Miguel de Cervantes - Uzorite novele

1

Miguel de Cervantes Saavedra

UZORITE NOVELE Sa španjolskoga preveo Josip Tabak

Naslov izvornika: Novelas ejemplares

2

Sadržaj Posveta Proslov Ljubomornik iz Estremadure Licencijat Staklenko Dična sudopera Brak na prijevaru Rinconete i Cortadillo Cigančica - nedovršena

3

DON PEDRU FERNÁNDEZU DE CASTRU grofu od Lemosa, Andradea i Villalbe, markizu od Sarrije, komorniku Njegova veličanstva, potkralju, guverneru i vrhovnom vojnom zapovjedniku Kraljevine Napuljske, komendatoru iz Zarce, nadstojniku viteškog reda od Alcántare U dvije griješke gotovo redovito zapadaju oni koji svoja djela posvećuju kakvu ugledniku: jedna je u tome što u posvetnom pismu, koje ima biti kratko i razgovijetno, raspredaju nadugo i naširoko — bilo iz ljubavi prema istini, bilo iz želje za ulagivanjem — te nastoje da mu iznižu ne samo slavu i junaštva njegovih roditelja i djedova nego i svih njegovih rođaka, prijatelja i dobročinitelja; druga je u tome što mu kazuju kako svoja djela stavljaju pod njegovo okrilje i zaštitu, eda se kudioci i zanovijetala ne bi usudili kidati ih i klevetati. U želji da se uklonim i jednoj i drugoj nezgodi, ja ovdje šutke prelazim preko slave i dostojanstva starodrevnoga i kraljevskog doma Vaše Preuzvišenosti, preko svih onih beskrajnih vrlina, kako prirođenih, tako i stečenih, ostavljajući ih novome Fidiji i Lizipu da ih u mramoru isklešu i u bronci izliju, kako bi postojale dok je vijeka, te vremenu bile takmacem u trajnosti. Isto tako Vašu Preuzvišenost ne molim da pod svoje okrilje uzme ovu knjigu, jer znam, sve kad bih je stavio je pod krila i okrilje Astolfova hipogrifa1 i pod zaštitu Herkulove topuzine, ne valja li knjiga sama po sebi, neće ostati na miru od pakosnih kritika, cinika, zlobnih satirika i zajedljivih podrugljivaca2; ovi će na njoj brusiti jezike, nikoga ne poštujući. 1 Astolfo, junak iz Ariostova spjeva Bijesni Orlando. Hipogrif, životinja iz bajki, napol konj, napol orolav. 2 U originalu: los Zoilos, los Cinicos, los Aretinos y los Bernias. Zoil je grčki govornik iz 3. stoljeća prije Krista, pakostan i zloban kritik koji je postao poslovičnim; njegovim se imenom krste zlobnici i svadljivci. Cinici su učenici filozofa Antistena, prozvani tako za porugu njihove pretjerane jednostavnosti i njihova prezira spram svega što ljudi cijene (grčki: kynikós — pasji). Pietro Aretino, talijanski pisac iz prve polovine 16. stoljeća, razuzdanik i satirik kojega se sva Italija bojala; predstavnik književnog lupeštva visokog stila. Francesco Berni (ili Bernia),

4

Samo za jedno molim Vašu Preuzvišenost: znajte da vam, bez ustezanja, upućujem i posvećujem dvanaest pripovijesti3, koje bi, da nisu plod moga mozga, smjele i najboljima uz bok stati. Kakve su da su, one eto odlaze, a ja ostajem nadasve zadovoljan, vjerujući da sam barem nečim pokazao želju da služim Vašoj Preuzvišenosti kao svome istinskom gospodaru i dobročinitelju. Bog vas čuvao! Madrid, 14. srpnja godine 1613. Vaše Preuzvišenosti sluga MIGUEL DE CERVANTES SAAVEDRA

talijanski pjesnik iz istog vremena, veliki podrugljivac i lakrdijaš; burleskni stil nazvao se po njemu stile bernesco. 3 Pod natpisom Novelas ejemplares nalazi se ovih dvanaest pripovijesti: La gitanilla (Cigančica), El amante liberal (Darežljivi ljubavnik), Rinconete y Cortadillo (Rinconete i Cortadillo), La española inglesa (Španjolka iz Engleske), El licenciado Vidriera (Licencijat Staklenko), La fuerza de la sangre (Moć krvi), El celoso Extremeño (Ljubomornik iz Estremadure), La ilustre fregona (Dična sudopera), Las dos doncellas (Dvije gospođice), La señora Cornelia (Gospođa Cornelia), El casamiento engañoso (Brak na prijevaru) i Coloquio de los perros (Razgovor dvaju pasa). Razlikovanje je po sadržaju u njima opravdanije negoli kronološko svrstavanje. Jednu skupinu tvore pripovijesti u kojima se zaplet vješto gradi, spretno i najčešće nevjerojatno vijuga, a sretno raspleće (El amante liberal, La española inglesa, La fuerza de la sangre, Las dos doncellas, La señnora Cornelia); u drugi skup idu pripovijesti gdje radnje gotovo i nema ili gdje je zbivanje svedeno na najmanju mjeru (Rinconete y Cortadilio, El licenciado Vidriera, Coloquio de los perros); ostalo se nalazi na prijelazu iz jedne skupine u drugu, kao neka posredna vrsta, kojoj je glavna odlika u tome što u njoj slikanje života i sredine izbija u prvi plan, tako da zaplet ostaje u zasjenku (La gitanilla, El celoso Extremeño, La ilustre fregona, El casamiento engañoso). U prijevodu se prednost dala vrsti gdje slikanje života i sredine dolazi kao najvažnije; zastupana je s tri pripovijesti (El celoso extremeño, La ilustre fregona, El casamiento engañoso); od drugog se skupa donose dvije (El licenciado Vidriera, Rinconete y Cortadillo), dok je izostala najprije spomenuta skupina — ona s ljubavnim zapletima.

5

PROSLOV Htio bih, kad bi se moglo, dragi čitatelju, da se ispričam što pišem ovaj proslov, jer mi s uvodom Don Quijoteu nije išlo tako da bi me želja i za drugim podilazila. Što ga pišem, krivnja je na jednome između mnogih prijatelja što sam ih za života stekao više svojom naravi negoli svojim duhom: ovaj mi je prijatelj zaista mogao, kako je red i običaj, urezati lik u bakru i otisnuti ga na prvoj strani ove knjige, jer bi mu moj portret dao slavni don Juan de Jáuregui4; time bi se udovoljilo mome častohleplju, a i želji nekih koji bi htjeli da znaju kakvo je lice i obličje u onoga koji se usuđuje da u javnost i pred oči svijeta izlazi s tolikim izmišljotinama; a ispod slike moglo se staviti: Čovjek što ga vidite, s ovim dugim licem, sa smeđom kosom, ravna i vedra čela, živahnih očiju, svinuta ali skladna nosa, srebrne brade (a nema ni dvadeset godina što bijaše zlatna), velikih brkova, malih usta, slabih zuba (ima ih svega šest, a i ti su u lošu stanju i još gorem smještaju, jer se pojavljuju razdaleko jedan od drugoga); taj čovjek, ni visok ni malen uzrastom, nego nekako po sredini, svježe boje, više svijetle negoli tamne, nešto povijenih pleća i ne baš laka koraka — to vam je pisac Galateje i Don Quijotea od Manche, onaj, što je po ugledu na Cesara Caporalija5 iz Perugie poduzeo Put na Parnas i napisao još druga djela, što su se rasturila svijetom i kolaju možda i bez imena svoga autora. Zove se MIGUEL DE CERVANTES SAAVEDRA; mnogo je godina bio vojnikom, a pet i pol proveo u ropstvu, gdje je naučio da strpljivo podnosi nedaće; u pomorskoj je bitki kod Lepanta izgubio lijevu ruku, pogođenu sačmom iz puške: ovu ranu, ma koliko se činila ružnom, smatra lijepom, jer ju je zadobio u najznamenitijoj i najuzvišenijoj zgodi, u prilici kakve ne vidješe svi prošli vjekovi niti se nadaju da će je 4 Juan de Jáuregui y Aguilar, španjolski slikar iz Sevilje (1570-1649), poznat i kao prevoditelj Tassova Aminte. Portret o kojemu je riječ nalazi se u Španjolskoj akademiji u Madridu. Crte Cervantesove na toj uljenoj slici slažu se s opisom što ga sam Cervantes neumoljivo o sebi daje malo niže u ovome Proslovu. 5 Césare Corporali (1530-1601), drugorazredni talijanski pjesnik, epigon Francesca Bernija, u svojim je nategnutim, lošim poemama, što su pale u zaborav, »često i vulgaran«, kako napominje De Sanctis, uvaženi povjesničar talijanske književnosti. — Prev.

6

vidjeti budući; zadobio ju je boreći se pod pobjedonosnim zastavama sina ratne munje, pod zastavama sina Karla V, blažene uspomene.6 I kad prijatelj na kojega se tužim ne bi na pameti imao ništa doli rečenog da o meni kaže, ja bih sam skupio dvije duzine svjedočanstava te mu ih potajno priopćio, čime bih proglasio i proslavio svoje ime i pribavio ugled svome duhu; misliti pako da ovakve hvalopojke kazuju istinu, nesklapnost je: ni pohvale ni prijekori nisu točni, niti u njima ima pouzdanosti. Naposljetku, kad se ta prigoda izmakla, a meni se nade izjalovile, te ja ostao bez slike, evo sam primoran da se uzdam u se, to jest u vlastiti jezik, koji će, ma i mucav, umjeti van s istinom, a ova se shvaća i onda kad se i samim znakovima kazuje. I evo ti velim, ljubazni čitatelju, u ovim novelama što ti ih pružam nećeš moći nikako uživati kao u kakvu odabranu jelu7, jer ne čine cjeline: nemaju ni nogu ni glave, niti utrobe ili tomu slično. Hoću ti kazati kako su ljubavne izjave i uzgredice, što ćeš ih u nekima naći, tako časne i pristojne te u skladu s razborom i kršćanskim nazorom, da neće ni nemarna ni brižna čitatelja na zlu misao navesti. Nazvao sam ih uzoritim, i budeš li pažljivo čitao, nećeš među njima naći ni jedne jedine iz koje se ne može izvući korisna pouka i uzor. Nakana mi je da ne duljim, a kad ne bi bilo tako, možda bih ti pokazao slastan i častan plod, što ga daju, kako sve zajedno, tako i svaka pojedinačno. Namjera mi bijaše da za našu javnost postavim stol s biljarskim kuglama kojemu svatko može prići i zabavljati se ne nanoseći štete ni sebi ni drugima: velim, bez štete po dušu ili po tijelo, jer časne i ugodne zabave prije koriste negoli ude. Eto tako, jer nije čovjek vazda u crkvi, ne možemo se vječno nalaziti na molitvenim mjestima niti uvijek biti u poslovima, pa ma kako važni bili: ima časova 6 Riječ je o Don Juanu de Austria, nezakonitom sinu Karla V. Taj polubrat Filipa II odnio je pobjedu nad Turcima u pomorskoj bici kod Lepanta (Korintskog zaljeva), 1571. godine, u kojoj je imao vrhovno zapovjedništvo nad cjelokupnim brodovljem kršćanskih zemalja. (U toj bici, pod njegovim vrhovnim zapovjedništvom, a kao samostalna skupina, sudjelovahu i brodovi Republike dubrovačke). 7 U originalu: pepitoria — pileći paprikaš, jelo načinjeno od različitih jestivih dijelova pileta (nogu, glave, utrobe).

7

razonode, časova kad se potišteni i zamoreni duh odmara i počiva; u tu se svrhu i uređuju hladoviti putovi i sade drvoredi, traže vrela i studenci, poravnavaju humci i brežuljci, pažljivo uređuju vrtovi. I još nešto smijem ti reći: ako bi se ikako moglo dogoditi, da ovim svojim novelama navedem čitatelja na kakvu zlu želju ili grešnu misao, prije bih odsjekao ruku kojom sam ih napisao, nego što bih pustio da se objave; odmakla dob u koju sam zašao ne dopušta mi da se rugam drugome životu, jer sam prebacio šezdeset i četvrtu, i nešto više, sve mi se čini.8 Na to se upravio moj duh, tome se usmjerila moja sklonost, te povrhu velim (a tako i jest): prvi sam započeo s pripovijetkom na jeziku kastiljanskom. One mnoge novele što su objavljene na ovome jeziku, odreda su pretočene s tuđih, sve sami prijevodi, dok su ove — moje vlastite: niti su napisane po ugledanju niti su ukradene; začela ih moja mašta, moje ih pero rodilo, a sad eto rastu u naručju tiska. Poslije njih, ako poživim, dat ću ti Zgode i nezgode Persila i Sigismunde9, knjigu koja će se smjeti i s Heliodorom10 takmičiti, samo ako se od puste smjelosti loše ne provede i ne odustane od pothvata. Ponajprije ćeš, i to ubrzo, vidjeti nastavak Don Quijoteovih djela i domišljatosti Sancha Panze, a zatim ćeš dobiti Tjedne u vrtu11. Mnogo obećavam kraj ovako slabih snaga kakve su u mene; ali tko će želje zauzdati? Samo jedno hoću da još uvažiš: posvećene su velikome i blagorodnom grofu od Lemosa, te u sebi kriju neku tajnu, što im vrijednost diže.12 8 Prijevod daje tek smisao. U originalu stoji: mi edad no está ya para burlarse con la otra vida, que al cincuenta y cinco de los años gano por nueve más, y por la mano. Cervantes hoće da kaže kako mu je između 64 i 65 godina, a to odgovara stvarnosti; ono pak y por la mano uzima se u smislu fraze ganar por la mano (preteći, činiti se, prisvojiti, anticipirati itd.), koju susrećemo i u djelima Tirsa de Moline, Bretóna de los Herrerosa i Queveda (primjerice Buscón, I, 3). 9 Los trabajos de Pérsiles y Segismunda, roman po uzoru na Heliodora, posljednje Cervantesovo djelo. 10 Heliodor, grčki romanopisac iz 3. stoljeća. Poznat mu je mnogo čitani roman Zbornik etiopskih pripovijesti o Teagenu i Harikleji, djelo spretna sastava i živa opisivanja, s jezikom punim metafora. U Španjolskoj prevođen i mnogo čitan. 11 Ovo djelo, što ga Cervantes obećava i u posveti Persilesa, nije ugledalo svijeta. 12 U nekim pojedinostima Uzoritih novela ima nalika i podudarnosti iz Cervantesova života (robovanje u Alžiru, boravak u Sevilji i dr.).

8

A sada ništa više, nego želim da te Bog čuva, a meni neka dade strpljenja, kako bih dobro podnio sve ono zlo što će ga o meni izreći mnogi cjepidlake i čangrizala. Zdrav mi bio!

9

LJUBOMORNIK IZ ESTREMADURE (El celoso Extremeño) Nije tome davno što se iz nekog mjesta u Estremaduri otisnuo vitez plemenita roda te kao neki drugi sin razmetni obilazio različite krajeve Španjolske, Italije i Flandrije, trateći tako imutak i godine. Poslije mnogog lutanja, pošto mu umriješe roditelji, s ostatkom se očevine skrasi u velikome gradu Sevilji, gdje imade prilike potrošiti i ono malo što mu je ostalo. Našavši se tako bez novaca, a i bez mnogo prijatelja, lati se lijeka što ga prihvaćaju mnogi izgubljeni u onome gradu: naumi poći u Zapadnu Indiju, u Novi Svijet13, utočište i sklonište svih očajnika Španjolske, hram varalica, spas ubojica, područje i skrovište kockara (koje neki nazivaju stručnjacima lupeškog umještva), opću meku raspusnih žena, zajedničku varku mnogih i izuzetan lijek malobrojnih. Najposlije, kad dođe vrijeme da skupina brodova zaplovi u Novi Svijet, naš se vitez sporazumje sa zapovjednikom, pokupi svoje potrepštine, smota svoju rogožinu, ukrca se u Cádizu i rastade sa Španjolskom. Brodovi podigoše sidra i u općoj radosti razapeše jedra vjetru što blago i povoljno puhaše; s vjetrom u krmu za malo sati izgubiše s vida kopno, a ugledaše široka i prostrana površja Oceana, oca svih voda. Naš se putnik zagnao u misli i dozivao u pamet mnoge i različite opasnosti što ih je preturio za svog obilaženja svijetom, sjećao se kako je zapravo naopako vodio cio svoj život, te u tome raščišćavanju sa samim sobom čvrsto naumi promijeniti svoj način života i drukčije čuvati imutak što mu ga Višnji u svojoj milostivosti bude udijelio; jednako odluči da ubuduće bude mnogo razboritiji sa ženama. Brodovi bijahu u tišini, u bezvjetrini, dok ovakvu buru u sebi osjećaše Felipe de Carrizales — tako se, naime, zvaše onaj koji nam dade građu za ovu pripovijest. Vjetar ipak zapuhao i počeo pokretati lađe s tolikom snagom da nikoga ne ostavi na njegovu mjestu, pa se tako i Carrizales morade okaniti svojih prebiranja i 13 Španjolci i Portugalci nazivahu Ameriku Zapadnom Indijom, a azijsku Indiju Istočnom Indijom, jer je Kolumbo — hoteći plovljenjem u zapadnom smjeru stići u Indiju u Aziji — otkrio Novi Svijet, Indias Occidentales. Ovim imenom Španjolci nazivahu Ameriku sve do polovine 18. stoljeća.

10

prepustiti se brigama što ih nametaše sam put, a ovaj opet bijaše tako pogodan da bez ikakvih nevolja i suprotnih vjetrova stigoše u Cartagenu14. I da ne duljimo s onim što nam nije u namjeri, spomenut ćemo tek toliko da Felipeu, kad dođe u Novi Svijet, bijaše neko četrdeset i osam ljeta, a u dvadeset godina, koliko tamo provede, svojom radinosti i marom uspje steći više od sto i pedeset tisuća pesosa u zlatu i srebru. Našavši se tako u bogatstvu i bez briga, a obuzet željom za povratkom u zavičaj, koja se u svakom javlja, i uvidjevši da ga ništa ne veže za Peru i da mu nije do uvećavanja imutka što ga je ondje stekao, pretvori sabrano blago u zlatne i srebrne šipke, dade ga zavesti u spise, kako bi se uklonio svim neprilikama, te krenu u Španjolsku. Iskrca se u luci Sanlúcar i stiže u Sevilju krcat blagom i godinama; bez smetnja prenese blago što ga bijaše ubilježio, potraži prijatelje i saznade da su pomrli; naumi poći u svoj rodni kraj, premda vijesti što ih dobi kazivahu da mu je smrt pokosila svu rodbinu. Ako mu, siromašnu i potrebitu, na putu u Novi Svijet navirahu mnoge misli, ne dajući mu ni časka mira sred morskih valova, i sad ga zaokupljahu na kopnu, u miru zavičaja, ali s drugih razloga; ako onda ne mogaše usnuti od misli o svome siromaštvu, sad mu bogatstvo ne davaše počinka: jer je bogatstvo onome koji nije navikao imati ga i njime se služiti toliko teško breme, koliko siromaštvo onome koji se s njime vječno bori; muka sa zlatom, muka bez njega; ipak se onaj tko ga nema rješava briga kad ga se domogne u osrednjoj količini, dok glavobolja onih koji njime obiluju raste s porastom zlata. Gledaše Carrizales svoje šipke, ne okom tvrdice, jer se u ono godina što bijaše vojnikom naučio biti velikodušan; gledaše ih zato što razmišljaše što bi s njima počeo: da ih ostavi ovako, ne bi bilo koristi, a u kući bi bile meka požudnima i mamac lopovima. Bijaše ga prošla volja za trgovačkim poslovima, u kojima nema mira, a za njegovu dob činjaše mu se, ako je baš i do smrti, da ima novaca napretek, pa je stoga htio provesti život u svome kraju, tamo uložiti novac i proživjeti starost, mirno i udobno, dajući Bogu što bude mogao, pošto je svijetu dao više nego što je trebalo. 14 Cartagena, luka u današnjoj Kolumbiji, na Karipskom moru. Također istoimena stara i važna španjolska luka i utvrda na mediteranskoj obali, kod Murcije.

11

S druge strane, držaše da je bijeda u njegovu kraju velika i da su ljudi siromašni; poći tamo živjeti bilo bi isto što i izložiti se svima onim dosađivanjima i moljakanjima kojima siromašni salijeću svoga bogatog susjeda, a poglavito kad u mjestu nema drugoga kojemu bi došli sa svojom bijedom. Htio je imati nekoga komu bi ostavio imutak nakon smrti, pa u toj želji opipa bilo svojoj snazi, te mu se učini da bi još mogao ponijeti teret braka; kad mu ova misao na um pade, obuze ga toliki strah te se sve rasprši kao magla na vjetru: jer on po naravi bijaše najljubomorniji čovjek na svijetu; ovako neoženjena, i na samu pomisao da bi mogao biti oženjen spopadale bi ga muke ljubomore, satirale bi ga sumnje i pritiskale kojekakve primisli, tako žestoko te na koncu odluči da se i ne ženi. Pošto je ovako smislio, a nije odlučio što bi dalje sa životom, sudbina je htjela da on, prolazeći nekom ulicom, podigne oči i na prozoru ugleda djevojku od nekih trinaest ili četrnaest godina, toli umilnu i lijepu da joj dobri stari Carrizales ne mogaše odoljeti, nego morade pustiti da Leonora — tako se ljepojka zvala — sa svojih malo ljeta nadvlada njegove mnoge godine; odmah on poče namatati misli i u sebi govoriti: »Lijepa je, a sudeći po kući, bit će da nije bogata; još je dijete, ali će me njezina mladost riješiti sumnja; njome ću se oženiti, ogradit ću je od svijeta i naučiti na svoje navike, tako te neće misliti na ino doli na ono što ju sam naučim; nisam opet toliko star da ne bih smio imati nade u djecu koja bi me naslijedila; nije važno ima li ona miraza ili ga nema — meni je nebo dalo za nas oboje, a bogati ne smiju u braku tražiti novac nego zadovoljstvo, jer ono produžava život, a nezadovoljstvo ga u braku skraćuje; nuder, kocka je bačena, nebo mi određuje ovakvu sudbinu.« Pošto se ovako sam sa sobom porazgovorio, i to ne jedanput nego i sto puta, naposljetku nakon nekoliko dana pođe Leonorinim roditeljima. Saznade da su, premda siromašni, plemenita roda; kaza im svoju nakanu, ispriča im o sebi i o svome bogatstvu te zaprosi ruku njihove kćeri. Oni zatražiše da im dade vremena, kako bi provjerili što je kazivao, te da bi konačno i on sam imao prilike raspitati se o onom što mu govorahu o svome rodu. Oprostiše se, raspitaše se i oni i on, uvjeriše se da je točno i jedno i drugo, te Leonora najposlije Carrizalesu posta ženom, a on je dariva s dvadeset tisuća dukata — toliko je, eto, usplamtjelo srce ljubomornog starca. 12

Tek što je izustio ono »da« na vjenčanju, odjednom ga ponese bujica bjesomučne ljubomore, bez ikakva razloga poče drhtati, zaokupljen većim nemirom nego ikad prije. Prvi znak svoje ljubomore pokaza kad ne htjede da ikoji krojač uzme mjeru njegovoj ženi za mnoge haljine što joj ih je naumio darovati. Gledao je naći ženu Leonorina stasa i rasta, pa nađe neku sirotu i po njezinoj mjeri naruči haljinu; kad se njegova žena njome odjenula, on nađe da joj dobro stoji; po ovoj odredi da se naprave ostale u tolikom broju i tako raskošne te nevjestini roditelji pomisliše da su više negoli sretni što su naišli na takva zeta, za dobro svoje kćeri i sebe samih. Kad vidje ovo raskošje u opremi, djevojka osta zadivljena, jer ruho što ga je dotad nosila bijahu samo suknje od obična sukna i ogrtači od grube svile. Drugi znak svoje ljubomore pokaza Felipe kad se ne htjede sastati sa ženom prije nego što je smjesti u kuću, koju je posebno u tu svrhu kupio u jednoj od glavnih četvrti grada, za dvanaest tisuća dukata. Kuću s vodoskokom i vrtom punim narančina drveća ovako uredi: svakom prozoru s pogledom na ulicu dometnu zid, tako da se s njega samo nebo moglo vidjeti, a jednako je uradio i s ostalim prozorima; do vrata na ulicu, u veži što je u Sevilji zovu provožnjakom15, sagradio je staju za mazgu, a nad njom sjenik s izbicom za stara crnca eunuha; podigao je zidove doksata toliko da je onaj koji je u kuću ulazio morao u ravnoj crti gledati gore u nebeski svod, ne videći ništa drugo; između veže i dvorišta postavi okno na obrtaljku16; da bi kuću uresio i ispunio, nabavi prekrasan uređaj: sagovi i prostirke, divani i raskošna sjedala pokazivahu gosparsku kuću; kupio je i četiri bijele robinje, kojima je utisnuo žig na obraz, te dvije crnkinje istom stigle iz Afrike; pogodio je i uzeo smočničara, da mu kupuje i donosi hranu, ali da mu ovaj ne boravi u kući niti da u nju uopće ulazi dalje od okna na obrtaljku, kroz koje će proturiti što donese. Pošto je sve to obavio, jednu čest blaga dade na kamate, sve na dobra mjesta, na više strana, drugu položi u banku, a dijelom ga sačuva za svaki slučaj. Naredi da mu načine ključ za sve brave u kući, i za opskrbu nabavi svega što se običava naveliko kupovati u 15 Casupuerta, andaluški provincijalizam za riječ zaguán ili portal (veža, kapija, kućna vrata). 16 Torno, drvena okretna vratašca, okno na obrtaljku, u zidu, kakvo bijaše u samostanima i drugdje, kroz koje se dodavahu stvari, a ljudi se ne mogahu vidjeti.

13

različito godišnje doba, da bude preko godine. Kad sve tako uredi, ode u tazbinu po ženu; dadoše mu je i proliše mnogo suza, jer im se činilo da im kćer živu sahranjuje. Leonora, u svojoj nježnoj dobi, nije ni znala što se zbilo; plačući zajedno s roditeljima, zamoli ih za blagoslov, oprosti se s njima i pođe u svoj novi dom; pratile ju robinje i sluškinje, a muž je vodio za ruku. Kad stigoše kući, Carrizales svima održa slovo, nalažući im da čuvaju Leonoru i da nikako, nikakvim putem, ne puste nikoga, pa ni samog crnca eunuha, dalje od unutarnjih vrata na veži. Poglavito nekoj razboritoj i ozbiljnoj družbenici 17 povjeri pažnju nad Leonorom i služenje oko nje; povjeri joj čuvanje Leonore i nadzor nad svime što se u kući događa, te zapovijedanje robinjama i drugim dvjema djevojkama Leonorine dobi, što ih uze da bi mu se žena zabavljala sa svojim vršnjakinjama. Svima obeća takav postupak i nagradu, da neće ni osjetiti svoje usamljenosti; obeća im da će svi, bez izuzetka, blagdanom ići u crkvu na službu Božju, ali ranom zorom, da bi ih danje svjetlo jedva vidjelo. Sluškinje mu i robinje obećaše da će bez gunđanja, od srca rado, činiti što im zapovjedi, a mlâda uvuče ramena, obori glavu i kaza kako nema druge osim volje svoga muža i gospodara, kojega će uvijek slušati. Kad je izvršio sve ove priprave, povukao se dobri Estremadurac u svoj dvor i počeo, kako je već mogao, uživati plodove braka, koji neiskusnoj Leonori ne bijahu ni slasni ni gorki; ona je provodila vrijeme sa svojom družbenicom, sa svojim djevojkama i robinjama; ove pak, da vrijeme prikrate i uljepšaju, udariše u sladokusnosti i popašnosti, te gotovo ne bî dana u koji se nisu mijesile tisuće zaslada što ih med i slador začinja. Za to imađahu svega. napretek, a gospodar bijaše zadovoljan jer mu se činilo da ih to zabavlja i zaokuplja, tako te nemaju vremena razmišljati o svome zatočeništvu. Leonora je živjela kao i njezine pratilje i jednako se provodila; u svojoj je prostodušnosti počela praviti lutke i drukčije djetinjiti, a to pokazivaše njezinu bezazlenost i nježnu dob. Sve je to godilo ljubomornome mužu, koji mišljaše da je 17 Dueñas (družbenice, komorkinje, nadstojnice, pratilice) jesu starije udovice ili usidjelice koje su držali u bogatijim kućama da nadziru poslugu ili kćeri, da odgajaju djecu, ili pak (kao što je ovdje slučaj) da budu pratilje i družbenice mladim gospodaricama.

14

pogodio i izabrao najbolji život što se može zamisliti, i da nikakva ljudska lukavost i zloba ne mogu pomutiti njegov mir; sva mu briga bijaše obasipati ženu darovima i navoditi je da traži što joj srce želi, a on da joj želje ispunja. U dane kad je išla k misi, a to, kako rekosmo, bijaše u sam osvit zore, dolazili njezini roditelji i govorili s njome, u crkvi, pred mužem, koji ih je toliko darivao da se njihova bol zbog skučenosti u kojoj im kći življaše umekšavala na zetovoj darežljivosti. Carrizales je ustajao ranim jutrom i čekao na dolazak smočničara, kojemu uvečer na obrtaljci ostavljahu popis živežnih namirnica što ih je izjutra imao donijeti; izlazio je, većinom pješke, pošto bi ovaj došao, a prije izlaska dobro zaključavaše oboja vrata, i s ulice i ona na drugom kraju veže: između obojih ostajaše crnac. Išao je da obavi ono malo svojih poslova i brzo se vraćao, zatvarao se i provodio vrijeme mazeći ženu i ugađajući pratiljama, koje su ga odreda voljele, jer bijaše blage ćudi i dobre naravi, a poglavito što prema svima bijaše nadasve darežljiv. Tako su provele godinu kušnje i položile zavjet, odlučivši se na takav život do smrti; tako bi i bilo da nije lukava smutljivca koji sve pokvari, kao što ćemo evo čuti. Tko se smatra pametnijim i opreznijim, neka mi kaže što je još za svoju sigurnost morao poduzeti stari Felipe, čovjek koji nije dao da mu išta živo muškog roda u kuću uđe. Mačak u onoj kući nije gonio miševa, niti se u njoj čuo lavež psa: sve ondje bijaše ženskog roda. Danju je razmišljao, noću nije spavao; sam bijaše okolka i straža svojoj kući, Argus s budnim očima nad onim što je toliko volio. Nikad čovjek nije koraknuo u njegovo dvorište; s prijateljima se sastajao na ulici; na slikama i sagovima, što ukrašavahu njegove dvorane i sobe, bijahu samo ženski likovi, cvijeće i lugovi; sva je kuća odisala čestitošću, sabranošću i smjernošću: ni u pričama što ih družbenice za dugih zimskih večeri raspredahu uz ognjište nije se nikada, za njegove nazočnosti, mogao otkriti ni trunak požude. Srebrna kosa starčeva bijaše u Leonorinim očima čisto zlato, jer se djevojkama prva ljubav urezuje u dušu kao pečat u vosak; njegov pretjerani nadzor činio joj se razboritom smotrenošću; mislila je da tako živuju i sve druge nevjeste; njezine misli nisu se vinule preko kućnih zidova, niti joj je volja željela više nego što je muž želio; jedino je u dane kad je išla k misi vidjela ulice, a i to bijaše tako rano, te ih od mraka ne bi ni razaznala da se nije razdanjivalo kad se 15

vraćala. Ne bijaše zatvorenijeg samostana, povučenijih koludrica, ni tako čuvanih zlatnih jabuka — a ipak nije starac mogao spriječiti i ne upasti u ono čega se najviše bojao, ili barem spriječiti i ne podleći mislima da je u to upao. Ima u Sevilji poseban soj besposlena svijeta, dokonjaka što ih obično zovu gente de barrio18. Te dangube, zgubidani i lovci na žene, sinovi su najbogatijih obitelji, čeljad razuzdana, sami gizdelini, medenasti i sladunjavi momčići — svijet o kojem bi se mnogo toga moglo reći: o njegovu odijevanju, načinu života, značaju i ponašanju, ali ćemo to iz pristojnosti prešutjeti. Nekome između tih ljepotana, što ih oni svojim jezikom zovu osvajačima — a to će reći da su neoženjeni, jer oženjene nazivaju nebojšama19 — jednome dakle između osvajača upade u oči kuća opreznog Carrizalesa. Kako ju je uvijek vidio zatvorenu, kopkalo ga je da sazna tko u njoj živi. Dao se na traganje s toliko mara i radoznalosti da je pomalo saznao sve što je želio: čuo je i za osobit život starčev, i za ljepotu njegove žene, i za njezino čuvanje. Sve ovo u njemu potaknu želju da vidi bi li se mogla, silom ili lukavstvom, osvojiti tako branjena utvrda. Kaza ovo dvojici osvajača i jednome nebojši, svojim prijateljima, te ova trojica smisliše da se on dade na posao; u ovakvim, naime, poslovima uvijek ima napretek savjetnika i pomagača. Uzeše raspravljati o načinu na koji bi trebalo izvesti ovaj teški pothvat, pa se nakon mnogih i različitih prijedloga složiše u ovakvu naumu: Loaysa — tako se zvao osvajač — imao se maknuti prijateljima s očiju, kao da je na nekoliko dana otišao iz grada; to ovaj i učini, a potom na svoje gaće od čista bijela platna i na čistu košulju navuče takve dronjke i zakrpe da nijednog prosjaka u gradu ne bijaše otrcanijeg; ostriže ono malo brade, prekri oko zavojem, čvrsto umota jednu nogu, i tako, upirući se o dvije štake, prometnu se u takva kljasta jadnika da mu ni među najistinskijim bogaljima ne Gente de barrio (doslovno: gradski svijet, ljudi iz predgrađa), dangube, osvajači žena, potucala, »frajeri«. (Riječ barrio, koja označava gradsku četvrt, predgrađe, rub grada, nastala je od arapske riječi barrij — izvanji, vanjski.) 19 Ovo je samo približan prijevod. Matón je u prenesenom značenju: ljepotan s odlikama hvališe i ukoljice; virote je momak (neoženjen), ljepotan, po zanimanju šetač i danguba. 18

16

bijaše ravna. Ovakav je uvijek oko večernice dolazio pred Carrizalesova vrata, koja već bijahu zaključana, dok je između ovih i dvorišnih vrata ostajao zatvoren crnac imenom Luis; zatim je izvlačio malu gitaru, bez nekoliko struna, prilično umrljanu, pa kako nešto bijaše glazben, počinjao je po njoj prebirati, izvodeći vesele i umilne zvuke, te pjevušiti promijenjenim glasom, da ga ne bi prepoznali. Uz to je kao lud sricao kitice o Maurima i Maurkama i pjevušio ih tako umilno, te su prolaznici zastajali da ga čuju; dok god bi pjevao, bijaše okružen mladićima, a crnac se Luis, naćulivši uši prema vratima, zanosio svirkom osvajačevom te bi i ruku dao kad bi mogao otvoriti vrata i po miloj volji slušati: tolika je, eto, u crnaca ljubav prema glazbi. A kad bi se Loaysa htio riješiti slušatelja, prestajao bi pjevati, uzimao gitaru i odlazio podbočujući se štakama. Četiri-pet puta sviraše crncu, jer ovome glazba bijaše namijenjena; Loaysa je naime smatrao da rušenje zgrade valja početi od crnca; ovo mišljenje ne bijaše bez temelja, jer jedne večeri, kad kao obično dođe pred vrata i poče ugađati žice na gitari, ču kako je crnac iza vrata sav u iščekivanju; primaknuvši usta vratnici, Loaysa mu došapnu: — Luise, bih li mogao dobiti malo vode? Umirem od žeđi pa ne mogu pjevati. — Ne možete — reče crnac. — Nemam ključa, a nema ni otvora kroz koji bih vam je dao. — A u koga je ključ? — upita Loaysa. — U gospodara — odgovori crnac — a on je najljubomorniji čovjek na svijetu; kad bi on znao da ja sad ovdje s kime govorim, otišla bi mi glava. A tko ste vi što išćete vode? — Bogalj kljast i jadan; živim od milostinje što mi je dobri ljudi udijele; uz to neke Maure i ostali siromašan svijet poučavam u sviranju na gitari; u tri različite općine već sam trojicu tako poučio da mogu pjevati i svirati uz ma koji ples i u ma kojoj krčmi; i dobro su me nagradili. — Koliko bih vas bolje ja nagradio — uzviknu Luis — samo kad bih mogao uzimati pouku; nije mi moguće, jer gospodar, kad izjutra iziđe, zaključa vanjska vrata, i tako opet kad se natrag vrne, ostavljajući me uzidana između dvojih vrata. — Eh, Luise — odvrati Loaysa (jer je već znao crncu ime) — kad biste potražili puta i načina da koju noć uđem i da vas 17

poučavam, ne bi trebalo ni petnaest dana, a već biste tako udarali u gitaru da biste bez ikakva stida mogli svirati na kojem vam drago uglu. Velim vam, u poučavanju nema spretnijeg od mene. Osim toga, čuo sam da imate velikih sposobnosti; koliko razabirem i koliko mogu prosuditi po vašem ugodnom glasu, zacijelo veoma dobro pjevate. — Ne pjevam loše — priklopi crnac — ali, kakve mi koristi kad znam samo onu o zvijezdi Danici i Na livadi zelenoj... te pjesmu što je sad svi pjevaju: Na željeznoj na rešetki20 Drhtavu ruku stežući... — Sve su to trice i kučine — reče Loaysa — spram pjesama koje bih vas ja naučio, jer znam sve romance o Mauru Abindárraezu i Šerifi, izabranici njegova srca21, te sve pjesme o povijesti velikoga Tuman-beja22, a znam i božanske napjeve uza zarabandu23, tako divne da zinu i sami Portugalci. A sve ih umijem predati drugome toli spretno i lako, da biste ih i vi bez muke naučili; jedva biste pojeli tri-četiri vedra soli24 a već biste bili umjetnik na svakoj gitari. Nato crnac uzdahnu i kaza: — Od kakve mi je koristi sve to kad evo ne znam kako bih vas pustio ovamo. 20 Reja je željezna rešetka na prozoru za ljubavne razgovore, udvaranje, ašikovanje. 21 U maurskom ciklusu španjolskih romanca opjeva se i ljubav između Abindarráeza, potomka kneževske loze Abenseražâ iz Granade, i lijepe Šerife (Jarefa, Xarefa), kćeri gospodara grada Cártame kod Málage. Don Rodrigo de Narváez, zvani el Bueno (Dobri), hrabri i slavni branitelj Antequere pred Maurima, zarobi Abindarráeza, a ovaj u njega izmoli da ga pusti na nekoliko dana, kako bi obavio svadbu s lijepom Šerifom. Nakon svadbe Abindarráez iskupljuje riječ, pa se sa ženom Šerifom vraća, u ropstvo. Videći gdje je Maur održao vjeru, pobjednik Narváez daje im oboma slobodu, bez otkupnine. Abindarráez sadrži ime Abinde i naslov arráez (poglavar, vođa, zapovjednik, kapetan). Ovo je arapska riječ ar-rajjis ili ar-reis, a znači: glavar, vođa, itd. Susrećemo je i u reis-ul-ulema (glava svećenstva). Riječ arráez kao samostalnu nalazimo nekoliko puta u Don Quijoteu (II, 63). 22 Tuman-bej, hrabri branilac slobode i nezavisnosti Egipta protiv otomanskog sultana Selima I. Nakon junačkog otpora uhvaćen i pogubljen (1517). 23 Zarabanda, bučan španjolski ples 16. i 17. stoljeća. 24 Ovo je obješenjački jezik Loaysin; moyo je mjera koja sadrži 258 litara.

18

— Ima pomoći — prihvati Loaysa. — Gledajte gospodaru uzeti ključe; ja ću vam proturiti komadić voska, a vi u nj otisnite perca. Toliko vas zavoljeh da ću svog prijatelja bravara zamolit da napravi ključe po otisku, te ću tako moći noću ulaziti i naučiti vas bolje negoli abesinskoga cara25. Vidim, šteta je da propadne glas kao što je vaš, zato što je bez pomoći i pratnje uz gitaru; znajte, brate Luise, da i najbolji glas na svijetu izgubi na vrijednosti ako ga ne prati neko glazbalo, bilo gitara, bilo klavikord, orgulje ili harfa. Uz vaš glas najbolje ide gitara, jer je najzgodnije i najpristupačnije glazbalo. — Sve je to lijepo — odslovi crnac — ali od svega ništa, jer do ključeva ne mogu: moj ih gospodar ne pušta iz ruku, a noću ih stavlja pod uzglavlje. — Onda učinite nešto drugo — preuze Loaysa — ako vam je zaista želja postati vrsnim glazbenikom; ako pak nije, te nemate volje, čemu da se mučim savjetujući vas. — Volje da nemam? — uzdahnu Luis i nadoda: — Itekako je imam! Nema toga što ja ne bih učinio da postanem glazbenikom. — Kad je tako — uze riječ osvajač — maknite onda malo zemlje ispod donje vratnice, pa ću vam proturiti kliješta i kladivo; pomoću njih možete po noći lako izvući čavle iz brave; s istom ćemo lakoćom ploču opet postaviti te se neće ni vidjeti da je skidana; kad budem s vama, na vašem sjeniku ili gdje već spavate, tako ću se svojski prihvatiti posla, da ću učiniti više od obećanja, sebi na čast, a vama na zadovoljstvo; za jelo se ne brinite, donijet ću hrane da nam obojici bude za više od osam dana, jer učenika imam i prijatelja, koji neće pustiti da budem u nevolji. — Što se jela tiče — nadoveza crnac — nema straha, jer obroci što mi ih daje gospodar, i suvišci što mi ih daju robinje, pretiču za još dvojicu. Dajte to kladivo i kliješta, napravit ću otvor da ih proturimo, a poslije ću opet nametnuti zemlju; ako malo i udarim skidajući bravu, ne mari, jer gospodar spava daleko od ovih vrata, te bi bilo čudo, ili naša velika nesreća, kad bi čuo. — Onda u ime Božje — izusti Loaysa; — za dva dana, Luise, Preste Juan de las Indias, pop Ivan Indijski, legendarna i poslovična ličnost koju spominje još Marco Polo; ovako su zvali tibetskoga dalaj-lamu; Portugalci u 15. stoljeću ovako nazivaju abesinskog negusa; nestorijanci su ovo ime dali vođi nekoga mongolskog plemena koji je ubijen u borbi sa Džingis-kanom; možda se Sifan-lama, dok mu je ime došlo u Europu, prometnuo u popa Ivana. Cervantes ovo ime, jednako kao i cara od Trapezunta, uzima u šaljivom tonu. 25

19

imat ćete sve potrebno da u djelo provedemo vašu vrlu nakanu; i pazite da ne jedete žestokih obroka, jer od njih nikakve koristi, a glasu mnogo ude. — Ni od čega ne promuknem kao od vina — procijedi crnac — ali ga se ne bih odrekao ni za kakav glas na svijetu. — To i ne mislim — pretrgnu Loaysa. — Bože sačuvaj! Samo vi pijte, sine Luise. Nek vam je od koristi, jer vino, umjereno uživano, još nikad nije naudilo. — Umjereno ga i pijem — uzvrati crnac; — ovdje mi je vrč, u koji, kao da si mjerio, stane oka i pol vina26; napune mi ga robinje, da ne zna gospodar, a smočničar mi lastišom donese gostaru s nešto više od tri oke, pa tako nadoknađujem ono što ne može u vrč. — Života mi, tako je — pritvrdi Loaysa — jer kao što prazna puška ne puca, tako ni suho grlo ne pjeva. — S Bogom pošli — reče crnac; — gledajte da svake večeri dođete ovamo pjevati, dok ne donesete što nam je potrebno da biste amo ušli, jer mi prsti bride od želje da prebiru po gitari. — Razumije se da ću doći; i još s novim pjesmicama. — To vas i molim — pridoda Luis. — A sad nemojte otići a da mi štogod ne otpjevate, da legnem zadovoljan. Što se tiče nagrade, neka gospodin prosjak bude uvjeren da će ona biti veća negoli u kakva bogataša. — Ne gledam na to — oglasi se Loaysa. — Nagradit ćete me, kako vas budem učio. Sada čujte ovu pjesmicu, a kad budem tamo, vidjet ćete čuda. — U dobar čas — prihvati crnac. Kad se ovaj dugi razgovor završio, zapjevao je Loaysa vedru romancu, punu duha, kojoj se crnac uvelike obveselio i toliko se njome oduševio, te je jedva čekao čas da otvori vrata. Tek što se maknuo s vrata, Loaysa se, s više lakoće nego što bi se moglo očekivati od čovjeka na štakama, zaputi svojim savjetnicima, da ih izvijesti o dobru početku, s izgledom na dobar svršetak kojemu se nada. Vidje ih te im ispriča što je sa crncem uglavio, a sutradan nađu takvo oruđe da bi čovjek njime slomio svaki čavao kao da je od drveta. Nije mangup zaboravio da crncu opet dođe s glazbom, a ni ovaj 26 U originalu: azurabre (od arapskog ar-sumn — osmina), mjera za tekućinu, nešto više od dvije litre; čini osminu arrobe.

20

nije smetnuo s uma da napravi rupu, kroz koju će uzeti što mu učitelj donese, niti je zaboravio da je tako prekrije, te je nitko ne bi primijetio, osim ako ne bi gledao zlobno i podozrivo. Druge mu noći Loaysa proturi alat, a Luis ogleda svoju snagu: nije mu je ni trebalo upinjati, jer čavle bez muke izvuče, te onako s bravom u ruci otvori vrata i upusti svog Orfeja i učitelja. Ugledavši ga onakva odrpana, s dvjema štakama, povijene noge, osta zabezeknut. Loaysa nije nosio povez na oku, jer mu više nije trebao; čim uđe, zagrli svoga dobrog učenika, poljubi ga u obraz, te mu odmah u ruke tutnu mijeh s vinom, zaklopnicu začinjena voća i još drugih poslastica, jer bijaše uprtio dobro nabijene dvojače. Odloživši štake, kao da mu nije ništa, uze poskakivati, na što crnac još više živnu, a Loaysa proslovi: — Znajte, brate Luise, da nisam hrom i kljast od bolesti, nego iz lukavstva; ovako prosim i zarađujem; ovome i svojoj glazbi dugujem najljepši život na svijetu, u kojem bi svi, koji nisu lukavi i dosjetljivi, svisli od gladi, a o tom ćete se, uostalom, uvjeriti za našeg prijateljstva. — Vidjet ćemo — uzvrati crnac. — A sada ploču od brave da stavimo na mjesto, da se ne vidi promjena. — Tako je — prisnaži Loaysa. Izvadiše čavle iz učiteljeve torbe, prikovaše bravu, kako je i bila, tako da crnac bijaše zadovoljan. Loaysa se pope u crnčevu izbu na sjeniku i smjesti se kako je najbolje umio. Luis odmah upali voštanicu, a Loaysa dohvati gitaru i poče umilno i tiho prebirati, očaravajući jadnog crnca toliko da ovaj bijaše izvan sebe slušajući ga. Pošto je malo posvirao, posegnu za jelom i pruži ga svome učeniku, a ovaj ga se prihvati, te zalogaje, premda slatke, uze zalijevati vinom i toliko potezati iz mješine da ga vino zanese više negoli glazba. Učitelj zatim prijeđe na pouku, no siromašni crnac, kako se dobrano nalio pa mu vino udarilo u glavu, nije umio slagati glasova, ali ga je Loaysa ipak uvjerio da je naučio najmanje dva napjeva; najbolje bijaše što je crnac vjerovao, te je svu noć udarao u nepotpune žice razdešene gitare. Trenuše jedan dijelak noći, a oko šeste izjutra siđe Carrizales i otvori srednja vrata i ona s ulice, te uze čekati smočničara, koji malo 21

zatim dođe, proturi hranu kroz okno i ode. Gospodar zovnu crnca da siđe po svoj obrok i po ječam za mazgu. Dok ovaj to uzimaše, ode stari Carrizales, zaključavši oboja vrata i ne primijetivši što se zbilo na uličnima, a to ne bijaše na malu radost učiteljevu i učenikovu. Tek što je gospodar izišao, crnac dohvati gitaru i poče tako udarati da ga čuše sve sluškinje te ga kroz okno upitaše: — Što je to, Luise? Otkad u tebe gitara? Tko ti je dade? — Tko mi je dade? Najbolji glazbenik na svijetu; u nepunih šest dana naučit će me šest tisuća zvukova. — A gdje je taj glazbenik? — priupita družbenica. — Nije daleko odavde — odvrnu crnac — i kad se ne bih sramio i bojao gospodara, možda bih vam ga odmah pokazao, jer biste se, vjere mi, obradovale kad biste ga vidjele. — Gdje bi on mogao biti da ga mi ne vidimo — priklopi družbenica — kad u ovu kuću nije ušao čovjek osim gospodara? — Dosta zasad — odsiječe crnac. — Neću vam ništa reći dok ne vidite što sve umijem i što me naučio u ovo malo vremena. — Duše mi — izusti družbenica — neće to biti bez vraga, jer ne znam tko bi te tako brzo učinio glazbenikom. — Pustite; jednog ćete dana već čuti i vidjeti. — Ne vjerujem — umiješa se jedna od djevojaka — jer nemamo prozora na ulicu da bismo ikoga mogle vidjeti ili čuti. — Dobro — reče crnac. — Svemu ima lijeka osim smrti, a pogotovo ako znate ili hoćete šutjeti. — I još kako, brate Luise! — oglasi se jedna između robinja. — Šutjet ćemo kao zalivene. Kunem ti se, prijatelju, umirem od želje da čujem lijep glas. Otkad smo ovdje uzidane, ne čusmo ni ptičjeg cvrkuta. Loaysa je ove razgovore slušao s najvećim zadovoljstvom; činilo mu se da sve ide ostvarenju njegove želje i da sudbina navraća vodu na njegov mlin. Sluškinje se pozdraviše sa crncem, koji im dade riječ kako će ih pozvati da čuju lijep glas kad se najmanje budu nadale. U strahu da mu se gospodar ne vrati i da ga ne nađe u razgovoru s njima, on ih ostavi i povuče se u svoju izbu ili u svoj samotnički nastan. Htio je opet učiti, ali ne smjede danju, da ga gospodar ne bi čuo. Ovaj uskoro dođe i zatvori se u kuću, zavrnuvši ključ u bravama. Kad je toga dana crnkinja kroz okno na obrtaljku dodavala Luisu hranu, on joj reče neka uvečer, pošto gospodar zaspi, sve bez 22

izuzetka siđu do okna, da čuju glas što im ga je obećao. Zaista, prije nego što je ovo kazao, saletio je učitelja moleći ga da te noći pjeva i svira dolje pokraj okna, kako bi održao riječ što ju je dao djevojkama, obećavši im da će čuti krasan glas; uvjeravao je učitelja da će mu one kneževski uzvratiti. Ovaj je pustio da ga crnac moli ono što je sam najvećma želio, te na kraju kaza kako će učiniti što njegov dobri učenik traži; samo da mu udovolji, bez ikakve druge želje. Crnac ga zagrli i u obraz poljubi, u znak zadovoljstva na obećanoj usluzi; toga dana počasti Loaysu kao da je u vlastitoj kući, a možda i bolje, jer tko zna bi li se ondje baš tako počastio. Pade noć, a oko ponoći ili nešto prije poče šapat oko pomičnog okna, te Luis odmah shvati da se društvo sabralo. Zovnu učitelja, te obojica siđoše ozgo, s dobro nategnutim žicama na gitari, koju je Loaysa prije ugodio. Luis upita koliko ih je došlo da slušaju i koje su, a one odgovoriše da su sve osim gospodarice, koja je legla s mužem; to Loaysi bi veoma žao; ipak htjede početi svoj naum, htjede i učeniku udovoljiti, pa uze tiho prebirati, izvodeći takve zvuke da se crnac ushitio i da se zanijela skupina žena koja ga slušaše. Što tek da kažem što su proćutjele čuvši mu pésamedello27 i na koncu bučne zvuke zarabande, tada nove u Španjolskoj! Ne bijaše stare koja nije zaigrala, ni mlade da se nije rastapala od milja, sve to tiho i oprezno, s postavljenom stražom, koja je imala javiti ako bi se stari probudio. Pjevao je i kitice za ples seguida, a time je doveo do vrhunca zanos u slušateljica, koje su navaljivale na crnca da im kaže tko je taj čudesni glazbenik. Crnac im kaza kako je to neki ubogi prosjak, ali najudvorniji i najotmjeniji među seviljskim božjacima. Moljahu da bi ga i one vidjele, te rekoše crncu da ga dva tjedna ne pusti iz kuće: one će ga dobro nagraditi i dati sve što bude trebalo. Upitaše crnca kako ga je pustio unutra, a Luis im na to ni riječi ne uzvrati, dok im na ostalo kaza da bi ga mogle vidjeti ako na oknu naprave rupicu, koju će poslije lako voskom začepiti; još im obeća kako će gledati da glazbenika u kući zadrži. I Loaysa je s njima govorio, preporučujući im se tako jezikom, te su odmah vidjele da te riječi ne dolaze od bijedna prosjaka. 27 Pésamedello (od fraze: pésame de ello — žao mi je), španjolski ples 16. i 17. stoljeća i napjev za nj. Ide u red razuzdanih plesova.

23

Zamoliše ga da iduće noći dođe na isto mjesto, jer će one nagovoriti gospodaricu da i ona siđe kako bi ga čula, premda je u gospodara lak san, ne zbog starosti, već zbog ljubomore. Na to im Loaysa uzvrati da će im, ako ga žele čuti bez straha od gospodara, dati prašak da ga starcu saspu u vino, od čega će čvrsto usnuti i spavati više nego obično. — Isuse, budi mi na pomoći! — uzdahnu neka između djevojaka. — Ako je to istina, kakva nam to zvijezda na ova vrata posla sreću koju nismo zaslužile. Neće to za nj biti prašak za uspavljivanje, nego životni napitak za sve nas i za ubogu moju gospodaricu Leonoru, njegovu ženu; ne dâ joj vidjeti ni sunca ni mjeseca, ne pušta je s vida ni za časak. Ah, gospodine, dušo moja! Donesite taj prašak, Bog vam dao što željeli; idite i ne oklijevajte. Donesite ga, gospodine moj, a ja ću mu ga sasuti u vino i biti peharnik. Bog dao te starac spavao tri dana i tri noći, jer koliko bi on spavao, toliko bi nama trajala radost i veselje. — Pa dobro, donijet ću ga — reče Loaysa — jer ne čini zla niti udi onome tko ga uzme, samo mu se tvrd san na oči spusti. Sve ga zamoliše da brzo donese prašak, a onda se rastadoše, ugovorivši da će iduće noći prosvrdlati rupicu na pregratku i dovesti gospodaricu da vidi i čuje glazbenika. Premda se gotovo razdanilo, crnac htjede pouku, a Loaysa mu je i dade i još mu reče kako među svima njegovim učenicima ni u jednoga nema boljeg sluha; zapravo jadni crnac ni tada niti ikad poslije nije znao poredati prste da bi složio ma i jedan jedini čisti zvuk. Loaysini prijatelji nisu propustili da dođu noću i prisluhnu na vratima s ulice, da im prijatelj nešto kaže i rekne treba li štogod. Po ugovorenom je znaku Loaysa znao da su na vratima. Kroz otvor ispod donje vratnice ukratko im ispriča kako mu je naum na dobru putu; zatraži da mu svakako donesu štogod čime bi uspavao Carrizalesa, jer je čuo da i za ovo ima prašaka. Oni mu odgovore kako imaju prijatelja liječnika koji će im dati najbolje sredstvo što ga bude znao, samo ako ga ima; osokole ga da ustraje, najave mu svoj posjet za iduću noć, obećaju mu što je zatražio i žurno se pozdrave. Kad se opet spusti noć, jato se golubica sleti na zov gitare; s 24

njima dođe i smjerna Leonora, sva drhteći od straha da joj se muž ne probudi; obuzeta ovim strahom, i ne htjede doći, ali joj sluškinje, a poglavito družbenica, toliko toga kazivahu o kralju glazbe i o umješnosti siromašnog umjetnika — kojega su one, premda ga nisu vidjele, uzele hvaliti i uzdizati nad Absalona i Orfeja — toliko je nagovarahu i uvjeravahu, te je jadna gospođa morala učiniti što nikad nije mislila i što joj nikad ne bi na um palo. Ponajprije prosvrdlaše pregradak da vide glazbenika, koji više ne bijaše u dronjcima: imađaše široke kalavre, na mornarsku, od smeđe-žućkaste tvrde svile, pršnjak od iste tkanine, optočen zlatnim okrajcima, široku, plosnatu kapu od sjajna svilenasta platna iste boje i bijeli oškrobljeni ovratnik sa širokim čipkastim porubom; sve je to donio u dvojačama, računajući da će biti u prilici kad mu se valja preodjenuti i dotjerati. Bijaše ljubak mladić, lijepa izgleda; kako sve one dugo bijahu navikle gledati samo starog gospodara, sad im se činilo da gledaju anđela; sve jedna za drugom provirivahu da ga vide, a da bi to bolje mogle, crnac ga je voštanicom osvjetljivao od glave do pete. Kad ga sve vidješe, i crne robinje, Loaysa uze gitaru, i toli mu se divno razliježe glas kroz noć, da se ushitiše i zaniješe i stara i mlade; sve zamoliše Luisa da potraži puta i načina kako bi gospodin učitelj ušao u kuću, da ga čuju i vide izbližeg, a ne ovako provirujući kroz rupicu, te bez straha što su se udaljile od gospodara, koji bi ih mogao zateći, dok se to ne bi moglo dogoditi ako je glazbenik negdje u kući skriven. Tome se ozbiljno usprotivi gospodarica, tražeći da takvo što ne čine: ne dopušta da glazbenika uvode u kuću; opasno je, i duša bi je boljela; ovako ga mogu sve one bez brige gledati i slušati, a da se ne okalja čast i poštenje. — Kakva čast? — upade družbenica. — U kralja ima časti uvrh glave. Neka vaša milost28 ostane zatvorena sa svojim Metuzalemom, 28 U Cervantesovo doba uglednijim se osobama kazivalo vuestra merced (»vaša milosti«). Osobe od ugleda običnim su ljudima govorile vos; tako primjerice sudac kakvu mazgaru; mazgar je pak sucu govorio vuestra merced (u trećem licu jednine). Upotreba ovoga vos — vi (u drugom licu množine), ukoliko ne bijaše na mjestu, to jest ukoliko nije bila recipročna ili nije dolazila od ugledne osobe, smatrala se nepristojnošću. Vos je sasvim nestalo; ostao je tú (ti) ili vuestra merced. Od ovoga vuestra merced postala je današnja skraćenica usted — vi (ali u trećem licu jednine). U ono doba i obični su se ljudi međusobno oslovljavali sa »vaša milosti«. Vuestra

25

a nas neka pusti da se provedemo kako znamo i umijemo; to više što se ovaj čovjek čini toliko častan da od nas neće tražiti više nego što mi budemo htjele. — Gospođe moje — prozbori Loaysa — ja ovamo dođoh s jednom jedinom namjerom, a ta je da svima vašim gospodstvima služim dušom i tijelom, od tuge nad vašim neviđenim samovanjem i vremenom što ga gubite u toj skučenosti. Tako mi očeva života, čovjek sam toli bezazlen, krotak, dobroćudan i poslušan, da neću učiniti ništa preko onog što mi se naredi, pa kad bi koja između vaših milosti kazala: »Učitelju, sjednite ovdje; učitelju, dođite ovamo, idite tamo, prijeđite onamo«, ja bih tako i učinio, kao najpitomiji i najizvježbaniji psić što skače pred kraljem francuskim. — Ako je tako — oglasi se bezazlena Leonora — kuda će onda i kako ući gospodin učitelj? — Lijepo — prihvati Loaysa — vaše se milosti moraju potruditi i u vosak otisnuti ključ od unutarnjih vrata, a ja ću se pobrinuti da do sutra uvečer pribavim isti takav, kojim ćemo se moći služiti. — Dođemo li do tog ključa — uzviknu jedna između djevojaka — imat ćemo ključ od cijele kuće, jer taj otvara sva vrata. — Utoliko bolje — dočeka Loaysa. — Istina je — reče Leonora. — Ali se ovaj gospodin mora najprije zakleti da neće, kad uđe, raditi ništa drugo doli pjevati i svirati kad mu se naredi, te ostati zatvoren i kao ovca miran tamo gdje ga smjestimo. — Kunem se — pohita Loaysa. — Ta zakletva ništa ne vrijedi — preuze Leonora; — valja se zakleti očevim životom i na križ, te poljubiti križ, da sve vidimo. — Kunem se životom svoga oca — izusti Loaysa — i ovim znakom križa, što ga cjelivam svojim nedostojnim ustima. I napravivši s dva prsta znak križa, triput ga poljubi. Kad ovo bijaše gotovo, jedna mu između djevojaka dobaci: — Gledajte vi, gospodine, da ne zaboravite donijeti onog praška, jer o tom ovisi sve ostalo. Tako se završi razgovor one noći, te svi bijahu zadovoljni

merced u upotrebi je već u prvoj polovini 15. stoljeća, a u drugoj se miješa sa vos. U 16. stoljeću prave se spomenute razlike, dok vos najposlije nije iščeznuo.

26

dogovorom29. Sudbina, koja je sve bolje vodila Loaysine pothvate, dovede u to doba, oko dva po ponoći, Loaysine prijatelje na ulicu. Ovi dadoše urečeni znak: puhnuše u pariški rog, a nato Loaysa siđe, uputi ih u tok pothvata i upita jesu li donijeli prašak ili što drugo, kako je tražio, čime bi uspavao Carrizalesa; kaza im i ono o ključu što sve brave otvara. Oni mu odgovoriše da će sljedeće noći donijeti prašak za uspavljivanje ili kakvu mast takva djelovanja, da čovjek njome namazan po bilu i sljepoočicama pada u dubok san, iz kojega se ne budi dva dana, osim ako mu se namazana mjesta octom ne otaru. Zatražiše otisak ključa u vosku i priklopiše da će ga bez muke napraviti. U tome se rastadoše, a Loaysa i njegov učenik počinuše ono malo što im je od noći ostalo. Loaysa nestrpljivo očekivaše sljedeću noć, da vidi hoće li doći do ključa. Premda se onima koji su u nekom očekivanju čini da vrijeme sporo i lijeno odmiče, ono ipak, na koncu, leti usporedo sa samom mišlju, te donosi željeni čas, jer se ono nikad ne zaustavlja niti zna za odmor. Dođe dakle i noć, a s njom i čas u koji se obično hitalo prema pregratku; ovdje se skupiše sve djevojke u kući, velike i male, crne i bijele, jer sve bijahu obuzete istom željom — da u svome haremu vide gospodina glazbenika; jedino Leonora nije došla, a kad Loaysa za nju upita, rekoše mu da je legla s mužem30, koji uvijek zavrne bravu u spavaonici, a ključ stavlja pod uzglavlje; priklopiše kako im je gospođa kazala da će nastojati, čim stari zaspi, domoći se ključa i da će ga utisnuti u već pripremljen i razmekšan vosak; one će pak zamalo poći da ga uzmu kroz otvor načinjen za mačku. Loaysa se začudi tolikoj starčevoj opreznosti, ali zato ipak ne popusti u želji. Uto začu i pariški rog te pođe vratima, za kojima nađe prijatelje. Ovi mu dadoše staklenku s mašću onakva svojstva kakvo prije opisaše. Loaysa je uze i reče im da malo pričekaju na otisak ključa, a zatim ode do pregratka, te družbenici, koja pokazivaše da s najviše žara očekuje njegov ulazak, kaza da mast odnese gospođi Leonori: neka gospođa nastoji namazati muža, 29

Ne: koncertom, kako je u prijevodu H. Alkalaja (izdanje Eos, Beograd 1938,

str. 30). 30 Velado, muž, suprug, a ne: stari zvekan, kako je u H. Alkalaja u spomenutom prijevodu (str. 31).

27

oprezno, da ovaj to ne osjeti, pa će vidjeti čuda. Družbenica učini kako joj bi rečeno. Prilazeći otvoru u dnu vrata, vidje Leonoru, koja je čekala, ispružena po podu koliko je duga, s licem na otvoru. Družbenica se prikuči, te se isto tako pruži i prisloni usta gospodarici na uho: prišapnu joj da donosi mast, i uputi je kako će joj iskušati djelotvornost. Leonora je primi i družbenici priopći kako ne može izvući ključa, jer ga muž nema pod uzglavnicom, kao obično, nego između dvaju madraca ispod sebe, i to gotovo pod sredinom tijela; po njoj učitelju poruči da će do ključa ubuduće lako dolaziti bude li mast djelovala kako veli, pa tako neće otisak ni biti potreban; to neka mu odmah ode reći i nek se potom vrati, da vidi učinak masti, jer ne misli s mazanjem otezati. Družbenica ode s porukom učitelju Loaysi, a ovaj otpravi prijatelje, koji čekahu otisak ključa. Drhteći, tiho i suspregnuta daha, uspje Leonora namazati oba bila i nosnice svome ljubomornom mužu; kad im se primakla, učini joj se da se muž stresao; sva je obamrla, misleći da ju je uhvatio na djelu. Zatim, kako je najbolje mogla, namaza mužu sva mjesta što joj ih označiše; bijaše joj kao da ga je dragomašću za grob premazala. Malo je vremena prošlo, a mast što uspavljuje poče davati vidne znakove djelovanja, jer starog spopade takva hrka da se na ulicu mogla čuti; bijaše to Leonorinim ušima skladnija glazba negoli crncu učiteljevo prebiranje po gitari. Još ne vjerujući svojim očima, priđe mu bliže, malo ga prodrma, pa opet malo, da vidi hoće li se probuditi, a najposlije se toliko osmjeli, te ga okrenu s jedne strane na drugu a da se ovaj nije probudio. Kad se tako uvjerila, ode do propusta ispod vrata, te jednako tihim glasom zovnu nadglednicu koja je ondje čekala, i reče joj: — Sestro, ovamo nagradu za dobru vijest31: Carrizales spava kao zaklan. — Pa što onda, gospodarice, otežete s ključem? Glazbenik na nj čeka više od sata — dometnu družbenica. — Stani, sestro, idem po nj — uzvrati Leonora. Prišavši postelji, zavuče ruku među madrace pa izvuče ključ a 31 Albricias, nagrada za dobru vijest, dar onome tko donese povoljan glas; muštuluk (a ne: pogodi, kako je u H. Alkalaja, str. 33). Riječ je arapskog porijekla: arapski al-bisara(t) — vesela vijest, radosni glas; perzijski: bišarat kardan — donijeti dobru vijest.

28

da stari ništa ne osjeti; s ključem u ruci poče poigravati od radosti, te ne časeći časa otvori vrata i dade ga družbenici, a ova ga primi s najvećim veseljem. Leonora joj kaza da propusti glazbenika i da ga dovede na galeriju, jer se sama nije smjela maknuti, da se što ne dogodi; od glazbenika neka prije svega zatraži potvrdu zakletve da će činiti samo ono što mu one narede, a ne htjedne li je potvrditi i ponoviti, nek mu se onda vrata i ne otvaraju. — Bit će tako — odgovori družbenica. — Vjere mi, neće ući ako se najprije ne zakune, ne ponovi zakletve i šest puta ne cjeliva križ. — Ne određujem mu broja — reče Leonora. — Neka ga poljubi koliko mu puta volja, ali gledaj da se zakune životom oca i majke, i svim onim što mu je najdraže, jer ćemo tako biti sigurne i jer ćemo se tako moći naslušati njegove pjesme i svirke, a on je u tome, duše mi, izvrstan. Idi i ne zadržavaj se, da nam noć ne mine u pustu razgovoru. Dobra družbenica podiže skute pa, kao da je vjetar nosi, stiže do okna, gdje ju je čekala sva kućna čeljad. Kad im pokaza ključ što ga je donijela, sve se one toliko obradovaše, da družbenicu, poput novoizabranog profesora, podigoše uvis kličući »Živjela! Živjela!«, a pogotovo se obveseliše kad im ona kaza da im nije potrebe patvoriti ključa, jer kad namazani starac onako spava, mogu se služiti kućnim ključem kad god ushtiju. — Hajde, draga, otvaraj ta vrata — oglasi se neka između djevojaka. — Neka uđe ovaj gospodin, jer već dugo čeka. Proveselimo se glazbom, a za ostalo ne brinimo. — Valja se još za nešto pobrinuti — upozori družbenica. — Gospodin nam mora ponoviti svoju sinoćnju zakletvu. — On je tako dobar da neće oklijevati sa zakletvama — izusti neka robinja. Uto družbenica otključa i kroz odškrinuta vrata pozva Loaysu, koji je sve čuo kroz rupicu na oknu; primaknuvši se vratima htjede odmah proći, ali mu družbenica stavi ruku na grudi i prozbori: — Vaša milost, moj gospodine, mora znati, a Bog nam je i moja savjest svjedokom da smo sve mi, koje živimo s ove strane ovih vrata, da smo sve djevice kao i majke koje su nas rodile,

29

izuzevši moju gospodaricu.32 I ja sama, koja se zacijelo doimam kao da mi je četrdeset, a nisam navršila ni trideset — imat ću ih za dva i pol mjeseca — i ja sam takva djevica, grešne li mene. A ako vam se slučajno činim stara, valja vam znati, to je stoga što jurnjava, napor i patnja dodaju godinama po jednu ništicu, a ponekad i dvije, kako im se već svidi. Budući da je tako kako jest, ne bi bilo pravo da se za dvije, tri ili četiri pjesmice izložimo opasnosti da se izgubi toliko djevičanstva koliko ga je među ovim zidovima, jer je djevica i ova crnkinja što se zove Guiomar. Stoga, gospodine i dušo moja, vaša nam se milost, prije negoli uđe u naše kraljevstvo, mora svečano zakleti da neće učiniti ništa drugo doli ono što naredimo; a ako vam se čini da je mnogo što se od vas traži, valja vam uzeti u obzir da se mnogo više stavlja u igru. Ako vaše blagorođe dolazi u dobroj namjeri, onda mu zakletva neće mnogo brige zadavati, jer — tko plaćati dobro zna, za zalog ga nije strah. — Dobro je i predobro govorila gospođa Marialonso — upade jedna između djevojaka. — Govorila je, jednom riječju, kao osoba koja se razumije i koja zna što i kako treba. Ako se gospodin ne zakune, neće unutra. Crnkinja Guiomar, koja je španjolski tek natúcala 33, na to priklopi: — Klela se on ili ne klela, meni svejedno. Nek uđe sa svim đavlima. Ma koliko se on klela, sve će zaboraviti kad uđe. Loaysa je veoma mirno saslušao slovo gospođe Marialonso, te je ozbiljno i dostojanstveno odgovorio: — Gospođe sestre i drugarice moje, zaista mi nikad namjera nije bila, niti jest, a niti će biti druga doli da vam, koliko mi je to moguće, pružim užitak i zadovoljstvo, pa mi stoga nije na nepriliku zakletva što je od mene tražite. Htio bih, međutim, da se i na moju riječ nešto daje, jer kad je od osobe kao što sam ja, riječ je isto što i obvezna isprava. Želim vas upozoriti da svako lice ima naličje, te je često pod lošom kabanicom dobar ispičutura. Da biste pak sve bile na miru i u pouzdanju u moju dobru namjeru, evo odlučujem zakleti Ovo je cervantesovska komika riječi. H. Alkalaj svojim prijevodom (»sve smo mi... device kao od majke rođene«, str. 34) upropaštava Cervantesov humor. Isti humor nalazimo u Don Quijoteu (I, 9 i 26). Radi se, dakle, o Cervantesovoj parodiji one »djevica kao od majke rođena«. 33 No era muy ladina — »nije baš bila vješta španjolskom jeziku«, a ne: »nije bila mnogo mudra« kako je u H. Alkalaja (str. 35). 32

30

se kao katolik i kao častan čovjek: kunem se neustrašivom moći, gdje je najsvetija i najbeskrajnija, kunem se ulazima i izlazima svetog brda Libana i svime što u svome uvodu sadržava istinita povijest o Karlu Velikome, zajedno sa smrću diva Fierabrasa, da neću odstupiti od zadane zakletve ili je prestupiti, niti se ogriješiti o zapovijed ma i najniže i najneznatnije između ovih gospođa, uz kaznu, učinim li ili htjednem li što drugo učiniti, da se odsad pa do onda, i od onda pa do sada, sve što uradim, ili htjednem uraditi, smatra ništetnim i bezvrijednim, kao da se nije ni zbilo... 34 Dovde je sa svojom zakletvom stigao dobri Loaysa, kadli ga jedna od djevojaka, koja je pomno slušala, prekide uzvikom: — Duše mi, od ove bi se zakletve i stijene umekšale! Zlo me snašlo ako mi je želja da se još kuneš, jer ono čime si se dosad zakleo, dostaje da uđeš i u samu pećinu u Cabris 35. I uhvativši ga za kalavre, povuče ga unutra, a sve ga ostale začas opkoliše. Jedna odmah odnese vijest gospođi, koja je bdjela nad muževim snom; kad joj vjesnica reče da glazbenik već uzlazi, obradova se i uznemiri u isti čas, pa upita je li se zakleo. — Jest — uzvrati djevojka — zakleo se, i još takvom zakletvom kakve u životu nisam čula. — Ako se zakleo — primijeti Leonora — onda smo bez brige. Kako oprezno bijaše što sam tražila da se zakune! Međuto stiže cio skup, s glazbenikom u sredini, a crnac i 34 Ovo je šaljiva zakletva; obješenjak je u njoj svašta nadrobio, a da se zapravo ničim nije zakleo. I u Don Quijoteu ima neobičnih prisega, u kojima Cervantes parodira zakletve iz viteških romana, a i duge formule, koje se u prisegama na sudu potezahu da označe nešto što jest, što će biti, što bi moglo biti, gdje god bude, itd. Tako, kad se Don Quijote zaklinje da će se osvetiti Biskajcu (Don Quijote, I, 10), uz četiri evanđelja, kojima se kune, još se šaljivo dodaje formula: donde más largamente están escritos (»gdje su najopširnije napisana, ma gdje se nalazila«); majstor Pedro, kad žali za svojim majmunom pogađačem i kuka nad razbijenim lutkama (Don Quijote, II, 2.6), rezignirano veli: que sean benditos y alabados los cielos (»blagoslovljena i hvaljena bila nebesa«) i domeće: allá donde tienen más levantados sus asientos (»tamo, gdje su najuzdignutija«). Obješenjaku Loaysi kanda nije bilo dosta što je nanizao, nego još uz »neustrašivu moć« dodaje »tamo, gdje je najsvetija i najbeskrajnija«. 35 Cabra (drevni Igabrum), mjesto podno istoimene planine u pokrajini Córdobi. Nekoliko kilometara odavde otvara se dubok i tajanstven ponor, za koji narod vjeruje da je otvor pakleni. Spominje se u mnogim djelima, a u Cervantesa u Ordenanzas de los poetas pridodanim Putu na Parnas ( Viaje al Parnaso) i u Don Quijote (II, 14).

31

crnkinja Guiomar sve ih osvjetljivahu. Kad Loaysa ugleda Leonoru, učini kao da će kleknuti da joj ruku cjeliva, a ona mu šutke dade znak da ustane. Sve bijahu kao nijeme, ne usuđujući se prozboriti, u strahu da ih gospodar ne čuje, a Loaysa, opazivši to, kaza im da slobodno mogu naglas govoriti, jer je mast kojom je namazan njihov gospodar takva učinka da se čovjek opruži kao mrtav. — I ja mnim da je tako — prihvati Leonora — jer da nije, bio bi se dvadeset puta probudio, kako je laka sna od tolikih nelagoda, ali otkad ga namazah, hrče da sve odzvanja. — Kad je tako — dočeka družbenica — prijeđimo u onu prostoriju prijeko, da tamo čujemo gospodina kako pjeva i da se malo zabavimo. — Hajdemo — kaza Leonora; — ali neka Guiomar ostane ovdje, na straži, da nam javi ako se Carrizales probudi. Nato će Guiomar: — Ja, crnkinja, ostala, bijele nek idu, Bog da prosti svima. Crnkinja osta, a one odoše u dvoranu, gdje bijaše raskošna podnica36. Postaviše glazbenika u sredinu pa sve posjedaše. Dobra Marialonso uze svijeću i poče lijepog glazbenika promatrati od glave do pete. — Kako su mu lijepi i kovrčasti uvojci! — kliknu jedna. — Kako su mu bijeli zubi: ni oljušteni bademi nisu bjelji ni ljepši! — dometnu druga. — Što ima krupne i duguljaste oči! Živa mi mati, zelene su, pravi smaragdi — izusti treća. Jedna je hvalila usta, druga noge, a sve zajedno izvršiše razudbu i promotriše svaki dio. Samo je Leonora šutjela i gledala ga. Sve joj se činio ljepši stasom negoli njezin muž. Uto družbenica uze od crnca gitaru i stavi je u ruke Loaysi, moleći ga da zasvira i otpjeva kitice što onda bijahu omiljene u Sevilji, a počinju riječima: Što će meni, majko, straže? Loaysa joj ispuni želju. Sve ustadoše i počeše plesati, topeći se od miline. Družbenica je znala kitice, pa ih je pjevala s više užitka negoli lijepa glasa:

36 Estrado, uzdignut dio poda u dvorani za doček u španjolskim kućama; na toj sagovima i jastucima ukrašenoj podnici žene primaju posjete.

32

Što će meni, majko, straže? Zar još ne znaš što se kaže: Ako sama nisam straža, sve je zalud, pusta laža. Pisano je, štono vele, i s pravom se može reći, uskrata nam rađa želje; ljubav raste, pa će prijeći preko zida prije, brže, zatvorenu kad je drže. Stoga, majko, makni straže, uvijek mudar tako kaže: Gdje je volja, drugo laže, gdje je želja, zalud straže. Ako sama nisam čuvar, zalud onda svaki duvar. Nema l' straže s drage volje, ne čuva l' se volja sama, ne čuva se ništa bolje ni od straha ni od srama. Uvijek ljubav svoje traži, ne plaši se ni od smrti, zalud posô svakoj straži; sve će brane želja strti. Ako sama nisam straža, sve je zalud, pusta laža. Koga ljubav željom drži, od leptira on je brži, za svojim će svjetlom poći, svojoj meti on će doći. Čuvali mu silnu stražu,

33

il' je prijeđe il' je makne, svoga cilja on se takne — uvijek mudri tako kažu. Ne držim li sama stražu, sve je zalud, brane lažu. Svud pobjedu volja slavi, ljubav silnom snagom čara, sve zaludi gdje se javi, od ljepojke čudo stvara. Silnim plamom želja opi, svaku ruku smekša tako, poput voska srce topi, korak kreće čilo, lako. Ako sama nisam straža, sve je zalud, pusta laža. Zbor djevojaka što ga je vodila dobra družbenica bijaše pri kraju, kadli upade stražarka Guiomar, sva uzbuđena, tresući nogama i rukama, kao da ju je spopala padavica, te promuklim i prigušenim glasom propiskuta: — Probudio se gospodar, gospodo. Budan je, ustaje, eto ga! Tko je vidio jato golubova kako u polju bez straha zoblju što su druge ruke posijale i kako se na silan prasak ispaljene puške preplaše i polete, te zaboravivši na hranu zbunjeno i uplašeno kruže zrakom, taj može zamisliti koliko je protrnuo i kako se ukočio zbor plesačica kad je Guiomar banula s neočekivanom vijesti: svaka posegnu za opravdanjem, a sve zajedno za spasom, te se jedna na ovu, druga na onu stranu posakrivaše po svim kućnim uglovima i po izbama pod krovom, a glazbenika ostaviše sama; ovaj, sav usplahiren, spustivši gitaru i prekinuvši pjesmu, nije znao kamo bi se djenuo; Leonora je lomila svoje lijepe ruke, a gospođa se Marialonso udarala po obrazima, ali blago; ukratko, sve bijaše zbrka, iznenađenje i strah. Družbenica, lukavija i pribranija, odredi da se Loaysa skrije u njezinu sobu, a ona i gospodarica da ostanu u dvorani: ako ih 34

gospodar ovdje nađe, lako će se opravdati. Loaysa se odmah sakrije, a družbenica uzme pažljivo osluškivati dolazi li gospodar; kako ne bijaše nikakva šuma, ohrabri se, te malo-pomalo, korak po korak, krene prema sobi gdje je gospodar spavao; kad razmotri da ovaj hrče kao i prije, i kad se potpuno uvjeri da Carrizales spava, ona pokupi skute i s ovom dobrom vijesti brže-bolje pojuri gospodarici, a ova, obradovana, obeća vjesnici uzdarje, muštuluk. Dobra družbenica nije htjela propustiti što joj sudbina pruža, nije htjela promašiti prigode da se prije svih ostalih naužije draži što ih je zamišljala u glazbenika; reče Leonori da pričeka u dvorani dok ona ode po njega. Ostavi gospodaricu i uđe u sobu, gdje Loaysa, zbunjen i zamišljen, očekivaše glas o namazanom starcu. Proklinjao je lažnu mast, žalio se na lakovjernost svojih drugova i predbacivao sebi što je nije iskušao na kome drugom prije nego što je Leonora namazala Carrizalesa. Uto stiže družbenica i uvjeri ga da stari spava kao klada. To ga umiri, pa je sad pomno slušao mnoge ljubavne izjave gospođe Marialonso. Razabrao je njezinu zlu nakanu, ali je u sebi odlučio poslužiti se njome kao udicom, da ulovi gospodaricu. Njih dvoje u svojim razgovorima, a djevojke, koje su se posakrivale po različitim dijelovima kuće, počeše se pomaljati, jedna odavde, druga odande, da vide je li istina da im se gospodar probudio. Videći da je sva kuća utonula u grobnu tišinu, uđoše u dvoranu gdje su prije ostavile gospodaricu, od koje sad saznadoše da gospodar spava. Upitaše za glazbenika i za družbenicu, a Leonora im kaza gdje su. Sada sve, tiho, kako su i ušle, priđoše da za vratima prisluškuju što ono dvoje razgovara. Iz skupine nije izostala ni Guiomar, crnkinja, ali crnca ne bijaše, jer je ovaj, čim je čuo da mu se gospodar probudio, jamio gitaru i poletio da se sakrije u pojati, gdje se pod pokrivačem na svojoj bijednoj postelji znojio i preznojavao od straha, ali nije prestajao udarati po žicama: tolika u njega — vrag da ga nosi — bijaše ljubav prema glazbi. Djevojke ponešto čuše kako stara dobacuje laskanja mladiću, te joj svaka priši propisno ime; ni jedna ne reče samo »stara« a da za tim ne uslijedi »vještica«, »kosmata«, »pohotljivka« ili kakav drugi nadimak, koji je bolje prešutjeti iz uljudnosti; ali je najviše smijeha svojim primjedbama izazivala crnkinja Guiomar. Ova, kao Portugalka nevješta španjolskom jeziku, bijaše neobično smiješna u 35

svojim psovkama na račun stare. Družbenica i učitelj, sa svoje strane, stjeraše konačno razgovor na jedno: Loaysa će joj želji udovoljiti, ako mu ona najprije prepusti gospodaricu. Teško bijaše družbenici pristati na ovaj glazbenikov zahtjev, ali da zadovolji želju što joj je obuzela dušu i ušla joj u kosti i u meso, bila bi i nemoguće obećala. Ostavi ga te iziđe da razgovara s gospodaricom. Kad na svojim vratima vidje djevojke, naredi im da se povuku u svoje odaje, priklopivši kako će sljedeće noći biti prilike za užitak s glazbenikom, i to s manje straha i bez ikakve bojazni, jer je uzbuna i graja noćas zagorčila užitak, te im tako zabava nije posrećila. Sve su dobro razabrale da stara želi sama ostati. Nije bilo druge, valjalo je poslušati, jer ona im svima zapovijedaše. Djevojke odoše, a ona se požuri u dvoranu, kako bi Leonoru nagovorila da udovolji želji Loaysinoj; otpoče dugu i tako sređenu besjedu, te se činilo da je govor dugo pripravljala: hvalila joj glazbenikovu ljupkost, vrijednost, privlačnost i mnoge čari; prikazivala joj koliko će više uživati u zagrljaju mlada ljubavnika negoli pokraj stara muža; uvjeravaše je u tajnu i u trajanje užitka, opisivaše zadovoljstva što joj ih je sam đavo na jezik stavljao. Nizala je riječi s takvom govorničkom kićenosti, s takvom očitosti i učinkom, da bi se uzbudilo ne samo nježno i nesmotreno srce prostodušne i bezazlene Leonore, nego i srce tvrdo kao mramor. O, družbenice što se na svijet rađate i u njem upotrebljavate na propast tisuća časnih i dobrih nakana! O, duge družbeničke kape s prijevjesima, pune usiljenosti i važnosti, što ste odabrane da pribavite ugled dvoranama za doček i da budete ures u salonima odličnih gospođa! Kako li obratno od onoga što biste morale vršite svoju dužnost što se nametnula kao neizbježna! Ukratko, gospođa je Marialonso toliko toga izgovorila, toliko je uvjeravala, da se Leonora predala, prevarila, izgubila, izigrav svu domišljatost mudrog Carrizalesa, koji snivaše san o gubitku svoje časti. Družbenica uze za ruku svoju gospodaricu, kojoj oči bijahu pune suza, i gotovo je silom odvede tamo gdje se nalazio Loaysa; blagoslovi ih uz prijetvoran đavolski osmijeh, zatvori za sobom vrata i zavrnu ključem. Obavivši to, leže na podnicu da spava ili, bolje, da čeka naplatu užitkom. Kako ju je obhrvalo bdijenje prošlih 36

noći, ona ubrzo u san utonu. Ovo bi bila prigoda da upitamo Carrizalesa, kad ne bismo znali da spava, gdje mu je mudri oprez, gdje su mu bojazni i sumnje, gdje opomene, uvjeravanja, visoki zidovi njegove kuće... Od kakve mu je sad koristi to što mu u kuću ni u pomisli nije smjelo zakoračiti ništa muško, gdje je pusto tijesno okno na obrtaljku, gdje su debeli zidovi i prozori bez svjetla, gdje je strogo držanje u osami? Gdje je, napokon, bogati miraz kojim je nadario Leonoru, gdje su neprestani pokloni kojima je obasipaše, gdje je dobar postupak sa sluškinjama i robinjama, kojima nije smjelo nedostajati ništa što bi samo pomislile i što bi im srce zaželjelo! Ali rekosmo, čemu da ga pitamo, jer je spavao više nego što je trebalo. A da je i čuo i slučajno uzvratio, ne bi bilo boljeg odgovora doli da slegne ramenima, nabere čelo i kaže: »Sve je to iz temelja, mnim, srušila lukavost besposlena i poročna mladića i zloba himbene družbenice, uz nesmotrenost mlade djevojke, koju su molbama saletjeli i nagovorili«. Bog svakoga oslobodio takvih neprijatelja! Nema te razboritosti što bi čovjeka pred njima zaštitila, ni opreznosti što bi ga od njih mogla obraniti! No, uza sve to, krepost se Leonorina pokazala u času kad bijaše najpotrebnija, u borbi sa surovom snagom lukava zavodnika, jer ova ne bijaše dovoljna da je svlada: on se zaludu mučio, ona je ostala pobjednica, a na kraju su oboje zaspali.37 37 Cervantisti dokazuju kako je Cervantes za volju pristojnosti složio ovaj ćudoredni završetak, tako te mu je priča, ovdje, dobila na moralnosti premda je izgubila na vjerojatnosti. Zahvaljujući otkriću što se 1788. posrećilo Bosarteu, danas imamo dvije redakcije dviju Cervantesovih novela Rinconete y Cortadillo i El celoso Extremeño, koje je u prvobitnom obliku sačuvao licencijat Francisco Porras de la Camara, tajnik seviljskog nadbiskupa. Don Fr. Nino de Guevara, nadbiskup seviljski i Veliki inkvizitor, za velike vrućine sklanjao se u mjestance Umbrete, gdje mu bijaše ljetnikovac. Da se nadbiskup razonodi u onim danima pasje žege, čitahu mu različite pripovijesti, što ih je u tu svrhu sakupio spomenuti nadbiskupov tajnik Ta miscelanea sadržavaše i nacrte dviju rečenih novela. Kad se mjesto o kojemu je riječ pogleda prema nađenom konceptu (za koji misle da je iz 1606. godine) i prema izdanju od 1613, pokazuje se bitna razlika u tekstu. Po nađenom nacrtu izlazi da mlada žena ne bijaše baš zaplakana u Loaysinu naručju. Ako se Leonora »predala, prevarila, izgubila«, te ako je dan »zatekao nove preljubnike prepletene u mreži njihovih ruku«, kako je onda Leonora mogla mužu reći da ga je samo u misli prevarila«. (Iz stanovitih obzira i iz više potrebe nastali su popravci, ali se, srećom, nisu dosljedno proveli.) Vjerojatnije nam je da je Carrizalesu rekla »oprostite zla djela, koja vidjeste

37

Nebesa su htjela te se Carrizales probudio unatoč masti. Kako je već običavao, opipa postelju na sve strane, pa ne našavši svoje drage ljubaznice, skoči uplašen i prestravljen, lakše i spretnije nego što se od njegovih odmaklih godina moglo očekivati. Kako je u ložnici ne mogaše naći, kako vrata bijahu otvorena, a ključa nigdje među madracima, mišljaše da će ga pamet ostaviti. Kad se malo pribrao, iziđe u hodnik, a odavde tiho, da ga ne čuju, ode u dvoranu, gdje je spavala družbenica; vidjevši ovu bez Leonore, samu, pođe u njezinu sobu, sasvim potiho otvori vrata i ugleda ono što bi volio da nikad nije vidio, spazi ono za što bi radije, samo da ne vidi, oči dao iskopati: ugleda Leonoru u Loaysinu naručju; vidje ih oboje utonulo u dubok san, kao da je mast nad njima dvoma razastrla svoju moć, a ne nad ljubomornim starcem. Carrizalesu zasta dah nad ovim gorkim prizorom, glas mu zape u grlu, ruke mu klonuše, pa osta sleđen kao kip od hladna mramora. Premda je srdžba učinila svoje povrativši mu dušu, bol bijaše tolika da mu ne dade predaha. Ipak je uskiptio osvetom i bio bi je izvršio, što i treba nad ovakvim nedjelom, da je za to imao oružja; stoga odluči vratiti se u svoju odaju da uzme bodež, pa da krvlju svojih dvaju neprijatelja i krvlju sve kućne čeljadi spere mrlje sa svoje časti. S tim se časnim i nužnim naumom, jednako tiho i oprezno kao što je i došao, vrati u svoju ložnicu, gdje ga bol i tuga toliko stegoše oko srca da je, nemoćan za išta drugo, bez svijesti pao preko postelje. Uto i dan svanu i nove preljubnike zateče prepletene u mreži njihovih ruku. Probudila se Marialonso i htjela poći po ono zašto mišljaše da je ide, no videći gdje je kasno, naumi ostaviti za sljedeću noć. Leonora se uzbudi videći da je dan toliko odmakao, pa uze proklinjati svoj nemar i nehaj proklete družbenice; obje plašljivim korakom usmjeriše prema sobi gdje se nalazio Leonorin muž, da učinih« — kako je u nađenom konceptu. Gotovo isti sadržaj kao u El celoso Extremeño nalazi se u Cervantesovoj međuigri El viejo celoso (Ljubomorni starac). Tu Cervantes sablažnjivim prizorom izlazi iz granica pristojnosti: mlada žena u zagrljaju ljubavnikovu uviđa koliko je izgubila sa starim mužem. (U Porrasovoj zbirci, u rukopisu, uza spomenute dvije, našla se i pripovijest La tia fingida — sve tri anonimne. S obzirom na sličnost stila i jezika i s obzirom na samu činjenicu ovog nalaska, mnogi i ovu pripisuju Cervantesu.)

38

moleći potiho nebesa da bi ga našle gdje sveđ još hrče. Kad vidješe kako se miran pružio preko postelje, pomisliše da je to još moć masti, ter spava, pa se od velike radosti zagrliše. Leonora se prikuči mužu, uze ga za ruku, okrenu ga s jedne strane na drugu, da vidi hoće li se probuditi i bez natiranja octom (jer, kako ono rekoše, trebalo je da mu se octom operu namazana mjesta, da bi ga iz sna digli). Carrizales se vrati svijesti i uz dubok uzdah izusti tužnim i iznemoglim glasom: — Nesretna li mene! Kakav mi tužan kraj sudbina namijeni! Leonora nije pravo shvatila što to kaza njezin muž. Videći gdje se probudio i gdje zbori, začudi se što mast nije djelovala koliko rekoše. Priđe mu, svoj obraz prisloni uz njegov, nježno ga zagrli i reče: — Što vam je, gospodaru moj? Vi se kanda tužite na nešto? Kad nesretni starac ču glas svoje slatke neprijateljice, razrogači oči te ih, iznenađen, snebivajući se od čuda, uprije u nju i poče je uporno motriti. Dugo ju je tako ne trepćući gledao, a na koncu reče: — Učinite mi ljubav, gospođo, pa odmah koga u moje ime pošaljite po svoje roditelje, jer osjećam da me u srcu nešto silno mori, ter se bojim, brzo ću umrijeti; stoga bih da ih vidim prije smrti. Leonora bijaše uvjerena da je istina što joj kaza, no mišljaše da ga u ovom stanju drži moć masti, a ne ono što je vidio. Odgovori da će učiniti kako je rekao, pa smjesta posla crnca po svoje roditelje. Zagrli muža i stane ga milovati više nego ikad, pitajući ga što mu je, a sve tako nježnim i ljubaznim riječima, kao da joj je najmiliji na svijetu. On ju je, kako rekosmo, zapanjeno gledao, a svaka mu njezina riječ bijaše koplje što mu srce probada. Kućnoj je čeljadi i Loaysi družbenica već pripovjedila što je s gospodarem, i naglasila kako se nešto veliko zbiva kad je zaboravio narediti da se zaključaju kućna vrata pošto crnac ode po gospođine roditelje. I tazbina se začudi poruci, jer ni Leonorini ne prijeđoše Carrizalesova praga otkad im se kći udala. Svi ukućani bijahu u nijemu i tjeskobnu očekivanju, jer se nitko ne mogaše doviti pravome uzroku slabosti u gospodara. Ovaj bi pak od zgode do zgode tako duboko i bolno uzdisao, te se činilo da mu se pri svakom uzdahu duša rastaje s tijelom. Leonora je plakala što ga vidi u takvu stanju, a on se smijao kao izvan sebe pri pomisli na 39

himbenost njezinih suza. Stigoše i Leonorini roditelji, pa kako nađoše otvorena i ulična i dvorišna vrata, nemalo se začudiše i iznenadiše. Odoše u sobu zetu, gdje ga nađoše, kako rekosmo, očiju sveudilj uprtih u ženu, koju je držao za ruke, a obadvoma im suze navirahu: ona ih je ronila zato što je vidjela gdje joj muž plače, a on videći nju kako prijetvorno suze lije. Kad roditelji uđoše, Carrizales prozbori i reče: — Neka vaše milosti sjednu ovamo, a svi drugi, osim gospođe Marialonso, nek iziđu. Bi tako, a kad njih petero ostade nasamu, Carrizales obrisa oči i, ne čekajući da tko prozbori, uze mirnim glasom besjediti: »Uvjeren sam, roditelji i gospodo, da vam ne moram dovoditi svjedoka da biste povjerovali u istinitost ovoga što ću vam rijeti. Zacijelo vam je još dobro u sjećanju, jer nije moguće da ste smetnuli s uma s kakvom ste mi ljubavi i predanosti prije jedne godine, jednog mjeseca, pet dana i devet sati dali svoju dragu kćer za zakonitu ženu. Znate i to kako prema njoj bijah darežljiv, jer bi se s onim čime sam je obdario mogle udati više od tri djevojke njezina položaja i još sloviti kao bogate. Isto tako bit će da vam je u sjećanju s kakvom sam je brižljivošću obukao i ukrasio svime što je samo mogla poželjeti, a što mišljah da joj pristaje. Vidjeli ste, gospodo, kako sam, već po svojoj ćudi, a u strahu pred zlom, od kojega ću bez sumnje i umrijeti — kako sam, velim, poučen svojim dugogodišnjim iskustvom u neobičnim i različitim događajima što se na svijetu zbivaju, htio sačuvati ovaj dragulj što ga izabrah, a vi mi ga dadoste, sačuvati ga s najvećom opreznosti što se može zamisliti. Podigoh zidove oko kuće, oduzeh prozorima pogled na ulicu, podvostručih brave na vratima, stavih okno na obrtaljku, kao u samostanu, zauvijek istjerah iz kuće sve što bi na muško podsjećalo ili muškog imena bilo. Dadoh joj sluškinje i robinje da je dvore; ni njima ni njoj nikad ne uskratih što od mene zaiskaše. Postupah s njome kao sa sebi ravnom, otkrivah joj svoje najtajnije misli, dadoh joj svoj imutak, sve očekujući da ću za to, ako se pravo razmotri, moći bez bojazni živjeti i nesmetano uživati u onome što me toliko stajalo, te da će se ona truditi da odagna svaku priliku od koje bi mi na srce mogle kanuti sumnje ljubomore. No kako se ljudskim nastojanjem ne može preteći kazna kojom 40

volja Božja bije one što u nju ne polažu sve svoje želje i nade, nije na čudo što su se moje izjalovile i što sam sâm pripravio otrov koji mi život oduzima. Kako vidim da ste u tjeskobi i neizvjesnosti zbog mojih riječi, završit ću dugi uvod svoga govora kazujući vam jednom riječju ono što se ne može iskazati tisućama: sve što sam rekao i učinio, gospodo, završilo se time što sam jutros ovu (pritom pokaza na svoju ženu), koja se rodila zato da uništi moj mir i upropasti moju starost, našao u zagrljaju mlađahna delije, koji je sada zatvoren u sobi ove kuge od družbenice.« Tek što je Carrizales izustio ove posljednje riječi, kad Leonora osjeti bol u srcu i onesviještena pade mužu na koljena. Problijedi Marialonso, a Leonorinim roditeljima zape nešto u grlu, te ne mogoše riječi prozboriti. Carrizales međutim nastavi i reče: »Osveta što je kanim izvršiti zbog ove sramote, nije niti će biti od onih za kojima ljudi obično posežu. Kako sam pretjerao u onome što sam učinio, hoću da takva bude i osveta: osvetit ću se samom sebi, kao najvećem krivcu ovog prijestupa, jer sam morao promisliti i znati da se petnaest godina ove djevojke nikako ne može snositi i složiti s mojih gotovo osamdeset38; poput dudova svilca sagradio sam sebi kuću u kojoj ću umrijeti. Tebe, o zlo svjetovana djevojko (pritom se sagnuo i u obraz poljubio onesviještenu Leonoru), tebe ne krivim, jer kad stare podmuklice počnu nagovarati, a zaljubljeni momci udvarati i laskati, lako svladaju i pobijede ono malo pameti što je ima u mladosti. Da bi pak svatko vidio čvrstoću i veličinu moje ljubavi prema tebi, hoću da to u ovom posljednjem času svoga života tako pokažem, da svijetu bude primjerom, ako ne dobrote, a ono nikad viđene prostodušnosti. Odmah pošaljite po bilježnika, da mi iznova napiše oporuku. Udvostručit ću Leonori miraz i umoliti je da nakon moje smrti, koja će uskoro doći, učini kako joj srce želi, jer onda neće biti prinude, pa neka pođe za onog mladića što ga sjedine ovoga nesretnog starca nikad nisu uvrijedile. Tako će vidjeti da joj, kako god za svog života ni za dlaku ne odstupih ni od čega za što mišljah da joj je na 38 U početku se spominje kako Carrizalesu, kad je došao u Novi Svijet, bijaše neko 48 godina. Kaže se da je ondje proboravio 20 godina U Sevilju stiže »krcat blagom i godinama«. Ne veli se koliko je vremena prošlo od njegova dolaska u Sevilju pa do ženidbe.

41

zadovoljstvo, isto činim i u času svoje smrti, želeći joj sreću s onim kojega, čini se, toliko voli. Ostatak ću imutka namrijeti u pobožne svrhe, a vama ću, gospodo i dragi moji, ostaviti toliko da uzmognete časno proživjeti dane što vam od života preostaju. Neka bilježnik što prije dođe, jer me bol što me snašla tako pritište da će mi uskoro život uzeti.« Dorekav to, pade u strašnu nesvijest i pruži se tako blizu Leonore da im se lica dotaknuše: koli neobična i tužna prizora roditeljima, kojih oči počivahu na dragoj kćeri i na ljubaznom zetu! Zla družbenica ne htjede čekati na prijekore, za koje mišljaše da će doći od roditelja njezine gospodarice, nego odmah iziđe iz sobe i ode da Loaysi pripovjedi sve što se zbilo; svjetova ga da se odmah makne iz kuće, a ona će voditi brigu da mu po crncu javi događaje, jer više ne bijaše vrata ni ključeva da to spriječe. Loaysa se veoma začudio takvim vijestima, ali je savjet primio, preodjenuo se opet u prosjaka i otišao prijateljima s glasom o čudnom i neviđenom uspjehu svoga ljubavnog pothvata. Dok ono dvoje ležaše u nesvijesti, Leonorin otac posla po bilježnika, svog prijatelja; dok kći i zet dođoše svijesti, eto ti i njega. Carrizales sastavi oporuku, kako i reče. Ne spomenu Leonorina grijeha, samo zatraži da se unese kako u dobroj namjeri od Leonore zahtijeva da se u slučaju njegove smrti uda za onog mladića što joj ga je potajno naznačio. Kad to Leonora ču, baci se mužu do nogu, te glasom, isprekidanim od silnog lupanja srca u grudima, reče: — Poživite vi još mnoga ljeta, gospodaru moj i sve dobro moje. Premda nemam prava tražiti od vas da mi vjerujete ma i jednu riječ, znajte ipak da sam vas samo u misli uvrijedila. Htjede se opravdati i potanko pripovjediti istiniti tijek događaja, ali nije uzmogla jezikom ni maknuti, nego se opet onesvijesti. Nesretni je starac zagrli tako onesviještenu, zagrliše je i roditelji, svi zaplakaše tako gorko da im se sa suzama morade pridružiti i bilježnik što pisaše oporuku. Carrizales je svim sluškinjama u kući ostavio izdržavanje, oslobodio crnca i robinje, a što se tiče opake Marialonso, odredio je da joj samo zaradu isplate. Samog Carrizalesa bol tako pritisnu da ga sedmog dana u grob spustiše. 42

Leonora osta udovica, ucviljena i bogata. Loaysa, koji je znao za Carrizalesovu želju u oporuci i očekivao njezino ispunjenje, vidje kako Leonora nakon tjedan dana ode u redovnice, u jedan od najpovučenijih samostana u gradu. Nato Loaysa, ozlovoljen i gotovo postiđen, ode preko Oceana. Leonorini roditelji bijahu ožalošćeni, premda se utješiše zetovom namjenom u oporuci. Sluškinje se utješiše onim što im je ostavljeno, a robinje i rob slobodom. Zlobna družbenica osta praznih šaka i izjalovljenih zlih namjera. Meni se pak, evo, ispunila želja da završim ovaj događaj, ogledalo i primjer iz kojeg se vidi kako ne treba imati vjere u ključeve, u vratašca na obrtaljku i u zidove, kad ostaje slobodna volja, te kako još manje treba imati povjerenja u zelenu mladost, kad joj do ušiju dolaze savjeti i nagovori ovakvih družbenica u dugoj crnini i s bijelim, dugim kapama. Jedino ne znam što bijaše uzrokom te Leonora ne pokaza više žara u nastojanju da se opravda i da svoga ljubomornog muža uvjeri kako je iz onog događaja izišla čista i bez ljage; no pometnja joj je svezala jezik, a naglost joj muževe smrti nije dala vremena da se opravda.

43

LICENCIJAT STAKLENKO (El licenciado Vidriera) Šetajući obalom Tormesa, dvojica đaka gospára naiđu pod drvetom na usnula dječaka od kojih jedanaest godina, odjevena na seosku. Kažu sluzi da ga probudi, a kad ovaj to učini, upitaju momčića odakle je i što spava u onoj osami. On im odgovori kako je zaboravio ime svome kraju i kako sad ide u Salamanku, da potraži u koga bi služio, a služio bi samo kad bi mu se kao naknada omogućilo učenje. Zapitaju ga zna li čitati, a on im uzvrati da umije i pisati. — Onda — reći će jedan od one dvojice — nisi zaboravio imena svojoj domovini zato što te pamćenje ostavilo. — Bilo za ovo, bilo za ono — priklopi dječak — ali ni njoj ni mojim roditeljima imena neće nitko saznati sve dok ne uzmognem biti na čast i njima i njoj. — A kako im misliš biti na čast! — upitat će jedan od gospara. — Svojim naukama — reče dječak — kad se njima proslavim, jer sam čuo i kazuju često da od ljudi i biskupi bivaju. Ovaj odgovor potaknu dvojicu mladih gospara da ga uzmu i povedu sa sobom, pa tako i učiniše. Omogućiše mu nauke, kako se na onom sveučilištu običava onima što služe đake. Dječak reče da se zove Tomás Rodaja, po čemu njegovi gospodari zaključiše, baš kao i po odjeći, da je sin siromašna seljaka. Ubrzo mu dadoše crno ruho39, a nakon nekoliko tjedana Tomás pokaza toliko bistrine, služeći tako vjerno, savjesno i marljivo svoje gospodare, te se činilo da on, ne zapuštajući ni za časak učenja, i ne misli na drugo doli da im bolje služi. A kako dobro služenje nuka gospodara na dobar postupak sa slugom, Tomás više i ne bijaše sluga svojih gospodara, nego njihov drug. Naposljetku, u onih osam godina provedenih s njima, svojom oštroumnošću i vrsnoćom tako se proslavio na sveučilištu da ga je svatko cijenio i volio. Glavnim mu naukovnim predmetom bijaše pravo, ali se najviše isticaše u lijepim znanostima. Njegovo pamćenje bijaše upravo začudno, a toliko mu smisla davaše svojim shvaćanjem, da s ovoga bijaše na glasu koliko i s pamćenja. 39

U ono su doba đaci nosili crno ruho poput svećenika svjetovnjaka.

44

Dođe doba kad mu gospodari završiše nauke i pođoše u svoj kraj, a taj bijaše jedan između najljepših gradova u Andaluziji. Povedoše sa sobom i Tomása, i ovaj ostade s njima nekoliko dana. No kako ga je mučila želja za povratkom naukama, u Salamanku — koja očara svakog tko je okusio slast boravka u njoj, te mu je uvijek želja tamo poći — zamoli u gospodarâ dopuštenje da se vrati. Kako bijahu susretljivi i širokogrudni, ljubazno ga otpustiše i još ga u svojoj plemenitosti toliko nadariše, da s onim što od njih dobi bijaše opskrbljen za tri godine. Zahvalivši im, rastade se s njima i ode iz Malage, zavičaja svojih gospodara. Silazeći niz obronak Zambre, na putu u Antequeru, susrete viteza na konju, krasno odjevena za put, i s njime dvojicu sluga, također na konjima. Pridruži mu se i saznade da ga vodi isti put. Sprijateljiše se i zapodjenuše razgovor o različitim stvarima, te Tomás ubrzo pokaza svoju bistroumnost, a vitez svoju valjanost i udvornost. Reče da je pješački kapetan u službi njegova veličanstva i da njegov zastavnik snubi ljude za četu u okružju Salamanca. Hvalio je Tomásu vojnički život, živo mu opisao ljepotu Napulja, prijatnosti Palerma, izobilje Milana, svečanosti u Lombardiji, krasna jela po krčmama. Sočno i točno opisa mu ono »Priredi, krčmaru! Ovamo, zlotvore! Venga la macarela, li polastri e li maccaroni!«40 Do nebesa mu je uznosio slobodan vojnički život i slobodu u Italiji, ali mu ništa nije rekao o cvokotanju na straži, o opasnosti iznenadnih napadaja, o strahoti bitaka, o gladi za opsade, o lagumskim razaranjima i drugim stvarima na ovu priliku, što ih neki uzimaju i smatraju dometkom vojničkog života, a zapravo su njegov glavni dio. Sve u jedno, napričao mu toliko toga i tako lijepo, te se našem Tomásu Rodaji razbor stao kolebati, a počela rasti želja da se i sam oda tome novom životu što je tako blizak smrti. Veoma zadovoljan Tomásovom skladnošću, pameću i otvorenošću, don Diego de Valdivia (tako se kapetan zvao) zamoli ga da pođe s njime u Italiju, barem iz radoznalosti da je vidi. Imao bi kod njega hranu, a bude li htio, dobio bi i zastavu, jer ju je njegov »Donesi skuše, piliće i makarone!« (Li polastri od: i polastri, a maccaroni od: maccheroni ) Ovom mješavinom španjolskoga i talijanskoga, uresom španjolskih vojnika po dolasku iz Italije, Cervantes daje vjernu sliku onog svijeta. 40

45

zastavnik ubrzo imao ostaviti. Nije mnogo trebalo da Tomás prihvati poziv. U kratku razgovoru sa samim sobom utvrdi da ne bi bilo naodmet vidjeti Italiju i Flandriju i još druge zemlje i krajeve, a duga su putovanja korisna i poučna; u svemu bi izgubio najviše tri do četiri godine, a to na malo ljeta njegove dobi ne bi bilo toliko da se ne bi mogao vratiti naukama. I kao da je sve trebalo ići kako je smislio, izrazi kapetanu svoju spremnost da pođe s njime u Italiju, ali uz uvjet da ne preuzima dužnosti zastavnika niti da se uopće zavojničuje, eda ne bi morao služiti pod njegovim barjakom. Kapetan ga uvjeravaše kako to uvođenje u popis nije važno, jer će se tako koristiti opremom i novcem što ga četa ima, a što se tiče odlaska, on će mu ga odobriti kad god ga zatraži. Nato će Tomás: — To bi bilo isto što i ići protiv svoje savjesti i protiv savjesti gospodina kapetana, pa mi je stoga milije ići slobodan negoli u obvezi. — Ovakva krajnja savjesnost više prilikuje redovniku negoli vojniku — reče don Diego. — No, bilo kako mu drago, sad smo drugovi. Iste noći stigoše u Antequeru, a za nekoliko dana dobra hoda dođoše do mjesta gdje se nalazila četa, već sastavljena i već u pokretu prema luci Cartageni, kod Murcije; putem se, sa četiri druge čete, smještala gdje se pružala prigoda. Tu Tomás imade prilike vidjeti vlast povjerenika, preuzemost nekih kapetana, brižljivost stanoređa, lukavost i zakidanje isplatnika, žalbe seljana, otkup naputnica za stan, bezočnosti novaka, prepirke s krčmarima, traženje više tovarne stoke nego što je potrebno, te naposljetku gotovo neizbježnu nužnost da se čini sve ono što je zamjećivao i držao lošim. Preodjenuo se Tomás u šare, poput papige41, odbacivši đačko ruho. Izvršio je tu promjenu i pošao ne razmišljajući više o tome. Od mnogih knjiga što ih je imao, zadržao je i u džepove stavio samo molitvenik posvećen Našoj Gospi i jednu Garcilasovu42 zbirku bez 41

U Cervantesovo vrijeme vojska nije imala podudarne odore, nego se vojnici odijevahu svaki po svom ukusu, tako da su prevladavale kričave boje, pogotovo u zastavnikâ i kapetanâ, dok su obični vojnici manje gizdavi, no ipak dobrano dotjerani. I sluge se pravde odijevahu u šarene boje, pa su ih zvali papagayos. 42 Pjesnik i kapetan Garcilaso de la Vega (1503-1536), jedan od najboljih i najklasičnijih predstavnika Zlatnog vijeka španjolske književnosti, s Boscánom

46

komentara. Stigoše u Cartagenu prije nego što su i željeli, jer je život po konačištima slobodan i raznolik, te svaki dan ima ondje novih i ugodnih stvari. U Cartageni se ukrcaše na četiri napuljske galije; i tu zamijeti Tomás neobičan život u onim kućama što plove, a gdje čovjeka najviše vremena grizu stjenice, gdje ga potkradaju galijoti, gdje mu dotužuju mornari, gdje ga izjedaju miševi i zamaraju bibavice. Tomás se prepao velikih bura i oluja, poglavito u Lionskom zaljevu, gdje ih dvije uhvatiše: jedna ih je bacila na Korziku, a druga vratila u Toulon, u Francusku. Na koncu, neispavani, promokli, s podočnjacima, stigoše u lijepu i prekrasnu Genovu. Iskrcavši se u đenovskoj zavučenoj luci, pođoše u crkvu, a nakon toga kapetan s čitavom družinom zađe u krčmu, gdje se u sadašnjem gaudeamusu43 zaboraviše sve prošle bure. Ovdje upoznaše slast Trebbiana, izvrsnost Montefiascona, reskost Asprina, plemenitost dvaju grčkih vina — Kandije i Some, veličinu kapljice iz Pet Vinograda, slatkoću i blagost Vernaccie, trpkost Centole, dok se priprosta rimska vina ne smjedoše ni pojaviti među tim zlatnim kapljicama. Davši im pregled tolikih i tako različitih vina, krčmar ponudi da im donese, ne samo imenom nego i sadržajem, bez podvale, pravi pravcati Madrigal, Cocu, Aleatico i Ciudad Real, vodicu iz grada koji je više imperial negoli real, više carski negoli kraljevski44, klijet boga smijeha. Ponudi im Esquivias, Alanis, Cazallu, Guadalcanal i Membrillu, a nije se zaboravila ni Ribadavia ni Descargamaria. Sve u svemu, krčmar im je nabrojio i donio više vina nego što ih je sam Bacchus mogao imati u svojim podrumima. Tomás se divio i plavoj kosi Đenovljanki, i prijaznosti i obnovitelj španjolske metrike, Cervantesu je osobito srcu prirastao. Spominje ga u Don Quijoteu (II, 58) kao »čuvenog pjesnika«, a u Persilesu kao pjesnika »nikad dovoljno hvaljena, koliko zaslužuje« i dodaje kako je u svojim eklogama »i samog sebe nadmašio«. 43 Gaudeamus (latinski — »veselimo se«), veselje, slavlje, obilno jelo ili pilo. Potječe od crkvene pjesme što se pjeva na početku kakve svečane mise: Gaudeamus omnes in Domino diem festum celebrantes. 44 Na glasu je vino iz Ciudad Reala; o njemu govori Sancho pokazujući se kao vinski stručnjak (Don Quijote, II, 13). Zbog izvrsna vina Cervantes ovome gradu igrom riječi daje radije naziv imperial (carski) negoli onaj koji nosi — real (kraljevski); daje mu naziv, štono zbog stare slave pripada samo Toledu.

47

otvorenosti Đenovljana. Svidje mu se velebna ljepota grada, u kojem kuće na onim stijenama podsjećaju na dijamante usađene u zlato. Sutradan se iskrcale sve čete, kojima je valjalo ići u Piemont. Tomás pak ne htjede poći tim putem, nego naumi odavde kopnom u Rim i Napulj, što i učini, u nakani da se preko slavnih Mletaka i Loreta vrati u Milano i Piemont, gdje ga je po dogovoru imao dočekati don Diego de Valdivia, ukoliko ovome i njegovima, kao što se govoraše, ne narede polazak u Flandriju. Rastadoše se poslije dva dana, a nakon drugih pet stiže Tomás u Firenzu, pošto je prije toga razgledao Luccu, malen ali dobro podignut grad, u kojem su Španjolci viđeni i primani radije i bolje negoli u ostalim krajevima Italije.45 Oduševi ga Firenza koli lijepim položajem, toli svojom privlačnosti, raskošnim zgradama, svježom rijekom i ljupkim ulicama. Zadrža se ondje četiri dana, a zatim se uputi prema Rimu, kralju gradova i gospodaru svijeta. Obiđe rimske hramove, pokloni se relikvijama i osta zadivljen njegovom velebnošću. I kao što jačinu i divljinu u lava upoznajemo po njegovim pandžama, tako je i Tomás veličinu Rima upoznao po njegovu razbitu mramoru, polomljenim i čitavim kipovima, po napuklim svodovima i porušenim kupkama, po veličanstvenim trijemovima i golemim amfiteatrima, po slavnoj i svetoj rijeci, nikad presahloj, koja svoje korito posvećuje bezbrojnim moćima mučeničkih tijela koja su u njem našla svoj grob. Upoznao ga je po mostovima koji se kanda jedan drugom dive; po ulicama kojih sama imena — via Appia, Flaminia, Giulia i druga — proslavljuju Rim nad svim gradovima svijeta. Jednako se divio podjeli grada po brežuljcima, Celiju, Quirinalu i Vaticanu, sa četiri ostala, s imenima koja pokazuju: uznositost i veličanstvenost Rima. Zamijetio je i dostojanstvo kardinalskog zbora, uzvišenost vrhovnog svećenika, množinu i raznolikost ljudi i naroda. Sve je to gledao, zapažao i mjerio po pravoj vrijednosti. Obišavši sedam bazilika, ispovjedivši se glavnom ispovjedniku 45 U Persilesu Cervantes objašnjava zašto su Španjolci u ovome mjestu radije viđeni i bolje primani negoli igdje, kazujući: »Razlog je u tome što oni ne zapovijedaju, nego mole; kako se ondje ne zadržavaju više od jednog dana, nemaju kada pokazati svoju preuzetnu ćud.«

48

i poljubivši papuču Njegove Svetosti, pun čisala i blagoslovljenih spomenica46, odluči poći u Napulj. Kako bijaše ilinštak47, s vremenskim promjenama što ude zdravlju svakoga koji kopnenim putem ulazi u Rim ili odande izlazi, to Tomás krenu morem u Napulj, gdje se na divljenje poneseno iz Rima nadovezaše ushiti iz ovoga grada, po sudu Tomása i svih koji ga vidješe najljepšeg u Europi, pače na svijetu.48 Iz Napulja ode na Siciliju, te vidje Palermo, a zatim Messinu. Svidje mu se ljepota Palerma i luka u Messini, a na čitavu otoku obilje s kojeg se Sicilija s pravom prozva žitnicom Italije. Vrati se u Napulj i Rim, a odavde ode u čuveno svetište Loreto, gdje u svetome hramu posvećenu Našoj Gospi ne vidje ni stijena ni zidova, jer ovi bijahu prekriveni štakama, pokrovima, lancima, okovima, lisičinama, pletenicama, voštanim kipovima i svetim slikama, kao jasnim dokazima bezbrojnih milosti što su ih mnogi primili iz ruku Gospodnjih po zagovoru Blažene Djevice, koja uzvisi i čuvenom učini onu svoju presvetu sliku množinom čuda za nagradu pobožnosti onih koji ovakvim uresima ukrasuju zidove njoj posvećena hrama. Vidje i samu kuću i prostor, gdje bî izvršeno najviše i najznačajnije objavljenje što ga ikad vidješe a ne shvatiše sva nebesa, svi anđeli i svi stanovnici vječnih prebivališta. 49 Odavde pođe u Anconu, tamo se ukrca i udari put Mletaka, kojima, da ne bijaše Kolumba, ne bi bilo premca u svijetu; nebu i velikome Hernandu Cortesu, koji je osvojio silni Meksiko, valja zahvaliti što se i slavnim Mlecima nešto moglo suprotstaviti. Ova dva čuvena grada — Mleci i México — slična su po svojim ulicama, koje su sama voda: europski je grad na divljenje Starome Svijetu, a američki na čuđenje Novome.

46 Agnus Dei (latinski — Jaganjac Božji), simbol pobožnosti među katolicima; u ovom slučaju to je voštana pločica u koju je utisnuta slika jaganjca s križem ili kakva sveca. 47 ilinštak – mjesec srpanj 48 Cervantesu je drago sjećanje na Napulj, gdje je bio u pukovniji pod zapovjedništvom Don Lopea de Figueroa. U Viaje al Parnaso (glava VIII) kaže za Napulj da je De Italia gloria y aun del mundo ilustre i Madre de la abundancia y la nobleza. U Don Quijoteu (I, 51) kaže da je »najbogatiji i najsjajniji grad na svem svijetu« 49 Riječ je o Kući Navještenja što se nalazi u samoj unutrašnjosti svetišta u Loretu.

49

Mletačko mu se bogatstvo učini neizmjernim50, vlada mudrom, položaj neosvojivim, obilje velikim, okolica veselom; ukratko, čitavi mu se Mleci, u cjelini i u pojedinostima, učiniše dostojnim njihove slave o kojoj se glas pronio diljem svijeta, a sprave u čuvenome gradilištu galija i bezbrojnih drugih brodova potkrijepiše mu taj dojam. Zamalo te Kalipsine51 ne bijahu ugodnosti i zabave što ih je naš radoznali putnik našao u Mlecima, jer je zbog njih gotovo smetnuo s uma svoju prvobitnu nakanu. Proboravivši mjesec dana u Mlecima, ode preko Ferrare, Parme i Piacenze u Milano, pravu kovačnicu Vulkanovu, trun u oku Francuskom kraljevstvu, ukratko, grad o kojemu kažu da za riječima u njegovu pohvalu stoje i djela. Pronosi mu slavu velebnost njegova i ljepota mu stolne crkve, te začudno obilje svega što je potrebno za život ljudski. 52 Iz Milana pođe u Asti, gdje stiže u pravo vrijeme, jer je vojska sutradan polazila u Flandriju. Prijatelj ga kapetan lijepo dočeka, pa Tomás u njegovu društvu i kao njegov prijatelj pođe u Flandriju i stiže u Antwerpen, za koji nađe da je jednako vrijedan divljenja kao i gradovi što ih je vidio po Italiji. Razgleda Gent i Brussel i vidje kako se cijela zemlja sprema na oružje, da sljedećeg ljeta zarati. Pošto mu se ispunila želja da vidi što je vidio, odluči vratiti se u Španjolsku, u Salamanku, da završi nauke, te naum i provede u djelo, uvelike ražalostivši prijatelja, koji ga na rastanku zamoli da mu se javi i da ga izvijesti o svome zdravlju, o dolasku i o tome kakva ga sreća dalje u životu prati. Tomás mu obeća učiniti po želji, te ode. Kroz Francusku — ne vidjevši Pariz, koji bijaše pod oružjem — vrati se u Španjolsku i naposljetku stiže u Salamanku, gdje ga njegovi prijatelji lijepo dočekaše. Njihovom pomoći nastavi nauke,

50 Mletačko blago, jednako kao i bogatstvo rudnika srebra u Potosíju, u Boliviji, postade u Cervantesovo vrijeme poslovičnim. Spominje se u noveli La gitanilla i u Don Quijoteu (II, 71). 51 Kalipsa, nimfa, kći Atlasova, koja je na otoku Ogygia na Jonskome moru sedam godina kod sebe zadržavala Odiseja, nakon što mu se brod razbio. 52 Cervantes hvali Milano u Persilesu (glava III): Sus bélicas herrerías, que no parece si no que allí ha pasado las suyas Bulcano (»čini se kao da je sam Vulkan svoje kovačnice prenio u milanske tvornice oružja«). Vulkan (latinski Vulcanus, grčki Hephaistos), bog vatre i kovačkih radova; ima kovačnice ispod Etne, gdje radi s kiklopima.

50

dok ne bî proglašen licencijatom prava 53. Nekako u to doba stiže u Salamanku jedna od onih žena što su prošle sito i rešeto. Na njezinu se méku i vabljenje sletješe sve ptičice onoga grada, te ne bijaše đaka koji je nije posjetio. Rekoše Tomásu kako ona gospođa veli da je bila u Italiji i Flandriji; Tomás pak, da vidi pozna li je, ode joj u pohode, a ona se nakon tog posjeta i susreta u njega zaljubi. Kako se na to nije obazirao, nije joj ni navraćao, osim ukoliko ga drugi ne bi natjerali i poveli. Najposlije mu ona otkri svoju naklonost i poče stavljati ponude. Ali kako je on više volio svoje knjige negoli ostale razonode, nije se osvrtao na njezine želje. Videći gdje je prezrena i, kako mišljaše, odbačena, videći da običnim sredstvima neće osvojiti čvrstu stijenu Tomásove volje, naumi poslužiti se drugim načinom, koji bi po njezinu mišljenju imao više učinila i bio dostatan za ostvarenje njezine želje. Obrati se nekoj Maurki, a ova je svjetova da mu u slatko od toledske dunje primiješa od onog što nazivaju vradžbinom; tako i učini, vjerujući da mu daje nešto čime će slomiti njegovu volju i prisiliti ga da je ljubi. Kao da na svijetu ima trava, bajanja i čaranja koja mogu svladati slobodnu volju!54 One koje daju ovakve ljubavne napitke ili jela jesu trovačice, jer što rade nije drugo doli trovanje onog koji te napitke uzima, kako je to iskustvo pokazalo u mnogim i različitim prigodama. U zao je čas Tomás pojeo slatko od dunje, jer se odmah počeo tresti i nogama i rukama, kao da ga je spopala padavica. Mnogo je sati ostao u nesvijesti, a kad ga je popustilo, bijaše kao oglupavio; zaplećući jezikom promuca da ga je ubilo slatko od dunje, i objasni tko mu ga je dao. Obaviješten o slučaju, sud naredi da se dovede zločinka, ali se ova, vidjevši nesretan ishod, međutim već bila uklonila i nikad se više nije pojavila. Šest mjeseci nije Tomás mogao iz postelje; za to je vrijeme, 53 Licenciado je akademski naslov što se dobivao nakon završenih nauka na sveučilištu. Tko je na kakvu fakultetu završio studij pa stekao taj naslov, mogao je obavljati svoje zvanje (primjerice, licencijat prava mogaše vršiti dužnost pravnog zastupnika). 54 O slobodnoj volji Cervantes govori i u Persilesu i Don Quijoteu (I, 22). Don Quijote ovako govori galijašima koje je oslobodio: »Znam ja dobro da nema na svijetu čarobnjaka koji bi mogli skrenuti ili primorati ičiju volju, kako gdjekoje bene sude, jer naša je volja slobodna, te je ne može ni na što primorati ni travka ni čarolija.«

51

štono riječ, postao sama kost i koža; činio se kao čovjek kojem su se sva čula pomutila. Premda su izredani svi mogući lijekovi, izliječiše mu samo tjelesnu bolest, ali mu razbora više ne mogoše vratiti. Ozdravi tijelom, ali osta lud od najčudnijeg ludila za koje se ikad čulo: utuvio jadnik u glavu da je sav od stakla, pa je u toj umišljenosti vrištao na svaki korak kada bi vidio da mu se tko približava, vikao je moleći i preklinjući, vrlo uvjerljivo, da mu se ne primiču, jer da će ga razbiti; on je zaista mislio da nije kao drugi ljudi, nego da je sav od stakla, od glave do pete. Da ga riješe te opsjednutosti, mnogi bi se, bez obzira na njegovu viku i zaklinjanje, ustremljivali ravno na nj i grlili ga, dokazujući mu kako se, eto, ne razbija. Učinak međutim bijaše još gori: jadnik se derao i bacao na zemlju, i padao u nesvijest, iz koje nije k sebi dolazio po četiri sata. Kad bi se osvijestio, molio bi i preklinjao da mu se više ne prikučuju. Htio je da mu govore izdaljeg i da ga pitaju što žele, a na njihova pitanja on će odgovarati još pametnije, zato što je od stakla, ne od mesa, a kako je staklo, govoraše on, od tanahna i krhka tvoriva, to duša djeluje brže i uspješnije negoli kroz tešku i zemaljsku građu tjelesnu. Neki su se htjeli uvjeriti u istinitost njegovih tvrdnji, pa ga počeše pitati mnoge i teške stvari, a on im smjesta odgovaraše, i to tako mudro i točno da je zapanjio i najučenije na sveučilištu. Profesori medicine i filozofije čudili se otkud u čovjeka s takvim ludilom, čovjeka koji je uobrazio da je od stakla, otkud takvu luđaku takva pamet da spretno i oštroumno odgovara na svako pitanje. Tomás zatraži da mu daju kakvu navlaku u koju bi spremio krhku čašu svoga tijela, eda se ne bi razbio odijevajući se u kakvo tijesno odijelo. Dadoše mu vrlo široku košulju i smeđ ogrtač, a on to veoma oprezno na se navuče i opasa se pamučnim užetom. Cipela nikako nije htio; a da bi uzimao hranu a da mu nitko ne prilazi, izmudrijao je da mu u košaricu na vrhu dugačka štapa stavljaju nešto voća — onoga kojeg bijaše u to godišnje doba. Mesa i ribe nije htio, a žeđ je gasio samo na studencu ili na rijeci, rukama prinoseći vodu k ustima. Hodeći ulicama, išao je samo sredinom, a i tada je zirkao na krovove, u strahu da mu ne padne crijep na glavu i da ga ne razbije. Ljeti spavaše u polju, pod vedrim nebom, a zimi se skrasivao u kakvu štaglju, do vrata u slami, tvrdeći da je to staklenu čovjeku najbolja postelja. Za grmljavine bi drhtao kao prut na vodi i 52

bježao u polje, odakle se ne bi vraćao dok nepogoda ne bi prošla. Dugo su ga vremena prijatelji držali zatvorena; videći, međutim, da mu se nesreća uvećava, naumiše popustiti mu želji za slobodnim kretanjem. Pustiše ga, a on ode u grad, gdje mu se divljahu i gdje ga sažalijevahu svi koji ga poznavahu. Opkoljavahu ga derani, a on ih zadržavaše štapom, moleći ih da mu govore izdaljeg, da ga ne razbiju, jer da je, onako staklen, vrlo krhak i prhak. Dječaci, najstrašnija čeljad na svijetu, počeše se na nj nabacivati rbinama, pa i kamenjem, da se uvjere je li od stakla, kao što tvrdi. A on bi nadao u toliku dreku, spopalo bi ga takvo ludilo, da se ljudima sažalio, te ovi uzeše dječake grditi i kažnjavati, kako ga ne bi gađali. Jednog dana, kad su ga mnogo izmorili, okrenu im se govoreći: — Što hoćete od mene, derani, dosadni kao muhe, prljavi kao stjenice, drski kao buhe? Jesam li možda Brijeg crijepa55 u Rimu, da na me bacate tolike rbine i crjepove? Uvijek je za njim hodilo mnoštvo svijeta, da ga čuje kako grdi i kako svakome odgovara, te i dječaci uvidješe da je bolje čuti ga negoli se na nj nabacivati. Kad je tako prolazio starežarskim tržištem u Salamanki, reče mu neka starežarka: — Duše mi, gospodine licencijate, žalim vašu nesreću, ali što da radim kad ne mogu plakati. A on će na to, vrlo odmjereno, okrenuvši se spram nje: — Filiae Jerusalem, plorate super vos et super filios vestros.56 Trgovkin muž, shvativši ovaj zajedljiv odgovor, uzvrati mu: — Licencijate Staklenko (ovaj, naime, kaza da se tako zove), više je u tebe, brajko, od vragolana negoli od luđaka. — Ne mari — dočeka Staklenko; — glavno da ništa nemam od budale. Prolazeći nekom prigodom pokraj javne kuće, vidje na vratima mnoge njezine stanarke, pa ih zahvati primjedbom da su one zaprega sotonine vojske, smještena u svratištu paklenom. 55 U Rimu postoji predjel zvan Testaccio. Bit će da su nekoć u Rimu na jedno mjesto, na ovaj brežuljak, bacali polomljeni crijep i ostale otpatke, pa to mjesto nazvali Monte Testaccio. 56 »Kćeri jeruzalemske, plačite nad sobom i nad sinovima svojim« — to su Isusove riječi ženama što su plakale dok su ga vodili na Golgotu (Luka XXIII, 28).

53

Upita ga netko što bi svjetovao prijatelju, ražalošćenu što mu je žena pobjegla s drugim, a na to će Staklenko: — Kaži mu neka zahvali Bogu na milosti što su mu neprijatelja odveli iz kuće. — Onda da je i ne traži? — Neka mu ne pada na um — uzvrati Staklenko — ukoliko ne želi naći vječnoga i pravog svjedoka svojoj sramoti. — Kad je tako — prihvati onaj drugi — što mi je činiti da bih živio u miru sa svojom ženom? — Daj joj sve što treba, pusti je da zapovijeda svima u kući, samo ne daj da tebi zapovijeda. Neki mu dječak kaza: — Gospodine licencijate, htio bih otići od oca, jer me često bije. — Ne zaboravi, dijete — odgovori mu Staklenko — da roditeljska šiba odgaja i služi na čast, dok je bičevanje57 na sramotu. Stojeći na ulazu neke crkve, vidje gdje ulazi jedan od onih seljaka što se uvijek hvale i ističu da su od iskona kršćani, a za ovim vidje kako dolazi drugi, koji se nije mogao pohvaliti takvom kršćanskom starinom, te Staklenko povika za onim prvim: — Pričekaj, Nedjeljo, da prođe Subota.58 O učiteljima govoraše da su sretni, jer su uvijek s anđelima, ali bi bili još sretniji da anđelci nisu šmrkavi. Kad ga netko upita za mišljenje o svodiljama, on reče: — Ne bojte se javnih; čuvajte se onih potajnih, onih među vama. Glas o njegovu ludilu, o njegovim odgovorima i izrekama, Misli se na kaznu javnog bičevanja. Ovdje je na nišanu kršćanin novijeg datuma, Židov koji je do jučer slavio subotu. Biti cristiano viejo, kršćanin od iskona, kršćanin starinom — tj. ne biti židovskog ili maurskog porijekla — među Španjolcima se smatralo osobitom časti i prednosti, i uvijek se isticalo. U jednoj od Cervantesovih međuigara (El retablo de las maravillas) neki se junak smiješno hvali svojom kršćanskom starinom: Cuatro dedos de enjundia de cristiano viejo rancioso tengo sobre los cuatro costados de mi linaje (»četiri prsta slanine starodrevnog kršćanina uhvatilo se na sva četiri djedovska koljena moga roda«). U Don Quijoteu (I, 20) sudi se kako je Sancho bio od čestita plemena i u najmanju ruku kršćanin od starine. Kao pokrajina koja se najviše mogla ponositi svojom kršćanskom starinom slovila je Galicia (na sjeverozapadu), jer je bila među prvima koje su se oslobodile Arapa. Istom su se časti s istog razloga hvalili Asturijanci i Leonezi. 57 58

54

pronese se cijelom Kastiljom, a kad stiže do nekoga kneza ili velikaša na Dvoru59, ovaj htjede vidjeti Staklenka, te svome prijatelju u Salamanki poruči da mu ga uputi. Ovaj prijatelj susrete Staklenka te mu reče: — Znajte, gospodine licencijate, da vas neka visoka ličnost s Dvora želi vidjeti; poručuje vam da dođete. A Staklenko odvrati: — Neka me vaše blagorođe ispriča u onoga gospodina, jer nisam za Dvor i za palače: bojažljiv sam i ne umijem laskati. Ipak ga poslaše na Dvor. Za ovaj pothvat bijaše potreban čitav pronalazak: staviše ga u jednu od dviju košara ispletenih od slame, poput onih za prijenos krhke robe što se po jedna natovari na mazgu sa svake strane. U jednu metnuše Staklenka, a u drugu, za ravnotežje, kamenja, te još dodaše nešto stakla umotana u slamu, kako bi se uvjerio da ga nose kao staklenu čašu. Stigoše tako u Valladolid, gdje u ono vrijeme bijaše kraljevski dvor. Uđoše noću u grad i Staklenka istovariše u kući onoga gospara koji je po nj i poslao. Gospodar ga veoma lijepo dočeka govoreći mu: — Dobro mi došli, gospodine licencijate. Kako bijaše na putu? Kako ste sa zdravljem? A Staklenko odgovori: — Nijedan put nije loš kad ima kraj, osim onog koji vodi na vješala. Uravnotežena sam zdravlja, jer mi je bilo u pravilnu odnosu s mozgom. Videći sutradan po prečkama mnoge sokolove i druge ptice za lov, reče da je lov sa sokolom dostojan knezova i velikaša, ali da u njem užitak udara porez na korist u omjeru više od dvije tisuće naprama jedan60, lov na zečeve da je vrlo zabavan, pogotovo kad se lovi s tuđim hrtovima.61 Plemiću se svidje njegova ludost, te ga pusti da prolazi gradom. Dade mu u pratnju čovjeka da ga štiti od mladeži, koja ga je, kao i ostali na Dvoru, upoznala za tjedan dana. Na svakome koraku, u svakoj ulici i na svakom uglu postavljahu mu pitanja, a on odgovaraše. Između ostalih neki ga đak upita je li pjesnik, jer mu se čini da 59 Na Dvoru (en la corte) znači: u prijestolnici, jer se Dvorom, prijestolnicom, zvalo u Španjolskoj ono mjesto gdje se nalazio kraljevski dvor, a taj se nekoć neprestano selio. 60 Hoće se reći kako je lov sa sokolom skupa zabava. 61 Aluzija na one što su se pokazivali i išli u lov, ma bilo i s tuđim hrtovima.

55

licencijat ima dara za sve, a na to mu Staklenko uzvrati: — Dosad nisam bio ni tako glup ni tako sretan. — Nije mi jasno to »glup i sretan« — opet će đak. — Nisam bio toliko glup da se prometnem u loša pjesnika, ni tako sretan da zaslužim postati dobrim pjesnikom. Kad ga neki đak upita za mišljenje o pjesnicima, on odgovori da veoma cijeni pjesničko umijeće, ali nikako pjesnike. Upitaše ga što ga na to navodi, a on reče da su u gomili pjesnika oni dobri tako rijetka pojava te se na prste mogu izbrojiti; kako dakle pjesnika i nema, ne može ih ni cijeniti, ali da zato štuje pjesništvo, i divi mu se, jer ono u sebi obuhvaća sve nauke, svima se služi, svima se ukrašava i dotjeruje, te iznosi na vidjelo divna djela, s pomoću kojih ispunja svijet korišću, užitkom i ljepotom. — Dobro mi je znano — nadoveza — koliko dobar pjesnik zaslužuje da ga cijene, jer se sjećam Ovidijevih stihova: Cura ducum fuerunt olim regumque poetae: Praemiaque antiqui magna tulere chori. Sanctaque majestas, et erat venerabile nomen Vatibus, et largae saepe dabantur opes.62 K tomu nikako ne zaboravljam uzvišenih svojstava pjesnika, jer ih Platon naziva tumačima bogova, a Ovidije o njima kaže: Est Deus in nobis, agitante calescimus illo 63 dok na drugom mjestu veli: At sacri vates, et Divum cura vocamur.64 Tako se veli o dobrim pjesnicima, a o lošima, o stihoklepcima, 62 »Nekoć carevi i kraljevi vodiše brigu o pjesnicima, i starinske pjesme bijahu bogato nagrađivane. Pjesnici uživahu sveti ugled, i njihovo ime bijaše uzvišeno. Često primahu veliko bogatstvo.« (Ovidije, Ars amandi, III) 63 »U nama je Bog; on nas potiče, njime plamtimo.« (Ovidije, Fasti, VI). Koliko Cervantes cijeni istinsko pjesništvo, svjedoče riječi Don Quijotea upravljene Vitezu od Zelenog Plašta (Don Quijote, II, 16). 64 »Zovu nas svetim prorocima i ljubimcima bogova.« (Ovidije, Amores, III i IX).

56

može se samo kazati da oko sebe šire glupost i nadutost. Razvijajući svoju misao o pjesnicima, ovako nastavi: — Valja samo vidjeti jednoga od ovih prigodnih pjesnika, pjesnika »prvog dojma«, kada traži žrtve koje bi ga slušale, treba ga vidjeti kako mota i cijedi: »Neka mi vaše milosti dopuste da im pročitam mali sonet što ga sinoć u nekoj prigodi spjevah; premda, po mome sudu, ništa ne vrijedi, ipak, kako da kažem, ima u sebi neke ljepote«. Pa da ga onda vidite kako zašilji usnama, uzvija obrvama, kopa po džepu i između tisuću umrljanih i poderanih papirića, s tisućom drugih soneta, izvlači onaj što ga hoće pročitati, te ga najposlije sladunjavim gukanjem pretoči u krasoslov. A ako mu ga slušatelji, iz zlobe ili neznanja, ne obaspu pohvalama, eto ga gdje kazuje: »Zacijelo ga vaše milosti nisu razumjele ili ja nisam umio krasosloviti, pa će biti dobro da ga ponovim, a vaše milosti neka mu poklone više pažnje, jer je sonet zaista zaslužuje« — te opet počinje ista priča, s novim pokretima i stankama. A da tek vidite kako jedni o drugima sude! Što da kažem o lavežu što ga mlada štenad nadiže na svoj stari i ozbiljni rod, nepoznati na priznate, što o stihoklepačkom gunđanju protiv izvrsnih i sjajnih ljudi, iz kojih izbija pravo svjetlo pjesništva, protiv ljudi koji, uzimajući pjesništvo kao olakšanje i razonodu u svojim mnogim i ozbiljnim poslovima, pokazuju svoj božanski dar i uzvišenost svojih misli, na bijes i na nepriliku premudrih neznalica, koji osuđuju ono što ne znaju, i mrze ono što ne razumiju; što da kažem o onima koji bi htjeli da se uvažava i cijeni glupost što uzlazi na uzvišena mjesta, i neznanje što se opire o dostojanstvenička sjedala? Drugi ga put upitaše što je uzrokom, te su pjesnici većinom siromašni. — Siromašni su stoga — odgovori on — što oni to hoće. O njima ovisi hoće li biti bogati, hoće li se znati koristiti prilikom što im je pružaju vladarice njihova srca, a ove su, svi znamo, neizmjerno bogate: kosa im je suho zlato, čelo sjajno srebro, oči zeleni smaragdi, zubi od bjelokosti, usne od koralja, vrat od sama prozirca, a suze su im čisti biser; i ma kako tvrda i neplodna bila zemlja koju gaze, odmah po njoj za njihovim stopama niču jasmini i ruže; dah im je čista ambra, mošak i zibet 65; sve su to znaci i dokazi 65 ambra — mirisava izlučina spolnih žlijezda morskog sisavca ulješure glavate (Physeter macrocephalus), upotrebljava se u proizvodnji parfema [siva ambra]

57

njihova velikog bogatstva. Ovako i slično kazivaše o lošim pjesnicima, dok je o dobrima uvijek lijepo govorio i do nebesa ih uznosio. Nekoga dana na Ulici svetog Franje vidje nevještom rukom rađene slike, te kaza da se dobri slikari povode za prirodom, a loši je unakazuju. 66 U nekoj se prigodi nasloni na vrata neke knjižare, sasvim oprezno, da se ne bi razbio, te će knjižaru: — Ovaj bi me posao mnogo zadovoljavao, kad ne bi imao mane. — Kakve mane? — upita knjižar. — Vašeg ulagivanja kad otkupite pravo na tiskanje neke knjige, i vašeg podvaljivanja piscu kad ovaj slučajno o svom trošku, u svojoj nakladi izda knjigu, jer vi umjesto tisuću i pet stotina tiskate tri tisuće primjeraka; siromah pisac misli da se raspačavaju njegove knjige, a ono se prodaju tuđe.67 Istoga su dana vodili preko trga šestoricu osuđenih na bičevanje; telal izvikivaše: »Prvoga zbog krađe...«, a Staklenko nato ljudima pred sobom poče vikati: — Bježite, braćo, da ovaj račun ne počne s jednim između vas. A kad je telal stigao da kaže: »Posljednjeg...«, Staklenko napomenu: — Ovome posljednjem ispaštat će njegov posljednji, to jest zadnji dio.68 mošak — mošus, mirišljava tvar koju luči azijski muškatni jelen; služi za proizvodnju parfema; muškat; perz. mušk zibet — cibet, tvar oštra vonja, nalik mošusu, koju izlučuju cibetke — porodica malenih zvijeri (Viverridae), kratkih nogu i duga repa, neke od njih izlučuju cibet; arap. zabād – op. ur. 66 Valja vidjeti što o slikarima mazalima veli Don Quijote (II, 71): »Pravo veliš, Sancho, jer taj je slikar nalik na Orbaneja, slikara u Ubedi: kad bi njega zapitali što slika, odgovorio bi: 'što ispadne', a kad bi, primjerice, naslikao pijetla, napisao bi pod njega: 'ovo je pijetao', da ne bi mislili, to je lisica.« 67 Nišani na podvalu što je čine knjižari kad prodaju (za svoju korist) primjerke što ih pisac nije potpisao. U ono je doba pisac svoje djelo podnosio cenzuri na odobrenje, a kad ga je dobio, sklapao je posao s nakladnikom. Pošto bi pisac dobio odobrenje za tiskanje, posao bi vlasti bio u tome da se ne prodaju primjerci koji nemaju piščeva odobrenja i potpisa. Na nakladnike obara se Cervantes i u Don Quijoteu (II, 62). 68 Neprevodljiva igra riječi. El trasero znači »zadnji dio« i »posljednji«. S druge pak strane, za »zadnji dio,« u španjolskom se familijarnom jeziku umjesto

58

Neko mu momče prozbori: — Brate Staklenko, sutra će nekog svodnika izvesti na bičevanje. — Da si kazao — uzvrati Staklenko — kako će na bičevanje izvesti neku svodnicu, shvatio bih da je riječ o kakvoj kočiji69. Nađe se ondje i jedan od onih što dostojanstvenike nose u nosiljkama, te će Staklenku: — Zar o nama, licencijate, nemaš što kazati? — Ništa — odgovori Staklenko — doli to da svaki od vas zna više grijeha negoli ijedan ispovjednik, ali s tom razlikom što ih ispovjednik zna da bi ih čuvao kao tajnu, a vi da biste ih razglasili po svim krčmama. Ču to neki mazgar — jer ga uvijek slušahu ljudi svake vrste — pa mu reče: — A o nama, gospodine Boco, ima malo ili ništa da se kaže, jer smo mi čeljad dobra i ljudskom društvu potrebna. Nato mu Staklenko očita: — Čast gospodareva pokazuje sluginu čast. Prema tome: pogledaj koga služiš, pa ćeš vidjeti kakvu čast zaslužuješ. Vi mazgari, vi pripadate najgorim izrodima na zemlji. Jednom, dok još ne bijah od stakla, projahao sam cio dan na takvoj najamnoj mazgi, da sam na njoj nabrojio stotinu dvadeset i jedan nedostatak, svaki opasan po ljudski rod. Svi mazgari imaju nešto od svodnika, nitkova i ugursuza. Ako je njihove gospodare — a tako oni zovu one koje vode na svojim mazgama — lako prevariti, zbiju s njima više šala nego što ih je u ovom gradu bilo za svih prošlih godina; ako su im gospodari stranci, okradu ih; ako su đaci, proklinju ih i ogovaraju; ako su svećenici, psuju ih; ako su vojnici, onda ih se boje. Ovi i mornari, vozari i mazgari žive svojim posebnim životom: vozar najveći dio svoga vijeka provede na prostoru od aršina i pol, jer jedva da je više od orme na vratu mazge pa do prednjeg ruba kola; polovinu vremena pjeva, a polovinu psuje ili viče: »Tamo se, riječi nalgas (»zadnjica«) uzima izražaj el fiador de los muchachos, doslovno prevedeno: jamac dječakâ, jer je zadnji dio dječacima jamac, tj. onaj dio na kojem se šiba lomi kad treba da ispaštaju svoje nestašnosti. U tom smislu, nakon telalova uzvika Al trasero, valja shvatiti Staklenkovu upadicu: Aquel por ventura debe de ser el fiador de los muchachos. 69 Neki bi suvremeni Staklenko zacijelo nišanio na ulogu automobila u promicanju ovakvih poslova.

59

nazad!« Ukoliko u ostatku vremena mora izvući točak iz kakva gliba, bolje mu pomažu dvije kletve negoli tri mazge. Mornari su opet poganska i neuljudna čeljad koja ne zna drugog jezika doli onog što je u upotrebi na brodovima; za tiha su mora marljivi, za uzburkana lijeni; za bure mnogi zapovijedaju, a malo ih je koji slušaju. Mornaru je kumir njegov kovčeg i ležaj, a zabava mu je vidjeti gdje putnici pate od morske bolesti. Mazgari su svijet koji se rastao s posteljom i vjenčao sa samarom; tako su revni i hitri da bi radije dali dušu negoli izgubili dnevnicu; njihova je glazba zvuk tučka u stupi, a začin im je glad; njihova je zornica jutarnje hranjenje mazgi, a misa im je da ne idu ni na koju.70 Dok je ovo govorio, nalazio se pred vratima neke ljekarne; obraćajući se vlasniku, reče mu: — U vas je zdrav posao, samo da nije na uštrb vaših svjetiljaka. — Kako na uštrb mojih svjetiljaka? — začudi se ljekarnik. — Tako — primetnu Staklenko — što vi, kad nemate kakva ulja, uzmete ulje iz prve svjetiljke koja vam je na dohvatu. A još je tu nešto s čega i najbolji liječnik može zbog ljekarnika izgubiti svoj dobar glas. Upitan što bi to imalo biti, odgovori im kako ima i takvih ljekarnika koji se ne usuđuju kazati da nemaju ono što je liječnik propisao, te umjesto lijekova kojih nemaju, daju druge za koje misle da su istog učinka i svojstva, a ono nije tako; događa se da lijek loše sastavljen djeluje upravo suprotno. Nato ga netko zapita što misli o liječnicima, a on odčepi: — Honora medicum propter necessitatem, etenim creavit eum Altissimus: à Deo enim est omnis medela, et à Rege accipiet donationem. Disciplina medici exaltabit caput illíus, et in conspectu magnatum collaudabitur: Altissimus de terra creavit medicinam, et vir prudens non abhorrebit illam.71 Ovako — reče Staklenko — veli Propovjednik o medicini i o dobrim liječnicima, a o lošima moglo bi se reći sve obratno, jer nema štetnijih ljudi od njih. Sudac može iskriviti i nategnuti pravdu, odvjetnik radi svog probitka može Među mazgarima velik broj bijahu Mauri; ovi, ma i pokršteni, nerado iđahu u crkvu; izabirali su zvanje goniča pa su sa svojim mazgama obilazili zemljom da ne moraju nedjeljom na misu i da se uklone nadzoru Inkvizicije. 71 »Poštuj liječnika nužde radi, jer ga je Višnji stvorio. Od Boga je svaki lijek, a kraljevi nagrađuju liječnike. Liječnikovo je znanje uzdiglo njegovu glavu, i velik je u očima velikaša. Višnji je iz zemlje stvorio lijek, a razborit ga čovjek ne prezire.« 70

60

braniti naš nepravedan zahtjev, trgovac nas može izvarati za imetak; naposljetku, svi ljudi s kojima moramo imati dodira mogu nam nanijeti kakvu štetu72 — ali oduzeti nam život, bez straha od kazne, ne može nitko: jedino nas liječnici mogu ubiti, i ubijaju nas, bez straha, mirne savjesti, ne potežući drugoga mača doli svog recepta; za njihova se nedjela i ne zna, jer ih odmah stavljaju pod zemlju. Sjećam se, dok još bijah čovjek od mesa, a ne od stakla kao što sam sada, sjećam se kako je neki bolesnik ostavio takva drugorazrednog liječnika i obratio se boljem; onaj prvi nakon neka četiri dana slučajno navrati u ljekarnu u kojoj se pripravljahu lijekovi po receptu drugoga, te zapita ljekarnika kako je bolesniku kojega je napustio, i je li mu onaj drugi liječnik propisao štogod za čišćenje. Ljekarnik mu pokaza recept po kojem je bolesnik sutradan imao uzeti lijek. Pročitavši na dnu ono Sumat diluculo (što ne bijaše ništa drugo doli naznaka »Uzimaj izjutra«), nadriliječnik reče ljekarniku: »Zadovoljava me sve što je u ovom sredstvu za čišćenje, osim ovog diluculo, jer djeluje odveć vodnjikavo«. Zbog ovog i zbog drugih stvari što ih kazivaše o svim zvanjima, hodilo je za Staklenkom mnoštvo svijeta; nije mu činilo zla, ali mu nije davalo ni da odahne; od dječaka s ulice ipak bi se teško obranio da uza se ne imađaše čuvara. Neki ga čovjek upita što mu je činiti da nikome ne bi zavidio, a nato mu Staklenko odgovori: — Spavaj, jer ćeš za sve vrijeme spavanja biti ravan onome kojemu zavidiš. Netko ga zapita kakvim sredstvom da se posluži kako bi došao do službe za kojom već dvije godine teži, a on mu uzvrati: — Kad vidiš tko je ima, uzjaši na konja i pođi za njim sve dok ne iziđeš na kraj grada, pa ćeš tako izići na kraj i sa službom. 73 Nekom prilikom prođe pokraj njega sudac istražitelj, koji je išao da izvidi neki zločin. Sa sucem su išla dvojica pandura, a za 72 Na ovome mjestu griješi prevoditelj H. Alkalaj (str. 146) stavljajući glagole u negaciju. Ovo je rečenični niz, složeni period, u kojem se točno razlikuje protazis i apodozis (podizanje i spuštanje). U prvome dijelu rečeničnog niza, u prorijeku, Cervantes dopušta i ovo i ono; dopušta da nam svatko može nanijeti kakvu štetu... Uostalom, u cijelom prorijeku nema nigdje negacije, pa je stvar jasna. 73 Igra riječi: salir con... znači »uspjeti, dostići, postići, izići na kraj s nečim«. Doslovno prevedeno, salir con... znači: »izići zajedno s kim« (ili »s čim«). Tako bi salir con una comisión doslovno značilo: »izići s nekom službom«, a zapravo znači: »dobiti je«.

61

njima mnoštvo svijeta. Staklenko upita tko je to, a kad mu rekoše, on otpoče: — Kladim se da ovaj sudac nosi guje u njedrima, samokrese za pojasom, a munje u rukama, da uništi sve što njegova istraga zahvati. Sjećam se, imao sam prijatelja koji je prilikom nekoga kaznenog postupka donio tako pretjeranu osudu da je njome nadmašio i samu krivicu prijestupnikovu. Kad ga upitah što mu bi te donese tako okrutnu osudu i učini tako očitu nepravdu, odgovori mi kako osuđenome kani dopustiti priziv, a gospodi s višeg suda mogućnost da pokažu svoje milosrđe ublažavanjem i svođenjem njegove stroge osude na pravu mjeru. Uzvratih mu kako bi bolje bilo da je sam donio takvu osudu i tolikog posla oslobodio one ljude koji bi ga tako smatrali pravednim i mudrim sucem. U gomili ljudi koji ga, kako je već rečeno, uvijek slušahu, nađe se i neki njegov znanac, u ruhu svršena pravnika, kojemu se drugi obraćahu časteći ga naslovom »gospodine licencijate«; znajući da ovaj kojega nazivahu licencijatom ne bijaše ni bachiller74, Staklenko mu doviknu: — Pazite, prijatelju, da na vaš naslov ne naiđu braća za otkup sužnjeva, jer će vam ga odnijeti kao ono što je bez vlasnika. 75 Pogođeni znanac odgovori: — Među nama treba da vladaju prijateljski odnosi, gospodine Staklenko, jer dobro znate da sam čovjek visoka i duboka znanja. — Znam — priklopi Staklenko — da ste Tantal u znanju, jer vam ono izmiče visinom, a dubine mu ne dostižete. Našavši se nekom prilikom pred dućanom nekoga krojača, vidje kako je ovaj savio ruke na trbuhu, te mu reče: — Zacijelo ste, poštovani meštre, na putu spasenja. — Po čemu to sudite? — upita krojač. — Po čemu sudim? Po tome što vas vidim bez posla; nećete dakle imati prilike da lažete — kaza Staklenko i dometnu: — Teško onome krojaču koji ne laže i ne šije na blagdane. Začudno je što se među tolikim ljudima ovoga zanata jedva nađe jedan savjestan pa skroji dobro odijelo, dok ih je mnogo koji ga 74

Bachiller je onaj koji je stekao istom prvi stupanj na fakultetu. Frailes de la redención de cautivos — »braća za otkup sužanja«, redovnici pripadnici reda Sv. Trojstva i Milosrđa, otkupljivahu kršćane koji dopadoše islamskog ropstva. Sredstva za tu svrhu namicahu sabiranjem priloga i uzimanjem imutka koji je ostao bez vlasnika. 75

62

sašiju loše76. O postolarima govoraše kako nikad ne priznaju da prave loše cipele. Ako su postole tijesne i uske, govore da tako mora biti, jer da uska cipela pokazuje ukus vremena, a nakon nekoliko sati nošenja da će se već raširiti poput opanka. Ako je postola široka, vele kako je to dobro i potrebno, da ne bude bolova u zglobovima. Pisar u nekome pokrajinskom uredu, bistro momče, mnogo ga salijetaše pitanjima, ali mu i nosaše vijesti o svemu što se u gradu zbivalo, jer je Staklenko o svemu raspravljao i na sve odgovarao. Ovaj mu momak jednom reče: — Staklenko, noćas je u zatvoru umro mjenjač osuđen na vješanje. — Dobro je učinio — priklopi licencijat — što se požurio umrijeti prije nego što bi se krvnik na nj spustio 77. Na pločniku na Ulici sv. Franje sabrala se skupina Đenovljana. Kad licencijat onuda naiđe, jedan ga iz gomile zovnu i kaza mu: — Dođite k nama, gospodtne Staklenko, i pričajte nam kakvu priču. — Neću — odgovori Staklenko — da mi je ne biste ponijeli u Genovu.78 Susretne jednog dana neku trgovkinju, koja je sa sobom vodila kćer veoma ružnu ali pretrpanu nakitom, uresima i biserom; Staklenko dobaci majci: — Dobro ste učinili što ste je tako nakitili i pokrili da bi mogla na šetnju. O slastičarima kaza da već mnogo godina tjeraju igru na karte s dvostrukim ulogom, a kazne ne plaćaju, jer su cijene poslasticama povisili s dva na četiri novčića, s četiri na osam, a s osam novčića na pol reala79, i to sasvim samovoljno, kako im se svidjelo. 76 U želji da što više sukna zakinu. Krojači se pojavljuju u satirama Cervantesova vremena. Jednome krojaču sudi Sancho na Baratariji (Don Quijote, II, 45). 77 Neprevodljiva igra riječi: banco je mjenjač, a i klupa. 78 Igra riječi: U ono doba iz Španjolske odlažahu u Genovu mnogi cuentos, to jest milijuni, jer to je značenje što ga ova riječ ima u aritmetici, dok cuento inače znači priču. 79 Real, nekoć srebrn španjolski novac, imao je različitu vrijednost; Fernando i Isabela odrediše mu vrijednost na 34 maravedija (maravedi, stari španjolski novac arapskog postanka; naziv je dobio po arapskome plemenskom imenu Morabi'tin). Taj je srebrnjak, real de plata, vrijedio dva bakrena reala (real de vellon). Danas je real

63

O lutkarima, to jest o onima što priređuju predstave s lutkama, kazivaše samo najgore. Govoraše da su skitnice i da se nepristojno ponašaju spram božanskih stvari, jer onim likovima što ih pokazuju na svojim predstavama pobožnost izvrću u smijeh, a osim toga, sve ili većinu lutaka što prikazuju osobe iz Staroga i Novog zavjeta strpaju u vreću, na kojoj onda sjede dok jedu i piju po krčmama i konobama. Na koncu izrazi čuđenje što ih vlast ne prisili da zamuknu i nestanu sa svojim zborom lutaka ili ih ne izagna iz zemlje. Jednom pokraj njega prođe glumac odjeven kao knez; kad ga Staklenko vidje, reče: — Sjećam se, vidjeh ovoga na pozornici, naprahanih obraza, odjevena u izvrnut ćurak, a eto ga, izvan kazališta, kako se na svakome koraku zaklinje svojim viteštvom. — Bit će da i jest vitez — oglasi se netko — jer ima mnogo glumaca visoka roda i plemićâ. — Možda — preuze Staklenko — ali su lakrdiji najmanje potrebni ljudi visoka roda; potrebni su pristali, odgojeni i jeziku vješti. — O glumcima valja mi još reći — produži Staklenko — da svoj kruh zarađuju u znoju lica svoga, teškim radom, učeći neprestano napamet, seleći se kao cigani iz jednoga mjesta u drugo, iz gostionice u krčmu, upravljajući trud i pažnju na to da zadovolje druge, jer je u tuđem užitku njihova korist. I još više: oni svojim umještvom nikoga ne varaju, jer svoju robu javno izlažu i pokazuju da je svatko vidi i ocijeni. Trud je kazališnih upravitelja nevjerojatan, a njihove brige goleme. Moraju mnogo raditi i zaraditi, da se na koncu sezone ne nađu u teškim dugovima, da im družba ne ode na bubanj. A ipak su ljudskom društvu potrebni kao i lijepa mjesta i predmeti, kao drvoredi i lijepi vidici te ostalo što pruža časnu razonodu. Spomenu kako je neki njegov prijatelj mišljenja da čovjek koji udvara glumici, u njoj jednoj udvara čitavu nizu dama: kraljici, vili, boginji, sudoperi, pastirici, a mnogo se puta događa da se u njoj udvara pažu i lakaju, jer glumica igra sve ove i mnoge druge uloge. Zapitaše ga tko je bio najsretniji na svijetu, a on odgovori: četvrtina pesete, to jest dvadeset i pet centima; nije, dakle, efektivna moneta, nego računska.

64

— Nemo, Nitko, jer Nemo novit patrem, Nemo sine crimine vivit, Nemo sua sorte contentus, Nemo ascendit in coelum.80 O učiteljima u mačevanju reče da poučavaju u znanju ili umijeću o kojemu nemaju pojma kad im ono ustreba, i da su ponešto umišljeni, jer bi na matematske dokaze, koji su nepogrešivi, htjeli svesti bijesne pokrete i namisli svojih protivnika. Spram onih koji su bojili svoju bradu, osjećaše osobito neprijateljstvo. Jednom su se pred njim prepirala dvojica — Portugalac i Španjolac. Jedan od ovih, Portugalac, uhvativši se za svoju jako obojenu bradu, reče svojim jezikom onome drugom: — Por estas barbas que tenho no rôsto... (Tako mi brade koju imam na licu...) A nato mu Staklenko dobaci: — Olhai, homem! Não digais tenho, mas tiño. (Pazite, prijatelju! Ne kazujte: koju imam, nego: koju bojim.) 81 U nekog čovjeka bijaše brada sva išarana od nespretna bojenja; reče mu Staklenko da mu je brada riđe probila i šarama procvala kao smetište. Nekome u koga brada bijaše pol bijela, pol crna, jer mu se zbog zapuštenosti vidjelo gdje su mu pri koži porasle dlake u pravoj boji, Staklenko kaza neka pripazi da se ni s kim ne pravda i ne svadi, jer bi mu mogli prišiti da »laže polovinom brade«, to jest koliko je dug i širok.82 Jednom ispriča kako je neka razborita i razumna djevojka, samo da udovolji želji svojih roditelja, pristala da se uda za sasvim sijeda starca, koji je uoči vjenčanja pošao ne na rijeku Jordan, kako bi rekle starice, nego do staklenke s lučavkom i srebrom, čime je 80 »Nitko ne poznaje Oca, nitko ne živi bez grijeha, nitko nije svojom sudbinom zadovoljan, nitko ne uzlazi na nebo.« Kako u latinskom uz nemo (nitko) ne treba još i glagol u niječnom obliku (kako u hrvatskome treba), to ove izreke dobivaju filozofski smisao, jer nemo (nitko) izlazi kao neka osoba, tako da onda ove izreke valja shvatiti u smislu: Nitko Oca poznaje, Nitko bez grijeha živi, Nitko je svojom sudbinom zadovoljan, Nitko na nebo uzlazi. 81 Igra riječi: portugalsko tenho (imam) i španjolsko tiño (bojim, premazujem) zvuče podjednako. 82 Igra riječi: mentir por la mitad de la barba (doslovno: »lagati polovinom brade«) fraza je koja znači: drsko, bezobrazno lagati. Isto značenje ima i fraza: mentir por la barba, mentir por toda la barba. Ne valja, dakle, kad H. Alkalaj (str. 152) doslovno prevodi, a još manje kad Đorde Popović u prijevodu Don Quijotea (II, 54) u sličnoj prilici stavlja: »Devojka laže sa polovinom brade, pa i sa celom bradom...«, a riječ je o čeljadetu koje i nema brade. Morao je prevesti: »laže koliko je teška...« ili, kako je točno preveo Velikanović: »laže koliko je god zinula...«

65

tako pomladio bradu da je, štono riječ, legao s bradom bijelom kao snijeg, a probudio se s bradom kao smola crnom. Kad dođe vrijeme da se pruže ruke, djevojka prepozna prebojeni lik, ali zatraži od roditelja da joj dadu onoga istog čovjeka što su joj ga pokazali, jer drugoga neće. Kazaše joj i objasniše da je to onaj isti kojega su joj pokazali i za muža dali. Ona odvrati da ovaj nije onaj, te dovede svjedoke, koji potvrdiše da onaj što su joj ga roditelji namijenili bijaše ozbiljan i sijed čovjek, a ovaj to nije, jer nema sijedih vlasi, te da se radi o prijevari. Djevojka osta pri svome, obojeni se, posramljen, povuče, a od vjenčanja ne bi ništa. Prema družbenicama83 osjećaše jednaku mrzost koju i prema onima što premazuju sijede vlasi. Čuda pričaše o njihovu bogmanju, o uresima i privjesima na njihovim čepcima, o njihovoj usiljenosti i prenavljanju, savjesnosti i neobičnoj bijedi. Ježio se na njihove omaglice i nesvjestice, na njihov način govora, čipkastiji i kićeniji od privjesaka im na kapama, ljutile su ga njihove rese i opšivke, ukratko, njihova zališnost. Neki između slušatelja dođe s primjedbom: — Kako to, gospodine licencijate, zlo govorite o mnogim zvanjima, ali nikad ne čuh da kazaste što loše o pisarima, a o njima se može toliko toga reći. — Premda sam od stakla — odgovori licencijat — nisam opet toliko loman da se pustim strujom svjetine, koja se tako često vara. Čini mi se da se pogani jezici bruse ponajprije na pisarima, baš kao što pjevači najprije prelaze ljestvice s kajdama. Kao što se na druge nauke može prijeći samo nakon izučavanja slovnice, a na glasno pjevanje tek nakon potihog, tako i zlobnici, kad počnu jezikom dohvaćati, najprije uzimaju na nišan pisare i pandure i ostale sluge pravde. Zvanje je pisara takvo, da bi bez njega istina išla svijetom vukući se uza zidove, pokunjena i zapostavljena. Evo što Propovjednik veli: In manu Dei potestas hominis est, et super faciem scribae imponet honorem.84 Pisar je javna osoba, te se bez 83 Dueñas — družbenice, kao usiljena društvena figura nekadašnje Španjolske, predmet su poruge u mnogih pisaca onog vremena. Sjetimo se časne družbenice doñe Rodríguez, s kojom se Sancho dohvatio na vojvodinu dvoru (Don Quijote, II, 31), i što sve o ovome soju ne veli čestiti perjanik kad se pojavljuje družbenica Dolorida (II, 37 i dalje), a tek što o njima veli sam Don Quijote (II, 48). 84 »Vlast je čovjeka u Božjim rukama, a licu pisara ukazuje čast.« (Propovjednik, X, 5)

66

njega sudačko zvanje ne može vršiti kako treba. Pisari moraju biti slobodni, a ne robovi ni sinovi robova. Moraju biti zakonita djeca, a ne kopilad ili pak nevrijedne krvi85. Oni se zaklinju na čuvanje tajne, na vjernost i nepodmitljivost. Zaklinju se da ih ni prijateljstvo ni neprijateljstvo, ni korist ni šteta neće navesti da vrše dužnost drukčije doli po svome najboljem znanju i kršćanskoj savjesti. Ako, dakle, ovo zvanje iziskuje toliko dobrih osobina, zašto bismo onda pomislili da đavo pobere dvadeset tisuća pisara, koliko ih ima u Španjolskoj, kao da su njegova roba? Ne mislim tako, a niti bi valjalo da itko tako mni, jer su oni, jednom riječi, u dobro uređenoj državi najpotrebniji ljudi. Ako za se pridržavaju odveć prava, čine i odveć nepravdi86, a između ovih dviju krajnosti mogla bi se naći sredina, koje bi im se valjalo držati. O sudskim redarima reče da nije čudo što imaju neprijatelja, jer im je posao ili da te uhite, ili da ti isprazne kuću, ili pak da te paze u svojoj87, dok gozba ide na tvoj račun. Kudio je pravne zastupnike i odvjetnike s njihova nemara i neznanja, te ih uspoređivao s liječnicima, koji, ozdravio bolesnik ili ne, unovčuju svoju nagradu, a tako čine i oni, bez obzira na to jesu li dobili ili izgubili parnicu koju vode. Netko ga upita koja je najbolja zemlja, a on reče da je to ona što rano i obilno rodi. — Ne pitam to — uzvrati onaj drugi — nego koje je bolje mjesto: Valladolid ili Madrid. — U Madridu su bolje krajnje točke — odgovori Staklenko — a u Valladolidu sredina. — Ne razumijem — priklopi prijatelj. — U Madridu nebo i zemlja — reče Staklenko — a u Valladolidu ono što je između toga88. 85 Smatralo se da je nevrijedne krvi onaj tko je židovskoga ili maurskog porijekla. 86 Rečenični obrat u paradoks — jedna od čestih Cervantesovih stilskih osobina. 87 To jest: u zatvoru. 88 Neprevodljiva igra riječi — cielo, suelo, entresuelo. Cielo je nebo, a suelo — donja površina stvari, zemlja, tlo, pod, dno, kat, itd. Entresuelo je ono što je između dviju površina, poluboj, međukat, mezanin. Svakako da je Valladolid, koji u doba ove pripovijesti bijaše prijestolnicom, imao prednosti nad Madridom, gdje kuće bijahu niske, ulice blatne, i gdje kandila pred svecima bijahu jedina rasvjeta. Odluka vojvode de Lerma nije Valladolidu donijela samo naslov kraljevskoga sijela, nego i

67

Ču Staklenko gdje neki čovjek kaza drugome kako mu se odmah po dolasku u Valladolid razboljela žena, jer joj je naudila promjena podneblja89, i kako je zamalo otišla pod zemlju. — Ako je ljubomorna — napomenu Staklenko — bolje bi bilo da ju je zemlja progutala90. O glazbenicima i o glasonošama pješacima govoraše da im je ograničena životna staza i nada: prvi je postignu kad postanu kraljevskim glazbenicima, a drugi kad postanu vjesnici na konju. Ženama koje nazivaju milosnicama, kurtizanama, rastavljaše naziv cortesanas u corteses i sanas, govoreći da su sve ili većina njih više corteses negoli sanas, to jest više uljudne negoli zdrave. Jednog dana vidje gdje u crkvu donose mrtva starca na obred prije ukopa, neko dijete na krštenje i gdje neko žensko čeljade vode na vjenčanje, sve u isti mah. Vidjevši to, reče da su crkve bojna polja, na kojima starci padaju, djeca pobjeđuju, a žene likuju. Dogodi se te ga osa ubode u vrat, a on je ne smjede otresti, eda se ne bi razbio; ipak se potuži na bol. Netko ga upita otkud bol kad je od stakla, a on kaza: — Zacijelo je jedna od onih koje ogovaraju; jezici i ubodi opadača izjedaju i mjed, a nekmoli staklo. Kad nekom prilikom naiđe veoma ugojen redovnik, netko između licencijatovih slušatelja dobaci: kojekakve povlastice, sjaj i veličanstvenost, o čemu su uspomenu sačuvali mnogi kako španjolski, tako i strani pisci. U ovom se gradu, uz ino, podigoše sjajne palače, javne i privatne zgrade, velike i visoke, gdje bijaše katova i međukatova. — Spomena o podizanju visokih i sjajnih zgrada ima i od mnogo ranijih datuma nego što je ova pripovijest, na priliku u djelu Menosprecio de Corte y alabanza de aldea (Prezir prijestolnici i pohvala selu), što ga je u doba kad se kraljevski dvor nalazio u Toledu, napisao franjevac Antonio de Guevara, koji je umro dvije godine prije Cervantesova rođenja. Službeni ljetopisac Karla V, u spomenutome djelu (1539), gdje se nalaze dragocjeni podaci o španjolskim običajima onoga vremena, tuži se na mar što ga ljudi ulažu u podizanje visokih i velelijepih zgrada, pa kaže: »Za prijekor je i još više za žaljenje što u prijestolnici i izvan nje već svi smrtnici grade vrlo visoke kuće i veoma odijeljene stanove, ne toliko zato da bi sigurno živjeli, koliko zato da bi sigurnije griješili.« 89 H. Alkalaj prevodi doslovno (str. 155) pa kaže: »jer ju je zemlja malo probala«. Ovo je pogrešno, jer fraza este clima (esta tierra) me prueba mal znači: »ovo mi podneblje (ovaj mi kraj) zdravlju udi«. 90 I u jednome ulomku Cervantesove međuigre El juez de los divorcios (Sudac za rastave braka) muž se žali na ljubomoru ženinu. I Sancho zna za tu nevolju (Don Quijote, II, 12 i 25).

68

— Od sušice časni se otac jedva kreće. 91 — Nitko neka ne zaboravi — ljutito primetnu Staklenko — riječi Duha Svetoga: Nolite tangere christos meos.92 I naljutivši se još više, reče neka pogledaju pa će vidjeti kako se među mnogim onima što ih je Crkva proglasila svecima i uvrstila ih u red blaženih ni jedan ne zove kapetan ovaj ili tajnik onaj, grof, markiz ili vojvoda ne znam s kakvim naslovom, nego fra Diego, fra Hijacint, fra Rajmund, sve sami fratri i redovnici; samostani su kraljevski voćnjaci neba93, jer se njihovo voće redovito stavlja na nebeski stol. Govoraše da su klevetnički jezici poput orlova perja, koje čupa i razmeće ptičje perje što se s ovim pomiješa. Čuda pričaše o vlasnicima igračnica i o kockarima. Kazivaše da oni prvi vrše javni prijestup jer, uzimajući napojnicu od dobitnika, žele da ovi izgube i da karta ide dalje, kako bi suigrač dobio, a vlasnik i od njega naplatio svoj dio. Mnogo je hvalio strpljivost nekoga kockara koji je svu noć igrao i gubio; premda kockar bijaše poznat kao čovjek razdražljive, đavolske naravi, nije izustio ni riječi; trpio je paklene muke, samo da mu suigrač ne ustane od stola. Hvalio je i savjesnost nekih časnih vlasnika igračnica, koji nipošto ne bi dopustili igranje kakvih drugih igara osim polla, igre s običnim ulogom, i cientos, igre do sto, te tako, polako ali sigurno, bez straha i pokude, koncem mjeseca izvlačili više dobiti negoli oni koji dopuštaju kockarske igre, repárolo, siete y llevar i pinta.94 91 H. Alkalaj krupno griješi, kad (na str. 156) stavlja: »Od tolike etike ne može časni otac ni da se kreće«. Etico ili hético pridjev je muškog roda, a znači: sušičav, jektičav, grudobolan. U Don Quijoteu (I, 9), kaže se za Rocinanta da bijaše hético, sušičav. I Quevedov junak Pablo iz Segovije jaše o Pokladama na sušičavu kljusetu (Buscón, I, 2). 92 »Ne dirajte u pomazanike moje« (Psalam 105, 15). 93 U originalu: Aranjueces del cielo (Aranjuezi neba), po mjestu Aranjuez na rijeci Taju, starome kraljevskom sjedištu u pokrajini Madrid. Voće iz Aranjueza, koje je postiglo svjetski glas, stavljalo se na kraljevski stol. 94 Polla, igra karata gdje onaj koji izgubi stavlja u »banku« samo mali dogovoreni iznos, da se dalje »odigra«. Juego de los cientos, kartaška igra udvoje, gdje dobiva onaj koji prvi postigne sto »punata«. Reparolo, hazardna kartaška igra gdje se prihvaća ili otklanja »licitirano«. Sietelevar (ili siete y llevar), poput igre baccara. Pinta en la del punto ili, kraće, pinta pintas, poput igre parar, gdje se uz kartu u ruci traži par iz »seta«; neki ovu igru nazivaju i domino. — Cervantes i drugdje ustaje protiv kartaškog poroka, protiv »kartaške opačine što je zahvatila već

69

Sve u jedno, Staklenko kazivaše tako razborito te nitko ne bi posumnjao da je jedan od najpametnijih na svijetu, samo da nije nadizanjem tolike vike na tuđi dodir ili prikučivanje, svojom odjećom, svojim posnim obrocima, načinom kako je gasio žeđ, navikom da ljeti spava pod vedrim nebom, a zimi u slami, po pojatama, o čemu bijaše riječi — samo da nije tim svojim čudnim navikama pokazivao jasne znakove ludila. Dvije godine, ili nešto više, potraja njegova bolest, a onda se pojavi neki redovnik Reda svetog Jeronima, redovnik obdaren osobitom sposobnošću: znao je nijeme naučiti da razumijevaju i donekle da i govore, a znao je i liječiti luđake. Pokrenut milosrđem, redovnik uze na se da izliječi Staklenka, a to i učini. Vrati mu prijašnji razum, shvaćanje i moć rasuđivanja. Čim redovnik vidje da ga je izliječio, dade mu pravničko ruho i posla ga na Dvor, gdje je Staklenko mogao vršiti svoj posao i proslaviti se pokazujući zdrav onoliko pameti koliko je pokazivaše za svoga ludila. Staklenko tako i učini, pa se, uzevši ime licencijat Rueda, a ne Rodaja, vrati u prijestolnicu, gdje ga, tek što se pojavio, prepoznaše dječaci. Videći ga u drugoj odjeći, a ne u onoj koju je dotad nosio, ne smjedoše vikati za njim ni postavljati mu pitanja; no ipak pođoše za njim govoreći jedan drugome: — Zar ovo nije ludi Staklenko? — Vjere mi, on je, samo što više nije lud. — Bio dobro ili loše odjeven, opet može biti lud. — Upitajmo ga štogod da se riješimo ove neizvjesnosti. Licencijat je sve čuo, ali je šutio. Išao je zbunjeniji i bojažljiviji negoli dok bijaše bez razuma. Što saznadoše dječaci, ubrzo saznadoše i odrasli, te prije nego što licencijat stiže u dvorište Kraljevskog vijeća, sabra se za njim i slijeđaše ga više od dvije stotine ljudi svake vrste. S ovom pratnjom, većom od pratnje kakva sveučilišnog profesora, stiže u dvorište, gdje ga opkoliše svi koji ondje bijahu. Videći toliku gomilu oko sebe, podiže glas i reče: — Gospodo, ja sam licencijat Staklenko, ali ne onaj prijašnji; sav svijet«. Kockarnicu je držao i Francisco de Robles, koji je na svijet izdao Don Quijote. Tijekom svog namjesništva, Sancho veli da će ukinuti kartašnice, jer mu se čini da su na veliku štetu (Don Quijote, II, 49).

70

sad sam licencijat Rueda. Događaji i nesreće što se na svijetu zbivaju voljom neba oduzeli su mi pamet, ali mi ju je Božje milosrđe vratilo. Po stvarima, za koje vele da ih kazivah dok bijah lud, možete prosuditi one što ću ih govoriti pametan. Pravne sam nauke završio u Salamanki, gdje sam učio u siromaštvu i gdje sam bio drugi na ispitu, po čemu se može izvesti da sam to postigao više svojom sposobnosti negoli nečijom naklonosti. 95 Dođoh na ocean ovog Dvora, da tu obavljam svoj poziv pravnog zastupnika i da tako zarađujem svoj kruh; ali ako me ne ostavite u miru, onda dođoh da na toj pučini prijestolničkoj veslam poput galijaša, to jest dođoh po muke i smrt.96 Nemojte, zaboga, da mi vaša pratnja bude progon, te da ono što za ludila postigoh, to jest svagdanji kruh, sad izgubim kao pametan. Što me običavaste pitati na trgovima, pitajte me sad u mojoj kući, pa ćete vidjeti da će vam onaj koji vam je bez premišljanja dobro odgovarao, još bolje odgovarati kad bude razmišljao. Svi ga čuše, a samo ga neki ostaviše. Vrati se u svoje prebivalište s jedva manjom pratnjom od one koja je za njim pošla. Sutradan iziđe, a sve bi po starom. Još jednom uze riječ i prozbori, ali ne bijaše koristi. Vrijeme promicaše, a zarade nikakve. Vidjevši da će tako skapati od gladi, odluči napustiti Dvor i vratiti se u Flandriju, gdje mišljaše koristiti se snagom svoje desnice kad se ne mogaše koristiti snagom svoga duha. Provodeći to u djelo, uzviknu na polasku: — O, prijestolnico, koja potičeš nade bezočnima i laktašima, a uskraćuješ ih čestitima i povučenima! Obilno pomažeš besramna šurkala i hulje, a glađu ubijaš poštene i skromne mudrace! To reče i ode u Flandriju, gdje svoj život, kojemu je slavu počeo pribavljati znanjem, na kraju proslavi oružjem, u društvu svoga dobrog prijatelja kapetana Valdivije, a nakon smrti ostavi za 95 U klasifikaciji na završnom ispitu prvo se mjesto (jednako kao i prva nagrada na književnom natjecanju) davaše po protekciji, sinovima odličnika, a drugo onome koji je prvo stvarno zaslužio. Dakle, tko je bio prvi po znanju, klasificirao se kao drugi, jer prvo mjesto bijaše rezervirano. Evo kako to objašnjava Don Quijote govoreći o književnom natječaju: »Prvu nagradu dobiva svagda onaj kome su skloni ili tko je veoma otmjena roda, a drugu nagradu daju po čistoj pravdi; treća nagrada postaje dakle drugom, a prva bi po tome računu trebala biti trećom, baš onako kako se i na sveučilištima daju stupnjevi.« (Don Quijote, II, 18). 96 Teško prevodljiva igra riječi: abogar — vršiti posao pravnog zastupnika; a bogar — veslati.

71

sobom glas razborita i hrabra vojnika.

72

DIČNA SUDOPERA (La ilustre fregona) Nije tako davno što su u Burgosu, gradu slavnu i čuvenu, živjela dvojica uglednih i bogatih plemića: jedan se zvao Diego de Carriazo, a drugi Juan de Avendaño. Don Diego imađaše sina kojemu je nadjenuo svoje ime, a don Juan okrsti svoga imenom Tomás. Tu dvojicu mladih plemića, koji će biti junaci ove priče, da bude kraće i da bismo uštedjeli slova, zvat ćemo samo Carriazom i Avendañom. Trinaest godina ili nešto više moglo je biti Carriazu kad se po nekoj skitničkoj sklonosti — ni pred kakvim zlim postupkom roditeljskim, nego zato što mu je na um palo — svojevoljno otisnuo od roditeljske kuće, kako to momčići vele, i krenuo u bijeli svijet, toliko zadovoljan slobodnim životom, da ni za najvećih neugodnosti i tegoba, što ih onakav život u sebi krije, nije žalio za obiljem u očinskoj kući. Njega pješačenje nije umaralo, studen ga nije bila, žega ga nije mučila: za nj sva godišnja doba bijahu slatko i blago proljeće. Na slami na gumnu spavaše kao na meku madracu, a tako se udobno smještao na slami u pojati kakve krčme, kao da je i pod njim i nad njim holandska plahta. Naposljetku se toliko uvještio kao probisvijet da je i slavnome Guzmánu de Alfaracheu97 mogao držati predavanja. U tri godine izbivanja i skitnje naučio je, u Madridu, bacati kocku, po toledskim je krčmama izučio kartanje, a podno seviljskih zidina uvježbao se u ostalim umijećima od ove struke.98 Seviljski potepuh Guzmán de Alfarache, junak čuvenoga pikarskog romana Vida y hechos del pícaro Guzmán de Alfarache, što ga je godine 1599. napisao Mateo Alemán. Anonimni Lazarillo de Tormes, Alemánov Guzmán deAlfarache i Quevedov Buscón glavna su djela posebne vrste u španjolskoj književnosti, zvane picaresca. Nazivom novela picaresca (pikarski roman) okrstio se taj posebni rod španjolskog romana zato što opisuje doživljaje potepuha i probisvijeta, skitnica i obješenjaka, protuha i vragolana, koje u Španjolskoj obuhvaćaju imenom pícaros. 98 U originalu: taba, rentoy, presa i pinta. Taba (riječ arapskog porijekla) znači: članak, gležanj, koštica, kocka. Igra taba ili kockanje u tome je što se uvis baca kocka od ovčjeg gležnja (i grčka riječ astragalos u pluralu znači kocke, kockanje, jer su se kocke pravile od gležanja nekih životinja); u igri se dobiva ako se, kad kocka padne, gore okrene strana zvana carne, a gubi se ako se pokaže strana zvana culo; ako se pokažu strane chuca ili pak taba, onda igra ne važi. Strana zvana carne (od latinskog 97

73

Premda je s ovakvim načinom života skopčana bijeda i oskudica, Carriazo se pokazivao kao neki knez u svojim činima: i na puškomet moglo se vidjeti da je plemenita roda, jer bijaše veledušan i darežljiv naspram svojih drugova; rijetko je navraćao u Bacchusove nastambe, a ako je i pio vina, uzimao ga je u tako maloj mjeri da se nikad nije mogao ubrojiti u one nesretne pijance što im se obrazi, čim malo više potegnu, zažare kao nacrvenjeni ili bakamom99 namazani. Sve u svemu, svijet je u Carriazu vidio kreposna, čista i dobro odgojena potepuha, s pameću iznad prosječnosti, probisvijeta i obješenjaka koji je prošao sve stupnjeve svog umijeća, dok nije promaknut u meštra na ribarenju u Zahari 100, u lovu na tune, gdje je vrhunac skitačine. O, potepusi i vragolani koji se motate po kuhinjama, prljavi, ugojeni i zadovoljni! O, prijetvorni prosjaci, lažni bogalji i kradikese quaternus, a ne od caro, carnis) jest ona što je nešto udubljena i daje oblik slova S, a nalazi se nasuprot ravnoj strani culo. Taba i chuca stoje jedna nasuprot drugoj. Chuca (od arapskog šukka — udubina, pukotina) nešto je udubljena. Rentoy je igra na katte, poput briškule (talijanski: briscola) ; mogu je igrati dva do osam igrača; svaki igrač dobije tri karte, a jedna se okrene kao a tout. Uzimaju se karte iz sloga, prave se »štihovi« i »zove se«; najjača je dvica u svojoj boji. Presa i pinta, kartaške igre, inačice na igru parar, gdje je više igrača; uzimaju se karte iz sloga, a dobiva tko prvi sastavi dvije jednake; nešto nalik na Einundzwanzig. Za svoje skitnje, Carriazo je u Madridu izučio kockanje, rentoy po toledskim krčmama, a igre presa i pinta podno seviljskih zidina. Seviljske zidine (barbacanas de Sevilla) stari su rimski bedemi, gdje su se od nerada odmarali, sunčali i kockali probisvijeti i dangube Cervantesova vremena. Te zidine i danas postoje. (Barbacana — branik, bedem ili opkop pred utvrdom ili pred njezinim ulazom; niži bedem podno utvrde; kula stražara; puškarnica. Mnim, ali ne tvrdim da je ova riječ nastala prema perzijskoj barpešhana, koju su Arapi donijeli kao barbašhana. Po arapskim glasovnim zakonima perzijsko peš pretvara se u arapsko baš. Perzijski bar znači: utvrđenje, zid; peš znači: ispred, prije, a hana (plural hanaha), označuje prostor, prebivalište, itd. Složena perzijska riječ pešhana znači: predvorje, trijem, hodnik, itd. Barpešhana bilo bi po prilici: utvrđeno predvorje. Toledske krčme (ventillas de Toledo) spominje Cervantes i na drugom mjestu (Don Quijote, I, 3), ucrtavajući u svoja djela pikarsku mapu Španjolske onog vremena. 99 bakam –rumenilo za lice; varzilo, krmez;grimiz; turski bakkam; (regionalno, zastarjelo) – op. ur. 100 Zahara je mjesto na južnoj španjolskoj obali, u okrugu Cádiz, gdje su se u Cervantesovo doba svakog ljeta znali sjatiti potepusi diljem Španjolske i sudjelovati u lovu na tune (španjolski: almadraba, od arapskog: almazraba). Ondje se postizao naslov meštra u probisvjetskom umijeću.

74

sa Zocodovera101 i madridskoga trga! O, slijepci pretvorice što s molitvama prosite pred vratima; seviljski nosači, sluge taloga i sva bezbrojna gomilo obuhvaćena imenom probisvijeta i obješenjaka! Prignite glavu, potkratite oholost i ne nazivajte se potepusima i vragolanima ako niste polazili dva tečaja na akademiji lova na tune! Tamo, tamo je središte rada spojena s plandovanjem, tamo ima sjajne prljavštine, oble debljine, uvijek gotove gladi, obilne sitosti, poroka bez pretvaranja, igre uvijek, svađe i tuče na časove, ubojstva ponekad, psovke na svakom koraku, plesova kao za pirovanja, seguidilla102 kao u pjesmaricama, romanca s pripjevom, pjesništva bez sadržaja; ovdje se pjeva, ondje psuje, tamo se svađa i kocka, a svuda se krade; tamo sloboda razvija barjak i cvjeta posao; tamo mnogi ugledni roditelji idu ili šalju po svoje sinove i nalaze ih, a sinci toliko žale što ih odvajaju od onog života, kao da ih u smrt vode. No sve ove čari što ih opisah imaju i svojih tužnih strana koje ih čine kao pelin gorkima: nema im mirna sna, od straha da ih najednom ne prevezu iz Zahare u Berberiju; stoga se noću povlače u kule i zidine na obali, postavljaju svoje čuvare i straže, povjeravajući se njihovim očima da bi mogli svoje sklopiti. Uza sve to bijaše slučajeva da su i straže i čuvari, potepusi i predvodnici, čamci i mreže, sa svim šarolikim skupom što se onuda vrzao, znali omrknuti u Španjolskoj, a osvanuti u Tetuanu. Ovaj strah međutim nije priječio našeg Carriaza da ondje provede tri ugodna ljeta. Posljednjeg ljeta sreća mu bijaše toliko 101 Zocodover, glavni trg u Toledu, gdje kradikese primjenjivahu svoja umijeća. Spominje se i u Don Quijoteu (II, I 9). 102 Seguidilla, španjolski narodni napjev, pjesma i ples. Seguidilla, kao i svaki drugi španjolski ples, ujedno je ples, pjesma i glazba; pjesma se dijeli na kitice (coplas) i pripjeve (estribillos), a ples ima glavne figure i varijacije; glazba je u tročetvrtinskom ili troosminskom taktu; pjesmu prate kastanjete i gitara. Kitice imaju četiri ili sedam stihova od kojih su prvi i treći sedmerci, a drugi i četvrti peterci. Kad je kitica od sedam stihova, onda ovu mjeru (pentasilab) imaju peti i sedmi stih, a šesti je sedmerac. U zbirkama španjolskih narodnih pjesama ima za to mnogo primjera. Ove mjere, međutim, nisu nepovredive. Neki povjesnici vele da je ovaj ples maurskog porijekla, drugi misle da je ciganski, a neki opet da je čisto španjolski, jer se odavno izvodio u središnjem dijelu zemlje. Po ovom su nastali i mnogi drugi plesovi. Riječ je deminutiv od seguida, a znači: nastavak, slijed, jer se glazbalom počinje plesni napjev, glas ga nastavlja, a na to se glazbalom nadovezuje ritornello.

75

sklona te je na kartama dobio oko sedam stotina reala; tim se novcem naumio odjenuti, vratiti se u Burgos i pojaviti se pred majčinim očima, koje su mnogo suza zbog njega prolile. Što naumi, to i provede: oprosti se s prijateljima (a imaše ih mnogih i vrlo dobrih), obeća im da će idućeg ljeta opet biti s njima, ukoliko ga bolest ili smrt ne spriječi; ostavi kod njih polovinu duše svoje, a sve želje uz one suhe žale što mu se činjahu puniji svježine i zelenila negoli Elizijske poljane, pa kako bijaše navikao na pješačenje, uze put pod noge te u svojim konopljanim postolama prevali udaljenost od Zahare do Valladolida, sve s pjesmom na ustima i veseljem u srcu.103 U Valladolidu se zadrža četrnaest dana, da promijeni boju lica, mulatsku u flamansku, to jest tamnu u rumenu, da se uredi, ukratko, da se izbriše iz popisa potepuha i da se prometne u pristala plemića. Sve to obavi koliko mu dopusti ono pet stotina reala, s kojima stiže u Valladolid; sačuva stotinu, da najmi mazgu i momka, te se tako, zadovoljan i svijetla obraza, pojavi pred roditeljima. Ovi ga radosno dočekaše, a svi prijatelji i rođaci dođoše mu zaželjeti dobrodošlicu, a roditeljima čestitati sretan povratak njihova sina don Diega. Valja usput napomenuti da je don Diego za svoje skitnje promijenio svoje obiteljsko ime Carriazo u Urdiales, tako da ga ovim imenom zvahu svi koji mu ne znahu pravoga. S onima što dođoše pozdraviti stiglog putnika, bijahu i don Juan de Avendaño i njegov sin don Tomás, s kojim je Carriazo vezao i sazdao veliko prijateljstvo: ta bijahu vršnjaci i susjedi. Roditeljima i svima Carriazo pripovijedaše tisuće divnih i dugih laži o zgodama za one tri godine svog izbivanja, ali se nikada ni riječju ne dotaknu lova na tune, premda mu mašta uvijek bijaše ondje, pogotovo na pomisao da se primicalo vrijeme u koje se po obećanju imao opet naći s prijateljima. Nije mu bilo provoda u lovu kojim ga otac zaokupljaše, ni užitka u mnogim časnim i ugodnim pozivima što su u običaju u onome mjestu; svaka ga je zabava umarala: i od najljepših razonoda što mu se pružahu veća mu i draža bijaše 103 Cantendo las tres ánades madre španjolska je narodna što se kaže za kakva putnika koji ide pješke, s pjesmom i veseljem. Ne smije se doslovno prevesti, pa stoga ne valja, kad u prijevodu H. Alkalaja (str. 56) stoji: .. pevajući pesmicu Tri patke majko.

76

naslada u lovu na tune. Prijatelj mu se Avendaño, videći ga često sjetna i zamišljena, usmjeli, oslanjajući se na prijateljstvo, pitati ga za uzrok, govoreći da bi mu pomogao, ako se može i ako treba, i svojom krvi. Carriazo nije htio pred njim ništa kriti, da ne povrijedi prijateljstva što ga je Avendaño prema njemu osjećao, pa mu po redu ispriča i opisa život na ribarenju, dodajući kako mu je svoj tuzi i sjeti izvor u želji da se tamo vrati. Sve mu opet tako pripovjedi da Avendaño, kad se priča primaknu kraju, bijaše spremniji za pohvalu negoli za prijekor one sklonosti. Sve u jedno, razgovor se njihov tako završi da Carriazo pridobi Avendaña za svoj naum i privolje ga da s njime pođe jedno ljeto uživati onakav presretan život kakav mu opisa; tomu se Carriazo silno obradova, jer mu se činilo da je stekao svjedoka u svoju korist, za posvetu nedostojne odluke. Tako se njih dvojica dogovore da sastave i najame novca koliko god mognu, a najbolji način što ga pronađoše bijaše u tome da Avendaño za dva mjeseca pođe u Salamanku, gdje je za svoje zadovoljstvo tri godine učio grčki i latinski (don Juan je naime želio da mu sin nastavi bilo kakve nauke); novcem što bi ga otac dao Avendañu poslužili bi se za svoj naum. U isto vrijeme i Carriazo kaza ocu kako mu je želja poći s Avendañom na nauke u Salamanku. Otac, obradovan, pristade pa ode Avendañovu ocu na dogovor; uglaviše da mladićima urede zajednički stan u Salamanki, sa svim udobnostima, kako se i pristoji njihovim sinovima. Kad dođe vrijeme polasku, očevi opskrbiše sinove novcem i uputiše s njima, da ih nadzire, nekoga odgojitelja, koji više podsjećaše na čestita negoli na pametna čovjeka. Očevi svjetovaše sinove što im je činiti i kako se imaju vladati da bi uznapredovali u kreposti i u naukama, jer krepost i znanje jesu plodovi za kojima svaki đak mora težiti u svome radu i bdjenju, i nastojati da ih ubere, a pogotovo onaj plemenita roda. Sinovi se pokazaše smjerni i poslušni, majke plakahu; pošto od sviju primiše blagoslov, pođoše na put, na vlastitim mazgama, u pratnji dvojice slugu i pod nadzorom onog odgojitelja ili pazitelja, koji je pustio bradu da bi svojoj ulozi dao više ugleda. Kad stigoše u Valladolid, onome što im bijaše pazitelj ili 77

uzgojnik rekoše kako bi se rado dva dana zadržali u ovome gradu da ga razgledaju, jer ga nikad nisu vidjeli ni u njemu bili. On ih ozbiljno i strogo ukori što htjedoše ostati, govoreći im kako se oni što se toliko žure na nauke, kao njih dvojica, nemaju zašto zadržavati ni jednog sata zbog nekih djetinjarija, a pogotovu ne dva čitava dana; savjest bi ga pekla, reče, kad bi to dopustio; stoga neka odmah pođu, jer će drukčije zlo biti. Dovde je dopirala sposobnost gospodina odgojitelja, ili nadziratelja, kako bismo ga radije nazvali. Mladići, koji su već uživali u svojoj žetvi izvukavši četiri stotine zlatnih škuda što ih je nosio njihov nadglednik, zamoliše da ih pusti samo ovaj jedini dan, da odu na vrelo Argalesa, odakle su vodu u ono doba počeli dovoditi u grad velikim i široko zidanim vodovodom. Najposlije, iako s velikom mukom u duši, dopusti im; htio je trošak te noći uštedjeti za Valdeastillas, kako bi u dva dana prevalio osamnaest milja od Valdeastillasa do Salamanke, a ne dvadeset i dvije, koliko je od Valladolida. Ali kako jedno misli dorat, a drugo onaj koji ga sedla, dogodilo se sve drukčije nego što je htio. S jednim slugom izjahaše mladići na svojim dobrim domaćim mazgama, da vide izvor Argalesa, čuven sa svoje starine i svoje izvrsne vode unatoč studencima kao što su Caño Dorado i, s dopuštenjem rečeno, časna Priora, pa Leganitos i nenadmašna Castellana, pred kojima se ima sakriti i Corpa i Pizarra u Manchi.104 Kad stigoše na Argales, Avendaño se odmah maši za torbom na sedlu; sluga pomisli da je posegao za kakvom posudom da pije, no vidje kako mladić izvuče zatvoreno pismo. Avendaño mu reče da smjesta ode u grad i pismo preda odgojitelju, a zatim neka na njih dvojicu čeka na Puerta del Campo, na jednima od gradskih vrata. Sluga posluša, uze list i vrati se u grad, a oni se okrenuše i pođoše. Te noći prenoćiše u Mojadosu, a dva dana zatim u Madridu. Ubrzo nakon toga prodaše mazge na sajmištu: cijena bijaše nekih šest talira, a kupac im isplati tu vrijednost u zlatu, kako i valja. Odjenuše se na seosku: kratak ogrtač, s obje strane otvoren, kratke, naborane kalavre i sive pletene bječve. Našao se starežar, koji je izjutra kupio njihovo ruho, a uvečer ih tako preodjenuo, da ih Glasoviti studenci u ono vrijeme. Caño Dorado (Zlatni žlijeb), Priora (Nadstojnica), Leganitos (Kaloviti) jesu nazivi studenaca u Madridu što se spominju i u Don Quijoteu (II, 22). 104

78

ne bi prepoznala ni mati koja ih je rodila. I tako njih dvojica, lagano odjeveni, kako je Avendaño htio, udariše put Toleda, ad pedem litterae105, bez mačeva, jer je starežar i njih kupio, premda ne pripadahu robi kojom trgovaše. Ostavit ćemo ih sada, nek idu onako veseli i zadovoljni, da pripovjedimo što je uradio odgojitelj kad je od sluge primio pismo, u kojemu pročita ovo: »Vaša milost, gosparu Pedro Alonso, neka se izvoli strpjeti i vratiti u Burgos, gdje će našim roditeljima obznaniti kako smo mi, njihovi sinovi, nakon zrela razmišljanja, a uvidjevši koliko više i bolje plemićima pristaje oružje negoli nauke, odlučili Salamanku zamijeniti Brusselom, a Španjolsku Flandrijom. Četiri stotine škuda uzimamo sa sobom, mazge kanimo prodati. Naš viteški naum i dugi put dovoljno opravdava našu grješku, premda ovo za grješku neće nitko uzeti, ukoliko nije kukavica. Mi, evo, polazimo, a vratit ćemo se kada to bude na volju Svevišnjemu, koji dotle čuvao vašu milost onako kako to mi, vaši nedostojni učenici, od srca želimo. — Dano na izvoru Argalesa, s nogom već u stremenu106 na putu u Flandriju. — Carriazo i Avendaño.« Pedro Alonso zapanji se od čuda kad pročita poslanicu, pa odmah pojuri svojoj torbi; kad je nađe praznu, vidje da je istina ono u pismu, te odmah, na mazgi što mu osta, krenu put Burgosa, da što brže odnese vijest svojim gospodarima, kako bi ovi donijeli odluku i kako bi se našlo puta i načina da se sustignu odmetnuti sinovi. No pisac ove pripovijesti ništa ne kazuje o tome, jer se on, ostavljajući U šaljivom tonu: »pješice«. Puesto ya el pie en el estribo... (»S nogom već u stremenu...«) stih je što ga Cervantes uzima iz narodne pjesme da začini pismo obješenjaka Carriaza i Avendaña. Ta narodna ovako počinje: 105 106

Puesto ya el pie en el estribo, con las ansias de la muerte, señora, aquesta te escribo... »S nogom već u stremenu, S tjeskobama samrtnim, Gospo, ovo ti pišem...« Kasnije će Cervantes, posvećujući grofu od Lemosa svoje posljednje djelo, posegnuti za ovim istim stihom da izrazi svoje predsmrtne tjeskobe, u pismu »dostojnu da ga imaju pred očima svi velikani i umnici svijeta, jedni da nauče biti veliki, a drugi da nauče biti zahvalni« — kako to reče učeni Rios.

79

Pedra Alonsa kako jaše na mazgi, vraća na pripovijedanje zgoda Avendaña i Carriaza pri ulazu u Illescas. Evo što je dalje bilo: Na gradskim vratima susretoše oni dvojicu mazgara, naizgled Andalužana: imahu široke platnene hlače, zobun od dvonitke, duboko izrezan, prsnik od bivolje kože, svijene noževe i mačeve bez prepasača; jedan je, kako se činilo, dolazio iz Sevilje, a drugi tamo išao. Ovaj potonji govoraše prvome: — Da mi gospodari ne odmakoše toliko, još bih se zadržao da te pitam tisuću stvari što bih rad znati, jer si me u čudo stavio kazavši mi da je grof dao objesiti Alonsa Ginésa i onog Riberu, ne dopustivši im priziva. — Dobijesa! — prihvati Seviljanac. — Grof im je podmetnuo nogu i sudio im u svom djelokrugu jer bijahu vojnici, a domogao ih se okolišnim putem, te mu ih redovni sud nije mogao uzeti. Znaj, prijatelju, da je sam Belzebub ušao u grofa Puñonrostra, koji nam prste svoje šake u dušu zariva; sva Sevilja, i na deset milja oko nje, sve je očišćeno od skitnica; u okolici nema ni jednog lopova: svi se grofa boje kao vatre, mada ide glas da će uskoro napustiti dužnost glavara, jer nije za neprestano natezanje s gosparima sa Suda. — Živjeli tisuću godina! — uze riječ onaj što je išao u Sevilju. — Oni su roditelji bijednicima i zaštitnici nesretnicima. Koliki su jadnici otišli pod zemlju samo zbog bijesa kakva samovlasna suca, kakva slabo obaviještena ili pristrana corregidora107. Sto očiju više vide negoli dva oka; otrov nepravde ne zahvaća tako brzo mnoga srca, kao što obuzme jedno jedino... — Prometnuo si se u propovjednika — priklopi onaj iz Sevilje — a kako si oduljio, nećeš lako završiti; ne mogu te čekati. Večeras nemoj navraćati u svoje svratište, nego pođi u krčmu Seviljancu, da vidiš najljepšu sudoperu za koju se zna; Marinilla iz svratišta Tejada rugoba je prema njoj; tek toliko ti velim: kola glas da corregidorov sin luduje za njom; jedan od mojih gospodara, koji tamo ide, zaklinje se da će na povratku u Andaluziju dva mjeseca ostati u Toledu, u onome svratištu, da se sit nagleda ljepotice. Jednom je u šali uštipnuh za obraz, a ona mi uzvrati dobrom pljuskom; ne možeš 107 Corregidor, poglavar koji je na svome području vršio upravnu vlast i sudovanje, dakle bio neka vrsta upravnog suca.

80

joj prići, kao da je od mramora; jogunasta je poput snaše iz Sayaga108, ljuta kao kopriva. Lice joj je lijepo, uskršnje, obrazi kao mlado ljeto: na jednom je sunce, na drugome mjesec; jedan je od ruža, drugi od karanfila, a po njima ljiljani i jasmini.109 Velim ti samo, pogledaj je pa ćeš vidjeti da ti ne rekoh ništa od onog što bih ti mogao kazati o njezinoj ljepoti. Darivao bih je s dvije svoje sive mazge, znaš ih, da mi je daju za ženu; ali znam da mi je neće dati, jer je ona dragulj za kakva kanonika ili grofa. I opet ti velim, sâm ćeš se ondje uvjeriti. A sad te ostavljam. Zbogom. Oprostiše se goniči što svojim čavrljanjem izazvaše muk u dvojice prijatelja koji ih slušahu, a poglavito u Avendaña, kojega mazgarev opis sudoperine ljepote ponese silnom željom da je vidi. Ta se želja javila i u Carriaza, ali ne toliko da mu ne bi bilo važnije stići na lov na tune negoli se zadržati da vidi egipatske piramide ili koje drugo od sedam svjetskih čuda, ili svih sedam zajedno. Ponavljali su riječi dvojice goniča i oponašali njihovo držanje i njihove kretnje, pa u toj zabavi prevalili put do Toleda. Kad stigoše u grad, Carriazo, koji je već bio u Toledu, uze pokazivati put, i tako napokon, spustivši se niz obronak Sangre de Cristo110, izbiše pred Seviljančevo svratište, ali zbog odjeće ne smjedoše unutra. Premda se već smrklo i premda je Carriazo navaljivao da pođu nekamo drugdje prenoćiti, Avendaño se nije dao nagovoriti i maknuti od onih vrata, sveudilj čekajući ne bi li se slučajno ukazala toli slavljena sudopera. Već se i zanoćilo, a sudopera se ne pojavi. Carriazo bivaše sve očajniji, a onaj drugi bijaše potpuno miran. Da bi udovoljio želji, a uz izgovor da upita za neke gospare iz Burgosa što su išli u Sevilju, Avendaño zakorači u samo dvorište, pa tek što uđe, vidje kako iz dvorane prema dvorištu izlazi djevojka od kojih petnaest godina, odjevena na seosku, s 108 Sayago, kraj u zapadnom dijelu Španjolske, uz granicu s Portugalom, jugozapadno od grada Zamore. Žitelji ovoga kraja nisu slovili kao osobito pitomi, a na njihov loš govor nišani Sancho, ne dajući da mu gospodar svaki čas ispravlja riječi (Don Quijote, II, 19). 109 Ovakve su usporedbe česte i u španjolskim i u našim narodnim pjesmama. Ovaj mazgar, čovjek iz puka, govori kao i kozar u Don Quijoteu (I, 12). 110 Toledo je smješten na brijegu s više vrhova, nad obalom Taja. Toledske su ulice, prema tome, većinom neravne i strme, pa stoga ispred svoga naziva umjesto calle (ulica) imaju cuesta ili costanilla (strmen, strma ulica, nagib, strana, obronak).

81

upaljenom svijećom u svijećnjaku. Nije Avendaño svrnuo pogleda ni na odjeću ni na nošnju, nego se zagledao u njezino lice, a ovo mu se učini kao anđeosko. Zinuo je koliko se zadivio njezinom ljepotom, ne mogavši je ma što upitati: toliko bijaše ushićen i očaran. Videći pred sobom ovog čovjeka, djevojka ga upita: — Što tražite, brate? Niste li možda sluga kojega gosta u ovoj kući? — Nisam ničiji doli vaš sluga — uzvrati Avendaño uzbuđen i smeten. Vidjevši gdje joj onako odgovara, djevojka mu otpovrnu: — Ta idite s Bogom. Što će sluge nama koji i sami služimo? Zatim pozva gospodara i kaza mu: — Pogledajte, gospodaru, što traži ovaj mladić. Gospodar iziđe i upita ga, a on reče da traži neke gospare iz Burgosa što idu u Sevilju; s njima je i njegov gospodar, koji ga je poslao naprijed u Alcalá de Henares, da mu obavi važan posao, da zatim ode u Toledo i pričeka ga u Seviljanca, gdje kani odsjesti; gospodar će mu, kako misli, stići još noćas, najkasnije sutra. Avendaño je svoju laž tako podmazao da ju je krčmar primio pod gotovo i kazao mu: — Ostanite, prijatelju, u svratištu; možete ovdje pričekati gospodara. — Veoma sam vam zahvalan — oduševi se Avendaño. — Neka vaša milost naloži da mi daju sobu za dvojicu, za me i za mog druga, koji dolazi sa mnom, a vani me čeka; novaca imamo, možemo platiti kao i ostali. — U dobar čas — odvrati krčmar, a zatim će, obraćajući se djevojci: — Kostančice, kaži Argüelli da ovu dvojicu momaka odvede u sobu na uglu i da im prostre čiste plahte. — Hoću, gospodine — odgovori Costanza (tako se djevojka zvala), pokloni se gospodaru i nestade. Njezin odlazak bijaše Avendañu ono što je putniku zalaz sunca i spuštanje tamne i mrkle noći; ipak iziđe da drugu javi što je vidio i uglavio. Carriazo po tisući znakova prepozna da mu je prijatelja smjerila ljubavna boljetica, ali mu ne htjede ništa reći dok ne vidi zaslužuje li to sam uzrok koji izazivaše neobične pohvale i pretjerivanja kojima je Avendaño veličao Costanzinu ljepotu i do 82

nebesa je uznosio. Uđoše u svratište. Argüella, žena svojih četrdeset i pet godina, koja je vodila nadzor nad posteljama i pazila na red po sobama, odvede ih u sobu što se ne činjaše određenom ni za gospare ni za sluge, nego za ljude što bi mogli biti nekako po sredini. Zatražiše večeru, a Argüella im odgovori kako u ovome svratištu ne drže jela, već samo kuhaju i priređuju što gosti vani kupe i donesu, no da u blizini ima gostionicâ i svratištâ, kamo slobodno mogu poći da večeraju po želji.111 Poslušaše njezin savjet i uputiše se u krčmu, gdje je Carriazo večerao što mu dadoše, a Avendaño ono što je sam nosio, to jest misli i snove. Carriazo se čudio što mu je u prijatelja tako slab ili gotovo nikakav tek; da sazna što to onaj u sebi prebire, reći će mu na povratku u svratište: — Valja nam sutra uraniti, da se dohvatimo Orgaza prije nego što sunce pripeče. — Nisam za to — odvrnu Avendaño — prije polaska rad bih pogledati što je u ovome gradu na glasu, na priliku Sagrario, Juanelovo remekdjelo, pogled što puca s visina Sv. Augustina, Kraljevski vrt i Vegu.112 — Pa dobro — opet će Carriazo — sve se to može vidjeti u dva dana. — Htio bih zapravo sve polako razgledati; ta ne idemo u Rim da ulovimo kakvu prebendu. — Gle, gle — reći će Carriazo — dajem glavu, ako ti nije milije ostati u Toledu negoli nastaviti naše započeto hodočašće. — Priznajem — kaza Avendaño; — upravo mi je nemoguće odvojiti se i ne gledati lice ove djevojke, kao što je nemoguće na nebo bez dobrih djela. — Krasne li pohvale — preuze Carriazo — i dostojne li odluke za tako plemenitu dušu kao što je tvoja. Kako li jednome don 111 Kao što se vidi, u ondašnjim svratištima ne bijahu baš osobito ljubazni sa zakašnjelim gostima. 112 Vega (riječ baskijskog porijekla) označava plodnu nizinu, ravnicu. Artificio de Juanelo jest naprava što ju je 1565. sagradio Talijan Giovannino (Juanelo) Turriano za opskrbu Toleda vodom iz rijeke Tajo. Sagrario u Toledu, jednako kao i Chancilleria u Granadi, divan je spomenik baroknih početaka u španjolskom graditeljstvu, s kraja 16. stoljeća. Sagrario, zapravo Capilla de la Virgen del Sagrario, jest kvadratna, ravnom kupolom nadsvođena kapela, jedna od dogradnji i prinova toledskoj katedrali, što ih je između 1595. i 1616. izveo Nicolas Vergara mlađi.

83

Tomásu de Avendañu, sinu don Juana de Avendaña, plemiću najbolje krvi, mladu i bogatu kako se samo poželjeti može, a pametnu da mu se čovjek divi — kako li mu pristaje da se zaljubi i gubi glavu za sudoperom što služi u Seviljančevu svratištu! — I meni je — prihvati Avendaño — isto tako čudno zamisliti jednoga don Diega de Carriaza, čiji je otac plemić i vitez reda Alcántara113, mladića koji tek što nije naslijedio oca i sva njegova plemićka dobra, mladog plemića divna duhom i tijelom, čudno mi je, velim, zamisliti čovjeka ovakvih plemenitih osobina a zaljubljena — što mislite u koga? U kraljicu Ginevru?114 Ne, brajko, nego u lov na tune, u ribarenje u Zahari, što je po mome sudu ružnije od kušnje svetog Antuna. — Sad smo se izravnali prijatelju — priklopi Carriazo: — ubio si me oštricom kojom te ranih. Neka na tom ostane naša prepirka, a sad pođimo spavati. Kad svane, Bog će pomoći. — Čuj, Carriazo, još nisi vidio Costanzu; kad je budeš vidio, možeš me izgrditi koliko hoćeš. — Već vidim kako će se to završiti — odmahnu Carriazo. — Kako? — upitat će Avendaño. — Tako što ću ja otići na svoj ribolov, a ti ćeš ostati sa svojom sudoperom. — Neću biti takve sreće — izusti Avendaño. — Ni ja tako lud — uzvrati Carriazo — da se zbog tvoga lošeg odreknem svoga dobrog ukusa. Tako stigoše u svratište, gdje pol noći provedoše u sličnu razgovoru. Moglo je, kako im se činilo, proći nešto više od jednog sata što su spavali, kadli ih probudi zvuk mnogih svirala što odzvanjahu ulicom. Sjedoše na postelji, pažljivo poslušaše, a Carriazo prozbori: — Kladim se da je već dan; bit će da je svetkovina u samostanu

113 Orden de Alcántara, vjersko-vojnički viteški red, utemeljen 1156. Naziv dobio po istoimenom gradu na Taju, a grad opet po Trajanovu mostu (arapski: alqantara(t) — most). 114 Kraljica Ginevra (Guenevere, Guinevere), žena legendarnoga britanskog kralja Artura (Arthura), osnivača reda Vitezova od Okruglog stola i junaka viteških romana tzv. bretonskog ciklusa. Djela iz ovog ciklusa prevodila su se i na španjolski, a obuhvaćaju i povijest ljubavi između Lancelota (španjolski: Lanzarote) i kraljice Ginevre. Spominje se u Don Quijoteu (I, 13 i II, 23).

84

Naše Gospe od Carmena, tu u blizini, pa otud svirale115. — Nije — uzvrati Avendaño; — nismo toliko spavali da bi se već moglo razdaniti. Dok tako nagađahu, začu se kucanje na vratima njihove sobe; upitaše tko je, a iza vrata im odgovorrše: — Momci, ako želite čuti dobru glazbu, ustajte i dođite na rešetku što gleda na ulicu, u sobi nasuprot vašoj, jer u njoj nikog nema. Ustadoše, a kad otvoriše vrata, ne nađoše nikog, pa ne znadoše tko ih je pozvao. Kako čuše zvuk harfe, vidješe da se zaista radi o glazbi, pa onako u košuljama pohitaše u dvoranu, gdje već uz rešetku stajahu trojica ili četvorica gostiju; nađoše mjesta, a malo zatim uza zvuk harfe i gitare čuše krasan glas kako pjeva ovaj sonet, što ga Avendaño nikad neće zaboraviti: Smjernosti sama, jedna u divoti, I nad neba sjaj krasota ti stiže, Kom priroda se uznosi i diže Te sebe u toj natkrili miloti. Tek riječ kada ti, smijeh il' pjesmu čuje, Gnjev ti vidi il' blagost neizmjernu — Umilja tvog priliku toli smjernu — Duša ushitom čari rajske snuje. Još cijelim dalje svijetom da se ori Vrlina tvoja, slava i divota, Krâs taj bez premca svuda da se glasi — Služiti nemoj, tebe neka dvori Svaki kog ova ponese ljepota, Te gleda krunu gdje ti čelo krasi. Nije trebalo da im itko kaže kako je ova glazba namijenjena Costanzi, jer je to sasvim jasno pokazao sonet, što je Avendañu tako 115

Chirimías jesu starinske drvene svirale, poput klarineta. Upotrebljavale su se u svečanim zgodama, pa stoga Carriazo misli da je svetkovina kad ih čuje. Ove svirale pozdravljaju Sancha u palači na Baratariji (Don Quijote, II, 47).

85

zazvonio u ušima te bi, samo da ga ne čuje, više volio da se gluh rodio i takav ostao za čitava života, što mu se evo zagorči mukama onih kojima je oštra strijela ljubomore srce smjerila. A najgore bijaše što nije znao na koga je mogao ili morao biti ljubomoran. Jedan od onih što bijahu na rešetki naskoro ga riješi te dvojbe rekavši: — Jest lud ovaj corregidorov sin kad ovako dolazi s podoknicom sudoperi; zaista, ona je jedna između najljepših djevojaka što ih vidjeh, a vidjeh mnoge, ali joj zato ipak ne bi trebao tako javno udvarati. Nato neki drugi slušatelj s rešetke nadoveza: — Zbilja, sasvim pouzdano čuh gdje kažu kako se ona na to i ne osvrće; kao da ga i nema; Izradim se da je ona sada u duboku snu, iza gospodaričine postelje, ne mareći ni za glazbu ni za pjesmu. — Istina je — priklopi treći — ne možeš zamisliti poštenije djevojke; valja se diviti kako se njoj, usred kuće s ovoliko vreve, gdje svaki dan susreće nove ljude i gdje ide po svim sobama, ne zna ni za najmanju grješku. Kad ovo ču, Avendaño oživje, vrati mu se dah, da bi mogao čuti mnoge druge pjesme što su ih uza zvuke različitih glazbala pjevali pjevači i izvodili glazbenici, sve namijenjene Costanzi, koja, kako reče onaj gost, mirno i bezbrižno spavaše. Kako se svanjivalo, glazbenici se pozdraviše frulama i raziđoše, a Avendaño i Carriazo vratiše se u svoju sobu da do jutra nastave počinak — tko može. Ujutro obojica ustadoše, dakako obojica sa željom da vide Costanzu, samo što u jednog želju poticaše radoznalost, a u drugoga zaljubljenost; obje želje ispuni Costanza pojavivši se iz sobe svojih gospodara toli lijepa, te obadvojica moradoše priznati da su sve pohvale što ih je izgovorio onaj mazgar premale i daleke od svakog pretjerivanja: nad dugom joj suknjom oplećak ili ječerma od zelena sukna, opšivena istom tkaninom, niska, da se uz vrat vide nabori visoka ovratnika na košulji, s rubom što bijaše izvezen crnom svilom; ogrlica sa zvjezdicama od crna gagata ovila se oko dijela ubjelna stupa: ni ubjel nije bjelji od njezina vrata; opasala se po franjevački, a zdesna joj o pripasu povelik svežanj ključeva; nije nosila papuča, nego crvene postole dvostruka potplata, s bječvama koje, onim krajičkom što provirivaše ispod duge suknje, pokazivahu 86

istu boju; kosu je proplela bijelim svilenim upletnjacima, a duge joj pletenice padahu niz leđa preko pasa; kosa joj bijaše na prijelazu iz kestenjaste u plavu, tako čista, jednaka i lijepo počešljana, da joj nije bila ravna nijedna kosa, ma bila od samih zlatnih uvojaka; na ušima joj staklene kruškolike naušnice kao dva bisera; kosa samoj sebi bijaše prijevjes i koprena. Kad iziđe iz sobe, prekriži se i pobožno i skrušeno pokloni pred slikom Gospinom što je visjela na zidu spram dvorišta; kad podiže oči, vidje njih dvojicu kako je promatraju, pa tek što ih ugleda, povuče se i vrati u sobu, odakle uze zvati Argüellu da ustane. Valja još reći kakvom se Carriazu učinila ljepota Costanzina, jer nam je znano što je o njoj mislio Avendaño kad ju je već prvi put vidio. Kazat ćemo kratko: Carriazu se svidjela koliko i njegovu drugu, samo što se u nju manje zagledao, toliko manje da više nije htio zanoćiti u svratištu, nego se odmah otisnuti na svoje ribarenje. Uto na Costanzino dozivanje iziđe na hodnik Argüella s dvjema drugim kršnim sluškinjama, za koje vele da su Galješkinje 116, tolike bijahu potrebne, jer mnogo svijeta odsjeda u Seviljančevu svratištu, jednome od najboljih i najposjećenijih u Toledu. I sluge gostiju dođoše po zob117; iziđe gospodar da im je navadi i svakome izmjeri, a pritom proklinjaše sluškinje što je zbog njih otišao momak koji je taj posao izvrsno obavljao, odmjeravajući tako točno da se, veli, nije gubilo ni jedno zrnce. Avendaño, koji ovo ču, odmah mu se u riječ uteče: — Nemojte se mučiti, gospodine krčmaru; dajte mi tu knjigu s računima; uredno ću je voditi, koliko ovdje moradnem ostati, i tako dijeliti zob i slamu što budu tražili da nećete žaliti za momkom koji je otišao. — Baš vam hvala, momče — odgovori krčmar — jer zbilja ne mogu i na ovo stići; imam još mnogo posla vani; hodite ovamo, dat ću vam knjigu; dobro pazite, jer su ovi mazgari đavolji sinovi: smahnu vam varićâk zobi bez ikakva stida, gore nego da je slama. Avendaño ode na dvorište, zabije nos u knjigu i počne naveliko dijeliti zob, unoseći onu odmjerenu tako pomno u knjigu da krčmar, koji ga je gledao, bijaše toliko zadovoljan te mu reče: Gallega, Galježanka, žena iz pokrajine Galicije u sjeverozapadnoj Španjolskoj. 117 Zapravo: »ječam«, jer u Španjolskoj ječmom hrane konje i mazge. 116

87

— Dao Bog te vam gospodar nikad i ne došao, a vi poželjeli ostati u ovoj kući; kunem vam se, druga bi vam ptica pjevala; momak što je od mene otišao, došao je kao gladna godina i sav poderan, bit će tome sad osam mjeseci, a odnio je sa sobom dva krasna nova odijela i otišao ugojen kao vidra. Valja vam znati, sinko moj, da ovdje kaplje i drugo osim plaće. — Kad bih ostao — uzvrati Avendaño — ne bih mnogo gledao na dobit, nego bih se svačim zadovoljio, samo da ostanem u ovome gradu, jer mi kažu da je ponajbolji u Španjolskoj. — U najmanju je ruku jedan od najboljih i najbogatijih u zemlji — priklopi krčmar — nu, još bi nam nešto trebalo: nema tko nositi vodu s rijeke, jer mi je otišao i drugi momak, vodonoša; imam izvrsna magarca, na kojemu je onaj momak donosio vodu i tako mi punio zemljanike da mi je kuću pretvarao u jezero; jedan od razloga što mazgari vole dovoditi svoje gospodare ovamo, u tome je što ovdje uvijek nalaze obilje vode, pa ne moraju životinje voditi na rijeku, nego ih ovdje napajaju na velikim zemljanicima. Sve je to slušao Carriazo; videći kako se Avendaño smjestio i zaposlio u kući, nije htio da bude neizvjesnosti; misleći na veselje što će ga prirediti Avendañu slijedeći ga u domišljatosti, reče svratištaru: — Ovamo magarca, gospodine krčmaru; umjet ću ga opremiti i tovariti, baš kao što moj drug umije svoju robu bilježiti u knjigu. — Tako je — dočeka Avendaño — moj prijatelj Lope, Asturijanac, znat će biti vodonoša, upravo kneževski, jamčim za njega. Argüella, koja je s hodnika pažljivo pratila sav ovaj razgovor, čuvši kako Avendaño veli da jamči za svog druga, nato propiskuta: — Kažite mi, vajna poštenjačino, tko će za vas jamčiti; čini mi se da je više vama potreban jamac negoli da vi jamčite. — Šuti, Argüello — uzvrati krčmar — ne miješaj se gdje te ne zovu; ja jamčim za obojicu, a teško vama djevojkama budete li štogod započinjale s momcima, jer mi zbog vas svi odlaze. — Što, što? — priklopi druga djevojka — zar ovi momci ostaju u kući? Vjere mi, kad bih s njima putovala, ni svoga im vinskog mijeha ne bih povjerila. — Ostavite se šale, gospo Galješkinjo — dobaci krčmar — bavite se vi svojim poslom, a momke pustite na miru, jer ću vas izlupati. 88

— Baš su mi dragulji za kojima bi se čovjek polakomio — nadoveza Galješkinja. — Zar me gospodar vidio da se toliko zabavljam s momcima, u kući ili izvan kuće, da tako zlo misli o meni? Oni su lupeži, odlaze kad im se prohtije, a mi im za to ne dajemo nikakva povoda; lijepe li mi čeljadi s kojekakvim prohtjevima! Lupeži okrenu leđa gospodarima kad ovi to najmanje očekuju. — Mnogo pričate, sestro Galješkinjo — srdnu se gospodar; — zaklopite usta, pa na posao! Međuto je Carriazo već opremio magarca, vinuo se na nj jednim skokom i uputio se na rijeku, uvelike obveselivši Avendaña tom svojom odlukom. Tako je, eto, Avendaño postao u svratištu slugom pod imenom Tomás Pedro (kaza da se tako zove), a Carriazo se kao Lope Asturijanac prometnuo u vodonošu; izvršiše se dakle preobražaji vrijedni da se stave uz bok preobražajima nosatog pjesnika 118. Tek što je Argüella razabrala da će njih dvojica ostati u kući, odmah izabra Asturijanca i proglasi ga svojim, odlučivši ga obasuti takvom pažnjom da će se, bio po naravi ne znam kako opor i povučen, smekšati kao rukavica. To isto reče gizdava Galješkinja za Avendaña; kako njih dvije svojim drugovanjem i stanovanjem u istoj sobi bijahu prisne drúge, odmah jedna drugoj otkrije svoju ljubavnu odluku, pa naume još iste noći početi osvajanje svojih ravnodušnih odabranika. Prije svega nađoše potrebnim od njih tražiti da ne budu ljubomorni na ono što budu vidjeli da one čine, jer sluškinje teško mogu biti darežljive prema momcima u kući ako štogod ne uberu od onih izvan kuće. »Šutite, braćo, govorahu one (kao da su oni tu otprije i kao da su momci već njihovi); šutite i zažmirite; pustite da u def udara tko zna, a kolo nek vodi tko se razumije, pa neće biti dvojice kanonika bolje dočekivanih nego što ćete biti dočekani vas dvojica koje će nagraditi ove vaše službenice.« Dok su Galješkinja i Argüella izmjenjivale ovakve i druge misli na ovu priliku, dotle se naš dobri Lope Asturijanac spuštao prema rijeci, stranom što je zovu Carmen, premišljajući o svom 118

Ovdje Cervantes nišani na Publija Ovidija Nasona, pisca Metamorfoza.

89

ribolovu i o brzoj promjeni svoga zvanja, pa tako, bilo zbog ovog ili što je sudbina odredila, na uzanu prolazu niz brijeg susretne nekog vodonošu s magarcem, što je natovaren uzlazio uza stranu; kako je Asturijančev sivac sa svojim jahačem išao nizbrdo, a nije bio ubijen poslom, nego jak i čio, tako je snažno udario u onoga umornog i mršavog magarca što se uspinjao, da ga je prevalio. Razbili se zemljanici, prolila se voda, a stari vodonoša, gnjevan i bijesan s ove nesreće, nasrnu na novog vodonošu, koji je još jahao; prije nego što se ovaj snašao i uspio sjahati, izdeveta ga onaj i odbroja mu batinom dvanaestak udaraca, za koje se nikako ne bi moglo reći da su Asturijancu prijali. Lope najposlije sjaha, no tako bijesan da se bacio na svog neprijatelja, spopao ga objema rukama za gušu, oborio ga na tlo i glavom mu tresnuo o kamen da se raspukla, a tolika krv potekla, te Lope pomisli da je čovjeka usmrtio. Mnogi drugi vodonoše što se ondje nađoše, vidjevši nesreću svoga druga, okomiše se na Asturijanca, čvrsto ga pograbiše i povikaše: »Oružnici! Upomoć! Ovaj vodonoša ubi čovjeka!« Vičući tako, udarahu ga šakama i batinama. Ostali pritekoše u pomoć onome što je pao te vidješe da mu je glava prsla i da gotovo bijaše na izdisaju. Pođe povik od usta do usta i tako uzbrijeg sve do trga Carmen, gdje dođe do usiju redarstvenika, koji s dvojicom oružnika poletje što su ga noge nosile i stiže na mjesto tučnjave baš u času kad su jedni ranjenika prebacili preko njegova magarca, drugi ščepali Asturijančeva sivca, a više od dvadeset vodonoša opkolilo Lopea, ne dajući mu ni da se makne; pljuštile su po njem šake i batine ovih osvetnika tuđe uvrede, i tako ga udarahu pod rebra te se više valjalo bojati za njegov negoli za ranjenikov život. Stiže redarstvenik, odvoji svjetinu, predade Asturijanca svojim oružnicima, potjera pred sobom njegova magarca i onog s ranjenikom, pa tako s njima udari put zatvora; oko njega se natiskalo toliko svijeta i toliko djece da je jedva krčio put kroz ulice. Na žamor svjetine Tomás Pedro i njegov gospodar iziđoše pred kućna vrata, da vide otkud tolika buka, pa otkriše kako među dvojicom oružnika stupa Asturijanac, lica i usta oblivenih krvlju; krčmar se odmah obazre za svojim magarcem i vidje kako ga vodi treći oružnik, koji im se putem pridružio; upita za uzrok te pratnje u zatvor, na što mu ispričaše cio događaj; žao mu bi sivca, bojao se da će ga izgubiti ili da će u najmanju ruku na njegovo izbavljenje utrošiti više nego što sivac vrijedi. 90

Tomás Pedro pođe za drugom, ali mu ne dadoše ni do njega ni da s njim progovori: tolika bijaše gomila između njih i tolika opreznost oružnika i redarstvenika koji su ga vodili. Tomás ga ipak ne ostavi, dok ne vidje kako ga stavljaju u zatvor, u ćeliju, s objema nogama u okovima. Ranjenika odvedoše u bolnicu, kamo pođe i Tomás, da vidi kako ga povezuju; vidje da je povreda opasna, i to jako, a ču to i od vidara. Redarstvenik je svojoj kući poveo oba magarca i uz to uzeo onih pet srebrnjaka po osam reala što su ih oružnici oduzeli Asturijancu. Tomás se zbunjen i tužan vrati u svratište, gdje još potištenijeg nađe svoga gospodara, kojemu kaza što bijaše s drugom, u kakvoj je smrtnoj opasnosti ranjenik i kamo ode magarac; još mu reče kako mu se na nesreću nadovezala nevolja ne manje neugodna: susreo ga putem dobar prijatelj njegova gospodara i kazao mu kako je ovaj, da brže stigne i da uštedi dvije milje puta, iz Madrida udario preko Aceke, a večeras će u Orgaz na konak; taj mu je prijatelj predao od gospodara dvanaest talira s porukom da ode u Sevilju, gdje će naći gospodara. — Ne mogu to učiniti — nastavi Tomás — jer nije pravo prijatelja i druga ostaviti u zatvoru i u tolikoj opasnosti; ovaj put moći ću se ispričati, to više što mi je gospodar toliko dobar i plemenit te će mi oprostiti svaki propust što ga prema njemu učinim kad se radi o tome da ne ostavim prijatelja u nevolji. A vaša milost, gospodaru, neka bude dobra i uzme ovaj novac, da bi mogla u ovome slučaju priskočiti i pomoći. Kad se novac potroši, pisat ću svome gospodaru što je i kako je; znam da će mi poslati dovoljno novca da se izvučemo iz svake opasnosti. Svratištar izbulji oči, veseo što vidje gdje mu se dijelom nadoknađuje gubitak magarca; uze novac i poče tješiti Tomása, govoreći mu kako u Toledu poznaje osobe takva ugleda da na sudu mnogo vrijede, a među ovima poglavito neku duvnu, rođakinju corregidora, koji je pred njom ovako malen; pralja iz samostana one utjecajne duvne ima kćer, a ta je velika prijateljica sa sestrom nekog fratra, koji je opet dobar znanac i prijatelj ispovjednika one duvne; a eto ta pralja pere rublje i u svratištu... ona bi mogla zamoliti svoju kćer, a zamolit će je sasvim pouzdano, da govori sa sestrom onog fratra, sestra s bratom, brat s ispovjednikom, ispovjednik s duvnom, a ova će biti dobra te će, sasvim lako, dati pisamce za corregidora i u njem ga toplo zamoliti da se zauzme za Tomásov slučaj, pa će se 91

bez sumnje moći očekivati dobar ishod, a sve to uz uvjet da vodonoša ne umre i da ne ponestane maziva da se podmažu sve sluge pravde, jer ako ih ne podmažeš, škripe gore od volujskih kola. Na veselje Tomásu bijahu te krčmareve ljubazne ponude sa zagovorom, a pogotovo oni beskrajni i zakučasti putovi njegova utjecaja; premda je znao da ih je krčmar izrekao više iz lukavosti negoli bezazlenosti, ipak mu je zahvalio na dobroj volji i dao novac, obećavajući mu još više, jer se uzdao u svoga gospodara, kako mu je već rekao. Kad je Argüella čula da je njezin novi miljenik u lancima, odmah je pohrlila u zatvor da mu jela odnese; nisu je pustili da ga vidi, pa se stoga vratila veoma tužna i zlovoljna, ali zato nije odustala od svoga vrlog nauma. Najposlije, ranjenik nakon četrnaest dana bijaše izvan opasnosti, a nakon dvadeset izjavi vidar da je potpuno ozdravio. Tomás je za to vrijeme upriličio kao da mu je iz Sevilje stiglo pedeset talira, te ih je, vadeći ih iz njedara, predao krčmaru s tobožnjim pismima i zapiskom svoga gospodara; kako svratištaru ne bje mnogo stalo do toga da ispituje vjerodostojnost onog dopisivanja, uze novac, kojem se veoma obradovao, jer bijaše od samih zlatnika. Za šest dukata ranjenik je odustao od tužbe; Lope bijaše osuđen na deset dukata, na gubitak magarca i na plaćanje troškova. Izišao je iz zatvora, ali nije htio ostati s drúgom, navodeći kako mu je, dok bijaše u zatvoru, dolazila Argüella i salijetala ga ljubavnim ponudama, a to je njemu toliko odurno i odvratno, te bi radije da ga objese negoli da udovolji želji tako pokvarene ženske; kako je njegov prijatelj odlučio ostati pri svom naumu, nakan je kupiti magarca i obavljati posao vodonoše, sve dok budu u Toledu; pod tim je plaštem siguran da ga neće uhvatiti kao skitnicu i voditi pred sud; s jednim jedinim tovarom vode moći će, veli, cio dan po miloj volji lunjati gradom uzduž i poprijeko i tako zjake prodavati. — Prije ćeš se ti okretati za ljepojkama negoli zijati, jer ovaj grad slovi kao mjesto gdje žene imaju najviše duha u čitavoj Španjolskoj; kažu da im ljepota ide ukorak s umom; ako ne vjeruješ, pogledaj Costanzu: viškom njezine ljepote mogle bi se obogatiti ne samo ljepojke ovoga grada, nego i cijelog svijeta. — Lakše, gospodine Tomáse — uzvrati Lope; — hajde da polako vidimo te pohvale gospođi sudoperi, ako nećete da vas 92

smatram i krivovjercem, kao što vas držim ludim. — Sudoperom si nazvao Costanzu, brate Lope. — izusti Tomás. — Bog ti ovo oprostio i priveo te pravoj spoznaji tvoje zablude. — A zar nije sudopera? — priklopi Asturijanac. — Dosad ne vidjeh da opra i prvi tanjur. — Ništa ne mari što je ne vidje da opra prvi, kad si je vidio gdje pere drugi, pa i stoti. — Velim ti, brate — prihvati Tomás — da ona ne pere niti se u ino razumije doli u svoj ručni rad, a uza nj još čuva srebrni pribor, u kući ga mnogo ima. — Zašto je onda — upitat će Lope — u cijelom gradu zovu dičnom sudoperom, ako ne pere? Zacijelo zato što čisti srebro, a ne glinene lonce. Ali manimo se toga, Tomáse; nego reci mi: kakve su ti nade? — Očajavam — odgovori Tomás — jer za sve vrijeme što si bio u zatvoru, nisam joj mogao ni riječi kazati; na sve što joj gosti vele, ona odgovara samo obaranjem pogleda, a usta i ne otvara; takvo je u nje poštenje i takva čednost da svojom smjernosti osvaja koliko i ljepotom. Smažem strpljenja, znajući da corregidorov sin, ponosit i dobrano smion mladić, umire za njom i glazbom je doziva; malo koja noć prođe a da joj ne dolazi s glazbenicima i da joj otvoreno ne udvara, spominjući je u pjesmi, hvaleći je i veličajući; ona pak i ne sluša; od večeri pa do jutra ne izlazi iz gospodaričine sobe; to je štit što oštroj strijeli ljubomore ne da da mi srce probode. — Pa što kaniš učiniti da makneš te nesavladive zapreke u osvajanju ove Porcije, ove Minerve, ove nove Penelope119, što te u liku djevojke i sudopere očarava, lomi i hrabrost ti oduzima? — Možeš mi se rugati kako te volja, prijatelju Lope, ali znam da sam se zagledao u najljepše lice što ga je priroda mogla stvoriti, i u poštenje kojemu u svijetu nema usporedbe. Costanza joj je ime, a ne Porcia, Minerva ili Penelopa; služi u svratištu, ne da se poreći, no što mogu kad mi se čini da me sudba tajanstvenom snagom tjera, a razbor mi jasnim dokazima određuje da je obožavam. I eto, prijatelju, ne znam čime bih ti opisao kako mi ljubav uznosi i uzdiže 119 Porcia, Minerva, Penelopa — često ponavljana imena iz klasike. Porcia, Brutova žena, ubila se kad je čula za muževu smrt; Minerva, božica iz rimske mitologije; Penelopa, po mitologiji grčkoj, žena Odisejeva; odolijevala proscima ostajući vjerna mužu koji je otišao u Trojanski rat.

93

jednostavno biće ove sudopere, kako je ti zoveš, te ju, videći je, ne vidim i poznajući je, ne prepoznajem; ne mogu se, premda nastojim, ni za časak zaustaviti, ako se tako može reći, na njezinu nisku položaju, jer mi ovu misao odmah briše njezina ljepota i ljupkost, njezina sabranost, njezino poštenje i povučenost, i uvjerava me da se pod onom oporom korom krije dragocjen zaklad, blago velike vrijednosti. Naposljetku, bilo kako mu drago, ja je volim, ne onom običnom ljubavi kojom sam druge volio, nego tako čistom, što neće ino doli da služi i uznastoji steći njezinu ljubav u poštenoj sklonosti, kakvu moja jednako časna odanost zaslužuje. Sad Lope uze uzvikivati ovako govoreći: — O, platonska ljubavi! O, dična sudopero! O, presretno naše doba, u kojem vidimo kako ljubav očarava bez primisli, kako vrlina budi plamen u srcu, a ne sažiže ga, kako ljupkost veseli, a ne potiče, i kako niskost položaja obvezuje i primorava da je podignu iznad točka one što se Fortunom zove! O, siromašne moje tune što ćete provesti ovu godinu bez svoga obožavatelja koji vam je nadasve odan! Ali ću to drugog ljeta tako ispraviti da se nećete na me požaliti, o predvoditelji mojih željkovanih ribolova! Nato mu Tomás uzvrati: — Vidim, Asturijanče, kako mi se otvoreno rugaš. Možeš poći na svoj ribolov, bilo ti sretno; ja ostajem ovdje, pa ćeš me naći kad se vratiš; želiš li ponijeti svoj dio novca, odmah ću ti ga dati pa pođi s mirom; svaki od nas nek udari stazom kojom će ga njegova sudbina voditi. — Mišljah da si pametniji — uze riječ Lope; — zar ne vidiš da se šalim? Kako znam da ozbiljno zboriš, ozbiljno ću ti i pomoći u svemu što ti se svidi. Samo te jedno molim zauzvrat za mnoga djela što ću ih u tvojoj službi učiniti: ne dovodi me u priliku da me Argüella salijeće i da me progoni svojim ljubavnim ponudama, jer ću radije razmetnuti prijateljstvo s tobom negoli doći u opasnost da steknem njezino; duše mi, prijatelju, brbljavija je od kakva izvjestitelja na sudu, dah joj na milju zaudara po vinskoj droždini, svi su joj gornji zubi lažni, a držim da ima i tuđu kosu; da doskoči ovim nedostacima i da ih prekrije, počela se, pošto mi je otkrila svoju zlu nakanu, mazati bjelilom, te se tako naliči da joj je lice poput obrazine od čiste sadre. — Prava je istina — uzvrati Tomás; — i meni dodijava Galješkinja, ali nije tako zla. Noćas bi još mogao ostati u svratištu, a 94

sutra ćeš kupiti magarca, kako veliš, i potražiti noćište; tako ćeš umaknuti Argüelli, a ja ću i dalje biti izvrgnut susretima s Galješkinjom, ali i s nenadoknadivim zrakama Costanzina pogleda. Tako utvrdiše i odoše u svratište, gdje je Argüella dočekala Asturijanca sa znacima velike ljubavi. Te večeri, vani pred ulazom, bijaše ples što su ga upriličili mazgari iz onoga i susjednih svratišta. U gitaru udarao Asturijanac, a plesačice, osim Argüelle i dviju Galješkinja, bijahu tri djevojke iz druge gostionice. Sabraše se mnogi što držahu krajak ogrtača pod očima da ih ne prepoznaju, a pribivahu više iz želje da vide Costanzu negoli da čuju glazbu i vide igru, ali im želje ostadoše puste, jer se ona ne pojavi niti iziđe da pogleda ples. Lope je tako prebirao po gitari, te rekoše kako je pod njegovim prstima progovorila. Djevojke ga zamoliše, a najusrdnije Argüella, da im pjeva koju romancu; on pristade, no da one, reče, plešu kao što se pjeva i pleše na pozornici; da ne pogriješe, valja im činiti što im pjesmom bude kazivao — to i ništa drugo. Među mazgarima bijaše spretnih igrača i ne manje okretnih plesačica među djevojkama. Lope se duboko zakašlja i dvaput pljucnu, misleći za to vrijeme što bi pjevao, pa kako bijaše momak spretan, brz na misli i dosjetljiv duhom, poče veoma uspjelo, onako bez ikakve priprave, točiti ovu pjesmu: Nekoć djeva, sad ne više, nek Argüella divna dođe i uz naklon dva koraka nazad zatim neka pođe. Ruku sada nek joj pruži momak nazvan Barrabás, mazgar mladi i kanonik čija župa jest Compás.120 120 Čuveni Compás u Sevilji spominju mnoga djela pisaca onog vremena. Nalazio se na kraju grada, uza stare zidine što se protezahu od Puerta vieja u Triani do Puerta del Arenal. Obuhvaćaše onda dosta veliko područje na kojem su se nalazili kućerci nastanjeni sumnjivim ženama. Bijaše stjecište klateži, a nije ni čudo, jer bijaše privlačan i jer se ondje završavahu mnoga hodočašća. Compás bijaše prostor ispred javne kuće u Sevilji. U Cervantesovo doba Compás i javna kuća bijahu poprište bučnih prizora. Zacijelo bijaše osobit uzorak ovaj momak Barrabás, kad još

95

Od galjeških cura ovih bucmastija nek iziđe, bez pregače, u ječermi što je, kolu neka priđe. Nek obujmi nju Torote, i četvero u taj čas, jednim redom, kret za kretom, neka počne contrapás. Sve što Asturijanac u pjesmi kazivaše, mazgari i djevojke doslovno činjahu; jedino kad reče da počnu contrapás, upade s primjedbom mazgar plesač Barrabás, kojega su tako zvali jer bijaše na zlu glasu:121 — Brate glazbeniče, pazi što pjevaš; nemoj šale zbijati ako je netko slabo odjeven, jer ovdje nema nikoga con trapos, nikoga u dronjcima122, a svatko nosi ruho kako mu Bog daje. Krčmar vidje kako mazgar nije shvatio pa se umiješa: — Contrapás ti je, dragoviću, strani ples, a ne ruganje slaboj odjeći. — Kad je tako — odgovori mazgar — nema zašto da se ljutimo; nek se sviraju zarabandas, chaconas i folías123 po običaju, nek se svira i pleše što se zna, jer nas ovdje ima što bismo da se siti dobi titulu »kanonik od Compása« — naziv koji se zasluživao i dobivao mnogim navraćanjem u one kućerke i u onaj hram. Uz ostalo, riječ compás označava i područje, predvorje, prostor ispred kakva samostana ili crkve, ili kakve druge zgrade ili pak oko nje. U ovom slučaju to je prostor pred javnom kućom. Nije, dakle, dobro kad Đorde Popović u svom prijevodu Don Quijotea Compás de Sevilla prevodi kao »seviljske šestare«; to je i krivo i nerazumljivo. 121 Koji uživaju zao glas dobivaju — aluzijom na razbojnika kojega Pilat oslobađa — nadimak Barrabás (u nas: baraba). 122 Igrom riječi pokazuje se kako se mazgar buni ne razumijevajući plesni termin: riječ contrapás (ples četvorka) čuje kao con trápos (u dronjcima). 123 Zarabanda (riječ perzijskog porijekla), bučan španjolski ples 16. i. 17. stoljeća, s lascivnim kretnjama, osobito omiljen u čeljadi što se obuhvaća imenom pícaros; glazba za taj ples; stihovi za tu glazbu. Chacona, španjolski ples iz istog vremena, uz pjevanje i uz pratnju kastanjeta; glazba i pjesma za nj. Folía nije »savremena ludost«, kako prevodi H. Alkalaj (str. 84), nego je to bučan portugalski i španjolski ples, uz pratnju tamburina (defa) i kastanjeta. Španjolci imaju dvije riječi za ples: danza i baile Prva se riječ uzima za ozbiljne plesove, a druga za razuzdane.

96

natancamo. Asturijanac ni riječju ne uzvrati, nego uze ovako točiti: Sve sad vile i plesači neka uđu, nek se gone; u ples ovaj svi će stati: nikom mira od chacone. Kastanjete nek se uzmu, nek se ruke spuste niže, one pijeskom da povuku, tome smetu da su bliže. Svaki dosad dobro slijedi, manjka samo vragu figa — uz znak križa nju mu dajte, da se tako makne briga. Pljunte po tom vražjem skotu, jer veselje svako kâlja i za samom baš chaconom napasnik se uvijek vâlja.124 Zvuke mijenjam sad, Argüello, muza nova ti si moja, od bolničkih draži ljepša sklonost mi se nudi tvoja. Na chaconu tko nij' kivan, život mu je uvijek divan. Plesa ovog kretnje brze zdravlju samo godit mogu, mlitavosti kraj njih nema: lijenost gone s ruku, s nogu. 124

Protiv chacone, zarabande i drugih razuzdanih plesova, Cervantesu toli dragih, ustajahu i grmljahu crkveni predstavnici, govoreći kako se u tim plesovima, za kojima poludje onoliki svijet, javlja sam nečastivi.

97

Smijehom vedrim taj se resi tko chaconu igra, svira; tko je gleda ili sluša, glasan zvuk mu srce dira. Idu noge poput žive, igrač samo rastapa se, njem postola na veselje u chaconi raspada se. Uz nju čilost i lakoća svakog starca opet krasi, a u mladu pako srcu snagu novu zna da glasi. Na chaconu tko nij' kivan, život mu je uvijek divan. Uz pésame, zarabandu i uz vražju perra mora125 koliko li samo puta plemenita ta señora zidinama svetim luta, čak i fratra zavest hoće i mir smetat božjeg kuta — njoj odoljet malo tko će. Prijekor na nju mnogi baci tko za njome i sam gine, svaki znade da je bludna — zvuci njeni slast mu čine. Na chaconu tko nij' kivan, život mu je uvijek divan.

125 Perra mora, jednako kao i pésame ili pésamedello, razuzdan španjolski ples 16. i 17. stoljeća.

98

Igra ova iz daleka126 zao glas još davno steče: da sablazni više čini no što i sam vrag ih reče. Sve chaconi harač plaća: loncopera roj za rojem i momaka broj za brojem, te čeljadi silna braća — vjeru daju, svagdje kažu, neka znade cio svjiet: mimo i sam zambapalo127 plesu ona baš je cvijet. Na chaconu tko nij' kivan, život mu je uvijek divan. Dok je Lope tako pjevao, šareni se skup mazgara i sudopera rasporedio za ples, pa njih dvanaestak zaigra da su, štono riječ, iskre sijevale. Upravo se spremio da nastavi i da pjeva važnije, bolje i poznatije pjesme, kadli jedan između onih mnogih što skrivajući lice promatrahu ples upade ne spuštajući krajička ogrtača ispod očiju: — Muči pijanico, šuti mješino, umukni ispičuturo! Stihoklepče pljesnivi i glazbeniče nikakvi! Za ovim ga i drugi počeše obasipati uvredama i porugama, te Lope uvidje da mu je bolje umuknuti; no mazgari upadicu tako za zlo uzeše, te ne bi ostalo drugo nego šaka i perčin da se nije umiješao krčmar umirujući ih krepkim razlozima; unatoč tome ne bi prošlo bez tučnjave da u onaj čas ne ispadoše čuvari reda i pravde i ne zajmiše družinu na počinak. Tek što se raziđoše, kadli do ušiju svima što u onoj četvrti još ne bijahu usnuli dopre divan glas: sjeo čovjek na kamen nasuprot Seviljančevu svratištu pa zapjevao toli zanosno i umilno da je sve 126

Chacona je došla iz Chaca, područja danas podijeljena između Argentine, Bolivije i

Paragvaja. 127 Zambapalo, neobičan ples prenesen iz Amerike, raširen u Španjolskoj u Cervantesovo doba.

99

zadivio i natjerao da ga do kraja slušaju. Između svih, najpažljivije ga slušaše Tomás Pedro, onaj kojega nije samo glazba dirala, nego ga i smisao pjesme u srce smjerao: to za nj i ne bijaše pjesma, već prokletstvo što mu dušu razdire, jer onaj pjevaše ovu romancu. 128 Čemu kriješ bajno lice, svod nebeski i milotu? U tvom krasu ljudska duša raja gleda svu divotu. Nebo blago, gdjeno ljubav nastan svija vječan, ubav, prvi ti si razlog, nemir, koji kreće cio svemir. Od prozirca dvorac ti si, gdjeno bistra voda teče, da zagasi srca plamen, štono, čisći, jače peče. Dvije tobom zvijezde plove, divni, novi, modri svode, te bez sjaja s druge zvijezde žare nebo, zemlju, vode. Radost si što tugu goni, svud miriše gdje god dišeš suze što ih Saturn roni, zvonkim smijehom odmah brišeš. Jupitra — kom djela blaga silnu onu slavu daju — 128 Pjesma što dolazi parodija je u kojoj se Cervantes ruga izvještačenoj, konvencionalnoj lirici svojih suvremenika, nesklapnostima što preplavljuju liriku onog doba i postaju modom; ruga se u njoj stihoklepcima koji u svojim »šočinjenjima« drmahu geografijom i još koječim, te se ne žacahu potezati astronomske i astrološke pojmove i druge nesklapnosti. Usporedimo porugu u Altisidorinoj pjesmi Don Quijoteu (Don Quijote, II, 57), gdje se potežu karte i kutnjaci, kraljevi i asovi, kurje oči i sedmice.

100

kudiš svuda u svom sjaju; i njem, čedna, ti si draga. Nevidna si mreža tanka kojoj žrtvom ratnik pada što tolike bitke dobi — ovdje, nuto, patnik strada. Novo nebo, drugo sunce, što u sjenu pravo stavljaš tko ti blažen vidi lice, zari srećom, kad se javljaš. Vjesnik jesi samog neba, mudro zboriš svakog časa; jača vjerom nego l' treba, riječ se tvoja šutnjom glasa. Svod taj jesi ti, Costanza; zla je sreća toj krasoti slabo vrijedno mjesto dala, te je sjena svoj ljepoti. Sudbe níti sama predi, ponos nek ti ljupkost bude, opor tko je, malo vrijedi, zašto da te s ovog kude. Ti ćeš tada, djevo, reći: gospe znane sa svog krasa, slavne s roda, vrijedne s glasa, mogu mi se divit sreći. Ako cilju želiš prije, ja ti nosim srce svoje, dušu cijelu, blaga što je, kakve Amor gledo nije.

101

Dok je pjevač dovršavao posljednje stihove, odnekle doletješe dvije pole crijepa; padoše mu uz noge, no da su ga nešto zgodile posred glave, izbile bi mu iz nje svu glazbu i pjesništvo; prepade se siromah pa uzbrijeg strugnu da ga ni hrt ne bi stigao. Hude li sudbine pjevača, šišmiša i sova, uvijek izvrgnutih sličnim pljuskovima i neprilikama! Svima što slušahu kamenovanog učini se glas lijepim, a najviše Tomásu Pedru, koji se divio i glasu i romanci; doduše, volio bi da je koja druga povod tolikoj glazbi, a ne Costanza, premda do nje nijedna pojka nije stizala. Protivna mnijenja bijaše mazgar Barrabás, koji je i sam pomno slušao; čim vidje pjevača gdje bježi, povika: — Hajd' kvragu, budalo, Judin trubadure, buhe ti oči izjele! Koji te đavo nauči da sudoperi pjevaš o nekakvim nebeskim svodovima i da je nazivaš ponedjeljkom, utorkom i kolom sreće! 129 K vragu i ti i oni što uživaju u tvojoj pjesmi! Da si joj kazao da je ravna kao greda, ponosita poput perjanice, bijela kao mlijeko, kreposna poput mlada fratra, gizdava i plaha kao najamna mazga i tvrđa od komada očvrsle žbuke — tako da si joj rekao, razumjela bi i zabavljala bi se; ali nazvati je glasnikom neba, mrežom, prvim razlogom, visošću i nizošću, zlo je i priličnije da se kaže kakvu đaku negoli sudoperi. Baš na svijetu svakojakih pjesnika! Sastavljaju kitice da ih ni sam đavo ne bi razumio. Eto, ni ja, premda sam Barrabás, ne razumijem ama ništa od svega što si pjevao, a kako će tek Kostančica. Nu, ona najpametnije čini: leži u svojoj postelji i ni za kog ne haje, ma bio to glavom etiopski car 130. Ovaj pjevač nije ni iz skupine corregidorova sina, jer su oni društvance, ponekad ih čovjek može i razumjeti, dok me ovaj samotnik, vjerujte mi, upravo razljutio. Ovo što reče svidje se svima koji ga slušahu; smatrahu da mu je pokuda i sûd na pravome mjestu; utvrdiše tako i raziđoše se na počinak. Vani se jedva stišalo, kadli Lope začu lagano kucanje na svojim vratima; upita tko je, na što mu potiho odgovoriše: — Mi smo, Argüella i Galješkinja; otvorite, umrijet ćemo od studeni. U pjesmi nema doduše riječi: »ponedjeljak«, »utorak«, »kolo sreće«. Ovdje se Cervantes, kao i maločas, ruga pjesničkim lupetalima uopće. 130 Vidi napomenu 24 u prvome dijelu. 129

102

— Kakve studeni — priklopi Lope — kad smo usred pasje žege! — Mani se šale, Lope — uzvrati Galješkinja — nego ustaj i otvaraj, jer evo nas kao nadvojvotkinjâ. — Nadvojvotkinjâ? I u ovo doba? Ne vjerujem — dobaci Lope. — Prije će biti da ste vještice ili najveće ništarije; kupite se, jer tako mi... ustanem li, kunem se, tako će vam gvozdac mog pripasača isprašiti tur da će biti mek i crven kao mak u polju. Kad čuše takav rezak i neočekivan odgovor, uplašiše se Asturijančeva bijesa, pa se, razočarane u nadama i prevarene u namjerama, vratiše tužne i žalosne u svoje postelje; prije nego što se maknuše s vrata, Argüella ipak prisloni usta na ključanicu i procijedi: — Nije biser za svinje.131 Zatim, kao da je kazala bogzna kakvu mudrost ili kao da se dostojno osvetila, pođe, kako bi rečeno, svojoj tužnoj postelji. Kad se uvjerio da su se pokupile, Lope će Tomásu Pedru, koji bijaše budan: — Eto, Tomáse! Kaži da se borim s dvojicom gorostasa, traži da u tvojoj službi razdrem pol duzine ili cijelo tuce lavova, lako ću, kao što bi popio čašu vina; ali me nemoj siliti da se dohvaćam s Argüellom, jer neću pristati, sve ako me strijelama dotukli 132. Vidje 131 No es la miel para la boca del asno (doslovno: »nije med za magareća usta«), španjolska narodna poslovica, koju možemo ali ne moramo doslovno prevesti; možemo joj naći i zamjenu, primjerice: nije biser za svinje; ne zna tovar što je majdonos, ili štogod slično. 132 Ovdje Carriazo uzima riječ asaetar (strijele odapinjati, strijelama ubiti), nišaneći na smrtnu kaznu po zakonima Svetog bratstva. Protiv razbojnika i pustahija kraljica je Isabela Katolička ustanovila godine 1476. Sveto bratstvo (Santa Hermandad), novo, za cijelu Španjolsku, kao nastavak staroga Svetoga bratstva toledskog. Sveto bratstvo, kojemu bijaše zadaća čuvati drumove te istraživati i donositi kaznu za počine izvršene izvan gradskih područja, brojilo je dvije tisuće ljudi, dijelom konjanika, dijelom pješaka, a pod zapovjedništvom don Alfonsa Aragonskog. Ta oružana snaga stajaše na raspolaganju posebnom sudu zvanu Sud Svetog bratstva, koji imaše vlastitu legislaciju i jurisdikciju. Ta ustanova postojaše i u Cervantesovo doba, a poslije se pretvorila u neku vrstu oružništva. Smrtna kazna za zločince, predviđena zakonima Bratstva, vršila se tako što su na osuđenika, vezana o stup na otvorenu polju, odapinjali strijele. (Tako ubijeni zločinac ostavljao se ondje neko vrijeme da bude žalosna opomena onima koji bi pošli po istom zlu. Kraljica Isabela Katolička, da osuđenike liši ove muke, odredila je da se zločinac prije samog strijeljanja ima udaviti stezanjem omče oko vrata.) Sveto bratstvo i njegove strijele spominju se i u Don Quijoteu kad je Don Quijote oslobodio galijaše i tako izvršio

103

li kakve nam danske dvorkinjice133 sudbina noćas namijeni. A sad laku noć. Kad svane, Bog će nam dalje pomoći. — Ta rekoh ti, prijatelju — prihvati Tomás — da učiniš kako ti drago: volja ti hodočastiti u Zaharu, volja ti kupiti magarca i postati vodonošom, kako si nakanio. — Ostajem pri naumu da budem vodonoša; no odspavajmo to malo što nam ostaje do svanuća; ne mogu s tobom raspredati, jer mi je glava veća od bureta. Prospavaše ostatak noći. Kad svanu, ustadoše: Tomás pođe dijeliti zob, a Lope ode na obližnje sajmište, da kupi kakva dobra magarca. Zbude se tako da Tomás u onim svojim mislima, a za tihih časova podnevnog odmora, uze točiti ljubavne stihove i unositi ih u knjigu za bilježenje izdane zobi, sve misleći da ih kasnije načisto ispiše i da one listove u knjizi istrgne ili ih izbriše; međutim, prije nego što je na to dospio, dogodi se da gospodar, kad Tomása ne bijaše u kući, nađe knjigu na žitnjaku, te je uze i u nju zaviri da vidi kako je s računima; naiđe na stihove, pročita ih, pa se začudi i uznemiri. Pođe da ih ženi pokaže, ali prije nego što joj ih pročita, zovnu Costanzu; molbama i prijetnjama stade je salijetati da mu kaže nije li joj kadgod Tomás Pedro, momak što dijeli zob, dobacio kakvu laskavu ili nedoličnu riječ ili joj pak pokazao da mu se sviđa. Costanza se zakle da nikad nije čula ni ovakve ni onakve riječi i da joj momak nikad ni pogledom nije pokazao da ima kakvih zlih namisli. Gospodari joj povjerovaše, jer bijahu navikli da im uvijek istinu govori što god je pitali. Pustiše je, a kad ona ode, krčmar će ženi: — Ne znam što da se o ovom kaže, ali ti valja, ženo, znati da je Tomás u ovu knjigu za zob napisao kitice što me navode na sumnju da se momak zagledao u Kostančicu. — Da vidim te stihove — reče žena — pa ću ti kazati što je posrijedi. — Bez sumnje — prihvati muž — kako si i sama malne kažnjivo djelo. Sancho predlaže da se na vrijeme skriju pred Svetim bratstvom, i veli: »Sveto bratstvo vam ništa ne haje za viteštvo i ne bi dalo ni pišljive pare za sve skitnike, koliko god ih ima; znajte, već mi se čini da mi njegove strijele zuje oko ušiju.« (Don Quijote, I, 23) 133 Danska dvorkinjica pouzdanica je Orianina, u Amadisu od Galije, najboljem između španjolskih viteških romana.

104

pjesnik, odmah ćeš odgonetnuti skriveni smisao. — Pjesnik nisam — odslovi žena — ali imam zdrav razum i znam na latinskom izmoliti sve četiri molitve 134. — Bolje bi učinila da ih moliš po naški135; već ti je rekao stric svećenik da melješ tisuću gluposti kad se moliš latinski, i da ono više i nije molitva. — Ta je strijela izišla iz tobolca njegove nećakinje; zavidna mi je što uzimam u ruke latinski časoslov i što se u njem snalazim bez ikakve muke. — Nek bude na tvoju — uzvrati krčmar; — a sad pazi, evo stihova: Sreći u ljubavi tko nadat se smije? Šutjet kome teško nije. Strogosti zapreke tko može da svlada? Ustrajan se uvijek nada. Radosti hiteći, tko će cilju stići? Smion će mu ravno ići. Ljubav će, o željo, i na moje čelo Slavlja vijenac stavit, lovorom ga krasit, Radost će i sreću ovom srcu glasit, Šutjet ako htjelo, bit ustrajno, smjelo. Čim se ljubav krijepi? Što je uvijek kreće? Sklonost joj je zvijezda sreće. Čime ljubav ruše? Kako smrtno rane? Uvreda kad na nju kane. Je l' za ljubav nehaj? Prezir da l' je krasi? Četiri glavne molitve u katolika jesu: Pater noster (Očenaš), Ave Maria (Zdravomarija), Credo (Vjerovanje) i Salve... (Pozdrav Gospin). 135 Mejor haríais de rezarlas en romance — »bolje bi učinila da ih moliš na španjolskom«, a ne: »Bolje biste uradili kad biste ih kazivali kao romansu«, kako je u H. Alkalaja (str. 93). Ovdje riječ romance nije nikakva romansa, nikakva pjesma, nego španjolski jezik. 134

105

S nehaja se ljubav gasi. Vječnošću se kanda ljubav moja bânî, Jer s izvira divna ljuvenih mi jada Nit sklonosti ima nit mi duša strada: Niti za me haje nit uvrijedit kânî. Što da čeka onaj kime očaj vlada? Takav uvijek smrtno strada. Kakvom da se smrti boljka moja liječi? Patnjom, strpljiv, sve ćeš prijeći. Tad je i smrt bolja — hoću li joj poći? Za mukom će sreća doći. Stara mudrost veli, uvijek tako biva — A što stari kažu, istina je živa: Nakon bure, nakon kiše koja lije Dolazi tišina, sunce ljepše grije. Jad da joj se kaže, ljubav da se oda? Bit će jednom i ta zgoda. Sve teškoće prijeći, zgodu naći tko će? Onaj koji čvrsto hoće. Mada neumitna i smrt došla tako, Čistu krijepi vjeru, nemoj gubit nade: Kad Costanza sazna, motri sudba kako I suze u smijeh okrenuti znade. — Dalje? — izusti krčmarica. — Nema više — odgovori muž — no, što veliš na ove stihove? — Najprije — reče žena — valja utvrditi jesu li Tomásovi. — U to uopće ne treba sumnjati — priklopi muž; — isti im je rukopis kakav i u računima od zobi; ne može se poricati. — Pazi, čovječe — uze riječ krčmarica; — ja ovako mnim: po

106

tome što se u kiticama spominje Costanzino ime, moglo bi se pomisliti da su njoj spjevane, ali to ipak ne smijemo uzeti za gotovo, kao da vidjesmo da se za nju pisahu; ima na svijetu Costanza i osim naše, a sve da i jest riječ o našoj, ne kazuje joj ništa nečasno niti što od nje traži na čemu bismo se morali zadržati. Pripazimo i podsjetimo djevojku: ako se u nju zagledao, zacijelo će i dalje sastavljati stihove i pokušati da joj ih doglasi. — Ne bi li bolje bilo — upita muž — da se riješimo tih briga i da ga otjeramo? — To je — odgovori žena — tvoja stvar; ali ako sam veliš da momak dobro služi, bilo bi bezdušno otpustiti ga za takvu sitnicu. — Dobro je, pripazit ćemo, kako veliš, a vrijeme će kazati što nam je činiti. Ostadoše pri tome, te se krčmar vrati da metne knjigu gdje ju je i našao. Tomás se vrnu i brižan uze tražiti knjigu i nađe je; a da ne bude više u sličnu strahu, prepisa kitice i istrgnu one listove, odlučivši usuditi se i Costanzi prvom prigodom otkriti svoje srce. Međutim, kako ona nije izlazila iz svog poštenja i svoje povučenosti, nije nikome davala prilike ni da je vidi, a kamoli da s njom zapodjene razgovor; kako pak u svratištu redovito bijaše toliko svijeta i toliko očiju, bijaše još teže s njome govoriti, tako te je siromah zaljubljenik padao u očaj. Onog se dana Costanza pojavila lica povezana rupcem te svakome tko bi je upitao što joj je, odgovaraše kako pati od jake zubobolje; Tomás, u koga želje oživljavahu duh, pomisli začas što bi valjalo učiniti pa joj proslovi: — Costanzo, dat ću vam napisanu molitvu, pa tek što je dvaput izmolite, minut će vam bol kao da ste ga rukom odnijeli. — U dobar čas — dočeka Costanza; — izmolit ću je, jer umijem čitati. — Ali uz uvjet — nastavi Tomás — da je nikom ne pokažete, jer je mnogo cijenim, te ne bi valjalo da gubi na vrijednosti stoga što bi je mnogi znali. — Obećavam — reče Costanza — da je nikome neću pokazati; nu, dajte mi ju, jer me bol zaista muči. — Napisat ću je kako sam je zapamtio pa ću vam je odmah 107

dati. To bijahu prve riječi što ih je Tomás izmijenio s Costanzom za sve vrijeme što se nalazio u svratištu, a bijahu prošla dvadeset i četiri dana. Tomás ode i napisa molitvu, te nađe priliku da joj je neprimjetno preda, a ona se s mnogo zadovoljstva i još više pobožnosti povuče u svoju odaju, razvi papir i u njem nađe ovo: »Vladarice srca moga! Plemić sam iz Burgosa; nadživim li oca, nasljeđujem imutak s prihodom od šest tisuća dukata. Na glas o vašoj ljepoti, koji se nadaleko pronio, napustih svoj kraj, promijenih odjeću, te u ovome odijelu u kojem me vidite dođoh služiti u vašega gospodara; ako biste htjeli biti moja gospodarica, i to onako kako najbolje odgovara vašoj čestitosti, razmislite kakve vam dokaze moram podnijeti da biste se uvjerili u istinitost ovoga što vam kazujem. Kad se o tome uvjerite, a bude po vašoj volji, bit ću vam muž i smatrat ću se najsretnijim na svijetu. Sad vas samo molim da ne razglasite ovih mojih, tako čuvstva punih i čistih misli, jer ako gospodar za njih sazna, a ne bude u njih vjerovao, prognat će me iz vaše blizine, a to bi bilo isto što i na smrt me osuditi. Dopustite mi, djevo, da vas viđam dok mi ne povjerujete, i uzmite u obzir da onaj komu je jedini grijeh što vas obožava ne zaslužuje tako stroge kazne da vas više ne vidi. Očima mi možete odgovoriti — da vas ne vide one mnoge što vas uvijek motre — jer u vas su oči što ubijaju kad su srdite, a oživljuju kad su milostive.« Čim Tomás vidje da Costanza ode pročitati što je napisao, zalupa mu srce od straha i nade: hoće li doći smrtna osuda ili povratak u život. Kad se Costanza opet pojavi, bijaše, premda onako umotana lica, toliko lijepa, te bi se reklo, ako joj se ljepota nekim slučajem mogla uvećati, da se sad poljepšala od iznenađenja što vidje da Tomásovi redci kazuju nešto tako daleko od onoga što je mislila. Iziđe s onim papirom u rukama, poderanim na komadiće, te reče Tomásu, koji se jedva držao na nogama: — Brate Tomáse, ova tvoja molitva više je nalik na neko čarobnjaštvo i sljepariju negoli na molitvu kojom se kršćanin služi, pa zato u nju ne vjerujem nit ću se njome služiti, nego je poderah, da je ne nađe koja lakovjernija od mene; nauči druge, lakše molitve, jer ti ova ne može nikako biti na probitak. Rekavši to, uđe u sobu svoje gospodarice, a Tomás osta zbunjen, ali ipak ponešto utješen na pomisao da je tajna njegovih želja ostala zatvorena u Costanzinu srcu; mišljaše: ako ništa nije 108

kazala gospodaru, nema mu opasnosti da ga ovaj izbaci iz kuće. Činilo mu se da je na prvome koraku svoga pothvata naišao na tisuću brda smetnji, no da je u velikim i neizvjesnim poslovima najveća poteškoća u početku. Za ovog zbivanja u gostionici, Asturijanac se po sajmištu oglédao za svojom kupovinom — za magarcem. Premda ih je dosta bilo, nijedan mu ne bi po volji, ma koliko se neki ciganin upinjao da mu utrapi nekog sivca što je dobro gazio; zaista, cigansko je magare čilo hodalo, ali više stoga što su mu u uši nalili žive 136 negoli stoga što bi od prirode bilo živahno. Koliko je osao i zadovoljavao hodom, nije ostalim, jer bijaše veoma malen, daleko veličinom od onog što je Lope tražio, u želji da magarac bude takav da i njega ponese kao pridavak, bili sudovi za vodu prazni ili puni. Uto priđe neki momak i prišapnu mu: — Ako, delijo, tražiš životinju pogodnu vodonoši, imam odmah ovdje, na livadi, takva magarca da ga u čitavu mjestu boljeg ni većeg nema. Moj ti je savjet da ne kupuješ životinje u cigana, jer se za svakom, premda se činila dobrom i zdravom, krije podvala, i jer je svaka puna mana; nego, ako ti je volja kupiti što ti odgovara, pođi sa mnom, i nikome ni riječi. Povjerova mu Asturijanac i kaza neka ga povede onamo gdje je taj hvaljeni magarac. I tako njih dvojica, štono riječ, susljedice udariše put Kraljevskog vrta, gdje u sjeni točka što vodu crpe nađoše mnogo vodonoša; njihove su životinje pasle na obližnjoj livadi. Prodavač pokaza svog tovara, za kojim Asturijancu zape oko. Svi naveliko uzeše hvaliti toga sivca: kako može dobro ponijeti, mnogo izdržati i kako je slatkohran. Utvrdiše pazar, te Lope, bez drugoga kakva jamstva i obavijesti, a uz posredovanje i mešetarenje ostalih vodonoša, isplati šesnaest dukata za magarca i za sve ono što uza nj ide u posao; izbroji ih u zlatnim škudama. Zaredaše mu čestitati kupovinu i željeti sreću pri ulasku u posao, uvjeravajući ga kako je sretne ruke pri kupnji toga magarca, jer je dosadanji njegov vlasnik za nepunu godinu dana zaradio njime dva odijela, a nije ga ni povrijedio ni ubio, i još su se pokraj toga i on i magarac čestito Ovom se podvalom služe cigani da bi na sajmištu lakše prodali životinju. Kad Sancho laže o putu u Toboso, veli da je Rocinante jurio kao cigansko magare kojemu je živa u ušima (Don Quijote, I, 31). 136

109

hranili; sad je, eto, po vrhu, dobio šesnaest dukata, s kojima kani u svoj kraj, gdje je dogovorio ženidbu s nekom svojom daljom rodicom. Osim ovih posrednika oko magarca, bijahu ondje još četvorica vodonoša: pruženi po tlu igrahu karata, pri čemu im je zemlja služila kao stol, a njihove kabanice kao stolnjak. Lope stade da ih gleda, pa vidje da ne igraju kao vodonoše, nego kao arhiđakoni, jer u svakoga od njih okladnina bijaše veća od sto reala u bakrenu i srebrnu novcu. Zbi se tako te onaj na kojega dođe red da prvi igra i izvikuje zatraži da se sve uloži; da neki ne uzvrati, očistio bi stol. U onom nadmetanju dvojici najposlije ponesta novca pa oni ustadoše, a dojakošnji vlasnik magarca reče da bi i sam rado zaigrao kad bi se našao četvrti, jer je neprijatelj igre utroje. Asturijanac, koji svakom loncu bijaše poklopac, kaza da će biti četvrti. Odmah posjedaše, sve pođe kako valja, te Lope, kao da je htio prije proigrati novac negoli vrijeme, začas izgubi šest talira, koliko je uza se imao. Kad osta bez marjaša, reče da će igrati u magarca, ako im je po volji. Prijedlog se prihvati, pa Lope uloži u igru četvrtinu magarca, rekavši da ga stavlja u igru u četiri četvrtine, jednu za drugom. Zaigraše, a njemu tako loše pođe da je u četiri uzastopna uloga izgubio četiri četvrtine magarca: dobi ih onaj koji mu je osla i prodao. Kad ovaj ustade da povede magarca, skoči Asturijanac da ih podsjeti kako je proigrao samo četiri četvrtine magarca, no da rep imaju njemu dati, a sivca neka vode. Svi udariše u smijeh kad čuše kako zahtijeva rep, dok neki, koji se smatrahu pametnijim, izraziše mišljenje da mu je zahtjev bez temelja, jer se, rekoše, pri prodaji brava ili kakva drugog živinčeta ne trga i ne oduzima rep, koji, naravno, i nužno ide s jednom od zadnjih četvrti. Na ovo Lope priklopi kako u Berberiji bravče ima obično pet četvrtina, a peta je rep, pa kad ih dijele na četvrtine, rep vrijedi koliko i svaka druga četvrt; što se tiče onoga da rep ide uza živinče što se živo prodaje i ne siječe na četvrtine, i sam se s time slaže, ali on nije magarca prodao, nego ga stavio u igru, a nakana mu nikako nije bila da i u rep igra; stoga neka mu ga odmah daju, sa svime što uza nj ide, kolik se god proteže, sa svim pršljenima od vrha hrptenice do trtice i posljednje na njem dlačice. — Recimo da je upravo tako kako kažeš — reče neki među njima; — nek ti daju rep, kako želiš, pa sjedi uz ono što od magarca 110

ostane. — Drugo i ne tražim — dočeka Lope. — Dajte mi rep, jer ako mi ga ne date, nećete ni vi magarca. Ne usuđujte se, za ime Božje, uzeti mi ga, pa ma po njega došli svi vodonoše ovog svijeta! I nemojte misliti da ćete mi podvaliti što vas je toliko, jer znam udariti na svakoga i zabiti mu u crijeva nož od dva pedlja a da ne zna ni od koga je ni odakle udarac, a ni kako je došao. Neću ni da mi se rep plaća, nego hoću da mi se dade, pošto se magarcu odsiječe, kako sam rekao. Dobitniku se i ostalima učini da nije dobro silom posao okončati, jer vidješe da je Asturijanac toliko srčan te ne bi dao da ga tako obave. Lope pak, koji se za lova na tune izvježbao u svim vrstama opasnosti i kavge, iznizao i prošao najneobičnije prijetnje i kletve, odbaci šešir daleko od sebe, maši se noža ispod ogrtača i raskorači, da je utjerao strah u kosti cijelom skupu i izazvao poštovanje u svoj onoj družbi vodonoša. Najposlije se između njih oglasi jedan koji kanda bijaše najpametniji i govoru najvještiji; ovaj predloži da i rep stave u igru, i to za četvrtinu magarca, na quínolu137 ili na više. Ovim se prijedlogom svi zadovoljiše. Zaigraše, te Lope dobi quínolu; suigrač se naljuti i opet uloži četvrtinu, ali i ovu proigra i tako u daljnja tri maha ostade bez magarca. Zatraži da igraju u novac, no Lope ne htjede. Svi navališe, te morade zaigrati, i tako najposlije nesuđenom ženiku lako pobra popudbinu i ostavi ga operušana. Onoga kojega tako poskuboše spopade tolika muka da se bacio na tlo i počeo udarati glavom o ledinu. Lope međutim, kako bijaše plemenit, velikodušan i pun sućuti prema bližnjem, podiže ga i vrati mu sav novac što ga je od njega dobio, i onih šesnaest dukata za magarca, a od svoga još novca podijeli svima, da se začudiše ovoj neobičnoj darežljivosti: da još bijahu Tamerlanova vremena i prilike, bili bi ga uzdigli za kralja vodonoša. Lope se s velikom pratnjom vrati u grad, gdje Tomásu ispriča što se zbilo, a i ovaj njega izvijesti o svome dobru uspjehu. Ne bijaše krčme ni konobe, nit sjatišta protuha, gdje ne bi znali za igru u magarca, za natezanje oko repa i za srčanost i darežljivost 137

Quínola, dobitak u kartama što ga postiže onaj koji prvi sastavi četiri karte

iste boje.

111

Asturijančevu. Ali kako je zla stoka od svjetine najvećim dijelom zlobna, prokleta i klevetnička, nije se zadržala na velikodušnosti, hrabrosti i vrlinama velikoga Lopea, nego je upamtila samo ono o repu. Zbi se tako te ne prođoše ni dva dana što je raznosio vodu po gradu, a već vidje kako u nj prstom upiru kazujući: »To je vodonoša s onim repom«. Derani naćule uši, saznaju što se zbilo, pa tek što bi Lope pomolio nos s vrha neke ulice, svom bi njom odlijegala graja, a sa svake mu strane tko odavde, tko odande dovikivao: »Asturijanče, amo s repom! Ovamo rep, Asturijanče!« Našavši se na udaru tolikih jezika i glasova, privolje se tome da mukom zamukne, misleći da će se u moru njegove šutnje utopiti ove bezočnosti, ali pomoći ne bijaše: što je on više šutio, djeca su nadizala sve veću graju. Stoga pokuša maknuti strpljivost te iskaliti bijes, pa je skakao s magarca i batinom vijao djecu, a ovo bijaše isto što i puščani prah na vatru sipati ili pak sjeći glave onoj zmiji iz priča, jer gdje bi jednu odrubio dohvativši nekog derana, u istom je času nicalo ne sedam, nego sedam stotina drugih glava što su od njega još žešće i upornije tražile rep. Najposlije smisli da bi najbolje bilo povući se u svratište, gdje se smjestio daleko od prijatelja, a odabrao ga da umakne Argüelli; tu će ostati dok ne mine utjecaj ove zlosretne zvijezde i dok se iz dječjih glava ne istare ono o repu i ne ispuše oni opaki zahtjevi i povici. Proteče šest dana, a on se iz kuće ne maknu, osim noću, kad je odlazio da obiđe Tomása i da se raspita kako napreduje njegov pothvat. Tomás mu ispripovjedi kako od onog časa kad je Costanzi dao papirić nije s njome mogao ni riječi progovoriti, i kako mu se čini da je povučenija nego obično; mni tako po tome što ga je u nekoj prilici, kad se mogla riječ izmijeniti, videći to, predusrela prije nego što je stigao i prozboriti, i rekla mu: »Tomáse, ništa me ne boli, pa ne trebam ni tvojih riječi ni tvojih molitava; budi zadovoljan što te ne tužim Inkviziciji; nemoj se, dakle, truditi.« Tomás još priklopi kako je ona ovo izrekla bez gnjeva u očima i bez kakve zlovolje ili strogosti. Lope pak njemu ispriča kako je mnoštvo nesnosnih derana za njim vikalo tražeći rep, a samo zato što je on zahtijevao rep svoga magarca i tako zametnuo onu slavnu kavgu. Tomás mu preporuči neka ne izlazi iz kuće, barem ne na 112

magarcu, a ako baš hoće, nek ide usamljenim i udaljenim ulicama; ne pomogne li ni to, valjat će mu se okaniti toga posla, a to je posljednje sredstvo da stane na kraj onim nimalo časnim povicima. Lope ga upita je li još navraćala Galješkinja, a Tomás mu reče da nije, ali da ga svejednako salijeće, obasipajući ga darovima i lijepim zalogajima od onog što u kuhinji gostima ukrade. Nato se Lope vrnu u svoje svratište, odlučivši da još tjedan dana ne izlazi, barem ne s magarcem. Moglo je biti oko jedanaest u noći, kad neočekivano i na svačije iznenađenje u Seviljančevo svratište banuše mnogi štapovi138 u rukama predstavnika pravde, a za njima svima corregidor. Uzbudio se krčmar, uskomešali se gosti, jer kao što pojava repatica izaziva strah od nesreća i nedaća, tako i pravda, kad iznenada nahrupi u kuću, uzburka i uplaši i najnedužniju savjest. Corregidor uđe u dvoranu i pozva krčmara, a ovaj, sve dršćući, dođe da vidi što bi to poglaviti corregidor. Čim ovaj ugleda gostioničara, veoma ga oštro upita: — Jeste li vi vlasnik ovog svratišta? — Jesam, gospodine — odgovori krčmar — na službu vašoj milosti. Corregidor naredi da svi iziđu i da ga ostave nasamo s gostioničarem. Tako bî, a kad ostaše sami, corregidor uze riječ: — Krčmaru, kakvu poslugu imate u svratištu? — Gospodine — uzvrati krčmar — imam dvije djevojke Galješkinje, nadzornicu i momka koji vodi račun o zobi i slami. — I nikog više? — upita corregidor. — Nikoga, gospodine — odgovori krčmar. — Ali recite mi, krčmaru — nadoveza corregidor — gdje je djevojka za koju kažu da služi u ovoj kući a toliko je lijepa da je cio grad zove dičnom sudoperom, te mi čak rekoše kako je moj sin, don Periquito, u nju zaljubljen i kako nema noći a da joj on ne priređuje podoknice? — Gospodine — prihvati svratištar — ta je dična sudopera, koju spomenuste, zaista u ovoj kući, ali ona nije moja sluškinja; naime, ona to i jest i nije. — Kako to, krčmaru, i jest i nije vaša sluškinja; ne razumijem. 138 Vara, štap što su ga, u znak vlasti, nosili službenici pravde. U Španjolskoj onog vremena i načelnici nošahu takav štap.

113

— Dobro sam rekao — pritvrdi gostioničar. — Ako mi vaša milost dopusti, pripovjedit ću što je posrijedi, a što nikom nisam otkrio. — Hoću da vidim sudoperu prije nego išta saznam; pozovite je ovamo — zapovjedi corregidor. Krčmar iziđe na vrata i viknu: — Čuješ li, ženo! Neka Kostančica dođe ovamo. Kad krčmareva žena ču da corregidor zove Costanzu, sneveseli se i uze lomiti ruke govoreći: — Jadne li mene nesretnice! Corregidor s Costanzom, i nasamo! Zacijelo se veliko zlo zbilo, jer ljepota ove djevojke ljude opčinjava. Costanza to ču i reče: — Ne žalostite se, gospođo. Idem vidjeti što bi corregidor. Ako se kakvo zlo dogodilo, vaša milost može biti uvjerena da nije moja krivnja. Potom, ne čekajući da je dvaput zovu, dohvati srebrn svijećnjak s upaljenom svijećom te s više stida negoli straha pođe tamo gdje se nalazio corregidor. Čim je spazi, naredi krčmaru da zatvori vrata; kad ovaj to učini, corregidor ustade, uze svijećnjak iz Costanzinih ruku, primaknu svjetlost njezinu licu i poče je svu pažljivo promatrati. Kako se uzbudila, obraze joj obli rumenilo, te bijaše tako lijepa i čedna, te se corregidoru činilo da gleda ljepotu anđela na zemlji. Kad ju je tako dobro promotrio, poče govoriti: — Krčmaru, ovo je dragulj koji ne smije ostati u grubom okviru gostionice. Sad mogu kazati da je moj sin Periquito pametan kad je tako dobro znao ovamo svrnuti svoje misli. Velim ti, djevojko: ne samo da te svi mogu i moraju zvati dičnom, nego i predičnom, ali ovi nazivi ne bi smjeli ići uz riječ sudopera, nego bi trebali pripadati imenu vojvotkinje. — I nije ona sudopera, gospodine — prihvati krčmar; — sva joj je služba u kući u tome da pod ključem čuva srebrninu što je Božjom voljom ponešto imam, a kojom se služe čestiti gosti što ovamo navraćaju. — Uza sve to, krčmaru, velim vam, nije pravo niti priliči da je ova djevojka u svratištu. Da vam možda nije rođakinja! — Niti mi je rođakinja niti sluškinja. Ako je vašoj milosti na volju znati tko je, kad djevojka iziđe, čut ćete ono što će vam se 114

svidjeti i čemu ćete se i diviti. — Zaista me zanima — dočeka corregidor. — Neka Costanza iziđe i neka se od mene nada onome što bi joj samo vlastiti otac mogao obećati; njezina čestitost i ljepota obvezuje na uslugu sve koji je vide. Costanza ne izusti ni riječi, nego se corregidoru smjerno i duboko pokloni te iziđe. Nađe gospodaricu, koja je nestrpljivo čekala da sazna što je corregidor od nje htio. Kaza joj što je bilo i kako je gospodar ostao s corregidorom da mu nešto ispriča, sama ne zna što, a nije htio da ona to čuje. Gospodarica se nije umirila, već se neprestano molila, sve dok nije vidjela da je corregidor otišao, a njezin muž izišao slobodan. Dok bijahu nasamo, krčmar je corregidoru ovo pripòvjedio: »Danas je, gospodine, po mome računu petnaest godina, jedan mjesec i četiri dana što je u ovo svratište stigla gospođa u odjeći poklonice139, u nosiljci, u pratnji četvorice slugu na konjima te dviju komorkinja i jedne djevojke u kočiji; imala je i dvije mazge pokrivene skupocjenim pokrivkama s grbom, a natovarene raskošnom posteljom i kuhinjskim stvarima; ukratko, sva je oprema bila kneževska, te se po svemu činilo da je hodočasnica od visoka i plemenita roda. Premda se činilo da je četrdesetih godina ili nešto više, bila je nadasve lijepa. Bijaše bolesna i blijeda, i tako umorna da je zapovjedila nek joj se odmah spremi postelja, a to sluge i učiniše upravo u ovoj odaji. Upitaše me za najčuvenijeg liječnika u gradu, a ja im spomenuh doktora de la Fuentea, na što smjesta poslaše po nj. Ovaj brzo dođe, a gospođa mu nasamo uze kazivati o svojoj bolesti. Razgovor se završi liječnikovim nalogom da joj postelju smjeste gdje se ne bi čuo nikakav šum. Odmah je odnesoše u drugu sobu, odvojenu, ovdje gore, s udobnošću po liječnikovoj želji. Nijedan sluga nije ulazio u gospodaričinu odaju; gospođu su služile samo one dvije pratilje i djevojka. Ja i moja žena raspitivasmo se u slugû za gospođu — tko je, odakle dolazi, kamo je naumila, je li udana, je li udovica ili djevojka, i zašto je u odjeći hodočasnice. Na sva ova pitanja što smo 139

Tko je išao na zavjetno poklonstvo odijevao se u tamnu mantiju franjevačku.

115

im ih često upravljali nitko ne odgovaraše drugo doli da je poklonica gospođa visoka roda, veoma bogata, iz Stare Kastilje, da je udovica, bez djece koja bi je naslijedila; već nekoliko mjeseci pati od vodene bolesti, pa se zavjetovala ići na poklonstvo Našoj Gospi od Guadalupe; otud ona odjeća. Što se tiče njezina imena, bijaše im zapovjeđeno da je zovu samo gospođom hodočasnicom. Toliko smo onda znali. Međutim, nakon tri dana pokloničina bolovanja u našoj kući, jedna od onih pratilja pozva gore mene i moju ženu, a mi pođosmo da vidimo što gospođa želi. Kad uđosmo i kad se vrata zaključaše, gospođa nam pred svojim pratiljama, suznih očiju, uze, mnim, ovako govoriti: — Gospodo, nebo mi je svjedokom da se bez svoje krivnje nalazim u ovoj teškoj nevolji što ću vam je otkriti: trudna sam i nalazim se pred skorim porođajem, tako da me već bolovi stežu. Nijedan od slugu što su sa mnom došli ne zna za moju nevolju i nesreću, a ovim svojim pratiljama nisam to mogla ni htjela sakriti. Da pobjegnem ispred zlobnih očiju svoga kraja, te da me čas poroda tamo ne bi zatekao, zavjetovah se poći na poklonstvo Našoj Gospi Guadalupskoj, koje je milost, zacijelo, odredila da me porođaj zatekne u vašoj kući. Sad je na vama da mi priteknete u pomoć tajnom što je zaslužuje žena koja svoju čast predaje u vaše ruke. Ako nagrada za milost koju mi ukazujete — tako ću to nazvati — ne bude odgovarala usluzi kojoj se nadam, barem će pokazati osjećaj zahvalnosti, pa mi je stoga želja da prvi znak ovoga mog osjećaja bude dvije stotine zlatnih talira u ovoj kesi. Govoreći to, izvuče ispod uzglavlja zlatnozelenu kesicu i položi je u ruku mojoj ženi, a ova u svojoj jednostavnosti bez daha slušaše hodočasnicu, pa u svom iznenađenju, i ne gledajući što radi, uze kesicu ne uzvrativši ni riječi zahvalnosti ili uljudnosti. Sjećam se kako gospođi rekoh da ništa od onog nije potrebno i da nismo ljudi što iz koristi priskaču u pomoć, nego da iz milosrđa činimo dobro gdje se ukaže prilika. A gospođa produži: — Valja vam, prijatelji, odmah potražiti kamo ćete odnijeti dijete što ću ga roditi; treba da smislite neku laž za one kojima ćete ga predati. Zasad može biti i u gradu, ali želim da se kasnije odnese na selo. Što će se poslije činiti kazat ću vam kad se vratim iz Guadalupe, ako Božja volja bude da me prosvijetli i pomogne mi održati zavjet, jer će mi vrijeme dati prilike da razmislim te 116

izaberem što je i kako je najbolje. Primalje ne trebam niti je hoću, jer mi drugi, časniji porođaji što ih imadoh jamče da će mi biti dostatna pomoć ovih mojih službenica da mi olakša teškoće porođaja, a još ću uštedjeti jednog svjedoka svojoj sudbini. Tu je nesretna poklonica završila i udarila u plač. Moja ju je žena, koja se malo pribrala, donekle utješila mnogim i dobrim razlozima. Sve u svemu, ja odmah pođoh tražiti kamo bih s djetetom, u koje god doba došlo na svijet. Između dvanaest i jedan sat one iste noći, dok svi u kući bijahu u duboku snu, dobra je gospođa rodila najljepšu djevojčicu koju moje oči ikad vidješe; to je ova ista koju je vaša milost maloprije vidjela. Niti se majka žalila u porodu, niti se djevojčica rodila plačući: mir i divna tišina bijaše u svemu, a to je najbolje pristajalo uz tajnu onoga neobičnog događaja. Još je šest dana ostala u postelji, a liječnik ju je danomice obilazio; nije mu otkrila odakle bolest, a lijekova što joj ih davaše nije ni uzimala: liječnikovim je posjetima htjela zavarati sluge, a to mi je i sama kazala kad pogibao već bijaše prošla. Poslije tjedan dana ustade s istim bremenom ili s drugim nalik na ono što ga imaše kad je legla. Otišla je na poklonstvo, a nakon tri tjedna vratila se gotovo zdrava, jer je pomalo sa sebe skidala znakove kojima je prikazivala da pati od vodene bolesti. Kad se vratila, dijete već bijaše na njezi na selu dvije milje odavde; kazah da mi je djevojčica nećaka. Na krštenju joj nadjenuše ime Costanza, jer je tako htjela majka, koja mi, zadovoljna onim što sam učinio, na rastanku dade zlatan lanac, koji i sad imam; s lanca je skinula šest kolutića i rekla da će ih donijeti tko dođe po djevojčicu. Još je komad bijela pergamenta zupčasto razrezala na dva dijela što se uklapaju poput prstiju na rukama: na pergamentima nešto napisano može se pročitati dok su uklopljeni, a čim se ruke razmaknu, izgubi se smisao, jer nestane slova; kad se prsti opet uklope, slova se slože, te se tako poredana mogu čitati. Velim vam, jedan je pergament ključ drugome: kad se sastave, može se pročitati, a nije moguće kad su odvojeni, osim ako se ne pogađa drugi dio. Gotovo je čitav lanac ostao u mene; i sad ga imam, jer sveudilj čekam na umetak; gospođa mi je, naime, rekla da će za dvije godine poslati po kćer. Stavila mi je u dužnost da djevojčicu odgojim ne prema njezinu porijeklu, nego kako se odgaja kći seoskog posjednika. Za slučaj da 117

joj s kakva razloga ne bude moguće tako brzo poslati po kćer, naredila mi da djevojčici, ma odrasla i postala zrelom, ništa ne govorim o rođenju. Zamolila me da joj oprostim što mi ne kazuje tko je i ostavlja to za drugu, važniju prigodu. Na koncu mi dala još četiri stotine zlatnih talira, nježno je i sa suzama u očima zagrlila moju ženu i otišla. Ostali smo zadivljeni njezinim duhom i vrlinom, njezinom ljepotom i smjernošcu. Costanza se dvije godine odgajala na selu, a onda je dovedoh ovamo. Uvijek smo je odijevali na seosku, prema majčinoj želji. Petnaest je godina, jedan mjesec i četiri dana što čekamo onog tko ima po nju doći, a od tolikog mi čekanja već i ponesta nade da ću doživjeti taj dolazak. Ako ni ove godine nitko ne dođe, odlučio sam je posvojiti i dati joj sav svoj imutak, koji, slava Bogu, vrijedi više od šest tisuća dukata. Sada mi, gospodine corregidore, ostaje da vašoj milosti, budem li uopće znao, kažem koju o Costanzinoj dobroti i njezinim vrlinama. Ona je, ponajprije, nadasve odana Blaženoj Djevici; svaki se mjesec ispovijeda i pričešćuje; umije čitati i pisati; u Toledu nema bolje čipkarice od nje; uza svoj ručni rad pjeva kao anđeo, a u poštenju joj nema ravne; što se tiče ljepote, vaša ju je milost i sama vidjela. Don Pedro, sin vaše milosti, nije nikada s njome progovorio; istina je da joj od vremena do vremena dolazi s podoknicom, ali je ona nikad ne sluša. Mnoga su gospoda, i poglavita, odsjedala u ovome svratištu i namjerno dane i dane odgađala svoj put, samo da je se sita nagledaju, ali dobro znam da među tom gospodom nema ni jednoga koji bi se mogao pohvaliti kako mu je dopustila, bilo nasamo, bilo u nazočnosti drugih, da joj i riječ prozbori. To je, gospodine, istinska povijest o Dičnoj Sudoperi, sudoperi koja ne pere — pripovijest u kojoj se ni za dlaku ne udaljih od istine.« Krčmar ušutje. Dosta je prošlo dok je corregidor progovorio: toliko ga je obuzeo događaj što mu ga je krčmar pripòvjedio. Corregidor najposlije kaza gostioničaru da mu donese i pokaže spomenuti lanac i pergament. Svratištar ode i donese ih, te corregidor vidje da je sve onako kako mu je krčmar ispričao: lanac bijaše neobično izrađen, sastavljen od kolutaca, a na pergameni jedno za drugim, razmaknuta prostorom što ga je valjalo popuniti 118

drugom polovinom, stajahu slova: EORVGNK. Vidje da treba uklopiti slova s druge polovine da bi se mogla razumjeti. Taj je znak raspoznavanja držao vrlo dosjetljivim, a hodočasnicu što je krčmaru ostavila ovakav lanac smatraše veoma bogatom gospođom. Kako je lijepu djevojku naumio odvesti iz svratišta čim nađe samostan u koji bi je smjestio, zadovoljio se u onaj čas time da ponese samo pergamenu, a gostioničaru je naložio da ga obavijesti ako slučajno dođu po Costanzu, i da mu kaže tko po nju dolazi, prije nego što prispjelome prikaže lanac, koji je i dalje ostao u krčmara. A zatim ode, jednako zadivljen poviješću i slučajem Dične Sudopere, koliko i njezinom neusporedivom ljepotom. Za sve vrijeme što ga je krčmar proveo s corregidorom i što se Costanza ondje zadržala kad je pozvaše, Tomás bijaše izvan sebe: duša mu se razdirala tisućama najrazličitijih misli, a on se ni na jednoj nije mogao zaustaviti i kazati da mu je po želji. No kad vidje da je corregidor otišao, a Costanza ostala, on oživje, te mu se vrati dah koji ga već bijaše gotovo napustio. Ne smjede krčmara pitati što je htio corregidor, a niti je to onaj kome kazao, osim svojoj ženi; i ova je tako došla k sebi pa je zahvaljivala Bogu što ju je oslobodio onolikog straha. Sutradan, oko jednog sata, eto ti u svratište dvojice vremešnih gospara, dostojanstvena izgleda, u pratnji četvorice konjanika; uđoše, pošto je najprije jedan od dvojice slugu što su s njima išla pješice upitao je li to Seviljančevo svratište; kad mu kazaše da jest, svi uđoše. Četvorica konjanika sjahaše i pođoše da onoj dvojici vremešnih gospara pomognu da i oni sjašu, po čemu se razabra da su ona dvojica gospodari ostale šestorice. Costanza, u svojoj uobičajenoj uljudnosti, iziđe da vidi nove goste. Tek što je ugleda jedan od one dvojice gospara u godinama, odmah reče drugome: — Mislim, señor Juan, da smo našli sve što dođosmo tražiti. Tomás, koji je došao da nahrani konje, najprije prepozna dvojicu očevih slugu, a odmah zatim svoga i Carriazova oca, jer ovi bijahu ona dvojica starijih gospara kojima ostali iskazivahu poštovanje. Premda bijaše u čudu zbog njihova dolaska, ipak mu sijevnu da su se zacijelo zaputili po nj i po Carriaza, na ribolov na tune: bit će da im je tko kazao kako će njih dvojicu naći u Zahari, a ne u Flandriji. Nije smio dopustiti da ga prepoznaju u onom odijelu, 119

pa stoga, ma što bilo, pokrivši lice rukama, projuri ispred njih i pođe tražiti Costanzu. Sreća je htjela da je nađe samu; u velikoj žurbi, drhtava glasa, od straha da mu ona neće dati vremena da išta kaže, uze joj govoriti: — Costanzo, jedan od one dvojice starijih plemića što su sada stigli moj je otac; to je onaj što ćeš čuti da ga zovu don Juan de Avendaño. Raspitaj se u njegovih slugu ima li sina imenom don Tomás de Avendaño — a to sam ja — pa ćeš vidjeti da sam ti kazao istinu o svome plemstvu i da ću ti je kazati u svemu što sam ti ponudio. A sad zbogom, jer dok ne odu, ne kanim se ovamo vraćati. Costanza mu ništa ne uzvrati, a ni on nije čekao odgovora, nego, opet pokrivena lica kako je i došao, ode obavijestiti Carriaza da im se očevi nalaze u svratištu. Krčmar je zvao Tomása da navadi zobi, ali kako se ovaj nije pokazivao, sam je podijeli. Jedan od dvojice vremešnih gospara zovnu nastranu jednu od dviju Galješkinja i upita je kako se zove lijepa djevojka što je vidješe, i je li kći ili što u rodu vlasniku ili vlasnici, a na to Galješkinja uzvrati: — Zove se Costanza. Nije rođakinja ni gazdina ni gazdaričina, niti znam čija je. Kuga je umorila, to jedino velim, jer ne znam što je na njoj te mi ostale ne možemo od nje do riječi. I u nas je lice kakvo ga je Bog dao. Nema gosta što uđe da odmah ne upita tko je ta ljepojka i da ne kaže: »Lijepa je; zgodna je; vjere mi, nije loša; kvragu namazane; gora me nikad ne zapala«. Eto, tako, a nama nitko ni da kaže: »Hej vi, žene ili vrazi, što li ste«. — Biva onda — reče gospar — ova djevojka pušta da je gosti diraju i da joj udvaraju. — Baš ste našli pravu! — uzvrati Galješkinja. — Ta bi vam, gospodine, plivala u zlatu kad bi samo pustila da je gledaju. Bodljikavija je od ježa. Samo niže Zdravomarije, cio dan radi i moli se. U onaj dan kad ona još počne činiti čudesa, moja je želja da imadnem milijun: gazdarica veli da bogomoljka uz tijelo nosi košulju od kostrijeti i da je svetica. Veoma zadovoljan ovim što je čuo od Galješkinje, i ne čekajući da mu skinu ostruge, gospar zovnu svratištara, povuče se s njime u odaju te mu proslovi: — Dolazim, gospodine krčmaru, da uzmem svoj zalog što je u vas nekoliko godina. Da ga uzmem, donosim vam tisuću zlatnih 120

talira, ove kolutiće od lanca i ovu pergamenu. To reče i izvuče onih šest kolutaca, znak s lanca. Prepoznavši pergament i uvelike se obradovavši onoj tisući talira, gostioničar odgovori: — Zalog što ga hoćete uzeti u kući je, ali nije lanac i pergament s pomoću kojeg se ima provjeriti ono o čemu, mislim, vaše blagorođe govori. Zato vas molim da se malo strpite, odmah ću se vratiti. Istog časa ode da corregidora obavijesti što se zbilo i kako su u njegovu svratištu dvojica plemića što dođoše po Costanzu. Corregidor je upravo završio objed, pa u znatiželji da vidi konac one priče, odmah uzjaha konja te se s drugim, raspoznajnim dijelom pergamenta uputi u svratište. Čim ugleda dvojicu plemića, raširi ruke i pođe da jednoga od njih zagrli, govoreći: — Bože sveti! Kakav je to sretan dolazak, señor don Juan de Avendaño, gospodine i rođače moj! I plemić njega zagrli uzvraćajući: — Bez sumnje mi je, gospodine rođače, sretan dolazak ovamo, jer vas vidim zdrava kako vam uvijek želim. Zagrlite, rođače, ovoga viteza: to je señor don Diego de Carriazo, moj plemeniti i veliki prijatelj. — Poznajem već don Diega — odgovori corregidor — i stojim mu na službu. I oni se zagrle te nakon mnogih srdačnih i udvornih pozdrava uđu u prostoriju, gdje ostanu nasamo s krčmarom, koji je uza se već imao lanac i kazao: — Gospodin corregidor već zna po što vaša milost dolazi, señor don Diego Carriazo; dajte kolutiće s ovog lanca, a gospodin će corregidor izvaditi pergament što ga ima uza se, pa da provjerimo ono na što toliko godina čekam. — Tako neće biti potrebno — reče don Diego — da gospodina corregidora ponovo obavještavamo o svome dolasku, jer će vidjeti da nam je dolazak povezan s onim što ste mu vi, gospodine krčmaru, već kazali. — Nešto mi je kazao, ali mi valja još mnogo saznati; evo pergamenta. Don Diego izvuče drugu polovinu, i pošto sastaviše oba dijela, 121

pergament opet bijaše cio: onim slovima u krčmara, koja, kako rekosmo, bijahu EORVGNK, odgovarahu na drugome dijelu ova: VPAOZAA; uklopljena zajedno, glasila su: EVO PRAVOG ZNAKA. Zatim usporediše kolutiće na lancu i nađoše da su znakovi pravi. — To bi sad bilo gotovo — reče corregidor. — Još nam ostaje da saznamo, ako je moguće, tko su roditelji ovoga prekrasnog zaloga. — Ja sam otac, a mati više nije na životu — oglasi se don Diego i ovako proslijedi: »Dosta je kad vam kažem: bijaše tako visoka roda da sam joj mogao biti sluga. Da ljaga ne bi pala na njezin glas, kao što je zaborav prešao preko njezina imena, i da se ne osuđuje ono što se u nje čini očitom grješkom i priznatom krivicom, valja znati da se ona, mati ovog zaloga, ostavši udovicom iza slavna plemića, povukla na jedno od svojih sela i tamo, u najvećem poštenju i povučenosti, provodila među svojim slugama i kmetovima miran i tih život. Sudbina je htjela da sam jednog dana, idući u lov pokraj njezina sela, zaželio da je posjetim. Bijaše vrijeme podnevnog počinka kad stigoh njezinu dvorcu — jer tako se može nazvati njezina velika kuća; ostavih konja jednome svom sluzi i uspeh se, ni na koga ne naišavši, sve do sobe gdje je ona počivala na sofi crnim pokrivenoj. Bila je neobično lijepa, a tišina, samoća i prigoda pobudiše u meni želju, više smionu negoli časnu; bez mnogo pametna razmišljanja, zaključah za sobom vrata, prikučih joj se, probudih je čvrsto je stegnuvši u zagrljaj, i rekoh joj: 'Neka vaša milost, gospođo, ne viče, jer će vaši povici samo objaviti gubitak vaše časti. Nitko nije vidio da sam ovamo ušao. Moja sudbina, presretna jer me vi zapadoste, spustila je san na oči svima vašim slugama, pa kad stignu na vaše povike, moći će mi samo život uzeti, a i to u vašem zagrljaju, tako da moja smrt neće ljude odvratiti od pomisli na gubitak vaše časti.' Najposlije bijaše moja i protiv volje, jer sam je silom svladao. Izmučena, upokorena i smućena, nije mogla ili nije htjela ni riječi progovoriti, a ja je ostavih onako zbunjenu i prestravljenu i vratih se istim putem kojim sam i došao; otišao sam svom prijatelju, na selo, dvije milje od njezina. Gospođa se preselila iz onog u neko drugo mjesto, i ja je više nikad nisam vidio niti sam nastojao da je vidim. Dvije godine nakon 122

toga saznadoh da je umrla. Prije neka tri tjedna po me posla upravitelj imanja one gospođe, uporno tražeći da dođem, dodajući u pismu kako se radi o stvari važnoj po moju čast, a bit će mi na zadovoljstvo. Odoh da vidim što hoće, daleko od pomisli na ono što od njega čuh. Nađoh ga na samrti. On mi, da vam ne duljim, u malo riječi kaza kako mu je gospodarica, kad je umirala, otkrila sve što joj se sa mnom dogodilo, kako je nakon mog nasilja ostala trudna, kako je, da sakrije bremenitost, otišla na poklonstvo Našoj Gospi Guadalupskoj i kako je u ovome svratištu rodila djevojčicu, koja bi se imala zvati Costanza. Upravitelj mi dade znakove s pomoću kojih ću je naći, a to su oni kolutići s lanca i pergament što ih vidjeste. Dao mi je i trideset tisuća zlatnih škuda što ih je njegova gospodarica ostavila za udaju svoje kćeri. Nije mi ih dao odmah nakon gospodaričine smrti i nije mi priopćio ono što je ona povjerila njegovoj odanosti i šutnji, jer se, priznade mi, bio polakomio za novcem i njime se htio okoristiti. No kako se već i sam nalazi pred polaganjem računa Bogu, a da bi olakšao svoju savjest, daje mi, reče, novac i upućuje me gdje ću i kako ću naći svoju kćer. Primih novac i znakove, obavijestih o tome don Juana de Avendaña, pa tako obadvojica krenusmo na put u ovaj grad.« Dovde je stigao don Diego u svome kazivanju, kadli se s uličnih vrata začu glasno vikanje: — Kažite Tomásu Pedru, momku što dijeli zob, da mu druga Asturijanca vode u zatvor. Neka tamo dođe, Asturijanac će ga čekati. Čuvši gdje je riječ o zatvoru, corregidor naredi da uđe uhićenik i oružnik koji ga prati. Oružniku rekoše kako mu corregidor koji se ondje nalazi naređuje da uđe s uhićenikom, pa je tako morao učiniti. Pojavi se Asturijanac u veoma bijednu stanju: lice mu bijaše obliveno krvlju, a oružnik ga čvrsto držaše. Čim uđe, prepozna svoga i Avendañova oca, pa mu se smuti; kao da rupcem briše krv, pokrije lice da ga ne prepoznaju. Corregidor upita što je uradio momak kojega vode u takvu stanju. Oružnik odgovori da je ovaj momak vodonoša kojega zovu Asturijancem i kojemu djeca po ulici viču: Amo rep, Asturijanče, ovamo s repom, te u nekoliko riječi ispriča uzrok tome traženju 123

repa, čemu se svi stadoše smijati. Nastavi kako je vodonoša, izlazeći na Alcantarski most, gdje su derani sve upornije tražili rep, sjahao s magarca, pojurio za njima pa jednoga uhvatio i namrtvo ga izmlatio; kad su ga htjeli uhititi, opirao se, i zato mu takav izgled. Corregidor naredi da otkrije lice, ali on nikako ne htjede; nato mu oružnik strgnu rubac, a otac ga odmah prepozna i u velikoj mu uzbuđenosti reče: — Sine Diego, odakle ti ovakav? I kakva je to odjeća? Zar svoje nevaljalštine nisi izbio iz glave? Carriazo previ koljena i spusti se pred oca, koji ga suznih očiju dugo držaše u zagrljaju. Don Juan de Avendaño, znajući da je s Carriazom otišao i njegov sin Tomás, upita za nj; Carriazo odgovori da je Tomás de Avendaño onaj momak što u ovome svratištu dijeli zob i slamu. Na ovo se svi začudiše, a corregidor naredi krčmaru da odmah dovede momka. — Mislim da nije kod kuće — odgovori krčmar — ali ću ga potražiti. I ode da ga traži. Don Diego upita sina kakvi su to preobražaji i što ga je nagnalo da se prometne u vodonošu, a što Tomása da postane sluga u svratištu. Na to Carriazo uzvrati kako ovim pitanjima ne može javno udovoljiti, nego će na njih odgovoriti kad budu nasamo. Tomás Pedro sakrio se u svojoj sobi da bi odande, neviđen, promatrao što rade njegov i Carriazov otac. Dolazak corregidorov i ona strka po čitavoj kući držahu ga u neizvjesnosti. Netko krčmaru kaza da se momak gore sakrio, te se krčmar pope i više ga silom nego milom dovede dolje. Ni tako ne bi sišao da sam corregidor nije izišao na dvorište i dozivao ga po imenu, vičući: — Neka vaša milost siđe, gospodine rođače, jer ovdje vas ne čekaju ni medvjedi ni lavovi. Tomás siđe te oborenih očiju i pokajnički kleknu pred oca, koji ga zagrli veoma obradovan, kao što je otac iz biblijske priče zagrlio sina razmetnog kad mu se vratio. Uto stiže i corregidorova kočija, za povratak, jer toliko slavlje nije dopuštalo vraćanja na konju. Corregidor naredi da pozovu Costanzu, a kad se ova pojavi, uze je za ruku i kaza je ocu, govoreći: — Primite ovaj zaklad, don Diego, i smatrajte ga najdragocjenijim koji biste mogli poželjeti; a vi, lijepa djevojko, 124

poljubite ocu ruku i zahvalite Bogu što je tako časnim događajem popravio, podigao i poboljšao vaš položaj. Costanza, koja nije znala ni slutila što se zbilo, sva zbunjena, drhteći, nije umjela drugo doli kleknuti pred oca i uzeti mu ruke, nježno ih cjelivajući i polijevajući ih suzama što su kapale iz njezinih krasnih očiju. Za toga je zbivanja corregidor govorio svome rođaku don Juanu da svi s njime pođu njegovoj kući; don Juan je zahvaljivao i otklanjao, ali je corregidor u svome nagovoru bio uporan, tako da je valjalo pristati. Svi uđoše u kočiju, a kad je corregidor rekao Costanzi da se uspne, ona zagrca, zagrli se s krčmarevom ženom, te obje počeše tako plakati da se kidalo srce svima koji ih slušahu. — Kako može biti, kćeri i dušo moja, da odlaziš i da me ostavljaš? — jecala krčmareva žena. — Kako možeš ostaviti majku koja te s toliko ljubavi odgojila! Costanza plakaše i jednako joj nježno odgovaraše. Corregidor, raznježen, reče neka i krčmareva žena uđe i da se sa svojom kćeri (tako ju je držala) ne rastavlja dok je u Toledu. Tako i krčmareva žena uđe s ostalima u kočiju, te svi odoše corregidorovoj kući, gdje ih lijepo dočeka njegova žena, gospođa visoka roda. Obilno se i sjajno pogostiše, a nakon toga Carriazo ocu ispriča kako je Tomás iz ljubavi prema Costanzi postao sluga u svratištu i kako se u nju toliko zagledao da bi je i kao sudoperu uzeo za ženu, sve da se i nije pokazalo da je od roda kakva jest kao kći don Diega de Carriaza. Corregidorova je žena odmah Costanzu odjenula u haljine jedne svoje kćeri istih godina i stasa. Ako Costanza bijaše lijepa u seoskoj odjeći, sad u ovoj sjajnoj haljini bijaše kao anđeo. Sve joj je tako pristajalo kao da je od rođenja imala najljepše ruho što se nosi. Nije, međutim, moglo proći a da se u tome mnoštvu obradovanih ne nađe i netko rastužen, a taj bijaše don Pedro, corregidorov sin, kojem se odmah objasnilo da Costanza neće biti njegova, kako se doista i pokazalo. Corregidor, don Diego de Carriazo i don Juan de Avendaño utvrdiše da će se Tomás oženiti Costanzom, kojoj otac daje onih trideset tisuća zlatnih škuda što joj ih je majka ostavila, a vodonoša će se don Diego de Carriazo oženiti corregidorovom kćeri, dok će don Pedro, njegov sin, uzeti jednu od kćeri don Juana de Avendaña, koji će se pak pobrinuti za dopuštenje 125

zbog srodstva. Tako svi bijahu zadovoljni, veseli i sretni. Novost o vjenčanjima i o sreći dične sudopere prenijela se čitavim gradom, te je svijet dolazio da vidi Costanzu u novoj odjeći, u kojoj ona, kako rekosmo, tako blagorodno izgledaše. Vidješe kako je momak što je dijelio zob, Tomás Pedro, postao don Tomás de Avendaño i kako je gospodski odjeven; zapaziše i to kako je Lope Asturijanac naočit plemić čim se preodjenuo te ostavio magarca i posude, no, unatoč svemu, našlo se i takvih što su od njega, premda onako dotjerana, tražili rep dok je prolazio ulicom. U Toledu ostadoše mjesec dana, a onda se dva oca sa svojim sinovima mladoženjama i njihovim ženama zaputiše u Burgos; pratio ih corregidorov sin, koji je htio vidjeti svoju rođakinju i zaručnicu. Seviljanac se obogatio s onih tisuću talira i mnogim dragocjenostima što ih je Costanza poklonila svojoj gospodarici (ovako je Costanza i nadalje zvala krčmaricu koja ju je odgojila). Priča o dičnoj sudoperi dade povoda pjesnicima sa zlatnog Taja140 da okušaju svoja pera slaveći i hvaleći neusporedivu ljepotu Costanze, koja još provodi život sa svojim dobrim momkom što je dijelio zob. Carriazo ima ni više ni manje nego tri sina, koja nisu pošla stazom svoga oca te i ne znaju da na svijetu ima ribolova na tune, nego se danas sva trojica nalaze na naukama u Salamanki. Njihov se otac, čim spazi magarca kakva vodonoše, odmah sjeti sivca što ga je imao u Toledu, i boji se da će, kad se najmanje nada, u kakvoj satiri iskrsnuti povik: »Amo rep, Asturijanče, ovamo s repom!«

140 Zlatnom nazivaju rijeku Tajo u španjolskoj književnosti. Plinije (X, 3) reče za Tajo da mu je pijesak »zlatonosan«.

126

BRAK NA PRIJEVARU (El casamiento engañoso) Iz bolnice Uskrsnuća u Valladolidu, što je smještena izvan Puerta del Campo, to jest izvan grada, izlazio vojnik, koji onako žut u licu i slab na nogama, upirući se o mač kao da je kakav štap, jasno pokazivaše da mu je u dvadeset dana, uza sve što ne bijaše tako vruće, na znoj izišla sva tekućina što ju je možda nakupio u jedan sat.141 Spoticao se u hodu i odmicao sitnim, nesigurnim korakom, kakav i jest u ozdravljenika koji se istom pridigao. Kad uđe u grad, opazi gdje mu ususret ide prijatelj kojega nije vidio više od pol godine; kad ovaj ugleda vojnika, prekriži se pred njim kao pred kakvom prikazom, priđe mu i reče: — Što je to s vama, gospodine zastavniče Campuzano? Zar je moguće da se vaša milost ovdje nalazi? Života mi, mišljah da ste u Flandriji i da ondje kopljem razmahujete, a ne ovdje, gdje mač po tlu vučete. I kakvo je to žutilo, kakva slabost? A Campuzano će na to: — Jesam li ovdje ili nisam, gospodine licencijate Peralta, odgovor vam je u tome što me vidite; na ostala pitanja samo mi je reći da evo iziđoh iz one tamo bolnice, gdje sam iznojio silne čireve142 što mi ih je naprtila žena koju po nesreći izabrah za svoju. — Dakle se vaša milost oženila? — priupita Peralta. — Da, gospodine — uzvrati Campuzano. — Možda iz ljubavi? — opet će Peralta. — Takvi brakovi donose kajanje. — Ne znam bješe li iz ljubavi — odgovori zastavnik — ali mogu reći da se završilo u jadu i nevolji, jer sam u braku od svoje drúge, ili túge143, zadobio toliko bolova u tijelu i toliko boli u duši, te me olakšanje tjelesnih stajalo četrdeset znojenja, a onima u duši i ne nalazim lijeka da ih utoli. Kako nisam za to da na ulici vodim duge 141

Podrugljiva Cervantesova primjedba. Postupak u bolnicama, kojemu bijahu podvrgnuti vojnici što svoje rane i bolesti nisu zadobili na bojnom polju, bijaše takav, da je dao mnoge neznane mučenike. 142 Bubas, čirevi, na koje smjera i Dundo Maroje pitajući sina nije li ih dobio za boravka u Rimu. 143 Igra riječi: casamiento — cansamiento.

127

razgovore, molim da mi vaša milost oprosti, no drugom ću vam prigodom po laznu kazivati svoje dogodovštine, a ove su toliko neobične i začudne da ih takvih u životu niste čuli. — Nećemo tako — dočeka licencijat — nego vi izvolite sa mnom, pa ćemo, ako vam je po volji, zajedno na skroman ručak, jer je lonac144 jelo kao stvoreno za bolesnika. Istina, predviđen je samo za dvojicu, no moj će se sluga u naknadu za nj podmiriti tjestenicom. Koji komadić butine rutske145 prije jela, ako vam oporavljanje dopušta, otvorit će nam têk, a nadasve dobra volja, s kojom vas pozivam, ne samo sada nego svaki put, kad god vaše gospodstvo ushtije. Campuzano zahvali te prihvati poziv i ponudu. Odoše najprije u Crkvu svetog Lovre na misu, nakon čega Peralta odvede zastavnika svojoj kući, gdje ručaše i gdje domaćin obasu gosta novim ljubaznim pozivima, a poslije jela zamoli ga da mu pripovjedi zgode o kojima dade onakav sud. Campuzano nije pustio da ga moli, nego ovako poče svoje kazivanje: — Vaše se blagorođe, gospodine licencijate Peralta, zacijelo sjeća kako sam ovdje drugovao s kapetanom Pedrom de Herrerom, koji se sada nalazi u Flandriji? — Dobro se sjećam — reče Peralta, a zastavnik proslijedi kazivati: »U svratište Solana, gdje smo stanovali i jeli, jednog vam dana, upravo kad smo završili objed, uđu dvije gospođe ugodna izgleda, u pratnji dviju sluškinja; jedna od gospođa oslovi kapetana, te ne sjedajući, a naslonivši se na zid u prozorskoj udubini, počne s njime razgovarati; druga sjedne na stolicu što bijaše kraj mene. Ova imaše koprenu spuštenu sve do brade, tako da joj se lice moglo vidjeti samo koliko dopuštaše prozirnost vela. Kolikom god ju uljudnosti obasuh, moleći je da se otkrije, nisam uspio, a to me ponese još većom željom da je vidim. I da mi želja poraste, gospođa, namjerno ili slučajno, pokaže divnu bijelu ruku, punu dragocjena prstenja. U ono vrijeme bijah vrlo naočit, imađah onaj veliki lanac što ga se vaše gospodstvo zacijelo sjeća, šešir s perjem i trakom, odjeću u bojama kakva je već u običaju u vojnika, te sam u svojoj ludosti u vlastitim očima bio čovjek kakvu se ne odolijeva. Opet je zamolih 144 145

Olla, španjolsko narodno jelo, poput našeg »lonca«. Jamón de Rute, pršut iz Rute, mjesta u pokrajini Cordobi.

128

da otkrije lice, a ona mi uzvrati: — Ne budite toliko nametljivi; imam kuću: kažite svome momku da me slijedi; premda sam poštenija nego što bi se to po ovom odgovoru moglo prosuditi, ipak će mi, da vidim je li u vas i duh kao što je izgled, biti na zadovoljstvo da vas upoznam. Poljubih joj ruku u zahvalu na velikoj milosti što mi je ukazuje, a zauzvrat joj obećah zlatna brda. Uto je i kapetan završio svoj razgovor, te njih dvije odoše, a moj momak za njima. Kapetan mi kaza kako ga ona gospođa moli da odnese neka pisma u Flandriju nekome drugom kapetanu za kojeg ona veli da joj je bratučed, ali on zna da je riječ o njezinu miljeniku. Snježna bjelina onih ruku izazva u meni plamen, te pogiboh od želje da vidim ono lice. I tako ja sutradan s momkom onamo, pa slobodno uđoh. Nađoh lijepo uređenu kuću i u njoj ženu od kojih trideset godina; prepoznah je po rukama. Ne bijaše neke izvanredne ljepote, ali se u nju mogao zagledati tko god s njome progovori, jer joj glas bijaše tako blag da je u dušu ulazio. Vodio sam s njome duge i ljubazne razgovore, hvastao se, pravio prijelaze i skokove, uzvraćao, nudio i obećavao, ukratko: činio sve što smatrah potrebnim da steknem njezinu naklonost. Kako, međutim, bijaše vikla slušati slične ili veće ponude i hvastanja, činilo se da mojima poklanja više pažnje negoli vjere. Naposljetku se naši razgovori, u sva četiri dana što je posjećivah, nastaviše u kićenosti i duhovitosti, a da ne uspjeh ubrati željena ploda. Kad god je pohodih, uvijek u kuću ulazih bez ikakvih zapreka te ne vidjeh ni navodnih rođaka ni prijatelja. U gospođinoj se službi nalazila djevojka, koja mi se činila više prepredenom negoli prostodušnom. Najposlije se uzeh u ljubavi ponašati kao vojnik koji se nalazi uoči odlaska, tako da se gospođa Estefanía de Caicedo (ovako se zvala ona koja me dovde dotjerala) nađe u neprilici i odgovori mi: — Gospodine zastavniče Campuzano, glupo bi od mene bilo kad bih se vašem blagorođu htjela prodati pod sveticu; bijah grešnica, a i sad sam, ali ne takva da bi me susjedi uzimali na jezik i da bi me znala kojekakva skrovita mjesta. Ni od svojih roditelja ni od rođaka nisam naslijedila nikakva imutka, a ipak pokretnine u mojoj kući, da ih brat bratu daje, vrijede dvije i pol tisuće dukata, koje mogu dobiti na svakoj dražbi. S ovo malo imovine tražim muža 129

da mu se posvetim u potpunu posluhu; za nj ću nabolje upraviti svoj život i s nevjerojatnim mu marom služiti i biti na korist, jer ni u kojeg kneza nema kuharice koja bi bila od mene umješnija ni koja bi bila sposobna prirediti gulaš kakav ugotovim ja kad prionem kao domaćica. U kući znam biti gospodarica, u kuhinji sluškinja, a gospođa u salonu. Umijem zapovijedati i na posluh uputiti; nisam rasipna, a uštedim mnogo, jer u mene novčić nije manji, nego još više vrijedi kad se po mome troši. Moja bijela prtenina, izvrsna i mnoga, nije izišla iz dućana niti je nabavljena od trgovaca rubljem: ovi su joj prsti lanene niti ispreli, prsti moji i mojih sluškinja, a da se u kući moglo tkati, mojim bi se rukama i otkala. Što se sama hvalim, nije za pokudu kad se mora. Najposlije, želim reći kako tražim muža da mi bude zaštita, da mi zapovijeda i da me poštuje, a ne miljenika da mi udvara i da me sramoti. Ako je vašem gospodstvu po volji da uzme što mu se nudi, ovdje sam, srce vam, duša vam, uvijek na svaku vašu zapovijed, a bez prodaje, jer što je drugo doli prodaja kad se udavača nudi nečijim posredovanjem, dok je znano da samo oni kojih se stvar izravno tiče, najbolje mogu sve među sobom urediti. Eto tako govoraše gospođa, a ja, kao da sam bez trunka soli u glavi, obuzet većom radosti nego što je mogoh i zamisliti, videći pred sobom onaj imutak, što sam ga unaprijed već pretvorio u novac, i ne misleći na ino doli na milinu što me obuzela a pamet mi sapela — rekoh kako sam sretan i presretan što mi nebesa gotovo čudom daju takvu družicu da je učinim gospodaricom svoje volje i svog imutka, koji je malen ali ne opet takav da uz onaj moj lanac i druge dragocjenosti kod kuće, te kad odvojim i u novac pretvorim pokoju svečanu vojničku odjeću, ne bi vrijedio više od dvije tisuće dukata; ta svota i njezine dvije i pol tisuće dale bi iznos s kojim bismo se mogli povući i živjeti na selu odakle sam rodom i gdje imam nešto posjeda; taj imutak, uz novac što bismo ga dobivali prodajući zemaljske proizvode kad kojima dođe vrijeme, omogućio bi nam miran i sretan život. Ukratko, dogovorismo brak, pobrinusmo se za objavu da smo slobodni i da nema zapreka, te na tri blagdana što su o Uskrsu jedan za drugim slijedila, obavi se napovijed, a četvrtog se dana vjenčasmo u nazočnosti dvojice mojih prijatelja i nekog mladića, kojega je ona predstavila kao svog bratučeda, a prema kojem ja bijah pažljiv kao prema rođaku, pun uljudnih riječi, kakve uostalom 130

bijahu sve što sam ih dotad svojoj družici upućivao u tako zloj nakani da je bolje to i ne spominjati; premda ovdje otkrivam same istine, ipak nisam na ispovijedi pa da ne bih mogao štogod i prešutjeti. Služak odnese iz gostionice moj kovčeg ženinoj mi kući; pred ženom u nj zatvorih svoj krasni lanac; pokazah joj i druge, ne tako velike, ali bolje izrađene, te još tri-četiri različita prstena s dragim kamenjem; pokazah joj svoje svečano vojničko ruho i ukrasno perje i dadoh joj za potrebe u kućanstvu blizu četiri stotine reala što ih imađah. Provedoh šest medenih dana šepireći se po kući, poput kakva kukavna zeta u domu bogata punca: hodao sam po skupocjenim sagovima, spavao na plahtama od holandskog platna, uživao u svjetlu sa srebrnih svijećnjaka; doručkovao sam u postelji, ustajao u jedanaest, ručavao u podne, a u dva sata lijegao na podnevni počinak. Doña Estefanía i djevojka ugađahu mi, te kud ja okom, one skokom. I moj služak, koji bijaše poznat sa svoje lijenosti i sporosti, posta brz kao srna. Kad god doña Estefanía ne bijaše kraj mene, znalo se da je u kuhinji, kamo je otišla da gotovi jela što će zadovoljiti moj ukus i podići mi tek. Moje košulje, ovratnici i rupci odisahu blagovonjem kao kakav cvjetnjak, koliko bijahu naškropljeni mirisom kravojca i narančina cvijeta. I godine brzo protječu pod neumoljivošću vremena, a kamoli ne bi moj medeni tjedan. Minuše dani, za kojih, videći onoliku pažnju, uzeh mijenjati onu zlu namisao, koja me na sve i potakla. Jednog jutra, dok je doña Estefanía još sa mnom bila u postelji, začu se gdje netko jako udara u kućna vrata. Djevojka potrča na prozor pa se odmah vrati govoreći: — Dobro nam došla! Jeste li vidjeli kako je stigla prije nego što je neki dan u pismu javila. — Ma tko je to, djevojko, stigao? — upitah je. — Tko je stigao? — uzvrati ona. — Tko bi drugi doli moja gospodarica doña Clementa Bueso. S njome ide don Lope Meléndez de Almendárez, dvojica slugu i Hortigosa, družbenica koju je gospodarica sa sobom povela. — Poteci, djevojko, blago moje, i otvori im — reče doña Estefanía. — A vas, gospodine i mužu, zaklinjem našom ljubavi da se ne uzbunjujete i da ne ustajete u moju obranu, ma što se protiv mene reklo. 131

— Tko vam smije što uvredljivo reći kad sam ja ovdje? Kazujte kakva je to čeljad što vas svojim dolaskom uznemiruje. — Sada nemam vremena da vam odgovaram — uzvrati doña Estefanía. — Tek znajte: sve što se ovdje dogodi prividno je, a ima svoju namjenu i svrhu, što ćete kasnije saznati. Htjedoh joj odgovoriti, ali više ne stigoh, jer se na vratima pojavi señora doña Clementa Bueso, sva u sjajnoj zelenoj svili sa zlatnim okrajcima, s istim takvim kratkim plaštem, u šeširu sa zelenim, bijelim i crvenkastim perjem, sa skupocjenom zlatnom pregljicom i s tankim velom što joj pokrivaše gornji dio lica. S njome u dvoranu uđe señor don Lope Meléndez de Almendárez u ne manjem sjaju svoje bogate putne odjeće. Najprije progovori družbenica Hortigosa: — Isuse! Što je ovo! Netko u postelji moje gospodarice doñe Clemente? I još muškarac! Čuda se u kući zbivaju! Zaista je doña Estefanía, koristeći se prijateljstvom moje gospodarice, prešla svaku mjeru! — Pravo veliš, Hortigosa — reče doña Clementa — no sâma sam kriva, jer se ne opamećujem, nego uzimam prijateljice koje su to samo kad im je od koristi. A nato će doña Estefanía: — Neka se vaše blagorođe, gospodarice doña Clementa Bueso, ne ljuti: budite uvjereni da nije bez tajne ovo što u kući vidite; kad vam sve objasnim, znam da mi nećete zamjeriti i da se nećete žaliti. Dotle sam ja već navukao hlače i pršnjak, a doña Estefanía uze me za ruku i odvede u drugu prostoriju. Ondje mi reče kako njezina prijateljica s onim don Lopeom, što je s njome došao, kani zbiti šalu, u namjeri da se za nj uda; šala je u tome da se don Lopeu prikaže kako mu ona ovu kuću i sve što je u njoj donosi u miraz; nije joj stalo što će se nakon vjenčanja otkriti prijevara, jer se uzda u veliku ljubav što je don Lope prema njoj osjeća. I nadoda mi: — A onda će mi se vratiti što je moje. Nitko joj neće za zlo uzeti, ni njoj niti ikojoj ženi što nastoji naći pravog i čestitog muža, sve ako se i poslužila kakvom lukavosti. Odgovorih joj kako je to što kani učiniti krajnji dokaz prijateljstva, ali neka dobro pripazi što radi, jer bi joj se moglo dogoditi da moradne u pomoć pozvati pravdu prije nego što dođe do svoje imovine. A ona me na to obasu takvim razlozima i izniza mi 132

toliko toga čime ju je doña Clementa obvezala, te joj sad ona ne može uskratiti protuusluge, pa bila od ne znam kakve važnosti; toliko je toga nabrojila te sam najposlije, protiv volje i razbora, morao popustiti i privoljeti se njezinoj želji, pogotovu kad me poče uvjeravati da će cijela ova igra potrajati svega tjedan dana, a mi ćemo se za to vrijeme skloniti u kuću neke druge njezine prijateljice. Uto se oboje odjenusmo, te ona ode onamo gdje bijahu doña Clementa Bueso i don Lope Meléndez de Almendárez, da se s njima oprosti, a zatim mome služaku naloži da uprti moj kovčeg i da pođe za njom; i sam pođoh za njom, ni s kim se ne oprostivši i ne pozdravivši. Zaustavila se doña Estefanía pred kućom neke svoje druge prijateljice, te onamo i uđe; unutra je s njome podugo razgovarala, nakon čega iziđe neka djevojka te mene i služaka pozva da uđemo. Uvede nas u uzanu prostoriju, gdje bijahu dvije postelje što se činjahu kao jedna jedina, jer između njih ne bijaše prostora koji bi ih dijelio, tako te su se obje plahte na njima doticale. Ondje sa ženom provedoh šest dana, a za sve to vrijeme ne bijaše ni sata da bi prošao bez svađe, jer joj bez prestanka spočitavah ludost što ju je učinila prepustivši kuću i imutak drugome, pa ma taj drugi bio i njezina rođena mati. Svakog sam se časa na to vraćao i s takvom žestinom da je gazdarica jednog dana, kad je doña Estefanía otišla da vidi kako stvari stoje, htjela od mene saznati što me to navodi te se toliko prepirem, a što je to Estefanía mogla učiniti da je toliko prekoravam i kazujem da je čista glupost, a ne dokaz krajnjeg prijateljstva ono što je napravila. Na to joj uzeh pričati sve kako je bilo. Kad joj u svom kazivanju rekoh kako sam se oženio doñom Estefanijom, što mi je u miraz donijela, te kako je ludo kuću i imovinu ostavila doñi Clementi, ma i bilo u uzvišenoj namjeri da joj pomogne u zadobivanju onakva muža kakav je don Lope — gazdarica se od snebivanja počela lustiti, sve domećući: »Isuse, zle li žene. Opake li žene, Isuse!« a ovo me sasvim smelo. Naposljetku mi reče: — Ne znam, gospodine zastavniče, činim li protiv savjesti otkrivajući vam ono što vam nikako ne bih mogla zatajiti, a da se isto tako o nju ne ogriješim. Bog i sreća, pa nek bude što bude! Vragu laž, a na svjetlo s istinom! Istina je pak da je doña Clementa de Bueso prava gospodarica kuće i imetka što vam tobože dopade u 133

ženinstvo. Laž je sve ono što vam je kazala doña Estefanía, jer ona nema ni kuće, ni imutka, ni druge haljine doli one na sebi. Do te je prijevare došlo stoga što je doña Clementa otišla u pohode rodbini u Plasenciju, a odande se uputila na devetnicu Našoj Gospi Guadalupskoj, za koje je vrijeme kuću na čuvanje povjerila doñi Estefaniji, jer su njih dvije zaista velike prijateljice. Ako se pravo uzme, siromašnoj gospodi i ne treba u grijeh upisivati što je sebi umjela pribaviti muža kakav je gospodin zastavnik. Tu se njezin govor završi, a poče moje očajanje, koje bi se bez sumnje i nastavilo da je moj anđeo čuvar imalo popustio pritječući mi u pomoć: neprestano me opominjaše neka ne smetnem s uma da sam kršćanin i da je očajanje najveći ljudski grijeh, jer je potekao od samoga nečastivog. Ta me misao, ili nadahnuće, unekoliko utješi, ali ne opet toliko da ne bih uzeo svoj ogrtač i mač i izišao u potragu za doñom Estefanijom, u namjeri da je zahvatim primjernom kaznom. No sudbina, o kojoj ne umijem reći je li moje poslove pogoršavala ili ih poboljšavala, odredi tako te nigdje ne nađoh doñe Estefanije gdje mišljah da joj je skrovište. Odoh u Crkvu svetog Lovre, preporučih se Našoj Gospi, sjedoh na klupu i tu u svojoj tegobi zapadoh u tako dubok san, te ne bih iz njega zadugo da me drugi ne probudiše. Sav obuzet brigama i tjeskobama, pođoh kući done Clemente, koju nađoh gdje se tako mirno drži, kako je i naravno u čovjeka što je na svome, te se ne usudih da joj išta kažem, a i zato što ondje bijaše don Lope. Vratih se kući, gdje mi gazdarica reče da je doñi Estefaniji ispričala kako mi je jasna sva njezina prijevara i sve što je splela. Estefanía ju je upitala kako sam se držao kad sam to saznao, a ona joj odgovorila da sam se ražestio i da sam, kako misli, izišao za njom u potragu sa zlom nakanom i još gorom odlukom. Gazdarica mi najposlije kaza kako je doña Estefanía pokupila i odnijela što sam imao u kovčegu, a ostavila mi u njem samo putnu odjeću. Sad se istom sve pokazalo! Ovdje mi, međutim, Bog bijaše milostiv. Pođoh da pogledam kovčeg i vidjeh gdje zjapi kao grob što čeka da proguta mrtvo tijelo, a ovo je s dosta razloga moglo biti i moje, da je u mene bilo razbora kojim bih osjetio i prosudio onoliku nesreću. — Velik je to udarac — oglasi se licencijat Peralta — jer vam je doña Estefanía odnijela tolike lance i tolike grivne. Zaista, pravo 134

veli ona narodna kad kaže da sve nesreće... — Nema nesreće u onom gubitku — presiječe zastavnik — jer i ja mogu reći: »Mislio punac da zetu podvaljuje svoju kćer, no ako je mlada škiljava, i mladoženja je, Bogu hvala, šepav«. — Ne znam što time kanite reći — prekide ga Peralta. — Hoću da kažem — prihvati zastavnik — kako sve one tralje i sav sjaj od lanaca, grivni i ostalog nakita ne može vrijediti više od deset ili dvanaest škuda. — Ta nije moguće! — uzvrati licencijat. — Sam lanac što ga je gospodin zastavnik nosio oko vrata, čini se, vrijedi više od dvjesta dukata. — Toliko bi vrijedio — dočeka zastavnik — kad bi i u stvarnosti bio onakav kakvim se čini. Kako nije zlato sve što sija, tako ni oni lanci, grivne, dragulji i ostali ures ne bijahu drugo doli lažan sjaj... Bijahu tako dobro napravljeni da se samo na kamenu kušniku ili na vatri moglo vidjeti da nisu pravi. — Prema tome — upade licencijat — vi i doña Estefanía jedno drugom ne ostajete dužni, jer ste izravnali igru. — Tako izravnali — prihvati zastavnik — da možemo promiješati karte i početi novu. Ali, gospodine licencijate, zlo je u tome što će se ona lako osloboditi mojih lanaca, a ja se neću moći, međutim, riješiti posljedica njezine himbenosti. Najposlije, ma kako mi teško bilo, ona mi je svojina. — Zahvalite Bogu, gospodine zastavniče — izusti Peralta — što je ta svojina imala noge i umakla vam, pa ne morate za njom u potragu. — Pravo kažete — priklopi zastavnik. — No, ipak, sve ako ju i ne tražio, uvijek mi je na pameti, i gdje god bio, izlazi mi pred oči moja sramota. — Na to vam ne znam drugo kazati doli vas sjetiti dvaju Petrarcinih stihova što vele: Che chi prende diletto di far frode, Non si de lamentar s'altri l'inganna. A to vam, na našu rečeno, znači: »Tko hoće i voli druge da vara, neka se ne tuži kad ga prevare«. — Ja se i ne tužim — odgovori zastavnik — nego se sažalijevam, jer krivca neće minuti kazna i pokora time što spozna 135

svoj grijeh. Jasno mi je da sam ostao prevaren, jer sam i sam pošao s nakanom da prevarim i tako se uhvatio u vlastitu zamku, ali ne mogu toliko vladati svojim osjećajima da se ne sažalim nad samim sobom. Naposljetku, da se vratim na ono što ide u moj roman (mislim da se ovako može nazvati povijest mojih dogodovština), valja mi reći da sam saznao kako je doña Estefanía odbjegla s onim bratučedom za kojega vam rekoh da bijaše na našem vjenčanju: onaj momak odavna bijaše njezin prijatelj i ortak u svemu. Nisam je htio tražiti, da ne nađem zlo koje mi je spalo s vrata. Prešao sam u neko svratište i tako promijenio boravište, a nakon nekoliko dana i kosu: počeše mi ispadati obrve i trepavice, a kosa me polako uze ostavljati, te oćelavih prije vremena, a sve to od bolesti što se zove alopecia ili, da bude jasnije, plješljivost. Plješljiv i poskuben bijah u svakom smislu, jer ne imađah ni dlake na glavi ni pare u džepu. Bolest je išla ukorak s mojom bijedom. Kako bijeda i nevolja ne poznaje časti, nego jedne vodi na vješala, druge u bolnicu, a neke opet da zakucaju na vrata svojih neprijatelja i da tamo mole i ponizuju se (a ovo je najgora nevolja što zlosretnika može snaći), to sam i ja, da mi na liječenje ne ode odjeća što će me pokrivati i dičiti kad ozdravim, kad je došlo vrijeme u koje se ondje daju znojne kupelji146, ušao u bolnicu Uskrsnuća, gdje sam ih četrdeset uzeo. Rekoše mi da ću ozdraviti budem li se pazio. Mač mi je u ruci, a ostalo će Bog već providjeti.147

146 Znojnim kupeljima (grijanju i parenju) podvrgavahu se u ono doba oni koji bijahu oboljeli od alopecije. 147 Nastavak ove novele, gdje gost domaćinu daje na čitanje svoju pripovijest Razgovor dvaju pasa, čini cjelinu za sebe. Razgovor dvaju pasa prekrasno je djelce, od velike važnosti za povijest književnosti, ali bi današnjeg čitatelja ponešto umaralo mnogim aluzijama na događaje onog vremena i prostora, a isto tako i mnogim bilješkama što bi bile potrebne za bolje razumijevanje. Stoga se radije kao peta u ovoj skupini uzima novela Rinconete i Cortadillo, nesumnjivo najljepša među Uzoritim novelama.

136

RINCONETE I CORTADILLO (Rinconete y Cortadillo) Dvojica se dječaka nekoga vrućeg ljetnog dana slučajno susretnu u krčmi Molinillo, što ti je na izmaku čuvene ravnice alcudijske kad ideš iz Kastilje u Andaluziju: jednome mogaše biti neko četrnaest do petnaest godina, a drugome ne bijaše više od sedamnaest. Obadvojica se pokazivahu ljupka izgledom, ali oba veoma neuredna, odrpana i zapuštena. Ogrtača ne imahu, hlače im bijahu platnene, dok im je vlastita koža na nogama služila i umjesto bječava. Doduše, što nedostajaše u odjeći, upotpunjavahu obućom, a ova se u jednoga sastojala od iznošenih i dotrajalih konopljanih postola, dok crevlje što ih je drugi nazuo i ne imađahu podašve: bijahu toliko prošupljene te se činilo da su mu više kao puto ili klade nego što mu služahu kao cipele. Jedan je nosio kapu na lovačku, od zelena sukna, a drugi šešir bez trake, nizak, sa širokim obodom; u jednoga se niz pleća spustila košulja svjetložute boje, ali sprijeda takva da se sva zbila i skupila na rukav; u drugoga na leđima nije bilo ni košulje ni torbe, tek sprijeda, na prsima, naziralo mu se nešto što se kasnije pokazalo da je ovratnik, jedan od onih što se spuštaju niz grudi, a poznati su pod imenom ukrućene ili oškrobljene valonske jake. I u njega se ovratnik ukrutio, ali ne od škroba, nego od prljavštine i masnoće, a toliko se razdro i iščupao da su s njega sve konci visjeli; za taj je ovratnik dječak zadjenuo i tu čuvao jajolike karte za igru — jajolike, jer su im se od mnoge upotrebe izjeli uglovi, pa ih je vlasnik nôžicama podrezivao i zaokruživao da bi duže trajale. Oba dječaka imađahu suncem opaljeno lice, a za ruke im nisi mogao reći da baš čistoćom odišu, jer im nokti bijahu u crnini, to jest pokazivahu crn obrub od nečisti što se pod njima sabrala. Jedan je o boku nosio polovinu nekakva mača, a drugi je za pas zadio nož sa žutim drškom, jedan od onih što ih obično zovu kravarskim. Iziđu njih dvojica na podnevni počinak u predvorje ili pristrešje ispred krčme, sjednu jedan prema drugome, te će onaj, što se činio stariji, upitati mlađega: — Iz kojeg je kraja vaše blagorođe, plemeniti gospodine, i

137

kamo je namjerilo? — Iz kojeg sam kraja, to vam, blagorodni gospodine, ni sam ne znam, a niti vam umijem reći kojim putem udaram — uzvrati upitani. — Doista — prihvati stariji — vaše blagorođe ne izgleda da je s neba palo, a ni ovdje opet nije mjesto gdje bi čovjek pustio korijen, pa će svakako trebati dalje. — Pravo velite — potvrdi mlađi. — Ali što rekoh istina je, jer mi moj kraj nije i zavičaj : imam ondje samo oca, koji se prema meni odnosi kao da mu i nisam sin, i maćehu, kojoj sam pravo pastorče. Put kojim idem put je nasreću, a konac mu je ondje gdje se namjerim u koga bih dobio što je potrebno da protučem ovaj jadni život. — A je li vaša milost vješta kakvu zanatu? — upita stariji. — Ne — priklopi mlađi. — Jedino znam trčati kao zec i skakati kao jelen, a k tomu vrlo spretno umijem nôžicama rezati. — Sve je to dobro i korisno, i za vaše blagorođe veoma probitačno — napomenu stariji — jer se može naći kakav crkvenjak da vam ustupi milodare što ih sabere o Svisvetim, da biste mu na Veliki četvrtak izrezali papirne cvjetove i vijence za ukras oko Svetoga groba. — Moje rezanje nije od takve struke — proslijedi mlađi — jer bih da kažem kako mi je otac po milosti Božjoj krojač i bječvar, pa me naučio krojiti klašnje ili nazuvke, a to su, kako vaša milost dobro zna, nogavice ili natikače što se nazuju na noge do koljena te pokrivaju i pregib na nozi, a pravim se imenom zovu dokoljenice. Tako ih lijepo režem i krojim te sam mogao i majstorski ispit položiti da me huda sreća nije u tom spriječila i s krojačkim me poslom rastavila. — Sve to i još teže zlo zna pogoditi one koji su za štogod korisno na svijetu — potvrdi stariji. — Uvijek sam slušao gdje kazuju kako dobra svojstva nisu čovjeku ni na što. Vaša je milost, međutim, takve dobi da može nabolje okrenuti svoju sudbinu; ako se ne varam i ukoliko me oči ne izdaju, vaše blagorođe ima i drugih, skrivenih sposobnosti, samo neće da ih spomene. — Točno — prisnaži mlađi — imam ih, ali one, kako je vaša milost dobro opazila, nisu za širu javnost. — A ja vam velim da sam po šutljivosti momak kakva 138

nadaleko nema — uze riječ stariji i ovako nastavi: »Da bi mi se vaše blagorođe moglo povjeriti te biti mirno i bez brige što se mene tiče, zadužit ću vas time što ću se najprije sam razotkriti, jer mi se čini da nas sudbina nije bez neke tajne svrhe ovdje sastavila, te mislim da od danas pa do posljednjeg dana svoga života moramo biti pravi prijatelji. Ja sam vam, plemeniti gospodine, rodom iz Fuenfride, mjesta poznata i čuvena po mnoštvu odličnih putnika što neprestano onuda prolaze. Ime mi je Pedro del Rincón; otac mi je ugledna osoba, jer je službenik u svetoj borbi protiv nekrsta, to jest prodaje papinske oprosne bule, pa je dakle jedan od onih što ih zovu buleros, ili bulderos, kako običan puk veli.148 Nekoliko sam dana pomagao ocu u poslu i u njem se toliko uvještio da u raspačavanju oprosnih pečatnica ne bih dao prednosti ni buleru koji bi se mogao pohvaliti da je najspretniji u svome zanatu. Kako jednog dana pokazah veću ljubav prema novcu što se onako sabire negoli prema samim papinskim pečatnicama, zagrlio sam vrećicu s novčanim prilozima pa s njom pošao put Madrida. Ondje, uz udobnosti što se čovjeku na svakom koraku pružaju, u malo dana istresoh sadržaj kese, a tako opuhan tobolac ostavih s više nabora nego što ih je na ženikovu rupcu na dan svadbe. Za mnom je u potragu pošao onaj koji je za novac bio zadužen, te su me uhvatili, a onda je vrag odnio šalu. Videći gdje sam još nedorastao, zadovoljiše se da me privežu za kolut, a to će reći o sramotni stup, da mi ondje buhe istjeraju, to jest da mi šibanjem leđa namekšaju te da me na četiri godine izagnaju iz prijestolnice. Sabrah svoju strpljivost, skupih ramena, primih svoj obrok i otrpjeh ono istjerivanje buha, a onda, što su me noge nosile, potekoh da ispunim ono u pogledu izgona; ovoj posljednjoj obvezi udovoljih s takvom brzinom da ne imadoh vremena ogledati se za kakvom životinjom za jahanje. Od svojih stvari uzeh što mogoh i što mi se učini najpotrebnijim, a među ostalim i ove karte (pritom iz ovratnika s Bula de la Santa Cruzuda, bula Svete križarske vojne, pečatnica u kojoj su pape davale oprost onima koji se bore protiv nevjernika ili novčanim prinosima pomažu snošenje troškova oko te borbe. Sadržaj se te bule tiskao, a tiskanice se prodavahu, pa se tako sabirahu prilozi za rečenu svrhu. Bulero je onaj koji ima ovlast za razdiobu tih pečatnica i ubiranje priloga. Bulero u nespretnijem narodnom izgovoru postaje buldero. 148

139

prsiju izvuče one o kojima je bilo riječi). Njima sam se pomagao da preživim, sve igrom dvadeset i jedan, po krčmama i svratištima od Madrida dovde. Ako ih vaša milost i vidi ovako zamazane i u ovako jadnu stanju, valja vam znati da imaju divno svojstvo za svakoga tko se u njih razumije, a to je da uvijek as dolje ostane kad god se pridignu. Ako je vaše blagorođe vješto ovoj igri, može zamisliti u kakvoj je prednosti onaj koji zna da mu je pouzdano as prva karta, a ovaj mu služi i kao jedan i kao jedanaest; s ovom prednosti, kad zaigrate na dvadeset i jedan, novac vam je u džepu. Osim toga, od kuhara u nekakva poklisara naučih stanovite poteze za igru quínola i za parar, običnije zvanu andaboba149. Kao što bi vaše gospodstvo moglo na ispit iz krojenja, tako i ja mogu biti majstor u ovoj prečasnoj meštriji. Uz ovo sam umještvo siguran da neću skapati od gladi: ma došao i na najzabitnije imanje, uvijek se nađe tko bi se malo kartanjem zabavio. Stoga neće biti zgoreg da nas dvojica odmah pokušamo. Razapnimo mrežu, da vidimo neće li se uloviti koja ptičica od ovih mazgara što su u krčmi; hoću, naime, da kažem kako nas dvojica moramo zaigrati dvadeset i jedan kao da je ozbiljno, pa ako se tko javi da bi htio biti treći, bit će prvi koji će ostaviti novac.« — Neka je u dobar čas! — prihvati mladi i ovako produži: »Vaša me milost veoma zadužila i čast mi ukazala ispripovjedivši mi svoj život te me obvezala da i ja kažem svoju povijest, a ta je ukratko ovakva: Rođen sam u Pedrosu, mjestancu između Salamanke i Medine del Campo; zovem se Diego Cortado; otac mi je krojač, pa je i mene učio svome zanatu, a kako sam ja opet bistra glava, to sam se od krojenja i rezanja nôžicama ubrzo uspeo do rezanja novčanih kesa. Dojadio mi život na selu i bezdušan postupak moje maćehe, pa sam se otisnuo od rodnog kraja i došao u Toledo da tu poslujem. U svome sam umijeću čuda pokazao: nema toga dragocjena ukrasa na kapi ni tako skrivena džepa da ga moji prsti ne bi napipali i da ga moje nôžice ne bi odrezale, pa sve da ga čuvaju oči Argusove. U četiri mjeseca moga djelovanja u Toledu nijednom me nisu strpali s onu stranu brave, nikad me nisu zatekli na poslu, nikad me panduri nisu lovili, nijedno me njuškalo nije otkrilo; tek prije jedno

149

O kartaškim igrama već je prije bilo objašnjenja.

140

tjedan dana, neki uhoda, što je doušnik na dvije strane 150, obavijesti corregidora o mojim sposobnostima, a ovaj, iz velike sklonosti spram dobrih svojstava kakva su u mene, htjede da me upozna. Kako sam ja, međutim, po naravi skroman te ne volim dolaziti u dodir s onako uglednim osobama, nisam htio takva susreta i upoznavanja, nego mu se radije uklonih i podbrusih pete, pa se iz onog mjesta pokupih što sam brže mogao, tako te nisam dospio potražiti mazgu, niti se opskrbiti novcem, a naći kakvu kočiju što je na povratku, ili barem seljačka kola.« — Nećemo o tome — oglasi se Rincón. — Kako se već poznajemo, nema više zašto okolišati. Manimo se hvale i ponositosti, nego iskreno i pošteno priznajmo da ni u jednoga od nas dvojice nema ni postola na nogama ni prebijene pare u džepu. — Tako i valja — dočeka Diego Cortado. — Budući da naše prijateljstvo, milostivi gospodine Rincón, ima biti vječno, kako se izvoljeste izraziti, otpočnimo ga svetim i dostojnim obredima. To rekavši, Diego Cortado ustade i zagrli Rincóna, a ovaj mu nježno i srdačno uzvrati. Zatim obojica opet sjedoše i počeše igrati dvadeset i jedan spomenutim već kartama, koje su očistili od praha i slame, ali ne od masti i zlobe. U malo navrata Cortado je umio pridižući karte ispuštati as upravo kao i njegov učitelj Rincón. Dok oni tako, u predvorje iziđe neki mazgar da se malo rashladi, pa kad vidje gdje igraju, zatraži da bude treći. Rado ga prime i za manje od pol sata odnesu mu dvanaest reala i dvadeset i dva maravedija, a ovo bijaše kao da su ga dvanaest puta kopljem proboli i nanijeli mu dvadeset i dvije tisuće žalosti i uvreda. Misleći mazgar da se njih dvojica, kao dječaci, neće oprijeti, htjede da im uzme novac, ali oni ni da čuju, nego jedan posegnu za polovinom svoga mača, a drugi se maši noža sa žutim drškom, pa mazgara tako zaokupiše te bi se ovaj zacijelo slabo proveo, da se ne pojaviše njegovi drugovi. U onaj čas cestom ispred krčme projaha skupina putnika, koji Espia doble, uhoda na dvije strane, doušnik s većim poslovnim smislom: na jednoj strani policiji otkriva i prokazuje, a na drugoj prokazanog — razumije se, uz nagradu — obavještava da se izgubi. 150

141

iđahu na podnevni počinak u krčmu Alcalde, što je na pol milje dalje; kad putnici vidješe prepirku između mazgara i dvojice dječaka, umiriše ih, a momčićima rekoše da pođu s njima, ako ih put slučajno vodi u Sevilju. — Upravo tamo i idemo — reče Rincón — pa ćemo vašim gospodstvima služiti u svemu što nam zapovjede. I ne časeći časa istrčaše pred mazge i pođoše s putnicima, ostavivši mazgara uvrijeđena i razbješnjena, a krčmaricu u čudu nad dobrim odgojem probisvijeta, kojima je prisluškivala razgovor a da oni nisu opazili. Kad krčmarica mazgaru kaza kako je čula gdje sami dječaci vele da su im karte podešene i lažne, njega spopade tako divlji bijes da je htio poteći za njima u onu krčmu da uzme svoj novac; u svome bijesu sve govoraše kako je to strašna bruka i poniženje za ljudinu njegova kova, da ga namagarče onakva dva derana; bio bi za njima i poletio, da ga drugovi ne zadržaše. Svjetovaše ga neka to čini, ako ne želi da razglasi koliko je nevješt i glup. Najposlije su ga njihovi razlozi uvjerili i zadržali, premda ga nisu utješili. Međutim, Cortado i Rincón tako umješno služahu putnike, te su im ovi dali da veći dio puta jašu iza njih; premda se njima dvojici, ovako, više puta pružila prilika da pretraže torbe onima što im bijahu napol gospodari, nisu to učinili, nego odolješe kušnji, kako im se ne bi izjalovila ova lijepa zgoda za put u Sevilju, kamo su od sveg srca željeli stići. Uza sve to, kad bijahu na ulasku u grad — a ulazili su kroz Puerta de la Aduana, upravo kad su zvona najavljivala Zdravomariju — Cortado se nije mogao uzdržati od toga da proreže torbu što ju je neki Francuz iz družbe imao za sobom na muli; kako su se zaustavili, jer je valjalo na upisnik i na plaćanje daće, Cortado ne propusti prilike, nego svojim nožem, onim sa žutim drškom, zada Francuzovoj torbi tako široku i duboku ranu da se dobrano rastvorila i pokazala unutrašnjost, iz koje nesuđeni krojač izvuče dvije lijepe košulje, sunčani sat i bilježnicu — stvari što dječacima, kad ih stigoše pogledati, ne bijahu na osobito veselje. Kako je Francuz torbu imao za sobom na mazgi, mišljahu da u nju zacijelo nije spremio samo ono što su izvukli, te htjedoše ponoviti pokušaj i prekopati joj utrobu, ali odustaše od pothvata, jer se sjetiše da se 142

možda primijetio trag rezačkog umijeća, pa se ostalo spravilo na bolje mjesto. Još prije nego što su se pobrinuli da Francuzu splasne torba, dječaci su se oprostili s onima što im omogućiše ovaj put. Sutradan na starežarskom trgu izvan Puerta del Arenal prodaše košulje i uhvatiše dvadeset reala, a nakon toga odoše da razgledaju grad. Divili se veličini i ljepoti prvostolne crkve i mnoštvu svijeta na obali, jer upravo bijaše vrijeme kad su se krcali brodovi. Kad mladići svrnuše pogled na onih šest galija na rijeci, iz grudi im se ote težak uzdah pri strašnoj pomisli na onaj dan kad ih prevršena mjera njihovih grijeha bude dovela na kakvu galiju, da ih ispaštaju. Opaziše mnoštvo dječaka s košarama što su onuda švrljali, te jednoga od ove družbe zaustaviše i upitaše kakav je to posao, treba li mnogo raditi i koliko odbacuje. Upitano momče, neki mladi Asturijanac, odgovori im da je služba laka i da se ne plaćaju nikakve pristojbe: nekad na dan zaradi pet, nekad šest reala, od čega jede i pije i kraljevski se provodi, jer mu tako nije potreba tražiti gospodara i ovome polagati jamčevinu; što se jela tiče, siguran je da će ga naći kad god mu se prohtije, jer ga u svako doba dobiva u svakoj i najmanjoj krčmi u gradu, a Sevilja je opet poznata s obilja izvrsnih gostionica. Dvojici se prijatelja ne učini lošim izvještaj malog Asturijanca ni neprivlačnim onaj posao, jer im odmah sinu da je kao stvoren za njih: nosačkim će poslom prikrivati svoju pravu rabotu i tako je lakše i sigurnije obavljati koristeći se onim divnim mogućnostima da ulaze u sve moguće kuće. Odmah se potrudiše nabaviti što je za ovaj zanat potrebno, jer u ovom slučaju bijahu bez brige zbog ispita, koji se nije ni tražio niti ga je trebalo, nego se smjesta prelazilo na meštriju. Upitaše Asturijanca što im valja kupiti, a on im reče da svaki mora imati malu vreću, čistu, po mogućnosti novu, i svaki tri pletene košare, dvije veće i jednu manju, u koje se raspodjeljuje meso, riba i voće, a u vreću se stavlja kruh. Sam ih odvede onamo gdje se ovo prodaje, a oni sve kazano kupiše novcem dobivenim od onog što su digli Francuzu. Nakon dva sata tako pristalo bijahu zametnuti vrećom i tako spretno nošahu košare, te se mogahu smatrati starim majstorima u 143

novoj struci. U svoga savjetnika zatražiše obavijesti u pogledu mjesta, a on im razloži gdje se kada imaju postaviti: izjutra pred mesnicama i na trgu San Salvador, a u dane posta pred ribarnicom i na obali; svakog predvečerja valja im sići k rijeci, a četvrtkom poći na sajmište. Svu ovu pouku utuviše u glavu, a drugog dana ranim jutrom eto ih da zauzmu položaje na trgu San Salvador. Tek što stigoše, već vidješe kako su se oko njih sa svih strana natiskali mnogi momci nosači, koji su dvojicu novopečenih na trgu prepoznali po novim novcatim vrećama i košarama. Obasuše ih s tisuću pitanja, a njih dvojica na sve pametno i odmjereno odgovarahu. Oni u tim odgovorima, kad se pojavi nekakva vojnička osoba i neki dobričina napol đak, napol duhovnik. Obojicu privuče čistoća košarica u dvojice nosača novaka, te onaj što imaše izgled đaka zovnu Cortada, a vojnik dade mig Rincónu. — Bog dao dobar početak — zaželješe obojica. — Dobro je pošlo već stoga — uzvrati Rincón — što mi, cijenjeni gospodine, prva zapovijed i zarada dolazi od vašeg blagorođa. A vojnik će nato: — Početak neće biti loš, jer sam bio sretne ruke u igri; zaljubljen sam, te svojoj izabranici i njezinim prijateljicama kanim danas prirediti svečanost. — Onda — prihvati Rincón — neka vaša milost po volji zapovijeda, jer sam voljan i ćutim se moćnim da sav ovaj trg odnesem, a ako je potrebno da u kuhanju pomognem, rado ću se i tog prihvatiti. Kako mu se svidje nosač i njegova skladna veselost, vojnik momku ponudi, ako bi htio k njemu u službu, da će ga riješiti ovoga niskog posla; Rincón pak uzvrati kako je istom prvi dan u ovom poslu, te ne bi htio da mu je odmah i posljednji; neće ga napustiti dok barem ne vidi što je u njemu dobro, a što loše; ne bude li ga zadovoljio, daje svoju riječ da će gospodinu vojniku služiti radije negoli kakvu kanoniku. Vojnik se nasmija, dobro ga natovari i s njime se uputi kući svoje odabranice. Reče mu da upamti kuda idu, kako bi ubuduće znao gdje je kuća te mogao sam otići kad ga drugi put pošalje. Rincón obeća da će ga dobro poslušati i vjerno poslužiti. Kad

144

stigoše, vojnik mu dade tri cijela cuarta151. Rincón poput vjetra poletje natrag na trg, da ne izgubi dalje prigode, jer ih je mladi Asturijanac i na ovo upozorio i još im natuknuo, kad nose sitnu ribu, na priliku bjelice, srdelje ili listove, mogu i koju smahnuti, da se nađe za potrebe toga dana; pritom pak valja krajnje oprezno i mudro postupiti, da se ne izgubi povjerenje na kojem ovaj posao ponajviše i počiva. Kako god brzo došao Rincón, ipak je našao Cortada, gdje se već postavio na svome mjestu. Cortado mu priđe i upita ga kako je prošao, a Rincón otvori šaku i pokaza ona tri cuarta. Nato Cortado posegnu u njedra i izvuče novcem prilično nabijenu kesu, koja nekoć, kako se činilo, bijaše žuta poput ambre. — Eto, ovu kesu i još dva cuarta nagrade dobih od prečasnoga gospodina đaka. Uzmite je, Rincón, neka bude kod vas, za svaki slučaj. Tek što mu je krišom doturio tobolac, kad eto ti đaka svega znojem oblivena i nasmrt preplašena. Pristupivši Cortadu, upita ga nije li možda vidio takav i takav novčanik koji mu je nestao, a sadržavao je petnaest zlatnih škuda, tri srebrnjaka po dva reala, te toliko i toliko sitniša po četiri i po dva maravedija; nek mu kaže nije li možda on uzeo kesu dok ga je pratio u kupovanju. Bez i najmanjeg znaka zbunjenosti ili uzbuđenja, uz začudnu prijetvornost Cortado mu odgovori: — Što se te kese tiče, o njoj bih mogao reći jedino to da se nije mogla izgubiti, osim ako ju je vaše blagorođe slabo spremilo i čuvalo. — U tom i jest muka, grešna li mene — uzviknu đak. — Zacijelo sam je slabo spremio, jer su mi je ukrali. — To i ja velim — prihvati Cortado. — Ali svemu ima lijeka, izim smrti, pa je stoga za vašu milost prvo i glavno da se strpi, jer se zaludu ne veli: strpljen — spašen, a što nam se danas čini nemogućim, Bog sutra pretvara u moguće, pa je sretnije jutro od večeri; dan se niže za danom, te gdje jedan dâ, tamo drugi uzme, i tako bi se moglo dogoditi da se s vremenom pokaje onaj koji je kesu odnio, pa je vašem gospodstvu vrati nakađenu, to jest drage volje... — Volja ga ne kaditi, samo da je vrati...152 — reče đak. 151 Cuarto, stari španjolski bakren novac; vrijednost mu bijaše četiri maravedija (novčića).

145

A Cortado nastavi: — Pogotovo bi se moglo tako dogoditi s obzirom na to što postoje ekskomunikacijska pisma, papinske bule s ukorima i ostale crkvene kazne, a nadasve sveti nadzor sa sudom, koji je majka prave sreće. Zaista, nipošto ne bih htio da sam na kradljivčevu mjestu i u njegovoj koži, jer ako je vaše blagorođe na se uzelo kakav sveti red, onda mi se čini da je dizanjem one kese počinjeno veliko oskvrnuće i svetogrđe, strašna svetokrađa i pohara. — I još kakva svetokrađa i pohara! — uskliknu ojađeni đak. — Ako i nisam svećenik, nego crkvenjak u samostanu nekih duvna, novac u onoj kesi pripada nekoj kapelaniji, a dao mi je, da mu ga uberem, moj prijatelj svećenik; novac je, dakle, posvećen i blagoslovljen. — Što je svetogrdnik zadrobio, to će i pokúsati — upade sad i Rincón. — Odgovarat će on za tu krađu; bogme ne bih htio da sam u njegovoj koži. Doći će sudnji dan, izići će djelo na vidjelo i polagat će se računi, a onda će se pokazati tko je kriv. Vidjet će se koji se to drznik usudio uzeti, ukrasti i tako okrnjiti dohodak jedne kapelanije... A života vam, gospodine sakristane, recite mi koliko prihoda odbacuje na godinu. — Vražju mater i prihod! — ražesti se sad crkvenjak. — Zar sam ja ovdje da govorim o prihodu? Kažite mi ako što znate o kesi, a ako ne znate, ostajte s Bogom, jer idem gubitak objaviti. — Tâ vam nije loša — oglasi se Cortado. — Ali neka vaša milost pripazi da ne zaboravi oznake i opis one kese ni točan sadržaj u njoj, jer ako se i za paricu pogriješi, vaša milost neće kese vidjeti dok je svijeta i vijeka, to vam jamčim. — Što se toga tiče, ne bojim se — otpovrže sakristan — jer mi je kesa sa svojim oznakama bolje u pameti negoli zvonarska dužnost, pa neću ni za dlaku pogriješiti. Dok na odlasku ovo govoraše, izvuče iz džepa čipkama obrubljen rubac, da obriše znoj što mu je curkom tekao niz lice, a Cortado, čim ga vidje, već ga sebi namijeni. Ode zvonar, a Cortado za njim. Dječak sustiže zvonara ispred stolne crkve, zovnu ga i zamoli 152 Slično odgovara Don Quijote Juanu Haldudu, kad ovaj kaže da će slugi Andresu isplatiti dug do posljednje pare (Don Quijote, I, 4). Dar (pagar, volver) alguna cosa sahumada (doslovno: dati, platiti ili vratiti što nakađeno), fraza koja kazuje da se nešto rado, drage volje čini.

146

da se malo uklone ustranu, pa onda stade nizati tolike nesklapnosti i gluposti, izmišljotine i laži, sve vrteći se oko toga kako je morala nestati kesa i kako bi se mogla naći, ulijevajući crkvenjaku nadu, a nikad ne završavajući započete misli, tako da je jadni sakristan oglušio i otupio od slušanja. Kako nije uspijevao da se pribere i na jedno svede što mu dječak kazuje, moljaše da mu se rečeno i dva i tri puta razloži. Za sve vrijeme svoga razlaganja Cortado mu pažljivo gledaše u lice i ni začas ne skidaše pogleda s njegovih očiju; i ovaj je u nj buljio gutajući mu riječi. Dok je crkvenjak tako tupo u nj piljio, Cortado je smogao vremena da ostvari svoj naum i da završi djelo. Oprezno je crkvenjaku izvukao rubac iz džepa, a zatim se sa njim pozdravio, preporučivši mu na polasku neka gleda podvečer doći na isto mjesto; za krađu kese sumnja mu je, reče, pala na nekog dječaka istog posla i uzrasta, u kojega su dugi prsti; on će to prije ili kasnije izvidjeti. Na ovo se sakristan unekolike utješi i oprosti se sa svojim subesjednikom, a Cortado nato priđe Rincónu, koji je, nešto udaljen, promatrao kako se crkvenjaku dijele utjehe i savjeti. Malo dalje odavde uštapio se neki momak od nosačke družine, koji je vidio cijelu operaciju, a i to kako je Cortado onaj rubac predao Rincónu. Momak dođe njima dvojici i reče im: — Biste li htjeli, poštovana gospodo, biti ljubazni i kazati mi da li vaša blagorođa po sposobnostima pripadaju u bolje društvo ili ne? — Mi vam, dični gospodine, ne razumijemo govora — odgovori Rincón. — Što? Gospoda od murcijanskog umijeća čine se nevješta? — Nismo mi ni iz Tebe ni iz Murcije153 — procijedi Cortado. — Nego ako biste što drugo, govorite; ako ne, idite s milim Bogom. — Gospoda bi se htjela igrati nevještoga — uzvrati momak. — Ali im ja dalje neću okolišiti, nego ću se bez ševrdanja izjasniti: htio bih izrijekom da kažem i da vas, gospodo, upitam jeste li lopovi. A što da vas i pitam kad znam da jeste. Nego, recite mi, kako to da još niste išli na carinu gospodinu Monipodiju. — Kakvu carinu? — začudi se Rincón. — Zar, plemeniti 153 Ovdje Cortado tobože ne razumije riječi murcio, što u govoru podzemlja označava lopova, kradljivca, pa je okreće na murciano, stanovnika grada Murcije.

147

gospodine, u ovoj zemlji i lopovi plaćaju porez? — Ako ga i ne plaćaju — objasni momak — barem idu na ubilježbu gospodinu Monipodiju, koji im je otac, učitelj i pokrovitelj. I vama savjetujem da mu sa mnom pođete na poklon; ne pođete li, ne usuđujte se krasti bez njegove ovlasti, jer će vas skupo stajati. — A ja sam mislio — upade Cortado — da krađa spada u slobodna zvanja, u posao koji ne podliježe nikakvim nametima i porezima, a ako već i potpada pod udar kakva poreznog zakona, mišljah da se plaćanje vrši odjedanput, u kojem slučaju leđa i vrat stoje kao jamci. No kad je tako i kad svaki kraj ima svoje običaje, onda se držimo reda i ravnajmo se po ovdašnjim zakonima, koji će zacijelo biti odlični, kao što je i ovaj grad najodličniji i najdivniji na svijetu. Vaša milost može nas dakle povesti plemenitom gospodinu Monipodiju o kojemu govorite, jer već po onom što čuh, mnim i slutim da je ugledan i plemenit, a k tomu i vrstan u poslu. — I još kako ugledan, vrstan i sposoban — priklopi momak. — Sve je to u tolikoj mjeri da su se između nas, u ove četiri godine što je na dužnosti našega glavara i oca, svega četvorica zanjihala, to jest uže omastila, jedno tridesetorica iskušala djelovanje ljeskove masti, to jest bijahu išibani, dok neka šezdeset i dvojica plove, što će reći da su okovani na galijama. — Zaista, gospodine — reče Rincón — nižete stvari koje nikad nismo čuli. — Pođimo, pa ću vam ih putem objasniti — uzvrati momak — i još vam razložiti neke bez kojih ne ide, jer su čovjeku što i kruh svagdanji. I tako im poče kazivati i objašnjavati druge riječi i izražaje iz govora podzemlja, nižući im sve potanko u svome razlaganju, a ovo ne bijaše kratko, jer je valjalo prevaliti dobar komad puta. — Je li vaša milost možda tat? — upita Rincón svoga vodiča... — Da — odgovori momak. — Bavim se tim poslom da služim Bogu i dobrim ljudima, premda nisam među najspretnijima u tom zanatu, jer sam još u godini novicijata. A Cortado će nato: — Zaista mi je novost što čujem da su lopovi na svijetu zato da služe Bogu i dobrim ljudima. — Gospodine — prihvati momak — ne kanim se upuštati u vjerske rasprave, ali vam mogu reći da svaki u svom poslu može 148

Boga hvaliti i slaviti, a pogotovo ako se drži propisa što ih je svojim posincima dao naš gospodin Monipodio. — Zacijelo su to dobri i sveti propisi — priklopi Rincón — kad im je svrha da i lopovi Bogu služe. — Tako su dobri i sveti — nadoveza momak — da vam ne umijem reći bi li se uopće još što bolje moglo urediti u našem zanatu. Propisano je i naređeno da od svega što ukrademo damo ponešto u dobre namjene, tako za ulje u kandilo pred čudotvornom slikom kojoj svi u gradu ukazuju pobožnost — i, zaista, vidjeli smo i doživjeli velike stvari kojima bijasmo nagrađeni za to svoje dobro djelo: nedavno je neki četveronogi udaren na tri tjeskobe zato što je prisvojio dva mala njakavca; ma koliko bio slab i ma koliko ga tresla groznica četvrtača, otrpio ih a da nije ni cvrkutnuo, kao da je mačji kašalj. Mi ljudi od umijeća pripisujemo to čudo samo njegovoj velikoj pobožnosti, jer inače mu snage ne bi bile dostatne da podnesu ni prvo protezanje. Kako znam da ćete me pitati za neke pojmove što ih čuste, evo ću se pobrinuti da vam ih sam na vrijeme kažem. Dakle, neka vaša gospodstva znaju da četveronogim nazivamo stručnjaka od zoboždera, to jest konjokradicu; tjeskoba je muka ili mučenje, a njakavac je, da prostite, magarac; prvo protezanje, to vam je kad vas krvnik prvi put navine ili nategne, a cvrkutati znači pisnuti ili priznati. Međutim, naše ćudoređe ne ostaje samo na tom: preko cijelog tjedna redom molimo krunicu, a neki između nas ne kradu petkom; subotom pak ne podržavamo dodira sa ženama kojima je ime Marija. — Sve je to krasno i sve sam shvatio — preuze Cortado. — Ali neka mi vaša milost kaže čine li se kakvi drugi ustupci ili kakva druga pokora osim već rečene. — O kakvu ustupku, popravku ili vraćanju nema ni govora — uzvrati momak — jer je to nemoguće s obzirom na to što se sve ukradeno dijeli na mnogo dijelova, od kojih svaki zajedničar, ugovornik ili pogodnik dobiva što ga zapada, tako da onaj koji je djelo obavio, i ne može ništa vratiti, sve da i hoće. Uz to, nitko nam i ne nalaže tolike gorljivosti, jer se nikad ne ispovijedamo, a ako se i izdaju ekskomunikacijska pisma, ta prokletstva do nas ne stižu, jer nikad ne idemo u crkvu kad se izopćenja čitaju, osim na dan crkvenog goda ili kakva slavlja, kad nam dobru zaradu ili lovinu pruža ona vreva od ljudstva. — I samo zbog ovoga što čine, ta gospoda vele za svoj život da 149

je svet i dobar? — upita Cortado. — A što je na njem loše? — nato će momak. — Zar nije gore biti krivovjernik, otpadnik, biti ubojica svoga oca i majke ili pak biti solomit? — Sodomit, htjedoste reći — ispravi ga Cortado. — To sam mislio — prihvati momak. — Sve je to zlo — nadoveza Cortado — ali kako je sudbina htjela da uđemo u to bratstvo, molim vašu milost da malo požuri korak, jer umirem od želje da vidim gospodina Monipodija, o kojem čujem tolike divote. — Brzo će vam se ispuniti želja — odgovori vodič — jer evo već možete vidjeti njegovu kuću. Vaše će milosti pričekati pred vratima dok ja uđem i pogledam je li slobodan, jer ovo je vrijeme u koje obično prima posjete. — Sa srećom — izusti Rincón. Momak pođe malo naprijed i uđe u kuću, za koju bi se prije reklo da je neugledna negoli pristala, dok njih dvojica ostadoše pred vratima da ga pričekaju. Njihov pratitelj ubrzo iziđe i zovnu ih. Kad uđoše, vodič ih ostavi u malenu, opekama popločanu dvorištu 154, koje bijaše tako čisto i izribano, te se činilo kao da je preliveno najčišćim karminom: na jednoj strani stajala klupa na tri noge, a na drugoj zemljan krčag s odbijenim grljkom i vrč podjednako oštećen; malo dalje sterala se rogožina, a u sredini se nalazio lonac sa cvijećem što ga u Sevilji zovu bosiokom. Dok čekahu da se pojavi gospodin Monipodio, mladići pažljivo promatrahu ovaj skupocjeni uređaj, a kad vidješe da ga dugo nema, Rincón se odvaži te uđe u jednu od dviju prizemnih soba s dvorišta. Unutri vidje gdje o četiri klina vise dvije sablje za mačevanje i dva štita od plutova drveta; vidje velik kovčeg bez poklopca ili kakva 154 Patio, dvorište u kućama seviljanskim, i danas je prostor na kojem se zbiva sav kućni život. Kuće u Sevilji nisu građene da ukrase ulicu, nego se od nje ograđuju zidovima i rešetkama. Sva je kuća okrenuta dvorištu, oko kojega se na stupovima diže galerija, a iz ove se ulazi u sobe. S dvorišta vode stepenice u gornje prostorije. Dvorište je zasađeno palmama i cvijećem, u bogatijih je mramorom popločeno, i s vodoskokom, no neizbježno je cvijeće, bez kojega nije ni patio najsiromašnije kuće. Ostalo na dvorištu sastoji se od nekoliko pletenih stolica i naslonjača. Patio je gotovo isto što i living-room i salon u europskim kućama; to je prostor gdje se ukućani najviše zadržavaju, gdje žive, gdje se pokazuju i posjete primaju; ukratko: mjesto dodira s vanjskim svijetom.

150

pokrivača, a na podu tri prostirke od rogoza. Na suprotnom zidu bijaše slika Naše Gospe, u slaboj izradi; ispod nje visjela košarica ispletena od palmova lišća, a u zidu se nalazila zdjelica, po čemu je Rincón zaključio da košarica služi kao škrinjica za milodare, a u zdjelici da je blagoslovljena voda; tako je zapravo i bilo. Uto u kuću banuše dvojica momaka od kojih dvadeset godina, odjevena na đačku, a malo zatim dva nosača i jedan slijepac; svi oni bez riječi počeše šetati dvorištem. Nije dugo prošlo, a u kuću stupiše dva starca, u odjeći od crna sukna, s naočalima koje im davahu ozbiljan i dostojanstven izgled; svaki je u rukama držao krunicu, na kojoj su zrna zvečala. Za njima se pojavi neka starica, sva naborana, a kako uđe, ni bijele ne probijeli, nego odmah ode u onu sobicu, pobožno umoči prste u škropionicu i kleknu pred sliku Gospinu; podugo tako ostade, a onda triput cjelunu pod i isto toliko puta podiže ruke i oči k nebu, pa ustade, stavi svoj darak u košaricu i iziđe među ostale na dvorište. U kratko se vrijeme na dvorištu tako skupi kojih četrnaest osoba različite nošnje i zanimanja. Među posljednjima uđoše i dvojica krepkih i kršnih momaka, s dugim brcima, u šeširima sa širokim obodom, s velikim valonskim ovratnicima, s bječvama u boji i s načičkanim podvezama; obojici o boku pripasan mač, a bijaše veći od običnog; umjesto bodeža svaki je za pas zadio kratku kuburu, a uz to u svakoga o pripasu visio malen štit. Kad uđoše, poprijeko pogledaše Rincóna i Cortada, jer se začudiše nazočnosti dvojice nepoznatih. Priđoše našoj dvojici i upitaše ih jesu li od bratovštine. — Jesmo — odgovori Rincón — i k tome pokorni sluge vaših milosti. Uto dođe vrijeme i čas u koji se pojavi gospodin Monipodio, tako željno očekivan i toli rado viđen u svoj onoj časnoj i kreposnoj družini. Bijaše to muž između četrdeset pete i četrdeset šeste, visok, crnomanjast, sraslih obrva, crne i vrlo guste brade, upalih očiju; dođe u košulji, te mu se, koliko bijaše kosmat, kroz otvor vidjela na prsima cijela šuma; niz pleća mu se spustio crn plašt gotovo do stopala, na kojima postole ne bijahu potpuno nazuvene, nego s podvijenim zapetnicama navučene poput papuča; nosio je platnene hlače s naborima, široke, dugačke do gležanja; šešir mu bijaše kakav je već u onog svijeta: zvonast oblikom i širok obodom; preko desnog ramena niz prsi mu se pružio remen, na kojem je visio mač, 151

širok i kratak poput toledske posjeklice155; ruke mu bijahu kratke i rutave; prsti debeli, a nokti široki i splošteni; noge mu se nisu vidjele, ali mu stopala bijahu neobično široka i čvornata. Sve u svemu, pojavi se takav grub i nezgrapan divljak kakvu ravna na svem svijetu ne bi našao. S njime siđe i vodič naše dvojice; ovaj momak uze dječake za ruke pa ih kaza Monipodiju govoreći: — Ovo su, gospodine Monipodio, ona dva valjana mladića o kojima sam vašem gospodstvu kazivao. Neka ih vaša milost izvoli pitati, pa će vidjeti kako su dostojni da stupe u našu kongregaciju. — Drage ću volje to učiniti — uzvrati Monipodio. Zaboravio sam reći kako su se u onaj čas, kad je Monipodio sišao u dvorište, svi duboko naklonili, svi osim dvojice naoružanih brkonja, koji, kako to oni vele, pozdraviše mimo obrednika, to jest samo se dotaknuše šešira i odmah nastaviše svoju šetnju. Monipodio uze koračati gore-dolje po dvorištu i poče dvojicu novaka pitati za roditelje, zavičaj i zanimanje, na što Rincón odgovori: — Što se tiče zanimanja, stvar je bjelodana, kad smo evo došli pred vaše blagorođe; s obzirom na zavičaj, a isto tako i u pogledu roditelja, ne čini mi se osobito važnim da se ovo kazuje, jer nisu posrijedi ispitivanja i provjere o porijeklu, a radi primanja u kakav red. A na to će Monipodio: — Sasvim pravo, sinko. Zaista je razborito takve podatke zadržati za sebe, jer ako sudbina ne pođe kako valja, nije dobro kad sudski pisar zapisuje i kad se u registre bilježi: taj i taj, sin toga i toga, rođen tu i tu, bijaše toga dana obješen ili izbičevan... ili slično, što u najmanju ruku vrijeđa fino uho. Stoga i sam velim i ponavljam da je mudar savjet i propis prešutjeti rodni kraj, ne otkrivati roditelja i ne kazivati pravog imena. No kako među nama nema tajne ni potrebe da se štogod krije, možete mi kazati kako se zovete. Na ovo Rincón i Cortado kazaše svoja imena. — Odsad pa unaprijed — proslovi Monipodio — želim i hoću da se vi, Rincón, zovete Rinconete, a vi ćete se, Cortado, odsele 155 Espadas del perillo, kratki, široki mačevi čuvene toledske proizvodnje; ime dobiše po tome što su kao znak proizvođača imali urezana malog psa (perillo) ; proizvodio ih je Jualian del Rey, oružar toledski. Spominju se u Don Quijoteu (II, 17).

152

zvati Cortadillo; ta su imena kao stvorena za vašu dob, a s druge strane odgovaraju našim propisima. 156 Naša pravila određuju da znamo imena roditeljima svih članova u bratovštini, jer nam je u običaju da se svake godine čitaju mise za naše pokojnike i dobrotvore; popa koji ih čita harmoniramo157 odvajajući dio od onog što se digne. Kažu da su ove zadužnice157 prava blagodat za spas i pokoj duša. Što se tiče naših dobrotvora, valja vam znati da je među njima i pravni zastupnik koji nas brani, pandur koji nas obavještava, krvnik koji se na nas sažali; ovamo se ubraja i onaj koji, kad nekoga od nas progone i za njim viču: »Držite lopova«, stane na put i zaustavi struju progonitelja govoreći: »Pustite jadnika! Ionako je dosta nesretan! Neka ga kazni njegov grijeh!« Među dobrotvore ubrajamo i pomoćnice, koje nam svojim znojem pomažu kad smo onkraj brave ili pak na sudu. U dobrotvore idu i naši roditelji, koji su nas na svijet dali, a i sudski pisar koji, samo kad prione, zna stvar na dobro skrenuti, jer kad se hoće, nema zločina koji bi se grijehom proglasio, ni grijeha koji bi se zahvatio velikom kaznom. Svima što ih nabrojih, naša bratovština svake godine proslavlja opletnicu158 i daje da se za njih čitaju zadužnice157, i sve to uz najveći mogući sjaj i pumpu157. — Doista — prihvati Rinconete (već potvrđen ovim imenom) — sve je to dostojno nadasve uzvišenog i predubokog duha koji, kako čusmo, resi vaše gospodstvo. Naši su roditelji, međutim, još na životu, pa im ne trebaju mise za spas duše; ako ih nadživimo, odmah ćemo o tome izvijestiti ovu prečasnu i toli uglednu bratovštinu, kako bi se i za pokoj njihovih duša održale te svečane zadužnice ili 156 Rinconete i Cortadillo jesu deminutivi imena Rincón i Cortado; prema tome, umanjeno je i značenje koje se u njima krije. Sva su imena u ovoj pripovijesti simbolična, sva imaju neko preneseno značenje. Cortado dolazi od glagola cortar — rezati, dakle: rezač (Cortadillo — mali rezač) ; Rincón od riječi rincón — kut, zakutak, dakle: dječak iz zakutka; Ganchuelo je deminutiv od gancho — klinac, ali, figurativno, i čovjek koji drugoga saleti i umještvom i rječitošću na što nagovori; monipodio je isto što i monopolio — monopol: Monipodio je, dakle, čovjek s isključivim pravom na krađu i slične poslove; Gananciosa je ona koja donosi dobitak, zaradu; Cariharta je bucmasta (okrugla u licu), itd. Nisam se usudio imena »ponašiti«, jer bi me to daleko odvelo i jer bi se teško održala mjera i ukus. 157 Primitivac Monipodio govori poput Sancha: umjesto honoriramo veli harmoniramo, umjesto zadušnice kaže zadužnice, obljetnica je u njega opletnica, a pompa se u njegovu izgovoru pretvara u pumpu. (U originalu: sufragio — naufragi o, solemnidad — soledad, aniversario — adversario, pompa — popa.)

153

obveznice158, to jest opletnice158 ili godišnji pomen, o kojem je vaša milost govorila, a sve to svečano, sa sjajem i pompom, kakva je u običaju, osim ako nije svečanije s pumpom158, kako se vaše gospodstvo blagoizvoljelo izraziti. — Đavo me odnio ako naša bratovština neće sve to tako obaviti — dočeka Monipodio, a zatim zovnu vodiča naše dvojice: — Ovamo, Ganchuelo! Jesu li postavljene straže? — Jesu — odgovori onaj što mu je ime Ganchuelo. — Trojica stražare, pa nema bojazni od iznenađenja. — Onda da prijeđemo na stvar — poče Monipodio. — Rad bih znati, sinci moji, što znate, da bih vam mogao dati posao koji odgovara vašim sklonostima i vašim sposobnostima. — Ja vam se — odgovori Rinconete — ponešto razumijem u blagorječitost, a to je krasnorječje, kojim se žrtva opsjenjuje i na tanak led navodi, a kad treba, umijem uhvatiti maglu; dobro razabirem otkud ikakav vjetar puše, dok u igri pogađam pravu kartu; bistra sam glava, te su mi u kartama znana mnoga umijeća: ne bježim ni od kakve majstorije, ne izmakne mi nikakva obmana ni podvala, nego u tren oka izvedem svoju vještinu; ni u vučjim mi raljama nije tijesno — toliko sam neustrašiv u pothvatima i toliko vješt u izvlačenju iz škripca; uzorak sam koji bi bolje poslužio i pristajao kakvoj četi od ove meštrije negoli kraljevskom pješaštvu u Napulju; momak sam koji bi se i najspretnijem usudio prilijepiti jednu vruću prije negoli mu uzajmiti dva reala.159 — Sve su to počeci — reče Monipodio — sve same trice i kučine, stare i toliko otrcane te nema početnika koji ih ne bi znao. Mogu poslužiti jedino ako bi se čovjek kojim slučajem namjerio na bukvana koji bi pustio da ga žedna preko vode prevedu. No s vremenom će se sve pokazati, pa se nadam, kad na ovaj temelj dodamo jedno pol duzine predavanja s poučcima i primjerima, da ćete s Božjom pomoći postati glasovit pomoćnik, možda se prometnuti i u pravog majstora. — Nikakvi mi napori neće biti preveliki da udovoljim vašoj milosti i gospodi subraći — dočeka Rinconete. — A vi, Cortadillo, što vi znate i umijete? — upita Monipodio. 158 Obješenjak Rinconete ruga se Monipodijevu naopakom izgovoru i izvrtanju riječi a da ovaj to i ne opaža. 159 Prijevod je samo približan. Svi razgovori u ovoj pripovijesti, a poglavito ovo mjesto, vrve slikovitim i teško prevodljivim jezikom podzemlja.

154

— Ja vam — odslovi Cortadillo — znam majstoriju kojoj vele stavi dva i nosi pet160, a osim toga veoma točno i spretno umijem prekapati džepove. — Znate li još štogod? — priupita Monipodio. — Ne, na veliku svoju žalost — uzvrati Cortadillo. — Ne treba da se stoga žalostite, sinko — prihvati Monipodio — jer ste evo uplovili u luku i ušli u školu gdje se nećete utopiti a da prije toga ne naučite što vam je od najveće koristi i potrebe. A kako, sinci moji, s vama stoji u pogledu hrabrosti! — Kako bi i moglo biti drukčije negoli izvrsno — oglasi se Rinconete. — Imamo hrabrosti da se ogledamo u svakom pothvatu koji zapada u naše umještvo i poslovanje. — Dobro je — nastavi Monipodio — ali bih htio da imate hrabrosti i štogod otrpjeti; na priliku, ako bi bilo potrebno, da podnesete i otrpite pol duzine tjeskoba, a da i ne guknete i ne otvorite usta. — Već znamo, gospodine Monipodio — progovori Cortadillo — što su tjeskobe, i ničeg se ne bojimo, jer nismo takve neznalice da nam ne bi bilo jasno kako za sve što jezik izbrblja, na kraju plati vrat. Hrabru čovjeku, da ne posežem za drugom riječi, nebo iskazuje veliku milost time što mu na jezik stavlja odluku o njegovu životu ili o njegovoj smrti, jer riječca ne u sebi ne sadrži nijednog slova više od riječce da. — Dosta je! Ovdje više ni riječi nije potrebno! — uzviknu sad Monipodio. — Velim vam: sam me taj odgovor uvjerava, obvezuje i sili da vas dvojicu odmah primim kao višu subraću i da vas razriješim od godine novicijata. — I ja sam toga mišljenja — oglasi se jedan od one dvojice pod oružjem. Svi koji slušahu ovaj razgovor jednoglasno odobriše i pozdraviše donesenu odluku te zamoliše Monipodija da dvojici mladića odmah dopusti da se koriste sloboštinama bratovštine i ostalim povlasticama, jer to zaslužuju kako svojim izgledom, tako i svojim govorom i držanjem. Monipodio udovolji općoj želji i reče da im odmah dopušta Meter dos y sacar cinco (doslovno: »staviti dva, a izvući pet«), fraza je koja znači »stavljati prste u tuđi džep«. Ista se majstorija spominje i u Quevedovu Buscónu (I, 1). 160

155

uživanje povlastica, pripominjući im da to moraju osobito cijeniti, jer se radi o velikoj milosti: ne moraju platiti nameta, koji iznosi polovinu prvog plijena, ne moraju obavljati manjih poslova koji inače zapadaju u godinu novicijata, na primjer višoj subraći nositi kući ili u zatvor prinose od njihovih poreznika ili davača; mogu piti čistu, nerazvodnjenu kapljicu; mogu se gostiti kad ih je volja, kako hoće i gdje god žele, ne tražeći dopuštenja u svoga starješine; odmah stječu pravo na udio od svega što uberu i donesu starija braća, postajući tako ovima ravni u pravima. Pobroji im još mnoge prednosti i povlastice, koje ta dvojica mladića uzeše kao izražaj osobite milosti, a ostali ih popratiše uljudnim riječima odobravanja i zahvaljivanja. Dok oni tako, dotrča neki dječak sav zadihan te reče: — Pandur što pazi na smucala uputio se ovamo, ali bez ikakve družine. — Neka se nitko ne uznemiruje — uze riječ Monipodio — jer ovo je prijatelj, koji nam nikad ne dolazi za nesreću. Budite bez brige; idem preda nj, da vidim što je. Svi se na to umiriše, jer se bijahu nešto uplašili, a Monipodio iziđe na vrata, gdje nađe pandura; neko se vrijeme ondje s njime porazgovori, a onda se vrati među svoje i upita: — Koga je danas zapala služba na trgu San Salvador! — Mene — oglasi se vodič naše dvojice. — A kako to — nastavi Monipodio — da mi se nije podnio izvještaj o malome žutom novčaniku što je ondje jutros zginuo s petnaest zlatnih škuda, dva srebrnjaka po dva reala i ne znam koliko bakrenjaka? — Istina je — reče vodič — da se danas digla takva kesa, ali to nije moje maslo; zbilja ne znam tko bi je mogao preseliti. — U mene smicalice ne pale niti sa mnom ima šale — odvrati Monipodio. — Novčanik ima da se pojavi, jer ga traži pandur koji je naš prijatelj i koji nam učini tisuću usluga na godinu. Momak se stade zaklinjati i uvjeravati da nema pojma o rečenoj kesi, a Monipodio se poče sve više žestiti, tako te se činilo da mu iz očiju oganj sijeva dok govoraše: — Neka se nitko ne šali i neka se ne drzne da i za dlaku okrnji zakone našeg reda, jer će ga glave stajati. Ovamo s kesom! Ako je tko krije da ne plati poreza, ja ću mu u cijelosti dati što mu pripada, a ostalo ću mu naknaditi iz svoga džepa, jer ne smijemo dopustiti da 156

pandur ljutit odavde ode. Momak opet uze prisezati i kleti se da nije uzeo one kese niti je vidio svojim očima, a njegovo zaklinjanje i uvjeravanje potpiri oganj i srdžbu u Monipodiju i još više uznemiri cijelu družbu, koja se i sama razljuti gledajući gdje se krše njezine temeljne ustanove i dobre odredbe. Kad Rinconete vidje toliku zategnutost i uznemirenost što je svakim časom prijetila praskom, učini mu se da je bolje uspostaviti mir i udovoljiti traženju starješine, koji je pucao od bijesa; pošto se posavjetovao s prijateljem Cortadillom, uz njegov pristanak izvuče iz džepa crkvenjakovu kesu i reče: — Prestanimo sa svađom oko ove stvari, moja gospodo! Evo kese koju traži pandur. U njoj je sadržaj kakav je i bio, sve do posljednjeg novčića. Jutros ju je upecao moj drug Cortadillo. Zaplijenio ju je zajedno s rupcem što ga je kao dodatak digao istome vlasniku. Cortadillo nato odmah izvuče rubac i pokaza ga. Kad to vidje, Monipodio kaza: — Cortadillo Dobri (ovaj naslov i pridavak odsad će ga navijek resiti) neka samo zadrži rubac, a na meni ostaje da nagradim ovo hvalevrijedno djelo. Novčanik moramo predati panduru, jer pripada nekom crkvenjaku, njegovu rođaku. Pravo je i valja da se ispuni ona narodna što veli: »Tko ti dade cijelu kokicu, treba i njemu dati nožicu«. Ovaj nam dobri pandur više u jednom danu kroz prste progleda, nego što mu mi u stotinu znamo i možemo vratiti. Svi jednodušno pohvališe i riječima odobravanja popratiše viteški čin dvojice novaka, a jednako i odluku i mišljenje svoga starješine, koji iziđe da panduru preda tobolac. Cortadillo ostade s nadimkom Dobri, baš kao da je don Alonso Pérez de Guzmán zvani Dobri, onaj što je sa zidina grada Tarife bacio nož da njime ubiju njegova jedinog sina.161 Kad se Monipodio vrati, s njime uđoše dvije djevojke naličenih 161 Alonso Pérez de Guzmán zvani Dobri (el Bueno), španjolski plemić iz 13. stoljeća, junak slavne obrane Tarife. Nakon duge i uzaludne opsade Tarife, neprijatelj je pred utvrdu doveo zarobljenoga Pérezova sina i zaprijetio hrabrome branitelju da će mu ubiti jedinca ako tvrđavu odmah ne preda. »Ako nemate noža da izvršite to bezakonje, evo vam ga!« — uzvrati junački branitelj te otpasa svoj bodež i baci ga neprijatelju. Ražešćen ovim prkosom, neprijatelj izvede svoje nečovječno djelo i ubi sina pred očevim očima (1294).

157

obraza, nacrvenjenih usana i nabijeljenih grudi, zaogrnute kratkim suknenim plaštevima i pune živahnosti što je prelazila u raskalašenost i besramnost — jednom riječi, bijahu obilježene znakovima po kojima Rinconete i Cortadillo na prvi pogled prosudiše od kakva su zanata, i u svom se sudu ne prevariše. Tek što ove dvije uđoše, odmah raširenih ruku jedna potrča Chiquiznaqueu, a druga Maniferru. Chiquiznaque i Maniferro bijahu ona dvojica naoružanih. Ovaj je posljednji, naime Maniferro ili Željezna Ruka, navlastito dobio ime po tome što mu jedna ruka bijaše od željeza, jer su mu je po presudi odsjekli. Delije s velikim veseljem zagrliše svoje miljenice te ih upitaše imaju li štogod čime bi nakvasili grlo. — Zar bi moglo bez toga, junače moj? — uzvrati ona što joj je ime Gananciosa. — Začas će stići sluga Silbatillo s košarom punom svakoga Božjeg dara. Tako zaista i bî, jer se onog časa pojavi dječak s košem za rublje, pokrivenim plahtom. Silbato svojim dolaskom uli radost u sva srca, a Monipodio odmah naredi da se iz sobe donese jedna od onih rogožina i da se prostre nasred dvorišta; isto tako naloži da svi uokrug posjedaju, jer se radi o poslu koji je iznad svega i pred kojim treba da odstupi svaki jad i čemer. Sada se oglasi i starica koja se molila pred slikom Bogorodice: — Sine Monipodio, nisam za veselicu, jer mi već dva dana zavija u glavi da poludim, a osim toga valja mi, dok još nije prevrnulo podne, otići da obavim svoje pobožnosti i da pripalim voštanice pred Našom Gospom od Studenca i pred Raspelom u Crkvi svetog Augustina, a to ne bih propustila sve da snijeg pada i vjetar bije. Ovamo sam došla zato što su Renegado i Centopies noćas k meni donijeli košaru, nešto veću od te pred vama, punu rublja, onako s lugom i sa svime što je ostalo nakon luženja, jer siromasi nisu imali gdje i kada da iz košare sadržaj istresaju; bijahu ih oblile kapi znoja kao grašak krupne, te se čovjeku naprosto sažalilo gledajući ih gdje ulaze onako zasopljeni, a niz anđeosko im lice znoj curkom teče. Rekoše mi da su nanjušili nekakva trgovca stokom: brâvi što ih je u klaonici odvagnuo, dobro su mu nabili novčanik realima, pa dječaci odoše da vide ne bi li mogli napipati pretilu mošnju i trgovcu opuhati tobolac. Kako pohitješe, ne stigoše rublja vaditi ni prebrojavati, nego ga povjeriše mojoj savjesti; nisam se koša ni dotakla, tako mi Bog pomogao i uslišao dobre želje, a sve 158

nas očuvao od pravde; Višnji mi je svjedok da je sve onako kako je i doneseno. — Vjerujemo vam, majčice i gospođo — dočeka Monipodio. — Koš neka stoji kako i jest, a ja ću, čim se smrkne, skočiti do vas te ću stvar pogledati i razvidjeti kakav je sadržaj, pa ću onda svakome dati što ga spada, savjesno i pošteno, kako mi je već u navadi. — Neka bude kako odredite, sinko — prihvati starica. — A jer ne želim da zakasnim, uzet ću samo gutljaj, ako ga imate, da utišam ovaj želudac kojem iz dana u dan gore biva. — I još kakav će vas gutljaj zapasti, majčice — oglasi se Escalanta, jer ovako se zvala Gananciosina drúga. To rekavši, djevojka priđe košu i skinu s njega pokrivku; pokaza se vinski mijeh od koje dvije arrobe i posuda obložena plutovim drvetom, u koju je mirne duše i bez ikakva pretjerivanja moglo stati oko jedne azumbre162. Escalanta uze posudu, natoči je i stavi u ruke prepobožnoj starici, a ova je primi obadvjema, malo otpuhnu pjenu i reče: — Mnogo si nalila, kćeri Escalanta, ali Bog će mi dati snage za sve. I prislonivši posudu na usta, jednim mahom i bez predaha svu sadržinu pretoči u želudac, a kad sve iskapi, ovako progovori: — Ovo je lozova jušica iz guadalkanalskih vinograda, znam ja tu kapljicu; malo, utješiteljica, tukne po sadri... Bog ti platio, kćeri, kako si me utješila... Nego, bojim se da mi ne naudi, jer sam još naštesrca. — Neće nauditi, majčice, jer je vince odležalo više od tri ljeta — napomenu Monipodio. — I ja se tako nadam, neka mi je Blažena Djevica na pomoći — prihvati stara i dometnu: — Pogledajte, djevojke, imate li koji cuarto, da kupim svjećice za svoju pobožnost, jer sam u onoj žurbi i radosti, s kojom pođoh da što prije javim vijest o košu, zaboravila svoju kesu. — Imam, imam, señora Pipota (ovako se zvala dobra starica) — odgovori Gananciosa. — Evo dva cuarta, uzmite; jedan vama, a 162 Azumbre, vidi napomenu 25. Arroba je stara španjolska mjera za tekućinu, a i za težinu. Kao mjera za težinu, iznosi 11,502 kg; kao mjera za tekućinu, varira prema pokrajinama, od 10 pa do 16 litara i nešto više. Riječ je nastala od arapskoga ar-rub, ar-roba — četvrtina (arroba čini četvrtinu quintala, dakle 25 libras).

159

za drugi, molim vas, kupite i meni jednu svijeću i zapalite je pred svetim Mihovilom. Ako se mogu kupiti dvije, drugu užezite pred svetim Blažem, jer su oba moji zagovornici. Najradije bih i treću za svetu Luciju, koju osobito častim zbog ovih svojih očiju, ali nemam više sitniša; drugi put naći će se za sve. — Dobro ćeš to učiniti, kćeri. Gledaj da ne škrtariš, jer je od osobite važnosti da čovjek sam pripaljuje svoje svijeće dok je još na životu, a ne da čeka da mu to obave nasljednici ili izvršitelji oporuke. — Pravo veli majčica Pipota — kaza Escalanta i maši se svoje novčarke. I ona izvuče cuarto i dade ga staroj, moleći je da i za nju kupi dvije svijeće i da ih upali pred svecima koji joj se čine da idu među najkorisnije i najutjecajnije. Nato Pipota pođe govoreći: — Veselite se, djeco, dok vam je još dano, jer će doći starost, pa ćete žaliti za svakim časom što ste ga u mladosti izgubili, kao što, evo, i ja žalim. Preporučite me Bogu u svojim molitvama, kao što ću i ja učiniti i za se i za vas, eda bi nas Svevišnji čuvao i štitio u našem opasnom zanatu, te nas oslobodio pravde i zaklonio od njezina dohvata. To reče i ode. Kad stara iziđe, svi posjedaše oko rogožine, a Gananciosa rasprostrije plahtu umjesto stolnjaka. Iz koša ponajprije izvuče povelik svežanj rodakve, neke dvije duzine naranči i limunova, a zatim veliku zdjelu napunjenu komadima pržena bakalara. Nakon toga izvadi polovinu golemoga flandrijskog sira, lonac čuvenih seviljanskih maslina, pladanj morskih rakova, množinu riječnih račića s koprom i paprom što izaziva žeđ, i naposljetku tri bijela bjelcata pšenična kruha. Društvo je na doručku brojilo četrnaestak osoba. Svi su na gozbovanju iz korica izvukli noževe sa žutom drškom, svi osim Rinconetea, koji je potegao onu svoju polovinu mača i njome se služio. Dvojicu staraca u crnu ruhu i Ganchuela, vodiča naših delija, zapade dužnost peharnika ili vinotoča, to jest dužnost da iz mijeha pretaču vino u onu posudu obloženu plutom i da ga družbi dodaju. Kad dođe red na naranče i kad započe navala na njih, začu se 160

udaranje na vratima, od čega se svi uplašiše. Monipodio naredi da se smire, a sam ode u prizemnu sobu, skide sa zida štit, pa s rukom na maču priđe vratima i dubokim i strašnim glasom upita: — Tko je? A izvana dođe odgovor: — Nitko, gospodine Monipodio. Ja sam to, Tagarote, jutarnja straža. Dođoh vam kazati da ovamo ide Julijana Cariharta, sva raščupana i uplakana, te se čini da ju je neka nesreća zadesila. Uto jecajući stiže i Cariharta; Monipodio, kad je ču, otvori vrata, a Tagarotu zapovjedi da se vrati na svoje mjesto i da odsele s manje buke i galame javlja što bude vidio; ovaj posluša i obeća da će tako činiti. Uđe Cariharta, djevojka istih svojstava i istog zanata kao i prve dvije; kosa joj bijaše sva raščupana, a lice puno oteklina. Kako uđe u dvorište, bez svijesti pade na tlo. Gananciosa joj i Escalanta odmah pritekoše u pomoć, raskopčaše joj jelek i vidješe gdje je prekrivena modricama i ubojima. Poliše joj lice vodom, na što ona dođe k sebi i poče vikati: — Nebeska i zemaljska pravda stigla onoga besramnog lopova, onoga kukavca što krade po dućanima, onoga ušljivca i razbojnika kojega sam toliko puta spasila od vješala, spasila ga više puta nego što ima dlaka na bradi! Nesretne li mene! Gledajte komu sam dala i za koga sam žrtvovala svoju mladost i cvijet svojih godina! Za ovakva bezdušna lopova, za ovakvu hulju, za ovakva nepopravljiva nitkova! — Umiri se, Cariharta — poče sad Monipodio — jer ja sam ovdje da ti dam zadovoljštinu i da ti pravdu priskrbim. Ispričaj nam svoju nevolju, kaži tko ti je nanio nepravicu, jer znaj, više će vremena trebati tebi dok ispričaš nego meni dok te osvetim. Reci, nisi li štogod imala sa svojim miljenikom. Ako te on napao, pa želiš osvetu, dosta je da zineš. — Hulja je on, a ne miljenik — pretrže Julijana. — Prije bi mi miljenikom bio sam vrag pakleni negoli onaj lopov, što je lav među ovcama, a kao janje krotak kad je među muževima. Zar s njime da dijelim stol i postelju? Radije da mi šakali raznesu tijelo, koje mi je ovako izubijao. Evo, pogledajte! I podiže skute do koljena, i još nešto više, te pokaza kako je puna modrica. — Eto — nastavi — ovako me izobliči neharnik Repolido, koji 161

bi mi morao biti zahvalniji negoli majci koja ga je rodila. I što mislite zašto je to učinio? Što sam mu možda dala povoda? Vraga sam mu dala! Kartao se, propalica, te izgubio, pa mi uputio momka Cabrillasa s porukom da mu pošaljem trideset reala, a ja mu poslala dvadeset i četiri, koliko sam imala. I te sam s teškom mukom zaslužila, s tolikim trudom i takvom mukom, te molim nebesa da mi se ovo uračuna i od grijeha odbije. A kako mi je uzvratio ovu žrtvu i dobro djelo? Utuvio u glavu da moram imati upravo koliko je zatražio. Misleći da sam ga zakinula, jutros me izveo na polje iza Kraljevskog vrta, tamo me svukao pa me opasačem — ne skinuvši željezne pređice, dabogda ga ja vidjela u željezu i okovima! — tako premlatio da sam pala kao mrtva. A da je živa istina što vam kazujem, najbolje će posvjedočiti otekline što ih vidite. I opet podiže glas i poče se jadati i vapiti za pravdom i osvetom, a Monipodio i opet obeća da će je osvetiti, čemu se i prisutni spremno pridružiše. Gananciosa je uze tješiti, govoreći joj kako bi rado dala i najbolji svoj dragulj da joj se to isto dogodi s njezinim draganom. — Jer ako još ne znaš — reče — valja ti, seko, znati: što se voli, to se kara. Kad nas ovi nitkovi udaraju, biju ili vrijeđaju, znak je da nas vole. Života ti, pravo mi reci: pošto te Repolido izbio i ucvilio, nije li onda oko tebe počeo mile-lale? — Još kako! — uzviknu uplakana. — Tetošio me i mazio, pa bi i prst s ruke dao odsjeći, samo da s njime pođem kući, a čak mi se čini da su mu gotovo suze na oči navrle pošto me izmlatio. — O tome nema sumnje — prihvati Gananciosa. — Zacijelo je zaplakao od muke kad je vidio što je od tebe uradio, jer u ovih ljudi, u ovakvim slučajevima, brzo dolazi kajanje i mine ih goropad tek što sagriješe. Vidjet ćeš, seko, da će te ovdje potražiti još prije nego što se raziđemo, i ponizno te moliti za oproštenje. — Zaista — oglasi se Monipodio — neće ta bena i kukavica prijeći preko ovog praga, ako se prije toga za svoj prijestup vidno ne pokaje. Kako se mogao usuditi da podigne ruku na Carihartu, na nju koja se u pogledu čistoće i zarade može takmičiti i sa samom Gananciosom, što je, evo, pred vama! Pa što da još kažem njoj u pohvalu! — Ah, ne osuđujte tako onog nesretnika! plemeniti gospodine Monipodio — uzviknu Julijana. — Ma koliki da je nevaljalac, volim ga više od očnog vida. Riječi što ih je u njegovu obranu izgovorila 162

moja prija Gananciosa vratiše mi dušu u tijelo. Svega mi, evo idem da ga potražim. — Nemoj tako, poslušaj me — presrete je Gananciosa — jer ćeš mu time dati povoda da se nadme, a onda će te mijesiti kako mu se prohtije. Nego se ti, seko, umiri i pričekaj, pa ćeš ga ubrzo vidjeti gdje dolazi pokajan, kako sam kazala. Ako pak ne dođe, napisat ćemo mu list u stihovima, koji će ga ogorčiti. — Tako, tako — dočeka Cariharta — jer imam toliko toga da mu pišem. — A ja ću biti pisar kad ustreba — doda Monipodio. — Ako i nisam kakav pjesnik, ono ipak, kad zasučem rukave te prionem, mogu u tren oka istočiti koje dvije tisuće stihova, a ako ne bi ispalo kako valja, imam prijatelja brijača, velikog pjesnika, koji će bez obilaženja u svako doba kazati pravu riječ. Sada treba da završimo doručak što smo ga započeli, a sve će ostalo ići samo po sebi. Julijana drage volje posluša svoga starješinu, na što se cijeli skup svojski prihvati jela i píla, tako da se u malo vremena došlo do dna u košari i do taloga u mješini, jer su starci pili beskrajno, mladići preko mjere obilno, dok se u góspâ klokot lozovine niz grlo otezao poput litanija. Kad se završilo gozbovanje, starci izraziše želju i zamoliše da odu, a Monipodio im odobri, preporučivši im da točno izvijeste o svemu što im se učini da je korisno i probitačno po zajednicu. Uzvratiše da im je to na umu, i odoše. Kako po naravi bijaše radoznao, Rinconete — pošto je najprije zamolio za dopuštenje da govori — upita Monipodija čemu bratovštini služe ona dva sijeda starca, tako ozbiljna i toli dostojanstvena u držanju. Meštar mu reče da pripadaju onima što se po njihovu zovu izvidnici, a služba im je u tome da obdan hode po gradu uzduž i poprijeko, izviđajući gdje bi se i u koju kuću moglo noću svratiti; dužnost im je, nadalje, da slijede one što uzimaju novac iz banke ili iz kovnice, te da paze kamo ga nose i gdje ga pohranjuju, pa kad saznaju, onda ispituju debljinu zida u takvoj kući i označavaju najzgodnije mjesto za probijanje i ulaz. Ukratko, Monipodio kaza da su mu ti ljudi potrebni i korisni u bratovštini koliko i ostali, ako ne još i više, a od svega što se njihovom zaslugom ukrade, dobivaju petinu — upravo koliko i njegovo veličanstvo ubire od nađena blaga; uza sve to, oni su veoma ispravni ljudi, istinoljubivi, vrlo časni i ugledni građani, na dobru glasu, 163

bogobojazni i čiste savjesti, jer svakog dana s najvećom pobožnošću pribivaju svetoj misi. Još mu objasni kako se među izvidnicima umjerenošću posebno ističu ona dvojica koja su maloprije izišla, jer se zadovoljavaju svotom manjom od one što ih ide po tarifi bratovštine; tu su još druga dvojica, po zanimanju nosači, koji svaki čas izlaze i ulaze iz jedne kuće u drugu, a to će reći da za svaku kuću u gradu znaju kako se u koju upada i kako se opet iz koje izvlači, i gdje bi se moglo štogod smahnuti, a gdje ne bi. — Divne stvari čujem — uzviknu Rinconete — te gorim od želje da i sam budem od kakve koristi tako čuvenoj bratovštini. — Nebesa uvijek znaju uslišati vruće želje — dočeka Monipodio. Oni tako u razgovoru, kad se na vratima opet začu kucanje. Monipodio iziđe da vidi tko je, a kad zapita, izvana dođe odgovor: — Otvorite, blagorodni gospodine Monipodio. To sam ja, Repolido. Kad Cariharta ču ovaj glas, odmah svoj uzdiže do neba vičući: — Ne otvarajte mu, vaše blagorođe! Ne otvarajte, gospodine Monipodio, tome mornaru tarpejskom, tome tigru orkanskom! 163 Monipodio se nije osvrtao, nego je Repolidu otvorio vrata, a kad Cariharta to vidje, odmah skoči i odjuri u dvoranu gdje su štitovi, zaključa se i odande uze vikati: — Oslobodite me toga razbojnika! Vodite mi s očiju toga krvnika nevinosti, to strašilo plahih golubica! Maniferro i Chiquiznaque držahu Repolida, koji je na sve navro da prodre do Cariharte; kako ga ne puštahu, on joj prozbori: — Nemoj više, zlovoljo moja! Života ti, umiri se, odmah ću te povesti pred oltar. — Pred oltar? S tobom? Lopove! — osu Cariharta. — Gle, gle, u kakvu je žicu udario! Mnome da se oženiš? Radije bih se s 163 Neuka Cariharta govori kao i kozar u Don Quijoteu (I, 12), pa umjesto hirkanski kaže orkanski (u originalu: umjesto Hircania — Ocaña), a umjesto Mira Nero de Tarpeya (»Gleda Neron sa Tarpeje« — riječi kojima se počinje neka narodna pjesma), ona veli marinero de Tarpeya (mornar od Tarpeje), što ispada smiješno ne samo zbog izvrtanja početnog stiha u narodnoj pjesmi, nego i stoga što se mornar dovodi u vezu sa stijenom, koja se ne nalazi na moru, već na kopnu; tako Repolido izlazi kao nekakav mornar što plovi kopnom; osim toga, na um pada da su Rimljani nekoć s Tarpejske hridi bacali zločince, razbojnike i izdajnike domovine.

164

mrtvacem vjenčala negoli za te pošla! — Hajde, luda glavo — oglasi se opet Repolido — već je vrijeme da prestanemo. Pazi da ne otežeš, dok ti lijepo govorim i pokorno dolazim, jer, svega mi, ako se opet razgoropadim, izdevetat ću te žešće negoli prvi put. Utišaj bijes, smirimo se svi i zametanjem kavge ne izazivajmo vraga. — Dabogda odmah došao i odnio te, da te moje oči više nikad ne vide! — uzviknu Cariharta. — Vidim ja, gospo bucmasta — reče Repolido — da tu, bogme, nema druge nego prekinuti razgovor i za drugim posegnuti. A nato će Monipodio: — U svojoj nazočnosti ne trpim nikakvih pretjeranosti. Cariharta će izići, i to ne na prijetnje, nego meni za ljubav. I sve će se lijepo urediti, jer onima koji se mnogo vole, ljubav slađom biva kad se nakon svađe pomire. Zatim se obrati Cariharti i poče je dozivati: — Hodi Julijano, hajde kćeri, Cariharto moja! Iziđi meni za ljubav, a ja ću se već pobrinuti da te Repolido na koljenima moli za oproštenje. — Kad je tako — nadoveza Escalanta — onda smo svi za to, pa ćemo zamoliti Julijanu da iziđe. — Ako bi to imalo biti kao neko poniženje — priklopi Repolido — znajte da se neću poniziti i da neću pokleknuti ni pred armijom sastavljenom od samih Švicaraca! Ali ako se radi o tome da se ugodi Cariharti, onda neću samo kleknuti, nego ću pustiti da mi i čavao u čelo zabiju ako je njoj na veselje. Nasmijaše se na ovo Chiquiznaque i Maniferro, a Repolido se naljuti, misleći da mu se rugaju, te im srdit dobaci: — Laže i vara se tko god se smije ili se kani smijati onome što je između Cariharte i mene, ili onome što smo jedno drugom rekli ili budemo rekli; laže i prevarit će se, velim, kad god se nasmije ili na to pomisli. Chiquiznaque se i Maniferro među sobom zgledaše, a po njihovu držanju i ljutitu izgledu Monipodio vidje da bi se moglo sve na veliko zlo okrenuti ako ne priskoči, pa se stoga odmah među njih ispriječi i reče: — Nemojte dalje, gospodo! Neka na ovom stanu sve uvredljive riječi. Ne dajte im preko jezika, a koje su vam izmakle, neka se k srcu ne uzimaju. 165

— Sigurni smo — uzvrati Chiquiznaque — da nisu nama namijenjene one opomene niti za nas imaju vrijediti, a ako se mislilo protivno, naše šake znaju stvar u red dovesti. — I ovdje su šake, gospodine Chiquiznaque — priklopi Repolido — pa bude li potrebe, znat ćemo se isto tako njima poslužiti, a već sam rekao da je lažov i da se vara tko se misli šaliti. Tko je drugog mnijenja, neka pođe za mnom, jer što je rečeno, ne povlači se, pa ma čovjek u borbi imao i pedalj mača. To rekavši, pođe vratima. Sve je to Cariharta slušala, a kad je čula kako Repolido rasrđen odlazi, sama iziđe iz svoga skloništa i povika: — Držite ga! Ne dajte mu da ode, jer će provesti što je u glavu uvrtio. Zar ne vidite kako srdit odlazi? To vam je sama srčanost, pravi Juda Makabejac. Vrati se, razmetljivče svjetski, stani, moj nebojšo! Pritom pohitje za njim i čvrsto mu se uhvati za plašt. Pritrča i Monipodio, pa ga zadržaše. Chiquiznaque i Maniferro ne znadoše što će: bi li se ljutili ili ne bi. Počekaše da vide što će Repolido, a ovaj, videći gdje ga Cariharta i Monipodio mole, okrenu se i kaza: — Nikad prijatelji ne smiju jediti svojih prijatelja niti im se rugati, pogotovo kad vide gdje se ljute. — Nema ovdje prijatelja koji bi htio drugog rasrditi ili mu se narugati — odgovori Maniferro. — A kako smo svi prijatelji, ovamo ruku! Na ovo Monipodio nadoveza: — Vaša su gospodstva govorila kao dobri prijatelji, pa kad je tako, treba da se pruže ruke. I pružiše se, a Escalanta snimi s noge papuču od plutova drveta i poče u nju udarati kao u tamburin; Gananciosa dohvati novu metlu od palmova lišća što se ondje našla, te njome izvede zvuk, doduše hrapav i surov, no u skladu s papučom; Monipodio razbi tanjur, uze dvije rbine među prste i stade njima s takvom lakoćom zveckati da bijahu kontrapunkt papuči i metli. Začudiše se Rinconete i Cortadillo novoj primjeni metle, jer takvo što još ne vidješe. Opazi Maniferro gdje se čude te im priđe govoreći: — Metli se čudite? Imate i čemu, jer otkad svijet postoji nije bilo hitrije, jednostavnije i jeftinije glazbe. Zaista sam nedavno slušao gdje neki đak pripovijeda kako ni Orfej, koji je Euridiku vadio iz pakla, ni Arion, koji je jahao na dupinu i tako plovio morem 166

kao da jaše na najamnoj mazgi, niti pak onaj veliki glazbenik što je sagradio grad sa stotinu vrata i isto toliko vratašca — kako nitko od sviju njih nikada nije iznašao bolje glazbe, tako lako shvatljive, glazbe bez propisa, bez ključica i žica, bez ugađanja i podešavanja. Duše mi, rekao je kako ju je pronašao neki ovdašnji delija, koji umišlja da je Hektor u glazbi.164 — Rado vam to vjerujem — uzvrati mu Rinconete — ali poslušajmo što nam to kane pjevati naši glazbenici, jer mi se čini da je Gananciosa pljucnula, a to je znak da želi pjevati. Tako i bijaše, jer ju je Monipodio zamolio da im otpjeva koju od seguidilla što su u običaju; međutim je preteče Escalanta, koja je visokim i drhtavim glasom zapjevala: Riđokosa znam i volim Seviljanca, I dušu bih dala za tog nevaljanca. Za ovom je nastavila Gananciosa: Momka imam, očima mu takva boja, Odoljet im moći hoće l' djeva koja? Monipodio, brzo zveckajući svojim rbinama među prstima, odmah prihvati i nadoveza: S divnom djevom svadio se momak mladi, A po svađi ljubav mu se više sladi. Cariharta ne htjede šutke uživati u svojoj sreći, nego se i sama umiješa i, skinuvši papuču, povede se za ostalima pjevajući: 164 U ustima Maniferrovim Orfej postaje Negrofeo (ružni crnac), Euridika — Arauz, a Arion — Marion. Nešto prije toga Cariharta iskrivljuje ime židovskog ratnika u Macarelo. Legenda o drevnom grčkom pjevaču i glazbeniku Orfeju veli da se na zvuke njegove lire pokretaše drveće, rijeke se zaustavljahu u svom toku, a zvijeri postajahu pitome; svojim je pjevanjem umekšao i podzemne bogove i privolio ih da mu iz podzemnog svijeta vrate ženu Euridiku. Priča o pjesniku i glazbeniku grčkom Arionu kazuje kako su ga za neke plovidbe brodari bacili u more, a spasio ga je dupin, koji ga je uzeo na se i tako s njime doplovio na obalu. U priči o pjevaču i glazbeniku Amfionu kazuje se kako je, dok zidaše grad Tebu, drveće i kamenje išlo za zvucima njegove lire. Hektor je junak trojanski, strah i trepet Grka.

167

Ne srdi se, bit me nemoj, već oprosti: Prosudiš li pravo — svoje biješ kosti. — Pjevajte bez okolišanja — oglasi se Repolido. — Pjevajte, kako Bog zapovijeda, i ne dirajte u prošle priče, jer nema zašto: što je bilo — bilo, prevrnimo list i — dosta. Kako se činilo, družbi ne bijaše ni na kraj pameti da ubrzo završi pjesmu započetu tako iznebuha, a pjevanje se i ne bi prekinulo, da se na vratima nije začulo užurbano kucanje. Monipodio pođe da vidi što je, a postavljeni mu stražar reče kako se na dnu ulice pojavio redarstveni načelnik, a pred njim Tordillo i Cernícalo, dva neutralna165 redarstvenika. Čuše to svi koji bijahu na dvorištu, čuše i uznemiriše se toliko da Cariharta i Escalanta naopako nazuše svoje papuče, Gananciosa odbaci metlu, Monipodio ispusti rbine, a glazbenim zborom zavlada mûk i pometnja. Zanijemio Chiquiznaque, ukočio se Repolido, zapanjio se Maniferro, te svi kojekuda nestaše, uspevši se na doksate i na strehe, da odande poskaču u druge ulice i da tako umaknu. Nikad neočekivan pucanj ni iznenadan grom nije tako prestrašio i raspršio jato golubova, kao što je onu časnu družbu i one odlične ljude uznemirila i prestravila vijest o dolasku redarstvenog načelnika i njegove pratnje. Novaci Rinconete i Cortadillo nisu znali što bi počeli, te ostadoše gdje i bijahu, čekajući da vide kako će se stišati ona nenadana bura. Oluja se, međutim, stišala tako što se postavljeni stražar vratio s daljom obavijesti i kazao kako je načelnik produžio svojim putem, ne ostavivši traga po kojem bi se mogla nanjušiti kakva opasnost, i ne pokazavši znaka koji bi izazivao kakvu sumnju. Dok je Monipodio slušao to izvješće svoje straže, na vratima se ukazao mlad gospodin, odjeven »tek da skokne preko puta«, kako se to obično veli. Monipodio ga uvede u dvorište i naredi da se dozovu Chiquiznaque, Maniferro i Repolido, a od ostalih nitko da ne silazi i ne prilazi. Kako se za one bure nisu ni micali s dvorišta, Rinconete i 165 Na jeziku ovih protuha »neutralan« je onaj službenik redarstva koji tate ne prokazuje niti ih upozorava.

168

Cortadillo mogahu čuti cio razgovor što se vodio između Monipodija i pridošlice. Posjetitelj upita zašto su mu tako slabo obavili ono što je naručio, a Monipodio odgovori kako još ne zna što je učinjeno, ali će odmah stići čovjek kojega je taj posao zapao, a ovaj će ga o svemu najbolje izvijestiti. Uto siđe i Chiquiznaque, kojega Monipodio upita je li izveo naručeno djelo, naime ono u pogledu brazgotine od četrnaest.166 — Koje brazgotine? — priupita Chiquiznaque. — Je li one što je namijenjena trgovcu s Prekrižja? — To je, to je — dočeka posjetitelj. — Što se toga tiče — prihvati Chiquiznaque — ja sam ga sinoć sačekao pred vratima njegove kuće; stigao je prije molitve. Približih se, zagledah mu u lice i vidjeh da mu je tako maleno, te nikako nije moguće zarezati mu brazdu od četrnaest crtica. Kako mi ne bijaše moguće da izvršim obećanje i da stvar izvedem po danim mi destrukcijama... — Instrukcijama, htjedoste reći, a ne destrukcijama — ispravi ga posjetitelj. — To sam mislio — prisnaži Chiquiznaque i ovako proslijedi: — Kažem, našao sam se u neprilici: s jedne strane, vidjeh da onaj obraz ne može podnijeti određeni broj crtica, a s druge, opet, nisam htio da mi put bude uzaludan, pa nožem zarezah obraz jednoga od njegovih slugu, a ovaj je sigurno mogao podnijeti i veći zarez od zatraženoga. — Radije bih — uzdahnu posjetitelj — da ste gospodaru zarezali jednu od sedam, negoli slugi od četrnaest. Sve u svemu, niste uradili kako smo se pogodili, ali ne mari: nije mi stalo do onih trideset talira što sam ih položio kao kaparu... Sluga pokoran, gospodo. To reče, skide šešir i okrenu se da ode, ali ga Monipodio uhvati za šareni plašt, kojim se došljak ogrnuo, govoreći mu: — Stanite, milostivi gospodine! Iskupite riječ, jer smo i mi časno i pošteno izvršili svoje obećanje; nedostaje još dvadeset talira, te vaše blagorođe neće odavde otići dok ih ne isplati ili ne ostavi prikladna zaloga. 166

Riječ je o ubodu ili zarezu od četrnaest crtica, jer su se onda rane mjerile po

dužini.

169

— Zar to u vas znači održati riječ: zadati slugi ubod namijenjen gospodaru? — uzviknu posjetitelj. — Bez sumnje, gospodine! — priklopi Chiquiznaque. — Čini mi se da ste zaboravili onu narodnu što veli: »Tko god s popom dobar bio, i crkvenjak tom je mio«. — Kakve veze s našom stvari ima ova poslovica — upita posjetilac. — A zar nije isto — nastavi Chiquiznaque — kad se kaže: »Tko god s popom na zloj nozi bio, tome ni crkvenjak nije mio«? I tako vam je pop onaj trgovac s kojim ste na zloj nozi, a trgovčev sluga ovdje je crkvenjak, pa kad oderemo crkvenjaka, ujedno smo oderali i popa. Račun je u redu, pa ga valjano treba i podmiriti, a kako je čist račun — duga ljubav, nema druge nego ga odmah i u cijelosti isplatiti. — Tako je, svega mi! — upade Monipodio. — Upravo si mi s jezika skinuo sve što si kazao, prijatelju Chiquiznaque... A vaša milost, dični gospodine, neka se ne nadmudruje sa svojim odanim službenicima i prijateljima, nego radije nek primi moj savjet i odmah plati posao. Ako pak vaše gospodstvo zapovijeda da se i gospodaru ureže jedna u razmjeru s njegovim obrazom, budite uvjereni da će vam se nalog tako izvršiti, te možete uzeti kao da je onaj već u bolnici. — Kad je tako — prihvati mladi gospodin — onda ću drage volje i za jedan i za drugi ubod u cijelosti platiti. — Koliko u svoje kršćanstvo — dočeka Monipodio — budite isto toliko uvjereni i u to da će mu Chiquiznaque urezati takvu brazgotinu kao da je s njome na svijet došao. — Kad me tako uvjeravate i obećavate — uzvrati posjetitelj — uzmite ovaj lanac u zalog za onih dvadeset talira zaostatka i za četrdeset kojima plaćam drugi ubod. Teži tisuću reala, a nije isključeno da će i ostati u vašim rukama, jer mi se čini da ću morati uskoro naručiti još jedan rez od četrnaest. Dok je ovo govorio, skide s vrata lančić krasne izrade i predade ga Monipodiju, koji ga opipa i omjeri, te vidje da je pravi. Uze ga stoga Monipodio, topeći se od zadovoljstva i puste uljudnosti, jer bijaše čovjek izvanredno dobrog odgoja. Što se tiče samog naloga, njegovo izvršenje pade u dio Chiquiznaqueu, a ovaj uze kratak rok, to jest do večeri.

170

Mladi gospodin ode vrlo zadovoljan, a Monipodio pozva izočne i raspršene članove bratstva. Kad su se svi sabrali, Monipodio stupi među njih, izvuče iz kukuljice svoga ogrtača bilježnicu i dade je Rinconeteu da čita, jer sam bijaše nepismen. Rinconete je otvori i uze s prve strane čitati: »Popis uboda za ovaj tjedan: Prvi trgovcu s Prekrižja — pedeset talira, trideset plaćeno na račun — izvršitelj Chiquiznaque.« — Mislim, sinko, da i nema drugog — prekide ga Monipodio. — Listaj dalje i vidi gdje piše: »Popis batina«. Rinconete okrenu list i na idućem nađe gdje stoji natpis »Popis batina«, a ispod toga sljedeće: »Krčmaru Kod djeteline dvanaest udaraca batinom, najvrućih — po talir svaki, unaprijed položeno osam — rok šest dana, izvršitelj Maniferro.« — Ovu stavku možemo već križati — upade sam Maniferro — jer ću ovaj račun večeras zaključiti. — Ima li još, sinko? — upita Monipodio. — Ima — odgovori Rinconete — evo što piše: »Grbavom krojaču, onome s nadimkom Češljugar, šest vrućih, na zahtjev gospođe, koja je ostavila ogrlicu. Izvršitelj Desmochado.« — Čudim se što je ova stavka još otvorena! — uzviknu Monipodio. — Zacijelo Desmochadu nije dobro, kad su već dva dana preko roka, a od sebe o toj stvari još nije dao glasa. — Jučer sam ga susreo — oglasi se Maniferro; — kaza mi da zadatka još nije mogao izvršiti jer se grbavac razbolio pa ne izlazi iz kuće. — Vjerujem, vjerujem — prihvati Monipodio — jer držim da je Desmochado tako dobar u službi, te bi već i s težim pothvatima izišao nakraj, da nije takva opravdana razloga... Ima li još štogod, momčiću? — Nema, gospodine — odslovi Rinconete. — Onda hajde dalje, i pogledaj gdje stoji »Popis običnih poslova«. Rinconete okrenu list i nađe gdje piše sljedeće: »Popis običnih poslova: bacanje boca, mazanje smolom, pribadanje đavolskih likova i pribijanje rogova, izvrgavanje ruglu, plašenje, buka i prividni napadi nožem, širenje pogrdnih imena, itd.« — Dobro, dobro, a što je ispod toga? — upita Monipodio, na što Rinconete proslijedi: 171

— Eto, piše: »Mazanje smolom, kuća...« — Dosta! — prekide ga Monipodio. — Ne čitaj kuće, jer znam gdje je. Ja sam tuáutem167 i izvršitelj ove sitnice. Na račun su isplaćena četiri talira, a cio posao iznosi osam. — U dlaku je točno — prihvati Rinconete — jer je sve tako ovdje zapisano. A evo niže piše: »Pribiti rogove...« — Ni to ne treba čitati — presiječe opet Monipodio — ni spominjati koja je kuća i gdje; dosta je što se nanosi uvreda, pa nije potrebe da se i javno kazuje, jer čovjek time opterećuje savjest; što se mene tiče, kad mi se posao plati, prije bih pribio stotinu rogova i isto toliko đavoljih likova, nego što bih ma i jedan jedini put nešto o tom izustio, pa bilo to i materi koja me rodila. — ... Izvršitelj je ovog čina Narigueta — produži Rinconete. — Već je obavljeno i plaćeno — dočeka Monipodio. — Pogledaj ima li još, jer ako se ne varam, bit će da je tu i jedno plašenje od dvadeset talira; polovica je već plaćena, sva je družba izvršitelj, a rok je cio ovaj mjesec. Valja ga izvesti od riječi do riječi, da se ni za dlaku ne odstupi od onog što je zatraženo; bit će to jedna od najboljih šala ove vrste, takva kakve ovaj grad odavno nije vidio... A sad mi, momče, daj knjigu, jer znam da ništa više nema i da posao slabo ide; loša su vremena, ali će doći druga, gdje će biti poslova napretek. Ni list se na grani ne miče bez Božje volje, pa ne možemo ni mi silom tražiti da se ljudi jedan drugome osvećuju, pogotovo kad vam danas svatko misli da će svoj posao sam najvaljanije obaviti, te neće da plaća ljude za ono što može sam izvesti. — Tako je — progovori Repolido i nadoveza: — A sada neka vaša milost kaže što nam naređuje i zapovijeda, jer evo vrijeme odmiče, a vrućina biva sve veća. — Za danas nema drugih naloga doli da svatko ode na svoje mjesto — reče Monipodio — i neka ga ne mijenja do nedjelje, a u nedjelju ćemo se opet svi ovdje sastati i pošteno među sobom podijeliti što se sabere, tako da nitko ne bude zakinut. Rinconete i Cortadillo neka do nedjelje za područje djelatnosti uzmu prostor od Zlatnog tornja izvan grada pa do zadnjih vrata Alcázara, gdje mogu Tuáutem, sve i sva, onaj ili ono što se smatra važnim i neophodnim za nešto. Dolazi od latinskog: Tu autem, Domine, miserere nobis, čime se počinje jedan psalam, a završavaju se štivke u časoslovu. 167

172

natenane razviti svoje umijeće. Vidio sam ih koji nisu ni upol spretni kao vas dvojica, a svakog su dana izlazili na više od dvadeset reala u bakru, ne računajući srebro, i sve to s jednim ciglim slogom karata, a i od ovih su četiri nedostajale. To će vam područje pokazati Ganchuelo. Ništa ne mari ako svoj djelokrug protegnete i do Svetog Sebastijana i Svetog Telma, premda je, zapravo, propis da nitko ne upada na tuđe područje. Obojica mu cjelivaše ruku u znak zahvalnosti na milosti koju im ukazuje, i obećaše da će službu dobro i vjerno vršiti i na poslu biti marljivi i pažljivi. Monipodio pak posegnu u kukuljicu svoga plašta i odande izvuče presavijeni papir na kojem se nalazio popis članova bratovštine, i pruži ga Rinconeteu da ovaj upiše svoje i Cortadillovo ime. Kako ne bijaše tintarnice, ostavi mu popis, rekavši da ga uza se ponese i da u prvoj ljekarni u nj upiše sljedeće: »Rinconete i Cortadillo, članovi bratstva, obojica bez novicijata; Rinconete krasnopoj, Cortadillo sitniji poslovi«, da zatim unese dan, mjesec i godinu, a ništa da ne navodi što se tiče roditelja i zavičaja. Dok oni tako, u dvorište uđe jedan od staraca izvidnika govoreći: — Dolazim da vam kažem kako sam upravo sada na Stubama, pred katedralom, sreo Lobilla, onog iz Malage; kaza mi kako se u svom umijeću toliko uvještio da bi čak i s potpuno novim i netaknutim kartama i samoga vraga paklenog operušao. Kako je sav batâl, jer su mu negdje naravnali leđa, nije mogao odmah ovamo na upis i poklon, ali će zato u nedjelju neizostavno doći. — Uvijek bijah uvjeren — uze riječ Monipodio — da će ovaj Lobillo postati nenadmašan u svom umijeću, jer ima najbolje i za ovaj posao najprikladnije ruke koje se mogu zamisliti. Da u svojoj struci budeš pravi majstor, dobro i prikladno oruđe potrebno ti je koliko i pamet kojom učiš. — U nekoj se gostionici u ulici Tintores sretoh s onim Židovom u svećeničkom ruhu — nastavi starac. — Židov se ondje nastanio, jer je načuo da su u onom svratištu odsjela dvojica s nabijenim novčarkama; nakan je s Peruancima malo zaigrati, ma u početku i nasitno, jer će poslije već biti priliva; veli kako će i on u nedjelju ovamo na zbor da o sebi položi račun. — I ovaj mi je Židov svet čovjek — na to će Monipodio — k tomu i veoma iskusan; dosta je prošlo što se ne javlja, a to nije dobro. Svega mi, ako se ne popravi, skinut ću ja s njega svećeničko 173

ruho, jer se lopov zaredio koliko i Turčin, a latinsko mu je znanje koliko i u moje matere... Što još ima novo? — Ništa više — uzvrati starac — barem koliko ja znam. — U dobar čas! Uzmite ovu sitnicu — reče Monipodio i pritom među njih razdijeli kojih četrdeset reala. — I ne zaboravite, u nedjelju neka nitko ne izostane, jer bit će svega. Kad je podijelio novac, svi mu zahvališe. Zatim se Repolido zagrli s Carihartom, Escalanta s Maniferrom, a Gananciosa s Chiquiznaqueom, dogovoriše se da će se uvečer, pošto svatko obavi svoj posao, sastati kod Pipote. Monipodio kaza da će i on tamo navratiti, da pregleda košaru s rubljem, a nakon toga će urediti onu malenkost sa smolenjem; potom zagrli Rinconetea i Cortadilla, blagoslovi ih i isprati, preporučujući im da se nikad ne drže iste gostionice ni da imaju stalnog sjedišta, jer tako zahtijeva dobrobit bratovštine. Ganchuelo ih otprati do njihova područja djelatnosti i podsjeti ih da ne izostanu u nedjelju, jer misli i čini mu se da Monipodio za taj zbor priprema važan govor o koječemu što se dotiče njihova umijeća. Zatim se s njima pozdravi i ostavi ih, a njih dvojica ostadoše čudeći se svemu što vidješe i čuše. Kako Rinconete, premda još dječak, bijaše vrlo razuman i izvrsne naravi, a kako se još, pomažući ocu u raspačavanju papinskih pečatnica, bijaše naučio u govoru lijepo izražavati — bijaše mu nadasve smiješno kad bi se sjetio govora Monipodijeva i jezika ostale subraće u onoj časnoj družbi i blaženoj zajednici; pogotovu ga na smijeh izazivaše kako je Monipodio mise zadušnice izvrtao u zadužnice i popa harmonirao, naime honorirao, ukradenim novcem, a Cariharta svog dragana grdila uz povike »mornar tarpejski« i »tigar orkanski«, umjesto hirkanski, s tisuću ovakvih i još gorih nesklapnosti. Osobito mu se svidjelo kad ono Cariharta kaza da joj nebo od grijeha odbije trud i muku što ju je premučila dok je zaradila ona dvadeset i četiri reala. Ponajviše se čudio kako čvrsto vjeruju da će, onako bogohulni i ogrezli u lopovštinama i ubojstvima, svi pravo u nebo, samo ako marljivo obavljaju svoje pobožnosti. Morao se smijati dobroj starici Pipoti što u kući krije košaru ukradena rublja i užiže voštanice pred svecima, sve uvjerena da je gore na nebu jedva čekaju. Jednako se morao čuditi s kakvim poštivanjem svi oni susreću Monipodija i slijepo slušaju onakva 174

surova i bezdušna divljaka. Sjetio se što je čitao u bilježnici, spomenuo se poslova što ih obavlja ona zajednica i, naposljetku, nije mogao shvatiti kud se toliko zapustila pravda u slavnoj Sevilji i dopustila da živi onako pogubna čeljad i da gotovo slobodno i bez straha obavlja svoje poslove što su u suprotnosti i sa samom prirodom. Stoga naumi i odluči svjetovati svoga prijatelja da ovako ne istraju dugo, nego da se što prije riješe ovakva života, tako nevrijedna i nedostojna, toli nemirna, bezočna i razuzdana. Uza sve to, zaveden mladošću i neiskusnošću, još nekoliko mjeseci poživje onakvim životom, za koje je vrijeme doživio mnogo toga što traži da se opširnije opiše, tako te za drugu prigodu ostavljamo kazivanje njegova života i dogodovština, sa zgodama i nezgodama njegova učitelja Monipodija i pustolovinama ostalih uzoraka što ih obuhvaća ona vražja visoka škola probisvjetskog umijeća — što će sve biti vrijedno pažnje i što će služiti kao primjer i opomena svima koji to budu čitali.168

168 Cervantes, nažalost, nije održao riječ. Valjda je ovo obećanje samo retorično.

175

CIGANČICA (La gitanilla) Manuskript za ovu priču pronađen je u ostavštini Josipa Tabaka, ali je nažalost nedovršen. Cigani se i Ciganke kanda rađaju na svijet samo zato da budu lopovi: potječu od roditelja koji su lopovi, odgajaju se među lopovima, uče lopovsko umijeće i naposlijetku postaju lopovski majstori što su ispekli zanat u svakom poglédu, a želja za krađom i sama krađa u njima je nešto urođeno i neodvojivo, i gasi se istom u smrti. Elem, jedna od tog soja, stara Ciganka koja bi mogla slaviti podebelu obljetnicu u kakovu umještvu169, odgajala je djevojčicu o kojoj kazivaše da joj je unuka: nadjenuvši joj ime Preciosa, poučavala je malu u svekolikim ciganskim smicalicama i sljeparijama, obmanama i varkama, i u svoj ciganskoj lukavosti i hitrini kad je krađa posrijedi. Ta je Preciosa postala i nadasve vrsna plesačica, jedincata u svome ciganskom svijetu, i najljepša i najbistrija što se mogaše naći ne samo među Ciganima nego i među svim ljepojkama i mudricama što bi im se mogao pronositi glas i slava. Ni sunce, ni vjetar, nikakva oštrina podneblja ni surovost nevremena, kojima su Cigani izvrgnuti više negoli drugi ljudi, ne mogahu oduzeti sjaj njezinoj ljepoti: niti joj je lice osmaglo niti su joj ruke ohrapavjele i potamnjele. I uz to, unatoč neukosti i priprostu odgoju što ga je primala, pokazivaše ona kao da potječe iz boljega i višega roda nego što je ciganija, jer bijaše nadasve uljudna i puna razbora. Sve ako joj se u vladanju vidjela prostodušnost i neusiljenost, nije se tu otkrivala nikakva vrsta nečasnosti: naprotiv, premda ju je resila živahnost i hitar duh, bila je ona tako pristojna i čestita da se pred njom nijedna Ciganka, stara ili mlada, nije usuđivala zapjevati raskalašnu, besramnu pjesmu ni protisnuti nepristojnu riječ. Isto što i kradljivačka umještina, lopovski zanat. Kak (cacus) , po mitski umješan kradljivac, jakota razbojnik iz Lacija, ubio je Herkul, da mu se osveti za ukradena lijepa goveda Gerionova. 169

176

I tako je naposljetku baka razabrala kakvo se blago krije u njezinoj unuci, i stara je orlušina odlučila da svoju mladu orlicu uputi kako će širiti krila i letjeti i da je pouči kako će živjeti od svojih pandža. Preciosa ja naučila svu silu pučkih popijevki, kupleta, segidilja i sarabanda, i drugih pjesmica i stihova, poglavito romanca, šti ih je pjevala osobito umješno i ljupko. Prepredena njezina baka dobro je razabrala kako bi se to pjevanje i ta dražest, pokraj mladosti i velike ljepote njezine unuke, mogli prometnuti u veoma sretan i nadasve privlačan put i način da njih dvije uvećaju svoj imutak. I zato je svakojako nastojala i gledala da dođe do takvih pjesmica, a nije nedostajalo pjesnika koji su ih sastavljali. Jer ima stihoklepaca koji se prilagođavaju Ciganima i prodaju im svoja »sačinjenja«, kao što ih ima koji se petljaju sa slijepim prosjacima, izmišljaju im čuda te izvlače svoj dio dobiti. Svašta ima na svijetu, pa kada glad zasvrdla, zna ljudsku dovitljivost natjerati na baš neobične i nečuvene pothvate. Preciosa je rasla u različitim krajevima Kastilje, a kad joj bijaše petnaest godina, njezina ju je tobožnja baka odvela u prijestolnicu, u svoj stari tabor, onamo gdje se obično okupljaju Cigani, a to su poljane u predjelu zvanu Sveta Barbara. Kanila je u prijestolnici prodavati svoju robu, ondje gdje se sve kupuje i prodaje. Kad je Preciosa prvi put ušla u sam grad Madrid, bijaše svetkovina Svete Ane, zaštitnice i nebeske zagovornice toga grada:170 išla je onamo u plesnoj skupini što je sastavljaše osam Ciganki — četiri žene i četiri djevojke — i jedan Ciganin, izvrstan plesač, koji ih je predvodio. Iako su sve one bile lijepo odjevene i dotjerane, Preciosin je sjaj i kras toliko odskakivao da su se malopomalo u nju zagledale oči sviju što je promatrahu. Posred zvukâ tamburinâ ili defa i kastanjetâ, u vrtloženju plesa, čuo se žagor odobravanja, žamor što je veličao ljupkost i ljepotu mlade Cigančice, i trčali momčići da je vide i muškarci da je promatraju. Ali kad su je čuli kako pjeva — jer se to ples pratio pjesmom — ushitu ne bijaše kraja! Istom se tada pronijela njena slava, i 170 Svetkovina Svete Ane i sad pada na dan 26. Srpnja. Godine 1579, kad u Madridu hara kuga, grad se utječe zaštiti sv. Ane i sv. Roka (blagdan 16. Kolovoza). Odonda se svake godine o tim ljetnim blagdanima upriličuju crkvene svečanosti i pučke priredbe. Cigani is okolice i sa gradske periferije izvodili su svoje pjesme i plesove na crkvenom trgu. Slavlje je trajalo i tri-četiri dana.

177

svečanosnici koji su upravljali proslavom bijahu jednodušni u prosudbi te Preciosi odmah dodijeliše nagradu za najbolji ples. A kad su pobožni ophodi završili i povorke uvrle u crkvu Svete Marije, i pošto su se iznizali svi plesovi, Preciosa ondje, pred slikom svete Ane, podiže tamburin te uz njegove zvuke, praveći njime krug dugim i laganim kretnjama, uze pjevati ovu romancu: 171 Stablo vrlo, dragocjeno što bez ploda dugo osta, niz godinâ što bi mogo crninom te teškom kriti, muževe ti želje svete pustim željam učiniti mimo svaku tvoju nadu ne baš tako pouzdanu. I od toga zakašnjenja nevolja se ona javi što iz Hrama tad udalji pravednika najvećega. 171 Ističu neki tumači kako ovdje imamo svojevrsnu duhovnu poeziju. Jest doduše svojevrsnu, ali nije ni duhovna ni poezija (od ove ima samo stopui i, u drugom i četvrtom stihu, asonanciju, koja i inače u romancama dolazi umjesto prave rima ili sroka). To je stihoklepanje u kojem se nižu rasklopnosti kao »zemlja jalovica«, »kovnica«, »kalup« (za lik božji), »rođaci« (na nebesima) i drugo na tu priliku. Neznamo je li tu nazovipoeziju i njezino nadribogoslovlje Cervantes sam složio ili odnekle gotovu preuzeo, ali ju je u svakom slučaju potegao da se naruga pjesničkim lupetalima svoga vremena, kao što im se ruga i drugdje (Licencijat Staklenko, Dična sudopera, Razgovor pasa, Don Quijote I, 13, itd.) i kao što se ondašnjoj pjesničkoj poplavi rugaju i drugi pisci, napose Quevedo, burleskni kroničar onog doba. — U trećoj kitici, ona nevolja, to jest udaljenje pravednika iz Hrama, uzeta je iz Novozavjetnih apokrifa, gdje se u »Kazivanju Jakovljevu« izvješćuje kako je bogati i bogobojazni Joahim, muž Anin, kad je htio da prvi prinese žrtvu Gospodu, bio opomenut da mu to ne priliči kad rodu Izraelovu nije ostavio potomstvo za sobom. Ucvilio se pobožni Joahim te se udaljio iz Hrama. Priča ili Izvješče Jakovljevo nastavlja kako se Joahim, otišav iz Hrama, nije pokazao svojoj ženi, nego se uputio u pustinjugdje se molio i postio četrdeset dana i četrdeset noći, a kad se potom vratio kući, žena ga dočekala s radosnom vijesti. I tako Ana i Joahim najposlije, premda oboje odmaklih godina, imadoše kćer Mariju, majku Isusovu. — Prev.

178

Zemljo sveta, jalovice, što si ipak na svijet dala ono velje izobilje što vascijelim svijetom vlada; ti kovnico koja skova kalup za kip što ga odli to obličje Bogu dade: čovjekolik lik i oblik. Majka ti se kćeri one kojoj milost Bog iskaza, uzdiže je veličinom iznad toka ljudskih staza. I po sebi i po kćeri, Ano sveta, sklonište si gdje nam lijeka tražit valja za sve naše jade ljute. Na Unuka ti zacijelo utjecaja imaš blaga, milostiva, plemenita, o tom sumnje neće biti. Dionik si višnjih dvora, kaštelanka rajskog grada: rođaci ti mnogi hrle — tko i ne bi takve časti? Kakve kćeri i unuka, i kakva li istom zeta! Sve se steklo, s pravom odmah ti pobjedu možeš slavit. Ali ti si, krotko srce, bila primjer, velja škola, pa kći tvoja nauk pravi,

179

čednost, smjernost tu nauči. Sada pako s njome stojiš pokraj Boga svevišnjega, visost, milost tu uživaš što je miso jedva sluti. Preciosina pjesma bijaše na udivljenje svima koji su je slušali. Jedni kazivali: »Bog te blagoslovio, djevojko!« Drugi primetali: »Prava šteta što je ova djevojka Ciganka! Doista zaslužuje da bude kći kakva velika gospára.« Prostiji pak priklapali: »Pričekajte samo dok se mala sasvim zadjevojči, pa da vidite kako će i ona provoditi svoje! Svega mi, oplest će ona i zapasiti finu mrežu potegaču kojom će loviti srca!« A neki opet, blaži, nespretniji i gluplji, videći je onako lakonogu, hitru u plesu, dobaci joj: — Tako, tako, kćerce! Gazi mala nožicama, izgazi tu prašinu! — Bit će sitna razgažena!172 — uzvrati ona, ne prekidajući ples. Minulo i navečerje i sam blagdan Svete Ane, umor Preciosu nešto presvojio; ali su je toliki hvalili zbog njezine ljepote, duha i plesa da su o njoj govorili po svoj prijestolnici. Poslije petnaest dana opet došla u Madrid, s tamburinom i 172 Prijevod je štur, jedva i približan. Ono gledateljevo dobacivanje ima u izvorniku pučke sočnosti uzete iz pripjeva neke stare popijevke, koja u cjelini, dakako, ima smisao, a ne bi ga imala dva istrgnuta stiha što ih poteže oduševljeni gledatelj Preciosina plesa — kad bismo taj istržak prenijeli u doslovnu prijevodu. Preciosa na dobacivanje uzvraća završnim stihovima iz istog pripjeva i tako pokazuje kako joj je pjesma znana, a pokazuje ujedno i hitrinu svoga duha. (Tu romancu, cijeli, pjevaju Cigani i svirači uz ples sviju Ciganki, pri kraju Cervantesove međuigre Entremés de la elección de los alcaldes de Daganzo.) No nije posrijedi samo romanca nego uz nju i ples zvan Polvico, u ono doba vrlo raširen. Riječ dosplovno znači »sitan prah«, umanjenica (deminutiv) riječi polvo (prašina) — i tu neprevodljiva igra riječima. I još, preskačući »usitnjavanje«, imamo glagol pisar (gaziti, stupati): gazi se prašina, a gazi se, stupa, i u plesu. Pripjev u izvorniku glasi: Pisaréyo el polvico atán menudito; pisaré yo el polvó atán menudó — sa ponešto krivim naglaskom, možda ciganskim. Prevoditelji se kojekako dovijaju. — Usput valja još napomenuti da postoje danzas mudas, plesovi bez riječi, gdje plesači samo plešu; zatim danzas habladas, plesovi s govorom, i naposljetku danzas cantatas, oni praćeni pjevanjem.

180

novim plesom; pratile je tri djevojke: znale su mnoge romance i vesele pjesmice, sve redom pristojne, jer Preciosa nije dopuštala da njezine drúge pjevaju raskalašne pjesme, a ni sama ih nije nikad pjevala, pa su je zato toliki zapazili i uvelike cijenili. Stara se Ciganka nije nikad odvajala od nje, bdjela je nad njom i pratila je Argusovim očima, sve u strahu da joj je tkogod ne ugrabi i ne odvede; nazivaše je stara svojom unukom, a ova nju bakom. Zastale su u zahlađu Toledske ulice da tu izvode ples; od onih što su išli za njima ubrzo nastade dobrana skupina; i dok su one plesale, stara je od gledatelja tražila da joj bace darak, pa su po njoj zaredali ochavos i cuartos, sitniji i krupniji bakrenjaci, kao što gràd šobònji po krovu — jer ljepota ima i tu moć da probudi uspavanu darežljivost. Kad se ples doigrao, reče Preciosa: — Ako mi podarite četiri cuarta, sama ću vam otpjevati jednu romancu, nadasve lijepu, o tome kako je naša gospodarica kraljica Margarita poslije porođaja u Valladolidu išla ma misu očišćenja, misu zahvalnicu, u crkvu Svetog Lovre: velim vam, romanca je dostojna svake hvale, a složio ju je izvrstan pjesnik, jedan od onih kakvi se među pjesnicima mogu na prste izbrojiti, kao kapetani među vojnicima. Samo što je ona izgovorila svoje, a već gotovo svi što sastavljahu krug oko nje uzviknuše: — Hajde, Preciosa, otpjevaj je, evo ti četiri cuarta!. I zapljuštaše bakrenjaci tako te je stara jedva stigla da ih pokupi. I pošto je tako ubrala svoje plodove i požela svoju žetvu, Preciosa je opet zazveckala defom i uz njegove hitre i vesele zvuke okrenula pjevati ovu romancu: Na misu je zahvalnicu Margarita polazila, u Europi ponajveća kraljica i dragulj divan. Pogledi je sviju prate i sve s njome duše idu onih što se čude, dive smjernosti i sjaju njenu. 181

Pokazuje što je ona dio neba tu na zamlji: Austrijsko sunce s desne, s lijeve nježna Aurora.173 Danica je odmah slijedi, luč što sinu u nedoba: u noć dana zlokobnoga, nebo, zemlja kada plaču.174 Ako nebom zvijezde sjaju štono sjajna kola tvore, druga kola njene pratnje zvijezdom krase nebo njeno.

173 U sjajnoj kraljevskoj povorki što je išla u crkvu kraljicu je s jedne strane, na konju, pratio kralj, Filip III, a s druge je kraj nje, u istoj kočiji što ju je vuklo šest đogata, sjedila mala kraljevan, trogodišnja infanta Ana, koju romanca naziva »nježnom Aurorom«, kraljicu nebom ili sferom, dok za kralja ima također kićenu gongorijansku metaforu »Austrijsko sunce« (austrijsko zato što je on sin Filipa II i austrijske princeze Ivane, a i sam zloslavni mu otac bijaše iz loze austrijskih Habsburgovaca). Novorođeni pak prijestolonasljednik, koji će kasnije biti kralj Filip IV, nije bio kraljici ni s jedne ni s druge strane, nego se nalazio u nosiljci što se kretala za kraljičinom kočijom, kako kazuje i četvrta kitica u romanci (mališana je u krilu držala dadilja, po jednima grofica De Lemos, a po drugima grofica De Altamira). Kao što se vidi iz te četvrte strofe, romanca kiti mališana nebesnom metaforom »zvijezda Danica«, a ne »Austrijsko sunce«, kako uzimaju neki brzopleti prevoditelji i površni tumači. Uostalom španjolski i strani pisci, kroničari i diplomati ostavili su nam svjedočanstvo o raskošnom slavlju što se, u već crvotočnoj državi, upriličilo u povodu rođenja i krštenja princa – prijestolonasljednika, ukljućujući ovamo i velebni odlazak u crkvu na prikazanje novorođenčeta i na misu zahvalnicu: povijest raspolaže mnogim pojedinostima, čak i podacima o tome koliko su i kakvih jela iznosili na gozbama, kakvih je bilo vatrometa, dvorskih plesova i maskerada, turnita, bakljada i vojnih parada... O samome pak kralju Filipu III povijest bilježi da ga baš nije tištala ni mučila prevelika pamet — il n'a pas inventé la pondre rekli bi Francuzi. Prognao je iz Španjolske (1609) i posljednje Maure, njih više od pol milijuna (mnogo na šest i pol milijuna stanovnika u ono doba), i tako zamlju još dalje gurnuo u siromaštvo, lišivši je njezinih valjanih zanatlija, obrtnika i poljodjelaca: rekao je kako više voli ostati bez podanikâ negoli vladati nad krivovjercima, a dvorska je kamarila pljeskala njegovoj praznoglavosti. (Naslikao ga je Velásquez.) 174 Princ, uspoređen ovdje s Danicom ili Zornjačom, rođen je u nezgodno vrijeme, noću na Veliki petak (8. travnja 1605), dan žalosti među kršćanima, kada se oplakuje mučenička smrt Kristova.

182

I Saturna starog evo: bradu gladi, dotjeruje, još je žustar uz godine, uloge mu radost liječi.175 Fama puste glase širi, brbljavica laske toči; Kupida vam, baš je čudno, biser krasi i rubini. Mars mahniti za njim ide u spodobi neobičnoj: mladac to je naočiti što se svojoj sjeni divi. Jupiter je blizu Sunca: ništa njemu mutno, teško, razborito sve rješava, kralja prisnost tko uživa.176 Luna plovi sjajna lica ko boginje tu na zemlji; Venera je čista, blista međ krasotom toga neba.

175 Za kraljičinom kočijom i kraljevićevom nosiljkom redaju se mnoge sjajne kočije, u kojima se vozi kraljevska pratnja u dugoj povorci, velikaši, ministri, vojvode, grofovi i baruni, plemići i vitezovi, kraljevska rodbina i svojta, izaslanici i poslanici, pa gospođe, dvorska kamarila, za dvorjanima jašu konjanici i nižu se trijumfalna kola... Evo jednih s mitološkim likom: Saturn, u starinskoj mitologiji bog vremena i plodnosti, prokazuje starost (oni úlozi druga su riječ za kostobolju); slijedi Fama, rimska boginja vijesti i glasina (koju je tako lijepo opisao Vergilije u Eneidi), pa za njom Kupido, bog ljubavi, i tako redom. 176 Jupiter je ovdje sam vojvoda De Lerma, zloslavni prvi ministar, miljenik i pouzdanik komu je nesposobni Filip III povjerio vođenje državnih poslova; miljenik, koji je najposlije pao u nemilost, nije bio nikakav mudri upravljač nego nebriga i nesposobnjak: sve je prenio na pustolova Don Rodriga Calderóna, koji je pak visoke i važne položaje dijelio šakom i kapom rodbini i svojti i na kraju završio na stratištu. — Prev.

183

Ganimedi177 mali ljupki, nagone se, svuda hode oko pâsa ukračena čudesnoga nebosklona. I na čudo sve da bude, svemu da se svatko divi, bogatstvo se tu pretače, štednost u sam raskoš ide. Milanske se tu tkanine, sjaj se ruha oku pruža, tu dragulji Novog svijeta, mirisi iz Arabije. Zavist zlobna otrov toči, zluradost se bijedna prati, al' odanost i dobrota Španjolcu je u grudima. Radost svuda i veselje, kloneći se svakog jada, slavlje slavi i mahnita ulicama, trgovima. Za tisućam blagoslova nijemih, tihih, usta zbore i dječaci ponavljaju što stariji uzvikuju. Netko kliče: »Loza plodna neka raste, nek se vije oko sretnog brijesta tvoga, nek ti uvijek sjenu pruža

Ganimedi, po Ganimeđu, lijepom dječaku o kojem drevna grčka priča kazuje kako ga je Zeus ugrabio sa zemlje i na Olimpu ga učinio svojim peharnikom, vinotočom. — Prev. 177

184

tebi u čast, a na dobro, i na slavu Hispanije, za uporanj svetoj Crkvi, strah i zazor Muhameđu.« Druga usta nato kliču: »Živa bila, golubice, dat ćeš nama u potomstvo orlove sa krunom vojnom, da sa sjajna neba tvoga rastjeraju grabljivice, da krilima tvojim moćnim plahe zakrile vrline.« Treći mudar i pun duha, veli bolje, iskusnije, pun radosti on govori, oči mu i usta zbore: »Biser koji si nam dala, sedefe nam jedincati, osnove kolike sruši,178 i zamisli presiječe, puste nade redom slomi, mnoge želje izjalovi; i namnoži silna straha, dah oduze trudnicama!« Stigoše i pred Hram tako Feniksa svetog štono bi u Rimu sažežen kruto — 178 Kako kraljica Margarita i Filip III nisu dugo imali muškog potomka, to su se na različitim starnama snovale osnove o nasljedniku španjolskog prijestolja. No, sve su se namisli i nade oko toga raspršile rođenjem infanta, potonjeg Filipa IV, koji, kako su događaji kasnije pokazali i povijest zabilježila, nije bio baš neka sreća za Španjolsku. — Prev.

185

živ u sjaju slave osta.179 Podno slike sveg života, pred kraljicom samog neba, onom koja iz skromnosti po zvijezdama sada gazi, Djevici i Majci istoj, kćeri, ženi samog Boga, klečeći na koljenima Margarita čedno zbori: »Prinosim ti što mi dade, vladarice darežljiva, milosti gdje tvoje nema, navijek bijeda tu caruje. Prvence ti evo svoje nudim, Djevo uzvišena: da ih štitiš kakvi jesu, prihvati ih, unaprijedi. Oca njina ti zakloni, tog Atlanta što se grbi pod teretom kraljevinâ svih podneblja udaljenih. Znam da srce toga kralja u rukama Višnjeg leži, da znam Višnjeg sklonit možeš svem što želiš, milosrdna.« Tu molitvu kad izmoli, zaredaše tada himne, pokazaše mnogi glasi da je slava tu na zemlji. 179

Sveti je Lovro skončao mučeničkom smrću, na užarenoj željeznoj rešetki. —

Prev.

186

Završi se služba sveta u svem sjaju kraljevskome, nebo i čudesna sfera na svoje se mjesto vrati. Tek što je Preciosa dovršila svoju romancu, kadli joj gledatelji i slušatelji povikaše u jedan glas: — Nastavi, Preciosa! Pjevaj, bit će bakrenjakâ kao blata! Više od dvije stotine radoznalih slušalo je pjesmu i gledalo ples što su ga izvodile Ciganke, i kada se sve najbolje razmahalo, naiđe onud jedan teniente, jedan od mjesnih glavara i corregidorovih 180 zamjenika, pa kad vidje onoliki svijet što se ondje okupio, upita što se zbiva: odgovoriše mu kako slušaju lijepu Cigančicu koja eto pjeva. Radoznao kakav bijaše, priđe i sâm i malko posluhnu, a da ne bi išlo nauštrb njegova ugleda i dostojanstva, nije romancu saslušao dokraja. I kako mu se Cigančica po svemu učinila neobično skladnom i pristalom, naloži jednome pažu ili sluščetu iz svoje pratnje neka staroj Ciganki poruči da svečera dođe sa Cigančicama njegovoj kući: htio bi da ih čuje Doña Clara, njegova žena. Učini paž tako, a stara obeća da će doći. Pošto su završile ples i pjesmu, pođoše na drugo mjesto. Preciosi uto pristupi veoma dobro odjeven paž i, dajući joj presavijen list papira, reče: — Hajde, Preciosa, pjevaj nam ovu romancu, vrlo je lijepa, a ja ću ti ponekad davati i druge, pa ćeš se njima proslaviti kao najbolja pjevačica romancâ na svijetu. — Ovu ću zaista rado naučiti — odgovori Preciosa — i nemojte, gospodine, propustiti da mi date romance što ih spomenuste, ali gledajte da budu časne i pristojne. A želite li da vam ih platim, dogovorimo se odmah: dvanaest otpjevanih, dvanaest plaćenih, jer mi nije moguće platiti ih unaprijed: o tome ne može biti govora. — Bit ću zadovoljan ako mi gospođica Preciosa dâ štogod za Corregidor bijaše kraljevski upravni sudac, poglavar i upravnitelj nekog mjesta ili grada; prave policije nije bilo, nego je pravda prestupnike dohvaćala preko naoružanih sudskih pandura (alguaciles), koje nazivahu slugama pravde, a koji bijahu izravno podređeni corregidoru. Za hvatanje i kažnjavanje zločinaca postojalo je, u pokrajini i po selima, i Sveto Bratstvo (Santa Hermandad), ali to je već nešto drugo, neka vrsta oružništva ili žandarmerije. — Prev. 180

187

papir — prihvati paž — ašto se tiče romancâ, ako koja ne bude dobra i pristojna, ta i ne ulazi u račun. — A moje je da odaberem — pritače Preciosa. I u tome krenuše dalje ulicom, a kad su prolazili kraj nekog prozora s rešetkom, odande se Cigankama javi nekoliko gospara. Preciosa zastade i na rešetku, koja bijaše niska, pogleda unutra: vidjela je veoma uređenu i hladovitu dvoranu i u njoj mnoge gospare — jedni šetkaju gore-dolje, drudi pak igraju različite igre, zabavljaju se i kartaju. — Hoće li biti napojnice, gošpodo? — upita Preciosa, koja je, kao Ciganka, šišljetala: to je u Cigana nekakova navada, prenemaganje, a nije nešto od prirode. Čuvši Preciosin glas i ugledavši njezino lice, igrači ostaviše igru i karte, a šetnju oni što su šetali; jedni i drugi priđoše prozoru da je vide, jer su već slušali o njoj, te rekoše: — Uđite, samo uđite, Cigančice, dobit ćete ovdje napojnicu. — Mogla bi nam prisjesti budete li nas štipali — uzvrati Preciosa. —Nećemo, ne, na vitešku riječ — javi se jedan između onih. — Možeš mirne duše ući, djevojko, uvjerena da ti nitko neće dirnuti ni rub na cipeli: neće, tako mi ovog znaka što ga nosim na grudima. I u tim riječima prinese ruku na križ Reda od Calatrave. —Ako ti, Preciosa, želiš ući — reče jedna od triju Cigančica što bijahu s njome — samo uđi, i neka ti je dobar čas, a ja ne kanim onamo gdje je toliko muškaraca. — Vidiš, Cristina — na to će Preciosa — valja ti se čuvati ondje gdje je samo jedan muškarac, i to nasamu, a ne gdje su toliki na okupu: jer kad ih je mnoštvo, nema tu brige ni bojazni da će biti vrijeđanja. U jedno budi uvjerena, Cristina: žena koja je odlučila da bude časna, ostat će takva i među tisućama vojnika. Istina je da se valja uklanjati prilikama, ali onima potajnim, a ne javnim. — Onda, Preciosa, uđimo, jer ti znaš više negoli kakav mudrac — prihvati Cristina. Stara ih Ciganka obodri, i tako uđoše. Jedva je Preciosa pravo i stupila unutra kadli onaj vitez od Calatrave opazi papir što ga je ona zadjenula za oplećak; priđe on te joj uze papir, a ona će mu na to: — Nemojte mi to uzeti, gospodine, jer je tu romanca što su mi je upravo dali, a nisam je još ni pročitala! — A zar ti, kćerce, znaš čitati? — upita jedan između njih. 188

— I pisati umije — odgovori za nju stara. —Odgojila sam ja svoju unuku kao da je kći kakova pravnika. Vitez razvi presavijeni papir i vidje da je u njemu zlatna škuda: — Gle, gle, Preciosa — priklopi on — ovo pismo sadrži i poštarinu: uzmi ovaj zlatnik što je pridodan romanci. — Baš zgodno — taj me pjesnik — preuze Preciosa — smatra ubogarkom. A veće je čudo što mi jedan pjesnik daje škudu nego što je ja primam. Ako s takvim dodatkom imaju stizati njegove romance, neka prepiše cio Opći romancero 181 i neka mi jednu za drugom pošalje sve pjesme: ja ću im već opipati bìlo, pa budu li dolazile tvrde, to jest i koji duro uz njih, bit ću meka te ih primiti. 182 Svi koji su čuli Preciosu ostadoše zadivljeni njezinim duhom i razborom, i ljupkošću njezina govora. — Čitajte, gospodine — nastavi ona — čitajte naglas: da vidimo je li taj pjesnik i darovit koliko je darežjiv. A vitez uze čitati: Cigančice proslavljena, sve krasote ti si cvijet, draguljem te zove svijet: Preciosa, Dragocjena. Jedno mene uvjerava, na tebi je ta divota: ponosna je sva ljepota, uz nju ide gordost prava. Želiš li u srcu svome 181 Romancero general, znameniti opsežni zbornik romanca, balada i uopće pjesama (trinaest svezaka), nastao potkraj 16. Stoljeća i objavljen nekoliko puta početkom 17. Stoljeća, prije nego što su izišle Cervantesove Novele. Bio je veoma popularan u ono vrijeme, a objavljivan je i kasnije. Naš ga je pisac dobro poznavao, :esto listao i prečitavao. Od drevnih zbornika, koji obuhvaćaju pučke epsko-lirske pjesmotvore, ovaj se razlikuje po tome što sadržava umjetničku tvorbu, pjesme različitih istaknutih pjesnika iz onog vremena, pjesnika od zanata, koji su često izvrsni, ali im nedostaje iskonski duh i dah, ono pučko lirsko i junačko što je obilježje prvobitnih, starodrevnih romanca. — Prev. 182 Prijevod je jedva približan. U izvorniku je neprevodljiva riječ duro u smislu tvrd i ujedno novac krupne, tvrde monete istog imena. Takva poigravanja riječima ima u ovim pripovijestima podosta. — Prev.

189

u gordosti da se dižeš kud vrijednošću eto stižeš, ne zavidim vijeku tvome. Zmajsko183 ti se oko krijesi što pogledom sve ubija: kanda nam je tiranija moć ta blaga koja jesi. Kako čerga čast dočeka da porodi tu krasotu? Da odnjiše tu divotu Manzanares, skromna rijeka?184 Zbog tebe će biti ravan Tagu drevnom, zlatonosan, bit ćeš odsad, sav ponosan, više nego Ganges slavan. Sreću znadeš proricati — našu na zlo okrećeš: namjerom što pokrećeš ljepotom ćeš poricati. Za pogibelj taj ne haje sav očaran tko te gleda, namjera ti griješit nè dâ — ali kras tvoj smrt zadaje. Ciganke su, tako kažu, vračare i čarobnice — 183 U izvorniku: basilisco — bazilisk, bajoslovna životinja, napol ptica, napol zmija, zmijski car iz priče, u davnom vjerovanju (u nekih primitivnih naroda i danas) nekakav pozoj ili zmaj gledotrovni (gled-otrovni), neman – zlòpogleđa, staršna mitska aždaja što ubija samim pogledom ili otrovnim svojim dahom. Posrijedi je dakle bajoslovna životinja, a ne, za ime božje! — »bazilika«, kako je uzeo prevoditelj Duško Vrtunski (Uzorne novele), Matica srpska, Novi Sad 1981, str 28). — Prev. 184 Madridom (nekoć njegovim zapadnim i južnim rubom) protječe Manzanares, više potok nego rijeka, što ljeti kadgod i presuši. — Prev.

190

čari tvoje, krasotice, još su jače, jer ne lažu. Da začaraš imaš moći svakog onog tko te gleda, čaru tom se otet ne da čarbina su tvoje oči. Moć u njima silnu nosiš, u svom plesu čarom sijevaš, zanosiš nas kada pjevaš — kud pogledaš, smrću kosiš. Začaravaš svakojako, okom, šutnjom ili glasom, ti potičeš bićem, krasom, plam ljubavni svekojako. Gospodariš robljem svojim, svakim vladaš ti po volji, svjedok ja sam ponajbolji, sretan živim robom tvojim. Preciosa, perla prava, poklonik ti smjeran piše, samo za te živi, diše, ubog tebe obožava. —Tu je u posljednjem stihu ubog — reče na to Preciosa. — Loš je to znak! Nikad ne treba da zaljubljeni kažu kako su ubogi, siromasi, jer je u početku, sudim ja, siromaštvo velik neprijatelj ljubavi. — Ma tko tebi, djevojko, sve kazuje? — upita je jedan između prisutnih. — A što mi ima tko kazivati? — uzvrati Preciosa. — Zar nemam svoje duše u tijelu? Zar mi nije već petnaest godina? A nisam bogme kljasta, ni šepava, ni u mozak udarena. Um i duh u Ciganki ide inim putovima negoli u drugih: one su uvijek ispred

191

svojih godina, uvijek zrelije. Nema tupa Ciganina ni Ciganke glupače. Budući da se moraju kroza život probijati oštrinom svoga duha, prepredenošću i dovitljivošću gdje ni laž ne izostaje, njihova se domišljatost vježba na svakom koraku i nema prilike da se upljesnivi. Vidite li ove djevojke, moje drúge, što ni riječi ne protiskuju nego šute te bi tkogod rekao da su glupe? Samo probesjedite s njima, pa ćete već čuti i vidjeti jesu li glupe! Nema djevojčice od dvanaest godina koja ne bi znala što druge od dvadeset i pet, jer ih odgaja i poučava sam đavo i golo iskustvo, koje ih u jedan jedini sat nauči onome što bi morale učiti čitavu godinu. Zadiviše se njezinim riječima svi koji su slušali; oni što se kartahu dadoše joj napojnicu, a tako i onii koji se nisu kartali. Tu je stara ubrala i prebacila u kesu trideset reala, pa onda, bogatija i radosnija negoli uskršnji dan, zajmila preda se svoje ovčice i s njima krenula kući corregidorova zamjenika, pošto je obrekla da će se narednog dana opet navratiti sa svojom družinom kako bi učinila po volji tako darežljivoj gospodi. Señora Doña Clara, žena onog gradskog uglednika, već je znala da dolaze Ciganke u njezinu kuću, pa ih je sa svojim družbenicama i sluškinjama očekivala kao svibanjsku kišu, a tako i jedna njezina susjeda sa svojim — sve se okupile da vide Preciosu. I tek što su Ciganke ušle kadli Preciosa među ostalima zasja kao sjaj zublje među manjim svjetlima. Sve joj one pohitješe u susret, jedne je grlile, druge udivljene gledale, neke blagosivljale, neke hvalile. Doña Clara odmah oduši: — E, ovo se uistinu može nazvati zlatnom kosom! I kakvih li očiju! Za ove se doista može reći da su od smaragda! 185 Señora susjeda uzela je ljepojku promatrati u pojedinosti, potanko joj odmjeravala udove i proučavala svaki njezin zglob, a kad je prešla na jamicu što je Preciosa imaše na bradi, reče: — Aj, kakve li jamice! Past će u nju svako oko đto je pogleda. Čuo to jedan od pratioca Doñe Clare što se ondje nalazio, čovjek duge brade i mnogih godina, pa on napomenu: — Jamicom to nazivate, gospođo? Ili ja malo znam o 185 Na Jugu svijetla kosa i oči, modre ili zelene, rjeđe se javljaju, pa su ih pjesnici zato više slavili. Tako Garcilaso, pa Cervantes još u prvom dijelu Don Quijotea, Góngora, Lope de Vega i drugi. (Zelenooka ja i Melibea u Celestini, a i drevna Ilijada često poteže pridjev svjetlook, plavook, zelenook — glankópis.) Quevedo se rugao tima pjesničkim konvencijama. — Prev.

192

jamicama, ili pak to nije jamica nego jama, grob živih želja! Za ime božje, Cigančica je tako lijepa te da je načinjena sva od srebra ili od marcipana, ne bi mogla već biti ljepša! A onda će, obrativši se Preciosi: — Znaš li, mala, gatati? — Znam, na tri-četiri načina — odgovori Preciosa. — Još i to? — zadivljena će Doña Clara. —Tako mi života moga muža i gospodara, moraš mi gatati, djevojčice srebrna i zlatna, djevojčice od bisera i rubina186, djevojčice sva nebeska, tà više i ne umijem kazati! — Pružite maloj dlan, samo joj ga pružite, i štogod na dlanu čime će načiniti na njemu znak križa — sa svoje će starne stara — pa da vidite što će vam sve reći, jer ona zna više negoli kakav doktor medicine. Gospođa sučeva zamjenika segnu rukom u džep i razabra da nema ni novčića. Zamoli jedan cuarto u svojih sluškinja, ali ga nikoja ne imaše, a tako ni gospođa susjeda. Vidjevši što je, Preciosa reče: — Svi su križevi po sebi dobri, ali su najbolji oni od zlata ili od srebra. A znak križa načinjen na dlanu bakrenjakom, valja vam znati, umanjuje i kvari sreću, barem moju. I zato volim, prvi znak križa načiniti zlatnikom ili srebrenim realom, a u najmanju ruku neka to bude cuarto. Jer ja sam kao crkvenjaci: raduju se kad su milodari krupniji. — Dražesna si ti, mala, imaš duha, zaista — reče gospođa susjeda. Potom se obrati onome pratiocu: —Imate li uza se koji real, gospodine Contrares? Dajte mi ga, a vratit ću vam ga čim stigne doktor, moj muž. — Imam jedan — odgovori Contrares — ali sam ga založio za dvadeset i dva maravedija187 {to mi sinoć planuše za večeru: dajte mi ih, pa učas odoh po real. — Sve mi zajedno nemamo ni jedan jedini cuarto, a vi biste dvadeset i dva maravedija — nato će Doña Clara. — Hajte, hajte Contrares, uvijek ste bili drzoviti. Od rubina, a ne, za ime božje! — »od uglja«, kako je protumačio Duško Vrtunski (str 30). — Prev. 187 Real je imao trideset i četiri maravedíes. — Prev. 186

193

Vidjevši u kakvoj se neimaštini zavrnula sva kuća, jedna od sluškinja reče Preciosi: — A bi li valjalo, djevojko, kad bi se uzeo srebrn naprstak i njime dlan prekrižio? — Bi, kako ne bi! — prihvati Preciosa. — Najbolji se znakovi križa na svijetu i prave pomoću srebrnih naprstaka, pogotovu ako je ovih mnogo. — Imam jedan — objasni sluškinja — pa ako taj dostaje, nà, uzmi ga, ali da i meni gataš. — Toiko gatanja za jedan naprstak? — upade stara Ciganka. Hajde, unuko, požuri se, uskoro će i mrak. Preciosa uze naprstak, primi ruku Doñe Clare i poče kazivati: Ljepotice, krasotice, s rukama od samog srebra, muž te voli, ljubav veća no u kralja Alpujarre.188 Golubica ti si krotka, ali znaš i hrabra biti ko lavica iz Orana, ko tigrica iz Ocañe.189 188 Kralj od Alpujarre, područja južno od Sierra Nevade. Tu su se španjolski Mauri 1568. Podigli protiv Filipa II, a pobunu je predvodio Don Fernando de Córdoba y de Válor, potomak arapske vladarske loze Omijadâ, koji se pod imenom Aben – Humeya proglasio kraljem Granade (Granada nije samo grad nego i čitava pokrajina tog imena) i postao poznat sa svojih ljubavnih pustolovina. Naposljetku je uhvaćen i obješen. Pjevaju o njemu romance, a njegova je historija, stotinjak godina kasnije, ušla u Calderónovu povijesnu dramu »Voljeti poslije smrti« (Amar después de la muerte). Tu je bunu u svome čuvenom djelu »Građanski ratovi u Granadi« (Guerras civiles de Granada), prikazao Ginés Pérez de Hita, osrednji pjesnik ali ljubak pripovjedač i pouzdan ljetopisac iz druge polovine 16. Stoljeća. (U tome djelu, što ga Englezi, Francuzi i Njemci, i u drugim takovim, što zapravo označuju početak španjolskoga povijesnog romana, pisac ne govori o Maurima sa mržnjom nego, naprotiv, sa simpatijom, baš kao i pučke romance, pogotovu one što ih je pisac umetnuo u svoj tekst.) Odjeci ustanka u Alpujarri, što su ga suzbijale kršćanske čete pod zapovjedništvom markiza De los Vélez a ugušio ga istom nakon tri godine (1571) Don Juan de Austria, nalaze se u djelima Martíneza de la Rosa, Fernández y Gonzáleza, P.A. de Alarcóna — i drugih, ne samo u Španjolskoj nego i drugdje 189 Drevnu Hirkmaniju, perzijsku satrapiju na obalama Kaspijskog jezera (koje se nekoć zvalo i Hirkonsko more), kraj koji bijašečuven sa svojih tigrova i s grubosti i divljine svojih žitelja, Preciosa ovdje, kao i neika Cariharta kasnije (u pripovijesti

194

I dok samo okom trepneš ljutina te svaka mine: kao pamuk ti se meka, učas blaga kao janje. Karaš mnogo, jedeš malo, ponešto si ljubomorna, jer teniente igru voli, štap odložit kadšto znade.190 Dok djevojka još si bila zavolje te momak divan — proklet bio svaki onaj koji sreću tuđu ruši. U samostan da si ušla, nadstojnicom sad bi bila; crte dlana mnoge kažu: časne majke prilika si. Teško mi je ovo reći, al istina izić mora: udovicom ti ćeš ostat, udat ćeš se do dva puta. Zbog ovoga ti ne tuguj, jer ne mora sve to biti: što Ciganke gatat znaju nije sveto evanđelje. Ako li pak umreš prije Rinconette i Cortadillo), a tako i Sancho Panza, okreće u Ocañu — koja je usred Španjolske! Primjera takva izvrtanja riječi i naopaka izgovora u neuka svijeta imaju podosta ove novele, a i Don Quijote (sjetimo se neukog kozara iz prvog dijela, glava 12). — Prev. 190 Corregidor (upravni sudac) i teniente (njegov zamjenik, vršitelj dužnosti) kao znak svoje vlasti i dostojanstva nosili su kraći štap ili palicu la vara. Kad Preciosa veli da je znao odložiti štap, želi time reći da se znao i zabaviti, udvarati ženama, zaboraviti svoje dostojanstvo. — Prev.

195

nego señor teniente, gorka će te čaša minut udovištva koje prijeti. Naslijeđe te brzo čeka, bogata ćeš tako biti; kanonik će sin tvoj postat, al mu crkvu kazat ne znam — u Toledu kanda nije. Kćer ćeš imat plavokosu: redovnicom ako bude, i ona će čast uživat. Ako ti u vrijeme skoro muž ne ode s ovog svijeta, corregidor on će biti Burgosa i Salamanke. Kakon divnu pjegu imaš, svijetla kao mjesečina što doline tamne, mračne antipoda obasjava! Svakog pada ti se čuvaj, nauznak baš osobito, jer pogibeljsvagda prijeti, dičnim gospam ponaosob. Još ti dosta kazat imam ako me u petak čekaš: tad ćeš čuti svašta dobro, ponešto i neugodno. Preciosa dovrši gatanje, a sve nazočne ponese želja da saznaju kakva im je sreća, pa uzeše djevojku salijetati da i njima gata; ali ona to odgodi do slijedećeg petka, pošto obećaše da će biti srebrnih reala kako bi se na dlanu pravio valjan znak križa. Uto stiže i señor

196

teniente, komu pripòvjediše čuda o Cigančici. Zaželi on da Ciganke malko plešu, pa tako i sâm imade prilike da potvrdi istinite i zaslužne pohvale izrečene Preciosi. Segnuo je rukom u džep, pokazujući kako bi joj htio štogod dati, i pošto je podosta po njemu kopkao, grebao i tresao, izvuče najposlije praznu šaku i reče: — Za ime božje, nemam ni novčića! Doña Clara, dajte vi real maloj Preciosi, vratit ću vam ga kasnije. — Eh, zaista ste pogodili, gospodine! — dočeka Doña Clara. — Baš real nasrijedu! Sve mi zajedno nismo među sobom našle ni bakreni cuarto da se njime načini znak križa, a vi biste, gle, da smognemo čitav real? — Dajte joj kakav svoj čipkani ovratnik ili koju drugu stvarcu, a kad nas Preciosa opet posjeti, već ćemo je bolje nagraditi. Doña Clara na to uzvrati: — Da bi zaista opet došla, neću sada Preciosi ništa dati. — Ako mi ništa ne date — upade Preciosa — više nikad i neću ovamo. Pa ipak ću doći, eto me opet da poslužim tako uglednim ljudima, ali ću imati na pameti da neću ništa dobiti, pa ću sebi prištedjeti muku očekivanja: tà unaprijed ću znati da nema nagrade. Uzimajte poklone, señor teniente, ne odbijajte mito, pa ćete imati novaca; nemojte uvoditi nekakve nove običaje, jer ćete umrijeti od gladi. Vidite, vaše blagorođe, čula sam negdje, i premda sam mlada, smatram da te riječi nisu baš na mjestu... čula sam gdje vele kako iz zvanja treba izbiti novac, da se nađe kad valjadne polagati račune i plačati kazne u odlasku s položaja i kad na red dođe da se traži druga služba.191 191 Posrijedi je tzv. Residencia, koju spominje i Sancho Panza na Baratariji (D.Q. II, 47). Iz doba svoje vladavine na Iberskom poluotoku Arapi su Španjolcima ostavili mudar običaj da visoki državni funkcionari, guverneri, namjesnici, upravni činovnici, suci, predstojnici i načelnici, kad im istekne služba, moraju još neko vrijeme »rezidirati« ondje gdje su upravljali: za trajanja te »rezidencije« mogahu se na njih žaliti njihovi bivši područnici zbog njihova loša upravljanja, podmitljivosti, pljačke... Žalbe je tada primao poseban kraljevski izaslanik ili viši sudac, posebno imenovan u tu svrhu, neka vrsta vrhovnog inspektora ili vizitatora, i taj je onda određivao da se oštećenima nadoknadi šteta, da se vrati uzeto mito, primljeni predmeti, tobože darovane dragocjenosti, i slično, i još je loši upravitelj morao platiti kaznu ili globu, koja bi samo izuzetne minula. To polaganje računa, taj dobri drevni običaj, koji ni nama danas ne bi bio naodmat, spominju i drugi pisci, u svome ga čuvenom rječniku Tesoro de la lengua castellana (1611, dopunjeno izdanje 1673, novo u Barceloni 1943), pod natuknicom residencia, objašnjava kanonik Sebastián de Covarrubias y Orozco, obaziru se na nj

197

— Takovo što govore i rade bezdušnici! — otrže teniente. Čestit sudac čijem radu nemaju što zamjeriti ne mora plaćati nikakve kazne, a sama njegova valjana služba preporučuje ga da mu daju drugu. — Vaše gospodstvo, señor teniente, govori kao pravi sudac — preuze Preciosa. — Nastavite tako, pa ćemo vaše prnje rezati da nam budu svetačke moći. — Previše znaš i mudrijaš, Preciosa — dočeka teniente. — Šuti, pa ću naći puta i načina da te vide njihova veličanstva, jer po svojoj vrsnoći i jesi dar za kraljeve. — Možda bi me ovdje htjeli kao dvorsku ludu — uzvrati Preciosa — a ja ne bih znala lakrdijati, pa bi tako sve propalo. Nego, ako bi im bio po volji moj razbor, još bih pošla. Ali na nekim dvorima bolje prolaze lakrdijaši negoli ljudi s pameću i razborom. Uostalom, dobro se osjećam kao siromašna Ciganka koja jesam, pa neka sudbina kreće kako god nebesa htjednu. — Hajde, unučice, dosta je — pozva je stara Ciganka. — Mnogo govoriš, i znaš više nego što sam te učila. Ne izvijaj toliko, jer ćeš prijeći mjeru. Ne idi dalje od onoga što ti godine dopuštaju, i nemoj uzlijetati u visine, jer svakomu ozgo prijeti pad. — Sam je đavo u tim Cigankama! — pritače u taj čas teniente. Ciganke se pozdraviše na odlasku, a kad su već krenule, javi se ona djevojka što je dala naprstak: — Stani, Preciosa, pogledaj mi u dlan ili mi vrati moj naprstak, jer inače neću imati čime da radim. — Draga moja — odgovori joj Preciosa — uzmi kao da sam ti već gatala, i potraži sebi drugi naprstak, ili pak nemoj vezak vésti do petka, a tada eto me opet, pa ću ti kazivati više sreće i dogodovština nego što ih ima u kakvu viteškom romanu. Odoše one i na putu priđoše mnogim seljankama što u taj sat zdravomarije kreću iz Madrida da se vrate u svoja sela: među ovima bijahu i neke kojima su se Ciganke uvijek priključivale da bi se bezbrižno vraćale, jer je stara Ciganka živjela u neprestanu strahu da moderni komentatori, tumači ga akademik Francisco Rodríguez Marín i uz D.Q. i uz Novele, dodiruje to plaćanje kazne ruska komentatorka S.J. Eremina (Izdatel'stvo Progress, Moskva 1976), dotiče ga anonimni argentinski komentator u izdanju naklade Sopena u Buenos Airesu (šesto izdanje, 1953), razlaže ga komentator Alfredo Malo Zarco u izdanju naklade Ebro (Zaragoza 1976), osvrće se na nj Đorđe Popović u svome prijevodu D.Q. — i mnogi drugi. — Prev.

198

joj ne ugrabe Preciosu. Kad su jednog jutra s drugim Cigankama opet išle u Madrid da uhvate štogod plijena, zbilo se tako te u dolincu, kakvih pet stotina koračaja pred gradom, vidješe otmjena, naočita momka, bogato odjevena na putničku:192 mač mu i bodež što ga nosi blista, štono riječ, kao da je sâmo žeženo zlato, a šešir ukrašen dragocjenom vrpcom i perima u različitim bojama. Kad su ga vidjele, zastale Ciganke i neko ga vrijeme promatrale, mjerile ga pogledom od glave do pete, i čudile se kako se u to doba i na takovu mjestu obreo tako lijep, otmjen mladić, sam samcat, pješice. Momak im međuto priđe, obrati se staroj Ciganki i reče: — Tako vam života, príjo, budite ljubazni pa me počujte vi i Preciosa, ovdje nasamu: želim vam kazati riječ-dvije, a na korist će vam biti. — Neka je u dobar čas, ako ne moramo mnogo skretati s puta i dugo zastajati — dočeka stara. Pozva ona Preciosu, i njih se dvije od svojih odmaknuše kakvih dvadeset koračaja, i tada im on, sve onako na nogama, stojeći kako su se i našli, okrenu govoriti: — Toliko me očarao Preciosin razbor i zanijela me njezina ljepota da sam uzalud upinjao snage kako bih se oteo toj čaroliji, i evo me još više presvojena njome i još nemoćnijeg da umaknem svojim osjećajima. Gospođe moje... uvijek ću vas tako zvati ako nebo bude milostivo mojim željama... ja sam vam vitez, kao što to može posvjedočiti ovaj križ — i razgrnuvši plašt pokaza na grudima znak svoga viteškog reda, jednoga od najviših u Španjolskoj. — Sin sam... — i momak kaza očevo ime, ali se ono ovdje, s opravdanih razloga, zasad ne navodi. — Pod njegovim sam skrbništvom i zaštitom. Jedinac sam u oca, i naslijedit ću priličan imutak. Otac mi ovdje na Dvoru očekuje službu, kraljevsko ga vijeće za nju predložilo, pa mu je čvrsta nada da će je i dobiti. Iako sam od roda i položaja, koljenović i vitez, kako vam spomenuh i kako ste zacijelo i same zapazile, ipak bih želio postati plemenitašem kako bih do svoje ravni i veličine mogao uzdići Preciosu, izvući je iz njezina 192 Španjolci onog vremena većinom su nosili tamnu odjeću, a polazeći na put uzimahu svijetlo i raznobojno ruho, i još, osobito žene, na lica stavljahu svilenu masku, da se zaštite od sunca i prašine. (Na kraju ovog istog odsjeka Ciganke se čude čto se otmjen momak, gizdavo opremljen za put, ondje nalazi sâm, bez pratnje i bez konja, jer gospári nisu pješačili nego su jahali, a pratio ih sluga, slušče ili paž.)

199

skromnog stanja i učiniti je da bude jednaka meni i da bude mojom gospođom i gospodaricom. Nije mi namjera da je izigravam, jer u istinskoj ljubavi koju prema njoj osjećam ne može biti ni govora o kakvom izigravanju ili prijevari; ne želim ništa drugo nego joj služiti onako kako ona ushtije: njena volja i moja je volja. Moja je duša vosak u koji će ona utiskivati što zaželi; a da bi se ono što utisne i sačuvalo, neće biti kao utisnuto u meki vosak nego da je uklesano u mramor kojega se tvrdoća opire i prkosi sili vremena. Ako vjerujete u istinitost mojih riječi, krijepit će se moja nada; ako mi pak ne vjerujete, vaša sumnja mučit će me vječnim nemirom i starhom. Zovem se... — i kaza im svoje ime. — Očevo ime već sam vam rekao. Kuća u kojoj mi otac živi nalazi se u toj i toj ulici te ima takve i takve oznake. U ondješnjih susjeda možete se o svemu raspitati, a tako i u drugih koji nisu susjedi: jer naš ugled i položaj i naše ime nije tako neznatno da o tome ne bi znali na Dvoru i u svoj prijestolnici. Donijeh evo stotinu zlatnih škuda da vam ih dam kao zalog i jamstvo193 za ono što vam još kanim dati: jer ne treba da novcem tvrdiči i davanje uskraćuje onaj koji daje dušu. Dok je vitez to govorio, Preciosa ga je pozorno gledala, i ne bi se moglo kazati da su je se loše dojmile njegove riječi i njegova pojava. Okrenu se ona staroj te joj reče: — Oprosti mi, bako, i dopusti da ja odgovorim ovome tako zaljubljenom gospodinu. — Kako god želiš, unučice — prihvati stara — jer znam da umiješ na sve razborito odgovoriti. A nato će Preciosa: — U meni se, gospodine viteže, premda sam uboga Ciganka, niska porijekla, krije ovdje unutri neobičan duh nemirko koji me potiče k višemu. Ne uzbuđuju me obećanja, darovi me ne nagrizaju, uslužnost me ne pridobiva, ne zadivljuje me ljubavna laska i ljeporječivost. Iako mi je istom petnaest godina što ću ih, po računu moje bake, navršiti sad o Miholju, ipak sam već stara mišlju, razbor 193 U izvorniku arra (danas običnije arras) u redundanciji još i sa riječju señal) znači u trgovini predujam, zalog, jamčevina, kapara, već prema prilici, a inače su to zlatnici ili srebrnjaci što ih običava dati zaručnik zaručnici, ugovarajući tako brak, kao što je i ovdje slučaj. Od starine se do naših dana u Španjolskoj održao običaj da mladoženja svojoj mlâdoj poslije obreda vjenčanja dade trinaest novčića kao zalog vjernosti. Riječ arras još znači i ženinstvo, miraz (u Dalmaciji: dota), a i dio imutka koji poslije muževlje smrti pripada udovici. — Prev.

200

mi zreliji nego što bi se moglo očekivati od moje dobi: nije iskustvo posrijedi nego zdrava pamet. Ali i ovako i onako znam da su ljubavne strasti u odskorašnjih zaljubljenika nešto kao bijesan vihor što razularuje prohtjeve, nepromišljen ushit što obara zapreke i ludo juri za svojom željom, pa tako, misleći da će dosegnuti raj što mu ga njegove oči dočaravaju, samo srlja u pakao svojih crnih jada. Postigne li za čim žudi, splašnjava žudnja i jenjava želja s posjedovanjem željkovanoga, pa ako se onda možda otvore oči razuma, jasno se pokazuje da je samo na grštenje ono što se dotad obožavalo. Strah od toga rađa u meni takvu sumnju te ne vjerujem nikakvim riječima, a sumnjam i u mnoga djela. Jedan jedini poklad imam, jedno jedino blago, i cijenim ga više negoli i sam život, a to je dragulj moje čestitosti, postojanosti i nevinosti, i ne bih ga dala ni za kakva obećanja i darove, jer ako bih ga tako dala, bilo bi to kao da sam ga prodala. Ako bi se moglo kupiti, značilo bi to onda da je od male vrijednosti. Zato mi ga neće ugrabiti nikakve sljeparije ni lukavosti: radije ću s njime u grob, i možda na nebo, negoli ga izvrgnuti pogibli da na nj napadnu i da ga ukaljaju tlapnje i žudnje iz snova. Nevinost je cvijet što ga, ako je moguće, ni sama mašta ne smije povrijediti. Kako li brzo i lako vene ruža kad je odrežu s ružina grma! Ovaj je dirne, onaj pomiriđe, treći joj otrga latice i naposljetku je grube ruke unište. Ako vi, gospodine, dolazite samo po taj dragulj, nećete ga odnijeti nikako drugačije nego vezan čvrstim vezama i sponama braka. Jer ako se djevičanstvo mora čemu podvrgnuti i pòda što pasti, onda samo pod taj sveti jaram. Ne bi to tada bio gubitak nego ulog koji obećava sretne dobitke. Želite li mi biti mužem, bit ću vam ženom. Ali su prije toga na redu mnogi uvjeti i provjere. Ponajprije, valja mi vidjeti jeste li vi onaj za koga se izdajete. Zatim, ako se pokaže istinitim ono što tvrdite, treba da ostavite roditeljsku kuću i zamijenite je za naše čerge i tabore: odjeveni na cigansku dvije ćete godine provesti u našim školama, a za to vrijeme ja ću se navikavati na vašu narav i vi na moju. Pošto to izmine, budete li zadovoljni mnome i ja vama, predat ću se i biti vam supruga. A sve dotad bit ću vam kao sestra i vaša smjerna službenica. Nemojte smetnuti s uma da vam se za vrijeme tog iskušenja i naukovanja mogu opet otvoriti oči pa da progledate, jer ste sada kao 201

bez očiju, izgubili vid, ili vam se, u najmanju ruku, pogled zamutio: mogli biste uvidjeti da vam je bolje pobjeći od onoga za čim sada toliko žudite i uporno jurite. A kad se jednom opet zadobije izgubljena sloboda, uza skrušeno pokajanje oprašta se svaki grijeh. Ako hoćete da se pod ovim uvjetima unovačite u našu vojsku, na volju vam: sve je u vašim rukama. Ako i u čemu omahnete znajte da mi nećete ni prsta dotaknuti. Začudio se momak Preciosinoj besjedi, ostao zapanjen: oborio je pogled, upro oči u zemlju, kao da ondje traži odgovor na djevojčine riječi. Kad je Preciosa vidjela kako je momak u nedoumici, ona će mu opet: — Sve ovo nije malenkost o kojoj bi se moglo i moralo odmah odlučiti u ovo malo časaka što nam je ovdje ostavljeno: nema nikakve hitnje. Vratite se u grad, gospodine, i polako razmislite o svemu, odlučite što vam i kako vam najbolje odgovara, pa na ovome istom mjestu možete sa mnom po želji razgovarati kojega god blagdana, kada idem u Madrid ili pak kad se odande vraćam. Mladi plemić na to uzvrati: — Kad je nebo odredilo da te volim, draga Preciosa, odlučio sam za te činiti sve što tvoja volja od mene ushtije, premda mi ne bijaše ni nakraj pameti da bi mogla zatražiti to što tražiš. Ali kako ti je želja da se moja volja prilagodi tvojoj i s njome uskladi, možeš me odmah, od ovog časa smatrati Ciganinom i podvrgnuti me svim kušnjama što ih želiš nada mnom provesti: uvijek ćeš me naći ovakva kakv jesam i kakv ti se sada javljam i prikazujem. Smisli kada mi se valja preodjenuti, a ja bih najradije da to bude odmah. Ionako je trebalo da idem u Flandriju, pa ću lako zamazati oči roditeljima, obmanuti ih i namaknuti novca da mi dostane za troškove od nekoliko dana. A osam bi moglo potrajati dok sve uredim i pripremim oko polaska. Svoje ću pratioce već prelástiti, tako da provedem što sam namjerio. Jedno te molim, ako te već smijem štogod moliti i od tebe tražiti: ako se ne kaniš još danas propitati o mojim roditeljima i o meni tko smo i što smo, nemoj više ići u Madrid, jer ne bih htio da me koja između mnogih prilika što ti se ondje mogu pružiti liši sreće koja me toliko stoji. — Ne, to ne ide, dični gospodine — dočeka Preciosa. — Znajte da je uza me uvijek i nesputana sloboda koju ne guše i ne zagorčuju jadi i sumnje ljubomore. A valja vam znati, nikad ja neću uzeti toliko slobode da se već izdaleka ne bi moglo vidjeti kako u mene 202

čestitost ide naporedo s neusiljenošću: jedna je s drugom tijesno vezana. I zato vam ponajprije savjetujem da imate povjerenja u me. Vidite, zaljubljenici koji počinju s ljubomorom jesu ili kratke pameti ili pak samouvjereni. — Svi su đavli u tebi, kćerce! — pritače u taj čas stara Ciganka. — Pa ti kazuješ ono što ne bi umio ni đak Salamanke!194 Te znaš o ljubavi, te znaš o ljubomori, te o povjerenju: ma odakle ti sve to? Svu ćeš me izluditi, jer evo te slušam kao da si čeljade što su ga dusi opsjeli pa govori latinski i ne znajući ga. — Šuti, bako — prekide je Preciosa — i znaj, same su trice i kučine ovo što od mene čuješ, smiješne sitnice naspram mnogih krupnica što ostaju u meni. Preciosine riječi i razbor što ga je pokazala dok je govorila, sve to bijaše dolijevanje ulja na oganj što je plamtio u grudima zaljubljenog viteza. Najposlije stjeraše razgovor na jedno, uglaviše da se do osam dana nađu na istome mjestu: tu će ih on izvijestiti o tome što je i kako je s njegovim pothvatom, a one će dotle imati prilike da se propitaju i vide je li istina ono što im je rekao. Momak je tada izvukao kesu od prokata, u kojoj, kako je spomenuo, bijaše sto zlatnih dukata: dao ju je staroj. Ali se Preciosa protivila, nije nikako pristajala da stara uzme novac. Stara joj pak Ciganka na to reče: — Šuti, dijete! Najbolji dokaz što ga ovaj gospodin daje o svojoj predanosti u tome je što polaže oružje u znak predaje.195 A davanje, ma u kojoj prilici bilo, uvijek odaje plemenito srce. I poslovice traba da se sjetiš: gdje daju, uzimaj; pomozi sam sebi, i Bog će ti pomoći. Osim toga, ne želim da Ciganke zbog mene ostanu bez slave koju su zadobile tijekom dugih stoljeća: ne kanim ih lišiti glasa da su gramžljive i koristoljubive. Ti bi, Preciosa, da ja iz ruke ispustim stotinu škuda, i to zlatnih zlaćanih? Da otklonim i 194 Sveučilište u Salamanki, utemeljeno godine 1200, postalo je u 14. stoljeću jedno od četiriju najčuvenijuh što ih je onda imala Europa. U Španjolskoj i kasnije bijaše svima simbol znanja, kulture i prosvjete, sijelo »same sazdane mudrosti«. A u 19. stoljeću Carlyle to sveučilište nazvao »tvrđavom neznanja«. — Prev. 195 U izvorniku teško prevodljiva igra riječima rendido (odan, predan, proklonjen, podvrgnut) i rendimiento (odanost, podložnost, predanost, predaja), a dolazi još i poigravanje glagolima dar i entregar (dati, davati, predati, izručiti, položiti). — Prev.

203

od sebe odvrgnem blago što ga mogu ušiti u suvratak suknje koja ne vrijedi ni dva reala, i ondje ga držati, i osjećati se kao uživalac trajnog prihoda što ga daju travnjaci i pašnjaci Extremaduri?196 A što ako koji između naših sinova, unuka ili rođaka, ne daj bože, padne u ruke pravdi? Hoće li za njih biti boljeg zagovora što dopire do ušiju sucu i pisaru, može li našima biti bolje obrane nego što su ove škude kad se prebace u novčane kese tih krojača pravde? Umalo štono nisu već triput, za tri različita prijestupa, vezali na magarca da me šibaju dok tako jašem ulicama: jednom me izbavio srebrn vrč, drugi put biserna ogrlica, a treći put četrdeset reala, koje nisam imala u krupnu, u srebru, nego u sitnu, u bakru, pa mi je tako, povrh svega, planulo još dvadeset reala samo na mijenjanje. Vidiš, kćerce, bavimo se poslom gdje nam prijete pogibli sa svih strana, u svome zanatu nailazimo na mnoge zamke i prepreke, začas upadneš u ćorsokak ili u procijep, i nema obrane koja bi nas brže zaštitila i pomogla nam u nevolji nego što je to nenadmašno i nepobjedivo oružje velikog Filipa: ne može se ići iznad gesla plus ultra što stoji na tome oružju. NAŽALOST OVDJE PRIJEVOD PRESTAJE

196 U izvorniku juro, a to je godišnje, doživotno ili nasljedno (dakle trajno) pravo na nešto, prihod, renta ili vlasništvo što ga kralj dodjeljuje svojim vazalima — u ovom slučaju pravo na prihod od nekih pašnjaka, koji u pokrajini Extremaduri bijahu nepregledni i nadaleko poznati. — Prev.

204

Copyright © Dubravko Deletis e-izdanje pripremili: Dubravko Deletis i Mirna Goacher website: www.josiptabakknjige.org 22/07/2013

205

206