Miriam Delly - Golubica

Madame DELLY

Golubica

KATARINA ZRINSKA ZAGREB 1995. Izdavač: KATARINA ZRINSKA Zagreb, Palmotićeva 60 tel./fax: 01/ 277-715, Novakova 15, Zagreb Za izdavača: Daroslav Mujač ić Urednik: Milan Osmak  Naslov originala Madame Delly LA PIGEONNE Prijevod: Izidor Poljak  Lektura i korektura: Ana Vedriš  Grafička priprema: KATARINA ZRINSKA Kompjuterski slog: Tomislav Ftirst Tisak: Lumin, Zagreb i Prosvjeta, Bjelovar CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveu čilišna biblioteka, Zagreb UDK 840-31 =662 DELLY, M. Golubica /Madame Delly ; [prijevod Izidor Poljak]. - Zagreb : "Katarina Zrinska", 1995.-127 str.; 21 cm Prijevod djela: La pigeonne. - Delly M. je zajedni čki pseudonim za Marie i Frederic Petitjean de la Rosiere. - Str. 123-126: Roman kao prepoznatljivi labirint spasenja / Branko Bošnjak. ISBN 953-6188-08-2

950213032

POGLAVLJE 1 Komandant Orguin bane na vrata male učionice, baci zadovoljan pogled na dvije smeđe glave nad zadaćnicama i upita: — Tko će sa mnom u šetnju? Mlade se glave okrenuše i dva radosna glasa odgovore: — Ja, tata! Jednim skokom ustanu Jocelyn i Goulven, polete u predsoblje, skinu s vješalice šešire, i zapovjednik  je malo zatim već išao živahnim korakom prema morskoj obali, dok mu je sa strane bilo po jedno dijete, a za njim njihov pas Niquet. Ovoga travanjskoga, ponešto sivog jutra puhao je svjež vjetrić. Na nešto ustalasanome moru ljuljale su se ribarske barke napetih jedara. Malo trgovište Kersanlic zgurilo se u dnu zaljeva i umotalo se u laku maglu, koja je pokrivala i drveće. No stabla su se zbog svježeg zelenila ipak razabirala. Idući putem, zapovjednik je razgovarao sa svojom djecom, koju je nježno ljubio. Njegovo ga je pomorsko zvanje često udaljavalo od njih, ali on ih zato za slobodnih dana nije napuštao i uzornim primjerom i pravim kršćanskim vladanjem usavršavao je odgoj što su ga djeca primala od njegove supruge. Jocelyn je bila dražesna smeđokosa djevojčica, a velikim je modrim očima odavala krasnu dušu. Njezin je brat bio od nje stariji četiri godine i vrlo joj je sličio, ali po naravi je bio življi i malo pustolovniji. Oboje je pokazivalo veliku ljubav prema roditeljima, koji su ih i moralno i fizički odgajali u velikim brigama. — Kamo ćemo, tata? — upita Jocelyn vješajući se o ruku zapovjednikovu. zapovjedni kovu. — Do Mačkove hridi, dijete moje. On pruži ruku prema jednoj od ponosnih stijena što su bile razasute morskom obalom, a izdaleka se činila kao kakav golemi zgureni mačak. U njegove su noge udarali morski valovi, bacajući pjenu do polovine njegove visine. Goulven je trčao naprijed dražeći Niqueta. Kad su došli do pećine, pas je najednom stao kao ukopan. U isti je čas dopro do zapovjednika uzvik s Goulvenovih usana. — No, što je? — vikne zapovjednik. — O, tata, tu leži neki maleni dječak. Rekao bih da je mrtav. — Da nije nije kakva kakva nesreća? Ostani, Jocelyn, pogledat ću što je. Ubrzavši korake, zapovjednik je za nekoliko nekoli ko časaka stigao na mjesto gdje se zaustavio njegov sin. Doista, na pijesku je ležalo ispruženo neko dijete. Moglo mu je biti deset ili dvanaest godina. Crte su lica bile fine, kosa sivkastoplava. Oči su mu bile zatvorene, no sudeći po izrazu lica, čovjek bi prije rekao da spava nego da je mrtav. To je zapovjednik vidio na prvi pogled. Čudio se što je dijete, bez ikakva odijela, bilo umotano u debeli pokrivač od smeđe vune. Sagnuvši se, razmakne malo pokrivač i prisluhne kod srca. Ono je kucalo slabo i nepravilno. — Živ je! Ali zacijelo je onesviješten, jer nisu ga probudili probudili ni tvoj glas, Goulvene, a ni ni moj dodir. Je li brodo-lomac? Ipak, vrijeme je bilo mirno i jučer nije dan nikakav znak da je kakav brod u opasnosti. Uostalom, pokrivač je sasvim suh... Sad nam je najpreča dužnost da se pobrinemo za ovoga mališana. Goulvene, potrči sa Jocelyn i obavijesti mamu, onda pogledaj je li dr. Le Mirec kod kuće. Rekavši ovo, zapovjednik ponese svojim rukama nepoznatog dječarca i pođe natrag — radi tereta malo polakše — po istom putu kojim je došao maloprije. Na pragu prilično lijepe kuće, kojoj je pročelje bilo posve zastrto lišćem, čekala je gđa Orguin. Njena fina i otmjena fizionomija izražavala je duboku sućut vidjevši malo, slabašno stvorenje, komu se glava ljuljkala na rukama njena muža, pa joj ruka kretnjom majčinske nježnosti prihvati malu glavu dječakovu. — Jadno dijete! Metnut ćemo ga u sobu za goste, je li, Gonzague? Nekoliko časaka kasnije ležalo je dijete među bijelim zastorima u mekanom krevetu. Jedva što su ga onako ukočena metnuli u nj, kad stiže liječnik. — No, što je to, Gonzague, senzacionalno senzacionalno otkriće, kako čujem — reče on zapovjedniku, svome starom prijatelju. — Nisam sasvim razumio što mi je Goulven pričao.

— Dođi da vidiš, Conane, razumjet ćeš. Kad je liječnik došao pred dijete, dugo ga je promatrao, mrmljajući po svome običaju nešto kroza zube. — Zanimljiva stvar,, taj mališan... no no prilično je dobro građen... Jadni dječarac, nije onesviješten, to je sasvim običan letargičan san. Trebat će ga probuditi ako je moguće. Prođe čitav sat, a dobričina je morao uvidjeli da su uzaludni svi pokušaji. — Pa dobro, pustimo ga, ga, (Gonzague. Što ćeš, mi tu ništa ne možemo. On će se već jednom probuditi. Zacijelo se jako udario ili je imao kakvo snažno uzbuđenje, koje je prouzročilo ovo stanje. Pustili su, dakle, to malo biće na miru; no vrata njegove sobe ostavili su otvorena, pa bi zapovjednik, žena mu ili djeca svaki čas gledali da se možda nije probudio. No on je i sutradan još spavao. Štoviše, ni nakon osam dana nije od sebe dao nikakva znaka buđenja. Mirno je počivao. Disao je pravilno i lagano. Na blijedim se obrazima opažalo lako rumenilo. Mali je dječarac bio vrlo fine vanjštine. Po svoj prilici pripadao je imućnom staležu. No dosad se nije ničim mogao ustanoviti njegov identitet. Zapovjednik je bio obavijestio vlast, koja je živo tragala za indicijama, no dosad njezini pokušaji nisu imali uspjeha. Misao da bi' posrijedi bio brodolom bila je sasvim napuštena; nije, dakle, bilo druge nego misliti na zločin. Ali do sada nisu se našli još nikakvi tragovi. — Kad bi se taj mali već jednom probudio! — govorio je dr. Le Mirec, koji se žalostio zbog svoje nemoći. — Čudan san; ima simptoma kojima se razlikuje od običnoga letargičnog sna. Zanimljiv slučaj, vrlo zanimljiv. Ja tu ništa ne razumijem... Dakako, taj izvanredni događaj duboko je ganuo djecu. Njihovo se dobrostivo srce žarko zanimalo za bijednog dječaka; osobito je Jocelyn bez prestanka pokušavala probuditi stranca. Svaki bi se čas bacila na koljena pred kipom Lurdske Gospe, koji je stajao u majčinoj spavaćoj sobi, pa bi govorila sklopljenih ruku: — O, dobra Blažena Djevice, probudi ga! Jedno poslijepodne — bio je to upravo osmi dan kako su našli dijele — gospoda Orguin baš je spremala rublje U pranje. Kćerčica se igrala u vrlu s Niquetom, a majka joj je rekla: — Idi, drago dijete, pa pogledaj kako je malome. Ja ovaj čas nemam vremena da ga obiđem. Jocelyn nije trebalo dvaput zapovjediti. Popela se na prvi kat, a za njom njezin nerazdruživi Niquet, ušla u sobu tiho i na prstima. Znala je biti tiha i oprezna kad netko spava. Dijete je još spavalo. Jocelyn se zaustavila posred sobe i dugo ga promatrala. Zatim se približila postelji i stavila svoju malu ruku na mladog tuđinca: — Probudi se, dječače, molim te! — reče samilosnim glasom. — Zacijelo si vrlo gladan...! Brzo se probudi! Ja ću ti ići potražiti dobru juhu. Danas će Mathurina jamačno kuhati gaveđu juhu. Pas Niquet prednje je šape stavio uz postelju, dosegnuo plahtu i počeo ružičastim jezikom lizati sad ruku Jocelyn, sad opet dječakovu. — I ti bi htio, Niquet, da se probudi, zar zar ne? Ali on je vrlo tvrdoglav...! Ah! Najednom je Jocelyn stao dah. Dječak se počeo micati, vjeđe se otvoriše i pokazale su se velike smeđe oči. Jocelyn je otrčala van i povikala: "Mama, mama, on se probudio!" Zatim se vratila natrag postelji. Velike su se oči dječakove već otvorile. Razgledale su po sobi i zaustavile se na Jocelyn. — Ah, kako sam sretna — poviče djevojčica. — Mislila sam da se neće probuditi. Dječak je gledao nijemim pogledom, kao da nije ništa razumio. Pogled mu je bio neodređen i maglovit. U to prispije i gospođa Orguin, a za njom njen muž i Goulven, te svi uđu. — Dakle, ipak, moje siromašno dijete! — reče zapovjednik uzevši ga za ruke. — Kako si dugo spavao! Guenola, treba mu odmah dati okrepe, koju mu je liječnik propisao ako se probudi. — Odmah ću, ali prije da zagrlim siromašno dijete. — I majčinom ljubavlju utisnu cjelov na čelo malog stranca. Ipak je sve na njegovu licu bilo ukočeno. Njegove su oči još neodređeno promatrale oko svoje postelje članove obitelji Orguin. Slatko popije lijek za okrepu, što mu ga donese gospođa Orguin. Opažalo se kako je slab, ali njegov pogled iz minute u minutu postajao je življi. Ipak njegove su usne još nijemo šutjele. Liječnik je došao žurno čim ga je pozvao Goulven. Odmah na ulazu povikao je dubokim glasom: — No, dakle, kako je moje moje dijete? — Dječak ga je prestrašeno pogledao. Liječnik mu se približio, pogladio ga po licu i stavio prst na bilo... — Taj mali junak nema tako loše izglede, ali mu treba mir,  jer čini se da se uplašio... Kako se osjećaš, moje dijete?

Dječak ga je samo promatrao. Ni najmanji tračak razumijevanja nisu odavale njegove lijepe oči, koje su bile zasjenjene dugim svijetlim trepavicama. — Ne razumiješ?... Da nije gluhonijem? gluhonijem? Možda ne razumije francuski. — Naglo Naglo se okrećući, liječnik  je srušio stolac koji je stajao iza njega, a dječak se u taj mah stresao. — Dobro je, nije gluh, pa vjerojatno nije ni nijem. Nije ni slabouman, kad ima bistre oči. Dakle, stranac... Englez možda, nešto sličnosti ima... Gonzague, govori mu, da vidimo. Zapovjednik mu postavi pitanje na engleskom. Ali dijete nije pokazivalo da je išta više razumjelo nego prije. Pokušao je s njemačkim. Uspjeh je bio isti. — Ah, da, taj je dje dječak valjda kakav Irac — progunđa liječnik razočarano. — Pustimo ga za danas, vidjet ćemo hoćemo li sutra što saznati od njega... Liječnik ode, jer zvali su ga bolesnici, a dječaka ostavi na brizi onih koji su skupa s njim trpjeli. Dobar liječnik bio je ipak sretan kad je vidio da se okončao onaj san koji ga je bio zabrinuo.

POGLAVLJE 2

— Važan je to slučaj!... Vrlo važan slučaj! — To bi neprestano ponavljao liječnik dr. Le Mirec, kad bi se god poveo razgovor o malom strancu. Poslije mnogo ispitivanja bio je nacistu da dječak nije ni gluhonijem, ni slabouman, kako je to izjavio već prvih dana, ali sad mu se čini da uopće ne zna govoriti. Liječniku je uspjelo da dječaka nauči govoriti. Bio je uz njega i ponavljao za njim riječi, upravo onako kako se uče mala djeca. I- vrlo su brzo uznapredovali. Dječak je bio rijetka shvaćanja. Njegov je pogled ostavljao dubok dojam pun shvaćanja. Izgledao je vrlo mio i dobro odgojen. Čitavu obitelj Orguin i dobrog liječnika vrlo je ljubio, samo to nije pokazivao. Jocelyn je pak bila njegova miljenica. Ona je opet sve činila kako bi razveselila mladog Gonzaguea; naime, nadjenuli su mu ime kućedomaćina, ne znajući njegovo pravo ime. Sud još nije mogao ući u trag ovoj tajni. G. Orguin po svim je novinama, stranima i francuskima, objelodanio sliku dječakovu s napomenom kako je našao dječaka! Ali ta je tajna ostala neriješena i neosvijetljena. Da dijete nije nahoče? Bilo je mnogo toga što ih je poticalo da tako misle. Tako je mislio liječnik Le Mirec i njegovi kolege, koji su također pregledavali dijete. Ono je zacijelo uspavano nekim tajanstvenim omamnim sredstvom tako da se više ne sjeća prošlosti i da je izgubilo govor. Poslije nekog vremena dječak je govorio posve pravilno, kao i ukućani, samo je oteži naglasak odavao da je stranac. Sam se nije mogao sjetiti ničega iz prijašnjeg života. Sve ono što se dogodilo, san i boravak u kući Orguin, činilo mu se kao nešto što se dogodilo za nekoliko časaka. Videći da mali ne može nikako otkriti zagonetku o svom životu, upita zapovjednik upravo prije polaska na daleku plovidbu po kineskim morima: — Guenola, što ćemo s ovim malim? — Ona ga je pogledala s malo zlobnim smiješkom: — Najbolje je, dajmo dajmo ga u javno sirotište! — Tko bi onda od moje drage Guenole Guenole bio nesretniji — odgovori joj muž smiješeći se. Znao je da joj  je taj dječak toliko prirastao srcu. — A kako bi mom dragom dragom Gonzagueu bilo žao kad bi se vratio iz Kine i ne bi više zatekao dječaka! — Da, priznajem, priznajem, ljubim tog dječaka. Dražestan je, a Jocelyn i Goulven ga ludo vole. Ali... mi nismo bogati, Guenola! — Idi, molim te, gdje gdje ima za dvoje, ima i za troje. Stvorit ću čudesa u kući, vidjet ćeš. Znam da će nam taj razuman i dobar dječak služiti na diku i čast. Mali stranac konačno je posinjen u kući Orguin. Krstili su ga za slučaj da nije kršten, poučavali su ga za prvu sv. pričest, što je osobito revno i gorljivo činio. U listopadu ga gospo đa Orguin odvede s Goulvenom u Vaunes u redovničku gimnaziju, gdje je ubrzo postao jedan od najboljih učenika. Dječak  je neobično cijenio rad, pa je to bilo za ponešto lijenoga Goulvena spasonosno natjecanje. Njegovo je zdravlje ojačalo i popravilo se te je postao lijep dječak, vitak i nježan, a osim toga vrlo otmjena vladanja. Zbog engleskog oblič ja i njegove otmjene pojave nazvali su ga mali mali plemić! Bio je vrlo hladan i ponosan spram nepoznatih. On nije znao kako je i po kojim uvjetima dospio u kuću Orguina. Zapovjednik je držao da bi najbolje bilo da mu se to objasni, kako bi

se poslije, kad bude zreliji, izbjeglo neugodnom očitovanju. Zacijelo bi ga to poslije boljelo više nego danas, kad još nema životnog iskustva. Ali Gonzague je radi toga mnogo trpio. Njegovo srce bilo je veoma nemirno kad je saznao da nije od krvi onih koje je toliko ljubio. Tako je i njegov mladenački polet bio pogođen kad je čuo da je on nađeno dijete — nahoče. Bio je zbog toga neobično tužan i neveseo, ali nestašni Goulven tješio ga je kao i čitava obitelj Orguin, osobito gospođa. On je bio poletna duha, ali ujedno vrlo osjetljiv i nježan. Nije baš izvana pokazivao zahvalnost onima koji su ga spasili, ali to je duboko osjećao i uvijek je bio prvi spreman učiniti bilo kakvu uslugu ukućanima. — Što bi ti, Gonzague, najviše najviše volio postati? — upitao ga jednom zapovjednik zapovjednik kad se upravo vratio s plovidbe. Dječak je odgovorio: — Najviše bih volio dobiti neku službu, pa da zarađujem nešto novca, da vama ne budem više na teret. — Na to, moj sinko, nemoj gledati! gledati! — odgovorio mu je zapovjednik. — Mi Mi te držimo svojim djetetom i želimo da izabereš nešto što će tebi biti najmilije. Mi bismo inače bili vrlo nezadovoljni, ražalošćeni. Jesi li razumio? Gonzague, vrlo ganut, kimne. Poslije toga g. Orguin upita ga opet isto. — Najviše bih volio postati graditelj — odgovorio odgovorio odlučno Gonzague. — Vrlo dobro! dobro! Nadam se da ćeš tu i uspjeti, jer dobar si matematičar. Ali, sinko, čvrsto se prihvati posla, a mi ćemo gledati da te pošaljemo na visoku tehniku ili u središnji zavod, što ti izabereš. Jocelyn, koja je sve to slušala, malo nezadovoljno kimne i zatrese zlatnim uvojcima, pa upita: — A zašto ne bi htio biti mornar, kao kao i Goulven, ili, još bolje, časnik? To je tako lijepo. — Ne, neću biti priprost čovjek s malo novca, Jocelyn, odgovori on držeći je za ruku i ljubazno je promatrajući. — Hoću postati vrlo bogat. — Zašto, Gonzague? — Jer želim uvelike pomagati tebi i mami, želim da vi budete sretne i zadovoljne zadovoljne i da imate sve što želite. Hoću da budete posve zadovoljne i bez brige, umjesto da morate patiti i raditi. Jocelyn ga zagrli s tolikom ljubavlju da je bilo milina gledati. — Kako si ti plemenit, plemenit, Gonzague! Ali, Ali, gledaj, ako bi postao časnik, ne bi trebao misliti na nas. Uskoro ću i ja moći raditi i uzdržavati se, a zatim će se mama odmarati, ja ću joj kupovati novu odjeću i počet ćemo bolje živjeti. Gonzague, koji je imao ipak nešto više iskustva, nasmiješi se i reče: — To neka bude moja briga, sestrice, i ako Bog da, ja ću promijeniti vaše prilike i stanje.

POGLAVLJE 3

Jocelyn, Gonzague i Goulven bili su skupa u dječ joj sobi obitelji Orguin. Dan se primicao primicao kraju. Kod prozora je sje-djela Jocelyn u crnoj haljini, skrštenih ruku, naslonjena glavom na staklo sta klo prozora. Ispod njenih lijepih modrih očiju zapažao se krug koji je odavao umor, a male usne nekako su žalosno skupljene. Gonzague je stajao uz nju, leđima naslonjen na prozor, i gledao je neodređeno u daljinu, a katkad bi pogledao svojim smeđim očima, punima tuge i milja, svoju posestrimu. I njegovo lijepo lice odražavala je žalost, što se mogla čitati i na licu Goulvena, koji je laganim ali nemirnim korakom šetao po sobi. Crni znak žalosti bio je pričvršćen na rukavu njegove odore i na Gonzagueovom kaputu, a i Jocelyn je bila u crnini. Jučer su majku otpratili na posljednji počinak. Gospođa Orguin polako je venula. Ionako nježnoga zdravlja, sve je više i više slabila, pogotovu poslije smrti svoga muža, koji je umro prije dvije godine. Bila je već posve slaba kad je za nju došao nov, težak udarac, slom banke koja je progutala i ono malo njezine uštede što ga je čuvala. Na smrtnoj postelji bila je potpuno smirena i predana u volju Božju.

Djeci okupljenoj oko postelje rekla je: — Draga djeco, djeco, ljubite se se među sobom. Jocelyn i njezina braća nisu imali vremena predati se boli. Goulven je živio sretno u Brestu i boravio tamo upravo kad je teška žalost zadesila kuću Orguin. Morao je otići još iste večeri, da se ukrca za veliku plovidbu. Gon-zague je upravo dobio mjesto mjernika u Španjolskoj, morao se za ovih nekoliko sati što mu je ostalo spremiti za odlazak i uzeti sve potrebno. Od skromne imovine zapovjednika i njegove žene nije ostalo zamalo ništa. Jocelyn ostaje samo siromaštvo, ponavljao je Goulven kad joj je tumačio ostavštinu prema imovnoj listi. — Pa dobro! Ja ću raditi, to nije tako strašno — rekla jeGonzague se odmah rasrdio na te riječi. — Raditi! A što će onda tvoja dva brata? Mi to nikad nećemo dopustiti, zar ne, Goulven? — Zacijelo ne! Stedjet ću od plaće; Gonzague, pak, koji također ima lijepu plaću, namirit će potrebnu svotu da ti ovdje možeš pristojno živjeti. Ona svakomu od njih pruži svoju malu ruku. U njezinim očima blistale su suze radosnice. — Vi ste ste divna braća! Ali ja na to nikad ne bih pristala. Mlada sam i zdrava, mogu i moram raditi. Dobro znate da bi to bilo meni ispod časti. Ne bih mogla podnositi da vam oduzimam od vaših slabih plaća, a ništa me ne priječi da se za svoj život pobrinem sama. — Pobrineš za život? Najprije, kako kako to misliš? misliš? — Evo kako sam ja to mislila: Miss Smatten, Smatten, ona stara Engleskinja koja stanuje u Bijeloj Bijeloj vili, a koja me vrlo voli, rekla mi je prije nekoliko dana da ju je neka njezina prijateljica molila za uslugu. Naime, plemićkoj obitelji u Engleskoj treba francuska odgojiteljica. Poučavala bi slabašno djevojče u toj obitelji, a koji bi put pokazivala što u glazbi drugoj djevojci, nećakinji one prve. A nude lijepu plaću. Zašto se ja ne bih ponudila? Miss Smatten dat će mi lijepu preporuku i... Gonzague se opet razljuti. — Ti da budeš odgojiteljica! odgojiteljica! Ne, to je nemogu nemoguće! Jocelyn, to nikad nećemo dopustiti. — Ipak, vi ćete to dopustiti, jer uvidjet ćete da sam mislila vrlo pametno. — Ne poznamo tu obitelj — promrmljao promrmljao je Goulven i prekinuo hodanje po sobi. sobi. — Kako kaže kaže Miss Smatten, Smatten, to je vrlo vrlo časna obitelj. To su ljudi iz visokoga engleskog plemstva. Otac  je obitelji grof od Rudsaya, otac one djevoj djevojčice kojom ću se ja napose baviti. On je slab, čini mi se da  je udovac. Njegova sestra upravlja kućanstvom. Čitavu godinu borave u Rudsay-Manoru, gdje žive vrlo povučeno. Eto, to je sve što o njima zna Miss Smatten. I njezina prijateljica, prijat eljica, koja je vrlo ozbiljna gaspođa, kaže da je to besprijekorna obitelj. — To sve još nije dovoljno, jer oni tebi ipak mogu biti nesnosni, pa da ti tako zagor zagorče život — progovori Gonzague, a duboki nabor na njegovu čelu odavao je da je protivan tomu. — Premlada si da preuzmeš na sebe dužnost odgojiteljice. — Vrlo mlada, u osamnaestoj osamnaestoj godini! A imati samo jednu učenicu, mislim, Gonzague, da to neće biti pretežak posao! — To ovisi o naravi naravi djeteta, a osobito o naravi njegovih roditelja. roditelja. — Svakako! Ali ja neću biti ondje prikovana. Ako mi se to mjesto ne svidi, mogu potražiti drugo. Molim te, Gonzague, reci mi iskreno, odobravaš li ti to u dubini svoje duše? Podignula se i stavila ruku na rame svoga pobratima te ga gledala ravno u oči. — Uvijek trebaš ljude temeljito procijeniti! — napomenuo napomenuo je Gonzague, želeći prikriti srdžbu. — Jest, vidim da imaš odvažnosti... ali ti si moja moja draga sestrica, pa ne mogu zamisliti da budeš pod pod tuđom upravom i da te plaćaju, pa da onda od tebe traže možda i preteške žrtve. — Katolikinja mora biti pripravna na sve i podložna podložna volji Božjoj, dragi Gonzague! Čini mi se da će to koristiti pa ću pokušati. Samo me jedno plaši: to je protestantska obitelj. Miss Smatten pitat će ima li gdje u okolici katolička crkva da mogu ispunjavati vjerske dužnosti. Hoću li poći, ovisit će o odgovoru što ću ga dobiti; jer, osamljena kao što ću biti, trebat ću osobito vjerske utjehe. — Jamačno, to je potrebno. Ali budi uvjerena, Jocelyn, da te mi ne puštamo draga srca! — Tako je, tako, sestrice! — doda Goulven Goulven i zagrli je. — Zamisli, meni bi bilo mnogo mnogo lakše podnositi one žrtve na dalekoj plovidbi kad bih znao da si ti ovdje, u dragoj kući naših roditelja, gdje mi se čini da njihove duše uvijek borave. — Pa ne bi ni mogla ostati u njoj, njoj, dragi Goulven! — reče ona i poljubi brata u čelo. — Bilježnik je rekao da ćemo je po svoj prilici morati prodati, da podmirimo preostale dugove. — Ah, da — uzdahnu Goulven.

Ostadoše časak u potpunoj šutnji, u tami i mraku. Obuzela ih je opet duboka žalost. Gonzague se približio drugom prozoru i naslonio glavu na staklo, pa u sebi prošap-tao: — Prodati kuću!... dragu kuću gdje sam bio tako lijepo primljen, gdje ste vi svi bili meni tako dobri! Ah zašto nisam bogat da to spriječim, pa da ti, moja Jocelyn, kažem: »Nikad ti nećeš morati otići iz ove kuće!« Drhtavom rukom prihvatila je djevojka njegovu nj egovu ruku. — Hvala, moj dobri dobri brate! Svakako će nam biti teško kad naša siromašna kućica bude došla u tuđe ruke, gdje se više nećemo moći sastati i govoriti o našim dragim roditeljima. — Kad ćemo se opet moći sastati... i gdje? Suze su se spustile niz njezino lice. Bracu je hrabrila, ali i ona je imala osjećajno i dobro srce koje je mnogo trpjelo. Goulven ju je promatrao s tugom u srcu, a Gonzague je nemirno grickao svoje modre usne. Ah, kako bi dragovoljno sve podmirio kad bi mu samo ispao kakav unosan posao, da tako riješi novog iskušenja dragu i milu sestricu. Ali što on može učiniti? I ta nemoć potajno je uznemiravala Gonzaguea, čija je narav, iako je bio mlad, bila malo zapovjedalačka i spremna da silom razbije zapreke. — Sto mu jada, to je narav koja se ne ne bi dala slomiti da nema vjere — rekao je liječnik Le Mirec. On  je veoma volio Gonzaguea i cijenio njegove duševne duševne sposobnosti i plemenito srce, koje koje je žarko ljubilo, premda se izvana činilo da je hladan i zatvoren. A Jocelyn mu reče: — Možete li to sigurno sigurno ustvrditi, doktore? doktore? On, zapovje-dalac! zapovje-dalac! On čini sve što ja hoću. Dobri je liječnik malo zažmirio i promrmljao kroza zube: — Ti nisi nizašto, mala vilo! ***

Jocelyn je odlučila da što prije riješi pitanje odgojiteljice. Nije htjela zatezati da joj ne oslabi prvotna odluka i volja. Posredovanjem Miss Smatten stala se dopisivati s gospođom Ellen Marcill, sestrom lorda Rudsaya. Poslije nekoliko izmijenjenih pisama Jocelyn bi konačno primljena. Dobila je odgovor kao potvrdu da će moći obavljati vjerske dužnosti u katoličkoj kapeli u Stampton-Courtu. Nalazila se na nekom imanju šest kilometara daleko od Rudsaya i pripadala katolicima. Teška srca počela se spremati za odlazak. Liječnik Le Mirec primio je u svoju kuću sve što je od siromašnog pokućstva njenih roditelja željela pohraniti. Kuća je već bila prodana trgovcu iz Vannesa. Jocelynin kum, njegova žena i kćeri silom su htjeli da se djevojka posve preseli njima. Ali ona je sve to odbila i lijepo zahvalila. — Pogledajte, kume, zdrava zdrava sam, mogu i moram raditi. — Da, da, ali kad kad te vidim da odlaziš odlaziš tako mlada u tuđinu!... Ne budeš li se dobro osjećala, nemoj ostati nego se vrati. Pazi dobro na sebe! Jocelyn je dobrog kuma uvjeravala da će mu češće pisati. Njezine vjerne prijateljice što ih je imala u Kersanlicu bile su s njom ljubazne i neprestano uz nju, jer morala je biti sama kod kuće. Ali zato je Jocelyn bio još teži i bolniji rastanak. Jednoga maglovitoga i kišnog dana ostavi ona Kersanlic. U jutro, pošto je slušala sv. misu, otišla je na grob pokojnih roditelja, gdje je žarko molila. Zatim se sva potištena ali ipak odana Bogu zaputila liječniku Le Mirecu. Tu ju je čekalo ljubazno i puno hrabrenja Gonzagueovo pismo. On moli Jocelyn, da ništa ne sakrije pred njim i Goulvenom bude li joj u tuđini teško. U tri sata ode na željezničku postaju u pratnji prijatelja, koje je ostavila u Kersanlicu.

POGLAVLJE 4

Po vrlo hladnome i kišnom vremenu stigla je Jocelyn na kolodvor Harcliffe. Odatle je valjalo poći u Rudsay-Manor. Na izlazu čekao je stari sluga koji je opazivši Jocelyn, požurio prema njoj. — Miss Orguin? — upitao je uljudno. Odgovorila je na vrlo lijepomu l ijepomu engleskom jeziku. Gospođa Orguin divno je govorila engleski, pa ga je

naučila i djecu i posinka. On ga je pak tako brzo shvatio i s lakoćom naučio da su zapovjednik i njegova žena držali da je to dijete Englez. Sluga je uzeo manje stvari od djevojke i poveo je u malenu lijepu kočiju, koja je čekala na stanici. Zatim se vratio da uzme veliki kovčeg. Kočija se zaputila širokom cestom. S obje strane prostiralo se neobrađeno pusto polje, po kojemu su gdjegdje bile granitne stijene. Nekako je žalosno bilo pogledati ovaj divlji kraj, osobito u ovo maglovito poslijepodne. Oštri vjetar savijao je hrastove, koji su nadesno iza prostrane pustare graničili s obzorjem. Nekoliko jadnih kućica pomaljalo se tu i tamo, a uz njih slabo obrađena polja, koja svoje gospodare nisu mogla spasiti od gladi. Na zavoju puta ugledala je more. Bilo je nekako tamno i uzburkano i kao na juriš svojim pjenovitim valovima osvajalo stijene i grebene,. kojima je bilo posijano. Strma obala bila je sva izranjena i iznakažena od napadaja valova. Pokazao se i otok nedaleko od obale. Velike zgrade, koje su više sličile na ruševine, nazirale su se iz borovine. Opet zaokret puta. Sad su išli upravo prema strmini nad morem, na kojoj je bila veličanstvena zgrada, utvrđena i gorda, okružena sa svih strana tornjevima. Oko zgrade bio je perivoj. Jocelyn pomisli: To je zacijelo Rudsay-Manor. Njezino uzburkano srce postalo je još nemirnije kad je ugledala ove tamne dvore. Zar će u toj zgradi i okolini s mračnim i oblačnim nebom provoditi svoje dane? Kočija je zakrenula u hrastovo šetalište. Stabla su bila savinuta od silne bure s pučine. Zaustavili su se u velikom dvorištu, pred trijemom obloženim crnim granitom. Pri dnu stuba stajala su dvojica slugu u bogatim livrejama. Jedan od njih otvorio je vrata i pozvao Jocelyn da ga slijedi, a on je išao naprijed širokim popločenim hodnicima. Jocelyn se našla u velikoj dvorani, čiji su visoki kameni svod držali granitni stupovi. U pozadini se dizalo krasno stubište, sve od granita, koje je vodilo vrlo visoko u gornji široki hodnik. Tu je bio pod od mozaika, a zidovi ukrašeni flamanskim čipkama i krasnim umjetničkim slikama. Kroz prozore sa šarenim staklom jedva je dopiralo tmurno danje svjetlo, a u pozadini je već bila tama. Iz te tame Jocelyn opazi da se prema njoj pomiče malena bijela sjena, koja joj se ubrzo primaknula nesigurnim korakom. Dva su je velika oka pogledala, a djetinji sladak glas progovorio francuski: — Gospođice Orguin, ja sam Amy... gospođica Amy Marcill. — Moja mala učenica? Milo mi je što vas vidim, drago dijete! Sagnuvši se, primila ju je Jocelyn za ručicu, koju joj je djevojčica pružila i povela je. Bila je to djevojčica od deset godina, vrlo dražesno malo stvorenje, čije je lijepo lice, neobično bijelo, bilo sa strana urešeno zlatnim gustim uvojcima. Njezine tamnozagasite oči iznenadile su Jocelyn ozbiljnošću i malo sjetnom dubinom. Dijete se doimalo vrlo nježno i slabašno, što je odavala čitava njezina pojava u maloj širokoj, bijeloj haljina. — I ja sam također vrlo zadovoljna! — reče mala prilično nesigurno francuski. — Bojala sam se da će doći kakva prosta i surova osoba. Ali vi ste tako lijepi, i odmah ste mi se svidjeli... Pegton, idite naprijed, sama ću voditi gospođicu Orguin u njezinu sobu — reče ona ovaj put engleski, okrenuvši se slugi. Mala je ljupko držala za ruku Jocelyn i vodila je kroz široke mračne hodnike, sve do jednih vrata, koja  je otvorila. — Ovo je vaša soba, gospo gospođice! Ona je tik do moje. Mislim da će vam se svidjeti. Bila je to prostrana soba, svijetla, s dva široka prozora. U njoj je bio lijep starinski namještaj s tamnim zastorima. Ugodnost sobe narušavalo je ono malo tame t ame zbog tmurnoga kišnog -dana. — Vrlo mi se sviđa, ovdje će biti vrlo lijepo — reče Jocelyn. — Amy, a gdje vi stanujete? — Odmah ovdje, gospo gospođice! Pogledajte, vrata učionice dijele vašu sobu od moje i... — Nero, idi! — Te riječi upravila je velikom danskom psu koji je, ušavši za Jocelyn i djevojčicom, podigao ponosnu veliku glavu. Kad ga je Jocelyn opazila, malo se trgnula u strahu. — Neće ugristi onoga koga volim — uvjeravala je mala Jocelyn i pomilovala ga malo, a on se pokorno udaljio. — A hoće li druge, Amy? — Jest, druge hoće! Da ga nisam obranila, bio bi razderao Rarvarija. — Tko je taj Rarvari? — To je Indijac koji je kod tate. Ne znam, uvijek uvijek sam ga mrzila, a Nero je kao i ja. — Kako to, mala Amy, zar vi vi nekoga mrzite? — upita Jocelvn i stavi ruku na njezinu njezinu zlatnu kosu.

— Jest, ne mogu voljeti Rarvarija... To nije dobro, zar zar ne? — I svoj ozbiljni pogled upravila je na Jocelyn. — Da, to nije dobro, Amy! Amy! Ali mi ćemo nastojati ispraviti to... Amy je potvrdila i kimnula. — Sto se tiče njega, ne znam hoću li moći... Franjka je kao i ja. Kad ga već izdaleka zapazi, ode drugim putem, da se ne sretne s njim. Ja ću vas sad ostaviti, gospođice, da se malo odmorite. Sobarica Sarah donijet će vam čaj. Pružila je ruku Jocelyn. Ipak je malo zastala, i vidjelo se na njezinu lijepom licu da još nešto, želi pitati. — Za kim kim tugujete, gospođice? — Za pokojnom majkom, majkom, Amy — odgovorila je Jocelyin malo dršćućim glasom. — Ah, kako ste onda zacijelo žalosni! Ja sam također izgubila majku još prije tri godine. Ali imam tatu, koji me vrlo voli. Ja ću vas veoma ljubiti, pa ću vas tako nastojati utješiti... Hoćete li me zagrliti, gospođice? Mala je podignula glavu, a Jocelyna, ganuta što je tako djetetu ugodila, žarko je poljubi u čelo. — Sad idem, gospo gospođice! — Do viđenja na večeri... Pošto je mala Amy izašla, došla je mlada sobarica s pladnjem i stvarima za toaletu i ponudila joj se da  joj je na usluzi, ali Jocelvn je na tome lijepo zahvalila. Baš bi se sad sad sama mogla malo srediti u svome svome novom stanu. Nije voljela biti besposlena i dosađivati se, niti mnogo misliti na svoj novi položaj, koji je bio težak te žak njenoj neutješnoj i bolnoj duši. Ipak je prvo poznanstvo s tim milim djetetom ulijevalo nade njezinoj nemirnoj duši. Kad je sve uredila, sjedne uz prozor i počne moliti krunicu kako bi isprosila zaštitu Nebeske Kraljice da je uzme pod okrilje u ovome novom životu. Bio je potpuni mir u ovom velikom stanu, samo se čulo muklo udaranje valova koji su se razbijali o stijene na kojima je stajao ponosni grad Rudsay-Manor. Jocelynini prozori gledali su na otvoreno more. Kroza sumrak opažao se otočić nedaleko od dvorca. Pošto je napisala nekoliko riječi Goulvenu i Gonzagueu da im javi sretan dolazak, spremi se za večeru. U to dođe Sarah i povede je u blagovaonicu. Veliki hodnici bili su veoma rasvijetljeni, a isto tako i krasno uređeni salon, u koji uđe Jocelyn. Visoka plava gospođa nježnoga izraza lica pristupi joj i predstavi joj se: lady Ellen Marcill. U naslonjaču blizu peći, gdje je gorjela jaka vatra, sjedio je prosjed čovjek mršavoga ah otmjenog lica. Podignuo se govoreći pristojno i ozbiljno: — Grof od Rudsay-Manora Rudsay-Manora želi vam dobrodošlicu i ugodan ugodan boravak pod njegovim krovom, krovom, gospođice! Nadam se da ste sretno doputovali. Jocelyn zahvali, misleći kako su izraz grofov, a osobito njegov mračni pogled, nekako nemili. — Moja mi je kći rekla, čim vas je vidjela, kako joj se neobično sviđate — reče grof. — Zbog toga sam vrlo zadovoljan, jer moja mala veoma razmažena Amy nije dosad naišla na odgojiteljicu po svom ukusu. Kad smo već, gospođice, pritom, hoću vam odmah reći da ćete morati s njom vrlo malo raditi. Mogli ste opaziti da je mala prilično slabašna i loše izgleda. Ali nikad nije bila teže bolesna: liječnici su uvijek preporučili da se mora čuvati teškoga fizičkoga i duševnog napora. Vaša je zadaća biti s njom, da joj budete prava prijateljica i drugarica, da je malo poučavate, i da je mnogo, mnogo zabavljate. — Ja ću sve udesiti tako kako vi želite, milorde... Žamor na vratima koja su se otvorila prekinuo je Jocelyn. Uđe Amy, a za njom slabašna djevojka, odjevena u bijelu jednostavnu haljinu. Njezina bujna kestenjastosiva kosa padala je niz leđa tako obilno da se činilo kako je njena lijepa glava pod tim teretom malo nagnuta. Njezino lijepo i ružičasto lice bilo je okruženo vrpcama koje su padale lagano po kosi. Čitava njezina pojava odavala je mirnu otmjenost i nimalo oholu ljepotu. Lady Ellen predstavi  joj: — Gospođica Orguin... Moja nećakinja, gospođica Franjka Marcill. Gospođica Franjka pruži ruku Jocelyn i opazi da dva njezina lijepa oka odaju ozbiljnost i hladnoću. Ovaj je dojam malo lecnu. Taj joj pogled nije bio bi o posve nepoznat. Franjka na posve pravilnome francuskome upravi nekoliko rije rij eči odgojiteljici svoje rođakinje. Amy, pak, pošto uljudno pozdravi Jacelyn, sjede uz oca, nježno naslonivši glavicu na njegovu ruku. Lord Rudsay milovao je bijelo lice, a ovaj izraz nježnosti izbriše svu onu strogoću s njegova lica, što

Jocelyn vrlo iznenadi. Razgovor za blagovanja bio je tih. Lord je malo govorio, njegova sestra još manje, a Franjka nipošto. Ona je izgledala kao da plovi u dalekim mislima i sanjama. Njene ke-stenjaste trepavice bile su spuštene, kao da njima želi sakriti tajnu svojih misli. Katkad ju je njezin ujak nešto upitao, a ona mu kratko odgovorila i ne gledajući ga, pa se opet predala svojim sanjama. — Hoćete li nam malo zasvirati, gospođice — upita Amy kad su svi sjedjeli okupljeni poslije večere u drugom salonu. — Ja glazbu tako volim! — Vrlo rado, moje drago drago dijete. — Gospođica Orguin možda je umorna, Amy — napomene Franjka. Ona je sjedila postrance i listala neki časopis. Jocelyn se sretne s njezinim ozbiljnim i dubokim pogledom, koji joj se ponovno učini neobično mio i sladak. — Ah, nisam umorna, gospo gospođice — odgovori ona smiješeći se. — Vrlo ću rado svirati ako to dopusti lady Marcill i grof Rudsay. — Samo izvolite! Ja veoma veoma volim glazbu — reče grof, a njegova sestra napomene isto. Jocelyn sjede uz pijano. Prvi je to put poslije majčine smrti, i suze joj zasjaše u očima kad se sjetila davno prošlih večeri kod kuće, provedenih u skromnoj sobi. Ah, kako je draga majka voljela laganu glazbu, koju je Jocelyn tako dobro izražavala. I kako su glazbu voljeli Goulven i Gon-zague, koji bi joj uskliknuo: — Još sviraj, sviraj, uvijek sviraj, moja moja mala Jocelyn, ja bih te uvijek slušao. slušao. . Uzdrži se od suza i silom uguši ganuće, jer sad u društvu ovih tuđinaca nije više bila slobodna u svojim osjećajima. Ona zasvira Schumannovu Več er er izvanredno osjećajno. Kad je završila, lord pohvali njezin talent, a mala Amy, koja je slušala s pobožnom pozornošću, veselila se kako će gospođica i nju naučiti svirati kao što svira i ona. — Htjela bih da budem budem velika glazbenica — povjerljivo će mala Jocelyn. — Ima ona mnogo dara za to — doda doda lord — ali, na žalost, dosad je bila slabo pou poučavana u tome. Ali  ja se nadam da je konačno dospjela u dobre ruke. Grof je doista bio uljudan, unatoč hladnom držanju. Zašto se, dakle, Jocelyn tako neugodno osjećala u njegovoj nazočnosti? Grof se mučno podignuo s naslonjača i oprostio se od svih. Običavao se svake večeri povući u svoje odaje. Dok je odlazio teško t eško vukući napola uzete noge i opirući se o jednog slugu, Amy zaželi laku noć teti i rođakinji. Franjka, malo se razvedrivši, poljubi dijete u čelo. Taj se čas razveselila i nije bila tako zamišljena. — Laku noć, drago dijete! Ti si večeras raznježena tako ugodnim sviranjem gospođice Orguin... Dopustite mi, gospođice, da vam na tome čestitam. — To izgovarajući, pruži joj ruku. — Nadam se da ćete biti strpljivi te koji put pratiti mnogo slabiju glazbenicu kao što sam ja. — Oh, ne slušajte je, gospođice — usprotivi se Amy. — Ona također dobro svira. Ali rijetko je se čuje jer voli svirati potpuno sama, u svojoj sobi, koja je tamo u Kraljičinu tornju, daleko od nas. — Sad ćeš me možda češće čuti, Amy, kad budem svirala s gospođicom Orguin. — Ja ću vam vrlo rado biti uvijek na usluzi, gospođice — odgovori Jocelyn s prirodnom uglađenošću. — Vidjet ćemo, dakle, još ovih dana. Laku noć, gospođice! Želim da dobro prospavate prvu noć pod našim krovom i da se dobro odmorite. Penjući se u gornji kat s odgojiteljicom, upita Amy: — Kako vam se, gospođice, sviđa moja rođakinja? — Čini mi se vrlo dražesnom, Amy. — Da, vrlo je dobra i također lijepa. Ali uvijek je zamišljena i nikad se ne smije. — Možda je zbog nečega vrlo žalosna? — Jest, izgubila je majku prije 10-12 godina, godina, više se ne sje sjećam pravo. Bila je posve mala, a malo poslije toga umro joj je i brat. Jocelyn je u sebi mislila da mora biti neki drugi uzrok tolikoj tuzi. Ovaj uzrok, koji navodi Amy, čini se premalo vjerojatan: zar da gubitak majke i brata ostavi toliki dojam na djetetu od šest godina? U svojoj molitvi ove večeri bila je Jocelyn još pobožnija i revnija. Zacijelo nije znala što je sve čeka u ovome novom boravištu, ali na prvi pogled imala je dvije dobre prijateljice: Amy i Franjku. Činilo se da je dijete vrlo ljubi, a djevojka je bila ozbiljna ali dobra. Mnogo je značila za nju ova tuđina, od naravi pak bila je neustrašiva, pa je gledala u novu budućnost bez straha, a i na prvu večer svog

boravka u grofovskoj obitelji.

POGLAVLJE 5

Lijepo je bilo to staro plemićko gnijezdo Rudsay-Manor, koliko ga je ona s malom Amy mogla pregledati prvi dan. Mala joj je prvog dana htjela sve pokazati. Bila je to gorda i ponosna kula koja je nekoć zacijelo suzbila mnogo juriša i koja je unutar svojih debelih zidova izrodila mnoge naraštaje obitelji Marcill. U ovim velikim hodnicima, a isto tako u velikim odajama, nježna Amy posve se gubila i bila kao sjena bez tijela. Mala je poznavala povijest svojih predaka i pripovijedala je Jocelyn dok su prolazili lijepo uređenim, velikim salonima. Skupocjenog nakita bilo je u izobilju, a mnogo toga nije bilo u više bogatih kuća skupa. U ovoj starinskoj kući bilo je prilično tajnih skrovišta, što Amy oda Jocelyn, i doda kako se zbog toga više puta u noći uplaši. — Zbog čega se bojite, milo dijete — upita Jocelyn. — Što mislite da ima tamo? — Ne znam, gospođice, ali, eto, bojim se. — Trebate promisliti, promisliti, Amy, Amy, da vam se ne može može ništa dogoditi bez volje Božje. Ništa nas tako uspješno neće ohrabriti kao ta pomisao, dapače, i kad vam prijeti prava opasnost. Dijete pogleda Jocelyn pronicavim pogledom. — To je istina. Gospođice, tako ću i činiti. Tako kad budem vidjela i Razvarija, u sebi ću reći: "On mi ne može ništa zla učiniti, ako to Bog ne da. Ako to Bog dopusti, to je sigurno za moje dobro." Jocelyn pomiluje plavu dječ ju kosu i nasmiješi se mladome bistrom stvorenju. — Tako valja, valja, Amy! Dragi će Bog onda biti zadovoljan s vama... A kamo me sad vodite, mala moja? — U galeriju, gospođice, da vam pokažem slike naše obitelji. Vidjet ćete lorda Georgea, prvoga grofa od Rudsaya. Nipošto ga ne volim, on me zamalo plaši. Jocelyn je pustila da je mala vodi. Sišle su niza široke granitne stube: Ali Amy se zaustavi u hodniku i reče: — Pokazat ću vam kapelu. Na kraju popločenog hodnika bila su dvokrilna hrastova vrata, koja su se otvarala unutra. Svjetlo je maglovito i ponešto tajanstveno dopiralo kroza šarene oslikane prozore. Na prvi se pogled uopće nije razlikovala od katoličke kapele. Obitelj Marcill pripadala je ogranku Anglikanske crkve nazvanom obrednici, ritualisti; u obredima, i u vanjskoj poboznosti i u praktičnom ispovijedanju vjere, željeli su se što više približiti katoličkoj vjeri. Ali, gdje je sakriven Bog, Kralj Ljubavi, koji stanuje u katoličkim svetohraništima, koji dolazi u srca vjernih, koji ulijeva u pravu Crkvu duboki život, koji se progonstvima samo jača, učvršćuje i širi? Kakva praznina — kakav manjak u Crkvi, koja se samo na prvi pogled čini prava. Ovu je prazninu rodio i skrivio prkos onoga kralja krvnika Henrika VIII. On je u Engleskoj stvorio raskol prije nego što je ona i postala protestantska za njegovih nasljednika. Te su misli mučile srce Jocelyn dok je razgledala kapelu. Prozori bijahu vrlo lijepi i zaslužili su da ih se bolje promotri, isto tako i drvene rezbarije i sjedala. Različiti znakovi potakli su Jocelyn da pomisli kako je ovo nekad zacijelo bila katolička kapela. Pogledala je gdje je Amy, da je upita. Djevojčica je klečala pred jednom izdubinom posve okićnom cvijećem. Jocelyn se približila i, u čudu, usred krizantema i vrijesa, vidjela mali, vrlo lijep kip Presvete Djevice. Ona nije znala da ritualisti štuju Majku Spasiteljevu. Milina je bila pogledati u protestantskoj kapeli kip drage Ut-ješiteljice žalosnih. Pogledavši Amy, bila je iznenađena anđeoskim izgledom milog djeteta. Mala je sklopljenih ruku molila, jer micala je usnama i zacijelo molila iz sveg srca. Opazivši da Jacelyn stoji pokraj nje, podignula se i obje su izašle iz kapele. — Vi veoma ljubite Presvetu Djevicu, Djevicu, zar ne, Amy? — upitala je ljupko Jocelyn. Jocelyn. Oči su djeteta zasjale. — Oh, tako je ljubim — reče ona svim žarom duše. — Prošle sam godine zadnji put vidjela njezin kip

u crkvi sv. Pavla, kamo me vodila moja teta. Tako me milo gledala gledal a i pružala ruke, kao da me hoće privući sebi. Franjka, koja je također mnogo štuje i uvijek joj se mnogo moli, kupila mi je onaj mali kip, a tata mi je dopustio da ga ondje postavim. Franjka i ja postavljamo cvijeće oko Nje... I vi također, zar ne, gospođice, ljubite Presvetu Djevicu — upita ona podižući bistre oči prema Jocelyn. — Ah, da, mala Amy! Amy! Uvijek je to za nas katolike sreća što joj se možemo uteći, što joj možemo iskazati štovanje i sinovsku ljubav. Ja sam, dijete, toliko sretna što kod vas nalazim tu pobožnost našoj zajedničkoj Majci. — Ja sam također sretna! — prozbori tiho Amy stiska-jući ruku svoje odgojiteljice. Tako su, razgovarajući, došle do galerije koju je Jocelyn opazila već jučer. Danas je bistriji dan dopuštao da se dive umjetnostima i ukrasima. Krasnim vezenim okvirima bili su ukrašeni portreti po zidovima. Amy se zaustavila pred svakim od njih i govorila bi imena onih koje su slike predstavljale. Pred nekima dijete bi pokazalo čudan izraz lica. A ipak su već tri stoljeća kako nema ovih potomaka živoga grofa Rudsaya. Gotovo svi su bili vrlo visoki, vitki i plavi, energičnoga lica i prilično ohola držanja. Izgled se malo kod pojedinaca razlikovao, ali jasno se vidi da kod svih izbija isti pralik. — Evo vam Georgea Marcilla — reče Amy. Čovjek širokih pleća, odjeven po dvorskom običaju Hen-rika VIII, bio je naslonjen na opatski stolac. Bio je smeđ i bijel u licu, ratobornoga držanja; titrao mu je zloban smiješak na usnama, a njegove su oči svjetlucale okrutničkim žarom. — To je onaj koji koji je razrušio samostan Svetih Mučenika, — doda Amy, čiji je glas malo podrhtavao. — Kakav je to samostan, samostan, moje moje dijete? — To je onaj nasuprot nama, nama, na protivnoj strani, na onom otoku. Na Na njemu su nekad stanovali. Kralj  je darovao njihova dobra lordu Georgeu. Georgeu. A kako su se redovnici redovnici branili, razrušio je samostan i... poubijao redovnike. Ovaj tren glas joj mnogo jače zadršće. Jocelyn se tresla od užasa. Tako, dakle, ovo anđeosko dijete potomak je toga okrutnoga gusara i razbojnika! I sva imanja grofova Rudsay potječu, dakle, od zločinačke otimačine! Ona priguši svoj osjećaj radi djevojčice, koje su se očito strašno doimale ove uspomene. I da skrene njezinu pozornost, reče joj: — Nastavite mi pokazivati vaše pretke, Amy! Amy! Ponovno joj je dijete imenovalo druge druge osobe u odjeći prošlog stoljeća. Jedan od njih svrati osobitu pozornost Jocelyn. Amy reče: — To je moj moj djed. — I djevojčica reče nešto i u sebi: "Ova me slika nečega sjeća!" — Evo, stariji brat moga tate, lord Eduard — nastavi nastavi opet Amy. — Nisam Nisam ga poznavala, umro je mnogo godina prije mog rođenja. Jocelyn upravi pogled prema slici koju je mala pokazivala. Prođe ju jeza od glave do pete i izmače joj usklik: — Gonzague! Da, to što je gledala bio je uistinu Gonzague. Taj mladi gospodin bio je isti Gonzague, vitak, plemićke pojave, lijep, malo hladnog lica, vrlo ugodan i mio, s nekom ponosnom slatkoćom u pogledu. Njegove su oči bile smeđe kao u Gonzaguea, malo upale upravo kao i njegove. Jocelyn čak zapazi onaj mali urezak na usnama, koji je odavao neki prezir, zbog čega bi ona koji put u smijehu prigovorila svome pobratimu. I da sličnost bude savršena, lord Eduard imao je plavu kosu, koja je bila ošišana na četku, uprav kao i u Gonzaguea. Njegova je ruka bila naslonjena na stol i odavala istu kretnju, koju je ona toliko puta vidjela u Gonzgauea. Na povik svoje odgojiteljice, Amy joj se začuđeno zagleda u lice. Jocelyn pak, ne izgubivši prisutnost duha, odmah se sabere i reče smiješeći se: — Pomislite, Amy, u prvi mi se mah vaš stric učinio potpuno sličan mome bratu. Ali sad, kad pogledam izbliza, vidim da nisu baš potpuno isti... Ima li lord Eduard djece? — Da, da, Franjka mu mu je kći. Imao je i sina, koji je umro davno prije nego što sam se rodila. Pazite, evo slike moje tete Ane, njihove majke. Kako je bilo lijepo to žensko lice, kako je bilo nježno i dražesno, a lijepe zagasite oči kao da su gledale djevojku. — Kako je zacijelo bila dobra i ljubazna! — reče Jocelyn. — Jeste li je poznavali, Amy? — Ne, gospođice, umrla je nešto prije svoga sina. Radi toga je siromašna Franjka vrlo nesretna, zar ne? — Mislim da je zbog toga tako ozbiljna. — Jocelyn pogleda sljede sljedeće slike. Predstavljale su

sadašnjega grofa Rud-saya i mladu ženu ponosnoga i malo grubog lica. — To je moja mama — reče Amy posve hladno i bez osobita osjećaja. — A... imate li sliku vašeg rođaka, brata gospođice Franjke — upita Jocelyn, pokušavši pritom ostati posve mirna. — Nemamo, nju su bacili, bila je, i tata ju je odnio odnio na tavan. Nisam ga nikad ni vidjela. vidjela. Franjka ima  jednu njegovu fotografiju. Tako one bar uglavnom dovrše razgledanje dvorca. Jocelyn i njezina učenica otišle su u učionicu, ne učiti, nego čekati objed, jer doručak je već davno prošao. Jocelyn se približila prozoru i upadljivo je promatrala samostan Svetih Mučenika, čije su se ruševine  još dobro raspoznavale. Nekakvi Nekakvi su je čudni osjećaji obuzimali kad bi pogledala sliku lorda Eduarda, kojemu je Gonzague tako mnogo sličio. Je li Providnost uzalud odredila da se tako brzo uđe u trag onome koga su dugo tražili? U njenoj duši uskrsnu najednom jaka nada. Ovaj mračni stan možda je krio tajnu o Gonzagueu. Trebala se o tome uvjeriti malo-pomalo, ali tako da nitko o tome ništa ne posumnja. —- Ah! Evo Franjke — reče Amy. Jocelyn se okrenula i pružila ruku mladoj djevojci, koja je tiho ušla kroz otvorena vrata. — Ah, gledate ruševine, ruševine, gospođice? To je neugledan prizor, osobito za katolikinju. Njezine su oči gledale prema otoku i Jocelyn je vidjela da joj dršću usne. — Kako neobuzdana i čudna strast uništenja obuzima neke ljude! — nastavi Franjka zamislivši se. — Unište materijalno, pa i moralno... Amy vam je, gospođice, bez sumnje pripovijedala o povijesti ovih ruševina. — Jest, gaspođice, bar u glavnim crtama. — Ah, to je bilo bilo vrlo jednostavno. Lord George Marcill Marcill činio je ono što su činili i mnogi drugi engleski grofovi, a u čemu je prednjačio kralj. A zato što je znao slijediti primjer svoga kralja, dobio je za nagradu naslov grofa od Rudsaya. Njezin glas bio je prigušen i pomiješan s boli. Pokaže rukom prema otoku. — Ima jedna legenda... Amy Amy vam je zacijelo nije nije pričala? Pripovijeda se da je mladi redovnik, izdišući pod udarcima vojnika grofa Georgea, poviknuo: "Vidim kako će veliko zlo zadesiti ovu obitelj. Ali iz te obitelji rodit će se golubica, koja će osloboditi ostalo potomstvo i riješiti ga teškog tereta krivnje." ... Zlo i nesreće! Ah, da, iskusili su ih potomci lorda Georgea! I još tomu nije kraj. Njezin glas malo zadršće. Na usnama Jocelyn vidjelo se da je htjela nešto reći i pitati, ali sustegnula se. Još nije došao pravi trenutak. Trebalo se strpjeti. Trebalo je nastojati da prije prodre u karakter ukućana obitelji RudsayManor. Jocelyn je već vidjela da je Franjka plemenite duše i da je veoma tišti svetogrdni zločin njezinih predaka. Razumjela je i to što je ta mlada djevojka mnogo trpjela. Molila je Boga iz dna duše da uzmogne pomoći toj nepoznatoj djevojci koju je tako jako zavoljela od prvog časa.

POGLAVLJE 6 Raspored Amyna učenja bio je brzo određen. Trajalo je jedan sat prijepodne, a isto toliko poslijepodne. Glazbu je također učila jedan sat, a i crtanje i francuski. Osim toga grof je Rudsay, kad mu je Jocelyn predložila svoj raspored, zaželio da mala bude slobodna kad god bude htjela. Mlada učiteljica, kojoj je dopuštena tolika sloboda u odgoju djevojčice, brzo se uvjerila da djetetu treba više odmora nego rada. Vidjela je da je malena veoma bistra i pronicava. Imala je bistar i ozbiljan duh, a osim toga sačuvala je potpunu nevinost živeći povučeno u ovoj kuli. Mala je veoma voljela Jocelyn i za nju mnogo osjećala, ali to nije baš pokazivala. Dapače, nije to pokazivala ni spram drugih ukućana, pa ni spram svoga oca, premda je bilo očito da ga najviše voli. Kad je dopuštalo vrijeme, Jocelyn i njezina učenica še-tale su po perivoju, koji je istina bio pust i mračan, k tomu vlažan. Češće bi pak išle po samotnim, neobrađenim i gotovo divljim poljima. Katkad bi silazile do uskoga morskog tjesnaca, između strmih stijena, gdje su se valovi odbijali o litice;

primicali su se, pa opet odmicali. Na toj je strani zamatao uvijek puhao hladan i oštar vjetar. Jocelyn se čudila kako je lijepo i bez bolesti prošla zima maloj nježnoj Amy. Dijete joj je jednog dana pričalo kako je dvije zime provelo u Egiptu i južnoj Francuskoj, no poslije toga Amy se osjećala slabija. — Ja se ovdje najbolje najbolje osjećam — završila je mala. — To je možda žalosno, ali ja ovdje volim... Ja volim Rud-say-Manor u svako doba godine. Jocelyn je ipak mislila da ovo podneblje i samotna zgrada, i ova divlja i mračna okolina, ne djeluju dobro na dijete. Mala je i tako tugaljiva i previše ozbiljna. Tim više što su svi, počevši od grofa, pa do zadnje sobarice, bili ovijeni nekom sjetom i tugom. Tu sumornost i mir i Jocelyn je osjećala već nakon nekoliko dana svog boravka ovdje. No kako je ona bila po naravi energična, nastojala se odmah što više oduprijeti toj potištenosti. Htjela je da isto tako djeluje i na učenicu. Premda je još osjećala tugu u srcu, silila se da zaboravi nekadašnji život. Igrala bi se s djetetom loptom i kriket, uzimala bi sa sobom i psa Neru, pa bi išli u šetnju. Amy se malo razvedrila, postala je nešto živahnijom. Ipak je Jocelyn često u njenim lijepim očima vidjela neku daleku sjetu i sanjarski pogled. Nije joj to bilo drago vidjeti kod tako male djevojčice. — Moja mala Amy uistinu sad bolje izgleda, gospo gospođice, otkako ste vi došli — napomene lord Rudsay. Deset dana nakon dolaska mlade odgojiteljice dobila je Amy rumeniju boju lica i njezin pogled bio je vedriji. — Ah, tata! Gospo Gospođica Orguin tako je dobra! — poviče Amy podignuvši glavicu da je otac poljubi. — Kolika razlika od Miss Jameson! Ja je, tata, tako jako volim! — Tako valja, moje drago drago dijete! Gdje ste danas danas bili na šetnji? — Na morskoj morskoj obali, obali, oče! Tamo nema nimalo vjetra. Hilson i njegov sin otišli su u ribolov. Rekli su da će nam sutra donijeti ribe. Meni se ne sviđa glava Hilsonova, ali zato je Johnny ljepši, zar ne, gospođice? — Jest, vrlo je lijep, Amy. Amy. Samo mi mi se čini da je malo divlji. — Imate pravo, on i jest takav. Kad god opazi koga iz dvorca, uvijek hoće pobjeći. On nikad neće donijeti ribu u dvorac. Jocelyn pogleda blijedu i mršavu ruku koja je milovala Amynu kosu i opazi da je naglo uzdrhtala. — Taj je' dječak siromašan duhom — reče kratko lord Rudsay. — Dobar je, pomaže svome ocu pri spremanju čamca za ribolov. A Hilson je hrabar i vrlo vješt ribar. — Ja ne kažem ništa, tata, ali ne volim njegov njegov pogled jer mi se čini da je podmukao. Ni Nero ga ne voli... a ja veoma vjerujem Neri. Tako odoše u salon, a malena je ljubila uši velikog psa koji ih je slijedio. Lord Rudsay bio je nekako nestrpljiv. — Nero je muši mušičav — reče on strogo. Franjka uđe u taj čas. Jocelyn ju je rijetko viđala osim kod stola; Amy se već bila priviknuta na to, jer znala je da njezina rođakinja provodi dane u svojoj sobi čitajući ili vezući u društvu sobarice, koja je prije bila dadilja njezina malog brata. Bio je to tuđ i osamljen život za mladu djevojku od 18 godina, osobito lijepu i inteligentnu, što se zapažalo kad bi, zanemarivši svoje sanje, koji put razgovarala za stolom. Jocelyn je u njoj naslućivala neku tajnu i zato se sve više zanimala za nju. Jer, njezine su crte lica, neke kretnje i zvonki glas budile u njoj osobite uspomene. Franjka je prema njoj bila vrlo ljubazna, kao što je bila prvih dana njezina dolaska. Ali nije ju ponovno pozivala da zajedno sviraju. Bez sumnje, voljela je svoju samoću. Jocelyn je kod te djevojke privlačilo što je njezin izraz lica odavao duboku tugu, taj tugaljivi čar odsijavao je i iz njenih smeđih očiju. Ah! Te oči! Kako su sve više i više podsjećale na Gon-zagueove oči! Ništa drugo nije ju upozoravalo na tu tajnu. Katkad bi se korila radi tako nastranog predosjećaja. Ova sličnost njezina pobratima s lordom Eduardom i s većinom iz obitelji Marcill mogla je biti samo slučajna. Prije nego što počne ozbiljno sumnjati, trebalo je ispitati je li nestali dječak uopće pripadao u tu obitelj. Ali pomoću koga da to ispita ona koja je bila nepoznata i tuđa u toj kući? Eto, to je uznemirivalo Jocelyn. Kad je pisala Gonzagueu, nije mu nijednom riječ ju išta spomenula o sličnosti s ovom obitelji. Ona je znala kako je ta tajna veoma žalostila ponosnog mladića. Kako je bio neveseo radi tamnog vela kojim  je bilo pokriveno njegovo porijeklo i njegov njegov položaj kao malena djeteta. Sto je više morala šutjeti o

tome, gajila je sve veću nadu. Ali Goul-venu je sve ispričala, pitajući ga za savjet i za daljnje planove. Na nesreću, mladić je bio na krstarenju po obalama Indije, i prošlo je dugo vremena dok je odgovorio svojoj sestri. Dotle je ona morala ispitivati okolnosti i slutila je već da je otkrila vjerojatne tragove. Svaki bi se dan iz njezina srca dizale vruće molitve prema nebu. Ona je tako žarko željela da Gonzague nađe svoju obitelj. Katkad bi opet osjećala takav strah pri pomisli da se ova drama odvija upravo oko ovog dječaka koji je bio potajno odnesen na podnožje Mačkove hridi. A tko zna hoće li taj dječak i kad postane čovjek ostati s tajnom onih kojima je stalo do toga da ga se riješe. — Bože moj, ja se u Te uzdam, ja Ti preporučujem našega dragoga Gonzaguea — govorila bi ona žarom duše kad bi je uznemirile takve misli. I tako bi opet njezinim srcem zavladao mir. Jedno prijepodne lijepoga sunčanog dana, kad je bilo vrlo toplo, Amy pozove svoju prijateljicu da će je odvesti do obiteljske grobnice. — To mjesto još niste vidjeli, vidjeli, gospođice. Vrlo je žalosno, ali u isto vrijeme vrlo milo i ugodno. — Mi ćemo danas radije izabrati drugu šetnju, Amy! Po ovom lijepom suncu bit će bolje da idemo na morsku o-balu. — Ma nemojte, gospođice, upravo po suncu treba pohoditi groblje. Osim toga, već dugo nisam bila tamo. A tako volim od vremena do vremena misliti na one koji su ondje. Pola sata poslije Jocelyn i njezina učenica zaputiše se prema perivoju. Sunce se teško probijalo kroz gusto lišće stoljetnih stabala, a zrak je pod ovim zelenim svodom ostao prilično svjež i hladan. Nero je išao ispred njih i nipošto se ne bi udaljio. Činilo se da je savjesna predstraža, što i Jocelyn, smijući se, napomene. Najednom se pas zaustavio i čekao u zasjedi s muklim rezanjem. Amy brzo pograbi za ruku Jocelyn i prošapće: — Osjetio je Rarvarija. Rarvarija. U taj tren ugledaju čovjeka odjevena u bijelo. Bio je nizak, vrlo mršav, bakrene puti. Široki bijeli turban pokrivao mu je glavu. On prođe i ode dalje spretnim mač jim korakom i ne osvrćući se na psa koji je lajao. Jacelyn osjeti kako je malena ruka sve više i više stišće. Kad čovjek prođe pokraj njih, pozdravi ih istočnjački. Jocelyn ga je gledala u lice, a ipak, unatoč svoj svojoj hrabrosti, drhtala je pri pogledu onih očiju, okrutnih i divljih. — Nisam ga srela već mjesec dana — mrmljala je prigušenim glasom Amy kad je Indijac prošao. — Njega se ne može lako ni vidjeti, zadržava se na otoku, gdje boravi. Da li ga se vi, gospođice, bojite? — Ne bih rekla da ga se baš bojim. bojim. Ali zacijelo ima vrlo neugodan pogled. To je Indijac, Indijac, kažete? — Da, gospođice. Tata, koji je bio časnik u Indiji, doveo ga je sa sobom. On ga vrlo voli jer mu je nekoć spasio život... I radi toga moram ga i ja voljeti — doda zamišljeno Amy. — Ali ja ga svejedno ne trpim. — Zašto stanuje na otoku, otoku, Amy? Amy? — Ne znam, gospođice! Tata kaže da je to neobičan čovjek i lijenčina koja ne voli ništa raditi. Ali tata mu čini na volju, što god hoće. Tata neće zaboraviti da njemu duguje što živi i da mu je taj čovjek privržen. — Dakle, on nije sluga! sluga! — Oh, nipošto, on ništa ne radi kod tate, nego samo dođe katkad u posjet. — On je tamo sam, zar ne? — Posve sam. Tata je rekao da je surov surov i divlji. Ima Ima malenu lađicu kojom se vješto prevozi tamo i ovamo. Dvaput na tjedan sluga mu nosi posve malo hrane, jer malo jede i vrlo je skroman... Oh, kad kažem da je sam, onda nisam rekla istinu, s njim je pripitomljeni orao... Strašna životinja — reče mala dršćući. — Možda je to onaj kojega sam dva-tri puta vidjela kako kruži iznad dvorca? dvorca? — Da, to je onaj, gospo gospođice, drugoga nema ovdje. Zar ne, strašna je ta životinja. — Zacijelo, i meni se također ne sviđa. Tako pričajući, nastaviše put. Izišle su iz perivoja kroz mala vrata i našle se na pustoj ledini. Neuređenom stazom došle su u prilično veliku borovu šumu, koju Jocelyn dotad nije vidjela. Na ledini  je bilo prohladno unatoč svoj toplini sunčanih zraka. Ali što su dublje zalazile u šumu, milovao ih je topli povjetarac, čemu se vrlo začude. Jaki miris smole osjetio se svuda naokolo. Tlo je bilo prikriveno gustom travom, velikom paprati i lijepim vrijesom. Veliki hlad bio je odmah na početku šume, a on je zahvaćao i krajeve ledine.

— Kakva razlika u toplini — poče Jocelyn. — Znate li, Amy, radi čega je ovo? — Ne znam, gospođice! Prilično širok put, uz koji je bilo zasađeno cvijeće, vodio je kroz omorike i ugodno se spuštao niz šumu. Najednom Jocelyn pred sobom zapazi dugu, ne visoku granitnu zgradu, vrlo tugaljiva izgleda, i zgleda, osobito u sjeni ovoga tamnog zelenila. Sve je to odražavalo tugu i sjetu. — Evo, ovdje su pokopani svi Marcilli Marcilli — reče Amy tihim glasom. — Ah, vrata su otvorena, sigurno  je Franjka ovdje. Pođu prema hrastovim vratima napola otvorenima. Amy ih potpuno otvori i uđu u dugi široki hodnik popločen granitom. Svjetlo je dolazilo s nekoliko visokih prozora. Na njima su bila bijela stakla, potamnjela od prašine i puna paučine. Sa svake strane bili su postavljeni granitni lijesovi, a ispred njih, na nadgrobnom spomeniku, bila je pločica s imenom pokojnika. Osjećao se težak zadah u vlažnom zraku. Gospođica Franjka upravo je stajala pred jednim lijesom, na koji se naslonila sklopljenim rukama. Okrenula se i rekla u pola glasa: — Amy vas je, gospođice, zacijelo prisilila da posjetite mrtve. Opažate li kako su moji djedovi žalosno mjesto izabrali za groblje? — Upravo o tome tome mislim, koji je tome bio razlog? — Sjetan pogled na samo mjesto, čini mi se, slaže se bez sumnje s onim za što je određeno. — Što se tiče mene, ja ne bih nikad izabrala za groblje mjesta koja rastužuju. — Jednom sam u Italiji vidjela tako tako sunčano i cvjetno groblje! Ja bih tako voljela ondje počivati. Takva nas mjesta više sjećaju milosrđa Božjeg i ljepote raja. Ovdje pak više mislimo na pravednost Božju i na vječne muke. — Istina je — reče Jocelyn sjetivši se u taj čas maloga groblja u Kersanlicu. Ono se nalazilo u sjeni stare crkve i za ljetnih dana tako je mirisalo šebojem i ružama uz ugodan dah morskog povjetarca. Kakva razlika između grobova njenih dragih roditelja, koji su bili ukrašeni cvijećem, i Otkupiteljevim križem ispred — i ovih ledenih grobnica. Ona se malo nagne i pročita jednu pločicu kraj koje je stajala Franjka: — Lord Eduard Marcill, grof od Rudsaya. — To je moj otac, reče Franjka, čiji je glas podrhtavao. — Evo grob moje majke... A sa strane je lijes moga brata. — Lord Brawley Marcill, grof od Rudsaya. Rudsaya. —- Jocelyn se okrenula prema Franjki, čiji se pogled također zaustavio na nadgrobnom natpisu. — To je bio vaš jedini brat, brat, gospođice? — upitala je. — Da, jedini. Dragi moj siromašni siromašni Brawley! Nije mu onda bilo više od šest šest godina i tako ga se dobro sjećam. Bio je vrlo ozbiljan, ali i vrlo dobar i vrlo pažljiv prema svojoj maloj sestri! Umro je tako naglom smrću. — Od čega, gospođice? — Od srčane bolesti. Prijašnjih godina moja je majka mnogo trpjela poslije smrti moga oca. Ja sam tada još bila posve mala i nisam shvatila domašaj u nesreći koja nas je zadesila. Ali odonda!... — Njezine usne malo su podrhtavale. — Da je Brawley živ, bio bi danas grof grof od Rudsaya — prozbori prozbori ona napola u sebi. — Ali tada bi bilo sve drugačije. — Prođe rukom preko čela. Zatim, gledajući Jocelyn, reče tiho: — Znate li zbog čega dolazim ovamo? Molim za svoje drage pokojnike... jer vjerujem u čistilište i u uspjeh molitava za pokojne. To je vjerovanje tako slatko i utješno. Samo je to ono što bi me moglo privući katolicizmu. Srce Jocelyn veselo zakuca. I ta pobožna radost zrcalila joj se na licu, pa se Franjka milo nasmiješila. — Zar ne, drago vam je kad ovako ovako govorim — reče ona tihim glasom. — Jednog dana ću vam pripovijedati kako sam to spoznala. Sada hajdemo odavde, jer ovdje je za Amy prevlažno. Njih dvije povedoše djevojčicu koja se bila zaustavila pred grobom svoje majke; vani ih je pred pragom čekao Nero. I pođoše sve tri razgovarajući. Franjka upita Jocelyn hoće li sutra doći k njoj da malo sviraju. — Vi ste mi mi tako mili, gospođice — doda ona sa smiješkom koji je u nje prilično rijedak i potpuno je preobrazi u licu. — Mogu vas vas uvjeriti, gospođice, da i ja jednako osjećam prema vama. — Tim bolje! Jer ja sam sam malo divlji karakter, ali mogu biti dobra prijateljica prijateljica to ćete još uvidjeti. Te večeri kad se Jocelyn našla u sobi sama, obnavljala je različite uspomene toga dana. Ali ništa nije

pridonijelo tome da osvijetli njezinu tajnu. Naprotiv, doznala je da je Franjka imala samo ovoga brata, koji joj je eto umro. Dok su razgovarale, saznala je da djevojka nije nikad imala drugog rođaka osim lorda Cuthberta Marcilla, brata male Amy, koji je bio mnogo stariji od nje i koji je rijetko obitavao u dvorcu. Tko bi dakle mogao biti Gonzague?

POGLAVLJE 7

Lady Franjka boravila je u zapadnom krilu dvorca, to je bio stan još njezine pokojne majke. Bio je vrlo bogato uređen, s mnogo ukusa, što je Jocelyn odmah zapazila kad je s malom Amy došla na poziv u posjet. Stan je zapremao čitav prvi kat u jednome od velikih tornjeva, zvanom Kraljičin toranj. Nekoć  je ondje kraljica Elizabeta prva proboravila 24 sata. U tome, dakle, širokome i dobro osvijetljenom osvijetljenom stanu provodila je Franjka svoj život. Dok su dvije mlade djevojke razgovarale o glazbi, prije nego što su sjele za pijano, koji je bio smješten u kutu sobe, Amy je sjela na divan, a uz noge bio joj je njezin nerazdruživi Nero, koji je s njima išao svakamo. Amy je počela nešto plesti, što joj je pokazala Jocelyn. Znala ju je oduševiti za dobra djela, kako bi mala iskoristila svaki slobodan trenutak i tako nešto učinila za siromahe. Mala je izvanredno voljela glazbu i tako je mogla danas dugo uživati u tom. Čitavo poslijepodne proveli su u sviranju njezina rođakinja i Jocelyn. Franjka je bila prava umjetnica, zato je Jocelyn imala neobičan užitak izvađati s njom mile joj glazbenike. Isti glazbenici bili su miljenici i lady Franjke. U pet sati donijeli su čaj. Jocelyn je vidjela prvi put Molly, Franjkinu sobaricu. Bila je to visoka i mršava žena, strogoga izgleda. Dok je ova kuhala čaj, Jocelyn osjeti kako je motri upitnim pogledom. — Želite li vidjeti sliku moga brata, gospođice — upita Franjka koja je upravo sjela na divan pokraj Amy, dok je mala umiljato naslonila glavu na njeno rame. Jocelyn da znak glavom da bi voljela vidjeti sliku, a lady uzme sliku sa stola st ola koji je bio iza nje i pruži  je djevojci. — To je posljednja, jer slikao se nekoliko nekoliko mjeseci prije smrti, siromašni Brawley! Brawley! Jocelyn se suzdržavala što je više mogla da ne oda nikakav znak čuđenja. Imala je pred očima Gonzaguea. Takvu fotografiju njezin je otac dao u novine kad su ga ono našli. Samo ovdje je njegova kosa bila gusta i kovrčava, dok je tamo dječak bio ošišan. Ipak se na njoj opažao izraz iznenađenja, premda je nastojala da to ne pokaže. Opazila je, naime, da je Franjka motri i čudi se njenim promjenama. Ona se ipak prisilno smješkala napomenuvši veselo: — Prije sam uočila sličnost između grofa Rudsaya, vašeg oca, gospo đice, i između jednoga od moje braće. Sada pak nalazim potpunu sličnost između lorda Brawleya i moga dragoga Gonzaguea. — Brawley je sli sličan u tančine svome ocu. I vi nalazite da je vaš brat?... — Ima zacijelo čudnih sličnosti. — Događa se takva vjerna sličnost čak i među tuđinci-ma, Za dokaz vam može biti moja teta Ellen. Kad je jednom bila u Italiji, zamijenili su je s nekom slavnom književnicom — nju, koja iz dna duše mrzi književnost. Razgovor o tome nastavi se na veliko zadovoljstvo Jocelyn koja se bojala da ne opaze njeno uzbuđenje. Ona postavi fotografiju na stol pokraj sebe i kad bi je god promatrala i gledala lijepo lice s velikim ponosnim očima, pomišljala je u čudu: — To je Gonzague!... Gonzague!... ma ma to je on! Ipak joj je ova pretpostavka bila nejasna, jer lord Brawley već je umro. Sto onda, pitala se u tjeskobi kad se nekoliko sati nakon toga spremala na večeru. Ali sličnost je bila tako velika i neobična. Koga da pita da joj rasvijetli tu tajnu? Približi se prozoru, kroz koji je probijalo još puno danje svjetlo. More je bilo neobično uzburkano. U daljini se pjenilo i razbijalo svoje velike pjenušaste valove o grebene. Sunce je zapadalo na ružičastom zapadu, a samostan na otoku bio je kao obojen grimizom. Jedna se barka primicala otoku. U njoj je bio sam Indijac. Iznad njega kružio je u golemom razmaku veliki orao. Pri tom pogledu Jocelvn spopade jeza. Taj čovjek i taj njegov strašni drug jednako su joj bili nemili.

Zatvori prozor i uzme sa stola Gonzagueovu fotografiju. Nije ju htjela više držati skupa s fotografijama svojih roditelja i Goulvena kad se uvjerila o sličnosti svoga pobratima s lordom Eduardom. Najednom netko zakuca naglo na vrata. Ona brzo metne fotografiju u posušilo i reče "Slobodno!" Bijaše to Molly, sobarica lady Franjke, koja je došla čim je njezina mlada gospodarica nekamo izišla. Zamoli je za jedan primjerak veziva o kojemu joj je Jocelyn govorila, a koji je ona željela precrtati. — Imam ga u pisaćem stolu. Hoćete li, molim vas, samo trenutak pričekati? — Samo izvolite, izvolite, Miss Orguin! Jocelyn se nagnula da otvori jedan pretinac i nezgodno gurnula posušilo, koje je palo na zemlju... U to se Molly naglo sagnula da ga digne skupa s fotografijom, koja je bila ispala iz listova. Metnula je jedno i drugo na pisaći sto. Ali pogled joj se zaustavio na fotografiji. Najednom se zapanjila i pogledala Jocelyn usplahirenim pogledom. Djevojka se od uzrujanosti zacrvenila. Sve je moglo biti izgubljeno. Sličnost je bila tolika da je zaprepastila ovu ženu, koja je bila dadilja malog lorda. Tko ipak zna, možda je baš nju i poslala Providnost da rasvijetli tu tajnu? Nekoliko časaka te su se misli plele u glavi Jocelyninoj. Uzela je fotografiju napomenuvši tobože nevažno: — To je slika slika jednoga od moje braće. On veoma sliči bratu lady Franjke. Osobito je sličan onoj fotografiji koju mi je ona pokazala, zar ne? Molly sklopi ruke. — Kad bi mu bio samo samo sličan! Ali to je on...! I to da je vaš brat, Miss Orguin? Mlada djevojka na njen upit kimne. — To je neobi neobično, ovakva sličnost...! Hoćete li mi dopustiti da je iz prorriojxim izbliza? Jocelyn joj pruži fotografiju, koju je ona stala pažljivo promatrati, odajući pri tome znakove dubokog ganuća. — To je zacijelo lord Brawley, onakav kako kako je izgledao prije svoje smrti. Jadni mali mali lord! — Vi ste ga ga veoma voljeli, Molly? — Kako sam ga voljela, kao svoje svoje vlastito dijete, Miss Orguin! Moj Moj mali lord bio je tako mio i tako dobar. Ah! Lady Arabella imala ga je zašto mrziti, jer njezin je Cuthbert bio nezgrapan i neotesan dečko i nemio spram našeg Brawleya! Da, majka lorda Cuthberta i lady Amy. Bila je to lijepa i vrlo razumna žena, ali častohlepna i ohola. Ona je bila ljubomorna na svoju suparnicu lady Rudsay, koja je bila tako lijepa, a bila je to žena starijega od braće lordova Rudsay, i majka baštinika imanja. Kad je lord Eduard umro, lord Karlo, njegov brat, vratio se odmah iz Indije, premda bolestan. Nastanio se sa ženom Arabellom i sinom Cuthbertom... Amy se onda još nije bila ni rodila... u Rudsay-Manoru. Došao je da tobože bude na pomoći svojoj nevjesti udovici koja je bila slaba zdravlja i da odgaja malog lorda Brawleya. A uistinu je došao ovamo da zadovolji hirovima svoje žene i svojoj rasipnosti. Htio se okoristiti raskošnim i ugodnim životom koji se provodio na dvoru ili u Nizzi. Jer onda su moji gospodari provodili po više mjeseci u Londonu ili izvan njega na kontinentu. Kako je lady Rudsay bila često boležljiva, a vrlo milog karaktera, čak malo plašljiva, uskoro je postala gospodarica u dvorcu žena lorda Karla, majka male Amy. I ona je to tako sve udesila i preuzela u svoje ruke. — Je li davno umrla umrla — upita Jocelyn, vide videći da sobarica želi prestati pričati. — Nema više od četiri godine. Za sve to vrijeme ona je slavila slavlje, poslije smrti lorda Brawleya, koji je, eto, učini groficom od Rudsaya. Glas Mollyn postao je oštar i Jocelyn opazi s čuđenjem kako se ona zgraža nad time. — ... I njezin je sin postao baštinik. To je ono za čim je ona najviše težila. Često sam dobro pomišljala da ona mrzi lorda Brawleya, koji joj je jedina prava zapreka. Naglo ušuti i zarumeni se. — Oprostite, ne znam što govorim... govorim... — promrmlja ona. Zatim se njih njih dvije pogledaše i Molly opazi kako je djevojka prati s gorećim zanimanjem. Ne mogavši svladati uzbuđenje, nošena na krilima osjećaja koji su bili jači od nje, počne napola tiho. — Katkad sam imala ludu pomisao pomisao da... da je lady Arabella spremna zatražiti da uklone lorda. — Da ga uklone? Jocelyn se približi i nestrpljivo uze Molly za ruku: — Pa on je umro, kažete? — Jao! — Jeste li ga vi vidjeli?... Jeste Jeste li sigurno? — Ja sam ga metnula u lijes.

Jocelyn u taj tren klonuše ruke kao mrtve. _u Možda, dakle, nije to ovaj... On je umro od srčane bolesti, kako mi je rekla lady Franjka? —- Da, Miss Orguin. On je bio bolestan samo tri mjeseca. Ali, njegovo je zdravlje bilo krenulo na bolje, svaki dan bilo mu je bolje. I jednog jutra, a da dan prije nije nitko mogao ni pomisliti ni naslućivati, našla sam ga mrtva u postelji. To je iznenadilo lije lij ečnika koji je držao da će se mali oporaviti. — Trebalo bi to ozbiljno ispitati. — Vrlo ozbiljno! — I ta nagla nagla smrt, zar ne pobuđuje sumnju? Molly, gledajući u djevojčino lice, reče tiho: — Što se se mene tiče, ja pristajem na to, miss Orguin. — A što onda? — Što ja mogu sama bez i najmanjeg najmanjeg dokaza? Jocelyn stavi ruku na čelo. Iznova se u njoj porodi nada tako luda i tako nevjerojatna! Ali i sav ovaj događaj s Gon-zagueom, zar nije u sebi neobičan i ne dopušta li i najneobič-nije pretpostavke? Ali može li se ona povjeriti ovoj ženi? Na sreću Božju, pomisli Jocelyn. Ona mi jedina može biti ovdje korisna. I, postavivši svoju na ruku Mollynu, reče odlučno: —- Slušajte me! Ja ću vam nešto reći, ali mi obećajte da o tome nećete nikome ništa odati... ni lady Franjki, bar ne za sada. — Obećajem vam, Miss Orguin, reče sobarica neobično uzbuđeno. — Ovo dijete, koje vi vi tu gledate, a koje koje je danas već odraslo i nosi ime Gonzague Orguin, nije nitko drugi nego moj pobratim. Njega je prije dvanaest godina moj otac našao na obali Kersanlica u Bretagni. Bilo je to 6. travnja 18... Molly u taj čas prigušeno uklikne: — Šestoga travnja! Četvrtoga travnja mog su malog lorda stavili u grob. Jocelyn, prikrivajući uzbuđenje, nastavi pripovijest: — Dijete je bilo uspavano. Ništa ga ga nije moglo probuditi iz sna. I u tom je stanju ostao osam dana. Zatim se naglo probudio iz toga tajanstvenog sna. Ali više se ničega nije sjećao, on više nije znao ni govoriti. Trebalo ga je ponovno učiti kao malo dijete. A što se tiče uspomene na prošlost, o njoj nije ništa znao... Molly se uhvati za stolac, kao da će pasti onesviještena. — Gospode! Što to znači? — promuca ona. Je li to moguće, Miss Orguin?... Ali ne! Ne! Ta on je umro! Ja sam vidjela kad su odnijeli njegov lijes, pa sam ga pratila i vidjela sam kad su ga smjestili u grobnicu tamo dolje. Jocelyn se nagnula prema njoj i tiho prošaptala: — Jeste li sigurni da je tijelo lorda Brawleya Brawleya još ondje? Molly Molly zadrhće: — Što hoćete time reći, Miss Orguin? — Da je možda ovo tijelo odneseno... da je, primjerice, iste ve večeri uzeto i preneseno daleko izvan Engleske. — Ali onda... on nije umro? — Ne, on je samo uspavan... — Ali ipak, njegova njegova bolest srca... liječnici?... — Da, to je sve nejasno... A i liječnici su se mogli prevariti... Bio je to slučaj kod nas kad je došao liječnik da pomogne Gonzagueu. Za to vrijeme a i poslije otkrio je neke čudne pojave na Gonzagueu, koje su poslije malo-po-malo potpuno iščezle. Ja ću mu pisati da me izvijesti osjeća li kakve srčane nepravilnosti. — Ali tko bi mogao sve to učiniti?... Tko je izvadio dijete i tko ga je odnio?... — Eto što bi trebalo, Molly, ispitati... Ali najvažnije najvažnije je to da se vidi je li lijes prazan. — Da... ali nemojte misliti, misliti, Miss Orguin, da oni koji bi to učinili ne bi već metnuli na mjesto malog lorda leš kojega drugog djeteta. Jocelyn nije ni mislila na tu vrlo vjerojatnu mogućnost. Ali, moglo se dogoditi da to sredstvo nisu smjeli upotrijebiti, jer je prije svega skopčano s nekim opasnostima i moglo bi privući na sebe pažnju. Možda je, dakle, grob uistinu prazan... I, eto, to bi trebalo saznati prije svega. Ali kako će otvoriti teški poklopac na lijesu? — Poklopac je strašno težak, a mi mi se ne možemo ni u koga pouzdati da nam pomogne pomogne — reče Molly. Ovdje je doista bila zapreka koja se u prvi čas činila nepremostivom.

— Još ćemo o tome misliti — zaključi Molly nakon nekoliko časaka šutnje. Ako dopuštate, Miss Orguin, ja ću vam opet doći, jer ulijevate mi toliko nade!... Ah! Kad bi uistinu moj mali lord bio živ!... Ali ipak... JeSt! To ne bi bilo nemoguće. To bi bio jedan način da se otkloni i otkrije tajna, a da se ne pomišlja na umorstvo. Ali kako se moglo sve to zbiti? Razumljivo, ako se ta stvar tako dogodila, tu su bili prsti lady Arabelle. Netko pokuca na vratima i nježan glas male Amy upita: — Gospođice, mogu li ući? — Dođite mi opet — prošapće Jocelyn sobarici na uho. — O svemu tome još ćemo razgovarati i nastojat ćemo naći izlaz. A glede primjerka za vezivo, recite lady Franjki da ga nisam mogla naći, sutra ću ga sama donijeti. I fotografiju brzo spremi u pretinac, dok je Molly otišla otvoriti vrata maloj Amy.

POGLAVLJE 8 Učinjen je, dakle, velik korak. Jocelyn je imala valjanog saveznika. Dobro je Molly razumjela Jocelyn, a i ona je bila vrlo oduševljena. Najprije, iskreno je ljubila malog lorda, zatim, vidjelo se, razumna je i odlučne volje. Put se pred Jocelynom malo osvjetljavao. Sutradan, u nedjelju, molila se s novom gorljivošću kad je bila u kapeli Stampton-Courta. Mlad svećenik, sin nekog posjednika dvorca, služio je j e sv. misu. Prisustvovali su njegovi roditelji pobožno klečeći i sva služinčad lijepog posjeda, koji je dvanaestak kilometara bio udaljen od Rudsay-Manora. Jocelyn je voljela tu okolinu ozbiljne pobožnosti, koja je vladala u ovome malom svetištu. Kapelu su u protestantskom kraju podigli pobožni katolici koji su prije stotinjak godina kupili posjed Stamp ton Court. Tog jutra klečeći pred kipom Gospe Lurdske neprestance je molila nebesku Majku da u svoje ruke uzme čitav ovaj ishod s Gonzagueom. U zanosu i djetinjoj odanosti govorila joj je: — Ti znaš, dobra Majko, Maj ko, kako te dragi Gonzague osobito štuje i kako uvijek sa sobom s velikom pobožnošću nosi tvoju svetu medaljicu. Dakle, predraga Majko, pomogni mu da nade svoje pravo ime i svoju obitelj. A ja ti za sve to obe ćavam da ćemo ti iz zahvalnosti hodočasti ti u Tvoje blagoslovljeno svetište u Lurd, čim se se Gonzague vrati s puta. Poslije molitve Jocelyn je bila pod dojmom neobičnog pouzdanja. A kad ih je malo poslije na povratku u dvorac srela njena mala učenica, dijete je uskliknulo: — Ah, kako ste lijepi ovog jutra, gospođice... kako vam se oči neobično sjaje! Ona privuče dijete sebi i, milujući njezinu kosu, reče umiljato: — Mnogo sam u crkvi molila, Amy, Amy, a molitva čini toliko dobra. Malo Amyno lice postalo je ozbiljno: — Jest, i ja se također volim moliti. Bog je j e tako dobar! Ovoga sam jutra, zahvaljivala dragom Bogu što vas je, gospođice, ovamo poslao — ogrlila su je oko vrata i poljubila u lice. Srce Jocelynino se kidalo. Odmah joj dođe bolna misao na um: tražeći istinu o smrti lorda Brawleya, koliko je toga otkrila protiv roditelja ovoga djeteta. I ako ima krivaca, kako se čini, bit će ona nevina također okaljana sramotom koja leži na njezinima. Ako je tomu tako, Gonzague, čija je duša vrlo plemenita, uredit će da na javu od svega toga iziđe samo onoliko koliko je to najnužnije, mislila je Jocelyn. Ali unatoč tomu ostala je tuga u njezinu srcu, koja se na njoj zrcalila kad je s Amy izašla na jutarnju šetnju. Mala je opet jutros bila neobično raspoložena. Pripovijedala je Jocelyn kako je njezin brat najavio svoj dolazak sljedećeg tjedna i kako će joj donijeti par malih ružičastih papiga. — A ja sam sam to toliko željela — reče mala plješćući rukama. — Cuthbert kaže da ih je vrlo skupo platio. Ali želi me razveseliti. Tako je dobar prema meni. A voljela bih vidjeti srce koje prema tebi ne bi bilo dobro, siromašno janje", pomisli Jocelyn s novim bolnim osjećajem. Tog jutra odgojiteljica i njena učenica odoše prema moru. Spustiše se do obale, do uskog tjesnaca. Tu se uz more dizala mala ali čvrsta kuća, nad kojom su uzalud svom žestinom zviždali vjetrovi široka. To bijaše stan Dicka, Hilsona, ribara koji je ovdje živio s kćerkom Esterom i sinom Johnnyjem. Danas se svugdje osjećao nedjeljni mir i počinak. Ribarski brod "Dora" i pokraj njega manji njihali su

se na konopu, a mreže su se sušile na pijesku. Pred vratima je Estera, mršava, visoka i nekako skučena djevojka, čistila ribu. Hilson je sjedio na kamenu, pušio lulu i neodređeno gledao u Johnnyja, koji se bezbrižno igrao s malim psetom. Obojica popraviše svoje kape kad ugledaše da im u susret ide Jocelyn i Amy. Hilson izvadi lulu iz usta i ustade. — Dobro jutro, Hilson, Hilson, dobro jutro Johnny — reče ljubazno Amy. — Jeste li jučer sretno prošli u ribolovu? — Ništa osobito, lady! — odgovori odgovori otac svojim uvijek hrapavim glasom. glasom. — A sutra će biti još gore. — Zašto, Hilson? — Jer će biti bura, lady! — Oh, kako je to dosadno! Ja tako mrzim buru, jer onda vjetar zviždi zviždi i strašno urla iznad RudsayManora! Čovjek bi mislio da ljudi plaču i jecaju... Osim toga, uvijek se sjetim onih nesretnika koji su tamo u donjim odajama dvorca bili mučeni još za vremena lorda Georgea. — Malena se sva strese u ramenima. — Ma, ostavite to! Zacijelo to nije sve tako — reče Hilson. — Lord George nije bio tako crn i zao kao što se priča. A zašto bi i bio, zar zato što je poubijao nekoliko papističkih redovnika? Amy ga prekine živom kretnjom, nabravši zlatne obrve: — Miss Orguin Orguin je katolikinja, katolikinja, Hilson! Čovjek se smete i zbunjeno -promuca: — Ah, oprostite... oprostite... Nisam znao... — Više neću čuti da tako govorite — doda Amy u ozbiljnom tonu, značajnome za ta mala usta. — Lord George je učinio zlo, veliko zlo, prava razbojstva... jeste li čuli, Hil-sone? — Čujem... Jest, lady — reče Hilson sav preneražen zbog toga. — Molim vaše gospodstvo da mi oprosti... nisam znao... — Dobro, dakle, odsad odsad ćete znati... — Je li to lijepo psetance vaše, Johnny? — Ona Ona se okrenula prema mladiću koji je stajao malo podalje. Držao je prilično nespretno svoju kapu u ruci, promatrajući svog psića koji je drhtao pred Nerom, a ovaj ga opet gledao odozgo, svjestan svoje nadmoći. — Jest, lady, on je moj. ' — Jadnik, kako strahuje pred Nerom! Nerom! — Idi, ti veliki! — zapovijedi ona Dancu. Nero Nero pak odmah posluša. Amy Amy uzme malog psa u krilo, sjedne na kamen i počne ga milovati. — Pogledajte, gospođice, kako je malen! Kako mu je lijep mali ružičasti jezik! Kako ga zovete, Johnny? — Clic, lady. — Clic! Kako mu je smiješno ime! Dakle, Dakle, Clic, ja te veoma volim i... A! Eto one strašne strašne životinje! Čulo se lepršanje po zraku. I najednom se orao pomolio nad obalom, a iza njega, iza stijene, Indijac, poput sjene. Amy se odmah lice smrači, pusti psa na zemlju pa ustane. — Hajdemo, gospođice, molim vas. Mala se okrenula da svima kaže zbogom. Ali Estera se već bila vratila u kuću. A Johnny, smrknut i iskrivljenih usta, gledao je kako dolazi Indijac. Najednom se na tamnom čelu Hilsonovu napravio nabor. I Nero je počeo režati, kad mali zalaje i od straha pobjegne među noge gospodara, gospodara, koji koji ga gurne i otjera. — Oh, Johnny, kako kako ste zločesti! — poviče Amy i u svojoj sućuti prema psiću zaboravi na strah koji  joj ih je zadao Rarvari. Indijac je brzo koračao i uskoro je bio pokraj njih. Amy je okrenula glavu kao da ne vidi njegov pozdrav, gavoreci uzbuđeno i protiv svoje volje: — Vratimo se, gospo gospođice, hoćete li? U taj čas Jocelyn pogleda Rarvarija. Kako se začudila kad ga je vidjela kako dršće. Vidjela je njegove čudne zjenice koje su bile nemirne i sjale čudnim sjajem te je Jocelyn u njima odgonetala duboki nemir. Ali to je bio samo trenutačni bljesak. On je odmah odvratio pogled i rekao kratko Hilsonu: — Pripravi brod.

Amy je držala za ruku odgojiteljicu i sve brže išla prema obali. — Divlji čovjek! Napokon, mi ćemo paziti da se sutra s njim ne sretnemo, jer on nikad ne ide s otoka dva dana uzastopce. Susret s Indijcem njegov sumnjivi pogled ostavili su loš dojam na Jocelyn. Bila je malo nevesela tijekom objeda, a opazila je da je i lady Franjka bila zabrinuta više nego obično. Bila je još hladnija nego obično u saobraćaju s lordom Rudsayom. Jocelyn je mislila na posjet Molly, pa ju je nestrpljivo očekivala. I, doista, došla je kao i jučer s izgovorom da zamoli uzorak za vezivo, koji joj djevojka jučer nije mogla naći. — Jeste li, dakle, našli način — upita Jocelyn. — Još ništa, Miss Orguin. A kad bi samo imali malo jačeg čovjeka s nama dvjema, podigli bismo poklopac, jer ja sam jaka. Ali komu bi se smjela povjeriti? Ima jakih ljudi među poslugom dvorca, ali ne smijem se nikomu od njih povjeriti. — Ne, ne, to bi značilo staviti sve na kocku. Ne vjerujte nikomu nego samo nama dvjema... Molly nije mogla a da se ne nasmiješi gledajući to milo stvorenje. — Oh, ja sam opet uvjerena da nas dvije same ne možemo možemo ni maknuti u toj stvari, Miss Orguin. Orguin. Trebali bismo dva snažna čovjeka. Ali gdje ćemo ih naći? Jocelyn je podbočila rukom glavu i stajala tako nekoliko trenutaka gledajući prema moru. — Ima jedan izlaz — reče ona najednom. — To jest, da ja čitavu stvar ispričam Gonzagueu, pa da mu pišem neka sam dođe ovamo. Molly je prestrašeno pogleda: — Ali to bi bilo vrlo vrlo opasno... kad kad je tako sličan! — Udesit ćemo da izgleda malo stariji, a stanovat će podalje u selu Shirtonu, primjerice. Trebalo bi mu naći skrovište u dvorcu i one noći kad bude došao, mi bismo ga tamo uveli. Onda bismo otišli na groblje, gdje biste vas dvoje otvorili grob. — U dobar čas, to je pametna pomisao, Miss Orguin! — reče Molly u čudu. — Trebalo bi samo da pribavim za to potrebne sprave, a to neće biti teško. — Samo trebamo znati znati hoće li Gonzague odobriti ovu namjeru. On će misliti da su to sve tlapnje. Uistinu, ja bih više voljela da mu ništa ne kažemo dok ne vidimo je li grob prazan ili nije. — Ali ne vidim drugi izlaz, jer, na žalost, moj moj brat Go-ulven veoma je daleko od nas. Ja ću još ove noći pisati Gonzagueu. — Tako je, Miss Orguin! Ah! Ne mogu živa do dočekati dan da odemo i uvjerimo se o tome... Ako je istina da moj mali lord živi!... Ne usuđujem se ni pomisliti na takvu sreću. A koliko će tek biti sretna lady Franjka! Ona je uvijek tako žalosna! — Da, već sam to napomenula kako vene iz dana u dan. Ali, ne čini se da je nesretna radi lorda Rudsaya i lady Ellen! — Lady Ellen, oh, ne! To je dobra duša. duša. Kako kažete, prema lordu Rudsayu nije tako raspoložena. Osjeća prema njemu neku odvratnost, koju ne može svladati. Ta je odvratnost povećana time što ju je  jedne godine htio udati za svog sina, a ona nije nije htjela nikako pristati. Lady Franjka bogata je baštinica po majci, Miss Orguin, pa ne može dopustiti da se dobra rasipaju izvan kuće. — Radi toga je, dakle, jutros kod doručka bila tako neobično povučena? — Da, saznala je za skori dolazak lorda Cuthberta, a zna da će to biti novi nasrtaj na nju. A ona se opet odlučila oprijeti. Ah, kad bi lord Brawley bio živ, sve bi to bilo drugačije! Tada bi on bio gospodar i lady Franjka ne bi se trebala ništa bojati. — Ah! Imati takvog brata kao što je Gonzague... Gonzague... ne bi si čovjek ništa više mogao poželjeti — reče Jocelyn, puna najnježnijeg osjećaja. — On je tako dobar, a istodobno tako ozbiljan i odlučan! On bi nju već zaštitio. — Njoj bi uistinu i trebao netko tko bi je nježno ljubio, ljubio, jadna mala lady! Zamislite, nije joj bilo više od šest godina kad je lord Brawley umro, ali od tog časa uvijek je tako žalosna i zamišljena, kao što je srećete. Ona živi osamljeno što je više moguće i mi joj govorimo o njezinim roditeljima i njezinom bratu. Često plačući, uzdiše: "Ja sam sama na ovom svijetu, Molly!" Predstavite si kakva bi za nju vijest bila da joj brat živi. — Ništa joj o tome još ne smijemo reći, da se možda ne bi uzalud ponadala, ponadala, jer i mi još samo naslućujemo... Znate li vi za kakvo sigurno skrovište, gdje bi mogli sakriti Gonzaguea ako prihvati naše osnove? — Oh, da, toga neće uzmanjkati u ovome starom dvorcu! A ja u njemu znam zamalo svaki kutić.

— Dobro, s te strane nema nema teškoća. Ali, recite mi, dakle, Molly... onaj Rarvari... kakav je to čovjek? — Prost i divlji čovjek, ja ga se bojim, boji m, gospođice! Lady Franjka osjeća također neku odbojnost prema njemu, a ja isto tako. — Jeste li ikad pomišljali na to da bi on u čitavoj ovoj stvari mogao imati veliku ulogu. Molly se odjednom začudila i uz nejasan poklik udarila se rukom po čelu: — To je ipak istina! Kako na ovo nisam nikad pomislila!... Upravo šest šest mjeseci po prilici prije smrti malog lorda došao je iz Indije i nastanio se na otoku. Ovamo je često dolazio da posjeti lorda Karla i lady Arabellu. Ali inače ga. nisam nikad viđala. Uostalom, mogao bi doista imatj svoje prste glede nestanka djeteta. Lorda Brawleya često su zvali stricu lordu Karlu upravo kad bi se i Rarvari nalazio tamo. Malo poslije toga dijete je bivalo nekako slabo, često kao zamoreno, a kad ga je liječnik pregledao, pronašao je slabost srca... Da, sad se toga sve bolje prisjećam, gospođice! Ali, zar nije taj nesretnik mogao to sve sam učiniti? — Da, osim toga trebalo je dječaka prevesti na drugu obalu Francuske. Tu zacijelo ima sukrivaca. Ove bi trebalo pronaći, jer oni će možda sami sve iskazati. — Tko bi, dakle, mogao to biti? Današnje Današnje sluge svi su isti kao i prije, osim jedne sobarice. Ali, ne vidim da bi tko među njima bio sposoban za to. — Trebalo je pribaviti spremne ljude koji su se se s djetetom ukrcali i odvezli na francusku obalu. Čekajte, ima jedan, koji... Jocelyn naglo zastade. Pred njezinim očima ukaže se surovo lice Jamesa Hilsona, njegove malene usne i njegov plahi pogled. — Držite li Hilsona poštenim čovjekom, Molly — upita Jocelyn živo. — Pa tako, može se kazati, kazati, gospođice! Kažu da je škrt i okrutan prema svojoj djeci. — Držite li da bi bio bio sposoban da bude pomoćnik Rar-variju? Molly potvrdi glavom. — Lakomost može učiniti mnogo toga! Nije nemoguće da je upravo on... Ali gdje bismo našli dokaze za to? — Još ćemo o tome razmišljati. Prva je stvar da rasvijetlimo pitanje groba. Drugo će onda već nadoći. Vratite se sada, Molly, lady Franjki i ponesite joj ovaj uzorak veziva. Ali treba naći nešto da se opet možemo vidjeti. — Kad budete trebali govoriti sa mnom, mnom, Miss Orguin, svežite svežite vrpcu pod vratom, kao ono jučer, a ja ću nastojati sresti vas «u prolazu, pa ću vam onda doći navečer. Ako bi pak trebalo da ja vama nešto saopćim, isto ću tako učiniti. Pošto su se o tom dogovorile, rastadose se i Jocelyn sva sretna pomisli da  je danas učinjen novi korak za osvjetljenje i rješenje tajne. Sutradan ujutro, kad je pošla u šetnju s Amy, sretoše Indijca u hodniku koji je silazio s prvog kata. Na prolazu promjerio je Jocelyn istim čudnim pogledom kao i jučer. Djevojku obuzme neki unutarnji drhtaj, ali odlučno mu pogleda u lice, a on onda okrene glavu. — Hoće li on tako sad dolaziti svaki dan — reče Amy u čudu. Jocelyn izbjegne odgovoru, ali susret s Indijcem veoma ju je zabrinuo. Mislila je da mu na licu čita neku prijetnju. Ali, kako bi se vani išta moglo i posumnjati o spomenutoj tajni?

POGLAVLJE 9 Pošto je poslala Gonzagueu pismo, Jocelyn je nestrpljivo čekala odgovor. Pisala je također liječniku Le Mirecu da ga upita je li u dječaka otkrio kakvu srčanu manu. Liječnik je odmah odgovorio da jest, dodajući kako su se te pojave, na njegova veliko čudo, za nekoliko mjeseci potpuno izgubile. Danas je u Gonzaguea srce potpuno dobro "u pravom i prenesenom smislu te riječi". Djevojka je starom znancu liječniku povjerila tajnu oko Gonzaguea, s nadom da će je otkriti. Odgovorio joj je da slično misli o tome, i da će joj pružiti pomoć bude li joj mogla koristiti. Gonzague će se sam s njim sporazumjeti. — Možda će nam prisutnost ovog dobrog liječnika dobro doći — pomisli Jocelyn. Na svoju veliku utjehu više nisu sreli Rarvarija. Ali zašto joj se činilo da držanje lorda Rudsaya nije više onakvo kao prije, dapače, kakvo je bilo još prije nekoliko dana. Njegov je pogled izražavao neko

potajno nepovjerenje prema njoj. Još se jednom sastala s Molly na razgovor. Sobarica nije otkrila ništa novo, ali razmišljajući o zapletaju s Rarvarijem i Hilsonom, sve joj je ovo bilo vjerojatnije. Ona je također nestrpljivo očekivala Gonzagueov odgovor. Jocelyn pak, vidjevši brigu stare dadilje za sve ovo, uvjeri se da je uistinu u njoj našla željenu saveznicu. Na kraju tjedna prispije lord l ord Cuthbert. Sad je Jocelyn odmah shvatila shvatil a odvratnost lady Franjke prema njemu. Bio je to debeo i odrastao mladić, vrlo prosječne naobrazbe. Samo je govorio o sportu i običnim stvarima i ništa drugo. Donio je mnogo darova i svojoj rođakinji, ali to je bio čist gubitak. Franjka je sad bila hladnija i šutljivija nego ikad; pristojno se odbila da uvečer svira s isprikom da je boli glava. Sutradan Jocelyn primi željeni list iz Španjolske. Baš joj ga je Molly donijela. Sobarica je bila previše uzbuđena i uznemirena, protiv svoga običaja, jer ona bila je inače potpuno smirena i odmjerena narav. — Vrebam listonošu ve već nekoliko dana i dobro mi je uspjelo — tumačila je. — Čini mi se da je Bursellu naređeno da svu poštu nosi najprije lordu Rudsayu. Sretno sam uspjela izmaknuti s ovim pismom. Ali pitam se, nije li taj oprez zbog nečega osobitoga. — Da, to se i ja pitam! — promrmljala promrmljala Jocelyn zabrinuto. Ne trebamo li možda sve sve to sad ostaviti? Ostanite, Molly, da vidimo što Gonzague piše, pa ćemo dalje razgovarati. I mladić je nekako predosjećao kako mora biti na oprezu da se ne oda. Pošto je govorio o drugim stvarima, napisao je samo ovo: "Ja takođ er er mislim slič no no kao i ti, draga, Jocelyn, premda mi se to sve č ini ini nemoguće. Spreman sam uč initi initi što ti želiš još ovoga tjedna; ali odmah mi pošalji potrebne upute!"  — On pristaje! — reče veselo Jocelyn. — Ne preostaje drugo nego da to sad sve udesimo. Ima li

kakva gostionica u Shirtonu? — Jest, ima dobra gostionica, gostionica, Miss Orguin, Orguin, drže je čestiti i vrijedni ljudi, koji nisu brbljavci. A što se tiče skrovišta ovdje, ja mislim da nema ništa bolje nego soba u prizemlju Kraljičinog tornja. U njoj su tajne stube koje vode u sobu gospođice Franjke. To je bila radna soba lorda Eduarda; onakva je kakva je bila kad je lord umro i nitko tamo ne zalazi osim lady Franjke. A kako mladi gospodin neće tamo boraviti nego samo noću, ne treba se bojati da će se s kim sresti. Što se tiče sprava, ja ću ih pribaviti u Shirtonu kod mog rođaka. A budete li odmah napisali list, gospođice, ja ću ga sama poslijepodne odnijeti, to će biti najsigurnije. Pišite također gospodinu Gonzagueu da svoje listove ili brzojave pošalje M. Glasdowu. Tako se zove moj rođak u Shirtonu, jer napokon treba biti na oprezu glede toga... Onaj demon Indijac ima oči koje sve vide i sve pogode. Razmišljajući o tome, stječe i Jocelyn uvjerenje da je Indijac, na nečiji poticaj, bio glavni krivac navodne smrti lorda Brawleya. On i njegovi sukrivci morali su uvijek bdjeti nad djetetom u interesu vlastite sigurnosti. Naime, morali su znati da je bio spašen i primljen u obitelj Orguin... Ali kako je u tom slučaju lord Rudsay primio Jocelyn kao odgojiteljicu u svoju kuću? Kao da on nije bio upleten u to?... No, on Jocelyn, osobito od nekog vremena, ima na oku... od onog dana kad su sreli Indijca kako silazi s prvog kata iz stana lorda Rudsaya. Nije uzalud Amy rekla kako se to prije nije nikada dogodilo da bi on došao dvaput na dan u dvorac. Djevojka je zbog toga bila potajno uznemirena i pitala se nije li možda učinila pogrešan potez pozvavši Gonza-guea. Ali što je ona mogla učiniti? Onoga trenutka kad sve bude tako udešeno da njezin pobratim bude proglašen zakonitim baštinikom grofovije Rudsay, svršit će se njena uloga. Gonzague će dalje moći sam izvršiti svoja potraživanja, koja se na to odnose. To se upravo odvijalo u njenoj duši kad je čitala riječi na brzojavu koji je Molly donijela jedne večeri iz Shirtona: "Doći ću u č etvrtak etvrtak s liječ nikom nikom Le Mirecom."  — S liječnikom! Oh, tim bolje — reče ona. — Hoćete li ih moći obojicu smjestiti dolje, Molly? — Vrlo lako, gospo gospođice! Tako ćemo nas troje posao u grobnici lako obaviti. Kad pomislim da ću vidjeti svoga dragog lorda! Jer to je on, sigurna sam! Nadam se da će on obračunati s užasnim lordom

Cuthbertom, koji nagovara svoga oca da sili lady Franjku ne bi li pošla za njega. — Jesu li joj joj i sad opet dodijavali? — Dakako, još danas poslijepodne. poslijepodne. Lord Cuthbert sutra odlazi; odlazi; htio je još jednom pokušati, ne bi li promijenio odluku svoje rođakinje. Ali lady Franjka vrlo mu je odlučno odgovorila da se uopće neće

udavati. Lord Rudsay se, čini se, zbog toga vrlo naljutio; rekao je kako bi je mogao i prisiliti da mu se pokori. Ona se nije uskolebala pred njima... ali sad mala jadna lady plače. Večeras se za večerom nije pokazao ni lord Rudsay ni lady Franjka. On je dobio groznicu od bolova što mu ih je prouzročila prekomjerna srdžba; a djevojka je opet patila od glavobolje. Lord Cuthbert dođe na večeru vrlo zlovoljan, čak i spram svoje male sestre, koju je obično mazio. Kad  je Amy pošla spavati, povjeri sva tužna tužna odgojiteljici: — Kako je Cuthbert bio večeras neugodan! I Franjka je od nekog vremena još tužnija, a tata nekako vrlo umoran i zabrinut. To je odonda otkako je onaj grubi Rarvari počeo češće dolaziti. — Zar opet dolazi? — upita živo Jocelyn. — Ali Ali ja ga nisam vidjela svih ovih dana. — Ja također ne. Ali Sara, koja je veliko njuškalo, vidjela ga je kako se nekoliko puta šulja na pokrajnji ulaz u dvorac, što prije nije nikad činio. Ta vijest vrlo uzruja Jocelyn. Sutradan je metnula ugovoreni znak da joj dođe Molly. I ona uistinu dođe navečer. — Jest, Sara je to pripovijedala pripovijedala — reče sobarica. — Ima zacijelo nešto, jer ovakvu se što nikad prije nije događalo. Znate li što bi trebalo činiti, gospođice? Sara je moje kum-če, ona je čestita i vrijedna djevojka, prikladna da čuva tajnu; imam za to dokaz, jer poznam je mnogo godina. Štoviše, neobično  je spretna i bistra da uđe u kraj spletkama i, kako je mala Amy rekla, veliko je njuškalo. Povjerimo joj se i stavimo joj u dužnost da pazi na onog zloduha Indijca. Ta se nakana nekako nije svidjela Jocelyn. Zacijelo nije imala ništa protiv Sare, čija joj se spretnost i mila narav sviđala. Ali još je više voljela da se ova tajna ne povjerava više nikome. Ali, pokorila se Mollynim razlozima, jer trebalo je budno paziti na sumnjive posjete Rarvarija. Možete li zamisliti kako je Jocelyn bila uznemirena i uzbuđena onoga dana pri dolasku Gonzaguea, spremajući sve za noćni pohod na groblje. Poslijepodne, kao obično, otišla je u šetnju s Amy. Zaputiše se prema šumi, kamo je mala voljela ići u šetnju, a to nije bilo daleko od perivoja. Obje sjedoše na panj i počeše raditi ručni rad. Ali Amy bi češće prekinula posao i ostala dugo zamišljena, očiju uprtih prema nebu, koje je danas bilo sivo i oblačno. Jocelyn, uronivši u tjeskobne misli, nije razgovarala kao obično; njezin je duh bio tamo dolje u gostionici, u Shir-tonu, kamo je upravo morao prispjeti Gonzague. Amy stavi svoju malu ruku na odgojiteljičinu: — Sanjala sam ove noći vrlo tužan, a ujedno vrlo lijep san, gospođice — reče glasom teškim i ozbiljnim, kako bi češće običavala govoriti. ~ Kakav bi to bio san, drago dijete? — Sanjala sam kako se golubica golubica digla u zrak iz ruševina samostana. Zatim se za za njom otisnuo orao, uhvatio je, ranio i usmrtio. Ona je pala... Ali udarac iz puške pogodio je orla i ubio ga. I, gle, opet se golubica digla iznova u zrak. A ovaj je put bila nekako ne kako sva sjajna i blistava. Iz visina joj se priklonila Blažena Djevica Marija i pozvala je sebi raširenih ruku... I golubica je poletjela i odletjela sve do najvećih visina, u nebo. — To je doista doista lijep san, Amy! — Tako bih htjela biti ona golubica — uzdahne uzdahne dijete. — Zašto, moja mala? — Da dođem što prije Bogu i njegovoj Majci, da vidim Isusa, kojega toliko ljubim — reče ona svim žarom srca. — Ali bilo bi mi teško ostaviti tatu... Trebalo bi da odemo skupa — završi ona zamišljeno. — Kakve sve misli nemate, mala Amy? Amy? Idite se malo igrati s Nerom! — Molim, nemojte, gospo gospođice, malo sam umorna. — Što je vama, drago dijete! Da li vas što boli? — Ne, samo sam umorna... umorna... i onda, žalosna sam, a zašto, ne znam ni ja... — Sto je tebi, Nero —reče ona vidjevši psa kako gleda na drugu stranu. — Ah, eno dolje dolazi Johnny. Gledajte ga, gospođice; ima povijenu ruku, kao da je ranjen... Ribar je doista imao zavijenu desnu ruku u ne baš čistu krpu. Približavajući se mladoj djevojci i Amy, skine kapu. Djevojčica ga upita: — Sto je s rukom, rukom, Johnny? — Ranio sam se neki dan pri spuštanju spuštanju našeg broda, mylady, mylady, odgovori i stade pred djetetom. — A nema izgleda da će ozdraviti. — Hoćete li mi pokazati —- upita Jocelyn. — Nešto se malo razumijem u rane, često sam vodila brigu u tom pogledu oko mornara i seljaka u našemu malom mjestu. Osim toga imam neku mast koja

će vam možda koristiti. — Ako hoćete, Miss... Ali to je prevelika čast i usluga za

mene — promrmlja Johnny. Kad je odmotao zavoj, Jocelyn je vidjela kako je rana teška. — Ako odmah odmah ne poduzmete ozbiljno liječenje, mogli biste izgubiti ruku, prijatelju. Niste išli liječniku? — Jesam, Miss. On mi je nešto metnuo metnuo gore, ali ništa ne ide nabolje nego, naprotiv, naprotiv, sve je gore. — Dobro, onda do dođite s nama u dvorac; ja ću vam to oprati i namazati svojom mašću... Johnny je slijedio odgojiteljicu i učenicu. Smjesti se u jedan kut dvorca, a malo zatim već se i Jocelyn vraćala s malom kutijom za lijek. Previla mu je ruku i kad ju je dobro zamotala, napomenula je: — Nadam se da ćete za osam dana biti potpuno zdravi. Ali sutra se u isto doba opet vratite, jer moramo opet metnuti mast. — Hvala, Miss... učinit ću tako — promuca Johnny. Gledao je dobrim, zahvalnim i malo divljim pogledom. U Jocelyninoj duši pojavi se sretna pomisao. Malo mu se približila, pa ga u pol glasa upitala: — Jeste li ikad bili na obalama Bretagne, Johnny? Johnny? — Nekoliko puta, puta, Miss — reče on iznenađen. — Prije dvanaest dvanaest godina... jedne noći doveli ste onamo dječaka... Jocelyn se preplašila kako je taj upit porazno djelovao na njega. Momak je problijedio, zateturao; jeza ga spopala, što se odražavalo u njegovim očima. — Ja sam... mi smo, ne, Miss, mi mi nismo... Riječ mu zastade u grlu. Jocelyn je sad znala da može ići nasigurno. Ona stavi svoju ruku na mladićevu, gledajući ga ravno u oči, koje su nastojale izbjeći njenom pogledu. — Da, vi ste to učinili. To je bilo 5. travnja 18... Ostavili ste dijete na morskoj obali... — Ne, nismo mi — prekide je momak hrapavim glasom. — Mi smo smo samo vozili brod i naša je jedina krivnja što smo čuvali tajnu o tome sumnjivom Indijčevom sprovodu. — Ah, to je Indijčev posao? — reče Jocelyn i zastade joj dah od neke nagle nade. — Da, potražio nas je i ponudio mnogo mnogo zlata mom ocu da ga s jednim paketom odveze na bretonsku obalu, kamo je htio otploviti noću. Trebalo se samo zakleti na šutnju. Ja nisam htio, ali moj je otac pohlepan za zlatom; prisegnuo je i mene prisilio na to. Tada smo potražili Indijca na njegovu otoku. Došao je s vrlo dugačkim paketom, a činio se i težak. Nije nam dopustio da ga dotaknemo. Plovili smo sigurno prema bretonskoj obali. Vrijeme je bilo divno, a naš brod išao je punom parom. Indijac nam je rekao: "Odvezite me na samotno i nenapučeno mjesto". Moj je otac poznavao obalu i grebene Kersanlica, jer još je u mladosti išao tim krajevima baveći se krijumčarenjem. Tu smo se, dakle, zaustavili. Dalje je Indijac htio sam nositi svoj paket. Ali upravo kad je htio izići, val je zapljusnuo lađu. U taj mu je čas sumnjivi paket izmakao iz ruku; a ja, koji bijah do njega, onako i ne misleći podmetnem ruku da zadržim nagnuti paket... I... meni se čini da je to bilo tijelo dobro zavezano u platno. Indijac me pogledao bijesnim pogledom, pa skočio na kopno. Brzo je nestao iza stijena. Deset minuta poslije došao je i mi smo se opet vratili u Englesku. Eto, to je bilo tako, gospođice! I uvjeravam vas kako me već dvadeset godina progoni ta misao da sam sudionik u nekom zločinu. Ali ja se nisam usudio govoriti... Zaprijetio mi je otac, kojemu je Indijac često donosio zlato. Ipak mi je sestra napominjala kako je to zlo i kako sam time počinio veliki grijeh... Poniknuo je glavom i okretao kapu u zgrčenim prstima. Jocelyn je osjećala i vidjela da je iskren. Shvatila je kako ima posla s poštenim čovjekom, ali vrlo plašljivim. On je iskreno želio popraviti krivicu. Jocelyn je pak iz dna duše oduševljeno hvalila Bogu koji joj je upravo čudesnim načinom poslao tako dragocjenog svjedoka. — A kad bih vam dala priliku da okajete okajete ovaj grijeh, Johnny? — upita milo, a ujedno vrlo ozbiljno. Zgrčeno se ribarevo lice malo razvedri. — Oh, gospođice, ništa mi ne bi bilo tako drago. — Dobro, dakle! Sutra Sutra ću vam reći kako... Ali mi prije obećajte potpunu tajnost razgovora koji smo sad vodili. — Obećajem vam i kunem se na sve što mi je najsvetije, Miss — reče svečano mladić. — Učinit ću što god budete htjeli, ja sam vam posve odan. Ona mu zahvali, a on se udalji teškim korakom pomorca. Jocelyn pak rasterećene i olakšane duše ode u svoju sobu...

POGLAVLJE 10 Te večeri kad su svi u dvorcu otišli spavati, Molly dođe Jocelyn i povede je hodnicima i tajnim stubama do radne sobe lorda Eduarda. Zatim se sobarica udaljila da ode pred Gonzaguea i liječnika. Prvotno su bili odlučili da Molly ode i nađe dvojicu ljudi u Shirtonu, te da ih dovede u dvorac. Ali promijenili su taj plan, jer Jocelyn se bojala da ih ne bi opazio Rarvari. Molly je imala prilično povjerenja u svog nećaka koji je bio uistinu pošten i dobar čovjek. On će ih, dakle, i dovesti u RudsayManor. Molly će ih čekati na pokrajnjim vratima i odmah ih uvesti. Jocelyn je ostala sama u lijepo uređenoj sobi s ukusnim starinskim pokućstvom i bogato tapetiranim zidovima. Vani je bura puhala sve jače. Vjetar je zviždao po hodnicima tako da su se vrata i prozori tresli. Jocelyn zatvori kapke na prozorima i spusti krasne teške zastore. Da bude još sigurnija, sakrije malu svjetiljku iza pisaćeg stola. Sjedne na divan obložen kožom; svim žarom svoga nemirnoga srca molila je krunicu za Gonzaguea. Cesto bi joj se oteo bolan uzdah iz grudi, osobito kad bi vjetar navaljivao i drmao svuda naokolo. Najednom je začula kako su se lagano otvorila vrata kroz koja je izišla Molly. Ustala je, a srce joj je  jače zakucalo. Pojavila se nježna ljudska sjena, a za njom druga, manja i deblja, i napokon Molly. — Gonzague — usklikne usklikne Jocelyn i, raširivši raširivši ruke, pođe mu u susret. — Moja draga sestrice! Ali sad se mogu osloboditi toga... Brzo Brzo je skinuo umjetnu bradu i bacio je na stolac. Zatim je privukao Jocelyn sebi i srdačno je poljubio u čelo. — Tko bi pomislio, pomislio, kad sam sam otišao, da ćemo se sresti u ovakvim prilikama — prozbori on. — Eto za tebe mnogo uznemirivanja i uzrujavanja. — Oh, ništa ne smeta. Glavno Glavno da mi uspijemo!... Moj dobri doktore, oprostite! oprostite! Brzo me zagrlite! Kako su Jeanette i Violette? — Vrlo dobro, draga moja, moja, ali zabrinute su zbog moga nenadanoga i potajnog odlaska. Nisam im posve jasno rekao pravi razlog. Gonzague se ne bi htio mnogima povjeravati, budemo li možda doživjeli poraz i neuspjeh, jer, sto mu jada, ovo je posve čudno i neobično, Jocelyn! — Ali, vidjet ćete da tu ima i ma mnogo stvarnosti! Danas već imam nepobitan dokaz. — Dokaz — živo upita Gonzague. Gonzague. — Kakav dokaz, sestrice? — Po Počeo je i nehotice glasno govoriti. Molly, koja je bila ostala kad vrata, približi se i reče uljudno: — Usuđujem se podsjetiti vas da je bolje govoriti tiho. Gonzague se okrene prema njoj. Sva je drhtala i, prošavši iza stola, uzela malu svjetiljku te je podigla da može osvijetliti lice mlada čovjeka. Pritom joj izmače prigušen povik: — Lord Eduard. Oh! Čini mi se da gledam pred sobom lorda Eduarda u času njegova vjenčanja. Jest,  jest, vi ste lord Brawley, dragi dragi mali lord kojega sam othranila svojim mlijekom... Ja to osje osjećam, sigurna sam u to! Drhtala je od uzbuđenja promatrajući Gonzaguea. On ju je dugo gledao i prozborio: — Kako je to čudno, ako sam ja ono što vi kažete, kako to da se ja ništa ne sjećam! Kako se onda ne mogu sjetiti ove okoline u kojoj sam morao živjeti? Jocelyn shvati da se ovog časa u njemu rodila sumnja. A i ona je to osjećala ovaj čas. Ipak ju je priznanje John-nyjevo uvjerilo da se nalazi na putu istine. Požurila je da mu to ukratko ispriča. Što je više govorila, njegovo se lice više vedrilo. — Pa onda jest, dokaz je tu! — reče od veselo. — Jocelyn, sad vjerujem, jer sve se slaže. I to bi bio taj čovjek, taj Indijac?... Ali na čiji nagovor i poticaj? — Molly drži da je to bila sve pripravila pripravila lady Arabella, žena lorda Rudsaya, koja je bila ljubomorna ljubomorna na lorda Brawleya i koja je htjela svom sinu osigurati baštinu i nasljedstvo. — Ona je, dakle, dakle, uklonila dijete posluživši se čovjekom koji im je bio vrlo odan. — Da, to su sve nagađanja. Na sudu bi to sve trebalo dokazati. — Najprije hajdemo vidjeti jesi li ti u grobu, moj moj dragi lorde — prekine ih liječnik — a onda ćemo na tome graditi svoje daljnje osnove. — Pođimo — reče Gonzague obrativši se Molly. — Imate U potreban alat? — Sakrila sam ga u vrtu, vrtu, i uzet ćemo ga kad budemo onuda prolazili, mylorde! Gonzague se smiješio.

— Nemojte me kititi naslovom koji ćete možda ubrzo morati povući — reče on. Molly je mahala glavom. — Ne, ne, posve sam sigurna sigurna da ste vi lord Brawley. Pa baš kad kad grob i ne bi bio prazan, još bih uvijek ostala pritom, mislila bih da su metnuli drugog dječaka na mjesto moga malog, lorda. Dođite, mylorde,  ja ću vas odvesti tamo. — Što ćeš ti, Jocelyn, raditi — upita Gonzague vidjevši kako djevojka uzima veliki crni ogrtač koji je stajao na naslonjaču. — Mislim da nas nećeš pratiti po ovoj strašnoj oluji. — Hoću bezuvjetno! Hoću da odmah saznati. Oh, nemoj me tako strogo gledati, moj veliki brate, nećeš uspjeti promijeniti moju namjeru — reče ona uzevši za ruku Gonza-guea i gledajući ga svojim odlučnim lijepim plavim očima. — Ja sam tu stvar počela, pa mi se čini da imam pravo biti pri toj svečanoj zgodi. — Da, tebi ću morati zahvaliti što sam otkrio svoje pravo ime, ako samo uspijemo — reče on ganut, nježno stišćući malu ruku svoje posestrime. — Ne, treba se najprije zahvaliti Bogu i Bezgrešnoj Bezgrešnoj Djevici, moj dragi Gonzague Gonzague — reče mu ona ozbiljno. — Ništa se ne bojim, dobra nas Majka štiti. Pisao si mi da si ho-dočastio Našoj Gospi od Pilara? — Jesam, sestro, i vjeruj mi, vruće sam joj se molio! — Eto odgovora! odgovora! Marija je s nama, pobijedit ćemo pakao, čiji je član Rarvari, a Molly ga i onako zove demonom... Pođimo, Molly! Nekoliko časaka poslije mala je skupina nečujno prošla kroz hodnike pri slabom svjetlu koje je nosila Molly. Već su bili izvan dvorca i zaputili se kroz perivoj. Molly je teško koračala, jer vjetar je strašno nasrtao. U parku su grane škripjele i cviljele iznad ovih noćnih gostiju te se svaki čas činilo da će se ova velika stabla i grane survati na njihove neustrašive glave. Ali bura je bila blaga na groblju, u jelovoj šumi. Dok je svud naokolo bjesnila, činilo se da ovdje poštiva posmrtni san pokojnih Marcilla. — Kako neobičan grob! — napomene Gonzague opazivši masivnu građevinu od crnoga granita. Molly podigne oči prema njemu. — Ne sjećate se ovog mjesta, mylorde? Lady Ana, vaša plemenita majka, često vas je ovamo dovodila, na grob lorda Eduarda. — Ne, ničega se ne sjećam — odgovori on. Bila su dva ključa od grobnice. Jedan je imao lord Rudsay, a drugi je sam dao lady Franjki kad je molila da bi mogla pohađati grobove svojih roditelja i svog brata. Ovaj je drugi lako uzela Molly, jer Franjka nije ništa krila pred svojom vjernom sobaricom. Kad svi uđoše, muškarci i Molly dadoše se na posao. Jocelyn je dršćući sjela na kamenu klupu blizu vrata i nervozno okretala u ruci krunicu. Ovamo se pak brujanje vjetra čulo kao neki šum izdaleka. Načas bi djevojka, čiji su živci bili napeti i uzbuđeni, mislila da čuje šapat ljudskih glasova ili neko potajno jaukanje. Tri su se uzvika začula u jedan mah. Liječnik je povikao: — Prazan!... Ah, lopovi! Jocelyn pohrli prema njima. Lijes je bio otvoren, paklo-pac na lijesu odignut. Unutra na bijeloj svili, kojom je bio lijes obložen, bilo je smješteno lijepo dječakovo odijelo. — Eto odijela koje sam mu ja odjenula kad je sve bilo svršeno! — promucala je Molly. Molly. — Ali onaj ga  je skinuo... Oh, mylorde, sumnjate sumnjate li još? — Ne, više ne sumnjam — odgovorio odgovorio je Gonzague prigušenim prigušenim glasom od uzbuđenja. — Sad je sve  jasno i očevidno. Bio sam uspavan, ne znam ni sam kojim tajanstvenim mirodijama, držali su da sam umro i stavili me u grob. U noći je došao Indijac i odnio me, zacijelo uz nečiju pomoć, jer posve sam ne bi mogao otvoriti grob, odnio me onda do obale, ukrcao u lađu, i odvezli su me na bretonsku obalu, gdje su me ostavili. — Siromah — promrmljao je liječnik. — Ah! Sad ćemo riješiti tu stvar! Taj ribar Johnny trebao bi sve to ispričati i na sudu. — Dobro, hajdemo sad rješavati rješavati svoje tajne. Ali najprije sredimo sve to kako kako je i bilo. Pola sata poslije svi su se vraćali u dvorac. Bura je podvostručila svoj bijes. Sve do staze kojom su njih četvero išli, odjekivalo je more što se razbijalo o pećine. Napokon bez zapreke stigoše u dvorac, a Molly ih ponovno odvede u sobu pokojnog lorda.

Gonzague sjede kod pisaćeg stola, podboči čelo rukom i uroni duboko u razmišljanje. Liječnik i Jocelyn sjedili su nasuprot njemu. Molly je stajala postrance s nekim osobitim strahopoštovanjem. Gonzague najednom podiže glavu i reče odlučno: — Što nam nam je sad činiti?... Sjedite, moja dobra Molly, vi imate pravo s nama se savjetovati, i vaše će nam napomene zacijelo koristiti. — Vaše je gospodstvo gospodstvo predobro predobro — reče stara dadilja na-klonivši se, a njezino je pošteno lice izražavalo pravu ushićenost. — Ja, na žalost, malo mogu, ali i to malo stavljam na na raspolaganje onomu, koji je ovdje jedini moj gospodar. Gonzague se razvedrio i vidjelo se da je potresen. — Hvala na tim riječima, Molly; uvijek ću se spominjati da ste me vi prvi prepoznali kao potomka onih koji su ovdje živjeli. Pružio joj je ruku, a Molly, nagnuvši se, utisne cjelov na ruku; kad je okrenula glavu, blistale su se suze u njezinim očima... I Gonzague je bio vrlo dirnut. — Pazite mi sada onu koju još ne smijem smijem zvati svojom sestrom — upita on. — Jest, mylorde, ja sam sobarica sobarica lady Franjke. — Ah! Kakva sreća za moju dragu malu lady! Ali ja joj još ništa ne smijem reći, zar ne? Bit će bolje malo čekati. — Da, pričekat ćemo dok se stvari ne srede. Premda svi dokazi jasno govore tome u prilog, ja se ipak  još bojim... Jocelyn se približila i uzela ga za ruku: — Čega se bojiš, Gonzague? — Ne znam čega, sestrice! Sve je to došlo tako naglo i tako nenadano. — To je odgovor odgovor Blažene Djevice, dragi brate! brate! — Vjerujem, moja Jocelyn! Jocelyn! Čim sve to bude uređeno, u znak zahvalnosti ići ćemo na hodočašće u Lurd. — Ja sam to također obećala, Gonzague — reče ona veselo. Ići ćemo uskoro, vidjet ćeš! Vidiš, sad više baš nimalo ne sumnjam! — Ni ja! Ali Ali treba predvidjeti predvidjeti teškoće koje će se sad pojaviti. Hoće li taj Johnny htjeti govoriti u pravi čas? Možda da mu zaprijete i straše ga. A ipak je on glavni da sve razjasni. — Sutra ću to saznati pa ću ti reći smijemo li na nj računati! Sad se pak dogovorimo, Gonzague, što ćemo ubuduće raditi. Bilo je tri sata ujutro kad su se ta dvojica oprostila od Jocelyn i ostavila dvorac, a Molly ih ispratila na pravi put. Dogovorili su se da Gonzague, čim budu saznah kako se drži Johnny, podnese tužbu sudu protiv Rarvarija za otmicu djeteta i da zatraži svoja nasljedna prava u posjedu Rudsay. Jocelyn ode u svoju sobu, ali nije mogla ni oka stisnuti. — Nekako ste izmoreni jutros, gospođice — upita je ujutro Amy, došavši u učionicu. — Rekla bih da niste spavali. — Doista, vrlo slabo, slabo, drago dijete. Bila je strašna bura. — Ali, eto, jutros je već nema, sunce grije. Danas poslijepodne moja će me teta Ellen odvesti u Dunncastle. A nas dvije jutros ćemo lijepo prošetati, zar ne, gospođice? Jocelyn je upravo to i trebalo. Čekajući dijete koje je malo zakasnilo, ona se nehotice približi prozoru i pogleda prema moru. Uznemirila se kad je ugledala čamac što je dolazio s otoka. Rarvari je išao u Rudsay-Manor. U to je netko zakucao na vratima. Pojavila se Molly i tiho rekla: — Indijac dolazi. Mogu li reći Sari da pazi na njega, Miss Orguin? — Dobro, ali budite oprezni. On je zacijelo zacijelo vrlo bistar i vrlo vrlo dosjetljiv. — Oh, Sara Sara je to također. Samo vi mirno šetajte s malom lady, da Sara bude slobodnija i da lakše uhađa onog lupeža. Kad ona izađe, Jocelyn ponovno pogleda kroz prozor na čamac. Indijac se naslonio na klupu i držao ruku na veslu. Njegove su oči zurile u dvorac i Jocelyn se u strahu učini da baš gleda u njezine prozore.

POGLAVLJE 11 Jocelyn se nakon toga navraćala četiri ili pet puta lady Franjki da skupa sviraju; tom bi prilikom i Amy uvijek bila s njima. Ali ovoga popodneva djevojčica je bila otišla s tetom u grad Dunncastle, a Jocelyn  je došla sama mladoj lady. Molly ju je naime naime došla zamoliti, jer njezina gospodarica želi s njome danas svirati. Franjka ljubazno primi mladu djevojku. Doimala se sumorna i pripovijedala je Jocelyn kako joj sinoćnja bura nije dala spavati. — Kad je god bura, u mene su živci nekako čudno uznemireni. Odlučila sam ustati i malo prošetati po sobi. Nakon toga približila sam se prozoru, čije kapke Molly uvijek ostavi otvorene, jer volim promatrati kad sviće zora. Noć nije bila tako tamna i... vi ćete se sigurno smijati mom priviđenju... uvjerena sam da sam vidjela neke sjene kako prolaze šetalištem perivoja. Jocelyn se prisilno osmjehnula, premda joj je srce od uzbuđenja naglo kucalo. — To vam vam se doista činilo, mylady. Mislim da u ono vrijeme ne bi nikomu došlo na um da se šeće po perivoju. — I ja tako mislim! mislim! Ali meni se tako jasno učinilo... — Ni vi ne izgledate dobro, Miss Orguin. Čini mi se da je ova burna noć na sve nas loše djelovala. Jeste li vidjeli lorda Rudsaya kod doručka, i on je izgledao tako izmoren? Da, Jocelyn je to opazila — ona je također opazila i to kako stalno izbjegava njezin pogled. — Vi se možda ovdje ovdje dosađujete daleko od svoje domovine i svoje braće — reče Franjka prebirući na polici glazbena djela. Rudsay-Manor nekako je žalostan, a i vaša bol je još svježa! — On, da, moje je srce još uvijek uvijek puno bola — prozbori tiho Jocelyn, a u očima su joj blistale suze. — Ali moja dužnost odgajanja Amy toliko me veseli, jer to je tako milo dijete. — Da, slatka mala! Ona Ona vas neizmjerno ljubi, Miss Jocelyn! Jučer mi je rekla da bi htjela da je nikad ne ostavite. Jocelyn je osjetila kao da je nešto pritišće u srcu. Ono što je učinila za Gonzaguea morala je učiniti, ali zašto je ona morala izazvati grom koji će zamalo udariti u ovu kuću, a koji će bez sumnje zahvatiti i ovo malo milo stvorenje koje ona toliko ljubi. — Ovo je dijete neobično pobožno — nastavi Franjka. — Ono je od naravi priklonjeno katoličkoj vjeri kao i ja. — Kako to, mylady, ako ako smijem pitati? — Zašto ne biste smjeli! smjeli! Sjedite ovdje pokraj pokraj mene pa ćemo pričati kao prijateljice... Jer moja se ljubav spram vas danomice povećava, draga Miss Orguin. Pomislite, prvi dan kad sam vas vidjela osjećala sam kao da je sunčana zraka probila u ovaj mračni stan, i kao da će se nešto promijeniti u mom životu. Jocelyn se blaženo smiješila — premda je ovim riječima u dubini duše bila ganuta, osobito sjetivši se  jučerašnjih događaja. — To je prevelika prevelika čast za moju malenkost, mylady! Ali, vjerujte, i ja sam sretna što sam vaša prijateljica i što vam se mogu potpuno povjeriti, pogotovu kad bi vam to povjerenje moglo jednoga dana koristiti. — Hvala vam, Miss Jocelyn! Jocelyn! Ja sam malo divlja, malo nepovjerljiva, nepovjerljiva, nikad do danas nisam imala prijateljice, ali sam uvjerena da se u vama neću razočarati... A sad ću vam pričati kako sam došla na to da sam toliko priklonjena katolicizmu. Bilo je to za mog boravka u Nici. Često sam pohađala staru bolesnu gospođu Berckley, koja nam je bila nešto u rodu, i s njom sam čitala. Ona je bila revna katolikinja i često smo raspravljale o vjeri. Poslije tih razgovora mnogo sam razmišljala, čitala sam katolička djela, dapače, prisustvovala sam službi Božjoj u vašim crkvama. Moja je stara rođakinja umrla, ja se više nisam vratila u katolički kraj, ali kvasac se u meni razvijao sve više i više. Ne treba mnogo pa da postanemo jedne vjere ja i vi, Miss Jocelyn. Jocelyn joj srdačno stisne ruku, koju je Franjka položila na njezinu. — Kako vam je dragi Bog dao veliku veliku milost, mylady — reče ona uzbuđeno. —- A kako se to isto dogodilo s Amy? — Ah, ona, zapravo ne znam. Meni se čini da je u nje bilo upravo nešto čudesnoga. Jednog dana, izlazeći iz katoličke kapelice u koju je htjela ući kad smo onuda prolazili, reče mi: "Osjećam da je Isus

ondje i da me motri. Ja sam mu rekla da sam Njegova Nj egova kći i da ću činiti što god On bude od mene tražio." Od toga dana toliko voli katoličku vjeru; ona se nikad ne osjeća sretnijom nego kad joj tumačim članke vjere. — Sto na to kaže njezin otac? — Moj je stric stric hladnokrvan što se tiče vjere uopće i njegova bi prevelika ljubav spram Amy dopustila da djevojčica bude katolikinja, kao što ni meni ne bi to branio. — Dakle, ne vidite vidite u tome tome teškoća kad bi se jednog dana odlučili na to? — Nikakvih teškoća s te strane. A što se ti če odluke, ja sam se već odlučila. Ali trebalo bi da se posavjetujem sa svećenikom, koji će me još više poučiti. No, to je sad ovdje nemoguće. Namjeravam sljedeće zime moliti lorda Rudsaya da mi dopusti provesti neko vrijeme u samostanu, bilo u Francuskoj, ili u Italiji, vjerojatno u Rimu. Jocelynino lice sjalo je od veselja — kako se jedna izgubljena ovca vraća stadu — od veselja kad pomisli na Gonzaguea, koji je gorljiv katolik. Tako eto on neće biti žalostan kad vidi da ga s milom sestrom veže i zajednička vjera. — Jeste li zadovoljni, draga Miss Jocelyn Jocelyn — upita milo Franjka. — I ja sam, sam, uvjeravam vas! Sama pomisao da ću naskoro biti katolikinja, kako sam to već davno željela, dobrano me hrabri usred moje žalosti i briga. Mogu vam to povjeriti, jer moja ste prijateljica... Lord Rudsay htio bi da se udam za njegova sina. A ja osjećam odvratnost spram Cuthberta, ja sam ga odmah prvi put odbila; bilo je to lani, kad su me pitali za to. Ponovno su opet nasrtali prije šest mjeseci, pa onda opet drugi dan, dapače su me htjeli prisiliti. Ja sam to opet odlučno odbila. Znam da je to kod njih dvojice uzrok novog bijesa i srdžbe, što oni neće zaboraviti. Ipak se nikad ne bih udala za Cuthberta. — Pouzdajte se u Boga, mylady, on će vam pomoći — reče Jocelyn utješno. — Ah, da, uzdam se. Preporučila sam se u ruke Marijine, naše Majke, pa se ništa više ne plašim ni lorda Rudsaya ni lorda Cuthberta. Kad je Jocelyn otišla od Franjke poslije dugog razgovora i poslije pola sata sviranja, srela je na hodniku Molly, koja ju je čekala i šapnula joj u uho: — Sarah mi mi je došla došla reći da Indijac još nije otišao iz dvorca. Zacijelo je neprestano u stanu lorda Rudsaya. Samo da opet ne spremaju kakvo zlodjelo! — Budimo oprezni, Molly, Molly, to je sve što što možemo učiniti. A ja ću potražiti Johnnyja. Ribar je došao na sastanak, za koji se jučer dogovorio sa Jocelyn. Djevojka ga je našla u krajnjem kutu dvorca i odmah mu opet previla ranu na ruci. Pošto je to uradila, rekla mu je odlučno: — Sada, Johnny, razgovarajmo. Jeste li vi vi još spremni kao kao i jučer oprati krivicu sa sebe što ste je učinili svojom šutnjom o zločinu? — Jesam, miss, potpuno spreman. spreman. — Ne sumnjate nimalo da da je ono bilo ljudsko biće što ga je Indijac prevezao u čamcu? — Ne sumnjam nimalo! Ah, naveliko naveliko sam razbijao glavu da odgonetnem tko bi to bio, a isto tako i otac! Ali nikad nismo mogli saznati!... A ipak nitko od onih koje poznamo nije nestao, ni u RudsayManoru, ni u okolici... — A što bi bilo da je ipak netko nestao, samo vi to niste opazili, jer to je bio mrtvac. — Mrtvac... — promuca Johnny. Johnny. — Jedan nazovi mrtvac... to jest mali grof Rudsay Rudsay koji je bio uspavan, zatim zatvoren u grobnicu, grobnicu, a onda ga je Indijac odnio iz grobnice. — Oh! Miss... Miss... Oh!... Oh!... Oh!... Gledao je otvorenih usta i iskolačenih očiju od čuda. — Grob je prazan — reče mirno Jocelyn. — I ovaj čas lord Brawley Marcill, grof od Rudsaya, nije daleko odavde. Ono dijete koje ste vi pomogli prevesti na bretonsku obalu, Johnny, moj je otac našao i othranio. S velikim osjećajem i kajanjem Johnny sklopi ruke. — Ja ću reći... Oh! Da, ja ću sve reći. Oh, kako sam imao pravo kad sam mrzio Indijca. Kad sam ga god vidio, činilo mi se kao da gledam otrovnu zmiju. A isto tako i Estera, gospođice! Ni otac ga više više ne voli... ali sad ima novca! Ovog jutra mu je još donio, donio, vidio sam to izdaleka i dugo su skupa razgovarali. To me ljuti, bojim se da taj drznik ne nagovori oca pa da mu opet ne pomogne u kakvoj spletki. — Pazite na to, Johnny! Budite spremni reći svu istinu za onoga koji je pravi grof od Rudsaya. Ne trebam vas savjetovati da čvrsto čuvate ovu tajnu, zar ne?

— Budite mirni, mirni, miss! Neću je nikome odati, osim Este-ri, ako vi to dopuštate, jer ona i ja smo jedno, ona zna također čuvati tajnu, siguran sam. Osim toga, kako ona ne trpi Indijca, bit će vrlo sretna da pomogne da se krivac kazni. Jocelyn se oprosti od Johnnyja i ode u svoju sobu, gdje se opet na brzinu ruku savjetovala s Molly. Odlučiše da ova ode Gonzagueu još iste večeri kako bi ga obavijestila o razgovoru s Johnnyjem i o njegovoj spremnosti da stvar može odmah pokrenuti.

POGLAVLJE 12 Amy, umorna od jučerašnjeg putovanja, jutros je ustala malo kasnije nego obično. Sarah joj donese čokoladu i reče smijući se: —- Miss Orguin je kao i vi, mylady, i ona je jutros dulje ostala u postelji. Ni ona još nije zvonila da joj se donese doručak. — Jučer je izgledala umorna, bura joj prošle noći nije dala spavati! Trebate paziti da je nitko ne budi, sirotu Miss Orguin! Ali kad se djevojčica sat poslije odjenula i otišla u učionicu, začudila se kad ju je našla praznu. Nikad se to još nije dogodilo. —- Ona je možda bolesna — reče Sari. — Pokucajte odmah na njezina vrata, da vidimo što je... Sobarica posluša, ali ne dobije nikakva odgovora, nitko se ne javi. Onda polagano otvori vrata, promoli glavu i u čudu poviče: — Nema nikoga!... nikoga!... Ni njezina postelja nije raspremljena! — To nije mogu moguće! — poviče Amy. Odmah i mala uđe i uvjeri se da je tako. Postelja je ostala onako kako je jučer spremljena; potpuni je red vladao u sobi. Ali Sarah opazi da nema jedne haljine i šešira, a isto tako ni putnog kovčežića. Amy sva izbezumljena potrči da o tome obavijesti oca. I Sarah izađe da o tome službeno obavijesti grofa, pa sretne Molly, kojoj ispri i spriča slučaj. Stara dadilja zajeca i podiže ruku prema nebu: — Gospode, sad ne bi više više ništa ni trebalo nego to! Što to ima zna značiti! Ona zacijelo nije otišla svojom voljom? — Nego kako? kako? — upita znatiželjno znatiželjno Sarah. — Znam ja već što je to! — progunđa Molly kroza zube. Brzo otrči u svoju sobu, napiše nekoliko riječi i odnese ih do jednog poslužnika naredivši mu da što brže može ode i uruči pismo u gostionicu Shirton i da ga preda dr. Le Mirecu. Nestanak Jocelyn pronese se čitavim dvorcem kao munja. Lord Rudsay pitao je služinčad, ali nisu ništa znali. Franjka, očito potresena, kazivala je kako je Miss Orguin bila sinoć kod nje, nije ništa neobično zapazila što se tiče nje, nipošto ne vjeruje da je dragovoljno otišla. — Sto dakle vi držite, draga moja — upita lord lord Rudsay malo surovo, a ionako je njegov neobičan izraz lica jutros sve iznenadio. — Ja ne znam... Ali ako do sutra u jutro ne saznamo, najbolje bi bilo, striče, tako mislim, da stvar prijavimo redarstvu. — Dakako! Ali, mislim da neće proći dugo pa će ona doći, a onda će se na svoj način ispričavati zašto nije bila kod kuće. Ova mlada osoba pobuđuje mi neko nepovjerenje, to moram priznati, i sretan sam što joj moram otkazati boravak u Rudsay-Manoru... Amy — jednako izgubljena — držala je oca za ruku. Na ove posljednje riječi mala se uzbunila: — Otkazati Miss Orguin! Orguin! Oh! Ne, ne, tata, vi to nećete učiniti! — Ona ga zagrli oko vrata, a on se otrese okrenuvši glavu. — Vidjet ćemo. To ovisi o objašnjenju što će ga dati — reče kratko. — Idi se malo odmori, malo moje, i ne uzrujavaj se toliko. — Ne, ja se neću moći umiriti dok god ona ne bude ovdje — reče Amy glasom prigušenim od  jecanja. Toliko je volim, toliko je ljubim!... Oh, nije moguće da je samo tako ostavila svoju malu Amy! — Vratit će se, ne boj se, malena — reče joj nježno Franjka uzevši je sebi na ruke. — Dođi sa mnom, nas ćemo dvije razgovarati o njoj, jer i ja je također veoma ljubim i veoma volim tu dragu Jocelyn.

Molly je pak za to sve vrijeme bila u svojoj sobi i duboko razmišljala. Kad je zvonilo podne, krišom je otišla na tajna vrata i otišla u Shirton. U velikoj duševnoj boli čekala su dva čovjeka. Jedan od njih — bio je to Gonzague — potrči prema njoj. — Jeste li je našli, recite, Molly — upita on promuklim promuklim glasom od uzrujanosti. — Ne, nažalost, mylorde! — Oni besramnici! Idem potražiti lorda Rudsaya Rudsaya da ga prisilim da mi kaže što su učinili od moje Jocelyn. — Budi miran, dragi prijatelju — reče mu dr. Le Mirec, koji se primaknuo mladom čovjeku. — Lord Rudsay zacijelo je stari lisac, on ti ništa neće odati. A na ovaj način uzalud ćeš upropastiti čitavu stvar... — Svoju stvar! Ona me se malo tiče sad kad je riječ o Jocelyn. U odsutnosti Goulvina ja sam tu da je štitim i ja ću znati prisiliti toga čovjeka da mi položi račun za nju. — Čekajte do sutra, mylorde, molim vas — reče Molly. — Treba dobro razmisliti, pa onda nastupiti... — A što sve mogu oni za to to vrijeme učiniti s njom? Spremni su na sve, najbolji sam dokaz za to ja... — Mislim da je ne smiju umoriti, mylorde. mylorde. Oni dobro računaju na vas i znadu da bi vi tada još lakše došli do svog prava nego što su i mislili. — To je istina — složi se Gonzague. Gonzague. — Ali ipak, što bi joj mogli napraviti? A ponajprije ponajprije kako su oni mogli sumnjati da Jocelyn znači za njih opasnost?... — To ne znam ni ja sama, mylorde! Ali Ali Miss Jocelyn opazila je već odavno da je predmet njihova uhađanja i osobite pozornosti, a osim toga zapazila je da lord Rudsay izbjegava njezin pogled. Gonzague se zamisli. — Slušajte me, Molly — reče on. — Sutra ujutro poslat ću tužbu sudu. Ako se Jocelyn ne pronađe, odmah mi dođite javiti. Ja ću onda dotrčati u dvorac s redarstvom, i tada ću pred lordom Rudsayom nastupiti s pravim imenom. Vi poručite po tog Johnnyja, da ponovi pred svjedocima ono što je vidio. Liječnik će u odsutnosti Jocelyn posvjedočiti što je ustanovio na meni kad me nađoše na obali Kersanlica. Vidjet ćemo što će sve iz toga izaći. Što se pak tiče Jocelyn, ona se mora do sutra pronaći, makar s oružnicima prerovao čitav dvorac i okolinu. Kad su navečer svi u dvorcu išli spavati, Jocelyn još nije bilo. Amy žalosna nije mogla zaspati, a ujutro, kad joj je ušla Sarah, prve su joj riječi bile: — Je li se vratila, Sarah? — Jest, mylady, oh, kako je to čudnovato! Eno je u svom naslonjaču i spava kao sretna! Ima na sebi haljinu u kojoj je šetala i još u ruci drži putni kovčežić. Molly je uz nju. Amy se uspravi u postelji. — Brzo mi donesite kućnu haljinu, idem je pogledati!... Ne, ne, poslije ću se umivati. Sarah je posluša, a poslije pet minuta malena pokuca na vrata svoje odgojiteljice. Molly izađe i otvori. — Miss Orguin je u sobi? Mogu Mogu li ući? — Molim vas, mylady, nemojte! Miss Orguin Orguin vrlo je umorna... Malo poslije već ćete je vidjeti... Mala napravi zlovoljno lice. — No onda joj recite, Molly, Molly, da je čvrsto grlim! — Reći ću joj, mylady. I sobarica zatvori vrata. Kad se vratila, Jocelyn je kao i prije sjedjela u svom naslonjaču blizu prozora, blijeda, velikih modrih koluta ispod očiju. — Idem vam donijeti čaj, Miss Orguin, zatim moram otići i preduhitriti lorda Brawleya. Ali jao ako i mene uha-đaju, onda sad odmah treba da razapnemo jedra za plovidbu... Jocelyn podboči glavu rukom, jer bila joj je tako teška! — Da, presretnite ga, Molly. Ja neću ovdje više ostati bez njega! Kako su me mogli tako uspavati? I kamo su me morali odnijeti na čitavih dvadeset i četiri sata što me nije bilo? Nitko me drugi nije posjećivao osim vas... i osim lady Franjke koji put. Sve mu to odmah ispričajte, Molly, to će biti najbolje. Pola sata poslije ponovno netko zakuca na Jocelynina vrata. Jedan glas progovori: — To sam ja, Franjka! — Uđite, uđite samo! — odgovori Jocelyn. Mlada lady požuri prema njoj, zagrli je i dugo su ostale u zagrljaju. — Moja Jocelyn, moja moja prijateljice! Molly mi je sve sve rekla. Potražit ću svoga brata... I taj bezobrazni

lord Rudsay također je napao i vas. Sumnjao je nešto. Jocelyn, moja draga, to je odgovor Presvete Djevice na naše molitve! Velika klonulost, tako mučna i teška, koja je nastupila zbog toga čudnog sna, prouzročena jakim narkotičnim sredstvima, stala je pomalo popuštati. Počela je pomalo razgovarati s Franjkom; pričala joj je lagano sve pojedinosti koje je ova željela znati o svom bratu. Govorila joj je sve i o zlodjelu koje su učinili njenom bratu, sve do ovoga najnovijeg događaja. Franjka je sva zasjala tako da Jocelyn nije mogla prepoznati tu uvijek dosad tugaljivu i sjetnu djevojku. — Kažete da je moj moj dragi Brawley krasan krasan i dobar? — Tako dobar i tako plemenit, draga moja moja Franjka. On me toliko ljubi, a nisam mu mu drugo ništa nego posestrima. A kako će tek vas ljubiti? — Oh! Vjerojatno me me neće više ni ljubiti, i možda će me manje ljubiti — reče Franjka smiješeći se. — Ali ja nisam zbog toga ljubomorna, ne bojte se! Ako on ima srca, kako vi kažete, bit će onda mjesta za nas obje... Nastaviše tako razgovor sve do ručka. Dogovorile su se da Jocelyn s isprikom umora ne siđe u blagovaonicu. Naime nije se osjećala dovoljno smirena da bi razgovarala s lordom Rudsayom, koji bi zacijelo zapitkivao o onome što se dogodilo. — Siromašna mala Amy, Amy, došla vas je pogledati — upita Franjka. Franjka. Samo se pogledaše suznim očima. — Moja siromašna mala — prozbori tiho Jocelyn. — Ali Ali drukčije se nije moguće učiniti!... — Ona će uvijek okajavati zločin svoga oca... — Da, tako mora biti. Osobito će ispaštati zbog čina svoje majke. Lord Karlo je slabić, podlegao je slavohlepnim i zlonamjernim osnovama svoje žene. A sad ga ima u vlasti onaj Rarvari. Oh! Jocelyn, kakve smo mi imali roditelje! I još me htjedose udati za onog Cuthberta! Ali sad je moj brat ovdje, više se ništa ne bojim. Franjka opet poslije iza objeda navrati Jocelyn. Rekla joj je kako lord Rudsay, jer sav je skršen, nije ni došao na objed. Amy je pak molila da joj sve kazuje o njenoj odgojiteljici i tako je bila žalosna kad joj  je rekla da je još ne može posjetiti. — Susret s njom njom iskidao bi mi srce, siromašno dijete — reče Jocelyn. — Volim više otići odavde da  je ne vidim... — Otići?... Zar ćete otići? — Zamislite, zar bi lord Rudsay htio i jedan tren zadržati pod svojim krovom odgojiteljicu, koja je na tako čudan način iščeznula bez razloga cijeli jedan dan i noć? Čitav sam sat razmišljala o tome, Franjka, i zaključila sam da je to sve lord namjestio tako da ima razlog da me smjesta otpusti, te da me se riješi. Tako ne bi Amy, koja me voli, ni imala vremena buniti se. A onda bi me ocrnio kao pustolovku i probisvijeta, čije svjedočanstvo ne bi vrijedilo u slučaju da njegov zločin iskrsne na vidjelo. Oni su znali, ni sama ne znam kako, da su moji roditelji uzeli lorda Brawleya. Za njih je, dakle, bilo uvijek opasno da ja boravim ovdje. Jer ne znam koja bi bila druga stvar, ne vjerujem da su posumnjali i otkrili kako mi o njima nešto tajno ispitujemo. — Dakle, dopustit ćete da vas otpuste? A kamo ćete otići? — U Shirton, sastati sastati se Gonzagueom Gonzagueom i dr. Le Mirecom. Mirecom. — Nadam se se da to neće biti zadugo! Moj će brat uskoro ući u posjed Rudsay-Manora, a onda ćete se i vi, Jocelyn, vratiti. Uto uđe Sarah i najavi da lord Rudsay želi razgovarati s Miss Orguin i da je čeka u svojoj sobi. Jocelyn izmijeni pogled s Franjkom. — Vidite, on ne kasni — reče ona u pola glasa. — Odgovorite da ste još umorni... — Ne, više volim da se to svrši... svrši... Sarah, odgovorite lordu Rudsayu Rudsayu da ću odmah doći... Nešto poslije toga Jocelyn, još malo blijeda, ali vrlo odlučna, uđe u radnu sobu lorda Rudsaya. Bila je to velika, prilično mračna soba, koju Amy zbog toga nije voljela, a stoga ju je njezin otac i bio napustio. Lord Karlo sjedio je u svom naslonjaču i rekao hladno, pokazujući joj stolac da sjedne: — Gospođice, danas sam želio s vama razgovarati... i pitati vas da mi objasnite svoju odsutnost... Vrlo mirna, uspravna čela, Jocelyn ga prekide: — Mylorde, ne mogu vam vam dati drugo objašnjenje nego ovo: uspavana sam, sam, zatim odnesena, ne znam

ni sama kamo, na dvadeset i četiri sata, a probudila sam se jutros u naslonjaču svoje sobe, u odje ći, spremna za putovanje. Tu odjeću ja nisam odijevala od preksinoć, kad sam je u sobi, poslije večere, svukla. Lord Rudsay slušao ju je s podrugljivim podsmijehom. — Nećete me očarati pa da povjerujem takvim bajkama. Mogli ste naći nešto vjerojatnije. — Doista je bilo bilo tako. Ne mogu reći ništa drugo nego kako jest. — U tom slučaju, gospođice, razumjet ćete da vam više ne mogu povjeriti Amyn odgoj? — Jasno, mylorde, shvaćam. Još ću večeras otići. Osjećala je da je lord motri ispitivačkim i nemirnim pogledom. Bilo je očito da mu se savršen djevojčin mir čini kao prijetnja i nepovjerenje. — Samo vas molim molim da se ne opraštate opraštate s Amy — reče on drhtavim glasom, premda je nastojao da bude miran. — Dijete vam je privrženo, pa je bolje da ga poštedite uzbuđenja zbog vašeg odlaska. — I ja mislim tako, mylorde! Hladno ga pozdravi i iziđe ponosna i otmjena, dok je lord ostao gledajući za njom. Zatrese se zastor iza vrata i pojavi se Indijac. — Ona se, dakle, nije protivila... protivila... To je čudnovato, Rar-vari! — Da, vrlo čudno — promrsi Indijac. — Morala bi se braniti. — Možda sve to nije bilo potrebno. Prestrašio Prestrašio si me govoreći da je njezin otac našao to dijete. Ali bi bilo mnogo bolje da nismo u to ni sumnjali... — Upozorio sam vas, mylorde, da je lord Brawley ve već kao dijete sličio svome ocu i da će jednom ta sličnost doći do izražaja u odrasloj dobi. — To nije sigurno. Pogledaj ti sad, meni meni je već svega dosta. Miss Orguin vrlo je simpatična i meni je strašno imati ovakvu ulogu pred njom. A što će reći moja kći kad opazi da je uistinu otišla njena draga odgojiteljica? Rarvari, bio sam lud što sam slijedio tvoje savjete. Sad se Indijac podrugljivo i zlobno zl obno smješkao. — Vi biste voljeli, mylorde, da se jednog dana pojavi lord Brawley tražeći svoja prava? To bi se moglo dogoditi danas ili sutra. Zar se ne sjećate kako ste se strašno bojali ove mlade djevojke kad sam vas, slučajno saznavši njeno ime, upozorio na ono što ste vi zaboravili, da je ona uvijek prijetnja za vas. A biste li se iznenadili što najednom vidite razbaštinjena lorda Cuthberta i lady Amy? Lord Rudsay ga prekine: — Šuti... Ne govori govori više o njoj! njoj! — reče ljutito. — Zar je zato trebala Francuskinja otići?... Odmah se gubi na svoj otok. Indijac se nakloni i ode. Sve ga se to kosnulo, pa on tiho progovori: — Trebam budno paziti... Zašto je bila tako mirna? mirna? Kako to da je dopustila da je samo tako otpuste, a nije se ni protivila?

POGLAVLJE 13 Amy je sutradan još spavala kad je posjeti njena teta, što nije bio običaj odlične lady, jer voljela je  jutro prospavati. Ali naložio joj je njen brat da predusretne predusretne sobaricu i da Amy kaže kako kako je njena odgojiteljica otišla. Čuvši to iza sna, Amy protrne i sva blijeda poviče: — Ne, to nije mogu moguće. Ona ne bi otišla da mene ne vidi. — Jest, otišla je, drago dijete, sigurno, budi budi mirna. Nije ona ni mogla ostati kad te je bila čitav dan samo tako ostavila. Ona je to znala... Ali Amy je nijekala glavom. — Ne, to nije mogu moguće; molim vas, teta, hoćete li pozvoniti da dođe Sarah i da me odjene? Ja odmah idem tati i reći ću mu neka se gospođica Orguin vrati. — To je uzalud, Amy, tvoj je otac ve već to odlučio. Osim toga, ti ga jutros nećeš moći posjetiti. Čini se da je bolestan i nikoga ne prima. — Ali mene, mene će primiti, teta. Lady Ellen nije više raspravljala nego pozvoni i Sarah brzo odjene dijete. Ona pak ode ravno u odaje svoga oca.

Ali Percy, sobar njezina oca, izjavi joj da je lord Rudsay odredio da nikoga ne pusti unutra. — Čak ni mene, Percy? — Dapače, ni vas, mylady — odgovori stari sluga, na čijem licu se izražavala istinska bol gledajući dijete u očaju. — Nemojte se radi toga uznemirivati. Amy ode sva ogorčena, a za njom njezin Nero. Dođe u Jocelyninu sobu. U velikoj i lijepo uređenoj prostoriji nestalo je svake uočljive uspomene na njezinu mladu odgojiteljicu. Dijete sjede u naslonjač pokraj prozora, a Nero joj svoju veliku glavu postavi na koljena. Ona ga poče nježno milovati, gledajući svakamo oko sebe. Zatim uzdahne. — Kako je sve tužno kad je nema, zar ne, Nero — reče sva žalosna. — I ti si je također volio, moj dobri Nero? Ona je tako dobra i ja sam osjećala da me žarko ljubi. Oh, Nero, ne mogu vjerovati da je više nikad neću vidjeti. Krupne suze kotrljale su se niz lice. Nero ju je promatrao i u njegovim očima mogla se čitati istinska tuga. Franjka, koja je ovuda prolazila hodnikom, vidjela je otvorena vrata i ušla. Amy brzo ustane i objesi  joj se oko vrata. — Jeste li vi, Franjka, znali da da je otišla? — Jesam, mala moja. A što radite vi ovdje? Nemojte, Nemojte, draga, ostajati tu sami i plakati. Hajdemo nas dvije u šetnju. Ali Amy je glavom kazivala da neće. — Ne, ne mogu, mogu, vrlo sam žalosna i takva ću biti sve dotle dok mi tata ne bude kazao da će se gospođica Orguin opet vratiti. Iznova zajeca. Franjka uzdahne. Uze dijete za ruku i privine je na grudi. — Možda ćete je jednog dana i vidjeti, Amy. Molite dragu Gospu. — Oh, da, molit ću je! Jeste li je, Franjka, vidjeli prije nego što je otišla? — Jesam. Rekla mi je da vas zagrlim i da vam kažem kako kako ćete uvijek biti njena draga mala Amy. Sad su joj suze počele brže teći i Amy promuca: — Ja je toliko ljubim... tako volim! Je li vam vam rekla, Franjka, zašto je otišla? — Nikome nije ništa rekla — odgovori odgovori djevojka našavši se u velikoj neprilici. neprilici. I da promijeni predmet razgovora, doda brzo: — Budite dobri, dobri, Amy, Amy, dođite sa mnom. Nećemo ići daleko, ali znate da morate ići na zrak. Amy, od naravi poslušna, da se nagovoriti i naskoro dvije rođakinje ostaviše dvorac i zaputiše se neuređenom stazom prema obali. Oblaci su se jutros miješali, pomalo se oblačilo i mračilo, a sunce je katkad provirivalo iz oblaka koji su se lagano vukli, jer nije bilo vjetra. Hodajući, Amy je samo govorila o Jocelyn unatoč svim Franjkinim pokušajima da promijeni razgovor ra zgovor kojega se ona tako stidjela, jer uistinu je sve znala, a ništa joj nije mogla kazati... — Ne razumijem kako se to dogodilo. dogodilo. Zašto je tako otišla a da me nije prije ni vidjela? Recite, Franjka, ide li vama to u glavu? — Nikako, moje drago dijete... osim ako ako je nije netko od njezinih naglo pozvao. — Ali to je ne bi spriječilo da dođe, pa da me još prije odlaska vidi i zagrli. — To je radi toga da vas poštedi od prevelikog uzbuđenja pri oproštaju. — Oh! To mi je još mnogo mnogo gore, jer pitam se nema li ona što protiv mene... mene... — Protiv vas! Oh! Siromašno Siromašno dijete — reče s mnogo nježnosti Franjka. Ne, budite uvjereni, sigurno nema. — Ali zašto onda? Možda ju je tata grdio grdio što je otišla, a nikome ništa nije rekla, pa se možda možda ona naljutila i htjela odmah otići... — Da, to bi moglo moglo biti — promrsi Franjka. — Kad bi je tata molio da se vrati, ona bi se vratila, vratila, ja sam sigurna, jer ona me zaista voli. voli. Što mislite, Franjka, kad bih joj pisala, bi li mi odgovorila? — Mislim da bi. Ali pričekajte, možda će vam ona prije pisati. — Znate li, da li se vratila vratila u Francusku? Francusku? — Nije rekla, Amy, kamo odlazi. — Kako je to smiješno smiješno — promrmlja dijete. — Vi ste je također mnogo voljeli, zar ne, Franjka? — Oh, da, mnogo!... I ja ću je uvijek ljubiti! — Dakle, onda ćete i vi moliti tatu da se ona vrati?

— Hoću sigurno! Morali ste do ći meni kazati kad ste s njom bili još prije njenog odlaska. — Nisam mogla, Amy, jer otac vas je želio poštedjeti poštedjeti nove žalosti. Ali, budite uvjereni, uvjereni, gospođica Orguin još vas nježno ljubi. Tako razgovarajući dođoše na obalu. Amy se brzo zaustavi i ote joj se lagan jecaj. — Zar je tu... ona strašna životinja? Pokaže rukom prema stijeni na kojoj je sjedio orao. On je okrenuo užasni goli vrat i gledao u njih. — Zacijelo je tu negdje blizu blizu i njegov gospodar gospodar — reče s užasom Franjka. — Vratimo se, ne volim biti blizu njega. Izgovorila je to tiho. Ali najednom pokraj nje progovori promukao glas: — Zašto me se bojite, bojite, mylady? Nikad vam vam nisam učinio nikakvo zlo. Indijac je ležao na pijesku iza stijene, a kad su prema njemu pošle dvije gospođice, naglo je skočio i ustao. Amy u taj mah problijedi i vikne nešto u strahu. Nero, koji je danas slučajno zastao nešto za njima — stoga i nisu zapazile Rarvarija — začuje viku i opazi Indijca. Je li možda računao da su napali njegovu malu gospodaricu? Uvijek je bio spreman priskočiti u pomoć, tako se i sad bez lajanja bacio na čovjeka i u trenu ga oborio na zemlju. — Nero!... Nero... Dođi ovamo! — skupa su zavikale Franjka i Amy preplašeno. Ali veliki je pas do sada teškom mukom suzdržavao svoju mržnju i bijes, a danas ih je htio i skaliti. Velikim zubima zgrabio je Rarvarija za vrat. Ali taj je još imao vremena oštro zazviždati. Najednom se začuje šum krila: orao navali na napadača svoga gospodara... — Nero, pusti pusti ga, Nero, ostavi ga! Najedanput se začuje ponovan prigušen krik djevojčice. I prije nego što je mogla pobjeći, obaviše je velika krila grabežljivog orla i ona nad svojom glavom osjeti strašni veliki kljun; nekoliko ju je puta udario po glavi i ona se sruši bez svijesti na zemlju. Franjka je u trenu bila uza nju. Kišobranom je počela tući orla. Ovaj se prepao i ostavio dijete. Franjka pograbi dijete i odnese je na pijesak što je dalje mogla. Orao se zatim obori na psa, pod kojim je hroptao njegov gospodar. Ali Franjka nije sada ni na što mislila nego na Amy. Kleknula je uza nju, pa joj pridigla malu krvavu glavu. Zatim je sva očajna pogledala oko sebe i svuda naokolo ne bi li vidjela koga tko bi joj pomogao prenijeti dijete. U daljini pojavio se ženski lik. Franjka se uspravi i poče je dovikivati iz svega glasa. Žena se na čas zaustavi, pogleda, pa počne trčati. Kad se približi, Franjka prepozna Esteru Est eru Hilson. Djevojka je od užasa kriknula opazivši Indijca svega u krvi, bez daha, bez sumnje je bio mrtav, a na njegovu tijelu krvavo su se borili orao i Nero. Zatim se nagnula nad Amy koja je ležala u krvi, zatvorenih očiju, nepomična kao mrtva. — Brzo, nosimo nosimo je u dvorac! dvorac! — reče kratko Franjka, pa joj u nekoliko riječi ispriča cijeli događaj. Njih dvije ponijele su dijete strmom stazom i došle do dvorca. U taj tren sve se u dvorcu uznemirilo. Lordu Rud-sayu, koji je upravo bio malo prije ustao, dotrči njegov so-bar sav blijed i bez daha. — Što je, zaboga, zaboga, Percy? — poviče on prestrašen. — Mylorde, lady Amy, ranjena... Lord Karlo skoči na noge unatoč bolovima koje je trpio u nogama i zbog kojih je jedva j edva mogao stati na njih. — Ranjena?... Gdje?... Gdje?... Kako?... — reče prigušenim glasom. — Orao ju je ranio... nisam dobro razumio, mylorde... Lord Rudsay uhvati se za rame svoga sobara, pa ne pazeći ni mareći za bolove, pohiti u sobu svoje kćerke. Amy je ležala u krevetu. Sarah joj je plačući prala ranu, dok je Franjka pokušavala osvijestiti dijete. Lord Rudsay zaustavio se nekoliko koraka pred krevetom. Još bljeđi nego mala ranjenica, promuca teško: — Amy!... Jao! Kazna!... Kazna!... I, puzajući, klone uz postelju svoje kćeri.

POGLAVLJE 14 Naskoro će plemenita duša male Amy krenuti u nebo. Već dva dana pomalo se gubi život iz malog slabašnog tijela. Nije mogla ni ranu preboljeti, a još je možda gore na nju djelovao onaj nagli strah kad  je na nju nenadano navalio nesretni pratilac Rarvarijev. Amy je već odjutros znala da će umrijeti. Ili, bolje, to je odmah znala, a danas je već bila sigurna kad  je vidjela kako je Franjka sva klonula plačući. Slatko malo ali blijedo lice najednom se zasjalo i dijete ushićeno, sklopljenih ruku, tiho progovori: — Ja dakle idem pogledati dragog Boga. Lord Rudsay, skršen u naslonjaču, nije ni na čas ostavljao kćer. Njegove sumorne oči bez prestanka su gledale ljubljeno dijete, koje je često svoj nježni pogled upravljalo ocu. Najveća bol koja ga je mogla zadesiti, sad ga je pogodila. Amy je bila jedina ljubav njegova srca i, eto, izgubit će je zauvijek. Znao je on da se njezina anđeoska duša i njegova, okorjela u grijehu, neće više nigdje i nikad sastati, ni vidjeti. Također je odmah razumio da je sad eto nadošao čas kazne Božje. Sve se u jedan čas rušilo oko njega. Budnost i pravednost napokon siđoše u Rudsay-Manor, da konačno stanu na put Rarvariju. Ali tijelo Indijčevo ležalo je ondje na obali kako ga je rastrgao Nero, a pokraj njega lešina orlova. Lord Rudsay nije bio nimalo uzbuđen zbog toga. Sad mu se sve činilo svejedno. Ova njegova ravnodušnost činila mu se kao pravedna i kruta zadovoljština za sve dosad učinjeno. Tako je sad mogao pomoću svoga priznanja i pomoću dokaza obitelji Hilson otkriti onu dramu koje je žrtva bio lord Brawley. Lady Arabelli prvoj je na um pala ta misao, prva je pokrenula pitanje da bi malog lorda trebalo ukloniti. Jednog joj je dana Rarvari — stari indijski fakir-čarobnjak — pripovijedao kako ima sredstva sre dstva pomoću kojih može prouzročiti san sličan smrti, a i kad on prođe, uspavani se više nikad ne može sjetiti prošlih događaja. Lord Karlo dugo se tome odupirao, ali slomili su ga njegova žena i Rarvari, nadmoćni nad njegovim slabim značajem i nad njegovom dušom, iz koje su istjerali živu vjeru mladih dana. Podlegao je i popustio, a onda je i on pomogao Indijcu iznijeti tijelo dječakovo iz groba, iza prividne smrti koju je prouzrokovao Rarvari sredstvima što su bila samo njegova nje gova tajna. Hilsonovi, pak, da nisu ništa ni posumnjali, prevezali su malog lorda na bretonsku obalu. Lord Karlo saznao je iz novina da su našli dječaka. Znao se držati kao da ga se to ne tiče, ali zlokobni ga je strah uvijek mučio zbog toga. Znao je da je dijete primljeno u obitelj Orguin. Ali kad se govorilo o odgojiteljici njegove kćeri, ovo ime mu nipošto nije došlo na um — ta bio je starac, pa je sve više zaboravljao. Nego Rarvari, koji je jednoga dana doznao njezino ime i prezime, upozorio je lorda da pod svojim krovom štiti posestrimu mladog lorda Brawleya. Lord Karlo ponovno se po čne bojati. Indijac i on stanu snovati kako bi se riješili opasnosti. Indijac predloži: uspavati Jocelyn za dvadeset i četiri sata, pa je onda prenijeti u jedno skrovište u dvorcu uz pomoć Hilsona — koga treba kraljevski nagraditi da čuva tajnu — zatim je opet vratiti u njenu sobu, tako da se povjeruje da je nekamo sama otišla, pa se sada vratila. Dakako, ona se neće moći ničim braniti, jer neće znati što je s njom bilo dvadeset i četiri sata. Taj će postupak biti koristan već i zato što će se onda nju moći držati za pustolovku i nevaljalu djevojku, tako da joj se neće vjerovati posumnja li nešto i pruži dokaze da je lord Brawley njezin pobratim. Lord je Karlo bio najprije odbio postupiti tako. Njezina sposobnost, uzvišenost duha, privlačivi čar i ljepota zacijelo su djelovali na lorda Rudsaya, a osobito se bojao ražalostiti svoju kćer koja se neće utješiti ako se tako prosto i surovo otjera odgojiteljica koju nježno ljubi. Ali Rarvari nije mirovao dok nije slomio lorda i iznudio njegovu privolu. Lord Karlo sve je rekao i priznao, nije umanjivao svoju krivicu... Čemu? Njegova će kći naskoro umrijeti, a i on se osjećao na krilu smrti. Samo je molio sud da može ostati u dvorcu do zadnjeg daha svoje kćerke. To mu je bilo odobreno ali bio je pod strogom paskom redarstva, koje ga je okruživalo. Neprestano je na oku imalo onoga koji je bio dvadeset godina grof od Rudsaya, na štetu zakonitog nasljednika i baštinika. On se sad za malo što brinuo. Ni na što uopće nije mislio nego na svoju kćer. Djevojčica je trpjela i dokončavala nalik na ostriženo janješce, jer odrezali su joj njezine duge uvojke. Lord Karlo gutao ju je pogledima. Franjka, sustežući suze, sjedjela je malo postrance, uz lady Ellen.

Amy sad najednom otvori oči. Sve se dosad činilo da je njeno pamćenje zamrlo, jer nije uopće ništa govorila, nego tu i tamo pokoju riječ. Ali lijepe modre oči poprimile su svoj nekadašnji sjaj i izraz. Slabim glasom protepa Amy: — Tata! On se nagnuo prema njoj. — Što želiš, moje drago blago? — Vidjeti gospođicu Orguin... Lor4 Karlo strese se od neke jeze, a lice mu se zgrči. — Ali... to nije mogu moguće Amy... Ne znam gdje se nalazi... — Hajde, tražite je... Oh! Tako bih je željela vidjeti, moj dragi tata! Kako će se čovjek oprijeti pogledu ovog malog stvorenja koje umire? Lord Karlo okrenuo se Franjki i upitao: — Znate li vi, Franjka? Ona kimne i iziđe iz sobe. Lord Karlo ponovno se nagne nad kćer. — Nastojat ćemo je pronaći, milo moje. Nadam se da neće odbiti doći. — Oh! Ne! A zatim, tata, htjela bih postati postati katolikinja. On se malo lecnuo. — Katolikinja! Što ti pada na um! Ti si malena, malena, vrlo pobožna obrednica, Amy, i to je dosta. — Ne... Hoću umrijeti kao katolikinja. Lord Karlo malo se kolebao. Ali nije se mogao opirati onomu milom pogledu. Reče prigušenim glasom: — Neka bude, mila moja. Ali tko će to obaviti? — Treba poručiti župniku iz Shampton-Courta da dođe, dragi tata. — Ellen, naredite... Pošaljite Pošaljite slugu — reče on okrećući se svojoj sestri, koja je očito bila zaprepaštena. Ali Franjka naredi da se pripravi auto, stavi šešir na glavu da ode sama potražiti Jocelyn u Shirtonu. Htjela je istodobno vidjeti i svoga brata, koga dosad nije poznavala. Gonzague ili, bolje, Brawley, bio  je toliko obziran i plemenit da se nije htio preseliti u dvorac, kojega kojega je on sad gospodar, u vrijeme vrijeme njihove žalosti. Franjka nije opet mogla njih ostaviti, jer lady Ellen bila je sva izgubljena i iscrpljena zbog ovoga žalosnog slučaja. Lord Karlo pak bio je više sjena nego čovjek. Svi su predosjećali da će iščeznuti i umrijeti onoga časa kada dijete prestane živjeti. Franjka u stricu nije više gledala krivca nego čovjeka koji strašno pati, pa je dosjetljivim uslugama nastojala i pripomoći da mu olakša ove časove; još više  je pazila na Amy u njenom teškom trpljenju — sve sve je činila i neprestance bdjela uz to ljupko dijete. Ali sad kad ju je lord poslao da traži Joceyn, mogla ju bez bojazni otići u Shirton da napokon vidi Brawleya, čiju joj je lijepu sliku Jocelyn već pokazala. I dok je auto odmicao na putu kroz divlji i pusti kraj, zaboravi ona malo na ljubljenu rođakinju, a njezin duh utonu u sliku bratovu, koga će, eto, brzo vidjeti. Automobil se zaustavi pred gostionicom Shirtona. U taj su tren izašla iz nje dva čovjeka. Motrili su mladu djevojku koja je izlazila iz vozila skidajući putnički šešir. Franjka lagano usklikne i nekako naslućujući priđe jednomu od njih dvojice: — Lord Rudsay? — upita glasom koji je podrhtavao od uzbuđenja. On je drhtao i, gledajući je ukočenim pogledom, odgovorio pitajući: — Lady Franjka Marcill? — Da, to sam ja, Brawley. Uzeo ju je za ruku i uveo u gostionicu, u sobu što ju je gostioničar dao na raspolaganje tome sad poznatom gospodinu, koji je postao mladi grof od Rudsaya. Franjka je pala u naručaj bratu i suze sreće orosile su joj lice, dok Brawley, pun ugodnih osjećaja, ne progovori: — Moja sestro!... Napokon Napokon ste eto, došli. Svaki sam vas vas dan očekivao. — Ah, i ja sam veoma veoma željela doći! Ali nisam mogla radi male siromašne Amy i radi nesretnog oca... — Kako je djetetu, Franjka? — Umire, Brawley. Doziva Jocelyn. I ja sam došla potražiti našu sestru da je odvedem odvedem maloj Amy. — To će biti utjeha za Jocelyn, jer ona toliko pati radi toga djeteta koje neizmjerno ljubi a koje je, čini se, uistinu dražesno. — To je anđeo! Siromašna mala Amy! A kakva kazna za njega! Unatoč svemu osjećam toliko smilovanja za njega kad ga samo pogledam, Brawley.

— Ja također. Nesretnici... Ali, govorimo malo o vama, draga sestro. Sjedite ovamo, odložite ogrtač, pa ćemo razgovarati. Toliko je godina najnježnije ljubavi za nas bilo izgubljeno. — To je istina, trebamo trebamo se na neki način upoznati, Brawley — reče ona pogledavši ga nježnim, ali ponosnim pogledom. Bila je sva očarana gledajući taj vitki stas, u kome eto opet oživljuje njihovo potomstvo. — Ali, oprostite, dragi brate, ako vas zamolim da me danas ne zadržavate. Naša siromašna rođakinja očekuje Jocelyn... i časovi su za nju već odbrojeni! — Da, Franjka, imate pravo. Ona Ona je najpreča. Pričekajte me samo čas da vam dovedem Jocelyn. Nekoliko trenutaka poslije toga vrati se on natrag u sobu u društvu posestrime. Njih se dvije šutke zagrle, obje su imale pune oči suza. — Brawley vam je rekao što ona želi — upita tiho Franjka. Franjka. — Da... i ja idem odmah s vama ... Gonzague, hoćete li biti tako dobri da metnete u sandučić pismo za Goul-vena, koje sam mu upravo sada dovršila... Vaš brat hoće da ga uvijek zovem Gonzagueom — nadoda ona okrenuvši se Franjki, kao da joj želi rastumačiti zašto ga tako zove... — Dobro sam razmislio!... A na to sam se ime naučio kod vas, Jocelyn! — odgovori odlučno Brawley, čiji je pogled zasjao pun milja. Da se ukinu oni bratski odnosi između njih dvoje, dogodilo se to nekako po sebi, čim su spoznali da je Brawley zapravo lord Rudsay — a na to se nije ljutilo nijedno od njih. Lord Brawley isprati ih i njih dvije sjednu u automobil koji je odmah krenuo velikom brzinom. Tijekom vožnje Franjka brzo ispriča Jocelyn što se dogodilo na obali. — Nesretni otac zacijelo je sad uvidio desnicu srdžbe srdžbe Božje nad sobom — upita Jocelyn sva dršćući od užasa. — Da, oh, da!... Ali njegovo anđeosko dijete bit će posrednicom i zagovornicom kod dragog Boga. Ona će u svoj svojoj dobroti moliti i njezina će nevina molitva biti mnogo uspješnija od naše. Franjka stavi ruku na Jocelynino rame. — Pripovijedala sam vam o proročanstvu mladog redovnika, koji je proricao lordu l ordu Georgeu, našemu bezbožnom pradjedu? Dakle, eto, to je ona golubica koja će sve okajati i otkupiti! Sada više grijesi pradjedova neće teretiti potomke, tim više što su sad ti potomci katolici. — Jest, ona je uistinu mala žrtva, posve bijela, posve čista i nevina — odgovori Jocelyn puna duboke samilosti. Čim su stigli u dvorac, požurile su se do Amyne sobe. Djetetu je na trenutak, činilo se, bilo bolje. Kad ugleda Jocelyn, Amy pruži prema njoj nje slabe ručice. — Oh, znala sam da ću vas opet vidjeti, gospođice! Jocelyn je, lijući suze, zagrli i ostane tako. Amy nastavi slabašnim glasom: — Reći ću vam nešto što će vas zacijelo razveseliti. Tata je poslao po svećenika iz Stampton Courta, kako bih prešla na katoličku vjeru... — Katolikinja!... Oh, neka neka je blagoslovljen Bog, Bog, Amy — reče Jocelyn oduševljeno. — I siromašni će redovnici biti zadovoljni, gospođice; ja odmah prikazujem svoj život Isusu za zločin lorda Georgea... I nadam se da će ga On primiti — dovrši Amy s tajanstvenim smiješkom sreće.

POGLAVLJE 15 Amy dočeka i prvu sv. pričest. Nepomična, sklopljenih ručica, zatvorenih očiju, sad je govorila svome Isusu koji je u njoj, onome istome Isusu kojega je glas čula prije dvije godine, u svome čistome srcu, kad je bila u nekoj kapelici u Italiji. Povučeni malo u stranu, njezin otac, Franjka i Jocelyn samo su je promatrali. Svagdje oko nje rascvjetalo bijelo cvijeće pravilo je dojam kraljevskog sjaja i raskoši; svijeće su gorjele u svijećnjacima teškima, srebrnima, koji su u dvorcu još iz prošlog stoljeća — svojina grofova od Rudsaya. Djevojčica usred cvijeća i svjetla, nježne bljedoće, bila je slična onim voštanim kipovima koji predstavljaju mlade svece, kojima mnoštvo hrli i uz jecaje im se moli da ih zagovaraju kod Boga. I to je doista bila mala svetica, to čisto, nevino dijete, kao ljiljan iz doline. Ona veselo odlazi Bogu, prikazujući mu kao žrtvu svoj mladi život, za krivice i zločine svojih djedova. Njezin otac samo je gledao. Činilo se kao da pogledom želi zauvijek utisnuti u svoju dušu krasnu sliku svoga djeteta koje je eto upravo tajno razgovaralo sa svojim božanskim Učiteljem, koji je boravio u

njezinu srcu. Kako će se dugo ona tako držati? On to nije znao. Ali nije se odmicao od kćerine postelje. Nikad mu se to dijete nije činilo nježnije nego sad. I kako je Amy slatkim i neodoljivim glasom jutros prije sv. pričesti rekla: — Tata, kad biste biste znali kolika je sreća biti katolikinjom! Kako je bila mirna! Njezino se lice sjalo; nikad nije bila tako nedostiživo lijepa kao u tim časovima. Jocelyn se najednom primaknula Franjki, pa joj rekla nešto teškim glasom. Franjka problijedi, ustane, i primakne se postelji te se nagne nad dijete. Da, Jocelyn je dobro opazila. Mala bijela duša odletjela je prema nebu u razgovoru s predragim Zaručnikom. ... Lord Karlo sad je počivao u svojoj starinskoj postelji. Nit života koja ga je vezala uza zemlju uskoro će biti prekinuta. Ali grešnik će ostaviti zemlju pomiren sa svojim Bogom. Jocelyn i Franjka, koje su ga dvorile samaritanskom ljubavlju i požrtvovnošću, nisu imale teškoća da pobude u njemu iskreno kajanje. Ta u toj griješnoj duši u posljednje se vrijeme krila velikom želja da uđe u pravu Crkvu. — Želim se naći s mojom malom Amy — govorio bi on. — Jer vaša je vjera prava kad ju j u je tolikom snagom prigrlila ona anđeoska duša prije nego što je otišla Bogu. Bog ju je rasvijetlio svjetlom tako da ona više nije sumnjala... I ja ću slijediti isti glas kao i moja mala sveta Amy. Odrekao se svog raskolništva i primio sv. sakramente Katoličke crkve, čije je dijete postao. Ali on je  još morao ispuniti posljednju zadaću. — Gospođice — reče Jocelyn, koja se taj čas nalazila uz njega — što mislite, bi li se lord Brawley odazvao kad bih ga pozvao da me posjeti? — Zacijelo bi, mylorde. — Dobro, dakle, hoćete li ga zamoliti da dođe? Pola sata poslije uđe Brawley u sobu svoga strica. On pokaže rukom da se Franjka i Jocelyn udalje. Promotri dugim pogledom mladoga čovjeka i promuklim slabim glasom progovori: — O, kako kako ste slični Eduardu!... Brawley, ja ću, eto, brzo umrijeti. Veliki sam krivac prema vama, zato vas molim da mi oprostite. Mladi se lord približi i uze za ruku umirućega. Njegov stakleni pogled sretne se s plemenitim pogledom Brawleya i u taj čas ih obojicu obuze neki čudan, ugodan osjećaj. — Da, opraštam vam, mylorde... opraštam vam tim dra-govoljnije što sam u onima koji su me primili našao pravo utočište, obitelj punu nježnosti, a njihov dobar odgoj izveo me na pravi put i dao mi sretan cilj mog života. — To sam znao, Brawley, pa je to bilo olakšanje mojoj nemirnoj savjesti koja me uvijek uvijek grizla i mučila. Dakle, sad ovdje uzmite mjesto koje vam i pripada. Molim vas, nemojte biti previše okrutni spram Cuthberta. Bio je slabo odgojen, njegova ga je nesretna majka razmazila... A ja sam slabo mario za njega. Kada dođe, bit će očajan i nesretan radi svega ovoga. Ne usuđujem vam se reći da budete strpljivi i milosrdni, Brawley... — Bit ću, ne bojte se, neću zaboraviti da u žilama Cuthbertovim teče također krv Marcilla. — Hvala, vrlo ste dobri i tako plemeniti!... plemeniti!... I vaš je otac bio takav... Dođite i vi, Franjka. Molim također i vas za oproštenje. Najprije, što sam vas razdvojio od brata... Zatim što sam vas mučio i progonio neprestance da se protiv volje udate za Cuthberta. — Sve sam to već zaboravila, dragi striče — reče ona sva ganuta... Ja... Najednom se vrata naglo otvore. Na pragu se pojavi lord Cuthbert u putničkom odijelu. Došao je iz Njemačke, gdje je našao brzojav kojim mu se javljalo o sestrinoj smrti i beznadnom očevom stanju. Njegovo je lice bilo iznakaženo od srdžbe. Prije nego što se i pokazao lordu Karlu, promjerio je drsko lorda Brawleya. — Jeste li vi, gospodine, gospodine, onaj spletkar o kojemu od jučer pišu sve novine? Takozvani lord Brawley? Lord Brawley odgovori mu s prezirnim mirom: — Ja sam uistinu lord Brawley Marcill, grof od Rudsayja. Cuthbert se zacrveni od jada. — To ćemo vidjeti. Tu je sud da raskrinka spletku ove vrsti. Premda se govori o nekom priznanju moga oca, pouzdano je da... Lord Karlo prekine ga dajući znak rukom. Umirući, prigušenim će glasom: — Da, priznao sam, Cuthbert. Sve Sve je istina. Ja sam krivac... Ali umirem pokajavši pokajavši se, moleći

oproštenje u Boga i ljudi. lj udi. Lord Brawley dobro je raspoložen prema vama, moj sinko, on će vam pomagati u teškim časovima koji, od danas, neka vam budu zajednički. Mladi se čovjek uza škripu zuba ponovno obrati Braw-leyu: — Vidjet ćemo tko će od nas dvojice pobijediti, tko će postati grof od Rudsaya. Na kraju, gospodar ovdje, to sam ja. — Cuthbert — zajeca lord Karlo. Ali Cuthbert kao da nije čuo očev poziv, izgubio se brzo na vratima. — Neka mu Bog oprosti — promuca otac. A vi, Brawley, Brawley, nemojte se zbog toga previše uznemirivati... — Ne bojte se, mylorde, mylorde, i budite mirni mirni — reče Brawley navlačeći pokrivač na ramena svoga strica. — Lord Cuthbert naskoro će se vratiti s pametnijim mislima. Zaista, od one večeri Cuthbert si je utuvio važnost svoga autoriteta u ovoj kući, u kojoj je namjeravao vladati kao gospodar. Služinčad i posluga, uvjerena i sigurna u prava lorda Brawleya, spoznavši to po presudi, a i po priznanjima lorda Karla, sva je bila odana i privržena mladom lordu. Njima se sviđao više onaj odlučni hod, otmjeno držanje i izravan pogled, oštar i ujedno mio, nego ohola nadutost i velika razmaženost lorda Cuthberta. Na sve Cuthbertove naredbe oni su složno odgovarali: — Naš gospodar sad je lord Brawley; samo se njemu pokoravamo. pokoravamo. Pjeneći se od bijesa, Cuthbert bi se ljutio i prijetio, ali uzalud. Noć mu je bez sumnje bila dobar savjetnik uvjerivši ga kako je luda ta preduga svađa. Ušavši jutros u sobu svoga oca, da bude nazočan posljednjim njegovim časovima, pozdravi Brawleya koji je već bio pokraj postelje i reče pokornim glasom: — Molim vas, mylorde, da me ispričate za riječi koje sam vam sinoć govorio. U prvi sam se čas iznenadio, pa sam se razljutio... Ali, žao mi je... Svjetlo zadovoljstva obasja lice lorda Karla. — Tako valja, Cuthbert — reče slabim glasom lord Karlo. Budite dobri i ozbiljni, moje dijete... Život  je tako kratak, znate, a poslije njega dolazi vječnost... Vječnost sa svetim i tako t ako pravednim Bogom!... A tko će ga dočekati, osobito ako je grešnik kao ja! — dovrši uzdahnuvši. Zatim baci pogled pun zahvalnosti i žive vjere na križ koji mu je Jocelyn utisnula u ruke.

POGLAVLJE 16 Sada lord Karlo i njegova kći počivaju uza svoje pradjedove, u tamnoj grobnici nad kojom borovi i  jele prave sjene i hlad. Ali lord Brawley bavio bavio se mišlju kako bi u dvorskoj kapelici kapelici podignuo mauzolej od bijelog mramora za onu koju svi zovu malom sveticom, golubicom iz Rudsay-Manora. Amy bi tamo čekala svoje uskrsnuće u sjeni svetohraništa gdje sad Isus uistinu i stvarno boravi. Novi grof od Rudsaya ve ć je bio ušao u sav posjed. Brzo se i s lakoćom snašao u novom položaju. Ali bio je veoma zaposlen. Odmah poslije smrti lorda Karla morao je otići u London, srediti neke poslove. Poslije, kad se vratio, Franjka i Jocelyn jedva su ga vidjele za objedom, toliko je bio zaposlen upraviteljem dobara, sa slugama, pa sa zakupcima koji su došli obnoviti vjernost i poslušnost novom gospodaru i čuti od njega nove dužnosti. Toga se jutra Jocelyn, pošto je prisustvovala sv. misi, zaputila sama na obalu. Franjka se brinula za lady Ellenu koja je zbog svih ovih nenadanih događaja bila još izgubljena. Sirota se žena bojala da će lord Brawley posumnjati kako je i ona bila sudionica i sporazumna s bratom, pa će je istjerati iz Rudsav-Manora. Mladi ju je lord razuvjeravao s velikom dobrotom i rekao joj da će ona uvijek biti gdje je i sad. Dapače i spram onih koji su bili sukrivci Indijcevi, manje ili više nesvjesni, bio je vrlo plemenit i velikodušan. Isposlovao je i to da Hilsonovi ne budu kažnjeni, držeći Rarvarija jedinim pravim krivcem. Došavši na obalu, Jocelyn je sjela na uzvisinu uz more. Odavde je promatrala ono mjesto gdje se odvijala ona žalobna igra koja je završila Amynom smrću. Nasuprot maleni otok i na njemu ruševine samostana Svetih mučenika. Žarko ljetno sunce pozlaćivalo je tamnocrvene zidove, djelomično pokrivene gustim uvojcima bršljana. Jocelyn nije osjećala onaj tužni i tjeskobni dojam kao prije

promatrajući opustošeni samostan: golubica koju je navijestio mladi mučenik redovnik oslobodila je prokletstva potomstvo Marcilla, koje je dosad bilo na njemu; sadašnji grof Rudsay znat će popraviti nepravdu svojih djedova. Jocelyn se naslonila rukom na podbradak i pogled joj je lutao po moru koje je danas iznimno bilo posve mirno, pa je njegova površina bila sva u tamnom zelenilu. U posljednje-ju je vrijeme obuzimala neka osobita tuga. Eto, sve što je dosad željela, ispunilo se. Gonzague je našao svoje pravo ime, svoju obitelj, i sada je bogat i tražit će u svom položaju ono zadovoljstvo koje mu pripada i odgovara gospodskim željama, i osjećajima. Bez sumnje uskoro će misliti i na to da sagradi obiteljsko gnijezdo. On će to lako moći s obzirom na svoj položaj i krasne tjelesne i duševne osobine. Bit će presretan, a i pravo je, jer tako je dobar! Jocelyn nervozno obriše suzu što joj je kanula niz lice. Imala je uistinu za čim plakati! Kako je postala osjetljiva! Čudni događaji koji su se odvijali za to kratko vrijeme u njenoj bližoj okolini učinili su je nervoznom tako da je bilo potrebno da što prije nađe duševnu ravnotežu. U dobar čas Franjka je odlučila da jesen i zimu provede u Rimu, a htjela je sa sobom povesti i onu koju je nazivala svojom sestrom. Moja sestra! Tu riječ lord Brawley nije ponavljao Jocelyn. Istina, on joj je posvećivao mnogo najnježnije pažnje, ali ona je ipak osjetila da su se neke stvari između njih dvoje potpuno promijenile. Jučer je Franjka spomenula opet boravak u Rimu, pa upitala lorda: — Zar nas vi, Brawley, Brawley, nećete pratiti? Odgovorio je s nekim zagonetnim smiješkom: — Možda, draga; draga; ali to neće potpuno ovisiti o meni... Razmišljajući o tome, Jocelyn se pitala nije li se on već u svom izboru odlučio za kratkog boravka u Španjolskoj. Možda će im jednog dana otkriti i ime one koja će postati lady Rudsay. — Kako je to ludo što mi sad opet opet tako lako teku suze — pomisli pomisli ona brišući ljutito i uzrujano sjajnu kaplju što joj se otisnula ispod oka. Škripa pijeska trgne je i ona podiže glavu. Lord Brawley približavao se i motrio je otvorenim pogledom. — Što je, Jocelyn, što znači taj tužni izraz? — Što? Plačete? Oh, nećete mi to sakriti kad vam vidim oči vlažne! Odmah mi recite uzrok svoga bola. Sjeo je uz nju i uzeo je za ruku. Jocelyn se pokušala nasmijati. — Nije ništa tako važno, Gonzague. Gonzague. Moji su živci još i sad uznemireni... — Da, trebate ozbiljan odmor. Sad Sad sam razgovarao s Franjkom i odlučili smo da sljedećeg tjedna nas troje otputujemo u Kersanlic, gdje ćemo provesti ljeto u dragoj maloj kući. Naredio sam da je otkupe, pa pošto bilo... Jocelyn je drhtala ustajući i gledajući ga sva začarana i u čudu. Nakon nekoliko trenutaka reče: — Vi ste je opet kupili! kupili! Oh! Gonzague! Gonzague! — Jest, i ja ću je ostaviti u miraz svojoj maloj Jocelyn. Sad opet Jocelyn problijedi i njeno se lijepo lice ponovno promijeni. — Gonzague, tako ste dobri — reče ona promijenjenim glasom — ali ja se neću udavati. Ova izjava izazove u Gonzaguea odjednom ganutljiv i zanimljiv smiješak. — Doista, Jocelyn, nećete se udavati? Čak ni za mene? — Za vas? On se ponovno nasmiješi opazivši sjaj u njenim očima. — Zašto ne? Već se poznamo prilično dugo; vi znate moje mane, kojih ima mnogo, a ja znam vaše, koje i ne dolaze u obzir, jer ih nema; mi se tako iskreno i duboko ljubimo, iste smo vjere, istog ukusa, istih misli. Osim toga, oboje bi bili nesretni, vrlo nesretni, kad ne bismo bili skupa. Ona plašljivo doda: — Ali, Gonzague, pomislite na razliku naših naših položaja. — Recite mi, Jocelyn, što biste odgovorili odgovorili kad bih vas zaprosio onda kad sam bio bez imena, bez obitelji. — Odmah bih pristala — reče ona oduševljeno. — Dakle, pristali biste se se udati za onoga onoga koji je bio nađen, vi koji pripadate staroj bretonskoj obitelji što vuče lozu iz plemstva starih Kelta. I danas mi vi spominjete sta-lešku razliku koja uopće ne postoji, sastoji se u tome što su Marcilli sačuvali svoja dobra, a obitelj Orguin tijekom vremena osiromašila. Tim više što se moj pradjed lord George Marcill, ubojica i krvnik redovnika, nema čime ponositi, nego

vama mora biti zahvalan što ćete vi iz čisto katoličke loze uzeti na se to ime, koje je tako dugo bilo prokleto. Velike su modre oči zablistale i Jocelyn, stavivši svoje ruke u lordove, reče: — Onda dobro, bit ću vaša žena, Gonzague. ***

Na ovome jadnom svijetu često se izmjenjuju suze i sreća. To su ubrzo iskusili Jocelyn i lord Brawley,  jer nakon nekoliko dana sreće primili su pismo zapovjednika broda "Gambetta", na kojem je plovio njen brat Goulven. Pisao im je kako se mladi pripravnik razbolio od tifusa i kako su ga morali ukrcati u drugi parobrod da se vrati u Marseille. Jadna Jocelyn već je vidjela brata koji umire ili je možda već i umro. Na sreću, imala je one koji će je tješiti, jer, Franjka i Brawley imali su mnogo srca za nju. Dok je on završio poslove u Rudsay-Manoru, svi troje odoše u Kersanlic, a pratila ih je Molly, Sarah koja je sad postala sobarica nove gospodarice, i  još nekoliko sluga iz Rudsay-Manora. Rudsay-Manora. Draga mala kuća nije se ništa promijenila, tako da su Jocelyn i Brawley mogli dočaravati nekadašnje vrijeme svog djetinjstva ovdje provedeno, sjećajući se uvijek svojih milih pokojnika. Dolazak lorda Rudsaya u gradić bio je događaj za pučanstvo. Barun Ormailleo na učenjački je način obrazlagao kako je on uvijek mislio da je mladi Gonzague član plemićke obitelji iz Engleske; gospođice iz pošte sjetiše se kako su ga iz šale nazivale milordom, a on im rekao: "Pa, dobro, na kraju, zašto ne bih bio?" Redali su se posjeti u kući Orguin, pa je onda iz pristojnosti već trebalo vraćati posjete. Ali Brawley je našao način da izbjegne dosadnoj znatiželji svijeta. Jednoga je dana, vraćajući se iz Pariza, kupio automobil, pa su tako vrlo često išli na duge šetnje, on sa sestrom i zaručnicom. Tako su upoznali Bretanju, koja je bila tako mila Jocelyn, a Brawleyu je postala drugom domovinom. Kad je bio najavljen dolazak parobroda, na kojemu se nalazio Goulven, svi troje zaputiše se u Marseille. Iznenadili su se kad nađoše mladog časnika zdravijega nego što su i mislili. On je pak bio sav izvan sebe od sreće što opet vidi sestru i pobratima. Na putu ga je stigla vijest koju su mu poslali da se promijenio položaj Gonzagueov i da se zaručio sa Jocelyn. — Ta mi je vijest — reče on — bolje godila nego stotinu lijekova. Sada će zrak ovog kraja izliječiti i posljednje ostatke bolesti, pa je računao da će ubrzo moći pratiti Franjku, koja će biti počasna dama na vjenčanju Jocelyn i lorda Brawle-ya. Vjenčanje je bilo vrlo jednostavno u staroj crkvi Kersan-lica. Jocelyn je plakala sjetivši se svojih roditelja, kojih nema, a danas bi je sretni pratili oltaru. Brawley je zahvaljivao Bogu koji mu je dao što  je imenom postigao i sreću i tako dragoga pobožnog druga, kome će on biti vjerna pomoć. Franjka se dugo molila i njezino je lice poprimilo neobičan sjaj kad su izašli iz crkve. Išla je podruku s Goulvenom, koji je bio još malo blijed, ali vidjelo se da mu se vraća njegova živahnost i prijašnja ljepota. ***

Jocelyn i Brawley vjenčali su se prije dvije godine. Ovog jutra slavili su dvogodišnjicu vjenčanja i prisustvovali sv. misi u dvorcu, gdje su se i pričestili. Sad su se zaputili prema obali, gdje se na pijesku igrao maleni Eduard. Nad njim je bdjela i pazila ga dadilja, koja je na rukama njihala posve malenu djevojčicu, pjevajući joj da je tako uspava. Jocelyn se sagnula i uzela na ruke sinčića, privila ga na grudi i poljubila njegovu plavu kosu. Brawley ih je promatrao pun neiskazane sreće. Zatim podigne koprenu koja je krila lice malene djevojčice i nasmiješi se ovom anđelu koji spava. — Naša je Franjka Franjka prekrasno dijete — reče on ženi koja mu je dolazila u susret noseći na rukama sinčića. — Mnogo ljepša nego Ned... Ned... — Tako su zvali malog Eduarda — reče ona bockajući. Ned je pak bio ponos lorda Brawleya. Kad se rodio, lord je bio izvanredno sretan i veseo. — Pa da, ljepša nego Ned — dobaci dobaci on veselo. — Ali Ned je muškarac... i još premalen, a imat će on i drugih osobina. — Nadam se da će imati očeve sposobnosti. — Franjkica će sličiti majci, što će reći da će biti savršena... Ah, eto nam Franjke.

Djevojka je upravo silazila niza strmu stazu što je vodila na obalu. Njezino lice uvijek je ozbiljno, ali ne više tužno. Njezine oči bile su pune" sjaja, što je bilo dokaz duboke unutarnje sreće. Pristupila je malom društvu, pomilovala Neda i malo kumče te izmijenila nekoliko toplih riječi s bratom i snahom. Zatim joj se oteo pogled prema otoku, kamo je morala pogledati. Tamo ju je nešto vuklo, promatrajući ga ukrašena visokim omorikama i jelama, pa se danas zbog toga doimao neobično taman. Samostan je poprimio nekadašnji izgled i ljepotu, kakve je imao prije oskvrnuća Henrika VIII. i prije nego što je bio razoren. Lord Brawley ponovno ga je podigao te dao benediktinkama, koje su bile protjerane iz Francuske. Hilsonovi su obećali da će biti samostanski lađari. Čini se da se i stari Hilson veoma promijenio doznavši za groznu smrt Indijčevu, čiji je on bio sukrivac za šaku zlata — i za smrt anđeoske Amy. Uskoro će opet jedna redovnica stupiti u obnovljeni samostan. Franjka je osjetila poziv Božji; za osam dana tamo će poći njezin brat i Jocelyn da je uvedu u samostan Svetih mučenika. Tako su oni zamišljeni, svi troje, promatrali samostan kojemu je, eto, vraćena prvotna zadaća. Najednom, kao da im iskrsnu pred očima bijela sjena: bila je to t o Amy, malena i čista žrtva koja je odozgo bdjela nad Rudsay-Manorom. Dvorac je, eto, sada postao žarište katoličkog života pod upravom dvoje gorljivih katolika: grofa Rudsaya i njegove mlade žene, slatke lady Jocelyn... Kraj

ROMAN KAO PREPOZNATLJIVI LABIRINT SPASENJA Golubica je jedan iz golemog niza pustolovnih i kriminalističkih romana izašlih ispod pera veoma poznate i čitane spisateljice Madame Delly, koje se svjetska čitalačka slava rasprostrla diljem opismenjena globusa. Prvi roman Madame Delly, Nadmoćna žena, izlazi 1908, a posljednji, Anita, 1943. godine. Gotovo pola stoljeća redaju se naslovi koje čitatelji željno očekuju, a književna kritika prešućuje ili ravnodušno i zlurado prima. No, bez obzira na poslovičnu razliku u ukusima, tako značajnu upravo za književnost dvadesetog stoljeća, Madame Delly prerasta u spisateljski fenomen koji se ravnopravno nosi s konkurencijom sofisticirane književnosti svog vremena. Svakako mogli bismo reći kako je, bez obzira na utakmicu i navodno medijsko "otimanje" pismenih i čitanja ili gledanja željnih duša, u samoj biti riječ o nekoj vrsti planetarizacije stereotipa, o potrebi suvremenog čitatelja ili gledatelja da zadovolji osjećaje sreće i pravednosti makar u svijetu do krajnosti pojednostavljenih likova i svijeta izmišljenih junaka. Madame Delly zadovoljava čitateljevu potrebu za pričom, ali ne samo to, ona vještije ili manje vješto obnavlja svijet fikcije koji neće biti zastrašujuć ili agresivan, neće umnažati nesreću i pokazivati stvarnost u njezinim neizdrživim i tjeskobnim stranama, nego zlo prikazati kao svladivo, nesreću kao put do spasenja, a dobrotu kao dar Božji, koja i sama katkad umnaža svoje darove. Roman Golubica sadrži sva prepoznatljiva obilježja i ostalih naslova iste spisateljice, mogli bismo čak reći kako se ključ goleme popularnosti i krije u prepoznatljivosti priče, ugodnom ponavljanju karaktera glavnih junaka i bezazlenom zaplitanju i rasplitanju intrige. Tako će u Golubici časna katolička obitelj Orguin, daleka keltskog podrijetla, prigrliti na obali nađeno djetešce, odgojiti ga uz svoje dvoje djece, od kojih će jedno (lijepa i pametna i znatiželjna Jocelyn), okrećući vlastitu nesreću u probitak dobra, otkriti tajnu t ajnu svog polubrata Gonzaguea u sklopu mračne protestantske (katolici u romanima Madame Delly uživaju nepodijeljenu autorsku radost) engleske obitelji Rudsay. Kao što je kritika već zabilježila, Madame Delly rabi predložak pučke priče, kriminalistička romana, a da je bliža kršćanskim moralitetima nego ijedan spisatelj našega stoljeća. Atmosfera njezinih romana uronjena je u "zloslutnu atmosferu dubokih šuma ili mračnih kula, u egzotična podneblja, pa čak i u bretanjsku pučku predaju" (kako navodi M. A. De Beaumarche), ali bez obzira na lokaciju zbivanja, ona su uvijek praćena istim načinom naviještanja i pripreme dramskih dijelova, sličnima opisima  junaka i njihova karaktera. Nema mnogo mnogo psihologiziranja a ni dijaloga, sve čvrsto u svojim rukama drži spisateljica kako se neki od likova ne bi odvažili na složeniju i nerazumljiviju sudbinu. No, čitatelji lako opraštaju, a kako i ne bi kad i sama autorica i najveće zločince jednostavno privodi kazni i kajanju (lord Rudsay u Golubici umirući prelazi i na katolicizam, kako bi okajao grijehe i na drugom svijetu bio bliže svome tragično preminulom djetetu). Madame Delly znalački se koristi znanjem romana-feljtona, koji je svojedobno bio iznimno rasprostranjen i dijelom zaslužan za promidžbu novinskog medija. Čitatelj dijeli sreću i nesreću svojih

književnih junaka, opredjeljuje se oko njihove sudbine, a pravi autor popularnih romana znat će tu brigu i znatiželju potaknuti, a katkad i podijeliti s čitaocem. Tako čitaoci često dopisuju ili pripremaju zbivanja romana koje čitaju, a Madame Delly s mjerom razbuktava nade i nudi rješenja koja čitatelj sa zahvalnošću prihvaća. Tako i spisateljica Golubice dijeli s čitateljem mnogo toga od poznatih tajni: možda stranicu-dvije traje neizvjesnost hoće li put dobra voditi neizbježnoj nagradi, ali vrlo brzo otkrivamo kako pisac za taj put pronalazi ona najbolja i najviša rješenja. Junak moderne književnosti najčešće je, kao i svijet u kome živi, svojevrsno čudovište sazdano od nerazmrsiva klupka dobra i zla. Razmrvljene i rascjepkane svijesti on nas gleda kiklopskim pogledom izgubljena čovjeka u trajnoj tjeskobi. Izgubivši Boga ili očekujući božansku najavu, on ne nudi drugo do zdvojnost nad takvom sudbinom i podjelu tvrdog ležaja neukusne i nepronične stvarnosti, bez nade i spasenja, čak bez vjere da je stvarnost dio neizbježna iskupljenja. Za razliku od takva junaka modernog romana, za pisca Golubice ljudska je sreća nesumnjivo u rukama Svevišnjega, a sam roman neka vrst labirinta koji samo za neupućene i zle ne otkriva tajnu izlaza. Privrženi dobru, a to su svi čitatelji dobre volje, zapravo su posvećeni u tu tajnu: Božja milost pronaći će način, a pisac zgode i likove koji će ot-petljati zamršeno, ali opet tako poznato klupko dobra i zla, pravde i zloće, krivnje i iskupljenja. Madame Delly stvara i nudi u svojim romanima svijet koji, ma kako bio izložen zloći i patnji, ima svoju željeznu logiku spasenja. U tom svijetu, kao i u stotinjak romana istog pisca, dobro i zlo odmah su prepoznatljivi, dapače, bez obzira na bitku što je vode i žrtve koje povlače za sobom uza strašnu kaznu i pokajanje, svi prihvaćaju i poštuju neizbježnost pobjede dobra. Kako i ne bi kad se ona ostvaruje u tako moćnu savezništvu Božje milosti i piščeve nedvosmislene pomoći uz ne malo sudjelovanje golema čitateljska puka! Zanimljivo bi bilo usporediti romane, kao što rekosmo, planetarne čitanosti, koji su pisani pod pseudonimom Madame Delly, te romana naše Marije Jurić Zagorke ili Janka Matka. Književnost ne trpi površna vaganja, pa ćemo samo natuknuti kako se M. J. Zagorka iskazuje, ne samo književnim znalcima, kao iznimno vješto i snažno pero naše popularne književnosti, koje natkriljuje i ovdje ponuđene uratke. No jednako je zanimljiva i tajna književnog imena Delly. Pseudonim je to brata i sestre (Frederica i Marie) Petitjean de la Rosierea, rođenih sa samo godinom razlike (brat 1876, sestra 1875) i umrlih u razlici dvije godine (brat 1949, te sestra 1947). Frederic bijaše invalid, a sestra mu se potpuno posvetila, te su, živeći pustinjačkim životom u Versaillesu, pod imenom Delly ispisali više od stotinu najčitanijih djela ne samo našeg stoljeća. Poslije smrti ostao je golem dio zarade u obliku Dellyjine zaklade za ispomoć bolesnim ili ostarjelim piscima, a zakladom danas upravlja francusko Društvo književnika. Branko Bošnjak