je zašutio, na katedru je stavio veliku kožnu torbu i iz nje počeo vaditi predmete iz starčevačkog doba. - Danas bih vam nešto rekao upravo o kultnim predmetima starčevačke kulture u sjevernoj Hrvatskoj. Evo, pogledajte, ovo je kultna svjetiljka. A ovo je žrtvenik četvrtaste osnovice u sredini kojega je širok otvor. Ova polukuglasta posuda na četiri čepaste nogice pronađena je samo u Pepelanama, dvadeset kilometara jugoistočno od Virovitice. Stupasti idoli, baš kao i žrtvenici, tipični su kultni predmeti starčevačke kulture na ovim prostorima. Tibor je iz torbe izvadio figuricu žene i pokazao je studentima.

Margita ili Putovanje u prošli život

- Kult Božice Majke, praroditeljice, bio je prva i najraširenija religija u ranim prapovijesnim vremenima. Pogledajte samo s kojom je vještinom umjetnik starčevačke kulture prikazao ženu, majku, božicu. Figurica Božice Majke zadrhta u Tiborovim rukama. Poželio je govoriti o značenju Božice Majke, o svojim pretpostavkama o položaju žene u starčevačkoj kulturi, ali kao da mu je neki unutarnji glas došapnuo: »Još nije vrijeme za to, ti o tome ne znaš dovoljno, to su tek tvoje slutnje, ne opterećuj studente svojim idejama koje se ne mogu znanstveno ni dokazati ni opovrgnuti.« Taj unutarnji glas je bio tako snažan, a sumnja u osobno mišljenje toliko neumoljiva da je Tibor nastavio govoriti u okvirima egzaktnoga i provjerljivoga. Iza predavanja odlučio je prošetati se zagrebačkim ulicama kako bi odgodio povratak doma. Želio je zaboraviti neugodan završetak jučerašnje proslave. Nakon što je desetak minuta besciljno šetao, iz tamnih oblaka spustio se pljusak. Kako je u tom trenutku prolazio pokraj antikvarijata u koji je često svraćao, Tibor pomisli da bi bilo najbolje ući i u prelistavanju knjiga provesti vrijeme dok se hirovita proljetna kiša ne zamori. Volio je antikvarijate. Gzbuđivala ga je pomisao da se među starim knjigama raznobojnih korica poredanih na brojnim policama možda skriva i neka važna knjiga, knjiga čija je vrijednost baš u tome što je rijedak, a možda i jedini primjerak naklade...

Miro Gauran

G antikvarijatima se čovjek najlakše mogao isključiti iz svakodnevice, zaboraviti na sadašnjost, na vrijeme u kojemu živi i zaviriti pa i unijeti se u prošlost zadržanu između starih požutjelih korica. Miris povijesti u antikvarijatima je bio najjači. Knjige na policama naslanjale su se jedna na drugu premda je među njima znalo zjapiti i nekoliko stoljeća. Sabirali su ti mali antikvarijati krhotine prohujalih vremena, pružajući nam privid - s gledišta opipljive i dovršene sadašnjosti - da stojimo na vrhu vremenske piramide. Zastao je pred odjeljkom na kojemu je pisalo: POVIJEST UMJETNOSTI. Na predzadnjoj polici primijetio je knjigu o najvećim renesansnim slikarima, tiskanu potkraj 19. stoljeća u Madridu. Nalikovala mu je na primjerak koji je nekoć darovao jednoj osobi. Ispružio je ruku i dohvatio je s police. Otvorio je naslovnu stranicu i sa zaprepaštenjem ugledao svoju posvetu: DRAGOJ MARGITI ZA SJEĆANJE NA DANE PROVEDENE U STAROM GRADU - FAROSU, TIBOR, LJETO 1983. Osjeti jaku mučninu, a potom laganu nesvjesticu. Nije mogao odrediti koji gaje osjećaj snažnije prožeo. Znao je da se ona nikada ne bi odvojila od te knjige. Nikada! Osim ako... O, Gospode! - ote mu se uzdah. Nešto nije u redu?! - zabrinuto ga upita prodavačica zagledana u njegovo blijedo lice. Ne, ne! U redu je. Sve je u redu.

ČETVRTO

G nedjelju su Tibor i Karlo otišli pecati na Kupu. Premda nisu bili strastveni ribiči, godinama im je taj hobi bio razlog više za druženje. G prirodi su se odmarali od zagrebačke vreve i prepuštali se uživanju kakvo je moguće samo u osami. Karlo je bio toliko obazriv da mu ni riječju nije spomenuo rođendansku proslavu i Emilijin ispad. Da je Tibor poželio o tome govoriti, Karlo bi zacijelo prihvatio razgovor. No Tibor se nije želio ni u sjećanju vraćati na mučan događaj. Možda se i u tome krila tajna njihova prijateljstva. Nikada jedan drugoga nisu opterećivali neugodnim pitanjima i prevelikom radoznalošću. A opet, znali su da jedan drugome mogu biti dobri sugovornici kad god to požele. Otići ću nizvodno, možda ondje bolje grizu - rekao je Tibor, pokazujući na dio rijeke nad kojim se nadvio stari hrast. Dobro - odgovorio je kratko Karlo, sluteći da Tibor želi biti sam. Tibor se smjestio u sjenu velikog hrasta i nemarno bacio udicu u rijeku. Njegove oči nisu pratile plovak, nje-

Miro Gavran

Margita ili Putovanje u prošli život

gove misli su odlutale u ljeto 1983. kada je bio četrnaest godina mlađi.

Tibor je uspio nagovoriti svoju majku da mu posudi automobil na tri tjedna.

Već je šest mjeseci hodao s Emilijom. Upoznali su se na proslavi Nove godine u Studentskom domu. G početku je to bila lepršava mladenačka veza. Jedno drugo nisu opterećivali svojim problemima niti svojom prošlošću. Ne zanemarujući studij, često su odlazili u kino i disko klubove, zabavljali se s prijateljima na studentskim tulumima, koji su često imali neobične povode - položeni ispit, nečiji pa i izmišljeni imendan ili pomirenje mladića i djevojke... Ni Tibor ni Emilija u to vrijeme nisu razmišljali o zajedničkoj budućnosti - ispijali su sokove sadašnjosti, ne pridajući svojoj ljubavi sudbinsko značenje. No Tibor je odjednom počeo otkrivati Emilijinu narav. Razljutila bi se za sitnicu, planula bez ikakva povoda, a trenutak potom zaboravila bi razlog svoje ljutnje. Njezina histerija, njezina napetost, poput valova zapljusnula bi Tibora, uvlačeći ga u glupe i besmislene prepirke iza kojih mu je ostajao gorak okus u ustima. Tiboru se činilo da se postupno bliži kraj njihove veze i da za to ne treba tražiti krivca, da tako jednostavno mora biti. Emilija mu je još bila draga, ali svađe kojima nije mogao odgonetnuti pravi uzrok sve više su ga mučile. Približavali su se ljetni praznici i njih dvoje su planirali zajedničko ljetovanje. Odlučili su otići u Stari Grad na otoku Hvaru.

G Stari Grad su stigli predvečer sedmog srpnja. Smjestili su se u velikoj kući koja je imala deset dvokrevetnih soba i četiri apartmana. Sa simpatičnom pedesetogodišnjom gazdaricom dogovorili su se za noćenje s doručkom. Bili su iscrpljeni od putovanja, dugih kolona na cesti i dvosatnog čekanja trajekta. Emilija je za sve to krivila Tibora. On je bio odgovoran i za to što su putovali baš tog dana, a ne dan prije ili poslije. On je bio kriv zato stoje trajekt kasnio i što su ih na nekoliko mjesta usporile cisterne i kamioni. Tibor je bio toliko umoran od vožnje da nije imao snage prepirati se s njom i objašnjavati joj daje upravo ona prije tjedan dana odredila dan putovanja, i da sve ono što se dogodilo na putu nije bilo ni stvar njegove volje, ni krivih proračuna, nego uobičajena posljedica početka turističke sezone. Istuširali su se i rano legli u krevet. Kad su ujutro sišli na doručak, gazdarica ih je smjestila za stol na terasi za kojim su sjedili muškarac i žena, te ih upoznala s njima. Oni su ubrzo započeli razgovor o ljetnim gužvama i napornim putovanjima. Margita i Damjan, tako su se naime zvali njihovi novi poznanici, došli su na more prije dva dana.

I Miro Gavran

I oni su prvi put ljetovali u Starom Gradu. No kako se na moru ljudi mnogo brže zbližuju, na Emilijino pitanje gdje su se kupali, Damjan je odgovorio: - Ispod hotela Arkade. Plaža nije loša. Nakon doručka možemo vas odvesti onamo. Emilija i Tibor spremno prihvatile Damjanovu ponudu. To su se dopodne zajedno kupali i čavrljali o svemu i svačemu. Nakon ručka i kratka odmora, i poslijepodne su proveli na hotelskoj plaži. Sljedećeg jutra odvezli su se desetak kilometara dalje, u Jelsu, i u pješčanoj uvali ispod autokampa proveli cijeli dan igrajući picigin, plivajući i malo-pomalo otkrivajući jedni drugima svoje životne priče. Margita i Damjan živjeli su u Osijeku. Nisu bili u braku, ali planirali su ozakoniti svoju vezu početkom iduće godine. Margita je diplomirala pravo tjedan dana prije odlaska na more. G njezinu pogledu nazirala se zrelost. Kao da se iza lijepa lica skrivala ozbiljna životna priča. Damjan je bio njezina suprotnost. Mnogo je pričao pa mu se znala omaknuti pokoja suvišna rečenica. Deset godina je bio stariji od Margite, što mu je davalo za pravo da se prema njoj postavlja pokroviteljski i bez suzdržavanja dade na znanje da ona sa svojim iskustvom i svojim godinama ne može suditi o određenim stvarima tako dobro poput njega. Bavio se prodajom nekretnina. Do 1976. godine živio je u Australiji. Na drugoj godini prekinuo je studij ekono-

Margita ili Putovanje u prošli život

mije, zaposlio se i oženio te dobio kćerku. Dvije godine potom razveo se i s majkom došao živjeti u Osijek. Uselili su se u istu zgradu u kojoj je živjela i Margita s roditeljima. Njegova majka se sprijateljila s Margitinim roditeljima koji su pomogli toj staroj umornoj ženi da nakon trideset godina života u tuđini, u Osijeku osjeti toplinu i prijateljstvo. Kad su Margitini roditelji nastradali u prometnoj nesreći, brigu za sedamnaestogodišnju djevojku preuzela je Damjanova majka, nastojeći joj nadomjestiti izgubljenu obitelj. Tri godine potom umrla je Damjanova majka. Neposredno nakon toga Damjan i Margita počeli su zajedno živjeti. Te ozbiljne životne činjenice o svojim novostečenim poznanicima saznavali su Tibor i Emilija između dva ulaska u more, dok su se sunčali na plaži, u šetnji do restorana... Kao da su ljudi u tim vrućim ladanjskim danima spremniji otkrivati svoju životnu priču slučajnim poznanicima nego višegodišnjim prijateljima. Iz Jelse su se vratili u suton. Ispred ulaza u kuću susreli su svoju gazdaricu. Idete li večeras na spuštanje pokrova na našu sveticu? Spuštanje pokrova?! Koju sveticu? - zbunjeno je zapitao Tibor. - Niste čuli za svetu Reparatu? -Ne . Objasnila im je da je sveta Reparata zaštitnica Staroga Grada. Živjela je u rimsko doba. Zbog toga što je bila krš-

Miro Gauran

Margita ili Putovanje u prošli život

čanka, Rimljani su je pogubili. Ime joj u prijevodu znači obnoviteljica. Svake godine 9. srpnja, u jutarnjim satima, podiže se pokrov s njezina odra, a spušta se u deset sati na večer. Samo jednom godišnje izlažu se njezini posmrtni ostaci. Drevna legenda pobudila je njihovo zanimanje. Odlučili su biti nazočni tome iznimnom obredu. Gazdarica im je objasnila gdje je crkva sv. Nikole i kako će doći do nje. I tako su se te večeri njih četvero zaputili u crkvu. Spuštanje pokrova trajalo je kratko i uopće nije bilo spektakularno. Govor postarijeg svećenika nadahnut legendom o sv. Reparati, njezinoj hrabrosti i veličini, pretvorio se u propovijed o ženama, o njihovoj ustrajnosti i snazi koju su znale crpsti iz ljubavi. Nebrojene anonimne žene, njihovu upornost i predanost u ljubavi prema svojoj djeci, muževima i obitelji, povezao je s poznatim sveticama i sa samom Majkom Božjom. Sladunjavi miris tinjajućih svijeća koje kopne poput našeg života uvlačio se u Tiborove nosnice zazivajući misao na prolaznost. Svećenik je tijekom obreda stajao u sredini crkve okružen vjernicima. Činilo se kao da propovijeda jedan od njih koji je te večeri iskoraknuo iz svakodnevice i uzvišenim se riječima obratio puku. Gbrzo se ljudi stopiše u zajedničkoj molitvi. Tibor nehotice svrne pogled na Margitine lijepe usne i njezine sklopljene oči. Bila je predana Bogu kojemu je upućivala svoje molitve.

Sutradan nakon ručka Emilija se povukla u sobu i lijeno se ispružila na krevetu. Hoćeš li da obiđemo Hektorovićev ljetnikovac? upitao ju je Tibor. Ne da mi se. Radije bih malo odspavala. Kupanje me iscrpilo. Pođi sam ili pozovi Margitu i Damjana. Dobra zamisao. Margitu i Damjana našao je ispod velike smokve u dvorištu. Čitali su novine i pili kavu. Njegov prijedlog da obiđu Hektorovićev ljetnikovac Margita je spremno prihvatila, a Damjan ga je odbio rekavši da će se radije odmoriti u hladu nego šetati po vrućini. *** G Hektorovićevu ljetnikovcu Tibora i Margitu dočeka mladi vodič koji je nestrpljivo čekao turiste da im ispriča priču o toj znamenitoj građevini. Zar ćete govoriti samo nama dvoma? Da pričeka mo, možda još netko dođe - reče Tibor. Nema potrebe. Početak je sezone, individualni po sjetitelji su rijetkost, a prva mi grupa danas dolazi tek za sat vremena. Dakle? Ja sam za to - prihvati njegovu ponudu Margita, a Tibor kimne glavom.

Miro Gavran

Gbrzo potom mladić im ispriča naučenu priču o pjesniku koji je u 16. stoljeću napisao glasoviti spjev »Ribanje i ribarsko prigovaranje« i po svojim nacrtima sagradio glasoviti ljetnikovac koji dobi naziv Tvrdalj.

Tibor i Margita uživali su u razgledavanju Hektorovićeva ljetnikovca. Činilo im se da ih je nekakav vremeplov vratio u prošlost, u vrijeme u kojemu su vladali sklad i osjećaj za mjeru. A putovanje u prošlost uvijek liječi od sadašnjosti i donosi kratkotrajan zaborav i mogućnost sagledavanja istine o nama samima koja u našoj užurbanoj svakodnevici preplavljenoj banalnostima često ostaje skrivena. Sjeli su na rub ribnjaka i promatrali stotine razigranih cipala, prožeti četverostoljetnim mirom i skladom. Margita je u ruci držala papir s latinskim natpisima uklesanim na Hektorovićevu Tvrdlju. - Poslušaj čime je Hektorović bio opsjednut: MEMORA RE NOVISSIMA - »Podsjeti se na posljednje stvari«, HEGFG GIGNT FLGXG NON REDEGNTE DIES - »Jao, bježe dani nepovratnim tijekom.« Prolaznost, u svemu je vidio prolaznost. Toliko je bio opsjednut prolaznošću da je u kamenu želio za vječnost zadržati svoje osjećanje svijeta, ostaviti trag o sebi, sliku svoga vremena i svoje duše podariti naraštajima koji dolaze. A opet, kao da je na krivi način trošio vrijeme i energiju...

Margita ili Putovanje u prošli život

Zašto na krivi način?! - Tibor je tražio objašnjenje. Čak i kamen u vremenu propada brže nego neke naoko nježnije i suptilnije tvorevine. Na što misliš? Njegov spjev »Ribanje i ribarsko prigovaranje« i danas je posve isti kakav je bio prije četiri stotine godina. Cervantesov »Don Quijote« je isti kakav je bio prije tri i pol stoljeća. Bachove i Mozartove kompozicije su iste kakve su bile u trenutku nastanka. Shvaćaš? Ta suptilna djela u kojima se sklad izražava riječju i zvukom trajnija su od građevina i gradova sazdanih od najtvrđeg kamena, speci jalnog čelika i najnovijih vrsta betona. Čak ni slike starih majstora nisu danas u onim bojama i nijansama u kakvima su ih oni nekoć naslikali. Vrijeme uspješno nagriza svaku sliku, tako da prije ili poslije u rukama nepouzdana restau ratora i najljepša slika postaje lažna, postaje svoja kopija... Kako onda zadržati vrijeme? Kako pobijediti prolaz nost? Ne možemo svi pisati i skladati. Postoji li način da se ovaj predivan dan zadrži, da se sačuva od

za bo ra va za vr ije m e ka da ne će m o bi ti ta ko is pu nj en i sk la do m i lje p o

tom kao sada? - Dok je to govorio Tibor je uranjao svojim pogledom u Margitine oči, želeći produljiti taj trenutak u beskraj. Bilo mu je ugodno u njezinoj blizini, u tom ljetni kovcu sazdanom u slavu sklada i ljepote. Kako zadržati vrijeme? - ponovila je njegovo pitanje uz blag osmijeh: - Samo u sjećanju. Obradovala se svom odgovoru i gorljivo nastavila: - Ako je sjećanje dovoljno snažno... odnosno, ako je razlog za sjećanje dovoljno jak,

........

1

Miro Gauran

svaki trenutak može trajati koliko i naš život. Sjećanje nam nitko ne može uzeti. Tibor je kimnuo glavom. To je bio jedini znak njegova odobravanja. Istinski je uživao u tome danu, u obilasku Tvrdlja, u Margitinoj blizini, želio je da to potraje, da potraje taj osjećaj kojemu se poput djeteta prepustio.

Iz dana u dan Tibor je saznavao sve više o bogatoj prošlosti Staroga Grada, koji 385. godine prije Krista kao svoju koloniju osnovaše stari Grci i nadjenuše mu ime Faros (Pharos). Starogradski ager bio je najveća i najplodnija ravnica na jadranskim otocima, te najstariji i najbolje sačuvani antički katastar na Mediteranu i u Europi. Sa strašću arheologa promatrao je i dodirivao kamene međaše stare dvije i pol tisuće godina koji su označavali zemljišne čestice. Upoznao je mladu arheologicu Jasnu Jeličić, koja je od 1979. godine s konzervatorima splitskoga Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika radila na istraživanjima i restauraciji predivna sakralnog sklopa posvećenog sv. Mariji i sv. Ivanu koji se od 5. do 6. stoljeća razvijao na ovim prostorima. Jasna mu je govorila o izmjeni grčke i rimske civilizacije, o početcima kršćanstva, pokazivala mu novčiće iz vremena prije i poslije Krista.

Margita ili Putovanje u prošli život

Postupno se pred Tiborom otkrivala prošlost i sadašnjost Staroga Grada - Farosa. Bio je sretan što ljetuje u gradu koji toliko toga može pružiti budućem arheologu.

Tko će sa mnom otplivati do one plutače? - zapitala je Emilija. Ne sačekavši odgovor, skočila je u more i zaplivala. Stižem! - viknuo je Damjan i skočio za njom. Uz glasan smijeh plivali su u snažnim zamasima prema plutači koja se jedva nazirala u daljini. Tibor i Margita su ostali na plaži, gledajući s osmijehom svoje zaigrane partnere. Nakon dulje šutnje, upitala ga je: Vjeruješ li u snove? Kako misliš? Vjeruješ li da snovi kriju neko dublje značenje ili misliš da su posljedica slučaja, neudobna ležaja. Hm. Ne znam, nisam o tome razmišljao. Zašto me to pitaš? Noćas sam sanjala san koji mi se vraća već pet godina. Sanjam ga nekoliko puta godišnje. Najčudnije u svemu tome je što ga ne doživljavam kao običan san nego kao dio stvarnog života. Oprosti ako te zamaram. Ne zamaraš me. Ispričaj mi ga. Nećeš mi se smijati? Samo ako ti je san duhovit.

^........A

Miro Gauran

Pa i nije. Sličniji je noćnoj mori nego snu. Počni. Dobro... Evo, ovako: G tom snu ja se nalazim u potkrovlju. Noć je. Kuća u kojoj se sve to zbiva u plamenu je i vatra iz prizemlja već je zahvatila prvi kat, a s prvog kata se penje prema potkrovlju. G tom trenutku jedan mladić, kojemu ne razabirem lice, ulijeće u kuću. Želi me spasiti. Kaput je namočio u bačvi s kišnicom, ogrnuo se njime i kroz plamen se probio do potkrovlja. Grlimo se, na trenutak smo sretni. Ne vidim mu lice, ali osjećam da ga beskrajno volim, baš kao što osjećam da i on mene voli. Iz potkrovlja silazimo stubama na prvi kat, a odatle krećemo prema prizemlju. Iznenada odjekne prasak, stube se pod nama urušavaju i nas dvoje padamo u ždrijelo plamena koji nas proždire. Na kraju uvijek samo vrisak i oštra bol. Tada se obično probudim. Kao i jutros. Ne volim kad mi tako dan počne, a počeo je. Ali današnji dan je baš lijep. Da, sada je lijep.

Margita ili Putovanje u prošli žiuot

Misliš li da taj san ima određeno značenje? - Ne znam zašto se ponavlja. Da sam ga samo jednom usnula, već bih ga zaboravila, a ovako... Molim te, ne spominji to Damjanu. Zar ga njemu nisi ispričala? Nisam. On ne vjeruje u snove. Ne pridaje im Tiikakvu važnost. Tibor nije znao što da joj kaže. Ona mu se povjerila samim time što mu je ispričala svoj neobičan san.

Zbunila ga je njezina molba da ne govori o tome Damjanu. Od tog trenutka imali su malu tajnu koja ih je povezivala. G međuvremenu su Damjan i Emilija doplivali do plutače. Damjan je dopustio Emiliji da je prva dodirne. Iz daljine se čuo njezin veseli uzvik. Mahala im je. Odmahnuli su joj. *** Jedne večeri dok su učetvero uživali u noćnom kupanju, obasjani mjesečinom, prepušteni ugodnu čavrljanju, Tibor zamijeti daje sva njegova pozornost usredotočena na Margitu. O čemu god pomislio, misao mu se uvijek vraćala toj djevojci. Protrnuo je pri pomisli da se počinje zaljubljivati u nju, u djevojku koja ima mladića za kojega će se uskoro udati. Odlučio je prekinuti s tim, potisnuti svoju želju da u svakom danu provede što više vremena u njezinoj blizini. Bio je ljut na sebe što je počeo gubiti kontrolu nad svojim emocijama.

Sutradan, nakon buđenja, predložio je Emiliji: Idemo u Vrbosku? Koliko ima dotamo?

Miro Gauran

Oko četiri kilometra. Na kupanje... ili...? Volio bih vidjeti mjesto, a potom se možemo i kupati. Da pozovemo Damjana i Margitu? -Ne. Zašto? Htio bih biti s tobom. Jedan dan samo s tobomf,| -Ali... Molim te! Dobro. *** To mu je bio najdulji dan u životu. Njegov bijeg se pokazao neuspjelim i bolnim. Sve vrijeme je mislio na Margitu, nestrpljivo iščekujući povratak u Stari Grad. Čak je i Emilija primijetila da je napet jer se izvikao na dječaka koji ga je nehotice poprskao dok je ležao na plaži tik uz more. Što ti je? Ne znam. Vrućina i galama... Da se vratimo u Stari Grad? Tek je pola sedam. Čini mi se da ti je dosta i kupanja i sunčanja? Imaš pravo. Idemo se doma otuširati, a onda može mo otići na večeru s Margitom i Damjanom.

Margita ili Putovanje u prošli život

* * *

Tri dana potom, za doručkom je Damjan predložio da uzmu sate skijanja na vodi. A da odemo na cjelodnevni izlet u Hvar - uzvratio je protuprijedlogom Tibor. Ne želim obilaziti stare crkve i još starije tvrđave i diviti se prošlosti koja me uopće ne zanima - prilično grubo je rekla Emilija. A meni se ne sviđa skijanje na vodi. Čak mogu reći da se toga bojim - reče Margita. -1 što sad? Imamo dva prijedloga i ne možemo postići dogovor? - zapita Tibor. Neka svatko radi ono što hoće. Emilija i ja možemo učiti skijati, a vas dvoje šetajte po Hvaru i razgledajte starine - predloži Damjan. Doći ćete do ručka? - zapita Emilija. Toliko je toga u Hvaru što bi trebalo vidjeti, za to nije dovoljno jedno dopodne. Mislim daje bolje da ručamo tamo - reče Tibor. - Onda se vidimo na večer oko osam - zaključi Damjan.

Od Staroga Grada do Hvara vozili su se u tišini. Oboje su osjećali da to neće biti običan izlet. Rijetki oblaci ispriječili su se između njih i ljetnog sunca. Tibor je pokušavao

Miro Gavran

na radiju naći neku od talijanskih postaja, ali na svakom zavoju gubio se signal i glazba se pretvarala u kakofoniju. Kada su se dovezli u Hvar, dogovorili su se što će prvo obići. Pred njima se ukazao grad umjetnosti i starih građevina koji ih je pozivao da mu posvete svu svoju pozornost i utaže znatiželju. Prvo su obišli crkvicu sv. Kuzme i Damjana iz 15. i 16. stoljeća koja je imala drveni strop. Zavirili su nakratko i u gotičku crkvicu sv. Duha ukrašenu vrijednim slikama. Popeli su se na zidine stare sedam stoljeća, razgledali su lijepu tvrđavu iznad grada iz 1557. godine i tvrđavu Napoleon sagrađenu u prošlom stoljeću. Grad Hvar ih je na trenutak podsjetio na golemi muzej s brojnim dvoranama, od kojih je svaka svjedočila o jednom povijesnom razdoblju i događajima sačuvanim za budućnost i radoznale posjetitelje. Dok su s tvrđave Napoleon promatrali grad u podnožju, Tibor izusti: Znaš, onaj tvoj san... Reci. Često mislim na nj. Zašto? Ne znam. Osjećam da to nije samo običan san. Pa i nije. Rekla sam ti, to je prava noćna mora. Oslobodit ćeš je se tek kada protumačiš njezino značenje. To i ja mislim, samo se bojim da će to zauvijek ostati zagonetan i nerješiv san.

Margita ili Putovanje u prošli život

Spustili su se do predivnog kazališta, najstarijega gradskog kazališta u Europi. Gšli su u unutrašnjost i prošetali između redova. Tibor je prišao sceni. Nikada nisam volio kazališta. Zašto? - zapita ga Margita. Sve te predstave, sva ta galama, sve je to opo našanje života. Ljudi od krvi i mesa odustaju od sebe i utjelovljuju neka druga živa bića, neko drugo vrijeme u kojemu nisu bivali. CI srednjem vijeku to bi se nazivalo bogohuljenjem. 1 to s pravom. E, sad uistinu pretjeruješ. Što onda reći za film? Kako bi uopće izgledao suvremeni život da ne postoje kazališne predstave, filmovi, televizijske serije? Izgledao bi autentičniji i neponovljiv. 0 tome i jest bogohulnost prikazivačkih umjetnosti: one sugeriraju vre menski paralelizam, mi mislimo da se prošlost događa »sada«. One sugeriraju ponovljivost, jer živi glumac na pedesetoj reprizi pedeset i prvi put upoznaje djevojku svog života. Te bogohulne prikazivačke umjetnosti odvlače nas od sadašnjosti, od naše stvarnosti, od naših sudbina i... čekaj, nisi li i sama rekla »kako bi izgledao naš život«...

Rekla si »izgledao«. Tu je bit, u tome »izgledati« je bit. Shvaćaš? -Ne.

- Upravo zbog filma i kazališta život »izgleda« ovako ili onako. A da ne postoje ta »lažna zrcala«, on bi »bio« ovakav ili onakav. To »izgledanje« stvarnosti udaljuje nas od same stvarnosti. .Jt

Miro Gauran

Ti si znači za to da se svi glumci spale na lomači? našalila se Margita. Dakako. I glumci, i redatelji, i kazališta, i filmske kuće, i snimljeni filmovi i serijali. Neka se spali »lažna stvarnost« koja se gradi već dvije i pol tisuće godina. To rekavši, Tibor iz džepa izvadi kutiju sa šibicama i pokaza je Margiti, na što oboje prasnuše u smijeh, praćeni upitnim pogledima turista koji su za njima ušli u kazališnu dvoranu. II ** Kada je došlo vrijeme ručku, bili su iscrpljeni i gladni. U konobi nadaleko poznatoj po dobrom kuharu, uz rižoto od morskih plodova i čašu crnog vina opustili su se, odmorili i ugodno razgovarali. Gostima koji su sjedili u konobi zacijelo su se doimali kao zaljubljeni par premda su sve vrijeme sjedili podalje jedno od drugoga. G jednom trenutku njihovi pogledi se susretoše. Potrajalo je to tek dvije-tri sekunde, ali dovoljno da se oboje odaju. Brže-bolje skrenuli su poglede u stranu. Zavladala je tišina. Ni Margita ni Tibor nisu imali snage prozboriti ni riječ, prekinuti tu urotničku šutnju koja ih je sve jače obavijala u zagrljaj kojega su se pribojavali. Na posljetku Tibor progovori i postavi pitanje koje je i njega iznenadilo: - Voliš li Damjana?

Margita ili Putouanje u prošli žiuot

Nije odmah odgovorila. Šutnja je kratko potrajala, ali dovoljno dugo da Tibor nasluti odgovor. Kad su moji nastradali... njegova majka i on... oni su mi tada pokušali nadomjestiti obitelj. Kasnije... kad je njegova majka umrla, željela sam mu pomoći i utješiti ga. Dva mjeseca nakon toga prvi put me poljubio... I tako... malo-pomalo došli smo do ovoga gdje smo sada... do odluke da se vjenčamo. Nećeš se ljutiti ako ti kažem nešto... nešto što možda nemam pravo reći? Ljutit ću se samo ako mi to ne kažeš. Tibor se nakašljao. Grlo mu je bilo suho: Vas dvoje niste jedno za drugo. Oborio je pogled. Bojao se njezine reakcije. No Margita je tihim glasom rekla: - Znam. Baš kao što ni ti i Emilija niste jedno za drugo. Srce mu je zalupalo. Krinke su pale i razotkrile njihove veze. Oboje su sagledali promašenost veza u kojima su živjeli. Osjetili su neizmjernu bliskost i privlačnost. Od dodira i poljupca priječila ih je još samo misao da ih u Starom Gradu čekaju bića koja vjeruju da im oni još uvijek pripadaju. Tibor se zagledao u Margitine oči. Ovaj put ni ona nije spuštala pogled. Bilo je kao da se ljube, kao da se miluju. Svojim pogledima izrekli su sve ono što se u protekla dva tjedna nisu usudili ni pomisliti. Tibor je znao da nekako mora prekinuti ljubavnu

čaroliju.

Miro Gavran

- Večeras ću razgovarati s Emilijom. Predlažem da sutra nastavimo razgovor o mojoj djevojci i tvome mladiću. Tek sutra. - Dobro - uz osmijeh je prihvatila Margita. Premda Tibor nije rekao ništa, rekao je sve. I njoj i njemu bilo je jasno o čemu će razgovarati s Emilijom.

Nakon ručka otišli su u franjevački samostan. Ma mjestu male crkve sv. Križa iz 12. stoljeća, tri stoljeća poslije nadograđeni su samostan i crkva. CI crkvi je bio grob pjesnika Hanibala Lučića i slike koje su povjesničari umjetnosti pripisivali mletačkom slikaru Francescu de Santacroceu Bogorodica sa svecima i Bezgrešno začeće s prorocima i svecima, te slika mletačkog slikara Palme Mlađeg Stigmatizacija sv. Frane. Potom su obišli samostanski muzej, gdje su vidjeli veliku sliku Posljednja večera, i izašli u predivan vrt. Ogledali su golemi prastari čempres ispod kojega se nalazio dugačak kameni stol s dvjema klupama. Sjeli su u hladovinu, osjećajući da se bliži kraj najvažnijeg dana u njihovu životu. Na trenutke su im se pogledi susretali. Margita mu se osmjehnula i rekla: - Ove dane nikada neću zaboraviti... Nikada nisam bila ovako sretna. -Ni ja.

Margita ili Putovanje u prošli život

Kad su se vratili u Stari Grad, čekala ih je mučna večer. Tibor se osjećao poput dječaka koji je loptom razbio prozor i sad se boji priznati roditeljima ono što će oni i tako uskoro sami saznati. Činilo mu se da je Emilija u njegovim pokretima i glasu otkrila da se nešto dogodilo, da nije slučajno što izbjegava njezin pogled. Razgovarali su o skijanju, o tome kako je Damjan pao deset puta, a ona samo pet, o gliseru kojemu je motor zakazao, jer je voda ušla u svjećice... Nakon večere Emilija je predložila Tiboru da prošetaju gradom. Radije bih ostao u sobi, umoran sam. Ako si imao snage cijeli dan hodati po Hvaru bez mene, valjda i ja zaslužujem dvadesetak minuta šetnje u tvome društvu. Nije ju mogao odbiti. G njezinu glasuje bilo prijekora. - Dobro, idemo.

G tišini su hodali uz more, udaljavajući se polako od središta grada. Emilija je osjećala da joj Tibor želi nešto priopćiti. Iščekujući to, nije opterećivala njihovu šetnju ispraznim čavrljanjem. On je, pak, osjećao da je do ovoga moralo doći mnogo prije, pa bi sada bilo lakše i njemu i njoj. Osjećao

Miro Gavran

je da s njom nije trebao započinjati vezu, i da ih je ta veza u posljednje vrijeme oboje opterećivala. Duboko je uzdahnuo i prekinuo šutnju: Htio sam s tobom porazgovarati... O čemu ili o komu? O nama. O nama? Pa o nema se nema bogzna što reći ironično promrsi Emilija. Vidiš... ja... ja... kako da ti kažem... sretan sam da smo sve ove mjesece proveli zajedno... ali... osjećam da... pogotovo u posljednje vrijeme... Shvaćaš što ti hoću reći? Osjećam da ti sve češće idem na živce... Mislim da nas dvoje nismo jedno za drugo... Nitko za to nije kriv, ali... Sto mi to pokušavaš reći? Mislim da bi i za tebe i za mene bilo najbolje da prekinemo - s mukom izusti Tibor, a grašci znoja skliznu mu niz čelo. Emilija se gorko osmjehne i hladnim glasom izusti: Mislim da od prekida neće biti ništa. Zašto? Trudna sam. Već dva mjeseca. Zar ne uzimaš redovito pilule?! - Ne! Prestala sam prije četiri mjeseca. Znaš da debljaju. -Ali rekla si mi... - A ti si meni toliko puta rekao da je naša veza prava,

Margita ili Putovanje u prošli život

a u pravoj vezi pilule nisu potrebne.

- Trebala si mi reći. -Još me optužuješ... Zavrtjelo mu se u glavi i zamutilo pred očima. G duši su mu se uskovitlale snažne emocije i izazvale zbrku. Više nije bio siguran u sebe. Tek tada mu postade jasno zašto je Emilija u posljednja dva mjeseca bila razdražljiva i histerična. Ni na kraj pameti mu nije bilo da je trudnoća utjecala na promjenu njezina ponašanja... Emilija je odjednom briznula u plač. Položio je svoju ruku na njezino lice, privio je uza se i prošaptao: - Oprosti.

Za doručkom su svi šutjeli. Po Damjanovu ozbiljnom licu moglo se naslutiti da je Margita vodila s njim sličan razgovor kakav je on vodio s Emilijom, ali vjerojatno s drugačijim ishodom. Po Margitinu izmučenom licu vidjelo se da je i iza nje bila teška večer i neprospavana noć. No u njezinim očima naziralo se olakšanje. Ona je vjerovala da je Tibor prekinuo s Emilijom i da njihov zajednički život uskoro počinje. Nije ni slutila da je Tibor uhvaćen u zamku iz koje nema izlaza. Laganim pokretima i s odsutnim izrazom na licu Tibor je nanosio maslac na treći prepečenac, a da ni prva dva nije pojeo.

Miro Gavran

Na trenutak zastade i suhim glasom reče: - Mi se poslijepodne vraćamo u Zagreb. Kao da je aktivirao bombu! Margitin je pogled bio izbezumljen. Nije mogao otrpjeti bol koju je vidio u njezinim očima. Damjan ga s čuđenjem pogleda i zapita: - Zar niste namjeravali ostati još pet dana? Iskrsnulo je nešto hitno. Jutros sam nazvao Zagreb - slagao je Tibor. A mi idemo na kupanje. Znači, vjerojatno se više nećemo vidjeti? - s radosnim prizvukom u glasu reče Damjan. Margitine oči tražile su objašnjenje. Izgledala je poput ranjene životinjice opkoljene bijesnim psima. Bojao se da se ne rasplače, što bi otežalo i njoj i njemu. Ali i Damjanu i Emiliji. Tibor se zagleda u Damjana i, ne skrećući pogled, reče: - G sobi imam knjigu koju bih želio darovati Margiti. Nadam se da nemaš ništa protiv toga da s njom popričam nasamo. Damjan je bio toliko iznenađen time što je Tibor rekao da je samo kimnuo glavom. Emilija je oborila pogled jer je tek tada dovela u vezu sinoćnji razgovor i protekle dane s jalovim doručkom koji im je svima prisjeo. Tibor i Margita našli su se na dvorištu. G Tiborovoj ruci je bila vrijedna knjiga tiskana u prošlom stoljeću. - Oprosti mi, molim te, i nemoj me mrziti!

Margita ili Putouanje u prošli život

- Zar nisi imao hrabrosti reći joj? Ja sam sinoć Damjanu rekla što mislim o njemu, o našoj vezi, rekla sam mu da je vrijeme da nam se putovi razdvoje... - Margita! Rekao sam joj. Ali... sinoć sam saznao da je Emilija u drugom stanju. I premda te volim više od svoga života, ne mogu... ne mogu ostaviti trudnu ženu... To bi uprljalo našu sreću... Sada moram biti uz nju. Moram! Kimnula je glavom. Vidio je očaj i bol na njezinu licu. - Vjerojatno se nikada više nećemo vidjeti... ali... molim te... uzmi ovu knjigu... Vjerujem da će ti se svidjeti... Kad mi bude najteže u životu, sjetit ću se onoga našeg razgovora u Hektorovićevu ljetnikovcu... Sjetit ću se onih tvojih riječi: »Ako je sjećanje dovoljno jako, svaki trenutak može trajati koliko i naš život. Sjećanje nam nitko ne može uzeti.« Na balkonu se pojavila Emilija. Nije više imao snage, kratko je izustio: A sad - zbogom! Zbogom!

Šum koraka vrati ga u zbilju! Pred njim je stajao Karlo! - Jel ti uopće pecaš? Tek tada je Tibor izvukao udicu na kojoj već odavno nije bilo mamca. - Pecam, pecam - odgovorio je zamišljeno.

Margita ili Putovanje u prošli žiuot

Mnogo je riskirao jer ako se njegove pretpostavke ne budu obistinile, bit će to velika mrlja u njegovoj karijeri.

PET O

G kasnu jesen 1996., na pola puta između Požege i Nove Gradiške seljaci su orući polje pronašli veći broj keramičkih predmeta iz neolitika. Glas o tome pronio se uokolo. Tiboru je majka javila tu važnu vijest i on je već sljedeći dan bio u Požegi. Kad je pregledao nađene predmete i obišao nalazište na sunčanoj padini blagoga brežuljka, u blizini potočića, postavio je tezu da ti predmeti nisu slučajno nađeni na tom mjestu i da je tu zacijelo postojalo naselje u starčevačko doba. Njegove kolege su se podijelile - jedni su podržavali njegovu pretpostavku, a drugi je odbacivali. Pouzdavši se u svoje šesto čulo i dotadašnje iskustvo, Tibor je zahtijevao da upravo na tome mjestu počnu kopati. Gz uobičajene teškoće, ali i potporu nekolicine prijatelja i kolega uspio je nakon šest mjeseci pribaviti sve potrebne dokumente. Bio je imenovan voditeljem tog projekta. S manjom ekipom arheologa 3. svibnja 1997. počela su iskapanja.

***

L

Članovi ekipe smjestili su se u prenoćištu Grgin dol, a on je odsjeo kod majke u stanu. Njegova majka je bila liječnica. Živjela je u dvosobnom stanu nedaleko od središta Požege. Kad mu je bilo četrnaest godina, umro mu je otac. Naglo, neočekivano. Očev odlazak na onaj svijet promijenio je njegovu majku. Kao da je postala druga osoba. Od toga dana on je postao šutljiv i nepovjerljiv prema budućnosti. Djetinjstvo mu je prerano završilo. Kao da je preko noći odrastao, grubo i neodgodivo. Majka se nije preudala. Imala je samo dvije ozbiljnije veze, ali je uz mnogo obazrivosti i opreza nastojala da one ne opterete njezina sina. G početku je bio sretan što je nalazište u blizini njegova rodnoga grada i što će spavati u majčinu stanu. G životu je već toliko puta odsjedao u hotelima i u kojekakvim prenoćištima da je smatrao Božjim darom provoditi noć u obiteljskom domu nakon naporna dana. Gbrzo je shvatio da ga ta »povlastica« udaljuje od ekipe, od kolega arheologa i studenata, jer slobodno vrijeme nisu provodili zajedno.

Miro Gavran

Prvih je dana osjećao veliku napetost jer je sve navodilo na to da je digao lažnu uzbunu. Osim jedne sjekire iz starčevačke kulture, ništa drugo nisu pronašli. Sa svakim danom ispunjao ga je sve veći nemir. Početni zanos s kojim su došli na teren, iz sata u sat je splašnjavao. Osjećao se poput čovjeka koji je zagazio u živi pijesak i sa svakim pokretom sve dublje tone na očigled promatrača. *** Na cesti nedaleko od brežuljka na kojemu su izvodili radove jednoga se utorka zaustavio automobil zagrebačkih registarskih oznaka. Dobro je poznavao taj automobil i njegova vlasnika Martina profesora arheologije na Filozofskom fakultetu. Martin je od početka tvrdio da nema smisla kopati na tom mjestu, da je premalo pokazatelja da je tu moglo biti naselje u starčevačko doba i da je cijeli taj posao uzaludan. S Martinom je iz automobila izišao sredovječan muškarac kojega ni Tibor ni bilo tko na terenu nije poznavao. Neznanac je privukao pozornost svih nazočnih, jer je po brežuljku hodao poput stručnjaka koji znade što traži. Bio je to jedan od onih povučenih i šutljivih ljudi koji upravo svojom odmjerenošću i samozatajnošću svraćaju na sebe pozornost okoline, jer je u razmetljivom svijetu nenametljivost i te kako uočljiva. Taj stranac se ponašao kao da je došao na mjesto na kojemu je već bio.

Margita ili Putovanje u prošli život

Martin se pozdravio s Tiborom, s arheolozima i sa studentima. Kad je saznao da starčevačkom naselju nema ni traga, licem mu preleti zadovoljan osmijeh koji nije mogao skriti. Rekao je daje radi posla došao u požeški muzej i kako je »svratio« na teren vidjeti kako napreduju radovi. Nakon tih opravdanja zlurado je primijetio: - Onih nekoliko predmeta koji su jesenas pronađeni ovdje mogao je izbaciti onaj potok koji je prije četiri ili pet tisuća godina možda protjecao pedesetak metara južnije. Nije isključeno da je u to doba imao mnogo šire korito i jaču snagu i... Možda je jednoga dana poplavio i voda je izbacila te predmete na padinu i tako... Namjerno je to govorio pred Tiborovim suradnicima i studentima arheologije. Njegove su riječi imale težinu. Pojavio se u najgorem trenutku. Tibor je znao da mu se polako osipa autoritet i da bi se moglo dogoditi da nakon ovoga godinama ne dobije nikakav projekt. Nakon što je ubacio bubu u uho svima nazočnima, Martin je nehajno odšetao prema potoku u pratnji mlade asistentice. Udaljili su se toliko da se nije moglo čuti o čemu razgovaraju, ali je njihov grleni smijeh dopirao do Tibora i studenata u koje se uvukla sumnja. Tibor je bio siguran da su njihov smijeh izazivale Martinove duhovite opaske na njegov račun. Jedino se neznanac nije obazirao na razgovor arheologa niti je pridavao ikakvu važnost Martinovim rečenica-

Miro Gavran

ma. Otišao je na drugi dio obronka, ondje gdje još nisu kopali, i nešto pomno razgledavao. Hodao je oprezno i polako kao da se između nečega provlači. Tibor je osjetio da ga neka sila vuče prema tom neznancu i da mu mora pristupiti, zapitati ga što promatra i zašto je uopće došao. Kao da je pročitao Tiborove misli, neznanac se okrenuo. Pogledi su im se susreli. Istodobno su se uputili jedan prema drugome. G tom približavanju bilo je neke neodredive strepnje koja je plašila Tibora. A, opet, magnetična snaga nepoznatog čovjeka nije mu dopuštala da zastane. Zaustavili su se na metar jedan od drugoga. Čovjek mu je pružio ruku i predstavio se: - Petar. Prihvatio je njegovu ruku: - Tibor. Stisak je bio čvrst. - Došao sam ovamo bez najave i objašnjenja. Nadam se da se ne ljutite. * - Me. Gopće ne. Vi ste Martinov prijatelj? Nisam. Samo susjed. Živimo u istoj zgradi. Slučajno sam saznao da ide u Požegu pa sam ga zamolio da me poveze. Vi ste arheolog, novinar ili... Ništa od toga. Pročitao sam vaš magisterij i doktorat o starčevačkoj kulturi.

Margita ili Putovanje u prošli život

Drago mi je da moje radove čitaju i ljudi kojima arheologija nije struka. Neka vas to ne čudi. Prošlost se tiče sviju nas, prošlost nas je sve odredila. Nije li tako? Da, ali mnogi ljudi ne misle tako. Mnogi ljudi su neosviješteni, ne mare ni za prošlost ni za budućnost. Ali jednoga dana i oni će... Petar nije završio rečenicu. Kao da nije htio produbljivati razgovor o tome s osobom koju je tek upoznao. Tibora je zbunjivao taj čovjek. Osjećao se pred njim kao učenik pred profesorom. Petrove oči su poput rengenskih zraka prodirale duboko u Tibora kroz vanjski oklop u kojemu se osjećao zaštićenim. Znači, ovamo ste došli čak iz Zagreba samo da biste vidjeli... Došao sam samo da vam kažem da ne odustajete. Ne smijete odustati, Tibore. Petar je govorio tihim glasom da ga drugi ne čuju. Pokazao je rukom prema jugu: Naselje je bilo ondje, na onom dijelu padine. Ondje planiramo kopati prekosutra - izusti Tibor zbunjeno. Pomislio je da pred sobom ima jednoga od onih dosadnih sveznalica koji svuda guraju svoj nos, tvrdeći da imaju osjećaj gdje je što, da mogu otkriti sve moguće tajne. Mislio je da će neznanac početi izlagati svoje teorije o nalazištu i da ga se neće tako lako riješiti. Gmjesto svega toga Petar mu je pružio ruku i rekao:

Miro Gavran

- Bilo mi je drago. Oprostite na smetnji. 1 tek što je Tibor promrmljao jedva razgovijetan pozdrav, Petar je otišao k Martinu i nešto mu rekao. Gbrzo su njih dvojica napustili teren. ** G majčin stan je stigao u sumrak. Bio je umoran, prljav i zabrinut. Majka ga je dočekala s toplom večerom. Tek što su počeli jesti, zazvonio je telefon. Podigao je slušalicu. Ne javljaš se već tri dana. Bila je to Emilija. Posao ne ide kako sam pretpostavljao. Znači - još ništa? Još ništa. - Svejedno, mogao bi svakog dana odvojiti bar po pet minuta svoga dragocjenog vremena da nas zapitaš kako smo, treba li nam što... Očito ti ne nedostajemo... G Emilijinu je glasu razaznao prizvuk ironije pa i cinizma. Željela mu je nametnuti osjećaj krivnje i u tome je uspjela. Ma što odgovorio, znao je da će te noći usnuti uznemirene savjesti. Istinski je žalio što se na tri dana »zaboravio«, što je bio toliko obuzet poslom da se nije sjetio nazvati ih. Njezina je ljutnja bila opravdana.

Margita ili Putovanje u prošli život

Oprosti, zaista mije žao, ali... do grla sam u ovome. Kako je Maja? Odlično. Naša kćerka je odlično. Zanima li te kako sam ja? Pa, da... baš sam te htio... I ja sam dobro. Razgovor je zapinjao. Htio joj je reći nešto lijepo. Poželio je iskupiti se za to što joj se nije tako dugo javljao, što je dopustio da ga posao zaokupi, ali sputavao ga je upravo probuđeni osjećaj krivnje. Emilija je postigla ono što je željela. Bilo mu je neugodno zato što joj se nije javio tri dana. Pokazao joj je da nije usredotočen na nju. Bilo je dovoljno da ode na teren i da se »izgubi« u svome svijetu, u svijetu u kojemu nije bilo mjesta za njegovu ženu. Pokatkad mu se činilo da je Emilija ljubomorna na arheologiju, na posao kojemu se dušom i tijelom predao. Gz dosta muke uspio je dovršiti nelagodni razgovor sa svojom ženom. Kad se vratio za stol, nije više imao teka. - Što je? Nije ti ukusno? - zapita ga majka, pokazujući jelo na njegovu tanjuru. -Ma ne... nisam gladan... dobro je, dobro.

Na spavanje je otišao ranije nego obično. Želio je biti sam. Želio je tko zna po koji put u svome životu odgovoriti

Miro Gavran

na pitanje što ga to vuče da kopa po blatu, žudeći za otkrivanjem istine o prohujalim vremenima. Bio je nejasan samome sebi. Borio se s laganom depresijom i dosadnim sumnjama. Na trenutke mu se činilo da je cijeli njegov život poput neugođene violine koja nikada neće dati pravi zvuk. G temelju njegova poziva nešto je krivo i besmisleno. Ili je kriva njegova malodušnost i pogrešna procjena koja ga iz dana u dan čini sve neuvjerljivijim pred kolegama i studentima koje je pridobio za istraživanje u koje valjda još samo on vjeruje. ***

Dva dana kasnije, kada su se premjestili na drugi dio obronka, otkrili su ostatke jedne velike zemunice i dviju manjih. Tiborovo dotad loše raspoloženje prometnulo se u radost i ushit jer su se obistinile njegove pretpostavke. Skakutao je po terenu poput razigrana djeteta koje konačno može dodirnuti igračku o kojoj je dotad sanjalo. Njegovi suradnici su se prema otkriću naselja odnosili Rao prema nečemu posve prirodnom i očekivanom. Ponašali su se kao da su i oni poput Tibora sve vrijeme vjerovali u njegov san. G danima koji su uslijedili Tibor je s grozničavom strašću provodio vrijeme na lokalitetu za koji se moglo

Margita ili Putovanje u prošli žiuot

utvrditi da će biti prekretnica u proučavanju starčevačke kulture. Nalazište je bilo bogato i dobro očuvano. G zemunici broj tri u površinskim slojevima našli su izobilje keramičkog posuđa i kamenog oružja. Preko noći je Tibor od gubitnika postao »arheolog koji zna svoj posao«. Iz dana u dan otkrivali su nove zemunice koje su očito bile dio velikog naselja. G zemunici broj pet pronašao je dobro očuvanu kultnu svjetiljku. Otkako je ugledao taj lijep i privlačan predmet, ni na trenutak se nije želio odvojiti od njega. Svaku večer nosio je svjetiljku sa sobom u majčin stan, a na lokalitetu ju je držao uza se kao hamajliju koja će pripomoći da iskapanje dobro napreduje. Kolege su ga zadirkivale da se prema toj svjetiljci odnosi kao prema zlatnoj ribici za koju se boji da će mu pobjeći prije nego što mu ispuni tri želje. Tih dana Tibor je često pomišljao na Petra, na čovjeka koji je sa sigurnošću tvrdio da će pronaći naselje upravo na onom mjestu gdje su ga otkopali. - Slučajnost. To je bila slučajnost - pokušavao je uvjeriti sebe i na najprihvatljiviji način protumačiti tu podudarnost. Ali, Petrove oči, njegova osobnost i način na koji je izgovarao dobro odvagane rečenice navodili su ga na zaključak da nije riječ o čovjeku koji bi iznosio svoje slutnje i nagađanja.

Miro Gavran

* * *

Krajem svibnja morao je otići na četiri dana u Zagreb. Bilo je mnogo sitnih poslova koje je trebao obaviti. Morao je podići plaću, u Institutu predati dokumentaciju, u Ministarstvu kulture podnijeti izvještaj, na MGP-u produljiti osobnu iskaznicu... Sa sobom je ponio malu kultnu svjetiljku kako bi je pokazao kolegama u Institutu.

ŠEST O

Na Filozofskom fakultetu je morao potpisati ugovor za dva predavanja koja je održao te godine. Dok je u Tajništvu stavljao svoj potpis na papir, na vratima se pojavio Martin koji je došao po plaću. Pozdravili su se suzdržano. Na Martinovu licu nazirala se zavist. Taj ljubomorni čovjek nije smogao snage za to da mu i jednom riječju spomene nalazište. Kako bi prikrio nelagodu, počeo je nametljivo očijukati s tajnicom upućujući joj neumjesne primjedbe o njezinim bujnim grudima, o izrezu na haljini i boji kose. Tibor ga je prekinuo: - Hoćeš li sa mnom na piće? Martina je iznenadilo njegovo pitanje. Uvijek su jedan drugoga izbjegavali. Našli bi se za istim stolom samo ako ih je netko pozvao. Martin je kimnuo glavom: - Može. Sišli su u studentsku kantinu i sjeli za mali stol. Martin je naručio travaricu, a Tibor sok od borovnice.

Miro Gauran

Martin je nastojao biti duhovit. Rekao je daje dan kad se prima plaća prava svečanost i da bismo trebali primati tjednu plaću poput Britanaca. Tibor ga nije prekidao, a on je govorio i govorio... Kad se zamorio Tibor mu je postavio pitanje: Tko je onaj čovjek kojega si neki dan doveo sa sobom? Moj susjed. Petar? Da, Petar.

Čime se bavi? Hm, čime? Teško je to reći. Svim i svačim. Bioenergetičar je. Iscjelitelj. Tebe je iscjeljivao? Mene nije. Ja ti u to ne vjerujem. Ali mog bratića je izliječio. Pet godina ga je mučio čir... a sada su mu nalazi uredni. Ni traga čiru ni gastritisu. Mnogima je pomogao. Ali nije to jedini posao kojim se bavi. - Nego? -Vidiš... Martin je na trenutak zašutio i duboko se zamislio. Kao da se bojao da pred Tiborom ne ispadne smiješan. - Reci - potaknuo ga je Tibor. - Bavi se regresijom. Pomaže ljudima da odu u prošle živote, da saznaju što su bili nekada prije. Tumači snove, pomaže ljudima da se oslobode noćnih mora. Ma ja ti u sve to ne vjerujem, ali...

Margita ili Putovanje u prošli život

A arheologija? Što arheologija? Čini mi se da ga zanima i arheologija? -Ne baš... odnosno, zanima ga isključivo starčevačka kultura. Ne znam ni zašto ni kako, ali... pročitao je tvoj magisterij i doktorat... Možda je to tek radoznalost. - Da, možda - potvrdio je Tibor premda je sumnjao u to da je taj čovjek samo obični radoznalac. Kad je na večer došao doma, Emilija je već spavala. Prije nego što je legao u krevet, pokraj uzglavlja je stavio kultnu svjetiljku. Nakon duljeg prevrtanja u krevetu utonuo je u san. *** G početku je sanjao nepregledne slavonske livade na kojima su se njihali milijuni žarkocrvenih makova. Činilo mu se kao da lebdi nad tim osunčanim livadama obavijen mirisom poljskog cvijeća. Odjednom se prizorište izmijeni i Tibor se nađe pred velikom katnicom s kraja prošlog stoljeća. Noć je. Kuća je u plamenu. Čuju se glasovi uznemirenih ljudi. G blizini kuće je štala iz koje dopire njištanje preplašenih konja. Nalet vjetra dade dodatnu snagu plamenu. Na prozoru u potkrovlju pojavi se poznato lice i začu se vrisak. To je Margita! - Brzo! Pomozite! Vode, vode! Spasite djevojku!

Miro Gavran

Gokolo se razliježu krici uplašenih ljudi. G panici i metežu gubi se dragocjeno vrijeme, a plamen samo što nije zahvatio potkrovlje. Pri pomisli da bi Margita mogla nastradati, Tibora preplavi užas. Brzo svuče kaput, namoči ga u buretu s kišnicom i utrči u kuću. Proletio je kroz plamen i gusti dim u prizemlju, potrčao je uza stube, popeo se na prvi kat i razvalio vrata koja vode u potkrovlje. Margita je napokon u njegovu zagrljaju. Na trenutak su čak sretni. Ogrće je svojim mokrim kaputom. G panici silaze stubama. Iz potkrovlja se spuštaju na prvi kat, s prvog kata u prizemlje. Dim ih guši. Ispred njih je snažni plamen. Zastaju. Ipak, kreću dalje. Čini se da će uspjeti. Ali odjednom se prolomi prasak. Stube im se urušavaju pod nogama, a njih dvoje uz krik padaju u vatreno ždrijelo. Vrisnuo je. Gistinu je vrisnuo i skočio s kreveta obliven znojem. Emilija se u snu promeškoljila i okrenula na drugu stranu. Srce mu je ubrzano kucalo. Pogledao je na sat. Bila su četiri sata. Margita se opet vratila u njegove misli. Prišla mu je kroz san. Kroz onaj isti san koji mu je ispričala prije četrnaest godina. Pokušao je zaspati. Nastojao je zatvorenih očiju dozvati neki bolji, umirujući san, ali nije imao sreće. G mučnom bdijenju dočekao je svanuće. G svakoj njegovoj misli bila je ona - žena koju je i nakon četrnaest godina volio.

SEDMO

G ranim poslijepodnevnim satima nazvala ga je Karlova supruga Tea. Kako si? - zapitao ju je Tibor umjesto pozdrava. Ne baš najbolje. Što je posrijedi? Karlo je prije tri dana osjetio nepodnošljive bolove u donjem dijelu trbuha. Odvezla sam ga na Hitnu, a s Hitne su ga prebacili u bolnicu, gdje su mu operirali slijepo crijevo. O, Bože! Liječnik mi je nakon operacije rekao da smo došli na vrijeme. Da smo stigli samo dva sata kasnije, ne bi mu bilo spasa. Kako mu je sada? Dobro. Oporavlja se. Jutros sam ga obišla s djecom. Zadržat će ga još četiri ili pet dana. Tako su mi rekli. Kad su posjeti? Od pola pet. Obići ću ga poslijepodne.

Miro Gavran

On je na intenzivnoj njezi. Ne vjerujem da će te pustiti k njemu. Puštaju samo rodbinu. Reći ću da sam njegov brat. Treba li ti kakva pomoć, samo reci. Ne, hvala ti. Moji su mi priskočili. I dečki su se smirili nakon što su ga danas posjetili. Sad je sve u redu. Ako bilo što zatrebaš, nazovi me. Dobro, hvala ti. G kojoj je bolnici? G Zajčevoj. *** Tibor je sjedio na rubu Karlova kreveta. Već treći put izgovorio je istu ohrabrujuću rečenicu: Čuj, stari, stvarno dobro izgledaš. Nemam zrcalo pa ne mogu provjeriti - uz osmijeh mu odgovori Karlo, pa nastavi: - Žao mi je što ti ne mogu uzvratiti kompliment. Stari, ti grozno izgledaš. Imaš neke probleme? Doma ili na poslu? Ma ne, sve je u redu. Samo... jutros sam se probudio u četiri i više nisam mogao zaspati. Apaurini su spas. Ne bih se na njih navikavao ako ne moram. iji sj; sj;

Doma se vratio u sedam na večer. Emilija i Maja nešto su radile u kuhinji. - Kako je Karlo? - zapita ga Emilija.

Margita ili Putovanje u prošli život

Dobro. Odlično. Hvala Bogu, operacija je uspjela. Dobro se osjeća. Baš mi je drago. Tibor tek tada primijeti da se nešto kuha u dvjema posudama na plinskom štednjaku i osjeti zamaman miris pečenih kolača koji se širio iz pećnice. Što je to? - zapitao je kćerku. Maja se osmjehnula i odgovorila: Mama je odlučila da ti priredimo svečanu večeru. A što je povod? - želio je saznati. - Povod je što si s nama, danima te nije bilo. Mislila sam jučer, ali... Imala sam sastanak nastavničkog vijeća pa nisam stigla - reče Emilija. Tibor joj je prišao i nježno je poljubio. Potom je zagrlio kćerku. - Djevojke, hvala vam. Nedostajala mi je vaša klopa. - A nama si ti nedostajao - rekla je Emilija. Godilo mu je to što je čuo. Bio je željan njezine nježnosti. Emilija je bila osoba krajnosti. Znala je biti tako draga i umiljata, a opet, znala se prepustiti razarajućem cinizmu koji nije umjela ili nije htjela obuzdavati.

***

Večera je uistinu bila ukusna i svečana. Maja je pričala viceve koje je pokupila u školi i nasmijavala roditelje. Oni su više uživali u načinu na koji ih je pričala, nego u samim poantama.

iI

Miro Gavran

Emilija je pila sok, što je bio razlog više Tiborovu zadovoljstvu i opuštenosti. Njih troje su te večeri bili istinski sretna obitelj. Legao je iza ponoći. Gbrzo nakon što je utonuo u prostore s onu stranu svijesti, u pohode mu je opet došao onaj isti san. Sve se ponovilo kao i prošle noći. I požar i užas. Margitino lice na prozoru i njegovo utrčavanje u zapaljenu kuću, i sreća što je u njezinu zagrljaju, i užasna bol dok ih plamen guta, i buđenje u znoju. Prevrtao se ostatak noći, žudeći za pravim snom, koji ga je, čini se, zauvijek napustio. G misli mu se neprestano vraćalo Margitino lice. Negdje pred zoru prvi put je pomislio da taj san koji je i Margitu prije toliko godina progonio možda i nije običan san. Možda je to dio neke stvarnosti koju su nekada zajedno proživjeli. Četrnaest godina potiskivao je misao na nju. Želio je biti vjeran muž i odgovoran otac, te cijelim bićem pripadati svojoj obitelji. Ali sada, nakon svega, morao je priznati poraz. G svim tim godinama Margita se samo katkad vraćala u njegovu svijest. Sada je shvatio da nikada nije otišla iz njegova srca. Možda ga je Emilija s pravom povremeno optuživala da je ne voli, da je prezire. Možda uistinu zbog njega pije. Sebe je godinama uvjeravao da je vjeran muž koji uspješno odolijevao mnogim ženama. A, u stvari, istina o

Margita ili Putovanje u prvšli život

njegovoj vjernosti je bitno drugačija nego što je on to sebi bio spreman priznati: On je sve to vrijeme bio vjeran Margiti, a ne Emiliji. G proteklih četrnaest godina nije pogledao niti jednu drugu ženu samo zato što je Margita bila u njegovu srcu. Gorka je bila ta noć. G mučnom preispitivanju svoga života, tisućiti put se vraćao na ono ljeto u Starom Gradu kada je zamalo sve krenulo drugim smjerom. *# Nije doručkovao. Već u osam bio je u Institutu. Čistačica se iznenadila kad gaje ugledala. Nikada nije dolazio tako rano. G povjerenju ga je zapitala: - Puštate bradu? Tek tada mu je sinulo da se već dva dana nije obrijao. Odmahnuo je rukom na njezinu primjedbu. Nije mario za to što je njegovo lice bilo ogledalo unutarnje pustoši i tjeskobe. Gšao je u kabinet u kojemu je proveo mnogo više ugodnih trenutaka nego u svome stanu. Sjeo je u stolicu i počeo pomno razgledavati prostoriju. Na polici je ugledao knjigu koju je darovao Margiti. Gzeo ju je u ruke, otvorio i pročitao posvetu koju je znao napamet: DRAGOJ MARGITI ZA SJEĆANJE NA DANE PROVEDENE G STAROM GRADG - FAROSG.

Miro Gavran

Bio je umoran, neispavan, rastrzan neukrotivim mislima koje su mu život razobličavale nakon višegodišnjeg zavaravanja. Bojao se da bi ga onaj strašni san mogao i dalje progoniti. I ma koliko pokušavao, nije mogao uvjeriti sebe da je to tek običan san. Na trenutak mu padne na um misao da postoji čovjek koji bi mu možda mogao pomoći i razriješiti tajnu mističnog sna. Taj čovjek je »znao« gdje je starčevačko naselje. On nije šarlatan, on se nije slučajno pojavio u njegovu životu. »Alija nemam njegov telefonski broj!« pomislio je. Drhtavom rukom birao je Martinovbroj na brojčaniku staroga telefona. Oprosti ako sam te probudio, ali... Nisi. Ustao sam prije pola sata. Htio sam te pitati... G stvari... jedan moj prijatelj se raspituje za onog iscjelitelja Petra... pa... imaš li možda njegov telefonski broj? Imam.

Kad je dobio Petrov broj, odmah ga je nazvao. - Izvolite - začulo se s druge strane žice. Bio je to Petar. Poželi spustiti slušalicu, ali se uspije obuzdati. Nakon što se predstavio, Petrove riječi su ga iznenadile:

Margita ili Putovanje u prošli žiuot

- Znao sam da ćete me nazvati. Očekivao sam vaš poziv. Zar taj čovjek čita budućnost? Otkud mu takva sigurnost. Kako je uopće mogao pretpostaviti a kamoli znati da će ga nazvati? Ali ne zovem zbog iskopina, niti... Zovem vas zbog jednog sna koji me progoni. Naime, sumnjam da je taj san... Mislim da to nije san... Tako je stvaran... Pomislio sam da je to možda djelić nekog prošlog života. To možemo provjeriti samo na jedan način... regre sijom. Ako pristajete na to. Pristajem. Pristajem na sve. Zbog toga sam vas i nazvao. Slutim da radoznalost nije jedini razlog zbog kojeg želite otići u prošli život. Možda tragate za bićem s kojim niste ostvarili nešto u ovome životu. Tibor je osjećao kako ga oblijeva znoj. Petar je prodirao u njegov svijet s lakoćom koja ga je užasavala. Drhtavim glasom dogovorio je sastanak s njime u dva sata poslije podne. Vrtjelo mu se u glavi i zujalo u ušima. Kada je spustio telefonsku slušalicu, bio je uvjeren da neće otići k Petru i da ga nikada više neće nazvati. Pomislio je da taj čovjek nije od ovoga svijeta i da bi ga svakako trebalo izbjegavati.

Margita ili Putovanje u prošli žiuot

OSMO

Hodajući prema Petrovu stanu, razmišljao je o svome životu kao nikada do tada. Razmišljao je o tome kako ljudi mogu proživjeti cijeli život da se nikad ne zapitaju o njegovu smislu. Ali tajne života i smrti na trenutke iz skrivenih dubina prodiru na površinu, dajući nam znak da osim ove svakodnevice postoji nešto iza svega toga vidljivoga, prostor iz kojega smo došli i u koji ćemo opet zakoračiti. Pred i najmanjom naznakom toga drugog svijeta ponajčešće ustuknemo, zatvaramo oči i uši, odbijajući poći na putovanje kojeg se bojimo, svjesno ostajući sapeti vidljivom stvarnošću, robujući taštinama, predrasudama, sitnim strastima, smiješnim ograničenjima, obmanama. Svojevoljno ostajemo u vlasti »stvarnosti«, u koordinatama površinskoga. Čak ni smrt najbližih bića ne može nas nagnati da drugim očima sagledamo život. Nakon pogreba i razdoblja žalovanja opet se vraćamo u okrilje prizemne stvarnosti, pristajući na amneziju, na zaborav da smo tek prolazna bića koja bi se za života trebala naviknuti na misao daje vječnost neostvariva u ovom tijelu i da se trebamo pripremiti za

putovanje koje nas čeka na kraju ovozemnog puta. Samo se rijetki počnu pripremati za nj još za života, nakon što im ova stvarnost poput tepiha počne izmicati ispod nogu. Zbog osobnog očajanja i nemira počinjemo tražiti put koji će nas izvesti iz carstva svakodnevice i životnih ograničenja, na koja smo svojevoljno pristali preuzimajući pri tome i ulogu koja nam se ne sviđa, stvarnost koju preziremo, a koju je naša neosviještenost sama satkala. Tibor je postao očajnikom, čovjekom koji je izgubio unutarnji mir, zatočenikom »tuđega« sna, čovjekom razdiranim željom za ispunjenjem. Bio je nesretnik koji se polako pekao na plamenu ljubavi što ga ni njegov uvježbani racio, ni životno iskustvo, ni zaborav na koji je računao nisu mogli ugasiti. Petar je živio u skromno namještenom potkrovlju. Dočekao ga je s osmijehom, kojim je nastojao odagnati strah koji se zrcalio na Tiborovu licu. Razmijenili su nekoliko uobičajenih rečenica o gužvi u gradu, o tome kako je Tibor izišao na pogrešnoj tramvajskoj postaji, o vremenu... Tibor je želio započeti razgovor o stvarima koje su njemu bile bliske. Nije bio pripravan s tim čovjekom kojega je samo jednom u životu vidio razgovarati o svojim najdubljim osjećajima. Zato mu je i postavljao pitanja kojima je želio dobiti na vremenu, odnosno odgoditi razgovor o pravom razlogu svoga dolaska.

Miro Gavran

Kako to da vas zanima starčevačka kultura? Izvan uskog kruga upućenih o njoj se malo zna? zapitao je Petra. Sve ono što se na ovim prostorima zbivalo prije osam ili devet tisuća godina, sve to određuje naš sadašnji život, naše vrijeme, ovaj naraštaj. Da naša veza s ljudima iz tog razdoblja nije bila prekinuta, da je ostala čvrsta, danas bi svijet bio mnogo ljepši i bolji. Ne razumijem što želite reći. Razumjet ćete, jednoga dana ćete sve razumjeti. Vi niste slučajno opsjednuti tom kulturom, tim razdobljem. Vi ste odabrani a da to i ne znate. Niste slučajno postali arheologom. Kod vas nije riječ o zvanju nego o poslanju. Vi ste pozvani. Lagani drhtaj jeze prostrujio je Tiborovim tijelom. Plašile su ga Petrove riječi. Našli smo naselje upravo ondje gdje ste nam poka zali. Pogodili ste. Pogodio!? - Na Petrovu licu zatitra osmijeh kao da razgovara s malim djetetom koje je maločas izreklo glu post. -Ako niste pogodili, znači da ste znali. Kako ste mogli znati? - Kopanje nije jedini način na koji se može doprijeti

Margita ili Putovanje u prošli život

do starčevačke kulture. Dakako, i kopanje je potrebno. Osim toga vi ste mi potrebni, baš kao i ja vama. Kada to osvijestite, potražit ćete me sa željom da jedan drugome pomognemo i uspostavimo most s onim vremenom. Ali...

vi danas niste došli da biste sa mnom razgovarali o starčevačkoj kulturi. Razlozi koji vas dovode k meni intimne su naravi. Tibor je osjećao da taj čovjek čita njegove misli, da razotkriva njegove tajne i daje uzaludno pokušavati bilo što skriti pred prodornim pogledom njegovih očiju. Ipak, volio bih znati kako ste naslutili, ako niste pogodili, gdje su zemunice? Vidim da vas može zadovoljiti samo jednostavan i racionalan odgovor. Dobro, dat ću vam ga jer još niste spremni prihvatiti neka druga znanja. Eto... čuli ste da rašljari otkrivaju vodu u sušnim predjelima, čuli ste da se s pomoću viska pronalaze izgubljeni predmeti. Možda ja imam nešto malo amaterskog arheološkog iskustva pa sam racionalnim postupkom pretpostavio da bi bilo najlo gičnije da je naselje na onom dijelu padine gdje ste ga pronašli... Odaberite neko od tih objašnjenja. Tiborovo tijelo prožimali su drhtaji koje nije mogao obuzdati. Želio je dobiti na vremenu. Martin mi je rekao da ste bioenergičar, da otkrivate bolesti, iscjeljujete bolesne, i tako... Točno. Ljudi mi ponajviše zbog toga dolaze. Kad bismo bili zdravi, mnogi od nas ne bi išli u crkvu, nitko ne bi tražio pomoć bioenergičara, većina nas ne bi nikad otkrila što je milosrđe, suosjećanje, istinska ljubav. Uglav nom bolesti i životne nedaće navode ljude na to da se okrenu sebi i drugima. G nekih je to tek potreba da se riješe tegoba kako bi se opet mogli prepustiti lagodnom životu.

Miro Gauran

Takvima pomažem da uspostave ravnotežu i odagnaju bolest. Samo onima kod kojih osjetim da traže nešto više, pružam više. Samo takvima. Na trenutak je Petar zašutio, ustao i dao znak Tiboru da i on to učini. - Zaklopite oči i otvorite dlanove. Petar je kružio oko Tibora s ispruženom desnom rukom, ne dodirujući ga. Tibora je zapljusnula ugodna toplina i osjetio je blagu vrtoglavicu. Otvorio je oči. S udaljenosti od dva metra Petar je kružio oko njega kao da opipava neki nevidljivi omotač u koji je Tiborovo tijelo uvijeno. -Ako vas je strah, možete otvoriti oči, premda je bolje da su vam kapci spušteni. Tibor je opet zaklopio oči, uranjajući u slatku omamljenost, kao da je izložen djelovanju nekakve sile koja iz njegova napaćenog tijela izvlači naslage umora. Nakon dvije-tri minute Petar je rekao: - Otvorite oči. Možete sjesti. Poslušao ga je. Petar se doimao kao da se upravo vratio iz nekih drugih prostora. Duboko je uzdahnuo, a potom mu mirnim glasom rekao: Ovako: lijevo plućno krilo... tu ste imali problema, vidio sam tragove bolesti. Kao dijete sam preležao dvije teške upale pluća. 0 desnom bubregu imate malo pijeska. Mislim da ste imali kamenac.

Margita ili Putovanje u prošli život

Prije dvije godine imao sam napadaje. Počeli su naglo i... Ne trebate se brinuti. Doći ćete k meni na nekoliko tretmana koji će potaknuti vaše samoizlječenje. Dakle, sami ćete sebe izliječiti... Srčana čakra vam je... Tu su najveći problemi. Živite u blizini osobe koja vas emocional no prazni... Kao da jedno drugo prisiljavate na ljubav, oboje se trudite, ali vaš emocionalni odnos nije skladan. Čini mi se da se međusobno optužujete za ono za što uopće niste krivi. Povezuje vas biće koje oboje volite. Tibor je bio zahvalan Petru što nije rekao o kome je riječ premda je zacijelo znao da je to njegova žena. - Prije četrnaest godina upoznali ste osobu u koju ste se istinski zaljubili. I ona u vas. Bili ste stvoreni jedno za drugo, ali... sreli ste se prekasno... nekoliko mjeseci pre kasno. Zbog nje gubite san, zbog nje ste danas ovdje. Zbog nje želite otputovati u prošli život premda se toga plašite. Tibor je zanijemio. Kao da je stajao pred rengenskim aparatom i svaka je njegova riječ bila suvišna. Sve ovo što sam vam rekao veoma vas je uznemirilo. Vi ste odabrali drugačiji put od moga. Svaku tajnu vi pokušavate objasniti znanstveno i logično. Ali... i vi ste izgrađeni od iste tvari kao ljudi koji se bave mojim

poslom. Neće proći mnogo vremena i vi ćete drugim metodama početi razotkrivati i objašnjavati ovaj svijet. Za početak, već danas, otputovat ćete u svoj prošli život. Uz moju pomoć, naravno. Jeste li pripravni za to? Valjda jesam.

Miro Gavran

Kao učitelj regresije, ljudima obično održim kratak tečaj da ih postupno pripremim za suočavanje s prizorima kojima mnogi od njih nisu još dorasli. Ali, vi ste drugačiji, a toga niste svjesni. S vama mogu ići bez ikakvih priprema. Jeste li spremni? Jesam. Onda pođimo u drugu sobu. ** Kad su za sobom zatvorili vrata male sobe, Petar je uzeo sat i položio mu ruku na bilo. Nakon trideset sekunda kimnuo je glavom i rekao: - Srce vam malo ubrzanije kuca, ali... svejedno mo žemo početi. Bojao se. Gčitelj je uzeo stolicu i stavio je nasuprot krevetu. Potom se okrenuo prema njemu i umirujućim glasom rekao: - Možete leći. Duboko je udahnuo, poslušno se smjestio na ležaj i desnom rukom poravnao uzglavlje. Pomisli da još nije kasno za odustajanje. Bilo bi najbolje skočiti s kreveta i istrčati na ulicu među ljude koji žive banalnim životom, koji se dobro osjećaju u svojoj koži, među one koji ne žele istraživati nepoznato i zabranjeno. Još uvijek nije kasno, još uvijek...

Margita ili Putovanje u prošli život

Na stari gramofon iz šezdesetih godina učitelj je stavio ploču. Zvuči Beethovenove kavatine ispuniše skromno namješteno potkrovlje. G svakoj drugoj prilici ta bi ga glazba ispunila ugodom, ali sada je skladna kavatina povećala u njemu napetost i razdražila mu osjetila. Gčitelj je sjeo na stolicu. Njegovo lice bilo je ozbiljno. Kao u kirurga trenutak prije no što započne operaciju. Znao je da učitelj ide s njim na taj put kao jedini svjedok njegovih tajni koje bi možda bilo najbolje ne otkrivati... Valovi straha i nervoze snažno su ga zapljuskivali. Srce mu je sve brže kucalo. Tražio je rečenicu kojom bi se najlakše izbavio iz te nelagode. Pokušavao je smisliti uvjerljivu ispriku. Dlanovi su mu se ovlažili. Suho se nakašljao. Gpravo kad je htio izgovoriti spasonosnu rečenicu, učitelj ga je pretekao: - Zatvorite oči. Premda je to bilo izgovoreno tiho, gotovo šaptom, zazvučalo je kao zapovijed. Poslušao ga je bez pogovora. Mrak i glazba. Kao da mu se srce preselilo u vratnu žilu kucavicu. Gubio je dah. Za koji trenutak počet će njegovo putovanje u prošli život. Bojao se tajni koje će uskoro otkriti. Duboko u duši osjećao je da čini nešto što ne bi smio. Jedino mu je misao na nju davala snagu da ne odustane.

Miro Gavran

- Osporite disanje, umirite se. Slušajte moj glas, on će vas odvesti tamo gdje ste već bili, on će vas odvesti u prostore za kojima žudite. Njegove su se riječi stapale s glazbom. Pozivale su ga tako odlučno da im se više nije pokušavao oduprijeti. - Duboko udahnite... polako izdahnite... duboko udahnite... polako izdahnite... Tibor je poslušno slijedio upute. Zamislite da je prekidač na vašem tjemenu, preki dač kojim se »isključuju« dijelovi vašeg tijela... Kad prvi put pritisnete prekidač, više nećete osjećati vaše noge... Dubo ko udahnite... snažno izdahnite... Pritisnite prekidač, Tibo re... Jeste li ga pritisnuli? Jesam. - Osjećate li svoje noge? - Ne . Dobro... Kada drugi put pritisnete prekidač, više nećete osjećati lijevu ruku... Duboko udahnite... polako izdahnite... pritisnite prekidač... Osjećate li svoju lijevu ruku? Ne osjećam. Idemo dalje... Kad ponovno pritisnete prekidač, nećete više osjećati ni glavu ni vrat... Duboko udahnite... izdahnite... Pritisnite prekidač... Jeste li ga pritisnuli? Jesam.

Margita ili Putovanje u prošli život

Osjećate li svoje tijelo? Ne osjećam.

Kao da je bio u laganoj nesvjestici, učiteljev glas dopirao je do njega iz daljine: - Vaše tijelo više nije tu, vaša duša slobodno lebdi. Vi se odvajate od svoga tijela, vi ostavljate ovo vrijeme i ovu stvarnost... Pred vama su velika vrata na ulazu u beskrajni labirint. Vi vidite ta vrata. Vi slutite daje iza njih labirint. Prvi hodnik labirinta. Vi vidite metalnu kvaku na vratima, vi znadete da je iza tih vrata prvi hodnik labirinta... vi vidite ta vrata... Polako, Tibore, polako, za koji trenutak vrata će se otvoriti i vi ćete zakoraknuti u beskrajni labirint... Imamo vremena, Tibore... uživajte u ovoj glazbi, ona će vas pratiti cijelim putem. Gčitelj je nakratko zašutio a potom ga upitao: Vidite li gdje se otvaraju vrata? Vidim - izustio je suha grla. Stapate se s glazbom i ona vas vodi u prvi hodnik labirinta. Polako dolazite do kraja hodnika. Pred vama su tri odvojka, tri nova hodnika. Vidite li ta tri hodnika, Tibore? Vidim. Kojim hodnikom želite krenuti u susret životu koji vam se u snu pojavio? Kojim hodnikom? Tibor se na trenutak kolebao. Drugim hodnikom. Približavate se drugom hodniku. Iz njega dopire jaka svjetlost. Uskoro ćete zakoraknuti u drugi hodnik. Tu vas očekuje svijet u kojemu ste već bili, lica koja su vam bila bliska, prostori u kojima ste se kretali. Tu vas čeka vaše

Miro Gavran

bivše tijelo. Ne zaustavljajte se niti na trenutak... Gpravo ste zakoraknuli u drugi hodnik i više nema povratka... Nakon toga Tibor je bez straha i kolebanja krenuo za učiteljevim glasom u susret prošlom životu. Slijedio ga je korak po korak, ponirući sve dublje u izvanosjetilne dimenzije. *** Sebe sadašnjega ostavio je u prostoru neodredive daljine, sebe prošloga našao je u fijakeru na dijelu prašnjava puta između Zagreba i Matićeva imanja. Sve je to vidio u nekoj izmaglici. Svršetak je 19. stoljeća. On je dvadesetogodišnji mladić. Njegovo ime nije Tibor, nego Valentin. Student je prava u Beču. Vlakom je doputovao u Zagreb. Na postaji ga je dočekao kočijaš gazde Matica. Razgovara s njim o imanju, o konju kojega je gazda Matić dobio na dar. Izbivao je godinu dana. Sretan je što je položio sve ispite s prve godine i što mu upravo počinju ljetni praznici. Kada je prije dvije godine Valentinu umro otac, vjerovnici su se namirili od prodaje njihove obiteljske kuće i mladiću nije ostalo doslovce ništa od nasljedstva osim odjeće i dvaju ormara punih knjiga. Gazda Matić, najbolji prijatelj njegovih pokojnih roditelja, primio gaje pod svoj krov i prigrlio kao rođenog sina.

Margita ili Putovanje u prošli život

Sljedeće godine o svom ga je trošku poslao na studij u Beč. Valentin je osjećao veliku zahvalnost prema svome dobrotvoru. Matić je poodavno prevalio šezdesetu. G posljednje vrijeme je uz veliki napor održavao imanje zahvaljujući uglavnom prihodima koje su mu donosila dva mlina. Fijaker se zaustavio pred velikom obiteljskom kućom sagrađenom prije petnaestak godina. Stanovnici obližnjeg sela nazvali su je zidanicom, jer je u to vrijeme bila prva zidana kuća u okolici. Na velikim ulaznim vratima pojavi se gazda Matić. Izlazi pred Valentina, grli ga. Promijenio si se. Postao si pravi Bečanin. A vi ste isti kao i prije godinu dana. O svemu ćeš mi pričati. G Beču nisam bio već šest godina, a sve me zanima, baš sve. G tom trenutku iz kuće izađe Marija, Matićeva osamnaestogodišnja kćerka. Kad ju je ugledao, Valentinovo srce je zaigralo od radosti. Osmjehnuli su se jedno drugome. Prišao je i poljubio joj ruku. - Kako sam sretan što te vidim - rekao je. - I ja sam sretna što si se vratio - odgovorila mu je. Valentin se prisjetio prošlog ljeta kada se pripremao za odlazak na studij. S Marijom je svakoga dana marljivo

Miro Gavran

učio njemački. Razgovarali su o budućnosti, o svojim planovima. Marija je maštala i priželjkivala da nakon završetka ženske gimnazije u Zagrebu otiđe na studij u Pariz. Između njih se tog ljeta probudila naklonost koja je postupno prerastala u ljubav. No jedno drugome nisu iskazivali svoje osjećaje. Bili su premladi. Kad Marija završi gimnaziju, tek tada bi njezin otac možda pristao na to da Valentin postane njezin zaručnik. Maštali su tako njih dvoje, ne otkrivajući jedno drugome tajnu svojih misli. Nakon dugih mjeseci provedenih na školovanju u Beču i Zagrebu dvoje mladih bili su opet skupa. Kad se smjestio u svoju sobu, Valentin je s kolekcionarskom strašću u zastakljenu vitrinu počeo slagati knjige što ih je kupio u Beču. Bili su to uglavnom romani i pjesničke zbirke. Vjerovao je da će te knjige Mariji pružiti jednako zadovoljstvo kakvo su i njemu pružile u hladnim bečkim noćima dok ih je čitao uz titravi plamen svijeće, kroteći nestrpljivo iščekivanje onoga dana kada će je opet vidjeti. Istoga je dana gazda Matić priredio svečanu večeru u čast Valentinova dolaska. G goste su bili pozvani seoski učitelj i novi Matićev susjed, koji je prije šest mjeseci kupio imanje od propale plemenitaške obitelji. Matić je njegov dolazak najavio Valentinu najljepšim riječima: - Kazimir je sjajan čovjek i uspješan trgovac. Bogatstvo mu se iz godine u godinu povećava. Široke je ruke,

Margita ili Putovanje u prošli život

nesebičan. Prije mjesec dana, kad sam bio s njim u lovu, rekao sam mu da ima divnog ždrijepca, a on mi ga je, zamisli, prošli tjedan darovao za rođendan. Onoga bijelca? - zapitao je Valentin. Jest. Nije li predivan? Valentin je kimnuo glavom. - Pričao sam mu i o tebi. Jednoga dana, kad završiš pravo, možda bi mogao raditi za Kazimira. Poslovi mu se tako brzo šire da će za nekoliko godina, nema sumnje... Rekao je da se raduje što će te upoznati. *** Večera je bila naporna i usiljena. Trideset petogodišnji trgovac Kazimir cijele večeri nije prestajao pričati o svojim poslovima, o imanjima koja je kupio u Slavoniji i Zagorju, o trgovini koju je otvorio u Zagrebu, o konjima koje je kupio u Bosni, a prodao u Slovačkoj. Kazimir je bio opijen sobom i svojom moći koja je izvirala iz bogatstva. Uglavnom je govorio on, a tek su povremeno gazda Matić i učitelj uspjeli doći do riječi. Valentin i Marija bili su te večeri samo slušatelji. Valentin je primijetio s koliko ushita gazda Matić sluša Kazimirovu samohvalu. I Matić je, vjerojatno, prije dvadeset ili trideset godina bio takav. Dok je bio u punoj snazi, njegovo se imanje širilo. Ali godine učine svoje, ambicija počne splašnjavati i više se

Miro Gavran

ne razmišlja o stjecanju nego o očuvanju onoga što se steklo. G jednom trenutku Valentin pomisli da se trgovac Kazimir mužjački kočoperi pred Marijom kako bi pridobio njezinu naklonost. - Ne, nije to posrijedi - umirivao se Valentin - njemu je već trideset pet, a njoj tek osamnaest, dvostruko je stariji od nje. Cisto, večeras je u nekoliko navrata s takvim ponosom isticao svoje momaštvo i činjenicu da mu je sloboda važnija od svega. Pa ipak, crv sumnje nije ostavljao Valentina na miru.

*** Dok je sutradan s Marijom šetao livadama razgovarajući o bečkoj glazbi i francuskoj književnosti, nije mogao odoljeti a da je ne zapita: Što misliš o svome novom susjedu? Sto se uopće o njemu ima misliti? Dosadan je i prepotentan. No tata ga obožava, divi se njegovim trgo vačkim makinacijama, a ja baš ne vjerujem u brzo boga ćenje, trgovačku sreću i slične pričice za malu djecu. Iza bajki o brzom bogaćenju i munjevitom uspjehu često se skrivaju prljave tajne, spletke i kompromisi bez kojih tog uspjeha ne bi bilo. I to imanje koje je prije šest mjeseci

Margita ili Putovanje u prošli život

kupio... kupio gaje od propalih plemenitaša, od očajnika koji su morali pristati na dvostruko nižu cijenu. Za mene

on nije uspješan, nego nečastan. Uostalom, i u Bibliji piše nešto o takvim ljudima, o devi i ušici igle. Marija je svoj komentar popratila osmijehom. Valentin je zamijetio kako je ona prošlogodišnja djevojčica stasala u zrelu i pametnu djevojku. Uživao je u njezinu društvu. U danima koji su uslijedili nastojali su što više biti zajedno. Sve više su se zbližavali. 1 bez očitovanja ljubavi znali su da i ono drugo biće osjeća radost pri svakom pogledu. Jedne subote, dok je s gazdom Matićem ispijao jutarnju kavu, Valentin je spomenuo Marijinu želju da studira u Parizu. Matić je uzdahnuo, spustio pogled i tihim glasom rekao: Od toga neće biti ništa. Zašto? Ni tebi nisam rekao, a ni Mariji, sve do sinoć... nisam , vam otkrio u kakvoj sam financijskoj situaciji. U dugovima sam. Čak i na mlinovima gubim. U krugu od dvadesetak kilometara, posljednjih je godina izgrađeno čak osam mli nova. Sve se urotilo protiv mene. -Ako je tako, ja ću prekinuti studij, mogu se zaposliti. Novac koji ste meni namijenili, dajte Mariji. Ako treba... ja ću... - Ne, ne! To mi ne bi pomoglo. Za Mariju imam drugi plan. Bog mi je poslao rješenje koje će njoj donijeti sigurnost i sreću, a meni spasiti ugled i osigurati mirnu starost.

Miro Gavran

Kazimir je prekjučer zaprosio Marijinu ruku. Sinoć sam s njom porazgovarao o tome. Valentin problijedi i zamuckujući prozbori: Mislite li da ona... da ona osjeća naklonost prema njemu? Mlada je. Buncala je nešto da ga ne voli. Odbijala je zaruke sve dok je nisam uvjerio da ću u protivnome završiti u ubožnici... a ona... Gz njega će biti sigurna. Neće morati brinuti za svoju budućnost niti za budućnost svoje djece. A i ljubav će s vremenom doći. Tek u tom trenutku Valentin je zamijetio da im se Marija nije pridružila ni na doručku ni na jutarnjoj kavi. A to... kad bi se to trebalo dogoditi? - zapitao je Valentin. Kazimir želi da zaruke budu za dva tjedna, a vjen čanje na jesen. Zato Mariju sutra šaljem k njezinoj tetki u Zagreb da je pripremi za zaruke. Da joj je majka živa... ovako mora s tetkom birati opravu i sve ostalo... Valentinu se steglo grlo. Činilo mu se da se cijeli svijet urotio protiv njega. Znao je da mora što prije porazgovarati s Marijom, otkriti joj svoje osjećaje, smisliti neki izlaz. Marija nije došla ni na ručak. CI mučnom raspoloženju Valentin i Matić su nevoljko premetali hranu s jedne strane tanjura na drugu.

Margita ili Putovanje u prošl i život

*** Iza ručka gazda Matić se s kočijašem odvezao u mlin. Gsput su povezli i kuharicu u selo, u posjet njezinoj sestri koja je jučer rodila petog sina. Valentin i Marija su ostali sami u kući. G potkrovlju je Marija imala sobu u kojoj je boravila samo u ljetnim mjesecima. To nije bila obična soba nego svojevrstan atelier u kojemu je slikala, čitala, odmarala se... Nesigurna se koraka uspeo uza stube. Zastao je pred njezinim vratima i pokucao. Nije bilo odgovora. Pokucao je još jednom. Marija se tek tada oglasila. - Otvoreno je! Rukom je pritisnuo kvaku. Okrenuta leđima, stajala je pokraj prozora i gledala u dvorište. Prišao joj je na dva koraka. Nije znao što bi rekao. Kao da je došao u posjet teškom bolesniku s kojim može razgovarati o svemu osim o njegovoj bolesti. - Marija - prošaptao je. Okrenula se. Njezino lice, njezine oči - sve je bilo drugačije nego prije. Iza nje je očito bila probdjevena noć. Ispod njezinih lijepih očiju urezali su se tamni podočnjaci. Lice joj je bilo natečeno od suza koje su joj još uvijek klizile niz obraze. Nije jecala ni glasno plakala. G Valentina su gledale oči bez nade. Srce mu se kidalo.

Miro Gavran

- Došao sam ti reći... došao sam ti reći da te volim. Tek tada je provalilo iz nje. Zajecala je iz dubine duše i bacila mu se u zagrljaj. Privio ju je uza se, nježno joj milujući kosu. - Smiri se, smiri. Sve će biti u redu. Sve će biti u redu... Prihvatila je njegov zagrljaj kao spasonosno utočište. Njegova nježnost je blažila njezinu bol, smirivala joj uznemireno srce, nudila toliko željenu utjehu. Postupno je počela uzvraćati na njegova milovanja, na njegovu nježnost. Gbrzo je zaštitnički zagrljaj postao ljubavnički. Gsne su im se susrele, otkrivajući njihovu mladenačku nespretnost. - Volim te, volim te - ponavljala je Marija, odgovara jući na njegove sve vrelije poljupce. Kada njegovi drhtavi prsti dodirnuše njezine čvrste grudi, Marija ga naglo uhvati za ruke i, kao da se trgnula iza sna, prošapće: - Ne. Molim te, nemoj. Odstupila je korak od njega. Duboko je uzdahnula znajući da mora smoći snage da ukroti i svoju i njegovu strast. Ako me voliš koliko i ja tebe, prepusti se našoj ljubavi - prošapće Valentin. Ne! Ne smijem! - odgovorila je odlučno. Ljubav nije grijeh. Znam. Ali ja sam isprošena.

Margita ili Putouanje u prošli život

Zar ćeš se udati za onog... Kako možeš? Odvratan je, gnusan. Prezirem ga. Ali moram se udati za nj. Zbog oca. Ako ga odbijem, to bi bio očev kraj. -Ali nas dvoje... - Molim te, ne otežavaj mi. Gorim od žudnje da ti se predam. Ti znaš da si jedina ljubav moga života i da ćeš to ostati do dana moje smrti, ali znaš da sam stjerana uza zid. Ne iziđeš li odmah iz ove sobe, neću imati snage da te odbijem. Od čedne djevojke koju si volio, postat ću po srnula žena. G ime naše ljubavi, molim te, pomozi mi da te lakše prebolim. Molim te. Kimnuo je glavom i bez riječi izišao iz njezine sobe, osjećajući u srcu razdiruću bol. *** Pred večer je Valentin otišao u seosku gostionicu. Sjeo je za prazan stol i na iskap popio litru crnog vina. Čim ga je zamijetio prišao mu je Marko, prijatelj iz djetinjstva. Dakle, Bečlijo, je li ti dojadio seoski život? Nije. Ljepše mije ovdje nego u Beču. Odnosno, bilo mi je ljepše. Sjedni! Što je? Sav si pokisao. Što te muči? Ništa. Samo tako... loše se osjećam. G tom trenutku u gostionicu je ušao Kazimir, prišao njihovom stolu bez pitanja, sjeo i glasno, da ga svi čuju, rekao:

Miro Gavran

Margita ili Putovanje u prošli život

- Imam sjajnu vijest. Za dva tjedna su mi zaruke. Gazda, počasti cijelu gostionicu! Neka ljudi piju koliko žele! Stavi na moj račun. Nazočni su s ushitom prihvatili ponuđeno piće. Kazimir je bio posljednja osoba na ovome svijetu koju je Valentin želio vidjeti u tome trenutku. Ali nije mogao ustati od stola i otići. Morao je istrpjeti njegovo veselje i njegovu bahatost. A tko je sretna mlada? - zapitao je radoznalo Marko. Najljepša djevojka u okolici. Marija, Matićeva kćerka. Prije sat vremena njezin otac mi je priopćio da je pristala. Nisam ni sumnjao u to. Oho! To je stvarno za nazdraviti. Dakle, za Kazimira i Mariju dižem ovu čašu i neka ih Bog blagoslovi. G zdravlje! G tili čas svi u gostionici pridružiše mu se s punim čašama uz gromko: - Živjeli! Jedino Valentin nije podigao čašu. Kazimir je to primijetio. - Samo mi ti nisi nazdravio?! Nenaviknut na piće, Valentin je osjećao kako mu se muti u glavi. Lagana vrtoglavica i nakupljena gorčina navedoše ga da kaže ono što bi inače prešutio: - Nazdravio bih vam kad bih znao da se i vaša zaručnica raduje zarukama. G gostionici nastupi tajac. - Što hoćeš reći?

Ona vas ne voli. Ako imate i mrvu poštenja, ne prisiljavajte djevojku na udaju. Da joj otac nije u dugovima, ona bi vas odbila. Ne kupujte ljubav, kupljena ljubav je prokleta. Lažljivče! - vrisnu Kazimir i šakom udari Valentina u glavu. Valentin se sruši na pod. Tko ti je rekao da me ne voli? Ona, ona mije to rekla. Cijelu noć je plakala, nije ni doručkovala, ni ručala. Povuci riječ, inače... Ne samo da vas ne voli, nego vas i prezire! Zgazit ću te!

Kazimir krenu na Valentina, ali Marko i trojica mladića stadoše između njih. Kazimira zaustavi neprobojan zid. Valentin je rukom brisao okrvavljenu usnicu, ali su ga alkohol i bijes toliko raspametili daje nastavio govoriti ono što trijezan nikada ne bi rekao: - Ona voli mene, samo mene! To mije danas priznala dok sam je držao u zagrljaju. Kazimir vrisnu. Istrgnu se i, krenuvši prema izlazu s vrata dobaci: - Kurva! Platit će mi to! Izašao je iz gostionice i snažno zalupio vratima. Na trenutak je zavladala grobna tišina. Valentin se digne s poda i očajnički povika: - Gospode, što sam napravio !? Lagao sam! Lagao sam daje bila u mome zagrljaju, lagao sam! Ona je časna

Miro Gavran

Margita ili Putoi >anje u prošli žiuot

i poštena djevojka. Ja sam je oklevetao jer je odabrala Kazimira, a ne mene. Izvana je dopro galop konja na kojemu je Kazimir odjahao u noć. Valentinovo priznanje on, na žalost, nije čuo.

Iz štale je dopiralo njištanje preplašenih konja. Na prozoru potkrovlja Valentin ugleda Marijin lik. Trenutak potom prolomi se njezin vrisak. - Brzo! Pomozite! Vode! Vode! Spasite je! Spasite je! - izmjenjivali su se uzvici gazde Matica i preplašene kuharice.

***

0 panici i metežu gubi se bitka s vremenom. Pitanje je trenutka kada će plamen zahvatiti potkrovlje. Pri pomisli da bi Marija mogla nastradati, Valentina preplavi užas. Brzim pokretom skinuo je kaput, namočio ga u buretu s kišnicom, zaogrnuo se njime i utrčao u kuću. Proletio je kroz plamen u prizemlju, gušeći se od dima, potrčao uza stube do prvog kata i razvalio vrata na ulazu u potkrovlje.

Pola sata kasnije Marko je predložio Valentinu da ga otprati do Matićeva imanja koje je bilo nepun kilometar od sela. Valentin mu je bio zahvalan zbog toga, osjećajući kako ga na kraju teška dana izdaju noge i kako mu u glavi šumi od vina i Kazimirova udarca. Kada njih dvojica prođoše šumarak koji im je zaklanjao vidik, u daljini ugledaše neobičnu svjetlost. Što je to, kao da...? - nije dovršio pitanje Marko. Požar! To je požar! Gori kuća gazde Matica! Brzo! povikao je Valentin i potrčao prema imanju. Obuzeo ga je strah. Mislio je na Mariju. Trčao je sve brže i brže, gubeći dah, posrćući i dižući se. Pred kućom su bili gazda Matić, kuharica i kočijaš. Vatra je iz prizemlja sukljala prema potkrovlju. Gazda Matić je bio izbezumljen od straha: - Marija! Marija! Ljudi! Spasite mi kćerku! Marko je prosiktao kroza zube: - To je napravio onaj ludi Kazimir! Osveta, prokleta osveta.

Napokon, Marija je u njegovu zagrljaju, na trenutak su čak sretni. Ogrne je mokrim kaputom i zajedno s njom spusti se do prvog kata. S prvog kata krenu prema prizem lju. Dim ih guši. Ispred njih ispriječio se golemi plamen. Na trenutak zastaju. Ipak kreću dalje. Čini se da će uspjeti. Ali odjednom se prolomi prasak i stubište im se uruši pod nogama. Njih dvoje uz krik padaju u plamen koji ih proždire. Vrisnuo je! Na ramenu osjeti Petrovu ruku i začuje njegov umirujući glas: - Ne otvarajte oči, Tibore, još ih ne otvarajte. Morate se vratiti istim putem kojim ste putovali u prošli život. Vi ste

Miro Gavran

u drugom hodniku labirinta. Polako... samo polako... Pritisnite prekidač na zatiljku i osjetit ćete svoje noge. Smireni Petrov glas doveo je Tibora u sadašnjost, vratio ga njemu samome. Prošlo je još desetak minuta prije negoli je Petar izgovorio zadnju uputu: - Polako otvorite oči, Tibore. Grašci znoja su se slijevali niz »putnikovo« preplašeno lice. Prvo stoje ugledao bile su Petrove oči. Pogled čovjeka koji je toliko puta vidio završetke tuđih prohujalih života, ulijevao mu je sigurnost. Opet je bio tu - u sadašnjosti. Opet je bio Tibor. - Smirite se, smirite - tiho je ponavljao Petar, ali Tiborovo tijelo još dugo nije prestajalo drhtati.

DEVETO

Sutradan je Tibor otišao u Požegu. Istodobno s terenskim radovima na arheološkom lokalitetu, Tibor je s dijelom stručne ekipe u požeškom muzeju radio na dokumentaciji: izradi planova, tlocrta, profila, te obradi pokretnoga arheološkog inventara (pranju, razvrstavanju, signiranju, rekonstrukciji, crtanju). Do ljetnih praznika morali su obaviti golem posao. Nitko se iz ekipe nije štedio, osjećajući da radi na iznimno važnom poslu, koji bi mogao ne samo obogatiti arheologiju, nego i uvelike promijeniti dotadašnja stajališta o starčevačkoj kulturi. Taj naporni rad pomogao je Tiboru da se vrati u kolotečinu, da ponovno pokuša živjeti ovaj život kao da je po mjeri njegove duše. Ali on više nije bio onaj isti Tibor niti je svijet koji ga je okruživao imao istu boju, okus i miris kao prije. Nakon putovanja u prošli život, sve je bilo drugačije. Nestao je onaj osjećaj obveze i opterećenja. Sve je doživljavao kao igru, kao predstavu u kojoj se glume zadane uloge, sa sviješću da je to tek predstava i da glumci na sceni nisu

Miro Gavran

uvijek krivi kad se nađu u negativnim ulogama. Oni su tu samo zato da bi predstava bila živopisnija. I na ljudske slabosti Tibor je gledao s mnogo više tolerancije. Nekoć je prezirao pasivne i nezainteresirane studente i kolege. Mjerio je tuđe postupke strožim kriterijima. Nakon putovanja u prošli život, Tibor je naučio poštivati svoj sadašnji život na drugačiji način, prihvaćati ga bez napetosti, živjeti ga opuštenije i smirenije. Naučio je u tuđim nesavršenostima, spletkama i pakostima ljubomornih kolega odčitavati bogatstvo života. Naučio je opraštati. Čak ni na svoju ženu više nije bio ljut na onaj pritajeni način kao u proteklih četrnaest godina. Nakon putovanja u prošli život kao da ga više ništa nije moglo povrijediti. Ali ipak, postojala je jedna osoba koja ga je sada uznemiravala više nego prije i prema kojoj nije mogao biti ravnodušan. Neprestano je mislio na Margitu i na događaje od prije četrnaest godina. Znao je da bez nje ne može ostvariti ni sreću ni ispunjenje u ovome životu. Nakon putovanja u prošli život, u njemu se učvrstilo vjerovanje daje mora opet vidjeti, daje mora opet pronaći. Bojao se i same pomisli da više nije živa, da joj se dogodilo nešto ružno. Jer, da je živa, knjiga s njegovom posvetom nikada se ne bi našla u antikvarijatu. A opet, unutarnji glas gaje umirivao, uvjeravajući ga daje živa i da će se opet sresti.

Margita ili Putovanje u prošli život

Pretpostavljao je da je Margita u Osijeku. Kad su se upoznali u Starom Gradu, jedino u što je bio siguran bilo je da su i ona i Damjan živjeli u Osijeku. Nije znao u kojoj ulici jer u onim danima nisu se sjetili razmijeniti adrese. Jednoga dana otišao je na poštu u Požegi, uzeo telefonski imenik Osijeka i pokušao pronaći Damjanovu adresu. No u imeniku je nije bilo. Uzeo je telefonski imenik Zagreba, pomislivši da su se možda u međuvremenu preselili u Zagreb, ali adresu nije pronašao kao ni u telefonskim imenicima drugih hrvatskih gradova. Sutradan je, nakon rada na terenu, opet otišao u poštu. Pomislio je da se možda, u međuvremenu, Margita rastala od Damjana. Možda je njezino djevojačko prezime u telefonskom imeniku. Opet je marljivo, na očigled zgranute službenice, prelistao sve postojeće telefonske imenike. S osjećajem nemoći vratio se u majčin stan, prilegao u naslonjač i pokušao se domisliti što mu je sada činiti. Kao da su propali u zemlju. Nije moguće da su ona i Damjan nestali. Malo je vjerojatno da žive u stanu ili kući bez telefona, ali ni to nije isključeno. Postoje ljudi koji ne vole da ih se uznemirava, ljudi koji ne žele biti dostupni široj javnosti, ljudi koji... Teško mu je bilo povjerovati da Damjan ne bi stavio svoje ime u telefonski imenik, ali se ničega pametnijeg nije mogao dosjetiti.

Miro Gavran

- Neven! On bi mi mogao pomoći! - sinulo je Tiboru kad je na majčinoj komodi u dnevnoj sobi ugledao fotografiju svoga razreda. Među maturantima je bio i njegov kolega Neven. Jedini način da ustanovi gdje žive Margita i Damjan bio je otići u Osijek i zamoliti prijatelja koji je načelnik gradske policije da ih potraži među prijavljenim građanima. Nevena nije vidio dobrih deset godina. Diplomirao je pravo i radio neko vrijeme na sudu, a kad je počeo rat 1991. godine, prešao je u policiju. Neven ga je dočekao s osmijehom na licu. Premda se nisu vidjeli godinama, već nakon nekoliko zbunjujućih minuta njihov razgovor je postao srdačan. Propitali su jedan drugoga o obiteljskoj situaciji, prisjetili se upečatljivih trenutaka iz srednje škole, progovorili po koju i o kiši koja je cijeli taj dan neprestano padala... G jednom trenutku zavladala je šutnja. Neven je pogledao na sat i zapitao: - Stari, vjerojatno ne bi došao k meni bez jakog razloga? Na žalost, u ovaj ured čak i moji rođaci svraćaju samo kad me trebaju. Dakle? Tibor se nakašljao. Nije znao kako će Nevenu objasniti razlog svoga dolaska. Nije u pitanju nikakva neprilika... nikakav problem... tek jedna sitnica... ako mi možeš pomoći. Reci!

Margita ili Putovanje u prošli život

- Prije četrnaest godina na ljetovanju sam upoznao jedan bračni par... Odnosno... tada još nisu bili u braku... ali pretpostavljam da su se u međuvremenu vjenčali. Prije tri i pol mjeseca u antikvarijatu sam pronašao knjigu koju bih im želio darovati... ali ne znam kako doći do njih. U telefonskom imeniku ih nema, a adresu im ne znam. Ako mi ti možeš pomoći, bio bih ti veoma zahvalan. Hm. CI načelu ne bih smio... ali ako je za tebe... Daj mi njihova imena i prezime. Dat ću ti i njezino djevojačko prezime. Tibor je pružio Nevenu komad papira na kojemu su bili ispisani podaci koje je o njima znao. - Pričekaj me ovdje. Brzo ću se vratiti. Neven je izišao ostavljajući Tibora poput pacijenta u zubarskoj čekaonici. Promatrao je Nevenov radni stol, tablice i grafikone koji su visjeli na zidovima. Ta soba je na prvi pogled više nalikovala na ured ekonomista nego policijskog načelnika. Pri pomisli da bi za koju minutu mogao saznati Margitinu adresu, a za sat ili dva možda je čak i vidjeti, Tibor se obradovao poput malog djeteta. Nakon petnaestak minuta dugih kao vječnost pojavio se Neven. Pogledao ga je, uzdahnuo i slegnuo ramenima: Na žalost, nisu više u Osijeku, a nisu niti u Hrvatskoj. Petnaestog svibnja 1989. odselili su se u Australiju. Ali kako sad doći do njih?

Miro Gavran

Ne znam. Naša evidencija tu prestaje. Znaš li bar u koji grad? Ne. Gpisana je samo zemlja. Sve što su imali prodali su prije puta. Otišli su s djetetom. S djetetom!? - Nisi znao da imaju sina? -Ne! Neven pogleda na papir. Dječak je rođen petog svibnja 1985. godine. A, tako. G Tiborovu dušu nahrupiše proturječni osjećaji. Bio je iznenađen i razočaran što je otputovala na kraj svijeta i što je vjerojatno više nikada neće vidjeti. Nešto nije u redu? Problijedio si! Hoćeš li čašu vode? G redu je... Sve je u redu. Hvala ti za sve. Nespretno se pozdravio s Nevenom i žurnim korakom izišao iz policijske zgrade. Desetak minuta je hodao po kiši zaboravivši otvoriti kišobran koji je nosio u torbi.

G jami broj pet pronašli su četiri ljudska kostura bez lubanje. Kao i u Zadubravlju - prokomentirala je Tiborova kolegica. Zašto su bez lubanje? Zašto? - glasno se pitao mladi asistent, a na to pitanje cijela je ekipa željela znati odgovor.

Margita ili Putovanje u prošli život

Tibor je znao da po nađenim predmetima jamu broj pet mogu smatrati obrednom jamom, onim stoje u današnjim naseljima crkva. Jama broj pet je mogla biti i grobnica. G tom slučaju bi značilo da su unutar naselja imali, današnjim rječnikom rečeno, groblje. Nije isključena ni pretpostavka da su u to naselje prodrli neprijatelji, poubijali ih, odrezali im glave i ponjeli ih kao ratni trofej, a trupla ostavili u jami broj pet?! Ali mala je vjerojatnost daje na isti način završila priča u oba naselja. Premda nije isključeno ni to... Odsijecanje glava imalo je vjerojatno značenje kojemu mi danas ne možemo domisliti uzrok. Bilo bi divno otići u to vrijeme, saznati kako su živjeli, zašto su umirali. Naći odgovore na pitanja kojih je sa svakim novootkrivenim starčevačkim naseljem sve više umjesto da ih je manje. Gdjekad mu se činilo da su arheolozi tek nesretna djeca koja svoje slagalice nikada ne mogu sastaviti u cjelovitu sliku iz jednostavnog razloga što je više od polovice dijelova izgubljeno. *** Nakon što su pronašli kosture bez lubanja, Tibora su počeli progoniti mučni snovi. Jedne večeri je sanjao kako hoda mračnim ulicama bezimenoga grada, a za njim korača čovjek bez lica.

Miro Gauran

Kad Tibor ubrza korak, ubrza ga i čovjek bez lica. Kad Tibor potrči, potrči i čovjek bez lica. Kad Tibor zastane, zastane i njegov progonitelj. Razmak između njih dvojice je uvijek deset metara. Neugodnih deset metara. G Tiborovoj ruci je kultna svjetiljka iz starčevačkog doba, i Tibor polako shvaća da mu čovjek bez lica želi uzeti kultnu svjetiljku. Spoznaje da mu to ne smije dopustiti jer bi time zle sile stekle prednost pred silama dobra. Narušila bi se ravnoteža i ovaj svijet bi utonuo u kaos. Tibor se boji toga i zato trči sve brže i brže, uzaludno nastojeći povećati udaljenost između sebe i svoga progonitelja. G jednom trenutku Tibor je zapeo o kamen na cesti i pao. Kultna svjetiljka mu je ispala iz ruke, a čovjek bez lica ju je podigao i uz grleni smijeh rekao: - Ovo je tvoj kraj. Tibor je vrisnuo. Probudio se obliven znojem. Sve do zore nije mogao dozvati san na oči.

Druge večeri sve se ponovilo osim u jednome - ovaj put ga je progonio kostur bez lubanje. I opet je na kraju neravnopravne utrke pao i ostao bez kultne svjetiljke. Noćna mora mu je odagnala san, prisiljavajući ga na bdijenje do svanuća.

>ot Margita ili Putovanje u prošli žk

* * *

Sretnim ljudima noć donosi počinak i smiraj. Nesretnicima ona postaje najteži dio dana - vrijeme borbe s nevidljivim silama koje su jače od nas. Iz noći u noć Tibor je postajao sve iscrpljeniji i nesretniji. G noćnim morama oduzimali su mu kultnu svjetiljku. Gubio je mir i nadu da će ponovno živjeti normalnim životom.

Prvog srpnja se vratio u Zagreb. Iskapanja su se trebala nastaviti tek na jesen, kad prođu godišnji odmori. Imao je još dva tjedna za sređivanje papira u Institutu. Nije volio kabinetski posao. Bio je mnogo sretniji na terenu. ***

Trećeg dana boravka u Zagrebu pokucao je na Petrova vrata. Dugo vas nije bilo. Kako napreduju iskapanja? Napredovala su dobro do prije tri dana. Nastavljamo tek na jesen. Dolazi vrijeme godišnjih odmora, i tako... -1, što ste otkopali od našeg posljednjeg susreta? Ako nije tajna?

Miro Gavran

- Nije tajna. Pronašli smo neke već viđene i neke nepoznate predmete. Pretpostavljao sam da će vas zani mati pa sam vam donio fotografije i crteže. Petra su oduševile fotografije koje mu je Tibor pokazao. Proučavao ih je sa zanimanjem kakvo se moglo primijetiti samo u najstrastvenijih arheologa. Kada mu je pružio fotografiju s kosturima bez lubanje, Petar ju je s najvećom pozornošću promotrio, a potom se okrenuo prema Tiboru i rekao: Kao i u Slavonskom Brodu. Da, baš kao u Slavonskom Brodu. Ne znam kako to objasniti. Postoji nekoliko pretpostavka, ali... ali ja... Ali što? - zapita ga Petar. Menije već dosta pretpostavka. Volio bih znati istinu. Istina ne smije dospjeti do čovjeka koji nije spreman za istinu. Zato nas Bog često čuva od istine. Kad saberem sva svoja znanja o prošlim vremeni ma, o starčevačkoj kulturi, pokatkad se osjećam tako nemoćno. Sve je to tek površinski trag. Gdjekad mi se čini da je bolje ne znati ništa, nego znati tek nešto malo. Otkud takva malodušnost u jednoga znanstvenika? Sve ovo što je na fotografijama i crtežima trebalo bi biti razlog za sreću, a ne za očaj. Ne znam, Petre, u posljednje vrijeme kao da se opet sve urotilo protiv mene. O čemu je riječ?

Margita ili Putovanje u prošli život

- Iz noći u noć sanjam ružan san. Probudim se nedugo nakon što usnem. I ne mogu zaspati sve do zore. Iscrpljen sam kao nikada. A usto... Recite. Onu djevojku... onu koju sam u prošlom životu izgubio u plamenu, a u ovome je prekasno upoznao... nju sam pokušao pronaći. -I? Prije osam godina odselila se s mužem i djetetom u Australiju. Sve, baš sve... na svim poljima... sve što pokušam ostaje nedovršeno... I arheologija i moj život kao da se ne uspijevaju ostvariti dokraja. Sve mi izmiče iz ruku. Shvaćate što vam želim reći? Ispričajte mi svoj san. Tibor je u nekoliko rečenica ispričao Petru san u kojemu gubi kultnu svjetiljku. Petar ga je pomno slušao, a potom sklopio oči i otvorio dlanove prema nebu. Ostao je tako minutu ili dvije, kao da iz drugog prostora nastoji dobiti odgovore na pitanja koja su mučila Tibora. - Noćne more lako ćete se riješiti. Tretirat ću vas pet dana, a nakon toga uvesti u meditaciju. Potom ćete svakog dana meditirati po dvadeset minuta što će vam vratiti ugodu i okrepu dubokog sna. Ali... taj vaš san, ta kultna svjetiljka... to nije samo san. To je poruka čije značenje i vi i ja moramo odgonetnuti. Vaše nezadovoljstvo s onim što

Miro Gavran

iz sadašnjosti možete spoznati o starčevačkoj kulturi... to nije slučajno, baš kao što ni taj vaš san nije slučajan. Taj san je poruka koja dolazi iz drugog vremena. Ja ću vam pomoći da vas ta poruka više ne uznemirava, ali na vama je da se odlučite želite li je primiti i odazvati se na nju ili je odbiti i ostati u sigurnosti ove civilizacije u kojoj ste sada. - Ne razumijem što zapravo želite reći - Tibor je tražio objašnjenje. -Jednom sam vam kazao da kopanje nije jedini način na koji možemo upoznati prošlost. Nakon što sam vas odveo u vaš prošli život, vjerujem da me bolje shvaćate. - Znači - mislite da bih mogao... Pošto ste pozvani na taj put, vjerujem da biste uistinu mogli... premda... Recite. ...premda je to opasno. Do sada sam stotine ljudi uveo u regresiju i mnogi od njih putovali su u prošle živote, ali nitko od njih nije putovao u razdoblje starije od pet tisuća godina. Na pravi način... nitko. A starčevačka kultura je stara najmanje osam tisuća godina. Možda čak i devet. Nadam se da me razumijete. Kao da je neprozirna zavjesa zakrila sve što je starije od pet tisuća godina. Čak ni ja nisam uspio... premda sam vidio i stari Rim, i Atenu, i Egipat u vrijeme kraljeva... Ni ja nisam dopro dalje od pet

Margita ili Putovanje u prošli život

tisuća godina. Ali zašto vjerujete da bih ja to mogao? Zato što sam prije godinu dana u meditaciji dobio poruku da ste vi odabrani za to. Tada sam proučio vaše

radove o starčevačkoj kulturi. Kad sam došao na nalazište kraj Požege, to je bio moj prvi korak prema vama. Vaš dolazak na regresiju prije mjesec dana, bio je vaš prvi korak prema meni. A od danas, nadam se, koračat ćemo zajedno prema istom cilju. Tibor je šutio, a Petar je dodao: Vi ste pozvani da odgovorite na pitanja na koja nije odgovorio niti jedan arheolog na svijetu. Budete li smogli hrabrosti za to, tajne o ženi kojom ste opsjednuti razotkrit će vam se usput, same od sebe. Dakako kada dođe vrijeme za to. Ali ja ne znam pouzdano je li ona uopće živa zbunjeno izusti Tibor. Petar je sa stola uzeo visak, zavrtio ga i nakon nekoliko trenutaka rekao: - Ne samo da je živa nego upravo sada misli na vas.

Margita Hi Putovanje u prošli život

DESETO

stresova te kako njegovo tijelo postaje sve gipkije a um sve mirniji. Poučio ga je Petar i drevnim istočnjačkim metodama opuštanja, pokazao mu vježbe usmjerene koncentracije i razdvajanja emocija od misli.

Nakon trećega bioenergetskog tretmana Tibora su prestale progoniti noćne more, vratio mu se okrepljujući san i prožeo ga je mir iz kojega je bio tako grubo izagnan. Petog dana tretmana Petar ga je uveo u meditaciju. Odredio mu je mantru, poučio ga kako treba sjesti u položaj lotosova cvijeta, otvoriti dlanove prema nebu, zatvoriti oči i u postupnom mentalnom ponavljanju svete riječi zaploviti u prostore opuštanja i ponirati sve dublje i dublje u svoju bit. Poučio ga je kako će usporiti disanje, usporiti otkucaje srca, dosegnuti stanje uzvišenog odvajanja od svijesti, aktivirati čakre, obnoviti rasutu energiju, iscijeliti auru... Kada se posvjedočio da Tibor brzo napreduje, Petar mu je odredio cjelodnevni post jednom na tjedan. Poučio ga je kako da očisti tijelo od otrova i liši se želja, kako da se oslobodi potrebe da u jutarnjim satima jede nepotrebnu hranu, kako da ovlada svojim nagonima, niskim mislima, taštinom i ostalim slabostima zemaljskih bića. Meditirao je Tibor svakog dana po dvadeset minuta, osjećajući kako širi svoju svijest i oslobađa se nakupljenih

U kratkom vremenu Petar je u Tiboru dobio svoga najboljeg učenika, čovjeka koji će biti spreman i za najteže zadaće. **

Potkraj srpnja Tiboru je stigao poziv za sudjelovanje na seminaru »Antička kultura hrvatskog Sredozemlja«. Poziv gaje poprilično uznemirio. Pisalo je da će se seminar održati u Starom Gradu na otoku Hvaru. Želio je svakako biti nazočan tome skupu, ali nije znao ima li snage za susret s gradom u kojemu je upoznao Margitu. Bojao se ponovnog buđenja emocija koje je uz mnogo muke potisnuo na dno srca. Shvatio je da je bez obzira na sva umijeća kojima ga je Petar podučio i na sve duhovne vježbe uz pomoć kojih je ovladao svojim nagonima i umom, taštinom i željama i dalje ranjiv i nemoćan pred uspomenom na Margitu. Zagospodariti svojim duhom i umom, a ne biti gospodar svoga srca činilo mu se jadnijim od posvemašnje nemoći i robovanja nagonima.

Miro Gavran

Kada je rekao Emiliji da namjerava otići na seminar u Stari Grad, njezina reakcija je bila burna: - Što ćeš ti tamo? Znaš da sam te zamolila da više nikada preda mnom ne spominješ taj grad. Njezin glas je dosegao visoke tonove. Ruka joj je drhtala dok je podizala pramen kose s čela. To je važan seminar. Ne govorim o seminaru, nego o gradu u kojemu si se zaljubio pred mojim očima. Još uvijek ju je boljelo sjećanje na njihovo prvo zajedničko ljetovanje. - Ako inzistiraš, neću ići. Nisam rekla da moraš odustati. Samo... Kao da je bila spremna popustiti. Samo što? Ne želim da se opet podsjećaš na nju. To je bilo davno. Znaš da ništa nije bilo između nas. Ne znam. 4 Kunem ti se. Ništa! - Ništa osim ljubavi - ironično je prokomentirala Emilija uz gorak osmijeh. -1 ja bih volio da je seminar u nekome drugom gradu. Nisam ja birao mjesto. - Idi! Što me briga. Imaš moj blagoslov. Ja ću s Majom na Krk, u vikendicu mojih roditelja. Kad ti završi

Margita ili Putovanje u prošli život

seminar, pridruži nam se. Premda znam da ti se ne ide na Krk. Otišla je u spavaću sobu i zalupila vratima. Iznenadilo ga je koliko je Emilija još uvijek osjetljiva na spomen Staroga Grada. Nije bio spreman otići za njom i pokušati je utješiti. A nije imao snage ni za nastavak svađe. Osjećaj krivnje ga je izjedao. Znao je da ga Emilija voli i da je iz očaja počela piti nakon povratka iz Staroga Grada. Znao je da će ako ode u taj grad, u njezinim očima učiniti neoprostiv prekršaj. Njena ženska intuicija točno je detektirala emotivni naboj koji u Tibora izaziva i sami spomen toga mjesta. Pomislio je da bi radi mira u kući bilo najbolje da odustane od planiranog puta i zanimljivog seminara te da se prepusti uživanju u ljetnim praznicima sa ženom i kćerkom. *** Stari Grad je bio raj za arheologe. Nekoliko godina ranije u arheološkim istraživanjima na kompleksu crkve sv. Ivana, koje je vodila arheologica Jasna Jeličić-Radonić, otkrivene su istočne zidine grčkoga grada Farosa, i pronađeno mnoštvo predmeta, novčića i posuda iz antičkog razdoblja. CI temelju antičkog grada nazirale su se i ruševine predgrčkoga naselja koje su stari Grci spalili i 385. ili 384. godine prije Krista sagradili svoj grad. Šest ili sedam slojeva i isto toliko povijesnih razdoblja moglo se iščitati iz Staroga Grada koji postade zbirno ime

Miro Gavran

za nekoliko gradova koji su nicali, razvijali se i propadali na istom mjestu. Tibora je oduševila lijepa arheološka i povijesno-umjetnička zbirka u zapadnom krilu Dominikanskog samostana, s izlošcima koje je prije četrnaest godina zajedno s Margitom razgledao po crkvama i dvorištima i s onima koji su otkriveni u proteklih nekoliko godina. G palači Bijankini obišao je radionicu za restauraciju keramike i mozaika. Posjetio je muzejsku zbirku Pharos - antički stari grad. Grad je bio pun mladih ljudi, studenata i srednjoškolaca koji su na tečajevima MOZAIKA, KERAMIKE i ANTIČKE KGLTGRE HRVATSKOG SREDOZEMLJA učili kako treba pristupati starinama, i oživljavati prohujala vremena. Pomislio je koliko bi Margita bila sretna kada bi zajedno s njim mogla uživati u ljepoti pronađenoga i otkrivenoga, u slojevima prošlosti koji su se tek posljednjih godina pojavili na danjem svjetlu. Prvog dana seminara program je bio veoma opsežan. Nakon predstavljanja sudionika i nastavnika, podijeljen je radni materijal. Svi su dobili uputu o programu i načinu rada na seminaru.^ Potom su razgledali radne prostorije i priručnu knjižnicu u Dominikanskom samostanu. Dr. Bruna Kuntić-Makvić je održala uvodno predavanje »Iz antičke povijesti Starog Grada«, a dr. Jasna JeličićRadonić odvela ih je u obilazak Staroga Grada, muzejskih zbirki u Dominikanskom samostanu i palači Bijankini, arheološkog terena i radionice.

Margita ili Putouanje u prošli žiuot

Tek u kasnim večernjim satima, Tibor je imao priliku biti sam. Gz ispriku da ima važan dogovor, odvojio se od svojih kolega i zaputio se uskim ulicama Staroga Grada u potragu za sjećanjima na Margitu i dane kad je bio sretan. Bio mu je bolan pogled na svaki trg kojim je koračao zajedno s njom, na svaku restauraciju u kojoj su bar jednom bili, na svaku staru kuću na čijem se pročelju zadržao Margitin pogled. G tom lutanju došao je do kuće u kojoj je odsjeo onog ljeta. Na balkonu su sjedili talijanski turisti i pričali viceve koje je pratio grohotan smijeh. - Trebate nekoga? - zapitao ga je mladić koji je upravo izlazio kroz dvorišna vrata. Tibor se trgnuo kao da je uhvaćen u krađi. Ne... samo sam... u stvari... ovdje sam ljetovao prije četrnaest godina. Htio sam se javiti gospođi ako je doma. Gospođa je umrla prije četiri godine. A, tako. Baš mi je žao. Moj je otac kupio kuću od njezine djece... Ali ako trebate sobu, moram vas razočarati, sve je popunjeno do dvadesetog kolovoza. -Ma, nije za mene. Odsjeo sam u hotelu... ali... mislio sam za prijatelja. Budući da je sve popunjeno, onda ništa - petljao je Tibor želeći što dulje ostati ispred te kuće i tog dvorišta u kojemu se oprostio s Margitom.

Miro Gavran

Sutradan se uopće nije mogao usredotočiti na izlaganje predavača. Na zajedničkom ručku svi su mu toliko išli na živce da nije mogao pratiti njihov razgovor i šale. No poziv za zajednički obilazak Hektorovićeva Tvrdlja zdušno je prihvatio jer je želio otići u ljetnikovac u kojemu je s Margitom proveo nezaboravne trenutke u početku njihova poznanstva. Ali kada se približio ulazu u ljetnikovac, uplašio se svojih uspomena. - Zar da opet kopam po otvorenim ranama? Zar da sam sjedim pokraj ribnjaka i premećem po sjećanju naš razgovor? - pitao se, ali nije uspio naći umirujući odgovor. Shvatio je da nema snage za susret s uspomenama i da je bolje da se ne muči. Ispričao se kolegama da mora hitno otići u obližnju poštu. CJšli su u ljetnikovac bez njega. Dugo je tumarao starogradskim ulicama unatoč najvećoj žezi, a nemir je u njemu sve više rastao kao da ga progone nevidljivi duhovi. Na svršetku drugog dana seminara, Tibor je kolegama rekao daje bolestan, da se loše osjeća, spakirao je svoje stvari, ukrcao se na posljednji trajekt i poput bjegunca otišao s otoka. Nije smogao snage ostati još jedan dan i izložiti svoju dušu groznim mukama. Pobjegao je iz grada koji je za njega i nakon četrnaest godina bio koban.

JEDANAESTO

U rujnu je Tibor svakog tjedna postio po dva dana zaredom. Odabrao je četvrtak i petak. U listopadu mu je Petar rekao da post produlji na tri dana u tjednu. To je uznemirilo Emiliju. Zašto to radiš? Zbog zdravlja. Zbog zdravlja?! Da. To je najbolje moguće čišćenje tijela i duše. Uostalom, sve religije svijeta primjenjuju post. Ali ne svaki tjedan po tri dana. Ne boj se, uzimam dovoljno tekućine i sve je u redu. Pod kontrolom. Otkako si počeo meditirati, otkako postiš, kao da... kao da se još više udaljavaš od mene. Udaljavam se i od sebe. Katkad je dobro udaljiti se malo od sebe. Činiš li to zbog mene? Zbog tebe? i.,,,,., i

Miro Gavran

Kažnjavaš se zbog mene, a posredno i mene kažnja vaš. Ne govori gluposti. 0 kakvom kažnjavanju govoriš. Post za mene nije ni napor ni kazna. Onda samo mene kažnjavaš. Tebe? Što ti je?! - Sve te vježbe, sva ta samotna zatvaranja u sobu, meditiranja, ispitivanja duhovnih granica, tretmani kod onog tvog Petra, sve je to način da se postupno izvučeš iz mog svijeta, da što manje zajedničkog ostane između nas dvoje. Mije joj više proturječio, samo je slegnuo ramenima, a ona je briznula u plač i zalupila vratima spavaće sobe. Osjećao je da Emilija donekle ima pravo. On se uistinu sve više udaljavao od nje baš kao što se udaljavao od onoga nekadašnjeg Tibora. Izgubio je volju za svađom, ali i za pomirenjem. Ravnodušnost je bila jedina emocija koja mu se javljala pri pomisli na Emiliju. Posvemašnja ravnodušnost. Bilo mu je svejedno što misli i što osjeća, pije li puno, malo ili nimalo. Bilo mu je svejedno voli li ga ili mrzi. Nije ju više smatrao krivom za svoj promašeni život. Ravnodušnost je početak kraja. Svršetak koji može dugo potrajati. Bio je siguran samo u jedno - nije joj želio nanijeti bol.

Margita ili Putovanje u prošli život

Te jeseni Tibor je proveo tjedne i tjedne na lokalitetu kraj Požege. Na južnom dijelu naselja, u sondama na dubini od oko jednog metra, što je bila razina toga prapovijesnog naselja, otkriveni su mnogobrojni tragovi malih okomitih kolaca, dubine oko dvadesetak centimetara, među kojima su se uočavali pravilni redovi. To je Tibora upućivalo na zaključak o postojanju nadzemnih objekata na kolcima, vjerojatno sojenica, koje su zbog slabe konstrukcije nekoliko puta bile obnavljane, odnosno nanovo izgrađivane, tako da su se redovi kolaca isprepletali jedni pored drugih. Vjerojatno je u isto vrijeme bilo izgrađeno pet ili šest takvih objekata. G prilog pretpostavci da su ti objekti služili kao spremište hrane govorila je činjenica da u cijelom naselju nisu pronađene duboke jame (smočnice) u zemunicama. Uza zemunicu broj osam, na jugozapadnoj strani, bilo je ograđeno dvorište veličine dvanaest puta osam metara. Sjeverni dio ograde bio je pravocrtno ukopan, a južni polukružno, s ulazom na istočnoj strani. G dvorištu na zapadnoj strani nađena je manja jama s pepelom, a uza zapadnu ogradu mali žrtvenik. Gz južnu ogradu našli su četrdeset dva glinena utega, dijelove okomita tkalačkog stana, i dvadesetak kamenih žrvnjeva.

Miro Gavran

Postupno je Tibor sa svojim suradnicima otkrivao i slagao mozaik prapovjesnog naselja. Gživao je u sastavljanju krhotina prošlosti u smislenu cjelinu.

Kad je jedne večeri nakon cjelodnevna marljiva rada, sav predan poslu koji je oduvijek volio, došao u majčin stan, Tibor je poput manično-depresivna bolesnika utonuo u malodušje koje ga je cijeloga preplavilo. Sva ta kopanja i iskapanja, učiniše mu se poput sljepačkog tapkanja u mraku. Premalo krhotina za pouzdanu rekonstrukciju vremena - to je ta »znanost« ograničena dometa, koju nazivamo arheologijom. Razmišljao je o tome daje osuđen cijeli život dodirivati samo površinu dok će mu bit prošlosti stalno izmicati. Zaspao je s mislima o svojoj nemoći i usnuo neobičan san. Našao se u napuštenom gradu. Nigdje nije bilo ni žive duše. Kao da je kuga izgnala sve stanovnike iz grada ili ih je smrt pozvala k sebi, ne poštedjevši ni najmlađi naraštaj. Spuštao se sumrak. Pri zalazećem suncu sjene sablasnih zgrada bivale su sve duže i duže. Jedini zvuk, jedini šum koji je pratio Tibora u uzaludnoj potrazi za živim bićem bio je odjek njegovih koraka. Stoje brže hodao, to mu se činilo da sve brže samoga sebe slijedi. Žudio je za živim bićem, za živim stvorom.

Margita ili Putovanje u prošli život

- Samoća je bivala sve mučnija i nesnosnija. Nije znao objasniti gdje su nestali stanovnici toga grada. G jednom trenutku je začuo glas koji ga je dozivao iz susjedne ulice: »Dođi, dođi, dođi...« Poželio je potrčati, pobjeći od toga glasa. No uspio se svladati. Polako je krenuo prema raskrižju. Na raskrižju je skrenuo udesno, u drugu ulicu, ali ni ondje nije bilo nikoga. Ništa mu nije bilo jasno. Odjednom se opet javio onaj glas: »Dođi, ne boj se!« Glas je dopirao s ceste. Gputio se prema njemu. Osvrtao se uokolo, ali nigdje nije bilo nikoga. Opazio je nekakav predmet koji je ležao na cesti. Priđe mu i ugleda kultnu svjetiljku iz starčevačkog doba. Gzeo ju je u ruke i promotrio. Iz svjetiljke se začu glas: »Ne boj se! Dođi u vrijeme moje! Dozovi me iz vremena svoga! Dođi u vrijeme moje! Dozovi me iz vremena svoga! Ja veliki sam svećenik i znadem tajne nedostupne običnim ljudima. Ti iz vremena svoga u moje vrijeme prodireš. Ja iz vremena svoga u tvoje vrijeme prodirem. Mi braća smo za koju ne postoji vrijeme. Mi ljudi smo osuđeni na samoću i šutnju u vremenu svome. Mi smo odabranici kojima je sadašnjost tegobna. Dođi, dođi, dođi... Čekat ću te u svom snu. Oprosti što nepozvan dođoh u tvoj san... Dođi, dođi, dođi... Dozovi me iz vremena svoga.«

Miro Gavran

Bilo je to početkom studenoga. Niz prozorska okna slijevala se dosadna jesenja kiša. Tibor je sjedio s Petrom u potkrovlju i pričao mu svoj san. Petar ga je pomno slušao i kimao glavom Upijao je svaku njegovu riječ. Kad je završio priču, Petar je rekao: Napokon! Sto napokon? Napokon sam dobio znak iz starčevačkog vremena. Znak koji mi je poslan preko vas, Tibore. Sve u svemu, vi ste odabranik, vi ste prenositelj. Da, ali... ja... Najavljivao sam vam to. Govorio sam vam o tome. Vi ste meni potrebni koliko i ja vama. Nas dvojica možemo doprijeti do tog vremena. Zar vjerujete da je to moguće? Pomogao sam vam da odete u svoj prošli život. Vjerujte mi, pomoći ću vam i da odete u vrijeme koje znanstvenim metodama nikada nećete dosegnuti niti spoz nati. Pomoći ću vam samo ako to uistinu želite. Želite li, Tibore? Naravno da želim. Ali kako? Za to je potrebna jednogodišnja priprema. Ako se godinu dana budete svakodnevno pripremali, u studeno

Margita ili Putovanje u prošli život

me 1998. mogli biste otputovati u starčevačko doba, u Zadubravlje, u ono isto naselje kraj Požege koje pokušavate rekonstruirati.

Od čega se sastoji ta priprema? Od danas biste trebali meditirati dva puta na dan po pola sata. Prva meditacija bila bi u pet sati ujutro, a druga u pet sati poslije podne. Od sutra ne biste više smjeli ni ručati ni večerati, samo doručkovati. I to sedam jedno stavnih jela, svaki dan u tjednu drugo jelo. Ja bih vam propisao količinu i način pripreme. Svake subote dolazili biste k meni na skupnu meditaciju s mojim najboljim učenicima. Morali biste pročitati dvije knjige koje bih vam dao, ali morali biste ih čuvati kao oko u glavi. One ne smiju doći u ruke nespremnih ljudi, niti se o njima smije ikome govoriti. Morali biste naučiti napamet pojedine ulomke velike magijske snage i moći. Oni vam mogu pomoći ako zapadnete u nevolju koja nadilazi vaše snage. Svake večeri prije spavanja, u vježbama razdvajanja svijesti, postupno biste se pripremali za put na koji biste relativno lako mogli otići, ali s kojeg se možete vratiti samo uz pomoć onoga tko vas je preko kultne svjetiljke pozvao u svoje vrijeme. Nije li to opasno?

Prilično. Znači, ne možete mi jamčiti povratak u ovo vrijeme? Ne mogu. G ono vrijeme može otići samo vaša duša jer tijelo pripada ovom vremenu. Nadam se da će biti sve u redu... Ali... neću vam zamjeriti ako odbijete moj prijedlog. Sto biste vi učinili na mom mjestu? Zar sumnjate u mene? Ne, Petre, ne sumnjam u vas. Sumnjam u svoju hrabrost, u svoju snagu.

Margita ili Putovanje u prošli život

DVANAESTO

Želim s tobom razgovarati - priopćila mu je Emilija jednog poslijepodneva dok je njihova kćerka bila u školi. Oprosti, ali sad bih trebao meditirati. Može li poslije? Ne može. Baš o toj meditaciji i želim razgovarati s tobom. Me počinji opet - zaustio je Tibor. Ne počinjem nego završavam. Slušaj me dobro! Ne želim se s tobom svađati, želim ti priopćiti svoju odluku. Kakvu odluku? Ono što se s tobom zbiva posljednjih mjeseci, to ja više ne želim podnositi. Ali to nema nikakve veze s tobom, ja samo... Prekidaš me! Dopusti da dovršim. Ne ručaš, ne večeraš. Te tvoje meditacije nisu više obično opuštanje. Te morbidne vježbe prije spavanja, to »razdvajanje svijesti«, ja se toga bojim, ja ne želim u tome sudjelovati. Ti više ni po čemu nisi moj muž. Tvoje su misli negdje drugdje. Ti misliš da te prezirem sve ove godine otkad smo zajedno. A ja te

volim, premda dobro znadem i dan i trenutak kada si ti mene prestao voljeti. Govoriš gluposti!

Govorim istinu! Stalo mi je do tebe. Nije ti stalo do mene. Ti i Maja, vi mi značite... Ako ti uistinu nešto značimo, prekini sa svim tim glupostima. Vrati se normalnom životu. Ako ti je stalo do mene, prekini, jer ja na ovakav život više ne pristajem. A kad sam ja od tebe tražio da prestaneš piti, uvijek si me odbila. Baš uvijek. Ostavi se mojih povremenih opijanja. Znaš da nisam alkoholičarka. Ne znam. Zbog tebe sam pila. Samo zbog tebe. Čeznula sam za tvojom ljubavi. Osjećala sam da mi zamjeraš zbog djeteta koje nisi želio, osjećala sam da ti je žao što se nismo razišli u Starom Gradu. Osjećala sam tvoje predbacivanje i kad si šutio. Opet mijenjaš temu onako kako tebi odgovara, opet me optužuješ. Hajde, ako ti je uistinu stalo do mene, ostavi se alkohola. Emilija se nasmijala. Što je? Čemu se smiješ?! Pa ti nisi primijetio?! Što nisam primijetio? Ja već tri mjeseca nisam popila ni kap alkohola. I više nikada u životu neću popiti ni kap alkohola. A ti to nisi primijetio. Toliko si opsjednut svojim vježbama i meditaci jom da me i ne primjećuješ. Ja zaista više ne pijem.

Miro Gauran

Na trenutak se posramio. Emilijine riječi bile su istinite. Godinama je želio da ona prestane piti, a kad se to napokon dogodilo, ponio se kao da mu to nikada nije bilo važno. Tako mi je drago da... Piće nisam ostavila zbog tebe nego zbog sebe. Ne moraš mi zahvaljivati. Jednostavno sam posložila neke stvari u svojoj glavi. Ne želim više živjeti kao do sada - s tobom, a bez tebe. Što želiš reći? Otišao si predaleko. Ako smjesta ne prestaneš sa svim tim glupostima, sutra se s Majom vraćam svojim roditeljima. Nemoj Maju u ovo uvlačiti. Osim toga, sumnjam da će ona na to pristati. Nas dvije smo već razgovarale o tome. I ona se boji ovoga što se s tobom zbiva. Gdaljio si se od svoje kćeri. Nije se usudila reći koliko te se plaši. Dakle, nastavljaš li po starome ili želiš da nas dvije sutra zauvijek odemo od tebe? To je ucjena. Možda. A možda je to samo želja da ustanovim je li ti uopće stalo do mene. Stalo mi je, ali ne mogu prekinuti s ovim što sam započeo. Znači, ne želiš.

Margita ili Putovanje u prošli žiuot

Ne mogu. Emilija se tužno osmjehnula i kimnula glavom: - Dobro.

Kada se probudio, Maja i Emilija su se pakirale. G tišini su vadile odjeću iz ormara i slagale je u putne torbe. Činilo se kao da ga ne primjećuju. Želio je nešto reći, upitati, ali sve što mu je padalo na pamet, zvučalo bi glupo. Znao je da je jučer dovršio razgovor s Emilijom i da ih samo njegova odluka može zadržati. A on nije bio spreman odustati od puta kojim je krenuo. Maja je iz kupaonice donijela sušilo za kosu i stavila ga u torbu. Emilija se sagnula, uzela sušilo i odložila ga na trosjed. - Tati će trebati, mi se možemo koristiti bakinim i djedovim. Ta mala »velikodušnost« zaboljela ga je jače nego što bi ga zaboljela najgrublja riječ. Da, njemu će uistinu trebati to glupo sušilo za kosu i ta Emilijina gesta svjedočila je o njezinoj racionalnosti, o tome da odluku o odlasku nije donijela u afektu. G njihovu odnosu sve se preokrenuto. Nije on nju ostavljao, nego ona njega. Nije više njezino ponašanje bilo neprihvatljivo za njihovu malu obitelj, nego njegovo. I, što je najgore, njihova mlada prerano sazrela kćerka nije kao do tada bila uz oca, nego uz majku. Tješila ga je činjenica da će Maja kod djeda i bake imati svoju sobu u velikoj obiteljskoj kući u kojoj je Emilija udobnije provela mladost nego godine braka u njihovu zajedničkom stanu.

Miro Gauran

Margita ili Putovanje u prošli život

Pomogao im je ponijeti torbe. Bilo mu je glupo što izigrava nosača, što izravno potpomaže njihov odlazak, ali nije mogao dopustiti da same nose tešku prtljagu. Prije nego što je ušla u taksi, Emilija ga je pogledala i rekla: - Eto, sada si slobodan. Znam da si to godinama priželjkivao. Tibor je oborio pogled. Njegovo tužno lice navelo ju je da učini ono što je iznenadilo i Tibora i Maju. Prišla mu je, poljubila ga u obraz i dala mu iskren savjet: - Čuvaj zdravlje. Jako si smršavio. Kad se vratio u stan, došlo mu je da zaplače. Prvi put u životu shvatio je da mu Emilija znači mnogo više nego što je to ikada bio spreman priznati.

Dva dana poslije, dok je tumarao zagrebačkim ulicama, naletio je na svoga starog profesora arheologije. Obradovali su se jedan drugome. Gistinu mu je taj profesor bio drag. Pozvao ga je na piće u najbliži kafić. Profesor je prihvatio poziv. Naručili su piće. Profesor ga je promatrao kao da je iznenađen onim što vidi. Promijenio si se. Znam. Omršavio si.

Jesam. Nismo se vidjeli dvije godine, ako se ne varam? Od simpozija u Opatiji - sjetio se Tibor. Tako je. Znači, više od dvije godine. Ja sam mjesec dana poslije otišao u mirovinu. Profesor se zagledao u čašu s pićem, izvadio cigaretu iz kutije, i uz komentar je pripalio: - Prokleta navika. Otpuhnuo je dim u stranu i rekao: Znaš, uvijek sam vjerovao u tebe kao u studenta i čovjeka. Za tebe sam znao otpočetka da ćeš biti onaj pravi, da će ti se teren uvući u krv. I nisam pogriješio. Nadam se da niste. Kod Požege si, čujem, imao uspjeha. Ispalo je i bolje i važnije nego što sam se nadao. Profesor je kimnuo glavom, a onda oprezno dodao: Jesi li zadovoljan poslom? Ne znam hoćete li shvatiti... Reci, pokušat ću. Tibor se osmjehnuo. Ma... ne znam kako to uopće izreći... kadšto mi se čini da je arheologija nešto najljepše na svijetu, a gdjekad me obuzme malodušnost i počnem sumnjati da... daje taj posao osuđen na trajni neuspjeh. Objasni. Zašto mi sve to činimo? Zašto kopamo po prošlosti kad uspijevamo naći tek krhotine. Istina o prošlim vreme-

Miro Gavran

Margita ili Putouanje u prošli žiuot

nima tako je skrivena... nedohvatljiva. Kao da sa svakim novim nalazištem produbljujemo svoje neznanje. Nije li to Sizifov posao, nije li to... Ali u tome i jest draž - prekinuo ga je profesor. G čemu? G tome da nećemo nikada razotkriti tajnu prošlosti. Draž je u tome da će i sljedećih stotinu naraštaja arheologa imati isto toliko posla koliko ga ima i tvoj naraštaj. Ali čemu onda sav trud ako nam nije suđeno da spoznamo cjelinu? Na Tiborovo pitanje profesor nije odgovorio. Čudio se zašto njegov bivši student postavlja sebi pitanja koja si on nikada u svome životu nije postavljao. ** G petak je odveo kćerku u kino. Nije mu bilo do toga filma, ali je želio biti s njom. Kad je film završio, otišli su na pizzu i sok. Dugo su razgovarali kao da se ništa nije dogodilo. Bilo im je lakše praviti se kao da je sve isto kao nekada, premda su oboje osjećali da više ništa nije kao što je bilo. Kako je mama? Dobro. Ima li izgleda... hoće li mi se vratiti. Hoćete li se vas dvije vratiti? Nedostaje ti?

Veoma. I ti mi nedostaješ. G jednom danu sam ostao bez obitelji. Hajde, tata, ne budi patetičan. Sa mnom se možeš vidjeti kadgod poželiš. A i s mamom. G vašem je braku uvijek nešto zapinjalo. Ili je ona pila, ili si ti bio na terenu, ili je ona bila hladna prema tebi, ili ti prema njoj. Glupo će zvučati ovo što ću reći, ali čini mi se da tek sada kad niste zajedno marite jedno za drugo. Govoriš kao da imaš dvadeset godina. Zar ti nije stalo da nas troje pokušamo zajedno, još jednom... Ne vjerujem da ćeš ti odustati od svojih meditacija i svih onih ludih vježbi... a bez toga mama ne želi ni razgovarati o povratku. Oborio je pogled. Ne mogu, Majo, ne mogu sada natrag. Jednoga dana ćeš shvatiti, jednog ću ti dana sve objasniti. Strpite se još neko vrijeme, sada ne mogu prekinuti. Preda mnom se ne moraš opravdavati. Iako mi se to ne sviđa, kao ni mami. Brinemo se za tebe, zaista se brinemo. ***

Dok je jednog jutra meditirao ponirući sve dublje i dublje u prostore izvan svijesti, došlo je do praska boja i na trenutak je vidio apsolutnu bjelinu. Prožeo gaje mir, dubok blaženi mir.

Miro Gavran

Potrajalo je to kratko, ali je doživljaj bio tako jak da ga nikada neće zaboraviti. Kada se malo poslije pogledao u zrcalo, primijetio je promjenu. Kao da je njegovo lice dobilo drugačiji izraz. Činilo mu se da njegov pogled pripada novoj osobi.

Jedne subote nakon skupne meditacije, Tibor je zamolio Petra da ostanu nasamo. Iskusni učitelj je naslutio da se iza Tiborove želje za povjerljivim razgovorom krije neka nevolja. CJ čemu je problem? Gubite li snagu, strpljenje, volju? Ništa od toga. Sve je u redu. Problem je u nečemu drugome. Recite. Sve ove mjesece vi me pripremate za putovanje u vrijeme u kojemu nijedno ovodobno biće nije bilo. Vježbate moju snagu, učite me odricanju i izdizanju iznad svega svakodnevnog, iznad životne razine većine ljudi, vježbate moj um i moj duh, učite me da budem iznad svega svjetovnog i ovozemaljskog, a ja sve to vrijeme, ja... No recite. -Ja sam sve to vrijeme tako čvrsto vezan za ovaj svijet, za svoje ljudsko biće, za svoje slabosti, za emocije koje ne uspijevam nadvladati.

Margita ili Putovanje u prošli život

- Što želite reći?

- Što god činio, o čemu god mislio posljednjih dana... ja opet mislim na Margitu. Zavladala je šutnja. Nisu se gledali u oči. Tibor je nastavio: - Petre, vjerujte mi, ja imam snage ustrajati u svemu, mogu izdržati sve napore. Ali... dok ne utažim svoju čežnju, ja neću biti pripremljen za vaše putovanje. Ci ovom trenutku ja više mislim na Margitu, nego na odlazak u starčevačko doba. Petar je s razumijevanjem kimnuo glavom, zagledao se Tiboru u oči i rekao: Dobro. Razumijem vas. Završit ćemo tu priču s Margitom, ali ne prekidajte pripreme. Neću. Vi se morate s njom vidjeti. Vi morate rasplesti taj emocionalni čvor koji vas sputava i guši. Znam. Ali kako? U Australiji je. Ne znam čak ni u kojemu je gradu. Pitajte visak. Ja da pitam visak? Ali nikada to nisam radio. Odgovorit će vam na svako jasno postavljeno pitan je. Vi ste nakon svih ovih mjeseci spremni za mnogo složenije zadaće nego što je rad s viskom. Petar je dao Tiboru visak i rekao: Postavite mu pitanje je li Margita u Australiji. Tibor ga je poslušao. Odgovorio je: »Ne!« - uzbuđeno uzvikne Tibor.

Miro Gauran

Onda ga upitajte je li u Hrvatskoj. Tibor ga je opet poslušao. Odgovor je: »Da!« - izustio je Tibor s nevjericom. Petar je sa zida skinuo zemljovid Hrvatske i položio ga na pod između sebe i Tibora. - A sad viskom ispitajte u kojemu je gradu. Krenuo je Tibor s viskom od Zagreba i Karlovca do Rijeke, Pule i Pazina. Potom se od Osijeka zaputio preko slavonskih gradova: Vinkovaca, Vukovara, Našica, Đakova, Slavonskog Broda i Nove Gradiške. Ali sve je bilo uzalud. Zatim je prešao na Međimurje i Zagorje. Držao je visak nad Likom, Gorskim kotarom, Primorjem, Istrom i Dalmacijom - ali bez rezultata. Premda je već posumnjao da ta »potraga« uopće nema smisla, premjestio je visak iznad otoka. Krenuo je od Malog Lošinja i preko Krka i Paga polako došao do Hvara. 1, tada, odjednom, nad Starim Gradom visak je dao znak. Ruka mu je zadrhtala. 0 grlu gaje počelo gušiti, teško je dolazio do zraka. - Što je, Tibore? - Izgleda... visak mi govori daje u Starom Gradu! To je nemoguće! Petar je uzeo visak iz njegove ruke i zavrtio ga iznad Staroga Grada. Kimnuo je glavom: U Starom Gradu je. Nemoguće, Petre, to nije istina!

Margita ili Putovanje u prošli žiuot

- Ljudi katkad lažu, Tibore, ali visak nikada. Počelo mu se vrtiti pred očima.

Sutradan je Tibor pozvao svog prijatelja iz policije i zamolio ga da provjeri je li Margita u Starom Gradu. Nakon desetak minuta dobio je odgovor: Ovako, stari, ona je s mužem i sinom doselila u Stari Grad točno prije mjesec dana. Prije mjesec dana?! Odnosno, službeno su prijavljeni prije mjesec dana. Vjerojatno su se nekoliko dana prije vratili iz Australije. Ako treba, i to mogu provjeriti. Ne, hvala. Važno je da imam njezinu adresu.

Margita ili Putovanje u prošli život

TRINAEST O

Petar i on unajmili su apartman u hotelu. Nije bilo turista. Jedini hotelski gosti bilo je tridesetak radnika i inženjera koji su radili na cesti Stari Grad - Hvar. Rano su doručkovali, a u hotel su se vraćali tek u sumrak. G travnju - izvan sezone - Stari Grad mu je djelovao sablasno. Nije nalikovao na onaj lijepi grad kakvim ga je doživio u ljetnim mjesecima. Bio je zahvalan Petru stoje pristao doći s njim. Nadao se da prijateljev dolazak neće biti uzaludan. Samo ako Margitu uspije privoli da... Prva dva dana satima je šetao starogradskim ulicama nadajući se da će je susresti. Priželjkivao je susret s Margitom. Premda je znao što će joj reći, pribojavao se tog trenutka. Možda je ona davno zaboravila ono ljeto, dane koje su proveli zajedno, riječi koje su izgovorili. Možda je sve to u njoj prekrio zaborav. Imao je njezinu adresu. Ali ulica u kojoj je živjela bila je jedina ulica kojom u ta tri dana nije prošao.

Pomišljao je da bi bilo ružno i banalno da ga ugleda u svojoj ulici, pred svojom kućom. A još ružnije bi bilo da se susretne s Damjanom, njezinim mužem. I ma koliko dugo hodao Starim Gradom priželjkujući susret s njom, negdje u dubini srca još uvijek nije bio spreman za to.

Trećeg dana njegova boravka u Starom Gradu, dok je hodao od Hektorovićeva Tvrdlja uz more prema autobusnoj postaji, osjetio je nekakvu nelagodu. Činilo mu se kao da sam sebe progoni i da posljednjih petnaest godina nije živio nego preživljavao. Nemoć i tuga stezale su njegovo napaćeno srce. Osjećao se poput prosjaka kojemu danima nitko nije udijelio milodar. Gšao je u gostionicu »Stari Grad« pokraj autobusne postaje. Bio je jedini gost. Mladi konobar ga je poslužio i otišao u kuhinju. Na zidu nasuprot Tiboru visjela je slika Posljednja večera. Zagledao se u taj biblijski prizor pa nije primijetio osobu koja je upravo ušla u gostionicu. Okrenuo se tek kad je osjetio nečiji prodoran pogled. Gčinilo mu se da vidi priviđenje: - Margita! Bila je to ona. Odmah ju je prepoznao. Godine joj nisu umanjile ljepotu. Tek trag neke duboke tuge i patnje, koja

se ne može skriti, ocrtavao se u njezinim očima.

Miro Gavran

Margita ili Putovanje u prošli život

- Jučer sam te vidjela. Pomislila sam da si slučajno ovdje, ali kad sam te prije petnaest minuta ugledala na ulici, shvatila sam da tražiš... da tražiš mene. Da, tebe tražim. Dugo, veoma dugo... Sjedni! Prišla je stolu i sjela na ponuđenu stolicu. Hoćeš li što popiti? Ne. Ništa. Hvala. .. Gledali su se bez riječi. Nije mogao vjerovati svojim očima. Sada kad je bila na samo metar od njega činila mu se nestvarnijom nego što je bila u njegovu sjećanju. Kako si saznao da sam ovdje? Kako? Pitao sam visak. Oboje su se nasmijali. Tražio je riječi, prizivao u sjećanje davno smišljene rečenice kako bi joj rekao sve što mu je bilo na duši, kako bi joj ispričao sve što se dogodilo od onoga kišnog dana kada je u antikvarijatu našao knjigu sa svojom posvetom... Ali umjesto smišljenoga govora, jedva je prozborio: - Kako si?

Sjetno se osmjehnula i slegnula ramenima. Šutnja se opet zavukla između njih dvoje. Netremice su se gledali. Lijep si. Kao i nekada. Vrijeme te nije promijenilo. Nasmijao se. Zašto se smiješ? Prvi put u životu žena mi kaže da sam lijep.

L

- Željela sam ti to reći prije petnaest godina, ali nisam. Stoga ti kažem sada, sada... sada kad je sve prošlo... kad je prekasno za sve, kad je nemoguće bilo što promijeniti. Više se ne moramo bojati svojih osjećaja. Zaboljele su ga njezine riječi. Pomislio je da nikad nije kasno i da joj mora reći da više nije spreman odustati od nje, ponovno je izgubiti. Odlučio je otvoriti joj svoje srce: Moram ti reći sve ono što nisam dospio, ja... Čemu, Tibore, čemu trošiti riječi. Isto ono što ti osjećaš prema meni, osjećam i ja prema tebi. Kako neka da, tako i sada... Sve što je onda bilo protiv nas i sada je. Prije dva tjedna bila sam u Splitu, upoznala sam tvog kolegu iz Instituta... Borisa... rekao mije sve o tebi, o tvojoj kćerki, o Emiliji... - A ja znam da imaš sina. Osmjehnuli su se jedno drugome. - Margita, ja te više nikada ne želim izgubiti. Moj život... to i nije bio život... Grlo mu se stezalo, jedva je govorio: - Ja više ne želim živjeti bez tebe. Oborila je pogled. Previše te volim, a da bih ti mogla biti ljubavnica. Sve ove godine ti si bio moja najčistija misao, najčistija emocija... Svaki put kad si mi dolazio u san... budila sam se preplavljena nesnosnom tugom. To što osjećam

prema tebi svih ovih petnaest godina... ne želim to uprljati. Ona knjiga... koju sam ti darovao...

Miro Gavran

Na žalost, ostala sam bez nje. Damjan je znao koliko mi je značila. Na jednoj večeri u hrvatskom klubu, kad se u tijeku rata prikupljala pomoć za Hrvatsku, dao ju je kao prilog, bez mog znanja. Kad sam primijetila daje nema na polici... pokušala sam doći do nje, ali joj nisam mogla ući u trag. Zbog te sam se knjige posvađala s Damjanom kao nikada prije. Ne znam možeš li shvatiti... ja te još uvijek... Molim te, ne govori. Nemoj otežavati ni meni ni sebi. Na otok nisam došao sam. Nego?

1

S jednim prijateljem. On mi je pomogao da te nađem. Znaš li što je regresija? Znam. - On je učitelj regresije. -I? Otići ću s ovog otoka tek kada uz njegovu pomoć otputuješ u svoj prošli život, tek kada vidiš što si bila i kako je tvoj život završio prije stotinjak godina. S tobom je sve u redu? Da. Sa mnom je sve u redu. Ali to je moj uvjet. Zauvijek ću otići iz Staroga Grada tek kad taj uvjet ispuniš. Molim te, ne pravi mi neugodnosti, ni zbog Damjana, ni zbog sina.

K a ž e m ti , s v e o vi si o te bi . O ti ći ć u k a d a p r o đ e š re gr

esiju s Petrom. Zbog toga sam ga i doveo ovamo. Margita gaje promatrala, sumnjajući u njegov razum.

IL

prema Petru. Pogled na toga čovjeka pobuđivao je u njoj pritajeni strah. Bojala se svega onoga što bi s tim neznancem trebala iskusiti.

Č Petar je prepoznao njezinu strepnju, pa ju je uz osmiE jeh nastojao umiriti, objasniti joj način putovanja u prošlo T vrijeme. Poticao ju je na pitanja o svemu što joj je nejasno u R vezi s tim neobičnim »izletom«. N Znala je u dubini duše da je Tibor ne bi navodio da A čini ono što bi je moglo povrijediti. Imala je povjerenja u E njegove namjere. S G Tiborovoj nazočnosti Petar ju je odveo u prošli život, T u vrijeme kad se zvala Marija i kada je voljela Valentina. O Zaputila se u svijet u kojemu se pred njom otvorio život sa svim mogućnostima i ograničenjima, nudeći joj borbu između ljubavi prema mladiću kojeg je voljela cijelim svojim bićem i ljubavi i odgovornosti prema ocu koji se zatekao na rubu očaja.

T oga istog poslije podne va Margit a je došla u njihov apartm an. G početk u je bila nepovj erljiva

Miro Gauran

Na samome kraju putovanja kada su se uz prasak urušile stube pod nogama mladih ljubavnika, a njih progutao plamen, Margita je vrisnula. - Ne otvarajte oči, Margita, još ih ne otvarajte! Morate se vratiti istim putem kojim ste stigli u prošli život. Polako... samo polako... idemo do onog hodnika u labirintu koji vas je doveo tu gdje ste sada... samo polako... Potrajalo je nekoliko minuta prije nego što je smireni Petrov glas izrekao posljednju uputu: Otvorite oči, Margita. Predajom je stajao Tibor. Valentine! Marija! Niz njezino lice slijevali su se grašci znoja. Ubrzano je disala, kao da se guši. Bila je potresena onim stoje iskusila u regresiji. - Onaj moj davni san... nije bio samo san. Neće vas više progoniti - uvjerljivim glasom reče joj Petar. Sada i ti znaš da je naša ljubav sudbinska - rekao je Tibor. Margita je kimnula glavom. Poput urotnika koje povezuje velika tajna, njih troje su dugo šutjeli utonuvši u svoje misli. Margiti se postupno smirilo disanje. Moram ići. Skoro će noć. Čekaj, samo da ti nešto dadem.

Margita ili Putovanje u prošli žiuot

Tibor je otišao u drugu sobu i nakon nekoliko trenutaka vratio se s knjigom umotanom u bijeli papir. Izvoli! Što je to? Dar. Za tebe. Margita je odmotala dar. Nije mogla vjerovati svojim očima. Bila je to ona ista knjiga koju joj je Tibor darovao prije petnaest godina. Privila je knjigu na grudi, kao što se grli voljeno biće. Kako je dospjela k tebi? To ti moram ispričati. Dopusti da te otpratim.

Zaustavili su se u parku ispred hotela i raspričali se o svom životu. Ne samo da joj je ispričao o onom danu kada je u antikvarijatu pronašao knjigu sa svojom posvetom, nego joj je pričao o starčevačkoj kulturi, o Institutu, o kćerki, o upoznavanju s Petrom i o tome kako se priprema za osobito putovanje. Margita mu je pričala o svome sinu, o godinama provedenim u Australiji, o noćnoj mori koja ju je u posljednjih godinu dana toliko progonila daje shvatila da joj samo povratak u Hrvatsku može donijeti smirenje. Govorila mu je o tome kako su uzaludna bila njezina nastojanja da ga potisne iz svoga sjećanja i kako je regresija samo potvrdila ono što je ona oduvijek znala.

Miro Gavran

- Ti si moja sudbina, jedini muškarac kojega sam istinski voljela. Ispružio je ruku prema njezinu licu. - Nemoj! Ruka je zastala u zraku. -Ali... Molim te. Ne otežavaj mi. Ali ja više ne mogu živjeti bez tebe. Zaista ne mogu. Damjan zna da sam s tobom. Rekla si mu? Jesam. Oprosti, ali ne mogu mu lagati. Pristao je da se još jednom nađem s tobom, ali tek kad sam mu obećala da će to biti naš posljednji razgovor. Tibor je shvatio da ponovno proživljava isto ono što je nekoć doživio. Mučnina mu je razjedala dušu. Opet ju je gubio. Sve je bilo protiv njih. Reci mi kako... kako da živim bez tebe? Ne znam, Tibore... Trebat će nam snage za to. 1 mi ćemo je naći. Nismo li to već naučili? Bili smo jači od svojih emocija. A sad, molim te, obećaj mi da ćeš sutra otići iz Staroga Grada i da se ovamo nećeš više nikad vratiti. Šutio je trenutak, duboko udahnuo i rekao: Otići ću sutra. Ali ne prvim, već zadnjim trajektom. Bez žurbe ću se oprostiti od Staroga Grada i naših uspo mena. Zbogom, Tibore.

Margita ili Putovanje u prošli život

Zbogom, Margita.

Pružili su ruke jedno drugome. Nježni stisak drhtavih ruku značio im je isto što i poljubac. Krenula je cestom prema gradu. Hodala je žurnim koracima, kao da se boji da je ne dostigne Tiborov pogled koji ju je pratio sve dok se obris njezina tijela nije u daljini pretopio sa sumrakom.

Damjan tihim glasom. Može. Hoćemo li ondje, ili... - nije dovršio pitanje jer ga je Damjan poveo prema kafiću nasuprot kiosku. G šutnji su prešli ulicu, sjeli za stol i naručili piće. Nisu započinjali razgovor sve dok konobar nije pred Damjana stavio travaricu, a pred Tibora voćni sok. Damjan nije imao snage gledati izravno u Tibora. Sve vrijeme razgovora njegov je pogled bježao prema podu. - Mislio sam da se više nikada nećemo vidjeti. Želio sam da te više nikada ne vidim. Znam da ste se ono ljeto prije petnaest godina ti i Margita... bili zaljubili jedno u drugo... Večer prije tvog odlaska rekla mi je da želi sa mnom prekinuti... daje gušim i tako... Možda sam do toga dana bio loš prema njoj, možda sam griješio, ali kad mi je

Sutradan, oko podneva, dok je na kiosku kupovao novine, netko mu se primaknuo s leđa. Okrenuo se i ugledao Damjana. Jedva ga je prepoznao. Bio je debeo, sijed i oronuo. Oprosti, želio bih s tobom porazgovarati - rekao je Uk..

Miro Gavran

te večeri rekla da ne želi više biti sa mnom, shvatio sam koliko je volim... Znao sam da si ti uzrok tome... A sutradan, umjesto prekida i razlaza, ti si nenadano otišao... Nju si odbacio zbog Emilije... Bila je očajna. Kada ste vi otišli, ponudio sam joj ruku pomirenja, pružio sam joj utjehu koja joj je toliko trebala... Nadao sam se da će te s godinama zaboraviti... Dobili smo sina, koji nas nije zbližio, ali nas je trajno povezao... S vremenom je postala svoja... tvrdoglava... sina je odgajala po svome... Na sve sam pristajao samo da je ne izgubim. I da ublažim njezinu tugu. Zbog tebe smo otišli u Australiju... u nadi da ćemo te ondje lakše zaboraviti... Ali ti si ostao u našim životima tako intenzivno nazočan da je to bilo nepodnošljivo. Ona je čak i ondje više pripadala tebi nego meni... Prije dvije godine pojavili su se problemi s njezinim zdravljem, s njezinim srcem... Počela je venuti, počela se zatvarati u svoj svijet... Liječnik je rekao da se mora čuvati i najmanjih uzbuđenja. Brzo se zamarala, a sve teže obnavljala snagu... Pitao sam je što da činimo, pitao sam je što uopće želi. Bio sam spreman na sve samo da je spasim, da joj vratim volju za život... Rekla je da se želi vratiti u Hrvatsku, ali da ne bi htjela opet živjeti u Osijeku... Uplašio sam se da će predložiti Zagreb, grad u kojemu bi tebe mogla sresti i u kojemu bi ti opet ušao u naš život... Da bih to izbjegao, rekao sam joj da pristajem na povratak u Hrvatsku i predložio da se nastanimo u gradu koji ona odabere. Kad mi je priopćila svoj izbor, kad mi je kazala da bi željela živjeti u Starom Gradu, shvatio sam da po tko zna koji put gubim bitku s tobom... Gz osjećaj

Margita ili Putovanje u prošli život

mučnine, pristao sam... Kupio sam ovdje kuću s petnaest apartmana... kuću koja sutra može pružiti sigurnost i njoj i našem sinu, ako se meni što dogodi... Mislio sam, ako ništa drugo, u ovom malom gradu živjet će mirnim životom, bez buke, bez pretjeranih uzbuđenja. Vjerovao sam da će to biti dobro za njezino zdravlje, za njezinu dušu... Nisam u tom trenutku mislio na sebe, mislio sam samo na nju. Damjan je podigao oči s poda. Pogledi su im se načas sreli. - A onda si se opet pojavio ti. Ja ne želim ostati bez nje. Meni je ovo drugi brak. Prestar sam i preumoran za treći pokušaj. Znam da gubim bitku s tobom... Mi imamo dijete... dijete koje oboje volimo... Vjeruj mi, njezino srce ne bi podnijelo raspad naše obitelji... Jutros je izgledala veoma loše... morala je uzeti tabletu... Ne znam o čemu ste jučer pričali, ali sve to... sve je to previše za nju... A i mene je promatrala kao da vidi čudovište, a ne svoga muža... Molim te, otiđi iz Starog Grada... otiđi iz naših života... Ako ti je stalo do nje, otiđi još danas. Pred Tiborom nije bio suparnik dostojan borbe za ženu koju obojica vole. Pred njim je bio od života skrhan čovjek bez ikakva uporišta u sebi. Damjan je gledao u Tibora kao u svemoćno biće o kojemu ovisi njegova sreća. Nije ni slutio kakvog očajnika ima pred sobom.

Margita ili Putovanje u prošli život

PETNAEST O

Volio je biti na Kupi, na toj rijeci koja je zaustavljala vrijeme i gdje je svaki čovjek mogao naći spokoj. Koliko je samo puta upravo ovdje našao lijek za dušu, zaboravljajući svakodnevne brige i skučenost obiteljskog doma. Bila je nedjelja, topla svibanjska nedjelja. Tibor je obukao košulju kratkih rukava i iskušao novi pribor za pecanje kupljen u Sloveniji. Ribe su grizle kao rijetko kad i činilo se da će im dan biti veoma uspješan. Znaš što sam primijetio? - zapita ga Karlo. - Št o? Posljednjih si mjeseci šutljiviji od mene. Vidiš, čini se da je i šutnja prijelazna - uzvratio je Tibor na njegovu primjedbu. Ako ti ja mogu pomoći... Ako postoje neki problemi za koje osjećaš da bi ti ja na bilo koji način mogao... Hvala ti, Karlo, ali bojim se da... Sve je u redu. Oprosti ako sam... Ne, ne. Sve je u redu.

Loše izgledaš. Zato sam... Znam. Znam da loše izgledam. Ali puno bolje izgledam nego što se osjećam... Jednoga dana kad budem mogao o tome govoriti... ti ćeš biti prvi kojemu ću se povjeriti... Još uvijek ne mogu. Karlo je samo kimnuo glavom.

Nakon zajedničke meditacije Petar mu je rekao: - Vrijeme je da nastavimo ondje gdje smo stali. - Da, vrijeme je - potvrdio je Tibor neuvjerljivim glasom. Gčitelj ga je netremice promatrao. Za desetak dana sam namjeravao započeti s naj važnijim pripremama. Pomoći vam da otkrijete tajnu koegzistiranja paralelnih svjetova. Odvesti vas u prostore u kojima logika materijalnog života ne postoji. Podučiti vas kako komunicirati s osobom koja vas zaziva iz starčevačkog doba, kako prodrijeti u ono vrijeme ne narušavajući pri tome uspostavljeni slijed događaja. Želio sam što prije započeti s vama te-složene pripreme, iako...

lako što? Nastala je šutnja. Zagledali su se jedan drugome u oči, nastojeći proniknuti neizrečeno. Slutim da još uvijek mislite na nju. Tibor je oborio pogled. Niste je preboljeli?

Miro Gavran

Margita ili Putovanje u prošli život

Ne, nisam. To bi mogao biti jedini problem. Veliki problem. Što želite reći? Vezanost uz svjetovno, vezanost uz ženu, takva opsesivna vezanost uz biće iz ovog vremena, to bi mogla biti nepremostiva zapreka za napuštanje sadašnjosti. Ali moje meditacije su tako duboke. A u vježbama razdvajanja svijesti postižem nemoguće, postižem gotovo sve što poželim... Ne zavaravajte se, Tibore. Dobro znadete da su odabranici iznad svega. Za njih ne postoji niti jedan ovosvjetovni magnet, pa ni ljubav prema ženi. A vi biste na jesen morali biti čisti i smireni poput svetih ljudi. Što mi je onda činiti, kako se osloboditi vezanosti za nju? Što učiniti da prestanem misliti na nju? Obuzdajte svoju žudnju i čekajte. Nadajmo se da vrijeme radi za vas, a ne protiv vas. Gznemirio ga je taj razgovor. ** G srijedu je Tibor otišao u Požegu. Na lokalitetu su obavljali završne radove. Za desetak dana trebali su zaključiti posao na tom starčevačkom naselju. Pomalo je žalio što se radovi bliže kraju. Gvijek se ponavljala ista priča - na svršetku svakog većeg posla na terenu umjesto zadovoljstva ispunjavala ga je neobična tuga!

* * *

G Gradskoj knjižnici susreo je Davora, svog prijatelja iz srednje škole. Na dječjem odjelu je podigao tri knjige za svoga sina. Obradovali su se jedan drugome. Opet kopaš? Opet... odnosno: završavam kopanje. Još nekoliko dana, i gotovo. Jesi li za piće ili šetnju? Za šetnju. i Prijatelji su se laganim korakom zaputili prema grad skoj vijećnici. Rijetko su se susretali proteklih godina. Davorov desetogodišnji sin je prije dva tjedna slomio nogu pa je preko noći postao marljiv čitatelj. Eto, svako zlo za neko dobro. Do ove nezgode nije htio čitati ni stripove. Kad će mu skinuti gips? Za petnaest dana. Odjednom Davor zastade i postavi neobično pitanje: Vi arheolozi... vjerujete li vi u Boga? Otkud ti to pitanje? Nisi mi odgovorio. Odgovorit ću ti kad mi objasniš zašto sve pripadnike jedne profesije trpaš u isti koš. Kao da pekara upitaš: »Vjerujete li vi pekari u Boga?«... Zašto bi svi arheolozi imali isti odnos prema Bogu? Davor se osmjehnuo.

Miro Gavran

Zato što ste svi vi na neki način bogohulnici. Kako to misliš? Pa, recimo, nekog čovjeka su u 9. ili 15. stoljeću položili u grob, sahranili ga po katoličkom obredu i predali Majci zemlji i Bogu. I onda dođete vi, otkopate grob i proglasite zemne ostatke mumijom. Pitaš se smijemo li dirati u mrtve, u kosture, u grobnice? Gpravo to. vjeruj mi, i ja se posljednjih godina sve češće pitam smijemo li to činiti. Pitam se i štošta drugo ali... Tibor nije bio siguran je li Davor započeo ovaj razgovor radi čavrljanja ili su ga ozbiljno zanimala pitanja vezana za arheologiju i odnos prema prošlosti. Budi određeniji. Koje to sumnje muče jednog ar heologa? - upita ga Davor. Mene više iznenađuju pitanja koja mi postavlja jedan inženjer strojarstva - uzvrati mu Tibor. - Dakle, vjeruješ li ti u Boga? - inzistirao je Davor. Tibor se osmjehne i slegne ramenima: - Ne znam što da ti kažem. Jedino u što sam siguran jest to da ga tražim. Osobito u posljednje vrijeme. Možda na krivi način, ali... Zašutio je. Nije bio spreman za taj razgovor. Nije bio spreman razgovarati o tome sa svojim bivšim školskim kolegom prije nego sam nađe odgovore.

Margita ili Putouanje u prošli život

Pred večer je zatekao majku u dnevnom boravku. - Gotovo je. Dobila sam rješenje. Od prvog lipnja idem u mirovinu. Premda mu je to rekla uz osmijeh, zazvučalo je tužno. - To valja proslaviti. - Da, to bi valjalo proslaviti - potvrdila je neuvjerljivo. Osjećao je koliko joj je teško ostaviti posao koji je voljela. G tom trenutku zazvonio je telefon. Majka je podigla slušalicu. Da, ovdje je. Samo trenutak. Tibore, za tebe je. Gzeo je slušalicu iz majčine ruke. Izvolite. Tibor na telefonu. Ovdje Margita. Zašumjelo mu je u glavi. Ruka mu je zadrhtala. Trenutak potom rekla mu je da je u telefonskom imeniku pronašla broj Instituta i da je ondje dobila njegov broj. A zatim je čuo i ono što mu nije bilo ugodno čuti. Bila je u Zagrebu. Zvala ga je iz bolnice. Za pet dana ide na operaciju srca. Želi ga još jednom vidjeti. Bio je zbunjen i zabrinut. Znao je da mora brzo misliti. Želio je što prije biti pokraj nje.

Miro Gavran

G kojoj si bolnici? G Vinogradskoj. Sutra ću te posjetiti. G slušalici se začulo pištanje. - Oprosti, kartica mije pri kraju, teče mi zadnji impuls, zovem s govornice u hod... Veza se prekinula. Što je? - zapitala ga je zabrinuto majka. Moram odmah u Zagreb. Daj bar večeraj. Ne! Nemam vremena! ** Nakon dva sata sumanute vožnje, stigao je do ulaza u grad. Zaustavio se kraj benzinske crpke i s govornice nazvao Dragu, kardiologa i prijatelja iz studentskih dana. Ovdje Tibor. E, bog! Oprosti što ovako kasno zovem, ali u tvojoj bolnici je jedna pacijentica iz Staroga Grada, moja prijateljica Margita, za pet dana će na operaciju. Znam, ja ću je operirati. -Ti? Da, ja... Halo, jesi li još na lir Tu sam. Dobri ste prijatelji ili...

Margita ili Putovanje u prošli život

Poznajemo se petnaest godina. Mogu li je ujutro posjetiti? Dobro, možeš. Ali nakratko. Najmanje što joj sada treba to su posjeti. Kad mogu doći? Dođi u deset. Dogovoreno.

Margita ili Putovanje u prošli život

ŠESNAESTO

Pred bolnicom je bio već u devet i trideset. Na informacijama je saznao gdje je Dragina ordinacija. Došao je do kraja dugog hodnika i ugledao vrata na kojima je bila pločica s njegovim imenom. Pokucao je. Nije bilo odgovora. Pokucao je još jednom i pritisnuo rukom kvaku. Čim je otvorio vrata, susreo se s neljubaznim licem medicinske sestre. Je li doktor tu? Nije! Pričekajte u hodniku! - rekla je mrzovoljno. Zakoraknuo je unatrag i zatvorio vrata. G hodniku nije bilo ni klupe ni stolica. Naslonio se na zid i zagledao se u drugi dio hodnika kojim su povremeno promicali liječnici, bolničari i poneki pacijent. Želio je što prije saznati kako je Margita, koliko je ozbiljna njezina bolest i je li operacija neizbježna. Bojao se za nju. Salijetale su ga crne slutnje. Znao je da ga ne bi nazvala telefonom da nije nešto ozbiljno, veoma ozbiljno. Dobrih pola sata čekao je u hodniku.

Zašto nisi u mojoj ordinaciji? Sestra je rekla da te pričekam u hodniku. Glupača! Rekao sam joj da ćeš doći... Ali sad je i tako gotovo. Izvoli! Ušao je za Dragom. Drago je odložio fascikl s papirima na stol, razmaknuo zavjesu na prozoru i zagledao se u bolničko dvorište. Predivan proljetni dan. Da, predivan - potvrdi Tibor. Što je novo kod tebe? Ništa posebno. Tibor je bio nestrpljiv, želio je što prije vidjeti Margitu i saznati kako joj je. Drago je sa stola uzeo Margitin karton i bacio pogled na nj. - Trideset i osam godina. Rođena je 1960. godine. Naših je godina. Mlada žena. - Da, mlada. O čemu je riječ, koliko je opasno? Drago je duboko uzdahnuo: Nije dobro. Stari moj, nije dobro. Prije tjedan dana su je doveli ovamo. Srce joj je u očajnom stanju. Gstanovili smo nisku ejakcijsku frakciju. Oko 25%. Što to znači? Znači da joj je srce preslabo. Mlohavo. Zamara se i od najmanjeg napora. Nakon miokarditisa došao sam do zaključka da bi bilo najbolje načiniti što prije transplantaci ju. Mlada je, možda organizam prihvati novo srce. Problem je samo u tome što se srce mora čekati dugo, često

Miro Gavran

predugo. A kod nje je hitno, kritično. Zato sam odlučio pokušati bypassima spasiti njezinu »pumpu«, osim ako... Njezin muž je, naime, otišao u Njemačku, pokušat će doći do srca. Taj čovjek misli da se sve može kupiti novcem, a nije uvijek tako. Volio bih da uspije, premda sumnjam u to. Dogovor je ovakav: ako on do nedjelje ne uspije doći do donatora, odnosno do srca za presađivanje, ja ću joj u ponedjeljak pokušati ugraditi bypasse. Trebalo je to učiniti znatno prije, nisu smjeli toliko čekati... Rekao si da se dugo poznajete? Petnaest godina. A, tako. Mogu li je vidjeti? Samo nemoj predugo. Kad je Drago već bio dodirnuo kvaku na vratima, okrenuo se prema Tiboru i postavio mu indiskretno pitanje: - Oprosti, ali... ti i ona. CI kakvim ste odnosima? Ako nije tajna. - Već petnaest godina volim je više od svoga života. Drago je oborio pogled. *** Bila je sama u sobi. - Imate posjet - uz osmijeh ga je najavio Drago. Obradovala mu se poput malog djeteta. - Kad završite razgovor, dođi k meni - rekao mu je Drago.

Margita ili Putovanje u prošli život

Tibor je kimnuo glavom u znak zahvalnosti što ih ostavlja nasamo. Ispružila je ruku prema njemu. Prihvatio je njezinu ruku s namjerom da je ne ispusti. Promatrali su se dugo, veoma dugo. Boljelo ga je to što je zatječe ovdje, u bolnici. Bojao se za njezino zdravlje, za njezin život. *** Saznao je da joj je sin kod susjede u Starom Gradu. Rekla mu je da Damjan u Njemačkoj pokušava doći do srca za presađivanje. - Ostao si mi samo ti. Nadam se da se ne ljutiš što sam te nazvala u Požegu. - Ljutio bih se da me nisi nazvala. Kako si? Odmahnula je glavom. Nije željela razgovarati ni o bolesti, ni o operaciji. Slutio je da znade koliko je njezino stanje ozbiljno. Prinijela je njegovu ruku do svoga lica, položila je na desni obraz i nježno poljubila. - Željela sam da dođeš samo zbog jednog razloga... Htjela sam ti reći da... u prošlom životu, kada si bio u mojoj sobi, u potkrovlju, tako sam te željela, i tako mi je žao da nismo... Zao mi je što ti se nisam prepustila do kraja. Briznula je u plač. Tibor ju je nježno privio uza se, blažeći njezinu tugu nježnim milovanjem.

Miro Gavran

* * *

Petar je upravo izlazio iz stana. Oprostite, moramo hitno razgovarati! Krenuo sam... Margita je u Zagrebu! U bolnici. Vratio je ključ u bravu, okrenuo ga dva puta, pritisnuo kvaku, otvorio vrata i rekao: - Izvolite! Tibor mu je sve ukratko ispričao. I razgovor s kardiologom Dragom i razgovor s Margitom. Petar ga je pomno slušao, a potom ga jednostavno upitao: I, što sad očekujete od mene? Očekujem da nam pomognete. Bojim se da je ne izgubim zauvijek. Pomozite nam, Petre, pomozite. Petar je uzeo visak i zavrtio ga. Lice mu je odavalo zabrinutost. Bojim se da na zdravstvenom planu sve ide svojim tijekom. Nezaustavljivim tijekom. Jedino što mogu učiniti za vas dvoje, za vašu ljubav... Recite - požurivao ga je Tibor. Ako vaš prijatelj Drago pristane, ako nam dopusti da prije operacije provedemo s njom dva sata u bolesničkoj sobi, mogao bih... - Št o? - Mogao bih vas zajedno vratiti u prošli život. Ako oboje poželite i pristanete otići u ono vrijeme, sa sviješću

Margita ili Putovanje u prošli život

o ovome životu, mogli biste na drugi način odživjeti završetak prošlog života. Naime, katkad je lakše izmijeniti prošlost nego sadašnjost. Ali, Petre, hoće li to biti stvaran život? Mislim na taj promijenjeni završetak? A što je to stvarnost? Postoje narodi koji vjeruju da su snovi važniji od stanja svijesti. Pa i vi nešto znadete o tome. Kada spavate, jeste li živi ili mrtvi? Ako ste živi, onda je i san dio vašeg života, svojevrsna stvarnost. Tibor je bio zbunjen. Očekivao je od Petra pomoć u ovom životu, a on mu nudi tek varljivu promjenu prošlog života.

Margita ili Putovanje u prošli život

SEDAMNAESTO

Bio je uporan kao nikada u životu. Iznenadilo ga je koliko je Drago tvrd u odbijanju. Stari moj, ti želiš da ostanem bez posla. Ne vjerujem da ćeš me odbiti, to je možda posljed nja usluga koju ćeš njoj učiniti i posljednja do koje je meni uistinu stalo. Jer... ako se njoj dogodi najgore... ja više neću moći... Znam da ti nije lako, ali shvati me. Ako netko sazna... - Samo dva sata. Omogući mi da samo dva sata provedem s Petrom uz njezin krevet. Bez uznemiravanja. -Ali... - Molim te. Nitko neće saznati. I nikad ti to neću zaboraviti. Drago je vršcima prstiju dodirnuo bolne sljepoočice i lagano ih počeo masirati. Dobro. Ali pod jednim uvjetom. Kojim? Ja ću sve vrijeme stajati pred vratima. Pristajem.

0 petak na večer Drago ih je uveo u Margitinu sobu. Pokraj njezina uzglavlja gorjela je mala noćna svjetiljka. Dočekala ih je s olakšanjem i nevjericom. Kao da je još uvijek sumnjala da će imati hrabrosti učiniti ono što se jutros dogovorila s Tiborom. Drago je bez riječi izišao i poput pretorijanskog stražara stao pred vrata, mrmljajući sebi u bradu: - Što je meni ovo trebalo. U Margitinoj sobi bio je još jedan prazan krevet. Petar je pokazao na njega. - Tibore, vi legnite na onaj krevet. Poslušao ga je. Prije nego što je započeo regresiju, Petar reče: Margita, još uvijek možete odustati. S obzirom na vašu bolest morate znati da se u ovome krije opasnost na koju vas moram upozoriti. Ne uspijete li prividno promije niti kraj prošlog života, bojim se da bi vas ponovni završetak u plamenu mogao previše uzdrmati. Neću odustati. CJ redu... Zaklopite oči... usporite disanje, opustite se, slijedite moj glas... Duboko udahnite... polako izdahni te... **

I krenuli su na put kojim su već jednom prošli. Dospjeli su u vrijeme kada je ona bila Marija, a on Valentin -

Miro Gavran

i zajedno su proputovali kroz sve postaje bivšeg života i proživjeli ono kobno ljeto kada se Valentin vratio iz Beča. Putujući kroz prošli život, došli su i do onoga dana kada je Marijin otac priopćio Valentinu da mu je kćerka isprošena i da je šalje njezinoj tetki u Zagreb. Kad je gazda Matić otišao s kočijašem u mlin, Valentin i Marija ostali su sami u kući. Nesigurnim se koracima uspeo uza stube. Zastao je pred njezinim vratima i pokucao. Nije bilo odgovora. Pokucao je još jednom. Tek tada je začuo Marijin glas: - Otvoreno je! Rukom je pritisnuo kvaku. Okrenuta leđima, ona je stajala pokraj prozora i gledala u dvorište. Prišao joj je na dva koraka. Nije znao što bi joj rekao, kao da je došao u posjet teškom bolesniku s kojim može razgovarati o svemu osim o njegovoj bolesti. - Marija! Okrenula se. Njezino lice, njezine oči - sve je bilo drugačije nego prije. Iza nje je očito bila probdjevena noć. Ispod njezinih lijepih očiju urezali su se tamni podočnjaci. Lice joj je bilo natečeno od suza, koje su joj klizile niz obraze. Nije jecala ni plakala. G Valentina su gledale ugasle oči. Zaboljela ga je njezina bol. - Došao sam ti reći... došao sam ti reći da te volim. Tek tada je provalilo iz nje. Zajecala je iz dubine duše i bacila mu se u zagrljaj.

Margita ili Putovanje u prošli život

Privijao ju je uza se, nježno je milujući po kosi. - Smiri se, smiri. Sve će biti u redu, sve će biti u redu... Prihvatila je njegov zagrljaj kao spasonosno utočište. Njegova nježnost je blažila njezinu bol, smirivala njezino uznemireno srce, nudila toliko željenu utjehu. Ali postupno je počela uzvraćati na njegova milovanja, na njegovu nježnost. Gbrzo je zaštitnički zagrljaj postao zagrljaj ljubavi. Njihove usne su se susrele, otkrivajući svu mladenačku nespretnost. - Volim te, volim te - ponavljala je Marija, odgovarajući na njegove poljupce. Na trenutak njegovi drhtavi prsti dodirnuše njezine grudi. Gbrzo potom počeli su se razodijevati, žudeći za tjelesnim dodirom. Gživao je u svakom njezinom dodiru, u ljepoti njezina tijela, u bjelini njezine puti, u dodiru baršunaste kože. Kada su se napokon oslobodili i zadnjeg komadića odjeće, njihova mlada tijela isprepletoše se u strasnoj ljubavnoj igri. Osjećao je blagu vrtoglavicu od sladostrašća koje ga je prožimalo. Stopili su se u jedan zagrljaj, ujedan poljubac, u jedan oslobađajući krik strasti.

Margita Hi Putovanje u prošli žiuot

OSAMNAESTO

Bilo je podne. U Institut je došao rano ujutro. Satima je premještao knjige s jedne police na drugu. Premda u svemu tome nije bilo nikakva smisla jer njegove zamagljene oči uopće nisu vidjele naslove knjiga, nije prestajao s preslagivanjem. Kao da se bojao prekinuti te mehaničke pokrete, zastati usred posla kojim je koliko-toliko uspijevao odagnati neželjene misli. Nekada je volio ponedjeljke, volio je trenutke provedene u toj sobi. Sve svoje znanstvene radove naspisao je u tom neurednom kabinetu. Sve njegove stručne zamisli i planovi nastali su unutar ta četiri zida. Posao koji volimo - da, to je najbolji bijeg od života. Kako je teško ljudima koji ne rade posao koji vole, posao koji im pomaže da ne misle na sebe. Začulo se kucanje na vratima. - Slobodno! U sobu je provirio čovjek srednjih godina. Oprostite, nije li ovo Institut za folklor? Ne, ovo je Institut za arheologiju. A Institut za folklor?

Kat niže. Zar nije ovdje? Kao što vidite, nije. Hvala, oprostite. Kad je čovjek zatvorio vrata, Tibor je nastavio jalovo preslagivanje knjiga. Zazvonio je telefon. Podigao je slušalicu. Bio je to Drago. - Oprosti, stari, žao mije što ti moram red... ali... nije izdržala operaciju. Slušalica mu je ispala iz ruke. Izjurio je iz Instituta kao da ga progone sve nemani ovoga svijeta. Čovjek na porti mu je nešto rekao, ali on ga nije razumio. Nije se zaustavio. Trčao je zagrebačkim ulicama prema Vinogradskoj bolnici. Izgledalo je kao da se utrkuje s tramvajima i automobilima. Gubio je dah, ali nije usporavao trčanje. Želio je što prije doći do nje, vidjeti joj još jednom lice, dodirnuti ruku... Srce mu je kucalo sve brže i brže. Kao da je želio tim sumanutim trčanjem pobjeći od istine koju je netom saznao. Premda je znao da je operacija više nego opasna, do Dragina telefonskog poziva ipak je u njemu postojala nada. Nada koja ga je grijala, umirivala, pružala mu kakvu-takvu utjehu u strepnji i neizvjesnosti u kojoj je posljednjih dana živio. Poput luđaka koji hirovito mijenja svoje nakane, naglo je zastao i umjesto u bolnicu uputio se u antikvarijat u

Miro Gavran

kojemu je prije četrnaest mjeseci pronašao knjigu sa svojom posvetom. Prodavačica ga je pozdravila, no nije joj uzvratio. Nije ju ni čuo. Promatrao je stare knjige, uzimao ih u ruke i vraćao na police, kao da traži nešto, neki znak, neku knjigu o kojoj ovisi njegov spas. Osjećao je kako ga bol guši i kako mu je sve teže i teže zadržavati suze što su se skupljale u kutovima njegovih očiju. *** Petra je zatekao kako pripravlja čajnu mješavinu od osušenih trava. Na maloj apotekarskoj vagi pažljivo je vagao potrebne količine bilja. Tibor je sjeo nasuprot njemu. Petar je prekinuo posao i zagledao se ispitivački u Tiborovo lice: Imate li vijesti o njoj? Drago me nazvao. Gmrla je. Petar je odložio vrećicu s biljem i prišao Tiboru. Položio je svoju ruku na njegovo rame i tiho rekao: - Žao mi je. Veoma mi je žao... I zbog nje i zbog vas. Premda sam, moram priznati, očekivao takav ishod. Tibor je kimnuo glavom i rekao: Došao sam k vama s jednom molbom. Recite, Tibore.

Margita ili Putovanje u prošli život

- Htio bih da me i danas vratite u prošli život... da je vidim... ona je tamo... ona me čeka. Ali, Tibore, to nema smisla. Tibor je poskočio sa stolice. Ima! Morate mi pomoći! Petar je ustuknuo pred njegovim izbezumljenim pogledom. Ne odbijajte me! - odlučno je zahtijevao Tibor. Petrov glas je zadrhtao. Koliko još puta želite putovati u prošli život? Koliko? - Još tisuću puta. Želim još tisuću puta doživjeti s njom ono što sam doživio u petak. Svakoga dana, do moje smrti, želim da me vodite onamo gdje je ona... svakoga dana... ništa mi drugo ne treba. Tibor više nije izdržao, briznuo je u plač. Gušili su ga jecaji i oduzimali mu zrak. Petar ga je poput malog djeteta posjeo na stolicu govoreći: - Sve će biti u redu, Tibore, sve će biti u redu. Samo se isplačite. Sa suzama bol lakše prolazi. Sve će biti u redu. Prvi put u životu taj iskusni iscjelitelj izgovarao je riječi u koje nije vjerovao. Duboko u duši osjećao je da će njegov mladi prijatelj zauvijek ostati neutješen. KRAJ

Miro Gavran MARGITA ili PUTOVANJE G PROŠLI ŽIVOT Nakladnik MOZAIK KNJIGA d.o.o., Zagreb Za nakladnika MARIJAN GROSELJ Glavna urednica NIVES TOMAŠEVIĆ Grafički urednik SREĆKO JOL1Ć Tisak i uvez KRATIŠ, Zagreb, 1999.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb UDK 821.163.42.31 GAVRAN, Miro Margita ili Putovanje u prošli život / Miro Gavran. - Zagreb : Mozaik knjiga, 1999. - 165 str.; 19 cm. - (Biblioteka Rukoljub) ISBN 953-196-318-5 990506012

-1 * logao bih vas zajedno vratiti u prošli život. Ako oboje poželite i pristanete otići u ono vrijeme, sa sviješću o svome životu, mogli biste na drugi način odživjeti završetak prošlog života. Naime, katkad je lakše izmijeniti prošlost nego sadašnjost. Ali, Petre, hoće li to biti stvarni život? Mislim taj izmijenjeni završetak? A što je to stvarnost? Postoje narodi koji vjeruju da su snovi važniji od stanja svijesti. Pa i vi nešto znadete o tome. Kada spavate, jeste li živi ili mrtvi? Ako ste živi, onda je i san dio vašeg života, svojevrsna stvarnost. Tibor je bio zbunjen. Očekivao je od Petra pomoć u ovom životu, a on mu nudi tek varljivu izmjenu prošlog života.

ISBN

»Narodne novine", Zagreb - (fl

9 789531

963183