Michel Foucault - Poredak diskursa

Poredak diskursa

Volio bih d:! se u izl:!ganje koje danas moram održati, i u ona koja ću ovdje možda godinama držati, mogu ušuljati kriomice. Umjesto da uzimam riječ, volio bih da me ona obuzme i ponese mnogo dalje

l,

od svakog pOCelka. U trenutku dok govorim volio bih osjetiti da mi već odavno prethodi jedan bezimeni glas: tada bi mi bilo dostatno da suvislo oblikujem i slijedim izričaj, da sc bez osobita obzirapostavim u njegove međuprostore, kao da mi on daje znak ostajući za trenutak u neizvjesnosti. Početka, dakle, ne bi ni bilo; i umjesto da budem onaj od koga dolazi diskurs, prije bih bio nasumični učinak njegova odvijanja. sitna pukotina. točka njegova mogućeg iščeznuća. Volio bih da iza mene (kako već dugo imam riječ, udvosLručujući unaprijed sve ono ŠIO želim reći) postoji glas koji bi ovako govorio: »Valja nastavili, ne mogu nastaviti, valja nastaviti, valja izricati riječi sve dok ih ima, valja ih izricati sve dok me one pronalaze, dokle god mi govore - neobičan trud, čudna greška. valja nastaviti, to je možda već učinjeno, možda su mi one već priopćene, možda su me dovele do praga moje povijesti, pred otvorena vrata moje povijesti, začudilo bi me da se ona otvore.« Mnogimaje, držim, svojstvena la želja da ne moraju započinjati, želja da se od početka nađu s druge strane diskursa a ~a pri tome ne trebaju izvana razmatrati njegovu moguću osebujnost, pogibeljnosl, možda i zlokobnost. Na lU toliko zajedničku želju institucija odgovara na ironijski način, jer ona početke obilježava svečano, obavija ih pozornošću i tišinom, jer im - da bi bili što bolje označeni _ nameće ritualizirane oblike. želja kaže: »Htjela bih da ne moram sama ulaziti u taj opasni poredak diskursa; htjela bih da nemam posla s njegovom oštrinom i odlučnošću; željela bih daje on posvuda oko mene kao tiha, duboka beskrajno otvorena prozirnost gdje bi drugi odgovarali na moje očekivanje i odakle bi, jedna za drugom, proizlazile istine; preostalo

~I'" 'I ~!

, I

.-

:..i '

. '''0

,

,

,".

,

t

I I

I

;[

I

I

l'

l .r,, } I.

f

\15

• ."

""

,..

'

.

"",)'1 fr

a

.14\1.1

td

$11

Qi =E64/440 b1Uk'j;i4~

bi mi jedino da mu se prepustim, da me on nosi kao sretnu lutalicuto:. A institucija odgovara: »Ne mora~ se bojati poletka; mi smo tu da ti pokažemo da je diskurs u poretku zakona, da se već odavno lXIije nad njegovim očitovanjem; da muje udijeljeno mjesto koje ga poštujeali i razoružava; i da moć, koju katkad može steti, dobija upravo od nas i samo od nas._ No možda institucija i želja nisu nBta drugo do dvije suprotstav. ljene replike na isti nemir: nemir spram onoga ~to jcst diskurs u svojoj materijalnoj zbilji izgovorene ili napisane stvari; nemir spram te prolazne egzistencije nesumnjivo sklone da nestane, aji o čijem trajanju mi ne odlučujemo; nemir zbog osjećaja da su u tom svakod. nevnom i jednoličnom djelovanju sadržane moći i opasnosti koje je tc'ško zamisliti; nemir zbog sumnje da se kroz toliko izgovorenih i dugom upotrebom izlizanih riječi naziru borbe, pobjede, rane, vlada. vine, ropstva. No, što je dakle toliko opasno u činjenici da ljudi govore i da se njihovi dikursi beskonačno umnožavaju? Gdje je, dakle. opasnost?

••• Evo hipoteze koju bih veteras htio iznijeti da bih utvrdio poprište - ili možda vrlo privremenu pozornicu - rada koji obavljam: pretpostavljam da proiZVodnju diskursa u svakom društvu kOnlroJira. selekcionira, orgo/lizira i redistribuira stanovit broj procedura čija se uloga sastoji u tome da umanje njegove moći i opasnosti, da gospo. dare njegovim slučajnim zgodama. da izbjegnu njegovu tegobnu, zas~ujuću materijalnost. U društvu kao što je naše zacijelo su poznate procedure iskljul;. vanja. Najočiglednija i najobičnija jest zabrana. Dobro znamo da nemamo pravo sve reći, da ne možemo govoriti o svemu u svakoj prigodi. da napokon bilo tJc.o ne mou govoriti o bilo čemu. Predmetni tabu. prigodni ritual, povlašteno ili iznimno pravo subjekta koji govori: lU je posrijedi igra triju tipova zabrane koji se isprepliću, međusobno pojačavaju ili kompenziraju tvoreći složenu mrežu koja se stalno mijenja. Samo ću napomenuti da među područja gdje je mreža najzgusnutija, gdje su tamna polja sve brojnija danas spada područje seksualnosti te područje politike: umjesto da bude prozir. nim i neutralnim elementom u kojemu se seksualnost razoružava a politika pacificira, diskurs je izgleda jedno od poprišta gdje oni, na povlašten način. iskazuju neke od svojih najpogubnijih moći. Iako

116

diskurs naizgled znači vrlo malo. zabrane što ga pogađaju otkrivaju vrlo rano, vrlo brzo njegovu vezanost za želju i mot. A to nipošto nije iznenađujuće; jer diskurs - kao što je pokazala psihoanaliza - nije tek ono što očituje (ili skriva) želju; on je i predmet želje. Jer diskurs - kao što nas povijest neprestano poučava - nije tek ono što izražava borbe i sisteme vladavine. već ono zbog čega i pomoću čega se vodi borba. mot koje sc valja dočepati. U našem društvu postoji i drugi princip isključivanja: ne više zabrana. vet podjela i odbacivanje. Mislim na protuslovlje razuma i ludila. od početka srednjeg vijeka luđak je onaj čiji diskurs ne može biti u opticaju kao diskurs ostalih: njegov se govor smatra ništavnim i bezvrijednim. on ne nosi ni istinu ni 7.načenje, ne ulijeva povjerenje u ispravnost, ne može ozakoniti čin niti ugovor, u molitvenoj žrtvi ne može omogućiti transsupstancijllciju i kruh pretvoriti u tijelo. No doga