Medjunarodno privatno pravo

MEĐUNARODNO PRIVATNO PRAVO 1. POJAM ELEMENATA INOSTRANOSTI Osnovna dva pravna obilježja koja opredjeljuju određena pitanja i problem, jesu da su to privatnopravni odnosi i da oni sadrže elemente inostranosti u činjeničnom sklopu. Nesumnjivo je da su pravila o određivanju mjerodavnog prava (tzv. koliziona pravila) najznačajniji i najsvostveniji deo MPP. Ako se na jedan životni događaj, koji se vezuje za više država, gleda s aspekta organa jedne države, tada primjećujemo da u tom odnosu, pored domaće izraženih obilježja, elemenata, postoji i strani element. Ako svoju tačku posmatranja ne fiksiramo za jednu državu (polaznu državu), već fenomen posmatramo na opštem planu, tada dolazimo do zaključka da odnos (životni događaj) nema strano, već međunarodno obilježje, da sadrži međunarodni element. MPP, iako reguliše odnose koji se vezuju za više zemalja, nije istinski nadnacionalno, međunarodno, već je unutrašnje pravo svake pojedine države, kao što su i građansko pravo, krivično pravo ili administrativno pravo. Sudovi jedne države uvijek polaze od MPP te države. Posmatrajući jedan odnos sa stanovišta organa jedne države (i to one čije se MPP primenjuje), njegovi elementi se pojavljuju kao domaće ili strano izraženi. Ovakvo stanovište je pretpostavljeno i pri kvalifikaciji pojavnih oblika stranog elementa. 2. GRAĐANSKOPRAVNI ODNOSI SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI Opšte je prihvaćen stav u teoriji MPP da se strain element pojavljuje u tri osnovna oblika: u subjektu, objektu, kao i u pravima i obavezama. Ova podjela odgovara konvecionalnom načinu razvrstavanja elemenata pravnog odnosa. Izraz “pojava stranog elementa u pravima i obavezama” ukazuje da se tu radi o tehničkom terminu kojim se označava da je odnos vezan za inostranostvo po mjestu svog nastanka ili događanja (izvršenja). Kvalifikacija pojedinih pojavnih oblika stranog elementa vrši se u zavisnosti od polazne tačke – a to je uvijek država u kojoj se raspravlja dati odnos. Strani element se javlja na bazi određenih tipičnih činjenica. Strani element u subjektu javlja se na bazi državljanstva kao pravne činjenice, ali se može javiti i na osnovu domicila (prebivališta), pa i boravišta lica koja stupaju u određeni građanskopravni, privrednopravni, porodičnopravni ili radnopravni odnos. Kada su učesnici odnosa pravna lica, strani element je izražen u subjektu ukoliko je bar jedan od učesnika odnosa pravno lice koje ima stranu nacionalnu pripadnost. Strani element u objektu javlja se na bazi mjesta nalaženja stvari, koja je predmet transakcije, i na osnovu mjerila pomoću kojih se utvrđuje pripadnost osnovnih sredstava prevoza (to mjerilo je najčešće mjesto registracije), kada su ova predmet transakcije. Strani element u pravima i obavezama nastaje ako su strano obilježeni nastanak ili ispunjenje prava i obveza – na primer, ako je pravni posao zaključen u inostranstvu, ili ako je deliktna radnja učinjena u inostranstvu, ili je tamo nastala štetna posledica, ili ako je kao mjesto ispunjenja obaveze predviđeno mjesto u nekoj stranoj državi, ili ako je do ispunjenja došlo u stranoj državi. Da bi se govorilo o pojavi stranog elementa u jednom, drugom ili trećem vidu dovoljno je, na primjer, da samo jedan od subjekata ima strano državljanstvo ili domicil u inostranstvu; da se samo dio stvari koje čine predmet ugovora nalazi u inostranstvu; da se samo nastanak prava i obaveza vezuje za stranu teritoriju, a ne i njihov prestanak, ili pak, da se samo ispunjenje jednog dijela obaveza vezuje za stranu državu. Pojava stranog elementa u privatnopravnim odnosima ima opredjeljujući značaj: strani element pretvara porodičnopravne, građanskopravne, radnopravne i privrednopravne odnose u odnose MPP, tačnije rečeno, u odnose koje je pozvano da reguliše MPP. MPP ne preuzima rješavanje tih odnosa u cjelini, jer nakon što su pravila MPP utvrdila pravo koje države je mjerodavno, dalje rješavanje spornog odnosa preuzima 1

građansko, porodično, privredno ili radno pravo određene države. Strani element je differentia specifica koja razdvaja MPP od privatnog prava, i bez koje bi bilo teško konstruisati definiciju MPP. Strani element javlja se u tri vida, dok intenzitet jednog pravnog odnosa sa stranom državom može biti veoma različit. Strani element je signal da smo napustili sferu u kojoj sude van svake sumnje domaći sudovi i primjenjuje se van svake sumnje domaće pravo – te da treba postaviti pitanje, da li će suditi domaći ili strani sud, da li će se primijeniti domaće ili strano pravo. Ipak se postavlja pitanje koji je strani element relevantan, i postoji li element koji se može zanemariti, tj. koji je irelevantan. Zakonski tekstovi obično sadrže jednu opštu odredbu o tome, da će se zakonska pravila primijeniti na određene odnose ukoliko oni sadrže elemente inostranosti, odnosno međunarodni element. Kakve su praktične posljedice ako sud propusti da primijeti signal koji ga upozorava da se nalazi na raskrnici između domena domaćeg i stranog prava i pravosuđa? Mogao bi se izvesti zaključak, da se rezultat praktično ne mienja ako sud propusti da prizna relevantnost jednog stranog elementa – sve dok to nije strani element koji je u našoj kolizionoj normi priznat kao tačka vezivanja i koji vodi do primjene stranog prava. Postoji i situacija, kada je i praktično veoma važno znati ne samo to koji nas strani element vodi do stranog prava ili pravosuđa, već i to, koji je strani element relevantan u tom smislu, što bi ukazalo na potrebu da se uopšte primijene MPP norme. Takve se situacije javljaju najčešće u vezi sa određivanjem mjerodavnog prava, i to, prije svega, u slučajevima, kada dolazi u obzir primjena više normi za određivanje mjeroda. prava. 3. NAČIN REGULISANJA GRAĐANSKOPRAVNIH ODNOSA SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI Postoje dva osnovna načina regulisanja odnosa sa elementom inostranosti: 1. Instrument direktnog načina regulisanja su norme koje neposredno rješavaju sporni odnos, tj. pitanja koja se javljaju u vezi sa privatnopravnim odnosom koji sadrži elemente inostranosti. 2. Instrument indirektnog načina regulisanja podrazumijeva posredno regulisanje, ukazivanjem na mjerodavno pravo, koje se vrši putem specifičnih pravnih normi koje se zovu kolizione norme. Direktan način: Direktno regulisanje međunarodnim propisima: Idealan način rješavanja privatnopravnih odnosa sa elementom inostranosti bilo bi njihovo neposredno regulisanje, i to na međunarodnom planu. Ako bi sporazumom svih država svijeta međunarodnom konvencijom, bila stvorena jedinstvena pravila u pogledu ugovorne i deliktne odgovornosti i naknade štete, jedinstveni rokovi zastarjelosti, jedinstveni uslovi za sklapanje i razvod braka, itd., postojalo bi savršeno i jednostavno rješenje za one privatnopravne problem za čije je rješavanje zainteresovano više država. Ovakva rješenja su danas još utopija, pošto je teško zamisliti jedno cjelovito i istinski univerzalno građansko, porodično, radno ili privredno pravo, prije svega zbog razlika koje među velikim pravnim sistemima postoje, a i zbog nacionalnih specifičnosti i razlika. Ipak postoje značajni poduhvati i uspjesi na polju neposrednog regulisanja privatnopravnih odnosa sa elementom inostranosti. Postoje, naime, pravila stvorena međunarodnim sporazumima kojima se regulišu veoma značajna pitanja iz oblasti građanskog, privrenog, porodičnog i radnog prava i koja su prihvaćena od strane velikog broja zemalja (vazdušni, pomoski, drumski, željeznički saobraćaj). Postoje i međunarodni propisi koji neposredno regulišu mjenicu, ček, problematiku autorskog prava industrijske svojine, kao i brojna druga pitanja. Sve više dobija na značaju Konvencija UN o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe (Beč, 1980.). Od posebnog je značaja ustanovljenje UNCITRAL-a (UN Commision for International Trade Law – Komisija UN za međunarodno trgovačko pravo), čiji je zadatak da koordinira postojeće i pokreće nove inicijative za stvaranje jedinstvenih univerzalnih pravila međunarodnog trgovačkog (poslovnog) prava. Na regionalnom nivou značajne su norme donijete u okviru EU. Direktno regulisanje unutrašnjim propisima: Neki odnosi i pitanja koja se javljaju usljed pojave elementa inostranosti u privatnopravnim odnosima, regulišu se direktno, normama domaćeg prava. Ovo se, prije svega, odnosi na pitanja prava stranaca i međunarodnog postupka (procedure). Unutar MPP direktna regulativa karakteristična je za oblast privatnih prava stranaca. Domaća država neposredno uređuje – putem 2

imperativnih normi – koja su prava dostupna strancima i na koji način, a koja prava ostaju rezervisana za domaće državljane. Direktna regulativa nalazi se i kod građanskoprocesnih odnosa sa elementom inostranosti (npr. uslovi za priznavanje stranih sudskih odluka). Norme o međunarodnoj sudskoj nadležnosti neposredno rješavaju jedan procesnopravni problem. Direktnu ili neposrednu tehniku regulisanja odnosa možemo odrediti kao tehniku pri kojoj se na činjenice, dakle na sve ono “što pravilo koje određuje posljedicu predviđa kao uvjet” primenjuje pravno pravilo koje, svojom primjenom, činjenični odnos pretvara u pravni, na taj način što određeno ponašanje učesnika odnosa čini obaveznim. To znači, dalje, da 1. pravilo, u okviru na koje se ima primijeniti (tzv. dispoziciju) i 2. konačnu instrukciju o budućem obaveznom ponašanju (tzv. sankciju). Indirektan način: Indirektan način je po nekim shvatanjima jedini način koji spada pod MPP. Indirektan način jeste onaj način koji je tipičan, karakterističan za MPP. Suština indirektnog načina regulisanja je u odabiranju mjerodavnih pravila za rješavanje spornog odnosa. Osnovni instrumenti takvog načina regulisanja su specifične norme koje se zovu kolizione norme. Pravila koja govore o npr. mjeničnoj sposobnosti, formi mjeničnih radnji, ne kažu neposredno ništa meritorno o tome, ko se smatra mjenično sposobnim, u kakvom se obliku imaju preduzeti mjenične radnje. Ova pravila samo upućuju na mjerodavno pravo po kojem će se ta pitanja raspraviti. Postaviti pravilo koje će ukazati na mjerodavno pravo je izuzetno težak zadatak, jer pretpostavlja veoma složeno vrednovanje mogućih veza jednog pravnog odnosa sa raznim suverenitetima i ocjenu različitih interesa za primjenom jednog ili drugog prava. Koliziona norme su veoma značajne jer one daju odgovor na dodatno pitanje koje se javlja usljed pojave elementa inostranosti u privatnopravnom odnosu. Tako se otvara mogućnost da se sporni odnos razmotri u svjetlosti jednog nacionalnog prava, prava jedne države. Specifičnost kolizione tehnike regulisanja odnosa je u tome što, na osnovu kolizionih normi, ne nastaje iz činjeničnog odnosa automatski konačni pravni odnos, već se “lokalizacijom” činjeničnog odnosa stvaraju pretpostavke za njegovo nastajanje. Tako posmatran indirektan način regulisanja odnosa je usputna stanica na putu između početnog činjeničnog i konačnog pravnog odnosa. I koliziona tehnika sadrži uputstvo o ponašanju (koje glasi – mjerodavno je pravo zemlje X) te je, s aspekta MPP, primjenom kolizione norme slučaj neopozivo riješen. Ova konstatacija je tačna, makar bila s aspekta merituma spora, preuranjena. 4. POJAM I PREDMET MPP Pod predmetom MPP mogu se podrazumijevati prije svega oni pravni odnosi koji su normama MPP regulisani (pri tome se u stvari koncipira predmet MPP kao grane prava), a mogu se predmetom smatrati i same norme koje regulišu određenu vrstu odnosa (pri tome se zapravo koncipira predmet discipline koje izučava tu granu prava). Apstrahujući ovaj terminološki spor, postoji, prilično široka saglasnost po pitanju koji odnosi čine predmet MPP. Ipak, saglasnost nije potpuna. Sporno je da li radnopravni odnosi i građanskoprocesnopravni odnosi spadaju u MPP. Građanskoprocesnopravnim odnosima sa stranim elementom posvećena je značajna pažnja unutar naše nauke MPP, kao i u ZMPP. Radnim odnosima sa stranim elementom poklonjeno je znatno manje pažnje i prostora u našoj pravnoj nauci, a ZMPP – za razliku od nacrta koji su prethodili konačnom testu – ne obuhvata ovu materiju. Valja istaći da postoji samo jedna oblast koja sasvim nesporno spada u MPP. To je domen koji se naziva sukob zakona i obuhvata kolizione norme, pravila koja određuju mjerodavno materijalno pravo za odnose koji se vezuju za više suvereniteta. To je svakako i najtipičniji predmet MPP, ali je danas već napušteno stanovište da je to jedini predmet. Predmetom MPP često se smatraju i norme o sukobu jurisdikcija, odnosno pravila koja regulišu građanskoprocesne odnose sa elementom inostranosti, prije svega pravila o međunarodnoj nadležnosti i o priznanju i izvršenju inostranih odluka. 3

Po shvatanju koje prevolađuje kod nas, u Francuskoj i još u nekim zemljama predmet MPP čine i pravila o privatnim pravima stranaca. U njemačkom pravu ova se pravila smatraju predmetom posebne discipline “prava stranaca” (Fremdenrecht) i to se stanovište podržava i u teoriji (Kegel, Nojhaus,..). U anglosaksonskim pravima pravila o privatnim pravima stranaca takođe se ne smatraju predmetom MPP. Po našem shvatanju, predmet MPP čine i određena pravila o pravima naših državljana da stupaju u privatnopravne odnose sa elementom inostranosti. O uključivanju, odnosno, neuključivanju ovih pravila u oblast MPP rijetko se zauzimaju eksplicitni stavovi u drugim državama. Pravila državljanstvu neki naš autori uključuju u MPP (npr. Jezdić,..), mada pravila o državljanstvu ne smatramo isključivim predmetom MPP. Predmetom MPP, kao discipline koja izučava određenu pravnu oblast smatramo norme o određivanju mjerodavnog prava, građanskoprocesnim odnosima sa elementom inostranosti, pravima stranaca da stupaju u privatnopravne odnose i pravima domaćih državljana da stupaju u privatnopravne odnose sa elementom inostranosti. Pojam MPP: MPP je grana unutrašnjeg prava. Njegova pravila nisu međunarodna, međunarodno obilježje imaju samo odnosi koje reguliše, jer se vezuju za više suvereniteta. Pravila MPP na direktan ili indirektan način regulišu ona pravna pitanja koja se postavljaju usljed pojave elementa inostranosti u privatnopravnim odnosima. Međunarodno privatno pravo je grana koja uređuje privatnopravne odnose sa elementom inostranosti. U privatnopravne odnose spadaju građanska stanja fizičkih i pravnih lica, obligacionopravni odnosi, stvarnopravni odnosi, trgovinski odnosi, bračni i porodični odnosi i nasljednopravni odnosi. Elementi inostranosti se određuju prema: subjektu, objektu, i prava i obaveze. Međunarodno privatno pravo obuhvata tri osnovne grupe pravnih normi: 1. norme o sukobu zakona (pravna pravila pomoću kojih se određuje mjerodavno pravo), 2. norme o sukobu jurisdikcija (pravna pravila pomoću kojih se određuje međunarodna sudska nadležnost, uređuju specifičnosti postupka sa stranim elementom i utvrđuju uslovi i postupak priznanja i izvršenja stranih sudskih i arbitražnih odluka) i 3. norme koje uređuju pravni položaj stranaca (tj. o građanskim pravima stranaca - pravna pravila koja uređuju da li i pod kojim uslovima lica strane nacionalnosti mogu stupati u privatnopravne odnose sa domaćim licima i na domaćoj teritoriji). 5. HIJERARHIJA IZVORA MPP Izvore međunarodnog privatnog prava čine unutrašnji propisi i međunarodni ugovori. A) Unutrasnji izvori prava Zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja uređuje materiju sukoba zakona i sukoba jurisdikcija. Unutrašnji izvori MPP u pojedinim državama: Osnovni izvor MPP u svim zemljama su – sa izuzetkom onih u kojima važi precedentno pravo – zakoni. Postoje dva pristupa zakonskom sistematizovanju materije MPP: *u nekim zemljama postoje posebni zakoni u kojima su, ako ne u potpunosti, ono barem najvećim dijelom, sadržana pravila iz oblasti MPP (među njima je i BiH). *U drugoj grupi zemalja propisi iz oblasti MPP nalaze se u zakonima, uglavnom uz odgovarajuće materijalnopravne (suptsancijalne) propise (npr. kolizione norme za mjenicu nalaze se u mjeničnim zakonima,..). U ovoj drugoj grupi zemalja mogle bi se izdvojiti kao podgrupa one države koje u jednom zakoniku koncentrišu najveći dio normi iz oblasti MPP. Taj zakonik je, po pravilu, građanski zakonik, koji sadrži poseban blok MPP norm i to, najčešće, u svom uvodnom ili završnom dijelu. Glavni izvor u zemljama common law sistema dugo vremena bila je sudska praksa, koja i dalje ima veoma veliku ulogu, ali situacija se postepeno i mijenja. Posljednjih nekoliko decenija jasno je obileženo zakonskim intervencijama u ovoj oblasti, koje su označene kao “creeping codification” (šunjajuća kodifjikacija) za razliku od sveobuhvatnih kodifikatorskih poduhvata u kontinentalnim pravnim sistemima. 4

Multilateralne konvencije kao izvori i kao način unifikacije MPP: Paskvale Stanislao Manćini je 1874. godine pozvao inostrane vlade da zaključuju multilateralne konvencije. Inicijativu je ponovo pokrenuo holandski pravnik Asser, te je vlada Holandije uputila poziv državama za učešće na Konferenciji posvećenoj regulisanju različitih pitanja MPP, koja je i bila održana u Hagu od 12. – 27. septembra 1893. godine.Taj datum se smatra danom osnivnja Haške konferencije za MPP. Do 1951.godine održane su četiri međudržavne konferencije i usvojeno šest konvencija. Usvojen je bio statut Haške konferencije za MPP naglašavajući time njen stalan karakter i glavni zadatak, koji se sastoji u progresivnoj unifikaciji pravila MPP. Statut je stupio na snagu 1955. godine. Ne računajuči konvencije sa početka XX vijeka, koje su na snazi među veoma malim brojem država, te su tako izgubile praktičan značaj, do danas su usvojene 34 konvencije (npr. Konvencija o građanskom sudskom postupku (1954.), Konvencija o pravu koje se primjenjuje na međunarodnu kupoprodaju tjelesnih pokretnih stvari (1955.),..). Program rada Haške konferencije za MPP do 2002. godine obuhvata rad na donošenju konvencija o međunarodnoj nadležnosti i dejstvima stranih sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, o obavezama izdržavanja (revizija postojećih konvencija), o elektronskoj trgovini i internetu. Regionalne multilateralne konvencije kao način unifikacije MPP: Napori u pravcu unifikacije pravila MPP, jasno su obilježeni regionalnom (geografskom) pripadnošću država koje su potpisnice odgovarajućih višestranih konvencija. Tu spadaju inicijative američkih država i one koje su vezane za Evropu. Multilateralne konvencije koje su na snazi među državama Evrope vezuju se za aktivnost nordijskih država, Međunarodne komisije za građanska stanja (CIEC) i za djelatnost Saveta Evrope i Evropske unije. Unutrašnji izvori MPP: Ustav je osnovni izvor svake grane prava, pa i MPP. Određene ustavne odredbe na neposredan način uređuju pitanja MPP (npr. norme o zakonodavnoj nadležnosti,..). Zakoni i podzakonski akti kao izvor MPP: I nakon donošenja ZMPP, veći broj zakona, pa i neki podzakonski akti ostaju značajan izvor MPP. *Najvažniji pozitivni propisi koji su izvor normi o određivanju mjerodavnog prava (kolizionih normi), odn. norme o sukobu zakona sadržane su i u sljedećim zakonima: Zakon o mjenici,  Zakon o čeku, zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi,  Zakon o obligacionim odnosima i osnovama svojinsko-pravnig odnosa u vazdušnom saobraćaju,  Zakon o rješavanju sukoba zakona i nadležnosti u statusnim, porodičnim i nasljednim odnosima. *Najvažniji propisi koji su izvor normi o pravima stranaca da stupaju u građanskopravne, porodičnopravne i radnopravne odnose:  Zakon o uslovima za zasnivanje radnog odnosa sa stanim državljanima,  Zakon o autorskom i srodnim pravima,  Zakon o osnovama svojinskopravnih odnosa,  Zakon o kretanju i boravku stranaca,  Zakon o žigovima,  Zakon o patentima,… *Najvažniji propisi koji su izvor normi o građanskoprocesnim odnosima sa elementom inostranosti:  Zakon o parničnom postupku,  Zakon o izvršnom postupku,  Zakon o rješavanju sukoba zakona i nadležnosti u statusnim, porodičnim i nasljednim odnosima,.. *Najvažniji propisi koji su izvor normi o pravima domaćih državljana da stupaju u građanskopravne, porodičnopravne, odnosno radnopravne odnose sa elementom inostranosti: 5

 

Zakon o preduzećima, Zakon o spoljnotrgovinskom poslovanju.

B) Međunarodni izvori prava čine ratifikovani multilateralni i bilateralni ugovori. *Pod okriljem Haške konvencije za međunarodno privatno pravo zaključen je veliki br. konvencija, to su: - Konvencija o građanskom sudskom postupku iz 1905. godine., - Konvencija o zakonu koji se primjenjuje na drumske saobraćajne nezgode iz 1971. godine, - Konvencija o zakonu koja se primjenjuje na odgovornost za proizvode iz 1973. godine. *U oblasti ugovornih odnosa značajne su konvencije: - Konvencija o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe iz 1980. godine, - Konvencija o zastarjelosti u oblasti međunarodne prodaje robe iz 1974. godine, - Konvencija o odgovornosti hotelijera u vezi sa imovinom njihovih gostiju iz 1962. godine *U oblasti intelektualne svojine značajne su sljedece konvencije: - Pariška kovencija o zaštiti industrijske svojine iz 1883. godine, - Konvencija o evropskom patentu iz 1973. godine, - Madridski aranžman o međunarodnom registrovanju fabričkih ili trgovačkih žigova iz 1891. godine, - Univerzalna konvencija o autorskom pravu iz 1971. godine, - Bernska konvencija o zaštiti književnih i umjetničkih djela iz 1886. godine *U oblasti međunarodnog prevoza značajne su sljedeće konvencije: - Konvencija o međunarodnom prevozu željeznicom iz 1980. godine, - Konvencija o ugovorima o međunarodnom prevozu robe drumom iz 1956. godine, - Konvencija o ugovorima međunarodnom prevozu putnika i prtljaga iz 1973. godine, - Varšavska konvencija. *U oblasti statusa fizičkih i pravnih lica značajne su sljedece konvencije: - Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. godine, - Konvencija o pravnom položaju lica bez državljanstva iz 1954. godine, - Konvencija o državljanstvu udatih žena iz 1957. godine, - Konvencija o pravima djeteta iz 1989. godine. *Status diplomatsko-konzularnih predstavnika uređuju sljedeće konvencije: - Konvencija o privilegijama i imunitetima UN iz 1946. godine, - Bečka konvencija o diplomatskim odnosima iz 1961. godine, - Bečka konvencija o konzularnim odnosima iz 1963. godine. Hijerarhija izvora MPP: Pojava međunarodnih ugovora među izvorima međunarodnog privatnog prava, kao i postojanje više različitih izvora u okviru istog pravnog poretka, postavlja problem određivanja redosljeda, tj. hijerarhije izvora prilikom primjene prava na datu situaciju sa elementom inostranosti. S druge strane, u vezi sa izvorima se postavlja i pitanje pravnih praznina. Sukob između međunarodnih ugovora i unutrašnjih izvora: izražava se načelo pacta sunt servanda. ZMPP je odredio mjesto opšteg zakona čije će odredbe biti derogirane, ukoliko regulišu isto pitanje, po pravilu lex specialis derogate legi generali. Drugo pravilo koje isto tako služi za određivanje hijerarhije izvora prava uopšte (lex posterior derogate legi priori) u ovom odnosu ZMPP i međunarodnih ugovora se ne primjenjuje, pošto načelo pacta sunt servanda u ovom slučaju ima primat. U slučaju sukoba dvostranog i višestranog ugovora, prevagu dobija dvostrani, pošto se u odnosu na višestrani pojavljuje kao specijalni zakon, a ako su u sukobu ugovori istog ranga, primjenjuje se pravilo lex posterior derogate legi priori. Dakle, u slučaju sukoba međunarodnog ugovora i zakona, primat pripada međunarodnom ugovoru. Sukob između samih međunarodnih ugovora rješava se u korist bilateralnog ugovora, a sukob između više ugovora istog ranga razrješava se na osnovu pravila lex posterior derogate legi priori, izuzev ako kasniji ugovor propisuje dugačije. 6

*Ratifikovani međunarodni ugovori imaju primat nad unutrašnjim izvorima prava u skladu sa principom PACTA SUND SERVANDA. Kada je jedna ista materija uređena dvostranim i višestranim međunarodnim ugovorom, dvostrani međunarodni ugovori imaju primat nad viđestranim na osnovu principa LEX SPECIALIS DEROGAT LEGI GENERALI. Kada su međunarodni ugovori istog ranga njihova međusobna hijerarhija određuje se primjenom principa LEX POSTERIOR DEROGAT LEGI PRIORI- primjenjuje se ona koja je donijeta poslednja. Hijerarhija unutrašnjih izvora prava takođe se odredjuje primjenom pravila LEX SPECIALIS DEROGAT GENERALI I LEX POSTERIOR DEROGAT LEGI PRIORI. Sukob različitih unutrašnjih izvora MPP: Pri traženju rješenja jednog međunarodno-privatnog problema, trebalo bi prvo pogledati ima li solucije u bilateralnoj konvenciji. Ako nemamo odgovarajuću bilateralnu konvenciju, trebalo bi ispitati postoji li rješenje u nekoj multilateralnoj konvenciji. Ako se ni na ovaj način ne može naći rješenje, primjenjuju se norme unutrašnjeg zakona, i to najprije specijalnog, pa tek potom norme ZMPP. Pravne praznine u MPP: ZMPP određuje da se pravna praznina rješava shodno primenom: a) odredaba i načela ZMPP, b) načela pravnog poretka države i c) načela MPP. Pošto se pojavljuje pitanje na kojim redosljedom se upotrebljavaju navedeni “izvori”, postoji mišljenje, da se navedeni “izvori” mogu primjenjivati u cilju popunjavanja pravnih praznina alternativno, pa čak i kumulativno. 6. POJAM KOLIZIONIH NORMI Koliziona norma je pravno pravilo za određivanje mjerodavnog prava za rješavanje građanskopravnog odnosa sa elementom inostranosti. Ima zadatak da nas odvede do mjreodavnog prava koje ćemo primijeniti tj. za koju ćemo činjenicu vezati. Kada su elementi nekog pravnog odnosa povezani sa dva ili više suvereniteta, organ koji na taj odnos treba da primijeni pravne norme mora da odluči čije pravne norme će primijeniti. Kriterijumi za donošenje odluke o izboru mjerodavnog prava sadržani su u kolizionim normama. Sud ili drugi državni organ primjenjuje uvijek kolizione norme svog nacionalnog prava. Koliziona norma se sastoji iz dva elementa: a) Pravna kategorija je element pomoću koga nadležni organ opredjeljuje koju kolizionu normu će primijeniti na konkretan pravni odnos; to je vrsta privatnopravnog odnosa sa elementom inostranosti. On određuje pravnu kategoriju konkretnog odnosa (skupa činjenica) i pomoću elemenata pravne kategorije traži kolizionu normu koja se na taj skup odnosi. b) Odlučujuća činjenica (tačka vezivanja) je onaj element kroz koji se neposredno ostvaruje dejstvo kolizione norme: u njoj se tačkom vezivanja izdvaja jedan od mogućih oblika vezivanja da bi postao opredjeljujući. Opredjeljivanjem za određenu tačku vezivanja, omogućava se da konkretan slučaj bude riješen po materijalnom pravu određene države i da na taj način nastupi konkretna pravna posljedica (sankcija). Postoje tačke vezivanja koje su u svijetu postale tipične za pojedine domene. *Za statusne i porodične odnose to su: - Lex nationalis (ili lex patriae) – zakon tj. pravo državljanstva, - Lex domicilii – zakon domicile. *Kod stvarnopravnih odnosa najtipičnija tačka vezivanja je lex rei sitae (zakon mjesta nalaženja stvari). *Kod ugovornih odnosa najšire se koriste: 7

- Lex loci contractus – zakon mjesta zaključenja ugovora, - Lex loci solutions – zakon mjesta plaćanja, - Lex loci actus – zakon mjesta izvršenja, - Lex loci venditoris – zakon mjesta prodavca, - Princip najbliže veze. *Kod građanskopravnih delikata najčešće se koristi lex loci delictii commissi (zakon mjesta izvršenja delikta). *U pogledu forme pravnih poslova tipično je rješenje locus regit actum (mjesto gde je pravni posao preuzet). *U raznim situacijama se često koristi kao tačka vezivanja lex fori (zakon suda, foruma odnosno organa koji postupa u određenom slučaju, tj. pavo mjesta gdje se postavlja pitanje, gdje npr. sud sudi). ♣Sama primjena kolizione norme je samo prvi korak. Građansko-pravnni odnos se sastoji iz više činjenica ali samo jedna je najbitnija (negdje je državljanstvo, negdje je nešto drugo...), ali uvijek piostoji. Od činjenica u građansko-pravnom odnosu zavisi koje ćemo mjerodavno pravo primijeniti (npr. desila se nesreća u Rumuniji, primijenićemo rumunsko pšravo...). Drugi korak je primjena konkretnog materijalnog prava na koje nas je uputila koliziona norma u prvom koraku. Tačke vezivanja možemo klasifikovati prema nekoliko kriterijuma (odn. karakteristike t.v.): I Podjela prema širini ovlašćenja foruma (organa): Neposredno vezujuće su one tačke vezivanja kod kojih je zakonodavac sam izvršio vrednovanje mogućih oblika povezanosti jedne pravne kategorije sa raznim suverenitetima i izabrao je jednu vezu koja će nas neposredno povezati sa mjerodavnim pravom – tj. određuje ih zakon. To su “hard and fast (rules)” – čvrste i brze (poveznice) – jer forumu ne ostavljaju nikakvu mogućnost za procjenu toga da li je pravo na koje ukazuju kao na mjerodavno zaista u najbližoj vezi sa odnosom koji je izražen kroz pravnu kategoriju (npr. ako se u pogledu poslovne sposobnosti predviđa lex nationalis kao tačka vezivanja, ona će nas neposredno povezati sa mjerodavnim pravom (pravom države čiji je državljanin lice u pitanju). Okvirne su one tačke vezivanja kod kojih je vrednovanje bitnim djelom prepušteno sudiji. Zakonodavac samo postavlja određene okvire i smjernice, ali ne utvrđuje direktno relevantnu vezu. Zbog njihove apstraktnosti proizilazi da mogu da ukažu na mjerodavnost prava bilo koje države (kako domaće, tako i strane). Neutralnost znači da su indiferentne po pitanju sadržaja mjerodavnog prava i pravednosti rezultata koje primjena mjerodavnog materijalnog prava daje. II Podjela na proste i kompleksne tačke vezivanja: Proste tačke vezivanja su one koje nas vode do jednog mjerodavnog prava (radi se o jdnoj tački vezivanja) slijedeći bilo striktna, bilo okvirna zakonodavna uputstva (npr. po lex loci contractus - ta nas tačka vezivanja vodi do prava one države u kojoj je ugovor bio zaključen). Kompleksne su one tačke vezivanja – unutar iste kolizione norme – koje nas vode do više mjerodavnih prava. Mi na primjenjujemo sve tačke vezivanja koje postoje već samo jednu. Kompleksna tačka vezivanja može da bude postavljena alternativno i supsidijarno. Tačka vezivanja je kompleksna ako za istu pravnu kategoriju propisuje mogućnost primjene prava dvije različite države, ali može biti i alternativna, zato što će se primijeniti samo pravo jedne od tih država. Alternative ne znači slobodu izbora za organ koji primjenjuje kolizionu normu. Kod njih biramo koju ćemo tačku vezivanja primijeniti. Posoje razlozi za prelaz sa jedne veze na drugu, koje sugeriše zakonodavac. Kod supsidijarnih tačaka vezivanja, zakonodavac pribjegava supsidijarnom nabrajanju, a ne zato da bi se došlo do određenog rezultata, već da bi se uopšte došlo do rezultata, tj. do mjerodavnog prava. Npr. kod imovinskih posljedica (recimo kod podjele imovine bračnih drugova) nema kumulativne primjene! Ako se ne može prijijeniti prva, ide se na drugu, ako ne može druga, ide se na treću tačku vezivanja… U ovom sklopu treba istaći da više mjerila za vezivanje unutar jedne kolizione norme (bilo da ona dovode kumulativno do primjene više prava ili da su vezivanja postavljena alternativno ili supsidijarno) smatramo dijelovima jedne iste (kompleksne) tačke vezivanja. Tačka vezivanja nije isto što i jedna veza. To je onaj element jedne kolizione norme, koji na osnovu opredjeljenja zakonodavca, i putem striktnih ili okvirnih, prostih ili kompleksnih uputstava, rješava pitanje koje su materijalne norme mjerodavne. 8

III Podjela na stalne i promjenljive tačke vezivanja: Stalne su one tačke vezivanja koje su vremenski i prostorno fiksirane (ne mogu se mijenjati). To su prije svega one tačke vezivanja, čija je činjenična podloga jedan događaj, kao što je npr. zaključenje ugovora ili izvršenje delikta. Među stalne tačke vezivanja spadaju po svojoj prirodi lex rei sitae – ali samo ako je reijč o mjestu nalaženja nepokretnih stvari koje ne mogu da mijenjaju svoj položaj, čije je mjesto nalaženja stalno. Promjenljive su one tačke vezivanja, koje nisu jednom zasvagda u jednom konkretnom slučaju konačno fiksirane ni vremenski, pa ni prostorno. One se zasnivaju na činjenicama koje se mogu mijenjati, a pri tome mogu da ukazuju na razna prava kao na mjerodavno pravo (npr. lex rei sitae kod pokretne stvari, ili lex nationalis). 7. VRSTE KOLIZIONIH NORMI Karakteristika višestranih kolizionih normi je da su one apstraktne, te zavisno od okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na pravo bilo koje države svijeta (ako se nekretnina npr. nalazi u Francuskoj, odvest će nas do fracuskog prava). Sa aspekta istorijskog razvoja MPP, višestrane kolizione norme su one za koje se zalagao Savinji objašnjavajući regulisanje odnosa sa elementom inostranosti. Jednostrane kolizione norme su one koje u svakom slučaju dovode do primjene jednog istog, i to domaćeg prava. Jednostrane kolizione norme se ili protive principima međunarodne saradnje ili propuštaju da razrade principe te saradnje. Zbog toga se često u praksi, ekstenzivnim tumačenjem, jednostrane kolizione norme shvataju kao višestrane. Ne treba da postoje jer nas mogu dovesti samo do jednog prava, domaćeg. Kod nas u zakonu ne postoje. Višestrane kolizione norme su bolji i cjelishodniji instrument za određivanje mjerodavnog prava. U ZMPP, kao i u drugim našim normama iz oblasti MPP, koriste se, najčešće, višestrane kolizione norme, one su pravilo. Prema kriterijumu koji pokazuje da li je koliziona norma prema svom tekstu podobna i dovoljna da ukaže na mjerodavno pravo ili nije, kolizione norme mogu biti samostalne i nestamostalne. Samostalne su one kolizione norme koje ukazuju na mjerodavno pravo. Pri tome nije od značaja kakve tačke vezivanja konkretna norma sadrži, već je bitno to da primjenom na konkretne okolnosti slučaja norma dovodi do konkretnog mjerodavnog prava. Nesamostalne su one kolizione norme čija formulacija nije dovoljna da se pomoću njih odredi mjerodavno pravo. One dopunjuju samostalne kolizione norme tako što sadrže objašnjenje, uputstva koja utiču na utvrđivanje konkretnog mjerodavnog prava. Nesamostalne kolizione norme se odnose na opšti dio MPP i izražavaju stav zakonodavca o opštim institutima MPP (npr. o uzvraćanju i upućivanju na dalje pravo,…). U skladu sa tim nesamostalne kolizione norme se nalaze, po pravilu, u opštem dijelu zakona o MPP, dok se samostalne kolizione norme, uglavnom, nalaze u posebnom dijelu. Krupan problem u vezi sa kolizionim normama predstavlja pitanje njihove pravne prirode. Riječ je o dilemi da li su ove norme imperativne ili dispozitivne. Norme u MPP, kao i kolizione norme sadržane u drugim izovrima, formulisane su kao imperativna pravila (obavezno se primjenjuju, bez obzira na uputstvo stranke ili ne). To znači, da su sudovi dužni da primjenjuju kolizione norme ex officio, a dužni su da primjene i strano pravo, ako tačka vezivanja ukazuje na inostrani pravni poredak. U anglosaksonskom pravu nisu imperativne i primjena zavisi od stranaka da li će sa ona pozvati na njih. Obaveza primjene stranog prava Shvatanje o stranom pravu kao činjenici ima svoje korijene u teoriji stečenih prava, po kojoj ukoliko se neko poziva na svoja stečena prava, treba i da dokaže kako je ta prava stekao. Suprotno shvatanje, da nadležni organ ima obavezu da primijeni strano pravo obrazlaže se potrebama međunarodne saradnje, međusobnog uvažavanja i koegzistencije različitih pravnih poredaka. U našem zakonodavstvu strano pravo se tretira kao pravo, odnosno da je nadležni organ dužan da primijeni strano pravo. U skladu sa zakonom sud ili drugi nadležni organ će po službenoj dužnosti utvrditi sadržinu stranog mjerodovnog prava. Način saznanja stranog prava 9

U okviru Savjeta Evrope 1968. godine je zaključena Evropska konvencija o obavještenjima o stranom pravu. Ova konvencija obavezuje države da imenuju organe koji će biti zaduženi da postupaju po zahtjevima organa drugih strana ugovornica da imaju informacije o domaćem pravu. Ovi organi mogu sami sačiniti obavještenje ili, po svom nahođenju, zahtjev proslijediti drugom državnom organu, privatnoj instituciji ili advokatu. Sadržina obavještenja ne obavezuje organ koji primjenjuje strano pravo. On može sadržinu stranog prava utvrđivati na drugi način. Pravne posljedice neprimjene stranog prava Važna posljedica stava da strano pravo ima tretman prava je da se protiv odluka donijetih nepoštovanjem obaveze primjene stranog prava mogu ulagati svi pravni lijekovi predviđeni za slučaj pogrešne primjene materijalnog prava. To znači da se, pored žalbe i revizije kao redovnih pravnih sredstava, može uložiti zahtjev za zaštitu zakonitosti kao vandredno pravno sredstvo. Izdavanje uvjerenja o sadržini domaćeg prava Ministarstvo pravde RS nadležno je za poslove međunarodne pravne pomoći. Na zahtjev nadležnih organa drugih država ugovornica ovo ministarstvo izdaće uvjerenje o sadržini domaćeg prava. Ministarstvo je to dužno da čini i po zamolnicama organa onih država sa kojima su zaključeni ugovori o međunarodnoj pravnoj pomoći. U uvjerenju se navodi naziv propisa, datum kada je donesen, odnosno kada je prestao da važi i doslovni tekst odgovarajućih odredaba tog propisa. 9. KVALIFIKACIJA Kvalifikacija = podvođenje činjenica pod pravne pojmove, vrsta tumačenja. Suština posrednog (kolizionog) načina rješavanja privatnopravnog odnosa sa elementom inostranosti je u tome da se postavi mjerilo koje će odrediti mjerodavno pravo. Zatim će se postavljena pravna pitanja raspraviti po tome pravu, pravu jedne određene države. Mjerila za određivanje mjerodavnog prava nisu svjetska mjerila, već norme jednog određenog prava i zovu se kolizione norme. Kvalifikacije se vezuje za norme koje indirektno regulišu odnose sa elementom inostranosti, putem određivanja mjerodavnog prava. Specifične dileme kvalifikacije se javljaju u momentu kada bi trebalo odrediti pravi smisao, pravu sadržinu jednog ili više pravnih pojmova i kategorija, kada bi trebalo izvršiti pravno supsumiranje činjenica – a mjerodavno pravo je još nepoznato. Pravno pitanje postavljeno prije no što smo odredili koje je pravo mjerodavno, ne može nas dovesti do odgovora iz kog prava da uzmemo odgovor na pravno pitanje. Zbog toga bi trebalo da krenemo sa terena nekog određenog prava. S jedne strane je problem u tome, što nužno moramo da se opredijelimo za neko pravo iz čije perspektive ćemo davati odgovor na pitanje koje se tiče određivanja mjerodavnog prava, a s druge strane, to opredeljenje se može shvatiti kao prejudiciranje odgovora na pitanje koje je pravo mjerodavno. U pravu klasifikacija znači definisanje jedne činjenice ili skupa činjenica pojmom određenog pravnog sistema. Problem kvalifikacije se javlja iz dva razloga. Prvi je što se pravni pojmovi u različitim nacionalnim pravima različito definišu (određuje im se njihova sadržina) i kategorizuju, klasifikuju, kvalifikuju ili se uopšte nedefinišu. Drugi razlog je što organ koji odlučuje u nekom odnosu u kome su prisutni jedan ili više stranih elemenata, treba da se opredijeli u okviru kog pravnog sistema će izvršiti definisanje. 10. VRSTE KVALIFIKACIJA *Sukob kvalifikacija javlja se u dva osnovna vida: 1. Kao kvalifikacija pravne kategorije i 2. Kao kvalifikacija tačke vezivanja. 10

Kvalifikacija pravne kategorije je određivanje pravnog smisla kategorija korišćenih kolizionim normama, odnosno podvođenjem jednog odnosa pod “pravu” kategoriju, “pravu” kolizionu normu. Prilikom kvalifikacije pravne kategorije, dilema je zapravo u tome koju, od dvije ili više, kolizionih normi ćemo primijeniti, a čija primjena dolazi u obzir zavisno od toga kako ćemo shvatiti njihove kategorije. Postoji nekoliko naročito osjetljivih graničnih oblasti koje su čest izvor problema kvalifikacije pravnih kategorija (nasljedno i obligaciono pravo, materijalno i proceduralno pravo, porodično i imovinsko pravo, razgraničenje kategorije forme od sadržine pravnih poslova). Posebne teškoće donose slučajevi kod kojih problem nije u tome da li ćemo pravno pitanje supsumirati pod jednu ili drugu kategoriju jedne ili druge kolizione norme, već je pitanje kako ćemo uopšte pronaći neku pravnu kategoriju pod koju bi se jedna ustanova mogla podvesti. Ova se dilema javlja kada je riječ o ustanovi koje domaće pravo ne poznaje, pa prema tome ne poznaju je ni kolizione norme foruma. U nas je to slučaj sa ustanovom trusta (trast). *Problem se javlja u tome što kod svrstavanja pravnih normi u ovu ili onu još uvijek ne znamo koju ćemo kolizionu normu primijeniti. Prilikom kvalifikacije tačke vezivanja nema više dileme oko toga koju kolizionu normu valja primijeniti, ali nije još jasno kuda ona pravno vodi. Od različitih mogućih poimanja tačka vezivanja koja nude različita prava zavisi kakvo će biti uputstvo koje daje tačka vezivanja. Postoji nekoliko tačaka koje često daju povoda kvalifikaciji (mjesto zaključenja ugovra, mjesto delikta, domicil). Važno je istaći da kvalifikacija tačke vezivanja slijedi i logički i vremenski iza kvalifikacije pravne kategorije. Prema tome, ako se u istom slučaju pojave oba vida kvalifikacije, prvo se pristupa kvalifikaciji pravnih kategorija. 11. NAČIN RJEŠAVANJA PROBLEMA KVALIFIKACIJE Kvalifikacija po lex fori: Po tom rješenju kvalifikaciju treba vršiti po lege fori, tj. prema pravu države gde se sudi i od čijih se kolizionih normi polazi prilikom rješavanja spora. Pojmovi sadržani u tim kolizionim normama, a koji imaju različita značenja u raznim pravima, imaju se shvatiti po pravu države u čijim se kolizionim normama oni sadrže i gdje se pitanje raspravlja (sudi). Ovo rješenje ima i danas veoma široku podršku u teoriji, a sasvim je sigurno vladajuće u praksi. Najjači argument u prilog kvalifikaciji po lex fori nalazi se u činjenici da se prilikom kvalifikacije radi o razumijevanju kolizione norme – a logično je da se kolizione norme shvataju u sistemu i prema pojmovima onog prava kome pripadaju. To je zakon suda, jer svaki sud polazi od kolizionih normi svoje države. Za kvalifikaciju po lex fori mogu se navesti još i neki praktični agrumenti: shvatiti određene pojmove po domaćem pravu svakako je najlakše za sud, te se smanjuje mogućnost grešaka u tumačenju; pored toga, za kvalifikaciju lege fori govori i to, da ni praksa, ni teorija, nisu, do sada stvorile zaista vitalnu alternative tome rješenju. Ako se opredijelimo za kvalifikaciju po lex fori, dobijamu jednu čvrstu polaznu tačku, nismo, više, na nesigurnoj “ničijoj zemlji”. Otvara se mogućnost da pravnim kategorijama i tačkama vezivanja korišćenim u kolizionim normama damo pouzdano tumačenje. Neki ugledni kritičari (Wolff, Lunz, Jezdić) prigovaraju da ovakva kvalifikacija pruža mogućnost za neopravdano proširenje primjene domaćeg prava, da vodi zloupotrebam, da stvara pravnu nesigurnost na taj način što će se isti pojam na različite načine kvalifikovati. Argument kritike nisu mogli da ugroze prevlast kvalifikacije lege fori, ali su uticali na pojavu modifikovanih, više nijansiranih verzija rješenja koja polaze po lex fori. Kvalifikacija prema lex causae i stepenasta kvalifikacija: Prva alternativna kvalifikacija prema lex fori je kvalifikacija prema lex causae (mjerodavno pravo), odnosno prema pravu koje je mjerodavno za odnos koji se raspravlja. Temelje ove teorije postavio je francuski autor Despanje. Osnovna i svakako najubjedljivija zamjerka Despanjea je koje je pravo mjerodavno za raspravljanje predmetnog odnosa, pošto još nije poznato u momentu kada se pristupa kvalifikaciji, ono se tek traži i jedna od prvih prepreka na putu do mjerodavnog prava je baš kvalifikacija. 11

Kvalifikacija lege causae znači tumačenje date kolizione norme prema smislu i pojmovima koje sadrži pravo države čiji će pravni poredak, pri jednom takvom tumačenju, biti mjerodavan za jedno konkretno pravno pitanje sa elementom inostranosti. Veoma široku podršku dobija tumačenje prema lex causae kod tzv. “drugostepene kvalifikacije” (dvostepene kvalifikacije ili stepenaste kvalifikacije). Prema teoriji stepenaste kvalifikacije uvijek se pri izboru i tumačenju kolizione norme polazi od shvatanja, tj. od prava države suda, dakle od lex fori (prva stepenica), dok se na drugoj stepenici, ukoliko se ima primijeniti strano pravo kao mjerodavno, ono tumači po pojmovima i smislu koje sadrži (lex causae). Pri tome se, u prvom redu, misli na materijalne (supstancijalne) norme lex casae, ali i na kolizione ukoliko se primjenjuje ustanova ranvoa. Smatra se da pojmove već utvrđenog mjerodavnog prava treba shvatiti u sistemu tog prava, a ne prema lex fori, ili, kako to formuliše Katičić, kvalifikuje se po pravu koje se primjenjuje. I ova teorija može dovesti do problematičnih situacija. Kvalifikacija pomoću autonomnih pojmova: Tvorcem se smatra Rabel. Suština je u tome da kvalifikaciju ne bi trebalo vršiti sa oslonom na jedno nacionalno pravo, bilo da je to lex fori ili lex causae, već bi se trebalo služiti autonomnim pojmovima, nezavisnim od nacionalnih prava. Ti autonomni pojmovi bi se stvarali u međunarodnim sporazumima, ili bi ih sud pronalazio putem komparativnih istraživanja. To bi rješenje najviše odgovaralo internacionalističkim zadacima MPP i moglo bi da utiče na veću predvidljivost solucije, čak i kada stranke ne znaju unaprijed u kojoj će se državi raspraviti njihov spor. Ova teorija je pogodna, ili čak neophodna, pri primjeni međunarodnih ugovora i tumačenju njihovih pojmova. Veoma je mali broj autora koji prihvataju kvalifikaciju pomoću autonomnih pojmova kao cjelovito rješenje de lege lata, ali postoje brojni autori koji smatraju autonomnu kvalifikaciju djelimično primenljivom. Među ove autore mogli bismo svrstati Niderera, čija teorija polazi od lex fori, ali tome dodaje primjese autonomne kvalifikacije. Kod nas (član 9. ZMPP) prihvaćena je stepenasta kvalifikacija. ♣Nije baš tačno ono što je zakonodavac rastumačio, ali… U situaciji kada ne znamo koju kolizionu normu primjenjujemo ide se prvo po lex cause, to je dupli posao, nepotreban!

KOREKCIJE KOLIZIONIH NORMI Ne ispravlja se koliziona norma; ipak se ovdje radi o odstupanjima od redovnih kolizionih normi tj. njihovih primjena. Situacije kada se primjenjuje druga koliziona norma ili drugo mjerodavno pravo zbog zaštite MPP su: a) izigravanje zakona; b) javni poredak – zaštita; c) uzvraćanje i upućivanje – renvoi (čitaj: renvoa). 12. UZVRAĆANJE I UPUĆIVANJE (RENVOI) Pojava problema uzvraćanja i preupućivanja na dalje pravo, vezuje se, po pravilu, za odluke Kasacionog suda Francuske u sporu oko zaostavštine Forgo. Francuski sud je pošao od svoje kolizione norme, utvrdio je da ona ukazuje na bavarsko pravo. Po bavarskim kolozionim normama, za nasljeđivanje je mjerodavno pravo faktičkog domicile ostavioca, a to je u Francuskoj, bavarska koloziona norma, dakle, uzvraća na francusko pravo. Slučaj je riješen na bazi koncepcije da francuska koloziona norma upućuje na bavarsko pravo u celini, dakle, po principu kolozionog upućivanja, te je konsultovana bavarska koliziona norma i došlo je do uzvraćanja na francusko pravo. Pošto po francuskom pravu pobočni srodnici vanbračnog djeteta nisu zakonski nasljednici, konstatovano je da zaostavština nema nasljednika i dosuđena je francuskoj državi. 12

Ukoliko stanemo na stanovište supstancijalnog upućivanja, polazno koliziono pravo (pravo zemlje suda) će nas, direktno, uputiti na supstancijalno pravo određene zemlje koje će meritorno riješiti slučaj. U toj logici razmišljanje počinje i završava se na lancu A-B, gde je A polazno koliziono pravo (koliziono pravo zemlje suda), a B mjerodavno supstancijalno pravo. *Kad stanemo na stanovište kolizionog upućivanja, moguće su tri logičke situacije: 1. Po prvoj od njih polazno koliziono pravo A (pravo zemlje suda) upućuje, kao na mjerodavno, na cjelokupno pravo zemlje B. Kolizione norme zemlje B (prvoupućeno pravo) mogu smatrati da je supstancijalno pravo te zemlje (B) i mjerodavno pravo, te lanac izgleda A-B-B. 2. Druga od njih se desila u slučaju Forgo – došlo je do uzvraćanja, dakle, do lanca A-B-A. 3. Pri drugačijem rasporedu relevantnih činjenica, moglo bi se dogoditi da bavarske kolizione norme upute na neko dalje (treće) pravo, preupute. Tada bi lanac dobio izgled A-B-C (polazno pravo na Bavarsku (prvoupućeno pravo), dok bi bavarska koliziona norma uputila stvar dalje npr. u Belgiju (preupućeno pravo). Francuska A 3. KN prava B upućuje na MN prava A MN

Bavarska B

posmatramo cjelokupno pravo 3. cjelokupno pravo C 2. upućuje na MN MN MN države C

upućuje na cjelokupno pravo 1.

KN

Belgija C

državljanstvo UZVRAĆANJE

KN

2. posmatra se cjelokupno pravo C

KN

domicil UPUĆIVANJE

- KN jedne države upućuje na drugu državu i posmatra se pravo druge države u cjelini, i ona, odn. ono cjelokupno uzvraća, tj. upućuje na MN prve države --- uzvraćanje. - KN jedne države upućuje na drugu državu i posmatra se pravo druge države u cjelini, i ona, odn. ono cjelokupno upućuje na MN treće države --- upućivanje.

*Način primjene ustanove ranvoa: 1. teorija stranog suda (anglosaksonski sistem); 2. zatim da se izbegne začarani krug, jedna od tehnika je da se čini uvijek samo jedan korak (djelimični ili single ranvoa - kontinentalni ranvoa) u lancu uzvraćanja ili upućivanja na dalje pravo (preupućivanje). Louis Lucas daje jasno obrazloženje single renvoa – ako forum smatra da pravo strane države (na koju ukazuje tačka vezivanja) treba da riješi slučaj, treba prihvatiti rješenje koje daju kolizione norme te strane države. Pošto država foruma “smatra da je druga država ta koja ima monopol za odluku, izbor koji čini ta druga država treba prihvatiti kao konačan”. *Naš sistem – primjena materijalnih normi one države na koju su ukazale KN stranog prava, na koje su prvo uputile KN. Kod nas u čl. 6. ZMPP prihvaćen je ranvoa, nije ograničeno na određene odnose, ali se posebno mora isljučiti kod materijalnog prava, kod autonomije volje stranaka – nema ranvoa! 13

- Postoje dva ograničenja: a) primjenjuje se samo po odredbama ZMPP ili po drugim zakonima; b) nelogična primjena kod autonomije volje, kao kod utvrđivanja najbliže veze. *Kod nas se upotrebljava renvoa: 1. renvoa u jednom koraku, 2. prihvata se i primjenjuje domaće pravo ako dođe do uzvraćanja, ali nema odredbe o upućivanju na pravo treće zemlje. - Renvoi ne poznaju samo Grčka i Egipat! Koliziona norma služi da se odredi mjerodonavno pravo, odnosno da organ koji odlučuje o odnosu sa stranim elementom uputi na pravo čija pravila treba primjenjivati prilikom odlučivanja. Mjerodavno pravo ima svoje kolizione norme i te norme mogu biti različite od kolizionih normi domaćeg prava. U takvom slučaju organ koji primjenjuje kolizionu normu može postaviti principijelno pitanje sa važnim praktičnim posljedicama-da li je, kada primjenjuju mjerodavno pravo, potrebno da uzme u obzir i koliziona pravila tog prava, odnosno da li domaća koliziona norma upućuje na strano pravo uzeto u cjelini, ili samo na njegove materijalne norme? Ako primjenjujući mjerodavno pravo uzme u obzir njegove kolizione norme, one ga, u prisustvu određenih pretpostavki, mogu odvesti dalje, do prava druge države kao mjerodavnog (upućivanje), odnosno one mogu dovesti do primjene domaćeg prava kao mjerodavnog (uzvraćanje). Stvarni razlog primjene ove ustanove u praksi je najcčešće u tome da se njome obezbijedi primjena nacionalnog prava čije rješenje organ koji odlučuje smatra ispravnim ili poželjnim. 13. PRETPOSTAVKE UZVRAĆANJA I UPUĆIVANJA *Postoje tri osnovne pretpostavke da bi u jednom konkretnom slučaju došlo do ranvoa: (1) Načelno-teorijska pretpostavka za ranvoa je u tome da se prihvati koncepcija po kojoj kolizione norme upućuju na jedno pravo u cjelini, a ne samo na materijalne norme toga prava. Ako kolizione norme države suda upućuju samo na materijalno pravo određene države, onda je jasno da treba primijeniti to materijalno pravo, bez obzira na to kakav je stav kolizionih normi unutar tog prava. U primjeru Forgo, načelna osnova zaključka francuskog suda je u stavu da francuska koliziona norma upućuje na bavarsko pravo u cjelini, uključivši i bavarske kolizione norme – a ne samo na bavarsko nasljedno pravo. (2) Drugi je preduslov u tome da u konkretnom slučaju kolizione norme države suda i kolizione norme države na čije pravo polazne kolizione norme upućuju, budu različite, odn. da strano pravo sadrži različitu kolizionu normu od domaćeg prava. Ako bi i bavarsko pravo prihvatilo istu tačku vezivanja kao i francuska koliziona norma, ne bi moglo doći do ranvoa, odnosno sve bi se završilo lancem A-B. Da bi moglo doći do ranvoa, dvije kolizione norme treba da budu različite, treba da usvoje različite tačke vezivanja. Tek tako postaje moguće da kolizione norme provupućene države dejstvuju u pravcu uzvraćanja ili upućivanja na dalje pravo. (3) Potrebno je da postoji određeni činjenični sklop, što podrazumijeva takav raspored činjenica koji omogućuje da se različita mjerila prihvaćena u dvije ili više kolizionih normi vezuju u datom slučaju za različite države. Odnosno, uslov je da splet činjenica u stvarnosti bude takav da primjena kolizione norme stranog prava vodi uzvraćanju na domaće pravo ili upućivanju na pravo treće države. Do primjene ustanove uzvraćanja i upućivanja može doći i kada su domaća i strana koliziona norma iste ako se drugostepena kvalifikacija primjenjuje po lex causae pa se odlučujuca činjenica različito definiše. ♣PRAVNI SISTEM = materijalne norme + kolizione norme, tj. primjenjuje se cjelokupno pravo (ranvoa) jedne strane države, jer su kolizione norme slične i tu nema problema. Dakle ako su KN slične mi primjenjujemo materijalno pravo i nema potrebe za ranvoa. - ALI! --- ako činjenice nisu baš tako slične, onda se postavlja pitanje ranvoa. - Konačna odluka o primjeni KN ja one države na koju je uputila polazna država. 14

14. JAVNI POREDAK Pod javnim poretkom se podrazumijevaju same osnovne norme domaćeg prava koje se u svakom slučaju moraju zaštiti. Isti termin može da označava i onu instituciju MPP koja omogućuje da domaći organ ne postupi po uputstvu domaće kolizione norme ili ne prizna stranu odluku koja ispunjava ostale uslove za priznanje, a da bi se zaštitio javni poredak. Ustanova javnog poretka javlja se već pri prvoj pojavi kolizionog načina regulisanja pravnih odnosa koji se vezuju za više pravnih područja. U holandsko-flamskoj školi se javlja koncepcija o otklanjanju stranog prava koje bi vrijeđalo osnovne vrijednosti domaćeg poretka, iako u datom slučaju comitas gentium nalaže primjenu stranog prava. Pri utvrđivanju sadržaja i granica javnog poretka moguća su dva pristupa: (1) Krug normi koje čine javni poredak jedne države može se nagovijestiti jednom opštom klauzulom. Postoje brojni pokušaji u zakonodavstvima, kao i u doktrini da se jednom opštom formulacijom obuhvate osnovna obilježja normi koje čine javni poredak. (2) Drugi način opredjeljivanja sadržine javnog poretka je enumeracija onih normi koje obuhvata, odnosno, nabrajanje onih domena u kojima imperativne norme predstavljaju automatski dio javnog poretka. Bilo je pokušaja da se nabroje norme koje čine javni poredak (kubanski profesor Bustamante, haške konvencije, Jezdić,..). Najčešće se pri formulaciji javnog poretka ostaje pri tome da se neće primijeniti strani zakon, odnosno da se neće priznati strana odluka, ako su “protivni javnom poretku” ili ako su “očito protivni javnom poretku”. Takve su formulacije prihvaćene i u haškim konvencijama (i u onima koje je ratifikovala naša država). U njima se jednostavno postavlja pravilo da se primjena prava, na koje ukazuje koliziona norma konvencije, može odbiti samo ako bi strano pravilo bilo “očito suprotno javnom poretku” ili “očito inkompatibilno sa javnim poretkom”. Najznačajnije je pitanje da li javni poredak čine sve imperativne norme jedne države. Javni poredak se ne može izjednačiti sa imperativnim normama. Javni poredak je svakako uža kategorija od zbira imperativnih normi, i obuhvata samo one domaće norme koje štite najosnovnije vrijednosti našeg poretka. Ovakvo shvatanje je danas vladajuće i kod nas, i u svijetu. Ako stanemo na stanovište da povredu javnog poretka mogu da prouzrokuju samo meritorni efekti strane norme, nameće se zaključak da predmet našeg posmatranja treba da budu uvijek konkretne norme stranog prava čija primjena dolazi u obzir. Ne bi trebalo otkloniti primjenu stranog prava ako konkretno strano pravilo u pitanju nije suprotno domaćem javnom poretku, već su suprotne neke druge, dobro poznate ustanove tog istog stranog prava, ali koje su u tom slučaju irelevantne. Strane norme nasljednog prava mogu uskraćivati pravo na nasljeđivanje vanbračnim potomcima ostavioca ili nejednako tretirati muške i ženske potomke. Odluka stranog suda o razvodu braka kojom se istovremeno djeca povjeravaju na staranje ocu jer u zemlji porijekla odluke, majke poslije razvoda braka nemju pravo da podižu djecu, već samo otac. Javni poredak je ustanova odstupanja od normi međunarodnog privatnog prava koja omogućuje da nadležni organ ne primjeni strano pravo, odnosno ne prizna stranu sudsku odluku, zbog toga što bi to imalo za posljedicu povredu osnovnih društvenih vrijednosti priznatih u domaćoj zemlji. Ustanovom javnog poretka ne mogu se štititi sve imperativne norme već samo uzak krug tih normi koje uređuju osnovne društvene vrijednosti i od kojih se ni u kakvim okolnostima ne bi moglo odstupiti. 15. POSLJEDICE PRIMJENE ODREDABA O JAVNOM PORETKU a) Neprimjena stranog prava: ako je strano pravo inkompatibilno sa domaćim javnim poretkom, efekat ustanove javnog poretka ogleda se u tome da se odstupa od kolizione norme foruma i otklanja se primjena 15

stranog prava, da bi se slučaj riješio na bazi pravila i principa lex fori. Postojaće supsidijarna primjena lex fori i u tom slučaju, kada se strano pravilo jednostavno otklanja i ne zamjenjuje se konkretnom domaćom normom, pošto se i u tom slučaju odluka temelji na principima domaćeg, umjesto stranog prava. - Postoji i shvatanje da u nekim slučajevima umjesto norme stranog prava, koja vrijeđa domaći javni poredak, treba primijeniti drugu normu istog stranog prava. - Vladajuće je stanovište da se pravilo stranog prava, koje je suprotno javnom poretku, zamjenjuje domaćom normom. b) Nepriznanje strane odluke: dejstvo strane odluke se neće priznati, niti izvršiti na domaćoj teritoriji. Javni poredak u našem pravu: tri su odredbe: član 4. (otklanjanje stranog prava); član 91. (nepriznavanje strane sudske odluke); član 99. (nepriznavanje strane arbitražne odluke). Kada je riječ o javnom poretku kao instrument otklanjanja stranog prava, ovakvo shvatanje je sasvim eksplicitno potvrđeno u samom tekstu, jer član 4. govori o suprotnosti dejstva stranog prava sa Ustavom utvrđenim osnovama društvenog uređenja. - JP treba usko tumačiti! Dejstvo JP je samo u čl. 4. ZMPP. - JP je najprsutniji u porodičnom i nasljednom pravu. Ukoliko se primjenom ustanove javnog poretka odbija primjena norme stranog prava ta norma se mora zamijeniti nekom drugom normom, a to je norma domaćeg prava lex fori. U postupku priznanja strane sudske odluke primjena ustanove javnog poretka ima za posljedicu odbijanje priznanja i izvršenja. 16. IZIGRAVANJE ZAKONA Ako se vještačkim stvaranjem ili mijenjanjem činjenica, koja je tačka vezivanja neke kolizione norme, postiže primjna nekog drugog prava, a ne onog koje bi bilo mjerodavno da do promjene nije došlo, riječ je o izigravanju zakona u MPP. Subjekti pravnog odnosa preduzimaju ovakve akcije obično radi toga da postignu primjenu prava koje je u pogledu njih povoljnije, umjesto prava koje je manje povoljno. Svrha izigravanja zakona jeste da umjesto prava koje bi bilo mjerodavno da nije došlo do manipulisanja činjenicom koja predstavlja tačku vezivanja, ishodi primjena drugog prava čije će norme dopustiti postizanje takvog efekta koji je različit ili nije dopušten pravilima mjerodavnog prava. Materijalnopravni efekat za kojim teži fraus legis postiže se oslonom na slovo kolizione norme, ali protivno ratio legis te norme. Iz ovog razloga, sankcionisanje fraus legis može da se shvati kao odstupanje od kolizionog pravila, odnosno od mjerodavnog prava, pošto se otklanja primjena normi onog prava do kojeg koliziona norma normalno vodi, ali se istovremeno može shvatiti i kao zaštita principa na kojima su građena domaća koliziona pravila. Do izigravanja zakona najčešće dolazi kod statusnih, porodičnih i nasljednih odnosa, a najpoznatiji slučaj je “Gretna Grin” – ukinut je status vjereničkog staža. U praksi izigravanje zakona je najčešće u oblasti bračnih i porodičnih odnosa kada se koristi da bi se izbjegla primjena konzervativnih propisa o zabrani zaključenja ili razvoda braka. Izigravanje zakona je ustanova odstupanja od primjene normi međunarodnog privatnog prava koja omogućuje da nadležni organ odobije primjenu normi stranog prava ako su učesnici u odnosu o kome se odlučuje vještački stvorili odlučujuću činjenicu kako bi izbjegli primjenu normi domaćeg prava. Izigravanje zakona moguće je samo u sferi imperativnih normi. *Odnos prema ustanovi javnog poretka Ustanove izigravanja zakona i javnog poretka se jednim dijelom preklapaju. Moguće je da učesnici odnosa mjenjaju odlučujuću činjenicu da bi izbjegli primjenu domaće norme koju domaći zakonodavac smatra sastavnim dijelom javnog poretka. U tom slučaju organ koji želi da spriječi primjenu norme stranog prava može se jednako koristiti ustanovama izigravanja zakona i javnog poretka. Polje primjene ustanove izigravanja zakona je šire i obuhvata i imperativne norme domaćeg prava koje ne ulaze u krug normi javnog 16

poretka. Ustanova javnog poretka dovoljna je da zaštiti domaći pravni poredak od neadekvatnih posljedica primjene stranog prava i da ustanova izigravanja zakona nije potrebna. 17. ELEMENTI IZIGRAVANJA ZAKONA a) Vještačko stvaranje tačke vezivanja: osnovni elelement kroz koji se ostvaruje fraus legis je promjena činjenice koja predstavlja tačku vezivanja kolizione norme. Radnje su preduzete radi postizanja jednog posrednog cilja, koji se ogleda u nametanju primjene prava koje pod redovnim okolnostima ne bi bilo mjerodavno. U stvari predstavlja – promjenau odlučujuće činjenice. To se čini na način koji je sam po sebi legalan. - U slučaju da se činjenica koja daje sadržaj tački vezivanja simuluje, nije riječ o fraus legis u MPP, jer činjenica koja predstavlja tačku vezivanja nije stvorena. Postavlja se pitanje da li će se smatrati mjerodavnim pravo na koje novostvorena činjenica kroz tačku vezivanja ukazuje, ili će se otkloniti primjena tog prava kao sankcija zbog fraudoloznog manipulisanja kolizionim instrumentima. b) Namjera izigravanja: Prihvaćeno je stanovište da namjera jeste konstitutivni element fraus legis. Batiffol ističe da je namjera “karakterističan element” fraus legis; mjerodavnost određenog prava treba da je cilj, a ne samo prosta posljedica promjene državljanstva, domicila ili sličog stvaranja nove tačke vezivanja. Prema objektivističkom shvatanju namjera nije nužan konstitutivni element fraus legis. Blagojević smatra da “nije potrebno da postoji umišljaj za izigravanje zakona u MPP”, ali je neophodno da se tačka vezivanja stvara “u cilju da se otkloni primjena domaćeg materijalnog prava”. Teško ju je dokazati. c) Izbjegavanje domaćih imperativnih normi: Vještačka tačka vezivanja, koja se stvara putem stvarne promjene činjenice koja joj u konkretnom slučaju daje sadržaj, stvara se upravo radi izbjegavanja određenih materijalnih normi. Prema vladajućem shvatanju to treba da budu imperativne norme. Do fraus legis dolazi radi izbjegavanja primene imperativnih normi, ali to ne treba da budu istovremeno i norme javnog poretka. Inače, izigravanje zakona ne bi imalo osnova da postoji kao posebna ustanova. Prema mišljenju koje je danas šire prihvaćeno, sud nije dužan da vodi računa o tome da li su izigrane materijalne norme stranog prava. Jedna od osnovnih karakteristika fraus legis u MPP je u tome, što se fraudolozna radnja ostvaruje u kolizionoj sferi, zloupotrebom mogućnosti koje otvaraju kolizione norme, ali su krajnji objekt izigravanja materijalne norme, prema vladajućem stanovištu materijalne norme domaćeg prava. Oblici izigravanja zakona u MPP: Prvi tip podrazumijeva da se pred domaćim organom nameće primjena stranog prava umesto domaćeg, skrećući normalan pravac dejstva domaće kolizione norme putem vještački stvorene tačke vezivanja. Drugi tip označava fraudolozno izbjegavanje domaćih imperativnih propisa pred stranim organom. U ovom drugom slučaju sankcionisanje fraus legis od strane domaćeg organa treba da se odigra u sferi priznanja, tj. nepriznanja dejstva jedne strane odluke (kod nas), a time je u povećanoj mjeri ugrožena pravna sigurnost jer je riječ o aktu koji je već stvoren i koji proizvodi određene posljedice i uživa određeno povjerenje. Zbog toga se nameće poseban oprez prilikom sankcionisanja drugog tipa fraus legis. U prvom slučaju sankcionisanje fraus legis sastoji se u tome da se ne uzima u obzir fraudolozno stvorena tačka vezivanja, već se primjenjuje ono pravo koje bi bilo mjerodavno da nije došlo do manipulisanja sa tačkom vezivanja – a to je domaće pravo. Pri tome se, po vladajućem mišljenju, ne dira u samu novostvorenu činjenicu koju koliziona norma priznaje kao tačku vezivanja, samo se odbija primjena stranog prava čiju mjerodavnost nastoji da uspostavi fraudolozno stečeno npr. državljanstvo. Izigravanje zakona u našem MPP: Iz formulacije člana 5. može se zaključiti da će domaći sud otkolniti strano pravo samo ako je mjerodavnost stranog prava uspostavljena u cilju izbjegavanja primjene domaćeg prava. Domaći organ neće primijeniti ono (strano) pravo na koje pokazuje fraudolozno stvorena tačka vezivanja, već će primijeniti domaće pravo koje bi bilo mjerodavno (u redovnim okolnostima) da nije došlo do manipulisanja sa tačkom vezivanja. 17

18. SAZNANJE I PRIMJENA STRANOG PRAVA Primjena stranog prava od strane domaćih organa spada među majznačajnija dostignuća međunarodne pravne saradnje. Mogućnost primjene stranog prava u određenim slučajevima je preduslov stabilnosti odnosa sa elementom inostranosti. Ako bi domaći sudovi prijmenjivali isključivo domaće materijalno pravo, bili bi ugroženi, na primjer, brojni porodični odnosi, pa i međunarodna trgovina. Važno je neglasiti da primjena stranog prava nije samo jedan logičan način rješavanja određenih specifičnih pravnih odnosa, to je istovremeno i gest, i to veoma značajan za održavanje delikatne međunarodne ravnoteže interesa i ponosa. Od ključne je važnosti da se učine gestovi uvažavanja i da se pokaže spremnost za saradnju u sistemu odnosa koji se zasnivaju na recipročnim ustupcima. Primjenjuje se samo strano materijalno pravo, a ne i procesno. U kontinentalnom sistemu strano pravo se shvata kao pravo i sud mora da ga ex officio sazna, dok u anglosaksonskom sistemu se shvata kao činjenica i dokazuju ga stranke u postupku (sa 4 dokazna sredstva). Rijetka je prijmjena stranog prava u praksi (zbog nespremnosti sudova i teškog utvrđivanja sadržine stranog prava) budući da je saznatljivost stranog prava veoma ozbiljan problem. Nesporno je da utvrđivanje sadržine stranog prava može da bude veoma teško, može da iziskuje veoma mnogo vremena i nesrazmjerno visoke troškove, može da bude nepotpuno na nekim relevantnim tačkama; dok interpretacija nejasnoća i popunjavanje praznina jednog stranog prava nosi sa sobom ozbiljne rizike. Pod pritiskom ovih objektivnih teškoća javljaju se zakonodavna rješenja koja omogućavaju sudu da odustane od utvrđivanja i prijmene inače mjerodavnog stranog prava, ako se ono ne može saznati. A ova mogućnost, potom, često može predstavljati alibi sudu za nedovoljno zalaganje pri saznanju stranog prava. Danas je još vladajuće stanovište da je neophodno postaviti neko alternativno rješenje za slučaj da se sadržina stranog prava ne može utvrditi. Ovakav stav je prihvaćen u većini zemalja gdje se strano pravo smatra za “pravo” i prijmenjuje se ex officio na osnovu imperativnih kolizionih normi. Na sudu je teret dokazivanja stranog prava, iako se postavlja pitanje kako će oni to da učine imajući u vidu da u pogledu stranog prava ne može da vrijedi klasična maksima iura novit curia – sud poznaje pravo. Međutim, danas je to ipak mnogo lakše jer se sud prilikom utvrđivanja sardžine stranog prava može obratiti za pomoć strankama, državnim organima (prije svega upravnim organima koji su nadležni za poslove pravosuđa), naučnim institucijama (npr. Institut za uporedno pravo,..) za pomoć. I pored toga postoje teškoće jer postoji slaba povezanost sudova i državnih organa. Na multilateralniom (regionalnom) planu značajno dostignuće predstavljaju sporazumi posvećeni upravo pitanju obavještavanja o stranom pravu, kao što su npr. Evropska konvencija o informisanju o stranom pravu… U našoj teoriji i praksi strano pravo se tretira kao “pravo”. Sudska praksa stoji na stanovištu da sud po službenoj dužnosti saznaje i primjenjuje strano pravo! Po slovu zakona, kod nas važi maksima iura novit curia i za strano pravo. Ipak nadležni organ može zatražiti obavještenje o stanju prava (u članu 13. ZMPP) od Ministarstva pravde, koje nije obavezujuće već je informativno-induciono. Stranke sa svoje strane mogu u postupku podnijeti sudu javnu ispravu o sadržini stranog prava. Ta isprava ima tretman kao i druge javne isprave, i ona sadrži tri oborive pretpostavke: 1. autentičnost (jer je izdata od strane državnog organa), 2. istinitost sadržaja i 3. osnovanost stava o sadržaju stranog prava koji bi se gradio na njoj. Ukoliko je nemoguće saznati strano pravo onda ga je nemoguće i primijeniti, tada se ide na primjenu prava po lex fori. Procesnopravne konsekvence ovog zakonskog rješenja su: - strano pravo se primjenjuje ex officio (teret dokazivanja je na sudu, a ne na strankama); - strano pravo se dosljedno tretira kao pravo i pogrešna primjena stranog prava omogućava primjenu pravnih sredstava protiv odluka suda u kojoj je po mišljenju suda došlo daopogrešne primjene stranog prava, odn. predstavlja osnov za reviziju, žalbu, zahtjev za zaštitu zakonitost; - u slučaju da ne zna sadržinu stranog prava sud će zatražiti obavještenje od nadležnog organa (Ministarstvo pravde), a može se osloniti i na pomoć stranaka i naučnih institucija; 18

- prema ZMPP nema alternative ako se ne sazna strano pravo. *Stvarno pravo čini ne samo odredba već i praksa i pravna pravila. 19. RECIPROCITET – POJAM Reciprocitet i retorzija su ustanove MPP koje omogućavaju da se očuva ili uspostavi narušena ravnopravnost. Reciprocitet predstavlja ravnopravnu saradnju, dok retorzija predstavlja napuštanje saradnje. Reciprocitet je ustanova međunarodnog privatnog prava koja znači uslovljavanje priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka i priznanje određenih prava strancima u domaćoj državi odgovarajućim postupanjem države porijekla odluke, odnosno države čiju nacionalnost ima strano lice. Reciprocitet je ustupak koji čini država na račun svoje teritorijalne suverenosti, a u cilju međunarodne saradnje. Na taj način se stvara međuzavisnost prava pojedinih država. Usaglašavaju se pravni sistemi i pri rješavanju problema stranih lica vodiće se računa kako će se to odraziti na položaj domaćih građana u inostranstvu. Uslov reciprociteta je uslovljavanje primjene stranog prava, priznavanje strane odluke ili nekog prava stranca istim ili sličnim postupanjem tangirane države prema našim građanima, našem pravu i odlukama. Retorzija znači odbijanje priznavanja određenih prava državljanima strane države, zbog toga što i ta država uskraćuje ista prava domaćim državljanima na svojoj teritoriji. Retorzija predstavlja sankciju prema državi koje na poštuje drugi suverenitet, mjeru koja se primjenjuje u međunarodnim odnosima. Domaći sudovi se mogu oglasiti nadležni u sporovima protiv državljana strane države ako u toj državi postoji nadležnost njenih sudova u sporovima protiv naših državljana po kriterijumima kojih nema u odredbama o nadležnosti domaćih sudova u stvarima sa međunarodnim elementom. U našem pravu retoriziona mjera je predviđena za nasljedno pravne odnose – zaostavština stranog državljanina se raspravlja prema pravu države čije državljanin ostavilac. Ali ako je u toj zemlji zaostavština našeg državljanina raspravlja se po lex fori. Retorzija je rijetka pojava i znači odmazdu. Predstavlja jednostranu akciju države i država odlučuje do koje će mjere i u kojim situacijama da uvaži strano pravo i odluke. ZMPP ne poznaje uslov reciprociteta i retorzije u oblasti određivanja mjerodavnog prava. Najveći broj prava postavlja uslov reciprocitetea u pogledu priznanja i izvršenja stranih odluka. Ne uslovljavaju se sva prava stranaca reciprocitetom, a u mnogim pravima ne postoji opšte pravilo već samo određena pravila. To znači da se pojačava uloga zakonodavca u procjeni. Postavljanje uslova reciprociteta nije jednako opravdano u svim oblastima MPP. U teoriji i praksi postoje različiti stavovi, te se reciprocitet posmatra kroz tri oblasti koje čine MPP: sukob zakona (odn. određivanje mjerodavnog prava), sukob jurisdikcija i prava stranaca: a) SUKOB ZAKONA – Vrši se određivanje i primjena mjerodavnog prava i ovdje se reciprocitet i retorzija javljaju prije svega u vezi sa priznanjem i izvršenjem stranih sudskih odlukaNe treba tražiti potpunu simetričnost. Kod nas se u ovoj oblasti ne postavlja uslov reciprociteta. Strano pravo ne treba primijeniti onda kada fragrantno krši neku našu normu. Ali u situaciji kada druga država ne primijeni naše pravo u istom slučaju, mi ipak ne smijemo da im “vratimo” i ne primijenimo njihovu odluku u istom slučaju – tj. retorziju (koju treba izbjegavati kad god je moguće!). Međutim, ukoliko se situacija odbijanja priznanja našeg prava ponavlja, e tada se postavlja pitanje retorzije s punim pravom. b) SUKOB JURISDIKCIJA – pretpostavka je kod priznanja i izvršenja stranih odluka. Kada više sudova iz različitih zemalja pretendiraju da budu nadležni ili kod priznanja stranih sudskih odluka reciprocitet se mora poštovati. Posmatra se šira oblast jedne odluke, ali to sud ne može da radi sam. Stranka je ona koja ćese protiviti priznanju strane sudske odluke i treba da dokaže nepostojanje reciprociteta (jer se reciprocitetu principu pretpostavlja dok se ne dokaže da ne postoji – kod nepriznanja stranih sudskih odluka). Kod stranih arbitražnih odluka se postavlja isto pitanje reciprociteta, premda je “labavije” i izvršenje stranih arbitražnih odluka ne zavisi samo od reciprociteta i teže je neizvršiti stranu arbitražnu nego stranu sudsku odluku. c) PRAVA STRANACA – Mnoga prava stranaca nisu ničim uslovljena, neka prava se uslovljavaju, dok su neka 19

zabranjena. Prava stranaca su: opšta, apsolutna (zabranjena prava – npr. ne mogu vršiti javne funkcije, imati aktivno i pasivno biračko pravo,…) i relativno rezervisana prava stranaca (prava uslovljena reciprocitetom – npr. pravo na osnivanje preduzeća, pravo na koncesiju, …) Reciprocitet je nedjeljiv, ako su u pitanju složene države (federativna i sl.). On se posmatra na nivou cijele npr. federativne države – jer je federalna država jedini međunarodnopravni subjekt. 20. OBLICI RECIPROCITETA PO NAČINU NASTANKA *Oblici reciprociteta: A) po načinu nastanka i B) po sadržini *Po načinu nastanka razlikuje se diplomatski, zakonski i faktički reciprocitet. Diplomatski reciprocitet se uspostavlja zaključivanjem međunarodnih ugovora kojima se licima koja imaju nacionalnu pripadnost država potpisnica omogućava uživanje određenih prava na teritoriji drugih država potpisnica i obezbeđuje priznanje i izvršenje odluka sudova jedne države potpisnice na teritoriji drugih država potpisnica. Mora se poštovati dok god ne dođe do raskida ili revizije ugovora. On je i najbitniji oblik. Zakonski reciprocitet postoji kada je nacionalnim propisima strancima priznato uživanje određenih prava ili predviđeno priznanje i izvršenje stranih sudskih odluka. Postoji kod donošenja paralelnih zakona (odn. kada ima npr. mnogo građana jedne zemlje na radu u drugoj državi). Rjeđi je oblik reciprociteta. Faktički reciprocitet postoji kada se organi druge države u praksi ponašaju tako da strancima priznaju određena prava i priznaju i izvršavaju odluke stranih sudova. To je onaj reciprocitet koji se sprovodi u praksi tj. klasično uzajamno postupanje u slučajevima. Država ne mora da zaključi ni jedan ugovor, ne mora imati ništa definisano, iako je mnogo bolje da ima i da postoji diplomatski nego faktički reciprocitet. 21. OBLICI RECIPROCITETA PO SADRŽINI *Reciprocitet prema pravnoj sadržini može biti: formalni i materijalni. Formalni reciprocitet postoji je onaj koji se primjenjuje kod prava stranaca, onda kada strana država izjednačuje domaća i strana lica u pogledu uživanja određenih prava bez obzira da li su obim tih prava ili uslovi njihovog uživanja veći ili manji od onih koje im obezbjeđuje domaća država. On je uslov koji se u našem pravu zahtijeva da bi se strancu omogućilo uživanje određenih prava. NACIONALNI TRETMAN = izjednačavanje stranih i domaćih državljana - ako stranac ispuni sve uslove kao i naš državljanih onda ima i sva prava, iako ipak tu postoje i neka ograničenja. Materijalni reciprocitet se primjenjuje kod priznaja izvršenja stranih sudskih odluka (tj. dejstvo koje naša odluka ima u stranoj državi imaće i strana odluka u našoj). Postoji ako se strancima u domaćoj državi daju ona prava koja uživaju domaća lica u stranoj državi. Za materijalni reciprocitet bitno je da su dražavljani obje države izjednačeni u pogledu prava koja uživaju na teritoriji druge države. On se postavlja kao uslov u oblasti priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka. Efektivni reciprocitet koji se razlikuje od materijalnog u tom smislu što se cijeni i obim prava čije se uživanje omogućava. On nije ništa drugo do kvantifikovani materijalni reciprocitet: stranac će u našoj državi imati ona prava koja mi imamo u strančevoj državi, u količini i na način koji važe u strančevoj državi. Reciprocitet koji tražimo u pogledu prava stranaca da stupaju u privatnopravne odnose i da budu nosioci privatnih prava kod nas je formalni reciprocitet. Prilikom priznanja i izvršenja stranih odluka traži se materijalni reciprocitet. Reciprocitet prema načinu dokazivanja U pogledu načina dokazivanja razlikuje se: dokazni i pretpostavljeni reciprocitet. Dokazni reciprocitet znači da je lice koje pretenduje da mu se prizna određeno pravo dužno da dokaže postojanje reciprociteta u odnosu na državu čije državljanstvo ima. Pretpostavljeni reciprocitet znači da se teret dokaza prebacuje na suprotnu stranu, onu koja strancu 20

osporava uživanje određenog prava. 22. RAZLIKA IZMEĐU DIPLOMATSKOG I FAKTIČKOG RECIPROCITETA Ukoliko je diplomatski reciprocitet definisan on se mora poštovati u praksi. Tada slijedi pitanje šta ukoliko se ne poštuje? Mi tj. naša zemlja mora priznati i poštovati stranu odluku sve dok postoji diplomatski reciprocitet (odn. dok god je zaključen ugovor), te ne možemo odbiti primjenu strane sudske odluke, bez obzira ako je strana država odbila našu odluku. Dakle dok god postoji ugovor diplomatski reciprocitet se mora poštovati! Za razliku od diplomatskog, faktički reciprocitet je onaj reciprocitet koji se sprovodi u praksi tj. klasično uzajamno postupanje u slučajevima. Država ne mora da zaključi ni jedan ugovor, ne mora imati ništa definisano, ali se poštuje ukoliko je ispunjen uslov reciprociteta. *Postavlja se pitanje koji je reciprocitet zadovoljavajući u slučajevima kada se sticanje određenih prava uslovljava uzajamnošću. Naša teorija, pa i praksa, prihvataju stav da je dovoljan i faktički reciprocitet. Dakle, ne traži se da uzajamni tretman bude zagarantovan međunarodnim ugovorima ili zakonima, dovoljno je ako se ispunjava u praksi. Uslov uzajamnosti smatraće se ispunjenim, naravno i tada kada je zagarantovan međunarodnim ugovorom ili paralelnim zakonima. Ne traži se faktička uzamajnost preko diplomatske ili zakonske. Složena situacija nastaje kada postoji zagrantovana uzajamnost, postavljeni su principi uzajmnog postupanja u međunarodnom ugovoru ili zakonima, ali se ti principi ne sprovode u praksi. Kod nas se smatra da u takvim slučajevima postupanje mora biti diferencirano, s tim da se pravi razlika u pitanju šta je uslov uzajamnosti. a) Ukoliko je to međunarodni ugovor (diplomatski reciprocitet) retorzija se ne bi smjela poduzeti sve dok se međunarodni ugovor ne otkaže. b) Ukoliko je zakon izvor reciprociteta, a strana država uskraćuje neko pravo domaćim državljanima, što se i dokaže, onda bi mi utakvim slučajevima, mogli uskratiti ista prava državljanima te zemlje kod nas. U ovoj situaciji nije teret dokazivanja na strancu, ne mora on dokazivati da organi njegove zemlje zaista postupaju onako kako bi po normama morali postupati. To se pretpostavlja, treba dokazati suprotno. Postojanje diplomatskog ili zakonskog reciprociteta oslobađa lice koje se na njega poziva obaveze dokazivanja ali se i u prisustvu ovako utvrđenog reciprociteta može dokazivati da se organi druge države ne ponašaju u skladu sa obavezama preuzetim međunarodnim ugovorom, odnosno u skladu sa odredbama nacionalnog zakona. Tada se dokazuje odsustvo faktičkog reciprociteta. 23. MOBILNI SUKOB ZAKONA U MEĐUNARODNOM PRIVATNOM PRAVU (VREMENSKI FAKTOR U MPP) Kada su pojedini elementi nekog privatnopravnog odnosa povezani sa različitim dijelovima teritorije iste države, postavlja se pitanje određivanja privatnog poretka mjerodavnog da uredi taj odnos. Problem unutrašnjeg sukoba zakona se može iskomplikovati u dva slučaja. *Prvo, može se dogoditi da država na koju upućuje koliziona norma međunarodnog privatnog prava nema sopstevna pravila o rješavanju unutrašnjeg sukoba zakona. *Drugo, u pravnoj teoriji i uporednom zakonodavstvu postoje razmimoilaženja oko toga da li koliziona norma MPP upućuje na državu čije pravo je mjerodavno da riješi spor, pri čemu pravila o unutrašnjem sukobu zakona te države upućuju na pravo određene teritorijalne jedinice unutar te države, ili koliziona norma MPP direktno upućuje na pravo teritorijalne jedinice unutar suverene države koje je mjerodavno za rješavanje konkretnog spora. Domašaj pravnih normi ima svoje granice. Te granice važenja pravnih normi su: a) prostorne (granice država – postojanje granica ne znači da su one uvijek jasne; kako se prostorne međe važenja zakona nekad povlače i u okvirima jednog suvereniteta moguća je i pojava tzv. unutrašnjeg 21

teritorijalnog sukoba zakona); b) personalne (tu spadaju plemenska i vjerska pravila, kao i pravila koja se odnose na određene manjine ili nacionalne zajednice; ove norme takođe nalaze oslonac u državi, a granice njihovom važenju postavljene su pomoću kriterijuma lične pripadnosti nacionalnoj ili vjerskoj zajednici, odn. plemenu); c) vremenske (vremenski sukob zakona izazvan je činjenicom, što se, najčešće voljom legislativne vlasti određene države, mijenja sadržina prava (donose se novi zakoni, mijenjaju stari) te se postavlja pitanje odnosa u primjeni novog i starog opšteg akta; Dakle, vremenski sukob zakona ne proizilazi iz koegzistencije (u prostoru), već iz sukcesije zakona na jednoj teritoriji. Ovaj se sukob često naziva i Vremensko važenje normi ukazuje na to kako se mijenja norma, odn. kakao dolazi do sukoba zakona). Na terenu MPP intertemporalni sukob zakona ima sljedeće vidove, odn. javlja se u sljedećim situacijama: 1) ako se promijene kolizione norme (kn) - Neke zemlje imaju poseban Zakon o MPP, a neke ne. Ali, u određenim situacijama neke norme su retroaktivne i ta retroaktivnost često znači i pokazuje da je zakon ili pravni sistem loš (kao i česta promjena zakona). Zakoni koji regulišu koliziono pravo na isti način se regulišu kao i pitanja….????’ 2) ako se promijene norme prava na koje je ukazala kn – materijalna norma druge zemlje može da se promijeni. Da li ćemo je mi morati primijeniti ili ne zavisi od toga da li je zakon retroaktivan ili ne. Postavlja se pitanje ko to treba da radi (odn. da utvrdi i „vidi“ u zakonima da li su retroaktivni): stranka, sudija, ministarstvo pravde? Nije riješeno ko će to da uradi. 3) ako se promijene odredbe koje predstavljaju javni poredak – Javni poredak zavisi od društvenog uređenja u zemlji (ni 05. oktobra 2000. nije došlo do promjene javnog poretka u Srbiji!). U Srbiji je dva puta došlo do promjene javnog poretka: kada je Miloš primio Hatišerif i 1945. godine. *Ako se promijene odredbe javnog poretka uvijek se primjenjuju odredbe novog javnog poretka bez obzira što je postupak u toku! Neće se prijmijeniti nora stranog prava , na koju inače ukazuje domaća kn, ako bi se na taj način povrijedio domaći javni poredak. 4) promjenom suvereniteta – promjenom suvereniteta nad teritorijom jedne države ili nad dijelom njene teritorije, takođe nastaju posljedice za MPP. Prijmer je slučaj Jugoslavije, gdje je došlo do promjene suvereniteta nad jednom geografskoi definisanom teritorijom (Hrvatska i Slovenija su se osamostalile, potom Makedonija, pa BiH). Razlika između ovog intertemporalnog sukoba zakona i prethodnih vidova je u tome što je kod njega došlo do promjene suvereniteta koja je izazvala promjenu karaktera zakona, te se stari zakoni, sa aspekta nove vlasti nekih novih suvereniteta, tretiraju kao stari zakoni, što u prethodnim vidovima intertemporalnih sukoba nije bio slučaj, i novi i stari zakoni donijeti su od strane iste zakonodavne vlasti, te su svi oni domaći. *Većina autora zastupa stav: kada sud na bazi svoje kn dođe do pravazemlje koja je nekad pretrpjeal političko-teritorijalne promjene, treba primijeniti, kao mjerodavno, materijalno pravo koje je pozitivno pravo na teritoriji koja je s odnosom u najbližoj vezi. To se pravo primjenjuje zajedno sa svojim propisima o tranziciji – intertemporalna pravila – te se na bazi njih, određuje konačno mjerodavno pravo, novo ili staro. Sukob zakona (conflit mobile) je kombinacija vremenskih i prostornih sukoba zakona do koje dolazi kada se protekom vremena mijenjaju činjenice na kojima je zasnovana tačka vezivanja i to na način što se vezuju za više pravnih poredaka. Problem se, dakle, vezuje za postojanje promjenjivih tačaka vezivanja. Najčešći slučaj mobilnog sukoba zakona je u bračnim i imovinskim odnosima. U većini zemalja glavna tačka vezivanja je zajednički lex personalis, lex nacionalis i lex domicii bračnih drugova. Ali ako oni mijenjaju svoje državljanstvo ili domicil treba utvrditi po kom pravu se procjenjuje njihov imovinski odnos. Unutrašnji sukob zakona treba razlikovati od izigravanja zakona (fraus legis). Do sukoba zakona dolazi: 1) ako se promijene kn; 2) ako se promijene norme prava na koje je ukazala kn; 3) ako se promijene odredbe koje predstavljaju javni poredak i 4) promenom suvereniteta nad teritorijom jedne države ili nad dijelom njene teritorije. 22

Sličan je sa izigravanjem zakona jer i kod jednog i drugog, problem nastaje promjenom činjenice koje tačka vezivanja smatra relevantnim i njihovim vezivanjem za drugo pravo. Razlika je u tome što fraus legis ima namjeru i posljedice – sankcioniše se ta pojava i ne primjenjuje se pravo na koje tačka vezivanja ukazuje preko novostvorenih činjenica, već se primjenjuju materijalne norme (domaćeg) prava koje su se htjele izbjeći. Nasuprot tome, rješenje conflit mobile ne mora d abude u ignorisanju novostvorenih činjenica. Za razliku od conflit mobile kod izigravanja zakona nema dileme oko toga koje bi pravo trebalo primijeniti među onima na koje sukcesivno ukazuje tačka vezivanja usljed promjene relevantnih činjenica. Naprotiv, jesno je da bi se trebalo primijeniti novo pravo – zbog toga se i mijenjaju relevantne činjenice na vještački način. Sukob zakona ne mora da bude u ignorisanju novostvorenih činjenica. Ne može se svesti na pitanje odnosa starog i novog prava jer se mijenja jedna koliziono pravna relevantna činjenica koja se sukcesivno vezuje za više prava i tako pravi sintezu sukoba zakona u prostoru i vremenu. U pitanju su dva ili više paralelno važeća prava u različitim državama. REŠAVANJA MOBILNOG SUKOBA ZAKONA (CONFLIT MOBILE)

*Postoje dva osnovna pristupa rješavanju problema mobilnog sukoba zakona. Po jednom traži se opšta i jedinstvena solucija za probleme conflit mobile, koja bi bila primjenjiva u svim konkretnim slučajevima; po drugom shvatanju, jedinstvenog rješenja nema, već ga treba tražiti od slučaja do slučaja. 1) Najpoznatija jedinstvena teorija izvodi se iz teorije stečenih prava – nastaje u XIX vijeku i po njoj ono što je stečeno po ranijem pravu ne može biti oduzeto po novom pravu (iako nije uvijek poštovana u istoriji – nacionalizacija, 1948. godina i Imformbiro,..). 2) Posebna pravila za svaki slučaj ili vremensko fiksiranje kn za određeni moment u vremenu – npr. primjenjuje se tj. fiksira za mjesto prebivališta u vrijeme podnošenja tužbe = vremensko fiksiranje. Jedinstvene solucije nema već treba rješavati slučaj do slučaja. ZMPP je predvidio ovo rješenje. ♣ISTORIJSKI RAZVOJ MEĐUNARODNOG PRIVATNOG PRAVA *U razvoju MPP razlikovaćemo sljedeće periode:      

robovlasnička Grčka i Rim; raspad Rimskog carstva i rani feudalizam; škole statuta (italijanska, francuska i holandsko-flamanska); MPP u državama kontinentalne Evrope u XIX vijeku; anglo-američke koncepcije o MPP (XVIII i XIX vijek); američka revolucija u oblasti sukoba zakona (XX vijek).

*ROBOVLASNIČKA GRČKA I RIM Iako se razvijene robovlasničke države antičkog doba karakterišu intenzivnim robnonovčanim odnosima i omogućuju intenzivan razvoj pravnih odnosa, ipak nemaju razvijeno MPPu današnjem smislu riječi. Posstojanje MPP pretpostavlja, pored razvijenosti prometa rova i usluga i određen stepen saradnje i tolerancije među državama – koje se ne može stvoriti u klimi stalnih ratovanja. Razvoj MPP pretpostavlja i to da na svoje pravo ne treba gledati kao jedino moguće, a takve se koncepcije veoma teško mogu stvoriti u vrijeme kada se pravo veoma intenzivno oslanjalo na religiju. - GRČKA U grčkim državama – gradovima javljaju se *široka demokratska ovlaštenja ali za uzan krug ljudi. 23

Stranci, prirodno ne spadaju među povlaštene. Oni su po pravilu robovi. Međutim, zauzima se diferencirani stav prema strancima iz drugih helenskih država. Ovdje se nedvosmisleno javlja ideja međusobne tolerancije u tretiranju stranaca, koja je ideja preduslov formiranju određenih prava stranaca. *Značajni su i podaci koje nailazimo u vezi sa arbitražnim rješavanjem sporova (jedino se u staroj Grčkoj MPP veže za postojanje arbitraža). *Pominju se i neke pogodbe koje su nastale u trgovini između Grčke i Egipta i koje imaju karakter međunarodno-privatnopravnih normi. U tim pogodbama je postavljeno pravilo da se mjesto suđenja određuje prema jeziku na kojem je sastavljen ugovor. Na taj način strane implicitno priznaju mogućnost da se sudi u stranoj državi i da se primjenjuje strano pravo, a mjesto suđenja i primjena mjerodavnog prava čine se zavisnim od činjenice koju formiraju sami trgovački putnici. -RIM Striktno vezano za religiju, Rimsko pravo se dugo vremena odnosilo samo na pripadnike te religije. Codex iuris civilis – obuhvata cjelokupno rimsko pravo i osnova je današnjeg građanskog prav Najstarije rimsko pravo ius civile predstavljalo je zapravo privilegiju rimskih građana. Stranci, koji se tada javljaju uglavnom kao robovi, potpuno su obespravljeni. Strano pravo se u Rimu nije primjenjivalo, niti se uvažavalo, za njega se nije interesovala ni klasična pravna misao. U odnosu na peregrinska prava pokauje se veća elastičnost (u literaruri su zabilježeni slučajevi da su u Rimu priznati efekti testamenta koji je bio sačinjen prema peregrinskom pravu – peregrini – stanovnici provincija kojima je vremenom priznat status civitasa). U starom Rimu MPP se vezuje za prava patricia, nasciturusa….str.214. 24. ITALIJANSKA ŠKOLA MEĐUNARODNOG PRIVATNOG PRAVA Istorija MPP vezana je za rani srednji vijek. U Italiji je nastalo MPP. Tada se Italija sastojala od samostalnih gradova (imali su pravo da donose samostalno opšte pravne akte, tzv. statute - praktično zakone) u kojima su održavane pijace (trgovina je među gradovima bila veoma intenzivna), bazari gdje su se sklapali ugovori, brojni su kontakti i veze među ljudima, a time je dolazilo i do sporova, odn. pravnih problema koji se vezuju više za gradove. Problem su predstavljala pitanja npr. kako da se nadoknadi šteta, po kojim pravilima, kojeg grada. Uglavnom je to bilo po pravilima statuta (zakona), koje su imali ti gradovi. Ali, usljed intenzivne razmjene i kretanja ljudi između gradova nije više bilo moguće održati strogi teritorijalni princip i pravnu zatvorenost. Neophodno je da se određena pravna dejstva priznaju na više pravnih područja. Čim se život i pravni odnos ne zatvaraju u granice jednog feudalnog dobra, jednog pravnog područja, neophodna je makar i minimalna saradnja među pravnim područjima, da bi životni (i pravni) odnosi koji se prostiru na više područja mogli da opstanu. Svjesni toga da je stvorena jedna međuzavisnost, koja iziskuje međusobnu toleranciju, napušta se princip da se na jednoj teritoriji primjenjuje uvijek i apsolutno samo pravo te teritorije. Umjesto toga, u slučajevima kada se jedan pravni odnos vezuje za više područja, traži se neko logično, za sve prihvatljivo mjerilo koje će se primijeniti, traži se kriterijum koji bi učinio izbor između statuta koji su pravnim odnosom tangirani, čija primjena dolazi u obzir. To traženje statuta čija bi primjena u datom slučaju bila najopravdanija pretpostavlja jednu toleranciju koja se nameće učestanošću trgovinskih i drugih veza između gradova. Vremenom dolazi do sukoba statuta gradova, te Bartolus i Baldus formiraju teritorijalne i personalne (vezane su za prebivalište) statute tj. prve kn. *Personalnim statutima su se smatrali oni kojima se postavljaju neke granice slobodi ugovaranja, kao što su npr. zabrana poklona među bračnim drugovima, zabrana zaključivanja ugovora do određenih godina… Personalnim se smatrao i statut kojim se predviđa odgovornost roditelja za djecu. *Realni statuti su oni koji propisuju zastarjelost i održaj, kao i npr. statuti koji zabranjuju da se svojina prenese na drugoga sem na suvlasnika. Za Bartolusa se vezuje pravilo (koje je i danas vladajuće) da se za delikte prijmenjuje pravo mjesta izvršenja delikta. U pogledu ugovora on se zalaže za primjenu prava mjesta zaključenja ugovora. Preteče italijanske škole MPP su bili glosatori i postglosatori. *U XI vijeku glosatori dolaze do 24

rimskog prava i umjesto da ga komentarišu, oni na marginama pišu tumačenje, prevode, tzv. “glose” jer je tadašnji latinski bio “nejasan”. *U XIII i XIV vijeku postglosatori su komentarisali Codex iuris civilis i davali mogućnost primjene nekih odredaba u praksi… - FRANCUSKA U XVI vijeku Francuska je bila kraljevina sa jakim uticajem buržoazije. Dimulen (kao predstavnik buržoazije) i D*Aržantre (kao pripadnik monarhije, klase feudalaca) su se sukobili oko personalnih normi (D*Aržantre ih je favorizovao). *Kao najznačajnija Dimulenova ideja se javlja koncepcija o autonomiji volje. To je teza po kojoj subjekti jednog pravnog odnosa mogu sami da odrede mjerodavni običaj. U doba Dimulena, teritorijalno važenje običaja ima još nesumnjivi primat. * D*Aržantrese zalaže za zadržavanje teritorijalnog principa, nastoji da se oblast važenja normi što potpunije poklapa sa oblašću na koju se prostire moć one vlasti koja te norme postavlja, a to je feudalna vlast. Međutim, obojica su kritikovala lex loci contractus (mjesto zaključenja ugovora, odn. pravila da se na ugovore primjenjuje pravilo mjesta zaključenja ugovora) – ono ne mora imati nikakve veze sa ugovorom. 25. HOLANDSKA ŠKOLA MEĐUNARODNOG PRIVATNOG PRAVA U XVII i XVIII vijeku se razvija MPP. Tada se u Holandiji radilo o povećanju teritorije, isušivanjem mora su dobili 30 % teritorije. Oslobođenje od Španije se dešava početkom XVII vijeka. Predstavnici su Huber i Vet, koji su princip nacionalne suverenosti stavili na pijedastal (oni prvi govore o primjeni prava u drugim državama). Oni su imali u vidu sukobe zakona između država, a ne sukobe statuta gradova ili sukobe običaja (kao što su to imali u vidu italijanski i francuski statuisti). Nisu smatrali da pravno područje ima sopstvene norme koje bi određivale kriterijume za izbor mjerodavnog prava, već da su ta mjerila “opšta” i da imaju (ili bi trebalo da imaju) važnost svuda. Holandski ststuist su izvor univerzalnih pravila o rješavanju sukoba zakona vidjeli prije svega u međunarodnom javnom pravu. Huber je smatrao da pravila o rješavanju sukoba zakona (odn. o izboru mjerodavnog prava) nastaju “prećutnom saglasnošću naroda”. Naglašavajući neprikosnovenost suverene države Vet ističe da statuti mogu da prekorače svoje teritorijalne granice samo onda ako jedan narod želi da izađe u susret drugom narodu, te odluči da prijijeni običaje drugog naroda na domaćoj teritoriji. Istu ideju razrađuje i Huber, koji postavlja tri osnovna principa (koje naziva aksiomima), i koji bi uprošćeno značili sledeće: “Unutar jedne države primjenjuje se u načelu pravo te države. Moguće je “iz učtivosti” priznati i dejstva stranih zakonaako se time ne povređuju vitalni domaći interesi.” Statuti mogu da se primjenjuju u drugoj državi, jedino ako ta država dozvoli. 26. SHVATANJA O MEĐUNARODNOM PRIVATNOM PRAVU U XIX VIJEKU – Vehter, Savinji, Manćini Nakon Francuske revolucije, formiraju se buržoaske države u onom obliku, koji bi se već mogao nazvati klasičnim i razvija se pravo koje u sebi sadrži i najtipičnije karakteristike buržoaskog prava. Javljaju se teoretičari koji se bave MPP, a pored teorije i zakoni koji su od značaja za MPP. U XIX vijeku pojavljuju se građanske kodifikacije. U Francuskoj Code civil - u čl.3. postavljaju se granice važenja francuskih zakona, ali se ne kaže izričito kada će se primijeniti strano pravo. U austriji se donosi Opšti austrijski građanski zakonik iz 1811. godine (čija rješenja preuzima, uglavnom, i Srpski građanski zakonik). Najpoznatiji teoretičari MPP tog doba su Vehter, Savinji i Manćini. *Vehter – Po njemu je MPP unutrašnja grana prava, ne može se unifikovati, specifično je za svaku zemlju. Smatra da se MPP treba shvatiti kao dio prava pojedinih država, predstavlja dio nacionalnog prava. 25

*Savinji – Potvrđuje Vehterovu polaznu postavku da je MPP grana unutrašnjeg prava, iz čega slijedi da se primjenjuje prije svega ono pravo koje domaće norme određuju. Razike između Savinjija i Vehtera postoje u pogledu pitanja kako treba postupiti ako u pravu zemlje suda nema normi koje bi u datom slučaju služile kao mjerilo za određivanje mjerodavnog prava. Rješenje koje Savinji predlaže za takve situacije je na poziciji univerzalizma. On smatra da razvoj kretanja ljudii razmjene dobara nameće sve veće udaljavanje od krutog principa da svaka država primjenjuje svoje pravo. Kaže da željena jednakost ne podrazumijeva samo to da se stranac u pojedinim državama izjednačava sa domaćim državljanima, već i to da, pravni odnosi, u slučaju sukoba zakona, budu na isti način presuđeni, i bez obzira na to da li se presuda izriče u ovoj ili onoj državi. Da bi se sukobi zakona jednako rješavali u svim državam, potrebno bi bilo da se rješavaju na osnovu istih nadnacionalnih pravila – i to je ona tačka gdje se Vehter i Savinji razilaze. Jer iako obojica prihvataju da se na prvom mjestu primjenjuju eksplicitne kolizione norme zemlje suda, razlike nastaju u tretmanu onih (najčešćih) slučajeva, kada domaće pravo ne sadrži takve kolizione norme. Vehter zagovara stanovište da treba i dalje ostati u granicama pojedinih nacionalnih prava, istražujući njihov “duh i smisao”, dok Savinji predlaže da se traže pravila koja bi odgovarala zajednici naroda. Zasluga Savinjija je u definisanju tačaka vezivanja, npr. *mjesto nalaženja stvari (on je napravio razliku između pokretnih i nepokretnih stvari koja se prihvata i danas), *jedinstvena zaostavština (cjelokupna zaostavština ostavioca će se raspravljati po pravu ostavioca tj. države po državljanstvu ostavioca); *domicil – boravište,… Istorija je na neki način dala za pravo obojici: Vehteru zato što je dalji razvoj tekao u pravcu jačanja nacionalnih rregulativa, Savinji zato, što su mnoge od njegovih solucija do kojih je došao tražeći prirodno težište pravnih odnosa, u cjelini ili djelomično prihvaćene u pozitivnom pravu Njemačke, ali i u pozitivnim pravima mnogih drugih država. Tako, npr. Savinji je smatrao da je središte stvarnopravnih odnosa uvijek tamo gdje se nalaze stvari, kako nepokretne (što ni prije njega nije bilo sporno), ali i pokretne (što je bila novost). Pod lex personalis Savinji je podrazumijevao pravo domicila (a ne pravo državljanstva kako to dnas smatra njemačko pravo). *Manćini – Ističe nacionalnu suverenost kao osnovnu pretpostavku MPP, ali nije odbacio ni primjenu stranog prava. Ključna teza koju on ističe u svom pristupnom predavanju je da nacije (a ne države) čine racionalnu osnovu MPP. Zalaže se za stvaranje nacionalnih država, smatrajući da što je više takvih država, tim su veći izgledi za mir u međunarodnoj zajednici. U pogledu dilema oko državne ili univerzalne zasnovanosti MPP; Manćini je blizak Savinjiju. Smatra da je primjena stranog prava međunarodnopravna obaveza, tj. zalaže se za univerzalna pravila o tome kada će se primijeniti domaće, a kada i koje strano pravo. - ANGLOSAKSONSKE ZEMLJE Doktrina MPP, koja bi se mogla uporediti sa brojnim doktrinama kontinentalne Evrope, ne javlja se u Engleskoj sve do kraja XVIII vijeka, premda ne bi bilo pogrešno reći da se razvijena doktrina ne javlja sve do XIX vijeka. Naravno, ima sudskih odluka u kojima se problem teritorijalnih sukoba postavlja i ranije. Holandsko-flamanska škola vršila je jak uticaj na englesko (kao i američko) pravo i pravnu misao. U američkom pravu se ranije javlja razvijena teorija MPP nego u engleskom i to je prije svega zasluga Džozefa Storija, koji je bio sudija Vrhovnog suda SAD i proofesor na Harvardu. Na Storija, kao i na druge američke i engleska pravnike od velikog su uticaja bila učenja Hubera, kao i Veta o comitas gentium. Taj izraz je čak prilagođen engleskom jeziku i postao je opšte prihvaćen kao “comity” = comitas gentium = poštovanje stečenih prava). Stori je prihvatio Huberova tri polazna principa (aksiome), ali je primijetio da njihova uopštenostostavlja mnoga teška pitanja u pogledu primjene ove teorije. Vijeran ideji suverenosti i teritorijalnosti, kao polaznoj tački, Stori ističe da pitanje “kakvu će snagu imati zakoni jedne države u drugoj državi zavisi isključivo od zakona i domaćih propisa druge države, tj. od sopstvene sudske prakse i politike, odnosno od izričitog ili prećutnog pristanka te druge države.” Dalje dodaje i posebno naglašava da pravila MPP trebaju da se razviju na principima reciprociteta. Time je na vrlo jasan način rečeno da su pravila MPP opredjeljena međuzavisnošću država i ljudi iz raznih država koji ulaze u međusobne odnose i lične veze. Jedna od najkarakterističnijih ideja anglo-američke teorije MPP je ideja tj. teorija stečenih prava, 26

koja takođe ima oslonac u holandsko-flamanskoj školi. Suština ove koncepcije je da treba priznati prava koja su valjano stečena po pravu neke strane države, tj. treba primijeniti pravo strane države pod kojom je kreirano neko subjektivno pravo. Dakle, ako neko traži zaštitu svog subjektivnog prava iz pravnog odnosa koji se vezuje za više suvereniteta, mjerodavno jepravo onog suvereniteta pod čijim je normama to subjektivno pravo stečeno. - SAD (Američka revolucija u oblasti sukoba zakona – XX vijek – i njeni odjeci) Početkom XX vijeka u SAD vlada teorija stečenih prava, koju je najdosljednije razvio profesor sa Harvarda Bil, poznat kao glavni redaktor prvog američkog Restatementa iz 1934. godine. “Restatemen” je poseban kvazi-zakonodavni tekst. Sastavljaju ga istaknuti stručnjaci pod okriljem Instituta za smeričko pravo, nastojeći da formulišu ona pravila koja važe, i koja bi trebala da važe. Stvara se u posebnim granama prava ili užim oblastima. Rad obično traje više godina. Po svom obliku, restatement je tekst koji liči na evropske zakone sa komentarom. Restatement naravno nije pozitivno pravo, ali vrši snažan uticaj na sudsku praksu. Restatement I i američko koliziono pravo iz ovog doba odlikuju se izvanredno dosljednom realizacijom nekoliko osnovnih principa.Sukob zakona se rješava pomoću višestranih kolizionih normi, mjerodavno pravo se traži kroz teritorijalne kontakte spornog odnosa i polazi se od principa da je svako pravo stečeno, te valja primijeniti ono zakonodavstvo pod kojim je jedno pravo stečeno. Jedna veoma nadahnuta generacija američkih stručnjaka je ovu Bilovu građevinu napala u samim njenim temeljima. Kroz ova osporavanja i kroz bitku sa autoritetom Restatementa I, rađaju se originalna viđenja suštine i metoda MPP. Jedan od najorginalnijih mislilaca ove američke teorije je Kejvers koji sa svojim pristalicama smatra da je jedno od velikih preimućstava nalaženja rješenja analizom konkretnih pravila u sukobu u otvaranju mogućnosti da se pokaže da je riječ o lažnom sukobu zakona, da zapravo ne postoji potreba da se vrši izbor. Za slučaj da sukob nije lažan, Kejvers predlaže načela preferencije (nastoji da ih u svojim radovima definiše; u njima – načelima – se kombinuju teritorijalne veze sa tipovima materijalnopravnih rješenja, te se na taj način dolazi do kolizionih opredjeljenja. Uz Kejversa najradikalnijim reformatorom se smatra Keri koji takođe odbacuje tradicionalna učenja, i umjesto izbora jednog neutralnog teritorijalnog kontakta koji bi služio kao tačka vezivanja, predlaže da se mjerodavno pravo traži kroz analizu državnihinteresa i zakonodavne politike. Američka revolucija u viđenju sukoba zakona izazvala je veoma širok interes, stekla je brojne pristalice (kao i protivnike) u cijelom svijetu, ali je relativno malo uticala na zakonodavstva i praksu van SAD. Restatement (zbornik prava) I i II iz 1934. i 1969. godine --- donesen je od strane advokatske komore, nema zakonsku snagu. 27. MJERODAVNO PRAVO ZA PRAVNU I POSLOVNU SPOSOBNOST FIZIČKIH LICA Pravna sposobnost podrazumijeva sposobnost jednog lica da bude noslac prava i obaveza, dok poslovna sposobnost označava sposobnost jednog lica da svojim sopstvenim radnjama stiče prava i obaveze. Pravna sposobnost se stiče rođenjem, a gasi smrću. Norme o određivanju mjerodavnog prava za utvrđivanje pravne i poslovne sposobnosti fizičkih lica koriste državljanstvo i prebivalište, odnosno uobičajeno boravište kao odlučujuće činjenice. Pravila o pravnoj sposobnosti se danas mnogo ne razlikuju u raznim zemljama svijeta. Svuda se smatra da je svaki čovek subjekt prava, dakle da ima pravnu sposobnost. Izvjesnih razlika ima u pogledu nastanka i prestanka pravne sposobnosti. U najvećem broju zemalja pravna sposobnost nastaje rođenjem, dok u nekim zemljama 24 časa nakon rođenja (Španija). U pogledu poslovne sposobnosti razlike su mnogo veće. Tako po jednom shvatanju uzrast za sticanje poslovne sposobnosti 18 godina, a po drugom 21 godina, a u nekim južnoameričkim pravima tek sa 25 godina. Razlike postoje i po tome da li udata žena ima punu poslovnu sposobnost. Veliki je sukob zakona i po pitanju emancipacije, odnosno sticanja poslovne sposobnosti zaključenjima braka prije predviđenog uzrasta. Sve to ukazuje na značaj kolizione odluke, određivanja mjerodavnog prava u pogledu pravne i poslovne sposobnosti fizičkih lica. 27

U pogledu određivanja mjerodavnog prava za sposobnost fizičkih lica u uporednom pravu javljaju se tri osnovna koliziona rešenja: primena prava državljanstva, prava domicila i prava mjesta nastanka obaveze. 28. DRŽAVLJANSTVO, DOMICIL I BORAVIŠTE KAO TAČKA VEZIVANJA Državljnstvo je status fizičkog lica koji znači povezanost sa određenom državom, na osnovu koje to lice ima najšira građanska, politička i socijalna prava, ali i dužnosti. Državljasntvo je javno pravni odnos između države i lica u kojem lice – državljanin stiče takav status da su mu dostupna sva prava (privatna, politička, ekonomska i druga) koja obezbjeđuje pravni sistem dotične države. To je veza na osnovu koje se odeđuje pripadnost jednog lica jednoj državi. Državljanstvo se stiče na dva osnovna načina: *rođenjem (osnovni način sticanja) i *prirođenjem (naturalizacijom – dopunski način sticanja). Rođenjem znači da će dijete automatski dobiti državljanstvo svojih roditelja. Prirođenjem znači naknadno sticanje našeg državljanstva od strane lica koja su imala neko drugo državljanstvo ili nisu imala nijedno državljanstvo. Uslove za naturalizaciju propisuje zakon.  U uporednom zakonodavstvu postoje dva osnovna načina sticanja državljanstva: 1. ius sanguinis (državljanstvo po porijeklu, stiče se preko roditelja) - dijete stiče državljanstvo države u kojoj se rodi tj. nasljeđuje državljanski status roditelja; 2. ius soli (državljanstvo po teritoriji rođenja – dijete rođeno na domaćoj teritoriji ima domaće državljanstvo).  Dopunski načini sticanja državljanstva su: a) prijem, prihvatanje u državljanstvo lica koje prebiva određeni period vremena na teritoriji određene države i ispunjava druge propisane uslove; b) stupanje u brak sa licem koje ima državljanstvo određene države; c) pozakonjenje; d) usvojenje. *Sticanje državljanstva Republike Srbije Zakon o državljanstvu Republike Srbije predviđa sticanje državljanstva porijeklom kao osnovni način sticanja, kombinovan sa sticanjem državljanstva po rođenju u određenim slučajevima. Državljanstvo RS po porijeklu stiče dijete čija su oba roditelja u trenutku njegovog rođenja državljani RS, dijete rođeno na teritoriji RS, ako je jedan od roditelja državljanin RS, a drugi roditelj je nepoznat, nepoznatog državljnstva ili bez državljnstva.  Prijemom se stiče državljanstvo RS pod sljedećim uslovima: - da lice koje traži prijem ima 18 godina, - nije mu oduzeta poslovna sposobnost, - ima odobrenje za stalno nastanjenje po propisima o kretanju i boravku stranaca i ima stalno prebivalište na teritoriji Republike Srbije u neprekidnom trajanju od najmanje tri godine; - da lice koje traži prijem dobija otpust iz stranog državljanstva ili podnese dokaz da će izgubiti državljanstvo zemlje čiji je državljanin, ili podnese izjavu da se odriče stanog državljanstva u slučaju da dobije državljnastvo RS; - da lice koje traži prijem podnese pismenu izjavu da Republiku Srbiju smatra svojom državom, odn. ponašanje iz koga prioizilazi da će osoba koja aplicira biti lojalan građanin. *Domaći državljanin i stranac Posebno je pitanje da li se, i pod kojim uslovima, lice koje ima dva ili više državljanstava, od kojih je jedno domaće, smatra domaćim državljaninom? Zakon o državljanstvu RS izričiti uređuje ovo pitanje, propisujući da se državljanin RS koji ima i državljanstvo strane države, smatra državljaninom RS kad se nalazi na njenoj teritoriji. Pod određenim 28

okolnostima i za naročite svrhe, strancima se mogu smatrati i lica domaćeg državljanstva. *Prebivalište i boravište stranaca u SCG Prema zakonu o kretanju i boravku stranaca, stranac može steći pravo na stalno nastanjenje i privremeni boravak. ---Stalno nastanjenje stranca Stranac se može stalno nastaniti u SCG ako dobije odobrenje od Ministrastva za unutrašnje poslove. Može se odobriti: - kome je neko od članova uže porodice državljanin SCG ili stranac kome je odobreno stalno nastanjenje u SCG; - koji je zaključio brak sa državljaninom SCG; - koji ima porijeklo SCG; - koji je u SCG uložio sredstva radi obavljanja privrednih djelatnosti. Drugi uslov je da stranac ima obezbijeđena sredstva za izdržavanje o čemu je dužan da priloži dokaze prilikom podnošenja zahtjeva za odobrenje stalnog nastanjenja. ---Privremeni boravak strancu može se odobriti sa rokom važenja najduže do jedne godine, radi školovanja, specijalizacije, naučnog istraživanja, zapošljavanja ili vršenja profesionalne djelatnosti. Ovaj rok se može produžavati, svaki put najduže na godinu dana, odnosno do isteka roka važenja stančeve putne isprave. - DRŽAVLJANSTVO KAO TAČKA VEZIVANJA Zakonodavac se opredijelio za državljanstvo kao tačku vezivanja kod određivanja mjerodavnog prava za statusna, porodična i nasljedna pitanja. U vezi sa korišćenjem državljanstva kao tačke vezivanja poseban problem predstavljaju lica bez državljanstva (apatridi) i lica sa više državljanstava (bipatridi). Ako se radi o bipatridima (lica sa dva državljanstva), a jedno od državljanstava tog lica je domaće, domaći organi će ga po pravilu tretirati kao da ima samo domaće državljanstvo. Ako je državljanin više stranih država, potrebno je utvrditi tzv. efektivno državljanstvo, a to je državljanstvo kojim se dotično lice u stvarnosti služi. Prilikom utvrđivanja efektivnog državljanstva uzima se u obzir i stvarna veza koju lice ima sa državama čiji je državljanin, tj. ispituje se gdje ima prebivalište, gdje je zaposlen. Ako je reč o apatridima (lica bez državljanstva), državljanstvo kao tačka vezivanja mora se zamijeniti nekom supsidijarnom tačkom vezivanja, a to je po pravilu prebivalište, a ako ga lice nema, onda boravište (lex domicilii, boravište, lex fori). ZMPP *bipatride rješava tako da će se smatrati samo domaćim državljanima ako pored našeg ima i još neko drugo državljanstvo. Ako neko ima više stranih državljanstava, smatraće se da je državljanin one od tih država u kojoj ima prebivalište. Ako to lice nema prebivalište ni u jednoj od država čiji je državljanin, tada će se smatrati državljaninom one države (od država čije državljanstvo ima) sa kojom je u najbližoj vezi. Kod *apatrida ukoliko ZMPP upućuje na lex nationalis, a radi se olicu koje nema ni jedno državljanstvo, lex nationalis se zamenjuje sa lex domicilii. Sljedeća supsidijarna tačka vezivanja je boravište. Ako ne može ni po tome slijedi lex fori. - DOMICIL (PREBIVALIŠTE) KAO TAČKA VEZIVANJA Prebivalište (domicil) označava faktičku vezu - stalno nastanjenje u određenoj državi. Domicil ima dva osnovna elementa: faktički i voljni. Faktički element (objektivni) se sastoji u prisustvu na jednom mjestu, dok je voljni (subjektivni) element u namjeri lica da trajno ostane u tom mjestu. Po pitanju prestanka prebivališta, naše je mišljenje da ne prestaje gubitkom jednog elementa, neročito ne ako je voljni element onaj koji prvi nestaje (a to je češći slučaj: teže je zamislivo da se neko odseli, a da tek, potom, izgubi namjeru da trajno živi u ranijem mjestu prebivališta; suprotno je, međutim, relativno često: tj. da neko izgubi majeru da u jednom mjestu trajno ostane, a da se ne odseli odmah, nego tek nakon određenog vremenskog intervala). Dovelo bi do znatne nesigurnosti ako bi smatrali da domicil nestaje čim nestane samo voljni element, pogotovo što se on teško utvrđuje; a drugi izvor nesigurnosti bio bi u tome što bi u tom slučaju 29

domicil prestao prije nego što je uspostavljen novi, te ne bi bilo oslonca za tačku vezivanja, a to bi dovelo do bezdomicijalnosti – što bi bilo neprihvatljivo za naše pravo. - BORAVIŠTE KAO TAČKA VEZIVANJA Javlja se kao tačka vezivanja kod statusnih odluka. To je u pravilu supsidijarna tačka vezivanja, koja se primjenjuje u odsustvu domicila. Boravište ima jedno lice u mjestu gdje faktički boravi (ima samo faktički element). Ovde nedostaje voljni element, tj. namjera da lice tamo trajno ostane. Jedno lice može istovremeno imati prebivalište u jednom mjestu (državi) i boravište u drugom mjestu (državi). Postoji i termin REDOVNO BORAVIŠTE koje podrazumijeva boravljenje na određenoj teritoriji i određenu stalnost tog boravka, tj. efektivno središte života i rada, podrazumijeva boravak na određenoj teritoriji, konstantan, ali ne i neprekidan. Oslanja se samo na faktički element - činjenicu trajnijeg, odnosno stalnog nastanjenja u određenoj državi. Činjenica redovnog boravišta se stoga lakše dokazuje. Redovno boravište se često koristi kao odlučujuća činjenica u međunarodnim ugovorima. I domicil i redovno boravište imaju jedan zajednički konstutitivni element, a to je boravak na određenoj teritoriji. On mora biti konstantam, znatnije dužine, ali ne i neprekidan. Dakle, moguće je uspostavljenje boravišta van mjesta uobičajenog boravišta (npr. uobičajeno boravište je BL, ali trenutno boravim u SA radi seminara). Naspram toga, ovi koncepti se razlikuju u drugom konstitutivnom elementu: dok kod domicila mora postovati animus smper vivendi, kod redovnog boravišta ona ne postoji, ali zato postoji navika, regularnost, pravilnost boravka – tzv. animus residendi. - DILEMEA IZMEĐU DRŽAVLJANSTVA I DOMICILA KAO TAČKE VEZIVANJA Pristalice državljanstva ističu da je to jača veza, da je manje podložna promjenama, da se znatno lakše utvrđuje nego što je to slučaj sa domicilom. S druge strane, pristalice domicila ističu da je prebivalište mnogo realnija veza sa jednom teritorijom, da je logičnije da se nečija sposobnost ravnaprema pravu one sredine u kojoj živi. Ističe se da postoje i teškoće kod utvrđivanja državljanstva (zbog apatrida i bipatrida). Iza opredjeljenja za jedno ili drugo rješenje, odn. da li za tačku vezivanja uzimati državljanstvo ili prebivalište stoje veoma značajni interesi dviju grupa država: imigracionih i emigracionih. *Imigracione države su one države u koje tradicionalno dolaze doseljenici i radnici iz drugih zemalja; *emigracione su one države iz kojih ljudi dolaze da bi postali ekonomski emigranti. Imigracionim državama više odgovara domicil kao tačka vezivanja, a emigracionim više odgovara državljanstvo. - KOLIZIONE NORME ZA PRAVNU I POSLOVNU SPOSOBNOT FIZIČKIH LICA Po našem pravu osnovna tačka vezivanja za određivanje pravne i poslovne sposobnosti fizičkih lica je lex nationalis, a lex loci actus ako je nesposoban po lex nationalis. Lex loci actus će se supsidijarno primijeniti samo ako je riječ o utvrđivanju pravne i poslovne sposobnosti, a nikako kada se radi o porodičnim ili nasljednim odnosima. Čl. 14. ZMPP – lex nationalis za fizička lica; poslovna sposobnost – lex nationali, a lex loci actus ako je nesposoban po lex nationalis. Ovo pravilo nikad nije bilo osporavano. Međutim, sporno je bilo da li ga treba dopuniti, a ako treba, na koji način. a) Kada je u pitanju pravna sposobnost i kako je državljaanstvo je jedina tačka vezivanja, pravna sposobnost se tretira samo po pravu državljanstva lica o čijoj se sposobnosti radi. Posebne teškoće nastaju kod pitanja da li važi lex nationalis i za komorijente. b) Drugo je pitanje opšte poslovne sposobnosti koje je riješeno u čl. 14. ZMPP – mjerodavno je lex nationalis, ali dopunjemno sa lex loci actus (odn. poslovna sposobnost jednog lica cijeniće se po normama prve zemlje čiji je državljanin; a ako po tim pravima to lice ne bi bilo poslovno sposobno, smatraće se ipak poslovno sposobnim, ako bi bilo sposobno po pravu zemlje gdje je nastala sporna obaveza. A lice će se smatrati poslovno nesposobnim samo ako bi bio poslovno nesposobna po normama oba ta prava. Ali treba naglasiti da se lex loci actus ne pruža kod porodičnih ili nasljednih odnosa gdje važi samo lex nationalis. Lex loci actus kao dopunsko rješenje dolazi samo u obzir ako je riječ o utvrđivanju nečije poslovne sposobnosti u 30

ugovornim odnosima. Posebno pitanje je i određivanje mjerodavnog prava za proglašenje nestalog lica umrlim (povezano sa pravnom i poslovnom sposobnošću). Za ovo pitanje je ZMPP postavio posebno koliziono pravilo (čl. 16. ZMPP) – mjerodavno je pravo države čiji je državljanin bilo to lice u vrijeme nestanka. 29. MJERODAVNO PRAVO ZA PRAVNA LICA *Mjerodavno pravo za pravnu i poslovnu sposobnost fizičkih lica ZMPP prihvata državljanstvo kao osnovnu odlučujuću činjenicu za određivanje mjerodavnog prava na osnovu koga će se utvrđivati pravna i poslovna sposobnost fizičkog lica. Za pravnu i poslovnu sposobnost fizičkog lica mjerodavno je pravo države čije je od državljanin. Supsidijerna odlučujuća činjenica je prebivalište. Ako fizičko lice nema državljanstvo ili se njegovo državljanstvo ne može utvrditi, mjerodavno pravo se određuje prema njegovom prebivalištu. Sljedeća supsidijerna činjenica je boravište. Ako fizičko lice nema ni prebivalište niti se ono može utvrditi, mjerodavno pravo se utvrđuje prema njegovom boravištu. *Mjerodavno pravo za lišenje i ograničenje poslovne sposobnosti Za lišenje i ograničenje poslovne sposobnosti fizičkog lica mjerodavno je pravo prema kome se cijeni njegova poslovna sposobnost - što znači pravo države čiji je državljanin odnosno lice. Za lica bez državljanstva odlučujuće činjenice su: 1) prebivalište; 2) boravište, ako lice bez državljnastva nema ni prebivalište; 3) lex fori, ako lice bez državljanstva nema ni prebivalište ni boravište. *Mjerodavno pravo za proglašenje nestalog lica umrlim i dokazivanje smrti Državljanstvo je odlučujuća činjenica i kod određivanja mjerodavnog prava za proglašenje nestalog lica umrlim i dokazivanje smrti. Mjerodavno pravo je pravo čiji je državljanin bilo to lice u vrijeme nestanka. U odsustvu državljanstva, mjerodavno pravo se određuje na osnovu sljedećih odlučujućih činjenica: prebivalište, boravište, lex fori, shodno redosljedu kako su nabrojani. *Mjerodavno pravo za stranačku i parničnu sposobnost stranca Lex fori - MZPP predviđa posebnu odredbu koja ima za cilj da omogući stranom državljaninu da samostalno preduzima parnične radnje i kada po odredbama svog nacionalnog zakona nije parnično sposoban. Strani državljanin koji nije parnično sposoban po zakonu zemlje čiji je državljanin, ali je parnično sposoban po domaćem zakonu, može sam preduzimati radnje u postupku. *Mjerodavno pravo za lica sa više državljanstava – polipatridi Ako lice ima dva državljansta od toga jedno Srbije - mjerodavno pravo za njegovu pravnu i poslovnu sposobnost je pravo Srbije. Ako lice ima dva ili više državljastava a ni jedno Srbije, za svrhu primjene ZMPP smatraće se da lice ima državljanstvo one države čiji je državljanin i u kojoj ima prebivalište, pa će pravo te države biti mjerodavno za njegovu pravnu i poslovnu sposobnost. Ako to lice nema prebivalište ni u jednoj od država čiji je državljanin, smatraće se da ima državljanstvo one države čiji je državljanin i s kojom je u najbližoj vezi i pravo te države će biti mjerodavno za njegovu pravnu i poslovnu sposobnost. *Mjerodavno pravo za lica bez državljanstva - apatridi Ako lice nema državljanstvo ili se njegovo državljanstvo ne može utvrditi, mjerodavno pravo određuje se prema njegovom prebivalištu. Ako to lice nema prebivalisšte ili se ono ne može utvrditi, mjerodavno pravo se određuje prema njegovom boravištu, ako se ni boravište lica bez državljanstva ne može utvrditi, mjerodavno je pravo Srbije - lex fori. 31

*Mjerodavno pravo za pravnu i poslovnu sposobnost pravnih lica Dva osnovna kriterijuma za utvrđivanje nacionalne pripadnosti pravnih lica su mjesto osnivanja (registracije) i mjesto stvarnog sjedista. U prvom slučaju, smatra se značajnim po čijim propisima je pravno lice osnovano. U drugom, bitno je gdje se nalazi njegovo stvarno sjedište. Postoje razlike u tumačenju gdje se nalazi stvarno sjedište pravnog lica – po jednima to je sjedište glavne uprave, po drugima - mjesto koje kao takvo označeno u statutu (pravilima) društva. Postoje i drugi kriterijumi za utvrđivanje pripadnosti pravnog lica: - privredne aktivnosti pravnog lica. - čiju nacionalnost imaju lica koja su osnivači i članovi uprave pravnog lica - ovaj kriterijum se primjenjuje u vanrednim okolnostima. Pravna lica su osnovni nosioci međunarodne razmjene dobara. Tačka vezivanja za određivanje mjerodavnog prava u pogledu sposobnosti pravnih lica je lex nationalis. S tim da se kod pravnih lica koristi izraz pripadništvo umjesto državljanstvo. Pripadnost pravnog lica predstavlja pravnu vezu između jednog pravnog lica i određene države, preko koje to lice postaje titular određenih prava i potpada pod jurisdikciju odnosne države. Za razliku od fizičkih lica koja pravnu sposobnost dobijaju rođenjem, raznim oblicima udruživanja ili imovinskim masama, ovo svojstvo može biti pridodato pravnim licima privatnog prava tek ukoliko ih neka država prizna za pravna lica. Ovu “ulaznicu” za pravni svijet” svaka država daje na osnovu sopstvene procedure i svojih kriterijuma, pa tako postoji sistem slobodnog udruživanja, sistem koncesije i normativni sistem. *Danas postoje dva osnovna oblika povezivanja države sa udruženjem: a) sistem inkorporacije (osnivanja) i b) sistem stvarnog sjedišta. Po prvom od njih, ukoliko je društvo osnovano po domaćim propisima, ono crpi subjektivitet iz domaćeg prava. Po drugom se subjektivitet izvlači iz domaćeg prava samo ukoliko lice ima stvarno sjedište na domaćoj teritoriji. Dakle, ukoliko neko udruženje u organizacionom obliku pripada tipu društva koje postoji u jednoj državi, ukoliko ispuni kriterijum povezivanja (inkorporacija, stvarno sjedište) i ukoliko prođe proceduru predviđenu pravom jedne zemlje za davanje svojstva pravnog lica – ta će mu država dati svojstvo. Poslije toga, egzistencija tog udruženja kao pravnog lica, bar za tu državu, nije sporna. Sporno je ima li to pravno lice subjektivitet i u drugim državama. - Profesor pravi razliku između inkorporacije i udruživanja iako sistem inkorporacije proizilazi iz sistema osnivanja, koji je osnovno pravilo kod određivanja državne pripadnosti, ali i tu postoje određena pravila). Teškoće oko određivanja pripadništva pravnih lica su potencirane tim što je danas veoma česta pojava da se jedna privredna organizacija vezuje za više država. Najteže je odrediti pripadništvo multinacionalnih kompanija. To su pravi giganti, čiji potencijali otvaraju mogućnost da se te kompanije pojave i kao značajan politički činilac, a ne samo ekonomski. Otvaraju se mogućnosti i za krupne zloupotrebe. Određivanje pripadnosti jednog pravnog lica jedne privredne organizacije, postaje izuzetno složeno pitanje. Teorija i praksa nude razna mjerila: 1) državljanstvo članova UO (danas je ovaj kriterijum nepodoban jer su članovi glavnog odbora često državljani različitih država); 2) registracija pravnog lica (nedostatak ovog mjerila su moguće i fiktivne registracije); 3) stvarno sjedište pravnog lica (sjedište glavnog organa); 4) centar realne eksploatacije (odn. aktivnost pravnog lica); 5) kontrola – vanredne prilike (nastao je za vrijeme II svjetskog rata, a danas se veže za industrijsku špijunažu...). Naše pravo (po čl. 17. ZMPP) uzima dva pokazatelja: 1) pravo po kojem je pravno lice osnovano i 2) stvarno sjedište pravnog lica. *Ako ima stvarno sjedište u zemlji po čijem je pravu osnovano – onda se primjenjuje pravo te zemlje. *Ako ima stvarno sjedište van zemlje osnivanja onda će imati državnu pripadnost 32

te zemlje, ako se po tom pravu smatra da pripada tpj državi. Ali ukoliko po pravu zemlju stvarnog sjedišta pravno lice nr ptripada toj državi, tada će se smatrati da pravno lice pripada onoj državi po čijem je pravu osnovano. - Ne može se omah odrediti da li to društvo ima državnu pripadnost u drugoj zemlji. Prvo se mora odrediti da li ima sjedište u toj zemlji! 30. MJERODAVNO PRAVO ZA ZAKLJUČENJE BRAKA Materijalno pravni uslovi za zaključenje braka odnose se na poslovnu sposobnost lica koja zaključuju brak (starost, sposobnost za rasuđivanje..), mogućnost zaključenja braka sa više lica suprotnog pola - bigamija, mogućnost zaključenja braka sa srodnikom određenog stepena srodstva, mogućnost zaključenja braka sa licem istog pola... Kod bračnih smetnji može se praviti razlika između onih koji se tiču ličnih svojstava supružnika i smetnji koje se u određenom društvu smatraju apsolutnom preprekom za zaključenje braka, jer se normama o tim smetnjama štite osnovne društvene i moralne vrijednosti (monogamija) ili biološki zakoni. U teoriji se ove smetnje nazivaju dvostrane, što znači da iako ih propisuje nacionalno zakonodavstvo samo jednog supružnika, organ koji zaključuje brak mora voditi računa da te smetnje nisu prisutne kod oba buduća supružnika. ZMPP propisuje da se apsolutne bračne smetnje cijene prema lex fori, što znači da će nas organ kada zaključuje brak između lica stranog držvljanstva cijeniti postojanje ovih bračnih smetnji prema našem zakonodavstvu, bez obzira da li nacionalna zakonodavstva vjerenika propisuju ove bračne smetnje ili ne. *Međunarodno porodično pravo kao materijalno pravne uslove za zaključenje braka podrazumijeva: - lex nationalis bračnih drugova - Ako su različita državljanstva – onda kumulacija – distributivna – svaki bračni drug ispunjava uslove po svom pravu. *Kod nas u članu 32. ZMPP propisuje kao uslove: - lex nationalis i - dopuna po lex fori. ♣Bračne smetnje: A) apsolutne: a) raniji brak (dvobračnost) – kod nas je dozvoljeno samo 1 muškarac = 1 žena, b) nesposobnost za rasuđivanje (utvrđuje se sudskom odlukom i medicinskim vještačenjem) i c) krvno srodstvo (kod nas - nije dozvoljeno sklapanje braka do IV stepena pobočnog srodstva); B) otklonjive (relativne): d) maloljetnost U pogledu kolizionih normi za materijalne uslove za zaključenje braka, uporedno MPP poznaje uglavnom dva pristupa: prema jednom, mjerodavno je personalno pravo budućih supružnika, a prema drugom primjenjuje se pravo zemlje gdje se brak zaključuje. Prvi je pristup prihvaćen znatno šire. Prema ZMPP naš matičar će moći da zaključi brak sa elementom inostranosti, samo ako su zadovoljeni uslovi država čiji su državljani vjerenici, kao i osnovni uslovi našeg prava. ♣Kumulativna primena lex nationalis vjerenika Ako su vjerenici iz različitih država, kumulatino će se primijeniti propisi tih država o materijalnim uslovima za zaključenje braka. Postoji obična i distributivna kumulacija. Obična kumulacija podrazumijeva da oba vjerenika treba da ispune oba prava. Distributivna kumulacija znači da svaki od verenika treba da ispune uslove svog lex nationalisa. Ova kumulacija je više zastupljenija. ♣Primena djela lex fori 33

U mnogim kolizionim pravima, pored personalnog prava vjerenika predviđena je i mjerodavnost lex fori ili djela lex fori. Prema ZMPP, čak i ako prema lex nationalis određenog lica postoje uslovi da to lice zaključi brak, nadležni organ u našoj zemlji ipak neće dozvoliti zaključenje tog braka, ako u pogledu tog lica postoji jedna od tri smetnje koje se odnose na: postojanje ranijeg braka, srodstvo i nesposobnost za rasuđivanje. ♣Rezime: U pogledu materijalnih uslova za zaključenje braka primijeniće se kumulativno nacionalni zakoni vjerenika (nupturijenata), s tim, da je kumulacija distributivna. Kad je riječ o inostranim vjerenicima, pored uslova iz njihovih nacionalnih zakona, treba da se poštuju i tri uslova koje postavlja naše pravo. 31. FORMA BRAKA SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI Brak se zaključuje u formi koju propisuje pravo države u kojoj se brak zaključuje - lex loci celebrationis, zato što forma braka ima svečani karakter (ad solemnitatem). U njenom zaključivanju učestvuje državni, odnosno vjerski organ. ZMPP propisuje da je za formu braka mjerodavno pravo mjesta u kom se brak zaključuje. Navedena odredba istovremeno sadrži rješenje i za slučaj da se u našoj državi traži priznanje braka zaključenog u inostranstvu. Izuzetak od pravila lex loci celebrationos su diplomatsko - konzularni brakovi. Forma braka može biti crkvena i građanska, te sklapanje braka preko punomoćnika ili na nekim drugim mjestima (na brodu - kapetan broda...). Osnovna koliziona norma u pogledu forme braka je danas, manje više svuda u svijetu, lex loci celebrationis (zakon mjesta svečanosti) – kod nas po članu 33. ZMPP predstavlja tačku vezivanja po kojoj se određuje mjerodavno pravo. To znači da je mjerodavno pravo zemlje u kojoj se brak sklapa. Brak zaključen u inostranstvu ne podliježe kod nas postupku egzekvature. Priznaje se brak zaključen u inostranstvu ako ispunjava formu po pravu te zemlje, te se upisuje u matične knjige naše zemlje. Međutim, postavlja se pitanje da li se priznaje dejstvo braka koji je zaključen po pravilima koja odudaraju od naših pravila? Tu se pravi razlika između naših i stranih državljana. Kod stranaca se mora priznati to dejstvo braka, dok kod naših državljana se ne bi moglo priznati. Pitanje punovažnosti stranog braka, a uz to pitanje fraus legis moglo bi se kod nas postavljati samo u slučaju poništaja (zabrana fraus legis i prigovor javnog poretka). 32. DIPLOMATSKO-KONZULARNI BRAKOVI Diplomatsko-kozularni brakovi su domaći brakovi zaključeni u našim DK predstavništvima. Uslovi za sklapanje tih brakova su sljedeći: 1) DK predstavništvo mora biti ovlašćeno od MIP; 2) da se država prijema ne protivi tome; 3) domaći državljani mogu zaključivati takve brakove; 4) može i domaći državljanin sa državljaninom treće države (NE države prijema) ako je zaključen bilateralni ugovor Ako se želi sklopiti brak u inostranstvu, postoji mogćnost da se to učini i u domaćoj formi, a ne prema formi koja predviđa strana država u kojoj se brak sklapa. Takva mogućnost postoji ako se brak zaključuje pred našim diplomatskim ili konzularnim predstavništvom u stranoj državi. DKP mora biti ovlašćeno od strane države koju predstavlja za sklapanje takvih brakova (MIP). Da bi brak zaljkučen pred DKP bi valjan i u državi u kojoj se nalazi DKP, potrebno je da se ova država ne protivi sklapanju takvih brakova. ZMPP ne predviđa mogućnost da pred našima DKP sklope brak naš i strani državljanin! 33. MJERODAVNO PRAVO ZA NEVAŽNOST BRAKA 34

Nevažnost braka nastaje usljed nepostojanja uslova koji su vezani za momenat zaključenja braka. Proglašenje nevažnosti = poništaj braka.. Pravo mjerodavno za zaključnje braka mjerodavno je i za proglašavanje braka nevažećim. To znači da će se nedostaci u formi braka cjeniti prema pravu mjerodavnom za formu zaključenja braka, dok će se materijalni nedostaci cijeniti prema pravu mjerodavnom za materijalne uslove za zaključenje braka (primenjuje se pravo koje je u vreme zaključenja braka bilo mjerodavno za materijalne uslove ili formu - zavisno za šta se vezuje uzrok nevažnosti). Po tom pravu se određuje i krug lica koja mogu pokrenuti postupak. Po lex cause se utvrđuju sve činjenice za poništaj braka i to po pravu u momentu zaključenja braka. Kod nas mjerodavno pravo za poništaj je pravo po kome je brak zaključen. ZMPP reguliše poništaj braka u članu 34. – pravo po čl. 32. (govori o materijalnim uslovima za zaključenje braka) Rješavanje vremenskog sukoba zakona za nevažnost braka – po pravu mjerodavnom u vrijeme zaključenja braka. 34. PRAVO MJERODAVNO ZA RAZVOD BRAKA Prilikom izbora odlučujućih činjenica za razvod braka u obzir dolaze pravo države u kojoj se brak razvodi - lex fori, pravo prebivališta bračnih drugova - lex domicil i pravo državljanstva - lex nationalis. Osnovni princip je da se na sva statusna pritanja fizičkih lica primjenjuje lex nationalis, a ovo osnovno pravilo se dopunjuje primjenom lex fori. ZMPP član 35.: 1) pravo države čiji su državljani bračni drugovi u vreme podnošenja tužbe ili zahteva; 2) kumulacija (ali teškoće postoje ukoliko bračni drugovi imaju različita državljanstva – tada se kumulacija ne može primijeniti jer se razvod različito definiše u različitim zemljama, tj. po različitim pravima); 3) ako jedan od bračnih drugova ima prebivalište u domaćoj zemlji u vreme podnošenja tužbe ili zahteva – domaće pravo; 4) ako jedan od bračnih drugova ima državljanstvo domaće zemlje, iako u njoj nema prebivalište, onda domaće pravo. Dejstvo razvoda se proteže na obe strane, ne samo na jednu! Postoje pravila koja su vezana za ovekve situacije (to su tačka 3 i 4). Kriterijum prebivališta i državljanstva su kao dodatne tačke koje su fiksirane kod podnošenja tužbe za razvod. Ove tačke vezivanja za određivanje primjene mjerodavnog prava su supsidijerne tačke vezivanja. Vrijeme podnošenja tužbe ili zahtjeva je relevantan vremenski momenat prema kojem se određuje konkretno mjerodavno pravo. Ovo je važno zbog toga što su državljanstvo ili domicila promjenljive tačke vezivanja, te bi se promjenom državljanstva moglo uticati na ishod postupka. Određivanje mjerodavnog prava za razvod braka spada u red najviše diskutovanih pitanja MPP. Prema ZMPP: za razvod braka mjerodavno je pravo države čiji su državljani oba bračna druga u vreme podizanja tužbe. *Ako su bračni drugovi državljani različitih država u vrijeme podnošenja tužbe, za razvod braka mjerodavna su kumulativno prava obe države čiji su oni državljani. *Ako se brak ne bi mogao razvesti po pravu jedne od država čiji su oni državljani, za razvod braka mjerodavno je domaće pravo, ako je jedan od bračnih drugova imao prebivalište u našoj zemlji u vrijeme podnošenja tužbe. *Ako je jedan od bračnih drugova domaći državljanin koji nema prebivalište u našoj zemlji, a brak se ne bi mogao razvesti po pravu drugog supružnika (državljanina), za razvod braka mjerodavno je domaće pravo. Lex fori se ne primjenjuje samostalno, već zahtijeva prisustvo makar još jedne činjenice. 35. DEJSTVA BRAKA SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI Brak se definiše kao trajna zajdenica života žene i muškarca, koji u pogledu pravnog položaja bračnih partnera naeminovno donosi sa sobom razlike u odnosu na njihov prethodni položaj, i to kako u pogledu 35

njihovih ličnih, tako i imovinskih odnosa. Na koji se način ispoljavaju dejstva braka u ličnim i imovinskim odnosima, to umnogome zavisi i od običaja, tradicije, morala, vejre u svakom društvu,… Dejstva braka protežu se na zakonska (lični i imovinski odnosi bračnih drugova - prezime, obaveze izdržavanja i uzajamnog pomaganja, staranja o zajedničkoj djeci, status imovine stečene u braku i van braka) i ugovorna. Kod nas ZMPP (u članovima 37.- zaključenje braka, 38. – odnosi nakon braka i 39. – ugovorna dejstva braka) kao osnovno pravilo kod zakonskog dejstva braka predviđa primjenu lex nationalis – odn. mjerodavno je pravo države čiji su oni državljani (lako će se riješiti, tj. primijeniće se jedno pravo). Ako su bračni drugovi državljani različitih država za njihove lične i zakonske imovinske odnose mjerodavno je pravo države u kojoj imaju prebivalište tj. domicil (u vrijeme postavljanja pitanja) – uobičajeno je da bračni drugovi imaju isti domicil, ali ima i onih koji ga nemaju. Ako nemaju zajedničko državljanstvo ili prebivalište, mjerodavno je pravo države u kojoj su imali poslednje zajedničko prebivalište (ukoliko ga nemaju može se posumnjati da je riječ o fiktivnom braku). Ako se ni na ovaj način ne može odrediti mjerodavno je pravo po lex fori – pravo po mjestu gdje se postavlja pitanje. - Ove tačke vezivanja su, bez ikakve dileme, supsidijerne tačke vezivanja. Ne može se govoriti o kumulativnom efektu primjene prava (tj. primjeni više prava u isto vrijeme). Teškoće se javljaju kod primjene kumulacije kada su bračni drugovi različitog državljanstva zbog imovinskih efekata. Razvod proizvodi mnogo više posljedica nego zaključenje braka. Kod dejstva braka postoje različiti ekonomski efekti na razvod braka jer se različito raspoređuje imovina. Imovina je vezana za nešto što vezuje oba bračna druga i primjenjuje se samo jedno pravo – nema kumulativne primjene prava. 36. ZAKONSKA DEJSTVA BRAKA SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI U domenu imovinskog dejstva braka izvor sukoba zakona su različite koncepcije bračno-imovinskih režima. Uporedno pravo pokazuje na ovom terenu veliko bogatstvo: s jedne strane je zakonski, a s druge ugovorni režim imovinskih odnosa u braku. Zakonski režim ima različite varijante koje se kreću od zajednice dobara, s jedne strane, i odvojene imovine, s druge. Sistem zajednice dobara uključuje modifikovane verzije koje nastaju kombinaciom detalja, i zavise od toga koja imovina ulazi u zajednicu dobara i da li bračni partneri imaju i odvojenu imovinu – univerzaln azajednica dobara, sistem zajedničke tekovine, sistem odložene zajedničke tekovine i prirasta imovine daju različite odgovore na pitanja upravljanja pojedinom vrstom iovine, raspolaganja imovinom, odgovornosti za dugove, razlučivanja imovine u određenim situacijama i to kako za vrijeme trajanja tako i po prestanku braka. U pogledu ličnih i zakonskih imovinskih odnosa ZMPP smatra relevantnim ono državljanstvo ili domicil koji bračni partneri imaju u vrijeme kada se problem postavlja, a ne državljanstvo ili domicil koji su imali u vrijeme zaključenja baka ili u nekom drugom ranijem momentu. ♣Zakonska dejstva braka (određivanje prava): 1. Po lex nationalis 2. Prebivalište 3. Posljednje zajedničko prebivalište 4. Ako nisu imali zajedničko prebivalište – onda po lex fori. 37. UGOVORNA DEJSTVA BRAKA SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI Posebnu pažnju zaslužuje odredba člana 37. ZMPP koja se odnosi na ugovorna imovinska dejstva braka. Iz stava 2. ovog člana proizilazi da će za bračno-imovinske ugovore biti mjerodavno pravo koje su bračni drugovi izabrali, ali samo ukoliko takav izbor dozvoljava pravo koje je mjerodavno po odredbama ZMPP za lična i imovinska zakonska dejstva. Ovakva autonomija volje naziva se izvedenom autonomijom 36

volje, pošto se njena dopuštenost i njene granice ne cijene prema pravu države suda, već prema pravu koje koliziono pravo države suda propisuje kao mjerodavno za lična i zakonska imovinska dejstva braka, tj. prema lex cause. ZMPP zauzima stav i u pogledu mobilnog sukoba zakona. Kada je riječ o ugovornim imovinskim odnosima, ZMPP to čini eksplicitno. Predviđa se u čl. 37. mjerodavnost onog prava koje je po navedenim mjerilima bilo mjerodavno u vrijeme zaključenja bračno-imovinskog ugovora. Iz toga proizilazi da kasnije promjene državljanstva ili domicila neče imati uticaja na određivanje mjerodavnog prava za ugovorne imovinske odnose bračnih partnera. Što se tiče ugovornih odnosa - bračni ugovor, isto je kao i kod imovinskih i ličnih prava, ali ZMPP uređuje i pitanje dopuštenosti izbora prava za bračni ugovor. Naime kod nas je problem u standardu zemlje jer su i bračni i predbračni ugovor vezani za visoko razvijene zemlje. Kod tačaka vezivanja akcenat je stavljen na imovinske odnose, tj. radi se o ekonomskom aspektu razvoda braka (one su i definisane da se primjenjuju i na ekonomski aspekt). ♣Problem kod ugovornih dejstava može biti autnomija volje bračnih drugova koja se odražava kroz izbor mjerodavnog prava u ugovoru. Provjerava se da li to mjerodavno pravo dozvoljava autonomiju volje po tački vezivanja predviđenoj za zakonska dejstva braka. Ako se provjerom zajedničke tačke vezivanja utvrdi da je dozvoljena autonomija volje onda se primjenjuje pravo sukladno autonomiji volje bračnih drugova. U suprotnom upotrebljava se tačka vezivanja predviđena za zakonska dejstva braka (dakle pravo se odredi po jednoj od tački vezivanja kao kod zakonskih dejstava braka). 38. VANBRAČNA ZAJEDNICA SA ELEMENTIMA INOSTRANOSTI Vanbračna zajednica (i ostali izrazi: slobodna zajednica, de facto vjenčani parovi, divlji brakovi,…) upotrebljavaju se za označavanje parova koji žive zajedno, a da nisu prošli ceremoniju zaključenja braka. To je društvena pojava koja može imati posljedice kako na lične, tako i na imovinske odnose partnera među sobom, ali u odnosu na treća lica. Supstancijalna prava se mogu odnositi prema ovoj pojavi ignorantski, tj. mogu da ne regulišu posebno ovu pojavu. Tada se posljedice između partnera (kao i između partnera i trećih lica) u slučaju spora podvode pod postojeće norme jednog pravnog sistema u zavisnosti od prirode spornog pitanja. Ako se, međutim, postojanje tih zajednica priznaje, ili prihvata, njihove posljedice mogu dobiti pravne sankcije, bilo u tom obliku da se na njih analogno primjenjuju norme koje se odnose na dejstva braka, bilo tako što se donose posebne norme koje izražavaju specifičnost dejstva vanbračnih zajednica. Vanbračne zajednice života sa elementom inostranosti su isto tako činjenice života kao što su i unutar granica pojedinih država među partnerima koji su državljani domaće države. Ako vanbračni partneri imaju zajedničko državljanstvo ali žive u nekoj drugoj državi, ili ako su partneri državljani različitih država, MPP treba da odredi mjerodavno pravo za njihove međusobne odnose za vrijeme trajanja te zajednice, kao i po njenom okončanju, a trebalo bi da odredi i mjerodavno pravo za odnose između partnera i trećih lica. Teorija MPP razlikuje i predlaže dva pristupa kolizionom regulisanju vanbračne zajednice sa elementom inostranosti. *Prema teoriji analogije, koliziona norma bi trebalo da bude postavljena na istim principima kao i za brak – za konstituisanje zajednice mjerodavno bi bilo pravo državljanstva kumulativno, za lična i imovinska dejstva supsidijerno postavljene tačke vezivanja od zajedničkog državljanstva, preko zajedničkog prebivališta do mjesta suda. Ugovorni imovinski odnosi potpadali bi pod lex loci contractus ili pod pravo koje partneri izaberu, ako je izbor dopušten po pravu mjesta zaključenja ugovora. *Po konstruktivnoj teoriji posljedica bi bila da vanbračna zajednica proizvodi dejstva samo u okviru pravnog sistema koga su partneri odlučili da prihvate, a to je mjesto njihove zajednice života. ZMPP sadrži eksplicitne kolizione norme o vanbračnoj zajednici (član 39.): - Za imovinske odnose: mjerodavan je lex nationalis lica koji žive u vanbračnoj zajednici, o Ako nisu državljani iste države onda pravo države u kojoj imaju zajedničko prebivalište. 37

-

Za ugovorne imovinske odnose: mjerodavno je isto pravo (zajednički lex nationalis ili pravo zemlje zajedničkog prebivališta), s tim da ZMPP precizira da je reč o državljanstvu, odnosno prebivalištu u vrijeme zaključenja ugovora. Zakonodavac je odustao od traženja daljih supsidijarnih rešenja za slučaj da partneri ne samo da nisu istog državljanstva, nego nemaju ni zajednički domicil u vrijeme kad se sporno pitanje postavlja. Mišljenje je da bi ZMPP trebao postaviti još jednu supsidijernu tačku vezivanja – posljednje zajedničko prebivalište lica koja su živjela u vanbračnoj zajednici. *Mjerodavno pravo za odnose izmedju roditelja i djece U savremenom međunarodnom pravu štite se interesi djeteta u svim sferama, pa i u sferi porodičnih odnosa. Kao kolizionopravno rješenje predviđa se lex nationalis djeteta. ZMPP predviđa zajedničko državljanstvo roditelja i djeteta kao primarnu odlučujuću činjenicu. Ako roditelji i djeca nemaju zajedničko državljanstvo, mjerodavno je pravo države u kojoj svi oni imaju prebivalište, u odsustvu ove činjenice primjenjuje se pravo zajedničkog državljanstva jednog od roditelja i djeteta, pod uslovom da su djete i makar jedno od roditelja državaljani iste zemlje. *Mjerodavno pravo za priznavanje, utvrđivanje ili osporavanje očinstva ili materinstva Za priznavanje, utvrđivanje ili osporavanje očinstva ili materinstva primjenjuju se dvije alternative: da se kao mjerodavno pravo određuje personalni zakon lica čije se očinstvo, odnosno materinstvo, utvrđuje ili osporava, ili personalni zakon djeteta. Mjerodavno je pravo države čiji je državljanin u vrijeme rođenja djeteta bilo lice čije se očinstvo, odnosno materinstvo priznaje, utvrđuje ili osporava. *Mjerodavno pravo za obavezu izdržavanja između srodnika Za obavezu izdržavanja između krvnih srodnika, osim roditelja i djece, ili za obavezu izdržavanja srodnika po tazbini mjerodavno je pravo države čiji je državljanin srodnik od kog se zahtijeva izdržavanje. *Mjerodavno pravo za usvojenje U pogledu uslova zasnivanja i prestanka usvojenja ZMPP propisuje lex nationalis, za slučajeve da su usvojilac i usvojenik istog ili različitog državljanstva. Ako su državljani različitih država, za uslove usvojenja i prestanka usvojenja mjerodavna su kumulativno prava obije države čiji su oni državljani. U pogledu oblika usvojenja, primjenjuje se opšte pravilo locur regit actum, odnosno mjerodavno je pravo mjesta gdje se usvojenje zasniva. U pogledu dejstva usvojenja primarna odlučujuća činjenica je pravo države čiji su drzavljani usvojilac i usvojenik u vrijeme zasnivanja usvojenja, a ako su različitog državljanstva, onda pravo države u kojoj imaju prebivalište, ako ni to nema mjerodavno je pravo SCG. Ako ni jedan od ovih uslova nije ispunjen mjerodavno je pravo države čiji je državljanin usvojenik. *Mjerodavno pravo za starateljstvo Pod starateljstvo se stavljaju maloljetna djeca bez roditeljskog staranja ili punoljetna lica koja su lišena poslovne sposobnosti. Kao odlučujucć čnjenica za starateljstvo primjenjuje se lex nationalis lica pod starateljstvom - štićenika. Štićeniku koji nema državljanstvo, a nalazi se na teritoriji SCG određuje se po pravu SCG - lex fori, i traje dok nadležna država ne donese odluku i ne preduzme potrebne mjere. MJERODAVNO PRAVO ZA NASLJEDNOPRAVNE ODNOSE SA STRANIM ELEMENTOM Pravo mjerodavno za nasleđivanje treba da da odgovore na sljedeća pitanja: ko su zakonski nasljednici i kako oni nasljeđuju (nasljedni redovi), koji nasljednici imaju pravo na nužnio dio i u kom obimu, da li postoje razlike u položaju bračnih i vanbračnih potomaka, kada se stiče testamentarna sposobnost, koji su oblici testamenta punovažni, itd. 39. MJERODAVNO PRAVO ZA ZAKONSKO NASLJEĐIVANJE Koliziona norma za zakonsko nasljeđivanje kod nas je lex nationalis ostavioca u vrijeme smrti. Ako je ostavilac u toku svog života imao više državljanstava, relevantno je ono koje je imao u momentu svoje 38

smrti. U slučaju da je ostavilac u momentu smrti imao više državljanstava, bipatrid koji ima dva ili više stranih državljanstava, smatraće se da je državljanin one države u kojoj ima prebivalište, a ako ne bi imao prebivalište ni u jednoj od zemalja čije državljanstvo ima, smatraće se da je državljanin one države sa kojom je u najbližoj vezi. Ukoliko ostavilac u momentu smrti nije imao državljanstvo nijedne države, ona će se lex nationalis kao tačka vezivanja zamijeniti sa lex domicilii, a ako to lice nema ni domicil, mjerodavno je pravo njegovog boravišta. U slučaju da dotično lice nema ni boravište, mjerodavno će biti naše pravo. Prilikom primjene odredaba ZMPP treba svakako voditi računa o ranvoa. Do uzvraćanja i upućivanja će uvijek doći, kada propisi strane zemlje čiji je državljanin ostavilac predviđaju da se ima primijeniti zakon zemlje u kojoj je ostavilac imao domicil, a ostavilac je imao u vrijeme smrti domicil kod nas, ili u nekoj trećoj zemlji. Treba istaći da putem ranvoa domaći sud može da dođe u situaciju da na različite dijelove zaostavštine primjenjuje različita prava, iako je u našoj državi prihvaćena koncepcija o jedinstvenoj zaostavštini. To se može desiti ako kolizione norme zemlje čiji je državljanin ostavilac polaze od koncepcije podijeljene zaostavštine, a nepokretna imovina se ne nalazi u istoj zemlji čiji je ostavilac državljanin, ili u kojoj ima domicil. Situacija može biti naročito otežana u slučajevima kada ostavilac ima nekretnine u više zemalja, a prava tih zemalja imaju različita stanovišta po bitnim pitanjima nasljeđivanja (npr. po pitanju nasljednih redova). ZMPP ne sadrži pravilo o retorziji u oblasti određivanja mjerodavnog prava i primjenjivanja stranog prava koje je određeno kao mjerodavno na osnovu odredaba ZMPP, pa tako ni u oblasti nasljednopravnih odnosa. To je jedini ispravan pristup i jedino ispravno rješenje u savremenim uslovima koji favorizuju princip međunarodne saradnje. Pravo državljanstva ostavioca u vrijeme smrti je lex causae za nasljednopravna pitanja. Smrt fizičkog lica i postojanje njegove imovine su činjenice, pretpostavke da bi se postavilo pitanje nasljeđivanja. Smrt fizičkog lica, kao prestanak pravne sposobnosti u okvirima ima poseban značaj u slučaju nestalog lica i njegovog proglašenja umrlim ili nestalim. Druga situacija koja može da izazove dileme u vezi sa nastupanjem smrti su komorijenti. Za utvrđivanje vremena smrti tj. za vrijeme prestanka pravne sposobnosti kao bitne činjenice za nasledno pravo, mjerodavno je pravo koje uređuje lični status dotičnog lica. Bitno pitanje za nasljeđivanje jeste i postojanje imovine ostavioca. Odgovor na pitanje šta spada u ostavinsku masu ne daje lex causae za nasljednopravne odnose, već pravo koje je mjerodavno za dotično imovinsko pravo. Lex causae za nasljeđivanje određuje osnov pozivanja na nasljeđe: da li po osnovu zakona, testamenta ili drugih oblika raspolaganja imovinom za slučaj smrti, kao što je, na primjer, ugovor o nasljeđivanju. U slučaju zakonskog nasljeđivanja, kada se svojstvo nasljednika stiče na osnovu određene veze sa ostaviocem, mjerodavno pravo za nasljeđivanje određuje da li je ta veza podobna za nasljeđivanje. 40. FORMA TESTAMENTA SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI Testamentalno nasljeđivanje sa stranim elementom obuhvata određivanje mjerodavnog prava za testamentalnu sposobnost, određivanje mjerodavnog prava za sadržinska pitanja testamenta i određivanje mjerodavnog prava za formu testamenta. U skladu sa maksimom favor testament, odnosno sa težnjom da se izjava volje koja je postla neponovljiva održi na snazi ako je to razumno moguće, postoji težnja da se predvidi nekoliko alternativnih prava po kojima se može ocijeniti formalna punovažnost testamenta. To je razumno, imajući u vidu da različita prava postavljaju razne uslove putem kojih žele da obezbijede vjeredostojnost testatorove izjave, te ne bi bilo cjelishodno da se – u situaciji u kojoj se nasljednopravni odnosi vezuju za više država – testament smatra nevažećim zato što ne ispunjava formalne uslove po jednom pravu, a odgovara standardima nekog drugog prava. Naše pravo je u pogledu forme testamenta preuzelo pravila Haške konvencije o sukobima zakona u pogledu testamentalnih odredaba (1961.). Karakteristika Konvencije jeste da se ona primjenjuje bez obzira 39

na recirpocitet. To znači da se na osnovu odredaba Konvencije primjenjuje kao mjerodavno pravo i pravo onih država, koje nisu članice Konvencije. Pojedina zakonodavstva mogu da prošire listu prava po kojima će se alternativno cijeniti oblik testamenta. ZMPP sadrži jednu takvu alternativu koju Konvencija ne poznaje, a to je lex fori, odnosno pravo naše države. Prema pravu koje važi kod nas, tj. prema Haškoj konvenciji, i prema članu 31. ZMPP, testament će biti u pogledu forme punovažan, ukoliko ispunjava uslove propisane po jednom od sljedećih prava: (1) pravo mjesta gde je testament sastavljen, (2) pravo države čiji je državljanin bio ostavilac u vrijeme sastavljanja testamenta, (3) pravo države čiji je državljanin bio ostavilac u momentu smrti, (4) pravo države u kojoj je ostavilac imao domicil u vrijeme sastavljanja testamenta, (5) pravo države u kojoj je ostavilac imao domicil u vrijeme smrti, (6) pravo države u kojoj je ostavilac imao boravište u vrijeme sastavljanja testamenta, (7) pravo države u kojoj je ostavilac imao boravište u vrijeme smrti. Pored ovih sedam alternativa, predviđena je i osma, kada su u pitanju nekretnine – a to je mjesto nalaženja nekretnine (lex rei sitae). Time je donekle prihvaćena ideja podijeljene zaostavštine, jer je zamislivo da testament bude punovažan samo prema pravu zemlje u kojoj se nalazi nekretnina. U tom slučaju testament bi važio u odnosu na nekretnine, a ne bi važio u odnosu na ostalu imovinu. Ovim je samo donekle prihvaćen princip podijeljene zaostavštine, jer taj princip, inače, pretpostavlja da se testament u odnosu na nepokretnu zaostavštinu cijeni isključivo prema zakonu mjesta nalaženja nekretnina, dok prema Haškoj konvenciji, testament može biti punovažan i u odnosu na nekretnine, ako je punovažan po jednom od sedam navedenih prava, ili ako je punovažan prema osmom pravu, tj. pravu mjesta nalaženja nekretnina. Član 31. ZMPP dodaje preuzetim pravilima Haške konvencije još jednu, devetu, alternativu – a to je lex fori, odnosno naše pravo. Iako naš ZMPP to nije odredio, prema pravilima Haške konvencije koja je ratifikovana, te je njena primjena međunarodnopravna obaveza Jugoslavije, to znači, da se ne može primjenjivati uzvraćanje ili upućivanje na dalje pravo prilikom određivanja mjerodavnog prava za oblik testamenta. 41. MJERODAVNO PRAVO ZA SPOSOBNOST ZA SASTAVLJANJE TESTAMENTA Prema odredbi stava 2. član 30. ZMPP u pogledu ovog pitanja mjerodavno je pravo države čiji je državljanin zavještalac bio u momentu sastavljanja testamenta. Pitanja koja su nesporno obuhvaćena ovom kolizionom normom odnose se na minimalnu starosnu granicu za raspolaganje imovinom za slučaj smrti i na sposobnost za rasuđivanja zavještaoca. Sposobnost za rasuđivanje punoljetnih lica – testatora je osetljivo pitanje, ali i omiljeni prigovor nezadovoljnih pretendenata na nasljeđe prilikom osporavanja testamenta. Sudbina raspolaganja imovinom za slučaj smrti, kao trenutačnog akta testatora, zavisiće od vremena u kome je raspolaganje učinjeno. Ukoliko je u momentu sastavljanja testamenta testator po pravu svog državljanstva bio ograničeno sposoban zbog svojih godina, ili je prema tom pravu imao potrebnu sposobnost za rasuđivanje, kasnije njegovo stanje neće uticati na punovažnost testamenta po osnovu sposobnosti. Isto tako, ni promjena državljanstva poslije izvršenog raspolaganja nema uticaja na punovažnost testamenta. Testamentalna sposobnost se postalja kao kolizioni problem ne samo u trenutku sastavljanja, već i u momemntu modifikacije ili opoziva testamenta. Iz odredaba stava 1. član 30. ZMPP, koja ne pravi razliku između različitih osnova pozivanja na nasljeđe, proizilazi da se u pogledu testamenta primjenjuje isto pravo kao i u pogledu zakonskog nasljeđivanja. To znači, sadržinska pitanja i punovažnost testamenta procjenjuju se prema pravu državljanstva testator u vrijeme njegove smrti. Imajući u vidu da se sposobnost za sastavljanje testamenta cijeni prema pravu državljanstva testatora u vrijeme sastavljanja testamenta, a sadržinska punovažnost prema njegovom 40

državljanstvu u momentu smrti, moguće je da se ova dva pitanja cijene po različitim pravima, ukoliko je poslije sastavljanja testamenta nastupila promjena državljanstva. U pogledu sadržinskih pitanja testamneta ovakav stav omogućuje da razlog eventualne nepunovažnosti u momentu sastavljanja testamenta postane bespredmetan, ako ne postoji po zakonu državljanstva u momentu smrti testatora.

42. MJERODAVNO PRAVO ZA NEPOKRETNOSTI Kada je rijč o stvarnim pravima na nekretninama, nema kontroverzi oko kolizionog rešenja. Opšte je prihvaćena tačka vezivanja lex rei sitae. Ovakva solucija ima više opravdanja. Ističe se, prije svega, kao načelan razlog, da su nekretnine dio suverene države, te se ne može dozvoliti da se njihov status procjenjuje prema nekom drugom pravu, a ne prema pravu suvereniteta čiji su dio. Potrebno je istaći i praktične obzire koji opravdavaju primjenu lex rei sitae kod nepokretnosti. Sticanje, gubljenje i mijenjanje stvarnih prava na nekretninama vezuje se, gotovo u svim državama, za neke službene radnje organa države gdje se nalaze nekretnine. Stvarna prava na nekretninama cijene se, prema tome, prema pravu zemlje gdje se nepokretnost nalazi. Načelno, taj zakon odlučuje, prije svega, o tome koja se stvarna prava mogu konstituisati na predmetnoj nekretnini. Dalje, isto pravo odlučuje koji uslovi moraju biti ispunjeni za sticanje prava, prenos i njegov prestanak. Posebne teškoće nastaju kada se radi o stvarnim pravima koja se vezuju za više nekretnina, među kojima se na taj način postavljaju neke relacije. Kod stvarnih službenosti, tangirane su dvije nekretnine – povlasno i poslužno dobro. Slično je i kod susjedskih prava. Problem se javlja kada se nekretnine – koje su u okvirima određenog stvarnog prava dovedene u vezu – nalaze u različitim zemljama. Tada pravilo lex rei sitae ukazuje istovremeno na dvije države, dva prava. Države u kojima se nalaze nekretnine među kojima se uspostavlja relacija u okvirima nekog stvarnog prava, mogu imati različita pravila koja dovode do različitih rješenja postavljenog stvarnopravnog pitanja. Logično je da se da primat pravu države gdje se nalazi ona nekretnina, koja trpi izvjesna ograničenja. Opravdano je istaći poslužno dobro kao “težišnu” nekretninu u kolizionopravnom pogledu. Isto se rješenje može predložiti u pogledu onih susjedskih prava, kod kojih se može razlikovati jedna nekretnina čiji vlasnik trpi ograničenja i druga nekretnina čiji vlasnik koristi ovlašćenja. 43. MJERODAVNO PRAVA ZA POKRETNE STVARI U pogledu stvarnih prava na pokretnim stvarima lex rei sitae je vladajuće, ali ne i jedino koliziono rješenje. Kao alternativa, javlja se princip mobilia personam sequuntur (doslovno: pokretnost prate ličnost) koji dovodi do primjene personalnog prava (prava državljanstva ili prava domicila) vlasnika pokretne stvari. U nekim pravima lex rei sitae je zamijenjen – u potpunosti ili djelimično – sa lex loci actus, pravom zemlje u kojoj se preuzima pravni posao koji se odnosi na pokretnost. 44. MJERODAVNO PRAVO ZA STVARI U TRANZITU Pod stvarima u prevozu, tranzitu (res in transit) treba podrazumijevati robu koja je u prevozu i nalazi se na teritoriji države koja nije ni zemlja odašiljanja (izvozna), ni zemlja opredjeljenja (uvozna), ili se nalazi u ničijem prostoru, tj. na otvorenom moru, ili vazdušnom prostoru iznad njega. Potrebno je da prevozni lanac obuhvata najmanje tri zemlje (izvoznu, tranzitnu i uvoznu). Ne smatra se stvari u prevozu, stvar koja zajedno sa vlasnikom putuje, recimo prtljag. 41

ZMPP prhvaća lex loci destinationis, odn. pravo mjesta odredišta-opredjeljenaj (samo Češka ima pravo polaska stvari). Ova je tačka vezivanja posebno opravdana kada je riječ o stvarnopravnim efektima na bazi pravnih poslova koji se zaključuju dok se stvar nalazi u tranzitu. Nestaje opravdanje za primjenu lex loci destinationis u slučajevima kada se tranzit prekida. Tada valja ostati na primjeni opšteg kolizionog pravila za stvarna prava, lex rei sitae (makar to bilo pravo tranzitne države). U teoriji se takođe smatra da nestaje osnova za primenu lex loci destinationis u slučaju da stvari putuju zajedno sa vlasnikom ili držaocem. Za takve slučajeve predlaže se kao tačka vezivanja lex rei sitae ili lex nationalis vlasnika odnosno držaoca. 45. MJERODAVNO PRAVO ZA SREDSTVA PREVOZA Smatra se da određene kategorije pokretnih stvari, zbog njihovog značaja treba upodobiti nekretninama, odn. zbog njihove velike ekonomske vrijednosti važi pravna fikcija da imaju status nekretnina. Zbog toga se, kao i za nepokretnosti, i za njih konstituišu knjige u kojima se vrši njihova registracija. U kolozionopravnu kategoriju osnovnih sredstava prevoza spadaju van svake sumnje, brodovi i vazduhoplovi, a blizu su toj kategoriji i željeznice. Brodovi i vazduhoplovi imaju državnu pripadnost koja se formira upisom u upisnik brodova, odnosno registar vazduhoplova. Ovi upisi imaju konstitutivno stvarnopravno dejstvo, za razliku, na primjer, od dejstva registracije motornih vozila. Iz ovog razloga, položaj brodova i vazduhoplova ima izvjesne sličnosti sa nekretninama, mada one ostaju pravnotehnički pokretne stvari, što je kod nas izričito propisano. Naročita vezanost brodova i vazduhoplova za državu registracije, kao i trajniji karakter te veze, takođe nalažu odstupanje od pravila lex rei sitae. Državnu pripadnost mogu steći borodovi i vazduhoplovi koji još ne saobraćaju, ne vrše svoju ekonomsku funkciju, koji su još u izgradnji. Prema Konvenciji o upisu prava na brodovima u gradnji (1967.), uslovi za upis i konstituisanje državne pripadnosti za brodove u gradnji vršiće se u okvirima Konvencije, a prema zakonodavstvu države gdje se brod gradi ili će se graditi. Dejstva evidentiranja željeznica ne mogu se izjednačiti sa značajem i efektima upisa, odnosno registracije brodova, odnosno vazduhoplova. Željeznice ne spadaju u istu specijalnu kolizionu kategoriju pokretnih stvari sa brodovima i vazduhoplovima za koje bi važila ista posebna tačka vezivanja. Tačke vezivanja za osnovna sredstva prevoza: Opšte je prihvaćeno u uporednom pravu, da je mjerodavno pravo za stvarna prava na brodovima i vazduhoplovima, pravo države čiju pripadnost brod odnosno vazduhoplov ima – tzv. zakon zastave – lex banderae. Postoji takođe široka saglasnost o tme, da se pripadnost (nacionalnost) broda odnosno vazduhoplova određuje prema registraciji. Prema tome, brod ili vazduhoplov imaju “nacionalnost” one države u kojoj su registrovani. Zakon o pomorskoj i unutrašnoj plovidbi predviđa isto rješenje za brodove u gradnji. Ova norma je jednostrana koliziona norma pošto se odnosi samo na stvarnopravne norme, ako je odgovarajućim upisom stečena naša državna pripadnost. Duhu Konvencije o upisu prava na brodovima u gradnji bi odgovaralo, da se ovo pravilo proširi na višestranu kolizionu normu, tj. da se u pogledu stvarnih prava na brodovima u gradnji koji su valjanom registracijom stekli pripadnost strane države, primijeni pravo dotične strane države Kod željeznica se ne upotrebljava lex banderae, nego sjedište preduzeća koje se stara o željeznici. 46. STVARNA PRAVA NA HARTIJAMA OD VRIJEDNOSTI SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI Poseban problem prilikom utvrđivanja mjerodavnog stvarnog prava u pogledu HoV nastaju prije svega usljed mogućeg razdvajanja i divergentnog kretanja same stvari i hartije u kojoj je inkoroporisano stvarno pravo na dotičnoj stvari. 42

Potrebno je podvući da su razmatranja ograničena na one HoV u kojima je inkorporisano stvarno pravo (konosman, skladišnica). Postoji široka saglanost da je mjerodavno pravo u pogledu stvarnih prava na hartiji mjesto nalaženja hartije – lex cartae sitae. Lex certae sitae je, zapravo, samo poseban izraz za lex rei sitae u pogledu HoV. 47. POJAM AUTONOMIJE VOLJE Autonomija volje je tačka vezivanja koja ovlašćuje stranke da učine izbor mjerodavnog prava koje će se primijeniti za regulisanje njihovog ugovornog odnosa. Autonomija volje je od ključnog značaja za određivanje mjerodavnog prava za ugovore. Iz toga proizilazi da je veoma važno da se precizira autonomija volje kao kolizioni instrument i da se odrede granice njenog domašaja. Granice autonomije volje: U načelu, autonomija volje se može koristiti kod svih građanskopravnih i privrednopravnih ugovora. Mogu se, međutim, stavljati i stavljaju se određena ograničenja. Tako prema Konvenciji o ugovorima u međunarodnom prevozu robe drumom (Ženeva 1955.), stranke ne mogu da ugovore primjenu pravila dugačijih od normi koje postavlja Konvencija. Isto tako se smatra – i to je zapravo vrsta običajnog pravila u MPP – da stranke kod cesije (cesionar i cedent), kod zastupništva (zastupnik i vlastodavac), posredništva (posrednik i nalogodavac) ne mogu da izaberu mjerodavno pravo koje bi se odnosilo na efekte ovih pravnih poslova prema trećim licima. Iz načina kako su formulisane kolizione norme ZMPP o ugovorima, nameće se zaključak, da je autonomija volje isključena kod onih ugovora koji se odnose na nekretnine. Prema tome, međunarodnim konvencijama, zakonima i putem drugih izvora MPP, postavljena su ograničenja kojima se u pojedinim domenima ugovornog prava isključuje i bitno ograničava autonomija volje. O tim ograničenjima treba voditi računa prilikom određivanja mjerodavnog prava na bazi autonomije volje. Treba voditi računa i o tome da se autonomija volje, prirodno, odnosi samo na norme iz oblasti ugovornog prava. Pitanje koneksiteta: Koneksitet je veza između izabranog prava i ugovornog odnosa. Po jednom shvatanju, mogućnosti za izbor su ograničene, strane ugovornice mogu da biraju samo jedno između prava sa kojim je ugovorni odnos povezan. Neophodna je, dakle, veza, koneksitet, izabranog prava sa ugovornim odnosom. Koneksitet se može tražiti u dva oblika. *Prema jednom, strožem, zakonodavac nabraja one veze koje dolaze u obzir i time tačno određuje između kojih prava mogu stranke da biraju (system enumeracije). *Kod drugog načina umjesto nabrajanja prava čiji izbor dolazi u obzir, zakonodavac se zadovoljava opštom formulacijom da izabrano pravo treba da bude u vezi sa ugovorom. Prema drugom shvatanju, takva veza nije potrebna, može se, dakle, birati kao mjerodavno i pravo sa kojim ne postoji koneksitet, dakle, izbor je neograničen. Vremenski moment do kojeg se može koristiti autonomija volje: Mjerodavno pravo preporučljivo je birati u vrijeme zaključenja ugovora, ali i nakon toga (slobodno disponiranje pravima). *Ograničenja izbora mjerodavnog prava u pogledu njegove povezanosti sa predmetnim ugovornim odnosom: pristalice ograničene autonomije volje smatraju da stranke mogu birati mjerodavno pravo samo unutar kruga prava sa kojima je ugovorni odnos stranaka na neki način povezan. Oni daju strankama ulogu zakonodavca, dopustajući im da se između nekoliko konkurentnih odlučujućih činjenica opredijele za jednu koja je po njihovom mišljenju relevantna. Pristalice neograničene autonomije volje smatraju da nema dovoljno jakog argumenta koji bi opravdao ograničenje slobode izbora mjerodavnog prava. Naprotiv, neograničena sloboda izbora dopušta da se stranke opredijele za pravo koje je u pogledu njihovog ugovornog odnosa potpuno neutralno i baš zbog toga za njih najprihvatljivije. Tako se u domaćoj praksi veoma često opredjeljuje za švajcarsko pravo. ZMPP ne uslovljava izbor mjerodavnog prava povezanošću sa ugovornim odnosom. *Način izražavanja izbora mjerodavnog prava: U teoriji i zakonodavstvu sporno je i pitanje načina izražavanja autonomije volje. Da li taj izbor mora biti učinjen izričito ili je dopuštena i prećutna autonomija 43

volje. U drugom slučaju sud pretpostavlja volju stranaka u pogledu izbora mjerodavnog prava. Te činjenice mogu biti, na primjer: pozivanje u ugovoru na odredbe određenog nacionalnog zakona, sastavljanje zakona na jeziku određene države, korišćenje tipskih ugovora ili arbitraže određene zemlje, ugovaranje mjesta izvršenja i mjesta zaključenja, itd. *Autonomija volje stranaka u pravu Srbije: Za ugovor je mjerodavno pravo koje su izabrale ugovorne strane, ako tim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije određeno drugačije. Navedena odredba se tumači tako da ZMPP ne ograničava autonomiju volje stranaka ni u pogledu kruga prava koje stranke mogu biti, niti u pogledu karaktera normi čija se primjena može isključiti. ZMPP isključuje autonomiju volje stranaka kod ugovora koji se odnose na nepokretnost. Ograničenje autonomije volje u unutrašnjem pravu predviđeno je posebnim zakonima u oblasti obligacionih odnosa. *Određivanje mjerodavnog prava pomoću neposredno vezujućih odlučujućih činjenica: Organ koji primjenjuje normu nema mogućnost diskrecione ocjene. Da li je tako određeno pravo pravilno rješenje u konkretnom slučaju (fiksna norma). Mjesto zaključivanja ugovora kao odlučujuća činjenica imala je pristalica u starijoj teoriji. Danas se ona manje primjenjuje. U novije vrijeme sve se više primjenjuje domicil, odnosno sjedište dužnika karakteristične prestacije iz ugovora kao odlučujuća činjenica. Karakteristična prestacija u ugovoru je ona koja opredjeljuje vrstu ugovora. Po pravilu, obaveza jedne ugovorne strane se sastoji u naturalnom davanju ili u činjenju, dok druga ugovorna strana za uzvrat placa cijenu u novcu. Mejrodavno pravo se odredđuje prama toj, karakterističnoj prestaciji, tačnije prema domicilu (sjedištu) dužnika koji vrši karakterističnu prestaciju. *Određivanje mjerodavnog prava primjenom principa najtešnje povezanosti: Princip najtešnje povezanosti ponikao je u anglosaksonskom pravu. Njegova primjena znači davanje ovlašćenja nadležnom organu da u svakom konkretnom slučaju na osnovu više karakterističnih elemenata ugovora cijeni sa kojim pravom je ugovorni odnos najtješnje povezan. To je elastičnije rješenje, koje dozvoljava sudiji da cijeni okolnosti konkretnog slučaja. Za ugovorne strane ona znači manju pravnu sigurnost. *Određivanje mjerodavnog prava za ugovore u ZMPP U ZMPP navedeno je nekoliko vrsta ugovora: o prodaji, djelu, punomoćstvu, komisionu, špediciji, zajmu, posluzi, prevozu, osiguranju... Za ugovore koji nisu imenovani takođe je predviđena činjenica - pravo mjesta gdje se u vrijeme prijema ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište ponudioca. Karakteristična prestacija u ugovoru služi da uputi na mjerodavno pravo samo ako: a) nije izabrano mjerodavno pravo b) posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo. Prema tome kada primjenjuje kolizionu normu za ugovore u ZMPP sud je dužan da najprije utvrdi da li su ugovorne strane izabrale mjerodavno pravo. Ako to nije slučaj dalje će pokušati da utvrdi da li posebne okolnosti slučaja upućuju na određeno pravo. Ako takvih okolnosti nema, primijeniće se supsidijerna odlučujuća činjenica - prebivalište, odnosno sjediste strane koja vrši karakterističnu prestaciju. 48. OBLICI AUTONOMIJE VOLJE I Izričita autonomija volje postoji kada stranke izričito odrede (expressis verbis) koje će pravo biti mjerodavno. II Teorija i praksa poznaju, međutim, i drugačiju autonomiju volje. Riječ je o prećutnoj (tacito consensus) autonomiji, prećutnom izboru, kada stranke istina nisu izričito odredile koje će pravo biti mjerodavno, ali se iz ugovora i okolnosti slučaja vidi da su one imale u vidu jedno pravo kao mjerodavno, da su htjele da se primijeni to pravo. Traži se da indicije, iz kojih proizilazi zaključak o prećutnoj saglasnosti stranaka, budu iznad svake sumnje, da dovedu sud do ubjeđenja o postignutoj saglasnosti. Dokazi takve neizrečene – odnosno prećutno izražene - volje su: (1) izbor suda (arbitraže) određene zemlje (po maksimi ko bira sud bira i pravo – qui eligit iudicem (arbitrum) eligit ius), 44

(2) okolnost da se stranke u svom ugovoru pozivaju na zakonske odredbe iz određenog prava ili koriste neke karakteristične termine koji su osobenost nekog određenog prava, (3) korišćenje tipskih ugovora ili opštih uslova poslovanja zasnovanih na pravu određene zemlje, (4) izbor jezika ugovora, (5) izor valute ugovora, (6) zajedničko ugovaranje mjesta (zajedničkog) ispunjenja ili zaključenja ugovora, (7) zajednička nacionalnost ili sjedište ugovarača,… Važno je, da indikacije budu snažne, nedvosmislene, da ne pružaju lako osnova različitim interpretacijama. III Hipotetična autonomija volje ne podrazumijeva nikakvu stvarnu volju (ni izričito ni prećutno izraženu), stvarni izbor koji su stranke učinile. Ne radi se o pravu čiju su primjenu stranke htjele, već o pravu za koje bi bilo logično da su ga stranke htjele, čiju su primjenu stranke “trebale da žele” kao razumni privrednici, trgovci. Sud koji istražuje hipotetičnu autonomiju volje ne polazi uopšte od volje stranaka, već traži pravo koje je najlogičnije, najčvršće vezano sa ugovorom. 49. MJERODAVNO PRAVO ZA UGOVORNE ODNOSE U ODSUSTVU AUTONOMIJE VOLJE U nedostatku izbora, sudovi i drugi organi primijene određuju mjerodavno pravo pomoću supsidijarnih tačaka vezivanja, koje su predviđene u kolizionim normama zemlje suda. (1) Lex loci contractus, odnosno mjesto zaključenja ugovora, najstarija je tačka vezivanja. Nju ističe i predlaže kao rješenje još Bartolus (italijanska škola statute XIV vijeka). Smatralo se da je ugovor “rođen” na osnovu suverenosti teritorije na kojoj su stranke postigle saglasnost o njemu, odnosno da samo taj suverenitet može volji dati značaj, zbog čega normalno da on potpada pod vlasti koje su ga stvorile. Ovo rješenje je bilo posebno opravdano u vrijeme kada je transport bio nerazvijen i ogromne praktične teškoće su stajale na putu svake komunikacije, sem neposredne. Tokom vremena, javlja se, međutim, sve više teškoća u vezi sa lex loci contractus. Zbog brzog razvoja saobraćaja i komunikacija, sasvim je razumljivo da lex loci contractus sve više gubi svoj značaj. Lex loci contractus se javlja i u našem novom pravu, u ZPUP – ali samo kao pomoćna tačka vezivanja i to na ograničenom domenu. (2) Lex loci solutionis, zakon mjesta ispunjenja, odnosno izvršenja ugovora, javlja se kasnije nego lex loci contractus. Jake zastupnike u teoriji stiče u XIX vijeku (Savinji). Javljaju se, međutim, ozbiljne teškoće i u vezi sa lex loci solutionis. Mjesto izvršenja je lako utvrditi ako je to mjesto određeno u ugovoru ili ako je do ispunjenja već došlo. Spor, međutim, veoma često nastaje baš zbog neispunjenja, a strane ugovornice ne označuju uvijek mjesto ispunjenja ugovora čime daju povoda kvalifikaciji tog pojma i kontroverzama. Ozbiljne teškoće mogu nastati zbog toga što u jednom ugovoru ima dva ispunjenja i ona se često vezuju za najmanje dva mesta. U takvim slučajevima lex loci solutionis ukazuje na više prava. U našem pravu, lex loci solutionis se prihvata u ZPUP i u ZOSOVS, kao pomoćna tačka vezivanja. (3) Domicil (ili sjedište) dužnika karakteristične obaveze (prestacije) – vidi sljedeće pitanje!!! (4) Princip najtješnje povezanosti – odnosno najbliže veze jeste koliziono rješenje koje se javlja posljednih decenija i takođe spada među uspješna rješenja, među one solucije koje je savremena praksa opravdala i koje se široko primjenjuju. Princip najtešnje povezanosti spada među one tačke vezivanja koje smo nazvali okvirnim, kod kojih vrednovanje veza pravnog odnosa nije izvršio unaprijed zakonodavac, već se to prepušta sudiji, s tim da zakonodavac daje samo okvirna uputstva. Princip najtešnje povezanosti ne izdvaja jedan tip veze između pravnog odnosa i zainteresovanih poredaka kao odlučujući. Umjesto toga, nalaže se sudiji da ispita sve veze, te da imajući u vidu kako kvantitet, tako i kvalitet veza, utvrdi sa kojim je pravom dati ugovorni odnos najtješnje povezan. Osnovno je preimućstvo ovog rješenja u tome što je sudu ostavljena mogućnost da primjeni ono pravo čija bi primjena u datom konkretnom slučaju bila najlogičnija. Princip najtješnje povezanosti prihvaćen je danas u anglosaksonskim pravima, a prihvaćen je bio i u našem ZPUP i ZOMVP (1977.), a i dalje je 45

prisutan u ZOSOVS (1998.). Ovaj princip prihvata i ZMPP, uz domicil (sjedište) nosioca karakteristične obaveze. (5) Kombinacije principa najtješnje povezanosti i neke neposredno vezujuće tačke vezivanja (via media – otvorena koliziona norma): Osnovna teškoća u vezi sa primjenom principa najtešnje povezanosti je u tome što ova tačka vezivanja pruža mogućnost za različite interpretacije i time stvara pravnu nesigurnost. Da bi se ovi nedostaci otklonili, a da bi se istovremeno zadžala preimućstva principa najtješnje povezanosti, stvorene su, u zakonodavstvima, kombinacije ovog principa sa drugim, neposredno vezujućim kolizionim mjerilima. Osnovna je svrha ovih kombinacija da se istakne u prvi plan jedno vezivanje kao pretpostavljeno koje će sud najčešće primijeniti – što je važnije – koje će biti opredjeljujuće u slučaju sumnje. Istovremeno se ostavlja mogućnost da sud odstupi od ovog pretpostavljenog rješenja kada je u konkretnom slučaju jasno da ova veza nije dovoljno reprezentativna, karakteristična, i kada se vidi da je neko drugo pravo ono sa kojim je ugovor najviše, najčvršće povezan. Kombinaciju najtješnje povezanosti i neposredno vezujućih tačaka vezivanja prihvata ZOSOVS, a široko se koristi i u našoj arbitražnoj praksi. Prihvaćen je i u praksi sudova. ZMPP je takođe zauzeo stanovište da u odsustvu volje, rješenje treba tražiti u kombinaciji principa najbliže veze i jedne neposredno vezujuće tačke vezivanja (domicila ili sjedišta nosioca karakteristične obaveze). 50. ODREĐIVANJE MJERODAVNOG PRAVA PO NOSIOCU KARAKTERISTIČNE OBAVEZE Tokom posljednih decenija, među tačkama vezivanja za ugovore u prvi plan naglo izbija domicil (ili sjedište) dužnika karakteristične obaveze (prestacije). Švajcarski autor Šnicer slagao se sa Savinjijem da je potrebno tragati za suštinom obligacije jer se iz nje mora izvesti tačka vezivanja za ugovor. Pitanje je koja se prestacija ima smatrati karakterističnom. Karakteristična je ona obaveza koja diferencira razne tipove ugovora i koja je prisutna u svakom individualnom ugovoru određenog tipa. Tako se diferenciraju ugovori na tipove, razlikujući na primjer ugovor o prodaji od ugovora o gradnji, makar se u oba slučaja plaćalo – i za robu i za izvedene radove. Karakteristična je, prema tome, obaveza prodavca, špeditera, građevinara, osiguravača, itd. i zbog toga treba primijeniti, na ugovorni odnos, pravo domicila (sjedišta) prodavca, itd. Za nosioca karakteristične obaveze ne postoji odomaćeni latinski naziv. Takav naziv postoji samo za označavanje prava domicila (sjedišta) nosioca karakteristične obaveze kod kupoprodaje – a radi se o obavezi prodavca – koristi se latinska sintagma lex loci venditoris (zakon mjesta prodavca). Domicil (sjedište) dužnika karakteristične obaveze se prihvata kao tačka vezivanja u sve širem broju zemalja, ponegdje u kombinaciji sa drugim rješenjima. Smatra se da je ovo vezivanje čvrsto, da ne može biti slučajno i da se relativno lako utvrđuje. Ovu tačku vezivanja prihvata Haška konvencija o pravu koje se primjenjuje na ugovore o prodaji robe iz 1986. godine. 51. FORMA UGOVORA SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI (1) Osnovna tačka vezivanja – locus regit actum: Osnovna tačka vezivanja kojom se određuje mjerodavno pravo u pogledu ugovora je locus regit actum (lex loci actus). To pravilo određuje da se forma ima cijeniti prema pravu mjesta gdje je ugovor nastao, odnosno gdje je zaključen. Poseban problem u vezi sa primjenom pravila locus regit actum nastaje ukoliko se pita gdje je mjesto zaključenja distancionih ugovora, tj. ugovora zaključenih inter absentes. ZMPP ne sadrži odgovor na postavljeno pitanje, ali sistemskim tumačenjem ZMPP i ZOO dolazimo do zaključka da je potrebno primijeniti teoriju prijema: ako je prihvat ponude primljen u našoj zemlji, tu je i mjesto nastanka ugovora. Ovakvo je rješenje u suprotnosti sa savremenim tendencijama razvoja MPP, u kojima prevladavaju pokušaji da se ugovor, u što je većoj mogućoj mjeri, održi na snazi sa aspekta forme (in favorem contractus). Takvo je jedno rješenje predviđeno u Rimskoj konvenciji EU o mjerodavnom pravu za ugovorne obaveze, po kome će forma 46

distancionih ugovora biti valjana ako je takvim smatra pravo bilo koje od zemalja na čijoj se teritoriji nalaze ugovarači. Time se broj prava koja konkurišu na primjenu, alternativno, u pitanju forme, penje na dva – ukoliko je forma punovažna po bilo kome od njih, ugovor će se smatrati formalno perfektnim. (2) Izuzeci od pravil locus regit actum: Opšte je prihvaćeno pravilo da se u pogledu ugovora čiji su predmet nekretnine, princip locus regit actum zamjenjuje drugom tačkom vezivanja lex rei sitae. Prema tome, ugovori o nekretninama biće, u pogledu forme, punovažni ako odgovaraju uslovima koje postavlja pravo države gdje se nekretnine nalaze. (3) Fakultativnost pravila locus regit actum: Ugovor će biti punovažan u pogledu forme ako ispuni bilo prava mjesta zaključenja ugovora, bilo drugog prava po kojem se cijeni. Da bi se izbjegli nesporazumi, trebalo bi istaći da fakultativnost ne važi za izuzetke od locus regit actum. Oni su imperativne prirode. Isto tako fakultativnost ne znači slobodu za organ koji primjenjuje kolizionu normu. Ne zavisi od sudije da li će konsultovati i drugo pravo ako je ugovor nevažeći prema pravu mjesta zaključenja. Sudija to mora učiniti. Ostaje još da se odgovori na pitanje koje pravo dolazi u obzir, pored prava mjesta zaključenja ugovora, za procjenu punovažnosti forme ugovora. Naši pozitivni tekstovi predviđaju dva rješenja. Prema Zakonu o mjenici i Zakonu o čeku to je pravo zajedničkog državljanstva dužnika i povjerioca. Treba dodati i to, da je riječ o jednostranoj kolizionoj normi koja se odnosi samo za slučaj da je to zajedničko državljanstvo – naše državljanstvo. Prema ZPUP i ZOSOVS to pravo je lex causae – ono pravo koje se primjenjuje na ugovor u cjelini, tj. pravo koje je mjerodavno za sadržinu, za prava i obaveze iz ugovora. Isto je rješenje prihvaćeno kao opšte pravilo ZMPP. Prema tome, ugovor će biti punovažan u pogledu forme, ako je punovažan bio prema pravu mjesta zaključenja ugovora, bilo prema pravu koje je mjerodavno za sadržinu ugovora. Ovim rješenjem nastojalo se da se da doprinos pravnoj sigurnosti u domenu ugovora. (4) Autonomija volje u pogledu forme ugovora: U vezi sa fakultativnom prirodom pravila locus regit actum postavlja se i pitanje mogu li same stranke da odrede pravo po kojem će se cijeniti forma ugovora. Ako stranke izaberu jedno pravo kao mjerodavno za ugovor u cjelini, ono dolazi u obzir, posrednim putem, da bude primijenjeno i na formu, kao lex causae, dopuna principa locus regit actum u smislu odredaba ZMPP, ZPUP i ZOSOVS. Postavlja se pitanje mogi li stranke i neposredno da biraju mjerodavno pravo baš u pogledu forme ugovora. Po tom pitanju nema jasnog stava u našem pravu, ali čini se da je takav izbor moguć. Ako je pravilo locus regit actum fakultativne prirode – kao što jeste – ne postoje načelne smetnje da se zamijeni voljom stranaka. Ovo tim prije, što stranke inače mogu da postignu da se forma cijeni prema pravu čiju primjenu žele – ako to pravo izaberu kao mjerodavno za ugovor o celini. Pri tome treba napomenuti da takav izbor nije moguć u pogledu ugovora za koje ne važi locus regit actum, već neki izuzetak od tog pravila koji je imperativne prirode (kao što je lex rei sitae kod nekretnina). Isto tako, pravo koje bi izabrale stranke da bude mjerodavno za formu ugovora ne javlja se kao dopuna, alternative principa locus regit actum, već zamjenjuje to pravilo. Mjerodavno će biti samo pravo koje su stranke izabrale. 52. CIJEPANJE UGOVORA SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI Primjena više prava na ugovor je poznati problem u MPP. Kod nas se najviše koriste termini cijepanje ugovora« i »cijepanje statuta«, gdje pod statutom podrazumijevamo zakon mjerodavan za ugovore. *Do primjene više prava na isti ugovor može se doći u osnovi na dva načina: a) Može sam zakon da postavi različite tačke vezivanja u pogledu različitih pitanja (npr. jednu tačku vezivanja u odnosu na formu ugovora, a drugu tačku vezivanja u pogledu prava i obaveza). 47

b) Na primjenu više prava mogu da utiču i stranke. Bilo na taj načn što bi izabrale različita prava u pogledu različitih dijelova ugovora, bilo tako što bi izabrale jedno pravo koje ne pokriva sva pitanja, čime se otvara mogućnost da se u pogledu ostalih pitanja primjeni neko drugo pravo na koje ukazuju kolizione norme. *Cijepanje ugovora se javlja u dva vida: (1)Kao veliko cijepanje (coupre générale), kod koga se razna prava primjenjuju na pojedine faze ugovora, od njegovog rođenja do smrti (mi ga nazivamo vertikalno cijepanje) - primjenljivo je u praksi; (2) Kao malo cijepanje, kod koga se jedno pravo vezuje za prava i obaveze jednog saugovarača, a drugo za prava i obaveze drugog (mi ga nazivamo horizontalno cijepanje) – nije baš primjenljivo uvijek. Moguće je govoriti i o problemskom cijepanju, kod koga se različita prava primjenjuju na pojedina ugovorna pitanja. Osnovni prigovor koji se stavlja cijepanju statuta sastoji se u tvrdnji da je ugovor ekonomsko i pravno jedinstvo, koje se narušava ukoliko se, na njega, primijeni više prava, gubi se njegova »ravnoteža«, što i jeste tačno. Kontraprigovor pobornika cijepanja se svodi na konstataciju da, ukoliko ravnoteža ugovora postoji, po definiciji, samo ukoliko se jedno pravo primjenjuje na njega, onda su ugovori sa stranim elementom, odavno, neuravnoteženi, jer se procesno pravo, kod ovih ugovora, često razlikuje od materijalnog, a i različita se prava pimjenjuju na pitanje forme i sadržine transakcija. U našem pozitivnom pravu jedno cijepanje proizilazi iz samog ZMPP koji predviđa različite tačke vezivanja za formu, odnosno za sadržinu ugovora. ZPUP i ZOSOVS predviđaju i mogućnost da stranke doprinesu primjeni više prava na isti ugovor. ZMPP ne postavlja nikakvo pravilo koje bi onemogućavalo ili ograničavalo cijepanje ugovora. Treba dakle zaključiti da u našem MPP postoji mogućnost da se na razne dijelove ugovora primijene različita prava i da na to mogu da utiču i stranke. ♣Cijepanje ugovora je prisutno kod građevinskih firmi koje rade u Arapskim zemljama, praktično radi se o ugovoru sa produženim dejstvom. Kod ovih ugovora je pitanje po kom prau će se primijeniti dejstvo, riješiti mjerodavno pravo, pošto ovi ugovori traju duže godina i u sebi sadrže više ugovora. - Kod cijepanja ugovora sam zakon može da postavi različite tačke vezivanja za različite faze ugovora, ali i same stranke mogu odrediti različita prava za pojedine faze ugovora. 53. UGOVOR O KUPOPRODAJI SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI U pogledu prava i obaveza kupaca i prodavca primjenjuje se prije svega pravo koje su stranke izabrale kao mjerodavno – podrazumijevajući da je izbor učinjen izričito ili prećutno u onim granicama koje smo nastojali da opišemo. U slučaju da nema ni izričitog ili prećutnog izbora, primijeniće se pravo koje je najtješnje povezano sa ugovorom, odnosno sa tužbenim zahtjevom koji se postavlja iz ugovora. Tražeći pravo sa kojim postoji najtješnja veza, sud ili arbitraža će se osloniti prije svega na lex loci venditoris kao pomoćnu tačku vezivanja. Primijeniće zakon domicila, odnosno sjedišta prodavca, ukoliko nema jasnih indikacija da je najtješnje povezano sa ugovorom neko drugo pravo. ZMPP još dodaje – precizirajući i dopunjujući tačke vezivanja – da se uzima u obzir sjedište prodavca u vrijeme kada je primljena ponuda - odn. vrijeme zaključenja ugovora (a ne vrijeme kada se pokreće spor). Zakonodavac je očito htio da domicil prodavca, koji je promjenljiva tačka vezivanja, pretvori u stalnu tačku vezivanja fiksiranjem vremenskih koordinata. Riječ je o onom domicilu koji prodavac ima u vrijeme prijema ponude. Pitanje je da li su te vremenske koordinate dovoljno jasne. Pri tome treba naglasiti, da relavantna može biti samo ona ponuda koja je konačno dovela do zaključenja ugovora (npr. u slučaju dugih pregovora), mjerodavno pravo će se odrediti prema domicilu koji je prodavac imao u vrijeme kada je takva ponuda data. Postoji izuzetak i to u pogledu ugovora o kupoprodaji nekretnina, gdje će mjerodavno biti lex loci actus (mjesto nalaženja nekretnine). 48

U pogledu forme ugovora, polazno koliziono pravilo je locus regit actum (mjerodavan je zakon gdje se radnja preduzima). Ugovor će biti punovažan u pogledu forme i ako forma odgovara pravu koje se primjenjuje na prava i obaveze. Ako stranke izaberu mjerodavno pravo u pogledu forme, primijeniće se to pravo. U pogledu kupoprodaje nekretnina je lex rei sitae umesto locus regit actum. - U ZMPP čl. 20. – vidjeti ugovore i mjerodavna prava za pojedine ugovore! - Izuzeci od čl. 20. su ugovor o transferu tehnologije i ugovor o radu. 54. UGOVOR O TRANSFERU TEHNOLOGIJE I UGOVOR O RADU SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI Ugovori o transferu tehnologije kriju u sebi izvanredno široke mogućnosti za nametanje jednostranih rješenja na štetu pimaoca tehnologije. Iz tih razloga, posljednjih decenija svjedoci smo izuzetno intenzivne zakonodavne aktivnosti, posebno u zemljama u razvoju, čiji je cilj prije svega zaštita opravdanih interesa pimalaca tehnologije. U normama i praksi inudstijski razvijenih zemalja vladajuće je stanovište da je odgovarajuća tačka vezivanja sjedište prenosioca tehnologije. Naš zakonodavac je takođe stao na stanovište da kod ugovora o transferu tehnologije treba odstupiti od principa veze sa nosiocem karakteristične obaveze, te ZMPP postavlja kao tačku vezivanja sjedište primaoca tehnologije u vreme zaključenja ugovora. Ovo rešenje važi ako stranke ne izaberu neko drugo pravo ili ako posebne okolnosti slučaja ne ukazuju na to, da najbliža veza postoji sa drugim pravom. ♣Kod ovog ugovora o transferu tehnologije imamo kao strane: davaoca tehnologije i primaoca tehnologije (po čl. 20. ZMPP bio bi davaoc tehnologije, ali se ovdje odstupa i ne raačuna se po sjedištu davaoca tehnologije jer se pravo određuje po tzv. slabijoj strani, a to bi ovdje bio primaoc tehnologije- što se pretpostavlja. ♣Ugovor o radu se odnosi samo na imovinsko-pravne odnose, odn. iznose koji proizilaze iz pomenutog ugovora. Mjerodavno pravo se ovdje određuje ne po pravu davaoca posla, već po lex loci laboris tj. po mjestu rada – gdje se posao obavlja ili se obavljao. Odstupilo se od dužnika – poslodavca (onog koji daje posao, jača je strana), ali i od mjesta radnika. Našao se kompromis – u većini slučajeva mjesto rada će biti mjesto sjedišta poslodavca ili sjedišta radnika. Ali ne mora biti uvijek tako--- i našao se kompromis! 55. UGOVOR O POMORSKOM PREVOZU SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI Ugovor o pomorskom transportu prva je oblast koja je relativno cjelovito regulisana domaćim kolizionim normama. To su norme Zakona o iskorišćavanju pomorskih brodova iz 1959. godine, koje je kasnije, uz manje modifikacije preuzeo ZPUP iz 1977. godine. Danas naše pozitivno pravo predstavlja ZPUP iz 1998. godine. U pogledu prava i obaveza, ZPUP predviđa primjenu prava koje su stranke izričito ili prećutno izabrale, dakle autonomija volje je stvljena na prvom mjestu. Postavljene su i granice stranačkoj autonomiji. Izričito se predviđa da se neće primeniti lex voluntatis u slučaju da je mjerodavnost tog prava ugovorena izigravanjem zakona, kao ni u slučaju kada ugovoreno pravo vrijeđa naš javni poredak. Specifične situacije (kada se primjenjuje naše pravo→i to samo onda kada se pitanje postavlja kod nas!): - Kada je riječ o odgovornosti brodara za gubitak, manjak ili oštećenje tereta, radi se o odgovornosti koja se zasniva na imperativnim odredbama našeg Zakona, a luka ukrcaja, ili luka odredišta je u našoj državi; - Kada se radi o prevozu putnika, a primjenom drugog prava putnik bi bio stavljen u nepovoljni položaj nego po odredbama našeg Zakona (član 1039). U nedostatku izričite ili prećutne autonomije, što je veoma često, kojom bi bilo izabrano pravo za sva pitanja iz ugovora, primijeniće se na ugovor ili na ugovorni odnos sljedeće pomoćne tačke vezivanja: - za glavna prava i obaveze ugovornih strana (prevoz robe, plaćanje robe,...) – lex loci conatractus, 49

-

za sporedna prava i obaveze (način krcanja i predaje tereta, način plaćanja vozarine, računanje vremena kod stojnica i prekostojnica) – lex loci soutionis (mjesto izvršenja obaveza), za ugovor o prevozu putnika ili stvari zaključen na osnovu unaprijed utvrđenih opštih uslova brodara (što je najčešći slučaj) – pravo države čiji državljanin ili čiju državnu pripadnost ima brodar (tj. pravo onog ko vrši prevoz, uglavnom je to lex loci contractus, za ugovor o teglenju – lex fori (neke brodove tegljači, remorkeri moravu da izvedu i uvedu u luku – i putničke i robne - te može doći do štete i pitanja koje pravo da se primijeni...).

Što se forme ugovora tiče, primjenjuje se locus regit actum kao osnovno pravilo, odn lex loci actus – mjesto preuzimanja prava i obaveza. Ono je fakultativne prirode, forma će biti punovažna i ako ispunjava uslove lex causae, prava koje je mjerodavno za prava i obaveze. Koliziona pravila koja su iznijeta u vezi sa pomorskim prevozom stvari ili putnika odnose se i na prevoz u unutrašnjoj plovidbi, odn. i na riječnu plovidbu, a odnose se i na druge ugovore o iskorišćavanju brodova, kao što su ugovor o tegljenju, ili ugovori o drugim plovidbenim poslovima. 56. UGOVOR O VAZDUŠNOM PREVOZU SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI Najznačajniji međunarodni sporazumi u ovoj oblasti u Varšavska konvencija o izjednačavanju izveznih pravila koja se odnose na međunarodni vazdušni prevoz (1929.) i Čikaška konvencija o međunarodnoj civilnoj avijaciji (1944.). Varšavska konvencija sadrži kolizionu normu u pogledu procjenjivanja greške usljed koje je nastupila šteta – i predviđa kao rješenje lex fori. Ako ni materijalnopravne ni kolizione odredbe konvencije ne pokrivaju postavljena pitanja, ili ako ne postoje uslovi da se primjene konvencijska rješenja, mjerodavno pravo će se odrediti prema kolizionim normama ZOO i osnovama svojinsko-pravnih odnosa u vazdušnom saobraćaju (1988. ZOSOVS). U pogledu prava i obaveza iz ugovora o prevozu, mjerodavno pravo je prije svega pravo koje su stranke same izabrale. Autonomija volje trpi određena ograničenja koja su postavljena u prilog lex fori (materijalnopravnih odredaba ZOSOVS), koja su tri: (1) Prvo ograničenje je ustanovljeno radi zaštite interesa putnika. Neće se primijeniti izabrano pravo, ako bi putnik primjenom drugog prava bio stavljen u nepovoljniji položaj nego primjenom odredaba ovog zakona. (2) Drugim ograničenjem isključuje autonomija volje za slučajeve u kojima je ugovorni odnos posebno čvrsto povezan sa domaćim pravom. Smatraće se da postoji tako čvrsta veza, kad su obe ugovorne strane – fizička i pravna lica sa prebivalištem, odnosno sjedištem u našoj državi, a mjesto polaska ili mjesto opredjeljenja nalazi se u našoj državi. Ako dođe do sticaja ovih uslova, primijeniće se pravila ZOSOVS, a ne izabrano pravo. (3) Treće ograničenje ne isključuje autonomiju volje, već samo umanjuje njen domašaj. Ako postoji značajna povezanost između ugovornog odnosa i domaćeg prava, dozvoljava se materijalnopravna, ali ne i kolizionopravna autonomija volje. Pretpostavka za ovo ograničenje je, kao što smo rekli, jedan manji stepen povezanosti ugovora sa našom državom. Smatraće se da postoji takav stepen povezanosti kada se mjesto polaska ili mjesto opredjeljenja nalazi u našoj državi. U takvom slučaju norme izabranog prava ne mogu da derogiraju i zamijene imeprativne norme ZOSOVS. Za razliku drugih ugovora, kod ugovora o vazdušnom prevozu, dozvoljena autonomija volje je po pravilu materijalnopravne prirode. U odsustvu autonomije volje, odnosno u odsustvu punovažnog izbora kojim bi se odredile mjerodavne norme za sva sporna pitanja, primijeniće se pravo koje je najtješnje povezano sa ugovorom. Kada je riječ o glavnim pravima i obavezama, smatraće se da je najtješnje povezano sa ugovorm pravo one države, u kojoj prevozilac ima prebivalište (odnosno sjedište) u vrijeme zaključenja ugovora. To znači da će se primijeniti pravo prebivališta (sjedišta) vozara, ako ne postoje posebno snažne indikacije da je neko drugo pravo u najbližoj vezi sa ugovorom. 50

U pogledu sporednih prava i obaveza – kao što su način prijema i predaje stvari, ili način plaćanja vozarine – primijeniće se lex loci solutionis (tj. pravo mjesta gdje su te radnje izvršene odnosno trebale biti izvršene). I ova je tačka vezivanja samo pretpostavljeno rješenje, od njega se može odstupiti ako bi iz »bitnih okolnosti« proizašlo da najbliža veza postoji sa nekim drugim pravom. U pogledu forme ugovora, rješenje je isto koje prihvataju ZPUP, odnosno ZMPP (lex loci actus ili po lex cause). Ugovor će u pogledu forme biti punovažan, ako je oblik ugovora punovažan bilo prema pravu mjesta zaključenja ugovora, bilo prema lex causae. Pri tome lex causae se precizira: za ocjenu forme dolazi u obzir (pored locus regit actum) pravo koje je mjerodavno za glavna prava i obaveze. ♣Razlika između pomorskog i vazdušnog saobraćaja ---- sa brodarom se ugovor može zaključiti i na drugom mjestu tj. pomorski prevoz može da trpi određene izmjene i zahtjeve stranaka, dok to kod vazdušnog saobraćaja nije moguće. Šira primjena prava po lex fori – ako bi putnik bio stavljen u nepovoljan položaj primjenom stranog prava, ako je ugovor čvrsto vezan za domaću zemlji i ako postoji značajna veza između ugovora i domaćeg prava → ovo se primjenjuje samo ako bi se pitanje postavljalo kod nas. 57. UGOVOR O ŽELJEZNIČKOM PREVOZU SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI Za ovaj ugovor nemamo posebne domaće kolizione norme. U oblasti željezničkog transporta postignuta je prilično široka unifikacija materijalnih pravila, posebno u Konvenciji o međunarodnim prevozima željeznicom (1980.) →objedinjene su, odn. stavljene jedan iza druge Konvencija o ... robe i Konvencija o ... prtljaga i putnika). a) U slučaju da se ne mogu primijeniti ni unifikovana materijalna ni unifikovana koliziona pravila, ili ako ne pokrivaju postavljeno pitanje, mjerodavno će biti u pogledu prava i obaveza, pravo koje su stranke izabrale, a u nedostatku takvog izbora - a1) primijeniće se pravo zemlje gdje se u vrijeme prijema ponude nalazilo sjedište prevozioca, ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, kao pravo sa kojim postoji najbliža veza. b) Kod povrede ili smrti putnika upotrebljava se lex loci delicti comissi (mjesto gdje je došlo do povrede ili smrti). - a1) i b) nisu baš kompatibilni --- non sens je! U pogledu forme mjerodavni su locus regit actum i lex causae. - Uglavnom se primjenjuju opšta pravila, koja nisu baš najsrećnije rješenje... ali eto... primjenjuju se.... 58. UGOVORI O DRUMSKOM PREVOZU SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI Ovdje je situacija slična kao i kod željezničkog i vazdušnog prevoza robe. Treba se istaći jedna osobenost međunarodne regulative u toj oblasti, a to je činjenica da se u međunarodnoj Konvenciji o drumskom prevozu robe (Ženeva 1956.) isključuje autonomija volje. To znači da stranke ne mogu da ugovore ni materijalne klauzule, niti primjenu mjerodavnog prava, ako se na taj način odstupa od pravila Konvencije. Ni ovdje nema domaćih kolizionih normi. Izuzetak predstavljaju samo članovi 37 i 38 Konvencije, koji se odnose uglavnom na povraćaj naknade koje je isplatio prevozilac, i od kojih se može odstupiti. Ako Konvencija ne sadrži rješenje, ili nema uslova za primenu Konvencije, primeniće se kolizione norme koje se primenjuju i kod železničkog i vazdušnog prevoza. UGOVORNI ODNOSI SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI 51

Bečka konvencija o međunarodnoj prodaji roba donesena je 1980. godine i preko 125 zemalja ju je ratifikovalo. U njoj je zastupljena unifikacija materijalnog prava, odn. ono što je predviđeno Bečkom konvencijom direktno se primjenjuje, negira kolizione norme. Ona se primjenjuje kada se stranke iz država ugovornica ili kada MPP pravila ukazuju na pravo države ugovornice. PRIMJENA: ugovarači imaju sjedište u ugovornici, a sjedište arbitraže (npr. ad hok-osnivaju se samo za jedan posao) može biti u ugovornici ili van nje: a) ako jeste - onda se primjenjuje; b) ako nije – onda zavisi od primjene kolizionih normi (što je rijetko kad jer se Bečka konvencija u najvećem broju slučajeva primjenjuje). 59. MJERODAVNO PRAVO ZA MENIČNU I ČEKOVNU SPOSOBNOST Opšta koliziona pravila koja važe za obligaciono pravo (a u vezi sa prenosom prava iz mjenice) i koja važe za stvarno pravo (a u vezi sa prenosom prava na mjenicu) mogu biti primjenljiva u materiji kolizije statuta kod mjenice i čeka, samo u mjeri u kojoj oni nisu u suprotnosti sa specijalnim kolizionim pravilima mjeničnog i čekovnog prava. Ovo, prije svega, važi za kolizionu autonomiju volje, koja je nespojiva sa imperativnošću mjeničnog i čekovnog supstancijalnog i kolizionog prava. Pokušaji da se mjenična i čekovna prava regulišu jednoobraznim normama, datiraju još od sredine XIX vijeka. Najznačajniji uspjeh je postignut donošenjem Ženevskih konvencija o mjenici i čeku (1930. i 1931. godine). Donijete su tri konvencije posvećene mjenici: Jednoobrazni zakon o mjenici, Konvencija o taksama i Konvencija o sukobu zakona u materiji mjenice. Donijete su tri paralelne konvencije koje pokrivaju iste materije u oblasti čeka. Mjenica i ček spadaju među one oblasti za koje imamo posebne razrađene kolizione norme u našem pozitivnom pravu. Te se norme grupišu u tri pitanja:  mjenična (čekovna) sposobnost,  forma mjeničnih i čekovnih obaveza,  prava i obaveze kod mjenice (čeka). U pogledu sposobnosti jednog lica da se mjenično obaveže, tačka vezivanja je lex nationalis. Prema tome, sposobnost glavnih mjeničnih dužnika, kao i sposobnost indosanta, avalista i ostalih lica koja primaju mjenične obaveze, cijeniće se prema pravu one države čiji je državljanin lice u pitanju. Ovo osnovno pravilo ima dvije dopune:  ravnova: Primjenjujući zakon državljanstva mjeničnog obveznika naš sud treba da konsultuje i kolizione norme tog prava. Ako one prihvataju neku drugu tačku vezivanja (ne lex nationalis) i ako su relevantne činjenice tako raspoređene da ta drugačija tačka vezivanja ukazuje u datom slučaju na drugo pravo, treba prihvatiti takvo uzvrćanje ili upućivanje na dalje pravo. Zakon o mjenici ne postavlja posebna pravila za slučaj da se radi o mjeničnoj sposobnosti apatrida i bipatrida. U tim slučajevima važe opšta pravila ZMPP.  teoriju najveće vrijednosti mjenične obaveze: Ako mjenični dužnik ne bi bio sposoban prema svom lex nationalis, odnosno prema pravu na koje lex nationalis upućuje, treba konsultovati pravo države u kojoj je mjenična obaveza preuzeta, čime se pruža jedna dopunska mogućnost da mjenična obaveza ostane na snazi (lex loci actus). Da rezimiramo, osnovno pravilo i dopune: mjenični obveznik će se smatrati mjenično sposobnim ako je sposoban prema svom lex nationalis (odnosno pravu na koje upućuju kolizione norme lex nationalisa), bilo prema pravu zemlje u kojoj je mjenična obaveza preuzeta. 60. MJERODAVNO PRAVO ZA FORMU MJENICE I MJENIČNIH RADNJI

52

Osnovno koliziono pravilo u pogledu forme meničnih obaveza i radnji za održavanje mjeničnih prava je locus regit actum, pravilo koje je najšire prihvaćeno za formu pravnih radnji uopšte. To znači da će se oblici mjeničnih radnji cijeniti prema pravu države gdje su preuzete. Ako je riječ o obliku protesta, notifikacije i drugih radnji za vršenje ili održavanje mjeničnih prava, ovo koliziono pravilo ostaje bez dopuna, dakle ono je jedino. Ako je u pitanju oblik primanja mjeničnih obaveza, naše pravo predviđa dvije dopune uz locus regit actum: 



kada je obaveza primljena tj. preuzeta u inostranstvu između naših državljana i nije zadovoljena forma prema pravu zemlje gdje je obaveza primljena (odn. po tom stranom pravu), ali su zadovoljenih uslovi koje u pogledu forme postavlja naše pravo, primijeniće se naše, domaće pravo i smatraće se da je obaveza preuzeta u punovažnoj formi. Prema tome uz locus regit actum javlja se kao dopunska tačka vezivanja zakon zajedničkog državljanstva. Druga se dopuna predviđa u pogledu sukcesivno preuzetih mjeničnih obaveza. Načelno se, u lancu mjeničnih obaveza, sve obaveze zasnivanu na inicijalno izdatoj mjenici, iz nje izvlače pravnu snagu i obaveznost. S druge strane, za naknadno preuzete obaveze važi načelo njihove samostalnosti, što znači da ove kasnije obaveze ne izvlače svoju važnost jedna iz druge. Ali, ako sama mjenica nije punovažno izdata, po opštem pravilu locus regit actum, ništa ne može da spase kasnije obaveze. Druga dopuna pravila locus regit actum primjenjuje se upravo onda kada se neregularnost forme odnosi na izdavanje mjenice. Drugim rečima, izdavanje mjenice koje nije punovažno prema locus regit actum ipak neće onemogućiti punovažnost kasnije obaveze ako prema pravu države gdje je preuzeta kasnija obaveza važe i kasnija i ranija (odn. ako je nepunovažna po pravu zemlje gdje je preuzeta, sve kasnije obaveze biće punovažne, ako su po pravu gdje je preuzeta kasnija; punovažane će biti i ksnije i ranije preuzete obaveze).

- Locus regiti actus - ne može se desiti kod solo mjenica npr. preklapanje obaveza. 61. MJERODAVNO PRAVO ZA DEJSTVA MJENICE (ČEKA) I ZA POJEDINE MJENIČNE (ČEKOVNE) RADNJE *Prava i obaveze kod mjenice (čeka) su: 1. zakon mjesta plaćanja (lex loci solutionis) 2. zakon mjesta preuzimanja (lex loci actus) 62. PRIMJENA LEX LOCI SOLUTIONIS KOD MJENIČNIH RADNJI SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI Pravo države u kojoj je mjenica plativa mjerodavno je za prava i obaveze glavnih mjeničnih dužnika – dakle akceptanta kod trasirane mjenice i izdavaoca sopstvene mjenice. Po tome pravu (lex loci solutionis) se cijeni i pitanje može li se acceptant ograničiti na dio svote, zatim da li je imalac mjenice dužan da primi djelimičnu isplatu, ili pak može to da odbije. Po lex loci solutionis se određuju i mjere koje se imaju preduzeti u slučaju gubitka ili krađe mjenice. 63.

PRIMJENA LEX INOSTRANOSTI

LOCI

ACTUS

KOD

MJENIČNIH

RADNJI

SA

ELEMENTOM 53

Pravo države u kojoj je preuzeta mjenična obaveza mjerodavno je za prava i obaveze svih ostalih mjeničnih dužnika. U pogledu mjesta preuzimanja mjenične obaveze trebali bi reći da Zakon o mjenici precizira da se mjestom preuzimanja obaveze podrazumijeva mjesto gdje je dat potpis mjeničnog dužnika. Pravo mjesta gdje je dat potpis važi, dakle, za trasirane mjenice, za indosante, avaliste i intervenijente. Prema zakonu mjesta u kome je mjenica izdata određuju se još neka pitanja, kao što su rokovi za ostvarenje regresnih zahtjeva (regres=neko plati umjesto drugog pa ima pravo da traži naplatu). 64. KVAZI DELIKTI SA ELEMENTOM INOSTRANOSTI (sticanje bez osnova, neosnovano obogaćenje, upotreba stvari bez poslovodstva, poslovodstvo bez naloga) ZMPP je posvetio vanugovornoj odgovornosti van delikata posebne kolizione norme. U članu 27. ZMPP ne koristi se termin kvazikontrakti, već nabraja četiri kategorije odnosa na koje se odnosi: (1) Sticanje bez osnova (kondikcijski zahtevi): Do neosnovanog bogaćenja će doći ukoliko se plati nepostojeći dug (dva puta se plati jedan dug, ili se plati u uvјerenju da postoji). Treba smatrati da je za restituciju mјerodavno pravo koje je mјerodavno za odnos iz koga je dug nastao, ili se pogrešno držao da je nastao (obično je to u obligacionom pravu zemlje do koje se dođe primјenom poveznica koje važe za ugovorne odnose). Pri tome, ukoliko se radi o postojećem ugovoru, kod koga je došlo do dvostruke isplate, moguća je i primјena lex voluntatis, ukoliko su stranke, koristeći autonomiju volje, izabrale mјerodavno pravo za svoj ugovor. Ukoliko dug nikada nije postojao, jer nije postojao osnov, primјena lex voluntatisa je nemoguća, već se do mјerodavnog prava dolazi na bazi supsidijarnih poveznica koje važe za ugovore. Isto važi i za slučajeve plaćanja duga pogrešnom povјeriocu (indebitum ex persona), ili plaćanja nedugovanog, ili više od dugovanog (indebitum ex re); onda ako je do obogaćenja došlo zbog plaćanja po osnovu koji je ab initio ništav, ili je kasnije otpao, ili je prestacija izvršena po osnovu koji se očekivao, ali do njega nije došlo. - Lice je nešto steklo, a ne postoji iustus titulus. (2) Poslovodstvo bez naloga (negotiorum gestio): Prema jednom shvatanju, trebalo bi da je mјerodavno pravo dominius negotiii (lica u čiju korist, odnosno za koga je radnja izvršena), ili pak negotiorum gestora (lica koje vrši radnje bez naloga). Naše je pozitivno pravo na stanovištu da je kod negotiorum gestio mjerodavno obligaciono pravo zemlje u kojoj je radnja poslovođe izvršena – lex loci actus. Ovo je pravo mjerodavno za prosuđivanje zahjteva gospodara posla u odnosu na djelovođu (na primjer, za predaju stvari do kojih je djelovođa došao u toku obavljanja posla) i zahtjeva djelovođe prema gospodaru posla (na primjer, za naknadu troškova i nagradu). - Lice dobilo više nego što mu pripada. (3) Upotreba stvari bez poslovodstva (verzioni zahtevi – actio de in rem verso): Pod upotrebom stvari bez poslovodstva treba supstituisati slučajeve u kojima se oskorišćena stvar pretvara u nešto drugo, ili prestaje da postoji, ili joj se smanjuje vrijednost. U našoj sudskoj praksi najčešći slučajevi verzije vezani su za upotrebu tuđeg građevinskog materijala, građenje na tuđem zemljištu i neosnovanog korišćenja tuđeg stana. Za rješavanje sukoba zakona zakonodavac se opredijelio za primjenu prava zemlje na čijoj su se teritoriji dogodile činjenice koje su dovele do nastanka obaveze. Kako su te činjenice vezane za upotrebu stvari, proizilazi primjena zakona mejsta nalaženja stvari (lex rei sitae) u momentu njene upotrebe. - Data nam stvar na čuvanje, ali smo je mi upotrijeboli bez dozvole!. (4) Negativno (sve druge vanugovorne obaveze koje ne proizilaze iz odgovornosti za štetu): Za vanugovorne obaveze za koje u istom zakonu nije postavljeno posebno pravilo (npr. upotreba stvari u tuđu korist, upotreba stvari u svoju korist), mjerodavno je pravo zemlje u kojoj su se dogodile činjenice koje su prouzrokovale obavezu. Neko nam je uradio nešto korisno iako mi to nismo tražili 54

- Kvazi delikti – nastala šteta koja proistče iz ugovornog odnosa koji je već izvršen, tj. svi ovi oblici (1, 2, 3, i 4. iza sebe imaju neku vrstu ugovora --- zato su kvazi delikti). 65. MJERODAVNO PRAVO ZA VANUGOVORNU ODGOVORNOST Princip lex loci delicti commissi javlja se kao tačka vezivanja već u XIV vijeku za vrijeme Bartolusa. U XVII vijeku, kada se centar kolizionopravne misli nalazi u Holandiji, princip lex loci delicti commissi dobija i širu teorijsku razradu u djelu Paulusa Futa, jednog od najpoznatijih predstavnika holandsko-flamske škole. Sve do prije nekoliko decenija, ovo rješenje nije imalo ozbilniju alternativu što ne znači da se nisu javljali izvjesni dopunski principi i da se nisu javljale određene teškoće u primjeni lex loci delicti commissi kao tačke vezivanja. Lex fori kao dopunski princip: Prema nekim shvatanjima, uz lex loci delicti commissi treba postaviti kao dopunski princip lex fori, pravo suda. Međutim, i kada je ovaj dopunski princip prihvaćen, ne odnosi se na čitavu problematiku delikta, već samo na pitanje protivpravnosti radnje. Radnja će se smatrati protivpravnom samo ako je takvom smatraju kako zakon mjesta izvršenja delikta, tako i zakon suda. U pogledu ostalih pitanja primjenjuje se samo zakon mjesta izvršenja delikta. Teškoće oko primjene načela lex loci delicti commissi: Osnovna i klasična teškoća u primjeni lex loci delicti commissi kao tačke vezivanja javlja se kada posljedica delikta ne nastupa u istoj državi u kojoj je izvršena i radnja. U ovakvim slučajevima javlja se složeni problem kvalifikacije pojma mjesta izvršenja delikta. Postavlja se pitanje treba li na isti način shvatiti lex loci delicti commissi, bez obzira na to da li se radi o osnovu odgovornosti, vrste naknade, visini naknade, itd. Posebne teškoće u primjeni lex loci delicti commissi javljaju se u onim slučajevima, kada se delikt dogodi na “ničijoj zemlji”: na brodu na otvorenom moru, u vazduhoplovu. Osnovno rješenje tj. pravilo koje prihvata naš ZMPP je lex loci delicti commissi. Istovremeno, zakonodavac je bio svjestan problema lokalizacije delikta – određivanja ovog mjesta ukoliko se teritorija na kojoj je do radnje došlo ne poklapa sa teritorijom na kojoj je posljedica nastupila (locus laesionis). Zato je pitanje kako se vrši tzv. lokalizacija delikta. Želeći da zaštiti žrtvu delikta, zakonodavac je, za slučaj dislokacije delikta, opredijelio za primjenu tzv. teorije žrtve: primijeniće se ono od dva (lex loci delicti commissi – mjesto nastanka štetne radnje ili mjesto štetnih posljedica), ili više, prava u konkurenciji koje je povoljnije za oštećenog (žrtvu). ZMPP dozvoljava odstupanje od lex loci delicti samo u onim dobro poznatim slučajevima u kojima je primjena zakona mjesta delikta praktično nemoguća. To su slučajevi kada se događaj iz kojeg proizilazi štetna posljedica odigrao na brodu koji se nalazi na otvorenom moru, ili pak u vazduhoplovu koji leti iznad otvorenog mora, ali i iznad neke zemlje. U takvim situacijama lex loci nije rješenje, jer do delikta dolazi na mjestu koje ne pripada nijednoj državi, nijednom pravu, te će mjerodavno biti pravo države kojoj pripada brod ili vazduhoplov (lex banderae – pravo zastave). Ukoliko se delikt ipak dogodio u tuđim teritorijalnim vodama (iznose 12 nautičkih milja od zadnjeg kopna), ili luci, ili u stranom vazdušnom pristaništu, povezivanje je normalno sa lex loci delicti commissi. 66. DVA TUMAČENJA TAČKE VEZIVANJA LEX LOCI DELICTI COMMISSI *Vidi pitanje 65! 67.

MJERODAVNO PRAVO ZA DRUMSKE SAOBRAĆAJNE NEZGODE PO HAŠKOJ KONVENCIJI O MJERODAVNOM PRAVU ZA DRUMSKE SAOBRAĆAJNE NEZGODE 55

Tekst Konvencije o mjerodavnom pravu za drumske saobraćajne nezgode stupio je na snagu 4. maja 1971. godine. Komprimis je tražen i pronađen prije svega između pristalica lex loci delicti commissi i onih koji se zalažu za odstupanje od lex loci delicti commissi u prilog najbliže veze, odnosno “centra gravitacije” (ili “proper law of the tort”). Rješenje Haške konvencije nalazi se u osnovi u sljedećem: lex loci delicti commissi je zadržano kao osnovno rješenje, ali je predviđen veliki broj izuzetaka. Pravilo koje kroz izuzetke zamjenjuje lex loci delicti commissi nije fleksibilan princip najbliže veze, već jedna tačka vezivanja koja se relativno lako utvrđuje – a to je mjesto registracije vozila. Kao što je to istaknuto u članu 1., Kovnecija se primjenjuje na “građansku vanugovornu odgovornost koja proistekne iz saobraćajne nezgode”. Ova formulacija obuhvata sve oblike i vidove odgovornosti sem krivične i ugovorne. Konvencija se odnosi i na određivanje mjerodavnog prava povodom imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku. Konvencija se jednako odnosi i na motorna i na nemotorna vozila (čak i kada je u pitanju traktor). Da bi bila riječ o saobraćajnoj nezgodi u okvirima Konvencije, potrebno je da se ona dogodila na javnim drumovima ili drugim površinama otvorenim za javnost, ili pak na “privatnim” površinama na koje određena lica imaju pristup. Primjenjuje se bez obzira na osiguranje, na svim putevima, pa i parkinzima. Jedan od ključnih pojmova koje koristi Konvencija je registracija vozila, odnosno mjesto registracije vozila. U slučaju odsustva registracije, kao i u slučaju da je vozilo registrovano u više država, mjerodavno će biti pravo zemlje redovnog smještaja vozila. Po pravilu, mjesto redovnog stacioniranja vozila može doći u obzir samo kada je kriterij mjesta registracije neprimjenljiv (jer registracije nema, ili ih ima više). U jednom izuzetnom slučaju, međutim, mjesto redovnog stacioniranja vozila zamjenjuje mjesto registracije vozila, ne zato što je ova tačka vezivanja neprimjenljiva, već zato što nije pogodna. To će biti slučaj kada se mjesto registracije vozila ne poklapa sa redovnim boravištem vozača, niti vlasnika ili držaoca vozila. Treba pomenuti i to da Konvencija pruža jedno preciziranje pojma lex loci delicti commissi, te pod mjestom delikta podrazumijeva mjesto radnje (odnosno nezgode), a ne mjesto posljedice. *Konvencija se primjenjuje bez obzira na reciprocitet (bez obzira na to da li je mjerodavno pravo države ugovornice ili neugovornice). *Konvencija se ne primjenjuje na (ukoliko dođe do saobraćajne nesreće koja je nastalane primjenjuje se Konvencija već pravo po ugovornom odnosu): (a) odgovornost proizvođača, prodavca i servisera vozila, (b) odgovornost preduzeća koje održava puteve; (c) regresne zahtjeve između lica odgovornih za štetu; (d) subrogaciju i regresne zahtjeve u pogledu osiguravajućih društava. Ulogu osnovnog pravila zadržava lex loci delicti commissi. To znači, da će se primijeniti zakon zemlje u kojoj se dogodila nezgoda, ako se okolnosti slučaja ne bi mogle podvesti pod jedan od izuzetaka koji upućuju na pravo zemlje registracije vozila. Da bi došlo do primjene prava mjesta registracije vozila treba da dođe do sticaja okolnosti predviđenih u članu 4., koje se mogu podijeliti u dvije grupe: (a) Okolnosti koje se tiču vozila i aktera nezgode (mora postojati jasna veza između aktera i države registracije): formulisan je tako što postavlja zahtjev, da vozilo, odnosno vozila koja učestvuju u saobraćajnoj nezgodi, budu registrovana u istoj zemlji. Ako u nezgodi učestvuje i lice koje se nalazilo van vozila, ovaj se uslov širi time, što se traži da to lice ima redovno boravište u istoj zemlji u kojoj je registrovano vozilo koje je učestvovalo u nezgodi. (b) Okolnosti koje se tiču podnosioca zahtjeva, tj. lica prema kojem se javlja odgovornost: Alterantivni uslovi su sljedeći:  Da zahtjev postavlja vozač, držalac, sopstvenik, ili drugo lice koje polaže pravo na vozilo;  Da zahtjev postavlja žrtva koja je bila putnik – pod dopunskom pretpostavkom da to lice ima redovno boravište van države u kojoj se dogodila nezgoda;  Da zahtev postavlja žrtva koja nije bila putnik, već se nalazila van vozila. 56

Član 4. Konvencije daje još jedno razjašnjenje u pogledu primjene prava mjesta registracije vozila. Precizira se da u slučaju da u nezgodi ima više žrtava, mjerodavno pravo se određuje posebno prema svakoj od njih (prema jednoj žrtvi su ispunjene pretpostavke mjesta registracije vozila, dok prema drugoj žrtvi nisu pa će se primijeniti opšte pravilo, pravo mjesta nezgode). Kod štete nanijete na stvarima (kako u vozilu, tako i van vozila) - i tu se primjenjuje pravo mjesta nezgode ili pravo registracije vozila. Mjerila su postavljena na sljedeći način: (a) za stvari u vozilu koje pripadaju putniku, primjenjuje se pravo koje se primjenjuje na putnika; (b) za stvari u vozilu koje ne pripadaju putniku, primjenjuje se pravo koje se primjenjuje na vlasnika vozila; (c) za stvari van vozila mjerodavno je pravo mjesta nezgode, izuzev ako je riječ o ličnim stvarima žrtve koja se našla van vozila. U pogledu ovih, poslednje pomenutih stvari, mjerodavno je pravo koje se primjenjuje na odgovornost prema žrtvi. Koliziono pravilo iz člana 9. Konvencije određuje mjerodavno pravo po kojem će se cijeniti mogućnost postavljanja direktnog zahtjeva prema osiguravajućem društvu. Ovaj član upućuje alternativno na više prava. To su: pravo mjesta nezgode, zatim pravo koje je mjerodavno za ugovor o osiguranja, a kao treća alternativa javlja se pravo mjesta registracije vozila. Po bilo kom od ovih prava postoji mogućnost oštećenog za podnošenje direktnog zahtjeva ili tužbe prema osiguravaču. 68. POJAM MEĐUNARODNE NADLEŽNOSTI Pitanje međunarodne sudske nadležnosti je svakako najvažnije pitanje u problematici međunarodne nadležnosti. Pravila o međunarodnoj nadležnosti sudova postavljaju granice jednog pravosuđa, određuju onaj krug situacija u kojima jedno pravosuđe ima pravo i dužnost da postupa. Svaka država ima svoja pravila o međunarodnoj nadležnosti. U jednom sporu sa elementom inostranosti možemo se obratiti samo pravosuđu one države čije norme o međunarodnoj sudskoj nadležnosti predviđaju nadležnost svojih sudova za taj slučaj, jer će sudovi drugih država, kojima bi se (npr.) obratili, odbiti da raspravljaju o tužbi, jer su nenadležni. Moguće je, međutim, i to da zakonodavstva više država dozvoljavaju nadležnost svog pravosuđa u istom slučaju, kada se pojavljuje pozitivan sukob nadležnosti, ili konkurencija nadležnosti. U takvim je situacijama tužilac u mogućnosti da se opredijeli za sud jedne od zemalja kome će se obratiti, i tada kažemo da postoji pojava konkurentne nadležnosti. Propisi o međunarodnoj nadležnosti određuju sudovi koje države imaju pravo i dužnost da postupaju, ali ne određuju konkretno nadležan sud. Ovo se prepušta normama o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti zemlje čiji je sud međunarodno nadležan. U svakom slučaju, prilikom ocjene svoje međunarodne, stvarne i mjesne nadležnosti svaki sud polazi, uvijek, od propisa svoje zemlje, primjenjuje sopstveno pravo (lex fori). ♣Dakle, vođenje postupka sa elementom inostranosti uvijek je po pravu zemlje gdje se pitanje postavlja, tj. po lex fori. U obzir se uzima ZMPP i Zakon o parničnom postupku. Na međunarodnu nadležnost se pazi po službenoj dužnosti. Norme o mjesnoj nadležnosti primjenjuju se na međunarodnu nadležnost. Norme o nadležnosti (kod sukoba jurisdikcije) su uvijek jednostrane (za razliku od kolizionih normi). One ne govore koji je sud nadležan ako nije domaći. - Kada govorimo o mjesnoj nadležnosti govorimo o teritorijalnoj nadležnosti. Kod stvarne nadležnosti – riječ je o vrsti predmeta po kojoj sud može da odlučuje. Kada sud sudi, a postoji element inostranosti, on mora da prekine postupak (po ex officio), što mu daje mogućnost da utvrdi da li će i dalje biti nadležan ili ne. ZMPP sadrži kn i norme o sukobu jurisdikcija. *Građanski sudski postupak sa elementom insotranosti uređuju i sljedeće Konvencije: 1. Haška konvencija o građanskom sudskom postupku (1954. godina) – najvažnija je u građansko-sudskom postupku, 57

2. Haška konvencija o olakšanom međunarodnom pristupu sudovima (1980. godina) – pomoć koju treba pružiti strancima, 3. Haška konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava (1961. godina). 69. ODNOS MEĐUNARODNE I MJESNE NADLEŽNOSTI Poređenje međunarodne i mjesne nadležnosti potrebno je, pošto postoje određene sličnosti, te se u mnogim zakonodavstvima pravila o mjesnoj nadležnosti primjenjuju, putem analogije i u funkciji pravila o međunarodnoj nadležnosti. Osnovna je sličnost između međunarodne i mjesne nadležnosti u tome što se u oba slučaja radi o teritorijalnom razgraničavanju kompetencija (ratione territoriae). Osnovna je razlika u tome što pravila o međunarodnoj nadležnosti vrše razgraničenja kompetencija pravosuđa država, a pravila o mjesnoj nadležnosti određuju koji će stvarno nadležan sud biti teritorijalno nadležan unutar iste države. Iz ove razlike proizilazi i sljedeća, a to je da od međunarodne nadležnosti može da zavisi, dok od mjesne nadležnosti u načelu ne može da zavisi, ishod spora. Sud na svoju nadležnost pazi po službenoj dužnosti (ex officio), u toku cijelog postupka, dok to nije slučaj sa mjesnom nadležnošću, o kojoj se vodi računa samo po prigovoru stranke (osim ukoliko je ova isključiva), i samo do određene faze u toku trajanja postupka. Potrebno je istaći da su pravila između međunarodne i mjesne nadležnosti često identična, da se oslanjaju na ista mjerila. U mnogim državama pravila o mjesnoj nadležnosti se koriste i u funkciji normi o međunarodnoj nadležnosti. ZMPP stvara jednu kvalititativno novu situaciju i posvećuje veoma mnogo prostora posebnim normama o međunarodnoj nadležnosti, te predstavlja jedan od rijetkih pokušaja u uporednom pravu da se na kompleksan način furmulišu posebne norme o međunarodnoj nadležnosti, bar kada su u pitanju sudovi. Trebalo bi reći, da su donošenjem ZMPP ukinute posebne norme o međunarodnoj nadležnosti ZPP, ali da nije ukinut član 27. ZPP, koji govori o mogućnosti da se norme o mjesnoj nadležnosti primjenjuju u funkciji normi o međunarodnoj nadležnosti. ZMPP danas sadrži posebne norme o međunarodnoj nadležnosti, koje relativno potpuno uređuju problematiku nadležnosti domaćeg pravosuđa. Isti su sastavni elementi kolizione norme i norme o međunarodnoj nadležnosti, tj. pravna kategorija i tačka vezivanja, samo ova druga vezuje se za domaći sud, a ne za pravo. Za naše se pravo mogu identifikovati određene tačke vezivanja koje predstavljaju česte osnove nadležnosti (forum domicilii; državljanstvo se ne smatra adekvatnom osnovom nadležnosti; forum rei sitae (mjesto nalaženja stvari); forum loci contractus (mjesto zaključenja pravnog posla); forum loci solutionis (mjesto izvršenja pravnog posla); forum delicti commissi (mjesto delikta). Norme o međunarodnoj nadležnosti uvek su jednostrane. Sve norme o nadležnosti, naime, odgovaraju samo na pitanje da li je nadležan domaći sud. Ukoliko je odgovor negativan, one ne ukazuju na to čiji je sud nadležan, već se iscrpljuju u konstataciji o nenadležnosti domaćeg. Jedini izuzetak od ovog pravila je situacija u kojoj se međunarodna nadležnost reguliše međunarodnim ugovorima. U njima može doći i do uređivanja nadležnosti između sudova država ugovornica, tj. do raspoređivanja nadležnosti. Prilikom primjene normi sadržanih u takvim konvencijama ne zna se, samo, da li je nadležan sud jedne zemlje, već i koje je zemlje sud nadležan, ako to nije postupajući sud. Tipičan primjer takve konvencije predstavlja Briselska konvencija.

KARAKTERISTIKE NADLEŽNOSTI (a ne vrste!) 70. DIREKTNA I INDIREKTNA NADLEŽNOST 58

Kriterijum za podjelu pravila o međunarodnoj nadležnosti na pravila o direktnoj, odnosno pravila o indirektnoj međunarodnoj nadležnosti, jeste procesni moment u kome se ocjenjuje nadležnost i svrha ocjene nadležnosti. Primenom pravila o direktnoj međunarodnoj nadležnosti rješava se, u momentu zasnivanja nadležnosti za presuđenje, da li je jedno pravosuđe uopšte nadležno za rješavanje sporova sa elementom inostranosti, ima li pravo i dužnost da postupa u jednoj stvari ili ne. Primjena pravila o indirektnoj nadležnosti dolazi u obzir u jednom znatno kasnijem momentu, nakon donošenja pravosnažne odluke, kada se postavlja pitanje dejstva te odluke u nekoj drugoj državi. Tada će se primijeniti norme o indirektnoj nadležnosti te druge države u kojoj se traži priznanje sudske odluke (države priznanja), da bi se utvrdilo da li je pravosuđe, koje je donijelo odluku (pravosuđe države odluke), bilo nadležno za donošenje odluke. Prema tome, naša pravila o direktnoj nadležnosti određuju mogu li naši sudovi da postupaju u jednoj stvari, a naša pravila o indirektnoj nadležnosti određuju možemo li prihvatiti nadležnost stranog suda koji je već donio odluku, a koju treba priznati kod nas (odn. vezana je za priznanje i izvršenje stranih odluka). 71. ISKLJUČIVA NADLEŽNOST Isključiva nadležnost pravosuđa jedne zemlje – kao što već sam naziv pokazuje – isključuje nadležnost sudova drugih država. U slučajevima kada je, po našim propisima, isključivo nadležno naše pravosuđe (odn. može da sudi samo domaći sud), ne dozvoljavamo da strano pravosuđe postupa, a ako bi ipak postupalo i donijelo odluku, takva odluka ostaje bez dejstva i ne može se priznati kod nas. Drugo, u stvarima koje su isključivo rezervisane za domaće pravosuđe ne bi mogle ni stranke da ugovore nadležnost sudova neke strane države. Isključiva nadležnost se predviđa izuzetno, u slučajevima kada jedan pravni odnos ima veoma snažne kontakte sa domaćim pravosuđem i postoji izraziti interes da se raspravljanje tih odnosa rezerviše za domaće sudove. *U ZMPP isključiva nadležnost se predviđa u sledećim slučajevima:  Stvarnopravni sporovi na nekretninama u domaćoj zemlji – čl. 56. ZMPP;  Bračni sporovi, ako je tuženi domaći državljanin i ako ima domicil u domaćoj zemlji – čl. 61. ZMPP--može biti tužen smo u našoj zemlji;  Kod utvrđivanja materinstva i očinstva – kada se u ulozi tuženika nađe dijete (dijete ima pasivnu legitimaciju)koje je domaći državljanin i da ima domicil u domaćoj zemlji – čl. 64. ZMPP;  Nepokretna zaostavština u domaćoj zemlji – čl. 71., 72. i 73. ZMPP;  Čuvanje, vaspitanje i podizanje djeteta, ako su tuženi i dijete naši državljani i imaju domicil u domaćoj zemlji – čl. 66. ZMPP;  Davanje dozvole maloljetniku da stupi u brak: *ako su oba vjerenika domaći državljani bez obzira gdje se brak sklapa, *ako se brak zaključuje u domaćoj zemlji dovoljno je da je jedan od vjerenika domaći državljanin – čl. 70. ZMPP;  Proglašenje nestalog lica umrlim, ako je domaći državljanin – čl. 78. ZMPP;  Isključiva nadležnost drugih organa: *kod usvojenja ako je lice domaći državljanin i ako ima domicil u domaćoj zemlji – čl. 74. ZMPP; *isto je i u postupku u vezi starateljstva, gdje štićenik mora biti domaći državljanin – čl. 75. ZMPP. Isključiva nadležnost postoji jedino ako je to određeno zakonom! 72. KONKURENTNA NADLEŽNOST Konkurentna (elektivna) nadležnost znači da postoji osnova za nadležnost domaćeg pravosuđa, ali time ne isključujemo nadležnost drugog pravosuđa. To znači da nećemo odbiti priznanje odluke stranog suda, 59

da je moguća prorogacija nadležnosti i da će se usvojiti prigovor međunarodne litispedencije. Pravila o konkurentnoj nadležnosti dozvoljavaju da se konkurentno javi kao nadležno i neko drugo pravosuđe. ♣Konkurentna nadležnost je nadležnost i domaćih i stranih sudova. Dobiće je onaj sud koji je prvi dobio predmet u nadležnost! 73. OPŠTA I POSEBNA MEĐUNARODNA NADLEŽNOST Opšta međunarodna nadležnost je nadležnost jednog pravosuđa za sve vrste sporova i drugih postupaka. Ako postoji baza za opštu međunarodnu nadležnost kod nas, naši će sudovi moći da postupaju bez obzira na to da li se radi o sporu radi naknade štete, ispunjenja ugovora, razvoda braka, isplate osigurane sume, smetnji posjeda, ili o nečem drugom. Oslonac za opštu međunarodnu sudsku nadležnost je veza sa tuženim, ostvarena preko njegovog prebivališta, a u nekim slučajevima i boravišta. Retorziona međunarodna nadležnost određena je izuzetno. Država se ovdje odlučuje na “pozajmljivanje” kriterijuma, tj. na upućivanje na kriterijume na osnovu kojih druge države određuju nadležnost sudova koji im pripadaju (član 48. ZMPP). Ovu nadležnost nazivamo retorzionom ili recipročnom nadležnošću smatrajući je vrstom opšte nadležnosti: ona se primjenjuje bez obzira na vrstu stvari i u parničnom i vanparničnom postupku. Ako bi domaći sud prihvatio retorzionu nadležnost u nekom slučaju, onda bi se i mjesna nadležnost našeg suda određivala po kriterijumima prava iz koga je pozajmljena retorziona nadležnost (npr. francuskog). O posebnoj nadležnosti govorimo tada, kada se previđa nadležnost našeg suda za raspravljanje jedne posebne kategorije odnosa. U našem pravu postoji veliki broj pravila o posebnoj nadležnosti. ZMPP traži da se u bračnim sporovima pored državljanstva jedne stranke ispune još neke dopunske pretpostavke kako bi domaći sud bio nadležan u bračnom sporu. Domaći sud će biti nadležan u bračnom sporu, iako nisu ispunjene pretpostavke za opštu međunarodnu nadležnst:  Ako oba bračna druga imaju naše državljanstvo;  Ili ako je samo tužilac naš državljanin, ali ima i prebivalište u domaćoj državi;  Ili bez obzira kakvog su državljanstva bračni drugovi, ako su imali svoje posljednje zajedničko prebivalište u domaćoj zemlji, i ako u vrijeme podnošenja tužbe tužilac ima prebivalište ili boravište u domaćoj zemlji. Propisi o posebnoj nadležnosti u bračnim sporovima svjedoče o tome da naš zakonodavac uvažava obzire međunarodne saradnje. Postoji ipak slučaj u kome su obziri međunarodne saradnje potisnuti. U sporovima za razvod braka dovoljno je, za nadležnost našeg pravosuđa, da samo tužilac bude domaći državljanin i to bez obzira na to da li neko strano pravo dozvoljava nadležnost našeg suda, no samo ako pravo države čiji bi sud inače bio nadležan, ne poznaje uopšte ustanovu razvoda. U takvim slučajevima, princip slobode ličnosti i razrješivosti braka, koji je došao snažno do izražaja u našem ZMPP, dobija primat ispred obzira saradnje pravnih poredaka. - Primjenjuje se i kod mjeničnih (čekovnih) sporova. 74.

ZAKONSKA I SPORAZUMNO (PROROGACIONA)

ODREĐENA

MEĐUNARODNA

NADLEŽNOST

Do sada smo govorili o međunarodnoj nadležnosti koja se zasniva na zakonskim normama i mjeilima (zakonska nadležnost). Postoji, međutim, još jedan način zasnivanja međunarodne sudske nadležnosti. Osnov te nadležnosti, istina opet u okvirima koje postavlja zakon, može da predstavlja i sporazum stranaka (sporazum o nadležnosti suda, kroz sporazum o nadležnosti pravosuđa – prorogation fori u vidu prorogation iurisdictionis). Naravno, ni taj način nije nezavisan od zakona, jer je sporazum o međunarodno nadležnom 60

sudu punovažan samo u granicama koje određuju zakonske norme. Ipak, u datim okvirima, konkretnu osnovu za nadležnost ne postavlja zakonodavac, već se to prepušta strankama. Prorogacija nadležnosti je sporazum stranaka stranaka kojim oni određuju sud neke zemlje koji će odlučivati o nekoj njihovoj pravnoj stvari. Ugovarajući nadležnost stranke ispoljavaju svoju procesnu autonomiju volje. Sporazum o nadležnosti domaćeg suda će biti valjan ako je barem jedna od stranaka domaći državljanin, dakle ako se radi o mješovitom sporu, i ako se ne radi o pravnoj stvari koja se tiče bračnih, porodičnih i statusnih odnosa. S druge strane, sporazum o nadležnosti stranog suda biće valjan ako je bar jedno od ugovarača strano lice, dakle ako se radi o mješovitom sporu, i ako se ne radi o pravnoj stvari koja se tiče bračnih, porodičnih i statusnih odnosa. Sporazum o nadležnosti može biti učinjen izričito (expressis verbis) i prećutno (prorgatio tacita). Sporazum o međunarodnoj nadležnosti može biti zaključen poslije nastanka spora, u vidu posebnog pismena (prorogacionog ugovora), ili prije nastanka spora, još u momentu zaključenja ugovora o osnovnom poslu u vidu klauzule u ugovoru, kojom se svi sporovi koji mogu nastati iz tog ugovra povjeravaju sudu određene zemlje (prorogaciona klauzula). ZMPP ne određuje posebnu formu prorogacionog sporazuma, ali ipak treba uzeti analogno članove ZPP koji se odnose na formu prorgiranja mjesne nadležnosti (prorogation fori) i na formu arbitražnog sporazuma po kojoj ona treba biti pismena, i da je ta forma ad solemnitatem. Dokazivanje postojanja sporazuma vrši se samim pismenom (ad probationem), ali i drugim pismenima koja ukazuju na postojanje pismenog prorogacionog sporazuma. Smatra se da je sporaum sklopljen i kada se nalazi u opštim uslovima poslovanja, ili u tovarnom listu, ili u teretnici. Treba uzeti da je prorogacioni sporazum samostalan pravni posao koji ne dijeli sudbinu glavnog ugovora. On ima procesnu prirodu, a pravo mjerodavno za ocjenu njegove punovažnost je lex fori prorogati (pravo zemlje čiji je sud prorogiran). S druge strane bi domaći sud derogaciju domaće nadležnosti imao cijeniti i po domaćem pravu kao lex fori derogate. Tek ukoliko su ispunjeni zahtjevi oba prava, domaći sud bi se imao oglasiti nenadležnim. Prorogacijom međuanrodne nadležnosti (sporazumna nadležnost) pravosuđe jedne zemlje postaje isključivo nadležno za raspravljanje spora iz rečenog pravnog odnosa, uz istovremeno derogiranje nadležnosti pravosuđa koje je jedino ili elektivno nadležno po zakonu. Sud na postojanje prorogacionog sporazuma vodi računa samo po prigovoru stranaka, ne i ex offo. 75. AKTORSKA KAUCIJA (Obezbjeđenje parničnih troškova kada je tužilac stranac) Obaveza polaganja cautio iudicatum solvi je obaveza stranca koji se javlja u sporu kao tužilac, da položi određeni iznos kao kauciju za obezbjeđenje parničnih troškova druge strane, tuženika (radi izbjegavanja parničnih troškova odlaskom u inostranstvo u toku ili nakon završetka spora). Razlog za postavljanje ovog pravila (koje stranca stavlja u izvjesnoj mjeri u nejednak položaj), jeste u nastojanjima da se spriječe zloupotrebe. Zamislivo je da stranac pokreće spor iz oblasti i da ga izgubi, jer ga je i pokrenuo iz objesti. Zbog pravila o troškovima parničnog postupka moguće je da tužilac, time, izloži tuženika troškovima koji se ne mogu uvijek nadoknaditi, bez obzira na to što tuženik dobija spor. Ovo zbog toga što se, pretpostavimo, tužiočeva imovina, iz koje bi se troškovi mogli nadoknaditi, nalazi u zemlji u kojoj se mogu pojaviti teškoće pri izvršenju odluke našeg suda povodom troškova. Institut aktorske kaucije je postavljen jer polazi od hipoteze da je postupak koji pokrene stranac pred domaćim sudom vođen veksatorski, iz objesti. Zbog toga on i nalazi na kritike. *Da bi došlo do polaganja kaucije za obezbjeđenje parničnih troškova, treba da se ispune sljedeća tri uslova: 1. tužilac treba da je stranac ili lice bez državljanstva koje nema prebivalište u našoj državi (i strano pravno lice, kako i kod aktivnog običnog suparničarstva i aktivnog jedinstvenog suparničarstva – kaucija se može tražiti od onih od kojih bi se tražila da su se samostalno pojavili u toj ulozi); 61

2. tuženi može biti svako lice, bez specificiranja, tj. ograničavanja (svaki od običnih pasivnih umješača mogao bi tražiti kauciju za sebe i za stranku kojoj se on pridružio, a umješač sa položajem jedinstvenog pasivnog suparničara mogao bi zahtijevati kauciju za sve), 3. on treba da postavi zahtjev za polaganje obezbjeđenja (sud prema tome ne može ex offitio obavezati stranog tužioca na polaganje kaucije; zahtjev se može uputit samo na pripremnom ročištu ili ako nema pripremnog ročišta na prvom ročištu za glavnu raspravu prije nego što se tuženi upusti u raspravljanje o glavnoj stvari (o meritumu) – odn. najkasnije do završetka glavne rasprave; izuzetna mogućnost jeste u slučaju ako tuženi tek naknadno sazna da postoje pretpostavke za traženje kaucije i tada se zahtjev mora podnijeti odmah, čim se sazna za te pretpostavke, a najkasnije do okončanja prvostepenog postupka, usmeno na zapisnik, ili pismeno; rokovi su prekluzivni, a teret dokazivanja je na tuženome; kaucija se daje u depozit suda u novcu ili drugim vrijednostima i njime mogu biti obuhvaćeni samo troškovi postupka do pravosnažnosti, ne i po vanrednim pravnim sredstvima.). O zahtjevu za kaucijom sud odlučuje rješenjem, slobodan je prilikom određivanja visine obezbjeđenja, samo je limitiran visinom postavljenog zahtjeva (zahtjev postavlja tuženi na prvom ročištu ili na ročištu za glavnu raspravu, ali najkasnije do završetka glavne rasprave) – ne može se dosuditi više nego što je tuženi tražio. Do donošenja sudskog rješenja tuženi ne mora nastaviti postupak, može se uzdržavati od bilo koje parnične radnje. U slučaju pozitivnog rješenja, ovo se uzdržavanje proteže na vrijeme do isteka roka koji je sud ostavio tužiocu za polaganje kaucije. Ovaj je rok sudski rok i njegovim se protokom, uz nepolaganje, smatra da je tužilac povukao tužbu, tj. odustao od pravnog lijeka, ukoliko je zahtjev postavljen u drugostepenom postupku. Odluka o aktorskoj kauciji, jednom donijeta, može se u toku postupka izmijeniti ukoliko se izmijene okolnosti, uz analognu primjenu odredaba o jemstvu i ukidanju privremenih mjera kao sredstva osiguranja u izvršnom postupku. Izuzeci: - ne postoji obaveza polaganja kaucije ako se radi: o bračnom sporu, o utvrđivanju ili osporavanju očinstva ili materinstva; o sporu koji se odnosi na zakonsko izdržavanje; o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na potraživanje tužioca iz radnog odnosa u našoj zemlji; o protivtužbi; o tužbi za izdavanje pravnog naloga; o mjeničnoj i čekovnoj tužbi. - ako je strani tužilac iz zemlje u kojoj ni naši državljani ne polažu kauciju kao tužioci, dakle u slučaju postojanja reciprociteta. Dovoljan je faktički reciprocitet. Isto tako ne polagažu kauciju oni stranci koji uživaju u našoj zemlji pravo azila. Značaj ove ustanove umanjen je činjenicom da postoje brojni bilateralni i multilateralni sporazumi u kojima se predviđa uzajamno oslobađanje od cautio iudicatum sovli, tj. uvođenje reciprociteta. Položaj tuženog do momenta polaganja kaucije - Tuženi ima pravo da se uzdrži od svih radnji u postupku po glavnoj stvari sve dok sud pravosnažno ne odluči o njegovom zahtjevu,odnosno dok tužilac ne položi obezbjeđenje ukoliko je zahtijev tuženog usvojen. Pravne posljedice ne polaganja kaucije - Ako tužilac u roku kojim mu je sud odredio ne položi obezbjeđenje tj. ne podnese sudu dokaz o tome, smatraće se da je povukao tužbu, tj. da je odustao od pravnog lijeka, ako je zahtijev za obezbjeđenje stavljen tek u postupak povodom pavnog lijeka. 76. BESPLATNA SUDSKA POMOĆ Zakon o parničnom postupku otvara mogućnost našim državljanima da vode postupak, da traže zaštitu svojih prava i tada kada za to ne bi imali materijalnih uslova. Stranka ima pravo da bude oslobođena plaćanja parničnih troškova, ako ne bi bila u mogućnosti da snosi troškove bez štete po svoje nužno izdržavanje ili po 62

nužno izdržavanje svoje porodice. To pravo se naziva siromašno pravo i ono znači da se stranka oslobađa od predujmljivanja troškova, a ne i od, eventuelne, dužnosti naknađivanja troškova koje je protivniku izazvala. Oslobađenje može biti djelimično (oslobođanje od sudskih taksi) i potpuno (oslobođanje od svih troškova). Ovo tzv. siromašno pravo priznaje se strancima koji imaju prebivašte u našoj zemlji, pod istim uslovima kao i domaćim državljanima. U pogledu stranaca koji nemaju prebivalište u našoj zemlji neophodno je da se ispuni dodatni uslov, uslov uzajamnosti. Zahtijeva se uzajamnost u faktičkom obliku. Stranac, da bi bio oslobođen od predujmljivanja troškova, mora podnijeti domaćem sudu uvjerenje svog nadležnog organa o imovnom stanju poreska prijava ili sl.), isto kao što to moraju domaći državljani, jer se postupak vodi po lex fori, što znači po odredbama ZPP. Domaći sud nije vezan stavom stranog organa koji je izdao potvrdu, jer ono što je granica siromaštva u jednoj zemlji, ne mora imati isto značenje u drugoj. Izdaje je organ zemlje u kojoj stranac ima prebivalište, a ne organ države njegovog državljanstva. Svi bilateralni i multilateralni sporazumi koji se odnose na cautio iudicatum solvi odnose se i na besplatnu sudsku pomoć i obezbjeđuju to pravo stranaca kod nas (kao i našim državljanima u državama potpisnicama tih sporazuma). Stranci su gotovo bezrezervno izjednačeni u svojim pravima sa domaćim državljanima pred našim sudovima. Znači, ovdje se pazi na uzajamnost, odn. ukoliko lice ima pravo na besplatnu sudsku pomoć po mjerilima svoje zemlje, to pravo mu se mora priznati i kod nas. 77. PARNIČNA SPOSOBNOST STRANACA Stranačka sposobnost podrazumijeva svojstvo nekog subjekta da može biti nosilac procesnih prava i dužnosti. Parnična sposobnost je sposobnost stranke da preduzima punovažne procesne radnje u parnici, kao i da prema njoj budu preduzete punovažne parnične radnje, koje imaju procesno-pravna dejstva. Mjerodavno pravo za stranačku i parničnu sposobnost fizičkih i pravnih lica određeno je u članu 79. ZMPP. Po pravilima sadržanim u tom članu stranačka i parnična sposobnost stranca, fizičkog lica, cijeni se prema pravu njegovog državljanstva (lex nationalis), a za pravna lica po pravu određenom članom 17. ZMPP, tj. načelno, na bazi teorije inkorporacije korigovane teorijom sjedišta. Moguće je da bude pred našim sudom parnično sposobno lice koje prema domaćim propisima ne bilo parnično sposobno, ako lex nationalis postavlja nižu granicu nego što to čini naše pravo. Ako bi, međutim, lex nationalis postavio višu granicu, strano fizičko ili pravno lice bi, ipak, moglo da obavlja punovažno parnične radnje iako nije parnično sposobno prema lex nationali, ako je parnično sposobno prema lex fori, tj. prema našem pravu. Domaća koliziona norma tako prihvata kao tačku vezivanja lex nationalis, dopunjen sa lex fori. 78. LITISPENDENCIJA U situacija u kojima postoji stvarna mogućnost da se parnica povede u više država, prirodno je, da se stranke (ili tužilac) opredijele za jedan od mogućih foruma. Dešava se, međutim, da se postupak efektivno vodi u više država (ali se to ne mora uvijek znati i to može biti problem!). Kod litispendencije se javlja sukob nadležnosti i postupak se prekida. Na području istog pravosuđa, dvije pravosnažne odluke donijete u istoj stvari automatski se isključuju. Čim je jedan sud donio pravosnažnu odluku, ona je res iudicata na tom području cijelog pravosuđa. Domaće zakonodavstvo koncipiralo je pravilo iz čl. 194. ZPP, po kome sud, pred kojim je parnica kasnije počela da teče, odbacuje tužbu koja je pokrenuta o istom između istih stranaka. Na međunarodnom planu stvari stoje nešto drugačije. Pokrenuta parnica u inostranstvu nije bezuslovno punovažna sudska odluka in statu nascendi, na domaćoj teritoriji. Da bi jedna strana odluka imala dejstvo pravosnažno presuđene stvari na području domaćeg pravosuđa, teba prije svega da prođe određenu provjeru u postupku egzekvature. 63

Po ZMPP stoji se na stanovištu da ranije pokrenuta parnica u inostranstvu ima određene procesne efekte. Efekat, tj. pravna posljedica međunarodne litispendencije, međutim, nije u tome da će domaći sud da odbaci tužbu, kako je to u unutrašnjoj litispendenciji, već u tome da će sud prekinuti postupak. ZMPP ne precizira kada i pod kojim uslovima će se postupak nastaviti, no smisao prekida je, po svemu sudeći, u tome da se sačeka dok se donese strana odluka i dok se otkloni neizvjesnost oko toga hoće li se ta strana odluka, priznanjem, izjednačiti sa domaćim odlukama. Ukoliko se strani postupak ne okonča meritorno, ili se meritorna odluka ne prizna kod nas, prekinuti postupak bi se nastavio, a u suprotnom trebala bi se odbaciti na osnovu prigovora res iudicata. Postupak se ne prekida ex officio, već će sud to da učini samo po prijedlogu bilo koje stranke. Da bi sud uvažio prigovor međunarodne litispendencije, potrebno je da su ispunjena tri dodatna uslova, koja ne postoje kod internih litispendencija: (1) da je prvo, ranije, pred stranim sudom pokrenut postupak (ne i parnica!): računa se momenat dostavljanja tužbe sudu. Momenat pokretanja postupka se, kako proizilazi iz člana 9. ZMPP (kvalifikacija), prosuđuje po standardima tog stranog prava (pojmovi stranog prava imaju se shvatiti po smislu koje im daje to strano pravo). - 1) po prof. = identitet predmeta i stranaka (najbitniji je uslov, koji mora da postoji)! --- kada su predmeti isti ili slični, spajaju se. Ocjenu identiteta vrši sud.... (2) da je u pitanju spor za koji ne postoji isključiva nadležnost domaćih sudova: Isključiva međunarodna nadležnost je smetnja za priznanje i izvršenje stranih odluka pa je stoga smetnja i za usvajanje prigovora međunarodne litispendencije. Sud mora da vodi ex officio računa o tome, ali on to ne mora da zna, već ga stranke trebaju napomenuti! Ukoliko domaći sud sudi u svojoj nadležnosti , onda ni jedan drugi sud ne može više to da sudi! (3) da između naše zemlje i zemlje u kojoj je ranije pokrenut postupak postoji uzajamnost: Veoma je labav uslov. Uslov uzajamnosti treba smatrati ispunjenim ukoliko se i u zemlji u kojoj je postupak već u toku, prekida postupak ako bi u istoj stvari postojala ranije započeta parnica pred našim sudom. Uslov reciprociteta će, naravno, biti ispunjen i ako se u posmatranoj zemlji priznaje neko jače procesno dejstvo ranije započete parnice pred našim sudom, tj. ako bi to tamo bio povod, npr., da se odbaci tužba. Uslov uzajamnosti treba shvatiti i kao uzajamnost na terenu priznanja stranih odluka – što znači da će se prekinuti postupak pred domaćim sudom samo: - ukoliko se prekida i pred stranim sudom postupak u kome se pojavila naša litispendencija i - ukoliko se u toj zemlji priznaju i izvršavaju sudske odluke naših sudova. (4) da postoji zahtjev stranaka, postupak se ne porekida ex officio: sama litispendencija je stvar stranaka, a sud ne mora da zna tj. ne mora on da vodi računa! Može se prekinuti postupak dok se ne utvrdi nadležnost, a kasnije se može postupak nastaviti. Teret dokazivanja da se i pred stranim sudom vodi parnica i da postoji uzajamnost je na licu koje podnosi prigovor, tj. traži prekid postupka. Ovaj bi se prigovor mogao uložiti najkasnije na pripremnom ročištu, odnosno na prvom ročištu za glavnu raspravu, prije upuštanja u meritum, a ako se tako ne učini, smatra se da se stranka odrekla prava da traži prekid. U slučaju da se o postojanju strane litispendencije sazna kasnije, u toku postupka, možda bi se moglo razmišljati o mogućnost da se stranci pruži dopunska mogućnost da prekid traži čim je za litispendenciju saznala. Donošenjem rješenja o prekidu, a ne pravosnažnošću tog rješenja, nastupa prekid postupka, što znači da se postupak ne prekida ex lege u momentu nastupanja svih okolnosti koje se za prekid traže, već u momentu donošenja rješenja koje je konstitutivno. Naš bi sud mogao prekinuti postupak i u slučaju kada je pred stranim sudom u toku parnica koja je od prejudicijalnog značaja za postupak pred našim sudom. 79. MEĐUNARODNA STRANA POMOĆ Međunarodna pravna pomoć predstavlja klasičnu saradnju sudova. Pošto sud ne može da djeluje na području druge države, parnične radnje na teritoriji strane države mogu se preduzeti samo u saradnji sa 64

stranim organima. U uslovima razvijenog međunarodnog pravnog saobraćaja, ovakva je saradnja svakako u interesu svih država. I naši se sudovi često obraćaju za pravnu pomoć inostranim sudovima i takođe obavljaju parnične radnje kod nas po molbi stranog suda. DOSTAVLJANJE: U sporovima sa stranim elementom, dostavljanje dobija poseban značaj i za njega se vezuju i posebne teškoće. Nepravilno izvršeno dostavljanje predstavlja jedan od limitativno nabrojanih razloga, zbog kojih se po našem pravu – i gotovo svuda po svijetu – može odbiti priznanje strane odluke, a zbog tzv. povrede prava odbrane, odn. predstavlja jedini element povrede postupka koji se može vezati za većinu postupaka. U našem pravu, dostavljanje sa elementom inostranosti regulisano je u principu u ZPP-u, no u odnosu na veoma veliki broj država, način dostavljanja je utvrđen bilateralnim ili multilateralnim međunarodnim ugovorima. Najznačajnije multilateralne konvencije u kojima se govori i o dostavljanju su dvije Haške konvencije o građanskom sudskom postupku (1905. i 1954. godine). U slučaju da u odnosu sa jednom zemljom važi i jedna od Haških i posebna bilateralna konvencija, prednost ima, po pravilu, bilateralna konvencija. *ZPP razlikuje u osnovi tri načina dostavljanja licima u inostranstvu (klasična pravila dostavljanja): (1) ako se radi o stranim državljanima i pravnim licima, dostavljanje se obavlja diplomatskim putem (ako međunarodnim ugovorom nije nešto drugo predviđeno), (2) ako se radi o našim državljanima, dostavljanje se može obavljati preko našeg konzularnog predstavnika – ako lice kome je pismeno upućeno pristane na takav način dostavljanja, (3) domicil notifikacije = dostavljanje se može obavljati i posebnom punomoćniku za prijem pismena, koga postavlja inostrana stranka ili naš sud. Punovažno je samo ako je stranka na odgovarajući način obaviještena o postavljanju punomoćnika. ♣DIPLOMATSKI NAČIN dostavljanja: - Sud donosi npr. odluku, rješenje, poziv,... koji mora biti dostavljen u inostranstvo. dostavlja se - Kompletan akt sa npr. odlukom dostavlja se: Ministarstvu pravde, odn pravosuđa → Ministarstvu inostranih poslova naše države → Ministarstvu inostranih poslova strane države → Ministarstvu pravosuđa neke države, tj. svoje strane države → sudu po prebivalištu ili sjedištu lica kome treba dostaviti akt → adresat. mogu se upotrijebiti i usluge policije - Ukoliko adresat odbije prijem akta ponovo se šalje na isti način. ♣KONZULARNI NAČIN dostavljanja: - Sud donosi npr. odluku, rješenje, poziv,... koji mora biti dostavljen u inostranstvo. dostavlja se

- Kompletan akt sa npr. odlukom dostavlja se od strane suda → Ministarstvu pravde, odn pravosuđa → Ministarstvu inostranih poslova naše države →Diplomatsko-konzularnom predstavništvu naše zemlje u stranoj zemlji → adresat. mogu se upotrijebiti i usluge policije - Ukoliko adresat odbije prijem akta onda se to konstatuje na aktu i šalje se na diplomatski način. Komunikacija sa stranim sudom teče, u načelu, diplomatskim posredstvom. Ovaj način komuniciranja prilično je komplikovan i nedovoljno brz. Pored diplomatskog načina opštenja sa inostranim organima, predviđeni su i neki drugi, manje komplikovani načini. Ali u principu i diplomatski i konzularni način se izbjegavaju zbog sporosti; rokovi za odgovor su dugi (npr. 3 mjeseca za evropske zemlje, 9 mjeseci za mediteranske zemlje i zemlje Bliskog Istoka, a 12 mjeseci za zemlje na drugim kontinentima), odugovlači se proces, a samo rokovi se veoma često i „probijaju“. - Haške konvencije predviđaju opštenje konzularnim putem. Prema Haškoj konvenciji o olakšavanju međunarodnog pristupa sudovima (1980.), svaka država ugovornica imenovaće jedan centralni organ koji će biti zadužen za prijem molbe za sudsku pomoć. Nadalje, svaka država ugovornica imenuje jedan ili više 65

otpremnih organa. Zahtjevi za pravnu pomoć prosljeđuju se između ovih organa, na obrascima koje je utvrdila Konvencija. - Pored Haške konvencije prisutna je i Evropska konvencija o obavještenjima o stranom pravu. - Sadašnju situaciju regulišu odredbe EU. - Uskoro se predviđaju centralni organi Agencija za prijem i slanje pismena koji komuniciraju direktno sa drugim zemljama, odn. organima. Zamolnica za dostavljanje treba da bude sastavljena na jeziku zamoljene države, dok u nekim slučajevima može biti i jezik države molilje. Ako se traži da se dostava izvrši na poseban način, pismena moraju biti sastavljena na jeziku zamoljene države ili popraćene ovjerenim prevodom. Po odredbama ZPP, koje se primjenjuju u odsustvu posebnog sporazuma sa određenom državom, i zamolnica i pismena, treba da budu ili sastavljena na jeziku zamoljene države ili popraćena ovjerenim prevodom. U pogledu načina dostavljanja, opšte je načelo da zamoljeni sud postupa po svojim propisima, a na drugi način može da postupa ako postoji izričit zahtjev u tom pravcu, i ako se to ne bi kosilo sa javnim poretkom zamoljene države. OSTALI VIDOVI PRAVNE POMOĆI: Izvođenje dokaza (saslušanje svjedoka, vještaka, uviđaj), saslušanje stranaka,... Procesne radnje zamoljeni sud izvodi po lex fori (po pravu zamoljene države), osim ako je posebno zamoljen da postupi na neki drugi način, koji ne smije da se kosi sa javnim poretkom suda koji pruža pravnu pomoć, odn. mora da se pazi na javni poredak domaće zemlje. Troškove pružanja pravne pomoći snosi, po pravilu, zamoljena strana, polazeći od pretpostavke da će se ti troškovi između dvije države međusobno kompenzirati. Međutim, ako je riječ o vještačenju koje iziskuje veće troškove, zamoljena strana može da traži nadoknadu troškova. PRINCIPI NA KOJIMA SE ZASNIVA MEĐUNARODNA PRAVNA POMOĆ: (1) SUVERENITET: daje povoda pravnoj pomoći i ujedno postavlja i njene okvire. Suverenost je, po svojoj prirodi, teritorijalno ograničena, te organi jedne države ne mogu da vode postupak na teritoriji druge države. Izvjesne kompetencije u vođenju postupka na teritoriji strane države imaju diplomatska i konzularna predstavništva, no te su kompetencije strogo ograničene, baziraju se na važećim međunarodnim normama i uravnotežene su načelom reciprociteta. U svakom slučaju, princip suverenosti ima za posljedicu to, da je osnovni način vođenja postupka na teritoriji strane države, vođenje postupka sa oslonom na pravnu pomoć. Princip suverenosti dolazi do izražaja ne samo kod postuliranja odnosa međunarodne saradnje u vidu pravne pomoći, već i ostvarivanjem međunarodne pravne pomoći, tačnije rečeno, kod određivanja njenih granica. Granice predstavljaju principi domaćeg javnog poretka, koji se ne mogu zaobići. To je ona granica do koje nema nesklada između principa suverenosti i međunarodne saranje putem pružanja pravne pomoći. Preko te granice rješenje diktira princip suverenosti. (2) RAVNOPRAVNOST: Princip ravnopravnosti u međunarodnoj pravnoj pomoći ostvaruje se prvenstveno pomomoću reciprociteta. Uslov reciprociteta je upravo izraz težnje da se osigura ravnopravna saradnja među suverenitetima. Uslov reciprociteta treba fleksibilno tumačiti da ne bi postao kočnica međunarodne saradnje. U našem pravu, u nedostatku diplomatskog reciprociteta koji je zagarantovan međunarodnim ugovorom, zadovoljavamo se i faktičkim reciprocitetom. Ako sa nekom državom još nemamo uspostavljen reciprocitet, izlaz se može naći ako se pođe od principa pretpostavljenog reciprociteta, što znači da će se zamolnice prihvatati, osim ako se utvrdi da se u državi porijekla zamolnice ne udovoljavaja našim zamolnicama. (3) EFIKASNOST: Efikasnost je takođe jedan od principa koji osmišlja međunarodnu pravnu pomoć. Izmjene do kojih je došlo u režimu pravne pomoći u posljednjim decenijama, najčešće su motivisane traženjem efikasnijeg mehanizma. 66

80. NAČINI DOSTAVLJANJA JAVNIH ISPRAVA PUTEM MEĐUNARODNE PRAVNE POMOĆI - vidi prethodno pitanje (dio odgovora se preklapa!)

*ZPP razlikuje u osnovi tri načina dostavljanja licima u inostranstvu: (1)ako se radi o stranim državljanima i pravnim licima, dostavljanje se obavlja diplomatskim putem (ako međunarodnim ugovorom nije nešto drugo predviđeno), (2)ako se radi o našim državljanima, dostavljanje se može obavljati preko našeg konzularnog predstavnika – ako lice kome je pismeno upućeno pristane na takav načn dostavljanja, (3)dostavljanje se može obavljati i putem posebnog punomoćnika za prijem pismena, koga postavlja inostrana stranka ili naš sud. Punovažno je samo ako je stranka na odgovarajući način obavještena o postavljanju punomoćnika. Komunikacija sa stranim sudom teče, u načelu, diplomatskim posredstvom. Ovaj način komuniciranja prilično je komplikovan i nedovoljno brz. Pored diplomatskog načina opštenja sa inostranim organima, predviđeni su i neki drugi, manje komplikovani načini. Haške konvencije predviđaju opštenje konzularnim putem. Prema Haškoj konvenciji o olakšavanju međunarodnog pristupa sudovima (1980.), svaka država ugovornica imenovaće jedan centralni organ koji će biti zadužen za prijem molbe za sudsku pomoć. Nadalje, svaka država ugovornica imenuje jedan ili više otpremnih organa. Zahtjevi za pravnu pomoć prosljeđuju se između ovih organa, na obrascima koje je utvrdila Konvencija. Zamolnica za dostavljanje treba da bude sastavljena na jeziku zamoljene države, dok u nekim slučajevima može biti i jezik države molilje. Ako se traži da se dostava izvrši na poseban način, pismena moraju biti sastavljena na jeziku zamoljene države ili popraćene ovjerenim prevodom. Po odredbama ZPP, koje se primjenjuju u odsustvu posebnog sporazuma sa određenom državom, i zamolnica i pismena, treba da budu ili sastavljena na jeziku zamoljene države ili popraćena ovjerenim prevodom. U pogledu načina dostavljanja, opšte je načelo da zamoljeni sud postupa po svojim propisima, a na drugi način može da postupa ako postoji izričit zahtjev u tom pravcu, i ako se to ne bi kosilo sa javnim poretkom zamoljene države. 81. SISTEMI PRIZNANJA I IZVRŠENJA STRANIH SUDSKIH ODLUKA – lako pitanje! (1) SISTEM OGRANIČENE KONTROLE (CONTRÔLE LIMITE): Ova sistem je danas najšire prihvaćen u svijetu i prihvata ga i naše pravo. Suština sistema ograničene kontrole je u tome da se omogućuje izvjesna kontrola strane odluke, ne prihvata se akt organa stranog suvereniteta bezuslovno, ali je ta kontrola ograničena i sumarna, preispitivanje se može vršiti samo u pogledu taksativno navedenih pitanja koja su, uglavnom, procesnog značaja. Pitanja se tiču formalne strane inostrane odluke, kao i njene kompatibilnosti sa domaćim javnim poretkom. Važno je istaći i to da se u okvirima sistema ograničene kontrole strana odluka ne može preinačavati, niti se može ukinuti i vratiti stranom sudu na ponovno odlučivanje (odluka se ili priznaje ili ne priznaje, ne smije se promijeniti ni zarez, ne ulazi se u sadržinu, materiju odluke). Moguća su samo dva rejšenja: da se prizna strana odluka onakva kakva jeste, ili da joj se uskrati priznanje. Iz ovoga slijedi da se, u opisanom sistemu, domaći sud ne postavlja u položaj višeg suda u odnosu na strani. SKRAĆENO REČENO: ovdje treba da se ispune određene pretpostavke, uslovi (po našem pravu), kako bi se priznala strana sudska odluka, ali se ona ne može mijenjati. (2) SISTEM NEOGRANIČENE KONTROLE: Ovdje se preispitivanje strane odluke neće zadržati na formalnoj strani strane odluke, već će se preispitati i kvalitet utvrđenog činjeničnog stranja i primijenjeno materijalno pravo. I taj je sistem stekao određene pozicije u našem pozitivnom pravu, ali samo ako je riječ o priznanju statusnih odluka (odluke koje se odnose na lično stanje, status pojedinca). Zastupljen je najviše u zemljama anglosaksonskog prava. 67

SKRAĆENO REČENO: Ovdje se ispituju i materijalne norme, koje su primijenjene od stranog suda, ali sudija ne može mijenjati odluku već je može samo odbiti! (3) SISTEM REVIZIJE IZ OSNOVA, PO MERITUMU: Ovaj sistem dozvoljava da se vrši preispitivanje inostrane presude u istoj širini kao i kod sistema neograničene kontrole, no tome se dodaje i mogućost da se strana odluka preinači. Ovaj se sistem napušta u modernim pravima. SKRAĆENO REČENO: Ovdje se može i preinačiti strana odluka, mijenja se i dispozitiv, a samim tim i sve ostalo, ali se ne sprovodi postupak! (4) SISTEM PRIMA FACIE EVIDENS: Pred sudom koji odlučuje o priznanju vodi se zapravo nov postupak koji započinje tužbom actio rei iudicati. To znači da je u tom postupku isključen prigovor presuđene stvari (exeptio rei iudicati), ali u tom se postupku strana odluka smatra kao „dokaz na prvi pogled“ (prima facie evidens). U kojoj će se mjeri zaista voditi nov postupak, a u kojoj će se mjeri prihvatiti rezultat prvobitnog (stranog) postupka, to varira od zemlje do zemlje koje prihvataju ovaj sistem. U nekim zemljama, taj se sistem praktično približuje sistemu ograničene kontrole. Vezan je uglavnom za Južnu Ameriku. SKRAĆENO REČENO: Ovdje se vodi nov postupak u kome je strana odluka samo dokaz, činjenica. (5) SISTEM NEPRIZNAVANJA (ILI NEIZVRŠAVANJA): Ovdje bi se mogla svrstati i ona prava, po kojima se u načelu ne mogu priznati i izvršiti strane presude, osim ako je to međunarodnim ugovorom drugačije predviđeno (skandinavske zemlje, Rusija, Holandija). Postavlja se pitanje da li je to uopšte sistem, ali.... Rijetko je prisutan. Mora se voditi novi postupak. Kod nas, sistem priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka je jedinstven. Ne postoji jedan sistem za priznanje, a drugi za izvršenje stranih odluka. Pod egzekvaturom strane sudske odluka najčešće se podrazumijeva izvršenje strane sudske odluke, ali, nerijetko, izraz „egzekvatura“ se koristi i u smislu priznanja strane sudske odluke. Nadalje, pod „egzekvaturom“ se podrazumijeva prije svega postupak ispitivanja pretpostavki za davanje dozvole izvršenja (ili priznanja) strane odluke; ali se govori i o „dobivanju egzekvature“ u smislu pozitivne odluke o izvršenju (odnosno o priznavanju) strane sudske odluke. U ovom kontekstu, pod izvršenjem se ne podrazumijevaju mjere izvršenja već proglašenje jedne strane odluke izvršnom, tj. njeno upodobljavanje sa domaćim izvršnim naslovom. Tek onda se pristupa njenom konkretnom izvršavanju (u smislu pljenidbe, itd...). 82. OPŠTI USLOVI ZA PRIZNANJE STRANIH SUDSKIH ODLUKA Strana sudska odluka izjednačuje se sa odlukom domaćeg suda i proizovdi pravno dejstvo kod nas samo ako je prizna domaći sud, tj. mora da postoji rješenje o priznanju (jer strana sudska odluka nema isti status kao domaća i mora da prođe sve da bi bila izvršna na domaćoj teritoriji). Ipak se čini da ne bi bilo opravdano da strana odluka putem priznanja dobije šira dejstva od onih koja su stvorena u zemlji donošenja zato što ta vrsta odluke kod nas ima šira dejstva. Strana sudska odluka koja se priznaje kod nas mora da ispuni uslove koji su predviđeni – nije upitno da se ispituje sve, već samo neophodno da bi se mogla priznati kod nas. Da bi mogla biti priznata i proglašena izvršnom, strana sudska odluka treba da udovolji određenim uslovima koje navode naši pozitivni propisi. Uslovi koje postavlja ZMPP su dobro poznati u uporednom pravu. Kada je riječ o statusnim odlukama, opšti uslovi se modifikuju sa nekim posebnim. Skoro svi su uslovi priznanja formulisani negativno, tj. formulisani su u formi smetnji priznanja. Pretpostavke mogu biti opšte i posebne. Opšte se upotrebljavaju za sve odluke, tj. uslovi koje moraju da ispune sve odluke bez obzira u kojoj su oblasti donesene i mogu biti pozitivne ili negativne. *Opšte pozitivne pretpostavke su (moraju biti ispunjene!!!): (1) Međunarodna nadležnost suda koji je donio odluku: Afirmacija priznanja i izvršavanja stranih odluka je nezamisliva, ako se istovremeno ne afirmiše koncept sopstvene uzdržanosti pri prihvatanju nadležnosti. Ne bi bilo razumno činiti gestove saradnje i priznavanja odluke koje je donio sud zemlje koja nema 68

kontakta sa spornim odnosom. U vezi ovoga, opšte je prihvaćen samo stav da se ova procjena može vršiti prema standardima zemlje u kojoj se traži priznanje. Ti standardi su, zapravo, norme o indirektnoj nadležnosti te države. *Prema najstrožijoj varijanti, strani sud ne može da bude nadležan ako u datom sporu može da sudi i domaći sud. Ovaj tip rješenja zapravo nije nigdje u potpunosti prihvaćen. *Po drugoj varijanti, pravila o direktnoj nadležnosti su izjednačena sa pravilima o indirektnoj. To je koncept bilateralizacije, i to znači da će se priznati nadležnost stranog suda u svim onim slučajevima u kojima je ta nadležnost bazirana na okolnosti koje bi opravdale nadležnost domaćeg suda. *Prema trećem osnovnom tipu rješenja, koji je najblaži, tj. koji najviše olakšava priznanje – priznaće se nadležnost stranog suda u svakom slučaju, osim ako je strani sud postupio u sporu za koji je isključivo nadležno domaće pravosuđe. Na tom je stanovištu i ZMPP. To praktično znači da je irelevatno na kojim se okolnostima zasniva nadležnost stranog suda, bitno je samo da se ne radi o slučaju u kojem postoji naša isključiva nadležnost. Kod sporova o obligacionopravnim zahtjevima radi naknade štete, zapravo se nikada neće moći odbiti priznanje strane odluke s pozivom na nepostojanje nadležnosti, jer u ovoj oblasti ZMPP nema normi o isključivoj nadležnosti. Kao zamislivi instrument za korekcije ostaje javni poredak u procesnopravnoj funkciji. ZMPP postavlja i jedno pravilo o tome da u bračnim sporovima pod određenim uslovima ni isključiva nadležnost domaćeg suda ne predstavlja prepreku za priznanje odluke stranog suda (ako sam tuženi traži priznanje odluke, ili ako to traži tužilac, a tuženi se tome ne protivi). - Skraćeni rezime pravila ZMPP u pogledu međunarodne nadležnosti: priznanje strane sudske odluke se može odbiti sa pozivom na nenadležnost stranog suda samo u slučajevima u kojim postoji isključiva nadležnost domaćeg pravosuđa. U bračnim sporovima, isključiva nadležnost našeg pravosuđa neće biti razlog za odbijanje priznanja, ako priznanje traži sam tuženi, ili ako se on ne protivi priznanju. Govori se o tome da li je jedan sud mogao da sudi u sporu sa elementom inostranosti, da li je sud bio nadležan po pravilima sopstvene zemlje. Iako postoji nedoumica, moraju se poštovati pravila te zemlje u kojoj je strana sudska odluka donijeta. (2) Pravosnažnost, odnosno izvršnost strane sudske odluke: Strana sudska odluka koja pretenduje da bude priznata kod nas treba da bude pravosnažna, a ako se postavlja pitanje njenog izvršenja, onda treba da bude i izvršna. Da li je jedna inostrana odluka pravosnažna i izvršna, cijeni se prema normama zemlje u kojoj je odluka donijeta. Pravosnažnost i izvršnost se dokazuje potvrdom nadležnog stranog suda, koju je dužno da podnese lice koje traži priznanje odnosno izvršenje (proglašenje izvršnom) strane odluke. Dokazuje se pečatom na stranoj sudskoj odluci ili posebnim aktom. Strana sudska odluka ne može da ima dejstvo na domaćoj teritoriji bez postupka priznanja i izvršenja. Ni jedan sudija ne može dati dejstvo odluci bez postupka i rješenja o priznanju!!! (3) Uzajamnost – materijalni reciprocitet: Da bi se strana odluka priznala (i da bi postala kod nas izvršni naslov) trebalo bi da postoji uzajamnost između države u kojoj je odluka donijeta i naše države. Naši će sudovi priznati i izvršiti samo odluke koje su porijeklom iz zemalja sa kojima u tom pogledu postoji reciprocitet. Reciprocitet koji se traži treba da je materijalni prema svojoj pravnoj sadržini. Formalni reciprocitet ne dolazi u obzir kod priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka, jer bi formalni reciprocitet značio da se strane odluke izjednačavaju sa domaćim odlukama – a time bi otpala mogućnost da se podvrgnu bilo kakvoj kontroli što je za sada za našeg zakonodavca neprihvatljivo. Materijalni reciprocitet znači da će se prema stranim odlukama postupati na način na koji se u zemlji porekla postupa sa našim sudskim odlukama. Bitno je to, da se u stranoj državi uopšte mogu priznati, odnosno da se uopšte vrši priznavanje naših odluka. - Skraćeni rezime pravila uzjamnosti: uslovljavanje priznanja materijalnim reciprocitetom znači da će se u našoj državi priznavati strane sudske odluke koje pripadaju zemlji u kojoj se priznaju naše odluke pod uslovima koji nisu, bitno, stroži od uslova sadržani u našem pravu, a ako su bitno blaži, pod dodatnim uslovom da u toj stranoj zemlji reciprocitet nije jedan od uslova priznanja. Ovo posljednje se primjenjuje ukoliko je uslov reciprociteta jedan od uslova tog stranog prava, onda činjenica da su kod nas uslovi bitno 69

stroži izaziva reakciju sistema – neće se priznavati naše sudske odluke, jer su u njoj uslovi priznanja stroži, a zbog uslova reciprociteta. Što se načina nastanka tiče, dovoljan je faktički reciprocitet. Nije neophodno, prema tome, da se uzajamnost garantuje međunarodnim ugovorom ili paralelnim zakonom, dovoljno je, da se u posmatranoj stranoj državi u praksi priznaju i izvršavaju naše odluke. Pretpostavljeni reciprocitet (reciprocitet se pretpostavlja ukoliko se ne dokaže suprotno): Po ZMPP (član 92/3) i po sudskoj praksi mogu se izvesti dvije konstatacije: (1) U našem pozitivnom pravu pretpostavljeni reciprocitet ne znači da se sud oslanja samo na dokaze koje prezentira protivnik predlagača (ili stranke). Ako postoji sumnja, sud može da uzme u obzir i druge informacije, a posebno, objašnjenje nadležnog ministarstva (pravosuđa). (2) Sud slobodno cijeni podnijete i pribavljene dokaze i informacije (uključujući objašnjenje koje daje Ministarstvo). Priznanje se neće uskratiti ako se iz raspoloživih informacija i dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi da li se u zemlji porijekla strane odluke priznaju domaće odluke. Priznanje se može uskratiti samo ako je dokazano, da se u toj stranoj zemlji odbija priznanje ove vrste naših sudskih odluka koja je predmet postupka za priznanje pred našim sudom. Pitanje djeljivosti reciprociteta: Ako reciprocitet tražimo na relacijama sudskih odluka uopšte, govorimo o nedjeljivom reciprocitetu. Djeljivi reciprocitet znači da je reciprocitet »djeljiv« u smislu da u relacijama sa istom državom može da postoji u pogledu jedne kategorije odluka, a da ne postoji za odluke u drugoj materiji: da postoji, na primjer u pogledu odluka o izdržavanju, a ne postoji u pogledu odluka o naknadi vanugovorne štete. Na osnovu sudske prakse se nameće sasvim jasan zaključak da naši sudovi posmatraju reciprocitet u relacijama određene uže kategorije, tj. da polazi od koncepta deljivog reciprociteta. Izuzeci od uslova reciprociteta: Na kraju treba još reći da ZMPP navodi i neke slučajeve u kojima se reciprocitet uopšte ne postavlja kao uslov za priznanje stranih odluka (čl. 92. i 94. ZMPP): (1) Nepostojanje reciprociteta nije smetnja za priznanje strane odluke, ako je riječ o odluci donijetoj u bračnom sporu, ili u sporu radi utvrđivanja ili osporavanja očinstva ili materinstva. (2) Nepostojanje uzajamnosti ne predstavlja prepreku ako priznanje (i izvršenje) strane odluke traži naš državljanin. (3) Uzajamnost se ne postavlja kao uslov, ako se strana odluka odnosi na lično stanje državljanina države poijekla odluke. Može se zaključiti, da je u našem MPP zadržan uslov uzajamnosti kod priznanja i izvršenja stranih odluka, ali je on bitno ublažen. Koncepti pretpostavljenog i deljivog reciprociteta, te konstituisani izuzeci, bitno smanjuju krug onih slučajeva u kojima se može odbiti priznanje i izvršenje strane odluke s pozivom na nepostojanje uzajamnosti. *Opšte negativne pretpostavke su (ne smiju biti ispunjene!!!): (1) Poštovanje prava odbrane: Provjera poštovanja prava odbrane ne znači provjeru da li je lice protiv kojeg je odluka donijeta imalo na raspolaganju upravo one mogućnosti koje bi to lice imalo prema pravu zemlje priznanja – već znači provjeru da li je to lice uopšte dobilo šansu da aktivno učestvuje u postupku. U našoj teoriji – prije, pa i poslije donošenja ZMPP – javilo se i stanovište prema kojem je princip poštovanja prava odbrane, zapravo, samo element javnog poretka, te da se taj princip može uspješno štititi primjenom normi o javnom poretku. Međutim, prema članu 88/1 ZMPP, nepoštovanje prava odbrane može da dovede do odbijanja priznanja samo po prigovoru lica protiv kojeg je odluka donijeta; nasuprot tome, norme koje spadaju u domen javnog poretka uzimaju se u obzir po službenoj dužnosti, ex offo. Da li je poštovano pravo odbrane cijeni se, prije svega, kroz ocjenu ispravnosti dostavljanja. Da li je poštovano pravo odbrane cijeni se, prije svega kroz dostavljanje, ali ne i isključivo. Dva osnovna elementa prava na odbranu su: ispravno dostavljanje i ostavljanje dovoljno dugog roka za pripremu odbrane. Dužina tog roka je faktičko pitanje, koje se ad hoc procjenjuje. Prema ZMPP, štiti se »lice protiv koga je odluka 70

(2) (3)

(4)

(5)

(6)

donesena«! Nepoštovanje prava odbrane predstavlja tešku povredu postupka (npr. nedostavljanje tuženom akta na vrijeme...). Nepostojanje isključive nadležnosti – ako je strani sud postupio u stvarima gdje je nadležan domaći sud strana sudska odluka neće biti priznata. Zabrana povrede javnog poretka: Pored uslova koji se tiču proceduralne strane inostrane odluke, postoji i jedan uslov koji dopušta izvjesno preispitivanje merituma. To je uslov poštovanja javnog poretka. Priznaćemo stranu odluku i ako je njeno meritorno rješenje drugačije od onog koje nudi naše materijalno pravo, ali ako je strana odluka suprotna našem javnom poretku, tolerancije više ne može biti, te ćemo odbiti priznanje i izvršenje strane sudske odluke. Ustanovu javnog poretka treba koristiti restriktivno i jedino u slučajevima koji zaista zadiru u ustavom utvrđene osnove društvenog uređenja. Formulacija koju daje član 91. ZMPP, kao i struktura uslova za priznanje stranih odluka koje postavlja ZMPP, nalažu da se javni poredak tumači na taj način kako bi se omogućila njegova intervencija i u slučaju grubih procesnih nedostataka. Na povredu javnog poretka sud pazi po službenoj dužnosti, a prema njegovom sadržaju u momentu donošenja odluke o priznanju. Da ne postoji pravosnažna domaća odluka u istoj stvari: Ne može se priznati strana odluka, ako u istoj stvari postoji domaća pravosnažna odluka – bez obzira na to, koji je postupak ranije započet. Ranije pokrenuti postupak u inostranstvu može – pod određenim uslovima – da dovede do prekida postupka u istoj stvari kod nas. Ovdje se može istaći prigovor presuđene stvari po principu ne bis in idem. Da ne postoji već priznata strana sudska odluka u istoj stvari između istih stranaka: Priznanje strane odluke ne sprečava samo postojanje domaće pravosnažne odluke u istoj stvari, već i postojanje već priznate strane odluke u istoj stvari. Ovo je sasvim logično, imajući u vidu da se priznata strana sudska odluka izjednačava sa domaćom pravosnažnom odlukom, te protivniku, ponovo, stoji na raspolaganju exceptio rei iudicate, tj. ne bis in idem. Na taj način se svakako štiti pravna sigurnost koja bi bila ozbiljno ugrožena, ako bi se dopustilo da na teritoriji iste države imaju dejstvo dve pravosnažne odluke donijete u istoj stvari. O dejstvu pravosnažnosti se vodi računa ex offo. Da nije započet postupak pred našim sudom u istoj stvari: Po ZMPP (čl. 90.), domaći sud će prekinuti postupak priznanja do okončanja postupka po tužbi u istoj stvari, koji je pokrenut pred našim sudom ranije nego pred stranim sudom, ako se radi po tužbi u istoj stvari i između istih stranaka. Ukoliko se postupak pred našim sudom okonča meritornom odlukom, ponovno imamo na raspolaganju argument ne bis in idem.

83. POSEBNA PRAVILA (pretpostavke) ZA PRIZNANJE STRANIH ODLUKA U STATUSNIM ODNOSIMA Provjera stranih odluka koje se tiču statusa (ličnog stanja) domaćih državljana je po pravilu stroža i ne zadržava se samo na pitanjima procedure. Posebne pretpostavke se primjenjuju samo kod statusnih odluka koje se primjenjuju samo na fizička lica! (1) Posebni uslovi u pogledu statusnih odluka koje se tiču ličnog stanja naših (domaćih) državljana: Prema članu 93. ZMPP prvo se zahtijeva da strane odluke donijete u statusnim pitanjima naših državljana budu saglasne sa našim materijalnim pravom. ZMPP dodaje i dva bitna ograničenja. *Prvo, ovakav pojačani vid kontrole ne dolazi u obzir u svim slučajevima u kojima se radi o statusu naših državljana, već samo u onim slučajevima, u kojim bi, prema kolizionim normama ZMPP mjerodavno bilo domaće materijalno pravo. *Drugo, naš zakonodavac se priklonio takozvanom »principu ekvivalencije«. Suština tog principa u ovom konteksu je u tome, da se strana odluka može priznati i ako pri njenom donošenju nije primjenjeno domaće već strano pravo, ako ta odluka bitno ne odstupa od našeg prava koje se primjenjuje na takav odnos. Drugim riječima, strana odluka je podobna da bude priznata, ako 71

materijalnopravno rješenje bitno ne odstupa od rješenja do kojeg bi se došlo na osnovu našeg materijalnog prava. To praktično znači nešto strožu kontrolu merituma od one koju obezbjeđuje javni poredak – ali se pritom ipak ne traži potpuna saglasnost sa domaćim materijalnim pravom. Razlike koje su manje bitne, mogu se tolerisati. Kod odobrenja usvojenja našeg državljanina smatra se da kolizione norme ZMPP ukazuju na naše pravo, a primjena stranog prava i zaobilaženje odobrenja koje traži naše pravo predstavlja značajno odstupanje od rješenja koje predviđa domaće pravo. SKRAĆENO: ako je primjenjeno strano pravo, a trebalo je domaće, priznaće se ako to pravo bitno ne odstupa od domaćeg. (2) Posebni uslovi u pogledu odluka koje se tiču statusa državljana države porijekla odluke: U ovim slučajevima, ne insistira se više na uslovima nadležnosti, javnog poretka i uzajamnosti. Naš sud provjerava samo da li su ispunjeni uslovi koji se tiču pravosnažnosti, prava odbrane i odsustva odluke našeg suda ili ranije započetog postupka u našoj državi u istoj stvari. Ovakav poseban tretman ne dobijaju, međutim, strane odluke koje se – pored ličnog stanja državljana države koja je donijela odluku – tiču i ličnog stanja našeg državljanina. Odn. sve ostale opšte pretpostavke moraju biti ispunjene. SKRAĆENO: Ne insistira se na nadležnosti, javnom poretku i uzajamnosti. (3) Posebni uslovi u pogledu odluka koje se tiču statusa državljana trećih država: ZMPP postavlja posebnu normu i za slučajeve u kojima je riječ o statusu lica koja nisu državljani zemlje porijekla odluke, niti su državljani zemlje priznanja, već imaju državljanstvo neke treće države. U takvim slučajevima, strana odluka će se moći priznati samo ako ispunjava uslove za priznanje koji se postavljaju u pravu države o čijim se državljanima radi. ♣Rješenje suda o priznanju ima konstitutivni karakter, tj. dejstvo jer jedino ono daje pravnu snagu stranoj sudskoj odluci (ona se izvršava...). - Bez obzira što se prmjenjuju posebne pretpostavke, uvijek se primjenjuju i opšte(bez obzira što se radi o ličnom stanju fizičkih lica). 84. POSTUPAK PRIZNANJA I IZVRŠENJA STRANIH SUDSKIH ODLUKA O priznanju stranih sudskih odluka može odlučivati samo domaći sud, a ne i neki drugi organ, što je korektno, zbog složenosti pitanja i pretpostavljene stručnosti suda. O njihovom priznanju sud može raspravljati na dva osnovna načina: kao o glavnoj stvari i prejudicijelno, u drugim sudskim postupcima. (1) Priznanje kao predmet postupka: ZMPP nije izričito normirao da se postupak priznanja sprovodi po pravilima vanparničnog postupka. Za raspravljanje priznanja stranih sudskih odluka, u prvom stepenu, nadležni su okružni sudovi. ZMPP reguliše pitanje mjesne nadležnosti, ali to čini na spretan način, tako da opravdava zaključak o mjesnoj nadležnosti svakog stvarno nadležnog suda kod nas kojem se predlagač obrati sa tvrdnjom da bi na teritoriji tog suda mogao koristiti stranu sudsku odluku. Ovo, pre svega, važi za deklaratorne i konstitutivne, a u manjoj mjeri za kondemnatorne odluke, kakve će u pravilu biti u većini. Iako mu je bilo u nadležnosti, zakonodavac nije predvidio u kom sastavu zasjeda sud priznanja. Kako u vanparničnim stvarima odlučuje sudija pojedinac, trebalo bi to pravilo ispoštovati. Postupak se pokreće zahtjevom za priznanje u vanparničnom postupku gdje se provjeravaju sve pretpostavke. Postupak se okončava rješenjem o priznanju. Priznanjem se strana odluka izjednačava sa sudskom odlukom našeg suda. Postupak se pokreće po načelu dispozitivnosti, a za njegovo pokretanje ovlašćene su samo stranke u postupku pred stranim sudom. Ovom spisku treba pridružiti pravne sljedbenike povjerioca, ali i druga lica za koja odluka može imati neposredan ili posredan pravni značaj. Pošto je odluka deklaratorne prirode jasno je da predlagač mora imati pravni interes, te se postavlja pitanje može li postupak priznanja sudske odluke kao glavne stvari, pokrenuti povjerilac iz kondemnatorne odluke kojoj je parcioni rok istekao. ZMPP ništa ne govori o sadržini zahtjeva, a ono što je nesporno to je da predlagač mora uz zahtjev podnijeti ugovor, sudsku odluku u originalu ili ovjerenom prepisu, sa odgovarajućim prevodom, ukoliko ona nije na jeziku koji je u 72

službenoj upotrebi suda. Osim toga u zahtjevu se navode podaci o strankama i odluci, te se prilaže i dokaz o pravosnažnosti po pravu zemlje porijekla odluke. Ukoliko se protivnik predlagača ne odazove pozivu, postupak se nastavlja. U postupku dolazi do izražaja sistem ograničene kontrole sudske odluke, u materijalnopravnu stranu odluke se ne ulazi, osim kada to zahtijevaju smetnje priznanja (recimo javni poredak), a objašnjenja se mogu tražiti od stranaka i od suda koji je odluku donio. Odluka na osnovu priznanja i odluka zbog izostanka ne mogu se donijeti. Rješenje o priznanju deluje erga omnes i mora biti obrazloženo. Protiv odluke nezadovoljna strana može uložiti žalbu u roku od 15 dana od njenog dostavljanja. Žalba je devolutivna – o njoj odlučuje viši sud (Vrhovni sud). Neblagovremena žalba se ne može uzimati ni u remonstrativno ni u devolutivno razmatranje. O vanrednim pravnim sredstvima ZMPP ne govori. Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije sporan, a sva ostala pravna sredstva jesu. Kada se strana odluka pravosnažno prizna, postupak izvršenja vodi se po Zakonu o izvršnom postupku (ZIP) kao da je u pitanju domaća odluka. (2) Priznanje kao prethodno pitanje: Ako je o priznanju strane sudske odluke rješavano kao o glavnoj stvari, odluka suda obavezuje sve druge organe. Ako to nije slučaj, svaki sud može o priznanju rješavati kao o prethodnom pitanju, sa dejstvom samo za taj postupak. Kao o prethodnom pitanju o priznanju može se raspravljati u parničnom ili vanparničnom postupku, zavisno od glavne stvari, po pravilima tog postupka, s tim što je svaki sud vezan pretpostavkama za priznanje sadržanim u ZMPP. Međutim, u praksi će se najčešće o priznanju kao o prethodnom pitanju raspravljati u izvršnom postupku, u povodu predloga za izvršenje u kome je strana sudska odluka izvršna isprava. Ukoliko je o priznanju strane sudske odluke kod nas donijeto posebno rješenje, strana se odluka, kada je kondemnatorna, u potpunosti izvršava kao da je domaća – po pravilima ZIP, bez mogućnosti ponovnog ispitivanja pretpostavki za priznanje. Povjerilac iz strane kondemnatorne pravosnažne odluke može se, bez pokretanja posebnog postupka priznanja, dirketno obratiti izvršnom sudu sa prijedlogom za izvršenje, na bazi strane izvršne isprave. Tom prilikom on je dužan, osim priloga naprijed navedenih, priložiti sudu i dokaz o izvršnosti sudske odluke po pravu države njenog donošenja. O ovom se prijedlogu ne može prejudicijalno raspravljati ni u jednom postupku – on je uvijek glavna stvar u izvršnom postupku. Stvarno nadležan je sud koji je po našim propisima nadležan za sprovođenje izvršnog postupka, a mjesna nadležnost određuje se po ZIP. O prijedlogu odlučuje sudija pojedinac. U prigovoru, osim uobičajenih razloga ZIP, dužnik može, po prvi put u ovom postupku, isticati da nisu ispunjene pretpostavke za priznanje strane sudske odluke predviđene po ZMPP. Poslije prigovora postupak prelazi u kontradiktornu fazu, na nivou prvostepenog suda. Kako, u svemu ostalom, činjenica da je izvršna isprava strana odluka ne utiče na sprovođenje postupka po ZIP, ostaje još samo pitanje da li je naš sud međunarodno nadležan za izvršni spor koji bi mogao nastati iz postupka izvršenja, ukoliko sud uputi zainteresovano lice na parnicu? Odgovor na to pitanje je pozitivan. Nepotpuna atrakcija koja vodi isključivoj mjesnoj nadležnosti stvarno nadležnost suda na čijem području se nalazi sud koji sprovodi izvršenje, ne vodi istovremeno isključivoj međunarodnoj nadležnosti našeg pravosuđa, ali vodi njegovoj konkurentnoj nadležnosti. *Sudska odluka je javno – pravini akt kojim se odlučuje o pojedinačnim pravima i obavezama stranaka u postupku. *Strana sudska odluka je odluka donijeta od strane suda ili drugog organa strane države. ZMPP propisuje da se stranom sudskom odlukom smatra i odluka drugog organa koja je u državi u kojoj je donesena izjednačena sa sudskom odlukom ako se njom regulišu statusni, porodični i imovinski odnosi. *Za određivanje pojma strane sudske odluke bitno je: da se radi o odluci koju je donio organ stranog suvereniteta, nezavisno od toga da li ju je donieo na teritoriji strane države ili ne. 85. POJAM I VRSTE MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH ARBITRAŽA 73

Arbitraže su nedržavne institucije, ustanove su privato pravnog karaktera za rješavanje sporova koje su im povjerile same stranke. One su poznate iz najranijih vremena i zapravo prethode sudovima. I prije nego što su nastali državna organizacija i državno pravosuđe, parničari su povjeravali svoje sporove nekom trećem licu (ili licima) u koje obe strane imaju povjerenja, da bi ovako određena lica utvrdila ko je u pravu. Arbitraža nije nestala ni nakon pojave državnog pravosuđa, već postoji paralelno sa sudovima. Ima određene prednosti u odnosu na državno pravosuđe, te se zadržala u onim oblastima gdje su njene prednosti posebno relevantne. U takve oblasti spada i rješevanje sporova u međunarodnoj trgovini. Arbitraža može znatno više da se prilagodi osobenostima pojedinih slučajeva nego što su to u stanju sudovi čija se organizaciona struktura i pravila postupanja postavljaju čvrsto unaprijed za neodređeni broj veoma različitih slučajeva. Postupak pred arbitražom je mnogo manje formalan, ima uslova da bude i brz i pruža znatno šire mogućnosti za traženje kompromisnog rješenja. *Tradicionalno se smatra da su prednosti arbitraža u poređenju sa sudskim rješavanjem sporova sljedeće:  elastični procesni okviri koji u mnogome mogu da oblikuju same stranke; fleksibilni su rokovi;  brzina (donosi se kvalitetna odluka – odluka koja će se poštovati u efikasnom postupku = analiza svih činjenica); ali to nikako ne znači za par sati ili dana donijeti odluku; sigurno je da će se ta kvalitetna odluka prije donijeti od strane arbitraže nego od strane sudova;  niži troškovi;  neutralnost (umjesto da sudi sud države jednog ili drugog parničara, odlučuje institucija koja ne pripada ni jednoj ni drugoj državi, a arbitri – ili makar predsjednik vijeća – po pravilu je iz treće zemlje);  jednostepenost – arbitražne odluke se uvijek izvršavaju (obe strane su učestvovale u postupku); zbog velikog uspjeha i široke prihvaćenosti Njujorške konvencije o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka (1958.), veće su šanse da se van zemlje donošenja prizna i izvrši arbitražna nego sudska odluka . Postoje dvije osnovne vrste spoljnotrgovinskih arbitraža (naše pravo poznaje i dozvoljava obe vrste): (1) Ad hoc arbitraže (povremene) - stvaraju stranke za rješenje jednog slučaja, imenujući obično jednog ili trojicu arbitara. To mogu biti poznati pravnici, stručnjaci za spoljnu trgovinu, pa i eksperti za neka tehnička pitanja. Ako prihvate da budu arbitri, oni će se sastati na mjestu koje su odredile stranke (ili na mjestu koje sami odrede ako se stranke nisu dogovorile); vodiće postupak na način kako su to odredile stranke (ili kako se oni sami dogovore, ako stranke nisu odredile). To znači da će od dogovora stranaka ili dogovora izabranih arbitara zavisiti proceduralna pravila, pa i tehnički detalji, kao što je, na primjer, vođenje zapisnika. Nakon donošenja odluke arbitraža prestaje da postoji i pravno i organizaciono. Sve postupke kontroliše stalni arbitražni sud u Hagu, gdje sekretar toga suda odlučuje u slučaju sporova. (2) Institucionalne arbitraže (stalne) - su one arbitraže koje imaju svoju stalnu organizacionu strukturu, tehničke uslove (prostorije, administraciju) i pravila postupka. Nadležnost ovih arbitraža se takođe uspostavlja voljom stranaka kao i kod ad hoc arbitraža – bez sporazuma stranaka ni stalna arbitraža nema nikakve pravne nadležnosti. Ipak, organizaciono one postoje i prije i nakon donošenja odluke za šta su ih ovlastile stranke. Postoje slično nekom servisu kojem stranke mogu da se obrate ako to žele. Institucionalne arbitraže najčešće orgnaizuju privredne komore. Svaka od ovih arbitraža ima svoju listu abitara. Ono što je karakteriše je da stranci mogu biti arbitri, ali ne i predsjednici arbitražnog vijeća. Veliko je preimućstvo institucionalnih arbitraža u tome što oslobađaju stranke i arbitre brojnih pravnoorganizacionih i tehničkih poslova. O korespondenciji i dostavljanju pismena vodi brigu administracija arbitraže, a arbitri postupaju prema pravilniku arbitražne ustanove. Na taj način se smanjuju mogućnosti zloupotreba koje više prijete ako je čitava organizacija i određivanje načina postupanja neposredna briga samih stranka. *Institucionalne (stalne) arbitraže možemo podijeliti u dvije grupe: (2a) Zatvorene arbitraže su one arbitraže koje rješavaju samo sporove u kojima se kao jedna strana javlja članica organizacije, udruženje koje je osnovalo instituconalnu arbitražu. Stalne arbitraže najčešće osnivaju trgovačka udruženja, banke, berze, privredne komore. Ako su te arbitraže zatvorene, to znači da 74

jedna od stranaka u sporu mora da bude članica dotičnog trgovačkog udruženja, banke, berze, privredne komore. (2b) Otvorene arbitraže su, nasuprot zatvorenim, one institucionalne arbitraže koje takav uslov ne postavljaju, kojima se mogu obratiti dvije stranke od kojih nijedna nije članica organizacije ili udruženja pri kojem postoji arbitraža. Ogormna većina poznatih arbitražnih institucija je otvorenog tipa. *2c) One se u pogledu vrste sporova koje mogu rješavati dijele još i na opšte i specijalizovane (rješavaju samo određene vrste sporova). *2d) U pogledu načina rješavanja sporova razlikuju se pravne (rješavaju spor primjenom pravnih pravila koja izaberu stranke) i faktičke arbitraže (rješavaju spor po pravičnostiex aeqe et bono). Poznatije arbitraže: Međunarodna trgovinska komora u Parizu, Londonski međunarodni arbitražni sud, Međunarodna arbitraža pri Ciriškoj trgovinskoj komori, Američka arbitražna asocijacija u Njujorku, Spoljnotrgovinska arbitraža pri Privrednoj komori u Beogradu. 86. IZVORI NORMI KOJIMA SE REGULIŠE MEĐUNARODNA TRGOVINSKA ARBITRAŽA Arbitražno rješavanje sporova teži ka tome da, sa jedne strane stvori fleksibilan mehanizam koji bi se u dobroj mjeri oslobodio strogosti (ponekad i krutosti) nacionalnih procesnih prava, a da se istovremeno zadrži mogućnost i pravo na sudsku intervenciju ako mehanizam koji su kreirale stranke ne bi donio rezultat (npr. ako jedna stranka ne imenuje arbitra ili ne izvrši arbitražnu odluku). *Arbitražni postupak uređuju sljedeće norme: (1) Autonomija volje stranaka: Stranačka autonomija je svakako differentia specifica arbitražnog rješavanja sporova. Stranke su slobodne da odrede ko će, gdje će i kako će da im riješi spor. Sloboda stranaka da odrede mehanizam odlučivanja je izuzetno široka, no ipak ima neke granice u nacionalnim procesnim normama i međunarodnim sporazumima. (2) Instituciona pravila nedržavnog porijekla: Stranke neće, mada bi u načelu mogle, gotovo nikada same da formulišu čitav proceduralni okvir odlučivanja. Zbog toga, stranke se po pravilu oslanjaju na već postojeće izgrađene modele, eventualno dodajući ili modifikujući neke elemente. »Postojeći izgrađeni model« će se najčešće naći u pravilniku neke institucionalne arbitraže. To su mali procesni kodeksi prilagođeni fleksibilnom načinu arbitražnog odlučivanja. Posljednjih godina svjedoci smo značajnog ujednačavanja i harmonizacije institucionalnih pravilnika, no razlike postoje i na strankama je da biraju pravilnik – i time i instituciju koja im najviše odgovara. Ako se stranke opredijele za ad hoc abitražu, instituconalna pravila ne mogu pružiti oslonac, ali su od pomoći model pravila. Od posebnog su značaja Arbitražna pravila UNCITRAL-a (1976.) koja predstavljaju otvoreni model i koja će se primijeniti ako ih stranke prihvate. Ova pravila nisu mnogo detaljna, ostavljaju dosta širok manevarski prostor arbitrima. Formulisana su sa ambicijom da harmonizuju tendencije u arbitražnom pravu u svijetu. Model pravila UNCITRAL-a (Komisija UN za međunarodno trgovačko pravo) predstavljaju izrazit uspjeh i danas se ubjedljiva većina ad hoc arbitraža vodi po tim pravilima. Pravilnici i model pravila po pravilu ostavljaju i određeni manevarski prostor strankama, ostavljajući im da se same dogovore o načinu izbora arbitra, o jeziku postupka, o mjestu arbitraže, kao i o drugim detaljima. Ipak, odlika je institucionalnih pravilnika i model pravila da predviđaju alternativna rješenja za slučaj da stranke propuste da se dogovore o nekom elementu (ili pak ne mogu postići dogovor). Stranke u načelu mogu ne samo da dopunjavaju, već i da mijenjaju institucionalna i model pravila, no to nije preporučljivo, jer prilikom takvih izmjena stranke često previđaju sistemsku povezanost promjenjenog pravila za drugim rješenjima iz pravilnika, što može dovesti do ozbiljnih procesnih teškoća. Događa se i to da stranke dodaju pravilo koje se teško može slijediti. (3) Državne procesne norme: Dispozicije stranaka, institucionalna ili model pravila stvaraju u znatnoj mjeri samostalan procesni okvir, no državne procesne norme ostaju ipak relevantne. One postavljaju određene granice stranačkoj i institucionalnoj samoregulativi, a pored toga pokrivaju i neka pitanja do kojih samoregulativa ne dostiže. Kada je o granicama riječ, misli se prije svega na minimalne procesne garancije 75

(due process) koje samoregulativa ne može da povrijedi. Nagodbe stranaka ili institucionalna pravila koja ne bi poštovala princip jednakosti stranaka ili princip prava odbrane ne bi mogla dovesti do valjane arbitražne odluke. Pored pomenute uloge, državne procesne norme su nezaobilazne i kada je riječ o priznanju i izvršenju stranih odluka, o poništaju domaćih odluka, ili na primjer, kod imenovanja arbitara (u slučajevima kada mehanizam stvoren ili izabran od strane stranaka ne bi dao rezultat). Državne procesne norme su najčešće sadržane u posebnim zakonima o arbitraži (npr. SAD, Engleska, …), u zakonima o parničnom postupku (npr. Njemačka, Francuska,..), ili pak u zakonima o MPP (npr. Švajcarska). Kod nas, relevantne procesne norme sadrže prije svega ZMPP i Zakon o parničnom postupku. Za priznanje i izvršenje stranih arbitražnih odluka se nesporno primjenjuju norme zemlje u kojoj se traži priznanje; u pogledu samog arbitražnog postupka mjerodavno je po pravilu pravo mjesta sjedišta arbitraže. (4) Međunarodni sporazumi: Međunarodne trgovinske arbitraže ne bi mogle da budu uspješne bez međunarodnih sporazuma koji obezbjeđuju da se arbitražni postupak i njen rezultat priznaju i van granica određene zemlje. Međunarodni sporazumi u oblasti arbitraže spadaju nesumnjivo među najuspešnije i najšire prihvaćene međunarodne ugovore. Najvažniji međunarodni sporazum je svakako Njujorška konvencija o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka (1958.). Ta konvencija je danas prihvaćena u 126 zemalja. Važna je i Vašingtonska konvencija o rješavanju investicionih sporova između država i državljana drugih država (1965.) kojom se reguliše arbitraža za ovu specifičnu vrstu sporova. Od značaja je i Evropska konvencija o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži (1961.). (5) Pitanje hijerarhije raznih normi: Odnos pojedinih izvora normi je veoma složen. Sa jedne strane, nagodbe samih stranaka i institucionalnih pravila (koja takođe važe sa oslonom na nagodbu stranaka, tj. autonomiju volje) ne mogu biti u spornosti sa imperativnim normama nacionalnih prava i međunarodnih sporazuma. Sa druge strane, u skladu sa principom da je arbitražno rješavanje spora izbor i kreacija stranaka, neće ostati valjana odluka koja se odnosi na način koji se kosi sa dogovorom stranaka. Bitno je da arbitražni postupak zadovolji kako dogovor stranaka (i institucionalne norme izabrane dogovorom stranaka), tako i imperativne norme mjerodavnog državnog prava (lex arbitri). 87. NADLEŽNOST MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH ARBITRAŽA Pojam i vrste arbitražnih sporazuma - Međunarodne trgovinske arbitraže mogu da budu nadležne za rješavanje jednog spora samo na osnovu sporazuma stranaka. Arbitražni sporazumi su dobili izuzetno čvrst oslonac u članu II (3) Njujorške konvencije koji predviđa sljedeću ključnu obavezu sudova svih (do danas 126 zemalja) potpisnica Konvencije: Ako bi se jedna stranka obratila sudu iako postoji arbitražni sporazum, sud će (čak iako je inače nadležan) po zahtjevu jedne od stranaka uputiti stranke na arbitražu – izuzev ako bi sud utvrdio da je arbitražni sporazum ništav ili nepodoban za primjenu. To znači da se zaključenjem valjanog arbitražnog sporazuma zaista obezbjeđuje arbitražno rješavanje spora, jer su sudovi praktično svuda u svijetu obavezni da daju primat arbitražnom sporazumu. Razlikujemo dvije vrste arbitražnog sporazuma. To su kompromis i kompromisorna klauzula. *Kompromis je sporazum stranaka da podvrgnu arbitraži jedan spor koji je već nastao. To je poseban pismeni sporazum, nezavisan od osnovnog pravnog posla među strankama iz kojeg se rađa spor. *Kompromisorna klauzula je dio glavnog ugovora (iz kojeg je i proistekao spor; jer stranke ne znaju da li će nastati spor, ali su za svaki slučaj ugovorile nadležnost arbitraže) koji se zaključuje među strankama. Ta se kluzula ne odnosi na jedan konkretan spor, već na sve sporove koji mogu proizići iz ugovornog odnosa stranaka. Stranke se sporazumjevaju da sve buduće sporove iz datog ugovora podvrgnu arbitraži. 88. ARBITRAŽNI SPORAZUM Sporazum o arbitraži 76

(Sl. glasnik RS, br. 46/2006. član 9.) „Sporazumom o arbitraži stranke povjeravaju arbitražnom sudu na rješavanje svoje buduće sporove ili sporove nastale iz određenog pravnog odnosa. Sporazum o arbitraži za rješavanje budućih sporova može biti sadržan u odredbi ugovora ili u posebnom ugovoru.“ ♣Arbitražni sporazum je najbitniji akt u atbitraži. Arbitraža nije postavljena od strane države, već od strane arbitara. Arbitražni sporovi su sporovi velike vrijednosti; arbitri su ti koji donose kvalitetne odluke – stručna su lica koja se godinama bave tim pitanjima, stranke trebaju i moraju da im vjeruju . - Osnivaju se pri privrednim asocijacijama, to su komore. I u B. Luci pri Privrednoj komori postoji Spoljna arbitraža). One nisu pod uticajem države. Arbitraže su nedržavne institucije za rješavanje sporova koje su im povjerile same stranke. Arbitraža nije nastala ni nakon pojave državnog pravosuđa, već postoji paralelno sa sudovima. Arbitraža može znatno više da se prilagodi osobenostima pojedinih slučajeva nego što su to u stanju sudovi čija se organizaciona struktura i pravila postupanja postavljaju čvrsto unaprijed za neodređeni broj veoma različitih slučajeva. Postupak pred arbitražom je mnogo manje formalan, ima uslova da bude i brz i pruža znatno šire mogućnosti za traženje kompromisnog rješenja. Arbitraže mogu da odlučuju samo u sporovima u kojima bi volja samih stranaka mogla da zamjeni presudu ako bi se stranke poravnale. *Razlikujemo dvije vrste arbitražnog sporazuma (sporazuma kojima se uspostavlja nadležnost arbitraže): a) Kompromis je sporazum stranaka da podvrgnu arbitraži jedan spor koji je već nastao. To je poseban pismeni sporazum, nezavisan od osnovnog pravnog posla među strankama iz kojeg se rađa spor. U slučaju da se tužilac obrati Spoljnotrgovinskoj arbitraži, a ne postoji punovažan arbitražni sporazum koji bi se odnosio na pokrenuti spor, tužena strana će se pozvati da se u roku od 30 dana izjasni da li prihvata nadležnost Spoljnotrgovinskoe arbitraže. Ako ona to učini, smatraće se da je zaključen punovažan kompromis. Ovakav kompromis nije izričito predviđen u našem pozitivnom pravu, ali naša sudska praksa prihvata ovo rješenje Pravilnika Spoljnotrgovinske arbitraže. b) Kompromisorna klauzula je dio (jedna klauzula) glavnog ugovora koji se zaključuje među strankama. Ta se klauzula ne odnosi na jedan konkretan spor, već na sve sporove koji mogu proizaći iz ugovornog odnosa stranaka. Stranke se sporazumijevaju da sve buduće sporove iz datog ugovora podvrgnu arbitraži. 89. USLOVI ZA PUNOVAŽNOST ARBITRAŽNOG SPORAZUMA Naše pravo postavlja sljedeće uslove za punovažno podvrgavanje spoljno-trgovinskoj arbitraži: 1. Barem jedna od stranaka treba da je inostrano pravno ili fizičko lice, odn. lice stranog državljanstva 2. Može da se radi samo o takvom sporu u kome bi stranke mogle da se poravnaju, tj. u kojem mogu slobodno da raspolažu svojim materijalno-pravnim ovlašćenjima. To je tzv. uslov »arbitraliteta«. Suština je u sljedećem - arbitraža je danas u pretežnoj mjeri samostalan nedržavni način rješavanja sporova. Arbitraže su paralelan način rješavanja širokog spektra spoljnotrgovinskih sporova, no ipak ostaju neke kategorije sporova čije rješavanje državni ograni zadržavaju sa sebe – koji su »nearbitralni«. Pitanje arbitralnosti se ne postavlja često. Osjetljive i sporne oblasti su domen patenta, te zahtjeva koji se temelji na antimonopolističkim normama. Prema našem ZPP arbitraži se mogu podvrći sporovi o pravima kojima stranke slobodno raspolažu. Arbitrabilnost spora nam daje odgovor da li je moguće određeni spor iznijeti pred arbitražu na ispitivanje tj. odlučivanje! 3. Ne može se zaključiti punovažan arbitražni sporazum ako je riječ o sporu za koji je predviđena isključiva nadležnost našeg pravosuđa. Prema ZMPP, isključiva nadležnost postoji samo u nekim porodičnopravnim i nasljednopravnim sporovima, kao u stvarnopravnim sporovima na nekretninama (tada ne može da odlučuje arbitraža u inostranstvu). 4. Određivanje broja arbitara nije uslov punovažnosti arbitražnog sporazuma. Ako bi stranke to propustile, arbitri će se odrediti prema pravilniku stalne arbitraže (ako su se obratile stalnoj arbitraži) ili prema propisima mjerodavnog prava (ako su se odlučile za ad hoc arbitražu). Međutim, ako stranke same 77

određuju broj arbitara, taj broj treba da je neparan. Određivanje parnog broja arbitra povlači za sobom nevažnost arbitražnog sporazuma. 5. Pretpostavka za punovažnost arbitražnog sporazuma je i pismena forma (dokazna je forma – ad probationem). Ovaj posljednji uslov treba elastičnije shvatiti, pa bi se pod pismenim kompromisom ili kompromisornom klauzulom podrazumijevalo ne samo jedno pismeno sa potpisima obeju stranaka, već i pismeni sporazum koji je postignut razmjenom pisama, telegrama ili putem teleprintera; pismenoj formi je udovoljeno i tada kada se arbitražna klauzula nalazi u opštim uslovima poslovanja, ako oni čine sastavni dio ugovora među strankma. Pismena forma je danas bez sumnje važeći uslov potvrđen svim relevantnim međunarodnim sporazumima, ali smo svjedoci sve žešćih kritika ovog uslova u teoriji, a javljaju se i odluke u sudskoj i arbitražnoj praksi kojima se donekle relativizira značaj tog uslova. 6. U vezi sa punovažnošću javlja se i pitanje domašaja arbitražnog ugovora. Arbitražni sporazum ne zamjenjuje sudsku nadležnost u svim sporovima među strankama potpisnicama sporazuma, već samo u onim sporovima koji su unutar domašaja arbitražnog sporazuma. U stvari, ovdje je 6. kao i 2. 90. VRSTE ARBITRAŽA Institucionalne arbitraže vode postupak prije svega na osnovu svojih pravilnika. Tek ako pravilnici (koji ipak nisu potpuni kodeksi procedure) ne bi imali rješenja za jedno konkretno pitanje, dolazi u obzir primjena nekih drugih normi. Pravilnici institucionalnih arbitraža predviđaju uglavnom tri načina dopune normi svojih pravilnika: - supsidijarne procesne norme mogu da odrede same stranke; - može se prepustiti arbitrima da odrede pravila postupka; - mogu se primijeniti i pravila parničnog postupka jedne države – obično države u kojoj se vodi arbitražni postupak. Posljednje rješenje nije cjelishodno, jer norme o parničnom postupku pojedinih država nisu prilagođene osobenostima arbitražnog postupka. Procesne norme države mjesta arbitraže su relevantne u pitanjima pomoći arbitražnom postupku (npr. imenovanje arbitara u slučajevima kada stranke nisu za to predvidjele odgovarajući mehanizam, ili pak taj mehanizam zataji); te o pitanjima kontrole arbitražnog postupka (npr. kroz norme o minimalnim procesnim garancijama ili kroz norme o sudskom poništaju arbitražne odluke). Što se same arbitražne procedure tiče, norme parničnih postupaka pojedinih država ne pružaju adekvatno rješenje. Postoje dvije osnovne vrste spoljnotrgovinskih arbitraža: arbitraža ad hoc i stalne (institucionalne) arbitraže. Naše pravo poznaje i dozvoljava obe vrste. 1. Ad hoc arbitraže stvaraju stranke za rješenje jednog slučaja, imenujući obično jednog ili trojicu arbitara.To mogu biti poznati pravnici, stručnjaci za spoljnu trgovinu, pa i eksperti za neka tehnička pitanja. Ako prihvate da budu arbitri, oni će se sastati na mjestu koje su odredile stranke, vodiće postupak na način kako su to odredile stranke. To znači da će od dogovora stranaka ili dogovora izabranih arbitara zavisiti proceduralna pravila, pa i tehnički detalji, kao što je npr. vođenje zapisnika. Nakon donošenja odluke arbitraža prestaje da postoji i pravno i oraganizaciono. 2. Institucionalne su one arbitraže koje imaju svoju stalnu organizacionu strukturu, tehničke uslove i pravila postupka. Nadležnost ovih arbitraža se takođe uspostavlja voljom stranaka kao i kod ad hoc arbitraža-bez sporazuma stranaka ni stalna arbitraža nema nikakve pravne nadležnosti. Ipak, organizaciono one postoje i prije i nakon donošenja odluke za šta su ih ovlastile stranke. Postoje slično nekom servisu kojem stranke mogu da se obrate ako to žele. Institucionalne arbitraže najčešće organizuju privredne komore.Veliko je preimućstvo institucionalnih arbitraža u tome što oslobađaju stranke i arbitre brojnih pravno-organizacionih i tehničkih poslova. Na taj način se smanjuju mogućnosti zloupotreba koje više prijete ako je čitava organizacija i određivanje načina postupanja neposredna briga samih stranaka. *Institucionalne arbitraže možemo podijeliti u dvije grupe: zatvorene i otvorene. 78

a) Zatvorene su one arbitraže koje rješavaju samo sporove u kojima se kao jedna strana javlja članica organizacije, udruženje koje je osnovalo institucionalnu arbitražu. Stalne arbitraže najčešće osnivaju trgovačka udruženja, banke, berze, privredne komore. Ako su te arbitraže zatvorene, to znači da jedna od stranaka u sporu mora da bude članica dotičnog trgovačkog udruženja, banke, berze, privredne komore. b) Otvorene su, nasuprot zatvorenim, one institucionalne arbitraže koje takav uslov ne postavljaju, kojima se mogu obratiti dvije stranke od kojih nijedna nije članica organizacije ili udruženja pri kojem postoji arbitraža. Ogromna većina poznatih arbitražnih institucija je otvorenog tipa. 91. KONSTITUISANJE ARBITRAŽA Jedan od veoma specifičnih i složenih proceduralnih problema koji se javljaju u arbitražnom odlučivanju je problem izbora arbitara u slučaju da to ne učine stranke. Ako je riječ o tri arbitara – što je najčešće – stranke se obično dogovore, da će svaka strana imenovati po jednog arbitra, a da će tako izabrani arbitri postići sporazum o trećem arbitru, koji najčešće postaje predsjednik vijeća. To je jedan korektan mehanizam koji vodi računa o ravnopravnosti stranaka, ali nije uvijek efikasan. Jedna stranka može relativno lako da osujeti njegovo dejstvo ako jednostavno ne imenuje svog arbitra. Do ozbiljnih teškoća može doći i u sljedećoj fazi konstituisanja arbitražnog vijeća - ako se dva arbitra određena od stranaka ne mogu složiti oko ličnosti trećeg arbitra. U ovakvim (i sličnim) situacijama institucionalne arbitraže mogu da nadomjeste pasivnost stranaka i mogu da odrede i trećeg arbitra. Pravilnici institucionalnih arbitraža predviđaju mehanizme za rješavanje ovog problema. Situacija je, međutim teža ako je u pitanju arbitraža ad hoc, jer u takvim slučajevima ne postoji nikakva kompetentna institucija koja bi mogla da sama odredi arbitre. Rješenje se traži konstituisanjem tzv. »organa imenovanja« (appointing authority) koji bi u gore opisanim situacijama zastoja mogao da imenuje arbitre i na taj način da omogući da vljani arbitražni sporazum ipak dejstvuje. Prema Model-pravilima UNCITRAL-a, organ imenovanja će odrediti same stranke, a ako one to ne bi učinile, na scenu stupa Generalni sekretar Stalnog arbitražnog suda u Hagu. Generalni sekretar neće sam da imenuje arbitre, ali će odrediti organ imenovanja, tj. organ koji će umjesto stranaka odrediti arbitre (ovaj mehanizam može da funkcioniše, naravno, samo pod uslovom da se stranke sporazumiju o primjeni Pravila UNCITRAL-a). Moguće pomoćno rješenje predstavlja i imenovanje arbitara od strane suda. Takvu mogućnost predviđa i naš ZPP. Sudsko imenovanje će se izvršiti ako arbitar ne bude na vrijeme postavljen. Imenovanje će se izvršiti na zahtjev stranke. 92. POSTUPAK PRED MEĐUNARODNIM TRGOVINSKIM ARBITRAŽAMA Nakon što je konstituisana, arbitraža vodi postupak prevashodno prema pravilniku koji su izabrale stranke (samim izborom institucionalne arbitraže ili na drugi način). Relevantne su i konkretne instrukcije stranaka, te minimalne procesne garancije koje postavlja lex arbitri. Pravilnici koji su danas tipični ne ulaze u mnoge detalje, fiksiraju samo osnovne tačke toka postupka i ostavljaju dosta široku diskreciju arbitrima. Prije nekoliko godina stvoren je još jedan tekst pod okriljem UNCITRAL-a sa ciljem da se arbitražni postupak učini efikasnijim. To su »Bilješke« o organizovanju arbitražnog postupka (UNCITRAL Notes on Organizing Arbitral Proccedings, 1996.). Cilj ovih »Bilješki« je da služe kao neka vrsta podsjetnika kako strankama, tako i arbitrima u pitanjima racionalne organizacije arbitražnog postupka. Spoljnotrgovinska arbitraža pri Privrednoj komori Jugoslavije (SA) je institucionalna arbitraža. SA ima svoj pravilnik koji je donijela Trgovinska komora FNRJ (1947. godine). Kasnije je pravilnik nekoliko puta modifikovan, a danas je na snazi Pravilnik koji je donijela Privredna komora Jugoslavije 1997. godine. 79

U slučaju da Pravilnik ne sadrži odgovarajuće odredbe za rješenje nekog proceduralnog pitanja, primijeniće se pravila koje same stranke postave, a ako to stranke nisu učinile, primijeniće se odredbe našeg Zakona o parničnom postupku »ako su u skladu sa nadležostima i načelima arbitražnog postupka« (član 44). Dopunjavajući odredbe Pravilnika, stranke nisu sasvim slobodne, one ne bi mogle da postave takva pravila koja ne bi bila spojiva sa principima na kojima funkcioniše SA. Ako bi takva pravila bila postavljena sporazumom stranaka, SA neće prihvatiti da riješi spor, iako postoji punovažan arbitražni sporazum. Povlačenje granica između kompetencije stranaka – koje su sigurno znatno šire nego pred sudovima – i ovlašćenja arbitara da insistiraju na osnovnim principima jednog institucionalizovanog načina odlučivanja, može biti veoma teško. Insistiranjem na određenim principima odlučivanja, institucionalna arbitraža želi da sačuva vrijednosti na kojim se zasniva njen renome. Zanimljivo je istaći da Pravilnik SA izričito predviđa mogućnost da se postupak pred SA vodi prema Model-pravilima UNCITRAL-a, što je dokaz visoke ocjene koju su ova Model-pravila dobila kod nas (čl.45). Kao dalje karakteristike postupka pred SA mogle bi se istaći fleksibilnost, težnja da se stvari uproste radi efikasnosti. Arbitri se biraju sa liste koju utvrđuje Skupština Privredne komore, no inostrana stranka može birati za arbitra i stranog državljanina van liste. Predsjednik vijeća može biti samo domaći državljanin sa liste. Za očekivati je da se ovo pravilo u dogledno vrijeme koriguje (nejednak tretman stranih državljana). O postupku spoljnotrgovinskih arbitraža uopšte ne bi se moglo govoriti, a ne može biti riječi ni o jedinstvenim pravilima postupanja arbitraža unutar jedne države, jer na postupak mogu bitno da utiču u svakom slučaju same stranke ili arbitri. Posebno bi teško bilo izvesti neke opšte zaključke o postupku arbitraža ad hoc, jer one nemaju nikakvu proceduralnu “zaleđinu“. Pravila postupanja određuju ili same stranke ili arbitri. ♣ Pravila postupka kod spoljnotrgovinskih arbitraža vezana su za pravilnike arbitraža. Ukoliko postoje pravne praznine, popunjavaju se: 1. određuju se pravila od strane stranaka; 2. potom slijedi određivanje od strane arbitara (ukoliko stranke ne odrede ppravila za popunjavanje praznina), 3. tek na kraju dolazi primjena procesnih pravila države u kojoj se vodi postupak (što predstavlja mali nonsens jer se odugovlači proces). *Ciriška arbitraža (koja je jedina dvostepena arbitraža) ima sasvim drugačiji pristup: 1. prvo se primjenjuju nacionalna pravila, 2. pa ako ona nisu utvrđena onda dolazi do izražaja volja stranaka, 3. i na kraju je volja arbitara. 93. PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA OD STRANE MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH ARBITRAŽA Određivanje mjerodavnih materijalnih pravila na osnovu kojih međunarodne trgovinske arbitraže rješavaju sporove spada među veoma složene probleme. Postoji priličan broj načina za određivanje mjerodavnog prava i dosta kontraverzi u ugovornoj materiji. Ipak, za rješenje problema polazi se od jedne čvrste polazne tačke, a to su kolizione norme lex fori, zakona zemlje suda. Ako je riječ o arbitražama, ova polazna tačka često nije nimalo čvrsta, odnosno, nije izvjesno šta je lex fori pojedinih međunarodnih trgovinskih arbitraža i koje kolizione norme treba primijeniti da bi se došlo do mjerodavnog prava. Ovaj je problem posebno potenciran kod arbitraža ad hoc. Pošto arbitraže nisu državni organi i pošto mogu da imaju veze približnog intenziteta sa dvije ili više država, otvara se dilema koje pravo, pravo koje države bi trebalo smatrati za polaznu tačku, tj. od kojih kolizionih normi treba poći pri određivanju mjerodavnih pravila. Izdvojeno je nekoliko najznačajnijih tipova rješenja problema određivanja mjerodavnih pravila, a to su: 80

1. Prvi način se ne razlikuje od postupka određivanja mjerodavnog prava pred sudovima. Polazi se od kolizionih normi jednog nacionalnog prava (obično kolizionih normi države u kojoj arbitraža zasjeda i odlučuje), te se primjenjuje materijalno pravo one države na koju te kolizione norme ukazuju. 2. Karakteristika drugog tipa rješenja su nenacionalne kolizione norme kao polazna tačka, kolizione norme koje nisu uzete iz MPP određene države već ih određuju arbitri – lex arbitrii. Ovo rješenje ima priličan broj pristalica u doktrini, prihvaćeno je u značajnom broju međunarodnih sporazuma kao i u brojnim arbitražnim odlukama. 3. Treći tip rješenja karakteriše još potpuniji raskid sa normama pojedinih država. S oslonom na nedržavni karakter arbitraže javlja se i odlučivanje bez oslona na neko materijalno pravo, pri čemu su, naravno, suvišne i kolizione norme koje bi odvele do mjerodavnog materijalnog prava određene države. Javlja se rješenje spora na bazi „opštih principa“ pravičnosti - ex aequo et bono. Opšti principi ili određena shvatanja o pravičnosti ne mogu predstavljati čvrst oslonac, naročito ne ako treba riješiti složenija pravna pitanja. Ovakav način rješavanja merituma se u mnogim državama eksplicitno priznaje kao mogući način arbitražnog odlučivanja. I pravilnik SA predviđa ovakvu mogućnost. 4. Odlučivanje putem oslona na „autonomno pravo međunarodne trgovine“ ili novi lex mercatoria takođe teži ka emancipaciji od nacionalnih prava, ali se pri tome stvara jedna alternativa nacionalnim obligacionim i privrednim pravima. Osjeća se tendencija institucionalizacije ovih pravila, a u njihovoj sistematizaciji i razradi sve veću ulogu igraju i UN i razni specijalizovani organi OUN, prije svega UNCITRAL i regionalne ekonomske komisije. U procesu razrade i afirmacije ovog novog lex mercatoria značajnu ulogu imaju međunarodne trgovinske arbitraže. Treba ipak reći da nije značajan broj odluka u kojima bi lex mercatoria bio isključivi materijalnopravni oslonac. 5. U značajnom broju odluka arbitri koriste istovremeno više metoda u obrazlaganju meritornog rješenja. Često se pored pozivanja na jedno nacionalno supstancijalno pravo pozivaju i na norme lex mercatoria ili principe UNDROIT, eventualno i na norme drugog prava koje je dolazilo u obzir da bude mjerodavno. To se naravno čini u slučajevima kada razne norme opravdavaju isti rezultat, te se smatra da pozivanje na više autoriteta može da utiče na međunarodni ugled odluke. Treba još dodati da se i pred arbitražama javlja pitanje normi neposredne primjene.  1. i 2 . su dva osnovna pravila koja određuju primjenu matreijalnog prava ukoliko to stranke ne odluče! 94. PRAVNA SREDSTVA PROTIV ARBITRAŽNIH ODLUKA Tri su osnovna tipa pravnih sredstava koja se mogu koristiti protiv arbitražnih odluka u pojedinim zakonodavstvima: 1. žalba višoj arbitražnoj instanci ili sudu, 2. tužba za poništaj i neka slična pravna sredstva protiv domaće arbitražne odluke, 3. kontrola strane arbitražne odluke u postupku njenog priznanja i izvršenja. ♣Sudski postupak može pokrenuti strana koja nije zadovoljna arbitražnom odlukom. Naše pravo poznaje dva pravna sredstva protiv arbitražnih odluka. Domaća arbitražna odluka prizvodi kod nas dejstvo kao i domaća pravosnažna i izvršna sudska presuda, ali se može napadati tužbom za poništaj. Strana arbitražna odluka ne proizvodi kod nas dejstvo dok ne bude priznata odnosno, proglašena izvršnom od strane našeg suda. Kod nas status jedne arbitražne odluke u bitnoj mjeri zavisi od toga da li je ta odluka domaća ili strana. Utvrđivanje porijekla arbitražne odluke: Pripadnost jedne arbitražne odluke može biti veoma sporna i postoje razna mjerila o određivanju porijekla arbitražne odluke. Tradicionalno su se razlikovala dva osnovna tipa povezanosti između arbitraža i jednog pravnog poretka, tj. dva osnovna kriterijuma za određivanje porijekla arbitražne odluke. Kao mjerila isticani su personalni i teritorijalni kriterijumi. 1. Shvatanja o odlučujućem značaju personalne veze su manje zastupljena u teoriji i bez većeg su odjeka u praksi. Danas je ta bitka praktično odlučena u korist teritorijalne veze. Jedan od glavnih zastupnika pravne veze jeste bio Demanža, koji smatra da su odlučujući kriterijumi vezivanja državljanstvo i domicil 81

arbitara, odnosno predsjednika vijeća, ako bi arbitri bili različite nacionalnosti. Prema jednom drugom, takođe personalističkom shvatanju ključna veza, odnosno ključni kriterij za određivanje porijekla arbitražne odluke, jeste državljanstvo ili pak domicil stranaka. 2. Pokušaji lokalizacije arbitraže pomoću elementa teritorijalne povezanosti su uvek imali više pristalica u teoriji i od znatno su većeg uticaja na razvoj prakse. Još je rano formiran jedan od najizglednijih kriterija teritorijalna lokalizacije arbitraže, princip vezivanja arbitraže za sjedište arbitraže. Kritičari ovog shvatanja su iznosili brojne argumente protiv: teškoće oko utvrđivanja sjedišta arbitraže (naročito ako se radi o ad hoc arbitražama), mogućnost da arbitraža zasjeda u više država... Po drugom shvatanju (Niboaje, Šnicer, Lunc,..), porijeklo arbitražne odluke se određuje prema mjestu donošenja odluke. Protiv ovog shvatanja se pogotovo koristi zamjerka kako može biti donošenje odluke u nekim slučajevima sasvim incidentalno, da može biti teško utvrdivo (naročito ako se odluka donosi putem prepiske). Model-zakon UNCITRAL-a (član 31/3) postavlja presumpciju da je arbitražna odluka donijeta u mjestu koje je naznačeno u samoj odluci. Arbitri će normalno označiti ono mjesto koje je određeno i kao mjesto sedišta arbitraže. 3. Pored dva osnovna pristupa, poznati su još neki načini lokalizacije arbitražne odluke. Pomenućemo shvatanje o lokalizaciji arbitražne odluke pomoću zakona arbitraže, tj. zakona kojem su stranke podvrgle arbitražni proces. Javlja se zatim i shvatanje da je odlučujuća okolnost primjenjeno procesno pravo (bez obzira na to da li su to pravo birale stranke). U koncepciji koju usvaja naše pravo, razlikovanje između domaćih i stranih arbitražnih odluka zadržava ključni značaj. Prema ZMPP, stranim se smatraju dvije kategorije arbitražnih odluka:  koje su donijete van teritorije naše države i  koje su istina donijete na teritoriji naše države, ali pri čijem je donošenju primjenjeno procesno pravo strane države (bez obzira što je postupak vođen na našoj teritoriji). U pogledu druge kategorije znači to, da ako su primjenjena Pravila UNCITRAL-a ili nekog drugog modelpravilnika, to odluku još ne pretvara u stranu odluku. Pravila UNCITRAL-a nisu naši propisi, ali nisu ni pravila neke strane države. 95. PRIZNANJE I IZVRŠENJE STRANIH ARBITRAŽNIH ODLUKA Efikasnost arbitražnog rješavanja sporova (kao i svakog drugog načina rješavanja sporova) zavisi u krajnoj liniji od toga da li se odluke sprovode, da li se izvršavaju. Problem izvršenja arbitražnih odluka je potenciran time što arbitraže nisu neposredno vezane za državni aparat, koji se javlja kao aparat za prinudno izvršenje onih odluka koje se ne izvršavaju dobrovoljno. U našem pravu, norme o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka postavljene su u članovima 99-101. ZMPP. Ove norme govore prije svega o uslovima za priznanje i izvršenje stranih arbitražnih odluka, a postavljena su i neka pravila u pogledu procedure. Proceduralna pravila su pretežno ona ista koja se odnose i na postupak priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka. Uslovi za priznanje i izvršenje stranih arbitražnih odluka nisu, međutim, isti kao i uslovi za priznanje i izvršenje stranih sudskih odluka – mada je sličnost značajna. Bitno je da postupak bude u skladu sa arbitražnom odlukom (kako bi mogli odrediti porijeklo odluke). *Strana arbitražna odluka može kod nas da dobije egzekvaturu ako su ispunjeni sledeći uslovi, tj. pretpostavke za priznanje i izvršenje stranih arbitražnih odluka su: 1. Potrebno je da je arbitraža koja je donijela odluku bila nadležna. Nadležnost arbitraže cijeni se na taj način što će ispitati da li postoji punovažan arbitražni sporazum (kompromis ili kompromisorna klauzula). Ako su stranke podvrgle arbitražni sporazum pravu neke druge države, potrebno je da budu ispunjeni uslovi za punovažnost arbitražnog sporazuma prema tom pravu, kao i prema pravu naše države. 82

2. Sljedeći je uslov da je arbitražna odluka pravosnažna i izvršna. Specifičnost arbitraža je u tome, što je – osim rijetkih izuzetaka – arbitražna odluka konačna čim je donijeta, jer po pravilu ne postoji mogućnost obraćanja višem organu. Postavlja se pitanje da li su konačne, odnosno podobne za priznanje i izvršenje one odluke koje su odlukom suda neke druge zemlje poništene. Po našem ZMPP (preuzeto stanovište Njujorške konvencije) relevantan je poništaj koji je izvršen u zemlji kojoj, prema mjerilima ZMPP, pripada arbitražna odluka, odn. u zemlji po čijem je pravu odluka donijeta. Ako je do poništaja došlo u nekoj drugoj zemlji, takav poništaj ne može biti prepreka za egzekvaturu kod nas. U vezi sa pitanjem konačnosti arbitražne odluke u slučaju da je pokrenut postupak za njen poništaj u stranoj zemlji. Određenog efekta može imati samo postupak koji je pokrenut pred sudom zemlje čiju pripadnost ima arbitražna odluka. U tom slučaju sud može, i to na zahtjev jedne od stranaka, da odloži rješavanje o zahtjevu za egzekvaturu. Ovakvo odlaganje odluke naš sud može da uslovi polaganjem obezbjeđenja od strane dužnika. Ali!!! → kada se prekine postupak priznanja i izvršenja strane arbitražne odluke, tada sud donosi odluku, a ne arbitraža.  Onda se može postaviti pitanje šta je stranci u interesu.... npr. ako sedesi da sud donese negativnu odluku... 3. Poštivanje prava odbrane je uslov koji se javlja kako kod egzekvature sudskih, tako i kod egzekvature arbitražnih odluka. Ne može se priznati arbitražna odluka ako je donijeta protiv lica kojem nije pružena mogućnost da se brani. ZMPP i u pogledu ovog uslova preuzima pravilo Njujorške konvencije, te moguću povredu prava odbrane vidi prije svega u tome da stranka ne bude uredno obaviještena o imenovanju arbitara ili o arbitražnom postupku. Smatraće se, međutim, povredom prava odbrane i ako je stranki na drugi način onemogućeno da se služi svojim pravima u postupku. 4. Neće se priznati strana arbitražna odluka koja bi bila protivna javnom poretku. Ova je odredba ZMPP formulisana na isti način kao i odgovarajuća odredba o javnom poretku u pogledu priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka. Javni poredak treba usko tumačiti. Zakonodavac treba da objasni šta to predstavlja javni poredak i njegovu povredu, odn. treba naći koje su to esencijalne odredbe koje se tiču npr. privrednih društava.... 5. Egzekvatura će se odbiti i ako se dokaže da sastav arbitraže ili arbitražni postupak nisu bili u skladu sa odredbama arbitražnog sporazuma. Treba reći da se u novije vrijeme javljaju sudske i arbitražne odluke u kojima se teži da se arbitražni sporazum i odluka spasu iako se sporazum ne slijedi u potpunosti. 6. Sljedeći razlog za odbijanje egzekvature tiče se situacije kada arbitri prekorače svoja ovlašćenja, tj. kada donesu odluku o pitanjima koja im stranke nisu povjerile. U ovom slučaju zamislive su dvije solucije: *odbijanje egzekvature, ili pak priznanje i izvršenje dijela odluke (onog dijela koji je pokriven arbitražnim sporazumom). *Naš zakonodavac je usvojio fleksibilnije rešenje - ako je došlo do prekoračenja ovlašćenja, priznaće se odluka u onom dijelu u kojem nema prekoračenja, pod uslov da je taj dio odvojiv. 7. Egzekvatura se može odbiti i u slučaju kada je izreka arbitražne odluke nerazumljiva ili protivurječna. Pri tome treba primijetiti da protivurečnost u obrazloženju odluke, pa čak i nedostatak obrazloženja ne predstavljaju razlog za odbijanje priznanja i izvršenja strane arbitražne odluke. 8. Najzad, reciprocitet predstavlja takođe jedan od uslova za priznanje i izvršenje stranih arbitražnih odluka. U pogledu stranih arbitražnih odluka traži se takođe materijalni recirpocitet, a zadovoljavamo se faktičkim reciprocitetom u pogledu načina nastanka uzajamnosti. Reciprocitet treba tražiti prema zemlji porijekla arbitražne odluke. Reciprocitet se pretpostavlja i nije smetnja za priznanje strane odluke ako priznanje traži naš državljanin. 96. POSTUPAK PRIZNANJA I IZVRŠENJA STRANIH ARBITRAŽNIH ODLUKA (odnosi se i na strane sudske odluke) 83

O priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka naši sudovi mogu da odlučuju u posebnom postupku koji se završava rješenjem kojim se priznanje i izvršenje odobrava ili se pak odbija. Pored toga, o priznanju se može donijeti odluka kao o prethodnom pitanju sa dejstvom samo za taj postupak. Mjesno je nadležan za davanje egzekvature sud na čijem području treba sprovesti postupak priznanja odnosno izvršenja. Pravila o stvarnoj nadležnosti postavljaju republički propisi. Protiv rješenja o egzekvaturi može se uložiti žalba višem sudu. ZMPP precizira i to, koja dokumenta uz zahtjev treba da podnese stranka koja traži priznanje i izvršenje strane arbitražne odluke. To su: - izvorna odluka ili njen ovjeren prepis i - izvorni ugovor o arbitraži (arbitražni sporazum) ili njegov ovjereni prepis. Ako ovi dokumenti nisu sastavljeni na jednom od jezika koji su u službenoj upotrebi pred sudom egzekvature, stranka koja traži priznanje i izvršenje treba da podnese prevod koji je izvršilo ovlašćeno lice. ZMPP ne precizira ko se smatra ovlašćenim licem, no u taj krug svakako ulaze sudski tumač kao i službena lica diplomatskih ili konzularnih predstavništava. ♣Rezime: Strane arbitražne odluke priznaje sud, a ne arbiraža. Postupak provodi okružni sud (po teritoriji na kojoj treba izvršiti odluku). Sud sprovodi vanparnični postupak, s samo izuzetno može da pozove stranke na salušanje... Sud donosi rješenje o priznanju ili odbijanju rješenja. Moguća je žalba višem sudu. Strana koja podnosi zahtjev dostavlja odiginal ili prepis (prepis = prepisuje se dokument, ne kopira, nije kopija!!!, stavlja se pečat da je prepis vjerodostojan originalu) odluke i arbitražnog sporazuma. 97. OSNOVNE KARAKTERISTIKE NJUJORŠKE KONVENCIJE O PRIZNANJU STRANIH ARBITRAŽNIH ODLUKA IZ 1958. GODINE Kičma sistema međunarodne trgovinske arbitraže danas je Njujorška konvencija. Konvencija je nazvana Konvencija o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka. Okosnica Konvencije postala je distinkcija između domaćih i stranih odluka. Konvencija se odnosi na priznanje stranih odluka, čime postaje nezaobilazno prethodno pitanje porjekla arbitražne odluke, tj. pitanje da li je odluka domaća ili strana. Njujorška konvencija o priznanju stranih arbitražnih odluka iz 1958. godine sadrži izričitu odredbu kojom se ostavlja stranci koja traži priznanje, da to čini ili s oslonom na Njujoršku konvenciju ili pak sa oslonom na važeću bilateralnu konvenciju, ili nacionalno pravo zemlje priznanja. Tretman koji nudi Njujorška konvencija je najčešće povoljniji, ali to ne mora biti slučaj. Osnovni cilj Njujorške konvencije jeste olakšanje priznanja stranih arbitražnih odluka. Prednosti Konvencije su u tome da su njene odredbe prihvatila mnoga zakonodavstva. Ona je praktično ukinula reciprocitet za priznanje i izvršenje stranih arbitražnih odluka. Osnovna ideja Njujorške konvencije je u tome da ograniči razloge zbog kojih se može odbiti priznanje strane arbitražne odluke. U zemljama članicama Konvencije to se može učiniti samo iz razloga navedenih u članu V Konvencije. Član V sadrži razloge koje sud može da uzme u obzir samo po inicijativi stranke koja se protivi izvršenju. Teret dokazivanja je na stranci koja se protivi priznaju. Razlozi navedeni u članu V su uglavnom oni isti razlozi koji su navedeni i u članu 99. ZMPP. Tri razloga koje poznaje ZMPP nisu navedena u Njujorškoj konvenciji (postojanje isključive nadležnosti našeg suda u istoj stvari, odsustvo reciprociteta, te nerazumljivost ili protivurečnost izreke). To znači da naš sud ne bi mogao da odbije priznanje sa pozivom na jedan od ova tri razloga ako je odluka porijeklom iz zemlje koja je ratifikovala Konvenciju. U vezi sa uslovom reciprociteta valja pomenuti da se Konvencija u načelu primjenjuje i u odnosu na odluke koje su porijeklom iz zemlje koja nije ratifikovala Konvenciju. Moguće je, međutim, staviti rezervu kojom se primjena Konvencije ograničava na odluke koje su porijeklom iz zemlje članice Konvencije. Član V sadrži i dva razloga koje sud može da uzme u obzir i ex officio, tj. bez inicijative protivnika prijedloga za priznanje i izvršenje. Priznanje i izvršenje se mogu odbiti ako sud utvrdi da se spor ne može podvrći arbitraži ili da odluka vrijeđa javni poredak. Iste razloge poznaje i član 99. ZMPP. Njujorška konvencija nije postavila međunarodne standarde arbitralnosti i javnog poretka. Umjesto toga, upućuje na nacionalne standarde zemlje u kojoj se traži priznanje i izvršenje odluke. 84

98. PONIŠTAJ DOMAĆE ARBITRAŽNE ODLUKE Pored protivljenja priznanju i izvršenju, tužba za poništaj je drugo moguće pravno sredstvo protiv arbitražnih odluka. Dejstvo domaće arbitražne odluke nije uslovljeno nikakvom kontrolom, ali postoji mogućnost da se domaća arbitražna odluka napada tužbom za poništaj. Takva se tužba može podnijeti sudu u roku od 30 dana (subjektivni rok) od prijema arbitražne odluke. Ako je stranka kasnije saznala za razlog poništaja (ako je kasnije saznala, npr. da se odluka zasniva na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka), rok od 30 dana počinje teći od dana saznanja za razlog za poništaj. Postavljen je, ipak, jedan objektivni rok od godinu dana od dana pravosnažnosti odluke, nakon kojeg se više ne može zahtijevati poništaj, bez obzira na to, kada je stranka saznala za razlog. Razlozi za poništaj su dosta bliski razlozima za odbijanje egzekvature. Ipak, postoje i razlike. Razlozi koje navodi ZPP su sljedeći: 1. Poništiće se arbitražna odluka ako nije zaključen arbitražni sporazum, ili ako je zaključen, ali nije punovažan. Ovdje se radi, zapravo, o provjeri nadležnosti arbitraže; 2. Sljedeći razlog je povreda odredaba arbitražnog sporazuma, ili pak odredaba ZPP u pogledu sastava arbitraže ili u pogledu postupka; 3. Odluka se može poništiti zbog nedostatka obrazloženja (izuzev ako su se stranke dogovorile da odluka ne mora biti obrazložena), kao i ako odluka nije potpisana na način kako to predviđa ZPP. 4. Odluka se može poništiti ako je arbitraža prekoračila svoja ovlašćenja. ZPP ovde nije usvojio fleksibilniju varijantu koju prihvata ZMPP, tj. da se zadrži na snazi onaj dio odluke u kojem nije došlo do prekoračenja, ako je taj dio odvojiv. Prema slovu ZPP, ako je došlo do prekoračenja, poništiće se cijela odluka. 5. Arbitražna odluka će se poništiti ako je dispozitiv (izreka) odluke nerazumljiv ili protivurječan. 6. Poništiće se odluka kojom se stranka osuđuje na činidbu koja po zakonu nije dozvoljena, ili je zabranjena. 7. Postojaće osnova da se poništi odluka, ako postoji neki od razloga za ponavljanje postupka prema ZPP. Pri tome dolaze u obzir kao razlozi, prije svega, *lažni iskaz svjedoka, vještaka ili falsifikovana isprava (ako se na njima zasniva odluka), odnosno *KD arbitara koje dovodi do određene odluke, kao i *saznanje novih činjenica. ♣Samo se domaća arbitražna odluka može poništiti u zemlji gdje je donesena. Ne može se poništavati strana arbitražna odluka! 99. PRAVA STRANACA (tri vrste) Norme o privatnim pravima stranaca tradicionalno se kvalifikuju među norme MPP. Za razliku od kolizionih normi, one na pitanja koja im se postavljaju daju direktan odgovor (može uživati, ne može uživati, može pod uslovom uzajamnosti, itd.), što znači da su odnosi koji su njima regulisani – direktno regulisani. Naši organi uvijek i samo primjenjuju naše norme o pravima stranaca, primjena stranih normi je isključena, kao što se ni naše norme neće primijeniti u pitanju može li se neko pravo uživati u inostranstvu. Ovo ukazuje na djelovanje principa teritorijaliteta u oblasti prava stranaca. ♣Prava stranaca su direktno regulisana, ne regulišu se kn (odn. ZMPP). Uvijek se primjenjuju domaće norme (domaći zakonodavac reguliše prava koja će stranac moći steći kod nas). Apatridi se smatraju kao stranci. Negativno – stranac je svako fizičko lice koje nema naše državljanstvo. Pozitivno – stranac je svako fizičko lice koje ima državljanstvo neke strane države ili je apatrid. *Razlikujemo više klasifikacija prava stranaca. Podela prava zavisi od kriterijuma klasifikacije. 1. Ukoliko se klasifikuje po prirodi prava, onda se prava stranaca dijele na privatna (brak, starateljstvo, nasljeđivanje) i javna (glasačko pravo, ekstradicija, pravo nastanjenja, državljanstvo). 2. Ukoliko se klasifikuje u odnosu na činjenicu da li u konstituisanju nekog prava učestvuje ili ne državni organ, onda se dobija podela na prava koja nastaju uz učešće državnih organa (državljanstvo, dozvola 85

stalnog nastanjenja, nasljedno pravo, brak) i ona koja nastaju bez toga (autorska prava, sticanje svojine na pokretnim stvarima {osim oružja}). 3. Ukoliko se klasifikuje prema dostupnosti prava, onda govorimo o podjeli na: 3a) Opšta prava - ona prava u kojima su stranci izjednačeni sa domaćim državljanima, koja su im bezuslovno dostupna. Kada govorimo o krugu opštih prava, govorimo o sferi nacionalnog tretmana (izjednačavanje domaćih i stranih državljana). Tipično opšte pravo je, na primjer, pravo na zaključenje braka. 3b) Relativno rezervisana prava - ona prava koja su strancima dostupna, ali su uslovljena nekim dodatnim uslovom (reciprocitet, domicil, odobrenje) koje ne važi za domaće državljane. Ovih prava je najviše, što pokazuje da stranci još nemaju jednak tretman sa domaćim državljanima. Uostalom, da ga imaju, opala bi „cijena“ koje državljanstvo ima na tržištu. Tipičan predstavnik ove grupe prava je pravo na sticanje svojine na nepokretnostima. 3c) Apsolutno rezervisana prava - su ona prava koja su strancima, upravo zbog tog njihovog svojstva, nedostupna. Danas opada broj takvih prava, ali su ona, ipak, prisutna, naročito u javnopravnoj sferi. Takvo je recimo pravo na obavljanje javnih i političkih funkcija, kakva je sudijska – samo domaća lica mogu biti sudije. Ili, da ostanemo na terenu prava, pravo na poslove javnog povjerenja je zadržano za domaće državljane. Tako se, recimo, stranac ne može upisati u registar naših advokata. Ovo ga ne sprečava, međutim, da ad hoc zastupa pred našim sudovima. Takođe, stranci ne mogu imati ni aktivno ni pasivno biračko pravo). 100. PRAVA STRANACA I PORODIČNOPRAVNI ODNOSI A) Pravo stranaca na brak Naše pozitivno pravo ne sadrži norme o pravu stranaca na brak ni u unutrašnjim izvorima prava, ni u ratifikovanim međunarodnim izvorima. Uprkos tome, u savremenim uslovima, nije sporno da svako ljudsko biće ima pravo na brak i da se ovo pravo tretira kao osnovno ljudsko pravo. Ovaj zaključak jasno proizilazi iz najvažnijih međunarodnih dokumenata (kako onih univerzalnog, tako i onih regionalnog karaktera) koji uređuju opšta ljudska prava ili se nadovezuju svojim predmetom regulisanja na pojedine aspekte opštih ljudskih prava (Opšta deklaracija o pravima čovjeka UN iz 1948. godine, Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda iz 1950. godine,...). Pravo stranaca na brak jeste danas u ogromnoj većini država postavljeno kao opšte pravo, tj. pravo koje je dostupno strancu pod jednakim uslovima kao i domaćim državljanima. Jednake uslove treba u ovom kontekstu shvatiti kao lex fori, tj. materijalno (supstancijalno) pravo države pred čijim organom stranac želi da stupi u brak ne postavlja, sa svoje strane, nikakve posebne uslove s obzirom na svojstvo »stranca«. Drugo je pitanje da uslovi za sklapanje braka potpadaju pod mjerodavno pravo određeno kolizionom normom domaće države i da to pravo može faktički otežati sklapanje braka strancu u domaćoj državi zbog smetnji koje domaće porodično pravo ne poznaje. To nije problematika prava stranaca da stupaju u privatnopravne odnose, već je to pitanje sukoba zakona. Izvjesna odstupanja od principa da je pravo stranaca na brak opšte pravo, postojala su u nekim zakonodavstvima za slučajeve braka stranca, odnosno strankinje sa domaćom državljankom, odnosno državljaninom. Povećana opreznost u ovoj oblasti se može pravdati u slučajevima kada je zaključenje braka jedan od načina olakšanog sticanja državljanstva. Iako danas nema eksplicitnih propisa o ovom pitanju, neosporno je da je pravo stranaca na zaključenje braka kod nas opšte pravo. ♣Porodičnopravni odnosi → sva prava su u kategoriji opštih prava (jedino kod usvojenja i starateljstva je uslovljeno, kao i kod nasljeđivanja nepokretnosti). B) Pravo stranca da bude usvojilac ili usvojenik Pravo stranaca da budu usvojioci ili usvojenici kod nas nije regulisano odgovarajućim normama, iako bi to bilo neophodno, jer je problem složeniji i osjetljiviji od problematike prava stranaca na brak. Primjenjujući tipologiju prava stranaca s obzirom na uslove pod kojima su pojedina privatna prava dostupna 86

strancima, teorijski su moguće tri situacije u kojima se može postaviti pitanje prava stranaca da budu usvojioci ili usvojenici: 1) kada stranac želi da usvoji pred našim organom dijete koje ima strano državljanstvo – u ovom slučaju, koji će se u praksi dešavati rijetko, naša država nema izraženi interes za zaštitom domaćih državljana, te se to pravo može priznati kao opšte pravo; 2) kada usvojitelj – domaći državljanin želi da usvoji stranca pred našim organom – u ovom slučaju pitanje se svodi na to, da li dijete – potencijalni usvojenik, kao stranac, može biti usvojeno kod nas. Ukoliko naši organi imaju osnova da prihvate nadležnost, ni u ovom slučaju nema razloga za to da se strancu – djetetu, na bazi njegovog svojstva uskrati pravo da bude usvojenik, dakle, i ovo je opšte pravo; 3) treća je situacija kada stranac želi da usvoji dijete – domaćeg državljanina!!! U našem pravu se strancima priznaje pravo da usvajaju domaće državljane samo kada nema potencijalnih usvojilaca, naših državljana. Može se postaviti pitanje da li prioritet uspostavljen u korist domaćih usvojilaca znači da je riječ o relativno rezervisanom pravu stranca (pri ovom viđenju dodatni uslov bi bilo odsustvo adekvatnog domaćeg rješenja). Moglo bi se braniti i tumačenje po kojem dodatnog uslova zapravo nema, jer prioritet uspostavljen u korist domaće sredine je samo adekvatna interpretacija opšteg uslova, tj. brige za interesom djeteta. Mora da postoji reciprocitet! Ostaje da zaključimo da kod nas stranci imaju pravo da budu usvojioci domaćeg djeteta. Da li je pri tome riječ o opštem ili pak o relativno rezervisanom pravu, ostaće sporno do donošenja odgovarajućih propisa. C) Pravo stranca da bude staralac ili štićenik Kada je riječ o tome da lice stranog državljanstva bude staralac ili štićenik drugom licu stranog državljanstva, ne javljaju se teškoće. Određena kolebanja postoje kada se postavlja pitanje može li strani državljanin da bude štićenik domaćeg državljanina, a najsloženije je pitanje može li strani državljanin da bude staralac domaćem državljaninu. Pravo stranca da budu staraoci ili štićenici drugog stranog lica, kao i pravo stranca da budu štićenici domaćeg državljanina priznaje se, po pravilu, kao opšte pravo. Takvo rješenje je prihvatljivo i za naše pravo. ♣ALI!!!! – i ovdje kao i kod usvojenja mora da postoji reciprocitet između zemalja (domaće zemlje i zemlje stranca). - Kod stvarnopravnih odnosa → kod nepokretnosti (sticanje svojine uslovljeno je reciprocitetom). - Obligacionopravni odnosi → ukoliko se odnose na nepokretnosti opet je uslovljeno reciprocitetom! 101. PRAVA STRANACA I RADNI ODNOSI Stranci mogu, u načelu, da zasnuju radni odnos u našoj državi. To je pravo bliže regulisano Zakonom o uslovima za zasnivanje radnog odnosa sa stranim državljanima. Riječ je o relatvino rezervisanom pravu, tj. stranci, koji žele da zasnuju radni odnos kod nas, pored uslova koji se traže i od naših državljana, treba da ispune i nekoliko dodatnih uslova. Te dodatne pretpostavke su sljedeće: a) Da strani državljanin ima odobrenje za stalno nastanjenje, odn. boravište ili pak odobrenje za prviremeni boravak kod nas. Ovo odobrenje mogu dobiti samo pojedinci našeg porijekla, ili lica čiji su članovi užeg porodičnog domaćinstva naši državljani ili lica kojima je već odobren stalni boravak. Odobrenje za privremeni boravak mogu dobiti i druga lica, ukoliko opravdaju razlog boravka (studije, specijalizacija, brak) i ukoliko dokažu da imaju sredstva za izdržavanje. b) Da stranac dobije odobrenje za zasnivanje radnog odnosa. Ovo odobrenje izdaje nadležni organ za poslove zapošljavanja (kod nas Zavod za zapošljavanje). Kada stranac ima odobrenje za stalno nastajanje, zahtjev za odobrenje za zasnivanje radnog odnosa podnosi on sam, a odobrenje se izdaje za period važenja izdatog odobrenja za stalno nastanjenje. Ako stranac ima odobrenje za privremeni boravak, zahtjev podnosi organizacija odnosno poslodavac, a odobrenje se izdaje najduže do vremena dokle traje odobrenje za privremeni boravak, s tim da će se radni odnos produžiti strancu kome je produžen privremeni boravak i kome je dato novo odobrenje za zasnivanje radnog odnosa. Odobrenje za zasnivanje 87

radnog odnosa se ne traži, ako se radni odnos zasniva radi obavljanja stručnih poslova utvrđenih ugovorom o dugoročnoj proizvodnoj kooperaciji, ugovorom o poslovno-tehničkoj saradnji ili ugovorom o prenosu tehnologije. Radni odnos traje dok traje ugovor. c) Da je riječ o radnom mjestu za koje je, opštim aktom organizacija kod koje se stranac zapošljava, predviđeno da ga mogu obavljati i stranci, dakle da je riječ o poslovima koji nisu rezervisani za domaće državljane. Odnosno, dozvola od strane odjela za strance pri MUP-u, tj. prijava u CJB. U momentu zasnivanja radnog odnosa stranac mora dati pismenu izjavu o prihvatanju nadležnosti naših sudova, u slučaju spora sa preduzećem, odnosno poslodavcem, u povodu radnog odnosa. Protiv rješenja kojim se odbija zahtkev za zasnivanje radnog odnosa moguće je uložiti žalbu, u roku od 15 dana od dostavljanja rješenja. U daljem roku od 30 dana nadležni organ mora riješiti po žalbi, što znači da je postupak relativno hitan. Privremene ili povremene poslove, u trajanju od najviše tri mjeseca u jednoj kalendarskoj godini, stranac može obavljati bez ikakvih posebnih odobrenja, dakle, kao i naš državljanin. Javne funkcije i poslove od javnog povjerenja stranac ne može obavljati (sudijske ili advokatske poslove). 102. PRAVA STRANACA NA OSNIVANJE PREDUZEĆA I PREDSTAVNIŠTAVA U DOMAĆOJ ZEMLJI *Pravo stranaca da ulažu kapital u našoj državi - Naše pravo poznaje četiri osnovna oblika stranih ulaganja: 1) Ugovor o ulaganju sredstava u domaća preduzeća ili druge oblike organizovanja; 2) Ugovor o kupovini dijela preduzeća ili cijelog preduzeća (ili akcija); 3) Ugovor o osnivanju sopstvenog ili mješovitog preduzeća i 4) Ugovor o koncesiji sa BOT aranžmanom. Svi ovi oblici stranih investicija uslovljeni su reciprocitetom, što smatramo nepotrebnim, ali lako ispunjivim uslovom, zbog činjenice da se gotovo sve, svjetske zemlje otvaraju prema stranom kapitalu. - Preduzeće koje se osniva je domaće preduzeće, ali sa stranim kapitalom!!! *Ko se smatra stranim ulagačem? U uporednom pravu, najčešće se kao mjerilo koristi domicil (sjedište), ili pak, državljanstvo. Odgovarajuća odredba u našem pozitivnom pravu nije sasvim jasna. Iz konteksta bi se moglo zaključiti da je zakonodavac (po ZMPP) imao u vidu državljanstvo kao mjerilo, te da se stranim ulagačem smatraju ona fizička lica (i pravna) koja su *strani državljani. Stranim ulagačem se smatra i *naš državljanin koji ima prebivalište, odnosno boravište u inostranstvu, u trajanju od najmanje godinu dana, i on se smatra strancem za potrebe Zakona o stranim ulaganjima. *Obaveze i prava stranog ulagača Osnovna obaveza stranog ulagača je uplata uloga, a to je istovremeno osnovni cilj domaćeg zakonodavca: privući strani kapital. U članu 11. Zakona o stranim ulaganjima naglašeno je da strani ulagač ima pravo »*da upravlja ili učestvuje u upravljanju preduzeća«. Istovremeno, dato mu je i pravo *kontrole poslovanja preko uvida u poslovne knjige preduzeća, kao i pravo na reviziju periodičnog i godišnjeg obračuna. Osim toga, strano lice *učestvuje u dobiti, sa pravom *reinvestiranja i repatriacije (povlačenja) dobiti, može da proda svoj udio, ili svoje preduzeće, može *povući pojedina uložena sredstva, ukoliko je to pravo, ugovorom, izričito pridržao i ima pravo na udio u neto-imovini i na njegov povraćaj. *Koncesije i BOT 88

Koncesija je ugovor kojim se na koncesionara (strano ili domaće lice) prenosi pravo korišćenja prirodnog bogastva (na primjer minerali), ili dobra u opštoj upotrebi, ili mu se daje dozvola za obavljanje djelatnosti koja je od opšteg interesa (npr. vođenje zatvora), od strane koncendenta, pod posebno propisanim uslovima uz naknadu, određeni vremenski period. Koncesijom se na koncesionara prenosi pravo korišćenje javnih dobara, dobara u opštoj upotrebi, prirodnih bogatstava, određeni period. Poseban oblik koncesije je finansiranje projekta (BOT = gradi-radi-prenesi), na bazi koga se pristupa izgradnji objekta (primer – autoput), njegovoj eksploataciji od strane koncesionara, određeni broj godina, koji ne može biti duži od 30, i njegovoj predaji našoj državi nakon proteka dogovorenog vremena. Uslovi za davanje koncesije sastoje se u potrebi za racionalizacijom u korišćenju bogastva, unapređenju djelatnosti koja je predmet koncesije i zaštiti unapređenja životne sredine. Prijedlog za davanje koncesije podnosi se Vladi, koja, na bazi njega, donosi koncesioni akt, koji se objavljuje u Službenom glasniku. Vlada, po sprovedenoj javnoj licitaciji, donosi odluku o izboru koncesionara, sa kojim u svojstvu koncedenta (koncedent može biti i jedinica lokalne samouprave u oblastima koncesija za komunalne djelatnosti) zaključuje ugovor o koncesiji. Za obavljanje koncesione djelatnosti koncesionar osniva posebno preduzeće, ukoliko ga već nema. Ugovor o koncesiji zaključen sa stranim investitorom se prijavljuje i registruje na isti način kao i ugovori o drugim oblicima stranih ulaganja. Povlastice koje važe u sferi stranih ulaganja važe i u pogledu ovog oblika stranih ulaganja. *Osnivanje stranih predstavništava Strana lica mogu osnivati stana predstavništva. Predstavništva se mogu otvoriti gotovo u svim oblastima ekonomskih aktivnosti (proizvodnja, promet roba, bankarstvo, osiguranje, te određene usluge predstavništvo za agencijske poslove u vazdušnom saobraćaju.). Ne mogu se osnivati predstavništva u oblasti naoružanja i vojne opreme i hemijske industrije. Predstavništvo stranog lica (kod nas filijale) nema svojstvo pravnog lica (te ne bi mogla i trebali imati pravo na otvaranje Ž-R; za razlku od Francuske gdje filijale, predtavništva imaju svojstvo pravnog lica) i ne može zaključivati ugovore o spoljnotrgovinskom prometu, već može samo obavljati druge poslove po nalogu osnivača. Predstavništva stranih lica se bave, prije svega, istraživanjem tržišta, vršenjem prethodnih i pripremnih radnji za zaključivanje ugovora, uspostavljanjem poslovne saradnje. Predstavništva za agencijske poslove u vazdušnom saobraćaju mogu prodavati sopstvena prevozna dokumenta (avio karte) u skladu sa zaključenim ugovorima o toj prodaji. Zahtjev za otvaranje predstavništva stranog lica podnosi se ogranu nadležnom za ekonomske odnose sa inostranstvom, pri kojem se vodi Registar predstavništava stranih lica. Ministarstvo je dužno da o zahtjevu za otvaranje predstavništva odluči u roku 30 dana od dana podnošenja zahtjeva. *Privatizacija Po našem pravu strano fizičko i pravno lice može biti vlasnik sam ili zajedno sa drugim stranim ili domaćim fizičkim ili pravnim licem bez obzira na oblik preduzeća, broj akcija, odnosno veličinu udjela. U zemljama u tranziciji, pravo da budu vlasnici preduzeća stranci ostvaruju, faktički u procesu privatizacije. Pod privatizacijom se podrazumijeva pretvaranje državne svojine u privatnu. Najvažniji oblik privatizacije je privatizacija vlasništva nad preduzećima. Stranac se može pojaviti kao učesnik u privatizaciji ukoliko država nije usvojila, kao isključiv sistem *insajderske privatizacije, po kome svojinu nad akcijama stiču zaposleni u preduzeću. Ako država usvoji sistem *vaučerske privatizacije po kome svi građani besplatno dobijaju vaučere, stranac se kao učesnik u privatizaciji, pojavljuje samo posredno: 1. otkupom vaučera, kada je to dozvoljeno, 2. učešćem u akcijskim fondovima preko kojih građani vaučere pretvaraju u akcije, 3. otkupom na sekundarnom tržištu. Stranci neposredno stiču svojinu nad preduzećima u privatizaciji ako je usvojen sistem prodaje kapitala, akcija, odnosno udjela u preduzeću. 89

Strano fizičko i pravno lice svojinu nad kapitalom stiče u postupku prodaje na javnom tenderu ili aukciji, a kao sredstvo plaćanja koriste se devize, a izuzetno i domaća valuta. Poseban oblik privatizacije je i pretvaranje potraživanja u kapital dužnika (swap). Po važećem Zakonu o privatizaciji Republike Srbije pretvaranje novčanog potraživanja u kapital je privilegija povjerioca sa većinskim domaćim državnim kapitalom. Poseban i specifičan oblik privatizacije, u kome se kao korisnici mogu pojaviti stranci, jeste reprivatizacija, odnosno denacionalizacija, povraćaj nacionalizovane ili konfiskovane imovine bivšem vlasniku. Stranac se može pojaviti kao korisnik denacionalizacije ukoliko mu je imovina bez naknade bila oduzeta, ili ukoliko je u momentu oduzimanja imovine bio domaći državljanin, a kasnije je došlo do promjene državljanstva.

90