Mentalni događaji (Davidson)

DONALD DAVIDSON

Mentalni događaji ∗ Mentalni se događaji kao što su opažanja, prisjećanja, odluke i radnje ne daju zahvatiti nomološkim mrežama fizičke teorije. Kako ovu činjenicu uskladiti s uzročnom ulogom mentalnih događaja u fizičkom svijetu? Uskladiti slobodu s uzročnim determinizmom predstavlja poseban slučaj ovog problema ukoliko pretpostavimo kako uzročni determinizam za nužnu posljedicu ima zahvaćanje u nomološke mreže, dok sloboda zahtijeva izbjegavanje takvog zahvaćanja. No obuhvatnije se pitanje i dalje može održati, pa čak i za onoga tko vjeruje kako ispravna analiza slobodne radnje ne vodi konfliktu s determinizmom. Autonomnost (sloboda, autonomija) se može ali i ne mora sukobiti s determinizmom; čini se kako pitanje anomalnosti (nesposobnost potpadanja pod zakon) predstavlja drugu stvar. Počinjem s pretpostavkom kako su uzročna ovisnost i anomalnost mentalnih događaja nepobitne činjenice. Uzevši u obzir očite poteškoće, cilj mi je objasniti kako je nešto ovako moguće. Ja sam u skladu s Kantom kada on kaže, Nemoguće je za oštroumnu filozofiju kao i za najuobičajnije rezoniranje zastupati stav o odbacivanju slobode. Filozofija stoga mora pretpostaviti nepostojanje istinite kontradikcije između slobode i prirodne nužnosti u istoj ljudskoj radnji, budući prekid s idejom prirode ne prednjači nad prekidom s idejom slobode. Čak i da nismo u mogućnosti ni zamisliti kako je sloboda moguća, ta očita kotradikcija mora barem biti uvjerljivo iskorijenjenja. Jer ukoliko je misao o slobodi kontradiktorna samoj sebi ili prirodi...to bi značilo kako će ona odstupiti od konkurencije s prirodnom nužnošću.1 Opis je mog problema generaliziranje ljudskih radnji u odnosu na mentalne događaje te zamijena anomalnosti za slobodu. Naravno, budući je Kant vjerovao kako iz slobode proizilazi anomalnost, vezanost je i bliža. Donald Davidson (1980): Essays on Actions and Events. Oxford: Clarendon Press. pp. 207 – 227. Essays No. 11. Mental Events. 1 Fundamental Principles of the Metaphysics of Morals, 75-6. ∗

1

Dopustite mi sada da malo pažljivije pokušam formulirati „očitu kontradikciju“ o mentalnim događajima, kontradikciju o kojoj želim diskutirati i na koncu je otkloniti. Čini se kako ona proizilazi iz tri principa. Prvi princip iznosi kako su barem neki mentalni događaji u uzročnoj interakciji s fizičkim događajima (mi bismo ovaj princip mogli nazvati Princip uzročne interakcije). Tako primjerice ukoliko je netko potopio Bismarca, onda su različiti mentalni događaji kao što su opažaji, uočavanja, procjene, sudovi, odluke, intencionalne radnje i promjene uvjerenja odigrali uzročnu ulogu u potapanju Bismarca. Zapravo, ja bih ustvrdio kako iz činjenice da je netko potopio Bismarca slijedi da je on pokrenuo svoje tijelo na način koji je uzrokovan mentalnim događajima određene vrste, te kako je ovaj tjelesni pokret, sa svoje strane, uzrokovao potapanje Bismarca.2 Percepcija razjašnjava kako uzročnost može biti upravljena i od fizičkog prema mentalnom: ukoliko čovjek opaža kako mu se brod približava, onda je približavanje broda moralo u njemu uzrokovati uvjerenje kako se brod približava. (Ništa ne ovisi o tome da prihvatimo ovo kao primjere uzročne interakcije). Iako se percepcija i radnja daju kao najočitiji slučajevi gdje su mentalni i fizički događaji u uzročnoj interakciji, mišljenja sam kako se mogu pretpostaviti i razlozi u svezi gledišta kako u konačnici svi mentalni događaji, možda kroz uzročne odnose s drugim mentalnim događajima, imaju uzročni odnos s fizičkim događajima. Ali ukoliko postoje mentalni događaji koji nemaju fizičke događaje kao uzroke ili posljedice, argument ih se neće ticati. Drugi je princip da tamo gdje postoji uzročnost mora postojati i zakon: događaji povezani kao uzrok i posljedica potpadaju pod striktne determinističke zakone. (Ovaj bismo princip mogli nazvati Principom nomološkog karaktera uzročnosti). Kao i prvi, ovaj će princip ovdje biti tretiran kao pretpostavka, iako ću o njemu reći nešto na putu interpretacije.3 Treći princip iznosi kako ne postoje striktni deterministički zakoni na osnovi kojih mentalni događaji mogu biti pretpostavljeni i objašnjeni (Anomalizam mentalnog).

2

Ove su tvrdnje obranjenje u esejima 1 i 3. U eseju 7 ja elaboriram gledište o ovdje pretpostavljenoj uzročnosti. Odredba kako zakoni trebaju biti deterministički je snažnija od onoga što se zahtijeva rezoniranjem, te će stoga biti ublažena. 3

2

Paradoks o kojem želim diskutirati se javlja za nekoga tko je sklon prihvatiti ove tri pretpostavke ili principa, i tko misli da su oni međusobno nekonzistentni. Naravno, nekonzistencija nije formalna ukoliko joj se ne pridoda više premisa. No ipak, prirodno je misliti kako prva dva principa, princip uzročne interakcije i princip nomološkog karaktera uzročnosti, zajednički impliciraju kako barem neki mentalni događaji mogu biti pretpostavljeni i objašnjeni na osnovi zakona, dok se principom anomalizma mentalnog to odbacuje. Mnogi su filozofi prihvatili, sa ili bez argumenta, gledište kako ova tri principa vode kontradikciji. Međutim, čini mi se kako su sva tri principa istinita, stoga ono što preostaje objasniti jest fenomen kontradikcije; u biti se radi o Kantovu stavu. Ostatak se ovog rada razdjeljuje na tri dijela. Pri dio opisuje verziju teorije identiteta mentalnog i fizičkog koja pokazuje način na koji tri principa mogu biti usklađena. Drugim se dijelom tvrdi kako ne mogu postojati striktni psihofizički zakoni; ovo baš i nije princip anomalizma mentalnog, nego razložna pretpostavka iz koje slijedi. Posljednjim se dijelom nastoji pokazati kako iz činjenice nepostojanja striktnih psihofizičkih zakona, te naša druga dva principa, možemo zaključiti istinitost verzije teorije identiteta, to znači, teorije koja identificira barem neke mentalne događaje s fizičkim događajima. Jasno je kako će ovaj „dokaz“ teorije identiteta u najboljem slučaju biti kondicionalan, budući su dvije njegove premise neodržive, a ni argument se za treću ne čini uvjerljivim. Ali čak i netko neuvjeren u istinitost premisa može biti zainteresiran barem saznati kako one mogu biti usklađene i kako mogu poslužiti utemeljenju verzije teorije identiteta mentalnog. U konačnici, ukoliko je argument dobar, mogao bi pokopati gledište zajedničko mnogim prijateljima i nekim protivnicima teorija identiteta, kojim se podržava kako takve teorije mogu proizići jedino na temelju otkrića psihofizičkih zakona.

I

Ova će se tri principa pokazati međusobno konzistentnima na taj način što opisuju gledište o mentalnom i fizičkom koje ne sadrži nutarnju kontradikciju a nosi tri principa. Prema tom gledištu, mentalni su događaji identični s fizičkim događajima. Događaji su uzeti kao neponovljivi, pojedinačno datirani kao što je određena erupcija vulkana, (prvo) rođenje ili smrt osobe, odigravanje nacionalnog prvenstva 1968 godine ili povijesno 3

izjavljivanje riječi, „Gridley, možeš pucati kada budeš spreman“. Mi možemo jednostavno izraziti tvrdnje identiteta o individualnim događajima; primjeri (istiniti ili neistiniti) mogu biti: Smrt Scotta = smrt autora Waverleya Umorstvo nadvojvode Ferdinanda = događaj koji je potaknuo početak Prvog svjetkog rata Erupcija Vezuva 79. godine = uzrok uništenja Pompeja Teorija o kojoj diskutiramo ne govori ništa o procesima, stanjima i atributima ukoliko se razlikuju od individualnih događaja. Što znači reći kako je događaj mentalni ili fizički? Prirodan je odgovor kako je događaj fizički ukoliko se može opisati u čisto fizičkom vokabularu, dok je mentalni ukoliko se može opisati u mentalnim pojmovima. Ali ukoliko se ovo uzima kao pretpostavka kojom se želi sugerirati da je događaj fizički, recimo, ukoliko je neki fizički predikat istinit o tom događaju, onda se javlja sljedeća poteškoća. Pretpostavimo da predikat „x se dogodilo na Noosa Heads-u“ pripada fizičkom vokabularu; onda tako mora i predikat „x se nije dogodilo na Noosa Heades-u“ pripadati fizičkom vokabularu. Ali, onda je predikat „x se dogodilo ili se nije dogodilo na Noosa Heades-u“ istinit o svakom događaju, bilo mentalnom ili fizičkom.4 Mogli bismo odbaciti predikate koji su tautološki istiniti o svakom događaju, ali ovo neće biti od pomoći budući je svaki događaj istinito opisiv sa „x se dogodilo na Noosa Heades-u“ ili sa „x se nije dogodilo na Noosa Headesu“. Potreban je drukčiji pristup.5 Mentalnim možemo nazvati one glagole koji izražavaju propozicionalne stavove kao što su vjerovanje, nastojanje, čeznuće, nadanje, spoznavanje, opažanje, uočavanje, prisjećanje, itd. Takvi su glagoli karakterizirani činjenicom kako se oni ponekad ističu u rečenicama sa subjektima koji se odnose na osobe, i upotpunjeni su unesenim rečenicama u kojima se uobičajena pravila supstitucije rasčlanjuju. Budući ne želim ove glagole 4

Smisao ovoga ovisi o pretpostavci kako se može smisleno kazati da mentalni događaji imaju lokaciju; ali to je pretpostavka kako moraju biti istiniti ukoliko je teorija identiteta istinita, a ovdje ja ne pokušavam dokazati nego formulirati teoriju. 5 Zahvalnost za isticanje ove poteškoće upućujem Lee Bowie-u.

4

obuhvatiti kada se javljaju u kontekstima koji su u potpunosti ekstenzionalni („On pozna Pariz“, „On opaža Mjesec“, mogu biti slučajevi), niti ih isključiti kad ih god ne slijede umetnute rečenice, ovaj kriterij nije precizan. Alternativna karakterizacija priželjkivane klase mentalnih glagola mogla bi biti ta da su oni psihološki glagoli upotrijebljeni onda kada stvaraju očito neekstenzionalne kontekste. Dopustimo nazvati opis forme „događaj koji je M“ ili otvorene rečenice forme „događaj x je M“ mentalnim opisom ili mentalno otvorenom rečenicom ako i samo ako izraz koji zamjenjuje „M“ u biti sadrži barem jedan mentalni glagol. (U biti, kao da odbacimo slučajeve u kojima je opis ili otvorena rečenica logički ekvivalentna jednom rječniku ili rječniku koji ne sadrži mentalno). Sada možemo reći da je događaj mentalni ako i samo ako ima mentalni opis, ili (opisni operator nije primitivan) ukoliko postoji mentalna otvorena rečenica koja je istinita samo o tom događaju. Fizički su događaji oni koji su izabrani opisima ili otvorenim rečenicama koje u biti sadrže samo fizički rječnik. Tako reći, od manje je važnosti karakterizirati fizički rječnik stoga što je on, relativno u odnosu na mentalni, recesivan u determiniranju toga je li opis mentalni ili fizički. (Trenutačno će biti nekih komentara o prirodi fizičkog rječnika, ali ovi komentari neće ići toliko daleko da bi pružili kriterij). Prema predloženom testu mentalnog, značajka koja odjeljuje mentalno nije da je ono privatno, subjektivno ili nematerijalno, nego da mentalno iskazuje ono što je Brentano nazvao intencionalnost. Tako su intencionalne radnje jasno svrstane u područje mentalnog uz misli, nade i isprike (ili događaje vezane uz spomenute). Ono što se može činiti dvojbenim jest u tome hoće li se kriterijem uključiti događaji o kojima se često mislilo kao o paradigmatski mentalnim. Primjerice, je li očito kako će se osjećaj boli ili naknadna slika ubrojiti u mentalno? Rečenice kojima se iskazuju takvi događaji čine se kao oslobođene od mrlje neekstenzionalnosti, no isto bi trebalo biti i s rečenicama koje iskazuju sirove osjećaje, osjetne podatke i druge neinterpretirane osjete, ukoliko takvi postoje. Međutim, kriterij se trenutačno ne odnosi samo na trpljenje boli i naknadne slike, nego i na mnogo više od toga. Uzmimo kako će se neki događaj intuitivno prihvatiti kako fizički, recimo pad dvaju zvijezda u udaljenom prostoru. Mora postojati čisto fizički predikat „Px“ koji je istinit o ovom padu, i o drugim padovima, ali je istinit samo o ovom padu u vrijeme kada se on pojavio. Iako ovo određeno vrijeme može biti točno određeno 5

kao isto vrijeme u kojemu je Jones uočio kako se olovka počinje kotrljati na njegovu stolu. Udaljeni zvjezdani pad je tako događaj x i to takav da su Px i x simultani s Jonesovim uviđanjem toga kako se olovka počinje kotrljati na njegovu stolu. Pad je tako sada prikazan menatalnim opisom te mora biti ubrojen kao mentalni događaj. Strategija će vjerojatno imati učinka na takav način da pokaže svaki događaj kao mentalni; mi smo očito propustili shvatiti intuitivni koncept mentalnog. Bit će instruktivno pokušati riješiti poteškoću, ali nije nužno za sadašnje svrhe. Mi možemo prihvatiti Spinozinu ekstravaganciju u odnosu na mentalno, jer nenamjerno uključenje mentalnog može jedino osnažiti hipoteze o tome kako su svi mentalni događaji identični s fizičkim događajima. Ono što je posrijedi mogla bi biti nemogućnost uključivanja mentalnih događaja bona fide, no čini se kako u svezi ovog ne postoji opasnost. Ja želim opisati i trenutačno zastupati verziju teorije identiteta koja odbacuje postojanje striktnih zakona koji povezuju mentalno i fizičko. Sama je mogućnost takve teorije jednostavno učinjena nerazumljivom zbog načina na koji su teorije identiteta zajednički obranjene i napadnute. Primjerice, Charles Taylor se slaže s protagonistima teorija identiteta koji iznose kako je jedina „osnova“ za prihvaćanje takvih teorija pretpostavka da korelacije ili zakoni mogu biti uspostavljeni tako da povezuju događaje opisane kao mentalne s događajima opisanim kao fizičkim. On kaže, „jednostavno je uvidjeti zašto je to tako: sve dok je pretpostavljeni mentalni događaj pridružen, recimo, pretpostavljenom moždanom procesu, ne postoji osnov čak ni za debatu o općem identitetu između ove dvije stvari“.6 Taylor (mislim ispravno) dalje dopušta postojanje identiteta bez korelirajućih zakona, ali se moj trenutačni interes odnosi na uočavanje izazvane zabune u upravo citiranim tvrdnjama. Što ovdje može značiti „pretpostavljeni mentalni događaj“? Ne određeni, datirani, događaj, budući bi to značilo kako nema smisla govoriti o individualnom događaju kojemu je „redovito pridodat“ drugi. Čini se da Taylor misli o događajima pretpostavljene vrste. No ukoliko su jedino identiteti vrste događaja, onda teorije identiteta pretpostavljaju korelirajuće zakone. U ovim se tipičnim primjedbama otkriva ona ista tendencija kao i u slučaju instanciranja zakona među tvrdnje teorije identiteta:

6

Charles Taylor, 'Mind – Body Identity, a Side of Issue', 202.

6

Kada kažem kako je osjet moždani proces ili kako je sijevanje električno pražnjenje, ja upotrebljavam „je“ u smislu striktnog identiteta ...ne postojojanja dvije stvari: bljeska munje i električnog pražnjenja. Postoji samo jedna stvar, bljesak munje, koja je znanstveno opisana kao električno pražnjenje oblaka joniziranih vodenih molekula na zemlju.7 Posljednja se rečenica ovog navoda treba shvatiti tako kao da izriče kako za svaki bljesak munje postoji električno pražnjenje na zemlju iz oblaka joniziranih vodenih molekula s kojim je identično. Ovdje imamo valjanu ontologiju individualnih događaja te možemo pridati doslovni smisao identiteta. Također možemo uvidjeti kako su mogući identiteti bez korelirajućih zakona. Međutim, moguće je posjedovati ontologiju događaja s uvjetima individuacije specificirane na takav način da svaki identitet uključuje korelirajući zakon. Primjerice, Kim sugerira da Fa i Gb „opisuju ili se odnose na isti događaj“ ako i samo ako je a = b i svojstvo biti F = svojstvu biti G. Tako identitet svojstava iznosi kako je (x) (Fx ↔ Gx).8 Kim bez sumnje kaže: Ukoliko je bol identična s moždanim stanjem B, mora postojati popratnost između pojave boli i pojave moždanog stanja B ... Stoga, nužan uvjet identiteta stanja bol-mozak B jest da dva izraza „osjećati bol“ i „biti u moždanom stanju B“ imaju istu ekstenziju ... Ne postoji neko zamislivo promatranje koje bi potvrdilo ili odbacilo identite a ne i pridodatu korelaciju.9 Ono što situaciju može učinit jasnijom jest pružanje četvorostruke klasifikacije teorija odnosa između mentalnih i fizičkih događaja koje ističu neovisnost tvrdnji o zakonima i tvrdnji o identitetu. Postoje oni koji, s jedne strane, prihvaćaju i oni koji

7

J. J. Smart, 'Sensation and Brain Processes'. Navedeni su odlomci na stranama 163-5 verzije novoga izdanja u The Philosophy of Mind, uredio. V. C. Chappell (Englewood Cliffs, N. J., 1962). Za druge primjere, vidi. David K. Lewis, 'An Agrument for the Identity Theory'. Ovdje je pretpostavka iznesena eksplicitno kada Lewis tretira događaje kao univerzale (str. 17. fusnote 1 i 2). Ja ne sugeriram kako su Smart i Lewis zbunjeni, nego samo kako njihov način isticanja teorije identiteta nastoji zasjeniti distinkciju između partikularnih događaja i vrsta događaja o kojima ovisi formulacija moje teorije. 8 Jaegwon Kim, 'On the Psycho-Physical Identity Theory', 231. 9 Isto., 227-8. Richard Brandt i Jaegwon Kim ugrubo predlažu isti kriterij u 'The Logic of the Identity Theory'. Oni primjećuju kako prema njihovoj koncepciji identiteta događaja, teorije identiteta 'iznose snažniju tvrdnju negoli je fenomenalno-fizička korelacija koja se širi'. 518. Ja ne diskutiram o snažnijoj tvrdnji.

7

odbacuju egzistenciju psihofizičkih zakona; s druge strane, javljaju se i oni koji kažu kako su mentalni događaji identični s fizičkim, te oni koji to odbacuju. Teorije su tako podijeljene u četiri vrste: nomološki monizam koji afirmira postojanje korelirajućih zakona i toga kako se u slučaju povezanih događaja radi o jednom događaju (materijalizam pripada ovoj kategoriji); nomološki dualizam koji obuhvaća različite forme paralelizma, interakcionizma i epifenomenalizma; anomalni dualizam koji kombinira ontološki dualizam s općim pomankanjem zakona koji povezuju mentalno i fizičko (Kartezijanizam). Te konačno postoji i anomalijski monizam koji klasificira stav koji želim zastupati.10 Anomalijski monizam sliči materijalizmu u svojoj tvrdnji kako su svi događaji fizički, ali odbacuje tezu, o kojoj se uobičajeno promišljalo kao bitnoj za materijaliza, kako mentalnim fenomenima mogu biti pružena čisto fizička objašnjenja. Anomalisjki monizam pokazuje ontološku predrasudu jedino u tome što dopušta mogućnost toga da svi događaji nisu mentalni, ali inzistira na tome kako su svi događaji fizički. Tako blagi monizam, nepoduprijet korelirajućim zakonima i konceptualnim ekonomijama, ne čini se kako zavrjeđuje naziv „redukcionizam“; u svakom slučaju nije prikladan inspirirati ništa drugo nego refleks („Koncipiranje Art of the Fugue nije bilo ništa drugo nego kompleksni neuralni događaj“, i tako dalje). Iako stav koji ja opisujem odbacuje postojanje psihofizičkih zakona, on je dosljedan gledištu kako su u nekom smislu mentalne karakteristike ovisne od ili slijede nakon fizičkih karakteristika. Takvo bi sljedovanje mogla značiti kako ne postoje dva događaja jednaka u svim fizičkim pogledima ali različita u nekom mentalnom pogledu, ili kako se predmet ne može preinačiti u nekom mentalnom pogledu a da se ne preinači i u nekom fizičkom pogledu. Ovisnost ili proizilaženje (sljedovanje) ove vrste nema za nužnu posljedicu svodivost putem zakona ili definicije; u protivnom, mi bismo mogli svesti moralna svojstva na deskriptivna, no čini se kako ne postoji dobar razlog za vjerovati kako bi tako što moglo biti učinjeno; te mogli bismo biti u mogućnosti svesti istinu u formalnom sistemu na sintaktička svojstva, no znamo kako tako što uopće ne može biti učinjeno. 10

Anomalijski je monizam više-manje eksplicitno prepoznat kao mogući stav od Herbert Feigl-a, 'The „Mental“ and the „Physical“' ; Sydney Shoemaker-a, 'Ziff's Other Minds'; David Randall Luce-a, 'MindBody Identity and Psycho-Physical Correlation'; Charles Taylo-a, op. cit., 207. Nešto slično mome stavu je provizorno prihvaćeno od strane Thomas Nagel-a, 'Physicalism' i potvrđeno od P. F. Strawson-a u Freedom and the Will, 63-7.

8

Ovaj je posljednji primjer moguće upotrijebiti za analogiju s vrstom nezakonitog monizma o kojemu promišljamo. Zamislimo fizički rječnik kao cijeli rječnik nekog jezika L sa resursima adekvatnim za izražavanje određenog dijela matematike i njegove vlastite sintakse. L' je L obogaćen za istinosni predikat „istinit-u-L“, koji je mentalni. U L (i stoga u L') je moguće odstraniti, s konačnim opisom ili otvorenom rečenicom, svaku rečenicu u ekstenziji istinosnog predikata, no ukoliko je L konzistentan, ne postoji predikat sintakse (predikat „fizičkog“ rječnika), bez obzira koliko kompleksan, koji se pridaje svim i samo istinitim rečenicama L-a. Ne postoji „psihofizički zakon“ u formi bikondicionala, „(x) (x je istinito-u-L ako i samo ako x jest φ)“, gdje je 'φ' zamijenjeno 'fizičkim' predikatom (predikatom L-a). Slično tomu, mi možemo odbaciti svaki mentalni događaj koji upotrebljava samo fizički rječnik, ali nijedan čisto fizički predikat nema, bez obzira koliko kompleksan u odnosu na zakon, istu ekstenziju kao i mentalni predikat. Sada bi trebalo biti očito kako anomalijski monizam usklađuje tri izvorna principa. Uzročnost i identitet su odnosi među individualnim događajima, bez obzira kako su opisani. No zakoni su lingvistički, te stoga događaji mogu instancirati zakone i na taj način biti objašnjeni ili pretpostavljeni u svjetlu zakona, jedino ukoliko su ti događaji opisani na jedan ili drugi način. Princip se uzročne interakcije odnosi na događaje u ekstenziji te je stoga slijep na dihotomiju mentalno-fizičko. Princip se anomalizma mentalnog odnosi na događaje opisane kao mentalne, budući su događaji mentalni jedino ukoliko su tako opisani. Princip se nomološkog karaktera uzročnosti mora čitati pažljivo: njime se kaže da onda kada su događaji povezani kao uzrok i posljedica, oni imaju opise koji instanciraju zakon. Njime se ne kaže kako svaki istiniti singularni kauzualni iskaz instancira zakon.11

II

Glasno se izrečena analogija između mjesta mentalnog unutar fizičkog i mjesta semantičkog u svijetu sintakse ne bi trebala prenapregnuti. Tarski je dokazao kako dosljedan jezik ne može (pod nekim prirodnim pretpostavkama) sadržavati otvorenu 11

Ukaz na to da supstantivnost identiteta neuspijeva u kontekstu objašnjenja je iznesen u svezi s trenutačnim predmetom Norman Malcolm-a, Scientific Materialism and the Identity Theory', 123-4. Također vidi eseje 1 i 8.

9

rečenicu „Fx“ koja je istinita o svim i samo istinitim rečenicama tog jezika. Ukoliko forsiramo našu analogiju, onda bismo mogli očekivati dokaz o tome kako ne postoje fizički otvorene rečenice „Px“ istinite o svim i samo onim događajima koji posjeduju neko mentalno svojstvo. Međutim, činjenica je da ništa od onoga što sam rekao o nesvodivosti mentalnog ne zaslužuje biti nazvano dokazom; jer drukčija je vrsta nesvodivosti o kojoj govorimo. Jer ukoliko je anomalni monizam ispravan, ne samo da svaki mentalni događaj može biti jedinstveno izdvojen upotrebom samo fizičkih koncepata, nego budući broj događaja koji potpadaju pod svaki mentalni predikat može, prema onome što znamo, biti konačan, mogla bi egzistirati fizički otvorena rečenica koekstenzivna sa svakim mentalnim predikatom, iako bi njezina konstrukcija mogla uključiti jednoličnost poduže i neinstruktivne alternacije. Uistinu, čak iako konačnost nije pretpostavljena, čini se kako ne postoji snažan razlog za odbaciti nemogućnost postojanja koekstenzivnih predikata, jednog mentalnog i jednog fizičkog. Teza je radije kako je mentalno nomološki nesvodivo: mogu postojati istiniti opći iskazi koji povezuju mentalno i fizičko, iskazi koji posjeduju logičku formu zakona; ali nisu slični zakonima (ukoliko će biti opisane u strogom smislu riječi). Ako smo pod apsurdno slabim izgledima slučajno i naišli na nestohastične istinite psihološke generalizacije, ne bismo u to imali razloga vjerovati više nego u približnu istintost. Ne miješamo li se, ustvrđujući nepostojanje (striktnih) psihofizičkih zakona, u područje empirijskog očuvanja znanosti – u neku formu nadmenosti na koju su filozofi bili često opominjani? Naravno, prosuditi o tome je li iskaz sličan zakonu ili ne, ne znači donijeti odluku o njegovoj istiti u cjelini; relativno u odnosu na prihvaćanje općih tvrdnja na osnovi instancija, njihovo upravljanje koje sliči zakonu mora biti a priori. Ali takav relativni apriorizam sam u sebi ne opravdava filozofiju, budući će uopće osnove za stvaranje odluke o povjerenju prema tvrdnjama na osnovi njihovih instancija, s druge strane, biti vođene teorijskim i empirijskim interesima koji se ne mogu odvojiti od interesa znanosti. Ukoliko je slučaj pretpostavljenih zakona koji povezuju mentalno i fizičko drukčiji, to je moguće jedino stoga što će se dopuštanje mogućnosti takvih zakona u konačnici svesti na promjenu predmeta. Pod promjenom predmeta ovdje mislim: odlučiti o tome kako se kriterij mentalnog neće prihvati u pojmovima rječnika propozicionalnih stavova. Međutim, ovaj nas kratki odgovor ne može očuvati od daljnjih 10

remifikacija problema, budući ne postoji jasna crta između promjene predmeta i promjene onoga što će netko reći o starom predmetu, što znači dopustiti, barem u sadašnjem kontekstu, nepostojanje jasne razdjelnice između filozofije i znanosti. Tamo gdje ne postoje fiksirana ograničenja jedino netko bojažljiv nikada ne riskira prekršiti prava. Naše će prihvaćanje anomološkog karaktera mentalno-fizičkih generalizacija biti zaoštreno kada promislimo u svezi s ovim vezanoj stvari, neuspjehu definicijskog bihejviorizma. Zašto smo spremni odbaciti (a ja pretpostavljam da jesmo) pokušaj pružanja eksplicitnih definicija mentalnih koncepata u bihejvioralnim pojmovima? Zasigurno ne zato što su svi konkretni pokušaji očigledno neadekvatni. Radije stoga što smo uvjereni, kao što smo u slučaju tako mnogo drugih formi definicijskog redukcionizma (naturalizam u etici, instrumentalizam i operacionalizam u znanosti, uzročna teorija značenja, fenomenalizam, itd – što čini katalog filozofskih poraza), u neuspjeh sistema. Pretpostavimo kako pokušavamo reći, ne upotrebljavajući mentalne koncepte, što znači za čovjeka vjerovati u postojanje života na Marsu. Jedna od smjernica koju možemo zauzeti je sljedeća: kada se proizvede određeni zvuk u čovjekovoj prisutnosti („Postoji li život na Marsu?“) on će proizvesti drugi („Da“). Ali ovo naravno pokazuje kako on vjeruje u život na Marsu jedino ukoliko razumije engleski jezik. Njegovo je produciranje zvuka bilo intencionalno, i bilo je odgovor na zvukove koji nešto znače na engleskom, itd. Za svaku otkrivenu nedostatnost, mi pridajemo novi uvjet. No bez obzira kako mi uredili i podesili ne mentalne uvjete, uvijek uočavamo potrebu za dodatnim uvjetom (koji je pružen s onim on uočava, razumije, itd.) koji je po karakteru mentalni.12 Udarna je značajka pokušaja vršenja definicijske redukcije u tome kako se čini da malo toga ovisi o pitanju sinonimnosti između definiensa i definienduma. Naravno, zamišljajući protuprimjere mi diskreditiramo tvrdnje sinonimnosti. No okvir neuspjeha potiče snažniji zaključak: ukoliko smo otkrili otvorenu rečenicu formuliranu u bihejvioralnim pojmovima i točno koekstenzivnu s nekim mentalnim predikatom, ništa nas ne može razložno uvjeriti kako smo je i pronašli. Mi znamo i previše o misli i ponašanju što će dovesti do povjerenja u točne i univerzalne tvrdnje koje ih povezuju. Uvjerenja se i želje, bez ograničenja, pojavljuju u ponašanju jedino ukoliko su 12

O temi se više govori u Roderic Chisholm, Perceiving, poglavlje 2.

11

modificirana i posredovana daljnjim uvjerenjima i željama, stavovima i svim popratnim. Jasno je kako je holizam mentalnog područja naznaka za autonomni i anomalni karakter mentalnog. U najboljem slučaju, ove primjedbe definicijskog bihejviorizma umjesno pružaju nagovještaj o tomu zašto ne bismo trebali očekivati nomološku vezanost između mentalnog i fizičkog. Centralni slučaj zahtijeva daljnja promišljanja. Zakonu slični iskazi su opći iskazi koji podržavaju kontrafaktičke i konjuktivne iskaze, a podržani su njihovim instancijama. Ne postoji (prema mom gledištu) kriterij sličan zakonu kojim se počinja petitio principii, no s tim se ne želi reći kako ne postoje razlozi za sud u određenim slučajevima. Sličnost zakonu je stvar stupnjevanja, što ne znači odbaciti moguće postojanje slučajeva koji nadilaze ovu debatu. I unutar granica ocrtanih uvjetima komunikacije postoji mjesta za mnogo varijacija između pojedinaca u okvirima iskaza kojima su pridodati različiti stupnjevi zakonitosti. U svim ovim pogledima zakonitost u znatnome nalikuje analitičnosti, kao što bi se moglo i očekivati s obzirom kako su i zakonitost i analitičnost povezane sa značenjem. Tvrdnja „Svi smaragdi su zeleni“ je slična zakonu u tome što ju potvrđuju primjeri, ali „svi smaragdi su u jedno vrijeme zeleni a poslije plavi“ nije, budući 'grue' znači 'promotreno prije vremena t i zeleno, u svakom drugom slučaju plavo'. Ukoliko su naša promatranja izvršena prije t, te su uniformno otkrila zelene smaragde, iz ovog se razloga ne bi trebalo očekivati kako će drugi smaragdi biti plavi. Nelson Goodman je sugerirao da ovo pokazuje kako neki predikati, primjerice 'grue', nisu prikladni za zakone (tako bi kriterij prikladnosti predikata mogao voditi kriteriju onoga što bi trebalo sličiti zakonu). No čini mi se kako anomalni karakter „Svi su smaragdi grue“ pokazuje samo kako predikati „je smaragd“ i „je grue“ nisu prikladni jedan za drugi. U jedno vrijeme biti zelen a u drugo plav nije induktivno svojstvo smaragda, to je međutim induktivno svojstvo entiteta druge vrste, primjerice emerires-a (smaragdo-safira) (Nešto je emerires ukoliko je istraženo prije t i jest smaragd, a u svakom drugom slučaju je safir). Iz toga ne proizilazi samo to kako je „Svi su emerires grue“ konjukcija zakonu sličnih iskaza „Svi su smaragdi zeleni“ i „Svi su safiri plavi“, no ne postoji razlog, onoliko koliko mogu

12

uvidjeti, za odbacivanje takve intuicije, iz razloga što je ona sama nalik zakonu.13 Nomološke tvrdnje povezuju predikate za koje znamo kako su a priori načinjeni jedni za druge, to znači, znamo neovisno o poznavanju toga da li evidencija podržava njihovu međusobnu povezanost. „Plavo“, „crveno“ i „zeleno“ su boje prikladne za smaragde, safire i ruže; „biti zelen a poslije plav“, „biti plav a poslije zelen“ i „biti crven a poslije zeleno-plav“ su boje prikladne za „safiro-smaragde“, smaragdo-safire“ i „smaragdoruže“. Smjerinca prema kojoj se čini da je rasprava vođena je sljedeća: mentalni i fizički predikati nisu prikladni jedni za druge. Što se tiče zakonske sličnosti, psihofizički iskazi su sličniji tvrdnji „Svi smaragdi su jedno vrijeme zeleni a poslije plavi“ nego tvrdnji „Svi smaragdi su zeleni“. Prije negoli se tvrdnja učini naoko uvjerljivom mora biti ozbiljno modificirana. Činjenica kako su smaragdi istraženi prije t grue (zeleno-plavi) ne samo kako nije razlog koji će nas uvjeriti kako su smaragdi grue, nego nije čak ni razlog (ukoliko znamo vrijeme) koji će nas uvjeriti kako je bilo koji neopaženi smaragd grue. No ukoliko je događaju određene mentalne vrste uobičajeno pridodat događaj određene fizičke vrste, ovo je često dovoljan razlog za očekivati kako će drugi slučajevi razmjerno slijediti primjer. Za takve se generalizacije, koje utjeljuju praktičnu mudrost, pretpostavlja kako su površno istinite, ili su iznesene u eksplicitno probabilističkim terminima, ili su udaljenje od protuprimjera velikodušnim izostavljanjem rečeničkih dijelova. Njihova važnost leži poglavito u podršci koju one pružaju singularnim kauzualnim iskazima i s njima povezanim objašnjenjima određenih događaja. Podrška proizilazi iz činjenice kako takve generealizacije mogu, koliko god bile grube i neodređene, pružiti dovoljan razlog da vjerujemo kako za određeni temeljni slučaj postoji pravilnost koja može biti oštro formulirana i bez prosvjeda. U našem svakodnevnom odnosu s događajima i radnjama koje moraju biti očekivane i shvaćene, mi iz nužde upotrebljavamo nepotpune sažete generalizacije, budući ne poznamo točniji zakon, ili ukoliko ga i poznajemo, nedostaje nam opis 13

Gledište je prihvaćeno od Richard C. Jeffrey-a, 'Goodman's Query', John R. Wallace-a, 'Goodman, Logic, Induction', i John M. Vickers-a, 'Characteristics of Projectibile Predicates'. Goodman u 'Comments' osporava kako su iskazi kao što je iskaz „Svi su smaragdi grue (ili zelen ili plav)“ slični zakonu. Međutim, ja ne vidim da on uočava poantu iznesenu u mome 'Emeroses by Other Names'. Ovaj je kratki rad tiskan kao dodatak ovog eseja.

13

određenih događaja za koje smo zainteresirani utoliko što nam mogu pokazati relevantnost zakona. No postoji bitna razlika koju moramo načiniti unutar kategorije prostog pravila (izražavanja suda) podizanjem palca. S jedne strane, postoje generalizacije čiji nam pozitivni primjeri daju povoda da vjerujemo kako same generalizacije mogu biti poboljšane pridodavanjem daljnjih uvjeta iznesenih u istom općem rječniku u kojem su iznesene i originalne generalizacije. Takva generalizacija ukazuje na formu i rječnik dovršenog zakona: za takve generalizacije možemo reći da su homonimijske. S druge strane, postoje generalizacije koje nam kao instancirane mogu dati povoda da vjerujemo kako je na djelu točan zakon, ali zakon koji se može iskazati samo zaokretom prema drukčijem rječniku. Takve generalizacije možemo nazvati heteronomnim. Pretpostavljam kako je većina našeg praktičnog znanja (i znanosti) heteronomna. To je iz razloga što se možemo nadati kako je zakon precizan, eksplicitan i onoliko koliko je moguće bez iznimke ukoliko izvlaći svoje koncepte iz obuhvatne zatvorene teorije. Ta idealna teorija može a i ne mora biti deterministička, no jest ukoliko je bilo koja druga istinita teorija. Unutar fizičkih znanosti otkrivamo homonimijske generalizacije, takve generalizacije kod kojih ukoliko su podržane evidencijom imamo razloga da vjerujemo da mogu biti beskrajno zaoštrene protežući se na daljnje fizičke koncepte: u kojima postoji teorijsko ograničenje savršene koherencije sa svom evidencijom,

savršene

pretpostavljenosti

(pod

pojmovima

sistema),

cjelovitog

objašnjenja (ponovno pod pojmovima sistema). Ili je konačna teorija probalistička pa je ograničenje nešto nesavršenije; no u tom slučaju neće biti ništa bolje negoli je trebalo biti. Povjerenje u to da je iskaz homonimijski, podložan promjeni unutar svog vlastitog konceptualnog domena, zahtijeva uzimanje svojih koncepata iz teorije sa snažnim konstitutivnim elementima. Ovdje imamo najjednostavniju moguću ilustraciju; ukoliko se s primjerom nastavi učinit će se očitim kako se pojednostavljenje moglo popraviti. Mjerenja duljine, težine, temperature ili vremena ovise (naravno, u odnosu na mnoge druge stvari) u svakom slučaju o egzistenciji dvomjesnog odnosa koji je tranzitivan i asimetričan: toplije od, kasnije u odnosu na, teže od, itd. Uzmimo kao primjer odnosa dulje od. Zakon ili postulat tranzitivnosti je ovaj:

14

(L) L (x,y) i L (x,z) → L (x,z) Sve dok ne prihvatimo ovaj zakon (ili neku njegovu sofisticiranu varijantu), ne možemo jednostavno primjeniti smisao koncepta duljine. Nema načina na koji ćemo pridodati brojeve pa čak i kako bi registrirali rangiranje u duljinu, a kamoli za teže zahtjeve mjerenja na razmjernoj skali. Ova se primjedba ne odnosi za bilo koju od tri stvari izravno uključene u netranzitivnost: jednostavno je pokazati (pruživši nekolicinu dodatnih pretpostavki koje su bitne za mjerenje duljine) kako ne postoji konzistentno pridodavanje ranga bilo kojoj stvari ukoliko se (L) ne prihvati u punoj općenitosti. Jasno je kako sam (L) ne može iscrpsti važnost onoga „dulje od“ – jer se s druge strane ne bi razlikovao od „toplije nego“, „kasnije od“. Mi moramo pretpostaviti postojanje nekog empirijskog sadržaja, koliko god ga je teško formulirati u dostupnom rječniku, koji će odijeliti „dulje od“ od dvomjesnog prijelaznog predikata mjerenja, te na osnovi kojeg ćemo mi moći istaknuti kako je jedna stvar dulja u odnosu na drugu. Zamislimo kako će ovaj empirijski sadržaj biti djelomice pružen predikatom 'O (x,y)'. Tako imamo sljedeći „značenjski postulat“ (M) O (x,y) → L (x,y) koji djelomice interpretira (L). No sada (L) i (M) zajedno nude empirijsku teoriju velike snage, budući kako zajedno iznose ne postojanje triju predmeta a, b i c takvih da su O (a,b), O (b,c) i O (c,a). Usprkos tome, što znači prevenirati da se to i dogodi ako je 'O (x,y)' predikat koji nikad ne možemo uvjerljivo primijeniti? Pretpostavimo kako mislimo da promatramo neprijelaznu trijadu; što ćemo reći? Možemo (L) smatrati pogrešnim, ali onda ne bismo imali aplikaciju za koncept duljine. Mogli bismo reći kako (M) pruža pogrešan test za duljinu, ali onda je nejasno što smo mislili pod sadržajem ideje jedne stvari koja je dulja od druge. Ili bismo mogli kazati kako predmeti koje smo promatrali nisu, kao što i sama teorija zahtijeva, rigidni predmeti. Pogrešno je misliti kako smo prisiljeni prihvatiti jedan od ponuđenih odgovora. Koncepti kao što je koncept duljine su podržani u ravnoteži s brojnim konceptualnim pritiscima, a teorije su fundamentalnog 15

mjerenja iskrivljene ukoliko mi želimo iznuditi odluku među takvim principima kao što su (L) i (M): analitičkim ili sintetičkim. Bolje je reći kako je cijeli skup aksioma, zakona ili postulata za mjerenje duljine djelomice konstitutiv ideje sistema makroskopskih, rigidnih, fizičkih predmeta. Sugeriram kako egzistencija iskaza koji sliče zakonima u fizičkim znanostima ovisi o egzistenciji konstitutivnih (ili sintetičkih a priori) zakona sličnih zakonima mjerenja duljine unutar iste konceptualne domene. Kako što ne možemo smisleno pridati duljinu bilo kojem predmetu sve dok obuhvatna teorija ne prihvati predmete te vrste, tako ne možemo ni smisleno pridati bilo koji propozicijski stav subjektu osim unutar okvira održive teorije njegovih uvjerenja, želja, intencija i odluka. Ne možemo osobi pridodati pojedinačna uvjerenja na osnovi njegova verbalnog ponašanja, njegovih odabira, ili drugih lokalnih znakova, bez obzira koliko bili jednostavni ili očiti, budući pridajemo smisao određenim uvjerenjima jedino ukoliko su ona koherentna s drugim uvjerenjima, s preferencijama, s intencijama, nadama, strahovima, očekivanjima, i ostalim. Ne samo da, kao u slučaju mjerenja duljine, svaki slučaj testira teoriju i ovisi o njoj, nego sadržaj propozicionalnih stavova proizilazi iz njegova mjesta u strukturi. Pripisivanje se ljudima znatnog stupanja konzistencije ne može ubrojiti u samo milosrđe: ono je neizbježno ukoliko ćemo biti u poziciji optužiti ih zbog značajne pogreške ili nekog stupnja iracionalnosti. Globalna zbrka, kao što je univerzalna pogreška, je nezamisliva, ne iz razloga što mašta oklijeva, nego stoga što previše zbrke ne ostavlja prostora onomu o čemu zbrka jest, a krupna pogreška potkapa pozadinu istinitih uvjerenja u odnosu na koja se sama pogreška može konstruirati. Prihvatiti ograničenja u odnosu na vrstu, veličinu pogreške ili lošega mišljenja koje možemo pridati drugima znači još jednom uvidjeti neodvojivost pitanja kojim konceptima osoba vlada i pitanja što čini s tim konceptima u pogledu uvjerenja, želja i intencija. U onom obujmu u kojem ne uspjevamo otkriti koherentnu i naoko uvjerljivu strukturu u stavovima i radnjama drugih mi se jednostavno odrićemo mogućnosti tretirati ih kao osobe. Problem nije izbjegnut nego mu je dano centralno mjesto pozivom na eksplicitno govorno ponašanje. Budući nismo u mogućnosti početi s dekodiranjem čovjekovih izjava ukoliko ne možemo protumačiti njegove stavove koje zauzima u odnosu na rečenice, 16

stavove kao što su prihvaćanje, žudnja za, ili potreba za rečenicama kao istinitim. Započinjući s ovim stavovima, mi moramo izraditi teoriju o onomu što on misli, te na taj način simultano dati sadržaj njegovim stavovima i njegovim riječima. U našoj potrebi za tim da ga učinimo kao onoga tko pridaje smisao ići ćemo u potragu za teorijom koja ga otkriva kao konzistentnoga, kao onoga tko vjeruje u istinu, te onoga tko ljubi dobro (razumije se samo po sebi, u našem vlastitom svjetlu). Ne postoji jednostavna teorija koja u potpunosti ispunja zahtjeve za odgovor na pitanje što je živo biće. Mnoge će teorije utjecati na više-manje prihvatljive kompromise, ali između tih teorija ne postoji objektivna osnova odabira. Heteronimijski nas karakter općih iskaza koji povezuju mentalno i fizičko vraća unatrag do centralne uloge prijevoda u opisu svih propozicionalnih stavova, te do neodređenosti prijevoda.14 Ne postoje striktni psihofizički zakoni zbog disparantnih obveza mentalnih i fizičkih shema. Značajka je fizičke stvarnosti kako fizička promjena može biti objašnjena zakonima koji je povezuju s drugim fizički opisanim promjenama i uvjetima. Značajka je mentalnog kako pridodavanje mentalnih fenomena mora biti odgovorno pozadini razloga, uvjerenja i intencija pojedinca. Ne postoje tijesne veze između područja ukoliko svako od njih zadržava privrženost svom vlastitom izvoru evidencije. Nomološka nesvodivost mentalnog očito ne proizilazi iz neizdifirencirane prirode svijeta misli, preferencija i intencija, budući je takva međusobna ovisnost zajednička s fizičkom teorijom, te je uporediva s mogućnošću jednog ispravnog načina interpretacije čovjekovih stavova bez relativizacije na shemu prijevoda. Niti je nesvodivost jednostavno prikladna zbog mogućnosti mnogo jednako prihvatljivih shema, kako je ovo uskladivo s proizvoljnim odabirom sheme koja je relativna u odnosu na ono za što su pridodavanja mentalnih značajki i načinjena. Poanta je radije da kada upotrebljavamo koncepte uvjerenja, želje i ostalog, moramo biti pripravni, kako se evidencija akumulira, uskladiti našu teoriju u svjetlu razmišljanja opće uvjerljivosti: tako da konstitutivni ideal racionalnosti djelomice kontrolira svaku fazu u evoluciji onoga što mora biti evoluirajuća teorija. Proizvoljni bi odabir sheme prijevoda 14

Nadam se kako je utjecaj W. V. Quineove doktrine o neodređenosti prijevoda, kao što je u poglavlju 2, djela Word and Object) očit. U odjeljku 45 Quine opširnije govori o povezanosti prijevoda i propozicionalnih stavova, te prigovara kako je 'Brentanova teza o nesvodivosti intencionalnih idioma istovrsna s tezom o neodređenosti prijevoda', 221.

17

spriječio takvu oportunističku narav teorije; iskažimo to na drugi način, ispravan proizvoljni odabir priručnika za prijevod bio bi prihvatljiv kao priručnik u svjetlu sve dostupne evidencije, no ovo je odabir koji ne možemo učiniti. Ja misli, kako moramo zaključiti da je ne postojanje čvrste nomološke veze između mentalnog i fizičkog bitno ukoliko želimo zamisliti čovjeka kao racionalnu životinju.

III

Jezgra će prikazane diskusije, kao i njezin zaključak, biti poznata. Postojanje kategorijalne razlike između mentalnog i fizičkog je poznata stvar. Može se činiti neobičnim što nisam rekao ništa o privatnosti mentalnog ili osobitom autoritetu koji subjekt posjeduje u pogledu svojih vlastitih propozicionalnih stavova, no fenomen bi onoga što je novo isčeznuo da smo u detalje istraživali osnove za prihvaćanje sheme prijevoda. Korak od kategorijalne razlike između mentalnog i fizičkog do nemogućnosti postojanja striktnih zakona koji ih povezuju je neuobičajen, ali zasigurno nije nov. Stoga, ukoliko i postoji iznenađenje, ono će se ogledati u otkriću bezakonja mentalnog koje će poslužiti utemeljenju identiteta mentalnog s paradigmom onoga što sliči zakonu, fizičkog. Zaključak

je

sljedeći.

Pod

principom

uzročne

ovisnosti

mentalnog

pretpostavljamo kako su barem neki mentalni događaji uzroci i posljedice fizičkih događaja; argument se može primjeniti jedino na njih. Drugi princip (princip nomološkog karaktera uzročnosti) kaže kako je svaki istinit singularni kauzualni iskaz podržan striktnim zakonom koji povezuje događaje one vrste kojoj spomenuti događaji kao uzroci i posljedice pripadaju. Tako gdje postoje grubi, ali homonimijski, zakoni, tamo su zakoni koji se protežu na koncepte iz iste konceptualne domene te nad kojima nije potrebno izvršavati bilo kakva poboljšanja u svezi preciznosti i obuhvatnosti. U posljednjem smo odjeljku tvrdili kako se takvi zakoni javljaju u fizičkim znanostima. Fizička teorija obećava pružiti obuhvatan zatvoren sistem koji jamči ponuditi standardiziran, jedinstven opis svakog fizičkog događaja izraženog u rječniku koji je podložan zakonu. Ne čini se vjerojatnim kako sami mentalni koncepti mogu pružiti takav okvir, prosto iz razloga što mentalno, prema našem prvom principu, ne čini zatvoren sistem. Mnogo se toga događa što utječe na mentalno a što i samo nije sistemski dio mentalnog. 18

No ukoliko kombiniramo to promatranje sa zaključkom kako nijedan psihofizički iskaz nije, ili ne može bit ucijepljen u, striktni zakon, dolazimo do principa anomalizma mentalnog koji kaže: uopće ne postoje striktni zakoni na osnovi kojih možemo pretpostaviti ili objasniti mentalne fenomene. Sama demonstracija identiteta jednostavno slijedi. Pretpostavimo kako je m, mentalni događaj, uzrokovan od p, fizičkog događaja; onda, pod nekim opisom m i p instanciraju striktni zakon. Prema ranijem paragrafu, ovaj zakon može biti samo fizički. No ukoliko m potpada pod fizički zakon, onda ima i fizički opis; što bi značilo reći kako je m fizički događaj. Analogni se argument može koristiti i u slučaju kada fizički događaj uzrokuje mentalni događaj. Stoga svaki mentalni događaj koji je uzročno povezan s fizičkim događejem je fizički događaj. Kako bismo utemeljili anomalijski monizam u potpunoj općenitosti bit će dovoljno pokazati kako je svaki mentalni događaj uzrok ili posljedica nekog fizičkog događaja; ja ovo neću pokušavati. Ukoliko jedan događaj uzrokuje drugi, postoji striktni zakon koji ovi događaji instanciraju kada su prikladno opisani. No moguće je (i tipično) znati singularni uzročni odnos ne poznavajući zakon ili relevantne opise. Znanje zahtijeva razloge, no oni su dostupni u formi grubih heteronimijskih generalizacija koje sliče zakonu u tome što instancije, na osnovi kojih je prihvatljivo očekivati kako će i druge instancije slijediti primjer, nisu slične zakonu u tom smislu da su neodređeno podložne prilagodbi. Primjenjujući ove činjenice na znanje o identitetima uviđamo kako je moguće znati da je mentalni događaj identičan s nekim fizičkim događajem, ali ne znajući s kojim (u smislu kako smo mu u mogućnosti pridati jedinstven fizički opis koji ga nastoji podložiti relevantnom zakonu). Čak i da je netko poznavao cijelu fizičku povijest svijeta, te da je svaki mentalni događaj identičan s fizičkim, iz toga ne bi moralo slijediti da bi bio u stanju pretpostaviti ili objasniti pojedini mentalni događaj (naravno, samo tako opisan). Stoga, dvije se značajke mentalnih događaja u njihovu odnosu s fizičkim – kauzualna ovisnost i nomološka neovisnost – kombiniraju, kako bi se razrješilo ono što se često činilo paradoksom, a to je efikasnost misli i svrhe u materijalnom svijetu, te njihova sloboda u odnosu na zakon. Kada prikazujemo događaje kao što su opažanja, prisjećanja, odluke i radnje, mi ih nužno lociramo među fizička događanja posredovanjem odnosa uzroka i posljedice; no onoliko koliko ne mijenjamo idiom taj isti način prikaza izolira 19

mentalne događaje od striktnih zakona od kojih se u principu može tražiti da objasne i pretpostave fizičke fenomene. Mentalni događaji kao klasa ne mogu biti objašnjeni fizičkom znanošću; no određeni mentalni događaji mogu, ukoliko poznajemo određene identitete. No objašnjenja se mentalnih događaja za koje smo tipično zainteresirani povezuju s drugim mentalnim događajima i uvjetima. Primjerice, mi možemo objasniti čovjekovu slobodnu radnju prizivom na njegove želje, navike, znanje i percepcije. Takav prikaz intencionalnog ponašanja operira u konceptualnom okviru koji je otklonjen od izravnog doticaja fizičkih zakona, tako opisujući uzrok i posljedicu, razlog i radnju, kao aspekte prikaza ljudskog subjekta. Anomalijski je monizam tako nužan uvjet promatranja radnje kao autonomne. Zaključit ću s drugim Kantovim odlomkom: Neophodno je da spekulativna filozofija pokaže kako se njezina iluzija koja respektira kontradikciju temelji na tome da o čevjeku mislimo u drukčijem smislu i odnosu kada ga nazivamo slobodnim od čovjeka kojega promatramo kao subjekt zakona prirode... Stoga mora pokazati ne samo kako sloboda i prirodni zakoni mogu veoma dobro koegzistirat, nego kako se o oboma mora misliti kao o nužno ujedinjenim u istom subjektu....15 Dodatak: smaragdo-ruže pod drugim imenima Promislimo hipotezu kojom se iznosi da sve ono što je istraženo prije t jest smaragd (ili je drukčije ruža) i jest zelen ukoliko je istražen prije t (ili je drukčije crven); ukratko: H1 Svi su smaragdi gred (ili zeleno-plavi ili crveni) Ako H1 sliči zakonu, onda je to protivno Goodmanovoj analizi provedenoj u Fact, Fiction and Forecast, te se čini kako zasijeca prilično duboko. Goodmanov test o tomu kako odlučiti je li iskaz sličan zakonu ovisi primarno o tomu kako su se ponašali njegovi 15

Op. Cit., 76.

20

predikati, uzeti pojedinačno; tako za Goodmana H1 proizilazi kao dvostruko nezakonit. Međutim, ono što se s H1 sugerira jest da se radi o odnosu između predikata koji čine iskaz sličan zakonu, a da nije jasno kako ovaj odnos može biti definiran na osnovi čvrste pozicije individualnih predikata. No je li H1 slično zakonu? Nedavno je Goodman tvrdio kako nije.16 Ovdje promišljam o tomu je li Goodman u pravu. Pretvarajmo se kako je ono što slijedi istinito i slično zakonu: H2 Svi su smaragdi zeleni H3 Sve su ruže crvene Imamo čvrste razloge vjerovati kako je H1 istinito. No, kako i Goodman ukazuje, ne može slijediti kako je H1 slično zakonu, budući ne slijedi, iz činjenice kako H1 ne slijedi iz hipoteza koje su potvrđene njihovim pozitivnim instancijama, da je H1 potvrđeno svojim pozitivnim instancijama. Možda sam u krivu, ali jedini razlog koji Goodman pruža kada kaže kako H1 nije slično zakonu je sadržan u ovoj primjedbi: „... koliko god H1 može biti istinito, nezamislivo je u tome da pozitivne instancije uopće ne uvećavaju njegovu vjerodostojnost; kako će smaragdi otkriveni prije t biti zeleni; ono što slijedi vjerojatno pruža razloge. Problem je uvidjeti kako razlozi podržavaju zaključak. Ukoliko su pozitivne instancije bili predmeti u svijetu, onda bi argument mogao biti sljedeći: Pozitivne su instancije H1 gred (ili zeleno-plavi ili crveni) emeroses (smaragdo-ruže), te ukoliko su istraženi prije t oni su također zeleni smaragdi istraženi prije t. No zeleni smaragdi istraženi prije t ne govore nam ništa o boji ruža istraženih poslije t. Na žalost, ukoliko se ovdje radilo o dobrom argumentu, također će se pokazati kako ni H2 nije slično zakonu, budući da pozitivne instancije H2 istražene prije t neće biti ništa drugo nego gred emeroses istraženi prije t; te što nam mogu reći o boji smaragda poslije t ?

16

Richard Jeffrey u 'Goodman's Query' i John Wallace u 'Goodman, Logic, Induction' me svesrdno spominju u vezi s očitom poteškoćom nastalom za Goodman-a u svezi hipoteza kao što je H1, te o tome Goodman odgovara na prve dvije stranice njegova 'Comments'.

21

U svakom slučaju pretpostavka je upravo istraženog argumenta jednostavno u raskoraku s jasnim naznakama u Fact, Fiction and Forecast (primjerice, vidi str. 91, prvo izdanje) o tome kako su rečenice (ili „iskazi“) kao pozitivne instancije hipoteza instanciranjem neposredno izvodive iz hipoteza. Pitanje o tomu je li H1 slično zakonu jest pitanje o tomu je li H1 potvrđeno iskazima u smislu kako je taj ili ovaj predmet ili crveno ili zeleno/plava smaragdo-ruža (gred emerose). Prema ovako pretpostavljenom čitanju „pozitivne instancije“, citirana Goodmanova primjedba čini se non sequitur: jer kako činjenica da H1 nije potvrđeno zelenim smaradima otkrivenim prije t pokazuje da H1 nije potvrđeno iskazima da je ovaj ili onaj predmet ili crvena ili zeleno/plava smaragdo-ruža (gred emerose). Pozitivne instancije H1 ne spominju vrijeme t ništa više nego spominje samo H1. No ipak, pretpostavka je diskusije kako su predmeti opisani u pozitivnim instancijama zapravo promotreni prije t, a daljnja je pretpostavka kako je ova činjenica dio pozadinske evidencije u odnosu na koju karakter H1 koji je sličan zakonu mora biti prosuđen. Pod ovakim pretpostavkama, prirodno je pretpostaviti kako promatrač određuje kako je instancija pozitivna uočavajući vrijeme i promatrajući kako je predmet zeleni smaragd. No ova je pretpostavka nebitna, te može biti i pogrešna. Ja mogu znati kako će se u t dogoditi promjena u kemiji moga oka tako da poslije t stvari koje su crvene izgledaju zelene na normalnom svjetlu (prije t zelene stvari izgledaju kao zelene). Stoga, znajući vrijeme ili ne, samo promatrajući mogu reći kako je nešto ili zeleno-plavo ili crveno. Slično tomu mogu biti u mogućnosti reći je li nešto smaragd ne znajući vrijeme. Pod ovakvim uvjetima, teško je uvidjeti zašto bismo željeli odbaciti kako je H1 potvrđeno svojim pozitivnim instancijama, tj., da je H1 slično zakonu.

Prijevod s engleskog jezika: Igor Žontar

22