Milivoj Solar - Povijest Svjetske Književnosti

1. USMENA KULTURA. MITOLOGIJA -

-

-

-

-

-

-

-

-

povijest književnosti najčešće počinje prvim zapisima na nekom jeziku, ponekad navodi i neka svjedočanstva o usmenom stvaralaštvu, a zatim ubrzo prelazi na takve tekstove kakvi se barem u najširem smislu riječi mogu shvatiti kao književnost teškoće oko pitanja o početku povijesti književnosti prvi poznati usmeni zapisi svode se na podsjetnike pamćenju, jer je prvobitno pismo bilo daleko od toga da se njime može zabilježiti nešto poput književnosti najstariji tekstovi imaju glavne značajke književnosti poput nekih egipatskih himni, Epa o Gilgamešu ili Ilijade  složeni tako da se mora pretpostaviti kako im je prethodio dug proces u kojem su oni prije na kraju nego na početku problem prenošenja: indijske Vede kasno su zapisane, no u nepromijenjenom obliku stare su najmanje 3500 godina suvremena lingvistika i semiotika  jedna od bitnih značajki jezika jest da se njime mogu graditi alternativni svjetovi, da se može lagati, izmišljati, ali i utemeljiti nešto što će tek postati zbiljom i istinom  prema tome književnost bi morala biti stara kao i jezik, kao i čovječanstvo prijelaz od signalnog jezika, kojim se služe i životinje, do simboličnog jezika koji je svojstven jedino ljudima, nije u znanosti ni izdaleka razjašnjen  stari su narodi tako i to pitanje prepustili mitologiji: osobito stih, koji su držali darom bogova povijest svjetske književnosti mora se pokušati osloniti na iskustvo o istraživanju književnosti koja je prethodila onoj zapisanoj, a za koju se rabi naziv „usmena književnost“ pisana i usmena književnost danas se uvelike razilaze, no nitko ne sumnja da je književnosti bilo i prije pisma, niti itko može sumnjati da je neka vrsta „usmene fiksacije“ prethodila zapisanim tekstovima, primjerice, Ilijade ili Veda krajem 18. st. FRIEDRICH AUGUST WOLF pokrenuo je tzv. „homersko pitanje“  Homerovi epovi samo prema legendi pripadaju jednom autoru, a zapravo su nastali povezivanjem usmenih pjesama koje su postojale, i koje su se razvijale, znatno prije izuma pisma usmena kultura – prvi problem svjetske književnosti ERIC HAVELOCK  ono što mi držimo književnošću u arhaičnim kulturama imalo sasvim drukčiju ulogu i značenje o zakoni i običaji, koji određuju ljudsko ponašanje, nisu se mogli naučiti iz knjiga  predaja je morala imati bitnu ulogu o ono što danas držimo književnošću moralo se odvojiti od običnog govora, a takvo je razdvajanje vodilo prema formulama, formularnim izrazima, ritmiziranom govoru i ponavljanjima s varijacijama – osnovica za razvitak onoga što nazivamo mitologijom magija je imala veliku ulogu za rano čovječanstvo, zasnivala se na svojevrsnoj manipulaciji jezikom kao što je vrlo vjerojatno da su slikari životinjskih likova u pećini Altamira vjerovali da crtajući životinje u lovu stječu vlast nad njima, tako su vjerojatno i vračevi, imenujući ljude i stvari, držali da time stječu vlast nad njima, a to „imenovanje“ moralo je biti uobličeno na nesvakidašnji način: moralo je ocrtavati budućnost  pretjerano zaključiti kako je cjelokupna književnost magijskog podrijetla nešto poput „igre s jezikom“ imalo veliku ulogu u nastajanju onoga iz čega se kasnije razvila književnost magijska moć jezika vjerojatno samo jedna strana moguće rekonstrukcije prvobitne književnosti, dok bi neka vrsta igre s jezikom mogla lako biti druga strana

-

-

-

-

-

-

-

-

-

kultura koja ne poznaje pismo morala razviti više različitih sustava kojima se prenosilo iskustvo novim generacijama mitologija predstavlja temelj cjelokupne književnosti, podrijetlo je i religije, filozofije, kao i cjelokupne umjetnosti u suvremenom smislu riječi cjelokupna književnost obrada i ponavljanje određenih mitologija o prirodi mita povjesničar književnosti mora imati barem neko okvirno stajalište, jer je ono poput obzora u kojem će se razvitak književnosti uopće moći pokušati slijediti starije teorije mita sklone alegorizmu i/ili euhemerizmu, shvaćanjima da se u mitovima može pronaći neki „dublji“, „pravi“ smisao, koji se onda pokušavalo tumačiti bilo kao slikovit i maštovit prikaz prirodnih sila, religioznih iskustava ili teoloških spoznaja ukorijenjene već u antici (utemeljitelje alegorizma TEAGEN, 6. st. pr. Kr., a euhemerizma EUHEMER, 340.-260. pr.Kr)  kasnije s jedne strane vodile prema tumačenjima svih mitova u skladu s kršćanstvom, a s druge strane vodile u prosvjetiteljsku kritiku mitologije kao nejasne spoznaje koja se služi maštom i osjećajima više nego razumom danas se teoretičari više bave objašnjavanjem načina na koji funkcionira mitsko pripovijedanje, a manje se upuštaju u tumačenje značenja jedino psihoanalitičke teorije (zasnovao Sigmund Freud) prihvatile svojevrstan alegorizam, uspostavljen na tezi da mitovi govore o podsvjesnim težnjama i da, poput sna, izražavaju one želje i težnje čovjeka kojih on i ne mora biti svjestan, ali koje su u njegovu životu i postupcima itekako djelatne funkcionalističke teorije mita povezuju mit s ritualom i drže da su u njemu sadržani odgovori na pitanja o temeljnim ljudskim institucijama: da on sadrži iskustva koja omogućuju zajedništvo i koja se onda neprestano obnavljaju, zahvaljujući ritualima koji izražavaju duboke ljudske potrebe za pripadnost nekoj zajednici o najugledniji predstavnik je BRONISLAW MALINOWSKI strukturalističke teorije (zasnovao CLAUDE LÉVI-STRAUSS) – mit valja shvatiti kao strukturu koja je nadograđena na jezik, ali koja funkcionira kao jezik, pa su mitovi nešto poput sredstava kojima mislimo i govorimo o iskustvima o kojima inače ne bismo mogli ni misliti ni govoriti svi se slažu u jednome – izvor mitologije u usmenoj je predaji, mitologija je prema tome utemeljena u usmenoj kulturi i ona na svoj način prethodi i omogućuje književnost u užem smislu riječi mitovi najčešće i najviše govore o onome o čemu govori i književnost: „stalnost života i neizbježnost smrti“ (postmodernist ITALO CALVINO) najčešće se pojavljuju bića nadmoćna ljudima, bogovi, heroji, odnosno polubogovi, ali i pitanja rađanja i smrti, ljubavi i mržnje, čežnje za besmrtnošću i odnosa božanskog i ljudskog, kao i veza između bogova i ljudi, između junaka i kukavica te između čovjeka i neumitnih sila prirode  često se ponavljaju i u vremenski i u prostorno udaljenim mitologijama – temeljni obzora ljudske problematike prisutan u svim mitologijama najstarije poznate mitologije su egipatska i ona koja pripada narodima u području Mezopotamije, a najutjecajnije su za europski kulturni krug grčka i židovska (ušla u temelje europske kulture preko Biblije) ne smiju se zanemariti ni indijska, perzijska ili kineska mitologija, kao i germanska, keltska, slavenska… zapisi o egipatskoj mitologiji mogu se pratiti tijekom više od 4 000 godina  puna protuslovlja, sklona gomilanju, mnogo različitih priča i predodžbi, likova i radnji da se pregledna cjelina ne može uspostaviti

-

-

-

-

-

-

-

-

-

-

sve što poznajemo iz grčke, pa i biblijske mitologije, prošlo je kroz svojevrstan izbor književnika ili svećenika, pa je tako religija istisnula mitologiju – egipatska je religija bila strogo obvezujuća jer je bila opredmećena time što je faraon izravno smatran bogom mitologija ostala mnogo slobodnijom: opsjednuta kultom zagrobnog života, težnjom za besmrtnošću i obožavanjem vrhunskog boga (bog sunca Ra) – od kojeg izravno faraon vodi podrijetlo, ali mitovi kao da se ne bave time u smislu dogmatskog potvrđivanja, nego u nizovima nepovezanih i često protuslovnih priča, u kojima se pojavljuju likovi najčešće usko povezani sa životinjama, tako da mnogi teoretičari vjeruju kako se radi o tradiciji totemizma (religijski sustav u kojem životinje imaju bitnu simboličnu funkciju) vjerovanja povezana sa smrću i zagrobnim životom najčešće su više oblikovana poput književnofilozofskih ili teoloških rasprava, nego kao izravni zapisi o mitskim pričama u kasnom razdoblju kult boginje Izide proširio se cijelim Sredozemljem (takmac kršćanstvu)  mit se poziva na priču o Ozirisu i Setu, sinovi vrhovnog boga sunca, Amona Raa. Oziris se oženio vlastitom sestrom Izidom, a ljubomorni ga je Set ubio i raskomadao, pobacavši dijelove njegova tijela diljem Egipta. Izida je pomno skupila te komade i ponovno je oživjela Ozirisa.  najstariji zapis mita o smrti boga i njegovom uskrsnuću; najrašireniji mit u svjetskoj povijesti u jednoj sačuvanoj mitskoj priči Izida lukavošću preuzima vlast od Ra koji je ostario i onemoćao, pa ona uspijeva od sline koja mu je curila napraviti zmiju, koja ga zatim ujede. Izida obećava da će ga spasiti jedino ako joj kaže svoje tajno ime, ime koje omogućuje sveopću moć. Ra je tako prisiljen predati vrhovnu vlast Izidi, a način na koji se u toj priči govori o vrhovnom bogu, te o lukavosti Izide upozorava da je ovdje mitologija odvojena od religije brojni učeni spisi, kao Knjiga mrtvih, više su nalik filozofsko-religijskim i/ili magijskim raspravama, nego onome što bi činilo izvornu mitologiju u Mezopotamiji je drukčije, iz sačuvanih zapisa dobiva se dojam da je to razrađen sustav u kojem se religija i mitologija izravno prožimaju; tek kad je u 19. st dešifrirano klinasto pismo, moglo se razabrati utjecaje te mitologije na egipatsku, i židovsku, osobito putem mita o općem potopu sumerska i akadska mitologija oblikovane su kao svojevrstan odraz prvotno organizirane države vrhovni bog Anu – personifikacija neba koje sve natkriljuje i prožima, a njego sin Enlil (bog oluje) – izvršna vlast, brine se da konačne odluke Anua budu provedene u djelo; odluke su se donosile na savjetovanjima gdje su sudjelovali i bogovi pa su nerijetko izbijale svađe prema jednoj verziji Marduk, vrhovni bog Babilonije pobijedio je čudovišnu zmiju Tijamat, pa od njezina tijela stvara cijeli svijet jedna verzija mita o općem potopu (četvero bogova): Anu, Enlil, Nimurtai i Enugi dogovorili su se da potopom unište svijet, no bog Ea otkrio je taj plan čovjeku koji se zvao Utnapištim, pa je ovaj sagradio brod i omogućio da preživi čovječanstvo i sve životinje (Noa u Bibliji) u kulturi Mezopotamije došlo je do kodificiranja mitologije, jer je najstariji poznati ep, koji opisuje postanak svijeta i života, Enuma eliš, nazvan prema prvim riječima „Kad gore..“, svojevrsna već razrađena teogonija i kozmogonija između egipatske i mezopotamijske, židovske i grčke kulture bilo dodira i međusobnih utjecaja o akadska Ištar (sumerski Innana) – boginja ljubavi i plodnosti, u nekim verzijama i rata kod Grka Afrodita – boginja ljubavi koja je izazvala Trojanski rat

-

-

-

-

grčka i židovska mitologija odigrale presudnu ulogu u temelju na kojem raste, grana se i razvija cjelokupna književnost europskog kulturnog kruga grčku su mitologiju postupno preuzeli Rimljani, a starožidovska je preuzeta i kodificirana u Bibliji grčka mitologija: neiscrpan izvor kasnije književnosti zbog tematskog bogatstva, raznolikosti, antropomorfnog shvaćanja bogova pa u nekoj mjeri i obrade koja ima mnoge značajke „pripovijesti i sudbinama pojedinaca i/ili porodica“, koje zaokupljuju kasniju književnost epova i romana grčki su bogovi uvećani ljudi, posjeduju besmrtnost, moć koja znatno nadilazi ljudsku, manipuliraju ljudima, ali nisu svemoćni ni savršeni, čak ni u fizičkom smislu (Hefest), a u moralnom nikada: slavohlepni su, osvetoljubivi, nepravedni, ali istodobno su i plemeniti, mudri, skloni opraštanju – slični Grcima, ljudima grčka mitska hijerarhija čvrsto uspostavljena: na njezinom je vrhu 12 bogova koji stoluju na planini Olimp: o Zeus (poglavar, nositelj zakonodavne, izvršne i velikim dijelom sudske vlasti = rimski Jupiter; bog neba = mezopotamski Anu; bog oluje, munje, groma = Enlil ) o Hera (Zeusova sestra i supruga; rimski Junona) o Posejdon (Zeusov brat, bog mora i potresa; rimski Neptun) o Apolon (isto i u rimskoj mitologiji; bog svjetlosti, razuma, umjetnosti) o Afrodita (boginja ljubavi i ljepote; rimski Venera) o Hefest (Afroditin muž; bog vatre i kovačke vještine; rimski Vulkan) o Demetra (boginja ratarstva i plodnosti; rimski Ceres ili Cerera) o Atena (boginja mudrosti i zaštitnica gradova; rimski Minerva) o Had (Pluton ili Dis), Dioniz – bog zanosa, plodnosti i vina

-

-

-

-

najstariji bogovi bili su Uran i Gea (nebo i zemlja), a oni su rodili titane, ali se Uran nije želio razdvojiti od Gee, pa tek titan Kronos uz pomoć majke kastrira Urana, razdijeli nebo i zemlju i počne vladati sa suprugom Reom. Kronos se boji potomstva pa guta vlastitu djecu, i tek kada ga je Rea prevarila, podmetnuvši mu kamen umjesto Zeusa, odrasli Zeus prisili ga da ispljune sve ranije pojedene bogove. Zametne se tad strašan rat s titanima, na kraju kojega Zeus pobijedi i postaje vrhovni vladar. najveći broj mitova odnosi se na sudbine heroja, polubogova  glavni junak grčke mitologije zapravo „smrtni junak“: Agamemnon, Ahil, Edip, Eneja, Hektor, Heraklo, Jazon i Tezej grčka mitologija posvećivala je veliku pozornost i umjetnosti i znanosti muze, kćeri Zeusa i boginje pamćenja Mnemosine, postale zaštitnice umjetnika: Kaliopa – muza epskog pjesništva, Euterpa – lirskog, Erata – ljubavnog, Talija – muza komedije, Melpomena – tragedije, Terpsihora – plesa, Klia – povijesti, Uranija – astronomije, a Polihimnija – zbornog i himničkog pjevanja mit o Orfeju pokazuje koliko grčka mitologija cijeni umjetnost i pjesništvo u grčkoj mitologiji ne određuju samo bogovi ljudsku sudbinu nego i ljudi djeluju na bogove, a ništa ne može promijeniti odluke Moiri, boginji zakonitog poretka i sudbine koja je zajednička i ljudima i bogovima mit i o Prometeju koji se suprotstavio Zeusovoj odluci da uništi ljudski rod jer je volio ljude i pomagao im, međutim za to ga je Zeus kaznio da bude prikovan za stijenu na Kavkazu i da mu

-

-

-

-

-

orao kljuca jetru koja se stalno obnavlja. Heraklo ga je spasio, ali se nije i dalje htio prikloniti Zeusovim stavovima. Zeus mu je naredio da mora nositi prsten načinjen od njegovih okova unutar kojeg je ugrađen komadić kavkaske stijene. mitologija služi kao izvorište nadahnuća i kao osnovica za postavljanje pitanja, a ni u kojem slučaju ne može se svesti na bilo kakve određene odgovore židovska mitologija Biblija – zbornik jedne cjelokupne, visokorazvijene i raznolike književnosti; temeljna knjiga dviju velikih religija u Bibliji se upućuje na drukčije shvaćanje boga nego u ostalim mitologijama – ne radi se samo o monoteizmu, pokušaja da se on uvede bilo je i u starom Egiptu, ali ne samo da se oni nisu uspjeli održati, nego je najvažnije da je židovski bog Jahve, shvaćen i štovan na način koji čini veliku novinu u svjetskoj kulturi  On je stvoritelj, stvara svijet ni iz čega, isključivo svojom voljom židovski je bog transcendentan, natprirodan i stvara čovjeka na svoju sliku i priliku, a sam čovjek je prema tome u takvoj mitologiji shvaćen kao biće koje u svojoj biti nije prirodno: njemu je udahnuta duša koja ga čini sličnim Bogu i koja mu omogućuje slobodu kakvu ne posjeduje ni jedno biće u prirodi židovska mitologija preuzela teme i iz mezopotamijske mitologije, no njezin je izravni utjecaj na cjelokupnu književnost najvećim dijelom vezan uz Bibliju mitološka pozadina Biblije može se prepoznati tek u određenim teološkim spekulacijama kao što je mistički sustav kabala ili teološko-filozofski sustav gnosticizam najveću ulogu u književnosti imali mitovi o stvaranju čovjeka i o anđelima i demonima pomoćnici Jahvea su anđeli, glasnici, a najvažniji su: Mihael, Gabrijel, Rafael i Uriel, no jedan od njih Samael, kasnije Sotona, Lucifer (svjetlonoša) pobunio se protiv Boga i nastala je kozmička bitka u kojoj je Sotona pobijeđen i srušen u pakao neki smatraju da je mit o Satanu izokrenuti mit o Prometeju jedna od verzija stvaranja čovjeka jest da je Jahve stvorio ženu demonske prirode Lilit, koja je bila prva Adamova žena, s kojim je izrodila veliko potomstvo. No, nije htjela slušati Adama, pa je Jahve poslao anđele da je traže jer mu je pobjegla, i zaprijetio je ako se ne vrati da će stotinu njezine djece dnevno umirati. Lilit je odbila, a kako je Jahve proveo svoju prijetnju, ona se zaklela da će se osvećivati svoj novorođenčadi i maloj djeci. Postala je tako zli demon, u srednjovjekovnoj književnosti poznata kao zavodnica Lamija, koja je zavodila muškarce, onemogućavala rađanje, a zavedene na kraju ubijala. Od nje štiti, jedino amajlija na kojoj su napisana imena tri anđela koja su je progonila u bijegu. perzijska mitologija poznata je iz Aveste, svete knjige koja se pripisuje proroku Zaratustri, utemeljitelju religije zoroastrizam čin stvaranja podvojen: Ahura Mazda (Ormuzd) stvara sve što je dobro, a njegov suparnik Ahriman sve što je zlo velik utjecaj imalo shvaćanje o dobru i zlu kao o međusobno neovisnim i podjednako jakim načelima  maniheizam (hereza u srednjem vijeku – bosanski bogumili) u indijskoj mitologiji Ahrimanovi zli demoni, zvani Daevi, postali bogovi, a Ormuzdovi dobri sljedbenici postaju zlim demonima  zajedničko podrijetlo mnogih mitologija svojstvenim Indoeuropljanima

-

-

-

-

-

-

-

Arthur Schopenhauer držao je indijsku mitologiju najmudrijom od svih – mnoštvo bogova, splet politeizma i monoteizma granice ljudi, bogova i demona krajnje su neodređene, bogovi su posve ljudski, a ljudi lako prelaze u bogove  svojevrsno jedinstvo bogova postiže se učenjem o tzv. avatarima, silascima, pojavnim oblicima vrhovnog boga Višne postoji četiri ili pet različitih - najpoznatija je ona u kojoj Višnu u avataru patuljka stvara svijet u tri koraka. Demoni su prema toj verziji osvojili postojeći prasvijet pa su ih potisnuti bogovi molili da im udijele barem neki dio. Predložili su da taj dio bude velik onoliko koliko može opkoračiti Višnu koji je bio u avataru patuljka. Naivni su demoni pristali, a Višnu je tako tri puta koraknuo da je opkoračio cijelu zemlju, pa zatim zrak i na kraju nebo, stvorivši čitav poznat svijet. Višna, Šiva, Prajapati, Rama i Sita, Kršna i boginja smrti Kali – najčešća su imena obrađivana i u književnosti Zapad je najviše fascinirala zamisao o temeljnom jedinstvu čovjeka i svijeta, a izražena je u učenju o istovjetnosti Atmana i Brahmana  Brahman je pri tome nešto poput istinosne riječi koja izriče najdublju spoznaju zbilje, a objavljuje se i kao svijet i kao Veda, Atman je nešto poput vlastitog ja, koje se ostvaruje kako u osobnosti pojedinca tako i u cjelokupnom svemiru kineska je kultura u cijelom svojem tisućljetnom slijedu (4500 godina) visoko cijenila osobito pjesništvo u Kini su vrlo rano postojale dvije velike religije, već u 5 st. pr. Kr.  konfucijanizam i daoizam (taoizam) kineska mudrost ujedinjuje mitološke predodžbe s apstraktnim načelima i konkretnim uputama o svagdašnjem životu, pa je ona i mitologija i filozofija i religija i književnost ujedno prema jednoj verziji svijet nastao iz kaosa, a prema drugoj napravljen je iz patuljkova tijela zapadno je mišljenje do danas najviše fasciniralo učenje o Yinu i Yangu, koji znače nešto poput temeljnih načela kozmičkog dvojstva, a ujedno su temeljna načela odvijanja svjetskog zbivanja, kakvo se shvaća kao neprestano kretanje između dviju temeljnih suprotnosti: muškog i ženskoga, vode i vatre, sunca i mjeseca, svjetla i tame, četverokuta i kruga to je učenje temelj i jedne od najstarijih i najneobičnijih knjiga u svjetskoj povijesti – Knjige promjena (Yi jing)  uputa za proricanje; sastoji se od opisa i komentara 64 heksagrama, likova od 6 crta, od kojih neprekinuta odgovara Yangu, a prekinuta u sredini Yinu. Proricanje se obavlja tako da se postavi pitanje, zatim se bacaju štapići, ili u novije vrijeme novčići, pa se prema tome odredi odgovarajući heksagram. osnivači velikih religija kao Isus, Buda, Zaratustra, Konfucije, Lao Zi ili Muhamed uvijek su naglašavali i da su obnovitelji, koji jedino žele nanovo uspostaviti tradiciju koja je zaboravljena, izobličena ili krivo tumačena ustvrditi da je u mitologiji tajna početaka svjetske književnosti, bilo bi pretjerano, jer bismo lako izgubili iz vida razliku između mitskog vjerovanja o obveznoj istini i neobveznosti fikcije koja nam barem danas omogućuje da govorimo o estetskoj dimenziji književnosti

2. DREVNI ISTOK. TEMELJI VELIKIH RELIGIJA

-

-

-

-

razliku između religijske, svete književnosti (scriptura) i svjetovne književnosti (litteratura) uspostavio tek europski srednji vijek, a razlike između filozofije i književnosti, te književnosti i znanosti nisu ni do danas svuda jasno odredive o počecima književnosti prisiljeni smo govoriti jedino na način da projiciramo naše iskustvo u prošlost najstarijim poznatim tekstovima valja pridodati teškoće u rekonstrukciji i prevođenju  sačuvani tekstovi često su okrnjeni, fragmentirani i u dijelovima, zbog tih se teškoća prijevodi uvelike međusobno razlikuju, ali seosnovna tematika može razabrati povijest pisane svjetske književnosti započinje staroegipatskom književnošću – sačuvani tekstovi pokazuju postojanje djela kakva bismo danas mogli nazvati lirskim pjesmama (osobito ljubavnim i refleksivnim), pa himnama i tužaljkama, pričama i bajkama, a neka sadrže i elemente drame neki se pripisuju pojedincima – Pouka mudrosti državniku Phanotepu (2400. pr. Kr.) ili neke himne Ehnaton tekst Razgovor razočarana čovjeka i njegove duše (nastao oko 2250. prije Krista), a za zbornik ljubavne poezije Pjesme s rijeke (15. st. pr. Kr.) znanstvenici drže da se u svim tim tekstovima može razabrati nešto što bismo danas shvatili kao književnu tehniku  njihova jezična organizacija razlikuje se od običnoga govora, a tematika odgovara onoj koja se nalazi u klasičnoj rimskoj i grčkoj književnosti priča Sinuheova priča – napisana u prvome licu i ima značajke autobiografije; razvija se postupcima nalik modernim pripovjednim tehnikama staroegipatska književnost nema epa, za razliku od podjednako stare književnosti naziva babilonsko-asirskom, prema Babiloncima i Asircima, ili mezopotamijskom, prema zemljopisnom predjelu  zapisana klinastim pismom na sumerskom i, većinom, akadskom jeziku Ep o Gilgamešu – na akadskom jeziku; najstariji ep svjetske književnosti o pretpostavlja se da je zapisan oko 1700. prije Krista o imao i kultno značenje, pripadao svetim tekstovima, njegova je tematika izvorno mitološka o oblikovan je ponavljanjem po smislu paralelnih polustihova i namjerno rabljenim stilskim sredstvima kao što su ponavljanja, formularni opisi, umetnute priče i ostala sredstva retardacije o razvija pripovijedanje na način kakav srećemo tek u romanima, a koji ne poznaju kasniji glasoviti epovi o karakter Gilgameša mijenja se tijekom epa: on je najprije bezosjećajni tiranin, ali kad se sprijatelji s Enkiduom kreće u pothvate koji pomažu ljudima, a koji se ne sviđaju bogovima o izuzetno je uvjerljivo opisano kako se užasnuo nad fenomenom smrti (nakon smrti prijatelja), shvatio je da se smrt ne događa uvijek samo drugima o pesimizam smrtnika povezan sa silovitošću prkosa o sadržaj: junak Gilgameš tiranski vlada Urukom, bludniči i razmeće se podvizima. Na molbu građana Uruka, bogovi stvaraju Enkidua (poput poluživotinje) koji se sukobljava s Gilgamešom, no oni postaju prijatelji. Zajednički odlaze u razne pothvate, ali božica Ištar osveti se Enkiduu jer su ubili njezina čudovišnog bika te on umre. Gilgameš se ne može pomiriti sa smrću voljenog prijatelja. Odlazi u Podzemlje gdje sreće Utnapištima koji mu priča priču o velikom potopu. Gilgameš pronađe travu života koju mu ukrade zmija te se on vraća sa sviješću o tome da ne može izbjeći smrt. Enuma Eliš - drugi ep mezopotamijske književnosti, više je isključivo sakralnog karaktera, opisuje postanak svijeta i bogova

o tema odnosa književnosti i religije – religija do najnovijeg vremena prožima cjelokupnu književnost i sustavi njezinih motiva, slika i tipova ugrađeni su u svojevrsnu ''pozadinu'' bez koje se književnost ne može uistinu razumjeti BIBLIJA - sveta knjigoa Židova i svih kršćana  usmjeravala europsku kulturu više od dva tisućljeća - zbornik jedne razvijene, bogate i raznolike književnosti, ima iznimno književnoestetsko značenje 1. Stari zavjet nazvan je prema savezu Boga s izabranim židovskim narodom - tekstovi Starog zavjeta nastajali su vjerojatno gotovo tisuću godina (1000. god. pr. Kr -100 god. pr. Kr.), a Novi zavjet nastaje u prvom stoljeću, s time što su tekstovi konačno dotjerani vjerojatno tek u 5. ili 6. stoljeću. - bibličari tekstove Starog zavjeta dijele na povijesne, poučne i proročke knjige, pa je ta podjela prenesena i na Novi zavjet - opći ''biblijski stil'' ima određene osobitosti koje se mogu povezati s osobitostima židovske mitologije - prije svega monoteizmom i bogom koji je transcendentni stvoritelj svijeta. o prožima ga ton objave – Bog u tim tekstovima govori preko nadahnutih pojedinaca, primjereno njihovom razumijevanju, pa je u njegovim slikovitostima i usporedbama uvijek prisutna vertikala: Bog ''odozgo'', ''iznad'' prirode govori Abrahamu, Adamu i Mojsiju, te primjerice Jobu - Petoknjižje – prvi dio Biblije; predaja ga pripisuje Mojsiju, a zapravo je svojevrsna povijest izraelskog naroda kojemu je podrijetlo mitski objašnjeno o sadrži temeljne mitove o postanku svijeta i čovjeka, o prvom grijehu i prvobitnim bitnim događajima povijesti o opisani likovi poput Mojsija, Salomona, Noe, Davida, Samsona i Dalile, te mnoge legendarne priče – Knjiga o Esteri, Knjiga o Ruti, Knjiga o Juditi o u poučnim knjigama ističe se Knjiga propovjednikova – bliska filozofiji (refleksivni odnos prema životu i svijetu) o kao posebne književne vrste ističu se Pjesma nad pjesmama (epitalam, svadbena pjesma), te Knjiga o Jobu koja sadrži izrazite elemente dramske napetosti i znači temeljnu raspravu o odnosu čovjeka i Boga o važni su i pjesnički oblici skupljeni u Knjizi psalama – utemeljili tradiciju pjesničkih oblika sa snažnim slikama, jakim osjećajima i uzvišenim stilom -

-

2. Novi zavjet – napisan je nakon smrti Isusa Krista svojevrsna je obnova Staroga, jer izlaže život i učenje Isusa Krista, koji sklapa novi savez Boga s kršćanskom Crkvom sadrži opis Isusova života i učenja, a sastoji se od 27 knjiga, podijeljenih na: o povijesne knjige – Evanđelja i Djela apostolska o poučne knjige – Poslanice apostola o proročku knjigu – Otkrivenje (s njom završava Biblija) temeljno mu je uporište vjerovanje da je Isus Krist sin Božji i da je poslan kako bi patnjom i uskrsnućem spasio čovječanstvo od prvoga grijeha i time započeo novu epohu u povijesti Evanđelja su temeljni dio Novog zavjeta - četiri evanđelista, Matej, Marko, Luka i Ivan, opisuju Isusov život i propovijedaju njegovo učenje o uvijek se pripovijeda o događajima iz Isusova života, o njegovim čudesnim djelima i postupcima u kojima se razabire njegova božanska priroda, a u njegovim riječima uspostavlja se jedinstvo života i djela koje čini osnovicu kršćanske religije

o za razliku od Starog zavjeta stil je u njima manje raznolik, jednostavan je i pristupačan, no izuzetno slikovit o istuču se Isusove parabole – žive usporedbe -

Djela apostolska i poučne Poslanice utemeljuju kasniju kršćansku teologiju Otkrivenje je izuzetno uvjerljivim stilom, bogatstvom vizija i slikovitom simbolikom postalo uzorom apokaliptične književnosti

VEDE - imaju ulogu Biblije u književnosti Indijskog potkontinenta - svete knjige velikih svjetskih religija hinduizma i brahmanizma, no one se ne mogu shvatiti kao razrađeni i utvrđeni religiozni kanon kakav je prisutan u Bibliji - ne mogu se nazvati ''svetim pismom'' jer su u izuzetno dugom razboblju prenošene isključivo usmenom predajom: svećenička kasta brahmana bila je zadužena učiti ih napamet i tako predati idućim generacijama - prema rekonstrukciji jezika pripadaju najstarijim poznatim tekstovima – nastajale otprilike 1500. prije Krista pa do početka nove ere - naziv izveden iz korijena vid – znati; ili reći, kazati - podijeljene na četiri zbirke (samhita): o Rgveda – zbirka znanja sadržanog u stihovima o Samaveda – zbirka znanja sadržanog u melodijama o Yajurveda – zbirka znanja o žrtvenim obredima o Atharvaveda – zbirka znanja o izrekama pri čaranju -

Rgveda – najstarija i najopsežnija zbirka; isprepliću se himne izazivanja antropomorfnih bogova s prepričavanjem mnogih mitova, osobito o bogu Indri bogovi se u himnama slave uzvišenim stilom i slikovitim se usporedbama opisuju njihove osobine najveći broj tekstova bavi se žrtvenim obredima shvaćenih u smislu pogodbe – dajemo bogovima, da bi oni dali nama ne postoji jedinstvena mitologija zato što postoji više ''vedskih škola'' koje se međusobno znatno razlikuju i zato što se Vede nastavljaju u opsežnim komentarima, nazvanim Brahmane, a oni čine korpus samostalnih tekstova možemo dodati i Upanišade – temeljni tekstovi na temelju kojih su se razvile filozofskoreligijske škole Vedante, Samkhye i Yoge postoji poteškoća u shvaćanju indijskih epova Mahâbhârate i Râmâyane – mogu se shvatiti kao književna djela, kao izvori religije, kao izvori mitskih predodžbi i kao primjeri filozofskih spekulacija

Mahâbhârata - samo se prema uvjetnoj projekciji može nazvati epom zbog opsega  ima 200 000 stihova - starost joj je nemoguće odrediti, drži se da je nastajala od 4.st.pr.Kr. do 4.st.pos.Kr. - od epizoda najbliže su europskom ukusu Pjesma o kralju Nali, Priča o Savitri, a najpoznatija i najglasovitija je Pjesma uzvišenog napisana kao razgovor jednog od glavnih junaka epa (Argjune) i boga Kršne pred konačnu bitku Râmâyana (''Ramin udes'') - gomilanjem građe sličan je Mahâbhârati, ali je kraći (48 000 stihova) i kompozicijski cjelovitiji

-

također je nastao tako što su se oko stare jezgre (negdje u 4.st.pr.Kr.) postupno okupljali dodatci i umetale epizode sve do 3.st. legenda ga pripisuje mitskom pjesniku Valmikiju – smatra se tvorcem stalnog pjesničkog oblika, tzv. sloke govori o doživljajima Rame i Site, kraljevskoga para koji je ideal bračne sloge i vjernosti  temeljna priča nema ni karakter ni junačke epike ni ljubavnih romana, nego je toliko puna fantastike da podsjeća na bajku; znatnu ulogu igraju životinje

Budizam je učenje koje je od šestog stoljeća nadalje iznimno utjecalo ne samo na indijsku nego i na kulture svih susjednih zemalja, pa time i na cjelokupnu svjetsku književnost - osnivač je budizma Gautama Buddha (563-483.) - budistički kanon čini Tipitaka (''tri košare'') – izloženo učenje prema predaji Budinih učenika; donekle odgovara Novom zavjetu - osim zapisanih Budinih govora sadrže i komentare, filozofsko-religijske traktate i lirsku poeziju - temelj je budizma učenje o ''četiri plemenite istine'':  život je patnja  uzrok patnji je želja za životom koja određuje sudbinu (karma) svakog čovjeka i dovodi do ponovnih utjelovljenja (samsara), koje su i opet pune patnje  čovjek se može osloboditi patnje jedino oslobađanjem od strasti i želje  spas se sastoji u nirvani, stanju u kojemu su poništeni svijest i individualnost  do spasa vodi osmerodijelna staza koju čine prava vjera, odluka, riječ, čin, život, težnja, mišljenje i prava sabranost -

-

-

pripovijetke u Indiji već su vrlo rano imale takav utjecaj da je čak postavljena hipoteza prema kojoj sve pripovijetke potječu iz Indije takva je zbirka Pančatantra (''pet pripovijedaka'', ''petoknjižje'')  zbirka poučnih priča i basni, isprepletenih stihovima i epigramima, a komponirana je kao niz slikovitih pouka koje je sastavio mudri brahman Vishnusarman na zahtjev kralja Amarasaktija. Brahman je prema legendi sastavio pet knjiga od kojih se svaka sastoji od okvirne poučne priče, a u koju su potom umetnute druge priče, njihova objašnjenja i primjeri  najviše su rasprostranjene basne i iz njih su tematiku crpili europski pisci i drama je u Indiji vrlo stara, premda se sačuvani tekstovi visoke vrijednosti javljaju tek u 5. stoljeću indijsko je kazalište prema predaji božanskog porijekla: sam Brahma ga je darovao ljudima i propisao pravila kazališnih izvedbi danas se uglavnom drži da je indijska drama, slično kao i grčka, nastala iz pučkih obrednih svečanosti indijsko je kazalište dalo prednost plesu, pokretima i pjevanju, pa su i dramska ostvarenja više nalik operi ili pantomimi, temeljni su pokreti ruku i prstiju drama Sakuntala je obrada epizode iz Mahâbhârate, napisao ju je dramatičar Kalidasu o nema prave dramske napetosti, motivi postupaka likova nisu uvjerljivi, no ono što izaziva dubok dojam jest visoko stilizirani lirski opis ženske ljubavi, kao i svojevrstan bajkovit svijet u kojemu se čudesno i svagdašnje isprepliću u konačnoj pobjedi iskrenosti i osjećaja nad spletom nesreća koje uvijek vrebaju u ljudskoj sudbini Kalidasa je najvažniji i najpoznatiji predstavnik klasičnog sanskrtskog pjesništva, zvanog kavya, čija se lirska djela Oblak glasonoša i Godišnja doba, te epovi Pleme Raghuevo i Povratak Kumare drže vrhovima indijske književnosti

Arapska književnost svoje temeljno nadahnuće nalazi u najmlađoj svjetskoj religiji, islamu, i u njegovoj svetoj knjizi KUR'AN (al - Qur'an, ''što je za čitanje'') - sadrži tekstove koje je prema islamu anđeo objavljivao proroku Muhamedu u gradovima Meki i Medini, u vremenu od 612. do 639. - Kur'an se sastoji od poglavlja, sura, koja nisu poredana vremenski nego po duljini: dulja dolaze ispred kraćih - Muhamed je poglavlja znao napamet i prepričavao ih je svojim učenicima koji su ih kasnije zapisali; konačnu verziju sastavila je posebna komisija po nalogu trećeg Kalifa Osmana 645. - Kur'an izlaže religijska načela, kraći pripovijedni odlomci ugrađeni su u pouke, a brojni su nalozi i opomene, kao i moralni i zakonski propisi - sve je podređeno strogom monoteizmu i strogom moralnom kodeksu, a sve se izlaže s temeljnom svrhom da se pridobije čitatelja - stil odgovara nadahnutoj propovijedi, slikovit je i vrlo izražajan - Kur'an je svojevrstan ključ za razumijevanje cjelokupne književnosti svih islamskih zemalja -

Kina – dvije su njezine religije, konfucijanizam i daoizam, oblikovane već vrlo rano, u 5. st. pr. Kr., a i treća, budizam, preuzeta je iz Indije

-

osnivač konfucijanizma je Kung-fu-tse (551.-479.) – kasnije dobio i naziv ''Zi'', učitelj, a misionari su polatinili njegovo ime u Confucius Ako niti život ne poznajemo, kako bismo tek mogli poznavati smrt, jedna je od njegovih glasovitih izreka tvrdi kako ništa novo ne želi ni ustvrditi ni naučavati, nego jedino želi održati i obnoviti tradiciju Konfucije je sakupljao, a možda i redigirao stare rukopise, pa mu se pripisuje i temeljni zbornik stare kineske poezije Knjiga pjesama (Shijing), u kojoj je on odabrao 305 od nekih 3000 pjesama  raznolika tematika

-

-

utemeljitelj daoizma je Lao Ce (Lao-tse) njegovo je učenje zabilježeno u knjizi Dao de jing – sadrži zbirku izreka i stihova, konačno oblikovanih tek u 3. st. pr. Kr.  najviše prevođena kineska knjiga uopće daoizam naglašava apstraktnu spekulaciju s elementima mistike 3. ANTIKA

-

književni slijed može se pouzdano pratiti od početka antičke književnosti književnost koja je rođena u Grčkoj, nastavljena u Rimu, ostala je do danas ne samo početak i temelj nego nepremašen uzor sve do naših dana antički = star, ali i dragocjen, visoko vrijedan književnost u onom smislu u kojem je danas shvaćamo, čitamo i razumijevamo, najčešće se i jedino pojavljuje u staroj Grčkoj antička je književnost, kao i cjelokupna umjetnost, uspostavila nešto poput ideala ljepote; jedino je ona istakla i naglasila književnosti svojstvenu ''estetsku funkciju'' novija istraživanja donose da je tek grčko pismo omogućilo da se kultura u cjelini okrene prema pismu, što klinastom pismu i hijeroglifima nije moglo uspjeti u Grčkoj je učinjen bitan okret od mitologije prema filozofiji i znanosti: suprotstavljen je jedan način mišljenja – mythos, drugom načinu logos, a koji je temelj na kojemu su zasnovane sve promjene ne samo mišljenja nego i zbilje, koje su započele u književnosti, religiji, društvenoj organizaciji, pa i cjelokupnom shvaćanju čovjeka i svijeta

-

antika je epoha koju čini kontinuirani razvitak dviju velikih književnosti – grčke i rimske, a traje otprilike od 800. prije Krista do propasti Rimskoga Carstva 476., ili kakvih drugih povijesnih događaja, do polovine 5. stoljeća uobičajeno je da se u pregledima dijeli na grčku i rimsku, pri čemu valja odmah napomenuti da se time ukida povijesni slijed jer u dugom razdoblju obje književnosti postoje usporedno rimska se književnost razvila na temelju preuzimanja nasljeđa starije i razvijenije grčke književnosti, ali je tom temelju dala veliku vlastitu osobitost

A) GRČKA KNJIŽEVNOST -

započinje Homerovim epovima koji su nastali oko 800. prije Krista i konačni su rezultat duge usmene tradicije - Homer – prema riječima Platona, bio učitelj svih Grka o legendarna osoba rasprave oko tzv. homerskog pitanja dvojile u njegovo povijesno postojanje o danas prevladava mišljenje da je neki genijalni pojedinac ili pojedinci – na temelju postojeće tradicije oblikovao Ilijadu i Odiseju, dva temeljna djela europske književnosti o toretičar interpretacije Erich Auerbach smatra da su napisane ''horizontalnim stilom'': nižu se opisi i epizode izazvane bilo kakvim povodom, tako da cjelina radnje sporo napreduje, ali se u brojnim detaljima opisa i razgovora razotkriva složen svijet događanja, radnji i likova ILIJADA - opsežan spjev od 15 693 heksametra (stiha od 6 stopa kojega su Grci smatrali darom boga Apolona) - naziv nosi po Iliju, drugom imenu grada Troje, a posvećena je opisu ratnog pohoda na Troju, koja je na kraju epa osvojena nakon dugotrajne opsade, razorena i spaljena - taj gusarski pohod mitološki je obrazložen otmicom Helene, najljepše žene na svijetu  Helenu je dobio Trojanac Paris zaslugom boginje Afrodite, no Helena je bila žena Menelaja. Ženska ljepota i muška taština bile su povod vjerojatno najglasovitijem ratu u povijesti svjetske književnosti. I bogovi su se u sukobu Grka i Trojanaca podijelili, pa su Hera i Atena pomagale Grcima, a Afrodita Trojancima - radnja epa počinje tek pred sam kraj sukoba u posljednjem i ograničava se na 51. dan, s time što se u brojnim epizodama stalno spominju i opisuju raniji događaji - takva je kompozicija postala uzorom gotovo svih velikih kasnijih epova: pripovijedanje koje počinje in medias res -

Ilijada počinje zazivanjem muze i opisom svađe između Agamemnona, vođe pohoda, i Ahila najvećeg grčkog junaka Grci su sagradili drvenog konja u kojem su se sakrili odabrani junaci, a naivni Trojanci povjerovali su da Grci odustaju od opsade, srušili dio zidina i Troja je spaljena i razorena s iznimnim umijećem opisani su junaci, njihovi međusobni odnosi, njihova oprema i njihova shvaćanja, osjećaji i odnosi s bogovima smisao za detalje igra veliku ulogu karakteri junaka izvanredno su ocrtani: oni su strastveni, rječiti, nagli i često okrutni, ali su u svakom pogledu istinski ljudski; boje se smrti, ali svi teže i svojevrsnoj besmrtnosti Ilijada je pjesma u ratu u kojoj su sve najgore i sve najbolje ljudske osobine došle do izražaja

ODISEJA - nešto kraća, ima 12 110 heksametara

-

-

-

tematikom i stilom dosta se razlikuje od Ilijade, tako da mnogi znanstvenici drže da ju je oblikovao drugi pjesnik, možda žena opisuje pustolovine Odiseja nakon Trojanskog rata, kada se vraćao kući, na rodni otok Itaku, gdje su ga čekali žena Penelopa i sin Telemah 20 godina brojne i raznolike pustolovine velikim dijelom pripovijeda sam Odisej – u brojnim pustolovinama izgubio sve drugove, a na povratku kući čekaju ga neprijateljski prosci  uz pomoć sina pobio je sve prosce, a bogovi su njemu i Penelopi vratili mladost pa je dugo poživio sretno vladajući na Itaki kompozicija Odiseje znatno je složenija od kompozicije Ilijade  radnja se često prekida, brojne epizode su raznovrsne, no čežnja za dobrom stalno prožima nadljudske napore i pothvate junaka, on čak odbacuje ljubav boginje i njezin dar besmrtnosti Odisej se odriče besmrtnosti, upravno onoga čemu je Gilgameš težio čežnja za povratkom domu dobiva simboličko značenje: lutanje u prostoru i vremenu, gonjeno težnjom za povratkom, tematika je brojnih djela svjetske književnosti, pa je Odiseja ne samo početno nego i jedno od temeljnih djela svjetske književnosti veličina Homerovih epova jest u obuhvatu cijelog jednog svijeta rane antike, ispunjenog bogovima i ljudima, mudrošću i ludošću...koji pripadaju jednom uređenom kozmosu

Hesiod – drugi najveći grčki pjesnik, njegova djela imaju utvrđenu povijesnu pozadinu - on sam spominje u uvodu u svoj ep Teogonija podatke o sebi: otac mu se zbog siromaštva doselio iz Male Azije u Beotiju, živio je u malom selu Askri i da se s bratom sporio u dugoj parnici - predaja – utemeljitelj poučnog, didaktičnog pjesništva - epovi Teogonija –''postanak bogova'' i Poslovi i dani sigurno njegovi - živio na prijelazu iz 8. u 7. st. prije Krista - Hesoid slavi umjerenost i moralne vrline, nasuprot ratničkom i ne baš odveć moralističkom Homeru - Teogonija – prva velika umjetnička sinteza pripovijesti iz grčke mitologije - Poslovi i dani – opomena bratu Perzu, koji se savjetuje kako da stekne i održi imetak na častan način - u Hesiodovu pjesništvu prisutan je i pesimizam -

nakon Hesioda, u 6. i 7. stoljeću dolazi do PROCVATA GRČKE LIRIKE. Grci nemaju suvremeni jedinstveni pojam lirike jer lirsku poeziju povezuju s pjevanjem, uz pratnju lire ili frule naziv melika obuhvaća uglavnom sve rane lirske vrste koje su se izvodile uz glazbenu pratnju, a elegija i jambi bili su nazivi za recitativne vrste, određene vrstom stiha Alkej (7/6. st. pr. Kr.) i pjesnikinja Sapfa (prva polovica 6. st. pr. Kr.) priznati su klasici himne, patriotske i ljubavne lirike o s otoka Lezbosa (bio vrsta kulturnog središta) o prema tek fragmentarno sačuvanim opusima postižu visok umjetnički doseg u oblikovanju kratkih, jezgrovitih i slikovitih jezičnih tvorevina o Sapfina je ljubavna lirika, s određenim izljevima strasti i opisima njezinih štićenica (vodila je neku vrstu škole za djevojke) i određenim ''životnim poukama'' izazvala takvo zanimanje da su neke legende dovele do naziva ''lezbijska ljubav'', pa i do toga da je bila Platonova muza

-

-

-

Anakreont (druga polovica 6. st. pr. Kr.) – utemeljitelj cijelog jednog tipa lirike  anakreontika ili anakreontska lirika - kratkim i zvučnim stihovima slavi vedre strane života, radosti što ih čovjek može naći u ljubavi, vinu i veselo raspoloženom društvu prijatelja o utjecaj njegove zbirke pjesama Anacreontea izravno se osjeća u mnogim lirskim pjesmama 18. i 19. stoljeća o takvom pjesništvu pripada i posebna vrsta – ditiramb Pindar (oko 518.-442.) – najglasovitiji predstavnik korske lirike koja je duža i koju su recitirali korovi o svojevrsan utemeljitelj ode o Pindarove ode pisane su svečanim stilom, u smislu metričkih uzoraka dosta su raznolike, ali su uvijek podijeljenje na strofe i antistrofe; slave pobjednike na Olimpijskim igrama o nsjveći grčki liričar Ezop (6. st. pr. Kr.) – prema predaji izmisli basnu o podatci o njegovu životu oskudni: bio rob i služio je više gospodara; navodno bio ružan, što je možda aluzija na njegov temeljni književni postupak: izobličivši ljude u životinje, basna obrće spoznaju koja bi trebala glasiti ljudi su životinje su životinje su ljudi o sažete pričice, obično dramske strukture, kratke ekspozicije, zapleta i iznenadnog raspleta, njeguju se i oblikuju na različite načine o zbornik basni nastao vjerojatno dosta kasnije, a obuhvaća i priče koje nisu basne o ubasnama oblikovana svojevrsna životna mudrost, koja se izvan književnosti ne bi mogla izreći niti oblikovati

Liriku i basnu i klasičnom dobu grčke književnosti – 4. i 5. stoljeće prije Krista – zamjenjuje GRČKA TRAGEDIJA. - tri grčka tragičara Eshil (525. – 456. pr. Kr.), Sofoklo (496. – 406.) i Euripid (485. – 406.) - Eshilova trilogija Orestija dijeli se na: 1) prvi dio nazvan Agamemnon – Klitemnestra se osvećuje Agamemnonu zbog smrti kćerke Ifigenije i ubije ga uz pomoć Egista; 2) drugi dio nazvan Žrtva na grobu – Orest (Elektra ga nagovorila) osvećuje očevo ubojstvo i preodjeven u putnika zajedno s prijateljem ubija majku Klitemnestru i Egista; 3) treći dio Eumenide – Oresta progone furije, Apolon mu pruža zaštitu i šalje ga Ateni koja ga pred atenskim sudom oslobađa krivnje dok furije bijesne, Atena ih smiruje -

-

radnja je nalik na suvremenu dramu: strasti, složeni osjećaji, ubojstva i krize savjesti; u pozadini mitologija, unutar koje su likovi i njihovi međusobni odnosi opširnije razrađeni rasprave o podrijetlu grčke tragedije i o razlozima zašto je ona temelj na kojem se gradio možda i najvažniji dio svekolike europske dramske književnosti  Aristotelovo mišljenje jest da se tragedija razvila iz obreda u čast boga Dioniza, kada su zborovi recitirali određene obredne pjesme, pa se zborovođa postupno izdvojio i dodavan mu je najprije jedan, a zatim dva sugovornika o današnje teorije smatraju da je taj proces trajao duže vrijeme i da se ne veže samo uz obrede u čast Dionizu tragedija imala kultno značenje: njezino se izvođenje smatralo svečanošću, no ona se od pravih obreda razlikuje time što su postojali glumci, izvođači i publika Eshila – otac tragedije o napisao dvadesetak drama, sačuvano samo sedam, a osim navedene trilogije najviše se cijene Sedmorica protiv Tebe te Okovani Prometej

-

-

o pripovijedanje zamijenjeno monolozima i dijalozima te dijelovima koje izgovara kor o uveo drugog glumca na scenu, a način na koji govore njegovi likovi i kor prepun je metaforike, krasi ga uzvišeni stil i svečana dostojanstvenost Sofoklo – u nekim elementima usavršio grčku tragediju o napisao 123 dramska djela, u cjelini sačuvano sedam tragedija: Ajant, Elektra, Kralj Edip, Antigona, Edip na Kolonu, Trahinjanke i Filoktet o uveo i trećeg glumca, donekle umanjio ulogu kora, a naglasio je dramsku radnju i dijaloge  grčka tragedija dobila preglednu i jasnu kompoziciju, napetost koja postupno raste do tragičnog razrješenja i dijaloško suprotstavljanje likova koji zastupaju protuslovne misaone stavove o Kralj Edip – najbolji primjer cijele književne vrste tragedije  ista vještina u vođenju radnje i u Antigoni o najvažnije je što je Sofoklo razvio dramu kao književnu vrstu do tog stupnja u kojem je ona, postigla savršen oblik (Aristotela – prvi i najvažniji teoretičar drame)  nenadmašni uzor dramatičara i zato što je uspostavio takvu vezu između dviju umjetnosti, kazališta i književnosti, u kakvoj se one međusobno uvjetuju: ono što se prikazuje na sceni uvjetuje unaprijed zadani tekst, a takav je tekst opet uvjetovan zahtjevima koje postavlja scena Euripid – za života najmanje omiljen dramatičar, ali je nakon smrti dostigao slavu svojih prethodnika o Aristotel ga je nazvao najtragičnijim od svih pjesnika o od njegovih 90 drama sačuvano je 19, od njih su najpoznatije i najviše cijenjene: Medeja, Hipolit, Elektra, Ion, Mahniti Heraklo, Ifigenija na Tauridi i Bakhe o najviše vremena posvetio psihologiji likova –začetnik i čest uzor kasnije tzv. psihološke drame o kao sljedbenika sofista Protagore, Euripida prvenstveno zanima unutrašnja borba osoba koje razdiru suprotstavljene strasti i koje stradaju u obratima sudbine o Euripida osobito zanimaju ženski likovi, što je zanimljivo jer žene u staroj Grčkoj ne gledaju predstave, a ženske likove glume muškarci  duboko ušao u žensku psihologiju o Euripid često koristi postupak nazvan deus ex machina (bog iz stroja)  na završetku drame posebnim mehanizmom spušta se na pozornicu neko božanstvo, a ono onda najčešće nekim zapovijedima ili prizivanjem budućnosti razrješuje preostale napetosti i konačno zaključuje radnju o služi se prepoznavanjem – posebnim postupkom u kojem se otkriva tko je tko u drami, kao i tzv. metateatarskim efektima

GRČKA KOMEDIJA – izraz nečega što su Grci pripisivali svojim bogovima – smijeh je jedino konačno razrješenje onoga što se nikako drugačije ne može riješiti - također nastala iz obreda – pretpostavlja se da je naziv nastao od komos (veseli ophod) i ode (pjesma) –radilo se o veselim i razuzdanim obredima, najčešće onima kojima se slavila plodnost, a u kojima su se izmjenjivale rugalice, šale i pogrde, te izokretale uobičajene vrijednosti - kao književna vrsta razvila se nakon tragedije - nije bila cijenjena jer se držala pučkom zabavom - utjecaj tragedije u njezinom književnom obliku svakako je prisutan - važnu ulogu ima kor, koji je činila neka fantastična, odjećom označena skupina: žabe, ptice ili oblaci - kompozicijski također odgovarala tragediji, imala nešto duži prolog u kojem se objašnjavala radnja i namjere, a važnu su ulogu imale i parabaza (središnja pjesma kora upućena publici), i agon (svojevrsno natjecanje dvaju aktera drame u kojem jedan obično zatupa mišljenja i stajališta autora)

-

Aristofan (oko 445. – 385. pr. Kr.) – jedini velikan komedije: vladao atenskom scenom 40 godina o pripisuju mu se 44 komedije, od kojih su 4 prijeporne, a u cjelini ih je sačuvano 11 o najviše se cijene: Oblaci, Ose, Mir, Ptice, Lizistrata, Žabe i Žene u narodnoj skupštini o Aristofanove komedije bave se uvijek suvremenim događajima te poznatim osobama i najčešće kulturnim i političkim aferama o ismijavao je sve i svakoga, ali ipak se svuda osjeća naglasak na svojevrsnom tradicionalizmu; posebno ismijao reformatore o Aristofan je i utemeljitelj svojevrsne satiričke utopije

-

nakon Aristofana i njegova doba komedija u Grčkoj nije zamrla, ali su djela komediografa tzv. srednje i nove komedije tek djelomično sačuvana jedino Menandar (343. – 291. pr. Kr.) uspio dosegnuti barem neke vrijednosti stare komedije o napisao više od stotinu komedija, no sačuvala se u cijelosti samo jedna – Čovjekomrzac o njegove komedije nadrasle određenu shematičnost i statičnost radnje u novoj i srednjoj komediji izvrsnim karakterizacijama likova, znalački izvedenim zapletom i vrlo uspješnim dijalozima

-

-

uz grčku epiku, liriku, tragediju i komediju, ne manji doprinos svjetskoj književnosti čine filozofija, historiografija i retorika.; premda danas odvajamo filozofiju, povijesnu znanost i retoriku kao teoriju govorništva od književnosti

GRČKA FILOZOFIJA - umjetnička i književna - samosvojna i neponovljiva kao fenomen ugrađen u temelje europske i svjetske kulture - počeci grčke filozofije povezani s mitskim mišljenjem i usmenom kulturom - iskaz prvog filozofa u europskoj povijesti, Talesa iz Mileta (6.st. pr. Kr.) da je sve voda, kao i njegovo obrazloženje zašto je voda počelo svijeta, takva novina u svjetskoj kulturi da se može usporediti jedino s iskazima utemeljitelja velikih svjetskih religija - napori grčki filozofa nisu iznevjerili temeljnu zamisao da se čovjek može i mora osloniti jedino na vlastito iskustvo, na vlastito mišljenje i shvaćanje kako sama sebe tako i svega što ga okružuje - Sofisti – prvi svjetovni intelektualci u svjetskoj povijesti - težili svestranom obrazovanju i poučavali su druge - mnogi od njih bili su izvorni filozofi; Protagora autor izreke: Čovjek je mjerilo svih stvari; postojećih da jesu, a nepostojećih da nisu. - sofisti su izašli na zao glas zahvaljujući Sokratovoj kritici i Platonovim spisima -

-

Sokrat i njegova sudbina – osuđen je na smrt zbog optužbe da ne vjeruje u drevne bogove, da uvodi demone i kvari mladež – nadahnjivali su mnoga književna djela tijekom tisućljeća Platon (427. – 347. pr. Kr.) – u umjetnički vrijednom djelu Obrana Sokratova opisao sudski proces Sokratu i njegovo ponašanje i učinio ga glavnim sugovornikom u brojnim djelima: Fedon, Gozba, Protagora, Gorgija, Teetet, Parmenid, Sofist, Kratil i Država; jedino se u njegovom posljednjem velikom djelu Zakoni Sokrat ne pojavljuje dva posve oprečna načina filozofiranja nalazila temeljno uporište u Platonovim spisima: a) zamisao o idejama koje jedino čine pravu stvarnost; b) određeni mitološki i mistički elementi

-

Aristotel (384. – 322.) – drugi najveći filozof antike o brojna njegova djela zahvaćala su sva područja grčke znanosti

o u strogo filozofskom smislu najvažniji je spis Metafizika – obrađuje temeljna načela njegova filozofiranja o vrlo utjecajni bili su njegovi spisi: o o logici – Organon o o etici – Nikomahova etika o koji se izravno odnose na književnost – Retorika i O pjesničkoj umjetnosti (kasnije Poetika) o njegovo se učenje suprotstavlja Platonu – koji mu je bio učitelj o za književnost velikog je značenja Aristotelova Poetik  Aristotel branio autonomnu vrijednost književnosti – ona je oponašanje stvaralačke djelatnosti same prirode; uveo je razlikovanje temeljnih književnih vrsta  prvi pravi teoretičar književnosti u povijesti HISTORIOGRAFIJA - Herodot – otac povijesti; utemeljitelj povijesne znanosti o Herodotove Povijesti imaju sličnu ulogu u razvitku pripovjedne književnosti kakvu su Homerovi epovi imali u epskoj poeziji o pširno opisuje ono što je sam vidio, ono što je čuo od drugih i na kraju ono što sam drži prema vlastitom mišljenju istinitim o najvažnije: Herodot u svoj opis borbe Grka i barbara upleće mnoštvo priča, crtica, zapažanja i opisa ljudi i običaja, tako da sve to čini splet povijesti, putopisa, etnografskih zapisa i umjetničkih pripovijesti o stil je jednostavan i jasan, a pripovijedanje slijedi tradiciju usmenog pripovijedanja - Tukidid (454. – početak 4. st. pr. Kr.) – Herodotov nastavljač - ulazi u svjetsku književnost djelom Povijest peloponeskog rata - njegov opis kuge u Ateni – od koje je i sam obolio – gotovo nenadmašan književni prikaz djelovanja te bolesti na pojedinca i cjelokupnu zajednicu RETORIKA – treći svjetskopovijesni doprinos grčke kulture - važna u dvostrukom smislu: kao govornička praksa i kao teorija govorništva - u govorničkoj praksi najglasovitiji su grčki govornici Isokrat (436. – 338. pr. Kr.) i Demosten (384. -322. pr. Kr.) uspostavili govor kao visoko cijenjenu književnu vrstu - govori koji su se dijelili na sudske, političke i pohvalne, zapisivani su, pa su tako ostala svjedočanstva o iznimno njegovanom načinu izlaganja - sofisti su njegovali retoriku, dok su Sokrat i Platon osporavani njenu vrijednst - Aristotel je filozofski obradio retoriku, shvativši ju kao neku zasebnu djelatnost, slično kao i književnost - suprotno je stajalište najjasnije izraženo kod filozofa i retora Gorgije (oko 485. – 380. pr. Kr.) – napisao djelomično sačuvanu raspravu u kojoj dokazuje da ništa ne postoji, i kada bi postojalo , ne bi se moglo spoznati, a kada bi se i moglo spoznati, ta se spoznaja nikada ne bi mogla priopćiti drugima -

skepticizam, agnosticizam i relativizam bitno se nastavljaju u cjelokupnom novom razdoblju povijesti grčke književnosti koje se najčešće naziva HELENIZAM  počinje porazom Grčke u bitki kod Heroneje 338. prije Krista kada je Grčka izgubila samostalnost i potpala pod vlast Makedonije o književnost helenizma ne dostiže vrijednost i značenja ostvarenja ranije epike, tragedije, filozofije, historiografije i retorike, ali helenizam nije razdoblje koje bi valjalo ocijeniti kao propadanje o Helenizam je doba kada se uvelike mijenja položaj, značenje, važnost i svrha književnosti

-

-

o kada se grčka kultura proširila, zahvaljujući osvajanjima Aleksandra Makedonskog, Grčka više nije dominirala o decentralizacija kturnih središta, javljaju se potpuno nova kao Aleksandrija u Egiptu i Pergam u Maloj Aziji te Rim o književnost i filozofija postaju sve više privatne djelatnosti, nema više velikih filozofskih sustava, ali zato počinju pojedinačne znanosti, znatno nalik modernim znanostima (utemeljitelj geometrije Euklid, Eratosten koji je napravio prvu kartu poznatog svijeta) o važni su bibliotekari velikih biblioteka u Aleksandriji i Pergamu, koji su sakupljali i čuvali rukopise i započeli rad na onome što danas zovemo filologijom i poviješću književnosti o započinju nove književne vrste, sustav važećih književnih vrsta znatno se mijenja prema klasičnoj Grčkoj Teokrit (300.-250.) – legendarni osnivač lirske vrste idila, a time i cjelokupnog tipa književnosti – bukolska ili pastirska književnost o sačuvalo se trideset Teokritovih idila o oslanja se na usmenu poeziju –paralelizam i pripjevi o novina: koristi tematiku pastirskog života u prirodi da opiše svojevrsni idealizirani svijet, koji je opreka svijetu u kojem žive građani  taj svijet naziva se ilidičnim i svojevrsna je nova konvencija književne utopije bijeg od svagdašnjice prisutan je u tzv. helenističkom romanu  najpoznatiji Longov Dafnis i Hloja – izravno posvećen pastirskoj tematici takva je konvencija dobila karakter nalik suvremenom pustolovnom romanu osobito u romanima Haritona, Ksenofonta Efežanina i Heliodora, pa je time prema mnogim teoretičarima književnosti započela tradicija književne vrste romana, a možda i trivijalne književnosti neki povjesničari književnosti drže da je Ksenofontov Odgoj Kirov prvi roman svjetske književnosti

B) RIMSKA KNJIŽEVNOST -

-

-

-

naziv se rabi za književnost pisanu na latinskom jeziku od 3. st. prije Krista pa do sredine ili kraja 6. stoljeća, odnosno do propasti Rimskog Carstva naziv prema jeziku latinska književnost rabi se samo u širem smislu; označuje književnost pisanu na latinskom jeziku, a ona traje do danas književnost na latinskom jeziku pripada mnogim europskim književnostima i čini važan dio ukupnog književnog nasljeđa, no pripada posebnoj književnoj pojavi  latinizam rimska je književnost preuzela od Grčke shvaćanje književnosti kao autohtone jezične djelatnosti, preuzela je temeljne književne oblike i brojne književne vrste, a preuzela je i složene odnose prema filozofiji i retorici, kao osnovni duh koji prožima grčku književnost i koji se razlikuje od religije, mitologije i znanosti izgradila vlastiti sustav književnih vrsta tijekom više od osam stoljeća zadržala jedinstven jezik – od 2.st. jezik književnosti koji se dosta razlikuje od pučkog jezika utjecaj službenog jezika i Katoličke crkve u književnosti je bio svakako velik, ali nikako i jedini: visok stupanj vrsnoće u svojevrsnoj stilizaciji jezika i književnog izraza samo je s jedne strane, a i to povremeno, vodio u otpor prema manirizmu i oponašanju; s druge je strane uvijek nanovo oduševljavao i mnoge moderniste književnost = institucija obrazovanih

-

-

-

-

-

povijest rimske književnosti dijeli se na razdoblja, tradicionalna podjela razlikovala je dva uvoda, zatim „zlatni,“srebrni“ i “brončani“ vijek, prema mitologiji opadanja koju je stari vijek rado upotrebljavao novije podjele: predklasično, klasično i postklasično doba TIT MAKCIJE PLAUT (251.-184.) – najveći rimski i jedan od najvećih svjetskih komediografa o zbog jezika, tematike i sklonosti prema pučkom humoru, bio je ljubimac svih slojeva publike o napisao oko 130 dramskih djela, od kojih je sačuvano dvadesetak cjelovitih komedija o najpoznatije: Ćup (Aulularia) odnosno Škrtac, Hvalisavi vojnik, Bakhide, Menaechmi, Amfitrion, Sablasti, Sužnji, Pseodolus, Konopac, Trogroška i Mladi Kartažanin o koristio motive, postupke i cijele prizore iz djela novih grčkih komediografa, osobito Menandra o njegova je originalnost u jeziku, stihu, vještini zapleta i mnogim novinama u cjelokupnoj strukturi komedije o prilagodio komediju novoj rimskoj publici o stvorio uzorak koji će u velikoj mjeri slijediti najveći komediografi svjetske književnosti  Plautovska komedija naziv je kojim se do danas koriste povjesničari književnosti kada žele naglasiti određene prepoznatljive značajke jednog tipa komedije o karakteristična komika situacije – od prizora do prizora izmjenjuju se smiješne zgode i nezgode – povezanost te komike s jezičnim šalama, s dosjetkama i podrugljivim karakterizacijama, te dominirajuća tematska usmjerenost prema tipskim likovima; stari škrtac, mladi i naivni ljubavnik, domišljati sluga ili rob, koji najčešće vode radnju, upravo od Plauta postaju omiljeni komični karakteri o posebni efekti postižu se postupkom quid pro quo  odnosi se na situaciju u kojoj jedan od likova misli o jednoj stvari, dok drugi, misleći da govori o istome zapravo misli na nešto drugo  vrsta produljenog nesporazuma koji se razrješava tek na kraju komedije, a izaziva niz smiješnih izjava i postupaka o mane i ljudske slabosti kod likova izrazito su naglašene i povećane čestim ponavljanjem o pučki humor povezao je s vrhunskim dostignućima komike TIT LUKRECIJE KAR (98.-55.) napisao je zanimljiv filozofski ep – O prirodi – iako je taj poučni ep oblikovao već Hesiod, iako su sačuvani i neki odlomci Parmenidova filozofskog epa, O prirodi je primjer opsežnog djela koje pokušava dokazati i brani Epikurovu filozofiju Epikur – utemeljio filozofsku školu u Ateni; učenje se oslanjalo na Demokritovo shvaćanje o atomima i svojevrsni ontološki materijalizam, ali je naglasak u njemu ipak bio u etici i cjelokupnom svjetonazoru GAJ VALERIJE KATUL – svjetsku slavu stekao u ranijem razdoblju rimske književnosti u lirici o pripada skupini pjesnika koji se suprotstavljaju ustaljenoj rimskoj tradiciji  neoterici ili novi pjesnici: oslanjaju se na Alkeja, Sapfu i liričare helenističkog razdoblja, a odbacuju tematiku rodoljublja i svaki moralizam o Katulova zbirka od 116 pjesama Catulli Veronensis Liber  sadrži nešto dulje pjesnički oblikovane mitološke priče i dosta raznovrsne lirske pjesme: elegije, rugalice i epigrame

-

-

o u njoj najbolje ljubavne pjesme, posvećene Klodiji – Rimljanki u koju je pjesnik zaljubljen MARKO TULIJE CICERON (106.-43.) – središnja osoba zlatnog vijeka rimske književnosti o govornik, teoretičar govorništva i filozofski pisac o razdoblje od 80. do 30. godine prije Krista  Ciceronovo doba o govorništvo – visoko cijenjena umjetnička književna vrsta, a govor svojevrstan model prema kojem se razrađuje učenje o kompoziciji, o stilu, i o figurama u svim ostalim priznatim književnim vrstama o Ciceron vrlo uspješan odvjetnik koji je postao konzul o u biografskom smislu najpoznatiji književnik cijele antike jer postoji oko 900 pisama koje govore o njemu o najpoznatiji govori: Za Seksta Roscija, Protiv Katiline i Filipike I-XIV o O govorniku i Govornik  do 18. stoljeća temeljna djela učenja o umijeću govorništva o za filozofiju najglasovitije rasprave: O državi, O najvećem dobru i zlu, O akademskoj filozofiji, Lelije ili o prijateljstvu, O dužnostima PUBLIJE VERGILIJE MARON (70.-19. pr.Kr.) o najveći rimski pjesnik čija su tri djela Bukolike, Georgike i Eneidu priručnici retorike uzeli kao uzore za tri temeljna tipa pjesništva o Bukolike su primjer niskog, Georgike srednjeg, a Eneida visokog stila tim su stilovima odgovarali temeljni rodovi: pastirski, didaktički i epski, a u svakom od njih su izraz i sadržaj morali biti savršeno usklađeni tematikom, izborom riječi, figurama i kompozicijom o Bukolike nastavljaju Teokritovu tradiciju opisa pastirskog života  kasnije u rukopisima nazvane Izabrane pjesme (Eclogae) – naziv ekloga rabio se kao oznaka takve književne vrste kakvu radnju smješta u legendarnu Arkadiju, zemlju gdje se može u prirodi naći utočište od nedaća svakidašnjice, a u kojoj zapravo učeni građani, preodjeveni u pastire, pjevaju o ljubavi i miru, raspravljajući usput i o suvremenim prilikama, uz vješto miješanje legende, mitologije i sna sa svagdašnjom zbiljom  Četvrta Bukolika omogućila je da Vergilija prihvati i kršćanski srednji vijek  govori se kako će se roditi muško dijete koje će svijetu donijeti mir  shvaćeno kao svojevrsna proročanska najava Krista o Georgike – didaktički spjev u čijem se prvom dijelu govori o ratarstvu, u drugom o voćarstvu, u trećem o stočarstvu, a u četvrtom o pčelarstvu  tematika je obrađena iznimno dotjeranim stihovima o Eneida – može se mjeriti s Homerovim epovima  prvih šest pjevanja Eneide slijedi Odiseju, a drugih šest Ilijadu  Eneida je zamišljena kao nacionalni ep: glavni junak oličenje je rimskih vrlina, a na mnogim se mjestima ističe i simbolika povezana s budućnošću i s misijom rimske države, koja je politički usklađena s idealom cara Augusta o velikom Rimu kao carstvu koje će donijeti mir cijelom poznatom svijetu

-

KVINT HORACIJE FLAK (65.-8.pr.Kr) – veliki pjesnik zlatnog doba

-

-

o pisao kraće stihovane vrste skupljene u zbirkama Epode, Satire, Pjesme, i Poslanice, raznolike po tematici i pjesničkim oblicima o Satire i Poslanice kasnije je nazvao Sermones – razgovori, ćaskanja  kroz smije želi izreći životne istine o Pjesme – primjeri visoko dotjeranog pjesničkog umijeća o od pjesničkih poslanica osobitu slavu stekla je Poslanica Pizonima, posvećena teoriji pjesničkog umijeća – kasnije zato i nazvana Pjesničkog umijeće  prihvaćena kao svojevrstan uzoran priručnik jer se obrazlaže kako valja dobro pisati PUBLIJE OVIDIJE NAZON (43.-18.po. Kr.) – jedan od velikih pjesnika u rimskoj književnosti o neka od njegovih djela: Ljubavne pjesme, Heroide, Ljubavno umijeće, Metamorfoze i Kalendar o pisao je lako i mnogo i bio je najčitaniji i najpopularniji rimski pisac o pisao je običnoj ljubavi, o ženama i muškarcima, o mitologiji i svagdašnjici o ep Ljubavno umijeće parodija je: u skladu s tradicijom didaktičkog epa proučavaju se žene i muškarci kako će naći predmet svoje ljubavi, a tobože se vrlo ozbiljno, gotovo znanstveno, opisuje kako voditi ljubav o u Metamorfozama opisuje se niz mitskih priča kojima je zajedničko jedino da opisuju uvijek neku pretvorbu  pripovijeda o mitskim likovima kao da su rimski suvremenici i niže relativno kratke i napete pripovijesti; kasnije ih književna kritika nazvala mitološkim novelama o car August prognao ga je na Crno more gdje je napisao dvije zbirke elegija: Tužaljke i Poslanice s Ponta  žali se na gorku sudbinu prognanika i upućuje molbe uglednicima da mu pomognu o ispovjedni ton i autobiografski karakter elegija postali su uzorima mnogim kasnijim sličnim pjesmama  elegije LUCIJE ANEJ SENEKA (4.pr.Kr.-65.) – satiričar, filozof i dramatičar, svojevrsni eseji i drame za čitanje  utjecaj na europsku filozofsku, a još više dramsku književnost o od filozofskih spisa najglasovitija je zbirka Pisma Luciliju, a naslovi njegovih tragedija Bijesni Herkul, Trojanke, Medeja, Fedra i Edip sami po sebi govore o tematici  obrade sižeja poznatih iz grčke mitologije i tragedije – pune dugih i patetičnih monologa i dijaloga; obilno zastupljeni prizori umorstava, samoubojstava, magičnih obreda, pa se time objašnjava utjecaj na kasniju europsku dramu o nakon smrti Klaudija, cara koji ga je poslao u progonstvo, Seneka je objavio i duhovitu oštru satiru Pretvorba božanskog Klaudija u tikvu  primjer tzv. Menipejske satire – književne vrste u kojoj se isprepleću proza i stihovi, a temeljna joj je okosnica oštra, ismijavajuća kritika

-

GAJ PETRONIJE ARBITER (umro 66.) – satiričar, a po nekim mišljenjima i pisac prvog djela koje ima značajke pravog romana o autor velikog proznog djela Satire od kojeg su se sačuvali samo odlomci iz 14. i 15. knjige  rukopis pronađen u Trogiru 1653., a najzanimljivija je epizoda Trimalhionova gozba o djelo najbliže novovjekovnom romanu; odlukuju se komika i satira, opis svakidašnjice

-

-

o u djelu se koristio i mnogim poznatim i nepoznatim izvorima, no temeljni je njegov osobni književni postupak travestija (komično preoblikovanje) i podrugljivo oponašanje različitih stilova i mnogih dijelova već ranije objavljenih književnih djela o smatralo se da je na osnovi tog svog djela Petronije utemeljitelj realističkog romana, no ipak djelu nedostaje određena koncentracija u razvitku fabule i psihološka razrada likova MARKO VALERIJE MARCIJAL (40.-104.) – uspjeli satiričar o temeljno djelo: velika zbirka Epigrama – u 15 knjiga sadrži 1555 epigrama pa je time on shvaćen kao utemeljitelj epigrama kao poznate književne vrste o u njegovim epigramima ima i tradicionalnih, s prigodnim temama, idiličnih i nadgrobnih, no pretežu podrugljivi, s duhovitim kratkim zapisom o nekomu ili nečemu, sa završnom poantom na kraju APULEJ (125.-180.) – rimski pisac o napisao djelo Metamorfoze, poznato kasnije pod naslovom Zlatni magarac  priča o lakomislenom mladiću Luciju koji se želio pretvoriti u pticu, no došlo je do pogreške u čaranju pa se pretvorio u magarca o djelo je nalik uokvirenoj zbirci novela o u tom djelu vješto je isprepleo elemente pustolovnog romana, ljubavi i erotike, s elementima bajke, čarobnjaštva i simbolike

4. SREDNJI VIJEK -

-

-

nesretan naziv druga temeljna epoha europske povijesti književnosti preplitanje i povezivanje antičke i biblijske mitologije (stvaranje kulture koja se s jedne strane bitno oslanja na Bibliju i kršćanstvo, a s druge na nasljeđe razvijene rimske i grčke kulture) trajanje: propast ZRC 476. godine do pada Carigrada 1453., otkrića Amerike 1492. godine ili početak reformacije 1517.godine epoha procesa – proces nastanjanja onog što će postati književnost europskog kulturnog kruga, pa čak i u najširoj projekciji i svjetska književnost proces prožimanja biblijske i grčke mitologije usporedni proces ujednačavanja (preuzimanje kršćanstva) i razjednačavanja (nastajanje književnosti na različitim nacionalnim jezicima epoha u kojoj su stvorena temeljna djela mnogih nacionalnih književnosti epoha u kojoj je počela međunarodna i međujezična komunikacija kakva je osnovica nastajanja svjetske književnosti europska civilizacija nije ni u bilo kojem smislu nadmoćnija civilizacija nad civilizacijama Indije ili Kine ili nad arapskom civilizacijom u to doba upravo sukob, stalni dijalog i uzajamno prožimanje bitno različitih svjetonazora i životnih stilova dovodi do znanstvenotehničkog napretka koji će dovesti do civilizacijske premoći europskih naroda i u općem stilu života, mišljenja i pisanja kršćanska religija dovela do novih kvaliteta u shvaćanju čovjeka i svijeta, koja je obogatila antičko nasljeđe i omogućila institucije koje će omogućiti očuvanje antičke tradicije i njezinu nadogradnju u svim smjerovima samostani najviše gaje i njeguju kulturu, ponajprije kulturu prepisivanja i očuvanja rukopisne baštine, a i novoga originalnoga pisanja i književnog i znanstvenog stvaranja

o postupno postaju obrazovna središta iz kojih će proizići škole pa na kraju i sveučilišta o sačuvao se i dalje razvijao u kasnoj antici uspostavljen sustav obrazovanja, zasnovan na tzv. septem artes liberales („sedam slobodnih umijeća“) koji je činio trivium (gramatika, retorika i dijalektika) te kvadrivium (aritmetika, geometrija, glazba i astronomija) o trivium posvećen njegovanju umijeća govora, pisanja i mišljenja koje se izučavalo na uzorima antičkih pisaca - suradnja skolastike i književnosti u užem smislu - postojanje usmene književnosti – pripada nepismenom i neobrazovnaom narodu koji čuva neka iskustva i umijeće jezičnog oblikovanja - neki teoretičari ističu postojanje dviju kultura: u velikim djelima književnosti obrazovanih uvijek se može razabrati i manji ili veći utjecaj narodne kulture nepismenih slojeva pučanstva - srednji vijek počinje gospodarskim i kulturnim nezadovoljstvom (s obzirom na dostignuća antike), ali se u dugom procesu postupno obnavlja i nadograđuje ne samo gospodarstvo nego i književno umijeće - djela Aurelija Augustina (354.-430.) – uvod u srednjovjekovnu književnost o darovit filozof i pisac, učitelj retorike o jedan od najutjecajnijih katoličkih teologa, filozofa i književnika o najvažnija djela Ispovijesti (Confessiones), Kršćansko učenje (De doctrina christiana) i O Božjoj državi (De civitate Dei) – temeljne razrade kršćanske doktrine i ključna ostvarenja shvaćanja čovjeka, njegove povijesti i njegova odnosa prema Bogu o antika i stare mitologije vrijeme shvaćaju „kružno“, ponavljanje istoga, a Augustinova doktrina prvi put zastupa razrađeno učenje o jednosmjernom kretanju i vremena i povijesti o Ispovijesti – introspekcija  Augustin piše zaokupljen unutarnjim životom i metodama stalnog propitivanja vlastitih postupaka  autobiografija koja je u potpunosti zaokupljena vlastitom osobom i ondosnom prema transcedentalnom Bogu - Augustinovu teologiju i visoko stiliziranu književnost može slijediti samo književnost obrazovanih - običnom puku pripadaju djela posvećena upućivanju u kršćansko učenje, te djela koja nastoje povezati lokalne tradicije sa već razvijenom tradicijom učenog kršćanstva - ideal života, oličen u životu sveca prožeo srednjovjekovnu književnost na narodnom i latinskom jeziku - legenda, vita – nova književna vrsta o stilizirani književni žanr sa ustaljenim postupcima u tematici i obradi o književno djelo koje ima stalne žanrovske značajke: odluku da se napusti svjetovni život, „poziv s Neba“, život koji prezire udubnost, određeno samokažnavanje, odvažnost i ustrajavanje u odlučnost te na kraju oduševljenje naroda koji drži da će dobiti zaštitnika na Nebu - primjer legenda o svetom Aleksiju, sačuvanoj u francuskim rukopisima iz 11.stoljeća „Mladić Aleksij bio je iz bogate obitelji, a rano ga je krasila pobožnost i ostale kršćanske vrline. Kada je odrastao, roditelji su mu našli isto tako dobru, lijepu i pobožnu vjerenicu, koju je on također ljubio i poštivao, no na dan njihova vjenčanja osjetio je poživ s Neba, pa je kriomice otišao iz kuće, napustio mladu ženu i postao prosjakom. Lutajući neko vrijeme svijetom kao prosjak, vratio se kući i neprepoznat počeo služiti u vlastitoj kući kao posljednji sluga. Gledao je godinama iz prikrajka kako

pate njegovi roditelji i supruga, no to ga nije pokolebalo. Tek se na samrtnoj postelji otkrio- i umro. U gradu je tada nastalno slavlje, jer je novi svetac očito bio na pomolu.“ - nije više pripovijest o ratničkim pohodima, niti o svakidašnjici, već je pripovijest o etičkim idealima koji nalažu jednu mogućnost življenja, u potpunosti okrenutu prema onostranosti - ideal sveca nije jedini koji prožima srednjovjekovnu književnost - u spoju vjere i stare ratničke tradicije izveden je ideal viteza, ratnika „bez straha i mane“, koji posjeduje vrline proizišle iz feudalnog ustrojstva gospodarstva i države – vjernost svom vladaru, kao i one koje bi se mogle pripisati svecu – čistoća, pobožnost, odvažnosti i samilost - ideal takvog lika postupno se razvija na osnovici lokalnih tradicija usmenih junačkih pjesama - najstariji sačuvani cjeloviti rukopisni ep na narodnom jeziku – Beowulf (10.st) – junaci pripadaju više mitskom svijetu narodne predaje nego kršćanstvu o okosnica epa – povijest germanskih plemena o priča o gaetskom kralju Beowulfu koji pomaže Dancima, ubivši čudovišnu neman Grendela, a kasnije i Grendelovu majku, nakon okršaja s kojom umire od zadobivenih rana o junak ima nadljudska svojstva, a njegove vrline više nalikuju mitskim polubogovima nego kršćanskim vitezovima - nova književna konvencija lika kršćanskog viteza nastaje u Francuskoj potkraj 11.stoljeća i početkom 12. stoljeća u epskim pjesmama u desetercu s asonancama, poznate pod imenom Chansons de geste („junačke pjesme“) - najpoznatija od njih je Pjesma o Rolandu (Chanson de Roland) koja opisuje povratak Karla Velikog s pohoda na muslimansku Španjolsku o nema više mitske, nego se radi o legendarnoj povijesti o Karlo je opisan kao veliki kršćanski vladar, a njegov nećak, vitez Roland, primjer kršćanskog viteza velike hrabrost i novog osjećaja časti koji ga je doveo do pogibije o nije htio želio zatrubiti u čudesni rog Olifand, kojim bi pozvao Karlovu vojsku nazad, sve dok nije bilo prekasno o želio je biti savršen junak pa je njegova hrabrost prešla u svojevrsnu oholost o na kraju, prije smrti se kaje i time se uspostavlja ravnoteža između tvrdoglave viteške hrabrosti i vrline kršćanskog pokajanja zbog oholosti - slična je i španjolska Pjesma o Cidu (Cantar de Mio Cid) nastala oko 1140. godine o opjevana je povijesna osoba Rodrigo Diaz de Vivar, nazvan od Arapa Cid Campeador (gospodin borac) o Cidova junačka djela opisana su jednostavno, s blagom primjesom fantastike, ali uz poštovanje određenih povijesnih i geografskih činjenica o lik Cida idealiziran je u smislu kršćanskog viteza i u smislu nositelja nacionalnih karakteristika o način izlaganja jasan je i pregledan, opisi su kratki, sve je usredotočeno na radnju, pri čemu se kratke epizode nastavljaju jedna na drugu, što kompozicijski podsjeća na pustolovne romane - njemački ep Pjesma o Nibelunzima (Der Nibelungen Not) – nastao oko 1200. godine – prevladava odjek stare mitologije, opsjednutost sudbinskom neumitnošću smrti i katastrofe, ideali kršćanskog viteštva jedino prisutni u nekim vrlinama glavnih junaka i u strukturi dvorske hijerarhije - Nibelunzi = demonski patuljci koji skrivaju podzemno blago - ruski ep Slovo o Igorevom pohodu (Slovo o polku Igoreve) –iz 12.st.

-

-

-

-

-

-

finski nacionalni ep Kalevala – sastavio ga Elias Lonnrot u 19.st. nešto drugačije obrise lik viteza dobiva u ciklusima priča o kralju Arthuru i vitezovima Okruglog stola, koji se donekle oslanjaju na keltsku mitologiju, ali su se proširile diljem Europe o na njihovom temelju Francuz Chretien de Troyes (1135.-1195.) zasnovao je žanr viteškog romana; glavna su mu djela Erec i Enida, Yvain, vitez s lavom, Lancelot, vitez s kolima i Parceval o legende o kralju Arthuru i njegovim vitezovima ispreplele su se s legendama o traganju za Svetim gralom o ostaci keltske mitologije povezani su s novom, kršćanskom mistikom prožetom pričama o središte zbivanja je Arthurov dvorac Camelot, u kojem izabrani vitezi zasjedaju za Okruglim stolom, što simbolizira njihovu ravnopravnost o Arthur je oženjen Guinevijerom koja se kasnije zaljubila u viteza Lancelota, pa je njihova strast u nekim verzijama dovela do konačne propasti cijeloga dvora o najglasovitiji su vitezi Lancelot, Perceval, Gawain, Yvain i Tristan; važnu ulogu ima i čarobnjak Merlin o čudotvorni mač Excalibur i Sveti gral ujedinjuju svojstva magijskih predmeta s kršćanskom simbolikom Roman o Tristanu i Izoldi – 1900. rekonstruirao ga francuski novelist Joseph Bedier na temelju verzija iz 12. i 13. st. ljubavni napitak – fenomen ljubavi srednjovjekovni pisac ne objašnjava psihološkim analizama, nego ga prihvaća kao sudbinski događaj ljubavna lirika je vrlo rano razvijena već u srednjem vijeku kako na latinskom tako i na narodnim jezicima, ali nije sačuvana kada su se krajem 11. stoljeća na teritoriju nešto širem od današnje Provanse u Francuskoj pojavili na feudalnim dvorovima profesionalni pjevači i autori pjesma nazvani trubaduri, novi tip lirike počinje se nezadrživo širiti cijelom Europom taj tip lirike njeguju i neki feudalci, kao Guillaume de Poitiers kojeg se smatra jednim od utemeljitelja cjelokupne trubadurske lirike, pa zatim Bertran de Ventadorn, Marcabrun, Jaufre Rudel i Bertran de Born – svi iz 12. stoljeća očit je i izravan utjecaj na Waltera von der Vogelweidea (1170.-1230.), najglasovitijeg njemačkog srednjovjekovnog liričara -procvat novog pjesništva i nove osjećajnosti povezane s novim shvaćanjem svijeta i čovjeka najviše zanimanja izazvao je novi odnos prema ženi, tzv. kult dame, koji se očituje u čitavoj skali razrađenih postupaka kojima se opisuje kako se pjesnik zaljubljuje, kako mu njegova gospoja uzvraća, odnosno u pravilu ne uzvraća ljubav, kako je on opisuje, kako se njegov život mijenja zbog ljubavi i slično tragika ljubavi; kurtoazna ljubav uzdizanje ljubavi na razinu nečega što ima kultno značenje, kao i zamisao da treba ponizno služiti ženi koja je redovito supruga drugoga, pa već unaprijed nema nade da se ljubav ostvari je novina važna za razumijevanje cijelokupnog tijeka europske lirike, pa i u nekoj mjeri i cjelokupne književnost trubadurska lirika- određena književna konvencija pjesme se doduše još uvijek pjevaju ili recitiraju, ali se sve više pišu da bi bile čitane  publika tako nije više slušateljstvo već i čitateljstvo, a žene feudalaca imaju svakako više vremena i volje da čitaju nego njihovi muževi koji su zauzeti stalnim ratnim pohodima, lovom i njegovanjem ratničkih vještima

-

-

-

-

-

književnici pišu ono što se sviđa njihovim čitateljima, više čitateljicama slično vrijedi i za liriku iz glasovitog zbornika Carmina Burana (Buranske pjesme) nastao oko 1230. o naziv prema bavarskom samostanu Benediktbeuren o zbornik sadrži pjesme na latinskom (250) i nešto pjesama (55) na njemačkom ili u kombinaciji latinskog i njemačkog jezika o lirika koju su pisali putujući klerici ili nezavršeni studenti teologije – vaganti (vagus=lutalica) ili goliardi prema šeširu koji su nosili o miješanje elemanata vjerske, narodne i antičke tradicije u širokoj skali koja od karnevalskog okretanja svih vrijednosti i sarkastične ironije do uzvišenosti vjerskih osjećaja, od raskalašene spolnosti, koja podsjeća na kultove plodnosti do moralističkog propovijedanja koje upozorava na toliko često ponovljeno geslo srednjovjekovne književnosti: memento mori (sjeti se smrti) vagantske su pjesme anonimne – nadimak jednog pjesnika Archipoeta (Ispovijest) vaganti svojevrsne preteče suvremenih intelektualaca, oni koji su pisali književna djela za sebe i sebi slične podrugujući se svemu, a njegujući time stil i izraz koji su mogli razumijeti samo obrazovani pisci i njihovi čitatelji prvi se put ujedinjuju u neku zajednicu čiji se članovi međusobno dobro razumiju pa je to početak procesa nastajanja nečega što se mnogo kasnije razvilo u raslojavanje književnosti na visoku i trivijalnu, pučku i književnost obrazovanih i također u njihovo stapanje i preplitanje kojem smo danas toliko skloni u postmodernizmu vagantska i trubadurska lirika može se povezati sa srednjovjekovnom junačkom poezijom i s viteškim romanima jer njeguju slične ideale viteštva te ideale izraza na taj način da uvijek postoji i konkretno zbivanje i konkretno iskustvo, koje se može simbolično, alegorijski tumačiti Roman o ruži (13.st.) – autori Guillaume de Lorirs i Jean de Meung  mnogo simbola sklonost srednjovjekovne književnosti prema alegoriji bila je očito uvjetovana kršćanskim učenjem o dva carstva, svjetovnom i duhovnom, ovostranosti i onostranosti taj rascjep u shvaćanju svijeta i života, u kojem se prava stvarnost ovoga života uspostavlja tek u onom prekogrobnom, na nenadmašan je način prožeo i Danteovu Božanstvenu komediju, djelo u kojem se ogleda cjelokupni svijet srednjeg vijeka, na način usporediv s onim kako se u Homerovim epovima ogleda svijet antičke Grčke

DANTE ALIGHIERI (1265.-1321.) - općepriznati velikan svjetske književnosti - zbog obuhvatne složenosti i visoke vrijednosti svojih djela zadaje i najviše teškoća svim pokušajima razvrstavanja povijesti svjetske književnosti na epohe i razdoblja - Komedija – prava književna enciklopedija srednjovjekovlja, čak nadilazi okvire srednjeg vijeka jer se u njoj pojavljuju značajke humanizma i renesanse - kraj jedne duge tradicije, ali i početak nove tradicije - rođen u Firenci koju su u njegovo vrijeme potresale borbe plemićkih stranaka  borio se na strani gvelfa, pobornika slobode građanskih republika, protiv gibelina koji su zastupali krupno plemstvo - gvelfi se dijele na crne i bijele, Dante stao na stranu bijelih koji su poraženi pa je izgnan iz grada - u izgnanstvu se razočarao u drugove te napušta sve stranke i pokušava razviti vlastita politička mišljenja koja su se približila gibelinima

-

-

-

-

-

-

njegovo političko djelo zasjenila je njegova intimna ljubavna priča, najuže povezana s njegovim književnim stvaranjem zaljubio se kao devetogodišnji dječak u djevojčicu Beatrice Portinari te kad ju je nakon devet godina opet susreo obuzelo ga je ljubavni zanos do te mjere da se gotovo razbolio kada je Beatrice umrla njegov zanos se još više pojačao i odlučio je da Beatrice proslavi kao što nijedna žena nikad nije bila proslavljena odmah nakon Beatricine smrti napisao je Novi život (Vita nuovo) svojevrsnu lirsku autobiografiju koja je visokom umjetničkom vrijednošću postala uzorom škole slatkog novog stila (dolce stil nuovo) koja zastupa ideal uzvišene i čiste ljubavi dostupne samo odabranima napisao je i nedovršenu knjigu filozofskih rasprava Gozba (Convivio), raspravu O umijeću govora na narodnom jeziku (De vulgari eloquentia) i političku raspravu Monarhija (Monarchia) svoje životno djelo nazvao je Komedija (Commedia) što je u njegovo doba bilo naziv za djelo koje nije pisano uzvišenim stilom i ima sretni završetak božanstvena (divina) dodao je Boccaccio pa se u izdanju od 1555. pojavljuje i kao dio naslova prema novijim shvaćanjima književnih vrsta to je ep tri dijela: Pakao, Čistilište, Raj svaki dio 33 pjevanja, a na početku je dodano i uvodno pjevanje = 100 pjevanja – u srednjovjekovnoj mistici brojeva simbolizira cjelovitost i savršenstvo, dok brojevi 3 i njegovi umnošci 9 i 33 sadrže jasne primisli na Sveto Trojstvo stih isto prilagođen simbolici: strofe su tercine sastavljene od tri jedanaesteraca s karakteristično povezanim rimama aba, bcb te na kraju pjevanje s jednim stihom, koji se rimuje sa srednjim iz prethodne strofe, pa tako zaokružuje cjelinu uvodni dio: opis društvene krize, simbolizirane šumom u kojoj je Dante zalutao na pola životnoga puta (također 33 godine) Beatrice se javlja kao simbol ljubavi koja nas jedino može spasiti  ona mu šalje Vergilija, koji ga vodi kroz pakao i čistilište, a sama ga vodi kroz raj, a pred lice Boga ga je doveo mistik sv. Bernard cijeli put simbolizira kako osobni put pojedinca (Dantea) do spasenja tako i put cijelog čovječanstva preko beznadnosti grijeha do konačnog spasa vjernika u raju

Pakao: - opisan kao lijevak s devet krugova - skala težine grijeha odgovara tradiciji srednjovjekovlja i osobnom Danteovom mišljenju: griješni ljubavnici, proždrljivci, škrci i rasipnici, srditi, krivovjerci, nasilnici i varalice te na kraju izdajice - u središtu pakla, na najdubljoj točki lijevka, Lucifer osobno muči Judu koji je izdao Krista te Bruta i Kasija koji su izdali Rimsko Carstvo - najglasovitiji dio epa - opis beznađa Čistilište: - opisuje patnje onih koji se mogu ipak nadati - redoslijed grijeha je obrnut od pakla jer je Čistilište planina kojom se penjemo: oholi, zavodnici, srditi, nemarni, škrti i rasipni, proždrljivi i grješni ljubavnici Raj:

-

-

-

sastoji se od devet neba (u prvom su duše pravednika koji su ispnili zavjet čistoće, u drugom duše djelatnih, u trećem duše ljubavnika, u četvrtom duše učenih, u petom duše boraca, u šestom pravednika, u sedmom mislilaca, u osmom pobjednika , a u devetom se nalaze anđeoski zborovi) na vrhuncu je Empirej gdje stoluje Bog Danteov spjev uvelike se razlikuje od Ilijade, Odiseje i Eneide Dante Vergilija uzima za učitelja i vodiča Homer i Vergilije opisuju svijet ovostranog života, a Dante opisuje svijet vječnosti Dante može prikazati galeriju likova koji su ujedno i tipovi, pa čak i simboli transpozicija ovog svijeta u onaj svijet omogućila je da se na nov način književno oblikuje ljudska sudbina- omogućila je novu, epohalnu književnu konvenciju slika svijeta proizišla iz cjelokupne kulture srednjovjekovlja Dante opisao konačnu sudbinu čovjeka i svijeta u projekciji vječne tvorevine, pakla, čistilišta i raja izgled svijeta povezan je sa smislenom ljudskom djelatnošću i može ga se spoznati ako razumijemo namjere prema kojima je napravljen, a te se namjere mogu razabrati i umom koji je načelno zajednički Bogu i ljudima duboki pesimizam srednjovjekovlja isprepleten je i s optimizmom mogućnosti ljudskog uma da shvati Božje namjere srednjovjekovne drame ne nestavljaju se izravno na tradiciju antičke tragedije i komedije jedina stvarna ljudska drama je ona objavljena u Evanđeljima – drama muke i smrti boga koji je posato čovjekom da bi iskusio ljudsku patnju i tako spasio čovječanstvo drama se seli u sakralni prostor crkve pa tako nastaje nova dramska književna vrsta – crkvena drama ili prikazanja – prikazuje se prilikom crkvenih svečanosti, a tema joj je Isusova drama, smrt i uskrsnuće, a kasnije se povezuje i sa životima svetaca

izvaneuropske književnosti: -arapska književnost: - najglasovitiji pjesnik Mutanabi – tradiciju stare beduinske poezije razvio do svojevrsnog oblikovnog savršenstva i postao uzorom svim kasnijim pjesnicima o oblik pjesama – KASIDA – pjesma od 25 do 100 dugih stihova, s cezurom i rimom, visoko stilizirana i tematski oblikovno čvrsto ustaljena književna vrsta - proza: Tisuću i jedna noć (9.-14.) –izniman doprinos arapske književnosti svjetskoj književnosti  tragovi indijske i perzijeske pripovjedne tradicije -perzijska književnost: - pisac Firdusi i golemi nacionalni ep Knjiga kraljeva - liričar Omar Hajjam proslavio je poseban pjesnički oblik – RUBAIJA – četverostih s rimom aaba i s naglašenom poantom na kraju -kineska književnost: - poezija iznimno cijenjana - pjesnici Li Bai i Du Fu najpoznatiji i najcjenjeniji -japanska književnost: - prvenstveno poezija - najstarije zapisano klasično djelo – zbirka od oko 4500 pjesama Man'yo-shu (Zbirka deset tisuća listova ili Zbirka deset tisuća generacija) iz 8.stoljeća

-

znatan broj pjesama oblikovan prema specifičnom pjesničkom obliku koji se naziva tanka ili waka i haiku koji se proširio prema Zapadu, ali nema ugled u Japanu kao tanka zbog osobitosti jezika i pisma japanski pjesnički oblici tanka i haiku ne mogu se prepjevati na europske jezike i teško je prevodiva poezija Kakinomoto no Hitomaro (660.-710.)– najveći japanski pjesnik svih vremena Ono no Komachi (834.-885.) – jedna od šest pjesničkih genija i najljepša žena Japana svih vremena

5. RENESANSA -

-

-

franc. renaissance = preporod, ponovno rođenje razdoblje preporoda nastupa već ranije, pokretom koji se naziva humanizam o proširio se tijekom 13. i 14. stoljeća o uvjerenje da se ponovnim otkrićem antike može obnoviti cjelokupna kultura o promjene prema humanizmu vidljive su već i krajem srednjeg vijeka  očituju se kroz trubadursku i vagantsku liriku koje uvode novi tip osjećajnosti i izražavanja, pripovjedne žanrove koji postaju zabavni, a ne samo poučni, ozbiljan i svečan ton zamjenjuje se ironijom, a svjetovna književnost potiskuje onu namijenjenu crkvenim potrebama o većinsko čitateljstvo počinju činiti žene jer djela više nisu namijenjena samo pjevanju i recitiranju već čitanju o književnost postaje stvaralačka djelatnost, a postupno se počinje graditi i svjetska književnost smještanje renesanse na periodizacijskoj crti nailazilo je na razne probleme zbog takozvanog mita o renesansi (ren. kao početak svjetlosti, istine, prosvjete, razuma) koji se suprotstavljao mitu o srednjem vijeku (mrak, briga za spas duše, crkva, onostrano) teži se što većem vremenskom obuhvatu kako bi se moglo ubrojiti što više svjetskih književnika renesansa je sa predrenesansom trebala činiti razdoblje od 13. do 17. st danas se određuje kao razdoblje od sredine 15. do kraja 16. st. nejednaki kulturni i gospodarski razvitak također je bio uzrok teškoća u periodizaciji važnost renesanse vidljiva je u kulturnopovijesnom smislu i uvođenju novih književnih vrsta, a tu su i otkriće Amerike, dostignuća u znanosti, tehnički izumi, Kopernikov sustav, pojedinac se shvaća kao nositelj vrijednosti, skepticizam, sklonost panteizmu, religiozni pokret reformacije (podjela Europe na katolički jug i protestantski sjever)… Francesco Petrarca (1304.-1374.) – kronološki pripada srednjem vijeku o razvija liriku na tradiciji trubadura i konvencijama slatkog novog stila o jedan od prvih velikih humanista o piše pretežno na latinskom jeziku o slavu stječe Kanconijerom – posvećuje ga Lauri de Noves, a ljubav joj izražava slijedeći konvencije viteške ljubavi (usporedba Beatrice iz Božanstvene komedije i Laure: Laura je književno uobličena idealna žena koja nema obilježja svetosti, u njenom liku idealizira se stvarna ljudska osoba, težište pozornosti prebačeno je na unutrašnjost pjesnika, dok Dante Beatrice karakterizira obilježjima svetosti i onozemaljskog) o Kanconijer naglasak stavlja na pjesnikov doživljaj ljubavi te kako ona djeluje na njegovu unutrašnjost i život o preteča renesansnog individualizma (pojedinac postaje vrhunska vrijednost) o zbirka se sastoji od 317 soneta, 29 kancona, 9 sestina, 7 balada i 4 madrigala o analiza individualne ljubavi

-

-

-

o stihove iznosi kroz težnju formalnom savršenstvu te time stvara uzorak pjesništva – petrarkin sonet te tako postaje utemeljiteljem pjesničke škole o Petrarkizam se javlja kao bembistički (prema talijanskom književniku Pietru Bembu koji strogo nasljeduje Petrarku) i kariteanski (prema katalonskom pjesniku Cariteu koji je skloniji trubadurskoj lirici) o hrv. književnosti takav tip lirike pišu Džore Držić, Šiško Menčetić, Hanibal Lucić… Giovanni Boccaccio (1313.-1375.) o proslavio se zbirkom novela Dekameron  napušta konvencije srednjeg vijeka i utire put novom toku u književnosti, stvara uzorak pripovijedanja široj publici, posebice ženskoj o utemeljitelj nove književne vrste – novela o Dekameronom začet je sustav u kojem će na važnosti dobiti romani, novele, eseji i filozofske rasprave o naglašava svjetovnost, izruguje pokvareno svećenstvo, uvodi elemente blage pornografije, ali i propovijeda o moralizmu kojim umiruje sve prethodno o važnost se pridaje svakidašnjim zgodama bez naglaska na alegoriju i transcendentalno, kao da čitatelje želi upoznati s iskustvima drugih ljudi i poručiti im da iz toga nešto nauče o Dekameron = knjiga deset dana, prema deset dana tijekom kojih tri mladića i sedam djevojaka pričaju svaki dan po deset priča bježeći pred kugom u Firenci na seosko imanje o priče su poučnog, zabavnog, sentimentalnog karaktera, ironične, sklone raskalašenoj erotici, a postoje i obrade (Zlatni magarac), ugl. ne mogu se svesti na neku zajedničku temu o struktura im je ista, a sastoji se od nacrta fabule, kratkog uvoda, ekspozicije u kojoj se navode likovi i odnosi, zapleta i raspleta s poantom o stil se može pohvaliti ukrasima i ritmičkom organiziranošću iako se po sižeu uglavnom pojavljuje samo jedan lik i događaj o svjetovnost; predmet postaje pojedinac upućen na samog sebe o njegova ostala djela su romani u stihu Filostrato i Tezeida, pustolovni prozni roman Filocolo te spjev Ninfale fiesolan Geoffrey Chaucer (1340.-1400.) – jedan od utemeljitelja engleske književnosti Kanterberijske priče – mogu se pohvaliti značajkama renesanse, a kompozicijski djeluju slično Dekameronu o hodočasnici se sastaju u krčmi gdje svatko od njih priča jednu priču, a opis likova nalazi se u prologu o sklon moraliziranju, dobroćudnom humoru, ironiji i humanističkom odnosu prema ljudskim slabostima i manama Ludovico Aristo (1474.-1533.) o Bijesni Orlando (nastavio je Boiardovog Zaljubljenog Orlanda) – uzorak renesansnog epa o 48 pjevanja o viteški ep s pribjegavanjem mašti, ironiji, idealima i zbilji te isprepletanju sna i jave kako bi se to viteštvo oživjelo  smatra se kako viteštvo pripada prošlosti o pejzaži, događaji i želje likova pripadaju zbilji dok nadljudski pothvati pripadaju mašti o siže je složen (Orlando gaji ljubav prema istočnjačkoj princezi Angeliki, zbog nje poludi i luta po svijetu doživljavajući pustolovine, ona izabere vojnika Medora, a čarobnica Alkina zavodi kršćanske vitezove) o novo – Angelika izabrala običnog vojnika Medora; Orlando se u svom ludilu ne ponaša u skladu s viteškim vrlinama; nevjernici nisu zlikovci i kukavice, kršćanski vitezovi zaboravljaju na svete dužnosti o fabula se prekida, mnoštvo je likova, ubacuju se epizode

-

-

-

o rima: ab ab ab cc; strofe od osam jedanaesteraca  STANCE Luiz Vaz de Camoes (1524? - 1580) – najveći pisac portugalskog jezika o ep Luzitanci, tri drame i brojne pjesme o ep opisuje putovanje Vasca da Game, a kompozicijski slijedi Homera i Vergilija  najbolji su stihovi posvećeni ljubavi te opisima oluje mora i vjetrova  u radnju se upleću bogovi: Venera, Bakho – mitska pozadina  opadanje moći Portugala i opisivanje vrlina njegovih stanovnika čini ovaj ep nacionalnom epopejom Niccolo Machiavelli (1469.-1527.) o piše znanstvena djela – Razgovori o ratnoj vještini, Firentinske povijesti, spis o političkom umijeću Vladar te komediju Mandragola o prema makevijalizmu stvaranje jake države dopušta sva sredstva, bez obzira na kršenje moralnih normi o stil je lapidaran, ponegdje naglašene slikovitosti, logika izvođenja je stroga, a izlaganje jasno i dosljedno o Mandragola se smatra prvom uspjelom komedijom modernog europskog kazališta  naziv dobiva prema biljci kojoj se prema predaji pripisuju čudesna svojstva, a zaplet se zasniva na prijevari lakomislenog muža  izvrsno ocrtani likovi prevarenog muža, društvenog parazita i pokvarenog ispovjednika Francois Rabelais o ostvaruje kritičku satiru kroz roman u pet knjiga objedinjen naslovom Gargantua i Pantagruel o prve dvije – Život Gargantuin i Herojska djela i priče velikog Pantagruela, najpoznatije su o prema Bahtinu djelo pripada srednjem vijeku jer prikazuje srednjovjekovnu kulturu, iako u potpunosti izokrenutu sliku oličenu u srednjovjekovnu karnevalu o djelo nema čvrstu kompoziciju, a u središtu su parodija, ismijavanje, šale i dosjetke o Gargantua i Pantagruel su zapravo divovi, a njihovi likovi se provlače kroz sve knjige, iako su tematski zasebne o prve dvije knjige bave se podrijetlom, djetinjsvom, školovanjem, ratom, gozbama, doživljajima, raspravama o Pantagruelov prijatelj Panurg kojeg samo zanimaju podvale i dosjetke o fabula ne igra veliku ulogu, a zapleta i raspleta gotovo da ni nema; sve se temelji na osobitim književnim postupcima koji se stalno ponavljaju i variraju i izazivaju dojam komike o najvažniji postupci: preuveličavanje, izokretanje, izobličavanje, ponavljanje s varijacijama o pretjerivanje – stalno stilsko sredstvo: hiperbola  npr. kad se Pantagruelova kobila pomokri pa nastane poplava u Francuskoj, na gozbi su pojedena 367 044 vola itd. o izokretanje – parodija igra bitnu ulogu  parodiranje odgoja, učenja, govora, a na vrijednosti je sve suprotno visokoj književnosti – hrana, piće, spolni odnos o izobličavanje – bitna značajka groteske  izvrću se riječi, pučka etimologija, spakanje visokog i noskog, smiješnog i ozbiljnog, božanskog i životinjskog o ponavljanje s varijacijama - miješaju se doslovno i aluzija, stvarno i izmišljeno, ponavljaju se motivi, konstrukcije i opisi (ponavljanje s varijacijama ponovno se javlja u postmodernizmu)

-

-

-

o Rabelaisov roman ne svodi se ni na kakvu filozofiju pa nema smisla ići prema nekakvom simboličkom tumačenju i alegoriji, koju na koncu i sam Rabelais opovrgava o zanima ga jedino komika – njegovo djelo uzor jednog tipa književnog oblikovanja  iskustvo učene komedije i komične književnosti i ulične književnosti o novi tip komike Michel Eyquem de Montaigne (1533.-1592.) o uvodi novu književnu vrsta nazvanu esej ili ogled o oslanja se ponajprije na Seneku, ali i neke druge rimske autore o ne propovijeda, ne pripovijeda, a ni ne izlaže o fokusira se obrazlaganje i dokazivanje primjerima, bez podređivanje nekom svjetonazoru ili doktrini o s jedne strane djela mu pripadaju filozofiji, a s druge strane umjetničkoj prozi Pierre de Ronsard i Joachim Du Bellay utemeljuju francusku pjesničku školu Plejadu o uzore pronalaze u antici i talijanskoj književnosti te pišu ekloge, satire, ode, elegije, sonete, a obnavljaju i aleksandrinac (postaje najugledniji franc. stih) o Obrana i slavljenje francuskog jezika – manifest kojim obrazlažu svoje nazore – književnu teoriju koja se uglavnom oslanja na Horacija o Ronsard, vođa škole, pisao je filozofske, političke, prigodne i pastoralne stihove, a piše i nezavršeni nacionalni ep Fransijadu te ljubavnu liriku (najpoznatije pjesme toga žanra su Ljubavi i Soneti Heleni) o Du Bellay ističe se zbirkom Žaljenja gdje ga odlikuje širok raspon tema i raspoloženja poput lirskog dnevnika  objavio je i zbirke Rimske starine, Olive i Seoske igre (prerada lat. pjesnika Andrea Navagera) Miguel de Cervantes Saavedra (1547.-1616.) o ratnik; u bitci kod Lepanta izgubio ruku, turski gusari zarobili su ga pri povratku kući, proveo u Alžiru 5 godina kao rob, a zatim pobjegao i kod kuće se bavio porezničkim poslom o završio je u zatvoru, a nakon toga djelovao kao književnik o pisao je lirske pjesme, a objavio i osam drama (npr. Alžirski događaj, Opsada Numancije), pastoralni roman Galatea, pustolovni ljubavni roman Zgode Persilasa i Sigismunde, satiričko – didaktičku poemu Put na Parnas, Uzorne novele te roman Bistri vitez don Quijote od Manche u dvije knjige o Uzorne novele – viši stupanj u razvoju novele  duže od Boccacciovih, složen i zamršen zaplet; primjeri različitih tipa novela; o stvorio uzorak romana prema kojem će se on razvijati do danas o ujedinjuje tri tradicije – srednjovjekovni viteški roman (tipizirani likovi, jednolični zapleti i raspleti, nalik trivijalnoj književnosti), sentimentalni, ljubavni roman najčešće pastoralnog ugođaja (Jacopo Sannazzaro, Arcadia) i pikarski roman (prema glavnom liku čiji je naziv picaro, izveden iz naziva dječaka koji je vodio slijepca, a kasnije dobiva značenje skitnice) o brojne umetnute priče, uvodi pastoralne motive, ugođaj, stihove, dijaloške rasprave, Sanchove narodne mudrosti, motive pustolovina i lutanja, a i sam Sancho Panza ima sve osobine pikara, kao što su ironizacija viteških ideala i podviga o roman počine kada Don Quijote umisli da je vitez i krene u pustolovine, a završava njegovom smrću o dva temeljna tipa svjetonatora: plemenito i ludo viteštvo o suprotnosti glavnih likova, kako fizičke, tako i duhovne i svjetonazorske, pokreću razgovore, a ulaskom fikcije u zbilju dolazi do okretanja perspektive i stajališta likova

-

-

o okosnica romana stoji na suprotnostima Quijotea i Panze  prvi je predstavnik viteštva, književne učenosti, života u prošlosti i ludosti, a drugi puka, pučke mudrosti, života u sadašnjosti i zdravog razuma o gotovo sve vrste romana zacrtane su ovim djelom: od parodije i ironije do idealizacije i stvaranja alternativnih svjetova, potvrđujući i autonomiju književnosti William Shakespeare (1564.- 1616.) – najglasovitiji i najutjecajniji dramatičar o rodio se u Stratfordu na Avonu, imao ženu i troje djece, u Londonu radio kao pisac i glumac, suvlasnik kazališta Globe o napisao je poeme Venera i Adonis i Otmica Lukrecije te Sonete prema njegovu stilu pisanja sonet kojima tri katrene i jedan dvostih naziva se elizabetanski ili Shakespeareov sonet o ne zna se točan broj njegovih drama, a pouzdano se zna za njih trideset i sedam o njegove drame razvrstavaju se na dva načina  kronološki kao rana, srednja, zrela i kasna faza te na komedije, tragedije i historije o mnoga njegova djela nalaze se na razmeđu obzirom da nose i komične i tragične elemente o neke tragedije – Hamlet, Otelo, Magbet, Julije Cezar, Romeo i Julija, Antonije i Kleopatra, Koriolan, Kralj Lir, Timon Atenjanin o romantične drame – Oluja i Zimska priča o komedije – San ivanjske noći (problematika odnosa među spolovima- odnos autoriteta), Vesele žene windsorske (karakter lakrdije), Komedija zabluda (slijedi Plauta), Mletački trgovac, Kako vam drago, Mnogo vike ni za što, Na tri kralja ili kako hoćete o grčke i Shakespeareove tragedije uvelike se razlikuju, a zajednička crta su im likovi kao jaki karakteri, moć strasti i neumitnost sudbine o Publika Shakespeareovog kazališta: nejednako obrazovano pučanstvo, u kazalištu se ne može okupiti velik broj ljudi pa se predstave češće izvode, građa se ne oslanja na mitsku pozadinu već legendarnu povijest ili svakodnevicu o teži se dojmljivim prizorima, dijalozima likova, stvaranju stalne napetosti – konačno rješenje na kraju o izmjena stiha i proze o monolozi – refleksije o svijetu i životu, ljudskim postupcima i naravi o književne kritičare najviše zanima karakter Hamleta, a njegova neodlučnost tumači se kroz razne teorije.  prema psihoanalizi Hamlet boluje od Edipovog kompleksa, formalisti pak smatraju da se samo radi o odlaganju konačnog razrješenja, a neki tvrde da je on tipični ren. čovjek koji je odlučan, ali se prvo voli osvjedočiti i sve provjeriti o dramu prožima sukob pesimizma i optimizma o općenito se Shakespearovi likovi mogu tumačiti na različite načine, ali gotovo uvijek ih povezuje neka egzistencijalna odluka (Timon Atenjanin se odlučuje za osvetu, Romeo i Julija za ljubav, Magbet za vlast i moć) o likovi nisu jednoznačno opisivani nego ih određuje unutarnja, a često i vanjska motivacija o Shakespeare se isticao zanatskom vještinom i prilagodbom publici, kao i jezičnim bogatstvom o nije se mogao pohvaliti kompozicijom koja nije bila besprijekorna ni u zapletu ni u raspletu, a često je i gomilao prizore, ali mnoge se njegove drame mogu nazvati samostalnim dostignućima stilskog oblikovanja o uspio povezati i uskladiti sva tri dominirajuća tipa renesansnog kazališta crkvena drama izgubila popularnost

-

-

kazališnom umjetnošću dominiraju commedia erudita (učena komedija specifična po nasljedovanju uzora klasike) i commedia dell'arte (improvizacija glumaca i tipizirani likovi – škrtsc Pantalone, lukavi Pulcinella i pohlepni Harlekin) elizabetanska drama  Shakespeare uspijeva unijeti čak i neke elemente crkvenih prikazanja (izmjena prostora i nizanje dojmljivih prizora), comm.erudite (stilski sređeni monolozi i dijalozi) i comm.dell'arte (tipizirani likovi) Cervantes i Shakespeare stvorili uzore za dvije književne vrste koje će postati reprezentativnim vrstama novog vijeka – preteče i utemeljitelji novovjekovnog romana i drame Galileo Galilei (1564.-1642.) – utemeljitelj je moderne znanosti  svjetskopovijesna prekretnica dijalozi: Dijalog o dvama glavnim sustavima svijeta i Dijalozi o novim znanostima  jasna proza, retorički uvjerljiva i nadahnuta novim spoznajama odupro se Aristotelu sa stajališta iskustva, pokusa i matematičkih utvrđivanja zakonitosti prirode zastupao svoja uvjerenja i odupro se dogmatizmu inkvizicije književnost postupno počinje razvijati ideal originalnosti; počinje se smatrati stvaralačkom djelatnošču započinje razvoj svjetske književnosti u smislu međusobnog povezivanja, upoznavanja, uzajamnih odnosa  nastaje jedinstvo u raznolikosti Marko Marulić (1450.-1524.) – otac hrvatske književnosti o njegova djela objavljivana i u nekoliko europskih zemalja o pisao na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku o Pouke za dobar život prema primjerima svetaca, Evanđelistar, Pedeset priča, Davidiada njegova su najpoznatija latinska djela, a od hrvatskih tu su ep Judita i poema Suzana o u Juditi naglasak je na rodoljublju, obrada slijedi tradiciju vergilijanskog epa, a opis lika je renesansnog karaktera o stil odlikuje ritam, dvostruko rimovani dvanaesterac, slikovitost te slaganje zvučnosti i značenja Marin Držić (1508? - 1567) – može se mjeriti i s najvećim svjetskim komediografima djela su mu sačuvana fragmentarno, a tri cjelovite drame su Novela od Stanca, Skup i Dundo Maroje Skup je obrada Plutova djela Škrtac, ali Držić uvodi složen zaplet i dijaloge Novela od Stanca nastaje na tradiciji srednjovjekovne farse, a građena je na suprotnostima – mladost i starost, urbana i ruralna kultura, mudrost i naivnost Dundo Maroje otvara nekoliko perspektiva, posebice kroz prolog o ljudima nahvao i ljudima nazbilj o radi li se o utopiji, aluziji na političku situaciju tadašnjeg Dubrovnika, kritici plemstva ostaje vječno pitanje o Držić vješto vodi dijaloge, uvodi zaplete, a na problematiku gleda sa stajališta s kojeg će publiku motivirati na smijeh

6. BAROK -

španj. barrueco, port. barooco = nepravilan, neobrađen biser barok – prva epoha koju povjesničari književnosti pokušavaju odrediti značajkama koje bi bile svojstvene isključivo načinu umjetničkog oblikovanja njemački teoretičar Heinrich Wölfflin – prvi početkom 20.st. uspoređivao djela likovnih umjetnosti i uočio različitost između pogleda na svijet umjetnika renesanse i baroka, te kao

posljedicu različito opisivanje i prikazivanje istoga; on nije govorio o epohama, nego o stilovima, koji se mogu razabrati i razlikovati i izvan povijesno uvjetovanih razdoblja - renesansa i barok ne nastupaju istovremeno u raznim nacionalnim književnostima - barok puno teže stilski odrediti (od renesanse) - otprilike u 16. st. i u najvećem dijelu 17. st. dolazi do većih promjena u dominirajućem svjetonazoru, ukusu i načinu književnog oblikovanja - renesansnu svjetovnost zamjenjuje nova duhovnost, renesansnu racionalnost zamjenjuje sklonost prema iracionalnom, a renesansnu težnju za jasnoćom izraza i tematikom koja je izravno bliska svagdašnjici zamjenjuje sklonost prema nejasnom, tajnovitom, pa i mističnom - unatoč različitim nacionalnim književnostima, sve se stilske značajke i pojave mogu svesti pod zajednički nazivnik, naime, sve ih ujedinjuje pretjerano naglašavanje stila i izraza, koje kao da zanemaruje tematiku i ono što bismo mogli nazvati temeljnom problematikom ljudskog života - Italija i Španjolska: marinizam (prema Marinu), gongorizam (prema Gongori) - Engleska: euphuism (prema pripovijesti Euphues, Johna Lylyja) - Francuska: precioznost (prema nadimku dama koje u komediji Smiješne precioze ismijava Moliere) - sve se te pojave mogu okupiti pod zajedničkim pojmom i nazivom manirizam - odnos između manirizma i baroka – otvoreno pitanje - manirizam – razdoblje nakon renesanse (kraj 16., početak 17.st.)  to razdoblje prelazi u barok (rano 17. st.) - manirizam kasnije proučavan kao izvanvremenski pojam stila, tip stilskog oblikovanja  stil koji u velikoj mjeri prevladava u razdoblju baroka ili čini njegovu bitnu značajku - značajke baroka ne javljaju se istovremeno u različitim zemljama; često se govori i o razlici između baroka sjevernih, protestantskih zemalja i baroka južnih, katoličkih zemalja - ipak, vremensko se trajanje baroka određuje godinama 1570. i 1670.  dominira sklonost prema religioznosti, misticizmu, onome što odgovara onostranosti u tematici  sklonost prema prebujnosti izraza, naglašenom ukrašavanju u stilu - stil postaje sam sebi svrhom - odlike baroka: smisao za neobično, tajanstveno, bizarno i paradoksalno, pa čak i izvrnuto i izobličeno, povratak srednjovjekovnom alegorizmu, koji se sada povezuje s osobnom simbolikom i s aluzijama na izravne povijesne događaje Torquato Tasso (1544.-1595.) – talijanski pjesnik; smatra se pretečom, pa onda i jednim od utemeljitelja književnog baroka o životno djelo – ep Oslobođeni Jeruzalem, uspoređivan s Oristovim Bijesnim Orlandom  prikazuju se i opisuju i epohalne stilske razlike o sličnosti: borba kršćana i muslimana, u središtu epa je opsada, slijedi se epska tradicija gomilanja brojnih epizoda i digresija, miješanje mitoloških bića i čudesnih predjela s povijesno utvrdivim lokacijama i činjenicama, glavni likovi su vitezovi, čijim se ratnim i ljubavnim pustolovinama posvećuje najveća pozornost o razlike:  književna obrada: Oslobođeni Jeruzalem podijeljen u 20 pjevanja, pisan oktavama  opći ton: Aristo – ironičan, ponesen zadovoljstvom u pripovijedanju; Tasso – uvijek gotovo tragično ozbiljan  svrha mitologije: Ariosto – maštoviti ukras; Tasso – pokušaj izravnog povezivanja s kršćanstvom  oslobođenje Kristova groba dobiva transcendentno, obvezujuće značenje pouke nametnute kršćanskom svijetu, ugroženom tada nadirućim turskim osvajanjima

o stalna napetost između religijskog uvjerenja i svetosti zadatka i osobnih sudbina vitezova, njihova kolebanja i prepuštanja strastima i željama o kompozicija (složena, ali ipak manje zapletena od Ariostove) o njegovi su vitezovi uvijek odveć ljudski, a svetost njihva poslanja u pozadini o Tassov se ep može shvatiti kao pokušaj da se klasični ep, oslonjen na tradiciju Homera Vergilija, uskladi s novom kršćanskom mitologijom i novim načinom književnog izraza o slijedi neku pravilnost oblikovne organizacije, pa je i zaplet jednostavniji: opsada i oslobođenje Jeruzalema, ograničen broj epizoda i upletanje Neba i Pakla (umjesto grčkih bogova) vode zbivanje koje završava na unaprijed poznat način  Goffredo, vođa vitezova, odgovara donekle Agamemnonu, njegovi se vitezovi posvađaju kao i grčki, no njih uvelike vode samo tragične ljubavi (Erminija ljubi Tancredija, koji pak ljubi Clorindu, koju zabunom ubija, a čarobnica Armida zavodi sve vitezove da bi ih na kraju pretvorila u ribe)  najviše je pozornosti pritom posvećeno opisu oružja, bitki, dvoboja i opreme vojski, kao i zbivanjima u protivničkom taboru, te onima u Paklu o ton više nije uzvišen, nego često prelazi u svojevrstan lirizam (prizori ideala pastirskog života, česti postupci concetta  sustavna provedba domišljato sastavljenih usporedbi između uzajamno izravno nespojivih pojmova ili predodžbi

-

o zbog svega se toga Tassov ep drži uzorom nove varijante epa  barokni ep o ostala djela: Stihovi – zbirka 2 000 lirskih (pretežito ljubavnih) pjesama, mladenački spjev Rinaldo, posmrtno objavljen spjev Stvoreni svijet,tragedija Kralj Torismondo, Razmatranja o junačkom spjevu (nastoji odrediti poetiku epa, naglašavajući kako ep mora biti jedinstven, vjerodostojan, čudesan i dojmljiv, ali i nadahnut nekim temeljnim etičkim ili religioznim motivom), pastirska drama Aminta, lirska pastorala  hrvatski pjesnik Dinko Zlatarić prvi u Europi preveo Amintu iz rukopisa i tiskao prijevod u Vveneciji 1580. – Ljubmir o jedan od ključnih teoretičara od kojih počinje shvaćanje književnosti kao stvaralaštva Giovanni Battista Marino (1569.-1625.) o talijanski pjesnik, najizrazitiji predstavnik manirizma (prema njemu stvoren naziv marinizam) o djela: zbirke lirskih pjesama Lire, Galerija i Gajde o životno djelo: mitološki ep Adonis  45 000 stihova  najdulji ep talijanske književnosti – zbog te opsežnosti, a istovremene oskudnosti radnje, kritičari taj ep ne drže u cijelosti uspjelim ostvarenjem o okosnica epa mit o Adonisu i Veneri – Marino koristi samo priču o ljubavi Adonisa i Venere, njihovu životu u idiličnoj šumi, kako je Adonis veoma volio lov i nije slušao Venerina upozorenja da se čuva opasnih životinja, te priču o njegovoj smrti – jednostavna fabula o opsežnost je rezultat mnoštva opisa, epizoda, književnih reminiscencija preuzetih iz Homera, Apuleja, Petrarke, Tassa  temeljna namjera jest da izraz postane svrhom sam sebi i da potpuno prevlada nad sadržajem o tema nije osobito važna, Marina zanimaju stilski efekti (Cilj je pjesnikov začuditi)  takva se tehnika svodi na namjerno izazivanje čuđenja izborom neobičnih i bizarnih motiva (npr. natjecanje pjesnika i slavuja), na zvučne efekte, već spomenuti concetto, gomilanje neobičnih i neočekivanih metafora (nebo je „staja zvijezda“, krijesnica „leteća

munja“ ili „živa krilata iskra“, sunce „krvnik što sjekirom svojih zraka siječe vrat sjenama) -

-

-

-

-

-

Luis de Gongora y Argote (1561.-1627.) o španjolski pjesnik, koji je postigao u najvećoj mjeri virtuoznost u pjesničkom oblikovanju koju je njegovao Marino o najvažniji i najugledniji predstavnik culteranisma (prema culto = učen), pjesničke škole u španjolskoj književnosti početkom 17. st. koja je kasnije zbog njegove slave prozvana gongorizam o djela: poeme Polifem i Galateja, Samoće (izazvale polemike, suprotstavljanja, oduševljene poklonike i oponašatelje; zbog njih gongorizam napadan kao pretjerana manira namjerne nejasnoće, gomilanja efekata, izmišljanja novog, jedva razumljivog jezika) o držao da je pjesništvo namijenjeno samo izabranima, onima koji ga mogu razumjeti i shvatiti upravo i jedino kao pjesništvo, za to je potrebno znanje, poznavanje tradicije i osobitosti pjesničkog jezika, te određena osjetljivost za poetski način izražavanja o tema u poeziji nema gotovo nikakvo značenje i ne treba težiti razumljivosti o naglasak u poemi na bizarnim metaforama, zvučnim stihovima, brojnim aluzijama na mitologiju i ranije pjesništvo, neobičnom poretku riječi koji izaziva zabunu, neprozirnosti izraza o uvodi latinske riječi i konstrukcije, stvara nove kovanice, traži nove mogućnosti u poretku riječi  krajnja udaljenost od običnog jezika o cjelokupno pjesništvo time postaje tajanstveno, dolazi do svojevrsnog odvajanja od proze, jer se poezija oslanja na označitelje, a proza na označeno o Gongora nije bio svjetski slavan pjesnik u Španjolskoj u 17. st. (zlatni vijek španjolske književnosti) svjetsku slavu stječu 3 dramatičara: Lope Felix de Vega Carpio, Tirso de Molina i Pedro Calderon de la Barca  njihov uspjeh vezan je uz veliki procvat kazališta u tadašnjoj Španjolskoj (svatko je išao u kazalište, glumci i redatelji su slavljeni, predstave su gledali građani, plemići, svećenici i dvorjani) crkvena se drama zadržala u posebnom obliku  auto sacramental svjetovna drama – comedia  imala nekoliko podvrsta (najvažnija tzv. drama plašta i mača  oprema glavnog junaka), od kojih su neke prikazivane pretežno na dvoru, neke pretežno građanima predstave održavane na otvorenom prostoru koji su ograđivale zgrade, te na balkonima s kojih su također gledatelji pratili predstavu; na jednom dijelu tog prostora bila je pozornica, gledatelji su bili raspodijeljeni prema staležima, sjedilo se sa strane i sprijeda, a straga su stajali; scenografija oskudna, ali raskošni kostimi; umetci s pjesmama i plesom publika je vrlo živo sudjelovala u izvedbama – ponavljala rečenice s glumcima, burno odobravala i još burnije negodovala  prizori su morali biti dojmljivi, radnja relativno brza i puna preokreta, dijalozi i monolozi dopadljivo oblikovani, vrlina nagrađena, zlo kažnjeno; svojevrsni pučki moralizam naprosto je morao prožimati sve drame (u suprotnom bi ih publika izviždala); podrazumijeva se i određeni shematizam (publika voli predvidivo ponavljanje s varijacijama) Lope de Vega (1562.- 1635.)

o prema vlastitim riječima napisao 1800 drama; povjesničari književnosti drže da je napisao najmanje 1500 drama + 30-ak opsežnih knjiga lirskih pjesama, spjevova, pripovijedaka i romana o buran život - otmice, afere, suđenja, podvale, ženidbe i divlji brakovi, zakonita i nezakonita djeca, neobuzdana ludovanja, stalne polemičke svađe s drugim piscima o djela: zbirke pjesama Ljudske rime, Svete rime, Rime ljudske i božanske Tome Burguillosa, spjevovi Angelikina ljepota, Osvojeni Jeruzalem,pastoralni roman Arkadija,dijalogizirani roman Dorotea, drame Peribanez, Vitez iz Olmeda, Fuente Ovejuna, Najbolji je sudac kralj, Seviljska zvijezda, Lijek u nesreći,komedije Vrtlarov pas, Budalasta vlastelinka, Dosjetljiva djevojka, Vitez čudesa o izvor tematike: Biblija, grčka mitologija, stare kronike, narodne legende, viteški romani, raniji komediografi, svagdašnji život i aktualni događaji o nenadmašno je poznavao ukus i bio miljenikom publike te je izvrsno poznavao zanat dramatičara o s marinizmom i barokom najviše ga povezuje virtuozna rječitost (njegovi stihovi imaju samostalnu umjetničku vrijednost – umjetnik scene i jezika) - Tirso de Molina (1584? – 1648.) o fratar, pravim imenom Gabriel Tellez, pisao pod pseudonimom (nije se, zbog svjetovnog karaktera nekih svojih drama, htio odveć izlagati) o djela: komedije Sramežljivac na dvoru, Pobožna Marta (prema tome Moliere napisao Tartuffe), drame Oprezna žena, Osuđen zbog nevjerstva o svjetsku slavu stekao dramom o nenadmašnom zavodniku Don Juanu punog naziva Seviljski varalica i kameni gost o tema navodno preuzeta iz legende o besramnom zavodniku kojeg su ubili fratri i proširili glasine da ga je odnio đavao o nakon te drame, njome su se bavili mnogi velikani svjetske književnosti (Moliere, Puškin, Byron), kao i filozofi (Camus, Kierkegaard, Freud, psiholozi, kulturolozi te povjesničari i teoretičari književnost o Don Juan – književni tip koji nema prauzor ni u antičkoj ni u biblijskoj mitologiji (kao i Hamlet, Don Quijote i kasnije Faust), dobio je obuhvatnost, važnost i značenje koji ga čine građom uvijek novih književnih obrada i teorijskih tumačenja  lik nadilazi svako etičko određenje (de Molina  negativac, Byron, Moliere  simpatičan lik)  neprekidni niz zavođenja  opsjednut nečim čemu se ne može oduprijeti; služi se varkama, podvalama, lažima, ne preže ni od umorstva kada je izazvan okolnostima, no pri svemu je tome njegova odlučnost fascinirajuća  Don Juan nije žrtva ni sudbine ni bogova nego jedino vlastite odluke, a od nje ne odustaje ni pod koju cijenu - Pedro Calderon de la Barca (1600.-1681.) – treći dramatičar o razlikuje se odlukom koja je suprotna don Juanovoj o osnovna značajka stvaralaštva – prolaznost života želi prevladati u spoznaji konačnih istina, do kojih čovjek može doći, ali one nisu odveć ohrabrujuće o djela prožeta pesimizmom, ali ona su, za razliku od Veginih i Tirsovih, vrlo stilizirana, dotjerana u obradi, okrenuta prema unutrašnjem životu likova, te dobivaju osobitu

-

dimenziju dubine i višeznačnosti  najbolji dramatičar zlatnog vijeka španjolske književnosti, a možda i najbolji dramatičar cjelokupnog baroka o dvorski pisac (piše za obrazovanu i odabranu publiku) – za razliku od Vege koji je pučki o napisao oko 120 drama i komedija, oko 80 crkvenih prikazanja (publika je tražila nova djela, ali pisana prema manje ili više istom uzorku  ponavljanje s varijacijama) o Calderon dovodi neka djela do visokog stupnja sklada između scenskih efekata i stiliziranog pjesničkog govora (monolozi – vrhunska pjesnička ostvarenja, dijalozi prožeti unutarnjom napetosti između suprotstavljenih iskaza) o odstupanje od baroknog alegorizma  Calderon piše za odabraniju i obrazovaniju publiku, on je dvorski pisac; nastoji da poruke njegovih drama odgovaraju vladajućem svjetonazoru i da potvrđuju svojevrsnu obnovu religioznosti pa i prezir prema taštini ovoga svijeta o Život je san – najpoznatija i najglasovitija drama  neobičan zaplet  romantičari u sadržaju njegova djela prepoznaju nemoć odvajanja iluzija od zbilje i uspostavljanja podjednakog prava na istinu sna i jave  Sigismund – ako je sve samo san, a čovjek ne može vladati svojim snovima, kako je onda na kraju Sigismund postao razborit i plemenit, tj. na čemu se zasniva njegova odgovornost?  Calderon dramom nastoji postaviti problem odnosa sna i jave, iluzije i zbilje, istine i privida, učiniti ga predmetom ili građom raznim tumačenjima, a ne taj isti problem riješiti o Zalamejski sudac – prema općem mišljenju njegova najbolja drama o više realističan zaplet – naglasak na mudrosti i pravednosti kralja, obrana seljaka samo je posljedica biranja strane u sukobu plemstva i kralja o drama vrlo uspješno komponirana, likovi individualizirani, postavljaju se pitanja o časti, savjesti, kompetenciji i pravednosti (opet, na ta se pitanja ne odgovara) o (ostala) djela: Ljubav poslije smrti, Liječnik svoje časti, Postojani princ, Luis Peres el Gallego o povjesničari knjiž. drže ga posljednjim velikim dramatičarem baroka u španjolskoj književnosti John Milton (1608.-1674.) – posljednji epičar renesanse, ali se može smatrati i veoma važnim pjesnikom baroka o životno djelo: ep Izgubljeni raj (stekao svjetsku slavu) o okosnica epa: biblijska mitologija (biblijska priča o grijehu Adama i Eve te njihovu izgonu iz raja)  Satan, Zemaljski raj o u obradi se osjeća utjecaj Vergilija (određena simetrična kompozicija, način gradnje stihova, razrada nekih epizoda) o ep ipak, zahvaljujući odlikama bujnog, uzvišenog i pretjeranog baroknog izraza, uspješno spaja staru klasičnu i novu baroknu tradiciju o stajalište da prvi grijeh nije posljedica Božjeg nauma, već isključivo ljudske slobodne volje o romantičari smatrali da se u liku Satana može pronaći neodoljivo privlačan pobunjenik o Miltonovi likovi nisu alegorije

o Milton prvi grijeh nikako ne tumači kao katastrofu  zbog njega je počela ljudska povijest, zbog njega Bog postaje čovjekom i šalje Krista, u njemu se krije svojevrsna uzvišenost ljudske patnje, te ne samo gorčina nego i veličina spoznaje o djela: poetska igra Comus, nedovršena igra Arcades, tragedija Samson borac, ep Nanovo stečeni raj - u epohi baroka nastavlja se proces decentralizacije europskih književnosti koji je započeo u renesansi, pa mnoge nacionalne književnosti razmjenjuju književna iskustva, njeguju međunarodne stilove, književne vrste i oblike, usavršivši vještinu književnog oblikovanja na svojim vlastitim jezicima - i u hrvatskoj je književnosti barok vrlo važna, književnom proizvodnjom bogata i raznovrsna epoha - stvaralaštvo se Ivana Gundulića može svojom književnom i kulturnom vrijednošću mjeriti s velikanima toga doba u svjetskim književnostima - Ivan Gundulić (1589.-1638.) – pisao rimske stihove, 10-ak pastirskih drama (sačuvane Arijadna i Prozerpina ugrabljena) o slavu velikana hrvatske književnosti stekao djelima Suze sina razmetnoga, Dubravka, Osman o Suze sina razmetnoga – poema koja vrsnoćom stilizacije i raskošnim bogatstvom baroku svojstvenih ukrasa nadilazi moralne pouke koje je tematski određuju o Dubravka – pastirska igra koja je tako vješto komponirana da stilski dotjeranim izrazom čini himnu slobodi, pravdi i ljubavi, povezanu s nepremašenim simboličnim slavljenjem Dubrovnika o Osman – životno Gundulićevo djelo  tema povezana s tadašnjim političkim događajima (poljsko-turski sukob 1621.)  tema obrađena u širokom obuhvatu povijesnih, pseudopovijesnih i fikcionalnih likova, s raskošnom upotrebom brojnih figura, s mnogim složenim jezičnim postupcima, majstorskim povezivanjem alegorije i konkretnih zbivanja, moralnih pouka i onoga što bismo danas nazvali uživanje u samom pripovijedanju - u novu isprepletenost mita i uglavnom legendarne povijesti postupno će sve više ulaziti i novovjekovna filozofija i znanost, koje će igrati važniju ulogu u idućim književnim epohama

7. KLASICIZAM I PROSVJETITELJSTVO -

povjesničari književnosti razilaze se u mišljenjima – svaki od naziva ne može obuhvatiti sve značajke epohe književnost od kraja sedamnaestog i najvećim dijelom osamnaestog stoljeća kompromisno se naziva klasicizmom i prosvjetiteljstvom vladajuće geslo tog razdoblja sažeto je u stihovima Nicolasa Boileaua iz djela Pjesničko umijeće: Stog ljubite razum: spisi vam u svemu/nek svoj sjaj i vrijednost crpe tek u njemu René Descartes zasniva svoju filozofiju racionalizma, u kojoj je polazište svega zdrav razum  postaje osnovica književnog umijeća: tko ne zna misliti, ne zna ni pisati racionalizam  naziv za vladajući način mišljenja Boileau se oslanja na književnu tradiciju antike pa se zato to razdoblje naziva i klasicizmom te neoklasicizmom da bi se izbjegli problemi u terminologiji  traži svojevrstan povratak na staro

-

-

-

-

-

povratak jasnoći izlaganja, velikim temama i preglednosti u kompoziciji, nasuprot baroknoj raskoši u tom je razdoblju sve podvrgnuto kritici, uključujući državu, zakone, filozofsku metafiziku i religijske dogme, a cilj je književnih djela donijeti pouku razvija se i svojevrstan pokret koji se naziva prosvjetiteljstvo javlja se pitanje trebaju li se prosvjetiteljstvo i klasicizam smatrati jednom epohom ili ih je nužno odvojiti kao zasebne epohe, a javlja se i pitanje može li se jednom od njih dati prednost  razdobljem klascizma i prosvjetiteljstva smatra se razdoblje od kraja baroka do početka romantizma (1670.- zadnja desetljeća 18.st.) prosvjetiteljske težnje najbolje su iskazane u radu takozvanih enciklopedista  izdali Enciklopediju – pokušali obuhvatiti i kritički obraditi svo dotadašnje znanje enciklopedisti: Denis Diderot, Voltaire, Paul d'Holbach, Jean Le Rond d'Alembert i drugi korijeni toga pokreta u racionalističkoj su filozofiji, odnosno u učenjima Barucha Spinoze, Gottfrieda Wilhelma Leibniza, te u engleskom empirizmu, odnosno u učenjima Johna Lockea, Thomasa Hobbesa, Davida Humea i u dostignućima fizike Isaaca Newtona rad na enciklopediji potaknuo je duh koji je doveo do Francuske revolucije 1789. godine, a na taj način i do izmjene povijesti slomom feudalnog i nastanka građanskog društva klasicizam pozornost posvećuje književnoj tehnici poetika klasicizma nije opisna već naredbodavna jer postoje točno određena pravila prema kojima se trebaju oblikovati književna djela postoji čvrsta hijerarhija književnih žanrova (tragedija je vrhunski vrijedna književna vrsta) – mora biti pisana u stihu, uzvišenog stila, plemeniti karakteri, pet činova; prema Aristotelovoj Poetici zahtijevalo se jedinstvo radnje, vremena i mjesta o svrha je tragedije da pouči gledatelja – moralne vrijednosti morale su biti jasno naglašene o smjelo se prikazivati samo ono što ne vrijeđa dobar ukus o međutim, upravo su najuspjelija ostvarenja tog razdoblja uvelike odstupala od tih pravila najpoznatiji su pisci tragedija iz razdoblja prosvjetiteljstva i klasicizma Pierre Corneille i Jean Racine Pierre Corneille (1606.-1684.) – otac francuske klasicističke tragedije o najpoznatija djela: Cid, Medeja, Horacije, Cinna, Pompejeva smrt, Rodogune, Heraklije i Nikomed o Cid - najuspjelijim primjerom cjelokupne književnosti epohe o likovi u tom djelu nisu određeni prostorom niti vremenom, oni su predstavnici općeljudskih osobina o sadržaj Cida o pisano vrsnim stihom – aleksandrincem s parnim rimama o karakteristična višeznačnost; čitatelji prepušteno da sam odluči što će se dogoditi nakod kraja, za godinu dana o tragedija koja nema pravi tragični kraj Jean Racine (1639.-1699.) u svojim djelima sukobljava dva protuslovna svjetonazora: jansenizam (ispraznost svijeta i čovjekova zla priroda) i poštovanje prema moći ljubavi njegove najpoznatije tragedije: Andromaha, Britanik, Berenika, Mitridat, Ifigenija i Fedra Fedra – tragedija zavaravanja i pokušaja da se bitna pitanja ljudskog života riješe kompromisom o težnja za obnovom antike s namjerom da se u mitološkim, legendarnim likovima prepoznaju uzorci tipova ponašanja i moralnih dilema o Fedra je zaljubljena u svog posinka Hipolita koji je zaljubljen u Ariciju

-

-

-

-

-

o djelo završava smrću (Fedra popije otrov, Hipolit pogiba jer ga je otac Tezej prokleo, a Fedrina sluškinja Enona baci se s litice) o za razliku od Cida (kojemu je završetak ostavljen na izbor čitatelju), Fedra je završena tragedija, no i ona je višeznačna (različita tumačenja ponašanja likova) o Racineovi su stihovi vrhunska dostignuća francuske versifikacije u komediji se kriju velike mogućnosti kritike društvenih običaja i naravi, a kritika je u skladu s duhom ovog razdoblja  najpoznatiji su komediografi Molière (Jean-Baptiste Poquelin), Carlo Goldoni i Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais Molière (1622.-1673.) o Smiješne precioze ili Kaćiperke, Škola za žene, Tartuffe, Mizantrop, Georges Dandin, Građanin-plemić, Škrtac, Scapinove spletke, Učene žene i Umišljeni bolesnik, Don Juan o činjenica da su njegova djela doživjela bezbrojne prijevode i prerade čini ga najpopularnijim komediografom svih vremena o imena njihovih likova ušla su književnoznanstvenu terminologiju i u svagdašnji govor: Harpagon – škrtac, Tartuffe – licemjer, precioznost – vid manirizma o slijedio je tradiciju plautovske komedije, commedie dell'arte i komedije velikana španjolskog baroka, a sve je to prožeo i duhom vlastite epohe o njegove su komedije vješto komponirane, pregledne i jednostavne u slijedu zapleta, peripetija i raspleta o likovi mu ne gube individualnost o neke su komedije napisane u stihovima, poput Mizantropa o u njegovim komedijama pretjeruje se u nekoj sklonosti likova i oni zbog toga gube razum o izvrstan je i u krakterizaciji; njegova satira nikad nije poruga i zgražanje, nego uvijek razumna osuda o kod njega se u komedijama vide tragični elementi (Škrtac) i obrnuto (Don Juan, predložak Tirsa de Moline) o ostvario multimedijski spektakl – Umišljeni bolesnik drama je o hipohondru koji se ruga liječnicima i cjelokupnoj medicini, popraćena je glazbom i baletom o prvi hrvaski prijevod Georgesa Dandina napisao je Fran Krsto Frankopan dvije godine nakon prve izvedbe, a na kraju 17. i početkom 18. st. u Dubrovniku su sačuvana 23 prijepisa i prerade Molièrovih djela Carlo Goldoni (1707.-1793.) o Krčmarica Mirandolina, Grubijani, Kavana, Poljana, Ćozotske svađe (Ribarske svađe) te komadi s tematikom Dalmacije i Dubrovnika: Dalmatinka, Mamac srdaca i Varalica o reformirao je talijansko kazalište, oslobodio ga manirističkog utjecaja commedie dell'arte i prilagodio ga ukusu građanske publike o za njegova su djela karakteristične blaga ironija i optimizam Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais (1732.-1799.) o Seviljski brijač, Figarov pir, Poročna majka (prva dva djela poslužila su kao libreta Rossinijevoj i Mozartovoj operi) o u njegovim je djelima uočljiva sklonost psihološkoj analizi iz karakterizacije likova Voltaire (François-Marie Arouet; 1694.-1778.) – čovjek univerzalnog znanja – filozof, povjesničar, publicist, kritičar, pamfletist, dramatičar, romanopisac i pjesnik, enciklopedist - njegov je utjecaj usporediv s Ciceronovim utjecajem u rimskoj književnosti - pisao je filozofska djela (Filozofski rječnik, Filozofska pisma ili Engleska pisma, Rasprava o toleranciji), epove (Henrijada), povijesna djela (Esej o običajima), pedestak

-

-

drama (Zaire, Mérope), satire (Siromašni đavo, Le Mondain), romane i pripovjetke (Candide, Zadig – vrsta alegorije, Micromégas – početci znanastvene fantastike, Naivko), znanstvena djela (o Newtonovoj fizici, polemike, publicistiku i korespondenciju od oko 10000 pisama - borac perom i pritom nenadmašno ironičan - najviše se koritio ironijom - kritika danas najviše cijeni romane i pripovjetke, a on ih sam nije smatrao osobito vrijednima - ime djela Candide ili optimizam značajno je jer candidus znači iskren, otvoren, čist, a optimizam upućuje na ironiju poruke o filozofski roman u kojem je predmet ironije filozofija Gottfrieda Leibniza da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova o za Voltaireova života Candide je izašao u četrdesetak izdanja o ironija o izreka: Najbolje je obrađivati vlastiti vrt. - prevladavajuće teme: književne vrijednosti, etička pitanja, dogmatizam i glupost, politika, društveno uređenje u Europi dolazi do raslojavanja književnosti, nešto brže u Engleskoj nego u Francuskoj sentimentalni romani bili su popularni  Pamela ili Nagrađena krepost (roman u pismima) i Clarissa Marlow Samuela Richardsona  ljubići u engleskoj su književnosti toga razdoblja vrlo značajni Daniel Defoe, Jonathan Swift i Laurence Sterne Daniel Defoe (1660.-1731.) – novinar, publicist, trgovac, političar – svjetski putnik o napisao romane Život i čudne i neviđene pustolovine Robinsona Crusoea, mornara iz Yorka i Zgode i nezgode glasovite Moll Flanders te povijesnu kroniku Dnevnik kugine godine o Moll Flanders je napisan u tradciji pikarskog romana, ali je glavni junak žena, a prema Robinsonu Crusoeu nazvan je i cijeli žanr robinzonijada o u tom djelu opisana su putovanja mladića Robinsona koji završi na pustom otoku i tamo živi 26 godina  simbolična dimenzija – u fabulu uvodi običnog čovjeka koji prolazi sve što je čovječanstvo prošlo puno ranije o danas postoji tumačenje da se vanjski događaji mogu premjestiti u unutarnje o smatra se da pripada dječoj književnosti iako to nije isključivo tako o urođenik Petko o primjer prosvjetiteljskih nazora – Robinson se kaje zbog mladenačke ludosti, a napornim radom i strpljenjem uspijeva nadvladati sudbinu Jonathan Swift (1667.-1745.) o roman Putovanje u nekoliko udaljenih zemalja svijeta. Napisao Lemuel Gulliver, najprije kirurg, a zatim kapetan na više brodova  svstava se u dječju književnost, ni to nije potpuno ispravno o djelo je zapravo je oštra i sveopća satira o složenija fabula – sastoji se od četiriju dosta samostalnih dijelova – u jednom je Gulliver u zemlji patuljaka, u drugom u zemlji divova, u trećem na lebdećem otoku nastanjenom učenjacima, a u četvrtom u zemlji gdje žive razumni konji, a ljudi su postali životinje o ime patuljaka Liliputanaca prešlo je u svakidašnji govor o Swift promjenom okružja mijenja Gulliverovu perspektivu gledanja na svijet

-

-

-

-

o koristi se svim još od Rabelaisa poznatim sredstvima ironije i satire – preuveličavanjem, poigravanjem sa ustaljenjim značenjima itd. o Swiftova se ironija može usporediti s Aristofanovim Pticama ili Rabelaisovim Gargantuom i Pantagruelom o sve u svemu, to je komični roman, isprepleten elementima pustolovnog romana i fantastične proze o autor je i satiričnih knjiga Priča o buretu i Bitka knjiga Henry Fielding (1707.-1754.) – pisac komičnih romana o slijedio tradiciju pikarskog romana, pa i Cervantesa o poznata djela: Povijest zgoda Josepha Andrewsa i njegova prijatelja g. Abrahama Adamsa, Povijest nahočeta Toma Jonesa i Život g. Jonathana Wilda, Velikoga  događaje u tim romanima niže kronološkim slijedom, a slijedi i načelo iluzije zbilje o satira protiv tadašnjeg društvenog morala i običaja, naglasak na humorističnim efektima o Tom Jones – začetnik tradicije u oblikovanju romana kakva prevladava i danas u trivijalnoj književnosti Laurence Stern (1713.-1768.) o roman Život i mišljenje Tristrama Shandya – namjerno krši ustaljene konvencije u pisanju romana  glavni lik tog romana drži monolog iako se još nije ni rodio, nego se rodi tek oko polovice romana  koristi se raznim trikovima – česte stanke, pojavljuju se prazne stranice, zvjezdice umjesto riječi, ispremještan redosljed poglavlja, kršenje pravopisnih pravila; stalni nesporazumi i zabune  pokazao je kako u knjižvnosti nema prirodnih načina da se opiše zbilja, nego se uvijek radi o tome koju ćemo konvenciju prihvatiti o napisao i Sentimentalno putovanje po Francuskoj i Italiji, koje je napisao g. Yorick i na taj način uveo novi tip putopisa o sve je podređeno zapažanjima, refleksijama i osjećajima pisca o preteča modernizma u romanu, a u putopisu preteča romantizma roman je u tom razdoblju počeo zamijenjivati ep i tragediju u smislu vrhunskih književnih ostvarenja klasicizam roman smatrao nižom književnom vrstom, prosvjetiteljstvo mu daje sve veću važnost i značenje Denis Diderot (1713.-1784.) – svoje romane i pripovjetke smatrao je djelima visokog književnog statusa, za razliku od Voltairea koji je smatrao da da su mu njabolja ostvarenja tragedije i junački ep Henrijada o Diderotova djela: Filozofske misli, Pismo o slijepima, romani Rameauov nećak, Jakov fatalist, duža pripovjetka Redovnica te drame Nezakoniti sin, Glava obitelji o primjer svestranosti prosvjetiteljstva – bavio se filozofijom, politikom, prirodnim znanostima, publicistikom, književnosti, likovnom i kazališnom kritikom; enciklopedist o u povijesti književnosti ipak ga smatraju boljim teoretičarom (Paradoks o glumcu, Razgovori, O dramskoj poeziji) nego stvaraocem o u Salonima počinje modernu likovnu kritiku o pisao je o pitanjima morala i društvene nepravde, a služio se„objektivizmom“ – manja je važnost na unutarnjem životu likova Gotthold Ephraim Lessing (1729.-1781.) – u drami prosvjetitljstva ima najviše uspjeha

-

-

o vrstan teoretičar umjetnosti i drame o rasprava o razlikama pjesništva i likovnih umjetnosti Laokoon, zbirka kazališnih kritika Hamburška dramaturgija, drame Miss Sara Sampson (građanska tragedija – likovi više nisu kraljevi i plemići), Minna von Barnhelm (najuspjelije djelo; komedija), Emillia Galotti (protest protiv nasilja i samovolje vladara), Mudri Nathan o dramama napušta klasicističku tradiciju – preporučuje da se treba ugledati na Shakespearea o pisao je i basne, oslanjajući se na Ezopa i na zdrav razum – basna doživljava procvat i obnovu – poučna i kritična, upućuje na zdrav razum Jean de La Fontaine (1621.-1695.) – oblikovao basnu kao posebnu književnu vrstu: stihovane Priče i Basne u 12 knjiga o komponirane su poput malih komedija, s kratkom ekspozicijom, zapletom i raspletom u kojem je pouka sadržana već u samom izlaganju o uzor mnogim prosvjetiteljima Ruđer Bošković (1711.-1787.) – filozof, fizičar, matematičar, astronom, stihotovorac, prorok fizike (Franz Lederman) o od njegova vremena odnos znanosti i književnosti postat će gotovo presudno važno pitanje književne prakse i teorije

8. ROMANTIZAM

-

-

pridjev romantičan = koji je u duhu romantizma; tajanstven, čudan, čaroban, osjećajan epoha koja označava prve jasne početke suvremene književnosti ne karakterizira ga prevlast nekog jedinstvenog svjetonazora, niti jasno određena književna tehnika duboka promjena u pozadini na kojoj izrastaju i svjetonazori i načini književnog oblikovanja  duh romantizma prepoznatljiv i kad zakažu točniji opisi tematike, stila ili filozofskih, političkih i religioznih razloga događa se svojevrstan prevrat u shvaćanju književnosti koji se može pratiti na nekoliko razina: 1. Odnosi se na recepciju: dolazi do proširenja čitateljske publike zahvaljujući širenju obrazovanja – ne piše se više na zahtjev kralja, plemića i sl., već za tržište koje nameće svoj ukus  opijenost oduševljenjem  Aristotelovu katarzu u knjižvnosti zamjenjuju kratkotrajni i fiktivni osjećaji  publika plače sama nad sobom, odnosno nad vlastitim mišljenjem da suosjeća s tuđim patnjama 2. Prevrat u shvaćanju uloge i moći razuma  odbacuje se racionalistička poetika – književnost dobiva zadatak isključivo prenositi osjećaje, a ne poučavati  oslanja se na intuiciju i maštu kojima se jedino može obuhvatiti ono što razum odbacuje  unutarnji paradoks – upravo i jedino građanska književnost, a istovremeno kao da ne vjeruje načelima razuma prema kojima je postala to što jest  izgubljeno povjerenje u zdrav razum – opreka klasicizmu i prosvjetiteljstvu

-

-

3. Okretanje srednjem vijeku (i baroku) – povratak mističnoj religioznosti i pokušajima da se uobliči iskustvo transcendentne stvarnosti  izgradili vlastitu sliku srednjeg vijeka kakva odgovara njihovoj mašti 4. Stvara se vlastita slika prošlosti (ne oslanja se na tradiciju) koja je drukčija od prijašnjih  u prošlosti traže građu i inspiraciju za djela  smatraju da prošlost načelno nije ista kao sadašnjost, a sadašnjost nije ista kao budućnost 5. Potreba za originalnošću – posebno daroviti pojedinac (genij) sam mora propisati pravila kojima iskazuje duh vlastitog vremena što se smatra najvećim dometom ljudske spoznaje uopće 6. Vremenski i prostorni relativizam1 i univerzalizam – težnja za apsolutnom poezijom koja bi ujedinila mitologiju, filozofiju, religiju i pjesništvo  to dovodi do romantične ironije – shvaćanje koje zamišlja konačni okret u kojem se sve ogleda kao svojevrsna igra, fikcija i iluzija 7. Pesimizam svjetske boli – razočaranje svijetom i vlastitom sudbinom zbog nemogućnosti spoznavanja konačne, univerzalne istine  sudbina romantičara neodvojiva od sudbine svijeta 8. Buntovni individualizam (karakterističan za "velike" narode) i nacionalni individualizam (karakterističan za slavenske narode)  uvjerenje da su originalnost i stvaralaštvo bitne značajke književnosti  književnost je prije svega umjetnost 9. Žanrovska pometnja – miješanje književnih rodova i vrsta (posebice karakteristično modernizmu i postmodernizmu) kao vid suprotstavljanja klasicističkoj poetici o književnim rodovima  književnost mora zbilju opisati onakvom kakva ona jest, a kako "Zbilja nije ni tragična ni komična" književni rodovi i vrste mogu se miješati2  romantizam, naglašava liriku i poeziju  Victor Hugo Cromwell – manifest romantizma 10. Težnja "novom oponašanju zbilje" i "novom univerzalizmu" koji se ostvaruju obuhvatnijim ukusom i maštom što se odražava i na književnost – djela se odlikuju širinom zahvata i obuhvatom tematike trajanje: od 70-ih godina 18. stoljeća do 40-ih ili 50-ih godina 19. stoljeća (značajke realizma ne pojavljuju se isto u svim nacionalnim književnostima) Jean-Jacques Rousseau (1712.-1778.) – pripada epohi klasicizma, ali je preteča romantizma o poput Voltairea kritizira sve što mu se činilo nerazumnim, ali lijek ne vidi u moći razuma, već u mašti i osjećajima i povratkom prirodi o razumu suprotstavlja maštu i osjećaje, vjeri u napredak težnju za povratkom prirodi o civilizaciju drži glavnim krivcem što se ljudska narav iskrivila

1 ...jer se posebno uvažavaju iskustva različitih pojedinaca, naroda i vremenskih razdoblja. 2 I romantizmu i realizmu zajednički je zahtjev za oponašanjem zbilje.

o rođen u Ženevi u protestantskoj obitelji, ali preselio se u Francusku i prešao na katoličanstvo pa opet na protestantizam o proslavio se raspravom o utjecaju razvoja znanosti i umjetnosti na poboljšanje morala o najvažnija teorijska djela su mu Rasprava o znanostima i umjetnostima, Rasprava o podrijetlu i temeljima nejednakosti među ljudima, Društveni ugovor, Emil ili o odgoju i dr., a slavu je stekao književnim djelima: Julija ili nova Heloiza (sentimentalni ljubavni roman u pismima pisan prema legendi o Abelardu i Heloizi; naglašena osjećajnost – uzorak epistolarnog i sentimentalno-ljubavnih romana), Ispovijesti (autobiografija s pretjeranom iskrenošću iskaza; naglašena samosvijest; lirska introspekcija osjećaja i raspoloženja) i Sanjarije samotnog šetača (izrazom preteča modernizma – književna tehnika napušta naglašenu retoriku, mašta i vrsnoća stila; svakidašnjici se daje preuveličano značenje) -

-

-

Johann Wolfgang von Goethe (1749.-1832.) – utemeljitelj njemačkog romantizm kronološka povijest romantizma počinje s njim – nadišao određenja vlastite epohe pisao je liriku (Putnik, Prometej, Muhamedova pjesma, Mjesecu...) drame (Tasso, Ifigenija na Tauridi...), romani (Srodne duše...), autobiografija (Poezija i zbilja) najvažnija djela: Patnje mladog Werthera i Faust Patnje mladog Werthera – epistolaran roman (Werther piše pisma Wilhelmu i Charlotti) u dva dijela s ljubavno-tragičnom tematikom o Werther je daroviti mladi čovjek kojemu ljubav postaje ideal, a ne mogavši taj ideal ostvariti ubija se o okosnica romana – sentimentalna ljubavna priča o ocrtan lik darovitog i samosvjesnog mladog čovjeka koji se prepušta osjećajnosti i završava tragično o lik Werthera postao književni tip Faust – dramski spjev u dva dijela (1808. / 1833.) čiju pozadinu čini pučka srednjovjekovna legenda o čovjeku koji je prodao dušu vragu za sreću na ovom svijetu o lik Fausta predstavlja tip ljudske čežnje za znanjem i srećom, koje bi mu moglo donijeti smirenje i nemoći da se takvo znanje i sreća doista postignu o ostali likovi: Wagner (učenik), Margareta, Helena, Mefistofeles (lik koji predstavlja romantičarsku simpatiju za pobunu protiv svakog autoriteta) o nastoji pomiriti naslješe obnovljenog klasicizma s romantizmom u svojevrsnom univerzalizmu o iskustvo čovjeka razapetog između neutažive želje za znanjem i nemoći da postigne to znanje o autor ga označuje kao tragediju, ali teoretičari kao dramski spjev o sadržaj – str.193, 194. o Faust (ljudska odlučnost da ide vlastitim putom), Wagner (školska i ograničena učenost), Mefistifeles, Margareta, Helena – postali književni tipovi o simbolika općeljudske čežnje za znanjem povezana s ljudskim slabostia Friedrich Schiller (1759.-1805.) – najveći njemački dramatičar razdoblja genija (Sturm und Drang) o filozofska i književno-teorijska rasprava: Rasprava o naivnom i sentimentalnom pjesništvu o Oda radosti, Ideali, Ideal i život – misaona lirika

o napisao drame: Razbojnici, Spletka i ljubav, Don Carlos, Marija Stuart o Razbojnici – reprezentativna drama cijelog romantizma – 5 činova, likovi su plemeniti, mitska pozadina (biblijska priča o Kainu i Abelu), ali se veliča strast pobune koja vodi Karla Moora u razbojništvo  pobuna – dovodi ga do pogibije voljenih - Novalis (1772.-1801.; Friedrich von Hardenberg) o traganje za plavim cvijetom – simbol neobjašnjive i neutažive čežnje o Himne noći – zbirka isprepletene proze i stihova; nova raspoloženja, nove prevladavajuće tonove i stil: snovi, snoviđenja, mistički zanosi, tajanstvena veza između ljubavi, požude i smrti o novi tip lirike koju odlikuje sugestivnost, simbolika, nemogućnost konačne spoznaje i o Heinrich von Ofterdingen – nedovršeni roman u kojem glavni junak u svijetu snova i bajki traga za plavim cvijetom – opis traganja za nedostižnim - novi tip lirike i bajka zamjenjuju klasicističku odu i basnu; pripovijetke dobivaju novu tematiku i ton - Ernst Hoffman (1776.-1822.) – pisao romane i pripovijetke koje se isprepleću s bajkama 3, npr. Đavolji eliksiri, Serapionova braća, Noćne zgode - bliska veza književnosti i filozofije – njemački klasični idealizam - Immanuel Kant, Joseph Schelling, Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Arthur Schopenhauer – preteča i utemeljitelj važnih pravaca u filozofiji i književnosti - Engleski romantizam - poziva se na usmenu tradiciju i suprotstavlja klasicizmu – započinje trima Jezerskim pjesnicima (Lake School) – Williamom Blakeom, Williamom Wordsworthom i Samuelom Taylorom Coleridgeom - zaneseni su ljepotom prirode koju opisuju mističnim zanosom, spontano se izražavaju; retorička patetičnost i moralizam - William Wordsworth (1770.-1850.) zajedno s Coleridgeom izdaje zbirku Lirske balade 1798.g. koja postaje manifestom romatizma – zagovara spontani izljev snažnih osjećaja i raskid s klasicističkom tradicijom o napisao i moralizatorske poeme Ekskurzija i autobiografski Preludij - Samuel Taylor Coleridge (1772.-1806.) o napisao poeme Christabel i Kubla Khan te zbirku Pjesme starog mornara  prepletanje sna i snoviđenja s tajanstvenom simbolikom, stvara se nešto nadstvarno - George Gordon Byron (1788.-1824.) - napisao djela Hodočašće viteza Harolda, Don Juan, Manfred, Kain (drame), Gusar, Lara (pjesničke pripovijesti) - Hodočašće viteza Harolda vrsta je lirskog putopisa (opsegom sliči epu, ali prevladava lirski ugođaj) pisanog pesimističnim tonom prkosa o najuspjeliji su lirski dijelovi o završava pohvalom moru kao simbolu vječnosti - Byronove drame i pjesničke pripovijesti opisuju junake slične Haroldu – buntovnici i otpadnici uvjereni u vlastitu nadmoć, suprostavljaju se bogovima i ljudima, gotovo su nadljudski – dobivaju naziv demonski junaci - prikaz takvih likova i njihovo nezadovoljstvo svagdašnjicom i ljudima te njihova svjetska bol postaju obilježjem pokreta koji se naziva bajronizam 3 Bajka zamjenjuje klasicističku basnu, a novi tip lirike (cf. Novalis) klasicističku odu.

-

-

-

-

-

-

-

-

Don Juan vrsta je satiričnog epa s elementima romana – ironija zamjenjuje patetiku, kritizira se svijet i život u cijelosti  sve se pretvara u satiru Percy Bysshe Shelley (1792.-1822.) – druga generacija romantičara o stekao slavu litrikom o najviše cijenjene pjesničke drame Oslobođeni Prometej, Porodica Cenci te pjesma Nebeskoj ševi, poema Alastor ili duh osamljenosti, Adonis – elegija zanesen je ljepotom prirode, opjevava duboke dileme ljudskog postojanja i odnosa prema prirodi i kozmosu oženio se ljubavnicom Mary Wollstonecraft (Frankenstein); utopio se u brodolomu John Keats (1795.-1821.) o pripada drugoj generaciji romantičara o najviše cijenjenje pjesme Hyperion, Pad Hyperiona, Oda slavuju, Oda grčkoj urni, Oda jeseni 4 engleski romantizam postigao vrhunac umjetničkog izraza u poeziji, a u romanu donio određenu novinu u sentimentalnim romanima Walter Scott (1771.-1832.) – pisac i utemeljitelj povijesnog romana koji nastavlja tradiciju trivijalnog (sentimentalnog) romana, ali su priče smještene u prošlost ispunjenu stvarnim činjenicama o njegova prošlost nije samo ukrašena sadašnjost, već se mora i nanovo otkrivati o stil sličan bajkama – tome i teži romantizam o napisao: Srce Midlothiana, Waverley, Quentin Durward Charles Perrault (1628.-1703.) – započinje bajka Jacob i Wilhelm Grimm o nastavljaju se na Charlesa Peraulta koji krajem 17.st. izdaje zbirku bajki o 1812. g. izdaju Dječje domaće bajke (neke od bajki – Ivica i Marica, Crvenkapica, Snjeguljica) o u Svijetu bajke ogleda se ostatak mitologije, ali i genij naroda koji stvara novu mitologiju. o počinju se pisati i tzv. umjetničke bajke Hans Christian Andersen (1805.-1875.) o napisao dvije zbirke bajki – Bajke i Nove bajke i priče – razlikuju se od narodnih bajki – nema više ponavljanja, ustaljenih simbola, šabloniziranih završetaka, često su pesimistične, pojavljuje se i socijalna tematika i novelistička tehnika o najpoznatije bajke: Palčica, Ružno pače, Djevojčica sa šibicama, Snježna Kraljica i dr. Edgar Allan Poe (1809.-1849.) o autor književnoteorijskih tekstova Philosophy of Composition i The Poetic Principle o napisao je zbirku pjesama Gavran i druge pjesme, pisao je detekivske i fantastične pripovijetke te je napisao fantastično-pustolovni roman Priča Arthura Gordona Pyma o u kriminalističkim pričama uobličio strategiju istrage koja zahtjeva intuiciju o preteča, ali i gotovo uzorni modernist Heinrich Heine (1797.-1856.) – na prijelazu kao i Poe o najveći njemački pjesnik nakon Goethea; pisao i prozu o putopis Slike s putovanja (satira, duhovita zapažanja, zanimljive refleksije), ali se osobito proslavio dvjema zbirkama pjesama Knjiga pjesama, Nove pjesme i romanom Zero

4 + Škot James Macpherson - Fragmenti drevnog pjesništva. + Lirizmu u stihu odgovarala je bajkovitost u prozi.

o njegova poezija može se podijeliti na dvije faze – u prvoj fazi piše u duhu romantike (oslanje se na tradiciju romantizma u usmene poezije, jednostavnost i melodioznost), dok u drugoj fazi piše u duhu starogermanske i židovske predaje (koristi iluziju, ironiju i paradoks) -

u Francuskoj tradicija klasicizma vrlo jaka i romantizam se vrlo oštro morao boriti protiv njega Victor Hugo (1802.-1885.) o 1827. romantizam doista dominira francuskom književošću kada Victor Hugo objavljuje predgovor svojoj drami Cromwell  iznosi svojevrstan manifest romantizma (nacrt nove poetike u kojem oštro napada klasicizam i poziva na oponašanje zbilje, istinu i slobodu; mašta ravnopravna razumu) o proslavio se pjesmama (najbolje su mu Kazne, Kontemplacije i Legenda vjekova), dramama Cromwell i Hernani, Ruy Blas (u kojima nedostaje prave dramske radnje, već prevladava lirika i retorika) i romanima Zvonar crkve Notre-Dame i Jadnici o Zvonar crkve Notre-Dame – povijesni roman, strasni likovi (Quasimodo, Frollo, Esmeralda), odnos bogatih i siromašnih, tlačitelja i tlačenih, zanimljiva i zapletena fabula, uvjerenje u moć sućuti,  katedrala simbolizira romantičarski shvaćen duh srednjeg vijeka i raspojasana svečanost pred katedralom  odnos slabih i moćnih, siromašnih i bogatih o Jadnici – prati sudbinu Jeana Valjeana (koji krade kruh i završava u tamnici na 19 godina); razvedenost u epizodama, crno-bijela tehnika karakterizacije, trivijalni zapleti  razgranata fabula, brojni likovi, povijesne situacije  Jean postupno postaje romantični liku čiju humanost ništa ne može pokolebati o pripada tzv. drugoj generaciji romantičara - Francois-Rene Chateaubriand (1768.-1848.) o proslavio se romanima Atala, Rene i Natchez te raspravom Duh kršćanstva (u kojoj brani katolicizam) o slijedi Rousseaua čije nazore povezuje s idealom svjetske boli o preteča romantizma poput Rousseaua - predstavnici prve generacije romantičara: Lamartine i Vigny - Alphonse de Lamartine (1790.-1869.) o napisao dva velika epa – Joycelin i Pad anđela o proslavio se zbirkom pjesama Meditacije (koje predstavljaju raskid s klasicističkom tradicijom i njeguju romatičarske zasade; sentimentalne, ljubavne pjesme, čežnja za smirenjem i transcedencijom; ljubavna tematika) i Nove meditacije, Pjesničke i vjerske harmonije - Alfred de Vigny (1797.-1863.) o zbirka pjesama Antičke i moderne poeme (skloniji je klasicizmu od Lamartinea, buntovna individualnost, Ivory tower) o Smrt vuka – najglasovitija pjesma – preteča modernizma o kula bjelokosna – povlačenje iz zbiljskog svijeta u svijet poezije - manje poznati francuski i talijanski autori: - Alfred de Musset (dramatičar, Ispovijest djeteta svoga stoljeća) - Prosper Merimee (novelist, napisao 15-ak kraćih novela u lapidarnoj konstrukciji)

-

-

-

-

-

Alessandro Manzoni (proslavio se povijesnim romanom Zaručnici – preteča realizma, obuhvaća sve društvene slojeve i raznolike događaje) Giacomo Leopardi (pisao poeziju – zbirka Canti i dnevnik - Bilježnica misli) romantizam u slavenskim zemljama ima obilježja nacionalnog individualizma  revolt nacije, a ne pojedinca književnici preuzimaju teme, likove, motive, stilove iz drugih, manje poznatih književnosti paradoks: književnosti različitih naroda postaju sve sličnije nego ranije, a načelo koje slijede jest jedinstvenost, samosvojnost, neponovljivost i originalnost Aleksandar Sergejevič Puškin (1799.-1837.) – prve radove pisao u duhu klasicizma - živio je kratko (ubijen je u dvoboju), ali se okušao u gotovo svim književnim vrstama – od lirike najznačajnije su mu pjesme Cigani, Ruslan i Ljudmila, Kavkaski zarobljenik, tragedija Kameni gost, pripovijetke Pikova dama i Kapetanova kći, drama Boris Godunov te roman u stihovima Evgenije Onjegin - u lirici isprepleće rusku usmenu tradiciju s klasicizmom i romantizmom Zapada, obuhvaća raznovrsnu tematiku i raznovrsna raspoloženja o nije opsjednuta svjetskom boli - Boris Godunov – nema jedinstva radnje, vremena i prostora; likovi gotovo imaju mitske dimenzije - u pripovijetkama slijedi tradiciju Waltera Scotta (povijesnog romana), ali ima i psihološke razrade zbog čega je i preteča realizma Jevgenije Onjegin – Jevgenije, Lenski, Olga, Tatjana; problem ljubavi, strastvena osjećajnost; ponekad se uspoređuje s Byronovim Don Juanom, ali Puškin je mnogo sažetiji Mihail Jurjevič Ljermontov (1814.-1841.) – poginuo u dvoboju o proslavio se pjesmama Smrt pjesnika (u čast Puškinove smrti u kojoj progovara protiv vlastodržaca, prognan na Kavkaz – za razliku od Puškina u svojoj je poeziji sklon pesimizmu, razočaranju, protestu, svjetskoj boli) i Demon, dramom Maskerata i romanom Junak našeg doba (5 samostalnih novela objedinjenih glavnim junakom – Grigorijem Pečorinom) – glavni je junak suvišni čovjek koji živi u dobu koje uništava njegovu stvaralačku moć jer se ne priznaju nikakve estetske vrijednosti; naglasak na psihologizaciji i karakterizaciji likova Adam Mickiewicz (1798.-1855.) – utemeljitelj poljskog romantizma o proslavio se poezijom (Poezije, Odeski soneti, Krimski soneti) o najbolje djelo: ep Gospodin Tadija u kojem opisuje život poljskog plemstva u miru i u ratu, svađama i pomirenjima u pomalo idiličnoj atmosferi, s nadom u budućnost o drama Dušni dan Taras Ševčenko (1814.-1861.) – ukrajinski nacionalni pjesnik u njegovoj poeziji prevladava duh ukrajinske narodne lirike te ideal nacionalnog oslobođenja najbolja zbirka mu je Kobzar romantične poeme: Ukleta, Topolja, Kateryna, političke poeme: Gajdamaki, Kavkaz, Hladna jaruga  buntovne povijesne ličnosti hrvatski romantizam: Ljudevit Gaj, Stanko Vraz, Ivan Mažuranić, August Šenoa (utemeljitelj modernog romana) panslavizam