Michael Cunningham - Sati

Ova je knjiga za Kena Corbetta

PROLOG BRZO JE IZAŠLA IZ KUĆE, NA SEBI IMA PRETEŽAK OGRTAČ ZA OVO DOBA godine. Godina je 1941. Opet je započeo jedan rat. Ostavila je poruku za Leonarda. I za Vanessu. Odlučno ide prema rijeci, svjesna svoje namjere, premda joj čak i sada pozornost privlači pogled na prostrane ledine, crkvu i nekoliko raštrkanih ovaca, užarenih do bjelila, s blagom primjesom sumporastog žutila, što pasu pod sve mračnijim nebom. Zastaje, gleda ovce i nebo, pa produži. Iza nje mrmore glasovi, bombarderi tutnje na nebu, traži ih pogledom, ali ih ne vidi. Prolazi mimo jednog poljoprivrednog radnika (ne zove li se John?), kršnog čovjeka, sitne glave, u vesti boje krumpira, koji čisti jarak što se proteže duž vrbika. Čovjek podiže pogled na nju, kimne i ponovo se zagleda u smeđu vodu. Dok ga mimoilazi na putu do rijeke, pomišlja kako li je uspješan, kako li sretan što čisti taj jarak. Ona nije uspjela. Nije zapravo nikakva književnica; samo nadarena čudakinja. Tračci neba prelijevaju se u lokvama preostalih od noćašnje kiše. Cipele joj lagano propadaju u meku zemlju. Da, ona je zakazala, glasovi su se vratili i nerazgovijetno mrmore tik izvan njezina vidokruga, iza nje, ovdje, ali ne, okrene se i već su negdje drugdje. Glasovi su se vratili, a i glavobolja se primiče, sigurno kao i kiša, glavobolja koja će je, ma što ona bila, satrti i nadomjestiti je samom sobom. Glavobolja se primiče (ne doziva li je sama?) i čini se da su se bombarderi opet pojavili na nebu. Stiže na nasip, penje se na nj i opet spušta do rijeke. Uzvodno, ali daleko, neki je ribič, neće je valjda vidjeti? Počne tražiti kamen. Radi brzo, ali sistematski, kao da slijedi neki recept kojeg se mora strogo pridržavati želi li uspjeti. Izabere jedan otprilike veličine i oblika svinjske lubanje. Još dok ga podiže i trpa u jedan od džepova svog ogrtača (krzneni ovratnik škaklja je po vratu), ne može a da ne osjeti njegovu vapnenastu hladnoću i da ne zapazi njegovu mliječnosmeđu boju sa zelenim mrljama. Stoji uza sam rub rijeke koja zapljuskuje obalu i ispunja neravnine u mulju čistom vodom, koja je možda od posve drukčije tvari nego žuto-smeđa, pjegama išarana masa što se, naoko čvrsto poput ceste, jednolično proteže od obale do obale. Zakorakne. Ne izuva cipele. Voda je hladna, ali ne neizdržljivo. Zastane, stoji u hladnoj vodi do koljena. Misli na Leonarda. Misli na njegove ruke i njegovu bradu, na duboke bore oko usta. Misli na Vanessu, na djecu, Vita i Ethel; mnogo ih je. Svi su zakazali, zar ne? Odjednom joj ih bude beskrajno žao. Zamisli kako se okreće, kako vadi kamen iz džepa i vraća se

kući. Vjerojatno bi se mogla vratiti još na vrijeme da uništi pisma. Mogla bi nastaviti sa životom; mogla bi pružiti i taj posljednji dokaz odanosti. Stojeći do koljena u tekućoj vodi, odbaci tu zamisao. Glasovi su već tu, glavobolja se primiče, vrati li se sada ponovo pod Leonardovu i Vanessinu skrb, nikad je više neće pustiti da ode, zar ne? Odluči čvrsto ustrajati na tome da je puste otići. Nezgrapno zagaca (dno je muljevito) dublje u vodu, sve do pasa. Baci pogled uzvodno na ribiča, koji ima na sebi crvenu jaknu i koji je ne vidi. Na žutoj površini rijeke (više žutoj nego smeđoj, kad se izbliže pogleda) mutno se odražava nebo. Ovo je, znači, posljednji opažaj stvarnosti - čovjek u crvenoj jakni koji lovi ribu i odraz oblačnog neba u mutnoj vodi. Gotovo nenamjerno (i samoj se učini nenamjerno) zakorači, ili posrne, naprijed, i kamen je povuče unutra. U prvi joj se trenutak ipak učini da to nije ništa; samo još jedan promašaj; samo hladna voda iz koje može lako isplivati. Ali onda se struja ovije oko nje i zahvati je tako naglo i snažno kao da ju je neki mišićavi muškarac podignuo sa dna, uhvatio je za noge i pritisnuo ih o svoja prsa. Dodir gotovo ljudski. Više nego sat kasnije, njezin se suprug vraća iz vrta. "Gospođa je izašla", kaže sluškinja, lupkajući po nekom otrcanom jastuku iz kojeg izlijeće minijaturna oluja od pahuljica. "Rekla je da se odmah vraća." Leonard se penje u dnevnu sobu da posluša vijesti. Na stolu nalazi plavu omotnicu, adresiranu na sebe, i u njoj pismo. Najdraži, čvrsto sam uvjerena da ću, opet poludjeti: osjećam da ne možemo izdržati još jedno od tih strašnih razdoblja. Ovaj se put neću oporaviti. Već čujem glasove, i ne mogu se koncentrirati. Zato činim ono što mislim da je najbolje. Pružio si mi najveću moguću sreću. Bio si u svakom pogledu najviše što itko može biti. Ne vjerujem da dvoje ljudi može biti sretnije sve dok se nije pojavila ova strašna bolest. Ne mogu se više boriti, znam da ti otežavam život, da bi bez mene mogao raditi. I radit ćeš, znam. Vidiš, ne mogu čak ni to napisati kako treba. Ne mogu čitati.

Želim samo reći da ti dugujem svu sreću svog života. Bio si beskrajno strpljiv sa mnom i nevjerojatno dobar. Želim reći da svi to znaju. Ako me itko mogao spasiti, onda si to bio ti. Sve me napustilo osim uvjerenja u tvoju dobrotu. Ne mogu ti više otežavati život. Mislim da dvoje ljudi nije moglo biti sretnije nego što smo bili mi. V. Leonard juri iz sobe, trči niza stube. Kaže sluškinji: "Mislim da se nešto dogodilo gospođi Woolf. Možda se pokušala ubiti. Kojim je putem pošla? Jeste li je vidjeli kad je napustila kuću?" Sluškinja, uspaničena, zaplače. Leonard izleti iz kuće i juri prema rijeci, mimo crkve i ovaca, mimo vrbika. Na obali rijeke ne nalazi nikoga, osim jednog čovjeka u crvenoj jakni koji peca. Struja je brzo odnosi. Doimlje se kao da leti, poput nekog čudesnog bića, raskriljenih ruku, zavijorene kose, dok joj se skut krznenog ogrtača straga nadiže. Plovi, nezgrapno, kroz smeđe, zrnate zrake svjetlosti. Ne putuje daleko. Noge joj (cipela više nema) povremeno zastružu po riječnom dnu i uskovitlaju sluzavi oblak od mulja, ispunjen crnim sjenkama kostura od istrunula lišća, koje još dugo pošto je otplovila i izgubila se iz vida ostaju uznemirene u vodi. Zelenocrne vriježe zapleću joj se u kosu i krzno njezina ogrtača, i neko su joj vrijeme oči pokrivene debelim povezom od travurina koje se na kraju same odmrse i otplutaju, zamrse se, odmrse i opet zamrse. Napokon se smiri na jednom od stupova mosta kod Southeasea. Struja je poteže, navlači, ali čvrsto je nasukana u podnožju masivnog četvrtastog stupa, leđima okrenuta rijeci, a lica prislonjena o kamen. Tu se uvija, jedna joj ruka savijena oko grudi, a druga pluta nad bedrom. Tek malko iznad nje svijetla je, namreškana površina rijeke u kojoj se nestalno odražava nebo, bijelo, zastrto oblacima i ispresijecano siluetnim panoom crnih vrana. Automobili i kamioni štropoću preko mosta. Jedan dječačić, nema mu više od tri godine, prelazi most s majkom, zastaje kod ograde, čučne, progura štap, koji je nosio, između kovinskih letvica u ogradi i pušta ga da padne u vodu. Majka ga požuruje, ali on uporno želi još malo ostati da vidi kako struja odnosi štap. Tu su, jednoga dana, na samom početku Drugoga svjetskog rata: dječak i njegova majka na mostu, štap što pluta na vodi i Virginijino tijelo na dnu rijeke,

kao da sniva o površini, štapu, dječaku i njegovoj majci, nebu i vranama. Neki kamion zelenkastosmeđe boje kotrlja se preko mosta, natovaren vojnicima koji mašu dječaku koji je upravo bacio štap. On im odmahuje. Traži da ga majka podigne kako bi bolje vidio vojnike, a i da oni vide njega. Sve to upada na most, odjekuje kroz njegovo drvo i kamen i ulazi u Virginijino tijelo. Njezino lice, pritisnuto postrance o stup, sve to upija: kamen i vojnike, majku i dijete.

GOSPOĐA DALLOWAY JOŠ MORA KUPITI CVIJEĆE. CLARISSA HINI ZLOVOLJU (PREMDA OBOŽAVA takve zadatke), ostavlja Sally da očisti kupaonicu, obeća da će se vratiti za pola sata i izjuri van. New York City. Potkraj dvadesetog stoljeća. Vrata predvorja otvaraju se u lipanjsko jutro, tako lijepo i vedro da Clarissa zastaje na pragu kao na rubu nekog bazena, zagledana u tirkiznu vodu što zapljuskuje keramičke pločice, a prozračna Sunčeva pređa treperi u plavoj dubini. I kao da zaista stoji na rubu bazena, oklijeva trenutak prije nego što će skočiti, kratka naježenost od hladnoće, čisti šok uranjanja. New York, u svojoj uskomešanosti i sumornoj smeđoj oronulosti, svojoj bezdanoj malaksalosti, uvijek donosi nekoliko ljetnih jutara poput ovoga: jutara posvuda prožetih tako čvrstim svjedočanstvima o novom životu da je to gotovo smiješno, nalik na junaka iz crtanog filma koji neprestano prima strahovite udarce i uvijek se iznova pojavljuje, neopečen i neozlijeđen, spreman na još. I ovog su lipnja stabla duž Zapadne Desete ulice što rastu iz oskudnog tla, punog psećeg izmeta i odbačene ambalaže, u kojima stoje, proizvela savršeno mlado lišće. I opet je u sandučiću za cvijeće u prozoru stare gospođe iz susjedstva, kao i uvijek punom izblijedjelih crvenih plastičnih pelargonija, niknuo osamljeni maslačak. Kakav ushit, kakvo uranjanje - biti živ u takvo lipanjsko jutro, imućan, gotovo sablažnjivo povlašten i samo s jednim jednostavnim zadatkom. Ona, Clarissa Vaughan, posve obična osoba (čemu se trsiti u ovoj dobi to nijekati?), mora kupiti cvijeće i prirediti primanje. Kad Clarissa izađe iz predvorja, cipela joj šljunkasto zaškripi pri dodiru sa crvenosmeđim, tinjcem obloženim kamenom prve stube. Pedeset i dvije joj je godina, i gotovo je neprirodno zdrava. U svakom se pogledu osjeća jednako dobro kao i onoga dana u Wellfleetu, kad joj je bilo osamnaest godina i kad je kroz ostakljena vrata izašla u dan veoma nalik

na ovaj, svjež i gotovo bolno bistar, bujan od raslinja. Vilini su konjici zujali među rogozom. Osjećao se neki miris na travu, pojačan oporim mirisom smole. Richard je izašao za njom, stavio joj ruku na rame i rekao: "Ej, zdravo, gospođo Dalloway." To 'gospođa Dalloway' bila je Richardova zamisao... spontano nabačena jedne noći provedene u piću u studentskom domu, kad ju je uspio uvjeriti da Vaughan nije pravo ime za nju. Trebala bi dobiti ime, rekao je, po nekoj junakinji iz književnosti i, dok se ona zalagala za Isabel Archer ili Anu Karenjinu, Richard je uporno dokazivao kako je gospođa Dalloway jedini i očiti izbor. A pojavilo se i pitanje njezina krsnog imena, suviše značajno da bi se smjelo zanemariti i, što je još važnije, presudno pitanje sudbine. Njoj, Clarissi, očito nije suđeno da sklopi nesretan brak niti da dospije pod kotače vlaka. Suđeno joj je da osvaja i uspije u životu. I tako je postala i ostala gospođa Dalloway. "Nije li lijepo?" rekla je gospođa Dalloway tog jutra Richardu. Odgovorio je: "Ljepota je kurva, draži mi je novac." Volio je dosjetke. Budući da je bila najmlađa, i jedina žena, Clarissa je osjećala da može dopustiti sebi stanovitu sentimentalnost. Da je bio konac lipnja, ona i Richard bili bi već postali ljubavnici. Bilo bi prošlo gotovo mjesec dana otkako je Richard napustio Louisov krevet (Louis, predodžba seoskog momka, živo utjelovljenje razroke putenosti) i prešao u njezin. "Ali ja slučajno volim ljepotu", rekla je. Maknula je njegovu ruku sa svog ramena i ugrizla ga za vršak prsta, malo jače nego što je namjeravala. Bilo joj je osamnaest godina, dobila je novo ime. Mogla je raditi što joj se hoće. Clarissine cipele proizvode svoj meki zvuk, kao da hoda po brusnom papiru, dok silazi stubama da kupi cvijeće. Kako to da se ne osjeća tjeskobnije s obzirom na nemili splet Richardove sreće ('bolan proročki glas u američkoj književnosti') i istodobne nesreće ('Nemate nijedne T-stanice, barem ih mi ne možemo otkriti')? Što je to s njom? Voli Richarda, neprestano misli na njega, ali ovaj dan možda voli čak malčice više. Voli Zapadnu Desetu ulicu u jedno ovako obično ljetno jutro. Osjeća se poput kakve nemarne udovice sa svježe poblajhanom kosom pod crnim velom, koja na karminama za pokojnog supruga jednim okom pogledava raspoložive muškarce. Od njih troje - Louisa, Richarda i Clarisse - Clarissa je uvijek bila najtvrđeg srca, ali i najsklonija romansama.

Zbog toga je morala više od trideset godina podnositi zadirkivanja; odavno se već odlučila pomiriti s tim i uživati u vlastitim putenim, neobuzdanim reakcijama koje, kako se Richard izrazio, obično teže tome da budu podjednako bezobzirne i sanjarske kao u nekog izrazito nesnosnog, prerano sazrelog djeteta. Ona zna da bi se pjesnik poput Richarda istog takvog jutra kretao ozbiljno, redigirao ga, odbacujući prigodnu ružnoću zajedno s prigodnom ljepotom, tražeći ekonomsku i povijesnu istinu iza ovih starih gradskih kuća od opeka, strogih kamenih zidova episkopalne crkve i mršavog sredovječnog muškarca koji je izveo u šetnju svog Jack Russellovog terijera (odjednom su sveprisutni duž cijele Pete avenije, ti agresivni, krivonogi mali psi), dok ona, Clarissa, jednostavno, bez posebna razloga, uživa u kućama, crkvi, čovjeku i psu. Zna da je to djetinjasto. Nema žestine u tome. Kad bi (sada, u ovim svojim godinama) morala to javno obznaniti, ova bi je njezina ljubav otpremila ravno u carstvo lakovjernika i slaboumnika, ožigosala je poput kršćana s akustičkim gitarama i žena koje su pristale na ulogu bezazlenih kućanica u zamjenu za uzdržavanje. Usprkos tome, ona tu nekritičnu ljubav uzima krajnje ozbiljno, kao i to da je sve na svijetu dio goleme, nedokučive namjere i da sve na svijetu ima tajno ime, ime koje se ne može izraziti ni na kojem jeziku, nego samo pogledom i osjećajem stvari same po sebi. Tu odlučnu, trajnu zanesenost smatra svojom dušom (nezgodna, sentimentalna riječ, ali kako da to drukčije nazove?); dijelom sebe same, koji će možda preživjeti smrt tijela. Clarissa nikada i ni s kim ne govori o tome. Ona ne čavrlja niti brblja. Kliče samo nad očitim manifestacijama ljepote, ali i onda nastoji zadržati stanovitu suzdržljivost odrasle osobe. Ljepota je kurva, kaže ponekad. Draži mi je novac. Večeras priređuje primanje. Napunit će prostorije svog stana jelom, pićem i cvijećem, duhovitim i utjecajnim ljudima. Vodit će Richarda kroza sve to, paziti da se ne premori, a onda će ga otpratiti u Downtown da primi nagradu. Uspravi ramena dok stoji na uglu Osme ulice i Pete avenije i čeka pred semaforom. Evo je, pomisli Willie Bass, koji je nekih jutara susreće upravo ovdje negdje. Stara ljepotica, stara hipijevka, još uvijek s dugom kosom, izazovno prošaranom prvim sjedinama, na jednoj od svojih jutarnjih ophodnji, u trapericama, muškoj pamučnoj košulji i s nekakvom etničkom obućom (Indija? Srednja Amerika?) na nogama. Još uvijek posjeduje stanovitu seksualnost; stanovitu boemštinu, vještičji šarm, premda se jutros ipak doima pomalo tragično dok tako uspravno stoji u svojoj prevelikoj košulji i egzotičnim

cipelama, prkoseći sili teže, poput mamutice koja je već do koljena zagazila u smolu i sada se odmara od napora, stojeći tako krupna i ponosna, gotovo ravnodušna, kao da tobože gleda nježne pašnjake koji je čekaju na drugoj obali, dok polako shvaća da će zasigurno ostati ovdje, uhvaćena u stupicu i sama, kad već padne mrak i izađu šakali. Strpljivo čeka da se promijeni svjetlo na semaforu. Mora da je prije dvadeset i pet godina izgledala fantastično, mora da su muškarci sretni umirali u njezinu naručju. Willie Bass se ponosi svojom vještinom čitanja sudbine s nečijeg lica; jasno mu je da su ovi, danas stari, nekoć bili mladi. Svjetlo se promijeni, i on produži. Clarissa prelazi Osmu ulicu. Beznadno je zaljubljena u isluženi televizor, ostavljen na rubu pločnika zajedno s jednom jedinom bijelom salonkom od lakirane kože. Zaljubljena je i u prodavačeva kolica, krcata prokulica, krušaka i mangoa, i na svima natpis s označenom cijenom, popraćenom obiljem interpunkcijskih znakova: '$ 1.49!!' '3 za DOLAR!?' '50 centi po kom.!!!!!'. Sprijeda, pod Slavolukom, neka starija žena u tamnoj, lijepo skrojenoj haljini čini se da pjeva, postavljena točno između identičnih spojenih kipova Georgea Washingtona, kao ratnika i kao političara, oba oštećena lica od vremenskih nepogoda. Ono što vas se duboko doima u ovom gradu njegovo je neprestano gibanje i talasanje; njegova isprepletenost i beskrajna životna snaga. Poznata vam je priča o Manhattanu kao o pustoši kupljenoj za nekoliko nizova bisera, ali gotovo je nemoguće povjerovati kako to nije oduvijek bio neki grad, da nećete, započnete li kopati, naići na razvaline jednoga drugog, starijeg grada, a onda još jednog i još jednog. Pod betonom i travom tog parka (sad je prešla u park u kojem stara gospođa zabacuje glavu i pjeva) leže kosti onih koji su pokopani na sirotinjskom groblju, koje su prije stotinjak godina jednostavno pokrili betonskom dekom da bi izgradili Washington Square. Clarissa prelazi preko tjelesa pokojnika dok ljudi šapćući nude drogu (ne njoj), a tri crne djevojke prohuje mimo na koturaljkama, dok starica neskladno pjeva iiiiiii. Clarissa je razdragana i puna zanosa zbog sreće koja je prati, zbog svojih dobrih cipela (kupljenih doduše kod Barneyja na rasprodaji); ovdje se napokon park pokazuje u svoj svojoj tvrdokornoj prljavštini, vidljivoj čak i ispod ogrtača od trave i cvijeća; tu su prodavači droge (hoće li te na kraju ubiti?), zatim luđaci, umobolnici, drogirani i ošamućeni, ljudi čija se sreća, ako su je ikad i imali, istrošila. Ona ipak voli svijet, zato što je tako sirov i neuništiv, a zna da ga i drugi moraju voljeti, siromašni kao i bogati, premda nikad nitko ne

govori o razlozima. Zašto bismo se inače tako borili za život, ma kako osramoćeni, ma kako povrijeđeni bili? Oslabili makar i više nego Richard, bili čak mršavi kao kosturi, buktjeli od rana, blatili posteljinu, ipak očajnički želimo živjeti. Mora da to ima neku vezu sa svime tim, misli ona. Kotači zvrndaju po betonu, neprestano drndanje i drmanje, svijetla vodena prašina zapljusne vas iz fontane kad mladi polugoli muškarci bace frisbee, dok se iz skalupljenih srebrnastih taljiga uličnih prodavača (iz Perua, iz Gvatemale) diže jedak, sočan miris; stari muškarci i žene, što željni sunca sjede na svojim klupama, tiho razgovaraju jedni s drugima i kimaju glavama; blejanje automobilskih truba i brenčanje gitara (ona dronjava grupa ondje, tri mladića i djevojka, je li moguće da sviraju Eight Miles High?), lišće podrhtava na stablima; jedan pjegavi pas lovi goluba; s nekog radija u prolazu čuje se Always love you, dok žena u tamnoj haljini stoji pod Slavolukom i dalje pjeva iiiiiii. Prelazi preko trga, zahvati je brz štrcaj iz fontane i uto joj prilazi Walter Hardy, mišićav, u kratkim hlačama i bijeloj majici bez rukava, predstavljajući Washington Square parku svoj živahni lakoatletski korak. "Zdravo, Clare", pozdravi je Walter drugarski, i jedan neugodan trenutak nisu znali kako da se poljube. Walter usmjeri svoje usne prema Clarissinima, ali ona ih instinktivno odvrati ponudivši mu umjesto toga obraz. Onda se predomisli i okrene, ali pola sekunde prekasno, tako da Walterove usne dotaknu tek kut njezinih usana. Kako se to prenemažem, pomisli Clarissa, kako usidjelički. Padam u nesvijest pred ljepotom svijeta, ali se skanjujem, i to instinktivno, prijatelja poljubiti u usta. Richard joj je još prije trideset godina rekao da se ispod njezine piratske maske kriju sve moguće odlike dobre građanske supruge, a sad je i sama otkrila u sebi malograđanski duh, odviše konvencionalan, uzrok mnogih patnji. Nije ni čudo što joj kći to zamjera. "Drago mi je što te vidim", kaže Walter. Clarissa zna - zapravo čak vidi kako Walter u tom trenutku u duhu prolazi kroz preciznu skalu zamršenih mjerenja njezine osobne vrijednosti. Da, ona je ta žena iz knjige, junakinja s nestrpljenjem iščekivanog romana iz pera gotovo legendarne spisateljice, ali knjiga ipak nije doživjela uspjeh, zar ne? Samo je uljudno spomenuta i tiho skliznula pod valove. Ona je, zaključi Walter, poput neke svrgnute aristokratkinje, zanimljive, ali ne osobito značajne. Clarissa vidi da je došao do zaključka. Osmjehne se.

"Što radiš subotom u New Yorku?" upita ga. "Evan i ja ostajemo u gradu preko vikenda", kaže on. "Otkako prima taj novi koktel, mnogo se bolje osjeća, kaže da želi noćas plesati." "Nije li to malo previše?" "Pazit ću na njega. Neću dopustiti da pretjera. Samo želi opet malo izići u svijet." "Misliš li da bi volio večeras doći k nama? Priređujemo malo primanje za Richarda, da proslavimo njegovu Carrouthersovu nagradu." "Oh, sjajno." "Svakako znaš za to, zar ne?" "Jasno." "Nije to nešto što se dodjeljuje svake godine. Oni ne moraju ispuniti nikakvu kvotu, kao Nobel i svi oni ostali. Jednostavno dodjeljuju nagradu kad osjete da je došlo vrijeme da nagrade nekoga čije životno djelo smatraju nesumnjivo značajnim." "Sjajno!" "Da", kaže ona. Malo zatim doda: "Posljednji je laureat bio Ashbery. Prije njega bili su Merrill, Rich i Merwin." Sjena prijeđe preko Walterova široka, nedužna lica. Clarissa se upita: Razmišlja li on o tim imenima? Ili, je li moguće da je zavidan? Zamišlja li da bi i sam imao pravo na takvu nagradu? "Žao mi je da ti za ovu prigodu nisam prije rekla", kaže ona. "Nije mi uopće palo na um da bi mogao biti ovdje. Ti i Evan nikad niste vikendom u gradu." Walter odgovori, dakako da će doći, bude li se Evan osjećao dovoljno sposobnim za to, premda Evan, dakako, možda odluči da svoju energiju sačuva za ples. Richard će biti bijesan kad čuje da je pozvala Waltera, a Sally će zacijelo biti na njegovoj strani. Clarissa razumije. Teško da je išta na svijetu tako prepoznatljivo kao što je prezir što ga ljudi često osjećaju prema Walteru Hardyju, koji je odabran da prevali četrdeset i šestu u kapama za bejzbol i nikeica-ma; koji je zgrnuo besramno mnogo novca pišući ljubavne romane, o užitku i boli između savršeno građenih mladih muškaraca; koji može svu noć proplesati uz house music, blažen i neumoran poput njemačkog ovčara koji jedan za drugim aportira štap. Ljude poput Waltera možete vidjeti u gomilama posvuda u Chelsei i Villageu, muškarce u tridesetim, četrdesetim, pa i kasnijim

godinama, koji uporno dokazuju da su uvijek bili veseli, samosvjesni i snažni; da nikad nisu bili čudna djeca, nikad ih nitko nije zadirkivao ni prezirao. Richard tvrdi da ti vječno mladi homoseksualci više škode samoj stvari nego muškarci koji zavode malodobne dječake, i da, točno je da Walterovo zanimanje za slavu, modu i najnovije restorane nije nimalo zamućeno ironijom ni cinizmom zrelog muškarca, ničim ni približno tako dubokoumnim. Clarissa ipak najviše cijeni upravo tu nedužnu požudu. Ne volimo li mi djecu djelomično upravo zato što žive izvan carstva cinizma i ironije? Je li zato tako strašno ako odrastao muškarac želi više mladosti, više užitka? Osim toga, Walter nije pokvaren, bar ne bezuvjetno. Piše najbolje knjige za koje je sposoban - knjige pune romantike, požrtvovnosti i hrabrosti oči u oči s nesrećom, knjige koje zacijelo pružaju pravu utjehu mnogim čitateljima. Ime mu se neprestano pojavljuje na pozivnicama za dobrotvorne priredbe i na protestnim pismima; piše oduševljene tekstove na ovicima knjiga mladih pisaca. Zdušno se i savjesno brine za Evana. U današnje se doba, vjeruje Clarissa, ljudi cijene prvenstveno po svojoj dobroti i predanosti. Ponekad ti je dosta duhovitosti i intelekta, sveopćeg blagog razmetanja genijalnošću. Ona se ne želi odreći užitka u besramnoj plitkosti Waltera Hardyja, makar to dovodilo do ludila Sally, a Richarda navodilo da se glasno pita nije li i ona, Clarissa, više nego samo malo plitka i budalasta. "Dobro", kaže Clarissa. "Znaš gdje stanujemo, ne? U pet." "U pet." "Mora biti tako rano. Svečana predaja nagrade je u osam, zato domjenak mora biti prije umjesto poslije nje. Richard ne može dugo izdržati uvečer." "Dobro. U pet. Vidimo se." Walter stisne Clarissi ruku i produži lelujavim plesnim korakom, slika i prilika vlastite snažne vitalnosti. Na neki je način okrutna to šala, pozvati Waltera na Richardovu proslavu, ali, napokon, Walter je živ, baš kao i Clarissa, jednoga lipanjskog jutra, i bio bi strahovito uvrijeđen da dozna (a čini se da on sve doznaje) da je Clarissa razgovarala s njim na sam dan primanja i da ga namjerno nije spomenula. Vjetar čupa lišće otkrivajući njihovu svjetliju sivozelenu donju stranu, a Clarissa poželi, odjednom i s neočekivanom prešom, da je sada Richard kraj nje, ovdje, ovaj tren - ne Richard kakav je postao, nego Richard od prije deset godina; Richard hrabar, neumoran sugovornik; Richard bockalo. Poželi prepirku do koje bi došlo između nje i Richarda o Walteru. Prije

nego što je obolio, Clarissa se uvijek prepirala s njim. No sada Richard razbija sebi glavu pitanjima o dobru i zlu, i nikad se, za svih tih dvadeset godina, nije posve odrekao uvjerenja da je Clarissina odluka da živi sa Sally, ako već ne izraz izopačenosti, onda u najmanju ruku slabost s njezine strane, koja se (premda Richard to nikad ne bi priznao) može predbaciti ženama općenito, jer čini se da je odavno došao do zaključka da Clarissa ne zastupa samo sebe, nego i sve vrline i slabosti cijelog svog spola. Richard je uvijek bio Clarissin najstroži, najnemilosrdniji suputnik, njezin najbolji prijatelj, i da je Richard još uvijek takav, netaknut bolešću, mogli bi upravo sada i ovdje biti zajedno i raspravljati o Walteru Hardyju i potrazi za vječnom mladošću, o sklonosti homoseksualaca da imitiraju dječake koji su ih tiranizirali u školi. Stari bi Richard bio u stanju govoriti pola sata i duže o svim mogućim tumačenjima bezvezne kopije Botticellijeve Venere, koju je neki mladi crnac raznobojnim kredama nacrtao na betonu, i da je taj Richard ugledao vjetrom napuhanu plastičnu vrećicu kako kao meduza pulsira pod bijelim nebom, produžio bi o plastičnim materijalima i golemim dobicima vječno pohlepnih profitera. Poželio bi govoriti o tome kako će vrećica (pretpostavivši da su u njoj prije bili prženi krumpirići ili prezrele banane; pretpostavivši da ju je nemarno bacila neka izmučena, siromašna majka izašavši iz trgovine, praćena čoporom svoje nemirne dječice) odlepršati u rijeku Hudson i otploviti sve do oceana, gdje će je na kraju neka morska kornjača, stvorenje koje može živjeti sto godina, zamijeniti za meduzu, pojesti i uginuti. Za Richarda ne bi bilo nemoguće da s te teme prijeđe ravno na Sally, da se s naglašenom formalnošću propita za njezino zdravlje i njezinu sreću. Imao je običaj da se poslije koje od svojih tirada raspita za nju, kao da je Sally neka vrsta krajnje banalno sigurne luke; kao da je sama Sally (stoična, razapinjana, istančano mudra Sally) kao kuća u nekoj mirnoj ulici ili dobar, čvrst i pouzdan automobil. Odbojnost, koju osjeća prema Sally, Richard neće ni priznati niti prevladati, nikada; nikad neće odustati od vlastitog uvjerenja da je Clarissa u srcu postala pripadnica otmjenog visokog društva, bez obzira na činjenicu da ona i Sally ni pred kim i ni zbog koga ne pokušavaju prikriti međusobnu ljubav, kao ni to da je Sally, predana, inteligentna žena, producentica na javnoj televiziji, za Boga miloga - koliko još mukotrpnog rada i zalaganja za opće dobro mora pridonijeti za sramotno bijednu zaradu? Usprkos dobrim, očito neprofitabilnim knjigama, koje Clarissa uporno nastoji izdavati zajedno s bezvrijednim stvarima od kojih živi. Usprkos svom političkom opredjeljenju i

predanom radu s oboljelima od AIDS-a. Clarissa prelazi Ulicu Houston i misli kako bi bilo dobro da izabere neku sitnicu za Evana, znak pažnje s obzirom na trenutačno poboljšanje njegova zdravlja. Ne cvijeće; ako cvijeće ni za pokojne nije baš posve na mjestu, za bolesne je upravo katastrofalno. Ali što onda? Trgovine u Sohou pune su toaleta, nakita i antikviteta, ništa što bi mogla darovati jednom zahtjevnom, pametnom mladom čovjeku koji možda hoće, a možda i neće, s pomoću brojnih lijekova poživjeti svoj normalni vijek. Što svakomu treba? Clarissa prolazi pokraj jedne trgovine i pomisli kako bi bilo da kupi haljinu za Juliju, zadivljeno gleda jednu malu crnu s Anna Magnani naramenicama, ali Julia ne nosi haljine, nastoji provesti mladost, to kratko razdoblje kad se baš sve može odjenuti, topćući okolo u muškim potkošuljama i kožnim cipelama na vezice, veličine građevnih blokova. (Zašto joj kći tako malo govori? Što je s onim prstenom koji joj je poklonila za osamnaesti rođendan?) Evo ovdje, u Ulici Spring, one dobre male knjižare. Možda bi Evan volio knjigu? U izlogu je izložena jedna (samo jedna!) Clarissina knjiga, engleska (užas jedan koliko se morala boriti da se otisne u deset tisuća primjeraka i, još veći užas, što će po svemu sudeći biti sretni proda li se i pet tisuća), zajedno s jednom južnoameričkom obiteljskom sagom, koju je morala prepustiti većoj izdavačkoj kući, kojoj se očito neće isplatiti, jer je, iz zagonetnih razloga, doduše cijenjena, ali ne i voljena. Tu je i nova biografija Roberta Mapplethorpea, kao i pjesme Louise Glück, ali ništa od toga ne čini joj se prikladnim. Sve je, odjednom, preopćeni-to i prespecifično. Rado bi mu poklonila knjigu o njegovu vlastitom životu, knjigu koja će mu odrediti mjesto, zaštititi ga, pripremiti ga za promjene. Ne može se valjda pojaviti s naklapanjima o slavnima? Ne može mu donijeti životopis nekog ogorčenog engleskog romanopisca, kao ni priču o sudbini sedam sestara u Čileu, ma kako to lijepo bilo napisano, a što se tiče poezije, Evanu je vjerojatno podjednako stalo do nje kao i do toga da se prihvati slikanja na porculanu. Nema utjehe, čini se, u svijetu stvarnosti, i Clarissa se boji da umjetnost, čak i najveća (čak i Richardova tri sveska poezije i njegov jedini, nečitljivi roman), tvrdokorno pripadaju svijetu stvarnosti. Dok tako stoji pred knjižarskim izlogom, saleti je neko staro sjećanje - jedna grana sa stabla lupka o prozor, kao da, odnekle drugdje (odozdo?), tiha glazba, prigušeni jecaji džez-orkestra, dopire s nekog gramofona. Nije to njezino prvo sjećanje (u kojem kao da neka zmija gmiže preko ruba nekog otvora), čak ni drugo (slamnate sandale njezine

majke, ili su možda ova dva sjećanja ispremiješana), ali ovo je se sjećanje doimlje snažnije i dublje od bilo kojeg drugog, gotovo natprirodno utješljivo. Vjerojatno se nalazila u nekoj kući u Wisconsinu; jednoj od mnogih koje su njezini roditelji unajmljivali preko ljeta (rijetko dvaput istu - pokazalo se, naime, da svaka od njih ima neki nedostatak koji ometa njezinu majku u pisanju romana u nastavcima 'Put suza obitelji Vaughan kroz Wisconsin Dells'. Clarissi je moglo biti tri ili četiri godine, u kući u koju se nikad više neće vratiti i o kojoj nije zadržala nijedno drugo sjećanje osim ovoga, beskrajno jasnog, svježijeg od nekih drugih zbivanja koja su se dogodila tek jučer: grana koja lupka o prozor i uto odjekne zvuk rogova, kao da je vjetrom zanjihano stablo na neki način proizvelo tu glazbu. Čini se da je u tom trenutku počela nastavati ovaj svijet; razumijevati očekivanja koja proizlaze iz nekog reda važnijeg od ljudske sreće, premda on, pored svih ostalih osjećaja, uključuje i ljudsku sreću. Ta grana i ta glazba znače joj više od svih tih knjiga u izlogu. Želi za Evana i želi za sebe knjigu koja može izazvati upravo ono što pobuđuje to jedinstveno sjećanje. Stoji i gleda knjige i vlastiti odraz u staklu (još izgleda posve dobro, sada samo zgodna, umjesto lijepa - kad će se upalost, naboranost i smežurane usne početi pojavljivati na njezinu ostarjelom licu?), onda produži dalje, žaleći za lijepom malom crnom haljinom koju ne može kupiti svojoj kćeri jer je Julia očarana nekom čudnom teoretičarkom koja inzistira na majicama s kratkim rukavima i čizmama. Svaka čast Mary Krull, ona zaista nikom ne prepušta izbor, što zbog toga što sama živi na rubu siromaštva, što zbog svojih raznoraznih uvjerenja odlazi u zatvor i što strastveno predaje na Newyorškom sveučilištu o bijednoj maskeradi poznatoj kao 'spol'. Željeli biste je voljeti, trudite se oko toga, ali ona je napokon predespotska u svojoj intelektualnoj i moralnoj revnosti, svom neumornom iskazivanju pravičnosti i svojoj kožnoj jakni. Znate da vam se izruguje, u sebi, zbog vaše udobnosti i vaših čudnih (mora da ih smatra čudnima) predodžbama o lezbijskoj osobnosti. Dojadi vam da se prema vama odnosi kao prema neprijatelju samo zato što više niste mladi; zato što se ne odijevate napadno. Dođe vam da poviknete Mary Krull da razlika i nije baš tako velika; poželite da se na nekoliko dana useli u vašu glavu i osjeti brige, žalost i bezimeni strah. Vjerujete -znate - da vi i Mary Krull bolujete od iste smrtonosne bolesti, iste duševne patnje, i da ne bi trebalo mnogo da postanete prijateljice, ali ovako, ona polaže pravo na vašu kćer, a vi sjedite u svom udobnom stanu i mrzite je kao bilo koji nazadni otac. Clarissin otac, blag gotovo do providnosti,

volio je vidjeti žene u malim crnim haljinama. Njezin se otac umorio; odrekao se uvjerljivosti isto onako kao što se često odricao svakog dokazivanja, jednostavno zato što je bilo lakše složiti se. Malo dalje, u Ulici MacDougal, neka kompanija snima film usred uobičajenog kaosa od stambenih prikolica, kamiona s opremom i blještave svjetlosti reflektora. Ovdje je običan svijet, snima se neki film, mladi Portorikanac srebrnom motkom pokreće ručicu i podiže platneni krov nekog restorana. Ovdje je stvaran svijet, živite u njemu i zahvalni ste. Nastojite biti zahvalni. Gurne i širom otvori vrata cvjećarnice, koja uvijek malo zapinju, i uđe, visoka žena, širokih ramena među ružama i zumbulima, mahovinom obraslim posudama punih sunovrata, orhidejama koje podrhtavaju na svojim stabljikama. Barbara, koja već godinama radi u toj trgovini, pozdravi je. Malo zatim ponudi joj obraz za poljubac. Clarissa uzvrati pozdrav. Usne joj dotaknu Barbarinu kožu, i trenutak je odjednom, neočekivano, savršen. Stoji u sumračnoj, ugodno prohladnoj maloj trgovini koja je poput hrama, svečana u svom obilju, svojim kitama osušenog cvijeća što vise sa stropa i svojim stalkom s kolutima traka na stražnjem zidu. Bila je ona grana što lupka o prozorsko okno, zatim još jedna, ali onda je bila već starija, pet ili šest godina, u njezinoj vlastitoj spavaćoj sobi, a ta grana puna crvenog lišća, i sjeća se kako je već onda s puno poštovanja pomislila na onu raniju granu koja je, čini se, potakla onu glazbu dolje; sjeća se kako joj je draga bila ta jesenska grana, koja ju je podsjećala na onu raniju kako lupka o prozor kuće, u koju se nikad više neće vratiti i iz koje se inače više ne sjeća ni jedne jedine pojedinosti. Sad je ovdje, u cvjećarnici, gdje se ukrasni makovi, bijeli i žućkasti, lelujaju na dugačkim dlakavim peteljkama. Njezina majka, koja je uvijek u torbici nosila limenu kutijicu sa snježnobijelim francuskim mentol bombonima, naškubila je usne i nazvala Clarissu ludom, ludom djevojčicom, ali u glasu joj se osjećalo divljenje. "Kako ste?" pita Barbara. "Dobro, zapravo sjajno", kaže ona. "Večeras priređujem malu proslavu za jednog prijatelja koji je upravo dobio značajnu književnu nagradu." "Pulitzerovu?" "Ne. Ova se zove Carrouthersova." Barbara joj dobaci zbunjen pogled koji Clarissa protumači kao osmijeh. Barbari je četrdesetak godina, blijeda je, punahna žena koja je došla u

New York da postane operna pjevačica. Nešto na njezinu licu - četvrtasta brada ili možda mrke, bezizražajne oči - podsjeća na to da su ljudi u biti i prije stotinu godina izgledali isto. "Malo smo kratki upravo sada", kaže ona. "Ovog je tjedna bilo oko pedeset vjenčanja." "Ne trebam ja mnogo", kaže Clarissa. "Samo nešto malo od ovoga ili onoga." Clarissa se odjednom i neobjašnjivo osjeća krivom što nije prisnija prijateljica s Barbarom, premda se njihovo poznanstvo ograničava samo na odnos kupca i prodavačice. Clarissa kupuje cvijeće isključivo od Barbare, a prije godinu dana, kad je čula kako se uspaničila zbog raka na dojci, poslala joj je kartu. Barbarina karijera nije krenula kao što je planirala; sad preživljava nekako od ovdašnjih nadnica (a stanuje vjerojatno u nekoj najamnoj zgradurini, s kadom u kuhinji), a rak je ovaj put izbjegla. Na trenutak Mary Kroll zalebdi nad ljiljanima i ružama, unaprijed zaprepaštena svotom koju će Clarissa potrošiti. "Imamo nekoliko vrlo lijepih hortenzija", kaže Barbara. "Da vidim", Clarissa ode do rashladnog uređaja i izabere cvijeće koje Barbara izvlači iz njihovih kontejnera i drži, kapkave, u naručju. U devetnaestom stoljeću bila bi seoska supruga, blaga i neugledna, koja nezadovoljna stoji u vrtu. Clarissa izabire božure i zvjezdane ljiljane, blijedožute ruže, ne želi hortenzije (krivnja, krivnja čini se da se nikad ne može prerasti) i premišlja o perunikama (nisu li perunike nekako malo... izašle iz mode?) kad s ulice dopre silan tresak. "Što je to?" pita Barbara. Ona i Clarissa odlaze do izloga. "Mislim da su to neki filmaši." "Vjerojatno. Snimaju tu već cijelo dopodne." "Znate li o čemu se radi?" "Ne znam", kaže Barbara i odmakne se od izloga sa stanovitom staračkom pravičnošću, držeći u naručju cvijeće baš kao što bi se i duh njezina ranijeg Ja, od prije stotinu godina, odmaknuo od tandrkanja i škripe kočije u prolazu pune savršeno odjevenih izletnika iz nekog udaljenog grada. Clarissa ostaje i gleda van u taj metež od kamiona i stambenih prikolica. Uto se otvore vrata jedne od prikolica i pojavi se neko poznato lice. Ženska glava, prilično daleko, u profilu, poput glave na novčiću, i premda je Clarissa ne može smjesta prepoznati (Meryl Streep? Vanessa Redgrave?), ipak zna da je ta žena filmska glumica. Zna to po njezinoj auri kraljevskog samopouzdanja i po revnosti s kojom joj jedan od

asistenata (Clarissa to ne čuje) objašnjava odakle ta buka. Ženska se glava brzo povuče, vrata prikolice opet se zatvore, ali žena ostavlja iza sebe jasan dojam da netko budno pazi, kao da je anđeo nakratko dodirnuo površinu ovog svijeta jednom svojom nogom u sandali, upitao nije li ovdje neka nevolja, našto je, dobivši odgovor da je sve u redu, sa sumnjičavom dostojanstvenošću, pošto je podsjetio djecu svijeta da se jednostavno moraju bolje brinuti za svoje poslove i da daljnji propusti neće proći nekažnjeno, zauzeo svoje mjesto u nebeskim prostranstvima.

GOSPOĐA WOOLF GOSPOĐA DALLOWAY KAŽE NEŠTO (ŠTO?) I SAMA SE POBRINE ZA CVIJEĆE. Londonsko predgrađe. Godina je 1923. Virginia se budi. I tako bi mogla započeti, jasno; Clarissa odlazi po nekom poslu, jednoga lipanjskog dana, umjesto da vojnici marširaju kako bi u Whitehallu položili vijenac. Samo, je li to dobar početak? Nije li malo preobičan? Virginia mirno leži u postelji, i san je tako brzo ponovo svlada da nije ni svjesna da opet spava. Čini se, odjednom, da nije u svojoj postelji, nego u parku; u nevjerojatno bujnom parku, zelenijem od zelenog - platonska vizija parka, istodobno svakidašnja i tajanstvena, pri čemu nas, kao što je često kod parkova, navodi na misao kako, dok stara gospođa, ogrnuta šalom, mirno drijema na vrtnoj klupi, nešto živo i prastaro, nešto ni ljubazno ni neljubazno, trijumfalno samo u svojem trajanju, povezuje zeleni svijet farmi i livada, šuma i parkova. Virginia tumara parkom a da zapravo ne hoda; plovi njime, kao pero koje sve zapaža, bestjelesna. Park joj otkriva svoje gredice s ljiljanima i božurima, svoje pošljunčane puteljke obrubljene žutobijelim ružama. Kamena djevojka, izglačana vremenskim nepogodama, stoji na rubu bistra jezerca i zamišljeno gleda u vodu. Virginia lebdi parkom kao nošena zračnim jastukom; polako shvaća da se ispod ovog parka prostire još jedan, park podzemnog svijeta, čudesniji i strašniji od ovoga; on je korijen iz kojeg rastu ove tratine i ova stabla. To je pravi smisao ovog parka; nije on jednostavno samo lijep. Sad raspoznaje i ljude: neki se Kinez sagnuo da ubere nešto s trave, jedna djevojčica čeka. Malo dalje, na svježe prekopanom okruglom nasadu, neka žena pjeva. Virginia se ponovo budi. Ovdje je, u svojoj sobi u Kući Hogarth. Sivo svjetlo ispunja sobu, prigušeno i čelično, svom težinom naleglo na njezin

pokrivač. Zelenim zidovima podaje srebrnast sjaj. Sanjala je o nekom parku i sanjala o jednoj rečenici svoje nove knjige - što je to bilo? Cvijeće; nešto u vezi sa cvijećem. Ili nešto u vezi s nekim parkom? Ne, rečenica se zagubila, ali nije važno, zaista, jer još ima osjećaj da ju je ostavila za sobom. Zna da može ustati i pisati. Diže se s postelje i odlazi u kupaonicu. Leonard je već ustao; možda već radi. U kupaonici se umiva. Ne gleda ravno u ovalno zrcalo koje visi nad umivaonikom. Svjesna je svojih pokreta koji se odražavaju u njemu, ali ne dopušta sebi da pogleda. Zrcalo je opasno; ponekad joj uzvrati mračan lik koji odgovara njezinu tijelu, preuzima njezino obličje, ali ostaje pozadi, promatra je pohotnim pogledom i vlažna, suzdržana daha. Umiva se i ne gleda, u svakom slučaju ne jutros, ne kad joj predstoji posao, a i sama je toliko željna da ga se prihvati kao da je dolje čeka društvo koje se već počelo zabavljati, društvo puno duha i ljepote, ali i nečega savršenijeg od duhovitosti i ljepote; nečeg tajnovitog i blistavog, iskra najvećeg slavlja, sama života, dok svilene haljine šušte po izglancanim podovima, a tajne se šapuću pod zvukovima glazbe. Ona, Virginia, kao da je djevojka u novoj haljini, spremna da siđe na zabavu, da se pojavi na stubama, svježa i puna nade. Ne, neće pogledati u zrcalo. Umila se. Kad je gotova u kupaonici, silazi u sumračnu jutarnju tišinu predvorja. Na sebi ima svoj svijetloplavi ogrtač. Ovdje još vlada noć. Kuća Hogarth uvijek ima u sebi nečeg noćnog usprkos kaosu od papira i knjiga, usprkos svijetlim jastučićima i perzijskim sagovima. Kuća sama po sebi nije mračna, ali kao da je obasjana protiv mraka čak i onda kada prve slabe sunčane zrake prosijavaju kroz zastore, a kola i kočije štropoću Paradise Roadom. Virginia nalije sebi šalicu kave u jedaćoj sobi, potiho siđe niza stube, ali ne ulazi k Nelly u kuhinju. Jutros se želi odmah prihvatiti posla, a da se prije toga ne mora izložiti Nellynim prijedlozima i žalopojkama. Dan bi mogao biti lijep; mora ga samo oprezno započeti. Držeći u ravnoteži šalicu na njezinu tanjuriću, uđe u tiskaru. Leonard sjedi za svojim stolom i čita korekturne otiske. Još je prerano za Ralpha ili Marjorie. Leonard digne pogled, trenutak je mrzovoljno gleda, kao da je još zadubljen u korekture. Taj izraz njegova lica ulijeva joj pouzdanje, ali i strah, oči su mu iskričave i neprobojno tamne pod gustim obrvama, kutovi usana savijeni nadolje kao u kakva stroga suca, ali ni na koji način ćudljiva ili nepromišljena - namrštenog kakvog božanstva, svevidećeg i umornog, koje želi

čovječanstvu sve najbolje i koje točno zna koliko može očekivati. Izraz je to koji on posvećuje svim rukopisima, uključivo, i to posebice, njezinima. Ipak, kad je gleda, taj se izraz gotovo smjesta gubi i nadomješta ga blaže, ljubaznije lice supruga koji ju je njegovao za njezinih najtežih kriza, koji ne zahtijeva od nje ništa što ona ne može dati i koji je tjera, ponekad i uspješno, da svakog dana u jedanaest sati popije šalicu mlijeka. "Dobro jutro", kaže ona. "Dobro jutro. Kakav ti je bio san?" Kakav je bio san, pita on, kao da san nije neki čin, nego biće koje može biti blago ili okrutno. "Bio je", kaže Virginia, "miran. Jesu li to Tomovi otisci?" "Da." "Kako ti se čini?" On se opet namršti. "Jednu sam pogrešku već našao, a nisam završio još ni drugu stranicu." "Jedna pogreška na početku lako se dogodi. Ne misliš li da je prerano u danu da se toliko uzrujavaš?" "Jesi li doručkovala?" pita on. "Jesam." "Lažljivice." "Pijem kavu s vrhnjem za doručak. To je dovoljno." "Daleko je to od dovoljnog. Reči ću Nelly da ti donese pecivo i neko voće." "Pošalješ li Nelly da me prekine u poslu, ne jamčim ni za što." "Moraš jesti", kaže on. "Ne mora biti mnogo." "Jest ću kasnije. Sad idem na posao." On oklijeva, zatim preko volje kimne. On se ne miješa, ne želi se miješati u njezin posao. Ipak, Virginijino odbijanje hrane nije dobar znak. "Pojest ćeš objed", kaže on. "Pravi objed, juhu, puding, i sve to. Silom, bude li potrebno." "Pojest ću objed", kaže ona, nestrpljivo, ali ne gnjevno. Stoji tako, visoka, mršava, čudesna u svojem kućnom ogrtaču, dok joj se kava puši u ruci. Još ga uvijek, povremeno, zadivljuje. Možda je najinteligentnija žena u Engleskoj, misli on. Njezine će se knjige čitati možda i stoljećima. Vjeruje u to gorljivije nego itko drugi. A ona je njegova žena. Ona je Virginia Stephen, blijeda i

visoka, dojmljiva kao neki Rembrandt ili Velazquez kad se prije dvadeset godina pojavila u sobi svog brata u Cambridgeu u bijeloj haljini, a ona je i Virginia Woolf, žena koja upravo stoji pred njim. Dramatično je ostarjela, upravo ove godine, kao da je jedan sloj zraka ispario ispod njezine kože. Doimlje se ogrubjelo i iscrpljeno. Malo-pomalo dobila je izgled kao da je isklesana od vrlo poroznog sivobijelog mramora. Još izgleda ljupko, još je odlično građena, još posjeduje onaj svoj mjesečev sjaj, ali odjednom nije više lijepa. "Dobro", kaže on. "Ja ću i dalje ovdje rintati." Ona se opet kradomice uspinje stubama kako ne bi privukla Nelly (zašto je uvijek tako šutljiva u prisutnosti služinčadi, i zašto je muči osjećaj krivnje?). Uđe u svoju radnu sobu, tiho zatvori vrata. Sigurna. Razgrne zastore. Vani, iza stakla, Richmond i dalje sniva svoj krepostan, miran san o sebi. Cvjetni nasadi i živice odnjegovani su; kapci na prozorima ponovo obojeni i prije nego što je bilo potrebno. Susjedi, koje ne poznaje, rade ono što već rade iza kapaka i žaluzina svoje vile od crvenih klinkera. Ona može samo zamisliti mračne prostorije i ustajao vonj po zagorjelom jelu. Odmakne se od prozora. Bude li mogla ostati jaka i bistra, bude li mogla održati težinu od barem šezdeset kila, moći će nagovoriti Leonarda da se vrate u London. Liječenje odmorom i sve te godine provedene među gredicama kokotića i crvenim vrbama u bogataškom predgrađu činile su joj dobro, i bit će proglašena sposobnom za grad. Objed, da; pojest će nešto za objed. Trebala je i doručkovati, ali ne može podnijeti prekid potreban za to kao ni natezanje s Nellynom mrzovoljom. Pisat će otprilike sat vremena, onda će nešto pojesti. Odbijanje jela doista je porok, neka vrsta droge s praznim želucem osjeća se hitra i čista, bistre glave, spremna za borbu. Otpije malo kave, odloži šalicu i protegne se. Ovo je jedno od iznimnih iskustava, probuditi se s osjećajem da će dan biti dobar, pripremiti se za rad, ali ne sasvim utonuti u nj. U ovom trenutku mogućnosti su bezbrojne, dugi su sati pred njom. U glavi joj bruji. Možda jutros uspije probiti tu ošamućenost, te začepljene kanale, doprijeti do zlata? Osjeća to u sebi, to gotovo neopisivo drugo Ja ili, bolje reći, to usporedno, čistije Ja. Da je religiozna, nazvala bi to dušom. To je više od zbroja njezina intelekta i njezinih emocija, više od zbroja njezinih iskustava, premda se poput vena od blistave kovine provlači kroza sve troje. To neka njezina unutrašnja sila prepoznaje uzbudljive misterije svijeta jer je sačinjena od iste tvari, i zato kad je vrlo sretna može izravno pisati posredstvom

te sile. Pisanje u tom stanju najdublje je zadovoljstvo koje poznaje, ali to stanje dolazi i prolazi bez upozorenja. Dogodi se da uzme pero i slijedi ga rukom dok se kreće po papiru, a može uzeti pero i ustanoviti da je to zapravo ona sama, žena u kućnom ogrtaču koja drži pero i koja, preplašena i nesretna, nema blagog pojma kako da počne i što da piše. Posegne za perom. Gospođa Dalloway reče da će sama kupiti cvijeće.

GOSPOĐA BROWN GOSPOĐA DALLOWAY REČE DA ĆE SAMA KUPITI CVIJEĆE. Jer Lucy ima dosta svog posla. Treba skinuti vrata s njihovih sarki; dolaze Rumpelmayerovi ljudi da to obave. K tome, pomisli Clarissa Dalloway, kakvog li jutra, svježeg, kao stvorenog za djecu na plaži. Los Angeles. Godina je 1949. Laura Brown nastoji se rastresti. Ne, nije baš tako - nastoji se zapravo sabrati da bi mogla ući u jedan paralelni svijet. Prisloni otvorenu knjigu na prsa. Odjednom joj se njezina spavaća soba (ne, njihova spavaća soba) učini življom, stvarnijom, zato što jedna osoba iz romana, gospođa Dalloway, odlazi kupiti cvijeće. Laura pogleda sat na noćnom stoliću. Dobrano je prošlo sedam. Zašto je kupila taj sat, tu groznu stvar, s tim njezinim kvadratičnim zelenim brojčanikom u pravokutnom crnom bakelitnom sarkofagu - kako ga je ikad mogla smatrati otmjenim? Ne bi smjela dopustiti sebi da čita, barem ne jutros, ne na Danov rođendan. Morala bi već biti na nogama, istuširana i odjevena, i pripremati doručak za Dana i Richieja. Čuje ih odozdo, gdje njezin suprug sam sprema sebi doručak i brine se za Richieja. Trebala bi biti s njima, ne? Trebala bi stajati za štednjakom u svojoj novoj kućnoj haljini i bodriti ih jednostavnim ohrabrujućim riječima. A ona je, čim je prije nekoliko minuta (već poslije sedam!) otvorila oči, još napola u snu, nekakvom pulsirajućem mehanizmu u maglovitoj daljini, nekom postojanom lupkanju poput golemog mehaničkog srca što kao da se sve više primiče - imala osjećaj da je oko nje sve vlažno, onaj nigdje i nikamo osjećaj, i znala je da će dan biti težak. Znala je da će imati poteškoća da povjeruje u samu sebe, u prostorije svoje kuće, a kad je bacila pogled na tu novu knjigu na svom noćnom stoliću, što je ležala na onoj koju je noćas dočitala, automatski je posegnula za njom kao da joj je čitanje jedina i

neodgodiva obaveza toga dana, jedini mogući način da prebrodi prijelaz iz sna u javu. Zato što je u drugom stanju, dopušteni su joj ti propusti. Dopušteno joj je, zasad, da neumjereno čita, da se izležava u postelji, da plače i bjesni ni zbog čega. Iskupit će se zbog doručka time što će Danu ispeći savršenu rođendansku tortu, što će izglačati onaj dobri stolnjak; staviti golemi buket cvijeća (ruže?) nasred stola i okružiti ga darovima. To bi trebala biti dovoljna naknada, ne? Pročitat će samo još jednu stranicu. Samo jednu stranicu, da se smiri i dođe k sebi, a onda će ustati. Kakav ushit! Kakvo uranjanje! Jer tako joj se uvijek činilo kad je, uz tihu škripu šarki, koju i sad još čuje, otvarala balkonska vrata i uranjala u čisti zrak Bourtona. Kako je svjež, kako miran, tiši od ovoga, dakako, bio onaj zrak u rano jutro; poput zapljusa vala; poljupca vala; svjež i oštar a ipak (za djevojku od osamnaest godina, koliko joj je tada bilo) svečan, jer je osjećala, stojeći kod otvorenih balkonskih vrata, da će se svakog trena nešto čudesno dogoditi, gledajući cvijeće, stabla s kojih se odmatala magla, a uzlijetale i padale vrane; stojeći i gledajući tako sve dok Peter Walsh nije rekao: 'Maštaš među povrćem?' - je l' bilo tako? - 'Ja više volim ljude nego cvjetaču' - je l' bilo tako? Mora da je to rekao jednog jutra za vrijeme doručka kad je bila izašla na balkon - Peter Walsh. Ovih se dana vraća iz Indije, u lipnju ili srpnju, zaboravila je kada, jer pisma su mu strašno dosadna; ono što ostaje u sjećanju, to su njegove poslovične izreke, njegove oči, njegov džepni nožić, njegov osmijeh, njegova mrzovolja i, pošto je bezbroj drugih stvari palo u zaborav - kako čudno! - tek nekoliko od tih izreka poput ove o povrću. Duboko udahne. Tako je lijepo; toliko ljepše nego... hm, nego gotovo sve drugo, zapravo. Možda je u jednom drugom svijetu provela cijeli život u čitanju? Ali ovo je novi svijet, spašeni svijet - nema ovdje mnogo mjesta za besposlicu. Previše je toga stavljeno na kocku i izgubljeno; toliko ih je pomrlo. Nema ni pet godina kako je i sam Dan smatran poginulim, u Anziju, a kad se poslije dva dana pokazalo da je ipak živ (on i neki ubogi mladić iz Arcadije imali su isto ime i prezime), bilo je to kao da je uskrsnuo. Činilo se da se vratio, isto tako dobroćudan kao i prije, mirišući isto kao i prije, iz carstva mrtvih (priče koje su tada pristizale o Italiji, o Saipanu i Okinawi, o japanskim majkama koje su radije ubijale svoje djecu i sebe nego da budu zarobljene), a kad se vratio u Kaliforniju, dočekan je kao da je nešto više od običnog heroja. Mogao je (sudeći

prema riječima rođene mu uzbuđene majke) imati svaku, svaku pobjednicu s natječaja ljepote, svaku živahnu i slobodoumnu djevojku, ali s pomoću nekoga neobjašnjivog i vjerojatno izopačenog demona poljubio je, udvarao joj se i na kraju zaprosio stariju sestru svoga najboljeg prijatelja, i to baš nju, knjiškog crva, tamnih, nablizu smještenih očiju i rimskog nosa, kojoj se još nitko nije udvarao niti je poželio, koju su uvijek ostavljali samu da na miru čita. Što je mogla drugo nego reči da? Kako bi mogla odbiti tako zgodnog, dobroćudnog mladića, praktički člana obitelji, koji se k tome vratio od mrtvih? I tako je sada Laura Brown. Laura Zielski, usamljena djevojka koja je vječito čitala, nestala je i sada je ovdje na njezinu mjestu Laura Brown. Jednu stranicu, zaključi ona, samo još jednu. Još nije spremna; zadaci koji stoje pred njom (odjenuti se, iščetkati kosu, sići u kuhinju) još su preništavni, preneodređeni. Priuštit će sebi još samo minutu ovdje, u postelji, prije nego što započne dan. Dopustit će sebi samo još malo vremena. Preplavio ju je val osjećaja, bujanje mora što se podiže ispod njezinih grudi i održava je na površini, nježno je njišući, kao da je neko morsko biće bačeno natrag sa žala na koji se bilo nasukalo - kao da je iz carstva razorne sile teže vraćena u svoju prirodnu sredinu, u bujanje i talasanje morske vode, to bestežinsko blještavilo. Ukočila se malo na rubu pločnika čekajući da prođe Durtnallov kombi. Krasna žena, zaključio je Scrope Purvis (koji ju je poznavao kao što se poznaju ljudi koji žive jedni pokraj drugih u Westminsteru); ima nešto ptičje u sebi, nešto šojkasto, plavozeleno, lagano, živahno, premda je prešla pedesetu i poslije bolesti prilično osijedjela. Zastala je tu kao na grani, vrlo uspravna, a da ga nije ni zapazila, čekajući da prijeđe preko ceste. Jer kad čovjek živi u Westminsteru - koliko već godina? - više od dvadeset - osjeća čak i usred gustog prometa, ili kad se noću probudi, Clarissi je to dobro poznato, neki poseban muk, ili uzvišenost; neku neopisivu stanku; neko iščekivanje (ali to je možda zbog njezina srca, koje je, kažu, oslabilo poslije gripe) prije nego što udari Big Ben. Eto! zabrujaoje. Najprije upozorenje, melodijsko; onda sat, neopoziv. Olovni se krugovi rastvaraju u zraku. Kakve li smo mi budale, misli ona, prelazeći Ulicu Victoria. Samo nebo zna zašto ga ljudi toliko vole, zašto ga vide takvim, snuju ga, grade ga oko sebe, vežu se uza nj, ruše ga i svakog trenutka stvaraju iznova; ali isto čine i prava pravcata strašila, najutučeniji od svih bijednika što sjede na kućnom pragu i piju svoju propast; ništa se tu ne može učiniti, čvrsto je uvjerena u to, nikakvim parlamentarnim

zakonima, iz istog razloga: oni vole život. U očima ljudi, u poletu, koraku i pokretu; u metežu i buci kočija, motornih vozila, autobusa, kamiona, u sendvičljudima koji se vuku i njišu; u limenoj glazbi, verglima; u ushitu, zvonjavi i čudnom visokom pjevu nekog zrakoplova visoko gore, u tome je ono što ona voli; život; London; ovaj lipanjski trenutak. Kako se itko, pita se Laura, tko može napisati takvu rečenicu - tko može osjetiti sve što je sadržano u jednoj takvoj rečenici - može ubiti? Što je to, zaboga, s ljudima? Skupivši odlučnost, kao da se sprema zaroniti u hladnu vodu, Laura sklopi knjigu i odloži je na noćni stolić. Ne odbacuje ona svoje dijete, ne odbacuje supruga. Ustat će i biti vesela. Uostalom, misli, ne čita ona krimiće ni ljubavne romane. U najmanju ruku, nastavlja se obrazovati. Upravo sada čita Virginiju Woolf, sve od Virginije Woolf, knjigu za knjigom - fascinirana je predodžbom jedne takve žene, tako briljantne, tako neobične i pune neizmjerne tuge; žene obdarene genijalnošću, koja je usprkos tome strpala kamen u džep i odgacala u rijeku. Ona, Laura, voli zamišljati (to je jedna od njezinih najstrože čuvanih tajni) da i sama posjeduje stanovitu genijalnost, makar tek nagovještaj, premda zna da većina ljudi vjerojatno gaji slične nade skupljene poput sitnih šaka u sebi a da to nikada ne izađe na vidjelo. Pita se, dok gura kolica u supermarketu ili sjedi kod frizerke, ne misle li i sve druge žene, u većoj ili manjoj mjeri, to isto: Evo briljantnog uma, žene od žalosti, žene od uzvišenih radosti, koja bi radije bila negdje drugdje, ali koja je pristala obavljati jednostavne i u biti budalaste poslove, pregledavati rajčice, sjediti pod sušilom za kosu, jer to je njezina umjetnost i njezina dužnost. Jer rat je završio, svijet je preživio, i mi smo ovdje, svi, okućujemo se, rađamo i odgajamo djecu, ne stvaramo samo knjige ili umjetničke slike, nego cijeli svijet - svijet reda i sloge u kojem su djeca sigurna (ako ne i sretna), u kojem se muškarci, koji su vidjeli nezamislive strahote, koji su se držali hrabro i pošteno, vraćaju kući, jarko osvijetljenim prozorima, mirisima, tanjurima i ubrusima. Kakav ushit! Kakvo uranjanje! Laura se diže iz postelje. Vruće je, usijano lipanjsko jutro. Čuje kako joj se suprug dolje kreće. Metalni poklopac dodiruje rub svog lonca. Ona uzima jutarnji ogrtač, svijetli, morskozeleni frotir, s nanovo presvučenog naslonjača, i naslonjač izlazi na vidjelo, širok i zbijen, njegova grudičasta tkanina lososove boje učvršćena je trakom i tapetarskom dugmadi lososove boje tvoreći kockasti

uzorak. U vrelini lipanjskog jutra, pošto je ogrtač maknut s njega, naslonjač se doimlje kao da je u svojoj upadljivoj novoj tkanini iznenađen što je uopće naslonjač. Ona opere zube, očetka kosu i zaputi se dolje. Nekoliko koraka prije podnožja, zastane, osluhne i pričeka; opet je obuzme onaj osjećaj, čini se da postaje sve gore, kao da u nekom snu stoji iza kazališnih kulisa, spremna da izađe na pozornicu i odigra svoju ulogu za koju nije prikladno odjevena i koju još nije dovoljno uvježbala. Što to, pita se, nije u redu s njom. Dolje, u kuhinji, njezin je suprug; dolje je njezin sinčić. Sve što taj muškarac i taj dječak traže od nje njezina je prisutnost i, dakako, njezina ljubav. Suzbija želju da se tiho vrati gore, svojoj postelji i svojoj knjizi. Suzbija razdra-žljivost koju u njoj izaziva muževljev glas koji govori Richieju nešto o ubrusima (zašto je njegov glas ponekad podsjeća na struganje krumpira?). Siđe niz posljednje tri stube, prijeđe uskim predvorjem i uđe u kuhinju. Misli na tortu koju će ispeći, cvijeće koje će kupiti. Misli na ruže okružene darovima. Njezin je suprug skuhao kavu, nasuo žitne pahuljice sebi i njihovu sinu. Na stolu tucet bijelih ruža nudi svoju zamršenu, pomalo zloslutnu ljepotu. Kroz prozirno staklo vaze Laura vidi mjehuriće zraka, sitne poput zrnaca pijeska, što su se pripili za njihove stabljike. Pokraj ruža stoje kutija s pahuljicama i karton s mlijekom, oboje sa svojim slikama i svojim tekstom. "Dobro jutro", kaže joj suprug uzvivši obrvama kao da je iznenađen, ali i oduševljen što je vidi. "Sretan ti rođendan", kaže ona. "Hvala." "Oh, Dane. Ruže. Na vlastiti rođendan. I ti si mi neki, zbilja." Ona vidi da je primijetio njezinu zlovolju. Osmjehne se. "Bez tebe ništa ne bi imalo pravog smisla, zar ne?" kaže on. "Ipak si me trebao probuditi, zbilja." On pogleda Richieja, podigne obrve za još jedan centimetar, tako da mu se čelo naboralo, a sjajna crna kosa lagano se potresla. "Mislili smo da će biti bolje da još malo odspavaš, nije li tako?" kaže. Richie, tri su mu godine, kaže: "Da." Žustro kimne. Na sebi ima plavu pidžamu. Sretan je što je vidi, i više nego sretan; spašen je, oslobođen, izvan sebe od ljubavi. Laura posegne u džep svoga kućnog

ogrtača za cigaretom, predomisli se i, umjesto toga, podigne ruku u kosu. Gotovo je savršeno, gotovo je dovoljno biti mlada majka u žutoj kuhinji koja dodiruje svoju gustu, tamnu kosu, trudna s još jednim djetetom. Na zastorima ocrtavaju se obrisi krošnje; na stolu je svježa kava. '"Jutro, mali", kaže Richieju. "Jedem pahuljice", kaže on. Naceri se. Moglo bi se reći gotovo posprdno; smiješan je i tragičan u svojoj beznadnoj ljubavi. Ponekad je podsjeća na miša koji pjeva ljubavne balade pod prozorom nekog ženskog diva. "Dobro", odvraća ona. "Vrlo dobro." On opet kimne, kao da dijele neku tajnu. "Ma zbilja!" kaže ona suprugu. "Zašto sam te trebao probuditi?" pita on. "Zašto ne bi spavala?" "Zato što je tvoj rođendan", kaže ona. "Moraš se odmarati." Oprezno, ali sa stanovitom snagom, potapše je po trbuhu, kao da se radi o ljusci meko kuhanog jajeta. Još se ništa ne primjećuje; jedini su znaci lagana gadljivost i posve tiho, ali nesumnjivo unutrašnje bućkanje. Ona, njezin suprug i njihov sin u kući su u kojoj nitko osim njih dosad još nije živio. Izvan kuće je svijet u kojem su police pune robe, radiovalovi puni glazbe, a muškarci opet hodaju ulicama, muškarci koji su upoznali oskudicu i strah gori od smrti, koji su se spremno odrekli svojih ranih dvadesetih godina i sada, misleći na tridesete, pa i preko, nemaju više vremena za rasipanje. Njihovi ratni napori sad su im od koristi. Vitki su i snažni. Ustaju u osvit dana i ne žale se. "Volim ti pripremati doručak", kaže Laura. "Dobro se osjećam." "Mogu sam sebi pripremiti doručak. Samo zato što ja moram ustajati u cik zore, ne znači da moraš i ti." "Želim to." Hladnjak zuji. Neka pčela lupka teško, uporno o prozorsko okno. Laura vadi kutiju Pall Malla iz džepa svoga kućnog ogrtača. Tri je godine starija od njega (ima u tome nešto neodređeno sramotno, neprilično); žena širokih ramena, koščata, tamnokosa, strana izgleda, premda njezina obitelj već više od stotinu godina uzalud pokušava naći sreću u ovoj zemlji. Istrese cigaretu iz paketića, predomisli se i turne je ponovo unutra. "Pa, dobro", kaže on. "Ako to doista želiš, sutra ću te probuditi u šest."

"Dobro." On natoči sebi šalicu kave koju je sam skuhao. Sa šalicom, iz koje je pušilo, u ruci, priđe mu i poljubi ga u obraz. On je potapša po stražnjici, s mnogo ljubavi i odsutna duha. Više ne misli na nju. Misli na dan koji je pred njim, na vožnju u grad, na tromu zlatnu tišinu Wilshire Boulevarda, na kojem su još sve trgovine zatvorene i samo se najvrednija i najpredanija stvorenja, mladi ranoranioci poput njega, kreću kroz sunčevo svjetlo još neokaljano danjim smogom. U njegovu će uredu biti tiho, pisaći strojevi u tajništvu još pokriveni, a on i još nekoliko drugih muškaraca njegove dobi imat će pun sat i više da srede zaostalu administraciju prije nego što počnu zvoniti telefoni. Ponekad se čini gotovo nezamislivim da ima sve to: ured i novu kuću, sa dvije spavaće sobe, odgovornosti i rješenja, brze i zabavne podnevne obroke s kolegama. "Ruže su lijepe", kaže mu Laura. "Gdje si ih nabavio tako rano?" "Gospođa Gar je u svojoj trgovini već u šest. Jednostavno sam lupao po staklu dok me nije pustila unutra." Pogleda na sat, premda je znao koliko je sati. "Hej, moram krenuti." "Lijepo se provedi." "Ti također." "Sretan ti rođendan." "Hvala." On ustane. Neko su vrijeme svi zaposleni ritualom njegova odlaska: dodavanje ogrtača i torbe za spise; brzi poljupci; domahivanje, on preko ramena dok prelazi tratinu do prilaznog puteljka, Laura i Richie iza rešetkastih vrata. Njihova tratina, obilno zalijevana, blistava je, gotovo nezemaljski zelena. Laura i Richie stoje kao gledatelji na paradi dok otac obitelji odvozi svoj ledenoplavi Chevrolet duž kratkog prilazi na ulicu. Posljednji im put, za upravljačem, živahno domahne. "Hm, da", kaže ona pošto je automobil nestao s vida. Sin je gleda s obožavanjem, napeto. Ona je pokretački duh, život kuće. Prostorije te kuće ponekad su veće nego što bi trebale biti; ponekad se pak odjednom u njima nađu stvari koje nikad prije nije vidio. Promatra je, čeka. "Pa, lijepo", kaže ona. U tom trenutku nastupa svakodnevni obrat. Kad joj je suprug prisutan, nervozna je, ali manje uplašena. Zna kako treba postupiti. A kad je sama s Richiejem, ponekad se osjeća nemoćna - on je tako beskrajno, tako uvjerljivo

pun sama sebe. Ono što želi, traži silovito. Rasplače se iz neobjašnjiva razloga, postavlja neodgonetljive zahtjeve, ulaguje joj se, umiljava se, odbacuje ju. Čini se, gotovo uvijek, da čeka njezin idući korak. Ona zna, ili barem naslućuje, da se ostale majke male djece moraju pridržavati čitave liste pravila i, što je još bitnije, nekog suvremenog vodiča da im pomogne preturiti dane kad ostanu same s djetetom. Kad je njezin suprug prisutan, onda joj to nekako i uspijeva. Vidi da je on promatra i zna, gotovo instinktivno, kako da se postavi prema dječaku, odlučno i ljubazno, s majčinskom opuštenošću punom ljubavi, koja se doimlje kao da to radi bez napora. No kad je sama s djetetom, gubi kompas. Ne može se uvijek sjetiti kako bi trebala postupiti jedna majka. "Moraš dovršiti doručak", kaže mu. "Okej", odvraća on. Vraćaju se u kuhinju. Njezin je suprug oprao svoju šalicu od kave, obrisao je i stavio na mjesto. Dječak se prihvaća jela s ustrajnošću tegljača koja podsjeća više na posluh nego na apetit. Laura natoči sebi još šalicu kave i sjedne za stol. Pripali cigaretu. u ushitu, zvonjavi i čudnom visokom pjevu nekog zrakoplova visoko gore, u tome je ono što ona voli; život; London; ovaj lipanjski trenutak. Ispusti gust siv oblak dima. Jako je umorna. Bila je budna do poslije dva, čitajući. Dodirne svoj trbuh - škodi li novom djetetu to što ona tako malo spava? Nije se o tome posavjetovala s liječnikom; boji se da bi mogao reči da posve prestane s čitanjem. Zaključi da će noćas manje čitati. Zaspat će do ponoći, najkasnije. Kaže Richieju: "Pogodi što ćemo danas raditi? Ispeći ćemo tortu za rođendan tvog oca. Ah, kakav li nas posao čeka!" On ozbiljno kimne, s razumijevanjem. Ipak, čini se da nije posve uvjeren u nešto. "Ispeći ćemo mu najljepšu tortu koju je ikad vidio. Najljepšu. Nije li to sjajna ideja?" Richie ponovo kimne. Pričeka da vidi što sad slijedi. Laura ga promatra kroz kovrčave kolutove duhanskog dima. Neće otići gore i vratiti se knjizi. Ostat će. Učinit će sve što se od nje traži, pa i više od toga.

GOSPOĐA DALLOWAY CLARISSA IZLAZI SA CVIJEĆEM U NARUČJU NA ULICU SPRING. ZAMIŠLJA Barbaru kako još stoji u hladnom sumraku s onu stranu vrata i nastavlja živjeti u onom što Clarissa ne može a da ne smatra prošlošću (ima to neke veze s Barbarinom tugom i stalkom za vrpce na stražnjem zidu), dok ona sama stupa u sadašnjost, u sve ovo ovdje: mladi Kinez koji juri na svojoj dvokolici: broj 281 ispisan je zlatnim slovima na tamnom staklu; jata golubova, čije su noge boje gumice za brisanje (neka je ptica bila kroz otvoren prozor uletjela u njezin četvrti razred, divlja, strašna); Ulica Spring; i ona ovdje s golemim buketom cvijeća. Svratit će u Richardov stan da vidi kako mu je (nema smisla nazivati ga, nikad ne diže slušalicu), ali najprije ide do stambene prikolice, iz koje je provirila poznata glava, i stoji bojažljivo, napeto, i ne preblizu. Skupila se mala gomila, uglavnom turista, i Clarissa stane pokraj dviju mladih djevojaka, jedna je obojila kosu u kanarinski žuto, a druga u platinasto. Clarissa se upita nije li im namjera da time tako snažno nametnu predodžbu o Suncu i Mjesecu. Sunce kaže Mjesecu: "Bila je to Meryl Streep, posve sigurno Meryl Streep." Clarissa je uzbuđena, i protiv volje. Ima pravo. Zadovoljstvo da je i netko drugi stekao isti dojam iznenađujuće je snažno. "Ni slučajno", kaže Mjesec. "Bila je Susan Sarandon." Nije bila, misli Clarissa, Susan Sarandon. Možda je bila Vanessa Redgrave, ali posve sigurno nije Susan Sarandon. "Ne", kaže Sunce "bila je Streep. Vjeruj mi." "Nije bila Meryl Streep." "Bila je. Vraga nije bila." Clarissa stoji skrušeno, držeći svoje cvijeće i nadajući se da će se filmska zvijezda ponovo pojaviti, istodobno zbunjena vlastitom znatiželjom. Inače nije sklona divljenju slavnim osobama, ništa više nego većina drugih ljudi, ali i preko volje privučena je aureolom slave - i više nego slave, zapravo besmrtnosti naslućene prisutnošću filmske zvijezde u prikolici na uglu MacDougalove i Ulice Spring. Ove dvije djevojke što stoje pokraj Clarisse, dvadesetogodišnjakinje, ako ne i mlađe, izazovno snažne i zdrave, nemarna držanja, natovarene šarenim torbama iz diskontnih trgovina; obje te djevojke doći će u srednje godine, a

zatim i do starosti, uvenule i nadute; groblja na kojima će počivati bit će na kraju pretvorena u ruševine, prekrivena travom po kojoj će noću lunjati psi, i dok je sve što ostaje od tih djevojaka tek nekoliko srebrnih plombi, izgubljenih pod zemljom, za ženu u prikolici, bila to Meryl Streep, Vanessa Redgrave ili čak Susan Sarandon, još će se znati. Živjet će u arhivima, u knjigama; njezin snimljeni glas bit će pohranjen među ostale dragocjene i cijenjene predmete. Clarissa dopusti sebi da ostane stajati, budalasto, kao i svaka druga obožavateljica, još nekoliko minuta, u nadi da će zvijezda opet proviriti i da će je vidjeti. Da, samo još nekoliko minuta, prije negoli poniženje jednostavno ne bude više moguće podnijeti. Ostaje pred prikolicom sa svojim cvijećem. Promatra vrata. Pošto je prošlo nekoliko minuta (blizu deset, premda to nerado priznaje), naglo odlazi, ogorčena, kao da su je silom zadržali, i produži nekoliko blokova do Richardova stana. Ovaj je kraj nekoć bio središte nečega novoga i divljeg, nečega ozloglašenog, dio grada u kojem su zvuci gitare izvirali iz barova i kafića svu noć; gdje su trgovine koje su prodavale knjige i odjeću vonjale onako kako je ona zamišljala da vonjaju arapski bazari: po tamjanu, prljavštini i prašini, po nekom drvu (cedru? kamforu?), po prezrelom, sagnjilom voću, i gdje se činilo da je moguće, posve moguće, da ćete, prođete li kroz neka pogrešna vrata ili pođete li pogrešnom ulicom, naići na svoju kob, ne na jednostavnu pljačku ili razbojnički prepad, nego na nešto perverznije i presudnije, trajnije. Ovdje, upravo ovdje, na ovom uglu stajala je nekoć s Richardom, kad je Richardu bilo devetnaest godina - kad je Richard bio ne baš lijep tamnokosi mladić, napeta lica i čvrsta pogleda, s nemoguće dugim i vrlo ljupkim blijedim vratom - ovdje su stajali i prepirali se... oko čega? Poljupca? Je li Richard poljubio nju ili se ona, Clarissa, samo nadala da će je Richard poljubiti, a onda se predomislio. Ovdje, na ovom uglu (ispred onoga što je prije bila prodavaonica potrepština za narkomane, a sada je trgovina delikatesne robe) poljubili su se ili se nisu poljubili, ali prepirali se svakako jesu, i ovdje, ili negdje malo dalje, odustali su od svoga malog eksperimenta, jer Clarissa je htjela svoju slobodu, a Richard je htio, hm, htio previše, nije li to uvijek htio? Htio previše. Rekla mu je da je ono što se dogodilo ljeti bilo točno to, ono što se dogodilo ljeti. Zašto bi on želio nju, takvu uvrnutu i plašljivu djevojku, s dojkama koje nisu ni spomena vrijedne (kako može očekivati od nje da povjeruje u njegovu žudnju?) kad on isto tako dobro kao i ona zna za čim on zapravo žudi i kad ima Louisa, koji je sve prije

nego glup, mladića kojeg bi Michelangelo sa zadovoljstvom portretirao. Nije li ono što Richard vidi u njoj zapravo samo još jedan pjesnički ideal? Nije to bila nikakva velika i spektakularna svađa, samo malo rječkanje na uglu - nije prijetila opasnost, čak ni tada, da bi to moglo ugroziti njihovo prijateljstvo - a ipak, kad se sada osvrne unatrag, čini se da se ipak dogodilo nešto konačno; kao da je u tom trenutku završila jedna moguća budućnost i započela nova. Toga je dana poslije prepirke (ili možda prije nje) Clarissa kupila paketić tamjana i sivu alpaka jaknu, polovnu, s rožnatom dugmadi u obliku ruže. Richard je konačno s Louisom umaknuo u Europu. Gdje je, pita se sada Clarissa, zapravo završila ta alpaka jakna? Čini se da ju je godinama i godinama nosila, a onda je odjednom više nije bilo. Skrene u Bleeckerovu i počne se uspinjati Thompsonovom ulicom. Danas je taj predjel imitacija sama sebe, bezazlen sajam za turiste, i Clarissa, sada sa svoje pedeset i dvije godine, zna da iza tih vrata i u tim uličicama nema uglavnom ništa osim ljudi koji žive svoje živote. Groteskno, ali neki od istih tih barova i kavana još su ovdje, preuređeni sada, radi Nijemaca i Japanaca, tako da izgledaju kao nekoć. Trgovine, sve odreda, nude iste stvari: majice s natpisom za uspomenu, jeftin srebrni nakit, jeftine kožne jakne. Stigavši pred Richardovu zgradu, otključa vrata u predvorje i, kao i uvijek, nametne joj se riječ 'zapušteno'. Gotovo je smiješno kako ulaz u Richardovu zgradu tako savršeno demonstrira pojam riječi zapuštenost. Tako je sve očito i užasno zapušteno da je to uvijek iznova iznenađuje, čak i poslije tolikih godina! Iznenađuje je gotovo kao što može neprestano iznenađivati neki rijedak, jedinstven predmet, neko umjetničko djelo; jednostavno zato što je za sve to vrijeme ostalo sačuvano i nimalo promijenjeno. Samo negdašnje mramorno opločenje - palomino-obojen mramor, protkan plavim i sivim žilicama, s tamnožutom, zadimljenom glazurom, poput vrlo finog starog sira, koje se sada ružno odbija od žućkastih zidova - ukazuje na to da je ta zgrada nekoć nešto značila; da su u njoj gajene nade; da se od ljudi, čim uđu u predvorje, očekivalo da osjećaju kao da vedro stupaju u budućnost u kojoj ih čeka mnogo toga lijepoga. Ona ulazi u dizalo, jarko osvijetljenu kabinicu, obloženu metalom u imitaciji drva, i pritisne dugme za peti kat. Vrata dizala zatvore se zvečeći i škripeći. Ništa se ne dogodi. Naravno. Dizalo samo povremeno funkcionira; zapravo je pravo olakšanje napustiti ga i umjesto toga popeti se stubama.

Clarissa pritisne dugme s djelomično ostruganim bijelom 'O' i, poslije napeta iščekivanja, vrata se opet škripeći otvore. U tom dizalu uvijek osjeća strah da će ostati zarobljena između katova - i odviše živo zamišlja dugo, dugo čekanje; krikove u pomoć a da ne zna govore li ili ne govore ostali stanari engleski; čudan, omamljujući smrtni strah da će prilično dugo ostati stajati sama u toj blještavoj praznini i ustajalom zraku, gledajući ili ne gledajući vlastiti iskrivljeni odraz u mutnom okruglom zrcalu pričvršćenom u gornjem desnom kutu. Zaista je bolje naći to dizalo u neuporabljivom stanju i popeti se pet katova. Bolje je biti slobodan. Penje se stubama, osjećajući se istodobno iscrpljeno i kao mladenka djevičanski - sa cvijećem u naručju. Gornji dio stuba, otkrhnutih po rubu i izglodanih u sredini, izrađen je od neke čudne mliječnocrne gumaste mase. Sa svakog od četiri odmorišta pruža se kroz prozor pogled na svakojako rublje što visi s konopaca: plahte sa cvjetnim uzorkom, dječja odjeća, hlače od trenirki; sumorno u svojoj novoj novcatoj jeftinoći; ni jedan jedini staromodni komad tamne sokne i čipkasto žensko rublje, izblijedjele kućne haljine, blistave bijele košulje - što bi lako kod nekoga moglo izazvati osjećaj da je taj svjetlarnik nešto posve obično, ali i čudesno, relikvija iz nekog drugog doba. Zapušteno, pomisli ona opet. Jednom riječju, zapušteno. Richardova veža, u istoj žućkastoj boji, još je opločena kao što je jamačno bila i na prijelazu stoljeća (linoleum tajanstveno nestaje na drugom katu), na podu, obrubljenom nekim stiliziranim mozaikom od blijedožutih cvjetova, leži jedan jedini opušak zamrljan crvenim ružem za usne. Clarissa kuca na Richardova vrata, pričeka, opet kuca. "Tko je?" "Ja sam." "Tko?" "Clarissa." "Oh, gospođa D! Pa uđi!" Nije li već vrijeme, misli ona, da se oslobodi toga starog nadimka? Ima li on danas donekle dobar dan, potegnut će to pitanje: Richarde, ne misliš li da je već vrijeme da me jednostavno zoveš Clarissa? Ona otvori vrata vlastitim ključem. Čuje kako Richard govori u drugoj prostoriji, uveseljenim glasom, kao da priopćuje neke sramotne tajne. Ne razumije što govori, razabire samo riječ 'zavitljaj', popraćenu Richardovim

dubokim, praskavim smijehom, pomalo bolnim, kao da je smijeh nešto oštro što mu je zapelo u grlu. Hm, da, pomisli Clarissa, opet jedan od tih dana, što znači - nipošto dan da postavi pitanje imena. Kako da ne zavidi Evanu i svima onima koji su na vrijeme dobili nove lijekove; svim tim sretnicima ('sretnici' je, dakako, relativan pojam), muškarcima i ženama, kojima svijest još nije razorena virusom? Kako da ne osjeti gnjev zbog Richarda, čiji su se mišići i unutarnji organi, zahvaljujući novim otkrićima, doduše regenerirali, ali čiji je um, čini se, već pretrpio preveliku štetu za bilo kakav oporavak, osim što među lošim danima ima i pokoji dobar? Njegov je stan, kao i uvijek, mračan i zagušljiv, pregrijan, pun kaduljinih i borovičnih isparina, jer ih Richard neprestano pali da prikrije vonjeve bolesti. Nepodnošljivo je pretrpan, tek tu i tamo ispunjen ponekim sumračnim krugom slabog svjetla što dopire iz svjetiljaka sa smeđim sjenilima, u kojima Richard ne podnosi nijednu žarulju jaču od petnaest vati. U tom se stanu, više od bilo čega drugoga, naslućuje neki podvodni svijet. Clarissa se kreće po njemu kao da prelazi teretnim prostorom nekog potonulog broda. Ne bi se previše iznenadila da malo jato srebrnih ribica sune mimo nje u tom sumraku. Te se prostorije ni na koji način ne doimlju kao dio kuće u kojoj su se slučajno našle, i kad Clarissa uđe i za sobom zatvori velika škripava vrata sa četiri brave (dvije od njih potrgane), osjeti, kao i uvijek, da je doživjela neki vremenski skok, da je, tako reći, prošla kroz zrcalo kao Alice; kao da se stubište, stube i hodnik nalaze u jednom posve drugom svijetu, u jednom drugom vremenu. "Dobro jutro", javi se ona. "Je li još jutro?" "Da, jutro je." Richard je u drugoj prostoriji. Stan se sastoji od svega dvije prostorije: kuhinje (u koju se ulazi) i prostrane sobe u kojoj se odvija Richardov život (ono što preostaje od njega). Clarissa prolazi kroz kuhinju, s njezinim prastarim štednjakom i velikom bijelom kadom (koja mutno svjetluca kao mramor u vječitom sumraku), s njezinim slabim vonjem po plinu i ustajalom jelu, a nagomilane kartonske kutije pune su... tko zna čega?, dok ovalno zrcalo u pozlaćenom okviru uzvraća njezin blijedi odraz (što bi je uvijek pomalo potreslo ma kako se pripremila na to). Tijekom godina, međutim, navikla se da ne obraća

pozornost na zrcalo. Tu je talijanski aparat za kavu koji mu je ona kupila, sav od kroma i crnog čelika, ali koji je već počeo poprimati opći izgled zaprašenosti i neupotrebljavanosti. Tu su i bakrene tave koje mu je također ona kupila. Richard, u drugoj sobi, sjedi u svom naslonjaču. Rolete su spuštene i upaljeno je svih šest ili sedam svjetiljaka, premda njihov slabašni doprinos jedva postiže rasvjetnu snagu obične stolne svjetiljke. Richard je u suprotnom kutu, u svojem smiješnom flanelskom kućnom ogrtaču (dječja verzija u veličini odrasle osobe, crnoplavi, s otisnutim raketama i astronautima s kacigom na glavi), podjednako ispijen i veličanstven i podjednako budalast kao pripita kraljica koja sjedi na svom prijestolju. Prestao je šaputati. Sjedi blago zabačene glave i sklopljenih očiju, kao da sluša glazbu. "Dobro jutro, dragi", ponovi Clarissa. On otvori oči. "Vidi, vidi, koliko cvijeća!" "Za tebe je." "Jesam li umro?" "To je za primanje. Kako tvoja glavobolja jutros?" "Bolje. Hvala." "Jesi li spavao?" "Ne sjećam se. Da. Mislim da jesam. Hvala." "Richarde, prekrasan je ljetni dan. Kako bi bilo da pustim malo svjetla unutra?" "Kako želiš." Ona pođe do najbližeg od tri prozora i, s ponešto poteškoća, podigne platneni zastor. Oslabljeno danje svjetlo - što se probilo između Richardove zgrade i blizu pet metara udaljene istovjetne zgrade od cigle čokoladne boje prodre u sobu. S druge je strane toga uskog prolaza prozor mrzovoljne stare udovice s njezinim staklenim i keramičkim figurama na prozorskoj dasci (magarac koji vuče taljige, klaun, nacerena vjeverica) i s njezinim spuštenim rebrenicama. Clarissa se okrene. Richardovo upalo lice, s dubokim mesnatim borama, njegovo visoko, sjajno čelo i boksački nos kao da su izronili iz tame, poput potonule skulpture izvučene na površinu. "Užasno je svijetlo", kaže on.

"Svjetlost ti dobro čini." Priđe mu, ljubi krivulju njegova čela. Toliko mu je blizu da udiše njegove raznovrsne tjelesne sokove. Njegove pore ne izlučuju samo prirodni mu znoj (koji je njoj uvijek ugodno mirisao, škrobast i uskipio; rezak kao što zna biti vino), nego i isparinu lijekova, neki praškast, slatkast vonj. A osjeća se i vonj ne posve svježeg flanela (premda se rublje pere jedanput na tjedan, pa i češće) i slabašan, ali utoliko grozniji (to je njegov jedini odbojni miris) vonj naslonjača u kojem provodi sve dane. Richardov naslonjač posebno je lud ili, bolje reći, to je naslonjač čovjeka koji je, ako i nije stvarno lud, dopustio da stvari odu tako daleko i da se toliko iscrpi da više ne može voditi brigu o sebi - obavljati osnovnu higijenu i redovito se hraniti - tako da je teško ustanoviti razliku između ludila i beznađa. Taj naslonjač - starinski, četvrtast, debelo podstavljen fotelj, čija težina balansira na tankim svijetlim drvenim nogama, razmetljivo je uništen i bezvrijedan. Presvučen je nekom cufastom, bezbojnom vunenom tkaninom i prošaran (to je, moglo bi se reći, njegov najzloslutniji vid) nekom srebrnom niti. Nasloni za ruke i naslon za leđa tako su otrcani, tako potamnjeli od neprestana trenja i čovjekovih tjelesnih masnoća da naliče na mekše dijelove slonove kože. Njegove su opruge vidljive savršeni redovi izblijedjelih, zahrđalih kolutova - ne samo kroz tapecirano sjedalo, nego i kroz tanki žuti ručnik koji je Richard prebacio preko sjedala. Naslonjač upravo zaudara, po vlazi i nečistoći; zaudara po nezaustavljivu truležu. Da ga tko odvuče na ulicu (kad bude odvučen na ulicu), nitko ga ne bi uzeo. Richard, međutim, neće ni čuti da ga zamijeni drugim. "Jesu li danas ovdje?" pita Clarissa. "Nisu", odgovara Richard s nevoljnom prostodušnošću djeteta. - Sad ih nema. Prekrasni su i prilično strašni. "Da", kaže ona. "Znam." "Ja ih smatram izrodima crne vatre, hoću reći tamni su i istodobno svijetli. Bio je i jedan koji izgleda gotovo kao crna naelektrizirana meduza. Pjevali su, baš maloprije, na nekom stranom jeziku. Mislim da bi mogao biti grčki. Starogrčki." "Bojiš li ih se?" "Ne. Ipak, ponekad." "Mislim da ću otići do Binga da ti povisi dozu lijekova. Slažeš se?" On teško uzdahne.

"Činjenica da ih ponekad ne čujem ili ne vidim ne znači da su otišli", kaže. "Ali ako ih ne čuješ ili ne vidiš", kaže Clarissa, "možeš se odmoriti. Reci mi iskreno, jesi li noćas uopće spavao, hm?" "O da, malo. Ne zabrinjavam se zbog sna. Mnogo sam više zabrinut za tebe. Danas izgledaš tako mršava, kako si?" "Ja sam dobro. Mogu ostati samo minutu. Moram cvijeće staviti u vodu." "Točno, točno. Cvijeće, primanje. O, Bože." "Vidjela sam jednu filmsku zvijezdu na putu ovamo", kaže Clarissa. "Rekla bih da je to dobar znak, što kažeš?" Richard se sjetno osmjehne. "O da, znamenje", kaže. "Ti vjeruješ u znamenja? Misliš li da nas toliko prate? Misliš li da se toliko brinu za nas? Pa, ne bi li to bilo prekrasno? No, da, možda i jest tako." Neće upitati za ime filmske zvijezde; zapravo mu je svejedno. Jedino se Richard, od svih Clarissinih poznanika, u načelu ne zanima za slavne ličnosti. Richard jednostavno ne prepoznaje takve pojedince. To je, misli Clarissa, neka kombinacija snažnog ega i neke vrste urođene mudrosti. Richard ne može zamisliti život koji bi bio zanimljiviji i vredniji od života kojim žive njegovi znanci i on sam, i zato se ponekad čovjek osjeća uzvišeno i nadmoćno u njegovoj prisutnosti. On nije od onih egotista koji podcjenjuju ostale. Upravo je suprotno od egotista, vođen prije velikodušnošću nego pohlepom, pa ako za nekoga ustvrdi da je smješniji, čudniji, ekscentričniji i dubokoumniji nego što sam sebe smatra - sposoban učiniti više dobra i više zla na svijetu nego što možete zamisliti - gotovo je nemoguće ne povjerovati, barem u njegovoj prisutnosti i još neko vrijeme pošto ste ga ostavili, da samo on vidi sve do same vaše srži, procjenjuje vaše istinske odlike (od kojih nisu sve obavezno laskave stanovita djetinja bezobzirnost dio je njegova stila) i prihvaća vas potpunije nego što vas je ikad itko prihvatio. Tek pošto ga već neko vrijeme poznajete, počinjete shvaćati da ste za njega u biti fiktivan lik, koji je on opremio s gotovo beskrajnim sposobnostima za tragediju i komediju, ne zato što to odgovara vašoj pravoj naravi, nego zato što on, Richard, ima potrebu da živi u svijetu nastanjenom ekstremnim i impozantnim likovima. Neki su prekinuli svoj odnos s njim radije nego da produže kao junaci iz nekog epa koji on uvijek sastavlja u svojoj glavi, priču o svom životu i svojim strastima; neki drugi pak (Clarissa

među njima) uživaju u osjećaju hiperbole koju on unosi u njihove živote, ovisni su o tome, onako kao što su ovisni o kavi da ih ujutro razbudi, i piću ili dva da ih noću uspava. Clarissa kaže: "Praznovjerice su ponekad utjeha i ne znam zašto ti tako uporno odbijaš svaku utjehu." "Odbijam? Oh, ja ne mislim tako. Volim utjehe. Neke. Neke od njih jako volim." "Kako se zapravo osjećaš?" "Dobro. Posve dobro. Pomalo efemerno. Neprestano sanjam da sjedim u nekoj sobi." "Primanje je u pet, sjećaš se? Primanje je u pet, a svečana dodjela nakon toga, u osam, u Uptownu. Sjećaš se svega toga, zar ne?" On kaže: "Da." Onda kaže: "Ne." "Što dakle?" pita ona. "Oprosti. Čini se da neprestano mislim na ono što se već dogodilo. Kad si upitala sjećam li se primanja i svečanosti, pomislio sam da si imala na umu sjećam li se da sam bio na njima. Čini se da sam izgubio pojam o vremenu." "Primanje i svečanost jesu večeras. U budućnosti." "Shvaćam. Na neki način, da, shvaćam. Ali, vidiš, meni se čini da sam otišao i u budućnost. Jasno se prisjećam primanja koje još nije održano. I savršeno se sjećam svečane dodjele nagrade." "Jesu li ti jutros donijeli doručak?" pita ona. "Kakvo pitanje. Jesu." "I jesi li ga pojeo?" "Sjećam se da sam jeo. Ali moguće je da sam samo namjeravao. Leži li ovdje negdje neki doručak?" "Ne leži, koliko ja vidim." "Onda pretpostavljam da sam ga uspio pojesti. Hrana baš nije tako važna, zar ne?" "Hrana je vrlo važna, Richarde." On kaže: "Ne znam mogu li to podnijeti, Clarissa." "Podnijeti što?"

"To da budem ponosan i hrabar pred svima. Živo to sebi predočujem. Tu sam, bolesna luda olupina koja pruža drhtave ruke da primi svoj trofejčić." "Dragi, ne moraš biti ponosan. Ne moraš biti hrabar. Nije to nikakva predstava." "Naravno da jest. Dobio sam nagradu za svoju predstavu, to ti je valjda jasno. Dobio sam nagradu zato što imam AIDS i što postajem sve luđi i što se pritom držim hrabro, a to nema nikakve veze s mojim radom." "Prestani s tim! Molim te. Sve je to u vezi s tvojim radom." Richard duboko udahne i ispusti vlažan, snažan dah. Clarissa pomišlja na njegova pluća, blistavi crveni jastuci zamršeno iskićeni žilama. Pluća su, perverzno, među njegovim najmanje zahvaćenim organima - iz nepoznata razloga, ostala su u biti netaknuta, neoštećena virusom. S tim snažnim dahom kao da su mu se oči usredotočile, dobile zelenije dubine. "Ne misliš valjda da bi mi je dali da sam zdrav?" kaže on. "O da, naravno da mislim da bi." "Nemoj, molim te." "Pa onda dobro, možda bi je trebao odbiti." "To je ono najgore", kaže Richard. "Želim tu nagradu. Zaista je želim. Bilo bi daleko lakše kad bi ljudi marili manje ili više za nagrade. Je li ovdje negdje?" "Tko?" "Nagrada. Rado bih je pogledao." "Nisi je još dobio. To je večeras." "Da. Točno. Večeras." "Richarde, dragi, čuj me. To može biti jednostavno. Možeš jednostavno uživati u tome. Bit ću s tobom tamo, svaku minutu." "Bilo bi mi drago." "To je primanje. Samo obično primanje. Prisutni će biti samo oni koji te poštuju i dive ti se." "Zaista? Tko?" "Znaš tko. Howard. Elisa. Martin Campo." "Martin Campo? O, moj Bože!" "Mislila sam da ga voliš. Tako si barem uvijek govorio." "Ah da, dobro, pretpostavljam da i lav voli svog čuvara u zoološkom vrtu."

"Martin Campo je postojano objavljivao tvoje radove više od trideset godina." "Tko još dolazi?" "O tome smo već bezbroj puta govorili. Znaš tko dolazi." "Reci mi samo još jedno ime, molim te. Navedi mi nekoga zaista značajnog." "Martin Campo je značajan, ne misliš li? Uložio je cjelokupan imetak svoje obitelji u izdavanje važnih, teških knjiga za koje je unaprijed znao da se neće prodavati." Richard sklopi oči, prisloni svoju ispijenu glavu opet na otrcan naslon svog naslonjača. "Pa, dobro, onda", reče. "Ne moraš nikoga šarmirati ni zabavljati. Ne moraš od toga napraviti nikakvu predstavu. Ti ljudi vjeruju u tebe već jako, jako dugo. Moraš se samo pojaviti, sjesti na sofu s pićem ili bez pića u ruci, slušati ili ne slušati, osmjehivati se ili ne osmjehivati se. To je sve. Pazit ću na tebe." Najradije bi ga uhvatila za koščata ramena i dobro prodrmala. Richard će možda (premda se još ne razmišlja u tom smislu) ući među velike pjesnike; možda će u tim posljednjim trenucima svoje ovozemaljske karijere primiti prvi nagovještaj prepoznavanja koje će se produžiti daleko u budućnost (pod pretpostavkom, dakako, bude li uopće neke budućnosti). Jedna takva nagrada znači više nego pozornost na nekom skupu pjesnika i akademičara; znači da se čini kako sama književnost (čija se budućnost upravo sada stvara) osjeća potrebu upravo za Richardovim doprinosom: za njegovim izazovno razvučenim lamentacijama o svjetovima koji nestaju ili su već posve izgubljeni. Iako ne postoji nikakvo jamstvo, ipak se čini mogućim, čak i više nego mogućim, da su Clarissa i mali broj ostalih sljedbenika imali sve vrijeme pravo. Richard, zatvoren, sjetan, pronicav Richard, koji je tako pažljivo i temeljito motrio, koji je pokušavao riječima rascijepiti atom, preživjet će, pošto druga, pomodnija imena odavno već budu izblijedjela. I Clarissa, Richardova najstarija prijateljica, njegova prva čitateljica Clarissa, koja ga posjećuje svaki dan, kada čak i neki od njegovih novijih prijatelja rado zamišljaju da je već mrtav - priređuje primanje za njega. Clarissa ispunja svoj dom cvijećem i svijećama. Kako onda da ne želi da on dođe? Richard kaže:

"Mene zapravo tamo ne treba, zar ne? Primanje može proteći samo s mišlju na mene. Primanje je zapravo već završeno, sa mnom ili bez mene." "Sad već postaješ nemoguć. Ubrzo ću izgubiti strpljenje." "Nemoj, molim te, ne ljuti se! Oh, gospođo D., prava je istina da mi je teško otići na to primanje. Strašno sam iznemogao." "Ne govori tako!" "Ne, ne. Ti si draga, vrlo si draga, ali bojim se da sam iznemogao, o tome se radi. To je bilo jednostavno previše za mene. Mislio sam da sam značajniji nego što jesam. Mogu li ti otkriti jednu neugodnu tajnu? Nešto što još nikada nikom nisam rekao?" "Dakako da možeš." "Mislio sam da sam genij. Zaista sam upotrebljavao tu riječ, privatno, u sebi." "Pa što..." "Oh, oholosti, oholosti. Kako li sam imao krivo. To me dotuklo. Jednostavno se pokazalo nesavladivim. Bilo je toliko toga, oh, puno previše za mene. Hoću reči, tu su voda i zemlja, tu su životinje, i zgrade, i prošlost i budućnost, tu je svemir, tu je povijest. I taj končić, ili što već je, koji mi je zapeo između zuba, pa ta starica preko puta, jesi li primijetila da je premjestila magarca i vjevericu na svojoj prozorskoj dasci? A, dakako, i vrijeme je tu. I prostor. I ti si tu, gospođo D. Htio sam jedan dio jednog dijela priče posvetiti tebi. Oh, kako bih volio da sam to i učinio." "Richarde. Napisao si čitavu knjigu." "Ali sve sam izostavio iz nje, gotovo sve. A onda sam jednostavno prikrpio grozan kraj. O ne, ne tražim samilost, doista. Tako smo mnogo htjeli, zar ne?" "Da. Mislim da jesmo." "Poljubila si me kraj nekog ribnjaka." "Prije deset tisuća godina." "Još traje." "U stanovitom smislu, da." "U stvarnosti. Događa se u ovom trenutku." "Umoran si, dragi. Moraš se odmoriti. Nazvat ću Binga radi tvojih lijekova, dobro?"

"Oh, ne mogu, ne mogu se odmarati. Dođi ovamo, primakni se, daj, molim te." "Pa, tu sam." "Bliže. Primi me za ruku." Clarissa uzme jednu Richardovu ruku u obje svoje. Iznenađena je, čak još i sada, kako je krhka ta ruka - kako je jasno podsjeća na svežanj prutića. On kaže: "Tu smo. Ne čini ti se?" "Molim?" "Zašli smo u godine i mladi smo ljubavnici kraj ribnjaka. Mi smo sve, odjednom. Nije li to značajno?" "Jest." "Ja ni za čim ne žalim, zaista, osim za tim. Htio sam pisati o tebi, o nama, doista. Shvaćaš što hoću reći? Htio sam pisati o svemu, o našem sadašnjem životu i o životu kakav smo mogli imati. Htio sam pisati na koje bismo sve načine mogli umrijeti." "Ne žali ni za čim, Richarde", kaže Clarissa. "Nema potrebe. Mnogo si učinio." "Lijepo od tebe što to kažeš." "No sad ti je prije svega potreban kratak san." "Misliš?" "Mislim." "Pa, dobro, onda." Ona kaže: "Doći ću da ti pomognem da se odjeneš. Kako bi bilo u tri i trideset?" "Uvijek je predivno vidjeti te, gospođo Dalloway." "Sad moram krenuti. Moram cvijeće staviti u vodu." "Da. Hm, da." Vršcima prstiju dodirne mu mršavo rame. Je li moguće da osjeća kajanje? Kako može zamisliti, čak i sada, da su mogli imati zajednički život? Da su mogli biti muž i žena, srodne duše, s ljubavnicima sa strane? Ima načina da se to izvede. Richard je nekoć bio vitalan i visok, mišićav, vedar i blijed kao mlijeko. Nekoć je u starom vojničkom ogrtaču marširao New Yorkom i držao zanosne govore, dok mu je tamna, zamršena kosa, nestrpljivo odmaknuta s lica, bila

svezana komadićem plave vrpce, koju je negdje bio našao. Clarissa kaže: "Priredila sam ono jelo s račićima. Ne umišljam sebi da je to neki ozbiljan izazov." "Oh, pa ti znaš kako volim to s račićima. To uvelike mijenja stvar, dakako da mijenja. Clarissa?" "Da?" On podigne svoju veliku, pomalo nagrđenu glavu. Clarissa odvrati lice da primi Richardov poljubac u obraz. Nije baš pametno da ga ljubi u usta najobičnija prehlada mogla bi biti pogubna za njega. Clarissa primi poljubac na obraz, vršcima prstiju stisne Richardovo mršavo rame. "Vidimo se u tri i trideset", kaže. "Divno", kaže Richard. "Divno."

GOSPOĐA WOOLF ONA UPRE POGLED U SAT NA STOLU. PROŠLA SU VEĆ GOTOVO DVA SATA. Iako osjeća da ima još snage, zna da će sutra, kad bude pogledala što je napisala, ustanoviti da je to isprazno i prebombastično. Pisac uvijek ima u glavi bolju knjigu od one koju uspije staviti na papir. Otpije gutljaj hladne vode i dopusti sebi da pročita što je dosad napisala. Čini se da je prilično dobro; pojedini su dijelovi čak vrlo dobri. Gaji, dakako, pretjerane nade - želi da ovo bude njezina najbolja knjiga, ona koja napokon odgovara njezinim očekivanjima. Ali ima li u jednom jedinom danu u životu jedne obične žene dovoljno materijala za cijeli roman? Virginia se palcem potapše po usnama. Clarissa Dalloway će umrijeti, u to je sigurna, premda je zasad još nemoguće reći kako, pa čak ni zašto. Virginia misli da će sama sebi oduzeti život. Da, tako će učiniti. Virginia odloži pero. Najradije bi pisala cijeli dan, pa da umjesto tri ispuni trideset stranica, ali poslije prvih nekoliko sati nešto se u njoj prelomi i strah ju je da će, bude li produžila preko svojih snaga, upropastiti cijeli pothvat. Da će odlutati u carstvo nesuvislosti iz kojeg možda neće biti povratka. Istovremeno, mrsko joj je da i jedan od svojih sati, za kojih je još sposobna pisati, posveti bilo čemu drugom. Najprije se javljaju glavobolje koje nikako nisu obična bol (riječ 'glavobolja' nikad nije odgovarala pravom izrazu za njih, ali nazvati ih bilo

kojim drugim izrazom bilo bi odviše melodramatski). Prožimaju je. Prije bi se moglo reći da žive u njoj nego da je samo napadaju, onako kao što virusi žive u svojim domaćinima. Najavljuju se oštrim bolovima i tako joj uporno bacaju svjetlosne trijeske u oči da se mora podsjetiti da ih drugi ne smiju vidjeti. Bol je naseljuje, brzo nadomješta ono što je bila Virginia sve više i više samom sobom, a napredovanje joj je tako silovito, njezini nazubljeni obrisi tako izraziti, da ne može a da je ne zamišlja kao biće s vlastitim životom. Mogla bi je možda čak i vidjeti dok s Leonardom šeta trgom, kao neku iskričavu srebrnobijelu masu što lebdi nad kamenjem pločnika, tu i tamo načičkana bodljikama, tekuća, ali ipak kompaktna, kao neka meduza. 'Što je to?', upitao bi Leonard. 'Moja glavobolja', odgovorila bi ona. 'Ne obaziri se na nju, molim te.' Glavobolja je uvijek tu, čeka, a razdoblja kad se pojavljuje, ma koliko duga bila, uvijek su nekako provizorna. Ponekad glavobolja jednostavno djelomično zaposjedne cijelu večer ili dan-dva, pa se povuče. Ponekad ostaje i pojačava se sve dok sama ne posustane. Kad dođe do toga, iseli se iz njezine lubanje i useli u svijet. Sve se žari i pulsira. Sve je okruženo svjetlošću, kuca od nje, i ona vapi za tamom kao što putnik izgubljen u pustinji vapi za vodom. Svijet je isto tako lišen tame kao pustinja vode. Nema mraka ni u sobi sa spuštenim žaluzinama, ni mraka iza njezinih sklopljenih kapaka. Samo je stupanj isijavanja viši ili niži. A kad prijeđe u carstvo blještavila, javljaju se glasovi. Katkad je to tiho, bestjelesno mrmljanje koje dopire iz samog zraka, katkad izbijaju iz pokućstva ili iz zidova. Nerazgovijetni su, ali puni značenja, nesumnjivo muški, odbojno stari. Ljutiti su, optužuju, otrežnjuju. Ponekad se čini da potiho razgovaraju međusobno, a ponekad kao da izgovaraju neki tekst. Katkad, doduše nejasno, može razabrati poneku riječ. 'Baci', jedanput i dvaput 'ispod'. Jedanput je jato vrabaca onkraj njezina prozora pjevalo, nesumnjivo na grčkom. U tom se stanju osjeća paklenski loše; u tom je stanju sposobna da se izdere na Leonarda ili na bilo koga tko joj se nađe u blizini (pišteći kao vragovi zbog svjetla); k tome još, ako to stanje potraje, počinje je, sat za satom, obavijati i zatvarati kao u neku čahuru. Napokon, kad protekne dovoljno sati, izvuče se iz nje, okrvavljena, drhtava, ali puna vizija i, poslije odmora, ponovo spremna za posao. Strahuje od tih poniranja u bol i svjetlost i sumnja da su potrebna. Sad je već prilično dugo slobodna, godinama. Zna, međutim, kako se lako glavobolja može vratiti, ali u Leonardovoj prisutnosti to prikriva, ponaša se kao da se osjeća bolje, zdravije nego što se ponekad zaista osjeća. Vratit će se u London.

Bolje je umrijeti od ludila u Londonu nego ispariti u Richmondu. Zaključi, premda nerado, da je za danas dosta. Uvijek iste sumnje. Da pokuša još koji sat? Radi li se o razboritosti ili lijenosti? Razboritosti, odgovara sama sebi i gotovo vjeruje u to. Napisala je svojih dvije stotine pedeset riječi, više ili manje. Neka bude dosta. Vjeruj da ćeš i sutra biti ovdje, i da ćeš znati tko si. Uzme svoju šalicu, s njezinim hladnim talogom, izađe iz sobe i siđe stubama u tiskaru, u kojoj Ralph čita korekturne otiske čim ih Leonard pripremi. "Dobro jutro", poželi Ralph vedro i nervozno Virginiji. Njegovo je široko, blago, lijepo lice crveno, čelo mu doslovno zažareno, i ona smjesta shvati da za njega ovo jutro nipošto nije dobro. Mora da mu je Leonard prigovorio zbog nedjelotvornosti, zbog nedavne berbe ili jučerašnjeg propusta, pa sad Ralph sjedi, čita korekture i govori 'dobro jutro', zažaren poput izgrđenog djeteta. "Dobro jutro", uzvraća ona srdačno, ali namjerno nesućutnim glasom. Ti mladi muškarci i žene, ti pomoćnici, dolaze i odlaze; morali su zaposliti i Marjorie (s njezinim groznim otezanjem, i gdje je sad ona zapravo?) da obavlja poslove koje Ralph smatra ispod svoje časti. Neće dugo potrajati, zasigurno, prije nego što Ralph, a zatin i Marjorie, odu, i Virginia će sići iz svoje radne sobe i naći neke nove pomoćnike, koji će joj, zažarena lica i svjesni krivnje, poželjeti dobro jutro. Ona zna da Leonard može biti mrzovoljan, sitničav i gotovo nemoguće zahtjevan. Zna da su ti mladi ljudi često nepravedno kritizirani, ali ona neće stati na njihovu stranu protiv njega. Neće biti majka koja posreduje, ma koliko je molili svojim gorljivim osmijesima i ranjenim očima. Ralph je, uostalom, Lyttonova briga, i Lytton će ga srdačno dočekati. I on će, poput svoje buduće braće i sestara otići i dalje raditi što god oni već rade u velikom svijetu - nitko ne očekuje od njih da naprave karijeru pomažući u tiskari. Leonard je možda autokrat, možda i nepravedan, ali on je njezin suputnik i njezin skrbnik, i ona ga neće izdati, u svakom slučaju ne zbog lijepog, nezrelog Ralpha, niti zbog Marjorie s njezinim papigastim glasom. "Deset pogrešaka na osam stranica", kaže Leonard. Bore oko njegovih usta tako su duboke da bi novčić stao u njih. "Sreća da si ih pronašao", kaže Virginia. "Čini se da su se zgrnule oko srednjeg dijela. Ne misliš li da loša literatura nužno dovodi do većeg broja pogrešaka?" "Voljela bih živjeti u svijetu u kojem je to istina. Idem sad malo u šetnju

da razbistrim glavu, a kad se vratim, uskočit ću." "Dobro napredujemo", kaže Ralph. "Trebali bismo biti gotovi potkraj dana." "Bit ćemo sretni", kaže Leonard, "budemo li gotovi idući tjedan u ovo doba." Namršti se; Ralphovo lice poprimi finiju i određeniju crvenu nijansu. Naravno, misli ona, Ralph je složio tekst, ali učinio je to nemarno. Istina, misli ona, sjedi mirno i ravnodušno, odjevena u matronsko sivilo, između ta dva muškarca. Nikad se nije udomaćila kod Ralpha, mladog pješaka, koji cijeni književnost, ali isto tako, možda čak i s većim žarom, cijeni konjak i kekse koji ga čekaju poslije posla; koji je dobrodušan i prosječan i od kojeg se teško može očekivati da će u određenom mu vremenu učiniti besmrtnim običan posao običnog svijeta. Istina se (na žalost) nije udomaćila ni kod Leonarda, sjajnog i neumornog Leonarda, koji odbija praviti razliku između kratkog zastoja i katastrofe; koji iznad svega obožava savršenstvo i postaje nepodnošljiv za ostale, zato što iskreno vjeruje da može iskorijeniti svaku pojavu ljudske slabosti i prosječnosti. "Uvjerena sam", kaže ona, "da zajednički možemo dovesti knjigu do prihvatljiva stanja i ipak proslaviti Božić." Ralph se naceri s tako očitim olakšanjem da bi mu najradije prilijepila jednu. Precjenjuje njezino suosjećanje - nije se umiješala da pomogne njemu, nego Leonardu, uglavnom onako kako bi njezina rođena majka možda prešla preko nespretnosti neke sluškinje za vrijeme jela, izjavivši zbog vlastita supruga i ostalih prisutnih, da ta razlupana zdjela za juhu nije nikakav loš znak; da krug ljubavi i strpljenja ne može biti prekinut; da je sve u savršenom redu.

GOSPOĐA BROWN ŽIVOT; LONDON; OVAJ LIPANJSKI TRENUTAK. Ona počne prosijavati brašno u duboku plavu zdjelu. Vani ispred prozora kratak je komad travnjaka koji ovu kuću dijeli od susjedne; sjena neke ptice promakne preko zasljepljujuće bijele štukature susjedove garaže. Laura je duboko očarana sjenom ptice, blistavim bijelim i zelenim prugama. Zdjela na radnoj plohi pred njom izblijedjele je svijetloplave boje s tankom trakom bijelih listića oko ruba. Svi su listići jednaki, stilizirani, pomalo šablonski, s vrškom

okrenutim koso prema gore, i čini se besprijekornim i neminovnim da je jednom od njih otkrhnut točno trobridni komadić. Sitna bijela kiša od brašna slijeva se u zdjelu. "Eto tako", kaže ona Richieju. "Želiš li vidjeti?" "Da", odvrati on. Ona klekne da mu pokaže prosijano brašno. "Tako. A sad moramo izmjeriti četiri šalice. O, Bože. Znaš li ti koliko je to četiri?" On digne četiri prsta. "Dobro", kaže ona. "Vrlo dobro." U tom trenutku mogla bi ga pojesti, ne pohlepno, nego iz čiste ljubavi, beskrajno nježno, onako kao što je, prije nego što se udala i preobratila (što joj majka nikad neće oprostiti, nikad), uzimala hostiju u usta. Puna je ljubavi, tako silne, tako nedvojbene, da nalikuje na apetit. "Dobar si ti, pametan dječak", kaže ona. Richie se naceri; zaneseno zuri u njezino lice. Ona mu uzvraća pogled. Mirno, nepokretno gledaju jedno drugo, i ona je na trenutak upravo ono što jest: trudna žena koja kleči u kuhinji s trogodišnjim sinom, koji zna brojiti do četiri. Sama je svoja i savršena slika same sebe; nema nikakve razlike. Ispeći će rođendansku tortu - samo tortu - ali u njezinoj mašti torta je u tom trenutku blistava i raskošna kao bilo koja fotografija torte u bilo kojem ilustriranom časopisu; čak blistavija od nje. Zamišlja kako je pripravlja od najskromnijeg materijala, tako skladnu i dostojanstvenu kao da je kakva skupocjena urna ili kuća. Torta će svjedočiti o obilju i radosti kao što dobra kuća svjedoči o udobnosti i sigurnosti. Upravo tako, misli ona, mora da se osjećaju slikari i arhitekti (što je strašno pretjerana usporedba, jasno joj je, možda čak i malo budalasta, ali ipak), kad se nađu pred platnom, kamenom, uljenim bojama i mokrim cementom. Nije li i knjiga poput Gospođe Dalloway bila jednom običan prazan papir i tintarnica? Pa to je samo torta, kaže ona sebi. Ipak. Postoje torte i torte. U ovom trenutku, dok drži zdjelu punu prosijanog brašna, u urednoj, sređenoj kući pod kalifornijskim suncem, očekuje da će biti isto tako zadovoljna i puna iščekivanja kao i spisateljica kad prvu rečenicu stavlja na papir ili arhitekt kad počne crtati planove. "Onda, hoćemo li?" kaže Richieju. "Ti počni." Pruži mu svijetlu aluminijsku mjericu. Sad mu je prvi put povjeren takav

zadatak. Laura stavi na pod pred njega drugu zdjelu, praznu. On drži mjericu objema rukama. "Hajd'mo sad", kaže ona. Vodeći Richiejevu ruku svojom, pomogne mu da duboko zagrabi mjericom u brašno. Mjerica lako uđe, i on kroz njezin tanki zid osjeti svilenkastu mekoću i sitnu pjeskovitost prosijanog brašna. Mjerica uzvitla sitan oblačić. Majka i sin opet je izvade prepunu brašna. Brašno se presipa preko srebrnkastog ruba. Laura kaže dječaku neka čvrsto drži mjericu, što mu usprkos nervozi i uspijeva, dok ona brzim pokretom ruke ne odstrani malu hrpu s vrha i napravi besprijekorno glatku ravninu s rubom mjerice. On i dalje drži mjericu objema rukama. "Dobro", kaže ona. "Sad ćemo to staviti u drugu zdjelu. Misliš li da možeš to sam?" "Mogu", kaže on, iako nije uopće siguran u to. Vjeruje da je ta mjerica, puna brašna, jedinstvena i nenadomjestiva. Jedno je kad te netko zamoli da odneseš kelj preko ceste, a posve nešto drugo kad te zamoli da preneseš netom iskopanu glavu Rilkeova Apolona. "Sad dalje", kaže ona. On oprezno odnese mjericu do druge zdjele i tu je drži, kao uzet, nad njezinom blistavobijelom udubinom (to je iduća manja iz garniture zdjela koje pristaju jedna u drugu, svijetlozelena, s istom trakom bijelog lišća oko ruba). Shvaća da se od njega očekuje da istrese brašno u zdjelu, ali nije isključeno da je pogrešno shvatio uputu, pa će sve upropastiti; postoji mogućnost da će, istresavši brašno, prouzročiti neku veću katastrofu, upropastiti sve što je brižno izmjereno. Želi pogledati majčino lice, ali ne može odvojiti oči od mjerice. "Izvrni je", kaže ona. On je izvrne žurnom, uplašenom kretnjom. Brašno djelić sekunde oklijeva, onda se izlije. Teško padne i stvori humak koji otprilike odgovara obliku mjerice. Uzvitla se povelik oblak, gotovo mu dodirne lice i nestane. Gleda dolje da vidi što je učinio: bijeli brežuljak, neznatno zrnast, išaran točkastim sjenkama, što se uzdiže iz glatke kremastobijele unutrašnjosti zdjele. "Opa!" kaže njegova majka. Uplašeno je pogleda. Oči mu se ispune suzama. Laura uzdahne. Zašto je tako osjetljiv, tako sklon napadajima nepojmljiva grizodušja? Zašto mora tako oprezno postupati s njim? Na trenutak - samo na

trenutak - kao da se Richiejev lik jedva zamjetno mijenja. Postaje veći, življi. Glava mu se širi. I čini se, nakratko, kao da ga obavija neka mrtvobijela usijanost. Na trenutak ona ne želi ništa drugo nego da ode - ne da ražalosti njega, nikad to ne bi učinila - nego da bude slobodna, bez krivnje, bez odgovornosti. "Ne, ne", kaže Laura. "Dobro je. Vrlo dobro. Baš kako treba." On se plačno osmjehne, odjednom ponosan na sebe, kao da mu je gotovo bezumno odlanulo. Pa lijepo; znači da mu nije potrebno ništa drugo do nekoliko ljubaznih riječi, malo ohrabrenja. Ona uzdahne. Nježno mu dodirne kosu. "A sad", kaže, "jesi li spreman za još jednu mjericu?" On kimne s takvim bezazlenim, nekontroliranim oduševljenjem da je stegne u grlu od ljubavi. Odjednom joj se i pečenje torte i odgoj djeteta učine lakima. Voli svog sina iskreno, kao i sve majke - ne zamjera mu, ne želi otići od njega. Voli svog supruga i drago joj je što je udana. Možda je (ne čini se nemogućim) prešla preko nevidljive crte, crte koja ju je odvajala od onoga što bi najradije osjećala, što bi najradije bila. Možda je upravo ovdje, u ovoj kuhinji, u ovim posve običnim trenucima doživjela jedva zamjetnu, ali duboku preobrazbu: raščistila je sama sa sobom. Toliko je dugo radila na tome, tako teško, u tako dobroj vjeri, i sad je shvatila da može živjeti sretno i ostati vjerna samoj sebi, kao što dijete u jednom određenom trenutku nauči održavati ravnotežu na biciklu sa dva kotača. Čini se da će sve biti dobro. Neće izgubiti nadu. Neće žaliti za izgubljenim mogućnostima, za svojim neistraženim talentima (što ako se pokaže da uopće nema nikakvih talenata?). Ostat će odana svom sinu, svom suprugu, svom domu i svojim dužnostima, svim svojim talentima. Željet će to drugo dijete.

GOSPOĐA WOOLF PROLAZI MT. ARARAT ROADOM I RAZMIŠLJA O SAMOUBOJSTVU CLARISSE Dalloway. Clarissa će imati iza sebe jednu veliku ljubav, ženu. Ili, bolje reći, djevojku; da, djevojku koju je poznavala u vlastitim djevojačkim danima; jednu od onih strasti koje planu kad je čovjek mlad - kad se čini da su ljubav i ideje vlastito otkriće i da ih nitko prije nije na taj način shvatio; za toga kratkog razdoblja mladosti kad osjećate da smijete učiniti i reći što god želite, da sablažnjujete i izazivate, da odbijate budućnost koja vam se nudi i tražite drugu,

mnogo otmjeniju i neobičniju, koju ste sami smislili i prisvojili, ne dugujući ništa staroj teti Heleni koja svake večeri sjedi u svojem omiljenom naslonjaču i glasno se pita jesu li Platon i Morris prikladno štivo za mlade žene. Clarissa Dalloway, u svojoj prvoj mladosti, voljet će djevojku, misli Virginia; Clarissa će vjerovati da se pred njom otvara bogata, neobuzdana budućnost, ali na kraju (kako će, zapravo, doći do te promjene?) urazumit će se, kao i sve mlade žene, i udati za nekog prikladnog prosca. Da, urazumit će se i udati. Umrijet će u srednjim godinama. Ubit će se, vjerojatno zbog neke sitnice (kako da to učini uvjerljivim, tragičnim, a da ne ispadne smiješno?). To će se, dakako, dogoditi na kraju knjige, a dotle će Virginia, nada se, vjerojatno smisliti na koji način da to učini. Zasad, šetajući Richmondom, usredotočuje misli na pitanje Clarissine prve ljubavi. Na djevojku. Djevojka će, misli ona, biti drska i privlačna. Sablaznit će tete odrezavši dalijama i trandoviljama glave i staviti ih u velike zdjele s vodom da plutaju na površini, kao što to radi i Virginijina sestra Vanessa. Ovdje, na Mt. Ararat Roadu, Virginia prolazi mimo krupne žene, poznate joj iz trgovina, čile i sumnjičave starice, koja vodi dva mopsa na uzicama boje konjaka, nosi golemu goblensku torbicu u drugoj ruci i svojim razmetljivim odvraćanjem od Virginije jasno pokazuje da je Virginia i opet glasno govorila a da ni sama nije bila svjesna toga. Da, zapravo čak i čuje vlastite promrmljane riječi sablazniti tete, koje poput šala lepršaju iza nje. Pa što onda? Čim žena prođe, Virginia se prkosno okrene, posve spremna da je, ako se žena osvrne, otvoreno zbuni pogledom. Virginijin se pogled, međutim, susretne s pogledom jednoga od ta dva mopsa, koji preko svoga žućkastosmeđeg ramena zuri u nju s izrazom vlažnog, soptavog nerazumijevanja. Stiže do Queen's Roada i pođe natrag prema kući, misleći na Va-nessu i na cvijeće smaknutih glava koje plutaju u zdjeli s vodom. Iako među najboljima, Richmond je, konačno i nedvojbeno, samo obično predgrađe, sa svime što se pod tim podrazumijeva, s prozorskim kutijama za cvijeće i živicama; sa ženama koje šetaju s mopsima; sa starim urama koje otkucavaju sate u praznim sobama. Virginia misli na ljubav prema djevojci. Prezire Richmond. Umire za Londonom; ponekad sanjari o srcima gradova. Ovdje, kamo su je doveli i gdje živi posljednjih osam godina, upravo zato što mjesto nije ni neobično ni čarobno, uglavnom je pošteđena glavobolja i glasova,

napadaja bjesnila. Ovdje ne čezne ni za čim drugim nego da se vrati opasnostima gradskog života. Na stubama Kuće Hogarth zastane da se prisjeti tko je. Tijekom godina naučila je da duševno zdravlje uključuje stanovitu mjeru pretvaranja, ne samo pred suprugom i poslugom, nego, i to u prvom redu, radi vlastitog osvjedočenja. Ona je spisateljica, Leonard, Nelly, Ralph i ostali su čitatelji. Upravo u ovom romanu radi se o mirnoj, vedroj i inteligentnoj ženi s bolno osjetljivom senzibilnošću, koja je nekoć bolovala, ali sad se oporavila i priprema se za sezonu u Londonu, gdje će priređivati primanja i odlaziti na njih, pisati prije podne i čitati poslije podne, objedovati s prijateljima i savršeno se odijevati. Prava je umjetnost u tome, u tom organiziranju čaja i večera s gostima; u besprijekornom ponašanju u otmjenom društvu. Muškarci mogu čestitati sebi da istinski i strastveno pišu o pokretima naroda; mogu smatrati da su rat i potraga za Bogom jedine teme velike književnosti, ali kad bi ugled muškaraca u ovom svijetu ovisio o loše izabranom šeširu, engleska bi književnost bila dramatično izmijenjena. Clarissa Dalloway, misli ona, ubit će se zbog nečeg što se izvana može činiti posve beznačajnim. Primanje joj neće uspjeti ili joj suprug opet neće priznati napor koji je uložila u vezi sa samom sobom ili s njihovim domom. Važno će biti da opiše ne samo snagu Clarissina očaja, nego i beznačajnost povoda koji ga je izazvao; da uvjeri čitatelje kako su za nju kućni promašaji u svakom pogledu jednako važni kao što su za nekog generala važne izgubljene bitke. Virginia prođe kroz vrata. Osjeća da je potpuno svladala ulogu Virginije Woolf, i kao takva skida ogrtač, vješa ga i silazi u kuhinju da se s Nelly dogovori za objed. U kuhinji Nelly upravo valja tijesto. Nelly je ista, uvijek ista; uvijek krupna i crvena, pomalo kraljevski osorna kao da je život, koji je provela u slavi i bogatstvu, zauvijek završio tek desetak minuta prije nego što ste ušli. Virginia joj se divi. Kako samo može paziti na to, kako samo uspijeva da svakoga dana i svaki sat bude navlas ista? "Dobar dan, Nelly", kaže Virginia. "Dobar dan, gospođo." Nelly se usredotočuje na posao kao da njezin valjak upravo utiskuje blijed, ali čitljiv tekst u tijesto. "Je li to pita za objed?"

"Da, gospođo. Mislila sam na pitu od janjetine, ostalo nam je još janjetine, a vi ste jutros tako naporno radili da se nismo dogovorili." "Pita od janjetine, zvuči izvrsno", kaže Virginia, premda mora nastojati da ostane u ulozi. Podsjeti se: u jelu nema ništa loše. Ne misli na trulež ni na izmetine; ne misli na lice u zrcalu. "Imam juhu od vrtne grbice", kaže Nelly. "I pitu. A za poslije sam mislila one žute kruške umjesto pudinga, ako vi ne biste nešto finije." Tu smo, znači. Izazov je dobačen. Ako vi ne biste nešto finije. Tako pokorena Amazonka stoji na obali rijeke, ogrnuta krznom životinja koje je ubila i oderala ih; tako ona baca krušku pred kraljičine zlatne papuče i kaže: 'To sam vam donijela. Ako vi ne biste nešto finije.' "Kruške su u redu", kaže Virginia, premda kruške, dakako, nipošto nisu u redu, ne sada. Da je Virginia odigrala svoju ulogu kako treba i pojavila se jutros u kuhinji da odredi što će biti za objed, svašta je moglo doći u obzir za desert. Hladna krema s bademima ili nabujak, zapravo čak i kruške. Virginia je lako mogla ušetati u kuhinju u osam sati i reći: 'Danas nemojmo razbijati sebi glavu oko deserta, kruške nam savršeno odgovaraju.' Ali ona se umjesto toga iskrala ravno u svoju radnu sobu, u strahu da se njezin dnevni obrok pisanja (taj krhki poriv, to jaje što održava ravnotežu na žlici) ne istopi pred jednim od Nellynih ćudljivih raspoloženja. Nelly to zna, naravno da zna, i time što je ponudila kruške podsjeća Virginiju da ona, Nelly, posjeduje moć; da zna za tajne; da kraljice, kojima je više stalo do rješavanja zagonetki u vlastitim odajama nego do dobrobiti svojih podanika, moraju uzeti ono što im se nudi. Virginia otrgne komadić tijesta s daske i protrlja ga medu prstima. Kaže: "Sjećate se da u četiri dolaze Vanessa i djeca?" "Da, gospođo, sjećam se." Nelly vješto podigne tijesto i namjesti ga u kalup za pečenje, tako nježno i iskusno da to Virginiju podsjeti na prematanje djeteta i nakratko se osjeti kao djevojčica koja u strahopoštovanju i bijesu prisustvuje nedokučivoj umješnosti majke. Kaže: "Mislim da bismo morali ponuditi kineski čaj. I zašećereni đumbir." "Kineski čaj, gospođo? I đumbir?" "Vanesse nije bilo kod nas više od četrnaest dana. Želim joj ponuditi nešto bolje od jučerašnjih ostataka." "Kineski čaj i zašećereni đumbir znači odlazak u London, ovdje to ne prodaju."

"Vlakovi voze svakih pola sata, autobusi svaki sat. Treba li nam možda još što iz Londona?" "Oh, uvijek nam nešto treba. Samo, sad je već pola dvanaest, a jelo je još daleko od gotovog. Gospoja Bell dolazi u četiri. Rekli ste u četiri, ne?" "Da, a do četiri, s obzirom na to da je sada točno osam minuta poslije jedanaest, ima još pet sati. Vlakom u dvanaest i trideset stići ćete u London nekoliko minuta poslije jedan. A onaj u dva i trideset dovest će vas natrag odmah poslije tri, točno i sigurno, sa čajem i đumbirom u ruci. Jesam li se preračunala?" "Niste", kaže Nelly. Izvadi repu iz zdjele i vještim joj zamahom noža odsiječe vrh. Tako bi i meni, pomisli Virginia, najradije prerezala vrat; baš tako, naglim pokretom, kao da je to ubojstvo samo još jedna od kućnih rabota koju mora obaviti prije spavanja. Isto tako počinila bi Nelly ubojstvo, stručno i precizno kao da kuha držeći se recepata koje je već prije toliko vremena naučila da ih više i ne smatra nekom vještinom. U ovom bi trenutku s užitkom prerezala Virginijin vrat kao da je repa, zato što Virginia zanemaruje svoje dužnosti, pa sad nju, Nelly Boxall, odraslu ženu, kažnjava zato što je nakanila poslužiti kruške. Zašto je tako teško izaći nakraj s poslugom? Virginijinoj je majci to odlično uspijevalo. Vanessi to također odlično uspijeva. Zašto je tako teško biti čvrst i ljubazan s Nelly; zadobiti njezino poštovanje i njezinu ljubav? Virginia točno zna kako bi trebala ući u kuhinju, kako držati ramena i kako bi joj glas trebao biti majčinski, ali ne prisan, slično glasu kojim se odgojiteljica obraća voljenom djetetu. Oh, ponudimo nešto više od krušaka, Nelly, gospodin Woolf je nešto mrzovoljan danas i bojim se da kruške ni izdaleka neće biti dovoljne da mu poprave raspoloženje. Tako bi to jednostavno trebalo biti. Ona će Clarissu Dalloway opremiti velikom vještinom u ophođenju s poslugom, načinom koji je istodobno izuzetno ljubazan i odlučan. Nju će posluga voljeti. Učinit će za nju više nego što i sama bude tražila.

GOSPOĐA DALLOWAY UŠAVŠI SA SVOJIM CVIJEĆEM U PREDVORJE, CLARISSA SUSRETNE SALLY koja je upravo izlazila. Na trenutak - manje od trenutka - vidi Sally kao tuđinku. Sally je blijeda, sjedokosa žena, oštrih crta lica, nestrpljiva, pet kilograma lakša nego što bi trebala biti. Na trenutak, spazivši tu tuđinku u predvorju, Clarissa je

ispunjena nježnošću i nekim neodređenim, kliničkim neodobravanjem. Tako je uznemirena i zgodna, misli Clarissa. Nikada ne bi smjela nositi žuto, čak ni u toj tamnoj nijansi gorušice, misli Clarissa. "Zdravo", kaže Sally. "Krasno cvijeće!" Brzo se poljube, u usta. Uvijek su velikodušne s poljupcima. "Kamo ideš?" pita Clarissa. "U Uptown. Ručam s Oliverom St. Ivesom. Nisam ti to rekla? Ne sjećam se jesam li ti rekla." "Nisi." "Oprosti. Imaš što protiv?" "Ni govora. Lijepo je ručati s filmskom zvijezdom." "Tu unutra čistila sam kao luda." "Toaletni papir?" "Ima ga napretek. Vraćam se za dva sata." "Vidimo se." "Cvijeće je super", kaže Sally. "Zašto sam tako nervozna?" "Valjda zato što ideš na ručak s filmskom zvijezdom, pretpostavljam." "Ma to je samo Oliver. Osjećam se kao da te ostavljam na cjedilu." "Ne ostavljaš me. Sve je u redu." "Sigurna si?" "Idi. Želim ti dobru zabavu." "Vidimo se." Opet se poljube. Clarissa će, čim joj se ukaže prilika, razgovarati sa Sally da baci tu žutu jaknu. Dok prolazi predvorjem, čudi se radosti koju je osjećala - kad je to bilo tek prije nešto više od sat vremena. U ovom trenutku, u jedanaest i trideset, toploga lipanjskog dana, predvorje njezine zgrade doimlje se kao ulaz u carstvo mrtvih. Žara leži u svojoj niši, a smeđe keramičke podne pločice nijemo odbijaju ponešto zamućenu, tmurnu žutosmeđu svjetlost zidnih svjetiljaka. Ne, ne baš u carstvo mrtvih; u nešto gore od smrti, jer smrt obećava izbavljenje i san. Tu je prašina koja se diže, tu su beskrajni dani i neko predvorje, uvijek mirno i tiho, uvijek ispunjeno istim smeđim svjetlom i neugodno vlažnim vonjem, pomalo kemikalijama, koji će potrajati dok ne nadođe nešto konkretnije, kao akutan vonj godina i gubitka, kraj nade. Richard, njezin izgubljeni ljubavnik, njezin najbolji prijatelj, tone u svoju bolest, u svoje ludilo. Richard je neće, kao što je bilo

predviđeno, otpratiti u starost. Clarissa otključa vrata, uđe u stan i odjednom se, začudo, osjeti bolje. Malo bolje. Mora misliti na primanje. Barem to. Tu je njezin dom; njezin i Sallyn; i premda žive ovdje zajedno već blizu petnaest godina, još je oduševljena njegovom ljepotom i njihovom nezamislivom srećom. Dva kata i vrt u West Villageu! Bogate su, dakako; bezobrazno bogate prema općim standardima, ali ne bogato bogate, ne bogate prema newyorškim mjerilima. Imale su određenu svotu na raspolaganju i sretnim su slučajem naletjele na te borovim daskama obložene katove, na te višekrilne prozore koji se otvaraju na ciglama popločen patio gdje smaragdnozelena mahovina raste u plitkim kamenim koritima, a mala okrugla fontana, plitica čiste vode, prošiklja na pritisak električnog prekidača. Clarissa nosi cvijeće u kuhinju, u kojoj je Sally ostavila poruku ('Ručak s Oliverom -jesam ti to zaboravila reči? - vraćam se u 3 najkasnije, XXXXX'). Clarissu odjednom obuzme osjećaj da je na pogrešnom mjestu. To uopće nije njezina kuhinja. To je kuhinja neke znanice, prilično lijepa za njezin ukus, ali puna stranih mirisa. Ona stanuje negdje drugdje. Živi u sobi u kojoj neka grana nježno lupka po staklu dok netko stavlja iglu na gramofonsku ploču. Ovdje u ovoj kuhinji bijelo je posuđe posloženo po starinski, poput svetog pribora, iza staklenih vrata kuhinjskog ormara. Niz starih zemljanih lonaca, glaziranih raznim nijansama porculanskog žutila, nalazi se na granitnoj radnoj plohi. Clarissa prepoznaje sve te stvari, ali se ne obazire na njih. Osjeća prisutnost vlastita duha; dio nje odjednom je najneuništenije živ i najmanje očit; dio koji ne posjeduje ništa; koji začuđeno i nezainteresirano, kao turist u muzeju, promatra niz glaziranih žutih lonaca i radnu plohu s jednom jedinom mrvicom na njoj, kromiranu pipu s koje drhti jedna jedina kaplja, oteža i padne. Ona i Sally kupile su sve te stvari, sjeća se svake kupnje, ali sada joj se čini da su samovoljne, slavina, radna ploha, lonci i bijelo posuđe. To je samo roba. Jedan komad, pa onda drugi, da ili ne, i ona uviđa da bi se lako mogla oprostiti od ovakvog života, ove prazne i despotske udobnosti. Mogla bi sve to jednostavno ostaviti i vratiti se u svoj drugi dom, u kojem ne postoje ni Sally ni Richard, gdje je samo iskonska Clarissa, djevojka koja je postala žena, još puna nade, još sposobna za svašta. Shvatila je da sva njezina tuga i osamljenost, sve te njihove škripave skele, potječu jednostavno od toga što se pretvara da živi u tom stanu, među tim predmetima, s dragom, nervoznom Sally, i da će, ako ode, biti sretna, ili više nego sretna. Bit će svoja. Nakratko se osjeća predivno sama, kao

da je sve još pred njom. Onda se osjećaj pokrene. Ne nestane; nije otpuhnut. Jednostavno kreće dalje, kao vlak koji se zaustavlja na maloj seoskoj stanici, stoji neko vrijeme, pa produži nestajati iz vida. Clarissa izvuče cvijeće iz papira i stavi ga u sudoper. Razočarana je, ali i više nego samo malo opuštena. To je zapravo njezin stan, njezina zbirka glinenih vrčića, njezina pratilja, njezin život. Ne želi drugi. Kad se opet osjeti kao obično, ni euforično, ni depresivno, jednostavno samo kao Clarissa Vaughan, sretna žena, profesionalno cijenjena, koja priređuje primanje za slavnog i smrtno bolesnog umjetnika, vrati se u dnevnu sobu da presluša poruke na telefonskoj sekretarici. Primanje će uspjeti ili neće uspjeti. U svakom slučaju, ona i Sally večerat će poslije. I otići u krevet. Na vrpci je novi dobavljač hrane (ima neki neodgonetljivi naglasak; što ako ne zna svoj posao?), koji potvrđuje da će jelo dostaviti u tri sata. Jedan gost pita može li dovesti svog gosta, a jedan drugi javlja da ujutro mora otputovati iz grada da posjeti prijatelja iz djetinjstva, kod kojeg se AIDS neočekivano razvio u leukemiju. Aparat se isključi. Clarissa pritisne dugme za premotavanje. Ako je Sally zaboravila spomenuti svoj ručak s Oliverom St. Ivesom, znači da se poziv vjerojatno odnosio samo na nju. Oliver St. Ives, sablazan, junak, nije pozvao Clarissu na ručak. Oliver St. Ives, koji se na spektakularan način pročuo u filmu Sajam taštine, i potom ispao iz glavne uloge u jednom skupom trileru, više se pročuo kao homoseksualni aktivist nego što bi se ikad mogao nadati da je nastavio nastupati kao heteroseksualac i snimati skupe šund filmove. Sally je upoznala Olivera kad je nastupio u jednom vrlo ozbiljnom, vrlo zahtjevnom talk showu, u kojem je ona bila koproducentica (a u koji ga, dakako, nikad ne bi pozvali da je bio samo akcijski junak, i to ne jedan od vodećih). Sally je tako postala netko koga on poziva na ručak, premda su se on i Clarissa dosad već nekoliko puta susreli kod jednog prikupljača financijskih sredstava i, koliko se Clarissa sjeća, vodili dugačak i iznenađujuće prisan razgovor. Zar nije nimalo važno što je ona žena iz knjige? (Premda je knjiga, dakako, doživjela neuspjeh i premda Oliver, dakako, vjerojatno vrlo malo čita.) Oliver nije rekao Sally: 'Svakako dovedite onu zanimljivu ženu s kojom živite.' Vjerojatno je mislio da je Clarissa obično žensko stvorenje. Clarissa se vrati u kuhinju. Nije ljubomorna na Sally, ne radi se o nečem tako jeftinom, ali ipak ne može a da ne osjeća kako ju je Oliver St. Ives mimoišao, kako je svijet izgubio zanimanje za nju i, što je još važnije, tu je i bolna činjenica da joj je to važno upravo sada kad priređuje primanje za

čovjeka koji je možda velik umjetnik i koji možda neće preživjeti ovu godinu. Trivijalna sam beskrajno trivijalna, misli. Ipak. Biti nepozvana na neki joj je način pomalo nalik na dokaz da svijet može i bez nje. To da ju je previdio Oliver St. Ives (koji je vjerojatno nije svjesno isključio, nego jednostavno nije ni pomislio na nju) sliči smrti onako kako neki povijesni događaj u dječjoj diorami u kutiji za cipele sliči samom događaju. Mala je to stvar, šarena i otrcana, sve sam filc i ljepilo. Ipak. Nije to neuspjeh, kaže sebi. Nije neuspjeh biti u tim sobama, u vlastitoj koži i rezati peteljke cvijeću. Nije neuspjeh, ali postaje sve napornije biti jednostavno prisutan i zahvalan; biti sretan (strašna riječ). Ljudi te na ulici više ne gledaju, ili ako te ipak pogledaju, nije to ni u kakvoj vezi sa seksom. Oliver St. Ives nije te pozvao na ručak. Onkraj uskog kuhinjskog prozora grad tutnji i buči. Ljubavnici se svađaju; blagajnice blokiraju na registar-kasi; mladi muškarci i žene kupuju novu odjeću, dok žena koja stoji ispod Slavoluka na Washington Squareu pjeva iiiii, a ti škarama otkidaš komad peteljke s jedne ruže i stavljaš je u vazu punu vruće vode. Nastojiš zadržati taj trenutak, upravo ovdje, u kuhinji sa cvijećem. Nastojiš ga iživjeti, voljeti ga, zato što je tvoj i zato što je odmah izvan ovih prostorija predvorje sa svojim smeđim i mutnim svjetiljkama koje su uvijek upaljene. Zato, jer da su se vrata stambene prikolice i otvorila, žena u njoj, bila to Meryl Streep ili Vanessa Redgrave, ili čak Susan Sarandon, bila bi jednostavno to što je, žena u prikolici, i nikako nisi mogla učiniti ono što si htjela. Nisi je mogla dozvati tamo na cestu; zagrliti je; plakati zajedno s njom. Bilo bi divno plakati tako, u zagrljaju žene koja je istodobno besmrtna i umorna, uplašeno biće koje je upravo provirilo iz prikolice. Ono što je prije svega važno za tebe jest da si živa, upravo ovdje, u svojoj kuhinji, isto kao što su Meryl Streep i Vanessa Redgrave žive negdje drugdje, dok buka prometa sa Šeste avenije bučno prodire unutra, a srebrne oštrice škara upravo sočno odsijecaju tamnozelenu stabljiku. Onoga ljeta, kad joj je bilo osamnaest godina, sve se činilo mogućim, baš sve. Činilo se da može poljubiti svoga ozbiljnog, pametnog, najboljeg prijatelja, dolje kod ribnjaka, da mogu spavati zajedno u nekoj čudnoj kombinaciji požude i nevinosti, ne mareći što to znači, znači li uopće išta. Bila je kuća, doista, misli ona. Bez kuće bili bi jednostavno ostali troje brucoša koji puše marihuanu i raspravljaju u studentskim domovima Sveučilišta Columbia. Bila je kuća. Uslijedio je niz okolnosti potaknut kobnim sudarom stare tete i tetka s kamionom za prijevoz povrća na periferiji Plymoutha, našto su Louisovi

roditelji ponudili njemu i njegovim prijateljima da se preko cijelog ljeta služe tako naglo ispražnjenom kućom u kojoj je salata još bila svježa u hladnjaku, a lutajuća mačka neprestano i sve ne-strpljivije iščekivala otpatke, koje je uvijek nalazila pred kuhinjskim vratima. Bila je kuća i bilo je vrijeme - opojna nestvarnost svega toga - koji su pripomogli da se Richardovo prijateljstvo pretvori u neku vrstu ljubavi i požude, a sve to zajedno dovelo je Clarissu ovamo, u ovu kuhinju u New Yorku, gdje sada stoji na talijanskim pločicama (pogreška, hladne su i lako se prljaju), reže cvijeće i trsi se, tek s umjerenim uspjehom, da se prestane uzbuđivati zbog toga što je Oliver St. Ives, aktivist i propali filmski glumac, nije pozvao na ručak. Nije to bila izdaja, uvjeravala je samu sebe, nego jednostavno splet okolnosti. Nije od Richarda tražila vjernost - Bože sačuvaj! - i ni na koji način nije svojatala vlasništvo koje je pripadalo Louisu. Ni Louis nije to mislio (ili bar nije priznavao da misli, ali, doista, je li moguće da se radi samo o pukom slučaju što se tog ljeta tako često porezao različitim alatom i kuhinjskim noževima i što su ga dvaput morali odvesti mjesnom liječniku, koji mu je napravio nekoliko šavova. Bila je 1965. godina; vladalo je uvjerenje da se darovana ljubav lako može dvostruko vratiti. Tako se bar činilo. Zašto da ne spava sa svima koji ga žele, kad on isto tako nekoga želi? I tako je Richard nastavio s Louisom a započeo je i s njom, i bilo je dobro; jednostavno dobro. Ne znači da su seks i ljubav bili bez komplikacija. Clarissina nastojanja da pokuša s Louisom, na primjer, doživjela su potpun neuspjeh. On nije bio zainteresiran za nju, niti ona za njega, usprkos njegovoj glasovitoj ljepoti. Oboje su bili zaljubljeni u Richarda, oboje su željeli Richarda, i to ih je valjda dovoljno povezivalo. Nisu svi ljudi stvoreni za ljubavnike, a oni nisu bili toliko naivni da pokušaju još jednom poslije totalnog neuspjeha u krevetu, koji je Louis zatim do kraja ljeta dijelio s Richardom, bar onih noći kad Richard nije bio s Clarissom. Kako se često odonda pitala što bi se dogodilo da je pokušala ostati s njim; da je uzvratila Richardov poljubac na uglu Bleecke-rove i MacDougalove ulice, da je otišla nekamo (kamo?) s njim, da nije kupila paketić tamjana i alpaka jaknu s dugmadi u obliku ruže. Bi li mogli otkriti nešto... veće i osobitije od onoga što su već imali? Nemoguće je ne zamisliti tu drugu budućnost, tu odbačenu budućnost, kao negdje u Italiji ili Francuskoj, među velikim sunčanim sobama i vrtovima; kao punu nevjera i teških razračunavanja, kao golemu i trajnu ljubavnu romansu utemeljenu na prijateljstvu tako žarkom i dubokom da

bi ih pratilo do smrti, a možda čak i poslije nje. Mogla je, misli, ući u jedan drugi svijet. Mogla je imati tako utjecajan i opasan život kao što je i sama književnost. Ili možda i ne bi, kaže Clarissa u sebi. Takva sam bila. Takva sam i danas - ugledna žena s lijepim stanom, sa čvrstom i odanom vezom, koja priređuje primanje. Stavljaš li previše na kocku zbog ljubavi, kaže sebi, proigrat ćeš građansko pravo u zemlji koju si izabrala. Na kraju samo ploviš od luke do luke. Ipak, tu je i taj osjećaj propuštene prilike. Možda ne postoji ništa i nikada, što bi se moglo usporediti sa sjećanjem da ste zajedno bili mladi. Možda je upravo tako jednostavno. Richard je bio osoba koju je Clarissa voljela u svojem najoptimističnijem trenutku. Richard je stajao kraj nje na rubu ribnjaka u sumrak, u trapericama odrezanima iznad koljena i s gumenim sandalama na nogama. Richard ju je nazvao gospođa Dalloway i poljubili su se. Njegova su usta otvorila njezina; njegov se jezik (uzbudljiv i krajnje prisan, nikad ga neće zaboraviti) probijao polako unutra dok se nije susreo s njezinim. Ljubili su se i zajedno šetali oko ribnjaka. Sat kasnije večerali su i popili priličnu količinu vina. Clarissin primjerak Zlatne bilježnice ležao je na izgrebenom bijelom noćnom stoliću u tavanskoj sobici, u kojoj je ona još spavala sama; u kojoj Richard još nije počeo provoditi svaku drugu noć. Činilo se da je to početak sreće, i Clarissa je ponekad, nakon više od trideset godina, još potresena kad shvati da je to zaista bila sreća; da sve to iskustvo leži u poljupcu i šetnji, zajedničkoj večeri i jednoj knjizi. Večera je u međuvremenu zaboravljena; Lessing odavno zasjenjena drugim piscima; čak i seks, kad su ona i Richard došli do te točke, bio je doduše gorljiv, ali nekako više srdačan nego strastven. Ali onaj poljubac u sumrak na komadiću osušene trave prije više od tri desetljeća i šetnja oko ribnjaka, dok su komarci zujali u sve mračnijem zraku, žive nezamračeni u Clarissinu sjećanju. Još postoji to jedinstveno savršenstvo, a savršeno je djelomice zato što se činilo, onda, da tako jasno obećava još. Sad zna: to je bio taj trenutak, upravo tada. Drugog nije bilo.

GOSPOĐA BROWN TORTA NIJE ISPALA ONAKO KAKO SE NADALA DA ĆE ISPASTI. NASTOJI OSTATI mirna. To je samo torta, govori u sebi. Ona i Richie napravili su joj glazuru, a onda je, s osjećajem krivnje, smislila nešto drugo za njega što će raditi

dok ona štrcaljkom za ukrase istiskuje žute ružine pupoljke i dok bijelim šećerom ne napiše 'Sretan rođendan Dan'. Nije željela svinjac koji bi njezin sin napravio od toga. Torta ipak nije ispala onako kako je bila zamislila; ne, ni slučajno. Zapravo ništa nije pošlo po zlu, ali ona je bila zamislila nešto bolje. Htjela je da torta bude veća i neobičnija. A ova se doimlje malom, ne samo po izgledu, nego i suštinski. Izgleda amaterski; ručni rad. Lijepa je, kaže sebi. Lijepa je to torta, svima će se svidjeti. Njezin nezgrapni izgled (rasute mrvice, zalijepljene u glazuri, šeprtljav izgled slova 'n' u 'Dan', koje se malo previše primaklo ruži) dio su njezina šarma. Pere posuđe. Misli na ostatak dana. Spremit će postelje, usisati tepihe. Zamotati darove koje je kupila svom suprugu: kravatu i novu košulju, obje skuplje i elegantnije od onih koje sam kupuje sebi, četku od svinjskih čekinja, mali mirisavi kožni etui sa škaricama za nokte, rašpicom za nokte i pincetom, da ga uzme sa sobom kad putuje za agenciju, što se ponekad događa. Bit će zadovoljan svim tim darovima, ili će se bar praviti da je sretan; zafućkat će i reći 'Previše sam toga dobio' kad vidi skupu košulju i kravatu. Kod svakog pojedinog dara oduševljeno će je poljubiti i reći da se previše potrudila, nije trebala, on ne zaslužuje tako lijepe stvari. Kako to, pita se ona, da ima dojam kako će on na sve što mu pokloni, bilo što, uvijek jednako reagirati? Kako to da on doista ne želi ništa, osim onoga što već ima? Nedokučiv je u svojim ambicijama i zadovoljstvima, u svojoj ljubavi za posao i za dom. To je, podsjeti se ona, zapravo vrlina. Zbog toga je, i ne samo zbog toga, tako divan (tu riječ nikad ne bi upotrijebila u njegovoj prisutnosti, ali u sebi misli o njemu kao o divnom, divnom muškarcu, jer doživjela ga je u njegovim najintimnijim trenucima, kako cmizdri u snu, kako sjedi u kadi s dokraja skupljenim udom koji mu pluta u vodi srcedrapateljno nedužno). Dobro je, podsjeti se ona - krasno je - što njezin suprug nije podložan prolaznim užicima, što njegova sreća ovisi isključivo o činjenici da ona postoji, ovdje u kući, što živi svoj život i misli na njega. Torta joj je promašaj, ali ona sama ipak je voljena. Voljena, misli ona, na više-manje isti način na koji se ocjenjuju darovi: zato što su darivani u dobroj namjeri, zato što postoje, zato što su dio svijeta u kojem se želi ono što se dobije. Što bi onda ona radije? Da joj darovi budu prezreni, torta ismijana? Dakako da ne bi. Želi biti voljena. Želi biti vrijedna majka koja mirno čita svom djetetu; želi biti žena koja savršeno postavlja stol. Ne želi, nikako, da bude

posebna žena, patetično stvorenje, puno hirova i bijesa, mrzovoljna, podnošena, ali ne i voljena. Virginia Woolf stavila je kamen u džep svog ogrtača, odšetala u rijeku i utopila se. Laura neće dopustiti sebi takve morbidne misli. Spremit će postelje, usisati tepihe, pripremiti rođendansku večeru. I neće mariti ni za što. Netko kuca na stražnja vrata. Laura, koja pere posljednje komade posuđa, prepoznaje kroz prozirni bijeli zastor Kittyn nejasan obris. I maglovitu aureolu Kittyne plavosmeđe kose, ružičast odsjaj njezina lica. Laura zatomi tjeskobno uzbuđenje, i nešto jače od uzbuđenja, nešto nalik na paniku. Kitty joj dolazi u posjet. A jedva je očetkala kosu i još ima na sebi kupaći ogrtač. Izgleda, i to previše, nalik na Gospu od žalosti. Želi pohitati prema vratima i želi ostati na mjestu, nepomična, za sudoperom, dok Kitty ne odustane i ode. Možda bi to i učinila, stajala nepomično, suzdržana daha (može li Kitty vidjeti unutra, hoće li znati?), ali problem je Richie, svjedok svega, koji sad trči u kuhinju, noseći kamion od crvene plastike i vičući s mješavinom užitka i uzbune da je netko na vratima. Laura briše ruke krpom za brisanje posuđa, s otisnutim crvenim pijetlovima, i otvara vrata. To je samo Kitty, govori sebi. Samo prijateljica iz susjedstva, dvoja vrata niže, a to je nešto što ljudi, dakako, čine. Svraćaju k susjedima koji ih primaju; kosa ili ono što već imate na sebi nije uopće važno. Ni torta nije važna. "Bok, Kitty", kaže ona. "Prekidam li nešto?" pita Kitty. "Ni govora. Uđi." Kitty ulazi i unosi sa sobom svoju auru čistoće i samosvijest dobre domaćice; cijelu paletu žudnih, nervoznih pokreta. Atraktivna je, čvrsta, ni vitka ni debela, žena velike glave, nekoliko godina mlađa od Laure (odjednom se čini da je svatko bar neznatno mlađi od nje). Kittyne sitne oči i sitan nos stisnuti su u sredini okrugla lica. U školi je bila jedna od nekoliko autoritativnih, agresivnih, ne baš lijepih djevojaka koje su, zahvaljujući novcu i svojim sportskim vještinama, imale toliko moći da su jednostavno ustrajale i uporno nastojale da se lokalni pojam o poželjnosti preoblikuje tako da uključi i njih. Kitty i njezine prijateljice - čvrste, nepokolebljive, bistre, prostodu-šne, sposobne za duboku lojalnost i strahovitu bezobzirnost - bile su kraljice raznoraznih svečanosti,

voditeljice organiziranog klicanja, zvijezde kazališnih komada. "Trebam uslugu", kaže Kitty. "Samo reci", odvraća Laura. "Možeš li sjesti na minutu?" "Mhm." Kitty sjedne za kuhinjski stol. Dječaku uputi 'zdravo', prijateljski, ali pomalo odbojno, dok je on sumnjičavo, čak srdito (zašto je došla?) promatra s relativne sigurnosti kraj štednjaka. Kitty, koja još nema svoje djece (ljudi se već počinju pitati), ne nastoji zavoditi tuđu. Mogu doći k njoj ako žele; ona neće k njima. "Imam kave na štednjaku", kaže Laura. "Jesi li za šalicu?" "Svakako." Ona nalije šalicu kave za Kitty i jednu za sebe. Nervozno pogledava na tortu i najradije bi je sakrila. Na glazuri su se uhvatile mrvice. Ono 'n' u 'Dan' pritisnuto je o jednu ružu. Prateći Laurin pogled, Kitty kaže: "Oh, gle, napravila si tortu." "Danu je rođendan." Kitty ustaje, prilazi Lauri i zaustavi se kraj nje. Kitty ima na sebi bijelu bluzu s kratkim rukavima, zeleni karirani šorts i slamnate sandale koje proizvode škripavi zvuk dok hoda. "Vivi, vidi!" reče. "Jedan od mnogih prvih pokušaja", kaže Laura. "Teže je nego što bi čovjek pomislio, to pisanje na glazuri." Nada se da djeluje bezbrižno, vedro, dražesno nezabrinuto. Zašto je najprije napravila ruže, kad bi svakom idiotu bilo jasno da treba početi s porukom? Nađe cigaretu. Ona je netko tko ujutro puši i pije kavu, brine se za obitelj, ima Kitty za prijateljicu i ne uzbuđuje se ako joj torta nije savršena. Pripali cigaretu. "Zgodna je", kaže Kitty i probuši Laurino smiono, cigaretom napuhnuto Ja na samom početku. Torta je zgodna, kaže joj Kitty, onako kao što bi dječji crtež mogao biti zgodan. Slatka je i dirljiva u svojem očajnički iskrenom neskladu između ambicije i izvedbe. Laura shvaća: postoje samo dvije mogućnosti. Ili si sposobna za nešto ili ti je svejedno. Možeš vlastitom rukom napraviti majstorsku tortu ili, odbacivši to, zapaliti cigaretu, priznati da si beznadan slučaj za takve projekte, naliti sebi još jednu šalicu kave i naručiti tortu kod slastičara. Laura je majstorica koja je pokušala i propala, javno.

Napravila je nešto zgodno, a bila se nadala (bolno ali istinito) da je proizvela nešto lijepo. "Kad je Rayu rođendan?" pita, jer nešto mora reći. "U rujnu", odgovori Kitty i vrati se za kuhinjski stol. Što se još može reći za tortu? Laura pođe za njom sa šalicama i kavom. Kitty su potrebni prijatelji (iskren, pomalo prigušen šarm njezina vlastita supruga ne prolazi osobito dobro kod svakoga, a tu je i problem što su već dugo bez djece) i zato je Laura netko koga ona posjećuje, od koga traži usluge. Ipak, obje znaju kako bi se Kitty u gimnaziji nemilosrdno odnosila prema njoj da su bile istih godina. U drugim životnim prilikama, ne mnogo drukčijima od ovih, bile bi neprijateljice, ali u ovom životu, punom iznenađenja i perverzije u odabiru trenutka, Laura je udana za slavnog momka, ratnog heroja iz Kittyna maturantskog razreda, i time se pridružila eliti, slično kao kad bi se neugledna njemačka princeza, ne više mlada, našla kako sjedi na tronu pokraj engleskog kralja. Ono što je iznenađuje - ponekad i užasava - jest da toliko uživa u Kittynu prijateljstvu. Kitty je izvještačena, baš kao što je Laurin suprug divan. Kittyna izvještačenost, njezin blistavi mir, njezina širokogrudnost koju širi oko sebe, isti su kao u neke filmske zvijezde. Posjeduje uzvišenost filmske zvijezde, ne posve besprijekornu i osebujnu ljepotu filmske zvijezde i, kao i filmska zvijezda, doimlje se ujedno obično i uzvišeno, onako kao Olivia De Havilland ili Barbara Stanwyck. Veoma je omiljena i, gotovo iskreno, voljena. "Kako je Ray?" pita Laura dok stavlja šalicu pred Kitty. "Odavno ga već nisam vidjela." Kittyn je suprug Lauri prilika da uspostavi ravnotežu među njima; da ponudi Kitty svoje suosjećanje. Ray nije kamen smutnje, točnije - nije potpun promašaj - ali na neki je način za Kitty isto što je za Lauru njezina torta značajan. Bio je Kittyn dečko još u gimnaziji. Igrao je centra u košarkaškoj momčadi i nastavio igrati, dobro premda ne spektakularno, na Sveučilištu Južne Kalifornije. Sedam mjeseci proveo je kao ratni zarobljenik na Filipinima. Sad je neke vrste tajanstvenog funkcionara u Odjelu za energetiku i već u tridesetoj godini počinje pokazivati kako se hrabri momci postupno, iz neobjašnjivih razloga, pretvaraju u sredovječne sipavce. Ray je kratko podšišan, pouzdan, kratkovidan; pun tekućine. Obilno se znoji. Mjehurići čiste sline skupljaju mu se u kutovima usana čim malo duže govori. Laura zamišlja (nemoguće je ne

zamisliti) kako mora da iz njega, dok vode ljubav, šikljaju rijeke, za razliku od skromnog žuborenja njezina supruga. Zašto su onda još bez djece? "Dobro je", kaže Kitty. "Ray kao Ray. Uvijek isti." "I Dan je isti", kaže Laura, ljubazno, značajno. "Sjajni su to momci, zar ne?" Misli na darove koje je kupila suprugu; darove koje će on cijeniti, čak im se i diviti, premda mu ni jedan od njih nije potreban. Zašto se udala za njega? Udala se za njega iz ljubavi. Udala se iz osjećaja krivnje; iz straha da ne ostane sama; iz domoljublja. Bio je jednostavno predobar, preljubazan, preiskren i previše je divno mirisao a da se ne uda za nj. Previše je prepatio. Želio ju je. Ona stavi ruku na trbuh. Kitty kaže: "Imaš pravo, sto posto." "Jesi li se ikad upitala što ih tjera? Mislim, Dan je kao buldožer. Čini se da ga ništa ne muči." Kitty teatralno slegne ramenima i prevrne očima. Ona i Laura kao da su u tom trenutku gimnazijalke, najbolje prijateljice, koje se tuže na svoje mladiće, čije će mjesto ubrzo zauzeti drugi. Laura bi rado postavila Kitty jedno pitanje, ali ne zna kako da ga sroči. Pitanje je u vezi s pretvaranjem i, prikrivenije, s briljantnošću. Voljela bi znati smatra li Kitty sebe posebnom, moćnom i neuravnoteženom, kao što se govori za umjetnice, puna fantazija, puna zanosa, posvećena prije svega ostaloga stvaranju... čega? Ovoga ovdje. Ove kuhinje, ove rođendanske torte, ovog razgovora. Ovoga obnovljenog svijeta. Laura kaže: "Moramo se ubrzo opet naći, doista. Prošla je cijela vječnost." "Kava je izvrsna", kaže Kitty srknuvši. "Koju vrstu uzimaš?" "Ne znam. Ne, dakako da znam. Folgers. A ti?" "Maxwel House. I ta je dobra." "Mhm." "Ipak. Razmišljam o tome da je promijenim." "Pa sad, ovo je Folgers." "Točno. Dobra je." Kitty gleda u svoju šalicu s namjerno lažnom, budalastom predanošću. Načas se doimlje poput priproste, obične žene koja sjedi za kuhinjskim stolom. Njezina je privlačnost isparila; sad se vidi kako će izgledati sa pedeset godina -

debela, muškobanjasta, žilava, iskrivljena i s ironijom će govoriti o svom braku, jedna od onih žena za koje ljudi kažu Bila je prilično zgodna, znate. Svijet se već sada polako, neprimjetno, počinje otuđivati od nje. Laura prignječi cigaretu, razmišlja da zapali novu, ali se predomisli. Ona zna bez problema skuhati dobru kavu; zdušno se brine za svog supruga i svoje dijete; živi u ovoj kući u kojoj nikome ništa ne nedostaje, nitko nije dužan, nitko ne pati. Nosi drugo dijete. Je li uopće važno to što nije glamurozna niti primjer uzorne domaćice? "Tako je to", kaže ona Kitty. Iznenađena je snagom vlastita glasa; trunkom nesmiljenosti u njemu. "Hm da", kaže Kitty. "Što je? Je li sve u redu?" Kitty trenutak nepomično sjedi, ne gledajući ni Lauru ni okolo. Povukla se u sebe. Sjedi onako kako se sjedi među nepoznatim ljudima u vlaku. Kaže: "Moram u bolnicu na nekoliko dana." "Što je?" "Ne znaju točno. Imam neku izraslinu." "Bože." "Unutra je, znaš. U trbuhu." "Molim?" "U maternici. Otvorit će me i pogledati." "Kada?" "Danas poslije podne. Doktor Rich kaže što prije to bolje. Trebam te da mi hraniš psa." "Naravno. Što je liječnik rekao, točno?" "Samo to da je nešto unutra i da moraju ustanoviti što. Možda je to razlog da ne mogu zatrudnjeti." "Pa", kaže Laura, "znači da to mogu odstraniti." "Kažu samo da moraju vidjeti. Kažu da nema razloga za zabrinutost, nikakvog, ali da moraju vidjeti." Laura promatra Kitty koja se ne miče i ne govori, ne plače. "Bit će sve opet dobro", kaže Laura. "Da, vjerojatno hoće. Nisam zabrinuta. Kakvog bi to smisla imalo?" Laura je obuzeta žalošću i nježnošću. Evo snažne Kitty, Kitty svibanjske kraljice, bolesne i uplašene. Evo Kittyna lijepog zlatnog ručnog sata; evo i naglog raspada njezina života. Laura je uvijek nagađala, kao i većina ostalih, da

je problem u Rayu - Rayu s njegovim mutnim zaposlenjem u nekom gradskom uredu, s mjehurićima sline, s njegovim leptir-kravatama, njegovim bourbonom. Kitty je za nju, sve do ovog trenutka, predstavljala svijetao lik, tragičan i dostojanstven - ženu koja stoji uz svoga supruga. Toliki od tih muškaraca nisu više ono što su bili (nitko ne voli govoriti o tome); tolike su se žene pomirile s time da žive s izmotavanjima i šutnjama, s napadajima depresije, s pićem. Kitty se jednostavno doimala kao heroina. Pokazalo se, međutim, da razlog nevolje leži u Kitty. Laura zna, ili bar misli da zna, da se doista radi o nečem ozbiljnom. Shvaća da se na Kitty i Raya, na njihovo malo, uredno kućanstvo sručila nesreća i da ih je već napola uništila. Kitty možda ipak neće postati čila, žilava pedesetogodišnjakinja. "Dođi", kaže Laura, kao što bi rekla svom djetetu i, kao da je Kitty zaista njezino dijete, ne pričeka da je ona posluša, nego joj priđe. Stavi ruke na Kittyna ramena i poslije kraćeg, nelagodnog oklijevanja polako se sagne sve dok nije gotovo klečala. Shvati koliko je snažnija, koliko viša od Kitty. Zagrli je. Kitty oklijeva, onda dopusti da je Laura drži u zagrljaju. Predaje se. Ne plače. Laura shvaća da se Kitty prepušta. Misli: tako mora da se osjeća muškarac kad grli ženu. Kitty ovije ruke oko Laurina struka. Laura je preplavljena nježnošću. Ovdje, upravo ovdje, u njezinu su naručju Kittyni strah i hrabrost, Kittyna bolest. Ovdje su njezine dojke. Ovdje je njezino hrabro, čvrsto srce koje kuca ispod njih; ovdje su blijeda svjetla njezina života - tamnoružičasta svjetla, crvenozlatna svjetla, blistava i nestalna; svjetla koja se skupljaju i raspršuju; ovdje su Kittyni bezdani, srce ispod srca; njezino vlastito nedodirljivo biće o kojem muškarac (Ray, i to baš Ray!) sanja, čezne za njim, očajnički ga traži noću. Ovdje je, pri danjem svjetlu, u Laurinu zagrljaju. I ne htijući pravo, ne razmislivši, ona poljubi Kitty, polako, usred čela. Opijena je Kittynim parfemom i mirisom njezine šuštave, svježe oprane tamnoplave kose. "Dobro sam", prošapće Kitty. "Zbilja." "Znam", odvraća Laura. "Brinem se jedino zbog Raya. On se zaista ne snalazi najbolje, pogotovo kad se radi o tako nečem." "Zaboravi Raya na trenutak", kaže Laura. "Jednostavno ga zaboravi." Kitty kimne, dotaknuvši glavom Laurine dojke. Pitanje je postavljeno bezglasno i odgovor je došao, čini se, isto tako bezglasno. Obje su snuždene i

obje blažene, pune razmijenjenih tajni, obje se bore za svaki trenutak. Svaka u svojoj ulozi. Iscrpljene su i opsjednute; prihvatile su se tako golema posla. Kitty podigne glavu, i usne im se dotaknu. Obje znaju što rade. Usta im miruju jedna na drugima. Usne im se dodiruju, ali se ne ljube, ne zapravo. Onda se Kitty povuče. "Draga si", reče. Laura oslobodi Kitty. Odmakne se. Otišla je predaleko, obje su otišle predaleko, ali Kitty se prva povukla. Kitty, koju su njezini strahovi nagnali da postupi neobično i očajnički. Laura je tamnooki grabežljivac. Laura je ona koja je čudna, tuđinka, ona kojoj se ne može vjerovati. Laura i Kitty šutke se slažu da je to istina. Laura baci pogled na Richieja. On još uvijek drži crveni kamion. Još promatra. "Ne brini se, molim te", Laura kaže Kitty. "Sve će biti dobro." Kitty ustaje, ljupko, bez žurbe. "Znaš što treba, ne? Daj mu samo pola konzerve uvečer i povremeno provjeri ima li vode. Ray ga može nahraniti ujutro." "Hoće li te Ray odvesti u bolnicu?" "Mhm." "Ne brini. Pripazit ću ovdje na sve." "Hvala." Kitty se kratko ogleda oko sebe, s izrazom umorna odobravanja, kao da je odlučila, protiv vlastitog uvjerenja, da ipak kupi ovu kuću i vidi što se može učiniti od nje. "Zbogom", kaže. "Nazvat ću te sutra u bolnicu." "Dobro." S usiljenim osmijehom, lagano stisnutih usana, Kitty se okrene i ode. Laura se okrene licem dječaku, koji nervozno zuri u nju, sumnjičavo, s obožavanjem. Ona je, u prvom redu, umorna; više od svega želi se vratiti u svoju postelju i svojoj knjizi. Svijet, ovaj svijet odjednom joj se čini da je omamljen i zaostao u razvoju, daleko od svega. Tu je vrućina što je nalegla po kućama i ulicama; tu je taj jedini niz trgovina koji se lokalno spominje kao centar; tu su supermarket, drogerija i kemijska čistionica; kozmetički salon također je ovdje, i papirnica, i jeftina robna kuća, bazar; tu je i jednoetažna

štukaturna biblioteka s novinama na drvenim stalcima i s policama prepunih knjiga. ... život, London, ovaj lipanjski trenutak. Laura vodi sina natrag u dnevnu sobu i opet mu pokazuje kako da od tih šarenih drvenih kocaka sastavi toranj. Čim se on zaigra, ona se vraća u kuhinju i, bez oklijevanja, digne tortu i izvrne je s njezina stalka ravno u kantu za smeće. Pad iznenađujuće čvrsto zazvuči; jedna žuta ruža razmaže se po unutrašnjoj strani kante. Smjesta osjeti olakšanje, kao da su čelični konopci oko njezinih grudi olabavljeli. Sad može početi ispočetka. Prema zidnom satu tek je pola jedanaest. Ima dovoljno vremena da napravi novu tortu. Ovaj put neće dopustiti da se mrvice uhvate za glazuru i ovaj put će slova označiti čačkalicom, tako da budu centrirana, a ruže će ostaviti za kraj.

GOSPOĐA WOOLF ČITA KOREKTURNE OTISKE S LEONARDOM I RALPHOM, KAD LOTTIE NAJAVI da je stigla gospođa Bell s djecom. "Nemoguće", kaže Virginia. "Još nije ni dva i trideset. Oni dolaze u četiri." "Ovdje su, gospođo", kaže Lottie ponešto krutim tonom. "Gospođa Bell je otišla ravno u salon." Marjorie digne pogled s paketa knjiga koji je upravo vezala čvrstim koncem (ona će, za razliku od Ralpha, spremno vezati pakete i razvrstavati slova, što je ujedno i blagodat i razočaranje). Ona kaže: "Zar je već pola tri? Nadala sam se da ću dotle već biti gotova s ovim." Virginia i ne trepne, bar ne vidljivo, na zvuk Marjoriena glasa. Leonard strogo kaže Virginiji: "Ja ne mogu prestati s poslom. Pojavit ću se nakratko u četiri sata, pa ako Vanessa odluči ostati tako dugo, onda ću je vidjeti." "Ne brini, ja ću se pobrinuti za Vanessu", kaže Virginia i, dok tako stoji, svjesna je da joj je kućna haljina neuredna, a kosa neuvijena. To mi je samo sestra, misli, pa ipak, poslije toliko vremena, nakon svega što se dogodilo, želi u Vanessi izazvati stanovito začuđeno divljenje. Još želi da njezina sestra misli: 'Ta koza izgleda prilično dobro, zar ne?' Virginia ne izgleda baš najbolje, i protiv toga ne može ništa, ali do četiri

sata barem bi uredila kosu i presvukla se. Pođe za Lottie stubama i, dok prolazi pored ovalnog zrcala što visi u predvorju, dolazi u napast da se nakratko pogleda u njemu. Ali ne može. Vanessa će biti njezino zrcalo, kao što je uvijek bila. Vanessa je njezin brod, njezina zelena obala gdje pčele zuje među grožđem. Poljubi Vanessu, čedno, u usta. "Draga", kaže Virginia, položivši ruke na sestrina ramena. "Ako ti kažem da sam oduševljena što te vidim sada, uvjerena sam da možeš zamisliti kako li bih tek bila oduševljena da te vidim kada smo te stvarno očekivali." Vanessa se smije. Vanessino je lice napeto, koža sjajna, svježa, ružičasta. Premda je tri godine starija od Virginije, izgleda mlađe, i obje to znaju. Dok Virginia ima strogu, oporu ljepotu Giottove freske, Vanessa je više nalik na figuru koju je u ružičastom mramoru isklesao vješt, ali manje poznat umjetnik kasnog baroka. Ona je očito putena, čak dekorativna figura, sva od jastučića i smotaka, njezino lice i tijelo umjetnički su izvedeni u nježnom, pomalo sentimentalnom pokušaju da se slikovito prikaže ljudska jedrina koja je tako bujna da graniči s nadzemaljskom. "Oprosti", kaže Vanessa. "Bili smo gotovi u Londonu ranije nego što smo mislili i preostalo nam je jedino još da kružimo oko Richmonda do četiri sata." "A gdje si ostavila djecu?" pita Virginia. "Otišla su ravno straga u vrt. Quentin je na cesti našao neku umiruću pticu i sad očito smatraju da ptica mora biti u vrtu." "Jasno mi je da im njihova stara teta Virginia nije nikakva zamjena za to. Da odemo do njih?" Izlazeći iz kuće, Vanessa uze Virginiju za ruku, gotovo isto onako kao što bi uzela za ruku koje svoje dijete. Ta je Vanessina posjednička gesta gotovo isto toliko ljuti koliko i umiruje; toliko je sigurna u sebe da može doći pun sat i pol prije nego što je pozvana. I tako je sad ovdje; ovdje je njezina ruka. Da je Virginia imala bar vremena da učini nešto sa svojom kosom. Kaže: "Otpremila sam Nelly u London po zašećereni đumbir za naš čaj. Možemo je očekivati otprilike za jedan sat, zajedno s lijepom malom dozom njezina gnjeva." "Nelly se mora pomiriti s tim", kaže Vanessa. Da, misli Virginia, to je pravi ton, strog, a ipak milosrdan - tako se govori s poslugom, i sa sestrama. U tome je umijeće, kao što je umijeće u svemu, a mnogo od onoga, u čemu je

Vanessa još mora podučiti, sadržano je u tim naoko lakim postupcima. Stigneš rano ili kasno, olako ustvrdiš da drukčije nije išlo. Ponudiš ruku s majčinskim samopouzdanjem. Kažeš, Nelly se mora pomiriti s tim, i tako otpuštaš sluškinju kao i gospodaricu. U vrtu Vanessina djeca kleče u krugu na travi kraj ružinih grmova. Kako li su samo čudesna: tri bića, potpuno odjevena, dočarana ni iz čega. U jednom su trenutku dvije mlade sestre, pripijene jedna uz drugu, prsa o prsa, spremnih usana, a onda već idući trenutak, čini se, tu su dvije udane žene srednjih godina koje stoje na skromnom komadiću tratine pred čoporom djece (Vanessine, dakako, sve je Vanessino; ni jedno nije Virginijino i nikada ni jedno neće ni biti). Tu je ozbiljni, lijepi Julian; tu je rumeni Quentin koji drži pticu (drozda) u svojim crvenim rukama; tu je mala Angelica, koja čuči malo podalje od braće, uplašena, očarana tim pregrštem sivoga perja. Prije mnogo godina, kad je Julian bio još dojenče, kad su Virginia i Vanessa razmišljale o imenima za djecu i za lica u romanima, Virginia je predložila Vanessi da svoju buduću kćer nazove Clarissa. "Zdravo, otpadnici", pozdravi ih Virginia. "Našli smo pticu", objavi Angelica. "Bolesna je." "Shvatila sam", odgovara Virginia. "Još je živa", kaže Quentin znalački. "Mislim da bismo je mogli spasiti." Vanessa stisne Virginiji ruku. Oh, misli Virginia, evo smrti baš prije čaja. Što zapravo treba reći djeci, ili bilo kome? "Možemo joj olakšati", kaže Vanessa. "Ali ovoj je ptici došlo vrijeme da umre, tu ne možemo ništa promijeniti." Upravo tako, švelja presijeca konac. Tek toliko, djeco, ni manje ni više. Vanessa ne žalosti svoju djecu, ali im i ne laže, čak ni iz milosrđa. "Moramo pripremiti neku kutiju za nju", kaže Quentin, "i unijeti je u kuću." "Ne slažem se", odgovara mu Vanessa. "To je divlje stvorenje, radije će umrijeti vani, na otvorenom." "Imat ćemo pogreb", vedro će Angelica. "Ja ću pjevati." "Još je živa", oštro joj odgovara Quentin. Bog te blagoslovio, Quentine, misli Virginia. Hoćeš li ti biti onaj koji će mi jednoga dana držati ruku i biti uz mene kad budem ispuštala posljednji dah,

dok će svi drugi potajno uvježbavati govore koje će održati na pogrebu? Julian kaže: "Trebali bismo joj napraviti ležaj od trave. Angie, daj naćupaj je malo, molim te!" "Da, Juliane", kaže Angelica. Poslušno se prihvati posla da na-čupa rukovet trave. Julian; ah Julian. Je li ikad bilo uvjerljivija dokaza za principi-jelniju nepravdu prirode nego što je Julian, Vanessin prvorođeni, u petnaestoj godini? Julian je srdačan i neustrašiv, dostojanstven; posjeduje skladnu tjelesnu, rasnu ljepotu, tako prirodnu da navodi na pomisao kako je ljepota sama po sebi osnovno ljudsko stanje, a ne samo odstupanje od uobičajenog uzorka. Quentin (Bog ga blagoslovio) mogao bi, usprkos svoj svojoj inteligenciji i humoru, već sada u trinaestoj godini biti krupan pukovnik crvena lica u Kraljevskoj konjici, a Angelica, savršeno građena, jasno pokazuje već u šestoj godini živčano prenapetu, mliječnu ljupkost koja siguno neće nadživjeti njezinu mladost. Julian, prvorođeni, tako je očito i bez muke junak ove obiteljske sage, riznica njezinih najvećih nada - tko da zamjeri Vanessi što ga favorizira? "Da uberemo i nekoliko ruža?" Virginia kaže Angelici. "Da", odgovara Angelica, još zabavljena travom. "Žutih." Prije nego što krene s Angelicom u ružičnjak, Virginia ostane stajati trenutak, još s Vanessinom rukom u svojoj, zagledana u Vanessinu djecu kao da su bazen pun vode u koji se ne može odlučiti da zaroni ili ne. Ovo je, misli Virginia, pravo postignuće; ovo će živjeti i pošto isprazni literarni pokušaji budu otpremljeni zajedno sa starim fotografijama, kostimima za krabuljni ples i porculanskim tanjurima na kojima je baka slikala svoje sjetne, izmišljene krajolike. Izvuče ruku i pođe u ružičnjak, gdje klekne kraj Angelice i pomaže joj da pripremi ležaj na kojem ptica može uginuti. Quentin i Julian stoje u neposrednoj blizini, ali Angelica je očito najzaneseniji član toga žalobnog društva, onaj čiji se ukus u vezi s opremom i obredom mora poštovati. Angelica je ovdje tako reći udovica. "Eto!" kaže Virginia dok zajedno s Angelicom oblikuje travu u mali blagi humak. "Mislim da će joj tu biti udobno." "Je li to ona?" pita Angelica. "Jest. Ženke su veće i nešto tamnije."

"Ima li jaja?" Virginia oklijeva. "Ne znam", kaže. "To se zaista ne može znati, zar ne?" "Kad umre, potražit ću njezina jaja." "Kako hoćeš. Možda je neko gnijezdo negdje pod strehom." "Naći ću ih ja", kaže Angelica, "i nasaditi ih." Quentin se smije. "Hoćeš li sama sjediti na njima?" upita. "Neću, glupane. Nasadit ću ih." "Aha", kaže Quentin, i Virginia zna, da ih i ne vidi, kako se potiho smiju Angelici, a možda automatski i njoj. Čak i sada, u ovo napredno doba, muškarci još drže smrt u svojim moćnim rukama i dobronamjerno se smiju ženama koje pripremaju pogrebne ležajeve i vjeruju da magijom i pukom snagom volje mogu oživiti ovu mrvicu bivšeg života. "Dobro", kaže Virginia. "Sad je možete položiti." "Ne", kaže Angelica. "Još manjkaju ruže." "Točno", kaže Virginia. Zamalo se usprotivila, jer da najprije treba položiti pticu i tek onda posložiti ruže oko ptičjeg tijela. Tako bi trebalo postupiti. A ti bi se, misli ona, prepirala s petogodišnjom djevojčicom o takvim stvarima. Možda i bi, da ih Vanessa i dječaci ne promatraju. Angelica uzme jednu od žutih ruža i oprezno je položi duž ruba travnatog humka. Dodaje jednu po jednu dok nije sastavila grubi krug od ružinih pupoljaka, trnovitih peteljki i lišća. "Lijepo je", kaže i, na opće iznenađenje, doista je lijepo. Virginia gleda s neočekivanim zadovoljstvom taj skromni krug od trnja i cvijeća; taj divlji odar. I sama bi rado legla na nj. "Onda, da je stavimo?" tiho kaže Angelici. Virginia se nagne prema njoj kao da dijele neku tajnu. Neka snaga kola između njih, neko suučesništvo koje nije ni majčinsko ni erotsko, ali sadrži elemente obojeg. Dobro se razumiju. Postoji vrsta razumijevanja koje je prebogato da se izrazi riječima. Virginia to osjeća, jasno kao što osjeća vrijeme na svojoj koži, ali kad se duboko zagleda u Angelicino lice, vidi po njezinim blistavim nemirnim očima da je njoj ta igra već dosadila. Napravila je ležaj od trave i ruža; sad se samo želi što je prije moguće riješiti ptice i poći u lov za njezinim gnijezdom. "Da", kaže Angelica. Već kao petogodišnjakinja zna hiniti ozbiljan zanos

za zadatak koji joj je na dohvatu, kad zapravo istinski želi jedino da se dive njezinu djelu i da je zatim puste na miru. Quentin kleči s pticom u ruci i nježno, beskrajno nježno, polaže je na travu. Ah, kad bi muškarci bili grubijani a žene anđeli - kad bi bar bilo tako jednostavno. Virginia misli na Leonarda koji se mršti nad ko-rekturnim otiscima, spreman da izbaci ne samo slagarske pogreške nego i svaki trag mediokriteta na kojeg pogreške ukazuju. Misli na Juliana od ljetos, kako zavrnutih rukava do lakata vesla preko Ouse, i kako se činilo da je to bio dan, trenutak, kad je od djeteta postao muškarac. Kad Quentin povuče ruke, Virginia vidi da je ptica položena na travu skupljenih krila. Zna da je već uginula, u Quentinovim dlanovima. Čini se da je željela da bude što manji svežanj same sebe. Njezino oko, savršeno crno zrno, otvoreno je, a sive su joj noge, duže nego što bi čovjek očekivao, smotane. Vanessa se pojavi iza Virginije. "Ostavimo je sada, svi", kaže Vanessa. "Učinili smo što smo mogli." Angelica i Quentin spremno se povuku. Angelica započe svoj obilazak oko kuće, zirkajući pod strehu. Quentin otare ruke o pulover i uđe u kuću da se opere. (Vjeruje li da je ptica ostavila trag smrti na njegovim rukama? Vjeruje li da će ga dobar engleski sapun i ručnik tete Virginije isprati?) Julian ostaje s Vanessom i Virginijom još uz mali leš. Kaže: "Angie se toliko uzbudila zbog gnijezda da je zaboravila otpjevati himnu." Vanessa kaže: "Hoće li nam zato što smo došli prerano biti uskraćen čaj?" "Neće", odgovara Virginia. "Imam sve što je potrebno da i bez Nellyne pomoći pripremim čaj." "Pa onda dobro", kaže Vanessa, našto se ona i Julian okrenu i pođu prema kući, Julianova ruka podvučena pod majčin lakat. Prije nego što pođe za njima, Virginia oklijeva još trenutak kraj mrtve ptice u njezinu krugu od ruža. Mogao bi biti i neka vrsta šešira. Mogao bi biti karika koja nedostaje između kitničarke i smrti. Najradije bi legla na njezino mjesto. Istina, nema smisla poricati. Vanessa i Julian mogu nastaviti sa svojim životom, svojim čajem i svojim putovanjima, dok se ona, Virginia, pticolika Virginia, od krute, teške žene pretvara u ukras za šešir, budalastu, bezosjećajnu stvar. Clarissa, misli ona, ipak nije nevjesta smrti. Clarissa je postelja na koju je

nevjesta položena.

GOSPOĐA DALLOWAY CLARISSA STAVLJA TUCET ŽUTIH RUŽA U VAZU. ODNOSI JE U DNEVNU sobu, stavlja na stolić, odmakne se malo i pomakne je nekoliko centimetara ulijevo. Priredit će Richardu najljepše primanje za koje je sposobna. Nastojat će stvoriti nešto svjetovno, čak trivijalno, ali na svoj način savršeno. Pobrinut će se da bude okružen ljudima koji ga istinski poštuju, dive mu se (zašto je pozvala Waltera Hardyja, kako je mogla biti tako slaba?); osigurat će da se on ne premori. To je njezin zadatak, njezin dar. Što mu još može ponuditi? Vraća se u kuhinju kad zazuji interfon. Tko bi to mogao biti? Neka pošiljka, vjerojatno, na koju je zaboravila ili netko iz servisa za dostavu hrane. "Tko je?" pita. "Louis. Ja sam, Louis." "Louis? Zar zbilja?" Clarissa pritisne dugme da Louis može ući. Naravno da je Louis. Nitko drugi, posve sigurno ne neki Newyorčanin, ne bi jednostavno pozvonio a da prije ne nazove. To nitko ne radi. Ona otvori vrata i izađe u predvorje, obuzeta snažnim, gotovo vrtoglavim osjećajem radosnog iščekivanja, stanjem tako jakim, tako osebujnim i tako nepoznatim u drugim prilikama, da ga je prije nekog vremena jednostavno nazvala po Louisu. To je taj Louisov osjećaj kroz koji se provlače tragovi odanosti, i krivnje, i privlačnosti, neki nesumnjiv element treme, i čista, nepomućena nada da bi svaki put, kad se pojavi, Louis mogao napokon donijeti tako dobru vijest da je nemoguće naslutiti njezin domašaj ili čak njezinu pravu narav. Onda, trenutak zatim, iza zavoja u predvorju, pojavi se Louis glavom. Prošlo je, koliko ono, sada već pet godina, ali on je još posve isti. Ista nakostriješena bijela kosa, isti nestrpljiv, osebujan hod, ista nemarna odjeća, koja ipak djeluje nekako u redu. Njegova nekadašnja ljepota, njegovo krupno tijelo i lavovsko držanje izgubili su se iznenađujuće naglo još prije gotovo dva desetljeća, i sad se taj Louis - sjedokos, žilav, pun skrivenih, obuzdanih emocija - pojavio kao da je neki sitan, neugledan muškarac iskočio iz oklopnog tornja nekog tenka da objavi kako je on, a ne tenk sravnio vaše selo. Louis, nekadašnji predmet žudnje, oduvijek je bio, kao što se pokazalo, predavač u glumačkoj

školi, bezazlena osoba. "E pa, tu sam", kaže. On i Clarissa zagrle se. Kad se odmakne, Clarissa vidi da su Louisove kratkovidne oči vlažne. Uvijek je bio sklon suzama. Clarissa, iako sentimentalnija, ogorčenija, čini se da nikad ne plače, premda to često poželi. "Otkad si u gradu?" pita ona. "Od prekjučer. Sad sam upravo šetao i ustanovio da sam u tvojoj ulici." "Baš mi je drago što te vidim." "I meni je drago što vidim tebe", kaže Louis, a oči mu se opet ovlaže. "Imaš nevjerojatan osjećaj za pravo vrijeme. Večeras imamo primanje za Richarda." "Ozbiljno? Kojim povodom?" "Dobio je Carrouthersovu nagradu. Nisi to čuo?" "Čiju to?" "To je nagrada za pjesnike. Značajno priznanje. Čudim se da nisi čuo za to." "Pa, sad. Čestitke Richardu." "Nadam se da ćeš doći. Bit će ushićen da te vidi." "Misliš?" "Da. Naravno. Zašto stojimo ovdje, zapravo u predvorju? Uđi." Izgleda starija, misli Louis dok slijedi Clarissu u stan (osam koraka, zavoj, onda još tri koraka). Postarala se, začuđeno misli Louis. Napokon je i do toga došlo. Kakva čudovišna stvar, ti genetski okidači, kako neko tijelo može ostati nepromijenjeno desetljeće za desetljećem, a onda se u nekoliko godina sroza do starosti. Louis je iznenađen kako se žalosno osjeća, kako nije dovoljno zadovoljan relativno naglim gubitkom Clarissine neprirodno produžene mladenačke svježine. Koliko li je puta maštao o tome? To je njegova osveta, jedino moguće izravnanje računa. Sve te godine s Richardom, sva ljubav i sav trud, a Richard sad provodi posljednje godine života pišući o ženi s vlastitim stanom u Zapadnoj Desetoj ulici. Richard stvara roman u kojem iscrpno meditira o ženi (odlomak od preko pedeset stranica samo o kupovanju laka za nokte, za koji se na kraju ipak nije odlučila!), a stari Louis W. delegiran je u statiste. Louis W. ima jednu scenu, relativno kratku, u kojoj cmizdri o pomanjkanju ljubavi u svijetu. Tako stoje stvari; to je nagrada, nakon više od dvanaest godina; nakon što je živio s Richardom u šest različitih stanova, podržavao ga, ševio do

besvijesti; nakon tisuća zajedničkih obroka; nakon puta u Italiju i onog sata pod stablom. Poslije svega toga, pojavljuje se Louis, i bit će zapamćen kao žalobnik koji jadikuje nad ljubavlju. "Gdje si odsjeo?" pita ga Clarissa. "Kod Jamesa, u žohar motelu." "On je još ondje?" "Nešto od njegova špeceraja još je ostalo. Vidio sam kutiju fafrla koju sam, koliko se sjećam, kupio za njega u trgovini još prije pet godina. Pokušao je zanijekati da je to ta ista kutija, ali u jednom je uglu uleknuta, i toga se vrlo dobro sjećam." Louis kažiprstom dodirne nos (lijeva strana, desna strana). Clarissa se okrene prema njemu. "Da te vidim", kaže Clarissa, i opet se zagrle. Drže se tako gotovo punu minutu (njegove usne dodiruju njezino lijevo rame, onda se on pomakne i usne mu dodirnu i njezino desno rame). Na kraju se Clarissa odmakne. "Želiš li što popiti?" "Ne. Da. Čašu vode?" Clarissa odlazi u kuhinju. Kako li je još uvijek nepristupačna, kako li se samo razdražljujuće uljudno ponaša! Clarissa je bila upravo ovdje, misli Louis, sve to vrijeme. Bila je u ovim sobama sa svojom prijateljicom (ili partnericom, ili kako li to već zovu), odlazila je na posao i vraćala se kući. Uživala iz dana u dan, odlazila u kazalište, odlazila na zabave. Tako je malo, misli on, ljubavi na ovom svijetu. Louis napravi četiri koraka do dnevne sobe. I opet je u velikoj prohladnoj prostoriji s vrtom, dubokom sofom i dobrim tepisima. Okrivljuje Sally zbog stana. To je Sallyn utjecaj, Sallyn ukus. Sally i Clarissa žive u stanu koji je savršena replika stana gornje klase u West Villageu; nije teško zamisliti kako asistent nekog producenta korača po njemu s popisom u ruci: francuski kožni fotelji, štrigula; Stickley stol, štrigula; zidovi boje lanene tkanine ukrašeni botaničkim motivima, štrigula; police za knjige pune malih dragocjenosti donesenih iz inozemstva, štrigula. Čak i ekscentričnosti - okvir za zrcalo, pokriven morskim školjkama, sa sajma rabljenih stvari, stara oguljena južnoamerička škrinja, oslikana nacerenim morskim vilama - djeluju kao dodatni ukras, kao da je asistent, pošto je već sve pregledao, rekao: 'Još nije dovoljno uvjerljivo, trebamo više toga da se vidi kakvi su to ljudi zapravo.'

Clarissa se vrati sa dvije čaše vode (gazirane, s ledom i limunom), i Louis, pri pogledu na nju, osjeti miris wellfleetskog zraka - borova, trave i slankaste vode - od više nego prije trideset godina. Raspoloženje mu se popravi. Starija je, ali - nema smisla nijekati - još posjeduje istu snažnu zamamnost, tu aristokratsku, blago nastranu erotičnost. Još je vitka. Još zrači, nekako, stanovitom tragičnom romantikom i, gledajući je u pedesetoj, u toj sumračnoj, otmjenoj sobi, Louis misli na fotografije mladih vojnika, odlučna izraza lica, na one dječake, bezbrižne u svojoj uniformi, dječake koji su poginuli ne navršivši ni dvadeset godina i koji dalje žive, kao utjelovljenje izgubljenih nada, u fotoalbumima na stolićima uza zid, lijepi, ne-uznemireni svojom zlom kobi, dok oni koji su preživjeli odvaljuju svoje poslove i obveze, razočarani dopustima. U tom trenutku Clarissa podsjeća Louisa na vojnika. Kao da iz nekog nestalog carstva gleda na ovaj sve stariji svijet; doimlje se tako žalosno, nevino i nepobjedivo kao i ovi pokojnici na fotografijama. Pruži Louisu čašu s vodom. "Dobro izgledaš", kaže. Louisovo ostarjelo lice uvijek je bilo prepoznatljivo već na njegovu mladenačkom licu: orlovski nos i blijede, začuđene oči; čekinjaste obrve; čvrstim žilama išaran vrat ispod široke, koščate brade. Trebalo je da bude farmer, snažan kao korov, šiban vjetrom i kišom, a vrijeme je u pedeset godina učinilo ono što bi oranje i žetve obavili u pola tog vremena. "Hvala", kaže Louis. "Čini se kao da si bio jako daleko." "I bio sam. Lijepo je vratiti se." "Pet godina", kaže Clarissa. "Ne mogu vjerovati da nijedanput nisi bio u New Yorku." Louis otpije tri gutljaja vode. U posljednjih pet godina nekoliko se puta vraćao u New York, ali nije se javio. Iako nikad nije izričito odlučio da ne posjeti Clarissu ili Richarda, jednostavno je propustio da se javi. Tako mu se činilo jednostavnije. "Sad se vraćam zastalno", kaže Louis. "Sit sam tih predavačkih čvrga, prestar sam i prebeznačajan. Presiromašan. Razmišljam o tome da se prihvatim nekog poštenog posla." "Ozbiljno?" "Ma, ne znam. Ne brini, neću se vratiti na fakultet po svoj magisterij ili

nešto slično." "Mislila sam da si se zaljubio u San Francisco. Mislila sam da te nikad više nećemo vidjeti." "Svi očekuju da se zaljubiš u San Francisco. To te dotuče." "Louis, Richard nije više ni izdaleka ono što je bio." "Tako je loše?" "Želim samo da budeš pripravan." "Ostala si uz njega sve te godine", kaže Louis. "Da. Jesam." Ona je, zaključi Louis, zgodna, obična žena. Točno to, ni više ni manje. Clarissa sjedne na sofu i, poslije kraćeg oklijevanja, Louis napravi pet koraka i sjedne do nje. "Pročitao sam knjigu, jasno", reče. "Zbilja? Lijepo." "Nije li čudna?" "Da. Čudna je." "Nije se gotovo ni potrudio da ti promijeni ime." "Nisam to ja", kaže ona. "To je Richardova tlapnja o nekoj ženi koja samo maglovito nalikuje na mene." "Prokleto čudna knjiga." "Rekla bih da je to opće mišljenje." "Čini ti se da ima deset tisuća stranica. Ništa se ne događa. A onda, bum! Ona se ubije." "Njegova majka." "Znam. Ipak mu je to kao grom iz vedra neba." "Savršeno se slažeš gotovo sa svakim recenzentom. Tako su dugo čekali, a na što? Više od devet stotina stranica koketiranja, zapravo, i onda iznenada smrt na kraju. Ipak svi kažu da je lijepo napisano." Louis odvrati pogled od nje. "Krasne su te ruže", kaže. Clarissa se nagne naprijed i pomakne vazu malo ulijevo. Bože, pomisli Louis, otišla je dalje od srednjih godina. Postala je vlastita majka. Clarissa se nasmije. "Vidi ti mene", kaže. "Starica se zabavlja cvijećem." Ona uvijek tako iznenađuje, zna više nego što čovjek misli da zna. Louis

se pita jesu li proračunati ti mali dokazi samopoznavanja kojima Clarissa začinja svoju predstavu domaćice. Ponekad se čini da vam može čitati misli. Razoružava vas jednostavnom izjavom, znam što misliš i slažem se, smiješna sam, nisam više ni izdaleka ono što sam bila i rado bih bila drukčija, ali čini se da si ne mogu pomoći. Ustanovite da ste, gotovo protiv volje, dovedeni do toga da je žalite, pomažući joj da se vrati u predstavu u kojoj se dobro osjeća, a vi se možete opet ljutiti. "Tako, dakle", kaže Louis. "Richard je prilično bolestan." "Da. Tjelesno nije više u tako lošem stanju, ali duh mu luta. Bojim se da je bolest otišla malo predaleko da bi mu mogli pomoći ti proteaze inhibitori kao što kod nekih pomažu." "Mora da je strašno." "Još je onaj stari. Hoću reći, postoji ona stanovita konstanta, neka vrsta richardnosti, a ta nije nimalo promijenjena." "To je dobro. Bar nešto." "Sjećaš li se velike dine u Wellfleetu?" pita ga ona. "Jasno." "Mislila sam neki dan da ću kad umrem vjerojatno htjeti da mi pepeo bude tamo prosut." "To je strašno morbidno", kaže Louis. "Ali na takve se stvari misli. Kako da ne misliš?" Clarissa je vjerovala tada, a vjeruje i danas, da će je dina u Wellfleetu, u stanovitom smislu, pratiti do kraja. Ma što da se dogodi, ona će uvijek imati to. Uvijek će biti ona koja je tog ljeta stajala na visokoj dini. Koja je bila mlada i neuništivo zdrava, malo mamurna, doduše, koja je nosila Richardov pamučni pulover dok joj on prisno stavlja ruku oko vrata, a Louis stoji podalje i gleda u valove. "Bio sam tada bijesan na tebe", kaže Louis. "Katkada sam te jedva mogao pogledati." "Znam." "Nastojao sam biti dobar. Nastojao sam biti otvoren i širokogrudan." "Svi smo to nastojali. Nisam samo sigurna je li organizam posve sposoban za to." Louis kaže: "Jedanput sam se odvezao tamo. Do kuće. Mislim da ti to nisam rekao."

"Ne, nisi." "Bilo je to neposredno prije nego što sam otišao u Kaliforniju. Sudjelovao sam u jednoj panel-diskusiji, nekoj grozoti o budućnosti kazališta, sve sami pompozni dinosauri koje su dopremili da se studenti imaju čemu smijati, a poslije sam bio tako potišten da sam unajmio auto i odvezao se ravno u Wellfleet. Pronašao sam je gotovo otprve." "Vjerojatno ne želim to znati." "Ne, sve je još ondje, i uglavnom nepromijenjeno. Kuća je samo malo uparađena. Nova boja, znaš već, a netko je umetnuo i travnjak, koji se tamo u šumi doimlje čudovišno, kao sag od zida do zida. Ali još se drži." "Ma nemoj", kaže Clarissa. Trenutak mirno sjede. Na neki je način to što se kuća drži samo još gore, zato što sunce i zatim mrak, pa opet sunce svakoga dana ulaze i izlaze iz tih prostorija, što kiša i dalje pada po tom krovu, i što se sve to može opet posjetiti. Clarissa kaže: "Morala bih otići jednom tamo. Voljela bih stajati na dini." "Ako je to ondje gdje želiš da ti prospu pepeo, da, morala bi se vratiti i potvrditi to." "Ne, imao si pravo, morbidno je. To samo ljeto izaziva u meni. Nemam pojma gdje bih željela da mi prospu pepeo." Clarissa odjednom poželi da sav svoj život iznese pred Louisa. Želi ga istresti na pod do Louisovih nogu, sve te žarke, besmislene trenutke koji se ne mogu sažeto ispričati. Želi sjediti s Louisom i prorešetati ih. "Pa lijepo", kaže ona. "Ispričaj mi još nešto o San Franciscu." "Lijep mali grad s velikim restoranima, u kojem se inače ništa ne događa. Moji studenti uglavnom su imbecili. Ozbiljno, vraćam se u New York čim uzmognem." "Dobro. Bilo bi lijepo imati te opet ovdje." Clarissa dodirne Louisovo rame, i čini se da će oboje ustati, bez riječi, popeti se u spavaću sobu i svući se, ne kao ljubavnici nego kao gladijatori koji su izvukli živu glavu iz arene i ustanovili da su krvavi i ranjeni, ali čudesno živi, dok su svi drugi poginuli. Pomučit će se dok budu odvezivali oklope za prsa i štitnike za goljenice. Gledat će jedno drugo s blagošću i poštovanjem; nježno će se grliti dok New York štropoće onkraj širokog prozora; dok Richard sjedi u svom naslonjaču i sluša glasove, a Sally je u Uptownu na objedu s Oliverom St.

Ivesom. Louis spusti čašu, podigne je, opet spusti. Triput lako lupne nogom po sagu. "Malo je komplicirano, doduše", kaže. "Znaš, zaljubio sam se." "Ozbiljno?" "Ime mu je Hunter. Hunter Craydon." "Hunter Craydon. Lijepo." "Bio je prošle godine moj student", kaže Louis. Clarissa se nasloni leđima na sofu i nestrpljivo uzdahne. To bi bio četvrti, koliko ona zna. Najradije bi zgrabila Louisa i rekla mu: 'Mogao bi s više dostojanstva starjeti. Ne mogu podnijeti da vidim koliko si postigao, a onda sve to nudiš nekom momku samo zato što je slučajno lijep i mlad'. "To je možda najdarovitiji student kojeg sam ikad imao", kaže Louis. "Sad radi izvrstan komad o odrastanju bijelih homoseksualaca u Južnoj Africi. Nevjerojatno snažno." "Pa, lijepo", kaže Clarissa. Ne može smisliti ništa drugo. Žao joj je Louisa, i već je nestrpljiva, a ipak, misli, Louis je zaljubljen. Zaljubljen u nekog mladića. Pedeset i tri su mu godine, i još je sve pred njim, seks i sve te smiješne raspre, tjeskoba. "Fantastičan je", kaže Louis i, na vlastito iznenađenje, zaplače. Počelo je posve bezazleno, kao neko žarenje straga u očima i za-mućenje vida. Ovakvi ga emocionalni grčevi neprestano spopadaju. Može ih izazvati pjesma, čak i pogled na nekog starog psa. I prolaze. Obično prolaze. Ovaj put, međutim, suze mu poteku iz očiju gotovo prije nego što je shvatio da će poteći, i na trenutak onaj pregradak njegova bića (isti onaj koji broji korake, gutljaje, pljeskove) kaže sebi: 'On plače, kako čudno'. Louis se nagne naprijed i obuhvati lice rukama. Plače. Istina je da on ne voli Huntera, i da Hunter ne voli njega. Imaju odnos; samo odnos. Dogodi se da ne misli na njega satima za redom. Hunter ima druge prijatelje, isplaniranu cijelu budućnost, a kad jednom krene dalje, Louis to mora priznati, u sebi, neće mu mnogo nedostajati Hunterov rezak smijeh, njegov otkrhnuti zub, njegove hirovite šutnje. Tako je malo ljubavi na ovom svijetu. Clarissa otvorenim dlanom trlja Louisu leđa. Što je ono Sally rekla? Mi se nikad ne svađamo. Bilo je to negdje za večerom, prije godinu dana ili i više. Jele

su neku ribu, debele medaljone u nekom svijetložutom umaku (činilo se, upravo tada, da je sve utopljeno u smjesu nekakvog svijetlog umaka). Mi se nikad ne svađamo. Točno. One se glože, mrgode, ali nikad ne planu, ne viču, niti plaču, nikad ništa ne razbiju. Uvijek se činilo da se nisu još posvadile; da je prerano za otvoren rat; da čitavi neistraženi kontinenti leže pred njima čim prokrče sebi put kroz početna ispitivanja i osjete se dovoljno sigurne u međusobni odnos da se doista opuste. Što li je mogla misliti? Ona i Sally uskoro će proslaviti osamnaestu godišnjicu zajedničkog života. One su par koji se nikad ne svađa. Dok trlja Louisu leđa, Clarissa misli: Povedi me sa sobom. Žudim za kobnom ljubavlju. Žudim za ulicama noću, vjetrom i kišom, i da nitko ne pita gdje sam. "Oprosti", kaže joj Louis. "Sve je u redu. Pomisli samo, zaboga, što se sve dogodilo." "Osjećam se kao guzica." On ustane i odšeta do vrata koja vode u vrt (sedam koraka). Kroza suze vidi mahovinu u plitkim kamenim koritima, brončanu pliticu sa čistom vodom na kojoj pliva jedno jedino bijelo pero. Ne zna zašto plače. Opet je u New Yorku. Čini se da plače zbog ovog čudnog vrta, zbog Richardove bolesti (zašto je Louis pošteđen?), zbog ove sobe s Clarissom u njoj, zbog svega. Čini se da plače zbog nekog Huntera koji samo nalikuje na pravog. Taj drugi Hunter ima neko divlje i tragično dostojanstvo, istinsku inteligenciju, čednost misli. Louis plače zbog njega. Clarissa pođe za njim. "Sve je u redu", kaže opet. "Glupo", gunđa Louis. "Glupo." Čuje se okretanje ključa u ulaznim vratima. "To je Julia", kaže Clarissa. "K vragu." "Ne brini. Vidjela je već muškarce gdje plaču." To je njezina vražja kći. Louis se odmakne od Clarissine ruke. I dalje gleda u vrt nastojeći da dovede lice pod kontrolu. Misli na mahovinu. Misli na fontane. Odjednom je živo zainteresiran za mahovinu i fontane. Kako čudno, kaže glas. Zašto sad misli na te stvari? "Zdravo", kaže Julia iza njegovih leđa. Ne kaže 'haj'. Uvijek je bila ozbiljna djevojčica, bistra ali čudna, pretjerano izrasla, puna mušica i hirova.

"Bok, zlato", kaže Clarissa. "Sjećaš se Louisa?" Louis se okrene njoj. Pa dobro, neka vidi da je plakao. K vragu! "Naravno da se sjećam", kaže Julia. Krene prema njemu ispružene ruke. Sad joj je osamnaest, možda devetnaest godina. Tako je neočekivano zgodna, tako promijenjena, da Louis strahuje kako će opet briznuti u plač. Kad ju je posljednji put vidio, bilo joj je trinaest godina ili tako nekako i bila je mlitavo, preteško dijete, zbunjena sama sobom. Ni sad nije baš lijepa, nikad neće ni biti, ali stekla je nešto od majčina nastupa, tu blistavu sigurnost. Dobro izgleda, posjeduje samouvjerenost mlade sportašice sa svojom gotovo do gole kože ošišanom kosom i ružičastom kožom. "Julia", kaže on. "Drago mi je što te vidim." Ona mu čvrsto stisne ruku. Nosi tanki srebrni kolut u nosu. Punih je oblika i snažna, puca od zdravlja poput kakve idealizirane irske seljačke djevojke koja se netom vratila s polja. Mora da se uvrgla na oca (Louis je maštao o njemu, zamišljao ga kao kršnog plavokosog mladića, u novčanoj stisci, glumac ili možda slikar, ljubavnik, kriminalac, očajnik, doveden dotle da prodaje vlastite tjelesne sokove, krv banci za krv i spermu banci za spermu. Mora da je bio, misli Louis, snažan, krupan, junak iz keltskog mita, jer sad je tu Julia, koja čak i u majici bez rukava, u šortsu i crnim regrutskim čizmama izgleda kao da bi trebala nositi snop ječma pod jednom rukom i novorođeno janje pod drugom. "Zdravo, Louis", kaže ona. Drži ga za ruku, ali ne trese je. Zna, dakako, da je plakao. Čini se da nije posebno iznenađena. Što li je samo čula o njemu? "Moram sad krenuti", kaže on. Ona kimne. "Koliko dugo ostaješ ovdje?" pita. "Samo nekoliko dana. Ali vraćam se. Drago mi je što sam te vidio. Zbogom, Clarissa. "U pet", kaže Clarissa. "Što?" "Primanje. U pet je. Dođi, molim te." "Dakako da ću doći." Julia kaže: "Zbogom, Louis." Ona je zgodna devetnaestogodišnjakinja koja kaže 'zdravo' i 'zbogom', a

ne 'haj' ili 'bok'. Ima neobično sitne, vrlo bijele zube. "Zbogom." "Doći ćeš, zar ne?" pita ga Clarissa. "Obećaj mi da ćeš doći." "Obećavam. Zbogom." Sam izađe iz stana, još blago suznih očiju; bijesan je na Clarissu; pomalo zaljubljen u Juliju (on, kojeg nikad nisu privlačile žene, nikad - još se i poslije tolikih godina zgrozi pri pomisli na onaj strašan, očajnički pokušaj s Clarissom, i to samo zato da zadrži pravo na Richarda). Zamišlja kako bježi s Julijom iz toga groznog, s ukusom namještenog stana; oslobađa sebe i nju tih blijedih zidova i botaničkih otisaka, bježi od Clarisse i njezinih čaša s gaziranom vodom i kriškama limuna. Prolazi mračnim hodnikom (dvadeset i tri koraka), pa kroz vrata na stubište i onda kroz kućna vrata na Zapadnu Desetu ulicu. Sunce mu kao fleš prasne u lice. Ponovo se, zahvalan, pridruži ljudima svijeta: muškarcu lasičja izgleda koji vodi dva jazavčara, debeljku koji se dostojanstveno znoji u tamnoplavom odijelu, ćelavoj ženi (moda ili kemoterapija?) koja se naslanja na Clarissinu zgradu, uvlači dim iz cigarete, a lice joj izgleda kao svježa masnica. Louis će se vratiti u ovaj grad; stanovat će u West Villageu, poslijepodneva će, uz espreso i cigaretu, provoditi kod Dantea. Nije star, još nije. Pretprošlu noć zaustavio je automobil u pustinji Arizone i toliko dugo stajao pod zvijezdama dok nije osjetio prisutnost vlastite duše, ili kako li se to već zove; onaj stalni dio koji je nekoć bio dijete i zatim - činilo se tek trenutak kasnije - već stoji u pustinjskoj tišini pod zviježđem. S tjeskobnom naklonošću misli o sebi, o mladom Louisu Watersu koji je proveo mladost u nastojanju da živi s Richardom, koji je na različite načine bio polaskan i ohrabren Richardovim obožavanjem njegovih ruku i njegove stražnjice, i koji je na kraju ostavio Richarda, i to zauvijek, poslije jedne svađe na rimskom kolodvoru (je li to bilo baš zbog pisma koje je Richard primio od Clarisse, ili zbog toga što je Louis općenito izgubio volju da bude obožavaniji, manje genijalan član?). Taj Louis, tek dvadesetosmogodišnjak, ali svjestan svojih poodmaklih godina i propuštene prilike, ostavio je Richarda i popeo se na vlak koji je, kao što se pokazalo, polazio za Madrid. To mu se u ono vrijeme činio dramatičan, ali privremen potez, ali kad je vlak pišteći krenuo (kondukter ga je mrzovoljno obavijestio kamo idu), bio je čudno, gotovo neprirodno sretan. Bio je slobodan. Sad se jedva sjeća svojih besciljnih dana u Madridu; ne sjeća se čak ni posve jasno onoga talijanskog mladića (je li mu ime doista bilo Franco?) koji ga je nagovorio da se konačno odrekne dugog i bezizglednog nastojanja da

zadobije Richardovu ljubav, te da se radije prihvati jednostavnih zadovoljstava. Ono čega se savršeno jasno sjeća jest da sjedi u vlaku koji kreće u Madrid i da osjeća onu vrstu sreće koju, zamišljao je, možda osjećaju duhovi, oslobođeni zemaljskih tjelesa, ali koji su u posjedu vlastitog Ja. Ide sad na istok prema Sveučilištu (sedamdeset sedam koraka do ugla). Pričeka da prijeđe prijeko.

GOSPOĐA BROWN DOK UPRAVLJA SVOJIM CHEVROLETOM AUTO-CESTOM PASADENA, IZMEĐU brežuljaka koji su na pojedinim mjestima još oprženi od lanjskih požara, osjeća se kao da sanja ili, točnije, kao da se prisjeća vožnje iz jednoga davnog sna. Sve što vidi osjeća kao da je pribodeno za dan, onako kao što su eterom omamljeni leptiri pribodeni za dasku. Tu su crni obronci istočkani kućama s pastelnom štukaturom, koje je plamen poštedio. Tu je magličasto plavo-bijelo nebo. Laura vozi sigurno, ni prepolako ni prebrzo, povremeno se osvrćući u retrovizor. Ona je žena u automobilu koja sanja da je u automobilu. Sina je ostavila kod gospođe Latch, nešto niže u istoj ulici, objasnivši da se u posljednji trenutak mora pobrinuti za još nešto u vezi s rođendanom svoga supruga. Uspaničila se - pretpostavlja da je 'panika' prava riječ za to. Pokušala je prileći na nekoliko minuta dok joj sin spava; pokušala je malo i čitati, ali nije se mogla usredotočiti na čitanje. Ležala je na postelji s knjigom u ruci i osjećala se prazno, iscrpljeno djetetom, tortom, poljupcem. Nekako se sve svelo na ta tri elementa i, dok je tako ležala na širokoj bračnoj postelji, sa spuštenim žaluzinama i s upaljenom svjetiljkom na noćnom stoliću, i pokušavala čitati, pitala se, Da li to tako izgleda kad postaješ lud? Nikad to nije tako zamišljala kad je pomišljala na nekoga (ženu poput sebe) tko gubi razum, zamišljala je krikove i jauke, halucinacije; ali u onom joj se trenutku činilo da svakako postoji i drugi način, mnogo mirniji, koji je u tolikoj mjeri depresivan, beznadan i težak da bi i jedna tako snažna emocija kao što je žalost došla kao olakšanje. I tako je otišla na nekoliko sati. Nije postupila neodgovorno. Pobrinula se da joj sin bude zbrinut. Napravila je novu tortu, otopila odreske, očistila grah. Pošto je sve to obavila, dopustila je sebi da ode. Vratit će se na vrijeme da pripremi večeru i nahrani Kittyna psa. Ali sada, ovog časa, odlazi nekamo (kamo?) da bude sama, slobodna od djeteta, kuće, male zabave koju priređuje

večeras. Uzela je sa sobom svoju novčarku i svoju knjigu Gospođa Dalloway. Navukla je čarape s gaćicama, bluzu i suknju; na uši je prikvačila omiljene naušnice, jednostavne okrugle bakrene pločice. Osjeća se mlako, budalasto zadovoljna svojom opremom i čistoćom svog automobila. Mali tamnoplavi koš za papir, bez otpadaka, prianja uz kardansku osovinu kao što sedlo prianja uz konja. Zna da je to smiješno, no ipak nalazi neku utjehu u tom besprijekornom redu. Čista i lijepo odjevena, odvozi se. Kod kuće nova torta čeka ispod aluminijskog zvona s drvenim drškom u obliku žira.To je svakako poboljšanje u odnosu na prvu tortu. Ova je dvaput glazirana, tako da nisu zaostale nikakve mrvice (potražila je savjet u drugoj 'kuharici' i naučila da slastičari prvu glazuru spominju kao 'mrvičast sloj' i da svaka torta mora biti dvaput glazirana). Na ovoj piše 'Happy Birthday Dan' elegantnim bijelim slovima koja nisu pritiješnjena grupicama žutih ruža. Lijepa je to torta, savršena na svoj način, ali Laura je ipak razočarana. Još uvijek izgleda nekako amaterski, po domaći; još se čini kao da nešto nije u redu. Onaj 'y' u 'Happy' nije onakav kakav se nadala da će biti, a dvije su ruže nakrivljene. Dodirne usne, tamo gdje se kratko zadržao Kittyn poljubac. Ne uzbuđuje se previše zbog tog poljupca, što on sugerira ili ne sugerira, osim što je Kitty sad u prednosti. Ljubav je duboka, misterij - komu je do toga da je shvati u svakoj njezinoj pojedinosti? Laura želi Kitty. Želi njezinu snagu, njezino krepko i vedro nezadovoljstvo, treperava narančastozlatna svjetla njezina skrovita bića i svježe, mirisave dubine njezine kose. Laura želi i Dana, na mračniji i manje probran način; na način koji je profinjenije obojen okrutnošću i stidom. Ipak je to žudnja, oštra kao krhotine kosti. Može ljubiti Kitty u kuhinji, a voljeti i svog supruga. Može se pripremiti na nelagodan užitak suprugovih usana i prstiju (znači li to da žudi za njegovom žudnjom?), a ipak maštati o tome da jednoga dana opet poljubi Kitty, u kuhinji ili na plaži, dok djeca vrište kad ih poklopi val, ili u nekoj veži, dok se ruku punih složenih ručnika potiho smiju, uzbudljivo, beznadno, zaljubljene u vlastitu lakomislenost, ako ne i jedna u drugu, govoreći Pssst, brzo se razdvojiti i produžiti dalje. Ono što Laura ne može prežaliti, što jedva podnosi, jest torta. Muči je, a ne može je se odreći. Pa to je samo šećer, brašno i jaja - dio tortina šarma leži u njezinoj neizbježnoj nesavršenosti. Zna to; dakako da zna. Ipak, nadala se da će stvoriti nešto finije, nešto značajnije od onoga što je zaista proizvela, usprkos glatkoj površini i centriranoj poruci. Želi (priznaje sama sebi) san od torte u

obliku prave torte; torte u koju je uložen očevidan i nepobitan osjećaj zadovoljstva i obilja. Poželi da je napravila tortu koja istjeruje tugu, makar samo nakratko. Poželi da je proizvela nešto čudesno; nešto što će čak i oni koji je ne vole smatrati čudesnim. Zakazala je. Da joj je bar svejedno. Nešto, misli ona, nije u redu sa mnom. Skrene u lijevu traku, pritisne papučicu za gas. Sada, od ovog trenutka, može biti bilo tko, ići bilo kamo. Ima pun rezervoar benzina, novac u novčarki. Sat-dva može se voziti kamo god želi. Nakon toga zazvonit će na uzbunu. Oko pet sati gospođa Latch počet će se zabrinjavati, a najkasnije u šest počet će nazivati. Bude li tako kasno, Laura će morati objašnjavati, ali sada i još najmanje iduća dva sata zaista je slobodna. Žena u automobilu, ništa drugo. Kad je kod Chavez Ravinea izbila na vrh uzbrdice i pred očima joj se pojavili maglom obavijeni uredski neboderi u središtu grada, morala se odlučiti. Posljednjih pola sata nije morala ništa drugo nego voziti prema Los Angelesu, ali sada je tu - tu su masivne stare zgrade ravnih krovova i skeleti novijih koje se sve više uzdižu - sve preplavljeno postojanim bjelkastim blještavilom dana, koji kao da ne šalje svoje zrake toliko s neba na zemlju koliko iz samog zraka, kao da neke nevidljive čestice u eteru odašilju odmjerenu, blago zamagljenu fosforescenciju. Sada je tu grad, i Laura mora ili ući u nj, s obzirom na to da je u lijevoj traci, ili skrenuti u desnu traku i posve ga zaobići. Ako se odluči za to i jednostavno produži dalje, dospjet će među golem, beskrajan niz tvornica i jednokatnih stambenih zgrada koje okružuju Los Angeles stotinjak milja u svim pravcima. Mogla bi skrenuti udesno i na kraju naći put do Beverly Hillsa ili do pješčane obale kod Santa Monice, ali ona ne želi ništa kupovati, niti je ponijela išta za plažu. Začudno je malo toga što se isplati posjetiti u tom neizmjernom, izduženom, vrućem i zamagljenom krajoliku, a ono što ona zapravo želi - neko skrovito, tiho mjesto, gdje bi mogla čitati i razmišljati - nije lako naći. Uđe li u neku trgovinu ili restoran, morat će glumiti - morat će se pretvarati da treba ili želi nešto što je ni u kom pogledu ne zanima. Morat će se kretati na uobičajen način; morat će ispitivati robu i odbijati ponude za pomoć, ili će morati sjesti za neki stol, naručiti nešto, pojesti to i otići. Ako se jednostavno negdje zaustavi i ostane sjediti u automobilu, žena sama, bit će izložena kriminalcima ili onima koji će je htjeti zaštititi od kriminalaca. Bit će previše upadljiva; svi će je čudno gledati. Čak bi i u biblioteci bilo preživo, kao i u parku.

Skrene automobilom na lijevu zaobilaznu traku i odveze se u centar. Učini joj se da joj je ta odluka gotovo nametnuta, kao da se, skrenuvši ulijevo, upustila u neke postupke koje ima jasno i opipljivo pred očima, kao što je Figueroa Street sa svojim izlozima i zasjenjenim pločnicima. Prijavit će se u nekom hotelu. Reći će (dakako) da će ostati samo preko noći i da će joj se suprug uskoro pridružiti. Ako plati punu cijenu sobe, što onda ako ostane u njoj samo dva sata? Ta joj se namjera učini tako nepromišljenom i rasipničkom da joj se od nje zavrti u glavi, pa postane nervozna poput djevojčice. Da, to je čista rasipnost - hotelska soba za cijelu noć dok ona zapravo želi samo sjediti u njoj dva sata otprilike - ali, s druge strane, u novcu trenutačno ne oskudijevaju, a ona svoje kućanstvo vodi prilično štedljivo. Koliko zapravo može stajati takva soba? Ne može biti previše. Trebala bi doduše otići na neko jeftinije mjesto - u motel, negdje u predgrađu, ali na to se ne može odlučiti. Bilo bi odviše nedolično, odviše škrto. Recepcionar bi je čak mogao smatrati nekom profesionalkom; mogao bi postavljati pitanja. Ona nema nikakva iskustva s takvim motelima, za koja vjerojatno postoje neka pravila koja su njoj posve nepoznata, i stoga se odveze do hotela Normandy, goleme bijele zgrade, samo nekoliko blokova dalje. Normandy je golem, čist i ne odskače previše. Sagrađen je u obliku slova V dva istovjetna deseterokatna krila koja omeđuje njegovani vrt s vodoskokom. Ostavlja dojam čistoće i respektabilnosti, a namijenjen je turistima i poslovnim ljudima, ljudima čija prisutnost u njemu ne izaziva pomisao ni na kakvu tajnovitost. Laura zaustavi automobil pod kromiranim baldahinom, na kojem je ime hotela ispisano visokim, uglatim kromiranim slovima. Premda je puno danje svjetlo, u zraku ispod baldahina osjeća se neki noćni ugođaj, blistavilo mjesečine; bjelkasto bijela bjelina. Sadnice agave u loncima sa svake strane crnih staklenih vrata kao da se čude što su ovdje. Laura prepusti automobil čuvaru parkirališta, primi tiket i kroz teška staklena vrata uđe u tiho i prohladno hotelsko predvorje. Odnekud iz daljine čuje se jasna, ali prigušena zvonjava. Laura se odjednom osjeti lagodno i smireno. Prijeđe preko debelog plavog saga prema recepciji. Ovaj hotel, ovo predvorje upravo je ono što joj je potrebno - prohladna suzdržanost, besprijekorno čist zrak, lišen bilo kakvih vonjeva, žustri, neemocionalni odlasci i dolasci. Smjesta se osjeti kao da pripada tom mjestu. Tako je sve dobro uhodano, tako smireno.

Ona je ipak, u isto vrijeme, ovdje pod lažnim ili, još gore, neshvatljivim okolnostima - došla je, na neki mutan način, da pobjegne od torte. Recepcionaru će reči da je njezin suprug, na žalost, poslovno zadržan i da će za sat-dva doći s prtljagom. Još nikad nije tako lagala, barem ne onom koga ne poznaje ili ne voli. Formalnosti na recepciji prolaze neočekivano bezbolno. Recepcionar, čovjek otprilike njezinih godina, ljubazna, piskutava glasa i nečiste kože, očito ne samo da ništa ne sumnja, nego i ne pretpostavlja mogućnost sumnje. Kad Laura upita: "Imate li slobodnu sobu?" on jednostavno, bez oklijevanja odgovara: "Da, imamo. Želite li jednokrevetnu ili dvokrevetnu?" "Dvokrevetnu", kaže ona. "Za mog supruga i mene. On dolazi s našom prtljagom." Recepcionar pogleda iza njezinih leđa tražeći čovjeka koji se muči s kovčezima. Laurino lice gori, ali ostaje mirna. "Dolazi zapravo za sat-dva. Zadržan je, zato je i poslao mene naprijed. Da se propitam za smještaj." Ona dodirne pult od crnog granita da se pridrži. Njezina je priča, čini se, krajnje neuvjerljiva. Ako ona i njezin suprug putuju, zašto imaju dva automobila? Zašto se nisu telefonski propitali? Recepcionar, međutim, i ne trepne. "Imam, na žalost, samo sobe na donjim katovima. Odgovara li vam to?" "Da, fino. To je samo za jednu noć." "Onda dobro. Da vidimo. Soba 19." Laura se upiše u prijavnicu pod pravim imenom (izmišljeno bi se ime moglo učiniti prenapadnim, preotrcanim), plati odmah ('Možda ćemo otići rano ujutro, bit ćemo u strašnoj žurbi, zato bolje da to smjesta sredim'). Primi ključ. Odlazeći s recepcije, jedva može povjerovati što je učinila. Dobila je ključ, prošla kroz portu. Vrata do dizala, na drugom kraju predvorja, od tucane su bronce i nad svima se nalazi vodoravan niz jarkocrvenih brojeva, a da bi došla do njih, prolazi mimo raznoraznih aranžmana od praznih sofa i stolica, prohladnog drijemeža patuljastih palmi u loncima i mimo staklom ograđene spilje, koja je kombinacija dragstora i kafića, i u kojoj nekoliko usamljenih muškaraca u odijelima sjedi za šankom s novinama u ruci, a neka postarija žena u svijetloružičastom konobarskom kostimu i s crvenom perikom kao da govori nešto šaljivo nikom ponaosob, i gdje jedna gotovo karikirano golema torta od

ulupanog bjelanjca, šećera i limuna, od koje nedostaju dvije kriške, stoji na nekom postolju pod zvonom od prozirne plastike. Laura pozove dizalo i pritisne dugme za svoj kat. Pod staklenom pločom na zidu dizala visi slika sendviča eggs Benedict koji se može naručiti u hotelskom restoranu do dva sata popodne. Gleda sliku i misli kako je gotovo prekasno da naruči eggs Benedict. Tako je dugo već nervozna, a ta se njezina nervoza nije rasplinula, nego kao da joj se narav promijenila. Njezina nervoza, njezina srdžba i nezadovoljstvo same sobom i predobro su joj poznati, ali sada se sve to nalazi negdje drugdje. Čini se da ju je odluka da se prijavi u ovom hotelu, da se vozi u ovom dizalu spasila na isti način kao što morfij spašava oboljelog od raka, ne da iskorijeni samu bol, nego jednostavno da bol više ništa ne znači. To je tako reći kao da je prati neka nevidljiva sestra, neka perverzna žena puna bijesa i protuoptužbi, žena koja se stidi same sebe, i zapravo je toj ženi, toj nesretnoj sestri, a ne Lauri, potrebna utjeha i tišina. Laura bi mogla biti njegovateljica koja preuzima tuđu bol. Izlazi iz dizala, mirno prolazi hodnikom, stavlja ključ u bravu sobe 19. To je, dakle, njezina soba: tirkizna soba, ništa neočekivano i ni na koji način neuobičajeno, s tirkiznom prostirkom preko širokog kreveta i slikom (Pariz u proljeće) u okviru od svijetlog drva. U sobi se osjeća neki miris, na alkohol i borovu smolu, na izbjeljivač i mirisavi sapun, i svi se ti mirisi teško nadnose nad nešto što nije užeženo, čak ni ustajalo, ali nije ni svježe. To je, misli ona, miris istrošenosti. To je miris mjesta koje je upotrebljavano i upotrebljavano. Odlazi do prozora, odgrće tanke bijele zastore, podiže rolete. Ispod je trg u obliku slova V, sa svojom fontanom i oskudnim ražinim grmljem, svojim praznim kamenim klupama. Laura opet osjeća kao da je ušla u san - u san u kojem gleda na taj čudni vrt, tako pust u tek nešto poslije dva popodne. Odmakne se od prozora. Izuje cipele. Stavlja svoj primjerak Gospode Dalloway na staklenu ploču noćnog stolića i ispruži se na postelji. Soba je puna one specifične tišine koja prevladava u hotelima, njegovane tišine, krajnje neprirodne, nanesene preko podloge od škripe i klokotanja kotačića po sagu. Toliko se udaljila od vlastita života. Bilo je tako lako. Čini se, nekako, kao da je napustila vlastiti svijet i ušla u carstvo knjige. Ništa, dakako, ne može biti dalje od Londona gospođe Dalloway nego ova tirkizna soba, ali ona ipak zamišlja da i sama Virginia Woolf, utopljenica,

genijalka, možda u smrti nastava mjesto koje nije bez sličnosti s ovim. Tiho se smije u sebi. Molim te, Bože, kaže bezglasno, daj da nebo bude bolje nego što je ova soba u Normandyju. Nebo bi moralo biti ljepše namješteno, svjetlije i dostojanstvenije, premda bi zapravo moglo zadržati i stanovitu dozu ove prigušenosti, ove potpune neprisutnosti unutar toga nepromjenjivog svijeta. To što ima ovu sobu samo za sebe čini joj se istodobno čednim i bludničkim. Sigurna je ovdje. Može učiniti sve što želi, baš sve. Nekako je nalik na mladenku koja leži u svojoj ložnici i čeka... ne svog supruga, ni bilo kojeg drugog muškarca. Nekoga. Nešto. Posegne za svojom knjigom. Označila je mjesto srebrnim umetkom za knjigu ('Svojem knjiškom crvu, s ljubavlju'), koji joj je prije nekoliko rođendana poklonio suprug. S osjećajem dubokog olakšanja i poletnosti počinje čitati. Sjetila se kako je jednom bacila šiling u Serpentine. Ali svi se sjećaju; ono što ona voli jest ovo ovdje, sada, pred njom; debela lady u kočiji. Je li onda važno, upita se, idući prema Ulici Bond, je li važno što ona neizbježno mora posve nestati; što se sve to mora nastaviti bez nje; je li joj žao zbog toga i nije li postalo utješno vjerovati da smrću sve definitivno završava ? Ali da nekako na ulicama Londona, na plimi i oseci svih stvari, ovdje, tu, ona i dalje živi, Peter i dalje živi, živeći jedno u drugom, ona kao dio, zna to pouzdano, drveća ove kuće; one kuće ondje, ružne, razvučene, sve u nepovezanim dijelovima; kao dio ljudi koje nikad nije susrela, nalegle kao magla između onih koje je dobro poznavala, koji su je podigli na svoje grane kao što je vidjela da drveće podiže maglu, koja se protegla čak i na njezin život, nju samu. Ali o čemu je sanjala dok je gledala u Hatchardov izlog? Što je pokušala ponovo oživiti? Kakvu predodžbu bijele zore na selu, kao što je čitala u rastvorenoj knjizi pred sobom: Ne boj se više žege sunca ni bjesova žestoke zime. Moguće je umrijeti. Laura misli, odjednom, kako ona - kako svi - mogu donijeti takvu odluku. Bezobzirna je to, vrtoglava misao, pomalo bestjelesna oglašava joj se u glavi, slabašno ali jasno,: kao glas koji krešti iz neke daleke radiopostaje. To je apstraktna, treperava misao, ne posebno morbidna. Hotelske su sobe pravo mjesto gdje ljudi čine takve stvari, zar ne? Moguće je - možda čak

i vjerojatno - da je i u ovoj sobi netko, muškarac ili žena, prekinuo svoj život. Netko je rekao: Dosta, gotovo je; netko je posljednji put pogledao te bijele zidove, taj glatki bijeli strop. Odlaskom u hotel, ona sad shvaća, opraštaš se od pojedinosti vlastita života i ulaziš u neutralnu zonu, čistu, bijelu sobu u kojoj se umiranje ne čini tako neobičnim. Moglo bi, misli ona, biti silno utješno, osjećati se tako slobodno: jednostavno otići. Svima im reći, nisam više mogla, niste imali pojma; nisam htjela više pokušavati. Možda je u tome, misli ona, neka strašna ljepota, poput ledenog polja ili pustinje u rano jutro. Mogla bi, tako reči, otići u taj drugi krajolik; mogla bi ih sve - svoje dijete, supruga, Kitty, roditelje, sve njih ostaviti za sobom na ovom ofucanom svijetu (nikad više neće biti čitav, nikad više posve čist), gdje govore jedni drugima i svima koji pitaju, Mislili smo da je sve u redu s njom, mislili smo da su njezini jadi obični jadi. Nismo imali pojma. Pogladi se po trbuhu. Nikada to ne bih mogla. Izgovara te riječi naglas u toj čistoj, nijemoj sobi: "Nikada to ne bih mogla." Voli život, usrdno ga voli, barem u stanovitim trenucima; a ubivši sebe, ubila bi i svog sina. Ubila bi svog sina i to drugo dijete koje se razvija u njoj. Kako bi se itko od njih ikad oporavio od tako nečeg? Ništa što bi mogla učiniti kao živa supruga i majka, nikakav propust, ispad gnjeva ili depresije, ništa se ne bi moglo usporediti s tim. Bilo bi jednostavno preokrutno. Probilo bi rupu u atmosferi, kroz koju bi sve što je stvorila - sređeni dani, osvijetljeni prozori, stol prostrt za večeru - sve bi to bilo usisano u nepovrat. Ipak, drago joj je što zna (jer odjednom to nekako zna) da je moguće prekinuti život. Utješno je imati u vidu sve moguće opcije; uzeti u obzir sve mogućnosti, bez straha i bez izmotavanja. Zamišlja Virginiju Woolf, djevičansku, nestaloženu, poraženu nemogućim zahtjevima života i umjetnosti; zamišlja je kako ulazi u rijeku s kamenom u džepu. Laura se i dalje gladi po trbuhu. Bilo bi jednostavno, pomisli, kao i prijaviti se u hotelu. Bilo bi baš tako jednostavno.

GOSPOĐA WOOLF SJEDI U KUHINJI s VANESSOM I PIJE ČAJ. "Vidjela sam kod Harrodsa krasan kaput za Angelicu", kaže Vanessa, "ali ništa za dječake, nije baš pravedno. Poklonit ću joj kaput za rođendan, ali bit će, dakako, razočarana, jer vjeruje da bi kaput ionako morala dobiti kao nešto što se samo po sebi razumije, a ne kao dar." Virginia kimne. U tom joj se trenutku učini da ne može govoriti. Toliko je toga na svijetu. Kod Harrodsa su kaputi; postoje djeca koja će se ljutiti i biti razočarana ma što da im učiniš. Tu je Vanessina mesnata ruka na šalici, a vani je drozd, tako lijep na svojoj lomači nalik na kitničarski ukras. Tu je ovaj sat, sada, u kuhinji. Clarissa neće umrijeti, ne od vlastite ruke. Kako bi mogla sve to ostaviti? Virginia se priprema da kaže neku mudrost o djeci. Ima tek blagi pojam o tome što bi htjela reći, ali nešto će ipak smisliti. Najradije bi rekla: Dosta je. Šalice sa čajem, drozd tamo vani, pitanje dječjih kaputa. Dosta je. Netko drugi će umrijeti. Neka pametnija glava nego što je Claris-sina; trebalo bi da bude netko tko je tako žalostan i genijalan da se oprostio od zavodljivosti svijeta, njegovih šalica i njegovih kaputa. "Možda Angelica..." kaže Vanessa. Ali uto Nelly stiže u pomoć; ravno iz Londona, bijesna, pobjedonosna, s omotom kineskog čaja i zaslađenog đumbira. Drži omot visoko u zraku kao da će zamahnuti njime. "Dobar dan, gospođo Bell", kaže s promišljenim mirom. Tu je Nelly sa čajem i đumbirom, a i Virginia je tu, zasvagda, neshvatljivo sretna, više nego sretna, živa, sjedi s Vanessom u kuhinji jednoga običnog proljetnog dana, dok Nelly, podjarmljena amazonska kraljica, vječito ogorčena Nelly, pokazuje što je bila prisiljena donijeti. Nelly se okrene, a Virginia se prigne i, premda im to inače nije običaj, poljubi Vanessu u usta. Nedužan je to poljubac, gotovo nedužan, ali upravo sada, u ovoj kuhinji, iza Nellynih leđa, doimlje se kao najslasniji i najzabranjeniji užitak. Vanessa uzvrati poljubac.

GOSPOĐA DALLOWAY "SIROTI Louis." Julia uzdahne sa začudno vremešnom mješavinom sućuti i zlovolje i nakratko ostavi dojam utjelovljenja drevne majčinske tužaljke; pripadnice stoljećima dugog niza žena koje su gubile strpljenje i jadale se zbog čudnih prohtjeva muškaraca. Clarissa na trenutak zamisli svoju kćer kao pedesetogodišnjaki-nju: bit će ono što ljudi zovu komad od žene, snažna tijela i duha, beskrajno sposobna, odlučna i smirena, ranoranilica. Clarissa u tom trenutku poželi da bude Louis; ne da bude s njim (to bi moglo biti pretrnovito, preteško), nego da bude on, nesretan čovjek, neobičan čovjek, prevrtljiv, bezobziran, pohotnik na ulici. "Da", kaže. "Siroti Louis." Neće li Louis pokvariti primanje u Richardovu čast? Zašto je pozvala Waltera Hardyja? "Kakav čudan čovjek", kaže Julia. "Misliš da ćeš moći podnijeti ako te zagrlim?" Julia se smije, i opet joj je devetnaest godina. Nevjerojatno je lijepa. Odlazi u kino za koje Clarissa nije ni čula, ima napadaje zlovolje i ushita. Na lijevoj ruci ima šest prstenova, od kojih ni jedan nije onaj koji joj je Clarissa poklonila za osamnaesti rođendan. U nosu ima srebrni kolut. "Naravno", kaže ona. Clarissa zagrli Juliju i brzo je oslobodi. "Kako si?" pita opet i smjesta požali. Boji se da je i to jedan od njezinih tikova; jedna od onih nedužnih sitnih navika koje kod potomka mogu izazvati pomisao na ubojstvo. Njezina se rođena majka uvijek prisilno nakašljavala. Njezina bi majka unaprijed stavljala primjedbu na svako oprečno mišljenje, rekavši: 'Mrzim biti osoba koja kvari raspoloženje, ali...' Te su se stvari usjekle Clarissi u sjećanje i mogle su u njoj izazvati bijes čak i onda kad se još jedva sjećala njezine ljubaznosti i njezine filantropije. Clarissa prečesto pita Juliju 'Kako si?'. Radi to djelomice iz nervoze (kako da se prema Juliji ponaša drukčije nego formalno kad je pomalo zabrinuta za nju nakon svega što se dogodilo?), a djelomice i zato što jednostavno želi znati.

Njezino primanje, misli ona, neće uspjeti. Richardu će biti dosadno i bit će uvrijeđen, i to s pravom. Praznovjerna je; previše se zabrinjuje zbog takvih stvari. Njezina joj se kći zacijelo ruga zbog toga pred svojim prijateljicama. Ali imati takve prijateljice kao što je Mary Krull! "Dobro sam", kaže Julia. "Izgledaš izvrsno", kaže Clarissa, podjednako radosno kao i zdvojno. Bar je bila velikodušna. Uvijek je bila majka koja hvali svoje dijete, ukazuje mu povjerenje, ne opterećuje ga vlastitim brigama. "Hvala", kaže Julia. "Jesam li jučer ostavila ovdje svoju naprtnjaču?" "Jesi. Visi ti na kuki kraj vrata." "Dobro. Mary i ja idemo u kupnju." "Gdje se sastajete?" "Ona je zapravo ovdje. Vani." "Oh!" "Puši." "Pa dobro, možda će kad popuši tu cigaretu htjeti uči i pozdraviti se." Juliji se lice smrkne od skrušenosti i od još nečeg - vraća li se to njezina stara jarost? Ili se radi samo o osjećaju krivnje? Trenutak šute. Kao da prevladava moć navike, sklonost konvencionalnosti, snažnoj poput sile teže. Makar cijeli život bila uporna, makar odgojila kćer časno i ispravno, koliko si znala i mogla u kući samih žena (otac tek broj na nekoj epruveti, oprosti, Julia, ali nikad i nikako ga nećeš moći pronaći) - usprkos svemu tome, nađeš se jednoga dana na perzijskom sagu, puna majčinskog negodovanja i neodobravanja, povrijeđenih osjećaja, licem u lice s djevojkom koja te prezire (još uvijek mora, zar ne?) zato što si je lišila oca. Možda će kad popuši tu cigaretu htjeti ući i pozdraviti se. Ali zašto se od Mary ne bi smjelo tražiti da se pridržava bar nekoliko osnovnih pravila ljudske pristojnosti? Ne čeka se pred vratima nečijeg stana, ma koliko tko bio genijalan ili bijesan. Uđe se i pozdravi. Pretrpi se to. "Pozvat ću je", kaže Julia. "Nije važno." "Ne, ozbiljno. Tu je vani i puši. Znaš kakva je. Najpreče su cigarete, a tek onda sve drugo." "Ne dovlači je ovamo. Ozbiljno ti kažem. Idi, oslobađam te." "Neću. Želim da se vas dvije bolje upoznate."

"Poznajemo se mi savršeno dobro." "Ne boj se, majko. Mary je vrlo draga. Mary je posve, posve bezopasna." "Ne bojim se ja nje. Za Boga miloga!" Julia namjesti razdražljivo znalački osmijeh, zakima glavom i ode. Clarissa se nagne nad stolić i pomakne vazu dva centimetra ulijevo. Najradije bi sakrila ruže. Da je barem netko drugi, a ne Mary Krull. Bilo tko drugi. Julia se vrati, Mary joj za petama. Evo, dakle, opet jednom ovdje te Mary - krute i neumoljive, Mary pravednice, obrijane glave, na kojoj se tek počinje nazirati tamna strnjika, u hlačama mišje boje i otrcanoj bijeloj majici bez rukava ispod koje joj se njišu ovješene dojke (mora da je prešla četrdesetu). Evo njezina teška koraka, njezinih pametnih, sumnjičavih očiju. Ugledavši Juliju i Mary zajedno, Clarissa se prisjeti male djevojčice kako dovlači kući psa lutalicu, sve sama rebra i iznakaženi zubi; patetično i krajnje opasno stvorenje, koje na izgled treba dobar dom, ali čija je glad zapravo tako razorna da je ne može utažiti nikakav izraz ljubavi ili darežljivosti. Pas će jednostavno nastaviti jesti i jesti. Nikad neće biti zadovoljen, nikad se neće pripitomiti. "Haj, Mary", kaže Clarissa. "Haj, Clarissa." Dugim koracima prijeđe preko sobe i prodrma Clarissi ruku. Maryna je ruka mala, čvrsta, neočekivano meka. "Kako ste?" pita Mary. "Izvrsno, hvala. A vi?" Ona slegne ramenima. Kako da budem, kako da itko bude, u jednom ovakvom svijetu? Clarissa je prelako nasjela na jedno takvo izazovno pitanje. Misli na svoje ruže. Tjeraju li djecu da ih otkidaju? Dolaze li cijele obitelji još prije zore na polja i po cijeli su dan svi sagnuti nad ružinim žbunjem, bolnih leđa, a prsti im krvare od trnja? "Idete u kupnju", kaže a da se i ne potrudi prikriti prezir u glasu. Julia kaže: "Nove čizme. Maryne stare samo što joj ne spadaju s nogu." "Mrzim kupovati", kaže Mary, poklonivši gotovo smiješak isprike. "To je takav gubitak vremena." "Danas ih kupujemo", kaže Julia. "I točka." Clarissina kći, ta krasna, inteligentna djevojka, mogla bi biti dobro raspoložena supruga koja svog muža prati pri obavljanju svakodnevnih poslova.

Mogla bi biti značajna osoba iz pedesetih godina, uz nekoliko relativno sitnih izmjena. Mary kaže Clarissi: "Ne bih to mogla obaviti bez pomoći. Mogu stati pred policajca sa suzavcem u ruci, ali ne primiči mi se ako si prodavač." Clarissa sa zaprepaštenjem shvati da se Mary trudi. Nastoji, na svoj način, da se dopadne. "Oh, pa nisu valjda tako strašni", kaže. "Ti dućani, sve to, sav taj drek posvuda, oprostite, ta roba, sve te stvari, a reklame dreče na vas sa svih strana kupi, kupi, kupi, kupi, pa kad onda netko dođe do mene s tom svojom gomilom kose na glavi i s hračkama od šminke na licu i kaže: 'Mogu li vam pomoći?', mogu se jedino svladati da ne vrisnem: 'Kozo jedna, ne možeš pomoći ni samoj sebi.'" "Hm", kaže Clarissa. "Zvuči ozbiljno." Julia kaže: "Idemo, Mary." Clarissa kaže Juliji: "Dobro pripazi na nju." Budala, misli Mary Kroll. Sita, samozadovoljna vještica. Ispravi se. Clarissa Vaughan nije neprijateljica. Clarissa Vaughan samo je zavedena, ni više ni manje od toga. Vjeruje da, pokoravajući se pravilima, može imati ono što imaju muškarci. Upustila se u to. Nije njezina krivnja. Ipak, Mary bi najradije zgrabila Clarissu za prsa od košulje i povikala iz sveg glasa: Ti stvarno vjeruješ da, ako dođu da pritegnu nastrane, neće stati i pred tvoja vrata? Zaista si glupa. "Bok, majko", kaže Julia. "Ne zaboravi naprtnjaču." "Ah, da." Julia se nasmije i skine naprtnjaču s kuke. Od svijetloružičastog je platna, ni u kom pogledu od one vrste koju biste očekivali u njezinu posjedu. Što je, zapravo, loše u tom kolutu? Trenutak, dok im je Julia okrenuta leđima, Clarissa i Mary gledaju se licem u lice. Glupača, misli Mary, premda se trsi da ostane ljubazna ili barem ozbiljna. No, fućkaj ljubaznost'. Sve je bolje od lezbijki stare škole vještih prikrivanju, malograđanke do srži, žive zajedno kao muž i žena. Bolje biti iskren

i otvoren kao guzica, bolje biti John jebeni Wayne, nego nacifrana lezbača s uglednim poslom. Prevarantica, misli Clarissa. Smotala si mi kćer, ali mene nećeš. Ja prepoznam konkvistadora čim ga vidim. Znam sve o privlačenju pozornosti. Ako dovoljno glasno i dovoljno dugo vrištiš, skupit će se svjetina da vidi čemu tolika buka. To je zakon gomile. Ne ostaju dugo prisutni, ukoliko im ne daš dobar razlog. Jednako si zla kao i većina muškaraca, jednako agresivna i jednako samodopadna, i tvoj će sat doći i proći. "Pa, lijepo", kaže Julia. "Hajd'mo sad." Clarissa kaže: "Ne zaboravi primanje. U pet." "Neću", odgovara Julia. Prebaci svoju svijetloružičastu naprtnjaču preko ramena, izazvavši na trenutak kod Clarisse i Mary istovjetan osjećaj. Svaka od njih na svoj način obožava Julijinu odlučnu i ljubaznu samouvjerenost, beskrajne dane koji leže pred njom. "Vidimo se", kaže Clarissa. Trivijalna je. Previše drži do tih primanja. Kad bi joj bar Julia jednog dana oprostila... "Zbogom", kaže Mary i zakroči za Julijom prema vratima. Ali zašto baš Mary Kroll od svih ljudi? Zašto jedna tako sređena djevojka kao što je Julia pravi od sebe ministranta? Je li još uvijek toliko opsjednuta ocem? Mary zaostaje trenutak za Julijom, priuštivši sebi pogled na Julijina široka, skladna leđa, na mjesece blizance njezine stražnjice. Mary je gotovo svladana žudnjom, i još nečim, suptilnijim i bolnijim živcem koji se grana kroz njezinu žudnju. Julia budi u njoj neki erotski patriotizam, kao da je ona, Julia, sama neka erotska zemlja u kojoj je Mary rođena i iz koje je protjerana. "Dođi", zovne je Julia veselo preko ramena, preko sintetskog narančastog blistavila svoje naprtnjače. Mary stoji trenutak i promatra. Misli da nikad nije vidjela ništa ljepše. Kad bi me bar mogla voljeti, misli, učinila bih sve. Shvaćaš? Sve. "Dođi", zovne je Julia opet, i Mary požuri za njom, beznadno, u agoniji (Julia je ne voli, ne na taj način, i nikad neće), da pođe kupiti nove čizme.

GOSPOĐA WOOLF VANESSA I DJECA su OTIŠLI, NATRAG U CHARLESTON. NELLY DOLJE priprema večeru, misteriozno dobro raspoložena, raspoloženija nego što je bila danima - je li moguće da toliko cijeni to što su je otposlali po nekom bezveznom poslu i da toliko uživa u toj nepravdi da je potaknuta da pjeva u kuhinji? Leonard piše u svojoj radnoj sobi, a drozd počiva u vrtu na svom ležaju od trave i ruža. Virginia stoji kod prozora u salonu i promatra kako se mrak spušta nad Richmond. Svršetak je to jednoga običnog dana. Na njezinu stalku za pisanje u neosvijetljenoj sobi leže stranice novog romana u koji ona polaže pretjerane nade i za koji se, u ovom trenutku, boji (zapravo vjeruje da zna) da će ispasti suhoparan i slab, lišen istinskog osjećaja; ćorak. Prošlo je tek nekoliko sati, a ipak je ono što je bila osjetila u kuhinji s Vanessom - ono snažno zadovoljstvo, blaženstvo - isparilo kao da ga nikada nije ni bilo. Ostalo je samo ovo: miris Nellyna goveđeg pečenja (odvratan, a Leonard će budno motriti dok se ona bude mučila s jelom), sve ure u kući uskoro će odbiti pola sata, njezino se vlastito lice sve oštrije odražava u prozorskom staklu kako se ulične svjetiljke - boje blijedog limuna pod tintanoplavim nebom - pale u cijelom Richmondu. Dosta je, kaže sebi. Trsi se da to i povjeruje. Dosta je boravka u ovoj kući, izbavljenoj od rata, dok je pred njom noć u čitanju, zatim san, i onda opet ujutro posao. Dosta je da ulične svjetiljke bacaju žute sjene po drveću. Osjeća kako joj se glavobolja penje uz zatiljak. Ukoči se. Ne, to je samo sjećanje na glavobolju, strah od glavobolje, oboje tako živo da se barem nakratko ne razlikuje od samog napadaja glavobolje. Stoji uspravno, čeka. Dobro je. Dobro je. Zidovi sobe ne pomiču se; ništa ne mrmlja ispod žbuke. Pri sebi je, stoji ovdje, sa suprugom kod kuće, s poslugom, sa sagovima, jastucima i svjetiljkama. Pri sebi je. Zna da će otići gotovo prije nego što odluči da ode. U šetnju; jednostavno će otići u šetnju. Vratit će se za pola sata, još i prije. Brzo odjene ogrtač, stavi šešir na glavu i ogrne se šalom. Tiho odlazi do stražnjih vrata, izlazi, oprezno ih zatvara za sobom. Milije joj je da nitko ne pita kamo ide, niti kada se može očekivati da će se vratiti. Vani, u vrtu, na sjenovitom humku leži drozd na svom odru zaštićenom živicom. Snažan vjetar zapuše s istoka, i Virginia zadrhti. Čini joj se da je

napustivši kuću (u kojoj se peče govedina i gdje gore svjetiljke) ušla u carstvo mrtve ptice. Misli na to kako netom pokopani ostaju svu noć u svojim grobovima pošto su žalobnici odrecitirali svoje molitve, položili vijence i vratili se u mjesto. Pošto su se kotači otkoturali preko osušenog blata na cesti, pošto su pojeli večeru i poskidali prevlake s kreveta; kako nakon svega što se dogodilo ostaje grob, dok vjetar lagano vitla njegovim cvijećem. Užasan je, ali ne posve neugodan, taj grobni osjećaj. Stvaran je, gotovo sveobuhvatno stvaran. Na svoj je način podnošljiviji, plemenitiji, upravo sada, od govedine i svjetiljaka. Silazi niza stube, izlazi na travnjak. Drozdovo je tijelo još ovdje (čudno kako psi i mačke iz susjedstva nisu zainteresirani), sićušno čak i za pticu. Tako krajnje neživo, ovdje u mraku, kao izgubljena rukavica, ta mala prazna pregršt smrti. Virginia stoji nad njim. Sad je samo smeće; izgubio je ljepotu popodneva kao što je i Virginia izgubila osjećaj divljenja šalicama na svojem za čaj prostrtom stolu; kao što je i dan izgubio svoju toplinu. Ujutro će Leonard lopatom pokupiti pticu, travu i ruže i sve ih baciti. Misli koliko više mjesta zauzima neko biće u životu negoli u smrti; koliko je iluzija o veličini sadržano u gestama i pokretima, u disanju. U smrti otkrivaju nam se naše prave dimenzije, a one su začudno skromne. Ne čini li joj se da je i njezina rođena majka potajno odstranjena i nadomještena sitnijom verzijom od blijedog željeza? Nije li ona, Virginia, osjetila u sebi prazno mjesto, začudno malo, tamo gdje bi, čini se, trebao prebivati snažan osjećaj? Ovdje je, znači, svijet (kuća, nebo, prva plaha zvijezda), a tu je i njegova suprotnost, taj mali mračni oblik u krugu od ruža. Smeće, ništa drugo. Ljepota i dostojanstvo bili su samo iluzije dozvane skupinom djece i podržane djeci za ljubav. Okrene se i pođe dalje. U ovom se trenutku čini mogućim da negdje drugdje postoji mjesto koje nema nikakve veze s pečenom govedinom ni s krugom od ruža. Iziđe kroz vrtna vrata na prolaz i uputi se prema gradu. Prešavši preko Ulice Princes i produživši niz Waterloo Place (prema čemu?), mimoilazi se s ostalima: s krupnim, pristalim muškarcem s torbom u ruci, sa dvije žene, najvjerojatnije sluškinje, koje se vraćaju sa slobodnog popodneva i čavrljaju, dok im bijele noge bljeskaju ispod tankih ogrtača, jeftini sjaj narukvice. Virginia pritegne ovratnik svog ogrtača oko vrata, premda nije hladno. Samo se smračuje, puše vjetar. Misli da će stići do grada, da, ali što će raditi ondje? Trgovine se već metu i pripremaju za zatvaranje. Prolazi neki par,

muškarac i žena, mlađi od nje, idu zajedno, polako, nagnuti jedno prema drugome, pri limunskom odsjaju ulične svjetiljke, i razgovaraju (ona čuje kako muškarac govori: 'Kazali mi nešto nešto nešto u tom uredu, nešto nešto, hm, hm, doista'); oboje, i muškarac i žena, nose elegantne šešire, šal (čiji?) gorušičine boje s resama na kraju koji straga vijori kao zastava; oboje blago nagnuti naprijed, kao i jedno prema drugome, penju se uzbrdo pridržavajući šešire da ih ne odnese vjetar, žustri ali opušteni, vraćaju se kući (najvjerojatnije) poslije dana provedenog u Londonu, i on sada govori: 'I zato te moram pitati', nakon čega stiša glas - Virginia više ne razabire riječi - a žena ispusti veseli mali krik, brz bijeli bljesak zubi, a muškarac se smije, snažno zakroči, spuštajući pun samopouzdanja vršak jedne i zatim druge savršeno izglancane smeđe cipele. Ja sam sama, misli Virginia, dok muškarac i žena idu dalje uzbrdo, a ona nizbrdo. Nije sama, dakako, ne u onom smislu kako bi tko drugi ocijenio, a ipak u ovom trenutku, dok kroz vjetar ide prema Quadrantu, osjeća prisutnost starog vraga (kako drukčije da ga nazove?) i zna da će biti potpuno sama ako i kada se vrag odluči ponovo pojaviti. Vrag je glavobolja; vrag je glas u zidu; vrag je peraja što siječe tamne valove. Vrag je kratko, cvrkutavo ništa koje je bilo drozdov život. Vrag usisava sve ljepote svijeta, sve nade, a ono što ostaje, pošto vrag dovrši svoj posao, carstvo je živih mrtvaca - lišenih veselja, prigušenih. Virginia osjeća, tog trena, stanovitu tragičnu veličinu, jer vrag je mnogo toga, ali nije sitničav, nije sentimentalan; on puca od smrtonosne, nepodnošljive istine. U ovom trenutku, dok šeta, kad je ne muči glavobolja i kad nema glasova, može se suprotstaviti vragu, samo se ne smije zaustaviti, ne smije se osvrnuti. Kad stiže do Quadranta (mesar i povrćar već su podigli svoje tende), skreće prema kolodvoru. Otići će, misli, u London; jednostavno će otići u London, kao Nelly po svom zadatku, premda će Virginijin zadatak biti sam put, pola sata vlakom, silazak u Paddingtonu, mogućnost da prošeta jednom ulicom u drugu, pa onda u još jednu. Kakav ushit! Kakvo uranjanje! Čini se da može preživjeti, može se oporaviti ako ima London oko sebe; ako se nakratko izgubi u njegovoj golemosti, drska i ponosna sada pod nebom koje ničim ne prijeti, svi ti nezastrti prozori (ovdje ozbiljan profil neke žene, ondje kruna jednog izrezbarenog naslonjača), pa promet, muškarci i žene u večernjoj odjeći, koji je poletno mimoilaze, mirisi voska i benzina, parfema, dok netko, negdje (u jednoj od tih širokih avenija, u jednoj od tih bijelih kuća s natkrivenim trijemom) prebire na glasoviru, dok automobilske trube tule i psi laju, dok se cijeli taj

bučni luna-park vrti i vrti, rasplamsan, blještav, dok Big Ben odbija sate, što se u olovnim krugovima spuštaju nad šetače i omnibuse, nad kamenu kraljicu Viktoriju koja sjedi pred Palačom na postolju prepunom pelargonija, nad parkove što su iza svojih crnih željeznih ograda utonuli u sjenovitu tišinu. Virginia silazi stubama na kolodvor. Richmondski kolodvor odjednom je i portal i odredište. Stupovi su tu i nadstrešnice, osjeća se blag miris paljevine, djeluje pomalo pusto čak i kada vrvi svjetinom (kao sada), njegove žute drvene klupe ne pozivaju na odmor. Ona pogleda na sat, vidi da je jedan vlak upravo otišao i da sljedeći polazi tek za gotovo dvadeset i pet minuta. Ukoči se. Zamišljala je (kako glupo!) da će se popeti ravno na vlak, ili da će čekati najviše pet do deset minuta. Nestrpljivo stoji pred satom, onda napravi nekoliko polaganih koraka po peronu. Ako učini to, ako se popne na vlak koji polazi za, koliko je to sada, dvadeset i tri minute, i odveze se u London, ako prošeta Londonom i uhvati posljednji vlak za povratak (što znači da će biti kod kuće u Richmondu deset minuta poslije jedanaest), Leonard će izludjeti od brige. Ako ga nazove (nedavno je ovdje na kolodvoru postavljen javni telefon), bit će bijesan, tražit će da se smjesta vrati; natuknut će (nikad to ne bi izrekao otvoreno) da može samo samoj sebi pripisati ako se premori i klone, ako se opet razboli. I tu je sad, dakako, dilema: on ima potpuno pravo, istodobno i strahovito krivo. Bolje joj je, sigurnija je u Richmondu; ako ne govori previše, ne piše previše, ako nepromišljeno ne putuje u London i šeta njegovim ulicama; a ipak, na taj način ona umire, blago umire na postelji od ruža. Bolje je, doista, suočiti se s krajem nego živjeti u skloništu kao da rat još traje (čudno, kako je prvo što joj nakon svega pada na um, ono beskrajno čekanje u podrumu, u koji se nagruvalo cijelo kućanstvo, i obaveza da satima razgovara s Nelly i Lotty). Njezin se život (četrdeseta je iza nje!) već odbrojava, šalica za šalicom, a cirkuska kola, u kojima putuje Vanessa - zajedno sa svojim bučnim društvom, taj puni život, djeca, boje i ljubavnici, to sjajno kaotično kućanstvo - prešla su u noć, ostavljajući za sobom svoje harmonikaške zvuke, dok im se kotači kotrljaju cestom. Ne, neće telefonirati s kolodvora, učinit će to čim stigne u London, kad se ništa više neće moći promijeniti. Prihvatit će svoju kaznu. Kupi kartu od čovjeka crvenih obraza iza rešetke. Sjedne zatim, vrlo uspravna, na drvenu klupu. Još osamnaest minuta. Sjedi na klupi i zuri ravno preda se (da bar ima nešto za čitanje) sve dok više ne može izdržati (još petnaest minuta). Ustaje i odlazi s kolodvora. Ako prošeta malo duž Kew Roada i vrati

se, stići će točno na vrijeme za vlak. Prolazi mimo svoga rascjepkanog odraza u zlatnom natpisu mesnice, što visi u izlogu iznad janjećeg trupla (čuperak bijele vune još se drži za gležanj), kad opazi da joj su približava Leonard. U prvi mah pomisli da se okrene i potrči natrag na kolodvor; kao da mora izbjeći neku katastrofu. Ne čini ništa od toga. Jednostavno produži prema Leonardu, koji je očito izašao u žurbi, još su mu na nogama kožne papuče, a doimlje se krajnje mršavo - ispijeno - u svojoj vesti i jakni od kordsamta, s otvorenim ovratnikom košulje. Iako je pošao za njom kao neki policajac, dojmi je se kako je sitan, tako u papučama na Kew Roadu; kako ostario i običan. Vidi ga, nakratko, kako bi ga vidio neznanac: kao samo još jednog od brojnih muškaraca što šeću ulicom. Žalosna je zbog njega, i čudno dirnuta. Uspije se ironično osmjehnuti. "Gospodine Woolf", kaže. "Kakvo neočekivano zadovoljstvo." On kaže: "Hoćeš li mi, molim te, reći što radiš?" "Šetam. Je li to teško odgonetnuti?" "Samo onda kad nestaneš iz kuće tik prije večere, i to bez ijedne riječi." "Nisam te htjela ometati. Znala sam da radiš." "I radio sam." "Pa, onda." "Ne smiješ tako nestati. Ne volim to." "Leonarde, čudno se ponašaš." On se namršti. "Da? Ne znam zapravo što to znači. Tražio sam te, ali nigdje te nije bilo. Pomislih da ti se nešto dogodilo. Ne znam zašto." Ona zamisli kako je traži po cijeloj kući, pretražuje i vrt. Vidi ga kako juri van, mimo drozdova tijela, pa kroz vrtna vrata nizbrdo. Odjednom joj ga bude strahovito žao. Zna da bi mu morala reći kako njegove slutnje nisu bile sasvim bez temelja; kako je zapravo planirala neku vrstu bijega, namjeravala nestati, makar samo na nekoliko sati. "Ništa se nije dogodilo", kaže. "Samo mala šetnja na svježem zraku duž avenija. Večer je stvorena za to." "Bio sam vrlo zabrinut", kaže on. "Ne znam zašto." Stoje zajedno, nakratko neuobičajeno šutljivi. Gledaju u izlog mesnice, u kojem se odražavaju, rascjepkani, u zlatnim slovima.

Leonard kaže: "Moramo se vratiti zbog Nelly. Imamo otprilike petnaest minuta vremena prije nego što ona podivlja i spali kuću do temelja." "Mora da si gladan", kaže ona. "I jesam, malo. A i ti si zacijelo gladna." Ona odjednom pomisli kako su muškarci slabi; kako pretjerano plašljivi. Pomisli na Quentina kako ulazi u kuću da ispere drozdovu smrt sa svojih ruku. U tom joj se trenutku učini da prekoračuje neku nevidljivu graničnu liniju, jedna joj noga na ovoj strani, druga na onoj. Na ovoj su strani zabrinut Leonard, niz zatvorenih trgovina, mračan put koji vodi natrag u Kuću Hogarth, gdje Nelly nestrpljivo, gotovo zlurado, čeka priliku za daljnje ugnjetavanje. A na drugoj je strani vlak. Na drugoj je strani London i sve što London znači, sloboda, poljupci, umjetnost i podmuklo, mračno palucanje ludila. Gospođa Dalloway, misli ona, to je kuća na brežuljku u kojoj tek što nije počela zabava; smrt je grad dolje, koji gospođa Dalloway i voli i boji ga se, u koji, na neki način, želi ušetati tako duboko da više nikada ne pronađe izlaz iz njega. Virginia kaže: "Vrijeme je da se preselimo natrag u London. Ne misliš li i ti tako?" "Nisam baš uvjeren u to", odvraća on. "Sada sam već dosta dugo dobro. Ne možemo valjda dovijeka obilaziti predgrađa." "Razgovarajmo o tome za večerom, može?" "Pa, dobro." "Zar zaista toliko želiš živjeti u Londonu?" "Želim", kaže ona. "Da barem nije tako! Da sam barem sretna s ovim mirnim životom!" "Kao što sam ja." "Dođi", kaže mu ona." Putna joj je karta u torbici. Nikad neće spomenuti Leonardu da je namjeravala pobjeći, makar samo na nekoliko sati. I kao da je jedino njemu potrebna skrb i utjeha - kao da je on u opasnosti - Virginia ga uhvati ispod ruke i s ljubavlju mu stisne lakat. Pođu uzbrdicom do Kuće Hogarth, s rukom u ruci, poput bilo kojeg postarijeg bračnog para koji se vraća kući.

GOSPOĐA DALLOWAY "Još KAVE?" PITA OLIVER SALLY. "Hvala." Sally pruži svoju šalicu Oliverovu asistentu, neočekivano neuglednom mladom čovjeku, bijeloplave kose i upalih obraza, koji je, čini se, premda predstavljen kao asistent, zadužen za točenje kave. Sally je očekivala besprijekornog mladog pastuha, čvrste čeljusti i snažnih bicepsa. Ovaj suhonjavi i revni mladi dugonja, međutim, mogao bi stajati iza pulta s parfemima u bilo kojoj robnoj kući. "Pa onda, što mislite?" pita Oliver. Sally gleda kako joj asistent toči kavu, da ne bi morala gledati u Olivera. Kad je šalica bila pred njom, baci pogled na Waltera Hardyja, koji ne pokazuje da ga išta zanima. Walter posjeduje talent, izvanredan na svoj način, da pobudi dojam krajnje pažljivosti i potpune nezainteresiranosti, kao gušter koji je ispuzao na suncem obasjanu stijenu. "Zanimljivo", kaže Sally. "Da", odvrati Oliver. Sally s razumijevanjem kimne i srkne kavu. "Pitam se samo može li se to stvarno izvesti." "Mislim da je vrijeme", odvrati Oliver. "Mislim da su ljudi spremni." "Misliš, ozbiljno?" Sally se nijemo obrati Walteru. Reci nešto, budalo! Walter samo kimne, trepćući, uživajući, uvijek na oprezu od moguće opasnosti i istodobno gotovo hipnotiziran žarom kojim zrači Oliver St. Ives, pristao i razbarušen četrdesetpetogodišnjak, budna pogleda iza svojih skromnih naočala u zlatnom okviru, čiji je lik na celuloidu preživio bezbrojne pokušaje ostalih muškaraca da ga ubiju, izdaju, ocrne njegovo ime i unište mu obitelj; koji je vodio ljubav s boži-cama, uvijek s istim zbunjenim zanosom kao da ne može vjerovati vlastitoj sreći. "Da", kaže Oliver s primjetno čujnim nestrpljenjem. "Zvuči zbilja, ovaj, zanimljivo", kaže Sally i ne može suspregnuti smijeh. "Walter može uspjeti", kaže Oliver. "Walter to može izvesti. Svakako." Na zvuk svog imena Walter se trgne, počne brže treptati, spuzne malo naprijed na svom stolcu, gotovo promijeni boju. "Volio bih se okušati u tome", kaže. Oliver se osmjehne svojim čuvenim osmijehom. Sally je još ponekad

iznenađena koliko Oliver sliči samom sebi. Nisu li filmske zvijezde navodno uvijek otresite, neugodne i loše raspoložene? Ne duguju li nam to? Mora da je Oliver St. Ives već u djetinjstvu poistovjećen s filmskom zvijezdom. Izgleda sjajno; divovskog je rasta. Zacijelo ne mnogo niži od dva metra, a njegove savršeno građene ruke s plavim maljama lako bi sakrile u svojim dlanovima glavu većine muškaraca. Ima skladne, markantne crte lica i, premda u naravi nije tako lijep kao na platnu, posjeduje onu misterioznu i neospornu osebujnost, ne samo osebujnost duha, nego i puti, kao da su svi ostali čvrsti, mišićavi, neustrašivi američki muškarci na neki način njegove kopije, napravljene ili dobro ili bez pravog zalaganja. "Učini to", kaže Oliver Walteru. "Imam veliko povjerenje u tvoje mogućnosti. Znaš, jednom svojom pričicom upropastio si mi karijeru." Walter se pokuša znalački naceriti, ali to ispadne užasno pokvareno i puno mržnje. Sally ga zamisli, odjednom i savršeno jasno, kao desetogodišnjaka. Mora da je bio predebeo i silno ljubazan, sposoban da na skali društvenog ugleda na milimetar točno odredi mjesto ostalih desetogodišnjaka. Mora da je bio sposoban za svaki oblik podmuklosti. "Poštedi me toga", kaže Walter cereći se. "Nisam li te pokušao odgovoriti? Koliko sam puta nazivao?" "Oh, ne brini, mali moj prijatelju, samo sam se šalio", kaže Oliver. "Ništa ne žalim, ni najmanje. Onda, što misliš o tom scenariju?" "Nikad se još nisam okušao u trileru", kaže Walter. "Lako je. Najlakša stvar na svijetu. Unajmi pola tuceta onih koji donose novac i znat ćeš sve što moraš znati." "Ovaj će ipak biti malo drukčiji", kaže Sally. "Neće", odvrati Oliver nasmiješivši se s mrzovoljnom strpljivošću. "U ovom će junak biti homoseksualac. Jedino to, a ni to nije jako važno. Nitko ga neće maltretirati zbog njegove nastranosti. Neće biti HlV-pozitivan. Jednostavno će biti homoseksualac koji radi svoj posao. Koji na ovaj ili onaj način spašava svijet." "Mhm", kaže Walter. "Mislim da bih to mogao izvesti. Volio bih pokušati." "Dobro. Izvrsno." Sally otpije gutljaj kave, želeći da ode, želeći da ostane, želeći da ne želi da joj se Oliver St. Ives divi. Nema moćnije sile na svijetu, misli ona, nego što je

slava. Da sačuva unutrašnju ravnotežu, ogleda se po stanu koji se, godinu dana prije nego što se Oliver izjasnio, pojavio na naslovnoj stranici Architectural Digesta, ali koji se vjerojatno nikada više neće pojaviti ni u kojem časopisu, s obzirom na to da Oliverove obznanjene seksualne sklonosti sada govore nešto i o njegovu ukusu. Ironija je u tome, misli Sally, što je stan grozan, ali na način koji sa svojim stolićima od pleksiglasa i smeđim lakiranim zidovima, svojim nišama, u kojima reflektorom obasjani azijski i afrički predmeti (Oliver jamačno misli da su 'dramatično osvijetljeni'), usprkos besprijekornosti i punom poštovanja načinu na koji su izloženi, ukazuju prije na mačo-kićenost i krađu umjetnina nego na poznavanje umjetnosti. Sally je sada treći put ovdje, i svaki put dolazi u napast da zaplijeni sve ovo blago i vrati ga pravim vlasnicima. Hini da pozorno sluša Olivera, dok istodobno zamišlja sebe kako ulazi u neko daleko planinsko selo među ciku i viku, noseći od starosti pocrnjelu masku antilope ili blijedozelenu, blago fosforescentnu porculansku zdjelu u kojoj već deset stoljeća plivaju dva nacrtana šarana. "Nisi baš sigurna, Sal?" pita Oliver. "Hm?" "Nisi uvjerena." "Oh, pa sad, uvjerena, ne uvjerena, ne razumijem se baš mnogo u to. Što ja znam o Hollywoodu?" "Bistrija si od većine onih tipova tamo. Ti si jedna od rijetkih u ovom poslu koje poštujem. "Ja nisam u tom poslu, nikako, pa znaš što ja radim..." "Nisi uvjerena." "Pa dobro, ne, nisam", kaže ona. "Ali, zapravo, koga je briga?" Oliver uzdahne i pomakne naočale više na nosu, gesta koje se Sally posve sigurno sjeća iz jednoga od njegovih filmova, pokret koji govori da se radi o nekom suzdržanijem tipu (knjigovođi? advokatu? da nije možda i TVproducentu?) koji je na kraju natjeran da brutalno istrijebi malu vojsku preprodavača droge kako bi spasio svoju malodobnu kćer. "Hoće li on imati ljubavnika?" "Pratioca. Suborca. Nešto kao Batman i Robin." "Hoće li se seksati?" "Nitko se ne seksa u trileru. To previše usporava radnju. Time ne pridobivamo djecu. Najviše, jedan poljubac na kraju."

"Poljubit će se na kraju, znači?" "O tome odlučuje Walter." "Walter?" Walter trepne i opet je prisutan. "Hej", kaže, "pa prije tri minute sam rekao kako mislim da možda mogu to učiniti. Nemojte previše očekivati od mene, da?" Oliver kaže: "Ne smijemo se previše pouzdati u to. Vidio sam previše ljudi kako sjedaju da napišu stopostotni hit i uvijek dožive fijasko. To je kao ukleto." "Vjeruješ li da će ljudi biti zainteresirani?" pita Sally. "Mislim, dovoljno njih?" Oliver opet uzdahne, a taj se uzdah značajno razlikuje od prethodnog. To je rezigniran i konačan uzdah, s nazalnim registrom, značajan po pomanjkanju dramatike u sebi. Nalik je na prvi ravnodušan uzdah koji ljubavnik šalje preko telefona, uzdah koji signalizira najraniji početak kraja. Je li Oliver tako uzdahnuo u nekom filmu? Ili je to bio netko drugi, netko stvaran, koji je davno tako uzdahnuo u Sallyno uho? "Pa, lijepo", kaže Oliver. Stavi ruke, s dlanovima nadolje, na stolnjak. "Waltere, zašto ne bismo ti i ja za dan-dva porazgovarali o tome, kad o svemu još malo promozgaš?" "Slažem se", kaže Walter. "Zvuči dobro." Sally otpije posljednji gutljaj kave. To je, dakako, muška igra, muška sljeparija. Nju zapravo uopće nisu ni trebali. Nakon što se pojavio u njezinu talk-showu, Oliveru je jednostavno palo na um (a priznajmo, nije on nikakav Einstein) da je Sally njegova muza i mentorica, neka vrsta Sapfo koja sa svog otoka skrušeno napovijeda svoje mudre izreke. Najbolje da na sve to smjesta stavi točku. Ipak, tu je ta njezina strašna želja da se Oliver St. Ives zaljubi u nju, tu je i taj užas da bude zapostavljena. "Hvala što si došla", kaže Oliver, a Sally potisne poriv da prizna svoju zabludu, da se nagne prema Oliveru preko stola, preko ostataka od objeda, i kaže: Razmislila sam još malo, i mislim da bi triler s homoseksualcem u glavnoj ulozi mogao zaista uspjeti. Pa, zbogom. Vrijeme je za povratak na ulice. Sally stoji s Walterom na uglu Madisona i Sedamdesetih. Ne govore o

Oliveru St. Ivesu. Shvaćaju, svako na svoj način, da je Walter uspio, a Sally nije, odnosno da je Sally uspjela, a Walter nije. Pronašli su druge teme za razgovor. "Pretpostavljam da ću te večeras vidjeti", kaže Walter. "Mhm", uzvrati Sally. Tko li je pozvao Waltera? "Kako ide Richardu?" pita Walter. Spusti glavu kao u neprilici, s poštovanjem, uperivši štitnik svoje kape nadolje prema opušcima od cigareta i sivim krugovima od žvakaćih guma, prema zgnječenom omotnom papiru koji, Sally nije mogla a da ne primijeti, potječe od Quarter Poundera. Ona nikad nije pojela nijedan Quarter Pounder. Na semaforu se promijeni svjetlo. Prijeđu preko ceste. "Ide nekako", kaže Sally. "No, da. Prilično je loše." "Ova vremena", kaže Walter. "Bože, ova vremena." Sally opet preplavi val ogorčenja koji joj se diže iz trbuha i od bijesa zamrači joj se vid. Ova je Walterova samodopadnost nepodnošljiva. Spoznaja da on, kad i kaže nešto korektno i uljudno - čak i kad je posve moguće da i osjeća tako - usput misli kako je sjajno biti prilično slavan pisac Walter Hardy, prijatelj filmskih zvijezda i pjesnika, još uvijek zdrav i mišićav, iako je prešao četrdesetu. Bio bi smješniji da ima manje utjecaja u svijetu. "Pa, lijepo", kaže Sally na drugom uglu ali, prije nego što se uspjela oprostiti, Walter zakroči prema jednom izlogu i zaustavi se licem tek nekoliko centimetara udaljenim od stakla. "Pogledaj ti ove", kaže. "Kako su lijepe." U izlogu su tri svilene košulje, svaka izložena na svojoj gipsanoj reprodukciji klasičnih grčkih tipova. Jedna je košulja boje blijede marelice, druga boje smaragda, a treća intenzivne purpurastoplave boje. Svaka od njih ima na ovratniku i na prsima drukčiji ukras, izvezen srebrnim koncem, tankim kao paukova nit. Sve tri vise slobodno, prelijevajući se u duginim bojama, na vitkim torzima kipova i iz svakog ovratnika strši ozbiljna bijela glava punih usana, s pravilnim nosom i bezizražajnim bijelim očima. "Mhm", kaže Sally. "Da. Lijepo." "Možda uzmem jednu za Evana. Dobro bi mu danas došao dar. Dođi." Sally oklijeva, onda i preko volje pođe za Walterom u trgovinu, bespomoćno vođena nekim neočekivanim valom grižnje savjesti. Da, Walter je smiješan, ali čini se da Sally, usprkos preziru, osjeća neku groznu i neizbježnu nježnost prema tom ubogom jepcu, koji je nekoliko posljednjih godina proveo u

strahovanju da će njegov lijepi, glupi prijatelj, njegov trofej, umrijeti, a sad je odjednom suočen s izgledima (jesu li mu osjećaji podvojeni?) da će mu prijatelj preživjeti. Smrt i uskrsnuće uvijek nas fasciniraju, misli Sally, i čini se da uopće nije osobito važno radi li se o heroju, hulji ili klaunu. Trgovina je sva u lakiranoj javorovini i crnom granitu. Nekako su uspjeli da blago miriše na eukaliptus. Košulje su izložene na sjajnim crnim pločama tezgi. "Ja mislim plava", kaže Walter kad su ušli. "Plava je dobra boja za Evana." Sally ostavi Waltera da razgovara s pristalim mladim prodavačem zalizane kose. Ona zamišljeno vrluda među košuljama, gleda etiketu na jednoj krem košulji sa sedefnom dugmadi. Stoji četiri stotine dolara. Je li patetično, pita se, ili herojski kupiti prekrasnu, odvratno skupu novu košulju za svog ljubavnika koji se možda oporavlja od bolesti? Ili je i jedno i drugo? Sama Sally nije nikad imala dobar nos pri kupovanju darova za Clarissu. Čak ni poslije tolikih godina ne zna točno što bi se Clarissi svidjelo. Bilo je uspjeha - kašmirski šal čokoladne boje za prošli Božić, antikna lakirana kutija u kojoj ona sad drži svoja pisma - ali bilo je i barem isto toliko promašaja. Onaj ekstravagantni sat od Tiffanyja (preformalno, čini se), žuti pulover (je li problem bio u boji ili u vratu?), torbica od crne kože (jednostavno pogrešno, nije moguće reći zašto). Clarissa odbija priznati kad joj se neki dar ne sviđa, usprkos Sallynu nukanju. Što se Clarisse tiče, svaki je dar savršen, upravo ono čemu se nadala, i sve što nesretnoj darovateljici preostaje jest da čeka i vidi neće li sat biti smatran 'predobrim za svaki dan' ili će pulover biti jedanput odjeven za neku opskurnu zabavu, da se nikad više ne pojavi. Sally se počinje ljutiti na Clarissu, Waltera Hardyja i Olivera St. Ivesa; na svako optimistično, nepošteno ljudsko stvorenje; ali onda baci pogled na Waltera, koji upravo kupuje košulju za svog ljubavnika, i umjesto ljutnje preplavi je čežnja. Clarissa je u ovom trenutku vjerojatno kod kuće. Sally se odjednom želi hitno vratiti kući. Kaže Walteru: "Moram krenuti. Kasnije je nego što sam mislila." "Brzo sam gotov", kaže Walter. "Ja odlazim. Vidimo se." "Sviđa ti se košulja?" Sally opipa materijal koji je podatan i neznatno hrapav, nekako puten. "Sviđa mi se", kaže. "Prekrasna je to košulja."

Prodavač se zahvalno osmjehuje, kao da je osobno zaslužan za ljepotu košulje. Nije nepristupačan niti pretjerano ljubazan, kao što bi se moglo očekivati od zgodnog mladog čovjeka koji radi u jednoj takvoj trgovini. Otkuda samo dolaze, ti besprijekorni ljepotani koji rade kao prodavači? Čemu se nadaju? "Da", kaže Walter. "Sjajna je to košulja, zar ne?" "Zbogom." "Bok. Vidimo se kasnije." Sally izađe iz trgovine što je brže mogla i zaputi se prema podzemnoj u Šezdeset osmoj ulici. Rado bi se vratila kući s darom za Clarissu, s nečim vrijednim, ali ništa joj ne pada na um. Rado bi rekla nešto Clarissi, nešto važno, ali ne nalazi prave riječi. 'Volim te' prilično je jednostavno. 'Volim te' postalo je gotovo uobičajeno, govori se ne samo prilikom godišnjica i rođendana, nego i spontano, u krevetu ili za kuhinjskim sudoperom, čak i u taksiju na dohvatu sluha stranih vozača koji vjeruju da bi žene morale hodati tri koraka iza svojih muževa. Sally i Clarissa ne škrtare na izrazima nježnosti, što je dakako dobro, ali sad Sally shvaća da želi otići kući i reći nešto više, nešto što ne proizlazi samo iz ljubaznosti i priznanja, nego iz same strasti. Ono što želi reći u vezi je sa svima onima koji su umrli; u vezi s njezinim vlastitim osjećajima goleme sreće i neminovnog, razornog gubitka. Ako se išta dogodi Clarissi, ona, Sally, nastavit će živjeti, ali zapravo neće preživjeti. Neće se oporaviti od toga. Ono što želi reći ne odnosi se samo na užitak, nego i na prodoran, trajan strah, što je druga polovica užitka. Može podnijeti pomisao na vlastitu smrt, ali ne može podnijeti pomisao na Clarissinu. Ta njihova ljubav, koja je tako umirujuće domaća, tako ispunjena ugodnim šutnjama i tako trajna, povezala je Sally izravno sa samom smrtnošću. Tu je taj nezamislivi gubitak. Tu je ta nit koju može slijediti već od ovoga trenutka dok ide prema podzemnoj željeznici na Upper East Sideu, pa nastaviti sutra i idući dan i dan poslije, sve do kraja svoga i Clarissina života. Odveze se podzemnom u centar i zaustavi pred kioskom sa cvijećem kod korejskog supermarketa na uglu. Uobičajeni izbor, karanfili i krizanteme, nekoliko jadnih ljiljana, frezija, ivančica, svežnjevi tulipana iz staklenika, bijelih, žutih i crvenih, čije su latice pri vrhovima već ožilavile. Zombijsko cvijeće, misli ona; običan proizvod, nasilno uzgojen, poput pilića čije noge nijedanput, od jajeta pa do klanja, ne dotaknu pod. Sally stoji pred cvijećem na njihovim stupnjevito podijeljenim drvenim podijima, vidi sebe i cvijeće u

zrcalnim pločicama na stražnjoj strani hladionika (takva je, sjedokosa, šiljasta lica, nezdrave boje kože - kad je samo tako ostarjela?, morala bi češće boraviti na suncu, doista) i misli kako na ovom svijetu nema ništa što želi za sebe ili za Clarissu, nikakvu košulju za četiri stotine dolara, ni to jadno cvijeće, ništa. Sprema se da ode praznih ruku kad opazi jedan jedini buket od žutih ruža u smeđem plastičnom vjedru u kutu. Upravo su se počele otvarati. Latice su im pri čaški tamnije žute boje, gotovo narančaste, neko mangoasto rumenilo širi se prema gore i raspršuje u kao vlas tanke žilice. Tako uvjerljivo nalikuju na pravo cvijeće, izraslo iz zemlje u nekom vrtu, te se čini da su se zabunom našle u hladioniku. Sally ih brzo, gotovo krišom, plati kao da se boji da će Korejka, koja drži kiosk, primijetiti zabunu i uljudno je obavijestiti da te ruže nisu na prodaju. Sva sretna, prolazi Desetom ulicom s ružama u ruci, a kad uđe u stan, lagano je uzbuđena. Otkada već nisu spavale zajedno? "Hej", zovne. "Jesi li doma?" "Ovdje sam", odvrati Clarissa, i Sally joj po glasu razabra da nešto nije u redu. Neće li upasti u jednu od onih malih stupica kojima je začinjen njihov zajednički život? Nije li, zajedno sa svojim buketom i svojom probuđenom žudnjom, naišla u trenutku kad je nešto u kućanstvu pošlo po zlu i sve postalo sivo i morbidno? "Što je?" pita Clarissu, koja sjedi na sofi, jednostavno sjedi, kao da je u liječničkoj čekaonici. Pogleda Sally s nekim čudnim izrazom, prije smušenim nego utučenim, kao da nije posve sigurna tko je. I Sally nakratko osjeti neminovnost propadanja. Ako obje požive dovoljno dugo, ako ostanu zajedno (a kako se poslije svega i mogu razići?), gledat će jedna drugu kako venu. "Ništa", odgovori ona. "Je li ti dobro?" "Hm? O da. Ne znam. Louis je u gradu. Vratio se." "I do toga je konačno moralo doći." "Svratio je, jednostavno pozvonio. Malo smo razgovarali, a onda se rasplakao." "Ozbiljno?" "Da. Iz čista mira, uglavnom. Onda je došla Julia, i on je pobjegao." "Louis. Ma što kažeš?" "Opet ima novog dečka. Nekog studenta." "Jasno. Dobro."

"A onda je svratila Julia s Mary..." "Bože. Cijeli je cirkus bio ovdje." "Oh, gle, gle, Sally. Donijela si ruže." "Što? Ah to. Da." Sally podigne svoje ruže i isti tren primijeti vazu punu ruža koju je Clarissa bila stavila na stol. Obje se nasmiju. "To ti je trenutak kao kod O'Henryja, zar ne?" "Ruža nikad nije previše", kaže Clarissa. Sally joj pruži ruže i načas su obje jednostavno i potpuno sretne. Zajedno su, ovdje i sada, uspjele su nekako da i nakon punih osamnaest godina još vole jedna drugu. To je dovoljno. U ovom je trenutku dovoljno.

GOSPOĐA BROWN VRAĆA SE KASNIJE NEGO ŠTO JE NAMJERAVALA, ALI NE TOLIKO KASNO DA bi morala nešto objašnjavati. Blizu je šest sati. Prošla je pola knjige. Vozeći se do kuće gospođe Latch, puna je onoga što je pročitala: Clarissa i umobolni Septimus, cvijeće, primanje. Kroz glavu joj promiču slike: osoba u kolima, zrakoplov i njegove poruke. Laura se nalazi u nekoj sivoj zoni; u svijetu koji se sastoji od Londona dvadesetih godina, od tirkizne hotelske sobe i od tog automobila kojim se vozi dobro poznatom ulicom. Pri sebi je i nije pri sebi. Ona je žena u Londonu, aristokratkinja, blijeda i šarmantna, ponešto lažna; ona je Virginia Woolf, a ona je i ona druga, nerazvijena, nestabilna stvar, poznata kao ona sama, kao majka, kao vozačica, kao vrtložne svjetlosne trake čistoga života poput Mliječne staze, Kittyna prijateljica (koju je poljubila, koja možda umire), par ruku s koraljnocrveno obojenim noktima i s bračnim prstenom, ukrašenim dijamantom, koje čvrsto drže upravljač Chevroleta dok kočno svjetlo Plymoutha svjetluca ispred nje, dok ljetno sunce kasnog popodneva poprima svoj zlaćani ton i dok vjeverica preskakuje telefonske žice, a rep joj blijedosivi upitnik. Zaustavi se pred kućom gospođe Latch, na kojoj su dvije vjeverice od obojenog gipsa pričvršćene na zabat iznad garaže. Izlazi iz automobila i trenutak ostaje stajati gledajući gore u gipsane vjeverice i još držeći u ruci automobilske ključeve. Automobil kraj nje proizvodi neko čudno kuckanje (tako već nekoliko dana, morat će ga odvesti mehaničaru). Svladana je nekim osjećajem nepostojanja. Nema druge riječi za to. Stojeći tako pored svoga kuckavog automobila,

licem okrenuta garaži gospođe Latch (gipsane vjeverice bacaju dugačke sjene), ona je nitko; ona je ništa. Čini se, nakratko, da je odlaskom u hotel iskliznula iz vlastita života, a ovaj prilazni puteljak i ova garaža potpuno su joj strani. Bila je odsutna. Rado je, čak čeznutljivo, mislila na smrt. Ovdje, na prilaznom puteljku gospođe Latch, jasno spoznaje - da je čeznutljivo mislila na smrt. Potajno je otišla u hotel, kao što bi otišla na sastanak s ljubavnikom. Stoji, držeći automobilske ključeve i svoju torbicu, i zuri u garažu gospođe Latch. Na bijelo obojenim vratima mali je prozor sa zelenim žaluzinama, kao da je garaža minijaturna kuća nadozidana na jednu veću. Laura odjednom teško diše. Lagano joj se vrti čini se da bi mogla posrnuti i srušiti se na glatki betonski puteljak gospođe Latch. Pomisli da se vrati u automobil i opet se odveze. Ipak se prisili da pođe naprijed. Podsjeti se: mora uzeti svoje dijete, odvesti ga kući i dovršiti pripreme za rođendansku večeru svog supruga. Mora obaviti uobičajene poslove. S ponešto napora udahne zrak i pođe puteljkom do uskog prednjeg trijema gospođe Latch. To je tajna, kaže samoj sebi; čudnovato je to što je upravo učinila, premda nema pravog zla u tome, zar ne? Nije se sastala s ljubavnikom, poput nekih žena iz jeftinih romana. Jednostavno je otišla na nekoliko sati, čitala svoju knjigu i vratila se. Tajna je samo u tome što ne može smisliti kako da to objasni, hm da, bilo što od toga - poljubac, tortu, trenutak panike kad se automobilom popela na Chavez Ravine. A pogotovo ne zna kako bi objasnila dva i pol sata provedena u Čitanju u hotelskoj sobi. Još jednom duboko udahne. Pritisne pravokutno, osvijetljeno ulazno zvonce gospođe Latch, koje se narančasto žari na suncu kasnog popodneva. Gospođa Latch gotovo smjesta otvori vrata kao da je stajala pred njima i čekala. Gospođa Latch je žena rumenih obraza, širokih bokova u bermudama, pretjerano ljubazna; kuća joj je ispunjena nekim zasićenim smeđim mirisom, kao od roštilja, koji se razvio iza nje čim je otvorila vrata. "Pa, dobro došli", kaže. "Dobra večer", odvrati Laura. "Oprostite što sam zakasnila." "Ni govora. Lijepo smo se zabavljali. Pa uđite." Richie dojuri iz dnevne sobe. Zažaren je, uzbuđen, gotovo shrvan ljubavlju i olakšanjem. Laura ima osjećaj da je njega i gospođu Latch ulovila pri nečem; osjećaj da su oboje prestali raditi ono što su radili i na brzinu sakrili mogući dokaz. Ne, danas ima nečistu savjest; samo je, misli ona, zbunjen. Posljednjih nekoliko sati proveo je u sasvim drugom carstvu. Proboravivši

makar samo nekoliko sati u kući gospođe Latch, postupno je izgubio vezu s vlastitim životom. Počeo je vjerovati, i nije bio sretan zbog toga, da živi ovdje, da možda oduvijek živi ovdje, među ovim masivnim žutim pokućstvom, ovim travnatim tapetama na zidovima. Richie brizne u plač i potrči prema njoj. "Ma daj", kaže Laura i podigne ga. Udiše njegov miris, njegovo iskreno biće, neku duboku čistoću koju ne može pravo odrediti. Drži ga, udiše, i osjeća se bolje. "Sretan je što vas vidi", kaže gospođa Latch, naglašeno srdačno, s prikrivenom gorčinom. Je li umislila sebi da je ona za nj neka vrsta nagrade, neka ljubimica, a njezin dom kuća čudesa? Da, vjerojatno jest. Je li mu sad odjednom zamjera što je mamin sinčić? Vjerojatno da. "Čuj, mali moj", kaže Laura tik do sinova malog ružičastog uha. Ponosna je na svoj majčinski mir, na svoje pravo na dječaka. U neprilici je zbog njegovih suza. Smatraju li je ljudi pretjerano brižnom? Zašto to radi tako otvoreno? "Jeste li uspjeli sve obaviti?" pita je gospođa Latch. "Jesam. Uglavnom. Mnogo vam hvala što ste ga pričuvali." "Oh, lijepo smo se pozabavili zajedno", kaže ona srdačno, srdito. "Možete ga dovesti u svako doba." "Je li ti bilo lijepo?" pita Laura. "Aha", kaže Richie, čije su suze jenjale. Na njegovu malom licu odrazuju se nada, žalost i zbunjenost. "Jesi li bio dobar?" On kimne. "Jesam li ti nedostajala?" "Jesi!" kaže on. "Imala sam mnogo posla, znaš", kaže Laura. "Moramo večeras tvom tatici prirediti pravu rođendansku proslavu, zar ne?" On kimne. Nastavi zuriti u nju, suznih očiju, posramljen i sumnjičav, kao da postoji mogućnost da to uopće nije njegova majka. Laura plati gospođi Latch i prihvati rajsku pticu iz njezina vrta. Gospođa Latch uvijek joj nešto ponudi - cvijet, kolač - kao da je plaćena za to, a čuvanje djeteta je besplatno. Laura se ponovo ispriča zbog kašnjenja, upozori na skori dolazak svog supruga, prekinuvši time uobičajeni petnaestominutni razgovor, stavi Richieja u automobil i odveze se s pomalo pretjeranim mahanjem. Njezine

tri grivne od slonove kosti zveckaju jedna o drugu. Čim su odmakli od gospođe Latch, Laura kaže Richieju: "Sinko moj, sad smo u škripcu. Moramo požuriti ravno kući i započeti s tom večerom. Trebali smo biti ondje još prije jedan sat." On svečano kimne. Breme i ćud života opet se potvrde; onaj osjećaj ne biti nigdje prohuji. Ovaj trenutak, ovo sada, ovo mjesto na pola puta do kuće, dok se automobil približava znaku stop, neočekivano je veličanstven i miran, ozbiljan - Laura ulazi u nj kao što bi iz bučne ulice ušla u crkvu. S obje strane ceste prskalice izbacuju blistave čunjeve kapljica na tratine. Sunce na zalasku po-zlaćuje jednu otvorenu aluminijsku garažu. Neizrecivo je stvarno. Ona spozna sebe kao suprugu i majku, ponovo trudnu, koja vozi kući, dok vodena vela šikljaju u zrak. Richie šuti. Promatra je. Laura zakoči pred znakom stop. Kaže: "Dobro je što tatica radi tako dugo kao što radi. Sve ćemo završiti na vrijeme, što kažeš?" Pogleda ga. Susretne se s njegovim očima i vidi u njima nešto što pravo ne prepoznaje. Njegove oči, cijelo njegovo lice kao da je iznutra osvijetljeno; prvi put joj se učini da ga muči neki osjećaj koji ona ne može protumačiti. "Zlato moje", kaže, "što je?" On odgovori, glasnije nego što je potrebno: "Mamice, volim te." Nešto je čudno u njegovu glasu, nešto od čega je podilaze trnci. Taj ton još nikad nije čula od njega. Zvuči izbezumljeno, strano. Kao da je izbjeglica, netko tko zna tek nekoliko engleskih riječi i očajnički pokušava izraziti neku potrebu za koju nije naučio pravi izraz. "I ja tebe volim, zlato", odgovori mu ona i, premda je te riječi izrekla tisuće puta, oćuti nešto flanelasto u grlu, neku nervozu, i mora učiniti popriličan napor da zvuči prirodno. Na raskrižju doda gas. Vozi oprezno, s obje ruke točno centrirane na upravljaču. Čini se da će se dječak opet rasplakati, kao što često čini, bez ikakva povoda, ali njegove oči ostaju bistre i suhe, ne trepću. "Što ti je?" pita ona. On i dalje zuri u nju. Ne trepće. On zna. Mora znati. Mali zna da je bila na nekom nedopuštenom mjestu; zna da laže. Neprestano je promatra, provodi gotovo sve svoje budno vrijeme u

njezinoj prisutnosti. Vidio ju je s Kitty. Gledao je kako pravi onu drugu tortu, a prvu baca u veliku kantu za smeće kraj garaže. Potpuno se posvetio njezinu promatranju i odgonetavanju, jer bez nje nema ni svijeta. Dakako da će uvijek znati kad ona laže. Kaže mu: "Ne brini, zlato. Sve je u redu. Imat ćemo večeras prekrasnu zabavu za tatičin rođendan. Znaš li kako će on biti sretan? Imamo mnogo darova za njega. Napravili smo mu tako lijepu tortu." Richie kimne, ne trepćući. Polako se ziba naprijed, natrag. Tiho, kao da bi radije da ga ne čuje nego da ga čuje, kaže: "Da, napravili smo mu tako lijepu tortu." U glasu mu se osjeti neočekivana zrelost i prigušenost. Vječito će je promatrati. Uvijek će znati kad nešto nije kako treba. Uvijek će točno znati kada i koliko je pogriješila. "Volim te, zlato", kaže mu. "Ti si moj momčić." Kratko, samo na trenutak, dječak se promijeni. Nakratko zasja, mrtvački blijed. Laura se i dalje ljuti. Podsjeti se da se osmjehne. Obje ruke drži na upravljaču.

GOSPOĐA DALLOWAY DOŠLA JE DA POMOGNE RICHARDU DA SE UREDI ZA PRIMANJE, ALI Richard ne odgovara na njezino kucanje. Kuca ponovo, jače, onda brzo, nervozno otključa vrata. Stan je pun svjetla. Clarissa stoji na pragu gotovo bez daha. Sve rolete su podignute, prozori otvoreni. Premda je zrak ispunjen samo običnim danjim svjetlom koje u sunčano poslijepodne ulazi u svaki stan, u Richardovim se prostorijama doimlje kao tiha eksplozija. Tu su njegove kartonske kutije, njegova kada (zamazanija nego što je pretpostavljala), prašno zrcalo i skupi aparat za kavu, sve izloženo u svom istinskom patosu, sitno i beznačajno. To je, ukratko, unajmljeni stan jedne poremećene osobe. "Richarde!" zovne Clarissa. "Gospođo Dalloway. Oh, gospođo Dalloway, to si ti." Ona požuri u drugu prostoriju i nađe Richarda još u kućnom ogrtaču kako se popeo na prozorsku dasku i zajahao je, jedna omršavjela noga još mu je u

sobi, a druga, koju ona ne vidi, njiše se s druge strane iznad pet katova. "Richarde", kaže mu strogo. "Silazi odatle!" "Tako je krasno vani", kaže on. "Kakav dan!" Djeluje umobolno i egzaltirano, i prastaro i djetinjasto, raskrečen na prozorskoj dasci kao neka nadrealistična Giacomettijeva figura konjanika u parku. Kosa mu je na nekim mjestima prilijepljena o lubanju, a na drugima strši pod oštrim ili kosim kutom. Unutarnja noga, gola do polovice bedra, plavobijelog, sama je kost i koža, ali s iznenađujuće čvrstom malom šakom od mišića lista koji se još tvrdoglavo drži uz kost. "Plašiš me", kaže Clarissa. "Želim da prestaneš s tim i vratiš se unutra. Smjesta!" Pođe prema njemu, a on podigne unutarnju nogu do prozorske daske. Sada samo peta te noge, jedna ruka i stegno dodiruju izlizano drvo. Na njegovu kućnom ogrtaču rakete ispaljuju savršene narančaste češere od vatre. Astronauti s kacigom, punašni i bijeli kao Uniroyal Man, bez lica iza svojih tamnih vizira, izručuju ukočene pozdrave u bijelim rukavicama. Richard kaže: "Uzeo sam Xanax/ Ritalin. Izvanredno djeluju zajedno. Osjećam se sjajno. Otvorio sam sve prozore, ali onda sam ipak ustanovio da trebam još zraka i svjetla. Teško sam se popeo tu gore, mogu ti reći. "Dragi, molim te, stavi tu nogu natrag na pod. Hoćeš li to učiniti za mene?" "Mislim da ne mogu ići na primanje", kaže on. "Žao mi je." "Ne moraš ići. Ne moraš raditi ništa što ne želiš." "Kakav je danas dan. Kakav prekrasan, prekrasan dan." Clarissa duboko udahne, onda još jednom. Čudesno je mirna - ima osjećaj da se dobro drži u teškoj situaciji - ali istodobno je odvojena od same sebe, od ove sobe, kao da doživljava nešto što se već dogodilo. Kao da se radi o nekom sjećanju. Nešto u njoj, nešto poput glasa, ali nije glas, neko unutrašnje znanje, što se gotovo i ne razlikuje od otkucaja srca, kaže: Jednom sam našla Richarda kako sjedi na prozorskoj dasci pet katova iznad zemlje. Ona kaže: "Siđi. Molim te!" Richardovo se lice smrači i nabora kao da mu je Clarissa postavila neko teško pitanje. Njegov prazni naslonjač, potpuno izložen na danjem svjetlu -

materijal od punjenja što proviruje kroz šavove, tanki žuti ručnik na sjedalu izbočen od zahrđalih federa - kao da je neka ludost, temeljna otrcanost same smrtonosne bolesti. "Siđi s tog prozora!" kaže Clarissa. Govori polako i glasno kao da se obraća neznancu. Richard kimne, i ne pomakne se. Njegova nagrđena glava, u punom danjem svjetlu, izgleda kao neki krajolik. Meso mu je ispucano i rupičasto kao pustinjski kamen. On kaže: "Ne znam mogu li se suočiti s tim. Znaš. Primanje i ta svečanost, onda onaj sat poslije, pa još jedan poslije njega." "Ne moraš doći na primanje. Ne moraš ići na svečanost. Ne moraš raditi baš ništa." "Ipak su tu ti sati, zar ne? Jedan, zatim još jedan, proguraš se kroz taj i onda, Bože, još jedan! Strašno mi je zlo." "Još su pred tobom dobri dani. Znaš da jesu." "Zapravo nisu. Lijepo od tebe da to kažeš, ali već neko vrijeme osjećam kako se zatvaraju oko mene kao ralje nekog divovskog cvijeta. Nije li to čudna analogija? Pipkanjem traži put, doduše. Ima neku čvrstu biljnu nezaustavljivost. Sjeti se Venerine muholovke. Sjeti se kako je kudzu uništio cijelu šumu. To je neko sočno, zeleno napredovanje. Sve do, pa znaš... Zelena šutnja. Nije li smiješno da mi je, čak i sada, teško izustiti riječ 'smrt'?" "Jesu li ovdje, Richarde?" "Tko? Ah, glasovi? Glasovi su uvijek ovdje." "Mislim, čuješ li ih posve jasno?" "Ne. Čujem tebe. Uvijek je divno čuti te, gospođo D. Ljutiš se što te još uvijek tako zovem?" "Ni najmanje. Siđi! Smjesta!" "Sjećaš li se nje? Svojeg alter ega? Što je ono bilo s njom?" "Ovo je ona. Ja sam ona. Trebam te da siđeš dolje. Daj, molim te!" "Tako je krasno ovdje. Osjećam se tako slobodan. Hoćeš li nazvati moju majku? Sama je, znaš." "Richarde..." "Ispričaj mi neku priču, hoćeš?" "Kakvu priču?"

"Nešto iz svog života. Današnjeg. Može biti nešto najobičnije. Tako bi zapravo bilo i bolje. Najobičniji događaj koji ti padne na pamet." "Richarde..." "Bilo što. Jednostavno bilo što." "Pa eto, jutros, prije nego što sam došla ovamo, pošla sam kupiti cvijeće za primanje." "Ozbiljno?" "Da. Bilo je prekrasno jutro." "Ozbiljno?" "Da. Bilo je prekrasno. Bilo je tako... svježe. Kupila sam cvijeće, odnijela ga kući i stavila u vodu. Tako. Kraj priče. A sad siđi." "Svježe, kao stvoreno za djecu na plaži", kaže Richard. "Moglo bi se reći." "Kao jutro kad smo zajedno bili mladi." "Da. Tako." "Kao jutro kad si odšetala iz one stare kuće, kad je tebi bilo osamnaest godina, a meni, hm, ja sam upravo navršio devetnaest, je l' tako? Bio sam devetnaestogodišnjak i bio sam zaljubljen u Louisa i bio sam zaljubljen u tebe, i mislio sam da nikad nisam vidio ništa ljepše od tebe kako rano ujutro, još snena, u donjem rublju, izlaziš kroz staklena vrata. Nije li to čudno?" "Jest", kaže Clarissa. "Da. Čudno je." "Ja sam zakazao." "Prestani to govoriti. Nisi zakazao." "Jesam. Ne tražim sućut. Zbilja ne. Samo se osjećam tako žalosno. Ono što sam htio čini se tako jednostavno. Htio sam stvoriti nešto živo i dovoljno sablažnjivo da bi moglo trajno opstati uz neko jutro u nečijem životu. Najobičnije jutro. Zamisli, pokušati tako nešto. Kakva glupost." "Nije to ni najmanje glupo." "Bojim se da ne mogu ići na primanje." "Molim, molim te, ne brini za primanje. Ne misli na primanje. Daj mi ruku." "Bila si tako dobra prema meni, gospođo Dalloway." "Richarde..." "Volim te. Zvuči li to otrcano?" "Ne."

Richard se osmjehuje. Kima glavom. Kaže: "Mislim da dvoje ljudi ne mogu biti sretniji nego što smo bili mi." Malo se pomakne naprijed, polako sklizne s prozorske daske, i padne. Clarissa krikne: "Ne..." Doimlje se tako sigurno, tako ozbiljno, da ona na trenutak zamišlja da se ništa nije dogodilo. Stiže do prozora još na vrijeme da vidi kako mu se ogrtač nadima, i čini joj se čak i sada da se radi samo o manjoj nezgodi, nečem što se može popraviti. Vidi kako je, pet katova niže, dotaknuo dno, vidi ga kako kleči na betonu, vidi kako mu glava pada, čuje zvuk koji ispušta, a ipak vjeruje, barem još trenutak, nagnuta preko prozorske daske, da će on opet ustati, ošamućen možda, vrtoglav, ali još priseban, još čitav, još sposoban da govori. Zovne njegovo ime, jedanput. To zazvuči kao pitanje, mnogo nježnije nego što je namjeravala. On leži gdje je pao, licem nadolje, kućni mu ogrtač zavitlan preko glave, gole su mu noge izložene, bijele na tamnom betonu. Ona istrči iz sobe, pa kroz ulazna vrata, koja ostavi otvorena iza sebe. Juri niza stube. Pomišlja da pozove pomoć, ali odustane. Kao da se i sam zrak promijenio, kao da se lagano raspao, kao da je atmosfera opipljivo napravljena od čvrste tvari i njezine suprotnosti. Juri niza stube i svjesna je (poslije će se stidjeti toga) same sebe kao žene koja juri niza stube, neranjena, još živa. U kućnom predvorju prolazi kroz trenutak smetenosti, ne zna kako da uđe u prolaz gdje leži Richard, i učini joj se načas da se našla u paklu. Pakao je ustajala žuta kutija od prostorije, bez izlaza, zasjenjena umjetnim stablom, obrubljena izgrebenim metalnim vratima (na jednoj je naljepnica Zahvalni pokojnici, lubanja okrunjena ružama). Jedna vrata u sjeni stubišta, uža od ostalih, vode van, niza stube od razmrvljenog cementa do mjesta gdje leži Richard. Zna, još prije nego što će se spustiti niz ove posljednje stube, da je mrtav. Glava mu je skrivena među naborima kućnog ogrtača, ali ona ipak vidi lokvu krvi, tamne, gotovo crne, koja se stvorila tamo gdje mora da mu je pala glava. Zapaža potpunu mirnoću njegova tijela, jedna je ruka ispružena pod neobičnim kutom, s dlanom okrenutim prema van, a obje gole noge bijele su i ogoljene kao sama smrt. Još su mu na nogama sive pustene papuče koje mu je ona kupila. Silazi niz posljednje stube, vidi Richarda kako leži među krhotinama stakla, i treba joj trenutak da shvati kako su to samo krhotine razbijene pivske

boce koje su već ležale na betonu i nisu ni u kakvoj vezi s Richardovim padom. Misli kako ih mora smjesta pokupiti, da ga oslobodi tog staklovlja. Klekne do njega, stavi mu ruku na nepokretno rame. Nježno, vrlo nježno, kao da se boji da će ga probuditi, odmakne mu ogrtač s glave. Jedino što može razabrati u svjetlucavoj masi crvenila, purpura i bjelila njegova su razjapljena usta i jedno otvoreno oko. Shvaća da je dao neki glas od sebe, oštar uzvik iznenađenja i boli. Opet mu pokrije glavu. Ostane klečati kraj njega, ne zna što da radi. Opet mu stavi ruku na rame. Ne gladi ga, jednostavno ostavlja ruku na njemu. Govori sebi da bi morala pozvati policiju, ali ne želi Richarda ostaviti samog. Čeka da je zovne netko odozgo. Pogleda uvis na niz prozora, na obješeno rublje, na savršenu četvorinu neba, razdvojenu tankom plavo-bijelom oštricom od oblaka, i počinje shvaćati da još nitko ništa ne zna. Nitko nije vidio ni čuo da je Richard pao. Ne miče se. Pronađe prozor stare gospođe, s one tri keramičke figurice (koje se ne vide s te daljine odozdo). Starica mora da je kod kuće, ona gotovo i ne izlazi. Clarissa osjeti potrebu da vikne gore prema njoj, kao članu obitelji, kao da je mora obavijestiti. Clarissa odgodi taj neizbježni idući korak, barem za još minutu-dvije. Ostaje s Richardom, dodirujući mu rame. Osjeća se (i čudi se samoj sebi) ponešto zbunjena onim što se dogodilo. Pita se zašto ne plače. Svjesna je zvuka vlastita disanja. Svjesna je papuča, koje su još na Richardovim nogama, i neba što se zrcali u sve većoj lokvi krvi. Ovdje je, znači, svršetak, na ovoj paleti od betona, pod konopcima za vješanje rublja, među krhotinama stakla. Nježno mu prelazi rukom s ramena niz krhku krivulju njegovih leđa. S osjećajem krivnje, kao da radi nešto zabranjeno, prigne se i prisloni čelo o njegovu kralješnicu, dok je još na neki način njegova; dok je on još na neki način Richard Worthington Brown. Osjeća vonj ustajalog flanela njegova kućnog ogrtača, kiselkastu jetkost njegova neoprana tijela. Htjela bi razgovarati s njim, ali ne može. Jednostavno ostavlja glavu da lagano miruje na njegovim leđima. Da je u stanju govoriti, rekla bi nešto - ne zna točno što - možda to kako je imao hrabrost stvarati i kako je, što je možda još važnije, imao hrabrost voljeti na svojevrstan način, desetljećima, protiv svakog razbora. Govorila bi mu o tome kako ga je ona, Clarissa, voljela zauzvrat, silno ga voljela, iako ga je prije trideset godina ostavila na jednom uličnom uglu (uostalom, što joj je drugo preostalo?). Priznala bi mu svoju želju za relativno običnim životom (ništa manje ni više od onoga za čim žudi većina ljudi), i kako

je silno željela da dođe na njezino primanje i pred ostalim joj gostima iskaže svoju odanost. Zamolila bi ga da joj oprosti što se na dan, sada to točno zna, njegove smrti ustručavala poljubiti ga u usta i što je rekla sebi da je to samo zbog njegova zdravlja.

GOSPOĐA BROWN SVJEĆICE su UPALJENE. PJESMA OTPJEVANA. DAN PUŠE U SVJEĆICE DA IH ugasi, nekoliko sitnih kapljica čiste sline poprska glatku površinu glazure. Laura zaplješće, a malo zatim, zaplješće i Richie. "Sretan ti rođendan, dragi", kaže ona. Neočekivano podiže se grč gnjeva, stegne je u grlu. Neotesan je, krupan, glup; popljuckao je tortu. A ona je zauvijek ulovljena u stupicu, postavljenu za suprugu. Mora preturiti ovu noć, a onda i sutrašnje jutro, pa opet jednu noć, ovdje, u ovim prostorijama, nikamo ne može otići. Mora ugađati; mora nastaviti. To je kao da izlazi na polje pod blještavim snijegom. Moglo bi biti strašno, a i prekrasno. Mislili smo da su njezini jadi obični jadi; nismo imali pojma. Gnjev jenjava. U redu je, kaže sebi. Sve je u redu. Priberi se, za Boga miloga. Dan ovije ruku oko njezinih bokova. Laura osjeti njegovu mesnatu, mirisnu snagu. Žao joj je. Svjesna je, više no ikada, njegove dobrote. On kaže: "Predivno je. Savršeno." Ona ga gladi straga po glavi. Kosa mu je skliska od briljantina, pomalo gruba, kao vidrino krzno. Njegovo lice, sada strnjikavo, sjaji se od znoja, a kosa se dovoljno opustila da mu se na čelu pojavi jedan jedini nauljeni uvojak, širok otprilike kao oštrica trave, koji mu visi nad samim obrvama. Skinuo je kravatu, raskopčao košulju; izlučuje neki zamršen miris, sastavljen od znoja, Old Spicea i kože vlastitih cipela, i neopisiv, intenzivno prisan miris vlastita tijela - miris s elementima željeza, elementima izbjeljivača i posve slab dašak kuhinjske pare, kao da se duboko u njegovoj nutrini prži nešto vlažno i masno. Laura kaže Richieju: "Jesi li i ti nešto poželio?" On kimne, premda mu ta mogućnost nije pala na um. Čini se da on svakog trenutka nešto poželi i da se njegove želje, kao i očeve, uglavnom sastoje

u nečem trajnom. I on, poput oca, najusrdnije želi ono što je već dobio (premda, dakako, ako ga pitaju što zapravo želi, uvijek će smjesta odverglati dugačku listu igračaka, stvarnih i imaginarnih. I on, kao i njegov otac, osjeća da je više od toga upravo ono što najvjerojatnije neće dobiti.) "Hoćeš li mi pomoći da razrežem tortu?" pita ga otac. "Hoću", odgovara Richie. Laura donosi iz kuhinje desertne tanjuriće i vilice. Ovdje, u ovoj skromnoj jedaćoj sobi, ona je, sa svojim suprugom i svojim djetetom, sigurna, dok Kitty leži u bolničkoj sobi i čeka da čuje što su liječnici otkrili. Oni su ovdje, cijela obitelj na okupu. Duž cijele njihove ulice, i bezbroj drugih ulica, osvijetljeni su prozori. Služe se bezbrojne večere; opisuju se pobjede i neuspjesi bezbrojnih dana. Dok Laura postavlja tanjuriće i vilice na stol - uz tiho zveckanje na uškrobljenom bijelom stolnjaku - čini se da je odjednom uspjela, u posljednjoj minuti, poput slikara koji posljednjim potezom kista nanosi boju na sliku i spašava je od nepovezanosti; poput pisca koji dopisuje redak kojim osvjetljava skrivenu strukturu i dramaturški sklad djela. Tako je na neki način i s postavljanjem tanjurića i vilica na bijeli stolnjak. Podjednako nepogrešivo kao i neočekivano. Dan dopusti Richieju da ukloni izgorjele svjećice prije nego što će povesti sinovu ruku da razreže tortu. Laura ih promatra. Jedaća se soba, sa svojim lovačkizelenim zidovima i tamnim kredencom od javorovine, u kojem je pohranjena srebrnina sa svadbe, upravo u ovom trenutku doimlje savršenom. Prostorija se čini gotovo nemoguće punom: punom životima njezina supruga i sina, punom pokućstva. Važna je ta prostorija; blista. Dobar dio svijeta, cijele države desetkovani su, ali prevladala je neka snaga koja se nedvojbeno osjeća kao dobrota; čak se i Kitty, čini se, može izliječiti. A ako ona ne bude spašena, ako njoj nema više pomoći, Dan, Laura, njihov sin i dijete koje čeka, svi oni, još će biti ovdje, u ovoj sobi, u kojoj se dječačić mršti od koncentracije dok uklanja svjećice, i u kojoj njegov otac prinosi jednu svjećicu ustima te potiče i njega da obliže šećernu glazuru. Laura hvata taj trenutak koji prolazi. Sad je ovdje, misli; i nema ga više. Stranicu treba okrenuti. Osmjehne se sinu, ozbiljno, pomalo suzdržljivo. On joj uzvrati osmijeh. Liže kraj jedne sagorjele svjećice. Još nešto poželi.

GOSPOĐA WOOLF NASTOJI SE USREDOTOČITI NA KNJIGU KOJU DRŽI U KRILU. USKORO ĆE ona i Leonard napustiti Kuću Hogarth i preseliti se u London. Tako je odlučeno. Virginia je pobijedila. Teško se usredotočuje. Ostaci goveđeg pečenja su odneseni, stol je počišćen, posuđe oprano. Ići će u kazalište i na koncerte. Odlazit će na primanja i na zabave. Lutat će ulicama, sve pogledati, napuniti se pričama. ... život; London ... Pisat će i pisati. Završit će ovu knjigu, a onda napisati drugu. Ostat će zdrava i živjet će onako kako joj je namijenjeno da živi, bogato i intenzivno, među ostalima svoje vrste, u punom posjedu i kontroli svojih talenata. Odjednom pomisli na Vanessin poljubac. Poljubac je bio nedužan - prilično nedužan - ali i pun nečega što se ne razlikuje mnogo od onoga što Virginia očekuje od Londona, od života; bio je prepun ljubavi i razoran, drevan, ni ovo ni ono. Poslužit će kao izraz velike zagonetke ovog poslijepodneva, neuhvatljive svjetlosti koja ponekad isijava s rubova nekih snova; svjetlosti koja, kad se probudimo, već iščezava iz naše svijesti i koju podbadamo u nadi da ćemo je naći, možda danas, toga novog dana kad se svašta može dogoditi, jednostavno svašta. Ona, Virginia, poljubila je svoju sestru, ne posve nedužno, iza Nellynih širokih, mrzovoljnih leđa, i sad je u sobi s knjigom u krilu. Ona je žena koja će se preseliti u London. Clarissa Dalloway u svojoj će mladosti voljeti ženu. Ona i ta žena poljubit će se, samo jedanput, onim jedinstvenim, čarobnim poljupcem iz bajki, i Clarissa će čuvati uspomenu na taj poljubac, na uzvišenu nadu koju on pobuđuje, sav svoj život. Nikad neće naći ljubav koja bi bila jednaka ovoj koju, čini se, nudi taj jedan jedini poljubac. Virginia, uzbuđena, ustane s naslonjača i stavi knjigu na stol. Leonard sa svog naslonjača pita: "Ideš u krevet?" "Ne. Još je rano, zar ne?" On namrgođeno pogleda na svoj sat. "Blizu je pola jedanaest", kaže. "Samo sam nemirna. Nisam još umorna." "Volio bih da u jedanaest legneš." Ona kimne. Nastavit će se dobro ponašati, sada kada je već pala odluka da

se ide u London. Izađe iz salona, prođe predvorjem i uđe u zamračenu jedaću sobu. Dugački pravokutnici mjesečine, pomiješani s uličnom rasvjetom, padaju kroz prozor na površinu stola, pometeni vjetrom zanjihanim granama ponovo se pojavljuju i opet gube. Virginia stoji na pragu i promatra mijenu tih uzoraka kao što bi promatrala valove što se lome o obalu. Da, Clarissa će voljeti ženu. Clarissa će poljubiti ženu, samo jedanput. Clarissa će biti osamljena, duboko osamljena, ali neće umrijeti. Bit će previše zaljubljena u život, u London. Virginia zamišlja još nekoga, da, nekoga snažna tijela, ali slaba duha; nekoga s tračkom genija, poezije, koji će, smrvljen pod kotačima svijeta, rata i vlade, liječnika, nekoga tko je, tehnički govoreći, lud, jer ta osoba nalazi smisao u svemu, zna da su stabla osjećajna bića i da vrapci pjevaju na grčkom. Da, nekoga takvog. Clarissa, zdrava Clarissa - zanesena, obična Clarissa - živjet će, voljet će London, voljet će svoj život i njegova zadovoljstva, a netko će drugi, taj poremećeni pjesnik, vizionar, umrijeti.

GOSPOĐA BROWN DOVRŠAVA PRANJE ZUBA. POSUĐE JE OPRANO I POSPREMLJENO, RICHIE JE u postelji, suprug čeka. Ispere keficu pod mlazom vode, ispere usta i ispljune u umivaonik. Njezin će suprug biti na svojoj strani postelje i gledati u strop, ruku sklopljenih iza glave. Kad bude ušla u sobu, pogledat će je kao da je iznenađen i sretan što je vidi, ovdje, svoju ženu, baš nju od svih ljudi, kako odlaže kućnu haljinu, prebacuje ju preko stolca i penje se k njemu u postelju. To je njegov način - dječačko iznenađenje; umiljata, pomalo zbunjena radost; neka skrovita i neobuzdana bezazlenost, unutar koje kao s napetom oprugom vreba seks. Ona ponekad pomišlja, ne može drukčije, na one limenke s kikirikijem koje se prodaju u trgovinama novotarija, one s papirnim zmijama koje čekaju da iskoče čim se skine poklopac. Noćas neće biti čitanja. Stavlja četkicu natrag u njezin prorez na porculanskom stalku. Kad se pogleda u zrcalo ormarića za lijekove, nakratko zamisli da netko stoji iza nje. Nikoga nema, dakako; tek svjetlosna varka. Samo na tren, ništa duže, zamislila je sebe kao duha, svoju drugu verziju, kako stoji tik iza nje i promatra. Nije to ništa. Otvori ormarić i stavi pastu za zube na njezino mjesto. Ovdje se na staklenim policama nalaze različiti losioni i sprejovi, zavoji i masti, lijekovi. Ovdje je plastična bočica s pilulama za spavanje koje je prepisao

liječnik. Bočica je gotovo puna - ona ih, dakako, ne smije upotrijebiti, jer je trudna. Uzme bočicu s police i podigne je prema svjetlu. Ima u njoj najmanje trideset pilula, možda i više. Vrati je na policu. Bilo bi to isto tako jednostavno kao i prijaviti se u hotelu. Zamisli kako bi divno bilo ne misliti više ni na što. Zamisli kako bi divno bilo ne zabrinjavati se više, ni boriti se, ni zatajiti. Što ako je onaj trenutak za večerom - ona uravnoteženost, ono kratko savršenstvo - bio dovoljan? Što ako si zaključila da ne želiš ništa više od toga? Zatvori vrata ormarića za lijekove, koja sa čvrstim, pouzdanim metalnim škljocajem prilegnu uz okvir. Misli na sve što se nalazi u ormariću i što, sada u mraku, leži na policama. Ulazi u spavaću sobu, gdje je čeka suprug. "Haj", kaže on prisno, nježno, sa svoje strane kreveta. "Jesi li imao lijep rođendan?" pita ga ona. "Najljepši." On povuče pokrivač da joj napravi mjesto, ali ona oklijeva stojeći kraj kreveta u svojoj prozirnoj plavoj spavaćici. Čini joj se da ne osjeća svoje tijelo, premda zna da je tu. "Dobro", kaže ona. "Drago mi je da ti je bilo lijepo." "Dolaziš u postelju?" pita on. "Da", odgovori ona, ali se ne pomakne. U ovom trenutku kao da nije ništa drugo do plutajući um; čak ni mozak unutar lubanje, tek pojava koja zamjećuje, nekakav duh. Da, misli ona, tako mora da se čovjek osjeća kao duh. Pomalo slično čitanju, zar ne - isti osjećaj da poznaješ ljude, mjesta, situacije, a da ne moraš igrati nikakvu posebnu ulogu, osim one da budeš pozorni promatrač. "Onda", pita Dan poslije nekog vremena, "dolaziš li?" "Dolazim", kaže ona. Čuje kako u daljini laje pas.

GOSPOĐA DALLOWAY CLARISSA STAVI RUKU NA RAME STARE GOSPOĐE KAO DA JE ŽELI PRIPREMITI za još jedan udarac. Sally, koja je ispred njih pošla predvorjem, otvara vrata. "Evo nas", kaže Clarissa.

"Da", odvrati Laura. Kad uđu u stan, Clarissi odlane vidjevši da je Julia sklonila hors d'oeuvres. Cvijeće je, dakako, ostalo - blistavo i nedužno izdiže se iz vaza u raskošnom, nesređenom obilju, jer Clarissa ne voli aranžmane. Više voli cvijeće koje izgleda kao da je upravo na rukama stiglo s polja. Pokraj vaze prepune ruža Julia sjedi na sofi i spava s otvorenom knjigom u krilu. I u snu izgleda iznenađujuće dostojanstveno, čak autoritativno i nepokolebljivo, opuštenih ramena, s obje noge na podu, a glave diskretno nagnute naprijed, kao u molitvi. U ovom trenutku kao da je neka manje važna božica koja je došla da pomogne ljudima u smrtnoj tjeskobi; došla da sjedi, ozbiljna i odlučna, ali puna ljubavi, i da iz svog transa šapuće onima koji su ušli: Dobro, dobro, ne bojte se, sve što morate učiniti jest da umrete. "Vratile smo se", kaže Sally. Julia se budi, žmirka i ustaje. Čarolija je prekinuta: Julia je opet mlada djevojka. Sally stupi u sobu, u hodu zbaci s ramena jaknu, i na trenutak se čini da Clarissa i stara gospoda tjeskobno stoje u predsoblju, krzmajući i pažljivo skidajući rukavice, premda nema ni predsoblja niti one nose rukavice. Clarissa kaže: "Julia, ovo je Laura Brown." Julia se primakne i zaustavi na pristojnoj udaljenosti od Laure i Clarisse. Otkuda joj samo ta pojava, taj nastup, pita se Clarissa. Pa još je djevojčica. "Moja iskrena sućut", kaže Julia. Laura kaže: "Hvala", jasnijim, čvršćim glasom nego što je Clarissa očekivala od nje. Laura je visoka, neznatno pogrbljena žena od osamdeset ili više godina. Kosa joj je svijetla, čeličnosiva; koža prozirna, boje pergamenta, prepuna smeđih pjegica veličine uboda igle. Na sebi ima tamnu haljinu sa cvjetnim uzorkom i meke, nabrane staračke cipele. Clarissa je potakne da uđe u sobu. Trenutak sve šute. U toj se tišini čini da su Clarissa, Sally, pa čak i Laura, nervozne i napete, ne poznajući nikoga i više nego samo donekle loše odjevene, stigle na primanje koje priređuje Julia. "Hvala što si počistila, Julia", kaže Sally. "Uspjela sam dobiti gotovo sve s popisa", kaže Julia. "Nekoliko ih se ipak pojavilo. Louis Waters." "O, Bože! Nije primio moju poruku."

"A bile su i dvije žene. Ne sjećam im se imena. I još netko, neki crnac, Gerry i još nekako." "Gerry Jarman", kaže Clarissa. "Je li bilo strašno?" "Gerry Jarman bio je okej. Louis nekako, kako da kažem, pokunjen. Ostao je gotovo cijeli sat. Dugo sam razgovarala s njim. Čini se da se na odlasku bolje osjećao. Malo bolje." "Oprosti, Julia, žao mi je što si morala sve to preturiti preko glave." "Bilo je dobro. Nemoj se, molim te, brinuti zbog mene." Clarissa kimne. Kaže Lauri: "Mora da ste iscrpljeni." "Nisam posve sigurna kako sam", kaže Laura. "Molim vas, sjednite", kaže Clarissa. "Možda biste mogli nešto pojesti?" "Oh, ne vjerujem. Hvala." Clarissa vodi Lauru do sofe. Laura sjedne zahvalno, ali i oprezno, kao da je vrlo umorna, ali nije baš sigurna da je sofa dovoljno čvrsta. Julia priđe Lauri i primakne joj se tik do uha. "Pripremit ću vam šalicu čaja", kaže. "A ima i kave. Ili konjaka." "Šalica kave bilo bi lijepo." "Zaista biste morali nešto i pojesti", kaže Julia. "Kladim se da niste jeli otkako ste otišli od kuće, nije li tako?" "Pa..." Julia kaže: "Upravo se spremam u kuhinju da stavim nešto na stol." "Vrlo lijepo od vas, draga", kaže Laura. Julia pogleda Clarissu. "Majko", kaže joj, "ti ostani ovdje s gospođom Brown. Sally i ja ćemo pogledati što imamo." "Dobro", kaže Clarissa. Sjedne do Laure na sofu. Jednostavno radi ono što joj kći kaže i, na vlastito iznenađenje, godi joj to. Možda bismo se, misli, na taj način mogli privikavati na smrt: pod zaštitom i pažnjom odrasle kćeri, u udobnosti sobe. Tu je, znači, starost. Tu su sitne utjehe, svjetiljka i knjige. Tu je svijet kojim sve više upravljaju ljudi koji nisu ti; koji će raditi dobro ili loše; koji te neće ni pogledati kad te susretnu na ulici. Sally kaže Clarissi: "Ne čini li se premorbidnim da jedemo jela s primanja? Sve je još tu."

"Ne bih rekla", kaže Clarissa. "Mislim da bi Richard to odobrio." Nervozno pogleda Lauru. Laura se osmjehuje, obuhvaća laktove, čini se da vidi nešto na vršcima svojih cipela. "Da", kaže Laura. "I ja mislim da bi odobrio, svakako." "Pa onda dobro", kaže Sally. Ona i Julia odu u kuhinju. Na zidnom je satu deset minuta poslije ponoći. Laura sjedi s pomalo ukočenim samosvladavanjem, čvrsto stisnutih usana i polusklopljenih očiju. Ona, misli Clarissa, samo čeka da ovaj sat prođe. Čeka samo na to da legne u postelju, sama. Clarissa kaže: "Možete odmah leći, ako želite, Laura. Gostinska soba je odmah na kraju hodnika." "Hvala", kaže Laura. "Otići ću, ubrzo." Zapadnu u još jednu šutnju, ni prisnu ni osobito neugodnu. Ovdje je ona, misli Clarissa; ovdje je žena iz Richardove poezije. Ovdje je izgubljena majka, neuspjela samoubojica; ovdje je žena koja je jednostavno otišla. Užasno je i ujedno utješno da takva jedna osoba može, u stvari, pokazati da je sasvim obična starica koja sjedi na sofi s rukama u krilu. Clarissa kaže: "Richard je bio predivan čovjek." I smjesta to požali. Već počinju ta neizbježna mala veličanja; već se nekoga tko je umro počinje prikazivati kao uglednog građanina, dobročinitelja, predivnog čovjeka. Zašto je rekla tako nešto? Da utješi staricu, zapravo, i da se umili samoj sebi. I, dobro, rekla je to i zato da potkrijepi svoje pravo na tijelo: Ja sam ga najprisnije poznavala, ja sam ona koja će prva donijeti sud o njemu. Najradije bi u ovom trenutku naredila Lauri da ode u krevet, zatvori vrata i ostane u svojoj sobi do jutra. "Da", kaže Laura. "A bio je izvrstan pisac, zar ne?" "Pročitali ste njegove pjesme?" "Jesam. I roman." Ona zna, znači. Zna sve o Clarissi, a zna i to da je ona sama, Laura Brown, duh i božica u maloj zbirci osobnih mitova objavljenoj u javnosti (ako 'javnost' nije preznačajan izraz za malu, upornu družbu čitatelja poezije koja je preostala). Zna da je bila obožavana i prezrena; zna da je opsjela jednog čovjeka koji se možda mogao dokazati kao značajan umjetnik. Sad sjedi ovdje, puna

staračkih pjega, u haljini sa cvjetnim uzorkom. I mirno kaže za svog sina da je bio izvrstan pisac. "Da", kaže Clarissa bespomoćno, "bio je izvrstan pisac." Što drugo da kaže? "Vi nikad niste bili njegova urednica, zar ne?" "Nisam. Bili smo prebliski. Bilo bi to prekomplicirano." "Da. Shvaćam." "Urednici moraju posjedovati određenu objektivnost." "Jasno." Clarissa ima osjećaj da se guši. Zašto je to tako teško? Zašto je nemoguće govoriti otvoreno s Laurom Brown, postaviti joj neka važna pitanja? Koja su to važna pitanja? Clarissa kaže: "Brinula sam se za njega koliko sam najviše mogla." Laura kimne. Kaže: "Da sam barem ja mogla učiniti više za njega." "I ja to kažem za sebe." Laura ispruži ruku i prihvati Clarissinu. Ispod meke, mlohave kože Laurine ruke osjećaju se bilo, čvorovi kostiju i konopci žila. Laura kaže: "Učinile smo sve što smo mogle, draga. Nitko nije mogao učiniti više nije li tako?" "Da, tako je", potvrdi Clarissa. I tako je Laura Brown, žena koja je pokušala umrijeti, ali nije uspjela u tom naumu, žena koja je napustila obitelj, živa, dok su svi drugi, koji su se poslije njezina odlaska borili da prežive, umrli. Ona je sada živa, nakon što je njezina bivšeg supruga pokosio rak jetre, nakon što joj je kći poginula pod kotačima pijanog vozača. Živa je nakon što je Richard skočio s prozora na postelju od staklenih krhotina. Clarissa drži staričinu ruku. Što joj drugo preostaje? Clarissa kaže: "Pitam se misli li Julia na vaš čaj?" "Sigurna sam da misli, draga." Clarissa baci pogled na staklena vrata koja vode u skromni vrt. Ona i Laura Brown ogledaju se u zatamnjelom staklu. Clarissa misli na Richarda kako

sjedi na prozorskoj dasci; na Richarda kako se naginje, ne skače zapravo, nego sklizne kao sa stijene u vodu. Kako mora da je bilo, u onom trenutku kad je to nepovratno učinio; u trenutku kad se našao izvan kruga svoga mračnog stana i prepustio se zraku? Kako mora da je bilo vidjeti dolje uski prolaz s njegovim plavim i smeđim kantama za smeće, s njegovim porazbijanim žuto-smeđim staklom, kako mu se naglo primiče? Je li to bio - je li uopće moguće da je to bio - svojevrstan užitak tresnuti tako na pločnik i osjetiti (je li to makar načas osjetio?) kako mu lubanja puca, kako se svi njezini nagoni, sva njezina mala svjetla, prosipaju? Nije ga moglo, misli Clarissa, prejako zaboljeti. Možda tek pomisao na bol, njezin prvi udarac, a onda - što li već dolazi zatim. "Pogledat ću", kaže ona Lauri. "Začas se vraćam." "Dobro", kaže Laura. Clarissa ustane, pomalo nesigurno, i odlazi u kuhinju. Sally i Julia izvadile su jelo iz hladnjaka i poslagale ga po radnim plohama. Ima tu spirala od pečenih pilećih prsica, crno prošaranih, žućkasto toniranih, nataknutih na drvene štapiće i poslaganih oko zdjele s umakom od kikirikija. Ima minijaturnih kolačića od luka. Ima na pari kuhanih morskih račića i blistavih jarkocrvenih komada još krvave tunjevine s grudicama japanskog hrena. Ima tankih trokutića od prženih plavih patlidžana i okruglih sendviča na crnom kruhu, i listova endivije, čije su gole peteljke s donje strane diskretno premazane kozjim sirom i sitno isjeckanim orasima. Ima plitkih zdjela punih sirova povrća. A tu su u posebnoj zemljanoj posudi i kuhani račići koje je Clarissa osobno pripremila za Richarda, jer mu je to bilo najmilije jelo. "Bože", kaže Clarissa. "Pogledajte sve to." "Očekivali smo pedesetak gostiju", kaže Sally. Trenutak stoje, sve tri, pred pladnjevima prepunih jela. Jelo se doimlje besprijekorno čisto, kao da se radi o izložbi relikvija. Clarissi se načas učini da će ta hrana - najpokvarljivija od svih stvari - ostati ovdje nakon što ona i ostali nestanu; nakon što svi oni, čak i Julia, pomru. Clarissa zamišlja to jelo još ovdje, nekako još svježe, nedirnuto, kad ona i ostale napuste ove prostorije, jedna po jedna, zauvijek. Sally obuhvati rukama Clarissinu glavu. Poljubi je u čelo, čvrsto i odlučno, na način koji Clarissu podsjeti na lijepljenje marke na pismo. "Hajde da se nahranimo i legnemo", kaže tiho, tik do Clarissina uha. "Vrijeme je da ovaj dan dođe kraju."

Clarissa stisne Sallyno rame. Rado bi rekla 'Volim te', ali Sally to, dakako, zna. Sally zauzvrat stisne Clarissi nadlakticu. "Da", kaže Clarissa, "vrijeme je." U ovom se trenutku čini da Richard zaista napušta ovaj svijet. Clarissa to osjeća gotovo tjelesno, kao blago, ali nezaustavljivo povlačenje, kao kad se vlat trave izvlači iz zemlje. Clarissa će uskoro spavati, uskoro će svi koji su ga poznavali spavati, i ujutro će se svi probuditi i ustanoviti da je on prešao u carstvo mrtvih. Ona se pita neće li sutrašnje jutro označiti ne samo kraj Richardova zemaljskog života, nego i početak kraja njegove poezije? Ima, napokon, toliko knjiga. Neke od njih, tek pregršt, dobre su, a i od te pregršti tek ih nekoliko preživi. Moguće je da će građani budućnosti, ljudi koji se još nisu rodili, poželjeti da čitaju Richardove elegije, njegove prekrasno modulirane lamentacije, njegove strogo nesentimentalne predodžbe o ljubavi i bijesu, premda je mnogo vjerojatnije da će njegove knjige nestati zajedno s gotovo svim ostalim. Clarissa, lik u jednom romanu, nestat će, kao i Laura Brown, izgubljena majka, mučenica i zloduh. Da, misli Clarissa, vrijeme je da ovaj dan dođe kraju. Priređujemo primanja; napuštamo svoje obitelji da bismo živjeli sami u Kanadi; naprežemo se da napišemo knjige koje neće promijeniti svijet, usprkos našim talentima i našim bezgraničnim naporima, našim najambicioznijim nadanjima. Živimo svoje živote, radimo ono što već radimo, i onda spavamo... baš tako, jednostavno i obično. Nekoliko skokova s prozora, samoutapljanja ili progutanih pilula; nešto ih više umire od raznih nezgoda, no većinu nas, veliku većinu, polako izjeda neka bolest ili, ako imamo veliku sreću, umiremo od zuba vremena. Za utjehu ostaje nam samo to: jedan sat tu i tamo, kad nam se, usprkos nepovoljnim okolnostima i očekivanjima, čini da se naši životi naglo otvaraju i pružaju nam sve o čemu smo ikad sanjali, premda svi, osim djece, znaju (a znaju možda čak i djeca) da će poslije tih sati neminovno slijediti drugi, mnogo mračniji i mnogo teži. Ipak, radujemo se gradu, jutru; nadamo se, više nego bilo čemu, da će toga biti još. Samo nebo zna zašto to toliko volimo. Ovdje je, dakle, primanje, još je sve pripremljeno, ovdje je cvijeće, još svježe, sve je spremno za goste, od kojih je na kraju tek četvero. Oprosti nam, Richarde! Ovo je, zapravo, ipak primanje. Ovo je primanje za ne-još-mrtve; za relativno neoštećene; za one koji iz neobjašnjivih razloga imaju sreću da još

žive. To je, zapravo, velika sreća. Julia kaže: "Misliš li da bih trebala složiti tanjur za Richardovu majku?" "Ne", kaže Clarissa. "Dovest ću je ovamo." Vrati se u dnevnu sobu, Lauri Brown. Laura se blijedo osmjehne Clarissi tko bi znao što ona misli ili osjeća? Ovdje je ona, znači; ta žena od gnjeva i žalosti, od patosa i blistave ljupkosti, žena zaljubljena u smrt; žrtva i mučiteljica, koja je kao duh obilazila Richardov rad. Ovdje, upravo ovdje, u ovoj sobi, jest ljubljeno biće; izdajica. Ovdje je jedna stara žena, umirovljena knjižničarka iz Toronta, koja na nogama ima staračke cipele. A ovdje je i ona, ona sama, Clarissa, ne više gospođa Dalloway; sad nema više nikoga tko bi je tako zvao. Ovdje je s još jednim satom vremena pred sobom. "Dođite, gospođo Brown", kaže. "Sve je pripremljeno."

ZAHVALE Pri revidiranju ove knjige od velike su mi pomoći bili Jill Ciment, Judy Clain, Joel Conarroe, Stacey D'Erasmo, Bonnie Friedman, Marie Howe i Adam Moss. Dragocjene savjete prilikom istraživanja, u stručnim izrazima i drugim oblicima pomoći, pružili su mi Dennis Dermody, Paul Elie, Carmen Gomezplata, Bill Hamilton, Ladd Spiegel, John Waters i Wendy Welker. Moj agent Gail Hochman i moj izdavač Jonathan Galassi živi su sveci. Tracy O'Dwyer i Patrick Giles pružili su mi u pogledu općeg nadahnuća više nego što su možda i sami svjesni, pročitavši rukopis vrlo pažljivo, savjesno i kritički. Moji roditelji i moja sestra također su veliki čitatelji, ali ono što su oni pridonijeli od mnogo je većeg značenja. Donna Lee i Cristina Thorson ostaju u mnogom pogledu bitnije nego što ovdje mogu navesti. Three Lives and Company, knjižara koju posjeduju i vode Jill Dunbar i Jenny Feder, također je svetište i za mene središte civiliziranog svemira. Neko je vrijeme bila najpouzdanije mjesto na koje sam odlazio kad mi je bilo potrebno da se podsjetim kako su romani još uvijek vrijedni truda koji je potreban da se napišu. Od Zaklade Engelhard dobio sam poziv, a od Zaklade gospođe Giles Whiting stipendiju, što mi je uvelike pomoglo. Svima sam duboko zahvalan.

BILJEŠKA O IZVORIMA Dok se Virginia Woolf, Leonard Woolf, Vanessa Bell, Nelly Boxall i još neki, koji su stvarno živjeli, u ovoj knjizi pojavljuju kao izmišljeni likovi, događaje iz njihovih života kakvi su možda bili jednoga dana 1923. godine, koje sam slobodno izabrao, nastojao sam prikazati što vjernije. Pritom sam se služio brojnim izvorima, prije svega dvjema odlično uravnoteženim i pronicavim biografijama: Virginia Woolf: A Biography Quentina Bella i Virginia Woolf Hermione Lee. Važna su bila i djela Virginia Woolf: The Impact of Childhood Sexual Abuse on Her Life and Work Louise de Salvo, Virginia Woolf Jamesa Kinga, Selected Letters of Vanessa Bell, koje je uredila Regina Marler, Woman of Letters: A Life of Virginia Woolf Phyllis Rose, A Marriage of True Minds: An Intimate Portrait of Leonard and Virginia Woolf Ge-orgea Spatera i lana Parsonsa, i Beginning Again: An Autobiography of the Years 1911 to 1918 i Downhill All the Way: An Autobiography of the Years 1919 to 1939 Leonarda Woolf a. Vrlo korisno bilo mi je i jedno poglavlje o Mrs. Dalloway u knjizi Josepha Boonea Libidinal Currents: Sexuality and the Shaping of Modernism, kao i članak Janet Malcolm 'A House of One's Own', koji se 1995. godine pojavio u New Yorkeru. Mnogo sam doznao iz predgovora raznih izdanja Mrs. Dalloway: predgovora Maureen Howard u Harcourt Brace & Co. izdanju, Elaine Showalter u Penguinu i Claire Tomalin u Oxfordu. Mnogo dugujem Anne Olivier Bell, koja je prikupila i uredila Woolfove dnevnike, Andrewu McNellieu, koji joj je pomagao, i Nigelu Nicolsonu i Joanne Trautman, koji su skupili Woolfova pisma. Kad sam posjetio Monk's House u Rodmellu, mnogo sam podataka dobio od ljubazne Joan Jones. Svima njima mnogo zahvaljujem.