Mena-Van-Prag-Muškarci-Novac-i-Čokolada.pdf

February 11, 2017 | Author: Jovanka Trajkova | Category: N/A
Share Embed Donate


Short Description

Download Mena-Van-Prag-Muškarci-Novac-i-Čokolada.pdf...

Description

1

Mena van Prag

Muškarci,novac i čokolada

www.crowarez.org www.bosnaunited.net

2

Idi na ono mesto unutrašnje tišine. Osetićeš prostranstvo sveta I njegove beskonačne mogućnosti. Znaćeš da možeš da učiniš sve I da imaš sve. Videčeš da si upravo u ovom času Savršen baš takav takav si.

3

Napomena o samoprekoru Na početku ove priče, glavna junakinja Maja mrzi svoj život, ali ne zna kako da ga promeni. Zarobljena u zamci straha, sumnje i negativnih misli, ne veruje da će ikada živeti onako kako priželjkuje. Onda upoznaje izuzetne ljude koji joj otkrivaju tajne za srećan život. Uz njihovu pomoć, Maja pronalazi u sebi odvažnost i entuzijazam da ostvari svoje želje i snove. Međutim, naša junakinja je u početku obuzeta samosažaljenjem. Možda vam neće prijati da to čitate, naročito ako ste ponekad strogi prema sebi i ako su vam kriterijumi veoma visoki. Moguće je da će vas nervirati, možda ćete je osuđivati što se zaglavila, baš kao što osuđujete i sebe u sličnim situacijama. Ipak, kada se pridružite Maji u njenom putovanju, otkrićete kako da budete blaži prema sebi. Kada je prihvatite i zavolite, kada osetite da su njene patnje i vaše, možda ćete uspeti da i sebe bezuslovno zavolite. A svi znamo, u dubini duše, da je bezuslovna ljubav uslov za našu sreću.

4

Maja se snuždila kada je ušla u kafe Kakao. Svako jutro bilo je isto. Probudila se dok je još bio mrak, obukla i popila kafu pre nego što je polako sišla niz stepenice koje su povezivale njen stan s kafeom. Onda je provela sledećih nekoliko sati spremajući kolače i peciva dok nije pozvonila prva mušterija. Kafe je bio san njene majke i Maja ga je obožavala kada je bila devojčica. Pomagala je oko pripreme hrane, čišćenja i posluživanja. Sedela je za pultom dok je njena majka Lili netremice gledala u vrata i skakala kad god bi se ona otvorila. Maja je obožavala da seče debele kriške tarta od čokolade i višnje, Pavlove torte i kolače s glazurom od limuna. Nudila je mušterijama sveže krofne s lavandinim šećerom i glazirani keks od južnog voća. Smešila se kada bi videla kako se ljudi raduju dok im pruža poslastice preko starog hrastovog pulta.

Kada je napunila osamnaest godina, Maja je najzad osetila da je spremna da napusti udobnost i toplinu kafea i krene u svet. Upisala je englesku književnost na Oksfordu, i jedva je čekala da počnu predavanja. Samo je o tome pričala. Mušterije su joj čestitale i ona im je za uzvrat davala besplatne čokoladne mafine. Lili je bila toliko ponosna na svoju kćerku da je nedeljni specijalitet nazvala Triniti tiramisu u Majinu čast i reklamirala ga je na oglasnoj tabli čitavo leto. Oksford je bio sve o čemu je Maja sanjala. Šetala je među recima, dane je provodila u pričama, a noći izmišljajući bajke za likove iz svojih snova. Čitala je sve što bi joj došlo pod ruku. Pratila je abecedni red na policama u biblioteci, skrivajući se u lavirintu hodnika u kojima se nalazio bar po jedan primerak svake knjige koja je ikada objavljena. Jedne noći, kada je učila do kasno u biblioteci, Maja je naišla na posebnu knjigu. Nekoliko sati kasnije, kada ju je najzad zatvorila, zagledala se kroz prozor i osmehnula zvezdama. Tada je znala da je konačno pronašla sebe. Znala je da će postati pisac. U toj tišini, čula je šta joj njena duša govori i prvi put se osetila istinski živom - jarkom poput munje i laganom kao pero. Posle ove noći, neumorno je pisala. Ispisivala je sveske toliko brzo da su joj uskoro na stotine bile rasute po podu sobe. Svako parče papira postajalo je stranica na kojoj se nešto može napisati. Maja je beležila svoje misli na salvetama, računima i kartama za koncerte, ponekad iznenađujući sebe rečenicama koje su bile tako lepe i iskrene da su joj oduzimale dah. 5

Međutim, šest meseci nakon što je otišla od kuće, Lili se razbolela. U početku nisu znali šta je u pitanju. U početku je još uvek bilo nade. Ali, dva meseca kasnije, kada je potvrđena dijagnoza, Maja je napustila Oksford i vratila se kući da se stara o njoj. Lili je poživela do Badnje večeri. Te noći kada je umrla, zamolila je Maju da se brine o kafeu. Od tada je prošlo deset godina i Maja se sada trudi da ne razmišlja: o danu kada je izgubila majku i trenutku kada je izgubila sebe. Ipak, bol joj je još uvek bio u srcu i stalno ju je probadao, šćućuren u mračnom, memljivom ćošku.

Maja je uzdisala dok je prolazila pored praznih polica koje će se uskoro ulegnuti pod težinom torti i štanglica i spuštala se stepenik po stepenik do kuhinje kafea. Tu se zadržala, nadvijena nad činijama, oblažući plehove za kolače, otvarajući rerne, grickajući keks s medom i čokoladnim mrvicama, sve dok nije svanulo. Kada je otvorila radnju, napravila je sebi kapućino i sela za pult da gleda kako pada kiša. Posmatrala je ljude kako žure, skriveni pod kišobranima, i kako se probijaju kroz vetar. Maja je svakodnevno gubila bitku sa doručkom - nije mogla da odoli kafi i čokoladnim kroasanima. Ponekad je uspevala da se suzdrži par sati, ali retko kad bi izdržala do deset ujutru, a da, i pored grize savesti, ne smaže nekoliko kroasana. Ostatak dana bio je neizbežan sunovrat u samozavaravanje. Čokoladne poslastice neprekidno su je iskušavale i Maja se očajnički pitala zašto ne može makar jednom da pobedi kremasto parče torte. Bacila je pogled na tacnu čokoladnih mafina na pultu i zaklela se da danas neće pojesti ništa slatko. Pogledala je knjigu čiji je naslov obećavao da će je izlečiti od bolesti zavisnosti zvane „nepouzdani muškarac". Potom je ugledala tužan prizor - njen stomak ispod kecelje bio je sav nabubreo od kolačića. Vratila se knjizi, okrenula je stranicu, trudeći se da se koncentriše, ali nije bila naročito zainteresovana.

Bilo je dana kada se Maja plašila da će konačno morati da se okane svojih snova. Godinama je pokušavala da završi roman piskarajući rečenice između pravljenja kolača, služenja mušterija i brige o računima. Trudila se, nadala i želela je da pronađe ljubav, ali je poslednju deceniju provela ili sama ili se 6

oporavljala od propalih veza. Pritom je svakog dana nastojala da nametne sebi strogu dijetu, ali je snaga njene volje bila sve slabija pa je podlegala iskušenju. Majin svet oblikovala su njena razmišljanja o muškarcima, novcu i čokoladi; a ta razmišljanja skoro su uvek bila samokritična i depresivna. Nije bila srećna dok je tragala za ljubavlju, uspehom i vitkom linijom, ali ipak nije odustajala. Retko joj je padalo na pamet da možda greši, da u svom opsesivnom fokusiranju na ove ciljeve možda nešto propušta.

Ponekad je imala osećaj da je tajna za srećan život na dohvat ruke. Naime, u retkim trenucima, iznenadilo bi je osećanje detinje radosti koje bi joj se prikralo iza leđa dok se saginjala da pomiriše šećer u činiji u kojoj je mutila sastojke za tortu; ili kada bi ugledala zrak sunca kako prolazi kroz zlatno lišće. Ne znajući kako ili zašto, iskrslo bi joj sećanje na nešto što je nekada znala i iznenada bi se osmehnula gledajući kako se pred njom otvara blještav i divan svet. Maju bi ponekad preplavio osećaj topline i spokoja i taj trenutak je imao ukus večnosti. Doduše, ovakvi osećaji brzo su nestajali kao da su taknuti čarobnim štapićem. Iako je duboko u srcu verovala da bi zaista mogla da bude srećna, nije imala pojma kako da to ostvari.

Pijuckala je kapućino i osvrnula se oko sebe. Kada je njena majka vodila kafe, bio je pun ljudi, bučan, ispunjen veselim razgovorima. Sada je, međutim, često bio prazan. Maja se brinula da neće moći da otplaćuje dugove na vreme. Prvih nekoliko godina nakon Liline smrti, napravila je velike greške. Posle deset godina, u gradu se namnožilo toliko kafića da je izgledalo kao da je neko smislio da pokori svet putem genetskog kloniranja. Činilo joj se da su svake nedelje u samo jednoj ulici nicala bar tri nova kafića. Naravno, ovo joj nikako nije išlo naruku. Ipak, bar za sada, Maja se nekako održavala i polako se odmicala s ruba finansijske propasti. Redovne mušterije bile su joj verne. I biće sve dok bude pravila Liline čuvene čokoladne ovsene štanglice i sipala im u kapucina dodatna zrna kakaoa prelivena čokoladom. Piljila je u usamljeni par koji je sedeo u uglu zavaljen na meke jastuke od crvenog pliša. Muškarac je nešto šaputao devojci na uho i ona se kikotala. Maja

7

je skrenula pogled u stranu i uzela još jedan mafin. Prizor dvoje zaljubljenih bio je više nego što je mogla da podnese u tom trenutku bez podrške čokolade. Misli su joj, kao i obično u ovakvim momentima, odlutale ka Džejku. Džejk je bio mušterija o kojoj je Maja redovno maštala. Provodila je sate zamišljajući isti bajni scenario – njih dvoje zajedno u preskupom stanu u Parizu kako se kupaju u šampanjcu i hrane jedno drugo jagodama. Ovoj maštariji dodala je i mogućnost da uživa u ogromnim količinama čokolade, a da ne nabaci ni grama. Ponekad je malo menjala opis, uglavnom mesto dešavanja radnje. Bio je visok, plavokos i neverovatno zgodan. Štaviše, Maja je često mislila da mu takav izgled može naškoditi. Ili može naškoditi njoj, jer ju je retko kad dvaput pogledao. Naravno da je flertovao, ali znala je da je takav sa svima, da se šarmom probija kroz život. Posedovao je to nešto što ju je teralo da mu se divi, da ga obožava i želi, dok joj je, istovremeno, bilo savršeno jasno da joj je nedostižan. Čak i kada bi joj dozvolio da mu priđe, znala je da bi deo njegovog srca zauvek ostao nedodirljiv. Međutim, ona je načisto odlepila za njim. I mada je duboko i nedvosmisleno verovala da je to čovek koji se nikada neće zaljubiti u nju, ostavila je tu mogućnost ipak otvorenom. Baš kao i ljudi koji svake nedelje kupuju loto tikete, Maja se nadala dobitku. Do tog dana, zadovoljavala se sanjarenjem o njihovom mogućem zajedničkom životu. Ponekad bi čula Džejka kako priča mobilnim telefonom dok čeka svoj kapućino i prisluškivala je razgovore o usponima i padovima njegovog ljubavnog života. Maja je uviđala kako Džejk žonglira devojkama, da dve hvata u šake, a treću krije iza leđa. Sa svakim otkrićem novih Džej-kovih ljubavnih avantura, sve ga se više plašila. Ali, i dalje je govorila sebi da će jednog dana, kada se zaljubi u pravu ženu, možda prestati s tim. I nadala se da bi možda, uz malo sreće i mnogo molitvi, baš ona mogla biti ta žena.

Oglasilo se zvono iznad vrata. Maja je pogledala i videla da ulazi Džejk. Otresao je vodu s kišobrana i odmah nabacio zaslepljujući osmeh. Ispravila se i uvukla stomak. Džejk je prišao pultu, zračeći osmehom od hiljadu kilovata. „Molim te...", počeo je. „Srednji kapućino s dodatnim čokoladnim zrnima", dovršila je Maja. „Tako je. Hvala." 8

Okrenula se mašini za kafu kajući se što tog jutra nije oprala kosu. „Danas je nešto mirnije nego obično", rekao je Džejk. „Znam", prodrala se, setivši se činjenice da joj broj mušterija stalno opada, kao i svoje prilično nestabilne finansijske situacije. Džejk ništa nije rekao i eho Majinog glasa zvučao je prodorno u tišini. Grozničavo je pokušavala da smisli nešto dovitljivo, ali mozak joj je bio prazan. Najzad se ponovo okrenula ka njemu i pružila mu kafu. Džejk je skinuo poklopac i srknuo. „Savršeno." „Mora da imaš usne od azbesta", rekla je Maja smeškajući se i gledajući u njih. Pružio joj je novčanicu od pet dolara. „Molim?" „Ne, mislim", rekla je, „samo sam htela da kažem da... da ne mogu da je pijem tako vrelu." “Jel?” „Da, ali nisam mislila da..." Maja je tragala za rečima, gubeći se u Džejkovim savršenim crtama lica. Baš u tom momentu pozvonio mu je telefon i okrenuo se da se javi, odmičući se dok je pričao. Gledala ga je kako odlazi i izvijala se da bi ga bolje videla. Sačekala je dok se nisu zatvorila vrata za njim, a onda je jauknula i blago lupila glavu o pult.

Maja nije oduvek bila ovako nezadovoljna. Iako je toga jedva mogla da se seti, pre dvadeset godina bila je srećna. Oslobođena sumnje i straha, znala je tačno šta želi od života i kako će to dobiti. Bila je sigurna da će joj budućnost biti lepa. Kao klinka, često je zamišljala da će, kad odraste, živeti s privlačnim muškarcem koji će je obožavati i detetom i da će uživati u svom poslu. Maja je volela da priča o svemu tome s Bogom. Nije bila odgajana u verskom duhu tako da nije razgovarala ni s jednim određenim Bogom. To je više bio neki osećaj da je neko ili nešto tu. Da je sluša. Često je upirala svoje snove ka nebu, oblacima, pticama ili drveću. U svemu što je videla, osećala je vibraciju magije, kosmičkih energija, Boga. Zato je pričala i pričala. Bez obzira na to što nije čula odgovore, osećala ih je u srcu. Sve je to bilo veoma uzbudljivo. Osećala se kao da neguje neku posebnu, tajnu vezu sa samim stvaranjem. Skakutala je ulicama, pružajući se da dotakne 9

grane drveća, hvatajući sunčev sjaj šakama i osmehujući se dok ju je srce golicalo od radosti. Nije joj smetalo što je ljudi čudno gledaju. Samo se smešila i želela je da podeli svoju tajnu s njima, ali nije znala kako. Razgovarala je sa svetom kao da je on živo biće. Osećala je kako je sa svim povezana. Tražila je šare u tkanju života, znake i tragove dok je razmišljala o pitanjima koje joj je život postavljao. Igrala se svime što je videla oko sebe, vrtela se zajedno s lišćem koje je plesalo na vetru zamišljajući da ga nosi dah univerzuma oduševljen svime što je stvorio. Ponekad je Maja ćutala i provodila duge usamljene trenutke posmatrajući stvari oko sebe. Obožavala je da provodi vreme napolju, da sedi na travi i gleda laste dok krstare nebom. Ali, najviše je volela da posmatra žabe. Volela je da leži na stomaku i iščekuje tiho šuštanje trave. I kada bi joj mala zelena žaba skočila pored nosa, srce joj je poskakivalo zajedno s njom. Prikradala im se kada bi se spustile na zemlju i gledala je kako im majušna srca udaraju dok čekaju sledeći poriv da skoče. Lili je često gledala Maju kako nešto brblja nebu i to ju je brinulo. Međutim, govorila je sebi da će Maja to prerasti. Tako je i bilo. Jednog dana Maja je prestala da priča s Bogom. Bilo joj je devet godina. Prvi dan u novoj školi. Toliko je bila uzbuđena što će upoznati nove drugare, što će ih voditi u svoje šetnje, podeliti s njima svoje tajne. Ali, tog prvog popodneva, dok je Maja skakutala kraj drveća i razgovarala s pticama, shvatila je koliko je teško biti drugačiji. Rugali su joj se na igralištu. Svuda su odjekivali dečji podsmešljivi glasovi a njoj su suze potekle niz obraze. Poniženje joj se spustilo niz kičmu, uvuklo joj se u grudi i prigušilo joj srce. Danima je zbog toga imala gorak ukus u ustima, a glasovi koje je tog dana čula na igralištu, godinama su je proganjali u snovima. Tada je poslednji put pogledala u nebo bezrazložno se smešeći i obratila se nečemu što je mogla samo da oseti, ali ne i da vidi. Kasnije u životu, Maja se sećala tog trenutka i shvatila je zašto većina odraslih ide kroz život tako suzdržano i bojažljivo, suviše uplašeno da bi se osmehnuli strancima. Shvatila je da strah od sramote često narušava sreću.

Sada Maja više nije delila misli i srce s Bogom, kao i ni s kim drugim. Čuvala je svoje želje i snove za sebe. Tajne je zaključavala i proučavala ih samo u trenucima potpune samoće. 10

Doduše, iako ih ni sa kim više nije delila, to je nije sprečavalo da po čitav dan mašta i sanjari. Želje su joj lebdele u mislima dok je stajala za pultom kafea. I, ako je niko ne bi prekinuo, ona je mogla satima da mašta. Sedela je za kasom, pošto je pojela sendvič i još jedan mafin, jer ju je razočaranje Džejkom vratilo u utešno naručje čokolade. Listala je časopis, sa zavišću gledala mršave slavne ličnosti i pokušavala da zaboravi da je tek podne, a da je već dvaput prekršila svoj zavet uzdržavanja od čokolade. Maja se jako trudila da ne razmišlja o Džejku - odlučila je da se koncentriše na čišćenje mašine za kafu. Izgledalo je da tog jutra neće imati naročito mnogo mušterija tako da je iskoristila priliku da je rasklopi.

Dok joj je glava još uvek bila duboko zaronjena u mašinu za kafu, Maju je prekinulo kašljucanje. Okrenula se i ugledala sitnu staricu kako stoji s druge strane pulta. „O, dobar dan", rekla je Maja i brzo obrisala ruke o kecelju. „Upravo sam..." „Htela bih veliku toplu čokoladu, dušo", izjavila je starica, ,,s dosta pene." „Izvinite, ali ne mogu. Baš čistim mašinu." Maja se pripremila za staričin izliv nezadovoljstva. Međutim, samo se nasmejala, a onda pritisla nosić o staklo vitrine i pokazala na kolač od narandže s čokoladnim mrvicama koji je tog jutra bio ispečen. „Dobro onda, uzeću veliko parče ovog divnog kolača." Maja je klimnula glavom i otvorila vitrinu vadeći kolač. Isekla je komad dok ju je starica gledala s osmehom. Maja se trudila da drži glavu dole i da se koncentriše. Ali, bilo je nečega u ovoj ženi, shvatila je, što ju je teralo da se takođe osmehne. Nije mogla da kaže šta je u pitanju, ali bila je nekako posebna. „Da li bi mi se pridružila?", pitala je starica. „Molim?" „Na jednom parčetu kolača." ,,Oh, ne... Malo sam zauzeta." Starica ju je pogledala. „Jesi li?" Maja se namrštila. Mušterije joj se nikada nisu tako direktno obraćale, ako su joj se uopšte i obraćale. S izuzetkom nekoliko letimičnih „hvala", ništa značajno nikada se nije desilo u razgovoru s mušterijama. 11

Maja je sumnjičavo pogledala staricu. Za tako otvorenu osobu, delovala je varljivo krotko. Bila je veoma niska, kratke sede kose, u plavom džemperu, s biserima i sitnih očiju koje su pažljivo gledale iza naočara sa zlatnim okvirom. Ali, oči su joj svetlucale. Bez ikakvog razloga, ili možda baš zato, Maja je iznenada osetila poverenje prema njoj. „Ne, nisam zauzeta", priznala je. „Zašto mi se onda ne pridružiš?" To je bilo nešto što Maja nije uradila još od kad je bila mala. Tada je ćaskala sa svima i stalno je delila parčiće torti, čokoladne štanglice i šolje tople čokolade s mušterijama. Sada je shvatila koliko joj je to nedostajalo. S blagim bolom u srcu Maja je klimnula glavom, obišla oko pulta i pošla z'a staricom do stola. „Ja sam Rouz", rekla je ona sedajući. „Maja." Sedele su u tišini. Rouz je slasno jela svoj kolač. Posle nekoliko zalogaja, pogledala je Maju. „Bila sam u pravu. Izvrstan je." „Hvala." „Zar nećeš uzeti neki?" „Ne jedem kolače", slagala je. ,,Oh", rekla je Rouz sa smeškom. Maja se trudila da ignoriše zov kolača, odolevajući porivu da ga otme i strpa u usta. Kada je Rouz pojela poslednje mrvice pažljivo ih skupljajući s tanjira vlažnim prstom, ljubopitljivo je osmotrila mladu ženu. Maja se nelagodno promeškoljila na stolici. Nije navikla da je tako gledaju i bilo joj je neprijatno. „Nisi često ovde, je l' da?", rekla je Rouz tiho. „Svakog dana osim nedelje", rekla je Maja. „Nisam na to mislila, dušo." „Nego?" „Ne deluješ mi kao neko ko živi život, već kao posmatrač sopstvenog života", rekla je Rouz. ,,I zato se osećaš tako... neispunjeno." „Neispunjeno?" Maja se namrštila. „Zar nisi? Izvini, dušo, ali deluješ mi poprilično neispunjeno." Maja je bila istovremeno šokirana i dirnuta što joj se starica obratila s takvom iskrenošću. Kada je govorila „dušo", činilo se kao da zaista tako misli. 12

Kada bi se Maja osmehnula, Rouz je odgovarala s takvom saosećajnošću da su na njeno veliko iznenađenje i sramotu, Maji krenule suze. ,,I jesam. Duboko." „Ne možeš to da sakriješ." Rouz je klimnula glavom. „Vidi ti se u očima." „Kako to?", pitala je. „Tvojim očima, dušo moja, očigledno nedostaje sjaj."

Maja i Rouz su sada delile tanjir čokoladnih ovsenih štanglica. Starica je jela već treću dok ju je mlada žena posmatrala. Rouz je gurnula tanjir ka njoj, ali je Maja odmahnula glavom. „Sigurno ne želiš nijednu?", pitala je Rouz dok su joj mrvice padale u krilo. „Izuzetno su ukusne." „Znam. Pojela sam ih bar stotinu ove godine", rekla je, pažljivo odmotavajući ovu poluistinu, otkrivajući delić sebe Rouz. „Ma, nije to mnogo", rekla je Rouz. „Pa, dobro, nisam baš potpuno iskrena", priznala je Maja. „Jedem bar tri dnevno." Rouz se osmehnula, ubacila posiednje parče štanglice u usta i sa zadovoljstvom ga sažvakala. „Kako vam uspeva?", pitala je Maja. „Kako ste tako mršavi kad toliko jedete?" „Kad bih ti rekla, ne bi mi verovala." „Zašto?" Maja se namrštila pokušavajući da zamisli kakvu to spektakularnu tajnu o gubitku kilograma ova starica zna. „Ne mogu sada da ti kažem." Rouz je otresla mrvice s krila. „Na putu si i stići ćeš do cilja. Međutim, najpre moraš da iskusiš nešto u životu pre nego što otkriješ tajnu o tome kako se održava savršena težina." „Znate...", Maja je bila šokirana, „ali nećete da mi kažete?" „Život je kao i svaka druga škola", objasnila je Rouz. „Moraš prvo da shvatiš osnovne principe pre nego što otkriješ više istine. Ako bih ti odmah rekla, ne bi znala šta da radiš s njima. A što je još važnije, ne bi mi ni poverovala." Maja je uvređeno pogledala staricu. Iznenada se naljutivši, želela je da je, ako nema drugog načina, stegne za vrat sve dok ne istera istinu iz nje. Najzad, 13

kada su joj se ljutnja i nezadovoljstvo toliko nakupili da umalo nije eksplodirala, Maja je uzdahnula shvativši da je Rouz u pravu. „Ne znam čak ni kako da postignem te jednostavne ciljeve u životu", rekla je Maja. „Ljubav, uspeh i sreća deluju mi potpuno nedostižno. Ljudi ih svakodnevno doživljavaju, ali ja ne mogu. Ne znam šta nije u redu sa mnom." „Ah." Rouz je diskretno zagladila kosu, uhvatila odbegli uvojak i vratila ga na mesto. „Sada vidim šta treba da ti bude prva lekcija." Maja se malo ispravila trudeći se da ne deluje suviše zainteresovano. I pored svog uopštenog cinizma, shvatila je da, ako neki ljudi poznaju tajne života, onda je Rouz jedna od njih. Nikada nije upoznala nekoga tako srećnog i zadovoljnog životom. „Pre nego što pokušaš da dobiješ sve što želiš", rekla je Rouz, „počni da uviđaš koliko si stroga prema sebi. To je početak. Moraš da da budeš malo blaža." „Kako to mislite?" Maja se nagnula napred i Rouz ju je nežno potapšala po ruci. Zarumenela se i, baš kada je htela da se odmakne, shvatila je da je odavno niko nije tako nežno dodirnuo. Štaviše, prošlo je dosta vremena otkad ju je uopše neko dodirnuo. „Dušo moja", rekla je Rouz, „misliš da nešto nije u redu s tobom. Misliš da si debela, da si nesposobna i da nemaš snagu volje. Ali, to nije tačno. Mrziš što radiš u ovom kafeu i misliš da si kukavica što ne slediš svoje snove. Ali nisi. Želiš da imaš dečka zato što si usamljena. A smatraš da to što ga nemaš znači da te niko ne voli. Sve je to tako daleko od istine." Rouz se nagnula bliže gledajući Maju svetlucavim zelenim očima. Nije mogla da odoli a da se blago ne osmeh-ne, iako joj se plakalo. „Otkud znate sve to o meni?" „Stara sam. Znam dosta toga. Kada počneš da obraćaš pažnju na druge, primetićeš ono što ranije nikada nisi. Većina ljudi preokupirana je brigom o sebi da bi bilo kome drugome posvetili imalo pažnje." Rouz je uzdahnula, a onda se osmehnula. „Šteta, mnogo propuštaju." „Umalo i ja vas nisam propustila." „Tako je, dušo, umalo." Maja se ponovo osmehnula. Nije mogla da odoli. Ova žena izgledala je tako zadovoljno, tako harmonično i širila je sreću oko sebe. Nije bila preterano osetljiva osoba, ali iznenada je imala želju da zagrli Rouz. 14

Starica se široko osmehnula, kao da je znala o čemu Maja razmišlja. Maja je brzo pogledala kroz prozor, postiđena. Prestala je kiša. Nadala se da to ne znači da će navaliti mušterije. Jer, iako joj je bio potreban prihod, još više je želela da nastavi da priča s Rouz. Ponovo je okrenula glavu ka njoj. „Zašto me tako gledate?" „Izvini, dušo, kako te gledam?" „Kao da znate nešto o meni što ni sama ne znam." ,,Oh, znaš ti. Samo odbijaš da poveruješ." ,,U šta da poverujem?" „Da si potpuno savršena", osmehnula se Rouz, „baš takva kakva si: sama, borac i tako... seksi. Kad bi samo poverovala u to, onda bi život počeo da ti se razvija u nešto veličanstveno." Ova ideja bila je Maji toliko radikalna, takav šok za njen sistem da je jedva čula Rouz kako govori. „Ne", rekla je. „Kada bi se Džejk zaljubio u mene, kada bih napisala bestseler i smršala pet kilograma. Onda bi mi život bio savršen." Rouz je podigla obrve i zatreptala svojim blistavim zelenim očima. Kako je želela da može ovoj ženi odmah da kaže sve tajne srećnog života! Time bi joj uštedela toliko vremena, poštedela je toliko nevolja. Ali, nije imala izbora. Jednostavno mora tako. Rouz je iz iskustva znala da, iako su nadahnuta uputstva od ključnog značaja na putu ka ispunjenju i radosti, sama po sebi nisu dovoljna. Iz nekog razloga, koji čak ni sama nije u potpunosti razumela, savet je morao da bude usklađen sa iskustvom, morale su se stvari doživeti, biti ispisane na srcu umesto da postoji samo saznanje o njima.

„Hoćeš da maturiraš pre nego što si naučila svoje lekcije", rekla je Rouz pokušavajući da je usmeri. „Ali oduvek čekam na taj život", požalila se Maja. „Mislim da više ne mogu da izdržim." „O, dušo, ne brini o tome. Ljudi se zaljubljuju za sekund, ugovori za knjigu sklapaju se za dan, a pet kilograma može da se skine za nedelju dana", rekla je Rouz nastojeći da ubaci male putokaze u razgovor. „Ali, mnogo je bolje da ne dobijemo ono što zaista želimo sve dok ne naučimo svoje životne lekcije." 15

„Lekcije o čemu?" pitala je Maja, radoznala i s nadom da će joj starica možda ipak otkriti tajne za kojima je žudela. „Život svima postavlja izazove, teške situacije kao što su usamljenost, manjak novca i višak kilograma. Ali, ljudi se tako jako opiru svemu tome da im promiču nagrade koje su tu skrivene." „Nagrade?", pitala je Maja s nevericom. Rouz je tada znala da joj je prvi instinkt bio ispravan. Nije mogla sada da joj kaže sve tajne života zato što joj jednostavno ne bi poverovala. A to bi bilo veoma kontraproduktivno. Majin cinizam nadjačavao je sve ostalo - njenu želju, radoznalost, žudnju za srećnijim životom. Ogrezla je u njemu, od glave do pete, a nepoverenje i malodušnost mračili su joj je um i ispuštali oblačiće sumnje koji su joj maglili vid. Rouz se nije trudila da ubeduje ljude u nešto, ali videla je pravu ljupkost u ovoj mladoj ženi i zbog toga je odlučila da bude uporna. Takode je primetila, duboko u Majinim umornim očima, blede varnice nade, zakopane višegodišnjom tugom i razočaranjem, ali koje su i dalje pokušavale da bijesnu. Rouz je najpre morala da probudi ovu nadu da bi Maja imala ikakve šanse za sreću. „Ako pogledaš duboko u te situacije, u te, naizgled, preokrenute sudbine, ako u njima otkriješ tajne za sreću, onda ćeš znati i kako da ih prevazideš", objasnila je Rouz, ,,i kako da budeš srećna." Maja je pažljivo razmislila o ovome. „Ali ne vidim kako loša finansijska situacija ili višak kilograma mogu da me dovedu do sreće. Zar ne bih bila srećnija kada bi se to jednostavno promenilo? Kada bih bila bogata i mršava, bila bih srećna. Mislim da tu nema nikakvog dubljeg smisla." „Sve zavisi kako stižeš do tog cilja", rekla je Rouz, svesna da je to istina koju ljudi obično najteže razumeju. „Ljudi koji steknu veliko bogatstvo, čak i kad rade ono što vole, obično nisu potpuno srećni ako ne idu ispravnim putem do svog cilja." „Ne razumem", rekla je Maja. Ali, radoznalost joj je rasla, htela je da čuje tajne koje je ova žena izgleda znala, putokaze ka zadovoljstvu koje je spoznala kao dete, ali kojih više nije mogla da se seti. „Neki ljudi imaju sve što ti želiš, ali, i pored toga, nisu zaista srećni", rekla je Rouz. „To je zato što su jurili ne gledajući oko sebe. Toliko su bili koncentrisani na cilj da su propustili saznanja o pravoj radosti i predavanju, prilike za 16

saosećajnost i, najviše od svega, iskustva koja bi mogla da im otvore srca i povezu ih s Bogom." Za trenutak je sedela u tišini pod jakim utiskom ovih reči. Rouz se blago osmehnula kada je videla kako njene reči počinju da bude tu iskru u Majinim očima. „Kako onda da dobijem ono što želim?", pitala je Maja. „A da ne propustim suštinu života?" „Ove lekcije za svakog su različite, dušo moja. Svi posedujemo nevidljive talente koje treba izraziti; svi krijemo jedinstvene rane koje treba isceliti", rekla je Rouz. „Ako gradimo svoj put slušajući tuđe savete i sopstvenu intuiciju, život će nam dati ono što nam je potrebno." „Zaista? Je l' uvek tako?" Maja nije sasvim mogla da poveruje u ovo jer se u poslednjih deset godina osećala potpuno zaglavljeno u vremenu i prostoru. „Da", odgovorila je Rouz s osmehom. „Život ti je i u ovom času toliko bogat izvanrednim lekcijama i darovima da se čudim kako se ne sapleteš o njih pri svakom koraku." „Da, prilično sam trapava", nasmejala se Maja. „Kako ste znali?" Rouzine oči nestašno su sinule. „Stalno ti se nude lekcije koje treba da naučiš i darovi koje treba da sakupiš. Ali ako ignorišeš te podsticaje, ubrzo će te nešto udariti po glavi. Šta-više, ako ih i dalje budeš uporno ignorisala, trebalo bi da pripaziš da ti ne padne klavir na glavu dok budeš išla ulicom." Maja se užasnula. „Koje su to lekcije, kakvi darovi? Možete li da mi kažete?" Mlada žena ju je gledala s takvim iščekivanjem i govorila s toliko nade, da Rouz, ma kakva da su bila pravila i propisi, nikako nije mogla da je odbije. „Saosećajnost. Hrabrost. Interakcija", rekla je.

„Aha, razumem", rekla je, iako nije zaista razumela. Ipak, to je bio dobar početak. „To su ti ključevi. Oni će otključati sreću koja čeka u tebi." Rouz se osmehnula kada je zamislila Maju kao kovčežić s blagom koji čeka da se otvori. „Bez tih ključeva možeš grabiti sve što želiš u svetu, ali i dalje ćeš se osećati nelagodno i plašićeš se gubitka. Srce će ti biti odsečeno od čula. Imaćeš sve, ali možda nećeš ništa osećati." 17

„Ne", rekla je Maja brzo. „Ne želim to." „Zato je mnogo bolje da pažljivo gradiš svoje snove umesto da juriš u njih kao muva bez glave ili da ti prosto padnu u krilo. Mogućnost izražavanja je prava čarolija", upozorila je Rouz, „ali iskustva kao što su saosećajnost, hrabrost i interakcija od suštinskog su značaja za ispunjen život. Bez njih bi se osećala izgubljeno, a ne bi ni znala zašto. Mogla bi imati ljubav, bogatstvo i lepotu, ali i dalje ne bi bila zaista srećna." Dok je Maja slušala, Rouz se udobnije namestila na stolici, ogrnula sako i namestila bisere. „Znam da možda ne želiš to da čuješ, dušo", rekla je Rouz blago, „ali prva ti je lekcija, pre nego što išta drugo uradiš, da shvatiš da je s tobom sve u redu. Da vidiš da si potpuno savršena, baš takva kakva si. To je saosećajnost." Maja je zažmurila i tiho uzdahnula. „To je prvi i najvažniji razlog zbog kojeg još nemaš život kakav želiš", objasnila je Rouz. „Zato što duboko u sebi ne veruješ da ga zaista zaslužuješ. Misliš da nisi dovoljno vredna." Maja je progutala knedlu da ne bi zaplakala. „Pokušaj da kažeš", predložila je Rouz. „Pokušaj da izgovoriš kako zaslužuješ da imaš sve ono što želiš." Maja je zinula. Reči su joj se formirale i stajale su joj na vrhu jezika, čekajući da ih izgovori. Ali, nije mogla. „Ne znam zašto mi to tako teško pada." ,,U redu je. Pokušaj ponovo. Ali, ovog puta reci iako sumnjaš u to." Maja je duboko udahnula prizivajući reči iz dubine utrobe. „Zaslužujem da imam vezu ispunjenu ljubavlju. Zaslužujem da napišem i objavim divnu knjigu. Zaslužujem da imam lepo telo." Maja je ispustila dugački dah. Rouz joj je stegla šaku preko stola. „Bravo, dušo. Kako se osećaš?" Maja je odmahnula glavom i slegla ramenima. „Nedostojno i krivo, ali nije mi jasno zašto. Verovatno mislim... zašto bi trebalo da dobijem sve što želim? Po čemu sam toliko posebna?" „Upravo tako!", uzviknula je Rouz iznenada lupivši malom šakom o sto toliko jako da je Maja poskočila. „Tako misli većina ljudi. Što je šteta, jer ih to sprečava da steknu sve ono za čime čeznu u životu." 18

Maja je klimnula glavom. Polako je počinjala da shvata šta Rouz pokušava da joj pokaže. Nikada pre to nije primećivala - težina krivice koja joj je pritiskala grudi kao sjajni crni kamen. Sada je ona bila sve što je mogla da oseti. I bila je toliko teška da je jedva mogla da diše.

„Slušaj", rekla je Rouz naginjući se napred, sjajnih očiju, tajnovita kao zaverenik. „Ne možeš da se boriš protiv ovih negativnih stavova zato što su jaki i zajednički većini ljudi. Ali, možeš da ih zaobideš." „Stvarno? Jeste li sigurni?", pitala je Maja još uvek se boreći da dode do daha i pitajući se koliko li se dugo osećala upravo tako. „Apsolutno, samo moraš da budeš praktična. Ne razmišljaj da li zaslužuješ da budeš srećna", rekla je Rouz. „Znaj da treba da budeš srećna, u korist ostatka sveta." „Kako to mislite?" „Svima na ovoj planeti potrebno je da budu srećni. Nije to nikakav sebični impuls. Duguju to ostatku čovečanstva." „Duguju?" „Da", rekla je Rouz. „Kada si srećna, razvedravaš i ostale oko sebe i činiš svet boljim mestom za život. Međutim, kada si nesrećna, ti širiš nesreću. Možda to ne želiš, ali ne možeš da se odupreš. Tuga se prosto preliva iz tebe na sve okolo. I rtišta ne možeš da uradiš da je zaustaviš." Maja je klimnula glavom. Ovo je već razumela. „Da bi razvedrila svet, moraš najpre samu sebe da usrećiš." Maja je ćutala. „Zar ne želiš to?" pitala je Rouz. Oklevala je da odgovori pre nego što je potvrdno klimnula glavom. Jedva da je bila u stanju da prizna. Suze su joj krenule i zastao joj je dah. Starica je gledala Maju sve dok se nije rasplakala. A onda je, tiho i polako, Rouz sela kraj nje. Maja je jecala dok ju je Rouz držala u naručju nežno je grleći i ljuljuškajući. „Samo moraš da oprostiš sebi", šapnula je Rouz. „To je sve. Za sve što si ikada uradila. Jer, prestaćeš da povređuješ druge samo onda kad prestaneš da povređuješ sebe." Dok ju je preplavljivala istina ovih reči, Maja je gorko plakala. Zbog sveg bola koji je ikada nanela drugima i zbog sveg bola koji je ikada zadala sebi. Svaki put 19

kada je vikala na majku zato što je htela da izađe i uživa umesto da ostane kod kuće i poslužuje, za okrutne reči koje je nekad izvikivala i laži koje je govorila. Ta sećanja, rasuta medu mnogim drugim, sada su se nakupila i oslobodila se u Majinim jecajima. Više od svega, ona je plakala zbog toga što je toliko puta bila užasna prema sebi samoj. Zbog svih malih neuspeha i jetkih kritika izgovorenih svaki put kada bi se pogledala u ogledalo i bila nezadovoljna onim što vidi.

Rouz ju je zagrlila. Milovala ju je po kosi i govorila da će sve biti u redu, da svi povređujemo druge, ali da smo svi nevini u sopstvenom bolu. Naime, svi bismo se svakako ponašali bolje i pronašli bismo u srcima ljubav umesto mržnje samo kada bismo mogli. Postepeno i lagano, suze su spirale Majinu grizu savesti. Počela je da diše duboko, obrisala je suze i pogledala Rouz. „Nisam se odavno ovako isplakala. Niko me nije tako zagrlio još od..." „Znam, dušo", rekla je Rouz tiho, „znam."

Rouz je stajala na vratima i Maja se oslonila o dovratak, tužna što se moraju rastati. Starica je pružila ruku i Maja ju je čvrsto stegla. „Biće sve u redu." Rouz se nasmejala. ,,U stvari, sve će biti sjajno. Ovo je prvi korak na tvom putovanju. Počela si da otvaraš srce. Sada možeš početi da uviđaš istinu o samoj sebi." Maja se osmehnula puštajući joj ruku kada je Rouz iskoračila na trotoar. Gledala je kako starica odlazi sve dok se nije okrenula na uglu i mahnula. Maja se nasmejala i odmahnula joj osećajući se vedro i veselo kako odavno nije.

Majine večeri obično su bile iste. Zatvarala je kafe u šest, pripremala sve što joj je bilo potrebno za sutradan; onda bi odlazila do Filmova, lokalne videoradnje, da nađe neki film u kojem će se izgubiti. Pored čokolade i sanjarenja, filmovi su pružali Maji utočište od svih životnih muka. Posećivala je baš ovu prodavnicu zbog Tima, prodavca koji je uvek ćaskao i flertovao s njom dok je birala film koji će to veće iznajmiti.

20

Tim zapravo nije privlačio Maju, posmatrala ga je više kao druga nego potencijalnog dečka, iako je flert bio uvek dobrodošao i veoma potreban podsticaj njenom nestabilnom egu. Maja se pored Tima osećala lepom i poželjnom, bez obzira na to šta je mislila o sebi. Gledao ju je s divljenjem, obraćao joj se ljubazno i radoznalo tako da se ona uvek osećala bolje. Ne računajući Džejkove posete kafeu, Tim je bio najsvetlija tačka Majinog dana. Ponekad, u trenucima velike usamljenosti, Maja je pomišljala da bi mogla da pruži Timu šansu. Ali onda bi se povukla pošto je osećala da mu je stalo do nje i nije htela da ga povredi. Maja je davala Timu kolače u zamenu za filmove i tom prilikom pažljivo je posmatrala njegove reakcije da bi otkrila koji su mu omiljeni. Uvek je govorio da mu se svi sviđaju, ali mogla je da proceni kada je bio potpuno iskren. Nakon što bi se oprostili, otišla bi u svoj stan da sedi na kauču i gleda film, sa uživanjem tamaneći kutiju sladoleda od karamele s čokoladnim sirupom.

Međutim, ovo veće je bilo drugačije. Maji se nije gledao film. Bila je suviše uzbuđena životom oko sebe da bi se zamarala fikcijom. Prvi put posle nekoliko godina, nije želela da sanjari - želela je da oseti. Zato je izašla iz kafea. Na koži je osetila pirkanje blagog septembarskog vetra. Shvatila je da je vreme već nedeljama bilo ovakvo, ali sve do sada nije primetila slatki osećaj koji budi lagana šetnja kroz kasno letnje veče. Sada je videla kako je svetlost nestajala u čaroban čas, kako joj sunce dodiruje kožu skoro kao da je grli. Zažmurila je dok je duvao vetrić, igrajući se s njom, pozivajući je da se pokrene, da zapleše. Osmehnula se, iznenada ispunjena radošću kao da je upravo otkrila neku divnu tajnu. Na kraju puta, skrenula je ka parku. Oivičavalo ga je drveće bujnih krošnji, bokori poljskog cveća borili su se za mesto na tlu. Krenula je kroz zaraslu travu i shvatila da ne može da se seti kada je poslednji put bila u prirodi. Došla je do starog hrasta i pronašla fino mesto da sedne. Park je bio prazan. Vazduh je bio miran. Maju je preplavio osećaj dubokog spokoja. Um joj je utihnuo, a srce joj je bilo puno. Dok je koncentrisano sedela i disala, prizvala je Rouz u mislima želeći da oseti njeno prisustvo. Maji se nikada nije dešavalo ništa ovako čarobno. Setila se da je isprva bila odbojna prema Rouz i da starica nije bila toliko uporna, propustila bi ovo 21

iskustvo. Pomislila je tada da bi možda trebalo češće da podiže glavu, da gleda ljude u oči, jer će tako možda naići na mnogo više čarolije.

U toj tišini, Maja je postala svesna spokoja unutar sebe i svuda oko sebe. Tada je znala da je to pravi život, a da svu dramu i buku povrh njega uzrokuju ljudi koji očajnički tragaju za mirom, ali ne znaju gde da ga nađu. Nasmejala se na apsurdnu, naizgled nemoguću jednostavnost svega toga. I dok joj je smeh zamirao u vazduhu, čula je glas koji je izvirao iz njene duše. „Čuda života nalaze se svuda oko tebe", čula je. „Ponekad samo moraš pažljivije da pogledaš." Maja se osmehnula i naslonila na drvo. Malo je tiho pevušila, malo je ćutala, sve dok nije zašlo sunce.

Kada je ušla u stan, pritrčala joj je Krofna, njena mačka, i počela da joj se mota oko nogu predući. Maja se zakikotala i Krofna je iznenađeno digla pogled. Retko kad se Maja tako smejala. Klekla je da podigne mačku, pa je ušla u kuhinju. „Jesi li se zabrinula za mene, debela? Mislila si da sam se izgubila?" Spustila je Kromu na pult i otvorila ormariće u potrazi za tunjevinom. ,,I bila si u pravu", pričala je dok ju je mačka pomno pratila pogledom. „Jesam, zaista sam bila izgubljena. Ali, sada najzad počinjem da se osećam kao da sam se ponovo vratila sebi." Spustila je tanjir tunjevine na pod i gledala Krofnu kako večera. „Nemaš pojma o čemu govorim, je l' da? Tebi zadovoljstvo i ispunjenost dolaze sami od sebe." Pogledala je preko Krofninog pufnastog repa u konzervu keksa. To joj je obično bila prva stanica: nekoliko čokoladnih keksa, nekoliko kriški hleba, pre nego što prede na sladoled. Imala je naviku da jede keks dok sprema tost, da gricka dok šeta kroz stan svlačeći se na putu do spavaće sobe kako bi obukla vrećastu pidžamu. Uvek je oblačila preširoku pidžamu. Tako je lakše mogla da utone u kauč, skrivajući veknice sala pod naborima pidžame, a da se ne oseća kao da će eksplodirati. Naravno, ovaj trik nije zaista delovao i, duboko u sebi, Maja je i 22

dalje bila razočarana svojim telom isto kao kada je pokušavala da se uvuče u uski kožni šorts.

Pogledala je najpre svoj obli stomak, pa onda kutiju keksa i bila je prilično iznenađena kada je shvatila da joj se uopšte ne jede. Nije čak ni bila naročito gladna, iako ništa nije jela od ručka. Ali, nije bilo u pitanju samo to. Osećala se ispunjeno. Ne zbog hrane, već zbog nečeg drugog - zbog osećanja zadovoljstva, radosti. Jaka osećanja nakupila su se u njoj i sada nije bilo mnogo mesta za hranu. Maja se osmehnula, sasvim ushićena. Osećala se kao da je na početku velike avanture. Nije znala šta će se sledeće desiti. Nije znala kako će reagovati. Kao da su se sva ona osećanja koja je potiskivala hranom iznenada otrgla kontroli. Na njeno iznenađenje i radost, nije joj se činilo da će je preplaviti bol. Osećala se kao da je Rouz sve to iščistila iz nje i otkrila joj uzbuđenje, strast i radost. Maja je pravila piruete u kuhinji i smejala se. Pozvonio je telefon. Krofna je pogledala u nju ližući poslednje ostatke tunjevine. Maja je prestala da se vrti. Bilo je prilično kasno i retko kad joj je zvonio telefon. Na sekundu je pomislila da bi to, nekim čudom, mogao biti Džejk, da je konačno poziva na sastanak. Ali, rekla je sebi da ne bude toliko glupa pošto nije imao čak ni njen broj. ,,Oh", rekla je kad je shvatila da je upravo prekorila sebe. Ovakav samoprekor bio je uobičajen pa ga sve do sad nije ni primećivala. Međutim, s ovim novootkrivenim saosećanjem, ta reč delovala je suvišno. „Oprosti", izvinila se samoj sebi dok je podizala slušalicu. Bila je to njena otkačena rođaka Fejt. „Ćao, Maj", rekla je Fejt, kao i uvek. „Sediš li?" „Ne. Je l' treba?" „Da. Moraš." Maja se nije pomerila. „Dobro, sela sam." „Nisi." Maja se namrštila. „Kako znaš?" „Upravo sam bila kod vidovnjaka. Šesto čulo mi je na vrhuncu." Maja se nasmejala i sela na kauč. „Dobro. Dakle?" „Dakle, bilo je potpuno fantastično." 23

Maja se osmehnula, nimalo iznenađena. „Ne", rekla je Fejt jer je čula kako se osmehuje, „ovog puta je drugačije. Ova žena nije folirant." Fejt je stalno išla kod vidovnjaka, vidara, astrologa. To ju je sve fasciniralo. Međutim, Maja nije verovala u njih i, iako to nikada ne bi rekla Fejt, iskreno je mislila da su svi oni varalice. Maja je verovala u psihologiju, teoriju, analizu, odnosno, u sve ono za šta je imala dokaze i što je mogla da shvati. Ipak, slušala je kako Fejt priča o njima, čak joj je jednom dozvolila i da je odvede astrologu, ali samo zato što je volela Fejt i htela je da joj pruži podršku. Fejt takođe nije imala ništa. Ni muškarca. Ni novac. Ni razumne nade da će ikada biti drugačije. Ipak, iz nekog čudnog razloga, uvek je bila mnogo veselija od Maje. ,,I dobro, pričaj mi o..." „Sofi." „Čudno ime za vidovnjaka." „Šta si očekivala? Kristal?" „Bilo bi prikladnije", Maja se osmehnula. „Ne zezaj", rekla je Fejt. „Juče sam bila kod nje i sjajna je. Rekla mi je nešto što ni sama nisam znala o sebi. Kao i neke blesave sitnice koje nikako nije mogla znati." „Kao na primer?" „Kao na primer onaj put u Feniks kada sam otišla u onu radionicu Boginja u Glastonberiju." „Onda kada si plesala gola oko lomače." „Aha." Obe su se nasmejale. „Ali, nije samo to, jednostavno mi se činilo kao da zna.” „Da zna šta?" „Sve. Boravak kod nje bio je transcendentalno iskustvo. Energija joj je izvrsna, kao da je otključala sve tajne univerzuma i da ih drži u srcu." Maja se osmehnula, iznenada zainteresovana. „Bila je tako spokojna, tako staložena. Mislim da nikad u životu nisam srela srećniju osobu. I rekla je da imam potencijala da i sama budem takva." „Stvarno?" 24

„Da, dobro, rekla je da svi imamo. Ispričala mi je kako je doživela trenutak kada je to shvatila dok je stajala na planini u pustinji Arizone." „Šta je shvatila?" „Da sami stvaramo sopstvene živote." Fejt se koncentrisala da se priseti Sofinih reči. „Dogodilo se to u zoru, na njen dvadeset prvi rođendan. Okruženje je bilo tiho i prazno. Dok je izlazilo sunce, osećala je energiju svuda oko sebe. Bila je snažno povezana sa svime. I sa Bogom. Najedanput je čula glas." „Stvarno?", Maja se stresla. „Šta joj je rekao?" „Čekaj, zapisala sam." Maja je sačekala dok je Fejt šnjurala unaokolo. „Evo", počela je Fejt. „Rekao je: 'Bez obzira na to šta ti se desilo u prošlosti, od sada imaš dva života između kojih treba da se odlučiš. Jedan je život u kojem nemaš vezu sa svetom, nemaš kontrolu i prepuštena si na milost i nemilost okolnostima. Pesimistična si i plašiš se šta će se sledeće desiti. Imaš mnogo želja, ali ne znaš kako da ih ostvariš. Čak iako živiš u izobilju, i dalje ćeš se osećati usamljeno, s čežnjom u duši.'" Maja je uzdahnula sa suzama u očima. Vrlo je dobro poznavala takav život. Bio joj je svakodnevica. Fejt je osetila njenu tugu. ,,U redu je", rekla je. „Sledi bolje." „Hvala Bogu." ,,U drugom", nastavila je Fejt, „čak i u životnim neuspesima, čuvaš mir i spokoj i suštinski si zadovoljna. Razumeš ritmove života. Imaš sve što želiš i tačno ono što ti treba. Osećaš veselje, uzbuđenje i optimizam, i jedva čekaš da vidiš šta će se sledeće dogoditi. I šta god da se desi, osećaš se zadovoljno. Osećaš se potpuno." Maja je srećno uzdahnula. Ovo ju je podsetilo na Rouz. Znala je da verovatno ne bi ni slušala šta joj Fejt sada govori da onog jutra nije upoznala tu staricu. „Kako to da izvedem?", pitala je Maja. „Kako da tako živim?" „Možda bi trebalo da posetiš Sofi." „Aha, dobar pokušaj." „Ozbiljno", rekla je Fejt, „ne mogu da objasnim. Moraš da doživiš. Moraš da je vidiš." „Šta ti je još rekla?" 25

„Da u svakom trenutku možeš da postaneš radosna. Radost ti je uvek dostupna. Nekada smo je poznavali,osetili smo je, doživeli smo je, pre nego što je ustupila mesto strahu i sumnji koji nas sada okružuju", rekla je Fejt zapamtivši svaku reč. ,,I prilika da je osetimo ponovo čeka u svakom trenutku svakoga od nas. Baš kao što čeka i na tebe." Maja je ćutala, a onda je uzdahnula. „Ali, nije lako živeti na taj način, zar ne? Mislim, volela bih da imam čoveka koji..." „Misliš Džejka?" prekinula ju je Fejt. „Dobro, otkriću ti nešto što mi je Sofi rekla. Kazala je da ću se mnogo puta zaljubiti u životu i da se možda nikad neću skrasiti, ali da ne treba da brinem zbog toga. Ako spoznam šta je ljubav ne pokušavajući da se uklopim u društvena pravila, onda ću zaista biti srećna." „Fina ideja", složila se Maja. „Ali, zar ti ne smeta što možda nikada nećeš pronaći pravu ljubav?" „Znaš, treba da se oslobodiš težnji da od svog života napraviš bajku. Bićeš mnogo zadovoljnija ako prestaneš da loviš muškarce i pokušavaš da ih zarobiš i promeniš. Ja to više ne radim. Sad ih samo volim." Maja je duboko uzdahnula i na kratko je utonula u sjaj ove mogućnosti. „Sofi je rekla da imam potencijala da se povezem s izvorom univerzalne ljubavi, sa glavnom strujom života, i da ću tada osećati više ljubavi nego ikad u životu. Onda ću najzad biti slobodna", osmehnula se Fejt. „Hej, mislim da ću i ja otići u Arizonu. Mogla bi da podeš sa mnom. Bilo bi fantastično!" „Volela bih da mogu da budem slobodna." Maja je ponovo uzdahnula, ignorišući Fejtinu ludu ideju. „Mislim, želim vezu koja će trajati zauvek. Ali, volela bih da mogu da se oslobodim te potrebe." „Znam. Tačno sam se i ja tako osećala." „Volela bih da mogu da se rešim svoje opsesije Džejkom. I ne samo to; stvarno mi je više muka od kafea. Jedva zarađujem za život..." „Zato što ne voliš to čime se baviš." „Znam, a želim nešto što ću stvarno voleti. Želim da pišem." „Možeš da pišeš", rekla je Fejt želeći da njena rođaka ponekad ispuni svoj dan. „Piši kad nemaš mušterija, piši kad završiš s poslom." Krofna je skočila Maji u krilo i šćućurila se. „Znam. Znam da bi trebalo. Ali, suviše sam mrzovoljna. Ne bih mogla da napišem ništa inspirativno u ovom stanju." 26

,,I zato sediš kod kuće i tešiš se čokoladnom tortom i sladoledom, i ideš u krevet razočarana svojim životom", rekla je Fejt. „Da", priznala je Maja. „Stvarno bi trebalo da je posetiš." „Ne znam." Maja nije htela da se upušta u neko novo suludo iskustvo. Ali, nešto u njoj se promenilo. Rouz ju je malo otvorila, probudila je njenu radoznalost za onim što je ranije olako odbacivala. „Ako može da ti pomogne, zašto da ne probaš?", bila je uporna Fejt. „Ne moraš uopšte da veruješ u sve to. Sofi je sjajna, bilo da joj veruješ ili ne. Uostalom, šta je sto pedeset funti u poređenju sa krupnijim ciljem?" „Sto pedeset funti! Da li si ozbiljna?" „Ma, to je ništa. Kako očekuješ da se Džejk zaljubi u tebe ako ne misliš da vrediš sto pedeset funti? Zar ne zaslužuješ takvu investiciju?" Da Fejt nije upotrebila tu reč, sve bi možda bilo drugačije. Međutim, Maja je zapamtila da joj je Rouz rekla da zaslužuje ono što želi. A ako bi Sofi zaista mogla da joj pomogne da postane srećnija, onda je dugovala svojim mušterijama, Fejt, svima oko sebe, da pokuša. „Možda...", rekla je Maja neodlučno. „Odlično, zakazaću ti." „Čekaj malo. Hoću da razmislim o tome." Ali, bilo je prekasno. Fejt je prekinula vezu.

Bio je prvi dan oktobra. Dan pre Majine zakazane posete vidovnjaku. Sećanje na Rouz je izbledelo i Maji se činilo da joj se život vratio u normalne tokove. Doduše, osećala se malo drugačije, iako nije mogla tačno da objasni zašto i kako. Za vreme ručka, baš dok je merkala petnaest čokoladnih bombica i parče torte od badema i kajsija, Maja je shvatila šta je to osećala. Nadu. Ispunjavala ju je nada, to majušno lepršanje u stomaku. Rouz je ipak uticala na nju. Optimizam o kojem je govorila, otvorenost, sada su bili deo nje i, srećom po nju, nije mogla da ih se otarasi.

27

To joj je smetalo, jer je već imala iskustva sa tim i znala je šta uskoro sledi razočaranje. A imala ih je dovoljno za ceo život. Zato je govorila sebi da se trgne jer njen struk ne bi mogao da podnese još jednu takvu gozbu. U borbi da spase liniju, Maja se trudila da smrvi tu nadu. Fiksirala je pogled na nekoliko preostalih čokoladnih bombica i koncentrisala se na žar griže savesti koju je osećala zato što ih je toliko pojela. U roku od nekoliko sekundi, zgazila je svoju nadu i osećala se užasno, bespomoćno i prezirala je sebe. Uzdahnula je, obrisala pult i otišla do gomile prljavih tanjira u sudoperi. Međutim, na njeno iznenađenje, dok je slagala činije, nada se vratila. I nikakva samokritika nije uspela da je otera. Na kraju, Maja ju je ostavila na miru, da skakuće gore-dole u njoj, i vratila se svojim dnevnim aktivnostima. I dobro je što je tako jer će joj se sutra život zauvek promeniti.

Maja je polako išla ulicom u nastojanju da još malo odgodi taj trenutak. Videla je odredište odmah pred sobom i pogledala je Fejtina uputstva. Stala je i na sekund pomislila da se vrati nazad. Ali, znala je da više ne može; bila je suviše radoznala. Srce kojem je Rouz pomogla još uvek je bilo otvoreno. Optimizam je ključao u njoj. Došla je do adrese na svojoj mapi i podigla pogled. „Vidovita Sofi", sijalo je na jarkoljubičastom znaku koji se blago njihao na vetru. Namrštila se, osećajući se kao potpuna budala. Nikada dalje nije otišla u svojoj potrazi za srećom i bilo ju je prilično sramota. Kudila je sebe što je toliko očajna u pokušaju da nade ljubav, bogatstvo i savršeno telo da je bila spremna da ode i kod vidovnjaka. Maja je bila vrlo cinična - odrasla je kao takva i bilo joj je teško da se promeni. Stala je na prag i iznenada pomislila na oca. Nije odrasla s njim, ali odigrao je svoju malu ulogu u njenom životu. Bio je misaon, mudar čovek. Predavao je na univerzitetu i negodovao protiv svega što nije bilo zasnovano na činjenicama. Užasnuo bi se da je sada vidi. Međutim, pošto je bilo malo verovatno da će ga ikada više sresti, i nije imala nameru da mu ikad pomene ovo čak i ako bi ga srela, to nije bio veliki problem. Problem su bile podrugljive misli koje su je spopale sa svih strana čim su se otvorila vrata.

28

Kada je Maja ugledala Sofi, potvrdili su se svi njeni najgori strahovi. Sofi je bila od glave do pete obučena u lepršavu ljubičastu odoru, baršunasta vizija naspram lila dovratka. Upravo je to Maja očekivala od nekog ćaknutog šarlatana koji pokušava da ubedi lakoverne, očajne žene da može da im prorekne budućnost. Sofi je takođe bila veoma lepa, duge kovrdžave smeđe kose, simpatičnog lica i bujne figure. Ali, Maja je videla samo tu ljubičastu odoru. „Zdravo. Dobro došla!" Sofin osmeh bio je vedar i iskren. Pomogao je Maji da se malo opusti. Uprkos postiđenosti, osmehnula se i promrmljala: „Hvala." Kada je ušla unutra, utisak se nije popravio. Kuća je izgledala kao tipično boravište jednog vidovnjaka. Sve je bilo u jarkim bojama - crveni, žuti, plavi i zeleni zidovi. Ezoterične slike doprinosile su efektu duge, sijalice su ukrašavale stepenice, a sladunjave note flaute lelujale su vazduhom. Izula se navratima i uronila stopala u meki kestenjasti tepih. Ma kakav da je Sofin ukus, bilo je očigledno da je veoma bogata. Sofi je pošla uz stepenice i Maja je krenula za njom sve više sumnjajući u ispravnost svoje odluke. Kada su ušle u Sofin vidovnjački salon, Maja je primetila, s iznenađenjem i olakšanjem, da uopšte nije napadan. Kestenjasta boja tepiha ustupila je mesto bež, a crvena boja ostala je samo na teškim zavesama koje su visile na velikim prozorima okrenutim ka bašti. Sijalice su svetlucale u uglu, raznobojno drago kamenje stajalo je na stolu. Na sreću, nije bilo kristalne kugle. Maja je zastala na vratima i pogledala dve prazne stolice za stolom. Sofi je sela i čekala. Posle kratkog oklevanja, Maja joj se pridružila. „Dakle", rekla je Sofi veselo. „Hoćeš li da mi ispričaš zašto si ovde?" Maja je ustuknula. Očekivala je neko uvodno ćaskanje o vremenu ili ceni kristalnih kugli i nije znala šta da kaže. U stvari, to je laž. Tačno je znala šta da kaže, ali nije htela. Sofi ju je nestrpljivo gledala. Očigledno nije naročito volela prazne priče. „Ovaj... ja", promrmljala je Maja oklevajući. „Dobro, ovde sam zato što trenutno nisam naročito zadovoljna svojim životom. Moja rođaka, Fejt, bila je kod tebe na seansi. I ono što si joj rekla zvučalo je divno. Zato sam rešila da dođem lično da vidim šta ćeš meni reći." „Ah, a zašto nisi srećna?" Maja je slegnula ramenima, ali Sofi je bez reči čekala da ona nastavi.

29

„Dobro, ovako." Maja se nelagodno promeškoljila na stolici. „Želim dečka. Želim da budem pisac. Želim da smršam deset kilograma. I želim da vidim da li će mi se išta od toga desiti." „Dobro, videćemo šta će nam se kazati." Sofi se osmehnula. „Ali, ne mogu da ti pokažem budućnost, zato što je sama krojiš. Jedino ću ti pomoći da jasnije sagledaš sebe da bi znala kako da dobiješ ono što želiš. Je l' to u redu?" Maja je uzbuđeno klimnula glavom. „Da, savršeno. Posavetovala si Fejt kako da iskoristi mogućnosti u svojoj budućnosti - nadam se da bi mogla i mene." Sofi je ustala i prešla na drugu stranu sobe. Došla je do vitrine pune kristala u raznim veličinama, oblicima i bojama. Pažljivo ih je osmotrila. Onda je zažmurila, stavila šake iznad kristala i odabrala jedan. Maja ju je sumnjičavo gledala dok se vraćala ka stolu. Mogla je da vidi da Sofi u ruci drži nešto malo i roze. Možda i nije bila kristalna kugla, ali bilo je nešto veoma slično. Sofi je sela. Pažljivo je pogledala Maju, a smeđe oči sada su joj bile široke i sjajne. Maja se nelagodno promeškoljila, jer je imala osećaj da Sofi vidi više nego što bi ona želela. Onda je Sofi zažmurila, stavila kristal na sto i pogledala u Maju. „Slušaj", počela je, „ne treba da se osećaš loše zbog onoga što vidim. Samo zato što imaš izazove u životu to ne znači da nešto nije u redu s tobom. Svi imamo probleme koje moramo da rešimo. To je tvoj put i za tebe je najbolji." Maja je nervozno klimnula glavom. Sofi ju je pomno gledala, pažljivo ispitujući njenu prirodu, lagano joj istražujući prošlost, sadašnjost, gledajući joj u budućnost i najzad je došla do zaključka. „Naći ćeš sreću", rekla je Sofi, „kada skupiš hrabrost da napustiš bezbedan i počneš da živiš pravi život."

Maja je duboko udahnula, istovremeno uzbuđena i uplašena ovim otkrićem. Šokiralo ju je što je Sofi vrlo precizno pronikla u dve sile koje su upravljale njenim životom: njene strahove i snove. Osećala je, prvi put u životu, da je neko zaista vidi. „Šta podrazumevaš pod pravi?", pitala je tiho. „Pravi život znači rizikovati da bi stvorio ono što želiš, kao na primer, da budeš pisac." 30

Maja se ispravila, spremna da obrati pažnju na svaku reč. „Znači, ne traži od drugih ljudi uspeh, ljubav i razumevanje", rekla je Sofi. „Pravi, iskreni život znači da radiš ono što ti srce kaže. Zato ne brini da li ćeš postati veliki pisac, jer nije u tome poenta. Osobe koje žive pravim, ispunjenim životom ne bave se pitanjem uspeha ili neuspeha. Čine ono što osećaju da je ispravno. Čine to zato što moraju." Maja nikada nije posmatrala život tako iracionalno. Za nju je mogućnost uspeha bila ključni faktor. Upravo ju je to u prošlosti sprečavalo da piše. „Ako živiš u skladu sa svojim racionalnim mislima, uvek ćeš biti zarobljena u sitnom, naizgled bezbednom životu. Ali, ako živiš iskreno, svet će ti se otvoriti. A onda nećeš morati da predviđaš budućnost jer znaš da će, ma šta da nosi, ona biti fantastična avantura." Sofi je protrljala ružičasti kristal o svoj plišani rukav da ga zagreje. „Kada slediš svoje srce, daješ šansu čudesnim mogućnostima." Dok je Maja polako prihvatala Sofine reči, shvatila je da joj se, ma koliko bila uplašena, dopada ideja o takvom načinu života. Dojadilo joj je da donosi odluke na osnovu pretpostavki šta bi se moglo dogoditi. To ju je samo teralo da uzmakne od svake mogućnosti, uvek uplašena da će nešto poći naopako. Bile su to godine suzdržavanja, grča, straha i stalnog razočaranja. Više smrt nego život. „Mogla bi to da ti postane mantra", predložila je Sofi. „Ne živi bezbedno, živi iskreno." „Da." Maja se osmehnula. „Jako mi se dopada." Sofi se nasmejala. A onda se iznenada uozbiljila i primakla joj se. „Ipak, postoji nešto što moraš da razumeš, pre nego što počneš da tragaš za onim što želiš." Stavila je ruke u džepove i izvadila dva kristala iz njih, jedan crni, drugi beli. „Dok to ne shvatiš, uvek ćeš ići korak napred, dva nazad." Maja ju je napeto gledala, željna da sazna odgovor. „Imaš dve sile u sebi", tiho je rekla Sofi i podigla crni kristal. „Jednu silu predstavlja tvoj um. Stvara u tebi strah i sumnju, i zato si stalno zabrinut i u grču. Ova sila traži bezbedan, bezbojan, rutinski i običan život. Ako je budeš slušala, tako ćeš i živeti." ,,Oh!" Maja je uzdahnula jer je baš ta sila upravljala njenim životom. „Ali", rekla je Sofi podižući beli kristal, „drugu silu predstavlja tvoje srce. Ona stvara u tebi mir i blaženstvo, a u tvom životu ispunjenje i zadovoljstvo.

31

Želi sve za tebe: ljubav, bogatstvo i sreću. Želi neobičan život. Ako joj dozvoliš, dovešće te do takvog života." „Zaista?", pitala je. „Kako?" „Zar nikada nisi razgovarala sa svojim srcem?" Sofi je delovala iznenađeno. „Trebalo bi da pokušaš - sjajno je." Osmehnula se i duboko izdahnula od zadovoljstva, kao da se setila nečeg naročito divnog. „Dakle", rekla je Sofi, „koju silu slušaš?" Maja je uzdahnula i Sofi je klimnula glavom.

Pola sata kasnije, Maja je pijuckala biljni čaj čudnog ali neobično prijatnog ukusa, i zadovoljno grickala domaći keks s đumbirom. Sofi joj se izuzetno dopala. To je bio šlag na torti. Sofi je sedela na kauču, zaronjena u jastuke i umakala keks u čaj, i dalje šireći svoju mudrost. Skinula je odoru i obukla sasvim obične farmerke i belu majicu. Maja se iznenadila kada je shvatila da ju je ta promena garderobe malo razočarala. Odora je možda bila kliše, ali veoma zabavna i svojom grandioznošću sasvim je odgovarala prilici. Sela je na tepih u turski sed i, između gutljaja i zalogaja, gledala je pravo u Sofi da joj pokaže da obraća pažnju na nju. „Možeš imati sve što želiš", govorila je Sofi. „Ali, najbolje je da to dobiješ po pravom redosledu." Maja se setila da je o tome i Rouz govorila i bila je veoma zainteresovana da joj se ta ideja razjasni. „Postoji određeni redosled?" „Da. Naravno, sve zavisi od osobe." Sofi je držala keks na vrhu šolje za čaj i na trenutak se zagledala u Maju. „Vidim da, pre nego što se zaljubiš, najpre moraš svom srcu da ispuniš poslovne želje." „Zašto?", pitala je Maja, malo prkosno. „Najbolje je da se osećaš ispunjeno pre nego što pronađeš muškarca. Onda ćeš znati koliko vrediš i držaćeš ključeve sreće u svojim rukama. Zato se nećeš pretvoriti u ranjivi, ovisni, emocionalni krš iste sekunde kada se zaljubiš." „Shvatam." Maja je uzdahnula. Odlično je poznavala ovaj scenario. „Sada je vreme da zapevaš pesmu svoje duše", rekla je Sofi. „Vidim da si pisac. Srce ti čezne da se izrazi kroz reči. Ali, ne pišeš, je l' tako?" Maja je odmahnula glavom. 32

„Zato što strepiš da to neće biti nešto izuzetno?" Maja je gledala u Sofi otvorenih usta, ponovo se pitajući kako je neko koga je tek upoznala mogao tako dobro da je pročita. „Ne brini o tome - moraš da počneš da pišeš. I jednog dana će biti nešto. Izuzetnost leži u tebi. Samo moraš da pronađeš hrabrost da je otkriješ." Pogledala je Sofi i osmehnula se. Te reči ispunile su je mešavinom spokoja i sreće koju je nekada osetila. Zažmurila je i pokušala da se priseti. Bilo je to one noći u biblioteci fakulteta: jarko kao munja i lagano kao pero. Iznenada, Maju je preplavila blještava svetlost. Razlila joj se telom i zasijala u svakom njegovom kutku. U tom trenutku, volela je sebe potpuno, duboko i bezuslovno. Na tren, Maja je bila toliko srećna da je mogla umreti. A onda je sve nestalo. Pala joj je na um nova plašljiva misao. Sumnja u sebe razdirala joj je dobro raspoloženje. Tama joj se uvukla u um, raširila u grudima i ugasila joj svetlo. Šta ako Sofi greši? Još gore, šta ako laže? Jer, iako je jako želela da joj veruje, kako je mogla da bude sigurna?

Kada je Maja ponovo podigla glavu, Sofi je sedela na tepihu ispred nje. „Glava i srce bore se u tebi." Maja je klimnula glavom. „Znam da je teško ignorisati strahove", rekla je Sofi. „Ali, molim te, pokušaj. Inače nikada nećeš pokazati koliko si izuzetna. Znam da za to treba hrabrosti, ali, veruj mi, ti je imaš." „Ne bih rekla", kazala je tiho. „To je samo tvoj um", rekla je Sofi. „To je strah, ne činjenica." „Pa šta da radim?" „Budi odvažna." Maja je pogledala u Sofi kroz suze, jer nije bila sasvim sigurna u ono što je čula. „Odvažna?" „Trenutno si uplašeni zečić." Sofi se osmehnula. „Treba da budeš medved." Maja je podigla obrvu. „Medved?" „Lav. Orao. Vuk. Šta god ti odgovara. Da bi savladala strahove, moraš da budeš moćna. Moraš potpuno da se koncentrišeš na ono što želiš da postaneš. Prikupi svaku nit hrabrosti i uvećaj je. Dovedi sebe u stanje zanosa i onda se samo prepusti." Sofi joj je čvrsto stegla šake i Maja je osetila kako energija kulja njome kao da je uključena u struju. „Održavaj se u tom stanju. Ignoriši reakcije i 33

mišljenja drugih sve dok se ne osetiš potpuno veličanstvenom, neustrašivom i jedinstvenom. U tom stanju možeš da postigneš sve što želiš. Obećavam ti." Maja se malo promeškoljila, još uvek držeći Sofine šake, razmišljajući kako bi to bila moćna i neverovatna promena. ,,A, posle toga, nije dovoljno da samo sediš i osećaš", rekla je Sofi kao da joj čita misli. „Mnogi ljudi kažu da je pozitivni fokus sve što ti je potrebno da izraziš ono što želiš. Međutim, nije dovoljno samo da veruješ u sebe. Moraš da delaš. Moraš neustrašivo da zakoračiš u pravcu svojih snova." Maja je nervozno progutala knedlu. „Dakle", rekla je Sofi puštajući Majine šake i podižući ruke u vazduh, „šta je to najodvažnije što bi danas mogla da uradiš?" Maja je razmislila na momenat ili dva, a onda slegnula ramenima. „Ne znam." „Znaš!" Ponovo je Sofina energija prostrujala Majom zbog čega su je zagolicali prsti i kosa joj se nakostrešila. „Dobro, znam!" uzviknula je, oduševljena što je Sofi takva mala bomba. Njena energija i entuzijazam prema životu bili su doslovce zarazni. ,,U redu. Pre nekoliko godina bila sam bolesna", rekla je Maja. „Imala sam jedan od onih groznih gripova kada se nalaziš u polusvesnom stanju. Zatvorila sam kafe; ležala sam nedelju dana u krevetu. Ali, kada sam se probudila, počela sam da pišem. Bilo je neverovatno. Uživala sam u svakom momentu. Nisam radila, ali nije me grizla savest jer ionako nisam ni mogla da sipam šoljicu kafe, a da se ne onesvestim. Samo sam pisala. I, na neki način, osetila sam šta znači biti pisac s punim radnim vremenom." Sofi se nasmejala. „Divno." „Ideja da ponovo zatvorim kafe na nedelju dana da bih pisala čini me nervoznom", rekla je Maja. „Ali me istovremeno neodoljivo privlači." „Sjajno. U nervoznom uzbuđenju je ključ. Nervoza pokazuje da istupaš iz svog začaranog kruga, a uzbuđenje pokazuje da ga oživljavaš", rekla je Sofi. „Dakle, šta misliš, mesec dana?" Maja samo što se nije srušila. „Jesi li ozbiljna?" Sofi je slegla ramenima. „Zašto da ne budeš zaista odvažna?" „Zato što sam potpuno švorc. Jedva otplaćujem dugove." 34

„Da, i tako će biti zauvek ako ne preduzmeš nešto odvažno. Razumem da će ti biti naporno. Ali, da li bi to mogla da uradiš, a da ne bankrotiraš?" Maja je pažljivo razmislila, a onda je nervozno klimnula glavom. „Jedva nekako." Sofi ništa nije rekla. Samo je pogledala Maju i osmehnula se. U tišini ju je pustila da oseti šta joj je u srcu. „Trebaće mi dosta hrabrosti", napokon je rekla Maja, ,,i poprilično vere u sebe." „Baš tako, a šta je život bez toga, zar ne?" „Da." Maja je uzdahnula i na kratko se prisetila tolikih monotonih trenutaka u kafeu. „Nije baš nešto. Ali, šta ako ne umem da pišem? Šta ako izgubim ceo mesec uzalud?" „Mesec dana ćeš slediti samo svoje srce i to ne može biti protraćeno vreme", rekla je Sofi. “Veruj mi, ako budeš imala hrabrosti za ovo, poći ćeš putem svojih snova." Maja je zažmurila i osmehnula se, puštajući da joj te reči utonu u srce. Međutim, strahovi i brige još uvek su joj zvečali u umu, ne dozvoljavajući joj da se prepusti. Onda je ponovo otvorila oči da pogleda Sofi i nešto u njoj je utihnulo. Osetila je kako je zapljuskuju Sofin spokoj i zadovoljstvo: blagi talas ljubavi prema sebi preplavio joj je srce, dah samilosti izgladio joj je strahove, a nalet hrabrosti potpalio joj je duh. Osetila je tako duboku vezu sa Sofi da je, na jedan sekund, Maja progledala. U tom momentu je znala, u srcu i duši, da je sve što je Sofi rekla bilo tačno.

Dok je stajala na vratima, Maja se okrenula ka Sofi zato što se iznenada nečeg setila. „Zaboravila sam da te pitam", rekla je Maja. „Kako da slušam svoje srce?"

Sofi i Maja sele su na sto prekrštenih nogu, s malom piramidom ljubičastog kristala među sobom, okrenute jedna ka drugoj. „Je l' sedenje na stolu važan deo ovog procesa?", pitala je Maja zato što se osećala veoma glupo. 35

„Ne, samo mi se sviđa." Sofi se osmehnula. „Pruža drugačiju perspektivu, zar ne?" Baš tu, dok su sedele na stolu, Sofi je naučila Maju kako da sluša svoje srce.

U početku je Maja bila uplašena. Zato je odlučila da zatvori kafe samo na dve nedelje, uprkos osećanju da je to izdaja same sebe kao i obećanja datog Sofi. Ali, bila je suviše nervozna da bi izdržala ceo mesec. Pomislila je da unajmi nekoga da joj vodi kafe, ali tako bi i dalje morala da vodi računa o njemu i ništa se suštinski ne bi promenilo. Sofi je insistirala na odmoru za telo, um i dušu, i Maja je resila da pokuša. Dva dana sedela je u krevetu s Krofnom pitajući se šta da radi. Čitala je knjige da bi se zabavila, pozvala je Fejt, odgledala nekoliko filmova, jela obilate količine bombica sa šljivama, čokoladnih ovsenih štanglica i sladoleda od karamele. Nagomilala je ove đakonije i ostale grickalice pored kreveta kako ne bi svaki čas odlazila do frižidera jer se na kuhinjskom stolu nalazio kompjuter koji ju je opominjao da ništa nije uradila. Bar petsto puta na sat palo joj je na pamet da siđe u prizemlje i otvori kafe, ali Fejt je obećala da će nasumično proveravati da li Maja skreće s kursa. Zato je odolevala i premestila se na kauč. Pokušavala je da ubedi sebe da pre nego što počne da piše prvo mora da se odmori i privikne na nove okolnosti. Pripremala se za pisanje. Ali, Maja je u stvari bila preplašena. Bojala se da će sesti za kompjuter i da neće imati ama baš ništa da napiše.

Tokom trećeg dana, Maja je ustala. Zbacila je ćebe s kauča prevrnuvši Krofnu na pod, istuširala se, popila dve šolje kafe, neko vreme je šetkala kuhinjom, nahranila Krofnu, trudila se da ignoriše božansko parče gorke limuntorte u frižideru, a onda je konačno sela da piše. Dva sata kasnije, monitor je i dalje bio prazan. I Maja je poklekla pred tortom. Kursor je živahno treptao. Gledala ga je u očaju. Obistinili su se njeni najgori strahovi. Bila je luda što je poverovala u ovaj plan. Šta je zamišljala? To što je sanjala da bude pisac ne znači da će reči same poteći. Nije mogla. Osećala se kao gubitnik i budala.

36

Uzdahnula je i spustila glavu na sto. Dugo je tako sedela. Nije mogla da podigne glavu i ponovo se suoči s praznim monitorom. Naposletku je Kroma skočila na sto i sela joj na glavu. Maja se malo okrenula da zbaci mačku tako da ne povredi ni nju ni sebe. Krofna se naljutila, ustala i počela da liže Majin nos. I pored svega, Maja se nasmejala. Tada je nešto shvatila. Ovo je bilo upravo ono o čemu su govorile Rouz i Sofi. Upravo ono na šta su je upozoravale. Davila se u mislima. Preplavljivali su je strahovi, brige i sumnje. I verovala je u njih, prepuštala im je kontrolu i dozvoljavala im da stvaraju negativnu energiju. Tada je shvatila da nikada ništa neće postići ako bude slušala šta joj glava kaže. Bilo je krajnje vreme da popriča sa svojim srcem.

Maja je čekala da padne mrak, a onda je sišla u kafe. Znala je da je malo čudno da ovo pokušava da radi na mestu gde je bila tako nesrećna. Ali, s druge strane, u kafeu se osećala bezbedno. Kada je noću bila sama, često je razmišljala o svojoj majci, koliko joj nedostaje, koliko bi joj život bio lepši da je Lili još uvek tu. Povremeno bi silazila u kafe i mesila majčinu omiljenu tortu: ružina vodica i bela čokolada. Onda bi se oslonila na pult, lagano skliznula na pod, prekrstila noge i jela. Uvek je vodila računa da torta bude mala, jer je savršeni ukus u kombinaciji s njenom tugom značio da će pojesti sve do poslednje mrvice. Međutim, večeras nije mesila. Stajala je nasred mračnog kafea i pokušavala da čuje šta joj to srce govori. Prizvala je sećanje na majku, bez pomoći ukusa ili mirisa kolača, i osetila je poznati bol u grudima. Progovorila je nekoliko reči, osećajući se glupo i u jednom trenutku pomislila da pozove Fejt, koja bi sigurno jedva dočekala da joj pomogne oko nečeg tako suludog. Ali, Maja je znala da je ovo nešto što mora sama da uradi. Kao jedino biće u tom praznom prostoru, stajala je zatvorenih očiju, razmaknutih stopala, ruku pripijenih uz telo, i pažljivo se prisećala onoga što joj je Sofi rekla.

„Stani na neko mesto gde nema nikoga i budi potpuno tiha. Zamisli svoje srce i shvati da je ono više nego organ. Neka ti ono bude središte životne snage, neka kuca u ritmu kreativnosti, ljubavi. Zamisli da je ono svetio koje te vodi. Upali ga i obasjaće ti put, povešće te u život iz tvojih snova. 37

„Ne verujem da si ozbiljna", rekla je Maja misleći da je Sofi iznenada izgubila razum. Ali, vidovnjakinja ju je samo pogledala lukavo se osmehujući. „Svi se rađamo sa srcima koja slede naše snove, čuvaju ih od naših negativnih, racionalnih umova", rekla je Sofi tiho. „Kao deca, mi uvek sledimo svoje srce; živimo u skladu sa svojim instinktima i intuicijom. Kad odrastemo, mi iz nekog razloga prestanemo da slušamo srce i slušamo šta nam glava kaže." Sofi je tužno uzdahnula. ,,A kada ljudi prestanu da se koncentrišu na snove, gube se u lavirintu svog uma, lutaju unaokolo u beskrajnim krugovima. Onda boje života ugasnu, uzbuđenje odumre. Zarobljen u tamnici koju si sam napravio, ti posmatraš život umesto da ga živiš." Maja je polako klimnula glavom pošto je savršeno znala koliko je ovo tačno. „Pokušaj onda", podsticala ju je Sofi. „Znam da misliš da je blesavo i da se isprva osećaš kao budala. Ali, kad god se zaglaviš u životu, srce može da ti odgovori. Samo ako se usudiš da pitaš, obećavam ti da hoće." U tom trenutku, Maja joj i dalje nije verovala, ali je pomislila da će ipak pokušati. Jer, što da ne? Šta ima da izgubi?

Zato je Maja i dalje stajala u kafeu iako se osećala blesavo. Zamislila je svoje srce kao svetionik i zamolila ga da joj se obrati. Čekala je. I čekala. Ali, ništa se nije desilo. A onda, baš kad je nameravala da odustane, shvatila je da u stvari ništa nije ni pitala svoje srce. „Dobro, srce moje", rekla je naglas osećajući se ludo i nadajući se da je niko ne gleda kroz izlog. „Zaglavila sam se u mestu i treba mi tvoja pomoć. Ne znam šta možeš da mi kažeš. Mislim da me zanima da li uop-šte treba da pokušavam da pišem... Nisam sigurna da umem, čini mi se besmislenim i da pokušam. Ali, onog dana u biblioteci osetila sam se, po prvi put u životu, osetila sam se potpuno... uzvišeno. Jesam li luda što sledim to osećanje?" Posle nekoliko minuta tišine, čula ga je. Ili, bolje rečeno, osetila ga je zato što joj se srce nije obratilo recima. Dok je stajala nepomično, odjednom su je preplavila osećanja. Slušala je dok nisu postepeno preuzela oblik njenog glasa. „Da li treba da pišem?", ponovo je pitala. „Da. Počni i ne prestaj. Ubrzo ćeš divno pisati", usledio je odgovor. ,,I na taj način iskusićeš radost." „Hoću li moći da živim od pisanja?" 38

„Jednog dana", reklo joj je srce. „Ali, samo ako ti je to namera. I tu nameru moraš sprovesti vrlo odvažno." Maja se malo uplašila i, kada je ponovo počela da tone u strah, umalo nije izgubila vezu sa srcem. Brzo se trgla. ,,A šta je s ljubavlju?", pitala je. „Kada zavoliš sebe", nastavilo je njeno srce, ,,i drugi će te zavoleti. Mnogi muškarci će te želeti zato što nema nikog privlačnijeg od onoga ko voli sebe potpuno i čista srca. Zato, pažljivo biraj." „Je l' to sve što mi je potrebno da bih pronašla ljubav? Ljubav prema sebi?", pitala je Maja. „Ljubav prema sebi, velikodušnost i saosećajnost čine temelj bezuslovne ljubavi. Ali, prvo je najvažnije. Iz njega onda slede i ostala dva." Maja je za trenutak zastala, jer je oklevala da postavi jedno njoj veoma važno pitanje. Imala je neki osećaj da ne bi trebalo, ali nije marila. „Je l' Džejk onaj pravi?", pitala je Maja, ali odjednom nastade tišina. Naprezala se da čuje, ali bezuspešno. Plašeći se da je upravo tišina odgovor na njeno pitanje, ignorisala ju je. ,,U redu", uzdahnula je Maja. „Imaš li još neki savet kako da zauvek smršam?" Ovog puta odgovor je brzo usledio, ne od Majinog srca, već od tela. Iznenada ga je bila savršeno svesna, kao da je živo biće potpuno odvojeno od njenog duha. Osetila je njegove bolove, tuge i jade. Osetila je njegovu žudnju za pažnjom, ljubavlju i prihvatanjem. Shvatila je kako se osećalo prezreno i kako je plakalo kada ga je mrzela, kada je gladovala, kada ga je pretrpavala... „Sve dok me mrziš", reklo joj je telo, „biću teško, nosiću teret tog bola. Ispuni me ljubavlju umesto mržnjom. Jer, ljubav je lagana, a mržnja je teška. Brini se o meni, neguj me, ceni me, voli me potpuno. Baš ovakvo kakvo sam, i skinuću ti breme; istopiću kilograme i postaću lepo kao što sam rođeno da budem."

Sutradan se Maja probudila i sela da piše. Nekoliko sati kasnije, priča je počela da se oblikuje i Maja jedva da je uspevala da sustigne reči. Najzad je napravila pauzu.

39

Iako je mogla večno da sedi pred monitorom, naterala se da izađe na vazduh. Otišla je u park i neko vreme je sedela na suncu. Kada je ponovo počela, iskustvo je bilo drugačije. Ovog puta su joj reči dolazile polako. I, sasvim nežno, počele su da je isceljuju. S nebesa, iz vazduha, sa svih strana, uletale su joj u svest. Lebdele su unaokolo sve dok nisu prodrle u nju, do vrhova prstiju i izlile se na dirke tastature. Dok su joj jurile telom, izvodile su svoju magiju kao sićušne regenerativne ćelije, karike na malim lancima koji su svezali sve njene krhotine i ponovo je sastavili. Dugo iza ponoći, Maja je pala u krevet potpuno iscrpljena i savršeno srećna. Shvatila je da je ceo dan zaboravila da jede. Baš kad je sklopila oči, primetila je da nijednom nije pomislila ni na Džejka.

Maja nikada nije ni sanjala da bi posao mogao biti ovakav. Svakoga dana, navijala je budilnik u osam, ali uvek se budila malo posle šest, uzbuđena i željna da piše. A kada bi ponovo pogledala na sat, minuli časovi su joj se učinili kao sekunde. Davala je sebi rok da završi do šest sati po podne. Sofi joj je predložila da provodi noći radeći nešto drugo što voli, da neguje i svoj duh i telo. Ali, bilo joj je teško da prestane s pisanjem. Kada bi primetila da je tek tri sata, radovala se što ima još toliko vremena da nastavi. U kafeu su joj se sati vukli, sporo tik-tak vreme napaćene dosade. Osećala se zarobljenom u paklu koji je sama stvorila. Sada je bila slobodna. Ušla je u raj koji je sama napravila i osećala se življom nego ikada pre. Za Maju je pisanje bilo važno i zbog toga što joj je oživljavalo sećanja. Vraćale su joj se neobične i divne uspomene, darovi su joj s neba padali u krilo, oslikavajući trenutke sreće i nade koje je mislila da je zauvek izgubila. Maj ina duša postepeno se uobličavala na stranicama i, prvi put u životu, počela je da shvata sopstvenu veličanstvenost. U svom uzbuđenju, prestala je da razmišlja o hrani i Džejku. Um joj nije imao potrebu za sanjarenjem zato što je bio obuzet kreativnošću. A stomak je nije gnjavio zato što je bila zasićena rečima. Zbog ovog jednog iskrenog koraka koji je napravila, oslobodila se dva tereta koja su joj toliko dugo pritiskala pleća.

40

Kada su prošle dve nedelje, Maja je znala da još uvek nije spremna da otvori kafe. Još nije bio trenutak da se okane radosti. Ovog puta nimalo nije sumnjala. Požurila je u prizemlje da na obaveštenju istaknutom na znaku na vratima kafea promeni datum njegovog otvaranja, a strah i uzbuđenje penušali su joj se u stomaku. Kad je skočila sa stepenica, primetila je da joj se stomak znatno primirio. Otrčala je do vrata i napisala novi datum na obaveštenju. A onda, baš kada je nameravala da se vrati, Maja je podigla glavu i ugledala ga kroz izlog.

Džejk se osmehnuo i Maja je progutala knedlu. Dok je stajao pred njom, a ona razmišljala da li da pobegne, iznenada je shvatila da je ovo trenutak za koji možda nikada više neće imati hrabrosti. Najzad je bila tako srećna, ispunjena i zadovoljna. Znala je da joj nije potreban muškarac, ali ipak ga je želela. Sreća ju je ohrabrila. Naravno, duboko u srcu, Maja je znala da je prerano da se upusti u vezu s Džejkom. Trgle su je Sofine reči da ljubav prema samoj sebi treba da prethodi ljubavi prema muškarcu. Zaista još nije bila sasvim spremna. Ali, Maja se plašila da se ovaj trenutak više neće ponoviti. Kada je otvorila vrata, Džejk se široko osmehnuo i Maja se istopila. » „Ćao", rekao je ulazeći. „Tako mi je drago što si se vratila. Bukvalno sam brojao dane." Maja se ozarila. „Aha", rekao je Džejk. „Ako ne dobijem svoj jutarnji kofeinski fiks, mrtav sam ceo dan. Ne podnosim one silne kafiće. Kafa im je tako tanka i ne stavljaju mi čokoladna zrna kakaoa u kapućino." Majin osmeh je izbledeo. Pošla je za njim do pulta osećajući se uznemireno. Ovo nije išlo baš onako kako je zamišljala. „Ovaj, u stvari, nismo zaista otvorili..." „Stvarno? Makar samo za jednu očajnu redovnu mušteriju?" Ponovo je nabacio taj osmeh. „Pa, dobro, valjda... Dakle, ovaj, šta želiš? Uobičajeno? Ionako imam samo kafu. Još nisam imala vremena da napravim kolače. Ali, ionako ih nikad ne uzimaš, tako da..." „Kapućino, molim te. Baš, baš veliki."

41

Kad je Džejk uzeo svoju kafu i platio, Maju je obuzeo očaj. Nije mogla da ga pusti da tek tako ode. Duboko je udahnula, skupila hrabrost i setila se svoje mantre: Ne živi bezbedno, živi iskreno. Shvatila je da suština pozivanja Džejka na sastanak nije u tome da li će on reći da ili ne, već je to pitanje hrabrosti da izrazi ono što joj je u srcu. Naravno da je Maja zgodno previdela činjenicu da joj ova želja nije zaista poticala iz srca. Toliko je želela Džejka da joj je to gušilo sve instinkte. Da je odvojila momenat da bude tiha, da posluša šaputanja svog srca, znala bi ovo. Ali, sada joj je žamor želje i očaja bio preglasan u mislima da bi išta drugo mogla da čuje. Kada je Maja konačno skupila hrabrost, Džejk je došao do vrata. “Čekaj!” Džejk se okrenuo. Maja se skamenila i čekala je da je zemlja proguta. „Ja, ovaj", mumlala je, „pitala sam se da li bi možda hteo da... izađeš na večeru sa mnom." Džejk ju je pogledao, iznenađen. Sledećih deset sekundi bili su joj najduži u životu. „Naravno", rekao je najzad. „Što da ne." Odahnula je, ponovo je mogla da diše. Zapljusnulo ju je veliko olakšanje. Nije to baš bio odgovor o kojem je sanjala, ali nije bio ni „ne". A sada je samo to bilo bitno.

Sada je Maja imala sve što je ikada želela. Pisala je svaki dan, izlazila je s Džejkom svako veče i smršala je skoro pet kilograma za tri nedelje. Još joj je samo trebalo da zaradi malo više novca. Što je najvažnije, Maja se zaljubila. Još je bilo rano i nije imala nameru da to pomene Džejku, ali činilo joj se da bi on zaista mogao da bude pravi. Grizla ju je savest što je ranije imala predrasude o njemu, jer je sada bio zaista divan. A izgleda da se i ona njemu sviđala, što ju je potpuno šokiralo i oduševljavalo. Stalno je hteo je da bude oko nje i viđali su se kad god nije pisala ili radila nešto drugo što voli. Najbolje od svega, nije imala potrebu da ga stalno viđa. Uživala je u tome, ali nije mislila na njega kada nije bio tu. Nije ga grozničavo čekala. Koncentrisala se 42

na ono što je radila, potpuno se prepuštala poslu i iznenadila bi se svaki put kada bi pozvonio telefon. Zato je uvek Džejk zvao i planirao fantastične događaje za njih dvoje. Svi izlasci bili su im savršeni. Posećivali su divna mesta - odlazili su na balet, u pozorište, u otmene restorane, galerije, šetali su parkom kroz preostalo jesenje lišće. Džejk je sve to organizovao i plaćao, što je bila srećna okolnost jer je Maja jedva mogla da priušti sebi bananu. Čak joj je kupovao i poklončiće, nešto što bi pomenula da joj se sviđa ili da bi želela da proba: muzičke diskove, čaj od jasmina, crvenu svilenu haljinu. I mnogo divnog cveća, bez ijednog karanfila. Maja je najviše od svega volela to što ju je Džejk zaista slušao. Bio je koncentrisan, pravio mentalne beleške, odgovarao je tek nakon što bi pažljivo razmislio o onome što je rekla. Nisu se prepirali niti upadali jedno drugom u reč; upijali su jedno drugo, vodili su lude i sjajne razgovore. Prve noći kada su vodili ljubav, Maja umalo što se nije rasplakala. Godinama je muškarac nije tako nežno dodirnuo. Štaviše, nakon Rouz, jedini živi stvor koji ju je doticao bila je Krofna, koja, iako je veoma volela da se mazi, nije bila baš najbolja zamena za ljubavnu vezu. Džejk je bio nežan i jak. Poljupci su mu bili vreli i svaki put kada je zastajao da udahne, primicala se njegovim usnama, stiskajući se uz njega sve jače i brže, dok najzad nisu lagano utonuli u jezero čiste sreće. Maja je ležala u Džejkovom naručju i nije mogla da veruje šta se upravo desilo. Pogledala ga je i poljubio ju je. „Je l' sve u redu?", pitao je Džejk. „Da. Divno je." Štaviše, Maja je bila van sebe od sreće. Ne samo zato što je bila u krevetu s Džejkom, već i zato što je shvatila da ne zavisi od njega. Bila je tako srećna, usredsređena, tako ispunjena da je mogla i bez njega. Život je bio božanstven i Džejk je bio samo bonus.

„Drugačija si od svih žena s kojima sam bio", rekao je Džejk. „To mi se jako sviđa." „Od svih njih?" Maja se osmehnula. „Zvuči malo kurvinski." „Umukni." Džejk se nasmejao. „Samo kažem da mi je lepo kad sam s tobom. Ne osećam se kao da želiš da me zarobiš." 43

,,I ne želim", rekla je Maja i tako je i mislila. „Znam, i to baš volim. Volim da sam s tobom. Ne želim da te izgubim." „Nećeš me izgubiti", rekla je Maja. „Zašto to misliš?" „Ne znam. Samo znam da ne želim." Maja je napućila usne spremna da ga poljubi. „Neverovatna si, Majo", rekao je Džejk. „Tako si... zadovoljna. Prihvataš me ovakvog kakav sam. Mnoge žene žele da promene muškarce, da ih promene i zarobe. Ali, ti ne. Zato te volim, tako si srećna sama sa sobom da mi dozvoljavaš da budem ono što jesam." „Pretpostavljam da je to zato što mi nisi potreban da bi mi ulepšao život jer je lep po sebi." Maja se osmehnula. „Srećna sam kad si ovde, a srećna sam i kada nisi pored mene." Maja je tada shvatila da zaista tako misli. Nije to rekla samo zato što je Džejk to hteo da čuje. Bila je oduševljena što konačno može istinski da voli, bez preokreta, žaoka i ovisnosti, da skoro nije ni primetila da joj je Džejk upravo izjavio ljubav.

Uživala je u svakoj sekundi tih blaženih dana daleko od kafea. Kada bi se probudila, nekoliko minuta se samo protezala na jutarnjem suncu. Ponekad bi malo meditirala pre nego što bi iskočila iz kreveta, spremna da piše. Kada bi se smestila za sto, s kafom u ruci, osećala se izvrsno. Dozvoljavala je svom srcu da se izrazi u potpunosti, više ga nije gurala kroz pukotine dana, već ga je puštala da joj ispuni svaki trenutak života. Kada nije pisala, išla je u duge šetnje, pravila kupke, meditirala, plesala u dnevnoj sobi, sedela pod drvećem i gledala kako se odvija život oko nje - sve i svašta odabrano u svrhu negovanja svoje duše. Najzad je Maja u potpunosti shvatila na šta je Sofi mislila kada je rekla da treba naći život pre nego što nađeš muškarca. Ovo je bio prvi put da je zaista povela računa o sebi. Prvi put da je odredila sopstvenu sreću kao glavni cilj. I, baš kao što joj je Rouz obećala, zračila je srećom gde god da se nalazila, ostavljajući male tragove zadovoljstva za sobom. Njeni osmesi su bili zarazni, priče podsticajne, a smeh je otvarao srca ljudi tako da su imali osećaj da će, ma šta se desilo, sve biti u redu.

44

Dok je pisala, skoro da je mogla da oseti kako joj se radost preliva iz duše. Pisanje joj je bila najveća želja i time se bavila. I pošto je bila suviše uzbuđena da bi jela, Maja je mogla da se naslađuje uživanjem u svom novom telu. Povrh svega, bila je izuzetno ponosna što je smogla hrabrosti da prihvati Sofin savet.

Onda je došlo vreme da ponovo otvori kafe. Zazirala je od povratka. Nije htela da se odrekne sreće koju je konačno pronašla. Nije htela da izda svoju dušu. Međutim, nije znala šta drugo da radi. Proteklog meseca završila je svoj roman, odnosno spiritualnu fikciju zasnovanu na autobiografskim elementima, i pomislila je da bi možda mogla da bude još malo smelija, pa da ga pošalje agentima i izdavačima. To je bila zastrašujuća zamisao jer je knjiga bila duboko lična pa ju je suviše bolela mogućnost da bude odbijena. Maja se čudno osećala prvog jutra kada se vratila u kafe. Kao da više ne pripada tu. Još uvek se osmehivala dok je pravila kolače, mutila sastojke, njuškala lavandin šećer, vadila vruće pite s višnjama i jabukama, čupavce, čokoladne tartove i kolačiće s kajsijama iz rerne. Ali, kada je otvorila kafe i sela za pult, iznenada se rastužila. Do kraja dana, bila je spremna da zaplače. Imala je dvadeset mušterija za ceo dan. Da bi finansijski preživela, moraće da uloži dosta energije i učini svoj kafe uspešnim. Trebaće još mnogo truda za to. A nije htela da ulaže energiju u njega. Želela je samo da piše. Te večeri, Maja je prikupila hrabrost i rešila da pošalje svoj roman izdavačima. Sela je na pod dnevne sobe okružena gomilom papira i počela da puni koverte. Krofna se motala između papira dok je Maja radila. „Hej, debeljuškasta moja, prestani s time." Maja je podigla mačku i nežno je spustila na kauč. Krofna je sedela tu vrlo kratko, a onda je ponovo skočila na gomilu papira i rasula ih svuda. Cele noći mislila je na Sofine reči da su pozitivna vera i delovanje neophodni za stvaranje života o kom sanja. I zato se, dok je punila koverte, Maja napeto koncentrisala na ljude koji će ih otvoriti, pročitati prva poglavlja, biti oduševljeni i tražiti još. Zamišljala je da joj je roman objavljen, da je inspirisao mnoge da žive svoje snove, da je prodala dovoljno knjiga da bi mogla da se izdržava samo od pisanja i da ostatak života provodi osećajući se potpuno ispunjeno.

45

Noć je bila sjajna. Maja je bila toliko uzbuđena, toliko sigurna da je sve ovo početak neverovatnog putovanja, da je skoro mogla da oseti kako struji vazduh oko nje. Nekoliko puta je poskočila i pobednički zaplesala kroz dnevnu sobu. Svaka ćelija u telu joj je treperila. Bila je na vrhuncu svoje kreativnosti. Krofna se osmehivala dok je gledala Maju kako ostvaruje svoje snove.

Šest nedelja kasnije, Maja je dobila prvo pismo od izdavača u kome su je obavestili da joj je rukopis odbijen i to ju je sasvim prizemljilo. Jednostavno ga nije očekivala. Bila je tako oduševljena, tako sigurna da će prvi odgovor biti potvrdan da nije znala šta da misli. Počela je da sumnja u Sofi i u moć odvažnosti. Kada su je, na kraju meseca, svi odbili, vera joj je bila potpuno uništena. Maja to nije mogla da razume. Učinila je sve što joj je Sofi savetovala. Ali, nije uspelo. Tog jutra, u nastupu gneva i očaja, zatvorila je kafe. Htela je da polupa sve oko sebe, da pobaca torte kroz izlog i sve tanjire na pod. Međutim, samo je skliznula niz pult i zaplakala. Da je Sofi bila tu, rekla bi joj da se ne predaje. Podsetila bi je da je vera u sebe najpotrebnija u momentima najvećeg očajanja. Rekla bi joj da je ovo samo početak njenog slavnog putovanja, da mora da se pribere i nastavi da veruje i bude odlučna, zato što joj snovi uopšte nisu toliko daleko. Ali, Sofi nije bila tu i Maja nije pomislila da je pozove. Umesto nje, pozvala je Džejka.

Te noći, Džejk je oraspoložio Maju. Odveo ju je u bi-oskop i, dok su sedeli u zadnjim redovima i držali se za ruke, ljubili i delili kokice, Maja je potisnula svoju tugu i koncentrisala se na njega. Ali, iako toga tada nije bila svesna, Maja je zajedno s tugom potisnula i veru u svoje snove, jer su joj oni do sada zadavali samo bol. Stoga je, u tom trenutku, na vrhuncu beznađa, ponovo digla ruke od sebe. Pomislila je da joj pisanje možda uopšte i ne treba, možda je dovoljno da ima samo Džejka.

„Molim?", uzviknula je Fejt kada je Maja podelila tu misao s njom. „Jesi li zaboravila šta ti je Sofi rekla? Zaboravljaš da treba da budeš ispunjena?" 46

„Znam, znam. Nisam zaboravila. Jednostavno ne mogu da pišem po ceo dan, moram da vodim kafe", rekla je Maja. ,,A ako već to moram da radim, treba mi malo ljubavi u životu kao podrška." „Završiće se katastrofalno", rekla je Fejt. „Želiš da ti on bude izvor sreće. To nije u redu. Upropastićeš vaš odnos. Postaćeš zavisna od njega, prilepićeš se uz njega i pobeći će koliko ga noge nose." „Ma daj, nisi fer." „Hej, nije fer da toliko pritiskaš nekoga. On nije dužan da te čini srećnom." „Ne budi toliko spiritualna", prasnula je Maja. „Ne možemo svi da budemo kao ti, znaš. Ne možemo svi da stojimo samo na izvoru univerzalne ljubavi ili kako je već zoveš." Bes joj je ispunio grudi i borila se protiv njega, suzbijajući poriv da tresne slušalicu. „Slušaj, možda ne razumeš, ali to je poenta prave ljubavi, da usrećujemo jedno drugo." „Ne", rekla je Fejt blago, „to nije ljubav. To je samo svaljivanje odgovornosti za sopstveni život, za sopstvenu sreću." „Da, kako god ti kažeš. Nisam kao ti. Treba mi muškarac da bih bila srećna." „Nije tačno. Pre samo mesec dana toliko si usrećila samu sebe da je on bio samo bonus u tvom životu. I sama si to rekla. Jedna od mnogih čokoladnih mrvica u tvom keksu", rekla je Fejt, ponavljajući šalu koja je nekada zasmejavala Maju. Ali, ovog puta je Maja bila toliko obuzeta očajničkom potrebom da bude u pravu, da ju je sve to samo dodatno rasrdilo. „Moram da idem", slagala je. „Čekaj." Maja je uzdahnula. „Draga moja, samo pokušavam da ti pomognem", rekla je Fejt blago. „Znam da sada želiš da se složim s tobom, da ti kažem da ispravno postupaš. Ali, suviše te volim. Kažem ti, ako želiš da ova veza uspe, menjaj pravac kretanja. I ne smeta mi ako me mrziš što ti ovo govorim." Maja je ponovo uzdahnula. „Ne mrzim te. Samo... samo ne mislim da si u pravu." Ali u glasu joj se više nije čula ona odlučnost od pre. „U redu", popustila je Fejt. „Pre nego što prekineš vezu, dozvoli da ti kažem ovo. U poslednje vreme sam izlazila s muškarcima i bilo mi je sjajno. I sada iskreno verujem da je čitava ova ideja o nedostižnim muškarcima čista glupost.” „Molim?"

47

„Mislim da većina muškaraca želi da se zaljubi isto kao i mi. Ali, ponekad ih žene uplaše i oteraju. Ne ispunjavamo sopstvene snove i očekujemo da oni to urade umesto nas. To je preveliki teret za bilo koga." ,,U ovom trenutku ponovo toneš u život koji te čini nesrećnom. I umesto da pronađeš hrabrosti da ga promeniš, ti planiraš da uložiš celo svoje srce u Džejka. To nije pošteno. Nije pošteno prema njemu i nije pošteno prema tebi. Oboje zaslužujete bolje."

Mesec dana kasnije, iako se Maji sada već poprilično činilo da je Fejt bila u pravu, još uvek nije htela da posluša njen savet. Trudila se da ne razmišlja o tome što su je svi izdavači i agenti odbili, ali osećaj razočaranja i poraza oduzeo joj je sposobnost da piše. Monotoni dani redali su se jedan za drugim i teško su joj pritiskali srce. Nije imala snage niti volje da radi uveče sve ono što je volela pa je zato odabrala lakši put - da se stalno viđa sa Džejkom. Ubrzo su joj to postali jedini trenuci radosti u životu. Našla je svog čoveka i sada je puštala da joj sve ostale želje svenu. Iako nije mogla da se otrese blagog osećaja strepnje, Maja je nastojala da zaboravi šta joj je Fejt rekla i koncentrisala se da bude srećna s Džejkom. Kada nije bila s njim, čekala je trenutak kada će biti. Gledala je na sat. Jela je keks da joj prođe vreme. Počela je da zaboravlja svoje rituale koji su je nekada toliko veselili. Nakon nekog vremena, jednostavno joj ništa od toga više nije bilo važno. Maja je počela da zove Džejka ne samo kada je htela da bude s njim, već i kad nije htela da bude sama. U početku je dolazio kad god bi ga pozvala, ali onda se nešto promenilo. Džejk je počeo da se povlači, a Maji je bio potrebniji nego ikada. Znala je šta se dešava - mogla je da oseti kako je nešto vuče ka Džejku i očajnički je želela da to spreči. Međutim, ma koliko se trudila, nije mogla da kontroliše svoja osećanja. Nije joj ostalo ništa drugo u životu. Samo kafe u kojem je mrzela da boravi, preterivanje u čokoladi, nezadovoljstvo sopstvenim telom, praznina u duši. I Džejk. Bio joj je jedini izvor radosti u životu i bila je zavisna od njega. Svetlo ljubavi bilo je jarko, toliko jarko da je zaslepelo Maju do te mere da nije ni videla treptaj nesklada, upozoravajući signal koji je tiho sevao u njoj. 48

Ignorisala ga je i dva meseca kasnije, kada je Džejk sasvim prestao da zove, počela je da oseća kako se raspada iznutra. Maja je učinila sve što je mogla da smisli da bi povratila Džejka i potpirila njegova osećanja. U potpunosti je zaboravila na Fejt, Rouz i Sofi i sada je ubedila sebe da joj je Džejk jedino pravo vrelo zadovoljstva. Kad ju je zvala rođaka, pretvarala se daje sve u redu i završavala razgovor što je brže mogla. Samo kada su spavali zajedno, osećala je onu intimnost koju su gajili na početku veze. Zato ga je stalno gnjavila da vode ljubav; očajnički je želela bliskost. Tih noći ležala je u krevetu dok je on spavao grčevito se držeći jenjavajućeg osećanja bliskosti zato što je znala da taj osećaj pripada samo noći i da će do jutra nestati. Dok je Džejk spavao, Maja je ustala iz kreveta da mu pročita poruke u telefonu u mraku, tražeći tragove drugih žena. Ali, nikada nije nalazila ništa sumnjivo. Samo su njen očaj i samoprezir bili sve dublji. Posle je sedela i drhtala na ivici kreveta, srce joj je brzo udaralo i očajnički se pitala da li će se ikada više osećati normalno. Maja nikada nije Džejku rekla ništa od ovoga zato što se plašila da će ga zauvek odgurnuti od sebe. Zato je čuvala svaki trenutak kada je dolazio na njen poziv i hvatala se za svaki sat koji su provodili zajedno. Međutim, pošto nije mogla da otkrije svoja prava osećanja, Maja se uopšte više nije predavala. Povukla se u sebe, plašila se da iznese stav i o nekoj sitnici. Zato je uglavnom slušala Džejka i samo je odgovarala na ono o čemu je on pričao - klimajući glavom, smeškajući se i slažući se sa svime. Ubrzo je to Džejku dosadilo, a Maja je bila prazna jer više nije znala ni šta misli ni kako se oseća, više nije poznavala ni samu sebe. Onda se varnica među njima, majušna i jedva vidljiva, ugasila. Ipak, Maja nije mogla da se pomiri s time. Pokušala je da začini njihovu vezu, pokušala je da prodre dublje u njega, iako je znala da njegovo srce više nije s njom. U početku je Džejk pokušavao da bude fin, ali što ga je više pritiskala, više se udaljavao i naposletku je postao surov. Kada joj je Džejk rekao da misli da više ne bi trebalo da budu zajedno, Maja je bila ubedena da greši. Zato je ostala s njim još šest meseci, iako je sebe povređivala na taj način. A onda ju je Džejk najzad napustio.

49

Tog dana Maja je stajala nasred dnevne sobe i vikala, dok je Džejk sedeo na kauču ispod kojeg se sakrila Krofna. „Kladim se da ima na stotinu muškaraca koji bi me voleli!", drala se očajnički želeći da poveruje u to. „Zašto onaj kojeg ja volim mora da bude takvo đubre? Zašto me ne voliš? Šta nije u redu s tobom, jebote?" „Nisam đubre", rekao je Džejk tiho. „Nikada ti nisam rekao da digneš ruke od sebe, da se prepustiš. Nisam to tražio od tebe. To si sama uradila." Ali, Maja nije htela da sluša, niti da pokuša da razume. „Zašto nisi mogao da me zavoliš?", jecala je i osećala se kao da će se raspući. „Zašto jednostavno nisi mogao da me voliš?" „Jesam. Voleo sam te." Maja je ponovo htela da vikne, ali zaustavila se otvorenih usta, piljeći u njega. „Ali, onda si se promenila", nastavio je Džejk. „Prestala si da voliš sebe." I dalje nije mogla da progovori. „Teško je voleti nekoga ko je od svega digao ruke. I ne mogu... Jednostavno ne mogu više." Džejk je ustao i prišao joj. Odgurnula ga je, ali onda ju je privukao i jako je zagrlio, kao Rouz pre više od godinu dana. „Žao mi je", prošaputao je Džejk. „Jako mi je žao."

Sada Maja nije imala ništa. Džejk ju je napustio; ništa nije napisala više od godinu dana i imala je deset kilograma viška. Kad je Džejk otišao, provela je dva dana u krevetu plačući. Plakala je za svim što je izgubila. Dok je stezala svoj mokri jastuk šmrcajući i brišući nos rukavom pidžame, Džejkove reči vrtele su joj se po glavi sve dok joj nije pozlilo. Naravno da je bio u pravu. I Rouz, Sofi i Fejt bile su u pravu. A ipak ih nije poslušala. Džejk nije tražio da proda dušu njihovoj vezi. Sama je to učinila zato što je strahovala da će ga izgubiti. Jer, kada je digla ruke od svojih snova, on je bio sve što joj je ostalo. Naravno, čak i dok je tada bila s njim, ipak se osećala usamljeno i napušteno, kao siroče koje se svim silama trudi da ubedi nekoga da ga usvoje, umesto da bude žena koja zna koliko vredi: dovoljno pametna, šarmantna i samouverena da ne mora da ubeduje muškarca da treba da je voli. 50

Jecala je dok se sećala sebe na početku njihove veze. Sada je videla u šta su je pretvorili njeni strahovi i srce joj se slomilo. Pošto se potpuno zapustila, sada ju je obuzeo mračni bol i osećanje potpune usamljenosti.

Trećeg dana, uz veliki napor volje, vratila se u kafe. Međutim, kad je sišla tamo, samo je sela za pult i zaplakala. Naišlo je nekoliko mušterija i uslužila ih je kroz suze, ali većina ljudi videla je uplakanu ženu kroz izlog i samo produžavala dalje. Do kraja nedelje, Maja je prestala da plače i počela da jede. Dan za danom tamanila je preostale braunije, torte i čokoladne štanglice iz vitrine i više nije ni pokušavala da se zaustavi. Nije mogla da se suoči sa svojim bolom, činilo joj se da bi joj bez čokolade srce moglo prepući. Posle posla, Maja je nastavljala da oplakuje Džejka lunjajući kroz stan, izgubljena u magli uspomena i suza. Nedostajali su joj zagrljaji, ljubav, pažnja. Istovremeno se I kajala zbog svog ponašanja, što ga je pritiskala i udaljavala od sebe sve dok mu nije presela.

Jedne noći, kada je naročito očajavala dok je natapala posteljinu suzama osećajući se usamljenije nego ikada pre, molila se za pomoć. Molila se Bogu, anđelima, svom srcu, kosmičkim silama, svemu i svačemu što bi joj moglo ponuditi neku utehu i spas od bola. Na kraju je, iscrpljena od plakanja, zaspala. I čim je zaspala, počela je da sanja... Stajala je ispred kafea. Ulice nije bilo, zamenilo ju je beskrajno cvetno polje. Na stotine vrsta cveća zbijale su se pred njom: beli ljiljani, crvene ruže, svetloljubičasti lizijantusi, kremružičasti božuri i milioni belih rada. Maja se osmehnula, okružena svim tim bojama i opojnim mirisima. Pogledala je ka horizontu sve dok se okean cveća nije stopio sa zalaskom sunca. Polje se ogledalo na nebu, odražavajući na hiljade nijansi, tako da se Maja osećala kao da je ušla u neku prefinjenu sliku. Na horizontu se pojavila žena, lebdeći ka Maji. Onda je dotakla tlo i pošla kroz polje, nežno rastavljajući cveće i dodirujući im latice vrhovima prstiju. Pre nego što je mogla da joj razabere figuru i crte lica, Maja je pomislila da je ta žena njena majka i uzviknula je njeno ime. Tren kasnije, videla je da to nije Lili, već Rouz. 51

Maja se osmehnula, malo razočarana, ali ipak srećna. Kad su se zagrlile, Maja je ugnjezdila lice uz ženin topli vrat, puštajući da je drži kao dete. Dok je Maja duboko i polako disala, ne želeći da je ikada pusti, iznenada joj je sinula misao da ovo mora biti san. Naime, Rouz je bila bar trideset centimetara niža od Maje i nije imalo šanse da bi mogla ovako daje zagrli. Maja je oterala tu misao, brzo i lako, kako nikada nije mogla da odgurne misli o Džejku, i ponovo našla utehu u Rouzinom naručju. Dugo su stajale tako zagrljene a onda su se razdvojile i pogledale jedna drugu u oči. Tada je Maja primetila da zajedno lebde iznad polja. „Imam nešto da ti kažem", šapnula je Rouz. „Nešto važno." Maja ju je pogledala i osmehnula se. Lagano su se spustile na zemlju i sele medu cveće, na meke jastuke božura. Rouz je uzela Maju za ruku. „Tužnija si nego kada sam te ostavila." Maja je oborila pogled. „Nažalost, nisam prihvatila tvoj savet", priznala je tiho. „Volela sam muškarca više nego sebe. I sve se prilično čupavo završilo." „Znam, dušo, gledala sam." „Stvarno?" „Više puta sam pokušala da razgovaram s tobom. Ali, nisi me slušala." „Znam, izvini. Nikoga nisam htela da slušam. Ni tebe, ni Fejt, ni sopstveno srce." Maja je pognula glavu. „Toliko sam ga želela da nisam..." „Stezao te je strah", rekla je Rouz blago. ,,I zbog toga osećam samo veliko saosećanje prema tebi." „Zaista? Ne misliš da sam potpuni idiot? Ignorisala sam tvoj savet, opsesivno sam se zakačila za njega, iako sam znala da mi to slama srce. Zato što sam se osećala grozno zbog sebe same. Napravila sam ogromnu grešku. Bila sam tako, tako glupa." Rouz je stavila prst na usne. ,,Oh, dušo, molim te, ne budi toliko okrutna prema sebi. Nisi pogrešila. Nema grešaka, samo životnih lekcija koje tek treba da naučiš." Oko nje su se latice presijavale na poslednjim zracima sunca i Maja je disala dublje, jer joj je malo laknulo od Rouzinih reči. „Ali, ipak mislim da sam mogla da postupim drugačije", rekla je Maja. „Moglo je da bude manje bolno. Učila sam o ljubavi, o pravoj i lažnoj ljubavi, ali..." 52

„I šta si naučila?" Pošto je samo o tome razmišljala cele protekle nedelje, Maja je tačno znala. „Lažna ljubav je kada samo želiš nekog drugog, ali prava ljubav je kada želiš da neko drugi bude srećan", rekla je tiho. „Postala sam toliko opsednuta Džejkom kao jedinim izvorom radosti, toliko sam ga želela, da je prestalo da me interesuje kako se on oseća." Maja se nasmejala. „Ludo je, ali na kraju mi se činilo da bih mogla da ga ubijem zato što mi ne uzvraća ljubav. A i dalje sam mislila da ga volim!" Kad je ovo čula, Rouz se ozarila. „Savršeno. To je velika lekcija." „Ali", protestovala je, „upozorila si me na to u kafeu. Zašto te nisam poslušala i na vreme prihvatila tvoje savete jer sad ne bih patila?" ,,Oh, slatka moja Majo", rekla je Rouz stežući joj ruku. „Ne budi tako stroga prema sebi. Nisi uradila ništa loše. Većina ljudi ne može da nauči sve slušajući samo tuđe savete. Naravno da nam je potrebno, jer samo iskustvo, bez razumevanja, ničemu ne uči. Ali, ljudi moraju i da žive svoje živote. Tek će onda moći da iskoriste mudre reči da bi oblikovali svoja iskustva i da bi ih shvatili." Maja je slušala. U mekoći njenog sna, Rouzine reči nežno su se prosipale u vazduh i lebdele u njemu, savršeno stvarne i istinite. „Sada razumem", rekla je Maja. „Sve o pravoj i lažnoj ljubavi, o želji i potrebi, o verovanju da očajnički voliš nekoga iako, u stvari, misliš samo na sebe, vođen sopstvenim željama. Nikada više to neću ponoviti." „Eto!", Rouz se osmehnula. „Dosta toga razumeš, ali ne sve." „Je li?" „Treba da znaš još nešto o vezama što će ti bol zameniti saosećanjem. To će ti omogućiti da preboliš Džejka i da se vratiš samoj sebi." Maja se ispravila pritiskajući dlanove u prekrivač od cveća. Mogućnost da olakša svoju bol potpuno joj je obuzela pažnju. „Šta je to?" Rouz se malo pomerila oslobađajući nekoliko cvetova koji su se ispravili pod njom. “Jel ti udobno?", pitala je Maja pošto je shvatila da već neko vreme sede. „Da se prošetamo?" „Ne može mi biti neudobno, dušo", odgovorila je Rouz. „Ovo je san." ,,A da, naravno." 53

„Ali, ne brini", rekla je Rouz čitajući joj misli. „Sve što govorim i dalje je istina." Maja se osmehnula. „Dakle", nastavila je Rouz, „treba da znaš da veze funkcionišu po emocionalnim zakonima koji su realni i pouzdani isto kao i zakoni fizike, kao na primer, gravitacija. I kada si u vezi, podložna si ovim zakonima sve dok se ne prosvetliš." „Međutim", rekla je Maja, „za sada nema izgleda da se to desi tako da sam, čini mi se, još uvek pion svojih emocija." „Čekaj malo", Rouz je podigla prst, „osećam blagi ton samoprekora. To nam ne treba, moliću lepo. Kao što si naučila kada si počela da pišeš, prosvetljenje je mnogo lakše kada si sam nego kada si s nekim, pogotovo ljubavnikom." Maja je uzdahnula: „Zašto je tako?" „Životne lekcije nam se uvećavaju kada smo u vezi. To je kao da staviš dve osobe u ekspres lonac potreba, želja, strahova, osuda i kritika. Sve što činiš sebi, sve što pokušavaš da naučiš i popraviš, sve ćeš to uraditi i drugome, kao i on tebi." Maja je klimnula glavom. „Patnja na kvadrat." „Baš tako", Rouz se nasmejala. „Oni onda ili pomognu jedno drugome, ili eksplodiraju." Maja nije mogla a da se ne nasmeje. „Dakle", nastavila je Rouz, „svi unosimo svoje zasebne lekcije u vezu, a onda, u zavisnosti od toga koliko smo hrabri, koliko smo voljni da naučimo, pokušavamo da ih razrešimo i ispravimo s tom drugom osobom." ,,U redu", Maja je razmislila o ovome. „Koje su onda moje? „Dušo moja, imaš ih više, kao i svi mi. Ali, glavno s čime ste se ti i Džejk mučili bila je potreba." „Potreba?", pitala je Maja. „Dobro, znam da sam postala zavisna od njega i da ga je to oteralo. Tako sam uništila našu vezu." „Osim činjenice da si ponovo prestroga prema sebi", rekla je Rouz, „to što kažeš samo je delimično istina." “Jel?" „Zbog toga se ljudi tako zapetljavaju u trice i kučine. Imaju delić istine i misle da je on sve. Misle da objašnjava zašto su se zaglavili u samodestruktivnim šablonima. Ali ne shvataju da ono što znaju nije cela istina, jer da jeste, ona bi ih oslobodila." 54

,,Oh", rekla je Maja zadivljeno. „Molim te, ispričaj mi do kraja." Nije mogla da podnese misao da će možda morati da prođe kroz još neku razdiruću vezu, a da ne sazna celu istinu. „Ne brini, ovde sam da bih ti rekla. Zato sam došla." „Naravno!", Maja je iznenada razumela. „Došla si da me spaseš." „Ovde sam da ti ponudim mudrost koja će ti spasti život", Rouz se nasmešila. „Moraš da je primeniš u praksi." ,,Oh, i te kako ću. Obećavam. Apsolutno." ,,U redu, onda. Evo šta ja znam." Rouz je razdvojila šake i podigla ih kao da na dlanovima balansira loptu u vazduhu. „Kada se rodimo, potrebni su nam drugi ljudi da bismo preživeli. Međutim, ako roditelji nisu u stanju da nas odgajaju na pravi način, mi želimo da ih napustimo, iako zavisimo od njih. Da li me razumeš?" Maja je klimnula glavom. „Otprilike." „To se dešava većini mladih. Zato što i najbolji roditelji ne mogu da ispune sve potrebe svoje dece. Jednostavno je nemoguće. To ćeš shvatiti kad budeš imala decu." „Prvo ću morati da prestanem da odbijam muškarce." Maja se osmehnula. „Tako da nisam baš sigurna da će se to ikada desiti." „Videćemo." Rouz se nasmejala. ,,U svakom slučaju, ma koji da su razlozi, roditelji onda mogu da ostave svojoj deci jedno od dva nasleđa - strah od napuštanja ili strah od gušenja." „Hmm?", Maja se namrštila. Očigledno je da se plašiš ovog prvog zato što te je otac ostavio. A Džejk se plaši da ga neko ne zarobi zato što ga je majka toliko pritiskala da je želeo da pobegne." Maja je klimnula glavom. „Zato smo bili savršeni par." „Da, tako funkcionišu veze. Životna lekcija nije da budete u ravnoteži jedno s drugim, već da budete uravnoteženi zasebno." Maja je uzdahnula. „Volela bih da sam mogla da budem takva." „Ali, nisi doživela neuspeh. Kraj jedne veze ne znači neuspeh. Šta ako i nije mogla da uspe, ako Džejk jednostavno nije bio za tebe? Onda ti je samo pomogao da jasnije vidiš sebe. I to iskustvo je bilo savršeno, baš kao što si i ti", 55

rekla je Rouz. „Razumevanje psihologije romantičnih veza nije obavezno i formula za njihovo rešenje. To je dar koji će nam isceliti srca i stvoriti dugoročnu ljubav s pravom osobom. Ipak, neke jednostavno nisu predodređene da traju zauvek." Maja je tako napregnuto slušala da nije ni primetila da su joj krenule suze. Međutim, nije osećala bol, samo je bila tužna. Kao da je ušla u to osećanje, kao u nalet vetra, i shvatila da je nežno i toplo. „Ne boli", objasnila je Rouz gledajući je, „zato što dozvoljavaš sebi da je iskusiš, ne opireš joj se. Tuga je slatko osećanje ako dopustimo sebi da je osetimo. Podseća nas da smo zaista živi. Bol dolazi samo iz opiranja tugi, iz borbe da je ne osetiš." Maja je klimnula glavom dok joj je slatki dah tuge ćarlijao telom. Onda je nestao. Maja se nasmejala, iznenada ispunjena radošću. „To je druga stvar", rekla je Rouz. „Ako samo dozvoliš sebi da je osetiš, onda ćeš se vratiti svom prirodnom stanju mira i sreće." „Vau", rekla je Maja. „Divno." „To je život", osmehnula se Rouz. ,,A sada, imamo i druge teme kojih treba da se dotaknemo. I nemam mnogo vremena, jer samo što se nisi probudila." „Molim te, ne idi još. Moram da shvatim celu istinu 0 tome šta se desilo između Džejka i mene. Molim te. Ne mogu... Zaista ne mogu ponovo da prolazim kroz to s nekim drugim. Mislim da neću izdržati." „Ne brini, neću otići a da ti ne kažem, ali moramo da požurimo." Maja je klimnula glavom. „Ljudi veruju", nastavila je Rouz, „da su im potrebni drugi da bi ih usrećili. To je savršeno normalno i sasvim fino i bezbolno, osim kada uskraćujemo ta osećanja, što je momenat kad sve postaje nezgodno i bolno." „Kako to?" „Dušo moja, Džejk i ti ste igrali igru. Zamisli daje vaša potreba jednog za drugim bila vruć krompir kojim ste se dobacivali zato što niste hteli da ga držite." Rouz je ponovo podigla svoje male šake u vazduh, kao da pažljivo balansira nešto u obema. ,,U uravnoteženim vezama, oboje držite po pedeset procenata osećanja. Međutim, u Džejkovom i tvom slučaju, kada si digla ruke od svog pisanja i svega ostalog što voliš, onda je kazaljka počela da se naginje u tvom smeru i osećala si je sve više i više." 56

,,A on sve manje i manje?" „Tačno. Zato, kada si imala sedamdeset procenata, on je osećao samo trideset. Sve dok ti nisi držala sve, a on nije osećao više ništa. Na taj način veza postaje potpuno neuravnotežena." Maja je uzdahnula. „To je strašno." „Ma, nije", osmehnula se Rouz. „To je ključ tvog oslobođenja. Ta potreba koju si osećala nije bila samo tvoja. Imala si i njegovu. Imala si svojih uobičajenih pedest procenata, i plus njegov deo." „Znači da sam se osećala sto posto ovisno?" „Tako je." „Ali, u stvari, nisam?" „Naravno da nisi. Kada si pisala knjigu, tada ti ljudi nisu bili potrebni, je l' tako?" „Tako je. Ni najmanje. Bila sam potpuno srećna sama." „Eto, vidiš." „Znači, kada sam jecala na kuhinjskom podu, kad sam se osećala da ću umreti ako me ostavi, ta osećanja nisu bila prava, nisu bila istinita?" Rouz se osmehnula. „Sada počinješ da uviđaš." „Neverovatno..." „Ljudi zajedno igraju te igre, jedino što toga nisu svesni", objasnila je Rouz. „Jedna osoba u vezi, obično žena, oseća apsolutnu potrebu za svojim partnerom koji tu potrebu nema. A onda je ravnoteža narušena i parovi se razilaze." „Zašto je tako?" „Naravno, nije uvek. Ali, obično je to način na koji smo vaspitani. Hladni očevi stvaraju devojčice koje su navikle da se osećaju ovisno, tako da one spremnije preuzimaju tu ulogu u vezi. Prezaštitnički nastrojene majke stvaraju dečake kojima je potrebna sloboda da bi se definisali, tako da oni lakše preuzimaju ulogu partnera koji želi da pobegne." ,,Oh, sad mi je jasno." ,,E pa, divno." Rouz se osmehnula. „Jer tek kada to zaista shvatiš, onda ćeš, kad sve počne da se ponavlja, znati da to nije pravo i zaustavićeš se. Kao injekcija heroina koju odbijaš da primiš." „Znači, to je kao droga?" 57

„Kada to shvatiš, onda si slobodna", nastavila je Rouz. „Lažna osećanja jednostavno će nestati. Onda ćeš, umesto da misliš da ti je potreban muškarac, biti spremna da zaista zavoliš nekog." „Fantastično", rekla je Maja široko se osmehnuvši. „Volela bih da to možeš da šapneš svakoj ženi na svetu." ,,I muškarcima", rekla je Rouz. „Trudim se koliko mogu, ali obično me ne slušaju." Maja je zaustila da pita još nešto. Ali, Rouz joj je prislonila prst na usne i oćutala je. Gledale su jedna drugu u oči. Postepeno je Maja utonula u dubok nivo razumevanja, pošto je u Rouzinim očima videla mnoge istine za kojima je celog života tragala. Bila je potpuna. Ništa joj nije trebalo. Imala je sve. Bila je sve - savršena kap Boga. Onda je Rouz nestala. Maja je ostala sama, zagledana u cvetno polje. Pitala se da li će ponovo videti Rouz. Iznenada je osetila kako joj nedostaju starica i majka. Tada je shvatila. Rouz je bila Lili. A Lili je bila Rouz. A Rouz i Lili bile su u svakome koga je ikad upoznala. Ljubav nije samo u jednoj osobi, u jednom muškarcu. Ljubav je svuda. Samo je nikada pre nije videla jer nije pogledala.

Otvorila je oči, potpuno budna, gledajući u tavanicu, puštajući da joj se sve slegne. Još uvek okupana nepreglednim sjajem univerzalne ljubavi, nije mogla da veruje da je bila toliko usredsređena na Džejka da ju je to zaslepilo. Obavila je ruke oko sebe i zasmejala se. Zvuk je prepao Krofnu koja je poskočila. Maja je poslala mački poljubac. „Ćao, moja božanstveno debela i dlakava drugarice!" Zbacila je prekrivače iskačući iz kreveta i oborivši Kromu, koja je skliznula na pod i tužno je pogledala. „Dođi, mrgude", pozvala ju je osmehujući se. Podigla je mačku, ušla u dnevnu sobu i sela na kauč. Gnjavila je i mazila Krofnu koja je, velikodušno oprostivši ranije uvrede, počela da prede. Osećajući se veselo i preporođeno, osmehnula se i zagledala preda se. Nakon nekog vremena, Krofna je napustila Majino krilo i skočila na sto skriven u uglu sobe i zamjaukala. Trgnuta iz sanjarenja, pogledala je i primetila da mačka namerno zamahuje repom. „Šta je bilo? Šta hoćeš?" 58

Krofna je i dalje mjaukala. „Jesi li gladna?" Maja se podigla s kauča i krenula ka kuhinji ali je, na pola puta kroz dnevnu sobu, zastala. Osvrnula se ka Krofni, koja se nije pomerila. Obično je, kad god je išla u kuhinju, mačka skakala i polazila za njom. Čudna drhtavica spustila se Maji niz kičmu. Prišla je stolu i podigla Krofnu. „Šta je bilo?", pitala je Maja mazeći mačku koja je prela. Pogledala je sto. A onda je, ne znajući zašto, otvorila fioku. Tu je ležao njen rukopis, netaknut godinu dana. Maja je uzdahnula i osmehnula se. Uprkos razočaranju koje joj je knjiga donela, uspomene na pisanje i dalje su bile čarobne. Pustila je Krofnu da joj iskoči iz naručja i podigla je knjigu. Odnela ju je do kauča. Neko vreme je sedela i piljila u nju, dodirivala korice i upijala je. Potom je okrenula prvu stranu.

Dva sata kasnije, Maja je okrenula poslednji list i zažmurila. Ponovo je trepnula i videla da Krofna sedi kraj nje. „Znaš šta, lepotice?" pitala je Maja mačku. „Posle svih onih odbijanja nisam htela ni da pogledam ponovo tu knjigu, ali, u stvari, baš mi se sviđa. Štaviše, oduševljena sam." Međutim, u momentu kad je progovorila, Maju je ozario ujed sumnje. Ko je ona da smatra da knjiga nešto vredi? Pošto ju je napisala, normalno je da joj se sviđa. Trideset agenata i izdavača, svi stručnjaci u svom poslu, verovatno ne greše. „Dobro", uzdahnula je Maja, „nije bitno staja osećam zato što to ništa neće promeniti. Ako ostatak sveta misli da mi je knjiga loša, to je sve što je bitno." Srce joj se steglo. Đavolski ju je pekla pomisao da su se izjalovili svi njeni snovi i nije joj lakše palo što se pomirila s njom. A onda je zrak svetlosti sinuo kroz tamu. Maja je shvatila da u poslednja dva sata nijednom nije pomislila na Džejka. I znala je da, čak i ako njena kreativnost ne znači bog zna šta ostatku sveta, njoj i dalje znači. Kada se vratila u krevet, Maja nije mogla da zaspi. Ali, nije razmišljala o Džejku ili čokoladi - razmišljala je o svojoj knjizi. Oko pet sati ujutru, ponovo je ustala i otišla do kauča gde je Krofna sedela na rukopisu. 59

„Znaš koliko mi je ovo važno, je l' da?", pitala je Maja, podižući mačku da uzme knjigu. „Ponekad mi se čini da više brineš o meni nego ja sama." Maja se vratila u krevet, zavukla rukopis pod jastuk i čvrsto spavala do jutra.

Sledeće večeri Maja je zatvorila kafe i uhvatila autobus do Sofine kuće. Nije zvala da zakaže sastanak, čak ni da proveri da li je Sofi kod kuće. Pošto je silno želela da je nešto pita, Maja se samo molila da će je zateći. Dok se bližila cilju, nije znala kako da skupi hrabrosti i pokuca na vrata, ali znala je da mora. Proteklu godinu provela je zanemarujući sebe. Bilo je vreme da prekine s tim. Ako je zaista htela da živi život umesto da ga samo životari, više nije mogla da se prepušta svojim strahovima. Maja je skrenula u Sofinu ulicu i pogledala ka njenoj kući, očekujući da vidi ljubičasti znak. Ali, to mesto bilo je prazno. Stajala je na pločniku, šokirana i razočarana. Nije očekivala ovo. Onda se pribrala. Sada nije bilo vreme za negativne misli. Otišla je do vrata, duboko udahnula da se ohrabri i pokucala. Posle nekoliko minuta, kad je nameravala da ode, vrata su se otvorila. Okrenula se i videla nekog muškarca. „Dobar dan, ovaj, izvinite što vas ometam", rekla je Maja. „Tražim Sofi." Čovek je bio dvadesetak godina stariji od Maje, visok i zgodan, blagih, zavodljivih očiju. „Uopšte me ne ometate." „Dobro je", rekla je Maja. “Je l' ona tu?" „Otišla je pre godinu dana. Sada živi u Arizoni." Maja je bila toliko iznenađena da nije mogla da progovori. „Kupio sam ovu kuću", rekao je osmehnuvši se. „Ponudila mi je fantastičnu cenu." „Aha." „Mogu li da Vam pomognem?" „Ne, oprostite. Sve je u redu." „Dobro onda, želim Vam prijatan dan." Maja je pogledala u njegove zelene oči. Na trenutak, podsetio ju je na Rouz. „Hvala", rekla je Maja. ,,I ja vama." 60

Otišla je da sedne na klupu preko puta. Gledala je u Sofinu kuću razočarano, nemajući pojma šta sledeće da uradi. Zato je samo sedela i čekala dok joj ne naiđe neka bolja ideja.

Sat vremena kasnije, otvorila su se ulazna vrata i onaj čovek je izašao. Maja je podigla pogled i ponovo pomislila kako je zgodan. Onda se setila Džejka. Obradovala se kad je shvatila da joj je to sada mamilo osmeh, a ne suze. Gledala ga je kako prelazi ulicu sve dok nije shvatila da ide ka njoj. Iznenada se unervozila i pomislila je da li da ustane i ode pre nego što dođe do nje. Ali bilo je već kasno. Stao je pred nju. „Zdravo", rekao je. „Ja sam Bil." „Ćao", rekla je Maja, blago uzrujana. „Video sam te kroz prozor. Deluješ malo izgubljeno. Došao sam da vidim da li je sve u redu." „Jeste, zaista", rekla je Maja. „Bila si Sofin klijent?" „Ne, ne baš." „Možda bih mogao da ti pomognem." „Zašto? Jesi li vidovnjak?" „Ne, ali umem da pomognem ljudima s vremena na vreme." „Ne treba mi nikakva pomoć", rekla je Maja. Bil je sumnjičavo podigao obrvu. Onda se Maja setila da otpor nikada ne vodi ničemu dobrom i kako je malo falilo da propusti neverovatno iskustvo s Rouz i Sofi. „Dobro, verovatno mi ipak treba pomoć", priznala je Maja. „Ako znaš nešto o popravljanju skrhanih života, onda bi mi svakako koristio koji savet." Bil se osmehnuo i seo. „Ispričaj mi." „Siguran si? Zato što sam trenutno baš u haosu." „Mislim da ću moći da se izborim." „Dobro onda, ako tako kažeš." Maji se omakao osmeh. „Dakle, raskinula sam s dečkom i sada sam se već pomirila s tim. Radim u svom kafeu i otplaćujem dugove, ali želim da budem pisac. Oh, i ugojila sam se bar deset kila u poslednja tri meseca." 61

„Razumem." ,,I uplašena sam zato što ne znam kako sve to da promenim." „Hmm", promrmljao je Bil. „Šta?" „Zvuči kao da si se izgubila u pokušaju da pronađeš sreću u spoljašnjim činiocima." Maja je uzdahnula dok je upijala istinu ove izjave. Onda se osmehnula. „Siguran si da nisi vidovnjak? Zvučiš baš kao Sofi." „Stvarno?" pitao je Bil. „Šta ti je ona rekla?" „Rekla mi je da verujem u sebe i budem odvažna" kazala je Maja, ,,i bila sam. Mesec dana sam pauzirala na poslu i napisala sam knjigu. Pokušala sam da je objavim, ali bezuspešno." „Nisi uspela?" „Da postanem pisac." „Stvarno?", pitao je Bil. „Znači, na samrti si?" „Molim! Ne! Zašto to kažeš?" „Ne možeš da kažeš da nisi uspela da postigneš nešto sve dok ne umreš", rekao je Bil. „Ili bar dok nisi apsolutno sve pokušala; a nisi zaista sve pokušala dok ti ne dode kraj života. Zato si možda odustala, ali sigurno nisi pretrpela neuspeh." Maja nije mogla da se suzdrži, a da se ne nasmeje apsurdnosti njegovog rezonovanja. „Dakle, pošto još nisam mrtva", osmehnula se, „šta misliš da bi trebalo da radim?" Bil je razmislio na kratko. „Budi još odvažnija." „Molim?" „Treba da budeš odvažnija. Kada život ne ispadne onako kako želiš, to obično nije znak da treba da se predaš, već je znak da treba da budeš odvažiiija." „Zaista?" „Ma, naravno. Ali, ne tako što ćeš iznova pokušavati isto; već tako što ćeš učiniti nešto radikalno, nešto hrabro, sveže i novo." „Jesi li siguran?", pitala je Maja mršteći se. „To mi deluje malo ludo." 62

„Znam da većina ljudi diže ruke kada im život postane težak, ali to je upravo momenat kada treba da daš sve od sebe. Ako se osećaš kao da si posrnula, onda je pravi čas da ponovo skočiš." „Ali zašto?", pitala je Maja. „Zašto je sve tako teško?" „Imam jednu teoriju o tome." „Koju?" „Mislim da smo svi rođeni s nekom svrhom. Nečim što zaista želimo, nekim izvorom istinske radosti." Maja je klimnula glavom. „To je za mene pisanje." „Baš tako. I ta svrha - da napišeš inspirativnu knjigu - jeste nagrada koja te motiviše kroz život. Podstiče te da se izboriš sa izazovima, čime ćeš biti veliko nadahnuće ostalima. Ali zato je teško. Jer, da je lako, čemu bi onda mogla druge da naučiš? Kakva bi inspiracija bila?" „Ah", uzdahnula je Maja. „Da, verovatno je tako. A kakvi bi to izazovi mogli biti?" „Sve ono što treba da uradiš da bi ispunila svoju svrhu." „Možeš li da budeš malo konkretniji?", pitala je Maja osmehnuvši mu se. „Obično su ti izazovi, te duhovne lekcije upravo sve ono što nam je najteže da uradimo. Sve ono što bismo izbegli samo kad bismo nekako mogli." „Dovraga, zašto je tako?" „Ne znam", priznao je Bil. „Ali uvek sam mislio da je to zato što smo predodređeni da postanemo zaokružena, celovita bića. I zato, ako izbegavamo nešto, onda je to upravo ono s čime treba da se suočimo." ,,Oh", rekla je Maja. „Shvatam." „Mislim da je tvoja glavna lekcija hrabrost. Mislim da moraš da prigrliš sebe kao potpuno hrabru. Kada to najzad budeš uradila, onda ćeš ispuniti svoju svrhu." Maja je uzdahnula. Izgleda da, ma koliko se trudila da ga izbegne, ma koliko duboko gurala glavu u pesak, jednostavno nema načina da umakne ovom naročitom izazovu. „Kada trijumfuješ nad svojim izazovima", nastavio je Bil, „onda ćeš biti nagrađena životom za kojim žudiš." Maja je ponovo klimnula glavom. Iako nije htela da prizna, znala je da je ovo tačno. 63

„Bila si hrabra što si napravila mesec dana pauze da napišeš knjigu", rekao je Bil. „Kladim se da si se plašila, ali kladim se i da si se osećala sjajno." „Bolje nego ikada u životu." „Odlično." Bil se osmehnuo. „Ali da je neki izdavač jednostavno prihvatio tvoju knjigu, to ne bi zahtevalo nikakvu hrabrost od tebe, zar ne?" „Pretpostavljam", priznala je. „Onda mi se čini da još nisi u potpunosti savladala taj izazov. Treba da nastaviš da koračaš kroz život sve dok ne postaneš veoma hrabra", rekao je Bil. „Mislim da ćeš otkriti da ti radost dolazi zbog toga što si najhrabrije, najveličanstvenije biće koje možeš biti." „Stvarno?" osmehnula se. ,,A kako to da izvedem?" „Za početak, mogla bi malo da zamisliš pozitivne situacije", predložio je Bil. „Zamisli da si zaista sjajna žena, ne žrtva, ne neko ko je ograničen strahovima, već neko ko grabi život i zaista ga živi." „Zvuči divno." „Šta bi ona sledeće uradila?" „Nisam sigurna", odgovorila je i slegnula ramenima. „Kako bi bilo da sama objaviš knjigu?" Maja se smejala sve dok nije shvatila da je Bil ozbiljan. „Ne mogu." „Zašto?" „Kao prvo, nemam dovoljno novca. A kao drugo, knjiga očigledno ne zaslužuje da bude objavljena, inače bi to neko već uradio." „Je li to istina?" „Da, naravno. Mislim da jeste. Valjda. Ne znam." „Baš tako", rekao je Bil i osmehnuo se. „Dakle, vreme je da napraviš nov odvažan korak. Da postaneš ona veličanstvena žena koja si rođena da budeš." „Zaista veruješ u to?" Maja ga je pogledala s nevericom. Bil ju je gledao ne trepćući. „Bez trunke sumnje."

Te noći, Maja je sedela u kafeu i piljila u svoj rukopis. Znala je da postoji samo jedno rešenje, ako to zaista, zaista želi. Bilo je to, kao što je Bil rekao, samo pitanje odvažnosti i vere u sebe. 64

Maji nikada pre nije palo na pamet da proda kafe. Itekako je razmišljala da prestane s poslom i prepusti ga nekom drugom, ali to je moglo da produži otplatu dugova. Takode, osećala je da ne treba da izneveri majčin san i nije htela da uništi uspomenu na nju. A nije ni znala šta bi drugo mogla da radi. Bez diplome nije imala baš neograničen izbor i svaki put kada bi pomislila da se vrati na studije, sprečavao ju je strah od neuspeha. Sada, dok je Maja razmišljala šta da uradi, ponovo ju je obuzeo strah. Te druge ideje bar su joj bile razumne. Povratak na fakultet nije bio garancija ispunjenog života, ali verovatno bi mogao da joj pruži stabilnost. Ideja da proda kafe opterećen dugovima da bi objavila knjigu, knjigu koju su odbili svi izdavači i agenti kojima ju je poslala, načisto ju je užasavala. Bila je to suluda zamisao. Ako propadne, ostaće bez ičega. Na kraju, iscrpljena svim ovim negativnim razmišljanjem, Maja je zaspala.

Probudila se nekoliko sati kasnije, trepćući na blagom jutarnjem svetlu. Na trenutak, zaboravila je o čemu je prethodne noći razmišljala. Onda je pretrnula. Ipak, u isto vreme, osetila je žar uzbuđenja zbog mogućnosti da će konačno uraditi nešto istinski neustrašivo, nešto što bi je učinilo dostojnom poštovanja i divljenja. Onda se široko osmehnula, iznenada zaboravivši na strah. Osetila se srećnom, visokom deset metara i spremnom na sve. Isto kao i pre više od godinu dana kada je zatvorila kafe da napiše knjigu. Maja je tada shvatila da, ako je ovakva sreća moguća, ako je samo potrebna hrabrost da bi se ona probudila, onda ne može da se vrati jadu i patnji, jer je sada znala da ima izbora. Takvo nešto bilo bi suviše tragično. U narednih nekoliko minuta, pre nego što je imala vremena da se razbudi i da je preplave racionalne misli, otrčala je na sprat. Na brzinu je na kuhinjskom stolu napisala obaveštenje „Na prodaju", odjurila opet u prizemlje i zakačila ga na vrata kafea. Onda je počela da se sprema za otvaranje.

Dok je sedela za pultom i povremeno služila ljude kafom i kolačima, Maja nije mogla da poveruje šta je uradila. 65

Redovne mušterije reagovale su šokom na ove vesti, tužne što će ostati bez svojih omiljenih čokoladnih ovsenih štanglica, a njihova kapućina bez dodatnih zrna kakaoa. Više puta je poželela da otrči do vrata i skloni obaveštenje. Da bi skrenula misli, umesto da jede, Maja se bacila na istraživanje kako da samostalno objavi knjigu. Sedela je za pultom sa svojim laptopom i istraživala razne mogućnosti. Nije bilo jeftino, ali to je i očekivala. Iako Maja nije imala pojma za koliko bi mogla da proda kafe, naročito pošto je bio opterećen dugovima i svakako ne najbolja investicija na svetu, očekivala je da će biti taman dovoljno da se pokriju troškovi. A šta će posle, kada ostane bez novca i s gomilom neprodatih knjiga, nije imala predstavu. Međutim, sećala se šta joj je Bil govorio o izazovima, o hrabrosti, o tome da treba da bude veličanstvena žena. U ovom trenutku, ovo su joj bili važniji ciljevi od novca ili garancija ili bilo čega drugog. Dok je dan prolazio, Maja je primetila da nije pomislila na čokoladu. Uopšte nije bila zainteresovana za nju zbog blage mučnine izazvane strahom. Tada je shvatila, dok je piljila u keks od vanile i jagode, čokoladne makrone i eklere od kafe, da slatkiši nemaju nikakvu moć nad njom i da je nikada nisu ni imali. Njena nesavladiva želja za njima nije bila izazvana njihovim penastim nadevom, njihovom vlažnom mekoćom ili kremastim prelivima. To je u stvari bilo ispo-ljavanje njene želje za boljim životom - životom tako divnim da je jedva mogla da diše. To je Maja želela svaki put kada je posezala za parčetom torte najmanji ukus sreće. Naravno, prolazno zadovoljstvo koje pruža hrana bilo je slaba zamena za suštinsko zadovoljstvo koje daje ispunjen život. Isto važi i za ljubav i novac. Kao deo zaista veličanstvenog života, ona možda jeste sjajna, ali kao zamena za njega, jednostavno ne deluje. Sada je Maja uvidela da svaki put kada je živela takvim životom, kada je pisala knjigu, kada je odlučila da proda kafe, nije davala ni pet para za slatkiše. Iznenada su izbledeli, potisnuti u pozadinu i postali deo životne dekoracije, kao i sve ostalo. Pomisao da je nekada provodila po čitav dan razmišljajući o njima, trudeći se da im odoli, sada joj se činila suludom. Maja je sela za pult i osmehnula se na činjenicu koliko je moći nekada pridavala ovim iluzornim željama umesto svojim pravim snovima.

66

Kad se približilo šest sati, Maja je pronašla pravu firmu da joj objavi knjigu. Isključila je laptop s osmehom na usnama i otišla da zatvori radnju. Dok je preokretala znak, bacila je pogled kroz izlog i ugledala Tima. Mahnula mu je, ali nije je video, tako da je otvorila vrata. Tim ju je pogledao i osmehnuo se. Maji se oteo uzdah. Nije ga videla više od godinu dana i zaboravila je koliko je šarmantan. Ili ga možda nije primećivala jer je bila opsednuta Džejkom. „Tu si. Živa si", uzviknuo je Tim. „Kako si? Gde si bila?" „Bila sam... ja... ovaj", mucala je Maja ne želeći da objašnjava. „Bila sam na nekom kursu." „Nedostajala si mi, kao i tvoji kolači." Tim se osmehnuo. Iznenada ju je obuzela želja da ga poljubi. Nakon što je mesecima pokušavala da ubedi Džejka da je želi, bilo bi olakšanje biti s nekim ko ju je očigledno želeo. ,,I ti si meni nedostajao." Onda je Tim primetio znak. „Prodaješ kafe Kakao?Ne mogu da verujem. Zašto?" Slegnula je ramenima jer se stidela da mu ispriča svoj ludi plan. “Ja, ovaj, čini mi se da je pravo vreme." „Koliko tražiš?" Maja je ponovo slegnula ramenima, pošto nije mogla da se koncentriše na finansije kada je Tim delovao tako primamljivo. „Nisam sigurna. Ne mnogo. Mislim da ću videti koliko ljudi nude." „Pazi da te ne prevare." „Ma, ionako ne vredi nešto. Samo ima ime i reputaciju. Još je u dugovima..." „Je l' prodaja obuhvata i stan?" „Ne, iznajmljujem ga. Zašto?" ,,Oh", rekao je Tim zamišljeno. „Dobro onda, kako ti zvuči sto hiljada? Mogu sada da ti dam deset, a ostatak za šest meseci. Šta kažeš?" „Zezaš me?" „Naravno da ne", rekao je Tim. „Ozbiljan sam. Ovo mesto bilo bi odlično za novi video-klub. Posao je odlično išao prošle godine, tako da se sada širimo." 67

„Širite se?", Maja je bila zbunjena. „Mislila sam da samo radiš tamo." „Ne, klub je moj. Dobro, naš." Tim je podigao ruku da pokaže burmu. „Žena je takođe uložila u njega." Maja se uhvatila za dovratak da bi održala ravnotežu. ,,Ž-žena?" promucala je. „Oženio si se?" „Aha, pre tri meseca." ,,Oh, ja, vau, to je... divno. Pa, mislim, kako ste se upoznali?" „Bila je mušterija." Tim se osmehnuo. „Stalno je dolazila i počeli smo da pričamo. A onda smo se zaljubili." „Pa, to je... divno", ponovila je Maja, želeći da se zavuče u neku rupu i zaplače. „Viki je preslatka", dodao je. ,,I voli naučnofantastične filmove. Što je u velikoj meri temelj naše ljubavi. Nikada nisam mogao da te ubedim u čari Ratova zvezda, zar ne?" Maja je odmahnula glavom pokušavajući da se osmehne. „Nego, šta misliš o mojoj ponudi?" Ništa nije mogla da smisli, tako da je samo klimnula glavom. Samo je htela da uzme novac i pobegne. Morala je da ode - iz kafea, iz grada, iz zemlje. Maja je imala iznenadni impuls da pođe za Sofi u Ari-zonu, da počne iznova, da bude veličanstvena žena bez uspomena. „Da... odlična je ponuda", uspela je da procedi, „ali pošto sam još uvek oko osamdeset hiljada u dugovima, nije baš…” „Ah", rekao je Tim, „pa onda, ako preuzmem dugove, to ti ostavlja dvadeset hiljada. Kako ti se to čini?" Maja je polako klimnula glavom. Još uvek nije uspevala da shvati šta se dešava. Sve se odvijalo prebrzo. Zamišljala je da će proći meseci pre nego što joj neko iznese ponudu, a još duže pre nego što se zaista dokopa novca, čime bi imala dosta vremena da se predomisli u poslednjem momentu. Međutim, bila je na ivici da postigne usmeni sporazum. Činilo se kao da joj ipak nije dozvoljeno da petlja s ovom odlukom.

68

Pošto su se u načelu dogovorili i Tim otišao s kutijom eklera od kafe, makrona s ukusom jasmina i čokoladnih ovsenih štanglica, Maja je sela. Nije mogla da veruje šta je upravo uradila i nije mogla da veruje da se Tim oženio. Bilo je to užasno otkriće jer je njena ovisnost o nedostupnim muškarcima ponovo počela da se budi. Najpre Džejk, sada Tim, kojeg nije želela sve dok on nije prestao da je želi. Pitala se šta to tačno nije u redu s njom. A onda je, pošto se iznenada setila svog zaključka o čokoladi, znala da je sve u redu. Plašila se da proda kafe i da objavi svoju knjigu i, na trenutak ili dva, skrenula je sebi pažnju s tog straha mogućom romansom. Maja je odahnula. Ako bi uskočila u vezu s Timom, pretvorila bi je u istu vezu kakvu je imala s Džejkom. Iskoristila bi ga, kao što je koristila slatkiše, da izbegne zastrašujuće ispunjavanje prave želje svog srca. Baš kao što je prestala da piše i počela da živi kroz Džejka, batalila bi samoizdavaštvo i počela da živi kroz Tima. Jer, ma koliko da je bilo bolno izgubiti sebe u vezi, očigledno je bilo bezbednije od izlaska u svet i rizikovanja u ispunjavanju svojih snova. Maja se nasmejala zato što je najzad prozrela svoju ovisnost. Pokušavala je da koristi muškarce kao plišanog medu. Umesto da traži srodnu dušu - nekoga ko bi joj uzvisio duh, ko bi joj bio partner u veličanstvenom životu - koristila ih je kao nesvesne tlačitelje, zamene za neustrašivi život. Ali, muškarac nije zamena za život. Nije stanica na kojoj se predugo zadržavaš zato što se suviše plašiš da se u potpunosti izraziš. Sada je razumela. Znala je da, ako namerava da nade srodnu dušu koja će joj postati saputnik, onda mora da krene na put sama.

Mesec dana kasnije, Maja je stajala u praznom kafeu. Sve je odneto: pult, mašina za kafu, stolovi, stolice i sve torte. Pomislila je na majku i osetila kako je zapljuskuje blagi talas tuge. Znala je da je Lili oduvek želela da Maja bude srećna. Zadržala je kafe ne toliko iz poštovanja prema Lili koliko zbog sopstvenih strepnji. Onda se Maja osmehnula, shvativši da je time što je prodala kafe, skinula celoživotno breme straha i da je konačno slobodna. I stan na spratu je ispražnjen. Sve je prodala i ostalo joj je samo hiljadu primeraka sopstvene knjige. Kada su je štampari pitali koliko želi, Maja je odredila ovaj broj. Nikao joj je u srcu i, mada je delovao krajnje suludo, imala je

69

osećaj da je pravi. Bil joj je rekao da bude još odvažnija i eto, bila je odvažnija. I osećaj je bio sjajan. Maja je zaključala vrata kafea poslednji put, poslala je majci poljubac za rastanak i prešla ulicu ne osvrćući se. Dok je odlazila, shvatila je da je, iako je provela tolike godine osećajući se kao u zatvoru, kafe Kakao bio blagoslov koji joj je sada dao nov pravac u životu. Međutim, pre nego što napusti Englesku, morala je još nešto da obavi.

Fejt je otvorila vrata i šokirano pogledala Maju. Onda se osmehnula, privukla rođaku u zagrljaj i pozvala je da uđe. Nekoliko trenutaka kasnije, Maja je nelagodno sedela na kauču i nije znala šta da kaže. Nije pričala s Fejt više od šest meseci i nije imala pojma kako da joj to nadoknadi. Hiljade misli jurile su joj glavom, padajući jedna preko druge i rušeći se kao domine. „Tako mi je... tako mi je žao", najzad je prošaputala, suzbijajući suze. ,,U redu je", rekla je Fejt. „Znam šta se desilo." „Znaš?" „Džejk." Maja je klimnula glavom. „Ali nije bila njegova krivica", rekla je. „Postupala sam tačno onako kako si mi rekla da ne postupam. Digla sam ruke od sebe i pretvorila sam ga u centar svog života. I pobegao je glavom bez obzira." „Kada si prestala da zoveš, pretpostavila sam..." „Izvini, molim te." „Nema problema, medena, razumem te." Maja se zahvalno osmehnula. Kod Fejt je, između ostalog, volela to što je bila tako spremna da oprosti i uvek puna razumevanja. Nije bila egocentrična po pitanju života, nije zahtevala da se ljudi promene kako bi se uklopili u njene želje i potrebe. Samo ih je puštala da budu onakvi kakvi jesu. I zbog toga su i oni, kao i ona sama, bili toliko srećni i opušteni. „Hvala ti", rekla je Maja pomislivši kako je njena rođaka takođe jedna divna lekcija o prosvetljenju. „Dakle, kako si sada?" „Prilično dobro, verovala ili ne." 70

„Fantastično", rekla je Fejt iskreno obradovana, ne dureći se ni sekunde. „Idem u Ameriku." „Stvarno?", pitala je Fejt razrogačenih očiju. „Pa to je divno. Na odmor, u posetu...?" „Idem tamo da prodam svoju knjigu." „Knjigu?" „Aha, sama sam je izdala. Prodala sam kafe, odštampala hiljadu primeraka i sada idem da pokušam da je prodam u Americi. Znam da je sumanuto, ali mislim da je krajnje vreme da učinim nešto ludo u životu." „Nije sumanuto", rekla je Fejt. „Fantastično je!" Maja se osmehnula. „Znala sam da ćeš razumeti." „Da ti čuvam Krofnu dok budeš odsutna?" „To bi bilo divno. Samo..." „Šta?" „Imam neki čudan osećaj." „Da?" „Da se možda neću vratiti." „Zaista?" Fejt se široko osmehnula. „Nisam znala da poseduješ takvu intuiciju." ,,I ne posedujem. Ne znam zašto imam taj osećaj, ali eto, imam ga." „Možda zato što najzad zaista živiš sopstveni život", rekla je Fejt. „Uhvatila si korak s univerzalnim vibracijama i sada možeš u potpunosti da se uskladiš s kosmičkim silama." „To je jedna od mnogih pojedinosti koje obožavam kod tebe, Fejt." Maja se nasmejala. „Ne plašiš se da budeš ćaknuta." I Fejt se nasmejala, nimalo uvređena. „Štaviše, i sama sam malo ćaknuta ovih dana", priznala je Maja. ,,I srećnija nego što sam ikad u životu bila." „Znaš, shvatila sam da je čovek srećniji što je više ve-ran sebi", rekla je Fejt. ,,I što ostali misle da je ćaknutiji." Maju je iznanada preplavila ljubav prema rodaki koja ju je tako bezuslovno prihvatala. Primakla joj se na kauču i zagrlila je. Kada su se najzad razmakle, Fejt ju je poljubila u obraz. „Baš sam ponosna na tebe, Majo." 71

„Aha." Maja se nasmešila. ,,I ja sam ponosna na sebe."

Smestila se u svoje avionsko sedište. Stotinu knjiga je bilo među prtljagom, a ostale su je pratile brodom. U banci joj je ostalo samo nekoliko hiljada funti. Osmehnula se. Ovo je bio najluđi postupak u njenom životu i uživala je u svakom trenutku. Pogledala je starca koji je sedeo do nje. Privukao joj je pažnju nekoliko puta tokom prethodnih sati i imala je želju da priča s njim. Pošto je sada bila odvažna žena, shvatila je da to ne bi trebalo da bude naročit problem. „Dakle..." okrenula se Maja njemu veselo, „živite li u Njujorku? Ili idete na odmor?" „Vidi, vidi", rekao je. „Baš fino što jedna lepa mlada žena započinje razgovor s matorim čudakom kao što sam ja." Maja se osmehnula. „Ja sam Tomas." „Maja." „Stvarno?" pitao je zamišljeno. „Znaš li šta tvoje ime znaci? Maja je odmahnula glavom. „Za Induse je Majin veo ono što nam pokriva oči kada posmatramo svet umom: sa svim našim kritikama, predrasudama, strahovima i sumnjama. Ali, svet iza Majinog vela jeste svet koji osećamo srcem. Kada nam padne veo s očiju, doživljavamo prosvetljenje. Do tada smo slepi." Majine oči su se razrogačile. Ova informacija dosta toga objašnjava. „Ne mogu da verujem da nisam znala za to", rekla je. „Ali, nisam previše iznenađena. Veći deo života bila sam slepa." Tomas joj je nežno potapšao ruku. „Kao i većina nas, dušo, kao i većina nas." „Ali ne više", rekla je Maja ponosno. „Ne sada." “Je l'?" „Idem u Njujork da prodam svoju knjigu." Prvi put je to rekla nekom strancu, i s takvim samopouzdanjem da se osećala kao druga osoba. Možda jednostavno više i nije Maja, bar ne ona Maja koju je oduvek znala. 72

„To zvuči fantastično. Je l' bila veliki hit u Engleskoj?" „Ne", priznala je Maja, „nisam je prodala tamo. Sama sam je objavila. To je neka vrsta duhovne knjige o mom putovanju od cinizma i ogorčenosti do sreće i vere u sebe. Mislim da Britanci nisu baš toliko zainteresovani za to kao Amerikanci. Zbog toga sam mislila da počnem ovde." „Veoma hrabro od tebe. Zadivljen sam." „Hvala vam." Maja se široko osmehnula obradovavši se. Ovaj osećaj hrabrosti bio je sjajna promena u odnosu na osećaj potpune izgubljenosti. „Ipak, nisam sve sama uradila. Imala sam veliku pomoć i podršku." „To je u redu", rekao je Tomas. „Sumnjam da iko od nas može da uspe sam. Jednostavno ne verujem da smo sposobni za to." „Čak sam jednom bila i kod vidovnjaka", priznala je Maja. „Ma, ja sam uradio mnogo ludih stvari u svom dugom životu, veruj mi." „Stvarno?" Maja je bila zainteresovana. ,,U stvari, moj vidovnjak bila je divna žena. Nije mi predvidela budućnost, već mi je pričala o mom duhu, o tome kako treba da sledim svoj životni put. Rekla mi je da budem odvažna." „Aha. To je veoma dobar savet." „Jeste. Veoma težak, ali veoma dobar. I bila sam na ivici da dignem ruke od svega kada sam upoznala jednog čoveka, Bila, koji mi je rekao da moram da budem još odvažnija." „Shvatam", rekao je Tomas. „Zar život nije divan kada sledimo svoja osećanja, kada slušamo srce umesto glavu?" „Nisam sigurna", rekla je Maja. „Mislim da mi se samo posrećilo. Nisam zaista sledila svoja osećanja. Bila sam prilično zaglavljena i uplašena." „Možda. A možda si samo mislila da je tako." Maja je razmislila o ovome. ,,U čemu je razlika?" „Tvoje misli o sebi samoj, o sopstvenom životu, o svemu, nisu uvek realne. Ne zasnivaju se uvek na činjenicama. Štaviše, češće je tako." „Stvarno?", pitala je Maja radoznalo. „Naravno", osmehnuo se Tomas. „Možeš pomisliti: 'Dosadno mi je', na primer. Ili: 'Zaglavila sam se, ne znam šta sledeće da uradim, uplašena sam.' A nisi. Ali, čuješ to u glavi i stoga veruješ. A onda se u skladu s time i ponašaš, i to za tebe postaje realnost. To ga čini istinom, iako nije." 73

Maja ga je pogledala i na trenutak joj se učinilo da sve stoji. Ovo joj nikada ranije nije palo na pamet. Uvek je verovala da su njene misli o sebi samoj istinite. Ali, možda nisu bile. Možda te misli nisu ništa više nego samo... misli. „Kako onda da znam da li mi je neka misao realna ili nije? „Realne misli su potpuno neutralne, bez ikakve predrasude", objasnio je Tomas. „One priznaju nešto i onda prolaze. Ali, ako izazovu emociju u tebi, pogotovo strah i bol, garantovano nisu realne." „Ako nisu realne, odakle onda dolaze?", pitala je Maja. „Odasvud. Nije ni važno. Um je sunđer. Sve što si ikad čula i slušaš ti uvek iznova recikliraš. Na stotine miliona uverenja, stavova, kritika, ideja, sve se vrti u krugu - kao neki ludi radio koji ćeš jednog dana isključiti, ako budeš imala dosta sreće, i osloboditi se." „Onda ću sasvim prestati da razmišljam?" Tomas se osmehnuo. „Samo u veoma retkim slučajevima. Možda ako provedeš ostatak života na nekoj planini. Za nas ostale, misli nikada ne prestaju, ali možemo da prestanemo da ih slušamo. Možemo da prestanemo da im verujemo. U tome je tajna." „To je divno", osmehnula se Maja. „Potpuno divno." Sada je, u svetlu ovog novog znanja, Maja shvatila da nije bila zaglavljena, uplašena kao miš; samo je mislila da je tako. Samo su je te plašljive, kritičke misli vezivale za sopstveni život, ništa više. Tada je Maja shvatila da je s njom, u stvari, zaista sve u redu.

„Dakle", rekao je Tomas, „ako ikada više pomisliš da si se zaglavila, samo ignoriši te misli; budi svesna svojih osećanja i sledi njih. Meni je to uvek uspevalo." Maja se osmehnula. Svaki put kada bi se dovoljno otvorila za uspostavljanje veze s ljudima, uvek je nailazila na neke koji su umeli dobro da je posavetuju. I znala je da su joj, uz osam milijardi ljudi na svetu, ovi saveti uvek na raspolaganju. Samo mora da bude dovoljno hrabra da ih zatraži. Onda je shvatila da je, od svih stranaca koji su joj prišli s rečima mudrosti, u susretu s Tomasom ona načinila prvi korak. „Hvala Vam. Mnogo Vam hvala", rekla je rukujući se sa starcem, pa ga je poljubila u obraz. 74

U sledećem momentu konačno joj se složilo sve što joj je Rouz rekla. Mudrost je srela iskustvo i položen je treći kamen temeljac Majinog divnog života. Samilost. Hrabrost. I interakcija.

Maja je sijala od sreće kada su sleteli u Njujork. Pomogla je Tomasu da se iskrca iz aviona, pronašla im je prtljag, osmehnula se carinicima i onda uhvatila autobus do Menhetna. Kada je ugledala horizont, Maja se jedva suzdržala da ne usklikne od radosti i zatapše rukama. Pritisla je nos o prozor i gledala ne trepćući sve dok autobus nije ušao u tunel Linkoln. Kada je sišla na stanicu i videla svoj prvi žuti taksi, Maja više nije mogla da izdrži. Ispustila je kofere i poskočila od sreće. Te noći, verujući u svoju pobedu, Maja je odsela u otmenom hotelu i naručila sobnu uslugu. Kad se zagnjurila u svilenu posteljinu, duboko je uzdahnula od zadovoljstva, zažmurila i osetila golicanje poteklo od posebnog uzbuđenja koje nastupa samo kada slediš svoje snove.

Nedelju dana kasnije, Maja nije imala mnogo sreće. Nijedna od krupnih knjižara nije htela da joj prihvati knjigu zato što su poslovale samo s velikim izdavačima. Maja se osećala veoma poraženo i blago je sažaljevala samu sebe. Posle trećeg dana i trinaestog odbijanja, pomislila je da je kriv svet, da je veoma surov i beskompromisan. Nažalost, trenutno je zaboravila Tomasove reči o tome da ne treba da veruje svim svojim mislima. Potpuno sama u velikom gradu i ophrvana strahom, suviše se lako mirila s neuspesima i nije dala sve od sebe da se promoviše u najboljem svetlu.

Dve nedelje kasnije, Maja je posetila i poslednju knjižaru koju je mogla da nađe na Menhetnu i nije znala šta sledeće da uradi. Od trideset tri knjižare u kojima je bila, samo su četiri prihvatile poneku njenu knjigu. S tako slabim procentom uspešnosti, Maja zaista nije mogla da podnese pomisao da će morati da prosi po celom Bruklinu ili drugim okruzima. Štaviše, bila je spremna da odustane, spakuje se i ode kući.

75

Međutim, posle svega kroz šta je prošla, Maja nije mogla da se vrati - morala je da nastavi dalje. Sledeći Tomasov savet, stala je na vrata zatvorene knjižare u Amsterdam aveniji i pokušala da se isključi iz svojih misli, a uključi u osećanja, da vidi kako bi trebalo da postupi. Posle nekog vremena, nije primila nikakvu naročito jaku poruku. Srce joj je bilo prilično tiho, samo joj je predlagalo da se malo opusti i da prestane s pokušajima da proda koju knjigu više. Zato je Maja krenula u centar, idući kud god ju je intuicija vodila, i obrela se u Vest Vilidžu pored divnog kafea u prelepoj ulici punoj unikatnih radnji. Sela je u baštu i naručila kafu i čokoladni kroasan, u ime starih dobrih vremena. Posle sat vremena, još ne pipnuvši kroasan, Maja je gledala zalazak sunca. Dok je upijala ulične prizore i zvuke, počela je potpuno da se opušta i sva nedavna razočaranja bledela su zajedno s mekom svetlošću. Gledala je poslednje, duge zrake sunca koji su sijali kroz krošnje i pala joj je na pamet pesma: If you're going to San Francisco, be sure to wear some flowers in your hair... Maja se ispravila. Nije bila sigurna da li zbog svetlosti ili zbog kafe ili zato što je oduvek volela tu pesmu, ali činilo joj se daje upravo ugledala znak. San Francisko će biti savršen. Ipak je bio duhovna Meka Amerike. Svi su znali da tamo emigriraju egzotični tipovi ljudi, dok su Njujorčani malo ciničniji. A budući da je otišla iz Engleske zato što nije verovala da bi knjiga mogla da joj preživi u cinizmu, nije bilo svrhe da se zadrži ovde. Sutradan se Maja sa svojim knjigama ukrcala u autobus koji je išao na zapad. Stići će tamo za sedamdeset dva sata.

Kada je sišla iz autobusa tri dana kasnije, više se nije osećala baš toliko samouvereno. Zamenila je Njujork drugim gradom gde nikoga nije poznavala i nije imala pojma kako da ostvari svoj plan. Posle toliko sati provedenih u autobusu i stajanja na svakih sat vremena, bila je toliko umorna da je samo htela da legne u krevet i zaplače. Sutradan, osećajući se podmlađeno i osveženo, spakovala je deset knjiga i mapu grada i krenula da osvoji San Francisko. Iz brojnih ponoćnih razgovora sa saputnicima, dobila je neke informacije o tome gde da počne. Sada se, na svežoj, bistroj jutarnjoj svetlosti prisećala nekih od njih.

76

Sela je u tramvaj i krenula u centar u kojem je, sudeći prema njenim izvorima, trebalo da bude dosta ljubaznih ljudi voljnih da pomognu svakome ko je malo izgubljen u životu. Tramvaj je bio jako zabavan i Maja se ponovo osmehnula uživajući u brzini i predelu. Rado bi se vozila ceo dan u veličanstvenoj kružnoj turi po ovom divnom gradu koji je već zavolela. Ali znala je da ima posla, da treba da nauči nove lekcije i ispuni svoju svrhu. Sada nije bio trenutak da uzmakne. Zato je skočila s tramvaja i umešala se u gužvu ljudi koji su se probijali ka ulici Hajt. Nakon sat vremena i dve šoljice biljnog čaja, osetila je da je vreme da se udalji od glavne ulice, koja je delovala više kao turistička atrakcija nego kao srce i duša grada, i da zađe u sporedne uličice u potrazi za knjižarom koja će joj prihvatiti knjigu. Maja je počela da sledi svoja osećanja, da kao vodilju koristi srce umesto glave i primetila je da joj je život bio sve lakši. Pretrpela je nekoliko neuspeha, iskusila i niz srećnih okolnosti pa se osećala kao da je plivala nizvodno umesto da se napinje protiv struje. Pošto je proputovala Ameriku, iako prilično brzo, Maja je razvila osećaj za mesta i primećivala je kako svaka oblast ima svoju naročitu atmosferu. Dok se u zoru vozila kroz Arizonu, oduševilo ju je njeno prostranstvo, spokoj planina i ozbiljnost tišine u kojoj su stajale. Pošto je provela ceo život u engleskom gradiću, Maja nikada nije izbliza videla takve ogromne litice. Kad je izašlo sunce, oteo joj se uzdah zbog veličanstva koje ju je okruživalo. Zaklela se da će se vratiti na ovo mesto.

I San Francisko je bio divan: otvoren, pun razumevanja, radoznao i prijatan. Maja je mogla da oseti sve ove osobine u vazduhu i nadala se da se isti kvaliteti nalaze i u ljudima. Posle nekog vremena, prestala je da pešači. Daleko je odlutala od svog prvobitnog puta i sada je stajala ispred male prodavnice koja se zvala Alternativna knjižara. Duboko je udahnula i otvorila vrata. Iznad nje je zazvonilo zvonce što ju je odmah podsetilo na kafe. Kad je ušla, osmehnula se. Prodavnica je bila od poda do plafona oivičena novim i polovnim knjigama. Podovi su bili od drveta, a plafon oslikan tamno-plavim nebom i zlatnim zvezdama. Maja je polako šetala duž polica, prelazeći prstom preko

77

hrastovine, prateći lavirint knjigama obloženih staza do pulta zavučenog u pozadini. Za stolom je sedeo muškarac zadubljen u knjigu. Maja ga je nekoliko minuta posmatrala, misleći da ovo možda ipak i nije najbolje mesto da pokuša da proda svoju knjigu. A onda, baš kada je nameravala da se okrene i ode, podigao je pogled. Maji se oteo uzdah. Bio je najlepši muškarac kojeg je ikad videla. Nije bio napadno zgodan s visokim jagodicama i izvajanom bradom, ali imao je krupne, tamnosmede oči u kojima se žena mogla izgubiti ako ne pazi. Gledao ju je i, na trenutak-dva, Maja je potpuno zaboravila o čemu je razmišljala i zašto je ovde. „Mogu li da vam pomognem?" „Molim?", Maja se pribrala. „Izvinite, ovaj, da, došla sam da bih..." Naterala je sebe da se koncentriše na suštinu, a ne na njega. Sigurno je bio oženjen, gej ili na neki drugi način nedostupan, ako je suditi prema prošlim iskustvima. Pošto joj je trebao svaki gram hrabrosti da bi ispunila svoje snove, nije mogla da dozvoli da joj romantika sada skrene pažnju. „Htela sam da vas pitam da li vas zanima knjiga koju imam da vam ponudim? Mogu da Vam ostavim primerak, ako želite da razmislite." Čovek je radoznalo posmatrao Maju, kao da razmatra njen predlog. Onda je, na njeno oduševljenje, klimnuo glavom. „Naravno", rekao je, „dajte da pogledam." Maja je otvorila torbu, izvadila primerak pre nego što je imao vremena da se predomisli i pružila ga - nervozno, ali i ponosno. Osmotrio je korice i pročitao naslov naglas. „Muškarci, novac i čokolada, Maje Ficdžerald." Maja je klimnula glavom i nasmešila se s puno nade. „Zanimljiv naslov. O čemu se radi?" Duboko je udahnula. Ovo je bio trenutak kojeg se najviše plašila. ,,U suštini", počela je u dahu, „prilično je autobiografska. Govori o mom putu od osećanja izgubljenosti u svetu misli i želja... mojoj opsesiji muškarcima, novcem i čokoladom, sve do otkrića sopstvenog srca i duše... i otkrića da prava sreća ne potiče od svega toga, već od ispunjavanja sopstvenih snova, kada postaješ izuzetno biće." Maja je uspela brzo da se osmehne pre nego što se zakašljala. Onda nije mogla da prestane. Uhvatila se za pult i presavila stavivši glavu između kolena. Osetila je da je čovek gleda i poželela je da može nestati u oblaku dima. 78

„Zvuči odlično", rekao je najzad. „Uzeću deset primeraka." Nakon jednog momenta, Maja je uspela da se ispravi, osmehne i odoli želji da ga zagrli. „Stvarno? To je neverovatno, hvala vam. Hvala." „Naravno. Mada, bojim se da neću moći sada da vam platim, već kada se budu prodale." Maja se malo snuždila. ,,Oh, naravno", rekla je pretvarajući se da nije iznenađena. „Fantastično", rekao je. „Dakle, Majo Ficdžerald, ako mi date broj telefona, nazvaću Vas kad ih budemo prodali." Brzo vadeći knjige iz torbe, Maja je klimnula glavom i potražila papir na kojem bi zapisala broj telefona pansiona u kojem je odsela. „Ostajem ovde samo nedelju dana", objasnila je dok je pisala. „Putujem Amerikom u pokušaju da prodam knjige..." „Stvarno? Vau! Kuda ćete nakon San Franciska?" „Nisam sigurna." Maja je slegla ramenima. „Nemam nikakav plan. Videću kuda..." „...Kuda će vas vetar odneti." Osmehnula se. „Da, tako nekako." Ustao je i pružio ruku. „Drago mi je što ćemo sarađivati, Majo. Ovo je moj broj pa, kad odete, možete da me nazovete i videte kako vaša knjiga napreduje." Maja je pogledala njegovu vizitkartu: Ben Metjuz, Alternativna knjižara: 415 948 8490, kod nas ćete naći knjige koje će vam osvojiti srce i otvoriti um. Maja se rukovala s njim. „Baš mi je drago, Bene. Hvala."

Sutradan, oraspoložena svojim uspehom, krenula je u obilazak grada. Nisu je zanimali veliki turistički lokaliteti. Htela je da stekne pravi osećaj o ovom mestu, da istraži zavučene ćoškove i uličice, skrivene tajne koje su ga činile posebnim. Lutala je ulicama, zaustavljala se u kafićima i dućanima, ćaskala sa strancima i smešilase njihovim pričama. Najzad je došla do parka gde je čitava gužva pala u zasenak. Tada je shvatila da je provela ceo dan među ljudima, nasumično odabranim dušama za kratke trenutke, i da je uživala u svakom od njih. Najviše od svega, 79

uživala je u tome kakva je osoba sada bila. Više joj nije bila potrebna hrabrost za interakciju s ljudima. Počinjala je da živi život u potpunosti, bez suzdržavanja ili preispitivanja svakog poteza. Maja je prešla drveni most do ostrva u sredini jezera. Gledajući vodu, primetila je da se oseća spokojno kao i njeno okruženje, tiho u umu i uravnoteženo u srcu. Tada je znala da nije bitno da li će prodati svoje knjige niti da li će ih neko uopšte pročitati. Naravno da bi to volela, ali Maja se više nije osećala beznadežno i uspeh knjige nije više mogao suštinski da utiče na njen život. Šetala je stazom kroz šumarak sve dok nije došla do vodopada. Pronašla je veliki svetlucavi crni kamen i sela. Ledena voda prskala je u potok koji joj je brzao kraj nogu. Izula se, umočila prste i nasmejala se. Kad je sunce počelo da tone iza drveća, Maja je ustala, uzela cipele i pošla bosa na proplanak da uhvati poslednje zrake svetlosti. S druge strane jezera virio je crveni vrh džinovske pagode iz šumice, označavajući ulaz u japanski vrt. Maja se oduševila jer je oduvek želela da ga poseti. Krenula je ka vrtu kroz šumu, posmatrajući zalazak. Ali, kada je došla do kapije, bila je zatvorena. Na sekund se razočarala, a onda se samo osmehnula i rešila da dode sutra.

Sledećeg jutra, Maja se rano probudila. Sela je na tramvaj i prešla na drugi kraj grada, a onda je pošla ka vrtu, svraćajući usput u male knjižare. Na Majinu radost, svaka joj je uzela po pet primeraka knjige. Svi su bili tako pozitivni, divni i gostoljubivi u poređenju s Njujorčanima i pitala se zašto je to tako. Potom je shvatila sledeću krupnu lekciju u životu. Ti ljudi nisu bili negostoljubivi zato što su takvi sami po sebi. Bili su sumnjičavi zato što im se nije zaista otvorila. Očekivala je da je odbiju, bila je suzdržana, napeta, pripremala se za odbijanje kojeg se plašila. I zato je ono uvek i sledilo. U San Francisku se otvarala, prilazila je vlasnicima knjižare s radoznalošću, uvek spremna za mogućnost da će reći da. Maja je počela da shvata da ima moć da upravlja svojim životom.

Tog popodneva, Maja je sedela na klupi u japanskom vrtu okružena drvećem trešnje koje samo što nije procvetalo, potočićima i jezercima gde je 80

zlatni šaran pravio lenje osmice i zadržavao se na zracima sunca, statuama od uglačanog kamena, malim podšišanim travnjacima, savršeno raspoređenim bonsaima i velikim pagodama. Nebo je bilo bez oblaka, mlečnoplavo i lagane konfete od jesenjeg lišća posipale su vrt. Tonući u spokoj koji ju je okruživao, odmarajući se na glatkom drvetu, potpuno spokojna, gledala je posetioce kako prolaze kraj nje. Parovi su šetali stazama držeći se za ruke, ali Maju više nije rastuživao prizor zaljubljenih. Nije joj više bila potrebna ni čokolada da je razvedri niti novac da se oseća sigurno i uspešno. Sada joj više nije trebao ni muškarac da zna da je vredna ljubavi. Nije mogla da ode iz vrta. Svaki put kad je pokušala da ustane, telo nije htelo da je posluša. Želelo je samo da sedi i posmatra. Naposletku se premestila na klupu koja je gledala na baštu bonsaija koji su okruživali jezero i kameni mostić zarastao u bršljan ozaren sunčevim smirajem. Osim planina Arizone, bio je to jedan od najlepših prizora koje je Maja ikada videla. I zahvalila se Bogu što ju je život, sa svim njegovim usponima i padovima, doveo ovamo.

Maja je najzad shvatila da je gladna. Skoro da nije imala potrebu za hranom. Srce joj je bilo puno, a duša zadovoljna. Pomislila je da bi trebalo nešto da prezalo-gaji, ali srce joj je reklo da pričeka. Ostala je na istom mestu, još uvek opčinjena lepotom oko sebe i osećajem mira. Nekoliko trenutaka kasnije, neko je seo kraj nje na klupu. Maja se okrenula i videla Bena iz knjižare. „O, zdravo." Maja se iznenađeno osmehnula. „Zašto... Otkud ti ovde?" Ben ju je pogledao, na pola puta da zagrize sendvič. „Mislim, nisam očekivala da te vidim", zapetljala se Maja. „Ali, ovo je tvoj grad, tako da, naravno, imaš prava da budeš ovde." „Hvala ti." Ben se osmehnuo. „Često dolazim ovde. Obožavam jesenje boje." „Divno je", rekla je Maja trudeći se da ne gleda predugo u njegove smeđe oči. „Da", rekao je gledajući u nju. „Jeste." Potajno se smeškajući i bojeći se da bi ga mogla nehotice poljubiti, Maja se usredsredila na svoja stopala s tolikom pažnjom kao da su tajne celog univerzuma bile ispisane na njima. 81

„Hej, prodali smo sve tvoje knjige." „Molim!" uzviknula je i odmah podigla glavu. „Ozbiljno?" „Aha." „Jesi li ih ti sve kupio?" Ben se nasmejao. „Zašto bih?" „Da. Ne, naravno da ne. Samo ne mogu da verujem!" „Doduše, pročitao sam je." „Stvarno? Ali, verovatno nisi... Mislim, sumnjam da je to knjiga po tvom ukusu. Više je za žene. Napisala sam je za sebe..." „Znam", rekao je Ben, „ali jako mi se dopala." Maja se široko osmehnula, ali nije mogla da progovori. ,,I svidelo mi se što sam imao priliku da saznam nešto 0 tvom životu. Veoma je inspirativna." „Stvarno to misliš?" Maja je ponovo oborila pogled. „Ovaj, pa, hvala ti." „Možeš li da mi daš još?" „Da! Naravno. Misliš da ćeš ih prodati?" „Znam da hoću. Već imam petoro ljudi na listi čekanja.” Maja nije mogla da poveruje. Htela je da se popne na klupu i poskoči od radosti. Htela je da uhvati Bena za ruku i zapleše. Htela je da ga poljubi. Ipak, samo se nasmejala. „Vau", rekla je Maja, „to je divno." Još jedan deo slagalice došao je na svoje mesto. Sve je bilo baš onako kao što su joj svi govorili: prvo joj je bilo potrebno saosećanje, pa onda hrabrost, i, najzad, interakcija. A sada, kada je ubirala plodove ovih lekcija, Maja je počela da živi život o kakvom je sanjala.

Posle japanskog vrta, Maja i Ben proveli su veče šetajući lukom. Osim što je bio izuzetno privlačan, Ben je bio sladak, pažljiv i veoma duhovit. Postavljao je pitanja s iskrenim interesovanjem, čekajući da čuje šta će mu reći. Primetila je da je zaista sluša ne namećući svoje mišljenje, dovitljive komentare niti lukave male opaske koje bi rekle više o njemu nego o njoj. Kada je govorila, gledao ju je kao da je jedina osoba na svetu. I davao se iskreno i otvoreno, što ju je iznenadilo i oduševilo. 82

Maja je ispričala Benu skoro sve o sebi, ali nije mu priznala da je privlači. Njena usredsređenost još uvek je bila meka i krhka i nije se usuđivala da je ugrozi tako što će se olako upustiti u vezu s Benom. Tu lekciju naučila je s Džejkom. Osim toga, Maja je znala da odlazi za tri dana, tako da nije bilo svrhe da zadaje sebi takvu patnju. Međutim, te noći nije mogla prestati da razmišlja o njemu ni na javi ni u snu. Sutradan je Maja donela Benu novih dvadeset primeraka. Ušla je u knjižaru baš dok je on aranžirao izlog za njih. Posuo je zlatne čokoladne novčiće oko postolja iznad kojeg je stavio svoju blesavu sliku. „Znači, ti predstavljaš muškarce?" Maja se nasmejala. „Baš slatko." „Slatko?" Ben se osmehnuo. „Ovde si tri nedelje, a već se pretvaraš u Amerikanku." „Stvarno mi se sviđa ovde", priznala je Maja pružajući mu gomilu knjiga iz ranca. „Drago mi je. Jesi li odlučila kuda ćeš posle?" „Idem u Portland. Jedan ljubazni tip u autobusu rekao mi je da tamo ima dosta alternativnih knjižara, baš kao što je ova." „Ma, ne, mi smo jedni u milion." ,,Oh!" Maja se nasmešila. „Znam da jeste."

Ubrzo je došao kraj nedelje i Maja je odlazila sledećeg dana. Te noći, Ben joj je spremio oproštajnu večeru. Dok su jeli divnu supu od muskatne tikve i slanine, Maja je ispričala Benu o svojoj kratkoj ljubavnoj vezi s Arizonom i kako se zarekla da će se vratiti. „Hej, ako ti nije problem da ostaneš ovde još koji dan, mogu da te odvedem tamo", rekao je Ben. „Onda možeš da uhvatiš autobus do Portlanda." „Ozbiljno?" „Naravno", osmehnuo se Ben. „Pa... to bi bilo fantastično. Hvala ti. Zašto ideš tamo?" „Moram da posetim neke investitore. Želim da otvorim još jednu knjižaru." „Sjajno, onda bi mogao da prodaješ moje knjige širom Amerike", našalila se Maja.

83

Ben ju je veselo pogledao i Maja se osmehnula. Pre godinu dana, pomislila bi da je ovakva izjava u najboljem slučaju suluda, a u najgorem nepodnošljivo arogantna. Sada joj je delovala divno. „Ovo je definitivno najbolja supa koju sam ikada probala", rekla je. „Ko bi pomislio da dobra hrana može da bude bolja od čokolade?" „Čekaj da probaš mog brancina", odgovorio je Ben osmehujući se. ,,I pesto pastu."

Tri dana kasnije, Maja se vozila pustinjom Arizone u Benovom starom crvenom kamionu. Dok je jurila autoputem, a kosa joj vijorila na vetru, pomislila je na vreme pre deset godina kada je prvi put gledala film Telma i Luiz. Od tog dana maštala je o ovome. Činilo joj se kao da joj, nakon što je naučila svoje lekcije, univerzum sada sipa darove u krilo, pružajući joj sve što je ikada tražila. Klicala je od radosti, a Ben se smejao. „Hej, jesi li gladna?", pitao je. Maja je klimnula, iako nije htela da uspori ni na sekund. „Ima jedan odličan meksički restoran nekoliko kilometara niz Put 66." „Zvuči odlično." S Benom je uživala kako do sada ni sa kim nije. Maja je pomislila kako je izvrsno povezati se s toliko ljudi i dobiti toliku pomoć. Pitala se kako je živela sve ovo vreme, bez svih ovih ljudi...

U roku od pola sata sedeli su u crvenom kožnom separeu jeftinog restorana, jeli fahite i gledali planine oko sebe. „Izvrsno je", osmehnula se Maja, a potom joj je ispala gvakamola na košulju. Olizala ju je prstom. „Za takvu mršavicu, baš umeš da uživaš u hrani", rekao je Ben. „Više se ne pretrpavam hranom", objasnila je Maja. „Nekada mi se život sastojao u tome da sedim na stolici u svom kafeu i jedem. Sada samo živim, i jedem šta god mi se svidi i kad god mi se svidi. Ne razmišljam više o tome. I super je." Ben se osmehnuo. „Drago mi je što nisi od onih što su stalno na dijetama." 84

„Aha", rekla je Maja smejući se, ,,i meni."

Odseli su u motelu u zasebnim krevetima. Niko nije progovorio ni reći o svojim osećanjima prema drugome i Maja se zaklela da neće prva to pomenuti. Ali, o još nečemu je već neko vreme razmišljala i htela je da pita. Otkad joj je Tomas ispričao o Majinom velu, o životu u iluziji i izbegavanju istine, želela je da promeni ime, da i ono odrazi njen preobražaj. Više nije živela u iluzijama. Njome više nisu gospodarile brige, strah i nisko mišljenje o sebi. I htela je da njeno ime to odrazi. „Hoćeš li da me zoveš Maj?", pitala je pre nego što je Ben ugasio svetio. „Naravno." „Rođaka me ionako često zove Maj", nastavila je. „Maj mi je omiljeni mesec i pada u proleće. Može da simboliše moj preporod." „Ne moraš da objašnjavaš", osmehnuo se Ben. „Zvao bih te Fred ako bi ti to bilo važno." Dok je tonula u san, Maj je pomislila, po otprilike milioniti put tog dana, da je Ben prosto čaroban i pitala se da li ima ikakve šanse da i on slično oseća prema njoj.

Sutradan su sišli s autoputa, drmusajući se po prašnjavom drumu koji se probijao kroz planine. Maj je gledala divne crvene stene i želela da može da pruži ruku da ih dotakne. Oboje su upijali krajolik, sve dok Ben nije progovorio. „Vodim te u nacionalni park Zion." „Odlično", rekla je Maj. Iako nikada nije čula za njega, činilo joj se da i samo ime obećava čarobne doživljaje. Ben je skrenuo na sledećoj raskrsnici, ušao na proplanak i parkirao kola. Maj je otvorila vrata i iskočila podižući oblak crvenog praha. Ben je pošao ka najbližoj planini. “Dođi.” Maj je požurila za njim otresajući prašinu. „Hoću da te odvedem na jednu liticu", rekao je Ben i uhvatio je za ruku. „Moraš sama da se popneš uz nju, i kažu da ćeš, kada staneš na vrh, dobiti poruku od Boga." 85

„Zvuči fantastično."

Išli su duž dolina koje su prosecale crvene litice i obilazili vodopade sve dok najzad nisu došli do Anđeoske piste. Maj se okrenula ka Benu, koji je gledao u nju. „Dakle, sada moram da se popnem sama?" Ben je klimnuo glavom. „Ali moram da ti dam nešto pre nego što pođeš." „Nadam se da je bezbednosni pojas." Maj se osmehnula pogledavši u liticu. Onda ju je poljubio. Potom su samo stajali i gledali jedno drugo. Ben joj je dotakao obraz. „Tvoj sam, znaš", rekao je. Te reči stajale su između njih, lebdele su u vazduhu, vijorile se među planinama. Iako je prešla veliki put, i pored svega što je naučila i mada je sada volela sebe, Maj ipak nije mogla sasvim da poveruje. „Ali... ti... ja... mi... Nisam uradila ništa posebno... Nisam..." Ben joj se samo osmehnuo. „Maj", rekao je tiho, „jedinstvena si."

Maj je stajala na vrhu Anđeoske piste i gledala okolne planine koje su se pružale ka nebu i prostranstvo pustinje, sve dok više nije mogla da joj vidi ivicu. Radost joj je ispunila srce, a uzbuđenje preplavilo telo. Osećala je kako vazduh vibrira, kako joj puls života udara u jagodice prstiju i kako joj se smeh izdiže u grudima. Znala je da joj ne treba ništa više. Imala je sve. Bila je sve. Bila je potpuno sama, a nikada u životu nije bila zadovoljnija. Dok je stajala na ivici litice, Maja je znala da ništa više neće biti isto. Podigla je ruke u vazduh i zabacila glavu da pogleda u nebo. Gledala je kako prolaze oblaci, i najedanput se ukaza čisto nebo. Maja se osmehnula, a oči joj se napuniše suzama. „Hvala ti", šapnula je. „Hvala ti."

86

Recepti i pravi život Pre nego što sam našla dovoljne količine hrabrosti koje su mi bile potrebne da zdušno krenem za sopstvenim snovima, hrana (naročito čokolada) bila mije opsesija. Pokušaji da joj odolim i neizbežno prejedanje, crpeli su mi veliki deo kreativne energije. Naravno, neprestano sam kritikovala i kudila sebe zbog ovoga i uvek sam se pitala šta to nije u redu sa mnom. Ali, na kraju sam, na svoje veliko iznenađenje, otkrila da je sa mnom sve u redu, samo nisam živela život koji volim. Kada sam se suočila s ovim, kada sam postala dovoljno hrabra da budem verna svom srcu i prestanem da verujem svom umu (što je i dalje svakodnevni izazov i izbor!), problem s hranom se sam od sebe rešio. Još uvek moram da pazim na svoje navike. Svaki put kad me obuzme strah ili podlegnem negativnim mislima, uputim se ka frižideru. Međutim, kada pišem, pevam, plešem, kad se smejem i živim iz srca, ne poklonim stomaku nijednu jedinu misao. Isto i vama želim i nadam se da vam je ova knjiga pomogla da zavolite svoje telo i prestanete sa samoprekorom, da vas je podstakla da budete opsednuti sopstvenom srećom umesto kalorijama! U tom duhu, volela bih da podelim s vama neke od svojih najomiljenijih jela (u skladu s godišnjim dobima kada obično volim da ih jedem)...

Ove pikantne recepte izumeo je Artur de sa Bareto, moj izuzetno talentovani suprug bez koga bih svakako bila slabo uhranjena. Slatke recepte smislio je šef Džek van Prag moj brat i lični dobavljač raznih i slasnih poslastica.

87

PROLEĆNI RECEPTI Čili pesto pasta Nisam bila ljubitelj pesta sve dok nisam probala domaći. Arturov recept najbolji je koji sam ikad probala, tako da nabavljamo dosta biljaka nalik bosiljku tokom prolećnih i letnjih meseci. Papričice (domaće, koje je posadio moj suprug) nisu dovoljno ljute da bi se istakle, ali čuda čine za ostale ukuse. Dve porcije Za pesto 30 g lista bosiljka 1 čen belog luka, iseckan 90 ml maslinovog ulja 30 g pinjola 1 mala, blaga crvena papričica pola kašičice soli pola kašičice bibera pola kašičice šećera 35 g parmezana sečenog na kockice 1 kašičica balzamika (ako je moguće 21 godinu starog) 3 kapeli d anđelo testenine ili vermičela Za kombinovanje sastojaka za pesto koristite mikser ako ga imate, ali i mlin za kafu takođe obavlja posao! Dodajte bosiljak, balzamiko, beli luk, maslinovo ulje, pinjole i papričicu i sve zajedno izmiksujte. Dodajte so, biber i šećer. Ubacite parmezan i ponovo izmiksujte. Kuvajte pastu tri minuta tako da ostane hrskava.Procedite I servirajte.Pustite da se ohladi trenutak pre nego što ćete je preliti pesto sosom.

88

Krofne s lavandinim šećerom Sveže krofne sigurno su jedna od najukusnijih poslastica. Njihova toplota u vašim rukama, slatki miris šećera i prženog testa: hrskave spolja, meke iznutra... Nije ih baš lako napraviti, ali pošto kupovne nisu ni blizu savršenstvu koje možete da napravite kod kuće, mislim da su itekako vredne truda! Za 16 komada grana sveže lavande 200 g finog šećera 170 ml mleka 12 g svežeg kvasca 90 g finog šećera 500 g brašna prstohvat soli pola štapića vanile 30 g putera u kockici 2 jajeta biljno ulje za prženje Lavandin šećer Iseckajte granu sveže lavande. Dodajte 200 g šećera u hermetički zatvorenu posudu i ostavite nekoliko dana pre upotrebe. Savet: Sezona lavande je u junu i zato, ako pravite krofne u neko drugo doba godine, uvek možete da koristite vanilin šećer ili cimet. Krofne Svi sastojci treba da budu sobne temperature. Sipajte mleko u malu činiju, dodajte kvasac, 90 g finog šećera, 125 g brašna i promešajte. Ostavite da naraste. Prosejte ostatak brašna u veliku činiju, onda dodajte so, semenke vanile iz štapića, puter i jaja. Dodajte smesu s mlekom i pomešajte. Izručite testo na ravnu površinu i mesite dok ne postane glatko i elastično. Možda ćete morati da dodate još malo brašna. U zavisnosti od vaše snage, ovo bi trebalo da traje oko 10 minuta. Oblikujte testo u loptu i pokrijte ga vlažnom 89

krpom dok se ne udvostruči. Testo za krofne još je ukusnije ako se preko noći ostavi u frižideru, ali zavisi koliko ste (ne)strpljivi... Ponovo mesite testo sve dok se ne vrati u prvobitnu veličinu. Razvucite ga na površini posutoj brašnom debljine do 3 mm. Sada isecite krofne. Bolje je šeći krofne u obliku kvadrata umesto kruga, jer će se tako mnogo lakše pržiti. Ponovo ostavite dok se testo ne udvostruči u veličini. Zagrejte ulje u dubokom tiganju do 170°C. (Moraćete redovno da podešavate i proveravate temperaturu termometrom za kuvanje). Pržite krofne sve dok ne dobiju zlatnu boju, onda ih uvaljajte u lavandin šećer i ostavite da se ohlade nekoliko minuta. Jedite odmah! Upozorenje: Budite veoma pažljivi, vrelo ulje je opasno. Može da prska, da se upali i možete da se opečete.

90

LETNJI RECEPTI Brancin u belom vinu i sosu od putera Artur i ja leti jedemo ovo jelo svakog nedeljnog popodneva. Ukusi su toliko suptilni i jednostavni, a riba tako fina da se zaista topi u ustima. I sve je izuzetno zdravo, što je izvanredan bonus. dve porcije 2 fileta svežeg brancina 50 ml ekstradevičanskog maslinovog ulja 75 ml suvog belog vina 1 kašika sirćeta od belog vina 1 kašika morske soli 1 glavica belog luka 1 mala blaga crvena papričica 6 srednjih krompira origano 85 g putera 1oo ml mleka so i crni biber 150 g kelja Operite filete brancina i osušite ih. Smestite ih u plitki pleh i marinirajte ih u maslinovom ulju, vinu, sirćetu i soli. Sitno iseckajte beli luk i papričicu i dodajte u marinadu. Okrečite filete da bi se ravnomerno natopili. Ako imate vremena, marinirajte ih sat vremena, ali ne manje od 20 minuta.(Ako marinirate filete duže od 20 minuta,pokrijte ih I stavite u frižider.) Kuvajte krompir s prstohvatom origana i soli u vodi, dok ne omekša. Ocedite krompir. Istopite 40 g putera u D tiganju i dodajte mleko. Kad proključa, dodajte krompir u vrelo mleko. Kuvajte 3 do 4 minuta i onda začinite s malo soli i bibera. Skinite s vatre i umutite krompir dok ne postane kremast pire. Za sos istopite 25 g putera u malom tiganju. Dodajte sos od marinade i ostavite da se krčka nekih 10 minuta.

91

Dok se kuva krompir, provrite šerpu vode da biste u njoj skuvali kelj, za šta će trebati otprilike 2 do 3 minuta. Zagrejte teflonski tiganj na srednju toplotu. Otopite 20 g putera i pržite filete 3 minuta tako da strana s kožom bude okrenuta dole. Prevrnite ga i pržite još 2 minuta. Možda će im trebati malo više vremena, u zavisnosti od veličine fileta. Videćete da je brancin spreman kada je meso potpuno belo. Stavite ribu na tanjir s krompirom i keljom. Prespite sos iz male posude u tiganj u kojem ste pržili ribu i pustite da se krčka minut. Pospite sos preko ribe i služite. Savet: Ako nemate brancin, tilapija se takođe odlično slaže s ovim sosom.

92

Sladoled od karamelizovanog javorovog sirupa Sladoled je savršeni partner za letnje popodne, jutro ili veče. Iako šef Van Prag pravi neverovatan spektar ukusa, naročito volim ovaj zbog njegovih kontrasta. Kombinacija hladnog, kremastog sladoleda s hrskavom karamelom i vrućom topljenom čokoladom nije ništa manje od senzacije ukusa. Karamela 20 g tečne glukoze (može se naći u većini apoteka i nekim supermarketima) 80 g javorovog sirupa 175 g finog šećera 130 ml vode 6 g sode bikarbone Sladoled 400 ml punomasnog mleka 600 ml pavlake s najvećim procentom masti 5 žumanaca 115 g finog šećera 2 štapića vanile Karamela Sipajte glukozu u duboki tiganj (inače bi vam smesa mogla iskipeti na šporet kada dodate sodu bikarbonu), koristeći vruću kašiku da izvadite lepljive komadiće ako je potrebno. Dodajte javorov sirup, šećer i vodu i sve zajedno izmešajte. Kuvajte da proključa (bez mešanja) na srednjoj vatri. Termometrom proverite temperaturu smese i sklonite s vatre kad dođe do 146°C. (Ako pređe 150°C, zagoreće i ukus će biti grozan.) Odmah dodajte sodu bikarbonu i žustro izmutite, ali budite veoma pažljivi kako biste izbegli eksplozije pošto će se brzo podići. Prespite smesu u nelepljivu posudu (18 cm x 18 cm), najbolje silikonsku. Inače, možete koristiti i nauljeni pleh. Ostavite da se ohladi na sobnoj temperaturi oko sat vremena. Savet: U slučaju bilo kakve eksplozije karamelizovanog sirupa na radne površine ili pribor, lako ga možete oprati ključalom vodom. 93

Savet: Karamela će vam se topiti na jeziku. Ako je volite malo stegnutiju, samo dodajte 5 g tečne glukoze. Sladoled Pomešajte mleko i pavlaku u šerpi, kuvajte dok ne počne da se puši (faza upravo pre ključanja) i dodajte semenke vanile iz štapića. Sklonite s vatre. Umutite jaja i šećer u zasebnoj šerpi. Sipajte vrelo mleko uz neprekidno mućenje. Vratite smesu na blagu vatru u čistoj šerpi. Mešajte sve dok ne dostigne gustinu da ostavlja trag na varjači*. Pazite da nema grudvica. Prespite smesu u hladnu činiju. Sipajte u mašinu za sladoled i promešajte dok se skoro ne slegne. Onda dodajte karamelu, iseckanu na komadiće, i ostavite da se stegne. Služite s topljenom čokoladom. Savet: Ako nemate mašinu za sladoled, ništa ne brinite jer itekako možete i bez nje! Prosto prespite sladoled u plastičnu posudu (s poklopcem) i ubacite je u zamrzivač. Izvadite nakon 30 minuta i izmutite dok ne postane gladak. Vratite u zamrzivač i ponovite ovaj postupak 3 do 4 puta na svakih 30 minuta dok sladoled ne bude sasvim zaleđen i gladak. Dodajte karamelu u kasnijoj fazi, nakon poslednjeg mešanja, ali pre nego što se sasvim ne stegne. *Kada mutite smesu na blagoj vatri, da biste bili sigurni da su jaja pasterizovana (čime ćete izbeći rizik od salmonele), treba da ih zagrejete 5 minuta do 72°C.

94

JESENJI RECEPTI Supa od muskatne tikve i slanine Moj suprug Artur ima obiman i uvek spontan repertoar supa, čije recepte sakupljam u beležnici koja živi u našem kuhinjskom ormariću. Ovo je jedna koju zahtevam da kuva svakog decembarskog dana. Pošto je Portugalac, obično ubacuje slaninu u inače vegetarijanska jela, ali ova supa jednako je ukusna i s bademom ume-sto nje. Četiri porcije grumen slanog putera 3 kašike maslinovog ulja 1 srednja muskatna tikva, isečena na kocke 1 glavica belog luka, iseckana turmerik blaga tucana paprika 1 paškanat, isečen na kockice 2 kocke za supu 1,5 l vode 2 srednja krompira, iseckana na kockice 100 ml mleka 50 g parmezana so i crni biber PO izboru: 3 režnja slanine ili šaka seckanih badema Dodajte maslinovo ulje i grumen putera u lonac. Istopite puter, onda dodajte muskatnu tikvu i beli luk. Potom dodajte turmerik i blagu tucanu papriku. Mešajte na srednjoj vatri dok ne postane meko i zlatne boje. Dodajte paškanat i promešajte. Rastvorite kocku za supu u 1,5 litar ključale vode i uspite trećinu u lonac. Ubacite krompir. Kada proključa, dodajte i ostatak rastvorene kocke. Ostavite da se krčka na srednjoj vatri dok sve povrće ne omekša. Smanjite vatru i dodajte mleko. Kuvajte 5 minuta.

95

Izmiksajte supu u posudi ručnim mikserom. Dodajte parmezan, so i biber po ukusu. Ostavite da se ukusi izmešaju 10 minuta pre serviranja. Pre posluživanja, pospite supu hrskavom slaninom (sitno seckanom) ili seckanim bademima.

96

Bombice sa šljivama i livadskim medom Obožavam čokoladne bombice i ove su takođe izvrsne. Na sreću, veoma ih je lako napraviti (iako usavršavanje recepta i nije bilo tako lako - imala sam veoma težak zadatak da pojedem MNOGO probnih bombica!) i, naravno, vrede truda. Izađe oko 50 bombica ; 210 ml vode 3 kašike blagog livadskog meda 240 g neslanog putera 400 g čokolade (najmanje 72% kakaoa) 40 šljiva (ili višanja), ne potpuno zrelih i iseckanih malo kakao praha za posipanje Zagrejte vodu i med da blago provri, a onda sklonite s vatre. Dodajte puter i umešajte čokoladu. Temeljno mešajte pre nego što dodate šljive. Sipajte u pleh (oko 18 cm x 25 cm) i hladite oko dva sata dok se ne stegne. Izvadite iz frižidera i isecite na kocke. Uvaljajte ih u kakao prah pre jela...

97

ZIMSKI RECEPTI Pileća supa u portugalskom stilu Ma gde da se nalazim kad jedem ovu supu, uvek me prebaci direktno u svekrvinu kuhinju u Madeiri - jedno divno mesto. Ako možete da pronađete autentične začine, onda ćete se i vi transportovati u Portugal. Doduše, izvrsna je i bez njih. Izađe za četvoro ili dvoje gladnih 55 ml biljnog ulja 4 parčeta piletine (noge ili grudi) 1 kašika aleve paprika (još bolje, colorau) 1 kašičica blagog čilija (još bolje, pimenta moida) 2 lovorova lista 1 glavica belog luka, iseckana 1 srednji paradajz, iseckan 1 kašika paradajz pirea 1 srednji luk, isečen na kriške so po ukusu 50 ml suvog belog vina 1,5 litara vode 5 srednjih krompira, iseckanih 4 šargarepe, iseckane 200 g graška Zagrejte biljno ulje u dubokom loncu, onda dodajte piletinu i začine, lovorov list, beli luk, paradajz i paradajz pire, luk i so. Žustro mešajte tako da se piletina ravnomerno uvalja. Pržite oko 8 minuta, sve dok luk ne omekša. Dodajte vino i kuvajte još 5 minuta pre nego što dodate vodu i onda pustite da proključa. Dodajte krompir. Kada je krompir skoro kuvan, dodajte šargarepu. Pustite da se krčka još 7 minuta. Na kraju dodajte grašak. Kuvajte još 2 do 3 minuta. Isključite vatru i pustite da se hladi nekoliko minuta pre služenja

98

Čokoladne ovsene štanglice Ako bih morala da odaberem samo jedan čokoladni recept do kraja života, bio bi to ovaj. Ne mogu da se zaustavim nakon jedne, i čikam vas da pokušate. Za uistinu rajski doživljaj, jedite ih zimske noći s šoljom tople čokolade, ušuškani na kauču ispred vatre. Izađe i 6 komada, ali za koliko ljudi, to zavisi od vaše velikodušnosti... 220 g neslanog putera 1 štapić vanile 280 g mekog smeđeg šećera 4 kašike zlatnog sirupa Prstohvat soli 60 g kvalitetnog kakao praha 300 g ovsenih pahuljica Istopite puter u šerpi, onda skinite s vatre i ubacite semenke vanile kao i ceo štapić i ostavite da se natapa pola sata. Izvadite štapić vanile i vratite šerpu na slabu vatru, onda dodajte šećer, sirup, so i kakao. Kuvajte i mešajte 5 minuta. Dodajte ovas i iz mešajte sve zajedno. (Trudite se da ne pojedete previše sirove smese!) Sipajte smesu za štanglice u pleh u spljoštite je do debljine od 2 centimetra. Pecite 25 minuta na 150°C. Izvadite iz rerne, isecite na pravougaonike i ohladite na rešetki pre jela.

99

S LJUBAVLJU I ZAHVALNOŠĆU… Svom suprugu Arturu, čija me velikodušnost, humor, ljupkost i mudrost čine zahvalnom na svakom danu. Svojoj majci Viki, neiscrpnom izvoru vere, radosti i inspiracije. Svom ocu Dejvidu, za njegovu ljubav, književne gene i što mi je jednom rekao da sam rođena da postanem pisac. Svom bratu Džeku, koji mi ispunjava srce srećom, a stomak svojim gurmanskim genijem. Svojoj baki Fej i dedi Arnoldu, što su me voleli, slušali i bili tako divni uzori u stalnom nastojanju da budu odani svojim snovima. Kristini, koja me je uzela pod svoje krilo i u svoje srce, najboljoj maćehi koju devojka može imati. Reju, očuhu koji se toliko žrtvovao, zahvaljujem na tako dobroj duši. Moja slatka Idilija, koja mi je odmah postala srodna duša i vatrena navijačica. Svojoj divnoj rođaci Lusi na velikom srcu i otvorenom umu. Svojoj tetki Keti na podršci i bodrenju od samog početka. Stef, Kelsu, Marku i Alanu što su me primili u svoju porodicu. Mai i Paiju što su me prihvatili i bezuslovno voleli. Svojim prvim urednicima: Timi, Nanet, Kati, Angeli i Pi Kej. I svim svojim prvim čitačima: Idiliji, Valeri, Hejzel, Rouzi N, Hajli, Hajke, Keli-Džo, Džodi, Holi, Fern. Abi, Suzan, Džošu V, Alisi, Džuli, Jola;.đi, Karen H, Ursuli, Katji, Kolin, Džejmiju, Sindi, Izabel, Doroti, Aleks, Briti,Antji, Rouzi A, Sandri, Viki i Marku. Vaš doprinos bio je neprocenjiv. Posebnu zahvalnost dugujem Arijel i Šaji Kejn zbog njihove neverovatne mudrosti, opaski, inspiracije i saosećajnosti. Vi ste dva čuda u mom životu, i darovi ovom svetu. Bez vas dve ne bi bilo knjige - hvala vam, hvala, hvala! I ostatku Preobražajne zajednice (koji nisu gore pomenuti) koji ste svi tako inspirativni: Stefan & Maiken, Stefani & Rejnije, Rod & Kejtlin, Ejmi & Endi, Meri & Džoš, Mak & Elen, Ralf & Arne, Džo & Lenora, Hari & Anet, Brit & Frenk, Triša & Su, Bil & Šarlot, Klodija & Bernd, Dorina & Norman, Džon, Karen L, Toni, Stefani E, Stefani H, Endi S, Sendi, Andrea, Elfi, Teri, Livija, Elke, Tanja, Kristina, Šonja, Karola, Hajdi, Hening, Katrin, Su D, Suzan F, Kolin, Ulf, Džesika, Sten - i svi ostali divni ljudi koje sam nepromišljeno zaboravila... Svojoj draga prijateljici Stefani, koja je posvetila svoj veliki talenat i dragoceno vreme dizajniranju prve korice knjige i prelepog vebsajta. I neverovatnoj Fernandi Fransko, koja je osmislila originalan dizajn na kojem je zasnovana trenutna korica. Mnogo ste me usrećile. Kolegama piscima, Peni, Katji i Lorensu, što su tako izuzetno talentovani, puni beskrajne podrške i uvek iskreni - vi ste najbolja grupa za pisanje i najbolji

100

prijatelji koje čovek može imati. Dejvu na veličini njegovog duha, što je uvek bio uz mene, i što je postavio lestvicu tako visoko! I drugim prijateljima u daljini: prelepoj Val, na takvoj zabavi! Rejčel što je tako brinula o meni; Benu na njegovoj bezsulovnoj ljubavi; Har Hari što mi je negovao dušu; Štivu B. na vremenu, mudrosti i podršci; Sajmonu S. što je bio utočište na Oksfordu; Princu Tomasu što je uvek govorio da; Džulsu što je bio najbolji drugar ikada; Džeku što je tako jarko svetio i veliko srce; Naši na zabavi i besplatnim bioskopskim savetima; Polu što je bio neverovatno odan i divan; Loti što mije bila prvi i najbolji učitelj plesa; Rouzi na svim lenjim popodnevima u kafiću i zabavi pisanja; Džejmi na njenom saosećanju; Hejzel na svoj toploj čokoladi; Rouzi Paj za celu tortu i dane Merilin; Melisi što mi je dugotrajni prijatelj; Krišni za opaske i inspiraciju; Emi na njenom smehu; Alisi i Kozi na njihovim kik-boks veštinama; Morgan na njenim mafinima; Martinu T. za sve njegove brojne ljubaznosti i usluge; Alu što me je zveknuo; Aleksu K. što je činio kancelarijski život skoro podnošljivim; Em Džej na njenom entuzijazmu; Džulijet na cerekanju na časovima joge; Oksani što je bila tako pažljiva i velikodušna; Pam, Dejvidu, Luiz K, Alisi R, Mirijam, Fransoa S, Polu S, Donu A, Kembričkom sving klubu; Metu i Loti, Ketrin, Gilu, Bilu, Mariji, Džeraldu, Mirjani, Sem, Natali, Lari, Barniju, Toni, Džemi, Vilu, Liz i Džejmsu, Robertu, Rosu, Kolin, Majku, Asifu, Kler, Holi i Aleksu. Veoma sam zahvalna i Kejti Ford i Fioni Voker što su bile toliko ljubazne i dobre da pročitaju delo nepoznatog pisca. I Sofi i Odri Bos na istome. Kejt Ozborn što je podržala samoizdatu verziju i pružala podršku kad je bilo najteže. Alisi Rajan, što je bila tako blaga, strpljiva i talentovana. Luiz, divnoj i velikodušnoj duši. Hani, Sajmonu, Endiju i Helen iz Bordersa, Kembridž, što im se dopala knjiga i što su od početka verovali u nju. Klausu iz Vatkinsa, Brajanu iz Dejvidsa i svima u Arku što su bili tako otvoreni prema jednom novajliji. Svim sjajnim učiteljima: Džefu i Džuli što su mi prvi otvorili srce, Kerol Stjuart što je bila toliko inspirativna da sam zbog nje čak zavolela i Čosera, i Sajmonu Skineru, Morisu Kinu, Martinu Konveju i Džonu Dejvisu na strpljenju, podeljenoj mudrosti i neopisivoj ljubaznosti i privrženosti. Najzad, čitavom timu Hej Haus što su doneli ovu knjigu na svet i raširili njenu poruku više nego što bih ikada to sama uspela. Večna zahvalnost Mišel što je verovala u knjigu, Aleksandri što je obavila neverovatan poao da je proda ostatku sveta, Vendi i Džoani što su usavršile rukopis, Lien na njenim lepim dizajnima, Džo i Luiz na svim njihovim reklamnim veštinama i naporima, i 101

Amandi na njenom izvanrednom entuzijazmu, stalnoj podršci i nadljudskom strpljenju s mojim beskonačnim mejlovima! Nikada ne bih mogla da nađem bolji dom za svoju knjigu. Hvala vam.

O AUTORU MENA VAN PRAG je nezavisna spisateljica. Diplomirala je na Oksfordu i obožava čokoladu. Brižni saveti njene majke, Viki, doveli su do trodnevnog prosvetljenja iz kojeg je rođena ova knjiga. Muškarci, novac i čokolada prva joj je knjiga i sa njom je postigla neverovatan internacionalni uspeh. Mena trenutno živi u Kembridžu s mužem, Arturom, gurmanskim genijem. Trenutno rade na ispunjenju dugo sanjanog sna da zajedno otvore knjižaru-kafe...

avada kedavra

102

View more...

Comments

Copyright ©2017 KUPDF Inc.
SUPPORT KUPDF