Michael Haralambos i Martin Holborn

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja

Michael Haralambos i Martin Holborn:

SOCIOLOGIJA: TEME I PERSPEKTIVE Golden marketing, Zagreb, 2002.

OBRAZOVANJE Obrazovanje je aspekt socijalizacije: uključuje stjecanje znanja i učenje vještina; utječe i na stvaranje uvjerenja i moralnih vrijednosti. U malim nepismenim društvima (lovci i sakupljači) mladi su učili uglavnom sudjelovanjem u životu društvene skupine; znanja i vještine stjecali su neformalno, oponašanjem primjera odraslih. U složenijim predindustrijskim društvima (npr. društva u srednjovjekovnoj Europi), počele su se razvijati specijalizirane obrazovne ustanove (specijalizirana uloga učitelja). Time je naobrazbu stjecala neznatna manjina pučanstva (budući pripadnici svećenstva i sinovi bogataša). Formalno obrazovanje za mase razvilo se tek kad je uznapredovala industrijalizacija. Širenje britanskog obrazovanja: Godine 1870. počelo je besplatno obvezno školovanje uz stalno zaposlene stručnjake u formalnim institucijama. Obrazovanje u sklopu države počelo je 1833.g. Forestov zakon o školstvu (1870.g). Godine 1880. školovanje je postalo obvezno za djecu do 10 godina. Fisherovim zakonom o školstvu (1918.), država je preuzela odgovornost za srednjoškolsko obrazovanje, a pohađanje škole postalo je obvezno do 14.godine života. Podizanje dobne granice za prestanak školovanja pratio je razvoj školstva. Godine 1900. tek 1,2% osamnaestogodišnjaka nastavljalo je redovito školovanje, a 1938. taj je udio porastao na 5,8 %. Prva eksplozija obrazovanja nakon obveznog dijela: tijekom 1950ih, 1960ih i 1970ih. Smatralo se da bi višu naobrazbu trebali dobiti svi oni koji od nje mogu imati koristi. Izgrađena su nova sveučilišta, osnovane su politehničke škole, a otvorena sveučilišta omogućavala su obrazovanje odraslima. Potkraj 1970ih i početkom 1980ih, usporen je rast višeg obrazovanja, no potkraj 1980ih i početkom 1990ih zabilježen je nagli rast. Većina se postojećih sveučilišta proširila, a politehnike su 1993. dobile status sveučilišta. Obrazovna politika u Britaniji: Proširenje mogućnosti pristupa i sudjelovanja u obrazovanju (srednjoškolsko obrazovanje). Podizanje dobne granice prestanka školovanja. Promicanje jednakosti šanse. Smanjenje klasnih razlika u obrazovanju. Uvođenje općih srednjih škola koje su zamijenile trodijelni sustav.Mnoga su djeca polagala test inteligencije (eleven-plus) kojim se akademski sposobnu djecu (gimnazije) izdvajalo od djece praktičnijih sklonosti (srednje škole modernog tipa). Manjina je odlazila u tehničke škole. Opće srednje škole – jedinstvene škole koje su upisivale svu djecu iz određenog područja – pružiti svoj djeci jednake mogućnosti. Pitanje klasnih, rodnih i etničkih razlika u obrazovanju. Godine 1979. na izborima pobjeđuju konzervativci – prekretnica u britanskoj obrazovnoj politici. Margaret Thatcher – obrazovna politika usmjerena na pitanja standarda, stručne naobrazbe i mogućnosti izbora. Vlada je smatrala da se previše pozornosti posvećuje promicanju jednakosti šansi, a premalo poboljšanju obrazovnih standarda. Uvođenje jače konkurencije u obrazovni sustav. Procvat uspješnih institucija. Konkurencija bi smanjila troškove jer bi škole, fakulteti i sveučilišta bili učinkovitiji. Obrazovanje bi 1

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja udovoljavalo potrebama poslodavaca. Osobita se pozornost posvećuje osnovnim znanjima (npr.matematici i engleskom) – novi vokacionalizam. Godine 1997. laburisti pobjeđuju na izborima: naglasak ostaje na standardima i strukovnom obrazovanju, no ne vjeruje se u konkurenciju; oživjela su pitanja vezana za jednakost obrazovnih mogućnosti. Britanski školski sustav: Obrazovni je sustav danas složen i nije u svim područjima jednak. Testovi inteligencije. Lokalne vlasti imaju znatnu slobodu odlučivanja u organizaciji lokalnoga obrazovnog sustava. Caroline Benn i Clive Chitty – istraživanje o ukupnoj strukturi britanskog srednjeg obrazovanja (1994): razlike u pogledu stupnja općenitosti sustava; velika raznolikost tipova škola u Engleskoj; 9,6% djece obrazovalo se u privatnim školama, 79% opće škole, malo broj tehničke i druge škole specijalizirane za pojedine aspekte nastavnog područja; crkvene i konfesionalne škole osnovane donacijama ili ostavštinama – samostalnost; razlike u dobi učenika koji pohađaju pojedine obrazovne ustanove; 15% škola pripadalo je trostupanjskom sustavu (osnovna škola, tzv.middle i tzv.super školu); srednji stupanj (9-13 ili 8-12 godina); izvor raznolikosti: rod – neke škole pohađaju pripadnici samo jednog spola, a druge su mješovite. Mješavina različitih tipova škola i udjel učenika koji se školuju u različitim sustavima neprestano se mijenjaju i pod utjecajem su vladinih politika. Godine 1997. laburistička je vladala odlučila ukinuti grant maintained škole i poticati preostale klasične gimnazije da odbace selekciju na temelju akademske sposobnosti. Britanija ima mnoge lokalne školske sustave, a ne jedinstven nacionalni sustav. Ron Glatter, Phillip Woods i Carl Bagley (1997) – konkurenciju među školama treba istraživati kao lokalnu konkurentsku arenu, a ne u nacionalnom kontekstu. Visoko školstvo organizirano je uglavnom na neovisnim sveučilištima te uključuje nadmetanje za studente na nacionalnoj razini, a ne lokalnoj. Međunarodna konkurencija.

2

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja

OBRAZOVANJE – FUNKCIONALISTIČKA PERSPEKTIVA Funkcionalističko obrazovanje: Kakve su funkcije obrazovanja za društvo u cjelini? Koje su funkcionalne veze između obrazovanja i drugih dijelova društvenoga sustava?  ispitivanje odnosa između obrazovanja i ekonomskog sustava. Funkcionalistički pristup obrazovanju usredotočuje se na pozitivne prinose obrazovanja održanju društvenoga sustava.

ÉMILE DURKHEIM – OBRAZOVANJE I DRUŠTVENA SOLIDARNOST: Glavna funkcija obrazovanja: prijenos društvenih pravila i vrijednosti (dovoljan stupanj homogenosti). Suradnja i društvena solidarnost, društveni život. Najvažnija je zadaća za svako društvo pretopiti mnoštvo pojedinaca u jedinstvenu cjelinu, tj. stvoriti društvenu solidarnost. Ona uključuje privrženost društvu, osjećaj pripadnosti, shvaćanje da je društvena jedinica važnija od pojedinca. Obrazovanje osigurava tu vezu između pojedinca i društva. Zajedničke norme i pravila – isti jezik i zajednička povijest. Privrženost društvu kao cjelini. Obrazovanje i društvena pravila (Durkheim): Složena industrijska društva: škola ima funkciju koju ne mogu obaviti ni obitelj (rodbinski odnosi) ni skupine vršnjaka (osobni izbor). Pojedinci moraju naučiti surađivati s onima koji im nisu ni rodbina ni prijatelji. Škola je društvo u malome, model društvenoga sustava. U školi dijete mora ulaziti u interakciju s drugim pripadnicima školske zajednice u skladu s čvrsto zadanim nizom pravila. To ga pripravlja za interakciju s pripadnicima društva kao cjeline u okvirima društvenih pravila. Školska pravila treba strogo primjenjivati. Kazne. Učenici bi trebali shvatiti da je pogrešno postupati protiv interesa društvene skupine kao cjeline. Samodisciplina, samokontrola, suzdržavanje. Poštivanje pravila, osjećaj dužnosti. Loše ponašanje šteti društvu kao cjelini. Obrazovanje i podjela rada (Durkheim): Obrazovanje uči pojedince specifičnim vještinama koje će im trebati za buduće zanimanje. Društvena se solidarnost u industrijskome društvu uglavnom temelji na međuovisnosti specijaliziranih vještina. Potreba za kombinacijom – društvena solidarnost, suradnja. Škole prenose i opće vrijednosti i posebne vještine. David Hargreaves – Durkheim i moderna škola: Hargreaves kritizira opće srednje škole modernog tipa s durkheimovskog stajališta. Suvremene škole previše naglašavaju razvoj pojedinca, a premalo obveze i dužnosti koje bi pojedinac morao imati prema zajedničkom životu u školi. Mnoge škole ne bude osjećaj dostojanstva u učenicima iz radničke klase. Isticanje društvene uloge pojedinca u školi. „Da bi stekla dostojanstvo, osoba mora imati osjećaj da je sposobna, da pridonosi skupini i da je skupina kojoj pripada cijeni.“ Hargreaves predlaže neke promjene nastavnog programa: sloboda odabira područja koje učenike zanima ili za koja su nadareni (osjećaj vlastite vrijednosti); obvezni dijelovi nastavnog programa (predmeti u kojima se uči o zajednici – uloga pojedinca u društvu); ekspresivne umjetnosti, umijeća i sportovi (kolektiv; osjećaj provrženosti školi, poštovanje drugih).

3

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja Kritike Durkheima: Obrazovanje u Britaniji uspijeva prenositi zajedničke vrijednosti, promicati samodisciplinu ili učvršćivati društvenu solidarnost. Postoje različite kulture i vrijednosti u društvu. Mnoge suvremene promjene u obrazovanju usmjerene su jačanju konkurencije i školovanje učenika za pojedina zanimanja (vokacionalizam). Durkheim i Hargreaves kritiziraju obrazovanje utemeljeno na individualno nadmetanju u sustavu ispita. Drugi funkcionalisti smatraju da je nadmetanje ključan aspekt.

TALCOTT PARSON – OBRAZOVANJE I UNIVERAZLISTIČKE VRIJEDNOSTI: Škola, nakon primarne socijalizacije u obitelji, kao žarišno sredstvo socijalizacije – škola kao most između obitelji i društva kao cjeline; priprema dijete za ulogu odrasloga. Prema djetetu se u obitelji odnosi i sudi mu se prema partikularističkim mjerilima. U obitelji je njegov status pripisan, određen rođenjem. No, status i životu odrasloga uglavnom je stečen (npr. status po zanimanju). Dijete mora prijeći put od partikularističkih normi i pripisana statusa u obitelji do univerzalističke norme i postignuti status društva odraslih. Škola priprema mlade za taj prijelaz, uspostavlja univerzalističke norme u okvirima kojih svi učenici postižu svoj status. Školska pravila, uspjeh na ispitu. Jednake se norme primjenjuju na sve učenike, neovisno o pripisanim karakteristikama (spol, rasa, obiteljsko podrijetlo, klasa). Škole funkcioniraju na meritokratskim načelima, status se postiže na temelju zasluga ili vrijednosti. Škola je društvo u malome. Moderno industrijsko društvo sve više počiva na postignuću, na univerzalističkim standardima, na meritokratskim načelima. Škola priprema mlade ljude za njihove uloge u životu. Obrazovanje i vrijednosni konsenzus (Parson): Škole odgajaju mlade ljude na temeljnim vrijednostima društva. Škole usklađuju dvije glavne vrednote: vrijednost postignuća (potičući učenike da se bore za što višu razinu akademskog uspjeha i nagrađujući one koji u tome uspijevaju) i vrijednost jednakosti šansi (stavljajući pojedince u isti položaj u učionici i dopuštajući da se pod jednakim uvjetima natječu na ispitima). Napredno industrijsko društvo zahtijeva visokomotiviranu radnu snagu, usmjerene uspjehu. Različito nagrađivanje za različit uspjeh. Načela koja vrijede u širemu društvu odražavaju se na školskim načelima. Obrazovanje i odabir (Parson): Obrazovni sustav važan je mehanizam kojim se pojedinci odabiru za buduću ulogu u društvu. Škole, provjeravajući i ispitujući učenike, raspoređuju njihove talente, vještine i sposobnosti na poslove za koje su najprikladniji. Škola = glavni mehanizam podjele uloga. Kritike Parsonsa: Gotovo potpuno zanemaruje mogućnost da bi vrijednosti što ih prenosi obrazovni sustav mogle biti vrijednosti vladajuće manjine, a ne društva kao cjeline. Smatra da škole djeluju na meritokratskim načelima pod znakom pitanja.

4

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja

KINGSLEY DAVIS I WILBERT E.MOORE – OBRAZOVANJE I DODJELA ULOGA: Smatraju da je obrazovanje sredstvo raspodjele uloga, ali obrazovni sustav izravnije povezuju sa sustavom društvene stratifikacije. Društvena stratifikacija = mehanizam koji osigurava da se najnadereniji i nasposobniji pripadnici društva rasporede na one položaje koji su za društvo funkcionalno najvažniji. Visoke nagrade kao poticaj. Školski sustav prosijava, razvrstava i ocjenjuje pojedince prema njihovu talentu i sposobnosti. Najtalentiranije nagrađuje visokim kvalifikacijama, a to pak osigurava ulazak u ona zanimanja koja su za društvo funkcionalno najvažnija. Kritika Davisa i Moorea: Odnos između školovanja i društvene stratifikacije – zamjerke: akademske svjedodžbe i nagrade u zanimanju nisu u osobito tijesnoj vezi (prihodi su vrlo labavo povezani sa školskim uspjehom); vrlo je dvojbena pretpostavka da školski sustav ocjenjuje polaznike prema sposobnostima (inteligencija vrlo malo utječe na uspjeh u obrazovanju); utjecaj društvene stratifikacije uglavnom sprečava školski sustav da uspješno ocjenjuje pojedince prema sposobnostima.

OBRAZOVANJE – LIBERALNA PERSPEKTIVA Liberalno gledište – odnos prema pojedincu. Glavna svrha obrazovanja: promicanje blagostanja pojedinca. John Dewey – obrazovanje i ljudski potencijal: američki teoretičar pedagogije i filozof. Obrazovanje treba poticati pojedince da razviju svoj puni potencijal kao ljudska bića. Razvoj intelektualnog potencijala. Kritizirao je mehaničko učenje činjenica u školi i zalagao se za napredne metode poučavanja. Učenje na iskustvu. Stjecanje znanja, razvijanje vještina, navika i stajališta koji su prijeko potrebni za rješavanje problema. Razvijanje sposobnosti i motivacije za kritičko razmišljanje. Ključan dio uspješne demokracije: napredan obrazovni sustav. Demokracija – vlast ima narod koji mora znati misliti svojom glavom. Fleksibilnost, tolerancija. Liberalna perspektiva i obrazovne politike: Smanjenje nejednakosti. Potreba za reformom. Širok je jaz između liberalnih ideala i onoga što se doista događa. Napredno obrazovanje usredotočeno na dijete (1960ih i 1970ih godina). Svako se dijete držalo jedinstvenim, a obrazovanje je trebalo njegovati sposobnosti svakog jedinstvenog pojedinca. Kritiziralo se školu zbog naprednog stila obrazovanja te su se iznosile ocjene da zbog nedovoljne discipline djeca ne nauče ni osnove čitanja, pisanja i računanja. Novi vokacionalizam – razvio se tijekom 1980ih; odgovor na liberalno i napredno obrazovanje. Liberalno je obrazovanje došlo na udar kritike i marksističkih sociologa te desničarskih političara. Marksisti tvrde da liberalna stajališta o obrazovanju zanemaruju nejednakosti u društvu, zbog kojih se liberalne zamisli ne mogu provesti bez velikih društvenih promjena.

5

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja

IVAN ILLICH – DOLJE ŠKOLE: Illich zagovara znatno radikalnije promjene obrazovnoga sustava.Knjiga „Dolje škole“ Obrazovni ideal (Illich): Učenje posebnih vještina (tipkanje, obrada drveta, poznavanje stranih jezika). Obrazovanje kao takvo – oslobađajuće iskustvo pri kojem pojedinci istražuju, stvaraju, poduzimaju inicijativu, prosuđuju i rasuđuju te razvijaju svoje sposobnosti i talente. Škole nisu osobito učinkovite u poučavanju vještinama. Obrazovna stvarnost (Illich): Škole ne ispunjavaju njegove obrazovne ideale. One guše maštu i kreativnost, nameću konformizam i zaglupljuju. Učenici mogu malo ili ni malo utjecati na ono što uče i kako uče (autoritaran nastavni režim); pokoravanje pravilima škola (konformizam i poslušnost = nagrada); učenik je školovan da brka nastavu s učenjem, napredovanje pomoću ocjena sa školovanjem, diplomu s vještinom i znanjem. Obrazovanje i socijalni problemi (Illich): Obrazovni sustav kao srž problema industrijskoga društva. Pojedinac mora podilaziti autoritetu, prihvaćati otuđenje, služiti se uslugama ustanova i cijeniti ih te zaboravljati kako se misli svojom glavom – maloumni potrošač. Pojedinac je odgojen prihvaćati kako oni na vlasti znaju što je za njega najbolje te postaje ovisan o vladi. Progresivni potrošačUkidanje škola (Illich): Ukinuće sadašnjeg obrazovnog sustava – korijen pokreta za čovjekovo oslobođenje. Umjesto škola, Illich nudi: razmjenu vještina (instruktori poučavaju vještinama kojima se sami svakodnevno služe) i mreže učenja (čine ih pojedinci sličnih interesa okupljeni oko nekog problema koji su na vlastitu inicijativu odabrali i definirali te koji djeluju na temelju kreativnog i istraživačkog učenja. Stvaranje društva u kojemu čovjek može biti uistinu oslobođen i ispunjen.

6

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja

SOCIJALDEMOKRATSKE PERSPEKTIVE O OBRAZOVANJU Jednakost šansi: Smanjenje nejednakosti koje proizvodi tržišno gospodarstvo. A.H.Halsey – školski sustav ne nudi nižim društvenim klasama iste mogućnosti kakve pruža višima. Halsey, Jean Floud i C.Anderson – kritiziraju tripartitni školski sustav (3 tipa škole: klasične gimnazije, tehničke škole i opće srednje škole). Postupci odabira: testovi inteligencije. Obrazovni sustav nije omogućio jednakost šansi niti razvio potencijal pojedinca. Neki socijaldemokratski teoretičari smatraju da obrazovanje može stvoriti veću jednakost te promicati jednakost šansi. Laburistički političar Anthony Crosland, knjiga „Budućnost socijalizma“ – pravičniji obrazovni sustav ujednačio bi raspodjelu nagrada u povlastice kako bi smanji stupanj klasne stratifikacije. Ekonomski rast: Socijaldemokratske perspektive – parlamentarne demokracije imaju prednost: meritokratska društva osiguravaju da svatko može razviti svoj potencijal te da svaki pojedinac može dati društvu najveći prinos – poticanje ekonomskog rasta. Theodore W. Shultz – vještine i znanja su oblici kapitala. Ulaganje kapitala u ljude. Veći izdaci za obrazovanje donijet će povećanu produktivnost i učinkovitost radne snage. Podizanje dobne granice za prekid škole i proširenje višeg školstva – povećanje radne snage. Laburistička vlada Tonyja Blairea – nove mjere: dodatan novac za osnutak kompjuterskih centara u siromašnim gradskim četvrtima i zona obrazovne akcije. Funkcionalističke teorije obrazovanja smatrale su da obrazovanje već ispunjava funkcije koje od njega traže. Socijaldemokratske teorije priznale su nedostatke obrazovanja. Obrazovanje može pomoći pojedincima ostvariti njihove potencijale, omogućiti jednakost šansi i stvoriti naprednije društvo. KRITIKA I EVALUACIJA SOCIJALDEMOKRATSKE TEORIJE: Jednakost šansi:Ograničenost zahvata poduzetih radi smanjenja nejednakost šansi. A.H.Halsey, A.Heath i J.M.Ridge (1980), knjiga „Podrijetlo i sudbina“. Nejednakost u obrazovnim postignućima među klasama. Obrazovanje jednostavno ne može nadoknaditi nejednakosti koje postoje u društvu kao cjelini. Ekonomski rast: Pitanje koliko učinkovito obrazovanje promiče ekonomski rast? James Callaghan (1976) – pokrenuo „veliku debatu“ o obrazovanju; tvrdio je da obrazovanje ne zadovoljava potrebe industrije. Godine 1979. konzervativna vlada Margaret Thatcher – naglasak na jednakosti šansi i na liberalnim idealima razvoja individualnog potencijala snižava obrazovne standarde. Nova je desnica smatrala da nastavni program nije okrenut vještinama koje trebaju poslodavcima. Vještine radne snage: Je li u naprednijim industrijskim društvima potreba za obrazovanjem radne snage smanjena? Koliko je formalno školovanje nužno za uvježbavanje radne snage? Randall Collins: mali dio obrazovanja zadovoljava industrijske potrebe za kvalifikacijama, obukom i znanjem. Obrazovna razina radne snage u SAD-u promijenila se više nego što je potrebno da bi održala korak s potrebama posla. Odnos između školovanja i gospodarstva: masovna pismenost (školovanost) ne

7

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja utječe bitno na gospodarski razvoj; većina vještina vezanih za zanimanje uči se na poslu; više školovanje za određena zvanja (medicina, pravo) može biti bitno. M.White: Učenje specifičnih vještina vezanih za zanimanje postaje manje važno za ekonomski rast, ali opće obrazovanje dobiva na važnosti. Postfordizam i obrazovanje: Obrazovanje postaje sve važnije za ekonomski uspjeh. Phillip Brown, A.H.Halsey, Hugh Lauder i Amy Wells – „novi konsenzus“ – globalno gospodarstvo – obrazovni standardni stanovništva neke zemlje ključni za ekonomski uspjeh. Ekonomska globalizacija. Ekonomska konkurencija – natjecanje s inozemnim poduzećima. Visoka razina obrazovnih kvalifikacija radne snage. Poduzeća i njihovi radnici moraju se prilagođavati novim mogućnostima. Podizanje opće razine obrazovanosti stanovništva. Neki se „neofordisti“ suprotstavljaju socijaldemokratskom gledištu da će povećani izdaci za obrazovanje donijeti ekonomski napredak. Obrazovanje donekle utječe na (ne)uspjeh zemalja u jednom svijetu koji se sve više globalizira. Globalizacija, ekonomija i obrazovanje: Obrazovanje je ključno za ekonomski rast. Radnici se natječu za dobro plaćene poslove visokoga statusa s radnicima u vlastitoj zemlji, ali i s radnicima u drugim zemljama. Robert B. Reich – državne granice više ne određuju ekonomske sudbine. Simbolički analitičari (istraživači, savjetnici, rukovoditelji…) manipuliraju oralnim i vizualnim simbolima te su vrlo uspješni. Obrazovni sustav promiče društvenu pravdu i jednake šanse. Marksistička kritika: Centar za suvremena kulturna istraživanja (CCCS) razvio je sveobuhvatnu kritiku socijaldemokratske politike s marksističkog stajališta – socijaldemokracija ima proturječne ciljeve: nemoguće je istodobno težiti jednakosti šansi i jednakosti. Jednakost šansi neminovno znači da će neki biti uspješniji od drugih. Mnoge promjene u obrazovanju uvedene tijekom proteklih desetljeća trebale su koristiti kapitalističkom gospodarstvu na štetu radničke klase. Svijest o nepravdi u društvu. Novi pogledi na obrazovanje.

8

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja

OBRAZOVANJE – KONFLIKTNE PERSPEKTIVE Obrazovanje djeluje ili bi moglo djelovati na korist društva kao cjeline. Liberalno i socijaldemokratsko gledište priznaju da postojeći obrazovni sustav ima nedostataka. Konfliktni pristupi obrazovanju temelje se na stajalištu da skupine u postojećim društvima imaju bitno različite interese. Obrazovanje će nekim ljudima koristiti više nego drugima. Mogućnost poboljšanja obrazovnog sustava moguća samo ako ih prate šire društvene promjene. SAMUEL BOWLES I HERBERT GINTIS – ŠKOLOVANJE U KAPITALISTIČKOJ AMERICI: Bowles i Gintis – glavna uloga obrazovanja u kapitalističkom društvu: reprodukcija radne snage. Bliska povezanost između društvenih odnosa koji vladaju osobnim interakcijama na radnome mjestu i društvenih odnosa obrazovnoga sustava – načelo korespondencije. Skriveni nastavni program: Opskrba kapitalista radnom snagom koja ima strukturu ličnosti, stajališta i vrijednosti koje su im najkorisnije. Kapitalizam zahtijeva marljivu, prilagodljivu, poslušnu i visoko motiviranu radnu snagu. Autoritet rukovodstva. Skriveni nastavni program – važni su oblik poučavanja i učenja te način na koji su škole organizirane. Sastoji se od onoga što učenici doista uče tijekom školovanja. Skriveni nastavni program oblikuje buduću radnu snagu: pomaže proizvodnji podložne radne snage nekritičkih, pasivnih i poslušnih radnika; prihvaćanje hijerarhije (škole – hijerarhijsko načelo autoriteta i nadzora; nastavnici naređuju – učenici se pokoravaju); škola uči djecu da ih motiviraju nagrade, a radnu snagu motiviraju izvanjske nagrade (plaća); fragmentacija predmeta (učenik se tijekom jednoga školskog dana kreće od predmeta do predmeta – rascjepkano znanje; fragmentiranu i podijeljenu radnu snagu lakše se kontrolira). Koristi obrazovnog sustava za kapitalizam: Skriveni nastavni program proizvodi pasivnu i poslušnu radnu snagu, koja neupitno prihvaća autoritet, koju motiviraju izvanjske nagrade i koja je fragmentirana. Formalni dijelovi nastavnoga programa odgovaraju potrebama kapitalističkih poslodavaca. Kapitalizam zahtijeva višak kvalificirane radne snage. Visoka stopa nezaposlenosti – međusobno natjecanje radnika za poslove. Obrazovanje neizravno koristi kapitalizmu putem legitimacije nejednakosti – klasna se svijest ne razvija i stabilnost društva nije ugrožena. Privid jednakosti šansi: A funckionalistčkoga gledišta industrijska su društva otvorena i meritokratska – pružaju istinsku jednakost šansi. Socijaldemokrati nisu suglasni s tom ocjenom i vjeruju da bi promjene u obrazovnom sustavu mogle donijeti više meritokracije u društvu. Klasna pripadnost najvažniji je čimbenik utjecaja na razinu postignuća. Školovanje je besplatno- neki imaju mnogo veće šanse od dr. Inteligencija, školski uspjeh i nagrada u zanimanju: IQ i akademske kvalifikacije nisu gotovo ni u kakvoj vezi. Izravna veza obiteljskog podrijetla i uspjeha u školi (klasni položaj roditelja – što je klasa iz koje osoba potječe viša, to će dulje on ostati u obrazovnom sustavu i to će više biti njegove kvalifikacije). Što dulje pojedinac ostane u obrazovnom sustavu, to se više razvija njegov IQ. Pojedinci u dobro

9

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja plaćenim zanimanjima imaju iznadprosječan IQ. Obiteljsko je podrijetlo bitan čimbenik razlika u dohotku. Tijesna veza između razine kvalifikacije i nagrade u zanimanju. Same po sebi kvalifikacije ne vode izravno do dobro plaćenih poslova. Glavni čimbenici odgovorni za nagradu u zanimanju: pojedinčeva klasa, rasa i spol. Mitovi obrazovanja: obrazovni uspjeh temelji se na zasluzi; nagrada u zanimanju temelji se na zasluzi; školovanje je put koji vodi k uspjehu u svijetu rada. Obrazovanje reproducira nejednakost, prikriva da se ekonomski uspjeh nasljeđuje iz obitelji u obitelj, da povlastice donose povlastice. Klasni sukob i obrazovanje: Američki školski sustav potiče prepirke. Svi kompromisi do kojih se dolazilo poslužili su vladajućoj, a ne radničkoj klasi. Zahtjevi radničke klase za promjenama u obrazovanju ograničena su opsega. Uloga obrazovnog sustava u legitimiranju nejednakosti sprečava pripadnike radničke klase da vide preko granica vlastitog životnog iskustva. Obrazovanje u komunističkim društvima: karakteristika ličnosti.

Hijerarhijsko, potiče razvoj nekih

Kritika i evaluacija Bowlesa i Gintisa: Smatraju da su preuveličali podudarnost rada i obrazovanja. M.S.H.Hickox (1982) – stavlja u pitanje tvrdnju o tijesnoj povezanosti obrazovanja i ekonomskih tijekova. Phillip Brown, A.H.Halsey, Hugh Lauder i Amy Wells (1997) – dokazuju da je obrazovanje prije stvaralo ponašanje i karakteristike ličnosti koji su odgovarali kapitalističkim poslodavcima. Bowlesa i Gintisa može se kritizirati zbog teza o tome kako škole oblikuju osobnost: brojne studije pokazuju da učenici uopće ne mare za pravila škole i da imaju malo poštovanja za autoritet. David Reynolds: Bowles i Gintis zanemaruju utjecaj formalnoga nastavnog programa; taj program nije osmišljen za učenje vještina koje trebaju poslodavci, niti nekritičkoga pasivnog ponašanja koje olakšava izrabljivanje radnika. Kritike vezane za stupanj do kojeg obrazovanje legitimira nejednakost stvaranjem privida da se (ne)uspjeh temelji na zasluzi. MARKSIZAM, BROBA I RELATIVNA AUTONOMIJA OBRAZOVANJA: Marksisti (Henry Giroux, 1984) zagovarali su izmijenjen pristup analize obrazovanja. Učenici iz radničkih obitelji aktivno sudjeluju u oblikovanju svoga obrazovanja. Škole se može smatrati mjestima ideološke borbe u kojoj su mogući srazovi među kulturama (prirodu obrazovanja određuju potrebe kapitalizma i stalna borba među uključenim skupinama). Obrazovni je sustav relativno autonoman u odnosa na ekonomsku infrastrukturu. Obrazovanje je djelomice neovisno o potrebama ili zahtjevima kapitalističke industrije. Ono ne može ići protiv bitnih interesa kapitalizma. Kritike relativne autonomije: Andy Hargreaves – u teoriju otpora i relativne autonomije ugrađeno je proturječje – obrazovanje se može razvijati kako želi i pod utjecajem je brojnih društvenih skupina, a određuje ga gospodarstvo. Nemoguće je dokazati da je teorija pogrešna, svaka se činjenica u nju može uklopiti. Hargreaves kaže: „Kao da žele oboje, potvrditi i ovisno i neovisnost školovanja; jedno, a istodbno i drugo."

10

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja PAUL WILLIS – UČITI ZA RAD Neomarksistički pristup obrazovanju. U obrazovnom sustavu postoji konflikt. Poriče da je obrazovanje osobito uspješan činitelj socijalizacije. Willis dokazuje da obrazovanje može imati neželjene posljedice za učenike. Nastavljajući se na marksističku sociologiju, usvaja i neke istraživačke tehnike povezane sa simboličkim interakcionizmom. Iskustvo školovanja pokušao je vidjeti očima učenika. Škole nisu uspješne u proizvodnji poslušnih i konformističkih budućih radnika. Kontraškolska kultura: Istraživanje u industrijskom gradiću – radničke obitelji. Kontraškolska kultura koja se suprotstavljala vrijednostima škole. Mangupi – nisu marili za učenje i nastavu niti stjecanje kvalifikacija. Glavni im je cilj bio pobjeći sa sata. Seksisti, rasisti. Jedva su čekali da završe škole i da se što prije zaposle – fizički rad vredniji je od intelektualnoga. Obrazovni sustav ne uspijeva manipulirati osobnostima učenika kako bi proizveo idealne radnike. Oni ne pokazuju poštovanje prema autoritetu, nisu pokorni ni poslušni. Zbog odbacivanja škole, postali su prikladni za muške, nekvalificirane ili polukvalificirane fizičke poslove. Tvornička kultura i kontraškolska kultura: sličnosti – nepoštovanje autoriteta, naglasak na vrijednosti fizičkog rada, seksizam i rasizam, nasmijavanje kao razonoda, sloboda. Borba s dosadom, jednoličnošću i tlačenjem. Mangupi sami stvaraju vlastitu supkulturu i dobrovoljno odlučuju tražiti fizičke poslove. Kapitalizam i kontraškolska kultura: Ta kultura nije jednostavno u službi kapitalizma niti je potpuno štetna. Mangupi proziru kapitalistički sustav, a pridonose vlastitu izrabljivanju i podvrgavanju. Mangupi znaju da neće uspjeti na društvenoj ljestvici. Znaju da većina poslova koji se nude ne zahtijeva osobite vještine i da ih školovanje neće pripremiti za posao koji će obavljati. Odbacivanje škole priprema jedan dio radne snage (polukvalificirane i nekvalificirane fizičke radnike). Paul Willis – kritika i evaluacija: Liz Gordon smatra da je Willisovo istraživanje postalo model na kojemu se poslije temeljila većina istraživanja. Kritičke primjedbe: David Blackledge i Barry Hunt (1985): Willisov uzorak (12 muških učenika) ne može biti temelj za uopćene zaključke o obrazovanju radničke klase; Willis je zanemario niz supkultura unutar škole te je neke iskaze krivo protumačio (mangupi razvijaju ista stajališta prema radu kao prethodni naraštaji radnika).

11

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja

NOVA DESNICA O OBRAZOVANJU JEDNAKE ŠANSE U 1980ima i 1990ima: Vlade su se sve manje brinule za jednakost i jednakost šansi, a sve su veću ulogu dobivala druga pitanja. Pokazivale su malo zanimanja za usvajanje politika kojima bi se ublažile klasne nejednakosti. Zanimanje za rodne i etničke nejednakosti i dalje je bilo veliko. Potrebe industrije i gospodarstva. Stajališta nove desnice temelje se uglavnom na teorijama izvedenim iz ekonomije – tržišni sustavi kao način raspodjele sredstava. Tržišne sustave potiču i održavaju pojedinci koji donose odluke o tome što će kupiti ili trošiti. Javno financirano obrazovanje ne opskrbljuju komercijalna poduzeća, njime upravlja birokracija. Teoretičari javnog izbora: J.Buchanan i G.Tullock – analiza birokratskog i demokratskog sustava kontrole kako bi vidjeli kakvi su učinci tih sustava na učinkovitost i uspješnost usluga kojima upravlja država. Birokracija i demokracija obično proizvode neučinkovite i neuspješne usluge. Glavnu ulogu pri donošenju odluka igraju proizvođači, umjesto potrošača. Obrazovanje počinje odražavati interese nastavnika i birokracije koja upravlja sustavom, a ne interese potrošača (učenika i roditelja). Povećanje izdataka za obrazovanje. Prema teoriji javnog izbora, svatko djeluje prema vlastitim interesima. Političari žele glasove, nastavnici i birokrati žele sigurna radna mjesta. Rastu državni izdaci za obrazovanje,a to donosi povećanje poreza – šteti gospodarstvu. Učenici i roditelji imaju malo nadzora nad obrazovanjem. Moraju prihvatiti državno obrazovanje kakvo se nudi i nemaju mogućnosti utjecati na njegovu promjenu ili oblikovanje. Mislioci nove desnice smatraju da se svi ti problemi mogu riješiti uvođenjem konkurencije i tržišnih načela u obrazovanje.

JOHN E.CHUBB I TERRY ORGANIZACIJA ŠKOLA“:

M.MOE

–

članak

„POLITIKA,

TRŽIŠTA

I

Potreba za reformom: Školski sustav SAD-a – nezadovoljstvo zbog pada rezultata na testovima, labavih akademskih standarda i slabe discipline. Prava rješenja – promjene ukupnoga institucionalnog okvira u kojemu škole djeluju. Pokušaju da se školama nametnu određene vrijednosti i načini funkcioniranja osuđeni su na propast. Javne i privatne škole: Javne škole kontrolira demokratska vlast i uprava. Utjecaj na politiku škole – reći svoje mišljenje i nadati se da će ga oni na vlasti uzeti u obzir. Ispisivanje djeteta iz škole – ili upisivanje u privatne škole ili selidba u područje gdje bolja škola. Same škole nemaju mnogo slobode i samostalnosti jer odgovaraju velikoj skupini birača. Interesne skupine – održati postojeće obrazovne sustave jer svaka promjena od njih zahtijeva ulaganje novca i može ugroziti njihov položaj u obrazovnom sustavu. Privatne škole odgovaraju roditeljima koji djeci plaćaju školarine. Te škole žive od novca koje im daju roditelji, pa slušaju njihove zahtjeve. Savjetuju se s roditeljima i osjetljive su na njihove želje. Roditelji su voljni platiti privatno školovanje zbog mogućnosti kvalitetnog obrazovanja.

12

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja Dokazi: Chubb i Moe potkerpljuju svoje tvrdnje istraživačkim nalazima – 60 000 učenika, 1 000 škola, 30 nastavnika, ravnatelja i drugih članova osoblja. Privatne škole rjeđe od javnih odgovaraju vanjskim administratorima. Češće su pod neposrednim nadzorom školskih odbora i imaju veću slobodu pri zapošljavanju osoblja. Roditelji pružaju veću potporu privatnim školama. Zaključak: Chubb i Moe – javne su škole podređene položaju u hijerarhijskom sustavu nadzora, nemaju samostalnost, ciljevi su im heterogeni, nejasni i nezahtjevni Sustav vaučera – roditelji dobivaju vaučere kojima bi mogli kupiti djeci obrazovanje u vrijednosti koje odredi vlada. PHILLIP BROWN I HUGH LAUDER – NEOFORDIZAM I NOVA DESNICA: Ispituju širok odnos između stajališta Nove desnice i gospodarskog razvoja. Kritični su prema idejama nove desnice. Promjene u gospodarstvu: ekonomska globalizacija. Poduzeća ulažu ondje gdje im se najviše isplati. Zemlje međusobno konkuriraju u nastojanju da privuku poduzeća i posao. Poduzeća nastoje izvlačiti profit iz fleksibilne proizvodnje skupih, kvalitetnih dobara i usluga. Ukusi potrošača brzo se mijenjanju i sve su više spremni plaćati kvalitetne proizvode. Uvjet ekonomskog uspjeha: visokoobučena, felskibilna i visokobrazovana radna snaga. Za konkurentnost u globalnoj ekonomiji potrebno je bolje obrazovanje. Neofordizam i obrazovanje: Neofordizam (novodesničari) – za gospodarsko su slabljenje krivi preveliki izdaci za socijalnu državu i socijaldemokratska obrazovna politika. Preveliko trošenje na obrazovni sustav, prenaglašavanje jednakosti šanse. Povećanje poreza – pad obrazovnih standarda. Jednakost šansi – snižava standarde najsposobnijih, a ne omogućava da najmanje sposobni steknu barem osnovne vještine i neke obrazovne kvalifikacije. Za novu desnicu put k ekonomskom uspjehu vodi kroz kresanje troškova za obrazovanje i istodobno stvaranje poticaja za poboljšanje standarda. Tada bi se porezi smanjili i zemlja bi bila privlačnija vanjskim ulagateljima. Ulagatelji bi imali na raspolaganju obučenu, obrazovanu i izvježbanu radnu snagu kakva im treba. Veći izbor tržišnih sila. Konkurencija će smanjiti troškove školovanja. Namjera: stvoriti poduzetničku kulturu u kojoj se ljudi odmalena uče natjecanju, a u potrazi za ekonomskim uspjehom potiču id na to da preuzimaju inicijativu. Lakšim upošljavanjem i otpuštanjem radnika postiže se fleksibilnost. Pokušaj nastavljanja masovne proizvodnje uporabom jeftine radne snage. Konzervativna vlada Johna Mayera – prava radnika. Brown i Lauder smatraju da će roditelji najbolje iskoristiti prednost konkurentskog školskog sustava te da će roditelji iz srednje i više klase upisivati djecu u uspješne škole. Roditelji iz radničke klase i siromašni roditelji upisivat će djecu u manje uspješne škole. Uspjeh nekih škola poticat će izvrsnost u cijelom sustavu. Žele li privući dovoljno učenika, sve će škole biti primorane težiti postignućima najuspješnijih

13

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja

Kritika novodesničarskih pogleda na obrazovanje: Hugh Lauder – kritika politika nove desnice: Lauder kritizira politike nove desnice koje zagovaraju uvođenje tržišnih načela u obrazovanje: roditelji ne bi bili jednaki – neki roditelji razumiju i poznaju obrazovni sustav te imaju više novaca. Roditelji iz srednje klase upisivat će djecu u najuglednije škole – nejednakost u obrazovnom sustavu i nepovoljan utjecaj na uspjeh. Sustavi općih škola kojima upravlja država povećavaju uspjeh (različita djeca pohađaju istu vrstu škole).Škole koje nisu dovoljno konkurentne – škola se može i poboljšati i pogoršati tijekom godina. Obrazovna tržišta mogu sužavati izbor. Izbor škole ograničava i zemljopisni smještaj. Ograničena sposobnost širenja i primanja više učenika – škole imaju ograničenu zgradu,zemljište Stewart Ranson – kritike tržišnog pristupa: Uvođenje tržišta može biti štetno zbog vrijednosti koje ono proizvodi. Tržišta počivaju na načelu da će se svaki pojedinac vladati u skladu s racionalnošću te htjeti maksimizirati vlastiti interes. Ona uništavaju vrijednosti koje ističu važnost nesebičnosti i suradnje s drugima. Srozana i iskrivljena psihologija ljudske prirode. Tržišta potiču antisocijalne vrijednosti. Odluke vezane za obrazovanje mogu promijeniti prirodi proizvoda. Obrazovna tržišta oblikuju individualne odluke, nepredvidljiva su. Najuspješnije škole mogu počet birati koje će učenike primati – suženje potrošačkog izbora. Tržišna načela u obrazovanju utječu na podjelu društva – hijerarhija škola – to će moći iskoristiti samo pojedinci s odgovarajućim kulturnim kapitalom (znanjem i tehnikama nužnima za manipulaciju tržištem). Oni koji nemaju dovoljno znanja, vještina i društvenih veza neće imati mnogo izgleda da svoju djecu upišu u najbolje škole. Obrazovni je sustav mnogo bolje planirati putem čvrste demokratske politike – ljudi bi mogli dobiti naobrazbu kakvu žele i ne bi bili ograničeni slobodnim tržištem. Will Bartlett i Julian Le Grand – priroda kvazitržišta: Kvazitržišta su tipovi struktura što ih postavljaju vlade koje nastoje uvesti tržišna načela u usluge koje pruža država. Financira ih država, ali potrošači kao pojedinci mogu svojim izborom utjecati na to na što će se javni novac trošiti. Ne mogu izravno odrediti koliko novca odlazi određenom pružatelju usluge jer to određuju državni činovnici. Na kvazitržištima postoji samo jedan krajnji kupac usluga, a to je vlada. Cijene koje se plaćaju za obrazovne usluge nisu rezultat djelovanja tržišnih sila nego su određene na temelju pregovora ili čvrstih pravila birokracije. Na kvazitržišta može štetno djelovati oportunističko ponašanje opskrbljivača (ako ljudi nisu obaviješteni o tome koja su dobra i usluge najbolji, nemaju mogućnost donositi racionalne odluke). Opskrbljivači ulaze u moralni rizik (smanjuju kvalitetu onoga što pružaju kako bi smanjili troškove, a da istodobno još zadovoljavaju kriterije za financiranje). Kvazitržišta su tek djelomice podvrgnuta djelovanju tržišnih sila. Teško je jamčiti da će pružati učinkovite usluge usklađene sa zahtjevima potrošača. Uvođenje tržišnih načela u obrazovanje obično vodi većoj nejednakosti šansi. Neki imaju koristi od pohađanja uspješnijih škola, a drugi štete od pohađanja neuspješnih.

14

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja

NOVA DESNICA I OBRAZOVNE POLITIKE U BRITANIJI „Velika debata“: Godine 1976. laburistički premijer James Callaghan održao je govor kojim je počela Velika debata. Zelena knjiga = dokument o raspravi u vladi o obrazovanju. 1980ih i 1990ih – razdoblje rasta nezaposlenih i slabljenja britanskog gospodarstva. Školski sustav ne proizvodi odgovarajuće kvalificirane i motivirane mlade radnike. NOVA DESNICA I BRITANSKI OBRAZOVNI SUSTAV: Obrazovanje i gospodarski rast: Obrazovanje može promicati društvene promjene. Nova je desnica dokazivala da se radom na poboljšanju vještina radne snage obrazovanje mora usmjeriti promicanju gospodarskog rasta. Konkurencija, izbor i uspjeh: Opći cilj novodesničara: upotrijebiti školstvo za povećanje gospodarskog rasta. Mehanizmi kojima je to trebalo postići: poticanje konkurencije, povećanje izbora (roditeljski izbor) i naglasak na boljem uspjehu. Ciljevi vladinih reformi (1993): povećati uspjeh na svim razinama sposobnosti; povećati roditeljski izbor škole i ojačati partnerstvo roditelja i škole; učiniti da više i visoko obrazovanje budu pristupačniji i prilagođeniji potrebama gospodarstva; izvući najveću moguću korist od sredstava uloženih u obrazovne usluge. Obrazovne se institucije moraju natjecati za učenike i studente. One koji ih ne uspiju privući, gube financijska sredstva. Moraju ili poboljšati standarde ili se suočiti s mogućnošću zatvaranja. Što je širi roditeljski izbor škola koje djeca mogu pohađati,veća konkurencija među školama. Testiranje i ispitivanje: Češće ispitivanje i objavljivanje rezultata. Konzervativne su vlade podržale tek neke vrste testova – protivile su se ispitivanju tijekom godine i nisu dopuštale nastavnicima da sami ocjenjuju učenički rad. Zagovarale su nacionalne, standardizirane testove i ispite. League tables (1992) – podatci o uspjehu na državnim ispitima, postotak pristupa nacionalnim testovima. Na temelju uspjeha na ispitima, učenici i roditelji mogli su lakše odlučivati pri izboru škola ili fakulteta. Sadržaj nastavnog programa – nova desnica i tradicionalizam: Nova desnica i konzervativne vlade predlagale su poučavanje predmeta poput latinskog i grčkog jezika te društvenih predmeta, mirovnih studija te osobno, socijalno i zdravstveno obrazovanje. Protivile su se multikulturalnom obrazovanju koje potiče učenike na stjecanje znanja o kulturi etničkih manjina. Bile su protiv šireg učenja jezika etničkih manjina te naglašavale važnost europskih jezika. Naglašava se očuvanje tradicionalnih vrijednosti, organizacija i sadržaja nastavnog programa. Nova desnica i nadzor obrazovanja: Zakon o školskoj reformi, 1988.

15

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja

PROMJENE U OBRAZOVANJU 1979 – 1997. ŠKOLOVANJE: Zakon o reformi školstva (1988): Uvedeni su ciljevi koje djeca od 7, 11, 14 i 16 godina trebaju postići na ispitima. Prema nacionalno nastavnom programu učenici su morali imati: matematiku, engleski, prirodi, povijest, zemljopis, tehnologiju, glazbu, likovni i tjelesni odgoj te strani jezik (za djecu od 11 do 16 god). Roditeljski izbor – politika slobodnog upisa. Osnivanje Gradskih tehnoloških koledža – obrazovne ustanove smještene u siromašnijim dijelovima grada i specijalizirane za tehnologiju. Postojećim školama bilo je dopušteno isključiti se iz nadzora lokalnih vlasti, pa ih izravno financira središnja vlada. Nastaje nova kategorija subvencioniranih škola koje su imale samoupravu. Veća samostalnost u pogledu raspolaganja novcem. Financiranje škole temeljilo se uglavnom na broju upisanih. Važne promjene u školovanju:  Tehnical and Vocational Education Initiative – program namijenjen učenicima od 14. do 18.god. koji su uz redoviti nastavni program imali i praksu.  Certificate for Pre-Vocational Education – priprema za rad; stariji od 16.god koji nisu bili sigurni što žele raditi; radno iskustvo.  National Council for Vocational Qualifications – cilj: uvesti stručne kvalifikacije za rad u određenim zanimanjima.  The General Certifikates od Secondary Education – za akademske sposobnije učenike te za učenike s manjim sposobnostima. Zakon o školstvu (1993) – promjene: Isključivanje mjesnih škola (prelazak na subvencionirane škole). Roditeljima djece s posebnim potrebama dano je veće pravo odabira škole za njihovu djecu. Srednjim školama dano je pravo da se specijaliziraju za određene dijelove nastavnog programa. Osnovano je novo tijelo za nastavni program i ocjenjivanje. Lokalne vlasti dobile su nove ovlasti glede izostanaka s nastave. Ministar je dobio ovlast osnivati obrazovne udruge. VIŠE I VISOKO ŠKOLSTVO: Više su škole morale postati neovisna, samoupravna tijela, financirana na temelju broja upisanih učenika. Politehničke škole mogle dobiti status sveučilišta. Nagli rast visokoga školstva. Veći utjecaj industrije na visoko obrazovanje. Izobrazba:  Manpower Services Commission – ovlast odabira i izobrazbe ljudi za zapošljavanje te osiguravanje odgovarajuće ponude rada poslodavcima.  Program stvaranja radnih mjesta; Program za stjecanje radnog iskustva  Program za mlade – radno iskustvo + kratki tečajevi obuke  Shema obuke za mlade – jednogodišnji program obuke  Pilot programi zajmova za izobrazbu

16

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja

KRITIČKA EVALUACIJA OBRAZOVNIH REFORMI STEPHEN J.BALL, RICHARD BOWE I SHARON GEWIRTZ – KONKURENTSKA PREDNOST I RODITELJSKI IZBOR: Istraživanje: 15 škola u trima susjednim lokalnim školskim područjima – mješavina škola pod nadzorom lokalnih školskih vlasti, subvencionirane škole, 2 crkvene škole i jedna CTC škola. Utjecaj na škole: Istraživanje je pokazalo da su promjene znatno utjecale na škole 2. stupnja. Većina škola vodila je više računa o tome kakvo obrazovanje roditelji žele za svoju djecu. Škole mnogo više žele dobiti akademski sposobne učenike, one koji će podići status škole na rang-listi i povećati joj ugled. Svrstavanje učenike prema sposobnostima – veće usmjeravanje sredstava prema djeci za koju se vjeruje da će na ispitima i testovima biti uspješna. Usredotočivši se na sposobnije učenike, škole obraćaju manje pozornosti onima s posebnim obrazovnim potrebama. Pomak od općih na tržišne vrijednosti. Komercijalna, a ne obrazovna načela. Obrazovno tržište u stupanj izbora: Tri skupine roditelja: 1. privilegirani / kvalificirani roditelji (izrazito motivirani za izbor škole, imaju potreba znanja, razumiju prirodu škola, planiraju, imaju novac, srednja klasa); 2. polukvalificirani roditelji (žele omogućiti svojemu djetetu najbolje obrazovanje, ali nemaju iskustva i znanja o školskom sustavu); 3. isključeni roditelji (škole najbliže mjestu stanovanja, radnička klasa). Neke skupine imaju veće koristi od obrazovnog tržišta. Što je viša klasa kojoj osoba pripada, veća je vjerojatnost da će uživati pogodnosti najboljih državnih škola. Krugovi škola: 4 kruga: 1.mjesne, opće škole (učenici koji žive u tom području); 2.kozmopolitanske, visoko profilirane, elitne, subvencionirane škole (neposredna okolina; neke su otvoreno selektivne, neke se financiraju školarinama); 3.privatne škole (djeca plaćaju školarinu, zona javnog prijevoza); 4.katoličke škole. Zaključak: Poticanje roditeljskog izbora, objavljivanje ispitnih rezultata na ranglistama, neograničen broj upisa, financiranje prema formuli i druge političke mjere. Oni, čija djeca u sustavu već imaju prednosti, dobivaju još više,a oni koji su ionako u lošijem položaju još više gube. Škole više zanima privući nadarene i privilegirane negoli pomagati neprivilegiranima.

17

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja

RON GLATTER, PHILLIP WOODS I CARL BAGLEY – „RAZNOLIKOST, RAZLIKOVANJE I HIJERARHIJA“ Istraživanje: o uvođenju tržišta u školski sustav te o učincima povećane mogućnosti izbora škole na trima područjima. Većina učenika pohađa školu u svom području, ali neki idu i u škole u susjednim područjima. Smatraju da su obrazovna tržišta u biti lokalna te da prava konkurencija postoji jedino među školama koje pokriva javni prijevoz. Konkurencija u različitim područjima:  Prvo je područje grad s 120 000 stanovnika srednje klase i sloja stručnjaka. U gradu postoji 1 privatna škola, 6 pod nadzorom lokalnih školskih vlasti. Pomak prema jednolikosti. Stroga hijerarhija škola. Konkurencija nije osobito poticala školski uspjeh, posebno za one koji pohađaju manje popularnu školu.  Drugo je područje pretežito radničko područje s znatnim udjelom stanovnika bangladeškog podrijetla. Raznovrsne škole drugoga stupnja – 2 subvencionirane škole za dječake i 1 za djevojčice, 3 rimokatoličke škole, 3 specijalizirane škole i 1 neovisnu školu. Vrlo raznolik izbor. Politika otvorena upisa – djeca mogu izabrati školu.  Treće je područje polururalno s mnogim selima i 3 manja grada. Svaki gradić ima mješovitu opću školu drugoga stupnja pod nadzorom lokalne školske vlasti. Većina djece pohađa najbližu školu. Sve su škole zadovoljne brojem učenika. Zaključci: Zemljopisni smještaj različitih područja, broj i priroda postojećih škola te taktike što su ih škole usvojile, zajedno određuju kolika će i kakva biti konkurencija u pojedinim područjima. Uvođenje tržišta u obrazovni sustav ima nepredvidljive i različite učinke. Svi su roditelji tražili školu u kojoj je dijete u središtu.

TONY EDWARDS I GEOFF WHITTY – TRADICIONALNA I MODERNA VERZIJA AKADEMSKE VRSNOĆE: Utjecaj promjena u obrazovnom sustavu na razmišljanja o akademskoj vrsnoći. Uloga privatnog školovanja na oblikovanje percepcija o tome što znači dobro školovanje te učinci konkurentskijeg okruženja na privatne škole. Privatne škole: Školarine rasle brže od inflacije. U prošlosti su roditelji bili spremni plaćati školarine zbog javne slike elitnih internata. Stjecanje uglednih i korisnih poznanstava. U tim se školama tradicionalno naglašava stjecanje kulturnih prednosti, a ne akademska vrsnoća. Naglasak na klasičnim jezicima. Posebne stipendije za svoje učenike. Program posebne pomoći otvara mogućnosti ostvarenja potencijala u privatnim školama onima koji ne mogu plaćati školarinu. Privatne su škole mogle postići bolji uspjeh jer su uzimale neke od najsposobnijih učenika koji nemaju privilegirane roditelje. Nacionalni nastavni program temelji se na onom tipu akademskog obrazovanja što ga daju škole koje se plaćaju. Privatne škole obično nastoje postizati što bolje rezultate kako bi opravdale visoke školarine. Natjecanje.

18

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja Važnost ispita: Sve su škole pokušavale postići što bolji uspjeh na javnim ispitima. Akademsko je obrazovanje jedino obrazovanje koje se isplati. NACIONALNI NASTAVNI PROGRAM: Uvođenje i razvoj nacionalnoga nastavnog programa: Uveden je 1988.godine. Učenici u dobi od 11 do 16 godina morali su imati sljedeće predmete: matematiku, engleski, prirodu, povijest, zemljopis, tehnologiju, glazbeni, likovni i tjelesni odgoj te 1 strani jezik. Glavni predmeti: engleski, matematika i priroda. Ostali predmeti su osnovni predmeti. Norme postignuća koje su određivale što bi djeca trebala razumjeti, znati i činiti na 4 ključna stadija: u dobi od 7, 11, 14 i 16 godina. Te je sposobnosti trebalo redovito provjeravati, a za svaki stadij postojali su standardizirani testovi. Ti prijedlozi nikad nisu potpuno provedeni“ Najčešće kritike nacionalnoga nastavnog programa: Denis Lawton (1989): Program je bio previše birokratski (nadzor nastavničkog rada). Velika moć – ministar prosvjete (slabljenje mjesnog demokratskog nadzora obrazovanja, sužavanje roditeljskog izbora). Na privatne škole nacionalni se program nije odnosio. Sadržaj nacionalnoga programa ocijenjen je tradicionalnim i nemaštovitim. Prigovor javnom objavljivanju rezultata testova. Zabrinutost da će testiranje djece u dobi od 7 i 11 god. značiti etiketiranje neke djece kao neuspješne (ugrožavanje njihove budućnosti). Nacionalni nastavni program i moć: Nacionalni nastavni program bio je u suprotnosti s ciljevima nove desnice – nije se činilo da povećava izbor i da obrazovanje prepušta tržišnim silama, oslobađajući da od birokracije. Geoff Whitty – moći države. Kratkoročno cilj nacionalnog n.p-a: pomaknuti moć od protivnika vlade prema državi. Dugoročno: smanjenje potrebe za državnom intervencijom. Nacionalni nastavni plan, klasna i kulturna raznolikost: Denis Lawton (1975) predložio zajednički kulturni nastavni program. Među različitim društvenim klasama postoje važne supkulturalne razlike, ali sličnosti među njima dovoljan su temelj za školski program utemeljen na zajedničkoj kulturi. Ni jedan zajednički nastavni program ne nudi realistična rješenja za nejednakost obrazovnih šansi u stratificiranom društvu. Klasne supkulture uglavnom nastaju temeljem položaja društvenim skupina u stratifikacijskom sustavu. Kakav god bio sadržaj nastavnoga programa, on će nekim društvenim skupinama uvijek biti bliži, pa će ga one zato i lakše razumjeti. Nacionalni nastavni program i etnička pripadnost: Conrad MacNeil (1988): U prošlosti je naglasak bio na britanskoj povijesti bez azijske, afrokaripske i afričke povijesti. U pogledu jezika manje od polovice ljudi govori europske jezike, no u nastavnom programu naglašava se proučavanje europskih jezika. U književnosti se zanemarivala kultura etničkih manjina. Nacionalni nastavni program i diferencijacija: N.n.program određuje koje vrste znanja vrijedi stjecati i isključuje druge tipove znanja te postavlja kriterije prema kojima se može mjeriti uspjeh učenika. Richard Johnson: klasne razlike. Diferencijacija djece prema čvrsto postavljenim normama. Nije povećao jednakost šansi, nego naglašava testiranje i povećava diferencijaciju između tipova škole.

19

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja

PROGRAMI IZOBRAZBE MLADIH: Dan Finn – skriveni motivi Youth Training Ssheme-a: smanjiti broj radnika koji pristupaju sindikatima i oslabiti pregovaračku snagu radničke klase, smanjivanje plaće mladih radnika. Jeftina radna snaga – male plaće mladima na praksi. John Clarke i Paul Willis – prijelaz iz škole u svijet rada: Nova orijentacija na zanimanje, novi vokacionalizam, je način proizvodnje ljudi koji žele raditi, ali koji se drže u polumrtvu stanju prije nego im se otvori mogućnost rada. Kriza profitabilnosti. Mlade na praksi može se upotrijebiti kao zamjenu za stalno zaposlene koje bi se moralo bolje plaćati. Phillip Cohen – socijalne i životne vještine: Ti programi dekvalificiraju radnu snagu. Navodno poučavaju prenosivim vještinama, no to je tek neka vrsta pravila ponašanja. Polaznike se uči da njihove izglede za posao određuje dojam koji će uspjeti ostaviti o sebi. Cohen smatra da treba skrivati osjećaje – unutarnje otuđenje.

NOVI LABURISTI I POSTFORDISTIČKE PERSPEKTIVE O OBRAZOVANJU Pobjeda laburista na izborima 1997.godine. Zadržan je naglasak na podizanju standarda i na izboru u školskom sustavu te želja za ograničenjem državnih izdataka i održanjem razmjerno niskog poreza. Manje se oslanja na tržišnu konkurenciju kao način postizanja poboljšanja te pokazuje više zanimanja za pitanja nejednakosti i socijalne pravde. PHILLIP BROWN I HUGH LAUDER – GLOBALIZACIJA I POSTFORDISTIČKO RAZUMIJEVANJ OBRAZOVANJA: Neofordizam i postfordizam: Smatraju da globalizacija utječe na pristupe obrazovnoj politici. Globalizacija je povećala svijest o tome da se moraju imati obrazovne politike koje će zemlju osposobiti za globalnu konkurenciju. Neofordizam naglašava smanjenje troškova za potencijalne ulagale: smanjenjem javnih izdataka kako bi se smanjili porezi; slabljenjem pregovaračkog položaja radnika i njihovim poticanjem da budu fleksibilniji, stvaranjem poduzetničke kulture, te osmišljavanjem obuke koja odgovara konkretnim potrebama poslodavaca. Modernizatori s ljevice: Postfordističko svjetsko gospodarstvo – tržišta se brzo mijenjaju te poduzeća i njihovi radnici moraju biti fleksibilni kako bi odgovorili na česte promjene potražnje potrošača za različitim proizvodima. Ulaganje u ljudski kapital, strateško ulaganje u gospodarstvo. Gospodarski se uspjeh ne može postići samo tako da se drugim zemljama konkurira s nižom cijenom dobara. Gospodarstvo s visokokvalificiranom radnom snagom i visokim plaćama–proizvodnja visokokvalitetnih dobara i usluga koje se drugdje ne mogu dobiti. Konkurencija. Radna snaga s najboljom naobrazbom i obukom, ulaganje u obrazovanje. Sredstva 20

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja za obrazovanje i ulaganje u posao nisu neograničena. Važno je usredotočiti se na povećanje kvalitete obrazovanja, bez puno trošenja. Država mora preuzeti odgovornost za osiguranje viših obrazovnih standarda i mora biti tolerantna prema obrazovnim ustanovama koje te ciljeve ne postižu. Prednosti ovakvog pristupa: proizvodnja gospodarstva-magneta (vještine i produktivnosti radnika privući će znatna inozemna ulaganja); ekonomski će uspjeh uglavnom riješiti problem nezaposlenosti; smanjenje nejednakosti. Evaluacija lijevih modernizatora: Nedostatci: Izobrazba mnogobrojnih kvalificiranih i obrazovanih radnika sama po sebi neće donijeti ekonomski uspjeh. Povećanje stručnosti radne snage i povećanje obrazovnih standarda neće dovest do smanjenja nejednakosti. Zbog utjecaja globalnoga tržišta rada, vlade sve više moraju izravno utjecati na smanjenje nejednakosti koja će se povećati. Evaluacija: O smanjenju obrazovne nejednakosti ne može govoriti ako se ne djeluje na smanjenje nejednakosti u širem društvu,

NOVI LABURISTI I OBRAZOVNE POLITIKE U BRITANIJI Novi laburisti (stranka Tonyja Blairea) dolazi na vlast 1997.godine. Laburistička obrazovna filozofija: važnost obrazovanja. Konkurencija. Na današnjem se tržištu rada ljudi moraju stalno prilagođavati (osposobljavati i prekvalificirati) kako bi zadržali radno mjesto. David Blunkett – glavne značajke postfordističkog pogleda na obrazovanje: uvjerenje u važnost obrazovanja u globalnom gospodarstvu, uvjerenje da su obrazovanje i izobrazba ključevi za gospodarski uspjeh, tvrdnja da radnici moraju biti fleksibilni i spremni na prekvalifikaciju te potreba da se nekvalificirane obrazuje kako bi dobili šansu u društvu. Neuspjeh u školi povezan je s neuspjehom na poslu i u životu. Pretjerano oslanjanje na državu je loše. Obrazovne politike: smanjiti broj učenika u razredu na 30; ugovor kuća-škola (roditelji utječu na uspjeh djece); sat pisanja i računanja (osnove u temeljnim vještinama); osnutak Nacionalnog koledža za školsko vodstvo (1999); strog nadzor; izravna intervencija državnih agencija; klubovi učenja kod kuće; Vijeće za učenje i vještine (nadgleda obuku i obrazovanje nakon 16.god. života). Smanjenje nejednakosti šansi i poboljšanje školskog uspjeha: zone obrazovne akcije; jedinica socijalnoga isključenja; ukidanje gimnazija i selekcije u drugim školama; ukidanje subvenciranje škola. New Deal – cilj: vratiti nezaposlene na posao. Evaluacija laburističkih politika: Roditeljski izbor, konkurencija, rang-liste, gradski tehnološki koledži, tržišni pristup obrazovanju. Izdaci za obrazovanje su povećani. Ukidanje učeničkih stipendija i zamijeniti ih školarinama. Najsiromašniji učenici nisu morali plaćati školarine. Kritika: Nova desnica: smanjena raznolikost škola; slabljenje akademske izvrsnosti. Liberali: laburisti prenaglašavaju ekonomsku ulogu obrazovanja, a premalo razvoj pojedinca; naglašavaju ispite i testiranja, a ne druge aspekte obrazovanja. Marksisti: nejednakost šansi ne može se iskorijeniti

21

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja popravcima obrazovnog sustava. Socijaldemokrati: nisu iskorijenili selekciju, svrstavanje i grupiranje djece prema sposobnostima.

POSTMODERNE PERSPEKTIVE O OBRAZOVANJU ROBIN USHER I RICHARD EDWARDS – POSTMODERNIZAM I OBRAZOVANJE: Obrazovanje i modernost: Implikacije postmodernizma za obrazovanje. Obrazovanje je sa stajališta moderne pokušavalo osloboditi čovječanstvo od neznanja i zaostalosti (prema Lyotardu). U moderni: obrazovanje će pripomoći širenju racionalnih i znanstvenih spoznaja koje će ljude osloboditi stiska tradicija i predrasuda. Zadaća obrazovanja u moderni: zadaća iznošenja na vidjelo. Subjekti postaju samostalni i sposobni za individualno i intencionalno djelovanje. Razvoj pojedinca. Postmodernizam / postmodernost i obrazovanje: Tijesne veze između obrazovanja i moderne. Stanje, skup praksi, kulturni diskurs, stav i način analize = postmoderna. Protive se svakom uvjerenju da znanje ima neki čvrst temelj. Kritični su prema svakom pokušaju nametanja ljudima jedne verzije istine. Protive se uvjerenju da znanost i razum mogu riješiti čovjekove probleme. Postmodernizam je sumnjičav prema liberalnoj tvrdnji da se ljudski potencijal može ostvariti putem obrazovanja; prema konzervativnoj tvrdnji funkcionalista da obrazovanje može proizvesti zajedničke vrijednosti i društvenu solidarnost; prema radikalnim tvrdnjama socijaldemokrata da obrazovanje može donijeti jednakost šansi i pravedno društvo. Poriče da postoji samo jedan, najbolji školski nastavni program. Obrazovanje treba učiti o mnogim različitim stvarima i prihvatiti kako mogu postojati različite istine. Obrazovanju se ne smije nametati ni jedan skup ideja.

ROBIN USHER, IAN BRYANT I RENNIE JOHNSTON – POSTMODERNIZAM I OBRAZOVANJE ODRASLIH: Knjiga „Obrazovanje odraslih i izazov postmoderne“. Obrazovanje odraslih – postmoderni trend prema većem izbori i raznolikosti. Fleksibilno učenje i učenje na daljinu. Sadržaj i tempo obrazovanja mogu se više prilagoditi pojedinačnim potrebama. Postmodernost obilježava decentriranje znanja: nijedno se određeno znanje više ne smatra ključnim za svekoliko znanje i superiorno drugim oblicima znanja. Širok spektar sadržaja što ih obrazovne institucije nude odraslima. Obrazovanje, potrošnja i identitet: Postmodernizam uključuje decentriranje čovjekova Ja. Ljudi nemaju više tek 1 osjećaj identiteta, onoga što jesu. Imaju sve veću slobodu stvaranja vlastitih identiteta i njihova mijenjanja. Obrazovanje odraslih kao proizvod za potrošnju uključen u izbor načina življenja. Obrazovanje odraslih sve se više preklapa s drugim područjima života, uključujući dokolicu i rad.

22

Marta Narančić – skripta, Sociologija obrazovanja

MICHAEL W.APPLE EKONOMIJA:

–

POSTMODERNIZAM,

OBRAZOVANJE,

MOĆ

I

Problemi s postmodernom: Pogrešno bi bilo vjerovati kako jedna jedina velika teorija može objasniti sve vezano za obrazovanje. Postmodernisti se bave lokalnim borbama vezanim za obrazovanje i time gube iz vida širu sliku. Obrazovni sustav kao cjelinu oblikuju šire političke i ekonomske sile. Politička ekonomija obrazovanja. Odnosi moći: Tehničko/upravno znanje omogućuje ljudima dolazak na položaje moći i utjecaja. To je tip znanja koji se primjenjuje pri vođenju velikih korporacija u konkurentskom globalnom gospodarstvu. Istraživanje tržišta i međuljudskih odnosa. * Channel One – promidžba poslovanja, daje video i televizor u svaku učionicu ako će se u tim školama gledati njihovi programi. Kapitalizam i ekonomska moć oblikuju taj svijet. Način vođenja suvremenih društava je kapitalizam, a to utječe na naš svakodnevni život.

POSTMODERNIZAM I OBRAZOVANJE – EVALUACIJA I ZAKLJUČAK: Postmodernisti napadaju velike teorije (metapripovijesti). Njihov se pristup temelji na kritici drugih pristupa. Često nije jasno opisuju li oni promjene u obrazovnom sustavi ili zagovaraju promjenu u određenom smjeru… ili oboje. Njihova analiza ima ozbiljnih poteškoća. Za svoju tvrdnju kako je u obrazovanju odraslih posrijedi izbor životnog stila, prije negoli stjecanje kvalifikacija za rad, postmodernisti ne nude osobite empirijske dokaze. Komercijalizacija i pretvaranje obrazovanja u robu važniji su trendovi nego što je to potrošački izbor. Ako obrazovanjem sve više vlada biznis, tada je malo vjerojatno da će na nastavni program sve više utjecati interesi lokalnih, potlačenih skupina.

23